Lingua Montenegrina, Broj 06

LINGUA MONTENEGRINA
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja

LINGUA MONTENEGRINA
the magazine of linguistic, literature and cultural issues
God. III, br. 6
Izdava
INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE
VOJISLAV P. NIKEVI
Redakcijski odbor
Radoslav Rotkovi (Herceg Novi)
Josip Sili (Zagreb)
Vuki Pulevi (Podgorica)
Milorad Nikevi (Osijek)
arko L. urovi (Cetinje)
Amira Turbi-Hadagi (Tuzla)
Aleksandra Nikevi-Batrievi (Podgorica)
Przemysaw Brom (Katowice)
Milica Luki (Osijek)
Aleksandra Banjevi (Podgorica)
Jakov Sablji (Osijek)
Ljudmila Vasiljeva (Lavov)
edomir Drakovi (Cetinje)
Aleksandar Radoman (Podgorica)
Glavni i odgovorni urednik

Adnan irgi
Sekretar Redakcije
Jelena uanj
Cetinje, 2010.
LINGUA MONTENEGRINA, god. III, br. 5, Cetinje, 2010.

Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi
UDK 811.163.4'35(497.16)
Struni rad
Borislav STOJOVI (Bar)
NEKE SUGESTIJE ZA DOPUNU PRAVOPISNOGA RJENIKA

CRNOGORSKOGA PRAVOPISA
Autor iznosi stav o Rjeniku Pravopisa crnogorskoga jezika
(Podgorica, 2010), ukazujui na izvjesne nedoreenosti u navoenju toponima, imena, naziva institucija i daje doprinos radu na narednome izdanju Pravopisa.
Kljune rijei: crnogorski jezik, Pravopis crnogorskoga jezika,
pravopisni rjenik
Crnogorski pravopis kao normativna cjelina dobar je i podravam njegovu dosljednu primjenu. Odjeljak Pravopisna pravila bolji je od Rjenika.
Meutim, i on ima izvjesne nedoreenosti, koje bi se mogle kroz konkretne
primjere u Rjeniku nadomjestiti.
Tako u Pravilima nijesu pomenute tzv. administrativne jedinice, kao
npr. optine, mjesne zajednice i sl. a vrlo esto su u upotrebi. Novosadski
pravopis iz 1960. g. odreivao je da se rije optina uz odreenu lokaciju pie malim slovom (optina Bar i sl.), a Pravopis Matice srpske iz 1993. g. zahtijeva veliko slovo na poetku. U Rjeniku navesti primjere za odreen stav.
Npr. U Optini Bar (Barskoj optini) ili U Mjesnoj zajednici Topolica i sl. Da
ostane pravilo da se i smo pominjanje naziva optina, kad se misli na odreenu iz konteksta, zadri veliko slovo na poetku, osim ako se uz rije optina ne upotrijebi pokazna zamjenica ova i sl.
Pravopisni rjenik trebalo bi dopuniti toponimima pri ijoj se upotrebi
javljaju dileme o ispravnosti oblika. Primjeri: naselje uanj (u sastavu Bara)
ima u padenim oblicima nepostojano a i bez njega. Mjetani kau: uanja,
uanju i sl., a doseljenici iz Srbije unja, unju. (Preovlauje prvi oblik
jer se pri gubljenju nepostojanog a mijenja znaenje rijei, a po uzoru na
Pranj Pranja.) Naziv sela Dobra Voda bio ustaljen oblik kod mjetana, a
od njega padeni oblici: iz Dobre Vode, u Dobroj Vodi... Meutim, doseljenici su unijeli i dvojni naziv sela: Dobre Vode, te i gen. iz Dobrih Voda, lok. u
Dobrim Vodama i sl., kako se javlja i u tampi. Slino je i s toponimom r3
Borislav STOJOVI
vanj: rvanja i rvnja. Pomenuu jo neke toponime ije bi unoenje u

Rjenik doprinijelo pravilnosti njihove upotrebe. Bar (grad) akcentovati kratkosilaznim akcentom, kao i prisvojni pridjev iz njega brski, jer se i na televiziji (Kalendar dogaaja i dr.) izgovara s dugosilaznim akcentom. Iako druge rijei u Rjeniku nijesu akcentovane (vjerovatno zbog urbe pri izdavanju), to je takoe nedostatak ovog dijela Crnogorskog pravopisa, trebalo bi
u ovim primjerima akcente staviti. Unijeti i toponime: Spi spiki, a uje se
i spianski; Kui kuki, uje se i kuanski (zbog izjednaavanja smisla s
kuki od kuka); Brca (kod Sutomora) uju se dva oblika Brvani i Brani i sl. Umjesto toponima kod kojih nema dileme pri graenju naziva stanovnika i prisvojnog pridjeva, uvesti nazive mjesta i odgovarajue oblike, kao
to su: Kokoti (Kokoani), Igalo, alci (alani ili aani), Trenjevo,
Ostros u odnosu na Ostrog, Kta (kod Nikia) i Kti (kod Gusinja), Straevina, Bijela, Nedajno, Smrijeno, Bijela Crkva (kod Roaja), Beri, Ubli,
Vrela, Kamensko, Slap, Kr, Zaostro, Duke (za pojedinca iz ovog sela) i sl.
Javljaju se i dileme kod naziva mjesta: Pljevlja (uje se i Pljevlje), Roaje (uz lok. u Roajama uje se i u Roaju), Berane (uje se i u Beranu),
Uice (uz u Uicu uje se i u Uicama) i sl.
Izmeu Bara i Sutomora nalazi se rt Ratac. Dilema je da li treba uvati
korijensko t u genitivu: Ratca ili Raca.
U Rjeniku se nabraja desetak naziva objekata i sl. kao: Crkva Sv.
ora, Damija Omerbaia, Vezirov most i dr. Ostaje mala dilema kako pisati naziv pristanita u Baru. Luka je takoe objekat graevinski, vei od pomenutih, pa bi trebalo: Brod je uao u Luku Bar, odnosno u Barsku luku / Tivatsku luku / Luku Kotor i sl., ali...?
Treba pomenuti stare gradove: Stari grad Bar, Stari grad Ulcinj i sl.
Za razliku od drugih crnogorskih starih gradova, barski nije naseljen, ali je
ipak velika graevina.
U taki 19 pod b) daje se rjeenje upotrebe velikog slova u nazivima
institucija, crkvenih i vjerskih zajednica i dr., ali se navodi samo jedan primjer naziva institucije koji sadri neko ime (Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi). Poto ovih sluajeva ima mnogo, dobro bi
bilo navesti u Rjeniku jo konkretnih primjera, kao npr. Osnovna kola
Meksiko Bar, Pekara Montenegro Ulcinj, Bioskop Kultura Podgorica, Studentski dom Jedinstvo i sl. U Novosadskom pravopisu prva rije u
takvom nazivu pisana je malim slovom i pravljena je razlika prema znaaju i
veliini institucije.
Ime iptar vrijea Albance, pa bi bilo dobro da se upie oblik iptar,
prema ipnija, naravno uz Albanac.
Navedeni su primjeri kad se uz ime i prezime doda ustaljeni nadimak
na kraju, koji ne treba odvajati crtom. ta je sa sluajevima kad je taj nadi4
Neke sugestije za dopunu Pravopisnoga rjenika crnogorskoga Pravopisa
mak napravljen od imena? Po Novosadskom pravopisu trebalo ga je pisati izmeu imena i prezimena, takoe bez crte: Boidar Boki Miloevi. Treba i takav primjer unijeti kao orijentir. Navesti i primjer kad se tim nadimkom poinje naziv, kad se pie crta: Zmaj-Jovina ulica.
Dosadanji zajedniki pravopis razlikovao je vokativ od imenica mukog i enskog roda tipa: Mikica, Dobrica, Mika i sl. Sad se to ne pominje.
Vjerovatno je sluajan propust u redosljedu imena kad se kae da je od imena Ana/Ane vokativ Ane/Ano. Trebalo bi obrnuto: od Ana Ano, a od
Ane Ane, kao i kod Bosa Boso, Bose Bose.
Vjerovatno je tamparska greka da je u Rjeniku odtampano ime
Skender-bega bez crte, kao da mu je begovstvo iz potovanja, a Husein-beg s
crtom, kao pravi beg. Uz Stjepan Mitrov Ljubia dodati Stefan.
Dopuniti Rjenik nazivima odmila, tj. hipokoristicima, koji u sebi sadre konsonant : Dao, Peo, Dio, Goa, Puo, uo, ata, ale, Mia, Pea, Tua, obo i dr.
Rjenik ne sadri rije svetenik, odnosno svjetenik, kako se sve ee
uje. Interesantno je da je u Rjenik upisana rije greka i od nje izvedeno
pogrean i sl., a da autor nacrta crnogorske gramatike i pravopisnog materijala i kljuni saradnik Ekspertske komisije dr A. irgi u svojim strunim radovima (kao npr. u radu Crnogorska ijekavica..., objavljenom u asopisu
Matica, ljeto/jesen 2008) vie puta upotrebljava rijei grjeka, pogrjean i sl.
Je li promijenio svoj stav?
Uvrtene su rijei zanijemljeti/zanijemiti kao dubleti, a ne znae isto.
Prva se odnosi na subjekat radnje, a druga na objekat. Treba unijeti i sline
rijei, kao to su: zastarjeti (subj.), zastariti (obj.), uz unesenu rije izgladnjeti (subj.) unijeti i izgladniti (obj.), uz ogoljeti (subj.) dodati i ogoliti (obj.), uz
ogluvjeti (subj.) ogluviti (obj.), uz oelaviti (obj.) oelavjeti (subj.), osirotjeti i osirotiti, ohladnjeti i ohladiti, oivjeti i oiviti, okusjeti i okusiti, omiljeti i omiliti, oslabjeti i oslabiti, uz uneenu rije pregladnjeti dodati i pregladniti, uz ostarjeti ostariti.
Gramatika crnogorskog jezika doputa i due oblike zamjeniko-pridjevske promjene, a u Rjeniku nema takvih primjera, kao npr. dobrih dobrijeh, naih naijeh, vaih vaijeh i sl.
Nedostaju dvojni oblici brojnih rijei, kao to su: uz preutati dodati
preutjeti, prepasti/prepadnuti, podstai/podstaknuti, poduhvatiti/pothvatiti,
pjeice/pjeke, uz plamtjeti dodati i plamsati, razbucati/razbuiti, uz razasuti
dodati i rasuti, uz razastrijeti rastrijeti, stii/stignuti, uz sestrina dodati i
sestriina, sestri/sestrii, skupiti/sakupiti, uz svakidanji dodati i svagdanji, slualac sluatelj, uz snijevati sanjati, spomenuti pomenuti, neaka/neakinja, neitljiv/neitak, nezadriv/nezadrljiv, nezastariv/nezastarljiv,
neiskoriten/neiskorien, neisplativ/neisplatljiv, neobradiv/neobradljiv, neu5
Borislav STOJOVI
raunjiv/neuraunljiv, uz gramziv dodati i gramljiv, uz drukije dodati i

drugaije, dignuti/dii, dopustiv/dopustljiv, dosei/dosegnuti, zatei/zategnuti, kraati/kraati, uz korienje dodati koritenje, kian/kiovit, uz komijski
dodati kominski, uz kokoiji kokoinji, nezamisliv/nezamiljiv, uz nepobjediv dodati nepobjedljiv, uz nepromjenjiv daodati nepromjenljiv, nestati/nestanuti, nemogue/nemoguno, nesalomiv/nesalomljiv, nestati/nestanuti, otpasti/opasti, od otkinuti aorist je dvojak otkidoh i otkinuh, pejza/pejsa, od
ponositi trpni pridjev je dvojak ponosan i ponosit, uz punomoje dodati i
punomo, uz pokli poklik, pidama/piama, procenat/procent, prepasti/prepanuti, prast/prast, priti se/priti se, piljarka/piljarica, uz razoaranje dodati i razoarenje, uz posljednji dodati i potonji, uz presjei/preei
dodati i presjednuti/preednuti (preednuh/presjednuh), uz hljeb dodati hleb,
utnja/utnja, toljaga/tojaga, temeljito/temeljno, stihijno/stihijski, uz sai dodati i sii, stojati/stajati, satrijeti/satrti, teoretski/teorijski, utoite/utjecite,
od uvrstiti trp. pridjev je dvojak (uvren i uvrten), od umastiti takoe (umaen i umaten), od usisati prezent je dvojak (usisam i usiem), uprostiti/uproavati i uprotavati, zacviljeti, izumjeti, islijediti, istrpjeti, ishlapjeti,
lakorjeiv, moljenje, nezacjeljiv, naljepljivanje, nesrazmjerno, odrjeit, odvrtjeti, primjetljiv, primijetiti, prosvijetiti, poivati, poivati, proivati, rascjep,
svjeina, svjetlarnik, usred, umjestan, zbunjiv, zakasnjelost, zakanjenje, zakasniti, zakasnjela (kao atribut) i zakasnila (kao predikat), iznii/izniknuti, intenzivan, ieljati, komfor, mlanjak, tunel (a ne tunjel), neodluiv, nezajaljiv, najradije, neobjanjiv, nepovjerljiv, neubjedljiv, opustiti/oputiti, uz pasti dodati i padnuti (imp. pdni), raerupati, razaslati, razaznati, rasputanje, roba (i za jed. i za mn.), razbuiti, srednjoroan, ugostiti (trp. pr. ugoen i ugoten), ubijen (a ne ubiven), hoditi/oditi, oljica (a ne alica), eki
(a ne eki), arijski, uz teoretski dodati teorijski, dvojak/dvojni, uz izvan
(prijedlog) dodati i izvana (prilog), otkopati i okopati (razliita znaenja),
smjesta (prilog), otpasati i opasati (razliita znaenja), otpremiti i opremiti
(razliita znaenja), mrati uz mraviti, uz zaokrugljen i zaokruen (razliita
znaenja), lagati/laati, uz metati da li i meati, tutnjeti/tutnjiti, tegoba/tekoa (razliita znaenja), krvariti i krvaviti (razliita znaenja).
Iz poglavlja Sastavljeno i rastavljeno pisanje rijei Rjenik treba dopuniti jo brojnim primjerima, kao to su: naizmaku, naodmet, napreklop, napreskok, napretek, nabrzo, uz to, ukraj, umjesto, namjesto, napismen, narijetko, natrijezno, nairoko, nate (srca), usitno, ustranu, odskoro, prekodan,
premalo, preiroko, crnobijeli (TV-aparat) inae crno-bijeli ako su dvije
boje, estostruk, estolan, prijeskok/preskok, razbijesniti, sazrio/sazreo, sresti (perf. susreo/susrio), htijenje/htjenje, motocikl(o), bormaina, spomenploa, ah-klub, ve-maina (ili kao bormaina, ujednaiti), mrkout, do kraja, do tamo, kuma-Milica (kad se prvi dio polusloenice ne mijenja), knez6
Neke sugestije za dopunu Pravopisnoga rjenika crnogorskoga Pravopisa
Danilova, nijedan (ako se ne istie niti jedan), pokoji, za inat, na ljeto (neujednaeno je s ujesen, a kako na jesen ili najesen?), s proljea, s jeseni, neitljiv, nezamisliv.
Rjenik je pun rijei koje je predstavljaju primjere (potvrdu) Pravopisnih pravila, kao npr.: baba, babura, baksuz, bal, bata, berza, bivo, bos, bostan i dr. Te bi rijei trebalo u novom izdanju izostaviti i prenijeti ih u opti
Rjenik crnogorskog jezika, ija izrada predstoji, ili ih bar ako ostanu
akcentovati.
Borislav STOJOVI
SOME SUGGESTIONS FOR AMENDMENTS TO THE SPELLING
DICTIONARY OF THE MONTENEGRIN LANGUAGE
The Author gives his view of the Spelling Dictionary of the Montenegrin Language (Podgorica, 2010), highlighting certain gaps with regard to
lists of toponyms, names, institutions, and gives his contribution to work on
the next edition of the Spelling Dictionary.
Keywords: Montenegrin language, Spelling of Montenegrin Language,
spelling dictionary

UDK 81'25
821.163.4-1=112.1
Pregledni rad
Stojan VRLJI (Split)

Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu
stojanvr@gmail.com
PRIJEVOD KAO UMJETNOST

- NA ODABRANOM PRIMJERU
Prepjev jednog umjetnikog djela uvijek je bio veliki izazov.
Danas se mnogi slau u tome da je stvaralaka izdaja temelj
uspjenog prepjeva. I odista, Alois Schmaus je kao prevoditelj u
njemakoj knjievnosti stavio svoje ime naporedo s imenom autora
Gorskog vijenca Petra Petrovia Njegoa. Gorski vijenac stavljen
je u sredinu za koju nije bio namijenjen i tako dobio novi ivot.
Kljune rijei: prepjev, umjetnost, njemaki prijevod
0.0. Gdje ljudi zajedno ive a razliitim jezicima govore, od najstarijih

vremena pronalazili su nain komuniciranja. Bio je to najprije tuma, a onda
prevoditelj. Od XVI. stoljea, zlatnog vijeka prevoenja, prijevodima mnogih djela modernih knjievnosti prenose se umjetnike vrijednosti od naroda
do naroda postajui na taj nain kulturna svojina svih. Dvadeseto stoljee donijelo je ive rasprave o teoriji prevoenja, posebno rasprave o prevoenju
umjetnikih djela. Unato tvrdnji da se umjetnika djela ne mogu prevoditi,
prevode se iz dana u dan sve vie. Ljudi se do danas nisu odrekli tog sizifovskog posla. Jer prevoditi se mora.
0.1. Ve su prvi antiki prevoditelji umjetnikih djela bili svjesni potekoa pri pronalaenju istih jezinih elemenata u svom prijevodu. Umijee
prevoenja ima svoje poetke, svoju povijest u kojoj se oituje njegova evolucija, a ta se povijest podudara s povijeu zapadnog civilizacijskog kruga.
Prevoditeljstvo je postojalo i u najstarijim vremenima, meu najstarijim plemenima, o emu nam svjedoe mezopotamske iskopine najstarijih dvojezinih rjenika oko 2000. godine prije Krista. U to vrijeme ulogu prevoditelja
imali su najee trgovci s izraenim poliglotskim sposobnostima. Tadanje
vrijeme zahtijevalo je usmeno prevoenje, potrebno u pregovorima, ratovi9
Stojan VRLJI
ma, te osvajanju novih krajeva za vladare toga doba. Prevoenje kao knjievna djelatnost poznata je kod Rimljana, koji su svojim ratovima i osvajanjima
doli u dodir s Grcima. Rimljani prihvaaju grku kulturu, knjievnost, a u
latinski jezik dolazi velik broj grkih rijei iz svih podruja ljudske djelatnosti. Grki jezik je ulazio u rimsku knjievnost preko pjesnitva. Najpoznatiji
antiki pisac Kvint Horacije Flah (Quintus Horatius Flaccus) prevodi pjesme
svojih grkih uzora.
0.2. Zahvaljujui velikim jezikoslovcima i cijenjenosti njihovog rada,
latinski jezik se sve vie iri kao crkveni jezik, a nastaju i prvi prijevodi Biblije i ranokranskih djela.
U IV. stoljeu znaajna je pojava Sv. Jeronima (Sophronius Eusebius
Hieronimus, 345.420.) te njegovog prijevoda Biblije, Vulgate. Vano je
istaknuti kako je Jeronimov birani i dotjerani jezik postao norma za kasnija
stoljea kranskog latinskog izraza, kako je djelovao na mnoge narodne jezike i u svojim djelima teoretski izloio vlastita iskustva o prevoenju. Nakon Jeronima sve vie se javljaju djela na narodnim jezicima, dok latinski i
dalje ostaje jezikom znanstvenika i jezikom crkve. S pojavom humanizma
javlja se obnova latinskog jezika i antike knjievnosti jer su humanisti taj izraz smatrali uzvienim, dok djela srednjovjekovne knjievnosti katkad i s prijezirom odbacuju. Renesansni pisci piu usporedo latinskim i narodnim jezikom, prijevodi su kvalitetniji, javljaju se mnogi prijevodi Biblije s latinskog
na narodne jezike, a Jeronimova Vulgata pri tom i dalje slui kao predloak.
Prijevodom Lutherove Biblije na njemaki jezik poinje nova epoha toga
germanskog jezika, pa ne udi izjava slavnog filozofa Nietzschea da je temeljno remek-djelo njemake proze Lutherov prijevod. Pomalo se naputa
prijevod karakteristian za srednji vijek, naputa se prijevod na razini rijei,
kada su se prevoditelji bojali ispustiti i jednu jedinu rije da ne bi oskvrnuli
svetost originala. Prijevod na razini rijei zamjenjuje se kasnijim slobodnijim
prijevodima humanizma, ali prijevodima koji su esto puni parafraza ili pak
imitacija. Prevodi se sve vie, a prijevodi postaju traeniji od izvornika. U
prilog tome ide i otvaranje tiskara, javnih knjinica, akademija i knjievnih
drutava. Meutim, sve do XIX. stoljea veina prijevoda puna je nedostataka. Meu takvim prijevodima ima i onih koji malo toga imaju zajednikog s
izvornikom. Zahtjevno itateljstvo utjecat e na vrsnou prijevoda, te injenica da netko poznaje dva jezika vie nije dovoljna za potpun i valjan prijevod.
0.3. Danas obino govorimo o prijevodu na nekoliko razina (Katii,
1992.): a) na fonolokoj razini, kakav je prijevod vlastitih imena, b) na razini
rijei, kakav je bio biblijski prijevod, c) na razini skupine rijei (sintagme), kakav je kolski prijevod koji funkcionira kao precizan filoloki instrument; d) o
10
Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru
prijevodu na razini odlomka, odnosno strofe, kada dobivamo sve prihvatljiviji

prijevod, i e) o prijevodu na viim razinama, gdje se dodaju i takvi sadraji kojih u izvorniku nema a potrebni su za cjelovitije razumijevanje izvornika. Prijevodom na viim razinama prevode se knjievnoumjetnika djela.
1.0. Ope je prihvaeno stajalite da samo pjesnici mogu prevoditi poeziju; samo oni slike mogu prevoditi slikama prenosei pri tome emocije i atmosferu u drugi jezik. Takav prijevod zove se prepjev. Takoer, poznato je
kako prevoditelj poezije nije rob, nego suparnik. U procesu prijevoda polazi
se od izraza prema onome to je za autora bilo primarno, a to je doivljaj
smisla koji raa izraz. Prevoditelj je umjetnik jer i on vri jezino odabiranje.
Jezik je osnovni materijal za prijenos ideje izvornika u prijevod. Zato
nam se ponekad uini da je prijevod slian pretakanju jednog umjetnikog
djela u skulpturu, balet, glazbu ili film. Meutim, dok u nekim od tih umjetnosti jezik uope nije potreban (slikarstvu), ili ima pomonu funkciju (film),
dotle u prijevodu jezik ima glavnu funkciju.
I zaista, ini se kako je u procesu prijevoda izvornik u ulozi ive prirode,
a prijevod samo odraz te prirode. Meutim, prijevod nije samo kopija izvornika. U prijevodu su nazone promjene koje su uvjetovane formom i sadrajem
originala, a svojstvene su umjetnosti. Te promjene su nune ako hoemo jedinstvo forme i sadraja izvornika ostvariti na materijalu drugog jezika.
Ma koliko jezici bili razliiti, oni nisu najvea prepreka prijevodu. Poznavati jedan jezik samo je tehniki preduvjet za dobrog prevoditelja. Prevoditelj mora dobro poznavati povijest, obiaje, literaturu, mentalitet, kako svoga naroda tako i naroda s ijeg jezika prevodi. Jer, ono to se prevodi nisu rijei, nego misli. Jezina sredstva su podreena semantikom sadraju. Problem prijevoda nije u razliitosti jezinih sustava koliko u razlikama u kulturnoj pripremljenosti i tradiciji sredine originala i sredine prijevoda.
2. 0. Prepjev Gorskog vijenca Petra Petrovia Njegoa pripada poeziji
kao prevoditeljevoj interpretaciji teksta u prijevodnom ekvivalentu njemakog jezika. Njego u Gorskom vijencu snagom umjetnika sintetizira epske,
dramske i lirske elemente. Tu je ujedno i saeta simbolika i koncentracija
likova u cjelokupnom njihovom duhovnom i emocionalnom bogatstvu. A iza
svega stoji snano predoena narodna mudrost. Od njemakog prevoditelja
oekuje se da napravi uspjelu umjetniku reprodukciju (Prun, 2002.).
Uz postojeu masu bibliografije o prijevodu Gorskog vijenca na mnoge jezike, ovdje emo se zadrati na praktinim primjerima koji e nam zorno pokazati kako je sainjen prepjev toga remek-djela. Razmotrit emo odabrane elemente iz Gorskog vijenca koji se javljaju kao potka njegove umjetnike vrijednosti te su samim time bitno odredile i njemaki prepjev. Stoga
11
Stojan VRLJI
posebno razmatramo frazeme, igru rijei, mimiku i geste, personifikaciju i

depersonalizaciju, poredbe, izreke, turcizme i ustaljene izraze.
3.0. Frazemi su okamenjeni skupovi rijei koji se ne mogu jednostavno objasniti s gledita suvremenih jezinih odnosa. Frazemi se mogu objasniti jedino s historijskog gledita kao ostatak ranijih stanja jezinog razvitka. Znaenje jednog frazema nije zbir pojedinih znaenja leksema koji ga ine, nego je to jedno posve novo znaenje. A ono je uvijek preneseno znaenje. Frazemi su pravi idiomi u kojima razumijevanje cjeline ne ovisi o nerazumljivim rijeima i oblicima koji ne odgovaraju gramatikim normama, kako to ponekad nude frazeoloke sraslice (primjerice, sraslica trt-mrt).
Postoje frazemi koji su svojom strukturom blie aktivnim modelima jezika jer je veza meu sastavnim dijelovima slabija, a njihovo znaenje je lake prepoznati. To su frazeoloke sveze, frazemi koji esto mogu imati, pored
frazeolokog znaenja, i znaenje slobodnog reda rijei. Takav frazem je plivati uz vodu, u ruskom jeziku , u njemakom gegen
der Strom schwimmen. Samo od konteksta ovisi hoemo li navedeni skup rijei shvatiti kao obino, oteano plivanje uz vodu, ili e navedeni skup rijei
imati preneseno znaenje, znaenje frazema koje se odnosi na poslove u oteanim uvjetima.
3.1. Postoje frazemi iji nam prijevod nudi djelominu, ili potpuno novu leksiku strukturu. To nam pokazuju i primjeri iz Gorskog vijenca:
Kae se put za ui, ali i na noge. Njemaki prijevod je odabrao ovo
drugo (na noge):
Eto pismo, pa sad put za ui.
(GV, 82)
Hier das Schreiben, und nun auf die Beine.
(DB, 49)
I sljedei primjer njemakog teksta nudi nam novu leksiku strukturu:

Turskoj kapi tad ime poginu.
(GV, 84)
Was sich Trke nannte, ging da unter.
(DB, 51)
Biti osrednje ruke ili biti osrednjeg izgleda. Rekli bismo kako leksem
ruka u najveem broju frazema donosi veu specifinost karaktera, veu nego izgled (biti na svoju ruku, biti teke ruke):
12
Bjee ovjek te osrednje ruke.

(GV, 101)
War ein Mann von mittelmigem Ansehn.
(DB, 67)
Sljedei primjer njemakog teksta nudi nam frazem novih leksikih

elemenata, ali istog znaenja kakvo ima i izvornik:
Na nos su se preda mnom pobili.
(GV, 83)
Haben schon vor mir ins Gras gebissen.
(DB, 50)
Frazem koji slijedi donosi nam njemaki prijevodni ekvivalent

Umglubigen Stamm umjesto izvornog tursko uho. Prijevod je i pored toga
ostao vjeran:
Sad ti nema u nau nahiju
obiljeja od turskoga uha.
(GV, 157)
Also da nunmehr in unsrer, Nahi
Von dem unglubigen Stamm kein Zeichen.
(DB, 115)
3.2. Ostali primjeri frazema donose nam isto znaenje i istu frazeoloku strukturu u tekstu prijevoda:
Neki misli na vrat tovarimo
(GV, 28)
Laden auf den Hals uns nur Bedenken.
(DB, 27)
Krv je ljudska rana naopaka,
na nos vam je poela skakati.
(GV, 80)
Menschenblut ist widerwrtige Nahrung,
Seht, es kommt zur Nase euch shon wieder.
(DB, 49)
Jot imate zemlje i ovacah
pa harajte i koe gulite.
(GV, 81)
Habt ihr Lnder doch genug und Schafe,
Pllndert die, zieht denen erst das Fell ab!
(DB, 49)
13
Stojan VRLJI
Pue kolan sveevoj kobili.

(GV, 80)
Und den Gurt barst der Prophetenstute.
(DB, 49)
Er su vlasi ui podignuli.
(GV,110)
Denn das Christenpack hebt schon die Ohren.
(DB, 74)
Kada Bosni salomi rogove...
(GV, 111)
Da du Bosnien die Hrner brachest.
(DB, 75)
Er su dinu ui zaglibile;
probudi mu buhe u kouhe.
(GV, 113)
Denn dem Unglaub sind verstopft die Ohren;
Sheuche ihm die Flhe aus dem Pelze!
(DB, 76)
Onaj ne zna to u tebi spava.
(GV, 132)
Ahnt nicht, was in deinem Innern schlummert
(DB, 95)
Mnoge bule vae kukajui
za mnom crna kluvka razmotale.
(GV, 83)
Manch schwarz Knuel haben euere Frauen
Klagend hinter mir schon abgewickelt.
(DB, 50)
4.0. Igra je u najopenitijem znaenju oblik ljudske rekreacije s ciljem

jaanja stvaralakih sposobnosti. Poznato je da je u pedagogiji igra sredstvo
odgoja i naobrazbe. Igra rijei daje svakom govorniku prigodu za demonstraciju svoje, ali i procjenu tue izvornosti i dosjetljivosti. Ponekad nam se
ini da je igra rijei oblik ljudske rekreacije s ciljem jaanja stvaralakih sposobnosti. Njome su se sluili i Hebreji. Igra rijei poznato je stilsko sredstvo i
u Bibliji. Ona nije ista kod svih naroda, jer ni obiaji, povijest, kultura i mentalitet nije isti. Govornik se njome svjesno udaljava od misli svojeg sugovornika stvarajui na taj nain posebnu atmosferu, to ponekad vodi satiri i iro14
niji. Meutim, prave potekoe nastaju onda kada se smisao igre rijei eli
prenijeti u drugi jezik.
4.1. Od prevoditelja se oekuje ne samo da prenese znaenje koje nam
donosi igra rijei, nego i da prenese zvunu sliku igre rijei. To je ideal koji
je teko ostvariti. Pa ipak primjeri nam pokazuju da je njemaki prevoditelj
A. Schmaus u tome uspio:
Janko brani Vladislava mrtva;
to ga brani, kad ga ne odbrani?
(GV, 46)
Janko kmpft, Vladislavs Reich zu retten,
Doch umsonst er kann es nicht erretten.
(DB, 9)
Udri vraga ne ostav mu traga.
(GV, 40)
Triff die Feinde, tilg aus die Gemeinde.
(DB, 20)
Ne utee oka ni svjedoka.
(GV, 151)
Ist entflohn kein Augen-, Ohrenzeuge.
(DB, 110)
Njina sila, to je tvoja sila.
(GV, 32)
Ihre Strke das ist deine Strke.
(DB, 12)
Miunovi i zbori i tvori.
(GV, 43)
Vuk ist gro im Raten wie in Taten.
(DB, 23)
to zbor kupi kad zborit ne smije?
(GV, 51)
Was berufst den Rat und darfst nicht raten?
(DB, 28)
ali neto a ne zna to ali.
(GV, 51)
Leid ist dirs und weit nicht, was dir leid ist.
(DB, 28)
15
Stojan VRLJI
4.2. Naravno, ima i takvih primjera u kojima prevoditelj nije uspio prenijeti igru rijei u cjelini, nego samo znaenje. No i to je dovoljno da bi prijevod ostao vjeran:
Kakav narod, pita li Rogane?
ka ostali ne bjehu rogati.
(GV, 93)
Was fr Leute, willst du wissen, Rogan?
Ei, wie anderswo sind ohne Hrner.
(DB, 59)
Da se ne zna ni stana ni traga.
(GV, 151)
Da kein Rest und keine Spur mehr knde
(DB, 110)
I Novaka poradi halaka.
(GV, 154)
Und des Novak seines Schlachtrufs wegen.
(DB, 112)
Utekle su k vama da uteku.
(GV, 39)
Sind zu euch geflohn, um zu entkommen.
(DB, 15)
5.0. Mimika i geste kao vrednote govornog jezika ine nijemo izraavanje misli. Razliitim pokretima lica, ruku ili ramena moemo pokazati prihvaanje ili odbijanje, ravnodunost ili mrzovoljnost i openito reeno interpretirati svoje misli. Interesantno je to to se mimika i geste mogu primijeniti na svako oitovanje misli, i to ne samo u govoru, nego i u pismu. Istina,
moramo pravilno odgonetnuti znaenje jedne rijei sukladno vrednotama govornog jezika. Dakle, u prigodi smo da uspjeno rijeimo rebus koji se zove
rije, tj. pogodimo i oivimo rije, ili ne pogodimo i iskrivimo misao.
Mimika i geste slue za karakterizaciju likova i situacija. Ponekad nam
mimika i geste vie govore nego opisi na nekoliko stranica. To nam pokazuju
i navedeni primjeri. Njemaki prijevod je vjeran i s istom umjetnikom snagom koju mimika i geste imaju u izvorniku:
Vrat iskrivih uz polje gledei,
da ako se niz njeg pomolite.
(GV, 43)
Ich verrenkt den Hals feldeinwrts schauend,
Ob ihr euch nicht endlich lieet blicken.
(DB, 21)
16
Grdno nam se oi susretaju.

ne mogu se bratski pogledati
no krvniki i nekako divlje;
oi zbore to im veli srce.
(GV, 75)
Unheimlich begegnen sich die Blicke.
Knnen nicht nach Bruderart sich treffen,
Sondern nur foll Feidensarg und Wildheit.
Augen sprechen, was das Herz heit reden.
(DB, 44)
Pogledaju se Turci ispod oih.
(GV, 62)
Die Trken blicken einander finster an.
(DB, 36)
Kad blizu njih sjedim u skuptinu,
ja nos drim svagda u rukama.
(GV, 85)
Sitze ich im Rat in ihrer Nhe,
Halt ich mir die Nase mit der Hand zu.
(DB, 53)
Tui mlada za srce ujeda,
oi gore ivlje od kamena.
(GV, 88)
Klagt die Junge, shier das Herz will brechen,
Ihre Augen brennen loh wie Feuer.
(DB, 55)
e ko bjee zapljeska rukama.
(GV, 98)
Wo wer stand, der klatschte in die Hnde.
(DB, 64)
Um se smuti, a jezik zaplete.
(GV, 140)
Der Gedanke irrt, die Zunge stolpert.
(DB, 99)
6.0. Neka nam za predodbu personifikacije poslui sljedea reenica:

Figura je u najveem stupnju poetina i govornika i zahtijeva usijanost mate; jedan od naina ili postupaka umjetnikog slikanja, vrlo estog u umjetnikoj i narodnoj poeziji svih naroda; sastoji se u prikazivanju ivotinja, mrt17
Stojan VRLJI
vih predmeta, prirodnih pojava, ili apstraktnih pojmova u ljudskom liku, tj.
tako da im se pridaju ljudske sposobnosti i svojstva: sposobnost govora osjeanja i miljenja (Simeon, 1969:50). Njemaki prevoditelj uspjeno je prenio personifikaciju u tekst prijevoda:
Pred oltarom plakae kanelo
(GV, 152)
Und die Ampel weinte vorm Altare.
(DB, 111)
Junaku se ee putah hoe
vedro nebo nasmijat grohotom.
(GV, 53)
Unverhofft gefllt es oft dem Himmel,
Eines Helden Schicksal jh zu wenden.
(DB, 29)
Gleda jekom grada stravinoga
e s' poda mnom jalove oblaci.
(GV, 38)
Und im Tosen schauerlichen Hagels
Sich die Wolken unter mir entladen.
(DB, 13)
evo ravno gnjijezdo junako (...)
ljudskom si se krvlju opjanilo.
(GV, 106)
Ebnes evo, Wiege du der Helden (...)
Bist du von dem Menschenblute trunken.
(DB, 72)
Kad vjetrovi i mutni oblaci
drijemaju u morskoj tavnici.
(GV, 64)
Wenn die Winde und die dstern Wolken
Schlummern in des Ozeans Verliese.
(DB, 36)
Novi grade, sjedi nakraj mora
i valove broji niz puinu,
kako starac na kamen sjedei
(GV, 84)
Hercegnovi, am Gestade ruhend
Zllst di Wllen du des weiten Meeres
18
Wie ein Greis, der auf dem Felsen sitzend.

(DB, 51)
7.0. U knjievnoumjetnikom tekstu ljudi mogu izgubiti svoja ljudska

obiljeja, ili obiljeja ivih bia uope, da bi im pjesnik pripisao neke osobine ivotinja ili neivih stvari. Taj umjetniki postupak poznat je pod nazivom
depersonalizacija.
Depersonalizacija je poznata u pjesnitvu od davnih vremena. Zato nije
neobino to je, kao efikasno sredstvo karakterizacije, nalazimo i u Gorskom
vijencu. U navedenim primjerima depersonalizacija je prenesena i u njemaki
tekst. Samo u jednom primjeru imamo Dummes Pack (glupa fukara)
umjesto izvornoga udne stoke.
to je ovjek? Ka slabo ivine.
(GV, 62)
Was ist denn der Mensch? Ein schwach Geschpf nur!
(DB, 35)
I zvjerad su isto kao ljudi.
(GV, 64)
Und die Tiere sind grad wie die Menschen.
(DB, 36)
U njih nema nikakva vjenanja,
no pogodbu nekakvu uine,
ka da kravu napoli predaju.
Oni ene u eljad ne broje.
(GV, 109)
Wahrlich gibts bei ihnen keine Trauung,
Sondern schlieen eine Art Vertrag nur,
Wie wenn eine Kuh man gibt ihn Halpbacht;
Rechnen Frauen gar nicht zur Familie.
(DB, 74)
Vjeran bjee junak mimo ljude,
pa ga ono pae orovia
izbezumi nekako na bratsku.
(GV, 120)
Haldentreue zierte ihn vor andern,
Und so hat denn orovi, der Scurke,
Ihn mit falschem Treuwort berlistet.
(DB, 83)
19
Stojan VRLJI
udne stoke, Bog ih posjekao.

(GV, 126)
Dummes Pack, soll Gottes Zorn es treffen!
(DB, 89)
I da raji uzdu popritegnem,
e je raja ka ostala marva
(GV, 78)
Ich dem Christenvolk die Zgel anzieh ,
Ist das Chritsenvolk wie andres Vieh doch.
(DB, 47)
Badava se inate s Turcima,
kad im liu ka paad sahane.
(GV, 115)
Trutzen sie den Trken den vergeblich,
Wenn sie hndisch ihre Schsseln lecken.
(DB, 78)
Ne mogahu iz veze enuti,
no ka pae kad ga za tor svee,
tu amaju i dnevi i noi.
(GV, 95)
Ohne da sie sich nur rhren konnten;
Grad wie Kter, an der Pferch gebunden,
Schmachteten sie da bei Nacht und Tage.
(DB, 62)
8.0. Ono to poredbu dovodi na stranice umjetnikog teksta jeste tertium comparationis poreenih predmeta. Bez obzira na to kako je tko kvalificira, ona se definira kao zbliavanje, suodnos dviju pojava, koji se temelji
na njihovoj slinosti ili podudaranju u nekoj osobini ili svojstvu, i na temelju
toga se jedna od tih pojava slikovito prikazuje time to se usporeuje s drugom; obino se manje poznata pojava objanjava poznatijom. (Simeon,
1969:100) Njegoeve poredbe preuzete su iz naroda i djeluju veoma konkretno, gotovo opipljivo. One su u naelu podastrte slikom narodnog ivota Crne
Gore iz vremena o kome se govori. Javljaju se iz elje autora za to odreenijim i preciznijim kazivanjem. To nam potvruju primjeri koji su uspjeno
prepjevani na njemaki jezik:
...da opuste zemlju svukoliku,
ka skakavac to polja opusti.
(GV, 26)
20
Rings die weite Erde zu verwsten,

Wie ein Heuschreckschwarm die Flur erwstet.
(DB, 9)
Darova mu Lunu ka jabuku.
(GV, 27)
Brachte ihm den Mond dar zum Geschenke.
(DB, 9)
Vraje pleme pozoba narode;
Dan i narod, kako uku tica.
(GV, 28)
Schlang sie Volk um Volk in ihren Rachen
Wie der Steinkauz Tag um Tag ein Vglein.
(DB, 9)
Kakva te je spopala nesrea,
teno kuka kano kukavica.
(GV, 31)
Was fr Unheil ist in dich gefahren,
Da du jammerst wie ein Klagevogel.
(DB, 11)
U obraz si kao zemlja doa.
(GV, 50)
Bist im Antlitz aschenfahl geworden.
(DB, 27)
Ne bojim se od vrajega kota,
neka ga je ka na gori lista.
(GV, 50)
Nicht frcht ich das hllishe Gelichter,
Sei es zahllos wie das Laub im Walde.
(DB, 28)
Borae se kao laf s Turcima.
(GV, 52)
Kmpfst mit Trken, hltst es mit den Trken.
(DB, 28)
Skae starac kako hitro mome.
(GV, 54)
Leichtbeschwingt der Alte wie ein Jngling.
(DB, 30)
21
Stojan VRLJI
Vuk na ovcu svoje pravo ima,

ka tirjanin na slaba ovjeka.
(GV, 55)
Ja, der Wolf hat auf das Schaf seinen Anrecht
So wie der Tyrann auf schwache Menschen.
(DB, 30)
Dua bi mi tada mirna bila,
kako mirno jutro u proljee.
(GV, 64)
Meine Seele wrre dann besnftigt
Wie ein friedlich heitrer Lanzesmorgen.
(DB, 36)
Poe kosu niz prsi eljati,
a tankijem glasom naricati
kako slavlja sa dubove grane. (...)
I ja plaem ka malo dijete.
(GV, 88)
Sie begann das Haar brustab zu kmmen,
Hub mit zarter Stimme an zu klagen
Wie die Nachtigall vom Eichenzweige. (...)
Und ich weine wie ein Kind, ein kleines.
(DB, 55)
Od udara zaigra mu zemlja,
kako prazna povrh vode tikva.
(GV, 68)
Schwankt von seinem Schlage schon die Erde
Wie ein hohler Krbis auf dem Wasser.
(DB, 39)
Ema neu, boja vi je vjera,
vie sluat ode u eklie
e gugue svrh one stugline
ka jejina svrh trule bukvine.
(GV, 71)
Will beileibe - drauf geb ich mein Wort euch Lnger nicht den Hodscha in eklii
Auf dem hohlen Baumstumpf gurren hren
Wie die Eule auf der morschen Buche.
(DB, 41)
22
Smrt se gadno ispod ela smije

kako aba ispod svoje kore.
(GV, 74)
Und der Tod grinst hlich aus dem Schdel
Wie die Schildkrte aus ihrem Panzer.
(DB, 43)
Iako je zemlja pouzana
dvije vjere mogu se sloiti,
ka u sahan to se orbe slau.
(GV, 75)
Mag das Land auch wenig Raum bieten,
Knnen doch zwei Glauben sich vertragen
Wie in einer Schssel zwei Gerichte.
(DB, 44)
Krst zasija ka na gori sunce.
(GV, 89)
Strahlt das Kreuz wie berm Berg die Sonne.
(DB, 56)
Ni to snio, ni priat umijem,
no sam svu no kao zaklan spava.
(GV, 91)
Weder trumt ich noch kann ich erzhlen,
Schlief die ganze Nacht durch wie erschlagen.
(DB, 58)
Svagda graja bjee oko mene
kada hoah po gradu izai
kao u nas bijele neelje
kad se krenu momad u makare.
(GV, 94)
Immer war um ich herum ein Schreien
Wollte ich mich in der Stadt ergehen,
Wie bei uns grad in der Faschingswoche,
Wenn die Jugend hier vermummt umherzieht.
(DB, 61)
Svi areni kao divlje make.
(GV, 98)
Alle scheckig wie die wilden Katzen.
(DB, 64)
23
Stojan VRLJI
Istretili oi kao tenci,

a zinuli ka kurjaci gladni.
(GV, 98)
Augenrollend wie die Hexeriche
Zhnefletschend wie hungrige Wlfe.
(DB, 6465)
Sve se nabi da krknut ne moe,
kao stoka kad je zvjerad goni.
(GV, 99)
Ein Gedrnge, da man kann von Atem
Wie das Vieh, das wilde Tiere hetzen.
(DB, 65)
to bajete kao bajalice
ali babe kad u bob vraaju?
(GV, 106)
Pfui, was weissagt ihr wie Zauberinnen
Oder Weiber, die aus Bohnen lesen?
(DB, 71)
Uvija se ka vrag oko krsta.
(GV, 115)
Windet wie der Teufel vor dem Kreuz sich.
(DB, 78)
A to brdo ka uplja tikvina
pa glasove hvata od svakuda.
Ve za drugo i ne treba nita,
no ponavlja ono to e uje,
kao jedna prekomorska tica.
(GV, 149)
Und der Berg ist wi ein hohler Krbis,
Der den Schall von berall her einfngt;
Ist ja auch zu anderem nicht ntze
Als, was er gehrt , nur nachzuplappern.
Grad wie jener berseeische Vogel.
(DB, 108)
Sve su nae glave izabrane,
momci divni isto ka zvijezde.
(GV, 41)
Alle unsre auserkornen Hupter,
Junge Mnner, herrlich wie die Sterne.
(DB, 19)
24
A ka guske sve neto ukamo.

(GV, 41)
Sonder schnattern immer nur wie Gnse.
(DB, 19)
A evo se, ljudi, okupljamo
ka svatovi pjani, to se pria.
(GV, 26)
In der Tat versammeln wir uns, Leute,
Wie die trunknen Svaten in dem Mrlein.
(DB, 24)
Vie alim pusta deferdara
no da mi je ruku okinula!
a mi ga je ka jednoga sina
a mi ga je ka brata rodnoga
(GV, 160)
Mehr ists Leid mir um die Unglcksflinte
Als wenn es die Hand mir weggerissen,
Leid ist mirs wie um den Sohn, den einzigen,
Leid ist mirs wie um den eignen Bruder.
(DB, 118)
Krasna lica, visok kao koplje.
(GV, 122)
Schn von Antlitz, shlank wie eine Lanze.
(DB, 85)
Udri, Tale, tvojom drenovaom;
pod njom puu rebra ka orasi.
(GV, 112)
Schlag drein, Tale, mit dem Hartholzknppel,
Da wie Walnsse die Rippen bersten!
(DB, 76)
Fatimu e Suljo drati
kako oi svoje u glavi.
(GV, 113)
Suljo wird behten Fatima
Wie die Augensterne kstlich Licht.
(DB, 77)
25
Stojan VRLJI
No se dri sve jednoga puta,

ka pjan plota kada se prihvati.
(GV, 140)
Unverwandt folgt er nur einem Pfade
Wie ein Trunkner, der am Zaun sich festhlt.
(DB, 99)
Na nebu im due carovale,
ka im ime na zemlji caruje.
(GV, 154)
Da im Himmel ihre Seele herrschen,
Wie ihr Name auf der Erde herrschet.
(DB, 112)
Bjehu muka prsa ohladnjela,
a u njima umrla svoboda,
ka kad zrake umru na planinu.
(GV, 152)
Und erkaltet waren Mnnerherzen
Und darin erstorben war die Freiheit,
Wie die Strahlen sterben berm Berge.
(DB, 111)
U pomo nam kogod u pritee,
Sakupi se vojske kao vode.
(GV, 151)
Wer es hrte, eilte uns zu Hilfe,
Kriegsvolk strmet uns von berall zu.
(DB, 109)
...a duu sam natopio kapljom,
pa se stara igra povrh vina
ka blijedi plamen po rakiji.
(GV, 145)
Hab die Seel betaut mit einem Tropfen,
Und nun tanzt die alte berm Weine
Wie das blasse Flmmchen berm Branntwein.
(DB, 104)
Svagda bjee kao ogledalo.
(GV, 160)
Immar war es blitzblank wie ein Spiegel.
(DB, 118)
26
9.0. Izreke u Gorskom vijencu dolaze iz svakodnevnog govora, esto u

istom, a ponekad i u izmijenjenom obliku. Izreke se javljaju kao rezultat kakvog zgusnutog ivotnog iskustva. U poetku su to bile pojedinane istine sve
dok nisu postale bogatstvo jednog cijelog naroda. Njihova pojava donosi teinu, ozbiljnost, potvrdu. Sve ono to se dogaalo generacijama, ili bi se moglo dogoditi sauvano je u izrekama.
Temeljna razlika izmeu izreka i frazema nalazi se u funkcioniranju
njihova znaenja: dok frazemi imaju preneseno znaenje (koje itatelj nastoji
dopuniti iz vlastitog repertoara), izreke se odlikuju svojom neposrednou,
a prepoznajemo ih po njihovom kvalificiranom ili denotativnom znaenju. U
navedenim primjerima lako emo prepoznati internacionalne izreke (Vrana
vrani oi ne izvadi) i one koje su vie ili manje lokalnog karaktera (e se gusle u kuu ne uju, tu je mrtva i kua i ljudi). Prevoditelj A. Schmaus je s
istom snagom preveo u njemaki jezik izreke izvornika. Za pojedina mjesta
moemo tvrditi kako se zasigurno radi o natprevoenju (, 1975), kao
to je to u primjeru: Ko e bolje, iroko mu polje Wer es besser kann, dem
steht frei die Bahn. Ili u primjeru: Ko razgaa u nas ne pogaa. Zu lang
zielen heit das Ziehl verfehlen.
Malo rukah, malena i snaga.
(GV, 29)
Wenig Arme, die Kraft unzulnglich.
(DB, 10)
Vrana vrani oi ne izvadi.
(GV, 52)
Nicht hackt eine Krh der andern Aug aus.
(DB, 28)
Naeno je drae negubljena,
iza tue vedrije je nebo,
iza tuge bistrija je dua,
iza plaa veselije poje.
(GV, 63)
Finden freuet mehr als Nieverlieren,
Nach dem Hagel heitrer ist der Himmel,
Nach der Trauer klarer ist die Seele,
Nach dem Weinen frhlicher dein Singen.
(DB, 3536)
Voskresenja ne biva bez smrti.
(GV, 139)
Ohne Sterben keine Auferstehung.
(DB, 98)
27
Stojan VRLJI
au meda jot niko ne popi

to je aom ui ne zagri.
(GV, 52)
Niemand trank noch einen Becher Honig,
Den ein Becher Galle nicht verbittert.
(DB, 29)
Nema posla u plaha glavara.
(GV, 32)
Wenn der Herr verzagt, gedeiht das Werk nicht.
(DB, 12)
Manji potok u vii uvire.
(GV, 64)
In den greren Flu der kleinre mndet.
(DB, 36)
Goni kamen badava uz goru.
(GV, 64)
Eitel Mh, den Stein bergauf zu wlzen.
(DB, 36)
Vrag avolu doi u svatove.
(GV, 51)
Satan tanzt mit Beelzebub den Kehraus.
(DB, 28)
Teko zemlji kuda proe vojska!
(GV, 79)
Weh dem Lande, wenn es Heermacht heimsucht!
(DB, 48)
Kome zakon lei u topuzu
tragovi mu smrde neovjetvom.
(GV, 81)
Wem das Recht beschlossen in der Keule
Unmenschlichkeit zeichnet dessen Spuren.
(DB, 49)
Malene su jasli za dva hata.
(GV, 74)
Allzu klein die Krippe fr zwei Hengste.
(DB, 44)
28
e se gusle u kuu ne uju,

tu je mrtva i kua i ljudi.
(GV, 101)
Wo im Haus die Gusle nicht erklingen,
das ist tot das Haus und Hausgesinde.
(DB, 67)
Nema toga ko s ne boji ega.
da niega ano svoga hlada.
(GV, 97)
Den gibts nimmer, welcher gar nichts frchtet,
Wenn nichts andres, so doch seinen Schatten.
(DB, 63)
Ostalo je dvoje ece muko,
Jedno drugom vode dat ne moe.
(GV, 120)
Hinterblieben sind zwei kleine Knblein,
Knnen nicht einmal sich Wasser reichen.
(DB, 8384)
Ko e bolje, iroko mu polje.
(GV, 124)
Wer es besser kann, dem steht frei die Bahn.
(DB, 87)
Niko srean, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
(GV, 147)
Niemand glcklich und niemand zufrieden,
Niemand ruhig und niemand ohn Sorge.
(DB, 106)
Ko razgaa u nas ne pogaa.
(GV, 49)
Zu lang zielen heit das Ziehl verfehlen.
(DB, 27)
A nadeda vee duu s nebom
kako lua sa suncem kapljicu.
(GV, 137)
Hoffnung eint die Seele mit dem Himmel
Wie den Tau der Lichtstrahl mit der Sonne.
(DB, 97)
29
Stojan VRLJI
Nove nude rau nove sile.

(GV, 136)
Neue Ntte zeugen neue Krfte.
(DB, 97)
U dobru je lako dobar biti;
na muci se poznaju junaci.
(GV, 15)
Leicht ist es, im Guten gut sich weisen,.
In der Not erkennt man erst den Helden.
(DB, 12)
Ljudi trpe, a ene nariu.
(GV, 31)
Mnner dulden, und nur Weiber klagen.
(DB, 12)
Zemlja stenje, a nebesa ute.
(GV, 55)
Erde sthnet, doch die Himmel schweigen.
(DB, 31)
Ko se topi, hvata se za pjenu.
(GV, 51)
Wer ertrinkt, fat nach dem Wellenschaume.
(DB, 28)
Ko na brdo ak i malo stoji,
vie vidi no onaj pod brdom.
(GV, 50)
Wer nur wenig hher steht am Berge
Der sieht mehr als jener unterm Berge.
(DB, 27)
to se mri kada kovat nee?
(GV, 51)
Warum ruen, wenn du nicht willst schmieden?
(DB, 28)
Strah ivotu kalja obraz esto.
(GV, 62)
Angst besudelt oft die Ehr im Leben.
(DB, 35)
30
ud je enska smijena rabota!

Ne zna ena ko je kakve vjere:
Stotinu e promijeniti vjerah
da uini to joj srce udi.
(GV, 28)
Weibersinn ist sonderbares Ding doch!
Nimmar wei das Weib, wer welchen Glaubens;
Hundertmal wird es den Glauben wechseln,
Um zu tun, wonach das Herz begehret.
(DB, 26)
Plakanje je pjesma sa suzama.
(GV, 147)
Ist das Weinen doch ein Lied mit Trnen
(DB, 107)
Ljubovi ti, nabavi mi takvi;
dau vola za njega iz jarma.
(GV, 75)
Treu um Treu, beschaff mir einen solchen,
Gb dafr `nen Ochsen aus dem Joche.
(DB, 45)
Ko potoke moe ustaviti
da k sinjemu moru ne hitaju.
(GV, 79)
Wer zu mag die Bche aufzuhalten,
Da sie nicht zum blauen Meere eilen?
(DB, 47)
Iza tmine i sunce ogrije.
(GV, 107)
Endlich durchs Gewlk erstrahlt die Sonne.
(DB, 72)
Jaki zubi i tvrd orah slome.
(GV, 79)
Strke Zhne brechen harten Nuss auch.
(DB, 47)
Ema ta se drue s krvnicima,
a u jedan kota da ih svari
ne bi im se orba smijeala.
(GV, 114)
31
Stojan VRLJI
Doch wozu dem Erzfeind sich gesellen?

Wenn in einen Kessel man sie kochte,
Wrde sich die Brhe doch nicht mischen.
(DB, 78)
Kam bi crka od ove alosti.
(GV, 122)
Mt ein fels vor so viel Harm zerspringen.
(DB, 85)
10.0. Za gotovo sve orijentalizme koji su preuzeti iz arapskog ili perzijskog jezika posrednik je bio turski jezik, odnosno te su rijei trpjele promjene sukladno turskim jezinim uzusima pa se stoga za sve njih rabi naziv
turcizmi. Turci su otili, ali su njihovi tragovi ostali i u jeziku. Meutim, turski jezik nije ostavljao dublje tragove jer se radi o tipoloki posve razliitim
jezicima: junoslavenski jezici pripadaju skupini flektivnih jezika turski jezik pripada skupini aglutinativnih jezika. Samim time iskljuena je znaajnija
interferencija na gramatikoj razini.
Turcizmi (kao i ostale posuenice) u umjetnikom djelu najee slue
za karakterizaciju likova i situacija. Turcizmi su zapravo odraz odreenog
povijesnog trenutka i odreene sredine. Turcizmima prezasieni tekstovi ponekad, zbog svoje arhainosti, dovode u pitanje jezinu kompetenciju itateljstva, a time i poruku umjetnikog djela u cjelini. Da se to ne bi dogodilo,
javlja se odziv tog istog itateljstva koje stoji usuprot umjetnikog djela, ne
vie kao pasivni objekt, nego kao aktivni subjekt. Kao pojaajne jedinice izraajnosti turcizmi se javljaju u Njegoevu Gorskom vijencu; obligatorno su
markirani, a kontekstualna stilska vrijednost dolazi zajedno s leksikom vrijednosti. Dakle, turcizmi su dio komunikacijskog konteksta i javljaju se kao
oekujua stilska vrijednost u Gorskom vijencu. Da bi komunikacija na relaciji pisac itatelj bila uspjena, onda i pisac i itatelj moraju raspolagati istom jezinom kompetencijom. To pravilo vrijedi jednako i za njemaki jezik
kad se u njemu jave turcizmi, tj. kada se Gorski vijenac pojavi (kao prepjev)
na njemakom jeziku.
Svaki turcizam iz Gorskog vijenca donosi kriku ivota i vremena u
kojem je nastao. Ponekad su turcizmi jednostavno preneseni u njemaki jezik. To je samo pokazatelj kako je vrijednost jednog turcizma priblino ista u
jeziku izvornika i u jeziku prijevoda. Pa ipak najvei je broj prevedenih turcizama. Da ne bi stvarao prepreke na relaciji pisac itatelj, turcizam je preveden. Tako se stvara predodba o ogranienosti turcizama u njemakom tekstu
u odnosu na tekst izvornika.
32
Turcizmi
Aga
adi-Ada
alah
adaja
barjaktar
binji
bula
aa od oke
engele
aba
delija
dilber Fatima
dolama
damija
deferdar
efendija
fajda
Fiek
haralija
hara
hara
hajduk
kavazbaa
koran
kadija
marama
munar
nahija
pazar
raja
sablja
saruk
serdar
ian
ehit
erbet
uur
topuz
ulak
Prevedeni turcizmi
Aga
Ober-Hadschi
Drache
Bannertrger
Purpur
Trkenfrau
Okkabecher
Haken
Recke
traut Fatima
Oberkleid
Moschee
Gewehr, lange Flinte
Ehre, Nutzen
Patrone
Steuerbttel
Steuerjagd
Oberkawas
Weiberart
Markt
Christenvolk
Bchse
Blutzeuge
Met
Dank
Keule
Bote
Preneseni turcizmi
Allah
Kaba
Efendi
Haradsch
Haiduk
Koran
Kadi
Minarett
Nahi
Raja
Sbel
Turban
Serdar
Scherbett
33
Stojan VRLJI
11.0. Njemaki prevoditelj nije naao nain da prenese stilsku vrijednost rusizama iz Gorskog vijenca. Primjerice: ertva (), blistateljno
(o), svoboda (), Luna (), rabota (), bdenije (), torestvo (), ljubov (), ertvenik (), djeistvije (), popeenje (), besastije (),
sahraniti (), nadeda () prevedeni su (kao i velik broj
turcizama) standardnim njemakim rijeima.
Mnogi se slau da se u ovakvim situacijama trebaju pozvati u pomo
dijalektalne rijei iz jezika prijevoda, ili pak strane rijei iz nekog drugog jezika koje bi imale istu onu funkciju u tekstu prijevoda (njemakom tekstu)
kakvu imaju rusizmi u izvornom tekstu. No to je ideal koji je teko dostii.
Istu sudbinu u njemakom prijevodu imaju i druge strane rijei iz izvornika. Primjerice talijanizmi: bir, providur, palaca, dud.
12.0. Narodni govor prepoznajemo i po ustaljenim izrazima u kojima
se priziva boja pomo ili neka druga via sila. Ponekad se u obliku ustaljenog izraza javlja i kletva. Uspjean njemaki prijevod govori nam o vrsnosti
prevoditelja Gorskog vijenca, ali i o istom civilizacijskom krugu kojem pripada jezik izvornika i jezik prijevoda.
12.1. Istina, ponekad se za izvorno Hvala Bogu u tekstu prijevoda javlja Bog s nama, ili umjesto Boe jedan Dobri Boe, ili kada jednostavno umjesto Bog imamo Gospodin neba, ili kada se umjesto Ne etinji u tekstu prijevoda javlja Ostavi se besmislica. Takva je sljedea grupa
primjera:
Hvala bogu, ima li vjeticah?
(GV,129)
Gott mit uns, so gibt es wirklich Hexen?
(DB, 91)
Kakva braa, ako boga znate.
(GV, 43)
Was fr Brder sinds, um Himmelswillen.
(DB, 20)
udna popa jadi ga ne bili.
(GV, 125)
Sonderbarer Pfaff, mg Gott ihn schtzen.
(DB, 88)
34
Divna pisma jadi ga ubili.

(GV, 123)
Ei zum Kuckuck, wunderschn die Handschrift!
(DB, 86)
Pomoz boe i mali boiu!
(GV, 158)
Steh uns Gott bei und das heilige Neujahr.
(DB, 116)
Boe jedan, tri stotine drugah
(GV, 46)
Gutter Gott! Die dreihundert Gefhrten.
(DB, 23)
Boe dragi, koji sve upravlja
(GV, 61)
Herr des Himmels, der du alles lenkest.
(DB, 35)
Ja se udim lijepe mi vjere.
(GV, 64)
Bin verwundert, beim Prophetenglauben.
(DB, 36)
Ne etinji, kukala ti majka.
(GV, 87)
La den Unsinn, weh sonst deiner Mutter.
(DB, 54)
12.2. Takvih odstupanja od izvornika (ako se uope o neadekvatnostima moe govoriti u ovim primjerima) nemamo u grupi primjera koja slijedi:
Kugo ljudska, da te bog ubije.
(GV, 29)
Menschenpest, mg Gottes Zorn dich treffen.
(DB, 10)
Ne, vladiko, ako boga znade!
(GV, 31)
Nein, Vladika, so du Gott willst kennen!
(DB, 11)
35
Stojan VRLJI
Pomoz boe, jadnijem Srbima.

(GV, 37)
Mge Gott den armen Serben helfen.
(DB, 14)
Boe dragi da ga san ne vara.
(GV, 54)
Lieber Gott! sollt ihn ein Traum nicht narren.
(DB, 30)
Bog da prosti Uroevu duu.
(GV, 54)
Gott genade Uros Heldenseele.
(DB, 30)
Bog sa nama i aneli boji.
(GV, 57)
Gott mit uns und Gottes heilige Engel!
(DB, 32)
Bjehu, brate, da te bog sauva.
(GV, 95)
Waren Bruder, da es Gott erbarme!
(DB, 62)
Po bedemu od Travnika,
bog ga kleo
(GV, 118)
Auf dem Festungswall von Travnik,
Gott verfluch es!
(DB, 81)
Ne boj mi se, akobogda, edo!
(GV, 148)
Frchte nichts, so Gott uns beisteht, Vater!
(DB, 106)
Velikai, proklete im due.
(GV, 30)
Edelinge, Fluch auf ihre Seele.
(DB, 17)
13.0. Isti neprolazni izvornici svjetske knjievnosti uvijek se iznova

prevode. Nezastariva jezina vrijednost uvijek se prilagoava novom vremenu sukladno novim pogledima na knjievnost i jezik. Kao i svako veliko
36
djelo svjetske knjievnosti, i Gorski vijenac ima svoju unutranju knjievnu

historiju, utemeljenu na tekstu i poetici izvornika, i vanjsku historiju koja se
temelji na tekstovima poetike prijevoda. Ta vanjska knjievna povijest mnogolika je ne samo zato, to je dramska poema prevedena na razliite jezike,
nego i zato, to ona moe imati, i obino ima, u okvirima jedne knjievnosti i
jednog jezika razliite oblike. (, 2001:1)
Gotovo u svim znaajnijim svjetskim jezicima Gorski vijenac je preveden po nekoliko puta. Svakim novim prijevodom otkrivane su nove vrijednosti izvornika koje, ulazei u stranu knjievnost, postaju novo, vanjsko
bogatstvo jezinog izraza knjievnosti i jezika na koji je preveden. U naem
primjeru to je njemaki jezik i njemaka knjievnost.
Izvori
Petar Petrovi Njego: Gorski vijenac, Svjetlost, Izdavako preduzee, Sarajevo, 1975.
Petar II Petrovi Njego: Der Bergkranz (bersetzung von A.
Schmaus), Verlag Otto Sagner, Mnchen Prosveta Verlag, Belgrad, 1963.
Literatura
Katii, R. (1992.) Jezikoslovni zapisi o prevoenju, Novi jezikoslovni ogledi, kolska knjiga, Zagreb.
Koller, W. (1979) Einfhrung in die bersetzungswissenschaft.
Quelle und Meier, Heidelberg
, . (2001)
. http: //guskova. ru/^^ mladich/Njegosh/rm_rpp
, . (1975) o. . . .
O, . . (1968) ,
, .
Prun, E. (2002) Einfhrung in die Translationswissenschaft, Band
1, Institut fr Translationswissenschaft, Graz.
Simeon, R. (1969) Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, Matica hrvatska, Zagreb.
Wahrig, G. (1980) Deutsches Wrterbuch, Mosaik Verlag,
Mnchen.
37
Stojan VRLJI
Stojan VRLJI
TRANSLATION AS ART
- A SELECTED EXAMPLE The poetic rendition of a work of art has always been a great
challenge. Today many agree that a creative betrayal is the foundation of a
successful poetic rendition. And indeed, Alois Schmaus, as a translator in
German literature, has put his name alongside with the name of the author of
the Mountain Wreath Petar Petrovi Njego. The Mountain Wreath was put
into a setting for which it had not been designed, and so got a new life.
Key words: poetic rendition, art, German translation
38

UDK 81'26
Struni rad
Robert Josip DEMIROVI (Zagreb)

rjdemiro@ffzg.hr
POIMANJE NORME STANDARDNOGA JEZIKA

Prilog raspravi o naravi crnogorskoga standarnog jezika
U ovome lanku raspravljamo o prigovorima kodifikaciji, prihvaanju (u skladu s time i prihvatljivosti) i primjeni crnogorskoga
standardnog jezika u Crnoj Gori da bismo predloili razlikovanje
nacionalnoga i etnikoga pristupa dravnom jeziku (koji je u sluaju jugoslavenskih republika i nacionalni i slubeni) tako to suprotstavljamo dijalektologijske i sociolingvistike kriterije tzv. srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika, koji je uz etnoreligijska obiljeja bio kljuni pokreta etnikih tumaenja teritorijalnih dravnih prava tokom rata u Jugoslaviji 1990-ih (i danas). U osnovi je nae rasprave teza da je obaveza drave da propie, kultivie i pragmatizuje komunikaciju svojih dravljana i da osigura i ojaa njihovu
ravnopravnost i jedinstvo, no ne da bi zanijekala etnike osjeaje, nego da bi izbjegla etniku nesnoljivost i etnike podjel graana (dravljana). Zato se zauzimamo za standardni jezik kao dravnu (graansku) ustanovu kojoj etniko nije vano za podjelu bilo koje zemlje,
zbog socijalne (a ne etnike) suverenosti svih svojih graana.
Kljune rijei: etnija, nacija, dijalektologija, sociolingvistika,
norma standardnoga jezika
Svrha ove rasprave nije ispitivanje strunosti primjedbi postojanju

crnogorskoga standardnog jezika, nego tim primjedbama motivirano promiljanje o opsegu socijalnoga smisla standardnoga jezika u dravi. Iako nai
stavovi nisu uvrijeeni u sociolingvistici, drimo da izazovno podstiu na dalje razrade te da se nastoje izboriti za humanistiko i lingvistiko pravo na
saznanje i mogunost umjesto vojnoga i politikoga nameta dogmatskoga
znanja i moi. U tome smislu na primjeru crnogorskoga standardnog jezika
nastojimo ukazati na lingvistiku neopravdanost etnikih kriza na podruju
drava bive Jugoslavije (kao i bilo gdje drugdje) tako to problematizujemo
dijalektologijski i sociolingvistiki nediferenciranu etniku koncepciju velikodravnoga jezika i nudimo funkcionalnostilsku socijalnu koncepciju jezika
39
Robert Josip DEMIROVI
svake drave kao ideje o drutvenoj ravnopravnosti dravljana, neovisnoj o

njihovim razlikama, i kao preduvjeta ravnopravnosti i saradnji drava bive
Jugoslavije.
Formalnopravni aspekat
Crnogorski (standardni) jezik nije jezik crnogorskoga naroda, nego jezik crnogorskih dravljana, jezik crnogorske drave ili jezik Crne Gore. Smisao je crnogorskoga jezika kodifikacija stilova javne komunikacije, kojom se
ostvaruje komunikacijska koegzistencija crnogorskih dravljana.
Poeljno je da crnogorski dravljani, osim poznavanja jezika svoje drave (Crna Gora), poznaju i jezike drugih drava (Srbija, Hrvatska, Albanija,
Bosna i Hercegovina, Rumunija, Bugarska, Francuska, Italija, Njemaka,
panija...), jer tako postaju konkurentniji i na regionalnom i na kontinentalnom i na globalnom internacionalnom (meudravnom, meudravljanskom)
tritu, kojemu Crna Gora, kao i druge drave bive Jugoslavije, stremi svojim pristupanjem euroatlantskim savezima. Zbog ne toliko davnih nemilih
ratnih dogaanja na tlu bive Jugoslavije, drava Crna Gora unijela je u svoj
Ustav odredbu o pravu svojih dravljana da uz obavezno poznavanje i upotrebu crnogorskoga kao slubenog jezika imaju pravo uiti i upotrebljavati
jezike drava zahvaenih ratom u Jugoslaviji 1990-ih. Dakle elei iskazati
ustavnu tolerantnost prema drugima i drukijima kao vrijednost svojih razliitosti, to je u osnovi suvremenoga zakonodavstva veine europskih drava,
Crna Gora ustavno je zajamila pravo pripadnicima svojih etnikih skupina
da ue jezik drave po svojemu izboru, no propisala je i obavezu poznavanja
i upotrebe svojega slubenog jezika, jer samo njime dravljani Crne Gore,
neovisno o svojim razlikama, mogu kritiki i odgovorno ostvarivati svakovrsna prava i obaveze.
U tome smislu, crnogorski dravni jezik, kao i svaki dravni jezik, svojim funkcijski polivalentnim mogunostima obezbjeuje ustavnu ravnopravnost dravljanima Crne Gore, koliko joj to doputaju ekonomske prilike.
Gramatike, pravopisi i rjenici svakoga jezika, nastavna sredstva i pomagala
izuzetno su skupa sredstva i za znatno vee i bogatije drave, no Crna Gora
ne smije izbjegavati svoju obavezu da u okviru finansijskih mogunosti
obezbijedi najbolje obrazovanje svojim dravljanima, ali treba oekivati da
e i trini subjekti specijalizirani za poslovnu komunikaciju ponuditi dravljanima privredno potrebnu jeziku edukaciju.
Ustav kao osnovni i najvii dravnotvorni akt u konkretnome sluaju
propisuje opta prava i obaveze dravljana, kojima se ne ograniuje suverenost i ravnopravnost drave Crne Gore u odnosu na druge drave, nego se tolerie da uz poznavanje i javnu upotrebu crnogorskoga dravnog jezika, koji
je obavezan za crnogorsko stanovnitvo ili za sve crnogorske dravljane,
40
Poimanje norme standardnoga jezika
crnogorski dravljani imaju pravo uiti i upotrebljavati jezike drugih drava,

koju jeziku tolerantnost Crna Gora ve poodavno provodi medijskom otvorenou prema drugim dravama ne samo bive Jugoslavije.
Sociolingvistiki aspekat
Crnogorski standardni jezik upotrebno je slojeviti govor javne komunikacije (administrativni, poslovni, novinarski, publicistiki, nauni), odnosno
dravni govor dravljana Crne Gore, neovisan o njihovoj rasnoj pripadnosti
ili vjerskom i etnikom osjeanju. Ustav graanske ili nacionalne drave Crne Gore osnovni je i najvii dravnotvorni akt, koji titi poredak dravnih institucija i osigurava javnokomunikacijsku graansku (nacionalnu) ravnopravnost svojemu stanovnitvu potujui njihova (i etnika) prava da ue jezike
drugih drava (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i dr.) ako pritom ne zanemaruju jezik svoje drave Crne Gore, na kojem stvarno kritiki i odgovorno ostvaruju graanska prava i obaveze.
Uopte, standardni jezik osmiljen je da slui komunikacijskoj integraciji dravljana razliita porijekla. Do pojave funkcionalne stilistike, kojom se
nastojalo kodificirati stilsku raznovrsnost javnoga ivota dravljana, normativnu su osnovu i tzv. visoki stil autoritarno dekretima, oktroiranjem, policijom, vojskom i crkvom propisivali vladar i njegove slube poput kolonizatora u kolonijama. Razlikovanjem dijalektologije i standardologije osvijetena
je stvarna povezanost govornih navika stanovnitva i dravnoga govora, tako
da je standardni jezik, kad god je to mogue, zasnovan na obiljejima odreene reprezentativne skupine govora za stanovnitvo koje drave. Rije je o
povezivanju tzv. organske osnove s tzv. kulturno-jezikom nadgradnjom, kojim se provodi dijalektologijski i standardologijski demokratsko naelo uzimanja u obzir govor s uobiajenim govornim obiljejima stanovnitva koje
drave u osnovu procesa standardizacije dravnoga jezika, jer se tako nastoji
postii da struno kodificirana opteupotrebna norma to lake i to prije zaivi u javnome ivotu drave te da ondje to prirodnije slui potrebama dravljana.
Primjera radi, u srpskome standardnom jeziku nije nita etniko, jer nita funkcijski polivalentnim smislom standardnoga jezika etniki ne ograniava nacionalne1 komunikacijske potrebe stanovnitva u Srbiji bilo ono etni1
Ako je i laiki vidljiva povezanost nepreciznosti termin etnija i nacija u internacionalnoj politici s politikim i jezikim stanjem u tzv. srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jugoslavenskim republikama, onda bi na to morali ukazati i strunjaci. Na naunim
skupovima o termionologiji (ovdje nije rije o etimologiji, nego o pragmatici ili strukovno preciznoj komunikaciji) trebalo bi postaviti pitanje znaenja termina nacija. Mi pak
predlaemo: etnija je ono to je etnija, na primjer, u etnikom ienju, a nacija je ono
to je nacija, na primjer, u nacionalnoj sigurnosti. Drugim rijeima, nacionalno u nacio-
41
ki albansko, bonjako, crnogorsko, hrvatsko, kinesko, romsko, srpsko..., a

svaki je dravljanin Srbije nacionalni Srbin, neovisno o svojem rasnom, vjerskom ili etnikom statusu, neovisno o govornim navikama svojih roditelja,
svojega sela, svojega grada, svoje pokrajine ili svoje ue i ire drutvene zajednice. Standardni jezik (srpski), kao i svaki drugi standardni jezik, vjetaki namee govor dravnih ustanova dijalekatskim i sociolekatskim navikama svojega stanovnitva, a svojim naunim, administrativnim, poslovnim,
novinarskim i publicistikim ozakonjenim stilovima upravlja njihovim potrebama, stavovima i oekivanjima, njihovim pravima i obavezama, odnosno
instituira nacionalni ponos, koji moe biti sportski, ratno, religijski, umjetniki ili kako drukije (re)prezentiran.
Dakle, to se tie pojma vjetaki, svi su standardni jezici tzv. vjetaki, jer svi oduzimaju prirodna stanja komunikacije da bi proklamirali dravu: od govora roditelja, prijatelja i poznanika do idioma suseljana, sugraana
i zemljaka ovjek se moe poistovjetiti i sa kojim dijelom svoje okoline i
oznaiti se imenom pripadnosti (lan u porodici, saradnik u poslovnoj korporaciji, navija [fudbalskoga] kluba, seljak na selu, graanin u ulici, etvrti,
gradu, zemljak u pokrajini). No sva se ta svojstva pojedinca u zajednici
ostvaruju samo ako na njih djeluje dravni identitet, koji daje mjeru pokrajini, gradu, optini, ulici, zgradi, selu, kui, sportskom klubu, poslovnom subjektu, porodici... tako to svojom evidencijom jami dravljaninu prava i
obveze stabilne javne komunikacije, neovisno o njegovu porijeklu, njegovim
stavovima i oekivanjima. U skladu s tim norma javne komunikacije sredstvo je ostvarivanja komunikacijskih potreba dravljana koje drave. Zato se
umjesto dijalekatskih i sociolekatskih govora oblikuju dravni govorni stilovi
koji svojom slubenom odgovornou i nacionalnom sigurnou jame ravnopravnost i provodljivost ustavih prava i obaveza svim dravljanima, jer nisu istovjetni ni sa kojim tzv. organskim govorom u dravi, mada najee
konsultuju govore s najproirenijim govornim navikama stanovnitva kao os-
nalnoj sigurnosti nije nacionalno u nacionalnoj manjini. Nacionalna manjina etnika je

manjina, a ne stanovnitvo koje drave u dravi. Nacionalizam je najblii rijei patriotizam (evidencijska pripadnost domovini, a ne ljubav prema domovini), tako da stanovnitvo koje drave (nacija > nacionalnost) nije ni manjina ni veina u svojoj domovini. Nacija, kako je ovdje shvatamo, socijalna je cjelina u kojoj nema etnikih podjela i iskljuivosti. U tome smislu treba razlikovati termin narod od termina drutvo, kao to treba
razlikovati srodstvo i porodicu od saradnitva i prijatelja. Diplomatski termin nacija ne bi
smio proizvoditi meudravne krize, kad uvrtavanjem na mjesto etnikoga stvara zabunu
o suverenosti nacionalne manjine (govori se o autonomijama) i o mogunostima novih
razgranienja, to je u osnovi sukoba u Jugoslaviji. Zato etnija ni u bivoj Jugoslaviji ni
bilo gdje drugdje ne bi smjela nositi nacionalnu oznaku, osim one drave u kojoj ivi.
42
novu na kojoj grade zajednitvo i opteprihvatljivost norme javne komunikacije na itavom dravnom teritoriju.
Dakle najpoeljnije je da osnova standarnom jeziku bude apstrakt tzv.
organskih idioma s najrairenijom govornom upotrebom,2 tj. onom koja je
najdemokratskija, jer se za nju pretpostavlja da e naii na najmanji otpor da
postane opteprihvaena. Takav je kriterij srpskoga standarda, koji nije elio
prihvatiti govore nebrojnijega dijela svojega stanovnitva, takav je kriterij
crnogorskoga standarda, koji i nema puno izbora kada je rije o osjeanju jezike pravilnosti u govoru svojega stanovnitva, takav je javnokomunikacijski govor Bosne i Hercegovine, koja dijalekatski takoe jasno osniva i segmenatsku i suprasegmenatsku sociolekatsku uobiajenost na kojoj gradi stilove dravnoga govora, a takva je i hrvatska uobiajenost, koja je pod utjecajem tokavske ikavtine i dijela slavonskih i bosanskih govora te pod snanim nadregionalnim djelovanjem brojnih pojedinaca i ustanova na ujednaavanju, meu kojima i hrvatskih vukovaca, postigla svoj dravni standard unato najveoj dijalekatskoj razliitosti svojega stanovnitva meu sve etiri
tokavske republike bive Jugoslavije.
Termin apstrakt tzv. organskih govora znai da su govori tzv. organski (tzv.
konkretni), to jest da u lingvistici ne postoji nita konkretno (ostvareno) to nije apstraktno (ostvarljivo). Drugim rijeima, u skladu je sa znaenjem i predmetom lingvistike to
su idiomi realizacije (konkretizacije, strukture) svojih potencija (apstrakcij, sistemskih
mogunosti). U tome je smislu lingvistiki neprihvatljivo pozivati se na (ab)normalno ili
(ne)uobiajeno u realizaciji ako ono nije u skladu s metodologijom. Kada je rije o standardnomu jeziku, polazi se od ustvrivanja relevantnih pravila (suodnos jezikih jedinica) da bi se moglo govoriti o opravdanosti pojedinoga rjeenja u gramatici dravnoga jezika. Jezika relevantnost ne poznaje kvantifikaciju (broj jedinica nije pokazatelj relevantnosti), nego kvalifikaciju (jezike jedinice kvalificiraju se jezikom razlikovnou).
Na tom metodologijskom principu zasnivaju se sve metode (analogija, pitanje, preoblika...). Kada Tomislav Mareti u Predgovoru 1. izdanju svoje Gramatike i stilistike
(1899.) trai da mu gramatika bude normalna i potpuna, onda je to stvarnosni trag mladogramatiarskoga uzusa po kojemu tzv. knjievni jezik (jezik pismenosti) ne bi smio biti
preudaljen od tzv. narodnoga (tzv. reprezent mnotva narodnih govora). Kolokvijalno, u
lingvistici je normalna razlika, a ne istost. Istost pripada tipologiji (kategorizaciji, klasama), a jezikim jedinicama pripadaju samo razlike. Drugim rijeima, istost je metodologijska, a razlike su realizacijske. Ne kae se sluajno da su jezike jedinice odreene
razlikama u istome i istostima u razliitome. No to ne znai da je dubletnost injenica
ab/normalnosti. Ona se ostvaruje zato to je komunikacijski relevantna i svakodnevna, a
ne zato to je komunikacijski irelevantna i povremena. U tome smislu dubletnost je proizvod nacionalne demokratinosti u dravnome jeziku. Ona je injenica dravnoga smisla
da okuplja, a ne da razjedinjuje svoje stanovnitvo.
43
to je razliito u javnoj komunikaciji etiriju drava bive Jugoslavije

koje dijalekatski pripadaju tokavskom sistemu govor3 kao sistemu sistem?
Razliiti su tokavski govori koji odreuju govorne navike stanovnitva pojedine drave, razliit je osjeaj za govorno normalno i abnormalno, govorno
uobiajeno i neuobiajeno, govorno prihvatljivo i neprihvatljivo. Ti su razliiti tokavski govori u osnovi razliitih realizacija komunikacijskih stilova
stanovnitva pojedine drave (kao razliita osnova standarda) bili oni institucionalizirani (institucionalno kodificirani: administrativno-poslovni, novinarsko-publicistiki, nauni, knjievni stil) bili oni na razini kolektiva (razgovorni stil). Razgovorne su razlike meu stanovnicima bivih jugoslavenskih
republika sa tokavski zasnovanim standardima najprimjetnije jer je jugoslavenski uniformizacijski pritisak bio puno slabiji na razini razgovorne kolektivne oputenosti nego na razini govorne institucijske stege. Uvijek se privatno oputenije govorilo nego u slubi, tako da su, primjera radi, Crnogorci,
koji su se u slubi koristili tzv. srpsko-hrvatskim jezikim standardom, meu
svojima, u skladu sa svojom dijalekatskom pripadnou, govorili sociolekatskim govorima razgovornoga stila nekodificiranoga crnogorskog standarda,
koji je tako (tzv. supstandardno) neprestano opstajao kao kodifikacijska mogunost. Drugim rijeima, njihov je uroeni osjeaj za normalno i uobiajeno
nadrastao stegu tuega dravnog govora i onda kada ga u skladu s jugoslavenskom parolom bratstva i jedinstva nisu shvatali tuim. I nije u postupku
Crnogorca bilo ni etnike ni nacionalne iskljuivosti kada je u svojoj kui govorio onako kako mu je bilo najlake iskazati svoje misli i osjeanje.
Pa kada ko tvrdi da su razlike meu bosanskim (bonjakim),4 crnogorskim, hrvatskim i srpskim standardnim jezikom malopostotne, onda preutno potvruje da razlike postoje, da su one prepoznatljive meu dravljanima tih drava te da su one komunikacijski funkcionalne, da su relevantne ili
vrijedne u svakoj dravi. Kada ko kae da bi u Crnoj Gori trebalo zavesti
gramatiku i rjenik V. S. Karadia i pravopisno oponaati Vuka, onda kao
da zaboravlja na vremenski odmak od Karadieva vremena, na dravnu sadanjost crnogorske jezike situacije i kao da negira stepene suvremene lingvistike samo da bi ma kojoj gramatici pridjenuo srpsko etniko ime umjesto
crnogorskoga nacionalnog imena. alu na stranu, Karadieva jezika
Ovdje se ne govori ni o kajkavskim ni o akavskim govorima, jer oni ne pripadaju apstraktima tokavskih govor, koji su u osnovi tokavskih standarda.
4
Ovdje se misli na dravni jezik Bosne i Hercegovine, a ne na kakav etniki jezik
bosanskih muslimana, Bonjaka ili Muslimana. Za etnike Bonjake, kao i za sve druge
etnije, vrijede ista prava i obaveze. Drugim rijeima, crnogorski u crnogorskome jeziku
znai to i bonjaki u bonjakome ili bosanskome jeziku (jezik drave Bosne i Hercegovine) ili, najbolje, bosansko-hercegovaki u bosansko-hercegovakome jeziku.
44
realizacija nije prihvaena u Srbiji,5 a srpski su filolozi imali i previe vremena da sastave gramatiku crnogorskoga jezika po Vukovim uputstvima,6 pa
5
Vuk Stefanovi Karadi ne samo to nije napisao gramatiku Hrvatima, mada su

njegovi radovi nesumnjivo djelovali na hrvatske vukovce, nego je nije napisao ni Srbima
ni Bonjacima ni Crnogorcima. Vukova jezika koncepcija obuhvata stanovnitvo na
zamiljenom teritoriju koji je puno iri od ondanjih i dananjih dravnih (i administrativnih) granica pojedine drave. Zato nije sociolingvistiki opravdano tvrditi da je srpski
jezik zasnovan na dijalekatskoj bazi koju je obradio Karadi te da su zatim srpski kulturni centri demokratski standardizirali jezik na drugoj dijalekatskoj bazi, jer se u standardnome jeziku kao jeziku (ovdje srpske) kulture i (ovdje srpskih) drutvenih (dravnih) potreba ne mijenja osnova, nego se postojea kodifikacija jezika kulturno nadograuje (obogauje, razvija, osuvremenjuje). Dijalektologijski su termini (poput istonohercegovaki) pruili tabue jugoslavenskoj lingvistici (kao da su izoglose proizvod podruja
Istone Hercegovine) te pomogli dijalektologijskom tumaenju dravnih prava u skladu
s etnikim razgranienjima podrunih govora. Karadieva djela filologijski su vrijedna
(jer pokazuju da je i kodifikacija tzv. govedarice kulturno razraeno sredstvo koje se nema razloga sklanjati drugim moguim tokavskim kodifikacijama), a ne politiki (jer ni
istorijski ni etnologijski valjano ne obrazlau iskljuivu govornu etnikost kojega stanovnitva). Po naemu miljenju, u osnovi je 'nesporazuma' nerazumijevanje da je srpski
jezik preuzeo od Vuka metodologiju (kriterij utvrivanja osnove na zadanom teritoriju),
a ne realizaciju te da se na tokavskome sistemu sistem moe oblikovati onoliko standarda koliko je stanovnitvu komunikacijski i simboliki potrebno. Sdeti, sjdjeti i eti (sdeti, sijdjeti, sijeti) nisu isto, niti pripadaju demokratskome procesu i jezikome razvoju (arhaino i moderno), jer jezike promjene u podrunim govorima nisu to i
kulturni razvoj dravnoga jezika. Podruni govori nisu bolji nego to su bili (jer slue suvremenim podrunim potrebama stanovnitva), a kulturni razvoj vezuje dravne jezike
sa suvremenim drutvenim potrebama, tako da se dravni jezik moe shvatiti kao injenica svojega vremena (tzv. stabilnost) i/ili kao odgovor na zahtjeve novoga vremena
(tzv. elastinost). Zato demokratska promjena tzv. Vukove norme nije u srpskome jeziku
proizvod jezikoga razvoja (nije Vukova kodifikacija nita manje prihvatljiva da bude
kulturno sredstvo koje drave, naprotiv), nego je ona proizvod drutvenoga (kulturnoga)
izbora, to znai da nikada nije bila prihvaena i primijenjena u srpskome kulturnom ivotu, jer se, ponovimo, u jezikoj kulturi (pa i kultivaciji) nikada ne mijenja tip dijalekatske osnove kodifikacije, nego se postojea kodifikacija funkcionalno razrauje ili elaboracijski pragmatizuje. U tome smislu kodifikcija je jasno iskazan prijedlog ili ponuda
standardnojezike realizacije.
6
Dakle Vuk Stefanovi Karadi nije napisao gramatiku i rjenik za Crnu Goru,
nego za znatno iri teritorij od nje. (Odatle dijalektologijske naznake koji je oblik gdje
naao.) Zato nije prihvatljivo govoriti o arhainosti i pitati se zato Vuk, na primjer, nije
prepoznao i kao foneme. Jednostavno, na zamiljenome podruju oni nisu govorniki
prevladavali kao fonemi, a njihova pojavnost bila je u pojedinim sazvujima razliita
statusa: lie, zvijee, njegovi/njegovi, oljeda/oljeda... Takve su pojave danas predmet morfonologije dravnih jezika i podrunih govora. Da je Karadi sastavljao gramatiku za podruje Crne Gore, po primijenjenoj metodologiji, ne bi smio oduzeti pravo veini stanovnika na vlastite dijalekatsko-sociolekatske navike, nego bi ih samo mogao kodificirati. U tome smislu Vukova jezika realizacija nije crnogorska.
45
nisu, nego su se radije bavili ekavizacijom Crne Gore i proglaavanjem crnogorskih govornih svojstava arhainima, zaostalima, pokrajinskima, dijalekatskima, kao da se samo u Srbiji razlikuju govori pokrajin, gradova i sel (kao
da mikrolokacijski i makrolokacijski ne postoje govorne razlike meu crnogorskim selima i gradovima). to se pak takva argumentiranja tie, rije je
zapravo o odmjeravanju veliine drave i brojnosti dravljana, a ne o kakvim
naunim tvrdnjama.
Da bi se ilustriralo jeziku relativnost etnikoga i realnost nacionalnoga, zamislimo Crnu Goru u kojoj ivi 8 miliona govornika i Srbiju u kojoj ivi 800 hiljada govornika. U takvim bi se okolnostima izmijenio osjeaj za
govorno normalno, a govore bi Srba po kriteriju (in)tolerancije i aklamacije
vrlo vjerojatno ko uklopio meu podrune dijelove (veliko)crnogorskoga jezika. Budui da u suvremenim europskim savezima ne bi smjelo vie vrijediti
nametanje zakona veega, brojnijega i jaega, vano je to se Crna Gora zauzima za uzajamno potovanje razliitosti. tovie, ne treba oekivati da e u
Srbiji ikada biti normalno prevoditi serije i filmove, komentirati dnevne dogaaje i voditi razgovore ni na bosansko-hercegovakoj ni na crnogorskoj ni
na hrvatskoj (i)jekavici, to je komunikacijsko i simboliko pravo stanovnika
Srbije, koje ne spreava ravnopravnu saradnju sa stanovnicima drugih drava. Zato bi se, ilustracijski pojednostavljeno, kulture Bosne i Hercegovine,
Crne Gore i Hrvatske nametale stanovnitvu Srbije? Zato bi, na primjer, Vukova jezika koncepcija i Njegoev jeziki i umjetniki genije morali biti
svakodnevno prisutni meu stanovnicima Srbije ako drava Srbija nastoji ui
u Europsku uniju i prevodi europsku pravnu steevinu s vie od dvadeset jezika na srpski jezik? Nije li nepravedno da tri republike bive drave nametnu jednoj da preuzme njihove dravne govore? Zaista, karikirajmo, treba da
se zatiti i jezik Srpske akademije nauka i umetnosti tako to e ga priznati,
na primjer, ANUBiH, DANU i HAZU.
Pa i da se u Crnoj Gori uvelo tzv. Vukovu normu, legitimna bi to bila
odluka da se govorni kd star dvjestotinjak godina (koji je nastao za stanovnitvo na teritoriju kudikamo veem od Crne Gore) prilagodi kulturno-jezikim i funkcionalnostilskim potrebama crnogorske javne komunikacije. Drugim rijeima, tzv. srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik u Jugoslaviji ni dijalektologijski ni standardologijski nije bio jedan, nego se dijalektologijski razlikovao dijalektima, koji su teritorijalno odreivali to je uobiajeno (uzus)
da bude osnova javnoj komunikaciji u pojedinoj jugoslavenskoj republici (u
crnogorskome se uzus nije ostvario u kodificiranome standardnom jeziku,
nego je opstajao u razgovornome stilu uz slubenu mjeavinu srpsko-hrvatske jezike kulture). A nije li nastojanje da se govornim uzusima stanovnitva Crne Gore nametne na njima neosnovani standard kao drukija normalnost, esto vojno-ekonomski ogrnuta geslom naprednoga, modernoga, ko46
smopolitskoga, bratskoga, pravoslavnoga i sl., to su Crnogorci nerijetko zanosno prihvatali, zapravo potvrda posebnosti stanovnitva Crne Gore. Rei
da je razlika izmeu crnogorskoga i srpskoga jezika procentualna (ili prosantualna?), tvrditi da crnogorski standard obiluje arhaizmima, regionalizmima
srpskoga jezika i novogovornim nametanjem, tvrditi da ekira, utra, ove,
e, evojka, ever, enica, iesti... nisu normalna upotreba u Crnoj Gori znai
da se normalno ocjenjuje po govornim navikama i zakonima izvan Crne
Gore, da se tobonja abnormalnost crnogorskoga standarda odmjerava navikama ili viegovornom normalnou u filoloki jo ivom etnikom velikosrpskom standardu te da se prirodna mjerila propale velikodravne politike iz pojedinih filolokih kruoka jo uvijek primjenjuju na umjetna mjerila priznate drave Crne Gore i drugih priznatih drava bive Jugoslavije.
Takav pristup zaista nije nauni, nego je vojno-politiki, takav pristup ne
afirmie etniko pravo, nego ga denuncira onda kada se na njega poziva. Takav pristup priziva izvandravnu etniku demokraciju 1990-ih, odnosno genocidno etnokratsko uklapanje manje drave u veu dravu, to znai preglasanost i obespravljenost dravljana Crne Gore u ime etnikoga srpstva. Konano, takav pristup sigurno nije europski. Zar nije dovoljno to su teritorijalna posezanja prema susjednim republikama tokom nedavne povijesti dovele takvu velikodravnotvornu, obespravljujuu, napadaku i ratniku etnocentristiku retoriku, ogrnutu ruhom graanske politike, do teritorijalnih gubitaka? Nije li krajnje vrijeme da se odnosi meu dravama grade partnerski i
ravnopravno na meusobnom potovanju, to dugorono pomae nacijama u
regionu da pokopaju jo ive mrtvace i glasnogovornike rata u Jugoslaviji?
Uostalom, zato je jo toliko lako crkveno i akademski prikrivati svoj vjerski i
filoloki ovinizam i svojom hukakom retorikom navoditi ljude da se izgube u pogubnoj brojnosti kosmopolitskoga pansrpstva.
Dakle tvrdnja da su svi tokavci Srbi7 nije nauno relevantna, a zahtjev
za formiranje Velike Srbije na podruju republik bive Jugoslavije propali
je projekat koji je doveo do izolacije Srbije i gubitka njegova teritorija. Na
prostoru Zapadnoga Balkana europski e procesi poeti tek uzajamnim priznavanjem i potovanjem razlika nunih za partnersku saradnju i izgradnju
ravnopravnih odnosa meu susjednim dravama. Previe je osvajakih
7
Niti je tokavtina srpska niti je kajkavtina slovenska niti je akavtina hrvatska, nego su tokavtina, kajkavtina i akavtina govornik koji njima govore, neovisno
o njihovu etnikom osjeanju. Kada je rije o kajkavtini, ne bi se smjelo ignorirati radove koji govore o njezinoj lingvistikoj samostalnosti, npr. radove o kajkavskoj akcentuaciji (Stjepan Ivi ili, neto ire, Zvonimir Junkovi), osim ako se tako osporava jeziku
relevantnost akcentuacije (distinktivnost, razlikovnost), to bi pak u sociolingvistici bilo
jednako nenauno zahtjevu da crnogorska prezimena i crnogorske toponime treba akcenatski 'modernizirati' zato to su 'arhaini' u odnosu na normu srpskoga standarda.
47
koncepcija i svojatanja na malome jugoslavenskom podruju dovelo do umiljanja o vlastitoj veliini, odnosno o velikodravnim projektima, koji su se
sluili i mitomanijskom filologijom (tokavtina = srpski jezik, tokavci = Srbi, tokavsko podruje = Srbija),8 pokazujui skuenost i zaslijepljenost vidika prema drugome i drukijem i guei tako prava toga drugoga i drukijeg.
U skladu s time treba rei da je odvajanje Kosova od Srbije proces koji je poela sama Srbija 1990-ih, odnosno proces koji je poeo u srpskoj politici koja
nije stvarala graansku dravu nacionalnih Srba, neovisno o njihovu etnikome porijeklu, nego dravu etnikih Srba (Srbi svi i svuda. Samo sloga Srbina
spasava. Jedan narod treba jednu dravu da ima. Svi Srbi u jednoj dravi!).9
U takvoj se Srbiji druge etnije osjeaju kao tuinci, to dokazuje i stepen
ekonomskoga ulaganja u pojedine dijelove Srbije. Nova graanska (nacionalna) Srbija pokuava Srbiju pokazati kao dravu nacionalnih Srba, neovisno o
njihovu etnikom osjeanju, i tako se pridruuje suvremenim europskim
dravama u potovanju razliitosti. U tome smislu graanski pokret Srbije jamac je ravnopravnosti svih srpskih dravljana, koji onda opravdano mogu
razvijati nacionalni patriotizam, jer nisu ugroeni etnikim ovinizmom, a samo se u smislu takve moderne nacionalne drave moe ostvariti zahtjev da
svi Srbi zaista i ive u jednoj dravi. Nakon svih istorijskih lekcija Crna Gora
ne eli propustiti priliku da na samostalnome putu prema lanstvu u Europskoj uniji, podstiui na to i svoje regionalne susjede, prepozna veliinu
crnogorskoga identiteta u dravljanstvu, koje je dovoljno emancipirano da
obuhvati sve rasne, vjerske i etnike razlike svojih dravljana kao vlastito bogatstvo, to bi se trebalo potovati u europskoj koncepciji drave kao stabilnoga servisa drutvu, stanovnitvu ili dravljanima.
U meudravnim (internacionalnim) savezima kao to je Europska
unija etnika su prava samo jedno od prava, no nijedno pravo dravljana ne
bi smjelo dovesti u pitanje suverenost drave u kojoj se ostvaruje i djelomino ili potpuno ograniavati prava drugih dravljana.
Ovdje se ne propituju ni tzv. torlaka skupina govora ni stavovi prema Makedoniji (tzv. Juna Srbija).
9
O tome poredi i biljeku 16. Naime u osnovi je termina narod nerazlikovanje rezidenata od etnije i tumaenje ekskluzivnih prava etnije na teritoriju drave (dali smo
primjer kot i kotlaan).
48
Tvrdnja srpskih10 dijalektologa da je crnogorski jezik srpski jezik, da je

regionalni dio srpskoga jezika i da su svi tokavci Srbi (da su i tokavski govori kojima govore Hrvati i Bonjaci srpski, a hrvatski i bonjaki tokavci
da su Srbi) ne zasluuje drukiji komentar nego da su u suvremenoj Crnoj
Gori i u suvremenoj Srbiji jo ugledni oni koji nikada nisu prihvatili neuspostavu etnike Velike Srbije. to se tie kvaziargumenata kojima se srpski jezik poredi sa svjetskim (i kolonijalnim) jezicima suvremene globalne
10
Srpski ovdje ne znai 'dijalektolozi srpske etnije' ili 'etniki srpski dijalektolozi', nego dijalektolozi koji nauno stvaraju u Srbiji (a ne u kakvoj etnikoj skupini, religijskoj grupi ili politikoj partiji). Dijalektologija kao dio lingvistike nije ni etnika ni
nacionalna ni internacionalna disciplina (iako je terminologija internacionalna injenica
vie dravnih jezika). Dijalektologija opisuje govore neovisno o etnikoj pripadnosti stanovnika. Standardologija pak propisuje dravni jezik neovisno o etnikoj pripadnosti
dravljana. Lingvistika u cjelini jest kosmopolitska, ona se ne smije ni na koji nain politiki ograniiti, ona mora teorijski i metodologijski uvaiti da je njezin predmet totalan,
odnosno da prouava cjelinu. U tome smislu, kao nauno apolitika, lingvistika smije biti totalitarna, to znai da smije stvarati modele koji svugdje mogu biti primjenljivi. To
su modeli koji ravnopravno pristupaju tzv. izumrlim jezicima i svjetskim jezicima, tzv.
malim jezicima i velikim jezicima. Lingvistika, drugim rijeima, nudi modele o onome
to je realizirano tako to govori o svemu to se moglo realizirati (o svemu to je realizirljivo). Lingvistika je znanost o mogunostima (o relevantnome pravilu), a ne o politikoj
moi (o zakonski realiziranu pravu) jer pokazuje da stvarnost nije u ostvarenome, nego u
ostvarljivu. Pravedno je kada je zakonski realizirano pravo u skladu s relevantnim pravilima realizirljivoga, a to je sluaj s crnogorskim dravnim jezikom. Takav je pristup
lingvistiki zato to se moe primijeniti na sve druge drave ili na bilo koju dravu. Zato
lingvistika nije ni nacionalna disciplina, zato lingvistika svojom internacionalnom terminologijom nije ni internacionalna disciplina, nego je lingvistika globalna (strukovna) disciplina, koja polazi od toga da razliiti jezici ne bi smjeli biti razlog ni etnikoj ni religijskoj ni nacionalnoj ni internacionalnoj nesnoljivosti. Nije li ovdje potpuno prihvatljiva
tvrdnja Romana Jakobsona da je predmet lingvistike sve to je i na koji nain povezano s
jezikom? Dakle nije, primjera radi, srpski lingvist koji pie gramatiku koje druge drave
Srbin, nego je on strunjak, koji svoj nauni rad daje na ocjenu strunoj javnosti. Tko je
lingvist, njemu nijedan kodificirani ili nekodificirani govor nije mrzak, tako da ga nazove govedarskim, a njegove korisnike govedarima, nego se lingvist nauno raduje svakome saznanju, svakom otkrivenom podatku, svakoj relevantnoj razlici, koja ga ljudski
oplemenjuje, iri mu vidike i oslobaa ga od dogmatizirane istine ili neistine. Zato, primjera radi, etnika pripadnost moe lingvista samo odaljiti od njegove strunosti, moe
ga samo odaljiti od lingvistike kakvom smo je opisali, a samo takva lingvistika moe biti
saznajna ili nauna. Lingvistika je struna kritika postojeega stanja uvijek i svugdje, jer
se ne ustruava propitivati 'svoje' dogme, tako da ne prihvata rasno, religijsko i etniko
'kuno' vaspitanje strunjaka kao nauni kriterij. U tome smislu, lingvistika nije ni saznajno ni globalno opremljena da osobno i javno strunjaka opravdava (veliko)dravne
dogme, nego je ivotna koliko ivota ima, neovisno o tome jesu li govornici kojega jezika pobijeni, izumrli ili asimilirani. Njezin je zadatak da se ne ogranii ni na jednu verziju
istine te da ne prihvati nestrunu raspravu i uvrede kao svoj diskurs.
49
tehnike, medijske i politike meudravne pismenosti, na takva bi se komina podmetanja moglo odgovoriti jednako strunom i poznatom krilaticom:
Govori, bre, srpski, da te ceo svet razume. Budui da je u sreditu nerazumijevanje strukturnih i smisaonih razlika izmeu nacionalnih dravnih jezika i
etnikih podrunih govora, nepotovanje drugih i stvaranje naunih filolokih velikodrava valjda je jedini posao koji ti naunici znaju obavljati. Srpski
jezik, uza svu istorijski pokopanu volju srpskih institucija, nije svjetski jezik,
nego jezik drave Srbije, kojim govore nacionalni Srbi, neovisno odakle su se
doselili i kada. Srbija je suvremena graanska drava, tako da je njezina budunost meu suvremenim graanskim dravama modernoga svijeta, a ne
meu crkveno ili akademski ratniki aklamovanim iskljuivostima i daljim etnikim podjelama svoga teritorija i teritorij drugih drava. ovjeku dosta.
Status srpskoga i engleskoga jezika nije ni po emu uporedljiv. Engleski jezik kao jezik engleskoga dvora, engleskih dravljana i istorije engleskih
institucija (a ne kakve engleske etnije), i srpski jezik, koji je tek sa V. S. Karadiem prihvatio demokratski princip konsultiranja najrairenijih (tzv. organskih) govora u svojoj pismenosti, nikada nisu bili i nisu isto. Razdoblje
poistovjeivanja jezika i naroda odnosi se zapravo na poistovjeivanje naroda i nacije. Zato je narod imao dravno obiljeje, on je bio osnova za teritorijalne aspiracije (bekoga) dvora, a tek zatim kao naertanijski plan za irenje
Srbije. Obuhvatanje i hrvatskoga i bonjakoga i crnogorskoga etnikog korpusa u srpski jedna je od velikih pouka koncepciji jezikoga odreivanja etnije. Kada je rije o odreivanju ijega etnikoga identiteta, sloena i mnogoznana etnika osjeanja pojedinca i skupina ne stoje na putu nacionalnomu
jedinstvu dravljana Crne Gore. Nacionalni jezik nije obiljeje etnije (nego
nacije), jer etnije govore mnogim jezicima (od pojedinca, manje i vee zajednice do funkcionalno slojevitih govor institucije i institucij). Dijalektologijska raspodjela stanovnitva u Jugoslaviji i izvan nje pokazuje nam svu estinu istorijskih dogaanja koju moe stabilizirati samo standardologijska
raspodjela. Rijei Bonjak, Crnogorac, Hrvat, Srbin nisu nita vie bonjake
nego to su crnogorske, hrvatske i srpske. Drugim rijeima, lingvistika ne poznaje moje : tvoje (srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski nisu nauni, nego politiki nazivi zastarjelih naunih koncepcija koje su politikim mjerilom proirenosti i
brojnosti govornika prelazile preko sloenosti genetskolingvistikih i sociolingvistikih razlika na prostoru tokavskoga sistema). Dijalektologijske razlike u jugoslavenskim republikama zasnivaju razliite razgovorne navike, koje su u osnovi potrebe kodificiranja republikih sociolingvistikih normi, koje do kodifikacije opstaju kao neslubena upotreba. Te su normizacijske potrebe osamostaljivanjem republik bive Jugoslavije postale dravne. One zahtijevaju, kao i u svakome dravnom govoru, napor svih dravljana i
50
institucij prema uspostavi stabilne javne komunikacije, koja moe anticipirati komunikacijske zahtjeve i drave i dravljana i odgovoriti na njih. Razlike meu dravnim jezicima relevantne su i potpune ma kolikim ih postotkom
ko mjerio. Za razliku od etnikih podrunih govora, dravni jezici imaju svoju gramatiku, svoj pravopis i dr., jer je obaveza drave da kodificira svoju
javnu komunikaciju povezujui govorni uzus svojega stanovnitva sa strunom razradom sistemske osnove standardnojezike strukture, kojom e se
prevoditi, primjera radi, europski zakoni. Kada se (danas) u meudravnoj
politici govori o jezicima, onda se misli na nacionalne, a ne etnike jezike
(osim kada je u pitanju nomadsko stanovnitvo koje nema fiksirano teritorijalno odreenje). Danas su jezici sredstva meudravne (internacionalne) poslovne komunikacije, a ne oznake etnije. Danas su jezici nacionalni, a ne
etniki. Nije li izreka Svi Srbi u jednoj dravi u osnovi imala dravu jer ako
jedan narod treba jednu dravu da ima, onda to znai da se kao obiljeje naroda podvaljuje administracija crkvena (patrijarija) ili svjetovna (despotija,
feud).11 S druge strane, uz stoljetne seobe i ratove nije mogue na podruju
Europe ustvrditi narodnu srodnost kojega stanovnitva (eslav Milo), poznavati svoje pretke od pradavnina, odakle su doli, jesu li pripadali ijednoj
etniji, jesu li uopte znali ko su i koliko im je bilo vano to to su znali. Drugim rijeima, narodna oznaka nauno je relevantna i dokaziva koliko i tvrdnja da smo bilo to drugo: rije kao i svaka druga. to su nekad znaili termini Crnogorac, Hrvat, Srbin, iptar ili Turin, ne znae i danas. Uopte, zajednice srodnika i drutvene zajednice postaju dravljani postankom drave od
feuda, od vladara i vlasnika kmetova do suvremenih svjetskih politikih i
korporacijskih lidera. Pojam naroda nije u razliitim dravnim ureenjima
obuhvatao isto: velik dio mukaraca nije imao nikakvo pravo glasa (kao u
11
U Jugoslavijama religijsko je odreenje sluilo kao model za etniko odreenje: Bonjaci (nekad Muslimani) jesu muslimani, Hrvati su i Slovenci katolici (ili Latini), Srbi su pravoslavci, a Crnogorci (i Makedonci) pravoslavci bez svoje crkve. Etnika
instrumentalizacija religije u Jugoslaviji pokazuje da je crkvena etnikost sa svojom teritorijalizacijom (kao i ona jezika) posluila za tumaenje dravnih prava. U tome se sluaju prelazak pojedinaca i skupina s jednoga religijskoga koda na drugi unutar tokavskoga podruja tumaio prelaskom iz jedne etnije u drugu, a onemoguavanjem unutarreligijske etnike pluralizacije stvarala se osnova za novu paradravnu etnizaciju stanovnitva u korist crkve jedne drave. Drugim rijeima, predstavnici religija ne samo to nisu ostvarivali miroljubive ideje koegzistencije, tolerancije i solidarnosti, nego su bili najgorljiviji zagovornici sukoba, iskljuivosti i zloin. Budui da je religijska ideja ishodino usmjerena da zahvati ono opteljudsko, istorijski se pokazalo da na podruju bive
Jugoslavije ona zahvata samo etniko i da je u osnovi genocidnih argumenata monoetnikih politika drave kao ono to spreava nastanak nacije.
51
Rimskome Carstvu12), enska prava zapravo su djelomino i gdjegdje izborena tek u drugoj polovici dvadesetoga vijeka, a djeja prava zbog psihologijske procjene jo nisu ozbiljno uzeta u obzir. Ne treba zaboraviti da su osvajanja i siromatvo u Europi neprestano premjetali granice govorne bliskosti i
tzv. genetske srodnosti te da su one esto bile od podruja do podruja podreene dravnim i ekonomskim (kolonijalnim) granicama, dok su mjerila razlikovanja narod u zastarjelim imperijalnim koncepcijama vojno monih drava bila pripadnost istome jeziku.13 A rekli smo da rijetko ko moe ustvrditi
pradavninu svojih predaka, niti moe znati odakle su doli, ko su bili, nego se
olako prihvata istorija drave po obrascu krvi i tla. Koliko su etnije injenica
okolnosti nastanka zastarjelih drava, toliko su moderne drave nacionalne,
jer se samo u naciji ravnopravno pristupa etnikom nasljeu pojedinca. Identitetski, nauno je jednako (ne)dokazivo tvrditi da je ovjek, primjera radi,
Crnogorac (svjetovno) ili Srbin (crkveno) kao to je nedokazivo tvrditi da je
12
Ovdje se ni najmanje ne protivimo injenici da je Rimsko Carstvo obrazovano

na robovlasnikome dravnom i trinom ureenju, nego upuujemo da se rimsko dravljanstvo stjecalo po naelno feudalnoj matrici osamostaljivanja ili samootkupa robova u
legionu, u areni...
13
Ovdje treba rei da su se etnocentristiki protumaena mladogramatiarska
koncepcija jezika i trino motivirana globalizacijska (globalna drava kao kraj koncepta
drave) sociolingvistika koncepcija jezika lingvistiki neopravdano nale u istome stroju na terminu srpskohrvatski, hrvatskosrpski itd., jer jezine razlike, svaka zbog svojih
interesa, tumae kvantitetom, a ne kvalitetom. U strukturalizmu se takva nominalnorealistika koncepcija jezika naziva primitivni mentalitet, jer se poistovjeivanjem znaka i
predmeta ne razlikuje forma od supstancije u odreivanju ovjekova odnosa prema
stvarnosti. Dvije su neposredne posljedice invalidnosti primjene toga kriterija na podruju drava sa tokavskim standardima u bivoj Jugoslaviji. Prva je, dakako, nerazlikovanje govora od etnije (ovo je moj govor, ja sam taj, tako govorimo mi; svugdje gdje smo
mi, naa je zemlja), to znai da se jezik doivljava kao prvenstveno sredstvo teritorijalne (dijalektologijske etnike i sociolingvistike trine) diferencijacije (mi vi) i sukoba
(nae vae), a druga je, metodologijski reeno, unitarno arbitriranje o stepenu lingvistike analize, to znai da se nenaunim stavom odustaje od validne analize da bi se moglo manipulirati opsegom i dometom sinteze, to je danak neprihvatanja relevantne razlikovnosti kao osnovnoga kriterija lingvistikoga opisa (i propisa). Drugim rijeima, govornicima se pristupa negacijski (tako ne govorite vi, nego mi; vi govorite naim jezikom;
vi ste jezik dobili od nas; vi kradete na jezik; vi ste nam ukrali jezik; vi ste mi, samo to
ne elite priznati), a ne afirmacijski (tako govore svi koji tako govore). Upravo je dravni
jezik socijalno afirmativno jamstvo etnikosti, jer nije ni tvoj ni moj ni va ni na, nego
svih svojih govornika. Zato je drava socijalna institucija, a ne etnika, tako da nema nikakva smisla ni potrebe govoriti o pluricentristikom (etnocentristiki obiljeenom) jeziku, nego o kulturno-pragmatikim nacionalnim jezicima. Lingvistika nije disciplina nekoliko tzv. svjetskih jezika i njihove vojne i politike terminologije, nego je ona nauka o
svim jezicima svijeta. Sve dok se to ne bude potovalo, klasifikacija jezik nee
uvaavati lingvistike kriterije.
52
roak majmunu (arls Darvin i evolucionisti) ili vanzemaljcu (Klod Vorilon

i raelijanci). Naime rije je uvijek o ovjeku kao simbolikoj ivotinji koja i
svoje politiko i svoje drutveno samoodreenje (Platon Aristotel) zahvaljuje prisili kao traumi koju onda poput zaraze prenosi na druge. Tako je to
uvijek i svugdje.
Dakle nije nauna tvrdnja da je jezik to i narod,14 jer narod je kao stanovnitvo proizvod drave (nema drave sa samo jednom etnijom), a drava
nije proizvod etnije. (Jesu li Tajlanani, Holanani, kotlanani etnije ili stanovnici tih drava?) Drava odreuje svoju naciju, a ne odreuje etnija naciju, jer bez drave (administrativne jedinice) ni nacija ni etnija nemaju smisla.
Ujedinjeni narodi zapravo su Ujedinjene nacije, odnosno Ujedinjene drave
ili Ujedinjeni dravljani razliitih drava (kao Sjedinjene Amerike Drave,
Europska zajednica i dr.); meunarodno pravo zapravo je meudravno pravo, meunarodni odnosi zapravo su internacionalni odnosi ili meudravni
odnosi, to u ostvarivanju prava esto ovisi o veliini drave i brojnosti dravljana koje drave ili pripadnosti drave odreenim dravnim savezima u kojima ona titi svoje posebne interese.
14
Dijalektologija se ne bi smjela baviti etnikim granicama i njima opravdavati
dravna prava. Jednako, standardologija bi morala to jasnije propisivati pravila, jer se
dravni jezik (za razliku od podrunih govora) usporeuje s drugim dravnim jezicima i
ui. Pojednostavimo, nitko od nas ne ui jezik italijanskoga naroda, nego uimo jezik italijanske drave (u kojoj se zapoljavamo ili u koju turistiki putujemo). Ni podruni govori nisu etniki iskljuivi ni dravni jezici nisu nacionalno ogranieni. Podrunim govorima govore govornici razliitih etnikih osjeanja (zato to govor omoguuje bilo koje
etniko osjeanje, a nije proizvod etnikoga osjeanja), a dravne jezike mogu nauiti
pripadnici razliitih drava. Moda je tako jasnije to znai nacionalni jezik i dravni jezik, a to internacionalni jezik i tzv. svjetski jezik i zato u nau koncepciju nijesmo uvrstili termine poput etnolekta i politolekta.
Studije o podrunim govorima nemaju etniko obiljeje. Naelno, bilo koji ovjek moe nauiti bilo koji idiom (podruni, dravni, meudravni, globalni). Istim idiomom mogu govoriti ljudi razliitih etnikih osjeanja (ovdje ne govorimo o idiolektima,
nego o komunikaciji, razgovoru, o idiomima). Gdje postoji takva mogunost (rekli smo
da je lingvistika kritika uvijek i svugdje), ne moe postojati generalizacija narod = jezik.
Takva se generalizacija ne moe provesti ni na razini dravnoga jezika (nacija = jezik),
jer nacionalni jezik, u skladu s reenim, moe uiti bilo ko neovisno o svojemu dravljanstvu. Naravno, razlika jest ako se nacionalni jezik ui u koli, a podruni govori od
odabranih uzornih govornika ili veine na kojemu podruju. No razlika izmeu narod i
nacije u osnovi je razliita pristupa imenovanju. Primjera radi, rije Bonjak ne znai to
znai bonjak (kao to rije Nijemac ne znai to znai nijemac) nego znai to kolektivi
i institucije trae da znai. U tome smislu treba razlikovati kolektivno imenovanje (Redo Begov, Miljan Danilov) od institucijski petrificirana prezimena (Redo Begov/i,
Miljan Danilov/i). U osnovi je dravnosti i dravljanstva evidencija.
53
Nije li pojam nacije korespondentan s Isusovom tvrdnjom da smo svi

doljaci i stranci (paradoksalni je izvod iz toga vjeni id, Rom, danas: nomad). Zato nema starosjedilaca koji bi polagali vea prava na dravu,15 nema
ognjita koje nije podignuto na zgaritu, a suvremena neratoborna europska
politika odreena je principom ravnopravnosti dravljana kao preduvjetom
izgradnje patriotizma i partnerstva s drugim dravama. Njemaka nacija danas je odreena i generacijama domaega turskog stanovnitva, u Americi,
Australiji i Latinskoj Americi starosjedioci su ili pobijeni ili asimilirani od
europskih i afrikih doljaka u amerike nacije i u australijsku naciju, u Francuskoj brojni afriki doseljenici predstavljaju prepoznatljiv dio francuske
kulture i sporta, u Velikoj Britaniji uz mnotvo doseljenika znaajna su
dravna obiljeja i stepeni samoreprezentiranja Engleske, Sjeverne Irske,
kotske i Velsa, kojima se ostvaruju norme razlikovanja i zajednitva tih
drava i nacija. Da su Englezi (dravnici stanovnitva Engleske) ustrajno nametali Sjevernim Ircima, kotima i Velanima svoje nacionalno ime, odnosno svoju dravu, nikada se ne bi odrala Velika Britanija kao Ujedinjeno
Kraljevstvo. Rije je o nacionalnim posebnostima kojima razlike spajaju razliite etnike i nacionalne identitete (jer na podruju, na primjer, kotske ne
ive samo etniki koti, premda su svi nacionalni kot/lanani/i16). Drava
15
Naela koja vrijede u lingvistici mogu pomoi da bolje razumijemo ivot (R.
Jakobson, L. Hjelmslev, G. Gijom). Preneseno na globalni plan, lingvistiki primjer nevanosti broja jedinica za lingvistiko pravilo (nica nica) analogno je, na primjer,
pravilu odreivanja nacije: po jednome pravilu nacije su dravljani koje drave, a po
drugome pravilu nacije su dravljani bez vlastite drave. Romi se razlikuju od, na primjer, Kurda (Kurdistan) upravo po neobiljeenosti ikakvom ishodinom teritorijalnom
jedinicom ili zahtjevom za uspostavu vlastite drave. No primjer s Romima se ne osporava pravilo po kojem se uspostavlja veina nacija u svijetu, nego se njime oprimjeruje da
se (romska) kolektivnost moe institucionalizirati pod svojim imenom i ne mora. Hoe li
Romi, sjevernoameriki i junoameriki Indijanci, afriko stanovnitvo... kodificirati
svoje govore u razliitim dravama i unijeti ih meu europske, amerike i afrike jezike,
pitanje je njihove odlunosti da se izbore za svoje ekstrateritorijalno pravo (njihove institucijske svijesti, a ne kolektivne), ali i predmet lingvistike kao globalne discipline. No
Romi su u svakom sluaju svojim ivotnim stilom ekstrateritorijalno poseban etnikonacionalni sluaj. Za njih se ne moe rei da su igdje bili starosjedioci, to znai da su
oni pokazatelj nacionalne fleksibilnosti svojih rasnih, religijskih, jezikih obiljeja i kada
se na svoj nain uklope u naciju (albansku, bosansko-hercegovaku, crnogorsku, hrvatsku, maarsku, srpsku...)
16
Problematinost tumaenja znaenja kot : kotlananin, i kao narod i kao stanovnitvo kotske, i kao kolektiv i kao ustanova, odgovara i vojno-politikoj konfliktnosti termina Srbija/nac, koji, mada jest po modelu Australija/nac, ne znai stanovnika Srbije (kao to Australijanac znai stanovnika drave i kontinenta Australije), nego oznauje (ili ak vrijea) etnike Srbe u Srbiji i slui kao neposredan povod za etnocentristiku unutranju i vanjsku politiku drave Srbije. Dakle tim terminom dokida se
54
(kralj, dvor, skuptina...) proizvodi nagodbe, saveze, osvajanja, kolonizacije,

proglaava ratove i zakljuuje mirove, a to ne ine etnije. Suverene su drave, a ne etnije. Vrhunac je demokracije da dravljani (a ne etnije) odluuju o
zakonima svoje drave, izgrauju je i poboljavaju. Kada je drava uspostavljena, ona mora izgraditi suvremene uvjete svojega funkcioniranja na
unutardravnome i meudravnome planu.17 Jedan od preduvjeta dravnoga
funkcioniranja jest i dravni jezik kojim se, meu ostalim, reguliu zakonski
odnosi meu dravljanima unutar drave i dravljana prema dravljanima
drugih drava.
nacionalnost razliitih etnikih skupina u Srbiji (model: srpski narod i graani Srbije) i
stvara se osnova za meuetnike sukobe i raspade drava, ukljuujui i Srbiju. A treba
naglasiti da pejorativnost nije lingvistiki zasnovana, zvali se stanovnici Srbije Srbi,
Srbini, Srbijci, Srbijanci ili kako drugo, nego je ona proizvod ovinizma.
17
Kada se govori o dravi, onda se misli na model drave (na ideju drave), a ne
na istorijske podbaaje dravnih ureenja. Model je drave ono to je pragmatiki zajedniko svim ureenjima, a samo je pitanje, recimo, erosa i tanatosa odgovor hoe li se pojedini prijedlog drutvenih odnosa i meudravnih odnosa proglasiti utopijskim ili realnim. Je li utilitarizam i po emu realniji od marksizma? O tome e odluiti oni koji rade
za sebe ili oni koji rade za druge. Uostalom, to je razlika izmeu banke i zadruge, izmeu pozajmice i pomoi.
Nije li znaajno upozoriti da se dananje znaenje rijei patriotizam (kao pripadnost domovini) poklapa s rijeju nacionalizam (kao pripadnost naciji)? Drava je u povijesti toliko zloupotrebljavana (nacizam) da je, naalost, ostala bez znaenja. Dakle kritika realizacije drave polazi od ideje drave. Samo u tome smislu moemo rei da graani u Europi i Sjevernoj Americi ive u svojoj demokratskoj iluziji jer, neovisno o svojemu stavu, vode resursne ratove za odravanje svojih drava. Model drave ne prihvata
da drava mora nastati na zloinu i odravati se zloinima, kao to model drave ne
izmilja nijedan zloin koji ve ne postoji u kolektivu. Zato drava zakonski (pravima i
obavezama) nastoji obezbijediti koegzistenciju svojim dravljanima, neovisno o njihovu
osobnome vaspitanju, koje konstruktivno ili destruktivno unose u meudravljanske
odnose i dravne institucije.
U skladu s time treba naglasiti i pitanje o ulozi religije. Ishodino, religija je
osmiljena da gradi opteljudske odnose, a svaka monoetnikost religije nuno upropatava njezin smisao i proizvodi sukobe. Kolokvijalno, ako je Bog ideja, onda ona moe
pasti na pamet bilo kome. Ni sveti rat islama (vjerski ratovi uopte), ni hriansko otkrivanje Novog svijeta (kolonizacija uopte), ni inkvizijski pokreti, herese i anateme nisu u
skladu s opteljudskom idejom religije. Zato je opravdano pitati moe li se jevaneoska
ideja uprostiti zahtjevom za stvaranje velike etnike drave i moe li crkvena birokracija
kanonski sprijeiti etniku ravnopravnost slavitelja jevaneoskih svetinja. Nije li to ostatak imperijalne dravnotvorne ideje u islamu i hrianstvu o povlatenim bojim predstavnicima? Moe li se na etnikoj neravnopravnosti graditi vjersko bratstvo i to ono
onda znai? U tome smislu predlaemo da se neprecizni termini poput bratstva zamijene
terminima saradnitva i prijateljstva.
55
Budui da je dravni jezik ustavna kategorija bez premca, kontradiktorno bi se mogla protumaiti odredba Ustava Crne Gore o supostojanju
crnogorskoga jezika kao slubenoga jezika (jezika drave Crne Gore) s bonjakim (bosanskim, bosansko-hercegovakim), hrvatskim i srpskim jezikom
kao jezicima u slubenoj upotrebi (jezici Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Srbije), jer crnogorskoj dravi nesklonim politiarima dovoljno jasno ne pojanjava razliku izmeu narodnih (etnikih) govora i dravnoga (i nacionalnoga i slubenoga) jezika. tovie, Ustav Crne Gore nema pravo uspostavljati odnos crnogorskih dravljana ni prema jednome jeziku osim prema jeziku
svoje drave. To znai da crnogorski jezik nije nita drugo nego vienamjenski jezik crnogorskih dravnih i trinih ustanova, jezik crnogorske drave ili
jezik Crne Gore. Drugim rijeima, crnogorski jezik nije jezik etnikih Crnogoraca, kojemu bi tko konfliktno suprotstavio jezike etnikih Albanaca,
Bonjaka, Hrvata, Roma, Srba i dr., nego su etniki Albanci, Bonjaci, Crnogorci, Hrvati, Romi, Srbi (i dr.) nacionalni Crnogorci (dravljani), koji se u
javnoj komunikaciji slue crnogorskim (dravnim) jezikom po pravilima njegove gramatike, njegova pravopisa... Dakle ne postoji samo jedan etniki jezik Crnogoraca (jer Crnogorci govore razliitim dijalekatskim, sociolekatskim govorima, tokavskim i stranim standardnim govorima), jer ne postoji
takvo jeziko jedinstvo koje bi umjesto dravnoga jezika moglo sjediniti stanovnitvo na kojem dravnom podruju. Drugim rijeima, crnogorski jezik
nacionalni je jezik nacionalnih Crnogoraca, neovisan o njihovoj etnikoj pripadnosti, kojim drava omoguava stanovnitvu komunikacijske preduvjete
drutvenoga ivota. Problem nastaje kada su prava dijela stanovnitva protivdravna, kada glasnogovornici tih prava pogruju i potcjenjuju govorne navike dravljana Crne Gore, kada ih nazivaju arhainima i novogovornima, kada
svojim nekodificiranim govornim navikama nastoje diskvalificirati dravni
govor i kada svoju djecu pozivaju na nepotovanje svoje drave. Koliko je to
europski i koja bi europska drava (ili Europska unija) prihvatila nepotovanje svojih institucija kao europsku pravnu vrijednost?
Zato je onda osnovno politiko pitanje u Crnoj Gori zauzimati se za
Crnu Goru ili protiv nje? Drugim rijeima, ne postavlja se, kao u demokratskim dravama, pitanje: prekorauje li vlast svoje ovlasti nad graanima i
kre li pojedini dravljani zakone svoje drave i tako rade na tetu optega
dobra, nego se postavlja pitanje: titi li ustav dravu od etnije ili titi etniju
od drave, odnosno: smije li drava zatititi prava etnije ako ta prava dokidaju njezinu suverenost i ravnopravnost s drugim dravama, odnosno ako ispunjenje etnikih prava ograniuje i dokida preduvjete postojanja drave?
Ustav kao vrhovni dravni akt sm po sebi jest dravnotvoran, tako da je suvino postavljati pitanje treba li drava tititi svoj poredak (jer zatitom svojega poretka drava titi sve svoje dravljane, a ne samo dio njih) i kako se
56
treba odnositi prema svim protuustavnim odredbama ma u kojem zakonskom

(pa i ustavnom) obliku. Ustavodavac nije morao biti jezikoslovac da razlikuje mnotvo etnikih govora od nacionalnoga jezika svoje drave (i u posebnim uvjetima kada veina dostupnih jezikoslovaca nije odustala od etnikoga
tumaenja nacionalnoga jezika), ali vano je prepoznati da je upotreba drugih
slubujuih jezika u Crnoj Gori fakultativnost (odabirljivost), a ne obaveza
koju bi smio propisivati ustav koje drave. Naime ustavodavac je dobro prepoznao crnogorsku drutvenu nunost da crnogorski jezik dobije ravnopravan status s jezicima susjednih drava, mada Ustav Crne Gore ne bi smio
uspostavljati odnos izmeu crnogorskoga jezika i jezika drugih drava, jer
crnogorske ustavne odredbe nisu obavezujue za te drave i njihove jezike,
nego samo za crnogorski jezik i crnogorske dravljane. Zato drimo da je
ustavodaveva formulacija neopravdano ponudila prizvuk kompromisa s
kontradiktornim djelovanjem dijela crnogorskih politiara protiv kodifikacije
i funkcionalne pragmatizacije jezika svoje drave. A koliko su politiari (nosioci dijela politikih ovlasti u Crnoj Gori) politiari crnogorske drave kada
zastupaju protudravna prava tako to od svoje drave u suvremenoj Europi
zahtijevaju da dokine ne samo obaveznost nego i prvenstvo dravnoga jezika
na dravnom teritoriju?
Ako su Ustavom Crne Gore zagarantirana prava ijednoj skupini graana Crne Gore takva da dokidaju suverenost drave, onda su to protuustavna
prava, jer ustav (uopte) kao najvaniji dravnotvorni akt ne smije biti ogranien nijednom odredbom koja umanjuje ili sprjeava ovlasti drave da titi
(pravima i obavezama) sve svoje dravljane, a to znai da titi njihovu ravnopravnost pred dravnim (crnogorskim) institucijama. Ako su ta protudravna
prava etnika, a ne nacionalna (dravljani Crne Gore nacionalni su Crnogorci), onda su ona i protuustavna (jer ustav se primjenjuje na sve dravljane
Crne Gore, a ne samo na dio pripadnika pojedine etnije). Uostalom, u Crnoj
Gori mogu ivjeti i dravljani koji se ne ele etniki izjasniti, koji se izjanjavaju kao Jugoslaveni, Eskimi, Sovjeti... ili dravljani koji ne vjeruju u etniko, kao to meu dravljanima moe biti i ateista. Ustavna je sloboda etnikoga (ne)izjanjavanja prihvatljivija nego, na primjer, sloboda (ne)prihvatanja imena i prezimena. Naime rekli smo da je dravljanstvo zasnovano na
evidenciji.
Ako je smisao ustava da titi crnogorsku dravu (dravu Crnu Goru) da
bi ona titila svoje graane (a ne narode), onda titi i graanski (nacionalni),
a ne narodni (etniki),18 jezik javne komunikacije u dravi ili jezik crnogor18
Podrune govore, kojima govore razliite etnije, prouava dijalektologija. Njihova je gramatika nepisana, njihov je rjenik neposredan i nekritiki (npr. nema svijesti
da bi se to moglo rei na bolji nain) otvoren uticajima od raznih strana, a pitanje pismenosti uvijek ih vezuje uz svoju dravu, tako da nikada nemaju pravopis (nema, na
57
ske drave (jezik Crne Gore), kao to srpski jezik titi javnu komunikaciju
Srbije, hrvatski jezik javnu komunikaciju Hrvatske, makedonski jezik javnu
komunikaciju Makedonije itd. U sluaju Bosne i Hercegovine, po kriteriju
graanskih drava, tri su etnika imena (BHS) dijalektologijski i sociolingvistiki potpuno neopravdano sadrana u jednom dravnom (nacionalnom) jeziku (u jeziku javne komunikacije dravljana Bosne i Hercegovine) tako to
su Bosanci i Hercegovci, bili oni vezani uz dravu Srbiju, bili oni vezani uz
dravu Hrvatsku, bili oni religijski sjedinjeni pod imenom Bonjak kao kakvi
njezini ishodini stanovnici, zapravo pravima i obavezama korisnici jezika
drave Bosne i Hercegovine, mada se u ratnome razdoblju nastojalo u Republici Srpskoj provesti standard Republike Srbije i tako govorno izjednaiti
javni govor dijela stanovnitva Bosne i Hercegovine s javnim govorom Srbije, u Herceg-Bosni forsiralo se hrvatski standard, tako da se dio stanovnitva
Bosne i Hercegovine govorno pribliio javnoj komunikaciji u Hrvatskoj, a
ostatak je stanovnitva Bosne i Hercegovine, osjeajui potrebu da se odijeli
od govora Srbije i Hrvatske, odravao prijeratno ishodite bosansko-hercegovakoga javnoga govora, istina, uz identitetski pretjeranu upotrebu turcizama, elei i tako ukazati na razlike meu dravnim govorima tzv. srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga19 jezika u bivoj Jugoslaviji. Drugim rijeima,
primjer, pravopisa Drobnjaka, pravopisa Podgorice, pravopisa Zete, pravopisa Kotorske
optine, pravopisa crnogorskoga sjevera itd.). Pismenost proizlazi iz dravnih (a ne podrunih) institucija.
19
Kada bi ijedna drava bive Jugoslavije prihvatila srpskohrvatski/hrvatskosrpski... jezik za naziv svojega slubenoga i nacionalnoga jezika, ne bi se mogla pozvati na
strune razloge? Naziv srpskohrvatski znaio bi 'koji je srpski hrvatski', a naziv hrvatskosrpski znaio bi 'koji je hrvatski srpski'. Taj jezik ni dijalektologijski (mikrogenetskolingvistiki) ni standardologijski (sociolingvistiki) nije nikada postojao, nego je termin sluio kao skraenica jugoslavenskim politikim elitama i stranim filolozima koji
nisu eljeli dovoditi u pitanje uniformnost jezik u Jugoslaviji (kao saveznoj dravi), a
tako nisu omoguili da se ostvari potpuna kulturna (to znai i jezika) pluralnost jugoslavenskih identiteta (tzv. narodi i narodnosti) kao sastavnic koje trebaju ostvariti jugoslavensku multinacionalnu ideju bratstva i jedinstva. Dakle termini poput srpskohrvatski/hrvatskosrpski obezvrjeivali su termine poput bratstvo i jedinstvo, jer su stvarno
potrebni jeziki pluralizam reducirali na konfliktni jeziki dualizam (Matica hrvatska i
Matica srpska) i stvarno unitaristiki izbjegavali obezbijediti ravnopravne etnike (narodne) i nacionalne (republike) odnose u Jugoslaviji. Nisu li ustrajni pokuaji ekavizacije, kao krajnje pojednostavljen naziv za dravni projekat nametanja srpskoga jezikog
standarda stanovnitvu drugih drava, zapravo priznanje srpskih filolokih ustanova da
te druge drave nisu uvezle jezik iz Srbije (da, konano, nisu pokrajine Srbije), a zato,
uostalom, toliko komino zvue statusna poreenja srpskoga jezika s engleskim. Nije li
tzv. ekavizacija oit dokaz da se ideja o jezikome zajednitvu i narodnome bratstvu, i
kada je imala naivan i plemenit smisao, nastrano prevodila na unitaristiki diskurs jaega, brojnijega i veega. Dakle zagovaranje naziva srpskohrvatski/hrvatskosrpski (zbog
58
Bosna i Hercegovina nije drava u dravi Hrvatskoj (nije hrvatska zemlja),

Bosna i Hercegovina nije drava u dravi Srbiji (nije srpska zemlja), nego je
Bosna i Hercegovina drava dravljana Bosne i Hercegovine, neovisno o njihovu rasnom, religijskom ili etnikom statusu. Dakle nije Bosna i Hercegovina drava u kojoj dravi, nego je Bosna i Hercegovina drava svojih dravljana, jer ona ima svoje priznate granice u kojima (evidencijski) dri i okuplja svoje dravljane. Pa i kada BiH postane lan Europske unije (kada ue u
europski savez drava, kao to je nekad bila u jugoslavenskome savezu drava), ostat e drava svojih dravljana i vrlo se vjerojatno regionalno prilagoavati njihovim privrednim potrebama.
Na podruju pak crnogorske drave provode se crnogorski zakoni (zakoni drave Crne Gore), a ti zakoni napisani su crnogorskim javnokomunikacijskim pravnim uzusom (koji se usklauje s internacionalnom pravnom terminologijom), a ne s jezikom koje druge drave. Institucionalizacija crnogorskoga standardnog jezika osnova je na kojoj se iskazuje suverenost crnogorske drave i daje kulturno sredstvo za istinski samostalan i ravnopravan razvoj drave, koji omoguava da ona zadovolji potrebe svojega stanovnitva.
Dakle na podruju crnogorske drave slubeni je crnogorski jezik, a drava i
trite20 dravljanima koji su pripadnici razliitih etnikih skupina trebaju
kakve naune uvrijeenosti) nije struno opravdano jer nije rije o zagrebakoj i beogradskoj verziji jednoga jezika, nego o srpskohrvatskoj i hrvatskosrpskoj perverziji etnikoga tumaenja republikih jezika kao jednoj od simbolikih motivacija sukobima u Jugoslaviji, koje (ne)svjesno podrava dio filologa.
20
Zato postoje i specijalizirane kole za uenje stranih jezika i drugih trinih
znanja i vjetina. Uostalom, zato pripadnici razliitih etnija kojima su podruni govori
bliski dijalekatsko-sociolekatskom uzusu crnogorskoga jezikoga standarda ne bi fakultativno uili crnogorski jezik ako od toga ne bi trpjela njihova obaveza da poznaju jezik
na kojemu ostvaruju dravljanska, poreska, biraka... prava i obaveze? No ovdje treba
ponoviti da ne bismo smjeli poistovjeivati podrune govore s dravnim jezikom. Razlike u dravnom jeziku nisu narodne (etnike), nego drutvene (socijalne), a podruni govori nisu etniki razlikovni, jer govori (podruni, dravni itd.) sociolekatski spajaju, a ne
razdvajaju. Podruni govori, primjera radi, nemaju u sebi kodifikacijski razraenu dubletnost, a dravni jezici kao (tzv. elastiko-stabilno) stanje u procesu to imaju, jer mogu
imati. Dubletnost kao mogunost da se to kae na drugi nain jedan je od primjera zato
je dravni jezik potrebno uiti, zato se nitko s njime nije rodio i zato se o njemu piu
gramatike, pravopisi, rjenici, savjetnici... Utjeha, na primjer, Albancima i Romima treba
biti da se ni roeni tokavci ne mogu sluiti crnogorskim dravnim jezikom ako nisu
spremni neprestano uiti i samoispravljati se. Treba rei da dijalekatski netokavci i govornici slavenskih i neslavenskih jezika, kada dobro naue pravila kojega tokavski
zasnovana dravnog jezika, mogu katkad bolje od izvornih tokavaca prepoznati razlike i
pravilnosti u primjeni pojedinih izraza, jer nisu zaviajno rutinizirali i automatizirali
izraze, nego ih stalno moraju provjeravati. To je ujedno i prilika crnogorskom jeziku da
dobije standardologe. Zato ne?
59
omoguiti da ue jezike bilo koje drave pod uvjetom da dobro poznaju jezik
svoje drave, jer samo poznavanjem zakona svoje drave mogu kritiki i
odgovorno iskoristiti svoja prava i ispuniti svoje obaveze. Tako je u svakoj
demokratski stabilnoj dravi. Niti se mnogoetniko i mnogonacionalno afriko stanovnitvo u Francuskoj, niti se tursko stanovnitvo u Njemakoj, niti
se albansko stanovnitvo u Srbiji nije smjelo sprjeavati da po svojoj volji
ui jezik bilo koje drave (ako im je to potrebno). Tako je i s Crnogorcima
ma gdje bili. Problem nastaje kada se pitanje standarnoga jezika iskoritava
da se mjerilima zastarjele velikodravne koncepcije legitimna odluka crnogorskih vlasti da kodificiraju21 crnogorsku javnu komunikaciju tumai kao
etnika kriza i prenosi na teritorij druge drave tako to se mjerilima javne
komunikacije jedne drave mjeri (ab)normalno u javnoj komunikaciji druge
drave (Crna Gora) ili drugih drava (Bosna i Hercegovina, Hrvatska). A
suvremena europska meudravna praksa trai od drava da razvijaju dobrosusjedske odnose. Zato se crnogorska (i jezika) politika nema za to moralistiki kompromiserski nadmudrivati s ratobornim protivnicima crnogorske
samostalnosti, odnosno s protivnicima crnogorske dravne ravnopravnosti s
drugim dravama, nego (crnogorska) politika treba biti nain omoguivanja
viega ivotnog standarda za sve crnogorske dravljane, za stvaranje boljih i
dobitnih ivotnih prilika koje protjeruju epidemiju neobrazovanosti, nezaposlenosti i siromatva, a preduvjet za to jest poznavanje (crnogorskoga) dravnog jezika kao jezika (crnogorskih) dravnih i trinih institucija ili jezika
javne komunikacije (u Crnoj Gori).
Umjesto zakljuka i literature
Stavovi koje zastupamo u radu nisu razrada ije teze, nego tematski
slojevito i sloeno promiljanje, koje zato treba promatrati samo u cjelini.
Metodologijski, nije nam vano tko je to rekao, nego to je reeno. Naime
saznanje ne poznaje autoritarnu tatinu osobnoga konflikta, nego savjest ili
(auto)kritinost kao osnovnu oznaku ovjenosti. Zato se propitivanje relevantnosti pojedinih (kolokvijalnih dnevnopolitikih i naunih) stavova ne
smije tumaiti po kriteriju kolektivne ili institucijske obiljeenosti autora
21
Budui da je jugoslavenska filologija poodavno raspravila o ulozi i dometima

Vukove koncepcije u oblikovanju tokavskih standarda, nisu jasni struni razlozi zato
hrvatski strunjaci ne bi mogli ili ne bi smjeli sastaviti crnogorsku gramatiku i zato bi
njihova cjeloivotna nauna metodologija bila osnova prigovoru o istovjetnosti hrvatske
i crnogorske gramatike. Dakle metodologija je ista, ali realizacije se razlikuju, a
metodologija nije to i realizacija, nego je ona kriterij realizacije, a ako je realizacija
utvrena po naunom kriteriju, onda je i ona nauna. Uostalom, hrvatski strunjaci ni na
kojemu mjestu nisu napisali da sastavljaju gramatiku drugoga hrvatskog jezika, jer
hrvatski strunjaci nemaju (veliko)dravnotvorne planove u korist bilo koje drave.
60
(najmanje autoriteta), nego po njihovoj (in)validnosti. Kada naunik autokritiki pristupa svojemu radu (odatle izazov razradama), onda svaku kritiku
shvata kao saznajnu pomo, a kada naunik dogmatizuje svoje znanje, onda
za njega vie nema govora o saznanju.
Zato cilj radu nije da komu ogranii bilo koje pravo, nego da se na prostoru drava bive Jugoslavije (i svugdje drugdje) ostvari nuna graanska
ravnopravnost.

UNDERSTANDING THE NORMS OF STANDARD LANGUAGE
Contribution to debate on the nature
of the Montenegrin standard language
In this article we argue about objections to codification, acceptance
(along with acceptability) and application of Montenegrin standard language
in Montenegro to suggest distinction between national and ethnic approach to
state language (which is in case of Yugoslav republics both national and
official) in a way that we oppose dialectologic and sociolinguistic criteria of
so called a Serbocroatian/Croatoserbian language. It has been, along with
ethno-religic (land)marks, a capital motivator of ethnically based interpretations of teritorial state aspirations during the war in Yugoslavia in 1990s
(and still is). Our basic argument depends on states obligation to codify,
cultivate and pragmatise communication of its citizens and to secure and
reinforce their equality and unity, not to deny their ethnicity, but to avoid
ethnic intolerance and ethnic partition of citizenship (nationality). Therefore,
we stand for standard language as a national (civil) institution that has no
ethnic relevance for dissolution of any country, because of the social (not
ethnic) mastery of all its citizens.
Key words: ethnicity, nations, dialectology, sociolinguistics, the norm
of standard language
61

UDK 81'25:34
Izvorni nauni rad
Goran DRINI (Podgorica)

Institut za strane jezike Podgorica
gorandr@t-com.me
PREVOENJE STRUNIH TEKSTOVA IZ OBLASTI PRAVA:

KOMPONENTNA ANALIZA KAO PREVODILAKI POSTUPAK*
Glavna tema istraivanja ovog rada jeste prevoenje strunih
pravnih tekstova s engleskog na crnogorski jezik i obratno. U fokusu se nalaze prevodilake metode i procedure koje se u tom procesu
koriste, s posebnim akcentom na komponentnoj analizi kao prevodilakom postupku.
Kljune rijei: karakteristike pravnoga diskursa, komponentna
analiza, leksika polja, prevodilaki postupci
I. Uvod
Potekoe na koje prevodilac nailazi pri prevoenju pravnih tekstova
javljaju se iz mnogo razloga ali dva se istiu kao glavni: specifinost pravnog
diskursa i asimetrija meu pravnim sistemima.
Pravni diskurs, kao i veina drugih strunih diskursa koji se koriste u
razliitim profesionalnim i institucionalnim okruenjima, umnogome se razlikuje od opteg diskursa, prije svega svojim leksikonom, odnosno velikim
brojem strunih izraza. Kad govorimo o pravnom diskursu engleskoga jezika, naroito se izdvajaju arhaini i rijetko korieni izrazi, strane rijei i latinizmi, esta ponavljanja pojedinanih izraza, fraza i struktura, dugake kompleksne reenice i definicije, upotreba pasiva i imperativnoga shall, nominalizacija, nepersonalizovani stil itd. S druge strane, sline odlike ima i pravni
diskurs crnogorskoga jezika, uz izraeniju kratkou definicija i karakteristi*
Rad ine prilagoeni odlomci iz magistarskoga rada Terminologija iz oblasti

krivinog prava u engleskom i crnogorskom jeziku, odbranjenoga na Institutu za strane
jezike u Podgorici 2009. godine.
63
Goran DRINI
nu upotrebu nepersonalizovanoga prezenta na mjestima na kojima se u engleskom koristi shall kojim se izraava pravni imperativ.
Drugi glavni izvor potekoa lei u razlikama meu pravnim sistemima razliitih zemalja koje su velike (naroito su bitne razlike izmeu kontinentalnog i anglosaksonskog prava), kao i njihov uticaj na sami prevod. Naime, meu problemima koje sa sobom nosi prevoenje pravnih tekstova od
kljunog je znaaja problem terminoloke ekvivalencije odnosno semantike
korespondencije meu terminima. Pravni sistem svake zemlje samo je dio ireg drutveno-politikog okvira te zemlje, te je kao takav usko povezan s
istorijom, tradicijom i drugim specifinostima konkretnoga drutva.1 Unutar
svakoga drutva odnosi izmeu prava, kulture i tradicije vrlo su kompleksni i
specifino vezani za dato drutvo. Pravo je u sutini socio-kulturni fenomen i
kao takvo je uvijek duboko povezano s kulturom i tradicijom drutva. U skladu s tim, moe se rei da je pravna terminologija vie i ue vezana za pravni
sistem nego za sami jezik.2 Sasvim je logino da taj kompleksni drutveni
okvir ne moe biti identian ak ni meu zemljama iji pravni sistemi imaju
isto porijeklo, kao to su na primjer engleski i ameriki, a kamoli kad to nije
sluaj. Stoga se prevodioci suoavaju ne samo s razliitim, esto suprotstavljenim, pravnim sistemima ve i s relativnim znaenjem pravnih koncepata.
Deava se da odreeni pravni koncept ne postoji u pravnom sistemu druge
zemlje ili pak postoji ali se odnosi na druge stvari. Naime, za razliku od drugih vrsta strunih prijevoda, recimo onih iz oblasti medicine, nauke ili tehnologije, pravni tekstovi najee ukljuuju veoma malo univerzalnih komponenti i mnogo vie koncepata vezanih iskljuivo za dato drutvo iji se pravni
sistem opisuje. To je u najveoj mjeri posljedica toga to su pravna terminologija i koncepti obino proizvod nacionalnih pravnih sistema, koji imaju
sopstvenu istoriju, principe po kojima su organizovani i koji su, to je najbitnije, osmiljeni tako da odgovore potrebama konkretnoga drutva.3 Glavni je
problem u tome to se pravni koncepti jednoga drutva nekad podudaraju s
onima iz drugog drutva a nekad ne, odnosno dok neki koncepti mogu imati
identino znaenje, neki se drugi mogu ili djelimino znaenjski preklapati
ili potpuno razlikovati. Kao rezultat toga najvea potekoa za prevodioca jeste da utvrdi da li se pravni koncepti podudaraju u dva jezika. Gledanje na
odreeni koncept u ciljnome jeziku za koji ne postoji uporediv koncept u jeziku izvoru kao na ekvivalent datoga termina iz jezika izvora moe lako do1
V. Capellas Espuny, G. 1999. The Problem of Terminological Equivalence in

International Maritime Law, Translation Journal Volume 3, No. 3, July 1999.
2
Pommer, S. 2008. Translation as Intercultural Transfer: The Case of Law, p. 17.
3
arevi, S. 1997. New Approach to Legal Translation, The Hague: Klawer
Law International, p. 232.
64
Prevoenje strunih tekstova iz oblasti prava
vesti do nesporazuma i dvosmislenosti u prevodu.4 Imajui u vidu znaaj

pravnih tekstova poput zakona, ugovora, sporazuma, konvencija itd., ne treba
posebno naglaavati mogue implikacije eventualnih nepreciznosti u prijevodu. Zbog svega toga prevodilac mora u svakome trenutku biti izuzetno obazriv i svjestan razliite prirode pravnih sistema i moguega nedostatka prijevodnih ekvivalenata.
Prezentovanje nekih od naina na koje se uspjeno mogu prevazii pomenute prepreke predstavlja i glavni cilj ovoga rada.
II. Prevodilake metode i procedure
Proces prevoenja, zna se, podrazumijeva primjenu mnogobrojnih prevodilakih metoda i procedura koje se mogu upotrebljavati nezavisno, ali i u
kombinaciji jedna s drugom. Prevodilake metode odnose se na sm pristup
prevoenju konkretnoga teksta, dok se konkretni problemi u strukturi samoga
teksta prevazilaze zahvaljujui prevodilakim procedurama. Neke od najznaajnijih prevodilakih metoda jesu doslovno (word for word), bukvalno (literal), vjerno (faithful), ili slobodno prevoenje (free), adaptacija (adaptation)
itd.5 Ipak, najea je dilema ona izmeu doslovnog i slobodnoga prijevoda.
Za razliku od knjievnih tekstova, u vezi s kojima se moe raspravljati o tome koliko slobodno prevodilac moe interpretirati originalni tekst, priroda
strunih, a u okviru njih i pravnih, tekstova takva je da zahtijeva prijevod to
blii izvornome tekstu, tj. pretenu upotrebu prve metode. Naravno, kad to
nije mogue bilo zbog neadekvatnih prijevodnih ekvivalenata, leksikih
praznina ili potencijalne neodreenosti ili dvosmislenosti prijevoda koriste
se i ostale metode.
Treba imati na umu da je glavni zadatak prevodioca pravnog teksta da
proizvede prijevod koji e prije svega ostaloga biti funkcionalan. To u praksi
znai da je, imajui u vidu injenicu da svaki pravni sistem ima manje ili vie
jedinstven vokabular, zadatak prevodioca pronalaenje prijevodnih ekvivalenata koji vrlo esto nee u potpunosti prenositi znaenje termina iz izvornoga
jezika. Ipak, uopteno govorei, bez obzira na svu potencijalnu sloenost izraza u originalnome tekstu, pri prevoenju pravnoga teksta prevodilac mora
teiti jasnoi i preciznosti prijevoda, to e nerijetko podrazumijevati i promjenu reda rijei i drugih sintaksikih konstrukcija. Kad u originalu postoji
4
V. Capellas-Espuny, G. 1999. The Problem of Terminological Equivalence in
International Maritime Law, Translation Journal Volume 3, No.3, July 1999.
5
V. Newmark, 1988. A Textbook of Translation, Prentice Hall International, p.
4546.
65
Goran DRINI
dvosmislenost ili nejasnoa, prevodilac to mora sauvati i u prijevodu. to se

sintakse tie, ona se moe mijenjati kako bi prijevod bio u duhu jezika cilja
ali znaenje i logiko-semantiki odnosi moraju ostati neizmijenjeni.6
Poseban problem u vezi s nepoklapanjem termina predstavlja i nepostojanje formalnih korespondenata u dvama jezikim sistemima, odnosno
tzv. nulti odnosi izmeu jezika. U tim situacijama prevodiocu na raspolaganju stoje razliiti prevodilaki postupci koji za cilj imaju premoavanje razlika izmeu jezika, odnosno pronalaenje adekvatnoga prijevodnog rjeenja
uprkos leksikoj praznini u jeziku cilju. U literaturi postoje razliite klasifikacije prevodilakih postupaka. Neki od najee korienih jesu opisno prevoenje, kalkovanje i pozajmljivanje.
Opisno prevoenje podrazumijeva prevoenje opisnom imenikom ili
pridjevskom klauzom. Opisni prijevod najee predstavlja neku vrstu objanjenja termina te je jasno da kao takvo ne moe biti najadekvatnije rjeenje
sa stanovita ekonominosti jezika, meutim vrlo esto taj postupak predstavlja najloginije prevodilako rjeenje koje se samo po sebi namee kad u
jeziku cilju ne postoji jedinstvena leksema za prenoenje smisla lekseme iz
jezika izvora (npr. offender poinilac krivinog djela, arraignment izvoenje pred sud).
Pod kalkovanjem se podrazumijeva doslovno prevoenje elemenata rijei iz jezika izvora odgovarajuim elementima u jeziku cilju. Kalkovanje je,
inae, primjenjivo samo na sloene izraze, fraze itd. i moe biti potpuno (kad
se oba elementa fraze iz jezika izvora doslovno prevode) ili pak djelimino
(pri emu se prevodi samo jedan elemenat) (npr. police procedures policijske procedure, potential bias potencijalna pristrasnost).
Pozajmljivanje podrazumijeva preuzimanje rijei iz jezika izvora uz
fonoloko, morfoloko ili drugo preoblikovanje. Tako se, na ekonomian i
precizan nain, pokriva leksika praznina u jeziku cilju. U kategoriju posuenica spadaju i internacionalizmi, odnosno rijei latinskoga, grkog ili francuskoga porijekla koje su prihvaene u veini svjetskih jezika u svome izvornom obliku (npr. mens rea, actus reus, nolo contendere). Naravno, primjeri
prijevoda posuenicom brojni su i ako ostavimo po strani internacionalizme
(npr. dissident disident, capacity kapacitet).
Od ostalih prevodilakih procedura ove emo pomenuti samo neke
najbitnije kad je u pitanju prevoenje strunih tekstova. To su: transferencija
(doslovno prebacivanje rijei iz izvornoga jezika u tekst jezika cilja), naturalizacija (prebacivanje rijei iz izvornoga jezika uz prilagoavanje morfologiji
jezika cilja), transpozicija (odnosi se na gramatike promjene prilikom pre6
V. Prirunik za prevoenje pravnih propisa Republike Hrvatske na engleski jezik, 2006, str. 13.
66
voenja s izvornog jezika na jezik cilj), modulacija (ukljuuje promjenu take gledita ili perspektive s ciljem da prijevod zvui prirodnije i da se izbjegne doslovan prijevod), priznati prijevod (podrazumijeva upotrebu zvaninih i ve postojeih opteprihvaenih strunih termina) i parafraza (procedura koja se odnosi na situaciju kad prevodilac u nedostatku terminolokog
ekvivalenta daje opis znaenja termina iz izvornog jezika).7
Pored tih koriste se i mnoge druge prevodilake procedure kao to su
traenje funkcionalnog ili opisnog ekvivalenta, traenje sinonima, kompenzacija, ekvivalencija, adaptacija, neologizmi itd. Mi meutim neemo detaljnije govoriti o svima njima. Opirnije se o njima moe proitati u odgovarajuoj strunoj literaturi.8 Osvrnuemo se umjesto toga s vie panje na jedan
prevodilaki postupak koji se neto manje koristi ali koji moe biti od velike
pomoi prevodiocu u sluaju nedostatka direktnoga prijevodnog ekvivalenta
u jeziku cilju a to je komponentna analiza.
III. Kontrastivna analiza i poreenje leksikih polja
Kao to je ve reeno, jedna od najeih potekoa sa kojom se prevodilac moe sresti pri prevoenju pravnog teksta jeste relativnost pravnih koncepata i pojmova. Naime, brojni su sluajevi kad uopte nije jednostavno
utvrditi postojanje crnogorskoga prijevodnog ekvivalenta za odreeni pojam
iz engleskoga jezika i obratno. To je, kad govorimo o oblasti krivinoga prava, naroito karakteristino za razna krivina djela odnosno prekraje jer
rjenici esto nude proizvoljna i nedovoljno precizna rjeenja. Na primjer, takav je sluaj s razliitim stepenima ubistava. Jedini nain da utvrdimo koji je
crnogorski pojam, primjera radi, prijevodni ekvivalent engleskoga termina
first degree murder, a koji pojma second degree murder, jeste kontrastiranje
znaenjskih komponenti tih termina. Drugim rijeima, razloiemo svaki od
datih termina na komponente koje ine njegovo znaenje jer u krajnjoj liniji
znaenje nije nita drugo do kompleks znaenjskih komponenti koje se mogu
analitiki izuiti.9
Najsaetija definicija kontrastivne analize bila bi da je u pitanju prouavanje jednoga jezika kroz prizmu drugog. Naime, u procesu prevoenja
dva jezika postavljena su jedan prema drugome, a kontrastivna analiza po7
8185.
V. Newmark, 1988. A Textbook of Translation, Prentice Hall International, p.
Isto, p. 8189.
Bugarski, R. 1991. Uvod u optu lingvistiku, Zavod za udbenike i nastavna
sredstva / Zavod za izdavanje udbenika, Beograd / Novi Sad, str. 138.
9
67
Goran DRINI
smatra kategorije jednoga jezika u odnosu prema odgovarajuim kategorijama drugoga jezika. Osnovna pretpostavka kontrastivne analize jeste da se porede oni elementi ili kategorije dva jezika koji imaju neko zajedniko formalno ili semantiko svojstvo.10 Naravno, ako se izvjesni elemenat u jeziku
izvoru nikad ne javlja u prijevodu na jezik cilj, ti se elementi nee ni porediti
niti e se smatrati uporedivim. Komparabilnost se dakle utvruje na osnovu
prijevodne ekvivalencije, a da bi se ista utvrdila, potreban je i trei element
poreenja, recimo definicija nekoga znaenja, ija se realizacija trai u elementima koji se uporeuju. Taj trei elemenat prema kome se poreenje
vri predstavlja neko univerzalno jeziko obiljeje odnosno tertium comparationis.11
Radi ilustracije, u naem ranijem primjeru zajedniko obiljeje datih
termina jeste in oduzimanja ivota. Naravno, zajednika obiljeja mogu se
traiti i na drugim nivoima, kao to su fonoloki ili gramatiki,12 ali nas ove
prije svega zanima znaenjska odnosno semantika jednakost odgovarajuih
elemenata u dvama jezicima te da emo se fokusirati iskljuivo na leksiki
nivo odnosno na znaenje na nivou lekseme.
Kad govorimo o zajednikim obiljejima i njihovoj ulozi u diferencijaciji smisla leksema, potrebno je istai da nijesu sva obiljeja iste semantike
vanosti. Naime, zajednika obiljeja koja odraavaju tipina, semantiki relevantna, svojstva odgovarajuega vanjezikog entiteta, te kao takva imaju dijagnostiku funkciju pri utvrivanju smisla odreene lekseme, nazivaju se dijagnostikim obiljejima. S druge strane, obiljeja koja imaju niu semantiku
relevantnost jer izraavaju dodatna svojstva vanjezikog entiteta nazivaju se
nedijagnostikim obiljejima. Glavna uloga identifikacije dijagnostikih obiljeja upravo je u semantikom kontrastiranju. Kontrastiranjem se prije svega
utvruju obiljeja smisla pojedinanih leksema, no na taj nain mogu se ustanoviti i smisaoni odnosi kod itavoga niza semantiki povezanih leksema.13
Kako se navedeni odnosi mogu utvrditi ne samo u okviru jednoga jezika ve i
izmeu dva ili vie njih, uloga koju kontrastiranje distinktivnih semantikih
obiljeja znaenjski bliskih leksema ima u prevoenju sutinski je bitna.
Cilj nam je, dakle, poreenjem semantikih komponenti razliitih vrsta
ubistva u amerikom odnosno crnogorskom pravosudnom sistemu utvrditi
najpreciznije mogue pojmovne ekvivalente. Kao osnov za poreenje zna10
Ivir, V. 1985. Teorija i tehnika prevoenja, Zavod za izdavanje udbenika, Novi Sad, str. 81.
11
orevi, R. 2004. Uvod u kontrastiranje jezika, Filoloki fakultet Univerziteta
u Beogradu, str. 54.
12
Isto, str. 54.
13
Pri, T. 2008. Semantika i pragmatika rei, Zmaj, Novi Sad, str. 5152.
68
enjskih obiljeja odnosno komponenti, posluie nam definicije datih termina u amerikom saveznom odnosno crnogorskom Krivinom zakoniku.
U amerikom saveznom Krivinom zakoniku stoji:
lan 1111. Teko ubistvo (Murder):
(a) Teko ubistvo je protivzakonito lienje ivota ljudskog bia s umiljajem. Svako ubistvo koje je poinjeno trovanjem, iz zaede, ili na bilo koji drugi svojevoljan, namjeran, zlonamjeran nain, i ubistvo s umiljajem; ili ono koje je
poinjeno pri vrenju, ili u pokuaju vrenja, paljevine, bjekstva, ubistva, otmice, izdaje, pijunae, sabotae, seksualnog
zlostavljanja, zlostavljanja ece, provale, ili pljake; ili ono
koje je poinjeno pri vrenju nasilja nad etetom ili ecom;
ili ono koje je poinjeno s umiljajem, protivzakonito i zlonamjerno s ciljem da se izazove smrt nekog drugog lica a ne
onog koje je ubijeno, jeste ubistvo prvog stepena (First degree murder).
Svako drugo teko ubistvo je ubistvo drugog stepena (Second degree murder)
lan 1112. Ubistvo (Manslaughter)
(a) Ubistvo je protivzakonito lienje ivota ljudskog bia
bez zle namjere. Postoje dvije vrste:
Ubistvo na mah (Voluntary) U iznenadnoj svai ili aru rasprave.
Nehatno lienje ivota (Involuntary) U injenju neke
druge nezakonite radnje koja nije iz kategorije tekih krivinih djela, ili u injenju, na nezakonit nain ili bez dune panje i opreza, zakonite radnje koja moe prouzrokovati smrt.
S druge strane, u etrnaestom poglavlju crnogorskoga Krivinog zakonika kae se:

Teko ubistvo
lan 144 (Sl. list RCG, br. 47/06)
Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom zatvora od
etrdeset godina kaznie se:
1) ko drugog lii ivota na svirep ili podmukao nain;
69
Goran DRINI
2) ko drugog lii ivota pri bezobzirnom nasilnikom ponaanju;

3) ko drugog lii ivota i pri tom sa umiljajem dovede u
opasnost ivot jo nekog lica;
4) ko drugog lii ivota iz koristoljublja, radi izvrenja ili
prikrivanja drugog krivinog djela, iz bezobzirne osvete ili iz
drugih niskih pobuda;
5) ko lii ivota slubeno ili vojno lice pri vrenju ili u
vezi sa vrenjem slubene dunosti;
6) ko lii ivota dijete ili bremenitu enu;
7) ko lii ivota lana svoje porodice ili porodine zajednice kojeg je prethodno zlostavljao;
8) ko sa umiljajem lii ivota vie lica, a ne radi se o
ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri poroaju ili ubistvu iz
samilosti.
Ubistvo na mah
lan 145
Ko drugog lii ivota na mah doveden bez svoje krivice u
jaku razdraenost napadom, zlostavljanjem ili tekim vrijeanjem od strane ubijenog, kaznie se zatvorom od jedne do
osam godina.
Nehatno lienje ivota
lan 148
Ko drugog lii ivota iz nehata, kaznie se zatvorom od
est mjeseci do pet godina.
Radi boljega pregleda, identifikovane znaenjske komponente navedenih termina prikazaemo grafiki.14 U tabeli 1 dat je prikaz prisustva ili odsustva razliitih znaenjskih elemenata u vrstama ubistva koje prepoznaje ameriko zakonodavstvo a u tabeli 2 prikaz prisustva ili odsustva istih tih elemenata u vrstama ubistva koje definie crnogorski Krivini zakonik.
14
Izdvojene znaenjske komponente i termini iji se prijevodni ekvivalenti utvruju preuzeti su iz navedenih krivinih zakonika.
70
Tabela 1
Umiljaj
Murder
First degree
murder
Second
degree
murder
Manslaughter
Voluntary
manslaughter
Involuntary
manslaughter
+
+
Zla na- Druge otemjera

avajue
okolnosti
(izvreno
na svirep
nain, iz
zaede,
ubistvo
eteta itd.)
+
+/+
+
U aru rasprave (namjera postoji ali se

odgovornost zasniva na specifinom
stanju uma)
-
Nedostatak dune
panje
i opreza
+/+
+/-
Umiljaj
Zla
namjera
Tabela 2
Teko
ubistvo
Ubistvo
na mah
Nehatno
lienje
ivota
U aru rasprave (namjera postoji ali se odgovornost

zasniva na
specifinom
stanju uma)
Nedostatak
dune
panje
i opreza
Druge
oteavajue
okolnosti
(izvreno na
svirep
nain, iz
zaede,
ubistvo
eteta itd.)
+
71
Goran DRINI
Na osnovu sprovedenoga poreenja izdvojenih semantikih komponenti, zakljuujemo sljedee: crnogorski pojam teko ubistvo znaenjski se
poklapa s engleskim terminom murder. Razlika je, meutim, u tome to se u
amerikom Krivinom zakonu pojam murder dodatno dijeli na first degree
murder i second degree murder dok u crnogorskom navedene podjele nema
ve su oba stepena ukljuena u koncept tekog ubistva. Engleski termin manslaughter nema, u zakonu izdvojen, direktan ekvivalent u crnogorskom jeziku ali se njegove potkategorije voluntary manslaughter i involuntary manslaughter znaenjski potpuno poklapaju s crnogorskim pojmovima ubistvo
na mah odnosno nehatno lienje ivota.
Sad se, naravno, postavlja pitanje: to u sluaju nedostatka direktnoga
pojmovnog ekvivalenta? Posmatrajui znaenjske komponente termina first
degree murder i second degree murder, a imajui u vidu leksiku prazninu u
crnogorskome jeziku za diferencijaciju izmeu ta dva stepena tekog ubistva,
kao jedino logino rjeenje namee se doslovno prevoenje, ime dolazimo
do termina ubistvo prvoga stepena ili prvostepeno ubistvo i ubistvo drugoga
stepena ili drugostepeno ubistvo. to se pak tie termina manslaughter, imajui u vidu njegove znaenjske komponente dolazimo do zakljuka da je najbolje prijevodno rjeenje generiki termin ubistvo, kojim se pravi potrebna
distanca od koncepta tekog ubistva dok u sluaju potrebe za daljim nijansiranjem znaenja dolazimo do potkategorija ubistvo na mah odnosno nehatno
lienje ivota.
Da sumiramo:
Murder Teko ubistvo
First degree murder Ubistvo prvoga stepena
Second degree murder Ubistvo drugoga stepena
Manslaughter Ubistvo (Ubistvo na mah ili nehatno lienje ivota)
Voluntary manslaughter Ubistvo na mah
Involuntary manslaughter Nehatno lienje ivota
Na slian nain kontrastiranjem semantikih obiljeja leksema mogu se razrijeiti i druge prevodilake nedoumice u sluaju nepodudaranja
pravnih koncepata u dvama jezicima. Nepodudaranja je u krivino-pravnom
registru mnogo, dovoljno je uzeti za primjer engleski termin offense, koji se u
Sjedinjenim Amerikim Dravama moe odnositi na sve protivpravne radnje
od najteih krivinih djela do obinih saobraajnih prekraja. S obzirom na
to da u crnogorskom jeziku ne postoji leksika jedinica takvoga obima znaenja jasno je da e prevodilac, ukoliko eli taan i nedvosmislen prijevod,
morati na ovaj ili onaj nain utvrditi na to se tano dati termin u konkretnom
kontekstu odnosi (slino je i s terminom felonies, koji takoe nema direktan
72
prijevodni ekvivalent istog obima znaenja u naem jeziku, kao i brojnim

drugim primjerima).
IV. Zakljuak
Ovaj je rad nastao kao rezultat ideje da se napravi odgovarajui osvrt
na pitanje prevoenja tekstova iz oblasti krivino-pravnoga registra. Svi koji
su se ovim zadatkom nekad bavili svjedoci su brojnih potekoa koje ovaj
posao sa sobom nosi, bez obzira na to radi li se o prijevodu s engleskog na
crnogorski ili pak s crnogorskog na engleski jezik. Kao to je ve pomenuto
problemi na koje nailazi prevodilac pravnih tekstova viestruki su i kreu se
u rasponu od specifine prirode pravnoga diskursa do nemogunosti pronalaenja adekvatnih prijevodnih ekvivalenata za odreene koncepte iz jezika izvora usljed uske povezanosti pravnih sistema s izvornom kulturom, tradicijom i drugim specifinostima izvornoga jezika.
Priroda pravnoga jezika je takva da on obiluje strunim teminima, latinizmima, dugakim konstrukcijama; upotrebljava se formalni stil, prekomjerna nabrajanja, nepregledni nizovi fraza itd. Pri prevoenju pravnih dokumenata prevodilac mora biti svjestan da oni esto proizvode odreena pravna
dejstva, pa ak i kad prijevod nema snagu zakona ili ugovora ve samo informativni karakter. Nuno je da prevodilac dobro poznaje strunu terminologiju, kako onu u izvornom jeziku tako i onu u jeziku cilju.
Poznavanje strune terminologije predstavlja neophodan ali ne i dovoljan uslov za uspjean prijevod. Naime, u sluaju nepodudaranja pravnih sistema, odnosno onda kad se institucije i pravni sistemi jedne zemlje razlikuju
od onih u drugoj zemlji, razlikuju se i pravni pojmovi, koncepti, definicije
itd. ak i kada se koncepti naizgled podudaraju potrebno je, osim denotativnog, imati u vidu i konotativni nivo, sa svim kolokacijama, kontekstima u
kojima se odreeni termin koristi itd. Jednom rijeju, dobar prijevod zahtijeva i dobro razumijevanje teme koja se obrauje i bliskost sa slinim modelima u jeziku cilju. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni osnov znanja i vjetina
svakog prevodioca lingvistika i teorijska znanja, u koje spadaju i korienje razliitih prevodilakih procedura, teorija, metoda, te semantika i komponentna analiza, iji je znaaj ilustrovan i ovim radom. Uz pomenuta struna znanja materije koja se prevodi, sposobnost prevodioca da iskoristi razliite prevodilake vjetine ini osnov stvaranja uspjenoga prijevoda iz bilo
koje strune oblasti.
73
Goran DRINI
Izvori i literatura:
Bugarski, Ranko, Uvod u optu lingvistiku, Zavod za udbenike i
nastavna sredstva / Zavod za izdavanje udbenika, Beograd / Novi
Sad, 1991.
Capellas-Espuny, Gemma, 1999, The Problem of Terminological
Equivalence in International Maritime Law, Translation Journal
Volume 3, No. 3, July 1999.
orevi, Radmila, Uvod u kontrastiranje jezika, Filoloki fakultet
Univerziteta u Beogradu, 2004.
Ivir, Vladimir, Teorija i tehnika prevoenja, Zavod za izdavanje
udbenika, Novi Sad, 1985.
Newmark, Peter, A Textbook of Translation, Prentice Hall International, 1988.
Pommer, Sieglinde, Translation as Intercultural Transfer: The
Case of Law, 2008.
Pri, Tvrtko, Adaptacija novih rei iz engleskog jezika prevoenjem, Filozofski fakultet Novi Sad, 2002.
Pri, Tvrtko, Semantika i pragmatika rei, Zmaj, Novi Sad, 2008.
arevi, Susan, New Approach to Legal Translation, The Hague:
Klawer Law International, 1997.
arevi, Susan, Legal Translation and Translation Theory: a
Receiver-oriented Approach, University of Rijeka, Croatia
Krivini zakonik, Slubeni list Republike Crne Gore, broj 70/03.
Prirunik za prevoenje pravnih propisa Republike Hrvatske na
engleski jezik, 2006.
Goran DRINI
TRANSLATING LEGAL TEXTS:
COMPONENTIAL ANALYSIS AS A TRANSLATION PROCEDURE
Author deals with the issue of translating texts from the field of
criminal law from English to Montenegrin and vice-versa. The focus is on
English and Montenegrin lexis from the area of criminal procedure law. The
main aim is to establish translation equivalents of relevant lexical items from
this field, as well as to identify the best methods for overcoming the
translation difficulties encountered in the process. For that purpose, different
translation methods and procedures, semantic and componential analysis and
other procedures were used.
Keywords: legal discourse features, componential analysis, lexical
fields, translation procedures
74

UDK 003.349.2(497.5)"18"
Pregledni rad
Milica LUKI (Osijek) & Marina PILJ-TOMI1 (Osijek)

Filozofski fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera
milica.lukic@os.t-com.hr
STAROSLAVENSKE LITURGIJSKE KNJIGE

NA HRVATSKOM NACIONALNOM PROSTORU
U XIX. STOLJEU
U radu je rije o staroslavenskim liturgijskim knjigama na hrvatskome nacionalnom i kulturnom prostoru u drugoj polovici XIX.
stoljea, s posebnim naglaskom na temeljnim liturgijskim knjigama
ili liturgijskim knjigama u uem smislu: misalima, brevijarima i
ritualima (obrednicima), napose Misalu Dragutina Antuna Paria
iz 1893. i Obredniku Biskupije Bosansko-Djakovake i Sriemske iz
1878. godine, kojega je jedan dio tekstova prireen prema Glagoljskim ulomcima Ivana Beria te glagoljskom misalu i brevijaru.
Naglaavaju se i posebne zasluge Josipa Jurja Strossmayera, Franje
Rakoga te Dragutina Antuna Paria u obnovi i pripremi liturgijskih knjiga. Daje se i kratak osvrt na pokret izrastao meu grkokatolicima i pravoslavcima 1871. godine koji se zalagao za prevoenje staroslavenskih crkvenih knjiga na narodni jezik te obavljanje
bogosluja na narodnome jeziku, kao i na krku Staroslavensku
akademiju i njezino zalaganje za ureivanje i izdavanje staroslavenskih liturgijskih knjiga.
Kljune rijei: staroslavenske liturgijske knjige, devetnaesto
stoljee, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Raki, Dragutin Antun
Pari, Misal (1893), Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovake i
Sriemske (1878)
Uvod u problematiku
Govoriti o liturgijskim knjigama u bilo kojem kontekstu podrazumijeva bar dvoje: njihovo definiranje s obzirom na vrste i na jezik kojim su pisane, u okviru ega se onda precizira njihova pripadnost odreenom nacio1
Doktorantica na poslijediplomskom studiju Jezikoslovlja na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
75
Milica LUKI & Marina PILJ-TOMI
nalnom i kulturnom prostoru, odnosno crkvi kojoj slue. Prema Suvremenoj

katolikoj enciklopediji2 pojam liturgijskih knjiga pokriva bilo koju zbirku
tekstova koji se upotrebljavaju za vrijeme liturgijskih slavlja. Izraz se ee
odnosi na slubene knjige nainjene za sveenike, sluitelje, itae i druge
koji imaju posebnu ulogu u liturgijskom skupu. Kada je rije o podjeli liturgijskih knjiga, odnosno njihovu organiziranju u pojedine posebnim funkcijama obiljeene vrste, zanimljivo je napomenuti kako su u starije doba liturgijske knjige bile razvrstane po dijelovima liturgije i osobama koje su obavljale
taj dio liturgije, pa postoje: sakramentar, evanelistar, epistolar, lekcionar,
gradual, antifonar i versikular (dio psalma izmeu poslanice i evanelja), kyriale i himnarij ili tropar. Od XV. stoljea u cijeloj su zapadnoj Crkvi prevladale one knjige koje su bile uobiajene u Rimu, pa se zato i na glagoljakim
liturgijskim kodeksima od toga vremena naglaava kako su nainjeni po obiaju Rimskoga dvora. To su: misal (Missale Romanum), brevijar (Breviarium Romanum), ritual (Rituale Romanum), pontifikal (Pontificale Romanum), martirologij (Martyrologium Romanum) i ceremonijal (Caeremoniale
episcoporum).
Liturgijski je jezik onaj jezik koji se upotrebljava u kranskoj liturgiji.
Na Istoku je od najstarijeg doba prevladalo naelo upotrebe ivoga pukog
jezika u liturgiji, pa se recimo carigradska liturgija, koja e prevladati u pravoslavnim crkvama, obavljala na mnogim jezicima: grkom, armenskom, sirskom, arapskom, staroslavenskom, gruzijskom, a u novije doba i rumunjskom, dok se aleksandrijska liturgija, druga po rairenosti u crkvama istonoga obreda, obavlja na grkom, koptskom, jeziku geez i dr. Upravo e to naelo u svom misionarskom djelovanju meu slavenskim narodima primijeniti
Sv. iril i Metod. Meutim, s razvojem ivih narodnih jezika, tijekom stoljea stari se jezici liturgijskih knjiga poinju znatno razlikovati od pukoga jezika. U Katolikoj je crkvi stoljeima liturgijski jezik bio latinski, izuzev hrvatskih glagoljaa i Katolike crkve istonog obreda (Grkokatolika crkva).
U protestantskim crkvama i u Anglikanskoj crkvi od poetka se upotrebljavao narodni jezik. Kako je i taj jezik s vremenom postajao arhaian, u XX.
stoljeu javlja se tzv. liturgijski pokret koji nastoji na njegovu osuvremenjivanju. U Katolikoj je crkvi prema zakljucima Drugoga vatikanskog koncila
latinski jezik zamijenjen ivim narodnim jezikom u liturgijskim tekstovima.
Najstariji liturgijski jezik u kranskoj crkvi bio je grki (u Rimu se jo u III.
stoljeu liturgija obavlja grkim jezikom), koji u IV. stoljeu poinje u liturgijskoj uporabi zamjenjivati latinski. Taj e jezik stoljeima biti jedini liturgijski jezik kod rimokatolika, osim na jednom dijelu hrvatskoga nacionalnog
2
Suvremena katolika enciklopedija, Laus, Split, 1998, str. 536. O tomu vidi i:
Opi religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002.
76
Staroslavenske liturgijske knjige na hrvatskom nacionalnom prostoru u XIX. stoljeu
prostora koji e sve do spomenutoga Drugog vatikanskog koncila (1965

1969), kada je zamijenjen suvremenim knjievnim nacionalnim jezikom po
uzoru na ostalu Crkvu, uz brojne potekoe i borbe njegovati batinu Sv. irila i Metoda staroslavenski jezik, koji je od XVI. stoljea suzio svoje funkcije iskljuivo na liturgijsku upotrebu.3
Neosporno je da problematika vezana uz izradbu liturgijskih knjiga u
XIX. st. ne bi ni izdaleka bila tako zanimljiva da se u njihovoj tradiciji na hrvatskom tlu nisu isprijeila gotovo tri stoljea istonoslavenizacije,4 koja su
zaustavila prirodan razvoj hrvatske inaice crkvenoslavenskoga jezika ili kako se to uobiajilo u paleoslavistikoj/paleokroatistikoj literaturi, iako postoje ozbiljne zamjerke tom terminu, hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga
jezika, tako da svako ozbiljno promiljanje spomenute problematike zapoinje upravo s tom koncepcijom. Stanje u kojemu su se nale liturgijske staroslavenske knjige u XIX. stoljeu, kada glagoljica na podruju hrvatskih zemalja ivi svojim potisnutim ivotom (prema definiciji Josipa Bratulia), moe se openito opisati dvama problemima: nefunkcionalnou postojeih i
nedostatkom novih liturgijskih knjiga. Oba su navedena problema ozbiljno
ugrozila opstanak staroslavenske liturgije na podrujima na kojima je ona bila povijesno zajamena (dalmatinske biskupije), ugroavajui istovremeno i
mogunost njezina proirenja izvan granica tih podruja (napose na Zagrebaku nadbiskupiju i akovaku i Srijemsku biskupiju5), to e biti jednom od
temeljnih tendencija u Hrvatskoj crkvi u drugoj polovici XIX. stoljea. Proces koji smo naznaili kao uzronik stanja u kojemu su se nale bogoslune
knjige u XIX. stoljeu (istonoslavenizacija) zapoinje u prvim desetljeima
XVII. stoljea kada je u Rimu osnovana Kongregacija za irenje vjere
3
O tomu vidi: Crkveni i liturgijski jezik, u: Jerko Fuak, est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea hrvatskoga glagoljatva, Kranska sadanjost,
Zagreb, 1975, str. 5774, kao i Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog
kranstva, Sveuilina naklada Liber, Kranska sadanjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979, 381382; Hrvatska opa enciklopedija 6, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2004, str. 605; Opa enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda 5, Zagreb, 1979, str. 148149; Opi religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002.
4
Termin istonoslavenizacija uvela je u slovenska slavistica Vanda Babi. On
puno preciznije od termina rusifikacija oznauje mijenjanje izvornih hrvatskoglagoljskih
liturgijskih tekstova i njihovu prilagodbu grafijskoj i jezinoj normi propisanoj u istonoslavenskim gramatikama Lavrentija Zizanija Grammatika slovenska (1596) i Meletija Smotrickoga Grammatiki slavenski pravilnoe syntagma (1619). Usp. V. Babi,
Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih tekstov v 17. i 18. stoletju in oblikovanje znailnih grafinih sistemov Levakovievih izdaj misala in brevirja, u: Slovo,
sv. 4749 (1997'99), Zagreb, 1999, str. 255284.
5
Od 2008. godine to je akovako-osjeka nadbiskupija.
77
(1622). Ta je vatikanska ustanova u skladu s ekumenskim nastojanjima i poticanjem crkvenoga jedinstva izmeu Katolike i Pravoslavne crkve poela
zahtijevati, nakon to su Brestovskom unijom Kijev i Rutenija sjedinjeni s
Rimom, da se i hrvatske glagoljske liturgijske knjige urede prema ruskoj redakciji staroslavenskoga jezika kakvu su upotrebljavali ukrajinski grkokatolici, drei je pravim liturgijskim jezikom.6 Formulacija kojom se doputa
uporaba nelatinskih jezika u liturgiji izreena 1215. godine na Lateranskom
koncilu, kada je uvjerenje rimske kurije o mogunosti pomirenja s Istonom
crkvom jo uvijek vrlo ivo,7 zasigurno je etiri stotine godina kasnije utjecala na oblikovanje stavova Kongregacije, koja e u takvu postupku (istonoslavenizacije, op. a.) vidjeti sredstvo sjedinjenja ostalih pravoslavnih naroda
s Rimom, koji bi, videi kako se i rimokatoliki Hrvati slue istim jezikom u
liturgiji, pristupili Petrovoj Stolici. Istim e se opravdanjem biskup Strossmayer posluiti u XIX. stoljeu u svojim zalaganjima za ponovno uvoenje
staroslavenske liturgije. Proces rusifikacije liturgijskih knjiga postupno se
odvijao uzlaznom putanjom tijekom 160 godina i mogue ga je podijeliti u tri
etape: prvu kojoj je predvodnik Rafael Levakoviev, drugu kojoj je predvodnikom Ivan Patri i treu koju predvodi Matej Karaman. Izdanjem Misala iz
1631. godine, kojemu se 17 godina kasnije pribraja i Brevijar (1648), zapoinje Levakovieva etapa rusifikacije (hrvatskih) liturgijskih knjiga obiljeena
jo uvijek visokim stupnjem prepoznatljivosti, i jezine i tekstoloke, hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika. Josip Tandari kae da sam Levakovi nije
ni sudjelovao u tomu procesu, nego su njemu doprinijeli korektori Misala i
Brevijara, ukrajinski grkokatolici. Tek bi se XVIII. stoljee s pojavom Patrieva Brevijara (1688) i Misala (1706) moglo nazvati pravim razdobljem
istonoslavenizacije, koja vrhunac dosee Karamanovim Misalom iz 1741. i
Brevijarom koji izlazi tek nakon njegove smrti, 1791. godine, pod urednitvom Petra Gocinia (Galzinja) i uz pomo o. Antuna Jurania. U zalihu liturgijskih knjiga koje su glagoljaima trebale posluiti do potkraj XIX. stoljea ulaze i mrtvake mise u dvama izdanjima Ivana Patria: Misse za
umervie samo iz missala rimskoga izvadjene Svojim zakonom kako se v isti
slui. Za slubu i nain svih crikav (!), Romae, Anno 1707. te izdanje iz 1767.
godine, potom nekoliko bukvara: Karamanov Bukvar slavenskij pismeny Veliajago Uitelja B. Jeronima Stridonskago Napeatan. V Rime; Tipom Svetoga Sobora ot razmnoenija Very, takoer u dvama izdanjima (1739. i
Josip Leonard Tandari, Oivljavanje hrvatske redakcije staroslavenskog jezika, u: Hrvatska glagoljska liturgijska knjievnost Rasprave i prinosi, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993, str. 80.
7
Stjepan Damjanovi, Jazik otaaski, Matica hrvatska, Zagreb, 1995, str. 44.
78
17538), Levakoviev Bukvar u trima izdanjima (1629, 1693. te 1763. pod

urednitvom Antona Jurania), Molitvi Prede, i poslije Misse glagolimija, iz
Messala Romeskago, Injehe mjest izvedene, ninjee iz latinskoga na Slavinski jezik privedene iz 1765. godine.9 Na uporabu je rusificiranih liturgijskih
izdanja hrvatske glagoljae prisilila i odredba pape Benedikta XIV. iz enciklike Ex pastorali munere (1754) da se u glagoljskim liturgijskim knjigama
ne smije upotrebljavati govorni jezik, izrasla iz tadanje Ostpolitik papinske diplomacije, koja se nadala da e pravoslavni Rusi lake prihvatiti jedinstvo s Katolikom crkvom ako prepoznaju svoj jezik u njezinim liturgijskim
knjigama. Istonoslavenizacija staroslavenskih liturgijskih knjiga izazvala je
ozbiljne posljedice za liturgijski jezik uinivi, kako to kae Josip Hamm, da
je crkvenoslavenski jezik kod Hrvata prestao biti faktor koji je pozitivno utjecao na kulturu naroda10 i prekinuvi ukorijenjenost u tradiciju hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika koja je u dijelu Hrvatske bila u uporabi od
X. do kraja XVI. stoljea. Manjak liturgijskih knjiga i nezadovoljstvo postojeima esta su tema napisa u crkvenim asopisima 2. polovice XIX. stoljea,
koji ne tede postojea izdanja grubih opaski.11 U Katolikom listu od 22.
lipnja 1865. u tekstu Rie o obrednom jeziku u biskupiji modruko-senjskoj tako itamo kako je ope struno miljenje da rusifikacija nije u korist
vjere ni naroda te da je znak nemara: (...) jer kad uzmemo Levakoviev misal i breviar i Karamanov misal u ruke, a u obe sve, to se po Levakoviu izdalo, to nam se grsti nad onom nezgodom jezika.12 Josip Tandari upozorava kako su se kao posljedica takva stanja meu hrvatskim glagoljaima ve
zarana poeli javljati prijevodi tekstova iz misala i brevijara, tzv. unte,13 koji
su se u obliku rukopisa dodavali misalima i brevijarima. Njihova je osnova
8
Karamanov je Bukvar iziao u pretisku 2005. godine u izdanju Ex librisa d.o.o.

iz Splita. Predgovor tomu izdanju Nadbiskup Mateo Karaman i njegov Bukvar napisao
je Stjepan Damjanovi.
9
Svi su nazivi navedenih izdanja preuzeti iz knjige Discovering the Glagolitic
Script of Croatia, Erasmus, Zagreb, 2000.
10
Josip Hamm, Hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika, u: Slovo, 1969,
br. 13, str. 51.
11
Vie o tomu vidi: Milica Luki, O glagoljatvu i glagolizmu u zagrebakom
Katolikom listu od 1849. do 1900. godine, u: Lingua Montenegrina, br. 3/2009, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2009, str. 149
194; Vrhbosna katolikoj prosvjeti kao izvor za prouavanje irilometodske problematike u drugoj polovini 19. stoljea, u: Zbornik radova VI. meunarodnog znanstvenog simpozija Muka kao nepresuno nadahnue kulture, Pasionska batina Bosne i Hercegovine, Sarajevo Zagreb, 2010, str. 181199.
12
Katoliki list, god. XVI, br. 25, Zagreb, 1865, str. 196.
13
unte su po svemu sudei nukleus iz kojega se razvio avet, koji se unato zabranama upotrebljavao u dalmatinskim biskupijama sve do pojave Parievih izdanja.
79
bila crkvenoslavenska, ali su izgovor i oblici bili vie hrvatskoakavski nego

ruskoslavenski ne bi li se vratili tradiciji na kojoj su odgojeni: hrvatskom
crkvenoslavenskom jeziku u liturgiji.14
Josip Juraj Strossmayer, Franjo Raki, Dragutin Antun Pari
i njihova uloga u obnovi staroslavenskih liturgijskih knjiga
U XIX. stoljeu, posebice njegovoj drugoj polovici, kada je Austro-Ugarska Monarhija u okviru trojnoga saveza (Njemaka, Austrija, Italija) na
hrvatskome tlu nastojala suzbiti svaki pokret koji bi odisao sveslavenskim
duhom, moglo bi se, vrlo pojednostavnjeno rei, kako je sudbina irilometodskoga djela deset stoljea kasnije uvelike postala slina onoj nakon irilove, a potom i Metodove smrti: staroslavenska je liturgija ponovno bila na
granici zakona i u oima vladajuih struktura i u oima rimske kurije, to je u
oba sluaja slabilo hrvatsko nacionalno bie. U takvim se okolnostima pojavljuje ozbiljna inicijativa za rjeavanje toga pitanja u hrvatskim zemljama
imenovanjem Josipa Jurja Strossmayera akovakim i srijemskim biskupom
1849. godine, iako se i prije toga po hrvatskim zemljama stidljivo pojavljuju
glasovi pojedinaca i ustanova koji idu u tom smjeru.15 U kolikoj je mjeri biskup Strossmayer bio svjestan injenice da su narodni knjievni jezici kod
Slavena zaivjeli upravo uz staroslavenski jezik, odnosno uz njegovu pomo,
pokazuje i to to se ve prilikom svoga prvoga biskupskog posjeta Rimu zalae za tiskanje glagoljskih liturgijskih knjiga. U opsenoj promemoriji koju
je sastavio s Franjom Rakim16 papi Piju IX. iznosi ve spomenuti zahtjev za
obnovu liturgijskih knjiga, napose misala, dodajui i molbu za oivljavanje
studija staroslavenskoga jezika u hrvatskim sjemenitima, a sve zbog toga to
je to drao najnunijim uvjetom crkvenoga jedinstva i jaanja hrvatskoga nacionalnog bia.17 Biskup svoje zahtjeve pravda i stvarnim nedostatkom
crkvenih knjiga koje se tada nisu tiskale vie od stotinu godina. Strossmayer
je ujedno svjestan da su o tome problemu od njega pozvaniji govoriti dalma14
Josip Leonard Tandari, Oivljavanje hrvatske redakcije staroslavenskog jezika, u: Hrvatska glagoljska liturgijska knjievnost Rasprave i prinosi, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993, str. 80.
15
Vie o tomu vidjeti: Milica Luki, Ususret novijoj povijesti glagolizma, u:
Lingua Montenegrina, god. III, br. 5, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2010, str. 81102.
16
Andrija uljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i irilometodsko-glagoljska
batina, u: Diacovensia, br. 1, akovo, 1994, str. 284.
17
Usp. Stjepan Damjanovi, Strossmayerova nastojanja oko glagoljskih liturgijskih knjiga, u: Stanislav Marijanovi (ur.), Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Zbornik radova meunarodnoga znanstvenog skupa, Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u
Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008, str. 365372.
80
tinski biskupi jer je u njihovim biskupijama staroslavenska liturgija povijesno zajamena, ali ne eli propustiti priliku da uini neto za cijelo Slavenstvo, osobito za June Slavene. Stoga moli papu Pija IX. da se zauzme za njihovu sudbinu budui da je povijesni trenutak za to dozreo: tursko je ropstvo
bilo pri kraju. U svojoj se promemoriji Strossmayer zalae i za proirenje staroslavenskoga jezika u liturgiji na sve hrvatske biskupije, mislei pritom posebice na Zagrebaku nadbiskupiju i Bosansko-akovaku i Srijemsku biskupiju, pozivajui se na povijesne potvrde Ivana VIII. i Inocenta IV, te za otvaranje posebnoga sjemenita u kojemu bi se uila glagoljica i u duhu irilometodske batine odgajali budui sveenici.18 Kako na njegovu promemoriju iz
1859. nije stizao nikakav konkretan odgovor, on istu molbu ponavlja 1864.
potaknut, izmeu ostaloga, tisuitom obljetnicom Moravske misije koja se
slavila godinu dana ranije. Ovoga puta biva uslian: Sveta mu Stolica 1867.
povjerava brigu oko izradbe liturgijskih knjiga. U trenutuku kada se Strossmayer prihvaao toga odgovornog zadatka bilo je teko zamislivo da e trebati gotovo tri desetljea za njegovo ostvarenje. Budui da su bili njezini pokretai, izradba je liturgijskih knjiga bila estom temom korespondencije izmeu biskupa Strossmayera i Franje Rakoga. U trenutku kada je ve htio
odustati od posla koji je uzeo u svoje ruke, samo zato to je bio (...) uvjeren
da u njoj lei sredstvo (slavenskoj liturgiji, op. a.), kojim se Bog za budue
posluiti moe, da narod jugoslavjanski u vjeri sjedini i kada je ve rekao
Svetoj Stolici da se stvar povjeri onim, kojih se za sad stvar tie (dalmatinskim biskupima, op. a.) i koji neposrednu nudu tih svetih knjiga ute19
upravo je tada nakon potekoa i nerazumijevanja na koja je naiao i u Vatikanu i u Hrvatskoj u svezi s tim pitanjem, preko Beke nuncijature stiglo doputenje za poetak rada na izdavanju liturgijskih knjiga na slavenskom jeziku.20 ini se da je takvu odluku donekle potaknuo i memorandum senjsko-modrukih biskupa O jeziku i knjigah obrednih upuen Propagandi 1867.
godine. U njemu se ukratko opisuje povijest slavenskoga liturgijskog jezika u
naim krajevima te se zakljuuje da je za napredak Crkve u narodu potrebno
potaknuti pitanje izradbe novih liturgijskih knjiga i pod upravom predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, dr. Franje Rakoga, povjeriti posao sveenikom, kojih vjetih staromu slov. jeziku u Hrvatskoj i
Slavoniji ima vie.21 Tekst se zakljuuje reenicom kako se ve znade da e
upravo biskup Strossmayer dobiti papinsku bulu za sastavljanje spomenutoga
18
Andrija uljak, o. c., str. 275294.

Korespondencija I, 1928, br. 61, str. 56.
20
Katoliki list, br. 8 od 20. veljae 1868, str. 59; u njemu su objelodanjena oba
pisma, i ono bekoga nuncija Marijana Falcinnellija Antonaccija od 23. sijenja 1868.
upueno Strossmayeru i Strossmayerov otpis od 29. sijenja 1868.
21
Katoliki list, br. 28, Zagreb, 1867, str. 319.
19
81
odbora za izradbu glagoljskih knjiga te da je memorandum nainjen samo da

bi ubrzao taj postupak. Iako je izradba novih liturgijskih knjiga ukljuivala i
drutveni i politiki aspekt, ona je prvenstveno zadavala brige filolozima. S
tim u skladu tijekom 1868. i 1869. temeljna e preokupacija Strossmayera i
Rakoga biti okupljanje strunoga tima u odbor iji e zadatak biti skrb oko
jezika i pisma liturgijskih knjiga. Strossmayer je razmiljao i o pomoi ekog slavista Martina Hattale (18211903), koji je jo 1867. stigao u Hrvatsku. On za lanove odbora predlae profesora zadarskoga sjemenita, glagoljaa Ivana Beria (18241870),22 kojega je slavistika znanost njegova vremena stavljala uz bok afariku, Mikloiu, Sreznjevskom i Dobrovskom te
Mihovilu Pavlinoviu,23 za koje kae da ve revnuju za tu stvar zbog koje
ne samo Crkva, nego i cjelo Slavjanstvo gledi u nas.24 Naime, Strossmayeru je poznato kako je upravo Beri ve poeo vraati hrvatski crkvenoslavenski jezik u liturgiju. Dotada je ve objelodanjeno prvo izdanje njegove
glagoljske itanke (1859) u kojoj je tiskao tekstove Staroga i Novoga zavjeta
prema Misalu iz 1741. i Brevijaru iz 1791. s promjenama koje su poele utirati put hrvatskoj inaici crkvenoslavenskog jezika oienoj od rusizama. I u
Bukvar iz 1863. Beri je takoer unio neto takvih tekstova.25 U konani sa22
Ivan Beri (Bri), profesor biblijskih znanosti i staroslavenskoga jezika na
teologiji u Zadru. Pisac njegova nekrologa u Viencu 1870. o njemu kae: Bri si bio
odabrao glagoljsku knjigu i nje starodavne spomenike za glavni zadatak svoje nauke.
Gdje god je on doznao za kakav glagoljski rukopis, tu je on bio. U tu je svrhu Bri pretraio samostane i crkve nae klasine Dalmacije, skupljajui, prepisujui i crpei stare
spomenike. Uspjeh njegova knjievna truda nije ostao sakriven u daljih krugovih uskrie
za naih dana slavistike: pa tko god se glagolicom bavio, obratio se u svojih istraivanjih
na naega Bria. Ime je njegovo tiesno skopano s uenimi djeli P. afarika, Fr. Mikloia, I. Sreznjevskoga; jer je on svakomu od njih priskoio upomo sa pogdjekojim glagolskim spomenikom prije nepoznatim. Autor serije lanaka o pitanjima staroslavenske
liturgije Listovi prijatelju o glagolici koji su izlazili u Katolikoj Dalmaciji u dijelu teksta koji govori o glagoljakoj djelatnosti Ivana Beria citira njegov ivotopis koji je sastavio Vatroslav Jagi i proitao ga u sjednici filologiko-historikoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 2. srpnja 1870. Taj je ivotopis pod naslovom
Pop Ivan Bri uvrten kao uvodni tekst u Berievu knjiicu Dvie slube rimskoga
obreda za svetkovinu Svetih irila i Metuda, Zagreb, 1870. (III-XV). Vidi: Katolika
Dalmacija, god. XII, br. 9, Zadar, 1881, str. 3.
23
Politiar, ideolog i puki tribun. Pavlinovi je kao bogoslov u Zadru uio staroslavenski jezik kod Ivana Beria (Glasnik Biskupije, god. XV, br. 11, 1887, akovo,
str. 142), to je vjerojatno bio jedan od razloga njegova uvrtavanja u odbor koji e se
brinuti o izdavanju glagoljskih liturgijskih knjiga. On je ujedno bio i veliki prijatelj biskupa Strossmayera te je poput njega zagovarao slovinsku misao i uzajamnost.
24
Korespondencija I, 1928, br. 61, str. 56.
25
Tandari upozorava da je on vratio hrvatsku redakciju samo s obzirom na glasove, dok je djelomice sauvao Karamanovu rusificiranu grafiju i rjenik.
82
stav odbora za izradbu liturgijskih knjiga uli su Franjo Raki, Mihovil Pavlinovi te naknadno Ivan Beri, Vatroslav Jagi i uro Danii. Taj je odbor
odluio da se najprije tiska misal, kao temeljna liturgijska knjiga, te da se posebna panja posveti pitanjima jezika i pisma kojim se on ima tiskati.26 S obzirom na tradicionalnu tropismenost hrvatske kulture u ranijim razdobljima,
u obzir su dolazila sva tri pisma: i glagoljica, i irilica, i latinica. Koliko je taj
problem bio znaajan za slavenske narode openito govore i prijedlozi koji
dolaze izvan okvira odbora: ruski teolog, preobraenik na katolianstvo, Ivan
S. Gagarin zastupa miljenje da je misal, zbog vee rairenosti i poznatosti,
potrebno otisnuti irilicom. Strossmayer dodue nije bio zadovoljan tim prijedlogom, ali svjestan kako je filoloki nekompetentan i tom se prilikom preputa savjetodavstvu Rakoga.27 Zanimljivi su i prijedlozi Ivana Miletia te
splitskoga odbora koji su predvodili Frane Buli i Ivan Danilo da se misal
otisne latininim pismom.28 Pitanje liturgijskih knjiga ponovno se aktualizira
na Prvom vatikanskom saboru (18691870). akovaki biskup opet prednjai u zalaganjima, ali ovoga puta ne ostaju po strani ni oni kojih se, kako bi to
rekao Strossmayer, stvar neposredno tie: biskupi senjski i zadarski. Novom
e poticaju za rad na tiskanju liturgijskih knjiga tih godina pridonijeti i znaajne irilometodske obljetnice koje su se slavile 1863. i 1869. godine. U njima i krki treoredac Dragutin Pari, u znanstvenoj literaturi poznat kao
onaj koji je glagoljskim misalom spasio starodrevnu hrvatsku povlasticu
glagoljicu od neminovne propasti, koja joj je prijetila u drugoj polovici 19.
stoljea,29 prepoznaje priliku pa 1869. pie svome provincijalu: Sada se je
primaklo, vrijeme prikladno, da se latimo popravljanja, to se tie glagoljskog naeg Misala sa sporazumljenjem Pre. G.na kanonika Bria. Upravo
se zato i on naao u Rimu u vrijeme odravanja Prvoga vatikanskog koncila
te je biskupima ponudio svoju suradnju. ini se da od tada i potjee inicijativa da ga se uzme u obzir prilikom izradbe liturgijskih knjiga jer se to vrijeme
poklopilo sa smru Ivana Beria (1870), koji je prvotno bio predvien za taj
posao. Inicijativa potaknuta tom prilikom poet e se ostvarivati tek osam
godina kasnije, 1878. godine, zbog politikih okolnosti talijanske okupacije
26
Toj je problematici u cijelosti posveen rad M. Luki Polemike oko jezika i
pisma liturgijskih staroslavenskih knjiga u 19. st. (s osobitim obzirom na tekstove Dragutina A. Paria i Ivana Miletia), u: Zbornik u ast 70. obljetnice ivota Josipa Bratulia, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.
27
Korespndencija I, 1928, str. 6667.
28
Isto kao biljeka 26.
29
Mihovil Boloni, O ivotu i radu Dragutina A. Paria, u: Bogoslovska smotra, Zagreb 1972, str. 419.
83
Rima i prestanka rada papinske drave.30 Kljunu e ulogu u tome poslu odigrati zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas, koji, kako to Strossmayer zapisuje, u poetku nije bio oduevljen svojim moguim angamanom u procesu obnove irilometodske batine u hrvatskim krajevima.31 Na njegovo e inzistiranje Propaganda povjeriti prireivanje za tisak glagoljskoga misala i
hrvatskog rituala svetojeronimskim kanonicima, Kranima, dr. Ivanu rniu
i Dragutinu Pariu.32 Iste je godine na papinsku stolicu doao Lav XIII. te
tada nastaje povoljnije ozraje za staroslavensko bogosluje. Novi zamah
radu na liturgijskim knjigama dali su dogaaji s poetka i sredine 80-ih godina, najprije enciklika Lava XIII. Grande munus iz 1880, a potom i sveslavensko hodoae 1881. godine,33 tisuita obljetnica smrti Sv. Metoda 1885. i na
koncu konkordat izmeu Svete Stolice i Crne Gore 1886. Nimalo ne zauuje to je priprema glagoljskih liturgijskih knjiga povjerena upravo Dragutinu
Antunu Pariu (18321902).34 U njegovu je korist zasigurno presudila bogata glagoljaka prolost koja se razvijala smjerom Vrbnik Glavotok Zadar. Mihovil e Boloni za Paria rei da je ve s majinim mlijekom usisao
ljubav za glagoljicu i glagoljsku stvar.35 Roen u staroj glagoljakoj Krkoj
30
Ilija Martinovi, Slava va vinjih Bogu, u: Godinjak Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, 1995, br. 13, str. 152.
31
Neposredno nakon svoga posjeta Rimu 1859. godine Strossmayer se pismom
obraa zadarskom nadbiskupu Petru Dujmu Maupasu s molbom da se prikloni akciji obnove irilometodske batine na hrvatskom tlu ili bar da toj stvari ne bude neprijateljem. Iz Strossmayerova se pisma Rakome od 1. svibnja 1868. doznaje da Maupas i nije u potpunosti sklon njegovim prijedlozima; Maupas naime trai da se uporaba staroslavenskoga jezika u liturgiji ogranii samo na one biskupije u kojima je ona povijesno potvrena. O tomu vidi: Korespondencija I, 1928, br. 65, str. 64.
32
Mihovil Boloni, o. c., str. 420; Biskup je Strossmayer u meuvremenu primio
Dragutina Paria u svoju biskupiju i ishodio mu mjesto svetojeronimskoga kanonika
(21. oujka 1876).
33
Usp. Milica Luki, Crtice o sveslavenskom hodoau u Rim 1881. (Prilog za
noviju povijest glagolizma), u: Zaviajnik, Zbornik Stanislava Marijanovia, Milovan
Tatarin (ur.), Osijek, 2004, str. 233251.
34
Sve kasnije rasprave o Parievu angamanu oko obnove liturgijskih knjiga, i
openito o njegovu ivotu i radu, polaze od knjiice Kvirina Klementa Bonefaia, poznatoga pod pseudonimom Daroslav, Dragutin A. Pari 26. V. 1832. 25. VII. 1902,
iziloj u krkoj tiskari Kurykta 1903. godine. Godine 1992. zadarski je Ogranak Matice hrvatske obiljeio 160. godinjicu roenja i 90. godinjicu smrti Dragutina Antuna
Paria znanstvenim skupom o njegovu ivotu i svestranom znanstvenom radu iji su rezultati objedinjeni u Zadarskoj smotri br. 3, 1993. godine, a 1998. u biblioteci Mala knjinica Matice hrvatske objelodanjena je i knjiga Igora Gostla Dragutin Antun Pari koja, bar to se tie Parieva rada na glagoljskim izdanjima, uvelike ponavlja ve reeno u
Zadarskoj smotri iz 1993.
35
Mihovil Boloni, o. c., str. 418.
84
biskupiji, u Vrbniku na otoku Krku, jo je kao djeak sluio kod mise brojnim glagoljaima u vrbnikoj plovanskoj crkvi. Njegovo se napredovanje potom nastavlja najprije u krugu redovnika-glagoljaa u Glavotoku, gdje je iskusio da glagoljae titi nedostatak liturgijskih prirunih knjiga,36 a onda u
viim latinskim kolama u Zadru, kamo dolazi 1843. godine. Ondje na njega znaajan utjecaj ostavljaju dvojica glagoljaa o. Benedikt Mihaljevi,
koji je od 1823. do 1855. bio profesor staroslavenskoga i hrvatskog jezika u
tamonjem nadbiskupskom bogoslovnom sjemenitu, koji ga je pripremao za
svoga nasljednika na staroslavenskoj katedri, te glagolja Ivan Beri, kojemu e Pari pomagati u znanstvenome radu sastavljanju knjige Chrestomathia linguae veteroslovenicae charactere glagolitici (Prag, 1859) te prikupljanju i prireivanju grae za tri knjige Ulomci sv. Pisma (Prag, 1865
1971), pekui tako zanat za svoje budue poslanje. Do trenutka kada se prihvatio izradbe liturgijskih knjiga Pari je ve samostalno priredio nekoliko
izdanja: Mrtvaka misa s koralnim napjevom (litografsko izdanje) iz 1860. te
litografsko izdanje Misa u ast Bezgrenog zaea Marijina koju je priredio
1864. kao dodatak (tada jo u uporabi) Karamanovu Misalu, a koja je, kako
pie Tandari, sauvana u jednom primjerku toga misala u upnom uredu u
Dobrinju na Krku.37 Godine 1881. objavio je obnovljeni misni kanon in i
Pravilo misi oe e i molitvi prde i po mis iz Rimskog misala Ordo et
Canon Missae cum orationibus ante et post missam iuxta Missale Romanum.
Romae. Ex Typographia Polyglotta S. C. de Propaganda Fide 1881. To je
izdanje prva verzija koja se u neznatnim pojedinostima razlikuje od konanog izdanja Kanona u Misalu iz 1893. Iste je godine, takoer u hrvatskoj
inaici crkvenoslavenskog jezika, priredio i prilog Karamanovu Misalu: Mise
svetih Vseobeje Crkve i inije v nekih mesteh izvolenijem apostolskim sluimije (Prilog rimskomu misalu ljeta MDCCXLI). Romae, 1881. Typis S.
Congr. de Propaganda Fide.38 Takoer je za franjevaki Trei red na staroslavenski jezik preveo Martyrologium franjevakoga treeg reda. Jednom rijei, Pari je na sebe preuzeo ulogu koju je u XVII. stoljeu preuzeo Juraj
Kriani, smatrajui se dalekim uenikom irilovim i Metodovim, da, kako
navodi Golub, nastoji ispraviti s vremenom iznakaeni zajedniki slavenski
jezik zvan staroslavenski.39
36
Josip Leonard Tandari, o. c., str. 81.

38
Vidi: Anica Nazor, Knjiga o hrvatskoj glagoljici: Ja slova znajui govorim,
Erasmus naklada, Zagreb, 2008., str. 132.
39
Ivan Golub, Slavenska koin Jurja Kriania, u: Slovo, br. 36, Zagreb, 1986,
str. 199.
37
85
Neposredno nakon konkordata sklopljenog izmeu Svete Stolice i

Kneevine Crne Gore 1886. godine40 ponovno e se intenzivirati Strossmayerova i Rakijeva prepiska o liturgijskim knjigama, rad na kojima se u to
vrijeme privodio kraju. Tako e 1888. u pismu od 22. srpnja Raki pisati
Strossmayeru kako je sada najvanije da se obavi crkvena cenzura misala i
da se zadobije imprimatur, tj. doputenje za tiskanje dok je mjesto tiskanja
sporedno.41 U to je vrijeme Lav XIII. osnovao u Rimu katedru za staroslavenski i ostale slavenske jezike, to je takoer potvrdom njegove velike naklonosti prema izradbi hrvatskih liturgijskih knjiga.42 U listopadu 1890. Raki dobiva pismo od Paria koji ga obavjeuje da se glagolski misal tampa i da su ve tri arka sloena. Taj radosni trenutak, vrhunac njihovih irilometodskih zalaganja, Raki odmah eli podijeliti s biskupom Strossmayerom
te mu 22. listopada upuuje pismo u kojemu do u detalje opisuje sadraj onoga koje mu je odaslao Pari.43 Raki prepriava Biskupu kako je prema nalogu ekonoma Propagande, kardinala Di Ruggiera, naklada 300, iako je Pari mislio da se radi o 500 primjeraka i da su oni namijenjeni iskljuivo Barskoj biskupiji. Pari se je glede toga obratio tajniku Propagande Jacobiniju,
ali mu ovaj nije htio pomoi. On savjetuje da se jo 200 primjeraka dotiska
ako je Strossmayer spreman snositi trokove toga posla, a u skladu s tim bi,
dakako, imao pravo raspolagati tim primjercima. Raki smatra kako je 300
primjeraka doista mala naklada te da e jedva pokriti Dalmaciju. U Propagandi su, kako bi sprijeili dotiskavanje misala, poveali cijenu pojedinanoga primjerka s 500-600 na 900 lira. Stoga e Raki, a u ime Strossmayerovo,
dogovoriti samo stotinu primjeraka. On e uz tu obavijest u pismu od 3. studenoga 1890. napisati Strossmayeru kako se biskup Posilovi ljuti to se misal tiska glagoljicom, a ne latinicom ili irilicom.44 Uz pismo Franje Rakoga
upueno Strossmayeru 29. rujna 1893. Ferdo je ii uvrstio i prilog pod nazivom Pari i Strossmayer o staroslavenskom Misalu. Rije je o pismima
koja su meusobno razmijenili Dragutin Pari i Josip Juraj Strossmayer poto je nakon 29 godina Biskupovom zaslugom Rim'ski misal' slavn'skim'
40
Vie o tomu vidjeti: Milica Luki, Glagolitica croatica montenegrina ili o

irilometodskim vezama hrvatskim i crnogorskim u 19. stoljeu, u: Lingua Montenegrina Croatica. Izabrane teme iz crnogorske i hrvatske knjievnojezine povijesti i sadanjosti, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Osijek Cetinje, 2010.
41
Korespondencija IV, br. 1022, str. 3-4.
42
Pismo od 28. prosinca 1888, Korespondencija IV, br. 1065, str. 5657.
43
Korespondencija IV, br. 1165, str. 169197.
44
Korespondencija IV, br. 133, str. 200202.
86
ezikom' konano objelodanjen.45 Iz priloga se saznaje da je prvo izdanje misala ve rasparano te da je Sveta Stolica dala nalog Propagandi da se djelo
pretiska, to potie na ozbiljna promiljanja da je sljedee izdanje izilo ve
1894, iako se u novijoj literaturi o toj problematici istiu samo jo dva izdanja, ono iz 1896. i 1905.46 Pari u pismu biskupu Strossmayeru, zahvaljujui mu za pomo oko objelodanjivanja misala, eksplicite kae da se je to netom izalo na sviet sa svim se razpaalo ovo Izdanje; pak evo to je sveta stolica dala nalog Propagandi, neka se ovo djelo pretiska; a ja da se podvrgnem
iznovice pregledavanju tiskarske radnje,47 to i Tandari shvaa kao signal
postojanja izdanja iz 1894, pa i ne spominje izdanje iz 1896, ve to iz 1894.
smatra drugim izdanjem: Sauvana su takoer izdanja iz 1894. (nepromijenjena), a tree je izdanje zbog kleveta bilo obustavljeno i tek ga je 1905. uspio opravdati dr. Josip Vajs i izdati bez promjene, dodavi nekoliko novih
misa,48 a takvim se razmiljanjima pribliuju i M. Boloni u svome ve citiranom radu i J. Bratuli, koji u svome Leksikonu hrvatske glagoljice isputa
1896. i umjesto nje navodi 1894. godinu kao godinu drugoga izdanja Misala.49 Iz citiranoga se Parieva pisma Strossmayeru doznaje da mu poklanja
jedan primjerak Misala, to je Strossmayeru premalo, pa u svom odgovoru
Pariu trai jo 10 primjeraka novoga izdanja. U popratnom se tekstu uz pisma uz novootisnuti Misal spominje i Rimski ritual, koji je takoer priredio
Pari, kanonik pri sv. Jeronimu u Rimu, i poznati vjetak u staroslovenskom jeziku. Doznaje i da je biskup Strossmayer za svoju dijecezu ve naruio 50 primjeraka te knjige. Inae, Anica Nazor tragajui za Parievim
Misalom50 u akovu biljei samo jedan primjerak, i to upravo onaj koji je
sam Pari poklonio Strossmayeru, a danas se uva u Biskupijskoj knjinici,
dok od onih 10 exemplara koje Strossmayer naknadno naruuje nema ni
traga. Moemo pretpostaviti da ti primjerci nisu ni poslani u akovo, ili su
moda odmah poto su pristigli rasporeeni po upama akovake biskupije.
Ako je tako, u Biskupijskom bi se arhivu morale uvati potvrde o primitku
odnosno izdavanju tako vanih knjiga, to bi svakako valjalo istraiti. Koliko
45
Rim'ski misal' slavn'skim' ezikom'. Prsv. G.N. Urbana papi VIII povelniem'.
Missale romanum slavonico idiomate ex decreto sacrosanti concilii tridentini resitutum
S. Pii V pontifex maximi jussu editum Clementis VIII Urbani VIII et Leonis XIII auctoritate recognitum, Romae, Ex typographia polyglotta S. Congr. de propaganda fide, 1893,
LVI+544+Misal 170+V. Vidi: Discovering the Glagolitic Script of Croatia, str. 99.
46
Prema podacima Staroslavenskoga instituta u Zagrebu poznato je vie od 85 sauvanih primjeraka prvoga izdanja, 9 primjeraka 2. izdanja i 28 primjeraka 3. izdanja.
47
Glasnik Biskupija Djakovake i Sriemske, br. 18, akovo, 1893, str. 182.
48
49
Vidi: Josip Bratuli, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb, 1995, str. 131.
50
Anica Nazor, Tragom Parieva glagoljskog Misala, u: Zadarska smotra, br.
3, Zadar, 1993, str. 103119.
87
je bilo Strossmayerovo oduevljenje konano objelodanjenim Misalom pokazuje i opsean komentar toga epohalnog dogaaja u samome pismu:
Uzvienom odlukom i nakanom svete rimske Stolice prestalo je za vazda vrijeme, kojim se je vieput po ljudima, koji do same Crkve i vjere mnogo drali nisu, tvrdilo: ko da bi na staroslavenski jezik u zapadnoj slubi kod Slavena jedinstvu Svete
Crkve boje protivan bio, a moje je vrsto uvjerenje, da, ako bi
teajem vremena, po darovima i znakovima Boje providnosti
vjerojatno postalo, da bi se staroslavenskim jezikom u svetoj liturgiji Slavena do jedinstva u Svetoj Crkvi i vjeri dospjeti moglo, da bi tada Sveta rimska Stolica, po svetom biu i opredjeljenju svomu, ba staroslavenski jezik u liturgiji zapadnih Slavena
potvrdila i svetim svojim blagoslovom u izvor i zalog vjeiti izmirenja i ujedinjenja dvaju velikih crkava pretvorila.51
Cijela je nepristrana hrvatska kulturna javnost, posebice ljubitelji glagoljice,
oduevljeno pozdravila Parievo izdanje novoga glagoljskog misala, najvanijeg dogaaja u novijoj povijesti glagolizma, kako e ga okarakterizirati
Anica Nazor.52 Na veliko su odobravanje u strunim krugovima naili i prijevod i oprema misala53 koji je Pari nainio, kako smo ve naveli, naslanjajui se na staroslavensku i starohrvatsku tradiciju, ali i na rusificirani tekst tiskanoga Karamanova Misala iz 1741. godine.54 Pri vraanju na izvore hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika Pari se sluio izdanjima kanonskih staroslavenskih spomenika, originalnim hrvatskoglagoljskim rukopisima i prvotiskom Misala iz 1483. godine, to nam potvruje Tandari, dok Josip Soldo
precizira tekstove kojima se Pari sluio u pojedinim dijelovima misala: u
evaneoskim je tekstovima Pari najvie upotrebljavao Assemanijevo i Marijinsko evanelje, u poslanicama se sluio samo iatovakim apostolom, za
Korespondencija IV, br. 1338, str. 389391. Vidi i Glasnik Biskupije akovake i Srijemske, br. 18, akovo, 1893, str. 182.
52
Anica Nazor, o. c., str. 103.
53
Pari je sam nainio sve tehnike pripreme za tiskanje Misala. Kako su glagoljska slova u Propagandinoj tiskari bila istroena, nainio je nova za koja e Bonefai
rei da su i za oko ugodna, bez kratica, tisak jasan. I korekturu je teksta Pari sam
obavio: Vodio je i nadzirao s rijetkom i neobinom ustrajnou sav posao tiskanja Misala od poetka do kraja, pa je zato odsele ivio vie u tiskarni Propagande, nego u svom
stanu. Vidi: Klement Kvirin Bonefai, Dragutin A. Pari, Krk, 1903, str. 22.
54
Nazorova tumai da se Pari koristi Karamanovim izdanjem misala iz 1741.
zato to je novi misal morao biti u potpunosti u skladu s odobrenim latinskim tekstom,
kakav je bio Karamanov koji je prireen dosljedno prema latinskom predloku, a bio je i
u upotrebi, to znai da su ga sveenici kojima je bio namijenjen novi staroslavenski misal dobro poznavali. Vidi ve citirani tekst Anice Nazor iz Zadarske smotre, str. 104.
51
88
odlomke Staroga zavjeta upotrijebio je Berieve Ulomke, psalme je nainio

prema Geitlerovu Sinajskom psaltiru, a molitve prema prvotisku glagoljskog
Misala iz 1483.55 Iako je u slavistici bio samouk, Pari je s filolokoga gledita odradio izvrstan posao, to su mu priznavali i njegovi suvremenici. Jo
za Parieva ivota o njegovu se radu najpovoljnije izrazio tadanji vodei filolog i paleoslavist Vatroslav Jagi, koji je i sm kao lan Odbora za izradbu
liturgijskih knjiga svojim strunim savjetima podravao Paria u izradbi misala, a njegova je ocjena u literaturi najee citirana. U Arhivu za slavensku
filologiju 1893. godine on ga naziva trijumfom slavenske filologije naspram
ignoranciji posljednjih dvaju stoljea.56 F. Raki u tekstu Novo izdanje glagoljskoga misala u 10. broju Katolikoga lista iz 1893. takoer kae kako je
Parievo izdanje misala i sa znanstvenoga gledita pojav veoma znamenit.57 Taj je posljednji Rakijev tekst, koji pozdravlja s velikom radou konaan izlazak Parieva glagoljskog Misala, napisan prije njegove smrti otisnut i na stranicama Strossmayerova dijecezanskog glasila.58 Ovaj dogadjaj
je tako znamenit, da mi smatramo potrebnim priobiti cieli taj lanak, tim vie, to je novi misal u glavnom djelo naega Biskupa, kae urednitvo Glasnika u uvodu preuzetomu tekstu. Raki, dosljedan svojoj znanstvenoj metodi,
ne zaustavlja se samo na izraavanju osjeaja glede toga, slobodno se moe
55
Vidi: Josip Soldo, Antun Dragutin Pari i njegov glagoljski misal, u: Slovo,
br. 39-40, Zagreb, 1990, str. 181.
56
Kvirin Klement Bonefai u svojoj knjizi o Pariu takoer posebnu pozornost
posveuje tomu Jagievu tekstu, donosi njegov iscrpan prikaz potkrijepljen brojnim citatima. Ovdje podsjeamo na Jagievo upozorenje kako daljnja sudbina staroslavenskoga
bogosluja kod Hrvata ovisi o angairanosti biskupa i sveenstva u dosljednoj upotrebi
Parieva Misala: Inae pako itav je tekst tako valjano uredjen, te se ovoj restituciji in
integrum istinito radovati moramo. Neka se u ovom starom i astnom jeziku slava boja
glasa posvuda, gdje se je odrao prastari privilegij katolikih Hrvata. Samo ne vala zaboraviti, da svako pravo namee i dunost. Tko glagoljsku misu hoe da dostojno ita, ne
smije da mu dosadi trud, itati ju iz ove glagolski tiskane knjige. Komu bi se ovo morda
preteko inilo, neka si upotrebi latinske knjige, ali pritom neka ne zaboravi, da se ovakvom indolencijom gubiva pravo pozivati se na stari privilegij. Odvisit e dakle od sveenstva, osobito od biskupa i njihove uvidjavnosti, da li e ovaj krasni dar papinskoga
instituta blagoslovljeno djelovati. Vidi: Daroslav, Dragutin A. Pari, Krk, 1903, str.
2425.
57
Prema: Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, br. 5, god. 21, akovo, 1893,
str. 7879.
58
Iz usporedbe s tekstom koji je otisnut u Katolikom listu vidi se da Glasnik ne
prenosi u potpunosti navedeni lanak ve isputa izvatke iz Misala (dio mise koja se slui na Pepelnicu te dio korizmene prefacije) koji su u lanku otisnuti staroslavenskom irilicom, a koji su Rakome posluili kao izravni primjer za njegove tvrdnje da je ovo
novo izdanje od svih predjanjih mnogo pravilnije i da nam prikazuje istu staroslovjentinu u hrvatskoj redakciji. Vidi: Katoliki list, str. 79.
89
rei svoga i Strossmayerova ivotnog projekta, ve pie preglednu raspravu o

problematici liturgijskih knjiga i staroslavenskoga bogosluja; stavlja Pariev Misal u kontekst hrvatskoglagoljske liturgijske knjievnosti navodei sve
ono to mu prethodi bogatu tradiciju hrvatskoglagoljskih tiskanih misala od
prvotiska iz 1483. do Brozieva izdanja iz 1561. Posebno se zadrava na istonoslaveniziranim izdanjima da bi ukazao kako su ona zaustavila prirodni
razvoj hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika i uzrokovale propadanje staroslavenskoga bogosluja na tlu Hrvatske, a time i zloporabe po dalmatinskim
biskupijama (avet). Nemalu panju posveuje i povijesti nastanka Parieva izdanja konstatirajui kako je ono dokaz:
a) da se rimska Stolica ne protivi slavenskom bogosluju tamo gdje ono
pravom postoji ili gdje ga duhovni razlozi iziskuju (a to onda zapravo
implicira na cijeli hrvatski i slavenski duhovni prostor, op. a.);
b) kako papa Lav XIII. vjerno slijedi stope svojih prethodnika Nikole I,
Hadrijana II, Ivana VIII, Inocencija IV, Urbana VIII. i Benedikta
XIV. i oivotvoruje svoje velike misli o Slavenstvu koje je izrazio u
enciklici Grande munus.
Velik je prostor u svome tekstu Raki posvetio preciziranju jezika novoga misala ne samo konstatacijom da se u jeziku razlikuje od starijih slovinskih misala u tome to je uzpostavljena prema napredku slavistike starosloventina hrvatske redakcije (...), nego i detaljnim opisom hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika na glasovnoj razini, a nabraja i sve poznate redakcije crkvenoslavenskoga jezika da bi naglasio koliko se jezik novoga misala od njih razlikuje. Svoj pregled zavrava preporukom svekolikom hrvatskom sveenstvu.59
U suvremenoj se paleokroatistikoj literaturi takoer hvali Parieva
znanstvenost u pogledu vraanja hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika u liturgijsku uporabu. Tandari ak tvrdi da ni u jednom pisanom spomeniku nije
jezina norma tako dosljedno provedena. Te svoje tvrdnje o dosljednosti
Parievoj i vjernost propisanim predlocima, za razliku od veine autora koji su se piui o toj tematici zadrali samo na konstatiranju, krijepi primjerima iz hrvatskoglagoljskih rukopisnih misala i Karamanova Misala koje usporeuje s rjeenjima u izdanju iz 1893. Bjelodano je da se Pari rukovodi
naelom potivanja tradicije s jedne i funkcionalnosti jezika najvanije liturgijske knjige s druge strane: ona mora biti u skladu s vremenom, prilagoena
suvremenomu itatelju rije svetih tekstova mora postati iva rije Logos
Slovo. Ranije citirana Tandarieva reenica kako jezina norma ni u jednom dotadanjem spomeniku nije tako dosljedno provedena potie nas da izvuemo i sljedei zakljuak: Pari u liturgijskome jeziku misala gleda su59
90
Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, god. XXI, br. 5, akovo, 1893, str. 7879.
stav koji funkcionira po svim pravilima svojstvenim knjievnom jeziku. To

je sustav koji je prvenstveno artificijelan, a onda sustav koji mora biti uzoran
i precizan jer uva i posreduje rije Boju. Najnovija istraivanja jezika i grafije Parieva Misala na primjeru Muke po Mateju, koja su proveli paleokroatisti/paleoslavisti Mateo agar i Antonija Zaradija Ki, pokazuju kako bi
konano trebalo odbaciti formulaciju da je Pari ureujui jezik svoga glagoljskog Misala u hrvatske glagoljske bogoslune knjige vratio hrvatsku redakcija crkvenoslavenskoga jezika kakva je bila u uporabi do Levakovieva
Misala. Oni o tomu izrijekom kau:
Neosporno je da nije posrijedi pokuaj nastavljanja prekinute tradicije, nego svojevrstan, konstruiran, povratak u sam poetak redakcijskog formiranja. Pritom se na umu imaju samo fonoloke osobine, no i one tek ogranieno naznaene. Oigledna je
namjera da se prijevod Evanelja vrati na zajedniki, sveslavenski poetak, tek s hrvatskim naznakama, dovoljno blagima da bi
staroslavenska osnovica bila neprijeporna. To je zasigurno u vezi
s nakanjenom namjerom ovoga misala, odnosno sa irom slavenskom/slavistikom koncepcijom liturgijskog jezika u drugoj polovici XIX. stoljea. Potanji uvod u jezik Muke po Mateju pokazao je, izmeu ostaloga, kako je prireiva bio iznimno struan,
kako je odvagivao svaki izbor, kako se ponajvie oslanjao na
Assemanijev evanelistar (ali i na Zografski i Marijinski), te kako je dobro poznavao hrvatskoredakcijske tekstove.60
Izradba ostalih liturgijskih knjiga u XIX. stoljeu, obrednika rituala i
brevijara, lekcionara, a to se pouzdano moe zakljuiti iz literature, ostala je
u sjeni Misala iz 1893, to je donekle razumljivo budui da je misal temeljna
liturgijska knjiga, ona bez koje bogosluje ne moe. Godine 1893. otisnut je i
hrvatski Ritual (Obrednik), koji je takoer priredio Dragutin Antun Pari
hrvatskim knjievnim jezikom i latininim pismom, upotpunivi ga prema izdanjima iz 1640. i 1827. On je na vlastiti troak tiskao 1500 primjeraka novoga Rituala bez odobrenja Svete Stolice, tj. da za taj posao nije dobio doputenje temeljnoga crkvenog tijela zaduenog za izdavanje liturgijskih knjiga
Kongregacije za irenje vjere, tj. Kongregacije obreda, bez kojega se nije
smjelo izdati nijedno liturgijsko izdanje, a kamoli prijevod na ivi suvremeni
jezik. Zbog toga je ina Kongregacija za irenje vjere zatraila od Paria pismeno izvjee o njegovu djelu. Franjo Veli napominje kako se Pari u
60
Antonija Zaradija Ki, Mateo agar, Muka po Mateju u Parievu Misalu

(1893): kulturoloke, jezine i grafijske odrednice (nacrtak), u: Boka kotorska jedno od
izvorita hrvatske pasionske batine, u: Zbornik radova V. meunarodnog znanstvenog
simpozija Muka kao nepresuno nadahnue kulture, Tivat, 2006, str. 176.
91
svome svjedoenju o Ritualu pozvao na crkvene autoritete Zadra, Splita, Kotora, Krka i Senja koji su sudjelovali u njegovoj pripremi, budui da je njima
bio i namijenjen, te da smatra kako zbog toga tome radu ne treba posebno
odobrenje.61 Obrednik e biti kratko spomenut i u 14. broju Vrhbosne iz
1894. u dopisu iz Krke biskupije u tekstu Staroslavenski jezik i nove knjige,
gdje se uglavnom komentira njegova tehnika izradba: Milina je knjigu i
pogledati: tisak je krasan, slova bistra, papir utkast, da ti vida ne kvari, jezik
prebran isto hrvatski, uz napomenu da su primjerci knjige ubrzo rasparani.62 Zbog politikih okolnosti koje su cijelo vrijeme visile nad izradbom liturgijskih knjiga, pitanja oko distribucije Obrednika takoer su se dodatno
komplicirala. Austrijska je diplomacija upela sve sile da sprijei rasparavanje Obrednika, zapisuje Franjo Veli, tako to je svu nakladu na neko vrijeme zaustavila u Propagandinoj tiskari. Obrednik je stoga u ruke hrvatskih
glagoljaa dolazio obilaznim, tajnim putovima preko Crne Gore. Boloni biljei da ga je Pari uz pomo redovnika treoredaca u Rimu pakiranoga u
vree slao u Crnu Goru, odakle je preko Biskupskoga ordinarijata bio prosljeivan u hrvatske biskupije.63 U ve spomenutim pismima koja su izmijenili biskup Strossmayer i Pari u povodu izlaska Misala iz 1893. stoji i biljeka o Rimskome obredniku:
Javiti mi je jo i to, da se sad dotiskava i Rimski Ritual, koji
sam priredio i proizpravio za one Crkve, gdje se taj prema sgoljnom latinskom Ritualu Rimske crkve, podpuno nahodi u porabi;
pak i toga u, kad bude gotov, dostaviti jedan primjerak Vaoj
Preuzvienosti, uz jo drugih 50 iztisaka, naruenih po duhovnom Stolu Vae Biskupije.64
Podaci vezani uz izradbu glagoljskoga asoslova jo su oskudniji od onih o
obredniku. Obino se uz Parieva glagoljska ostvarenja samo spominje
kako je glagoljski asoslov takoer izradio, budui da je posljednji otisnut
1791. u izdanju Ivana Petra Gocinia. Vano je naglasiti kako Pari sudbinu
svojih temeljnih glagoljskih izdanja nije preputao sluaju: radi boljega i potpunijeg razumijevanja liturgijskih tekstova, odnosno izgovorne norme hrvatske glagoljice, Pari je u vlastitoj nakladi 1894. objelodanio i otisnuo u Propagandinoj tiskari u Rimu Mali azbukvar za pravilno i jednolino itanje
glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji, koji je izradio
61
Franjo Veli, Politiki odjeci Parievih liturgijskih izdanja, u: Zadarska

smotra, br. 3, Zadar, 1993, str. 133.
62
Vrhbosna, br. 14, Sarajevo, 1894, str. 220.
63
Mihovil Boloni, o. c., 421.
64
Pismo Dragutina Antuna Paria biskupu Strossmayeru pisano u Rimu 20. rujna 1893. Vidi: Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, br. 18, akovo, 1893, str. 182.
92
Ivan Broz. Najnovija istraivanja Stjepana Damjanovia razrjeuju u suvremenoj literaturi esto ponavljanu zabunu da je Pari autor Maloga azbukvara. On citira Parievu opasku s 10. stranice Azbukvara iz koje je bjelodano
kako je autor navedenoga djela Ivan Broz65 i daje kratak opis toga djelca od
samo 11 stranica. Iz istoga je razloga Pari napisao i gramatiku staroslavenskoga jezika Gramatica paleoslavica-latina na latinskome jeziku te Rjenik
latinsko-glagoljski, koji su ostali u rukopisu.
Koliko god da je izradba liturgijskih knjiga u drugoj polovici XIX.
stoljea rezultat zalaganja mnogih istaknutih linosti, napose biskupa J. J.
Strossmayera i povjesniara i filologa Franje Rakoga, znanstvenici se slau
u miljenju da presudna uloga u tome procesu pripada glagoljau i darovitu
filologu Dragutinu Antunu Pariu. Toga su u potpunosti bili svjesni i njegovi suvremenici, to smo ve pokazali, a u prilog tomu ide i tekst iz Vrhbosne
pisan neposredno nakon Parieve smrti:
Oivjeti hrvatsku glagoljicu, koja je pomalo stala propadati
zbog nestaice glagoljskih knjiga, bio je ponajdrai posao kanoniku Pariu. Radi toga nastojanja okitio mu je prsa veliki Leon
XIII zlatnom medaljom. I dok bude svijeta, i dok se bude iz nepokvarenih hrvatskih srdaca dizao u nebeske visine hvalospjev
Slava va vinjih Bogu, s ponosom i zadovoljstvom spominjat
e se hrvatski narod svojeg slavnog glagoljaa Paria, kojemuj
slava i dika i ovoga i onoga svieta!66
Jedino se miljenje Josipa Hamma razlikuje od dosadanjih apologija
Parievu djelu koje u periodizaciji crkvenoslavenskoga jezika na hrvatskome tlu svrstava u etvrti period i imenuje ga novohrvatskom redakcijom od
1893. koja se nadovezuje na redakciju iz 16. stoljea.67 On ne prigovara Par65
Damjanovi u svome tekstu izraava nadu da se pogreka oko autora Malog azbukvara vie nee ponavljati, pa u tom duhu i ovdje donosim citat koji je posluio kao
dokaz njegove tvrdnje: Svakomu svoje. Ove biljeke sgotovio je bio malo prije smrti
pok. Dr. I. Broz po elji presv. bisk. J. Posilovia, pak se evo sad objelodanjuju uz male
promjene veleu. Radetia sjemenitnoga Profesora u Senju, emu sam ja jo uz koju
opazku i razjanjenje njeto pridodao. U Rimu na staro Cirilovo 1894. Dragutin A. Pari, Kanonik pri sv. Jerolimu. Prema: S. Damjanovi, Brozovo poznavanje slavenske i
hrvatske jezine starine, u: Fluminensia, god. XV, br. 1, Rijeka, 2003, str. 3.
66
Vrhbosna, br. l7, Sarajevo, 1903, str. 16.
67
Svakome od etiri perioda na koje je Hamm podijelio ivot crkvenoslavenskoga jezika na hrvatskome tlu odgovara posebna koncepcija i posebna funkcija. Osim navedene etvrte razlikuje: a) indigenu redakciju crkvenoslavenskoga jezika do XVI. stoljea, razdoblje koje ujedno jedino ima vee znaenje za oblikovanje i razvitak sustava
crkvenoslavenskoga jezika; b) protestantsku epizodu u drugoj polovici XVI. stoljea; c)
rusificiranu redakciju hrvatskoga tipa crkvenoslavenskog jezika (od 30-ih godina 17. do
93
ievoj filolokoj kompetenciji, ve ne vidi smisao vraanja hrvatskoga

crkvenoslavenskog jezika u glagoljske liturgijske knjige u vremenu u kojemu
staroslavenski jezik vie ne moe predstavljati funkciju sredine u kojoj ivi,
ve samo filoloko pitanje,68 zbog raskoraka, domee Fuak, koji se javlja izmeu njega i politikog, nadasve drutvenog, knjievnog i nacionalnog ivota i razvoja s druge strane.69 Meutim, ukljuimo li se u razmatranje ovoga
problema iz motrita sociologije jezika, na to neosporno imamo pravo govorei o jeziku liturgijskih knjiga XIX. stoljea, moemo dobiti drugaiju sliku
od one koju nudi Hamm. Iz toga motrita staroslavenski kao liturgijski jezik
funkcionira kao instrument civilizacije odreenog ljudskog kolektiva ovdje
hrvatskoga naroda u specifinim drutveno-povijesnim okolnostima koje u
odnosu na jezik imaju posebne zahtjeve. Devetnaesto stoljee u staroslavenskome jeziku vidi uporite od kojega oekuje da preuzme ulogu politike
snage koja se nije mogla pronai u unutarnjim drutvenim i politikim initeljima kao znaka i sredstva jedinstva, to je uostalom bila stoljetna uloga i
latinskoga jezika. Utjecaj je drutva (dakle, drutvenih i politikih okolnosti)
na jezini odabir, u ovome sluaju jednome izdvojenom segmentu funkcioniranja nacionalnoga bia na podruju liturgije razvidan; nije tu rije o utjecaju na unutarnju strukturu jezika, nego o potrebi za autoritetom drevnoga
slavenskoga/hrvatskoga liturgijskog jezika uvjetovanom zadanostima jednoga drutveno-politikoga trenutka. Makrosociolingvistika nas poduava kako
jezik sili na neke poglede na svijet, primjerice, bitno utjee na oblikovanje filozofije o ljudskoj jednakosti i esto je u situaciji da izjednauje neto to u
drutvu nije izjednaeno, utjee na drutvo kroz uvjerenje da e se stanje popraviti. U ovom konkretnom sluaju mogli bismo govoriti o formiranju ideje
jednakosti naroda preko matrice liturgijskoga jezika koji, iako vie nije ono
to je Slavenima bio u prvim stoljeima svoga nastanka razumljiv i blizak
narodnim idiomima, ima snagu povezati slavenska plemena koja se u drugoj
polovici XIX. stoljea bore za svoju samostalnost u okviru internacionalnog
dinastikog dravnog saveza kakav je bio Habsburka Monarhija.70 Iako, nije
potpuno tono da staroslavenski nema utjecaja na konkretnu jezinu zbilju,
onu koja ivi u okvirima knjievnoga / standardnoga jezika u drugoj polovici
XIX. stoljea. Staroslavenske je jezine elemente u moderni hrvatski jezini
standard pokuao ugraditi hrvatski filolog, predvodnik Rijeke filoloke kodevedesetih godina 19. st.). Vidi: Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, u: Slovo, br.
13, Zagreb, 1963, str. 65.
68
Josip Hamm, o. c., str. 66.
69
Jerko Fuak, est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea
hrvatskoga glagoljatva, Kranska sadanjost, Zagreb, 1975, str. 66.
70
Usp. Otto Jespersen, ovjeanstvo, narod i pojedinac sa lingvistikog stanovita, Zavod za izdavanje udbenika, Biblioteka Lingvistika, poetika; 1, Sarajevo, 1970.
94
le, Fran Kurelac (18111874), koji je na poziv biskupa Strossmayera ak jedno vrijeme predavao staroslavenski jezik akovakim bogoslovima. Njegova
koncepcija nije uspjela; uglavnom su je kritizirali zbog naglaene arhaizacije,
ali je, dri S. Damjanovi, zanimljiv pokuaj da se kombiniranjem staroga i
novoga doe do prihvatljivoga knjievnoga jezika.71
Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovake i Sriemske iz 1878.
Slika se o liturgijskim knjigama u XIX. stoljeu ne iscrpljuje samo na
problematici Parieva Misala ili kako se to obino kae, knjig oltara. U
liturgijskome ivotu openito veliku ulogu imaju prirunici koji izravno ulaze u ivot crkvenih zajednica, napose obrednici. Meu njima je posebno zanimljiv Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovake i Sriemske na hrvatskome
jeziku to ga je biskup Josip Juraj Strossmayer 4. veljae 1878. uveo u uporabu u svojoj biskupiji, nakon to je ve 1850, prve godine svoga biskupovanja, kako to svjedoe njegovi ivotopisci Pavi i Cepeli, o Boiu obnovio
staru povlasticu tijenja i evangjelja na hrvatskom jeziku prilikom svake
sveane liturgijske slube.72 Tim njegovim inom hrvatski jezik postaje jezikom obreda akovake (ili Bosanske) i Sriemske biskupije, a Strossmayer
potvruje svoju ulogu vjernoga sljedbenika Sv. Brae oivotvorujui njihovu
ideju o narodu razumljivom jeziku u liturgiji i obredima crkve. U bogatoj
literaturi o biskupu Strossmayeru obino se samo spominje kako je on ve
1878. hrvatski jezik uveo kao slubeni jezik obreda svoje dijeceze, dok na
sm Obrednik nema nekih veih osvrta. Budui da je ta knjiga vana sastavnica Strossmayerove irilometodske koncepcije, a podaci pokazuju da se u
akovakoj i Srijemskoj biskupiji sporadino upotrebljavao jo u prvoj polovici XX. stoljea,73 rei emo neto i o tomu. Biskup Strossmayer za Obred71
Stjepan Damjanovi, Staroslavenski u slubi hrvatske kulture, u: Slovo iskona. Staroslavenska / starohrvatska itanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 43. Damjanovi navodi niz primjera staroslavenizama na razliitim jezinim razinama, koje
preuzima iz knjige Zlatka Vincea Putovima hrvatskog knjievnog jezika (Zagreb, 1978),
a koji pokazuju Kurelevu jezinu koncepciju (primjerice, upotrebu dativa apsolutnoga,
dvojinu, tvorbu pojedinih glagolskih oblika, staroslavenski leksemi i dr.).
72
Milko Cepeli Matija Pavi, Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovaki i sriemski, god. 18501900, Biblioteka U pravi trenutak, akovo, 1994. str. 748.
(reprint)
73
Tomu u prilog ide zabiljeka komletinakog upnika Ferde Gerstnera zapisana
na dan sv. irila i Metodija 1934. godine na prvoj stranici Obrednika, koji je Gerstner i
dalje upotrebljavao u svojoj slubi iako je 1929. iziao novi Hrvatski rimski obrednik,
kao duhovni sljedbenik irilometodskih ideja biskupa Strossmayera, ak je prigodice
glagoljao (sluio se Vajsovim misalom, koji se i danas nalazi u komletinakoj upi), kae: Nema te vlasti koja bi mogla i smjela dokinuti hrvatski obred s kojim se je hrvatski
narod srodio.
95
nik kae da je (...) poslije svetog pisma najvanija knjiga jer se po obredniku
sveta otajstva diele i sluba boja i spas dua obavlja (...).74 Njegovo zalaganje za uvoenje Obrednika jo je jedan dokaz brige za jezik, koja nije jednosmjerna, tj. ne odnosi se samo na nastojanja oko staroslavenskoga jezika nego i na problematiku funkcioniranja narodnih jezika u Crkvi, to je jo jedna
potvrda njegove nacionalne orijentacije unutar ire sveslavenske tendencije.
Njegov ga sveeniki poziv potie da u jeziku vidi i one osobine koje nadilaze funkcije jezika unutar jedne nacije, kao to su potvrda nacionalnog identiteta i politike autonomije; potie ga da u jeziku vidi nadnaravne osobine, za
to uporite nalazi u uenju o Duhovskom daru jezika. U skladu s tim u
svome predgovoru75 Obredniku naglaava kako je za sveenika od neizmjerne vanosti dar riei i jezika jer Nita na nami toliko peat boanstvenoga
izvora, boje slike i prilike nenosi, koliko rie i jezik, kojim se misao naa
upuuje i u srdce blinjega naeg presadjuje. Bez toga dara sveenik ne moe
biti pravim sveenikom,76 te ujedno nareuje svakome sveeniku da razvija
i usavrava jezina znanja, posebno ona govornika.77 Iz tih misli moemo
oditati donekle jo jedan od Strossmayerovih ciljeva ije ostvarenje upravo
ovisi o valjanu (narodnom) jeziku narodna prosvjeta, a svoje e misli u tom
smjeru izravnije odrediti zavrnim rijeima predgovora, koje ujedno opisuju
njega samoga: Kakva je lijepa i uzviena zadaa, biti uvarom, zatitnikom,
spasiteljem i prosvjetiteljem svoga naroda u doba upravo odluno, kad se va74
Okrunicom br. 414 od 30. travnja 1878, a prema zakljucima sjednice Duhovnoga stola od 13. travnja 1878, biskup Strossmayer obavjetava svoju dijecezu da je iz tiska iziao Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovake i Sriemske te upuuje poziv svim
sveenicima biskupije da ga nabave: upnici su duni za svoje upe i podrune crkve koje im pripadaju nabaviti po jedan Obrednik na troak blagajne dotine crkve. Iz dopisa se
saznaje da je cijena neuvezanoga primjerka knjige 1 forinata i 60 novia, a onoga uvezanog u papir s konim hrbatom 2 forinte. upnicima ostavlja na volju koji e od primjeraka nabaviti. Vidi: Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, br. 8, akovo, 1878, str.
9293.
75
Predgovor je 1878. u etiri nastavka (Predgovor preusvienoga g. biskupa k
novomu obredniku) objavljen i na stranicama Glasnika: br. 8, str. 9293; br. 9, str. 96
98; br. 12, str. 109110; br. 30, str. 112113.
76
Obrednik, str. 11.
77
Zanimljivo je da Strossmayer svoje stavove o vanosti jezika naslanja na uenja Sv. Ivana Zlatoustoga, cijenjenoga kao najveeg propovjednika rane Crkve i nauitelja Crkve koji se asti i u zapadnoj (13. rujna) i u istonoj Crkvi (13. studenoga), te u
svoj predgovor uvruje i dijelove latinskoga teksta iz njegove knjige De sacerdotio, kako bi se braa sveenici osobito mladji uvjerili, kolikim je darom dar jezika, i kako je
taj dar sveeniku od prieke nude i potrebe; da se uvjere kolika bi grjehota i nemarnost
bila, taj boji dar u zemlju zakopati, doim nam sve dunosti sveenike nalau, da njim
lihvarimo, i da ga svakim moguim nainom razvijamo i usavrujemo. Istina, tomu se
hoe, da dan i no tijemo, uimo, vjebamo se (...), Obrednik, str. 1213.
96
ni odnoaji stvaraju!78 Iako uvoenje svoga Obrednika biskup Strossmayer

nije preputao sluaju, njegovo zaivljavanje u praksi akovake i Srijemske
biskupije nije teklo bez potekoa niti je bilo u skladu s oekivanjima biskupa Strossmayera, koja su izravno apostrofirana u predgovoru Obrednika
da prevana ta knjiga po ljubavi i riei vaoj (sveenikoj, op. a.) oivi i u
ivo orudje spasa obrati se.79 O tome svjedoe opetovani pozivi sveenstvu
da pribavi Obrednik za svoje upe, koji se u Glasniku Biskupije javljaju jo
nekoliko godina nakon to je Obrednik objelodanjen. Godine 1879. u dopisu
od 15. kolovoza biskupova namjesnika Matije Mihaljevia razlau se zakljuci sjednice Duhovnoga stola od 22. srpnja 1879. koji propisuju uporabu
Obrednika na hrvatskom jeziku kod svih veih sluba u crkvi i izvan crkve.
Latinski je obrednik doputeno upotrebljavati samo u upama u kojima veina stanovnika ne govori hrvatski jezik.80 Iz okrunice br. 1047 od 17. listopada 1882. razvidno je kako uporaba Strossmayerova Obrednika nije zaivjela
ak ni na onim podrujima biskupije gdje je veinu inilo hrvatsko stanovnitvo: Kako se sa vie strana biskupije obaznaje, to se mnoga p. n. gospoda
sveenici uztruavaju sluiti se ritualom u na jezik pretoenim, pa to i na
onih mjestih, gdje je isto hrvatski ivalj, pa to i onda, kada dotine stranke
upravo mole, da im se pokojnik u naem jeziku opieva.81 Okrunicom br. 32
od 2. lipnja 1883. godine veliki prijatelj Strossmayerov, i sam irilometodijanac, Karla pl. Strui (sa Strossmayerom je bio sudionikom velikoga sveslavenskog hodoaa u Rim 1881. godine) kao dekan Vinkovakoga dekanata,
a tada upnik u staroj glagoljakoj upi Komletinci, na temelju pisma to mu
ga je uputio Strossmayer svoje sveenstvo potie na upotrebu Obrednika iz
1878. U pismu Struiu Strossmayer kae kako se unato njegovim nareenjima o uporabi hrvatskoga jezika u crkvenim funkcijama i dalje upotrebljava obrednik pisan latinskim jezikom, pa on sada, pet godina nakon to je iziao njegov Obrednik, obnavlja svoju naredbu svim dekanatima, i to pod strogom odgovornosti, a Struia moli da budno bdije potuje li se njegova naredba. Zanimljiv je tekst same naredbe jer Biskup, prema onome to iznosi,
izjednauje staroslavenski liturgijski jezik i narodni hrvatski jezik, koji je tada jo daleko od 1969. i Drugoga vatikanskog koncila kada e postati liturgijski, jer njegov je Obrednik upravo njime pisan:
Od sada sva sakramentalia koli ovdje u Djakovu toli i svuda
po diecezi neka se obavljaju naim jezikom, koji spada medju
svete i svetom stolicom apotolskom ovlatene za slubu boju
78
Obrednik, str. 27.

Obrednik, str. 18.
80
Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, god. VII, br. 15, akovo, 1879, str. 130.
81
Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, god. X, br. 22, akovo, 1882, str. 200.
79
97
jezike. Nae formule, kojima se sveta otajstva diele i molitve,

koje se tom prilikom mole divne su i u srdce upravo poboni puk
diraju. esto se na licu i obliju puka osjea kako ga te sakramentalne molitve u duu diraju, kada ih razumiju. U tu svrhu i tiskan je obrednik naim jezikom, da se njime na spas i utjehu
naega puka sluimo (...)82
Biskup jo na kraju dodaje kako liturgija u strogom smislu i dalje
ostaje latinska, osim evanelja i poslanica koje se kao i do tada itaju/pjevaju
narodnim (hrvatskim) jezikom, kako je uostalom sluaj i u dalmatinskim biskupijama. Ve je sljedeega dana, 23. lipnja 1883, Karla pl. Strui sveenstvu svoga dekanata odaslao okrunicu u kojoj trai provedbu Biskupove naredbe. Meu potpisnicima okrunice je i Jakob Stojanovi, vinkovaki upnik, veliki borac za staroslavensku liturgiju, autor dviju, za povijest staroslavenske liturgije u XIX. stoljeu znaajnih knjiga Za sveto pravo nae za
glagoljicu majku nau iz 1904. i Ruice i trnje iz ivota dekana Stojanovia
iz 1910, te brojnih irilometodskih tekstova u Hrvatskoj strai, Katolikome
listu i Vrhbosni 1903. i 1904. godine. Na adresu su Strossmayerova pouzdanika, spomenutoga komletinakog upnika Struia, 3. srpnja 1894, nedugo
nakon izlaska iz tiska novih liturgijskih knjiga, stigla tri primjerka Rimskoga
rituala to no ga je priredio kanonik Karlo Pari a tampala Propaganda,
namijenjena trima upama spomenutoj komletinakoj, otokoj te vinkovakoj. U pismu akovakoga Biskupskog ordinarijata izriito se kae da se
primjerci dostavljaju po milostivom nalogu pruzv. gospodina Biskupa te da
je vano da se ti rituali nabave i za budua, po slavenstvo manje prikladna
vremena.83 Teko je pouzdano utvrditi razloge spora prodora Strossmayerova Obrednika u uporabu. Moda bi se situacija donekle mogla objasniti predugim razdobljem uporabe latinskih obrednika, pa time i njihove ukorijenjenosti u praksu akovake dijeceze ili spornou prijevoda Strossmayerova
Obrednika.84 Naime, Biskup je Strossmayer rad na Obredniku povjerio odboru koji su inili profesori na akovakoj Bogosloviji: Hinko Hladaek, Vilim
Korajac, Aleksandar Tomi i Jakob Stojanovi. Ovaj e potonji u svojoj
autobiografiji Ruice i trnje iz ivota dekana Stojanovia prilino ustro i kritiki opisati dogaaje vezane uz izradbu Obrednika te ulogu i kompetenciju
njegovih sastavljaa, pri emu ni biskup Strossmayer nee biti poteen. Sto82
Dijecezanski arhiv Nadbiskupije akovako-osjeke, 1883, br. 32.

84
Zanimljivi su podaci o toj problematici zabiljeeni u ivotopisu vinkovakoga
glagoljaa Jakoba Stojanovia Ruice i trnje iz ivota dekana Stojanovia iz 1910. godine, str. 142. Izmeu ostaloga, ondje nalazimo podatke o mnotvu pogreaka u prijevodu
Obrednika, na koje su se tuili mnogi sveenici.
83
98
janovieva se kritika prvenstveno odnosi na neodgovarajui izbor sastavljaa: Korajac je bio filozof, a ne teolog, Tomi povjesniar i knjievnik, dok se
Hladaek krajnje neodgovorno ponio prema povjerenom mu poslu, o emu
Stojanovi kae: Hladaek nije mario za taj posao nit, a nije ni volje imao,
da shvati duh, smjer i temelj obreda nae crkve. On je te obrede ne jedanput
javno izsmjehivao. Njega je vie zanimao duh Voltairov, vie je uio mithologiju grku, nego theologiju nau.85 Nadalje, vanim je problemom bilo i
nepostojanje naputaka za rad, tj. odgovarajue koncepcije izradbe obrednika,
tako da nije bilo jasno treba li se u prijevodu drati latinskoga teksta psalama
i molitava ili treba konzultirati ve postojee prijevode poput Katanieva,
Vukova i Daniieva, ili u to vrijeme najsvjeijega karieva.86 Stojanovi
se u svome dijelu teksta, prema savjetu Franje Rakoga, drao Glagoljskih
ulomaka Ivana Beria te glagoljskoga misala i brevijara. Neodgovarajua
koordinacija meu sastavljaima te materijalno nevrednovanje posla rezultiralo je Hladaakovim i Korajevim odustajanjem, tako da je posao na koncu
ostao samo na Tomiu i Stojanoviu. Konano, knjiga je zavrila na cenzuri
kod Rakoga, Crnia i Voraka, koji su previdjeli propuste.87
Pogled s druge strane
O upotrebi se liturgijskoga staroslavenskog jezika u drugoj polovici
XIX. stoljea raspravljalo i ondje gdje on nije bio ni u kakvoj opasnosti da
mu se zabranama ogranii uporaba. Takvi postupci upozoravaju da se sve vie osjea razlika izmeu staroslavenskoga jezika konzerviranoga u liturgijskim knjigama i prirodnim promjenama podlonih narodnih idioma slavenskih naroda koji su se u bogosluju sluili staroslavenskim jezikom; staroslavenski u XIX. stoljeu vie nije ono to je bio u prvim stoljeima svoga nastanka. Glasovi o funkcionalnijim rjeenjima, njegovoj zamjeni u crkvenoj
upotrebi narodnim jezikom javljaju se i meu grkokatolicima,88 a meu pravoslavnim Srbima od 1871. prerastaju u pravi pokret koji se zalagao za pre85
Iz teksta Dialog u Privlaki radi obrednika koji je J. Stojanovi vodio s biskupom Strossmayerom. Vidi: Ruice i trnje, str. 143.
86
Godine 1858. iz tiska izlazi prijevod Svetoga pisma zadarskoga kanonika Ivana
M. karia. Taj je prijevod u svoje vrijeme dosta kritiziran u periodici. Tako se Njeki
sveenik Slavonac u Katolikom listu br. 20 od 20. svibnja 1859. pita: Da bi sad ivio
sv. Ciril, to bi on rekao na ovaj prevod?
87
Poznat po svome otrom jeziku Stojanovi konstatira: Pa napokon bio je taj
obrednik na cenzuri u Rimu, pred Rakim, Crniem i Vorakom, pa zato ti uenjaci nisu sve popravili kako valja. Nisu ga valjda ni itali. Vidi: Ruice i trnje, str. 145.
88
Andrija uljak govori o inicijativi kalokoga nadbiskupa Lajosa Haynalda, metropolita maarskih grkokatolika, koji je 1885. godine uputio molbu Svetoj Stolici za
upotrebu maarskog jezika u liturgiji grkokatolika u sjeveroistonoj Maarskoj. Vidi:
Diacovensia, 1994, str. 287.
99
voenje staroslavenskih crkvenih knjiga na narodni jezik te obavljanje bogosluja na narodnome jeziku, to zapravo i ne udi previe ako se uzme u
obzir da je na Istoku od najstarijeg doba prevladalo naelo upotrebe na narodnoj osnovici utemeljenog knjievnog jezika u liturgiji. Potkraj stoljea
(1896) to je pitanje pokrenuo sveenik Jug Staniki iz Taraa u opirnoj raspravi u kojoj predlae da se bar neke molitve koje pravoslavni Srbi mole na
staroslavenskom jeziku prevedu na narodni jezik kako bi razumjeli bar ono
to svakodnevno mole, primjerice Vjeruju, Oe na, Bogorodice djevo i dr.
Kasnije se ta ideja proirila i na svete slube i razne crkvene obrede, na
crkvene pjesme to se pjevaju na jutarnjoj i veernjoj slubi. Katoliki list od
12. kolovoza 1897. donosi raspravu Staroslovjentina i narodni jezik u crkvi,89 u kojoj se navodi osam razloga za zamjenu staroslavenskoga narodnim
jezikom:
1. staroslavenski crkveni jezik je narodu tu jezik;
2. narod ga veinom ne razumije;
3. zato se narod u crkvi osjea tuim;
4. zato narod slabo pohaa crkvu;
5. zato se u narodu sve vie iri nazarenstvo;90
6. rimokatolike crkve su bolje posjeene jer se na narodnom jeziku
pjevaju pjesme i itaju apostol i evanelje;
7. nazareni privlae velik broj ljudi zato to bogosluje obavljaju narodnim jezikom;
8. pravoslavni koji su bili u nazarenskoj bogomolji priznaju da je tamo
ljepe i razumljivije nego u pravoslavnoj crkvi.
Dakako, i staroslavenski je jezik u bogosluju pravoslavnih Srba imao
svoje zagovornike. Tako se u Glasu istine 1886. navode razlozi suprotni gore
izreenima koji upozoravaju na goleme potekoe koje bi nastale prevoenjem klasinih staroslavenskih tekstova na narodni jezik, prvenstveno zbog
mnogobrojnosti knjiga koje bi bilo potrebno prevesti i to njihovim prevoenjem na ive jezike nikada ne bi bilo kraja novim redakcijama zbog prirodnoga razvoja svakoga ivog jezika. Oni se nadalje pozivaju na starost i svetinju jezika Sv. Brae pitajui se je li opravdano da se za volju nekolicine fanatika prekine tisugodinja veza s ostalim pravoslavnim slojevima kada
sveenici ionako mogu narodu prevesti evanelje na narodni jezik i protumaiti ga, a nemalu ulogu igra i strah da bi se prijevodom sveti tekstovi profanizirali. Uzrok nedovoljnom razumijevanju staroslavenskoga jezika vide u ko89
Katoliki list, god. 48, br. 32, akovo, 1897, str. 250251.
Nazareni su pripadnici jedne od brojnih kranskih sekti slinih baptistima koje
su nastale u XIX. stoljeu; odbijaju nositi oruje i sluiti vojsku. Usp. Hrvatski enciklopedijski rjenik, Novi Liber, Zagreb, 2004, str. 335.
90
100
lama i njihovim manjkavim programima. Kako je to bilo i meu katolikim

sveenstvom dalmatinskih biskupija, tako su i neki pravoslavni sveenici sami na svoju ruku sluili slube i obavljali razne obrede jezikom oblikovanim
prema narodnom govoru.
Krka Staroslavenska akademija briga za ureivanje i izdavanje
staroslavenskih liturgijskih knjiga
Ve smo pripomenuli kako je briga o liturgijskim knjigama potkraj
XIX. i poetkom XX. stoljea nastavljena u okviru krke Staroslavenske akademije, Parieve duhovne i velikim dijelom materijalne ostavtine.91 Krki
je biskup Anton Mahni92 nakon to je 1898. prouio problematiku glagoljanja u svojoj biskupiji i utvrdio legitimnost glagoljskoga bogosluja u Zapadnoj crkvi zapoeo s konkretnim koracima koji bi popravili suvremno stanje
staroslavenske liturgije, slabo poznavanje staroslavenskoga jezika meu samim glagoljaima i nedostatak potrebnih liturgijskih knjiga i pomagala.93 Pomo pri osnivanju akademije zatraio je od ekoga sveenika i slavista Josipa Vajsa, kojemu je u pismu od 19. rujna 1900. iznio program te budue institucije: njegovanje staroslavenskoga bogosluja, tiskanje knjiga i drugih
djela koja se odnose na glagoljatvo, izdavanje asopisa, prireivanje asoslova i sl.94
Ne zaboravlja Mahni ni krke treoredce koji su na otoku Krku imali
tri samostana: u Glavotoku, Portu i u gradu Krku, ve i njih kao tradicionalne
91
Oporukom je Pari, kako biljei Mateo agar u tekstu Djelovanje Dragutina
Antuna Paria na Krku, Akademiji ostavio dosta novca, svoju biblioteku te tiskarski
pribor sa slovima, matricama i ostalim tamparskim potreptinama. Vidi: Slovo, br. 44
46 (19941996), Zagreb, 1996, str. 411.
92
Biskup je Anton Mahni roen u Kobdilju na Krasu 1850, a umro u Zagrebu
1920. godine. Godine 1897. dolazi na stolicu krkih biskupa te na zaprepatenje politikih vlasti koje su ga poslale da ugui slavensko bogosluje i glagoljicu postaje zatitnikom te hrvatske tradicije. Vidi: Josip Bratuli, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva,
Zagreb, 1995, str. 118. Vidi i knjigu: A. Bozani, Biskup Mahni pastir i javni djelatnik
u Hrvata, Zagreb Krk, 1991.
93
U Slovu br. 4446 (19941996) iz 1996. objavljen je niz lanaka koji govore o
Staroslavenskoj akademiji i njezinoj djelatnosti: I. Milovi, Znaenje Staroslavenske
akademije u Krku u ouvanju i promicanju glagoljatva, str. 287299; A. Nazor, Staroslavenska akademija i Staroslavenski institut, str. 300311; A. Bozani, Staroslavenska akademija u programima biskupa Antuna Mahnia, str. 312321; A. Badurina,
Staroslavenska akademija i treoredci, str. 332337; F. Veeslav Mare, Djelo Josipa
Vajsa i njegovo znaenje za staroslavensku liturgiju rimskoga obreda u nae doba, str.
347352 i dr.
94
Ivan Milovi, Znaenje Staroslavenske akademije u Krku u ouvanju i promicanju glagoljatva, u: Slovo, br. 4446 (19941996), 1996, str. 293.
101
uvare staroslavenskoga bogosluja i glagoljskoga pisma ukljuuje u osnivanje Akademije, koje je proslavljeno sveanom pjevanom staroslavenskom
misom 18. studenoga 1902. u crkvi treoredaca u Krku.95 Djelatnost je Akademije ukljuivala brigu za osposobljavanje strunjaka u staroslavenskom jeziku, zalaganje za proirenje staroslavenskoga jezika u bogosluju na cijeli
prostor ondanje Jugoslavije, to je bio i Rakijev i Strossmayerov cilj, a
glavni je zadatak Akademije bio izdavanje glagoljskih bogoslunih knjiga
oienih od aveta i ruske redakcije staroslavenskoga jezika.96 Znanstveni
je stup cijeloga Akademijina djelovanja bio Josip Vajs,97 koji je u ivot proveo, iako sm nije bio njezinim zagovornikom, jo u drugoj polovici XIX.
stoljea predlaganu koncepciju latinike transkripcije Parieva glagoljskog
Misala 1927. godine. Posebno je znaenje Akademije to je nastala u vrijeme
estokih borbi izmeu onih koji su htjeli unititi staroslavensko bogosluje
na hrvatskome nacionalnom prostoru i onih koji su ga htjeli sauvati te to je
pitanja glagoljatva podigla na znanstvenu razinu i kompetentno pristupila
izdanjima glagoljskih liturgijskih knjiga. U svoje je vrijeme bila jedina ustanova koja se borila za izdavanje glagoljskih liturgijskih knjiga prema valjanim crkvenim propisima, a nastojanjem na izdanju transkribiranih staroslavenskih liturgijskih knjiga eljela ih je uiniti prihvatljivijima onome sveen95
Anelko Badurina, Staroslavenska akademija i treoredci, u: Slovo, br. 4446

(19941996), 1996, str. 332.
96
Izdanja Akademije: publikacija Glagolitica Publicationes Paleoslavicae Academiae Veglensis 1. svezak (1903), 2. svezak kolekcija staroslavenskih tekstova iz
Staroga zavjeta u Vajsovoj obradi (serija lanaka Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticus): Jobova knjiga, Rutina, Sirahova, proroka Joela, Hoee,
Habakuka, Sofonije i Hagaja, Zaharije, Malahije, Psalterij; izdanja u latinikoj transkripciji: Vesperal rimsko-slovinski (1907), Ugotovanie k' Mise i Hvali Vzdanie s' drugimi
razliitimi molitvami Iereju po blagovremeniju glagolemimi (1903, 1904), Penije rimskago misala po izdaniju vatikanskomu. V6 Rime tipimi vatikanskimi (1914) knjiga nije
strogo liturgijska, sadrava pjevne djelove misala koralnim napjevom; (nekoliko knjiica
s notama): Tri mise glagolske, Dijelovi pjevane mise, staroslavenskim jezikom u horalnim i figuralnim melodijama, Toni missae a celebrante et ss. ministris canendis (19041905); broure: J. Vajs, Memoria liturgiae slavicae in dioecesi auxerensi i Rudolf Strohal, Glagolska notarska knjiga vrbnikog notara Ivana Staia; knjiga Luke Jelia
Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX saeculum (1906); Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku (1913-1914); broura koju je napisao Kvirin Klement Bonifai, Akademijin tajnik, pod pseudonimom Daroslav Dragutin A. Pari 26. V.
1832. 25. XII. 1902. (1903). Prema: I. Milovi, Znaenje Staroslavenske akademije u
Krku u ouvanju i promicanju glagoljatva, u: Slovo, br. 44-46 (1994-1996), Zagreb,
1996, str. 295298.
97
F. Veeslav Mare, Djelo Josipa Vajsa i njegovo znaenje za staroslavensku
liturgiju rimskoga obreda u nae doba, u: Slovo, br. 4446 (19941996), Zagreb, 1996,
str. 347.
102
stvu koje nije poznavalo glagoljicu, a olakati upotrebu svima koji su ih

smjeli upotrebljavati. Velik je njezin doprinos u ouvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta u krajevima pod vlau Italije, gdje je bila i Krka biskupija, a njezina je djelatnost zasigurno potpomogla pripremi za prihvaanje ivih jezika u liturgiji. Ivan Milovi98 istie kako bi bez njezina djelovanja
glagoljatvo zamrlo i zasigurno ne bi doekalo reformu Drugoga vatikanskog
koncila s tolikom svjeinom. Iako kratkoga vijeka, Staroslavenska akademija
nastavlja svoje djelovanje kada 1928. ulazi u sastav Hrvatske bogoslovne
akademije u Zagrebu kao njezin Staroslavenski odsjek, i konano kada 1952.
nastavlja svoj ivot kroz Staroslavenski institut,99 a po njemu djeluje i danas.
Literatura
Ani, Vladimir i dr., Hrvatski enciklopedijski rjenik, Novi Liber,
Zagreb, 2004.
Babi, Vanda, Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih tekstov v 17. i 18. stoletju in oblikovanje znailnih grafinih
sistemov Levakovievih izdaj misala in brevirja, u: Slovo, sv. 47
49 (1997'99), Zagreb, 1999, str. 255284.
Badurina, Anelko (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kranstva, Sveuilina naklada Liber, Kranska sadanjost, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979.
Badurina, Anelko, Staroslavenska akademija i treoredci, u:
Slovo, br. 4446 (19941996), Zagreb, 1996, str. 332337.
Boloni, Mihovil, O ivotu i radu Dragutina A. Paria, u: Bogoslovska smotra, vol. 42, broj 4, Zagreb, 1972, str. 418438.
Bonefai, Klement Kvirin, Dragutin A. Pari 26. V. 1832. 25.
VII. 1902, Kurykta, Krk, 1903.
Bozani, Anton, Biskup Mahni: pastir i javni djelatnik u Hrvata,
Kranska sadanjost, Zagreb, 1991.
Bozani, Anton, Staroslavenska akademija u programima biskupa
Antuna Mahnia, u: Slovo, br. 4446 (19941996), Zagreb, 1996,
str. 312321.
Bratuli, Josip, Fra imun Milinovi u krugu hrvatskih irilometodskih znanstvenika, u: Kai, 19/20, 1987/1988, Split, str. 165176.
Bratuli, Josip, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb,
1995.
98
Slovo, br. 4446 (19941996), Zagreb, 1996, str. 299.

Anica Nazor, Staroslavenska akademija i Staroslavenski institut, u: Slovo, br.
4446 (19941996), Zagreb, 1996, str. 300311.
99
103
104
Cepeli, Milko; Pavi, Matija, Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovaki i sriemski, god. 1850-1900, Biblioteka U pravi
trenutak, akovo, 1994. (reprint)
Damjanovi, Stjepan, Brozovo poznavanje slavenske i hrvatske jezine starine, u: Fluminensia, god. 15, br. 1, Rijeka, 2003, str. 18.
Damjanovi, Stjepan, Jazik otaaski, Matica hrvatska, Zagreb,
1995.
Damjanovi, Stjepan, Filoloki razgovori, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2000.
Damjanovi, Stjepan, Staroslavenski u slubi hrvatske kulture, u:
Slovo iskona. Staroslavenska / starohrvatska itanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 3746.
Stjepan Damjanovi, Strossmayerova nastojanja oko glagoljskih
liturgijskih knjiga, u: Stanislav Marijanovi (ur.), Lik i djelo Josipa Jurja Strossmayera, Zbornik radova meunarodnoga znanstvenog skupa, Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008, str. 365372.
Fuak, Jerko, est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea hrvatskoga glagoljatva, Kranska sadanjost, Zagreb, 1975.
Glasnik Biskupije, br. 8, akovo, 1878, str. 9293.
Glasnik Biskupije, god. XV, br. 11, akovo, 1887, str. 142.
Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, br. 8, akovo, 1878, str.
9293.
Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, god. VII, br. 15, akovo,
1879, str. 130.
Glasnik Biskupije akovake i Sriemske, god. X, br. 22, akovo,
1882, str. 200. (Okrunica br. 1047 od 17. listopada 1882)
Glasnik Biskupija Djakovake i Sriemske, br. 18, akovo, 1893,
str. 182.
Golub, Ivan, Slavenska koin Jurja Kriania, u: Slovo, br. 36,
Zagreb, 1986, str. 185201.
Gostl, Igor, Dragutin Antun Pari, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
Hamm, Josip, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, u: Slovo,
br. 13, Zagreb, 1963, str. 4367.
Hrvatska opa enciklopedija 6, Leksikografski zavod Miroslav
Krlea, Zagreb, 2004.
Jespersen, Otto, ovjeanstvo, narod i pojedinac sa lingvistikog

stanovita, Zavod za izdavanje udbenika, Biblioteka Lingvistika,
poetika; 1, Sarajevo, 1970.
Katolika Dalmacija, god. 12, br. 9, 1881, str. 3.
Katoliki list, br. 20 od 20. svibnja 1859.
Katoliki list, br. 8 od 20. veljae 1868, str. 59.
Lipovan, Sreko (ur.), Discovering the Glagolitic Script of Croatia, Erasmus, Zagreb, 2000.
Luki, Milica, Glagolitica croatica montenegrina ili o irilometodskim vezama hrvatskim i crnogorskim u 19. stoljeu, u:
Lingua Montenegrina Croatica; Izabrane teme iz crnogorske i
hrvatske knjievnojezine povijesti i sadanjosti, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Osijek Cetinje, 2010, str. 77104.
Luki, Milica, Crtice o sveslavenskom hodoau u Rim 1881.
(Prilog za noviju povijest glagolizma), u: Zaviajnik, Zbornik Stanislava Marijanovia, Milovan Tatarin (ur.), Osijek, 2004, str.
233251.
Luki, Milica, O glagoljatvu i glagolizmu u zagrebakom Katolikom listu od 1849. do 1900. godine, u: Lingua Montenegrina,
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja, 3/2009, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2009, str. 149194.
Luki, Milica, Ususret novijoj povijesti glagolizma, u: Lingua
Montenegrina, god. III, br. 5, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, Cetinje, 2010, str. 81102.
Luki, Milica, Vrhbosna katolikoj prosvjeti kao izvor za prouavanje irilometodske problematike u drugoj polovini 19. stoljea, u: Zbornik radova VI. meunarodnog znanstvenog simpozija
Muka kao nepresuno nadahnue kulture, Pasionska batina Bosne
i Hercegovine, Sarajevo Zagreb, 2010, str. 181199.
Mare, F. Veeslav, Djelo Josipa Vajsa i njegovo znaenje za staroslavensku liturgiju rimskoga obreda u nae doba, u: Slovo, br.
4446 (19941996), Zagreb, 1996, str. 347352.
Martinovi, Ilija, Slava va vinjih Bogu, u: Godinjak Ogranka
Matice hrvatske Vinkovci, br. 13, 1995, str. 133162.
Milovi, Ivan, Znaenje Staroslavenske akademije u Krku u ouvanju i promicanju glagoljatva, u: Slovo, br. 4446 (19941996),
Zagreb, 1996, str. 287299.
Obrednik Biskupije Bosansko-Djakovake i Sriemske, 1878.
105
106
O jeziku i knjigah obrednih, u: Katoliki list, br. 28, Zagreb, 1867,

str. 319.
Nazor, Anica, Knjiga o hrvatskoj glagoljici: Ja slova znajui govorim, Erasmus naklada, Zagreb, 2008.
Nazor, Anica, Staroslavenska akademija i Staroslavenski institut,
u: Slovo, br. 4446 (19941996), Zagreb, 1996, str. 300311.
Nazor, Anica, Tragom Parieva glagoljskog Misala, u: Zadarska smotra, br. 3, Zadar, 1993, str. 103119.
Raki, Franjo, Novo izdanje glagoljskoga misala, u: Glasnik Biskupija Bosanske i Sriemske, br. 5, god. 21, akovo, 1893, str. 78
79 (Prema tekstu iz Katolikog lista, br. 10, 1893).
Rebi, Adalbert (ur.), Opi religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb, 2002.
Rie o obrednom jeziku u biskupiji modruko-senjskoj, u: Katoliki list, god. XVI, br. 25, 1865, str. 196.
Soldo, Josip, Antun Dragutin Pari i njegov glagoljski misal, u:
Slovo, br. 39-40, Zagreb, 1990, str. 167186.
Stojanovi, Jakob, Ruice i trnje iz ivota dekana Stojanovia, 1910.
Strossmayer, Josip Juraj, Predgovor preusvienoga g. biskupa k
novomu obredniku, u: Glasnik, br. 8, 1878, str. 9293; br. 9, str.
9698; br. 12, str. 109110; br. 30, str. 112113.
entija, entija (ur.), Opa enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda 5, Zagreb, 1979.
ii, Ferdo (ur.), Korespondencija Raki Strossmayer, knjiga
prva (od 6. okt. 1860. do 28. dec. 1875), JAZU, Zagreb, 1928.
ii, Ferdo (ur.), Korespondencija Raki Strossmayer, knjiga
trea (od 5. jan. do 27. jun. 1888), JAZU, Zagreb, 1930.
ii, Ferdo (ur.), Korespondencija Raki Strossmayer, knjiga etvrta (od 2. jula 1888. do 15. februara 1894), JAZU, Zagreb, 1931.
uljak, Andrija, Biskup Josip Juraj Strossmayer i irilometodsko-glagoljska batina, u: Diacovensia II, br. 1, akovo, 1994, str.
275294.
Tandari, Josip Leonard, Oivljavanje hrvatske redakcije staroslavenskog jezika, u: Hrvatsko-glagoljska liturgijska knjievnost
Rasprave i prinosi, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993, str. 7884.
Staroslavenski jezik i nove knjige, u: Vrhbosna, br. 14, Sarajevo,
1894, str. 220.
Staroslovjentina i narodni jezik u crkvi, u: Katoliki list, god.
48, br. 32, akovo, 1897, str. 250251.
Vrhbosna, br. l7, Sarajevo, 1903, str. 16.
Zadarska smotra, br. 3, Zadar, 1993. (obiljeena 160. godinjica

roenja i 90. godinjica smrti Dragutina Antuna Paria).
Zaradija Ki, Antonija; agar, Mateo, Muka po Mateju u Parievu
Misalu (1893): kulturoloke, jezine i grafijske odrednice (nacrtak), u: Boka kotorska jedno od izvorita hrvatske pasionske batine, u: Zbornik radova V. meunarodnog znanstvenog simpozija
Muka kao nepresuno nadahnue kulture, Tivat, 2006, str. 153189.
Zovki, Mato (ur.), Suvremena katolika enciklopedija, Laus, Split,
1998.

OLD SLAVIC LITURGICAL BOOKS
WITHIN CROATIAN NATIONAL TERRITORY
IN THE 19TH CENTURY
This work is about Old Slavic liturgical books within Croatian national
and cultural area in the second half of the 19th century, with a particular
emphasis on the fundamental liturgical books or liturgical books in closer
meaning: the missals, breviaries and rituals (obrednici). This paper
particularly talks about the Missal of Dragutin Antun Pari from 1893 and
the Obrednik (the Ritual) of the Bosnian-Djakovian and Srijem Dioceze from
1878. Some of the texts of the Obrednik (the Ritual) are edited according to
Glagoljski ulomci (Glagolitic fragments) collected by Ivan Beri, and
according to the glagolitic misal and the breviary. The emphasis is put on
particular credit to Josip Juraj Strossmayer, Franjo Raki, and Dragutin
Antun Pari for restoration and preparation of liturgical books. A short
retrospect is given on a movement started amongst the Greek Catholics and
the Orthodox in the year of 1871 which promoted translating of the Old
Slavic church books into the popular language also for the worship to be
performed in popular language. The Old Slavic Academy has also been given
a review as well as its efforts for editing and publishing of Old Slavic
liturgical books.
Key words: Old Slavic liturgical books, 19th century, Josip Juraj
Strossmayer, Franjo Raki, Dragutin Antun Pari, Misal (1893), Obrednik
(the Ritual) of the Bosnian-Djakovian and Srijem Dioceze (1878)
107

UDK 811.124'25
Izvorni nauni rad
Mislav KOVAI (Zagreb)

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu
mkovacic1@hrstud.hr
HRVATSKA ISTOVRIJEDNICA ZA LATINSKI NAZIV LATRINAE

I TVORBA IMENICA DOMETKOM -LITE
Rad je usmjeren traganju za rijeju koja bi najbolje pokrila
znaenje antikoga pojma latrinae. Budui da je rije o prvenstveno javnom prostoru, filologija e morati uzeti u obzir vie sociologijskih i kulturologijskih parametara. Predlaui novotvorbenicu
nudilite kao najprikladniju istovrijednicu, rad propituje i tvorbu
imenica pomou sufiksa -lite.
Kljune rijei: latrinae, sufiks -lite, mjesne imenice, tvorba
rijei, nudilite
Naspram onim zlomisliocima koji u vulgarizmima ne trae doli autistine zabave pruajui pritom tek nedvosmisleno svjedoanstvo o svom prostatvu mogu klasini pojmovi latrinae/foricae (lat.), odnosno
(gr.) (zahod, nunik) biti pravi izazov prevoditeljskoj dalekomislivosti i
umjenosti prericanja. No prije negoli se prepustimo neologizaciji, potrebno
je priupitati se to oni zapravo oznauju.
Poimo od dananjega shvaanja. Ve same rijei vezane uz mjesto
obavljanja nude upuuju na radnju koja se odlikuje intimom, privatnou,
osamom. Rije zahod naglaava hod u smjeru drugom od kretanja ostalih: ide
se na stranu, kamo car ide pjeke (to jest bez uobiajene ankolizne svite, skriven oima na porug vazda spremnoga dvora).1 U pitanju je, bez sumnje, mjesto oku neizloeno i neupadljivo, na kojem ovjek tih nekoliko trenutaka (utinam!) provodi u drutvu vlastitih misli (ipak ima i onih koji pritom
1
O bogatstvu hrvatskih i pohrvaenih izriaja vezanih uz nudu i nunik pisala je
Nives Opai (2005).
109
Mislav KOVAI
itaju, rjeavaju krialjke ili rade kojeta drugo). I nema razlike izmeu careva prijestolja u vlastitoj kui i onoga, na primjer, u ekaonici kakva kolodvora: jer i javni je nunik ekret (skrovito iliti tajno mjesto) zidom ili panelom
pregraen odjeljak, kako tijekom obavljanja svojih fiziolokih potreba ne bih
mogao uti ni vidjeti svoga su-sjeda supotrebnika, a tako ni on mene.
A kako je s nudom stajalo u antici? Oito, potreba je bila ista; to moemo smisleno pretpostaviti ak i u nedostatku podrobnih izvjea slavnih
povjesniara. No razlika lei u mjestu na kojem se nuda barem u gradovima i barem kadikad obavljala, ili a to je jo vanije u drugaijem odnosu poimanja privatnoga i javnoga. Prostor vjebanja ivota to je za antiku
bio forum, istodobno trg, trite, sajmite, trgovite, stovarite, sudilite, sudite, javno raspravljalite (Ladan 2000: 298).2 Takva kultura javnoga utjecala je i na odnos prema nudi, barem u mjeri u kojoj je ona bila res publica.
Drugim rijeima, ako je ovjek odluio poelio ili bio pritijenjen olakati se u javnom nuniku (koji se u starom Rimu nazivao foricae), tada mu je
bilo ui u prostor koji se, s obzirom na privatnost, ni po emu nije razlikovao
od drugih prostora javne namjene. Jer kao to su postojala mjesta kamo je ovjek odlazio da se okupa i, otrijevi sa sebe prljavtinu dana (ee ipak dan), osvjei, a u kojima je susretao prijatelje, znance, sugraane, sunarodnjake, strance, pa i dumane (ideoloke ili bojne mada je to u konanici jedno
te isto), tako je bilo i s nunicima. Bio je to javni prostor forum u malom. I
ondje se moglo trgovati (u poetnom stadiju ponude i potranje), o em suditi, s kim raspravljati. Dovoljan je jedan primjer. Sveti Irenej Lyonski u djelu
Contra haereses govori kako je apostol Ivan jednom uao u efeko kupalite,
ali je odbio da se okupa jer se unutra nalazio Cerint, voa doketistiko-gnostike sljedbe: Kad vidje Cerinta, izletje iz kupalita neopran, govorei kako
se boji da se kupalite ne srui, jer je unutra Cerint, neprijatelj istine (III, 3,
4). Moemo samo zamisliti kakav je tajac u kupalitu nastao. Ne trebamo biti
odve matoviti pa da prizor poput toga prenesemo u neki javni nunik. A
kako je on izgledao? Dovoljno je pogledati slike antikih lokaliteta: zaradi
iva uprizorenja doarajmo si kvadratnu ili pravokutnu (rjee polukrunu)
prostoriju uz ije su zidove bile poloene kamene klupe, visoke koliko i dananja zahodska koljka, koje su u odreenim razmacima bile uplje (za de2
Odnos privatnosti i javnosti ljudskoga ivota izvrsno je, premda karikirano, prikazan u filmu Crocodile Dundee. Ne mogavi se dovoljno nauditi injenici da u
amerikom drutvu postoji potreba za strunjacima (psihijatrima) s kojima ljudi razgovaraju o svojim privatnim problemima i jo ih za to plaaju, Mike Dundee donosi usporedbu sa svojim zabaenim mjestancem, duboko u australskom zaleu: Ako ima
kakav problem, kae ga Wallyju. On ga kae svima u gradu, iznese ga pred sve. I vie
nema problem.
110
Hrvatska istovrijednica za latinski naziv latrinae i tvorba imenica dometkom -lite
belo meso). Neist je potom otjecala za to napose izgraenim odvodima u

gradsku kanalizaciju (Hcker 1999), koja se u Rimu zvala cloaca maxima. O
antikim nunicima, njihovu izgledu i ulozi u javnom ivotu nedavno je
objavljena i velika monografija: Latrinae et Foricae: Toilets in the Roman
World (Hobson 2009).
Nakon crtica iz povijesti, arheologije i sociologije, vraamo se pitanju
s poetka teksta: kojom rijeju najprimjerenije prevesti te javne prostore za
nudu? Za odgovorom emo promiljajui tragati na temelju dviju leksikih
jedinica: jedna od njih je kupalite, a druga je slovenska rije za zahod
stranie.
O vezi kupalita i javnih nunika ve je bilo rijei. Oboje su bili vana
mjesta u javnom ivotu. Uavi u javni nunik, negdanji su itelji, ba kao i
u kupalitima, susretali poznanike i nepoznanike, prepriavali dnevne vijesti,
povjeravali obiteljske prilike, alili se na zdravlje. Znala se tamo zametnuti
ili nastaviti, ako se zaela na ulici i prepirka, a ako su nunici (u znaenju
ljudi nudom pritisnuti AR) bili filozofi, ne smijemo iskljuiti ni mudroslovna pregnua, barem zaasna, pa ak ni (od vremena misijskih putovanja
svetoga Pavla) razmjenu rijei o ivotu po evanelju. Ono to se nama danas
priinja sablanjivim, u starom je vijeku, zapravo, bilo neto posve normalno. Toliko o znaenjskoj podlozi.
No pogledajmo poblie same rijei kupalite i stranie. Obje su, naime, izvedene pomou sufiksa -ite (-ie). Njime se, meu ostalim, tvore
imenice koje oznauju mjesto gdje to jest ili je bilo ili gdje se to radi s
onim to znai osnovna imenica (Babi 2002: 152). Budui da tragamo za
nazivom prostora za obavljanje nude, taj nam se sufiks ini prikladnim. Slovenska je rije stranie, prostor za opravljanje potrebe (SSKJ: 967), vrlo
zanimljiva s injenice da za mjesto obavljanja nude rabi sufiks -ie, bivajui u tom smislu dobrim leksikim putokazom, no svojom je etimologijom
ipak oprena osnovnoj ideji antikih nunika, koji nisu mjesta osame
odlaenja u stranu, ve mjesta vreve i drutvenih zbivanja.
Okrenimo se stoga ponovno nazivu kupalite, ovaj put ne u znaenjskom, nego u leksikom smislu. On nije izveden pomou opega sufiksa
-ite, nego podsufiksa -lite, koji se dodaje na glagolske (Babi 1974, Babi
2002, HG), a tek iznimno na druge osnove (Babi 2002).3 Za tvorbu imenica
Treba rei da pojedini srpski filolozi, ijim smo se radovima posluili (Stevanovi, Bokovi, Kolman), ne razlikuju -lite kao poseban sufiks; zbog toga donose istananija razlikovanja sufiksa -ite prema tvorbi, to u konanici vodi drugaijemu sustavu
rasporedbe grae. Stanoji Popovi i Klajn, pak, izriito navode samostalnost sufiksa
3
111
Mislav KOVAI
koje zavravaju na -lite uzimaju se infinitivne osnove ponajee nesvrenih4 glagola IV. i V, gdjekad i VI. i I. vrste (Babi 2002, Klajn 2003). Konkretno, za imenicu kupalite to bi znailo:
kupa-ti
kupa- (infinitivna osnova)
kupa-lite
Kolmanov je pristup drugaiji. On imenice na -ite izvodi od prolog

participa na -l (1934: 18), drugim rijeima, od glagolskoga pridjeva radnoga; to je odatle to -lite ne smatra zasebnim sufiksom, nego govori samo o
sufiksu -ite.5 Evo kako bi izgledao model tvorbe prema Kolmanu:
kupa-ti
kupa- (infinitivna osnova)
kupa-lo
(glagolski pridjev radni; bezlina uporaba srednji rod)
kupal- kupal-ite
Imenice izvedene od glagola pomou sufiksa -lite oznauju mjesto na

kojem se vri radnja izreena dotinim glagolom, odnosno mesto na kojem
se provodi vreme (Stanoji Popovi 1992: 135). To je drugo znaenje
poneto problematinije. Stanoji i Popovi ga primjenjuju samo na one
mjesne imenice koje su nastale od drugih imenica; Stevanovi (1989: 538)
ak precizira da u korijenu tih rijei mora biti imenica koja znai neko vreme. S druge strane, Klajn preuzima navod Stanojia i Popovia bez pobliega tumaenja i smjeta ga u odjeljak u kojem govori o sufiksu -lite (2003:
127), iako su Stanoji i Popovi jasno naznaili (a Stevanovi dodatno potvruje) da u dotinu skupinu, osim imenica na -lite (letovalite, zimovalite) ulaze i imenice kao to su danite, obdanite, noite, prenoite i sl. Zato Klajn posuenu definiciju poopuje (a imenicu letovalite, s inaicom ljetovalite, spominje tek usput, pred kraj paragrafa)? Odgovor bi nam mogle
dati rijei koje rabi kao primjere tvorbe pomou sufiksa -lite: prebivalite,
obitavalite, sastajalite, sabiralite, radilite, uilite itd. Sve te imenice,
koliko god bile mjesne, oznauju i radnju za ije se vrenje pretpostavlja vrijeme. U svim je sluajevima rije o nesvrenim glagolima: sabirati (a ne sabrati), uiti (a ne nauiti), kupati (a ne okupati) i sl. Gledamo li na taj nain,
Klajnovo poopavanje moemo smatrati opravdanim jer se na svim tim
mjestima, vrei osnovnu radnju, provodi i vrijeme.
-lite. Budui da je Klajnovo djelo objavljeno 2003, ono bi moglo odraavati raspored
grae u Babia (ije drugo izdanje Tvorbe rijei navodi u popisu literature) ili kojega
drugoga autora.
4
Babi (2002: 155) navodi svrenih, ali je oito posrijedi greka.
5
Zbog toga Kolman (1934: 18) razlikuje dva tipa tvorbe pomou sufiksa -ite:
tvorbu pomou prologa participa na -l (sufiks -lite) i tvorbu izravno od glagolske osnove (sufiks -ite).
112
Zanimljiva je i dopuna koju donosi Bokovi (1933: 276). Na primjeru

rijei gledite on tumai da mjesto, na kojem se vri osnovna radnja, mora
biti shvaeno u irokom znaenju, to jest kao cijeli prostor. To bi, u neto
slobodnijem tumaenju, znailo da pojam kupalite ne treba shvatiti samo
kao najneposredniji prostor u kojem se ovjek kupa kadu, bazen i sl. nego
i pripadajui okoli trijem, hodnike, svlaionicu, prostore s ugrijanim zrakom, moda mali vrt. Time se dotiemo jo jednoga odreenja mjesnih imenica nastalih sufiksalnom tvorbom otvorenosti/zatvorenosti prostora koji
oznauju. U sluaju sufiksa -lite miljenja nisu posve jednoduna. Dok Babi (2002: 155) istie da te imenice prvenstveno znae otvoren prostor, a sekundarno i zatvoren, autori Hrvatske gramatike (HG: 320) misle da se njima
moe oznaivati podjednako zatvoren i otvoren prostor, ovisno o tome u kakav je prostor smjeteno vrenje glagolske radnje u osnovi, npr. klzalte,
odnosno kakav se prostor ukljuuje u vrenje glagolske radnje u osnovi, npr.
ljilte, odmralte koje ukljuuju zgradu, prostore oko nje, pa i mjesto
kao zemljopisni pojam.6 Klajn je suzdran s obzirom na izriitu uporabu
pojmova otvoren/zatvoren, ali donosi vano znaenjsko pojanjenje: mjesne
imenice na -lite tek su u manjem broju sluajeva openite, to jest prostorno
neodreenije (no ne i neodreene!) npr. obitavalite, sastajalite, ali puno
ee oznauju ustanove, zgrade ili prostorije (Klajn 2003: 128), odnosno
prostore odreene namjene za sport, zabavu ili odmor. Tako se Klajn, iako
neizravno, priklanja stajalitu da se imenice na -lite odnose podjednako na
zatvorene i otvorene prostore; iz njegovih se rijei, tovie, moe razaznati
da daje prednost zatvorenim prostorima. Uvidom u leksik hrvatskoga jezika
(http://riznica.ihij.hr) i njegovom usporedbom s leksikom srpskoga jezika
(Nikoli 2000)7 pronalazimo devedesetak imenica, zajednikih obama jezicima, koje zavravaju na -lite, i koje u najveem broju sluajeva mogu oznaivati i otvoren i zatvoren prostor (npr. klizalite, parkiralite); istodobno je
vie imenica koje oznauju samo otvoren prostor (npr. jedrilite, pojilite) od
onih koje oznauju iskljuivo zatvoren prostor (npr. rodilite, savjetovalite)
(uz nekoliko imenica apstraktne prostornosti npr. istilite, diralite). Iz navedenoga se moe zakljuiti da prednost, gledom na otvorenost/zatvorenost,
6
U ovom navodu vidimo neizravnu potvrdu za Klajnovo poopavanje Stanojieva i Popovieva dijela definicije glede provoenja vremena.
7
Iako bi s tim u vezi bilo vrijedno usporediti hrvatski i slovenski leksik, ovdje to
nismo uinili; razlog tomu je vea plodnost sufiksa -lie u slovenskom jeziku negoli u
hrvatskome. Zbog dodatnih jezinih razlika usporedba bi trebala biti temeljitija i obuhvatnija, a to premauje ovaj rad.
113
Mislav KOVAI
valja dati Babiu, dok Klajna moramo uzeti sa zadrkom. No Klajn jedini
izriito primjeuje da se imenicama na -lite oznauju namjenski prostori koji iziskuju ovjekovo zahvaanje u prirodu (gradnjom, planiranjem) i koji daju naznaku javne svrhe, drutvovnosti, okupljanja i zajedniarenja.
Openita plodnost sufiksa -lite daje prostor novim tvorbama. Ipak, ne
postoje li ve gotove mjesne imenice na -lite koje oznauju nunik, nagovjeujui kako je rije o prostoru javne namjene te su, prema tome, prikladne
da se njima prevedu nazivi latrinae/foricae/? U iliriko-talijansko-latinskom rjeniku Joakima Stullija nalazimo rije sralite; kajkavsku inaicu
sralie u svom iliriko-latinskom rjeniku donosi Ivan Belostenec (AR). Ta
je rije sretna s nekoliko uvjeta: a) oznauje nunik; b) nastala je tvorbom
pomou sufiksa -lite koji c) upuuje na mjesto drutvene interakcije, odnosno d) prostor, odreenu zgradu. Nedostatak je te rijei, meutim, njezina
vulgarinost (izriito u Paria). Usprkos odreenim semantikim pomacima
jezika, ona i danas spada meu vulgarizme (suvremeni je rjenici, dodue, ne
navode, ali to zakljuujemo po njezinoj etimologiji). Rije zahodite, slina
pojmu za kojim tragamo, zadovoljava, meutim, jo manje uvjeta od rijei
sralite: tvorbeno gledajui, nastala je pomou sufiksa -ite koji je znaenjski
puno iri i openitiji od sufiksa -lite; osim toga, iako AR, koji ju navodi, kao
prvo znaenje stavlja mjesto na zahodu (AR: XXI, 903), a budui da je
jedno od dvanaest znaenja rijei zahod i nunik ta bi se rije mogla s
pravom uporabiti u znaenju mjesta na kojemu se obavlja nuda, iz daljnjega je konteksta jasno da se misli na stranputicu, odnosno zabludu.
No mogue je ponuditi rije nudilite, koja zadovoljava to se tie
tvorbe pomou sufiksa -lite, upuujui na prostor (zgradu ili prostoriju) namijenjenu za obavljanje nude. Ipak, ni ta rije nije posve bez nedostatka.
Reeno je, naime, da se mjesne imenice sa sufiksom -lite redovito tvore od
glagolskih, a samo izuzetno od drugih osnova. Glagol nuditi, pak, nije naveden ni u jednom hrvatskom rjeniku. To bi u sluaju rijei nudilite moglo
znaiti dvoje:
ili novotvorbu glagola nuditi,
ili njezino izvoenje od imenice nuda.
Razmiljamo li o moguoj tvorbi glagola nuditi, valja imati na umu sljedee:
a) sufiksalna je tvorba najvaniji i najei nain tvorbe,
b) unato rijetkoj pojavi posve novih glagola, njihova je sufiksalna tvorba razgranata i bogata (Babi 1986),
c) sufiks -iti je vrlo plodan sufiks,
d) glagoli izvedeni od imenica u uopenom znaenju oznauju neku
radnju u vezi sa znaenjem osnovne imenice (Babi 1986: 100).
114
Rije nuda, nastala od glagola nuditi u smislu nagoniti, primorati

(AR, Skok 1972), mogla bi tvorbom pomou sufiksa -iti dati glagol nuditi,
analogno sufiksalnoj tvorbi slinoznanoga glagola siliti od imenice sila. Tako novotvoren nesvreni glagol nuditi pripadao bi IV. vrsti (i imao jotiranu
prezentsku osnovu za imperfekt: nudim nuah), a upravo njoj pripada
najvie glagola iz kojih se izvode mjesne imenice na -lite. Tvorba bi tada izgledala ovako:
nudi-ti
nudi- (infinitivna osnova)
nudi-lite
Naravno, rije nudilite mogue je izvesti i izravno od imenice nuda;

iako rijetko, dapae iznimno, izvoenje mjesnih imenica na -lite iz imenica
postoji i doputeno je (usp. imenicu smetlite). U tom bi sluaju, meutim,
sufiks bio -ilite:8
nud-a
nud- (osnova)
nud-ilite
Neologizam nudilite zadovoljava najvei broj uvjeta to ih postavlja

zadaa prevoenja pojmova latrinae/foricae/ na hrvatski jezik:
a) zahvaljujui tvorbi pomou sufiksa -lite, ta rije oznaava prostor
na kojem se obavlja nuda (ovdje se ne misle nunici u privatnim
kuama);
b) taj prostor mora biti shvaen u irem smislu (Bokovi 1933);
c) Klajnova proirba definicije omoguuje nam da mjesne imenice na
-lite, pa dosljedno i osobito! imenicu nudilite, shvatimo kao
ureen prostor, zgradu ili prostoriju;
d) Klajnovo poopavanje Stanojieve i Popovieve definicije o mjestu
na kojem se provodi vrijeme aludira da je rije o javnom prostoru na
kojem se odvija odreena drutvena interakcija;
8
Kao primjer rijei izvedenih pomou sufiksa -ilite Babi (2002: 156) navodi
imenicu bludilite, donosei istodobno i inaicu bludite. Izglednije je, meutim, da je
imenica bludilite izvedena izravno od glagola bluditi na koji je dodan sufiks -lite, dok
bi rije bludite mogla biti izvedena od imenice blud na koju se dodaje sufiks -ite. Teko je vjerovati da je ovdje rije o izvoenju iz imenice, jer je tvorba od glagola posve
pravilna: bludi-ti bludi- (infinitivna osnova) bludi-lite. Slino bi bilo
pretpostavljati da je rije odgojilite izvedena od imenice odgoj, a ne od glagola odgojiti,
rije prihvatilite od imenice prihvat, a ne od glagola prihvatiti, rije radilite od imenice rad, a ne od glagola raditi, rije tovilite od imenice tov, a ne od glagola toviti i sl.
Ako se uope moe govoriti o sufiksu -ilite, tada je vjerojatnije da je pomou njega izvedena rije nudilite, jer tu vidimo odbacivanje nastavka -a iz imenice nuda te dodavanje sufiksa na osnovu.
115
Mislav KOVAI
e) za razliku od slovenske rijei stranie i hrvatske rijei zahodite, rije nudilite ne upuuje na dimenziju osame i privatnosti koja je u
forumu okrenutom drutvu bila u drugom planu, nego je etimoloki
neutralna;
f) rije nudilite, za razliku od rijei sralite, ne spada meu vulgarizme.
I na kraju, rije o naglasku. Budui da je rije nuda kratkosilaznoga
naglaska (nda), i njezina bi izvedenica, nudilite slijedei pravilo da
imenice na -lite, ako im je osnova kratkoga naglaska, taj naglasak zadravaju (Babi 2002: 155) takoer imala kratkosilazni naglasak: ndilite.
Da zakljuimo: imajui pred oima da se pojam privatnoga u antici tumaio drugaije nego danas, te da je, dosljedno tomu, nuda i njezino obavljanje u vrijeme antike bila javna (ili bar polujavna) stvar, i zato izrazitije
drutveno obiljeena (htjeli mi to priznati ili ne htjeli), mogue je pojmove
latrinae/foricae/ prevesti neologizmom nudilite. Ako se antiki ovjek kupao u kupalitu, vjebao u vjebalitu, udove pokretao i filozofirao na
etalitu, odlazio na takmienja u borilite i trkalite, a bolno i(li) onemoalo
tijelo oporavljao u termalnom ljeilitu, a sve su to bila mjesta na kojima se
odvijao javni ivot, onda ni latrinae/foricae/ nisu u tom smislu bile
nikakva iznimka. Iako se ovjek i u to staro vrijeme s nudom nosio sam, on
je to inio u drutvu drugih koji su muili istu muku. Javni nunici nisu bili
mjesta uivanja uene osame, nego agora raznih i razliitih glasova i miljenja. Prevoenjem rijei latrinae/foricae/ rijeju zahod, pak, narav i
uloga toga mjesta biva posve promaena. Bavimo li se kakvim antikim tekstom, neemo krivo uiniti uporabimo li rije nudilite. A izvan okruenja
antike? Usprkos dananjim internetskim forumima, koji nas svojim imenom
navode (zavode) da se na njima odvija javna rasprava, dostojna rei publicae,
pojedinci se, razdvojeni moda i tisuama kilometara, skrivaju iza raunalnih
zaslona: javni je ovjek odavna nestao (Sennett 1989). U nunicima za sobom dobro zatvaramo vrata i zakraunavamo zasune. Zbog toga rije nudilite pristaje jo eventualno djejim vrtiima, u kojima potreba za drugovanjem nadjaava potrebu za osamom, a znatielja nadvladava sram: ondje,
moda jo jedino ondje, nunik, bivajui istinskim i neoptereenim djejim
mudroslovilitem, ostaje nudilitem.
116
Literatura
AR: Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1880
1976.
Babi 1986: Stjepan Babi, Sustav u sufiksalnoj tvorbi glagola,
u: Knjievni jezik 15 (1986), str. 97105.
Babi 1974: Stjepan Babi, Tvorba mjesnih imenica u suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku, u: Franjo Grevi Mladen
Kuzmanovi (ur.), Zbornik Zagrebake slavistike kole, II/2, Meunarodni slavistiki centar SR Hrvatske Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1974, str. 151170.
Babi 2002: Stjepan Babi, Tvorba rijei u hrvatskome knjievnom
jeziku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Nakladni zavod
Globus, Zagreb, 2002. (3. izd.)
HG: Eugenija Bari i dr., Hrvatska gramatika, Zavod za hrvatski
jezik Hrvatskoga filolokog instituta kolska knjiga, Zagreb,
1995. (3. izd.)
Bokovi 1933: , . .
, u: 1 (1933), str. 275278.
Hobson 2009: Barry Hobson, Latrinae et Foricae: Toilets in the
Roman World, Gerald Duckworth, London, 2009.
Hcker 1999: Christoph Hcker, Latrinen, u: Hubert Cancik
Helmuth Schneider (ur.), Der neue Pauly Enzyklopdie der Antike,
sv. VI, J. B. Metzler Verlag, Stuttgart Weimar, 1999, stup. 1180
1181.
Klajn 2003: , . : ,

, , 2003.
Kolman 1934: , -,
u: 2 (1934), str. 1319.
Irenej Lyonski, Contra haereses, u: Jacques Paul Migne (prir.), Patrologiae cursus completus. Series graeca, sv. VII/1, Typographi
Brepols Editores Pontificii, Turnholt, 1857, stup. 853.A
Ladan 2000: Tomislav Ladan, Rijei. Znaenje, uporaba, podrijetlo, ABC Naklada, Zagreb, 2000.
Nikoli 2000: , , , , 2000.
117
Mislav KOVAI
Opai 2005: Nives Opai, Tamo gdje car ide pjeke, u: Vijenac, br. 229, 12. prosinca 2002. Ponovljeno u: Nives Opai, Iza rijei. Prtinom i cijelcem, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
Pari 1901: Dragutin Pari, Rjenik hrvatsko-talijanski, Tisak i
naklada Narodnoga lista, Zadar, 1901.
Sennett 1989: Richard Sennett, Nestanak javnog ovjeka, Naprijed,
Zagreb, 1989.
Skok 1972: Petar Skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. II, JAZU, Zagreb, 1972.
SSKJ: Slovar slovenskega knjinega jezika, sv. IV, SAZU Znanstvenoraziskovalni center SAZU Intitut za slovenski jezik
Dravna zaloba Slovenije, Ljubljana, 1993.
Stanoji Popovi 1992: , . I, II, III IV ,
, , 1992. (2. izd.)
Stevanovi 1989: , . ,
, , 1989. (5. izd.)
Mislav KOVAI
CROATIAN EQUIVALENT FOR THE LATIN WORD LATRINAE
AND FORMATION OF NOUNS WITH THE SUFFIX -lite
Latin word latrinae encompasses aspects that are likely to be failed to
notice when translated into Croatian. As a result, to think upon its Croatian
equivalent represents genuine philologic, historical and sociological undertaking. It is argued here that latrinae/foricae were no less than a roman
bath, for example unambigously public place, embodying the idea of a
roman forum, where all matters tended to be of a public interest and
discussed in public. Analizing Croatian words that refer to the toilet, a
neologism nudilite is proposed, with its suffix -lite being appropriate to
convey the idea of a place with a distinct social note. At the same time, the
formation of nomina loci with the suffix -lite is put into consideration,
wherefrom emerge some noteworthy remarks.
Key words: latrinae, suffix -lite, nomina loci, formation of words,
nudilite
118

UDK 811.163.42'373.61
821.163.42'366
Izvorni nauni rad
Loretana FARKA (Osijek)

lfarkas@ffos.hr
FONOLOKO I MORFONOLOKO PRAVOPISNO NAELO

U SLAVONSKIH DOPREPORODNIH PISACA
U radu e biti prikazano koje pravopisno naelo rabe stari slavonski dopreporodni pisci. Primjeri potvruju kako su slavonski pisci slijedili morfonoloki nain pisanja. Oni uglavnom ne provode
jednaenje po zvunosti u vezama korijenskoga morfema sa sufiksom, no dosta je primjera u kojima je u takvim vezama provedeno
jednaenje po zvunosti, a to upuuje i na fonoloko pravopisno
naelo. Na granici korijenskoga morfema i prefiksa pak prevladava
neprovoenje jednaenja po zvunosti, a sluajevi u kojima je jednaenje po zvunosti na granici korijenskoga morfema i prefiksa
provedeno su rijetki. Slina je situacija i s neispadanjem dentalnih
suglasnika pri emu u skladu s morfonolokim pravopisnim naelom suglasnici d i t ne ispadaju. Morfonolokom nainu pisanja
svjedoi i neprovoenje jotacijskih promjena u nekim sluajevima.
Kljune rijei: fonoloki i morfonoloki pravopis, slavonski dopreporodni pisci, jednaenje po zvunosti, neispadanje dentala,
jotacija
Temeljnu odliku svakom pravopisu namee nain na koji se piu pojedine rijei, njihovi oblici i skupovi. U historijskom ili tradicionalnom pravopisu pie se onako kao to se nekada pisalo, unato injenici da se izgovor
poslije promijenio. Takav se pravopis esto naziva korijenski ili etimoloki
jer se najee vodi rauna o korijenu rijei. U fonetskom, pak, pravopisu
glasovi se piu onako kako se i izgovaraju, to znai da se glas pie istim slovom. Suvremeno jezikoslovlje problematizira nazive tih dvaju pravopisa,
smatrajui ih nepreciznim pa se ee rabe termini fonolokoga i morfonolokoga pravopisa. Fonoloki je pravopis onaj u kojem se isti fonem pie uvijek istim znakom, a morfonoloki je pravopis onaj u kojem se pri pisanju pazi na morfeme, tj. isti se morfem uvijek pie istim slovima. Danas Hrvati piu
119
Loretana FARKA
fonoloko-morfonolokim pravopisom u okviru jedne rijei piemo fonoloki, a veze meu rijeima biljeimo morfonoloki.
U radu e biti prikazana pravopisna naela koja rabe stari slavonski dopreporodni pisci. Oni slijede morfonoloki nain pisanja, pri emu se pazi na
osnovni morfem kada je posrijedi jednaenje po zvunosti, negubljenje dentalnih suglasnika, djelomino jednaenje po mjestu tvorbe i neprovoenje jotacije. Promotrit emo odlike pravopisnih naela slavonskih pisaca u isprepletanju morfonoloke i fonoloke norme.
Jednaenje po zvunosti
U vezama korijenskoga morfema sa sufiksom ne provodi se jednaenje
po zvunosti: Radni: napridka; Meci: ardcsbi; Brauljevi: napridkom;
Bai: lupextvo, sarcsba, neznaboxtvo, dohodka, vidocsbe; Vilov:
druxtvo,ercsba; Kesi: mnoxtvo; Knezovi: mladozti, doztoian, tainozti,
ljubke, navlaztito; Milunovi: uboxtvo; M. A. Reljkovi: sercba, serbsky,
nudka, vidocsbu, Inglezku, gladko; Tadijanovi: sercsba, schibka; Pavievi: kadkad, gladkia, Rapi: druxtva,vidocsbi; Doen: pripovidke, poslidka,
arcsbom, robtvo; Blagojevi: vitexkoj; Kneevi: sladkot, uzka, iztom;
Lanosovi: bilixka, obtvo, neobtvene, robtva; Velikanovi: druxtvo,
kadkad, muxkoga, ridko; Mandi: biljexka, texki, druxtvo, sobtvah; Mandiki: sladkoga; tefanac: vitexki, pritexki; Ivanoi: gozta, katolichanzkoj,
mudrolyubca, gozpodarom, druxtva, iztina, zpuzti; Mandiki: osgor; Katani: ulizti, svidocsbu, mnoxtvo, sercsba, shibka, texkih, muxko, bubrexcim,
vrabcu, xenitbu, krivoboxtva, vrshitbu, merzke, lupextvo; Stojanovi: vitezki; Serti: obtvo, muxko, ercsbu; Turkovi: neznaboxca, druxtvu, sladkoti; J. S. Reljkovi: vitexkim, druxtvo, francuzke; Petali: ercsbi, niodkud; Nagy: Franczuzku, druxtvo, napridka, rubcza; J. Mihali: narodkinja,
svidocsbom, domorodkinja, otacsbini; K. Pavi: sobstvenik, svidocsbi, lyubkoti; evapovi: redke, serbski, vitezke, domorodko, odlazka, robstvo, ljubkima; Filipovi: vitezki; Jai: sladki, sobstveno; Horvth: sladkost, sobstvo;
Pustai: englezki, francuzki, redku, texke, vitexki; A. Mihali: sladkoj,
druxtvo, robstvo, otacsbina.
Slavonski su pisci nasljedovali tradiciju i u svijesti uvali morfoloki
sklop rijei pa otuda i veliki broj primjera s neobiljeenim jednaenjem po
zvunosti. No, podosta je i primjera u kojima se na granici korijenskoga morfema i sufiksa provodi jednaenje po zvunosti: Radni: slatkoti, tecko;
Grlii: uliti, xenidba, dructva, slatkoti; Brauljevi: muckogh, drusctva; Bai: uliti; Vilov: Arapsku, griti, tesko, tesku; Lipovi: sipki, teskoga, teskochu, ubostva; Milunovi: muscku; M. A. Reljkovi:
drushtva; Tadijanovi: frischko, troschka, muchke; Pavievi: Rajki i Lipo120
Fonoloko i morfonoloko pravopisno naelo u slavonskih dopreporodnih pisaca
vlanski, teskom, gorkoti, vojke, troskom, naposlitku, Zamoborkoga, Divalta, muskog; Rapi: slatkoga, drustva; Doen: viteshkog, slatko; Kneevi: teshka; Lanosovi: dionishtvo, mushko; Ivanoi: slatkoga; Katani:
mnohtva, uliti; Nagy: czezarzko, kralyevzkomu; Filipovi: engleski;
Horvth: viteshku; Pustai: talianski, slavonskoga, serdcxbe.
U takvim su primjerima vjerojatno slijedili fonetski sklop rijei, ne
razlikujui vezu osnove rijei i njezinoga sufiksa pa se osim primjera u kojima d ispred s ostaje nepromijenjeno (npr. ljudski, Brodski) nalaze i primjeri
Harvaczkoi, gliudczka (Brauljevi), ljuckoga (Lipovi) i cifuckih (Rapi), Brocke (Stojanovi) u kojima su se d / t i s slili u izgovorno c.
Jednaenje po zvunosti ipak se najee ne provodi na granici korijenskoga morfema i prefiksa:
iz-: Radni: izprasnosti izkucanie, izkucuyu, izkargnega; Grlii:
iztomacsen, izpunila, izprosi, izpunimo, izpuni, izpitat, iztekao, iztjecsu, iztexu; Meci: izpovidnik, izpouidite; Brauljevi: izplatiti, izpovidi, izpraznotih; Bai: izhody, izhode, izkorigniegnie, izpisati, iztolmaciti; Vilov:
iztocsna; Lipovi: izkazati, iztraxivanje, izpovida, izpisuie, izpovidano,
iztocsni, izpovid; Kanili: iztekoce, izprazno; E. Pavi: izpleti, izhodi;
Knezovi: izpovidnik, izpiao, izkazuje; Milunovi: izpuniti; M. A. Reljkovi: izhodechi; Pavievi: izpovidi, iztraxujem, izpishe, izteklo, izkati, izplachivali, izpovidanje, izpita; Rapi: izpisati, izkazati, iztok, izkrivite; Doen:
izpod, izpi, izpiujesh, izpisa, iztrune, izplati, izpane; Blagojevi: iztomaciti, izkazati; Lanosovi: iztraxuje; Velikanovi: izhodi, iztomacili, izpunjenju, izpraznoj, izpiuje, izpravi; Mandi: izputiti, izputjaju, izpunenje;
Mandiki: iztraxujem, izpraznot; tefanac: izpratila; Ivanoi: iztiruje, iztina, iztocaja, izpunitu, izpisana, izpovidano, izpovidajuchega; Katani: Izhoda, izpustiti, izpune, izkopao, izpod, izkorenutja, iztocsnoj, iztocsni, iztrunushe; Stojanovi: iztraxujem; Kordi: izpivana, iztocsnu, izpiuje; Serti:
izpovidnik, izpovid, izkupiti, izkazat; Tomikovi: izpiran, izpuniti, izputiti;
Bonjak: izpratio; Leakovi: iztomacsit, izpianju, izplatiti; Turkovi: izpivan, izpraznot, iztraxivati, izpunjivano; J. S. Reljkovi: izpiati, izpraviti, izpuniti; Petali: iztomacseno, izpuniti, iztraxivashe; Marevi: izkazanja; Nagy: izpiszavanye, izpizanya; J. Mihali: izprosih, izhode, izkazat, izpisati;
K. Pavi: izplativshi, izceznuo, izpokojivao, izpovidati; evapovi: izpis,
izpravnom, izcidi, izkazat; Filipovi: izpisati; Jai: izpisanje, izpuniti, izhodu, izpribiashe, izkusha; Horvth: iztraxuje, izpisati, (ne)izkazanu, izpunio,
izpraznu; Pustai: iztocsni, izpraviti, izkvarenog, izkushati, izkocsiti, izpravne; A. Mihali: izpuniti;
121
Loretana FARKA
nad-: Grlii: natpis; Kanili: natpis; Tadijanovi: nadpiszi; Pavievi: natpis; Rapi: nadpisa; Mandi: nadkrivni; Marevi: natpis; Horvth:
nadpisa;
ob-: Radni: obsluxiuati; Grlii: obsluxit, obsluxenju; Meci: obhodi,
obkruga; Brauljevi: obsluxi, obsluxegniem; Bai: obsluxivano, obsluxegnia, obchi; Kesi: obsluxitelj; Vilov: obsluxivanje; E. Pavi: obderxavanje; Knezovi: obsluxiti; Milunovi: obsluxivati; Tadijanovi: obsluxenje,
obchjenski, obidnutye; Pavievi: obluxuite, obsluxenje, obcheno; Rapi:
obchenskoga, obsluxenju; Blagojevi: obsluxavashe; Kneevi: obsluxenja;
Velikanovi: obsluxenje, obsluxivati; tefanac: obsluxuje; Ivanoi: obchinskoga, obsluxiti; Katani: obsluxivanja, obkolishe, obsidnut; Stojanovi: obsluxenja; Petali: obkoliteljah; Marevi: oblakshao; Nagy: oblaztjom, obchinzkoga; J. Mihali: obchenom; evapovi: obtuxi; Jai: obtuxih, obkolishe, obsidnutja; Horvth: obladala, (pri)obladati;
od-: Radni: odkupiuci, odkriuae; Grlii: odkupiti; Meci: odpocivati, odpuctene, odkupglenye, odkupiteglyu; Brauljevi: odkud, odkupnih, odkriti, odpuschiegnie; Bai: odpusctegnie, odputiti, odkud; Kesi:
odkupljenje, odpiuje; Vilov: odkidajuchi, odpiuje, odkud; Lipovi: odkud, odkupljenje; Milunovi: odhrane; Tadijanovi: odkuplyenye, odkudda;
Pavievi: odpisano; Rapi: odkupitelj; Doen: odpane; Blagojevi: odkupitelj; Kneevi: odkupitelj, odpushtenje; Velikanovi: odkupitelj, odtupiti,
odkupljeni; Mandi: odputiti; Ivanoi: odztupi, odhranili; Katani: odkuda; Stojanovi: odkupljenomu, odkupitelj, odpocivashe; Serti: odpushtanje; Leakovi: odkupljenje, odkud; Turkovi: odhranishe; J. S. Reljkovi: odkako; Marevi: odputite; Nagy: odpuztio; J. Mihali: odpivajuch; evapovi: odpivala, odsudishe; Jai: odkopati; Horvath: odpravili, odstupite; Pustai: odkrene;
pod-: Radni: podpomogli; Grlii: podpuno, potpis; Brauljevi:
podpuno; Bai: podpuno; Vilov: podpiali; M. A. Reljkovi: (naj)podpuniu; Pavievi: podpun, podpio, podpiati, podpuno, podpomagao, podpiom; Rapi: podpuni; Lanosovi: podpuno, podpunot; Mandi: podpune;
Mandiki: podpomochnika; Ivanoi: podpuno; Katani: podpunite; Turkovi: podpunoti; J. S. Reljkovi: podpuna; Jai: podpalishe, podpisom; Pustai: popunost, podpasti;
prid-: Ivanoi: pridztavlyenoga; Turkovi: pridposlenih;
raz-: Grlii: raztapa; Meci: razkoche, razkrilih; Bai: razpute;
Vilov: raztavlja; Knezovi: razcvili, raztaviti; Milunovi: raztavila, raztati;
Pavievi: razpacat; Rapi: raztopljeni, razputite, razpada; Doen: razpazari; Velikanovi: raztopljena, razplodjenja, razpushtene, razterkane; Mandi:
raztavljenja; tefanac: razcviljena; Ivanoi: razpinyu, razcvilio; Katani:
122
razpletanja; Serti: razpadashe; Tomikovi: razpitaj, razkrili; K. Pavi: razcvilyenoga, razplodenye; Pustai: raztavljao;
s-: Meci: razkrilih; Knezovi: sdruxe; Kneevi: sberi; Velikanovi:
sdruxivshi, sdruxen; Mandi: sdruxi; Katani: sdruxenica, sgercih, sdruxim,
sbacih; Filipovi: sgotovio, guli, sbrat; Pustai: sdruxi;
uz-: Radni: vzpazic; Bai: uztegnuti; Kesi: uzkrii; Lipovi: uzkersnuti; M. A. Reljkovi: uzplode, uzpazi; Tadijanovi: uzschtije; Pavievi: uztegnuti, Uzkara, uzterpljenje, uzterpljiv, uzpomenu, uzprate, uzpito,
uzpivaju; Doen: uztegnuti, uzkipi; Mandi: (ne)uztegni; tefanac: uzpunishe; Katani: uztexash, uzhochete, uztlacsi; Serti: uzterpljivo; Tomikovi:
uztavio; Marevi: uzpoznao; Pustai: (ne)uzterpljivost.
Malobrojniji su primjeri u kojima je na granici prefiksa i korijenskoga
morfema provedeno jednaenje po zvunosti: Glii: itocnoga,
itomaci, opchienskim, opchinski, zdruxit; Meci: ipovidati; Brauljevi:
opchienu; Bai: ipuniti, opchiena; Vilov: ipovidam, itocsne, opcheni,
ratavljene; Lipovi: opchinsko; E. Pavi: ispisuje, isprazna, ipovidan,
opcheni; Knezovi: ispiuiem, ispovid, opcsinskoi, utexe; Milunovi: ispoviditi; M. A. Reljkovi: ipiano, opchinskim, uzdrxati; Tadijanovi: opchjenu; Pavievi: ispiao, opchini, kovali, upomenu; Rapi: ispitivati; Doen:
ispishe, otkuda, zdruxim; Lanosovi: opchinska; Velikanovi: itocnim,
opchenim, rashirenje; Mandi: opchenska; Mandiki: ipovidanja, rataviti;
Ivanoi: natpis, otkuda, raztavio; Stojanovi: otkuda; Serti: iproiti,
ipovid, ipovidnik, opchinsku, opchena, uterpljivo; Bonjak: ispisanje; Leakovi: opchenoga; Turkovi: ipunjivanjem, ipraznomu; J. S. Reljkovi:
opchinska; Marevi: itraxivana, ipranot, ipiujee, opchinskoga, otkuda;
Nagy: opchinke; J. Mihali: istocsni; evapovi: ispuniti; Horvth: otkuda;
Pustai: natpis; A. Mihali: opchinsko.
Neispadanje dentalnih suglasnika
Dentali d i t po morfonolokom pravopisu ne ispadaju, a tu praksu slijede i slavonski pisci: Radni: slobodctine; Grlii: otcza, cetdeeet,
petdeet, namjetniku, koritna, djetczu, vetcani; Meci: porodgienie,
pohodgenye, uvridguies; Brauljevi: oblatna; Kesi: koritno, udca, radotni; Vilov: namitnika, pocetci, koritno; Lipovi: radotna; Milunovi: otcsinskim, erdca, xalotnih, svetcan, sudcu, vetcih; M. A. Reljkovi: otci; Tadijanovi: svetcani, odtuda; Pavievi: odudu, boletni, odtale,
setnajet; Rapi: udczu, nitkomu, boletnika, xeludczu, Otcsenaa, bogatce; Doen: udcu, otargnuti; Blagojevi: otce, mlogovertnomu, erdce,
otcu; Kneevi: otcse, odsudishe, xalotno, sudca; Lanosovi: xalotni; Veli123
Loretana FARKA
kanovi: udca, erdcano, erdca, otca, koritna, protno, nekoritno;

Mandi: koritni, odsudjen; Mandiki: koritna, erdce, otca, catno; Ivanoi: boleztniczu, Otche, serdce, podnamitnika, namitnika, kripotnoga,
mlogovertna, erdceno, xalotna, otci, vetcza, zerdcza, Horvatchani; Katani: csestni, domorodci, shestnaest, namistnik, odsudishe, radostnu; Stojanovi: otcu, xalotni; Serti: Otca, xalotne, boletnih, vetca; Tomikovi:
otca, odugjenje; Leakovi: otcu; Turkovi: Otcinskoj, Svetca, Namitniku,
amotca, boletne; J. S. Reljkovi: otca, koritno, nadslovke; Petali:
podtupu, xalotno; Marevi: otcinskim, sudca, otce, nadtupa; J. Mihali:
svetcsano, radostno, kripostno, csastne, serdcsane, odtvorene; K. Pavi: petdeset, catnoga, mlogocsatni, koritni; evapovi: nesvjestno, csastnike,
priprostno, koristno, bolestnik, izverstna; Filipovi: posvetcsanu; Jai: otca,
xalostnih, bolestnikom, sudca; Horvth: kripostnomu, bolestne, otca; Pustai:
otcu, koristne, kripostnoga, odkrene; A. Mihali: otca, radostno.
Vrlo rijetko dentali ispadaju: Radni: korino; Grlii: korina; Brauljevi: xalonomu, korisno; Tadijanovi: sercan, ocza; Pavievi: korini,
pedeet; Doen: nesvino; Blagojevi: vecano; Horvth: svecsana; A. Mihali: svecsano.
Jednaenje po mjestu tvorbe
Jednaenje po mjestu tvorbe provodi se u rijei i na granici rijei: Radni: cgnime; Grlii: c' gnim, himbene; Meci: himbe; Brauljevi: himba; Bai: cgnim, lasnje; Vilov: snjima,s-njegove; Knezovi: obrambu,
proniu, milenie, dercchie drhe; Pavievi: snjime, lasnje; Rapi:
himbeni; Kneevi: lashnje; Velikanovi: himbenoti; Mandi: jedanput;
Ivanoi: shnyom, shchim im; Katani: proshnje, obrambu, himbi; Tomikovi: lische; Leakovi: cetje, himbeno; Turkovi: himbenoti, tranputici; Petali: jedanput, himbe; Marevi: nehimbena; Horvth: obrambu;
Pustai: himbenima.
Ponekad ne dolazi do jednaenja po mjestu tvorbe: Meci: ichu; Lipovi: milochu; Knezovi: kerscsianom, litje; M. A. Reljkovi: obranbe,
zaputjenja; Tadijanovi: puchcena; Pavievi: iche; Velikanovi: cesche 'ee', oxalotjena; Mandi: putjen, pazljiva; Ivanoi: oprascha; evapovi: misljom; J. S. Reljkovi: obranbu; Petali: utocitje; Nagy: pazlyivo; Jai: ocsistjenja, kasnenja; Horvth: merznju; Pustai: pazljivo.
Jotacijske promjene
Ve je Antun Mandi u Uputjenju naveo: ch, i tj, imajue po Izvadjanju Riecih potribovati; n. Pr. Chud, ufatjen a nie ufachen: Bitje, a nie Biche
124
od ufatiti, biti. i. t. d. Jednako dj, i gj razlikuje Izvadjanje riecih, gdje ove

slovke pravo potribovati valja; na Priliku: Gjubre; rodjen, a nie rogjen, od roditi; vodjen, a nie vogjen. i. t. d. (Mandi: 27). Valja, dakle, naglasiti kako
slavonski pisci grafijom ch i gj jasno prave razliku fonema // i // od suglasnikih skupina tj i dj. Jasno razlikujui grafeme za foneme // i // od neslivenih skupina /t+j/ i /d+j/, slavonski pisci u nejotiranim primjerima slijede
morfonoloki sklop rijei.
Primjeri koji slijede pokazuju kako se jotacijske promjene odvijaju u
nekoliko pravaca. U primarnim skupinama tj, dj (t', d') jotacija moe i ne mora biti provedena. U skupinama stj > t, ; skj > t; zgj > d () jotacija se
uglavnom provodi, a rijetko su zabiljeeni primjeri u kojima jotacija u skupinama stj > t, ; skj > t; zgj > d () nije provedena. U veine pisaca preteu takavski oblici, to moe ukazivati da je njihov takavizam odraavao elju da jezik prilagode tokavsko-takavskoj normi. Tek je u Lipovia zamjetan dosljedan akavizam.
U skupinama jt, jd: do + iti > dojti >*dotji > doi, a s obzirom na dental glagolskoga korijena id-, it- slavonski pisci uglavnom ne provode metatezu i jotaciju.
Sekundarne skupine tj, dj (< tj, dj) ostaju nepromijenjene. Rije je o
imenicama koje uvjete za jotaciju imaju u svim padeima, ali se mogu oslanjati na jednostavnije srodne rijei u kojima nema uvjeta za jotaciju (na glagolski pridjev trpni, odnosno na imenice cvit, sud, brat, lito i sl.). S neizvrenom jotacijom su i rijei kojima se uzor za uvanje nejotiranoga dentala nalazi ne samo u srodnih rijei nego i u veini njihovih vlastitih oblika. Takve su
imenice i-vrste na -t, -d, koje uvjete za jotaciju imaju samo u instrumentalu
jednine, ali se ona ne provodi.
Sekundarne su skupine stj, zdj (< stj, zdj) uvijek tako zapisane: gvozdje, litja, grozdje. Mareti (1910: 197) je smatrao da je u takvim sluajevima rije o nesavrenosti grafije slavonskih pisaca i tvrdi da se i izgovaralo, no oito je da su stari slavonski pisci jasno razlikovali grafeme za foneme
// i // od neslivenih skupina /t+j/ i /d+j/. Maretia opovrgava i studija Stjepana Ivia (1913: 197) koja pokazuje da u posavskom govoru, osim tj, dj
> , , postoje i neizmijenjene govorne skupine tj, dj.
Slavonski pisci biljee i jotiranje i nejotirane primjere, to je oito u
sljedeim primjerima:
- Radni: bratye, godicta, uitlotiu, miloctom, zacticchegnem, poglavya, milocte, bezpametye, naglotiu, bratye, pogargiuyete, milloardya;
- Grlii: kartjanski, zapovigeno, djacskoga, martju, mochi;
- Bai: naregiena, ite, megiu, uskarnutia, miloardie, tugie, bratie;
125
Loretana FARKA
- Meci: godista, priatye, uskarsnutie, uzaatie, naiti, uskarsnutyem, vodokartje, ochitegnye, naatye, bratya, naydes, milotyom, pomociom, miloardya;
- Brauljevi: bratjo, gospoje, igiuchi, izagie, guozgia;
- Bai: miloserdje, poniznotiu, doatie, oxalostegnie, razargjuj,
oxalosten;
- Kesi: bratjo, miloserdje, igjae, radotju;
- Vilov: smuchivao, poglavje, gvoxgje, pichu, naslagjenje, igje, takogjer;
- Lipovi: pohogjen, uregjeno, uskersnuche, igju, zdravlje, milotiom,
pametjom, kripotiom, kerscianki, litje;
- Kanili: jakotju, sidalicte, snigye, poctenye, prignutje, radgya;
- E. Pavi: priminutje, bratja, kertjani, kertenje;
- Knezovi: poniznotiom, kerschiana, mnoxnoztiom, tarotiom, plemenstina, stiti, istite;
- Milunovi: milotju, blagodarnotju, izagye, igyuchi, nadvlagyuju,
Priscatja, dojti;
- M. A. Reljkovi: plodenju, prolitje;
- Tadijanovi: ubavistenye, najdesch, csudenya, dojde, uskersnutje,
uzaschatje, posvechjenye, kertjanluk, pricetenye, porodjenye, guozdje,
miloerdje, pogerdenye, trepnutje, rodjaku;
- Pavievi: mlagjanih, brachu, igjete, doide;
- Rapi: trenutje, megju, djavao, miloserdje;
- Doen: med, igye 'ide', karvjom, ishtesh, xegya;
- Blagojevi: kertjantvu, dopushchieno, bratja, skupshtinom, zaxgano;
- Kneevi: ufatjenje, vitnjak, xedja, provertjene, mudrotju, ljutotju, xedji;
- Lanosovi: xedjah, dojde;
- Velikanovi: uputjenja, bitje, rodjen, zapovidjenja, rodjena, pod
oblatju, kertjanskih, nadahnutje, iznashatje, Gopoje, pogerdjuju, obratjenje, oxalotjena;
- Mandi: takojer, kripotjom, okratjenih, gvozdje;
- Mandiki: unidi 'unii', dojde, kerten, solju, vitlotju, xedje, utocitje, nevidjena;
- tefanac: dojti, vodokertja, dojde;
- Ivanoi: dojde, vertjat, dojde, poyde, oprascha, izajde, skupshtini,
dojdesh, sagradjenoj, ponudjaju, miloerdje, kartjanska, dojduchi, bratju;
- Katani: povodjenja, prividjeno, ochutjenja, sidje, idjashe, susritje,
kradje, djavlu, pritji;
126
- Stojanovi: navishtuje, radotjom, cvitja, vodjau, izajti, neuredjenje,

vodjashe, izpratjen, takogjer;
- Kordi: bratjo, cvitje;
- Serti: kerstjanskoga, Uzashatje, Prishatja, Obrachenje, ocitjenje,
navishtenju, uputjenje, medju, uskernutje, tugje, naredjenje, uvridjenja,
utocitje, bitje, milotjom, naredjen;
- Tomikovi: naredjenje, pridobitja, unidje, marnotjom, obilnotjom,
gvozdju, otide, slobodnotjom, uregjivat, odugjivat, med 'meu', daxdjase,
xedjam;
- Bonjak: grozdjeh, dojde, pojdoshe;
- Leakovi: naiti, kertjanah, prishastja, doide, nagnutja;
- Turkovi: kerstanskim, sladje, rukovodjincima, kertenja, rodjaka,
xedgjat, xedgju;
- J. S. Reljkovi: zashtitenje, metje, kratji;
- Petali: oxalostjenih, dojde, nagnutjah, zabludenje, kertenju, miloerdje, bratjom, providjenja, mutjenje, nasladjivati, pridje, pitje, dodje;
- Marevi: milotjom, zaboravaotjom, kervjom, mertjom, vlatjom,
rodjenu, prignutjem;
- Nagy: kripoztjom, moguchnoztjom, bitye, pohlepnoztjom, urotenye;
- J. Mihali: svitja, zadovoljnostju, radostju, dojde, najdoshe, pojti, nakitjena, bratja, zadovoljnostju;
- K. Pavi. milostyom, posvetyenog, mudrostyom, xalotyom, medyami, vichnyak, uvikovitenye, rodjen, ugodnotyom, mudroskuppshtinu,
evangyeoskih;
- evapovi: rodjen, bratju, grozdje, rodjenom, providjenje;
- Filipovi: dojde, projde, tugjem, radostjom, milostjom, tugje;
- Jai: providjenje, miloserdja, zashtitenju, dogadjaj, zacsudjeni, oprostjenje, grozdje;
- Horvth: s' dopustjenjem, nashastja, uzashastja, dojti, svichnjaka, svitlostjom, radostjom, dojduche, kervolocsnostjom, providjenje, zacsetja, medju, nadanutju, kerstjanom;
- Pustai: opshtina, takojer, najde, kerstjanske, metje, uvridjenja, bitje,
ochutuje, poniznostjom, shetje, mladji, miloserdje;
- A. Mihali: prolitje, med' izmeu, cvitje, ositja 'osjea', dodje, svratjo 'svraao', kerstjanstva, rodjen, gospoja, dojti.
Prikazani primjeri potvruju kako su slavonski pisci slijedili morfonoloki nain pisanja. Oni uglavnom ne provode jednaenje po zvunosti u vezama korijenskoga morfema sa sufiksom, no dosta je primjera u kojima je u
takvim vezama provedeno jednaenje po zvunosti, a to upuuje i na fono127
Loretana FARKA
loko pravopisno naelo. Na granici korijenskoga morfema i prefiksa pak

prevladava neprovoenje jednaenja po zvunosti, a sluajevi u kojima je
jednaenje po zvunosti na granici korijenskoga morfema i prefiksa provedeno su rijetki. Slina je situacija i s neispadanjem dentalnih suglasnika pri emu u skladu s morfonolokim pravopisnim naelom suglasnici d i t ne ispadaju. Morfonolokom nainu pisanja svjedoi i neprovoenje jotacijskih promjena u nekim sluajevima. Najbolji je primjer i grafijsko razlikovanje fonema // i // od neslivenih skupina /t+j/ i /d+j/.
Iako je zamjetno isprepletanje morfonolokoga i fonolokoga naina
pisanja, prevladavanjem morfonolokoga pravopisnog naela slavonski dopreporodni pisci slijede svoje prethodnike i pruaju uzore hrvatskim piscima
19. stoljea. Od Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza iz 1892. godine u Hrvata
se ustaljuje fonoloko-morfonoloko pravopisno naelo.1 Izgovaramo, primjerice, hrvacka, hrvacki, a piemo hrvatska, hrvatski, izgovaramo pisau,
gledau, a piemo pisat u, gledat u, izgovaramo potiniti, a piemo podiniti. Izgovaramo neznam, a piemo ne znam. Veina slavenskih jezik danas
ipak koristi morfonoki pravopis.
Literatura
Bai, Antun. 1732. Istina katolicsanska illiti skazagnie upravgliegniapaononoga xitka kartianskoga s zabillixegniem zablugiegnia garckoga odmetnictva, illiti garcskie erexiah, u
koieu nerichno upali, odkadue od Rimske czarkve oddilili,
Budim, 570 str.
Bai, Antun. 1773. Xivot majke Boxje, kraljice i gospoje nasse
prisvete divice Marie popraviteljice gria Eve, i povratiteljice milosti o dove gospoje Ocitovan i obvavlje slucxbenici vojoj Marii od
Agride, Duvni Manatira Neozkvernjenoga Zacecha Sserafinskoga Reda Svetoga Oca Franceka. Peuh, 404 str.
Badurina, Lada. 1990. Hrvatska (orto)grafija prije pojave prvoga
pravopisa : Rijeka. Dometi : znanstveno-kulturna smotra Matice
hrvatske, Ogranka u Rijeci 23, 10 , str. 657665.
Blagojevi, Adam Tadija. 1773. Predika od jedinstva u kerstjanstvu. Be, 139 str.
Bonjak, Vasilij. 1792. Ispisanje ratta turskoga pod Josipom cesarom II. Pocetog godine 1787. po jednome Regemenskom Patru
skupljeno, i u tihoveh sloxeno za razgovor narodu ilyricskom prikazano. Osijek, 247 str.
1
128
Izuzetak je razdoblje od 1942. do 1945. godine.
Brauljevi, Lovro. 1730. Dobar put putovagnia krstianskogh u

rai vicsgniega uxivagnia to jest vladaliscta za pravo i korisno sluxiti
Bogu u davnacsgniemu glassnomu poglavitomu Brattinstvu konopnogh pojassa francsesckanskoga : davno uzdignutomu u manastiru
svetoga Ocza Francsescka, male Brattje redovnicskogh obsluxegnia
Provinczie srebrno bossanske : u Budimskome gorniemu varoscu i
mloghima drughim misti iste provinczie : i boglma uregienomu godine Issukrstove 1730. Budimskogh uzechia iliti oslobogiegnia od
Turskogh duscmanstva csetrdesset i csetvrte. Budim, 160 str.
Brauljevi, Lovro. 1730. Uzao scerafinske (nascki) goruchie
gliubavi tri put svezan to jest kratko ali temeglito popissagne pocsetka, ukoregniegnia i racsiregnia davnascgniegh poglavitogh iliti
Archi-Brattinstva konopnogh pojassa patriarke svetoga ocza Franczescka : u tri dijla razdiglieno, od kojih parvi mechie prid ocsi koren, pocsetak, rasciregne, otaistva i duxosti potribitogh obsluxegnia Brattinstva : drugi tomacsi oprosctegnia i daje mloghe lipe i
potribite nauke zdravom karstianskom virovagniu, ufagniu i bogogliubnom dilovagniu kripostih : trechi pripissuje zakon vladagniu
posebitom i opchienom Brattinstva i broi oprosctegnia kojase
sobsluxegniem istoga dobivaju / sve pripravglieno, sloxeno i pod
tlacs dato strudom i sperom o. f. Lovre Bracsuglievicha, zavitnika
gore spomenutogh reda... Budim, 578 str.
Brozovi, Dalibor. 1972./73. O nekim naelnom pitanjima pravopisne i ortoepske norme : Zagreb. Jezik XX, 1, str. 1219.
Brozovi, Dalibor. 1976. O opim jezinim i izvanjezinim uvjetovanostima standardnonovotokavske pravopisne problematike sa
stanovita njezina historijata i suvrenoga stanja : Sarajevo. Radovi
III, Institut za jezik i knjievnost u Sarajevu, str. 4958.
Doen, Vid. 1767. Jeka planine koja na pisme Satyra i Tamburasha Slavonskoga odjekuje i odgovara [Stihovi]. Zagreb, 160 str.
Doen, Vid. 1768. Axdaja sedmoglava bojnim kopjem udarena, i
nagargyena iliti sablast griha sedam glavni griha razdilyenoga
oshtrom istinom pokarana i prikoreda. Zagreb, 297 str.
Filipovi, Adam. 1822. Razgovor priprosti; illiti: Vertlar s Povertaljemse razgovara. Osijek, 110 str.
Filipovi, Adam. 1823. Xivot velikoga biskupa, privelikoga
domorodca, i najvechega prijatelja nashega Antuna Mandicha. Peuh, 184 str.
Forko, Josip. 1886. Crtice iz slavonske knjievnosti 18 stoljea,
Osijek: pretisak Vinkovci: Privlaica 1994. (pretisak priredila Zlata
undali), 167 str.
129
Loretana FARKA
130
Grlii, Ivan. 1707. PUUT NEBESKI Ukazan coviku od Boga

po Svetoj Czarqui. TO JEST NAVK KARSTJANSKI V' Kratku obilato, i razborito itomacen u jezik Boanski, Venecija, 296 str.
Hadrovics, Lszl. 1944. Zur Geschichte der kroatischen rechtschreibung im XVIII. Jh.: Budapest, 50 str.
Hadrovics, Lszl. 1966. Pokuaj reforme latinikog pravopisa
1785. godine : Beograd. Anali Filolokog fakulteta u Beogradu 5,
str. 267272.
Ivanoi, Antun. 1786. Opivanje slicsno-ricsno groba Jozipa
Antuna Cholnicha od Cholke biskupa Djakovacskoga i Bosanskoga
[Stihovi] / davno jurve sloxeno po Jednomu u Slavonii dushah
upravitelju, slavne biskupije Zagrebachke misniku. Zagreb, 66 str.
Ivanoi, Antun. 1788. Pieszma od junachtva viteza Peharnika,
Regementa Ogulinszkoga Oberstara, koju Ogulinacz pieva nuz
tamburu kako on i Regement nyegov tri turszke chete koje biu zjurishem navalile na Drexnika Grada, posziche i u bieg natira. Zagreb, 8+nepag.
Ivanoi, Antun. 1788. Svemoguchi neba i zemlye Stvoritely skiticom pervoga, drugoga i trecsega poglavja Knjige Poroda, po
razumu S. Pisma nakichen i ispivan / po Antunu Ivanoshichu, biskupie Zagrebachke misniku svitovnomu. Zagreb, 123 str.
Ivanoi, Antun. 1812. Szlichno richni nadpis groba Zvekanovoga, kojega u sznu otacz dra Zvekan szebi prikazanoge jest vidio na
14 paragrafa razdilycnoga / [napisao Anton Ivanoi]. 17 str.
Ivi, Stjepan. 1913. Danai posavski govor : Zagreb. Rad JAZU
196 i 197, str. 124254; str. 9138.
Ivi, Stjepan. 1938./39. Etimologija i fonetika u naem pravopisu : Zagreb. Hrvatski jezik, str. 313.
Jai, Marijan. 1824. Istinito izpisanje csudotvorne prilike B.D.
Marie koja u Radnoj sverhu 150 godinah veche od bogoljubnih
kerstjanah poboxno se stuje : od dana do dana csesto s-novima
millostima sviti, gdi se zajedno objavljuje i lice stare i nove cerkve
radnanske / za vishu slavu Boxju i B.D. Marie kano i za osobito
utishenje bogoljubnih dushah, iz latinskoga u slavonski jezik po
Marianu Jaichu... prinesheno. Arad, 178 str.
Jai, Marijan, 1830. Vinac bogoljubnih pisamah. Budim, 165 str.
Jakobovi, Matija. 1710. Dikcionar, rukopis (autograf) Franjevakog samostana Visovac, 462 str.
Kanili, Antun. 1754. Obilato duhovno mliko to jest Nauk Kerstianski / illiricskoj illiti slovinskoj dicsici darovan, Zagreb, 191 str.
Kanili, Antun. 1760. Primoguchi i sardce nadvladjuchi uzroci

S-Kripotnimih Podpomochmah Za Lyubiti Gopodina Isukarsta
spoasitelya nascega Sa vim ardcem, a vom ducom, i sa vom
jakotju. Zagreb, 270 str.
Kanili, Antun. 1773. Mala i svakomu potribna bogoslovica. To
jest nauk kerstjanski. U tri Skule razdilyen, S obicsajnima Molitvami, i Pismami, Za dicu, koja igyu u Skulu od Nauka Kertjanskoga.
Trnava, 258 str.
Kanili, Antun. 1766. Bogoljubnost molitvena, Trnava, 564 str.
Kanili, Antun. 1780. Sveta Roxalia panormitanska divica / nakichena i izpivana po Antunu Kanislichu Poxexaninu Be, 125 str.
Kanili, Antun. 1780. Kamen pravi smutnye velike illiti Pocsetak, i uzrok istiniti rastavlyenya Cerkve istocsne od zapadne. Osijek, 907 str.
Katani, Matija Petar. 1786. Pridhodna Bilixenya od Dillorednog
Zemlyomirja. Rukopis Franjevakog samostana u Budimu. 37 str.
Katani, Matija Petar. 1791. Fructus auctumnales, Zagreb, 78 str.
Katani, Matija Petar. 1809. Pisme Davidica ILXVIII, Zagreb:
rukopis u Arhivu Franjevakog samostana, 52 str.
Katani, Matija Petar. 1815. Etymologicon Illyricum, Budimpeta: rukopis Sveuiline knjinice u Budimpeti, sign. H 13, Catal.,
1473 str.
Katani, Matija Petar. 1820. Index Latino-Illyricus, Budimpeta:
rukopis Arhiva Franjevakog samostana u Budimpeti, sign. K VI
4, 676 str.
Katani, Matija Petar. 1831. Sveto pismo starog zakona, sv. I,II,
III, IV; Sveto pismo novog zakona, sv. I, II, Budim str.
Kesi, Nikola. 1740. Epistole i Evangjelia priko sviju nedilja i
blagi dneva svetih godissnji. I Muka Gospodina nass. Isukersta po
Matti, Marku, Luki, i Ivanu, u jedno sloxena. Po redu Rimskoga
Misla Clem. Papae VIII. i Urb. VIII. razrediena. Stroskom Pokojnoga gosp. Antuna Kesicha, Gragjanina Budimskoga doverssena.
A s-nastojanjem Brata njegova O.P. Fra Nicolae, Reda S. Franae
Obsluxitelja Provinciae Bosnae-Argentinae pocseta; Koj u vrime
strassnae kugae, s-truda prissavssi na vicnji pokoj, drugoj Bratji
pocseti posao ostavisse, koja Bratja i doverssise. God. Gos. 1740.
Z - dopusstenjem staressina, Budim, 466 + 64 str.
Knezovi, Antun Josip. 1759. Kruna obderxavaiucsiu stanie apostolsko izpovidnika sviu ogoggledalo. Peta, 281+52 str.
Knezovi, Antun Josip. 1761. Xivot svete Olive. Peta, 79 str.
131
Loretana FARKA
132
Kneevi, Petar. 1776. Mukka gospodina nashega Isukersta i

placs divice Marie majke njegove. Osijek, 210 str.
Kordi, uro, 1790. Pisma od plemenite csette Horvatah u Budim za pohodit szvetu krunu odlazechih / izpivana po G. K. Zagreb,
15 str.
Kosti, Mita. 1937. Pokuaj beke vlade oko uvoenja narodnog
jezika i pravopisa u srpske, hrvatske i slovenake kole krajem 18.
veka : Beograd. Prilog za knjievnost, jezik, istoriju i folklor XVII,
sv. 2.
Krsti, Kruno. 1962. Latinica kod Hrvata, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 5 : Zagreb, str. 476477.
Lanosovi, Marijan. 1778. Neue Einleitung zur slavonischen
Sprache, Osijek, 272 str.
Lanosovi, Marijan. 1782. Boggomolna knjixica iz pismah Davidovih cerkvenih knjigah pomnjivo sloxena, i na svitlost dana za duhovnu korist dushah kerstjanski. Budim, 129 str.
Lanosovi, Marijan. 1794. Evangjelistar iliricski za sve Nedilje i
Svetkovine priko godine scsetirima Gospodina nashega Isusa Krista mukama. Na bistrij razum i csistije shtijenje izveden po O. f.
Marianu Lanossovichu starinom Gjurichu Bogoslovja i Zakona
Crkvenoga igdashnjemu Shtioniku, a sadanjemu Derxave Kapistranske Otajniku Reda S. O. Franceska Man. Brat. od obsluteljah,
Budim, 514 str.
Leakovi, Bernardin. 1795. Govorenja za sve nedilje godishnje
na sluxbu pripovidaocah, a na korist slishaocah : sastavita po otcu
fra Bernardinu Leakovich, Reda S. Otca Franceshka serafinskoga,
Derxave S. Ivana Kapistrana Osijek, 8+263+9 str.
Leakovi, Bernardin. 1798. Nauk od poglavitih stvarih kerstjansko-katolicsanskih po O. Fra Bernardinu Leakovich Reda S. Francishka, Derxave S. Ivana Kapistrana, shtiocu bogoslovice i xupe
sharengradske sluxitelju istomacsit,na svitlost izdat. Budim,
X+11-490+19 str.
Lipovi, Jerolim. 1750. Dussu csuvaiuche pohodjenje. To jet:
Oniu, koi na Nebeskih Darovih, Miloergju, i Milotimah fale,
slave, i uzviuiu iedno Boxan, Budim, 432 str.
Mandi, Antun, 1779. Uputjenje k' slavonskom Pravopisanju za
potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie, Budim, 32 str.
Mandiki, Petar 1779. Samogovorenja illiti dushevni razgovori
svetoga Augustina. Osijek, 175 str.
Mareti, Tomo. 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem
slovima, Zagreb: Djela JAZU IX, XIII + 406 str.
Mareti, Tomo. 1910. Jezik slavonskijeh pisaca, prilog istorikoj

gramatici hrvatskoj ili srpskoj, Zagreb: Rad JAZU 180, str. 146233.
Marevi, Ivan. 1803. Vaga vrimena i vikovicsnosti, to jest Razlika
megju vrimenitim i vikovicsnim O. P. Ivana Euzebie Nieremberga
D. I. misnika odavna iz Shpanjskoga jezika na Talianski, a sada iz
Talianskoga na Illiricski prineshenapo Ivanu Marevichu, stolne
Pecsujske Cerkve kanonikugodine 1791. Osijek, 90+100+58+88+
+53 str.
Mati, Tomo. 1945. Prosvjetni i knjievni rad u Slavoniji prije
preporoda, Zagreb: Djela HAZU XLI, 169 str.
Meci, imun. 1726. Cvitak pokornih aliti Knisxice Sedam pismi
pokorni, S officiom S. Krixa, B. Divicze Marie, Od Marvtvy, Duha
Svetoga, S Puutom S. Krixa, i s drugima mlogim bogogliubnim
Molitvam, kako i s naukom Karstianskim, nakichiegnie. Po Oczu
M. P. Fra Simunu Mecichiu pripouidaoczu i shtioczu od Suete Bogoslouicze Generalomu slavne Prouinczie Bossanske, Reda male
Bratye svetoga Serafinskoga Patriarke Franczescka, izuagiene u
Jezik Illyricski i sloxene. Godista od kupliegna nassega
MDCCXXVI..., Budim, 28+472 str.
Mihali, Antun. 1830. San u vrime Svecsanoga Uvoda Prisvitloga, i Priposhtovanoga Gospodina Pavla Sucsicha od Pacser, u Biskupiu Stolnih Cerkvah, Bosanske, illiti Djakovacske i Srimske zakonito ujedinjenih. Novi Sad, 12 str.
Mihali, Antun. 1832. Narodno veselje Triuh Kraljevinah u Vrime Naimenovanja Priuzvishebnoga, i Prisvitloga Gospodina Poljobojnog-Marshala-Mistoderxnika, Carstva Tajnog' Vishnika, i po
Slavonii i Srimu Kommandirendera, Gospodina Francishka od Vlasits za Svitlih Kraljevinah Slavonie, Kroacie, i Dalmacie Slavnog'
Bana, i Njegovog Svecsanog' uvoda u ovo isto Sjajno Dostojanstvo.
Novi Sad, 15 str.
Mihali, Josip. 1828. Narodkinja vila; prisvitlomu i priposhtovanomu gospodinu Pavlu Mathii Sucsichu. Budim, 15 str.
Mihali, Josip. 1831. Domorodkinja vila; prisvitlomu, i priposhtovanomu gospodinu Pavlu Mathii Sucsichu. Budim, 23 str.
Milunovi, Josip. 1759. Scest nedilyah naposctenye s. Aloyxie
Gonzage, druxbe Isusove ispovidnika, odregyenih i s-razlicsitim za
svaki dan molitvamih i drugim stvarmah nakichenih / [Jozip Millunovich, druxbe Isusove M. A.]. Zagreb, 303 str.
Mogu, M.-Vonina, J. 1969. Latinica u Hrvata, Radovi Zavoda
za slavensku filologiju 11, Zagreb, str. 6181.
133
Loretana FARKA
134
Mogu, Milan. 1971. Fonoloki razvoj hrvatskog jezika : Zagreb.

Matica hrvatska, 100 str.
Mogu, Milan. 1995. Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb: Globus, 205 str.; drugo proireno izdanje, Zagreb: Globus
1995., 234 str.
Pavi, Emerik. 1762. Prosvitljenje i ogrianje jesenog i zimnog
doba iliti nediljne i svecsane predike, priko jeseni i zime dolazeche.
Budim, 132+131 str.
Pavi, Emerik. 1764. Epistole i Evangjelja priko sviu Godissnji
Nediljah i Svetkovinah s- dvima mukama, po Mathaeu i Ivanu ispisanima, Po Uregjenju Rimskoga Missala, i Naredbi Svetoga Tridentinskoga Sabora sloxena i u Slovinski, iliti Illyricski Jezik trechiput pristampana, i od zamersitog sstivenja ocsistita. Po O. F.
Emerichu Pavichu, Lecturu Jubilatomu, i sad. Diffinituru, Prov. S.
Ivana Capistrana, Budim, 504 str.
Pavi, Emerik. 1769. Rucsna knjixica, za utiloviti u Zakon Katolicanski obrachenike; za narediti, i na richno priminutje doveti
bolesnike, i na mert odugjene; i hza priveti na paononi Zakon razdvojnike. Peta, 174 str.
Pavi, Emerik. 1808. Epistole i Evangjelja priko sviu godishnji
nediljah i svetkovinah... U Budimu, Sa slovima Kraljevske Magjarske Mudroskupshtine, Budim, 436 str.
Pavi, Karla. 1816. Pokopno govorenye o sprovodu priuzvishenoga, prisvitloga, priposhtovanoga gospodina antuna Mandicha. Osijek, 28 str.
Pavievi, Josip. 1762. Kratkopis poglavitii dogagjajah sadassnje
voiske megju Mariom Tereziom kraljicom od Macxarske i Friderikom IV. kraljem od Brandiburske od pocsetka godine 1756. do
sverhe godine 1759. : dio pervi / koje u deset poglavji metnu i toliko pisamah sloxi don Ivan Zanicsich cerkve s. Katarine u Dubrovniku nadpop i mudruznanja naucsitelj. Peta, 350 str.
Pavievi, Josip. 1783. Epistolae Ad Religioos intra Prouinciam
A.R.P. Ioseph Pauieuich Minitri Prouincialis A Capitulo
Prouinciali an 1783 die 28 Aug. Budae celebrato Vsque ad Congregationem Tolnenem Pars Prima
Pavievi, Josip. 1783. Ad Religioos intra Prouinciam Pars
Secunda
Pavievi, Josip. 1783. Epistolae Ad Religioos extra Prouinciam A.R.P. Ioseph Pauieuich Minitri Prouincialis A Capi-
tulo Prouinciali an 1783 die 28 Aug. Budae celebrato Vsque ad

Congregationem Tolnenem
Petali, Grgur. 1797. Utishenje oxalostjenih u sedam pokorni pisama Kralja Davida. Iztomacseno : u toliko promishljanja, s-nikima od csiste ljubavi Boxje i iskernjega, molitvama zaderxano:Sloxeno od Gergura Peshtalicha, S. Francishka serafinskog'
redovnika, Derxave S. Ivana Kapistrana, Budim, 8+248+3. str.
Pranjkovi, Ivo. 2007. Slovopis i pravopis fra Jeronima Lipovia, Studia Slavica 52, Akadmiai Kiad, str. 357362.
Pranjkovi, Ivo. 2008. Latinika grafija budimskoga franjevakog
kruga i Kujundi-Marijanovievo 'lipopisanje' : Sarajevo. Zbornik
radova sa znanstvenog skupa Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (17042004). Franjevaka teologija, str. 281298.
Radni, Mihovil. 1683. Pogargegnie izpraznosti od sviyeta. V trii
diela razdiegleno. De contemptv vanitatvm mvndi. Libri tres Illiryco idiomate. Sloxeno i izuageno u Iezik Slouinsky Bosansky, iz Suetoga Pisma i Razlikye izkuscanie naucitegla i Pisaca. Po Fra Mihaylu Radnichiv Baaninv pripouidaou, sctiou Generalomu, Iurue za Ministru i Kusctodu Prouiniae Bosnae Argentinae. Reda
Male Bratye Suetoga Franescka. Romae, 12+566 str.
Radni, Mihovil. 1683. Razmiscglagna pribogomiona od glivbavi
Boxye. Meditationes devotissimae amoris Divini. Sloxena i izuagena u Iezik Slovignsky Bosansky, iz Suetoga Pisma i razlikye izkuscanie nauitegla i pissaa. Po Fra Mihaylv Radnichiv Baaninv,
pripouiedaou, sctiou Generalomu, Iurue za ministru i kusctodu
Prouinie Bosnae Argentine. Reda Male Bratye Suetoga Franescka. Romae, 12+403 str.
Rapi, uro. 1762. Svakomu po mallo illiti predikae nediljne zajedno s korizmenima svima duhovnim pastirom vehoma koristnae a
pravovirnim karstjanom osobito hasnovitae kojae stanje, i svakoga
csovika vechianje u sebbi uzdarxaju i temelj evangjeoskoga zakona, svakomu i nesetnomu obilato navisstuju, Peta 744 str.
Reljkovi, Josip Stipan. 1796. Kuchnik shto svakoga miseca priko
godine: u polju, u erdu, u bashcsi, oko marve i xivadi, oko kuche, i
u kuchi csiniti, i kako zdravje razloxno uzderxati ima, Iz dugovicsnog Vixbanja tarih Kuchnikah povadih, i u Slavonskom Glau
izdade Josip Stipan Relkovich. Osijek 1796 : pretisak Slavonska naklada Privlaica 1994. (priredio Josip Bratuli). Vinkovci, 87 str.
Reljkovi, Matija Antun. 1762. Satyr illiti divyi csovik u vershe
Slavoncem. : pretisak Slavonska naklada Privlaica 1994. (priredio
Josip Bratuli). Vinkovci, 159 str.
135
Loretana FARKA
136
Reljkovi, Matija Antun. 1767. Nova slavonska i nimacska grammatika, Zagreb, 560 str.
Reljkovi, Matija Antun. 1776. Prava, i pomljivo ispisana
ovcsarnica illiti uvixbani nauk kakose ovce po dobrom godenju u
najpodpuniu verstu okrenuti, i u njoj uxderxati moguh. Osijek,
127/130/+14 str.
Sekuli, Ante. 1982./3. Stariji hrvatski podunavski pisci o svome
jeziku i pravopisu : Zagreb. Filologija 11, str. 99147.
Serti, uro. 1807. Jezgra nauka kerstjanskoga, pisme, i molitve
bogoljubne, za sluxbu, i zabavu duhovnu puku kerstjanskomu prikazane. Osijek, 129 str.
Stojanovi, Josip. 1787. Dvostruka ljubav otvorena u prikazalishtu. Osijek, 17 str.
Stojanovi, Josip. 1790. Kratak pridgovor duhovni. Osijek, 14 str.
Stojanovi, Josip. 1794. Smert priuzvishenoga gospodina Gedeona Loudona, sve skupshtine vojnicske viteza najkripotniega, i generala najstarjega, navishtena vojnikom slavene regemente Gradishe,
u Shlezij u sellu Shmrovitz. Budim, 14 str.
Stojanovi, Josip. 1794. Tuxba dushe i tila osudjena, kojase kako
niki govore, u snu svetom Bernardu prikaza. Budim, 15 str.
Stojanovi, Josip. 1795. Uspomena opshenskoga suda prikazana
bogoljubnomu puku kerstajanskomu. Budim, 29 str.
olti, Julije. 1967. Lovro Brauljevi (1685.1737.) prvi zaetnik naeg fonetskog pravopisa (1730. godine). Zagreb. Kolo 6,
str. 588592.
tefanac, imun. 1781. Pisma od Ivana Salkovicha silnog viteza i
junaka, svemu narodu Illyricskomu za vikovitu uspomenu od jednoga Illyra sloxita.Osijek, 48 str.
Tadijanovi, Bla. 1761. Svashta pomallo illiti kratko sloxenje
immenah i ricsih u illyrski i nyemacski jezik, koje sloxi otacz Blax
Thadianovich franciscan thaborski, i suxanyah czearskih duhovni
sluxbenik, Magdeburg, 214 str.
Tomikovi, Aleksandar. 1791. Josip poznan od svoje brache.
Osijek, 52 str.
Tomikovi, Aleksandar. 1794. ivot Petra Velikoga, cara Rusije,
izpisan od arkimandrije Antonije Katifora i trei put na svitlo dan u
jezik talijanski, a sada prineen u iliriki slavonski s malim nadodanjem, Osijek: novo izdanje priredio Ivan Maro, Budimpeta
1876., 194 str.
Turkovi, Antun Josip. 1795. Xivot svetoga Eustachie, s'naukom

kerstjanskim vire svete, apostolske, katolicsanske rimske cerkve.
Osijek, 320 str.
Turkovi, Antun Josip. 1798. Pridavak knigi od xivota s. Eustachie s'naukom kerstjanskim slicsno-ricjom sloxenoj. Osijek, 8 str.
Velikanovi, Ivan. 1777. Serafinskoga sv. O. Frane ivot. Osijek
Velikanovi, Ivan. 1778. Promiljanja po nediljah. Osijek
Velikanovi, Ivan. 1780. Prikazanje razpushtene kcheri, velike
poslije pokornice, svete Margarite iz Kortone. Osijek, 96 str.
Velikanovi, Ivan. 1787. Uputjenja katolicsanska u razgovore
sloxena, i u tri dila razdiljena, Osijek, 528 str.
Velikanovi, Ivan. 1803. Svete Teresia divica duhovna reda karmelitanskoga za prikazu u jezik talianski sloxena, i u iliricski privedena. Osijek, 68 str.
Vilov, Stjepan. 1736. Kratak i krotak razgovor megju
Kertianinom i Ritianinom Pod imenom Franceska i Theodoa
Nad plemenitim i ugodnim nazivanjem adanjim Fahljen Isus
Ucinjen i sloxen od iednoga Minika, Reda Svetoa Franceska
Provincie Boanske, Budim 1736., 63+8 str.
Vince, Zlatko, 1960. Rad pravopisne komisije u Zadru 1820 : Zadar. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
Vince, Zlatko, 1970. Grafijsko-pravopisna pitanja pretpreporodnog i preporodnog doba u Slavoniji, Zbornik radova I. znanstvenog
sabora Slavonije i Baranje, Osijek, str. 773810.
Vince, Zlatko. 1990. Putovima hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb: Matica hrvatska, 695 str.
Vonina. Josip. 1981. Doenova Jeka planine i jezino-pravopisna problematika : Osijek. Zbornik o Vidu Doenu i Blau Tadijanoviu, JAZU Centar za znanstveni rad Osijek, str. 9199.
Vonina, Josip.1988. Jezina batina, Split: Knjievni krug, 390 str.
Vonina, Josip. 1990. evapovieve zamisli o reformi hrvatske
latinice, Zbornik radova o fra Grguru evapoviu, JAZU, Osijek
1990., str. 155173.
137
Loretana FARKA
Loretana FARKA
PHONOLOGICAL AND MORPH-PHONOLOGICAL
SPELLING PRINCIPLE OF SLAVONIAN
PRE-ILLYRIAN AUTHORS
The paper shows which spelling principle is used by Slavonian preIllyrian authors. Examples confirm that Slavonian authors followed morphphonological spelling principle. Mainly they do not apply sound alternations
in combinations of a root morpheme with a suffix, but there are more than a
few examples where in such combinations a sound alternation is applied,
which then suggests the phonological spelling principle. When it comes to a
root morpheme and a prefix combination there is no sound alternation, and
the cases where a sound alternation in a root morpheme and a prefix combination is applied are rare. We have a similar situation with non dropping of
dental consonants where by following the morph-phonological principle
consonants d and t do not drop. The absence of iotation alternations in some
cases also supports the morph-phonological spelling method. Although the
overlapping between the morph-phonological and phonological spelling
principle is noticeable, by the prevalence of the morph-phonological spelling
principle, Slavonian pre-Illyrian authors follow their predecessors and provide role models for Croatian 19th century writers.
Key words: phonological and morph-phonological spelling, Slavonian
pre-Illyrian authors, sound alternations, non-dropping of the dental
consonants, the iotation
138

UDK 811.163.42'373.48
Izvorni nauni rad
Mirjana Matea KOVA (Split)

Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveuilita u Splitu
mirjana.kovac@fesb.hr
Damir HORGA (Zagreb)
Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
dhorga@ffzg.hr
POTAPALICE U HRVATSKOM JEZIKU

Rad obrauje fenomen potapalica kao jednog od oblika govorne disfluentnosti. Zvuni zapis na hrvatskom jeziku u trajanju
od gotovo osam sati transkribiran je na uzorku od 101 ispitanika,
studenata tehnikih studija na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i
brodogradnje u Splitu. Ispitana je raspodjela uestalih potapalica
openito i prilikom samoispravljanja te postojanje statistiki znaajne razlike s obzirom na mjesto njihova pojavljivanja u okviru izriaja. Govornici vrlo uestalo upotrebljavaju nefonemski odsjeak
hm, neovisno o mjestu pojavljivanja. Potapalica ovaj statistiki
znaajno ee koristi se unutar samog izriaja i govorniku pomae
prebroditi trenutni zastoj u traenju adekvatnog podatka. Potapalica znai statistiki znaajno ee sugovornika uvodi u izriaj, a
govorniku daje potrebno vrijeme kako bi poruku planirao. Rezultati
rada potvruju stajalite da napori u planiranju poruke rezultiraju
odgaanjem procesa proizvodnje govora, pri emu su potapalice
prvenstveno u slubi kupovanja dodatnog vremena zbog konceptualnog planiranja i lingvistikog kodiranja. Govornici ne pokazuju
sklonost da sugovornika upozore na predstojee samoispravljanje.
Kljune rijei: proizvodnja govora, govorna disfluentnost, potapalice, spontani govor
1. Uvod
U nepripremljenoj komunikaciji izriaji se proizvode spontano, a disfluentnosti se javljaju kao popratna pojava govornog planiranja i pokuaja da
se uskladi govorni izraz s ostalim kognitivnim procesima (Horga, 2008). Govornu fluentnost kari (1984:15) objanjava na sljedei nain: Neki govor139
Mirjana Matea KOVA & Damir HORGA
nici mogu glatko, bez zastajkivanja, pogreaka i popravljanja izvoditi govorne vratolomije dugih izriaja sloene jezine i izgovorne strukture, dok se
drugi spotiu ve pri izgovaranju jednostavnih kratkih govornih nizova.
Horga i Pogaj Hadi (2002) definiraju fluentnost kao govor prirodnog tempa bez oklijevanja, zastajkivanja, ponavljanja, ispravljanja, potapalica, te
punih i praznih stanki procesiranja, primjeren informacijskom i komunikacijskom optereenju izriaja, to sve pretpostavlja efikasno i usklaeno funkcioniranje svih razina govorne proizvodnje.
Teoretiari govorne proizvodnje (npr. Levelt, 1989, Fox Tree, 1995)
smatraju da napori u planiranju poruke rezultiraju odgaanjem procesa proizvodnje govora te da je planiranje poruke najtee na poetku izriaja kada
treba odabrati i oblikovati poruku te cjelokupnu prozodiju. Disfluentnosti se
openito definiraju kao phenomena that interrupt the flow of speech and do
not add propositional content to an utterance (Fox Tree 1995:709). Sainjavaju ih prekidi (unutar fraze ili rijei), ponavljanja rijei ili fraza, ponovna
zapoinjanja izriaja, produavanja glasnika, te zvune stanke kao to su uh i
um. Fox Tree (1995) te Bortfeld i sur. (2001) procjenjuju da se disfluentnosti
u spontanom govoru pojavljuju otprilike est puta na 100 rijei.
Pojedini autori razliito pristupaju disfluentnostima u govornoj proizvodnji. Chomsky (1965) smatra da su to pogreke koje nastaju prilikom primjene znanja jezika u stvarnoj izvedbi, te da bi trebale biti iskljuene iz lingvistike teorije. Goldman-Eisler (1968) miljenja je da su te pogreke vrijedne analize, budui da otkrivaju dodatne informacije o samoj izvedbi. Levelt
(1989) zastupa stav da su dodaci izvedbi iskonski dio jezika, kojima takoer
pripadaju i samoispravljanja pogreaka. Clark i Fox Tree (2002) promatraju
disfluentnosti kao dodatke izvedbi. Naime, govornici koriste primarne signale kojima izraavaju komunikacijsku namjeru, te kolateralne u vidu razliitih
dodataka (well, I mean...), pomou kojih komentiraju sam proces govorne
proizvodnje ili pruaju informacije o njegovom tijeku. Kao najuestalije dodatke izvedbi u engleskom jeziku navode uh i um.
U literaturi postoje terminoloke razlike, pri emu pojedini autori uh i
um nazivaju popunjenim ili zvunim stankama (engl. filled pauses), kako bi
ih razlikovali od tihih stanki (engl. silent pauses) (npr. Goldman-Eisler,
1968, Shriberg, 1994, Brennan i Schober, 2001). S druge strane, Clark i Fox
Tree koriste termin potapalice (engl. filler), dok Levelt (1989) razlikuje vrlo
jednostavne ureivake izraze (engl. editing terms), meu kojima su nefonemski odsjeak er; that is; sorry; I mean, te sloenije that's impossible; I
will start again, pomou kojih govornik signalizira sugovorniku da je dolo
do potekoa u tijeku procesa proizvodnje govora. U engleskom jeziku su,
osim najuestalijih uh i um, vrlo uestale zvune stanke well i I mean. Uz
osnovno imaju i implicirano znaenje, odnosno znaajnije djeluju na metako140
Potapalice u hrvatskom jeziku
munikativnoj nego na propozicionalnoj razini. To znai da je njihova funkcija vie usmjerena uspjenoj komunikaciji nego official business of the communication (Clark, 1996:24). Nadalje, ovim potapalicama kupuje se potrebno vrijeme za odreene procese proizvodnje govora, ukljuujui planiranje, odabir rijei, ili ponovno zapoinjanje pogreno zapoete sintaktike
konstrukcije. Takoer, njima se sluatelja eksplicitno moe upozoriti na nadolazee izmjene onog to je upravo reeno, te sluatelj moe ak naslutiti o
kakvoj se izmjeni radi, odnosno je li rije o ispravku pogreke ili dodatnom
specificiranju obavijesnog sadraja izriaja (Levelt, 1989).
U nastavku rada opisuju se potapalice kao indikatori potekoa u procesiranju govora, njihov utjecaj na sluatelja te mjesto pojavljivanja u okviru
izriaja. Zatim se iznose cilj i metodoloki postupci rada, kojima slijede rezultati istraivanja i zakljuak.
2. Potapalice kao sastavni dio spontanog govora
Unato injenici da su disfluentnosti popratna pojava i sastavni dio
spontanog govora, veina istraivanja razumijevanja govorenog jezika bavi
se fluentnim i proienim izriajima. Razlog je uvrijeeno stajalite da su
disfluentnosti semantika buka u kanalu koja naruava razumijevanje poruke
(Brennan i Schober, 2001). Meutim, iako te pojave naruavaju fluentnost izriaja i ponekad rezultiraju negramatikim izriajima, ljudski parser1 ne doivljava slom kada se susretne s neproienim izriajima, zato to ovjek
ima uroene mehanizme pomou kojih razlikuje disfluentni od fluentnog govora. Parser je programiran tako da procesira dijelove izriaja i u nesavrenom obliku (Ferreira i Bailey, 2004). Bortfeld i sur. (2001) miljenja su da
disfluentnosti ne tvore semantiku buku, nego da naprotiv sluatelja upozoravaju na govornikove potekoe u nekoj od faza govorne proizvodnje. Potekoe se mogu pojaviti na svakoj razini procesiranja, odnosno za vrijeme planiranja, leksikog prizivanja i artikulacije govornog plana. Arnold, Fagnano i
Tanenhaus (2003) takoer zastupaju stav da su disfluentnosti informativni
dio govornog signala te da ne predstavljaju semantiku buku.
Pojedini modeli procesiranja govora (npr. Stolcke i Shriberg, 1996) ne
ukljuuju disfluentnosti, jer su autori miljenja da disfluentnosti ne pripadaju
izriaju i ometaju komunikaciju, te da sluatelj filtrira poruku. S druge
strane, veina autora nedavno objavljenih radova odbacuje takav stav
(Stewart, 2007), budui da je spontaneous human speech notoriously disfluent (Brennan i Schober, 2001: 274). Ferreira i Bailey (2004), te Lau i
Ferreira (2005) ispitivali su integraciju disfluentnosti u gramatiku strukturu,
1
Parsing je proces pomou kojeg se odreuje sintaktika struktura rijei u reenici (Erdeljac, 2009).
141
odnosno inkrementalno procesiranje. Prevladavajue je miljenje da sustav

za razumijevanje govora radi inkrementalno (Levelt, 1989), to znai da se
pojedini dijelovi ulaznog podatka obrauju parcijalno. Nakon to se dio predverbalne poruke proslijedi formulatoru, konceptualizator poinje raditi na
iduem dijelu poruke, neovisno o tome je li se prethodni dio poruke jo uvijek procesira. To znai da artikulacija izriaja moe zapoeti prije nego to je
govornik zavrio planiranje cijele poruke, te da parser ne poinje slagati reenine sastavnice tek nakon to se ulazni podatak oisti od disfluentnosti.
That the information available in disfluencies is useful is consistent with an incremental interpretation process that continually
monitors, recognizes, and compensates for flaws in the delivery of
spontaneous spoken utterances (Brennan i Schober, 2001:295).
Pojedina istraivanja usmjerena su ispitivanju utjecaja nekih oblika

disfluentnosti na sluatelja. Howell i Young (1991) ustvrdili su da sluatelji
lake interpretiraju izriaje, ukljuujui i samoispravljanja, ukoliko su popraeni tihim stankama. Ispitujui sluateljevu osjetljivost na govornikove disfluentnosti, i Brennan i Williams (1995) doli su do slinih zakljuaka. U njihovu istraivanju govornici su odgovarali na pitanja iz opeg znanja, a sluatelji su trebali procijeniti koliko je govornik siguran u ispravnost danog odgovora. Odgovori kojima su prethodile zvune stanke uh i um procijenjeni su
kao manje vjerojatno tonima u odnosu na odgovore kojima su prethodile tihe stanke jednakog trajanja. Ustvrdili su da govornici proizvode vie uh i um
kada nisu sigurni u tonost odgovora. Fox Tree (2001) ustanovila je da se
sluateljeva panja poveava u trenutku kada uje uh, te da disfluentnosti
mogu neposredno pogodovati razumijevanju rijei ako se nalaze uz njih. Potapalica uh uestalije se pojavljuje u sluajevima kada govornik ima manjih
potekoa u prizivanju leksikih jedinica, a potapalica um ukoliko se radi o
zahtjevnijim procesima (Clark i Fox Tree, 2002). Autori promatraju uh i um
kao sastavne dijelove poruke koju govornik pokuava prenijeti, te iako eksplicitno ne pridonose propozicionalnom sadraju poruke, ipak se pomou
njih sugovornika izvjetava o samoj izvedbi.
Fox Tree (2002) zakljuuje da postoji razlika izmeu upotrebe potapalica you know i I mean. Govornik se s you know fokusira na sluatelja i
njegove zakljuke, a s I mean na samog sebe, ukazujui na nadolazee izmjene u izriaju. Smatra da se upotreba tih potapalica moe objasniti i drugaije. S you know govornik ohrabruje sluatelja da se usmjeri na vlastite ideje,
dok I mean upozorava sluatelja da se vie usredotoi na govornikove misli.
You know ukazuje na promjene koje predstoje u izriaju (and I was the only
person there that was sort of remotely, you know competent to speak) (Fox
Tree, 2002:743), za razliku od I mean, koja je u slubi dodatnog pojanjavanja (the interview was-it was alright I mean I handled it like a competent
142
undergraduate) (Fox Tree, 2002:743). Upotreba stanki je u veoj mjeri osobina spontanog govora, zato to kod pripremljenog govora govornik unaprijed organizira tijek svojih misli sa svim moguim izmjenama, te je naelno
manja potreba za you know i I mean (Fox Tree, 2002).
Fox Tree (2002) smatra da bi uh i um kao i ostali uzvici (ah ili oh) u
engleskome jeziku trebali imati leksiki status i biti definirani kao rijei pomou kojih govornik signalizira odgaanje proizvodnje. Njihovo osnovno
znaenje bilo bi used to announce the initiation of what is expected to be a
minor, or major, delay in speaking (Clark i Fox Tree, 2002:86). Uh ukazuje
na manje potekoe u izvedbi koje e biti otklonjene nakon krae stanke, dok
um ukazuje na duu stanku, odnosno vee potekoe u planiranju izriaja.
One bi, kao i sve ostale rijei, uz osnovno trebale imati implicirano znaenje,
koje se oituje u prenoenju razliitih poruka from speakers who want to
keep the floor to speakers who are inviting their addressees to speak (Fox
Tree, 2002:90). S druge strane, O'Connell i Kowal (2005) suprotstavljaju se
prijedlogu da uh i um dobiju status engleskih rijei, zato to je njihovo znaenje i klasifikacija upitna. Autori u svom istraivanju nisu potvrdili da uh i um
signaliziraju nadolazee odgaanje, iako to ne znai da ove stanke ne bi mogle imati funkciju signaliziranja potekoa u proizvodnji izriaja.
Istraivanja upuuju da disfluentnosti mogu pozitivno djelovati na komunikaciju, ne samo zato to daju govorniku dodatno vrijeme za planiranje
izriaja, nego zato to obavjetavaju sugovornika o govornikovim potekoama. ekajui da govornik nastavi zapoetu konstrukciju, sugovornik moe
naslutiti razlog problema, predvidjeti sadraj izriaja koji slijedi, pripremiti
se za njega ili ponuditi pomo govorniku (Clark, 2002, Shriberg, 2005).
Brennan i Schober (2001) te Fox Tree (2002) zakljuuju da uh ispred ispravka pogreke moe sugovorniku pomoi da kompenzira narueno razumijevanje uslijed pogreke. Zvuna stanka prua dodatno vrijeme koje sugovorniku
pomae odbaciti pogrenu poruku i zamijeniti je novom. Rezultati istraivanja koje su proveli Brennan i Schober (2001) ukazuju da zvune stanke na
poetku izriaja na eksplicitan nain upuuju na probleme u planiranju izriaja, te da se njima signalizira da e rije biti zamijenjena drugom. And not
only is pausing a bit before a repair (in the editing interval) not harmful, but
it buys time for the listener to cancel the unintended part of the message
(Brennan i Schober, 2001:295).
Arnold, Fegnano i Tanenhaus (2003) takoer su miljenja da govorne
stanke imaju funkciju da pomognu sluatelju razumijeti poruku, te da ih govornici automatski proizvode kada se pojavi potekoa u govornom planu.
Stewart (2007) je proveo istraivanje s ciljem ispitivanja da li govornici namjerno koriste disfluentnosti kako bi sluateljima signalizirali potekoe u
planiranju izriaja. On razlikuje lingvistiku izvedbu i kompetenciju. Lingvi143
stika izvedba ukljuuje rjeavanje problema u planiranju pomou disfluentnosti, pri emu govornik nema namjeru sugovornika upozoriti na postojei
kognitivni napor. S druge strane, kod lingvistike kompetencije govornici namjerno koriste disfluentnosti kako bi sugovornika upozorili na potekoe prilikom planiranja poruke. Stewart (2007) je manipulirajui brzinom govora doao do zakljuka da se koliina pogreaka i disfluentnosti s poveanjem brzine govora takoer znaajno poveava. Rezultati su potvrdili da su neki oblici
disfluentnog govora poput produavanja glasnika, oklijevanja i samoispravljanja rezultat lingvistike izvedbe, odnosno da govornik nema namjeru sugovornika upozoriti na potekoe u nekoj od faza govorne proizvodnje. Meutim, pojavljivanje zvunih stanki ili potapalica (uh ili um) nije se sa sigurnou moglo pripisati izvedbi, ali ni kompetenciji. Istraivanje nije potvrdilo namjernu upotrebu ovog oblika disfluentnog govora, kojim bi se signalizirali
problemi u proizvodnji izriaja kao to to tvrde Clark i Fox Tree (2002).
Istraivanja usmjerena na prouavanje mjesta pojavljivanja razliitih
oblika disfluentnosti u okviru izriaja potvruju da se disfluentnosti, poglavito potapalice i ponavljanja, uestalije pojavljuju na poetku reenica ili fraza, nego na nekim drugim mjestima (npr. Shriberg, 1994, Clark i Wassow,
1998). Shriberg (1994) je analizirala pojavljivanje uh i um na poetku i unutar izriaja. Analizirajui tri razliita korpusa, zakljuila je da uh i um pokazuju sistematine razlike u pogledu mjesta pojavljivanja. Um se statistiki
znaajno ee javlja na poetku izriaja, to objanjava potekoama u
proizvodnji. The form 'um' may be used relatively more often during planning of larger units, while 'uh' may be relatively likely to reflect local lexicaldecision making (Shriberg, 1994:154). Slini rezultati potvreni su u istraivanju Smitha i Clarka (1993), koji naglaavaju da se uh i um razlikuju s obzirom na njihovu komunikativnu funkciju: prvi obino signalizira krae prekide, dok drugi ukazuje na ozbiljnije potekoe kod planiranja poruke. U njihovu istraivanju ispitanici su trebali odgovoriti na 40 injeninih pitanja. Vrijeme odgaanja odgovora bilo je due u sluajevima kada su izriaji zapoinjali s um (prosjeno 8.83 sekunde) nego s uh (prosjeno 2.65 sekunda).
Clark i Fox Tree (2002) takoer su prouavali mjesto pojavljivanja uh i um u
izriaju. Oni smatraju da govornici nadgledavaju svoj govor te da vrlo promiljeno koriste odreenu potapalicu. Kada govornik nije mogao nastaviti zapoeti izriaj, tada je s uh i um signalizirao sugovorniku da je dolo do potekoe u tijeku procesa proizvodnje govora. Razlozi nemogunosti nastavka zapoetog izriaja mogu biti razliite prirode. Ponekad govornik ima potekoa
s planiranjem, traenjem adekvatne rijei u mentalnom leksikonu, ili je nesiguran u ispravnost onog to treba rei. S druge strane, osim navedenih uzroka,
govornik zvunim stankama ili potapalicama takoer moe implicirati neke
druge razloge trenutnog zastoja. U nekim sluajevima govornik ne eli da mu
144
sugovornik preotme rije, ili od njega trai pomo u nastavku izriaja, a ponekad ima namjeru sugovorniku prepustiti rije i slino. Kada je rije o potekoama u fazi planiranja, najee na poetku izriaja, statistiki znaajno ee
koristi se um, a kada se problem pojavi unutar izriaja, tada se statistiki znaajno ee pojavljuje uh. Zakljuuju da govornik zvunom stankom uh signalizira kraa odgaanja i prekide, a s um prekide dueg trajanja.
Kognitivni napor vaan je indikator disfluentnosti, to je potkrijepljeno
rezultatima istraivanja u kojima se disfluentnosti, naroito potapalice, ee
pojavljuju ispred duih izriaja (Oviatt, 1995, Shriberg, 1996) ili ako je tema
nepoznata (Bortfeld i sur., 2001). Takoer, uestalije se pojavljuju prije sadrajnih nego funkcionalnih rijei (Maclay i Osgood, 1959), kao na primjer u sluajevima prizivanja manje uestalih leksema iz mentalnog leksikona (Levelt,
1983). Levelt (1989) ustvruje da postoji korelacija izmeu disfluentnosti i leksike uestalosti, odnosno da se ureivaki izrazi uestalije pojavljuju ispred rijei koje se ne koriste esto, a rjee prilikom prizivanja uestalijih leksema.
U prilog stajalitu da se zvunim stankama rjeavaju potekoe u konceptualnom planiranju govori i istraivanje od Watanabea i sur. (2004), koji
su analizirajui govorni uzorak na japanskom jeziku istaknuli da su reenice
koje su izgovorene nakon zvunih stanki sadravale vie rijei nego one reenice kojima nisu prethodile stanke. Watanabe i sur. (2008) ukazuju da se
disfluentnosti pojavljuju kao predznak nadolaska kompleksnijih sastavnica,
neovisno o mjestu pojavljivanja u izriaju, te da odraavaju govornikove potekoe i potrebu za dodatnim vremenom pri planiranju sljedeih sastavnica.
Oviatt (1995) te Brennan i Schober (2001) istraivali su okolnosti u kojima disfluentnosti variraju. Zakljuuju da su ljudi naelno disfluentniji u dijalozima i kada se obraaju sugovorniku, nego u monolozima i u govoru namijenjenom stroju. You know i I mean se u prosjeku pojavljuju dva puta ee u
konverzacijama nego u formalnim intervjuima (Stubbe i Holmes, 1995).
Za hrvatski jezik o problematici potapalica provedeno je malo istraivanja. Horga (1994) je u istraivanju fluentnosti u spontanom govoru u elektronikim medijima ustanovio da se razliiti oblici disfluentnosti pojavljuju 7.6
puta u minuti ili nakon svakih 7.9 sekundi na HTV-u, a 8.4 puta u minuti ili
nakon svakih 6.9 sekundi u govoru na lokalnom radiju. Dvije vrste disfluentnosti (nefonemski odsjeak i leksikalizirane potapalice) o kojima se u ovom
radu raspravlja razliito su distribuirane u ta dva elektronika medija. Tako nefonemski odsjeak ini 56.6% svih disfluentnosti na HTV-u i 52.1% na lokalnom radiju, a leksikalizirane potapalice 4.5% na HTV-u odnosno 30.1% na
lokalnom radiju. Govor na prvom programu televizije moe se ocijeniti kao
formalniji, kontroliraniji i kultiviraniji u odnosu na govor lokalnog radija i ta
razlika osobito se oituje u uporabi leksikaliziranih potapalica kojih u govoru
lokalnog radija ima znaajno vie. U drugom istraivanju u kojem se raspravlja
145
o procesima samoispravljanja govornika u govornoj proizvodnji isti autor je

(Horga, 1997) na govornom uzorku od 140 minuta radijskih emisija na kojem
je registrirano 200 samoispravljanja takoer promatrao i pojavljivanje nefonemskog odsjeka i ostalih potapalica. Analiza je provedena na temelju modificiranog RIM (Repair Interval Model) modela (Hirschberg, 1995) prema kojem se cijeli interval sastoji od dijela izriaja u kojem govornik ulazi u pogreku, same pogreke, prekida fluentnosti i intervala disfluentnosti prije ispravljanja pogreke i samog ispravljanja. Oba istraivanja pokazala su da je uporaba
nefonemskog odsjeka znatno ea od uporabe leksikaliziranih potapalica.
Rezultati dosadanjih istraivanja veinom zauzimaju stajalite da zvune stanke ili potapalice, kao jedna od vanjskih manifestacija disfluentnog
govora, ne predstavljaju semantiku buku u kanalu kojom se naruava razumijevanje poruke, te da njima govornik signalizira sluatelju da je dolo do
potekoa u nekoj od fazi procesiranja govora.
3. Cilj i metodoloki postupci
Ovaj rad analizira najzastupljenije potapalice (zvune stanke) u hrvatskome jeziku u govoru studenata tehnikih fakulteta, njihovu raspodjelu i
mjesto pojavljivanja u okviru izriaja. Pokuava se odgovoriti na pitanje koju
funkciju ima odreena potapalica na metakomunikativnoj razini, te u kolikoj
su mjeri zastupljene kod samoispravljanja, kako bi se utvrdilo da li govornik
potapalicom upozorava sugovornika na predstojei ispravak.
Ispitivanje se provelo na uzorku od 101 ispitanika, studenata prve godine Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu kojima je
hrvatski materinski jezik. Varijable povezane s potapalicama ispitane su na
testovima govornog opisivanja statikih i vremenskih konstelacija. U prvom
zadatku studenti su pogledali crtani film, koji je odabran zbog pretpostavke
da njegov sadraj predstavlja znaajan kognitivni napor u smislu diskursne
organizacije. Drugi i trei zadatak ukljuivao je opisivanje rasporeda namjetaja u prostoriji, a u etvrtom zadatku ispitanici su na temelju crtea oblikovali sadrajno nepovezane izriaje. U petom zadatku ispitanici su na temelju
crtea trebali ispriati priu. Varijable fluentnosti govora zabiljeene i transkribirane su na temelju individualnog audio-snimanja govornika. Zabiljeeni
su svi sluajevi pojavljivanja neleksikaliziranih (nefonemski odsjeak hm) i
leksikaliziranih zvunih stanki ili potapalica.
4. Rezultati analize i rasprava
Ispitanici su izgovorili ukupno 52795 rijei u svim zadacima. Ako se
podaci razmatraju u vremenskoj domeni, treba naglasiti da su studenti govorili gotovo punih 8 sati. Uzorak govora za pojedinog ispitanika trajao je prosjeno 4.72 minute.
146
4.1. Distribucija potapalica

Na slici 1 prikazana je raspodjela pojedinih potapalica u njihovu
ukupnom broju. Vidljivo je da nefonemski odsjeak hm (npr. hm hm Johnny
Bravo se nalazi u umi s mamom...; hm njegova majka odjednom pone pjevati hm onu poznatu hm malu nonu uspavanku) predstavlja vie od 80%
ukupnog broja svih potapalica. Potapalice znai (npr. znai ovo je crti u
kojem se govori o Johnny Bravu koji; znai crti poinje tako da su Johnny
Bravo i njegova majka u umi; znai ulazimo s june strane u sobu) i ovaj
(npr. ovaj majka ga je ostavila samoga; ulazim u ovaj sobu i vidim ispred sebe hm naslonja) pojavljuju se u neto vie od 10% sluajeva, a sve ostale
(OK, je li, zapravo, ta ja znam, onaj, ovako, kako da kaem, ajmo re, dakle,
evo itd.) u manje od 10%. Takva raspodjela potapalica ukazuje na iznimno
uestalu upotrebu nefonemskog odsjeka hm u hrvatskom jeziku u populaciji
studenata tehnikih studija.
Podaci o uestalostima potapalica i njihovu mjestu pojavljivanja u
okviru izriaja vidljivi su iz tablice 1. Nefonemski odsjeak hm pojavljuje se
7.584 puta na 100 rijei ili svakih 13.186 rijei. Slijedi da je pojavljivanje nefonemskog odsjeka uestalije nego pojavljivanje svih oblika disfluentnosti
kod Bortfeld i sur. (2001), koji biljee oko 6 disfluentnosti na 100 rijei.
Znatno je manja uestalost pojavljivanja potapalica ovaj i znai. Potapalica
znai pojavljuje se 0.682 puta na 100 rijei ili svakih 146.653 rijei, dok se
potapalica ovaj pojavljuje 0.284 puta na 100 rijei ili svakih 351.967 rijei.
Slika 1: Postotni udjeli pojedinih potapalica

u ukupnom broju potapalica
147
Hi-kvadrat testom ispitano je postojanje statistiki znaajne razlike u

mjestu pojavljivanja pojedine potapalice, odnosno postojanje statistiki znaajne razlike izmeu pojavljivanja na poetku i unutar izriaja. Rezultati testa prikazani su u tablicama 2a, 2b i 2c.
Iz tablice 2a vidljivo je da nema statistiki znaajne razlike u mjestu
pojavljivanja odsjeka hm (2 = 0.256, df = 1, p = 0.613 > 0.05). S druge
strane, provedba testa za potapalicu znai, tablica 2b, rezultira statistiki
znaajnom razlikom u mjestu pojavljivanja (2 = 10.678, df = 1, p = 0.001
0.05), odnosno znai ee se koristi na poetku izriaja, za razliku od potapalice ovaj, tablica 2c, koja se statistiki znaajno uestalije upotrebljava
unutar izriaja (2 = 42.666, df = 1, p = 6.493 10 -11 0.05).
Pretpostavljalo se da e postojati statistiki znaajna razlika u mjestu
pojavljivanja potapalice hm, budui da je planiranje poruke najzahtjevnije
na poetku izriaja (Shriberg, 1994, Fox Tree, 2002). Meutim, nefonemski
odsjeak hm u ovom istraivanju pojavljuje se podjednako esto bez obzira
na to da li govornik zapoinje s izriajem ili unutar samog izriaja. Takva
raspodjela mogla bi se objasniti govornikim navikama i nedovoljnom svjesnosti o iznimno estoj upotrebi odsjeka hm. Govornicima je vano prenijeti
obavijest, te uglavnom ne vode rauna o nainu izraavanja.
POTAPALICA
Hm
MJESTO
poetak
izriaja
unutar
izriaja
ukupno
Znai
poetak
izriaja
unutar
izriaja
ukupno
Ovaj
poetak
izriaja
unutar
izriaja
ukupno
148
Np
pp (%)
100Np/r
r/Np
2018
50.400
3.822
26.162
1986
49.600
3.762
26.583
4004
100
7.584
13.186
211
58.611
0.400
250.213
149
41.389
0.282
354.329
360
100
0.682
146.653
35
23.333
0.066
1508.429
115
76.666
0.218
459.087
150
100
0.284
351.967
Ostale
poetak
izriaja
unutar
izriaja
ukupno
149
30.595
0.282
354.329
338
69.405
0.640
156.198
487
100
0.922
108.409
Np broj potapalica, pp postotni udjel mjesta pojavljivanja pojedine potapalice u ukupnom broju iste potapalice, r broj rijei
Tablica 1: Podaci o mjestu pojavljivanja i uestalosti potapalica
Dok analiza nefonemskog odsjeka ne rezultira statistiki znaajnom

razlikom u pogledu mjesta pojavljivanja, potapalice ovaj i znai ukazuju na
sistematinu razliku s obzirom na njihovo djelovanje na metakomunikativnoj
razini. Ovaj se statistiki znaajno ee koristi unutar samog izriaja i signalizira sugovorniku da je dolo do potekoa u nastavku izvedbe, a govorniku
pomae prebroditi trenutni zastoj u traenju adekvatnog podatka (npr. prva
opcija je bila ovaj da mu stavi sat ispod glave). S druge strane, znai statistiki znaajno ee sugovornika uvodi u novi izriaj, a govorniku daje potrebno vrijeme kako bi poruku planirao (npr. znai crti poinje scenom kada
Johnnyeva mama svome sinu ije ovaj odijelo).
hm
f0
ft
(f0 ft)2 / ft
Poetak izriaja
2018
2002
0.128
Unutar
izriaja
1986
2002
0.128
Ukupno
4004
4004
2 = 0.256
df = 1
p = 0.613
f0 empirike frekvencije, ft teoretske frekvencije, 2 testovna veliina, df

broj stupnjeva slobode, p vjerojatnost dobivanja istih ili ekstremnijih vrijednosti testovne veliine od dobivene vrijednosti, kada je nul-hipoteza tona
Tablica 2a: 2 test poloaja nefonemskog segmenta hm u okviru izriaja
149
znai
f0
ft
(f0 ft)2 / ft
Poetak izriaja
211
180
5.339
Unutar
izriaja
149
180
5.339
Ukupno
360
360
2 = 10.678
df = 1
p = 0.001

Tablica 2b: 2 test poloaja potapalice znai u okviru izriaja
ovaj
f0
ft
(f0 ft)2 / ft
Poetak izriaja
35
75
21.333
df = 1
Unutar
izriaja
115
75
21.333
Ukupno
150
150
2 = 42.666
p = 6.49310-11

Tablica 2c: 2 test poloaja potapalice ovaj u okviru izriaja
4.2. Potapalice u funkciji ispravljanja

U nastavku rada izloena je analiza potapalica u funkciji samoispravljanja, kako bi se utvrdilo da li potapalicama govornik upozorava sugovornika na izmjenu ili dopunu upravo izreenog. Prilikom analize koritena je
Leveltova (1983) klasifikacija pogreaka i samoispravljanja. Ona ukljuuje
ispravak razliitom informacijom (engl. different information repair DR)
kojim se prvobitna obavijest zamjenjuje drugom. Takva pogreka javlja se na
razini konceptualizatora koji nije ispravno poredao obavijesti ili je kodirao
pogrenu obavijest, to u oba sluaja rezultira neadekvatnim predverbalnim
planom. Ispravak neprikladnog izriaja (engl. appropriacy repair AR) druga je kategorija samoispravljanja kojoj je cilj dodatno specificirati obavijesni
150
sadraj poruke. Posljednja kategorija ukljuuje ispravljanje pogreke (engl.

error repair ER), pri emu je predverbalni plan ispravan, ali je tijekom formulacije izabrana pogreno aktivirana rije, neprikladna sintaktika konstrukcija, pogrean morfem ili fonem.
Analiza potapalica u funkciji samoispravljanja ukljuuje iskljuivo
otkrivena samoispravljanja (to se u nastavku rada nee posebno naglaavati), jer se prikrivena mogu pouzdano identificirati samo pod laboratorijskim
uvjetima. Leveltovom (1983, 1989) teorijom perceptivne petlje objanjava se
otkrivanje pogrenog izlaznog podatka prije i poslije vanjske manifestacije.
U njegovu modelu postoje tri petlje (direktna kanala) povratne sprege koje se
vraaju prema monitoru, kako bi on provjerio konani proizvod procesa proizvodnje. Prva ili konceptualna petlja (Levelt, 1989, Blackmer i Mitton, 1991)
provjerava predverbalni plan s prvobitnom namjerom govornika prije nego
se proslijedi formulatoru na daljnju obradu. Druga ili unutranja petlja zaduena je za monitoring fonetskog plana ili tzv. unutranjeg govora prije artikulacije, to se naziva prikriveni monitoring (Wheeldon i Levelt, 1995). Ona
omoguava govorniku otkriti pogreku prije vanjske manifestacije. Proizvedeni izriaj provjerava se i nakon artikulacije, to sainjava vanjsku petlju
monitoringa koja ukljuuje akustiko-fonetski procesor. Prikrivena samoispravljanja odvijaju se na isti nain kao i otkrivena. S obzirom na to da ispravak nije artikuliran, prisustvo indirektnih manifestacija poput ponavljanja rijei ili fraze, zamuckivanja, produavanja glasnika, ponavljanja glasnika ili
slogova, te tihih stanki upuuju na postojanje takvoga procesa (Postma i
Kolk, 1992). Covert repairs are problematic data in that it is almost always
impossible to determine what the speaker is monitoring for (Levelt
1983:55). Levelt (1983) smatra da je svako oklijevanje koje ukljuuje potapalicu uh ukljueno u kategoriju prikrivenih ispravaka. Quite common are
covert repairs where the same word is repeated without change (Levelt,
1983:44). Postma (2000) smatra da je prikrivene ispravke teko pouzdano
klasificirati.
As such, certain classes of hesitations sometimes are considered
covert repairs, and sometimes they are not regarded as real repair
phenomena, but more as the direct result of difficulties in word
finding or conceptual selection. (Postma 2000:106)
Nefonemski odsjeak hm predstavlja vie od ukupnog broja potapalica prilikom samoispravljanja (165 odsjeaka hm u ukupnom broju od 219
potapalica prilikom samoispravljanja), slika 2a. Jo vei postotni udjel odsjeka hm (preko 4/5) moe se primijetiti kod samoispravljanja pogreaka u
ukupnom broju potapalica koje se koriste pri samoispravljanju pogreaka,
slika 2b. Na slici 2c vidljiv je znatno umanjeni udjel hm-a kod samoispravljanja neprikladnog izriaja, dok je povean udjel potapalice znai. Na drugoj
151
strani, ako se panja obrati na sliku 2d, gdje su prikazani postotni udjeli prilikom samoispravljanja razliitom informacijom, moe se primijetiti da je udio
potapalice znai tek neto vei od 2.5%. Na temelju prethodnih slika dolazi
se do zakljuka da nefonemski odsjeak hm predstavlja apsolutnu veinu potapalica kod samoispravljanja za svaku od razmatranih kategorija samoispravljanja. Ipak, njegov postotni udjel varira od preko 80% prilikom samoispravljanja pogreaka do samo 51.724% kod samoispravljanja neprikladnog
izriaja, gdje potapalica znai ima znaajan postotni udjel. Naime, ako potapalica znai prethodi samoispravljanju, ona esto sluatelja upozorava da
e upravo izgovoreni izriaj biti dodatno specificiran, odnosno prikladnije
oblikovan (Johnny probudi medvjeda koji se predstavi kao Chronos znai
gospodar vremena u svojoj pilji; hm nedavno je Ana kupila u gradu majicu
hm znai obinu kratku zelenu majicu).
Slika 2a: Postotni udjeli pojedinih potapalica kod samoispravljanja

u ukupnom broju potapalica kod samoispravljanja
152
Slika 2b: Postotni udjeli pojedinih potapalica kod samoispravljanja pogreaka

u ukupnom broju potapalica kod samoispravljanja pogreaka
Slika 2c: Postotni udjeli pojedinih potapalica

kod samoispravljanja neprikladnog izriaja u ukupnom broju potapalica
kod samoispravljanja neprikladnog izriaja
153
Slika 2d: Postotni udjeli pojedinih potapalica

kod samoispravljanja razliitom informacijom u ukupnom broju potapalica
kod samoispravljanja razliitom informacijom
Razmatrajui uestalost potapalice hm kod samoispravljanja po pojedinim kategorijama samoispravljanja, tablica 3a, moe se primijetiti da je njihov ukupni broj kod samoispravljanja 165. Ako se taj broj usporedi s ukupnim brojem od 4004 iz tablice 1, dobiva se da je potapalica hm u slubi samoispravljanja tek u neznatno vie od 4% sluajeva. Takoer, iz tablice 3a
moe se primijetiti da se hm pri samoispravljanju koristi 0.313 puta na 100
rijei, ili svakih oko 320 rijei. Pri tome je u svim kategorijama samoispravljanja, osim samoispravljanja pogreke, uestalost koritenja jako mala (svakih nekoliko tisua rijei). Uestalost potapalice znai po pojedinim kategorijama samoispravljanja prikazana je u tablici 3b. Jedino za tu potapalicu
vrijedi da je uestalost njenog koritenja prilikom samoispravljanja pogreaka i samoispravljanja neprikladnog izriaja vrlo slina, ali se kod samoispravljanja koristi tek svakih gotovo 3000 rijei. Uzimajui u obzir da je
ukupni broj potapalica znai pri samoispravljanju 18, a openito 360 (tablica 1), proizlazi da je postotni udjel potapalice znai kod samoispravljanja
u odnosu na ukupni broj samo 5%. Potapalica ovaj se jo rjee koristi prilikom samoispravljanja (svakih oko 4800 rijei), tablica 3c, a njen postotak
kod samoispravljanja u odnosu na ukupni broj potapalica je 7.33%.
154
hm
NpR
100 NpR / r
r / NpR
ER
117
0.222
451.239
AR
15
0.028
3 519.667
DR
26
0.049
2 030.577
RR
0.013
7 542.143
165
0.313
319.970
ER samoispravljanje pogreke, AR samoispravljanje neprikladnog izriaja,

DR samoispravljanje neprikladnom informacijom, RR samoispravljanje izvan
definiranih kategorija, R samoispravljanje, NpR broj potapalica kod samoispravljanja, r broj rijei
Tablica 3a: Uestalost potapalice hm kod samoispravljanja

po pojedinim kategorijama samoispravljanja
znai
NpR
100 NpR / r
r / NpR
ER
0.017
5 866.111
AR
0.015
6 599.375
DR
0.002
52 795.000
RR
18
0.034
2 933.056

Tablica 3b: Uestalost potapalice znai kod samoispravljanja

155
ovaj
NpR
100 NpR / r
r / NpR
ER
0.013
7 542.143
AR
0.004
26 397.500
DR
0.004
26 397.500
RR
11
0.020
4 799.545

Tablica 3c: Uestalost potapalice ovaj kod samoispravljanja

Iz tablica 3a-c i tablice 1 vidljivo je da potapalice imaju vrlo mali postotni udjel kada prethode samoispravljanju u odnosu na njihov ukupni broj,
to upuuje na zakljuak da se potapalice prvenstveno koriste kako bi se
kupilo vrijeme zbog planiranja poruke i lingvistikog kodiranja.
Analizirajui uestalost svih potapalica po pojedinim kategorijama
samoispravljanja, tablica 3d, vidljivo je da se potapalice u slubi samoispravljanja koriste 0.415 puta na 100 rijei ili priblino svake 241 rijei. Na potapalicu se nailazi svakih priblino 364 rijei kod samoispravljanja pogreke, dok se na potapalice kod ostalih kategorija nailazi znatno rjee. U posljednjem stupcu tablice 3d prikazani su postotni udjeli potapalica kod samoispravljanja u ukupnom broju samoispravljanja odreene kategorije. Postotni udjeli dovoljno su maleni da se moe zakljuiti da potapalice veinom
ne prethode bilo kojoj od kategorija samoispravljanja, kao i samoispravljanjima ukupno.
156
Potapalice
NpR
100 NpR / r
r / NpR
ppR (%)
ER
(NER=601)
145
0.275
364.103
24.126 %
AR
(NAR=198)
29
0.055
1820.517
14.646 %
DR
(NDR=189)
38
0.072
1389.342
20.106 %
RR
(NRR=26)
0.013
7542.143
26.923 %
R
(NR=1014)
219
0.415
241.073
21.598 %
ER samoispravljanje pogreke, NER broj samoispravljanja pogreaka, AR

samoispravljanje neprikladnog izriaja, NAR broj samoispravljanja neprikladnog izriaja, DR samoispravljanje neprikladnom informacijom, NDR broj samoispravljanja neprikladnom informacijom, RR samoispravljanje izvan definiranih kategorija, NRR broj samoispravljanja izvan definiranih kategorija, R
samoispravljanje, NR broj samoispravljanja, NpR broj potapalica kod
samoispravljanja, r broj rijei, ppR postotni udjel potapalica kod
samoispravljanja u ukupnom broju samoispravljanja
Tablica 3d: Uestalost svih potapalica kod samoispravljanja

Postotni udjel svih potapalica kod samoispravljanja u ukupnom broju

svih samoispravljanja od 21.598% iz tablice 3d moe se razloiti na postotne
udjele koji pripadaju pojedinim potapalicama, slika 3. Vidljivo je da nefonemski odsjeak hm ima viestruko puta vei postotni udjel kod samoispravljanja u odnosu na potapalice znai i ovaj, te ostale potapalice. Moe se zakljuiti da iako potapalice prate samoispravljanja u tek neto vie od 1/5 sluajeva, tablica 3d, ukoliko se takav sluaj dogodi, tada je uvjerljivo najuestalija potapalica nefonemski odsjeak hm. Budui da je hm najuestalija
potapalica u transkribiranom zapisu openito, moglo se oekivati da e isto
tako biti najzastupljenija kod samoispravljanja.
157
Slika 3: Postotni udjel pojedinih potapalica kod samoispravljanja

u ukupnom broju samoispravljanja
U tablici 4 izvrena je usporedba uestalosti potapalica po pojedinim

kategorijama samoispravljanja s ostalim autorima, ije taksonomije samoispravljanja doputaju usporeivanje. Kod usporedbe rezultata hrvatskog korpusa s autorima koji su ukljuili prikrivena samoispravljanja, izvrena su odgovarajua preraunavanja pomou kojih su prikrivena samoispravljanja izostavljena, a zbog ega je vjerodostojnost usporedbe u potpunosti ouvana. U
Leveltovom (1983, 1989) istraivanju sudjelovala su 53 ispitanika kojima je
nizozemski materinski jezik, a opisivali su uzorke na kojima su prikazani
kruii razliitih boja povezani strelicama, tako da je sugovornik iz govornikova opisa mogao rekonstruirati izgled crtea. Levelt je ukupno zabiljeio
959 samoispravljanja. Van Hest (1996) istraivala je osobitosti samoispravljanja u materinskom (nizozemskom) i stranom (engleskom) jeziku na uzorku od 30 ispitanika. Prvi zadatak odnosio se na prepriavanje sadraja radnje
prie na temelju crtea, a u drugom zadatku ispitanici su imali intervju s izvornim govornikom nizozemskog, a potom engleskog jezika. Ukupno je zabiljeeno 2079 samoispravljanja u nizozemskom jeziku. Van Hest (1996) objanjava razliitu distribuciju potapalica, koje prethode samoispravljanjima
kod Levelta, specifinom prirodom njegova zadatka koji namee posebnu
potrebu za preciznim odabirom smjera i boje kruia. U tom sluaju govorniku je potrebno vie vremena kako bi iz mentalnog leksikona prizvao odgovarajuu leksiku jedinicu, osobito ako je rije o odreenoj boji koju govornik
due vrijeme nije koristio ili je vrlo rijetko koristi. Zadnji red u tablici, koji
se odnosi na ukupna samoispravljanja, ukazuje na zakljuak da potapalice u
manjoj mjeri prethode samoispravljanjima, odnosno kod sva tri rada navedena u tablici 4 apsolutnoj veini svih samoispravljanja ne prethodi potapalica.
158
Takvi rezultati mogli bi se objasniti Leveltovom teorijom perceptivne petlje

kod samoispravljanja (Levelt, 1989). Direktni kanali povratne sprege vraaju
se prema monitoru koji nadgledava proces proizvodnje govora. Proizvedeni
izriaj provjerava se i neposredno prije same artikulacije, te se pogreke i neprikladnosti mogu otkriti prije nego to se izgovore. To znai da oblikovanje
ispravka moe zapoeti odmah nakon otkrivanja pogreke ili neprikladnosti,
odnosno prije njihove vanjske manifestacije (Hartsuiker i Kolk, 2001). Govorniku u tom sluaju nije potrebno dodatno vrijeme za planiranje ispravka,
to objanjava manje postotne udjele potapalica koje prethode samoispravljanjima openito.
Iako postoji stajalite da se zvunim stankama na eksplicitan nain sugovornika upozorava da e poruka biti zamijenjena (Brennan i Schober,
2001), rezultati dobiveni u ovom radu ukazuju da se potapalice prvenstveno
koriste kako bi se kupilo vrijeme zbog kognitivnog napora uslijed planiranja poruke i lingvistikog kodiranja, a ne s namjerom upozoravanja sugovornika na predstojei ispravak.
ppR (%)
Potapalice
Levelt, 1983
Van Hest,
1996
Kova, Horga,
2010
ER
61.654 %
35.950 %
24.126 %
AR
27.931 %
25.180 %
14.646 %
DR
50.000 %
11.864 %
20.106 %
RR
91.667 %
13.504 %
26.923 %
48.963 %
21.977 %
21.598 %

definiranih kategorija, R samoispravljanje, ppR postotni udjel potapalica kod
samoispravljanja u ukupnom broju samoispravljanja
Tablica 4: Usporedba uestalosti potapalica kod samoispravljanja

159
5. Zakljuak
Raspodjela potapalica ukazuje na iznimno uestalu upotrebu nefonemskog odsjeka hm u hrvatskom jeziku u populaciji studenata tehnikih
studija. Hm se pojavljuje podjednako esto bez obzira na to da li govornik
zapoinje s izriajem ili unutar samog izriaja. Takva raspodjela mogla bi se
objasniti govornikim navikama i nedovoljnom svjesnosti o iznimno estoj
upotrebi odsjeka hm. Govornicima je vano prenijeti obavijest, te uglavnom
ne vode rauna o nainu na koji se izraavaju.
Dok nefonemski odsjeak ne pokazuje statistiki znaajnu razliku s obzirom na mjesto pojavljivanja u izriaju, potapalice ovaj i znai ukazuju na
sistematinu razliku u pogledu njihova djelovanja na metakomunikativnoj razini. Ovaj se statistiki znaajno ee koristi unutar samog izriaja i signalizira sugovorniku da je dolo do problema u nastavku izvedbe, a govorniku
pomae prebroditi trenutni zastoj u traenju adekvatnog podatka. Znai statistiki znaajno ee sugovornika uvodi u novi izriaj, a govorniku daje
potrebno vrijeme kako bi poruku planirao.
Vrlo niski postotni udjel potapalica koje prethode samoispravljanjima
u odnosu na njihov ukupni broj ukazuje da se one prvenstveno koriste kako
bi se kupilo vrijeme potrebno za planiranje poruke i lingvistiko kodiranje.
Tek svakom petom samoispravljanju prethodi potapalica, to se moe objasniti teorijom perceptivne petlje u skladu s kojom oblikovanje ispravka moe
zapoeti prije nego to se pogreka ili neprikladnost manifestira na povrini.
Govorniku u tom sluaju nije potrebno dodatno vrijeme za planiranje ispravka, a time ni koritenje potapalice kojom bi dobio na vremenu. Na temelju
takvog odnosa potapalica i samoispravljanja moe se zakljuiti da govornici
ne pokazuju tendenciju upozoravanja sugovornika na predstojei ispravak.
Dobivena raspodjela i uestalost potapalica ukazuje da je u nastavi
potrebno poticati svjesnost o nunosti reduciranja preeste upotrebe nefonemskog odsjeka te openito upuivati na neophodnost razvijanja govornikih vjetina.
Potrebno je naglasiti da je ovo istraivanje bilo usmjereno prema populaciji studenata tehnikih studija, te da bi budua istraivanja mogla dati odgovor na pitanje da li zakljuci ovog rada vrijede i za opu populaciju. Isto
tako, budua istraivanja mogla bi ispitati kako sluatelji reagiraju i evaluiraju govor koji obiluje potapalicama, ponavljanjima i ostalim oblicima disfluentnosti.
160
6. Literatura
Arnold, J. E., Fagnano, M., i Tanenhaus, M. K. (2003). Disfluencies Signal Theee, Um, New information. Journal of Psycholinguistics, 32 (1), 2536.
Beattie, G. W., i Butterworth, B. L. (1979). Contextual probability
and word frequency as determinants of pauses and errors in spontaneous speech. Language and Speech, 22, 201211.
Bortfeld, H., Leon, S. D., Bloom, J. E., Schober, M. F. Brennan, S.
E. (2001). Disfluency Rates in Conversation: Effects of Age, Relationship, Topic, Role, and Gender. Language and Speech 44(2),
123147.
Brennan, S. E., i Schober, M. F. (2001). How Listeners Compensate for Disfluencies in Spontaneous Speech. Journal of memory
and Language, 44, 274296.
Brennan, S. E., i Williams, M. (1995). The feeling of another's
knowing: Prosody and filled pauses as cue to listeners about the
metacognitive states of speakers. Journal of memory and
Language, 34, 383398.
Clark, H. H., i Fox Tree, J. E. (2002). Using uh and um in spontaneous speaking. Cognition, 84, 73111.
Clark, H. H., i Wassow, T. (1998). Repeating words in spontaneous speech. Cognitive Psychology, 37, 201242.
Ferreira, F., i Bailey, K. G. D. (2004). Disfluencies and human language comprehension. TRENDS in Cognitive Sciences,8, 231237.
Fox Tree, J. E. (1995). The effects of false starts and repetitions
on the processing of subsequent words in spontaneous speech.
Journal of Memory and Language, 34, 709738.
Fox Tree, J. E. (2001). Listeners' uses of um and uh in speech
comprehension. Memory and Cognition, 29 (2), 320326.
Fox Tree, J. E. (2002). Interpreting pauses and Ums at Turn
Exchanges. DISCOURSE PROCESSES, 34 (1), 3755.
Goldman-Eisler, F. (1968). The distribution of pause duration in
speech. Language and Speech,4, 232237.
Hartsuiker, R. J., i Kolk, H. H. J. (2001). Error monitoring in
speech production: A computational test of the perceptual loop
theory. Cognitive psychology, 42, 113157.
Hirschberg, J. (1995). Prosodic and Other Acoustic Cues to
Speaking Style in Spontenous and Reading Speech. U: Kjell, E. &
P. Branderud: Proceedings of The XIIIth International Congress of
Phonetic Sciences, Stocholm, 1995. Vol 2, 3643.
161
162
Horga, D. (1994). Tenost govora u elektronikim medijima. Govor, XI, 2, 1522.

Horga D. (1997). Samoispravljanje u govornoj proizvodnji. Suvremena lingvistika. 23, 1-2, 91104.
Horga, D. (2008). Prekid izriaja i ponavljanje u govornoj proizvodnji. Philologica, 11, 3142.
Horga, D., i Pogaj Hadi, V. (2002). Govorna fluentnost u stranom jeziku: hrvatski i slovenski. Suvremena kretanja u nastavi
stranih jezika, 175-185.
Howell, P., i Young, K. (1991). The use of prosody in highlighting alteration in repairs from unrestricted speech. Quarterly
Journal of Experimental Psychology, 43, (A), 733758.
Kova, M. M. (2010). Govorne disfluentnosti u materinskom i stranom jeziku. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Zagreb.
Lau, E. F., i Ferreira, F. (2005). Lingering effects of disfluent material on comprehension of garden path sentences. Language and
Cognitive Processes, 20 (5), 633666.
Levelt, W. J. M. (1983). Monitoring and self-repair in speech.
Cognition, 33, 41103.
Levelt, W. J. M. (1989). Speaking: From intention to articulation.
Cambridge, MA: MIT Press.
Maclay, H., i Osgood, C. E. (1959). Hesitation phenomena in
spontaneous English speech. Word,15, 1944.
O'Connell, D. C., i Kowal, S. (2005). Uh and um revisited: Are
they interjections for signaling delay? Journal of Psycholinguistic
research, 34, 555576.
Oomen, C.C.E., i Postma, A., (2001). Effects of divided attention
on the production of filled pauses and repetitions. Journal of
Speech, Language and Hearing Research, 44, 9971004.
Oviatt, S. (1995). Predicting spoken disfluencies during humancomputer interaction. Computer Speech and language, 9, 1935.
Shriberg, E. (1994). Preliminaries to a theory of speech
disfluencies. Unpublished PhD dissertation. University of California. Berkley.
Shriberg, E. (1996). Disfluencies in Switchboard. Proceedings,
International Conference on Spoken Language Processing (ICSLP
'96), Philadelphia, 1114.
Shriberg, E. (2005). Spontaneous speech: How people really talk,
and why engineers should care. Proceedings of the 9th European
Conference on Speech Communication and Technology. Lisbon,
17811784.
Shriberg, E., i Lickley, R. J. (1993). Intonation of clause-internal

filled pauses. Phonetica, 50, 172179.
Smith, V., i Clark, H. H. (1993). On the course of answering
questions. Journal of memory and language, 32, 2538.
Stewart, O. W. (2007). An exploratory study into the intentionality
of disfluency production. MSc Psycholinguistics. The University of
Edinburgh.
Stolcke, A., i Shriberg, E. (1996). Statistical language modelling for
speech disfluencies. Proceedings of the International Conference
on Acoustics. Speech and Signal Processing, Atlanta, 405409.
kari, I. (1984). Mjerenje govora. U: Metrovi (ur.) Izbor i priprema kandidata za novinare, spikere i voditelje. Televizija Zagreb, Zagreb, 1230.
Van Hest, G. W. C. M. (1996). Self-repair in L1 and L2 production. Tilburg University Press.
Watanabe, M., Den, Y., Hirose, K., i Minematsu, N. (2004).
Types of clause boundaries and the frequencies of filled pauses.
Proceedings 18th Annual Convention of the Phonetic Society of
Japan, 6570.
Watanabe, M., Den, Y., Hirose, K., i Minematsu, N. (2008).
Clause types and filled pauses in Japanese spontaneous monologues. Speech Communication, 50, 8194.
Mirjana Matea KOVA (Split)

Damir HORGA (Zagreb)
FILLERS IN THE CROATIAN LANGUAGE
This paper deals with the filler phenomenon as a form of speech
disfluency. A recorded speech sample in the Croatian language lasting for
approximately eight hours has been transcribed, based on a corpus of 101
students of technical studies at the Faculty of electrical engineering,
mechanical engineering and naval architecture in Split. The distribution of
frequent fillers in general and while self-correcting has been analysed,
including the existence of statistically significant difference regarding the
position of occurrence in the utterance. The speakers use the unphonemic
segment hm very frequently, independently of the position of occurrence in
the utterance. The filler ovaj is statistically more frequently used within the
utterance, helping the speaker overcome the current delay, caused by his
search for adequate information. The filler znai has statistically more
163
frequently the function of leading the listener into the utterance, giving the
speaker the required time to plan the message. The results of this study
confirm the view that difficulties in message planning result in production
delay. Conequently, the primary function of fillers is to buy additional time
for conceptual planning and linguistic encoding. Speakers show no tendency
to warn the listener about the upcoming repair.
Keywords: language
spontaneous speech
164
production,
speech
disfluency,
fillers,

UDK 316.77
Pregledni rad
Elvira EMALOVI-DILBEROVI (Mostar)

Fakultet humanistikih nauka u Mostaru
levirka@hotmail.com
METAFORA U POLITIKOM DISKURSU
Autorica u radu nastoji pokazati prisutnost i funkciju metafore

u politikom diskursu na primjeru printanih medija u Bosni i Hercegovini tokom posljednjeg rata (19921995).
U tom smislu naroito se eli prikazati uestalost konceptualnih metafora te njihov utjecaj na formiranje identiteta diskursnih
uesnika i njihove meusobne relacije. Osim toga, cilj rada je analizirati ulogu navedenih konceptualnih metafora u diskursnom procesu polarizacije na nas i njih.
Istraivanje je usmjereno na politiki diskurs zastupljen u
Osloboenju (O), Slobodnoj Bosni (SB), Ljiljanu (Lj) i Danima
(D), a u samu analizu ula su 544 lanka.
Kljune rijei: metafora, politiki diskurs, identitet, semantika
Funkcija metafore u politikom diskursu

Politiki diskurs na primjeru printanih medija bogat je metaforama.
Diskursni uesnici esto poseu za metaforama kako bi:
a) prihvatili novonastalu kriznu situaciju;
b) iskazali osjeaje i stavove vezane za tu situaciju;
c) diskreditirali direktnog protivnika ili navodnog saveznika u toj situaciji.
Iznenauje tekstovna napuenost metaforama jer se u politikom diskursu oekuje turo, mehanizirano, naueno kazivanje. Metaforama se u
politikom diskursu na primjeru printanih medija upravo ubija zadani kanon politikog diskursa. Meutim, ne treba zanemariti injenicu da su metaforiki izrazi u istraivanom korpusu nastali kao produkt jednog novog vremena i specifinih ljudskih odnosa. Sudionici takvih dogaaja, u elji da opiu stvari i pojave, relacije i vlastiti identitet, koriste tu slikovitu figuru. Ipak,
bogatstvo metafora u istraivanom materijalu ne znai apriori uspjenost i
165
Elvira EMALOVI-DILBEROVI
efikasnost poruke niti bi trebalo oekivati da kod recipijenta razvija objektivan stav o situaciji i sudionicima dogaaja. Naprotiv, metafore u istraivanoj
grai najee ne podstiu na razmiljanje i na stvaranje vizuelne predstave
ve na formiranje negativnog stava o drugima.
Politiki diskurs na primjeru printanih medija sadri tehniki mrtve
metafore, koje su opetovanim koritenjem postale rijei koje diskursnom
uesniku tede trud kako ne bi smiljao one koje imaju intenzivniju evokativnu mo:
servirati priu, politika iza zavjese, stari novinarski vuk (SB,
'92, 1, 2); slijepa poslunost (SB, '92, 1, 11); politika zvijezda (SB,
'92, 3, 7); ratni vihor (SB, '92, 4, 5); povampirena monarhija (SB,
'92, 4, 13); tijelo stranke (SB, '92, 13, 6); glasaka mainerija (SB,
'92, 13, 7); politiki lavirint (SB, '92, 13, 10); graditi mostove
(SB, '92, 13, 10); bosanskokrajiki vor (SB, '92, 13, 10); produena ruka (SB, '92, 16, 5); providna politika (Lj, '92, 1, 9); balkanska
krma (Lj, '92, 4, 2); Miloeviev poar (Lj, '92, 4, 24); zloslutni gavranovi (Lj, '92, 4, 24); povampireni mudahedini (Lj, '92, 4, 31);
crna rupa novoeuropskoga i novosvetskoga politikog amoralizma
(Lj, '92, 4, 31); sumrak civilizacije (LJ, '92, 8, 12); politiki udarci
ispod stola (Lj, '92, 8, 14); srpski oganj i ma (D, '92, 14, 4); sudar
opcija (O, '92, 15696, 4); uhvatiti korak (O, '92, 15696, 7); nukleus
nacionalne zajednice (O, '92, 15697, 4); zaleivanje stanja (D, '93,
14, 4); ratni poar (D, '93, 14, 22); moralni kredit (D, '93, 14, 22);
epidemija razoarenja (D, '93, 16, 41); crkveni mievi (Lj, '93, 15,
8); sendvi poloaj (Lj, '93, 15, 19); kapilarni teror (Lj, '93, 15, 19);
orvelovski govor (Lj, '93, 15, 29); krvava predstava (Lj, '93, 17,
19); humanitarni most (Lj, '93, 17, 29); vazduni most (O, '93,
16049, 1); Ahilova peta, ila kucavica (D, '94, 21, 25); pore ivota
(D, '94, 19, 27); gutati lai (D, '94, 21, 10); Gordijev vor (D, '94,
23, 11); najotrija mjera (D, '94, 23, 4); Republika krpa (O, '94,
16558, 2); zadovoljiti apetite (O, '94, 16565, 3); unoviti poziciju
(Lj, '95, 107, 7); smekavanje Kine (Lj, '95, 116, 5); svijet ledena
srca (O, '95, 16748, 9); ispiranje mozga (D, '95, februar, 14); politike pljuske (D, '95, februar, 14); talas terorizma (D, '95, juni, 23);
gorka pilula (D, '95, juni, 36); rezati vazduh (D, '95, septembar,
10); geostrateka kifla / geostrateko slijepo crijevo (D, '95, septembar, 14); Bi Boiji (D, '95, septembar, 18); raditi u rukavicama (D, '95, septembar, 18); Domoklov ma (D, '95, decembar, 12);
mjehur od sapunice (D, '95, decembar, 15); politiki laboratorij (D,
'95, decembar, 15), itd.
166
Metafora u politikom diskursu
Ljudski konceptualni sistem ima metaforiku podlogu, tvrde kognitivni

lingvisti (Lakoff i Johnson 1980: 5). Prema njima: The essence of metaphor
is understanding and experiencing one kind of things in terms of another.1
Prihvativi tu tezu, oekivati je da se i u politici pojavljuju odreene
konceptualne metafore koje doprinose lakem shvatanju odreenog politikog djelovanja i identiteta diskursnih uesnika. Tako su prilikom analize istraivakog materijala uoeni metaforiki izrazi koji se najee generiraju iz
metafore POLITIKA JE MO / SNAGA, VISINA JE MO / NADMO /
USPJEH i dr., RAT JE PUTOVANJE, POLITIKI PROCESI SU KRETANJE, DRAVA JE OSOBA, POLITIKA / RAT JE SPORT / IGRA / KOCKA, POLITIKA / RAT JE PREDSTAVA.
Kako je u radu istaknuto da su metafore vid jezikog stratekog sredstva pomou kojeg se druga strana nastoji ocrniti, a vlastita prikazati ispravnom i pozitivnom, u ovom dijelu rada teite istraivanja je na metaforama
koje kazuju neto vie o identitetu diskursnih uesnika i njihovim relacijama.
Uloga metafore MO JE GORE / PRAVDA JE GORE
u politikom diskursu
Metafora MO JE GORE / NEMO JE DOLJE (BITI BOLJI JE BITI
VIE / BITI LOIJI JE BITI NIE) nije zasnovana na tradicionalnom metaforikom mehanizmu povezivanja pojmova na osnovu slinosti. Naime, ovdje
se drutvo, tanije drutveni poredak, poredi sa prostorom. Dakle, ve u tom
kontekstu egzistira konceptualno razumijevanje drutva kao prostora (DRUTVO JE PROSTOR). Klikovac dobro opaa kada konstatira da se tom metaforom ne otkrivaju postojee slinosti, nego se stvaraju nove. (2004: 110)
U politikom diskursu na primjeru printanih medija frekventne su metafore koje pokazuju drutvenu hijerarhiju, pa, shodno kulturolokom shvatanju bosanskohercegovakog i ireg prostora, visina i vrh znae mo, napredak, bolji poloaj, uspjeh, privilegiju itd.
1. Igrom sudbine baen je u ministarske visine. (SB, '92, 1, 2)
2. Nije se vinuo u politike visine. (SB, '92, 3, 7)
3. Lansirati u same dravne vrhove. (D, '93, 7, 22-23)
Iako sva tri primjera jesu odraz metafore MO JE GORE, izmeu njih
postoje razlike semantike naravi. U primjeru broj jedan kae se da je on baen u visine; dobiva se utisak da je rije o osobi koju je neko bacio, progurao jer sam glagol baciti podrazumijeva agensa i pacijensa radnje. Vrlo je
1
Bit metafore je u razumijevanju i doivljaju jedne stvari pomou druge. (u vl.

prijevodu)
167
mala mogunost da e ta metafora izazvati konceptualnu predstavu da je neko u ministarskim visinama zahvaljujui vlastitom angamanu i rezultatima.
Primjer broj dva potvrda je iznijetom shvatanju da visina znai mo,
bolji poloaj. Upotreba glagola vinuti pojaava pozitivno znaenje metafore
MO JE GORE.
I na kraju, u primjeru broj tri glagol lansirati uobliuje nae konceptualno shvaanje metafore MO JE GORE. Lansirati podrazumijeva nevjerovatnu brzinu odvijanja nekog procesa i radnje. Neko ko je lansiran u dravni vrh munjevito je ostvario dobar poloaj. Autor te reenice oito izraava
sumnju u postojei drutveni poredak i sistem vrijednosti.
4. Visoki partijski funkcioner bez dlake na jeziku. (SB, '92, 4, 14)
Tipian primjer metafore u kojoj leksema funkcioner znai biti gore,
imati mo, ali i da visoki funkcioner moe imati vei stepen moi od funkcionera. Veliina (veliko / malo) i visina (visoko / nisko) predstavlja pojmovnu
metaforu ija je izvorina domena konkretna. Pridjev visoki iskoriten je u
smislu svoje poliseminosti pa u metafori BITI BOLJI JE BITI VIE (MO
JE GORE) predstavlja vanu osobu, ije se izjave i politiki potezi uvaavaju.
5. Visoka moralna gesta (D, '93, 14, 22)
Ovdje je rije o dosta apstraktnoj ciljnoj domeni, a i sama izvorina domena apstraktnoga je karaktera. Moral se u okviru konceptualnog ljudskog miljenja moe izraavati pridjevima visok/visoka. Ako je kod nekoga moral na
vioj ljestvici, rije je, naravno o njegovom / njenom pozitivnijem karakteru.
Lakoff (1991) naroito se dotakao odnosa metefore, morala i politike,
istiui kako ljudski sistem metafora koji se koristi u poimanju morala jeste
sistem od otprilike dvadesetak metafora. Lakoff je istraivao kojim se moralnim metaforama koriste liberali i konzervativci. On primjeuje da i jedni i
drugi koriste iste konceptualne metafore za moral, s tim to daju razliite
prioritete tim metaforama, ovisno od svojih ciljeva i vlastitog moralnog sistema. Metafora sa najveim prioritetom u konzervativnome moralnom sistemu
jeste moralna snaga. Metafora moralne snage, po Lakoffu, jeste skup podudarnosti izmeu moralnih i fizikih podruja: biti dobar jeste biti uspravan /
visok, biti lo jeste nizak, injenje zla jeste padanje, zlo je sila (bilo unutarnja
ili vanjska), moral je snaga.
Tako bi primjer broj pet znaio da je visoka moralna gesta isto to i
moralna snaga, pozitivno uinjeno djelo nekoga ko posjeduje moralnu snagu.
6. U istraivakom materijalu ove metafore koriste se u svrhu ironiziranja ili kritiziranja diskursne kategorije oni1 i oni2. Tako se u lanku Plava
kajgana bez jaja kritizira UNPROFOR-ova politika (D, '94, 21, 16), iji el168
nici ele ostati istih ruku. Fraza ostati istih ruku znai da osoba ili institucija, organizacija nastoji sauvati svoj moral, moralnu snagu. U kontekstu samoga lanka, tom metaforom morala aludira se na neutralan UNPROFOR-ov
stav prema agresoru. Da je uistinu tako, potvruje i nastavak teksta: Takav
UNPROFOR, koji humanim i drugim akcijama minka stvarnost BiH...
Humano bi znailo ljudsko, moralno, brino, pa bi trebalo oslikavati metaforu ovjenost je moralna snaga. Dakle, u odreenom drutvenom kontekstu i osobnom moralnom sistemu moralna snaga moe se razliito poimati.
7. Ponovo podizanje Bosne i Hercegovine na noge u kome e evropske
zemlje pozamanim ekovima prati vlastitu savjest. (D, '94, 21, 18)
Lakoff (1995) u cilju razumijevanja metafora morala moral poima terminima raunovodstva (The Moral Accounting Schemes). Moralna radnja shvaa
se u izrazima novane transakcije, a ostvaruje se na osnovu moralne sheme
UZVRAANJE, ODMAZDA, NAKNADA, OSVETA, NESEBINOST i sl.2
U primjeru broj sedam vrijedila bi moralna shema uzvraanja: ako ti
uradi neto dobro za mene, onda ti ja dugujem neto, a ako ja uradim neto jednako dobro za tebe, onda sam ti vratio dug pa smo jednaki. Meutim, ako ti meni uradi neto loe, to e te skupo kotati. Moralna radnja Zapadne Evrope prua negativnu vrijednost, pa ako Evropa pozamanim ekovima (cijena / veliina nemoralne radnje prema Bosni i Hercegovini) plati
svoj dug nee slijediti odmazda. Znai, Zapadna Evropa ima ansu da otplati
svoj moralni dug.3
Tom konceptualnom metaforom diskursna kategorija mi ujedno je
predstavljena kao diskursni model rtve.
Uloga metafore DRAVA JE OSOBA
u politikom diskursu
Konceptualna metafora drava je osoba vrlo je esta u politikom diskursu. Njena estota u tome diskursu na primjeru printanih medija u Bosni i
Hercegovini moe se dovesti u vezu sa ratnim kontekstom. Naime, emotivni
odnos bosanskohercegovakih graana prema dravi se tokom rata intenzificira osjeajima zabrinutosti, patnje, ljubavi i sl. Drava se poima kao osoba
koja se voli, koja ima prijatelje i neprijatelje itd.
2
Lakoff, G., Metaphor, Morality, and Politics, or, Why Conservatives Have Left
Liberals In the Dust. (http:www.wwcd.org/issues/Lakoff.html, preuzeto 20. 4. 2009)
3
O metaforama morala u diskursu pisao je i Kvecses (2002: 62). On smatra da
diskurs involvira dvije temeljne konceptualne metafore moralnosti: 1. MORAL JE SNAGA i 2. MORAL JE NJEGOVANJE. Te metafore mogu biti detaljnije opisane kao: biti dobar je biti uspravan, biti lo je biti dolje, initi zlo je padanje, zlo je snaga, moral je snaga.
169
Kognitivni lingvisti tvrde da je metafora DRAVA JE OSOBA naroito esta u meunarodnoj politici. Meunarodna politika se inae shvaa pomou sljedeih metafora:
1. DRAVA JE OSOBA koja ulazi u drutvene odnose u okviru svjetske
zajednice; njena teritorija je njen dom. Kako se drava poima kao osoba, ona moe imati fizike i psiholoke karakteristike.
2. BLAGOSTANJE JE BOGATSTVO. Ope dravno blagostanje shvaa
se kao ekonomsko zdravlje.
3. ZRELOST DRAVE JE NJENA INDUSTRIJALIZOVANOST. Tako
su zemlje treeg svijeta nezrela djeca. Drave koje se ne razvijaju normalnim industrijskim tempom vide se kao djeca zaostala u razvoju.
4. RACIONALNOST JE STVARANJE PROFITA: racionalna drava,
kao i racionalna osoba, nastoji biti jaka i zdrava.
5. MEUNARODNA POLITIKA JE BIZNIS: drava pokuava poveati
dobiti, a smanjiti trokove.
6. RAT JE POLITIKA (vojnim sredstvima).
Te su metafore slikovite toliko da i sm italac podsvjesno brie granicu izmeu poimanja drave kao apstraktne i konkretne pojave. Metafora
DRAVA JE OSOBA u bliskoj je vezi sa metaforom DRAVA, NACIJA I
DRUTVO JE FAMILIJA. Drutvo se tradicionalno vidi kao familija u kojoj
je drava roditelj a graani su njena djeca. (Kvecses 2002: 63)
Brojnost tih metafora u istraivakom korpusu opravdana je vanlingvistikim faktorima; krizno doba i vrijeme rata uvjetuje pojaane emocije prema vlastitoj zemlji, a rodoljubivi osjeaji prelaze u sferu mitskoga. Jer ako je
drava majka uesnicima diskursne kategorije mi izloena fizikom nestanku, onda su direktno ugroeni i ivoti njenih graana, odnosno djece.
U istraivakom korpusu registriran je veliki broj konceptualnih metafora DRAVA JE OSOBA i DRAVA, NACIJA I DRUTVO JE FAMILIJA:
1. Postojea politika kriza koju preivljava BiH (SB, '92, 16, 3)
2. Susjedi, ne dirajte BiH, reeno je na sjednici Savjeta bezbjednosti u
Njujorku, 25. aprila. (O, '92, 15751, 1)
3. Crna Gora i Srbija, to je jedna familija. (SB, '92, 1.11)
4. Poslije ove rezolucije meunarodna vojna intervencija vie nije plod
mate ve realna pretpostavka, mada BiH ni sada svoje nade ne bi trebala da vee iskljuivo za nju. (Lj, '92, 8, 14)
5. Razvod BiH od Jugoslavije (SB, '92, 3, 6)
6. Pa se postepeno utjei operacijom zaljubljivanja u jednu ne ba vitku
gotovo zdepastu Jugoslaviju, ali s kojom je, misli, mogua iskrena ljubav. (SB, '92, 3, 7)
170
7. Bosna uti i trpi. (SB,'92, 4, 5)

8. urak jadikuje nad sudbinom BiH na ije odbrambeno bie... (SB, '92,
4, 13)
9. Srbija je tih godina u istinskom duhovnom i politikom grotlu, preplavljena novim razmiljanjima, idejama... (SB, '92, 4, 14)
10. Bosna u prijateljskim klijetima. (SB, '92, 16, 4)
11. Bosna je odigrala povijesnu ulogu i na dostojanstven nain spajala civilizacije. (Lj, '92, 8, 6)
12. ...kao najvaniji ferman u kome je sadrana formula budueg ivota ili
smrti Bosne i Hercegovine. (D, '93, 7, 4)
13. Srbija i Crna Gora glume distanciranost. (D, '93, 7, 4)
14. Bosna i Hercegovina e aktivirati svoje vitalne funkcije. (Lj, '94, 76, 8)
Literatura:
Klikovac, D. (2004): Metafore u miljenju i jeziku, Biblioteka XX
vek, Beograd.
Kvecses, Z. (2002): Metaphor: A Practical Introduction, Oxford
University Press, New York.
Lakoff, G. (1991): Metaphore and War, Peace research 23, 2532.
Lakoff, G., Johnson, M., (1980): Metaphors We Live By, Chicago:
University Chigaco Press.
METAPHOR IN POLITICAL DISCOURSE
The author has attempted to demonstrate the degree of the presence
and function of metaphor in political discourse in the case of print media in
Bosnia and Herzegovina during the last war (19921995).
In that sense, she especially wants to show the frequency of conceptual
metaphors and their influence on the formation of identities of discourse
participants and their interrelations.
In addition, the aim of the present study is to analyze the role of these
conceptual metaphors in the discourse process of polarization on 'us' and
'them'.
The research is focused on political discourse as represented in
Osloboenje (O), Slobodna Bosna (SB), Liljan (Lj) and Dani (D). The
analysis itself covers 544 articles.
Key words: metaphor, political discourse, identity, semantics
171

UDK 811.163.4(497.6):28
Pregledni rad
Samir ORAGI (Velika Kladua)

samir_coragic@hotmail.com
LINGVISTIKI MEUODNOS JEZIKA I RELIGIJE:

NEKOLIKO ZAPAANJA
Proimanje religijskoga u jeziku i jezikoga u religiji je sveprisutno. O tome se dosada i nije toliko pisalo iz ideolokih razloga. U
ovom radu otvaraju se mogua pitanja istraivanja toga problema:
odnosa jezika i religije (gledano sa sociolingvistikog aspekta),
utjecaju religije u uvanju i kultiviranju bosanskoga jezika, odnosno jezika kao instrumenta religije, religijskom funkcionalnom stilu, te jeziku i religiji kao znaajnim segmentima graenja nacionalnog identiteta jednoga naroda. Da se religija ne moe posmatrati
kao isti ekstralingvistiki faktor, dokaz je i ovaj rad.
Kljune rijei: bosanski jezik, identitet, islam, jezik, nacija, religija, religijski funkcionalni stil
Uvod
O odnosu jezika i religije na irem junoslavenskom prostoru (prostoru
srednjojunoslavenskoga dijasistema) malo je pisano. Razloge moemo traiti u prijanjem drutveno-pravnome poretku, zasnovanom na marksistikom
uenju koje je u znatnoj mjeri religiju negiralo u izgraivanju vlastite samosvijesti i kulture, odnosno u poimanju religije kao privatne stvari, te u indirektnom negiranju religije od sekularnih (svjetovnih, necrkvenih) drutava.
Obino se o odnosu jezika i religije govorilo kroz ideologiju, gdje je ideologija esto bila sinonim za religiju. Naime, samo su religijske intencije poimane kao ideoloke, a sve ostale ideologijske intencije bile su napredne i svrsishodne. Takav ideologijom optereen odnos spram religije kao navodno regresivne svijesti mogue je otitati i u savremenoj ideologiji i politici. Istina,
danas je religijska svijest o vrijednostima religije u drutvu posvema prisutna
i znaajnije zastupljena nego u doba komunizma. Ta svijest se npr. danas
prouava i kroz lingvistika istraivanja, to je u doba komunizmu bilo tabuizirano. Unato prouavanju do danas nismo dobili cjelovitiju analizu niti sintezu o odnosu drutva i religije i religioznosti u bosanskom prostoru.
173
Samir ORAGI
Evropska i amerika lingvistika znatno je vie istraila odnos jezika i

religije nego to je to uradila junoslavenska lingvistika. I amerika i evropska lingvistika u tom su smislu npr. prouavale religijski funkcionalni stil, religijski argon, religijski idiom, religijski sociolekt itd. Ipak uza sve to ni u
tim istraivanjima lingvistika nije prouavala religijsku komponentu u jeziku. Razlozi za to su prilino providni, opet ideologijom i predrasudama uzrokovani: u savremenoj skolastici i u sekularistikom poimanju religije i religioznosti kao nazadnjatva. S posljedicom da je ne samo kod komunistikog
ve i kod zapadnoga ovjeka formiran i potcjenjivaki odnos i poprilian
prezir prema svemu religijskom. Upravo zbog toga nisu sastavljene kompleksnije analitike studije o problemu odnosa jezika i drutva.
Cilj nam nije dokazivati religijsko nasljee u jeziku, jer se ono ne mora
dokazivati ono je tu odvajkada. Cilj nam je ukazati na glavne pravce istraivanja kojima bi se trebalo baviti u nekom buduem istraivanju. Koristei
naunu metodologiju i nikako drugaije, uzimajui u obzir sve lingvistike
fakte. Danas se u naem drutvu religija i religijsko pokuava ograniiti na
religijske institucije, to je s naunog aspekta interdisciplinarnosti nedopustivo. Upravo je jezik argument za to, ije religijske slojeve nalazimo u svim
vrstama diskursa.
Odreivanja pojmova jezik i religija
Odreivati pojmove koji su irokog znaenja za svakoga je istraivaa
dakako teko i uvijek ga moe dovesti u sukob s razliitim tumaenjima istih
ili srodnih pojmova. Od oblikovanja pojmova meutim ne treba se ustruavati, ve treba svesti pojmovna odreenja i objanjenja u tematiku naunog
bavljenja i naunog gledanja s odreene take gledita. Upravo tako emo i
mi objanjavati i odreivati pojmove jezika i religije.
U savremenoj lingvistici odreenje pojma jezik je razliito i viestruko.
Najfrekventnije je miljenje strukturalistike lingvistike, utemeljeno na de
sosirovskim dihotomijama i teoretskim postavkama da je jezik sistem znakova i da kao takav s ostalim neverbalnim sistemima sporazumijevanja pripada
porodici semiologije.1 Svakako, jezik kao najsavreniji oblik komunikacije,
ima primarno mjesto u semiologijskome sistemu. On je najznaajniji i najsloeniji sistem sporazumijevanja. Istraivai kao npr. Roland Bart, semiotiar
po naunome odreenju, podreuju semiotiku jeziku. Time ukazuje na velik
znaaj i vrijednost ovoga sistema komunikacije.
S druge strane, generativna gramatika, znaajno temeljei svoje uenje
na psihologiji, posebno kognitivnoj, i vraanjem na logiku gramatiku Port
174
F. De Sosir, Opta lingvistika, Nolit, Beograd, 1977. (2), str. 75.
Lingvistiki meuodnos jezika i religije: nekoliko zapaanja
Royala, jezik odreuje kao ono bitno, to ovjeka odlikuje i razlikuje od ivotinje. Jezik je specifina ljudska imovina i proizvod.2
Religija, za razliku od jezika, ima brojne sinonime: vjera, svjetonazor,
sakralnost, vjeroispovijest i sl. Zanimljivo je da termin religija (po latinskom
jezikom izvoru!) doslovno znai zavisnost, ovisnost, privrenost. Dakle, religija bi bila nasuna potreba, nasuna ovisnost, to se moe kazati i za jezik.
Svaki od tih pojmova priblinoga, slinoga znaenja ima svoje mjesto u diskursu, zavisno od drutvene grupe koja koristi spomenute pojmove. Tako e
npr. vjerski slubenici govoriti gotovo uvijek vjera, teolozi religija, novinari
vjeroispovijest, filozofi svjetonazor itd. Mi emo se opredijeliti za termin religija, jer je on po naem shvatanju najpodesniji ovoj naoj problematici.
Religijsko poimanje jezika
Najranija ovjekova interesiranja za jezik bila su u uenju arobnih rijei kojima se nastojalo zatiti porodicu od mranih sila, dozvati dobrog duha, izlijeiti se od bolesti itd. Dakle, poetak ovjekova interesiranja za jezik
vee se za kult i obredoslovlje. Prilika za razvoj i usavravanje jezika nastala
je objavljivanjem svetih knjiga Boijim poslanicima, kada jezik poprima najznaajniju funkciju u irenju Boije rijei, a preko toga i doprinosi razvoju
pismenosti. Podsjetimo na religijsko-jeziko djelovanje solunske brae irila
i Metodija na opismenjavanju barbarskih Slavena, stvaranju glagoljice kao
prvoga slavenskog pisma i staroslavenskog kao prvog knjievnog jezika. Sve
objavljene svete knjige imale su neopisivu ulogu u razvoju pismenosti i izgradnji kulture svih naroda. Jezik postaje sakraliziran i instrument spoznaje
Boga. Bez jezika nije mogue pozivati u vjeru, pozivati na Pravi put. To je i
razlog da se jeziku u religiji i religiji u jeziku posveti dostojanstvena panja.
Veina svjetskih mislilaca svih naunih i umjetnikih profilacija dotiu se jezika i religije, njegova porijekla, upotrebe, raslojavanja, kultiviranja itd.
Kada je rije o porijeklu jezika, religija na njega gleda kao na boansko davanje. Pripisuje mu se boansko porijeklo i stavlja ga se na sami poetak ovjejega stvaranja. On se objanjava kao i sm atribut Boga, koji je s
duom udahnut u ljudsko tijelo. O tome se kae u Bibliji:
I ree Jahve, Bog: 'Nije dobro da ovjek bude sam () 'Tada
Jahve, Bog naini od zemlje sve ivotinje u polju i sve ptice, i privede ih ovjeku da vidi kako e koju nazvati, pa kako koje ovjek
Kolika je vanost jezika, vidi se i po tome to oblik jezik nema sinonima, ni pravog ni nepravog u veini svjetskih jezika, izuzmemo li potpune sinonime koji nastaju
prevoenjem: lang = jezik i sl.
175
Samir ORAGI
stvorenje prozove, da mu tako bude ime. ovjek nadjene ime svoj

stoci, svim pticama u zraku i ivotinjama u polju.'3
Ili u Kur'anu:
I poui On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoi melekima i ree: 'Kaite mi nazive njihove ako istinu govorite!' 'Hvaljen
nek si!', rekoe oni. 'Mi znamo samo ono emu si nas Ti pouio
(...)'. ' O Ademe', ree On, 'kai im ti nazive njihove!'4
Svrha svakog jezika je ostvarenje komunikacije. Jezika djelatnost

ostvaruje se preko unaprijed usvojenoga koda od poiljaoca (samog Boga ili
njegova halife) do primaoca (vjernika).
Jezik je u samome ovjeku. Upravo poetak Evanelja po Ivanu govori
u prilog tome: U poetku bijae Rije / i Rije bijae uz Boga / i Rije bijae
Bog.5
Jezik je najposrednija veza izmeu Boga i ovjeka. Da bi irio Svoju
misiju na ovjeka, Bog ga je morao opremiti odgovarajuom aparaturom
jezikom. Kada mu je udahnuo dio Sebe (ruh), udahnuo mu je i jezik.
Kao to se svako dijete raa u religiji, tako se i jezik raa u djetetu. Dijete e progovoriti na onome jeziku u zavisnosti od svog drutvenog, pa i religijskog okruenja. To je argument uenju o jeziku kao drutvenoj kategoriji. Jezik se moe realizirati samo u drutvu i nikako vie. Ukoliko ne postoje
uvjeti za to, jezik je osuen na propast, unitenje. Jezik je bitna ljudska diferencijacija u odnosu na ivotinje:
Za ivotinje koje ne govore i nemaju jezik, mada komuniciraju,
svijet ne postoji, postoje samo odreene stvari logika vrste.6
Glotonijska pitanja (pitanja porijekla jezika) bila su aktuelna posebno u

XIX stoljeu, kada su izdeklamirane razliite nativistike, biologistike i darvinistike teorije koje i danas ne prestaju zaokupljati lingviste. Nijedna od tih
teorija nije odgovorila na fenomen jezika. Nijedna se ne moe osporiti, sve
imaju svoje pokrie i mogunost vjerovatnoe, no sve zajedno opet ne mogu
objasniti porijeklo i nastanak jezika.
Biblija, Stvaranje svijeta 18, 19, 20, 21, Knjiga Postanka, Zagreb, 1969.
Kur'an, Krava, Medina Munevvera, 1996., str. 31.
5
Biblija, Novi Zavjet, Evanelje po Ivanu, Dom tampe Zenica, Sarajevo, 2001.,
str. 158.
6
M. Filipovi, Jezik u naem miljenju i nae miljenje jezika, Simpozij o
bosanskom jeziku, Zbornik radova, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 1999., str. 20.
4
176
Religijski funkcionalni stil

U opeprihvaenoj podjeli funkcionalnog raslojavanja jezika na pet
funkcionalnih stilova (knjievnoumjetniki, nauni, administrativno-pravni,
novinarsko-publicistiki i kolokvijalni) religijski stil nije naao svoje zasebno
mjesto, kao esti funkcionalni stil. Dakako, uvijek se za njega znalo, kao to
se zna i za esto ulo. Zanemarivan je i najee pripajan knjievnoumjetnikom stilu sa kojim zbilja ima najvie slinosti, ali i oigledne razlike, poto
religijski stil u sebi sadri od svakoga stila pomalo. U isto je vrijeme knjievnoumjetniki a donekle nauni: propovjednici se obraaju vjernicima koristei naune spoznaje i esto nauni diskurs, koriste naunu metodologiju. Nekad je knjievnoumjetniki, a dijelom i administrativno-pravni: propovjednici se slue pravnim diskursom u objanjavanju propisa vjere. Najvie je kolokvijalni: kada propovjednici iznose adekvatne ivotne primjere da potkrijepe
svoje teze.
Takvo gledanje na funkcionalnu diferencijaciju jezika smatra se uskim
i nenaunim: religijskom funkcionalnom stilu uklanja se zaslueno mjesto u
sistemu funkcionalnih stilova. Spomenuto shvatanje ne moe se braniti naunim argumentima, nego samo argumentima religiji pripisane ideologije, koje
u religiji, istina, i ima. No, to nije razlog da religijski funkcionalni stil ne
zauzme svoje mjesto ravnopravno uz ostale stilove. Taj je stil najstariji od
svih. Rastao je uz ovjeka, te bi se slobodno moglo tvrditi, ako imamo u vidu
povijest ljudske pismenosti, da je taj stil sa svojim vrstama utjecao i na samu
funkcionalnu diferencijaciju jezika.
Tako velik znaaj religijskog funkcionalnog stila uoila je N. B. Mekovskaja:
Sakralni stil obuhvata sferu usmene i pismene religijske kompetencije, tako da je anrovski veoma raznorodan poev od svetih
knjiga razliitih religija pa do jezika i stila izvoenja religijskih
obreda, molitvi, obraanja vjerskih slubenika vjernicima i slino.
Upravo ova stroga diferencijacija anrova, tanije svojevrsna hijerarhija sakralnih tekstova, znatno je utjecala na funkcionalno raslojavanje jezika uope, kao i na uoavanje specifinih stilskih svojstava razliitih tipova upotrebe jezika uope.7
Osnovni razlozi funkcionalnog raslojavanja jezika potjeu iz ovjekova nastojanja da u razliitim sferama svog drutvenog ivota komunicira na
najbolji nain. Primarni uzroci funkcionalnog raslojavanja lee u ekstralingvistikim faktorima, a svrha im je to jasnija komunikacija.
M. Katni-Bakari, Stilistika, Ljiljan, Sarajevo, 2001., str. 70.
177
Samir ORAGI
O tome M. N. Koina kae:

Jedan od kriterija, principa podjele (odreivanja i klasifikacije
funkcionalnih stilova) jeste pripadnost govornog sistema navedenom kompleksu (jedinstvu) ekstralingvistikih baznih faktora, koji i
uslovljavaju specifinost govornog sistema stila, odnosno, u pravom smislu, sam stil.8
Koliko god da su sjajni ruski lingvisti i stilistiari dokazivali postojanje

religijskog funkcionalnog stila, ipak se na njihove tvrdnje gledalo poprilino
skeptino. Vjerovatno zbog toga to religijski funkcionalni stil nisu jasno izdvojili u odnosu na druge. Svakako najznaajniji pojedinac za priznavanje
religijskog funkcionalnog stila jeste engleski lingvist Najer koji je 1981. godine prvi put izdvojio taj stil kao zaseban i nazvao ga religijskim:
Religiozni stil engleskog jezika takoer je, oigledno, vrsta engleskog knjievnog jezika koja se koristi u specifinoj oblasti komunikacije, koja ima jasnu (funkcionalnu) usmjerenost na prodiranje ili ispoljavanje religiozne svijesti posredstvom intenzivnog
emocionalnog djelovanja ili izraavanja volje i koja se odlikuje
odreenim sistemom jezikih sredstava. Po svoj prilici, za savremeno stanje engleskog jezika i odgovarajueg drutva ova stilistika
vrsta nipoto nije postala relikt, jer je religiozna propaganda, bez
obzira na intenzivan razvoj sredstava svjetovne buroaske propagande, na irenju prosvjete, naunih saznanja i progresivnih ideja,
oigledno, ne namjerava da jo prepusti svoje pozicije.9
Primjeuje se da su u religioznom funkcionalnom stilu stilska sredstva

bogata i da imaju didaktio-apelativnu funkciju, jer djeluju na vjernike kao
jedna dogmatska poruka koja iza sebe ima nedodirljiv autoritet. Osnovna je
svrha jezika, po religijskome uenju, ouvanje izvornosti svetih knjiga i tekstova. Kako je sama Rije Bog, tako se preko jezika kroz svete knjige Bog
obraa ljudima.10
Bosanski jezik i islam
Prisustvo islamske komponente u bosanskome jeziku je, svakako, veliko. Razlozi tome lee u dugogodinjoj osmanskoj vladavini u BiH, gdje je
afirmiran i kultiviran islam kao religija kulture i gospodstva, preko kojega su
islamski utjecaji obogatili slavensku jeziku bazu srednjovjekovnih dobrih
8
B. Toovi, Funkcionalni stilovi, Institut fr Slawistik der Karl-Franzens-Universitat Graz, Graz, 2002., str. 53.
9
Ibid., str. 55.
10
O religijskom funkcionalnom stilu: A. Kozlica, Religijski funkcionalni stil (?),
Diplomski rad, Pedagoki fakultet, Biha, 2005.
178
Bonjana. Upravo se na primjeru bosanskoga jezika pokazuje kako se religija

ne moe posmatrati samo kao ekstralingvistiki faktor u jeziku.
irenjem islama11 prihvataju se orijentalni jezici, ali nikad u razgovornoj sferi. Orijentalni jezici ostat e privilegija pismenijih i uglednijih graana. O tome da orijentalni jezici nikad nisu bili autohtona i upotrebna batina
Bonjaka govori upravo injenica da su od orijentalnih jezika Bonjaci uzeli
samo arapsko pismo. I desetak hiljada tzv. turcizama, zapravo turciziranih i
bosniziranih arabizama, dijelom i bosniziranih persizama u svoj slavenski
bosanski leksiki korpus. Poznati je da su i drugi narodi koji su doli pod
osmansko-islamski utjecaj imali istu praksu. Dakle, ne moe se spoitavati
Bonjacima da su Turci12 poto je povijesno utvreno da se nikada u kolokvijalnoj sferi nisu sluili turskim jezikom. Drugo, da su zbilja Turci, danas bi
govorili turskim, a ne bosanskim jezikom. Pitanje grafije je neto sasvim drugo. Istina je da su Bonjaci svojim pisanjem obogatili orijentalnu nauku i
kulturu i da su se dokazali na svim naunim i umjetnikim poljima u najsjajnije vrijeme Osmanskog carstva.
O samome irenju orijentalnih jezika na naem prostoru pie Devad
Jahi: Zajedno sa takvim nainom irenja islama, u Bosni ide i proces jezikog mijenjanja, pojave jezikih inovacija primanih iz turskog i arapskog jezika. Iz turskog jezika se u (vremenom novotokavaziranu) zapadnu tokavtinu primaju rijei novih znaenja, tzv. turcizmi. To je najznaajniji jeziki
sloj koji prati proces islamizacije...13
Zanimljivo je da od tri orijentalna jezika najvei utjecaj na slavensku
bazu bosanskog jezika ima upravo arapski jezik kao jezik religije, a posebno jezik Kur'ana koji postaje motivacioni faktor otvaranja kola za izuavanje Kur'ana (mekteba i medresa). Utjecaj arapskog jezika u savremenom bosanskom jeziku i na dijalekatskome planu moemo pratiti na svim jezikim
razinama:
11
U nauci je gotovo opeprihvaen izraz islamizacija kada se govori o prihvatanju islama od nemuslimana na Balkanu. Taj termin ne odgovara pravoj slici stanja. Naime, poznato je islamsko naelo kako u vjeru nema prisile, pa tako ni izvedenica islamizacija koji u sebi sadri nasilnu boju (slino deretizacija, likvidacija, majorizacija i sl.)
nije prikladna za nauku. Bolje je kazati irenje islama. Uostalom, savremeni historiari
vie ne rabe taj izraz, jer ga smatraju pogrenim.
12
Ni naziv Turci nauno nije ispravan. U historiografiji se uvijek govori Osmani
(Osmanlije), poto je to bio zvanini naziv Carstva, a i sami su se tako nazivali. Turci su
naziv naroda koji se, povijesno gledano, raselio i razdijelio na razne druge narode, uzevi
drugaija imena, kao to od Slavena svoje porijeklo vue veina junoslavenskih naroda.
13
D. Jahi, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Trilogija o bosanskom
jeziku, Knjiga 2., Izdavako preduzee ZE-COMPANY, Zenica, 2000., str. 21.
179
Samir ORAGI
1. na fonetsko-fonolokoj razini:
- Dosljedno uvanje i upotreba glasa h u svim pozicijama u rijei pod
utjecajem fonologije arapskog jezika koji za taj glas ima tri foneme h. Naime, u lingvistici se vodila rasprava oko toga zato Bonjaci uvaju glas h?
Veina lingvista je tvrdnje kako je arapski jezik pomogao da se taj glas ouva ba kod Bonjaka, poto je XV stoljee vrijeme kada se on poinje polahko gubiti, prvo na kraju rijei. Sve jezike promjene u razvoju tokavtine
uglavnom su zavrene i zatvorene u XV stoljeu;
- Geminacije kao jeziki i artikulacijski gotovo identine arapskome
tedidu (udvostruenju glasa), radi jezike ekonomije. I ovdje je, po naem
miljenju, presudnu ulogu odigralo uenje arapskog jezika. Naime, gubljenje
suglasnika u rijeima je uzrokovalo pojavu geminacije, poto je ostala djelimina artikulacijska praznina nakon ispadanja suglasnika (gladna glanna,
padnula pannula i sl.). Upravo e arapski tedid odigrati veliku ulogu u
konzerviranju i ouvanju geminata na dijalekatskoj bazi.
2. Posebno na morfonolokoj, morfolokoj i leksikoj bazi:
- Velika leksika religijske diferencijacije (ibadetiti, zikriti, doviti, halaliti, haramiti itd). Na orijentalnu osnovu dodaju se domai slavenski nastavci
za gradnju glagolskih oblika i obrnuto (dodavanje sufiksa orijentalnog porijekla na domau slavensku osnovu);
- Imena i prezimena orijentalnog porijekla sa specifinim arapskim
mehkim k koje se u bosanskom jeziku translituje kao (azim, amil, ufurovi, orali itd.). Evlija elebija putujui kroz Bosnu biljei, za njega zanimljivost, kako stanovnici krate lina imena, tipa Meho (Mehmed), Suljo
(Sulejman), Mujo (Muhamed) itd.;
- Arapsko grleno a (ajn) translituje se kao o u bosanskom jeziku, opet
u linim imenima (Omer, Osman i sl.);
- Zanimljivo je i preuzimanje srodnike nominacije iz arapskog jezika u
imenovanju osobe sinom ili kerkom nekoga. U bosanskom jeziku (Hasan Ibrahimov, Sulejman Omerov, Fata Mujagina i sl.). U arapskom jeziku Zeid ibn
Sabit (Zeid sin Sabitov), Fatima bintu Muhamed (Fatima kerka Muhameda).
3. Na leksiko-semantikoj razini velika upotreba sinonima, antonima i
frazema (oduio k teraviju, gladan k hadija, maslo za Ramazana itd).
Sve pojave koje smo naveli, a kojih ima znatno vie, ukazuju na to da
je nemogue posmatrati bosanski jezik bez religijske komponente koja u
naem jeziku vie nema status iskljuivo religiozne, nego se prenijela i na
svjetovnu upotrebu. Upravo zahvaljujui religiji stvarao se duhovni jeziki
kolorit koji je danas glavna osobina pitkosti bosanskog jezika. Tako e kazati
D. Lati:
180
U 'dui' toga jezika, od XV vijeka na ovamo, lei islam sa svojim svjetonazorom, kulturom i civilizacijom.14
Najveu potvrdu naih tvrdnji nalazimo u knjievnim djelima bonjakih pisaca kako iz epohe knjievnog stvaranja na orijentalnim jezicima i alhamijado stvaratvu, tako i nae savremene bh. knjievnosti (Mea Selimovi, amil Sijari, Abdulah Sidran, Nedad Ibriimovi itd.), gdje je upravo
bosanski jezik, sa svojom religijskom komponentom, ono to ih potvruje i
daje im bosanski duhovni peat. Prevoenjem tih knjievnih djela na strane
jezike, gubi se na njihovoj knjievnoumjetnikoj vrijednosti upravo zbog religijske komponente u bosanskom jeziku. Tako je nemogue npr. profesiju
Ahmeda Nurudina (dervi) prevoditi kao isposnik (!), to je naalost est sluaj i od samih bonjakih prevodilaca. Oni zaboravljaju da je knjievnoumjetniko djelo semantiki autonomna kategorija.
Jezik i religija kao komponente nacionalnog identiteta
Jezik i religija s ostalim duhovnim i kulturolokim komponentama grade identitet jednog naroda. To je ono to jedan narod ini specifinim i osobenim u odnosu na druge. Kada se govori o nacionalnome identitetu, jezik i
religija su na prvom mjestu. Jezik se gotovo uvijek vee uz naciju, a nacija
opet posredno preko jezika sa religijom. Prilikom popisa stanovnitva nezaobilazne stavke su pitanja o religiji i o jeziku. Nije tajna da se jeziku posveivala tolika panja da se on esto, naalost, i instrumentalizirao. Koliko je jako drutvo koje kultivira odreeni jezik, toliko e biti jaka i sama dominacija
toga jezika u odnosu na druge, te preko jezika upoznavanje drugih s religijom dominantnog drutva. Francuski jezik kao lingua franca u XIX stoljeu,
te engleski jezik kao top-language u XX stoljeu.
Nekad je u Bosni razlika meu narodima odreivana iskljuivo na
osnovu pripadnosti religiji. Tako se govorilo o Bonjacima-muslimanima,
Bonjacima-pravoslavcima i Bonjacima-katolicima. U tom smislu ni naziv
jezika nije bio sporan, sve do nacionalnog buenja Srba i Hrvata, potpomognutog snanom ideolokom agitacijom iz drava matica, kada i naziv jezika
postaje predmet sporenja.
Danas se u lingvistikom svijetu velika panja pridaje ouvanju jezika
koji su ugroeni i kojima prijeti jezika smrt. U tom smislu donesene su brojne lingvistike deklaracije o pravima svakog naroda na vlastiti jezik u nominaciji, upotrebi i kultivaciji jezika. Jezik je uz religiju ono na to je svaki ovjek ponosan. Jezik je u dananjem drutvu predmet kritike, negiranja i uskraivanja. Tako je na bh. prostoru nebrojeno mnogo jezikoslovaca i religij14
D. Lati, Kako izbjei nacionalizam u jeziku, Simpozij o bosanskom jeziku,

Zbornik radova, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 1999., str. 44.
181
Samir ORAGI
skih znalaca, zapravo diletanata koji pokuavaju iskoristiti i jezik i religiju

za vlastite utilitaristike ciljeve.
Zakljuci
1. Proimanje religije kroz jezik i jezika kroz religiju sveprisutno je i
moe se pratiti na svim jezikim razinama.
2. Jezik je instrument religije.
3. Bez jezika nema religije kao to ni religije nema bez jezika.
4. Jezik svoj razvoj duguje religiji, koja ga je i afirmirala, bar u starijim vremenima preko kulta, vjerovanja i obreda, odnosno izuavanjima svetih knjiga i potrebom za njihovim pravilnim iitavanjem.
5. Funkcionalnim raslojavanjem jezika nastao je religijski funkcionalni stil koji ravnopravno stoji uz ostale funkcionalne stilove.
6. Religijski funkcionalni stil obiluje brojnim stilskim sredstvima i
tropima kao svojevrstan nain kienja jezika.
7. Od svih orijentalnih jezika najvei je utjecaj na bosanski jezik imao
arapski jezik, kao jezik religije (islama), neposredno ili posredno
preko osmansko-turskog jezika.
8. Islamska komponenta u bosanskom jeziku je dua toga jezika.
9. Jezik i religija su, uz nacionalnost i kulturu, temelji nacionalnog
identiteta.
182
Literatura
Anto Antica, Osnove lingvistike stilistike, kolska knjiga, Zagreb, 1974.
Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1969.
Biblija, Novi Zavjet, Dom tampe Zenica, Sarajevo, 2001.
Ceri Mustafa, Bajramska hutba poruka, Rijaset Islamske zajednice, Sarajevo, 1996.
De Sosir Ferdinand, Opta lingvistika, Nolit, Beograd, 1977.(2)
Hadiefendi-Pari Remzija, Na jezik, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2003.
Handi Mehmed, O hutbi, Eseji rasprave lanci, Ogledalo, Sarajevo, 1999.
Ivi Milka, Pravci u lingvistici, Dravna zaloba Slovenije, Ljubljana, 1970.
Jahi Devad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Trilogija o bosanskom jeziku, Knjiga 2., Izdavako preduzee ZE-COMPANY, Zenica, 2000.
Jakobson Roman, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1996.
Katni-Bakari, Marina, Stilistika, Ljiljan, Sarajevo, 2001.

Kozlica Amra, Religijski funkcionalni stil (?), Diplomski rad, Pedagoki fakultet, Biha, 2005.
Kur'an, Prevod, Besim korkut, Medina Munevvera, 1996.
Peco Asim, Ikavskoakavski govori zapadne Bosne I, Bosansko
filoloko drutvo Sarajevo, Sarajevo, 2007.
Radovanovi Milorad, Sociolingvistika, Novi Sad, 1976.
Simpozij o bosanskom jeziku, Zbornik radova, Institut za jezik Sarajevo, Sarajevo, 1999.
Toovi, Branko, Funkcionalni stilovi, Institut fr Slawistik der
Karl-Franzens-Universitt Graz, Grac, 2002.
Samir ORAGI
LINGUISTIC INTERRELATIONS BETWEEN
THE LANGUAGE AND RELIGION:
A FEW OBSERVATIONS
Intertwining of religion in language and language in religion is present

everywhere. The subject has not been discussed much in the past due to
ideological reasons. This paper discusses questions that could be encountered
in researching the problem: the relationship between language and religion
(from sociolinguistic point of view), the influence of religion in preserving
and promoting Bosnian Language, i.e. language as an instrument of religion,
religious functional style, and language and religion as important segments in
building a national identity of a nation. The paper aims to prove that religion
may not be regarded purely as an extralinguistic factor.
Key words: Bosnian Language, identity, Islam, language, nation,
religion, religious functional style
183

UDK 811.163.42'367.625
Izvorni nauni rad
Vlasta RINER (Osijek)

vlasta.risner@os.t-com.hr
eljko RINER (Osijek)
Pravni fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera
zrisner@pravos.hr
PROMJENE ZNAENJA I UPORABE GLAGOLA RADITI
U radu se istrauje promjena znaenja i poveanje uporabe glagola raditi u suvremenom hrvatskom jeziku. Opisuju se ustaljeni
izrazi s tim glagolom, razdvajanje jednolanoga predikata na dvolani, zamjena punoznanih glagola glagolom raditi te uporaba toga glagola u jeziku suvremenih knjievnih djela.
Kljune rijei: publicistiki stil, glagol raditi, dvolani predikat, nominalizacija, ustaljene sveze
Uvod
Standardni se jezik smatra ukupnou nekoliko funkcionalnih stilova.
Svaki od stilova ima svoje jezine osobitosti, manje ili vie u skladu s normom standardnoga jezika. Razliiti jezikoslovci na razliit nain gledaju na
jezina odstupanja od norme. Neki dre da su takva jezina obiljeja unutar
pojedinoga stila ije su obiljeje doputena, ali nije dobro njihovo irenje izvan toga, odreenog stila, dok drugi, suprotno tomu, i jezik pojedinoga stila
omjeravaju o normu standardnoga jezika.
Tu normu, standardnoga jezika, najmanje potuje razgovorni stil. Stoga
je pitanje pripada li taj stil standardnomu jeziku,1 a ako pripada, u kojoj mjeri.
Prihvatimo li miljenje o razgovornom stilu standardnoga jezika kao stilu bez
dijalektizama, argonizama, vulgarizama (...) i bez oitih jezinih pogreaka,
najee emo pronai ostvaraje koji ili ne pripadaju standardu ili ne
pripadaju razgovornomu jeziku. (Frani; Hudeek; Mihaljevi 2005: 242).
1
S. Babi i S. Teak (u Gramatici hrvatskoga jezika) razgovorni jezik ne opisuju

kao stil. O stilovima govore unutar knjievnoga jezika.
185
Vlasta RINER & eljko RINER
Upravo zbog estih odstupanja od norme standardnoga jezika, jezina

se obiljeja razgovornoga stila ne smiju zanemarivati. Ona se potvruju u
uskoj vezi s ostalim stilovima, osobito knjievnoumjetnikim i publicistikim stilom. Nije rijetko isprepletanje publicistikoga i razgovornoga stila u
novinskim lancima novinar zapoinje prilog vlastitim tekstom, za kojim
slijedi kakav intervju, koji ima obiljeja razgovornoga stila. Razgovorni se
stil prepoznaje i u televizijskim emisijama, osobito u tzv. sapunicama, razgovornim emisijama te prijenosima sportskih dogaaja.
Iako je u jeziku takvih emisija, kao i spomenutih novinskih lanaka,
neslaganje s normativnim pravilima hrvatskoga jezika veliko, te se moe govoriti o sve znatnijem i znaajnijem prodoru nestandardnoga u standardni hrvatski jezik, u ovom se radu izdvajaju neki pokazatelji jezinih promjena bez
obzira pripadaju li normi ili ne.
Glagoli sloiti/slagati i raditi
promjena znaenja i uporabe
U nekoliko se posljednjih godina potvruje znatno ea poraba glagola raditi u neosnovnom znaenju, a uz imenicu u akuzativu kao obveznu dopunu, i to u razliitim stilovima: najee u razgovornom, ali i u publicistikom te knjievnoumjetnikom. Uz glagol raditi, u razgovornom se stilu suvremenoga hrvatskog jezika primjeuje i ea poraba glagola sloiti te, u
manjoj mjeri, slagati. Navedeni su glagoli (sloiti/slagati i raditi) sintaktiki
podudarni jer se rabe kao nepunoznani te uza se imaju imenicu u akuzativu.
Meutim, meu njima su i znaajne razlike: sintagma koju ine glagol raditi
i imenica u akuzativu u nekim se primjerima moe zamijeniti punoznanim
glagolom (raditi operaciju operirati), dok kod glagol sloiti/slagati
(takoer s imenicom u akuzativu) takva zamjena nije mogua.
Promjena uporabe glagola sloiti/slgati
U suvremenom se hrvatskom jeziku glagol sloiti s imenicom u akuzativu rabi ee nego njegov nesvreni oblik slagati, iako se u razgovornom
jeziku esto mogu uti oba oblika. Takva se poraba potvruje u razgovoru likova televizijskih serija, najee tzv. sapunica, ali ne samo u njima; sve se
ee slae i na internetskim stranicama razliite tvrtke pozivaju nas na
kupnju raunala postavljajui pitanje Gdje najpovoljnije sloiti raunalo.
Trai se i nudi pomo pri slaganju web-stranice, a neupueni pitaju kako sloiti forum... Rjenik hrvatskoga jezika (ur. Jure onje) kao jedno od znaenja
glagola sloiti navodi: ugraditi dijelove u cjelinu; sastaviti, sklopiti: ~ auto
(...). Iako se navedeno znaenje moe primijeniti na raunalo, ne moe se
rei da odgovara pravomu znaenju: moguim se kupcima ne nudi konkretno
spajanje raunala (iako i ono, najvjerojatnije, ulazi u cijenu) nego odabir naj186
Promjene znaenja i uporabe glagola raditi
povoljnijih raunalnih sastavnica (komponenta). Umjesto glagola sloiti donedavna se rabilo nekoliko drugih nepunoznanih glagola: uz web-stranicu
urediti, oblikovati, a uz raunalo sklopiti...
Glagoli sloiti i slagati najee se rabe umjesto razliitih nepunoznanih glagola, a znaenje dobivaju tek kada im se doda imenica u akuzativu.
Osim urediti, oblikovati i sklopiti, sloiti zamjenjuje i glagole pripremiti te
napraviti, kao to je u primjeru sloiti sendvi. Uporabom se toga, jednog
glagola (ili dvaju, uzmemo li u obzir svreni i nesvreni oblik) na mjestu nekoliko ranijih glagola slinoga, ali ne i istoga (nepotpunoga) znaenja jezik
siromai, a zbog openitoga i irokoga znaenja glagola sloiti i slagati moe
doi i do nesporazuma. Primjerice, u sintagmama sloiti stol i sloiti krevet u
posljednje se vrijeme glagol sloiti rabi u znaenju postaviti stol i prostrijeti/napraviti postelju/krevet. Meutim, kako je jedno od znaenja glagola
sloiti saviti u odreeni oblik radi spremanja (Rjenik : 1145), slaganje stola moe znaiti sklapanje (sklopivoga) stola. Slino je sa sintagmom sloiti
krevet, koja moe znaiti posve oprjene radnje: kao prvo, raspremanje postelje, to ukljuuje spremanje posteljine. Drugo je znaenje novije, oznauje suprotnu radnju, pripremanja, tj. prostiranja postelje.
Glagol se sloiti u suvremenom hrvatskom razgovornom jeziku rabi s
imenicama u akuzativu koje izriu kakvu hranu ili pie: sloiti sendvi / kavu
/ koktel... Tada zamjenjuje nepunoznani glagol pripremiti ili punoznane kuhati (kao u primjeru iz televizijske sapunice ...sloi mi jednu kavu2) te druge.
Tako upotrijebljen, glagol sloiti blizak je glagolu raditi, koji takoer zamjenjuje glagole pripremati i kuhati uz imenice u akuzativu koje izriu odreenu
vrstu jela u emisiji Dobro jutro, Hrvatska3 uobiajena je reenica Danas
emo raditi oradu na aru, zapeene trukle i sl. Usporedba pokazuje da je
glagol raditi u spomenutim sintagmama ei od glagola sloiti sloiti se
uglavnom potvruje u razgovornom stilu (jeziku likova TV-serija), a raditi
se nalazi i u publicistikom (jeziku televizijskih voditelja i novinara).
Glagoli se sloiti/slagati rabe i u ustaljenim svezama, esto umjesto
kojeg drugog glagola. Tako se u razgovoru s trenerom hrvatske momadi
pred Svjetsko rukometno prvenstvo ulo da treba sloiti taktiku protiv June
Koreje, a sportski je novinar, komentirajui slalomsku vonju naega skijaa,
rekao da Ivica slae taktiku za drugu vonju. Glagol je slagati i u tim primjerima zamijenio dotad uobiajene glagole pripremiti/pripremati.
Rije je o seriji Sve e biti dobro emitiranoj na 1. programu HTV-a u prosincu
2008.
3
U svakoj emisiji, koja se emitira od ponedjeljka do petka od 7 do 9 sati na 1.

programu HTV-a, nalazi se prilog Dobro jutro, dobar tek.
187
Nerijetko, glagoli sloiti/slagati s imenicama u akuzativu ine frazeme

u irem smislu.4 Takve su sveze redovito modalne, i to negativno obojene:
slau se frka i cirkus, a sloiti se moe i faca. Glagol je ee u svrenom
obliku, kao to potvruju primjeri iz razliitih televizijskih serija: Marko (...)
sloio cirkus, Mrki je sloio frku, Jesi vidjela koju je facu sloio?5), ali moe
se upotrijebiti i u nesvrenom: Neu slagat' nikakav cirkus...
argonski je frazem u irem smislu sloiti facu imao prethodnika u
knjievnom jeziku: glagol je sloiti uza se vezao imenicu lice (standardnu,
neargonsku bliskoznanicu imenice faca) ve krajem 19. stoljea, u jeziku
Eugena Kumiia, to potvruje reenica Kad je ... opazio krasnu djevojku
... sloi lice na ljubazan posmijeh.6
U Rjeniku hrvatskoga argona Tomislava Sabljaka glagol je sloiti
zabiljeen samo s akuzativom imenice vatra (sloiti vatru, u znaenju posvaditi nekoga). Ta se sintagma u opisanoj grai ne potvruje.
Zanimljivo je da se umjesto glagola sloiti u navedenim frazemima u
irem smislu upotrebljava glagol raditi: raditi frku / cirkus / face... Potvrda je
to irine i znaenjske ispranjenosti obaju glagola. Rjenika usporedba, meutim, potvruje razlike meu glagolima sloiti/slagati i raditi: dok je u prolosti raditi bio samo jedan u nizu glagola slinoga, ali ne i jednakoga znaenja, koji se s imenicom u akuzativu nije esto rabio, sloiti/slagati znaenjskom raznolikou i estotom uporabe ne zaostajahu od suvremenoga jezika.
Povijesni hrvatski rjenici potvruju uporabu glagola sloiti i slagati u
nekoliko znaenja, od kojih je suvremenom jeziku podudarno slaganje robe
u slaine, koje navodi Bogoslav ulek, kao i veina ranijih i kasnijih leksikografa. U ulekovu se Hrvatsko-njemako-talijanskom rjeniku spomenuti
glagoli navode u jo nekoliko znaenja uobiajenih u 19. stoljeu, ali i prije i
poslije uleka. Prvo je od tih znaenja ugoditi, udesiti kakvo glazbalo; koje
se navodi i u Rjeniku hrvatsko-talijanskom Dragutina Paria iz 1901. te u
Hrvatsko-njemakom frazeolokom rjeniku Josipa Mateia, gdje je zabiljeen frazem sloiti gajde / udesiti gajde. U Matiinu se rjeniku takvo znae-
O frazemima u irem i frazemima u uem smislu piu M. Mihaljevi i B. Kovaevi (2006: 115).
5
Prvi se primjer navodi prema seriji Sve e biti dobro, emitiranoj 5. sijenja
2008. na 1. programu HTV-a; drugi je navod iz kriminalistike serije Mamutica s istog
programa, a trei je iz serije (takoer tzv. sapunice) Zakon ljubavi koju je tijekom studenoga 2008. emitirao RTL. Primjer koji slijedi u gornjem tekstu prenosi se iz iste serije iz
koje je i prvi primjer (Sve e biti dobro).
6
Primjer se navodi prema Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika, knj. 5,
1973: 864.
188
nje opisuje dovoenjem u sklad, usklaivanjem.7 U vezi su s tim i znatno raniji opisi u junih leksikografa J. Mikalje i A. Della Belle prema kojima slagati/sloiti znai i skladati, a u uleka i sroiti.
Meu akuzativnim je dopunama glagola slagati jo od Blaga jezika
slovinskoga Jakova Mikalje imenica slova te se govori o slaganju slova kao
pripremi za tisak (u ulekovu se rjeniku navodi i sloiti arak, tabak).
Pogled u Gazophylacium Ivana Belostenca potvruje da je slaganje
(szlaganye) kao konkretno sastavljanje u kajkavaca znailo i zidanje, gradnju... Prema tomu, dio je sintagma koje su u prolosti inile imenice u akuzativu s glagolom slagati u suvremenom jeziku izgubljen ili ogranien na manja podruja. S druge strane, proiruje se uporaba toga glagola u dvoznanim
sintagmama te frazemima u irem smislu i sintagmama u kojima je sloiti/
/slagati zamjenjivo s raditi.
Glagol raditi u vrtlogu promjena
U nekoliko se posljednjih godina potvruje znatno ea poraba glagola raditi u neosnovnom znaenju, a uz imenicu u akuzativu kao obveznu dopunu, i to u razliitim stilovima: najee u razgovornom, ali i u publicistikom te knjievnoumjetnikom. Uz glagol raditi, u razgovornom se stilu suvremenoga hrvatskog jezika primjeuje i ea poraba glagola sloiti te, u
manjoj mjeri, slagati. Navedeni su glagoli (sloiti/slagati i raditi) sintaktiki
podudarni jer se rabe kao nepunoznani te uza se imaju imenicu u akuzativu.
Meutim, meu njima su i znaajne razlike: sintagma koju ine glagol raditi
i imenica u akuzativu u nekim se primjerima moe zamijeniti punoznanim
glagolom (raditi operaciju operirati), dok kod glagol sloiti/slagati (takoer s imenicom u akuzativu) takva zamjena nije mogua.
Tijekom stoljea mijenjala se ne samo uestalost uporabe glagola raditi nego i njegovih izvedenica, osobito imenice radnik i pridjeva radni. U posljednjih su dvadesetak godina promjene u velikoj mjeri ovisile o izvanjezinim, sociolingvistikim prilikama.
Promjene se prvoga, osnovnoga znaenja, opisanoga u rjenicima kao
obavljati posao, sustavno ulagati napore da se postigne neki rezultat (Ani
2003: 1276), prate usporedbom opisa u hrvatskim (povijesnim) rjenicima. U
najstarijem se hrvatskom rjeniku Fausta Vrania biljei samo rabiti, ne i
raditi.
7
Opis se donosi prema Reniku srpskohrvatskoga knjievnog jezika (knj. 5) jer je

Rjenik hrvatskosrpskoga knjievnog jezika Matice hrvatske nedovren, a rjenik Matice
srpske donosi i primjere iz hrvatske knjievnosti. Spomenuto se znaenje glagola sloiti
oprimjeruje reenicom iz knjievnoga djela Stjepana Mihalia: Oko njega je ptiji cvrkut i zuj kukaca sloio um kojemu dirigira vjetar. (Renik, 1973: 864)
189
U kasnijih se leksikografa potvruju znaajne razlike izmeu prvotnoga i suvremenoga znaenja: u staroslavenskom je jeziku raditi znailo skrbiti
se, brinuti se,8 a u tom se znaenju potvruje i u starijih hrvatskih pjesnika i
junih leksikografa Mikalje i Della Belle.
Jakov Mikalja u Blagu jezika slovinskoga uz raditi biljei nastojati, a u
Della Bellinu se Dizionariju nalazi mnogo bliskoznanica glagolu raditi. Tako Della Bella uz talijanske glagole attendere i incumbo stavlja hrvatske istovrijednice nastojati, pomniti, raditi i staviti pomnju (Della Bella 1728: 116),
ali donosi i mnoge danas zaboravljene hrvatske rijei.
Uz talijanski se glagol faticare ne navodi raditi, ali se daju brojne istovrijednice, meu kojima i rabiti: truditi se, moriti se, rabiti, poslovati, biti u
trudu. Najvie hrvatskih glagola Della Bella biljei uz lavorare: djelovati, poslovati, raditi, rabiti, djeljati, rabotati, teati, tvoriti, rukotvoriti (Della Bella
1728: 429), a raditi i nastojati nalazi se i uz cercare (Della Bella 1728: 185).
Glagol raditi zabiljeen je i uz far di modo, efficio (Della Bella 1728: 303).
Usporede li se i hrvatski glagoli koji uza se imaju kakvu dopunu ili dodatak, a u Della Bellinu se Dizionariju donose uz talijansko lavorare, npr.: djelovati u suhoi, u pokrivenu; poslovati u polju, teati u polju; teati zemlju ili
teiti zemlju, poslovati pri svijei ili prid svijeom, djeljati,9 potvruje se da ni
u jednom od konkretnih primjera nema glagola raditi oito je da nije bio osobito est u junoj Hrvatskoj 17. i 18. stoljea. U znaenju dananjega glagola
raditi (laboro) do 18. stoljea najei su bili glagoli rabiti i djelovati.10
Kao tokavsku inaicu kajkavskoga delati, glagol raditi u Gazofilaciju
biljei i Ivan Belostenec u sljedeoj natuknici:
Dlam-lati, pozlujem-vati, pozel ali delo opravlyam, obavlyam,
teim. (D. it.) Radim-diti, rukotvaram, rabotam (...) (Belostenac 1740
[1998]: 67)
Zanimljivo je da ve u 17. stoljeu Belostenec spominje glagol obavljati (delo opravljam, obavljam), a Mareti nekoliko stoljea kasnije, opisujui taj glagol u Akademijinu rjeniku, dri da ga je stvorio Bogoslav ulek:
Ne zna se, otkle je ulek taj glagol uzeo; da ga nije sam nainio? (Rjenik
JAZU, 19171922: 314).
Glagol je raditi zabiljeen i 1778. u Slavonca Marjana Lanosovia, koji
gramatici dodaje rjenik i konverzacijski prirunik primjere razgovora.11
8
Usp. Mali staroslavensko-hrvatski rjenik (Damjanovi i dr. 2004: 230).

Svi su primjeri koji se preuzimaju iz Della Bellina rjenika slovopisno i pravopisno prilagoeni suvremenom hrvatskom jeziku, dok se gramatika i leksika obiljeja
ne mijenjaju.
10
O tom, uz potvrde iz grae, i u Akademijinu rjeniku (1936: 889).
11
Iako je raditi (uz djelati) zabiljeeno u Lanosovievu rjeniku (unutar gramatike), u praktinom se dijelu razgovorima, ne rabi: umjesto izraza moram raditi, na9
190
U rjenicima je Bogoslava uleka te u Rjeniku hrvatsko-talijanskom

Dragutina Paria iz 1901. godine glagol raditi zabiljeen kao dio frazema
raditi komu o glavi. Pari spomenuti glagol navodi i u neosobnim ustrojstvima: radi se o kom, o em (Pari 1901 [1995]: 830831).
Raditi kao nepunoznani glagol
Usprkos promjenama osnovnoga znaenja, moe se rei da na poetku
dvadeset i prvoga stoljea veu pozornost, osobito sintaktiku, zasluuje poraba glagola raditi kao nepunoznanoga, i to perifraznoga glagola koji je dio
dvolanoga predikata. Takav je predikat pokazatelj poimenienja ili koje druge, vrste, najee u veoj ili manjoj mjeri frazeologizirane, veze glagola i
imenice ili imenske rijei.
U hrvatskoj se jezikoslovnoj literaturi glagol raditi s lokativnom dopunom spominje u Gramatici hrvatskoga jezika J. Silia i I. Pranjkovia (2005:
188189) meu perifraznim glagolima (raditi na uspostavljanju povjerenja).
S istom, lokativnom dopunom, glagol se raditi kao jedan od primjera ralanjivanja (dekomponiranja) predikata navodi u stranih jezikoslovaca u
Spisima iz sintakse i semantike petnaest godina ranije opisuje ga Milorad Radovanovi (1990: 64).12 U Gramatici bosanskoga jezika Devada Jahia, Senahida Halilovia i Ismaila Palia takoer se govori o znaenjski nepotpunim
glagolima kao dijelovima ralanjenih predikata, ali se ne spominje glagol
raditi (Jahi Halilovi Pali 2000: 368369).
O odnosu hrvatskoga i drugih jezika prema spominjanim sintaktikim
pitanjima raspravlja i Marija Znika u lanku Sintaktika norma hrvatskoga
jezika u 20. stoljeu. Autorica smatra dekompoziciju i nominalizaciju u
hrvatskom jeziku rezultatima izvanjskih utjecaja, i to utjecaja tzv. varijante knjievnoga jezika srpskoga jezika. Rastavljene predikate dijeli u dvije
skupine; prvu, s nepunoznanim glagolima (vriti, obavljati, davati, imati...) i
imenicom u akuzativu (razgovarati voditi razgovor) te drugu, s glagolom
biti i prijedlonim ili besprijedlonim izrazom i glagolskom imenicom (biti
na umoru; biti miljenja...) (Znika, 2006: 114115).
lazi se imam vrlo potribite / neukolonive posle / poslove. (Lanosovi 1778: 125).
Hrvatski su dijelovi razgovora u Lanosovievu priruniku prijevod odgovarajuih njemakih konverzacijskih fraza, to takoer moe biti razlogom neuporabe glagola raditi
kao dopune prezentu nepunoznanoga glagola morati. (Lanosovi 1778: 209)
12
Knjiga Spisi iz sintakse i semantike Milorada Radovanovia objavljena je 1990.
godine, ali je rad u kojem se opisuje spomenuto ralanjivanje predikata objavljen ranije,
1977. godine, u Junoslovenskom filologu. Nakon Radovanovia, o ralanjenom su
predikatu pisali i drugi strani jezikoslovci, primjerice autori Sintakse savremenoga srpskog jezika u redakciji Milke Ivi. Glagol se raditi i ondje biljei uz lokativnu dopunu.
191
Prema navedenomu, hrvatski jezikoslovci spominju ralanjivanje glagolskoga predikata, kao i porabu nepunoznanih glagola s imenicom u perifrazi (ondje gdje ne postoji odgovarajui punoznani glagolski predikat), ali
se akuzativna dopuna glagola raditi u jezikoslovnim opisima ne spominje.
To moe ukazivati na dvoje:
a lokativna je dopuna (relativno) esta, a akuzativna je sporadina;
b akuzativna dopuna glagola nije sukladna sintaktikoj normi hrvatskoga (standardnoga) jezika pa se o njoj ne govori.
Prvoj je pretpostavci, o maloj estotnosti uporabe glagola raditi, proturjena poetna postavka ovoga rada o izuzetno estoj porabi toga glagol u suvremenom hrvatskom jeziku. S druge strane, irenje se glagola raditi umjesto
drugih glagola ne smatra opravdanim. Meutim, stupanj normativne (ne)prihvatljivosti za sve primjere nije jednak, nego, izmeu ostaloga, ovisi o stilu,
ali i o vrsti sintagme u kojoj se glagol pojavljuje.
Glagol raditi u ustaljenim svezama rijei
U primjerima koji se u radu usporeuju, a prenose se iz novina, s televizije i s interneta posljednjih etiriju godina, mnogo je ustaljenih izraza koji
su se u hrvatskom jeziku uobiajili rabiti s kojim drugim glagolom, a ne s
glagolom raditi. Meu njima su samo dva prava frazema, tj. frazema u
uem smislu, navedena u hrvatskim frazeolokim rjenicima. Meutim, nisu
navedeni s glagolom raditi rjenici na mjestu toga glagola biljee druge
glagole. U frazemima glagol raditi nije rezultat ralanjivanja predikata, no
uza nj se redovito nalazi imenica u akuzativu. U usporeenoj grai takvi su
frazemi raditi od muhe slona i raditi raanj, a zec u umi.
Frazem radimo od muhe slona mjesecima se isticao na velikom plakatu u sreditu Osijeka (kao reklama za jednu tvrtku), a potvrivao se i u asopisima (npr. Radi li od muhe slona?, Teen, kolovoz 2006.).
U Mateievu je Frazeolokom rjeniku, kao i u Hrvatskom frazeolokom rjeniku A. Menac, . Fink-Arsovski i R. Venturina, traeni frazem zabiljeen s drugim glagolom: praviti praviti od (iz) buhe (muhe) slona (Menac i dr. 2003: 180). Uz glagol praviti u Mateievu su rjeniku dana jo dva
glagola, ali ni jedan od njih nije raditi: praviti (initi, graditi) od muhe slona
(konja, medvjeda, vola) (Matei 1982: 357).
Slino je i s frazemom raditi raanj dok je zec u umi (Ali ne pada mu
napamet raditi raanj dok je zec u umi. JL, 7. 4. 2006.), koji se ni u jednom
od usporeenih frazeolokih rjenika ne nalazi s glagolom raditi. Mateiev
rjenik donosi nekoliko glagola, ali nema glagola raditi: sjei, spremati/spremiti i praviti (raanj). U Hrvatskom frazeolokom rjeniku zabiljeen je glagol spremati: spremati raanj, a zec u umi. U Kontrastivnom rjeniku poslovica Pavla Mikia i Danice kare isti je frazem zabiljeen s glagolom graditi:
192
Zec u umi, a on raanj gradi (1992: 354). Donosi se i potvrda iz stare hrvatske knjievnosti, i to iz Barakovieve Vile Slovinke, u kojoj je upotrijebljen
akavski glagol dilati. Prema tomu, ni u jednom potvrenom primjeru nema
tokavskoga glagola raditi.
Druga je skupina ustaljenih sveza rijei u kojima se glagol raditi u suvremenom hrvatskom jeziku esto rabi znatno vea. To su vrste sintagmatske sveze koje nisu pravi frazemi jer desemantizacija njihovih dijelova nije
provedena u potpunosti, ali su na putu frazeologizacije. Dio ustaljenih sveza
rijei s glagolom raditi koje nisu frazemi u uem smislu u jezikoslovnoj se literaturi naziva i frazemima u irem smislu.13 Neki su od takvih frazema odmaknuli na putu desemantizacije i pribliavaju se frazemima u uem smislu
(npr. raditi cirkus, dramu...), ali postoji i druga, raznolika, podskupina ustaljenih izraza, udaljenija od pravih frazema.
S obzirom na znaenje i podruje uporabe, ustaljeni se izrazi razvrstavaju na sljedei nain:
1. Modalni, i to negativno obojeni izrazi, sintaktiki obiljeeni dopunom koju ini akuzativ bez prijedloga, u manjoj su ili veoj mjeri frazeologizirani, ali nisu zabiljeeni ni u jednom hrvatskom frazeolokom rjeniku. U
suvremenom se hrvatskom jeziku esto ponavljaju, osobito u njegovu razgovornom stilu, koji se primjerice potvruje dijalozima u tzv. sapunicama na
hrvatskoj televiziji, ali ne samo ondje. esti su i u jeziku tiskovina.
Dio ustaljenih izraza izrazitoga negativnoga znaenja ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku nego je rije o argonizmima. U razgovornom
su se hrvatskom jeziku izrazi poput raditi cirkus, budalu / majmuna od koga
mogli uti i ranije, ali s drugim glagolom glagolom praviti.
Frazemi u irem smislu potvreni u usporeenoj grai, koja pripada
publicistikom i razgovornom stilu, u radu se razvrstavaju prema glagolu koji je (ranije) upotrebljavan umjesto glagola raditi. Najee je to praviti, i to
u sljedeim ustaljenim izrazima: raditi cirkus (od koga/ega//sebe); raditi
skandale (od ega), raditi luakinju od koga//sebe; raditi budalu od koga//sebe, raditi dramu (od ega).
Snana se emotivna obojenost izdvojenih izraza potvruje uporabom
modalnih glagola eljeti i moi uz infinitiv glagola raditi:
Ne elim od svog ivota raditi cirkus (Grazia, 1. 8. 2006.); Ne
moe raditi dramu (HTV 1, Ljubav u zaleu, 27. 1. 2006.)
13
O frazemima u irem smislu usporedi: Frani Hudeek Mihaljevi 2005.;

Mihaljevi Kovaevi 2006: 115. M. Mihaljevi i B. Kovaevi meu frazeme u irem smislu smjetaju i tzv. administrativizme (npr. izvriti uplatu) koji se u ovom radu
opisuju kao posebna skupina.
193
kao i imperativom glagola raditi:

'Ne radite skandale i prestanite remetiti mir hrvatske reprezentacije', izjavio je Ivano Bali (...). (Hina, 28. 1. 2009.)
U nekim sintagmama glagol raditi moe biti dopunjen jednom ili dvjema dopunama uz imenicu u akuzativu moe se, ali ne mora, upotrijebiti prijedloni genitiv, primjerice: raditi cirkus i raditi cirkus od koga/ega//sebe.
Frazem raditi gluposti jedini je ustaljen s glagolom raditi i redovito se
rabi s tim glagolom:
Bila sam vodea nakon prve vonje, iako sam radila gluposti na
stazi. (JL, 18. 3. 2006.); Ne smijemo raditi gluposti (HTV 2, 13.
VI. 2006.).
Uz glagol praviti, na mjestu dananjega raditi u nekim se ustaljenim izrazima

moe upotrijebiti i izazivati, kako je primjerice u izrazu raditi probleme:
Nemoj raditi probleme! (HTV 1, Ljubav u zaleu). Uz imenicu incident uobiajena je bila uporaba uestaloga glagola izazivati. Zbog nemogunosti isticanja uestalosti (ponavljanja) radnje, glagol raditi u tom je frazemu nedovoljno obavijestan i njegova je uporaba nepravilna. Usprkos tomu, nalazimo
ga u razgovorima preuzetim iz tiskovina:
Kljuna je stvar da on u Zagrebu, gdje smo provodili veinu
vremena, nikada nije radio incidente. (JL, 2. 8. 2006.)
U ovoj je skupini i nekoliko ustaljenih izraza slabije emocionalne obojenosti,

u kojima se na mjestu glagola raditi upotrebljava glagol initi: raditi iznimke,
raditi kompromise, raditi komu uslugu:
Ne moemo raditi iznimke (JL, 11.4. 2006.); Ne radimo nikakve malverzacije (JL, 8. 9. 2006., str. 18); Koliko je ovjek prisiljen raditi kompromise! (HTV, 17. 3.); Moda je samo radila
uslugu nekoj od prijateljica (Stars, 29. 1. 2009., str. 7).
2. Drugu skupinu ine ustaljeni izrazi frazemi u irem smislu, u kojima glagol raditi uza se takoer ima akuzativ, a rabe se u odreenom podruju, tj. struci, najee u kriminalistici i zdravstvu. Meutim, iz tih su struka
policijskim izvjeima i novinarskim napisima uli u publicistiki stil, a postoje i u razgovornom jeziku. Takav je suvremeni frazem raditi oevid u kojem se glagolom raditi potiskuju raniji (jo uvijek prisutni) glagoli obavljati i
vriti.14
14
esti su jezini savjeti u kojima jezikoslovci upuuju na pripadnost glagola

vriti (kao nepunoznanoga glagola) srpskom jeziku te se taj glagol u hrvatskom jeziku
smatra stilski obiljeenim. Usprkos tomu, esto je u uporabi.
194
Noviji je i frazem raditi crnu listu, pri emu je glagol raditi zamijenio
sastavljati. Potvruje se to uporabom obaju glagola u istom novinskom
tekstu, u kojem je u naslovu pisalo Policija radi crnu listu (Osjeki dom, 6.
12. 2006., str. 1), a u tekstu slijedi:
Dodao je da policija u sastavljanju takve liste, osim s obavjetajnim slubama, surauje i s drugim institucijama...
Niz se ustaljenih izraza s glagolom raditi vezuje i uz zdravstvo: raditi pretrage, raditi krvnu sliku..., a isti je glagol uobiajen i uz nazive konkretnih pretraga (raditi CT, EKG i sl.). Meutim, u takvim se svezama pokazuju morfoloka i leksika ogranienja glagola raditi, koji se u hrvatskom jeziku ne rabi
u svrenu obliku. Ako se ipak upotrijebi za izricanje svrene radnje, obavijest
njime izreena nejasna je i nepotpuna te je umjesto reenicom Radila sam
krvnu sliku svrenu radnju pravilno izrei reenicom sa svrenim glagolom:
Napravila sam krvnu sliku.
3. Treu skupinu ustaljenih izraza ine oni u kojima se glagol raditi u
suvremenom hrvatskom jeziku, osobito u njegovu publicistikom stilu, rabi
na mjestu razliitih nepunoznanih glagola kakvi su organizirati (pr. raditi
vjenanje), potpisivati i dogovarati (pr. raditi ugovor; Creski ribar tri puta
radio novi ugovor; JL, 17. 8. 2006.).
U novinskoj se grai potvruje i nekoliko novijih frazema za koje se
moe rei da su obiljeje novinskoga stila i da su nastali kao odraz potrebe za
privlaenjem itatelja, a uz glagol raditi kao dopunu imaju prijedloni lokativ te izriu brigu za vlastito tijelo i duh: raditi na svom tijelu i raditi na sebi.
U veoj se skupini ustaljenih izraza s glagolom raditi lokativ s prijedlogom na potvruje kao starija, a besprijedloni akuzativ kao novija i sve
agresivnija dopuna. Primjeri potvruju, ne jednom i ne sluajno, upotrijebljene sintagme raditi film / TV-emisiju (priloge, vijesti) / knjigu (antologiju) /
priu / predstavu / izlobu, kao i raditi temu.
Ako se umjesto prijedlonoga lokativa upotrebljava akuzativ izravnoga
objekta (razlog toj uporabi, osim sve oitijega prodora glagola raditi, dijelom
moe biti i potreba za izravnijim, besprijedlonim izricanjem), glagol raditi
valjalo bi zamijeniti s nekoliko glagola kojima je osnovno znaenje s jedne
strane ue, s druge pak openitije od znaenja glagola raditi, primjerice pripremati, pa ak i snimati, reirati:
Najvie me se dojmio posjet Universal studiju, gdje su nam pokazali kako se rade filmovi (JL, 28.7.); Volio bih raditi komedije...
(Branko Ivanda, Studio, 7.13. oujka 2009.)
Glagolom pripremati, ali i organizirati i ureivati, moglo bi biti zamijenjeno

raditi i u reenicama koje slijede:
195
moram raditi vijesti u jedan sat poslije ponoi...; (JL, 3. 7.

2006.); Nisam radio spomenik, nego obinu antologiju. (JL, 4./5.
VIII. 2006.).
Zajedniko je svim navedenim primjerima ustaljenih izraza koji nisu pravi

frazemi da je na mjestu glagola raditi bio kakav nepunoznani, perifrazni
glagol. U dijelu je sintagma posljednje skupine umjesto akuzativa bio lokativ
s prijedlogom na (raditi film raditi na filmu). Zamjena dvolanih izraza s
imenicom u akuzativu jednolanim, glagolskim predikatom, nije mogua jer
nije rije o odglagolnim imenicama.
Dvolani predikati s glagolom raditi
Iako dosad navedeni izrazi nisu nastali ralanjivanjem jednolanoga
predikata i nemaju odglagolnu imenicu, postoje i ustaljeni izrazi kod kojih se
moe govoriti o razdvajanju jednolanoga predikata na nepunoznani glagol
i odglagolnu imenicu, to svjedoi o poimenienju. esti su takvi izrazi u administrativnom stilu, a u Gramatici hrvatskoga jezika I. Pranjkovia i J. Silia opisuju se kao glagolske perifraze. Takvi su administrativizmi, sintaktiki
razliiti od ostalih frazema (u uem i irem smislu) jer sadre ralanjeni predikat te se dio njih moe zamijeniti punoznanim glagolom (npr. izvriti
uplatu uplatiti; raditi zamjenu mijenjati, zamjenjivati).
Iako je nedvojbena njihova ustaljenost i leksikaliziranost, zbog male ili
nikakve razlike u znaenju izmeu jednolanih i dvolanih predikata u ovom
se radu takvi izrazi ne opisuju kao frazemi nego kao dvolani predikati. Osim
toga, ti se izrazi sintaktiki razlikuju od ostalih frazema koje ine dvolani
predikati koji nisu nastali od jednolanih (jer nema glagola koji im znaenjski odgovaraju) i nisu rezultat poimenienja.
Glagol je raditi u takvim predikatima nepunoznaan, a rabi se s jednom od dviju dopuna: lokativom s prijedlogom na (pr. raditi na istraivanju)
ili akuzativom bez prijedloga (raditi istraivanje). Iako je akuzativna dopuna
novijega datuma te se esto pojavljuje umjesto lokativne (pr. raditi istraivanje umjesto raditi na istraivanju), ne moe se rei da lokativne dopune vie
nema s nekim imenicama istodobno postoje akuzativ i lokativ te govornik
izabire izmeu njih. S druge strane, primjeri uporabe dvolanoga predikata s
glagolom raditi potvruju akuzativnu dopunu i ondje gdje nema, a nije ni bilo, lokativne dopune, a postoji odgovarajui glagol kojim bi se dvolani ili
vielani izraz zamijenio. Sintagme s glagolom raditi i akuzativom mogu, ali
ne moraju, biti istoznane onima s prijedlonim lokativom.
Kako se u ovom radu opisuju novija ustrojstva, u kojima se glagol raditi rabi kao nepunoznaan i uza se ima akuzativ, navode se primjeri takvih
sintagma i odgovarajuih punoznanih glagola:
196
raditi popis popisivati

raditi pritisak na koga pritiskivati koga
raditi (po)grjeku grijeiti
raditi zamjenu mijenjati, zamjenjivati
raditi koncentraciju koncentrirati se
raditi pretpostavke pretpostavljati
raditi operaciju operirati
raditi istraivanje istraivati
Iako se svi navedeni izrazi mogu zamijeniti glagolskim predikatom, u nekima se jednolani i dvolani predikat znaenjski ne podudaraju u potpunosti.
U posljednjem navedenom primjeru glagolski predikat operirati ne znai isto
to i raditi operaciju biti (prisutan) na operaciji, nazoiti operaciji. Jer, svi
nazoni u operacijskoj dvorani ne operiraju, neki pomau pri operaciji.
U svijesti govornika neki su se dvolani predikati ustalili s drugim perifraznim glagolima; najee s vriti, obaviti/obavljati, initi; npr. umjesto
raditi (po)grjeku initi (po)grjeku.
Zamjena drugih glagola glagolom raditi
Osim uporabe u ustaljenim svezama rijei, od kojih su neke nastale
razdvajanjem glagolskoga predikata, dok u drugima glagol raditi zamjenjuje
koji drugi nepunoznani ili punoznani glagol, taj glagol (raditi) sve ee
zamjenjuje punoznane glagole koji izriu kakvu konkretnu radnju: pei, kuhati, proizvoditi, izraivati...
Za razliku od primjera kakav je raditi film i slinih, u kojima umjesto
akuzativa moe stajati prijedloni lokativ (raditi na filmu), sintagme ove skupine ne mogu imati lokativnu dopunu umjesto akuzativne.
Upravo je zamjena punoznanih glagola koji izriu kakvu konkretnu
radnju nepunoznanim glagolom raditi, ije je znaenje oslabjelo i gotovo ispranjeno, posve nepotrebna i ne moe se smatrati dobrim i poeljnim obiljejem bilo kojega funkcionalnoga stila. Unato tomu, glagol raditi pri izricanju konkretne radnje zamjenjuje sljedee glagole:
- pei raditi kolae, razliite vrste kolaa i jela (vrlo esto u emisiji
Dobro jutro, Hrvatska, HTV 1)
- kuhati raditi aj/kavu (esto u razgovornom jeziku likova tzv. televizijskih sapunica)
- pripremati to (hranu) u kuhinji raditi sendvie / oradu na aru / juhu / marmeladu:
radim sendvie (Poirot, HTV, 2. 4. 2006.); Doruak Yaka
sastoji se od (...) i triju vrsta marmelade koju rade nai kuhari.
197
(Gloria, 27. 7. 2006.); Danas radimo oradu na aru / juhu od zelene salate (HTV 1, Dobro jutro, Hrvatska)
proizvoditi:
eleznjak e raditi votku u Imotskom (JL, 26.1. 2006.)
izraivati:
Bavi se zanimljivim hobijem, radi namjetaj. (HTV 1, 10. 3.
2008.); Ove se godine morao umjetno raditi snijeg i led. (HTV 1,
13. 1. 2009.)
Glagol raditi u jeziku knjievnih djela

Glagol se raditi upotrebljava umjesto drugih glagola i u knjievnosti.
Potvruje to prijevod vrlo popularnoga Da Vincijeva koda, gdje uporaba toga
glagola dovodi i do sintaktiktiko-semantike nepravilnosti:
Taj stil slikanja zovu sfumato, rekao joj je, i vrlo ga je teko
raditi, Leonardo da Vinci je bio najbolji u tome. (Da Vincijev kod
2005: 102)
Izvorni engleski tekst:

"That's called the sfumato style of painting", he told her, "and
it's very hard to do. Leonardo da Vinci was better at it than
anyone." (The Da Vinci Code 2007: 142)
potvruje da je umjesto glagola raditi i akuzativa zamjenice (raditi ga, tj. raditi stil) trebalo upotrijebiti glagol slikati iz kojega je imenica u ulozi genitivnoga atributa (slikanje) izvedena. Kako bi se izbjegla uporaba glagola raditi,
za ponavljanje naina slikanja mogao se upotrijebiti anaforiki zamjeniki
prilog tako, ustaljeni prijedloni izraz na taj nain ili instrumental imenice
tehnika s deiktikom ta te bi reenica glasila:
Taj stil slikanja zovu sfumato, rekao joj je, i vrlo je teko
tako slikati/slikati na taj nain/slikati tom tehnikom. Leonardo da
Vinci je bio najbolji u tome."
U prijevodu se istoga romana nalazi i dvolani predikat s glagolom raditi:

(...) Nisam radio pretpostavke o tome gdje bi se gral mogao
nalaziti (...) (Da Vincijev kod 2005: 340)
umjesto kojega je bolje upotrijebiti punoznani glagol kao jednolani predikat.

Usporedba s izvornim engleskim tekstom:
'(...) I certainly didn't presume to know where the Grail is hidden (...)' (The Da Vinci Code 2007: 451)
198
doputa takav prijevod: (...) Sigurno nisam pretpostavljao da znam gdje je

gral skriven (...) jer ni u navedenu primjeru uporaba glagola raditi nije
opravdana.
Usprkos tomu, taj se glagol kao nepunoznaan rabi i u prijevodu drugog romana Dana Browna Aneli i demoni u tekstu koji slijedi, i to u engleskom izvorniku:
No math! I told you! I hate it!
Im glad you hate it. Because girls arent even allowed to do
math. () (Angels and Demons 2009: 126)15
() Girls play with dollies. Boys do math. No math for girls.
(2009: 127)
te u hrvatskoj inaici:
Samo ne matematika! Rekla sam ti! Mrzim matematiku!
Drago mi je to je mrzi, jer djevojice ionako ne smiju raditi
matematiku. (...)
(...) Djevojice se igraju s lutkama,16 a djeaci rade matematiku. (Aneli i demoni 2006: 9697)
U izdvojenim je svezama u hrvatskom jeziku bolje upotrijebiti uobiajeni

ustaljeni izraz baviti se ime, tj. baviti se matematikom.
U drugom je primjeru iz Anela i demona nepunoznani glagol raditi
upotrijebljen umjesto glagola obaviti/obavljati ili vriti/izvriti:
Po vatikanskom zakonu, nastavila je ena, nad papama se
nikad ne radi formalna autopsija zbog ega tvrdnja ne moe biti potvrena. (Aneli i demoni 2006: 271)17
Glagol se raditi s imenicom u akuzativu nalazi i u drugim knjievnim djelima, i to u onih pisaca koji doputaju prodor razgovornoga jezika u knjievnoumjetniki stil. ei od ostalih primjeri su modalnih ustaljenih sveza kakve su raditi scene, raditi dramu (od ega)... Postoji li odgovarajui engleski
prijevod, u takvim se svezama potvruje usporednost hrvatskoga glagola raditi i engleskoga make:
Zato, zaboga, od svega radi dramu? rekao joj je Maestro.
(Frida ili o boli 2008: 69)
15
Prvo je izdanje toga romana objavljeno 2001. godine.

Neispravno je upotrijebljen prijedlog s pri izricanju sredstva (*igrati se s lutkama).
17
Izvorni tekst glasi: By Vatican law, the woman continued, no formal autopsy
is ever performed on a Pope, so the Illuminati claim of murder cannot be confirmed.
(Angels and Demons 2009: 359) Kada bi umjesto glagola raditi bio upotrijebljen glagol
obavljati, dio bi teksta na hrvatskom jeziku bio sljedei: (...) formalna autopsija nikad
se ne obavlja nad papom pa tvrdnja iluminata o ubojstvu ne moe biti potvrena.
16
199
Why, for God's sake, do you make a drama out of everthing?

the Maestro asked her. (Frida's Bed 2008: 71)
Nije mu vie radila scene. (Frida ili o boli 2008: 83)
She stopped making scenes. (Frida's Bed 2008: 88)
Zakljuak
Moemo zakljuiti da se od ranije poznatoj lokativnoj dopuni glagola
raditi, promatranog kao nepunoznaan, perifrazan glagol, u posljednjih nekoliko godina vrlo nametljivo prikljuuje akuzativna besprijedlona dopuna, i
to tako da se punoznani glagol u ulozi (jednolanoga) glagolskog predikata
rastavlja na dvolani predikat ijim je dijelom glagol raditi. Meutim, i drugi
se nepunoznani i punoznani glagoli zamjenjuju spomenutim glagolom (raditi oevid, raditi kolae...). Najmanje opravdanja ima ba zamjena postojeih punoznanih glagola (pr. pei, kuhati) glagolom raditi (raditi aj, kavu,
kolae...). Takva je zamjena hrvatskom jeziku posve neprimjerena.
Osobito je esta uporaba frazema ili djelomice frazeologiziranih izraza
izrazitoga modalnog znaenja, od kojih je s glagolom raditi otprije poznato
tek raditi gluposti. Takvim se izrazima suodnosni izrazi nalaze u engleskom
jeziku. Usporedbom uporabe glagola make u engleskim rjenicima idioma te
fraznih glagola (Longman Dictionary of Phrasal Verbs), potvruje se irenje
uporabe jednoga glagola u potpuno ili djelomino frazeologiziranim izrazima, ije znaenje ovisi o dopunama. Osobito se pronalaze odgovarajue engleske usporednice za izraze raditi predstavu/spektakl oko ega (make a song
and dance about/over something) / raditi budalu od sebe (make an exhibition
/ a spectacle of oneself) / raditi guvu, zbrku oko ega (make a fuss about/
/over something), kao i raditi kolae, kavu, aj (make a cake, coffee, tea) ili
raditi scene (make a scene/make scenes).
Koliko je uporaba glagola raditi proirena, potvruje upravo njegov
prodor u postojee frazeme i ustaljene izraze, usprkos nemogunosti da se
upotrijebi svreni oblik toga glagola. Ipak, moe se rei da estota uporabe
glagola raditi u strunom nazivlju nije jednaka u jeziku struke i u razgovornom jeziku nestrukovnih govornika pri opisu se standardiziranih postupaka u medicinskom nazivlju ee rabe svreni oblik glagola initi nego glagol raditi medicinski se postupci opisuju frazeologiziranim izrazima u kojima je pasivno upotrijebljen prezent glagola uiniti pr. uini se ultrazvuk
bubrega, uini se rez... U razgovornom je, nestrukovnom, jeziku drukije
uglavnom se radi krvna slika i druge pretrage.
200
Izvori i literatura:
Ani, Vladimir. 2003. Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Belostenec, Ivan. 1740. [1972.1973.] Gazophylacium, seu latinoillyricorum onomatum aerarium i Gazopphylacium illyrico-latinum. Zagreb. Pretisak: Zagreb: Liber Mladost.
Brown, Dan. 2005. Da Vincijev kod [prevela: Suzana Sesvean].
Zagreb: V.B.Z., 448 str.
Brown, Dan. 2006. Aneli i demoni [prevela: Suzana Sesvean].
Zagreb: V.B.Z., 466 str.
Brown, Dan. 2007. The Da Vinci Code, Corgi Books, 605 str.
Brown, Dan. 2009. Angels and Demons. Corgi Books.
Courtney, Rosemary. 1983. Longman Dictionary of Phrasal Verbs.
Harlow: Longman Group Ltd.
Cowie, A.P.; Mackin, R.; McCaig, I.R. 1985. Oxford Dictionary of
Current Idiomatic English: Volume 2: Phrase, Clause & Sentence
Idioms. Oxford: Oxford University Press
Damjanovi, Stjepan; Jurevi, Ivan; Kutovi, Tanja; Kuzmi, Boris; Luki, Milica; agar, Mateo. 2004. Mali staroslavensko-hrvatski rjenik. Zagreb: Matica hrvatska.
Della Bella, Ardellio. 1728. [2006]. Istruzioni grammaticali della
lingua illirica (Gramatike pouke o ilirskome jeziku). Venecija.
Pretisak: Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 185 str.
Della Bella, Ardellio. 1728. Dizionario italiano, latino, illirico.
Venecija, 476 str.
Drakuli, Slavenka. 2008. Frida ili o boli. Zagreb: Profil, 150 str.
Drakuli, Slavenka. 2008. Frida's Bed [prevela Pribievi-Zori,
Christina]. London: Penguin Books, 162 str.
Frani, Anela; Hudeek, Lana; Mihaljevi, Milica. 2005. Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada
Hansen, Renate; Matei, Josip; Petermann, Jrgen; Rittgasser,
Stefan; Steiger, Martina; Zimanji-Hofer, Irena. 1988. Hrvatskonjemaki frazeoloki rjenik [red. J. Matei]. Zagreb - Mnchen
Jahi, Devad; Halilovi, Senahid; Pali, Ismail. 2000. Gramatika
bosanskoga jezika. Zenica: Dom tampe
Katni-Bakari, Marina. 2007. 2Stilistika. Sarajevo, 389 str.
Koleni, Ljiljana. 2006. Rijei u svezama, Povijest hrvatske frazeologije. Jezina knjinica Matice hrvatske, Ogranak Osijek, Osijek,
260 str.
201
202
Lanosovi, Marijan. 1778. Neue Einleitung zur Slavonischen

Sprache. Osijek.
Matei, Josip (red.). 1988. Hrvatsko-njemaki frazeoloki rjenik.
Zagreb Mnchen: Nakladni zavod Matice hrvatske, Verlag Otto
Sagner.
Matei, Josip. 1982: Frazeoloki rjenik hrvatskoga ili srpskog
jezika, Zagreb.
Menac, Antica. 2007. Hrvatska frazeologija. Zagreb: Knjigra, 270 str.
Menac, Antica; Fink-Arsovski, eljka; Venturin, Radomir. 2003.
Hrvatski frazeoloki rjenik. Zagreb: Naklada Ljevak, 414 str.
Mihaljevi, Milica; Kovaevi, Barbara. 2006. Frazemi kroz funkcionalne stilove. Jezik, 53/1, 115.
Mikalja, Jakov. 1649. Blago jezika slovinskoga Thesaurus linguae illyricae. Loreto Ancona.
Miki, Pavao; kara, Danica. 1992. Kontrastivni rjenik poslovica,
Zagreb: August Cesarec, kolska knjiga.
Pari, Dragutin. 1901. [1995]. Rjenik hrvatsko-talijanski Vocabolario croato-italiano. Narodni list, Zadar. Pretisak: Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske.
Petrovi, Bernardina. 2008. Nacrtak za Kolokacijski rjenik hrvatskoga jezika, Vidjeti Ohrid : Referati hrvatskih sudionica i sudionika za XIV. Meunarodni slavistiki kongres (Ohrid, 10.16. rujna
2008.) [ur. Marko Samardija]. Zagreb : Hrvatsko filoloko drutvo
Hrvatska sveuilina naklada, 225235.
Piper, Predrag; Antoni, Ivana; Rui, Vladislava; Tanasi, Sreto;
Popovi, Ljudmila; Toovi, Branko. 2005. Sintaksa savremenoga
srpskog jezika, prosta reenica, [red.: Milka Ivi], Beograd, 1164 str.
Pranjkovi, Ivo. 2001. Druga hrvatska skladnja, sintaktike rasprave, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 178 str.
Radovanovi, Milorad. 1977. Imenica u funkciji kondenzatora (I) i
(II). Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XX/1 i XX/2. Novi Sad,
63144 i 81155.
Radovanovi, Milorad. 1990. Spisi iz sintakse i semantike. Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci; Dobra vest,
Novi Sad, 221 str.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. I-XXIII. 18801976.
JAZU: Zagreb.
Sili, Josip; Pranjkovi, Ivo. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za
gimnazije i visoka uilita. kolska knjiga, Zagreb, 422 str.
ulek, Bogoslav. 18741875. [1990]. Hrvatsko-njemako-talijanski
rjenik znanstvenog nazivlja. Pretisak: I.-II. sv. Zagreb: Globus.
Vrani, Faust. 1595. [1992]. Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae
& Ungaricae. Zagreb: Novi Liber, 200 str.
Znika, Marija. 2006. Sintaktika norma hrvatskoga jezika u 20. stoljeu, Zbornik Hrvatski jezik u XX. stoljeu. Zagreb: Matica hrvatska, 109144.

CHANGES IN THE MEANING
AND USAGE OF THE VERB RADITI
The authors discuss the changes in the meaning and usage of the verb
raditi in modern Croatian standard language. This verb is more and more
frequently used with partially emptied meaning and followed by a noun in
the accusative case. The verb raditi is used in stead of other verbs with
partially emptied meaning in more or less phrased expressions, but it is also
used in stead of lexical verbs (e.g. in raditi aj/ kavu / kolae). Such
expressions are used not only in journalistic and conversational styles but
also in the language of some literary works.
Key words: journalistic style, verb raditi, nominalization, common
collocations
203

UDK 811.163.42'367.626:811.112.2'367.626
Izvorni nauni rad
Senka MARINI (Mostar)

Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru
senka.marincic@tel.net.ba
REFERENCIJALNA IDENTINOST
U PARTICIPNIM KONSTRUKCIJAMA I REENICAMA
NJEMAKOGA I HRVATSKOG JEZIKA
U radu se analizira (ne)uspostavljanje referencijalne identinosti u participnim konstrukcijama u kojima se particip rabi kao atribut uz imenicu i u participnim reenicama koje su doivjele izvjestan stupanj redukcije s ogranienjem na povratnu zamjenicu 3.
lica u dativu i akuzativu u nepravih povratnih glagola, tj. na povratnu zamjenicu kao zamjenicu identiteta. Sa lingvistikoga stajalita ima smisla analizirati samo povratnu zamjenicu kao zamjenicu identiteta kada se govori o referencijalnoj identinosti izmeu
povratne zamjenice i nominalne fraze. Referencijalna se identinost s nominalnom frazom moe meutim uspostaviti ili preko zamjenice identiteta ili preko line zamjenice. Potekoe, posebice za
neizvornoga govornika njemakoga jezika, nastaju kada pod odreenim sintaktikim uvjetima moe stajati samo jedna ili druga. Cilj
je rada usporedbom jezika cilja (hrvatskoga) s jezikom polaznikom
(njemakim) pokazati uporabu povratne zamjenice kao zamjenice
identiteta u participnim konstrukcijama i reenicama i potvrditi ili
ustvrditi uvjete u kojima se uspostavlja referencijalna identinost u
navedenim konstrukcijama i reenicama obaju jezika.
Kljune rijei: referencijalna identinost, zamjenica identiteta, lina zamjenica, nominalna fraza, participna konstrukcija,
participna reenica
Uvod
Analizirajui definicije,1 odnosno definiranja povratne zamjenice u
tradicionalnim gramatikama obaju jezika razvidno je da veina analiziranih
gramatika funkciju povratne zamjenice svodi na funkciju subjekta u isto
1
Vie o tome u: S. Marini, Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemakom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski rad, Zagreb, 2007, str. 23
32, 189190.
205
Senka MARINI
semantikome pogledu. Kod nekih se gramatiara spominju infinitivne konstrukcije, a rijetko participne.2 Nedostatnost definicija ogleda se izmeu
ostalog i u uspostavljanju referencijalne identinosti preko povratne zamjenice kao zamjenice identiteta3 ili preko line zamjenice u odreenim sintaktikim uvjetima u participnim konstrukcijama i reenicama. Sukladno istraivanju Paula Bauera netono je ograniavati referencijalne odnose povratne zamjenice na subjekt budui da se referencijalna identinost povratne zamjenice moe generirati u povrinskoj strukturi sa svim padeima, odnosno
povratna se zamjenica moe pojaviti u kombinaciji s nekom nominalnom
frazom koja stvara referencijalnu identinost, ali, s druge strane pak, i kao
sastavni dio predikata.4 Naslanjajui se na Bauera, istraivati referencijalne
odnose ima smisla samo ondje u reenici gdje postoji konkurencija izmeu
povratne zamjenice kao zamjenice identiteta i line zamjenice; u drugom
sluaju kod povratne zamjenice kao predikatne zamjenice nema potekoa
za neizvornoga govornika kada zna da je glagol obvezatno povratan.
1. Participna konstrukcija i participna reenica
Participne konstrukcije ograniene su na uporabu participa kao atributa uz imenicu. Particip je determinant uz imenicu i prije umetanja u nominalnu frazu predstavlja reenicu u dubinskoj strukturi. U povrinskoj
strukturi ispunjava istu funkciju kao pridjev (particip fungira kao atribut uz
imenicu), deklinira se kao pridjev, ali zadrava i sposobnost glagola da unutar nominalne fraze otvori prazna mjesta. U nepravih povratnih glagola zamjenica identiteta ostaje i u participnoj konstrukciji,5 usp. Wir sehen die sich
2
Hermann Paul je proirio svoju definiciju na infinitivne konstrukcije, no izostavio je participne i ostale, usp. H. Paul, Deutsche Grammatik, Band III, Max Hueber
Verlag, Halle, 1919., str. 132; J. Grimm izmeu ostaloga dri da se povratna zamjenica
moe odnositi na logiki subjekt infinitiva ili participne reenice, gdje u sintaktikom
pogledu subjekt ne stoji u casusu rectusu, to bi obuhvaalo reenice tipa: Er befahl
ihm, sich zu waschen. ili Er sah die sich waschenden Kinder. O tome vidi: J. Grimm,
Deutsche Grammatik, Band IV, Reproduktion einer verbesserten Auflage von 1898.,
str. 380.
3
S. Marini, Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u njemakome i hrvatskom jeziku, HUM, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, 2008, str. 8082 (7992).
4
P. Bauer to potkrjepljuje primjerima u kojima se pojavljuju glagoli sich
waschen i sich beeilen sluei se pri tome kriterijima testa supstitucije (Ersatzprobe) i
testa eliminacije (Weglassprobe), usp. P. Bauer, Die Definition des Reflexivpronomens
im Deutschen, Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de Louvan,
Faculte de Philosophie et Lettres, 1973., str. 35.
5
Samo za neprave povratne glagole vrijedi Erbenov navod: Das Partizipium I
stellt das bezeichnete Geschehen (Sein) als ablaufend, vor sich gehend oder bestehend
206
Referencijalna identinost u participnim konstrukcijama i reenicama
kmmenden Mdchen, *Wir sehen die kmmenden Mdchen. Reenice s

participom i zamjenicom identiteta djeluju, uvjetno reeno, nezgrapno pa se
participne konstrukcije najee zamjenjuju odnosnom reenicom. To posebice vrijedi za govoreni jezik. Umjesto reenice Wir sehen die sich kmmenden Mdchen prije e se rei Wir sehen die Mdchen, die sich kmmen.
Pored toga to moe fungirati kao atribut uz imenicu, particip moe
istupiti iz vrsto sastavljene reenine strukture i na taj nain tvoriti zavisnu
reenicu u povrinskoj strukturi umjesto nekoga reeninog dijela. Takve
zavisne reenice P. Bauer naziva Partizipialstze,6 unutar kojih razlikuje:
participne reenice koje fungiraju kao atribut prema nominalnoj frazi, participne reenice koje se mogu zamijeniti zavisnom reenicom koju uvodi
veznik te se mogu oznaiti kao reenino priloje ili adverbijal, umetnute
participne reenice iza odreenih glagola koji mogu regirati particip II. i
apsolutne konstrukcije s participom II. i latentnim participom I.
2. Uvjeti za uspostavljanje referencijalne identinosti
Da bi uspostavio referencijalnu identinost s nekom drugom
nominalnom frazom njemaki jezik je samo za 3. lice razvio jedinstveni
oblik sich. U ostalim licima line zamjenice fungiraju i kao povratne
budui da kontekst ne doputa dvojbu glede referencijalne identinosti.
Konkurencija izmeu povratne zamjenice i line zamjenice moe nastati
pod izvjesnim sintaktikim uvjetima u participnoj konstrukciji i reenici
samo ako je povratna zamjenica zamjenica identiteta. Usp. Er verlangte
das ihm / *sich zukommende Gehalt.7 Tu mora stajati lina zamjenica, a
ne zamjenica identiteta da bi se uspostavila identinost sa subjektom
reenice, jer je Gehalt subjekt u reenici Das Gehalt kommt ihm zu. I u
ovom radu8 upravljat emo se Bauerovim pravilom preoblike koje glasi:
hin. Es wird fast immer mit sich gebildet. Usp. J. Erben, Abri der deutschen Grammatik, Hueber Verlag, Mnchen, 1966., str. 89.
6
Usp. P. Bauer, nav. dj., str. 145. Dudenov termin glasi satzwertige Partizipialkonstruktionen, usp. Duden, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, Band IV,
hrsg. von Gnther Drosdowski u.a., Mannheim-Wien-Zrich, 1984., str. 666.
7
Primjer smo preuzeli od O. Behaghela, Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg,
1923., str. 296.
8
Bauerovim pravilom upravljali smo se i u analizi referencijalne identinosti u
infinitivnim konstrukcijama njemakoga i hrvatskoga jezika, vidi: S. Marini, Referencijalna identinost u infinitivnim konstrukcijama Poredbena analiza njemakoga i
hrvatskoga jezika, HUM, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 5,
Mostar, 2009., str. 90 (86105).
207
Senka MARINI
X-NP1-Y-NP2-Z X-NP1-Y-sich-Z wenn:

1. NP1 = NP2
2. NP1 und NP2 im selben Kernsatz stehen: (NP1 und NP2, S)
3. NP1 unmittelbar von SK dominiert wird: (NP1, SK)
4. NP2 unmittelbar von VP dominiert wird: (NP2, VP)
5. NP2 Genitiv
1. oder 2. Person (Einzahl oder Mehrzahl).9
Iz Bauerova pravila dade se iitati kako se u poretku preoblika uporaba preoblike refleksivizacije nalazi prije preoblike line zamjenice. Zamjenica identiteta nastaje, ako su navedeni uvjeti ispunjeni, odnosno preoblika se line zamjenice automatski blokira. Preoblika line zamjenice moe
uslijediti samo ako nisu ispunjeni uvjeti za preobliku refleksivizacije.
2.1. Uspostavljanje referencijalne identinosti
u participnim konstrukcijama
Sukladno Bauerovu pravilu za participne konstrukcije izvodi se sljedee: Zamjenica identiteta stoji unutar nominalne fraze u koju je umetnut
particip I., odnosno uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom
frazom koja je subjekt participa u dubinskoj strukturi, ali je eliminiran prije
umetanja [primjeri a) i e)], dok lina zamjenica stoji unutar nominalne fraze
u koju je umetnut particip I. i II. ako uspostavlja referencijalnu identinost s
nominalnom frazom koja je sintaktiki subjekt reenice [primjeri b), c), d),
f), g) i h)].10
a) Wir sehen die sich waschenden Kinder.
b) Sie ntzte jede sich ihr bietende Gelegenheit.
c) Er verlangte das ihm zukommende Gehalt.
d) Er erstach einen ber ihm springenden Hirsch.
e) Ich glaube dem sich selbst lobenden Mann kein Wort mehr.
f) Der Direktor lobte bei jeder sich ihm bietenden Gelegenheit seine
Mitarbeiter.
g) Die Mamsell Ulrich sah missgnstig nach ihr, als wollte sie die
arme ihr vorgezogene Cousine mit den Augen durchbohren.
h) Er kam nur wenige Tage nach der von ihm bestimmten Frist in
Mnchen an.11
9
Vidi: P. Bauer, nav. dj., str. 156, 166.

Usp. P. Bauer, nav. dj., str. 134.
11
Primjeri a), b) i e) preuzeti su iz Schulz-Griesbachove gramatike, Grammatik
der deutschen Sprache, Hueber Verlag, 6. Auflage, Mnchen, 1967., str. 129; c), d) i h)
od O. Behaghela, nav. dj., 1923., str. 296 i 303; f) iz Schulz-Griesbachove gramatike,
nav. dj., str. 83; te g) od H. Bauera, Vollstndige Grammatik der neuhochdeutschen
10
208
Za ilustraciju:
Reenica Ich glaube dem sich lobenden Mann kein Wort mehr sastoji
se u dubinskoj strukturi od dvije jezgrene reenice:
1. Ich glaube dem Mann kein Wort mehr.
2. Der Mann lobt den Mann.
Prebacivanjem dubinske strukture u povrinsku, odnosno nakon umetanja konstituentne reenice u matrinu reenicu, zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost s dativnim objektom matrine reenice,
nakon to je subjekt dubinske strukture eliminiran pri umetanju budui da
se poklapa s dativnim objektom. Dakle, u umetnutoj reenici zamjenica
identiteta uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom koja
je subjekt jezgrene reenice u dubinskoj strukturi.12
2.2. Uspostavljanje referencijalne identinosti
u participnim reenicama
a) U participnoj reenici koja fungira kao atribut prema nominalnoj
frazi i moe se zamijeniti odnosnom reenicom zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom participa I. i participa II. u
dubinskoj strukturi, odnosno sa subjektom jezgrene reenice.13 Usporedimo:
So sprachen sie, die rauhen Mnner, fr sich nur sorgend und
fr ihre Stadt.14
= So sprachen die rauhen Mnner, die nur fr sich sorgen und
fr ihre Stadt.
Man sah Frauen, die Kinder an sich gepret.15
= Man sah Frauen, die die Kinder an sich gepresst hatten.
Sprache, 2. Band, Berlin, 1828., str. 545; P. Bauer kae da nije naao potvrdu u gramatikama gdje stoji zamjenica identiteta s participom II. koja fungira kao determinant nominalne fraze, ali da particip II. moe imati i aktivno znaenje. To potkrjepljuje Bechovim primjerom Die Kosaken legten sich zwischen die Kufen, die Karabiner auf sie gerichtet (habend) i obrazlae da je uslijedila jednostavno redukcija, pomoni glagol otpada i preostaje particip II. te se zamjenica identiteta moe pojaviti i s drugim konstrukcijama s participom II.: Er wei sich geliebt, Er sieht alle Augen auf sich gerichtet. Vie o tome: P. Bauer, nav. dj., str. 140.
12
Tradicionalne gramatike govore o logikom subjektu.
13
Vie o tome vidi: P. Bauer, nav. dj., str. 146.
14
Preuzeto od O. Behaghela, Deutsche Syntax. Eine geschichtliche Darstellung.
Band II, die Wortklassen und Wortformen, Carl Winters Universittsbuchhandlung,
Heidelberg, 1924., str. 166.
15
Preuzeto od G. Becha, Studien ber das deutsche Verbum infinitum, Band I,
Dan. Hist. Filol. Medd., bind 25, n2, Kopenhagen, 1955., str. 58.
209
Senka MARINI
b) U participnoj reenici koja se moe zamijeniti zavisnom reenicom

koju uvodi veznik te se moe oznaiti kao reenino priloje ili adverbijal s
participom I. zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost u
dubinskoj strukturi s nominalnom frazom koja je subjekt jezgrene reenice,
dok u reenici s participom II. lina zamjenica uspostavlja referencijalnu
identinost s nekom treom nominalnom frazom koja nije spomenuta u reenici.16 Usporedimo:
Schnell um sich schlagend, versuchte er seinen Hschern zu
entkommen.
= Indem er um sich schlug, versuchte er seinen Hschern zu
entkommen.
Von ihm ins Herz getroffen, strzte er zu Boden, rchelte und
starb.
= Nachdem er ihn ins Herz getroffen hatte, strzte er zu
Boden, rchelte und starb.17
c) U umetnutoj participnoj reenici iza glagola koji mogu regirati particip II. kao to su verba sentiendi (sehen, fhlen, whnen, bleiben)18 zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom matrine
reenice (to je povreda pravila o jezgrenoj reenici):19
Er sah sich von ihnen geprellt.
Er sieht alle Augen auf sich gerichtet.20
Reenica Er sieht alle Augen auf sich gerichtet ima sljedeu strukturu:
1. Er sah
2. Man richtet alle Augen auf ihn.
16
Usp. P. Bauer, nav. dj., str. 147.

Oba smo primjera preuzeli od P. Bauera, nav. dj., str. 147.
18
Sukladno G. Bechu, nav.dj., str. 13, usp. Er bleibt verborgen, Er kommt auf
den Hgel gelaufen; takva se vrsta participne reenice uope ne uzima u obzir u tradicionalnim gramatikama.
19
Zamjenica identiteta kri pravilo o jezgrenoj reenici, odnosno da bi uspostavila referencijalnu identinost sa subjektom matrine reenice, Bauer dri kako zamjenica identiteta mora stajati iza prijedloga, iza izvjesnih glagola (najee verba sentiendi) koji doputaju koherentnu strukturu izmeu matrine reenice i umetnutne participne reenice i s glagolima u participnoj reenici, koji ne doputaju referencijalnu
identinost sa svojim subjektom, a koji su pseudopovratni (*Die Augen sind auf sich
gerichtet), usp. P. Bauera, nav. dj., str. 147150.
20
Oba primjera preuzeta od O. Behaghela, nav. dj., 1923., str. 300; u svezi s tim
usp. i M. Bierwischov primjer Er sah sich von Feinden umstellt, Grammatik des
deutschen Verbs, Studia Grammatica II, Akademie Verlag, Berlin, 2. Auflage, 1965.,
str. 132.
17
210
U povrinskoj se strukturi mogu generirati sljedee reenice:

1. preoblikom umetanja dass-reenice
a) aktiv: Er sieht, dass man alle Augen auf ihn richtet.
b) pasiv: Er sieht, dass alle Augen auf ihn gerichtet sind.
2. preoblikom umetanja participa
preoblikom pasiva stanja
Alle Augen sind auf ihn gerichtet.
preoblikom umetanja participa
Er sieht alle Augen auf ihn gerichtet.
preoblikom refleksivizacije
Er sieht alle Augen auf sich gerichtet.
d1) Sukladno Baueru u apsolutnoj konstrukciji21 s participom II. zamjenica identiteta uspostavlja referencijalnu identinost sa subjektom jezgrene reenice u dubinskoj strukturi koji je u povrinskoj strukturi eliminiran, a lina zamjenica mora stajati kad uspostavlja refencijalnu identinost s
nekom treom nominalnom frazom koja nije spomenuta u reenici. Slijede
Bechovi primjeri:22
In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte, eine weie Pelzdecke
voll und schwer ber sich gebreitet. (a)
Majie ging klein und schnell neben ihm her, das (= ihr)
Gesicht zu ihm hochgewandt. (b)
...wie eine Schlafende lag sie da..., ihre Augen geschlossen,
ihre Lippen weich geffnet. (c)
21
Apsolutne konstrukcije s participom II. i latentnim participom I. su umetnute

participne reenice koje pri pretvaranju u jednu jezgrenu reenicu s glavnom reenicom
stoje u neovisnom odnosu, koordinaciji ili jednostavno s matrinom reenicom ine sureenini niz (iza interpunkcijskog znaka toke sa zarezom), usp. P. Bauer, nav. dj., str.
151 i 153; za ilustraciju donosimo Bechov primjer In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte, eine weie Pelzdecke voll und schwer ber sich gebreitet. = In der Boudoirecke
sitzt eine Gelhmte und hatte eine weie Pelzdecke voll und schwer ber sich
gebreitet. = In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte; sie hatte eine weie Pelzdecke voll
und schwer ber sich gebreitet., usp. G. Bech, nav. dj., str. 56; Bech takve participne
reenice naziva absolute Akkusativ-Konstruktion (accusativus absolutus), jer je nominalna fraza u participnoj reenici akuzativni objekt u jezgrenoj reenici, usp. G. Bech,
nav. dj., str. 65. Veza je s matrinom reenicom vrlo labava, pa zbog toga Bech govori
o apsolutnoj akuzativnoj konstrukciji; inae, na posebnu, odnosno labavu vezu izmeu
matrine i participne reenice mogu prema Bechu ukazivati odreeni lan, posvojna i
povratna zamjenica, vie o tome usp. G. Bech, nav. dj., str. 5658.
22
G. Bech, nav. dj., str. 5658; (a) s povratnom zamjenicom; (b) s odreenim
lanom; (c) s posvojnom zamjenicom.
211
Senka MARINI
Dubinska struktura reenice In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte,

eine weie Pelzdecke voll und schwer ber sich gebreitet izgleda ovako:
1. In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte
2. Sie hatte eine weie Pelzdecke voll und schwer ber sich gebreitet.
A slijed preoblika izgleda ovako:
1. preoblika refleksivizacije u jezgrenoj reenici 2, sie = sich;
2. preoblika umetanja u matrinu reenicu:
a) subjekt je jezgrene reenice 2 eliminiran, jer se poklapao sa
subjektom matrine reenice; u participnoj je reenici on predstavljen odreenim lanom ili posvojnom zamjenicom;
b) perfekt je reduciran i particip II. stoji sam zadravajui svoje
aktivno znaenje:
In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte, eine weie Pelzdecke
voll und schwer ber sich gebreitet pa se dobija sljedei slijed
preoblika:
1. preoblika pasiva stanja: Eine weie Pelzdecke war voll und schwer
ber sie gebreitet.
2. preoblika umetanja:23 In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte, eine
weie Pelzdecke voll und schwer ber sie gebreitet.
3. preoblika refleksivizacije: In der Boudoirecke sitzt eine Gelhmte,
eine weie Pelzdecke voll und schwer ber sich gebreitet.
U Bechovu primjeru Majie ging klein und schnell neben ihm her, das
(= ihr) Gesicht zu ihm hochgewandt mora stajati lina zamjenica.
Dubinska struktura izgleda ovako:
1. Majie ging klein und schnell neben ihm her.
2. Sie hatte das Gesicht zu ihm hochgewandt.
Lina zamjenica mora stajati jer uspostavlja referencijalnu identinost
s nekom treom nominalnom frazom koja nije spomenuta u reenici.
U povrinskoj se strukturi mogu generirati sljedee reenice:
Majie ging klein und schnell neben ihm her und hatte das
Gesicht zu ihm hochgewandt.
Majie ging klein und schnell neben ihm her; sie hatte das
Gesicht zu ihm hochgewandt.
d2) U apsolutnoj konstrukciji s latentnim participom I. koji je

eliminiran ali se moe iitati iz konteksta vrijedi uvjet jezgrene reenice za
23
Ne generira se zamjenica identiteta, jer bi to znailo da se primjenjuje preoblika refleksivizacije na rezultat preoblike umetanja.
212
primjenu preoblike refleksivizacije.24 Ponovno emo se posluiti jednim

Bechovim primjerom: Mein guter Freund sa auf dem Ladentisch, ein Glas
vor sich.25
Reenica ima sljedeu dubinsku strukturu:
1. Mein guter Freund sa auf dem Ladentisch
2. Er hielt ein Glas vor sich.
Do povrinske strukture vode sljedee preoblike:
1. preoblika refleksivizacije u jezgrenoj reenici 2, subjekti su identini;
2. preoblika umetanja participa:
Mein guter Freund sa auf dem Ladentisch, ein Glas vor sich
haltend.
3. preoblika redukcije participa I.:

Mein guter Freund sa auf dem Ladentisch, ein Glas vor
sich.
3. Poredbena analiza
U analizi koja slijedi pokazujemo (ne)moguu primjenljivost zakonitosti uporabe povratne zamjenice koja se pojavljuje uz neprave povratne
glagole, tj. kao zamjenice identiteta u pogledu uspostavljanja referencijalne
identinosti u participnim konstrukcijama i participnim reenicama temeljem njemakoga predloka u okviru hrvatskoga reeninog ustrojstva.
3.1. Referencijalna identinost
u participnim konstrukcijama
Za razliku od njemakoga jezika gdje se particip I. povratnih
glagola moe koristiti kao atribut uz imenicu, u hrvatskom jeziku
popridjevljenje glagolskog priloga sadanjeg od povratnih glagola uz
zadravanje povratne zamjenice se nije mogue.26 Usporedimo:
24
Usp. P. Bauer, nav. dj., str.155.

G. Bech, nav. dj., str. 58; kao latentni particip I. moe se pojaviti primjerice i
habend, usporedi: Und so standen sie beide nebeneinander in dem schmalen Streifen
Trockenheit, hinter sich die verschloene Wand der
Verkaufsbude, G. Bech, nav. dj., str. 58.
26
Meutim, u hrvatskom su jeziku 19. stoljea zabiljeene konstrukcije gdje
glagolski prilog upotrijebljen kao atribut zadrava uza se element se bez obzira na to da
li je se dijelom leksikoga znaenja glagola ili je znakom povratnosti, usp. Gledala me
smijeim se oima; Pokaza im Pavao ovjeka vozeeg se na tri liepa konja, usp. S.
Ham, Atributna uloga glagolskih pridjeva sadanjih i prolih u hrvatskom knjievnom
25
213
Senka MARINI
Er beobachtete den sich1 entfernenden Freund1.

*On je promatrao udaljavajueg se1 prijatelja1.
On je promatrao prijatelja1 koji se1 udaljava.
Ich hasse die sich1 schlecht in Wasser lsenden Tabletten1 zu
trinken.
*Ja mrzim piti teko se1 u vodi otapajue tablete1.
Ja mrzim piti tablete1 koje se1 teko otapaju u vodi.
Wir sehen den sich1 nhernden Zug1.
*Mi vidimo pribliavajui se1 vlak1.
Mi vidimo vlak1 koji se1 pribliava.
Dvolanost pridjeva u hrvatskoj konstrukciji predstavlja smetnju pridjevnoj uporabi glagolskog priloga sadanjeg na -i od povratnih glagola s
elementom se. Hrvatski jezik koristi odnosnu, tj. atributnu reenicu koja se
izvodi u dubinskoj strukturi. U njemakom jeziku zamjenica identiteta
uspostavlja referencijalnu identinost s logikim subjektom participa u dubinskoj strukturi, koji je zapravo sintaktiki subjekt odnosne atributne reenice u povrinskoj strukturi (budui da se proireni participni atribut moe
preoblikovati u zavisnu reenicu, usp. Er beobachtete den Freund, der sich
entfernt; Ich hasse die Tabletten zu trinken, die sich schlecht in Wasser
lsen; Wir sehen den Zug, der sich nhert), a u hrvatskom samo sa sintaktikim subjektom zavisne, tj. odnosne reenice.
Lina zamjenica stoji u konstrukciji s participom I. u njemakom jeziku kad uspostavlja referencijalnu identinost s nominalnom frazom koja je
identina sa sintaktikim subjektom reenice, usp.:
Er1 verlangte das ihm1 zukommende Gehalt.
*On1 je zahtijevao njemu1 pripadajuu plau.
*On1 je zahtijevao pripadajuu mu1 plau.
On1 je zahtijevao plau koja (nje)mu1 pripada.
Hrvatski primjeri s linom zamjenicom i atributnim participom prezenta nisu primjereni, odnosno navedena konstrukcija naruava sintaktiko ustrojstvo cijele reenice. U hrvatskom treba rabiti odnosnu atributnu reenicu.
U oba jezika biljeimo pridjevnu uporabu glagolskog priloga sadanjeg od povratnih glagola, gdje se u njemakoj uporabi gubi povratna zamjenica, a u hrvatskom to vie nije glagolski prilog sadanji, nego glagolski
pridjev trpni, takoer bez povratne zamjenice se:
jeziku 19. st., Rije, asopis za filolofiju Hrvatskoga filolokog drutva Rijeka, god. 1,
sv. 12, Rijeka, 1995., str. 18. (1726).
214
*sich zurckhaltende Menschen

zurckhaltende Menschen
* suzdravajui se ljudi
suzdrani ljudi
Pored participa prezenta i glagolskog priloga sadanjeg postoje i particip preterita, odnosno glagolski prilog proli koji se moe rabiti kao atribut
ispred imenice bez povratne zamjenice, jer se u sintaktikom smislu izvode
ili od pasiva stanja, ili se interpretiraju kao pasivni particip prijelaznoga glagola ili se samo radi o participima pridjevnoga karaktera:
*das sich erkltete Kind
das erkltete Kind
*prehlaeno se dijete
prehlaeno dijete
*das sich gewaschene Kind
das gewaschene Kind
*oprano se dijete
oprano dijete
*ein sich verliebter junger Mann
ein verliebter junger Mann
*jedan zaljubljeni se mladi
jedan zaljubljeni mladi
Glede uspostavljanja referencijalne identinosti u konstrukcijama s

participom II., ona se u njemakom uspostavlja preko line zamjenice koja
je identina sa sintaktikim subjektom reenice:
Er1 war fr die von ihm1 definierte Theorie belohnt.
*On1 je nagraen za od njega1 definiranu teoriju.
On1 je nagraen za teoriju koju je on1 definirao.
Er1 begrte mit Handschlag seinen Kollegen und setzte sich
auf nun ihm1 spendierten Stuhl.
*On1 je stiskom ruke pozdravio svoga kolegu i sjeo na njemu1
darovanu stolicu.
On1 je stiskom ruke pozdravio svoga kolegu i sjeo na
darovanu mu1 stolicu.
On1 je stiskom ruke pozdravio svoga kolegu i sjeo na stolicu
koja mu1 je darovana.
On1 je stiskom ruke pozdravio svoga kolegu i sjeo na stolicu
koju je (on1) dobio na poklon.
215
Senka MARINI
Drimo kako je hrvatskom primjerenija atributna reenica, dvojbe

oko subjekta ne postoje, sintaktiko ustrojstvo cijele reenice naruava konstrukcija koja u hrvatskom nije uobiajena.
Suprotno hrvatskim gramatikama,27 koje inae dre da glagolski pridjev proli i glagolski pridjev sadanji nisu u duhu hrvatskog jezika, izdvajamo Katiievu Sintaksu, koja progovara o glagolskim pridjevima u atributnoj ulozi. Sukladno Katiiu glagolski pridjevi proli i sadanji su, iako
rijetki u suvremenom jeziku, ali esti u jeziku 19. stoljea, na sintaktikoj
razini sroni atributi. Katii se ograuje uz napomenu da preoblika kojom
se kao atribut u reenicu preoblikuje glagolski predikat jedne od ishodinih
reenica nije mogua u neutralnom stilu suvremenog jezika, ali u starinskom i knjievno ekspresivnom stilu, koji se odlikuje veom gipkosti, mogua je i takva preoblika: Lajui pas ne grize.28 Bez obzira na takvo usamljeno stajalite drimo da navedeni primjer nije sintaktika odlika hrvatskog
suvremenoga jezika, tovie da nastaje pod utjecajem stranih jezika, pa izmeu ostalih i njemakoga, u kojem navedeni primjer odgovara sintaktikom ustrojstvu njemake reenice: Der bellende Hund beit nicht. (= Hunde, die bellen, beien nicht.) Dojam je kao da se radi o doslovnom prijevodu njemake reenice.
3.2. Referencijalna identinost u participnim reenicama
Participne fraze koje se mogu preobliiti u zavisnu reenicu susreemo iskljuivo u pisanome jeziku. Na narednim primjerima pokazat emo
participne konstrukcije umetnute u reenicu te njihovu preobliku u odgova27
Hrvatska gramatika tradicija oblike participa prezenta na -i: mislei i participa perfekta na -vi ili -avi: mahnuvi, podigavi dri glagolskim prilozima sadanjim i prolim, odnosno poetak je 16. stoljea vrijeme u kojem se naslijeeni sustav
participnih formi poinje razlagati i kad se iz niza naslijeenih tvorbenih tipova po odreenim naelima oblikuju novi odnosi, usp. D. Gabri-Bagari, O nekim problemima
razvoja glagolskoga pridjeva prolog (na primjerima Marulieva jezika i jezika njegovih suvremenika), Filologija, asopis Razreda za filoloke znanosti Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu, knj. 24-25, Zagreb, 1995., str. 136 (135140), a u sintaktikoj slubi njihov odnos prema predikatu tumai kao odnos prilonih oznaka prema predikatnoj rijei u reenici, usporedi, izmeu ostalih, T. Mareti, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, tree, nepromijenjeno izdanje, Matica hrvatska,
Zagreb, 1963., str. 656662; Teak Babi, Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog
jezika za osnovne i druge kole, VI, preraeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1973.,
str. 125 i 269270; A. Musi, Znaenje i upotreba particip u srpskohrvatskom jeziku,
Rad JAZU, knj. 250 (1935.), str. 134 i 136.
28
Vidi: R. Katii, Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za gramatiku,
drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za
filoloke znanosti, Knjiga 61, Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991., str. 384.
216
rajuu zavisnu reenicu, tj. kako se referencijalna identinost ostvaruje u

participnim reenicama kao atribut uz nominalnu frazu (a), u participnim
reenicama kao adverbijal ili priloje (b), u participnim reenicama uz izvjesne glagole s participom II. (c) i u apsolutnim konstrukcijama s participom II. i latentnim participom I. (d).
a) Participne reenice kao atribut uz nominalnu frazu
Usporedimo:
So benehmen sich die Menschen1, nur an sich1 denkend.
*Tako se ponaaju ljudi1, samo na sebe1 mislei.
Participni oblik (koji se tu ne deklinira) u takvoj uporabi u hrvatskom

nije mogu, nego se preobliuje u odnosnu reenicu:
Tako se ponaaju ljudi koji misle samo na sebe.
Znai, zamjenica identiteta moe ostvariti referencijalnu identinost

sa subjektom participa I. samo preko odnosne reenice koji je identian sa
subjektom matrine reenice. Moemo konstatirati nepodudaranje dvaju jezika u tom segmentu.
Die Menschen1, nur auf sich1 angewiesen, haben es nich
leicht.
Die Menschen, die nur auf sich angewiesen sind, haben es
nicht leicht.
Ljudima1 upuenima samo na sebe1 nije lako.
Ljudima koji su upueni samo na sebe, nije lako.
Preoblike u odnosnu reenicu glase:

1. Die Menschen haben es nicht leicht +
2. Die Menschen sind nur auf sich angewiesen.
U oba jezika zamjenica identiteta moe uspostaviti referencijalnu
identinost sa subjektom participa II. u dubinskoj strukturi preko sljedeih
preoblika:
1. preoblike refleksivizacije u jezgrenoj reenici 2;
2. preoblike eliminacije subjekta u jezgrenoj reenici 2, jer su obje
nominalne fraze identine;
3. preoblike redukcije pasiva stanja pri umetanju u particip II.
b) Participne reenice kao adverbijal ili priloje
I tu analiziramo reenice s oba participa preko kojih se participna reenica uvrtava u reenicu kao priloje. Participna reenica moe oznaivati
nain dogaanja nadreene reenice. Moe se tvoriti samo ako se dade sve217
Senka MARINI
sti na finitnu reenicu iji je subjekt identian sa subjektom nadreene reenice. Referencijalnu identinost uspostavlja zamjenica identiteta u dubinskoj strukturi sa subjektom jezgrene reenice koji je u povrinskoj strukturi
eliminiran:
Sich1 stndig umsehend, ging sie1 ber die Strae zum Haus.
Indem sie sich stndig umsah, ging sie ber die Strae zum
Haus.
Stalno se1 osvrui, ona1 je ila preko ulice kui.
Tako to se stalno osvrtala, ona je ila preko ulice kui.
Von ihm1 ins Krankenhaus gebracht, bekam er2 allntige

Hilfe und Pflege.
Nachdem er2 ihn1 ins Krankenhaus gebracht hatte, bekam
er1 allntige Hilfe und Pflege.
Dovezavi ga u bolnicu, on je dobio svu neophodnu pomo i
njegu.
Nakon to ga1 je on2 dovezao u bolnicu, on1 je dobio svu
neophodnu pomo i njegu.
Budui da je participom II. izreeno pasivno znaenje, upotrijebljena
je lina zamjenica koja uspostavlja referencijalnu identinost s nekom drugom nominalnom frazom koja nije spomenuta u nadreenoj reenici. U
hrvatskoj reenici nije mogue u skladu sa sintaktikim pravilnostima izrei
agens, tako da se pojavljuje samo particip II. bez agensa izreenog prijedlonom frazom (*od njega u bolnicu dovezen).
Inae, participne fraze ne pojavljuju se u svim vrstama zavisnih reenica u oba jezika. Mogue je njihovo pojavljivanje u jednom, ali ne i u drugom jeziku, npr. instrumentalne reenice u njemakom pojavljuju se samo
uz veznike, koje je mogue eliminirati u hrvatskim participnim frazama.
Obrnuto je s pogodbenim (kondicionalnim) reenicama: participne fraze
mogue su u njemakom, ali ne i u hrvatskom.
c) Participne reenice uz izvjesne glagole s participom II.
U izvjesne glagole koji mogu upravljati participom II. glagola, ubrajaju se verba sentiendi kao sehen, fhlen, whnen, bleiben. Verba sentiendi
su u hrvatskom glagoli osjeanja kojima se kazuje da netko opaa ili misli
neto, da umuje o neemu ili da razumije neto.29 Usporedimo:
29
218
Vidi: R. Katii, nav. dj., str. 311.
Er1 fhlte sich1 von ihnen betrogen.

(*) On se osjeao od njih prevaren.30
Osjeao je da su ga prevarili.
Als Tatsache wurde die Aussage von zwei Beamten
hingenommen, die sich aus 20 bis 30 Metern beschossen
whnten.31
*Kao injenica prihvaena je izjava dvojice slubenika koji su
mislili pucano na njih s 20 do 30 metara.
Kao injenica prihvaena je izjava dvojice slubenika koji su
mislili da je na njih pucano s 20 do 30 metara.
Razvidno je da te konstrukcije nisu svojstvene hrvatskom standardnom jeziku, nego se uz te glagole pojavljuje izrina reenica s veznikom da
uz linu zamjenicu kao objekat. U njemakim konstrukcijama je u dubinskoj
strukturi u obje reenice prisutna preoblika pasivizacije prije preoblike refleksivizacije u matrinu reenicu. Hrvatski jezik u pogledu pasiva prvenstvo
daje pasivu s nekonkretiziranim agensom, odnosno bolje je i uputnije pasive pretvarati u aktive; ne gubimo na informativnosti, a nedirnutima ostavljamo samo one pasive bez kojih tekst gubi ekspresivnost.32 Da je rije o pasivu unutar participne konstrukcije, analizirat emo njemake reenice.
Dubinska struktura reenice Er fhlte sich von ihnen betrogen izgleda
ovako:
1. Er fhlte + +
2. Sie hatten ihn betrogen.
Moemo generirati razliite reenice u povrinskoj strukuri:
a) aktiv: Er fhlte, dass sie ihn betrogen hatten.
b) pasiv: Er fhlte, dass er von ihnen betrogen worden war.
preoblikom pasivizacije u jezgrenoj reenici 2
Er war betrogen worden von ihnen.
30
Pored navedenoga primjera stavili smo zvjezdicu u zagradu, jer nije primjeren
hrvatskom standardnom jeziku, ali je prihvatljiv u administrativnom i novinarsko-publicistikom stilu i ovjeren s gledita komunikacije, usp. J. Sili I. Pranjkovi, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, d.d., Zagreb,
2005., str. 196.
31
Primjer smo uzeli od P. Bauera, nav. dj., str. 147.
32
Usp. S. Ham, Pasiv i norma, Jezik, asopis za kulturu hrvatskoga knjievnog jezika, Hrvatsko filoloko drutvo, god. 37, br. 3, Zagreb, 1990., str. 68 (6576).
219
Senka MARINI

Er sah ihn von ihnen betrogen.
Er sah sich von ihnen betrogen.
Zamjenica identiteta nije subjekt jezgrene reenice u dubinskoj strukturi, nego subjekt pasivne reenice prije umetanja:
Er fhlte
} Er fhlte sich von
Er war von ihnen betrogen worden } ihnen betrogen.
Dubinska struktura reenice Als Tatsache wurde die Aussage von
zwei Beamten hingenommen, die sich aus 20 bis 30 Metern beschossen
whnten izgleda ovako:
1. Sie (= die Beamten) whnten + +
2. Man hatte sie beschossen.
Moemo generirati razliite reenice u povrinskoj strukuri:
a) aktiv: Sie whnten, dass man sie beschossen hatte.
b) pasiv: Sie whnten, dass sie beschossen worden waren.
preoblikom pasivizacije u jezgrenoj reenici 2
Sie waren beschossen worden.
Sie whnten sie beschossen.
Sie whnten sich beschossen.
Zamjenica identiteta nije subjekt jezgrene reenice u dubinskoj strukturi, nego subjekt pasivne reenice prije umetanja:
Sie whnten
}
Sie whnten sich
Sie waren beschossen worden }
beschossen.
d1) Apsolutne konstrukcije s participom II.
Usporedimo sljedee reenice sa zamjenicom identiteta:
Der Demonstrant ging, die (= seine) Pistole vor sich
gestreckt, stur an uns vorbei.
Demonstrant je proao ispruivi (= svoj) pitolj ispred sebe
ukoen pokraj nas.
Dubinska struktura tih reenica izgleda ovako:

Der Demonstrant ging stur an uns vorbei und hatte die
(=seine) Pistole vor sich gestreckt.
220
Demonstrant je proao ukoen pokraj nas i bio je ispruio

(=svoj) pitolj ispred sebe.
Zamjenica identiteta uspostavlja u participnoj reenici referencijalnu

identinost sa subjektom te participne reenice u dubinskoj strukturi. Prije
preoblike umetanja on je eliminiran jer se podudarao sa subjektom matrine
reenice. To vrijedi za obje reenice. U njemakom je primjeru subjekt matrine reenice sadran u odreenom lanu ili u posvojnoj zamjenici, a u
hrvatskom zbog nepostojanja kategorije lana nalazimo potvrdu samo u posvojnoj zamjenici.
Usporedimo sljedee reenice s linom zamjenicom:
Die Jger versteckten sich hinter die nchsten Bume, die
(=ihre) Flinten auf sie gerichtet.
Lovci se sakrie iza najbliih stabala uperivi (= svoje) puke
u njih.
U obje reenice i u oba jezika mora stajati lina zamjenica jer je uspostavila referencijalnu identinost s nekom teom nominalnom frazom koja
nije spomenuta u reenici. U povrinskoj strukturi mogli bismo generirati i
sljedee reenice:
Die Jger versteckten sich hinter die nchsten Bume und
hatten die (= ihre) Flinten auf sie gerichtet.
Lovci se sakrie iza najbliih stabala i bili su uperili (= svoje)
puke u njih.
Ili:
Die Jger versteckten sich hinter die nchsten Bume; sie
hatten die (= ihre) Flinten auf sie gerichtet.
Lovci se sakrie iza najbliih stabala; oni su bili uperili
(=svoje) puke u njih.
d2) Apsolutne konstrukcije s latentnim participom I.

Usporedimo:
Sie1 sitzt auf ihrem Sofa, vor sich1 einen Liebesroman.
Ona1 sjedi na svojoj poivaljci, pred sobom1 ljubavni roman.
U reenici se kao latentni particip, koji se dade iitati iz konteksta,

moe pojaviti haltend ili lesend, ime nastaju sljedee jezgrene reenice:
1. Sie sitzt auf ihrem Sofa +
2. Sie hlt / liest einen Liebesroman vor sich.
221
Senka MARINI
1. Ona sjedi na svojoj poivaljci +

2. Ona dri / ita jedan ljubavni roman pred sobom.
U oba jezika redoslijed preoblika glasi ovako:
preoblika je refleksivizacije uslijedila u jezgrenoj reenici 2, jer su
subjekti identini, ime su stvoreni uvjeti za preobliku umetanja participa
(usp. Sie1 sitzt auf ihrem Sofa, vor sich1 einen Liebesroman haltend / lesend, Ona1 sjedi na svojoj poivaljci drei / itajui pred sobom1 / ispred
sebe ljubavni roman) te preoblika redukcije participa I. (usp. Sie1 sitzt auf
ihrem Sofa, vor sich1 einen Liebesroman, Ona1 sjedi na svojoj poivaljci,
pred sobom1 ljubavni roman).
U tim reenicama nije mogue uvrstiti liegend / leei kao particip I.,
ako se eli uspostaviti referencijalna identinost:
Sie1 sitzt auf ihrem Sofa, vor ihr einen Liebesroman liegend.
Ona1 sjedi na svojoj poivaljci, ljubavni roman pred njom /
ispred nje leei.
Reenice su mogue, no tada im je primjerenije sljedee ustrojstvo:

Sie sitzt auf ihrem Sofa; ein Liebesroman liegt vor ihr.
Ona sjedi na svojoj poivaljci, jedan ljubavni roman lei
pred njom / ispred nje.
Reenice, tj. apsolutne konstrukcije s latentnim participom I. prisutne
su i u hrvatskom jeziku i ponaaju se sukladno njemakim konstrukcijama.
Zakljuak
U participnim konstrukcijama s popridjevljenim glagolskim prilogom
sadanjim od povratnih glagola uz zadravanje povratne zamjenice se u
hrvatskom, za razliku od njemakoga, nije mogue ostvariti referencijalnu
identinost. Oba su jezika suglasna oko nemogunosti uporabe participa
preterita, tj. glagolskoga priloga prologa kao atributa ispred imenice uz zadravanje povratnih zamjenica sich i se (mogu je jedino njihov oblik bez
povratne zamjenice).
U participnim reenicama u kojima smo analizirali uporabu obaju
participa ustvrdili smo, s jedne strane, u hrvatskom nemogunost uspostavljanja referencijalne identinosti uz uporabu glagolskog priloga sadanjeg
kao atributa uz nominalnu frazu, no s druge strane, mogunost njenoga
uspostavljanja uz uporabu glagolskog priloga prolog u oba jezika. U participnim reenicama u kojima se particip pojavljuje kao priloje, tj. mogue
ga je preobliiti u podreenu zavisnu reenicu, ustvrdili smo da pored izvjesnih istovjetnosti njegovo pojavljivanje nije prisutno u svim vrstama za222
visnih reenica obaju jezika. U participnim reenicama s participom preterita i glagolskim prilogom prolim uz verba sentiendi, tj. glagole osjeanja,
za razliku od njemakoga, hrvatski rabi da-reenicu, dok u apsolutnim konstrukcijama s participom preterita i glagolskim prilogom prolim, kao i u
apsolutnim konstrukcijama s latentnim participom prezenta i glagolskim
prilogom sadanjim, biljeimo podudarnosti u oba jezika.
Kako se sintaktike dubinske strukture razliitih jezika ne podudaraju, tako se ni zamjenica identiteta ne moe u njemakome i hrvatskom generirati preko iste preoblike refleksivizacije u povrinskoj strukturi, odnosno uvjeti i lanac preoblike iz dubinske u povrinsku srukturu mogu biti razliiti od jezika do jezika.
Literatura:
BARI, E. LONARI, M. MALI, D. PAVEI, S.
PETI, M. ZEEVI, V. ZNIKA, M., Hrvatska gramatika, II.
promijenjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1997.
BAUER, H., Vollstndige Grammatik der neuhochdeutschen
Sprache, 2. Band, Berlin, 1828.
BAUER, P., Die Definition des Reflexivpronomens im Deutschen,
Ein Problem der Referenzidentitt, Universite Catholique de
Louvan, Faculte de Philosophie et Lettres, 1973.
BAI, N., Pridjevi na - glagolskoga postanja u hrvatskim
rjenicima, Filologija, asopis Razreda za filoloke znanosti
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 30-31, Zagreb,
1998., str. 155170.
BECH, G., Studien ber das deutsche Verbum infinitum, Band I,
Dan. Hist. Filol. Medd., bind 25, n2, Kopenhagen, 1955.
BEHAGHEL, O., Deutsche Syntax, Band I, Heidelberg, 1923.
BEHAGHEL, O., Deutsche Syntax. Eine geschichtliche Darstellung. Band II, die Wortklassen und Wortformen, Carl Winters
Universittsbuchhandlung, Heidelberg, 1924.
BELAJ, B., Nominalizacija kao strategija pasivizacije, Suvremena lingvistika, godina 28, br. 53-54, Zagreb, 2002., str. 1126.
BIERWISCH, M., Grammatik des deutschen Verbs, Studia Grammatica II, Akademie Verlag, Berlin, 2. Auflage, 1965.
BRABEC, I. - HRASTE, M. - IVKOVI, S., Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb, 1961.
BRINKMANN, H., Die deutsche Sprache. Gestalt und Leistung,
2. Auflage, Sprache und Gemeinschaft im Auftrag eines Arbeits-
223
Senka MARINI
224
kreises fr deutsche Sprache herausgegeben von Leo Weisgerber,

Pdagogischer Verlag Schwann, Dsseldorf, 1971.
BUMAN, H., Lexikon der Sprachwissenschaft, 2., vllig neu
bearbeitete Auflage, Alfred Krner Verlag, Stuttgart, 1990.
CURME, G. O., A grammar of the German Language, New York,
1964.
DAL, I., Kurze deutsche Syntax, 2. Auflage, Max Niemeyer Verlag, Tbingen, 1966.
DUDEN, Die Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, Der
Groe Duden 4, Bibliographisches Institut, Mannheim, 2. Auflage, 1966.
DUDEN, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 4., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, hrsg. von Gnther Drosdowski u.
a., Mannheim Wien Zrich, 1984.
DUDEN, Grammatik der deutschen Gegenwartssprache, 5., vllig neu bearb. u. erw. Auflage, Bd. 4, hrsg. und bearb. von Gnther Drosdowski in Zusammenarbeit mit Peter Eisenberg..., Dudenverlag Mannheim-Wien-Zrich, 1995.
EISENBERG, P., Grundriss der deutschen Grammatik, Band 2:
Der Satz, 3., durchgesehene Auflage, Verlag J. B. Metzler, Stuttgart Weimar, 2006.
ERBEN, J., Abri der deutschen Grammatik, Hueber Verlag,
Mnchen,1966.
GABRI-BAGARI, D., O nekim problemima razvoja glagolskoga pridjeva prolog (na primjerima Marulieva jezika i jezika
njegovih suvremenika), Filologija, asopis Razreda za filoloke
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, knj.
2425, Zagreb, 1995., str. 135140.
GREWENDORF, G., Reflexivierungsregeln im Deutschen,
Deutsche Sprache, Zeitschrift fr Theorie, Praxis, Dokumentation,
12. Jahrgang, Erich Schmidt Verlag, Berlin, 1984., str. 1430.
GRIMM, J., Deutsche Grammatik, Band IV, Reproduktion einer
verbesserten Auflage von 1898.
GUNKEL, L. MLLER, G. ZIFONUN, G., Arbeiten zur
Reflexivierung, Linguistische Arbeiten, Band 481, Tbingen,
Niemeyer, 2003.
HAM, S., Pasiv i norma, Jezik, asopis za kulturu hrvatskoga
knjievnog jezika, Hrvatsko filoloko drutvo, god. 37, br. 3, Zagreb, 1990., str. 6576.
HAM, S., Atributna uloga glagolskih pridjeva sadanjih i prolih
u hrvatskom knjievnom jeziku 19. st., Rije, asopis za filologi-
ju Hrvatskoga filolokog drutva Rijeka, god. 1, sv. 1-2, Rijeka,

1995., str. 1726.
HAM, S., Zamjeniko-pridjevna sklonidba jednine u hrvatskom
knjievnom jeziku krajem 19. Stoljea, Filologija, asopis Razreda za filoloke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Knj. 27, Zagreb, 1996., str. 2541.
KATII, R., Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, Nacrt za
gramatiku, drugo ponovljeno izdanje, Djela Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti, Razred za filoloke znanosti, Knjiga 61,
Globus, Nakladni zavod, Zagreb, 1991.
Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U.
Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg.
von Peter Rehder, Band 10, 1. Halbband, Verlag Otto Sagner,
Mnchen, 1986.
Kontrastive Grammatik Deutsch-Serbokroatisch, hrsg. von U.
Engel und P. Mrazovi, Sagners Slavistische Sammlung, hrsg.
von Peter Rehder, Band 10, 2. Halbband, Verlag Otto Sagner,
Mnchen, 1986.
LEES, R. B. KLIMA, E. S., Rules for English Pronominalization, Language, Volume 39, N1, 1963.
LEITNER, H., Deutsch-kroatisches Wrterbuch, Verben im Kontext, 1. Auflage, kolska knjiga, Zagreb, 1998.
MARETI, T., Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika, tree, nepromijenjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1963.
MARINI, S., Povratna zamjenica kao dopuna glagolu u njemakom i u hrvatskom jeziku (Kontrastivna analiza), doktorski
rad, Zagreb, 2007.
MARINI, S., Povratna zamjenica kao zamjenica identiteta u
njemakome i hrvatskom jeziku, HUM, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 4, Mostar, 2008., str. 7892.
MARINI, S., Referencijalna identinost u infinitivnim konstrukcijama Poredbena analiza njemakoga i hrvatskoga jezika,
HUM, asopis Filozofskog fakulteta Sveuilita u Mostaru, br. 5,
Mostar, 2009., str. 86105.
MUSI, A., Znaenje i upotreba particip u srpskohrvatskom jeziku, Rad JAZU, knjiga 250, Razreda historiko = filologikoga i
filozofiko = juridikoga 112, Zagreb, 1935., str. 127157.
PAUL, H., Deutsche Grammatik, Band III, Teil IV: Syntax (erste
Hlfte), Halle a.S., Verlag von Max Niemeyer, 1919.
225
Senka MARINI
226
PETI, M., Gramatiko znaenje i sintaktiki poloaj participa

prezenta i participa perfekta, Suvremena lingvistika, broj 10, Zagreb, 1974., str. 1521.
RIKA, R. STEUBE, A. WALTHER, G., Syntaktische
und semantische Reflexivitt, Studia Grammatica XIII, Hrsg. R.
Ltzsch R. Rika, Satzstruktur und Genus verbi, AkademieVerlag, Berlin, 1976., str. 95112.
SCHULZ, D. - GRIESBACH, H., Grammatik der deutschen
Sprache, Hueber Verlag, 6. Auflage, Mnchen, 1967.
SILI, J. - PRANJKOVI, I., Gramatika hrvatskoga jezika za
gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, d.d., Zagreb, 2005.
STEUBE A., Reflexivierung in komplexen deutschen Stzen,
Deutsch als Fremdsprache, 12. Jahrgang, Hrsg. Herder-Institut
der Karl-Marx-Universitt, Leipzig, 1975., str. 278287.
STEVANOVI, M., Popridevljivanje glagolskog priloga na -i,
Junoslovenski filolog, povremeni spis za slovensku filologiju
Srpske akademije nauka, Institut za srpskohrvatski jezik, XVIII
knj. 1-4, Beograd, 1949.-1950., str. 5585.
STEVANOVI, M., Jo neto o pridevskoj funkciji radnog glagolskog prideva, Na jezik, Nova serija, knj. IX, sv. 3-4, Srpska akademija nauka, Institut za srpski jezik, Beograd, 1958., str. 8692.
STOJANOVI, Lj., Reenine konstrukcije bez verbum-a finitum-a, Junoslovenski filolog, povremeni spis za slovensku filologiju i lingvistiku, Knjiga III, Beograd, 1922.-1923., str. 710.
STOJANOVI, Lj., Znaenje glagolskih participa, Junoslovenski filolog, povremeni spis za slovensku filologiju i lingvistiku,
Knjiga VIII, Beograd, 1928.-1929., str. 112.
TEAK, S. BABI, S., Pregled gramatike hrvatskoga knjievnog jezika za osnovne i druge kole, VI, preraeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1973.
TEAK, S. BABI, S., Gramatika hrvatskoga jezika. Prirunik
za osnovno jezino obrazovanje, 12. preureeno i dopunjeno izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 2000.
ZIFONUN, G., Grammatik des Deutschen im europischen
Vergleich: Das Pronomen, Teil II: Reflexiv- und Reziprokpronomen, amades Arbeitspapiere und Materialien zur deutschen
Sprache, Herausgegegen vom Institut fr deutsche Sprache, 2003.,
Nr. 1/03.
Senka MARINI
DIE REFERENZIDENTITT IN
PARTIZIPIALKONSTRUKTIONEN UND
-STZEN DES DEUTSCHEN UND KROATISCHEN
In der Arbeit analysiert man die (Nicht-)Herstellung der
Referenzidentitt in Partizipialkonstruktionen, in denen das Partizip als
Attribut zum Nomen fungiert, und in reduzierten Partizipialstzen
beschrnkt auf das Reflexivpronomen der 3. Person im Dativ und
Akkusativ bei unechten reflexiven Verben bzw. auf das Reflexivpronomen
als Identittspronomen. Vom linguistischen Standpunkt aus ist es sinnvoll
nur das Reflexivpronomen als Identittspronomen zu analysieren, wenn
man von der Referenzidentitt zwischen dem Reflexivpronomen und einer
Nominalphrase spricht. Die Referenzidentitt mit einer Nominalphrase kann
aber entweder durch das Identittspronomen oder durch das Personalpronomen hergestellt werden. Die Schwierigkeiten entstehen, besonders fr
die Nicht-Muttersprachler des Deutschen, wenn unter gewissen
syntaktischen Bedingungen nur das eine oder das andere auftreten kann.
Ziel der Arbeit ist durch den Vergleich der Zielsprache (des Kroatischen)
mit der Ausgangssprache (dem Deutschen) den Gebrauch des
Reflexivpronomens als den des Identittspronomens in Partizipialkonstruktionen und -stzen darzustellen sowie die Bedingungen, unter
denen die Referenzidentitt in angegebenen Konstruktionen und Stzen der
beiden Sprachen hergestellt wird, zu besttigen oder festzulegen.
Schlsselwrter: Referenzidentitt, Identittspronomen, Personalpronomen, Nominalphrase, Partizipialkonstruktion, Partizipialsatz
227

UDK 811.112.2'25:[34=163.42
Izvorni nauni rad
Ljubica KORDI (Osijek)

Pravni fakultet Sveuilita J. J. Strossmayera
kljubica@pravos.hr
METAFORA
U NJEMAKOM I HRVATSKOM PRAVNOM IDIOMU
Slijedom povijesne utemeljenosti hrvatskog pravnog sustava
na pravu i zakonodavstvu Austrougarske, evidentan je utjecaj
njemakog pravnog idioma na hrvatski. Kako su se u vrijeme
pripadnosti Hrvatske Austrougarskoj Monarhiji zakoni prevodili s
njemakog na hrvatski, vidljivi su mnogi tragovi njemakoga jezika
u hrvatskome jeziku prava, to je posljedica doslovnog prevoenja
pravne frazeologije i terminologije. Osobito su zanimljivi primjeri
uporabe metafore u zakonima na njemakom jeziku koje susreemo
od prvih pisanih zakona na tom jeziku sve do danas. Zadatak ovoga
rada je na korpusu austrijskog i hrvatskog Zakona o kaznenom
postupku pokazati u kojoj je mjeri i kojim jezinim oblicima
metafora bila i jest zastupljena u tekstu Zakona o kaznenom
postupku iz 1873. i suvremenom iz 2006. te na korpusu teksta
hrvatskog analognog zakona komparativno analizirati pojavne
oblike metafore, kao i metode i naine prevoenja metaforinih
izraza na hrvatski i utvrditi zastupljenost metafore u hrvatskom
jeziku prava u odnosu na njemaki.
Kljune rijei: pravni idiom, hrvatski jezik, njemaki jezik,
metafora, pravna terminologija i frazeologija
1. Uvodne napomene
Utjecaj njemakoga i osobito austrijskog prava na pravni sustav Republike Hrvatske oit je u mnogim pravnim podrujima. Taj se utjecaj povijesno zasniva na injenici utemeljenosti hrvatskoga graanskog i kaznenog zakonodavstva na austrijskom Opem graanskom zakoniku (Allgemeines
Brgerliches Gesetzbuch), odnosno Kaznenom zakoniku (Strafgesetzbuch) te
229
Ljubica KORDI
na zajednikoj pripadnosti hrvatskog i austrijskog (njemakog) pravnog sustava kontinentalno-europskom pravnom krugu.1
Kao posljedica prevoenja austrougarskih zakona na hrvatski evidentan
je i utjecaj njemakoga jezika prava na hrvatski, to se osobito uoava na razini leksika i stila. Postoji mnotvo primjera preuzimanja pravne terminologije i
frazeologije iz njemakog jezika. Osobito su s lingvistikog stajalita zanimljivi doslovni prijevodi metaforinih pravnih fraza, primjerice podii tubu i
uloiti albu (Klage erheben, Berufung einlegen) te izraza poput pravna stvar
ili oevid (Rechtssache, Augenschein). Intrigantni su primjeri doslovnog prijevoda koji se kosi s gramatikim pravilima hrvatskoga jezika, poput biti zaprijeen kaznom to je doslovan prijevod njemake prijedloke fraze mit Strafe
bedroht sein. uje se i jo drastiniji primjer pogrenog atribuiranja zaprijeena kazna ili ak zaprijeena kazna (gramatiki ispravna hrvatska inaica bila
bi: za to kazneno djelo prijeti kazna od... ili za to je djelo u zakonu zaprijeeno kaznom od..., ali nikako pridjevska prijevodna varijanta).
U istraivanju koje slijedi pokazat emo da je metaforinost kao stilska
konstanta njemakoga jezika prava i danas bitno obiljeje njemakih pravnih
tekstova te komparativno istraiti je li metafora u istoj mjeri zastupljena i u
hrvatskom jeziku prava.
2. Istraivanje uporabe metafore
u njemakom i hrvatskom kaznenoprocesnom pravu
2.1. Metafora kao obiljeje njemakog pravnog idioma
od najstarijih vremena
Elemente metafore susreemo u najstarijim pravnim dokumentima, a i
danas ih prepoznajemo u izrekama vezanim za razliite pravne situacije ili u
narodnim poslovicama. Takvog su karaktera narodne poslovice i izreke koje
potjeu iz germanskoga obiajnog ili pisanog prava. Izrazi das, was der Wind
beweht und die Sonne bescheint (ono to vjetar nosi i sunce obasjava) ili was
der Wind beweht und der Regen besprengt (ono to vjetar nosi i kia pokropi) starogermanski su oblik definiranja pokretnina, dok su nekretnine definirane kao was die Egge bestrichen und die Hecke bedeckt (ono to je drljaa
povlaala i ivica prekrila).2 Dokaz poinjenja protupravnog djela izraava
poslovica Wo sich der Esel wlzt, da muss er Haare lassen (gdje se magarac
1
Gavella, N., M. Alini, P. Klari, K. Sajko, T. Tumbri, Z. Stipkovi, T. Josipovi, I. Gliha (1994). Hrvatsko graanskopravno ureenje i kontinentalnoeuropski pravni
krug. Zagreb: Sveuilina tiskara, str. 11.
2
Gnther, Lothar (1898). Recht und Sprache. Ein Beitrag zum Thema vom Juristendeutsch. Berlin: Karl Heymanns Verlag, str. 9.
230
Metafora u njemakom i hrvatskom pravnom idiomu
valja, ostaju dlake). Poslovica Trittst du mein Huhn, so wirst du mein Hahn
(gazi li moju koko, postaje moj pijetao) takoer potjee iz starogermanskog prava i odraz je odredbe prema kojoj je enidba osobom u ropskom odnosu znaila gubitak vlastite slobode. Izreka Eine Frau hat whrend der Ehe
nichts als den blauen Himmel und den Spinnrocken (ena za vrijeme braka
ne posjeduje nita osim plavog neba i preslice) trag je starogermanskog propisa prema kojemu ena u braku nije imala nikakvog posjeda. Takoer, izreka jemanden auf den Schild erheben (nekoga postaviti na tit) znai postaviti
nekoga na elo pokreta ili politike stranke, to potjee od germanskog obiaja koji se primjenjivao kod biranja novoga kralja ili kneza. Jemanden den
Stuhl vor die Tre setzen (postaviti komu stolac pred vrata) odnosi se osporavanje ili oduzimanja imovine (prema germanskoj simbolici sjedanjem na stolac simbolino se oznaavao posjed). Izreka unter den Hammer kommen (doi pod eki) potjee iz staronjemakog postupka stavljanja imovine na drabu, dok je izraz an die Bank (Bnkle) kommen (dospjeti na klupu) metafora
za izlazak pred sud i vue korijene iz pravne povijesti Germana, kod kojih se
suenje odravalo na podiju okruenom klupama na kojima su sjedili porotnici. Izreka auf die lange Bank schieben iste je etimologije i upuuje na oekivano dugi sudski postupak. Iz vremena Karla Velikog potjee metafora an
die groe Glocke hngen (objesiti na velika zvona), a odnosi se na obiaj pribijanja optubi ili drugih obznana na ogradu mjesnoga zvonika.3 Na vrste
kaznenih mjera iz toga vremena upuuje i niz metaforinih izreka vezanih uz
leksem vatra: die Hand ins Feuer setzen (staviti ruku u vatru), fr jemanden durchs Feuer gehen (hodati po vatri za koga), glhendes Eisen tragen
(nositi uareno eljezo), auf glhenden Pflugscharen gehen (hodati po uarenim plugovima), auf glhendem Kohlen sitzen (sjediti na uarenom uglju).
2.2. Pristup i metoda istraivanja
Iako su opeprihvaena stilska obiljeja zakonskoga teksta jednostavnost, jasnoa, neutralnost, loginost i objektivnost izriaja, neupitno je da
pravni idiom sadri i elemente metaforinosti, o emu svjedoe i neki do sada objavljeni radovi iz podruja pravne lingvistike. U fokusu ovoga rada bit
e metaforinost u njemakom i hrvatskom jeziku prava, a istraivanje e se
provesti na konkretnim zakonskim tekstovima na njemakom i hrvatskom jeziku. U svrhu preciznosti i vee pouzdanosti podataka komparativni prikaz
uporabe metafore u dvama pravnim idiomima bit e nainjen na dvama zakonima iz istog pravnog podruja: kaznenog procesnog prava.
Gnther, Lothar (1898). Recht und Sprache. Ein Beitrag zum Thema vom Juristendeutsch. Berlin: Karl Heymanns Verlag, str. 121.
231
Ljubica KORDI
Prvi zakon na kojemu se temelji istraivanje nastao je otprilike kad i

Opi graanski zakonik. Rije je o austrijskom Zakonu o kaznenom postupku (Strafprozessordnung StPO) iz 1873. godine. Uz tekst te najranije verzije Zakona, korpus istraivanja ini i suvremena verzija iz 2006. godine. Starija je verzija ukljuena u istraivanje kako bi se mogle uoiti promjene u zastupljenosti metafore u zakonskom tekstu nastalom prije vie od dva stoljea
u odnosu na suvremeni zakonski tekst iz istoga podruja. Komparativni se
prikaz temelji na usporedbi zastupljenosti metafore u austrijskom i hrvatskom Zakonu o kaznenom postupku (ZKP iz 2003. s izmjenama i dopunama
iz 2006. godine). Za starije se austrijsko izdanje zakona koristi metoda jednostavnog iitavanja i biljeenja primjera, dok se novija izdanja istrauju raunalnim pretraivanjem, jer su tekstovi suvremene verzije navedenih zakona
dostupni na internetu. Bit e zanimljivo vidjeti koji su metaforini izrazi preuzeti iz njemakog Strafprozessordnung u hrvatski analogni zakon i koji su
se prijevodni postupci i metode rabile u prenoenju metaforinih izraza na
hrvatski. Isto tako, utvrdit e se na koji nain i u kojoj mjeri sm jezini sustav utjee na prevoenje takvih izraza i koliko je u tom procesu nazona jezina kreativnost u smislu tvorbe novih rijei i izraza primjerenijih sustavu
jezika-cilja, u ovom sluaju hrvatskog.
3. Rezultati istraivanja uporabe metafore
u austrijskom Zakonu o kaznenom postupku
Metafore kao skraene usporedbe i izrazi koji sadre preneseno znaenje druge rijei uestalo se javljaju u jeziku prava pa tako i u korpusu na
kojemu se temelji ovo istraivanje. Prema vrstama rijei na to e ukazati i
primjeri iz istraenog korpusa dominiraju imenice i glagoli metaforinog
znaenja. Najuestalija imenica pravnog karaktera u cijelom korpusu jest
Sache (Strafsache). Doslovno je prevedena na hrvatski (stvar: pravna stvar,
kaznena stvar) i semantiki obuhvaa sve (kazneno)pravne sporove. Gotovo
identian sluaj je imenica die Partei (hrv. stranka), ije je sematniko polje
u jeziku prava drugaije naravi od onoga u opem jeziku, a i u njemakom i
u hrvatskom pravnom idiomu odnosi se na stranku u sporu. Izrazi uestalo
zastupljeni u korpusu svih triju izdanja austrijskog Zakona o kaznenom postupku, der Verletzte i der Betroffene, nose izrazito obiljeje metaforinosti,
a rije je o izvedenicama iz glagola verletzen (ozlijediti, povrijediti), odnosno
betreffen (pogoditi koga). Zanimljivo je da se u najstarijoj verziji StPO iz
1873. esto javlja sintagma der in seinen Rechten Verletzte (StPO 1873: 4.
ff), iz koje se u novoj verziji Zakona iz 2006. zadrala samo imenica der
Verletzte. U hrvatskom se za oba izraza najee javlja isti ekvivalent: oteenik ili oteena osoba koji nije metaforinog karaktera, nego personificira
sve osobe koje su oteene tuim radnjama ili propustima. Imenica das
232
Gutachten (hrv. struno miljenje, vjetaenje) vrlo je slikovita i takoer je

metaforinog znaenja s obzirom na sastavnice gut i achten. Etimoloko-semantika analiza rijei ukazuje na zorno izricanje onoga to je zadatak vjetaka, odnosno strunjaka zaduenog za strunu i minucioznu analizu sporne
situacije: gut achten = dobro paziti. Hrvatski ekvivalent struno miljenje nije metaforinog karaktera, dok je sinonim vjetaenje rezultat jezine kreativnosti nastao izvoenjem iz rijei vjet (biti vjet u emu). Zanimljivo je da
je njemaki jezik prava za strunjaka koji daje struno miljenje i provodi
vjetaenje stvorio izraz der Sachverstndige (hrvatski ekvivalent: vjetak),
dok se izrazi Gutachter, odnosno Begutachter,4 koji bi bili logino rjeenje s
obzirom na uestalost izraza Gutachten, uope ne rabe u obraenom korpusu.
Leksem der Vormund (skrbnik, staratelj), koji s obzirom na suvremeno znaenje leksema Mund (usta) ima obiljeje metafore jer upuuje na onoga koji
pravno zastupa malodobnu osobu, zapravo potjee od staronjemake rijei
die Munt, lat. manus, potestats, to znai ruka, zatita te i etimoloki ima obiljeje prenesenog znaenja (jer skrbnik jest onaj tko se brine za drugu pravno
ili stvarno nesposobnu osobu i titi ju). Daljnji su primjeri metafore der
Augenschein (na hrvatski doslovno prevedeno metaforinom sloenicom
oevid), die Rechtspflege (pravosue), koja je u njemakom nastala slaganjem izraza Recht (pravo) i pflegen (njegovati, prakticirati) te vrlo uestala
imenica Rechtskraft, koja je doslovno prevedena na hrvatski jezik (pravna
snaga) i metaforine je naravi. Imenica der Freispruch (transformacija u semantikom smislu: Aussprechen der Entscheidung, jemanden von der Bestrafung zu befreien) nosi u sebi obiljeja metafore, jer povrinska struktura
moe ukazivati na posve drugi semantiki karakter (sa stajalita tvorbe rijei
ta se sloenica sastoji od odredbenice frei = slobodan i sprechen = govoriti).
Taj je leksem ujedno i tipian primjer skrivenog pravnog izraza (verdeckter
Fachausdruck),5 jer nita u njemu izravno ne ukazuje na pripadnost pravnom
idiomu. Hrvatska istoznanica nije metaforinog niti slikovitog karaktera i
tono odraava njegovo pravno znaenje: oslobaajua presuda. Slinog je
karaktera i skriveni pravni izraz Freiheitsstrafe (Freiheit = sloboda, Strafe =
kazna), iji bi doslovan prijevod glasio kazna liavanja slobode, dok je uobiajeni hrvatski ekvivalent: zatvorska kazna. Struni izraz das Rechtsmittel,
po nekim tumaenjima skraeno od Rechtsheilmittel, takoer je metaforine
naravi. Iste je naravi i hrvatska istoznanica pravni lijek, no sinonimna prijevodna varijanta pravno sredstvo nije metaforinog karaktera. Slinog je karaktera izraz Rechtsbehelf(e), koji u njemakom zbog irine semantikog po4
Jaki, Hurm (1991): Hrvatsko-njemaki rjenik Kroatisch-deutsches Wrterbuch. Zagreb: kolska knjiga, str. 1163.
5
Weber, Siegfried (1995). Sprache und Recht. Chemnitz: Universitt Chemnitz,
str. 74.
233
Ljubica KORDI
lja temeljne rijei -behelfe (pomo) nosi metaforina obiljeja. Hrvatska istoznanica pravni lijek takoer je metaforinog karaktera,6 dok je njezin sinonim pouka o pravnom lijeku samo dijelom metafora. Zanimljiv je primjer
metafore i pravni izraz Blutschande (Blut = krv, Schande = sramota). I ovaj
put hrvatski ekvivalent (rodoskvrnue) tono odraava semantiku stranu izraza i ne nosi obiljeje metafore.
Glagoli u slubi metafore u semantikoj su vezi s pripadajuom imenicom i ine glagolske frazeme. Zanimljivo je da su mnoge hrvatske istoznanice takoer metaforine naravi i moemo ustvrditi da je u tim sluajevima
rije o izravnom prijevodu s njemakoga. Tako u pravnoj frazeologiji prava
izrastaju ili se gase (Rechte erwachsen, erlschen), ali ih se moe i povrijediti (Recht verletzen), odnosno u njih dirati (Rechte berhren). Tuenik se tereti (zur Last legen), tuba se podie (Klage erheben), alba ulae (Berufung
einlegen), teta trpi (Schaden erleiden), a pravna sredstva iscrpljuju (alle
Rechtsmitttel erschpfen). Ovdje je rije o imenskim frazemima (HelbigBuscha: Nominalwendungen) koji sadre, uvjetno reeno, pravne funkcionalne glagole. Ti se glagoli ne navode u listama funkcionalnih glagola,7 ali su
karakteristini za njemaki jezik pravne struke i nositelji su metaforinih obiljeja cijeloga frazema jer su izgubili svoje izvorno znaenje. Takvi frazemi
koji sadre elemente metafore, uz ve navedene, jesu: Bedenken finden razmiljati, promiljati; Strafe verhngen dosuditi kaznu; Strafe aufheben
ukinuti kaznu; Strafe mildern ublaiti kaznu; Urteil fllen donijeti presudu; Beschluss fassen donijeti odluku / rjeenje; Tatbestand erheben utvrditi injenino stanje; Untersuchung erffnen otvoriti / zapoeti istragu;
sich den Verteidiger / Rechtsbeistand bestellen uzeti branitelja / zastupnika;
Augenschein einnehmen obaviti oevid; Einspruch einlegen uloiti prigovor/prigovoriti; Befund abgeben dati nalaz / miljenje; Gutachten abgeben
dati struno miljenje; das Wort erhalten/erteilen dobiti rije / dati rije;
in die Zustndigkeit fallen spadati u nadlenost biti u nadlenosti; Einwendung vorbringen iznijeti prigovor/primjedbu; gegen das Gesetz verstoen
ogrijeiti se o zakon; sich des Verteigers / des Rechtsbeistandes bedienen
uzeti branitelja / odvjetnika/zastupnika. Zanimljivo je da se jedino u izdanju
iz 1873. javljaju fraze in die Action treten (pokrenuti postupak) i Beschrnkung erfahren (biti ogranien), koje se stoga mogu smatrati zastarjelima.
arevi, Susan Sokol, Nina Topolnik, Vladimira (2009). Njemaki za pravnike Deutsch fr Juristen. Zagreb: Narodne novine, str. 108.
7
Vidi: Helbig, Gerhard, Joachim Buscha, (1980). Deutsche Grammatik. Ein
Handbuch fr den Auslnderunterricht. Leipzig: VEB Verlag Enzyklopdie; Gtze,
Lutz, Gabriele Pommerin-Gtze, Ulla Mayer (2000). Bertelsmann Schler-Grammatik.
Mnchen: Bertelsmann Lexikon Verlag Gtersloh.
234
U istraenom korpusu dvaju Zakona o kaznenom postupku na njemakom jeziku dominiraju frazemi s funkcionalnim glagolima, koji preteno ili
iskljuivo vre gramatiko-sintaktiku funkciju i izgubili su svoje izvorno
znaenje.8 Upravo zbog gubitka izvornog znaenja glagola, mnogi su glagolski frazemi u istraenom korpusu metaforine naravi. Uestale su fraze s
funkcionalnim glagolima bringen, kommen, geben, erteilen, erfahren, finden,
fhren, machen, leisten, nehmen, setzen, stellen i treffen.9 Njih u ogranienom smislu svrstavamo u metafore, jer preneseno znaenje imaju tek ako se
obje sastavnice izraza doslovno prevedu. U istraenom korpusu pronaeni su
sljedei sklopovi s funkcionalnim glagolima, iji je slijed ovdje nainjen prema kriteriju uestalosti. Najzastupljeniji su frazemi s glagolom fhren (voditi): Anklageschrift fhren (voditi optunicu), Protokoll fhren (voditi zapisnik, tj. zapisivati), Aufsicht fhren (voditi nadzor, tj. nadzirati), Beschwerde
fhren (voditi albeni postupak, tj. aliti se), Beweis fhren (voditi dokazni
postupak, tj. dokazivati), Vorsitz fhren (voditi predsjedanje, tj. predsjedati).
Zatim po uestalosti slijedi glagol nehmen: in Anspruch nehmen uvaiti neto / raunati na neto; in Beschlag nehmen (zaplijeniti), Einfluss nehmen
(utjecati), in Schutz nehmen (uzeti u zatitu), Einsicht nehmen (imati uvid u
neto, uvidjeti neto), Rcksicht nehmen (imati obzira), a zatim setzen,
stehen, stellen i treffen, koji se, kako to primjeri ilustriraju, nerijetko javljaju
u formi prijedlokih frazema: in Kenntnis setzen staviti/dati na znanje; in
Kraft setzen staviti na snagu; auer Kraft setzen staviti izvan snage; in
Verbindung setzen povezati; auer Zweifel setzen staviti izvan sumnje; in
Zweifel setzen staviti u sumnju; potom stehen (im Verhltnis stehen biti u
vezi/povezan; in Frage stehen biti upitno; in Verwendung stehen biti u
primjeni; im Widerspruch stehen biti u nesuglasju; unter der oesterreichischen Gerichsbarkeit stehen biti u nadlenosti austrijskog sudstva),
stellen (Antrag stellen staviti zahtjev / nalog, tj. zahtijevati / naloiti; in
Frage stellen staviti u pitanje / biti upitno; Anspruch stellen postaviti
zahtjev, zahtijevati; Forderung stellen postaviti zahtjev / zahtijevati / potraivati); treffen (Vorbereitungen treffen izvriti pripreme/ pripremiti; Verfgung treffen donijeti odluku / odredbu, tj. odluiti / odrediti; Entscheidung
treffen donijeti odluku / odluiti; Beschluss treffen donijeti odluku / rjeenje, tj. odluiti, rijeiti). Neto se rjee u pravnoj frazeologiji susreu glagoli
bringen (zur Abstimmung bringen staviti na glasovanje, glasovati; in
Erfahrung bringen primijeniti), kommen (zur Kenntnis kommen doi do
spoznaje, saznati; zur Entscheidung kommen/schreiten doi do odluke, odlu8

Handbuch fr den Auslnderunterricht. Leipzig: VEB Verlag Enzyklopdie, str. 74.
9
Handbuch fr den Auslnderunterricht. Leipzig: VEB Verlag Enzyklopdie, str. 74 ff.
235
Ljubica KORDI
iti), geben (Auftrag geben dati nalog, naloiti; Einwilligung geben dati
privolu, pristati), treten (in Verkehr treten ui u opticaj; in Kraft treten
stupiti na snagu), versetzen (in den Ruhestand versetzen umiroviti; in den
Anklagestand versetzen optuiti) i ziehen (in Betracht ziehen uzeti u obzir;
Schlsse ziehen izvui zakljuke, zakljuiti). Primjeri Geschfte an sich
ziehen (uzimati / zakljuivati poslove) te der Willkr des ffentlichen Anklgers Preis geben nisu zastupljeni u izdanju StPO iz 2006.
Pridjevi metaforinog karaktera redovito se javljaju u kolokacijama s
imenicama. Kolokacije su dvije ili vie rijei koje se uobiajeno pojavljuju
zajedno u slobodnoj vezi, to znai da zadravaju svoje znaenje i javljaju se
samostalno i u drugim vezama.10 U istraenom korpusu austrijskih izdanja
ZKP (StPO) najfrekventnije su sljedee metaforine kolokacije: der ffentliche Anklger (javni tuitelj), die zur Last gelegte Handlung (radnja stavljena na teret), verhngte Geldstrafe (dosuena novana kazna), einfache Senate (mali senati), der erhobene Zweifel (pobuena sumnja), auerordentliches Rechtsmittel (izvanredni pravni lijek), entlastende Tatsache (olakotna
okolnost), materielles Recht (materijalno pravo), materielle Wahrheit (materijalna istina), ffentliches Interesse (javni interes), herrschende Ansicht/
/Meinung (vladajue miljenje), sachliche Kompetenz (stvarna nadlenost),
physische Person (u izdanju StPO iz 2006. zamijenjena je izrazom natrliche
Person). Navedene pravne kolokacije svoj karakter metaforinosti duguju
polisemiji pridjeva, kao npr. ffentlich (otvoren i javan), koji se u pravnom
idiomu rabi u znaenju javan, odnosno dravni.
4. Komparativni prikaz uporabe metafore
u hrvatskom Zakonu o kaznenom postupku
Metaforinost njemakih pravnih izraza odrazila se i na hrvatski pravni
idiom. Osobito je ta pojavnost uoljiva na razini leksika. Tako su zbog doslovnog prevoenja neki leksemi zadrali svoje izvorno metaforiko obiljeje, kao: Augenschein oevid, Rechtskraft pravna snaga, Rechtskrftigkeit/
/Rechtswirksamkeit pravomonost, Rechtsmittel pravni lijek, Sache
(Rechtssache) pravna stvar i sl. Hrvatske istoznanice, kao to vidimo,
uglavnom su u formi kolokacije. Brojni su glagoli prenesenog znaenja takoer izravno prevedeni s njemakoga: teretiti, biti oteen, kriti zakon. Ipak,
esto se umjesto metaforinih javljaju realistini izrazi, primjerice da zakonski uvjeti prestaju, a ne gase se (erlschen). Ta je pojavnost osobito izraena kod istoznanica njemakih funkcionalnih glagola koji se u hrvatskom tekstu esto izostavljaju, pa hrvatske istoznanice nisu metaforine naravi: Protokoll fhren zapisivati, Aufsicht fhren nadzirati, Beschwerde
10
236
Gai, Milica (2009). Od rijei do rijei. Zagreb: Profil, str. 280.
fhren aliti se, Beweis fhren dokazivati, Vorsitz fhren predsjedati, in

Beschlag nehmen zaplijeniti, Einfluss nehmen utjecati, Einsicht nehmen
uvidjeti, Vorbereitungen treffen pripremiti. U nekim se sluajevima javljaju
dvije prijevodne verzije glagola: kao funkcionalni glagol u sklopu fraze i kao
puni glagol, npr.: Antrag stellen dati nalog, naloiti; Anspruch stellen postaviti zahtjev, zahtijevati; Forderung stellen postaviti zahtjev / zahtijevati /
potraivati; Verfgung treffen odluiti / odrediti; Entscheidung treffen
donijeti odluku/odluiti; Beschluss treffen donijeti rjeenje, tj. odluiti, rijeiti. Prijedloke fraze s funkcionalnim glagolima uglavnom su doslovno prenesene hrvatski jezik: in Kenntnis setzen staviti/dati na znanje; in Kraft
setzen staviti na snagu; in Kraft treten stupiti na snagu; auer Kraft
setzen staviti izvan snage; auer Zweifel setzen staviti izvan sumnje; im
Verhltnis stehen biti u vezi/povezan; in Verwendung stehen biti u primjeni; im Widerspruch stehen biti u nesuglasju. U hrvatskom se korpusu
takoer javljaju gotovo doslovno prevedeni dvolani imenski frazemi11 kao
istoznanice njemakih imenskih frazema (njihovu glagolsku sastavnicu ne
ini funkcionalni glagol, nego je rije o pravnoj imenskoj frazeologiji). Ta je
pojavnost znaajno zastupljena u hrvatskom korpusu, no ovdje emo navesti
samo one primjere koji u sebi nose elemente metafore: uskratiti pravo (das
Recht verweigern), kriti pravo (das Recht verletzen), postaviti branitelja
(Verteidiger bestellen), podii (podnijeti) tubu (Klage erheben), uloiti prigovor (Berufung/Einspruch einlegen), iznositi primjedbe (Einwendungen
erheben), stavljati prijedloge/predlagati (Vorschlag machen), dati izjavu/
/izjaviti (uerung abgeben), odbaciti prijavu (Anzeige abweisen), donijeti
presudu/presuditi (Urteil fllen), donijeti mjere (Massnahmen treffen), izdati
nalog (Auftrag stellen).
Poznato je da hrvatski leksik ne obiluje sloenicama poput njemakoga, pa se njemake sloenice na hrvatski u pravilu prevode po uzorku pridjev
+ imenica, odnosno kao kolokacije. Brojni su primjeri pravnih kolokacija koje su po svom leksikom i semantikom karakteru identine njemakim izrazima, koje nuno nose obiljeja metafore: kazneni predmet (Strafsache,
Strafangelegenheit), uredna dostava (ordentliche Zustellung), blaa kazna
(mildere Strafe), stvarna nadlenost (sachliche Zustndigkeit). Izvanredni
pravni lijek doslovan je prijevod kolokacije auerordentliches Rechtsmittel,
kao to je sluaj i kod kolokacija fizika osoba (u starijoj verziji StPO: physische Person, u novijoj natrliche Person), pravna osoba (juristische
Person) ili podignuta optunica (erhobene Anklage).
11

Handbuch fr den Auslnderunterricht. Leipzig: VEB Verlag Enzyklopdie.
237
Ljubica KORDI
U hrvatskoj pravnoj terminologiji postoje brojni primjeri jezine kreativnosti u odnosu na njemaki izvornik. Tipini primjeri su injenica (die
Tatsache), vjetak (der Sachverstndige), oslobaajua presuda (der Freispruch), zatvorska kazna (Freiheitsstrafe), pouka o pravnom lijeku (Rechtsbehelfe), rodoskvrnue (Blutschande).
5. Zakljuci na temelju provedenog istraivanja
Iitavanjem tekstova dviju verzija austrijskog Zakona o kaznenom postupku (iz 1873. i 2006.) utvrena je znaajna zastupljenost metafore u tom
korpusu. Na razini imenica pronaeno je ukupno 16 primjera. Meu hrvatskim istoznanicama metafora je slabije zastupljena: samo 6 imenica od
ukupno 16 doslovno je prevedeno i nosi metaforina obiljeja. Imenice su
kao vrsta rijei snanije zastupljene u kolokaciji s pridjevima metaforine naravi. Takvi su primjeri u korpusu na njemakom jeziku zastupljeni u 15 sluajeva, od kojih se samo 5 u identinoj formi i znaenju rabi u hrvatskom jeziku i zadralo je obiljeja metafore.
Glagolske metafore snano su zastupljene u frazemima s funkcionalnim glagolima. Od ukupno 45 takvih primjera ukupno ih je 14 i u hrvatskom
korpusu zadralo obiljeje metafore. Uglavnom je rije o doslovnom prijevodu glagolskih fraza, a tamo gdje je funkcionalni glagol izostavljen u prijevodu, izgubio se i metaforini karakter frazema. U korpusu na njemakom jeziku snano su zastupljene i imenske fraze iji glagolski dio nije funkcionalne
naravi prema klasinoj gramatikoj klasifikaciji glagola (Helbig/Buscha), nego smo ih zbog vrste frazeoloke veze s odreenim imenicama pravnoga karaktera nazvali pravnim funkcionalnim glagolima. Takvi se primjeri u korpusu austrijskog StPO javljaju u 30 sluajeva. U tom dijelu korpusa 18 izraza
je i u hrvatskim istoznanicama zadralo obiljeje metafore, dok se ostali izrazi uglavnom javljaju u formi glagola ili u imenskim frazama ija povrinska struktura jasno odraava njihov semantiki sadraj. Zabiljeeno je i nekoliko primjera kreiranja novih strunih rijei i frazema u hrvatskom pravnom idiomu (injenica, vjetak, oslobaajua presuda, zatvorska kazna, pouka o pravnom lijeku, rodoskvrnue).
Iz navedenih podataka namee se zakljuak da je, kako u njemakom,
tako i u hrvatskom jeziku prava, s obzirom na objektivnost, neutralnost i
egzaktnost kao temeljna stilska obiljeja zakonskoga teksta, i uporaba metafore jedno od njegovih bitnih stilskih obiljeja. Rezultati istraivanja ukazuju
da je metafora snanije (neto manje od 50%) zastupljena u njemakom
pravnom idiomu: u oba teksta austrijskog Zakona o kaznenom postupku pronaeno je 106 razliitih primjera metafore u razliitim jezinim oblicima
od samostalnih imenica i glagola do glagolskih i imenskih frazema i kolokacija. U hrvatskom se korpusu metafora uglavnom javlja kao doslovan prije238
vod njemakog izvornog izraza i zastupljena je u znatno manjoj mjeri nego u

njemakom jeziku (50 primjera). Prijevodni su se postupci i metode uglavnom kretali od uporabe izvedenica (rjee sloenica) i semantiki adekvatnih
frazema i izraza do jezinog stvaranja novih rijei i izraza ije semantiko
polje reflektira znaenje izvornog strunog izraza na njemakom jeziku.
Dobiveni rezultati takoer se mogu protumaiti kao indikator da je i
uestala uporaba metaforinih izraza jedan od razloga sloenosti i kompleksnosti njemakoga jezika prava, to je ve stoljeima predmet rasprava njemakih jezikoslovaca i pravnih strunjaka.12
Korpus:
Krapac, Davor (2006). Zakon o kaznenon postupku i drugi izvori
hrvatskoga kaznenog i postupovnog prava: redakcijski proieni
tekst nakon novele od 13. listopada 2006. Zagreb: Narodne novine.
Mitterbacher, Julius (1882). Die Strafprozessordnung fr die im
Reichsrathe vertretenen Knigreiche und Lnder der sterreichisch-ungarischen Monarchie vom 23. Mai 1873 und deren
Einfhrungsgesetz. Wien: Manzsche k.k. Hofverlags- und Universittsbuchhandlung.
Strafprozessordnung StPO (2006). BGBl Nr. 102/2006.
http://www.ibiblio.org/ais/stpo.htm
Literatura
Busse, D.(1992): Recht als Text. Tbingen, Reihe Germanistische
Linguistik.
Gai, Milica (2009). Od rijei do rijei. Zagreb: Profil.
Gavella, N., M. Alini, P. Klari, K. Sajko, T. Tumbri, Z. Stipkovi,
T. Josipovi, I. Gliha (1994). Hrvatsko graanskopravno ureenje i
kontinentalnoeuropski pravni krug. Zagreb: Sveuilina tiskara.
Gierke, O. (1896). Das brgerliche Gesetzbuch und der deutsche
Reichstag. Berlin.
Gtze, Lutz, Gabriele Pommerin-Gtze, Ulla Mayer (2000).
Bertelsmann Schler-Grammatik. Mnchen: Bertelsmann Lexikon
Verlag Gtersloh.
12
Usp.:Gnther, L. (1898). Recht und Sprache. Ein Beitrag zum Thema vom
Juristendeutsch. Berlin:Heymanns Verlag; Busse, D.(1992): Recht als Text. Tbingen,
Reihe Germanistische Linguistik; Sandrini, Peter (1999) (Hrsg): bersetzen von Rechtstexten Fachkommunikation im Spannungsfeld zwischen Rechtsordnung und Sprache,
Tbingen: Gunter Narr Verlag.
239
Ljubica KORDI
Gnther, Lothar (1898). Recht und Sprache. Ein Beitrag zum

Thema vom Juristendeutsch. Berlin: Karl Heymanns Verlag.
Helbig, Gerhard, Joachim Buscha, (1980). Deutsche Grammatik.
Ein Handbuch fr den Auslnderunterricht. Leipzig: VEB Verlag
Enzyklopdie.
Jaki, Hurm, (1991). Hrvatsko-njemaki rjenik; Kroatischdeutsches Wrterbuch. Zagreb: kolska knjiga.
Khn, Peter (2001). Juristische Fachtexte. U: Helbig et al. (Hrsg):
Deutsch als Fremdsprache. Ein internationales Handbuch. Berlin New York: W. de Gruyter, (582594).
Sandrini, Peter (1999) (Hrsg): bersetzen von Rechtstexten
Fachkommunikation im Spannungsfeld zwischen Rechtsordnung
und Sprache, Tbingen: Gunter Narr Verlag.
arevi, Susan Sokol, Nina Topolnik, Vladimira (2009). Njemaki za pravnike Deutsch fr Juristen. Zagreb: Narodne novine.
Weber, Siegfried (1995). Sprache und Recht. Chemnitz: Universitt
Chemnitz.
Ljubica KORDI
METAPHOR
IN GERMAN AND CROATIAN LEGAL LANGUAGE
Historical foundation of Croatian legal system in the law and legislation
of the Austro-Hungarian Monarchy has been reflected on the language of law
in Croatia. This influence was primarily caused by translation of AustroHungarian laws from German into Croatian, especially by literary translations
of some legal terms and phrases. Some examples of usage of metaphor in
German legal language and their Croatian equivalents are especially interesting
from linguistic point of view. The aim of this scientific paper is to explore the
frequency of usage of metaphor as stylistic feature in the texts of Austrian
Criminal Procedural Law (issues from 1873 and 2006) and Croatian Criminal
Procedutral Law (from 2006) and to analyse which linguistic means and
methods are used in translation of lexically different forms of metaphor from
German into Croatian. In the research the autor applies comparative analysis of
the examples found in German and Croatian corpus, as well as historical
approach to changes in usage of metaphoric terms and phrases in the old and
contemporary version of the text of Austrian Criminal Procedural Law.
Key words: Language of law, German, Croatian, metaphor, legal
terminology and phraseology
240

UDK 811.111'342.9
Izvorni nauni rad
Sandra VUJOVI (Niki)

Filozofski fakultet Niki
sandrav@t-com.me
ZNAAJ PROZODIJSKIH SIGNALA U SISTEMU PREUZIMANJA

REDA GOVORENJA U ENGLESKOME JEZIKU
Kroz analizu preuzimanja reda govorenja u televizijskim emisijama razgovornoga tipa i njegovih osnovnih karakteristika ispituje
se uloga koju prozodijski elementi imaju u pomenutom sistemu.
Predmeti naeg istraivanja jesu granini tonovi i pauza te njihova
interakcija sa sintaksikom jedinicom. U radu emo se baviti
osnovnim pitanjima: da li prozodijski elementi omoguavaju sagovornicima da predvide kraj izlaganja jednoga govornika i da li na
tome putu prozodijski elementi funkcioniu samostalno ili se udruuju sa sintaksikom strukturom.
Kljune rijei: prozodija, preuzimanje reda govorenja, granini
ton, pauza, sintaksika jedinica, talk show
U ovome radu baviemo se sistemom preuzimanja reda govorenja, kao

i onim signalima (u prvom redu, prozodijskim) koji omoguavaju uspjenu
komunikaciju. Kako se u razgovoru govornici meusobno smjenjuju, kako
predviaju kraj izlaganja jednoga govornika ili, pak, njegovo nastavljanje
ispitaemo u kontekstu televizijskih emisija voditeljke Opre Vinfri (Oprah
Winfrey).
Budui da televizijske emisije razgovornoga tipa predstavljaju poluinstitucionalizovani oblik diskursa, u istraivanju polazimo od dviju situacija
karakteristinih za sistem reda govorenja. Prvo, u emisijama toga tipa red govorenja u nekoj je mjeri utvren. Voditelj je taj koji zapoinje razgovor; njemu pripada uloga uvodniara, tj. on publiku upoznaje s temom i gostom;
voditelj je taj koji uglavnom postavlja pitanja. Drugo, preuzimanje reda govorenja esto je spontani proces u tim emisijama, uz dosta preklapanja, prekidanja i vrlo male pauze. Stoga emo u ovome radu pokuati da odgovorimo na
pitanje: moe li prozodija biti signal sagovornicima da govornik privodi kraju
241
Sandra VUJOVI
svoje izlaganje ili da njegovo izlaganje nije zavreno? I da li se prozodija u tome smislu udruuje sa sintaksom ili nekim drugim lingvistikim nivoom?
Prije nego se konkretno pozabavimo tim problemom, vano je ukazati
na teorijske postavke i obiljeja pomenutog sistema. Red govorenja, kao jedinica socijalne interakcije, predstavlja kompleksnu pojavu sainjenu iz tri
osnovne komponente: sadanji govornik, mjesto prenosa i prijelaza govora
od jednog ka drugom govorniku naizmjenino i kraj (Savi, 1993: 119). Etnometodolozi Schegloff, Sacks i Jefferson (1974) smatraju da analiza te jedinice prua relevantne informacije o sagovornicima, kao i o samom toku razgovora. Stoga oni opisuju sistem preuzimanja reda govorenja i posebno istiu
dvije komponente: formiranje reda i izbor sljedeega govornika. Prva komponenta sistema podrazumijeva jedinice koje se koriste za formiranje reda:
reenica, klauza, fraza i leksema (Schegloff, Sacks i Jefferson, 1974:702).
Druga komponenta sadri dva principa: a) princip po kojem sadanji govornik bira sljedeeg i b) princip koji podrazumijeva samoinicijativno preuzimanje reda (Schegloff, Sacks i Jefferson, 1974:703). Izgraivanje itavoga sistema i objanjavanje pravila u oblikovanju i preuzimanju reda ima za cilj smanjenje pauza i preklapanja tokom razgovora. Svakako, autori upozoravaju da
treba imati na umu da sistem reda govorenja zavisi i od kulturnih, sociolingvistikih i drugih faktora, pa se i pravila u sistemu preuzimanja reda govorenja ne mogu podjednako primjenjivati u svim situacijama.
Posljednjih decenija mnogi autori bavili su se pitanjem preuzimanja reda govorenja (Duncan, 1972; Goodwin, 1981; Local i Kelly, 1986; Auer,
1996; Ford i Thompson, 1996) i isticali da je u tom sistemu od kljune vanosti sintaksika struktura, prozodijski znaci i pauza. Ukoliko se ta tri
elementa posmatraju nezavisno u datom kontekstu, istraiva moe doi do
povrnih rezultata. Na primjer, pauza moe ukazati na kraj reda jednoga govornika, ali, opet, samostalno uzeta ne moe biti siguran dokaz, jer je prilino
esto govornik koristi u druge svrhe: da bi provjerio prate li sagovornici njegovo izlaganje, ima li njihovu punu panju, razumiju li ga i sl. (Goodwin,
1981). Stoga je snano uvjerenje da bi pomenute tri komponente trebalo analizirati zajedno kako bi se dolo do valjanih informacija. Cecilia Ford i Sandra Thompson u veoma uticajnom radu Interactional Units in Conversation:
syntactic, intonational, and pragmatic resources for the management of turns
izraavaju slaganje s pomenutim stavom, dodaju pragmatiku komponentu i
kau da u analizi treba poi od pretpostavke da ti sistemi djeluju istovremeno, kao to i utiu jedni na druge na razliite naine. Sintaksiki zavren iskaz jeste potpuna klauza koja sadri lako uoljiv predikat, a koja se moe dalje proirivati (Ford i Thompson, 1996: 143). U tu grupu ukljuuju se jo
eliptine reenice i odgovori na pitanja. Intonacioni kraj podrazumijeva taku
u kojoj se moe uti jasna zavrna intonacija, oznaena takom (silazna into242
Znaaj prozodijskih signala u sistemu preuzimanja reda govorenja u engleskome jeziku
nacija na kraju intonacione jedinice) ili znakom pitanja (uzlazna intonacija na

kraju intonacione jedinice) (Ford i Thompson, 1996: 147). Prouavajui red
govorenja u svakodnevnom govoru, autorke su dole do zakljuka da je sintaksiki zavretak najmanje pouzdan pokazatelj kraja nekog reda govorenja,
a da se na osnovu intonacije odreuje koji sintaksiki potpuni iskaz istovremeno predstavlja i kraj reda govorenja. Moe li se sti zakljuak izvesti kad
je rije o redu govorenja u talk-show-u, pokazae analiza narednih primjera.
Prozodijski elementi koji su se pokazali relevantnim u ispitivanju ovoga problema jesu krajnji (granini) tonovi, pauza i ritam; a kad je rije o odnosu sintakse i prozodije u analizi reda govorenja, primjetna su dva odnosa:
a) oigledna podudarnost dva nivoa koja pomae sagovornicima da predvide
kraj reda govorenja sadanjeg govornika i b) sintaksiki nivo daje znak sagovornicima da bi sadanji govornik trebalo da zavri svoj red, ali prozodijski
elementi, na drugoj strani, ukazuju na govornikovu namjeru da produi red
govorenja.
Poeemo od sluaja a), tj. od onog koji potvruje podudarnost izmeu
sintakse i prozodije. Primjer 1, nie prikazan, pokazuje na koji nain dolazi
do preuzimanja reda govorenja od strane svakoga sljedeeg sagovornika. U
izvodu sagovornici razgovaraju o nasilnom ponaanju partnera u vezi. Voditeljka je u goste pozvala Kristen, 17-godinju uenicu koju je fiziki maltretirao njen partner. Pored Kristen, u studiju je i njena majka, te glumica Jada
Pinkett Smith i psiholog.
1 Oprah:
Youre her MOTHER (0.47)
2 Ks mother: Yeah (0.55)
3 Oprah:
So when did you FIND OUT about THIS
4 Ks mother: Mmm (0.26) the NIGHT I GOT the CALL from MY HUSBAND
5
that he was in the EMERGENCY ROOM with HER (1.46)
6 Oprah:
Were you SHOCKED to KNOW that your DAUGHTER
7
was being ABUSED by her BOYFRIEND (0.86)
8 Ks mother:
yeah
9 Oprah:
And KRISTEN why DIDNT you (0.78) LEAVE
10
the RELATIONSHIP after the FIRST TIME (0.25)
11
Do you KNOW NOW why
12 Kristen:
Because I LOVED HIM (0.46) and like he he was
13
SO NICE (0.42) so I was AFRAID WHO I would BE
14
without HIM (1.11)
15 Mrs. Smith: And theres the EXHILARATING FEELING too...
Primjer 1 u velikoj mjeri pokazuje da u emisijama razgovornog tipa

moemo govoriti o odreenim pravilima i njihovom potovanju kad je rije o
243
Sandra VUJOVI
sistemu preuzimanja reda govorenja. Na samom poetku izvoda voditeljka i

majka 17-godinje evojke razgovaraju, a kasnije se ukljuuju i ostale goe.
Analizom primjera dolazimo do vie zakljuaka:
1) U navedenom razgovoru gotovo da i nema preklapanja; uoava se
samo jedanput u redovima 7 i 8. Nedostatak preklapanja ukazuje na normalni
tok razgovora, na potovanje reda govora jednog sagovornika, a nakon preuzimanja i potovanje reda drugog sagovornika.
2) Voditeljka ima inicijativu, ona postavlja pitanja i pri tom jasno signalizira sagovornicama kad je njeno pitanje potpuno, tj. kad je njen red govorenja zavren. U redovima 13 sintaksiki potpune klauze ujedno su i potpune intonacione fraze na ijem se kraju nalaze odgovarajui granini tonovi.
Na kraju 1. reda javlja se visokouzlazni granini ton (). Iako bismo mogli
odrediti klauzu u 1. redu kao deklarativnu po obliku, ona to nije upravo zbog
() tona, koji ukazuje na pitanje. Ta injenica potvruje se i u 2. redu: Kristenina majka kratko odgovara na Oprino pitanje, a na kraju odgovora zapaamo niski granini ton (), koji ukazuje na nezavisnost te intonacione fraze u
odnosu na narednu. Opet, zahvaljujui tonu, sagovornica signalizira da je
njen red zavren i da ga voditeljka moe preuzeti. Istu situaciju imamo u 3.
redu, kad Opra postavlja jo jedno pitanje: niskim graninim tonom () pokazuje da je njen red zavren i da od sagovornice oekuje odgovor. U nastavku
razgovora primjeujemo jo nekoliko slinih primjera.
3) Pauze se u navedenom izvodu prilino esto koriste. U pojedinim situacijama (npr. na kraju redova 1, 2, 5, 7, 10, 14) sagovornice ih koriste da bi
jasno stavile do znanja da je njihov red govorenja zavren. To se, ipak, ne
moe rei za upotrebu pauze u 9. redu, koja nije ni na kraju klauze niti na
kraju intonacione fraze, ve nee u sredini. Wennerstrom (2001:173) kae da
se tako pauza esto koristi i da je govornik tada siguran da mu niko nee
oduzeti rije. Svakako, sasvim bi drugaija situacija bila ako bi se pauza javila na kraju fraze.
Analizom primjera 1, ali i nekih drugih primjera, zakljuujemo da u sistemu reda govorenja u emisijama razgovornoga stila vanu funkciju imaju
niski () i visokouzlazni () granini tonovi, koji gotovo uvijek signaliziraju
kraj reda govorenja. Ako se ti tonovi ujedno nalaze i na mjestu e se zavrava
sintaksika jedinica, onda drugi sagovornik sa sigurnou moe preuzeti red.
U zavisnosti od situacije, teme i gostiju, nekad se moraju primjenjivati
i potovati pravila institucionalizovanoga diskursa, i voditeljka u cilju kontrole daljeg toka emisije mora reagovati, iskoristiti svoju mo i nekome ustupiti ili oduzeti rije, kao u primjeru 2. Poto voditeljka u ovom razgovoru
publici ne predstavlja goste, za sagovornike emo koristiti oznake Mrs. X ili
Mr. X.
244
1 Mrs. X
2
3
4
5 Mr. X
6
7
8 Oprah:
I THINK I SPEAK MORE of a CONSENSUS (0.4)

in THIS ROOM than you DO I UNDERSTAND
youve been here LESS than TWO YEARS
there are MANY PEOPLE
Well you MAY SPEAK for a CONSENSUS
in THIS ROOM
but not
Let her SPEAK LET HER SPEAK
U primjeru 2 nailazimo na specifinu situaciju; u vie navrata dolazi do

meusobnog prekidanja sagovornika. Poto je tema razgovora delikatna (rasizam), sagovornici se ne slau po mnogim pitanjima i zbog toga gdin X prekida gu X u 5. redu. U 8. redu svoju dominaciju pokazuje voditeljka, koja
ima pravo, i koristi ga, da prekine gdina X, tj. oduzima mu rije. Ona dva puta izgovara istu klauzu, uz dvije primjetne razlike. Za izgovor prve klauze
potrebno joj je 0.74 sek., e naglaava rije speak. Drugi put u 1.4 sek. naglaava sve elemente klauze i, koristei niski granini ton (), signalizira gi X
da nastavi izlaganje. Isto tako te elemente Opra koristi kako bi gdinu X stavila do znanja da nema mjesta raspravi.
Situacije kojih u talk-show-u ima mnogo vie (ba kao i u svakodnevnom razgovoru), a i koje su, po miljenju mnogih autora, zanimljivije za prouavanje jesu one u kojima sintaksika struktura ukazuje na jedno, a prozodijska na drugaije ponaanje sagovornika prilikom preuzimanja reda govorenja. Stoga e se naredni primjeri baviti upravo tim odnosom izmeu sintakse i prozodije.
Pogledajmo prvo primjer 3, koji predstavlja izvod iz razgovora koji
vode voditeljka i novinarka Marija rajver (Maria Shriver), inae i supruga
amerikog glumca i guvernera Kalifornije Arnolda varcenegera (Arnold
Schwarzenegger).
1 Oprah:
What ATTRACTED you to him in the FIRST PLACE
2 Mrs. Shriver: Well PEOPLE ALWAYS THINK
3
it must ave been his BODY
4
but it WASNT YOU KNOW
5 Oprah:
Yeah
6 Audience:
((laughs)
7 Mrs. Shriver: I MEAN I NOTICED HIS BODY Im not LIKE
8
YOU KNOW (0.4) a MORON but aaaa YOU KNOW I
9
I was LIKE AWARE that IT was THERE OBVIOUSLY
10
but (0.18) I he HAD this GREAT SENSE OF HUMOR (0.45)
11
aaaa GREAT ABILITY to LAUGH at HIMSELF an
245
Sandra VUJOVI
12
he ALSO HAD INCREDIBLE DREAMS for HIMSELF (0.45)
13 Oprah:
YEAH
14 Mrs. Shriver: And I WAS(0.35) FASCINATED with (0.2) someone who (0.59)
15
had COME here with NO MONEY who was an IMMIGRANT
16
who (0.3) DIDNT SPEAK the LANGUAGE (0.3)
17
and SAID YOU KNOW I CAN GO on to BECOME (0.2)
18
an INCREDIBLE FORCE in THIS COUNTRY (0.24)
19
I can DO THIS THAT and the OTHER
20
and who BELIEVED and was FOCUSED on it
21 Oprah:
Yeah
22 Mrs. Shriver: And I said YOU KNOW
23 Oprah:
I dont KNOW ANYBODY MORE DETERMINED than
Arnold
24 Mrs. Shriver: I DONT either
25 Oprah:
NO (0.22)
26 Mrs. Shriver: NO
Ako paljivo pratimo smjenu graninih tonova u primjeru 7, primijetiemo da se samo u 1. i u posljednja 4 reda koristi niski granini ton (), za
koji smo ve pokazali da u najveem broju sluajeva signalizira kraj reda govorenja. Poto se mjesto toga tona poklapa s krajem sintaksike jedinice, sagovornice pravilno preuzimaju svoj red tokom razgovora i ne dolazi do preklapanja. U ostalim redovima dominira djelimino silazni granini ton () i
svaki put obiljeava kraj intonacione fraze koju izgovara Oprina goa. Frekventna upotreba toga tona ukazuje na govornikovu namjeru da nastavi svoj
govor i ne prepusti red sagovorniku. Kako se djelimino silazni granini ton
() uglavnom nalazi na onim mjestima koja predstavljaju i sintaksiki kraj,
zakljuuje se da prozodijski element treba smatrati dominantnijim u odnosu
na sintaksiki u sistemu preuzimanja reda govorenja. Taj zakljuak naroito
potvruju redovi 3, 4, 8 i 9. Na kraju 3. reda djelimino silazni ton () pokazuje namjeru rajverove da nastavi svoj red, to i ini, ba kao i u narednome
(slika 1). Iako u 4. redu dolazi do preklapanja poetka njene reenice (You
know), Oprina kratkoga komentara i smijeha publike, goa istrajava u svojoj
namjeri i ini se da ne dozvoljava da je iko omete u pruanju odgovora na
Oprino pitanje.
246
Slika 1
U 8. (slika 2) i 9. redu, sudei na osnovu sintaksiki zaokruene cjeline, izgleda kao da bi voditeljka mogla preuzeti red. No, djelimino silazni
ton u oba reda signalizira da e rajverova nastaviti da govori.
Slika 2
U drugom dijelu izvoda ini se da rajverova veoma mudro koristi

pauzu onamo e nema ni sintaksike niti intonacione granice. Tako u 14. redu pravi pauzu tri puta, i to poslije rijei was, with i who, a u 16. redu poslije
who. Djelimino silazni ton () i pauze na navedenim mjestima jasno stavljaju do znanja voditeljki i publici koja je namjera rajverove.
247
Sandra VUJOVI
Analiza drugih primjera pokazala je da su u sistemu preuzimanja reda

govorenja od velikog znaaja niskouzlazni ( ) i ravni granini tonovi (). I
ta dva tona govore o prednosti prozodije u odnosu na sintaksu, tj. iako sintaksa signalizira promjenu reda govorenja, niskouzlazni ( ) i ravni granini tonovi () signaliziraju sagovornicima namjeru sadanjega govornika da zadri red. Naredni primjeri to potvruju.
U primjeru 4 voditeljka razgovara s Keti Brej (Kathy Bray) o traginom dogaaju koji je zadesio Ketinu porodicu i doveo do njezina raspada.
Ketina maloljetnoga sina ubio je iz nehata njegov drug. elei da mu se pohvali, pokazao mu je oev pitolj i sluajno opalio. Devet godina nakon kobnoga dogaaja majka preminuloga djeaka eli da podijeli gorko iskustvo s
gledaocima i upozori sve roditelje koji u kui imaju vatreno oruje da ga dre
van dometa ece.
1 Oprah:
NEVER SEEN the BOY who KILLED your SON
2 Mrs. Bray:
NO (0.35)
3 Oprah:
NO (0.79)
4 Mrs. Bray:
No its been ALMOST TEN YEARS (0.7)
5
REALLY (0.3) in 1989
6 Oprah:
Mhm (0.29)
7 Mrs. Bray: Almost TEN YEARS I have NEVER SEEN him (0.61)
8
he has never CONTACTED us (0.2)
9
hes an ADULT NOW (0.16)
10 Oprah:
Mhm
11 Mrs. Bray: Hes almost TWENTY ONE
12 Oprah:
Wow (0.57) and he was JUST SHOWING OFF the GUN
13 Mrs. Bray: YEAH
Pitanje koje Opra postavlja u 1. redu zahtijeva kratak odgovor, ba kakav na poetku 2. reda i dobijamo. ini se da Keti vie nema ta da doda. Na
takav zakljuak ukazuju niski granini ton () nakon prvog no i pauza (0.35).
Meutim, nakon to Opra ponavlja Ketin odgovor koristei visokouzlazni
granini () ton na kraju, goa to tumai kao potrebu za pojanjenjem svoga
prvobitnog odgovora. U redovima 5, 7, 8 i 9 sintaksa i pauza ukazuju na kraj
Ketina reda govorenja. Ipak, Opra ne preuzima svoj red. tavie, voditeljka
tek ponee ubacuje neki komentar. Razlog tome je niskouzlazni ton ( ) na
kraju svakog od tih redova koji jasno pokazuju Ketinu namjeru da i dalje govori. Na slici 3 prikazan je 7. red, na ijem je kraju niskouzlazni ton ( ).
248
Slika 3
Jedan od gostiju za koje voditeljka kae da su ostavili na nju poseban

trag jeste Nelson Mandela. U jednoasovnoj emisiji Opra eli da dobije to
iscrpniji odgovor u vezi s Mandelinim politikim aktivnostima, boravkom u
zatvoru, ivotnim lekcijama. Paljivo analizirajui njena pitanja, koja su prilino duga i sveobuhvatna, slualac stie utisak da ga ona jednostavno eli
postaviti i onda se prepustiti odgovoru sagovornika, bez namjere da ga prekida. Takoe, eli da i publika paljivo saslua Mandelina iskustva i uiva u
njegovu govoru i poukama. Jedno od takvih pitanja dato je u primjeru 5.
1 Oprah:
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
Ho:::w does a MAN SPEND TWENTY SEVEN YEARS (0.21)

in PRISON (0.38) PUT THERE by an OPPRESSOR (0.3)
and COME OUT of that EXPERIENCE wi:::th (0.5)
NOT a HEART of STONE NOT a COLD HEART (0.33)
but a HEART that is WILLING to FORGIVE (0.35)
and EMBRACE I REMEMBER TALKING to YOU (0.32)
aaaa ONE NIGHT over DINNER and you had SAID to me (0.3)
that our HATRED for the OPPRESSOR was SO INTENSE
we DID NOT SEE the VALUE of TALKING to HIM (0.47)
So at WHAT POINT did you SEE the VALUE of LETTING GO
of the HATRED (0.28) and BEGAN the PROCESS OF TALKING
Na samom poetku ini se da e Opra postaviti kratko pitanje, ali nakon redova prieanja njezina prologa razgovora s Mandelom, ona iznosi
dodatne informacije i na kraju upotpunjuje pitanje. Sagovornik bi mogao zakljuiti da treba da preuzme svoj red nakon 4. reda, naroito ako uzme u obzir pauzu na njegovu samome kraju. Kao to vidimo, do toga ne dolazi jer sa249
Sandra VUJOVI
govornik pravilno tumai ravni granini ton (), koji ukazuje da voditeljka
jo uvijek nije zavrila svoj red i postavila pitanje (slika 4).
Slika 4
Svi navedeni primjeri pokazuju na koji nain sagovornik preuzima red

i kako mu prozodija, sintaksa i pauza, ili u nekim sluajevima samo prozodija, signaliziraju kraj reda trenutnoga govornika. Ako bi se ti signali u svim situacijama potovali, svakako ne bi dolazilo do pojava koje karakteriu govoreni diskurs, tj. do prekidanja i preklapanja u govoru.
U ovom radu pokazali smo da u televizijskim emisijama razgovornoga
tipa prozodija, naroito neki njeni elementi, pruaju vanu informaciju sagovornicima o mogunosti preuzimanja reda govorenja. S nekim drugim jedinicama (npr. sintaksikim), ali u nekim sluajevima i djelujui samostalno,
prozodijski inioci signaliziraju sagovorniku namjerava li govornik da nastavi svoj red ili ga je pak priveo kraju, pa se sagovornik moe pripremiti da
preuzme svoj red. Diskursna funkcija prozodije u sistemu preuzimanja reda
govorenja ogleda se u sljedeem: prozodijski elementi omoguavaju organizaciju konverzacije, povezivanje svih njenih jedinica kroz naizmjenino preuzimanje redova. Ako se potuju pravila, tj. ako sagovornici prate prozodijske signale koji ukazuju na nastavak/kraj reda govorenja trenutnoga govornika, redovi e biti sinhronizovani i usklaeni.
250
Literatura:
Auer, P. (1996), "On the Prosody and Syntax of Turn-taking", in:
Prosody and Conversation, Couper-Kuhlen, E. and M. Selting
(eds.), Cambridge: Cambridge University Press, 57100.
Duncan, S. D. (1972a), "Some Signals and Rules for Taking
Speaking Turns in Conversations", Journal of Personality and
Social Psychology, 23, 283292.
Ford, C.E. and S.A. Thompson (1996), "Interactional Units in
Conversation: Syntactic, Intonational, and Pragmatic Resources for
the Management of Turns", in: Interaction and Grammar, Ochs, E.
et al. (eds.), Cambridge: Cambridge University Press, 134184.
Goodwin, C. (1981), Conversational Organization: Interaction
between Speakers and Hearers, New York: Academic Press.
Ilie, C. (1999), "Question-response argumentation in talk show",
Journal of Pragmatics 31(8), 975999.
Local, J. and J. Kelly (1986), "Projection and Silences: Notes on
phonetic and conversational structures", Human Studies 9, 185204.
Pierrehumbert, J. (1980), The phonology and phonetics of English
intonation, Ph.D. Dissertation, MIT.
Pierrehumbert, J. and J. Hirschberg (1990), "The meaning of
intonational contours in the interpretation of discourse", in:
Intentions in Communication, Cohen, P.R., J. Morgan and M.
Pollack (eds.), Cambridge: MIT Press, 271311.
Schegloff, E.A., H. Sacks and G. Jefferson (1974), "A simplest
systematics for the organization of turn-taking for conversation",
Language 50: 696735.
Savi, S. (1993), Diskurs analiza, Univerzitet u Novom Sadu,
Filozofski fakultet.
Wennerstrom, A. (2001), The Music of Everyday Speech: Prosody
and Discourse Analysis, New York: Oxford University Press.
251
Sandra VUJOVI
Sandra VUJOVI
THE IMPORTANCE OF PROSODIC SIGNALS IN THE TURN-TAKING SYSTEM IN ENGLISH LANGUAGE
Analyzing the system of turn-taking and its basic features in TV talk
shows, we explore the role of the prosodic elements in the mentioned system.
The subjects of our research are the boundary tones and pauses, as well as
their interaction with a syntactic unit. In this paper we deal with the basic
questions: do the prosodic elements enable the interlocutors to predict turn
completion of a speaker; and concerning this matter, do the prosodic
elements function alone or they simply work together with some syntactic
structure.
Key words: prosody, turn-taking, boundary tones, pause, syntactic
unit, talk show
252

UDK 811.111'25
811.162.1'25
Izvorni nauni rad

Dorota CHOPEK (Bielsko-Biaa)
Akademia Techniczno-Humanistyczna Bielsko-Biaa
ENGLISH UTTERANCES WITH INTO AND OUT OF
EXPRESSED IN A SLAVIC LANGUAGE POLISH: PATTERNS
FOR CONTEXTUALISING SELECTED SPATIAL SCENES
The paper focuses on how English constructions with the prepositions into and out of, which evoke the CONTAINER image
schema basic to all humans, are rendered into Polish a Slavic
language. The examples for the analysis come from a Harry Potter
book and its translation into Polish. The resource material abounds
in constructions lexicalising spatial situations. Despite the fact that
the CONTAINER image schema is generally conceptualised with
regard to our bodily experiences, English constructions with into
and out of may be translated into Polish in different ways. English
and Polish a Slavic language belong to the same typological
category with regard to encoding the path of motion they are categorised as satellite-framed languages (see Talmy, e.g. 2000). Satellite-framed languages express the path of motion through satellites: free verb particles or prepositions as can be done through
English, or bound satellites verb prefixes in Slavic languages.
The paper presents the following patterns for translating English
constructions with into and out of into Polish: standard with verb
prefixes and prepositions; a pattern using different syntactic and semantic categories to denote the given path of motion or equivalent
syntactic categories verb prefixes, which structure the scene differently; a pattern where the path of motion and the CONTAINER-type source or destination is omitted, also a pattern where the
whole spatial scene is left out in the target version.
Key words: translation, pattern, the path of motion, preposition, Slavic, Polish, English, lexicalise
The objects of study in this paper are patterns resulting from samples
of translation of English utterances with space builders, symbolised by
selected prepositional phrases, into a Slavic language, into Polish. The focus
of the analysis presented in this paper falls upon expressions with the prepo253
Dorota CHOPEK
sitional phrases into + NP (Noun Phrase) and out of + NP, which evoke path
of motion (c.f. L. Talmy 2003 [2000]a,b) in the motion event (c.f. ibid.). Path
of motion relates to the PATH image schema (c.f. Johnson 1987, Lakoff
1987) and constitutes the core component of the motion event (c.f. Talmy
ibid.). A motion event is inseparable from our thoughts since their content is
structured by our everyday bodily experience, i.e. by embodied experience
(c.f. Johnson 1987). The patterns demonstrated in this paper are projected
upon ideas of the bi-categorial typology formulated for natural languages and
pioneered by Leonard Talmy (e.g. Talmy 2003 [2000]), where, generally,
languages fall under two categories with respect to lexicalising the path of
motion, either the verb-framed or the satellite-framed typological category.
The paper consists of three parts:
(1) a brief introduction to the topic through presenting: a draft of the
basis for the construction of meaning according to the Cognitive Semantics
where embodied cognition plays a significant role, the cognitive ideas of
space builders, related to Conceptual Blending Theory (see Fauconnier and
Turner 2002), to the PATH image schema used in formulating Conceptual
Metaphors (see Lakoff and Johnson 1980), the component of path in the
motion event, and example sentences illustrating the bi-categorial typology
with respect to evoking the component of path developed by Leonard Talmy,
(2) comments on example constructions with the prepositions into and out of
rendered into Polish and (3) a conclusion on the four patterns for expressing
the path lexicalised by English constructions with into and out of in a Slavic
language, in Polish.
1. Selected cognitive ideas related to the topic
pointing at the issue of meaning and its nature
What is meaning according to cognitive semantics?
(a brief draft)
Meaning in cognitive semantics is not a straightforward issue. It has
been defined on the basis of plentiful theories and ideas adding to the
research expanding in different directions which focuses on linguistic
meaning from various angles related to a number of scientific and academic
disciplines, e.g. psychology, philosophy, neurology, neurolinguistics and the
like, added to the discipline of linguistics or placed in agreement with it.
Nevertheless, there have been established four common guiding principles
for describing the nature of meaning based on vivid research into cognitive
science combined with a sub-discipline of cognitive semantics and numerous
inexhaustible outcomes related to them. Vyvyan Evans and Melanie Green
254
English utterances with into and out of expressed in a slavic language polish...
(2007 [2006]: 153) state these principles as follows: 1. Conceptual structure

is embodied, 2. Semantic structure is conceptual structure, 3. Meaning representation is encyclopaedic, 4. Meaning-construction is conceptualisation.
The first principle, Conceptual structure is embodied, alludes to what
George Lakoff (1990 [1987]: 267), referring to Lakoff and Johnson (1980)
and to Johnson (1987), presents as [] at least two kinds of structure in our
perceptual experiences:
A.
Basic-level structure: Basic-level categories are defined by
the convergence of our gestalt perception, our capacity for bodily movement,
and our ability to form rich mental images.
B.
Kinaesthetic image-schematic structure: Image schemas are
relatively simple structures that constantly recur in our everyday bodily
experience: CONTAINERS, PATHS, FORCES, BALANCE, and in various
orientations and relations: UP-DOWN, FRONT-BACK, PART-WHOLE,
CENTER-PERIPHERY, etc..
George Lakoff concludes this idea with the following statement:
These structures are directly meaningful, first, because they are directly and
repeatedly experienced because of the nature of the body and its mode of
functioning in our environment (Ibidem, p. 267). He further explains that
conceptual structures which are abstract are indirectly meaningful; they are
understood because of their systematic relationship to directly meaningful
structures (ibidem). That statement refers to Mark Johnsons comment
stating that [A] schema consists of a small number of parts and relations, by
virtue of which it can structure indefinitely many perceptions, images, and
events. [], image schemata operate at a level of mental organization that
falls between abstract propositional structures, on the one side, and
particular concrete images, on the other (1990 [1987]: 29). The first
principle constructs meaning through physical experience and through the
memories or patterns that they leave in our conceptual system, giving rise to
abstract conceptual structures.
The second principle, Semantic structure is conceptual structure,
should be traced back to Leonard Talmys research on how language encodes
conceptual structure, which in turn involves embodied experience (see 1985
or 2003 [2000]a,b). Talmys approach has a crucial role in the analysis
presented herein since we focus on how the information reflecting occurrences that involve spatial scenes with movement symbolised by the
component of path that is expressed in English can be conveyed through the
Polish language. The intriguing issue is whether Polish reflects that element
of motion through satellites, i.e. by using verb prefixes and/or prepositions.
255
Dorota CHOPEK
The third principle, Meaning representation is encyclopaedic, has

grown out of two theories: the theory of domains, which was developed and
pioneered by Ronald W. Langacker (see 1987) and the theory of Frame
Semantics elaborated by Charles Fillmore (see e.g. 1982). While domains are
stable and pre-existing knowledge structures (see Langacker 1987),
following Eve Sweetser, Frames (see Fillmore 1982, 1985; Fillmore and
Atkins 1992) are schematic relational structures which represent the
connected roles and relations that constitute the background to some
semantic or conceptual category; buy, sell, goods, and price all evoke
the same commercial event frame, but highlight or refer to different pieces
of that frame (1999: 134). Although the views differ in connection to
incorporating knowledge structures into the process of decoding the meaning
of a given lexical concept, both approaches present knowledge under the key
concepts: DOMAINS and FRAMES respectively.
The fourth principle, Meaning-construction is conceptualisation, connotes Conceptual Blending Theory (see Fauconnier & Turner 2002),
according to which, we access meaning through complex mental
operations. Vyvyan Evans and Melanie Green explain that issue in the
following way: [] meaning is constructed on the basis of complex
mapping operations (i.e. complex associations (D. Ch.)) between distinct
reality-based scenarios, which combine to create a new counterfactual
scenario. The blended space, then, gives rise to a new meaning, albeit
counterfactual, which is not available from encyclopaedic knowledge (2007:
163). An example sentence undergoing such conceptualisation contains
counterfactual facts: In France, Bill Clinton wouldnt have been harmed by
his relationship with Monica Lewinsky (c.f. example 8, p. 162 ibid.).
Space builders and the PATH image schema
in conceptualising spatial scenes with the component of path
appointing direction of movement or orientation
The notion space builders comes from Mental Spaces Theory created
by Gilles Fauconnier and Conceptual Blending Theory or Blending Theory
(BT), developed by Fauconnier and Turner on the basis of their respective
former research: Fauconnier was the author of pioneering works on Mental
Spaces, i.e. temporary structures emerging on-line in the process of
conceptualisation, which form that theory, Mark Turners research focused
on conceptual metaphors (see Conceptual Metaphor Theory (CMT)). Gilles
Fauconnier and Mark Turner (see 1994; 1998) have presented a framework
that, [] seeks to explain much of the same linguistic data, and also to
unify the analysis of metaphor with the analysis of a variety of other
256
linguistic and conceptual phenomena. This framework referred to variously

as the theory of blending, conceptual blending, and conceptual integration shares many aspects of conceptual metaphor theory (CMT). For
instance, both approaches treat metaphor as a conceptual rather than a
purely linguistic phenomenon; both involve systematic projection of
language, imagery and inferential structure between conceptual domains;
both propose constraints on this projection; and so forth. However, there are
also important differences between the approaches: CMT posits relationships between pairs of mental representations, while blending theory (BT)
allows for more than two; CMT has defined metaphor as a strictly directional phenomenon, while BT has not; and, whereas CMT analyses are
typically concerned with entrenched conceptual relationships [], BT
research often focuses on novel conceptualizations which may be short-lived
(Grady, Oakley, Coulson 1999: 101). Joseph E. Grady, Todd Oakley and
Seana Coulson (1999) argue that the two approaches, i.e. BT and CMT, are
complementary. BT can account for e.g. metaphors involving counterfactual
data, like the well-worn SURGEON AS BUTCHER metaphor, where one
domain cannot be mapped onto another one in a straightforward way because
of the negative connotation associated with perceiving one specialist a
butcher as an incompetent professional. Thus different pieces of information are put in a blend giving rise to a new structure, which is not
connected with either of the input structures: SURGEON and BUTCHER,
respectively. While domains, c.f. Langacker 1987, are stable and pre-existing
knowledge structures, where the concepts like SURGEON and BUTCHER
are entrenched as two competent specialists in separate and not related fields,
mental spaces are temporary structures created on-line for constructing
particular meanings. Grady, Oakley and Coulson (1999) indicate that the novel structure occurring in This surgeon is a butcher1 emerges through the
process of conceptual blending leading to it (see also e.g. Fauconnier & Turner 2002 (and Evans & Green 2007 [2006])). While domains are stable structures, blends can be conventionalised (see Fauconnier & Turner, ibidem).
The concept SPACE BUILDERS pertains to an earlier cognitive
theory, developed by Gilles Fauconnier presented as Mental Spaces
Theory (MSP), later employed in Conceptual Blending, together with Mark
Turners theoretical assumptions on metaphor in literary language. Gilles
Fauconnier2 defines mental spaces as [] very partial assemblies constructed as we think and talk, for purposes of local understanding and action.
1
See example (2) This surgeon is a butcher (Grady, Oakley, and Coulson 1999)
See [URL: http://terpconnect.umd.edu/~israel/Fauconnier-MentalSpaces.pdf]
Access on 29.11.2009.
2
257
Dorota CHOPEK
They contain elements and are structured by frames and cognitive models.
Mental spaces are connected to long-term schematic knowledge, such as the
frame for walking along a path, and to long-term specific knowledge, such as
a memory of the time you climbed Mount Rainier in 2001. The researcher
continues that [M]ental spaces are constructed and modified as thought and
discourse unfolds and are connected to each other by various kinds of
mappings, in particular identity and analogy mappings. [] mental spaces
operate in working memory but are built up partly by activating structures
available from long-term memory. In that, mental spaces resemble domains.
Nevertheless, as far as the former ones are concerned, Gilles Fauconnier
indicates that [A] single mental space can be built up out of knowledge from
many separate domains. Gilles Fauconnier claims that mental spaces are
constructs distinct from linguistic structures but built up in any discourse
according to guidelines provided by the linguistic expressions (1994: 16).
Fauconnier introduces space builders as expressions which can cause the
creation of additional mental spaces (c.f. 1994: 17). According to him [A]n
expression can be said to generate meaning: When the grammatical
information it contains is applied to an existing cognitive configuration,
several new configurations will be possible in principle (i.e., compatible with
the grammatical clues). One of them will be produced, yielding a new step in
the construction underlying the discourse (2003 [1997]: 38). In sum,
quoting Vyvyan Evans and Melanie Green, according to Fauconniers theory
[] when we think and speak we set up mental spaces. Mental spaces are
set up by space builders, which are linguistic units that either prompt for the
construction of a new mental space or shift attention back and forth between
previously constructed mental spaces. Space builders can be expressions like
prepositional phrases (in 1966, at the shop, in Freds minds eye, from
their point of view, [], to name but a few (2007 [2006]: 371).
Taking into consideration Leonard Talmys arguments on the Motion
event, the prepositional phrases into + NP (Noun Phrase) and out of + NP
have directional and orienteering heads: into and out of respectively, since
those forms have the function of prepositions in the above prepositional
phrases (PPs); into has over time become focused as a simple preposition;
out of, presented under the heading complex prepositions, operates like a
single preposition (see Carter and McCarthy 2006: 463-464). Generally, the
Path is expressed fully by the combination of a satellite and a preposition
(Talmy 2003 [2000]b: 103), as in I ran out of the house (c.f. (94a) ibid, p.
104). But usually the satellite can also appear alone (Talmy 2003 [2000]b:
103), as in (After rifling through the house,) I ran out [i.e., of it] (c.f.
(94b) ibid, p. 104). Commenting on the notion satellite, Talmy indicates that
258
[] with regard to phrase structure and co-occurrence, a satellite is in

construction with the verb, while a preposition is in construction with an
object nominal. []. Moreover, a sentence can contain a satellite in
construction with the verb with no notion of any object nominal, []. But a
preposition always involves some object nominal though this might have
been moved or omitted, as in This bed was slept in, or This bed is good to
sleep in (2003 [2000]b: 107).
Space builders constructed through prepositional phrases can be
juxtaposed with space builders lexicalised by constructions verb + satellite
that evoke the PATH image schema. That schema gives rise to a specific
trajectory of movement or path of motion, adopting Leonard Talmys term
for the component constructing the core schema in the motion event: The
core schema of the Motion event is generally the Path alone in some
languages, such as English (2003 [2000]b: 227). Leonard Talmy introduces
the lexical item and PATH concept SATELLITE, which functionally
corresponds to the syntactic category verb particle3 in the English language,
e.g., following Talmy, in and out respectively in I ran in and I ran out,
among a number of examples with other satellites (see ibidem, p. 104). There
are satellites that never act as prepositions (ibidem, p. 106) and
prepositions that never act as satellites (ibidem). The preposition of is
listed among the latter category. Finally resorting to the internet Cambridge
dictionary of the English language4, into has seven prepositional senses,
namely: INSIDE, CHANGE, TOUCHING FORCEFULLY, TOWARDS,
ABOUT, DIVISION, INTERESTED,5 out of has six exclusively
prepositional6 usages: NO LONGER IN, MADE FROM, BECAUSE OF,
FROM AMONG, ORIGIN, NOT INVOLVED. This analysis of into and out
of, related to the patterns of expressing example English utterances with
those forms in Polish, a Slavic language, following the internet Cambridge
dictionary of the English language, uses the label prepositions.
See also ADVERB, e.g. the entries for in and out respectively in [URL:
http://www.dictionary.cambridge.org/]
4
[URL: http://www.dictionary.cambridge.org]
5
[URL: http://www.dictionary.cambridge.org/results.asp?searchword=into&x
=36&y=6]
6
Out has twenty-three senses with the dictionary entry label adverb/preposition
(see the internet Cambridge dictionary of the English language: [URL:
http://www.dictionary.cambridge.org/results.asp?searchword=out+of&x=20&y=5]). The
definitions included in this dictionary come from a printed version, the Cambridge
Advanced Learner's Dictionary.
259
Dorota CHOPEK
The prepositions INTO and OUT OF, respectively,

in their spatial directional senses
Into for: INSIDE and TOWARDS
Looking at the entry for INTO in the above mentioned dictionary, the
link to the INSIDE sense, with the label preposition, is in the central
location, i.e. at the top of a vertically arranged list. Clicking on that link takes
us to the following definition: towards the inside or middle of something and
about to be contained, surrounded or closed off by it7. Seth Lindstromberg
expresses it in this way: In/into means specifically that the path does
cross the surface or boundary of the Landmark (1997: 28). The Landmark
stands for the reference object, which is usually stable and bigger than the
Trajector the object in motion (see R. W. Langacker 1987). In the first
example sentence that is included in the INTO entry of the Cambridge
internet dictionary: Would you put the jar back into the cupboard for me,
please?8, the jar represents the Trajector (TR) while the reference object
the cupboard features the Landmark (LM). Being located in the cupboard
the TRs path crosses its boundary that must be traversable through a special
cupboard door, which is well illustrated by the below figure for in/into
adapted from Seth Lindstromberg (see 1997: 29), where the TR realised by
the personal pronoun She follows the path crossing the boundary the door
of the LM the house:
The other spatial directional sense, the TOWARDS reading of INTO,

has a link in position four in the same dictionary entry. After clicking on that
link, the following definition comes forward: in the direction of something or
someone10. The definition is supported with this example sentence: She was
looking straight into his eyes11. The path conceptualised through that
example is not physical, it is a kind of emanated path present in fictive mo7
C.f.
[URL:
http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=
41657&dict=CALD] Access on 02.12.2009.
8
C.f. Ibidem.
9
Adapted from Seth Lindstromberg (1997: 29), originally Figure 3/2: a scanned
image of that diagram.
10
[URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=97875& dict=CALD]
11
Ibidem.
260
tion, i.e. [] motion with no physical occurrence (Talmy 2003 [2000]a:

99). Leonard Talmy has listed a number of relatively distinct categories
comprised by the notion fictive motion. These categories include emanation, pattern paths, frame-relative motion, advent paths (including
site manifestation and site arrival), access paths, and coextension
paths. (ibidem, p. 103). Some of those paths occur further in the examples
in this text. The sentence She was looking straight into his eyes expresses a
type of paths connected with the category of emanation that have been
labeled as orientation paths by Leonard Talmy (see ibidem, pp. 106-107).
That type includes a [] further set of construction types (ibidem, p. 107)
altogether five (see also pp. 108-111). The last one line of sight (pp.
110-111) corresponds to the intangible line conceptualised by means of
She was looking straight into his eyes. That is the intangible line of sight
path within emanation paths. The emanation category exhibits fictive
features, an intangible entity moves fictively (c.f. ibidem, p. 106.). Although
fictive motion does not depend on any factive motion (c.f. ibidem), it occurs
due to conceptual mapping and metaphorical extensions. Meaning has
embodied basis (c.f. Johnson 1990 [1987]).
Out of for: NO LONGER IN, ORIGIN and NOT INVOLVED
The complex preposition out of has six strictly prepositional senses
listed in the entry for OUT OF in the internet Cambridge dictionary of the
English language. The spatial directional senses NO LONGER IN, ORIGIN
and NOT INVOLVED, respectively, occur in the examples of English
utterances expressed in Polish in this paper.
Seth Lindstromberg introduces out (of) as [] somewhat unusual
in that of is necessary whenever the Landmark is specified. An exception is
that of is not necessary when the Landmark is an aperture (1997: 33),
which is related to the prototypical meaning of out across a perimeter and
going farther from (c.f. ibidem). The paper focuses on three definitions for
out of: 1) the definition no longer in a stated place or condition12 for the
sense NO LONGER IN, whose first part relates to a physical situation, for
example An apple rolled out of the bag13 or Professor Aitchison is out of
town this week14, the second part implies a non-physical location, for
instance The patient is now out of danger15, The coffee machine is out of
12
C.f. [URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=56210&dict=

CALD] Access on 06.12.2009.
13
C.f. Ibidem.
14
C.f. Ibidem.
15
C.f. Ibidem.
261
Dorota CHOPEK
order (= does not work)16, Both she and her husband are out of work (= no
longer have jobs)17, 2) the definition used to describe where something
came from or began18 for the sense ORIGIN, and 3) the definition [after
verb] no longer involved in19 for the sense NOT INVOLVED, which
applies to usages like He missed two practice sessions so he's out of the
team20, She dresses like a character out of a 19th century novel21, and I'm out
of the habit of cycling to work22. In sum, quoting Seth Lindstromberg
referring to the preposition out, the initial constituent of the phrase out of,
[A]s a preposition of path, out always refers to a path whose starting
point is inside an area or space but whose endpoint is not. Out is used
especially when such a path crosses one of the boundaries of an area or
space, [](1997: 40). He illustrates the path evoked by out of and an
involved LM in the following way (see also: Lakoff 1987: 432, Fig. 22.
Harry ran out of the room) :
23
The two prepositions: into and out of, respectively, through the
morphemes: in in into and out in out of, evoke the CONTAINER image
schema, which symbolises a LM involved in the spatial situations with the
paths lexicalised by both respective prepositions.
The CONTAINER image schema
Mark Johnson has proposed the following view on an image-schema:
[] in order for us to have meaningful, connected experiences that we can
comprehend and reason about, there must be pattern and order to our
16
C.f. [URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=56210&dict=
CALD] Access on 06.12.2009.
17
C.f. Ibidem.
18
C.f. [URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=1090059&
dict=CALD]
19
C.f. [URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=56215&
dict=CALD] Access on 06.12.2009.
20
C.f. Ibidem.
21
C.f. [URL: http://www.dictionary.cambridge.org/define.asp?key=1090059
&dict=CALD]
22
C.f. Ibidem.
23
Adapted from Seth Lindstromberg (1997: 40), originally Figure 3/8: a scanned
image of that diagram.
262
actions, perceptions, and conceptions. A schema is a recurrent pattern,

shape, and regularity in, or of, these ongoing activities. These patterns
emerge as meaningful structures for us chiefly at the level of our bodily
movements through space, our manipulation of objects, and our perceptual
interactions (1990 [1987]: 29). The researcher stresses that the dynamic
character of image schemata (see: ibidem) should be recognised. He
conceives of them [as structures for organizing our experience and
comprehension (ibidem). The CONTAINER image schema, a kinaesthetic
schema, occupies the first position in the list for basic schemata (see:
ibidem, p. 126). It consists of []a boundary distinguishing an interior
from an exterior. The CONTAINER schema defines the most basic
distinction between IN and OUT (Lakoff 1987: 271). The structural
elements interior, boundary and exterior are minimum requirements for a
CONTAINER (c.f. Lakoff 1987). Vyvyan Evans and Melanie Green, based
on George Lakoff (1987: 457), have diagrammed that schema in the
following way:
24
The circle symbolises the LM, which is made of two structural components:
the interior the area within the boundary and the boundary itself. The
exterior is the area outside the landmark, contained within the square
(Evans, Green 2007 [2006]: 181). The LM may be represented by the house
in Lindstrombergs example She walked into the house and shut the door and
it may be featured by the field in A dog ran out of the field, another example
presented by Seth Lindstromberg (see 1997: 29 & 40). The properties of the
schema are shared [] by all instances of the conceptual category
CONTAINER (Evans, Green 2007 [2006]: 181).
24
Adapted from Vyvyan Evans and Melanie Green 2007 [2006]: 181,
originally Figure 6.2: a scanned image of that diagram. See also George Lakoff 1987:
457, Fig. 28. The container schema.
263
Dorota CHOPEK
The CONTAINER image schema and the PATH image schema are
incorporated into representing the paths of motion denoted by into and out of,
respectively, in the motion events with adlative and ablative direction of
movement. The former direction is evoked by into, the latter by out of. Once
the two sentences, quoted from Seth Lindstromberg, are translated into
Polish, we may have Ona wkroczya/wesza do domu i zamkna drzwi for
She walked into the house and shut the door and Pies wybieg z pola for A
dog ran out of the field. Both target versions, respectively, have satellites
verb prefixes w-/we- and wy- followed by the prepositions do and z: w-/weVERB STEM + do and wy- VERB STEM + z. That is the regular pattern for
rendering English constructions lexicalising the path of motion into Polish
since both languages are satellite-framed ones, they use satellites to denote
the path of motion in everyday speech free morphemes in English and
bound morphemes in Polish. The following section shows that there are also
other patterns present when English sentences semanticising motion are
rendered into Polish a Slavic language.
2. Example constructions with into or out of rendered into Polish
The standard pattern and the three other patterns observed in the Polish
version the destination version lead to the following points (based on
Chopek, Patterns for Rendering English Utterances Lexicalising Path in
Spatial Scenes into Polish in press):
1) the standard pattern constructions with verb prefixes and/or
prepositions implying the path of motion
2) the pattern using different syntactic and semantic25 categories to
denote the given path of motion or equivalent ones which structure the
scene differently:
a) constructions with verb stems without prefixes
b) prepositions or adverbs, in phrases or clauses, denoting a different scene
to that conveyed through the original context
3) the pattern where the path of motion is omitted in the destination
version
4) the pattern where the whole spatial scene is not included in the target
version.
The four patterns, grouped into three sections, pattern 3) and pattern 4) come
together, are illustrated with examples 1 31 quoted from a printed text, a
Harry Potter book by Joanne Kathleen Rowling entitled Harry Potter and the
25
By semantic category a linguistic satellite is understood, i.e. a verbal prefix

or a preposition in Polish.
264
Order of Phoenix and its translation into Polish Harry Potter i Zakon Feniksa
by Andrzej Polkowski. The examples for INTO are numbered from 1 to 17,
and those for OUT OF from 18 to 31. The prepositions into and out of are
made bold. The verb prefixes occurring in the Polish version are printed in
bold and underlined. Other target version forms that may convey the sense
equivalent to that evoked through the English path forms, are also printed in
bold. Each section has comments below the examples; first INTO with
section 1), section 2), 3) and 4) together in one section, then OUT OF with
the same arrangement of sections and examples.
Taking into consideration the fact that containment is ubiquitous in our
everyday experience, throughout the world, for example, following Mark
Johnson: [O]ur encounter with containment and boundedness is one of the
most pervasive features of our bodily experience. We are intimately aware of
our bodies as three-dimensional containers into which we put certain things
(food), water, air) and out of which other things emerge (food and water
wastes, air, blood, etc.). From the beginning, we experience constant
physical containment in our surroundings (those things that envelop us) [].
In other words, there are typical schemata for physical containment (1987:
21), examples of rendering English utterances lexicalising the paths
symbolised by into and out of, which imply container featuring LMs, should
have close matches in another satellite-framed language here Polish.
Nonetheless, there are four patterns for rendering English utterances with
into and out of into the Polish language (see also Chopek 2008a,b):
INTO the INSIDE or TOWARDS sense
1)
For the standard pattern constructions with verb prefixes and/or
prepositions implying the path of motion, see examples within this
section.
1. He turned a corner into Magnolia Crescent; []. (p. 13) Doszed do
rogu i skrci w Magnolia Crescent. (p. 15)
2. Ill take you to the door, said Mrs Figg, as they turned into Privet
Drive. (p. 27) - Odprowadz ci do drzwi powiedziaa pani Figg,
kiedy skrcili w Privet Drive []. (p. 30)
3. Harry stepped into the shadow of a large lilac tree and waited. (p. 16)
Harry ukry si w cieniu wielkiego bzu i czeka. (p. 19)
Examples 1 and 2 have the verb prefix s- and the prepositional phrase
w+acc (accusative case) in the Polish version. Example 3 has the prefix uand the prepositional phrase w+loc (locative case). The prefix scommunicates the information COMPLETELY, ENTIRELY (c.f.
Uniwersalny sownik jzyka polskiego, P-, p. 1123) in this context. The
265
Dorota CHOPEK
prefix u- realises a related sense of obtaining the desired effect/result, or of

exhausting the possibilities of further realisation (c.f. Uniwersalny sownik
jzyka polskiego, T-, p. 185).
Following Boenna Bojar, the verb skrci conveys a sense of
changing the trajectory of movement and direction at a certain point; the
change, however, does not reverse the path, its angle is less than 90 degrees
(see 1979: 131-132, 134). The direction of the trajectory of movement is
expressed by the post-prepositional noun phrase in the accusative case (see
ibidem, pp. 127; 132 points 1 to 4). The Polish prepositional phrase w+acc
evokes the PATH image schema, therefore it is used with verbs of directed
motion, which describe a relocation of the TR in space (c.f. Przybylska 2002:
241-242). A sentence with the preposition w+acc differs from a sentence
with the preposition w+loc in the fact that the former usage depicts a
perceived situation with the emphasis on the information that the TR has
covered a certain distance some path from the initial point to the target
point, while the latter usage w+loc, observed in example 3 neutralises the
information about the change of location of the object TR (c.f. ibidem, p.
242). Thus example 3 does not lexicalise any path. In sum, the path of
motion is expressed through the whole prepositional phrase w+acc, not
exclusively through the head w.
4. The Dementors eyeless face was barely an inch from Dudleys when the
thing was thrown up into the air and, like its fellow, it soared away and
was absorbed into the darkness; the stag centered to the end of the
alleyway and dissolved into silver mist. (p. 22) Pozbawiona oczu twarz
bya ju o cal od twarzy Dudleya, gdy dementor zosta pochwycony i
wyrzucony w powietrze, gdzie podobnie jak jego towarzysza wessaa
go w siebie ciemno. Jele pogalopowa do koca alejki i rozpyn si
w srebrn mg. (p. 26)
5. Harrys trunk rose a few inches into the air. (p. 53) Kufer Harryego
wznis si na kilka cali w powietrze. (p. 65)
Examples 4 and 5 also have the prepositional phrase w+acc in the
Polish version, realised through the preposition w and various amorphous
LMs represented as noun phrases in accusative case, which evokes the PATH
image schema. The verbs that precede the phrases in examples 4 and 5 have
other prefixes on them than s-, u- or za- as in Zanurzy rce w chodn wod
(c.f. Przybylska, ibidem) (Eng. He dipped his hands into cold water), they
have: we-, wy-, wz-, and roz-. Thus the scenes are conceptualised differently.
The prefix we- has the same function and sense as w-; it substitutes w- within
the conjugation, it occurs in front of certain groups of consonants for
phonetic reasons, for example wedrze si (but: wdziera si), etc. (c.f.
266
Uniwersalny sownik jzyka polskiego, T-, p. 373). The prefix w-, among its
numerous functions and senses, added to derived verbs, imparts the sense of
introducing, inserting, penetrating into something (see ibidem, p. 330),
which has the verb wessa. The prefix wy-, together with the stem, implies
movement directed outside from an inward area, movement upwards from
the bottom, for example wychodzi, wyjecha, wypywa, wyrasta,
wyrzuca (see ibidem, p. 549). The verb wyrzuca communicates using some
external force that causes a change of a specific localisation (see Bojar 1979:
157). The prefix wz- harmonises with the Old Polish preposition wz.
Zdzisawa Kryska (2001: 87-88) admits that the etymology of that
preposition is not clear. The researcher is not sure how to interpret the final z. She presents a definition for the meaning of the Old Polish preposition wz,
according to which the orientation of the observer takes place within a
vertical plane upwards from the bottom; contextually the other way round,
which applies to Old Polish, is not relevant here. Thus, the prefixes wy- and
wz- may share the direction upwards from the bottom. However, the
further context the acc will specify whether the movement is directed
upwards, e.g. wyrzucony w powietrze (Eng. thrown into the air) or
downwards, e.g. wyrzucony w boto (Eng. thrown into mud). The prefix rozadds multidirectional orientation to the movement, among its other senses
(see Uniwersalny sownik jzyka polskiego, P-, p. 975).
6. She, however, merely gave Umbridge a contemptuous glance and
plunged straight into the trees, []. (p. 663) Ale Hermiona tylko
zmierzya Umbridge pogardliwym spojrzeniem i miao wkroczya do
lasu, []. (p. 823)
Example 6 has the prefix w- on the verb kroczy, which is a verb of
motion, and the prepositional phrase do+gen, which follows the complex verb
(genitive case). The prefix w-, added to a verb of motion, implies introducing, inserting, penetrating into something (see Uniwersalny sownik jzyka
polskiego, T-, p. 330), which is the central sense of that prefix. Following
Zdzisawa Kryska, the preposition do comprises space only from the
external perspective. Moreover, horizontal orientation is implied by other
components of sentences than the preposition do. The preposition do
expresses the sense adlative direction and the adlative limiting relation is
basic to it (2000: 234-235). The researcher claims that the prefixes w-, po- and
wy- harmonise with the feature of do being oriented horizontally. Moreover,
the prefix w- violates the limiting sense of do. It imposes the sense of
crossing the bounded region of the localiser (see ibidem, p. 237). Thus, in
Polish, constructions with w- on verbs of motion and do+gen express scenes
equivalent to those depicted by English constructions with into.
267
Dorota CHOPEK
2)
For the pattern using different syntactic and semantic categories to

denote the given path of motion or equivalent ones which structure
the scene differently, see examples 7 14.
The Polish versions of examples 7 and 8 have the prepositional phrase
do+gen, which does not imply the trajectory of movement equivalent to that
denoted by into. The limiting sense evoked through do may finish the path
at the bounded region separating the LM from the exterior where the route to
the LM object is situated. In 8, the prefix przy- implies CLOSENESS, it does
not denote INCLUSION.
7. He beckoned to Harry and led him out of Kingsleys cubicle, through a
second set of oak doors, into another passage, turned left, marched along
another corridor, []. (p. 122) Skin na Harryego i wyprowadzi go z
boksu Kingsleya. Przeszli przez drugie dbowe drzwi do kolejnego
korytarza, []. (p. 151)
8. Dudley backed into the alley Wall. (p. 19) Dudley przywar plecami do
ciany garau. (p. 23)
In example 9, the verb spojrza is followed by the prepositional phrase
w+acc, where acc is realised as the noun phrase ciemno (Eng. darkness),
the reason for it may be frequency of occurrence it is hard to come across
the construction spojrze w deszcz. Although acceptable, since it may by
mapped onto the established collocation spojrze w gb26 (Eng. look into the
depths), the construction spojrze w ciemno expresses a different spatial
scene to that conveyed by the English clause with into the rain.
9. But looking scared, Ron strode across to the window and stared out
into the rain, [] (p. 337) - Ale - Ron z przeraon min podszed
do okna i spojrza w ciemno. (p. 423)
The scenes conceptualised on the basis of examples 10 12 do not
involve the relation of CONTAINMENT, which is evoked through into in
the English versions. The prefix u- realises its central sense to finalise a
given activity (see Uniwersalny sownik jzyka polskiego, T-, p. 185). The
prefix o- on the stem pada evokes the path of motion directed towards the
negative pole along the vertical axis (see e.g. Uniwersalny sownik jzyka
polskiego, K-, p. 1041). The prepositional phrase na+loc implies a direct
contact between the TR realised as Dudley and the LM perceived as a chair
in example 10. The preposition na is used in its central sense (see e.g.
Uniwersalny sownik jzyka polskiego, K-, p. 757) in sentences 10, 11 and
12. It may neutralise the prefix wy- on the stem cite in example 11.
26
C.f. National
collocations.jsp]
268
Corpus
Polish
at
[URL:
http://www.nkjp.uni.lodz.pl/
10. Aunt Petunia was ushering Dudley into a chair; []. (p. 29) Ciotka
Petunia usadzia Dudleya na krzele. (p. 34)
11. Aunt Petunia looked as though she might faint. She sank into the chair
beside Dudley, []. (p. 41) Ciotka Petunia wygldaa, jakby miaa
zemdle. Opada na krzeso obok Dudleya [. (p. 50)
12. Harrys detensions with Umbridge were finally over (he doubted whether
the words now etched into the back of his hand would ever fade entirely);
[]. (p. 295) Szlaban u Umbridge wreszcie si skoczy (Harry zwtpi
ju, czy wycite na jego doni sowa kiedykolwiek cakowicie znikn),
[]. (p. 369)
The Polish version of example 13 does not lexicalise the relation of
CONTAINMENT since the adverbial pronoun tu (Eng. here) refers to a
place perceived as close (see e.g. Uniwersalny sownik jzyka polskiego, T-,
p. 152).
13. Many chairs had been crammed into the room for the meeting []. (p. 76)
Stoczono tu mnstwo krzese, zapewne na posiedzenie, []. (p. 94)
Example 14 expresses the target point on the path in the Polish version.
It does not evoke the trajectory of movement, nor the relation of
CONTAINMENT. It does not have a prefix on the verb znalza si that will
imply orientation of the TR. Thus, although there are spatial scenes
constructed by the Polish sentences 7 14, they are not equivalent to the
ones encoded by the English versions.
14. Harry stepped over the threshold into the almost total darkness of the
hall. (p. 59) Harry przekroczy prg i znalaz si w prawie cakiem
ciemnym przedpokoju. (p. 72)
3)
For the pattern where the path of motion is omitted in the
destination version (pattern 3) or where the whole spatial scene is
not included in the target version (pattern 4)), see examples 15 17.
Although the Polish version of 15 does not lexicalise the path of
motion evoked through into Magnolia Crescent in the English sentence, a
reader may construe the missing space builder through the process of
conceptual blending.
15. When their voices had faded once more he headed around the corner
into Magnolia Crescent [] (p. 17) [], a kiedy gosy reszty czonkw
bandy ucichy w oddali, okry rg i ruszy Magnolia Crescent za
Dudleyem. (p. 20)
The Polish sentence in 16 leaves out the referent at the end of the
fictive path, the line of sight path. The end of path is realised as the
269
Dorota CHOPEK
flowerbed in the English version. Therefore, not only the relation of

CONTAINMENT, but the whole setting is omitted.
16. Aunt Petunia [] looked straight down into the flowerbed below [].
(p. 7) [] ciotka Petunia spojrzaa prosto w d []. (p. 8)
A referent correlating with the air in the English version of 17 does not
occur in the Polish version. In Polish, zniknicie (Eng. vanishing) implies
the air due to the process of conceptual blending.
17. It was exactly the sound Dobby the house-elf made when he vanished
into the air. (p. 12) Taki wanie odgos towarzyszy znikniciu
zgredka, domowego skrzata. (pp. 13-14)
OUT OF the NO LONGER IN, ORIGIN or NOT INVOLVED senses
For the standard pattern constructions with verb prefixes and/or
prepositions implying the path of motion, see examples 18 23:
18. Over here, Harry, Said Mr Weasley, and they stepped out of the stream
of Ministry employees heading for the golden Gates. (p. 118) - Tutaj,
Harry powiedzia pan Weasley i wyszli ze strumienia urzdnikw
zmierzajcych ku zotym wrotom, []. (p. 146)
19. Well, that wasnt as bad as last week, was it? said Hermione, as they
climbed the steps out of the dungeon and made their way across the
Entrance Hall towards lunch. (p. 277) - No, nie byo tak le, jak w
zeszym tygodniu, prawda? zauwaya Hermiona, kiedy wyszli z
lochw i skierowali si ku Wielkiej Sali na obiad. (p. 346)
20. Again, he felt surprised to hear the words coming out of his mouth, and
yet was quite certain they were true. (p. 338) I znowu zaskoczyy go
sowa wychodzce z jego ust, i znowu by pewny, e s prawdziwe. (p.
424)
21. He bent down and tugged the dragon steak out of Fangs mouth. (p. 375)
Pochyli si i wyrwa Kowi z pyska smoczy kotlet. (p. 470)
22. Yeah, Quirrel was a great teacher, said Harry loudly, there was just
that minor drawback of him having Lord Voldemort sticking out of the
back of his head. (p. 284) -Tak, Quirrel to by wietny nauczyciel
powiedzia gono Harry. Mia tylko jedn wad: z tyu gowy
wystawa mu Lord Voldemort.
23. Two more horses came quietly out of the trees, []. (p. 394) Dwa
kolejne konie wyszy cicho spomidzy drzew, []. (p. 494) (wy- + sand po-)
The Polish versions of examples 18 23 have the prefix wy- on a verb
of motion (18 21) or location (23) and the prepositional phrases z/ze+gen or
spomidzy+gen, respectively.
1)
270
24. Bear in mind, she Said quickly and quietly, her eyes on the scroll in his
hand, that channel of Communications in and out of Hogwarts May be
being watched, wont you? (p. 319) - Pamitaj szepna w popiechu,
wpatrujc si w zwitek pergaminu w jego doni e kanay komunikacyji do Hogwartu i z Hogwartu mog by pod obserwacj. (p. 400)
Example 24 has the prepositional phrase z+gen without a prefixal verb.
The prefix wy-, which has already occurred in this text, together with the
stem to which it is added, implies movement directed outside from an
inward area, movement upwards from the bottom (c.f. Uniwersalny sownik
jzyka polskiego, T-, p. 549) or being directed outside from an inward area
as used in 22. The prepositional phrase z+gen implies the ablative direction
of movement (where from?). Together with the post-prepositional noun
phrase, in its central sense, the preposition z/ze describes the place where a
movement or an activity is originated (c.f. Uniwersalny sownik jzyka
polskiego, T-, p. 732). The place may be of different dimensions, for
example27: a three-dimensional CONTAINER-like portfel (Eng. a wallet) in
Wyj pienidze z portfela (Eng. He took the money out of the wallet), a twodimensional SURFACE-like ciana (Eng. a wall) in Zdj obraz ze ciany
(Eng. He took the picture off the wall), a zero-dimensional INSTITUTION
sanatorium (Eng. sanatorium) in Wrci z sanatorium (Eng. He has come
back from sanatorium). So the prefix wy- contributes the CONTAINER
image schema to the visualisation of the scenes construed on the basis of the
Polish versions. The preposition spomidzy, together with a postprepositional name of a set of objects, communicates that a thing or a person
referred to in the sentence has moved out, looked out, gone out of a location
situated among those objects (c.f. Uniwersalny sownik jzyka polskiego, P, p. 1336). The architecture of spatial scenes constructed in such way
through the Polish versions correlates with the scenes lexicalised by
expressions with out of in English. Nevertheless, since z and ze do not
individually evoke the CONTAINER image schema, example 24 has to be
shifted to the next section, i.e. to the pattern using different syntactic and
semantic categories to denote the given path of motion or equivalent ones
which structure the scene differently.
2)
For the pattern using different syntactic and semantic categories to
denote the given path of motion or equivalent ones which structure
the scene differently, see examples 24 26.
27
The examples in Polish are quoted from Uniwersalny sownik jzyka polskiego,
T-, p. 732; originally the preposition z/ze is not in bold print.
271
Dorota CHOPEK
A reader may construe the scenes lexicalised through the constructions

with out of differently studying the Polish versions of examples 24 26. A
reader must have encyclopaedic knowledge or conventionalised knowledge
on what the entity designated Hogwarts (Pol. Hogwart) symbolises in 24: e
kanay komunikacyji do Hogwartu i z Hogwartu mog by pod obserwacj
see: the limiting sense of do+gen and the universal dimensionality
connected with z+gen. Simultaneously, the English versions imply threedimensional CONTAINER-like objects through out in the phrase out of.
What is more, the Polish version of examples 25 and 26 does not
evoke the CONTAINER image schema implied by out of the window and
out of sight respectively. In the latter expression, sight or the range of sight is
metaphorically mapped onto a three-dimensional entity, which is omitted in
the Polish version of 26.
25. She had rounded the corner and vanished from view before Uncle
Vernons voice floated out of the window again. (p. 8) Doczapaa do
rogu ulicy i znikna mu z oczu, zanim przez okno salonu przetoczy si
ponownie gos wuja Vernona. (p. 9)
26. [] a cat streaked out from under a Parker car and flew out of sight;
[]. (p. 9) [], spod zaparkowanego samochodu wyskoczy kot,
umykajc w popochu, []. (p. 10)
3)
For the pattern where the path of motion is omitted in the
destination version (pattern 3) or where the whole spatial scene is
not included in the target version (pattern 4)), see examples 27 31:
27. Holding Her Wand like a conductors baton, Tonks made Her trunk
hover across the room and out of the door ahead of them, [].(p. 53)
Trzymajc rdk jak dyrygent batut, Tonks sterowaa nim przez
pokj i po schodach, []. (p. 65)
28. Are you trying to weasel out of showing us any of this stuff? said
Zacharias Smith. (p. 306) - Moe po prostu nie chcesz uroni przed
nami ani jednej ze swoich tajemnic? - zapyta Zachariasz Smith. (p. 383)
29. Hark whos talking, you walked out of Divination, you hate Trelawney!
said Ron indignantly. (p. 324) - I kto to mwi! Sama zrezygnowaa z wrbiarstwa. Nienawidzisz tej Trelawney! zdenerwowa si Ron. (p. 406)
30. Out of the corner of his eye Harry saw Ron streak off towards the
goalhoops. (pp. 359-360) Ktem oka Harry zobaczy Rona,
migajcego ku ptlom bramkowym. (p. 450) (ORIGIN)
31. Glimmering eerily, they drifted in and out of sight in the depths of the
green liquid, looking something like slimy cauliflowers. (p. 681) []:
poyskujce tajemniczo biae ksztaty wyaniay si z ciemnozielonej gbi i giny w niej, przywodzc na myl jakie olizge kalafiory. (p. 844)
272
The Polish sentences in 27 31 do not lexicalise the spatial scene and

the path denoted through the constructions with out of in the source version:
przez pokj implies through/across/over the room in 27; the NOT
INVOLVED sense realised through e.g. out of followed by some activity, for
example Are you trying to weasel out of showing us [] in 28, has no
contour of an abstract spatial situation in the Polish version: nie chcesz+
infinitive may mean you do not want to+ bare infinitive. The complex verb
zrezygnowa does not evoke an abstract spatial configuration in 29; nor does
the embedded idiomatic construction in the instrumental case ktem oka in
30. While the English version of 31 captures the non-physical dimensionality
in the prepositional phrase out of sight, the target version profiles or focuses
on a different configuration dark green depths, in which they were
disappearing, i.e. they were out of sight profiles a different entity sight.
3. Patterns for rendering the path evoked by
constructions with into and out of into Polish, a Slavic language
Conclusion
The paper shows analyses of example constructions with the English
prepositions into and out of rendered into Polish. The sources of the examples
are two written texts, books out of the series on Harry Potter the original
Harry Potter and the Order of Phoenix by Joanne Kathleen Rowling and the
translation into Polish by Andrzej Polkowski. The translator has rendered all
the books within the series. According to the general opinion, the Polish
version reads well. Being a dynamic story, abounding in descriptions of
motion events, the book in the original version has provided a lot of examples.
Although constructions with the prepositions into and out of, used
respectively, evoke a basic image schema, the CONTAINER schema, apart
from the PATH image schema, they may not be rendered in a straightforward
way into Polish, a Slavic language. The straightforward way is featured by
the standard pattern for expressing utterances with English particles and/or
prepositions in the Polish language, which is realised by constructions with
satellites: verb prefixes and/or prepositions implying the path of motion. The
standard pattern, due to the presence of satellites, correlates with the English
constructions typically lexicalising the path of motion through free satellites
verb particles, also through prepositions. The standard pattern shows
sentences that realise the path of motion according to that lexicalised by
English constructions with into and out of. Nevertheless, in Polish, we have
to take into consideration the whole construction to conceptualise LOCATION or the PATH. For example, Zofia Zaron stresses that it is unquestionable that the locative sense is conveyed through the whole con273
Dorota CHOPEK
struction (see Zaron 2005: 51), not through the preposition w. Renata
Przybylska explains that the contrast between the reading of w+acc and
w+loc is shown exclusively through the case of a post-prepositional noun
(see 2002: 242). Zdzisawa Kryska observes that it is the accusative case
of the post-prepositional noun that indicates the adlative orientation. The
researcher adds that this meaning of that case exists exclusively in spatial
constructions (see 2000: 41-42). The prefixes w-, we- or wy- on the verbs of
motion accompanying the prepositional phrases also evoke orientation of
motion: the former ones adlative (where to?), the latter ablative (where
from?). Thus, constructions with prefixes on verbs and pos-prepositional
nouns, for example in the accusative case, may inform about the path of
motion in the Polish language. English communicates this information
through the satellite.
Apart from the standard pattern, a reader may often come across other
ways of rendering English constructions with path satellites into Polish, out
of which other regularities emerge other patterns: a given path of motion
may be evoked in Polish through other syntactic and semantic categories
than those corresponding to the satellite in the English version, the path of
motion may be omitted or the whole spatial scene may not be included in the
Polish version. Despite that, a reader conceptualises the given situation,
expressed by constructions with satellites in the English version, for example
through conceptual blending processes, background and encyclopaedic
knowledge and the like. A reader may observe less path of motion
lexicalised in the target, Polish version.
274
Literature:
Bojar, BOENNA., Opis semantyczny czasownikw ruchu oraz
poj zwizanych z ruchem. Wydawnictwa Uniwersytetu Warszawskiego. Warszawa 1979.
Carter RONALD and MICHAEL McCarthy., Cambridge Grammar
of English: A Comprehensive Guide Spoken and Written Grammar
and Usage. Cambridge University Press 2006.
Chopek, DOROTA., Patterns for Rendering English Utterances
Lexicalising Path in Spatial Scenes into Polish. [In:] Slavia
Centralis. University of Maribor. SLO. In press.
Chopek, DOROTA., Scenes Constructed by English Spatial
Particles Expressed in Polish. Wydawnictwo ATH. Bielsko-Biaa
2008a.
Chopek, DOROTA., Angielskie partykuy przestrzenne w

tumaczeniu na jzyk polski: aspekty semantyczne i pragmatycznopojciowe. Wydawnictwo ATH. Bielsko-Biaa 2008b.
Fauconnier, GILLES., Mental Spaces: Aspects of meaning
construction in natural language. Cambridge University Press
1998 [1994].
Fauconnier, GILLES., Mappings in Thought and Language.
Cambridge University Press 2003 [1997].
Fauconnier, GILLES and MARK Turner., The Way We Think:
Conceptual Blending and the Minds Hidden Complexities. Basic
Books. New York 2002.
Grady, JOSEPH E., TODD Oakley and SEANA Coulson.,
Blending and Metaphor. [In:] Metaphor in Cognitive Linguistics.
Eds. R. W. Gibbs and G. Steen. John Benjamins Publishing
Company. Amsterdam/Philadelphia 1999, pp. 101-124. See: [URL:
http://cogweb.ucla.edu/CogSci/Grady_99.html#top] Access on 01.
12. 2009.
Johnson, MARK., The Body in the Mind: The Bodily Basis of
Meaning, Imagination and Reason. University of Chicago Press.
Chicago 1990 [1987].
Kryska, ZDZISAWA., Staropolski konstrukcje z przyimkami.
Part II. Wydawnictwo WIS. Pozna 2001.
Kryska, ZDZISAWA., Staropolski konstrukcje z przyimkami.
Part I. Wydawnictwo WIS. Pozna 2000.
Langacker, RONALD W., Foundations of Cognitive Grammar,
Volume I. Stanford University Press. Stanford, CA 1987.
Lakoff, GEORGE., Women, Fire, and Dangerous Things: What
Categories Reveal about the Mind. University of Chicago Press.
Chicago 1987.
Lakoff, GEORGE and MARK Johnson., Metaphors We Live By.
University of Chicago Press. Chicago 1980.
Lindstromberg, SETH., English Prepositions Explained. John
Benjamins Publishing Company. Amsterdam/Philadelphia 1997.
Przybylska, RENATA., Polisemia przyimkw polskich w wietle
semantyki kognitywnej. UNIVERSITAS. Krakw 2002.
Sweetser, EVE., Compositionality and blending: semantic
composition in a cognitively realistic framework. [In:] Cognitive
Linguistics: Foundations, Scope, and Methodology. Ed. Theo
Janssen and Gisela Redeker. Mouton de Gruyter. Berlin 1999, pp.
129163.
275
Dorota CHOPEK
276
Talmy, LEONARD., Toward a Cognitive Semantics. Volume I:

Concept Structuring Systems. The MIT Press. Cambridge,
Massachusets 2003 [2000]a.
Talmy, LEONARD., Toward a Cognitive Semantics. Volume II:
Typology and Process in Concept Structuring. The MIT Press.
Cambridge, Massachusets 2003 [2000]b.
Zaron, ZOFIA., Wykadnikami lokalizacji konstrukcje
przyswkowe czy przyimkowe? [In:] Przyswki i przyimki:
Studia ze skadni i semantyki jzyka polskiego. Ed. Maciej
Grochowski. Wydawnictwo Universytetu Mikoaja Kopernika.
Toru 2005, pp. 4555.
Sources of quotations used as material
for the comparative analysis:
J. K. Rowling: Harry Potter and the Order of Phoenix.
Bloomsbury Publishing. London 2003.
J. K. Rowling: Harry Potter i Zakon Feniksa. Translated by A.
Polkowski. Harbor Point Sp. z o.o. Media Rodzina. Pozna 2004.

UDK 821.163.4(497.16)-1"18"
Izvorni nauni rad
Milorad NIKEVI (Osijek)

mnikcevi@ffos.hr
CRNOGORSKO PJESNITVO
NA KRAJU XIX I U OSVITU XX VIJEKA
NA STAZAMA NIKOLE I PETROVIA
- SLJEDBENICI I EPIGONI -
U ovome radu pod sintagmom sljedbenici i epigoni Nikole I
Petrovia Njegoa podrazumijeva se onaj opseni korpus poezije
koji je stvaran oko i iza Nikolina razdoblja, to jest od 80-ijeh i 90-ih
godina XIX vijeka, pa sve do balkanskijeh ratova i Prvoga svjetskoga rata. U sjenci stvaralatva Nikole I Petrovia Njegoa pojavilo se
nekoliko poetskijeh imena. Svi su oni slijedili utabane pjesnike
obrasce svoga najveeg uzora, Nikole I, ali i omiljenih pjesnika srpskog romantizma te posebno afirmisanoga pjesnika slavjanstva Jovana Sundeia. Podraavali su njihovu poetiku u toj mjeri da se,
osim Marka Miljanova, nije profilisao nijedan stvaralac kao izuzetna poetska orginalnost. Ta je knjievnost obiljeena manjkom pjesnike originalnosti, a vikom energije, ugledanja i epigonstva. Prigodniarska poezija bila je dominantna, a u nekijem poetskim tvorevinama probijao se puki didaktizam i rasplinuta epska naracija.
Kljune rijei: istorija knjievnosti, crnogorska knjievnost,
romantizam, moderna, lirska poezija, epska poezija, drama u stihu
Pod sintagmom sljedbenici i epigoni Nikole I Petrovia Njegoa podrazumijeva se onaj opseni korpus poezije koji je stvaran oko i iza Nikolina
razdoblja, to jest od 80-ijeh i 90-ih godina XIX vijeka, pa sve do balkanskijeh ratova i Prvoga svjetskog rata. U sjenci stvaralatva Nikole I Petrovia
Njegoa, od kojega niko nije smio biti bolji, pojavilo se nekoliko poetskijeh
imena. Svi su oni slijedili utabane pjesnike obrasce svoga najveeg uzora,
Nikole I, ali i omiljenih pjesnika srpskog romantizma te posebno afirmisano
Ovaj rad odlomak je Istorije crnogorske knjievnosti od sredine XIX vijeka do

1918. godine. Priredio ga je i strukturi asopisa prilagodio Aleksandar Radoman.
277
Milorad NIKEVI
ga pjesnika slavjanstva Jovana Sundeia. Podraavali su njihovu poetiku u

toj mjeri da se, osim Marka Miljanova, nije profilisao nijedan stvaralac kao
izuzetna poetska orginalnost. Pjesniko stvaralatvo tog postnikolina i Sundeieva razdoblja po svojim je osnovnijem poetskim karakteristikama ujednaeno: slino je stvaralatvu prethodnih stvaralakijeh modela, a takvo e i
ostati neizmijenjeno gotovo sve do Prvoga svjetskog rata. Poblie, osnovne
karakteristike te poezije bile su iste i u toj mjeri podraavalake i epigonske
da se pjesnici o kojima je zbor nijesu razlikovali svojom poetikom od mnogih ranijih poetskijeh obrazaca koji ine prevlast stihovanja po uzoru na guslarski deseterac ili osmerac, a mala se briga posveivala uglaenosti, originalnoj formi i raznolikom stihu. Nadalje, opjevane su tipine teme i motivi
svakodnevice, stereotipni motivi u duhu i dikciji narodne poezije, pa im je i
pjesniki jezik i stil bio mrav i nefunkcionalan. Ta je knjievnost obiljeena
manjkom pjesnike originalnosti, a vikom energije, ugledanja i epigonstva.
Drugim rijeima, produkcija poetskih tvorevina bila je velika, pa je kvantitet
bio uvijek na tetu kvaliteta i estetskijeh umjetnikih uinaka. Uz to se oeao upliv izvanknjievnih uticaja na pjesniko stvaralatvo. Uoava se i podreenost pjesnike rijei politikijem ciljevima autor, slino kao kod Nikole
I Petrovia Njegoa, ili je prilagoenost pjesnike poruke diktirana slubenom dvorskom politikom kao kod proslavljenoga pjesnika Jovana Sundeia.
U svakom sluaju, prigodniarski tip poezije bio je dominantan u okruju Nikole I, a u nekijem poetskim tvorevinama probijao se puki didaktizam i rasplinuta epska naracija. Bili su uveliko prisutni i strani uticaji na knjievno
stvaralatvo toga vremena, ak i u obliku doslovnoga preuzimanja i oponaanja, to e biti istaknuto na primjerima pojedinih pjesnika. Srpski, hrvatski,
ruski, njemaki, poljski i maarski romantizam ostavio je, osobito 90-ijeh
godina XIX vijeka, neskrivene i najdublje poetske tragove, ponajvie kod
pjesnik Filipa Kovaevia, Jovana Lipovca i Nikole St. Ljubie, koji su
ujedno bili glavni prevodioci stranijeh literatura. Zbog njihovijeh poetskih
osobnosti i plasiranijeh modela poezije, Trifun uki je generaciju tijeh knjievnika obradio u posebnom poglavlju Knjievni diletantizam.1 Sintagmu
knjievni diletantizam objasnio je brojnom pojavom dobronamjernih pjesnika ija je volja bila vie razvijena od pravog knjievnog stvaralatva. To
zato to je njihov talenat bio mali, skuen, a poetski i estetski uinak neznatan. Uza sve to, pjesnici su toga vremena pjevali ne samo pod uplivom vladavine Nikole I Petrovia, ve i pod jakijem odrazom drutveno-politikih prilika, posebno, drutvenijeh i socijalnih tenji i prigodne svakodnevice. Njihovo neveliko pjesniko znaenje u tome vremenskom okviru knjievni istori1
Trifun uki, Pregled knjievnog rada Crne Gore, Narodna knjiga, Cetinje,
1951, 261.
278
Crnogorsko pjesnitvo na kraju XIX i u osvitu XX vijeka...
ar uki uporedio je s onijem stvaraocima iji je rad u datom sluaju (i trenutku) od koristi, pa su oni bili nalik praktinijem stvaraocima, onijem dilentatskim pozorinijem skupinama koje su se sve ee javljale na Cetinju i
oko njega.2 Svoju postavljenu tezu Trifun uki eksplicite obrazlae: U takve knjievnike dolazi veina crnogorskih pisaca iz ovog vremena. Za njih je
knjievnost, isto onako kao i gluma pozorinim diletantima, bila uzgredni posao. Onako kao to su 80-ih godina ministri, vojvode, serdari i profesori bili
prvi glumci Balkanske carice, tako su i na knjievnom polju radili veinom
oni ljudi koji su predstavljali zvaninu Crnu Goru. Glavni spiritus movens
i za knjievnost, kao i za dravne poslove, bio je gospodar. (...) Gospodar im
je propisivao to da piu i kako da poju; on ih je uio da je grehota pjevati njenu strast i meka kola i da je za Crnogorce samo da pjevaju za
gorske sokolove.3
Dakle, prema knjievnome uzoru i najznaajnijem bardu poezije toga
vremena, Nikoli I Petroviu, smisao poezije nije bila samo u tome da pjeva
slavopojke prolosti, da pjeva samo o podvizima starih junaka, ve je smisao
poezije pronalaen u pjevanju uzvienih i poletnih deklamatorskih tirada, a
intimni oeaji ljubavi bili su velikijem dijelom potisnuti na marginu. To je
bila poezija narativnoga i uzvienog sadraja koja prati i odraava burno i uzvieno istorijsko vrijeme Nikole I. Utilitarnost te poezije ogleda se, dakle, u
izuzetnoj kultnoj i dvorskoj evokaciji, literaturi koja e sve vie poprimati
najprizemniji estetski, skueni prigodni i dvorski znaaj.4
Literaturu takvijeh vrijednosti, jezika i sadraja, ponajbolje je oetio u
nae vrijeme poetski nerv Branka Banjevia kad je utvrdio da je vrijeme Nikole I Petrovia Njegoa skuilo i zatvorilo jedan utilitarni politiki koncept,
koji je dobio pedagoke i andragoke razmjere, u kojemu je poezija teko opstajala gubila je vezu sa vitalnim nitima sopstene poetske tradicije.5
Plejadu toga poetskog epigonskoga, sljedbenikoga stvaralatva Nikole
I ini brojna skupina pjesnika koje emo na ovome mjestu istai prema godini njihova roenja: Risto Mili (1842), Radoje Roganovi-Crnogorac (1851),
Jovan Popovi-Lipovac (1856), ivko Dragovi (1856), Filip J. Kovaevi
(1860), Nikola St. Ljubia (1868), Jovan Roganovi (1870), Novica Nikoli
(1871), Radomir Krivokapi-Orlinski (1876), Ljubomir BulatoviIbrijski
(1877), Dimitrije Jevtovi-Polimac (1876), Marko Vrbica (?) i najznaajniji
pjesnik i pripovjeda s poetka prve decenije XX vijeka Borislav Sl. Mini
2
Trifun uki, isto, 261.

Isto, 262.
4
Isto, 261.
5
Branko Banjevi, Jedan vid 'primijenjene' poezije, u: Nikola I Petrovi, Rat
crnogorski, NIP Pobjeda, Titograd, 1975, 18.
3
279
Milorad NIKEVI
(1879) iji emo poetski i pripovjedni knjievni opus monografski obraditi u

poglavlju pripovjedne knjievnosti.
O njima i njihovome stvaralatvu u knjievnoj istoriji je pisano malo,
sasvim uzgredno i sporadino. Preko toga stvaralatva prelazilo se kao preko
neega to ne zavrjeuje preveliku ili gotovo nikakvu panju. Ipak im je nekoliko stranica posvetio Trifun uki u svome Pregledu knjievnog rada Crne Gore, i to ne svakome ve ponajvie pie o Radoju Roganoviu-Crnogorcu, Filipu Kovaeviu, ivku Dragoviu, Milou Velimiroviu i primorskome stvaraocu Dionisiju Mikoviu ije emo djelo locirati u bokokotorski
knjievni krug.
Radoje G. Roganovi Crnogorac
(18511899)
Iz cetinjskoga knjievnog kruga oko knjaza/kralja Nikole Petrovia i
Jovana Sundeia ponikao je u periodu sljedbenika i epigona Radoje Roganovi Crnogorac.6 Nesumnjivo je bio uspjeniji kao prigodniarski pjesnik,
ali vie po irini tematsko-motivskijeh interesovanja, negoli po umjetnikoj
uvjerljivosti. U svakom sluaju, zanimljiviji i poznatiji je kao pjesnik iako je
u svome knjievnom korpusu ostavio i dvije drame u stihu: Carev laz (1888)
i Boj na Trnjine (1895) o kojima e biti rijei u poglavlju o dramskoj knjievnosti. Slian svojijem savremenicima, koji su se oslanjali na tradiciju narodne poezije, Roganovi se napajao na istijem uzorima poeziji knjaza/
/kralja Nikole I Petrovia i Jovana Sundeia.
Ve u prvijem sastavima uz neizbjene prigodne, rodoljubne i ljubavne
motive, uklapajui se u opte tendencije tadanjega pjesnikog stvaralatva,
Roganovi iri svoje interese unosei u svoje stihotvorstvo krae lirske, lirsko-epske pjesme i due epske spjevove. U svome pjesnitvu sav je bio okrenut crnogorskom Dvoru, njegovome vladaru knjazu/kralju Nikoli I i cijeloj
njegovoj dvorskoj sviti. Gotovo da nije ostalo ni jednog roendana ili imendana lanova vladajue kue, odnosno dogaaja vezanih za nju koji nije naao mjesta u njegovim pjesmama. (...) U stihove je pretakao ode vladarima
Srbije, Crne Gore, Rusije, Bugarske, pa ak i Grke te brojnijem istorijskim
junacima i savremenicima, sakralnijem objektima, umjetnikim spomenicima
i slino.7 U irokome rasponu njegovijeh epskih tema nali su se i brojni stihovani spjevovi, meu kojima istiemo: Svijetlom crnogorskom gospodaru
6
Dr Duan J. Martinovi je istakao da se gotovo u svijem izvorima i literaturi pogreno navodi Roganovieva godina roenja (najee 1859), a ponekad i godina smrti
1900. Vieti: Dr Duan J. Martinovi, Radoje G. Roganovi Crnogorac, u knjizi: Portreti IV, Centralna narodna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 1991, 100.
7
Dr Duan J. Martinovi, isto, 101.
280
Nikoli I Petroviu Njegou, Pri povratku iz Rusije 1869, Svome gospodaru, Obodska proslava, Ropstvo vladike Danila, Vitetvo, Knjeginja Milena, umadijska sloboda i druge. Iako je u novembru 1890. godine
Glas Crnogorca najavio njegovu zbirku poezije od sto pjesama, ona se nije
nikada pojavila. Iz iscrpne bibliografije Radoja Roganovia koju je objavio
Duan J. Martinovi8 jasno se vidi da je on objavio preko 180 prigodnijeh rodoljubivih lirskih, lirsko-epskijeh pjesama i spjevova. U rezultatima njegovijeh prigodnih poetskijeh aktivnosti Roganovi je uvijek stavljao naglasak na
poetski sadraj u kojemu je bila poenta drutveno-politika angaovanost
njegova vremena. Pjevao je otvoreno o srpstvu, o jedinstvu Srba, Crnogoraca
i Hrvata, o bratskoj slozi svijeh slovjenskih naroda, o visokokolskoj omladini, uiteljima, o brojnijem knjievnicima i svojim savremenicima, o Crnogorcima, umadincima, Vojvoanima i Dalmatincima, Makedoncima i esima, Rusima i Ukrajincima pa je takvom tendencijom bio sljedbenik Sundeieva irokog ideologema. U svoje vrijeme Roganovieva je poezija plijenila
itaoce svojom epskom emocijom, pa je, dijelom, bila i inspirativno muziko
vrelo. Naime, nekoliko muziara: dr Jovan Pau, Jovan Ivanievi i Robert
Tolinger prema njegovijem poetskim predlocima Crnogorski vojnik, O
vjeridbi njene svjetlosti knjaginje Milice za velikim knjazom Petrom Nikolajeviem i dr. sainili su muzike kompozicije, o emu je pisano u onovremenoj knjievnoj periodici (Javoru, Braniku i slino).9 No, koliko go donosio raznovrsne teme i poetske epske novitete tokom svoga vremena, u izraajnome i estetskom smislu ostao je Radoje Roganovi nezapaen kao pjesnik veega literarnog potencijala, utopljen u opte sivilo deseterakoga pjesnikog stvaralatva 80-ijeh i 90-ih godina XIX vijeka. Upravo iz tijeh razloga Petar M. Boovi u svoju Antologiju crnogorskih pesnika i pripovedaa
nije unio niti jednu njegovu pjesmu, a Branko Banjevi u antologiji Pleme za
oblakom crnogorska poezija druge polovine XIX. stoljea, nije ga ni jedanput spomenuo.
Jovan Popovi-Lipovac
(18561919)
Svojijem burnim vojnikijem i generalskim ivotom i knjievnijem radom Jovan Popovi-Lipovac bio je zanimljiva poetska linost 80-ijeh godina
XIX i poetkom XX vijeka. Njegovo se knjievno djelo ostvarilo u raznovrsnijem poetskim anrovima: ljubavnoj i patriotskoj poeziji, romansi, eleginoj pjesmi, baladinoj formi i legendi, a stvarao je i junake spjevove. Iako
8
9
Dr Duan J. Martinovi, isto, 116.

Isto, 102-103.
281
Milorad NIKEVI
plodan prevodilac i stvaralac, za ivota nije uspio samostalno ukoriiti nijedno svoje cjelovito poetsko djelo, pa su njegove knjievne tvorevine ostale rasute u crnogorskoj i srpskoj knjievnoj periodici i dnevnoj tampi onoga vremena. Stvarajui pod neposrednijem uticajem ruskijeh, poljskih (Mickjevia)
i njemakijeh pjesnika osamljenosti koje je prevodio,10 iz Lipoveve ukupne
poetske produkcije istiu se posebno pjesme Izdajica i Balkanski osvetnik,
koje su svojevremeno ocijenjene kao dragocjeni biseri u naoj literaturi.11
Istaknute su mu pjesme Kraljeva lubanja i Slike iz ivota. Potonje dvije
tvorevine uvrstio je Branko Banjevi u svoj antologijski izbor, a ujedno je na
istome mjestu o njegovoj poeziji izrekao sintetiki poetski sud: Lipovac je
bio talentovan ovjek, ali nesreen pjesnik. Kod njega se prvi put srijeemo
sa uticajem balade njemakih romantiara. Kod njega (...) ima pjesama satirinog tona, i to je znaajno za poeziju toga perioda. Kod njega imamo i prvu
pojavu socijalne satire. On i Kovaevi ine bogatijim i raznovrsnijim to nae
poetsko vrijeme, iako nijesu uspjeli da stvore pjesme trajnije vrijednosti.12
U svoje vrijeme Lipovac je receptivno i emocionalno snano plijenio i
poetski zanosio svoje itateljstvo. O tome svjedoi Lazar Tomanovi koji je
o Lipovevoj pjesmi Manita mati pisao pohvalno i zanosno: Ja ne znam da
li je koja pjesma silnije na mene djelovala od njegove Manite matere', s
kojom je bila zabranjena stara Zeta u Austriji. Kad sam je itao (...) kosa
mi se na glavi jeila, led se niza me prolijevao.13
Meu tvorevinama Jovana Popovia-Lipovca posebno se izdvaja i njegova ljubavna pjesma Stanko i Hajka koja je objavljena u Crnogorki 1884.
godine. Izgleda da su se ti oeaji u herojsko-ratnikoj sredini duboko skrivali od javnosti, potiskivala se ljubavna oeanja kao motivi koji nijesu dostojni
epskijeh junaka i epskijeh pjesnika, premda je jo Petar II Petrovi Njego u
svoje vrijeme dodirnuo i ovaplotio najsenzibilnije oeaje u mnogijem intimnim lirskijem ljubavnim pasaama Gorskog vijenca i u antologijskoj ljubavnoj pjesmi No skuplja vijeka. Lipoveva pjesma je, po duhu i ritmu romantiki oblikovana: smjenjuju se osmerci i deseterci koji joj daju ekspresivan, iv
i poletan izraz i po tijem poetskim sredstvima izraza pripada jo uvijek tradicionalnoj crnogorskoj lirici. U anru te pjesme poetkom 90-ijeh godina XIX
vijeka javile su se i druge ljubavne pjesme Jovana Popovia-Lipovca koje su
na tragu ispovjedne intimne lirike i poezije srpskijeh romantiara, preteno
pjesnitva J. J. Zmaja, B. Radievia i drugijeh. Proirujui raspone i oboga10
Kao prijevod posebno se istie Ljermontovljeva Tamara.

12
Branko Banjevi, Crnogorska poezija druge polovine devetnaestog vijeka,
Pleme za oblakom, Grafiki zavod, Titograd, 1973, 30-31.
13
Trifun uki, isto.
11
282
ujui svoju ljubavnu tematiku po istijem modelima romantizma, u crnogorskoj Novoj Zeti javljaju se i srpski pjesnici: Jovan Dui, Aleksa anti, Savo
Raeta, Josip Bersa i drugi. Poetkom 90-ijeh godina XIX vijeka Lipovac je
nastavio da objavljuje patriotske elegije i balade poput Zmajevijeh ulia
uvelaka, ali su one bile izraz kratkoga daha da bi se u asopisu Lua pojavile kao zadnji izdanci u Milana Jovovia, Radomira Krivokapia-Orlinskog i
Nikole St. Ljubie, u kojijema se probija sevdalinski ton afirmisan ranije u
etnoj i sentimentalnoj poeziji Alekse antia.
Posebno se istie ciklus pjesama Jovana Popovia-Lipovca koje naziva
prigodnicama. One su posveene Njegovom Visoanstvu Knjazu gospodaru (i njegovoj uoj porodici), kako je naslovljena jedna njegova pjesma: pjeva o smrti knjeginje Zorke, posveuje joj uzviene tirade kao i pjesniku Jovanu Sundeiu i Marku Miljanovu Popoviu. U isti krug narativnijeh prigodnica ubrajaju se i brojne njegove pjesme koje je nazvao Slike iz ivota... posveene nekijem crnogorskim bojevima i junacima (Pobjeda Crnogoraca na
Vujem dolu) i slino.
Sve u svemu, Lipovac je od pjesnika svoje generacije pokazivao lucidniji poetski talenat, refleksivnije iskrice duha, drhtaje srca, emocionalniji i
senzibilniji poetski oeaj koji e se njegovom smru ugasiti i sasvim vremenom zaboraviti i nestati.
Filip J. Kovaevi
(18601922)
Saputnik i savremenik Jovana Lipovca iz cetinjske generacije pjesnika
bio je i knjievnik, Filip Kovaevi. Bio je agilni prevodilac ruskijeh i maarskih romantiara: Ljermontova i andora Petefija, ija su knjievna djela
ostavila duboke tragove u njegovome pjesnitvu, posebno u tvorevini Jednoj
Crnogorki koja je napisana po Ljermontovu te u pjesmi Luda koja je ak
pod direktnim uticajem jedne Petefijeve pjesme. Mjestimino djeluje kao prepjev. Ova pjesma je interesantna i sa formalne strane. U njoj se javlja promjena ritma koja se pribliava prirodnosti govorne intonacije.14 Prevodio je
Kovaevi i neke pjesme Getea: Spasenje, Nemilosni pastir, Pravo uivanje i sl. U asopisima Crnogorki i Zeti (1884-1885) objavljivao je i prijevode iz klasine knjievnosti, od kojih je najzapaeniji Eshilov Prometej.
Iako obrazovan na filozofskijem i poetskim djelima zapadne i istonoevropske knjievnosti, njegovo rano pjesnitvo ne odaje, ni po misaonosti niti po
poetskome jeziku, pjesnika koji se kree refleksivnijem poetskim stazama te
knjievnosti, ve se pjesnikov senzibilitet i talenat iscrpljivao i ukalupljivao
14
Branko Banjevi, isto, 30.
283
Milorad NIKEVI
u tradicionalne modele proitane literature i onijeh pjesnika koji su mu bili

mladalaki prijemivi i koje je zanosno itao i prevodio. U mladosti je zapoeo s poezijom i to u svome asopisu Primorac koji je izlazio u Beu. Na
studijama je napisao i prvijenac poetnikijeh stihova pod uticajem srpske
romantike i srpskoga nacionalnog zanosa s naslovom Srpstvo (1882).
Kao oformljen profesor filozofije i ve afirmisani pjesnik, doao je na
Cetinje 1885. godine e se odmah ukljuio u sve pore drutvenoga i knjievno-kulturnog, pa i politikoga ivota. Bio je saradnik skoro svijeh knjievnih
periodinijeh publikacija onoga vremena. Iz te duhovne klime raa se i njegov opseni spjev Nevesinjka objavljivan u nastavcima Zete (1885). On je
napisan u tradicionalnome i narodnom duhu, metru i dikciji epske versifikacije. I njegovo Naljednikovo kolo (1885) napisano je po ritmu i melodiji
ivkovieve pjesme Rado ide Srbin u vojnike, pjesama koje su krajem prologa vijeka bile izuzetno popularne i rado pjevane u Crnoj Gori.15 U antologiju crnogorske poezije druge polovine XIX vijeka Pleme za oblakom, Branko Banjevi je uvrstio nekoliko, istina necjelovitijeh, Kovaevievih pjesama: ovjek, Stara pria u nove stihove, Luda, Uvodni zvuk i Kad
budui tvorevine koje odaju predstavnika zakanjelog romantizma krajem
XIX vijeka. Premda je neumorno objavljivao stihove u vrijeme snanijih impulsa i prodora moderne poezije, Kovaevi je ipak do kraja ivota ostao zarobljenikom svoje poetnike poetike: idiline i ve tradicionalno iscrpljene
rodoljubne i prigodne tematike koju je zatvarao u posve pojednostavljene i
shematizovane, uglavnom osmerake i deseterake stihove poput:
Podvren je promjeni vremena,
sili vjetra, lomljavi gromova,
ljetnoj ezi i zimskoj studeni.
Gole hridi i zeleni luzi,
strme gore i iroka polja,
suva mjesta i moali teke
njegovijem titraju se biem
i svome ga upodobe licu.
Badlji, trnje, zmije i jakrepi
smetaju mu, zadijevaju ga:
od svaesa treba da se brani,
ili svemu da se prilagodi
k ostala druga ivotinja,
ako mu je milo ivovanje...
(ovjek)
Ili u pjesmi Jednoj Crnogorki:
15
284
Trifun uki, isto, 264-265.
Kunem ti se prvom suzom

to iz oka ojku pade,
kunem zadnjim utoitem
Zlatotkanje ljudske nade.
Ja te ljubim...
Oh, ljubi me! moje prsi
prostrane su i velike:
Ljepote u u njih sabrat
Vasione svekolike.
Probudiu uspavane
elje, nade, osjeaje;
Iznijet se na visinu
Otle sjajno sunce sjaje...
Suncem u te obgraditi.
A mjesecom opasati.
Slaviu te kao Boga.
Ko idola svoga...
Oh, ljubi me. Crnogorko!
Sljedbenik u izrazu i dikciji kasnoromantiarske poetike, Kovaevi je
poeziju doivljavao vie kao nasunu potrebu sa eljom da u romantinom i
idilinom tonu glorifikuje iskrice narodnoga ivota; elio je da oivi prolost,
odnosno da istakne etike vrijednosti ljudskoga bia vie nego da poeziju
shvati kao intimnu ispovijest i izraz svoje senzibilnosti i vlastitoga emocionalnog stanja. Ponekad je Kovaevi mijenjao svoj tematski interes kao u
pjesmi Kad budui narataji stanu, posveenoj uru Jakiu, u kojoj izbija
oeaj duboke satire:
Kad budui narataji stanu
za nedjela da praoce krive,
u zla naa i tu nae ranu
da smo mnoge zakopali ive!
Da smo roda dike i odbranu
progonili ni dune ni krive,
a slavili na bijelu danu
mnoge to nam na sramotu ive!
Iako u ovijem stihovima pjeva donekle svjee i tematski nove stihove,
mi bismo u sintetikome zakljuku o pjesnitvu Filipa Kovaevia, ipak, istakli ono to je Trifun uki ve poodavno utvrdio: to se tie samoga kvaliteta Kovaevieve poezije o tome ne bi moglo da se kae mnogo dobroga. To je
pjesnik koji ima dosta kulture, uz to za pjesniki posao dosta volje i oduevljenja, ali malo talenta. Vie kompilatorski nego originalni duh, on diletant285
Milorad NIKEVI
ski samo vjeto podraava pojedine uzore... U tome pogledu Kovaevi je

najljepi primjer kako se kod nas, u ono doba bez mnogo obzira, pjevalo po
tuim motivima i tuim kalupima; kako se (...) ilo prosto imitacijom i parafraziranjem.16 I u tome je zaista puna istina i saeta karakteristika poetike Filipa J. Kovaevia.
Risto Mili
(18421910)
Na tragovima poezije Nikole I Petrovia Njegoa nale su se i pjesme
Rista Milia koji je njegovao borbene poklinice u duhu velikosrpstva s pozivom na osvajanje Prizrena kao u pjesmi Hajdmo brao u Orliu 1870. godita. U tome poetskom ciklusu sve se vie pjeva o motivu srednjovjekovne drave Zete i o Lovenu kao simbolu snage, osame i otpora. Sve vie se pokuava u duhu ideja svesrpstva iz Balkanske carice knjaza/kralja Nikole, eksponirati misao da je Zeta bila leglo srpskijeh vladara. Takve prigodne i ideoloke
pjesme piu osobito prosrpski pjesnici Milan Jovovi i Aleksandar Mitrovi, a
na njih nije imun ni maloprije spominjani crnogorski pjesnik Filip J. Kovaevi koji u Crnogorki 1885. objavljuje u takvom duhu pjesmu Lovenu.
U podvarijanti ovoga ciklusa javljaju se pjesme pisane u formi stihovanijeh pripovijesti koje su inspirisane spomenicima i spomen-obiljejima. Ispjevane su u tonu elegije i tubalice, ivoga su ritma i imaju jasnu idejnu poruku. Njih pjevaju: Jovan Sundei, Marko Vrbica, Jovan Popovi Lipovac,
ivko Dragovi i drugi.
ivko Dragovi
(18561928)
Jovanu Popoviu-Lipovcu, svojim ivotopisom i knjievnijem radom
bio je slian i ivko Dragovi. kolovao se u raznijem sredinama: proao je
put od Cetinja do Petrograda i Pariza. Kao obrazovan i veoma kulturan djelatnik ponovo se vratio u svoj rodni grad Cetinje e je slubovao kao profesor u Cetinjskoj gimanziji, a potom je bio rektor u Bogoslovsko-uiteljskoj
koli i na kraju je bio dravni savjetnik. Bavio se svestranijem knjievnim radom krajem XIX vijeka, ispoljavajui se kao pjesnik, pripovjeda istorijskijeh pria, prevodilac ruske i francuske literature, a esto se zalijetao prema
nauci i politici. Njegove razasute pjesme u crnogorskoj periodici ne predstavljaju posebne estetske sastave, pa ih nije cijenio ni sm autor.17 Zapravo, njegovi prijevodi sa ruskoga i francuskog jezika, iako su predstavljali puke mo16
17
286

Isto, 268.
dele svojijeh autor, bili su u svoje vrijeme rado itani, receptivno popularni
u Crnoj Gori, posebno Ljermontovljeva poema Vlastelin Ora i prerada Marmontelova romana Velizar koji je raen po ugledu na Potonjeg Abenseraa
kralja Nikole I Petrovia. Sagledavajui cjelokupni rad ivka Dragovia kao
smion pokuaj u crnogorskoj knjievnosti, sloiemo se s anotativnijem zakljukom knjievnoga istoriara Trifuna ukia da je bio skroman i po obimu i po pjesnikim prentenzijama. Rasut po knjievnim i politikim listovima,
on je tim samim bio osuen na zaborav.18
Jovan Roganovi
(18701920)
Jovan Roganovi pripada krugu pisaca sljedbenika i epigona koji stvara na putevima poetike knjaza/kralja Nikole I Petrovia Njegoa, mada je rano postao oponent njegove politike. Zbog takvoga odnosa prema Nikoli I
malo je ivio u Crnoj Gori, a daleko je vie proveo u ekoj e je studirao
filozofiju na Karlovom univerzitetu u Pragu, od 1892. do 1894. godine. Naselivi se u svoju drugu domovinu, Rusiju, nastavio je studirati Duhovnu
akademiju u Kazanju, a po zavretku obavljao je razne poslove: bio je profesor, kolski nadzornik i inspektor u raznijem ruskim krajevima.
Vie je poznat kao revnosni sakuplja folklora, usmene grae, leksikograf, publicista i prevodilac, a manje je pisao beletristika djela. Ipak, objavio je u knjievnoj periodici, preteno u Bosanskoj vili, cetinjskoj Lui, Glasu Crnogorca, zagrebakoj Omladini i Carigradskom glasniku nekoliko lirskijeh pjesama i svega jednu uspjeliju narativnu pripovijetku, Niz grobova,
koja je takoe izlazila u nastavcima Bosanske vile.19 Njegove su pjesme prigodnoga karaktera posveene odreenom broju ljudi: Sjeni Damjana Karia (1892), Ivanu Gunduliu (1893), Pjesma pjesniku (l894), ovjeku
(1894), Srpkinja (1893). Neto vie emotivnijih i refleksivnijih tonova
imaju pjesme: Imam dragu (1892), to je ivot (1893) i druge. U saglasju sa svojom poetikom Jovan Roganovi je isticao da poezija treba stvarno
da odraava svakidanjicu ovjekova ivljenja, ljudske nevolje koje neminovno prate njegov ivot.20 Iako mu pjesme ne doseu neki ozbiljniji estetski domet, njih je sa stanovita knjievne dijahronije potrebno registrovati u crnogorsku knjievnu i kulturnu tradiciju. Od njegovijeh publicistikih radova
treba svakako na ovome mjestu spomenuti radnju iji je spjev Smrt Smail18

Bosanska vila, IX/1894, br. 12, 179180; Bosanska vila, IX/1894, br. 13, 193195;
Bosanska vila, IX/1894, br. 14-15, 210213; Bosanska vila, IX/1894, br. 16, 242245.
20
Duan J. Martinovi, Jovan Roganovi (18701920),u: Portreti II, Centralna
biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 1987, 107.
19
287
Milorad NIKEVI
-age engia knjievnu raspravu posveenu autorstvu Mauranieva djela. Pokrenuo je Roganovi meu prvijema pitanje: Je li to djelo Ivana Maurania ili Petra II Petrovia Njegoa!? Dajui svoju originalnu tezu i pogled, iznio je nekoliko interesantnijeh zakljuaka o emu vie pie Duan J.
Martinovi.21 Time se njegova rasprava nala u krugu onijeh autora (Svetozar
Vulovi, Ljubomir Nenadovi, Niifor Dui i dr.) koji su se decenijama bavili tijem delikatnim problemom. No, uprkos upiranju da to djelo proglase
Njegoevijem, u knjievnoj istoriji je potvreno da je Smrt Smail-age engia (Iskra, 1846) i po tematici, jeziku i stilu genijalna tvorevina hrvatskoga
pjesnika i bana Ivana Maurania.
Novica Nikoli
(18711942)
Tendencije s kraja XIX vijeka da se pjesnika rije u potpunosti podredi rodoljubivim i politikijem ciljevima knjaza-pjesnika ostale su na snazi i u
prvijem decenijama XX vijeka. Rodoljubiva i prigodna poezija, pisana osmerakijem i deseterakim stihom, platila je svoj danak u ovome dugom razdoblju, svakako, uz rijetke izuzetke najtalentovanijih pjesnika, Marka Miljanova, Borislava Sl. Minia i Duana S. ukia, koji su se uprkos optoj kolektivnoj atmosferi duha i deklarativnijeh rodoljubivih i prigodnijeh zanosa,
uspjeli izdii svojom orginalnou, pjesnikom individualnou izraza i tematikom iznad politikijeh i drutveno nametnutih poetika i sivoga proeka ostalijeh diletantskih i epigonskijeh stihotvoraca. Jedan od njih je i nikiki pjesnik Novica Nikoli. Iako nije uao u anatologijski izbor crnogorskijeh pjesnika i pripovjedaa Petra M. Boovia i u antologiju Pleme za oblakom Branka Banjevia, nikiki pjesnik je ostavio pozamaan opus originalne i svjee poezije pjesama koje su objavljivane u Bosanskoj vili, Glasu
Crnogorca, Nevesinju, Glasu naroda, Slovenskom svetu, a sabrao ih je za ivota u tri zbirke pjesama: Uzdisaji (1896), Cvijee sa Huma koja je ugledala svjetlost dana 1905. godine22 i Treperenje due (1934). Iako je u prvijem
poetskim sastavima Nikoli nastojao biti pristupaan i originalan, kao u pjesmi Gavran i Vila (Na presjeku gavran pao / pa alosno zagraktao...),
njegovi su stihovi receptivno plijenili oeajne sfere i senzibilitet naroda, ali
je zbog svojih prepoznatljivijeh satirinih tonova i tendencija prema crnogor21
Duan J. Martinovi, Jovan Roganovi (18701920),u: Portreti II, Centralna

biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 1987, 107108.
22
Prema svjedoenju Novaka R. Miljania (Novak R. Miljani, Novica Nikoli i
njegovo stvaralatvo, u: Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici,
IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001, 352), ostala je Nikolieva rukopisna zaostavtina koju uva njegova ki Olga udata Mijanovi u Kotoru.
288
skome pjesniku i anegdotiaru Miunu Pavieviu u Miunijadi i Radovanu Peroviu Tunguzu Nevesinjskom u Tunguzijadi ostao na povrju pukoga stihotvorstva zaenjenoga deklamatorskom i kritizerskom evokacijom.
Njegov se poetski ton promijenio tek u potonjoj zbirci Cvijee sa Huma, originalnijem temama i motivima e ima suptilnijeh oeaja, misaonih, etnih i
elegino-deskriptivnijeh i pejzanih stihova. Ti sumorni okviri prirode u pjesmama Novice Nikolia u svemu podsjeaju na stihove Vojislava Ilia:
Na umornom polju uvenula trava,
sve je pusto, n'jemo, nigdje nova java;
kraj planinskog lanca kuice su same,
a nad njima lebde pramenovi tame.
(Na umornom polju uvenula trava)23
Sumorne i melanholine misli i moderniji poetski izraz nijesu bili svojstveni samo Novici Nikoliu, ve daleko vie kod njegova pjesnika savremenika Duana S. ukia koji je pjevao pod uplivom modernijeh poetskih
tendencija i ruskoga pjesnika Semjona Nadsona o kome je kao pjesniku skrenuo panju i u posebnoj studiji Semjon Jakovljevi Nadson24, karakteriui
ga kao traginoga pjesnika ija poezija eleginoga ritma navlai sumor, a dua u njemu tuguje prostrano i sanjivo, kao jeka veernjih zvona i trepet drhtave harfe.25 Te iste sumorne i melanholine drhtaje poetske due afirmisae
period srpske i hrvatske moderne mnogo intenzivnije, jae i sadrajnije. I
sm Novak R. Miljani u citiranoj studiji eksplicite kae da svoenje Nikolieva pjesnikog djela na vojislavizam ne moe da se prihvati i shvati drugaije no kao povran i pojednostavljen pristup. Nesumnjivo je da ima uticaja,
kao i kod svih pjesnika, ali je bitnije i vanije to da je Nikoli i u mnogome
svojan, originalan. Dosta Nikolievih pjesama nosi osobnosti crnogorskog
podneblja, leksike, pejzaa i ostalih svojstava.26 Prema poetskijem vrstama
Nikolievo se pjesnitvo dijeli na: rodoljubive, ljubavne, perifrastine (pejzane), meditativne, satirine pjesme, a usputno je njegovao prigodnice i balade te neto rjee narativnu prozu. Dakle, Nikoli je raznovrsnijem anrovskim repertoarom razmakao granice pjesnikijeh tema i motiva u crnogorskoj
poeziji krajem XIX i u prvijem decenijama XX vijeka. Posebno emocionalno
i misaono plijeni satira u njegovome pjesnitvu poput stihova koje je posvetio Brbljivcu:
23
Radivoje ukovi, Knjievna periodika u Crnoj Gori (18351914), NIO Univerzitetska rije, Titograd, 1986, 274.
24
Dan, br. 1-2, 1912.
25
Isto, 141.
26
Novak R. Miljani, isto, 354.
289
Milorad NIKEVI
Svaka rije s tvojih usta

Prazna, uplja, s vjetrom leti
Utjei se, jer je danas
Vie zbora no pameti!
Nikola St. Ljubia
(18681919)
Savremenik i saputnik Novice Nikolia bio je pjesnik Nikola St. Ljubia. Dugo se mislilo da je on sin Stefana Mitrova Ljubie sve dok nije Todor
Stefanovi Vilovski u svojoj knjiici dao anotaciju o Stefanovom sinu Mitru
St. Ljubii koji je umro u Beu s proljea 1900. godine od suhe bolesti kao
advokatski pisar.27 On nije, dakle, bio knjievnik. Sin Stjepana Ljubie i sinovac ondanjega mitropolita crnogorskog Visariona Ljubie (18231888)
bio je Nikola St. Ljubia. kolovao se u rodnom mjestu (Blizikue u Patroviima), na Cetinju, u Zagrebu i Beogradu, a potom u Petrogradu e je konano zavrio Duhovnu akademiju i doivio dane Oktobarske revolucije 1905.
godine. Od 1914. godine boravi na Cetinju e je radio kao nastavnik ruskoga
jezika, a predavao je jo nekoliko drugijeh humanistikih predmeta u Bogoslovsko-uiteljskoj koli. S padom Crne Gore i proerivanjem kralja Nikole I
Petrovia, Nikola St. Ljubia odlazi s Kraljevom svitom u Pariz, e je radio
ponovo kao prosvjetni djelatnik sve do svoje rane smrti.28 Kao knjievnika
nije ga unio u svoj antologijski izbor crnogorskijeh pjesnika i pripovjedaa
prof. Petar M. Boovi, a skromno je analizirao njegovo pjesnitvo i Trifun
uki u svome Pregledu knjievnog rada Crne Gore. On je, vjerovatno, za
njih bio izvjesna nepoznanica kao originalni pjesnik, premda se u knjievnoj
periodici (osobito u Lui, sv. IV) i dnevnijem listovima (Glasu Crnogorca) s
vremena na vrijeme javljao sa prijevodnom literaturom. Omiljeni stvaraoci
koje je prevodio bili su mu ruski pjesnici osamljenosti: Mihail Jujevi Ljermontov (poema Mciri 18391840),29 Nadson (Ideal, 1897. i jedna bezime27
Todor Stefanovi-Vilovski, Stjepan Mitrov Ljubia utisci i uspomene, drugo

izdanje, Kotor, 1908, 94.
28
O godini roenja Nikole St. Ljubie nema saglasja u literaturi. Branko Banjevi
(Pleme za oblakom, crnogorska poezija druge polovine XIX vijeka, izbor, predgovor i
pogovor Branko Banjevi, Grafiki zavod, Titograd, 1973, 213) istie da je roen 1870,
dok dr Radoslav Rotkovi (Radoslav Rotkovi, Pregled crnogorske literature od najstarijih vremena do 1918, Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979, 633) navodi da je Nikola St.
Ljubia roen 1868. Mogue da je Banjevi pogrijeio jer je i Savo Vukmanovi (Savo
Vukmanovi, Pjesnik St. Ljubia, u: Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001, 322
323) naveo istu godinom kao i R. Rotkovi.
29
Odtampana je i kao posebno izdanje na Cetinju 1899. godine.
290
na pjesma), Polonski (Pjesma i jedna bezimena pjesma), Kruglov (Listii

iz dnevnika) i naravno njihov engleski uzor-pjesnik Bajron (Dua mi je
mrana, 1899). U novije vrijeme o Nikoli St. Ljubii pisao je anotativno dr
Radoslav Rotkovi,30 a Branko Banjevi je u antologijski izbor Pleme za
oblakom unio samo jednu Nikolinu pjesmu: Potonja elja, ali bez ikakvijeh
dugih pojanjenja o njegovome ivotu i knjievnom radu. Za kratkoga ivota
Ljubia je objavio samo dvadesetak originalnijeh pjesama. Nije imao vremena da se do kraja razvije i potvrdi kao individualna pjesnika linost, iako i
ono to je ostavio svjedoi o njegovoj nadarenosti i o atipinijem temama sumornosti i motivima pesimizma i osamljenosti. U novije vrijeme o njegovoj
graanskoj i stvaralakoj biografiji pisao je opirnije dr Savo Vukmanovi,31
pa je tek s tom studijom njegovo djelo priblieno crnogorskoj knjievnoj i
kulturnoj javnosti.
Stvarajui, dakle, pod uticajem svojijeh ruskih sentimenatalnijeh, romantiarskih i samo donekle modernistikijeh poetskih uzora, modelujui
svoj poetski svijet brino i poetski savjesno, Nikola Ljubia je u finalu svoga
burnog ivota ispjevao dvadesetak originalnijeh pjesama (18921900). I taj
neveliki ciklus njegove poezije tematski je i motivski raznovrstan i dijeli se
prema pjesnikijem vrstama na: ljubavne, pejzane i reflesivno-pesimistine
radove. Da je njegova poezija nastala na tragu novijeh poetskih nadahnua i
oeaja krajem XIX stoljea svjedoe i sami naslovi Ljubiinijeh pjesama:
Majske noi, Pono, Crno pero gavranovo, Minulo je premaljee,
Ja u umr'jet', U jesen, Zvijezda ljubavi, Potonja elja, Blijede su
usne moje, Pored stareva groba, arobnu Boku sanjam itd. Poput ljubavnijeh i pejzanih pjesama Duana S. ukia i Borislava Sl. Minia, i pjesme Nikole St. Ljubie pune su njenijeh i sumornih slutnji i boja od kojijeh
su najdominantnije crna, modra i siva:
Snove snivam, a s prozora moga
magla nosi moj sumorni gled...
Pada suton mira vjeitoga
Vjene noi pokriva me led!
Moje srce nee kucat' vie,
smirit e se burne noi te
30
Radoslav Rotkovi, Pregled crnogorske literature od najstarijih vremena do

1918, Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979, 633644.
31
Savo Vukmanovi, Nikola St. Ljubia, Boka, br. 10, Herceg-Novi, 1978,
232242; Savo Vukmanovi, Pjesnik St. Ljubia, u: Slobodan Kalezi, Crnogorska
knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001, 322333.
291
Milorad NIKEVI
i prestae dua da izdie:

sve joj elje, ljubav, nad i sve!
(U jesen)
Ljubia ne ostvaruje, dakle, samo vizuelnu sliku pejzaa ve utkiva i
vlastito emocionalno, sumorno i pesimistino raspoloenje kao u svome intimnom dnevniku:
To je pjesma smrti,
nju sad pjevam i ja ...
Svenulo je cv'jee;
pupolj se ne razvija
svenuo sam i ja!
(Iz dnevnika)
Umorna priroda i sumorni pejza smrti u Ljubiinijem poetskim minijaturama pokrenuli su pjesnikova raspoloenja, pa se tako jedno i drugo slilo
u jedinstvenu i harmoninu poetsku cjelinu: poetski subjekt sa svojim duevnijem i sumornim raspoloenjima i pejza koji je na taj nain gibak i do kraja
prtav i humanizovan. U poeziji Nikole St. Ljubie pogaena su mladalaka
osjeanja, ugaeni ljudski snovi o srei. U ljubavnoj pjesmi Majske noi izazvano je sjeanje na no, na trenutke radosti i tuge, sree kada ja ti vitog
tijela obavio struke.32 A o ovome tematskom segmentu Savo Vukmanovi
kae dalje: Tuni akordi odjekuju skoro u svim Ljubiinim pjesmama, bez
obzira na njihovu vrstu i predmet o kojem pjevaju. Razlika je samo u njihovoj
jaini i u neposrednosti izraza.33 Kao zaviajnik Boke Kotorske, Ljubia se u
pjesmi Boku sanjam inspirisao njezinom arobnom prirodom s refleksijom
senzibilnoga socijalnog odjeka njegova naroda u tom arealu:
arobnu Boku sanjam,
gdje kraj ognjita b'jedna
maternjom suzom roen
djetinjstvu minu san...
Htio bih s jutarnjim zvonom
duh moj da se uznosi,
mog naroda jade Bogu da izlije,
suzu lire moje lahora da raznosi
s miomirom smilja Gora patrovskije.
Nasluujui sumorne akorde vlastite due i inspiriujui se bokokotorskom prirodom u toj kolijevci svoga ivota, Ljubia je postao prethodnikom
32
Radivoje ukovi, isto, 275.

Savo Vukmanovi, Pjesnik Nikola St. Ljubia, u: Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore,
Podgorica, 2001, 328.
33
292
pjesnika moderne: Viktora Vide i Frana Alfirevia, koji su o tom istom prostoru pjevali mnogo ekspresivnije, suptilnije, dublje i avangardnije. Stoga se
ove namee pitanje: je li cjelokupna poetika Nikole St. Ljubie izdanak modernistikijeh uticaja ili refleks njegove romantine prijevodne knjievnosti?
Njegovo pjesnitvo ostaje u tradiciji crnogorskoga pjesnitva romantiarske
stilske i jezike formacije. Poetski jezik mu je tradicionalan, preuzet preteno
iz arsenala usmene knjievnosti, kao to se uostalom slui njezinom dikcijom
i metrom (osmercem). Ono po emu Ljubiinu poeziju svrstavamo u modernistiku poetiku jest njegov kultivisani dvanaesterac, metar i moderniji motivi i teme koje su naroito njegovali skoro svi pjesnici zapadnoevropske i nae moderne lirike. I u pravu je Savo Vukmanovi kad u svome sintetikom
zakljuku tvrdi: Svojim knjievnim stvaralatvom on (Ljubia M.N.) umnogome podsjea na svog prethodnika Stevana Perovia Cucu, Njegoeva sestria i prvog naeg bajronistu. Oba su bili romantini subjektivni pjesnici.
Oba su ispjevali po tridesetak erotinih, nostalginih i refleksivno-pesimistinih pjesama i bili pod uticajem drugih pjesnika na koje su se ugledali u idejama, tonu i izrazu. (...) Njihovo kratkotrajno knjievno stvaranje nije im ni
dozvolilo da se razviju u mnogo jae i samostalnije pjesnike i da daju svoju
pravu mjeru.34
Dodajmo svemu ovome injenicu da je uticaj usmene osmerake pjesme i prijevodne ruske i engleske romantiarske literature na Ljubiino stvaralatvo nedvosmislen, a isto tako je vidljivo da je rano preminuli pjesnik
Ljubia tome svom nevelikome poetskom opusu i raznovrsnome poetskom
anru dao, ipak, svoj originalni oeajni i misaoni peat. Ispreplijeui usmenu naraciju estijem lirskim ugoajima sumornosti, pesimizma i svakodnevnoga sivila umirue prirode, Ljubia je ostavio crnogorskoj knjievnoj tradiciji nevelik poetski opus koji se ipak ne smije preputiti zaboravu.
Radomir Krivokapi-Orlinski
(18761938)
Nova generacija crnogorskijeh pisaca, roena u osmoj deceniji XIX vijeka (Radomir Krivokapi-Orlinski, Ljubomir Bulatovi-Ibrijski, Marko Vrbica, Dimitrije Jevtovi-Polimac) stasala je u knjievnome prostoru cetinjskijeh pjesnika i pripovjedaa na razmeu dvaju stoljea. I oni su bili, kao i njihovi savremenici, upueni i orijentisani ka emocionalnome romantinom svijetu i jaanju lirskijeh elemenata u stilskim i tematsko-motivskijem strukturama. Prodiranje lirskoga elementa u do tada epske knjievne vrste moe se
osobito uoiti kod Radomira Krivokapia-Orlinskog. On je oblikovao svoj
34
Savo Vukmanovi, isto, 333.
293
Milorad NIKEVI
poetski svijet ne samo po ugledu na klasicistiku poeziju srpskoga pjesnika

Vojislava Ilia i poeziju njegovijeh sljedbenika, ve i prema poetskijem modelima usmene epske poezije. Ispunjavao je brojne stranice ondanjijeh periodinih cetinjskijeh publikacija (Lua, Knjievni list, Glas Crnogorca, Cetinjski vjesnik, Lovenski odjek, Zetski glasnik), ali i drugijeh asopisa, kao
to su: Boka, Graanin, dubrovaki Sr, enski svijet, Slobodna misao itd.).
Njegovo pjesnitvo nije po opusu veliko. Napisao je ezdesetak lirskijeh pjesama i dva vea epska spjeva: Heroida (1910) i Slobodijada srpstva35 epski
spjev od 40 pjevanja i u 20.000 stihova. Krivokapievo je djelo sazdano na
granici romantike, ali i na onijem obrascima koje sm autor naziva tradicionalnom objektivnom lirikom i u metru klasicistike pjesme. Takve su njegove
tvorevine: rtve Amora, Safir i Zormena, Vestfalka Ofelija koje su
objavljene u Lui od 1898-1901. U tijem pjesmama novi stih prati klonue,
tugu, smrt i no, a njegova pjesma No proeta je i tonovima pesimizma36,
kao u stihovima:
U hladno tad naruje sa mrtvake postelje,
uzima ivot slabi i krilom tuli lu
Prestaje ivot tada i svaki svijet elja,
jer dveri groba vjenog otvara crni klju.
Razumije se da tenja prema lirskome nije mogla biti svuge podjednako ostvarena. To iz razloga to ona nije mogla nai svoje puno ostvarenje u
izmijenjenijem vremenskim, knjievnijem i poetskim ostvarenjima krajem
XIX i u osvitu prve decenije XX vijeka. Poezija nije mogla nai svoje puno
umjetniko ostvarenje u onijem knjievnostima (kakva je bila i crnogorska)
koje su bile jo uvijek podreene tradicionalnijem i nacionalnim utilitarnijem
zadacima. Potreba za epskim izrazom, i u svjetskoj i domaoj knjievnosti,
sa didaktiko-prosvjetiteljskim stavom, bila je jo uvijek u njima tako dominantna i jaka da nije dopustila snaniji razvitak lirskoga naela i hiperbolizaciju uvstvenosti.37 Sve to tako zorno ilustruju prigodne i patriotske pjesme
Radomira Krivokapia-Orlinskog koji u potonjoj deceniji XIX i u prvoj XX
vijeka uveliko oivljava guslarski deseterac i prozno osmerako stihovanje. I
sm Orlinski svoje stihove slae u desetercu, ponekad osmercu; pretae ih u
35
Djelo je izalo posthumno 1938. u biblioteci Djela i ljudi nikikoga knjievnika Marka Kavaje.
36
Radivoje ukovi, isto, 275.
37
Aleksandar Flaker, Prilog problemu romantizma, u: Aleksandar Flaker i
Zdenko kreb, Stilovi i razdoblja, Matica hrvatska, Zagreb, 1984, 204.
294
ode kralju i kraljevskom paru, pritom ne zaboravljajui istorijske dogaaje

(Kosovo, Grahovac).38
Njegova epska struktura sazdana u dvadeset i sedam pjevanja Heroide
nije nita drugo nego stihovana istorija Crne Gore za koju je pjesnik privezao zraak srpske slobode poslije Kosova.39 Ugledajui se na srpske pjesnike
epskijeh anrova: Vladislava Kaanskog (Grahov laz), Milisava Jevtia (Srbijanski venac) i Dragoljuba Filipovia (Kosovski bour), Orlinski je u irokoj panorami zbivanja i dogaaja opjevao crnogorsku istorijsku povjesnicu.
U tenji da epu dadne epsko-lirski karakter, pjesnik je plastino i psiholokonarativno karakterisao ne samo poznate istorijske linosti Baja Pivljanina,
Nikca od Rovina, Vuka Raslapevia, Petra II Petrovia Njegoa, ve i druge
crnogorske prvake, savremene protagoniste i junakinje. Iako je u svoje vrijeme ep plijenio panju knjievne kritike, proglaavajui ga djelom znaajnoga
knjievnog kvaliteta, najblii je istini estetski sud koji je dao u sintetikom
zakljuku Trifun uki, rekavi da je Orlinski imao pretenzija da u svojoj
epopeji mnogo obuhvati. Meutim, on je, mjesto epske karakteristike, dao
spjevu jednu naroitu lirsku obradu, gdje je glavna linost sam pisac.
Epski element se izgubio u frazeoloko-versifikatorskoj tehnici samoga pjesnika.40 U duhu, stihu, stilu i versifikaciji Heroide napisao je Orlinski i spjev Slobodijada srpstva koji se smatra estetski boljijem djelom od prvoga, poedujui sve mane i vrline prethodnoga spjeva. To je djelo bolje od prvoga zato to
ima vie plastike i misaonog uzleta (...), ali ono predstavlja i rjeu pojavu
knjievne volje i ambicije u pjesnikim stvaranjima i spisateljskoj istrajnosti.41
Ljubomir A. Bulatovi-Ibrijski
(18771942)
Uz Radomira Krivokapia Orlinskog pristao je Ljubomir A. Bulatovi-Ibrijski koji je dijelio sve pjesnike zanose cetinjske skupine pjesnika, iako
je svojijem porijeklom bio iz Andrijevice. Jo kao uenik Cetinjske gimnazije i kasnije Bogoslovsko-uiteljske kole u Prizrenu, Ljubomir Bulatovi je
krajem XIX i u osvitu XX vijeka marljivo saraivao u cetinjskoj i nikikoj
periodici (Lua, Nevesinje, Prosvjeta, Glas Crnogorca, Cetinjski vjesnik,
Lovenski odjek, Crnogorac, Slobodna misao, Zapisi, Zetski glasnik, Alma38
Duan Martinovi, Orlinski i Ibrijski, u: Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica,
2001, 366.
39
Petar M. Boovi, Radomir KrivokapiOrlinski, Antologija crnogorskih
pjesnika i pripovjedaa, tamparija Ujedinjenje, Podgorica, 1927, 95.
40
41
Isto, 336.
295
Milorad NIKEVI
nah ematizma Zetske banovine i sl.), ali i u drugijem listovima: somborskom

Golubu, Bosanskoj vili, enskom svijetu, Jugoslavenskoj poti. esto je svoje
vlastito graansko ime i prezime pretvarao u knjievni pseudonim Ibrijski,
po rjeici Ibriji iz svoga zaviaja - Rovaca. Pisao je od malena stihove jezikom svoga zaviaja, ali ih nije objavljivao ve ih je predao, kako je to sam
zabiljeio, ruskome kulturologu i sakupljau narodnoga blaga u Crnoj Gori,
Rusu Pavlu Apolonoviu Rovinskom koji ih je najvjerovatnije zagubio. Poznato je da je njegova prva pjesma Maj obznanjena u knjizi Na erne Hore (1892) ekoga etnomuzeologa Ludvika Kube.42 Ljubomir Bulatovi-Ibrijski je neveliki poetski stvaralac. Sainio je tridesetak lirskijeh pjesama, istorijski spjev Crnogorka, a daleko vie objavio je lanaka iz crnogorske istorije, geografije i teoloke esejistike.
Ibrijski nije ba dijelio sve poetske zanose svoje generacije, ne pridruujui se onima koji su svoj stih slijepo podreivali dnevnopolitikome utilitarizmu i naslanjanju na poeziju Nikole I Petrovia Njegoa. Sm je Ibrijski
zapisao da su sve njegove pjesme izliv njegove due i srca: Sve to je na mene uticalo, povoljno ili nepovoljno; sve to sam osjeao - iskazivao sam u
svojim pjesmama!.43 Ibrijskog su njegovi savremenici smatrali, kao i mi danas, jednijem od pravih talenata crnogorske knjievnosti, lirskijem pjesnikom
autentine i sasmosvojne inspiracije. Njegove pjesme dokazuju izvornost
njegovijeh poetskih nadahnua, ali ne i pjesnika vrhunskoga poetskog jezika.
Izraziti romantiar, zadojen usmenom lirikom, pjevao je Ibrijski i pod njezinijem poetskim uplivima. Uz to, uzimao je uea u tada aktuelnim literarnijem raspravama. U nekima od njih zauzimao je kritinije stavove, bez patetike i ushita, bez potcjenjivanja i degradiranja svojih protivnika.
Po uzoru na spjev Pjesnik i vila Nikole I Petrovia, Ibrijski je sazdao
istorijski ep Crnogorka (1907). U irokoj epskoj kompoziciji i fresci istorijskijeh zbivanja, od Balia i Crnojevia do potonjijeh Petrovia, pjesnik je
epskom naracijom sazdao jednu prozainu stihovanu priu. Ona je trebalo da
bude jedna vrsta nove Dike crnogorske u epskom prikazivanju, ali je njegova
Crnogorka ostala neugledna i nepoetska, knjievno slaba.44
42
Duan Martinovi, isto, 370.

Isto.
44
43
296
Tomo Oraovac (18531939)

edomir Pavi (18811914)
Marko Vrbica (?)
Dimitrije Jevtovi-Polimac (18761944)
Izrazite romantiarske figure bili su Tomo Oraovac, edomir Pavi,
Marko Vrbica i Dimitrije Jevtovi-Polimac. Svi oni imaju neto zajedniko:
svoj romantini zanos usmjeren prema domovini Crnoj Gori. Pjevali su rodoljubive pjesme, a manje su njegovali teme ljubavnijeh sadraja, poeziju koja
je u to vrijeme u evropskome romantizmu bila jedna od prvijeh i dominantnih pjesnikijeh motiva.
Tomo Oraovac je pjevao u epskome ruhu i anru alopojku Loven
planini i mistifikovanu poslanicu Marka Miljanova Jolu Piletiu.45
I edomira Pavia i Dimitrija Jevtovia-Polimca obradio je vrlo sintetino, zajedno s drugijem stvaraocima, Trifun uki locirajui ih na poetak
XX vijeka.46 Za Pavia tvrdi da je bio dobar versifikator, da su se u njegovoj
poeziji nali refleksi strane literature i da mu je izala knjiga poezije 1903.
godine koju je knjievna kritika oznaila kao uspjelu, a autora karakterie
kao pjesnika koji obeava. Svoje najinspirativnije trenutke Pavi je vezao za
burne emocije balkanskijeh ratova, pjevajui optimistino, progresivno s pjesnikijem porukama o ujedinjenju suednijeh naroda. I svojim poetskijem
djelom i ivotnijem opredjeljenjem on je potvrdio svoj umjetniki credo ne
doekavi da izda svoju drugu zbirku poezije koju je bio spremio.47
I Dimitrije Jevtovi Polimac je pjesnik ije djelo lociramo u vrijeme od
1915. pa do sredine XX vijeka. Njegove zbirke pjesama: Stari i novi dani,
Otadbina u ljubavi, Pomraenje sunca (1915) usmjerene su na lirske doivljaje. I on je pjesnik rodoljublja i ljubavi, ali mu u pjesnitvu obino nedostaje snaga jaeg izraza i vee knjievne uglaenosti48 obino onijeh poetskih elemenata koje su novo vrijeme i novi stvaraoci sve vie afirmisali oznaavajui poetski izraz stilske formacije moderne. U finalu svoga ivota, a
pod presijom krvavijeh ratnih zbivanja u Prvome svjetskom ratu, Polimac pie spjev Kroz pakao u slobodu (1940) koji predstavlja jednu vrstu ratne hronike u stihovima, sa izvjesnom toplinom doivljenoga ali sa dosta prigodnog
to umnogome kvari pjesniku neposrednost knjige.49
I na kraju da dodamo: vjerovatno s ovijem panoramskim pregledom
crnogorske poezije stvaraoci i njihova djela nijesu do kraja iscrpljeni. Novo
45
Radoslav Rotkovi, isto, 634.

Trifun uki, isto, 333-334.
47
Isto, 333.
48
Isto.
49
Isto, 334.
46
297
Milorad NIKEVI
vrijeme i nova istraivanja donijee nove poglede i nove sudove i o nepomenutijem autorima i njihovim djelima.
298
Literatura:
Banjevi, Branko. Jedan vid 'primijenjene' poezije, u: Nikola I
Petrovi: Rat crnogorski, NIP, Pobjeda, Titograd, 1975.
Banjevi, Branko. Pleme za oblakom, Grafiki zavod, Titograd,
1973.
Bosanska vila, IX/1894, br. 12.
Bosanska vila, IX/1894, br. 14-15.
Boovi, Petar M. Antologija crnogorskih pjesnika i pripovjedaa, tamparija Ujedinjenje, Podgorica, 1927.
Boovi, Petar M. Radomir KrivokapiOrlinski, Antologija
crnogorskih pjesnika i pripovjedaa, tamparija Ujedinjenje,
Podgorica, 1927.
Dan, br. 1-2, 1912.
uki, Trifun. Pregled knjievnog rada Crne Gore, Narodna
knjiga, Cetinje, 1951.
Flaker, Aleksandar. Prilog problemu romantizma, u: Flaker,
Aleksandar i kreb, Zdenko. - Stilovi i razdoblja, Matica hrvatska,
Zagreb, 1984.
Martinovi, dr Duan J. Radoje G. Roganovi Crnogorac, u:
Portreti IV, Centralna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 1991.
Martinovi, Duan J. Jovan Roganovi (18701920), u: Portreti II, Centralna biblioteka ure Crnojevi, Cetinje, 1987.
Martinovi, Duan. Orlinski i Ibrijski, u: Slobodan Kalezi,
Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001.
Miljani, Novak R. Novica Nikoli i njegovo stvaralatvo, u:
Slobodan Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV
(Realizam Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001.
Rotkovi, Radoslav. Pregled crnogorske literature od najstarijih
vremena do 1918, Stvaranje, br. 4, Titograd, 1979.
Stefanovi-Vilovski, Todor. - Stjepan Mitrov Ljubia utisci i uspomene, drugo izdanje, Kotor, 1908.
ukovi, Radivoje. Knjievna periodika u Crnoj Gori (1835
1914), NIO Univerzitetska rije, Titograd, 1986.
Vukmanovi, Savo. Nikola St. Ljubia, Boka, br. 10, HercegNovi, 1978.
Vukmanovi, Savo. Pjesnik Nikola St. Ljubia, u: Slobodan
Kalezi, Crnogorska knjievnost u knjievnoj kritici, IV (Realizam
Moderna), Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 2001.
Milorad NIKEVI
MONTENEGRIN POETRY AT THE END OF XIX
AND BEGINNING OF XX CENTURY
FOLLOWING THE WORK OF NIKOLA I PETROVI.
- FOLLOWERS AND EPIGONES In this paper, the term followers and epigones of Nikola I Petrovi
Njego refers to the extensive body of poetry created around and after
Nikolas period, i.e. from 80s and 90s of the nineteenth century, to the
Balkan Wars and the First World War. Overshadowed by work of Nikola I
Petrovi Njego, after whom few poetic authors emerged, they all followed
the poetic forms established by their biggest idol Nikola I, as well as by
popular Serbian poets of Romanticism, and especially by the affirmed
Slavistic poet Jovan Sundei. They followed their poetry to that extent that,
except for Marko Miljanov, no author emerged as an exquisite poetic
originality. This literature is characterized by a lack of poetic originality and
a surplus of energy and imitation. This type of poetry was dominant, and in
some poetic works pure didacticism and epic narration were also present.
Key words: history of literature, the Montenegrin literature,
Romanticism, lyrical poetry, epic poetry, drama in verse
299

UDK 821.133.1-992
Struni rad
Ivan BOKOVI (Split)

Filozofski fakultet Split
boskovic@ffst.hr
SLIKA CRNE GORE U PUTOPISU FERENCA FEJTA

(Prilog oblikovanju crnogorskog nacionalnog identiteta)
Kao dinamina kategorija, nacionalni se identitet konstituira na
razliite naine. Pri tome uz povijesne imbenike njegova oblikovanja sudjeluje i mnotvo suvremenih optereenja i primisli, stereotipa, pojedinanih i kolektivnih, drutvenih konstrukata i sl. Jedan od
naina konstituiranja nacionalnog identiteta svakako je i knjievnost. Kao nadasve znaajna odrednica nacionalne identifikacije, u
slojevitosti svoje slike knjievnost objedinjuje brojne prakse u kojima se nacionalni identitet, na razliitim razinama i pojavnostima,
iskazuje. Jedan od oblika toga iskazivanja svakako je i nain na koji
nas Drugi vide i doivljavaju. Kako Drugi moe pomoi u oblikovanju nacionalne samosvijesti, konkretno crnogorskoga nacionalnog identiteta, rad pokazuje interpretacijom putopisnih slika o Crnoj Gori maarskoga / francuskoga pisca Ferenca Fejta.
Kljune rijei: Crna Gora, putopis, stereotipi, Drugi
Danas se vrlo esto govori o identitetu. Pri tome se istie da su rijetki

fenomeni isprovocirali toliko nesuglasja kao to je to pitanje nacionalnog
identiteta1 i njegova odreenja. Literatura apostrofira2 da su tome razlozi vi1
Petar Koruni, Nacija i nacionalni identitet, Zgodovinski asopis 57, Ljubljana, 2003., str. 7.
2
Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988.; Charles Jelavich, Junoslavenski nacionalizmi, K, Zagreb, 1992.; Adam D. Smit, Nacionalni
identitet, XX vek, Beograd, 1998.; Benedict Anderson, Nacija, zamiljena zajednica,
K, Zagreb, 1990.; V. Biti, Doba svjedoenja, Tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj
prozi, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.; Vladimir Biti (ur.), Politika i etika pripovijedanja,
HSN, Zagreb, 2002.; Vladimir Biti Nenad Ivi (ur.), Prola sadanjost, Znakovi povijesti u Hrvatskoj, MD, Zagreb, 2004.; Manuel Castells, Mo identiteta, Golden Marketing, Zagreb, 2002.; arko Pai, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Zagreb,
2005.; Amartya Sen, Identitet i nasilje, Masmedia, Zagreb, 2007.; Identitet Istre, ishodita i perspektive (zbornik), Institut Ivo Pilar, Zagreb, 2006.; Ivan Rogi Nehajev, Tko je
301
Ivan BOKOVI
estruki, a uz povijesnu se dimenziju nerijetko navode i suvremena optereenja i primisli. Tim vie jer su i pojam nacionalne svijesti i nacija kao kolektivitet smatrani nepromjenjivom kategorijom. Takvom su miljenju zacijelo
umnogome pridonijeli i brojni stereotipi, kako kolektivni tako i pojedinani.
U razmatranje fenomena i tvorbe identiteta kao dinamine stalno nastajue kategorije,3 ne jednom i zasvagda definiranog stanja, pojave ili procesa i
vrijednosno zatvorenog sustava, zato se uvode i pojmovi interakcije te meuodnosa identiteta i okoline4 i slino. Dubravka Orai-Toli navodi sedam
strategija u tvorbi identiteta: imaginaciju, totalizaciju, naturalizaciju, generalizaciju, diskriminaciju, industrijalizaciju i dominaciju.5 Iz njezine knjige6 nama se posebno poticajnima ine dva temata: pitanje stereotipa i pitanje Drugoga. Prvo, jer se kroz stereotipe (drutvene konstrukte) potvruje da identitet u oima Drugih/Drugoga nije lien predrasuda, pa dekonstrukcija okamenjenih slika pomae u oblikovanju vlastitog nacionalnog identiteta, i drugo, jer se kroz pojam Drugoga, dakle kroz odnos izmeu nas i Drugih/Drugoga otkriva kako nas Drugi vide i doivljavaju. Jer, kako kae Orai-Toli,
identitet se ne moe konstituirati bez svoje razlike niti moe biti konaan,
tue je sjena koja u stopu prati vlastito, i obratno, vlastito se zrcali u tuem.7
Zanimljivih i poticajnih sugestija za razumijevanje navedene problematike
podastire i knjiga Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju.8
Budui da knjievnost, kao jedna od sadrajnih odrednica nacionalnog
identiteta, objedinjuje brojne prakse u kojima se na razliitim razinama i pojavnostima oblici nacionalnog identiteta iskazuju, poticajnost navedenih misli pokuat emo aktualizirati na primjeru dviju knjievnih slika maarskog/
/francuskog pisca Francoisa Fejta o Crnoj Gori u njegovu putopisu Sentimentalno putovanje.9
Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 1997. (posebno poglavlja: Obveze i uloge u drutvenom svemiru; Likovi zagrebakog identiteta na pragu tree modernizacije
ili likovi mjesta); Boris kvorc, Stereotipi, multikulturalizam, nacija, naracija, u: O
Slamnigu drugi. Filozofski fakultet Osijek, Osijek / Poznan, 2006., str. 95.
3
Jeffrey Bloechl, Identitet i razlika u, (http://apu.edu/CTRF/articles/1999_
articles/bloechl.html)
4
Petar Koruni, navedeno djelo.
5
Dubravka Orai-Toli, Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zagreb, 2006., str. 31.
6
Ista, navedeno djelo.
7
Ista, navedeno djelo (predgovor, str. 7.).
8
Usp. Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju. Priredili: Davor Duki,
Zrinka Blaevi, Lahorka Pleji Poje, Ivana Brkovi. Srednja Europa, Zagreb, 2009.
9
Ferenc Fejto, Sentimentalno putovanje, Dubrovnik University Press Durieux,
Zagreb, 2003.
302
Slika Crne Gore u putopisu Ferenca Fejta
1. Ferenc Fejt poznati je maarski povjesniar i jedan od cjenjenijih

europskih pisaca i intelektualaca. Autor je niza knjiga i eseja o istonoj i
srednjoj Europi10 meu kojima se izdvajaju Memoari: od Budimpete do Pariza preko Zagreba (1989.) te Sentimentalno putovanje. Potonji je putopis
objavljen 1935. godine u Maarskoj, a 1989. u Parizu (kamo se autor sklonio
nakon bijega 1938.), gdje je i nagraen prestinim Prix Europe. Zanimljiv jer
je njegov sadraj prepun dojmova vezanih uz nae ljude i krajeve, putopis je
sastavljen od dva dijela: prvi je vezan za Zagreb, a drugi za dubrovake, korulanske, splitske i crnogorske lokalitete i ambijente. Uz brojne obiteljske/
/rodbinske asocijacije za Zagreb, u kojemu je pokopana Fejtova majka,
gdje mu je nastanjena brojna rodbina i s kojim ga vezuju duboke i nikad prekinute niti zaviajnosti za knjievnost su vrlo znakovite refleksije o knjievnom ivotu i knjievnicima te susret s Krleom. Uvaavajui ga kao pisca
europskog formata, Fejt pie da je njihov susret protekao u nekoj udnoj
nelagodi, pa u nadmenosti Krleina nastupa otkriva nesigurnog ovjeka,
to argumentira (i) s nekoliko sugestivnih misli svojih sugovornika.
Za razumijevanje opisanog sadraja vrijedi spomenuti da Fejt posjeuje Zagreb 1934., u vrijeme kada grad njegova djetinjstva potresaju drutvene i
politike napetosti; vrijeme je to agresivne jugoslavenske politike koja na svaki nain, najvie represijom, nastoji zatomiti hrvatski nacionalni korak. Stoga
u slici marijabistrikog protenja on i ne vidi samo znakove vjere pobonoga
hrvatskoga puka, nego demonstracije u kojima je (zabranjena) zastava
simbol svih zabrana, svih slobodarskih tenja i svakoga nezadovoljstva. U
takvom politikom ozraju razumljiva mu je i zagrebaka politinost (na
ulici, u duanima, u stanovima, na trnici, kod doruka...) u kojoj vidi izraz
batinjene strastvenosti i otrine ratovanja oko javnopravnih pitanja, pa
zbog tih (politikih) osjeaja Hrvate i naziva Ircima srednje Europe.
S teretom zagrebakih sentimenata, ostanemo li dosljedni sadrajima
knjige, Fejt odlazi u Rijeku, grad na proputovanju, odakle, brodom, pohodi Dubrovnik. Za razliku od brojnih doljaka i poklonika dubrovakih delizia
mundi, Fejt ne pokazuje osobit interes za njegove starine. Vie ga zanima
stvarni ivot pa opisuje ljude, kue, hranu, posjeuje crkve i zidine, gdje mu
se javljaju duhovna obasjanja pa svoj doivljaj Grada izraava ekstatinom
gestom: Svijete, kako su privlani tvoji Dubrovnici! Knjiga pokazuje da e
Dubrovnik potaknuti i piev ispit savjesti u kojem e ispovjediti tko je i to
je, osloboditi ga nekih uvjerenja, zabluda i predrasuda, izgraditi nova ivotna
uporita i stavove. Fejt se uspinje na Lovrijenac, obilazi Gru i Lapad, kupa
se u bistrom moru, drui u kavanama s ljudima, koketira, priziva dubrovaku
prolost, odlazi u goste slikaru Dobroviu. U prizivima dubrovake prolosti
10
vidi: hu.wikipedia.org/.../ Fejt_Ferenc / Francois Fejto.
303
Ivan BOKOVI
njegovom reenicom odjekuju vojnovievske sutonske nostalgije (...tiho propadaju, nazaduju, no okrueni batinjenom starinom i uspomenama ipak vrlo
ponosno vegetiraju u svojim sobama bez zraka, silno pretrpanim zastarjelom
kramom...), ali i progovara silna ljubav za ivotom koju je mogue (na)hraniti ugodama i poudama nepca, opipa i oiju.
Iz Dubrovnika, koji u knjizi funkcionira kao mjesto sabiranja dojmova
i trijenjenja onotoloka metafora,11 Fejt pohodi i bokokotorski zaljev i
Cetinje, a potom posjeuje Korulu i Split, gdje ee ruevnom palaom rimskoga cara, promatra Grgura Ninskog, i kupa se u bistrom moru ija ljepota
batiniku europske duhovnosti izmamljuje priznanje da nije glupost posjetiti
more, ve ga napustiti!
U ovom radu posebno nas zanimaju slike i dojmovi s Fejtova posjeta
Crnoj Gori i njihova (mogua) uloga u konstituiranju crnogorskog nacionalnog identiteta.
2. U Crnu Goru, da podsjetimo, Fejt polazi iz Dubrovnika.12 Iz putopisnih zapisa otkrivamo da u nju plovi brodom sa skupinom bekih maturantica
u pratnji dviju profesorica i jo u Beu angairanoga turistikog vodia. Prohladno vrijeme i pogled na visoke planine, izmeu kojih mjestimice zabljesnu
svjetla tamonjih sela, Fejtovu plovidbu u kotorski zaljev, ne skriva, obavija
brojnim slutnjama. Iz reenica kojima izraava svoje dojmove saznajemo da
vrijeme krati razgovorom s jednom sugovornicom koja mu se tui kako zbog
svojega provincijalnog porijekla nikada nije prihvaena u bekoj sredini te da
je zbog toga esto bila podcjenjivana. Poznavatelji prilika u bekoj carevini
lako u navedenim rijeima mogu prepoznati jedan od stereotipa nadmenog
bekog odnosa prema provinciji, to je vidljivo i u putopisnim sliicama Hermanna Bahra13 te brojim drugima14 koje je batinik mita ausburgica i srednje Europe, kakav je Fejt, zacijelo poznavao. S takvim osjeanjima Fejt
uplovljava u Herceg Novi. Njegovu otvorenu oku pri uplovljavanju ne promie uzbueno mahanje ljudi koji ekaju brod, meu kojima mu se posebno u
sjeanje urezalo lice jednog kotorskog gostioniara koji je ve u luci nudio
svoje sobe. Fejt s nevjericom biljei kako domai gostioniar ponudu bekoga turistikoga vodia nije smatrao dostojnom odgovora, u emu vidi ne11
Prema M. Biti, Poetika uma, opisivanje, propitivanje i spaavanje znaenja,
Hrvatska sveuilina naklada/Izdavaki centar Rijeka, Zagreb, 2008., str. 102.
12
Osim kao referentna toka putovanja u Cetinje, vrijedi spomenuti da je Dubrovnik u vremenu Fejtova putovanja administrativno bio u sastavu Zetske banovine s
Cetinjem kao sredinjicom!
13
Hermann Bahr, Dalmatinsko putovanje, GZH, Zagreb, 1991.
14
Usp. Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemakim putopisima,
NZMH, Zagreb, 1991.
304
vjerojatnu neposlovnost, ali i izraz neega aristokratskoga. Zbog takvoga odnosa, nastavlja Fejt, putnici s broda odlaze u drugi hotel, gdje ne proputa
takoer istaknuti dugo ekaju da ih podvori debela vlasnica. Takav zacijelo neoekivan doek izmamio je odgovor (o)bijesnih bekih maturantica, koje
su i hotel i njegove hotelijere poslale k vragu, to ih je nagnalo da se s mjesta
vrate na brod i spavajui u brodskim kabinama povrate u Dubrovnik.
Za razliku od svojih bekih suputnica, Fejt se nije vratio nego je ostao
s iznenaenom gostioniarkom. Pratei pozorno njezine reakcije, navodi kako ona jo dugo vremena nije mogla shvatiti da joj je izmakla prilika za dobru zaradu. S takvim doivljajem, nakon to je dogovorio sobu, putopisac odlazi na poinak. Meutim, unato umoru koji ga je bio obuzeo ne uspijeva
zaspati, a razlog je galama koja je odnekud dopirala do njegove sobe. Vjerojatno na to nenaviknut, Fejt biljei da su ga se zbog toga domai ljudi dojmili kao buan narod, a ulice su im uske: u kui preko puta neko je drutvo
kartalo dugo u no i mogao sam uti lupu svake pojedine karte o stol, kucanje
vinskih aa i svaku rije teoretskih rasprava koje su sve vrijeme tekle. Negdje
pred jutro, kratko nakon to sam napokon usnuo, prenulo me strahovito vikanje; skoio sam iz kreveta i pogledao kroz prozor valjda se kolju? i ugledao dvojicu mukaraca u crnogorskoj nonji, u sivim dokoljenkama i s crnom
kapicom na glavi kako se uz irok i spokojan osmijeh pozdravljaju u prolazu.
Tu postoji valjda narodno vjerovanje kako su svi ljudi gluhi (str. 233).
Nije, meutim, samo bunost domaega stanovnitva privukla Fejta.
Kao ovjek osjetljiv na brojne senzacije i sadraje, njegovu pozornost privukli su i ljudi sa svojim pitoresknim nonjama, ali i gradska arhitektura, o emu rjeito svjedoi nadasve literarno uspjela veduta: Ako posjeduje i mrvicu
sposobnosti za apstraktno, mate i nagnua za blaziranost, naposljetku otkrije tajnu spravljanja mjeavine dalmatinskih gradova. Jake, viestoljetne zidine, popne se na njih i gle, pred tobom se otvara izloba slika: tamo je
trnica, no ovaj put mukarci imaju crne kapice, plave hlae, sive arape i
prilino su stasiti, a ene su pod crnim rupcima (crnogorski seljaci); ispred
tebe je morska uvala s brodicama koje se spokojno odmaraju, iza tebe su brda (tu su via no inae), drvee u plavome, bijelom ili crvenom cvatu, jedra,
kule... (str. 233) te, nadasve i posebno, doivljaj katedrale:
U sedamstogodinjoj Katedrali lei jedan biskup na svojem sarkofagu,
no ne udobno, na leima, kako se to inae radi, ve okrenut na stranu, kako
bi ga se bolje vidjelo. Crkvenjak mi se pridruuje, nada se napojnici. Ponosno pokazuje blago sakristije est stotina kilograma srebra! Do esterokutnoga relikvijarija vode stube obrubljene dvometarskim kandelabrima i kopljima barjaka, iza reetaka se vidi mramorni sarkofag zatitnika grada svetoga Tripuna i bezbroj gipsanih ruku i nogu, odbaenih tapova, znakovi njegovih svetih, ljekovitih moi (str. 234).
305
Ivan BOKOVI
Istina, Fejtovu znatielju nije zadovoljilo samo razgledavanje katedrale nego je, i dalje, lutao ulicama poploanim kamenom; zavirio je potom u jednu crkvicu, a onda sjeo na klupu da se odmori, gdje mu je za oi zapeo fragment latinskog napisa koji govori o estitom i plemenitom Ascaniusu Soriusu podleglom od rana zadobivenih u neravnopravnom okraju s
turskom silom, ijim sadrajem obogauje svoju nadasve privlanu putopisnu naraciju.
3. Druga slika Fejtova putopisa vezana je za Cetinje. Fejt ne skriva
da putovanje u crnogorsku prijestolnicu, u pretrpanome autobusu, nije bilo
nimalo dosadno. tovie, dobro ga je prodrmalo i poesto ostavljalo bez daha. Autobus kojim je putovao, naime, kretao se brojnim opasnim zavojima i
serpentinama vrtoglavom brzinom i s estim koenjima, pa nije udno da
ga se dojmilo kao uzbudljiva, opasna jurnjava u kojoj je primjetni strah nadomjetalo neskriveno oduevljenje zaprepaujue predivnim krajolikom
s Lovenom kao najviom tokom: Vidimo prijeeni put i sve njegove otre
zavoje koji se poput goleme zmijurine vijugavo strmoglavljuju u dubinu, vidimo i udesno oble obrise zaljeva, a na obzorju iza duge uvale beskrajno more (str. 236). Sve vieno, koje naziva udesnim, u njemu izmamljuje oduevljeni usklik velianstveno! Meutim, dojam viene krasote, zapisuje Fejt, nije trajao dugo jer su mu se pred oima ubrzo ukazale groteskne stjenovite gomile, grmovite doline i ovji panjaci. Srednjoeuropski intelektualac
u njima oditava krajolik po mjeri ovjeka, u kojem ga je posebno privukla
slika crnokose ljepotice u ijim oima prepoznaje neto od strastvene sumornosti crnih stijena. Navedenim rijeima Fejt kao da potvruje da pripovijedanje/putopisanje i nije drugo do li pripovijedanje prostora15 u kojem slike i njemu priroene figure oblikuju taj (geografski) prostor i jedino ga je time mogue identificirati. Slika ljepotice i slika prostora, naime, Fejtu su neodvojivi jedno od drugoga i imaju znaenje djelia sloenoga i kompleksnoga mozaika u kojem geografija odreuje identitet ljudi, njihov karakter i
mentalitet. Sm pak navodi kako svjetonazor nije samo stvar ukusa, drutvenog poloaja, kakvoe odgoja, ve i pitanje temperamenta, ime se moe objasniti djeli kolorita njegovih doivljajnih slika.
U takvom raspoloenju i s takvim osjeajima Fejt dolazi u Cetinje.
Svoj susret s crnogorskom prijestolnicom, odreditem svojega putovanja,
izraava rijeima koje vrijedi podrobnije citirati:
15
Michael de Certeau, Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2002., str.

182. i dalje.
306
Cetinje, prijestolnica Crne Gore zapravo je selo, ili recimo to

uljudnije: gradi s nekoliko katnica. Gorostasni Crnogorac irokih
ramena, obuen u pitoresknu plemensku sveanu odoru s dva zataknuta pitolja o pojasu nudi nam se za vodia. Razumije i maarski,
profesionalni je turistiki vodi, radi po unaprijed utvrenoj tarifi.
Neko, dok je jo bio momak, sluio je u Koloszvaru (danas Cluju)
pa zato govori i maarski. Odvodi me u Manastir svetoga Petra;
provincijsko je to monako konaite okreeno u bijelo, kraljevi i
vladike snuju u njemu svoj mrtvaki san. Pred jednom bezvrijednom slikom sveca gori votana svijea.
Kraljevska je palaa silno nalik kurijama iz unutranjosti. Nikada jo ne vidjeh takvu kraljevsku palau! Tako ljupku, dirljivu, djetinjastu! Postajem sentimentalan. Zidovi su prepuni Nikolinih portreta, fotografija, slika u ulju koje su stvarali seoski fotografi ili provincijski slikari u usponu. Nikola u njima stoji u punome kraljevskom sjaju, u zlatu, srebru, tuno razmetljiva pogleda. A tamo gdje
je jo ostalo nepopunjena prostora vise slike otmjenih roaka i kolega. Tu je i ruski car u nekoliko primjeraka i u raznim veliinama,
eto, tu su uokvireni i Wilhelm II., Umberto, Franjo Josip i George
V. A tako i graani slau svoje obiteljske slike po zidovima i komodama. Na poasnome su mjestu vaze, mikadovi darovi, indijski rezbareni stolci, zdesna je portret vladike Njegoa, prvoga crnogorskoga pjesnika; sve je tu udesna, posve originalna mjeavina kraljevske raskoi i seljakoga ukusa. Ima tu i sedla, krzna polarnoga medvjeda, primitivnih razglednica koje nalikuju fotografijama, uljenih
slika s vojnih vjebi to nalikuju ratnim vedutama, otetih barjaka
kao ratni plijen iz turskih vremena...
Spavaa soba njihovih velianstava pokazuje mi uurbani vodi ravnoduna lica kojemu me je ustupio onaj Crnogorac tu je
golema postelja, krevet u svili u kojemu je Aleksandar posljednji
put proveo u domovini prije nego to se otputio za Marseille. Plave
sobe, purpurne sobe, sive sobe, oruja i odore. U jednoj je staklenoj
vitrini na lutki sastavljena i izloena kraljeva sveana odora. Ve
vidim Nikolu kako s rukom iza lea, zadovoljno i oholo puei lulu
ee iz sobe u sobu, zaustavljajui se tu i tamo kako bi razgledao
svoje roake ili kolege, primjerice uru V., svojega engleskoga kolegu. (str. 236238)
Nakon to je razgledao kraljevu sobu i sjeo na njegovu stolicu, to mu

je u sjeanje prizvalo slike vlastitoga djetinjstva, Fejtovo putovanje u Crnu
Goru zavrava i on se, s bogatom pregrti dojmova, vraa u Dubrovnik,
odakle se i bio uputio Crnoj Gori u pohode.
307
Ivan BOKOVI
4. Ove dvije slike Fejtova putovanja, drim, crnogorskom itatelju

mogu biti (i jesu) dvojako zanimljive. S jedne strane one su uistinu zanimljiv
dojmovnik europskoga intelektualca o njemu do tada nepoznatu svijetu i kao
takve prilog znaajnoj putopisnoj lektiri o Crnoj Gori, a s druge strane, drimo ih poticajnima za razumijevanje crnogorskog nacionalnog identiteta iz
perspektive Drugoga i potiu na njegovo preosmiljanje.
4.1. Kada je pak rije o Fejtovu putopisu,16 anrovsko odreenje putopisa ne moe obuhvatiti sve slojeve i sadraje knjige. Poticajne i sugestivne, vanjske senzacije i pitoreskne ponude prirodnog krajolika povod su pievim dubokim intelektualnim i meditativnim introspekcijama i zalog prii o ivotu jednoga svijeta i prostora. Krijepei misao da je put oko svijeta
najkrai put do sebe, Fejtova knjiga naime pokazuje kako putovanjem ovjek upoznaje nesvakidanje bogatstvo ivota. To upoznavanje s vremenom
pak dovodi do nestajanja vrstih stavova i neupitnih istina, iskljuivosti, povijesni i drutveni konstrukti ustupaju mjesto drugaijem pogledu pa ubrzo
nestaje i one nadmenosti, tako karakteristine za brojne putopisce koji su
prolazili ovim prostorima. Osim po tome, jo vie se ini poticajnijim znaenje dviju putopisnih slika o crnogorskom prostoru za oblikovanje crnogorskog identiteta. Naime, kao i mnogi europski intelektualci, ali i knjievnici i
putopisci koji su prolazili i ostavljali svoje dojmove o crnogorskom prostoru,
ni Fejt nije lien povijesnih naplavina ni u svojem doivljaju ljudi niti u opisu prostora. Ve u prvom susretu s Crnom Gorom Fejta iznenauje neposlovnost i neprijaznost ovdanjih ljudi. On se ne moe nauditi debeloj konobarici koja olako isputa priliku za dobru zaradu, a ne manje ga iznenauje i da ljudi koji se bave turizmom ne poznaju strane jezike. Njegovo europsko oko i uho, naviklo da se gostu na svaki nain izie u susret, posebno je
zasmetala bunost i galama lokalnog stanovnitva koja mu je prijeila da zaspi, a stereotipnih slika nije lien ni piev doivljaj krajolika. U poetku doivljen kao gotovo neprijateljski, krajolik kojim prolazi ubrzo mu se poinje
nuditi zanimljivim i privlanim svojom u njemu sadranom ljudskom mjerom. Vrijedi navesti kako sline stereotipe i atribucije, poglavito o ljudima,
njihovim obiajima, navikama i mentalitetu, sadre i brojni drugi putopisi iji
je sadraj vezan za putovanja u koja je ukljuena i Crna Gora, napose ako je
putovanje poduzimano morskim / brodskim putem. Pederin, kojemu dugujemo obilje korisnih podataka o putopisnoj knjievnosti, navodi kako je puto-
16
Miljenko Foreti u pogovoru navodi kako Fejtov putopis pripada tipologiji

personalnih zapisa meditativne i literarne naravi sa smislom za razliite sastavnice ivota
(ljudi, ene, hrana, svratita, krajolik). Usp. pogovor u knjizi, str. 258.
308
vanje u Crnu Goru esto bilo poduzimano u sklopu brodskih putovanja.17 I

mnoge druge Fejtove slike i reminiscencije obiluju stereotipima i (povijesno) okamenjenim predodbama. Tako se Fejtu, iz perspektive europskoga
intelektualca, crnogorska prijestolnica u prvi mah uinila selom, no ubrzo je
europsku nadmenost zamijenila uljudnost te u njoj prepoznaje mali gradi.
Slinog je karaktera, ali s fortisovskim predznakom, i slika gorostasnog
Crnogorca irokih ramena obuena u pitoresknu plemensku sveanu odoru, ali ne manje i kraljevska palaa. S atribucijama ljupke, dirljive, djetinjaste, svojom veliinom palaa mu se vie nudila za usporedbu s kurijama
u unutranjosti, kakve je zacijelo viao i poznavao, nego s palaama europskih velikaa ili odlinika. Fejt stoga ne skriva iznenaenje i uenje kako
takvu nikada nije vidio. U unutranjosti kraljevske palae, nadalje, Fejt
zamjeuje brojne slike po zidovima kojima atribuira umjetniku bezvrijednost, a takva je, po njemu, i estetska teina ostalih slika i predmeta kojima
je ukraena. U njima on ne vidi estetski izraz nego tek radove seoskih fotografa i provincijskih slikara, pa je posve razumljivo da ih i ne usporeuje
s njemu poznatim, europskim palaama ili kraljevskim dvorovima. Iz istog je
ozraja i Fejtova konstatacija da je na djelu originalna mjeavina kraljevske raskoi i seljakoga ukusa". Premda je posrijedi misao koja uistinu moe
zasmetati ovjeka koji navedeni prostor dri neodvojivim i sastavnim dijelom svoje nacionalne identifikacije, Fejtove slike ne treba itati do li kao
osobni doivljaj sa svim njemu pridruenim mislima. On je marni biljenik
dojmova koji nisu lieni povijesnih predrasuda i konstrukata o prostoru koji
obilazi i koji prvi put razgleda. Njegov pogled stoga i ne see dalje od pojavnoga, premda ga jedna aktualna reminiscencija, ona o Aleksandrovoj smrti,
otkriva poznavateljem povijesnih prilika i sl. Zato u putopisu i ne treba traiti
odgovore na dublja pitanja koje njegove slike impliciraju i potiu.
Bez obzira na stereotipe ugraene u narativnu privlanost njegovih slika, one su, nema sumnje, vrijedno iskustvo za oblikovanje crnogorskog nacionalnog identiteta. Premda njihov sadraj moda i moe zasmetati crnogorskog ovjeka, Drugi, dakle Fejt, kroz njih podastire razloge za crnogorsko
samorazumijevanje. Naime, slika koju Fejt podastire o Crnoj Gori i Crnogorcima itekako se znakovito upisuje u sliku njihova identiteta, ba kako to
uvjerava Feher, apostrofirajui da se kulturni stereotipi ponaaju kao neka
vrsta tueg iskustva, koje je uvijek od interesa i znaenja pri razumijevanju
sebe i svoga. Naime, ono to jesmo konstituira se tek u iskuavanju i ograniavanju od onoga to sami nismo u omeivanju od drugih, stranih. Iskustvo
drugog i stranog po tome je primarni i istinski medij tvorbe identiteta, i to u
17
Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemakim putopisima, NZMH,

Zagreb, 1991., str. 15.
309
Ivan BOKOVI
tolikoj mjeri da moemo tvrditi: iskustvo tuega iskazuje se upravo kao izvor
identiteta. Bez iskustva onoga to nismo nikada ne moemo iskusiti ono to
jesmo; (...) nema tvorbe identiteta bez iskustva tuega.18
Upravo zato na ove dvije Fejtove slike o Crnoj Gori valja gledati kao
na prilog definiranju crnogorskog nacionalnog identiteta. Knjievnost koju o
njima, Crnogorcima, pie Drugi, konkretno Fejt, ima snagu znakovite i poticajne injenice u (samo)razumijevanju i prepoznavanju prostora i ljudi. Bez
obzira na to koliko su te slike bremenite stereotipnim i nekritikim povijesnim nanosima i nerazumijevanjima, one su itekako produktivne za razumijevanje vlastitosti i svojega identiteta u kojemu Drugome i drugaijemu,
poglavito njegovoj knjievnosti kao pripovijedanju prostora,19 koliko god se
to i ne svialo, pripada znaajno mjesto i uloga.
Zato ih i podastiremo crnogorskom itatelju.
Literatura:
Anderson, Benedict, Nacija, zamiljena zajednica, K, Zagreb,
1990.
Bahr, Hermann, Dalmatinsko putovanje, GZH, Zagreb, 1991.
Banac, Ivo, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988.
Biti, M., Poetika uma, opisivanje, propitivanje i spaavanje znaenja, Hrvatska sveuilina naklada/Izdavaki centar Rijeka, Zagreb, 2008.
Biti, V., Doba svjedoenja, Tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
Biti, Vladimir Ivi, Nenad (ur.), Prola sadanjost, Znakovi povijesti u Hrvatskoj, MD, Zagreb, 2004.
Biti, Vladimir (ur.), Politika i etika pripovijedanja, HSN, Zagreb,
2002.
Castells, Manuel, Mo identiteta, Golden Marketing, Zagreb, 2002.
De Certeau, Michael. Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2002.
Fehr, Istvn M. Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost. Predrasude kao uvjeti razumijevanja, u: Kulturni stereotipi:
koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima, FF press,
Zagreb, 2006.
Ferenc Fejto, Sentimentalno putovanje, Dubrovnik University Press
Durieux, Zagreb, 2003.
18
Prema: Istvn M. Fehr, Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost.

Predrasude kao uvjeti razumijevanja, u: Kulturni stereotipi, str. 60.
19
Michael de Certeau, Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2002., str. 182.
310
hu.wikipedia.org/.../ Fejt_Ferenc / Francois Fejto

Identitet Istre, ishodita i perspektive (zbornik), Institut Ivo Pilar,
Zagreb, 2006.
Jelavich, Charles, Junoslavenski nacionalizmi, K, Zagreb, 1992.
Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju. Priredili: Davor
Duki, Zrinka Blaevi, Lahorka Pleji Poje, Ivana Brkovi. Srednja Europa, Zagreb, 2009.
Koruni, Petar, Nacija i nacionalni identitet, Zgodovinski asopis
57, Ljubljana, 2003.
Orai-Toli, Dubravka, Kulturni stereotipi: koncepti identiteta u
srednjoeuropskim knjievnostima, FF press, Zagreb, 2006.
Pai, arko, Politika identiteta, Kultura kao nova ideologija, Zagreb, 2005.
Pederin, Ivan, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemakim putopisima, NZMH, Zagreb, 1991.
Rogi Nehajev, Ivan, Tko je Zagreb, Hrvatska sveuilina naklada,
Zagreb, 1997.
Sen, Amartya, Identitet i nasilje, Masmedia, Zagreb, 2007.
Smit, Adam D., Nacionalni identitet, XX vek, Beograd, 1998.
kvorc, Boris, Stereotipi, multikulturalizam, nacija, naracija, u: O
Slamnigu drugi. Filozofski fakultet Osijek, Osijek / Poznan, 2006.
Ivan BOKOVI
VIEW OF MONTENEGRO IN A TRAVELOGUE
BY FERENC FEJT
(Contribution to Shaping of Montenegrin National Identity)
As a dynamic category, a national identity is constituted in different
ways. Thus, in addition to historical factors, an identity is also shaped by
many contemporary thoughts, stereotypes, individual and collective social
views, etc. One way of constituting a national identity is certainly the
literature. Through its numerous layers, literature displays and expresses the
national identity. A form of this expression is certainly the way Others see
us. By interpreting the images and views of Montenegro from the Travelogue
by Hungarian/French writer Ferenc Fejt, the paper shows how Others can
contribute to shaping of a national self-consciousness, in this case,
Montenegrin national identity.
Key words: Montenegro, travelogue, stereotypes, Others
311

UDK 821.131.1-995(=163.42)
Izvorni nauni rad
Nino RASPUDI (Zagreb)

Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu
nraspudi@ffzg.hr
MOTIV HRVATSKE OKRUTNOSTI U TALIJANSKOJ

KNJIEVNOSTI: NASTANAK I FUNKCIJE
Motiv hrvatske/slavenske/balkanske okrutnosti vana je sastavnica jadranskog orijentalizma, dominantne tradicije u talijanskim
knjievnim prikazima istone jadranske obale, koja se apriori promatra kao civilizacijski nie podruje. Nastanak opeg mjesta o
okrutnim Hrvatima vee se uz hrvatske vojnike na tlu Italije, od
plaenika koje biljee renesansni pisci do hrvatskih trupa u austrijskoj slubi u 19. stoljeu. No ve od venecijanskog prosvjetiteljstva
okrutnost kao vana sastavnica konstruiranog barbarstva istone
obale, slui i kao opravdanje za kolonizatorsku civilizirajuu misiju. Dodatno e osnaiti za vrijeme Drugog svjetskog rata, izmeu
ostalog i kao kontrapunkt za autostereotip o dobrom talijanskom
vojniku. Isti motiv e se prebacivati i na prikaze ratova devedesetih
godina 20. stoljea, pri emu esto svjedoimo nerazluivanju fikcije i injenica, to je tipino za orijentalistiki diskurs, koji Istok
promatra kao neto nepovijesno, okamenjeno, davno opisano i lako
spoznatljivo.
Kljune rijei: talijanska knjievnost, Hrvati, okrutnost, Balkan, orijentalizam
Uvod
Motiv hrvatske/slavenske/balkanske okrutnosti vana je sastavnica orijentalistike tradicije1 koju u talijanskim knjievnim prikazima istone jadranske obale neprekinuto moemo pratiti od Alberta Fortisa i njegovog Puta
po Dalmaciji (1774)2 pa sve do danas. Unutar te, u talijanskoj knjievnosti
1
v. Nino Raspudi, Jadranski (polu)orijentalizam: Prikazi Hrvata u talijanskoj
knjievnost, Naklada Juri, Zagreb, 2010.
2
Fortis, Alberto: Viaggio in Dalmazia, reprint, Verlag Ottto Sagner/Izdavako
preduzee Veselin Maslea, Mnchen/Sarajevo, 1974. (I. izd. Venecija 1774.); hrv.
313
Nino RASPUDI
dominantne tradicije pisanja o istonim susjedima, druga obala Jadrana

apriori se promatra kao civilizacijski nie podruje, koje se kao kontrapunkt
prosvijeenom zapadnom subjektu uglavnom prikazuje kao mrano, zaostalo, iracionalno, tjelesno, strastveno, djetinjasto i nadasve okrutno.
Edward Said, zaetnik postkolonijalne teorije,3 protumaio je stav Zapada prema Istoku kao lacanovsku opsesiju drugim, u ijoj slici se eli vidjeti
obrnuta slika sebe. Orijent se Zapadu javlja kao neka vrsta vlastite mrane,
strane, drugoga Ja, potisnutog od strane prosvjetiteljskog razuma. Time
Orijent postaje neka vrsta projekcije onih aspekata vlastite osobnosti koje Zapadnjaci sebi ne ele priznati, kao to su okrutnost, senzualnost, dekadencija,
lijenost itd.4
Bugarska teoretiarka Marija Todorova uvodi pojam balkanizam za
opisivanje specifinog unutareuropskog orijentalizma, u kojem se jedan dio
kontinenta promatra kao civilizacijski Drugi. Todorova pie kako je poetkom 20. stoljea Europa svom repertoaru pogrdnih rijei dodala novi pojam.
Balkan, u to vrijeme, pored zemljopisnog, zadobiva i snano, izrazito negativno metaforiko znaenje. Uz pojam balkanizacije, koji oznaava usitnjavanje velikih i snanih politikih jedinica, Balkan postaje sinonim za
povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i barbarskom. Korijene balkanizma Todorova trai u uznemirenosti civiliziranog svijeta zbog Balkana u vrijeme balkanskih ratova (1912-13) i Prvoga svjetskog rata, kada se ta
uznemirenost kristalizira u poseban diskurs.5
Todorova navodi kako, za razliku od Saidovog Orijenta, Balkan ima
nedvosmisleno muki, ak i macho imid u veini opisa klasian balkanski
mukarac je neciviliziran, primitivan, grub, okrutan i bez izuzetka razbaruene kose.6 Unato nastojanju da balkanizam odvoji od opeg orijentalizma,
Todorova priznaje kako se pojam balkanskog donekle podudara s pojmom
orijentalnog, uz dodatne odlike okrutnosti, neotesanosti, nestabilnosti i nepredvidivosti.7 Slika Hrvata u talijanskoj knjievnosti 20. stoljea golemim
prijevod: Fortis, Alberto: Put po Dalmaciji, prev. s tal. Mate Maras, prev. s lat. Darko
Novakovi, Marjan tisak, Split, 2004.
3
V. temeljno djelo postkolonijalne teorije: Said, Edward W.: Orientalism:
western conceptions of the Orient, Penguin Books, London, 1995. (I. izd. 1978.), hrv.
izdanje: Said, Edward W.: Orijentalizam, prev. Biljana Romi, Konzor, Zagreb, 1999.
4
Edward Said, Kultura i imperijalizam, prev. Vesna Bogojevi, Beogradski krug,
Beograd, 2002., str. 50.
5
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, prev. s engleskog D. Starevi i A. Bajazetov-Vuen, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999., str. 42.
6
Ibidem, str. 34.
7
Ibidem, str. 209.
314
Motiv hrvatske okrutnosti u talijanskoj knjievnosti: nastanak i funkcije
dijelom se poklapa s opom slikom Balkana, unutar koje dominira okrutnost

kao osnovna karakteristika.
Unutar te okvirne slike europskog jugoistoka, kod velikog broja talijanskih autora nalazimo i na tzv. stupnjevanje orijentalizma. Ve u dva vana
djela 18. stoljea Putu po Dalmaciji Alberta Fortisa i Uzaludnim uspomenama (Memorie inutili, 1797) Carla Gozzija nalazimo eksplicitno to stupnjevanje to se ide junije i istonije, tj. dalje od imperijalnog sredita, stupanj
civilizacije je nii. Kod oba ta autora dijagram stupnja civilizacije u Dalmaciji slijedi pravilo obrnute proporcije u odnosu na udaljenost od sredita venecijanske uprave u Zadru.8 Gozzi pie kako je u vie dalmatinskih gradova vidio obrazovane i dobronamjerne osobe, no u podrujima udaljenijima od sjedita generalnog providura, nalazi sirove i barbarske obiaje, a prema Crnoj
Gori narodi su jo barbarskiji. Istie da se tamo s prijezirom gleda na obitelji iji su lanovi umrli u miru, na vlastitom krevetu.9 Jednako kao Fortis govori i o obiaju krvne osvete, koji je sve nesmiljeniji to se ide dalje od venecijanskog sredita. Pri tome ne govori nita konkretno o npr. obiajima Crnogoraca, nego ostavlja itateljskoj mati da ih zamisli nakon to navede da je
meu Morlacima, za koje napominje da su blai od Crnogoraca, vidio kako
se ena od pedesetak godina baca pred noge generalnog providura i vadi iz
depa osuenu lubanju svoje majke, ubijene prije vie od trideset godina i
plaui ga moli da okrutnije kazni njezine ubojice.10 Kao to je Fortis pisao o
Morlakinjama, tako i Gozzi navodi o Crnogorkama kako mau kosu maslom,
te da su prave robinje mukaraca: Kleknu i poljube im ruku svaki put kada
ih sretnu, pa ipak pokazuju zadovoljstvo svojim stanjem. Bilo bi neophodno
da nekoliko Crnogoraca doe da donekle ublae na obiaj, koji je malo previe razliit.11 Istu nostalgiju za izgubljenim patrijarhalnim obiajima u Veneciji iskazivao je i Fortis.
Sinjanin Ivan Lovri, u poleminom odgovoru na Fortisov Put po Dalmaciji, reproducira orijentalistiki obrazac prebacujui polje neciviliziranosti
dalje od svog zaviaja pa istie i kako su u Crnoj Gori i Albaniji neprijateljstva jo divljija nego kod naih Morlaka te kako se, za razliku od tih ze-
Usp. Larry Wolff, Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age
of Enlightenment, Stanford University Press, Stanford, California, 2001., str. 268.
9
Carlo Gozzi, Memorie inutili, Volume Primo, Unione Tipografico-Editrice
Torinese, Torino, 1928., str. 68.
10
Ibidem, str. 69.
11
Ibidem, str. 70.
315
Nino RASPUDI
malja, obiaj krvne osvete, nasuprot onome to pie Fortis, sasvim zatro u
srcima dalmatinskih Morlaka.12
Motiv hrvatske okrutnosti je stoga uvijek primjenjiv za cijeli jugoistok
Europe, nerijetko uz dodatno pojaanje.
1. Okrutni hrvatski plaenici
Vaan povijesni element za oblikovanje negativne slike Hrvata u talijanskoj kulturi bila je prisutnost hrvatskih vojnika u stranoj slubi na teritoriju Italije, o emu nalazimo brojna knjievna svjedoanstva, od renesanse pa
sve do transke epizode na kraju Drugog svjetskog rata.
Matteo Maria Boiardo (14411494), autor nedovrenog spjeva Zaljubljeni Orlando, prvi je znaajniji talijanski pjesnik koji je vidio hrvatske vojnike na Apeninskom poluotoku.13 U jednoj od svojih politikih ekloga, Pastorali I, govorei o ratu izmeu Venecije i Ferrare iz 1482. godine, spominje
kako je vidio da se u mletakoj vojsci nalaze Dalmati e Sclavi.14 Nakon tog
prvog pojavljivanja kod Boiarda, nije prolo dugo vremena do prve negativne epizode s hrvatskim/skjavunskim vojnicima kao protagonistima.
Povjesniar Francesco Guicciardini (14831540) u djelu Istoria d'Italia (knj. VIII, V) pie o tome kako su skjavunski vojnici za vrijeme rata izmeu Venecije i Ferrare okrutno ubili zarobljenog mladog ferarskog plemia,
Ercolea Cantelma.15
Te povijesne epizode dotie se i Ludovico Ariosto (14741533), koji u
Mahnitom Orlandu nastavlja prekinutu radnju Boiardovog spjeva. Ariosto u
svom najpoznatijem djelu otro osuuje skjavunske plaenike zbog navedenog zloina:
Schiavon crudele, onde hai tu il modo appreso
de la milizia? In qual Scizia s'intende
ch'uccider si debba un, poi che gli preso,
che rende l'arme, e piu' non si difende?
Dunque uccidesti lui, perch ha difeso
12
Lovri, Ivan: Biljeke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ivot
Stanislava Soivice, prev. s tal. Mihovil Kombol, Izdavaki zavod Jugoslavenske
akademije, Zagreb, 1948., str. 90.
13
Mate Zori, Knjievni dodiri hrvatsko-talijanski, Knjievni krug, Split, 1992.,
str. 5.
14
Mirko Deanovi, Talijanski pisci o Hrvatima do kraja 17. Vijeka, pos. ot.,
Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962., str.
117137., str. 125.
15
Mate Zori, Talijanski pisci o nama i naim knjievnostima, Knjievna
smotra, III, 8, Zagreb, 1971, str. 6581., str. 67; Usp. Mate Zori, Knjievni dodiri
hrvatsko-talijanski, str. 7.
316
la patria? Il sole a torto oggi risplende,

crudel seculo, poi che pieno sei
di Tiesti, di Tantali e di Atrei.
(Orlando furioso, XXXVI, VIII).16
U prijevodu Danka Angjelinovia:

Slavene kruti, gdje rat nesmiljeni
Naui takav? O Skitijo, jao,
Ubija gdje se junak zarobljeni,
Koji ti svoje ve oruje dao?
Ubi ga, jer je rodni kraj ljubljeni
Branio? Nije pravo, da taj zao
Vijek grije sunce, kad pun je Tiesteja,
Tantala groznih i stranih Atreja.17
Izmeu ostalog, Ariosto u sljedeoj oktavi skjavunskog vojnika naziva i

okrutnim barbarinom (barbar crudel). Motivi barbarstva i okrutnosti, koji
se u ovoj Ariostovoj epizodi odnose na specifian sluaj i skupinu vojnika-plaenika, u kasnijem talijanskom poluorijentalistikom diskursu postat e
opa mjesta, koja e se sve manje odnositi na hrvatske vojnike na talijanskom
tlu, a sve vie prebacivati na cjelokupno stanovnitvo s druge strane Jadrana.
2. Uskoke brutalnosti
Iz perspektive analize jadranskog orijentalistikog diskursa najznaajniji
prikazi Hrvata u talijanskoj knjievnosti i historiografiji prije prosvjetiteljstva
su opisi uskoka kao zlih divljaka, to e kao dominantan model konstruiranja
slike Hrvata potrajati do danas. Uskoci nisu promatrani samo kao skupina lokalnih, senjskih pljakaa, ve su se njima pripisivane osobine metonimijski irile na cijelo stanovnitvo s druge strane Jadrana. Glavni providur Almor Tiepolo 1593. godine pie kako uskoci pripadaju trima vrstama ljudi (habsburki,
mletaki i turski podanici) istog naroda i jezika, pomijeanih u pljaki.18
16
Ludovico Ariosto, Orlando Furioso, introduzione, commenti e note di Marcello
Turchi, presentazione critica di Edoardo Sanguineti, volume secondo, Garzanti, Milano,
1974., str. 977.
17
Ludovico Ariosto, Bijesni Orlando, prev. Danko Angjelinovi, Zora, Zagreb,
1953., str. 358.
18
Catherine Wendy Bracewell, Senjski uskoci: Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat
na Jadranu u esnaestom stoljeu, prev. N. Popovi i M. Rossini, Barbat, Zagreb, 1997.,
str. 54.
317
Nino RASPUDI
Mleanin Micuccio Minucci (15511604), zadarski nadbiskup, zapoeo je pisati povijest uskoka, djelo Historia degli Uscocchi (15991602, Venezia, 1602), koje je do 1616. godine zavrio drugi Mleanin, Paolo Sarpi
(15521623), pod naslovom Aggiunte all'Historia degli Uscocchi... i Supplemento... (Venecija, 1676). Mirko Deanovi istie da Sarpi, koji zagovara pravo Mletaka na istonu obalu Jadrana, uskoke prikazuje pristrano i u najcrnijem svjetlu.19 Sarpijevo djelo je u 18. stoljeu izalo i u francuskom prijevodu, a i u 19. stoljeu imalo je dva izdanja.20
Catherine Wendy Bracewell u knjizi Senjski uskoci: Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat na Jadranu u esnaestom stoljeu (engl. izvornik objavljen je
1992.) pie kako su uskoke okrutnosti ostavljale duboki dojam na uasnute
mletake izvjestitelje. Tvrdi da su pojedini izvjetaji dijelom nastali na temelju glasina koje su se zlonamjerno koristile. Sredinji motiv veini takvih opisa uskoke okrutnosti bila je krv: Tako se prialo da uskoci piju krv, umau
u nju kruh ili tkaninu, siu je iz rana i jedu meso ubijenih neprijatelja.21
Dok je Minucci uskocima jo priznavao poetnu namjeru branjenja
kranstva, koje se kasnije preobratilo u pljaku i krana, kod Sarpija su oni
apsolutni negativci, opisani kao demoni, koji na stolu dre glavu ubijenog
neprijatelja, kojem su pojeli srce i kruh mu umakali u krv.22
O uskocima izrazito negativno pie i Giovan Francesco Loredano (naziva ih canaglie, ladroni i sl.) u komediji La Malandrina objavljenoj u
Veneciji 1587.23
George Sand, nadahnuta francuskim prijevodom Sarpijevog djela o
uskocima, 1838. godine u Parizu objavljuje roman L'Uscoque. Njezin uskoki romantizam ogranien je na egzotiku mjesta i zapleta, uz klasine detalje poput ispijanja krvi protivnika iz lubanja. Roman je imao uspjeha pa je
uslijedilo vie izdanja.24 O uskocima u 19. stoljeu piu i Francesco Dall'
Ongaro, te Leone Fortis u jednoj lirskoj drami u etiri ina.
19
Mirko Deanovi, Talijanski pisci o Hrvatima do kraja 17. vijeka, str. 124.
Ibidem.
21
Catherine Wendy Bracewell, Senjski uskoci: Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat
na Jadranu u esnaestom stoljeu, str. 168.
22
Natka Badurina, Knjievnost, u Hrvatska/Italija: Stoljetne veze: povijest,
knjievnost, likovne umjetnosti, Most/The Bridge, Zagreb, 1997., str. 130.
23
Mate Zori, Echi slavo-meridionali nella letteratura italiana del Seicento, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, XXV, 1-2, Zagreb, 1980, str. 127194., str. 167.
24
Ibidem, str. 178.
20
318
3. Hrvati kao najokrutniji austrijski vojnici

Motiv okrutnosti, dominantan u opisima uskoka, bit e prisutan kroz
19. stoljee u opisima Hrvata kao odanih austrijskih vojnika, ali i u 20. stoljeu u opisu hrvatskih vojnika koji su se borili na raznim stranama, kod autora
kao to su Malaparte, Quarantotti-Gambini, Petacco i dr. o kojima e biti vie
rijei u nastavku.
U razdoblju izmeu pada Venecije iz 1797. i konanog ujedinjenja Italije 18601870. godine Habsburko Carstvo vojno ili politiki kontrolira vei
dio Apeninskog poluotoka. Tih godina u talijanskoj knjievnosti i publicistici
dominiraju dva osnovna naina gledanja na Hrvate. S jedne strane se u njih,
kao i u ostale slavenske narode pod habsburkom vlau, polagala nada kao u
potencijalne saveznike protiv imperijalne Austrije, za koju e, kako se mislilo, nacionalno osvjeivanje i emancipiranje slavenskih naroda znaiti definitivan slom. S druge strane, za razliku od tog uglavnom utopijskog stava, na
nioj, svakodnevnoj razini, Hrvati su u veem dijelu sjeverne Italije, koji se
nalazio pod austrijskom vlau, percipirani naprosto kao okrutni vojnici u
slubi stranog okupatora. Taj nain gledanja na Hrvate dodatno e se intenzivirati nakon revolucionarnih pokreta iz 1848. godine, u ijem su guenju na
talijanskom teritoriju veliku ulogu odigrali hrvatski vojnici u austrijskim jedinicama generala Radetzskog. Uslijed tih dogaaja rije croato vrlo e
brzo zadobiti i ope znaenje okrutnog, stranog vojnika.
Mirko Deanovi, koji je analizirao posljedice koje su tadanji povijesni
dogaaji imali za znaenje imena Hrvat na podruju Italije, pie kako Hrvat u talijanskom jeziku i u njegovim dijalektima postaje opa imenica najprije kao vojniki termin, a zatim i kao prezrivi naziv.25 Naglaava kako su
srednjovjekovni naziv Chroatus i njegove izvedenice Chroata, Croata bili
poznati na Apeninskom poluotoku jo u doba hrvatske srednjovjekovne drave. Po prestanku samostalnosti Hrvatske to se ime pomalo gubi i zamjenjuju
ga izrazi Illirico, Schiavo, Schiavone ili Slavo. Deanovi dodaje i sljedee:
Croati su tada politiki, a Schiavi etniki naziv za Hrvate u Italiji.26
Nakon Danteovog spominjanja Hrvatske (Croazia), naziv Croato se
u Italiji tijekom nekoliko stoljea nalazi vrlo rijetko. Ime Croato e opet oivjeti tek u 17. stoljeu, kada se sve vie javljaju Hrvati u habsburkoj vojsci.27 U carskoj vojnoj terminologiji neke regimente lake konjice i pjeadije
nazivale su se croati, bez obzira na etniku pripadnost njihovih lanova.
Deanovi navodi i kako u Francuskoj nazivom la cravate oznaavaju vrpcu
25
Mirko Deanovi, Ime Croato u talijanskom jeziku, Zbornik radova
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tom III, Zagreb, 1955., str. 167176., str. 167.
26
Ibidem.
27
Ibidem.
319
Nino RASPUDI
oko vrata koju su nosili hrvatski vojnici, a u Njemakoj Kroat zovu i hrvatsku kapu, a kasnije Krabat i Krabate aljivo 'divlje dijete', kao i Pandure
(wildes Kind), pa slino i u Danskoj Krabat i u Flandriji Krawaat znai 'lo
ovjek' i 'uven ovjek' ('schlechter Kerl' i 'famos').28
Ime Hrvat je i u irem europskom kontekstu najee povezivano s ratnikom funkcijom, to i ne udi, budui da su Hrvati novaeni na razliitim
stranima, tako da su se borili, izmeu ostalog, i u korist habsburkih, mletakih i napoleonskih ciljeva.29
Negativni prikazi hrvatskog vojnika su u talijanskoj knjievnosti kroz
itavo 19. stoljee iznimno esti i nalazimo ih kod veine najznaajnijih pisaca tog vremena ija su se knjievna djela doticala povijesnih ili politikih tema. Hrvati su prikazani kao brutalno okrutni vojnici koji ne pokazuju pa stoga niti ne zasluuju samilost.
Alessandro Manzoni u Zarunicima (I promessi sposi), najznaajnijem
talijanskom romanu 19. stoljea, u 30. poglavlju, meu neprijateljskim trupama koje u 17. stoljeu prolaze Lombardijom spominje i Hrvate (passano i
Croati).30
U zbirci Gli amori garibaldini (1860) Ippolito Nievo se nekoliko puta
dotie i hrvatskih vojnika u austrijskoj slubi. U pjesmi L'Avemaria del volontario, izmeu ostalog, moli Majku Boju da umjesto njega poginu Hrvati i
da se skrati agonija Austrije. (Fa'intanto che i Croati/ In vece mia diventino/
Tanti angioletti alati; Che all'Austria l'agonia/ Si accorci Ave Maria!).31
Nievova gorljiva domoljubna pjesma I cacciatori a cavallo potie garibaldince na borbu, a u jednom stihu kae da e, kad se u Veroni zavijori talijanska trobojnica, pokazati kako se zatire hrvatsko sjeme: (Quando il bianco,
il rosso, il verde/ A Verona sien sbocciati,/ Mostrerem come si sperde/ La semenza dei Croati).32
U budnici A cavallo! potie talijansku vojsku na hrabru borbu, podsjeajui ih na to kako su ih neprijatelji podcjenjivali nazivajui ih malobrojnim
kukavicama, koje e Hrvati lako pojesti (Ci dicevano pochi e tremanti,/ Ci
28
Mirko Deanovi, ibidem, str. 168.

Usp. Tonko Maroevi, Hrvat, dakle vojnik: Nova zrnca o sudbini narodnog
nam imena u talijanskoj knjievnosti, Talijanistike i komparatistike studije u ast Mati Zoriu: Zbornik radova Meunarodnog skupa, Zagreb, 27-28. svibnja 1997, ur. Sanja
Roi, Odsjek za talijanski jezik i knjievnost Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1999., str. 111124., str. 111.
30
Alessandro Manzoni, I promessi sposi, a cura di Ferrucio Ulivi, Grandi Tascabili Newton, Rim, 1992., str. 455.
31
Ippolito Nievo, Gli amori garibaldini u Tutte le opera di Ippolito Nievo, I
Poesie, Mondadori, Milano, 1970., str. 505-506.
32
Ibidem, str. 523.
29
320
imbandivan per pasto ai Croati.).33 Skjavunski vojnici su kod Nieva navedeni i u romanu Le confesioni d'un Italiano kao vojniine visoki oko dva i pol
metra (quattro braccia).34
Tonko Maroevi, u tekstu o prikazima hrvatskih vojnika u talijanskoj
knjievnosti, navodi primjer milanskog patriota Giunia Bazzonija (1802
1849), koji u jednoj pjesmi poziva svoju kobilu da, ako na bojnom polju nakon bitke na tlu izmeu ostalih neprijateljskih vojnika naie i na okrutnog
Hrvata (atroce Croato), ne pokae aljenje nego ga zgazi.35
Antonio Fogazzaro u romanu Piccolo mondo antico (1895) nekoliko
puta spominje Hrvate, i to uvijek u funkciji simbola okrutnog neprijateljskog
vojnika. Opisujui iskrenost i osjeajnost s kojima jedan lik pie pismo eni
u koju je zaljubljen, Fogazzaro kae: Napisao joj je trideset stranica ope
ispovijedi, ispraznivi sasvim srce i prevrui mu podstavu, na nain koji bi
raznjeio i Hrvata.36
Na samom kraju romana glavni junak, pozdravljajui se sa enom uoi
odlaska u rat, skida s vrata zlatni lani s kriem koji je naslijedio od majke:
'Uzmi ih ti', rekao je pruajui ih Luisi. 'Bolje je. Nikad se ne zna, mogli bi
pasti u ruke Hrvatima.' Ona se prestravi, zadrhti, na trenutak zastade, baci mu
se oko vrata i zagrli ga iz sve snage.37
Gotovo pola stoljea kasnije Riccardo Bacchelli u romanu Il mulino
del Po (1938) takoer spominje hrvatske vojnike u austrijskim trupama:
Garnizon je bio ojaan novim trupama: ekim, hrvatskim, ljudima najudnijim, neukim i najkivnijim na Italiju i Talijane.38 Opisuje skupinu pravih i
najtvrih hrvatskih lojodera (mangiasego croati).39 Spominje da imaju
brkove od kuine (baffi di capecchio).40 Naziva ih sirovim, okrutnim ljudima (cruda gente). Hrvatski vojnici odiu neugodnim smradom stranog
mesa, koji mu se ovaj put inio zvjerskim, nepodnoljivim.41
33
Ippolito Nievo, ibidem, str. 541.

Usp. Mate Zori, Echi slavo-meridionali nella letteratura italiana del Seicento, str. 161.
35
Tonko Maroevi, Hrvat, dakle vojnik: Nova zrnca o sudbini narodnog nam
imena u talijanskoj knjievnosti, str. 115.
36
Antonio Fogazzaro, Piccolo mondo antico, Biblioteca Economica Newton,
Rim, 1995., str. 196.
37
Ibidem, str. 273.
38
Riccardo Bacchelli, Il mulino del Po, Tomo primo: Dio ti salvi, Mondadori,
Milano, 1986., str. 592.
39
Ibidem, str. 632.
40
Ibidem, str. 637.
41
Ibidem, str. 638.
34
321
Nino RASPUDI
Francesco Dall'Ongaro, Tommaseov prijatelj i sljedbenik, u pjesmi Il

Knout, napisanoj u Milanu 1852. godine, ironino poziva brata Hrvata da
nastavi udarati Italiju austrijskom batinom: Batti, fratello Croato,/ Infligi i
tuoi color/ Sul corpo insanguinato,/ Concesso al tuo furor./ Colei che inerme
e scinta/ Sotto il baston ti sta,/ Quella Italia vinta:/ Batti, o Croato: urr!42
Cesare Cant u djelu Storia degli Italiani (IVI 18541856) pie o
okrutnostima hrvatskih vojnika u austrijskoj slubi za vrijeme revolucije iz
1848. godine, te, izmeu ostalog, navodi kako se proirilo i vjerovalo da Hrvati uivaju u nesputanim i rafiniranim okrutnostima kao to su vaditi utrobu
trudnicama, razapinjati starce i pei ih na laganoj vatri, reetvoriti djeicu ili
nositi ih nataknute na bajunete, sahranjivati ive ljude ili ih posipati terpentinom i paliti. (VI, 1586, 726)43 Mirko Deanovi, koji se u posebnom radu bavi Cantovim odnosom prema Hrvatima, istie kako talijanski autor i sam
uvia da se u navedenim opisima hrvatske okrutnosti radi o fantaziji, jer sam
Cant neto kasnije dodaje: Kad zatim itamo u drugim novinama upravo
iste okrutnosti naih prema Nijemcima, shvaamo da je obiaj nacija koje se
mrze razmjenjivati takve optube.44
Iste prie, ali bez autorovog odmaka, nai emo u 20. stoljeu u djelima autora kao to Malaparte, Quarantotti-Gambini i dr., o kojima e biti vie
rijei u nastavku.
Krajnje negativnu sliku hrvatskog vojnika daje i Caterina Percto
(18121887), furlanska plemkinja u pripovijetci ena iz Osopa (La donna di
Osopo) o portvovanoj majci koja za vrijeme rata riskira ivot kako bi pronala hranu za svoju gladnu djecu. Nakon to se nou iskrade, spazi je i zaustavi austrijski vojnik:
Vidjevi da je izgubljena, sirota ene kleknu, i gledajui u strano puano oko koje joj je mrko prijetilo, pruajui ruke, oajniki
je vikala:
Kruha za moju jadnu djeicu! Samo traim kruha!...
Kruha? Kruha!45 ponovi Hrvat, i pokazujui joj komad
vojnikog kruha, pozivao ju je divljakim osmijehom da ga doe
uzeti svojim rukama.
ena ustade, i nije nainila ni dva koraka kad zviznu metak i
pogodi je u elo. Pade na lea, a dugaka zapletena kosa poduprla
42
Francesco Dall'Ongaro, Fantasie drammatiche e liriche, Successori Le Monnier, Firenca, 1866., str. 251.
43
Navedeno prema Mirko Deanovi, Cesare Cant u odnosu prema Hrvatima,
Poseban otisak iz 285. knjige Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti,
JAZU, Zagreb, 1951., str. 1552., str. 30.
44
Ibidem.
45
U izvorniku: -Pane? Kruca! ripet il croato.
322
je poput jastuka ono blijedo lice, kojim je i nakon to ga je napustila

dua lutala misao o iznevjerenoj djeici koja umiru od gladi.46
Ista autorica u pripovijetci Uskrsnue Kraljevia Marka (La ressurezione di Marco Craglievich) otro osuuje Hrvate u austrijskoj slubi, a posebno ulogu bana Josipa Jelaia u guenju revolucije iz 1848. godine.47
Premda e se apelativ croato sa znaenjem okrutnog, stranog vojnika u
rjenicima kasnije izgubiti, ostat e u kolektivnom pamenju. Talijanski slavist Arturo Cronia sredinom 20. stoljea istie kako rije croato u vie dijalekata sjeverne Italije ima pogrdno ili ironino znaenje.48 A jo je krajem 20.
stoljea Tonko Maroevi u Milanu mogao uti izreku: Dr com un Croatt
(Grub kao Hrvat), ali i u asopisu Espresso naii na krialjku u kojoj je rjeenje za definiciju Okrutni susjedi (Vicini crudeli) glasilo Hrvati (Croati).49
4. Drugi svjetski rat povratak i pojaanje starih motiva
Okrutnost se razlijevala na sve strane, potapala je vrtove, ceste, trnice, neobraena polja., karakteristian je talijanski dojam koji o ratu na istonoj jadranskoj obali izrie Ugo Pirro u romanu Jovanka i druge.50 Slika Hrvata kao okrutnog, barbarskog Drugog, koji ini najmranije i najizopaenije
sadistike zloine, dominantna je u talijanskoj knjievnosti, historiografiji i
publicistici o Drugom svjetskom ratu na istonoj jadranskoj obali. Njezine
izvore valja traiti na tri razine s jedne strane postoji realna, dokumentirana
injenina osnova brojnih ratnih zloina i okrutnosti poinjenih od strane Hrvata, pripadnika razliitih vojski u tom ratu, no ona nipoto nije dovoljno
objanjenje, jer ti zloini ni kvantitativno ni kvalitativno ne predstavljaju presedan u odnosu na strahote koje su se dogaale diljem ratne Europe. Drugi
element je perpetuiranje tradicionalne slike Hrvata kao okrutnog vojnika, vezane prije svega za hrvatske trupe u austrijskoj vojsci na talijanskom tlu tijekom 19. stoljea, ali i za vrijeme Prvog svjetskog rata. Trei uzrok istrajnosti
te slike okrutnog Hrvata (ali i Slavena i Balkanca openito) treba traiti u potrebi za kontrapunktnim osnaivanjem autostereotipa o dobrom talijanskom
vojniku (bono italiano), o kojem emo opirnije govoriti kasnije.
46
Caterina Percto, La donna di Osopo u Racconti del Risorgimento, a cura di
Carlo Bo, Edindustria Editoriale, Rim, 1961., str. 27-37., str. 36.
47
V. Mate Zori, Hrvatska i hrvati u talijanskoj lijepoj knjievnosti, str. 87.
48
V. Arturo Cronia, La Croazia vista dagli italiani: quadri-figure-bilanci, Istituto
per l'Europa Orientale, Rim, 1942., str. 74.
49
Tonko Maroevi, Hrvat, dakle vojnik: Nova zrnca o sudbini narodnog nam
imena u talijanskoj knjievnosti, str. 117. i 124.
50
Ugo Pirro, Jovanka e le altre, Bompiani, Milano, 1960., str. 57.
323
Nino RASPUDI
Pravo pitanje stoga se ne odnosi na istinitost hiperboliziranih okrutnosti koje su se pripisivale Hrvatima/Balkancima/Slavenima, jer emo vidjeti
da ih npr. Curzio Malaparte, autor najslavnijeg takvog opisa, pripisuje i drugim europskim narodima, nego zato su se, i nakon smirivanja strasti u godinama nakon ratova, te samorazumljive slike i dalje odrale i zbog ega su
tako olako, ak i kada su dolazile iz eksplicitnog podruja fikcije, bile preuzimane kao dokazane injenice.
Najslavniji hrvatski motiv u talijanskoj knjievnosti vjerojatno je
onaj iz romana Kaputt (1944) Curzia Malapartea.
Bivi istaknuti lan faistike stranke, Malaparte, nakon niza nesuglasica s Mussolinijevim reimom, doekuje poetak rata kao ratni dopisnik s
istonog fronta, a kasnije se skriva u Finskoj i vedskoj. Roman Kaputt, napisan u prvom licu, dijelom se temelji na tim iskustvima. Pripovjeda putuje
ratnom Europom i kao na pokretnoj traci osobno prisustvuje mnotvu krvavih i morbidnih dogaaja, kojima redovito pridaje amblemsko znaenje. Pri
doaravanju strahote ratnih zloina u pravilu se slui tehnikom kontrapunkta.
Pozadina opisanim zloinima, osobito u Istonoj Europi, obino je idilina
priroda, od romantinih snjenih pejzaa do nepreglednih zelenih ravnica.
Uvod u stravini prizor obino je neki otmjeni razgovor ili ambijent, a esto
su dekadentna aristokratska elegancija i brutalni zloin obuhvaeni jednim
pogledom, kao u prizoru u kojem ulicama rumunjskog grada pored nepreglednog mnotva leeva ubijenih idova veselo prolazi otmjena koija princeze Sturdze i sl.51 Zloinci su Drugi, prema kojima pripovjeda osjea moralnu odbojnost i superiornost. Kaputt je prepun morbidnih epizoda, naroito
onih vezanih za obezvrjeivanje i mesarenje ljudskog tijela od naslonjaa
presvuenih ljudskom koom52 do opeg mjesta vaenja oiju.
Koara ostriga, vjerojatno je najslavnija epizoda romana Kaputt, koja e kasnije postati i drastian primjer uzimanja eksplicitno fikcionalnog
djela kao povijesnog dokumenta. U njoj Malaparte pripovijeda o posjeti
Anti Paveliu usred rata. U Poglavnikovom uredu pripovjeda i protagonist
susree i talijanskog opunomoenog zastupnika Raffaelea Casertana. U srdanom razgovoru s talijanskim gostima Paveli objanjava prirodu svoje
vladavine:
Hrvatski narod, govorio je Ante Paveli, eli da se njime vlada s dobrotom i pravino. A ja sam tu da jamim dobrotu i pravdu.
Dok je govorio, promatrao sam koaru od vrbova prua na pisaem stolu, lijevo od Pavelia. Poklopac je bio odkrinut i vidjelo se
da je koara bila puna plodova mora, tako mi se inilo, i to rekao
51
52
324
V. Curzio Malaparte, Kaputt, Mondadori, Milano, 1979., str. 154-155.

Ibidem, str. 353.
bih ostriga, ali izvaenih iz oklopa, poput onih koje se ponekad vide
izloene, u velikim posudama, u izlozima Fortnum and Masona, na
Piccadillyju u Londonu. Casertano me pogledao i namignuo mi:
Godila bi ti dobra juha od ostriga, zar ne?
Jesu li to ostrige iz Dalmacije?, upitah Poglavnika.
Ante Paveli podie poklopac koare i pokaza nam te plodove
mora, tu ljigavu i elatinoznu masu, ostriga i ree, smijeei se
onim svojim dobrim i umornim osmjehom: To je dar mojih vjernih
ustaa: tu je dvadeset kila ljudskih oiju.53
Navedena Malaparteova epizoda doivjeti e nesluenu fortunu koja

traje do dananjih dana. Navodit e se kao historiografska injenica i od strane zapadnoeuropskih i amerikih autora (meu kojima su i neki talijanski, o
kojima e biti vie rijei kasnije), a koristit e se i u propagandne svrhe za
vrijeme ratova devedesetih godina.54 Ostavivi postrani njezinu propagandnu
uporabu i moralnu upitnost tog isticanja u prvi plan jedne fikcionalne, lako
opovrgljive epizode, ijim se stavljanjem u istu razinu s nebrojenim, obilno
dokumentiranim zloinima Pavelievog reima, otvara opasna mogunost
njihovog relativiziranja, u okviru analize jadranskog orijentalistikog diskursa, vie nas zanima razlog velike zapadne fortune tog prizora zbog ega je i
talijanskim itateljima bio tako fascinantan i uvjerljiv?
Malaparte orijentalizira Slavene ve u knjizi Intelligenza di Lenin
(1930), u kojoj opisuje ruski, slavenski svijet kao mrani svijet, u kojem
protivne sile, sudarajui se, raaju udne strasti, nevjerojatne ludosti, monstruozne naivnosti.55 Tom iracionalnom slavenskom svijetu nedostaje zakon, pravilo, logika, konstantna mjera: pa makar i Machiavellijeva logika.56
Ruse, kao ogledne Slavene, opisuje kao apsolutne Druge: Rusi ne vole ivot: umiru ravnoduno. Rei u da umiru lako. To je tajna njihove prirode: nema europske logike koja to moe otkriti.57 Njihovo zloinako postupanje nije voeno racionalnim razlozima, ve klija po prirodi: U prirodi
Rusa dobro i zlo se mijeaju: nikad se ne zna koliko zla klija u dobrim dua53
Curzio Malaparte, ibidem, str. 292.

Jednostavna internetska pretraga na upit Malaparte Paveli upuuje na itav
niz stranica na kojima se Malaparteova epizoda dodatno obogauje tako to se, namjesto venti chili di occhi umani iz izvornika, umee dvadeset kila oiju srpske dece.
Branimir Donat je tvrdio (Vjesnik, 21. travanj 1990.) kako je priu o korpi punoj ljudskih
oiju izmislio i Malaparteu ispriao pjesnik Viktor Vida, kako bi faistu Malapartea
uvjerio da u NDH nije sve onako kako mu se ini.
55
Curzio Malaparte, Intelligenza di Lenin, Fratelo Treves Editori, Milano, 1930.,
str. 16.
56
Ibidem.
57
Ibidem, str. 18.
54
325
Nino RASPUDI
ma. Najmilije oi skrivaju mrane misli: najstraniji zloini, u srcima Rusa,

raaju se odjednom, kao isti ljiljani.58
I kod Malapartea nalazimo stupnjevanje orijentalizma. Savezniki vojnici u osvojenim talijanskim gradovima ponaaju se poput kolonizatora, otprilike onako kako se talijanski vojnici koju godinu ranije ponaali na istonoj jadranskoj obali. U romanu Koa (La pelle) objavljenom 1949. godine
Malaparte opisuje Napulj u razdoblju neposredno nakon to su ga zauzeli saveznici. Hiperboliki opisuje bijedu i ponienje talijanskog stanovnitva.
Izmeu ostalih mazohistikih prizora pie o enama koje na uglovima ulica
stranim vojnicima nude svoju djecu od osam, deset godina:
ene su vikale: Two dollars the boys, three dollars the girls!
Bi li ti se svidjela, reci poteno, djevojica od tri dolara, rekao sam Jacku.
Shut up, Malaparte.59
Ubrzo potom Malaparte nudi i nekoliko tih stravinih primjera hrabrosti i bijesa:
Brojni leevi njemakih vojnika, koje sam osobno vidio, jo nesahranjene dva dana nakon osloboenja Napulja, imali su potrgana
lica, vratove rasparane ugrizima: i jo su bili vidljivi otisci zuba u
mesu. Mnogi su bili nagreni zarezima kara. Mnogo ih je lealo u
moru krvi, s dugim avlima zabijenima u lubanji.60
Malaparteova frustracija amerikom okupacijom/osloboenjem oituje

se u nizu okantnih prizora. Simbolika slika tadanjeg Napulja je mlada djevojka, navodno jedina nevina u gradu, koju gomile stranih vojnika dolaze vidjeti, pri emu plaaju ulaznicu od jednog dolara i ekaju po pola sata u redu kako bi se digitalno-vaginalnim pregledom uvjerili da je djevojka doista
djevica. Meu tim gledateljima-konzumentima su i Malaparte i njegov ameriki prijatelj, asnik Jimmy:
(...) Napulj nikada nije bio ovakav. Da je Amerika izgubila rat,
zamisli koliko bi amerikih djevica, u New Yorku ili u Chicagu, rastvorile noge za jedan dolar. Da ste izgubili rat, bila bi jedna amerika
djevica na ovom krevetu, umjesto ove jadne napuljske djevojke.
Ne govori gluposti, rekao je Jimmy, i da smo izgubili rat
ovakve stvari se ne bi vidjele u Americi.
58
Curzio Malaparte, Intelligenza di Lenin, str. 30-31.

Curzio Malaparte, La pelle, Garzanti, Milano, 1967., str. 15.
60
Ibidem, str. 45.
59
326
Vidjelo bi se i gore, u Americi, da ste izgubili rat, rekao sam,

kako bi se osjeali herojima, svi pobjednici imaju potrebu vidjeti
ovakve stvari. Imaju potrebu zabiti prst u jadnu pobijeenu djevojku.61
Meu brojnim amblemskim objektima u Malaparteovom romanu istie

se i plava pubina perika, koju napuljske djevojke stavljaju kako bi zadovoljile amerike crne vojnike koji osjeaju posebnu strast prema plavuama:
Nije vaa krivica, znam, rekao sam, nije vaa krivica. Cijela Europa nije
nita drugo nego uperak plave dlake. Kruna od plavih dlaka za vae pobjedniko elo.62
Malaparte opisuje Napulj kao poslijeratnu Sodomu i Gomoru, pri emu
nie brojne mune prizore. Vrhunac perverzije i morbidne fantazmagorije je
kuhana djevojica-sirena koju posluuju na golemo srebrnom pladnju na veeri s amerikim asnicima i njihovim suprugama:
Bio je to prvi put da vidim skuhanu djevojicu: i utio sam,
stegnut svetim strahom. Svi oko stola bili su blijedi od uasa.
General Cork podie oi prema gostima za stolom i drhtavim
glasom uzviknu: Ali to nije riba!... To je djevojica!
Ne, rekoh, to je riba.63
Amerikanci promatraju Talijane kao barbare:

Nisam dola u Europu zato da me va prijatelj Malaparte i vi
prisiljavate jesti ljudsko meso, rekla je gospoa Flat glasom koji je
drhtao od prijezira, ostavimo tom barbarskom talijanskom narodu
da jede djecu za veeru. Ja odbijam. Ja sam potena Amerikanka. Ja
ne jedem talijansku djecu!64
Zanimljivo je da se Malaparte se u romanu Koa referira na raniji roman Kaputt, pri emu ironizira dokumentarnu vrijednost tog djela:
Volio bih znati, rekao je Pierre Lyautey okreui se prema
meni s uljudnom ironijom, to ima istinitoga u svemu onome to
pripovjedate u Kaputtu.
Uope nije vano, rekao je Jack, da li je ono to Malaparte
pripovjeda istinito ili lano. Pitanje koje treba postaviti je drugo: da
li je ono to on radi umjetnost ili nije?
61
Curzio Malaparte, La pelle, str. 50.

Ibidem, str. 84.
63
Ibidem, str. 213.
64
Ibidem, str. 218.
62
327
Nino RASPUDI
Ne bih elio biti neljubazan s Malaparteom, koji je moj gost,

rekao je general Guillaume, ali mislim da se on u Kaputtu poigrava sa svojim itateljima.
Ni ja ne elim biti neljubazan prema vama, odgovorio je Jack
ivahno, no mislim da ste u krivu.
Ne oekujete od nas da vjerujemo, rekao je Pierre Lyautey,
da se Malaparteu stvarno dogodilo sve ono to pripovijeda u Kaputtu. Je li mogue da se njemu sve dogodi? Meni se nikada nita
ne dogaa!65
4.1. O jednom opem mjestu europske ratne propagande

Phillip Knightley u knjizi Prva rtva: Ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac motiva od krimskog do vijetnamskog rata (1975)66 ispituje
odnos ratnih dopisnika prema istini i mitu tijekom najveih ratova voenih
od sredine 19. do druge polovice 20. stoljea. U poglavlju posveenom Prvom svjetskom ratu autor posebnu pozornost posveuje trenutku u kojem je,
nakon velikih poetnih rtava koje nisu rezultirale znaajnijim pomicanjem
bojinice, dolo do zamora ljudskog materijala i pada borbenog morala. U
toj situaciji se propaganda, na svim zaraenim stranama, ee nego ikada
prije potrudila vojnike oeliiti za nove rtve.67
Knightley navodi brojne primjere stravinih pria koje prenose ratni
dopisnici sa svih sukobljenih strana. Britanski list Financial News tako 10.
lipnja 1915. pie kako je Kaiser naredio njemakim zrakoplovima neka uloe
posebne napore da ubiju djecu kralja Alberta, kako su odreene posebne nagrade onim posadama njemakih podmornica to potope brod kojim putuju
ene i djeca, i kako je Kaiser osobno naredio muenje trogodinje djece i specificirao nain muenja koji treba primijeniti.68 ak su i slubeni odbori donosili prie pune stravinih detalja poput javnih silovanja, odsijecanja dojki i
slinih pikanterija, za koje se kasnije pokazalo da su potpuno izmiljene.69
Ni njemaka propaganda u tom pogledu nije zaostajala za protivnikom, pa Knightley kao zoran primjer navodi sljedee: Njemaki listovi bili
su puni pria o bolnicama pretrpanim njemakim vojnicima kojima su isko65
Curzio Malaparte, La pelle, str. 272.

Phillip Knightley, Prva rtva: Ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac
motiva od krimskog do vijetnamskog rata, prev. Nikola Kri, Otokar Kerovani Rijeka, Opatija, 1977. (izvornik: Phillip Knightley, The First Casualty, Andr Deutsch Ltd.,
London, 1975.). Knjiga je naslovljena prema reenici senatora Hirama Johnsona Kad
izbije rat, prva rtva je istina.
67
Ibidem, str. 93.
68
Ibidem, str. 96.
69
Ibidem.
66
328
pane oi. Weser Zeitung pisao je kako je jedan desetogodinji djeak vidio
'punu kantu iskopanih oiju' to je pria stara kao kriarski ratovi.70
No osim prie o posudi punoj iskopanih oiju, koju navodi kao ope
propagandno mjesto, Knightley navodi jo neke njemake propagandne priice poput one o nekom francuskom sveeniku koji je odsijecao prste njemakim zarobljenicima, skidao s njih prstenje i od njega pravio lanac koji je nosio oko vrata, a o emu je pisao Die Zeit im Bild.71
O mehanizmu nastajanja i irenja takvih pria dobro svjedoi Knightleyeva analiza jedne francuske propagandne epizode:
Najvee francusko dostignue na polju izmiljenih zloina bila
je pria o belgijskom djetetu bez ruku. Iako je priu zapravo lansirao Timesov ratni dopisnik u kolovozu 1914. godine, Francuzi su je
dotjerali i dali joj irok publicitet. Timesov je dopisnik napisao: Jedan ovjek, s kojim nisam osobno razgovarao, rekao je nekom
funkcionaru katolikog udruenja da je vlastitim oima vidio kako
su njemaki vojnici odsjekli ruke djeteta koje se dralo za majinu
suknju.72 Biro za tampu, ured za propagandu francuske vlade, nabavio je 1915. godine i sliku tog djeteta bez ruku, koja je 18. rujna
1915. objavljena u La Rive Rouge. Da bi pria bila sablasnija, kasnije je dopunjena i crteom na kojemu su prikazani njemaki vojnici kako jedu te ruke. Nitko se nije upitao bi li to dijete uope ostalo ivo da su mu ruke naprosto odsjeene. Belgijski prelat kardinal
Mercier organizirao je istragu, ali nije uspio utvrditi osnovanost te
prie, a ni u toku mnogobrojnih istraga poslije rata nije utvren ni
jedan jedini zloin takve vrste.73
Isti mehanizam nabrajanja stravinih priica koje se prenose iz tree ili

etvrte ruke koriten je i u autobiografskom romanu-kronici Proljee u Trstu
Pier-Antonija Quarantotti-Gambinija u pogledu hiperboliziranih zloina jugoslavenskih partizana, koji emo analizirati u nastavku.
70
Phillip Knightley, ibidem, str. 122.

Ibidem.
72
Knigtley navodi tu priu prema Arthur Ponsonby, Falsehood in Wartime,
George Allen and Unwin, London, 1928., str. 78.
73
Phillip Knightley, Prva rtva: Ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac
motiva od krimskog do vijetnamskog rata, str. 123.
71
329
Nino RASPUDI
4.2. Partizanski pulp-horror u Trstu

Pier Antonio Quarantotti Gambini (19101965) ubraja se meu najznaajnija imena transke knjievnosti i tzv. knjievnosti granice.74 Iz
Trsta, koji je tada bio u rukama jugoslavenskih partizana, pobjegao je 27.
svibnja 1945. u Veneciju, gdje je postao glavnim urednikom radio stanice
Radio Venezia Giulia, koja je emitirala program za Talijane Istre i Kvarnera te za izbjeglice iz Julijske Krajine u Italiji.75 U memoarskom djelu, romanu-kronici Proljee u Trstu: Sjeanja iz '45. (Primavera a Trieste: Ricordi
del '45), objavljenom 1951. godine, Quarantotti Gambini u obliku dnevnika
biljei razdoblje od dana kada je uo vijest o Mussolinijevom strijeljanju,
preko jugoslavenskog zauzimanja i kratkotrajne vladavine u Trstu, pa sve do
naputanja grada. U predgovoru autor pie da je ta knjiga, nastala na temelju
dnevnikih zabiljeki iz tih dana, svjedoanstvo onoga to je sam vidio, uo i
osjetio.76
Piui o protivnicima upotrebljava uobiajeni nediferencirani, pejorativni izraz Slavo. Opisuje ih kao apsolutne Druge. Nasuprot Talijanima,
oni ne mare za estetiku, za pojavnost: U ovom trenutku Talijani se, naalost, boje estetike, tj. strahuju da se ne pokau kao nacionalisti, da im ne kau
da su nacionalisti, premda u dubini due znaju da to nisu. Da, to je strah od
estetike: mana koju ni Staljin ni Tito nikada ne pokazuju.77
Slijedei tradicionalnu poluorijentalistiku matricu, jugoslavensku
vlast u Trstu on doivljava kao civilizacijsku katastrofu, trijumf nie, doljake i sluganske rase:
Ne mogu opisati osjeaj unitenosti, potpune, koju osjeam pri
ovoj misli: Slavi su u Trstu. A onda osjetim, u dubini due, poriv za
pobunom: koliko beskoristan! Nai gradovi su postojali uz ovo more, sa svojim lukama, kazalitima, arenama, rimskim cestama i temeljima, stoljeima i stoljeima prije nego to su se Slaveni prvi
put pojavili u Europi slijedei vojske drugih naroda kojima su pruali usluge (...)78
74
V. Bruno Maier, La letteratura italiana dell'Istria dalle origini al Novecento,

Edizioni Italo Svevo, Trst, 1996.; Nedjeljko Fabrio, tavljenje tiva, Znanje, Zagreb,
1977., str. 13. O transkoj knjievnosti v. Bruno Maier, La letteratura triestina del Novecento, LINT, Trst, 1969.
75
V. Nedjeljko Fabrio, tavljenje tiva, str. 33.
76
Pier Antonio Quarantotti Gambini, Primavera a Trieste, Mondadori, Milano,
1951., str. 9-10.
77
Ibidem, str. 35.
78
Ibidem, str. 59.
330
Razmiljanje o stihovima jedne aljive slavenske pjesme o caru Nikoli koja zavrava stihovima mrtvima sloboda, ivima zatvor, Quarantotti
Gambini zakljuuje ovako:
Da, shvaao sam. Onaj tko pjeva tako ne kori carevo nasilje,
nego uiva u njemu i ini ga silovito svojim. Izbijao je iz te pjesme
sav mrani i svjei, divljaki primitivan, sadistiki impuls premladih naroda.
Sada sam vidio fojbe i crnog psa upravo na nain kako sam ih
sebi uvijek objanjavao. Ne nacionalna mrnja (iste su stvari Slavi
radili i sa svojima, u Jugoslaviji) i ne socijalna kivnost, ve provala
poput atavistike krvave pjesme, kad politike okolnosti jame nekanjivost neobuzdana sadistika pomama: ubijanje za jedne, ropstvo za druge. I eto djevojaka koje skidaju gole, veu ih za drvo, reu im dojke, promatraju ih, izmeu krikova i ala, dok se krvave svijaju. Eto kastriranih neprijateljskih vojnika. Eto mukaraca i ena ivih baenih u fojbe; gdje se potom ubacuje i crni pas, kako bi vjeno
lajui masakriranima zauvijek oduzeo mir i na onome svijetu.79
Slaveni se ele osvetiti za rijeki pothvat, svojim transkim, koji je

znatno iri, mraniji, diktatorski i okrutniji.80
Quarantotti Gambini opseno nabraja slavenske okrutnosti: uli smo
vie puta prie, i od svjedoka, da je ubijanje zarobljenika sjeenjem na komade obiaj, gotovo obred, jugoslavenskih partizana.81 Te zloine objanjava
preokrutnom naravi balkanskih Slavena.82
Slavenska etika je potpuno suprotna talijanskoj: Kod nas se biva odlikovan onaj koji riskira ili daruje vlastiti ivot, kod njih onaj koji oduzme tui.83
Orijentaliziranje jugoslavenskih partizana dovodi do te mjere da mu
oni izgledaju azijatski, poput turskih osvajaa:
Jesi li primjetio, pitam ga, izvjesna blijeda lica, mranih oiju, i nekih orijentalnih izraza meu Titovim ljudima? Neki nemaju
apsolutno nita slavenskoga. Podsjeaju me prije na izvjesna lica
koja smo vidjeli u Istanbulu i meu muslimanima s otoka... (...) Ali
mora znati da su mnogi od njih, meu Jugoslavenima koji se nalaze u Trstu, takoer muslimani.84
79
Pier Antonio Quarantotti Gambini, ibidem, str. 115-116.

Ibidem.
81
Ibidem, str. 166.
82
Ibidem, str. 167.
83
Ibidem, str. 172.
84
Ibidem, str. 199.
80
331
Nino RASPUDI
Autorovu matu posebno stimuliraju partizanke, tako opisuje jednu

rasputene kose i u izmama, s revolverom za pojasom o kojoj je uo prie
da je ubila petnaestak ljudi, to ga odmah podsjea na djevojke iz Jugoslavije koje su odvodile nae vojnike u ume, na poetku rata, i tamo na travi, nakon to bi im se podale, prerezale bi im vrat.85
Quarantotti Gambini iznosi i itav niz urbanih legendi, gotovo istovjetnih onima koji su gradovima bive Jugoslavije kruili tijekom ratova devedesetih godina 20. stoljea: neki antikvar mu pria kako su prvih dana partizani smjestili svoje krave u kavanu Garibaldi, a volove u kazalite Verdi,
izmet su nalazili ak i u ladicama ureda u opinskom sreditu, partizani se
umivaju u zahodskim koljkama i sl.86
U fusnoti na istoj stranici dodaje: Pria se o jednom kapelanu u slubi
Titovih partizana, koji je, pozvan da dadne posljednju utjehu osuenicima
prije egzekucije, njima govorio: 'Svinjo talijanska, konano e dobiti svoju
kaznu'.87
Partizanska okrutnost prevladava uskoku, o kojoj su horror stranice
ispisivane stoljeima ranije. Quarantotti Gambini pie o tome kako jedan
transki brija pria kako mu je neka Slavenka govorila kako su Titovi partizani prije ubacivanja u fojbe zarobljenicima najprije odsjekli prste, koje su
onda okrvavljene pekli na aru da bi ih potom prisilili da ih vau i progutaju. Tako je svaki, prije nego je bio ubijen, jeo vlastite ruke. A potom i druga
sakaenja: genitalije...88 Pri svemu tome, Slaveni, poput Indijanaca i Afrikanaca u kolonijalistikim propagandnim prikazima, pleu kolo oko izmesarenih leeva svojih rtava.89
Neka, opet neimenovana, Slavenka mu je priala kako je osudila vlastitu sestru koja je ljubovala s Talijanom: suseljani, takoer i ene, najprije
su joj odsjekli dojke i guzove i iupali jajnike, reui je unutra noem; a onda, kad se ve inilo da vie i nije iva, smrskali su joj glavu stijenom.90
Na ovu priu jedan sugovornik odmah dodaje i sljedeu o tome kako
su partizani u nekom neimenovanom mjestu u umi uhvatili jednog talijanskog vojnika s djevojkom iz sela:
Svukli su ih i oboje gole odveli u selo, gdje se na njoj izredalo
ne znam koliko mukaraca pred oima brae i sestara (dva momia
i jedna djevojica, koji su bili prisiljeni gledati), a potom su joj od85
Pier Antonio Quarantotti Gambini, ibidem, str. 206.

Ibidem, str. 227.
87
Ibidem, str. 260n.
88
Ibidem, str. 261-262.
89
Ibidem, str. 263.
90
Ibidem.
86
332
rezali dojke i bacili ih psima, te su je, proklinjui Italiju, prisilili da

proguta testise koje su odsjekli vojniku.
Trenutak utnje; i brija sputa ruku sa karama i ostaje nepokretan.
Ja sam uo o jednome, kae na koncu onaj to je kivan na slavenske sveenike, kojem su otkinuli penis i testise ugrizima...91
Sve ove prie autor uzima kao sigurne i potvrene i retoriki se pita ime su ti ljudi zasluili takvu sudbinu. Ta perverzna fasciniranost okrutnostima i projiciranje potisnute agresije, posebno seksualnih i sadistikih fantazija
na slavenskog Drugog, ponovit e se pola stoljea kasnije i u pisanju o ratovima na podruju bive Jugoslavije devedesetih godina 20. stoljea.
Pored toga to je jedan od najistaknutijih predstavnika transke knjievnosti, Pier Antonio Quarantotti Gambini je, unutar tradicije prekojadranskog poluorijentalizma, znaajan i zbog toga to e njegovo djelo Proljee u
Trstu posluiti kao vaan izvor tema i motiva u kasnijoj publicistici.
U predgovoru knjizi Rijeanina Fulvia Chioprisa Jadranska kalvarija
(Calvario adriatico, 1969) Armando Odenigo istie kako taj autor pie zato
da bi loe informirane uvjerio da u pogledu jezivih okrutnosti, prave orgije kolektivnog sadizma, izvrenih u rujnu 1943. i u proljee 1945. godine, Titove bande dre svjetski primat.92 Govori o sotonskim orgijama jugoslavenskih partizana. Dodaje i kako su, pored onih o partizanskim zloinima,
druge stranice koje treba nanovo itati i promisliti one koje se odnose na
bajku o faistikom maltretiranju i proganjanju slavenskih manjina: to je bajka izmiljena kako bi se objasnile deportacije, bacanja u fojbe i genocid, kao
neizbjean rezultat ogorene ei za osvetom.93
Meu brojnim pikanterijama o okrutnosti slavenskih partizana na tragu
ve vienih kod Quarantotti-Gambinija kod Chioprisa se istie pria o muenju koje je proao uitelj iz Opatije Giuseppe Tosi:
Nakon to je zatraio da pije, ponuena mu je aa puna njegove vlastite krvi koja je obilno liptala iz stranih rana. Nakon to ju
je popio, rekao je s osmjehom: Nikad nisam pio bolje talijansko
vino.
Dokrajen je dok je aptao rijei oprosta za svoje ubojice.94
91
Pier Antonio Quarantotti Gambini, ibidem, str. 264.

Armando Odenigo, Prefazione, u Fulvio Chiopris, Calvario adriatico, Edizioni Del Borghese, Milano, 1961., str. 913., str. 11.
93
Ibidem.
94
Fulvio Chiopris, Calvario adriatico, str. 36.
92
333
Nino RASPUDI
4.3. Slavenska okrutnost naspurot mitu bono italiano

Za razumijevanje istrajnosti predrasude o okrutnom Hrvatu/Slavenu/Balkancu i u drugoj polovici dvadesetog stoljea, nuno je uzeti u obzir i
potpuno suprotan autostereotip o dobrom talijanskom vojniku, koji se poeo destruirati tek u recentnoj talijanskoj historiografiji i publicistici (tonije,
u njezinom manjem, ali kompetentnom dijelu). U knjizi Ubija se premalo:
Talijanski ratni zloini 194043 (Si ammazza troppo poco: I crimini di
guerra italiani 194043, 2006) Gianni Oliva analizira talijansku okupacijsku
politiku i poinjene zloine na istonoj obali Jadrana, ali i neke od razloga
kolektivnog potiskivanja tog iskustva:
to se, dakle, dogodilo? Dogodilo se to da su od lipnja 1940. do
rujna 1943. Talijani vodili zajedniki agresivni rat s nacistikom
Njemakom, da su ga odmah nakon toga htjeli zaboraviti i da su ga
uklonili iz vlastite nacionalne svijesti: to je psiholoka reakcija kako
bi se prevladala emotivna teina nepriline prolosti, te, istovremeno, politiki izbor koji je dijelio cjelokupni antifaistiki upravljaki
sloj, kako bi se zemlju oslobodilo odgovornosti Osovine i kako bi
joj se vratila neka vrsta moralnog djevianstva.95
Oliva, govorei o tom procesu kolektivnog zaborava, istie znaaj promicanja jednog autostereotipa:
Kako bi se osigurao mehanizam uklanjanja krivice, posluio je
osiguravajui i samoodrjeujui stereotip italiani brava gente, kolektivna slika samih sebe nataloena u nacionalnoj svijesti, koju je
Mussolini smatrao pokazateljem moralne slabosti koju treba pobijediti rimskim odgojem, no ijem je pothranjivanju pridonio i sm faizam slikom kolonijalizma u Africi, koji je bio predstavljen kao
mirotvorno i vrijedno djelo civiliziranja. Prema tom modelu, talijanski vojnik je fundamentalno dobar, vrsto ukorijenjen u obiteljskim vrijednostima, ak pomalo i mamin sin; kao takav, on nije
sposoban za nasilje prema nemonima, ne bjesni u odmazdama, ne
uputa se u brutalna ratna nasilja. Kad puca i ubija, on slua via nareenja, no nosi sa sobom humanost koju ne zaboravlja, instinktivno ublaava strogost naredbi, zna biti velikoduan i milosrdan prema sirotima: nesposoban za mrnju, ni on nije omraen i zbog toga
prijateljuje s civilnim stanovnitvom, u izbama ruske stepe ili na
egejskim otocima.96
95
Gianni Oliva, Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 194043,

Mondadori, Milano, 2006., str. 5.
96
Ibidem, str. 6.
334
Tu sliku esto nalazimo i na filmu Oliva navodi film Mediterraneo

Gabrielea Savlatoresa iz 1991. godine, u kojem talijanski vojnici prijateljuju
s Grcima, igraju karte sa starcima i loptaju se s djeacima, pleu sirtaki, oslikavaju crkve.97 I povjesniar Eric Gobetti istie snagu mita italiani brava
gente te dodaje da su taj mit, duboko ukorijenjen i u masovnoj kulturi, branili povjesniari razliitih politikih orijentacija, i tek se zadnjih godina
malobrojna skupina istraivaa kritiki pozabavila problemom represivnih
aktivnosti talijanske vojske prije i tijekom Drugog svjetskog rata.98 Analizom memoara talijanskih asnika i vojnika koji su kao okupatori boravili na
podruju bive Jugoslavije, Gobetti uoava jasnu namjeru samoopravdavanja, pri emu se ne radi samo o potvrivanju mita o Talijanima dobrim ljudima, ve i prebacivanju optubi zbog nepotrebnog nasilja na partizane.99
Gobetti navodi i sluaj BBC-jevog dokumentarnog filma Fascist Legacy (1989), kojeg je RAI kupila, ali nikada nije prikazala, kao primjer da su
te teme jo apsurdno vrue te dodaje kako
(...) s druge strane malobrojni znaju da je Italija upotrebljavala
'oruja za masovno unitenje' (zaguljive plinove) tijekom Etiopskog rata, jednako ih malo sjea mranih aspekata talijanske misije
u Somaliji devedesetih godina. Masovnom kulturom ne samo
nacionalnom, ve i meunarodnom i dalje dominira stereotip pomalo glupog, ali dobrog i simpatinog talijanskog vojnika.100
Pored notornog Mediterranea, Gobetti navodi i primjer amerikog filma

Mandolina kapetana Corellija (Captain Corelli's mandolin, 2000, r. John
Madden), u kojem Nicolas Cage po cijeli dan pjeva i zavodi grke djevojke.101
Osjeaj iskljuenosti iz povijesnog sjeanja dijelili su i povratnici iz
tog rata. Za razliku od talijanskih vojnika koji su se borili u Africi ili u Rusiji, oni koji su rat proveli na istonoj jadranskoj obali nisu imali velikih pobjeda ni epskih poraza, to izaziva sljedeu reakciju:
Potekoa smjetanja vlastitog ratnog iskustva u kolektivni imaginarij potaknula je brojne protagoniste na to da prilagode svoju
priu onoj koja je bila najrairenija, zapostavljajui ili svjesno isputajui stvarnost protupartizanske represije i prihvaajui openiti
mit Talijana dobrih ljudi.102
97
Gianni Oliva, Si ammazza troppo poco, str. 6.

Eric Gobetti, L'occupazione allegra: Gli italiani in Jugoslavia (19411943), str. 19.
99
Ibidem, str. 19.
100
Ibidem, str. 175.
101
Ibidem.
102
Ibidem, str. 193.
98
335
Nino RASPUDI
O karakteru talijanske okupacije istone obale Jadrana svjedoi i nekoliko dokumenta najviih vojnih zapovjednika. General Mario Robotti, dva
dana nakon sastanka s Mussolinijem u Gorici 31. srpnja 1942., prigovara
svojim asnicima jer se ubija premalo.103 U zloglasnoj okrunici 3C general Mario Roatta, zapovjednik Druge armije, preporuuje svojim vojnicima
ne zub za zub, ve glava za zub!104
U istom dokumentu istie se i sljedee:
- borba koju vodimo nije duel, u kojem se oruje mora izjednaiti neprijateljevom, niti neki uobiajeni oblik rata u kojem upotrijebljena sredstva iz optike ope ekonomije trebaju biti u proporciji s metom.
- ve je borba usporediva s onom kolonijalnom, u kojoj protivniku treba dati jasan i trenutaan osjeaj nae goleme premoi, i neumoljivosti nae reakcije.105
Navedene upute slijede istu logiku koja je primjenjivana u afrikim kolonijama tijekom tridesetih godina, a pri tome treba imati u vidu i da su se
brojni talijanski visoki asnici, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata zapovijedali talijanskom vojskom na drugoj strani Jadrana, formirali u ranijim
kolonijalnim ratovima, od Etiopije do Libije.106
Gianni Oliva istie kako faizam, u definiranju svoje okupacijske politike na Balkanu, slijedi rasni stav, pri emu navodi Mussolinijeve rijei:
nasuprot jedne inferiorne i barbarske rase kao to je slavenska ne smije se
slijediti politika koja daje mrkvu, ve politika batine.107 Na istom tragu faistiki naelnik Rijeke Temistocle Testa istie da je to narod koji svakoga
dana sve vie dokazuje da je ono to je uvijek bio, to jest, inferiorna rasa koju
se mora tretirati kao takvu, a ne ravnopravno.108
Talijanski okupatori prikazuju same sebe kao dobrohotne civilizatore, a
svako odbijanje njihove misije je vieno kao teka nezahvalnost. Giuseppe
Bastiniani, faistiki upravitelj Dalmacije, u govoru iz travnja 1942. u Zadru
kae: Mi emo u najmlae usaditi ono to su mileniji civilizacije dali naoj
kulturi. Ako se oni toga ele odrei, mi ih neemo silom drati ni u koli ni u
103
Eric Gobetti, L'occupazione allegra, ibidem, str. 119.

Ibidem, str. 175. (DOCUMENTO N.1, COMANDO 2a ARMATA STATO
MAGGIORE, CIRCOLARE N.3C, 1Marzo 1942-XX, VI PUNTO)
105
Ibidem, str. 195.
106
Eric Gobetti, ibidem, str. 184.
107
Gianni Oliva, Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 194043,
str. 58.
108
V. Eric Gobetti, L'occupazione allegra: Gli italiani in Jugoslavia (19411943),
str. 181. (AVII, b. 875, 5/2)
104
336
kui, irom emo otvoriti vrata naih granica kako bi mogao izai svaki onaj
koji ne eli biti, ili se ne osjea dostojan takve privilegije.109 Politika retorika tako je politiki i nacionalni konflikt prikazivala kao sukob izmeu razliitih rasa i civilizacija, pri emu se podrazumijevala talijanska superiornost. Rasistiki mentalitet, koji je oduvijek bio glavna potpora kolonijalnih pothvata,
tako je obilno proimao i povijesnu misiju 'latiniteta' u Dalmaciji.110
U skladu s tim, borba s partizanima prezentirana je kao sukob civilizacije i barbara, gdje se partizanskoj okrutnosti suprotstavlja, ranije navedeni,
stereotip Talijana koji je po prirodi dobar.111 Povjesniar Eric Gobetti pie da
je stereotipna slika Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata bila oslonjena na
identifikaciju s neprijateljem iz Risorgimenta i iz Prvog svjetskog rata i navodi rijei jednog talijanskog asnika: Neka ih Bog prokune; oni su potomci
onih hrvatskih tamniara koji su, u prolim vremenima, ali ne toliko da bi bili
zaboravljeni, muili nae oeve, rijekom Risorgimenta.112
Jugoslavija je nakon rata od Italije zahtijevala izruenje 302 osobe
osumnjiene za ratni zloin, meu kojima su se, pored generala Roatte i Robottija, nalazili i neki vani ljude nove Italije, kao to su Achille Marazza,
istaknuti lan nakon rata u Italiji desetljeima vladajue, demokranske
stranke, i general Taddeo Orlando, ministar rata u Badogliovoj vladi, a potom i glavni zapovjednik karabinjera, no nitko od njih nije izruen ni procesuiran.113
Spoj meunarodne politike situacije u vrijeme blokovske podjele svijeta, koja je 1945. godine prolazila, tada jo nerijeenom (granini spor izmeu dvije zemlje definitivno je zakljuen tek Osimskim sporazumom iz 1975)
granicom izmeu Italije i Jugoslavije, uz dodatnu geostrateku preorijentaciju do koje je dolo 1948. godine prekidom saveznitva izmeu Jugoslavije i
SSSR-a, i unutarnjih ideolokih napetosti, doveo je do toga da je slubenoj
Italiji desetljeima nakon rata najoportuniji odnos prema ratnom iskustvu na
istonoj jadranskoj obali bio potiskivanje i zaborav, kako zloinake uloge
vlastite vojske na drugoj obali Jadrana, tako i kasnijih zloina nad talijanskim
stanovnitvom na podruju Dalmacije, Rijeke i Istre poinjenih od strane jugoslavenskih partizana nakon kapitulacije Italije 1943., i u vrijeme zavretka
109
Navedeno prema Gianni Oliva, Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra

italiani 194043, str. 69.
110
Eric Gobetti, L'occupazione allegra, str. 182.
111
Ibidem, str. 180.
112
Ibidem, str. 182. (ACS, MI, DGPS, A5G, seconda guerra mondiale, b.129,
lettera censurata dal capitano Arturo Gamberale, divisione Cacciatori delle Alpi,
30/4/1942)
113
Gianni Oliva, Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940-43,
str.13; Eric Gobetti, L'occupazione allegra: Gli italiani in Jugoslavia (19411943), str. 175.
337
Nino RASPUDI
rata 1945. godine. Radikalna promjena geostrateke slike Europe do koje je

dolo propau komunizma, te ratovi na podruju bive Jugoslavije devedesetih godina, dovest e do ponovnog rasta interesa za dugo potiskivane prekojadranske teme, a stari model konstruiranja slike okrutnog Hrvata/Slavena/
/Balkanca ponovno e doivjeti procvat.
5. Suvremeno oivljavanje starih motiva
Talijanski pisci koji su se doticali zadnjih ratova na istonoj jadranskoj
obali, veinom su ih opisivali kao neku vrstu vjenog vraanja istog balkanskog obrasca. Za opisivanje tih dogaaja uglavnom se nisu oslanjali na historiografiju, politologiju, vojnu znanost i sline discipline ve su rat objanjavali u okvirima etnologije pa ak i biologije, pri emu su obilato koriteni i
fikcionalni tekstovi iz prolosti. Novinar i knjievnik Gian Antonio Stella u
svojevrsnom katalogu balkanskih strahota, prebacuje i famozni Malaparteov
motiv u vrijeme ratova devedesetih godina, pa tako govori o minobacaima, topovskoj paljbi, tenkovima, dinamitu, snajperistima koji niane i glave
'neprijateljske' djece, koarama iskopanih oiju, silovanim enama i svim
onim detaljima bestijalnih okrutnosti kojima smo svjedoili ovih godina. 114
U knjizi Egzodus: zanijekana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske Krajine (L'esodo: La tragedia negata degli italiani d'Istria, Dalmazia e
Venezia Giulia, 1999), novinar Arrigo Petacco se ne dotie samo spomenutog egzodusa, ve pretendira i na ire objanjenje povijesti podruja bive Jugoslavije s posebnim naglaskom na 20. stoljee. Navedena Petaccova knjiga,
koja, izmeu ostalog, obiluje faktografskim pogrekama i proturjejima, postala je bestseler, a vrlo brzo prevedena je i na hrvatski jezik. Iz, inae prilino skromne, bibliografije, koja sadri iskljuivo naslove na talijanskom jeziku, razvidno je da Petacco ne poznaje nijedan junoslavenski jezik, to
predstavlja tipian primjer orijentalistike intelektualne pretencioznosti novinar iz Ligurije, dakle sa suprotne strane Apeninskog poluotoka, koji ne poznaje ni hrvatski, ni slovenski jezik, ne ustruava se napisati knjigu u kojoj se
bavi, ne samo jednim trenutkom povijesti istone obale Jadrana, ve i cijele
bive Jugoslavije. Egzodus je prava riznica opih mjesta koja smo, u analizi
tvorbe slike slavenskog, divljeg Drugog susretali u ranijoj tradiciji prekojadranskog poluorijentalistikog diskursa. Pri tome treba napomenuti da se u bibliografiji, koju Petacco navodi na kraju Egzodusa, nalaze i dvije knjige koje
smo ranije spominjali, Proljee u Trstu Pier-Antonia Quarantotti-Gambinija i
Jadranska kalvarija Fulvia Chioprisa.
114
Gian Antonio Stella, Prefazione u Tamara Jadreji, I prigionieri di guerra,

Eks&Tra Editore, Bologna, 2007., str. 39., str. 6.
338
Petaccov opis sukobljenih strana u Drugom svjetskom ratu svodi se na

nekoliko horror pikanterija, pri emu navodi i neizostavni Malaparteov motiv, s time da vjerojatno nije ni itao Malapartea, jer ga ne navodi, ve pie
kao da je o toj prii uo iz tree ruke:
Okrutnosti, poinjene tih godina, zastraujue su i neizrecive.
Neki je talijanski diplomat, koji je bio u posjeti Poglavniku u Zagrebu, ispriao kako je u jednoj sobi vidio koaru punu krvavih komadia za koje je pomislio da su puevi. To su oi iskopane Srbima, rastumaio mu je pratilac.115
Za razliku od zloina talijanskih faista, koje usput u knjizi spominje,

ali vie statistiki, na nain da njihove rtve ostaju bez obiljeja i lica, Petacco je u pulp maniri potanko opisao nekoliko partizanskih zloina nad konkretnim talijanskim rtvama, poput djevojke Norme Cossetto, iz okolice Vinjana. Petacco najprije idilino opisuje djevojku omiljenu od svih, koja na
biciklu obilazi lokalna sela i istrauje upne arhive, da bi potom potanko anatomski opisao njeno muenitvo:
(...) esnaest ih je Titovih partizana odvelo do mjesta smaknua.
Norma nije mogla stajati na nogama, ali prije nego to su je strmoglavili u provaliju, krvnici su je htjeli jo iskoristiti. Nakon to su
nasrnuli na to bijedno tijelo ve bez due, odrezali su joj dojke i
ugurali komad drveta u spolovilo.116
Nakon to je, svodei ga na par pikantnih priica o pojedinanim zloinima, diskvalificirao fenomen partizanskog antifaizma,117 Petacco ide korak
dalje u njegovoj eshatolokoj dekonstrukciji:
Jo je jedan mrani obred obiljeavao ove strane masakre: nakon bacanja rtava u fojbe, na hrpu leeva bacali bi ivog crnog psa.
Prema drevnoj balkanskoj legendi, pas je vjeno lajui, ubijenima
zauvijek oduzimao mir na onome svijetu.118
Budui da nam ta drevna balkanska legenda nije poznata i da Petacco ne navodi otkud mu takva saznanja, moemo pretpostaviti da je iskonstruirana na temelju toga to su u fojbama, koje su, prije ratnih zloina, sluile i
115
Arrigo Petacco, Egzodus: zanijekana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske Krajine, prev. Jelena Ivievi-Desnica, Durieux, Zagreb, 2003., str. 47.
116
Ibidem, str. 7173. Ranije smo vidjeli da Fulvio Chiopris navodi istu epizodu,
samo on govori o sedamnaest partizana.
117
Film Srce u bunaru (Il cuore nel pozzo, RAI, 2005., redatelj Alberto Negrin)
prikazuje partizane iskljuivo kao okrutne, sadistike silovatelje i ubojice djece.
118
Arrigo Petacco, Egzodus: zanijekana tragedija Talijana Istre, Dalmacije i Julijske Krajine, str. 75.
339
Nino RASPUDI
kao odlagalita za otpad, bile pronaene i ivotinjske kosti. Dodatno proturjeje unutar prie o obredu crnog psa lei u injenici da je teko pretpostaviti da bi se partizani, opisani kao gorljivi ateisti, tako pedantno brinuli o sudbini dua svojih rtava na onome svijetu.119
Edward Said istie kako je orijentalizam, kao sustav miljenja o Orijentu, uvijek kretao od specifinog ljudskog detalja da bi ga proirio na openitu transhumanu sliku; zapaanje o nekom arapskom pjesniku iz desetog
stoljea pretvorilo se u politiku prema (i o) orijentalnom mentalitetu u Egiptu, Iraku ili Arabiji.120 Na taj nain legenda o crnom psu, kao i koara puna
oiju (kojoj smo svjedoili i u zadnjem ratu) slue kao snana uporita za
sliku barbarske, mrane, atavistike i sadistiko okrutne prirode stanovnika
istone obale Jadrana.
Orijentalistiko lukavstvo uma ini to da se na koncu na Istoku pronae upravo ono to se oekivalo ili htjelo nai, pa tako i novinar Paolo Rumiz sletjevi osamdesetih godina 20. stoljea u bivu Jugoslaviju moe zadovoljno ustvrditi: Pronaao sam tono ono to sam oekivao da u pronai
nakon to sam proitao Andria i Kia. Neto staro, primitivno, tovie egzotino.121 U razmiljanju o stanju u Jugoslaviji ak se i um balkanizira, gubi
u zagonetkama.122
Upravo zahvaljujui tom gubitku razlike izmeu fikcije i injenica, lijepe knjievnosti i historiografije, apriorne zemljopisne semantike i kritikog
promatranja, Orijent se i dalje orijentalizira, tj. fiksira kao takav, ne vodei
rauna o povijesnim promjenama konteksta, na isti nain na koji se Balkan
balkanizira ili stanovnik istone obale Jadrana morlakizira. S protekom
vremena takva konstrukcija poinje ivjeti kao samostalan oznaitelj koji postaje osnova za nove orijentalistike tekstove ili znaajno utjee na njihovo
oblikovanje. Tako se skup spoznaja i tekstova o Orijentu/Balkanu proiruje, bez potrebe da ga se kritiki provjeri na podruju o kojem (toboe) govori. Motiv uroene okrutnosti, koja se u veini talijanskih knjievnih prikaza
gotovo prirodno veu uz istonu jadransku obalu, vaan je element jadranskog orijentalistikog diskursa, kojeg kao neprekinutu tradiciju moemo pratiti od venecijanskog prosvjetiteljstva do danas, a vrlo je izgledno da e takav
119
Pria o balkanskom obredu crnog psa ima fortunu usporedivu s onom Malaparteove koare oiju, tako se i danas redovito navodi na brojnim internetskim stranicama posveenima rtvama fojbi.
120
Edward W. Said, Orijentalizam, str. 126.
121
Paolo Rumiz, Maske za masakr, (prev. Ilonka Peri), Durieux, Zagreb, 2000.,
str. 38.
122
Ibidem.
340
nain gledanja na istonu jadransku obalu kao apriori civilizacijski niu biti
dominantan i u blioj budunosti.
Bibliografija
Ariosto, Ludovico: Orlando Furioso, introduzione, commenti e
note di Marcello Turchi, presentazione critica di Edoardo Sanguineti, Garzanti, Milano, 1974.
Ariosto, Ludovico: Bijesni Orlando, prev. Danko Angjelinovi, Zora, Zagreb, 1953.
Bacchelli, Riccardo: Il mulino del Po, Tomo primo: Dio ti salvi,
Mondadori, Milano, 1986.
Badurina, Natka: Knjievnost, u Hrvatska/Italija: Stoljetne veze:
povijest, knjievnost, likovne umjetnosti, Most/The Bridge, Zagreb,
1997.
Bracewell, Catherine Wendy: Senjski uskoci: Piratstvo, razbojnitvo i sveti rat na Jadranu u esnaestom stoljeu, prev. N. Popovi
i M. Rossini, Barbat, Zagreb, 1997.
Chiopris, Fulvio: Calvario adriatico, Edizioni Del Borghese, Milano, 1961.
Cronia, Arturo: La Croazia vista dagli italiani: quadri-figure-bilanci, Istituto per l'Europa Orientale, Rim, 1942.
Dall'Ongaro, Francesco: Fantasie drammatiche e liriche, Successori Le Monnier, Firenca, 1866.
Deanovi, Mirko: Cesare Cant u odnosu prema Hrvatima, Poseban otisak iz 285. knjige Rada Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, JAZU, Zagreb, 1951.
Deanovi, Mirko: Ime Croato u talijanskom jeziku, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tom III, Zagreb, 1955., str.
167176.
Deanovi, Mirko: Talijanski pisci o Hrvatima do kraja 17. vijeka,
pos. ot., Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god.
VIII-IX, Dubrovnik, 1962., str. 117137.
Fabrio, Nedjeljko: tavljenje tiva, Znanje, Zagreb, 1977.
Fogazzaro, Antonio: Piccolo mondo antico, Biblioteca Economica
Newton, Rim, 1995.
Fortis, Alberto: Viaggio in Dalmazia, reprint, Verlag Ottto
Sagner/Izdavako preduzee Veselin Maslea, Mnchen/Sarajevo, 1974. (I. izd. Venecija 1774.)
341
Nino RASPUDI
342
Fortis, Alberto: Put po Dalmaciji, prev. s tal. Mate Maras, prev. s

lat. Darko Novakovi, Marjan tisak, Split, 2004.
Gobetti, Eric: L'occupazione allegra: Gli italiani in Jugoslavia
(19411943), Carocci, Rim, 2007.
Gozzi, Carlo: Memorie inutili, Unione Tipografico-Editrice Torinese, Torino, 1928.
Knightley, Phillip: Prva rtva: Ratni dopisnik kao heroj, propagandist i stvaralac motiva od krimskog do vijetnamskog rata, prev. Nikola Kri, Otokar Kerovani Rijeka, Opatija, 1977.
Lovri, Ivan: Biljeke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i
ivot Stanislava Soivice, prev. s tal. Mihovil Kombol, Izdavaki
zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1948.
Maier, Bruno: La letteratura triestina del Novecento, LINT, Trst,
1969.
Maier, Bruno: La letteratura italiana dell'Istria dalle origini al
Novecento, Edizioni Italo Svevo, Trst, 1996.
Malaparte, Curzio: Intelligenza di Lenin, Fratelo Treves Editori,
Milano, 1930.
Malaparte, Curzio: Kaputt, Mondadori, Milano, 1979. (I. izd. 1944.)
Malaparte, Curzio: La pelle, Garzanti, Milano, 1967. (I. izd. 1949.)
Manzoni, Alessandro: I promessi sposi, a cura di Ferrucio Ulivi,
Grandi Tascabili Newton, Rim, 1992.
Maroevi, Tonko: Hrvat, dakle vojnik: Nova zrnca o sudbini narodnog nam imena u talijanskoj knjievnosti, Talijanistike i komparatistike studije u ast Mati Zoriu: Zbornik radova Meunarodnog skupa, Zagreb, 27-28. svibnja 1997, ur. Sanja Roi, Odsjek
za talijanski jezik i knjievnost Filozofskog fakulteta Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb, 1999., str. 111124.
Nievo, Ippolito: Gli amori garibaldini u Tutte le opera di Ippolito
Nievo, I Poesie, Mondadori, Milano, 1970.
Odenigo, Armando: Prefazione, u Fulvio Chiopris, Calvario
adriatico, Edizioni Del Borghese, Milano, 1961., str. 913.
Oliva, Gianni: Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra
italiani 194043, Mondadori, Milano, 2006.
Percto, Caterina: La donna di Osopo u Racconti del Risorgimento, a cura di Carlo Bo, Edindustria Editoriale, Rim, 1961.
Petacco, Arrigo: L'esodo: La tragedia negata degli italiani d'Istria,
Dalmazia e Venezia Giulia, Mondadori, Milano, 1999.
Petacco, Arrigo: Egzodus: zanijekana tragedija Talijana Istre,

Dalmacije i Julijske Krajine, prev. Jelena Ivievi-Desnica,
Durieux, Zagreb, 2003.
Pirro, Ugo: Jovanka e le altre, Bompiani, Milano, 1960. (I. izd.
1959.)
Quarantotti Gambini, Pier Antonio: Primavera a Trieste, Mondadori, Milano, 1951.
Raspudi, Nino: Jadranski (polu)orijentalizam: Prikazi Hrvata u
talijanskoj knjievnosti, Naklada Juri, Zagreb, 2010.
Rumiz, Paolo: Maschere per un massacro, Eitori Riuniti, Rim, 1996.
Rumiz, Paolo: Maske za masakr, prev. Ilonka Peri, Durieux, Zagreb, 2000.
Said, Edward W.: Orientalism: Western Conceptions of the Orient,
Penguin Books, London, 1995. (I. izd. 1978.)
Said, Edward W.: Orijentalizam, prev. Biljana Romi, Konzor, Zagreb, 1999.
Said, Edwarad W.: Kultura i imperijalizam, prev. Vesna Bogojevi,
Beogradski krug, Beograd, 2002.
Stella, Gian Antonio: Prefazione u Tamara Jadreji, I prigionieri di guerra, Eks&Tra Editore, Bologna, 2007., str. 39.
Todorova, Marija: Imaginarni Balkan, prev. s engleskog D. Starevi i A. Bajazetov-Vuen, Biblioteka XX vek, Beograd, 1999.
Wolff, Larry: Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in
the Age of Enlightenment, Stanford University Press, Stanford,
California, 2001.
Zori, Mate: Talijanski pisci o nama i naim knjievnostima,
Knjievna smotra, III, 8, Zagreb, 1971, str. 6581.
Zori, Mate: Echi slavo-meridionali nella letteratura italiana del
Seicento, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, XXV, 1-2,
Zagreb, 1980, str. 127194.
Zori, Mate: Knjievni dodiri hrvatsko-talijanski, Knjievni krug,
Split, 1992.
343
Nino RASPUDI
Nino RASPUDI
IL MOTIVO DELLA CRUDELT CROATA
NELLA LETTERATURA ITALIANA
Il motivo della crudelt croata/slava/balcanica un elemento
importante dell'orientalismo adriatico, che la tradizione dominante nella
letteratura italiana che si occupa della parte orientale dell'Adriatico. La
comparsa del luogo comune dei croati crudeli legata alla presenza dei
soldati croati nel territorio italiano, dai mercenari nel Quattrocento fino alle
truppe croate nel servizio austriaco nell'Ottocento. Cominciando dall'illuminismo veneziano, la crudelt, elemento importante della barbarie della
parte orientale, serve anche per giustificare la missione civilizzatrice
coloniale. Durante la Seconda guerra mondiale quel motivo sar ulteriormente rafforzato, tra l'altro come contrappeso all'autostereotipo del bono
italiano. Lo stesso motivo sar trasferito nelle rappresentazioni delle ultime
guerre degli anni Novanta, in cui maggior parte degli scrittori che si
occupano di quei temi non distingue la finzione e i fatti. Si tratta di una
caratterista tipica del discorso orientalistico, che osserva l'Oriente come uno
spazio fuori storia, pietrificato, descritto da tempo e facilmente conoscibile.
Parole chiave: letteratura italiana, Croati, crudelt, Balcani,
orientalismo
344

UDK 821.163.42.09
Izvorni nauni rad
Boris KVORC (Split)

Filozofski fakultet Sveuilita u Splitu
Macquarie University, Sydney, Australia
bskvorc@ffst.hr
KRLEA I ANDRI, LOKALNA I GLOBALNA IDENTIFIKACIJA:
FIKCIONALIZACIJA FAKTOGRAFSKOG;
POETIKA KAO (I) POLITIKA
O vrlo sloenim temama nikad se ne moe
govoriti jednostavnim jezikom svakodnevnice. (F. Jameson)1
Ovaj se rad nastavlja na studiju o konstrukciji nacionalnih
identiteta kod Krlee i Andria gdje se govorilo o modalitetima fikcionalizacije fakcije i generikim modelima uslojavanja pri/povijest o nacionalnim identitetima.2 U sreditu su istraivakog zanimanja problemi lokalnog i globalnog nagovora te utjecaja 'fakcijskih'
impostacija Iva Andria i Miroslava Krlee na dekodiranje znaenjskih slojeva 'univerzalnih vrijednosti' u njihovim fikcijskim tekstovima. Nakon ustanovljavanja konstrukta 'fikcionalizacije fakcije'
dolazimo u podruje gdje je vano metodoloki razgraniiti tipove
lokalnog i globalnog nagovora. Tu se nastavlja rasprava o fikcionalizaciji (prividno) faktografskog kod dvojice autora. U tom kontekstu pitanju identifikacije i identiteta moe se pristupiti iz pozicija
poetikog i politikog nagovora, odnosno razliitih tipova nagovora
autorskih instanci teksta i njihove kulturalne intervencije. U svojim
poetikama i jedan i drugi pisac primjenjuju itav niz taktika kojima
'govore ono to ne misle' kako bi se pozicionirali u odnosu na generatore moi, nagovora zajednica i mjesta na kojima fatika funkcija
jezika preuzima primat nad znaenjskom (referencijalnom i poetikom). To ine iz politikih razloga, istovremeno inzistirajui na
1
Ovo je citat iz Jamesonove knjige The Political Unconscious, odnosno Politiko

nesvjesno (Jameson, 2004).
2
U broju Lingua Montenegrina 5/2010 (str. 297334) objavljen je tekst pod nazivom Konstrukcija, prenoenje i preoblikovanje prie(a) o nacionalnim identitetima: o
Krleinom Stareviu i Andrievom Njegou', koji valja smatrati okvirom za ovu studiju, odnosno njezinim prvim dijelom. Usp. takoer kvorc, 2006.
345
Boris KVORC
vlastitoj poetici koja (fingira da) je poetoloki izdvojena iz hegemonije moi zajednica u kojima ive i djeluju. Za razliku od dekodiranja obrazaca kojima se razotkrivaju naratoloki i ideologemski procesi, ini nam se da su naini na koje lokalno postaje 'primjer' globalnog (i obratno) od posebne vanosti za razumijevanje tih knjievnih diskurza, posebice u tekstovima koji su usmjereni na konkretni, odnosno esejistiki model nagovora. Ovaj rad bavi se najvie tim problemima kako bismo 'pomnim itanjem' tekstova (ali i
diskurzivnih uokvirenja) te dekonstrukcijom nekih ustaljenih stereotipa o Krlei i Andriu doli do pozicije iz koje je mogua interpretacija (odnosno rekonstrukcija) znaenjskih slojeva na kojima je
autorska intencija teksta vrlo jasno vidljiva. U tekstu tvrdimo da dekodiranjem impostacije autora u esejistikim tekstovima postaju jasnije njihove pripovjedake i intencijske taktike u romanima koji su
odavno ve postali dijelom kanona. To meutim ne znai da neke
njegove postavke (granice) ne treba uvijek iznova propitivati, posebice na razini promjena u hegemonijskoj paradigmi (rasprene) moi (italake, odnosno akademske kompetencije) zadnjih dvadesetak godina.
Kljune rijei: poetiki i politiki nagovor, lokalna i globalna
identifikacija, Krlea, Andri, fingiranje, interpretacijske zajednice,
hegemonija, fakcija, fikcija
1. Fikcionalizacija faktografskog:
o razlici, lokalnoj identifikaciji i pripovjednoj konvenciji
Nakon razgraniavanja podruja kompetencije autorskog nagovora izmeu fikcijskih tekstova i eseja, fikcionalizacije esejistikog i naina na koji
se moe iitati intencija u toj fikcionalizaciji i kod jednog i kod drugog pisca, postavlja se pitanje to je Andrievim i Krleinim tekstovima lokalno a
to je to to postaje globalno impostirano, na obje razine analize pripovjednog teksta, onako kako smo analitiki proces i razumijevanje teksta prepoznavali i razumijevali u kolskim 'udbenicima'. Najprije, rije je o onoj razini koja se tradicionalno nazivala sadrajnom i koja je, na temelju mimetikog
(ili dijagetinog) shvaanja funkcije knjievnog teksta, uglavnom korespondirala sa 'stvarnou vremena i prostora' ili imaginarnog uvjetovanog geografijom prostora, odnosno (alegorijske) slike koja 'ukazuje na neto drugo'. Mimetinost je uvijek bila shvaana kao 'povijesna slika'. Ali na razini te izgradnje dijagetikog, samostalnog konstruiranog svijeta (v. Gennete i Bal, u
Biti, 1991) i njegove (avangardne i postmoderne) samosvojnosti pojavljuju
se stupnjevi vjerodostojnosti koji reprezentiraju, a ne prezentiraju stvarnost.
Vukovi u tom smislu uz alegorijsku sliku kao karakteristiku ekspresionistike poetike, na koju se naslanja Andri, navodi i jaz izmeu povijesti i stili346
Krlea i Andri, lokalna i globalna identifikacija...
zacije pri/povijesnog, odnosno 'nehistorijske koncepcije'. Te elemente analize

'kolska' interpretacija esto nije uzimala u obzir, pogotovo kad se radi o razini stilizacije koja priom o jednom vremenu istovremeno alegorijski ukazuje na druge dogaaje, ali i drugu 'imaginarnu geografiju', odnosno 'raspored
snaga u kojem se odigrava igra politiki izrecivog i neizrecivog (istovremeno
s umjetniki kazivim i nekazivim, koje je esto vie pitanje diskurza nego li
estetskog nagovora).3
S druge strane, dakle, rije je o formalnoj razini (danas bismo rekli diskurzivnom zasienju forme), onoj koja je pratila i analizirala inovacije i generike promjene u iskaznom kompleksu, odnosno o nainima na koje su tematski slojevi teksta usijecani u formalna obiljeja modernog (i postmodernog) knjievnog izriaja, od prvih tekstova naih autora koji se mogu itati
kao postmoderno uruavanje konvencija ekspresionizma (v. 'Hodorlahomor
veliki' ili 'Put Alije erzaleza'). Ono to je pritom zanimljivo jest injenica da
se kod autora koje ovdje analiziramo taj postupak formalnog praenja tijekova razvoja knjievnog izriaja realizira bitno razliito, premda rade, piu i
kulturno djeluju u istom (ili vrlo slinom) diskurzivnom okruju i uokvireni
su slinim diskurzivnim (politikim i kulturolokim) parametrima, barem kad
je u pitanju drutvena konsolidacija (hegemonija) diskurza.
Ako govorimo o Andrievu iskazu, onda svakako valja rei da se njegov tekst uklopio u trend tako naz(i)vanih malih knjievnih diskurzivnih
praksi koje se svojim inzistiranjem na prostoru 'izmeu' usijecaju u kanon
knjievnosti kao izdvojenog sustava vrijednosti i poticaja drugim pri/povijesnim praksama na razini izdvojenosti, posebnosti i razliitosti (u odnosu na
onako shvaen kanon kako Harond Bloom zamilja 'knjievnost zapadnog
knjievnog kruga' i uokvirujua rubna djela koja ga propituju).4 Naravno, govorimo o njegovoj fazi nakon Nemira, koja se konsolidira s prvom 'povijesnom i alegorijskom priom' u pravom smislu te rijei.5 U njegovim tekstovima, dakle, na prvi pogled djeluje posebno uokviren, povijesno zadan i mimetiki reproducirani prostor legende i mitologemskog saimanja povijesti. S
druge pak strane vidljivo je, na temelju Vukovievih analiza, da je rije o
3
Manfred Frank (v. 1994) u svojim analizama kazivog i nekazivog uglavnom

ostaje na ovoj drugoj razini, ali ukazujui na arheologiju Michaela Foucaulta i hermenautiku Jacquesa Lacana, dolazimo i do pitanja izrecivog i neizrecivog na skali vjerodostojnosti iskaza u odreenom prostoru i vremenu. O tome je dosta pisao Kordi (2007),
posebno u poglavljima 'Politika laljivih pria' i 'Politika pripovednih strategija'.
4
V. knjigu Haroda Blooma The Western Cannon: The Books and Schools of the
Ages. New York: Harcourt Brace, 1995.
5
Usp. Vukovi, 2002. i poglavlje: Andrieva proza i knjievnost ekspresionizma, posebno str. 6 i 12. U tekstu koji otvara knjigu takoer pie o povijesnom tekstu
koji ima nehistorijsku koncepciju kao o posebnom obiljeju ekspresionistike proze.
347
Boris KVORC
popunjavanju 'gotovo svih kuica' u tablici koju na umu ima A. Dblin kad
pie o ekspresionistikom romanu (isto:10), bilo kad je rije o stiliziranoj
poetskoj strukturi, konstrukciji povijesnog sadraja ili a-povijesnoj koncepciji, ukljuujui i opasku A. Arnolda o 'snanim linostima koje se sukobljavaju sa skuenim okolnostima ivota (i) ulaze u razliite konflikte. Tu je takoer prisutan dinamiki ritam prianja i 'erotski ekscesi' koje naglaava Vukovi interpretirajui Arnolda, Eschmida i Dblina.
Pozicioniranje u kanonu dakle jest svjestan in, ali se fingira uokviravanje u prostoru drugosti. Po srijedi je dakle dvostruki bijeg: u (kulturnu)
geografiju izgubljenog prostora i vrijeme koje se moe prenijeti jedino dijagetikom stilizacijom koja samo u svom detalju poiva na mimetikom shvaanju knjievne konvencije, ali i u realni prostor povijesti. To je zapravo razlog zato je takav 'manirizam postupka' mogao preivjeti od razbolja ekspresionizma do razdoblja postmodernizma. Uostalom, isti model stilizacije 'imaginarne geografije' alegoriziranog realnog prostora prisutan je od djela u kojima prevladava ekspresionistiki model dekonstrukcije identiteta ('Mustava
Madar', 'Za logorovanja', 'Put Alije erzaleza') do postmodernih dekonstrukcijskih sekvenci raspada 'pripovjednog jedinstva' tekstualne fokalizacije
u Prokletoj avliji. Kad ve govorimo o ekspresionistikom modalnom tkanju,
pogledajmo kako se 'realna geografija' mogueg pogleda na drugog umee u
imaginarni prostor 'istoka' u koji se smjeta tekst (dekonstrukcija) legende.
Paa iz prie/pripovijetke/pripovetke 'Za logorovanja' roen je u Carigradu i
dvorski je ovjek, a put u zabaenost ('zapadnu'), dakle u Bosnu, autorska
instanca fokalizirana kroz njegovu svijest opisat e ovako:
On je prezirao te Bosance, muslimane, neuke, surove, nevjerovatno ograniene ljude to tako sveano i s toliko vanosti govore
svoje gluposti. Prezirao je Srbe, upavu, mrku, fanatizovanu raju,
to se tako bezumno bore protiv starih i velikih institucija i slijepo
sru u smrt, gubei za puste snove i legarije 'lijep ivot', kako ga je
on zvao. Prezirao je ponizne Jevreje, bradate popove i lukave fratre,
kao svijet bez asti i dostojanstva. I jednom je, poslije neke fratarske deputacije, rekao svom ehaji:
'Kad propadne i potone sav svijet i sve drave, vjeruj, ovi e
fratri plivati, kao zejtin, po vrhu.'
On je mrzio svu tu zemlju, mranu i gorovitu, s rastrganim pejzaem i ludom klimom, kao i njene stanovnike, vjeno nemirne i zavaene, jer mu je bilo odvratno sve to je glasno, otro i neumjesno.
Ovdje se prepoznaje tip 'fluktuacije pripovjedne inteligencije' (Genette,

1980) koji autorsku instancu stavlja u poziciju drugog u odnosu na vlastitu
ideologemsku zasienost. Problem identifikacije i lokalnog pozicioniranja u
odnosu na ire zamiljene tipove kolonizacijskih identifikacija iskazuje se
348
drugaije nego kod Krlee: drugi ima ravnopravan glas i onaj je koji 'baca novo svjetlo' na kaos lokalnog uslonjavanja mitologemske prakse preivljavanja. U tom smislu 'podraavanje obrasca' o kojem govori Vukovi samo je
izvanjski okvir lokalnom koje se moe iitavati tek na temelju uvaavanja
diskurzivnog zasienja kojim je uvjetovano. Odnos prema zapadnom kanonu
je izvanjski, tako da on ne utjee previe na uslonjavanje znaenjskih instanci koje se poluuju iskazanim. Tekst funkcionira na dvjema odvojenim razinama: onoj koja se oslanja na formalne okvire 'zakonitosti stilske formacije' i
onoj koja se kao konstanta provlai kroz transformacije kulturalne geografije
prostora i narativnih taktika saimanja i usporavanja vremena.6 Andri svoju
poziciju ne-pripadanja kolonijalnoj sili koja je agens njegove 'prie o nama'
vidi i svjestan je da je moe dekonstruirati iskljuivo dajui joj glas kojim e
se samoidentificirati i oznaiti kao vrijednost (fluktuirajueg) oznaitelja.
S druge pak strane Krlein tekst je polazio od unaprijed predmnijevanog mjesta pozicioniranja tekstova i intencija u veinskom, zapadnom kanonu kao okviru koji 'zadaje pravila igre', odnosno granice pisanja, ma koliko
se to iz pozicije njegove 'pobune' inilo drugaije. To mjesto identifikacije
nije traeno iz pozicije izdvojenosti i svijesti o potrebi da se lokalno obiljeena razlika uvai na razini fluktuirajueg pripovjedaa. Razliku je Krlea gradio kroz svoje taktike manipulativno, odnosno iz perspektive autorske intencije odreivao se prostor vlastite impostacije i pripadnosti, bez otklona koji
bi doputao razliitost, zemljopisnu i kulturoloku, u odnosu na one ijim se
sredstvima sluio, istovremeno podrivajui autoritet njihove moi i kulturalne paradigme kojom su tu mo (iz)gradili. Njegov drugi nije na Orijentu, nego u Beu i Budimpeti. Pritom, u ogledanju s tim drugim njegova pripovjedna intencija ne inzistira na razlici koja poiva na tradiciji posebnosti i njezinom specifinom lokalno obiljeenom odnosu prema Zapadu kao drugom u
kojem se ogleda autopredodba vlastitosti (to ini istovremeno u tekstu negirajui ono drugo na temelju kojeg gradi novotradiciju razlike i sliku provincije kao mogueg polja izdvojenosti). On je dodue svjestan kolonijalne situacije 'ne-pripadanja', pogotovo u tekstovima u kojima progovara o poziciji Hrvatske u odnosu na Maarsku u vrijeme 'kolonizacije' uvjetovane Ugarskohrvatskom nagodbom. Ali istovremeno kolonija i 'onaj prostor izmeu' civilizacija i kultura je negdje drugdje, a ne u prostoru vlastite drugosti i provincijalnosti u odnosu na Centar s velikim C.
U eseju 'O malograanskoj ljubavi spram hrvatstvu' Krlea drugost u
odnosu na 'civilizaciju' Okcidenta dodue locira u zagrebako predgrae, ali
u kontekstu koji, drutveno, kulturalno, civilizacijski i klasno 'drugaiji Zagreb' dovodi u usporedbu s Kongom, i to onako kako je taj stereotip 'izvan6
O polaganosti i taktikama odugovlaenja v. Eco, 2005.
349
Boris KVORC
kulturalnosti' vidjela ondanja globalna kultura dominacije.7 On tu usporedbu

izvodi kao poreenje drugog Zagreba, onog izvan privilegiranog kruga povlatenih (instrumenata kolonizacije!?) s neim to nije dostojno civilizacijskog kruga gdje to (ironizirano i ismijano) hrvatstvo ipak pripada samim 'stanjem stvari'. U tom smislu su Kongo ipak drugi, oni izvan civilizacijskog
kruga Hrvatske, polukolonije koja to, prema Krleinoj interpretaciji, jest samo politiki, ali kulturoloki ipak predstavlja drugost prema uvrijeenom stereotipu o koloniji i, kasnije emo vidjeti, Orijentu koji je tu, odmah preko Save i Une, odnosno koji je neposredni drugi, onaj Andriev drugi. Pozicioniranje 'izmeu' kultura, paradigmi i centara moi, odnosno mimetiki odnos prema stvarima kakve doista jesu bile (a ne onakve kakve su trebale biti u pievoj bidermajerom ipak zasienoj svijesti) u Krleinim tekstovima izostaje.
Kvalitetno promiljajui klasnu i nacionalnu problematiku, on (ipak) presjecite svjetova i kulture situacijski vidi na drugom mjestu, izvan svog mimetiziranog kulturalnog kruga, istono od Une. Stoga njegova poetika podraava
politiku prozapadne (ne)jednakosti kao preduvjeta opstanka zajednike (dodue glupavo malograanske, paradne i bidermajerske, ali ipak) jedinstvene
kulture pripadanja upravo toj drugosti 'vatrogasne kacige' na koju se u esejima iz Evrope danas istovremeno tako estoko obruava.
Za razliku od Krleina interteksta upravo na taj nain, dakle uz uoavanje 'razlike' i 'izdvojenost iz kruga' privilegiranog Oksidenta, moemo tu situacijsku pozicioniranost izvlatenosti i drugosti (pro)itati kod Andria.8
Krlein tekst je prije svega veinom odjek knjievnih zbivanja (ekspresionistikih, socijalrealistikih, egzistencijalistikih, ak i postmodernistikih; v.
kvorc, 2003) i to bez manipulacije koja to eli prikriti, a kakav smo sluaj
iitali iz Andrievih taktika. tovie, upravo suprotno: kao da se ta pripadnost eli naglasiti. S tim u vezi posebno je indikativno Osijeko predavanje u
kojem izravno govori o utjecajima i odjecima Oksidenta na profiliranje lokalne identifikacije. Rije je dakle o kontinuiranom procesu koji se performativno zbiva praenjem i (mimetikim?!) podraavanjem 'europskih trendova', od
mimetikog podraavanja ekspresionistike poetike (drugaijeg i kudikamo
7
ini mi se da je Krlein agens koji inzistira na razlici zasien idejom kolonije kao
neim to jo uvijek treba civilizirati, i to ak u neposrednom susjedstvu, onom u kojem
je Nemi vrio taj epohalni pogled u Bosnu, a da njegov Zagreb i njegova konstrukcija
imaginarne geografije lokalne identifikacije ivi u nerealnom svijetu uvjetovanom naturalizacijom vlastita prostora imaginarne geografije kao privilegiranog Zapada.
8
U tom bi smislu jedna smjelija analiza mogla otvoriti prostor usporedbe filmskih
uradaka Emira Kusturice, u svom vremenu razlike i polietninosti (multikulturalnosti?!), u odnosu na Andrievu paradigmu drugosti. Tu bismo, na temelju Pharekovih
analiza (2000), mogli otkriti zanimljiv prostor taktiziranja vezano uz ono to Kordi
(2007), izmeu redaka, zove politikim ugovorom.
350
izravnijeg od Andrieva!), psiholokog realizma, egzistencijalizma, pa ak i

(intuitivnog) nagovjetaja postmodernog uruavanja 'metapria' u Zastavama
(o tome v. kvorc, 2003).
Naravno, i kod Andria moemo iita(va)ti slojeve ekspresionistike
poetike kao na primjer u prii/pripovjetki 'Put Alije erzeleza', na primjer,
ili kroz blueprint kasnijeg postupka naturalizacije legende, za to je odlian
primjer 'Pria o Japanu'. Kasnije takoer moemo uoiti neke elemente irih
kulturolokih ukljuenja, od socijalnog realizma (Gospoica), sve do (da li
intuitivnog?) naslanjanja na poetiku u nastajanju, odnosno aproprijaciju postmodernistike zapitanosti nad fenomenima pripovjedaa i pripovijedanja kako se ovi pojavljuju u Prokletoj avliji.9 Meutim, vano je naglasiti injenicu
da se u njegovu korpusu ti odjeci 'suvremenih strujanja' pojavljuju kao ugovor na razini prijenosa funkcionalnih slojeva prie, dakle konvencije njezina
prijenosa, a ne kao motivacijski pokretai pisanja, bar ne u onolikoj mjeri u
kojoj je to sluaj kod Krlee.10 Moda je to malo nategnuta teza, ali se tako
ini kad se iz tradicionalno impostirane perspektive propituje kolski postavljen odnos sadraja i forme, odnosno stilskih formacija koje su uokvirile to
razdoblje i naina na koji nai autori u takav globalni horizont oekivanja utiskuju razliku koju proizvode svojim tekstovima. Tome je tako na objema razinama: poetikoj i politikoj.
A kada govorimo o odnosu tih pokretaa i procesu naracije nacionalnih
kompleks, onda smo zapravo izuzetno blizu pitanju odreivanja odnosa prema tipovima uokvirujuih identifikacijskih obrazaca i prostoru manipulacije
drugim (ovdje Oksidentom) kao mjestom koje e konstruirati Andriev Ori9
Peter Brger u svojoj Teoriji avangarde pie o slinostima izmeu poetike ekspresionizma i onog to se u vrijeme pisanja te knjige i ureivanja njezina engleskog izdanja (1984) nazivalo obrisima poetike postmodernizma. U elementima decentralizacije
pripovjedake svijesti, nagovjetaja isprepletanja stilova i prodoru drugih medija (ukljuujui i usmenu priu legendu i svakodnevnu poetiku nagovora), Brger vidi prethodnicu postmoderne dekonstrukcije upravo u razdoblju ekspresionistike poetike. Dok Vukovi (2002) ita A. Arnolda (1972) i naglaava neposrednu naraciju i alegorijsko uoptavanje kao vane karakteristike te poetike, spominju se i dinamizacija forme, intenziviranje sintakse, ali i simbolizacija znaenja i tipizacija likova. U sukobu snanih linosti sa skuenim okolnostima ivota dolazi do dekonstruiranja vrstih, tipiziranih obrazaca i napuklina u sistemu koji nagovjetavaju upravo ono o emu govori Brger kad
usporeuje ovaj tip avangardnih strujanja s dekonstrukcijskim mogunostima itanja u
postmoderni. U tom smislu dekonstrukcijski se mogu itati i spomenute kratke proze iz
1920-ih godina. Usp. i Orai Toli, 1996. posebno poglavlje Avangarda i postmoderna.
U svojoj knjizi o postmodernizmu Jerkov (1991) upravo postupak smatra sredinjim
mjestom identifikacije postmodernistikog nagovora.
10
O toj dinamici odnosa izmeu impostiranosti pripovjedakih taktika i nagovora
teksta v. Eco, 2005.
351
Boris KVORC
jent, i to sredstvima vlastitog aparatorija, onog to propituje svoje unutartekstovne i zajednike diskurzivne odnose (kulturalne) moi. To otvara novi
krug pitanja. Koji elementi 'naracije nacije' kao pitanja prijenosa mitologemskog iskustva modalno funkcioniraju slino/razliito u odnosu na druge tradicije, one prema kojima nacionalna paradigma stoji u odnosu meusobnog
prepletanja i/ili meusobnog redefiniranja u procesu (knjievnog) razdruivanja jednog zajednikog (post)kolonijalnog stanja stvari tijekom ivota dviju junoslavenskih zajednica (odnosno diktatura)? Slijedi teorijsko pitanje:
kako su to iskustvo i njegova ideologizacija preneseni na razini oznaavanja i
u kontekstu procesa koji je Derrida nazvao diseminacijom teksta, odnosno
procesom meusobna ulanavanja oznaitelja usuprot odnosu znaenja i
strukturiranja teksta kao jasno definirane konstante?11 Pitanje se moe postaviti i izravnije, pragmatiki impostirano, i to ovako: govorimo li ovdje iskljuivo o postupku kao globalno (univerzalno) postavljenoj tekstualnoj intenciji
i reprezentaciji mita na razini ideologemskog sloja nagovora upuenog 'lokalnoj upotrebi' kao jednom od aspekata 'prikazivanja svijeta', ili je uvijek u
takvim sluajevima 'malog jezika' i njegovih identifikacijskih obrazaca rije
o lokalnoj impostaciji koja svoje globalne konotacije dobiva tek na razini
alegorijskog (odnosno alegorijskih) itanja? Dogaa li se to dakle umjetno,
odnosno 'ekspresionistiki nasilno', tek kasnije intencijom italake, odnosno
interpretacijske instance, ili je ve autorstvo imalo na umu da se tekst ima
konotirati na dvjema razinama, na razini 'svijeta djela' i na razini 'pretvaranja
poetike u politiku'?
Ako je prvo sluaj, onda izgleda da bi zanimljivo bilo postaviti pitanje
kako to lokalno postaje transparentno pozicionirano kao 'univerzalno mitsko
iskustvo' u zapadnim interpretacijama Andria, to se u odnosu na Krleu u
heteropredodbama o njemu i njegovu kulturnom krugu nije esto inilo, pogotovo u naim itanjima ovog autora? Tu je onda i pitanje Krleine kontekstualizacije, odnosno postavljanje problema kao to je 'univerzalizacija srednjoeuropskog iskustva graanskog drutva' i 'postkolonijalnog stanja stvari u
klasnom kulturnom i gospodarskom odnosu' izmeu provincije i 'centra' (ili,
ono to se u kontekstu krleologije nije obino glasno izgovaralo: kolonizatora i koloniziranog) u srednjoeuropskim itanjima Krleinih tekstova.12 Ako je
11
O Derridinim taktikama, odnosno teorijskim postulatima vezanim uz rasprivanje znaenjskih jezgri v. 1991/2004/.
12
Tada se na toj razini analize mitski realizam Andriev moe upuivati na razliite druge tipove ovako umreenih lokalnih identifikacija, od Marquezovih latinoamerikih labirinata, preko Rushdijevih Indija do, recimo, mogueg suodnoenja Calvinova romana Ako jedne zimske noi neki putnik i Andrieve Proklete avlije na razini
odnosa prema prii i ivota u prii, odnosno (mogueg) ivota prie. Istovremeno se
Krlein srednjoeuropski iskazni sklop moe odnositi prema Musilu, Svevu, pa ak i
352
pak u pitanju intencija koja je imanentno knjievna, kako to da su zapravo rijetka itanja koja su kod Andria polazila od poetike razdoblja i dekonstrukcije obrasca, a ne od 'umjetnikog uobliavanja legendi' i prostora na kojem
su suivjele razliite kulturalne paradigme? U svemu tome onda se postavlja
i pitanje autorske intencije koja je, ini se, koliko i o poetici vremena, jednako ukazivala i na ono to u tim tekstovima nije 'imanentno knjievno' premda
se na razini taktike iskazivanja to nikad nije izravno moglo vidjeti, niti u samim fikcijskim tekstovima postoje 'vrsta mjesta' iz kojih je to vidljivo.
Upravo te sive pjege (postmodernog) prikrivanja intencije ine nam se vidljivijima iz prostora esejistike grae koju ovdje problematiziramo.
Zanimljivo je istovremeno da u ciljanim iskazima samih autora (izvanjski konotiranim autorskim intencijama, rekao bi Eco)13 o svojim proznim
tekstovima doznajemo kako su upravo takva politizirana itanja, koja su 'posljedica' ukazivanja na poetske prakse, sami autori pokuavali taktiki zatakati, odnosno minorizirati, intencijski se drugaije postavljajui, odnosno
fingirajui 'miljenje koje nije pravo', dakle ironizirajui vlastitu poziciju u
tekstu. Rije je dakle o svjesno izabranoj strategiji koja je podrivanjem izravnog ukazivanja na intencijski ideologemski sloj proizvodila tip zaudnosti
koji je svoj intencijski cilj razotkrivao (ili fingirao) u ukazivanju na moguu
fikcionalizaciju faktografskog (i obratno!). Krlea u svojim Razgovorima s
Predragom Matvejeviem izravno negira 'srednjoeuropsku komponentu' svog
iskaznog kompleksa, dok ju je u praksi istovremeno provodio, tako rei 'kolski'. Svega je, naime, nekoliko njegovih tekstova koji 'izlaze iz srednjoeuropskog kruga'.14 Andri, s druge strane, nikad nije javno iskazao da se vlastitim
tekstovima bavi univerzalizacijom ili dekonstrukcijom Orijenta u vrijeme
kad je ovaj postajao popularan kao drugi u odnosu na Europu (kod Saida u
njegovim danas izuzetno popularnim tekstovima posebice) i nije izravno pokuavao dobiti 'bodove' izvan prostora lokalne identifikacije, istovremeno ih
i te kako dobivajui u iitavanjima njegovih konstrukcija 'europskog Orijenta' kao vrlo originalne tvorevine. To je inio upravo ovako kako je impostirano iz ovdje navedenih Andrievih pripovjednih i autorskih taktika. Osim toga, on Orijent i 'konstruira', odnosno igra igru ogledala u odnosu na Orijent,
iz perspektive drugog koji u tipu Orijenta kakvog stvara na razini autorske
intencije boravi upravo na nain na koji su engleski kolonizatori boravili na
Kafki, ako malo tendencioznije ponemo itati novele poput Hodorlahomora velikog
ili Velikog metra sviju hulja, na primjer.
13
Ukazujem na shemu pripovjedne kompetencije u odnosu na iskazano tekstom
koji je Eco predloio analizirajui roman Sylvie autora Gerarda de Nervala.
14
O tom sam pisao drugdje. Navest u ovdje Cvrka pod vodopadom, Hodorlahomora velikog i novelu Kako je Doktor Gregor prvi put u ivotu susreo Neastivog.
Vie u kvorc, 2003:5782.
353
Boris KVORC
(ili u) svojim 'Orijentima'. Rije je dakle o utiskivanju svoje paradigme u

Oksident koji istovremeno reflektira sliku Orijenta u koji pisac fingirano ulazi kao svoj prostor fakcije (a iz esejistikih tekstova vidjet emo i kontinuiteta mitskog koji je u svojoj osnovi fiktivan i podraava pozicioniranosti izmeu, posebice u eseju 'Njego u Italiji').
Moda bi ovdje bilo zanimljivo dati samo jedan primjer iz Travnike
hronike, kako bi se potkrijepilo ono ve izreeno u prvom dijelu ove studije,
gdje najprije na jednom mjestu ulazimo na podruje 'politikog nesvjesnog'
kao tipa lokalne identifikacije koja se odnosi prema drugom, a onda i na
tipove kolonizacije koji se odnose prema 'Europi' i 'Aziji', s prilinom dozom
nesigurnosti o pripadanju i mogunosti pozicioniranja razliitih glasova koji
su izvlateni iz tog imaginarnog prostora pripadanja.15 Na jednom mjestu izazvan tipom racionalnog verbalistikog modela mogueg procesa 'civiliziranja' domaeg stanovnitva koji promovira des Fosses (Defose), konzul Daville (Davil) e progovoriti o Bosni iz perspektive potpune odsutnosti svakog
sudjelovanja, odnosno iz zrcalne drugosti koju je konstruirala Andrieva svijest o kolonizatorskom drugom, neovisno o tome donosi li on prostoru razlike napredak, kvalitetu ivota, pa u krajnjoj liniji i slobodu (to god to u kontekstu ove prie znailo). On e, u trenutku slabosti, biti postavljen kao potpuno drugi, ali drugi kojem se Andri kroz tekst pribliava i esto problematiku povijesti i procesa knjievnog stvaranja promatra (ironizira?!)16 iz njegove pozicije. Implicitno autorstvo e mu, nakon jednog polifonog uslonjavanja 'francuskih pozicija' izravno dati rije. Osim toga, nije vie rije o dijalogu i prostoru u kojem se nalazi sugovornik, odnosno sluatelj. Konzul je to
pisao, i to 'brzo i bez zastajanja':
'Sluao sam kad ovaj narod peva i video sam da i u pesmu unosi
istu onu divljinu i nezdravi bes kao i u svaku drugu funkciju svoga
duha ili svoga fizikuma. itao sam u putopisu jednog Francuza koji
je pre vie od sto godina proputovao ove krajeve i uo ove ljude, da
njihovo pevanje lii vie na pasje zavijanje nego na pesmu. Meutim, bilo da se ovaj svet izmenio nagore, bilo da onaj dobri stari
15
Rije je o, ve u saetku spomenutom, prvom dijelu ove studije, odnosno o tekstu

Konstrukcija, prenoenje i proeblikovanje prie(a) o nacionalnim identitetima: o Krleinom Stareviu i Andrievom Njegou, Lingua Montegrina III/5, 2010. O aspektu politikog nesvjesnog kao moguem Lacanovskom tipu psihoanalitike impostacije odreivanja (kolektivno drugog) u odnosu na nau stvar v. str. 302 i 303, a o impostaciji Azije nasuprot Europi kao uvodu za ovu analizu odnosa lokalnog i globalnog v. str. 321.
16
Ovdje se vraamo na citat iz Mustafe Madara koji se pojavljuje ranije u
ovom tekstu. To nije samo jednokratno problematiziranje situacije ve, gotovo kao i kod
Krlee cikliko kruenje problema.
354
Francuz nije dobro upoznao ove zemlje, ja nalazim da je u pasjem

zavijanju daleko manje zloe i okorelosti srca nego u pevanju ovih
ljudi kad su pijani ili prosto poneseni svojim besom. Gledao sam ih
kako pevajui prevru oima, kripe zubima i biju pesnicom o zid,
bilo da su opijeni rakijom ili prosto gonjeni unutarnjom potrebom
za urlanjem, prenemaganjem i razbijanjem. I doao sam do zakljuka da sve to nema nikakve veze sa muzikom ni sa pevanjem kakvo
se uje kod drugih naroda, nego da je to samo jedan nain da izraze
svoje skrovite strasti i zle prohteve kojima inae i pored sve svoje
rasputenosti ne mogu da daju izraza jer sama priroda to ne doputa. Govorio sam o tome i sa austrijskim generalnim konzulom (...).
To je, jednostavno, besnilo divljaka koji su izgubili naivnost.'
No i Des Fosses, zrcalni lik istog nacionalnog (francuskog) 'prianja prie'

koji je drugi ne samo u odnosu na 'divljinu i bes' lokalnog puka ve i u odnosu
na Davillea, takoer e u zrcalnoj slici vlastite drugosti u odnosu na Davilea i
Bosnu, izrei svoju viziju 'podmukle i dvosmislene' sredine pokuavajui uputiti italakoj instanci izazov milju o tome koliki je, iz perspektive tog lika
(ili moda autorske intencije?!) jaz izmeu onog to se 'prosvjeivanjem' eli
(moe) postii i onog to se doista dogaa u toj sredini kojoj je drugost imanentna. Istovremeno, ono to je vrlo zanimljivo na razini autorske intencije
jest injenica da dok Jean Baptiste-Etienne Daville, odnosno Davil, progovara
u prvom licu, Defoseov se elaborat prenosi slobodnim neupravnim govorom
koji u potpunosti kontrolira autorska instanca iskazivanja:
Muno i polako rasla je njegova knjiga o Bosni, sva od 'stvarne
stvarnosti'. Sve je u njoj bilo potkrijepljeno dokazima, utvreno
brojevima i osvetljeno primerima. Bez reitosti i lepote stila, bez
otrih razmatranja, polako su se slagale stranice, tvrde, glatke, hladne i jednostavne kao odbrana od te podmukle i zavodljive istonjake tiine koja sve stvari zamagljuje, razmekava, mrsi i koi, ini
ih dvosmislenim, viesmislenim, pa i besmislenim, dok ih ne odvue nekud izvan domaaja naih oiju i naeg razuma u neko gluvo
nitavilo, a nas ne ostavi slepe, neme i bespomone, ive zakopane i
na svetu odeljene od sveta.
Pogled iz perspektive 'globalne zajednice' u kojoj Austrija i Francuska mogu

biti u ratu, ali e se ipak razumjeti glede 'divljatva' lokalnog puka (sve tri ili
etiri vjere) ipak se donekle relativizira stalnim izmjenama perspektive.
Istovremeno, takvi skokovi iz perspektive vezira u perspektivu francuskih
konzula ili austrijskog konzula, pa ak i likova smjetenih izmeu istoka i zapada ('Leventinci', Nicola Rocca ili Cesar d'Avenant, odnosno Davna) vie
govori o drugom koji promatra ovdanji konstrukt 'europskog' Orijenta nego li
o onom koji je promatran unutar takvog uokvirenja. A onda opet: u esejima
355
Boris KVORC
kojima se u ova dva teksta najvie bavimo upravo dominira lokalna identifikacija kao vrijednost razlikovnosti, prepoznavanja i vrijednosti, a oba autora u
svojim fingiranim fikcijskim autorskim pozicioniranjima 'nadilaze' takvu mogunost univerzalizacije konteksta i odreivanja vlastita mjesta u iroj 'zajednici kultura', priznajui nasluivanje takve opcije itanja samo kao eventualni
'ostatak' izraajnih potencijala njihova 'univerzalizma kroz pojedinano'. Takav iri, globalni efekt u praksi teko da su postigli izvan fikcijskih tekstova,
odnosno romana i pripovijedaka (kod Krlee i drama te nekih pjesama).
Tako dakle, kad se iz podruja itanja fikcijskih tekstova (pria, novela, romana) prijee na iitavanje eseja, studija i prigodnih tekstova (govora i
nagovora) koji su vezani uz nacionalnu prolost i tipove fikcionalizacije povijesnog iskustva koji prevladavaju kod ovih autora, dolazi do pravog izraaja onaj tip impostacije lokalne identifikacije koji je bitno doprinio manipulaciji nacionalnog iskustva (ili nacionalnim iskustvom) i kod Andria i Krlee,
odnosno ukazao na njihove intencije koje nisu do te mjere prepoznatljive u
romanima, dramama (kod Krlee) ili pjesmama.17 One se najbolje mogu razotkriti i interpretirati kad se razgrnu povrinski slojevi tekstualnog, odnosno
kao prikriveni ideologemi do kojih se moe doi tek uvaavanjem razliitosti
odnosa prema vlastitom vremenu i prostoru kod dvojice pisaca. Ta se mjesta
referiraju na pozicioniranje autorskoga glasa u odnosu na priu o naciji, a
ostvaruju se kroz uplitanje faktografskog u fikciju i fikcionalnog u faktografsko (esejistiko) te u postupku otkrivanja one (odnosno onih) prikrivene intencije(a) iskazivaeva glasa koji je/su u narativnom postupku najblia (ili su
najblie) implicitnom autorovom. Kao jo vaniji treba spomenuti kompleksan odnos koji se intencijski ostvaruje unutar teksta i na njegovom izvanjskom rubu a to je dekodiranje razine koja proizvodi mreu diskurzivno zadanih ideologema, onih koji 'fingiraju' odnos prema ispripovijedanom vremenu
i poinju uspostavljati sloeni odnos s vremenom pripovijedanja, izlazei zapravo intencijski iz prostora i vremena koje pripovijedaju tako to 'hinei da
priaju ono to ne priaju' asociraju na vrijeme u kojem se pripovijeda. To je
ono to teoretiari avangarde zapravo u fikcijskim tekstovima nazivaju 'alegorijskim slojem', ali je u tekstovima koji generiki ni ontoloki (kao bivstvujui iskaz ne-mogunosti autonomije) nisu 'prozne vrste' taj postupak
kompleksnije izraen. Upravo zbog te intertekstualizacije i usmjerenosti prema 'drugim medijima', odnosno premreavanju esejistikog, fikcijskog,
pri/povijesnog i politiki nesvjesnog (ali i svjesnog) stvari, odnosno mogunosti tumaenja i transparentnosti znaenjskih slojeva na ovom se mjestu
uslonjavaju i naratoloko-semiotika analiza tekstualnih instanci i intencija
17
Valja pritom naglasiti da ciklus o Krleinim Glembajevima u veini interpretacija ima bitno lokalno obiljeeni kolorit.
356
'glasova' uokvirenih diskurzom teksta postaju nedovoljni za analizu prelaska

poetikog govora u politiki (na)govor.
To je dakle taj trenutak i mjesto na kojem prestaje kompetencija iskljuivo naratoloke analize i semiolokog uokviravanja izvanjskim diskurzivnim zadanostima teksta te se vraamo tamo odakle smo krenuli, ograujui
se od spekulacije, de certeauovski shvaenim, elementima poetike svakodnevnice kao prostora koji prelazi granicu kompetencije ove studije. Dolazimo dakle na presjecite razliitih disciplina unutar diskurzivno zadana polja
presjecita uokviravanja tekstualnog, a gdje e se u raspravu i mogue analize ukljuiti druge humanistike discipline koje smo ve navodili, od socijalne antropologije preko povijesti, filozofije, naravno i naratologije u najirem
smislu rijei, pa sve do sociologije, psihologije i neuroznanosti, a s posebnim teitem na kulturalnom studiju kao initelju koji svojom unutarnjom interdisciplinarnosti omoguuje uvid u razne aspekte ovakvog uslonjavanja
tekstualnih potencijala i prua metodoloke okvire za mogunost njegova
promatranja iz razliitih perspektiva (postkolonijalne, novohistoricistike,
psihoanalitike ili dekonstrukcijske). Upravo zato se one mogu itati kao takve cjeline koje izlaze iz podruja koje smo tradicionalno predmnijevali kad
govorimo o interpretaciji knjievnog teksta i ulaze u sloen odnos promiljanja identitetskih obrazaca tekstualnog i agens koji uvjetuju kolanje drutvene energije. Rije je o energiji koja uvjetuje identifikacijske obrasce i silnice
pomou kojih je mogue povijesno, nacionalno, konstruirano, rasno i klasno
opet vratiti u tekst. To inimo kako bi se u drugim uvjetima i novim tipovima
rasporeda moi tekstovi mogli naturalizirati i prilagoavati tipovima itanja
koji posjeduju akademsku (kritiku ili politiku) mo hegemonijskog pristanka na njihov 'teror'.
Sama injenica da i kod Krlee i kod Andria postoje taktike na razini
autorske intencije koje su oigledno namijenjene 'itanju izmeu redaka' daje
dopunsku snagu tog argumenta. Ako Andri 'podraava' zapadni kanonizirani
obrazac da bi proizveo tekst koji mu se na razini itateljskog nagovora odupire, a Krlea modelira tekstove na temelju tog kanona izmiui mogunosti
uokviravanja u njegov kolsko formacijski tijek bez ostatka, o tim taktikama
oito treba razgovarati i na razini uzimanja u obzir tekstova koji nisu 'klasini' i koji svojom 'naratolokom obradom' povijesnih 'injenica' ukazuju na
mjesta konsolidacije nekih taktika o kojima je ovdje rije.
Ono to e sigurno u zakljuku ove analize biti vano naglasiti (i teorijski uokviriti) jest da se ta mjesta interpelacije drugosti u tekstu, kod obojice pisaca kojima se ovdje bavimo, najjasnije vide upravo na prostorima susreta fikcije i nefikcijskog tekstualnog koje postaje fikcionalizirano. Naravno, rezultati istraivanja tekstualnog ovisit e o pozicioniranosti autora, ali i
itanja, odnosno o njegovom 'politiki nesvjesnom' tijekom itanja, ali i ten357
Boris KVORC
denciji kojom pristupa tekstu i koja mu je nadana na temelju vladajue hegemonije koja je 'vlasnik' instrumentarija za pozicioniranje tekstova u odreenu
kulturu (ili kulture). Uz to se mora naglasiti da su rezultati koji se dobivaju
analizom znatno drugaiji, ovisno o pozicioniranju interpretatora, ali i cijelih
interpretacijskih zajednica u okviru odreenog interpretacijskog konsenzusa.
U neto opsenijoj studiji koju pripremam za knjigu koja e se baviti problemom postkolonijalnosti u hrvatskoj i drugim junoslavenskim knjievnostima primjera je znatno vie nego to je to ovdje mogue podastrijeti. Oni se
kreu uglavnom od romana kao to su Zastave, Travnika hronika, Banket u
Blitvi i Na Drini uprija, pa sve do Krleinih i Andrievih eseja koji su ovdje
u aritu interpretacijske prakse. U tom procesu vano je prilagoditi i analitiki instrumentarij, tako da se na prije nejasnim mjestima trebalo poeti koristiti analizama agensa koji oblikuju odnose moi u tekstu, identiteta i identitetskih obrazaca, a koje je mogue tumaiti potrebnim interpretacijskim konsenzusom samo uz pomo spoznaja srodnih disciplina navedenih ovdje. Pritom je uvijek vano imati na pameti interesne zone (hegemonijske odnose)
unutar odreenih zajednica koje se tekstom i pitanjem ideologije i mitologizacije pri/povijesnog bave.
U tom kontekstu mislim kako je na temelju svega do sada iskazanog
vano rei kako Andrievi prozni tekstovi svojim unutarnjim tekstualnim
taktikama (u odnosima razliitih razina pripovijedanja i razliitim impostacijama ideologemskog upletanja u tekst te obrade i ulanavanja mitologema)
prikrivaju ispod povrinskih razina teksta tip impostacije koji je u nefikcijskim tekstovima izraen jasnije i izravnije. Isto tako mi se ini da posebno
mjesto imaju oni citati iz Andrievih tekstova koji se pozicioniraju gotovo
'izmeu redaka', a pogled na odreeni problem 'okreu nekoliko puta', kao
to smo na primjer mogli vidjeti u fingiranim diskusijama dvojice Francuza
(francuskih konzula) u Travnikoj hronici. Upravo zato je u njegovim romanima esto teko vidjeti koja je to instanca koja je najblia autorskoj intenciji, pa onda i samom autoru, njegovu pogledu na 'stiliziranu povijest' iju je
konstrukciju zadao kao okvir veini svojih djela. Konkretno, progovara li u
Travnikoj hronici glas najblii autorovom iz pozicije 'starog' ili 'mladog'
konzula? Ili ih autorska intencija obojicu ironizira, a time i kompleks zapadnog pogleda (superiornosti) u odnosu na Orijent, upravo na nain na koji je
autor koristio zapadni (oksidentni) obrazac umjetnike forme i stilske formacije da bi (re)konstruirao fikcijski Orijent toga, ali i drugih svojih djela? Moda je pozicija dolakih fratara ona koja je najblia autorovoj. Ili pak njegovo
pozicioniranje u odnosu na agense teksta fluktuira od instance do instance,
posuujui svoje gnomske iskaze raznim pozicioniranjima centrifugalnih silnica teksta, kako bi takvu (potencijalnu) polifoninost opisao Bahtin. I moemo li uope u toj dijegetikoj konstelaciji snaga govoriti o vieglasju u ovom
358
tekstu ako, naoko, cijela kontrola dolazi iz jedne jedine 'sredinje pripovjedake inteligencije' koja uvijek uzima pravo komentirati razne konstrukte, razne
rubne dogaaje i razliite tipove stilizacije mitskog iskustva?
Istovremeno, kod Krlee se dogodio drugaiji proces, suprotan od gore
naznaenog. U njegovu je korpusu upletanje esejistikog u prozni (fikcijski)
tekst povratno proizvelo fikcionalizaciju Krleina eseja. Nije zato nimalo neobino da su ve raniji prireivai kod Krlee povukli dosta vidljivu granicu
izmeu eseja i studija. Fikcionalizacija njegovih 'likova' u esejima, na primjer Kranjevia, Kriania ili Starevia, proizvodi prostor za rekonstrukciju postkolonijalnog kompleksa 'hrvatstva', ali na nain kudikamo kompliciraniji nego li je onaj kojim se moe iitati 'kosovski mit' kao simbol koji se
protee kroz Andrieve eseje o Njegou. injenica da su ovi Andrievi eseji
veinom prigodni i pisani s nagovorom trenutka i prilike u kojoj su itani, takoer bi trebala biti vaan kulturoloki dinamiki impostirani ideologem u
analizi. S jedne strane on pojednostavljuje nau italaku impostaciju, ali bi
nam istovremeno s druge strane mogao otvoriti druge slojeve autorske instance te omoguiti i sugerirati jo jedno 'drugaije itanje', odnosno mogunosti dekodiranja 'dubinskih slojeva' koji ti tekstovi (ipak) imaju neovisno o
njihovoj (naoko) dnevno-politikoj funkciji. A do tog (jo jednog) drugaijeg
itanja predlaem povratak ovom koje smo imali ovdje. Na temelju toga valja nam donijeti i odgovarajue zakljuke vezano uz mjesto na kojem politika
postaje poetika, a politika se raspruje u itav niz poetskih praksi koje ideoloku impostaciju podraavaju ili negiraju. Jer ako se poetizira politiki jednokratno da bi se od njega napravila poetska neprolazna slika, onda takav model 'naracije nacije' ipak ima vrlo vanu politiku funkciju. A politika funkcija, kao Greenblatova ideja o 'kolanju energija', fluktuira ovisno o pozicioniranju hegemonijski uokvirenih klastera moi u svakom pojedinano 'okamenjenom' povijesno-ideoloki zadanom trenutku recepcije.
2. Njego i Starevi; Andri i Krlea:
poetika kao politika (i obratno)
Stoga, sada iz perspektive dekodiranja kulturoloki impostiranog mjesta gdje s podruja poetike prelazimo na iitavanje politikih agensa u tekstu, pogledajmo jo dva primjera iz eseja koje sam ve spomenuo kao paradigmatska polazita fikcionalizacije 'pseudo-faktografskog', odnosno ve uoblienog mitskog iskustva koje figurira kao naracija nacije, odnosno kao pri/
/povijesna konstruirana konstanta koja takvom funkcionira i namee se kao
istina kroz dui period. Tekstualni sloj prie o kosovskom mitu razrauje se
u srpskoj tradiciji kroz epsku narodnu pjesmu, a instrumentalizira se u razdoblju kasnog romantizma. Oko prijenosa tog mitskog iskustva kao 'nacionalne prie' postoji nacionalni (narativni) konsenzus. Taj narativ svoje repo359
Boris KVORC
zicioniranje konstruira kroz obnavljanje neproivljenog mitskog iskustva i u

fikcionalizaciji povijesti. U naem konkretnom sluaju rije je o posebno impostiranom tipu glasa koji mu pridaje Andri u svojoj prii-eseju o Njegou i
'njegovim lutanjima zapadnim prijestolnicama' uz stalno prisutnu misao o
'nepomirljivoj borbi' protiv 'pakla na zemlji', odnosno osvajakog Orijenta u
odnosu na konstruirani (crnogorski i srpski) Oksident. Prostor imaginarnih
konstrukata 'suprotstavljenosti' zadan je tom tekstu prije trenutka u kojem
Andri fikcionalizira povijesni lik. Tek ire zamiljena kulturoloka analiza,
ona koja e u obzir uzeti razne oblike iskaz(iva)nih praksi, od fikcionalizacije
povijesnog diskurza u knjievnim i opim povijesnim pregledima, novinskih
tekstova, politikih govora, sve do usmenih narodnih pjesama i Andrievih
tekstova, bit e u stanju dekodirati nain na koji intencija Andrieva postupka fikcionalizacije Njegoeva lika proizvodi jednu cijelu, njezinu predmnijevanu i manipulativnu ideologematsku razinu, onu koja prihvaa 'sukob' kao
stanje stvari. Istovremeno, Oksident ovih tekstova proizvodi se kao drugi u
odnosu na onaj koji dominira Krleinom poetikom (i politikom), a bit mu je
izravna borba s istonim drugim. Rije je o stereotipu nagovora iz kojeg se
'moe uiti od prolosti', ali je takoer mogue i itanje prema kojem izvan
(ili ispod) slojeva prigodniarske poetike (hegemonije) svakodnevnog, istovremeno dolazi i do ironiziranja takvog mitskog njegovim potvrivanjem
(dakle, moda u onom dissimulatio obliku ironijskog iskazivanja, kad se
/pretvara kako se/ 'misli ono to se ustvari ne misli').
tovie, na ovom stadiju analize teko se uope vrijednosno pozicionirati u odnosu na navedeni tekst i njegovu pragmatinu ulogu kako u ivotu
'druge Jugoslavije', tako i u impostaciji odnosa crnogorskog nacionalnog
kompleksa prema srpskom ili 'kontinuiteta mitskog iskustva' koji se proizveo
usmenom tradicijom kao pria o naciji, a gdje je onda Njegoev lik samo dio
tako shvaene i kroz autorski tekst prenesene 'naracije nacije'. A sam tekst,
pozicionirajui se na jedno od usjecita u prostor 'stvaranja knjievne (mitske) nacije', u Andrievu autorskom intencijskom iskazu itajui Njegoa zapravo ulazi u priu koja svojim narativnim taktikama namee fikcijski sloj
njegovu eseju kao dominantan. Osim fikcionalizacije mogue povijesne
situacije i obnavljanja mita koji sublimira kao zajedniko iskustvo, tekst istovremeno to iskustvo preoblikuje, to jest remit(olog)izira i vraa natrag u zajednicu kao osvjeeni i oivljeni amblem koji osim poetike funkcije njegove, kao okvira fikcijskom korpusu, svakako ima i jak politiki nagovor, neovisno o intenciji model autora ili ak moda (na razini dissimulatia) usuprot
autorskoj intenciji.18
18
Mislim da je vano imati na umu jasno razlikovanje izmeu dviju instanci u

tekstu koje Eco razlikuje kao model autora i autorsku intenciju. Za razliku od empirij-
360
U drugom sluaju, Krleinu dakle, polazite za detaljniju analizu jo je

kompleksnije. Piui tekstove okupljene u zbirci eseja Deset krvavih godina,
dijelove teksta 'Teze za jednu diskusiju iz godine 1935', ili jo vie u eseju 'O
patru dominikancu Juraju Krianiu', Krlea se esto bavi Stareviem, ali
uvijek samo u dijelu teksta, fragmentalno i nikad mitologemski iroko i ideologemski zaokrueno kao to je to bio Andriev sluaj u 'prii o Njegou'.
Pokuavajui racionalizirati fenomen 'malograanskog hrvatstva' iz prostora
rasne suprotstavljenosti u okviru vlastite koncepcije (srednjoeuropskog)
Okcidenta, Krlein iskazni subjekt, odnosno autorska intencija, pragmatini
problem naina ostvarivanja lika uokviruje, izmeu ostalog, ponajvie politikom ideologemskom razinom odnosno klasnim antagonizmom, onako kako smo najavili uz esej iz Europe danas u prvom dijelu ove studije. Nije tu u
pitanju samo Kongo kao kompleks 'subalterne' kolonije naspram Hrvatskoj.
Nije u pitanju ni problem prema kojem Krlei na razini odnosa prema kolonijalistikoj zavisnosti i odnosa prema Orijentu i Oksidentu njegov model 'hrvatstva' operira na 'politiki osvijetenoj' razini koja se predmnijeva.
Problem je u autopredodbi koja zadaje horizont oekivanja o vlastitoj
vrijednosti kao razlikovnoj konstanti, to ini se kod Andria nije sluaj.
Krlea s terase 'Esplanade' hotela u ve citiranom tekstu 'O malograanskoj
ljubavi spram hrvatstva' opet suprotstavlja 'trnjansku Hrvatsku', onu Hrvatsku
koja je svake godine poplavljena, na rubu zaraznih bolesti i bez zatite od nadirue Save, zemlju koja nema pitke vode i u kojoj se (osim kao u ve spomenutom autopredodbenom stereotipu vrijednosne razlike i vlastite veliine
dakle Kongu) 'ivi kao u Bihau' (sic!). To predstavlja i proizvodi jo jedan
stereotip s indikativnom snagom za ovog pisca i njegov (u nefikcijskim tekstovima esto nijekani, oksidentalno srednjoeuropski) svjetonazor. Zanimljivo je da Krlea u esejistikim tekstovima ovog tipa ne fikcionalizira mitsku razinu. On ju, naprotiv, nastoji dekonstruirati, za razliku od Andria koji
tu razinu podraava, te kod povrinskog itanja uvid u njegovu autorsku intenciju ne dekonstruira mitski zadano iskustvo srpske 'naracije nacije' ve
kroz nju gradi autopredodbu. Ta Krleina fikcionalizacija faktografskog
zbiva se na razini gdje dolazi do izmicanja likova kontroli autorskog obuzdaskog autora koji je u njegovoj semiotikoj analizi smjeten izvan teksta, model autor nalazi se unutar teksta, ali na njegovu vanjskom obrubu kao ujedinjavajui initelj iskaznih
potencijala teksta i ukupnih mogunosti teksta u odnosu na njegova diskurzivna ukljuivanja. Instanca implicitnog autora nia je instanca i ona se na nekim signalno jakim
mjestima moe poklopiti s pripovjedakom. Autorska intencija spona je izmeu izvanjskih i tekstualnih taktika i mjesto proizvodnje netekstualne razine ulanavanja ideologema, na nain kako model autorstvo ulanava dijelove strukture teksta ili kako implicitni
autor proizvodi sememe (ovdje ideologeme) u procesu ulanavanja znaenjskih slojeva
u vie cjeline (usp. Eco, 2005; 3337).
361
Boris KVORC
vanja teksta. Andrieve konstrukcije su pragmatine i vrste, utemeljene na

podraavanju mita i njegovoj rekonstrukciji samo na razini mogueg 'drugog
itanja' cjeline. Kod Krlee se dekonstrukcija mitskog vri i na mikrostrukturalnoj razini, a makrostrukturalno dolazi do uruavanja cijelog sistema njegovim ponovnim uspostavljanjem. Tako na primjer povijesna linost Starevieva (kao i Supilova, ili Krianieva, uostalom) u jednom trenutku izmie
kontroli autorske instance i vie joj se tijekom fikcionalizacije fakcionalnog
ne vraa kao neto to se moe obuhvatiti racionaliziranim i hegemoniji diskurzivne zadanosti podlonim protokolom. Pitanje je li to inicirano autorskim nagovorom kao svjesno gubljenje kontrole nad neobuhvatljivim, ovdje
ostavljam otvorenim, ba kao i razinu Andrieve suptilne ironije u apologetskim prigodniarskim tekstovima.
Tako Starevi kao Krlein lik, ali i agens pokretanja odnosa i pre/pis(iv)anja povijesti u njegovoj esejistici djeluje dvojako. Na razini racionalizacije i materijalizacije povijesnog (dakle usuprot 'naraciji nacije' kao slobodnom podruju konstrukcije 'prie o boljoj prolosti') tekst radi protiv uspostavljenog 'malograanskog' imaginarija, podriva takvu 'naraciju nacije' i na
razini intencije teksta dolazi do dekonstrukcije pojmova poput 'hrvatskog pitanja' ili 'hrvatskog prava'. Zanimljivo je napomenti kako je ta dekonstrukcija
zapravo proces paralelan i prilino slian potpuno fiktivnim sekvencama iz
njegova (alegorijskog?!) romana Banket u Blitvi. O Stareviu se u kontekstu
malograanskog idealistikog politikog kompleksa govori s podsmjehom i
on je, u Krleinoj interpretaciji, jedan od zaetnika takve malograanske
'sheme' hrvatstva: (Starevi sam po sebi, jedna je mrtva formula na politikom groblju koja ne predstavlja nego trajanje etrdesetosmakog, romantinog elana unutar jedne malene etrdesetosmake grupe hrvatskih intelektualaca, koji u vrtlogu revolucije godine hiljadu osamsto etrdeset i osme nijesu mogli da odigraju nikakve pozitivne uloge, iz itavog niza razloga nerazmjerno jaih od njihove subjektivne volje.)19
Taj ideologem okamenjenog, stereotipiziranog hrvatstva, onaj je koji
'dri figu u depu', nije samo eksponiran u esejistici i Krlea esto o tome
19
Prema: Miroslav Krlea: Eseji i lanci, knjiga 5, str. 149., Sarajevo, 1979. Zanimljivo je da Krlea razloge jae od njihove subjektivne volje nikad ne stavlja u klju
kolonijalne zavisnosti i ne promatra ih iz postkolonijalne, ve iskljuivo politike perspektive koja autopredodbu o nama postavlja upravo u okvire malograanskog hrvatstva koji svojim tekstom, na primjer ovim citiranim ovdje, eli dekonstruirati. U tom
smislu Andriev apologetski kompleks autopredodbe gotovo da djeluje kao fingirana
heteropredodba stavljena u protokol autorske instance kao poeljnog medija fokalizacije u odnosu na uokviravajuu hegemoniju. Takav tip pseudo-Oksidenta u odnosu na
krvavi zid Orijenta zapravo je potpuno u slubi oligarhije koja proizvodi kulturnu sliku
o naciji. Krlea, s druge strane, pie usuprot takvoj tendencioznosti.
362
progovara vrlo kritiki u svojim fikcijskim tekstovima, od 'Velikog metra

sviju hulja', sve do Zastava. Istovremeno, uz dekonstrukciju jednog amblema
na razini njegove fikcionalizacije zbiva se podraavanje upravo takve autopredodbe. O tome se zapravo i govori kad se Krlein iskaz stavlja u kontekst 'ciklikog kruenja' nietzscheanskog tipa. Stereotip hrvatskog prava kao
vertikale odreenog oblika 'opstanka nacije', u prii o njezinoj suprotstavljenosti onom tipu identifikacijskog obrasca koju Orai-Toli zove elementom
diseminacije 'utopijskog jugoslavenstva' (2006), protee se kroz mitsko otjelovljenje lika 'Starog' kao moralno nepokolebljive vertikale koja je istovremeno stereotip nacionalizma, tvrdoglavosti, ali i otpora drugom. To se dogaa ak i u trenutku kad dolazi do promjene tog drugog, odnosno do ogledanja
u drugom obliku i odnosima hegemonijske zadanosti kolonijalne zavisnosti
kad jedan odnos kolonijalne moi biva zamijenjen drugim.20 Krlein 'Stari'
simbol je 'stopostotne negacije Habsburga' i u oblikovanju naracije nacije koju podraava Krlea u nekoliko tekstova ('O patru dominikancu Jurju Krianiu' ili 'Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduia'). Unato dekonstruiranju povijesne linosti Starevia, on odmah potom stvara lik 'Starevia' kao moralne vertikale i simbola otpora prema neprijateljski zadanom drugom. U tom smislu dolazi do fikcionalizacije lika Starevia u esejistikim
(faktografskim) tekstovima i promiljanjima Krleinim koji se odnose i na
druge oblike zavisnosti od izvanjski uokvirene hegemonije drugih. Prisutan
je svjesni napor i nain da se lokalna 'vrsta toka' zada kao jako mjesto, stereotipizirana pozicija otpora. Fakcija je proizvela fikcijski stereotip od kojeg
se moe poi bez ostatka i koji je amblematino zadan kao ishodino mjesto
prie o naciji i konstrukciji njezina mita otpora, gotovo do iste mjere kao to
amblematino izgleda Andriev 'kosovski mit' u uvodnoj eksplikaciji o pseudooksidentskoj pozicioniranosti Njegoa. I jedan i drugi su razliiti u odnosu
na Oksident kakav znamo iz Saidovih analiza odnosa Orijenta i Zapada. U
Krleinu sluaju meutim svijest o drugosti u odnosu na zapad nije eksplicitna. Odnos sjeverne Hrvatske prema drugom uvijek je odnos prema maarskom i habsburkom kompleksu, nikad prema Orijentu ili Mediteranu, odnosno tipu kolonijalne uprave koju su uokvirili Venecija i Vatikan. To je prostor globalne identifikacije prema kojem e se, u Andrievoj fikciji o faktima
ogledati Njego u Italiji (u istoimenom eseju-prii). Kod Krlee taj prostor
usijecanja u drugu sredinu, boravka u drugoj sredini, nije prisutan. Zanimljivo je, u ovom kontekstu, vidjeti kako taj problem vide istraivai i 'konstruk20
Na slian nain Krlea pie i o Supilu (u esejima Slom Frana Supila, Razgovor
sa sjenom Frana Supila, Odlomci romansirane biogafije Frana Supila. O pedesetogodinjici smrti 191767, Eseji i lanci, knjiga 4). U tom posljednjem eseju Krlea pie kako je
mladi Fran Supilo svoje hrvatstvo zamiljao po modelu Augusta enoe i Starevia.
363
Boris KVORC
tori' povijesti junoslavenskih knjievnosti koji ne grade autopredodbe, odnosno dolaze u ovaj na 'prostor izmeu' iz drugih sredina.
O ovom vrlo zanimljivo pie Ralph Bogert (1992) uvodei u opis prie
o hrvatskom nacionalnom narativu vanost razlikovanja bidermajera i delibaba, njemake i maarske kulturne dominacije (v. vie u: kvorc, 2003:77
81). Prva je taktika 'uljepavanja stvarnosti' koja se moe povezati s 'malograanskim hrvatstvom' po gostionicama koje se raspruje (diseminira) u ispraznom povezivanju pompoznih oznaitelja i reflektira se u mitu o Starom. Druga se odnosi na pragmatine poteze realne 'borbene' politike i proizvodi 'mrtvu', neprimjenjivu formulu. Upravo zato ponovljivost 'uljepane prie' koja funkcionira kao mogua nacionalna (ostvariva) konstanta proizvodi
romantini lik buntovnika, gotovo na slian nain kao i pria o 'predziu kranstva' (na koju se Krlea obara u eseju 'O malograanskoj ljubavi spram
hrvatstva'). Rije je o mitologemu koji je podatan za reformuliranje i koritenje u razliitim promijenjenim uvjetima prianja prie i koji se ideoloki moe koristiti u itavoj lepezi politikih pozicioniranja i pozivanja na 'nau priu', od otpora austrijskoj i maarskoj hegemoniji, do pozicioniranja unutar
prve i druge junoslavenske 'zajednice' kao stranih tijela koji su repozicionirali odnose vanjskih odnosa moi, ali se, iz te perspektive, u odnosu kolonijalne zavisnosti nita zapravo bitno nije promijenilo.
Kod Andria je tako poloen stereotip ne sam Njego ve i spominjani
kosovski mit koji se reinterpretira kroz esejistiki zamiljeno i fikcijski izveden performativ smjetanja Njegoa u konstantiv 'kosovskog' kompleksa, o
emu je pisano u ve navedenoj studiji. Njegoa se tamo 'pozicionira' kao
vladara i lika koji je 'odluio voditi bitku' protiv Osmanlija, a koja se vodi
'bez ikakve nade u pobedu', dakle s potpunom svijeu o neminovnosti poraza i svim arima koje takav tip osvijetenosti sa sobom donosi. I o tome pie
Bogert suprotstavljajui Krleinu srednjoeuropejstvu pitanje junoslavenske
mitologije. Tu priu moe se priati i naknadno, iz perspektive nacionalnog
narativa kojim je ve ostvarena promjena (iz takve se perpektive, ideologemski zasieno, moe i itati), ali se u tekstovima o kojima je ovdje rije pria
uvijek vraa prema natrag i to kako bi podraavanjem prolosti opravdala
pretvaranje prie u (novu) akciju, odnosno aktivirala mogunost performativna pozicioniranja narativnih agensa. Andri je, piui mnoge svoje tekstove
za vrijeme (predzadnjeg) velikog pokolja, oito, na razini 'naracije nacije' bio
ponesen nacionalnim narativom i njegovim izmjetanjem iz ire poloene,
globalno uvjetovane, u usko nacionalnu perspektivu pojedinanog primjera
nas kao drugih u odnosu na okruje koje je, u onoj narativnoj sekvenci prije
citiranoj iz romana Na Drini uprija, ipak ivjelo paralelno, ali u jedinstve-
364
noj prostornoj uokvirenosti zajednitva.21 Tako globalno zadan mitologem

alegorije koja moe nadrasti polje lokalne identifikacije i ukljuiti se u polje
knjievnog identificiranja ovdje postaje lokalno zadanim performativom.
Vrlo je zanimljivo oprimjerivanje kako je taj kompleks u kolektivnoj
manipulaciji 'tekstom' bivao tijekom povijesti odnoenja prema lokalnoj
identifikaciji pojaavan priom isprianom 'izvana' da bi, s jedne strane, dobio na uvjerljivosti i mogunosti prijenosa postkolonijalne identifikacije s lokalne razine na globalnu, a s druge da bi se mitsko iskustvo ovjerilo iznutra
kao konstantiv a na bazi povratne informacije iz identifikacijskog polja globalnog pozicioniranja. Rije je o kolektivnom inu manipulacije mitskim iskustvom, dakle o svjesnom postupku njegove remitologizacije iz heteropredodbe koja je autoreirana kolektivnim inom i njegovom artikulacijom
kroz glas autoriteta.
To je postupak poznat jo otprije, iz 'pria' Rebecce West ili Hermana
Bahra u kojima se 'gledano sa strane' uspostavlja stereotip o naciji o kojoj se
pie/pria.22 Tako proizvedeni stereotip utjee na stvaranje nacionalnog narativa izvana, onako kako Orai-Toli objanjava heterostereotipe (za razliku
od autostereotipa) i naina na koji Duki pie o heteropredodbama (za razliku od stereotipiziranih autopredodbi). Vano je meutim rei kako u tim
tekstovima dolazi do izvanjske konstrukcije koja konstruira 'sliku svijeta' iz
perspektive kako te stereotipe drugi stvaraju o nama, a ne obratno. Ako je
takva heteropredodba uvjetovana manipulativnim autopredodbama koji
proizvode vlastitu naraciju nacije i iz pozicije posjedovanja prie (hegemonije) utjeu na oblikovanje heteropredodbe, tada se poinju dogaati vrlo zanimljive stvari u rekonstrukcijama nacionalne prie, i to iz obiju perspektiva:
heteropredodbene i autopredodbene, globalne i lokalne. U konkretnom sluaju Rebece West rije je o vrlo dobro stimuliranoj recepcijskoj manipulaciji
stvorenim sterotipom koji je utjecaj (i itanje) lokalne sredine napravio na
konstruktu 'stranog' autorstva i slike o lokalnoj kulturi, njezinu mjestu u 'civiliziranom' svijetu Oksidenta i 'prostoru izmeu' Orijenta i Zapada.
Na razini konstruiranja heterostereotipa o kosovskom mitu, Njegou i
Andrievu mjestu u toj postkolonijalnoj konstrukciji zanimljivi su i povijesno-knjievni uvidi koji su u mnogo emu uvjetovani lokalnim uvidom, odnosno umreavanjem autostereotipa i autopredodbi kroz reprezentaciju lokalne
prie o naciji, njezinoj povijesti i mitskom iskustvu. Tako je napisana i knjiga
Rebece West, a do odreene mjere i na Bogertovu knjigu koja je spomenuta
21
V. kvorc, 2010: 326 i 330. Tamo se iz globalne prie eksurzima u lokalno

uoava kako impostacija esto proizvoljno moe odrediti intenciju italakog nagovora.
22
Rije je o Bahrovoj knjizi o putovanju Dalmacijom Dalmatiniche Reise, 1909.,
i o knjizi R. West pod naslovom Black Lamb and Grey Falcon, djelu koje je vrlo dugotrajno utjecalo na anglo-keltsku percepciju balkanske kulture i povijesti.
365
Boris KVORC
gore, izvren je utjecaj dvije lokalno impostirane prie. Tako moemo rei da
je gotovo svaka heteropredodba proizvedena pod snanim utjecajem umreenih autostereotipa koji su je proizveli ili na nju bitno utjecali.23
Zanimljivi su i naini na koje poetika postaje politikom kad se interpretira iz takve perspektive koja je na razini globalnog konotativa zasiena
lokalnim performativima. Tako autorica Vanita Singh Mukerji u svojoj knjizi
o Andriu nastupa kao proizvoaica teksta koji svojim heteropredodbama
podraava i doprinosi ojaavanju nacionalnog mita o integralnom srpstvu i
agresivnog (proaktivnog) mita o 'Srbima svima i svuda', od Karadieva
Koveia (iz 1850.) do aproprijacije i nekritike naturalizacije Andrievih
tekstova u kontekstu srpstva. Rije je o tekstu koji, zasnovan na lokalnoj umreenosti mitologema i pod jakim utjecajem nagovora autostereotipizirane
ideologemske paradigme podraava, ali ne propituje, mitologeme koji su joj
ponueni na interpretaciju i pruaju se autorici koja lokalni mit koji valja prilagoditi globalnom uvidu iz fingirane objektivne perspektive (v. 1990). Strana autorica Andrieve biografije proizvest e dakle narativ utemeljen na nagovoru heteropredodbene sredine koja je proizvela tako pozicionirani sustav
ideologema i mitologema, a njezin e iskaz povratno djelovati na sredinu koju izvana 'objektivno' preispituje, ojaavajui njezino ideologemsko polazite, upravo u vrijeme kad tako pozicioniran 'jaki' poloaj stereotipizirana, gotovo okamenjena mita, uvruje narativ patnje, ugroenosti i agresije.24 Naslanjajui se iskljuivo na lokalne, srpske izvore, ona interpretira Andrieve
eseje o Njegou i Vuku Karadiu u iskljuivom kljuu nacionalnog narativa
kulture domaina, odnosno srpskog lokalnog autopredodbenog konstrukta
'naracije nacije' koji u obzir uzima nepreraeno 'mitsko iskustvo' kao sememsku mreu kojoj se ne pridaje ideologemska obiljeenost. Ona dakle za svoju
'kritiku biografiju' uzima gotove formule ne promatrajui taj autopredodbeni i autosteretipizirani sloj ispripovijedanog kritiki i posve podlijeui lokalnoj identifikaciji na koju je u procesu prikupljanja podataka bila upuena.
23
Sjetimo se samo naeg heterostereotipa o Zapadu kao alternativi svim naim

problemima i rjeenju mnogih naih (umreenih) lokalnih nedoumica. Istovremeno, kako
kae Washbourne (2005), globalizam i globalnost svojom razmjenom simbolikih vrijednosti proizvode samo privid rjeenja lokalnih problema. Transnacionalnost kao proces (Cohen, 2007) zapravo podstie ogledanje u drugom, ali je uvijek uvjetovana vlastitim polazitem i autostereotipima kao ishodinom pozicijom. To znai: ako se misli da je
drugi taj koji e razrijeiti odreeni lokalni problem, radi se o pristajanju na novo postkolonijalno stanje. Istovremeno, proizvodnja i diseminacija autopredodbi bitno utjeu
na konano oblikovanje heteropredodbi i heterostereotipa o nama.
24
Rije je o knjizi Vanita Singh Mukerji (1990): Ivo Andri: A Critical Biography. Jefferson i London: McFarland & Company. Autorica je bila u diplomatskoj slubi u Beogradu, gdje je pisala knjigu, a veina izvora je iz lokalnog kruga stvaratelja
autopredodbi.
366
Njezin je nagovor impostiran globalno, ali je istovremeno utemeljen na lokalnim autopredodbama koje su se amblematino uokvirile bez kritikog
ostatka kroz koji bi lokalna slika mogla biti globalnim uvidom dekonstruirana, makar na razini performativnog uloga u dinaminu rekonstrukciju isprianog. Globalnim ostaje jedino proirenje domaaja uvida u lokalnu identifikaciju, jezik medija posredovanja i verifikacija potpisom meunarodno
ugledne izdavake kue. Takav primjer heteropredodbenog teksta imamo i u
odnosu na Krleu, a autorstvo tog teksta ve je koriteno u promiljanju nekih Krleinih autopredodbi.
Ali taj primjer teksta u znatno kompleksnijoj i kudikamo profesionalnije (strunije) napisanoj knjizi o Krlei bitno je drugaiji. Kada govori o Krleinu odnosu prema globalnoj i lokalnoj identifikaciji, kanadski autor i sveuilini profesor sa Sveuilita u Torontu Ralph Bogert inzistira na svom pozicioniranju izvana i na injenici kako je rije o uvidu koji e narative nacija
itati, ali e takoer izvriti aproprijaciju utemeljenu na vlastitoj pozicioniranosti drugog u odnosu na ishodine nagovore lokalne autopredodbe i autostereotipizirane 'naracije nacije'. Kao to ne postoji jedinstveni uokviravajui
mitologem koji Krlea, za razliku od Andria i njegova prijenosa predaja i
legendi kao fingirane 'izvanjske zadanosti', ne propituje i dekonstruira prilazei mu kao 'datosti', tako je i pristup tekstu drugaiji. Mukerji, koja je lanica stranog diplomatskog zbora u Beogradu, polazi od 'istine' koja je kao okvir zanimljivom pismu zadana kroz priu lokalnog establimenta o piscu, odnosno kroz hegemoniju ovjerene knjievne povijesti (srpske). Bogert, s druge
strane, vri najprije dekonstrukciju 'vrste prie', a onda rekonstruira materijal kroz ukljuivanje kulturalnih postignua kultura koje su Hrvatsku drale u
kolonijalnoj zavisnosti. Pritom je vano izrei injenicu da on to nigdje eksplicitno ne izgovara. On umjesto takve konstatacije nastupa neizravnije i 'na
razini itanja izmeu redaka' zakljuuje kako hrvatski mit i pozicioniranje u
okruje nisu aktivno konstruirani u obliku imperijalistikog posezanja za
drugim, ve da je u konstrukciji hrvatskog nacionalnog mita, odnosno 'izmiljanja tradicije' rije o itavom nizu reakcija na druge koji su ih (kolonijalno, B. .) uokvirili: bilo da je rije o otporu austrijskom i maarskom utjecaju (Starevi) ili kasnije otporu jugoslavenstvu (Supilo). Istovremeno, injenica kolonijalnog uokvirenja nije predmet njegove analize, kao ni odnos prema Orijentu. Odnos 'hrvatstva' prema Bosni u njegovu je kontekstu iskljuivo
pitanje austrougarskog okvira 'hrvatskog pitanja', pa se onda i to pitanje rjeava u okviru takve omeenosti politike paradigme nagovora. Hegemonija o
kojoj ovdje govorimo jest odnos moi izmeu centra i provincije, ba kao to
je to politiki bilo isticano i raspravljano u obje Jugoslavije, a ne odnos izmeu kolonizatora i kolonije.
367
Boris KVORC
I jedna i druga heteropredodba, ona Bogertova i ona koju je na razini

prenoenja performativa mitologemske ulananosti uobliila Mukerji, utvrene su i trae prostor verifikacije u odnosu prema junoslavenskom drugom. U tom je kontekstu vano rei kako su (najmanje) dvije tradicije promiljanja problema i odnosa prema autorima i kompleksnim temama kojima su
se bavili proizvele najmanje dvije prie o nama, kad je u pitanju odnos lokalne i globalne identifikacije. Premda i tu postoji problem. Pria je, naime, u
toj sloenoj situaciji kolonijalnih, postkolonijalnih i identifikacijski razliitih
odnosa bilo vie, vjerojatno najmanje etiri, ali je tip odnosa u okviru hegemonije jugoslavenske dravno-politike zajednice bio takav da se kulturoloki svodio na dvije 'dominantne' i antagonistike autopredodbe koje su inzistirale na svojoj (mitologemskoj i ideologemskoj) kulturalnoj rekonstrukciji,
usuprot hegemoniji 'lokalne globalizacije', da se posluimo takvim oksimoronom u opisu situacije, kako je to bilo uobiajeno rei 'na terenu'. Ostali identifikacijski obrasci ostali su iskljueni iz prostora odnosa dominantnih sustava moi, kako bi to rekao Foucault, i svodili su se uglavnom na verifikaciju
kroz usmene oblike (vic, a na razini verifikacije stereotipiziranje pridruivanje dominantnim obrascima i tome slino).25
Upravo iz navedenih povijesno-konstrukcijskih razloga zadrat emo se
ovdje iskljuivo na tim dvjema paradigmama i modelima njihove mogue
(re)konstrukcije kroz dva tipoloka oblika izvanjskog revaloriziranja. Govorimo ovdje o tipoloki globalistikom uvidu u prostor zasienih heteropredodbi. Pritom smo svjesni injenice o ogranienosti tog uvida, odnosno o postojanju relativno velikog broja izvora koji su iitavani kao drugi u odnosu na junoslavenske autopredodbe, posebice one koje nismo imali prilike vidjeti i
uvidjeti na razini lokalne identifikacije, odnosno drugosti na (kolonijalnu?!)
impostaciju dvaju dominantnih nacionalizama u okviru junoslavenske, najprije kraljevine, a onda i federacije. No isto je tako injenica da su mnoge od
tih heteropredodbi ustvari samo uvjetno druge i utemeljene su ili na uvidima
koje su imali drugi koji su se saivjeli s prostorom i vremenom uobliavanja
tih autopredobi kao svojih (Celia Hawkesworth) ili je rije bila o emigrantskom uvidu, hrvatskom i srpskom, od autora poput Branka Lenskog pa sve do
Ante Kadia. Ali dok je hrvatska struna literatura utemeljena na autopredodbama koje ispituju stereotipe, srpska je esto ona koja ih stvara.
Upravo zato moda hrvatska postkolonijalna reakcija i proces preispitivanja mjesta dvojice pisaca u korpusu i jesu tako snano ideologemski ozna25
Upravo iz tog soiva otvara se i pitanje kanoniziranja povijesti bosansko-hercegovake knjievnosti, bosanskog standarda, ili pozicioniranje crnogorske kulture, knjievnosti i jezika u ovakvom okruenju. Stereotipizirana 'netokavska podruja', kad ve
govorimo o kulturalnoj geografiji, u tom su smislu bila, Lacan bi rekao, 'nesvjesno privilegirana' (u obliku razlike kao 'totalne drutvene injenice', v. 1983:126127).
368
eni. Tu je rije o odnosu prema Krleinu tekstu u kojem se na razini ideologije itanja s jedne strane iitava 'otpor' osvijetenom (i izuzetno zakanjelom) nacionalizmu, ali i raskrinkavanje malograanstva s druge strane (koje
je hrvatski zakanjeli nacionalizam uzimao kao svoju paradigmatsku osnovu
kroz politiki program prvoga hrvatskog predsjednika i njegove administracije, da se na trenutak vratimo 'dnevnopolitikoj upotrebi' tekstova). A kad se
govori o Andrievu kompleksu mitologema, tu se uglavnom postavlja pitanje
vrijednosne pozicioniranosti empirijskog autora, a onda i traenje tekstualnih
i autorskih intencija koje bi dekodirale neke od elemenata takve pozicioniranosti. U njemu je postkolonijalna Hrvatska (koja je vrlo brzo nakon osamostaljenja kolonijalno podinjena globalistikim strujanjima) vidjela onaj tip
'odnaroivanja' koji je paradigmatski bio prisutan kao mitologem u dijelu nacionalnog bia koji je poetkom dvadesetog stoljea prihvatio ideju 'nacionalnog jedinstva'. U tom je smislu upravo tako shvaani 'nacionalni program'
pokuavao razumjeti druge i uspostaviti odnos jednakopravnosti, premda je
kroz diseminaciju, ak i Andrieva rukopisa, ovakvom svjetonazoru bilo jasno da se na 'presjecitu kultura' pod fokalizacijom iz nae pozicije (je li neophodno pravoslavne i srpske?) ustvari radi o nametanju jedne od povlatenih dijalokih opcija.
Na toj toki tumaenja (knjievne) 'reprezentacije' (prikazbe) vrlo je izravno vidljiv na poetku spominjani nain podraavanja uokviravajueg tekstualnog obrasca koji izrasta u prostor iri od samog tekstualnog koji se prouava. Tekst, naime, iz takve pozicioniranosti, prestaje biti tumaen iz sebe
samog, s referencama koje se usmjeravaju prema intertekstualnim i izvantekstualnim kompleksima, ve lokalno zadani modeli identifikacije polaze od
pozitivistike zadane pozicije tumaenja pisca (kao Jugoslavena, Hrvata, komunista ili 'prodane due') i/ili od pozicije djela koje se reflektira prema
stvarnosti, kudikamo vie nego prema njezinoj reprezentaciji koja svoju diseminaciju (ali i semiozu) usmjerava prema drugim tekstovima (ukljuujui i
one koji 'izmiljaju tradiciju'). To znai da se nalazimo u prostoru itanja u
kojem je politika silno eljela postati poetikom, ali pritom nije shvatila da je
poetika ustvari proizvela fikciju politikog koja se onda mogla koristiti u
pragmatine svrhe nagovora, upravo kako je bio sluaj u Andrievim i Krleinim esejima.
U sluaju Krleina teksta, na primjer, oivljavanje lika Frana Supila
zapravo je oivljavanje fikcijskog tekstualnog koji izravnije komunicira s
Krleinim Stareviem ili Krianiem nego li s politikim Supilom (ili Stareviem) iz politikih govora s kraja 1980-ih i poetka 1990-ih. Jer u tim je
govorima nanovo 'izmiljana' (konstruirana) i puku tumaena (rekonstruirana) tradicija koju je otkrivala (malograanska) politika elita tog vremena. U
369
Boris KVORC
ta tumaenja ukljuena je i fikcionalizacija likova kao ideologemskog sloja

knjievnog autorstva, a o emu je bilo rijei u veem dijelu ovog teksta.
Slino se moe rei i za nain na koji je Murkeji konstruirala svoj
tekst, odnosno na koji joj je prezentiran materijal za interpretaciju. Lokalni
imaginarij pruio je jasnu strukturu znaenjskih potencijala (i naturaliziranih
nagovora) Andrieva teksta, a prostor obnove srpskog nacionalnog mita postao je, kroz takav izmiljaj, sredinjim mjestom identifikacijskog pozicioniranja slavnog pisca u odnosu na fokalizaciju tumaiteljice. Takav 'poloaj' pisca u tekstu zapravo onda tumai mnoge pripovjedake fokalizacije u poznatim romanima kao tendenciozne, nabijene nagovorom i iskljuivo lokalno
identificirane. Onda su, u pragmatinom politikom itanju, svaki nai koji
se u romanu Na Drini uprija pojavljuju kao pravoslavci ustvari oni koji se
mogu tumaiti kao predmet agresije, a time je i nagovor tog teksta onoliko
tendenciozan koliko i smjetanje Njegoevo u prostor mrnje, permanentne,
nepromjenjive i zadane 'za vjenost'. A onda opet, moe se postaviti i ovakvo
(protu)pitanje: je li 'zadovoljstvo pripovijedanja' i udnja koja je njime proizvedena nuno ideologemski impostirana zamiljajem nacionalnih i drugih
identifikacijskih kompleksa, ili se u cijeloj prii ostavlja neto prostora za diseminacijski otklon i iitavanje slojeva koje nije zasitila hegemonija dominantnih odnosa unutar vladajue diskurzivne paradigme?
Ovdje se takoer mora rei kako se problem ovih tekstova moe promatrati i iz perspektive koja nadilazi okvire to nam ih zadaje imaginarij izmiljanja nacije i repozicioniranja mjesta iz kojih se tumae stereotipi koji se
ele (ili hoe) iz polja poetike uokvirenosti prenijeti na polje politikog
(ideolokog djelovanja). To znai da osim onog 'to je pisac htio rei', a to
silno zanima politiku koja hoe biti poetikom, postoji i onaj 'ostatak' to ga je
proizveo tekst, a to je ispriano kao pria koja e jednakom silinom utjecati
na politiku (koliko je ona utjecala na poetiku). To je ona pri/povijest koja takoer proizvodi i svoj intertekst i odnosi se prema drugim tekstovima, vie
(ili barem jednako kao i) nego prema politikom diskurzu. Rije je o tipu interteksta koji se odnosi prema opusu pisca, intertekstu nacionalne i komparativne povijesti knjievnosti, ali i onom to se tradicionalno naziva 'univerzalnim vrijednostima'. Upravo o tome govori Bogert u svojoj knjizi o Krlei,
progovarajui o problemu probijanja u univerzalno kroz mreu visoke zasienosti lokalnom identifikacijom u tekstovima kao to su Zastave ili Banket
u Blitvi. O tom govori i Vukovi kad govori o Andrievu 'tipino ekspresionistikom' proznom obrascu 1920-ih. No onda opet, s druge strane, postoji u
tim Krleinim tekstovima srednjoeuropska veza, a na nekoliko mjesta sam
pisao i o tome koliko toga Krleine tekstove povezuje s Kraussom i Musilom, vjerojatno vie nego s Andriem. Istovremeno, postoji i opravdani argument da se Andrieva proza, pogotovo roman Prokleta avlija, pone itati u
370
kontekstu mitskog realizma, kao djelo koje je u mnogo emu anticipiralo romane poput Grassovih (Limeni bubanj /1959/ i Prokleta avlija /1954/ nastajali su priblino isto vrijeme). U tom kontekstu, teorijski, ak moemo govoriti o nagovjetaju Ecovih i Rushdijevih tekstova.
Dakle, bez obzira na vrlo velike mogunosti koje nam u tumaenju
tekstova prua takvo lokalno pozicioniranje, bilo bi dobro da se opet vratimo
globalnom intelektualnom uokvirenju u odnosu problema kojima se ovdje
bavimo prema uokvirenjima tekstova irim od ograniavajueg svijeta jezika
kojim su napisani i svjetonazora kojim su uvjetovani (i koji su upisivali u naraciju nacije). Da bi se bolje uoio prostor narativnih manipulacija isprianim, kako od strane autorskih intencija tako i od strane ideologa izmiljanja
tradicije i narativnih konstanti nacije, mislim da treba osim o knjievnim povjesniarima progovoriti i o moguim polazitima za interdisciplinarno pozicioniranje u sklopu ire zamiljenih mogunosti prouavateljske prakse koja
se bavi komparativnim prouavanjem tekstova i njihova utjecaja na globalno
diskurzivno ukljuenje lokalne pozicioniranosti na ire sustave.
Na nama je, dakle, da uvidimo kako pozicioniranje navedenih pisaca u
postkolonijalno zadani kontekst (pa ako se s takvom formulacijom postkolonijalnosti u ovom kontekstu u potpunosti i ne slaemo) moe, na razini prepoznavanja identifikacijskih taktika u tekstu u odnosu na razne druge, ne samo obogatiti tekstove koje otprije smatramo prepunima znaenjskih slojeva i
nijansi, ve takoer ukazati i na neke druge taktike autora, one koje su do sada ostale prikrivene ispod povrinskih slojeva teksta, pogotovo kad suelimo
fikcijske tekstove i eseje ovih autora. ini mi se da je jedna od tih taktika koja je ovdje 'razotkrivena' upravo ona koja se odnosi na umreavanje ideologema i 'plivanje' nae dvojice pisaca u tekim vremenima u diskurzu ideoloki
determirane norme koja je zadavala diskurz dopustivog. Jer: ako je Krlea,
kako kae Lasi, bio 'unutarnji disdent' u svom tekstu, nesumljivo je to, do
odreene mjere, bio i Ivo Andri. Moda jedino s neto drugaijim predznakom tog disidenstva u tekstu.
3. Lokalna identifikacija, globalno modeliranje
i ideologija naracije nacije
Upravo u tom kontekstu Bhabhina definicija postmodernizma kao lokalne legitimizacije ima smisla. Nije naime rije o novom razdoblju koje slijedi nakon vremena 'metasustav' koji su nau svijest oblikovali unutar 'povijesno zadanih velikih modela', odnosno narativa. ak usuprot tome, rije je
zapravo samo o demokratizaciji glasova, o polifoniji 'drugih' koji su i u doba
velikih metanarativa bili 'tu' kao potlaena manjina i subalterni glas koji dolazi iz drugog plana, ali koji tek sada, na kraju razdoblja velikih kolonizacija,
globalistikog pregrupiranja stratekih monika i, na podruju kulture, (za371
Boris KVORC
padno)eurocentrinih 'modernizama' polako stjeu legitimitet i pravo na iskazivanje modaliteta vlastite razlike i na govor vlastitim glasom (jezikom). Radi se dakle o mogunosti manjinskih zajednica, potlaenih naroda, donedavno okupiranih nacija, prognanih, izopenih i raseljenih da kroz 'napukline u
sustavu' ponu osvajati legitimno pravo na 'svoj' pogled na (postkolonijalnu)
cjelinu, definirati tipove svoje legitimizacije unutar do tada nedostupna prostorna uokvirenja i odreivati vlastito mjesto u sustavu koji svojim glasom
obogauju, ne podreujui mu se odmah u polazitu. Homi Bhabha govori o
mogunosti 'izdomljenih' (kod Bhabhe unhomely, nasuprot homeless, odnosno beskunika) da steknu pravo na legitimizaciju izvan prostora (u koji fiziki vjerojatno i dalje nisu dobrodoli), ali u vremenu koje se u ovom poststanju suvremene naracije nacije (Rushdie, Grass, Morrisson i dr.) sve vie
shvaa skokovito: kao imaginacija nacije koja je svojom narativnom legitimacijom stekla pravo na svoju imaginarnost i na stvaranje i dekonstrukciju
vlastita mita i sterotipa koji ju (ih) podraavaju.26
Istovremeno u suvremenom svijetu lokalna legitimizacija koja je prostorno suverena sve tee ostvaruje svoju afirmaciju u vlastitom prostornom
okruenju i opetovano se izvana istiskuje iz sredita ideologemskog interesa
trita imaginarnog itateljstva, bez obzira na nastojanja nacionalnih institucija i pojedinaca oko vlastitih imaginarija, njihova stereotipiziranja i dominantnih oblika politikog i kulturnog prenoenja. Ona se gubi, moda bi bolje
bilo rei zagubljuje, i njezini se narativi vrlo teko snalaze u promijenjenim
uvjetima prijenosa, odnosno u novim medijima i u agresivnoj navali globalistikog narativa podraavanog mnogim novim i nekim tradicionalnijim nainima. Rije je o postupcima podraavanja jedinstva novog mitologema zajednitva, od konzumentsko-materijalne usmjerenosti prema 'irokim masama' do knjievno-trine uvjetovanosti, filmsko-holivudske nametljivosti i
pritisaka koji nameu i odreuju proizvodnju novih modela kulturalnih stereotipiziranja a ostvaruju se putem medijskih pritisaka, reklama i neizravnih
kulturolokih pritisaka meunarodnih korporacija (Jameson i Miyoshi, ur.
26
Mislim da modalna slinost s tipovima izopenosti koji su opisani u Andrievim fikcijskim tekstovima smjetenim u prolost Bosne nije sluajna: tipovi legitimizacije zapravo su tamo arhetipski postavljeni i lako ih je preslikati u svijet (suvremenih) raslojavanja imaginarnih cjelina. Osim toga, upravo oslanjanje na romantiarski arhetip i
odmah potom njegova dekonstrukcija u Andrievu pripovjedakom postupku (usp. Vukovi, 2002:346347) ukazuje na imaginarnost konstrukta i svijest o tipu naracije nacije
kojom autorska intencija manipulira. Vjerojatno se, uz malo nategnutosti, mogu uoiti i
elementi postkolonijalne legitimizacije u nekim esejima Miroslava Krlee. Podsjetimo se
samo 'nadzemaljskog podrijetla vatrogasne kacige s crvenim repom' (austrijske, bidermajerske) iz eseja 'Europa danas' (usp. kvorc, 2003:93).
372
1998).27 Upravo stoga mi se ini da je odgovor na pitanje postavljeno na samom poetku uvjetovan uspostavljanjem kontekstualnih denotatora koji u
obzir uzimaju okolnosti navedene u obliku paradigmatskih modela kulturalnog sustava, onih koji okruuju fikcijski narativ te se on praktiki namee
sam po sebi.
Postajui kljunim pitanjem u procesu prepoznavanja onog tipa identifikacije koji danas gradimo u odnosu na narativ stereotipa o nama samima, imaginarij naracije nacije kree se, kako smatra Anderson (1991:67 i dalje), u rasponu od mitske projekcije proizvedene u vremenu romantizma (u hrvatskom
sluaju ilirskog pokreta i vremena Bachova apsolutizma; u srpskom kroz 'romantiziranu' Gareaninovu interpretaciju vizije ekog diplomata Franje Zacha
i Vukove 'uvene' lanke; usp. Orai-Toli, 2003), do njezina stereotipiziranja
kroz primjene u novim prilikama i konano uspostavljanja 'velikog narativa'
koji se uokviruje lociranjem vlastita modernizma prema onim vladajuima i fiziki ili kulturalno kolonizatorskima.28 Radi se o projekciji metanarativnog
modela modernizma, i njegove paradigmatske mijene, kakav smo kroz kolektivnu memoriju zapisanog i izreenog izmislili i zamislili zaokruivanjem u
imaginarnu narativnu cjelinu u vremenskom razdoblju od preko stotinu i pedeset godina. Govorimo ovdje o opisu sustava i njegovu podraavanju kroz
usmenu i pisanu narativnu praksu iru od knjievnog kanona, a podraavanu
kroz stereotipe o njezinoj europskoj pripadnosti i projekciji razvoja.
U svojoj izvanjski zadanoj i imperativno nametnutoj kulturalnoj legitimizaciji ovakav pokuaj interpretacija tekstova i njihovih presjecita u najirem zamislivom smislu rijei pokuava zapravo narativ nacije locirati u prostor uokvirujuih kulturalnih (modernistikih) modela i na taj nain barem
malo doprinijeti odreivanju mjesta jedne nacionalne paradigme i njezina
prava na vlastitu identifikaciju unutar ireg sustava privremenosti koji joj to
pravo negira, bilo agresivnom suvremenom globalistikom praksom ili propitivanjem modela tradicije u obliku 'preinterpretiranja', kako bi rekao Eco,29
naracije nacije. Istovremeno priznavajui pravo na lokalnost i regionalnu le27
U tom su zborniku naroito zanimljivi prilozi Paik Nak-chunga: 'Nations and
Literatures in the Age of Globalization' i Barbare Trent: 'Media in a Capitalist Culture'.
28
Otuda i neprekidna potreba za lociranjem (lokalne i globalno gledano marginalne) kulture u europski kontekst, od politikog ponavljanja o tome da 'smo mi Europa', do
legitimiranja naracije nacije u takvom kontekstu putem knjiga tipa Hrvatska knjievnost
u europskom kontekstu ili: Krleini europski obzori (V. mega, 1986); ili na primjer:
Delo Ive Andria u kontekstu europske knjievnost (R. Vukovi, 1981). Pitanje stereotipiziranja kod Andria i Krlee upravo je u sreditu ovog rada, a na kraju e biti neto
rijei i o lociranju kulture.
29
Ova je Ecova knjiga (1992) originalno pisana na engleskom, a termin 'overinterpretation' prevodimo kao 'preinterpretacija'.
373
Boris KVORC
gitimizaciju, odnos globalnog pritiska prema lokalnoj kulturi ostvaruje prostor za minimalni zajameni prostor legitimizacije, ali bez jamstva njezinoj
trinoj prijemivosti.30
Zanimljivo je ovdje naglasiti da se komparativnom analizom moe
utvrditi da je veina takvih legitimizacija uspostavljena kao tip negacije i podrivanja u odnosu na dvije uokvirujue paradigme koje je uspostavio vladajui (hegemonistiki) tip legitimizacije, bilo da se radi o irskim narativima
koji revaloriziraju odnos prema dominirajuoj anglo-keltskoj kulturi (npr. Ian
Baucum i njegovo 'pre-priavanje' viktorijanske Britanije iz irskocentrinog
narativa 'naracije nacije'), ili pak Bhabhin citat iz Rushdijeva romana Sotonski stihovi, gdje lik Mr. 'Whisky' Sisodiae izgovara reenicu koju Bhabha
uzima kao osnovu mogueg uspostavljanja odnosa bivih koloniziranih kultura prema dominirajuoj engleskoj: 'Problem s Englezima je da se njihova
povijest dogaala preko mora pa oni ne znaju kako je shvatiti' (prev. au.).31
Slian postkolonijalni odnos negacije odreenog tipa naracije nacije moe se
iitati iz nekih Krleinih lanaka koji se odnose prema dijelu maarske,
austrijske i srpske povijesti ili njezinih paradigmatskih ukljuivanja koji polau pravo na tip legitimizacije koji ovaj autor iskljuuje iz svojih 'pograninih kulturnih prostora'.32
Mislim da je vano naglasiti da se potreba za takvim tipom istraivakog interesa u odnosu na knjievne tekstove nije razvila uslijed danas estih
pomodnih traganja za novim knjigama i novom znanstvenom paradigmom ili
pak novom literaturom kojom bi se moglo ii s vremenima pod ruku. Aplikacija modelnog narativa naracije nacije u lokalnim praksama identificiranja u
sreditu je zanimanja mnogih istraivaa iz raznih podruja humanistikih
Premda e to pravo nacionalna knjievna historiografija na primjer preuzeti kao
imperativ (u obliku Breieve knjige o slavonskoj knjievnosti, ili pregleda koji su sastavili Sabli-Tomi i Rem) proizvedena legitimizacija je ostala knjikim imperativom i nije se u raslojenom svijetu 'novih vrijednosti' (Pharek) pretvorila u marketiko-trini imperativ. Iako to nije moje podruje, pretpostavljam da se slino dogaa i na podruju povijesne literature i odnosa novih legitimizacija (kritikih i preispitivalakih) i podraavanih stereotipova i narativno-imperativnog 'metasustava'.
31
Ako drugaije nije naznaeno, svi su prijevodi citata stranih autora iz knjiga navedenih u literaturi na drugim jezicima autorovi.
32
U Krleinu modelu naracije nacije dva kolonizacijska dominantna narativa najbolje su obuhvaena u romanu Zastave. Upravo se moda u tome krije i Krleino odbijanje koncepta Srednje Europe, unato njegovom fikcijskom podraavanju (kvorc, 2003).
Kod Andria situacija je drukija: od aktivista Mlade Bosne Andri je vidio otpor samo
jednom modelu kolonizacijske prisutnosti u sadanjosti i drugom u prolosti. Izuavajui
kompleksnost prostora u odnosu na vrijeme, nije se odvaio izvan svojih naracijskih priati o vanim stvarima. Kada to ini, daje materijale za proizvoenje 'nadnacionalnog'
objedinjavajueg i praktiki kolonizacijskog narativa (kosovskog i njegoevskog).
30
374
znanosti ve due vrijeme, zapravo jo od prvih uvida u naine na koje globalni modeli pseudoidentificiranja utjeu na uniformiranje kultura i ija posljedica uglavnom biva odbacivanje vlastite tradicije kao marginalnog, akademskog ili 'kolskog' posla, obino nasiljem 'dominirajue kulturalne paradigme' zbitog u uski krug pojedinih skupina istraivaa koje se 'bave nekim
nerelevantnim i neisplativim problemom', ili pak izdavanjem od drave subvencioniranih asopisa i tjednika koji trino nikako ne bi mogli preivjeti.
Pritom se zaboravlja injenica da tek neprekidnim ukazivanjem na ukupnost
narativnih modela koji su oblikovali 'stanje stvari' u odreenom nacionalnom
kontekstu nema niti pronalaenja rjeenja za relevantne i nagomilane probleme i na mogunosti opstanka razliitosti kao imperativa dananje intelektualne elite, ako se o njoj jo uvijek uope moe govoriti. Slino se moe rei i
za prouavanje tekstova uklopljenih u kanon hrvatske, odnosno srpske knjievnosti, a koji se isto tako mogu promatrati u kljuu irih identifikacijskih
procesa legitimiranja i objanjavanja vlastite (postkolonijalne) specifinosti,
njezina doprinosa jedinstvenoj europskoj i iroj kulturi, ali i lokalnim modelima identifikacije i razotkrivanja stereotipa (nas i o nama) koji okamenjuju
stanje stvari i ine kulturalnu zajednicu poroznom i prijemivom za razne
oblike manipulacija, nacionalnih, ideoloki determiniranih, trinih i globalno-imperijalistikih. Isto se odnosi i na prostore izmeu upravo tako, lokalno
identificiranih kultura, a o emu je ovdje zapravo najvie rije.
Tako se zapravo dolo do revalorizacije shvaanja poststanja kao pluralizma razliitih mogunosti i to u trenutku kad su i same postmoderne etikete postale neto od ega se danas bjei, gotovo jednako kao to se pred
dvadesetak godina bjealo od formalizma. U tom se kontekstu danas na problem postmodernizma moe gledati kao na pitanje emancipacije razliitosti
(drugosti) i mogunost prevladavanja stroge podjele na lokalno i globalno,
nae i njihovo. Upravo u tom kontekstu vana je svijest o postkolonijalnom
'stanju stvari'. Na pitanje postkolonijalizma kao na prostor pomirenja i oprosta kao imperativnog narativa ne gledaju jo tako u potpunosti ni kulture koje
su odavno inaugurirale taj nain razmiljanja. Tako se postmoderno stanje
zapravo upravo moe definirati kao mimeza stanja nesigurnosti i prijelaza.
Otud i mogunost takvog itanja Krlee i Andria, u prostoru fikcionalizacije
'mekih' prostora faktografske proze.
Sjetimo se uostalom ideje da je postmoderna knjievni oblik u kojem
se 'ukazuje na postupak pisanja' ili na ironino zahvaeno i schlegelovski
shvaeno 'neprekidno poniranje' kao osnovu postmodernog iskaza. Naravno,
razlikujui postmodernizam i postmodernu i uzimajui te dvije definicije kao
prihvatljive, ipak se iz opisa 'stanja stvari' kao kulturalne paradigme moemo
vratiti (postmodernom) 'knjievnom stanju stvari' kao prostoru podrazumijevanja destabilizacijskih elemenata uruavanja cjeline koja se zamilja u obli375
Boris KVORC
ku pretpostavljenog i zaokruenog sustava. Upravo otuda i ovaj kulturalni

preokret: u odnosima dvojice pisaca prema paradigmama nacionalnog stereotipa hrvatstva i srpstva moe se otkriti polazite i jedan od 'dubinskih slojeva'
koji je karakteristian za njihove tipove naracije nacije, a time i otklon od
modernistike paradigme kao 'unaprijed zadana nadmodela'. Vano je meutim napomenuti i uvijek imati na umu da, ipak, svako prouavanje knjievnih
injenica polazi od tekstova. Tako uostalom tvrde i 'postmodernistiki usmjereni' zagovornici kulturalnog studija. Oni meutim tekstovima podrazumijevaju paradigmatske cjeline ire od samih knjievnih injenica, ukljuujui u
njih i pripovijest o povijesti naroda ili zajednice, njezino stereotipiziranje u
modalnu datost nepodlonu preispitivanju i konano dekonstrukciju modela
u postkolonijalnom i drugim poststanjima. Prema Benedictu Andersonu, tip
lokalne identifikacije zadan je u razdoblju romantizma, istovremeno s nastankom narativa njemakih romantiara o 'romantinoj (samoupitnoj) ironiji'
kao dominantnoj duhovnoj kategoriji individualne identifikacije. U tom smislu valja nam u zakljuku progovoriti ne samo o itanju tekstova ve i taktikama autora kojima se slue u stvaranju prostora nagovora, ili tradicionalno
reeno, horizonta oekivanja.
5. U zakljuku: Krleine i Andrieve 'taktike'
Istraujui neke elemente Krleinih i Andrievih pripovjedakih taktika, otkrili sam dvije vrlo zanimljive stvari koje su nas, znatno kasnije, nagnale da posegnemo izvan podruja metodoloke uokvirenosti teorijom i knjievnom znanou openito i krenemo u vrlo varljive i opasne vode interdisciplinarnog pristupa knjievnom djelu, ali i kulturalnom kontekstu kao novom primarnom odreditu prouavanja. Razmiljajui o mogunostima objanjavanja ironinih pripovjedakih i posebno implicitnih autorskih taktika
kod Krlee, uoili smo da on, smjetajui radnje svojih djela u vrijeme kad se
u hrvatskom nacionalnom prostoru oblikovala neoliberalna nacionalna svijest, prema kojoj se on vrlo otvoreno postavio u tekstu 'O malograanskoj
ljubavi spram hrvatstva', koristi pripovjedne taktike primjerene privremenosti
jezine rane neoliberalne konvencije u objanjavanju pozicije pojedinca u
okviru nacionalne objedinjavajue paradigme.
Krlea istovremeno u tom tekstu ini dvije stvari: dekonstruira ideju
hrvatstva naznaenu u 'Kraljevu' i 'Velikom metru sviju hulja' i odreuje se
ideoloki na vrlo kompleksnom podruju izmeu nacionalnog i revolucionarnog. Smjetajui legendu o opstojnosti 'hrvatstva' u prostor svoje ideoloke
uvjetovanosti 'socijalnom pravdom' i modificiranim idejnim 'crvenim plamenom' koji e buknuti u nacionalnom kontekstu i na liniji Bogumili-Kriani-Kranjevi (te sijedom glavom Ante Starevia koja je 'jedina bila dosljedna'), Krlea je sve vrijeme unutar samog svog fikcijskog svijeta morao obja376
njavati uslojenost idejne umetnutosti svojih pripovjedaa unutar autorske intencije koja im se, odmaknutou od tako zadana sloja suprotstavljala, bilo u
obliku naznaenom u 'Podravskim motivima', ili u kompleksnim fikcijskim
slojevima romana Povratak Filipa Latinovicza. Glasnik revolucije i dijaloga
s moralno konzervativnim gospodarski neoliberalnim malograanstvom bio
je zapravo u svojoj osnovi estet koji je jo eu raspravu vodio s kulturalnom paradigmom koja ga je iskazno i umjetniki zadala.
Tako se u njegovu iskazu na razini naracije nacije zapravo zbivalo
dvoje. S jedne strane je njegova iskazna paradigma u nefikcijskim tekstovima inzistirala na 'vertikali' ijem je oblikovanju upravo pripovjedaka i ideologemska pozicija Krleina trebala biti sredinjim autoritetom. S druge strane
je u itavom nizu fikcijskih tekstova (a ponajvie u Zastavama) ista ta paradigma bila dekonstruirana i preispitivana iz uvijek nove i drugaije dijaloke
perspektive pretvarajui to 'beskrajno poniranje' u ironino udvajanje glasova
iskazivano u polifonoj igri. Dogaalo se tu vieglasje kod kojeg se ak ponekad gubilo 'vrsto mjesto' koju je konstrukcija liberalnog nacionalizma iz gore navedenog teksta eljela uvrstiti kao ishodite autoriteta. Dobar primjer
takvog 'vertikalnog' kodiranja nacionalnog kontinuiteta i sugestije imaginarne zajednice koju njegov esejistiki tekst kodira u fikcijskom uokvirenju znaka nalazimo u 'Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegeduia'. Posebno je zanimljivo ovaj tekst sagledati u odnosu na onaj ulomak koji dekonstruira hrvatsku malograansku inteligenciju, a iz kojeg je citirano ranije:
(...) a kao Starevi, tu nau stvarnost nije gledao tako jasno nijedan na umjetnik onog vremena.
Sve je to kod Starevia ostala verbalna pobuna dravno-pravnog, jednostranog, manijakalnog saborskog govornika, ali da je on,
promatran iz dananje retrospektive, jedini temperamenat i jedina
glava koja je umjela da se uzdigne mjestimino do proroke snage
jezinog izraza, to je nesumnjivo. U mranom klupku samostalaca,
praktinika, domorodaca, rodoljuba, ilira, nazovipotenjaka i narodnjaka, u sveopem siromatvu, pokvarenosti, alosti, pijanstvu i bijedi madarskog robovanja, pun gnuanja i gaenja nad tim trubilima to rkaju gluposti pod naoblaenim madarskim nebom, zagluen od govedarskog avrljanja naih otimaa i lopova u plemikoj surci, on je gledao nae sive smrdljive dronjke stvarnosti jasno,
i u tom ehanju cunja naeg prolostoljetnog politikanstva on je
prezirao sve povukodlaene fantome nae stvarnosti te taj svoj prezir izraavao glasno i smiono decenijama.33
33
U: Miroslav Krlea V, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 95, str. 218.
377
Boris KVORC
U odnosu na lokalnu identifikaciju, pozicioniranje u lokalnoj postkolonijalnoj i interkulturalnoj sredini te mjesto u 'irem kulturalnom kompleksu',
Krleini naratori uvijek pripadaju srednjoeuropskom krugu i pruaju otpor
ideji 'Hrvatske' (pod im on uglavnom misli na Zagreb i tzv. 'Bansku Hrvatsku' kao kulturno inferiorne kolonije. Naravno, rije je o jo jednoj kontradikciji kad je o Krlei rije. Inzistirajui na 'Hrvatskoj knjievnoj lai', na
ideji da 'osim Starog i nekoliko Kranjevievih stihova' nije bilo nieg u hrvatskoj knjievnosti vrijednog spomena,34 istovremeno e Krlea uvijek neizravno inzistirati na punopravnoj 'pripadnosti zapadnom krugu', na ideji Oksidenta kao ishodinoj za hrvatsku kulturu i ideji kulturne ravnopravnosti s
ostalim kulturama u Austro-Ugarskoj. Kolonijalni poloaj pitanje je politike
borbe, kako u esejima tako i u Zastavama. Prema tom pitanju se Krlea odnosi, ali kao politikom drugom, ne kao kulturalnom drugom. Kulturalni drugi za Krleinog model autora su 'Kongo', ali, to se kulturalno pokazalo vrlo
vanim, i 'Biha'.
Istovremeno osim na razini modela identifikacije koja je na razini
autorske intencije najizravnija za razumijevanje fikcionalizacije proze koja
eli inzistirati na svome faktografskom, vano je u ovom kontekstu rei i nekoliko rijei o procesu u kojem poetiko postaje politiko, a politiko poetiko. Dok se to kod Andria u fikciji zbiva na razini iitavanja slojeva
umetnutih u tijelo teksta kao neizravni nagovor, a u fakcijskim tekstovima na
razini fikcionalizacije fakcije kao 'ivog mita' koji je takoer samo prostor za
uspostavljanje odnosa izmeu kultura i civilizacija, kod Krlee je sluaj
kompleksniji. Piui politiki tekst (a to vrlo esto ini i kad pie fikciju),35
on istovremeno na razini poetikog uslonjavanja grae gradi simboliki poloenu fikciju koja uvijek crpi iz politikog. Njegovi su tekstovi, od ekspresionistikih do postmodernih, svi 'umoeni' u politiku (kako bi rekao Jameson). Stilizacija kojom na razini iskazivanja i uslonjavanja autorske intencije (u obliku ironinog uslojavanja iskazanog) uokvirava to politiko, meutim, otvara prostor i mogunosti itanja koje izmie bilo kakvom utiskivanju
matrice u jednokratnost i pojedinano kodirani nagovor trenutka. Vrijeme je
u ovim tekstovima ponovljivo, kao i mogunost interpretacije postupaka
agensa koji usmjeravaju performativno u tim tekstovima prema svojim naturalizacijama teksta. U tome je zapravo snaga, a ne slabost ovih tekstova, kako se to esto mislilo. Zato su oni ivi i danas, a esto se kae kako bi iz perspektive suvremenog politikog (i poetikog) trenutka 'ponovo trebalo itati
Krleu'.
34
Kasnije e se to, u Krleinu stilu, opet primijeniti, pa e na jednom mjestu rei;

'Doao sam od enoe'.
35
Tu prije svega mislim na njegov prvi i posljednji roman, na Tri kavaljera frajle
Melanije i na Zastave.
378
S druge je strane Ivo Andri, stvarajui svoj svijet naoko apovijesne i

mitske zemlje Bosne, takve koja se samo izvanjskim okvirima odnosi prema
irem kontekstu porobljenosti i uokvirenosti silama (i silnicama) koje ostaju
izvan teksta, veinom pisao o prostoru unutar kojih se saimala sr odnosa
meu ljudima i modelima suprotstavljenih agensa. Priajui pri/povijest o
tim rubnim situacijama, on je zapravo proizvodio intelektualistiku prozu koja u procesu interpretacije manje ovisi o konteksu konkretnog povijesnog nagovora nego to je to sluaj kod Krlee. U fikcijskim tekstovima povijesni
'sluaj' odreenog lika, od Alije erzaleza do Mehmed pae Sokolovia, manje je svojom (ne)ponovljivou ucijepljen u ispripovijedano vrijeme nego li
je sluaj s Kamilom Emerikim ili Pubom Vlahoviem iz romana Tri kavaljera frajle Melanije. Upravo je zato vjerojatno Andrieva proza bila prijemivija i, u krajnjoj liniji, jednostavnija za itanje izvan lokalno zadanog diskurzivnog polja, dakle izvan nacionalnog konteksta, od Krleinih proznih
djela, koja su uvijek bila uokviravana lokalnim politikim diskursom. Bez
njegova razumijevanja i 'priznavanja njegove ukupnosti kao prostora oitovanja subjekta', dakle itatelja; recepcija i prihvaanje teksta od strane model
autora prikraeni su za itavu jednu dimenziju.36 ini mi se da je tome tako
recepcijski i reprezentacijski. Mitska slojevitost umetnutog nacionalnog kao
statinog ovdje se suprotstavlja krleijanskom tumaenju legende kao dinamike opstojnosti koja se ponavlja u lokalno obiljeenom diskurzivnom okruenju i dekonstruira se iz originalne forme reprezentacije u politiki nagovor
prezentacije. Upravo zato za Andriev model autora prostor 'egzotinog istoka', dakle Orijenta, nije samo prostor 'susretita svijetova' (i svijesti o konstrukciji razlike) ve i sigurno mjesto drugosti na kojem se simboli mogu slobodno razvi(ja)ti u ambleme bez da doe do opasnosti od mogueg tumaenja poetike kao politike, u banalnom smislu rijei.37 Osim toga, jo je Vukovi primijetio da obrazac u kojem se u 'egzotini', 'istoni', gotovo mitski prostor umee tematski stroj destruktivnog, rubnog i proklizavajueg koje 'prodire' do granica ljudske opstojnosti, nije neto to je nastalo u Andrievoj Bosni (2002:1619). Rije je o obrascu koji poznaje jo njemaki ekspresionizam, romani K. Edschmita, J. Wassermanna i A. Dblina. Tako je pitanje
'originalnog' podteksta koji objanjava prostor bosanske interkulture svoj
modalni obrazac nalo jo u ekspresionistikoj poetici. Upravo zato je vrlo
vano mjesto novele (prie) 'Put Alije erzaleza' u Andrievoj poetici i nain
na koji se, uz 'preslikavanje matrice' (tragini junak, enja za eljom, potreba
36
Pitanje diskursa kao 'mjesta oitovanja subjekta' uz cjelokupnu zasienost kontekstualnim uvidom utemeljena je na E. Benevisteovim idejama o diskursu.
37
Kao to to moe biti sluaj s tumaenjem eseja okupljenih u knjizi Umetnik i
njegovo delo, Sarajevo 1981. I deo: O Njegou i Vuku.
379
Boris KVORC
za prolijevanjem krvi, neshvaanje svijeta), vri i dekonstrukcija obrasca jedinstva prie, na nain koji e, puno kasnije, biti karakteristian tek za postmodernu poetiku (ali i njezinu politiku). Ironija te proze, dakle, nije iitljiva
samo na razini umnaanja potencijala teksta, nego na igri povijesnog i iz povijesti izopenog, stiliziranog kojem je svrha ogoljivanje odnosa meu likovima
u prostoru izdvojenosti iz prostora i vremena u konvencionalnom smislu knjievne geografije vremena u kojem su prva Andrieva djela nastajala.
Ironija Andrieva pogleda dokuiva je dakle tek na jo dublje uslojenom intencijskom sloju od onog vrlo dobro prikrivenog Krleinog, a koji
'operira' u odnosu izreenog i preuenog, ponavljanog i 'drugaije reenog'.
Smjetajui, naime, radnje svojih najboljih pria i romana u vremena kad se
jo na prostorima pripovijedanja nije oblikovala suvremena nacionalna svijest i kad nisu zaivjele romantine koncepcije imaginarnih nacija kao fikcijskih konstrukata (Anderson) najire mogue protenosti (prostorno i povijesno), Andri je fingirao mogunost tumaenja prostora mitom pripovjedake
opstojnosti u vremenu. ini mi se da upravo zbog toga ni nije zavrio svoj po
nekim elementima najzanimljiviji roman Omer paa Latas. Ta je naime knjiga svojom vremenskom zadanou i ucjepljivanjem likova iz 'vremenski i
prostorno osvijeenog' kulturalnog kruga ula upravo u potrebu da se vrijeme tretira kao izvanjski zaokruena diskurzivna injenica. A o tome e Andri progovoriti tek u svojim nefikcijskim tekstovima, kao na primjer onim
ve analiziranim, o Njegou i Vuku Karadiu. Odmak mitskog uvjetovanja
u obliku 'pria se' ovdje je poeo bjeati pred prvim nacionalno zadanim i
kontekstualno uklopljenim likovima poput Vjekoslava Karasa ili istonohercegovakih vojvoda na rubu pobune protiv konkretne zemlje. A to je ve podruje trusno poput onog kojim se Krlea kree u romanima od Tri kavaljera
frajle Melanije i (alegorijskog) Banketa u Blitvi, a to se pogotovo jasno vidi
u Zastavama.
Upravo zato njegov most stoji 'kroz sve te vekove', a komunikacija klasno i nacionalno uslojenog drutva u priama poput 'orkana i vabice' ili
'Anikinih vremena' opstoji u vremenu i bez dramske napetosti izravnog suprotstavljanja 'drugom' glasu u toj kompleksnoj sredini razliitih vjera i kulturalnih uklopljenosti. Nasuprot Krleinu obnavljanju nepostojee, odnosno
nekonzistentne legende koju onda stalno treba objanjavati u dramskoj dinamici i napetosti glasova koji se meusobno neprekidno negiraju ili potvruju,
gotovo kao kod Dostojevskog fingirajui mitski prostor nesigurnosti, Andri
je stvorio priu prostora naseljavajui je elementima mitskog kao pozornice
na kojoj se moe igrati 'igra'. Jo je Nikola Miloevi u vrlo zanimljivoj, i
vlastitim kulturalnim okrujem uvjetovanoj knjizi Andri i Krlea kao antipodi (1976) dobro uoio tu razliitost na razini autorske intencije. Ali, s obzirom na naslanjanje beogradske kole promiljanja knjievnosti prije svega na
380
ruski formalizam (i njegove kasnije derivate), njegove analize nisu ile puno
dalje od otkrivanja strukturalnih zakonitosti uvjetovanih takvim, samo izmeu redaka nagovijetenim, intencijskim postupcima.
Nama je danas suvremena praksa novohistoricistikog pristupa, postmoderna po tome to nam je ukazala na mogunost da ideoloki uvjetovane
kompleksne kulturoloke pojave pokuamo promatrati izvan dvaju ograniavajuih paradigmi uvjetovanih prolou i sadanjou, otvorila mogunosti
zalaenja iza onoga to se moe otkriti formalnom analizom teksta i primijeniti na razliito uvjetovana motrita, ideoloki uvjetovana drugaijim vladajuim paradigmama od one koju je zadao sustav okvira u vrijeme i na prostoru nastanka djela. Suvremena teorija kulture u svom prouavanju knjievnih
fenomena kao dijelova ire zamiljena kulturalnog polja sve vie kontekstualno posee za prostornim odreivanjem okvira autorstva unutar nekog
nacionalnog prostora ili ak ue zadanih paradigmatskih parametara, ali i za
mogunostima koje ispisani tektovi doseu u okruenju koje se nalazi izvan
prostora i diskurzivnih ogranienja (hegemonije) lokalne identifikacije. Rije
je o kulturalnoj uvjetovanosti paradigme i njezinoj ovisnosti o prostoru, vremenu i naraciji vlastite nacije, s jedne strane, a o mogunostima (re)prezentacije tog postupka u ire zamiljenom kontekstu kanona, onako kako ga je
konstruirala i manipulirala hegemonija moi struke.
Potpuno je jasno da nema konsenzusa o tome koliko se izravan odnos
prema Oksidentu ili Orijentu odraava na smjetanje djela u korpus 'suvremene knjievnosti zapadnog kruga'. Koliko su 'prostori izmeu' vrsto zadanih nacionalnih knjievnosti, odnosno knjievni opusi koji proklizavaju iz
jednog u drugo knjievno polje danas prisutni u tom kanonu, to nam je potpuno jasno.38 No svaki parametar klasifikacije iri od diskurzivnog ukljuenja nacije kao okvira kulturalnog polja, kao svoju bitnu odrednicu obuhvaa
razumijevanje nacionalnog prostora kao prostora (ali i imaginarnog vremena)
razlike i drugosti. To se zbiva tako to se strukovnjaci pozivaju u svojim
istraivanjima na 'demokratsku' paradigmu koju zadaje kao uzor demokratskom prostoru polivalentne fokalizacije knjievnih, fikcijskih i faktografski
fingiranih glasova. Kako je opi pojam demokracije zapravo uvijek vezan uz
njegovo pojavljivanje ili krenje participacijske ili reprezentacijske paradigme u nekom odreenom prostoru oznaenom kao nacionalnom (LaCapra,
1985), tako se i demokratski prostor fikcije zapravo izvanjski ograniava nacionalnim okvirom jezika i kulturalne upisanosti u neki prostor. Pritom pro38
Tu prije svega govorimo o opusima 'pisaca izmeu', kako je pisano u kvorc

(2010) i o poziciji koju je definirao Homi Bhabha, a koja se ponajprije moe primijeniti
na Andriev opus u odnosu na hrvatsko, bosansko i srpsko kulturalno polje, a na Krlein
u odnosu na maarsko kulturalno polje, premda je to drugo vie nategnuto.
381
Boris KVORC
tokoli fikcije prelaze ta podruja, ali njezino kontekstualno ukljuivanje u

druge modele neizravne upisanosti (strana kulturalna polja) esto pronalazi
barijere. Vidjeli smo to u sluaju Miroslava Krlee i Iva Andria, pogotovo
kad je bilo rijei o esejistikim tekstovima, ali i o moguoj prenosivosti
fikcijskih tekstova ne samo iz jezika u jezik ve i iz kulture u kulturu. Interes
knjievnog teksta pretvarajui poetiku u politiku esto 'zatvara' tekst prema
model itatelju 'knjievnosti' kao fenomena koji nadilazi prostor naracije nacije namijenjene samoupotrebi i vlastitoj konsolidaciji. A to je u hrvatskoj
(pa i drugim junoslavenskim knjievnostima) esto bio sluaj. Tako je upisanost u druge lokalne identifikacije, izvan prostora interkulturalnog prepletanja kultura u dodiru, esto proces koji nailazi na nepremostive potekoe.
Globalna upisanost uglavnom se ograniava na knjievne i kulturalne injenice koje apstrahiraju lokalnu upisanost. Upravo tu dolazi do paradoksa. Andri, ija se lokalna upisanost na razini povrinskih slojeva tekstova ini dominantnom, zapravo na razini prijenosa u druge oblike identifikacije ima izglednije mogunosti nego li duboko lokalno upis(iv)ani Krlein tekst. Nije
sluajno da su prevoeni i itani jedino oni Krleini romani koji amblematiziraju lokalnu identifikaciju na nain opisan gore kod Andria.39
Knjievnost je, ba kao i demokratska zastupljenost, oblik artikulacije
interesa odreene grupe, odnosno reprezentacija svijeta. Kad je knjievnik
slavan, onda nacija koja toj tradiciji pripada eli biti ta koja prisvaja prostor
uokviravanja tog djela kao vlastiti, neovisno o stvarnoj recepciji njegovih
djela u prostoru prisvajanja. Upravo s obzirom na takav odnos u konkretno
zadanom sluaju naracija pripovijesti uvijek se odvija u nekom prostoru i u
okviru neke nacije koja taj prostor ispunjava u obliku vlastita kulturalna presjecita. Unutar njih upisuje se naracija nacije kao jedini oblik fikcijskog i
fingirano faktografskog, odnosno legendarnog i mitskog protjecanja vremena. Jo od ideja Homija Bhabhe o dodirnim prostorima kultura unutar kojih
se priaju pripovijesti o naciji ta je naracija nacije uvijek zamiljena u odnosu prema drugima koji tu naciju ugroavaju svojim sudjelovanjem u zbivanjima na njihovu prostoru. U otporu prema drugom naracija nacije konstruira
svoj imaginarij i taj se proces zbiva u okviru izgraivanja vlastite kulturalne
paradigme, sve do okamenjavanja simbolinih vrijednosti u stereotipe kojima
se osigurava opstojnost komunikacijskog prostora 'naeg' konsenzusa prema
'njihovom'. Kao to je to sluaj u prostoru demokratskog dogovaranja, tako i
u prostoru knjievne komunikacije postoji 'prostor odricanja' u okviru kojeg
itajui samo bibliografije koje se bave prijevodima djela s junoslavenskih
prostora na engleski (Mihailovich, 1984; Grubii, 2006), vidjet emo da su najprevoeniji Krleini tekstovi novele (Cvrak pod vodopadom, Veliki metar sviju hulja, Hodorlahomor veliki, Bitka kod Bistrice Lesne), a od romana Povratak Filipa Latinovicza i Na
rubu pameti, dakle djela upravo na tragu identifikacijskog ukljuenja o kojem je pisano.
39
382
je jedna paradigma spremna gubiti da bi kasnije svojom sposobnosti sudjelovanja u pregovorima neto mogla natrag dobiti. U tom prostoru konstante esto gube svoje povlateno mjesto, a pria o naciji izgraena na njezinim 'vrstim mjestima' predstavlja prostor na kojem lokalna identifikacija izlazi iz
svoje uokvirenosti mitom i vlastiti mit nudi ne samo kao priu o sebi ve i
kao priu o drugom.
Na tom se mjestu postavlja pitanje 'okamenjivanja' povijesti i projekcija mitskog iskustva u ideologemsko manipuliranje faktima i nain na koji se
takve taktike odraavaju u djelima Krlee i Andria, odnosno nain na koji
se iz tih djela itaju. I jedan i drugi autor pisali su eseje u kojima su podraavali nacionalnu priu istovremeno je obikujui, odreivali konstante i nametali vlastite interpretacije 'prostora odricanja'. Krlea se odrekao srednje
Europe, u iju je priu istovremeno utkao svoje narativne i dramske tekstove.
Andrievo 'odricanje' bilo je kompleksnije, od onog koje se odnosi na naciju,
do onog koje je, prividno, repozicioniralo poziciju 'nas' i 'naeg' u tekstovima
(pogotovo u romanu Na Drini uprija) i odredilo se kao drugi u odnosu na
ishodini prostor pripovijedanja.
Zanimljivo je da se u nefikcijskim tekstovima taj prostor odricanja suava i pria o naciji poklapa se s oekivanjima, ili se makar odvija unutar tipa poziciniranja koje je karakteristino za sredinu koja je proizvodi, na razini
nacionalnog i identifikacijskog. Pritom je primjer Krleina Starevia posebno zanimljiv utoliko to se diferencira dvojno. S jedne strane to je povijesni
lik koji umetnut u povijesni niz nije neophodno pozitivan karakter (itano iz
pozicije naracije malograanstva), a s druge je strane on otjelovljenje romantinog (i romantiarskog) puntara, onakvog na kojem se gradi pria o vlastitoj povijesti gotovo u svakoj narativnoj situaciji u kojoj kroz esejistiki tekst
fikcijski elementi poinju dominirati. To se zbiva u duem periodu, kroz itav niz tekstova, od 'Deset krvavih godina', preko teksta 'O patru dominikancu Juraju Krianiu, tekstu 'Prije trideset godina', do vrlo esejistikog teksta
'Teza za jednu diskusiju'. ak i u destrukcijskom tekstu u kojem se 'korigira'
pria o naciji ('O malograanskoj ljubavi spram hrvatstva') Starevi i dalje
funkcionira ne samo kao povijesna linost koja se rekonstruira nego i kao romantiki buntovnik kojeg se konstruira.
Problem Andrieva Njegoa je slian, ali mu je ishodite drugaije.
Dok Krlea dekonstruira nikad do kraja zaokrueni mit, destabilizirajui ono
to se u stereotip opstojnosti i identiteta nikad do kraja nije zaokruilo, Andri se naslanja na postojei mit koji svojim statikim pozicioniranjem stoji
kao jasno definirani autoritet 'nae patnje' i nae (samo)destrukcije. No njegov tekst ima i razinu itanja koje treba uvaiti Andrievo naslanjanje na gotovi model u fikcijskim tekstovima te uzeti u obzir koliko je od tog modalnog
koristio u esejima. Da takva sugestija nije bila u sreditu istraivakog zani383
Boris KVORC
manja, vidi se iz prakse. Posebno se stvari uslonjavaju kad te lokalno identificirane taktike bivaju itane iz drugih diskurzivnih ukljuenja.
Bilo je u ovom kontekstu 'globalnog' uvida u lokalnu identifikaciju
vrlo zanimljivo vidjeti kako se prema Andrievu nefikcijskom tekstu pozicionirala Vanita Singh Mukerj, a prema Krleinu Ralph Bogert.40 itajui tako pozicionirana, naturalizacijski i aproprijacijski zasiena, polazita i tumaenja teksta, moemo dekodirati dva modalno razliita naina pretvaranja
poetikog teksta u politiki nagovor. To bitno utjee na nain dekodiranja lokalne identifikacije iz pozicije interpretacije zasiene irim uvidom u problematiku kojom se ovdje bavimo. Istovremeno, to znai da moemo, kao interpretacijska zajednica,41 postati svjesniji injenice kako politiki nagovor u
kulturalnom polju koje nadilazi lokalnu identifikaciju moe izblijedjeti i prepustiti mjesto onim slojevima poetikog nagovora oko kojeg lokalne interpretacijske zajednice nisu u svakom trenutku mogle postii konsenzus. Tako
je pitanje naracije nacije(a), odnos Oksidenta i Orijenta i poetska praksa dvojice vjerojatno najznaajnijih autora s junoslavenskih prostora jo jednom
ostalo otvoreno, u emu je, kako smatraju novi historicisti, veliina ne samo
autora kojima se bavimo ve i same injenice da i itanje tekstu prilazi kao
otvorenoj mogunosti koja se ne mora (i ne moe) realizirati pojedinanom
praksom itanja. Ono to smo u meuvremenu postigli su, nadam se, neke
nove smjernice za ponovna iitavanja tekstova kojima smo se bavili, a oko
kojih bi interpretacijske zajednice interkulturalnog podruja u koji su ova
djela ucijepljena mogle postii konsenzus. Naravno, uz punu svijest o privremenosti takvog dogovora u prostoru 'demokratskih procedura' i (uvijek novih) modela politizacije svakog poetskog teksta i svake 'tekstualne poetike'.
Literatura:
Anderson, Benedict (1991): Imagined Communities. Reflections on
the Origin and Spread of Nationalism. Revised Edition. London i
New York: Verso.
Arnold, Arnim (1972): Prosa des Expressionismus. Herkunft, Analyse, Inventar. Stuttgart, Berlin, Kln u. Mainz. (Sprache und Literatur. 76.)
Bal, Mieke (1981): The Laughing Mice or: On Focalization.
Poetics Today. 2.2 (Winter 1981) str. 202210.
40
S obzirom na bibliografiju dvojice autora, oito je da govorimo o dvjema razliitim instancama ideologemskog i praktikog pristupa problemu.
41
Kad govorimo o interpretacijskoj zajednici, govorimo o uvidu koji je svojom
teorijskom perspektivom nagovijestila Linda Hutcheon (1995), a koji svoju eksplikaciju,
potrebnu za na kontekst, nalazi u knjizi D. W. Minara i S. Greera The Concept of Community (2007).
384
Bal, Mieke (1991): Prema kritikoj naratologiji. U: V. Biti, ur:

Suvremene teorije pripovijedanja. Zagreb: Globus.
Baudrillard, Jean (2001): Simulacija i zbilja. Zagreb: Jesenski i
Turk, predgovor Rade Kalanj.
Bakhtin, Mihail (1973): Problems of Dostoevsky's Poetics. Prev. R.
W. Rotsel. Drugo izdanje Ann Arbort: Ardis.
Bhabha, Homi (1993): The Location of Culture. London:
Routledge.
Biti, Marina i Danijela Marot Ki (2008): Poetika uma. Osvajanje,
propitivanje i spaavanje znaenja. Zagreb i Rijeka: Hrvatska sveuilina naklada i Izdavaki centar Rijeka.
Biti, Vladimir (1991): Suvremene teorije pripovijedanja. Zagreb:
Globus.
Biti, Vladimir (2002) Poetika i etika pripovijedanja. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada.
Bloom, Harod (1995) The Western Cannon: The Books and
Schools of the Ages. New York: Harcourt Brace.
Bogarth, Ralph (1991): The Writer as Naysayer. Miroslav Krlea
and the Aesthetic of Interwar Central Europe. Columbus, Ohio:
Slavica Publishiers, Inc.
Bourdieu, Pierre Felix (1987): Distinction: A Social Critique of the
Judgement of Taste. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
Burger, Peter (1984): Theory of the Avant-Garde. Eng. prev.
Michael Swan. Minneapolis: University of Minnesota Press.
Certeau de, Michel (2002): Invencija svakodnevnice. Prev. s franc.
Gordana Popovi. Zagreb: Naklada MD.
Cohen, Richard (1997): Global Diasporas: An Introduction.
London: UCL Press.
Culler, Jonathan (1991): O dekonstrukciji. Zagreb: Nakladni zavod
Globus.
Derrida, Jacques (1991/2004/): Dissemination. London i New
York: Continuum. Prijevod na eng. i pred.: Barbara Johnson.
Duki, Davor i dr. (2009): Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju. Ur.: Davor Duki, Zrinka Blaevi, Lahorka Plei Poje i
Ivana Brkovi. Zagreb: Srednja Europa.
Eagleton, Terry (2002): Ideja kulture. Zagreb: Naklada Jesenski i
Turk.
Eagleton, Terry (2005): Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam.
(After Theory, prev. Darko Polek).
Eco, Umberto i dr. (1992): Interpretation and Overinterpretation.
Lodnon: Cambridge University Press.
385
Boris KVORC
386
Eco, Umberto (2005): est etnji pripovjednim umama. Zagreb:

Algoritam. (Prev.: Tomislav Brlek).
Jameson, Fridric (1981): The Political Unconscious: Narrative as a
Socially Symbolic Act. Itacha: Cornell University Press. (Fredrik
Dejmson, Politiko nesvesno. Beograd: 1984. Prev. Duan Puhalo).
Jerkov, Aleksandar (1991): Od modernizma ka postmodernizmu.
Gornji Milanovac: Deje novine.
Foucault, Michel (1994): Znanje i mo. Zagreb: Nakladni zavod
Globus. Prev. Rade Kalanj.
Frank, Manfred (1994): Kazivo i nekazivo. Studije o njemakofrancuskoj hermenautici i teoriji teksta. Zagreb: Naklada MD.
Genette, Gerald (1980): Narative Discourse. Ithaca: Cornell University Press. Prev: Jane E. Lewin.
Genette, Gerald (1991): 'Tipovi fokalizacije i njihova postojanost'.
U: V. Biti, ur.: Suvremene teorije pripovijedanja. Zagreb: Globus
Greenblat, Stephen (1991): Shakesperian Negotiations. The Circulation of Social Energy in Renaissance England. Los Angelos:
California University Press.
Hutcheon, Linda (1995): Irony's Edge. The Theory and Politics of
Irony. London i New York: Routledge.
Jameson, Fridric (1981): The Political Unconsscious. Narrative as
a Social Symbolic Act. London: Routledge.
Jameson, Fredric i Masao Miyoshi, ur. (1998): The Cultures of
Globalization. Durham: Duke University Press.
Kodri, Radoman (2007): Politika knjievnosti. Beograd: Filip
Vinji.
LaCapra, Dominic (1985): History and Criticism, Ithaca: Cronell
University Press.
Lacan, Jacques (1983): 'Frojdovska stvar'. U: an Lakan: Spisi.
Beograd, Prosveta.
Lasi, Stanko (1982): Krlea. Kronologija ivota i rada. Zagreb:
Grafiki zavod Hrvatske.
Minar, David W. I Scott Greer, ur.: The Concept of Community.
London i New Brunswick: Aldine Transactions.
Mukerji, Vanita Singh (1990): Ivo Andri: A Critical Biography.
Jefferson i London: McFarland & Company.
Orai Toli, Dubravka i Erno Kulcsar Szabo (2006): Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima. Zagreb: FF Press.
Orai Toli, Dubravka (1996): Paradigme 20. stoljea. Avangarda
i postmoderna. Zagreb: 1996.
Parekh, Bhikhu (2000): Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political Theory. Basingstoke i London: MacMillan.
Pranji, Krunoslav (2003): 'Proslov'. U: Ivo Andri: Pria o Japanu
i druge odabrane. Zagreb: Konzor.
Rorty, Richard (1989): Contingency, Irony and Solidarity. Cambridge: Cambridge University Press.
Stojanovi, Dragan (2003): Lepa bia Ive Andria. Novi Sad i Podgorica: Platoneum i CID.
Spivak, Gayatri Chakravorty (1989): 'The New Historicism: Political Commitment and the Postmodern Critic'. U: Aram Vesser, ur.:
The New Historicism. London: Routledge.
kvorc, Boris (2003): Ironija i roman. U Krleinim labirintima. Zagreb: Naklada MD.
kvorc, Boris (2005): 'Neki problemi periodizacije Krleine proze
(i proze njemu suvremenih autora)'. U: B. kvorc: Gorak okus preuenog. Zagreb: Alfa.
kvorc, Boris (2006): 'Drutveno djelovanje i pozicioniranje autora: Ivo Andri i Miroslav Krlea. U: Hrvatska knjievnost u 20. stoljeu, razliite ideje i funkcije knjievnosti. Ur. Branimir Bonjak i
Cvjetko Milanja. Zagreb: Altagama.
kvorc Boris (2010): 'Konstrukcija, prenoenje i preoblikovanje prie(a) o nacionalnim identitetima: O Krleinom Stareviu i Andrievom Njegou'. Lingua Montenegrina, vol. III, no. 5, str. 297334.
Van Dijk, Teun A. (1997): 'Discourse as Structure and Process'. U:
Teun Van Dijk, ur.:
Van Dijk, Teun A. (2006): Ideologija. Multidisciplinarni pristup.
Zagreb: Golden marketing i Tehnika knjiga.
Vukovi, Radovan (2002): Andri: istorija i linost. Beograd: Gutenbergova galaksija.
Washbourne, Neil (2005): 'Globalisation/Globality'. U: D. Atkinson, P. Jackson, D. Silbely i N. Washbourne, ur.: Cultural Geography. London i New York: I. B. Tauris.
387
Boris KVORC
Boris KVORC
KRLEA AND ANDRI, LOCAL AND GLOBAL IDENTIFICATION:
FICTIONALIZATION OF THE FACTOGRAPHIC;
POETICS AS (AND) POLITICS
This paper is a continuation of a study that deals with a problem of
national identities in works of Miroslav Krlea and Ivo Andri that is
published in previous issue of Lingua Montenegrina (5/2010). The major
issue of concern in this paper is the problem of fictionalization of factional
discourse and generic models of different approaches to the problem of
(hi)story of national identities in a work of two national bards, that is, most
important authors in Croatian and Serbian contemporary literature. In a
centre of this research project is a problem of global and local identification
in a polyphonic voices of two authorial intentions, as well as the influence of
real positioning of Ivo Andri and Miroslav Krlea on a historic matter of
concern. This is an issue concerned with decoding the semantic layer that
influences universal values and the concept of its naturalization in fictional
text of above mentioned authors. The question of local and global positioning
is in a centre of research attention in this paper. In this context, the important
issue becomes the dynamic relationship between political and poetic
focalization in regards to the issues that are in a focus of attention in text, that
is the issues of identity, otherness, colonial dependence and a possible
positioning in spite of this traditionally built expectations. In their narrative
tactics both authors in question are concern with matters they are not rely
concerned with in order to manipulate the order of power relations in
relation to the issues discussed and in texts and the order of things in the
environment of countries (communities) they were living and telling the(ir)
stories in. This provides a new outlook on the problem of the narration of
the nation in wider global environment in which authors such are Andri
and Krlea definitely belong to. The question of global identification and
local positioning are in a centre of concern in this research project. To
understand this process will, I argue, contribute greatly in a process of
dynamic and controversial relationship between local cultures and value
systems better.
Key words: local and global identification, Krlea, Andri, feigning,
interpretation communities, hegemony, faction, fiction
388

UDK 821.163.42.09-1
Izvorni nauni rad
Jakov SABLJI (Osijek) & Mirjana MIJI (Osijek)1

Filozofski fakultet Sveuilita Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
jsabljic@ffos.hr
METODIKA OBRADA
JEDNE LIRSKE PJESME I NJEZINE PARODIJE
Vesna Parun u hrvatskim je udbenicima/itankama za srednje
kole obvezatno zastupljena svojom antologijskom pjesmom Ti
koja ima nevinije ruke. Ta je pjesma intimna ispovijed napaene
enske osobnosti koja se odrie vlastite sree zbog voljenoga mukarca. Paruniinu pjesmu mogue je povezati s lirskim naslovom
Brune Andria Ti koja ima ruke nevinije od mojih. Posrijedi je
knjievna parodija u kojoj je vrlo vaan efekt kominoga i humoristinoga. Kod Andria se ludizmom, aloginou te jednostavnim i
kolokvijalnim rjenikom ironizira egzistencijalna situacija iznesena
kod Parun osjeajna zanesenost lirskog subjekta zbog ozbiljne i
nesretne ljubavne sudbine opisane uzvienim stilom. Na taj nain
kod Andria se izraava drugaiji stav prema ljubavi, naglaenoj
emocionalnosti, dramatizaciji ljudskih odnosa i raskonom stilu.
Odnos opisanih pjesama pogodan je za intertekstualno tumaenje u
nastavi knjievnosti. Povezivanjem dviju pjesama, njihovim usporeivanjem na razini teme, motiva, forme, stila, jezika i lirskog subjekta omoguuje se bolje razumijevanje specifinosti svake pojedine pjesme. Pored toga, tandemska interpretacija uenicima je zanimljiva jer sami odluuju to im se vie svia, original ili parodija.
Takvim meuknjievnim tumaenjima kanonsko se djelo demistificira, iri se krug njegovih znaenja aktualiziranjem u novom kontekstu, a uenici se istodobno upoznaju sa suvremenim pjesnitvom.
Kljune rijei: Vesna Parun, Bruno Andri, parodija, meuknjievno tumaenje, metodiki pristup pjesmi
Autor dijela rada pod rednim brojem I. je dr. sc. Jakov Sablji, znanstveni novak-vii asistent na osjekom Filozofskom fakultetu. Autorica dijela rada pod rednim
brojem II. je Mirjana Miji, studentica hrvatskoga jezika i knjievnosti na osjekom Filozofskom fakultetu.
389
Jakov SABLJIC & Mirjana MIJI
I.
Uvod
Iz samog je naslova vidljivo da e se u radu ponuditi analiza i metodika realizacija pjesnikoga predloka i njegove parodije. Naravno, posrijedi
je u nastavi knjievnosti nedovoljno rabljen nain usporedne interpretacije pa
e se konkretnim prijedlozima pokuati nadoknaditi proputeno. Naime, antologijsku pjesmu Vesne Parun Ti koja ima nevinije ruke mogue je povezati sa slinoimenim lirskim naslovom Brune Andria Ti koja ima ruke nevinije od mojih. Potonji je naslov u izravnoj intertekstualnoj vezi s Paruniinim te puno znaenje i zanimljivost zadobiva u kontekstu poznavanja pjesme
kojom je inspiriran.
Fokusirani lirski tekstovi usporedivi su s obzirom na temu, motiv, formu, jezik, stil te poloaj i ulogu subjekta. Zato je prije nastavne aktualizacije
pjesnikih predloaka nuno izdvojiti pojedine elemente u odnosu na dotine
razine interpretacije te utvrditi njihove slinosti i razlike. U prvom se dijelu
rada analiziraju stihovi Vesne Parun, a potom oni Brune Andria na osnovi
ve nabrojanih instancija tema, motivi, stil, jezik, forma, lirski subjekt. Nakon toga, u drugom dijelu rada, slijedi metodiki prijedlog za nastavni dvosat.
Za prvi sat podastire se tijek obrade temeljene na interpretaciji izvorne pjesme. Za drugi pak sat navodi se tijek nastave zasnovan na interpretaciji Andrieve parodije usporedbom dviju pjesama.
Interpretacija pjesme Vesne Parun
Vesna Parun: Ti koja ima nevinije ruke
(genotekst)
Ti koja ima ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrinost.
Ti koja umije s njegova ela itati
bolje od mene njegovu samou,
i koja otklanja spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao to proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime poinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu leaju,
i no tvojega glasa vonjak
jo nedodirnut olujama.
390
Metodika obrada jedne lirske pjesme i njezine parodije
Onda ostani pokraj njega

i budi pobonija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka to se pribliuju
nedunim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje hui.
ei njegovim alom. Neka te susreu
oaloene pliskavice.
Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri
nee ti uiniti zla.
I edne zmije koje ja ukrotih
pred tobom e biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noima otrih mrazova.
Neka te miluje djeak kojega zatitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirii cvijee koje ja zalijevah
svojim suzama.
Ja ne doekah najljepe doba
njegove mukosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustoili pogledi
gonia stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I prie
koje za njih davno pripremih
moda u ispriati plaui
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj umi.
Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad neto o njemu
da ne moram pitati strance
391
koji mi se ude, i susjede

koji ale moju strpljivost.
Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
(Parun, 1982: 113-114)2
Ti koja ima nevinije ruke Vesne Parun objelodanjena je 1955. godine unutar zbirke Crna maslina koja se poetiki svrstava u kontekst razdoblja
Druge hrvatske moderne (19521968).3 U prevladavajuoj klimi socijalne racionalnosti etrdesetih i pedesetih godina u Hrvatskoj, veliku pozornost privlaila je modernistika iracionalnost Paruniine poezije. Mladi pjesnici oduevljeno su prihvaali tradicionalno modernistiki pjesniki izraz Vesne Parun. Zato je tiskanje Crne masline znaajan datum u hrvatskoj knjievnosti te
zauzima centralno mjesto u topografiji postupnog oslobaanja poslijeratne
poezije od nasilnog ideologiziranja i konzervativnog formalizma. (oljan,
1988: 6)
Pjesniki tekst sadri obavijesti o nesretnoj ivotnoj prii lirskoga subjekta koji osjea nesebinu ljubav prema mukarcu kao nedostinom objektu.4 Pjesma je zapravo intimna ispovijed napaene enske osobnosti koja se
odrie vlastite sree zbog sree voljenoga mukarca. Osim to se obraa suparnici kojoj preputa voljenog ovjeka, enski subjekt ju usmjerava i nudi
naputke kako joj se valja ponaati na mjestu koje joj ona sama altruistino
preputa. Prva strofa u pjesmu uvodi odnos ja ti on, gdje ja predstavlja
poziciju lirskog subjekta, ti primatelja njegove intimne poruke, odnosno drugu enu, dok je on objekt lirske pjesme, voljeni mukarac.
Sintagmom ruke nevinije upozorava se na priznavanje osobina u
skladu s kojima je ta druga osoba bolja od lirskog subjekta. Ta se sintagma
pojavljuje triput: na poetku, pri kraju te na samom kraju pjesme. Time stihovi tvore zaokruenu, misaono doreenu cjelinu koja se otvara i zakljuuje is2
Svi Paruniini stihovi u radu se navode prema tom izdanju iz Pet stoljea hrvatske knjievnosti.
3
Zbog toga se ta pjesma svrstava u hrvatske udbenike/itanke za etvrti razred
srednje kole.
4
Pjesmu je mogue interpretirati i s obzirom na (auto)biografsku priu Vesne Parun. Mukarac iz pjesme zapravo je pjesnikinjina prva ljubav iz gimnazijskih dana. Zvao
se Pjer i bio je s otoka Braa. Vesna ga je upoznala kao esnaestogodinjakinja na Visu i
voljela ga tijekom sedamnaest godina. S trideset i tri godine napisala je pismo Pjerovoj
supruzi. Nikada ga nije poslala, bacila ga je u smee, no njezina domaica pismo je sauvala i uvjerila Vesnu u njegovu umjetniku vrijednost. Pretoena u stihove, navedena
epistola postala je jedna od najljepih hrvatskih ljubavnih pjesama.
392
tim rijeima. U pjesmi se naslov pojavljuje u inverznom obliku (Ti koja

ima ruke nevinije), ime se jo jae eli istaknuti element razlikovanja izmeu lirskoga ja i ti.
Iz strofe u strofu u pjesmi se razvija osjeaj tuge i nemoi putem ispovjednih misli ene koja nastoji nesebino voljeti te nadii vlastiti gubitak i
nerealizirano enstvo. U prvoj strofi subjekt se usporeuje sa svojom suparnicom, mirei se s poloajem koji ona uiva. U drugoj strofi lirski subjekt nizom metafora iznosi uvjete za ostvarenje ljubavi adresata i objekta, dok u treoj savjetuje suparnicu kako da opstane njezina veza s dotinom mukom
osobom. U etvrtoj i petoj strofi metaforinim slikama portretira se lik voljenoga. Pejzanim motivima deskribira se osobnost mukarca. esta i sedma
strofa sadre ispovijed lirskog subjekta o posljedicama odustajanja od voljenoga. Rezultat je toga odustajanja bolna spoznaja o neostvarivosti tjelesne
ljubavi i majinstva. Subjektno bie ali za svime to e propustiti: zrelost,
mukost, djecu i starost voljenog mukarca. Svojevrstan vrhunac lirske ispovijedi jest nerealizacija majinstva, izgubljena prilika za potpunim doivljavanjem ljubavi. U osmoj strofi lirski subjekt nakratko istupa iz okvira altruizma i empatije te lirskom ti povjerava svoje elje i naputke vezane uz budunost voljenoga. Posljednja, deveta strofa sadri poentu afirmiranjem ideje kojom je proeta cijela pjesma. Lirski subjekt u potpunosti podrava svoju suparnicu pretpostavljajui vlastitu sreu onoj neprealjenog mladia.
Unikatnost pjesme temelji se i na tipu subjekta nekarakteristinom za
ljubavne pjesme u kojima se obino opjevava ljubavna bol lirskoga ja. U pjesmi Vesne Parun subjektno je bie dostojanstveno u svojoj nesrei te neposredno tematizira svoju tjelesnost i enstvenost izraavajui bez imalo krzmanja svoja duboka osjeajna previranja. Interpretirana pjesma je krik pregorene,
izgubljene ljubavi, topla djetinja molitva i oprotajno pismo koje je mogla napisati ena u kojoj etika prevladava nad emocijama (Milai, 1997: 702).
U stilskom pogledu u pjesmi su uoljivi: poredba, metafora, epitet i ponavljanje. Ponavljanjima (ti koja..., anafora: Neka ti...) istie se primatelj
teksta i naglaava neposredno obraanje lirskog subjekta lirskom ti kojem se
pripisuju kvalitete koje adresant ne posjeduje. Pjesma obiluje metaforama, posebice u etvrtoj i petoj strofi u kojima lirski subjekt metaforinim / personifikacijskim slikama iz prirode utjee na formiranje osobnosti i muevnosti lirskog objekta (primjerice: ei njegovim alom. Neka te susreu / oaloene
pliskavice. / Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri / nee ti uiniti zla. /
I edne zmije koje ja ukrotih / pred tobom e biti ponizne.). Opisana se ljubavna tematika ostvaruje uglavnom uz pomo slika i motiva iz prirodnoga
okruja (ptice, cvijee, oblaci, guteri, pliskavice, medvjedi, vjetar, uma itd.).
Stoga su priroda i ljubav u neraskidivom korelativnom odnosu, tako da je druga tema Paruniine pjesme primordijalna povezanost ovjeka i prirode.
393
U pjesmi se nalaze pjesnike slike svih vrsta. Prevladavaju vizualne

slike: kao to proljetni oblak otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom,
pod nevidljivom planinom na rubu mora, neka te susreu oaloene pliskavice, tumaraj njegovom umom itd.; zatim ima auditivnih slika: i no
tvojega glasa vonjak jo nedodirnut olujama, na rubu mora koje hui, neka ti pjevaju ptice; manje je taktilnih slika: koje su ga ljubile prije tebe,
neka te miluje djeak, neu nikad voditi za ruku njegovu djecu; a ima i
jedna olfaktivna: neka ti mirie cvijee.
Navedene su slike u slubi boljeg oslikavanja onoga to subjekt iskazuje sintagmom no glasa upuuje se na njenost, morem koje hui i pticama koje pjevaju doaravaju se psihika stanja nemir i radost. Iznoenje ljubavnoga sadraja djelotvorno se projicira slikama iz prirode, a onim taktilnim u smislu ljubljenja, milovanja i dranja za ruku prikazuje se nedostignuta
i neostvarena njenost.
U pjesmi Vesne Parun znakovita je i upotreba glagolskih oblika. U
savjetodavnom dijelu s upozorenjima i naputcima drugoj eni prevladava
imperativ: ostani, budi pobonija, ei, neka te susreu itd. Aoristni i
imperfektni oblici javljaju se kad lirski subjekt s tugom i sjetom priziva sjeanja na izgubljenu ljubav: I edne zmije koje ja ukrotih pred tobom e biti
ponizne, Neka ti mirie cvijee koje ja zalijevah svojim suzama. Stihovi
dobivaju psalmodini, molitveni ton kad lirski subjekt od svoje suparnice trai uslugu i razumijevanje.
Pjesma se sastoji od devet strofa koje sadre nejednak broj stihova i
slogova. Prva strofa ima osam stihova, druga sedam, trea ponovno osam,
sljedee etiri strofe imaju po est stihova, pretposljednja strofa ima deset,
a posljednja tri stiha. Opkoraenje je prisutno u etiri strofe s jednakim brojem stihova. Ta je pravilnost u slubi nenaruavanja ritma i pojaavanja
metrike gipkosti u ispovjednom dijelu pjesme gdje lirski subjekt progovara najotvorenije.
Interpunkcija je u pjesnikom tekstu Vesne Parun svedena na minimum, sastoji se od nekoliko zareza, toaka te jednog zavrnog usklinika.
Njime je prikladno naznaeno posljednje obraanje lirskog subjekta.
Raspored zareza i toaka unutar teksta u ulozi je naglaavanja atmosfere,
opeg raspoloenja te jaine kojom je osjeajno obuhvaena tematska
ostvarenost.
394
Interpretacija pjesme Brune Andria

Bruno Andri: Ti koja ima ruke nevinije od mojih
(fenotekst)
Kad ti sunce razbija prozor
Tvoje lice je vedro i lijepo
Kad ti crvena kosa pokrije elo
Tvoje oko je duboko i iroko iroko
Ti koja ima ruke nevinije od mojih
Znaj nema kruha bez motike
Kad ti mjesec obasja krevet
Gdje ti spokojno lei tijelo
Sanjaj livade, prostrane ravnice
Tada u ti ui u snove
I rei tiho apatom u uho
Nema rakije bez destilacije
Kad bude negdje sjedila na klupi
Gdje se djeca igraju loptom
Zgrabi je i probui i pobjegni skokom
Ove moje refleksije tri
Neka ti budu u glavi ivot cijeli
A kad bude bakica sjeti ih se
I bit e ti milo
(Andri, 13: 1995)5
Tematski se sloj Andrieve pjesme Ti koja ima ruke nevinije od mojih izgrauje na jednoj specifinoj situaciji subjektnih instancija, odnosno na
relaciji onoga glasa koji se obraa, koji upuuje poruku (adresant) i onoga
koji tu poruku prima (adresat). Ta se situacija izvorno oslanja na antologijsku
pjesmu Vesne Parun Ti koja ima nevinije ruke. U njezinoj pak pjesmi
unesreeni subjekt enskoga spola obraa se, blago zapovijeda i povjerava
zadau uvanja bia ljubavnih i ljubavnikih tenji onoj koja ima nevinije
ruke, tj. onoj koja je to bie osvojila za sebe. Naravno, subjekt time nije pokoleban u postojanosti svojega osjeanja, to uzrokuje pravu poplavu savjeta,
uputstava i molbi koje se i dalje odnose na voljenog premda je njegova bliskost, fizika i osjeajna, vie nemogua. Oaloen, a istovremeno i patniki
svjestan svoje neizbjeive sudbinske pozicije, subjekt najprije priznaje svoj
poraz nabrajajui ingenioznim pjesnikim slikama prednosti svoje konkuren5
Svi Andrievi stihovi u radu se navode prema spomenutom izdanju.
395
cije (Ti koja ima ruke nevinije od mojih / i koja si mudra kao bezbrinost. /
Ti koja umije s njegova ela itati / bolje od mene njegovu samou, / i koja
otklanja spore sjenke kolebanja s njegova lica, / kao to proljetni vjetar otklanja / sjene oblaka koje plove nad brijegom.)
Imperativom u ulozi zamolbe (Onda ostani pokraj njega, Budi blaga njegovu snu!) adresant konstatira da konkurencija dolazi na njegovo podruje koje je ukroeno, sreeno i zbrinuto njegovim radom, mukom i ljubavlju voljeni je zapravo postao oprostorena projekcija prirodnih elemenata,
bia i krajolika, ime osjeajni doivljaj biva slikovito intenziviran (npr.
Neka ti mirii cvijee koje ja zalijevah / svojim suzama.). I opet subjekt
pronalazi utjehu u prirodi kao nadomjestku za nerealiziranost svoje ljubav
on je u prirodi; ono naputeno u prirodi njezina je utjeha; ona je izvor utjehe i
bola, najbolja prispodoba stanja stvari: Ja neu nikad voditi za ruku / njegovu djecu. I prie / koje za njih davno pripremih / moda u ispriati plaui /
malim ubogim medvjedima / ostavljenim u crnoj umi. Posljednji stihovni
akordi molba su za saveznitvo kako bi subjekt cilju svojih tenji bio uvijek
u blizini (Ali mi dopusti da vidim njegovo lice).
Andrieva pjesma ve svojim naslovom upuuje na prethodno analiziranu, ali tematski sloj toga lirskog teksta ne predvia se jednako proitavi
naslov, itatelj svjesno ili nesvjesno oekuje ljubavni sadraj natopljen emocionalnom zanesenou. Oekivanje se iznevjeruje odreenim stilskim postupcima kojima se od Andrieve pjesme stvara postmoderna / punk varijacija, pretvaranjem cijelog teksta u svojevrsni makrostilem. Prema tome, ona se
ne otvara toliko tematskim koliko stilskim kljuem.
Andriu nije bilo do jednostavnog oponaanja, nego do izazivanja kominog efekta na tematskoj razini komunikacije s genotekstom. Pri tom se
vrijednosni potencijali fenoteksta ostvaruju stilskim postupcima, primjerice
specifinom upotrebom motiva sunca i namjernim upisivanjem naivnoga rimarija. Time se parodira klasian oblik ljubavne lirike kojem, bez obzira na
neke posebnosti, pripada pjesma Vesne Parun.
Ve se u prvom stihu prve strofe javlja specifina slika: Kad ti sunce
razbija prozor. Sunce je u tradicionalnom ljubavnom pjesnitvu znaajno
mjesto uvoenja u dragin opis tako to ju ono najee njeno obasjava svojim zlatnim sunanim zrakama. Takav je stereotipan uvodnik modificirano
prisutan i u pjesmi Vesne Parun, gdje se lirskom ti pridaje uloga vjetra koji
otklanja sjenke oblaka, tj. brige s lica voljenoga. Kod Andria sunce nije personificirano nebesko tijelo koje se smijei, obasjava, blago proviruje ili pozdravlja, nego ono razbija prozor. Tom sintagmom uvode se jo neke pretpostavke. Kako je rije o nekonvencionalnom pristupu konvencionalnim temama, moda je, u skladu s tim, drukiji pristup enskoj osobi, koja sada voli dugo spavati pa joj, primjerice, sunce brutalno ometa okrjepljujui san po396
slije tuluma koji je trajao do kasno u no. Upravo u jednom takvom pretpostavljenom trenutku subjekt vidi djevojinu ljepotu izraenu jednostavnim
epitetima (Tvoje lice je vedro i lijepo). S opisa lica prelazi na kosu i elo
(Kad ti crvena kosa pokrije elo) te oi (Tvoje oko je duboko i iroko iroko). Posljednji navod takoer je izvrnuta intertekstualna aluzija na stalno
mjesto ljubavne / tradicionalne / petrarkistike / spomenarske poezije gdje su
oi ogledalo za itanje ljepote, nadanja, nemilosti i slinog. Andri ovdje ponovno upotrebljava staro na nov nain tako to onom uobiajenom materijalu
(oima) pridaje neuobiajene odrednice (duboko i iroko). Prvotno tumaenje i ovdje dobiva svoj potvrdu. Ako je oko duboko, to bi znailo njegovu bilo kakvu iskazivost, osjeajnu i misaonu bezlinost pa bi to onda bio pogled
nakon neprospavane noi (najvjerojatnije ispunjene konzumacijom alkohola),
o emu svjedoi i epitet iroko dvaput ponovljen, to asocira na novonastale
podonjake. Pjesnik je istodobno upotrijebio i morfonoloki sastav rijei:
OKO, dubOKO i irOKO, irOKO, ime je djelomice ismijan pojednostavljeni rimarij naivnog ljubavog iskaza, njegova esto prisutna patetinost (iroko,
iroko) i monotonost (devet puta ponovljen vokal o). Nakon stiha u kojem se
ponavlja naslov, prva strofa zavrava burlesknom ok-poantom s imperativom
u funkciji pounoga uvjeravanja (Znaj nema kruha bez motike). Navedeno
ukljuuje parodiranje izvornoga teksta dodatno pojaano ubacivanjem narodne i u razgovornom jeziku upotrebljavane izreke: Nema kruha bez motike.
Drugu strofu proima nokturalni ugoaj snivanja i samo je po tom u
suprotnosti konstruiranja poetske situacije u prethodnoj strofi. Komian je
efekt u biti isti. itatelj je ponovno uvuen u igru koja zavrava nepotivanjem toboe unaprijed zadanih pravila. Ugoaj oputenosti na krevetu i spavanja te unoenje blage zapovijedi, opet Paruniin retoriki element (Sanjaj
livade, prostrane ravnice), rezultiraju vrhuncem u obeanju lirskoga subjekta za onirikim poniranjem u snivani svijet lirskoga ti (Tada u ti ui u snove / I rei tiho apatom u uho). Posljedica je opet ok jer se mjesto sna o ljubavniku (naputena barokna slikovitost izvornika) ubacuje banalnost: Nema
rakije bez destilacije. Takva je poenta sadrajno izmijenjena u odnosu na
onu s kraja prve strofe, ali je sintaktiki ostala ista. I na toj razini Andri pronalazi mogunosti za postizanje parodijskih efekata. Naime, rije je o sintaktostilemu kojim se sugerira: a) okotalost i klieiziranost ismijavanoga poetskog modela, b) njegova monotonost i sadrajno prenemaganje. Jer, kako se
tim stilemom pokazuje, ljubavna poezija, pa bila ona kanonizirana kao neosporna nacionalna vrijednost, govori uvijek o istome na slian nain, premda
u Paruniinoj pjesmi postoje neka odstupanja od klasine ljubavne lirike, posebice to se tie etike lirskog subjekta.
Kominost u Andrievu lirskom tekstu kulminira u treoj strofi, gdje
su spojeni disparatni patetian izraz i banalan sadraj. Ta je kominost tako397
er izvedbeno graena po obrascu prve, ali s manje poetskog materijala (itatelj je ve prilagoen ok terapiji pa se poetski materijal smanjuje jer se itatelj ne eli opteretiti parodijom). Strofa zapoinje zamiljenom svakodnevnom situacijom sjedenja na klupi: Gdje se djeca igraju loptom, da bi zavrila bizarnim uputstvom izraajno natopljenim patetikom naglaenom opetovanjem veznika i:6 Zgrabi je i probui i pobjegni skokom.
Posljednjom strofom uvodi se autoreferencijalno-ironian pogled lirskoga subjekta na prethodno razlaganje (Ove moje refleksije tri), gdje se
refleksijama naziva ruganje postignuto konvencionalnim ljubavnim tlapnjama. Na tom mjestu semantiku vanost dobiva rima (Ove moje refleksije tri
/ Neka ti budu u glavi ivot cijeli). Rije je o tzv. neistoj rimi (tri cijeli),
u kojoj ne dolazi do podudaranja naglasaka i suglasnika, a ijom se fonijskom vrijednou u persiflau uplee naivna spomenarska produkcija neiskorjenjiva u tinejderskim godinama, osobito meu enskom populacijom. Na
taj nain Andri kvalificira objekte svojeg ismijavanja izjednaujui visoko i
nisko, uzvieno i banalno, konvencionalno i bizarno.
Zavrnica poprima ironino nastrojenu raspoloenost kako u odnosu na
Andriev tako i na Paruniin lirski tekst u kojem se govori o nemogunosti
starenja uz voljenog mukarca. Kod Andria pak lirsko ti uvlai se u ironijsku igru subjekta do kraja (A kad bude bakica sjeti ih se / I bit e ti milo).
Zamjetna je uporaba deminutiva (bakica) i neoekivane rijei milo na onom
mjestu na kojem se podrazumijeva uvrijeeni prilog drago: Bit e ti drago.
Pored toga, ovdje se u fenotekstu po peti put ponavlja veznik kad, to asocira
na anaforika opetovanja u genotekstu.
to se forme tie, ona je prilino jednostavna; postoje dvije strofe od
est stihova, jedna od tri i zadnja od etiri stiha. Strukturnom organizacijom
Andri je takoer na tragu izvorne pjesme, gdje su etiri strofe sestine od
ukupno njih devet. Takav razmjetaj strofa kod Andria moe se tumaiti i
aludiranjem na oblik soneta, dakako samo u naznakama, tj. ostatcima, emu
u prilog svakako ide vizualni dojam.
Valja jo istaknuti kako je pjesma interpunkcijski neoznaena. Takav
se postupak u velikoj mjeri treba pripisati famoznoj pjesnikoj slobodi, osobito eksploatiranoj u suvremenom hrvatskom pjesnitvu. S druge strane, kako bi se izbjegla optuba za nedovoljnu tonost izreenoga, treba ipak uoiti
zarez u treem stihu druge kitice. Zarez se na tom mjestu mogao izostaviti
kao drugdje, a da se znaenje ne izgubi i drastino promijeni, to je ustupak
vlastitom nekonvencionalnom diktatu pisanja. Svaka uobiajenost razbijena
je, a ako i postoji, onda je to u tragovima i s jasno zamjetljivom ironijom (zaPolisindet uzrokovan konektorskom funkcijom veznika i dosta je est i u pjesmi
Vesne Parun. Osobito je to vidljivo u drugoj strofi.
6
398
rez je upotrijebljen u stihu s izrazito kliiranim rekvizitima: Sanjaj livade,

prostrane ravnice).
Kada je rije o subjektu, takoer je uputno poi od subjektne situacije
u genotekstu. Tamo je situacija sloenija te je djelomice objanjena u tematskom sloju. Tako postoje tri lica koja tvore, moglo bi se rei, ljubavni trokut.
Najprije, tu je nadreeni lirski subjekt (naputena ena ija je ljubav jaa od
mrnje, izraava se osobnom zamjenicom ja) koji se obraa lirskom ti (enska osoba kojoj se mukarac priklonio) te na kraju instancija koja je uzrok
svemu, ali koja nije izravno prisutna to je lirski on (mukarac). Premda je
pjesma najvjerojatnije iskaz proivljenog iskustva, ona nadrasta trenutanu
zadanost i postaje univerzalno obraanje naputenog ja posreenom ti, a sve,
naravno, zbog krivca koji se krije iza gramatike maske zamjenice on.
U Andrievoj je pjesmi situacija poneto drukija. Uz ostale strukture
razbijen je i ljubavni trokut koji je sveden na jednosmjernu komunikaciju ja
ti. Ja je pritom mukoga roda, a obraa se, upozorava i blago zapovijeda
lirskom ti enskoga roda. Pri tom je komunikacija toga subjekta zapravo neobvezna, neoptereena igra koja je u suprotnosti s ozbiljnou egzistencijalne
situacije iznesene u genotekstu.
Ve je spomenuto kako je druga osoba uvuena u poigravanje lirskoga
subjekta. Meutim, sve to i nije tako jednostavno. Postoji moda jo jedno
naizgled opreno tumaenje koji se prethodno ne potire, nego ga se znaenjski obogauje. U izrazito autobiografskoj pjesmi Brune Andria Kao malog
uspavljivali su me silom kae se: nikada neu znati napisati sonet / i nikada
u antologiji / i pisat u tekstove kakve umijem / i sve ih njoj posveujem bez
obzira / to ponekad izbiju nesuglasice (Andri, 1995: 36). Takvo ekspliciranje onda doputa osim parodijskog tumaenja i ono kojim se (auto)biografski naglaava jedini mogu nain lirskog iskazivanja pjesnik pie onako kako zna i umije te je opet sve vraeno na poetno tumaenje pisanja kao (jedino mogue) igre.
II.
Metodika obrada pjesme Vesne Parun
Svrha interpretacije je upoznati uenike s pjesmom Ti koja ima nevinije ruke Vesne Parun, njezinom tematikom i osnovnim motivima. Cilj je
uputiti uenike u emocionalno-ulni svijet lirskog subjekta meditacijskim poniranjem unutar slojeva pjesnikoga teksta, to e se ostvariti u sklopu meditacijsko-stvaralakog nastavnog sustava. Takoer je nastavni cilj interpretacije afirmiranje vanih ljudskih moralnih vrijednosti, kao to su empatija, nesebinost i altruizam.
399
Nastavne faze
1. Duevno-tjelesna priprema s najavom teksta
2. itanje prvi meditacijski susret s tekstom
3. Objava doivljaja i meditacijsko poniranje u slojeve teksta
4. Stvaralako izraavanje
5. Meusobna komunikacija
6. Usustavljivanje
7. Zaliha
Duevno-tjelesna priprema s najavom teksta
Tijekom prve faze nastavnoga sata uenici se pripremaju za meditacijski susret s pjesmom prikladnom motivacijom koja moe biti utemeljena na
meditacijskom zamiljanju uz pratnju glazbe. Uenike treba uputiti da zamire, da se opuste i da razmiljaju o vlastitoj ili tuoj izgubljenoj, nesretnoj ljubavi te openito na rtvu za ljubav. Kao zvunu kulisu te kao kreativnu inspiraciju njihovim razmiljanjima valja upotrijebiti zvuni zapis prigodne glazbe, primjerice Enyinu skladbu Someone Said Goodbye. Nakon sluanja slijedi heuristiki razgovor o nesretnoj ljubavi i rtvi za ljubav. Preko grafoskopa ili na nastavnim listiima potom se ponudi rebus na temelju kojeg uenici
poticajno otkrivaju naslov Paruniine pjesme.
Rebus7
Rebus je izradila Maja Voni, studentica hrvatskoga jezika i knjievnosti na

osjekom Filozofskom fakultetu.
400
Prije ekspresivnog itanja uitelj najavljuje interpretaciju pjesme Vesne Parun, zapisuje na plou autoriino ime i prezime te odgonetnuti naslov
pjesme.
itanje prvi meditacijski susret s tekstom
Prije itanja uitelj naznauje broj stranice na kojoj se nalazi pjesma u
udbeniku/itanci. Budui da je pjesma razmjerno dugaka, vano je da uenici prate tekst dok ga ita uitelj ili interpretator na zvunom zapisu. Uenike je ujedno potrebno uputiti da tijekom itanja pjesme obrate pozornost na
emocionalna stanja lirskog subjekta.
Objava doivljaja i meditacijsko poniranje u slojeve teksta
Nakon stanke i sreivanja dojmova slijedi objava doivljaja potaknuta
zadatkom: Izdvojite tri tematske rijei koje prema vaem miljenju najbolje
opisuju Paruniinu pjesmu. Nakon toga obvezatan je razgovor o osobinama i
emocionalnim doivljajima lirskog subjekta. Osobine koji uenici navedu zapisuju se na plou. Zadatak vezan uz meditacijsko poniranje u slojeve teksta
jest izdvajanje glavnih motiva kojima se ostvaruje tema ljubavi i rtve. Uenici iitavaju iz pjesme ega se sve lirski subjekt odrie preputajui voljenog mukarca drugoj eni. Sljedei je zadatak otkriti znaenje pejzanih slika
i motiva.
Stvaralako izraavanje
Tijekom faze stvaralakog izraavanja uenici povezuju osobno iskustvo i knjievni tekst u obliku intimnoga zapisa, mudrih misli ili sastavka tematski vezanog uz djelo. Takav tip zadatka prilagoen pjesmi Ti koja ima
nevinije ruke moe biti vezan uz ueniko sastavljanje pisma lirskom subjektu u kojem bi mu se uputila podrka, razumijevanje ili prijekor.
Meusobna komunikacija
U obliku itanja svojih pisama te rasprave o zapisanom uenici iznose
razmiljanja, doivljaj, tumaenje, sud (ali ne i osuivanje!), procjenu, slaganje ili protivljenje koje je vezano uz stav lirskog subjekta. Bitno je istaknuti
da nema loe pozicije koja se moe zauzeti u odnosu na razmiljanja lirskog
subjekta. Zato je vano da uenici ponude argumente za svoja stajalita (razvijanje polemikih vjetina) uz uvaavanje tuega miljenja (poticanje humane komunikacije).
401
Usustavljivanje
Kao dobar nain usustavljivanja mogu posluiti sljedei citati:
a) Onaj kome, petnaestak ljeta kasnije, posvetih Ti koja ima
nevinije ruke upotrijebio je taj moj mladenaki i pun optimizma
zov kao argument svojoj korpionskoj tvrdnji da sam, eto, i prije susreta s njim bila histerina. Jer, tu svoju Elviru s kojom se zaputih
malo zatim u pakao drumova, uhoda i razbojnika kako stoji u Nevinijim rukama sretoh odmah nakon objavljivanja spomenute pjesme. Bio je to, dakle, simbolian zov u pomo. Da smo se susreli
malo ranije, sigurno je nikad ne bih napisala. Jer, moja je lira nakon
tog susreta utihnula za dugi niz godina... (Pavleti, 1983: 461)
Iz toga citata uenici zakljuuju da je rije o pjesmi s autobiografskim

elementima. Mukarac iz pjesme jedan je mladi, Braanin Pjer, kojeg je Vesna Parun voljela tijekom sedamnaest godina, to znai da je pjesma posveena stvarnoj osobi. Pjesma je imala terapijski uinak te je bila simbolian
zov u pomo u takvoj egzistencijalnoj situaciji koja je za Parun bila toliko
potresna da dugo zbog nje nije nita pisala.
b) Tko sam ja? ena pjesnik, ali ne i ena mukobanja. ena
nerodilja, ali ne i ena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica.
Ona za koju je njezin deko bio uvijek jedini mukarac na svijetu.
Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muki simbol, privlaan do bola i dalje od toga nita. Ja, ena otpor i
ena prijekor; ena lupar prilijepljen o hrid, i ena hrid o koju je
prilijepljen lupar mukarac... (Parun, 2001: 149)
Uenici zakljuuju da je u prethodnom citatu Vesna Parun neposredno

opisala samu sebe. Ona je ena pjesnik, a ne ena pisac. Ona je ena koja nije
rodila, no pjesme su dio nje, ona je njihova majka jer je pjesmotvorkinja.
Ona je ena koja je samostalna i samosvojna, a istodobno je sposobna voljeti
mukarca koji nije uz nju.
Zaliha
Kao zaliha moe posluiti sluanje zvunog zapisa pjesme Akija Rahimovskoga Ti i ja. Uenici dobivaju zadatak da pozorno sluaju pjesmu i pokuaju uoiti tematsko-motivske slinosti i razlike u odnosu na interpretiranu
pjesmu Vesne Parun.
402
Aki Rahimovski: Ti i ja
Ti i ja imali smo sve u rukama,
navika od nas je strance stvorila.
Samo kad se sjetim koliko smo puta pali i ustali,
i ruke uvijek pruali.
Ti i ja sada smo na kraju puta,
Istina boli vie nego rana ljuta.
Trebalo je stati kada bilo je vrijeme,
Sada je prekasno nismo vie zajedno.
Za sve ove godine uzmi dio mene,
neka ti ostane ako ti loe krene.
Sve ove godine s tobom zajedno
odlaze bez mene.
Ti i ja, bila je to ista magija oko nas,
sada slobodno luta sama.
Nekome e opet pokucat na vrata, prije ili kasnije,
a nama kao da i nije.
Za sve ove godine uzmi dio mene,
Neka ti ostane ako ti loe krene.
sve ove godine s tobom zajedno
Odlaze bez mene.8
U pjesmi Akija Rahimovskoga Ti i ja tematizira se takoer prekid veze

i ljubavnoga odnosa. Prisutan je i motiv ruku kao simbola njenosti i ponovnoga uspostavljanja odnosa. Pjesma je nostalgina, temeljena na sjeanju u
vezi s onim to je bilo. Subjekt se obraa lirskom ti, opisuje karakter njihova
odnosa. Nema tree osobe, ali se navika moe shvatiti kao razlog zasienja i
prekida. Svjestan bolnoga kraja subjekt dostojanstveno predlae sjeanje na
lijepe trenutke u buduim tekim ivotnim situacijama.
Metodika obrada pjesme Brune Andria
Svrha je interpretacije upoznati uenike s pjesmom Brune Andria Ti
koja ima ruke nevinije od mojih, njezinom tematikom, osnovnim motivima,
jezikom, stilom, formom i tipom lirskoga subjekta. Cilj je takoer na oglednom primjeru praktino obraditi pojam parodije kao transformiranja poznatog djela na takav nain da ono dobiva komian i humoristian smisao. Interpretacijom strofe po strofu uenici e uviati znaenja Paruniine pjesme, a
povratno e otkrivati i neke dodatne semantike dimenzije Andrieve pjesme.
8
Tekst pjesme preuzet s: http://magija0000.blog.hr/ (22. kolovoza 2010).
403
Pitanja i zadatke u sklopu nastavnoga tumaenja valjalo bi oblikovati tako da

se njima sustavno potie intertekstualno razmiljanje i istraivanje.
Nastavne faze
1. Doivljajno-spoznajna motivacija
2. Najava i lokalizacija teme
3. Interpretacijsko itanje
4. Objava doivljaja
5. Razrada teme
6. Usustavljivanje
7. Zadatak za samostalan rad
Doivljajno-spoznajna motivacija
Za motivaciju prije obrade pjesme Brune Andria Ti koja ima ruke
nevinije od mojih mogue je razgovarati o poslovicama o radu. Od uenika
valja zatraiti da nabroje to je vie mogue poslovica o radu. Taj se zadatak
moe aktualizirati predvianjem uenika o tome kako e im biti kad se zaposle nakon kole i fakulteta. Potom na nastavnim listiima treba svima podijeliti poslovice o radu, parovi usporeuju svoje poslovice, a zatim ih naglas komentiraju. Za poslovice napisane na listiima koristan je sljedei popis.
Ako tko radi, nek se sladi.
Bez oraa i kopaa nema kruha ni kolaa.
Bolje je uzalud raditi, nego uzalud besposlen biti.
Bolje se zahvaliti od truda nego od dangube.
ovjek bez zanata, kao pseto bez gospodara.
Djela govore jae od rijei.
Dobro napravljeno ili nikako.
Dobro uraeno je bolje nego dobro reeno.
Iza posla ugodno je odmarati se.
Kakav posao, takva i plaa.
Kako prostre svoj krevet, tako e u njega i lei.
Kako radio, onako se hranio.
Kako ila, onako se i nosila.
Koji rade, njima i Bog dade.
Lijeni imaju najvie posla.
Lijenost je poetak svakog zla.
Nema groia bez uljia.
Previe baba, kilavo dijete.
404
Najava i lokalizacija teme

Potom e se najaviti obrada pjesme osjekog pjesnika Brune Andria
Ti koja ima ruke nevinije od mojih u kojoj se takoer javlja jedna poslovica o radu. Uz kratke obavijesti o autoru i poetici vremena pojavljivanja valja
napomenuti da je posrijedi pjesma povezana s antologijskim lirskim tekstom
Vesne Parun pa se odmah trebaju usporediti i razlike u naslovima.
Interpretacijsko itanje
Budui da Andrieve pjesme nema u suvremenim itankama/udbenicima, najprije e ju uitelj ekspresivno proitati uz uputu da uenici pozorno
sluaju te probaju uoiti neke slinosti i razlike izmeu dviju pjesma.
Objava doivljaja
Objava doivljaja sastoji se u biljeenju znaka + (za svianje) ili (za
nesvianje) na dobivenim papiriima koje uitelj pokupi za kasniju usporedbu. Svaki uenik presavije papiri, a svi se skupljeni papirii stavljaju na hrpu. U meuvremenu jedan od uenika utvruje omjer pozitivnih i negativnih
odgovora.
Razrada teme
Pjesmu treba interpretirati strofu po strofu u obliku heuristikog dijaloga. Tijekom razgovora s pitanjima nuno je uspostaviti intertekstualni okvir
interpretacije radi meusobnog osvjetljavanja i boljeg razumijevanja Andrieve i Paruniine pjesme. Andrieva pjesma moe se samostalno obraivati,
ali je poeljno da to bude nakon sata obrade pjesme po ijem je uzoru i nastala. Prije interpretacijske konkretizacije djela nuno je razgovarati o parodiji
kao pojmu u umjetnosti, posebice suvremenoj. Od velike je koristi osobno
navoenje primjera parodije, a uenici e vjerojatno navesti pojedina ostvarenja iz sedme umjetnosti, primjerice vie nastavaka Mrak filma (Scary Movie),
u kojima se parodiraju poznati filmski horori: Projekt vjetice iz Blaira, Matrix, esto ulo itd. Uenici na temelju vlastitog primjera trebaju zakljuiti da
parodija nastaje imitiranjem stila pojedinog razdoblja ili nekog knjievnog
djela i anra. Time se parodijom zauzima nekakav vrijednosni stav u odnosu
na ono to se parodira te se originalnom djelu pridaju nova znaenja. Naravno, od poznatijih literarnih parodija treba navesti Cervantesova Bistrog viteza
Don Quijotea od Manche (I. dio iz 1605, II. dio iz 1615), koji je parodija vitekih romana. Dobar je primjer domae knjievne parodije poema Ante Kovaia Smrt babe engikinje (1880), nastala karakterolokim, stilskim i
kompozicijskim izvrtanjem poznatoga Mauranieva spjeva.
405
Pitanja za interpretaciju
Prva strofa
1. to primjeujete u prvoj strofi, ali i cijeloj Andrievoj pjesmi u vezi s interpunkcijom? Usporedite interpunkciju Andrieve s interpunkcijom Paruniine pjesme. to zakljuujete?
2. Koje se doba dana nasluuje u prvoj strofi i zato sunce razbija prozor?
Objasnite ulogu sunca u tradiciji ljubavne lirike.
3. Moe li se odrediti komu se lirski subjekt obraa kod Andria? Usporedite status lirskog ja i ti u obje pjesme. to uoavate?
4. to kod Andria, a to kod Parun oznaava pojam nevinije ruke?
5. to se moe iz ove strofe zakljuiti o izgledu osobe kojoj se govori?
Usporedite ih s karakteristikama koje se u Paruniinoj pjesmi vezuju uz
lirsko ti.
6. Koju formu prepoznajete u zadnjem stihu prve strofe Andrieve pjesme?
Koja je uloga te forme?
Druga strofa
1. Koje se doba dana nasluuje u drugoj strofi Andrieve pjesme? Usporedite funkciju motiva iz prirode kod Andria i kod Parun.
2. Koji stihovi asociraju na njenost? Po emu se moe uoiti njenost prema voljenom kod Parun?
3. Usporedite motiv sna u obje pjesme.
4. Koju formu oponaa zadnji stih? Koja je uloga tog stiha?
Trea strofa
1. Na kojem mjestu se nalazi osoba kojoj se obraa subjekt i koja je onda
razlika s obzirom na izbor motiva u oba lirska teksta?
2. Kakav se efekt postie zadnjim stihom? Koja znaenja dobiva pozivanje
na pjesmu Vesne Parun u takvom znaenjskom kontekstu?
3. Postoji li kakva veza tree i prvih dviju strofa Andrieve pjesme?
4. Usporedite obje pjesme na razni forme.
5. Usporedite ulogu imperativa u obje pjesme.
etvrta strofa
1. Usporedite to u zalog lirski subjekt ostavlja lirskom ti kod Andria i kod
Parun.
406
2. Kako se kod Andria naglaava vanost onoga to je reeno u zadnjoj

strofi? to se time postie? Kako se kod Parun naglaava vanost onoga
to je reeno u zadnjoj strofi?
3. Uoite ponavljanja odreenih rijei ili izraza u obje pjesme. Koja je njihova uloga?
4. Koliko je doista vano ono to je lirski subjekt izrekao kod Andria? Usporedite s porukom izvorne pjesme.
5. Na to aludira kratkoa posljednjeg stiha u Andrievoj pjesmi?
6. Postoji li poenta Andrieve pjesme? Usporedite s poentom izvorne pjesme.
Usustavljivanje
Usustavljivanje se povezuje s fazom objave doivljaja u obliku analize
listia sa znakovima + i . Oni kojima se vie svia Andrieva pjesma staju
na desnu stranu uionice, a oni kojima se vie svia Paruniina pjesma staju
na lijevu stranu. Potom se koliina prebrojanih znakova s poetka sata, tj.
prije interpretacije usporeuje sa sadanjim stanjem, nakon interpretacije.
Uenici objanjavaju zadravanje ili promjenu svojega stava. Isto vrijedi ako
se Andrieva pjesma interpretira samostalno.
Zadatak za samostalan rad
Uenici trebaju odabrati jednu strofu iz Paruniine pjesme i parodirati
ju na andrievski nain uklapanjem u svoju parodijsku inaicu strofe dobivenu poslovicu o radu s poetka sata.
Zakljuak
Odabrane pjesme mogu se usporediti na nekoliko razina: tematskoj,
motivskoj, stilskoj, na razini forme i lirskog subjekta. Pjesme najprije povezuje naslov jer su odabrani pjesniki predloci veoma slini. Andri je svoju
pjesmu naslovio prvim stihom pjesme Vesne Parun. Na tematskoj se razini
lirski tekstovi mogu promatrati na kontrastnoj osnovi. Kod Andria se ludizmom, aloginou te jednostavnim i kolokvijalnim rjenikom ironizira egzistencijalna situacija iznesena kod Parun osjeajna zanesenost lirskog subjekta zbog ozbiljne i nesretne ljubavne sudbine opisane uzvienim stilom.
Brojna stilska sredstva (usporedbe, epiteti, metafore, simboli, personifikacije)
u ulozi su oslikavanja emocionalnosti i ljubavne tematike, dok Bruno Andri
pie jednostavnim stilom rijetko se sluei stilskim sredstvima (epitet, personifikacija) kojima je uloga podreena postizanju zaudnosti i humora. Obje
su pjesme strofine i vizualno sline na temelju stiha i strofe: odlikuje ih nejednak broj stihova s nejednakim brojem slogova unutar stihova pa je posrijedi slobodan stih. Pjesniki tekst Vesne Parun sastoji se od devet strofa s in407
terpunkcijom svedenom na najmanju mjeru. Lirski predloak Brune Andria

sastoji se od etiri strofe s mjestiminim poigravanjima u stvaranju rime.
Kod Andria je gotovo potpuno izostavljena interpunkcija, upotrijebljen je
samo jedan zarez te je time omoguena sloboda u itanju i shvaanju sadraja. Lirski subjekt je u obje pjesme usmjeren na objekt obraanja. Andriev
subjekt veinom se obraa lirskom ti, dok se u pjesmi Vesne Parun lirski subjekt usmjeruje i na svoja osobna proivljavanja. Subjekt je kod Vesne Parun
tip dostojanstvene muenice, dok je Andriev subjekt tipski vedar aljivac
neoptereen ivotnim problemima.
Andriev lirski tekst parodija je antologijske pjesme Vesne Parun, koja
se obvezno pojavljuje u hrvatskim itankama/udbenicima. Povezivanjem
dviju pjesama, njihovim usporeivanjem na razini, teme, motiva, forme, stila,
jezika i lirskog subjekta omoguuje se bolje razumijevanje specifinosti svake pojedine pjesme. Pored toga, tandemska interpretacija uenicima je zanimljiva jer sami odluuju to im se vie svia, original ili parodija. Takvim
meuknjievnim tumaenjima kanonsko se djelo demistificira, iri se krug
njegovih znaenja aktualiziranjem u novom kontekstu, a uenici se istodobno
upoznaju sa suvremenim pjesnitvom.
Pretpostavka je intertekstualne interpretacije dobra priprema i planiranje. Zbog toga je nuno unaprijed odrediti osnovne ciljeve i zadatke takve
nastave. Uitelj treba voditi rauna o razlozima sparivanja odabranih djela,
zatim o potencijalima boljeg shvaanja usporedbama pojedinih djela te o nainima odreivanja uspjenosti, odnosno ostvarivanja ciljeva takvog pristupa.
Sve navedene pretpostavke u nastavi knjievnosti ispunjavaju se promiljenim relacioniranjem kanonske pjesme Vesne Parun i njezine parodije.
408
Literatura
Andri, Bruno. 1995. Pjesme: zavod za zatitu zdravlja. Osijek:
Studentski centar u Osijeku.
Hebdige, Dick, 1980. Potkultura: znaenje stila. Beograd: Rad.
Milai, Karmen. Ptica i vrijeme. Forum, 5-6 (1997), str. 697706.
Parun, Vesna. 1982. Izabrana djela. Priredio Nikola Milievi.
PSHK, knjiga 155. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Parun, Vesna. 2001. No za pakost: moj ivot u 40 vrea. Zagreb:
Matica hrvatska.
Pavleti, Vlatko. Pjesma je sat koji otkucava rijei: Vlatko Pavleti razgovora s Vesnom Parun. Forum, 7-9 (1983), str. 454491.
Rosandi, Dragutin. 2005. Metodika knjievnog odgoja: temeljci
metodiko-knjievne enciklopedije. Zagreb: kolska knjiga.
Sedli, Boica. 2001. Lijepa lijepu donosi: rjenik poslovica: poslovice na dvadeset razliitih europskih jezika. Europe House: Slavonski Brod.
oljan, Antun. Tragina utilnost Vesne Parun. U: Vesna Parun:
Poezija: izbor. 1988. Sarajevo: Veselin Maslea, str. 513.
Vukovi, Tvrtko. Off line, hrvatsko pjesnitvo devedesetih. Quorum, 5-6 (2001), str. 263289.
Internetski izvor
http://magija0000.blog.hr/ (22. kolovoza 2010).
Jakov SABLJI & Mirjana MIJI

A POEM AND ITS PARODY
IN THE CONTEXT OF TEACHING METHODOLOGY
In Croatian textbooks for secondary schools Vesna Parun is
represented with her famous poem Ti koja ima nevinije ruke. This poem
is an intimate confession of suffering female personalitiy who renounces her
own fortune for a man beloved. The poem by Parun can be linked with the
Bruno Andris lyrical title Ti koja ima ruke nevinije od mojih. It is a
modern parody in which is very important the effect of comic and comedy.
Using ludism, ilogicalness, simple and colloquial vocabulary, Andri ironizes existential situation presented by Parun emotional infatutation of the
lyrical subject with its serious and tragic love destiny described by means of
lofty style. Therefore in Andris poem is expressed a completely different
attitude towards love, intensive emotionality, dramatization of human
relationships and lavish style. The connection between described poems is
suitable for intertextual interpretation in the teaching of literature. Combining
two poems, by comparing their level of theme, motif, form, style, language
and lyrical subject provides a better understanding of the specifics of each
poem. In addition, double interpretation is interesting because the students
decide what they prefer, the original or a parody. Such interliterary interpretation of canonical text demystifies the literary work, expanding the circle
of its meanings in a new context, and students are simultaneously getting
acquainted with contemporary poetry.
Keywords: Vesna Parun, Bruno Andri, parody, interliterary
interpretation, the poem in teaching context
409

UDK 821.111(73).09-31
Izvorni nauni rad
Vanja VUKIEVI-GARI (Podgorica)

Filozofski fakultet Niki
vanja.v@t-com.me
U UTOITU UMJETNOSTI:
NEODOLJIVA NEPOUZDANOST NABOKOVLJEVIH NARATORA
Dva romana Vladimira Nabokova kojima se bavi ovaj rad, Lolita (1955) i Blijeda vatra (1962), spadaju u najpoznatije i umjetniki najuspjelije primjere upotrebe nepouzdanog pripovjedaa u
prozi dvadesetog vijeka. Autor istrauje brojne kontradikcije te
kompleksne i esto kontroverzne narativne strategije, ukazujui na
njene estetike, semantike i etike potencijale. Hambert Hambert i
arls Kinbot zavodljivi su i viestruko talentovani pripovjedai-likovi, ija mata, jeziki dar i neodoljivo privlana retorika zaenjuju njihove moralne i psihike nedostatke, pri emu formalna ljepota
njihova pripovijedanja odnosi prevagu nad uznemirujuim sadrajima njihovih pria. Meutim, uporeujui njihovu autentinu, iako
drutveno neprihvatljivu strast i poeziju s hipokrizijom drutvenoga
sistema koji ih osuuje, Nabokov preispituje konvencionalni moral
i ustaljene crno-bijele sudove kojima esto pribjegavamo. Poto se
ispostavlja da je rije stvarnost neto to se vrlo lako moe relativizovati, nepouzdanost tih pripovjedaa iskupljuje se ne samo ljepotom njihova stila, ve i iskrenou s kojom estetizuju svoja najdublja iskustva.
Iako su Nabokova esto poistovjeivali s njegovim naratorima,
uglavnom zbog zajednike im vjere u primat umjetnosti nad ivotom, postoje take u tekstovima ovih romana koje jasno pokazuju
da su, uprkos veoma slinim estetskim preokupacijama, njegove
etike pozicije drugaije od njihovih. Umjetniko dostignue autora
Lolite i Blijede vatre mjeri se upravo stepenom njegova, kao i naeg, razumijevanja i saoeanja za problematine, nepouzdane i,
donekle, tragine pripovjedae, ije je jedino utoite i svjetonazor
umjetnost i ije nelagodne prie imaju mo da transformiu kako
njih, tako i itaoce.
Kljune rijei: nepouzdani narator, posredovanje, fikcija,
stvarnost, umjetnost, etika, estetika
411
Vanja VUKIEVI-GARI
Kad se govori o bogatstvu i mogunostima pripovjednih strategija koje

su obiljeile velike romane dvadesetoga vijeka, koncept nepouzdanoga naratora zauzima jedno od veoma znaajnih i intrigantnih mjesta. Dok je jedna
od osnovnih pretpostavki romana u starijoj knjievnosti naroito onih u prvom licu bio odnos povjerenja izmeu pripovjedaa i italaca, pri emu se
glas naratora uglavnom poistovjeivao s glasom autora, u modernom romanu
ta konvencija nestaje, a odnos autor pripovjeda italac uslonjava se i
problematizuje uvoenjem raznorodnih naratorskih glasova i gledita, koji
postaju posrednici izmeu publike i prie. Budui da na specifian nain odreuje ne samo odnos autora prema tekstu, ve i odnos italaca kako prema
tekstu, tako i prema autoru, ne iznenauje injenica da je koncept pouzdanosti pripovjedaa bio predmet brojnih rasprava i naratolokih studija. Jedna je
od najpoznatijih u tom pogledu Retorika proze Vejna Buta, koja razmatra postupke posredovanja i predoavanja fiktivnoga svijeta, istiui posebno pitanje moralne odgovornosti koje se namee upotrebom nepouzdanoga naratora
kojeg, pored problematinih psiholokih odlika i moralnih manjkavosti, odlikuje i izuzetan retoriki dar i jeziko majstorstvo. But saeto i jasno objanjava taj koncept:
Pripovjedaa nazivam pouzdanim kad govori ili postupa u skladu s normama djela (to znai u skladu s normama impliciranog
autora), a nepouzdanim nazivam onoga koji to ne ini.1
Nepozdan je, dakle, onaj pripovjeda iji je sistem vrijednosti udaljen

od pretpostavljenoga vrijednosnog i normativnog sistema autora i publike. Ta
udaljenost najee postoji u odnosu na etike, psiholoke i/ili drutvene norme koje se vezuju za datu pripovjedaku instancu. Ako se pria i svi njeni
elementi prelamaju kroz svijest poremeene, moralno nestabilne ili psihiki
neuravnoteene osobe, koja je istovremeno i glavni lik i narator, ili pak osobe
koja ima svjesnu namjeru da obmane ili se poigra sa sluaocima/itaocima,
onda je odnos povjerenja i identifikacije nuno doveden u pitanje, a struktura
prie, kao i sama figura nepouzdanoga pripovjedaa, esto sadri mnotvo
zamki i iznenaenja. Neka od iznenaenja, moda upravo ona najzagonetnija, nastaju kad takav narator koji je antiheroj, zloinac ili ludak izraste do
zavodljivoga ili ak traginog heroja, koji ne samo da ne nailazi na jednoglasnu osudu italaca, ve izaziva razumijevanje, simpatije, saaljenje i divljenje. U tome glavnu ulogu upravo igra mo njegova pripovjedakoga glasa,
arm i ubjedljivost retorike kojom plete maginu mreu oko prie, pretvara1
I have called a narrator reliable when he speaks or acts in accordance with the
norms of the work (which is to say, the implied authors norms), unreliable when he
does not, Wayne C. Booth, The Rhetoric of Fiction, The University of Chicago Press,
Chicago and London, 1983, pp. 158159.
412
U utoitu umjetnosti: neodoljiva nepouzdanost Nabokovljevih naratora
jui svoj ivotni sunovrat (...) u pripovedaki trijumf.2 Vejn But upozorava
na opasnosti koje vrebaju od upotrebe takvoga nepouzdanog pripovjedaa
kao jedinog medijatora, budui da privlanost njegova stila toliko uvlai itaoca u estetiku prie da katkad zamrauje etiki ispravnu poruku (koju svaki
veliki pisac, kako istie i But, mora da artukulie). Recipijent nije uvijek u
stanju da se distancira od devijantne take gledita kroz koju se posreduju
znaenja fiktivnoga svijeta, pa je, kako zakljuuje But, [i]storija nepouzdanih naratora jo od Gargantue do Lolite zapravo puna zamki za nespremnoga
itaoca, od kojih nijesu sve naroito opasne, ali su neke veoma kodljive, ak
i kobne.3 Kad se referencijalni okvir nepouzdanoga glasa i sumnjive perspektive kroz koju se kanalie pria sudari sa zdravorazumskim, drutveno i
moralno prihvatljivim normama, neoetno se moe desiti preklapanje na
estetskome polju, tako da ljepota i autentinost samoga ina pripovjedanja
odnose prevagu nad njegovom uznemirujuom sadrinom.
Vladimir Nabokov jedan je od najistaknutijih autora koji su eksperimentisali s tim sloenim i zahtjevnim konceptom, ispitujui njegove estetike, etike, epistemoloke i, s obzirom na postmodernistiki predznak mnogih Nabokovljevih djela, ontoloke potencijale. Romani Lolita (1955) i Blijeda vatra (Pale Fire, 1962) spadaju u maestralna ostvarenja u tome pogledu:
pored sposobnosti da zbune i okiraju itaoce, pored artikulacije jedne zanosne estetske vizije i pruanja prefinjenoga i zahtjevnog italakoga uitka,
kroz njih se sugerie i jedan iri i dublji ideal ideal pomjeranja konvencionalnih granica humanosti i etike kroz ljepotu i umjetnost, kroz prianje koje
ima mo da iskupljuje i transformie i onoga koji pria i one koji sluaju.
Otuenici od ivota i majstori prie
Nepouzdani pripovjedai-junaci Lolite i Blijede vatre Hambert Hambert i arls Kinbot imaju mnogo slinosti: obojica su stranci u Americi, moralno i socijalno neprilagoeni, perverzni u svojim eljama i istrajni u njihovim ostvarenjima; jedan je pedofil, drugi homoseksualac i pedofil. Obojica
su veoma obrazovani, inteligentni i kreativni, njihova elokvencija i dar verbalnog uobliavanja iskustva plijene snagom poezije. Ni jedan ni drugi nemaju prijatelja, sutinski su usamljeni i izmjeteni iz neposredne realnosti. I
jedan i drugi ive za umjetnost i svoje seksualne i druge ekscentrinosti.
Hambert Hambert sm izvjetava da je boravio u psihijatrijskim klinikama i
da povremeno pati od halucinacija, dok kod arlsa Kinbota ve na prvim
2
Zoran Paunovi, Tebi, moja Dolores, http://www.vreme.com

The history of unreliable narrators from Gargantua to Lolita is in fact full of
traps for the unsuspecting reader, some of them not particularly harmful but some of
them crippling or even fatal. Booth, op. cit., str. 239.
3
413
Vanja VUKIEVI-GARI
stranicama (i do avola ta muzika4) nailazimo na dokaze neuravnoteenosti

one e oekujemo smirenu uevnost5 jednoga disciplinovanog knjievnoga komentatora i univerzitetskoga profesora. Meutim, ono to predstavlja
strukturalno najvaniju slinost meu njima, pored izvanrednoga jezikog
dara onu koja sutinski odreuje oblik naracije jeste injenica da obojica
prilagoavaju stvarnost svojoj percepciji, obojica, iako ne u istoj mjeri, pomjeraju realnost da bi je prilagodili svom pomjerenom doivljaju istine,
odnosno svojim opsesivnim eljama. Hambert s olakanjem izjavljuje da je
Lolita bila bezbjedno solipsizirana6 njegovim matanjima i njegovom retorikom, a isto tako i Kinbot solipsizira tuu pjesmu, uitavajui u nju znaenja koja on hoe i tumaei je onako kako odgovara njegovim potrebama. I
jedan i drugi toliko su duboko uronjeni u sopstvenu naraciju, toliko nepopravljivo opednuti sobom, da ignoriu ili jednostavno negiraju svaki drugi
sistem, i individualni i kolektivni, koji se ne podudara s okvirima njihovih
nedozvoljenih, neprihvatljivih tenji.
Obrazlaui osnovne postavke enetove naratoloke teorije, Adrijana
Mareti istie da je u pripovijedanju u prvome licu [p]ripovedako ja (...)
postavljeno u sredite itaoeve panje, a njegov sistem vrednosti slui kao
autoritativna instanca u tumaenju pojedinanih zbivanja.7 I Lolita i Blijeda
vatra se, na izvjestan nain, mogu svrstati u Ich-formu homodijegetikoga
odnosa; naime, pripovjedako ja istovremeno je i doivljajno ja, odnosno
narator je istovremeno i glavni junak vlastite prie. U Loliti je ta narativna
situacija oigledna (iako je Hambertovo prianje uokvireno navodnim dokumentom), a u Blijedoj vatri Kinbotova naracija, iako na prvi pogled samo dodatak uz ono to bi trebalo da predstavlja sr knjige ejdova pjesma naslovljena Blijeda vatra, izrasta u privlaniji, vizuelno upeatljiviji i svakako
dominantan dio romana. Tako u oba sluaja dobijamo primjer fokalizovanoga pripovijedanja u kojem se narativne informacije podeavaju vezivanjem za odreeni fokus.8 Meutim, kako je kroz oba romana taj fokus,
kanal i filter9 etiki i epistemoloki problematian, a sistem vrijednosti
pripovjedakoga ja pomjeren toliko da esto falsifikuje realnost i kvantitativno i kvalitativno podeava informacije koje e saoptiti, opravdano je po4
Vladimir Nabokov, Bleda vatra, prevod: David Albahari, Narodna knjiga, Beograd, 1988, str. 9.
5
Ibid., str. 77.
6
Vladimir Nabokov, Lolita, prijevod: Branko Vuievi, Daily Press Vijesti, Podgorica, 2003, str. 67.
7
Adrijana Mareti, Figure pripovedanja, Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2004,
str. 47.
8
Mareti, op. cit., str. 214.
9
Ibid.
414
staviti pitanje: ta se zaista zbiva u dijegetikoj ravni prie? Mnogi kritiari i

itaoci postavljali su pitanje: moemo li ikad vieti lik Lolite osim kroz
Hambertove oi; moemo li je ikad zamisliti drugaije nego to je on vidi i
opisuje u svojoj sumanutoj, traginoj strasti? Ili arlsova volebna Zembla,
sa svojim slikovito opisanim obiajima, ljudima, planinama, kraljevskom porodicom, umjetnou postoji li drugaija slika o njoj, ili o pjesniku ejdu,
ili o bilo emu drugom, osim one koju poremeeni pripovjeda tako nametljivo i egoistino, a ipak tako neodoljivo sugestivno konstruie?
Drugaije perspektive se ipak na trenutke naziru. Autoritativna pripovjedaka instanca ponekad sama naruava svoju poziciju jedinoga filtera
deavanja, ukazujui direktno na nepouzdanost svoje vjeto graene prie.
Hambert Hambert se sm ironino poigrava ulogom pouzdanoga kanala i,
svjestan sopstvenoga retorikog umijea, daje izjave poput: Iznenadio sam
se (ovo je retorika figura, nisam se iznenadio) to ju je prizor starih kola (...)
ostavio tako ravnodunom.10 S Kinbotom je sluaj jo radikalniji njegova
nepouzdanost ima tolike razmjere da se s epistemolokog prenosi i na ontoloki plan, otvarajui itav niz pitanja u vezi s njegovim identitetom (Je li on
stvarno prerueni kralj Zemble? Je li mu ime Kinbot ili Botkin? Je li lud ili se
pretvara? Je li zaista ejdov prijatelj ili je i to izmislio?), kao i samim ontolokim statusom lika i prie koju pria (pitanja postoji li on uopte u svijetu romana i ko je stvorio koga u Blijedoj vatri11 pokrenula su debatu koja traje
ve godinama).12 Kroz itav roman itaoci su u mogunosti da konfrontiraju
njegovu perspektivu s nekom drugom, zdravorazumskom, obinom, onom
koja stoji u pozadini i samo se javlja u nagovjetajima, poput komentara uz
stih 247, koji govori o Sibil, ejdovoj supruzi, koja junaka-pripovjedaa naziva imenima poput monstruozni parazit genija.13 U takvim pasaima ostaju odkrinuta vrata percepcije koja nude jedan drugaiji pogled u svijet romana, i upravo taj uvid u nepouzdanost matovitoga pripovjedaa stimulie itaoca da konstruie tekst paralelan onome koji namee ubjedljivi narator kojem
znamo da ne smijemo vjerovati.
Postoje, dakle, jasno uoljiva mjesta e nam se otkriva sva nestabilnost
vizure kroz koju se oblikuje fiktivni svijet. Pripovjeda-junak je svojevrstan
izgnanik iz normalnoga svijeta, otuenik od onoga to nazivamo ivotom. No
i pored toga, pria ostaje jednako privlana. Iako znamo da je svijest koja
prelama, tumai i kanalie dogaaje i emocije sasvim pomjerena u odnosu na
10
Nabokov, Lolita, str. 306307.

who invented whom in Pale Fire, Maurice Couturier, Which is to be Master
in Pale Fire, http://www.libraries.psu.edu/nabokov/coutpf2.htm
12
Vidi: Brian Boyde, Shade and Shape in Pale Fire, http://www.libraries.psu.edu
/nabokov/boydpf9.htm
13
Nabokov, Bleda vatra, str. 131.
11
415
Vanja VUKIEVI-GARI
prihvatljivi sistem vrijednosti, interesovanje za nju ne jenjava, ve naprotiv

nagovjetava neoekivane mogunosti i reakcije. To je upravo zato to je taj
kanal toliko estetski uoblien, toliko obogaen jezikom magijom i ukrasima, da ne prestaje da zadivljuje itaoca. Na kraju, mi vie ne razmiljamo da
li Zembla zaista postoji, jer njene boje, njeno nebo i naravi toliko su detaljno
i upeatljivo oslikani, da je njena egzistencija u naoj imaginaciji zagarantovana. Brajan Bojd ukazuje na injenicu da su i kod Hamberta mnogi iskazi i
eanja toliko obavijeni fantazijom da se mora sumnjati i u njihovu vjerodostojnost.14 Momenti kao to je njegovo izvjetavanje o majinoj smrti: (izlet,
grom),15 ili trenutak kad je prvi put ugledao Lolitu:
I kao da sam dadilja neke male princeze iz bajke (izgubljene,
ukradene, otkrivene u ciganskim ritama kroz koje se njena nagota
osmehivala kralju i njegovim hrtovima) prepoznao sam majuni
tamnomrki mlade na njenom boku. Sa strahopotovanjem i slau
(kralj rida od radosti, trube trete, dada se napila) ponovo sam ugledao njen divni uvueni trbuh gde su se jednom moja usta na kratko
zaustavila...,16
dokazuju njegovu nesavladivu potrebu da dogaaje okruuje velom blistave

imaginacije i bajkovitim opisima koji zamagljuju pristup do onoga to se
stvarno dogodilo. I tako, neoetno, cilj da se otkrije istina postaje sporedan:
pod dejstvom zavodljive retorike i majstorskog uobliavanja doivljaja, nain pripovijedanja odnosi prevagu nad svim drugim aspektima prie, a sistem
velianstvenih estetskih normi na momente zaenjuje manjkavosti etikoga
sistema vrijednosti naratora. Uostalom, kako je primijetio Lajonel Triling,17
nijedna ena u prozi itavoga proteklog stoljea nije opisana s toliko njenosti, strasti i poezije kao Lolita u Hambertovoj ispovijesti. Stoga italac, i pored sve nevjerice, gnuanja, osude i uznemirenosti koju pobuuju Nabokovljevi nepouzdani naratori, ne moe a da ne uiva u eruditskim, fantastinim, duhovitim, slojevitim, poetinim i poliglotskim igrama ovih majstora
jezika i prie.
14
Vieti: Brian Boyd, Even Homais Nods: Nabokovs Fallibility, or, How to
Revise Lolita, http://www.libraries.psu.edu/nabokov/contr.htm#boyd
15
16
Ibid., str. 44.
17
Vieti: Lionel Trilling, The Last Lover, in Radojka Vukcevic (ed.), Reading
American Literature: A Critical Anthology, Univerzitet Crne Gore/Institut za strane
jezike, Podgorica, 2002, str. 567576.
416
Kad stvarnost postaje stvarnost

Zanimljivo je da se i Hambert i Kinbot, kako je jedan kritiar primijetio, epure sa svojom nepouzdanou,18 lepravo je iznose na vielo, izazivajui itaoca da pronikne iza vela zavodljive retorike i iza olakog shvatanja
realnosti rijei koja, kako je Nabokov esto isticao, nita ne znai bez navodnika.19 Poigravanje nepouzdanom naracijom lagano izrasta do jedne univerzalnije i ozbiljnije igre, u kojoj poetizacija stvarnosti nerijetko sugerie i
njenu relativizaciju, a intenzitet poetske strasti devijantnoga pripovjedaa
naizmjenino zbunjuje, skandalizuje i, na jednom dubljem nivou, osvjeuje i
itaoce i njega samoga.
Generacije italaca Lolite (ukoliko, naravno, nijesu puritanci) iznova
bivaju iznenaene injenicom da se identifikuju s negativnim junakom, da
oeaju duboku privrenost zloincu, a ne rtvi, te da upravo ono to je drutveno i etiki neprihvatljivo otvara prolaz do jedne istije, uzvienije i privlanije sfere u kojoj je, kako ree romantiarski pjesnik, ljepota jedina istina. Triling je davno zapazio:
Naa reakcija na situaciju koju predoava gospodin Nabokov
dolazi nam kao ok. (...) Zapravo, sve manje i manje smo u stanju
da vidimo situaciju, jer sve vie i vie postajemo svjesni ljudi.
Hambert je sasvim voljan da sebe nazove udovitem; nema sumnje
da to i jeste, ali mi smo sve manje i manje spremni da ga tako nazovemo.20
Slinu reakciju izaziva i poremeeni komentator pjesme Blijeda vatra u

istoimenome romanu, koji toliko insistira na sopstvenim temama da mu je
sve to je iole udaljeno od njih dosadno, zamorno ili vrijedno prezira. I njega
Nabokov uspijeva prvo da prikae kao demona, a zatim da ga ponovo simpatizira,21 izazivajui razumijevanje za njegovu izolovanost i divljenje za
njegovu kreativnost. Postajemo, dakle, svjesni ljudi ovih neobinih, sablanjivih i po mnogo emu izuzetnih ljudi, kod kojih je umjetniku [uvijek]
data prevaga nad dentlmenom22 i nad bilo kojom drugom etiketom. Pored
18
Flaunting [his] unreliability, Donald Lyons, Nabokov in America,
http://www.newcriterion.com/archive/16/dec97/lyons.htm
19
20
But our response to the situation that Mr. Nabokov presents to us is that of
shock.[...] Less and less, indeed, do we see a situation; what we become aware is people.
Humbert is perfectly willing to say that he is a monster; no doubt he is, but we find
orselves less and less eager to say so. Trilling, op. cit., str. 571572.
21
Nabokov [may] succeed in demonizing Kinbote and then resympathizing
him[...], William Monroe, Lord and Owners: Nabokovs Sequestered Imagination,
http://www.libreries.psu.edu/nabokov/monroe1.htm
22
417
Vanja VUKIEVI-GARI
toga, od sutinskog znaaja za poetiku Vladimira Nabokova i njegove knjievne domete jeste injenica da njegovi naratori svojom nepouzdanom, maginom i estetski proienom naracijom ne bacaju samo prainu u oi onoj
(naoj) civilizaciji koja ih naziva udovitima, ve je i kritiki sagledavaju,
demaskiraju, ukazujui istovremeno i na njenu hipokriziju i na svoju tragediju usamljenosti i strast umjetnosti, koja predstavlja i njihovo jedino utoite.
Iako nas i sama romaneskna struktura Lolite poziva da izreknemo presudu (Hambert se u vie navrata obraa porotnicima, redovno podea da je
tu da se odbrani), na kraju romana nijesmo u stanju da sudimo pedofilu i
ubici, uglavnom jer je izuzetnom poetizacijom svojih postupaka i iskustva
uspio da duboko i intenzivno iznova proivi sopstvenu priu dok je pripovijeda, te da tu istu priu kroz patnju, kajanje i ljubav pretvori u svojevrsnu
apologiju svoje nastranosti. Ipak, moda je najubjedljiviji argument za uzdravanje od presude taj to, osim kreativne imaginacije i pjesnikog talenta, i
Hambert i Kinbot poeduju istanan kritiki stav prema okruenju obojica
su u stanju da opaze nedostatke drutva i licemjerje sistema koji ih okruuje.
I jedan i drugi su pronicljivi psiholozi i vjeti filozofi, koji ne samo da relativizuju ustaljene kategorije prihvatljivoga i neprihvatljivog ponaanja u savremenoj civilizaciji, preispitujui konvencije i ukazujui na njihovu prikrivenu
moralnu problematinost, ve podrivaju dihotomiju normalno-nenormalno i
dobro-loe, na kojoj poiva vrijednosni sud i poimanje svakodnevne stvarnosti. Hambert, da bi relativizovao i opravdao strast prema evojici, nabraja
razna podneblja i kulture u kojima se poetak enske seksualnosti vezuje za
mnogo raniji uzrast nego to njegovi tuitelji smatraju dozvoljenim:
Onu odredbu rimskog prava po kojoj se devojica moe udati
s dvanaest godina, usvojila je crkva, i ona se i dalje odrava, prilino preutno, u nekim od Sjedinjenih Amerikih Drava. A petnaest je svuda zakonom dozvoljeno. Nema nieg loeg, vele obe
hemisfere, kad etrdesetogodinja zver, blagoslovljena rukom mesnog svetenika i nabuhla od pia, svue znojem natopljeno krasno ruho i zarije se do balaka u svoju mlaanu nevestu.23
Tako on svoj prestup smjeta u jedan drugaiji etiki i drutveni kontekst,
koji ne samo da ublaava ozbiljnost toga prestupa, ve i njegovu istinsku
strast i oajniku, beznadenu ljubav do koje ta strast izrasta ini uzvienom
u odnosu na plitku, dvolinu, agresivnu i apsurdnu civilizaciju koja mukarcu od dvadeset pet godina doputa da se udvara esnaestogodinjoj ali ne i
dvanaestogodinjoj devojci.24 Hambertova pouda, u poreenju s lanim
moralom koji prikriva nedozvoljene nagone mreom zakona i institucija, iz23
24
418

Ibid., str. 21.
gleda gotovo oplemenjena kako poetskom fantazijom kojom je obavija, tako i krivicom, i eljom da se kroz umjetnost uzdigne iznad poude, grijeha i
krivice.
Slinu kritiku savremenoga drutva, njegova optega nedostatka mate
i njegove sveprisutne banalnosti, nudi i arls Kinbot opisujui Gradusa ovjeka (ili primata, kako ga duhovito naziva narator) koji uvijek goni i unitava one vie od sebe:
On je mogao da ita, pie i rauna; bio je obdaren mrvicom samosvesti (s kojom nije znao ta bi uinio), s malo trajne svesti, i dobrim pamenjem lica, imena, datuma i slinog. Duhovno nije postojao. Moralno je bio lutka koja proganja drugu lutku. injenica da je
njegovo oruje bilo pravo, i da je njegov plen bio visoko razvijeno
ljudsko bie, ta injenica pripadala je naem svetu dogaaja; u njegovom, nije imala smisla.25
Stavljena u takvu etiku, duhovnu i drutvenu perspektivu, meu ljude koji

su to samo po biolokim funkcijama, ljude liene bilo kakve imaginacije ili
ideala, Kinbotova megalomanija izgleda sjajnije i privlanije nego ikad: on
je, u odnosu na razne Graduse koji hodaju, jedu i spavaju u ovom naem cininom dobu sumanutog heteroseksualstva,26 uistinu visoko razvijeno ljudsko bie. Njemu se onda gotovo moe i oprostiti falsifikovanje (koje, najzad, i nije potvreno) i prisvajanje tue pjesme, jer u civilizaciji koja neprestano falsifikuje, obmanjuje i otima, a pritom to ini bez imalo otkupljujue
svijesti o svojem zloinu ili kreativnog impulsa koji bi taj falsifikat uinio iskrenijim, jedna udna projekcija sebe u pjesmu drugog i ne izgleda kao naroit grijeh. Uostalom, jedno od pitanja koje roman Blijeda vatra pokree upravo je i problem adekvatnosti i tanosti bilo kakve kategorine interpretacije i
kritikoga tumaenja knjievnog teksta. Ispostavlja se da su pokuaji da se
utvrde autorove namjere i izvori inspiracije uvijek problematini. Kinbotov
komentar i analiza koja se egomanijano udaljava od svoga predmeta predstavljaju istovremeno i parodiju na akademska preerivanja i viak samouvjerenosti koji ih esto prati. Ako se Kinbotova nepouzdanost pripisuje njegovoj psihikoj neuravnoteenosti, onda se u sumnju mora dovesti i ta izvjesnost, jer je on sam suptilno podriva kad lucidno primjeuje da se biljeka dovoljno pribliava originalu, ili je bar verna njegovom duhu.27 Da li je
to ironina provokacija, ili samosvjesnost i kritiki izotrena percepcija jednog ludaka koji i nije ba toliko lud? Ove se nuno postavlja pitanje e je
granica normalnog i prihvatljivog u ovome to nazivamo realnost. Po is25

Ibid., str. 135.
27
Ibid., str. 62.
26
419
Vanja VUKIEVI-GARI
toj logici, koliko se moe Hambertu zamjeriti njegova fascinacija nimficama u kulturi koja neprestano insistira na zamamnoj mladosti i seksu bez tabua, u masovnoj industriji koja ini sve da enu odri to due mladom, poeljnom i, kako bi rekle feministkinje (i ne samo one), objektiviziranom?
Kad se prestupi nepouzdanih pripovjedaa-junaka Lolite i Blijede vatre
tako kontekstualizuju, oni zaista postaju manje neprihvatljivi i daleko manje
nenormalni nego to to nai svakodnevni sudovi i principi, povrno sagledani i uzeti zdravo za gotovo, naglaavaju. Vjeti na rijeima, sa snanom
imaginacijom, irokom erudicijom, visoko razvijenom inteligencijom i, iznad
svega, nesvakidanjim estetskim idealima, Hambert Hambert i arls Kinbot
odolijevaju udarima stvarnosti koja ih osuuje pretvarajui je u stvarnost
jednu od moguih i nipoto najpoeljniju i najispravniju. To je posebna vrsta
esteticizma, koji stvarnost odbacuje kao opaku izmiljotinu nedotupavnih
despotskih umova,28 relativizujui i poetizujui svoju neobinost i svoje
zabranjene strasti. Na kraju, postavlja se jo jedno pitanje svim uzornim pripadnicima moralno prihvatljivog, drutveno i pravno podesnog sistema: zar u
izvjesnoj mjeri i svi normalni ljubavnici ne solipsiziraju svoje voljene, kao
Hambert Hambert Lolitu, stavljaju ih, esto beskrupulozno, u zagrade svojih
projekcija, fantazija, izmiljotina koje su katkad kreativne i autonomne koliko i umjetnika djela? I kao arls Kinbot, da li i normalni pripadnici javnoga mnjenja, itaoci i kritiari katkad pomjeraju injenice o tuem djelu u
skladu sa svojim potrebama, te sebe projektuju u pjesmu, a pjesmu (ili priu?
prijatelje? drutveni sistem? svijet?) iznova vide kao odraz svoga (izgubljenog, traenog) svijeta? Brajan Bojd smatra da je Kinbot ne samo ekstreman
primjer ljudske tatine, ve, na neki nain, i simbol svih nas neekstremnih,
simbol naeg poriva da sauvamo svoj ivot i uinimo ga trajnim, poznatim
i cijenjenim zbog boje koju on ima za nas, zbog znaaja koji neizostavno ima
u naem poretku stvari (...).29 I upravo taj poriv oblikuje i vodi naraciju sluenih pripovjedaa Lolite i Blijede vatre, erajui ih da stalno poseu za nekim drugim sferama, za predjelima koji e biti iznad njihovih zloina i iznad
stvarnosti, ili stvarnosti, koja ih klasifikuje kao takve.
28
Zoran Paunovi, Paralelni svetovi Vladimira Nabokova, http://polja.eunet.yu/

polja436/index436.htm
29
[...]someone who stands for us all, for the urge we all have to have our life
preserved, known and valued for the color it has for us, for the centrality it inevitably has
in our scheme of things [...], Brian Boyd, Shade and Shape in Pale Fire,
http://www.libraries.psu.edu/nabokov/boydpf9.htm
420
Plava magija,
ili ...jedina besmrtnost koju ti i ja moemo dijeliti...
I psihijatrija i itav svijet mogu udrueno davati nauna i pogrdna imena Hambertovoj seksualnoj osobenosti; ali roman je tretira kao stanje ljubavi, ljubavi kao bilo koje druge.30
Upravo insistiranje na distanci izmeu onoga to nazivamo svijetom,

nauno dokazanom i dokazivom stvarnou ili zdravim razumom sa jedne, i svijeta fikcije i umjetnosti s druge strane, ini estetiku okosnicu ovih
romana i graenja likova-pripovjedaa u svoj njihovoj kompleksnosti. Ludaci, ljubavnici i pjesnici, kako je to rekao renesansni Bard, ive od mate i u
mati oni su oduvijek pripadali svijetu koji je tekao i treperio paralelno s
ovim to svakodnevno nazivamo svijetom, esto odbacujui njegova pravila i
utvrene norme. U pripovjedaima-junacima Lolite i Blijede vatre nalazimo
istovremeno i pjesnike, i ljubavnike i ludake. Oni pokazuju otpor prema
obinosti, prema principima zdravoga razuma, prema uobiajenim etikim i
drutvenim vrijednostima, ne samo da bi racionalizovali svoje nagone i nali
opravdanje za svoje prestupe, ve da bi nekako otrgnuli svoj san i svoju ljubav od vremena, svijeta, banalnosti i prolaznosti. A ti napori stoje i u osnovi
svakoga umjetnikog stvaranja.
Triling je prije pola vijeka smjelo iznio miljenje o skandaloznom
romanu: Lolita je roman o ljubavi. (...) U Loliti se ne radi o seksu, nego o
ljubavi.31 Slino je i Meri Makarti okarakterisala drugi Nabokovljev roman:
Ljubav je teret Blijede vatre, ljubav i gubitak.32 I u jednom i u drugom djelu, raspon izmeu ljubavi i gubitka, kao i posezanje za nekim podrujem e
e se ta ljubav odbraniti od stvarnosti i ouvati, ini nepuzdane pripovjedae,
koji su prvobitno negativni junaci, traginim figurama. Hambert Hambert i
arls Kinbot, u jazu koji postoji izmeu njihove udnje da vrate i ovjekovjee Lolitu, Zemblu, svoj san, svoj identitet i (ne)mogunosti ostvarenja te
udnje u ovom mjestu i vremenu, konstruiu paralelnu egzistenciju, tj. priu,
u kojoj e se taj jaz prevladati. U prii postoji i nada da e prevazii sebe;
transponovati se u neto bolje, ispravnije, istije, neto to zavreuje oprotaj. Jer, uzvienija vrsta imaginacije, svjesni su i ti nepouzdani naratori, jeste
ona koja uspije da razbije i proiri granice sopstva.
30
Psychiatry and the world, may join in giving scientific or ugly names to Humberts sexual idiosyncracy; the novel treats it as a condition of love like another. Trilling, op. cit., str. 572.
31
Lolita is about love. [...] Lolita is not about sex, but about love. Triling, op.
cit., str. 573.
32
Love is the burden of Pale Fire, love and loss. Mary McCarthy in: Maurice
Couturier, op. cit.
421
Vanja VUKIEVI-GARI
U rijetkim momentima svoje naracije Hambert ostvaruje duboke uvide u

njenu prirodu i funkciju, uzdiui se iznad sopstvene poude prema Loliti:
Polnost je slukinja umetnosti.33 U sladu s tim, on obrazlae svoj vaniji cilj:
[M]ene ne zanima takozvani seks. Svako moe zamisliti te
elemente animalnosti. Mene mami zamaniji poduhvat: da jednom
za svagda dam trajan oblik opasnoj magiji nimfica.34
Kreirajui rijeima novu stvarnost, nove oblike i norme, on stvara i jednu novu Lolitu to je druga, izmatana Lolita moda stvarnija od Lolite,35 koja nee ni ostariti, ni izblijediti, i koju je mogue voljeti bez prijekora, bez
grijeha, i bez gubitka. U utoitu mate, prie, umjetnosti rijei koja je proiena od ovozemaljskih zakona, regulativa, ali i brutalnosti i hipokrizije,
sve tajne i zabranjene udnje postaju ostvarive, a bie, predio ili predmet na
koji su usmjerene postaje neprolazan. To su predjeli koji pripadaju drugoj
kategoriji, drugoj ravni osetljivosti,36 predjeli pjesnika-izgnanika iz stvarnosti, koji sanja besmrtnost.
Isti san o trajnom obliku vodi i Kinbota pri njegovu (pogrenom?) uitavanju sebe i svoje Zemble u ejdovu pjesmu. On trai pjesmu, priu, poseban nivo stvarnosti, koji nee biti lien [njegove] magije, one posebno bogate crte maginog ludila za koju [je] bio siguran da e prolaziti kroz nju i uiniti da prevazie svoje vreme.37 Ista glorifikacija Pisma, koja je sadrana u
Hambertovu traginom i trijumfalnome kriku I ovo je jedina besmrtnost
koju ti i ja moemo deliti, Lolito moja38 zrai i iz Kinbotove pohvale plavoj magiji.39 U postavljanju umjetnosti rijei na pijedestal iskustva, uz udo nekoliko pisanih znakova koji mogu da sadre besmrtne slike, sloene misli, nove svetove sa ivim ljudima,40 on vidi konano spasenje:
Celu Zemblu sam drao pritisnutu za srce.41
Znaajno je da i Hambert i Kinbot o svojim ivotima govore kao o fikciji, posmatraju svoju sudbinu kao roman, a sebe kao likove u izmatanome
djelu. To je svojevrsna fabulacija vlastitog identiteta, posmatranje svoje najintimnije prie iskljuivo u estetskim termima i kroz umjetnike forme.
Hambert, tretirajui sebe distancirano kao junaka u prii iji je on sam autor,
33

Ibid., str. 147.
35
Ibid., str. 69.
36
Ibid., str. 183.
37
38
Nabokov, Lolita.
39
40
Ibid.
41
Ibid.
34
422
duhovito i autoironino podea itaoca na svoj privlaan spoljanji izgled

ba kao to profesionalni romanopisac koji je liku podario neku osobenost
ili psa, mora i dalje da ispovruje tog psa ili tu osobenost kad god taj lik iskrsne na stranicama knjige.42 On se direktno obraa, ukazujui na ambivalentnost svoje pozicije, na paradoksalno fiktivni status u prii onoga koji zapravo
proizvodi tu priu: Zamisli me: ja neu postojati ako me ne zamisli.43 O
slinom udvajanju svjedoi i Kinbot kad opisuje optiku igru posmatranja
svog odraza na povrini jezerceta do kojeg je doao u toku bijega. Tada, u toj
magiji slike, njegov se dvojnik, u crvenom demperu i s crvenom kapom,
okrenuo i iezao, dok je on, posmatra, ostao nepokretan.44 Takoe, pri
kraju romana, kad igra skrivanja i otkrivanja njegova identiteta kao zemblanskoga kralja dolazi do zavrnice, on varira upotrebu zamjenica ja i on,
ukazujui na neizostavno, iako esto podsvjesno, dupliciranje svake pripovjedake instance koja govori o vlastitome iskustvu, pretvarajui i sebe i svoj
ivot u naraciju, u fikciju. To udvajanje identiteta tokom pripovjedakoga
oblikovanja proivljenog iskustva esto sadri i elemente traganja za istinom
o sebi, za proirivanjem sopstvenih granica, za iskupljenjem. Adrijana Mareti, govorei o dihotomiji pripovjedakog ja i doivljajnog ja u narativnoj situaciji prvoga lica, istie da u retrospektivnom pripovijedanju (a taj sluaj imamo i u Loliti i u Blijedoj vatri), pripovjedako ja najee dopunjuje
i obogauje perspektivu doivljajnoga ja, unosei nove, produbljene uvide
sa svoje vremenski i psiholoki zrelije pozicije. U Nabokovljevim romanima
esto nalazimo tu situaciji. Taka gledita pripovjedaa u trenucima oplemenjenih uvida izlazi iz junakova fokusa i postaje dominantna, kao kad Hambert pokajniki govori o svojem zloinu, gnuajui se sebe i svojih postupaka, patei zbog Lolite-eteta i zanemarujui svoju viziju Lolite-ene. Tada on
kao pripovjeda, duhovno uzdignutiji od sebe kao junaka, kroz katarzu kajanja govori o svome grijehu. Ipak, njegovo pripovijedanje na trenutke postaje
toliko usijano i pjesniki intenzivno da mu ni on sm ne moe odoljeti, te se
vraa na poziciju svojega preanjeg, doivljajnog ja, iznova se gubei u
magiji svoje povijesti i svog najlinijeg iskustva.
Dakle, ovo je moja povest. Moram je ponovo proitati. Za nju
su se uhvatili komadii sri, i krv, i divne blistavozelene muve. Na
ovom ili onom njenom zaokretu oseao sam kako mi moje klisko Ja
izmie, klizi u vode dublje i tamnije nego to bih hteo da
sondiram.45
42

Ibid., 142.
44
45
43
423
Vanja VUKIEVI-GARI
U stalnom pozezanju za tim Ja koje izmie kroz prianje, on nastoji, kako

je sm rekao, da spasi ne glavu ve duu; i da tako to e razdvojiti udeo pakla i udeo raja u onom udnom, stranom, zaluujuem svetu46 najzad nadvlada i sebe i taj svijet, transcendentujui ga kroz filter iste umjetnosti.
Sanjajui i pripovijedajui o prabizonima i anelima, o tajni trajnih
pigmenata, prorokim sonetima, utoitu umetnosti,47 nepouzdani narator
Lolite (i Lolite, jer i nju svojom retorikom iznova oblikuje i stvara) skrhan je
i preporoen sopstvenom priom. I on se, kao i arls Kinbot u Blijedoj vatri,
naoruava umjetnou da bi izmamio oprotaj od stvarnosti koja ga osuuje,
ali i da bi sve ostale normativne i regulatorne sisteme podredio svojoj neunitivoj estetskoj viziji:
I tako sam obazrivim korakom kruio, meu prevarenim neprijateljima, oklopljen poezijom, naoruan rimama, krupan od pesme
drugog oveka, krut od kartona, zatien napokon od kuruma.48
Autor i njegovi naratori: e je umjetnost pravilo

Poznato je da je uvijek bilo rizino, tavie kodljivo, poistovjeivati
stavove autora sa stavovima njegovih pripovjedaa, to se esto deavalo nesvakidanjoj knjievnoj pojavi kakav je bio Vladimir Nabokov. Stalno se
ukazuje na to da se ni sveznajui, nepristrasni i po svim indikatorima pouzdani narator ne smije identifikovati s autorom ak ni impliciranim autorom,
a kamoli nepouzdani, devijantni pripovjeda, ija svijest i vizura ne mogu
sluiti kao autoritet u odmjeravanju i tumaenju zbivanja u djelu. Distanca tu
mora biti jo vea i uoljivija, da bi lakovjerni italac mogao primijetiti i zaobii zamke na koje su upozoravali But i brojni naratolozi poslije njega. Nabokov se, meutim, poigravao s tom distancom, dajui svojim pripovjedaima mnoge kvalitete koje je sam poedovao: elokvenciju, poseban jeziki i
poliglotski talenat, duhovitu ironinost, izotrenu percepciju, kreativnost i
veliku erudiciju. esto je svojim junacima-pripovjedaima iscrtavao sudbine
koje su imale slinosti s mnogim elementima njegove biografije: tema egzila
(i politikog i psiholokog), ambivalentan odnos prema Americi (koji nalazimo i kod Kinbota, a naroito kod Hamberta), udnja za izgubljenim rajem
etinjstva, otadbine, samo su neki od motiva koji su obiljeili piev ivot, i
koji su se nali trajno utkani u likove njegovih neobinih pripovjedaa. Brajan Mekhejl podea i na brojna izmjetanja pojedinih segmenata Nabokovljeve proze iz jednoga teksta u drugi, tako da u jednom romanu nalazimo alu46

Ibid., str. 338.
48
47
424
zije i reference na neko drugo djelo, dok autobiografija igra murke49 i s

itaocima i s romanesknim anrom kao takvim. Blijeda vatra se, na primjer,
zavrava Kinbotovim nagovjetajem o zagonetnome nastavljanju svoje egzistencije, koja neodoljivo podea na situaciju samog autora u jednome periodu profesionalnoga i ivotnog puta:
Nastaviu da postojim. Moda u prihvatiti druge maske, druga
oblija, ali pokuau da postojim. Moda u se ponovo pojaviti, na
nekom drugom univerzitetu, kao star, srean, zdrav, heteroseksualan Rus, pisac u izgnanstvu, bez slave, bez budunosti, bez publike,
bez iega osim svoje umetnosti.50
Zbog tih i drugih slinosti, Nabokov je, naslutivi mogunosti uproenog i

pogrenog itanja njegovih fantastinih i linih svjetova, pruio direktan
putokaz u pogovoru Lolite, koji bi, valjda, razjasnio stvari nespremnom itaocu: moja tvorevina Hambert stranac je i anarhist, i ima mnogo stvari, osim
nimfica, po kojima se sa njim ne slaem.51 Iako se nekada ini da je rastojanje izmeu autorovih i pripovjedaevih stavova svedeno na minimum, prije
svega zbog osobenoga esteticizma i principa umjetnikoga stilizovanja svakodnevnoga, to im je zajedniki imperativ, distanca ipak postoji i ogleda se
u suptilnom etikom djelovanju onih tajanstvenih, neupadljivih nerava romana, ija mrea kreira efekat drugaiji od prvoga djelovanja prie:
Postoje tajne take, subliminalne koordinate pomou kojih se
kartografie knjiga mada vrlo jasno shvatam da e ove i druge prizore letimice preleteti, ili nee uoiti, ili ak do njih uopte nee stii,
oni koji knjigu poinju da itaju pod utiskom da je to neto poput
Uspomena jedne sladostrasnice ili Les amour de Milord Grosvit.52
Usljed zanemarivanja tih subliminalnih koordinata, Nabokovljevi romani

bili su i ostali predmet brojnih kontroverzi. Ipak, cilj poetizacije monstruoznog i etiki problematinoga naratora nije samo njegova apologija, niti
moralna relativizacija stvarnosti, ve je mnogo kompleksniji i dublji. Jer,
kako je primijetio jedan od kritiara, [z]ar e se neko, nakon itanja Lolite,
nai u iskuenju da imitira Hamberta? Zar ima neko ko ne ali zbog unitene
Dolores?53
49
Autobiography plays hide-and-seek... Brian McHale, Postmodernist Fiction,

Routledge, London, 1987, str. 207.
50
51
52
Ibid., str. 345.
53
Who, having read Lolita, is tempted to imitate Humbert? Who does not weep
for the destruction of Dolores? Lyons, op. cit.
425
Vanja VUKIEVI-GARI
Estetsko je neodvojivo od etikoga kod Vladimira Nabokova, iako je ta

veza ostvarena na neuobiajen i ne uvijek jasno uoljiv nain, upravo zato
to je locirana u sferi udaljenoj od svakodnevne, na jednom drugom ontolokom nivou u drugoj ravni oeajnosti. Zapravo, moe se rei da je esteticizam svojevrstan etiki izbor, kako autora, tako, na neto drugaiji nain, i
njegovih nepouzdanih pripovjedaa. On se ove mora shvatiti ire kao duhovno naelo kojim se daje otpor sivoj, gruboj ili otupljujue konvencionalnoj svakodnevici. U nekim drugim djelima, taj esteticizam poprima i politiki aspekat: on postaje jedina moralna i autentina vrsta angaovanosti protiv
raznih opresivnih reima, tiranije, diktature bila ona faistika, komunistika ili neka trea kao i zatita od konformizma i uniformnosti koji sputavaju individualni izraz. U Nabokovljevim kasnijim romanima (a to se ve nazire u Blijedoj vatri) taj sistem proienih estetskih traenja sadri i vjeru u
postojanje drugih svjetova, ivota poslije smrti, carstva koje sadri smisao i
znaenja istinitija od onih koje nudi istorija. U skladu s tim, i ljepota izgraena na temeljima takve vjere postaje neto je vie i dublje od svakodnevne ljepote ona je spas od fizikoga propadanja, gubitka i bola koji ga prati. Upravo je bezuslovna posveenost umjetnosti najei razlog identifikacije Nabokova s njegovim naratorima. On je sm definisao tu svoju, kroz ova dva romana nezaboravno prikazanu, udnju za transponovanjem sebe i itavoga ivota u jedno, gotovo metafiziko, podruje teksta.
Za mene prozno umetniko delo postoji samo utoliko ukoliko
mi pribavlja ono to u odseno nazvati estetskim blaenstvom, to
jest, oseanje da sam nekako, negde, povezan sa drugim stanjima
postojanja gde je umetnost (radoznalost, nenost, dobrota, zanos)
pravilo.54
Ta izjava mogla bi se uzeti i kao svjetonazor njegovih nepouzdanih pripovjedaa da nije dodatka meu zagradama, koji uvodi novu dimenziju u ono to
je kod njih iskljuivo estetsko blaenstvo. Radoznalost, njenost, dobrota i
zanos rijei su Vladimira Nabokova; to su pravila estetske i etike igre koju
uvodi autor da bi diskretno migom ili gurkanjem lakta55 dokazao itaocu da se ne slae ba u svemu sa svojim naratorima.
Nabokovljevi biografi i kritiari primjeuju da je i on sm, kao i pripovjedai-junaci Lolite i Blijede vatre, bio sklon da svoj ivot posmatra kao romani tumai kao tekst, stalno nastojei da prolazna ivotna iskustva trans-
54
55
426

Vieti: Booth, op. cit., str. 300301.
formie u trajne spomenike umjetnosti.56 Kao Hambert koji pokuava da

svojim prianjem Lolitu uini besmrtnom, kao Kinbot iji odraz na povrini
jezerceta nije kod njegovih stopala nego mnogo dalje,57 nee iznad i neto vie ono je emu je i njihov tvorac teio, stvarajui svjetove koji su bogatiji i trajniji od ovih koji nas neposredno okruuju. To su svjetovi koji su
esto udaljeni od uobiajenih interpretativnih sistema, zato ih je katkad teko
ili nemogue tumaiti, zato su naizgled puni zamki i izmiu kontroli. Meutim, to su i svjetovi koji za prestupnike i zloince ovoga svijeta nude, pored
osude, i saaljenje i razumijevanje. Upravo u saoeanju s usamljenikim
figurama nepouzdanih i problematinih pripovjedaa nalazi se i velika snaga
moralnoga djelovanja Nabokovljevih romana. U Blijedoj vatri glas autora
moda se najjasnije uje u ejdovoj odbrani starca koji je umislio da je bog, i
kojeg svi nazivaju ludakom: To je pogrena re, rekao je. Ne bi je trebalo
primenjivati na osobu koja namerno uklanja sumornu i nesrenu prolost i
zamenjuje je sjajnom izmiljotinom.58 Takvo posmatranje stvari nije odraz
relativizovanih moralnih i psiholokih stavova, ve je, u mnogo veoj mjeri,
proirivanje krutih granica humanosti i napad na nae ustaljene, samozadovoljne i ematizovane etike pozicije. Cilj estetizacije sablanjivoga nije da
pomjeri granice etiki dozvoljenoga, ve da uvea domete nae empatije, to
je i mjera nae ljudskosti i svrha velike umjetnosti. Neobini put do toga cilja
i njegov konani efekat predstavljaju subliminalne take spajanja i razdvajanja Vladimira Nabokova i njegovih nepouzdanih, neodoljivih, nezaboravnih naratora.
Bibliografija:
Booth, Wayne C., The Rhetoric of Fiction, The University of
Chicago Press, Chicago and London, 1983
Boyd, Brian, Even Homais Nods: Nabokovs Fallibility, or, How
to
Revise
Lolita,
http://www.libraries.psu.edu/nabokov/
contr.htm#boyd
Boyd,
Brian,
Shade
and
Shape
in
Pale
Fire,
http://www.libraries.psu.edu/nabokov/boydpf9.htm
Connolly, Julian W., Introduction: the many faces of Vladimir
Nabokov,
56
[...] to transform the evanescent experiences of life into the lasting monuments
of art. Julian W. Connolly, Introduction: the many faces of Vladimir Nabokov,
http://www.cambridge.org/catalogue/catalogue.asp?isbn=0521829577&ss=exc
57
Nabokov, Blijeda vatra, str. 110.
58
Ibid., str. 180.
427
Vanja VUKIEVI-GARI
http://www.cambridge.org/catalogue/catalogue.asp?isbn=05218295
77&ss=exc
Couturier, Maurice, Which is to be Master in Pale Fire,
http://www.libraries.psu.edu/nabokov/coutpf2.htm
Lodge, David, The Modes of Modern Writing, Edward Arnold,
London, 1979.
Lyons,
Donald,
Nabokov
in
America,
http://www.newcriterion.com/archive/16/dec97/lyons.htm
Mareti, Adrijana, Figure pripovedanja, Narodna knjiga,
Beograd, 2004.
McHale, Brian, Postmodernist Fiction, Routledge, London, 1987.
Monroe, William, Lord and Owners: Nabokovs Sequestered Imagination, http://www.libraries.psu.edu/nabokov/monroel.htm
Nabokov, Vladimir, Bleda vatra, prevod: David Albahari, Narodna
knjiga, Beograd, 1988.
Nabokov, Vladimir, Lolita, prevod: Branko Vuievi, Daily Press
ND Vijesti, Podgorica, 2003.
Paunovi, Zoran, Tebi, moja Dolores, http://www.vreme.com
Paunovi, Zoran, Paralelni svetovi Vladimira Nabokova,
http://polja.eunet.yu/polja436/index436.htm
Trilling, Lionel, The Last Lover, in Radojka Vukcevic (ed.),
Reading American Literature: A Critical Anthology, Univerzitet
Crne Gore, Institut za strane jezike, Podgorica, 2002.
Vanja VUKIEVI-GARI
IN THE REFUGE OF ART: THE IRRESISTIBLE UNRELIABILITY
OF NABOKOVS NARRATORS
The two novels by Vladimir Nabokov treated in this paper Lolita
(1955) and Pale Fire (1962) are among most famous and most successfully
shaped examples of the employment of the unreliable narrator in the 20th
century fiction. The author exploits numerous contradictions of this complex
and often controversial narrative strategy, pointing towards its esthetic,
semantic and ethical potentials. Humbert Humbert and Charles Kinbote are
seductive and multi-talented narrators-characters, whose imagination, verbal
gift and irresistibly attractive rhetoric overshadow their moral and
psychological flaws, whereas the formal beauty of their narration prevails
over the disturbing content of their stories. However, comparing their
authentic although socially unacceptable passion and poetry with the
428
hypocrisy of the social system that condemns them, Nabokov questions the
conventional morality and the well-established black-and-white judgment to
which we often resort. Since the word reality turns out to be something too
easily relativised, the unreliability of these narrators is redeemed, not only by
the beauty of their style, but by the honesty with which they esthetically
shape their deepest experience.
Even though Nabokov has often been identified with his narrators,
mainly due to the faith in the supremacy of art over life they share, there are
points in the texts of these novels which clearly point to the fact that
despite the strong resemblance between their esthetic preoccupations, their
ethical positions are different. The artistic accomplishment of the author of
Lolita and Pale Fire is measured exactly by the degree of his, as well as our
understanding and compassion for his problematic, unreliable and in a way
tragic narrators, whose only sanctuary and the rule of conduct is art and
whose upsetting stories have the power to transform both them and the
readers.
Key words: unreliable narrator, mediation, fiction, reality, art, ethics,
esthetics
429

UDK 821.111.09:821.111(73).09
Izvorni nauni rad
Selma RALJEVI (Mostar)

Fakultet humanistikih nauka Univerziteta Demal Bijedi u Mostaru
selma.raljevic@unmo.ba; selma.raljevic@gmail.com
PLACING1 JAMES JOYCE I SHERWOOD ANDERSON
Namjera autorice jeste da ovim radom stavi u perspektivu, odnosno da neposredno uporedi zbirku pria Dublinci (1914.) Jamesa
Joycea i Winesburg, Ohio (1919.), zbirku pria ili pak roman Sherwooda Andersona. Nastojat e se komparativno istraiti paralela
Dublinaca i Winesburg, Ohioa, Joyceov knjievni put od individualnog ka univerzalnom i Andersonov od globalnog ka personalnom. Moderna tjeskoba ivljenja karakteristika je koja spaja zasebne knjievne univerzume irskog i amerikog knjievnika, Joyceov
stvarni Dublin i Andersonov imaginarni mali grad Winesburg u postojeoj dravi Ohio. Vjerovatno vrhunac slikanja i sintezu naina
ivota prikazanog u Dublincima i Winesburg, Ohiou oznaava
pozadina Joyceovog poimanja paralize i Andersonovog groteske, emu e se posvetiti posebna panja u ovome radu.
Kljune rijei: James Joyce, Dublinci, Sherwood Anderson,
Winesburg, Ohio, placing stavljanje u perspektivu, moderna tjeskoba ivljenja, paraliza, groteska
1. James Joyce i Sherwood Anderson

James Joyce i Sherwood Anderson dva su savremenika, koji su se na
dva razliita kontinenta, neovisno jedan od drugoga, bavili slinim knjievnim preokupacijama i proznim eksperimentima u djelima Dublinci (1914.) i
Winesburg, Ohio (1919.). Obje knjige nastale su u prvoj dekadi XX stoljea.
1
Placing predstavlja smjer komparativnih istraivanja na koji upozorava S. S.

Prawer u knjizi Comparative Studies: An Introduction (London, 1973.), a koji Miroslav
Beker interpretira kao stavljanje u perspektivu. Beker navodi da bi to otprilike znailo stavljanje dvaju ili vie djela ili odlomaka jedno uz drugo na temelju ega dobivamo
jasniju ili uoljiviju sliku svojstava navedenih djela nego to je sluaj kada nema takvog
neposrednog usporeivanja. (Miroslav Beker, Uvod u komparativnu knjievnost, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 160.)
431
Selma RALJEVI
Tadanji svijet, promjene, previranja i stanje nacije reflektirali su se na odreen nain u Dublincima i Winesburg, Ohiou. Kod Joycea se to odrazilo irskim nacionalizmom, a kod Andersona reakcijom na doba industrijalizacije u
SAD-u. Joyce je svojom zbirkom pripovijedaka elio prikazati moralnu historiju Irske s Dublinom kao centrom irske paralize. Svoju zamisao kumulativno je ostvario sintezom svih pripovijedaka. One grade organsku strukturu
Dublinaca predstavljenu kroz sljedeu personificiranu shemu njenog unutarnjeg razvoja: djetinjstvo, adolescencija, zrelost, javni ivot, i posljednja pria
ili novela Mrtvi, stoji kao zaseban segment i epilog cijele zbirke. S druge
strane, Andersonovi momenti ili fragmenti, kako je sm nazivao dijelove
Winesburg, Ohioa, mogu se sagledati iz dva razliita ugla. Djelo se, naime,
moe doivjeti kao zbirka pria ili roman, i to Bildungsroman s Georgeom
Willardom kao glavnim likom, mada oputenije vrste od onog klasinog. Poput Joyceove prie Mrtvi, Andersonova pria ili novela Pobonost, koju
ine etiri dijela, strukturalno se moe percipirati odvojeno od ostalih dijelova Winesburg, Ohioa. Stil pisanja Dublinaca Joyce je nazvao scrupulous
meanness (skrupulozna krtost, ili, moda, skrupulozna bezosjeajnost,
pa ak i zloa), dok je Anderson svoj u Winesburg, Ohiou nazvao new
looseness (nova oputenost, nova labavost ili sloboda, pa ak i razbacanost). Neovisno jedan od drugoga, oba pisca eksperimentirali su s novim stilom i formom koji se modernistiki odupiru dotadanjim konvencijama. Meutim, evidentno je da Dublinci i Winesburg, Ohio imaju slinih karakteristika. Dokaza o Joyceovom utjecaju na Andersonovo stvaranje ovoga
djela nema. Ameriki pisac nedvojbeno je negirao takve tvrdnje, a njegova
pisma dokazuju da Dublince nije itao prije nastanka Winesburg, Ohioa.
Tvrdnju o individualnoj i zasebnoj knjievnoj misli dvojice pisaca dokazala
je u svojoj studiji i Martha Curry, koja zakljuuje:
Despite the fact that, at the time of composition, neither author
knew the other or his work, the two books were written only ten
years and published only five years apart. These two books are also
the first examples in English of modern short story cycles. Furthermore, although Joyce's books depicts the lives of ordinary men and
women who inhabit one of Europe's capitals and Anderson's depicts
the lives of ordinary people of a small Midwestern town in the
United States, both books provide modern man with a vivid
revelation of his frustration, isolation, and paralysis.2
Sister Martha Curry, Sherwood Anderson and James Joyce, American Literature, Vol. 52, Duke University Press, Durham, North Carolina, 1980., p. 249.
432
Placing James Joyce i Sherwood Anderson
Winesburg, Ohio svojim preokupacijama u ameriku knjievnost unosi

moderne teme poput nemogunosti komunikacije, u koju, naravno, ulaze i one
na emocionalnom, ljubavnom, tjelesnom, duhovnom, umjetnikom, intelektualnom opeljudskom nivou. Obuhvaa se i zaokupljenost moderne psihologije, kao to su stanja neuroze, line nesigurnosti, tjeskobe i straha. Osim toga,
djelo se bavi i mnogobrojnim drugim aspekatima tekog ljudskog ivljenja u
nagovjetajima, ili ve unutar samih udara modernih egzistencijalnih oluja, to
se u winesburkom svijetu prenosi i u dubine jama unutar samih linosti.
Slinim tematskim nagovjetajima modernizma bavio se i Joyce, ali je
u odnosu na Andersona, koji je svoj krug suavao od globalnog ka personalnom, iao u obrnutom pravcu tematskog kruotoka od individualnog ka
univerzalnom. U vezi s tim Ivo Vidan (Romani struje svijesti James Joyce:
Uliks i William Faulkner: Buka i Bijes, Zagreb, 1971.) zamjeuje da su
depersonalizacija i uopavanje okolnosti ovjekova svijeta bitne odrednice
Joyceova djela. Kod Andersona je upravo suprotno. Njegova knjievna misao intimno prodire u unutarnju sferu malog ovjeka iz male amerike sredine na Srednjem Zapadu. Metafora njegovog puta se suava, a Joyceovog proiruje. Oba djela u jednom nivou autobiografski portretiraju i umjetnika, njegov razvoj, egzistencijalna pitanja, (ne)mogunosti, ulogu u drutvu, kao i
odnos sa samim sobom i s ostatkom svijeta. Osim toga harmoninost Dublinaca i Winesburga paradoksalno je zaokruena disharmoninou jedne prie u odnosu na cjelinu djela. Ono to se u Dublincima moe vidjeti kao anomalija u epilogu posljednje prie/novele, Mrtvi, koja svojom razliitou i
u isto vrijeme slinou uvruje jedinstvo djela, u Winesburgu je sumirano
u prvoj prii/poglavlju Knjiga groteske, koja slui kao uvod i bez koje Andersonovo knjievno ostvarenje ne bi bilo potpuno niti kao zaokruena cjelina, niti otvoreno djelo. Poetinost prozne forme, i to u dva pravca, s elementima lirskoga i epskoga, ironinost, pa i parodinost, jo su neke slinosti narativnih strategija dvaju pisaca. Neovisno od svoga savremenika iz Irske, ali
u oitoj idejno-tematskoj slinosti, ameriki pisac u Winesburg, Ohiou ak
daje i neke naslove priama/poglavljima koji podsjeaju na one iz Joyceovog
djela Dublinci. Tako u Winesburgu ive Majka (Mother) i Smrt
(Death), a u Dublincima Majka (A Mother) i Mrtvi (The Dead).
Geografska centriranost grada, kao tematske spojnice, ili onog hronotopskog dijela jedinstva mjesta radnje, ili personificirano doivljenog lika,
postavlja nenamjernu paralelu izmeu ova dva djela, ali koja i u slinostima i
razlikama zasebno nose auru jedinstvenosti i specifinosti. Glavni lik Joyceovog djela bio bi univerzalni Dublinac ili graanin moralne historije Irske, pa
i cijeloga svijeta. U Andersonovom knjievnom amerikom malom gradu
glavni lik je individualni stanovnik mladi George Willard. Kroz njegov lik
ujedno se ostvaruje i jedinstvo ovog otvorenog djela.
433
Selma RALJEVI
2. Dublin i Winesburg
Joyceov Dublin je postojei grad, pa ak u mnogome opisno i ivo preslikan u njegovom djelu. U vezi s tim Sonja Bai (Subverzije modernizma
Joyce i Faulkner, Zagreb, 1996.) uoava personificiranost Dublina u Dublincima. Ona kae da e se mnogi itaoci zapitati da li je grad iv ili mrtav u
djelu tog irskog pisca. Sm Joyce esto je u korespondenciji izvan svog beletristikog izriaja ukazivao na specifinost i znaaj Dublina, koji je, kako to
autor istie, postao univerzalni grad njegovog knjievnog univerzuma. U Dublincima on ima posebnu ulogu kao centar irske paralize. Antony Burgess zapaa sljedee: Dublin, in Joyce, is turned into archetypal city, eventually
into a dream city.3 To je grad koji nosi masku prijestolnice. On je ogledalo
Irske i cijeloga svijeta, od kojega je ujedno i otuen, kako ga Joyce vjerovatno osjea, s nametnuto umanjenom ulogom u rangiranosti i renomeu svjetskih metropola. U fizikoj udaljenosti od svog rodnog grada, Joyce ga emotivno i umjetniki jo jae doivljava. On u dobrovoljnom egzilu ostvaruje
jedinstvenu vezu sa Dublinom, a onda i s Irskom. Zapravo, tek u udaljenosti
od domovine on se duboko spaja sa njom.
Fikcionalni grad Winesburg Sherwooda Andersona, smjeten u stvarnoj dravi Ohio na amerikom Srednjem Zapadu, i uveliko kreiran na osnovu
Andersonovih autobiografskih crtica i ivota u gradiu Clyde, u Ohiou, ali i u
Chicagou, takoer se moe doivjeti kao mitski grad. Na taj nain opisuje ga
i sam Anderson u svojim Memoarima (Chapel Hill, 1969.), gdje povlai znak
jednakosti izmeu tog izmiljenog grada i stvarnih ljudi. Winesburg je zaboravljeni grad, i to nekadanji ameriki mali grad, zanemaren i potisnut u doba
tranzicije i mehanizacije, na razmeu starog i novog svijeta. Ljudi u njemu su
najveim dijelom, grubo reeno, emocionalni bogalji. Za sve one koji su
fragmente svojih ivota preivjeli u njegovoj mati, Anderson kae da nisu
nita posebno nemoralni, zbog ega je nakon izdavanja djela najee bio
osuivan, ve da su jednostavno samo ljudi. To je bila i njegova reakcija na
protest stanovnika stvarnog grada Winesburga, za ije je postojanje Anderson uo tek nakon objavljivanja Winesburg, Ohioa. Oni su, naime, tvrdili da
je cijela njegova knjiga nemoralna, dok su za sebe izjavili da su ljudi visokog
morala.
I Andersonov izmiljeni grad Winesburg4 moe se doivjeti personificirano poput Joyceovog stvarnog grada Dublina. Winesburg se u tekstu ame3
Antony Burgess, Here Comes Everybody An Introduction to James Joyce for

the Ordinary Reader, Faber and Faber, London, 1965., p. 34.
4
U vezi s imenom Winesburga u Andersonovom djelu, jedna od moguih opcija
u nadahnuu knjievnika za ime grada bila je i Wittenberg. Na osnovu nastavka -burg
moglo bi se pretpostaviti da ime Andersonovog fiktivnog grada ima ili makar daje dojam
germanskog porijekla.
434
rikog pisca suava u mikrokozam ovjeka u modernoj tjeskobi ivljenja.

Dublin, u djelu irskog knjievnika, poprima makrokozmike razmjere ovjeanstva. ovjek je i kod jednog i drugog pisca nepotpun ili gnomian u duhu Joyceove metafore, groteskna figura otuena od drutva, a onda je i samo
drutvo otueno od ovjeka. Dublin daje sliku nacije koja se prenosi na cijeli
svijet, a Winesburg ocrtava ljude, malog ovjeka iz malog grada s amerikog
Srednjeg Zapada.
3. Moderna tjeskoba ivljenja: paraliza i groteska
U moralnoj historiji Irske, Joyceov Dublin jeste paraliza,5 patoloka
karakteristika nacije (grad/Dublin = paraliza; paraliza = (malo)graanin
nacija cijeli svijet). Andersonov Winesburg knjievnim slovom oblikuje
grotesku kao univerzalnu bolest izolacije i frustracije6 iskonskog ovjeka
(ameriki mali grad/Winesburg = obini ljudi/ameriki mali ovjek). Meutim, paraliza nije isto to i groteska. I jedno i drugo kod dvojice pisaca su odreena bolesna stanja ovjeka i/ili drutva, ali razliitih manifestacija. Ta dva
pojma mogu se, dakle, razgraniiti, te posmatrati i tumaiti potpuno odvojeno, neovisno jedan od drugoga. Osim toga, paraliza bi se mogla pojmiti i kao
uzrok kojem bi posljedica mogla biti groteska, kao neto nakon ega dolazi
do grotesknosti, do odreene stvarne ili metaforine izoblienosti tijela ili
duha ovjeka i/ili drutva. Najbolji shematski prikaz takve grotesknosti bio bi
moda slijedei:
tiina ivih mrtvaca (koja se opet moe doivjeti kao vid
paralitinog stanja) epifanija kod Joycea ili odreeni momenti
prosvjetljenja i ivosti kod Andersona paraliza groteska.
U takvim shvatanjima stanje paralize moglo bi se i spojiti s grotesknim doivljajem, gdje bi bilo: paraliza = deformitet = groteska. Kontradiktorno slijedu
groteske nakon paralize, mogu je i obratni patern, gdje bi se stanje epifanije
(Joyce) ili iznenadne i kratkotrajne ivosti ili oivljenosti (Anderson) poisto-
U medicinskim rjenicima poznata i kao plegija ili kljenut. S medicinskog aspekta paraliza ili oduzetost bila bi potpuni gubitak miinih funkcija jedne ili vie
miinih skupina. Obino ukljuuje gubitak osjeta u paraliziranom dijelu tijela.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Paraliza, Last Accessed 17 November, 2008)
6
Za Andersonove groteskne figure iz Winesburg, Ohioa, William L. Phillips kae: All of these people were grotesques, suffering from the universal illness of isolation
and frustration, and they all belonged in 'The Book of the Grotesque'. (William L.
Phillips, How Sherwood Anderson Wrote Winesburg, Ohio, Sherwood Anderson,
Winesburg, Ohio Text and Criticism, Edited by John H. Ferres, Penguin Books,
New York, 1977., p. 272.)
435
Selma RALJEVI
vjetilo s groteskom kao proturjenost u samom objektu, prema G. R. Tamarinu (Teorija groteske, Sarajevo, 1962.), nakon ega bi opet prevladala paraliza.
Paraliza je kod Joycea maligno stanje koje se razvija od individualnog
ka globalnom. Njeni manifesti su, izmeu ostalog: represivna politika, religiozna i openito drutvena atmosfera, malograanski urbani ambijent i lina
neadekvatnost koja uzrokuje fiziku, moralnu i duhovnu stagnaciju i frustraciju. Arnold Goldman (The Joyce Paradox Form and Freedom in His Fiction,
London, 1966.) sugerira da je od poetka do kraja pisanja Dublinaca asocijacija Dublina kao paralize bila trajna u Joyceovim mislima. Stanje paralize oituje se u djelovanju, odnosno nedjelovanju Joyceovih, ali i Andersonovih ivih mrtvaca. Njihova poremeena harmonija bivanja, proturijenost, disparatnost, otuenje i zbrka uvstava bez mogunosti doivljaja katarze (poremeena katarza, prema Tamarinu) pod uzusima drutva i svijeta uzrokuje grotesku.7 Osim te duhovne, i kod Joycea i Andersona odreeni likovi imaju naglaene (uveane ili umanjene, karikirane) tjelesne karakteristike, to im daje
identifikaciju grotesknih figura i u fizikom nivou. Paralitinost Andersonovih stanovnika Winesburg, Ohioa uzrokovana je nemogunostima malog ovjeka koji se poput lista na vjetru ne moe oduprijeti globalnim strujanjima i
promjenama sezona ivota. A tu, onda, opet poinje groteska.8
7
Groteskne su one monstruozne ivotinje sastavljene od tijela, udova, krila,

rogova, grivne raznovrsnih realnih i fantastinih stvorova koje su naslikane na zidovima podzemnih grotta Titusovih termi, od kojih i potjee naziv groteska. Groteskom se
naziva i neka neobina, suluda misao (G. R. Tamarin, Teorija groteske, Svjetlost, Sarajevo, 1962., str. 5-6.)
8
Tamarin parafrazira W. Michela u njegovom tumaenju moderne groteske, kroz
ije gledite se na jo jedan nain moe uoiti groteska u romanu/zbirci pripovijedaka
Winesburg, Ohio, a koje slijedi: Groteska je izraz ironije ona se brani uvstvom uenja i otuivanja. I Michel tumai grotesku iz duha vremena... (Michel tu govori o prvim
godinama naeg stoljea). Upravo zbog 'mjeovitih uvstava' od kojih polazi i koje izaziva ('Mischgefhle', psiholoki odlino uoena karakteristika djelovanja grotesknog).
Mjeovita uvstva moraju biti popularna u vremenu iji je novi patos tek u nastajanju,
kojemu manjka odluna snaga za negaciju. Groteska najbolje izraava modernu ideju
svijeta, ukoliko ona obje strane svijeta, da ih tako nazovemo, stavlja jednu ispod druge,
ne pokuavajui i ne traei njihovo izmirenje. (G. R. Tamarin, Teorija groteske, str.
21.) Osim toga, Tamarin zapaa proturjene procese oivljavanja mrtvog i mehanizacije
ivog, gubitak karaktera (bezlinost larve), preotro naglaenu individualnost (karikatura
i sl.), ali i depersonalizaciju kada i sam ovjek postaje robotom (bilo automatizirane
proizvodnje... bilo drutvenog konfromizma ovog ili onog sistema...), u svom tragi-grotesknom tonalitetu odraava jedan od najtipinijih aspekata kako tehnikog, tako i drutvenog razvoja XX. st. (Ibid, str. 131); zatim ambivalentna uvstva koje groteska izaziva, te grotesku kao montau disparatnih elemenata, njenu antipatetinost, kontaminaciju
(kao tehniku vezivanja), alogizam ili arhainost mislenih zakona, bizarnost dojma, deformaciju, simultanost smisla i besmisla... On naglaava da oblici groteske, njihova primje-
436
Anderson je teoriji groteske dodao i novo znaenje koje u svojoj

Knjizi groteske formulira na sljedei nain:
There in the beginning when the world was young there were a
great many thoughts but no such thing as a truth. Man made the
truths himself and each truth was a composite of a great many
vague thoughts. All about in the world were the truths and they
were all beautiful.
The old man had listed hundreds of the truths in his book. I will
not try to tell you of all of them. There was the truth of virginity
and the truth of passion, the truth of wealth and of poverty, of thrift
and of profligacy, of carelessness and abandon. Hundreds and
hundreds were the truths and they were all beautiful.
And then the people came along. Each as he appeared snatched
up one of the truths and some who were quite strong snatched up a
dozen of them.
It was the truths that made the people grotesques.
The old man had quite an elaborate theory concerning the
matter. It was his notion that the moment one of the people took
one of the truths to himself, called it his truth, and tried to live his
life by it, he became a grotesque and the truth he embraced became
a falsehood.9
Robert Dunne (A New Book of the Grotesques Contemporary Approaches to Sherwood Anderson's Early Fiction, London, 2005.) grotesku u
Andersonovom djelu tumai sa savremenog gledita. On kae da su likovi
Winesburg, Ohioa razoarani i isfrustrirani neuspjehom jezika kao sredstva
komunikacije, pa ga zbog toga i odbacuju. Na osnovu njihovih neuspjenih
pokuaja komunikacije, Anderson kroz sve dijelove svoje knjige sugerira winesburku dijagnozu grotesknosti, koju Dunne objanjava ovjekovom podlonosti utjecajima drutva, kao i direktnoj zavisnosti od njega.
Dakle, nedvojbeno je da u Joyceovim Dublincima i Andersonovom
Winesburg, Ohiou, prevladava groteskni princip10 oblikovanja literarnog unina i tumaenje, kao i izraajna funkcija zavise od drutvenog faktora. Njegova formulacija grotesknog koda jeste: groteskno = tragino + komino patos.
9
Sherwood Anderson, The Book of the Grotesque, Winesburg, Ohio, Penguin
Books, New York, 1960., pp. 23-24.
10
Sanja Tadi-okac u fusnotama svoga rada o grotesknom oblikovanju Karikatura hrvatskog pisca Mije (Mika) Radoevia (1884.1942.) navodi i metodoloki predloak prema Gnterovoj teoriji koji je postavio parametre meu pojavnim oblicima stilske groteske. On daje postulate razliitosti dviju grupa jezinih pojava, od kojih se svaka
na svoj nain oituje i u Joyceovom i Andersonovom tekstu: prvu grupu ine alogizmi
koji oznaavaju diskrepanciju izmeu logikog smisla i jezine formulacije koja se ma-
437
Selma RALJEVI
verzuma, kao i da djela intendiraju mikrostrukturalnu i makrostrukturalnu

grotesku (u parafrazi Sanje Tadi-okac,11 koja se teoretski i metodoloki
najvie poziva na strukturalistiki orijentirani pristup groteski autorice Dunje
Detoni-Dujmi12). Tadi-okac u citatima Dujmieve, te primjeni i dopuni
njenog teoretskog sistema, definira i obrazlae mikrostrukturalnu grotesku na
sljedei nain:
Mikrostrukturna groteska. Groteska moe biti... intendirana i
mikrostrukturno tada je parcijalna jer se odnosi na pojedine elemente strukture... Mikrostrukturnu grotesku prepoznajemo kao poremeenu kauzalnost unutar narativne strukture, kao devijantnost
koja se manifestira na planu karakterizacije likova, motivacije, konstrukcije siea ili na planu jezika. Ona se ostvaruje dvama knjievnim postupcima: redukcijom i hiperbolizacijom nastaju efekti za
koje su tipini alogini, disparatni, antipatetiki, depersonalizacijski
sindromi. Redukcija se provodi tehnikom saimanja i kontaminiranja, a rezultira stiliziranom jednodimenzionalnou likova, motiva i
siea... Hiperbolizacijom se istie jedan detalj, osobina ili oznaka na
raun drugih ime se dolazi do vrijednosnih pomaka prema izraenim krajnostima. Ona se, takoer, iskazuje na planu karakterizacije
lika, gdje dovodi do depersonalizacije, na planu nevjerovatnih motivacija i na planu jezika... mogue je redukciju i hiperbolizaciju koristiti i paraleno... pa se, pri tome, osjet disparatnosti, kao jedan od
temeljnih pokazatelja grotesknog, udvostruuje.13
Groteskna namjera u Joyceovom i Andersonovom djelu ostvaruje se

upravo kombiniranjem redukcije i hiperbolizacije. Redukcije, kao vrlo est
stilogeni ingredijent u narativnoj strukturi groteskne intencije,14 u Dublincima i Winesburg, Ohiou ostvaruju se na planu karakterizacije likova, motivacije, fabule, siea, vremena, prostora, imena i drugih mikrostrukrurnih
elemenata proznog teksta. U nivou karakterizacije likova prisutna je jednodinifestira na razliite naine, a drugu, pak, groteskna personifikacija i groteskna redukcija
ivih bia, pa tu ubraja i pomicanje granice ivog i neivog, zamjenjivanje obiju kategorija, mijeanje ljudskog i ivotinjskog... ili zamjenu organski duevnog mehaniki neduevnim. (Sanja Tadi-okac, Groteska 'Karikature' ironija, Fluminesia, god. 13
(2001), broj 1-2, str. 43. (http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last Accessed 22 August, 2008)
11
Sanja Tadi-okac, Groteska 'Karikature' ironija, Fluminesia, god. 13
(2001), broj 1-2, str. 4147. (dostupno na internetu: http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last
Accessed 22 August, 2008)
12
Dunja Detoni-Dujmi, Zainjavci grotesknog, Forum, XII/1983, 1012, str.
822835.
13
Sanja Tadi-okac, Groteska 'Karikature' ironija, Fluminesia, broj 1-2,
str. 44. (http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last Accessed 22 August, 2008)
14
Ibid, str. 56.
438
menzionalnost likova s nedostatkom prirodnih osobina koje su, zapravo, vie

suspregnute i potisnute uslijed nemogunosti njihovog ispoljavanja ili spoznavanja. Oni su najee osiromaeni u kompatibilnosti izraza i unutranjih
ljudskih proturjeja. Uslijed duhovne paralize oni postaju ivi mrtvaci, prazne koljke okamenjene unutranjosti. Takvo stanje se najjae ispoljava unutar odreene situacije, najee poslije kratkotrajnog epifaninog buenja.
Nakon toga dolazi do hiperbolizacije kroz depersonalizaciju, poremeenu ili
ambivalentnu osjeajnost, psihotinu napetost (kod Andersona, na primjer,
esto uslijed tjelesnih udnji, posebno kod enskih likova seksualnih ili
religioznih opsesija), nemogunost komunikacije i otuenje od drugih, ali i
od samih sebe. U vezi s tim, moe se u posudbenici termina Tadi-okac, ali
drugaijem ili irem od njenog konteksta, groteska univerzuma likova Joycea
i Andersona nazvati duevnom ili unutarnjom. Ona je sastavni dio njihovih
bia. Upravo u tome nivou kod obojice pisaca dolazi do kombiniranja i isprepletenosti redukcije i hiperbolizacije. Jaz izmeu unutarnjih svjetova likova i
vanjskog svijeta je nepremostiv. U zamjeni organski duevnog mehaniki neduevnim (prema Gnteru), ili u oitovanju nesklada tenjom za savrenim
skladom koji postaje poremeena harmonija, do izraaja posebno dolazi Mr.
Duffy iz alosnog sluaja Dublinaca. On se ironizirano asketski odvaja od
drutva, ali i od samoga sebe. U njegovom liku ogleda se paraliza dublinskih
ulica (i obratno). Sterilna ujednaenost ogranienih okvira njegovog ivota
zapravo je disparatni balans ivljenja ivota:
Mr Duffy abhorred anything which betokened physical or
mental disorder. A mediaeval doctor would have called him
saturnine. His face, which carried the entire tale of his years, was of
the brown tint of Dublin streets... He lived at a little distance from
his body, regarding his own acts with doubtful side-glances.15
Poremeena realnost ivota i ivljenja u Winesburg, Ohiou karakteristina je

u sluaju Enocha Robinsona u prii/poglavlju Samotnost. Poput djeteta, on
bira imaginarno16 jastvo i izmiljene prijatelje, a potpuno se otuuje i odvaja
od paralelnog svijeta stvarnog postojanja. Razumijevanje njega i njegove (izvan)realnosti od strane nekog uljeza iz istinske realnosti nije smio dopustiti, iako je u jednom trenutku elio da se to dogodi od strane jedne ene. Kada
bi ga neko shvatio, saosjeao sa njim ili mu postao srodna dua, to bi vjero-
15
James Joyce, A Painful Case, Dubliners, Penguin Books, New York, 1963.,
p. 104.
16
Tamarin u Teoriji groteske naglaava srodnost sna i groteske, te simultanost

smisla i besmila.
439
Selma RALJEVI
vatno unitilo izmiljeni svijet u njegovoj sobi,17 u kojoj je bio (imaginarno?!) sretan.
Svaki lik Dublinaca i Winesburg, Ohioa mogao bi se pojmiti kao groteskna figura, duhovna i/ili fizika, s tim da je ona unutranja naglaenija od
vanjske. U fizikom oblikovanju grotesknost likova Dublinaca i Winesburg,
Ohioa ostvaruje se suptilnijom ili ambivalentnijom stilizacijom. Njihova tjelesna disharmoninost, neproporcionalnost ili poremeenost grae funkcionira kao nijansa koja dopunjuje unutarnju (duhovnu, intelektualnu, emocionalnu, moralnu...) grotesknost. Ni kod jednog ni kod drugog pisca nema fantastinih monstruoznih stvorova ili doslovno ivotinjski izoblienih likova. Oni
su obini ljudi. Neke njihove uveane ili umanjene fizike osobine esto tek
time postaju hiperbolizirane. Ipak, Andersonovi opisi oivljavaju i u paralelama, komparacijama ili kontrastima sa ivotinjskim i sa svijetom prirode.
Tako, na primjer, u vizuri preslike grotesknih figura, kao moda onih sa gotskih katedrala, isprva se predstavlja vanjska karakteristinost Washa Williamsa u prii/poglavlju Drutveni ugled. Nakon toga, prelazi se na nivo
Williamsove intimne ivotne prie iji se dojam upravo pojaava njegovim
vanjskim izgledom. Iz gorkog linog iskustva proistie poimanje njegove ivotne istine o tome da su sve ene bezobzirne betije ili, doslovno, kuje,
Bitches,18 koje se mogu samo mrziti. Pria/poglavlje poinje oblikovanjem
njegovog fizikog opisa:
If you have lived in cities and walked in the park on a summer
afternoon, you have perhaps seen, blinking in a corner of his iron
cage, a huge, grotesque kind of monkey, a creature with ugly,
sagging, hairless skin below his eyes and a bright purple underbody. This monkey is a true monster. In the completeness of his
ugliness he achieved a kind of perverted beauty. Children stopping
before the cage are fascinated, men turn away with an air of disgust,
and women linger for a moment, trying perhaps to remember which
one of their male acquaintances the thing in some faint way
resembles.
Had you been in the earlier years of your life a citizen of the
village of Winesburg, Ohio, there would have been for you no
mystery in regard to the beast in his cage. It is like Wash
Williams, you would have said. As he sits in the corner there, the
17
The story of Enoch is in fact the story of a room almost more than it is the
story of a man. (Sherwood Anderson, Loneliness, Winesburg, Ohio, p. 165.) U djelu
opisi mnogih interijera i eksterijera, njihov meusobni odnos, kao i odnos izvanjskog
svijeta i onoga to se zbiva u untranjosti linosti, takoer izraava grotesku.
18
Sherwood Anderson, Respectability, Winesburg, Ohio, p. 122.
440
beast is exactly like old Wash sitting on the grass in the station yard
on a summer evening after he had closed his office for the night.
Wash Williams, the telegraph operator of Winesburg, was the
ugliest thing in the town. His girth was immense, his neck thin, his
legs feeble. He was dirty. Everything about him was unclean. Even
the whites of his eyes looked soiled.19
Poput Washa Williamsa, mnogi stanovnici Winesburg, Ohioa ujedno

su i fiziki i psiholoki izrazi grotesknog, kao to su, izmeu ostalih, Wing
Biddlebaum, doktori Reefy i Parcival, Jesse Bentley, Joe Welling... Meutim, Andersonove groteskne figure nisu samo strahovite i grozne: The grotesques were not all horrible. Some were amusing, some almost beautiful...,20 to se istanano izraava i u mikrostrukturnim zauujuim sekvencama opisa Washa Williamsa, posebno njegovim brino njegovanim i osjetljivim rukama. U Winesburgu obitavaju esto i izrazito suptilne linosti ije
su due kao zarobljene ptice u krletkama pod spregama drutva, vremena i
linih nesigurnosti, nemogunosti, tjeskoba, nemoi, nemira... Oni su ogranieni zidovima jedne od mnogih istina svijeta po kojoj su uspostavili ograenu misao i okvir ivota, koju su prigrlili, proglasili svojom i nastavili ivjeti
na njenom principu.
Meu karikirano grotesknim figurama Dublinaca, Maria je bila izrazito mala osoba s naglaenim i uveanim crtama lica, Maria was a very, very
small person indeed but she had a very long nose and a very long chin.21
Corley, iz Dva kavalira, bio je sin policijskog inspektora i po svemu sudei, karikatura nekadanje oeve veliine i vanosti u tome malograanskom
drutvu:
Corley... had inherited his father's frame and gait. He walked
with his hands by his sides, holding himself erect and swaying his
head from side to side. His head was large, globular and oily; it
sweated in all weathers; and his large round hat, set upon it
sideways, looked like a bulb which had grown out of another. He
always stared straight before him as if he were on parade...22
Joyceovi opisi likova, poput ovog Corleyevog, ponekad podsjeaju na umjetnost karakterizacije Geoffreya Chaucera (c. 13431400). Njihova spoljanjost, ponaanje i maniri nadograuju unutranju prazninu
ovjeka u truloj drutvenoj stvarnosti.
19
Sherwood Anderson, Respectability, p. 121.

Sherwood Anderson, The Book of the Grotesque, Winesburg, Ohio, p. 23.
21
James Joyce, Clay, Dubliners, p. 95. Kurziv S. R.
22
James Joyce, Two Gallants, Dubliners, p. 45.
20
441
Selma RALJEVI
Mikrostrukturna groteska u Dublincima i Winesburg, Ohiou ostvaruje se i u hiperbolizaciji i redukciji na planu motivacije i konstrukcije siea,23 hiperbolizaciji jezika,24 redukciji imena i drugih narativnih elemenata i strategija,25 te redukciji i kontaminaciji vremena i prostora. Paraliza
i kod Joyceovih i Andersonovih likova mogla bi se tumaiti, kako na planu karakterizacije likova kao dio grotesknog univerzuma ivota, tako i u
smislu redukcije na planu motivacije i akcije. To, takoer, utjee na razvoj fabule i siea koji poprimaju odlike grotesknosti u simultanosti smisla
i besmisla, istovremene zatvorenosti i otvorenosti djela. Tadi-okac kontaminaciju objanjava kao paraleliziranu redukciju. U Dublincima bi kontaminacija bila postupak oslikavanja malograanskog ambijenta Dublina i
Irske koji se implicitno projicira na cijeli svijet. S druge strane, u Winesburg, Ohiou to je disharmonina montaa vremena i prostora u vremen23
Hiperbolizacija se iskazuje, takoer, na planu nevjerovatnih motivacija u situacijama kada se motivi, uslijed ispremijeanih uzroka i posljedica, ne nadovezuju kauzalnim slijedom. Takvom se motivskom disparatnou potvruje temeljna anarhinost
mislenih zakona. Vrlo esto izostaje klasina napetost smjenjivanja motiva, a montairanje izaziva u recipijenta reakcije tipine za grotesku. (Sanja Tadi-okac, Groteska
'Karikature' ironija, Fluminesia, broj 1-2, str. 52; http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last
Accessed 22 August, 2008) S. Tadi-okac u postizanju hiperbolizacije na planu motivacije i konstrukcije siea istie ostvarivanje devijantne motivacije, o emu kae: Za devijantne je... motivacijske postupke tipino konfrontiranje predodaba, ali su u samome
objektu izreene obje krajnosti istovremeno, to dovodi do ope relativizacije. Stoga se
devijantnom motivacijom istovremeno tvrdi i porie, a zakljuak, u najveem broju sluajeva, ostaje nedefiniran. (Ibid, str. 53.) (U vezi s tim, u vie nivoa mogla bi se razumjeti grotesknost situacije iivljavanja odraslog prema nemonom djetetu u Joyceovoj
prii Suprotnosti, na ijem primjeru dolazi do izraaja i hiperbolizacija jezika u reakciji djeteta.) Ona zakljuuje da je redukcijama na planu karakterizacije likova, njihove
psihe, pa i motivacije njihovih postupaka, reducirana i sama struktura proznog djela.
24
Kao posljedica psihikog otklona od normalnog, nastaju... i jezine devijantnosti... kao to su npr. anarhino grananje reeninih nizova, gomilanje rijei istog ili
slinog semantinog fundusa,... Za prozu grotesknog usmjerenja specifino je da se solilokvijske kumulacije asocijacija psihiki rastrojenih osoba izraavaju rastrzanim ritmom
reenica i grevitim presijecanjem misli, a esto je parataktiko gomilanje slika pojedinog detalja... Stilotvornu funkciju imaju i interpunkcije koje naglaavaju kaos u iskazu te
groteskno povezivanje disparatnih stanja. (Sanja Tadi-okac, Groteska 'Karikature'
ironija, Fluminesia, broj 1-2, str. 54; http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last Accessed 22
August, 2008)
25
To su, na primjer, kako objanjava Tadi-okac, stilistike (redukcije u poanti,
komentaru ili apelu) ili jezine redukcije. U skladu s takvim teorijskim razmatranjima,
izmeu ostaloga, brojno ponavljanje rijei awkward u Joyceovom Penzionu ili rijei
queer u Andersonovoj prii/poglavlju udni, trebalo bi se promatrati s aspekta stilistike redukcije.
442
skim skokovima i pomacima u odnosu starog i novog svijeta, a u ijem

nukleusu se nalaze imaginarni Winesburg kao arhetipski ameriki mali
grad i obini ljudi.
Makrostrukturne groteske, tvrdi Dunja Detoni-Dujmi, nastupaju u
krupnom planu te daju obiljeje cijeloj strukturi knjievna teksta.26 Pojava
groteske na makrostrukturnom planu u Joyceovom i Andersonovom tekstu
oituje se u kritici malograanskog naina ivota (posebno kod Joycea), u jazu izmeu pojedinca i drutva, obinog malog ovjeka i sistema, zatim agrarnog i industrijskog u ijem centru raskola stoji mali ovjek (kod Andersona).
Osim toga, groteska se u Dublincima i Winesburg, Ohiou manifestuje u sukobu i kontrastu umjetnika/umjetnosti i svijeta, individualnog i globalnog,
kao i u bolesti, malignom stanju i trulei drutva.
Zakljuak
Paraliza kod Joycea i groteska kod Andersona izraz su moderne tjeskobe ivljenja. Anderson grotesknom nainu ivota u svome djelu daje novo
znaenje. Groteska je za njega ivot po principu jedne istine izmeu svih istina svijeta. Stanovnici njegovog Winesburga nose breme postojanja bez ivljenja u nemogunosti emocionalnog i intelektualnog komuniciranja, kako s
drugima, tako i sa sopstvenim biem. Dublinci i Winesburani suoavaju se
sa slinim tegobama modernog ivota tjeskobama, frustracijama, neurozama, nemogunostima, oajem. U zasebnim knjievnim univerzumima dvojice pisaca ive ivi mrtvaci. Oni epifanino oivljavaju tek na trenutak, da bi
odmah nakon toga paralitino utihli, vjerovatno zauvijek. Joyce svoju modernistiku strukturu gradi na sintezi moderne paralize irskoga drutva, nesposobnostima za akciju, reakciju i bilo kakvo djelovanje u pravcu izlaza iz takve situacije, gdje jedini izlaz omoguava smrt. Kod Andersona, ipak, izlaz iz
grotesknog naina ivota postoji samo za jednu linost Georgea Willarda,
mogueg budueg umjetnika. Njegov put iz Winesburga vodi u neto novo,
to uvjetno ne mora biti bolje, ve i novo obuhvata nesigurnost, openitu nesigurnost ivota u modernom svijetu kojim je zahvaen i mali grad.
Ni jedan ni drugi pisac nisu ponudili niti obezbijedili pravi lijek za bolesti ovjeka i/ili drutva ije dijagnoze su uspostavili u Dublincima i Winesburg, Ohiou. Tek intuitivne naznake pronalaska lijeka postoje u prepoznavanju i spoznavanju u ogledalima njihovih djela. Na ovjeku i drutvu ostaje da
odaberu put: da li da ivot imitira ivot ili knjievnost?! Slinu poruku ima i
epitaf na grobu Sherwooda Andersona, koji poput njegove oporuke ili opomene ivima kae da je ivot, a ne smrt, velika avantura.
26
Dunja Detoni-Dujmi, Zainjavci grotesknog, str. 71.
443
Selma RALJEVI
444
Izvori:
Sherwood Anderson, Winesburg, Ohio, Penguin Books, New York,
1960.
Joyce, James, Dubliners, With an Introduction and Notes by
Terence Brown, Penguin Books, New York, 1993.
Opa literatura:
A Time of Harvest American Literature 19101960, Edited, with
an Introduction by Robert E. Spiller, Hill and Wang, New York,
1962.
Beker, Miroslav, Uvod u komparativnu knjievnost, kolska knjiga,
Zagreb, 1995.
Chevalier, J. Gheerbrant, A., Rjenik simbola mitovi, sni,
obiaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Drugo, proireno izdanje,
Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.
Cunliffe, Marcus, The Literature of the United States, Penguin
Books, Bungay, Suffolk, 1974.
Lei, Zdenko, Nova itanja Poststrukturalistika itanka,
Buybook, Sarajevo, 2003.
Lei, Zdenko, Teorija knjievnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo,
2005.
Lei, Zdenko; Kapidi-Osmanagi, Hanifa; Katni-Bakari,
Marina; Kulenovi, Tvrtko, Suvremena tumaenja knjievnosti i
knjievnokritiko naslijee XX stoljea, Sarajevo Publishing,
Sarajevo, 2006.
Tamarin, G. R., Teorija groteske, Svjetlost, Sarajevo, 1962.
The Cambridge Companion to American Modernism, Edited by
Walter Kalaidjian, Cambridge University Press, New York, 2005.
Struna literatura (knjige i lanci) James Joyce:
Attridge, Derek, The Cambridge Companion to James Joyce, Cambridge University Press, Cambridge, 1999.
Bai, Sonja, Subverzije modernizma Joyce i Faulkner, Zavod za
znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu,
Zagreb, 1996.
Burgess, Antony, Here Comes Everybody An Introduction to James Joyce for the Ordinary Reader, Faber and Faber, London, 1965.
Dizdar, Srebren, Arhipelag James Joyce: Inter(re)alia et marginalia, Novi Izraz, broj 24-25, P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, april septembar 2004.
Dizdar, Srebren, Izmeu paradoksa i bizarnosti: recepcija Jamesa

Joycea na junoslavenskim prostorima, Novi Izraz, broj 3536,
Sarajevo, januar juni, 2007.
Ellmann, Richard, James Joyce New and Revised Edition, Oxford
University Press, New York, 1983.
Goldberg, S. L., Joyce, Oliver and Boyd Ltd., London, 1962.
Goldman, Arnold, The Joyce Paradox Form and Freedom in His
Fiction, Routledge and Kegan Paul, London, 1966.
James Joyce, Volume I: 19021927, Edited by Robert H. Deming,
Routledge and Kegan Paul Limited, London, 1970.
Joyce, James, Dubliners Text, Criticism, and Notes, Edited by
Robert Scholes and A. Walton Litz, Penguin Books, New York,
1996.
Letters of James Joyce, Volume II, Edited by Richard Ellmann,
Faber and Faber, London, 1966.
Levin, Harry, James Joyce A Critical Introduction, Faber and
Faber, London, 1960.
Levin, Harry, The Essential James Joyce, With an Introduction
and Prefaces by Harry Levin, Penguin Books in assocation with
Jonathan Cape, Bungay, Suffolk, 1948.
Levin, Harry, The Portable James Joyce, Penguin Books, England,
1979.
Modern Critical Interpretations James Joyce's Dubliners,
Edited and with an Introduction by Harold Bloom, Chelsea House
Publishers, New York, Philadelphia, 1988.
Peake, C. H., James Joyce The Citizen and the Artist, Stanford
University Press, Stanford, California, 1977.
Tindal, W. Y., James Joyce His Way of Interpreting the Modern
World, Charles Scribner's Sons, New York, 1950.
Vidan, Ivo, Nepouzdani pripovjeda Postupak i vizija u djelima
triju modernih generacija, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
Vidan, Ivo, Romani struje svijesti James Joyce: Uliks i
William Faulkner: Buka i bijes, kolska knjiga, Zagreb, 1971.
Struna literatura (knjige i lanci) Sherwood Anderson:
Anderson, Sherwood, Memoirs, A Critical Edition, Newly Edited
from the Original Manuscript by Ray Lewis White, The University
of North Carolina Press, Chapel Hill, 1969.
Basset, John E., Sherwood Anderson An American Career,
Rosemont Publishing and Printing Corp., Cranbury, 2006.
445
Selma RALJEVI
446
Bloom's Major Short Story Writers Sherwood Anderson, Edited

and with an Introduction by Harold Bloom, Chelsea House
Publishers, Philadelphia, 2003.
Cliff Notes on Winesburg, Ohio, Editor, Gary Carey, Cliff Notes,
Inc., Lincoln, Nebraska, 1999.
Curry, Sister Martha, Sherwood Anderson and James Joyce,
American Literature, Vol. 52, Duke University Press, Durham,
North Carolina, 1980.
Dunne, Robert, A New Book of the Grotesques Contemporary
Approaches to Sherwood Anderson's Early Fiction, The Kent State
University Press, Kent and London, 2005.
New Essays on Winesburg, Ohio, Edited by John W. Crowley,
Cambridge University Press, Cambridge, 1990.
Radeljkovi, Zvonimir, American Topics, Buybook, Sarajevo, 2005.
Rideout, Walter B., Sherwood Anderson A Writer in America,
Volume I, The University of Wiscousin Press, Madison,
Wiscousin, 2005.
Rideout, Walter B., Sherwood Anderson A Writer in America,
Volume II, The University of Wiscousin Press, Madison,
Wiscousin, 2007.
Schevill, James, Sherwood Anderson His Life and Work, The
University of Denver Press, Denver, 1951.
Sherwood Anderson, Winesburg, Ohio, Text and Criticism,
Edited by John H. Ferres, Penguin Books, New York, 1977.
Spratling, William and Faulkner, William, Sherwood Anderson and
Other Famous Creoles, The University of Texas Press, Austin and
London, 1966.
The Portable Sherwood Anderson, Revised Edition, Edited, and
with an Introduction, by Horace Gregory, Penguin Books, New
York, 1987.
Winesburg, Ohio, Authorative Text, Backgrounds and Context
Criticsm, Edited by Charles E. Modlin and Ray Lewis White, W.
W. Norton & Company, Inc, New York, 1996.
Internet izvori:
http://www.zarez.hr./149/temabroja2.htm,
Last Accessed 4 June 2008
http://bs.wikipedia.org/wiki/Simonija, Last Accessed 26 June 2008
http://en.wikipedia.org/wiki/K%C3%BCnstlerroman,
Last Accessed 18 August, 2008
http://jasmin-morehard.blogspot.com/2008/05/about-joycesparalysis-iii.html, Last Accessed 23 September 2008

http://books.google.com/books?id=eYbDg7BzYxQC&pg=PA163
&dq=sidney+%22fallen+on+his+feet+in+buenos+ayres%22&sourc
e=web&ots=x9zn7PjT_08sig=QZjdk8slgzm-RlhCv-ff346HwUI,
Last Accessed 10 May 2008
http://www.let.rug.nl/usa/LIT/ch5_p5htm, Last Accessed 10 June,
2008
http://hr.wikipedia.org/wiki/Paraliza, Last Accessed 17 November,
2008.
http://hrcak.srce.hr/file/11173, Last Accessed 22 August, 2008.
http://findarticles.com/p/article/mi_m2455/is_n3_v32/ai_19517950
, Last Accessed 21 November, 2008.
Selma RALJEVI
PLACING JAMES JOYCE AND SHERWOOD ANDERSON
The purpose of this paper is to put into perspective, that is to directly
compare Dubliners (1914), a short story collection by James Joyce, and
Winesburg, Ohio (1919), a collection of stories or, perhaps, a novel by
Sherwood Anderson. The paper will explore the comparative parallels
between Dubliners and Winesburg, Ohio as well as Joyce's literary way from
individual to universal, and the one of Anderson that is from global to
personal. Modern anxiety of living is the characteristic which ties up the
separate literary worlds of the Irish and the American writer as well as
Joyce's real Dublin and Anderson's fictional small town of Winesburg in the
existing state of Ohio. Perhaps the culmination of their work and the
synthesis of the way of life shown in Dubliners and Winesburg, Ohio
indicate background of Joyce's understanding of Paralysis and Anderson's
of Grotesque, and therefore special attention will be given to these features
of their works in this paper.
Key words: James Joyce, Dubliners, Sherwood Anderson,
Winesburg, Ohio, placing, modern anxiety of living, paralysis, grotesque
447

UDK 792(497.16)
Pregledni rad
Dragana KALEZI (Podgorica)

dragana_kal@yahoo.com
RUSKI PISCI NA SCENI CRNOGORSKOG
NARODNOG POZORITA (II)
(19631993)
U periodu od 1963. do 1993. u CNP se izvode i djela ruskih
pisaca koja dotad nijesu bila zastupljena na njegovoj sceni.
Brojna kritika svjedoi o problemima postavki i prenoenja djela ruske knjievnosti na scenu CNP, okolnostima u kojima su
predstave raene i o literarnim kvalitetima djela. Znatno manje
pisano je o uticaju ruske knjienosti na domau dramaturgiju.
Otrija pozorina kritika i odlunija u kritikovanju djela kojima
je cilj da zabave iroke mase, uticae na orijentaciju pozorita
prema klasinome repertoaru. Zasluenu panju dobijaju djela
Antona P. ehova. Jo su popularni Ostrovski i Gogolj. A da li
njihovo vrijeme prolazi?
Kljune rijei: Crnogorsko narodno pozorite (CNP), pozorina kritika, Ostrovski, Gogolj, ehov, recepcija
Ruski pisci u CNP u periodu 19631973.

U tom periodu u Crnogorskom narodnom pozoritu izvoeni su
enidba Gogolja, Pet veeri Volodina, Ujka Vanja i Tri sestre
ehova, uma Ostrovskog i Hladan tu Majakovskog.
enidba
Gogoljeva enidba u ovom periodu izvoena je u novoj postavci.
Reirao ju je Nikola Vavi, dok je scenograf bio Nikolaj Morgunjenko. I
podjela uloga bila je drugaija: Agafja Vera Zebi; Arina Pantelejmonovna Mira Simi; Fjokla Zlata Raievi; Potkoljesin Predrag Stojkovi, Branko Obradovi; Kokarjov Mirko Simi; Kajgana Boro Begovi; Anukin Petar Perii; evakin Stevo Matovi; Dunjaka
449
Dragana KALEZI
Ljubica arki; Stjepan Branko Obradovi, Predrag Stojkovi. Predstava je premijerno izvedena 26. X 1963. u Titogradu.
Moglo bi se rei da je i Gogolj bio omiljen pozorini pisac u Crnoj
Gori, s obzirom na radost koju je izazvala vijest da se priprema predstava
po njegovu tekstu. Gogolj je smatran velikom i lijepom prilikom za svaki
kolektiv. O njegovoj popularnosti svjedoe i brojni kritiki odzivi povodom enidbe, premda nijesu svi bili pozitivni. Ipak, pitanja koja se mogu izdvojiti kao zajednika u kritici, a zbog kojih i imamo razliita miljenja o izvoenju te komedije, tiu se aktuelnosti enidbe i pristupa u njenoj postavci, tj. da li je djelo trebalo postaviti kao prikaz nekoga prolog
vremena ili kao savremeno pitanje univerzalnoga znaaja. Svetozar Pileti
to postavlja u odnosu prema ruskim klasicima uopte. Kako prii djelima
ruske klasike, kako ih oivjeti, pitanje je na koje su dosad davani razliiti
odgovori. Da li ostati na vjernom prikazivanju sredine, karaktera i obiaja, ili to podizati i podii na jedan opteljudski, svevremenski ili ak i vanvremenski problem? Ili mijeati i pomalo kombinovati jednu i drugu metodu?1 Pileti polazi od toga da se Gogolju, kao i svakom velikom piscu,
moe prii iz razliitih uglova, ali ipak uvijeno kritikuje reiju Vavia
zbog isprepletanosti stilova u postavci drame.
Radoslav uki i Svetozar Pileti u svojim prikazima predstave polaze od Gogoljeve veliine i aktuelnosti. uki objavljuje lanak u Prosvjetnom radu, u kojem kae da je umjetnika inkarnacija Gogoljeve drame enidba na pozornici aktuelan fenomen te da je Gogolj tematikom
enidbe duboko zaekao u kompleks problema malograanske i plemike sredine i dao u njoj snanu umjetniku projekciju temperamenta i
mentaliteta, egoistinost i labilnost karaktera, duhovnu i moralnu podlogu,
etike i idejne norme, deklasiranih slojeva graanske Rusije u procesu dekadencije.2 Iako je predstavu ocijenio osrednjom, Pileti smatra da je za
pohvalu to se pozorite prihvatilo izvedbe toga djela, znajui unaprijed
kakve e mu tekoe i obaveze nametnuti, jer Gogolj je velika, ali i obavezujua prilika.
Sreten Perovi ima drugaije miljenje o enidbi. On ne polazi od
Gogoljeve veliine, ve od samog djela i konstatuje da je enidba u
Podgorici bila dirljiva neostvarenost. Perovi postavlja pitanje da li je
naem gledaocu uopte potrebno prikazati Gogolja, i to enidbu! po
cijenu da mu ne pruimo ni a t m o s f e r u ruskog graanskog drutva
prve polovine prologa vijeka? Za Gogoljeve likove, naravno, niko nije
1
S. Pileti, Osrednja predstava, Titogradska tribina, Titograd, 31. X 1963.

Radoslav uki, Gogoljeva enidba na sceni, Prosvjetni rad, Titograd,
15. V. 1963.
2
450
Ruski pisci na sceni Crnogorskog narodnog pozorita (II)
mogao pretpostavljati da imamo izvoakih snaga.3 Pileti, pak, smatra

da ta drama prua mnoge mogunosti i da je njena tema aktuelna. Izvesti
na pozornicu grupu zakanjelih prosaca, bivih momaka i po mnogo emu
bivih ljudi inertnih ili priglupih ili nadmenih ili poetski nesrenih i izgubljenih izvesti ih u trenutku kad oni u braku vide priliku za ekonomske i druge mahinacije divna je tema i vjeita pria o ljudima i njihovim
sudbinama.4 Pileti nalazi da Gogoljev tekst prua mogunost otkrivanja
onog duboko ljudskog, traginog i tragikominog u ljudima. Izvesti ih uz
to pred zbunjenu, povrnu i plemike titule eljnu mladu enu znailo je
i znai naslikati polufeudalnu Rusiju iz prve polovine XIX stoljea i njene
plemie i trgovce enike i udavae.5
to se same predstave tie, Pileti kao njen nedostatak primjeuje
to je u izvedbi naeg pozorita izostao onaj dosta otar satirini brid koji
ta komedija nosi u sebi. Interesantno je, radi poreenja i ilustracije kako
recepcija jednoga djela moe da se mijenja, napraviti osvrt i na reakciju
na predstavu enidba koju je izvodilo Kotorsko narodno pozorite
1949/50. u reiji Vasilija ukina. Radoslav Rotkovi biljei uspjeh te
predstave, u kojoj se najbolje ogledala tenja kolektiva koji ju je izvodio
za studioznom obradom teksta, za donoenjem istinitih i proivljenih
scenskih likova i za stvaranjem homogene predstave, tim prije to taj komad umjetnici nijesu shvatili iskljuivo kao komediju nego kao drutvenu satiru na jedan isjeak mraka nikolajevske noi6 Pileti, opet, smatra
da enidba iz 1963. godine nije tipino ruska, gogoljevska satirina komedija, ali ipak jeste njena relativno pristojna varijanta.
Sreten Perovi izrie stav da je ta predstava jedno od onih djela klasinih majstora koje smo gledali u tako izvitoperenom i nedopustivom
obliku da je prava teta to smo ih uopte vieli. Tako je i izvoenje
enidbe te godine posluilo konano, nakon druge postavke u Narodnom pozoritu u Titogradu, kao jasan povod da se kritikuje repertoar, koji,
ocijenjeno je, kao bitni elemenat opredjeljenja u politici svake pozorine
kue, i prema gledalitu i prema umjetnikom izrazu, treba paljivije praviti i liiti djela toga tipa. Perovi navodi da Gogoljeva enidba ne govori o problemima koji bi iole mogli biti interesantni za savremenoga gledaoca. Dileme koje ona iznosi o izboru branoga partnera, provodadisanju danas ne mogu imati univerzalni znaaj i te sliice iz ivota nisu
nadahnute Gogoljevom umjetnikom snagom, pa i u trenutku njihova
3
Sreten Perovi, Gogoljeva enidba dirljiva neostvarenost, Darovi scene I, str. 269270.
4
5
Isto.
6
Radoslav Rotkovi, op. cit., str. 36.
451
Dragana KALEZI
dramskog raanja nijesu mogle biti vie od blijedog profila jednog tankog sloja ruskog drutva, ne vie od realne pojave u dijelu tog sloja drutva.7 Perovi smatra da samo djelo nema znaajnu umjetniku vrijednost, ve tek oslikava drutvo odreenoga vremena, a da bi se od takvoga
djela napravio pristojan teatarski doivljaj, osim izvrsne ekipe tragikominoga tipa, izvrsnoga reditelja s posebnim sklonostima, treba raspolagati i publikom koja Gogoljevu epohu nosi bar u svojoj istorijskoj svijesti.8 Zakljuuje da ni predstava, ni reditelj, ni glumci nijesu uspjeli ni da
osavremene Gogolja, niti da doaraju aromu Gogoljeva podneblja i vremena. Jedan od moguih razloga tome nalazi u podatku da glumci Zlata
Raievi (Fjokla) i Boro Begovi (Kajgana) nijesu predodreeni za komiku, dok je Agafja Vere Zebi, koja je tom ulogom debitovala u naem pozoritu, najslabije ostvarena uloga predstave. U ocjeni pojedinanih glumakih ostvarenja R. uki se donekle slae s Peroviem, pa Fjokli Zlate
Raievi zamjera to je povremeno preerano djelovala kao karikatura.
Agafja Vere Zebi pokazala je izvjesnu nesnalaljivost, Kajgana Bora Begovia zbog svoje korpulencije imao je fizika preimustva na sceni pa je
kao takav doaravao miris jednog miljea. Predrag Stojkovi je ulogu
Potkoljesina odglumio kao po narudbi, hladno i bez pijeteta. Najvei
efekat kod publike postigao je Mirko Simi u ulozi Kokarjova.
Svetozar Pileti smatra da je Stojkovieva interpretacija Potkoljesina
bila neujednaene vrijednosti. Na momente bila je to iva i uspjela gluma
ovjeka u kojem se enidbeno da i ne snano sukobljavaju.9 Pileti u
liku Potkoljesina primjeuje neke oblomovske karakteristike i navodi da
Predrag Stojkovi nije uspio da ih izrazi, jer trae najsugestivniju prefinjenost, koju on ne poeduje.
uki smatra da su glumci iz titogradskoga pozorita znali da e
drama stii do gledalaca u razvodnjenom obliku, ali su uspjeno evocirali osnovne tokove dramske radnje i ostali vjerni pievoj ideji, mada su
neke scene hipertrofiranjem mehanikih pokreta dovodili do nivoa burleske.10 uki zapaa da je reija izbacila iz drame neke poetine opise, to
je, po njegovoj ocjeni, s obzirom na kratkou teksta, bilo nepotrebno. Bilo
je slobodnih improvizacija teksta i nepotrebnih interpolacija. (...) Mora se
Sreten Perovi, Gogoljeva enidba dirljiva neostvarenost, Darovi scene I, str. 269270.
8
Isto, str. 269.
9
10
15. V 1963.
452
iskreno priznati da su glumci, ne bez izvjesne spretnosti i teatralnosti, na

nekim mjestima uspjeno podvaljivali i piscu i publici.11
Svetozar Pileti objavljuje i lanak u Borbi kojim je obiljeeno 10
godina rada pozorita u Titogradu. Vjerovatno je povodom toga jubileja, u
inae kraem lanku informativnoga karaktera, dao pozitivnu kritiku u kojoj kae da je reditelj Vavi traio i naao srednju liniju izmeu realizma
i simbolike,12 pohvalio je glumce i uglavnom ponovio ve objavljenu
kritiku. Radi zaokruivanja kompletnog utiska o predstavi, treba rei da je
enidba doivjela 32 izvoenja.
Pet veeri
Pet veeri, dramska poema u dva dijela, Aleksandra Mojsejevia
Volodina, premijerno je izvedena 13. II 1965. godine u Titogradu. Tekst
je bio u prevodu Dragoslava Andria, a scenografiju je uradio Velibor Radonji. Aleksandru Mojsejeviu Volodinu, ije je pravo prezime zapravo
Lific, popularnost je donijela predstava , koja je
izvoena 1956. godine i koja se vrlo dugo odrala na sovjetskoj sceni.
Osim drama, Volodin je pisao i poeziju, mada je kao pjesnik manje poznat. Drama Pet veeri prvi put je izvedena 1959. godine, a prema njoj
je snimljen istoimeni film za koji je Volodin pisao scenario. Ve est godina kasnije drama Pet veeri izvedena je u Crnoj Gori. Predstavu na
crnogorskoj sceni reirao je Ilija Nikoli, a uloge su tumaili: Tamara
Ana Nikoli-Kaanik; Kaa Desa Biogradlija; Zoja Vera Zebi; Iljin
Mirko Simi; Slavo Petar Perii; Timofejev Lucijan Latinger.
Naa kritika nije pozitivno ocijenila ni izvoenje Volodinova djela
na crnogorskoj sceni, ni samo djelo Pet veeri. O tome svjedoi jedan
momenat u polemici koju je povodom ankete o problemima pozorine kue u Titogradu organizovao dnevni list Pobjeda u pet brojeva u februaru
i martu 1965. godine. Neki kritiari tad su zamjerali to vrata pozorita nijesu irom otvorena masi nepoznatih dramskih pisaca, jer su zastupali miljenje da treba prikazivati to vie raznih djela, kako bi se iz kvantiteta
porodio kvalitet, i smatrali da samo iz mase nie novi Sofokle, Molijer,
ehov, itd. S druge strane, bilo je i onih koji su se tome strogo protivili,
poput Milorada Stojovia, koji, naroito istiui pozorini repertoar te sezone, kae: Ko e doi u Pozorite poslije, recimo, Opasne vode Slobodana Stojanovia, Osme ofanzive Petra Govedarevia, Pet veeri Aleksandra Volodina, pa i ubertove Najbolje preporuke! (...) Koga mogu da
11

15. V 1963.
12
Svetozar Pileti, Deset godina rada pozorita, Borba, Beograd, 22. IV 1964.
453
Dragana KALEZI
interesuju takva djela i takve dramske improvizacije, makar ih gledao u

vrhunskim postavkama i izvoenjima! Nikoga, svakako.13
Sreten Perovi kae da je samo djelo knjievno nepretenciozna
dramska romansa, sentimentalna pria s hepiendom, koja nas upoznaje sa
dvjema varijantama ljubavi na primjeru dviju generacija: starije, predratne, koju predstavljaju Tamara i Iljin, koja autora vie zanima i koja je,
uz nune rtve i traume, sauvala u sebi neponovljivu poetinost, sudbinsku upuenost na samu sebe, na svoje emotivne i moralne katarze, i mlau, poratnu generaciju, koju predstvaljaju Tamarin neak i njegova prijateljica Kaa, ija ljubav ostaje nedovoljno oplemenjena i povrna i uza
sve kontrasno bogatstvo prirode ruskog ovjeka, ne nosi ar punijeg osjeajnog svijeta.14 Nakon kraega prepriavanja djela, Perovi zakljuuje
da je poenta prie stavljena na posrednu osudu rata i njegovo razorno dejstvo u sferi najsuptilnijih ljudskih odnosa, ali da je u drami ivota glavnih
linosti ostao itav niz neosvijetljenih momenata, nerazjanjenih postupaka, aberacija. Ako se izuzmu pieve oigledne, ne uvijek s ukusom stilizovane, pedagoke namjere, ostaje evidentno da Pet veeri mogu prije
svega da z a b a v e , da zagolicaju nae povrinske emocije, ali da pritom
veoma malo k a u .15
Reditelj Ilija Nikoli u reiji ove drame pridravao se autorove zamisli. Mada cijeni rediteljev trud da usporavanjem radnje e god je to
scenski i psiholoki bilo mogue dovede likove u aktivniji psiholoki suodnos i da njihovoj sudbini i replikama d veu teinu i snagu, Perovi
sudi da predstava obiluje muzikom ilustracijom koja se ponekad nedozvoljivo izjednaava sa situacijom na sceni. I premda smatra da djelo nije
mnogo prualo reditelju i da nije bilo osnove da se izvue neki vredniji
podtekst, Perovi zamjera reditelju na jednoj sceni, to je, mimo svog obiaja, ne pouzdavi se, valjda, dovoljno u atraktivnost situacije i teksta,
dopustio da neke linosti Volodinove drame (kao Kaa i Slavo u sceni
spremanja ispita) poprime i neto od karikaturalnog oblija. Za scenografiju kae da je bila glomazna i kvazimoderna.
Ana Nikoli-Kaanik tumaila je Tamaru, od poetka do kraja prisno i ubjedljivo, iako siromani tekst nije dozvoljavao da izrazi bogatu
skalu svojih tehnikih i stvaralakih mogunosti kao glumica koja je po
prirodi svoga dara talentovana za ozbiljne uloge. Tekstualno i tipski najzanimljivijom Perovi vidi ulogu Iljina, u tumaenju Mirka Simia, koja
je ostvarena vrlo neujednaeno. Ondje gdje je Simi gradio tragino pro13
Pobjeda, Titograd, 21. 02. 1965.

S. Perovi, Aleksandar Volodin: Pet veeri, Darovi scene I, str. 227.
15
Isto.
14
454
maenu linost (naroito sekvenca u kafani) bio je znatno ubjedljiviji nego

u scenama zanosa i ljubavi, u pokuaju nastavljanja i v o t a .16 Desi
Biogradliji kao Kai i Petru Periiu kao Slavu zamjera se to ni u jednom
trenu nijesu bili dovoljno mladalaki neposredni i ubjedljivi. Biogradlija
je, suprotno intencijama autora, gradila svoju Kau kao praznoglavu i nesuvislu uliarku. Perii je svog studenta uinio previe djetinjastim, pa su
se i njegovi uspjeli glumaki trenuci gubili u nedostatku muevnosti.17
Uspjelije epizodne uloge bili su Timotije i Zoja, a ime najavljivaa svake
od pet veeri, kako Perovi zakljuuje, na sreu nije zabiljeeno u programu predstave.
Mada prvi put izvoeno kod nas, djelo Aleksandra Volodina nije
predstavljalo pravi teatarski doivljaj niti je ostvarilo popularnost. Kritika
je ocijenila da predstava Pet veeri nije znaila znatnije obogaenje naega pozorinog repertoara, koji je i inae kritikovan kao nesreen, ali je, i
pored svih tekstualnih i izvoakih nedostataka, ostavila prijatan utisak.
Izvoena je 12 puta, nakon ega nije vraana na scenu, ni ona ni koje drugo djelo tog autora.
Ujka Vanja
Ujka Vanja je prva drama Antona Pavlovia ehova izvedena
kod nas, kao i na srpskoj pozornici, s tom razlikom to je u Narodnom pozoritu u Beogradu prvi put izvedana 31. maja 1913. godine.18 ehov je
bio poznat pozorinoj sceni u Crnoj Gori i prije izvoenja Ujka Vanje.
Njegove jednoinke i manji komadi i ranije su ove izvoeni: Medvjed
(1903), Poslije predstave (1911), Prosidba (1924. i 1934), Jubilej
(1932, 1943), Starci (1936), Hirurgija (1943).19 Premijera Ujka Vanje odrana je 17. IV 1965. godine u Titogradu, u reiji Nikole Vavia.
Scenografiju i kostime potpisuje Mira Glii. Uloge su bile sljedee: Serebrjakov, Aleksandar Vladimirovi, profesor univerziteta u penziji Petar
Vujovi; Jelena Andrejevna, njegova ena Nada Blaevi; Sofija Aleksandrovna (Sonja), njegova ki iz prvog braka Ljubica arki; Vojnicka,
Marija Vasiljevna, udovica tajnog savjetnika, mati prve profesoreve ene
Zlata Raievi; Vojnicki, Ivan Petrovi, njen sin Veljko Mandi;
16
S. Perovi, Aleksandar Volodin: Pet veeri, Darovi scene I, str. 227.

Isto.
18
Zoran Boovi, ehov kao dramski pisac kod Srba, Beograd, 1985, str. 71.
19
Ljiljana Milunovi, Pozorite u crnogorskoj periodici (18841908), CNP,
Podgorica, 2002, str. 88; Pozorite u crnogorskoj periodici (19091915), CNP, Podgorica, 2004, str. 58; Pozorite u crnogorskoj periodici (19161944), CNP, Podgorica, 2003, str. 282; Pozorite u crnogorskoj periodici (19441953), CNP, Podgorica,
2006, str. 430.
17
455
Dragana KALEZI
Astrov, Mihailo Lavovi, ljekar Mirko Simi; Telegin, Ilija Ili, propali
spahija Petar Begovi; Marina, stara dadilja Mira Simi; Jedan radnik.
Za ostvarene uloge u toj predstavi Veljko Mandi i Petar Begovi dobili
su Trinaestojulske nagrade.
Prvo izvoenje drame ehova u CNP raeno je prema modernim
tendencijama. Naime, i sam reiser Nikola Vavi u izjavi povodom predstave Ujka Vanja skrenuo je panju na injenicu da u svijetu raste interesovanje za ehova i da savremeni pristup ehovu kao dramskom piscu
karakterie izbjegavanje istorijske rekonstrukcije i slikanja epohe u kojoj
je taj pisac ivio, iako se ona ne moe sasvim ignorisati. Po uzoru na te
modernije tokove scenskih postavki ehova, koje nalaze neke univerzalne
saglasnosti izmeu savremenih psiholoko-socijalnih preokupacija i ehovljeve epohe, pa kroz analizu ehovljeva djela, tumae i probleme,
strepnje i traume egzistencije savremenoga ovjeka, i Nikola Vavi u ehovljevu Ujka Vanji vidi vjeiti motiv ovjekov, koji proistie iz njegovog traginog saznanja da i najplemenitiji napori i rtve ponekad bivaju
uzaludni.20
ehov je naiao na izuzetno dobar prijem kod nas, o emu govore
brojne afirmativne kritike, jednoglasne u ocjeni da je on, svakako, dobar
repertoarski izbor, bez obzira na sve potekoe, na prave mogunosti, pa
ak i na eventualne promaaje koje realizacija ovog djela moe da donese.21 ehov je bio poznat kod nas kao veliki ruski novelista i dramatiar,
majstor tzv. intimne drame, koja naputa dramske zaplete i efekte i u
kojoj je, kako primjeuje S. Pileti, sve svedeno na pravu i nepatvorenu
realnost. I Perovi iskazuje rijei hvale ehovu, kao prvom od modernih
slovenskih pisaca, ijem se djelu moe prii s vie strana, mada nikad sa
bezrezervnom vrelinom osjeaja, niti sa laboratorijskom hladnoom, na
nesreu mnogih njegovih interpretatora.
R. uki daje detaljan pregled glumakih ostvarenja u predstavi.
Ocjenjuje da je Petar Vujovi ostvario ulogu Serebrjakova bez promaaja,
ubjedljivo, dok je Veljko Mandi kao Vojnicki bio protivurjean, neubjedljiv. Mirko Simi kao Astorov nije imao dovoljno produhovljen stav. Njegova intimna ispovijest, izjava ljubavi Jeleni, nije imala karakter emotivne
provale osjeaja koji tinjaju, ve je liila na poluvojniki raport.22 Petar
Begovi je ubjedljivo doarao lik propaloga spahije Telegina, a Mira Simi
adekvatno odigrala ulogu zabrinute dadilje, koja ima svoje ivotne preoku20
K. . Dvije premijere u Titogradskom pozoritu, Pobjeda, Titograd, 15.
IV 1965.
21
S. Pileti, Ujka Vanja Antona Pavlovia ehova, Savremena drama i

pozorite u Crnoj Gori, Novi Sad, 1987, str. 201202.
22
Radovan uki, Ujka Vanja na sceni, Prosvjetni rad, Titograd, 1. V 1965.
456
pacije, ustaljenu filozofiju i domen interesovanja. Jednom od slabosti predstave uki smatra to je Ljubica arki selekcijom reije dobila neodgovarajuu ulogu Sonje. Problem je ispao u tome to je ona glumica koja godinama premauje Sonjino doba i, ako se vizuelni utisak ignorie, nedostajala je intonacija i boja glasa, kao i gradacija stvarnog zanosa na pozornici.
Otuda kroz ovu ulogu nije jeknula strast, e za ivotom, ono neizivljeno, to daje boju ustreptale vreline mladosti jedne generacije, ve proivljeno sa preciznim akcentiranjem njegove zanosne vrijednosti. Mada je bila u centru i apsorbovala panju, ipak su vidljive bile poze, a ne emotivni
refleksi ivota.23 Primjedba je sasvim na mjestu jer Sonja ima vrlo vanu
ulogu u cijeloj drami. Istaknuto je da su glumci u svojoj interpretaciji likova i pieve istine da se sve raa iz okolnosti slijedili reisera i da im je
teite bilo na ambijentu i timungu. S druge strane, S. Pileti ih kritikuje
da su govorno grijeili: One uvene replike pri kraju drame: otili su!,
koje se ponavljaju iz mnogih usta, mogle su i te kako snanije i jae da se
podvuku, drukije izgovore.24
Reija Nikole Vavia u ovoj drami mnogo je hvaljena i smatra se
jednom od njegovih boljih reija uopte, premda je bilo i zamjerki. uki
zamjera disonantnom toku dramske radnje, intervenciji reije pri izbacivanju nekoliko poetnih slika, dok kod predugih monologa nije intervenisala, mada je poenta drame nakon odlaska Serebrjakova ocijenjena kao zaista uspjela. Odlazak Serebrjakova, naroito scena okupljanja u kui poslije odlaska, osjetila se kao stvarna praznina.25 Pileti, pak, komentarie
da uvene ehovljeve pauze nijesu dovoljno iskoriene i da nije postignut maksimum tanosti i prirodnosti. Prema njegovu miljenju, Vavi nije
svoju koncepciju izveo do kraja ili se kolebao izmeu onoga to bi se moglo nazvati novim ehovom. Ali novog ehova nema! Ne moe ga biti!
Rusi su dovoljno preispitali sve mogunosti i ini se dostigli maksimum.26 No, i pored vrlo prisutne bojazni da se ehov ne moe istraivati
i izvoditi poslije Rusa, Pileti zakljuuje da je on na naoj sceni bio fini,
mada dosad ne ba esti ugoaj. O toj bojazni, karakteristinoj za manja
pozorita pred velikim piscima i izvoenjima njihovih djela, svjedoi i zapaanje Radovana ukia, koji kae da je premijera Ujka Vanje oekivana s nestrpljenjem, ali i nevjericom i predrasudama. Prvo, zbog aprioristike prognoze u anketi o Narodnom pozoritu, da e drama propasti,
23

25
26
24
457
Dragana KALEZI
i drugo, zbog podsvjesnog prisustva oficijalne izjave pozorinog korifeja

Stanislavskog da je premijera u Hudaestvenom teatru propala i da su
glumci poslije predstave lili suze zbog neuspjeha. Meutim, ova premijera pokazala je da je razboritije vjerovati sopstvenim ulima, nego skepsi
i predrasudama.27 I intervju s Veljkom Mandiem, objavljen u beogradskoj Borbi, posvjedouje strah koji je postojao od ehova i od toga kako e predstava biti prihvaena. Mandi kae da je ehov bio dugo zapostavljan zato to se smatralo da je Stanislavski dao definitivan peat njegovom stvaralatvu i da je tu krajnja granica scenske transformacije ehovljevog dela... Zato su velike kue esto skidale ehova sa repertoara,
jer publika nije mogla da prihvati ablonsko prilaenje njegovoj rei. (...)
Strepeli smo od publike, ali je itav ansambl naeg pozorita bio prijatno
iznenaen time kako je publika prihvatila ovu nau premijeru. To je, po
mom miljenju pouzdan dokaz da velika dela uvek imaju publiku, a istovremeno su putokaz u daljem izgraivanju naeg repertoara.28 Po njegovoj ocjeni, do tada je u naem pozoritu izgraivan repertoar koji je
opravdano odbijao publiku. Igrali smo amerikanijade i morbidne drame, povodili se za jeftinim delima koja smo uvozili sa zapada, uz asne
izuzetke kao to je Miler.29 Broj ruskih pisaca i njihovih djela na sceni
CNP nakon toga nije bio u porastu, a Ujka Vanja je repriziran svega 6
puta. Ipak, to je bio ulazak ehova u repertoar ovog pozorita.
uma
Komedija uma Ostrovskog, po prijevodu Kirila Taranovskog,
ponovo je igrana u pozoritu u Titogradu, u reiji Nikole Vavia, premijerno 8. X 1966. godine. Scenu i kostime radio je Velibor Radonji. I glumaka postavka bila je nova: Raisa Pavlovna Gurmiska Mira Simi;
Aksinja Danilovna (Aksjua) Ljubica arki; Jevgenije Apolonovi
Milonov Ivo Martinovi; Uar Kirilovi Bodajev edo Vukanovi;
Ivan Petrov Vosmibratov Drago Malovi; Petar Danilo Radulovi;
Aleksije Sergijevi Bulanov Petar Perii; Genadije Nesrekovi Boro
Begovi; Arkadije Srekovi Lucijan Latinger; Karp Predrag Stojkovi; Ulita Veska Marii.
Komentara ove predstave bilo je mnogo, ali nijesu svi povoljno govorili o izvoenju. Beogradska Politika nakon premijere objavljuje da je
nedjelja u kojoj je izvedena uma bila samo jedna siromana nedjelja u
27
Radovan uki, Ujka Vanja na sceni, Prosvjetni rad, Titograd, 1.V 1965.
B.Vojvodi, Velika dela uvek imaju publiku, Borba, Beograd, 29.VII 1965.
29
Isto.
28
458
glavnom gradu Crne Gore, a naalost mnogo ih je.30 Postavljalo se i pitanje opravdanosti izbora ove komedije i upravo se u tom periodu nanovo
vodila polemika u vezi s repertoarom i time zato pozorite ponavlja predstave. Prva premijera te sezone bila je Ogrizovieva Hasanaginica i,
premda stara predstava, iz prole sezone, sraunata na jeftini sentiment,
iz Pozorita su rukovoeni time da je to ono to publika hoe. Po tim
osnovama birana je i drama uma, a pokuaji da se napravi razlika
upravo to i potvruju. P. etkovi, koji potpisuje jedan lanak u Pobjedi, po tom pitanju kae: Ostrovski je, mada neuporedivo ozbiljniji, takoe pisac za iroku publiku, ukoliko je takva terminologija uopte prihvatljiva. Kada se poslije oktobarske revolucije Lunarski, prvi Lenjinov komesar za kulturu i veliki teoretiar pozorita revolucije, zauzimao da moskovski Hudoestveni teatar vrati najiroj publici, onda je posebno insistirao na izvoenju djela Aleksandra Nikolajevia Ostrovskog.31 Zakljuak
je bio da se zbog materijalnih i kadrovskih prilika pozorita u malom gradu, koje jo uvijek nije moglo da egzistira od sopstvenih prihoda, podrava izbor koji do krajnjih granica ugaa ukusu publike i zbog toga se na
Titogradskoj pozornici zadravaju djela koja su u razvijenim sredinama
davno sala sa dasaka,32 meu kojima je bila i uma.
Anonimni kritiar u Titogradskoj tribini ocjenjuje da komedija
uma spada u red proenih ostvarenja Ostrovskog i da je izvoenje u
Titogradu sve od proenosti, bez veih padova, i nije ostvarenje za pamenje. Iskusni reditelj Nikola Vavi je, drei se pieve rijei, stvorio zanimljivu i dopadljivu predstavu koja e uvijek privlaiti jedan dio gledalaca, ali je izraena i zamjerka da su neka lijepa lirska mjesta u komediji
mogla biti vie intonirana. Anonimni kritiar zapaa da je pisac elio da
naslika moralno propadanje posljednjih plemikih gnijezda i bijedan ivot komedijaa, provincijskih glumaca i da u tekstu drame ima pomalo
i sladunjavog uljepavanja, i divnih lirskih mjesta, i izvrsno zapaenih karakternih crta pojedinih linosti (kljuarka Ulita, nesvreni gimnazijalac
Aleksije Sergejevi Bulanov).33
uki u svome lanku u Prosvjetnome radu kae da je realizacija
drame oscilirala izmeu vrlo blijedoga poetka i impresivnog ostvarenja u
poenti. I on smatra da se reditelj Vavi drao dramskog originala, izuzev
neophodnih intervencija zbog duine teksta, iako je predstava, i pored toga, trajala 3 sata. Konstatuje da je rediteljska intervencija promijenila
eufemino smisao i fizionomiju glumaca skitnica Srekovia i Nesreko30
B.Puonji, Titograd: jedna siromana nedelja, Politika, Beograd, 11. X 1966.

P. etkovi, Repertoar prilagoen publici, Pobjeda, Titograd, 8. IX 1966.
32
Isto.
33
., A. N. Ostrovski, uma, Titogradska tribina, Titograd, 12. X 1966.
31
459
Dragana KALEZI
via i poednice Gurmiske. Tako je selekcijom teksta od lika poednice

Gurmiske ispao normalan, gotovo simpatian lik koji inteligencijom, vitalnou i snalaljivou brani svoju egzistenciju od nasrtljivih otimaa
rodbine, dok je, zapravo, smisao toga lika drugaiji: Ona je tip posjednika diktatora i njeni ljudski osjeaji su otrovani. Ti kontrasti su reijom
anulirani.34 To je velika zamjerka reiji jer je lik obezglavljen, ime je
i uloga u drami pomjerena iz centra. Ekspozicija je zamagljena, a ni sutina dramskoga konflikta na sceni nije se mogla nazrijeti sve do svretka
drugog ina. Neki glumci su svojom loom artikulacijom i dikcijom umanjili poetsku snagu dramskoga teksta.
Sreten Perovi nas upoznaje s faktom da je predstava uma pripremana nepunih mjesec dana, skreui panju i na drugo pitanje, ne manje
bitno, kako su smogli hrabrosti da igraju Ostrovskog, kada za jedno djelo
kao to je uma (koja zahtijeva karakterne glumce izrazitih predispozicija
za tumaenje klasinih ruskih likova!) objektivno nisu imali ni najosnovnijih preduslova.35 O Aleksandru Ostrovskom Perovi ispisuje nekoliko informativno-afirmativnih redaka pominjui ga kao najznaajnijega ruskog
dramatiara druge polovine XIX vijeka, koji je ostavio veoma plodno knjievno djelo (oko pedeset drama), u kojima se osvjedoio kao nepogreivi
slikar mranog carstva patrijarhalnog trgovakog stalea, veleposjednikog morala i provincijskog ivota, propadanja plemstva i lutajuih umjetnika (glumaca), gradei realistinu sliku gospodskog sloja ruskog drutva
svog vremena. I u umi, jednom od svojih najpopularnijih djela, Ostrovski
svjedoi o tom optem procesu propadanja, moralne i meuljudske degradacije, ostavljajui malo svijetla jedino u istom srcu onih najsiromanijih,
koje jo nije unitila pohlepa za novcem, razvratom i drutvenom moi.36
Pohvaljen je Nikola Vavi to u reiji predstave, slijedei pisca, nije insistirao na drutvenoj uslovljenosti tog opteg stalekog propadanja, ali mu se
zamjera to je dopustio da se glumaka igra uznese do kierske, melodramsko-romantiarske patetike, do otune plaevnosti ili bijesa,37 kao u
sceni dramatinog objanjenja Aksinje i Nesrekovia, ili u dvoboju Nesrekovia i Vosmibratova. O glumakim ostvarenjima saznajemo da je
Mira Simi Gurmisku tumaila krajnje pojednostavljeno, Milonov je bio
neto karikaturalan, ali ipak efektan u interpretaciji Iva Martinovia, dok je
Boro Begovi mjestimino efektno odigrao ulogu Nesrekovia. uma je
u tome periodu imala 11 izvoenja, to nije znaajno vie u odnosu na njeno izvoenje prije 13 godina. Predstava vie nije obnavljana.
34
R. uki, Ostrovski: uma, Prosvjetni rad, Titograd, 15. X 1966.

S. Perovi, uma Nikolaja Ostrovskog, Darovi scene I, str. 295296.
36
Isto, str. 295.
37
Isto.
35
460
Hladan tu
Drama Hladan tu Vladimira Majakovskog, prema prijevodu M.
M. Peia, premijerno je izvedena 28. XII 1966. Kao kompozitor potpisan
je Boro Tamindi, scenograf i kostimograf bio je Velibor Radonji, dok
je za pantomimu bio zaduen Milorad Pejovi. Uloge su bile sljedee:
Drug Pobjedonosikov, glavni upravnik Drutvene problematike Veljko
Mandi; Polja, njegova ena Olga Mihailovi-Latinger; Drug Optimistijenko, njegov sekretar edo Vukanovi; Ivan Ivanovi, njegov saradnik
Ivo Martinovi; Drug Momentaljnikov, saradnik tampe Drago Malovi; Isak Belvederski, portretist, batalist, naturalist Lucijan Latinger; Reditelj Lucijan Latinger; Madam Mezalijansova, saradnica Odjeljenja za
veze sa inostranstvom Nada Blaevi; Mister Pont Ki, stranac Predrag Stojkovi; Drug Velosipedkin, laki konjanik Boro Begovi; Drug
udakov, pronalaza Stanko Dapevi; Fosforna ena Ratka Krstulovi; Drug Foskin, strunjak za maine Petar Perii; Drug Dvojkin i
drug Trojkin Savo Vukuevi i Vasko Mileti; Pronevjeritelj Nokin,
blagajnik Stevo Matovi; Drugarica Underton, daktilografkinja Ljubica arki; Moliteljka Mira Simi.
To je prvo izvoenje Majakovskoga u Crnoj Gori, a okarakterisano
je i kao najvaniji kulturni dogaaj toga perioda. Predstavu je reirala Cisana Murusidze, sovjetska rediteljka koja je tada gostovala u naem pozoritu. Jo jedan interesantan detalj rusko-crnogorskih veza jeste dolazak iz
Moskve u Titograd 1966. godine te mlade gruzijske rediteljke, koja je
ostala da radi u Narodnome pozoritu pet godina, kao stalni reditelj uz Nikolu Vavia, i dala zapaen prilog usponu i trajnoj profesionalizaciji pozorinog ivota u Crnoj Gori,38 nakon ega je prela u Narodno pozorite
u Beogradu. U toku angamana u titogradskom narodnom pozoritu, Cisana Murusidze reirala je 8 predstava (od kojih je samo jedna ruskog autora), a najvie uspjeha imala je s Brehtovom Operom za tri groa. Hladan tu je bila prva predstava Cisane Murusidze u Crnoj Gori i svojevrsna provjera njenih rediteljskih sposobnosti. Za reiju te predstave nagraena je Decembarskom nagradom, nakon ega zasniva radni odnos u
CNP. Dolazak rediteljke i njen rad u Narodnom pozoritu doekani su sa
zanimanjem i propraeni lancima u novinama, prije svega njen rad na
pripremi predstave jednog sovjetskog dramskog djela kao to je Hladan
tu. Tako je Cisana Murusidze zabiljeila u svome pismu, memoarskoga
karaktera, upuenom CNP povodom njegove pedesetogodinjice, kako je
38
Milan V. Popovi, Prilozi istoriji pozorita u Podgorici, Pozorite u Crnoj

Gori u drugoj polovini XX vijeka : radovi sa naunog skupa Podgorica, 23. jun 2006.
godine, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2007, str. 146150.
461
Dragana KALEZI
jednu probu predstave poetio Blao Jovanovi, koji je, premda tada nije
imao visoku partijsku funkciju, bio iva legenda za Crnogorce, koji su
imali tremu pred njim, bez obzira na to to je u pitanju bila obina itaa
proba za stolom. Blao Jovanovi paljivo je otpratio probu, a na rastanku je izrazio zadovoljstvo to je malo omirisao atmosferu ruske pozorine
radionice.39
Predstava je imala uspjeha kod publike, mada je povodom izbora
Hladnog tua u tampi bilo i reakcija koje nijesu izraavale naroito oduevljenje. Svetozar Pileti tim povodom kae: Bilo bi nam, moda, drae
da to nije satira, da je neko djelo iz bogate klasine ruske ili sovjetske literature ali i ovako osjetili smo da je nov ovjek bio u naem pozoritu. Cisana Murusidze je izjavila da je ba to djelo izabrano zbog aktuelnosti problematike koju Majakovski obrauje u Hladnom tuu. Majakovski je u
svojoj satiri sukobio problem birokratije i stvaralatva u socijalizmu, pri
emu je birokratiju igosao i predskazao joj propast, a drutvo je podijelio
na stvaraoce, i one koji koriste to stvaranje.40
Za pozorinu kritiku kao interesantan nametnuo se rad sovjetske rediteljke u novoj sredini, kako e se snai, da li e moi da ostvari svoju
zamisao i naroito pitanje kako e nam sovjetski ovjek prikazati sovjetsku dramu. Jedna od prepreka u postavci ovog djela mogla je biti ometana
komunikacija izmeu reditelja i glumaca zbog razlike u jezicima i nedostatka prevodioca, ali je ona intuitivno i kreativno prevaziena.41
U lanku Svetozara Piletia o toj predstavi, koji objavljuje Titogradska tribina, ocijenjeno je da je rediteljka Murusidze znalac svoga posla i da se uglavnom dri teksta, s vie pounom nego satirinom tendencijom. Murusidze kao da se uri da nam to prije i to reljefnije da razrjeenje problema i u tome ona, ako nije pojednostavila pisca, a ono ga je svakako prikazala u jednom ublaenom i stilizovanom ruhu, insistirajui na
optimistikom zavretku. Moda je to ustaljena, da tako kaemo, manira
sovjetskog pozorita, ali ne znam koliko ona ima zajednike koordinate sa
39
Milan V. Popovi, Prilozi istoriji pozorita u Podgorici, str. 147.

M.B., Uzdrana i hladna publika razgovor sa Cisanom Murusidze,
Pobjeda, Titograd, 26 II 1967.
41
O tome svjedoi Murusidze u svom pismu CNP. Od svih rediteljskih zahteva jedino sam zatraila prevodioca kao ispomo u komunikaciji sa glumcima. Upravnik uz osmeh ree: Nita se za to ne sekiraj; ti samo priaj ruski pa e glumci sve
razumeti! Naravno, bila je to njegova mudra odluka jer jezika barijera samo je pojaavala intenzitet intuitivnog razumevanja izmeu mene i glumaca, stvarajui delotvoran pozorini fluid. Milan V. Popovi, op. cit., str. 147.
40
462
naim satirinim tretmanom tog istog ili slinog problema.42 Ipak, predstava je ocijenjena kao dobra, optimistika.
Sreten Perovi u svojim stavovima polazi od toga da aktuelnost Majakovskog ne treba traiti u angaovanoj dramsko-satirinoj rijei, ve u
vizionarnoj strasti i vjeri u budunosti humanizirajueg ovjeka koji, istina, ni tamo, u zemlji snova, nee biti sasvim bezbijedan od mikroba birokratije, administracije, karijerizma.43 Za ovu dramu Perovi kae da je zanimljiva i dinamina predstava koja se moe uvrstiti u bolja ostvarenja Narodnog pozorita, pa ipak zamjera reiji na nedostatku rekvizita, odnosno
kreativnosti prilikom prikazivanja likova pronalazaa. Naime, Murusidze je
upotrijebila kombinaciju pozorinih rekvizita za prikazivanje svijeta birokratije sa jedne strane (telefon, kancelarijska akta, pisau mainu) i pantomimu, na kojoj je ostala pri slikanju udakova i njegova kruga vizionara,
apelujui tako jedino na matu gledalaca koji bi morali da zamisle ne samo
daleku budunost ve i rekvizite maine koje vode u tu budunost.44 To
je, po Perovievoj ocjeni, nesumnjivo umanjilo dra udakovca i ideja
Majakovskog je svedena na stepen izvjesnog ironiziranja budunosti jer
je bilo potrebno i mogue materijalizovati tu vizionarnost i time obogatiti i
samog pisca koji prije etrdeset godina nije mogao da bude svjedok svega
onoga to je nama poznato.45 On smatra da je reditelj u doaravanju toga
grotesknog svijeta mogao dati i ve pomenutim rekvizitima samo simbolike oblike, kao to je to umjesno uradio muziki saradnik Boro Tamindi
s telefonskim signalom. Ovako su groteskno postavljeni likovi birokrata
opremljeni realnim rekvizitima, a realistiki postavljeni udakovci nemaju
pred sobom nita osim ideje. Tu stilsko-idejnu neloginost savremeni gledalac nema razloga da prihvati kao umjetniki opravdanu, kao to ne moe
oprostiti ni rediteljevu nesmotrenost da jedan isti glumac igra dva razliita
karaktera ljigavog portretistu Belvedonskog i reditelja (u stvari Majakovskog!), i da iz jedne u drugu ulogu ulazi presvlaenjem dvolinog sakoa. I
onaj kabaretski ples u kojem uestvuje i Fosforna ena (?) inae simbol sluene budunosti, ples pomodnog ritma i neukusne koreografije, nepatvoreni
je ustupak najniim strastima gledalita.46 I uki zapaa da je drama reirana drugaije od naina koji nae pozorite poznaje, mada to blagonaklono
pripisuje tome to reiser nije s ovog podneblja. Reiser Cisana Murusidze
je intimni poznavalac scene i mentaliteta ruskog ovjeka, pa je drama reirana, i pored tekstualne doslednosti, na jedan pomalo neuobiajen i za ove
42
Sreten Perovi, Majakovski, Hladan tu, Darovi scene I, str. 297298.

Isto, str. 297.
44
Isto.
45
Isto.
46
Isto.
43
463
Dragana KALEZI
prilike nain.47 na shvata umjetniku potenciju gesta, mimike glume, u

odnosu na tekst i daje prednost i prevagu nedoreenom nasluivanju ideja.
uki smatra da je Hladan tu drama mase, poto daje galeriju likova, a takav odnos i dislokacija u kompoziciji drame, i pored plastinih
krokija, ne prua mogunost za studiozne dubinske umjetnike dimenzije i
trajnije peate, pa se ne moe ostvariti dublja individualizacija likova i njihova upeatljivost. Sutinu drame uki vidi u simbolinoj viziji budunosti, koja se transformie kroz procese sadanjosti i koja se nalazi u procjepu
izmeu politike i umjetnosti, te dramu definie kao da je precizno ideoloki obojena simbolina futuristika agitka na jednom viem umjetnikom
nivou i predstavlja izbezumljenu Rusiju u novom ruhu koja se grevito dri
kolorita tradicionalnih konvencija.48
Kritika je zakljuila da je Veljko Mandi bio iznad moguih oekivanja u ulozi Pobjedonosnikova i da je kreirao lik birokrate koji i u novim
uslovima nikako ne moe da se odvoji od kormila vlasti. edo Vukanovi uspjeno je realizovao ulogu Optimistjenka, kao prefinjeni pandan Pobjedonosnikovu. Njihov kontrast, pronalaza udakov Stanka Dapevia,
mada nosilac najprogresivnijih ideja epohe i, u odnosu na prethodne, ovjek koji neosporno uiva ideoloke simpatije publike, bio je manje uvjerljiv. Na raun toga to je uloga starog profesora udakova, pronalazaa,
povjerena mladiu, S. Pileti daje ironian komentar da je rediteljka moda malo precijenila mogunosti kolektiva, moda je bila prinuena na izvjesne kompromise.49 Dok uki u istom duhu nastavlja da se ne moe
izuzetno mladi glumac ovlanom maskom brade pretvoriti u staroga profesora, pronalazaa, a osim toga neobina ivost i brzina kojom je doaran jedan proces pronalaska krupnih dimenzija ne doprinosi razumnosti
poduhvata i mogunosti njegovog brzog apsorbovanja.50 Jedino je za
Predraga Stojkovia u ulozi Mistera Ponta Kia, izrazito futuristikog lika, reeno da je ostvario novu i dobru ulogu, mada nije precizirano u emu se ta novina ogledala.
Kritika je zakljuila da je predstava, i pored svih nedosljednosti u
reijskoj koncepciji, bila korisna jer je omoguila da upoznamo djelo revolucionarnog pjesnika humaniste Majakovskog. Hladan tu je repriziran 13 puta. Beogradska Politika ocijenila je izvoenje te predstave
kao pozorini dogaaj zimske sezone u Titogradu, dok je publika u Beogradu ve bila u prilici da odgleda i Stenicu i Hladan tu istog auto47
R. uki, Majakovski, Hladan tu, Prosvjetni rad, Titograd, 115. I 1967.

Isto.
49
S. Pileti, Hladan tu, Titogradska tribina, Titograd, 1. I 1967.
50
R. uki, Majakovski, Hladan tu, Prosvjetni rad, Titograd, 115. I 1967.
48
464
ra.51 Hladan tu je u Podgorici naiao na vrlo dobar prijem publike, koliko zbog jo aktuelnih rijei Majakovskog, toliko i zbog veoma uspjele
reije i uigranog izvoakog ansambla.52
Tri sestre
Drama Tri sestre je druga ehovljeva drama izvedena u CNP. Pozorite u Srbiji je u vezi i s tom dramom, pa i u kompletnom prikazivanju
ehova, prednjailo u odnosu na Crnu Goru. Naime, drama Tri sestre
prikazana je u Narodnom pozoritu u Beogradu 2. novembra 1937. godine,53 dok je u CNP premijerno izvedena 23. XI 1972. godine, po prijevodu
Kirila Taranovskog, u reiji Blagote Erakovia. Uloge su bile sljedee:
Prozorov, Andrej Sergejevi edo Vukanovi; Natalija Ivanovna, njegova vjerenica, kasnije ena Grozdana Lengold; Olga, Maa, Irina, njegove sestre Ljubica arki, Dragica Tomas, Sunica Todi, Ljubica Bara; Kulagin, Fjodor Ilji, profesor gimnazije, Main mu Drago Malovi; Verinin, Aleksandar Ignjatjevi, potpukovnik, komandat baterije
Petar Tomas; Tuzenbah, Nikolaj Lavovi, baron, porunik Tomislav Jovi; Saljoni, Vasilij Vasiljevi, kapetan taba Branislav Vukovi; ebutkin, Ivan Romanovi, vojni ljekar Mirko Simi; Fedotik, Aleksej Petrovi Dragan Gari; Rode, Vladimir Karlovi, potporunik Zef Dedivanovi; Ferapont, posluitelj zemske uprave, starac Predrag Stojkovi;
Anfisa, dadilja, starica od osamdeset godina Mira Simi; Sobarica
Radmila Kitanovi.
Ve nakon drugog izvoenja ehova u CNP bilo je jasno da je on
rado gledan. I Blagota Erakovi je u reiji te drame, kao i Nikola Vavi,
pristupio prikazivanju ehova realistikim manirom, kao savremenika.
Pokazao je dosta dosljednosti u tome, teei da izbjegne vodviljsko ili
patetino u to je moglo da se zapadne u prikazivanju ove drame.54 Od
onoga to ini ehova savremenim i aktuelnim na ovim prostorima, od
njegove specifinosti polazi i Sreten Perovi u svom prikazu pozorine
predstave. On kae da ehov, neuporedivo vie od svojih savremenika,
pripada dananjem svijetu: dramaturgijom, inverznom psihologijom svojih junaka, poetskom enjom za stabilnijom pojedinanom i kolektivnom
ljudskom sudbinom. Svoje ideje o pojedincu i drutvu ehov nikad ne
saoptava aforistiki, eksplikativno, neposredno. Samo u dubokom fonu
51
O tome vidi: Petar Volk, Pozorini ivot u Srbiji : 19441986, Beograd, 1990.
B. Puonji, Prvo izvoenje Majakovskog u Crnoj Gori, Politika, Beograd, 9. I 1967.
53)
Zoran Boovi, ehov kao dramski pisac kod Srba, Beograd, 1985, str. 138.
54
S.Pileti, ehov, Tri sestre, Titogradska tribina, Titograd, 29. XI 1972.
52
465
Dragana KALEZI
svakodnevnih tokova ivota, koje prati poetsko-analitikim okom, u dramaturkoj formi osloboenoj ekstaza, zapleta i katarzi, on sugerira sudbinsku ovjekovu nesigurnost i neskrivenu nadu kao smisao postojanju.55
U cilju objektivnijega prikazivanja osobenosti ehovljeve drame, kritiar
sagledava i njenu drugu stranu koja je ini nesavremenom a koja se ogleda u nedostatku velikih dogaaja, dinaminog ritma, uzbudljivih obrta,
napetog iekivanja, dakle onih dramaturkih osobina na koje je dananji
gledalac naviknut filmom i televizijom.56
No, da li nae pozorite na tom stadijumu ima ansambl za ehova?
Perovi misli da nema, bar ne za klasinoga ehova, pa ocjenjuje da za
pokuaj bitnijih teatarskih inovacija Tri sestre u tom sluaju nije moglo
biti ozbiljnijih ambicija i da je u naim uslovima jedino mogue da se djelo scenski proita na to je mogue prihvatljiviji nain. Tako je reija u
rijetkim trenucima u predstavi uspjela da prikae onu atmosferu to ini
ehova. Pa i pokuaj reije da, naroito u drugom dijelu, dinamizira zbivanja i predstavu uini atraktivnijom za gledalite nije promijenio osnovni utisak. Na naoj sceni Tri sestre su vjerno sugerirale samo jednu od
svojih literarnih indikacija: dosada (provincijalnog) ivota i pomisao da bi
se, moda, tamo negdje iza zavjese, mogla oekivati, ma i daleka budunost.57 A na glumaki kolektiv? Da li crnogorski glumci imaju senzibilitet za ehova? Perovi skree panju na to da je ehov ipak neto drugo u
odnosu na ono to je radilo i na ta je naviknuto nae pozorite, te da najvei dio glumaca Crnogorskoga narodnog pozorita jedva da moe da oeti ehova, da je previe zahtijevati da mu posude duu.
Imajui u vidu sve te injenice i uslove, Blagota Erakovi se zadovoljio jednom blagom montenegrizacijom ehova. enski dio ansambla
dobio je bolje ocjene. Tri sestre su, iako razliite i po temperamentu i po
karakteru, pokazale i doivljavale slinu uzaludnost i promaenost. Pileti
primjeuje da je arkika bila uzdrana, Tomasova unesreena i izgubljena, a Todika bolno i edno bespomona, dok je muki dio ansambla bio
ostavljen da se nedoivljeno snalazi u stilistikim i bontonskim formama
ruskog provincijskog salona s kraja prologa vijeka.58 Najblie ehovljevoj junakinji prila je Ljubica arki kao Olga. Moglo bi se rei da su
oekivanja i u vezi s ulogama bila velika kad se radi o likovima ehova.
Kritiari ponekad navode ko je glumio pojedine junake ehova u ruskim
pozoritima, kako bi naglasili znaaj junaka time to ih povjeravaju poznatim glumcima. Tako i Perovi, govorei o glumakim ostvarenjima li55
Sreten Perovi, ehovljeve Tri sestre, Darovi scene I, str. 314315.

Isto, str. 314.
57
Isto.
58
Isto, str. 315.
56
466
kova u Tri sestre, kae: Kakav scenski znaaj imaju likovi Mae i Verinjina najbolje pokazuje injenica da su ih na praizvedbi Tri sestre, u Hudoestvenom teatru, 1901, tumaili Olga L. Kniper-ehova i Konstantin
Sergejevi Stanislavski. U naoj predstavi ova dva sloena lika, po mjeri
svojih standardnih mogunosti, ali sa puno zalaganja ostvarili su Dragica
Tomas i Petar Tomas.59
Pileti ehovljeve junake u ovoj drami vidi kao ljude koje pritiska
amotinja, samoa i uzaludnost. Oni propadaju jer ne mogu da rade, ne
umiju da rade, ne umiju da pronau smisao ivota. Oni mnogo znaju o sebi i o ivotu, u stanju su da vide nitavnost vlastitih egzistencija, oni ak
jasno izraavaju nadu da mora doi bolji ivot, ali se oni za njega ne mogu, ne umiju boriti60 i smatra da su se u realizaciji tih likova glumci naeg pozorita trudili da se oslobode ablonske patetike, boleivosti i kienosti, da ehova spuste na zemlju, a da opet ne bude sitni realizam. Tri
sestre su izvedene 11 puta.
***
Od ukupno 70 predstava i dalje je najvie izvoena domaa drama (s
prostora bive SFRJ). Od stranih drama najzastupljenije su ruska i francuska, sa po 6 raznovrsnih komada. Broj scenskih interpretacija djela amerikih pisaca opao je u odnosu na prvi period, ali su oni s 4 djela i dalje ispred grkih, panskih, njemakih, italijanskih i irskih pisaca, zastupljenih
sa po 2 djela. Ruski repertoar u svom opsegu bio je raznovrstan ne samo
zbog raznih autora iz razliitih perioda (Gogolj, Volodin, ehov 2 puta,
Ostrovski, Majakovski, pa izbor iz djela Dostojevskog i Majakovskog, koji
je, izmeu ostalog, uao u kola glumca Mihaila Janketia Pozorite jednog glumca61), nego i tematski i anrovski.
U tom periodu zastupljenost ruske drame na sceni CNP nije opadala, mada nije ni rasla. Ve se ispoljava interesovanje CNP za nove ruske
autore i djela, kao izraz tenje da se bude u toku sa savremenim ruskim i
svjetskim pozorinim tokovima. To potvruje izvoenje drama Volodina,
ehova i Majakovskog. Najvie uspjeha imale su ehovljeve drame.
U tome periodu izvedeni su Talenti i oboavaoci Ostrovskog,
Dnevnik jednog ludaka Gogolja, Galeb ehova, i Prolog ljeta u ulimsku Vampilova.
59
Sreten Perovi, ehovljeve Tri sestre, Darovi scene I, str. 315.

S.Pileti, ehov, Tri sestre, Titogradska tribina, Titograd, 29. XI 1972.
61
S. B., Prisna poetska rije, Pobjeda, Titograd, 16. XI 1972.
60
467
Dragana KALEZI
Talenti i oboavaoci
Premijera Talenata i oboavalaca odrana je 7. III 1974. godine u
Titogradu. Ta predstava raena je po prijevodu Kirila Taranovskog, u reiji Nikole Vavia. Uloge su bile sljedee: Njegina Sunica Todi;
Domna Pantelejevna Zlata Raievi; Knez Dulebov Mirko Simi; Bakin Branislav Vukovi; Velikatov Boro Begovi; Meluzov Ivan
Andrejevi; Smeljska Grozdana Lengold; Narokov Petar Begovi; G.
P. Migajev Ivo Martinovi; Erast Gromilov edo Vukanovi; Vasja
Zef Dedivanovi; Matrjona Mira Simi; Vozovoa Bratislav Slavkovi; Kondukter Dragan Gari; Lakej Darko ureti. Po ocjeni kritike,
to je bila druga predstava, pored Gorskog vijenca, kojoj je posveeno
mnogo panje i koja zasluuje da se o njoj detaljno govori. Kroz djelo se
teilo vraanju velikoj ruskoj klasici i ostvarenju dobroga kontakta s publikom. Zabiljeeno je da se odavno u titogradskom pozoritu gledalac nije tako prijatno uzbudio, blago rastuio, osmjehnuo nad svojom egzistencijom kao na toj predstavi.
Ostrovski je kao dramski pisac i osniva ruske nacionalne dramaturgije vrlo cijenjen u CNP, jer slika obine ljude i daje dijagnozu socijalnoga stanja svog vremena. Kritika se slae da je Ostrovski nastavlja tradicije Gogolja, Gribojedova, Pukina i da je socijalno angaovan pisac.
Smatralo se da njegova drama prua velike mogunosti za istinski doivljaj, ak i kad je njena pria veoma tuna. Talenti i oboavaoci bili su
prihvaeni zato to je to jednostavno i uvjerljivo pisana uzbudljiva i bolna
pria o kompromisu, koja nosi u sebi dirljive poruke. Sreten Perovi istie
da se, osim dramskim elementima koje poeduje (razvijena fabula, izdiferencirani likovi, kompletirane anrovske mogunosti), drama Talenti i
oboavaoci odlikuje aktuelnou i u naem vremenu, budui da govori o
neskladu izmeu ideala i stvarnosti, ljudskih snova i neminovnih ivotnih
kompromisa, iste ljubavi i takoe iste elje za lagodnijim i ekonomski
sigurnijim ivotom, koji opisuje, i sve to prua djelu dobru ansu da i gotovo sto godina nakon svoje praizvedbe uspostavi iv i neposredan kontakt s publikom. U tom smislu, i Pileti kae da je u drami nemo pojedinca odslikana kroz nemo jedne avanturizmu sklone profesije. Iako anrovski neprecizna, ona sa lakoom daje veoma ozbiljnu sadrinu i otkriva
neto od vjeitog nesklada izmeu ideala i stvarnosti.62
Perovi skree panju na to da je drami moglo da se pristupi s naglaskom na razne socijalne aspekte, ali se reditelj Vavi nije opredijelio za
prioritet socijalnoga, on je te elemente drame (relevantne vie za ono nego za ovo vrijeme) relativizirao blagim sjenenjem humora, poezije, emo62
468
S. Pileti, Minula sezona bila je uspjena, Scena, Novi Sad, IX-X 1974.
cije, to sve omoguava neku vrstu katarze gledaoca, blage relaksacije,

kao da pozorite treba da ima prije svega terapeutsku ulogu.63
Kritika se slae u pogledu na pristup reditelja Vavia drami i pohvalno ocjenjuje to to je Vavi u kontekstu socijalnih elemenata koje
drama osvjetljava nastojao da depatetizira djelo, da izbjegne svaki naturalizam, to je uoio i prikazao jedan postojei scenski arm (lirski humor,
ovjekoljublje izmeu osmijeha i podsmijeha, anticipacija ehovljevtine) i to dramu nije shvatio kao socijalnu dramu nego kao komediju, ali
u onom balzakovskom smislu, kao ljudsku komediju.64
Pileti u predstavi primjeuje atmosferu ironije i tenju da se markira provincijsko sivilo, mada posebno ne pojanjava kako je to ostvareno.
O ironiji u predstavi svjedoi i R. Kruni, koji pie da je reditelj Vavi
veoma uspjeno iskoristio tragikomini, naglaeno emotivni puls komedije u kome se plastino prelamaju opte vremenske i opteljudske teme
to trajno upozoravaju na opasnosti od filistarskog otpora prema umjetnikom izrazu, kao najviem izrazu ovjekove duhovne moi. Zato je tokom
cijele predstave na pozornici bila ubjedljivo prisutna dramatina atmosfera neke pritajene, gotovo nestvarne ironije, koja je komine efekte esto
dovodila u or-sokak, ne dozvoljavajui im ni jednog trenutka da postanu
sami sebi cilj.65
Meutim, kritika nije bila jedinstvena u ocjeni, bilo je i nepovoljnih
komentara, kakav je prikaz Slobodana Kalezia pod naslovom Kako oboavati netalentovanu predstavu. Indikativan je i sam naslov, u kojem se
Kalezi poigrao rijeima iz naziva predstave. Kompletnu kritiku Kalezi je
svalio na reiju i postavku djela, to je sugerisao sam poetak njegova prikaza, u kojemu citira Ostrovskog: Publiku ne smijete kriviti, publika nije
nikad kriva, to vam je javno mnjenje smijeno je aliti se na njega.66
Kalezi, tako, zamjera reiji Nikole Vavia to je uvela neujednaenu glumaku ekipu u Talente i oboavaoce postupkom koji je imao smisao
preteno bukvalnog reprodukovanja dramskih situacija, iako to ne znai
da je time ostvarena i vjernost izvornoj dramskoj intenciji.67 Smatra da je
time zapravo redukovana smisaona polifonost drutvene i ljudske, socijalne i psihoantropoloke problematike u toj mjeri da su Talenti i oboavaoci preteno svedeni na tip takozvane porodino-graanske drame u kojoj
63
S. Perovi, Talenti i oboavaoci A. Ostrovskog, Darovi scene I, str.

318319.
64
Isto, str. 319.
65
R. Kruni, Predstava vanredne poetske snage, Nikike novine, Niki,
16. IV 1974.
66
S. Kalezi, Kako oboavati netalentovanu predstavu, Ovdje, Titograd, IV 1974.
67
Isto.
469
Dragana KALEZI
su drutveni i karakterni sukobi ostali nedovoljno naglaeni. Osnovni uzrok je, navodi Kalezi, nedostatak preciznije rediteljske koncepcije, to
obrazlae poreenjem izmeu osnovne intencije i dramskog razrjeenja u
djelu i u predstavi. Polazei od razlika izmeu teksta Ostrovskog i predstave, od samog poetka pa do kraja drame, Kalezi primjeuje sutinsku razliku: naime, kod Ostrovskog je razrjeenje dramske radnje takvo da jedina
prava svjetlost ljubav Njegine i Meluzova biva pregaena i podreena
praktinim blagodetima ivota i zasjenjujuim koijama Velikatova, dok
kod Vavia ono ima melodramski karakter u kojem dvoje mladih zaljubljeniki vapiju, ak i onda kada je jedno od njih ve i na konkretnom putu
da sa drugim zasnuje svoj poneto egoistiki mir.68 Zakljuuje da je predstava Talenti i oboavaoci zamiljena bez preciznog plana i realizovana
bez dovoljno ara.
Povodom tumaenja uloga u predstavi bilo je razliitih miljenja i
zamjerki, ali i dosta fraziranja, optih mjesta, poput sljedeeg: Ako Vavieve linosti ponekad i nijesu odrazile svu sloenost karaktera koje tumae, one ih u osnovnome nijesu ni iznevjerile.69 Za glavnu junakinju Njeginu, koja je bila najei predmet rasprava u vezi s likovima, Pileti kae
da je svojom krhkou i lepravou bila predodreena za takvu sudbinu i
da ju je Sunica Todi dala u jednom tonu, nadahnuto i toplo. Perovi,
opet, nalazi da Njegina u tumaenju Todieve vie je sjetna mladosna
poezija nego zrela ivotna kontroverza, vie u povodu i atmosferi jedne
ljubavi i jedne suprotne odluke nego sama ljubav i sama odluka, ali da
uz dostojanstveno, smireno i nenametljivo-mefistofelovsko udvaranje
Velikatova, uz edno-sjetnu i dobroudnu ruku podrke i oprotaja Meluzova, uz sugestivno hladnu majku, uspijeva da se u nama odslika
kao metafora naeg ivota, naih ideala, nae sudbine.70 Kalezi koncepcijsku postavku drame smatra izvitoperenom i naglaava da su glumci tumaili uloge postupkom jednostranog iskazivanja linosti koji nije mogao da otkrije ono mnotvo unutranjih protivnosti i konflikata koje svaka
od njih pojedinano i potencijalno nosi.71 Ovo se tie nekoliko centralnih
dramskih poluga, poput Sunice Todi kao Njegine, Mirka Simia kao
kneza Dulebova, Branislava Vukovia kao Bakina, Bora Begovia kao
Velikatova, Grozdane Lengold kao Smeljske. Njima se zamjera to su isticali samo jednu dimenziju uloge, dok su ostali aspekti i tokovi linosti
68
S. Kalezi, Kako oboavati netalentovanu predstavu, Ovdje, Titograd, IV 1974..

S. Pileti, Minula sezona je bila uspjena, Scena, Novi Sad, IX-X 1974.
70
S. Perovi, Talenti i oboavaoci A. Ostrovskog, Darovi scene I, str.
318319.
71
S. Kalezi, Kako oboavati netalentovanu predstavu, Ovdje, Titograd, IV
1974.
69
470
ostali u sjenci kulisa. Slobodan Kalezi svoj zakljuak upravo opisuje i

dokazuje kroz lik glavne junakinje Njegine koja u interpretaciji Sunice
Todi postaje inkarnacija istog ljudskog stvorenja koje, priguujui sloeni emotivni ivot, nastoji da se odbrani od zavisti i ljubomore otrovne
provincijske sredine, pri emu svrha njenog ivota postaju umjetnost i
ljubav, umjetnost istinska i autentina, a ljubav duboka i neporona.72 U
tome kontekstu ona, s Meluzovim, postaje naglaeni predstavnik onih koji
hoe da rade i vode poteni ivot, ime se otro distancira od one suprotne
strane. Kada meutim, na kraju, tako uobliena Njegina odperja porodinim vagonom sa Velikatovim, u susret njegovom materijalnom izobilju
i sjaju, gdje po krovovima, po plotovima sjede paunovi, repovi im se na
suncu prelivaju, za tako radikalan preokret ona biva u tolikoj mjeri nepripremljena, da sav taj koloplet zbivanja iznenauje i nju samu. Njoj kao da
ponestaje pravi odgovor na pitanje: kako se, odista, i zar se sve to moglo
desiti? A desilo se.73
I kritiar Kruni istie nepotpuno prikazivanje lika tragiara Gromilova, komentariui da, i pored snanog i znalakog tumaenja eda Vukanovia, on nije adekvatno prikazan, pa zamjera reditelju Vaviu to nije
do kraja sagledao sloenost toga lika i to ga je shvatio iskljuivo kao kominu figuru, natopljenu alkoholom i nesposobnu da na pravi nain iskae svoje unutranje traume. Nije li Gromilov od hamletovske misaonoemotivne loze, savjest jednog nesavjesnog doba, vapaj nad poruenim
idealima i zgaenim srcima mladih talentovanih umjetnika koji zavravaju
u paukovim mreama malograanske hipokrizije.74
O ostalim ulogama saznajemo da je Grozdana Hengold scenski iskristalisala lik lakomislene i ne mnogo misaono-emotivne Smeljske, to je
pomoglo pri isticanju misaone i senzibilne Njegine, koja je drugaija. Meluzov Ivana Andrejevia dat je spontano i leerno. Kruni zapaa da se
rasna tragetkinja Zlata Raievi energino pribliila umjetnikom liku
siromane, priproste, nadasve realne i otresite Domne Pantelejevne, koja
ivot gleda s praktine strane, gluva i slijepa za svijet umjetnosti i lijepih
manira, ali da se ipak inilo da je njen humor umoran i pospan, da njime
prosijava tragini patos, to je veoma opasno ako se ele potovati osnovna pravila tumaenja kominog lika.75 Ostala glumaka ostvarenja doprinijela su da ovaj blago ironian traktat stvori ukus gorine.76
72
S. Kalezi, Kako oboavati netalentovanu predstavu.

Isto.
74
R. Kruni, Predstava vanredne poetske snage, Nikike novine, Niki,
16. IV 1974.
75
Isto.
76
S. Pileti, Minula sezona je bila uspjena, Scena, Novi Sad, IXX 1974.
73
471
Dragana KALEZI
Pohvaljeni su efektni kostimi Boane Jovanovi, scenografija arh.

Velibora Radonjia i muziki aranman Bora Tamindia, koji su stvarali
prijatan timung u predstavi. Iako je zakljueno da zasluuje potovanje,
predstava je imala svega 9 izvoenja.
Dnevnik jednog ludaka
Monodramom Dnevnik jednog ludaka Nikolaj Vasiljevi Gogolj
ponovo je bio zastupljen na sceni CNP. Adaptaciju i reiju potpisuje Slavoljub Stefanovi Ravasi. Podjela uloga bila je sljedea: Aksentije Ivanovi Poprikin Vasja Stankovi; Prvi enski glas Danica Jovi; Drugi
enski glas Sunica Todi. Bila je to premijera te sezone u CNP i izvedena je 1. XI 1975. u Titogradu. Djelo je postavljeno u rekordnom roku
za svega 6 dana.77 Povodom predstave nije bilo mnogo odziva niti znaajnih kritika ili zapaanja. Ipak, izvoena je 11 puta.
Galeb
Godine 1978. ponovo je izvoen ehov: 2. marta odrana je premijera drame Galeb u prijevodu Kirila Taranovskog i reiji Nikole Vavia.
Uloge su bile sljedee: Irina Nikolajevna Arkadina Gordana Les; Konstantin Gavrilovi Trepljev erif Alji; Petar Nikolajevi Sorin edo
Vukanovi; Nina Mihailovna Zarena Vesna Milinovi; Ilja Afanasijevi amrajev Gojko Kovaevi; Polina Andrejevna Ljubica arki;
Maa Ljubica Bara-Vujovi; Boris Aleksejevi Trigorin Branislav
Vukovi; Jevgenij Sergejevi Dorn Dragan Gari; Semjon Semjonovi
Medvedenko Zef Dedivanovi; Jakov Dragan Rakovi.
ehov je rado doekan na repertoaru pozorita, i u tom duhu bilo je
pozitivnih kritika koje ocjenjuju da su Nikola Vavi i glumaki ansambl
CNP uspjeli da pohvataju osnovne ehovljeve niti u Galebu i njegove ideje oive i uspjelo ih scenski realizuju, da je predstava dobra, moda
i najbolja koju je Vavi reirao. Meutim, bilo je i znaajnijih zamjerki
tom izvoenju. Sva kritika prvo polazi od zasluga ehova i onoga to ga
ini velikim atmosfere koju prikazuje. Svaki susret sa ehovom bilo to
pozorite, televizija, ili film znai veliku provjeru za glumca i za reditelja,
jer ona ehovljeva atmosfera je to najznaajnije to treba osmisliti da bi
djelo prenoeno iz literature na scenu, ili film, bilo stvarno ehovljevo.
ehov ne nudi nikakva ivotna rjeenja, nikakve sinteze, aksiome, mudrosti, poruke on jednostavno istrauje ivot, povlaei paralele izmeu
suprotnosti, suoava dileme, natjera ovjeka da razmilja, zabrine ga i
77
472
A., Prva premijera u Crnogorskom pozoritu, Politika, Beograd, 4. 11. 1975.
ostavi moda nesrenog...78 Perovi tumai da ehov destruira postojeu

dramaturgiju i slika same valere ivljenja, svakodnevicu bez velikih uzbuenja, vegetiranje ljudi koji imaju osobenih kvaliteta, ali su dospjeli u
predvorje dosade, melanholne omorine gdje samo poneka iskra bljesne
za tren i opet se ivot nastavlja na ivici enje i pogibeljne depresivnosti.
Iza tog prividnog mrtvila, te banalne svakodnevice (gdje se ljubav dokazuje vie verbalno no djelom, ali ni mrnja nema izvornu silovitost), on
otkriva dublje ljudske uznemirenosti, razlike izmeu onoga to jesu, to bi
eljeli ili eventualno mogli da budu.79
Reditelj Vavi nastojao je da u interpretaciju ehova unese novi vizus, da ga uini aktuelnijim, istiui u prvi plan onu ehovljevsku atmosferu sainjenu od, kako Sreten Perovi zapaa, pune ivosti i poetske
apstrakcije. Predstava Galeb doivljavana je kao slika ivota ljudi, koji
su doli na ljetovanje, da se vrate prirodi, da se odmore od urbanih problema, mada im to ne polazi za rukom. Krize se smjenjuju sa dosadom: dosada uzrokuje krize. Vjerujui da su to sve ivi problemi dananjice, da
ozbiljne stvari ne treba uiniti tekim ali ih ni uniziti povrnou, reija je
zahtijevala od glumaca suzdranost koja je ponekad ozbiljno naruavala
potencijalni arm tog crnohumornog bala na kojemu svi igraju dvostrukost vlastite sudbine.80
Perovi istie vanu ulogu glumaca za scensko prikazivanje djela
poput Galeba, za upriliavanje ehovljevske atmosfere koja bi pridobila
panju publike, tim prije to Galeb govori o umjetnosti i sudbini umjetnika, i ostvarenih i promaenih, koji imaju u sebi izvjesnu dozu narcisizma, to teko da moe sasvim angaovati panju savremenoga proenog gledaoca. U tome smislu istaknute su neke zamjerke glumcima. Tako
je Branislavu Vukoviu zamjereno to je Trigorina ostvario pojednostavljeno, kao isluenoga pisca i poslunog onemoalog ljubavnika, ovjeka
bez iskustvene mudrosti. Pored detaljnog osvrta na glumaka ostvarenja u
predstavi, Perovi kae da se namee utisak da glumci nijesu imali dovoljno afiniteta, pa ni snage da protumae sloenost ehovljeve dramaturgije,
da izgleda kao da im je njegov svijet isuvie stran. Stoga je Galeb na naoj sceni tekao usporenim ritmom, kao da ni u jednom trenutku nije apelovao na saoeanje sa sudbinom svojih junaka. Sve ga to navodi na zakljuak da moda i nije bilo razloga, niti je bio trenutak da se na repertoaru
CNP nae jedan od najteih ehovljevih komada, jer je za takav poduhvat
neophodan ansambl drukijega senzibiliteta.
78
Lale Brkovi, Uspjela predstava, Titogradska tribina, Titograd, 8. III 1978.

Sreten Perovi, O sutinama ivljenja, Darovi scene I, str. 329330.
80
Isto, str. 330.
79
473
Dragana KALEZI
Ipak, u realizaciji predstave ima i dobro ostvarenih uloga. Mada su

miljenja neujednaena, kao takve je kritika izdvojila Ljubicu Bara-Vujovi u ulozi Mae, koja je veoma uspjelo nosila ehovljevu atmosferu,
jer njena Maa ivi na sceni i u njenu nesreu se mora vjerovati. I Polina
Ljubice arki, te donekle Dragan Gari kao Dorn ostvarili su ehovljevsku atmosferu.
Slabijem kvalitetu predstave doprinijela je i scenografija, kojoj se zamjera da je neprikladna, nefunkcionalna, da onemoguava glumcima da se
kreu, da se razigraju, gui svjetlosne pa i zvune efekte. Miodrag Tabaki
napravio lou scenografiju koja se kree od naivnog do naturalistikog.81
U odgovorima kritiara na pitanje zato se ehov vrlo mnogo izvodi
i po emu je popularan, izdvaja se miljenje Sretena Perovia, koji smatra
da ehov inspirie pozorine umjetnike da se vrate sutinskim stvarima,
vjerujui da vrijeme dobroga ivota pripada budunosti, te da on kroz svoje drame poruuje: Htio sam da jednostavno i poteno kaem: pogledajte
se kakvi ste, pogledajte kako loe i dosadno ivite! Najvanije je da to ljudi
uvide. im to budu shvatili morae da zaponu drugi, bolji ivot.82 Zbog
toga je ehov u pozoritu dragocjen. U ime tog uvjerenja, tog pievog
zavjeta, povratak ehovu ima smisla i kad za novi susret s njim nijesmo
potpuno spremni.83 Time se, zapravo, pozdravlja prisustvo ehovljeva
djela na sceni i smatra znaajnim i kad njegova postavka nije na oekivanom nivou, pa se i za ne ba uspjelu postavku ehova ne moe rei da nije
bila korisna i da nije vrijeela. Ovaj Galeb izveden je 29 puta.
Prolog ljeta u ulimsku
Aleksandar Vampilov prvi put je predstavljen u Crnogorskom narodnom pozoritu dramom Prolog ljeta u ulimsku. Premijerom te
predstave, 24. XI 1981. u Titogradu, otvorena je sezona u CNP. Drama je
bila dobro prihvaena i ocijenjena. Izvoena je 27 puta. U tom se periodu
u Rusiji afirmisalo djelo Aleksandra Vampilova. Predstava Prolog ljeta
u ulimsku raena je prema prijevodu Boidara Milosavljevia i u reiji
Nikole Vavia. Scenografiju i kostime pripremio je Velibor Radonji.
Uloge su bile sljedee: amanov Branislav Vukovi; Paka Gojko
Burzanovi; Pomigajlov Drago Malovi; Dergaov edo Vukanovi;
Meetkin Gojko Kovaevi; Jeremejev Vaso Vujanovi; Valentina
Maja Novelji; Kakina Ljubica Bara-Vujovi; Horoih Ljubica ar-
81
L. Brkovi, Osmiljenost atmosfere, Mladost, Beograd , 7. IV 1978.

Sreten Perovi, O sutinama ivljenja, Darovi scene I, str. 329331.
83
Isto, str. 331.
82
474
ki. Za ostvarenje Dergaova edo Vukanovi dobio je optinsku nagradu

19. decembar.
Kod nas Vampilov nije ranije izvoen i njegovo stvaralatvo nije
bilo naroito poznato tadanjoj javnosti. Stoga je kritika nala za shodno
da upozna publiku s njegovim djelom, pa se u lancima povodom predstave nalo mnogo informativnog i prepriavanja teksta. Budimir Dubak u
svom lanku u asopisu Ovdje napominje da onima kojima ime ovog
rano i tragino preminulog sovjetskog pisca ne kazuje mnogo, moda e
biti od pomoi ako ih podsjetimo na dramu Lov na divlje patke, koja je
kod nas sa uspjehom izvoena, i koja je prije svega ukazala na izvanredan
Vampilovljev talenat.84 Dubak oigledno misli na predstavu koja je premijerno izvedena 28. decembra 1979. godine u Beogradskom dramskom
pozoritu, u Ateljeu 212, prema prijevodu Milivoja Jovanovia i u reiji
Egona Savina, budui da je Vampilov u Crnoj Gori prvi put prikazan s
dramom Prolog ljeta u ulimsku.85
U lanku Balada o ovjeku Sretena Perovia moe se, izmeu
ostalog, proitati da je Aleksandar Vampilov jedan od najdarovitijih Sibirjaka koji su tih godina rusku knjievnost obogatili novim stilskim, poetskim i moralnim vrijednostima te da on nije priznavao umjetnost koja je
stvorena za odmaranje, ve samo onu koja duboko moralno angauje
gledaoca i itaoca, koja ga budi iz letargije i samozadovoljstva, koja ga
era da se samom sebi smije, svjedoei i tako o svom individualitetu.
Vampilova je crnogorska kritika proglasila jednim od najboljih nastavljaa tradicije ruske realistike literature, ehovljevskoga tipa. Budimir
Dubak nalazi da Vampilov previe podea na ehova i da je praktino
preuzeo ehovljevu dramaturgiju i filozofiju teatra.86 Vampilovljeve likove i karaktere kritika uglavnom prepoznaje kao ve viene kod ehova i
Iljfa i Petrova, a svijet koji on opisuje kao svijet ehovljevske enje, pa je
zabiljeeno da je i reditelj ostvarivao onaj ehovljevski timung. Ipak, Sreten Perovi ukazuje i na razliku Vampilova i ehova, zakljuujui da
Prolog ljeta u ulimsku nastavlja ehovljevsku tradiciju, ali sa znatno
vie spoljnjeg dinamizma i unutranjeg otpora alijenaciji ovjeka u savremenom drutvu.87 Perovi ocjenjuje da Vampilovljeva dramaturgija darovito istrauje i provjerava iskonska ovjekova protivurjeja u tkivu savremenih drutvenih odnosa i da je ispunjavaju razorene porodice, prikraena djetinjstva, osiromaeno saosjeanje, nestajanje tzv. ruske due, te drev84
Budimir Dubak, ulimsk ili lavirint, Ovdje, Titograd, I 1982.

O tome vidi: Petar Volk, Pozorini ivot u Srbiji : 19441986, Institut za
pozorite, film, radio i televiziju Fakulteta dramskih umetnosti, Beograd, 1990.
86
O tome vidi: Budimir Dubak, ulimsk ili lavirint, Ovdje, Titograd, I 1982.
87
Sreten Perovi, Balada o ovjeku, Darovi scene I, str. 334336.
85
475
Dragana KALEZI
ne metafore za bogobojaljivost i samarianstvo likova iz ruske literature

i umjetnosti, ali i generacijsko nemirenje sa stanjem stvari, nepratanje nikome i niemu, konstatovanje promaenosti u ljudskim meuodnosima, u
sistemu koji se otuuje.88
Kritika je locirala centralni problem drame ljubav i nemogunost
ljubavi: Kakina voli amanova, ali amanov Valentinu, Valentinu voli
Paka, ali Valentina amanova; Meetkin ne voli nikoga odreeno, ali
Valentinin otac Pomigajlov je za to da taj imbecil voli njegovu ker...89
Svi junaci znaju da treba nai ljubav, ali ipak to nikome ne polazi za rukom, ba u tome je tragika Vampilovljevih junaka, koji su svi zatoeni u
jednoj provincijskoj krmi, u zabitom ulimsku, kao zaboravljena i zalutala stvorenja. ulimsk tako postaje oznaka za jednu konkretnu moralno-psiholoku klimu.
Kritiari su najvie panje i simpatija posvetili liku Valentine, koju
su doivjeli kao dobrotu koja pati, jedinu zalogu nadanja u sjutranjicu, djevojku koja mui muku sa svojim prvim zanosima, ozbiljnim iskuenjima i problemima. Pravu i uvjerljivu unutranju ubjedljivost, najljepu i najsnaniju, pokazala je kad je u preneraenom utanju odsluala oeve savjete o udadbi, ne progovorivi ni rijei. Bio je to jedan od vrhunaca
u predstavi i pouzdani znak da je uloga savladana i dobro kreirana.90 Batica koju Valentina njeguje i uva od namjernoga gaenja prolaznika,
ostae, kae Perovi, i pored svega, jedina simbolina veza izmeu tih
mladalakih ideala i daleke, drutveno harmonine, humanizirane budunosti. Stoga je i kritikovana scenografija, koja je tu batu ostavila vizuelno
i poetski krajnje nedefinisanom, siromanom, mada ona u Valentininom
ivotu i liku ima vanu funkciju. U takvoj bati(ci) nijesu se mogle, ni za
trenutak, uzgajati plemenite iluzije jedne mladosti, niti odgovarajue emocije gledalaca. Moda je Vavi, oslanjajui se katkad na brehtovsko kolairanje scene, elio ovako kairanom baticom da razbije iluzije gledalaca,
kao to je to inio, po nama nepotrebno i neportuno, izvoenjem glumaca
iz gledalita na pozornicu, tragajui tako za krajnje delikatnom sintezom
Brehta i Stanislavskog u veoma nepovoljnim scenskim prostorima.91
Ipak, zakljuuje se da neki promaeni detalji nijesu umanjili punou scenskoga doivljaja restorana od drvene grae u stilu ruske dae i blago parodiranog mauzoleja.
88

Budimir Dubak, ulimsk ili lavirint, Ovdje, Titograd, I 1982.
90
Svetozar Pileti, Aleksandar Vampilov: Prolog ljeta u ulimsku,
Titogradska tribina, Titograd, 9. XII 1981.
91
89
476
Glumaka ekipa je u cjelini dobro obavila zadatke. Kritika je ocijenila da ta predstava u cjelosti ima dobar tekst, efektnu reiju, solidnu scenografiju i oplemenjenu glumu, kakve su bile rijetke na sceni CNP, te da
uliva povjerenje Pozoritu i gledalitu. Predstava je reprizirana 27 puta.
***
U ovom periodu, od ukupno 51 izvedene predstave u CNP, bile su
etiri ruske drame razliitih autora i anrova. Najei na pozorinoj sceni
su domai pisci (38 predstava). Od inostranih pisaca, poslije ruskih, najzastupljeniji su bili poljski (2).
I u tome periodu CNP nastavlja da uvodi u repertoar djela i autore
koji ranije nijesu izvoeni. Jo su zastupljeni Gogolj i Ostrovski s dotad
neizvoenim dramama, ali prema broju njihovih izvoenja i kritici, moe
se zakljuiti da njihovo vrijeme na sceni CNP ve prolazi. Aktuelno je veliko interesovanje za ehova i njegove drame. I uvoenje u repertoar
Vampilova i njegove drame Prolog ljeta u ulimsku ocijenjeno je pozitivno. Karakteristino je da afirmativni stavovi crnogorske kritike o
Vampilovu odreuju u znatnoj mjeri toga pisca kao jednog od najboljih
nastavljaa tradicije ruske realistike literature ehovljevskoga tipa. Kritika se na zaustavlja samo na takvom odreenju Vampilova, ali i ono ide u
prilog popularnosti drame ehovljevskoga tipa, jer prema njoj poinju da
se profiliu ostale ruske drame koje dolaze na scenu CNP. Osim toga,
uspjeh ehovljevih drama na sceni CNP pokazao je da klasian repertoar
uvijek ima publiku na koju pozorite moe raunati.
U toku cijele ove decenije rada CNP od ruskih djela izveden je jedino Revizor. Premijera je izvedena 29. XII 1988. godine u Titogradu.
Drama je raena u prijevodu ivojina Bokova. Reditelj Branko Stavrev
potpisuje i scenografiju, kostime i izbor muzike. Uloge su tumaili: Varja
uki (Hljestakov), Drago Malovi (Osip), edo Vukanovi (Gradonaelnik), Ljubica Bara-Vujovi (Ana, gradonaelnikova ena), Jadranka
Mami (Marija, gradonaelnikova ki), Dragan Rai (kolski nadzornik), Branislav Vukovi (Sudija), Gojko Kovaevi (Staratelj sirotita),
Gojko Burzanovi (Upravnik pote), Dragan Gari (Policijski pisar), Budimir Sekulovi (Dopinski), Zef Dedivanovi (Bopinski), Vanja Sekulovi (Pacov). S ovom dramom CNP je uestvovalo na Festivalu jugoslovenskog alternativnog teatra u Titogradu. Prvi put u Crnoj Gori Revizor
477
Dragana KALEZI
je izveden jo 1891. godine u Nikiu,92 i nakon toga je relativno esto

izvoen, ali u poslijeratnom periodu ovo je prva inscenacija te predstave u
CNP. Godine 1975. godine Hrvatsko narodno kazalite gostovalo je u
CNP sa svojom izvedbom Revizora.
U doivljaju i ocjeni predstave mnogi kritiari polaze od odreivanja koliko je u skladu s aktuelnim vremenom ono umjetniko oslikano u
Revizoru i zakljuuju da najvie interesovanja za predstavu izaziva to
reditelj Stavrev kroz komad istrauje kolikoj i kakvoj mjeri je ono Gogoljevo vrijeme u dosluhu s aktuelnim.
U detaljnijem prikazu predstave Veselin Radunovi zakljuuje da
Gogoljev Revizor izdrava probu vremena, jer se jo uvijek igra na
mnogim pozornicama i kod nas i u svijetu, naravno, prilagoen i umjetniki transponovan, shodno savremenom trenutku i modernoj teatarskoj
estetici. U svom prikazu Radunovi pravi paralelu izmeu Revizora i
aktuelnih domaih drutveno-politikih trenutaka, ocjenjujui da je reditelj Stavrev stvorio predstavu s direktnim aluzijama na na kataklizmini drutveni trenutak, i insistira na aktuelnosti onih skica iz drame koje
ismijavaju negativnosti jednoga drutva. Radunovi zapaa da je Stavrev
oslobodio Gogoljev tekst folklornog, odrekao se estetiziranj, a sve to u
cilju stvaranja rama za crnu sliku naega drutvenog ivota. Radunovi smatra da i sama scenografija daje jasan uvid u takav rediteljev koncept, pa saznajemo da je gradonaelnikova kua bila napravljena u obliku
izloga neke prodavnice i sve je u tom izlogu vidljivo, podlono oima
javnosti, jasno. Po sceni je rasporeeno mnotvo ogledala koja su kao televizijski ekrani okrenuta prema publici. U pozadini namjetaj je nabacan
tako da podsjea na haos.93
Iz kritike se vidi da je, prema Stavrevljevoj ideji, Hljestakov u sutini naivni ali istovremeno i nadobudni i histerini mladi, koji je ponajmanje kriv za okolnosti u kojima se nalazi, i koji je prinuen da igra igru
revizora. Prema Radunoviu, potencirajui naivnost i nevinost Hljestakova, Stavrev ga oblai u bijelo. No, u trenutku kada okolnosti shvati i
igru prozre, Hljestakov se pretvara u vjetog i beskrupuloznog manipulatora. On poinje priu o prijateljima na vlasti i svojim vezama i tu tiradu
kojom fascinira protivnike, penjui se uz neke naslagane predmete, odjednom pretvara u politiku tribinu sa koje se obraa javnosti. Tog trenutka
za njega su sva vrata otvorena i sva ponaanja dozvoljena.94 Nasuprot
92
Ljiljana Milunovi, Pozorite u periodici knjaevine Crne Gore (1884

1908), CNP, Podgorica, 2002, str. 13.
93
Veselin Radunovi, Umjetnost ili imitacija ivota, Ovdje, Titograd, I 1989.
94
Isto.
478
njemu, gradonaelnik i njegova svita obueni su u tamne tonove i djeluju

kao mrtve due. Na scenu izlaze iz podzemlja kao iz utrobe broda. Po
sceni eta pacov. Moda kao metafora za okolinu u kojoj se kree, a
moda je to onaj pacov koji najavljuje potonue broda.95
Za glumce je reeno da su bili vie manekeni rediteljeve ideje,
nego konstruktori likova koje su tumaili. Interesantno je da ulogu Hljestakova igra Varja uki. Kritika je ocjenivala da je upravo to to ulogu
Hljestakova, bahatog mladog ovjeka, beznaajnog inovnika iz glavnog
grada, koji e stvoriti svu zabunu, igra Varja uki96 izazvalo interesovanje za izvoenje Revizora. Radunovi smatra da je enski Hljestakov
trebalo da d posebnu aromu, ako ne i dimenziju predstavi, ali da, naalost, ta okolnost na Stavreva nije djelovala inspirativno pa je povjerio tumaenje tog lika Varji uki iskljuivo zato to je jedina ona u ansamblu
mogla da ispuni njegove zahtjeve. Radulovi smatra da je taj enski lik ili,
moda, bespolni Hljestakov, mogao biti mogunost za potpuno drugaije itanje Gogoljevog teksta.97
Povodom Revizora objavljen je lanak L. Brkovia u Titogradskoj tribini, iji naslov Predstava tek da se dogodi vrlo sugestivno ukazuje na ocjenu predstave. Iz lanka saznajemo da je nastala za 10-15 dana,
to nije dovoljno da se napravi tako pretenciozna predstava.
U drugom lanku povodom te predstave, koji je objavljen naredne
godine, L. Brkovi iznosi pohvale reditelju Stavrevu, koji je znalaki reducirao Gogoljev tekst svodei ga gotovo na simbole. Impresivna su
neka rediteljska rjeenja (svijet koji izlazi iz podzemlja i uspinje se do
vrha drutvene piramide, pacov koji vodi igru poput demona, svugdje je
prisutan i skoro arobnjaki djeluje na sve to se na sceni dogaa, istinski
je ceremonijal-majstor).98
Kritika je ocijenila da se predstava moe svrstati u sferu realistikoga politikog teatra, i da je, poto CNP nije izivjelo vrijeme politikog
teatra, jedna takva predstava moda morala da se dogodi, da je ipak vana
za CNP, da ima svoje vrijednosti i da je treba pogledati. L. Brkovi zakljuuje: Ostaje nam da jo gledamo Revizora na sceni CNP-a, nadamo
se, biemo svjedoci njenog sazrijevanja, to bismo jednom drugom prili-
95

Sn. P., Premijera Revizora, Pobjeda, Titograd, 28. XII 1988.
97
98
L. Brkovi, Bogato i uspjeno pet premijera CNP, Titogradska tribina,
Titograd, 12. 1. 1990.
96
479
Dragana KALEZI
kom, naravno ako se dogodi, vrlo rado i napisali.99 Predstava je prikazivana 11 puta, i nakon toga nije vie izvoena.
***
U periodu 19831993. godine, od 41 ukupno izvedene predstave, 31
je bila raena prema djelima domaih autora. Najzastupljenija inostrana
knjievnost bila je amerika s 2 drame, a uz rusku, bila je zastupljena jo i
francuska, engleska, njemaka, grka, norveka, eka i irska knjievnost
sa po jednim djelom.
O ehovu se i dalje govori, iako njegove drame nijesu izvoene u
ovom periodu. U to vrijeme u kritici poinje da se biljei uticaj ehova na
pojedine domae dramske pisce. O tome prvo govori Bojana Vujanovi u
tekstu Ljudi i glumci povodom drame Ljubomira urkovia Peti in,
a zatim i Dragan Koprivica u svom radu Drame A. P. ehova na sceni
Crnogorskog narodnog pozorita u Podgorici.100 Kritiar Veselin Radunovi poredi situaciju u komediji Dogaaji u magarevoj sjenci Veljka
Radovia sa situacijom u drami ehovljevskoga tipa.101 Ipak, pitanje mogueg uticaja ehova na domae pisce nije detaljnije razmatrano.
Literatura:
Boovi, Zoran ehov kao dramski pisac kod Srba, Filoloki
fakultet beogradskog univerziteta, Beograd, 1985.
Borba, Beograd, 22. IV 1964 Svetozar Pileti, Deset godina
rada pozorita.
Borba, Beograd, 29. VII 1965 B. Vojvodi, Velika djela
uvijek imaju publiku.
Brajii, Olga Zapis o crnogorskom narodnom pozoritu
19431946, CNP, Podgorica, 2002.
Crnogorsko narodno pozorite: 19531998, edicija Zetski
dom, priredio Milovan Radojevi, Crnogorsko narodno
pozorite, Podgorica, 1998.
Crnogorsko narodno pozorite: 19532003, edicija Zetski
dom, priredio Milovan Radojevi; CNP, Podgorica, 2003.
99
L. Brkovi, Predstava tek da se dogodi, Titogradska tribina, Titograd, 13.
1. 1989.
100
O tome vidi u: Bojana Vujanovi, Ljudi i glumci, Kritika i Crnogorsko

narodno pozorite, Tom II (19782003), Podgorica, 2004, str. 102-103; i: Dragan
Koprivica, Drame A. P. ehova na sceni Crnogorskog narodnog pozorita u
Podgorici, Slavistika, XII (2008), str. 184.
101
Veselin Radunovi, Portret jedne zabiti , Kritika i Crnogorsko narodno
pozorite, Tom II (19782003), Podgorica, 2004, str. 196.
480
Obnova, uspon, decenija/ Crnogorsko narodno pozorite 1997

2007, urednici Milovan Radojevi, Goran Bulaji, edicija
Zetski dom, CNP, Podgorica, 2007.
urovi, Ratko Teatroloki spisi, Crnogorsko narodno
Koprivica, Dragan Drame A. P. ehova na sceni crnogorskog
narodnog pozorita u Podgorici, Slavistika, XII, Beograd,
2008.
Kosanovi, Bogdan Dostojevski na sceni srpskog narodnog
pozorita u Novom Sadu, Slavistike komparativne teme, Old
Commerce, Novi Sad, 2006.
Kritika i Crnogorsko narodno pozorite, Tom I, (19531978) /
izbor i uvodna rije Milovan Radojevi, Crnogorsko narodno
Kritika i crnogorsko narodno pozorite, Tom II, (19782003) /
izbor i uvodna rije Milovan Radojevi, Crnogorsko narodno
Knjievnost, I, Prosveta, Beograd, 1978 Jovan Hristi,
Malograani nekad i sad.
Milunovi, Ljiljana Pozorite u crnogorskoj periodici (1884
1908), CNP, Podgorica, 2002.
Mladost, Beograd, 7. IV 1978 L. Brkovi, Osmiljenost
atmosfere.
Nikike novine, Niki, 16. IV 1974 R. Kruni, Predstava
vanredne poetske snage.
Ovdje, Titograd, IV, 1974 S. Kalezi, Kako oboavati
netalentovanu predstavu.
Ovdje, Titograd, I, 1982 Budimir Dubak, ulimsk ili
lavirint.
Ovdje, Titograd, I, 1989 Veselin Radunovi, Umjetnost ili
imitacija ivota.
Perovi, Sreten Darovi scene, Knjige 1 i 2, Studije i kritike,
Univerzitetska rije, Leksikografski zavod Crne Gore, Pobjeda,
Titograd, 1986.
Pobjeda, Titograd, 21. II.1965.
481
Dragana KALEZI
482
Pobjeda, Titograd, 11. III 1965.

Pobjeda, Titograd, 15. IV 1965 K. ., Dvije premijere u
Titogradskom pozoritu.
Pobjeda, Titograd, 8. IX 1966 P. etkovi, Repertoar
prilagoen publici.
Pobjeda, Titograd, 16.XI 1972 S. B., Prisna poetska rije.
Pobjeda, Titograd, 15. XII 1984 S. Popovi, R. Jovanovi,
Kako se moe ivjeti u snu.
Pobjeda, Titograd, 28. XII 1988 Sn. P., Premijera
Revizora.
Politika, Beograd, 11. X 1966 B. Puonji, Titograd: jedna
siromana nedelja.
Politika, Beograd, 9. I 1967 B. Puonji, Prvo izvoenje
Majakovskog u Crnoj Gori.
Politika, Beograd, 4. 11. 1975 A., Prva premijera u
Crnogorskom pozoritu.
Prosvjetni rad, Titograd, 15. V 1963 Radoslav uki,
Gogoljeva enidba na sceni CNP-a.
Prosvjetni rad, Titograd, 1. V 1965 Radovan uki, Ujka
Vanja na sceni.
Prosvjetni rad, Titograd, 15. X 1966 R. uki, Ostrovski :
uma.
Prosvjetni rad, Titograd, 115. I 1967 R. uki, Majakovski,
Hladan tu.
Pozorite u Crnoj Gori u drugoj polovini XX vijeka, radovi sa
naunog skupa, Podgorica, 23. jun 2006. godine, Crnogorska
akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2007.
Savremena drama i pozorite u Crnoj Gori, priredili Sreten
Perovi i Radoslav Rotkovi, Sterijino pozorje, Novi Sad, 1987.
Scena, Novi Sad, IX-X 1974 S. Pileti, Minula sezona je bila
uspjena.
Susreti, Titograd, 1954. VIII-IX M. Stojovi, Gogoljeva
enidba na sceni Titogradskog pozorita.
Titogradska tribina, Titograd, 31. X 1963 S. Pileti, Osrednja
predstava.
Titogradska tribina, Titograd, 12. X 1966 ., A. N.
Ostrovski, uma.
Titogradska tribina, Titograd, 1. I 1967 S. Pileti, Hladan
tu.
Titogradska tribina, Titograd, 21. X 1970 Svetozar Pileti,
Piter Ustinov, Kraj trke.
Titogradska tribina, Titograd, 29. XI 1972 S. Pileti, ehov,

Tri sestre.
Titogradska tribina, Titograd, 8. III 1978 Lale Brkovi,
Uspjela predstava.
Titogradska tribina, Titograd, 9. decembar 1981 Svetozar Pileti,
Aleksandar Vampilov: Prolog ljeta u ulimsku.
Titogradaka tribina, Titograd, 13. 1. 1989 L. Brkovi,
Predstava tek da se dogodi.
Titogradaka tribina, Titograd, 12. 1. 1990 L. Brkovi,
Bogato i uspjeno pet premijera CNP.
Volk, Petar Pozorini ivot u Srbiji : 19441986, Institut za
pozorite, film, radio i televiziju Fakulteta dramskih umetnosti,
Beograd, 1990.
Volk, Petar Izmeu kraja i poetka : pozorini ivot u Srbiji od
1986. do 2005, Muzej pozorine umetnosti Srbije, Beograd,
2006. (Teatar / FDU Institut)
Vukadinovi, Sran Organizacija nacionalnog teatra, Kulturnoprosvjetna zajednica Podgorica, Podgorica, 1995.
Web sites
http://www.matica.hr./Vijenac/vij229.nsf/AllWebDocs/povratak
rusima, Broj 229. 12. prosinca 2002. Igor Rui
http://www.festivaldeteatro.com.co/VIII/europa.htm
http://www.cnp.cg.yu/rusijaen.htm
http://www.diaspora.cg.yu
http://www.svoboda.org/ll/cult/0304/ll.032904-2.asp
http://mirslovarei.com
http://www.rulex.ru
http://www.teatroenmiami.net
http://www.dramteatr.ru/drama/vampilov.html
http: // www.allbooks.su/chr_235/txt_author_id_1941/txt_book_
id_5285/md_1/index_txt.html
483
Dragana KALEZI
Dragana KALEZI

II
(19631993)
e 1963. 1993.
, . o , , .
.
,
, . . .
. -
?
: (), , , , ,
484
GRAA

UDK 811.163.4'373.22:58(497.16)
Preliminarno saoptenje
Vuki PULEVI (Podgorica)

GRAA ZA POLJOPRIVREDNU FITONIMIJU CRNE GORE
Prilog sadri pregled narodnih naziva gajenih poljoprivrednih biljaka, kako autohtonih tako i onih stranog porijekla ija su imena
ula u crnogorski jezik istovremeno s introdukcijom vrsta i sorti (romanizmi, orijentalizmi i dr.). Dat je pregled literaturnih izvora iz kojih su preuzimani fitonimi i njihova etimoloka i semantika objanjenja (dijalektoloki rjenici, etnografska literatura i dr.), kao i spisak informatora. Autor je prenosio grau ad litteram, bez ulaenja u
analize, s osnovnom namjerom da se ova dragocjena leksika sauva
od gubljenja i zaborava. Dalja istraivanja preputaju se lingvistima
onomastiarima i agrobotaniarima.
Kljune rijei: fitonimi, agrobotanika, crnogorski jezik, Crna
Gora
Biljke i njihovo uzgajanje oduvijek su u osnovi ne samo ovjekove ishrane, uzeto u uem smislu, ve i u osnovi itave ljudske istorije i civilizacije. Odnos ovjek biljka mijenjao se kroz istoriju. Neprekidno se poveavao
broj gajenih vrsta i sorti, proirivale su se obradive povrine na raun prirodnih ekosistema, usavravala se poljoprivredna tehnologija, a samim tim rasla
je i biljna proizvodnja neophodna za prehranu sve brojnije ljudske populacije. Danas je poljoprivreda moderna privredna grana, potpuno oslonjena na visoke domete bioloke nauke i tehnologije. Brzo i lako se genetikim inenjeringom stvaraju visokorodne sorte i hibridi, koji zamjenjuju i potiskuju stare
oblike gajenih biljaka, ime je dolo do diskontinuiteta i radikalnoga prekida
s tradicionalnom poljoprivredom.
Takvo je stanje naroito drastino u Crnoj Gori. Crna Gora kao mediteranska zemlja, s velikom klimoregionalnom razuenou od obale mora do
visokih planina u unutranjosti, oduvijek je imalu raznovrsnu biljnu proizvodnju, kako po asortimentu tako i po specifinome kvalitetu. Veliki demografski pokreti, naroito na relaciji selo grad, i intenzivna urbanizacija koja
je to pratila u potpunosti su razorili tradicionalnu crnogorsku poljoprivredu, i
487
Vuki PULEVI
to znatno ranije nego to je bilo neophodno. S jedne strane, izmjena poljoprivredne strukture moe se ocijeniti kao pozitivan proces, jer je stare i manje rodne biljne kulture trebalo zamjenjivati selekcionisanim visokorodnim
sortama, to odgovara savremenim potrebama ishrane stanovnitva, trgovine,
prerade plodova i dr. S druge strane, nanijeta je velika teta nauci, pa i kulturi
u cjelini, jer je te stare vrste i sorte biljaka trebalo sauvati kao bioloki diverzitet i genetiki potencijal, to se u budunosti moglo pokazati veoma
znaajnim. Stare autohtone biljke prilagoene su naem klimatu, a prije svega mediteranskoj aridnosti, pa tako dobro mogu posluiti kao podloge za kalemljenje. Uz to, one su i otpornije na biljne bolesti od proizvedenih sorti i
hibrida. Uporedo s naputanjem klasine poljoprivrede nestajala je i bogata
narodna fitonimija i ostala leksika koja je pratila sve tehnoloke procese
uzgajanja kulturne flore, njenoga razmnoavanja i reprodukcije, korienja,
prerade i dr.
Zbog svega toga rijeili smo da ovim prilogom skrenemo panju kako
lingvistima tako i agronomima na bogatu fitonimsku leksiku, koja je kroz
istoriju stvarana i dopunjavana na crnogorskome tlu, uporedo s razvojem poljoprivrede.
Na jednoj strani postoji narodna nomenklatura, tj. narodno imenovanje
biljnih taksona: vrsta, sorti, formi, hibrida i dr. Ona je pojmovno determinatorska jer identifikuje biljke, jednako kao i latinska nomenklatura koja je
obavezujua u botanici. Narodno imenovanje biljaka nije obavezujue u sistematici biljaka, niti u naunoj literaturi, ali se ipak dosta koristi u nacionalnim jezicima. Narodna se nomenklatura esto primjenjuje u udbenicima
svih kategorija, strunoj literaturi, publicistici, medijima. Laika terminologija u botanici, a naroito u poljoprivredi, znatno olakava komunikaciju i bolje razumijevanje sloenih naunih problema, jer narodni nazivi biljaka dobro
pristaju uz latinska imena na neki naih ih dopunjuju i ine pristupanijim.
Na drugoj strani postoji narodno imenovanje za biljne organe, anatomske strukture, ekoloke kategorije, odrednice za uzgajanje biljaka, razmnoavanje i dr. Ta je problematika veoma sloena, kako lingvistiki tako i agrobotaniki, jer je proeta estom i zamrenom homonimijom i sinonimijom, kako unutar crnogorskih dijalekata tako i prema jezicima u okruenju. Na te
znaajne probleme u Crnoj Gori nikad nije obraana potrebna panja, niti od
strane agronoma i botaniara, niti lingvista. Tako je zbog nedostatka sopstvenih znanja i odgovarajue literature nastupila prava zbrka u imenovanju biljaka. Neprekidno su potiskivani crnogorski fitonimi, ak i oni koji su pouzdano
osvjedoeni u crnogorskoj toponimiji, a namjesto njih odomaila su se strana
imena. U zvaninoj upotrebi u Crnoj Gori naziv kotanj/kostanj zamijenjen
je sa kesten, ipak sa nar, mrkva sa argarepa, pipun je zamijenjen sa dinja, a
488
Graa za poljoprivrednu fitonimiju Crne Gore
dinja sa lubenica. Ipak najupeatljiviji primjer je fitonim pelim (pelin), jedna

od najpoznatijih medonosnih i ljekovitih biljaka u crnogorskoj flori, ije je
ime zamijenjeno sa alfija i kadulja. Ta biljka daje vizuelni peat pejzau u
mediteranskome i submediteranskom podruju Crne Gore, e izgrauje
kompaktne biljne zajednice. Postoji ak oko 100 toponima tipa: Pelimovo,
Pelimova strana, Pelimsko drijelo, Pelimova kosa, Pelin, Pelinac, Pelinae
i dr., a nijedan s osnovom alfija ili kadulja. Na glasu je u Crnoj Gori i
pelimov med, ije je ime staro koliko i njegova proizvodnja. Svi jezici, pa i
crnogorski, bili srodni ili ne, moraju da se razvijaju i razmjenjuju leksiku, pa
tako i fitonimiju, koja je predmet razmatranja u ovome prilogu. Meutim,
svaki jezik mora imati i svoj nacionalni specifikum, svoj koine, pa makar on
bio i u minimumu. Meu takvima je i fitonim pelim/pelin, jer nije ba
prikladno kazati kako alfija raste na Pelimovoj kosi, ili da su rodili kesteni u
selu Kostanjici (Boka Kotorska).
Postoje velike dijalekatske specifinosti, tj. idiomske konvergencije i
divergencije. est je sluaj da isti agrobotaniki leksem u odvojenim dijalektima oznaava razliite materijalne kategorije, bilo da se radi o biljnim taksonima bilo njihovim organima. Tokom estih migracija i demografskih promjena te trgovine biljnim asortimentom prenosili su se iz jednog podruja u
drugo kako same biljke i njihovi rasplodni organi, tako i fitonimska leksika.
U takvim procesima, koji su se uobiajeno odvijali od usto do usta i na uho,
esto je dolazilo do glasovnih metamorfoza i permutacija. Najbolji primjer je
itarica kukuruz (Zea mays), za koju je u Crnoj Gori zabiljeeno 19 sinonima: fermentun, frementun, frmentin, frmetin, frumentin, frumetin, furmetin,
kukurus (u Crnoj Gori novije imenovanje), kolombo, mertin, mumuruz, rumetin, rumentin, rumetun, sunanik, umertin, urmetin, vrumentin, vurmetin.
Pri sakupljanju fitonimske grae najvie smo se oslanjali na literaturne
izvore: dijalektoloke i strukovne rjenike, etnografsku grau, toponomastiku literaturu, radove iz poljoprivrednih nauka, informatore i dr.
Prije svih treba istai najstariju literaturu, kao to su Karadiev Srpski
rjenik (1852) i Reetarovu knjigu Der tokavische Dialekt (1908), jer sadri
izvornu onomastiku grau, koja je sakupljana onda kad su dijalekti bili prilino izolovani i stabilni. Tim djelima treba prikljuiti i lingvistiku monografiju Crmniki govor, koju je izmeu dva svjetska rata publikovao B. Mileti
(1940). Studija kao posebno poglavlje sadri rjenik s bogatom dijalekatskom leksikom. Za temeljito izuavanje crmnikoga govora obavezna literatura je i Rjenik perojskoga govora, hrvatskoga lingviste Josipa Ribaria, koji je objavljen post mortum 2004. Selo Peroj nalazi se u Istri (Hrvatska) i kako su ga uglavnom naselili ljudi iz Crmnice polovinom 17. stoljea, to je nji-
489
Vuki PULEVI
hov recentni govor zadrao znatan broj petrificiranih starih oblika, koji
predstavljaju dragocjena leksika svjedoanstva.
Poslije Drugoga svjetskog rata pojavio se prilian broj rjenika o crnogorskim govorima. Romanizme u Boki Kotorskoj i Patroviima temeljito su
izuili specijalisti za tu oblast S. Musi (1972) i V. Lipovac-Radulovi
(1981. & 1997). Romanizme i grecizme u crnogorskome jeziku izuavao je i
B. o (2002). Leksika koja je sakupljena i protumaena u djelima pomenutih autora baca pouzdano svijetlo na mletake i talijanske uticaje, izmeu
ostaloga i na razvoj poljoprivrede i hortikulture, na prvome mjestu na podruje Crnogorskoga primorja, a preko njega i na unutranjost Crne Gore. Moe
se rei da ti leksikoni imaju kompleksan povijesni znaaj, ime se utvruje
mjesto Crne Gore u mediteranskome kulturnom krugu.
Dosta fitonimske grae preuzeli smo i iz drugih dijalektolokih rjenika, iji su autori kako lingvisti tako i vrijedni amateri, koji su na kreativan
nain izraavali svoj odnos i ljubav prema zaviaju.
Poznati lingvista Milija Stani publikovao je kapitalno dvotomno djelo
Uskoki renik I & II (1990. & 1991), zatim upi D. & upi . Renik
govora Zagaraa (1997). irgi A. objavljuje dva rjenika: Rjenik govora
podgorikih muslimana (2007) i Rjenik njegukoga govora (2009). Ostale
rjenike sainili su: Vujii M. Rjenik govora Proenja (kod Mojkovca)
(1995), Borii Tivranski V. Rjenik vasojevikog govora (2002), Koprivica
K. J. Renik govora Banjana, Grahova i Oputnih Rudina (2006), Hadi I.
Roajski rjenik (2003), Gagovi S. Iz leksike pivske (selo Bezuje) (2004),
okovi Lj. Rjenik nikikog kraja (2010).
Najvie fitonimskih podataka, kako za autohtonu floru tako i za poljoprivredne kulture, saoptio je Latkovi T. M. u djelu Graa za crnogorski
rjenik (2007). Meutim Latkovievu leksiku, ne samo fitonimsku ve i svu
drugu, teko je koristiti kao pouzdane izvore, jer je autor napravio niz bitnih
metodolokih propusta. Ambiciozni naslov Graa za crnogorski rjenik obavezivala je autora da omei i ubicira prostor na koji se rjenik odnosi: da li je
to itava Crna Gora ili samo jedan njen dio? Takoe je takav poduhvat obavezivao autora da se meu 195 navedenih literaturnih izvora nau i rjenici
Vuka Karadia, Milije Stania, Draga i eljka upia, Vesne Lipovac-Radulovi, kao i mnogi drugi relevantni izvori. Djeluje nevjerovatno da se u
Latkovievu rjeniku nalazi vie od 1000 fitonima (naziva biljaka i biljnih
organa), to je enormna graa, koju teko moe sakupiti i specijalista botanike struke. Problem je i u tome to korisnici Latkovieva rjenika nijesu u
mogunosti da zakljue: da li je autor osobno sabirao grau na terenu (i e je
ta istraivanja obavljao) ili je pak grau preuzimao iz literaturnih izvora, s
otvorenim pitanjem koja je to literatura? Mi smo u cjelini preuzeli agrofito490
nimsku leksiku iz Latkovieva rjenika, u obliku kako ju je on saoptio, i

tako je ostavili buduim istraivaima da provjeravaju njenu izvornost i
autentinost.
Orijentalna fitonimija djelimino se moe sresti u rjenicima I. Hadia (za Roaje) i A. irgia (za Podgoricu), a u pojedinanim primjerima i u
drugim dijalektolokim radovima. Meutim, ostalo je neizueno podruje
Pljevalja, e je dugo bio elitni administrativni i kulturni centar osmanlijske
vlasti u naim krajevima. Sigurno je da su na tome podruju bili dobro razvijeni poljoprivreda, vrtlarstvo i hortikultura i da se i do danas zadralo dosta
orijentalnih naziva gajenih i autohtonih biljaka.
Da je loza na tlu Crne Gore oduvijek bila kultna biljka, svjedoe brojni
toponimi oblika: Vinograd, Vinogradine, Vinogradita, Loza, Loze, Lozovac
i dr. Isto tako postoji i obimna fitonimska graa nomenklaturnoga tipa, koja
se odnosi na narodne nazive sorti vinove loze, na organe te biljke, naine uzgajanja i razmnoavanja, proizvodnju vina i dr. to je ta graa prilino dobro
sauvana i u Crnoj Gori, ima da se zahvali poznatome dalmatinskom i hrvatskome vinogradarskom strunjaku Stjepanu Buliu (18651937) i njegovu
monumentalnome djelu Dalmatinska ampelografija (Zagreb, 1949).
Veinu istraivanja Buli je obavio u vrijeme Austrougarske monarhije, kad je Dalmacija imala iroko politiko-teritorijalno odreenje i kad je u
nju administrativno ulazio i znatan dio Crnogorskoga prmorja (Boka Kotorska, Grbalj, Patrovii). Tako je Buli sakupio i spasio od zaborava dosta
dragocjenih ampelografskih podataka iz Boke i Grblja.
U kojoj je mjeri Bulievo djelo sveobuhvatno i kapitalno, potvruju i
neki statistiki podaci: za Dalmaciju je registrovao oko 200 sorti vinove loze,
podijeljenih u 4 grupe, za koje postoji 1300 narodnih naziva. Od toga broja
narodnih naziva njih oko 100 odnosi se na sorte iz Crnogorskoga primorja.
Ostalo je da s provjeri da li je Buli poeivao Boku i Grbalj i lino
sabirao ampelografsku grau, ili je pak podatke dobijao posredstvom informatora, preko katastarskih arhiva, iz literature, ili na koji drugi nain? Na
osnovu objavljenih podatka reklo bi se da su mu grau ipak saoptavali informatori, jer je samo u malom broju primjera utvrdio na koje se sorte vinove
loze odnose prikupljeni narodni nazivi. Da je taj izvanredni poznavalac
autohtonih sorti loza sam vrio ampelografska istraivanja u Boki i Grblju,
manje bi ostalo nerijeenih problema i nedoumica.
Buli je ostavio dragocjena svjedoanstva o kontinuitetu iskljuivanja
sorti iz dalmatinskih vinograda i rapidnom opadanju njihova broja. Jedna selekcija se dogodila 1860. godine kad je bolest izazvana gljivom Oidium
tuckeri u potpunosi unitila neotporne sorte. Sljedea selekcija nastupila je
18751890, kad je u Dalmaciji naglo porastao izvoz tzv. crnih i vatrenih
491
Vuki PULEVI
vina u Francusku, Njemaku, vajcarsku i Austriju. Tree prorjeivanje prouzrokovala je plamenjaa (Plasmopara viticola). Poslije opustoenja starih
sorti vinogradi su obnavljani amerikim lozama.
Fitonimsku leksiku pronalazili smo i u etnografskoj literaturi (Nakienovi S. 1913, Pejatovi T. 1902/1986, Simonovi A. 1998, Raosavljevi R.
1990, Milanovi R. M. 1997, Kovaevi N. S. 2007). Meutim, ostao je prilian broj etnografskih knjiga koje nijesmo stigli da pregledamo. Dosta pisaca,
uglavnom amatera, publikovalo je tzv. zaviajne knjige, koje se odnose na
pojedina sela, bratstva, plemena, seoske kole i dr. Budui istraivai crnogorske onomastike trebae da obrate panju i na tu vrstu literaturnih izvora.
Problem je samo u tome to su takve knjige najee nepristupane
objavljuju ih anonimni izdavai ili kao privatna izdanja samih autora.
Neto malo podataka dobili smo od informatora, od ljudi koji se tek
prieaju pojedinih starih naziva. Dosta sorti biljaka u potpunosti je iezlo, a
neke su prorijeene ispod kritine granice. Istovremeno su zaboravljeni i njihovi nazivi. U ratarsku, povrtlarsku i voarsku proizvodnju uveden je sasvim
novi asortiment visokoproduktivnih sorti i hibrida, koji je genetiki kontrolisan. Njihovi nazivi su kod nas doslovno preneeni iz jezika zemalja u kojima
su takve sorte proizvedene, ili su kalkovani. Svi takvi nazivi nalaze se u savremenoj poljoprivrednoj literaturi, a kao primjer navodimo noviju ampelografsku monografiju S. Savia (2003:294321), u kojoj su prikazane sve znaajnije introdukovane vinske sorte i lozne podloge u Crnoj Gori, kao i njihovi ponarodnjeni nazivi. Zato smo i procijenili da najnoviju fitonimiju ne treba
unositi u priloeni leksikon.
Nijesmo bili u mogunosti da pregledamo staru crnogorsku tampu,
uputstva koja su pisana u vezi s prepoznavanjem i gajenjem pojedinih bijaka,
niti arhivsku i katastarsku grau u Kotoru i Cetinju, e se mogu sresti slubeni izvjetaji s terena. Ta obaveza prenosi se na budue istraivae crnogorske
onomastike.
Grau za ovaj leksikon uglavnom smo prenosili izvorno, onako kako
su je oformili i objasnili autori dijalektolokih rjenika i knjiga koje smo koristili. Graa je veoma heterogena, nastajala je u razliita vremena, a objanjavali su je pisci razliitih profesija i mogunosti, zato se nijesmo uputali u
nomenklaturne i taksonomske probleme gajenih biljaka (to je tema za agrobotaniare), niti ulazili u kritike etimoloke i semantike rasprave (to je posao za lingviste).
U onomastikoj literaturi, najee u rjenicima i leksikonima, provlae se linearne greke stapanja istoimenih naziva kojima se identifikuju razliiti materijalni sistemi. Ilustrativan primjer su narodni nazivi biljaka ili fitonimi. Tako se u jednome dijelu Crne Gore naziv kukurijek odnosi na vrstu
492
Papaver rhoeas, a u drugome na vrste iz roda Helleborus. Identian je sluaj

i s fitonimima kostrika, rakita, smrdua i dr., koji se u razliitim predjelima
Crne Gore odnose na odvojene i nesrodne biljke. Taj se problem reflektuje i
na toponimiju. Po jednoj biljnoj vrsti nazvan je toponim Rakite u selu Vukovci (Zeta), a sasvim po drugoj zaselak Rakite na Kovrenu (Bijelo Polje). Iz
tih razloga nijesmo spajali istoimene fitonime, ve smo ih prikazivali odvojeno, u onolikom broju koliko je bilo izvora iz kojih smo ih preuzimali. Na taj
nain izbjegli smo opasne homonimske i sinonimske zamke, koje treba da
rasvijetle budua onomastika istraivanja.
Kao to je u botanici vaan areal koji naseljava odreena vrsta ili drugi
takson, tako je i u onomastici znaajno prostiranje fitonima koji prati biljku.
Zato smo ubikaciji poklonili posebnu panju. Zasad smo mogli da naznaimo
samo pojedinane lokalitete na kojima su fitonimi zabiljeeni, a do slike o
cjelovitome arealu moe se doi samo nakon temeljnih terenskih prouavanja.
U literaturi koju smo koristili, kako u rjenicima tako i u drugim izvorima, u vezi s fitonimima, nailazili smo na mnoge nejasne opise pojedinih biljaka i njihovih organa: cvjetova, cvasti plodova, krtola, lukovica i dr. Tako esto
nijesmo bili sigurni da li se radi o dijalekatskim specifinostima homonimnoga
tipa ili o laikim opisima i grekama samih autora. I tu vrstu problema mogu
da raiste samo odgovarajui specijalisti iz agrobotanike i lingvistike.
Iako smo odustali od sutinskih interpretacija sakupljene fitonimske
grae, u nekim sluajevima uradili smo tehnika usklaivanja i dopune. Laiku odrednicu vrsta, upotrijebljenu e joj u botanikom smislu nije bilo
mjesto, zamijenili smo sa sorta. U rjenicima su esti iskazi: vrsta loze,
vrsta trenje, vrsta ipka i dr., a upravo se radi samo o sortama. Vrsta i
sorta su u subordinaciji i predstavljaju dvije razliite kategorije.
Takoe smo dosljedno sproveli ijekavizaciju i jotaciju (u sluajevima
kad su izvori prilagoavani srpskohrvatskome jeziku ili ekavici) i primjerili
tekst ortografiji crnogorskoga jezika. Ujednaili smo i tipove slova: osnovne
fitonime istakli smo boldom, a sinonime i druge kategorije kurzivom. Manje
ispravke vrili smo i pri pozicioniranju lokaliteta, kad je to bilo potrebno radi
ispravljanja greaka.
U svim sluajevima dopisivali smo izvore informacija, i tako uputili itaoce na autore ije smo podatke preuzimali. Na taj nain potvrivali smo
autentinost izvora i omoguili buduim istraivaima lake snalaenje i
orijentaciju.
***
Zahvaljujemo Adnanu irgiu, koji nam prua dragocjenu pomo na
realizaciji osnovnoga projekta Crnogorski narodni nazivi biljaka, iz kojega je
proiziao priloeni leksikon Graa za poljoprivrednu fitonimiju Crne Gore.
493
Vuki PULEVI
Loza, groe
amerika loza ili amerikanka sorta loze. Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
ameriko groe Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
beirska loza crna odgovara sorti kadarun crni. Budva, Buljarica (Patrovii). (BULI S. 1949:250)
bijela loza sorta bijeloga groa (krsta). (LATKOVI T. M. 2007:91)
bijelo groe Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
bijoka bijela Grbalj. (BULI S. 1949:251)
bijoka bijela ili pjengavica Boka Kotorska: Grbalj, Krtole, Kova (moda
Kava V. P.), okolina Herceg Novog. (BULI S. 1949:251)
bikaa kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:92)
bila bijela Kameno kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:250)
bila krupna bijela Kameno kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:250)
bila sitna bijela Kameno kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:250)
bioka jagode joj sitne i bijele, sa crnim arama. Najfinije vino. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
bioka sorta bijeloga groa sitnih bobica. It. bioccolo. Rije je zabiljeio
Nakienovi (216). Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S.
1972:134)
bioka v. bijela loza. (LATKOVI T. M. 2007:93)
boica crna Budva. (BULI S. 1949:252)
boovieva loza bijela okolina Budve. (BULI S. 1949:252)
boovieva loza bijela ili uhvata bijela Grbalj (Glavati, Krimovice, Zagora). (BULI S: 1949:253)
bratkovina jagode joj krupne, ali su ljutkaste. Boka Kotorska (i sued.).
(NAKIENOVI S. 1913:32)
bratkovina bijela Grbalj, Krtole, Lutica, Tivat, Kova (moda Kava kod
Kotora ili Kovai u Grblju V. P.). (BULI S. 1949:254)
bratkovina crna odgovara sorti plavina crna. Budva, Patrovii (Buljarica, Kaluerac). (BULI S. 1949:255)
cibib bijeli Boka Kotorska: Bogdaii, Kova (moda Kava kod Kotora
ili Kovai u Grblju V. P.). (BULI S. 1949:256)
cipar vino i sorta groa. Daj mu malo cipra da se refa... Boka Kotorska,
jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:48)
cojoni di frate bijeli odgovara sorti krivalja bijela. Boka Kotorska: Pranj.
(BULI S. 1949:258)
crmnika loza sorta crmnikoga groa ovalnih zrna (vranac). (LATKOVI T. M. 2007:118)
crna gorska v. kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:118)
crni krsta v. kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:118)
494
au bijeli Budva, Grbalj (Krimovice, Kubasi, Prijevoz/moda Prijevor

V. P., Zagora). (BULI S. 1949:261)
elek crni odgovara sorti izabela. Spi (kod Sutomora). (BULI S.
1949:261)
estozglavica v. kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:125)
oban-au bijeli Sutomore. (BULI S. 1949:262)
ubrica autohtona sorta groa (vinsko groe, dodaje se ostalome grou). Ubli (Kui). (I: Rade Rajkovi, vlasnik vinograda, u dokumentarnoj emisiji TV Crne Gore)
upavac crni okolina Herceg Novog. (BULI S. 1949:262)
divljaka divlja loza (Vitis silvestris Gmel.). (LATKOVI T. M. 2007:144)
drakinja bijela odgovara sorti zlatarica bijela okolina Budve, Patrovii (Buljarica, Kaluerac), Grbalj (Glavati, Vinjevo, Zagora), Krtole,
Lutica, Kova (moda Kava kod Kotora ili Kovai u Grblju V. P.).
(BULI S. 1949:264-265)
drijenak bijeli Tivat. (BULI S. 1949:265)
drijenak rumeni Boka Kotorska: Mrevac. (BULI S. 1949:265)
dugoija v. kratoija (LATKOVI T. M. 2007:156)
elizabeta crna odgovara sorti izabela crna. Patrovii (Buljarica, Kaluerac). BULI S. 1949:267)
fragola odgovara sorti izabela crna. Spi (kod Sutomora). (BULI S.
1949:267)
francuska loza crna odgovara sorti izabela. Budva, Grbalj, Krtole, Mojde kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:267)
francuska loza ili francuzica sorta loze. Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
francuzica sorta loze. Ne moe oe nako ta francuzica tu pre kuu. Njegui. (IRGI A. 2009:67)
francuzica sorta loze. Tivat. (I: D. Korsi)
franezica francusko groe; vino. It. francese. Zabiljeili i franeko
groe u istome znaenju. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:89)
frenska loza sorta vinove loze. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R.
Mihaljevi)
gogolj sorta bijeloga groa (slinog smederevci)... Selo Zagara (Katunska nahija). (UPI D. & UPI . 1997:60)
gogolj bijeli Budva. (BULI S. 1949:269)
ilinka crna Herceg Novi (Kuti Sasovii, MeljineSavina). (BULI S.
1949:272)
izabela crna Grbalj. (BULI S. 1949:272)
495
Vuki PULEVI
japudak bijeli Budva, Spi (kod Sutomora), Patrovii (Buljarica, Kaluerac); Grbalj. (BULI S. 1949:272)
kadarun lok.: Crna Gora. Tumaenje: nekako crno groe, Art Traube, uvae
genus (KARADI STEF. V. 1852:258). (PULEVI V. 2005:89)
kadarun sorta groa; etim. nepoznata (v. Skok). Danas sam na rivu
prodala cijelu kaetu kadaruna. Kadarun je dobar za vino. Ima ti
kadarun, mukat i amerikanica. Boka Kotorska, jugoistoni dio.
(LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:141)
kadarun To daje plod krupni. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S. 1913:32)
kadarun bijeli Boka Kotorska: Herceg Novi, Grbalj. (BULI S.
1949:272)
kadarun bijeli bjeljanski na podruju staroga kotara Kotora (?Grbalj).
(BULI S. 1949:272)
kadarun crni Primorje: Budva, Patrovii, Grbalj, Krtole, Lastva, Lutica,
Perast, Kotor, Pranj, Stoliv, Tivat, Herceg Novi. (BULI S.
1949:273)
kadarun suri crni Grbalj, Lutica. (BULI S. 1949:273)
kalavnja bijela Herceg Novi (Kuti, Sasovii, Meljine, Savina). (BULI S.
1949:273)
kalavrija njoj je odulje zrno. Dri se obino po odrinama. Skupo se prodaje. Plod joj je ukast. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:32)
kalavrija sorta groa, od ven. ua calabria. Isp. Nakienovi, 210. Boka
Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:163)
kimavo groe Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
kojoni de galo sorta groa, krivaja; ven. coioni de gallo. Uzela sam kilu
groa kojoni de galo. Evo ti tamo pod markot onaj Konavljanin ima
dvije kaete groa kojoni de galo. Boka Kotorska, jugoistoni dio.
kratkoija bijela Grbalj (Kubasi), Kotor (Mrevac, kaljari). (BULI S.
1949:275)
kratoija Sinonimi: U Crnoj Gori se sorta kratoija naziva jo: bikaa,
estozglavica, dugaija, crna vinogradarska, crna gorska, srednji vranac, vrani, veji vrana, vranina, crni krsta, vranjkstan, ljutica
Ulievi (1966). Oigledno je da se radi o vie bio-tipova ove sorte.
Dok su u Dalmaciji sinonimi: gratoija, grakoija, kratkoija Buli
(1949). (SAVI S. 2003:185)
496
kratoija kojoj su jagode crne, njeno je najbolje vino. Spominje se i pjeva

u pjesmi o krsnim imenima... Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
kratoija sorta crnoga groa, okrugloga zrna na kratkoj peteljci, obino
nabijenih grozdova (od te sorte pravi se uvena ceklinska lozova rakija, jer kratoija nije vinorodna sorta). (LATKOVI T. M. 2007:261)
kratoija sorta vinove loze. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R.
Mihaljevi)
kratoija (kratkoija crna) Primorje: Herceg Novi, Tivat, Pranj, Kotor,
Krtole, Lutica, Grbalj, Budva, Patrovii (Sveti Stefan i dr.). (BULI
S. 1949:276)
krevetaa loza koja je podignuta na odar, krevet. (LATKOVI T. M.
2007:262)
krevo bijeli Spi (kod Sutomora). (BULI S. 1949:276)
krivalja jagode joj krive i dugake i bijele. Loze sade u metar razbijenoj
zemlji, prut za 30 cm poviju, a 70 cm u dubinu. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
krivalja bijela Herceg Novi, Budva. (BULI S. 1949:277)
krsta U Crnoj Gori sorta krsta ima sinonime: krstaa bijela, bijela krsta, bijela vinogradarska, bijela loza, bioka Ulievi (1966). (SAVI
S. 2003:215)
krsta bijela loza. (LATKOVI T. M. 2007:260)
lisica lok.: Crna Gora. Objanjenje: Art weisse Weintraube, uvae genus
(KARADI STEF. V. 1852:330). Sorta vinove loze. (PULEVI V.
2005:94)
lisica sorta vinove loze. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R.
Mihaljevi)
lisica pitoma crna odgovara sorti lisica rumena. Budva. (BULI S.
1949:283)
lisica rumena Budva, Gradite, Patrovii (Buljarica, Kaluerac), Grbalj
(Krimovice). (BULI S. 1949:283)
lisica sira crna odgovara sorti lisica rumena. Budva. (BULI S. 1949:283)
lisica sitna crna odgovara sorti lisica rumena. Budva. (BULI S.
1949:283)
lisiina rumena odgovara sorti lisica rumena. Spi (kod Sutomora). (BULI S. 1949:283)
loza vinova loza. (LATKOVI T. M. 2007:288)
loznica divlja vinova loza (vitis silvestris Gmel.). (LATKOVI T. M.
2007:288)
497
Vuki PULEVI
loznica lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno = vinjaga, 1) wilder

Weinstock, vitis silvestris. 2) de Frucht davon, uva silvestris, cf. loznica (KARADI STEF. V. 1852:63 & 332). SIMONOVI D.
1959:501 Karadieve fitonime loznica (Vuk) zapisan u Crnoj Gori i vinjaga (Vuk) neubiciran, identifikovao je s vrstom Vitis silvestris Gmel. U drugome primjeru KARADI je dobro objasnio da loznica u Crnoj Gori znai i plod od istoimene biljke. PULEVI V. &
SAMARDI N. 2003:318 zabiljeili su 11 toponima oblika: Loznica,
Loznice, Podloznice i dr. (PULEVI V. 2005:95)
loe lozje, vinograd. Pranj/Boka Kotorska (jo i u okolini Dubrovnika).
(REETAR M. 2010:333)
lonica v. loznica. (LATKOVI T. M. 2007:288)
lonica ili loznica divlja loza, raa kao kopriva. Graani (Ljubotinj). (I: D.
Popovi & R. Mihaljevi)
ljutica v. kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:295)
malvasija crna Boka Kotorska (Pranj). (BULI S. 1949:285)
mastika mlado vino. (REETAR M. 2010:337)
masturika (i jednostavno mast), ira, mlado vino, uporedi mastika i most.
Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010: 337)
most mlado vino. Pranj (Boka Kotorska). Od ital. mosto; upor. masturika.
(REETAR M. 2010: 340)
mukaela Sinonimi za sortu mukaelu u Crnoj Gori su: mukat i mukaelica, dok u Dalmaciji ima vie sinonima: imovica, mukat, mukat
mali, mukatel, mukatela, mukatelj, mukatija, mukatin i mrkavac
(Buli, 1949). Da li je rije o istoj sorti u Dalmaciji i Crnoj Gori nije
nauno potvreno. (SAVI S. 2003:267)
mukaelica sorta bijeloga groa, mukat (ima jak miris). (LATKOVI
T. M. 2007:323)
mukat groe i vrsta vina; it. moscato... Budva i Patrovii. (LIPOVAC- RADULOVI V. 1997:197)
mukat bijeli Budva, Grbalj, Pranj, Herceg Novi: Sasovii. (BULI S.
1949:290)
mukat crni Boka Kotorska: Pranj, Sasovii, Savina, Kuti, Meljine. (BULI S. 1949: 291)
mukat rua crni Tivat. (BULI S. 1949:293)
mukatio plod joj velika zrna, jagode crvene. Ima silni miris. Rijetko se
nalazi jer slabo raa. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:32)
mukatio sorta mirisnoga groa. It. muscatello. U everozapadnoj Boki
slinim se imenom oznaavaju razliite sorte voa koje poeduju kara498
kteristini miris. Kae se mukate orah, zatim za jednu vrstu mirisave

ljive mukatelica i mukaelica, a Zore (Spom. SAN, XXVI) donosi
mukaela sorta kruke. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI
S. 1972:193)
nako groe Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
nepogreb bijeli Boka Kotorska: Bogdaii. (BULI S. 1949:293)
odrina lok.: (po jugoz. kr.) (= jugozapadni krajevi). Tumaenje: vinova
loza, koja se pusti te naraste uz kakovo drvo ili onako uza to...
(KARADI STEF: V. 1852:447). (PULEVI V. 2005:101)
odrina loza stavljena na horizontalnu ili ovalnu strukturu radi stvaranja
hlada. Krtole (Boka Kotorska). (Starevi J. L. 2003)
ovji rep ili ovji repak bijeli Grbalj: Krimovice. (BULI S. 1949:296)
pjegavica lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: Art Rebe und Traube, vitis et
uvae genus (KARADI STEF. V. 1852:504). Sorta loze i groa.
(PULEVI V. 2005:104)
pjegavica bijela ili bioka Boka Kotorska: Krtole. (Buli S. 1949:299)
plajka ili plavka bijela Boka Kotorska: Mrevac, kaljari. (BULI S.
1949:300)
plajka ili plavka crna odgovara sorti plavina crna. Boka Kotorska: Mrevac. (BULI S. 1949:300)
plavka Narod veli loza plavka siromaka majka, jer dobro rodije i dobro
vino. Ima je i bijele i crne. Jagode joj sitne i dugake. Boka Kotorska (i
sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
plavka crna, plajica ili plajka crna odgovara sorti plavina crna. Miii
(izmeu Sutomora i Buljarice), Grbalj (esto), Boka Kotorska: Lutica,
Krtole, Kotor, Lastva (?), Pranj, Stoliv (?), Tivat, Herceg Novi. (BULI S. 1949:306)
plavka ili plajka bijela Mrevo (moda selo Mrevac blizu Tivta ili Mrevo polje u Grblju V. P.). (BULI S. 1949:306)
prolivaa crna Kova (vjerovatno Kava kod Kotora, a postoji i selo Kovai u Grblju V. P.). (BULI S. 1949:311)
razaglija sorta loze. Selo Boljevii. (Crmnica). (I: I. Ukanovi)
razaglija bijela odgovara sorti razajlija rum. Budva. (BULI S. 1949:314)
razaglija rumena odgovara sorti razajlija rum. Spi (kod Sutomora), Budva, Kova (moda Kava kod Kotora ili Kovai u Grblju V. P.).
(BULI S. 1949:314)
razajlija crna odgovara sorti razajlija rum. Herceg Novi, Grbalj (Glavatiii, Kova, Krimovice, Kubasi, Lastva, Vinjevo). (BULI S.
1949:314)
499
Vuki PULEVI
razaklija lok.: Crna Gora. Tumaenje: = dinjka (bez ubikacije), nekako

crveno groe, rother Traminer, vitis apiana (KARADI STEF. V.
1852:120 & 627). (PULEVI V. 2005:106)
razaklija sorta groa, duguljastih velikih zrna, tvrde opne (postoji razaklija i sa bijelim i sa crnim i sa crvenim zrnima). (LATKOVI T. M.
2007:482)
reavica sorta kratoije (groa) kod koje grozdovi nijesu zbijeni nego su
zrna prorjea. (LATKOVI T. M. 2007:487)
rehavica v. reavica. (LATKOVI T. M. 2007:487)
rejavica v. reavica. (LATKOVI T. M. 2007:487)
ribona bijela Brca i eninovii (kod Sutomora). (BULI S. 1949:314)
rolika crna Grbalj: Glavati. (BULI S. 1949:314)
rolika rumena Boka Kotorska: Krtole. (BULI S. 1949:315)
rozaklija sorta groa. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
rozaklija v. razaklija. (LATKOVI T. M. 2007:492)
rua stablo joj je visoko i jako, moe ivjeti preko 100 godina. Dosta ploda
nametne, a grozd joj rijedak a jagode nacrvene. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
rua bijela Budva, Grbalj, Herceg Novi: Kameno. (BULI S. 1949:317)
rua crna Budva, Herceg Novi: Sasovii, Kameno. (BULI S. 1949:318)
ruan crni Boka Kotorska: Krtole, okolina Herceg Novog. (BULI S.
1949:319)
sijer crni Grbalj. (BULI S. 1949:320)
sredievac crni Boka Kotorska: Krtole. (BULI S. 1949:322)
stanka radova loza crna odgovara sorti kadarun crni. Patrovii: Buljarica, Kaluerac. (BULI S. 1949:322)
surac lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: Art Rebe und traube, vitis et uvae
genus (KARADI STEF. V. 1852:726). Sorta loze i groa. (PULEVI V. 2005:110-111)
surac on je vinovit, dobro rodi, ali vino blijedo, a zrnje objako. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:32)
surac crni Kameno kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:322)
surac rumeni okolina Herceg Novog. (BULI S. 1949:322)
surica crna okolina Herceg Novog. (BULI S. 1949:322)
suvarak sorta groa. (LATKOVI T. M. 2007:534)
erivo groe, eriva loza sorta loze kod koje je zrno rumenkastouto,
pljuckavo te nije za jelo. Izdano rodi i koristi se za rakiju. Stara loza. Rijeka nahija. (I: P. Jovievi)
erovina sorta loze. Crmnica. (I: M. Radoman)
uhvata bijela okolina Budve. (BULI S. 1949:331)
500
uhvata bijela ili boovia loza bijela Budva, Grbalj: Glavati, Krimovice,
Zagora. (BULI S. 1949:331)
uhvata crna Budva. (BULI S. 1949:331)
velji vran kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:611)
volujina kao kratoija, vea zrna. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R.
Mihaljevi)
volujina sorta loze. Crmnica. (I: M. Radoman)
vranac Ulievi (1966) navodi sljedee sinonime za sortu vranac u Crnoj
Gori: vranac krsta, crmnika loza, crmniki vranac, dok Buli (1949)
za istu sortu navodi sinonime koji se sreu u Dalmaciji: vranac crni,
vranac pihljavac, vranac crnogorski. (SAVI S. 2003:152)
vranac sorta groa. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
vranac sorta vinove loze. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R. Mihaljevi)
vranac crni Spi (kod Sutomora), Patrovii (Buljarica, Kaluerac),
Grbalj. (BULI S. 1949:333)
vranac crnogorski crni Budva. (BULI S. 1949:333)
vranac mahniti crni Budva, Patrovii: Buljarica, Kaluerac. (BULI S.
1949:333)
vranac prhljavac crni Budva. (BULI S. 1949:333)
vrani v. kratoija (LATKOVI T. M. 2007:619)
vranina v. kratoija. (LATKOVI M. 2007:619)
vranj krstan v. kratoija. (LATKOVI T. M. 2007:619)
zadarka sorta loze. Selo Boljevii (Crmnica). (I: I. Ukanovi)
zadarska loza ima sitno slatko zrno. Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi &
R. Mihaljevi)
zadrenka sorta loze. Crmnica. (I: M. Radoman)
zadrinka crna Budva, Patrovii: Buljarica. (BULI S. 1949:336)
zelenac ili zelenak crni Boka Kotorska: Krtole. (BULI S. 1949:336)
zlatarica bijela Patrovii (Buljarica, Kaluerac), Grbalj (Glavati, Zagora,
Vinjevo), Krtole, Lutica, Kotor?, Tivat. (BULI S. 1949:135)
itkovina crna Spi (kod Sutomora). (BULI S. 1949:340)
iak U Boki Kotorskoj se nailazi na sinonim: iak bijeli Buli
(1949). (SAVI S. 2003:242)
iak bijeli Kruevice kod Herceg Novog. (BULI S. 1949:341)
utkovina bijela Spi (kod Sutomora). (BULI S. 1949:341)
501
Vuki PULEVI
Jabuka
arapka sorta jabuke, slatke su, crvenkaste, eca su ih rado krala. Bijelo
Polje (I: B. Koprivica)
babovaa sorta domae jabuke. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:512)
babovaa sorta jabuke velikih ukastih plodova. Bijelo Polje. (I: B. Koprivica)
divljaka divlja kiela jabuka ili kruka. Proenje (Mojkovac). (VUJII
M. 1995:33)
divljaka drvo i plod divlje jabuke (Malus silvestris Mill.). (LATKOVI T.
M. 2007:144)
divljaka divlja jabuka Malus communis... Volijo je da edi po (= pod)
divljakom i da ita Sveto pismo. Uskoci. (STANI M. 1990:154)
divljaka divlja voka (jabuka, kruka, smokva), selo Zagara (Katunska
nahija). (UPI D. & UPI . 1997:76)
divljaka divlja voka, jabuka, kruka i dr... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:134)
divljaka nekalemljena voka, samoniklica. Selo Osreci (Donja Moraa).
(SIMONOVI A. 1998:518)
divljaka raste u umi. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
jabuina divlja jabuka... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:238)
jabuina v. zukva. (LATKOVI T. M. 2007:225)
jabuka (Malus Mill.) opti naziv za itavu teritoriju Crne Gore.
jabuka petrovaa omanja, ukasta, slatka. Selo Mojstir kod Bistrice (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
jabuka petrovaa sorta jabuke, slatka. Vraneka dolina. (Bijelo Polje). (I)
ljutaa kiela jabuka. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A.
1998:530)
painka sorta stare jabuke. Bijelo Polje. (I: B. Koprivica)
painka stara sorta jabuke, uta na crveno, srednje veliine, zrijeva u septembru. Orjeala, jedva da se ponee sretne. Selo Mojstir kod Bistrice
(Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
petrovaa voka (smokva, jabuka) koja raa (daje plod) za Petrovdan.
(LATKOVI T. M. 2007:399)
petrovaa (jabuka petrovaa) jabuka koja prva sazrene. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
erbetlija lok.: Crna Gora. Tumaenje: Art Apfel, mali genus (KARADI STEF. V. 1852:386). Sorta jabuke. (PULEVI V. 2005:111)
zukva divljaka, divlja jabuka, vrlo mala jabuka (Malus silvestris Mill.).
(Kae se jo i zukvica). Naziv zastupljen na itavoj teritoriji Crne Gore.
502
Kruka
batinjaa sorta stare domae kruke. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:531)
bazduhanka sorta krastave i krupne, a veoma ukusne kruke. U Bihor
svata raa, raaju kruke bazduhanke. Roaje. (HADI I. 2003:20)
begar sorta kruke omanjih sonih plodova koji ugnjiju kad sazru. Selo
Ulotina (Andrijevica). (I: G. ulafi)
blagun sorta krupne i vrlo slatke kruke; begar. Vasojevii. (BORII
TIVRANSKI V. 2002:37)
ciganka divlja kruka. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice).
divljaka divlja kiela jabuka ili kruka. Proenje kod Mojkovca. (VUJII M. 1995:33)
divljaka divlja voka (jabuka, kruka, smokva), selo Zagara (Katunska
nahija). (UPI D. & UPI . 1997:76)
divljaka drvo i plod divlje kruke. (LATKOVI T. M. 2007:144)
divljaka raste u umi. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
jarebasna sorta kruke, posebno prijatnog ukusa. Proenje (Mojkovac).
(VUJII M. 1995:54)
jerebasma krupna, zelenkasta i izuzetno sona kruka. Jerebasma kat
pane sa kruke ona se cijela razbije. Roaje. (HADI I. 2003:78)
jerebasma sona kruka (zabiljeeno je i jeribasma). Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:120)
jerebasma sorta kruke slatkih plodova, topi se u ustima. Bijelo Polje. (I:
B. Koprivica)
jerebasma sorta kruke, zrijeva u septembru. Orjeala. Selo Mojstir kod
Bistrice (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
jerebosma pitoma kruka, okruglastih plodova, obima listae. Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
jerebosna/jeribosna sorta krupne ukusne kruke. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:245)
jeribosna krupna, sona, ukusna pitoma kruka. Uskoci. (STANI M.
1990:339)
jesenka stara sorta kruke, s malim plodovima; kad sazru, smekaju i potamne, veoma su ukusni i pogodni za suenje. U potpunosti iezava.
Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
kaamorka kruka s plodovima srednje veliine, rodi dobro. Kasnije zrijeva. Ostaje zelena. Stavlja se u slamu i tako moe da doeka kraj zime.
Ugnjije iznutra. Selo Rovca (Vasojevii). (I: M. Dai)
503
Vuki PULEVI
kamorka sitna ukasta kruka. Jedna ena iz Bihora bee donijela

stranu kamarke. Roaje. (HADI I. 2003:80)
kamorka stara kruka, sitnija, kvalitetna je. Od nje se pekla rakija. Selo
Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
kalem sorta kruke. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:124)
kaluerka sorta Kruke. Bijelo Polje. (I: B. Koprivica)
karamanka (tur. karaman) sorta kruke koja je preneena iz Turske (Vasojevii). (BORII TIVRANSKI V. 2002:127)
krastaa sorta kruke s debelom hrapavom korom. Zrijevaju u jesen. Selo
Zagara (Katunska nahija). (UPI D. & UPI . 1997:187)
krstovaa sorta kruke s poveim i sonim plodovima, zrijeva poetkom
jeseni. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
kruica sorta sitne, slatke kruke. Ove kruice su ka med slatke. Roaje. (HADI I. 2003:92)
kruka opti naziv za itavu teritoriju Crne Gore.
kruka petrovaa sorta kruke koja rano sazrijeva (o Petrovu dne), omanjih
okruglastih plodova. Iezava. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
krukovina vrsta drveta, divlja kruka (Pirus piraster Borkh.). (LATKOVI T. M. 2007:267)
listaa stara sorta kruke. Plodovi srednje veliine, zeleni, iri nego dui,
zrijeva poetkom avgusta. Iezava (od poodavno se ne pojavljuje na
tritu). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
mrkaljua, kruka mrkaljua sorta kruke. Kad se ubere, tvrda je, sazri
poslije branja, kad i pocrni. Dobra je za rakiju. Vidrovan (Niki). (I:
M. Maksimovi)
ranac rana kruka, zrijeva u julu (kad se nje penica), manje je veliine.
Stara je kruka i orjeala. Selo Mojstir kod Bistrice (Bijelo Polje). (I:
A. Avdi)
ranica sorta domae kruke. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI
A. 1998)
ranka rana kruka. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R.
Mugoa)
sijerak sorta kruke, dolazi krajem septembra i poetkom oktobra. Najkvalitetnija je. Od nje se pekla rakija. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (A.
Avdi)
tombolaa sorta kruke iji plodovi dozrijevaju poto se uberu. Selo
Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
Tumbolaa sorta kruke. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice).
(I: R. Mugoa)
504
utac stara sorta kruke, plodovi ukasti, soni i aromatini. Rano zrijeva
pa otud i drugo ime vidovaa. Iezava (rijetko se pojavljuje u trnicama). Selo Crnci (Piperi). (I. D. etkovi)
Prunoidno voe: ljiva, trenja, kajsija, badem i dr.
amula sorta ljive utih ili crvenih plodova (sitnih) koji se teko odvajaju
od kotice. Ven. amolo... Imamo ove godine puno utih i crvenih
amula... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI
V. 1981:10)
antiferak kajsija (die Aprikose), urii (Boka); vjerovatno se vee s oblikom anti (vidi gore), zatim s anipraskva breskva Stari Grad (Cittavecchia) na Hvaru (anipraskva, dok praskva znai marela, kao i
natupijerka vrsta breskve, Dub. (od lat. nucipersica) (REETAR M.
2010:302). NAPOMENA: anti marela. ibenik. (REETAR M.
2010:301)
armelin kajsija. Zabiljeeno i rmelin. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:16)
armelina vrsta breskve. Tivat (I: D. Korsi). NAPOMENA: vjerovatnije
se radi o kajsiji.
arlama krupna trenja. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
arlama sorta trenje. Kupio am eci arlama. Selo Proenje (Mojkovac).
alama sorta utocrvene trenje, arlama. Uskoci. (STANI M. 1990:15)
badem (Prunus communis, Amygdalus communis). (IEVI D. 2007:156)
bajam badem. Selo Godinje (Crmnica). (I: D. Lekovi)
bajam v. mendula. (LATKOVI T. M. 2007:567)
beloljiva sorta bijele ljive. U erimafendin vonjak uvijek je bila po
neka beloljiva. Roaje. (HADI I. 2003:21)
bjelica sorta (bijele) ljive... Selo Zagarae (Katunska nahija). (UPI D.
& UPI . 1997:329).
bjelica sorta trenje. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
bjelica sorta trenje. Vraneka dolina (Bijelo Polje). (I)
bljelica sorta ljive. Uskoci. (STANI M. 1990:45)
breska breskva. Kupi kilo zrelih breski. Roaje. (HADI I. 2003:24)
crenja trenja. Najvolim divlje crenje. Roaje. (HADI I. 2003:29)
crnica sorta trenje, kuva se i ini slatko. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
divlja trenja v. treslovina. (LATKOVI T. M. 2007: 144)
durgonja sorta ljive. Selo Ulotina (Andrijevica). (I: G. ulafi)
durgulja sorta ljive. Vasojevii. (I)
505
Vuki PULEVI
dana lok.: Crna Gora. Tumaenje: = danarika, Art Pflaumen, pruni genus (KARADI STEF. V. 1852:830). SIMONOVI D. 1959:382
Karadiev fitonim dana (Vuk), s velikim brojem drugih imena,
stavlja uz Prunus italica Borkh. U Crnoj Gori uobiajen je i naziv danja, to se vidi i po toponimima: Danja, Danjica, Danjev do i dr.
(PULEVI V. 2005:844-85)
danarika (pers. gnerik, tur. canerigi) sorta rane ljive. Vasojevii.
(BORII TIVRANSKI V. 2002:357)
danarika Podgorica. (IEVI D. 2007:156)
danarika selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
danja vrsta ljive okruglih plodova, danarika (Prunus cocumilia Ten.)
(LATKOVI T. M. 2007:159). NAPOMENA: Vrsta Prunus cocomilia
Ten. u Crnoj Gori srijee se na veoma malom broju lokaliteta na podruju Pive, te fitonim danja treba vezati i za neke srodne vrste irega
rasprostranjenja.
danja danarika Prunus insitita. Uskoci. (STANI M. 1991:493)
danja danarika, vrsta rane ljive. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI
V. 2002:355)
danja Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
danja voka danarika (Prunus cerasifera)... Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:672)
danja vrsta ljive. Tivat. (I: D. Korsi)
eliborka sorta trenje vrlo krupnih plodova. (LATKOVI T. M.
2007:162)
fruckavica sorta trenje. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:315)
grica, trenja grica grka je, kreu je za list, jede je rado stoka. Lipovo
kod Kolaina. (I: R. Bulatovi)
grkljaja divlja trenja iji su plodovi grki. Nemoj da se penje na nju, to
je grkljaja. Roaje. (HADI I. 2003:60)
jajara sorta ljive. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:118)
kajsija Podgorica. (IEVI D. 2007:156)
madarka docna ljiva, poegaa, debelica. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:156)
magriva divlja vinja (Prunus mahaleb). Nakalemio sam vinju marelu
na magrivu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:314)
mednica slatka ljiva. Uskoci. (STANI M. 1990:446)
mednica stara sorta ljive. Od nje se pekla rakija. Sad je rijetka. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
meduo badem. Tivat. (I: D. Korsi)
506
meki badem s tankom ljuskom. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.

2010:337)
mendul badem; juno it. umendula; ven. mandola; it. mandorla. Na Muu,
u Tivtu, Bogdaiima i Kavu, zabiljeeno mandula. Manduli etaju
u mara. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI
V. 1981:213)
mendula bademi; junoit. amendula; ven. mendola; it. mandorlo (Amygdalus communis). Imali smo mendule u Petrovac. Budva i Patrovii.
mendula vrsta biljke, badem (Amygdalus communis) i njen plod.
(LATKOVI T. M. 2007:308)
mendulica breskva (Pfirsich). Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:338)
mendulica sorta breskve. Tivat. (I: D. Korsi)
menduo Amygdalus communis. Boka Kotorska (i sued). (NAKIENOVI S. 1913:33)
menduo badem, u tom obliku u Pranju a ne, kako je to kod Vuka pogreno navedeno, u Dubrovniku, e je naprotiv uobiajen samo oblik mjendeo. (REETAR M. 2010: 338)
menduo badem. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
piskavica sorta ljive slabijega kvaliteta, plod sitan. Dosta rodi. Naziv je
est u evernome podruju Crne Gore, na jugu je zabiljeen u Zagarau
(Katunska nahija).
piskavica sorta ljive, zrije u drugoj polovini avgusta. Sitnija je od poegae i manje mesnata. Slabija je za rakiju. Dosta rodi. Vasojevii. (I).
piskavica sorta ljive. Selo Ulotina (Andrijevica). (I: G. ulafi)
plavka (ili plavica) sorta trenje, dolazi rano, prije drugih. Boka Kotorska
(i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
poegaa sorta ljive. Selo Ulotina (Andrijevica). (I: G. ulafi)
poeka jesenja ljiva, madarka. Poeku najvie volim od svog voa.
Uskoci. (STANI M. 1991:128)
poeka sorta ljive, na visokoj je cijeni. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A.
Avdi)
praska Crmnica. (MILETI B. 1940:407)
praska breskva, plod i drvo viegodinje biljke (Amygdalus persica L.).
(LATKOVI T. M. 2007:437)
praska breskva. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
praska breskva. Kruevice pod Orjenom (Herceg Novi). (MILANOVI R.
M. 1997:202)
507
Vuki PULEVI
praska lok.: po jugoz. kr. (= jugozapadni krajevi). Tumaenje: posredno:

= praskva = breskva, 1) Pfirschbaum, amygdalus persica Linn. 2)
Frucht davon, malum persicum, cf. praskva. (KARADI STEF. V.
1852:42 & 564). SIMONOVI D. 1959:381 fitonim praska (Vuk)
identifikuje s vrstom Prunus persica. PULEVI V. & SAMARDI
N. 2003:399-340 biljee vie lokaliteta oblika: Mala praska, Praskica,
Praskina gomila donja, Praskova dolina, Praskvena glavica, Praskvica i
dr. Vjerovatno je da su neki od njih nazvani po biljci praski. (PULEVI V. 2005:105).
praska Podgorica (IEVI D. 2007:163)
praska sorta breskve. Jelji vi ovo praska u obor? Ne isplati se praske
sadit lako se pobolju. Podgorica. (IRGI A. 2007:185)
praska sorta breskve. Tivat. (I: D. Korsi)
praskva breskva; t. dijal. persica (it. pesca); ven. persega. Poto te
praskve? Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:236)
praskva (breskva, Prunus persica) Imamo pitome, priljepae i odljepae,
bjelice i jesenke, koje su tvrde, gorke i runjave, a dolaze pod jesen. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
ranka v. ranjka. Uskoci. (STANI M. 1991:256)
ranjka ljiva koja rano donosi plod; plod te biljke. Uskoci. (STANI M.
1991:256)
ruskavice sorta trenje. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S.1913:33)
sliva ljiva. Crmnica (MILETI B. 1940:359). NAPOMENA: u selu Crnci
(Piperi) govorilo se sliva, postoji toponim U slive Markove (V. P.).
eftelija breskva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:362)
eftelija Crmnica. (MILETI B. 1940:363)
efteljija breskva. Tu je efteljija bila. Podgorica. (IRGI A. 2007:216)
ljame sorta trenje. Najvee su i najbolje rode. Boka Kotorska (i sued.).
tremzla Prunus mahaleb (V. Blei in SIMONOVI D. 1959:380). Naziv
je jedinstven. U Crnoj Gori postoji toponim Trtemesla u Orasima
Ljeanska nahija. (PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:467)
treslovina drvenasta biljka (Prunus mahaleb L.), okruglaste kronje i viseih grana; cvijet bijel, sitan, miriljav; plod crna kotunica, neprijatnog
ukusa. (LATKOVI T. M. 2007:575)
treslovina magriva (Prunus mahaleb L.). Gornji Morinj (Boka Kotorska).
(I: mjetanin iz sela Morinj)
trenja sitna trenja. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
508
trijesla lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: wilde Weichsel, arboris genus.

(KARADI STEF. V. 1852:748). SIMONOVI D. 1959:380 Karadiev fitonim trijesla (Vuk) identifikuje s Prunus fruticosa Pall. (=
Cerasus chamaecerasus Lois.), vjerovatno poveden nazivima iz drugih
krajeva: tresla (po . Popoviu) i treslovina (po . Juriiu). Ove se
postavlja osnovno pitanje: da li je vrsta Prunus fruticosa zastupljena u
flori Crne Gore, da bi za nju moglo postojati ime trijesla? Dosad je zabiljeeno samo jedno nalazite P. Chamaecerasus Jacq. In apricis vallis Zetae prope Danilovgrad (PANI J. 1875:25), to nije dovoljno
za postojanje imena ire upotrebe. Sumnja postaje tim vea to niko od
botaniara ili umara poslije Pania nije tu vrstu zapazio u Crnoj Gori, a u Flori Evrope (Flora europaea 2:79) ne navodi se ak ni za teritoriju bive drave Jugoslavije. Inae, ovaj nalaz prividno bi mogli potvrditi toponimi: Treslita, Treslova dolina, Treslovina, Trijensla, Trijesle i dr., koje su u Crnoj Gori registrovali PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:468 & 471. Zato bi se Karadiev fitonim trijesla iz
Boke, kao i nebrojeni toponimi s tom osnovom, najvjerovatnije mogao
odnositi na neku drugu vrstu iz roda Prunus, a najsigurnije na Prunus
mahaleb L. (PULEVI V. 2005: 112-113).
trnjina Prunus spinosa; plod te biljke. Uskoci. (STANI M. 1991:383).
NAPOMENA: nazivi trn i trnjina zastupljeni su na itavoj teritoriji Crne Gore.
turgolja sorta ljive, krupnija. Vidrovan (Niki). (I: Maksimovi M.)
turgonja sorta ljive. Podgorica. (IEVI V. 2007:156)
turgonja sorta krupne zelenkaste ljive. Turgonje se suu pa se meu u
pirijan da se skuva aaf... Podgorica. (IRGI A. 2007:228)
turgonja sorta ljive. Gornje Polje (Niki). (I: M. Maksimovi)
turgonja sorta ljive. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:592)
turgonja sorta ljive. Uskoci. (STANI M. 1991:391)
turgulja sorta rane krupne ljive... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:592)
turgulja v. turgonja. Uskoci. (STANI M. 1991:391)
vinja (Prunus cerasus). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33). NAPOMENA: Naziv vinja je opti za itavu teritoriju Crne
Gore.
zenderika sorta ljive. Tivat. (I: D. Korsi)
zerdelija Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33). NAPOMENA: KARADI STEF. V. 1852:208 za Bosnu tu biljku identifikuje s kajsijom (Prunus armeniaca). Taj Karadiev podatak prenosi ULEK B. 1879:461, dodajui jo i latinski naziv Prunus domestica my509
Vuki PULEVI
robalana Desf. SIMONOVI D. 1959:379 takoe se u potpunosti oslanja na Karadia i za biljku Prunus armeniaca L. navodi kao osnovni
naziv kajsija (Vuk) i sinonim zerdelija (Vuk).
Maslina
barkinja sorta autohtone masline u Crnogorskome primorju. (MIRANOVI K. & al. 2004:43).
barkinja sorta masline. Tivat. (I: D. Korsi)
crnica njoj je srednji rod, a ulje joj malo krvavo i prekosono. Boka Kotorska (i sued.) (NAKIENOVI S. 1913:33)
crnica sorta masline. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
crnica sorta masline. Tivat. (I: Korsi)
fran sorta autohtone masline u Crnogorskome primorju. (MIRANOVI K.
& al. 2004:43)
gloginja autohtona sorta masline u Crnogorskome primorju.
(MIRANOVI K. & al. 2004:43)
gloginje to su divlje masline, kojih ulje za jestiva ne vrijedi, ali je dobra za
kandilo. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
krivalja ili barkinja ona je dobra za soliti ili u kvasinu. Boka Kotorska (i
sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
lubardeka sorta masline. It. lombardesca (?)... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1971:183)
lubardeka sorta masline. Malo ulja dava, a dosta ima mesa. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
lubardina sorta masline, u vezi s it. lombardo. Masline su lubardina,
zinzula i crnjaka. Stukla sam lubardine, pa u poslije promijenit vodu. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:172)
lubrdeka sorta masline. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
lumbardeka sorta masline. Tivat. (I: D. Korsi)
lumbardina sorta masline. It. lombardina... imali smo u Grbalj vie vrsta
maslina i utice, sitnjake, zelene, dzinzule i lumbardine. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:197)
maslina Crmnica. (MILETI B. 1940:236). Uobiajeni naziv na itavome
arealu masline u Crnoj Gori.
malina Crmnica. (MILETI B. 1940:351)
padalica lok.: Crna Gora. Tumaenje: n.p. maslina koja sama opadne, die
von selbst obfallenden Obstfrchte (z. B. Oliven), fructus sponte decidentes (KARADI STEF. V. 1852:484). (PULEVI V. 2005:102)
sarulja sorta masline. Autohtona u Crnogorskome primorju. (MIRANOVI K. & al. 2004:43)
510
sitnica njoj je sitan plod, lijepo ulje i najbolji rod. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
panjolka sorta masline. Tivat. (I: D. Korsi)
inula sorta autohtone masline u Crnogorskome primorju. (MIRANOVI
K. & al. 2004:43)
utica maslina kojoj je rod uvijek zelen, ulje uto i bistro, jako i tvrdo. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
utica sorta masline. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
utica sorta masline. Tivat. (I: D. Korsi)
Smokva
cvjetae sve ove (smokve V. P.) izmetnu takozvane cvjetae, to jest
prve smokve, kojih je vrlo malo. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33). NAPOMENA: vjerovatno se u Boki Kotorskoj taj
naziv izgovara kao etae.
bijela smokva selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R.
Mugoa)
bjelica sorta smokve. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
buica sorta smokve, sura (ni crna ni bijela). Selo Crnci (Piperi). (I: D.
etkovi)
buvica sorta smokve. Tivat. (I: D. Korsi)
crna, crna smokva selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R.
Mugoa)
crnica sorta smokve. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
etunjae isto to i cvjetae. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
divljaka smokva. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
duaka, duica sorta smokve. Selo Donja Gorica (Ljekopolje kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
duica lok.: Kotor. Tumaenje: smokva duguljasta, Art Feigen, ficus
genus. (KARADI STEF. V. 1852:144)
duica sorta smokve (vidi: kukumar). Prvo ti prispijeva petrovaa, pa
kukumar, pa duica, zimnica i trojka. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:157)
duice sorta smokve, plodovi duguljasti. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
dvoljetka smokva koja dvaput raa. Imali smo mi jednu dvoljetku u avliju. Mene su miljije dvoljetke, boga mi, no patljidanke. Podgorica.
(IRGI A. 2007:79)
frakancana, frankacana sorta velike bijele smokve; moda od it. fellacciano... Uzmi kovicu, pa poi ubrat koju frakancanu. Mi imamo u
511
Vuki PULEVI
batinu jednu frakancanu, nema boljih smokava od njih. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:94)
francakane sorta smokve. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
indijska smokva Ficus indiana. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
jesenka sorta smokve. Selo Godinje (Crmnica). (I: D. Lekovi)
klap bijeli sok kod smokve (pojavljuje se na zarezanom ili otkinutome dijelu lista ili grane). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
koluti manje smokve koje rastu na petrovai smokovom stablu, nakon
to su ve pobrane velike smokve petrovae. Dobrota (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:326)
kufalica, kuvalica prezreli i ukufjeli (polusasueni) plodovi smokve. Rijeka nahija. (I: P. Jovievi)
kukumar sorta smokve duguljastoga oblika. Prvo ti prispijeva smokva
petrovaa, pa kukumar, pa duica, zimnica i trojka. Budva i Patrovii.
lipovka sorta smokve. (LATKOVI T. M. 2007:285)
lipovka sorta smokve. Selo Zagara (Katunska nahija). (UPI D. & UPI . 1997:210)
mletkinje sorta smokve, potie iz Mletaka. Boka Kotorska (i sued.).
ozimice sorta smokve, najkasnije dolaze. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
paaka divlja smokva. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
paaka divlja smokva. Selo Zagara (Katunska nahija). (UPI D. & UPI . 1997:320)
paaka smokva. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
patlidanka sorta smokve. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
patljidanka sorta smokve. Da mi je ies jednu patljidanku. Ja vie
voljim patljidanke no dvoljetke. Podgorica. (IRGI A. 2007:176)
peenjake plodovi smokve prisilno uveli zbog preerane sue. Rijeka nahija. (I: P. Jovievi)
petrovaa sorta smokve (vidi: kukumar). Prvo ti prispijeva smokva petrovaa, pa kukumar, pa duica, zimnica i trojka. Budva i Patrovii.
petrovaa sorta smokve koja rano uzrijeva, ima dva roda. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa). NAPOMENA: naziv
petrovaa je est u arealu smokve u Crnoj Gori.
512
petrovaa sorta smokve koja zrijeva oko Petrovdana. Jesu lji vi zdrelje
petrovae. Ja se pored petrovaa ni na koje drugo voe ne bi okrenujo. Podgorica. (IRGI A. 2007:178)
petrovaa sorta smokve. Selo Godinje (Crmnica). (I: D. Lekovi)
petrovaa sorta smokve. Tivat. (I: D. Korsi)
petrovaa voka (smokva, jabuka) koja raa (daje plod) za Petrovdan.
(LATKOVI T. M. 2007:399)
popice sorta smokve. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
popice sorta smokve. Tivat. (I: D. Korsi)
pupavac provenuli plod smokve. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
pupavac smokva sitnih plodova. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
rezanica sorta smokve. Selo Godinje (Crmnica). (I: D. Leki)
sedmakinja smokva. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
sedmakinja sorta smokve s dva roda u godini, prvi rod dolazi rano. Selo
Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa) NAPOMENA: naziv sedmakinja est je u arealu smokve u Crnoj Gori.
sedmakinja sorta smokve. Ja voljim smokve, i sedmakinje i petrovae i
patljidanke i koje got oe. Jesu li poelje sedmakinje. Podgorica.
(IRGI A. 2007:200)
stambolkinja sorta smokve, doneena. Selo Donja Gorica (Ljekopolje,
kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
suelica sorta smokve koja se sui. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR
M. 2010:396)
suelica sorta smokve. Dolazi oko 10. avgusta. Okruglastih plodova. Kotor. (I: D. urakovi)
suelica sorta smokve. Najbolje su za suenje. Boka Kotorska (i sued.).(NAKIENOVI S. 1913:33)
suelica sorta smokve. Tivat. (I: D. Korsi)
kopac sorta smokve. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:400)
trojka sorta smokve (vidi: kukumar). Prvo ti prispijeva smokva petrovaa, pa kukumar, pa duica, zimnica i trojka. Budva i Patrovii.
trojke sorta smokve, izdaje tri roda, prvom vrlo malo, drugom vie, a treom najvie. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
ukufelica plod smokve u prvoj fazi isuivanja (nakon potpunoga zrijevanja). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
zadulica plod smokve na poetku zrijevanja. Selo Crnci (Piperi). (I: D.
etkovi)
513
Vuki PULEVI
zelenkora sorta smokve. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)

zelenkora sorta smokve. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice).
(I: R. Mugoa)
zelenkorka sorta smokve iji plod kad sazrene ima zelenu boju kore.
(LATKOVI T. M. 2007:651)
zimnica sorta smokve (vidi: kukumar). Prvo ti prispijeva smokva petrovaa, pa kukumar, pa duica, zimnica i trojka. Budva i Patrovii.
zimnica sorta smokve. Tivat. (I: D. Korsi)
Ostale voke (biljke i plodovi)
bigatica sorta crne kielaste murve. Otresla mi je punu tavaju bigalica.
Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:
33-34)
cedrun sorta velikoga limuna; it. cedrone (frutto del cedro). Zabiljeili
smo u Pranju edrun i cetrun. Najpikantnija ti je marmelada od edruna. Stavi u tortu malo uga od cedruna, kad nema lemuna. Boka
Kotortska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:45)
citron sorta limuna koji naraste vei nego obino, a i kora mu je deblja.
Lat. Citrus medica, it. cedro, cedrone. Tom (Spom. SAN, CV, 202):
cijera... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:242)
etrun (Citrus medica cedra). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S. 1913:19 & 33)
etrun sorta limuna (citrus medica L.); njegov plod. (LATKOVI T. M.
2007:125)
etrun i etun sorta velikoga limuna, isp. citron, it. cedrato... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:243)
etruna v. etrun. (LATKOVI T. M. 2007:125)
iiboja (roga) Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
iimak uula, Zizyphus jujuba Mill. TIVAT. (I: D. Korsi)
iiman - v. inula. (LATKOVI T. M. 2007:126)
datula Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:19)
datula urma... Boka Kotorska, everozapdni dio. (MUSI S. 1972:150)
divljaka divlja voka (jabuka, kruka, smokva). Selo Zagara (Katunska
nahija). (UPI D. & UPI . 1997:76)
drekaza batenska pitoma jagoda. (LATKOVI T. M. 2007:152)
drekaza, dretaza. Crmnica. (MILETI B. 194:366)
514
dren/drijen vrsta drveta, voke (Cornus mas) Po prisoju ispod kue bijahu populjile danje, ozlatili se drenovi i izbio kaun. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:149)
dreteza lok.: Patrovii. Tumaenje: = jagoda, die Erdbeere, fragum. U
Dubrovniku se kae jagoda pozemljua. (KARADI STEF. V.
1852:139 & 244). SIMONOVI D. 1959: Karadiev fitonim dreteza
(Vuk) stavlja uz rod fragaria L., ali navodi jo i drekeza (SAN), uz
napomenu: u Crnoj Gori pod umska jagoda. Informator Vlado Nikaljevi iz Crmnice saoptio nam je ime: dretaza = jagoda, a Rade
Ratkovi iz Patrovia: drekaza = divlja umska jagoda.
drijen uobiajeni naziv za vrstu Cornus mas L. na itavoj teritoriji Crne
Gore. To potvruju i brojni toponimi tipa: Drijen, Bijeli drijen, Drijenak, Drijeni, Drijenje, Drenova rupa i dr. (PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: 105112)
dunja uobiajeni naziv za voku Cydonia oblonga Mill.
gabra vrsta murve. Tivat. (I: D. Korsi)
iglica Podgorica. (IEVI D. 2007:40 & 163)
kaka japanska jabuka. Tivat. (I: D. Korsi)
kake, kaka plod japanske jabuke. It. Cacchi. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:163)
kaki (pl.m.) japanske jabuke, it. cachi (iz japanskoga). U Tura su sazreli
kaki pa u po popodne da kupim koje kilo. Tetka je kupila kake, ali,
bogami nijesu jo zrele. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:142)
kitnjaa krupna jagoda ili malina. Odite ovamo, sve same kitnjae.
kitnjaa velika umska jagoda, krupnija od ostalih. Selo Proenje (Mojkovac). (VUJII M. 1995:58)
kitnjaa vrsta jagode. Vraneka dolina (Bijelo Polje). (I)
kostanj (Castanea sativa). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33). NAPOMENA: S. Nakienovi je napisao latinski naziv
Aesculus hipoocastanum, to se odnosi na tzv. divlji kostanj, a ne na
dobro poznati costanj (Castanea sativa), koji u Boki naseljava velike
povrine (Kostanjica, Stoliv i dr.).
kostanj kesten. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
kostanja, kotanja kotanj. Crmnica. (MILETI B. 1940: 260, 261, 357)
koela (Celtis australis L.). eca rado jedu sitne crnkaste plodove koelice. Koela je uobiajen naziv na itavome crnogorskom dijelu
areala te drvenaste biljke.
515
Vuki PULEVI
kotan plod kestena. Donio sam iz pei pun dak kotana. Roaje. (HADI I. 2003:89)
kotanj Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
kotilj orah iz koga se teko vadi jezgro (zgarica), selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:528)
kupjena v. kupljena. (LATKOVI T. M. 2007:272)
kupljena Crmnica. (MILETI B. 1940:255)
kupljena viegodinji razgranati grm sa dugim trnovitim granama iji je
plod crne boje, soan i sladak (Rubus fruticosus L.). (LATKOVI T.
M. 2007:272)
lemun (citrus medica). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:19 & 33)
lemun limun (citrulus limonum); it. limone (iz. perz. limumun). Svi
lemuni su od zime propali, a i po koja nerana. Budva i Patrovii.
lemun limun (Citrus limonum). It. limone. U everozapadnoj Boki gen.
glasi lemuna. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:181)
lemun Tivat. (I: D. Korsi)
ljepi sorta poluslatkoga uzgajanog ipka. Celo Crnci (Piperi). (I: D.
etkovi)
ljenik Crmnica. (MILETI B. 1940)
maginja plod od planike, ukusan i dobar za spremanje rakije. Krtole (Boka
Kotorska). (STAREVI J. L. 2003). NAPOMENA: v. planika
malina umsko crvenkasto voe (Rubus ideaus)... Nikiki kraj. (OKI
LJ. 2010:316)
mandarina (Citrus cineusis). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S. 1913:33)
mandolina mandarina. Tivat. (I: D. Korsi)
meetka vrsta lijeske meea lijeska, visoko drvo (Corylus colurna).
Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:322)
meki orah meke kore... Ove mekie sve sam izlomijo prstima. Roaje.
(HADI I. 2003:103)
miholjaa lok.: Crna Gora. Tumaenje: voka koja dospijeva o Miholju
dne, ein Obstbaum, dessen Frucht gegen Michaelis (29. Sept.) reift, pomuscirca festum Arch. Michaelis maturans (KARADI STEF. V.
1852:360). (PULEVI V. 2005:98)
mogranj ipak, nar, it. melograno, dijal. melagrano... Budva i Patrovii.
mumula - (breskva). Crmnica. (MILETI B. 1940:363)
516
murva postoji bijela murva (Morus alba L.), crna murva (morus nigra L.)
i dr., te niz varijeteta i sorti. Na itavome prostoru Crne Gore uobiajen
je narodni naziv murva, to potvruju i brojni toponimi. Naziv dud
uneen je u Crnu Goru u novije vrijeme, preko knjiga, medija i dr.
murvak stablo divlje murve (wilder Maulbeerbaum). Pranj (Boka Kotorska). Kod Vuka murvac u Risnu. (REETAR M. 2010:357)
mumula (Mespilus germanica L.). Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
mumula voka i njen plod (Mespilus germanica)... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:338)
mumula vrsta voa. Do skoro ni znala nisam da su mumulje voe. U
njih sam prvo mumula jela. Podgorica. (IRGI A. 2007:155)
narana (Citrus aurantium). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S. 1913:19 & 33)
narana vrsta junoga voa. Ven. naranza. It. arancia... Boka Kotorska,
everozapadni dio. (MUSI S. 1972:194)
narana grka (Citrus aurantium amara). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
naranda Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:201)
naranda Tivat. (I: D. Korsi)
narana pomoranda, mediteranska biljka i voe. Krtole (Boka Kotorska).
(STAREVI J. L. 2003)
neranda drvo pomorande (Citrus aurantiacum L.) i njen plod. (LATKOVI T. M. 2007:348)
neranda pomoranda. kupi dva kila nerande kat se vrne. Oulji mi
jednu nerandu. Podgorica. (IRGI A. 2007:163)
nerandin drvo mandarine (Citrus nobilis L.) i njen plod. (LATKOVI T.
M. 2007:348)
nepula Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:19)
njekula slina oskorui. Tivat. (I: D. Korsi) NAPOMENA: moda treba
da stoji njepula?
njepula mediteransko voe. Njepula ti je ka i oek, prije opane nego
to zrene. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
njepula vrsta drveta, japanska mumula (Eriobotria japonica Lindl.).
Zimzelena biljka, sitnih bijelih, miriljavih cvjetova, plod zlatnoute
boje, soan, kielastoga ukusa. (LATKOVI T. M. 2007:355)
ora orah. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:201)
orag orah (Juglans regia). Oragov koji je od oraha. Oragovina drvo
oraha. Napravio duvansku kutiju od oragovine. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:177-178)
517
Vuki PULEVI
orah (Juglans regia L.). Uobiajeni naziv na itavome podruju Crne Gore, to potvruje i veliki broj toponima nazvanih po biljci orahu.
oranda naranda, juno voe. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J.
L. 2003)
oskorua juna voka, obino se za oskoruu kae prije opane nego to
zrene. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
oskorua Sorbus domestica. Biljka oporoga ukusa; plod te biljke. Uskoci.
(STANI M. 1991:56)
pasomni, ipak pasomni (rjee pasomi...). sorta polukieloga ipka.
Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:357)
pasovni ipak lok.: Crna Gora. Tumaenje: koji je pola kiseo, Art Granatapfel, mali granati genus (KARADI STEF. V. 1852:490). SIMONOVI D. 1959:387 Karadiev fitonim pasovni ipak (Vuk) identifikuje s vrstom Punica granatum L., s napomenom Za nakiseli plod.
(PULEVI V. 2005:102-103)
planika lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: drvo na kome rodi maginja
(kao velika sunca, iznutra uto kada je zrelo, a zeleno bijelo), die
Meerkirsche, arbutur unedo Linn. (KARADI STEF. V. 1852:505).
SIMONOVI D. 1959:44 Karadiev fitonim iz Boke planika
(Vuk) stavio je kao prioritetno ime uz Arbutus unedo L. (drugo ime je
maginja (Vuk). (PULEVI V. 2005:104)
planika vrsta biljke to raste u goru sama od sebe, ima tu karakteristiku to
ima plod zvani maginja od kojeg se pee rakija maginjaa. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
pukla raspukli plod ipka. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
pukla lok.: u prmorju. Tumaenje: ipak koji se obino raspukne kako
pone zreti, Art Granatapfel, mali granati genus. (KARADI STEF.
V. 1852: 620). (PULEVI V. 2005:105)
roga lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: 2) (u Boci) ponajvie pl. rogai,
Johannisbrot, cf. roi. Potom: roi, 2) roii, die Bockshrner,
das Johannisbrot, ceratium, siliqua graeca, cf. roga (KARADI
STEF. V. 1852:652 & 654). SIMONOVI D. 1959:111 Karadiev fitonim roga (Vuk) identifikuje s poznatom drvenastom vstom Ceratonia siliqua. Raste u Primorju (najvie na Lutici i u Grblju), ima jestive plodove (mahune). (PULEVI V. 2005:106-107)
roga stablo i plod mediteranske vrste. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
slatkogrm lok.: Crna Gora. Tumaenje: malo drvo koje ima crven cvijet
lijepog mirisa, eine Art Strauch, fruticis genus (KARADI STEF.
V. 1852:691). SIMONOVI D. 1959 ispustio je Karadiev fitonim
518
slatkogrm. NAPOMENA: u nekim krajevima Crne Gore slinim nazivom slatkovina oznaena je medonosna drvenasta biljka Rhamnus
rupestris. Mogue je i to da je slatkogrm neka egzotina biljka.
spasovni ipak sorta poluslatkoga ipka. Tivat. (I: D. Korsi)
srbiguz ipurak (Rosa sp.). Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
sunica malina (die Himbeere) u Pranju (Boka) i jagoda (die Erdbeere) u Bogdaiima (Boka). (REETAR M. 2010:396)
ipak (Punica granatum). (LATKOVI T. M. 2007:574)
ipak juno voe. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:363)
ipak lok.: Crna Gora, primorje (u C.g. i u primorju). Tumaenje: Granatapfel, malum granatum (KARADI STEF. V. 1852:839). SIMONOVI D. 1959:387 Karadiev fitonim ipak (Vuk) identifikuje s
vrstom Punica granatum L., a u drugom sluaju ime ipak (Vuk)
stavlja uz rod Rosa L. (i neke vrste toga roda). Ostalo je da se ta homonimija jo raiava, kako u identifikaciji vrsta tako i u arealu imena.
Za rod Rosa L. postoje u Crnoj Gori imena ipurak i ipurika, a naziv
ipak ide samo uz vrstu Punica granatum. (PULEVI V. 2005:112)
ipak nar (Punica granatum). Ovci divlji ipkovi su zdravi ka limun.
ipak nar. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
ipak Tivat. (I: D. Korsi)
ipak (pitomi, erbeta, barski, divlji). Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
ipak, slatki i ljuti Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:18
& 33)
ipurak (Rosa canina) plod divlje rue, ipak... Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:683)
ipurak divlja rua, ipak Rosa, plod te biljke. ipuraci nijesu rodili ove
godine. Uskoci. (STANI M. 1991:510)
ipurika lok: Crna Gora. Tumaenje: drvo bodljivo, kao rua, eine Art
Strauh, fruticis genus. (KARADI STEF. V. 1852:840). SIMONOVI D. 1959:403 Karadiev fitonim ipurika (Vuk) identifikuje s
vrstom Rosa canina L. PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:449
452 navode veliki broj toponima oblika: ip, ipak, ipeve doline,
ipovci, ipurakova glavica, Radev ipak i dr., ija su imena razliito
motivisana, a neka i neprozirna. (PULEVI V. 2005:112)
tvrdi kotunac, tvrd orah; orah tvrde ljuske i sitnoga jezgra. Ne valjaju ti
ovi orasi to si ih kupila, svi su tvrdii. Roaje. (HADI I. 2003:184)
urma Podgorica. (IEVI D. 2007:156)
inula iula, iulja (plod i drvo), listopadni grm ili omanje stablo tankih
jajastih listova, sitnih utih cvjetova, plod ukusno mesnata kotica, sli519
Vuki PULEVI
na plodu masline, koja kad sazri dobija braon boju (Zizyphus vulgaris
Lam.). (LATKOVI T. M. 2007:661)
Ratarske kulture
(itarice, suncokret, heljda i dr.)
avrik a. Neka trava s bodljama. b. visoka, gusta, zamrena trava, travuljina.
Usto avrik boi. Uskoci. (STANI M. 1990:2)
avrik neoieno, neovijano ito. Uskoci. (STANI M. 1990:2)
avrik poodrastao jeam u kome ima mnogo ovsa. Uskoci. (STANI M.
1990:2)
bijelo ito vrsta itarice, jeam (Hordeum vulgare), upotrebljava se u industriji piva preni plodovi jema slue kao zamjena za kafu. (LATKOVI T. M. 2007:92)
bjelica bijela penica, sorta penice. Zagara. (Katunska nahija). (UPI
D. & UPI . 1997)
bjelica penica bijeloga krupnog zrna, penica bjelica; vrsta voa. Nikiki
kraj. (OKOVI LJ. 2010:54)
cikvatin sorta sitnoga kukuruza (crvenkaste boje). (LATKOVI T. M.
2007:115)
cikvatino vrsta kukuruza sitnoga zrna koji sazrijeva u 50 dana; it. cinquantino. Ima ti rumetin bijeli, uti i cikvatino. Zabiljeili i cinkvatin u istom znaenju. Cinkvatin je kukuruz jako sladak. Budva i Patrovii.
cinkvantin najsitnija vrsta kukuruza, koja sazrijeva u pedeset dana i mnogo se gaji u Boki; it. cinquantino. Zabiljeili u Grblju cikvatin. Najbolje ti je poznat cinkvantin jer su ti palenta i kruh od njega najslai.
Amo korubat cinkvantin. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:48)
etelina Crmnica. (MILETI B. 1940:345)
etelina lok.: ju. (= juno). Tumaenje: posredno: djetelina, lok.: jugoz. (= jugozapadno), der Klee, trifolium (KARADI STEF. V.
1852:122 & 149). (PULEVI V. 2005:84). NAPOMENA: u Crnoj Gori
naziv etelina ide uz brojne vrste rodova Medicago i Trifolijom koje
ive kao autohtone u slobodnoj prirodi, kao i uz poznatu uzgajanu
krmnu vrstu Medicago sativa L. (poznata jo i kao lucerka). Usija
sam dva rala eteline. Selo Gornji Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
etelina Uskoci. (STANI M. 1990:187)
elda biljka Fagopyrum esculentum. Heljda... Elda se u nas rjee sije od
jema i enice. Sije se ruska i domaa elda. Uskoci. (STANI M.
1990:192)
520
elda heljda (Fagopyrum esculentum). Dok sam mogo orati, sijo sam jeam, sijo ra, pa sijo i eldu, sve sam sijo, Bog ti pomogo, a sa(d) sam
zaboravijo i kaka je elda. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:61)
elda heljda. Elda prilino uspeva. Polimlje i Potarje. (PEJATOVI T.
1986:41)
elda heljda. Kovaev Panj (Jezera Durmitor). Postoji toponim Eldovite
(e je dobro raala elda). (OSTOJI M. . 2003:396)
elda v. heljda. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:164)
fermentun kukuruz (Boka) u Pranju frementun. (REETAR M. 2010:314)
fermentun kukuruz. Ven. fromentone; it. formentone, frumentone. Zabiljeili i furmentun, frmentun i rumetin u istom znaenju... Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:81)
frementun v. fermentun. (REETAR M. 2010:315)
frmentin lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: = urmetin (po jugoz. kr.) = kukuruz, Zea mays. (KARADI STEF. V. 1852:313, 787 & 797)
frmetin kukuruz. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
frumentin kukuruz. Crmnica. (MILETI B. 1940:360
frumentin, urmentin kukuruz. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
frumetin kukuruz. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
furmetin kukuruz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:640)
golica enica koja nema oa. (LATKOVI T. M. 2007:188)
golija talijanska penica, bijela kao snijeg, bez oa, kratkoga struka i nije
se povijala. Selo Crnci (Piperi). (I: D. Pulevi)
heljda vrsta ita, jednogodinja medonosna i hranljiva itarica... Nikiki
jarica pozna enica. (LATKOVI T. M. 2007:228)
jarik kukuruz koji se sije poslije etve penice, jema i koristi se za stonu
hranu; mladi kukuruz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:242)
jarik kukuruz koji se zasije kasno ljeti (kao drugi uev). Selo Crnci
(Piperi). (I: D. etkovi)
jarik rano ito. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:118)
jarin i jari jeam ili kukuruz. Za jeam ako nije ozimi, za kukuruz ako se
zasije kasno ljeti da dozre samo kao pia. Banjani, Grahovo, Oputne
Rudine. (KOPRIVICA K. J. 2006:79)
jarina rana penica. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:119)
jeam (Hordeum vulgare). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
jeam Crmnica. (MILETI B. 1940:229 & 365)
kolombo kukuruz. Graanica (Vasojevii). (I: M. Vugdeli)
521
Vuki PULEVI
kolombo kukuruz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:274)

kolombo kukuruz. Zeta, Ljekopolje. (I: R. Mugoa)
kolombo v. rumetin (LATKOVI T. M. 2007:251)
krupnik sorta jema. Uskoci. (STANI M. 1990:395)
krupnik vrsta itarice slina enici (Triticum spelta L.). (LATKOVI T.
M. 2007:267)
kujavski zuban sorta kukuruza. Selo Kujava (Bjelopavlii. (I: S. Radonji)
kukuruz (Zea mays). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
kukuruz kolombo, mumuruz. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:143)
lan, lanj Crmnica. (MILETI B. 1940:363)
ljuti vrat (Lolium temulentum). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S. 1913:33)
mertin kukuruz, urmetin, kolombo, frumetin. Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:324)
mertin kukuruz. (KILIBARDA N. 2001:376)
mertin kukuruz. Zapadni dio Crne Gore. (Mertinovica kukuruzni hljeb).
(KOVAEVI N.S. 2007:134)
mertin, mertinica, mertinov, takoe: umertin kukuruz. Tovar vina i
dva umertina. Prije rata smo jeli samo mertinicu. Dobar je kaamak od mertinova brana. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine.
(KOPRIVICA K. J. 2006:104)
mumuruz kukuruz, kolombo. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:163)
naka penica bijelog oa, bijelih klasova. Selo Crnci (Piperi). (I: D. Pulevi)
opsik ovsik. Otile kokoi u opsik. Uskoci. (STANI M. 1991:51)
oriak jeam ili pasulj koji je rastao uz oru, u pogodno vrijeme. Uskoci.
(STANI M. 1991:53)
oriz lok.: Crna Gora. Tumaenje: Reis, oryza, cf. pirina (KARADI
STEF. V. 1852:468). SIMONOVI D. 1959:332 Karadiev fitonim
oriz (Vuk) identifikuje s vrstom Oryza sativa L. (PULEVI V.
2005:101-102)
oriz pirina (Oryza sativa)... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:398)
oriz pirina. Oli da ti skuvam malo oriza na varenici? Uskoci. (STANI
M. 1991:53)
oriz pirina. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
orzo vrsta itarice, izmeu pirina i penice, esto se kuvalo sa fadolom
umjesto pirina. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
522
osmak sorta bijeloga urmentina. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
ovas vrsta itarice (Avena sativa L.). Naziv potvren u brojnim toponimima irom Crne Gore: Ovsena dolina, Ovsine, Ovsita i dr. (PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:376-377)
ozim ozima ita u jesen posijana. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:387)
ozima enica koja se sije u jesen. (LATKOVI T. M. 2007:387)
ozima ita ita koja se siju u jesen, koja prezime. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:387)
ozimica penica koja se sije u jesen, ozima penica. Uskoci. (STANI M.
1991:29)
ozimnica v. ozimica. Uskoci. (STANI M. 1991:29)
ozimo ito koje se sije u jesen, zimsko ito. Eno ovce u ozimo, ne daj.
penica lok.: Podgorica. Tumaenje: posredno: = enica, der Meisen, triticum, cf. penica, venica (KARADI STEF. V. 1852: 624 & 836).
SIMONOVI D. 1959:479 Karadiev fitonim iz Podgorice penica
(Vuk) uopteno identifikuje s rodom Triticum L. PULEVI V. & SAMARDI N. 2003 nijesu pronali toponim s osnovom penica, ali je
registrovano mnotvo oblika: Peniite, Penicke prodoli, Peniina,
eniina, eniina, eniite i dr. (PULEVI V. 2005:106)
pirina oriz, ria. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:215)
postrnak lok.: Grbalj. Tumaenje: pozni kukuruz koji se sije po strnici
(poto se ozim ponje), Herbsmais, zea mais auctumnalis (KARADI STEF. V. 1852:551). (PULEVI V. 2005:105)
ra (Secale cereale). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI
S.1913:33)
ra Crmnica. (MILETI B. 1940:232)
raanica v. ranica (LATKOVI T. M. 2007:486)
rogosija penica crnoga oa i velikih klasova. Povijala se (polegne). Selo
Crnci (Piperi). (I: D. Pulevi)
rumentin Crmnica. (MILETI B. 1940)
rumetin kukuruz (Zea mays L.). Rumetinovi koji je od rumetina (kukuruza). (LATKOVI T. M. 2007494)
rumetin kukuruz. Sijao sam vazda po malo rumetina za doma, sve do lani, a sad vie ne mogu. Njegui. (IRGI A. 2009:196)
rumetin kukuruz. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1997:256)
rumetin sela Mikulii i Tomii (Bjelice). (I: M. Vuurovi & I. Vujovi)
rumetun kukuruz. Tivat. (REETAR M. 2010:385)
523
Vuki PULEVI
r Crmnica. (MILETI B. 1940:278)

r lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno: = ra, der Roggen, secale cereale Linn. cf. r (KARADI STEF. V. 1852:626 & 649). SIMONOVI D. 1959:429 Karadieve fitonime ra (Vuk) i r (Vuk) identifikuje s vrstom Secale cereale L. PULEVI V. & SAMARDI N.
2003: 410-411 & 422424 evidentirali su u Crnoj Gori 38 toponima s
osnovom ra: Ra do, Raeni do, Raita i dr., i vie od 80 toponima s
osnovom r: Rani do, Ranik, Rano guvno, Rine, Rita i dr. (PULEVI V. 2005:108)
r ra, vrsta itarice od ijega se ploda pravi brano (Secale cereale L.).
Rani raeni, od rai. (LATKOVI T. M. 2007:495). NAPOMENA:
U Crnoj Gori brojni su toponimi tipa: Rana, Rano polje, Ravine,
Gornja Ranica, Donja Ranica, Rine i dr. (PULEVI V. &
SAMARDI N. 2003:422-423)
r ra. Tu se r sijala prie. Bilo je prie da se sije i r i penica i femetin
teke nismo to mi sijali na ipije. Podgorica. (IRGI A. 2007:195)
ranica lok.: Crna Gora. Tumaenje: Rogenbrot, panis secalinum, cf. raovnica (KARADI STEF. V. 1852:649). Karadi ranicu oznaava samo kao rani hljeb. U Piperima ranica, jednako kao i ra, predstavlja narodno ime za biljku Secale cereale Linn., poznatu itaricu. U
Vasojeviima postoje dva sela: Donja Ranica i Gornja Ranica (Renica), a kod Podgorice Raniki most. (PULEVI V. & SAMARDI
N. 2003: 422-423; PULEVI V. 2005:108)
sijerak lok.: ju. (= juno). Tumaenje: Name einer Hirseart, milium
indicum (?), cf. metla. (KARADI STEF. V. 1852:679). SIMONOVI D. 1959:446 Karadiev fitonim sijerak (Vuk) identifikuje s
vrstom Sorghum saccharatum Pers. (PULEVI V. 2005:108)
sitno ito zajedniki naziv za enicu, ra i jeam. (LATKOVI T. M.
2007:506).
soja biljka za ishranu, veoma korisna i bogata mineralima. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:550)
strno ito v. sitno ito (LATKOVI T. M. 2007:528)
sunanik lok.: Patrovii. Tumaenje: posredno = suncokret, Sonnenblume,
helianthus annuus Linn. cf. sunanik (KARADI STEF. V. 1852:
725). SIMONOVI D. 1959:225 Karadiev fitonim sunanik (Vuk)
identifikuje s vrstom Helianthus annuus L. (PULEVI V. 2005:110)
sunanik sorta kukuruza, s malim bijelim zrnima. Brao se u nedozrelom
stanju. Suio se na suncu (po tome naziv sunanik). Mlio se radi brana
koje je odlino za spravljanje kaamaka. Vidrovan (Niki). (I: Maksimovi)
524
sunogled suncokret (Helianthus annuus). Iznikla su mi tri sunogleda

izmeu lijeha. Roaje. (HADI I. 2003:169)
ena penica. Uskoci. (STANI M. 1991:505)
enica (Triticum vulgare). Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33)
enica penica (Triticum vulgare (Vill.) Host). (LATKOVI T. M. 2007:542)
enica penica. Crmnica. (MILETI B. 1940:373)
enica penica. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
enica penica. Sela Mikulii i Tomii (Bjelice). (I: M. Vuurovi & I.
Vujovi)
enica penica. Uskoci. (STANI M. 1991:505)
umertin kukuruz. upa Nikika. (I: L. Mitrovi)
umertin, umertinica kukuruz, kukuruznica. Banjani, Grahovo, Oputne
umertin/umretin kukuruz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:619)
urmetin Crmnica. (MILETI B. 1940:394)
urmetin kolombo, kukuruz. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:336)
urmetin kukuruz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:625)
urmetin kukuruz. Rovca, Moraa. (RAOSAVLJEVI R. 1990:417)
urmetin kukuruz. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R.
Mugoa)
urmetin kukuruz. Uskoci. (STANI M. 1991:443)
urmetin v. rumetin. Urmetinovi v. rumetinovi. Urmetinovca. v. rumetinovica. (LATKOVI T. M. 2007:595)
vrat lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno: ljulj. Lok.: Dalmacija. U
enici nekakav izrod nalik na tur jeam, kojega kad ovjek vie izije,
kau da se opije tako da se za tri dana jedva otrijezni, der Lolch, lolium, cf. vrat (KARADI STEF. V. 1852:73 & 339). SIMONOVI
D. 1959:279 Karadieve fitonime vrat (Vuk) i ljulj (Vuk) identifikuje s vrstom Lolium temulentum L. U nekim krajevima Crne Gore
(npr. u Piperima) postoji izreka ovratao se, bilo kao metafora za pomuenu pamet nekoga ovjeka, ili kao realno stanje u svijesti nakon
to neko pojede hljeb od brana u kojemu je u veem procentu prisutan
vrat iz neoiene penice. (PULEVI V. 2005:115)
vrumentin kukuruz. Crmnica. (MILETI B. 1940:360)
vurmetin v. urmetin. Uskoci. (STANI M. 1990:108)
zob ovas. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:102)
zob vrsta itarice, uglavnom stona hrana. Krtole (Boka Kotorska).
525
Vuki PULEVI
ito 1. rumetin (osuena zrna); 2. itarice uopte. (LATKOVI T. M.

2007:666)
ito kukuruz. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R.
Mugoa)
Duvan
divljan jaki duvan, krdo. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A.
1998)
dogram, dogram()ina (augm.) rav duvan, duvanina. Ne pui duvan,
no nekakvu dogramu (dograminu). Banjani, Grahovo, Oputne Rudine.
dogram lok.: Crna Gora. Tumaenje: Art Rauchtabaks, nicotianae genus
(KARADI STEF. V. 1852:127). Radi se o sorti duvana. (PULEVI
V. 2005:83)
dogram slabiji duvan. Podvali mi jedan ovoga dograma. Njegui. (irgi
A. 2009:50)
dogram krupni rezani duvan za puenje u sisijama. (LATKOVI T. M.
2007:147)
dovrak listovi duvana pri samome vrhu stabljike (beru se potonji). (LATKOVI T. M. 2007:151)
duan v. duvan. Uskoci. (STANI M. 1990:177).
duhan duvan. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
duvan Uskoci. (STANI M. 1990:178). NAPOMENA: duvan je uobiajeni
naziv za vrstu Nicotiana tabacum na itavoj teritoriji Crne Gore.
duvani prostor zasaen duvanom. (LATKOVI T. M. 2007:157)
duvanite v. duvani. (LATKOVI T. M. 2007:157)
uza, uzina loa ekija (duvan), duvanina. Takva ti je ova uzina zmija
bi se od nje otrovala. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA K. J. 2006:57)
uzina krdo, duvan u listovima koji korisnik sam bere, pri na aru,
odnosno sui na suncu, a zatim ree na listove. Vasojevii. (BORII
uzina najslabiji kvalitet duvana; loa pia (slama, sijeno i dr.). Oj li zapalit od ove uzine? Slabo mi je sijeno, sve sama uzina. Selo Bezuje
(Piva). (GAGOVI S. 2004:59)
uzina nekvalitetan duvan, krdo, nepreraen duvan. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:162)
uzina slab duvan. Nae se i neke avolje uzine. Uskoci. (STANI M.
1990:189)
klek vrsta duvana (niska domaa sorta). (LATKOVI T. M. 2007:245)
526
kotroban krdo, kija, vercovani duvan u listovima i drobljeni. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:138)
kotroban duvan van monopola, fabriki nepreraen duvan koji se krijumari. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:280)
kotroban duvan koji je dolazio uglavnom od verca. Daj mi malo toga
kotrobana da saviem jedan cigar. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
kotroban 1. duvan koji se kriom prenosi i prodaje, krijumareni duvan,
verc: 2. duvan u listu ili izrezan. Uskoci. (STANI M. 1990:382)
krcelj divlji duvan. Zapadna Crna Gora. (KOVAEVI N. S. 2007:128)
krcelj krceljina divlji duvan. Globili ga to je zasadio neto krcelja.
Pui krceljinu zmija bi se otrovala. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine.
krdo vrsta loega duvana. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:
142)
morava vrsta duvana. Uskoci. (STANI M. 1990:462)
ravnjak sorta duvana. (LATKOVI T. M. 2007:481)
kija fino eeni duvan na starinski nain, u nedostatku kupovnoga duvana,
nekad se ekao duvan kui. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J.
L. 2003)
kija rezani nepreraeni duvan, slab duvan. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:685)
tabak duvan, sumai duvan een na zanatski nain, esto i kui... Krtole
(Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
tutun duvan. e kupuje tutun? Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:593)
Povre, zainske i druge batenske biljke
ardakva sorta divlje rotkvice. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:16)
ardakva sorta repe, repa ardakva. Odavno se sadi u Vasojeviima. Nastrue se i jede uz masne obroke. Selo Trepa (Vasojevii). (I: V. Novovi). NAPOMENA: Prema SIMONOVI D. 1959:394 u pitanju je
Raphanus sativus.
artioka Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:128)
artiok povre u vrstoj ljusci oblika iarkastih listova; ven. articioco. U
Grblju zabiljeili artiok i vrtiok... Boka Kotorska, jugoistoni dio.
(LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:16). NAPOMENA: SIMONOVI
D. 1959:157 nazive artiok, artioka i sl. vee za vrstu Cynara
scolymus L.
527
Vuki PULEVI
artiok vrsta povra. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V.

1997:17)
arpadik crni luk. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
babura krupna mesnata paprika. Uskoci. (STANI M. 1990:16)
babura sorta paprike. Podgorica. (IEVI D. 2007:164)
balancana vrsta povra, tamne boje, plavi patlidan. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
balanana plavi patlidan. Zabiljeeni jo: bolancana i balancana. Boka
Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:130)
bamija Sommires Vialla de (1998/1820:238) ostavio je zapis da se u Crnoj
Gori poetkom 19. stoljea gajila jestiva i ukrasna biljka bamija. NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:231-232 navodi narodni naziv bamija (prema Franu Kuanu) za vrstu Hibiscus esculentus L., za koju
stoji da je poreklom iz istone Indije ili iz Nubije i Abisinije i radi
ploda koji je u upotrebi kao povre gaji se i kod nas naroito u Makedoniji.
arpadik sitni crni luk za saenje. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:26)
balancana vrsta povra, patlidan (Splanum melongena L.). (LATKOVI
T. M. 2007:81)
balancana plavi patlidan. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:23)
balancana modri patlidan; it. melanzana... (Solanum melangena). Rije je
zabiljeena samo u Budvi. Zabiljeili: pastrian i patrian u istome
znaenju. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:23)
beir sorta pipuna. Tivat. (I: D. Korsi)
bid graak; ven. biso; it. pisello (Pisum sativum). Zabiljeili suvi bid, bi,
bielin i biele u istome znaenju. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:34)
bid graak, hranljivi plod, namirnica. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:53)
bid/bi graak. Njegui. (IRGI A.: 2009:25)
bijela velika tikva sorta tikve, za ishranu stoke (vidi: cukarina). Budva i
Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:54)
bijeli luk uobiajeni naziv za vrstu luka Allium sativum L. na itavoj teritoriji Crne Gore.
bijelo zelje v. zelje. (LATKOVI T. M. 2007:92)
bi, bia graak (Pisun sativum). Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:134)
bi graak. Tivat. (I: D. Korsi)
528
bi graak, ven. biso (it. pisello). U Grblju zabiljeili bid i bielin. Boka
Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:35)
bi graak. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
blitva repa, zelena hranljiva repa; zelje irokoga lista, slino spanau. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:57)
bljelika dio drveta slabijega kvaliteta (o subjelikastom dijelu). Pokrijo
kuu onom mrtvom bljelikom to e strunuti za tri godine. Selo Bezuje
(Piva). (GAGOVI S. 2004:20)
bljelikovina v. bljelika. (GAGOVI S. 2004:20)
bob graak (Vicia faba). Namirnica. (OKOVI LJ. 2010:57)
bolancana patlidan. Tivat. (I: D. Korsi)
bombrezi sorta crvenih krompira. Jo ove godine u da posijem bombreze. Roaje. (HADI I: 2003:23)
bosiok bosiljak. Volim ja pomalo bosioka u orbu stavit. Njegui.
(IRGI A. 2009:30)
bostan lubenica. Ovaj bostan nije zrio. Roaje. (HADI I. 2003:24)
book bosiok, bosiljak. Crmnica. (I: S. Radoman).
brokule sorta karfiola, obraslice, it. broccoli. Pod uticajem dubrovakoga
govora. U Reniku SAN. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI
S. 1972:138)
brokule sorta karfiola; ven. brokola; it. broccolo. Veeras u pariat ove
brokule i isprigat u jednu prosulju ribe... Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:44)
bujae bostan (dinje, pipuni, krastavci, tikve). (LATKOVI T. M. 2007:109)
bunda bundeva, tikva. Ova je bunda slatka i tankokorasta. Roaje. (HADI I. 2003:26)
cata vrsta dinje krastave kore, neobino lijepe arome; ven. zata. Zabiljeeno u Kotoru i Grblju. Nema vie na rivu pipuna cata. Pipuni cate
imaju mree i vidi se svaka feta. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:44). NAPOMENA: u crnogorskome
jezikom arealu ne moe se gajena biljka pipun identifikovati sa vrsta
dinje, radi se o dvijema razliitim vrstama: pipun (Cucumis melo L.) i
dinja (Citrulus vulgaris Schrad.). Za tu drugu u novije vrijeme koristi
se i naziv lubenica.
carica vrsta tikve. Selo Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R. Mihaljevi)
celer perun (Apium graveolens) zelena hrana i lijek bogat kalijumom i
vitaminima... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:649)
civula crni luk, ven. zivola; u ostalim mjestima ipula. Kupila sam dva
kila civula... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:49)
529
Vuki PULEVI
crni luk uobiajeni naziv za vrstu luka Allium cepa L. na itavoj teritoriji
Crne Gore.
cukarina sorta dinje (treba: pipuna prim. V. P.) ili tikve; u vezi s ven. zucaro. Vrste pipuna su ti mrea i cukarina. Od pipuna cukarina
usta ti miriu. Tikva cukarina je odlina za priganje, a za kuvanje
dobra je vodnjaka i bijela velika za gojenje prasaca. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:54)
cvekla crvena repa (Beta vulgaris), blitva, zdrava biljna salata... Nikiki
cvjekla vrsta povra, cvekla (Beta vulgaris L.). (LATKOVI T. M.
2007:120)
cvjetaa vrsta povra, karfiol (Brassica oleracea botrytis DC.). (LATKOVI T. M. 2007:120). NAPOMENA: vjerovatno se izgovara i etaa.
cvjetka vrsta povra, blitva (Beta vulgaris L. var. cicla). (LATKOVI T.
M. 2007:120)
eevica vrsta povra, lea, soivica (Lens esculenta Moench.). (LATKOVI T. M. 2007:123)
esan bijeli luk. Tivat. (I: D. Korsi)
esan bijeli luk. Zapadni dio Crne Gore. (KOVAEVI N. S. 2007:169)
ialj povre kao blitva. Samorast. Patrovii. (I: B. Pavlovi)
ipula crni luk. Tivat. (I: D. Korsi)
ualica fadola koja nisko raste i ne treba joj pritka. (LATKOVI T. M.
2007:128)
uavac sorta pasulja, pasulj koji se ne penje uz pritke. Uskoci. (STANI
M. 1991:491)
uavac pasulj bez pritke. Nije pasulj uavac za pritku. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:669)
ipula sorta crnoga luka. Sitne lukovice, stavljaju se u tegle i kiele. Boka
Kotorska. (I: P. Uskokovi)
ikarola vrsta salate (vidi pod: rokula). Ima marulja, zimska salata, ikarola, radi i rokula, a to ti je najzdravija salata na svijet. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:254)
ipula crveni luk; it. cipolla. ufigaj mi po kila ipule, stavi malo konzerve i petrusina, pa onda stavi meso da se ufigava... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:54)
ipurija sitno povre. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:322)
dekot aj od trava; it. decotto. Drob me boli, moram skuvat dekot...
Zdravo je za ivot pit dekot. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:61)
530
devetora bilja trava od devet vrsta: miloduh, kaloper, ljubiica, karanfil,

uvarkua, bosiok, neven, samodok i okoloep. mit. broj devet simbol
obilja: brae, bogova, drveta, trave. Simbol obilja i trostrukoga trojstva
333. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:129). NAPOMENA: mogue
je da legenda nije zabiljeena na terenu ve da je preuzeta iz literature.
dinja lubenica. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
dinja lubenica (Citrulus vulgaris Chrad.). (LATKOVI T. M. 2007:144)
dinja Podgorica. (IEVI D. 2007:26, 163)
dinja lubenica. Zagarae (Katunska nahija). Kuica dinja. Nije ona dinja
to si je kupio zdrela. (UPI D. & UPI . 1996:77)
dinja lubenica. Podgorica. (IRGI A. 2007:75) Cukni u tu dinju da vidi
oe lji biti zdrela.
divka divlja kafa. Divka e ranije sijana u Uskocima. Uskoci. (STANI
M. 1990:154)
domantija paradajz. Podgorica. (IEVI D. 2007:27, 163)
umbir ljekovita i zainska biljka (Zingiber officinale). Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:162)
dinka ljuta paprika, feferonka. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:359)
fadola pasulj, grah. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA K.
J. 2006:209)
fadola (Phaseolus vulgaris), pasulj. (NAKIENOVI S. 1913:33)
frdola pasulj fadola. Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
fadola v. vadola. Fadola je zrela. Njegui. (IRGI A. 2009: 65)
fadola grah: ven. fasol; it. fagiolo; lat. phaseolus, rije gr. porijekla. U
Grblju zabiljeeni fadola i vadola. Boka Kotorska, jugoistoni dio.
fadola pasulj. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
fadola pasulj, grah, boranija. Mi fadolu sadimo kroz urmetin. Nikiki
fadola Crmnica. (MILETI B. 1940)
faola grah, pasulj... Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1997:80)
frd frdola. Uskoci. (STANI M. 1991:461)
glavato zelje v. zelje. (LATKOVI T. M. 2007:185)
grag pasulj (Phaseolus vulgaris). Doero sam dosta pritki za grag. Najela se eca graga, pa da vidi kako otprduju. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:42)
grah Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
grah, grav Crmnica. (MILETI B. 1940:287, 288, 291)
531
Vuki PULEVI
graak u novije vrijeme uobiajeni naziv za vrstu Pisum sativum na itavome podruju Crne Gore.
grica gorka kafa, gorka trava. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:121)
indivija utjenica, utka grkulja; it. indivia. Boka Kotorska. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:123). SIMONOVI D. 1959:122 uz vrstu
Cichorium endivia L. stavlja, uz ostale, narodne nazive endivija, indivija i sl.
kapula crveni luk; dalmato-romanski refleks od lat. cepulla. Zabiljeili kapulica crveni luk sitnoga ploda za saenje. Kupi mi na pjacu dva kila
kapule... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI
V. 1981:156)
kapula crni luk. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
kapula slatki crni luk. Tivat. (I: D. Korsi)
kapulica eme od crnoga luka. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J.
L. 2003)
karfiol cvjetae; it. cavolfiore (prema njem.). Zabiljeili i kalfiole u istome
znaenju... Za veeru u skuvat karfiola leo sa malo maslinovog ulja i
isprigau barbuna. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1997:132)
karpuza lok.: (u Boci, a i u Srbiji i Bosni po varoima moe se uti) vide
lubenic (KARADI STEF. V, 1852:265 & 334). (PULEVI V.
2005:89)
kaul kupus, it. cavalo. U everozapadnoj Boki najee se upotrebljava da
oznai karfiol. Zabiljeili smo i karfiol (Herceg Novi) i kaulj (Mojde).
Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:169)
kaulin povre srodno karfiolu, brokule (brassica oleracea italica Plenck.).
(LATKOVI T. M. 2007:241)
kilato zelje v. koraba. (LATKOVI T. M. 2007:243)
kim (Carum carvi), dvogodinja cvjetna aromatina biljka za zain hljebu i
likeru. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:265)
kinkavica lok.: Patrovii. Tumaenje: = iole, lok.: Boka Kotorska.
Tumaenje: Art Fisolen, cf. kinkavica (KARADI STEF. V.
1852:159 & 270). (PULEVI V. 2005:89)
kinkavica sorta sitnoga pasulja, iol. Patrovii. (I: S. Franovi)
kljukica sorta fadole sitnih utih zrna. (LATKOVI T. M. 2007:247)
kok sorta pasulja. Tivat. (I: D. Korsi)
kaula karfiol. Tivat. (I: D. Korsi). NAPOMENA: KARADI STEF. V.
1852:266 za Dubrovnik navodi kaulin, kaulina (Brassica botrytis
Linn.).
532
kompir krompir. Ostavio sam seme tovar kompira bombreza i stranu

tromeseara. Roaje. (HADI I. 2003:87)
kompir Solanum tuberosum L. Plav. (IPLB 1966:46). Vojno Selo kod
Plava. (I: H. Markii)
koraba vrsta povra, keleraba (Brassica oleracea gongylodes L.). (LATKOVI T. M. 2007:255)
kordibue sorta rajice; it. cuore di bue. Kupi mi dva kila pamidore kordibue. U ove pamidore kordibue ima vie od 90 deka, to ti moe samo
reuit u Grbalj. Rijei zabiljeili samo u Kotoru, Pranju, Dobroti,
Perastu i Tivtu. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:175)
krastavac vrsta povra (Cucumis sativus) Zagarae (Katunska nahija).
Ka se navodnjavau, oen znau da rode krastavci ka nige. (UPI D.
& UPI . 1997:187)
krastavica (rjee) krastavac. Zagarae (Katunska nahija). Bljee odneku
donijela kielija krastavica, pa smo ih jeli s kaamakom smoanijem.
(UPI D. & UPI . 1997:87)
krastavica vrsta povra, krastavac (Cucumis sativus L.). (LATKOVI T.
M. 2007:261)
kreculj vrsta povra, koristi se kao salata (Cichorium endiviva L.). (LATKOVI T. M. 2007:262)
kres vrsta povra, koristi se kao salata (Lepidium sativum L.). (LATKOVI T. M. 2007:262)
krila vrsta povra (Lotus tetragonolobus L.), gaji se kao bid, a za jelo se
koriste mahune. (LATKOVI T. M. 2007:263)
kromid lok.: Podgorica. Tumaenje: crni lk, die Zwibel, cepa (KARADI STEF. V. 1852:305). (PULEVI V. 2005:92)
kromid 1. crni luk; 2. sitne glavice crnog luka. (LATKOVI T. M.
2007:266)
kromid crni luk. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:141)
kromid crni luk. Selo Ulotina (Andrijevica). (I: G. ulafi)
kromiti luk lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: posredno: = kromid. (KARADI STEF. V. 1852:305)
krtola u veem dijelu Crne Gore naziv krtola odnosi se na biljku (i podzemno stablo) poznatu jo kao krompir (Solanum tuberosum).
kukuc sorta tikve. Tivat. (I: D. Korsi)
kukuc sorta tikvice; it. cocuzza; lat. cucutia (m)... Uberi dva kukuca! Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:180)
kukumar krastavac. Kau da je kukumar dobro jesti radi bubrega. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:157)
533
Vuki PULEVI
kukumar krastavac, ven. cugumero, it. cocomero... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:179)
kukumar v. krastavac. (LATKOVI T. M. 2007:270)
kukumar krastavac. Tivat. (I: D. Korsi)
kukuz i kukus sorta tikve koja se upotrebljava kao ljudska hrana, krukastoga oblika. Lat. cucutium, it. cocuzza. Boka Kotorska, everozapadni
dio. (MUSI S. 1972:179)
kumpier krompir. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990:396)
kumpir krtola. Bratonoii. (REETAR M. 2010:331)
kumpijer krompir. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:136)
kumpijer krompir, krtola. GAGOVI S. 2004. ne navodi kumpijer kao posebnu jedinicu ali ga ima u interpretacijama. Kumpijeri zemljite na
kome je bio posijan kumpijer (krtola). Ove godine posijau ra u
kumpieri. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:123)
kumpijer krompir (pojedinani komad, zb. ili kao uev). Juer smo kumpijer opraivali. Uskoci. (STANI M. 1990:400)
kupusac vrsta povra, koristi se kao salata (Lepidium draba L.). (LATKOVI T. M. 2007:273)
leblebija preni naut, slanutak. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:148)
lea lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno: lee = soivo, die Linse,
cicer lins Linn. (KARADI STEF. V. 1852: 326:701). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:187 Karadiev fitonim lea (Vuk) identifikuje s kultivisanom biljkom Ervum lens L., ije uzgajanje u Crnoj
Gori potvruje ROHLENA J. 1942:172, a potvrda su i 36 toponima
oblika: Leev do, Leevite, Leika i dr. (PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:301-302 & PULEVI V. 2005:93)
lea sorta soiva, it. lenticchia (Evrum lens)... Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:166)
leak lok.: Crna Gora. Tumaenje: krupnije i okruglije od lee, eine Art
Linse, lentis genus (KARADI STEF. V. 1852:326). NAPOMENA:
SIMONOVI D. 1959:496 Karadiev fitonim leak (Vuk po ., J.)
identifikuje s vrstom Vicia ervilia Willd. (= Ervilia sativa Link., Ervum ervilia L., Ervum plicatum Moench). injenica da je Simonovi
do identifikacije doao posrednim putem (preko uleka i Juriia) ostavlja odreene rezerve u smislu da otvorena pitanja treba na samome
terenu provjeravati, ukoliko se leak jo uvijek uzgaja u Crnoj Gori.
lee soivo, kuvano soivo. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:302)
534
loika vrsta zelene salate; lat. lactuca; it. lattuga (Lactuca sativa)... Najbolja loika je oko Budve i Podostroga. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:171)
loika vrsta povra, koristi se kao salata (Lactuca sativa longifolia Lam.).
(LATKOVI T. M. 2007:287)
loika vrsta zelene salate, lat. lactuca; it. lattuga... Kupi na pjacu kilo loike. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1981:194)
loika mlada salata. Tivat. (I: D. Korsi)
lubenica Wassermelone, anguria, oder cucurbita citrulus Linn. (KARADI STEF. V. 1852:334). NAPOMENA: u novije vrijeme se u Crnoj
Gori, naroito u trgovini, sve vie koristi naziv lubenica, umjesto dinja, kako se ta vrsta nazivala u svim krajevima e je uzgajivana
(okolina Podgorice, Zeta, Primorje i dr.).
luac kapulica, mali luk za saenje. Krtole (Boka Kotorska) (STAREVI
J. L. 2003).
ljutika sorta luka slinoga porome luku (Allium ampeloprasum L.). (LATKOVI T. M. 2007:295)
magdanos petrusin, perun. Podgorica. (IEVI D. 2007:164)
mala fadola sorta fadole sitnih bijelih zrna s crnom prugom na mjestu e
se zrno dralo za mahunu. (LATKOVI T. M. 2007:300)
mala ukrasna tikva selo Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R.
Mihaljevi)
marulja vrsta salate (vidi pod: rokula). Ima marulja, zimska salata,
ikarola, radi i rokula, a to ti je najzdravija salata na svijet. Budva i
Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:254)
maune boranija. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A.
1998:531).
maurana maurana, majoran; it. maggiorana. Zabiljeeno je i ime mandurana. Boli me drob i idem skuvati malo maurane. Stavi to maurane u lad da ti se sui. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:212)
medula sorta bida graka (Pisum arvense L.). (LATKOVI T. M.
2007:306)
medula slani grah, vrsta soiva. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J.
L. 2003)
mekokorka tikva meke kore. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:157)
535
Vuki PULEVI
metvica uobiajeni naziv za vrste roda Mentha L. (postoje divlje i kultivisane vrste) na itavoj teritoriji Crne Gore. U novije vrijeme kroz trgovinu i na druge naine sve vie se odomauje uvezeni naziv nana.
misiraa sorta tikve (mrtobakake) koja je pogodna za peenje (Cucurbita
melopepo). (LATKOVI T. M. 2007:312)
misirka vrsta tikve za peenje. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:159)
mlada fadola boranija. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
moduli sorta soiva koja se mnogo nekad gajila u Boki; it. modulo. Zabiljeeno u Grblju, Kotoru i Tivtu. Nekada smo mi u Grbalj mnogo gajili module. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V.1981:219). SIMONOVI D. 1959:265 naziv modula stavlja uz
vrstu Lathyrus sativus L.
mora Foeniculum vulgare L. Podgorica. (IEVI D. 2007:164)
mora vrsta biljke s ukusom anisa, miroija. Krtole (Boka Kotorska).
mortubaka lok.: Grbalj. Tumaenje: nekaka tikva, bundeva, eine Art
Krbis, cucurbita quaedam: tikva mortubaka (KARADI STEF. V.
1852:368). (PULEVI V. 2005:99)
mrea sorta pipuna (vidi: cukarina). Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:54)
mreavac sorta pipuna (Art Zuckermelone), ija kora izgleda kao da je pokrivena mreom. Dubrovnik, Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:340). NAPOMENA: Prevodilac Reetareva djela njemaki naziv
Cuckermelone preveo je kao vrsta dinje, to ne odgovara crnogorskim
jezikim prilikama, ve treba: sorta pipuna. Radi se o dvijema razliitim biljkama, jer se u Crnoj Gori oduvijek govorilo pipuni i dinje, a ne
dinje i lubenice.
mrkva Daucus carota. Nije se do skoro znalo to je argarepa no smo je
vazda mrkva zvali. Njegui. (IRGI A. 2009:136)
mrtobaka vrsta povra, tikva (Cucurbita pepo L.). (LATKOVI T. M.
2007:320)
mrtobakva tikva za dranje vode, vodnjaka, bakva u vezi sa lat. bacca...
Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:194)
nana v. metvica. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:351)
obli lok.: Hercegovina i Crna Gora. Tumaenje: posredno = graak. die
Erbse, pisum, cf. grah, obli (KARADI STEF. V. 1852:99 & 431).
(PULEVI V. 2005:100)
paklidan paradajz. Ovi upljani su radi da jedu paklidana nego skorupa. Selo Proenje (Mojkovac). (VUJII M. 1995:87)
536
pakole lok.: Primorje. Tumaenje: svako proljetno zelje to se jede,

Frhlingsgemse, olus vernum (KARADI STEF. V. 1852:4859).
(PULEVI V. 2005:102)
pamidora vrsta povra, paradajz (Solanum lycopersicum L.). (LATKOVI
T. M. 2007:390)
pamidora paradajz. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:411)
pamidora paradajz. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
pamidora Tivat. (I: D. Korsi)
pamidora Crmnica. (MILETI 1940)
pamidora paradajz. Mene je namilije ljeti ovako malo leba i sira i pamidore. Njegui. (IRGI A. 2009:166)
pamidorija Podgorica. (IEVI D. 2007:163)
papar zainska biljka. Podgorica. (IEVI D. 2007:164)
papar Crmnica. (MILETI B. 1940)
paplidan - patlidan, paradajz. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:210)
pasulj u novije vrijeme uobiajeni naziv za vrstu Phaseolus vulgaris L. na
itavoj teritoriji Crne Gore.
paprika uobiajeni naziv za vrstu Capsicum annuum L. na itavome prostoru Crne Gore (s vie sorti).
patrovsko branje skup 25 biljaka, to pitomih to divljih: blitva, zelje, luk
por, mrkva divlja, luina, svinjski turin, zeja apa, krompir, ialj,
mora, pitomi selen i dr. Patrovii. (I: B. Pavlovi)
patlidan vrsta povra. Podgorica. (IEVI D. 2007:156)
patlidan paradajz, rajica, patlidan. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI
V. 2002:212)
patlidan vrsta povra (Solanum lycopersicum). Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:416)
pazija repa. Uberi la od pazije pa napavi zeljanik. Roaje. (HADI
I. 2003:131)
petroelj v. petrusin. (LATKOVI T. M. 2007: 399)
petrusin perun (Petroselinum hortense Hoffm.); dvogodinja ljekovita i
zainska biljka, sjajnih svijetlozelenih listova. (LATKOVI T. M.
2007:399)
petrusin perun. Selo Kruevice (Herceg Novi). (MILANOVI R.M.
1997:201)
petrusin perun. Tivat. (I: D. Korsi)
petrusin perun; dijal. (juna Italija) petrosino (gr. petroselinon); it. prezzemolo... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI
V. 1981:261)
537
Vuki PULEVI
petrusin perun. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)

petrusin vrsta biljke koja se upotebljava kao zain, perun (Apium petroselinum)... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:205)
peverun sorta duguljaste paprike; ven. peveron; it. peperone. Na Muu zabiljeili paverun u istome znaenju... to me opalio ovi peverum. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:261)
peverun ljuta paprika, ljuta paprika iz ostike. Krtole (Boka Kotorska).
pipun lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: Zuckermelone, pepo, cf. dinja (a
dinja i korpuza ondje se zove lubenica, kojega imena oni sa svijem ne
poznaju): Ne moe se spavati i pipune uvati (KARADI STEF. V.
1852:501). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:151 Karadiev fitonim pipun (Vuk) iz Boke identifikuje sa Cucumis melo L., ali kao sinonim uz naglaeno ime dinja (Vuk), koje u Crnoj Gori oznaava
vrstu Citrulus vulgaris Schrad, zbog ega dolazi do zamjene imena i
pogrenih identifikacija. (PULEVI V. 2005:103-104)
pipun vrsta voa, dinja (Cucumis melo L.). (LATKOVI T. M. 2007:401)
pipun dinja; lat. pepone (m); it. popone (= melone)... U vonu salatu isfetaj malo pipuna, jer lijepo mirie... Kupi mi koji pipun ali grbaljski.
265). NAPOMENA: u crnogorskoj onomastici nazivi pipun i dinja ne
mogu biti sinonimi jer se radi o dvijema odvojenim vrstama uzgajanih
biljaka. Toj tvrdnji u prilog idu latinski i italijanski nazivi pepone i
popone koji se odnose na vrstu Cucumis melo L., odakle je i proistekao
crnogorski naziv pipun.
pipun Podgorica. (IEVI D. 2007:65, 163)
pipum dinja, voe. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
pipun dinja (Cucumis melo). Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:424)
Pipun dinja. Smokva, groe to je voe pipun, dinja toje kinja.
Ja u rae jednu dinju ies no tri pipuna da mi dadne. Podgorica.
(IRGI A. 2007:179). NAPOMENA: na primjeru iz Podgorice nije
primjereno naziv biljke pipun identifikovati s imenom dinja, jer se ne
radi o sinonimima ve o razliitim gajenim biljkama.
pipun Tivat. (I: D. Korsi)
pipun dinja. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:215). NAPOMENA: u arealu crnogorskoga jezika nazivi pipun i dinja nijesu sinonimi ve se radi o dvijema razliitim gajenim vrstama.
pipun dinja (Cucumis melo). Zagarae (Katunska nahija). Posadio sam
dinje i pipune, bie ove godine da se krka. Vie volim zelenkasti nego
538
zreli pipun. (UPI D. & UPI . 1997:328). NAPOMENA: U Crnoj Gori dinja je naziv za drugu biljku (Citrululus vulgaris).
pisanik sorta fadole okruglih, arenih zrna. (LATKOVI T. M. 2007:401)
pocrkva tikva s dugakom drkom koja se koristi kao kutlaa za zahvatanje vode. to je dobra ova pocrkva, tvrda i laka. Roaje. (HADI I.
2003:135)
pomidora Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:231)
pomidora paradajz, rajica. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA K. J. 2006:173)
pamidorija v. pamidora. (LATKOVI T. M. 2007:390)
por v. pori luk. (LATKOVI T. M. 2007:424)
por pori luk; it. porro (Allium porrum). Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:234)
porik v. pori luk. (LATKOVI T. M. 2007:424)
pori lik vrsta povra, praziluk (Allium porum L.). (LATKOVI T. M.
2007:437)
pori luk selo Godinje (Crmnica). (I: D. Lekovi)
pras v. pori luk. (LATKOVI T. M. 2007:437)
prasa v. pori luk. (LATKOVI T. M. 2007:437)
prasa vrsta luka za pitu i kuvanje. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A.
Avdi)
prasa praziluk, pori luk. Utrapi tu prasu za zimu i proljee. Roaje.
(HADI I. 2003:142)
praziluk Podgorica. (IEVI D. 2007:164)
praziluk purilj, pori luk, apljan. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:236)
praziluk (Allium porrum) vrsta luka... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:460)
prdov sorta fadole, pasulja (Phaseolus multiflorus Lam.). (LATKOVI
T. M. 2007:439)
prianik pasulj s pritke, koji raste uz pritku... ta bi pasulj da mu nema
pritke. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:480)
prokolac vrsta povra, kelj pupar (Brassica oleracea gemmifera Zenker),
melez izmeu ratana i kelja ali sliniji kelju. (LATKOVI T. M.
2007:463)
purilj v. pori luk. (LATKOVI T. M. 2007:472)
purilj praziluk. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:260)
rdakva rotkva, rokva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:273)
radi vrsta salate. Tivat. (I: D. Korsi)
539
Vuki PULEVI
radi neka vrsta gorke salate, vodopija, utjenica (Cichorium intybus). It.
radicchio u RJA. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S.
1972:215)
radi vrsta gorke salate; ven. radicio: it. radicchio (= cicoria). Ajde oiaj malo radia za veeru! Radi je zdrav, mi ga ijemo sa leom krtolom. Posijala sam cijelu batinu radiem, on mi je najmiliji. Boka
Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:283)
radi vrsta salate: ven. radicio; it. radicchio (= cicoria) Radi ti je odlina salata, jo ako ga podui sa peenom krtolom u koru, pa kona
sa maslinovim uljem i ostom. Radi ja iam noicama, imam ga vazda. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:244)
radi sorta salate. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
radi ima zeleni i crveni. Grka zimska salata. Patrovii. (I: B. Pavlovi)
ratan lok.: Primorje. Tumaenje: kupus koji se ne zavija u glavice, nego
raste u visinu, pa mu se lie kree i kuha, a kada se jedan put posadi,
traje po nekolike godine, Art Kohl, brassicae genus, cf. ratika (KARADI STEF. V. 1852:645). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:
77-78 Karadiev fitonim ratan (Vuk) identifikuje s vrstom i varijetetom Brassica oleracea L. var. acephala DC. (PULEVI V. 2005:106)
ratan sorta zelja, kupusa (Brassica oleracea acephala DC.); dvogodinja
zeljasta biljka, za razliku od bijeloga zelja listovi ne formiraju glavicu.
(LATKOVI T. M. 2007:481)
ratan ratika, sorta kupusa. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:272)
ratanj zelje ratano, Perast (Boka), inae po Vuku u primorju samo
ratan m. (Pranj: ratan). (REETAR M. 2010:381)
ratan sorta lisnatoga kupusa (Brassica oleracea acephala). Ratan s kastradinom je specijalitet nae kuhinje. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:509)
ratanj sorta zelja s relativno ravnim perima za razliku od savijenih pera
ostalih sorti, kupus koji se npr. u Francuskoj zove chou a vache, to
e rei zelje za krave. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L.
2003)
ratanj v. ratan. (LATKOVI T. M. 2007:481)
ratika ratanj. Tivat. (I: D. Korsi)
ravanela rotkvica; ven. ravanel; it. ravanella. Uberi koju ravanelu, pa
emo je iskidat u salatu... Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:289)
540
repa prdnjaa raste u vrtovima, ima sladak ukus, jede se u sirovome

stanju i daje se stoci. Renda se i dosta je ukusna. Okolina Berana
(Vasojevii). (I: M. Obradovi)
replja repa. Posija sam u Zagradcu replju. Ima ona prasea replja, a
ima i ona pitoma to je mi ijemo. Selo Zagara (Katunska nahija).
(UPI D. & UPI . 1997:420)
replja vrsta povra, stona repa (Brassica rapa rapifera (Metzg,)). (LATKOVI T. M. 2007:488)
rodakva rdakva, rotkva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:275)
rokula vrsta povra karakteristinog oblika, jede se sa zelenom salatom; it.
roccola. U Grblju zabiljeili rokula. Kupi mi salatu u kaljarice samo da mi ima u nju rokule. Donijela mi danas Ana jedan saketi rokule da posijem. Ne bi ti moja mati iela ni pero salate ako u nju nema rokule. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI
V. 1981:298)
rokula Zabiljeili i rokulica u istom znaenju. Ima marulja, zimska salata, ikarola, radi i rokula, a to ti je najzdravija salata na svijet. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:254)
rokula (salata). Tivat. (I: D. Korsi). ULEK B. 1879:336 biljei: Rokula
(= tal. rucola), Eruca sativa Lam. (sblj. Dalm.).
rokula vrsta salate s izvjesnom dozom gorine u zadnji plan. Krtole (Boka
Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
rotkva rdakva, rodakva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:276)
rukula zimska salata. Patrovii. (I: B. Pavlovi)
rokulica v. rokula (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:254)
ruska krtola sorta krtole. Selo Crnci (Piperi). (I: D. ETKOVI)
salatina 1. vrsta biljke, divlja salata (Lactuca virosa L.); 2. salata loega
kvaliteta. (LATKOVI T. M. 2007:498)
saransak bijeli luk (Allium sativum L.), zeljasta, hranljiva i ljekovita
biljka. (LATKOVI T. M. 2007:501)
selen celer, Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:386)
selen celer, Tivat. (I: D. Korsi)
selen vrsta biljke, celer, ven. selino; it. sedano. Boka Kotorska, jugoistoni
dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:307)
selen celer. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
sirac cvijet cvjetae, karfiola (povrtarska biljka). (LATKOVI T. M.
2007:506)
541
Vuki PULEVI
sjekavica lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno: sjekavac, (ju.) t.j.

kupus, geschnittenes Kraut, olus dissectum (KARADI STEF. V.
1852:683 & 685). (PULEVI V. 2005:108)
slaica vrsta povra, senf... Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:389)
slatka krtola ioka, vrsta sitne repe (Helianthus tuberosus L.). Podzemni
dio se koristi kao stona hrana, a moe se koristiti kao povre i salata.
(LATKOVI T. M. 2007:511)
soivo varivo. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:296)
spana zelje. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:296)
srpulja stavlja se u pori luk, kao zain. Pomalo se stavlja i u salatu. Patrovii (I: B. Pavlovi)
stona repa selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
argarepa mrkva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:361). NAPOMENA: naziv argarepa naknado je uao u crnogorske govore, primarni naziv biljke je mrkva.
eerna repa slui za hranu. Selo Bistrica (Bijelo Polje). (I: A. Avdi)
tipavac bid koji se penje uz pritku. (LATKOVI T. M. 2007:552)
kalonja lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: posredno: = aljma, eine Art
Zwibeln, cepae genus. Vrsta luka. (KARADI STEF. V. 1852:4 &
841). SIMONOVI D. 1959:20 Karadiev fitonim kalonja (Vuk)
identifikuje s vrstom Allium ascalonicum L. ULEK B. 1879:393 biljei
naziv kanjula (= tal. scalogni), takoe za vrstu Allium ascalonicum.
kalonja vrsta Luka (Allium ascalonicum); it. scalogno u RJA. Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:246)
kalonja luk za kieljenje. Tivat. (I: D. Korsi)
kalonja vrsta luka; it. scologna. U Krtolama zabiljeili skaljuna, a na
Muu kalunja. Okopaj tu kalonju, ali ne vidi da je zatravilo. Digla sam gornju koru od kalonje i stavila sam je u ostac... Izvadi kalonje. Branko, oli da ti oistim koju kalonju da iede sa tim prutom? Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1981:324)
kaljonja vrsta luka, ljutika. It. scalogna (Allium ascalonicum). (Dobio
ime po gradu Ascaloniji u Palestini.) Zabiljeili i kaljena i kaljuna u
istome znaenju. kaljonja je najbolja u ocat. Budva i Patrovii.
kaljuna vrsta luka izduene forme, esto puta se konzervira u ostiku sire i servira uz jelo. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
paroga vrsta biljke za salatu. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L.
2003)
542
umarica 1. ratan; 2. mala, sitna glavica zelja (kupusa). (LATKOVI T.

M. 2007:553)
vabica sorta krtole, uvezena u Crnu Goru za vrijeme austrougarske okupacije. (LATKOVI T. M. 2007:555)
tej aj. (LATKOVI T. M. 2007:567)
tikva gajena biljka (Cucurbita pepo). Postoji vei broj sorti (i narodnih naziva) koje se koriste za ishranu ljudi i stoke.
tikva vodnjaka sorta tikve (vidi: cukarina). Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:54)
tromesear sorta krompira. Roaje. (HADI I. 2003:87, v. kompir)
tust, tut kao salata. Ima pitomi i divlji tust. Patrovii. (I: Pavlovi)
tuac lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: nekakva salata, koja je sama od
sebe malo kisela, Art Salatkraut, lactucae genus, cf. tut (KARADI
STEF. V. 1852:757). A potom (isto, str. 758): tut. Lok.: Hercegovina.
Tumaenje: Portulak, portulaceae oleracea. NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:374 Karadiev fitonim tuac (Vuk) stavlja kao narodno ime za Portulaca oleracea L., kao i naziv tut (L.), ali taj drugi ne
po Karadiu ve po G. Laziu. Zato ostaje pitanje da li se Karadievi
fitonimi tuac iz Boke i tut (iz Hercegovine) odnose na istu biljku
Portulaca oleracea L.
vadola v. fadola. (LATKOVI T. M. 2007)
vadola pasulj. Mi oden ne zborimo nako vadola. Njegui. (IRGI A.
2009: 239)
vadola pasulj, fadola, grah. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:82)
vadola selo Mikulii i Tomii (Bjelice). (I: M. Vuurovi & I. Vujovi)
varenjaka tikva koja se moe koristiti za jelo. (LATKOVI T. M.
2007:609)
varenjaka lok.: Risan. Tumaenje: tikva koja se vari za jelo, ein Kochkrbis, cucurbita quam coquunt (im Gegentheil v. vodenjaka), cf. tikva,
jurget (KARADI STEF. V. 1852:54). (PULEVI V. 2005:114)
velja fadola sorta fadole krupnih utih zrna. (LATKOVI T. M.
2007:611)
verdura povre, zelen, it. verdura. Boka Kotorska, everozapadni dio.
(MUSI S. 1972:143)
verdura zeleni, povre. Bolje bi ti bilo da ije malo vie verdure, nego
to ije toliko mesa. U tvoje godine mora pazit. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
verdura povre, zelen; it. verdura. U kaljarima zabiljeeno vrdura i verdurica. Obligatno ti je kod nas za veeru verdura. Veeri kuvamo
malo verdure. Bila sam u vrduru da spremim sutra za pazar. Ovu
543
Vuki PULEVI
godinu imam dobru verduru, jer je bilo kiljivo vrijeme, a ima dosta
gnoja od ivoga. Danas emo molo verdure skuvat, nijesmo odavno.
373-374)
verdura zelen, povre; it. verdura. U Podostrog je bila najljepa verdura. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:318)
verzot glavato zelje, kupus glavati, it. verzotto... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:143)
verzot sorta zelja. Spremam se ima mjesec dana, utra emo varit verzot,
pa emo bait jedan komat praevine unutra, pa to bude. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
verzot kelj. Tivat. (I: D. Korsi). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:79
naziv verzota (.) stavlja uz Brassica oleracea L. v. sabauda L.
vlaac sorta luka, slian po mirisu i ukusu crnom luku, ali malo zaudara na
bijeli luk (Allium schoenoprasum L.). (LATKOVI T. M. 2007:617)
vodenjaka lok.: Risan. Tumaenje: tikva u kojoj se nosi voda, ein Krbis,
Wasser darin zu tragen, cucurbita aquae ferendae, cf. vodnjaka (KARADI STEF. V. 1852:69). (PULEVI V. 2005:115)
vodnjaka lok.: Risan. Tumaenje: posredno: = vodenjaka. (KARADI
STEF. V. 1852:69). (PULEVI V. 2005:115).
vodnjaka tikva koja se izdubi, slui za noenje vode. (LATKOVI T. M.
2007:517)
vodnjaka vrsta tikve. Selo Graani (Ljubotinj). (I: D. Popovi & R. Mihaljevi)
vrzina vrsta povra, kelj (Brassica oleracea sabaund L.). (LATKOVI T.
M. 2007:621)
vrzot sorta zelja; it. verzotto. Zabiljeili i verzot u istom znaenju. Vrzot
se sadi u jesen meu krtolom i rickavo je. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:321)
vrzot sorta ratana. Milije mi je ies pljat vrzota no da mi da pun san
zelja. Njegui. (IRGI A. 2009:248)
vrzot vrsta ratana (jedno je ratan a drugo vrzot). Selo Majstori (Njegui). (I: I. Kustudija)
zelen zelje, salata, luk, blitva, metvica, tavalj i ostalo zeleno povre koje
se koristi u ishrani. (LATKOVI T. M. 2007:651)
zeleni grah boranija. (LATKOVI T. M. 2007:651)
zelje kupus ratan. Selo Godinje (Crmnica). (I: D. Lekovi)
zelje vrsta povra, kupus (Brassica oleracea capitata L.), dvogodinja zeljasta biljka. (LATKOVI T. M. 2007:652)
544
zelje kopriva Urtica. Skuvala e zelje pa smo ga jeli s varenikom. Uskoci.

(STANI M. 1990:271)
zelje glavato lok.: Crna Gora. Tumaenje: Kopfkohl, brassica capitata, cf.
kupus. (KARADI STEF. V. 1852:208). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:78 Karadiev fitonim glavato zelje (Vuk) identifikuje
s gajenom vrstom Brassica oleracea var. capitata L. (PULEVI V.
2005:117)
zerzevat povre. Podgorica. (IEVI D. 2007:90)
zerzevat povre. Kupila sam zerzevat u pljacu. to se bljee zerzevat
poskupijo nagreno. Podgorica. (IRGI A. 2007:246)
zimska salata (vidi pod: rokula). Ima marulja, zimska salata, ikarola,
Radi i rokula, a to ti je najzdravija salata na svijet. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:254)
ara kopriva. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:169)
ara kopriva. Uskoci. (STANI M. 1990:196)
iole lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: Art kleine Fisolen, cf. kinkavica.
(KARADI STEF. V. 1852: 159). Vidi: kinkavica. (PULEVI V.
2005:118)
Biljni organi, ivotne forme, razvie biljaka (i dr.)
agar 1. poljoprivrednik; 2. zemljini poed. Uskoci. (STANI M. 1990:3)
agrest nezrelo groe, zabiljeeno i agrestina u istome znaenju... Agrest
ti je rod groa na kopili loze, ne moe da zrene i ljuto je... Boka i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:4)
agrumat vonjak, agrumik. Zabiljeeno i agrumnik. Budva i Patrovii
an eme anisa; slui za zain. It. anice. Savi malo ana pa e biti bolji
ukus. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1981:11)
bak dio stabla ispod kore, bakulja. Slabo, drvo. Uskoci. (STANI M.
1990:18)
baketa prut, iba, cvijetno stablo crnoga luka. It. bacchetta. Ako civula
izbai prut za emenku zvala se baketa. apljan baa bacete i na vrh
njih bijele ruice. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V.
1997:22)
bakovina bakulja. Ne valjaju ova drva, sama bakovina. Uskoci. (STANI M. 1990:19)
bakulja bijelo drvo ispod kore bora koje nije zasmoljeno; manjega je kvaliteta, bjeljika. Bakulja nije za lu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:35)
545
Vuki PULEVI
bakulja dio drveta ispod kore i iznad sri, bjelika, lignum arboris periphaericum. Uskoci. (STANI M. 1990:19)
bala poeena drva vezana u sveanj. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
baa bata. Pogle mu bae oko kue. Uskoci. (STANI M. 1990:28)
bata vrt, ruinjak. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:42)
batina imanje, poed, ono to je imovina, nasljee, domovina. Sva mu je
batina pod kuom. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:42)
batina njiva, imanje. Poo je u batinu da rabota. Proljee je uveliko
ufatilo a ja jo nijesam poeo rabotat u batinu. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
baturica nedozreli plod biljke apljan (Asphodelus ramosus) (LATKOVI T. M. 2007:85). NAPOMENA: figurativno se moe odnositi i na
druge biljke.
bear behar, voni cvijet. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:32)
bear behar. Uskoci. (STANI M. 1990:28)
behar cvijet na drveu. U Roajama se upotrebljava iskljuivo pojam behar. Behar po vou, milina jedna. Roaje. (HADI I. 2003:20)
bejturan mirisni gorki cvijet; pelin (Artemisia absinthium), pelen. Bejtuane jado berul te evojke (N. P.). Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:46). NAPOMENA: SIMONOVI D. 1959:49 nazive bejtura i
bekturan vee za vrstu Artemisia annua L.
biljoberka osoba koja sakuplja ljekovito bilje, vile beraice ljekovitih trava. Ljekovite trave beru Biljarice i Rusalke. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:51).
bjelika bakulja. Uskoci. (STANI M. 1990:41)
bjelika bijelo nezasmoljeno drvo u stablu bora; bakulja. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:54)
bljelika bjelika, bakulja. Ne valjaju ova drva nita, sve sama bljelika.
Uskoci. (STANI M. 1990::45)
boboka loptica od hrastova lia koja je leglo insekata, hrastova, iarua,
ika, bobuka; fig. bezvrijedno, nitavno. Ne vrijedi boboke. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:57)
bokor buket, bun zaoenut liem i cvijetom (rua, jorgovana), kita, rukovet. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:61)
boranija boranija, zeleni grah, mahune, maune... Vasojevii. (BORII
boranija Podgorica. (IEVI D. 2007:156)
546
bostan Podgorica. (IEVI D. 2007:156). NAPOMENA: naziv bostan najee oznaava batu u kojoj se sadi (sije) povre, a ponee znai dinju
i pipun.
braa red loza posaenih po ivici imanja, u stvari paralelno ivici mei na
odstojanju 0,5 do 1,0 m. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L.
2003)
branjevina imovina (livada, njiva, uma i sl.) u koju se ne smije putati
stoka, ei i sl. Zabran. Ne da u branjevinu ni tici. Uskoci. (STANI
M. 1990:54)
branjevina prostor e se ne puta stoka. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
brdun mladika loze. (LATKOVI T. M. 2007:104)
brdun mlaz loze. Njegui. (IRGI A. 2009:31)
brobotan ika kod duba. Sela Mikulii i Tomii (Bjelice). (I: I.Vujovi
& M. Vuurovi)
brs 1. ispaa brenjem umskih granica. Svu dugu zimu gonio sam ovce
u brs. Brs je nevoljna i jadna rana; 2. granica s liem kojom se stoka hrani. Jasenov brs je najbolji. Uekli smo dva lisnika brsti. Selo
Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:24)
brs lisnate grane za zimsku prehranu stoke. Zimi se bere brs i daje konjima. Njegui. (IRGI A. 2009:32)
brs/brst mladice i granice listopadnoga drvea koje jede stoka, naroito
koze u zimskome periodu... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:69)
brst sirove grane s liem (za prehranjivanje stoke). Selo Osreci (Donja
Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
brstina 1. mlada grana s liem i pupoljcima koja slui stoci za hranu; 2. drvce, granica. Nema vatre od brstina. Uskoci. (STANI M. 1990:61)
brstina granica, dio granice... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:69)
brstina ostatak poeenoga iblja iz gore, ogoljeloga od lia. Ima tu dosta brstine pa upiri vatru. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L.
2003)
brstina poeena grana koja ostane kad stoka zimi pojede list. Sve se koristilo nekad, ni brstine se nijesu baale. Njegui. (IRGI A. 2009:32)
brubati odvajati zrna kukuruza trljajui dva klasa jedan o drugi. Pranj
(Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:308)
buburoka male iarke. Pravili smo erdane od buburoke da se uimo
da broimo. Njegui. (IRGI A.2009:33)
bujae bostan (dinje, pipuni, krastavci, tikve). (LATKOVI T. M.
2007:109)
547
Vuki PULEVI
cimina a. krompirovo stablo; b. zb. krompirova stabla. Uskoci. (STANI

M. 1991:468)
cimina oklasina od kukuruza. upa Nikika. (I: L. Mitrovi)
cimina stabljika s liem krompira. (LATKOVI T. M. 2007:116)
crvoljak sasvim sitan i slab krompir, krompiri. Uskoci. (STANI M.
1991:471)
crvoljak slaba jabuka, kruka i dr. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:554)
crvuljak sitna, zakrljala, crvljiva voka. Doero sto kila nakije crvuljaka. Uskoci. (STANI M. 1991:471)
cvijetan pun cvijeta, okien. (LATKOVI T. M. 2007:120)
cvjetae prve smokve (misli se na prve plodove) koje izmetnu smokve, kojih je vrlo malo. Boka Kotorska (i sued.). (NAKIENOVI S.
1913:33). NAPOMENA: vjerovatnije je da umjesto cvjetae treba da
stoji etae. U Piperima takve plodove nazivaju etunjae ili smokve
etunjae.
afura okomiani klip kukuruza. Daj mi tu afuru da zatisnem bocu. Roaje. (HADI I. 20033:31)
ahura aura cvijeta, emenica. Kolike su ahure na ovu buniku. Roaje.
(HADI I: 2003:31)
amonjak 1. veoma sitna, najsitnija krtola; 2. v. evulja; 3. mali rumetinov
klas s rijetkim zrnima. (LATKOVI T. M. 2007:121)
apor apur, nezarastao vor na stablu, roi, vei iljak, v. apur. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:659)
apur ostatak osuene grane na stablu, izraslina, roi, iljato drvo, apor.
apur otri ostaci od granja na panju. Spotakoh se preo nekakvoga apura tun. Njegui. (IRGI A. 2009:40)
atoljak 1. mali kukuruzni klip, klas; 2. mali krompir. Uskoci. (STANI
M. 1991:479)
atoljak zakrljali klip kukuruza. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990)
ear gusta uma, bunje. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:298)
efunja dio od groa... Daj mi samo jednu efunju groa da provam.
Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
efurka korubina, ljuska. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:354)
efurka zapua od klipa kukuruza, od smreve iarke i sl. Nemoj bacat
tu efurku kad okruni kolombo. Roaje. (HADI I. 2003:32)
548
ehne en bijeloga luka. Daj mu dva-tri ehna na zajam. Roaje. (HADI I: 2003:32)
emuina komuina. Uskoci. (STANI M. 1991:482)
en dio glavice bijeloga luka, eanj, esma, esna, v. eanj. Nikiki
enkanje frumetina odvajanje zrna (emenki) s klasa (klipa) frumetina.
erez v. suvice. (LATKOVI T. M. 2007:125)
esan bijeli luk. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
esan ealj bijeloga luka. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:354)
esan v. esan. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:663)
esta mjesto e je uma gusta i esta. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S.
2004:298)
esta neto (ito, trava, uma i sl.) to je esto poraslo, gusti. Uskoci.
(STANI M. 1991:483)
eanj dio glavice bijeloga luka, esma, enja. Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:664)
etrun plod sorte limuna etrun. (LATKOVI T. M. 2007:125)
eulja v. evulja. (LATKOVI T. M. 2007:126)
evulja mali, jadni, sitni grozd groa. (LATKOVI T. M. 2007:126)
evunja v. evulja. (LATKOVI T. M. 2007:126).
ivalj krompir koji je po razmjerama iznad proenoga. Nakopo onijek
ivalja, imaju ko aka. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:299)
ivoljak manji izrataj na krompiru, priraslica. Nema nijedan kumpijer
ravan, no uza svaki ima da e po jedan ivoljak. Isto: ivorak. Selo
manjak mali, sitan krompir, krompiri... Sua je uinila da nemamo
normalnog krompira, no sve manjci. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:666)
okot korijen loze, panj, trs, gida... Imam vinograd od trista okota.
okot korijen vinove loze. (LATKOVI T. M. 2007:128)
vor ostatak urasle grane apura u stablu... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:660)
etunjaa pozni jesenji plod smokve, bez ikakvoga ukusa. (LATKOVI T.
M. 2007:133)
etunjae rani plodovi smokve koji se pojavljuju prije redovnoga roda
(vjerovatno nastaju iz zaostalih pupoljaka iz prethodne godine). Selo
549
Vuki PULEVI
datula plod od palme. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)

dere draom obraslo zemljite... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:132)
dinjak njiva na kojoj se uzgajaju dinje (Citrullus vulgaris Schrad.). Selo
Crnci (Piperi). (I: D. etkovi). NAPOMENA: naziv dinjak rairen je u
itavome arealu gajenja dinje u srednjem u junom regionu Crne Gore.
dovrak listovi duvana pri samome vrhu stabljike (beru se potonji). (LATKOVI T. M. 2007:151)
drenjina duguljasta crvena bobica ploda drijena. Nazobali smo se drenjina. Uskoci. (STANI M. 1990:172)
drenjina plod drijena, jestiva crvena bobica, upotrebljiva za rakiju drenju i
za vodnjicu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:149).
dub stablo uopte. Ima dvades dubova smokava. Podgorica. (REETAR M. 2010:314)
duman vrt, vonjak. It. dumeto (od lat. dumetum). Idemo ja i Tripo u duman da beremo iule. Boka Kotorska, jugoistoni dio. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1981:68)
dvojerodna koja raa dvaput u godini (smokva, talska ovca)... Nikiki
ardin vrt, bata. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
ulistan ruinjak, vrt s ruama, cvijenjak, bata. Rue su proetale u
tom ulistanu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:162)
fidan mladica, struk biljke, rasad. Izbili fidani po panju od danarike.
Roaje. (HADI I. 2003:51)
filaziti mlazati biljka. (LATKOVI T. M. 2007:172)
fildan rasad od kupusa. Podgorica. (IEVI D. 2007:33)
filiz mladi izdanak biljke, mladica. (LATKOVI T. M. 2007:172)
filjdan rasad duvana i sam rasadnik. (LATKOVI T. M. 2007:173)
fostuljina ostatak groa nakon odvajanja zrna groa. (LATKOVI T.
M. 2007:174)
fresta grivna zapletenoga bijelog ili crnog luka. (LATKOVI T. M.
2007:175)
frut plod, voe. It. frutto... Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S.
1972:240)
frut rod, ljetina, plod, uev. (LATKOVI T. M. 2007:177). NAPOMENA:
odgovarajui termini: frutiti, frutiti se.
frut voe, plod. It. frutto. Jabuka ti je zdravi frut, ma ja isto radije jedem
mandarine. Kupi malo fruta, pa joj ponesi u pedao. Budva i Patro
vii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:90) (pedal = bolnica.)
fruto uevi na batini. E bogami mi je fruto dobro. Njegui. (IRGI A.
2009:67)
550
glava pri rezidbi loze zakinuti izdanak na duini 2-3 pupoljka (ostavlja se
glava i brdun, pri emu se stvara osnova za rezidbu u sljedeoj godini).
gloginja plod gloga. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:110)
golobrst sasvim skinuto, obreno lie s grana (od gubara, skakavca i sl.).
gradobitina ostaci ueva nakon to ih je pogodilo nevrijeme s gradom.
(LATKOVI T. M. 2007:190)
granica ita snopovi ita sloeni u obliku krsta, v. krstina. Zgrania sam
danas deset granica ita. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:115)
graorite zemljite na kojem se gaji grah. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:115)
graka zrno pasulja, graga, zrno grada, kap znoja, pjege na licu... Nikiki
greba, greba toponim, A) greba, -ba m., panj (bez korijena; trup s
korijenom), Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:317)
grepi demin. od greba, Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:317)
grest drugi rod groa. It. agresto. Franesko groe ima najvie gresta.
Zabiljeili i agrest u istome znaenju. Budva i Patrovii. (LIPOVAC-RADULOVI V. 1997:102)
grme grm. Eno mi sijeno pod ono grme. Njegui. (IRGI A. 2009:75)
gronja grozd cvjetova, plodova i sl. Uberi mi onu gronju treanja. Uskoci. (STANI M. 1990:138)
groz grozd. Uskoci. (STANI M. 1990:137)
grozdober poetak branja groa, obino septembar. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:119)
hrev vornovati korijen uopteno, ili korijen od masline. Kako se zima
blii, moraemo odit da vadimo hrevlje uskoro. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
hrevlje korijenje od drveta, koje slui za grijanje i kuvanje. Krtole (Boka
iinjak ono to se iisti iz ita. Uskoci. (STANI M. 1990:323)
iinjak otpadak, neistoa iz ita... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:237)
izvodnjak biljka koja se ostavlja za eme, biljka od koje se izvodi eme.
(LATKOVI T. M. 2007:223)
jarik v. postrnak. (LATKOVI T. M. 2007:228)
jemenica hljeb od jemenog brana. Volim da jedem vrue jemenice i
masnog sira. Roaje. (HADI I. 2003:78)
551
Vuki PULEVI
jemenite/jemite zemljite na kome je bio jeam. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:246)
jemite njiva s koje je ponjeven jeam. Uskoci. (STANI M. 1990:339)
jesenka voka koja daje plodove u jesen. (LATKOVI T. M. 2007:231)
jezgarica plod u orahovoj ili ljenikovoj ljusci. U nekijem ima jezgarica,
u nekijem nema. Uskoci. (STANI M. 1990:337)
kalac prva proljena trava, mlada trava. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:251)
kalac trava koja nikne odmah poslije kopnjenja snijega, prva trava, sasvim
mlada trava. Kad na planini okopni snijeg, iza njega udari kalac zelen ko okrijek. Uskoci. (STANI M. 1990:345)
kalemljenje vrsta vegetativoga razmnoavanja (isto to i navrtanje).
kanela kora od cimeta (zainska biljka). (LATKOVI T. M. 2007:237)
karina suvo drvo, krivo drvo, krivak. Idi u ear i donesi malo karina.
kezlina tvrdo, vornovato drvo. Uskoci. (STANI M. 1990:357)
kiica vrh drveta. Uskoci. (STANI M. 1990:326)
kita buket cvijeta, cvast. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:266)
kita vrh drveta, ume; buket cvijea; grozdasta cvast u biljaka, gronja. Uskoci. (STANI M. 1990:361)
kima izraslina na drvetu, vor, guka. Uskoci. (STANI M. 1990:359)
klapak nezreli orah sa klapinom. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:527)
klas 1. klip rumetina sa zrnima, 2. vrh enice, ovsa, jema, rai, sa zrnima.
(LATKOVI T. M. 2007:245)
klas kukuruzni klip sa zrnima na sebi. Uskoci. (STANI M. 1990:363)
klas plod kod strnih ita, kukuruzni klas na vrhu biljke s pranicima. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:132)
klae klasovi ita. Uskoci. (STANI M. 1990:363)
klae, klae Crmnica. (MILETI B. 1940:342)
koan deblo od zelja, ratanja, moe se rei i koanica. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
koanica deblo od zelja, debljika, strljika. Krtole (Boka Kotorska).
koanj drvenasti dio kupusa. Koanj ti je ono tvrdo od zelja. Njegui.
(IRGI A. 2009:104)
koanj koan, srce glavice kupusa. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI
V. 2002:138)
552
koanj korijen kupusa, vrst korijen; stvrdnut. Pripazi da ovce ne uu u

kupunjak, polomie zube na koanje. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:281)
koanj stablo zelja (kupusa). (LATKOVI T. M. 2007:249)
koanjina ogoljelo stablo biljke (duvana, rumetina) s kojega je skinut plod,
odnosno list. (LATKOVI T. M. 2007:249)
koanjina v. koanj. To ti je tvrdo ka koanjina. Njegui. (IRGI A.
2009:104)
kokoraa krupna ljiva sklona cijepanju ili ve rascijepljena. Uskoci.
(STANI M. 1990:371)
kokot v. prak (kod frumetina).
koluti manje smokve koje rastu na petrovai smokovom stablu, nakon
to su ve pobrane velike smokve petrovae, Dobrota (Boka) (kolutii); upor. krpua. (REETAR M. 2010:326)
komun seoska zajednika imovina (ispaa, uma i dr.). (Naziv je opterasprostranjen u Crnoj Gori.)
komuati skidati komuinu s klipa (o kukuruzu), korubati. Kukuruzni
klasovi se komuaju najee mobom, uz alu i pjesmu. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:276)
komuina listovi na klipu ili s klipa kukuruza. Uskoci. (STANI M.
1990:375)
kopa kuica, piramidica saevene heljde, kupasto saeveni snopovi ili ta
drugo. Uskoci. (STANI M. 1990:377)
kopa na primjeren nain nasloeni i tako zatieni snopovi ili rukoveti ponjevenoga ita (kopa penice, kopa frumetina i dr.). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
kopa sloaj kukuruza u vidu piramide, kupa. Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:277)
kora omota drveta. Uskoci. (STANI M. 1990:378.) (Naziv irokoga rasprostranjenja.)
korijen kupusna patrnjica, koanj. Oguli mi jedan korijen da poedem na
ove krbeljke. Uskoci. (STANI M. 1990:379)
korijen/koren podzemni ilasti dio biljke... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:278)
korovina 1. sijeno ili slama puno korova, sijeno pokoeno u oranicama, loe sijeno. Imamo oe na Barama dese-petnes tovara neke korovine.
2. livada ili njiva puna korova. Uskoci. (STANI M. 1990:379)
korubanje im. od korubati: istiti (orahe, ljenike i sl.) od ljuske, korubine,
vaditi jezgro iz oraha, ljenika i sl. Uskoci. (STANI M. 1990:379)
553
Vuki PULEVI
korubati skidati korubinu i korubinu s plodova. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:279)
koruljanje klasova odstranjivanje labudine s klasa (klipa) frumetina. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
koruljina v. labudina. (I: D. etkovi)
koruina trska od kukuruza. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI
R. 1990:396)
korutiti skidati koru s drveta. Uskoci. (STANI M. 1990:379)
korutiti skidati koru, dupsti ispod kore. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:279)
korubina malo njeniji omota, ubina na klipu kukuruza. Mekana
korubina se koristi za slamarice. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:279)
koica, koica Crmnica. (MILETI B. 1940:339, 381, 382)
kopica spica, emenka od ljive i dr. voa. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:138)
kotica drvenasti dio u sredini, unutranjosti ploda (ljive, breskve, kajsije), kopica, kotunica. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:281)
kotica drvenasto srce u ploda. Uskoci. (STANI M. 1990:383)
kotilj kotunjav orah, kotunjavac, kotunica, orah ija je jezgrica vrsto
obuhvaena ljuskom i otvrdlim pregradama te ju je vrlo teko osloboditi. Uskoci. (STANI M. 1990:383)
kotin kotunjav, slab orah. Uskoci. (STANI M. 1990:383)
kotunica v. kotica. Uskoci. (STANI M. 1990:383)
kouljica opna u kojoj se nalazi penino zrno dok je jo na klasu. Uskoci.
(STANI M. 1990:383)
kotromuina 1. otpaci od sijena, trine; 2. sitni duvanski otpadak, duvanska
praina. Uskoci. (STANI M. 1990:382)
kotromuina otpadak od sijena, slame, duvana (trina i praina kotromuina). Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:280)
kovrag gusti trave i iblja, korov i trnjr, trnjak. Kokoka se nalegla u
kovrag, pa se ne moe nadgledati. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:271)
komura opna, koica. Ona voka ima ilavu komuru. Roaje. (HADI I. 2003:89)
krbulja vornovato drvo, krlja. Uskoci. (STANI M. 1990:386)
krcelj drvenasti dio biljke, ono to stoka ne moe da savae jer je drvenasto, ogrizina. Loe mi sijeno, sve sami krcelj. Roaje. (HADI I.
2003:89-90)
554
kreka stablo sa zakrljalim granama. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
krevetaa loza koja je podignuta na odar, krevet. (LATKOVI T. M.
2007:262)
krga tvrdo vornovato drvo, panj, trupac. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:283)
krlja a. vornovato, za cijepanje teko drvo; b. panj izvaen s korijenom;
c. jako, vrsto drvo na kome se cijepaju drva. Uskoci. (STANI M.
1990:391)
krlja panj i korijen drveta, vornovati dio... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:286)
krljat vornovato drvo, krlja. Uskoci. (STANI M. 1990:391)
kromid sitne glavice crnoga luka. (LATKOVI T. M. 2007:266)
kronja granati dio drveta. Uskoci. (STANI M. 1990:393)
krpua = koluti. (REETAR M. 2010:329)
krstina sloeni snopovi ita u obliku krsta; granica sloenih snopova ita...
krstina unakrst strpani snopovi ita, slame i sl. Uskoci. (STANI M.
1990:394)
krtolite njiva na kojoj se uzgaja krtola. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
krtolite teren e je bila krtola, njiva, dolina... Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:288)
kuje ostatak nepojedenoga sijena. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
kuje sijeno to ostane iza ovaca na torini, ogrizine, hrana koju stoka ne
pojede. Uskoci. (STANI M. 1990:407)
kufalica (kuvalica) poluuveli (isueni) plod smokve. Ceklin. (I: P. Jovievi)
kukolj 1. urodica u itu; 2. ljiva (plod) koja se u toku rasta izrodi. Uskoci.
(STANI M. 1990:398)
kukolj urodica u itu, korov u itu (Agrostema githago). Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:290)
kukrica krivo vornovato drvenasto suvo granje i nisko rastinje, bunje,
kukrika. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:290)
kukriast lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: voka ili ili drugo kako drvo,
koje se ne isti i ne potkresuje, nego se zapusti i zakrlja. (KARADI STEF. V. 1852:313)
kukuljak plod ljive koji se izrodio, izrodica. Uskoci. (STANI M.
1990:398)
555
Vuki PULEVI
kukuruzina lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: = okomak, der ausgedroschene Kukuruztolben, arista zeae semine privata, cf. okomina, tuluz
(KARADI STEF. V. 1852:313 & 454) (PULEVI V. 2005:93)
kupusite zemljite zasaeno kupusom. Pola bae mi je kupusite a pola kompirite. Roaje. (HADI I. 2003:93)
kupunjak mjesto e raste kupus. Uskoci. (STANI M. 1990:401)
kupunjak vrt, njiva na kojoj se gaji kupus, na kojoj je posaen kupus...
kurlovina korov, travuljina. Ukosio sam dva plasta neke kurlovine.
iknula kurlovina iz kumpijerita, ima mi do pasa. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:123)
labudina komuina. Ima li malo one labudine da dam kravi. Uskoci.
(STANI M. 1990:408)
labudina lisnati omota klasa (klipa) kod frumetina. Koristi se za umetanje u slamnice (slamarice). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
labudina listovi koji obavijaju klas (klip) kod frumetina, koruljina. Selo
labudina listovi s klipa kukuruza, kukuruzovina, komuina. Labudina je
podsna za slamarice. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:296)
labudina omota oko kukuruznoga klasa. Baite tu labudinu kravi. Njegui. (IRGI A. 2009:117)
labudina ovrina i listovi rumetina, kukuruza. (LATKOVI T. M.
2007:277)
lamutina/lomutina v. vrijea. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:298)
lanite mjesto e se sije lan (toponim). Idi na Lanite i dognaj krave. Roaje. (HADI I. 2003:95)
lastar izdanak mlada grana na stablu ili potkresanim granama drveta. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:147).
latica listovi cvijetne krune. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:300).
lika vrsti vlaknasti sloj izmeu kore i drveta, posebno donji vlaknasti sloj
kore lipe koji se nekad koristio kao oputa, veza... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:303)
lika vlaknasto tkivo ispod kore drveta, donja povrina kore drveta. Uskoci.
(STANI M. 1990:418)
lisnik 1. strpane lisnate grane, lisnati stog. Ajde da enemo lisnik; 2. lisnate grane koje se ljeti sijeku i ostavljaju za zimu kao hrana za stoku.
lisnik stog lisnatih grana (zimska hrana za stoku): listober, linjak. Nikiki
556
lisnika otkinuta grana bez lia, suva grana sa koje je stoka pojela listove.
lis bukove grane koje su se ekle (zasijecale) preko ljeta za stonu zimnicu.
A oden se brao lis i slagao u stogove. Njegui. (IRGI A. 2009:121)
list da oznai goru umu. Poo je da ubere lista za koze. Vrnuo se iz
lista i odmah je dao ivotinji da ije. Krtole. (STAREVI J. L. 2003)
listober/linjak/listoek omeeni umski prostor listopadnoga drvea na
kojem se ljeti sijeku lisnate grane i sadijevaju u stog, lisnik. Nikiki
listoek mjesto e se sijee list za stoku. Uskoci. (STANI M. 1990:420)
listoek prostor e se sijee jedan list za stoku. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
lomovina mladi izdanci neke biljke (obino se smatraju neredovnima, pa
se zbog toga iste) koji se u proljee daju stoci, obino podmlatku za
hranu. Donesi jaradima malo lomovine iz onijeh loza s donje zgrade,
ali pazi nemo da bere one zdrave i rodne brdune. Selo Zagara (Katunska nahija). (UPI D. & UPI . 1997:213). NAPOMENA: U
selu Crnci (Piperi) pojam lomovina obino se vee za neplodne mlade
grane vinove loze.
lomovina mladi izdanci neke biljke koji se kidaju u proljee jer se smatraju
nerodnim. (LATKOVI T. M. 2007:288)
lomue odlomljeno suvo granje. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:333)
loe lozje, vinograd. Pranj (Boka Kotorska). (Jo i u okolini Dubrovnika.) (REETAR M. 2010:333)
luarnik mjesto u kui e se dri lu. Ne suj na luarnik, svijea ti se ne
ugasila! Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:129)
lunjak batinica, zgrada na kojoj se uzgaja luk. Selo Crnci (Piperi). (I: D.
etkovi)
lunjak mjesto e se sadi luk. Uskoci. (STANI M. 1990:426)
lumbura lubura, posuda napravljena od smrevine ili jelove kore. Nabrao sam dvije lumbure borovnica, a jednu lumburu jagoda kupio sam
od obanadi. Roaje. (HADI I. 2003:97)
ljenik ukusni plod lijeske. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:310). NAPOMENA: naziv ljenik plod lijeske, ima cjelovito rasprostranjenje u
Crnoj Gori.
ljetoras granice na stablu izrasle u toku ljeta, godine. Grota je kidati ljetoras. ino jasikov ljetoras, ima pola metra. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:130)
557
Vuki PULEVI
ljetoras ono to je izraslo za jedno ljeto. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.

2010:310)
ljetorast godinji prirataj biljke. Zapadni dio Crne Gore. (KOVAEVI
N. S. 2007:132)
ljiljak pet-est grana lista... Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A.
1998)
ljukati kruniti, skidati perje sa turalje, skidati pera s kukuruznoga klipa.
eeli smo sino do kasno i ljukali ito (kukuruz), bilo nas je dostina,
i lijepo smo se proveli. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L.
2003)
ljutina tanka kora s ploda voa i krompira. Nikiki kraj. (OKOVI Lj.
2010:311)
ljutura gruba kora na plodu oraha, kestena, ljenika i sl. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:311)
ljubina vieslojni omota rumetinova klasa. (LATKOVI T. M.
2007:295)
maka tanko konasto tkivo od kojega je sastavljeno stablo. Ovi trupac
nee se mo razbiti bez kastiga, vi kako su mu se make usukale.
Stavi klin u prslinu trupca, gaaj maljem i make e se pokidati ko nita. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:133)
malina plod (crne boje) kod kupine (Rubus fruticosus). Kupina raa maline. Selo Donja Gorica (Ljekopolje, kod Podgorice). (I: R. Mugoa)
NAPOMENA: isto nazvanje je i u selu Crnci (Piperi). ima crne oi ka
malina (I: D. etkovi). Inae, na itavome prostoru crne gore malina
je narodni naziv za plod i biljku Rubus idaeus L., koja prirodno naseljava pretplaninske i planinske predjele.
mastika neprevreli sok od groa, ira. (LATKOVI T. M. 2007:304)
mauna mahuna, boranija. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:156)
mauna mahuna. Uskoci. (STANI M. 1990:443)
mazga sok ispod kore biljke, javlja se u proljee. eca pri skidanju kore za
pravljenje svirala pjevaju: Mazga, mazga, mazgalica, svaka gora promazgala ponajbolje jasenova. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
meak drugi uev u bati (sije se nakon prve etve, a u istoj godini). (LATKOVI T. M. 2007:307)
mezgra mrezga, sok ispod kore drveta. Svako drvo promrezgalo al najbolje jasenovo. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:322)
mezgra sok ispod kore drveta. Nigda Sako ne bi svrto koru z drveta za
diple i borije to ne bi zapjevuio: mezgra, mezgra, mezgarica / svako
drvo promezgalo / a najbolje jasenovo, / tebe drvo mene kora. Selo
558
mezgra tkivo ispod kore drveta. Uskoci. (STANI M. 1990:446)

miroija mirisna trava koja slui kao zain jelu (divlja miroija, komora,
mora, kopar)... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:327)
misirka metla od sijerka za ienje kue. Ja kat kupim misirku, ja je
proparim da joj se uilavu slamke da se ne lomu. Roaje. (HADI I.
2003:105)
mitoklasati razviti se stablo rumetina ali bez klasova. (LATKOVI T. M.
2007:312)
mitoklasiti v. mitoklasati. (LATKOVI T. M. 2007:312)
mlaevina raena slama, ostatak poslije mlaenja, slama za krov... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:329)
mlada faola mlada boranija. Tivat. (I: D. Korsi)
mladica mlada grana. Uskoci. (STANI M. 1990:457)
mladika mladica, list, izdanak. (LATKOVI T. M. 2007:313)
mladika mlado stablo koje moe biti iste debljine kao i staro, a od njega se
razlikuje po glatkoj kori. Mladike nijesu nabijene, one nijesu dobre
za stolariju. Roaje. (HADI I. 2003:105)
mladika pupoljci iza rezanja, mlado iblje iza branja ume. Krtole (Boka
mladika/mladica mlad izdanak... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:328)
mladokos mlado pokoeno sijeno. Mlada trava. Uskoci. (STANI M.
1990:457)
mlezga mezgra. Uskoci. (STANI M. 1990:459)
mlije 1. bijeli sok koji potee kad se vrat biljke prekine; 2. itni skrob.
mlije klas rumetina kad pone zrniti. (LATKOVI T. M. 2007:314)
mosurina lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: posredno: = ovrina. (KARADI STEF. V. 1852:369). (PULEVI V. 2005:99)
mrezga mezgra, jezgro ljenika, oraha; potkorni elatinski sloj stabla i sl.
to su zrele mrezge kod ovih ljenika; Dolo je proljee, mrezga je
ispod kore sona. Roaje. (HADI I. 2003:107)
mrezga ivotni proljeni sok ispod kore drveta, v. mezgra. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:332)
murac sorta stabla, jako dobro drvo za barke. Krtole (Boka Kotorska).
murga talog od maslinovoga ulja koji se stvara prilikom cijeenja ulja.
Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
mumoljak v. mumula. Uskoci. (STANI M. 1990:473)
mumula truo ili smrznut krompir. Pun trap mumula. Uskoci. (STANI
M. 1990:473)
559
Vuki PULEVI
nadbir listovi sa sredine struka duvana. (LATKOVI T. M. 2007:327)

navrtanje oblik vegetativnoga razmnoavanja (isto to i kalemljenje).
naanj gustina ita pri etvi, zahvat rukom i srpom. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:346)
naanj gustina ita u njivi. U onoj njivi u Bari dobar naanj, a u Tretenovu brdu slab. Uskoci. (STANI M. 1990:487)
nk prvi listovi kod zasaenih biljaka: krtole, pasulja, frumetina i dr. Selo
nikalj klica. (LATKOVI T. M. 2007:351)
obralice mladi izdanci ratanja. Tivat. (I: D. Korsi)
obraljica proljeno lie lanjskoga zelja (kupusa). (LATKOVI T. M.
2007:360)
oerubati skinuti koru, ljusku i sl. s ega. Oerubaj mi ove orage. Uskoci. (STANI M. 1991:70)
oerupati skinuti, okruniti zrna kukuruza s kukuruznoga klipa. Dovee
emo oerupati urmetin. Uskoci. (STANI M. 1991:70)
oinak ostatak izlomljenih klasova s pljevom poslije vridbe. Selo Kruevice (Herceg Novi). (MILANOVI R.M. 1997:200)
oinjci primjesa u itu, urodica. Zapadni dio Crne Gore. (KOVAEVI N.
S. 2007:142)
odrina krevet za lozu. avo mi je ponio neto onu lozu na odrinu. Njegui. (IRGI A. 2009:155)
odrina vinova loza podignuta na odar. (LATKOVI T. M. 2007:365)
oklapina kora zelenoga oraha, ljutura, klapine. Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:389)
oklapina prekiela jabuka, divljaka. Uskoci. (STANI M. 1991:32)
oklasina klip kukuruza sa kojeg je skinuto, okrunjeno zrnevlje, okomak.
oklasina lok.: Crna Gora. Tumaenje: posredno: okomak, der ausgebroschene Kukuruzkolben, arista zeae semine privata, cf. okominja, tuluz. (KARADI STEF. V. 1852:453 & 454)
oklasina osovina klasa (klipa) frumetina, s koje su odstranjena zrna (emenke). Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
oklasina ostatak klasa rumetina s kojega je okrunjeno zrno. (LATKOVI
T. M. 2007:369)
oklasina ostatak okrunjenoga klipa kukuruza... Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:389)
oklepine lok.: Crna Gora. Tumaenje: rana slama, koja se izlomi vrui
(jer se itava bira za pokrivanje zgrada), gebroschenes Stroh, stramen-
560
tum comminitum (KARADI STEF. V. 1852:453). (PULEVI V.

2005:101)
omladak ljetorast. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
omladak mlada grana, mladica, izdanak. Uskoci. (STANI M. 1991:41)
omladak mladica, mladi izdanak. (LATKOVI T. M. 2007:373)
omlazak grana, granica to raste iz stabla, omladak, mladica. Uskoci.
(STANI M. 1991:41)
onladak mlada grana, izdanak... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:392)
oplijeviti poupati travu u povrtnjaku ili na njivi. Vasojevii. (BORII
opsig plod, eme bijeloga jasena. Okitile se grane opsigom, bi reko da su
se po njima izlegli pljevii, repii. V. Pijevac. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:177)
oe sitna pljeva sa zrna penice. (LATKOVI T. M. 2007:383)
oe tanke bodlje na itnome klasu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:400)
otava mlada (nova) trava poslije kosidbe, jesenja trava... Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:402)
otava trava koja je iznikla nakon koenja. (LATKOVI T. M. 2007:384)
otrijebiti oistiti livadu, njivu i sl. od kamenja ili ega drugog. Uskoci.
(STANI M. 1991:66)
ovrak najvii dio drveta, biljke. Uskoci. (STANI M. 1991:13)
ovrak vrh stabla, vrh podenutoga sijena. Slomio snijeg ovrak od one
mlade homore. Roaje. (HADI I. 2003:128)
ovrina 1) (u Boci) kukuruzna resa, das Kaschen, iulus. 2) (u Bjelopavl.)
struk od kukuruza, Maisstangel, caulis zeae mais (KARADI STEF.
V. 1852:437). (PULEVI V. 2005:102)
ovrina dio rumetinove (kukuruzne) stabljike iznad klasa. (LATKOVI T.
M. 2007:387)
ovrina stabljika ovrena kukuruza. I ovrina nekad slagala u stogove.
Njegui. (IRGI A. 2009:163)
ovsik/opsik cvijet i eme jasena. Rodio ovsik, bie zla zima. Nikiki
ovsite njiva s koje je ponjeven ovas. Uskoci. (STANI M. 1991:13)
ozimac ozimi uev: luk, lan, jeam i dr. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:195)
padalica plod masline koji sam opada s drveta. (LATKOVI T. M.
2007:389)
palisad rujosad (o bilju), pobadanje reznica ili kolje pobodeno u zemlju.
On je podigo ivu ogradu, divan palisad oko svoje kue. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:410)
561
Vuki PULEVI
paljetak mali klas kukuruza. upa Nikika. (I: Luka Mitrovi)

paljetak zakrljali (najdonji) klas kukuruza. Paljetak to su ti oni najmanji klasovi te se najesen proberu. Njegui. (IRGI A. 2009:165)
papar biber. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
papar Podgorica. (IEVI D. 2007:64)
papar zain od mljevene alave paprike... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:412)
paspalj brano nakupljeno oko vitla mlina (potoare). Navato se po njemu paspalj, ni oi mu se ne vide, a on ni jade. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:186)
paspalj fini braneni prah koji se die dok mlin melje i koji se nahvata
okolo na stvarima. Mlinaru pao paspalj svugda po odijelu. Uskoci.
(STANI M. 1991:83)
paspalj prah koji otpada kad se melje ito. (LATKOVI T. M. 2007:397)
paspalj prah od brana u vodenici, otpadak praha polena, fini pepeo. Mlinaru se uvatio paspalj i po obrvama. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:415)
paaa slaba, visoka trava, vinjaga. Uskoci. (STANI M. 1991:85)
paaka divlja trava, obino gruba i neprijatnoga ukusa. Stoka nerado pase paaku. Uskoci. (STANI M. 1991:85)
paaka plod divlje smokve. (LATKOVI T. M. 2007:394)
peenjak 1. mladi nedozreli klas rumetina koji je pogodan da se ispee za
jelo; 2. na aru ispeeni klas rumetina. (LATKOVI T. M. 2007:396)
peenjak lok.: Grbalj. Tumaenje: posredno = purenjak (bez ubikacije):
ein halbreifes Stct Kukuruz zum Rosten, zea tostilis, cf. zelenjak
(KARADI STEF. V. 1852:498 & 621). Nezreli klip urmetina za peenje. (PULEVI V. 2005:103)
peenjake nepotpuno zreli plodovi smokve prisilno uvenuli zbog velike
sue. Ceklin. (I: P. Jovievi)
pelcer kalem, izdanak za presaivanje. Oete li jedan pelcer, plemenite
biljke. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:418)
perje lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: vide lie, n. p. od zelja, kupusa,
trave, cf. pero.... (KARADI STEF. V. 1852:495). (PULEVI V.
2005:103)
pero lok.: Dubrovnik i Boka Kotorska. Tumaenje: list, n. p. od zelja, rue, Blatt, folium (po ovome se i po drugim krajevima govori pero luka).... (KARADI STEF. V. 1952:495)
pero struk: struk luka; travka, slamka. Uskoci. (STANI M. 1991:89)
petrovaa voka (smokva, jabuka) koja raa (daje plodove) za Petrovdan.
(LATKOVI T. M. 2007:399)
562
picmoljak v. pimoljak. Uskoci. (STANI M. 1991:98)

pia zimnica za stoku (sijeno, slama), stona hrana. Jesi li osigurao piu
za stoku? Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:425)
pijevac plod bijeloga jasena, opsig. Nabrala eca pijevca, pa ig bacaju
nebu pod oblake. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:189)
pinjule plod od bora koji se nalazi u iarkama, ima izgled zrnaca koji su
ukusni. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
piplica zrno frumetina koje ostane zdravo pri peenju. Ceklin. (I: P. Jovievi)
pipoljak sitan krompir. Skuva punu kalicu neostruganijeg pipoljaka.
Daj kravi tijeg pipoljaka. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:189)
pipoljak sitan krompir. Sve sami pipoljci, nema ta rukom da uvati.
pipoljak/piponjak krompiri, vrlo mali krompir. Slabo je rodijo krompir, sve sami pipoljak. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:424)
piponjak malen ili zakrljao plod gukastoga gomolja (npr. krompira i sl.),
koji je tek koliko da se opipa. Slabo mi je rodila krtola, sve sami
piponjci. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA K.J.
2006:138)
pipunjak njiva na kojoj se uzgaja pipun (Cucumis melo L.). Selo Crnci
(Piperi). (I: D. etkovi). NAPOMENA: naziv pipunjak uobiajen je u
itavome arealu e se uzgaja pipun u Crnoj Gori.
pirevina urodica, korov, pir (Agropyrum). Batu treba oplijeviti, puna je
pirevine. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:424)
pimoljak v. pipoljak. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:190)
pitomina livada oko pojate ili kue, naubrena i s velikom travom. Uskoci.
(STANI M. 1991:97)
pimoljak pimoljak, zakrljao krompiri, plod... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:422)
pimoljak sitan krompir, krompiri. Stavi od onijeg pimoljaka da se
skuvaju. Uskoci. (STANI M. 1991:92)
pla loze pojava biljnoga soka kod vinove loze, u proljee. Opoznio sam se
sa rezanjem proplakala je loza. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
plijevor lok.: Crna Gora. Tumaenje: ono to se isplijeve, das ausgejtete
Unkraut, steriles herbae eruncatae. (KARADI STEF. V. 1852:
507). (PULEVI V. 2005:104)
pljetva plijevljenje. Uskoci. (STANI M. 1991:107)
pljeva lok.: ju. (= juno). Tumaenje: die Spreu, gluma: ima kao pljeve
(n. p. raka u vodi, uiju gavi). (KARADI STEF. V. 1852:509).
(PULEVI V. 2005:105)
563
Vuki PULEVI
pljeva otpadak od itnoga klaa, sitne poslije vridbe; sitne od sijena...

pljeva sitni otpad od ita poslije vridbe. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990:405)
pljeva Uskoci. (STANI M. 1991:106)
podrevina vinova loza koja se penje na drvo. (LATKOVI T. M. 2007:412)
pogrebanje oblik vegetativnoga (regenerativnog) razmnoavanja vinove
loze (ili smokve), na taj nain to se izdanak majke biljke savija i zatrpava u zemlju. (I)
pogrebenica vinova loza nastala pogrebanjem. (LATKOVI T. M. 2007:
415). NAPOMENA: i smokva se moe pogrepsti.
pogrebua v. pogrebenica. (LATKOVI T. M. 2007:415)
postrnak ostatak biljnih djelova iza branja i ubiranja plodova. Krtole (Boka Kotorska. (STAREVI J. L. 2003)
potapanje isto to i pogrebanje. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
potopljenica (loza ili smokva). Isto to i pogrebenica ili pogrebua. Selo
prak zrno frumetina koje ispuca i izvitoperi se pri peenju.
prekrupa nain lomljenja zrna kukuruza za stonu hranu; krupno mlivo.
presadnica biljka koja treba da se presadi. (LATKOVI T. M. 2007:447)
prijeranak glavica zelja (kupusa) koja je ostavljena za rasad. (LATKOVI T. M. 2007:454)
prijeranak rasad za bijeli kupus. Prijeranak je eme od zelja za iduu
godinu, pa se pokrije slamom do proljea. Njegui. (IRGI A.
2009:185)
prijeranka/prijeranak izvoda, tj. glavica kupusa ili drugoga povra
ostavljena preko zime, da se iz nje izvede eme. Banjani, Grahovo,
Oputne Rudine. (KOPRIVICA K.J. 2006:185)
prijerod bogat, obilan rod. Uskoci. (STANI M. 1991:202)
prijerod prebogat rod (u poljoprivredi). Selo Kruevice (Herceg Novi).
(MILANOVI R. M. 1997:201)
prijerod sitan plod, zato je mnogo rodilo. Selo Osreci (Donja Moraa).
prijerod veliki rod neke biljke. (LATKOVI T. M. 2007:454)
prijerod veoma obiman rod (ljetine). ...Vala bogu, bilo je ove godine i prijeroda. Kupus je ove godine bio prijerod. Banjani, Grahovo, Oputne
564
prijesadnica lok.: ju. (= juno). Tumaenje: mlada voka koja je za

presaivanje, Sesling, taleola, cf. prisad (KARADI STEF. V.
1852:590). (PULEVI V. 2005:105)
prijesadnica v. presadnica. (LATKOVI T. M. 2007:454)
prijesap preveliki rod voa; kad izraste premnogo zasijanih biljaka, korova
i dr. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
priplodak zametak. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:249)
prutanje izbijanje brduna na vinovoj lozi. Loze su dobro prutale! (LATKOVI T. M. 2007:469)
prutati brduniti (vinova loza). (LATKOVI T. M. 2007:469)
prutiti v. prutati. (LATKOVI T. M. 2007:469)
pukla rasprsli ipak (nar). (LATKOVI T. M. 2007:471)
pupoljak Crmnica. (MILETI B. 1940:229)
pupulj pupoljak, dio biljke iz kojeg se razvijaju izdanci i cvjetovi. (LATKOVI T. M. 2007:472)
pupuljanje razvijanje pupoljka. (LATKOVI T. M. 2007:472)
pupuljati razvijati pupoljak. (LATKOVI T. M. 2007:472)
purenjak nedozrio kukuruzni klas, klip koji se malo pee/puri, prli za jelo.
Prijatan je za jelo purenjak, naroito za ecu. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:492)
pustoklas cvijet na stablu kukuruza. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990:408)
pustoklas jalov klas, klas bez ploda. Uskoci. (STANI M. 1991:238)
pustoklas muki cvjetovi kod frumetina, zauzimaju vrni dio biljke. Selo
ranka voka koja rano sazrijeva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:268)
rasad biljke koje se gaje na jednome mjestu radi presaivanja na drugo
mjesto, eme. Uskoci. (STANI M. 1991:256)
rasad korijen za rasaivanje. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:268)
rasadnik mjesto e se podie i njeguje rasad. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:268)
resa kitice/rese na nekim biljkama i njihovi cvjetovi, cvast lijeske, jove,
breze, topole... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:513)
rezakija suvo groe. Turi u pelte dosta rezakija. Roaje. (HADI I.
2003:155)
ruica rukohvat pri njetvi penice ili drugoga ita. Selo Crnci (Piperi). (I:
D. etkovi)
565
Vuki PULEVI
rukovet svjeanj akom zahvaena i srpom ponjevena ita; buket. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:519)
rukovee ljeskovi ili brezovi prutovi koji se koriste za povezivanje snopova ita. Poveite rukoveem snopove, pa ih sloite u krstine. Roaje. (HADI I. 2003:156)
rumetinina stablo kukuruza. Davale su se rumetinine zimi kravama i konjima. Njegui. (IRGI A. 2009:196)
ranica raani hljeb. Ne mo zanago danas na ranice u cijele Njegue
da bi ti bila za spas ivota. Njegui. (IRGI A. 2009:196).
sadnica mlada tek zasaena biljka (voka). Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.2002:279)
saenica 1. vinova loza nastala saenjem brduna; 2. biljka za rasaivanje.
(LATKOVI T. M. 2007:497)
samonik samonikle biljke, prirodni podmladak. (LATKOVI T. M.
2007:500)
samoras samonikla biljka. Samoras je ono to samo nikne, bez sadnje.
samoras samonikli plod (krompir, luk i dr.). U lanjskom kumpijeritu nikli samorasi. Ljut je ko luk samoras. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI
S. 2004:236)
samoras samorast, trnje, korov, iblje, biljka ili trava izrasla sama; krompir
od prole godine koji je sam iznikao. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002)
samorast povre koje prezimi i u proljee samo nikne. (LATKOVI T. M.
2007:500)
samorast samonikla zaviajna biljka, koja nije doneena iz drugih krajeva.
sijer lok.: Crna Gora. Tumaenje: kao medljika, to pada u proljee na lipu, a u jesen na vrijes. Sijer je vrlo dobar za ele. (KARADI
STEF. V. 1852:679)
sirac cvijet cvjetae, karfiola (povrtarska biljka). (LATKOVI T. M.
2007:506)
sitno ito zajedniki naziv za enicu, ra, jeam. (LATKOVI T. M.
2007:506)
smrzoljak smrznut krompir. Uskoci. (STANI M. 1991:323)
snijeg biljka s bijelim cvjetovima... Pranj (Boka Kotorska). (REETAR
M. 2010:392)
snos obilje plodova, bogat plod ljetine... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:549)
566
sorta vrsta, soj, rod, pasmina. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.

2002:296)
spica emenka od tikve, ljive i dr... Vasojevii. (BORII TIVRANSKI
V. 2002:297)
spica emenka tikve, krastavca i dr. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998:546)
sra srika, sr. Uskoci. (STANI M. 1991:338)
srevina sr, srika, jezgro u lijeske, jove i sl. Uskoci. (STANI M.
1991:338)
srika sr stabla, jezgro lijeske, jove i dr., nezasmoljeni ili zasmoljeni dio
drveta; ono to je glavno, vano, sr. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:556)
stabar stablo (Crna Gora) u Dubrovniku i Pranju (stabar) stablo. (REETAR M. 2010:393)
stabro stablo. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M. 2010:393)
strka lok.: Grbalj. Tumaenje: posredno: aarovina = kukuruzovina, das
Kukuruzstroh, stramen zeae mais (KARADI STEF. V. 1852:313,
720 & 834). (PULEVI V. 2005:110)
strn njiva kad se ponje ito i odnesu snopovi, strnite. Uskoci. (STANI
M. 1991:348)
strn ostatak, peteljke ponjevenoga ita, strnjina, strnite. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:562)
strn strnjike od ponjevenoga ita. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:302)
strnite njiva s koje je dignut plod. Uskoci. (STANI M. 1991:349)
strnite strn, strnjika. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:303)
strno ito v. sitno ito. (LATKOVI T. M. 2007:528)
strnokos ponjevena njiva. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V.
2002:303)
strnjina lok.: Grbalj. Tumaenje: = strka. (KARADI STEF. V.
1852:720)
struk a. stabljika, ibljika; b. jedan cvijet. Daj mi is te kite jedan struk; c.
pero luka i sl. Uberi mi nekoliko struka da zaluim ovu supu. Uskoci.
(STANI M. 1991:349)
sturac lok.: Grbalj. Tumaenje: kukuruz u komini (a kad se oljuti onda je
klas), die Kolbe des trkischem Maizens sammt Hlle, spica zeae
(KARADI STEF. V. 1852:722). (PULEVI V. 2005:110)
suhice v. suvice. (LATKOVI T. M. 2007:530)
suraica 1. trava nalik na ra; 2. ito u kome je najvie rai. Uskoci. (STANI M. 1991:356)
567
Vuki PULEVI
suraica trava nalik na ra; hljeb od mjeavine raanoga i drugoga brana.

surodica (o itu) primjes, urodica, kukolj... Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:568)
suvarak 1. sorta groa: 2. suve granice drveta: 3. plodovi biljke koji su
poeli da se sue. (LATKOVI T. M. 2007:534)
suvarak suvo sitno drvo, kukrice i granje; suvo groe; vrsta vina... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:564)
suvice osuena zrna groa. (LATKOVI T. M. 2007:534)
svilanje cvjetanje kukuruza, pojavljivanje svile na klipovima i polena na
vrhovima stabljike. (OKOVI LJ. 2010:529)
svit kalemljenje, navrtanje. (LATKOVI T. M. 2007:537)
arak groe koje je poelo tek da ara, prva arena zrna na grozdovima
groa. (LATKOVI T. M. 2007:540)
arak prva arena zrna groa, znak poetka zrenja. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:678)
araljka obino suva aura od maka koja se koristi za aranje kolaa (gurabija). Iaraj araljkom te gurabije. Roaje. (HADI I. 2003:172)
arenak v. arak. (LATKOVI T. M. 2007:540)
aa 1. komuina; 2. aika; 3. kukuruzna trska. Uskoci. (STANI M.
1991:502)
aa kukuruzovina, komuina, osuena kukuruzna trska. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:678)
aa osueno lie oko klipa kolomboa/kukuruza. Vasojevii. (BORII
aa ovoji kukuruznoga klipa. Zapadni dio Crne Gore. (KOVAEVI N.
S. 2007:171)
aa stablo frumetina. Niki. (I: M. Maksimovi)
aarika lok.: Boka Kotorska: posredno = klip. Maishre, spica seae....
(KARADI STEF. V. 1852:275 & 384)
aina 1. okrunjeni klip kukuruza; 2. kukuruzna trska. Uskoci. (STANI
M. 1991:503)
avica guva ispletena od prua, ice i sl. kojom se vezuju ioke s poivaom (pri pokrivanju kua mlaevinom). Najbolje su avice od loze
puzavice. Nu, nejli napraviti koju avicu. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:303)
avica tanki vrbov prut za povezivanje raane slame na krovu pri poivanju, za pletenje korpi. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:676)
ibljika 1. stabljika, ib; 2. prut. Uskoci. (STANI M. 1991:507)
568
ibljika stabljika, ljetorast, iba, ibika, prut... Nikiki kraj. (OKOVI

LJ. 2010:681)
ibut mlada gusta uma, gusti, estar, ibljak... Nikiki kraj. (OKOVI
LJ. 2010:682)
iarka iarica na etinarima; klip kukuruza. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:364)
maljak sitan krompir. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA
K. J. 2006:218)
manjak naziv za mnogo sitan krompir. Ima ovije manjaka i neka eca
jedu koliko oe. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:308)
manjak sasvim sitni krompirii. Ove godine je krtola rodila, sve same
krtolice i manjci. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA
K. J. 2006:218)
pica kotica u plodova, emenka. Ven. spizza. Mileti, 358: spica. U RJA.
Boka Kotorska, everozapadni dio. (MUSI S. 1972:251)
taparaina ostatak frumetina koji je zakren i s njega skinut klas (klip).
Zaostao u batini i tri kao tap. Prije oranja oskubu se taparaine.
Ceklin. (I: P. Jovievi)
taparaina ostatak rumetinova struka kad se s njega skine ovrina i klas.
(LATKOVI T. M. 2007:551)
tura asura. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990:422)
tura prostirka, asura, slamena prostirka od uvezane raane slame ili trske
barske. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:695)
umarica mala, sitna glavica zelja (kupusa). (LATKOVI T. M.
2007:553)
uanj suvo lie. Uskoci. (STANI M. 1991:534)
unje suvo lie, uanj. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:698)
ubina osueno lie. Ajde, bolan, da nakupimo malo ubine, valjae
za krovinu. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:311)
ubina aa, kukuruzovina, suvi omota kukuruznoga klipa... Nikiki
ubina v. ljubina. (LATKOVI T. M. 2007:555)
ugor v. ubina. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:311)
eme (LATKOVI T. M. 2007:559)
eme (razvija se iz emenoga zametka nakon oploenja slui za reprodukciju). Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:285)
eme Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
emenite mjesto e se sije rasad. (LATKOVI T. M. 2007:559)
emenka (razvija se iz emenoga zametka nakon oploenja slui za
reprodukciju). (LATKOVI T. M. 2007:559)
569
Vuki PULEVI
emenjaci za eme odabrani klasovi (klipovi) frumetina (kukuruza). Selo

emenjaa biljka koja je puna emena i koja se ostavlja za rasad. (LATKOVI T. M. 2007:559)
emenjak klas za eme. Odvajali su se oni emenjaci, nije bilo apotekah.
emenjak rumetinovi klas ostavljen za eme. (LATKOVI T. M. 2007:55)
emenjaka v. emenjaa. (LATKOVI T. M. 2007:559)
emenjast koji je pun emena. (LATKOVI T. M. 2007:559)
semulina mekinje. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003).
enokos kosna livada. Njegui. (IRGI A. 2009:220). NAPOMENA: PULEVI V. & SAMARDI N. 2003:443445 naveli su oko 120 toponima oblika: enokos, enokosi, Velji enokos, enokos Lakov i dr., koji su kompaktno rasporeeni na itavoj teritorji Crne Gore.
tala poeena stabljika rumetina s koje je skinut klas. (LATKOVI T. M.
2007:563)
tipoljak sitan krompir. Izrui pred nas punu kalicu skuvanijek tipoljaka.
Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:260). v. pipoljak.
trap bostanite (Melonengarten). Pranj (Boka Kotorska). (REETAR
M. 2010:404)
trap lok.: Patrovii. Tumaenje: mlad vinograd, neu angelegter Weinberg, vinae recens, cf. sad. (KARADI STEF. V. 1852:746)
trap spremite pod zemljom trajno ili privremeno za uvanje krompira, kupusa... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:584)
trap u zemlji iskopana rupa u kojoj se zatrpava krtola radi zatite od zimskoga smrzavanja i ranoproljenjega isklijavanja. Utrapio sam skoro
svu krtolu. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi). (U Crnoj Gori iroko
rasprostranjen naziv.)
treljen lok.: Boka Kotorska. Tumaenje: koljeno u trske, zove, loze itd.,
Absaz, geniculum. (KARADI STEF. V. 1852:747)
trice mekinje... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:587)
trijeslo tanin. (LATKOVI T. M. 2007:575)
trina neto sitno, sitnina od sijena. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1998)
trina sitna pljeva, mekinje... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:586)
trmun korijen. Rovca, Moraa, Kolain. (RAOSAVLJEVI R. 1990:414)
trmun peteljka na nekim plodovima. Selo Oseci (Donja Moraa)
trmun, trmunica 1. stabljika, drka. Paprika se jede do trmuna. Ne
mo dok ne izvadi trmun. prekini trmunicu. 2. rebro lista (duvana i
sl.). Uskoci. (STANI M. 1991:383)
570
trmu koanj (der Kohlstengel / ohne Bltter). Pranj (Boka Kotorska).

(REETAR M. 2010:404). (Upor. kod V(uka) trmuina kukuruzna
slama.
trmunjina (= stablina = aarovina = kukuruzovina). (Kukuruzovina),
das Kukuruzstroch, stramen zeae mais. Boka Kotorska. (KARADI
STEF. V. 1852:313, 711, 749)
trnobodina zemljite e ima trnja ili otrog rastinja. Ne idi bos kroz tu
trnobodinu, nagrdie se. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S.
2004:264)
trnjine bobiasti plod buna slinoga trnu, plave bobice vee od borovnice. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:588)
trs okot, guda (o vinogradu). Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:589)
trstika mjesto e raste trska; korijenje koje ostaje na njivi poslije branja
kukuruza i dr. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:589)
traka trska, Pranj i Mrkovii (Crna Gora). (REETAR M. 2010:405)
trup truplo drveta s korijenom. Pranj (Boka Kotorska). (REETAR M.
2010:405)
tuak oplodni dio cvijeta. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:594)
tuluzina stabljika rumetina (kukuruza). (LATKOVI T. M. 2007:579)
turalja klip kukuruza. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J.L. 2003)
turica klas kukuruza. Boka Kotorska. (REETAR M. 2010:405)
ukufelica plod smokava ili koje druge voke koji je poeo da vene i tada je
najslai. (LATKOVI T. M. 2007:590)
urodica primjesa u itu, kukolj, i druge vrste neistoe. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:625)
urodica trava korov, kukolj u itu (Agrostemma githago). Sve mi urodica
udavi jeam. Roaje. (HADI I. 2003:193)
usjeka trud, samokres (Crna Gora) i u Prnju (usjeka) i Dobroti (Boka):
ueka. (REETAR M. 2010:408)
vlasac korijen, ila od drveta. Od ovog vlasca napraviu sijensku kuku.
Ne more se drvo primiti ka mu vako vlasce pokida. Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:33)
vlasac korijen. Uskoci. (STANI M. 1990:90)
vlat (o itu) duina struka biljke od korijena do klasa. enica sada vlata a
uskoro e poeti da klasa. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:90)
vonjak Crmnica. (MILETI B. 1940:348)
vodenjak krompir u kome ima vie vode nego u drugim krompirima,
voden krompir. eca ne vole vodenjake. Uskoci. (STANI M.
1990:93)
571
Vuki PULEVI
vologon krupan plod voa, povra. Selo Osreci (Donja Moraa). (SIMONOVI A. 1990)
votnjak Crmnica. (MILETI B. 1940:347). (Votnjak/vonjak = povrina sa
zasaenim voem.)
votnjak U njega e lijep votnjak. Uskoci. (STANI M. 1990:97)
vrat dio itne stabljike ispod samoga klasa: vrat u enice. Uskoci. (STANI M. 1990:99)
vrbopuc mrezganje vrbe... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:94)
vrbopuc sazrijevanje pupoljaka vrbe, mrezganje. Uskoci. (STANI M.
1990:100)
vreina augm. vrijea. Velike su joj vreine, a nie ploda. Njegui.
(IRGI A. 2009:247)
vrijea grane pipuna, dinja, tikava i ostalih puzavica. Sapletoh se o onu
vrijeu o tikve. Njegui. (IRGI A. 2009:247)
vrijea izdanci biljke puzavice, pavit, lijana; izdanci tikve, lubenice i sl.
koji puze po zemlji... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:95)
vrut frut, ljetina, prihod sa imanja, plodovi. Kolika ti je vrijednost vruta
ove godine. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:97)
vrzina vrijea, gusti vrijea i bunja, neprohodno zapetljano. Na svaku
ovu vrzinu ima po nekoliko zametaka. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:95)
zadijev mlada gora koja se daje jagnjadima. Selo Osreci (Donja Moraa).
(SIMONOVI A. 1998)
zakranje zalamanje kod frumetina: otkidanje dijela stabla iznad klasa
(klipa) radi brega uzrijevanja i spremanja ovrine za ishranu stoke.
zaperak izdanak kod biljke koji nije rodan. (LATKOVI T. M. 2007:640)
zaanj 1. mjesto e se pone eti... 2. dionica njive sa zrelim itom koja se
odjednom zahvati da se anje. Ierale su do uine etiri zanja.
zelen mlada zelena trava, tek poniklo ito i sl. Uskoci. (STANI M.
1990:270)
zelen zelje, salata, luk, blitva, metvica, tavalj i ostalo zeleno povre koje
se koristi u ishrani. (LATKOVI T. M. 2007:651)
zelenak a. mlad, nedozreo komad krompira; b. sitna nedozrela, zelena
voka (jabuka, ljiva, kruka i sl.). Uskoci. (STANI M. 1990:270)
zelenjak mladi rumetinovi klas, koji se moe pei. (LATKOVI T. M.
2007:652)
zelenje zeleni (razno zeleno povre za ljudsku ishranu ili razne zelene trave za stonu ishranu). (LATKOVI T. M. 2007:652)
572
zerzevat povre. Podgorica. (IEVI D. 2007:90)

zgarica jezgarica, jezgra. Uskoci. (STANI M. 1990:265)
zgarica jezgro iz ljenika ili oraha. Selo Proenje (Mojkovac). (VUJII
M.1995:46)
zlotravica slaba trava; livada ili kakav drugi teren na kojemu je slaba trava.
zobari 1. krupno samljeveno ito; 2. krupnije slamke, trske; 3. slabo ito;
4. ostaci stone hrane u jaslama, trina. Uskoci. (STANI M. 1990:277)
ardin vrt. (LATKOVI T. M. 2007:159)
aoljak sitan krompir. Uzmi zaloi ovije aoljaka. Selo Bezuje (Piva).
(GAGOVI S. 2004:61)
elud plod od duba/hrasta, slui kao hrana za svinje. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
garica jezgro emena od oraha ili ljenika. Selo Proenje (Mojkovac).
(VUJII M. 1995:38)
garica jezgro, jezgarica. Naijo san (= sam) garica i ljenika. Uskoci.
(STANI M. 1990:197)
idun vitki prut, tanka biljka... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:173)
ivac a. ila drveta; b. mladica, izdanak, izrastak... mlado stablo. Uskoci.
(STANI M. 1990:199)
ivac ila, izdanak drveta. malo stablo. Nikiki kraj. (OKOVI LJ.
2010:172)
ivica mladi izdanak iblja, rastinje, iva ograda. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:172)
njetva etva. njetva je u jeku nema se kad ni prekrstit, a ne to drugo.
Selo Bezuje (Piva). (GAGOVI S. 2004:62)
uak 1. ut ili ukast, zrio, uzrio ljenik. Naijo se uaka, pa ponjukue
za evojkama. Uskoci. (STANI M. 1990:204)
utnjikvina ljetnja uuela trava, ito i dr. Neu kositi onu utnjikovinu,
pa ka se ni kosom ne bi oralo. Nema o ita nita no utnjikovine. Selo
Biljne bolesti
bakcilj bacil. Bijeli je luk dobar da s ubiju onizi bakcilji. Njegui. (IRGI A. 2009:21)
bi trule u drvetu, crvotoina. Kako su se ova vrata izbiala, morae se
mijenjat to prije. Krtole (Boka Kotorska). (STAREVI J. L. 2003)
gubavica banana ljiva, plod ljive zaraen gljivicom (Taphrina pruni)
Ja volim da jedem gubavice, one su mi grke i slatke. Roaje. (HADI I. 2003:60)
573
Vuki PULEVI
gubavica deformisani plod ljive u razvoju. Vasojevii. (BORII TIVRANSKI V. 2002:60)

maa ljetnja kia koja pada kad sunce grije i izaziva plamenjau na uevima, tonja, plamenjaa. ito ni je ubila maa. Uskoci. (STANI M.
1990:443)
maa ljetnja slaba kia koja unitava ueve. Pala je maa i nagrdila ovo
fruto. Njegui. (IRGI A. 2009:127). NAPOMENA: radi se o gljivinom oboljenju koje se optimalno razvija u uslovima vlage i toplote.
maa v. pepelnica. (LATKOVI T. M. 2007:298)
maa vrsta bioloke re koja padne na ueve, tonja, koja nastaje kad pada
kia a istovremeno grije sunce, gljivine bolesti na bilju. Nikiki kraj.
(OKOVI LJ. 2010:320)
maluina plijesan, bu, pauina. Nikiki kraj. (OKI LJ. 2010:316)
pasuljica (Taphrina pruni) parazit ploda ljive, poznatiji kao roga, jer
zaraeni plod podea na rog, izaziva velike tete; sorta sitnoga
pasulja. Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:415)
pepelnica (Microsphaera alphitoides) gljivini parazit na liu i plodu plemenitoga voa... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:419)
pepelnica biljna bolest (Oidium tuckeri). (LATKOVI T. M. 397)
pepeo gljivino oboljenje koje napada plodove groa. Selo Crnci (Piperi).
(I: D. etkovi)
plamac biljna bolest lia izazvana gljivicom, peronospopra (Plasmopara
viticola na liu vinove loze, Phytophtora infestans na liu krtole).
(LATKOVI T. M. 2007:404)
plamenjaa vrsta biljne bolesti (plamenjaa krompira, loze, ljive i dr.).
plijesan lok.: ju. (= juno). Tumaenje: der Schimmel, mucor, situs
(KARADI STEF. V. 1852:508). (PULEVI V. 2005:104-105)
roga izroen plod ljive, ljiva (plod) koja se isturila, izrodila. Uskoci.
(STANI M. 1991:275)
roga izroeni plod ljive koji prouzrokuje gljiva parazit Taphrina pruni
(pasuljica)... Nikiki kraj. (OKOVI LJ. 2010:516)
roga oboljeli rod ljive, pri emu se ljiva izmetne u neupotrebljiv roga, pljosnat i slian izgledom pravom rogau, ali otrovan za jestivo.
Na to upuuju stihovi: Prometle se ljive u rogae, / a bijesne age u
kopae. Banjani, Grahovo, Oputne Rudine. (KOPRIVICA K. J.
2006:191)
snijet crna guba koja se koti u penicu, od nje se najade. Selo Crnci (Piperi). (I: D. etkovi)
574
snijet lok.: ju. (= juno). Tumaenje: der Brand im Getrede, uredo, cf.
glavnica: Od enice se moe snijet pretvoriti, a od snijeta enica.
(KARADI STEF. V. 1852:698)
snijet prah, bu na uevima, penici i kukuruzu, gar i pepelnica... Nikiki
kraj. (OKOVI LJK. 2010:548)
snijet veliki snijet u itu. Uskoci. (STANI M. 1991:325)
Literatura
BORII TIVRANSKI V. 2002: Rjenik vasojevikog govora.
Prosveta. Beograd.
BULI S. 1949: Dalmatinska ampelografija. Poljoprivredni nakladni zavod. Zagreb.
IRGI A. 2007: Rjenik govora podgorikih muslimana. Inst. za
crnogorski jezik i jezikoslovlje. Pos. izd. Podgorica.
IRGI A. 2009: Rjenik njegukoga govora. Matica Crnogorska
Biblioteka Crnogorski jezik. Cetinje Podgorica.
UPI D. & UPI . 1997: Renik govora Zagaraa. Srpski dijalektoloki zbornik, XLIV, str. IX-XX & 1615. Beograd.
OKOVI LJ. 2010: Rjenik nikikog kraja. CANU Pos. izd.
68(17). Podgorica.
GAGOVI S. 2004: Iz leksike Pive (selo Bezuje). SANU Srp.
dijal. zbor., Knj. LI, str. 1312. Beograd.
HADI I. 2003: Roajski rjenik (Graa za diferencijalni rjenik
narodnog govora roajskog kraja). Kulturni centar. Roaje.
IEVI D. 2007: Podgoriki govor. Drutvo prijatelja stare Podgorice. Podgorica.
IPLB (= Institut za prouavanje lekovitog bilja. Beograd) 1966:
Elaborat o prouavanju lekovitog bilja na podruju Prokletija i Komova. Beograd.
KARADI STEF. V. 1852: Srpski rjenik. Be. (Reprint: NOLIT, Beograd, 1972).
KILIBARDA N. 2001: Crnogorska hronika (roman). Podgorica.
KOPRIVICA K. J. 2006: Renik govora Banjana, Grahova i Oputnih Rudina. CANU Pos. izd., 47(10). Podgorica.
KOVAEVI N.S. 2007: Nijesmo od jue (Zapadni dio Crne Gore: Banjani, Rudine, Grahovsko-viluki kraj, pa preko Krivoija do
mora). Izdava: Galerija Most Podgorica. Herceg Novi.
LATKOVI T. M. 2007: Graa za crnogorski rjenik. Cetinje.
LIPOVAC-RADULOVI V. 1981: Romanizmi u Crnoj Gori jugoistoni dio Boke Kotorske. Cetinje Titograd.
575
Vuki PULEVI
576
LIPOVAC-RADULOVI V. 1997: Romanizmi u Crnoj Gori Budva i Patrovii. Novi Sad.

MILANOVI R.M. 1997: Bajkove Kruevice. SANU Hronika
sela, knj. 67. Beograd.
MILETI B. 1940: Crmniki govor. Srp. kralj. akad. Srp. dijalekt. zbor. Rasprave i graa, Knj. IX. Beograd.
MIRANOVI K., LAZOVI B., KECOJEVI N. 2004: Bio-pomological traits of some autochtonous olive (Olea europaea L.) cultivars of Montenegrin coast. Polj. um., 50(1-2):43-53. Podgorica.
MUSI S. 1972: Romanizmi u severozapadnoj Boki Kotorskoj.
Filol. fak. Beograd. univerz. Knj. XLI. Beograd.
NAKIENOVI S. 1913 (Reprint: CID Podgorica, 1999): Boka.
Srpski etnografski zbornik, Knj. 20. Beograd
OSTOJI M. . 2003: Toponimi Drobnjaka. Izdavaka kua Dragani. Beograd.
PANI J. 1875: Elenchus plantarum vascularium quae aestate a.
1873 in Crna Gora legit Dr. J. Pani. Beograd.
PEJATOVI T. 1986: Srednje Polimlje i Potarje Antropogeografska ispitivanja. (Reprint izdanja iz 1902, objavljenoga pod pseudonimom Mrkojevi Petar. Srp. etn. zbor., Knj. IV. Beograd).
PULEVI V. & SAMARDI N. 2003: Fitonimi i zoonimi u toponimiji Crne Gore. DANU Pos. izd. Podgorica.
PULEVI V. 2005: O fitonimima iz Crne Gore u Karadievom
Srpskom rjeniku. Inst. za crnogorski jezik i jezikoslovlje. Nauni
skup Vuk Karadi i Crnogorci Zbornik radova, str. 77121.
Cetinje.
RAOSAVLJEVI R. 1990: Moraa, Rovca, Kolain. Beograd.
REETAR M. 2010: tokavski dijalekat. Matica crnogorska Biblioteka Crnogorski jezik. Podgorica. (Prijevod knjige /s njemakoga, iz 1907).
RIBARI J. 2004: Rjenik perojskog govora. IN: NIKEVI M.
2004: Josip Ribari o perojskom govoru leksikografski prinosi,
str. 2993. Osijek.
ROHLENA J. 1942: Conspectus florae montenegrinae. Preslia , 2021. Praha.
SAVI S. 2003: Ekoloki uslovi i autohtone sorte vinove loze u
Crnoj Gori. Holding Agrokombinat 13 jul. Podgorica.
SIMONOVI A. 1998: Osreci selo u Donjoj Morai. Podgorica.
SIMONOVI D. 1959: Botaniki renik imena biljaka. SAN Pos.

izd., Knj. CCCXVIII. Institut za srpskohrvatski jezik, Knj. 3. Beograd.
SOMMIRES VIALLA DE 1998/1820: Istorijsko i politiko putovanje u Crnu Goru. CID. Podgorica.
STANI M. 1990: Uskoki renik, Kniga I. Nauna knjiga. Beograd.
STANI M. 1991: Uskoki renik, Knjiga II. Nauna knjiga.
Beograd.
STAREVI L.J. 2003: Rjenik izraza i rijei krtoljskoga kraja
upotrebljavanih u narodnom govoru sve do kraja 50-tih godina
20-og vijeka. Igalo.
O L. B. 2002: Romanizmi i grecizmi u crnogorskom jeziku.
Centr. nar. bibl. ure Crnojevi. Pos. izd. 45. Cetinje.
ULEK B. 1879: Jugoslavenski imenik bilja. Zagreb.
VUJII M. 1995: Rjenik govora Proenja (kod Mojkovca).
CANU Pos. izd., 29(6). Podgorica.
Informatori (I)
Avdi Avdija (Bistrica Bijelo Polje)
Bulatovi Radomir (Lipovo Kolain)
etkovi Dimitrije (Crnci Piperi)
ulafi Golub (Ulotina Andrijevica)
urakovi Dragan (Kotor)
Franovi Slobo (Patrovii)
Jovievi Pavle (Rijeka Crnojevia)
Koprivica Bubo (Bijelo Polje)
Korsi Duanka (Tivat)
Kustudija Ilija (Majstori Njegui)
Lazarevi Boidar (Jezera abljak)
Lekovi Drago (Godinje Crmnica)
Maksimovi Mio (Niki)
Markii Halil (Plav & Roaje)
Mihaljevi Rade (Graani - Ljubotinj)
Mitrovi Luka (upa Nikika)
Mugoa Rade (Donja Gorica Podgorica)
Novovi Velimir (Trepa Vasojevii)
Obradovi Milivoje (Vasojevii).
Pavlovi Branka (Patrovii)
Popovi Duan (Graani Ljubotinj)
Pulevi Dunja (Piperi)
577
Vuki PULEVI
Radoman Milorad (Crmnica)

Radoman Senka (Crmnica)
Radonji Svetozar (Frutak Bjelopavlii)
Ukanovi Ivo (Boljevii Crmnica)
Uskokovi Pero (Kotor)
Vugdeli Marija (Graanica Andrijevica)
Vujovi Ilija (Mikulii Bjelice)
Vuurovi Marko (Tomii Bjelice)
Vuki PULEVI
MATERIAL FOR AGRICULTURAL PHYTONYMY
OF MONTENEGRO
The paper gives an overview of common names of cultivated agricultural plants, both indigenous and those of foreign origin the names of
which entered Montenegrin Language simultaneously with the introduction
of species and sorts (Romanisms, Orientalisms, etc.). A review of literary
sources that the phytonyms are originating from is given, as well as their
etymological and semantic explanations (dictionaries of dialects, ethnographic literature, etc.). The Author conveyed the material ad litteram,
without any further analysis, with a primary view to preserve this precious
vocabulary. Further studies are left to linguists those studying Onomastics
and Agrobotanics.
Key words: Phytonyms, Agrobotanics, Montenegrin Language,
Montenegro
578
PORTRETI

UDK 811.163.4'26(497.16)
811.163.4.09
Pregledni rad
Adnan IRGI (Podgorica)

adnancirgic@t-com.me
DOPRINOS MILORADA NIKEVIA
JEZIKOSLOVNOJ MONTENEGRISTICI
Povodom 70-godinjice ivota i 45-godinjice naunoga rada
Autor ovoga rada daje sintetiki osvrt na jezikoslovni rad Milorada Nikevia u podruju montenegristike. Bez namjere da ulazi
u podrobniju interpretaciju pojedinih studija iz navedene oblasti,
autor nastoji pokazati znaaj Nikevieva rada na afirmaciji crnogorskoga jezika i njegovoj standardizaciji, kao i u izuavanju cjelokupne crnogorske knjievnojezike batine.
Kljune rijei: Milorad Nikevi, filologija, montenegristika
Jedan od najmlaih montenegrista starije generacije, koja je utrla put

formiranju crnogorske dravne nezavisnosti i promociji i uvrivanju svih
elemenata crnogorskoga nacionalnog identiteta, jeste Milorad Nikevi.
Ujedno on je bez sumnje najznaajniji crnogorski nauni radnik koji je radei
izvan domovine cio svoj radni vijek posvetio Crnoj Gori. Rad Milorada Nikevia na prouavanju crnogorsko-hrvatskih veza bez premca je i meu
hrvatskim i meu crnogorskim naunim radnicima.
Milorad Nikevi roen je 14. januara 1941. godine u Stubici (Pjeivci), pokraj Nikia. Osnovnu je kolu zavrio u oblinjim Bogetiima, a gimnaziju u Nikiu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavistiku i rusistiku. Zvanje magistra stekao je na Filozofskome fakultetu u
Novom Sadu, a zvanje doktora nauka na Filolokome fakultetu u Beogradu,
pod mentorstvom poznatoga istoriara knjievnosti Jovana Deretia. Svoju
vezanost za domovinu i njezinu knjievnost Milorad Nikevi iskazao je
izborom teme i magistarskoga i doktorskoga rada. Tema magistarskoga rada
bila je Stefan Mitrov Ljubia i Njego uticaji i paralele (1978), a doktorskoga Crnogorska pripovijetka od 60-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjet581
Adnan IRGI
skog rata (1985).1 Milorad Nikevi je za svojega 45-godinjeg rada obavljao razne funkcije i dunosti od srednjokolskoga profesora do redovnoga
univerzitetskog profesora u trajnome zvanju, to i danas jeste.2
Pored nekoliko stotina eseja i naunih i strunih radova Milorad Nikevi je autor i 16 knjiga3 te voditelj nekoliko naunih projekata, meu kojima je svakako najznaajniji meunarodni nauni projekat o crnogorsko-hrvatskim vjekovnim knjievnim, kulturnim i jezikim vezama, koji uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske traje ve deceniju i po. Milorad Nikevi je svojim montenegristikim angamanom u Hrvatskoj postao
simbol borbe za crnogorski identitet. Gotovo da nema znaajnijega projekta
iz te oblasti a da on u njemu nije uestvovao. O tome ponajbolje svjedoi injenica da je on 1995. godine na Filozofskome fakultetu Sveuilita u Zagrebu utemeljio crnogorski studij Montenegrina, onda kad je i u Crnoj Gori
bilo gotovo nezamislivo osnivanje takvoga studija. A koliko je taj studij znaajan, dovoljno govori podatak da ni u dananjoj samostalnoj Crnoj Gori ne
postoji univerzitetska jedinica toga tipa. Svojim projektima Milorad Nikevi
okuplja veliki broj hrvatskih i crnogorskih naunih i kulturnih radnika. A to
je uspijevao ak i u ratno doba, kad je Crna Gora u zajednici sa Srbijom uestvovala u agresiji na Republiku Hrvatsku. Tada je ideja o dravnoj samostalnosti bila jeretika u Crnoj Gori. Toj jeresi koja je osuivala napade na Hrvatsku i ostale bive jugoslovenske zemlje pripadao je i Milorad Nikevi. I
1
I magistarski i doktorski rad, u izmijenjenome obliku, objavljeni su kao knjige, i

to: magistarski pod naslovom Transformacije i strukture, ur. Ante Been, Zagreb, 1982,
a doktorski pod naslovom Crnogorska pripovijetka izmeu tradicije i savremenosti, ur.
Novo Vukovi, Titograd, 1988.
2
Detaljnije podatke o ivotu i rada Milorada Nikevia vieti u radu Milice Luki:
Biobibliografija Milorada Nikevia, u knjizi: Dnevnik itanja jednog intelektualca.
Knjievnokritika misao o djelu Milorada Nikevia, Zagreb Osijek, 2006, str. 203266.
3
Literarne skice (eseji), Osijek, 1979; Transformacije i strukture (knjievne i metodike studije), Zagreb, 1982; Ideje i paralele (knji. ogledi i studije), Osijek, 1984;
Crnogorska pripovijetka izmeu tradicije i savremenosti, Titograd, 1988; Metodikoproblemske knjievne komunikacije, Zagreb, 1991; Hrvatski i crnogorski knjievni obzori
(studije), Zagreb, 1995; Na civilizacijskim ishoditima (studije), Osijek, 1999; Prilog stoljetnim vezama Hrvatske i Crne Gore (feljtoni), Glas Slavonije, Osijek, 1999; Peroj izmeu povijesnog i fikcijskog (pub. lanci), su/autor, Osijek, 2000; Knjievna pribliavanja (rasprave / eseji / prikazi), Osijek, 2001; Odsjaji kultura (Hrvatska i crnogorska kultura stoljeima), (studije / intervjui), Zagreb, 2002; Filoloke rasprave (Interkulturalni
kontekst), Podgorica, 2002; Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004; Perojski
kulturnopovijesni mozaik. Povijesno-kulturni presjek crnogorske enklave u Istri, Osijek
Podgorica, 2006; Komparativna filoloka odmjeravanja, Cetinje Osijek, 2006; Josip
Juraj Strossmayer i Nikola I. Petrovi Njego u korespondenciji i dokumentima. U duhovnim prostorima Crne Gore/Boke kotorske, HCDP Croatica-Montenegrina RH,
CKD Montenegro-Montenegrina, ICJJ Vojislav Nikevi, Cetinje Osijek, 2009.
582
Doprinos Milorada Nikevia jezikoslovnoj montenegristici
u takvome vremenu on je uspio organizovati meunarodni nauni skup povodom pola milenijuma Crnojevia tamparije. Taj skup organizovan je u Zagrebu jer u ondanjoj Crnoj Gori nije bilo mogue u okviru crnogorskoga kulturnoga konteksta proslavljati ni tako znaajan dogaaj kao to je pola milenijuma nacionalne tamparije. Sve je to bilo izmjeteno u srpski kulturni kontekst. Njegov se angaman na tome polju nije izmijenio ni u novim drutvenim okolnostima osamostaljene Crne Gore. Godine 2009. organizovao je viednevni meunarodni nauni skup Dani Ivana Maurania u Crnoj Gori na
kojemu je uestvovalo nekoliko desetina naunih radnika iz cijeloga regiona i
Evrope, a kao kruna cijele manifestacije podignut je spomenik Ivanu Mauraniu ispred Centralne biblioteke ure Crnojevi na Cetinju. Tako je Milorad Nikevi uspio ostvariti jo jednu veliku ideju svojega brata Vojislava.
Pored Jovana Deretia, kao formalnoga mentora, Milorad Nikevi
imao je mentora u svojemu bratu. Iako nije bilo lako biti prepoznatljiv pored
tako velikoga brata i baviti se istom naukom kojom i on, i premda se u svakom njegovu radu oea mentorski duh Vojislava P. Nikevia, Milorad je
uspio izgraditi sasvim osoben nauni profil. Tu osobenost uoio je i akademik Stjepan Damjanovi: Nikevi je filolog koji ne mudruje u zrakopraznom prostoru: u njegovim tekstovima defiliraju pisci, kulturni radnici, djela i
pojave. Nerijetko nas suoava s nepoznatim i slabije poznatim injenicama,
ali nema sumnje da ga veze najvie zanimaju.4 Crnogorsko-hrvatske kulturne veze glavna su preokupacija Nikevieva u posljednjih 20 godina. To je
posebno istakla i prof. dr Milica Luki, kao najbolji poznavalac njegova
naunog rada: Onaj tko samo posljednje desetljee prati njegov rad, mogao
bi bez pretjerivanja utvrditi kako taj 'dobrovoljni crnogorski emigrant u Hrvatskoj' ili kako ga neki nazivaju 'najangairaniji Crnogorac u cijeloj dijaspori', koristi svaku priliku (ili ne proputa nijednu) da bi progovorio o hrvatsko-crnogorskim i crnogorsko-hrvatskim vezama...5
No mi emo se u ovome prilogu koncentrisati na samo jedno polje
naunoga rada Milorada Nikevia na jezikoslovnu montenegristiku. A u
okviru nje bavio se Milorad Nikevi raznim problemima od pitanja datiranja i lociranja Marijinskoga jevanelja do kodifikacije savremenoga crnogorskog jezika. Jezikoslovni rad Milorada Nikevia nastao je iz gole potrebe da
crnogorski jezik to prije stekne status koji imaju ostala tri tokavska standardna jezika. Iako je primarno polje njegova naunog rada knjievnopovijesna montenegristika i kulturoloka montenegristika, gotovo da nema nijednoga skupa o crnogorskome jeziku na kojem on nije uestvovao. A na tim sku4
Stjepan Damjanovi, Izvorita i mostovi zbliavanja u knjizi Milorada Nikevia: Na civilizacijskim ishoditima, Osijek, 1999, 261262.
5
Milica Luki, Most prijateljstva izmeu Hrvatske i Crne Gore, Luindan, br.
6, Cetinje 2003, str. 6.
583
Adnan IRGI
povima dokazivao je utemeljenost naunih stavova o crnogorskome jeziku

koje je u prvome redu zastupao njegov brat Vojislav P. Nikevi utemeljiva savremene montenegristike.
Doprinos Milorada Nikevia crnogorskome jezikoslovlju najoitiji je
u dvijema knjigama jednoj iji je sm autor (Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004) i drugoj koju je priredio, a iji je autor hrvatski jezikoslovac Josip Ribari (O perojskom govoru, Leksikografski prinosi, Grau prikupio i priredio Milorad Nikevi, Osijek, 2004) te u brojnim studijama, meu
kojima se posebno istiu ove:
- Tvoraki dometi jezika i stila crnogorske pripovijetke (1860
1918). U knjizi Filoloke rasprave, Podgorica, 2002, str. 181206;
- Crnogorski knjievni jezik i perojski govor (na predloku grae
Josipa Ribaria). U knjizi Filoloke rasprave, Podgorica, 2002,
str. 207232;
- Glasovi, fonemi i grafemi , i u crnogorskome jeziku i konavoskom / dubrovakom govoru hrvatskoga jezika. U knjizi Filoloke rasprave, Podgorica, 2002, str. 233250;
- Fonemi , , , i u crnogorskom jeziku (kritiki osvrt na jedan prilog). U knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, str. 257273;
- Jagievo izdanje Marijinskog evanelja. U knjizi Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, str. 313335.
Dvije pomenute jezikoslovne knjige najbolje oslikavaju rad Milorada
Nikevia na polju afirmacije i izuavanja crnogorskoga jezika.
U prvoj knjizi ogleda se Milorad Nikevi popularizator ideja svojega brata Vojislava i ostalih montenegrista o neophodnosti kodifikacije crnogorskoga jezika i njegovoj slubenoj upotrebi u Crnoj Gori. Ta knjiga prvjenstveno sadri strune radove i eseje koje je on kontinuirano objavljivao u Luindanu, glasilu Crnogorske pravoslavne crkve na Cetinju. U njoj je predoio
ne samo znaaj oficijelnoga uvoenja crnogorskoga jezika nego i probleme
na koje nailaze crnogorska eca koja odlaskom u kolu moraju s crnogorskoga prelaziti na srpski jezik. Pored toga, kako je istakao jedan od recenzenata
knjige Branimir Belaj, Milorad Nikevi zauzima otar stav prema viestoljetnom velikosrpskom jezinom unitarizmu, a kako bi pokazao da sociolingvistiki i drutveno-politiki initelji nisu i jedini initelji po kojima crnogorski narod zasluuje svoj jezik nazivati crnogorskim jezikom.6 Tom je knji-
Branimir Belaj, Apologetika domovinskoga jezika. U knjizi: Milorad Nikevi, Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004, str. 227.
584
gom Nikevi pokazao kako je pravi popularizator znanosti kada situacija to

od njega zahtijeva.7
U drugoj se prepoznaje Nikevi kao vrstan filolog koji je znalaki, uz
pomo ondanje svoje asistentkinje Milice Luki, priredio leksikografsku
grau Josipa Ribaria o perojskome govoru. Ta graa je od nesagledivoga
znaaja za crnogorsko jezikoslovlje jer potie iz govora crnogorskih iseljenika iz XVII vijeka, koji su u novoj sredini bolje sauvali neke jezike osobine
no to je to sluaj u dananjoj Crnoj Gori. Ta je graa znaajna ne samo za
ispitivanje starine nekih crnogorskih jezikih obiljeja no i za komparativne
analize jezika dananjih crnogorskih Perojaca s osobinama kraja iz kojeg su
potekli. Neumornim radom Milorada Nikevia ta je graa prestala amiti rasuta u rukopisima i publikovanjem predoena strunoj javnosti.
Malo je crnogorskih naunih radnika i u Crnoj Gori s toliko staa u
promociji i afirmaciji crnogorskoga jezika koliko ga ima Milorad Nikevi,
koji ve 50-ak godina stvara u hrvatskoj sredini. No hrvatska mu je sredina u
tome mogla biti i podsticajna jer su u Hrvatskoj crnogorski naunici tradicionalno imali utoite. O njegovoj posveenosti Crnoj Gori Milica Luki zapisala je: Iako ivotom odijeljen od svoje matine zemlje, Milorad Nikevi
zapravo sve vrijeme ivi u njezinu duhovnom prostoru, osjea sve njezine
trzaje kako one radosne, tako i one tegobne, i postaje njihovim glasnogovornikom urbi et orbi. Ne ini on nita neobino, samo ide putem kojim se ii
mora kada je u opasnosti opstojnost jednoga naroda, i to opstojnost iskazana
jezikom, i na njemu se pridruuje svome bratu Vojislavu, zasigurno najveem crnogorskom intelektualcu, crnogorskome Gaju, iji su radovi (...) utrli
put pravednoj borbi jednoga naroda za jezino i nacionalno osamostaljenje.8
Citirani sud Milice Luki u najkraem opisuje cio montenegristiki rad
Milorada Nikevia, naroito kad je u pitanju jezikoslovni dio toga rada. O
tome ponajbolje svjedoe studije koje smo maloprije naveli. Sve one nastale
su s istim ciljem da se potkrijepe stavovi Vojislava P. Nikevia i da se pokae da je jezik u Crnoj Gori crnogorski. U studiji Glasovi, fonemi i grafemi , i u crnogorskome jeziku i konavoskom / dubrovakom govoru hrvatskoga jezika9 Milorad Nikevi nastoji potvrditi teze Radoslava Rotkovia,
Vojislava P. Nikevia i Stjepana Pantelia o polapskoj prapostojbini Crnogoraca i Dubrovana, koju temelji na postojanju navedenih glasova u dubrovako-konavoskome govoru i u crnogorskim govorima. S pozivom na stavove Stijepa Mijovia Koana o nekadanjem stanju pomenutih hrvatskih govora te na dijalektoloku literaturu o crnogorskim govorima on ukazuje na
7
Milica Luki, Brani jezika crnogorskoga. U knjizi: Milorad Nikevi, Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004, str. 12.
8
Isto, str. 9.
9
U knjizi Filoloke rasprave, Podgorica, 2002, str. 233250.
585
Adnan IRGI
slinost govornoga areala o kojemu je rije, a zatim oznaava teritorije na

koje su se reeni glasovi prenijeli masovnim seobama stanovnitva od kraja
XV vijeka. Time potvruje tezu o autentinosti tih glasova koji u Crnoj Gori
i danas imaju optu upotrebnu vrijednost i kao takvi zasluuju da budu dio
crnogorskoga jezikog standarda. Njihovo dananje sporadino javljanje u
necrnogorskim govorima samo je dokaz da ti glasovi u hrvatskome, srpskome i bosanskome jeziku imaju stilogenu vrijednost,10 za razliku od crnogorskoga jezika, e su oni stilski neutralni.
I rad Crnogorski knjievni jezik i perojski govor (na predloku grae
Josipa Ribaria)11 nastao je sa slinim ciljem da pokae da je jezik crnogorskih Perojaca crnogorski jezik i da taj jezik ne moe predstavljati dijalekat srpskoga. Rezultatima do kojih je doao uporednom analizom tada jo
uvijek u cjelosti neobjavljena Ribarieva rukopisa s nalazima o crmnikome
govoru Branka Miletia Milorad Nikevi otkriva crnogorskoj dijalektologiji
vrlo malo poznate podatke o osobinama perojskoga govora. A kad je oznaio
markantne crnogorske jezike osobine u tome govoru, koje su se ouvale
uprkos vievjekovnome ivotu izvan zaviaja, opet je preao na neophodnost
njihova uvoenja u crnogorski jeziki standard, onako kako je to zastupao
njegov brat Vojislav, odnosno onako kako je to konano nedavno prihvaeno
u zvaninoj crnogorskoj jezikoj normi.
Moda e se neka budua pokoljenja pitati emu toliko istrajavanje na
dokazivanju neega to bi se samo po sebi moralo podrazumijevati da je jezik u Crnoj Gori crnogorski, odnosno da osobine toga jezika nijesu dijalektizmi u okviru srpskoga jezika. Moda bi se ko izvan Crne Gore i danas mogao to zapitati. No onaj koji zna koliki su bili tadanji otpori uvoenju i kodifikaciji crnogorskoga jezika od strane zvaninoga jezikoslovlja u Crnoj Gori
te koliki su i dananji otpori kodifikaciji toga jezika, ak i od strane onih koji
rade na dravnoj katedri za crnogorski jezik, mora cijeniti silne napore i Milorada Nikevia i njegovih kolega, iji je trud utro put priznavanju i standardizaciji crnogorskoga jezika. Taj je posao esto morao biti vie drutvenopolitiki nego jezikoslovni. Filolokim argumentima vrlo su se esto morali
pretpostavljati drutveni, politiki i kulturoloki. Stoga je ponekad i manjkalo
vremena za filoloke teme. No jedna od znaajnih filolokih tema kojima se
Milorad Nikevi bavio jeste pitanje datiranja i lociranja spomenika Marijinsko jevanelje.12 Donosei na poetku studije cio istorijat izuavanja spomenika o kojemu je rije, Milorad Nikevi je pokazao ne samo da je u potpunosti upoznat s materijom kojom se bavi no i da se njegov jezikoslovni an10

Isto, str. 207232.
12
Milorad Nikevi, Jagievo izdanje Marijinskog evanelja, Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, str. 257273.
11
586
gaman ne ograniava samo drutveno-politikim i propagandnim radom na

afirmaciji jezika crnogorskoga. Osnovna nesuglasica izuavalaca Marijinskoga jevanelja jeste vrijeme i prostor njegova nastanka. I tu se Milorad Nikevi opet prije svega oslanja na rezultate Radoslava Rotkovia i Vojislava
P. Nikevia. Rotkovi je, poavi od rezultata drugih slavista, postavio loginu tezu: A on (Vatroslav Jagi prim. A. .) je pisao da je spomenuto
jevanelje nastalo juno od Bosne (ali ne u Dalmaciji), u svakom sluaju u
tokavskom kraju (...). I tako smo sjeverno od Makedonije, ali blie srpskim i
hrvatskim krajevima, juno od Bosne, ali ne u Dalmaciji, smjestili jedan
rukopis, ne primjeujui da se izmeu tih granica Makedonije, Srbije, Bosne
i Dalmacije nalazi upravo stara Zeta.13 Tu Rotkovievu tezu Milorad Nikevi provjerio je tekstolokom analizom spomenika i pokazao da se ona sa sigurnou moe prihvatiti. A zatim je posrednim putem analizom ondanjih
kulturnih prilika potvrdio i Nikevievu hipotezu da je to moglo biti samo
u Kotoru kao ondanjem kulturnom centru i to na razmeu XII i XIII vijeka,
a ne prije toga vremena.
U svojoj tenji da doprinese uspostavljanju nauke o crnogorskome jeziku i Milorad Nikevi, kao i ostali montenegristi, imao je i protivnika i
oponenata. Suvie je dugo u Crnoj Gori nametana svijest o arhainome, ruralnom ili u najbolju ruku pokrajinskome karakteru njezina jezika te o tome da obrazovani ljudi moraju govoriti u skladu s pravilima koja su uspostavljena Novosadskim dogovorom. Upravo je tu svijest Milorad Nikevi konstantno teio izmijeniti, zbog ega je ponekad bio meta nedolinih napada u
nekim novinskim tekstovima u Crnoj Gori. No takvim napisima ovom se prilikom neemo baviti. Prihvatajui se prosvjetiteljske i emancipatorske uloge
on je nerijetko morao prihvatiti i polemiki ton u raspravama o crnogorskome jeziku. I upravo su nekolika njegova polemika teksta vrlo ubjedljivo pokazala neutemeljenost stavova s kojima polemie. U tome pogledu izdvajaju
se dvije studije navedene na poetku ovoga rada: Tvoraki dometi jezika i
stila crnogorske pripovijetke (18601918)14 i Fonemi , , , i u crnogorskom jeziku (kritiki osvrt na jedan prilog).15
Crnogorska pripovijetka u doba kralja Nikole svakako je podruje u
kojem se Milorad Nikevi bolje kree no ijedan drugi montenegrist. Ujedno
to je bila i tema njegova doktorskoga rada, ali i podruje koje je sintetiki
morao obraditi za Istoriju crnogorske knjievnosti. A bavei se time, uvidio
je neutemeljenost zakljuaka Branislava Ostojia, dugogodinjega efa dravne katedre za srpski jezik koji je stvarao jezikoslovne kadrove u Crnoj
13
Radoslav Rotkovi, Crnogorsko knjievno nasljee, Titograd, 1976, str. 24.

15
U knjizi: Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, str.
257273.
14
587
Adnan IRGI
Gori, o jeziku i stilu tih pripovjedaka. U skladu s tradicionalistikim shvatanjima Ostoji je pripovjedae iz naznaenoga perioda tretirao kao regionalne
pisce koji su se povodili s jedne strane za Vojislavom Iliem, a s druge za Simom Milutinoviem, odnosno kraljem Nikolom. Tretirao ih je kao pisce koji samo regionalno pripadaju Crnoj Gori, odnosno stvaralaki koriste jezike
idiome pojedinijeh crnogorskih zona koji ine mozainu dijalektoloku sliku
srpskoga jezika u Crnoj Gori16 kako je to saeto istakao Milorad Nikevi.
A zatim je analizirajui jezik tih pripovjedaa, ali i grau koju je sm Ostoji
naveo, Nikevi opovrgao Ostojieve teze. To je posebno ubjedljivo uinio
na primjeru tipine leksike pojedinih crnogorskih pripovjedaa, koju je u toj
studiji izloio. Ve letimini pregled te leksike pokazuje da je rije o autohtonome crnogorskom jezikom izrazu koji se ne moe dovoditi u vezu sa
Simom Milutinoviem, a pogotovo ne s Vojislavom Iliem. Poslije toga Nikevieva rada pitanje pripadnosti jezika i stila crnogorskih pripovjedaa druge polovine XIX vijeka i poetka XX stoljea moe se smatrati rijeenim.
U drugoj polemikoj studiji (povodom glasova , , , i ) Nikeviev
je ton znatno otriji. Rije je opsenome osvrtu na prilog Draga upia o nepostojanju crnogorskoga jezika. Iako je svojevremeno u dijalektolokim raspravama i sm upi glasove i tretirao kao foneme, u prilogu o kojemu je
rije zanemario je taj stav i stavio se (kao dugogodinji direktor Instituta za
srpski jezik SANU) u slubu unitarne srpske jezike politike koja je teila da
obuhvati i Crnu Goru. Izdvojivi vanije stavove koje je upi u svojoj studiji iznio u prilog nepostojanju crnogorskoga jezika, a prije svega nefonemsku prirodu glasova i , Milorad Nikevi je na osnovu postojee bogate dijalektoloke literature o crnogorskome jeziku argumentovano odbacio svaki
njegov stav. U toj studiji pokazao se ne samo kao dobar polemiar, nego i
kao vrstan poznavalac crnogorske dijalektologije. Kao to je pitanje uticaja i
jezike pripadnosti crnogorskih pripovjedaa iz doba kralja Nikole rijeeno
studijom o kojoj je maloprije bilo zbora, tako je i ovom studijom Nikevi
stavio taku na pitanje neophodnosti uvoenja fonema i u crnogorski standardni jezik. Osim toga razjasnio je u emu se razlikuje njihov status u Crnoj
Gori od statusa tih fonema na ostalome tokavskom prostoru, odnosno zato
se oni u Crnoj Gori ne mogu tretirati kao dijalektalni glasovi. A o utemeljenosti stavova koje u toj studiji iznio dovoljno govori i podatak da na polemiku nikad nije dobio odgovor ni od upia niti od kojega drugog srpskog jezikoslovca.17
16
U knjizi: Komparativna filoloka odmjeravanja, Osijek Cetinje, 2006, str. 189.

Otrina Nikevieva polemikoga tona posebno je dolazila do izraaja u novinskim tekstovima u kojima se obraunavao s neprimjerenim napadima i na sebe i na crnogorski jezik. U tim tekstovima nije morao ispunjavati zahtjeve koji se podrazumijevaju u
naunim tekstovima, pa je nerijetko izrugivao neznanje i zle namjere svojim oponenata.
17
588
Pratei budno razvoj jezikoga pitanja u Crnoj Gori, naroito poslije

oficijelnoga priznanja crnogorskoga jezika (u Ustavu CG), Milorad Nikevi
je otro kritikovao opstrukciju standardizacije crnogorskoga jezika od strane
profesora Studijskoga programa za crnogorski jezik Filozofskoga fakulteta u
Nikiu, naroito Rajke Gluice i Tatjane Beanovi, koje su bile lanice Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika.18 Veliki dio crnogorskih kulturnih radnika kao da se drao po strani spora koji je izbio oko standardizacije
crnogorskoga jezika da li crnogorski jezik treba da bude standardizovan u
skladu s osobinama jezika u Crnoj Gori ili da se pod crnogorskim imenom
inferiorno zadri postojea srpska ijekavska norma uz neznatne izmjene.
Svoj udio u razrjeenju toga spora Nikevi je dao britkom kritikom stavova
koje su reene dvije lanice Savjeta iznosile, ne usteui se da im javno pokae kako sopstvene komplekse inferiornosti pokuavaju nametnuti kao zvanini jezikoslovni stav.
Iako smo se u ovome sintetikom osvrtu ograniili na svega nekoliko
jezikoslovnih studija Milorada Nikevia iz oblasti montenegristike, njegov
se rad na tome polju njima ne ograniava. Namjera nam i nije bila da pruimo podrobniju analizu tih studija, ve da ukaemo i na tu oblast njegova
naunog bavljenja o kojoj se manje zna jer je nerijetko ostajala u sjenci njegova knjievnopovijesnoga i kulturolokoga rada. No Nikeviev doprinos
jezikoslovnoj montenegristici nije samo u studijama i polemikama o crnogorskome jeziku. Nita manje nije znaajan jedan drugi vid borbe za afirmaciju
crnogorskih knjievnih i jezikih vrijednosti. A to se ogleda prije svega u
njegovoj sposobnosti da okupi veliki broj znaajnih stvaralaca iz Hrvatske i
izvan nje na gotovo svim naunim skupovima na kojima se davao doprinos
izuavanju crnogorske knjievno-jezike batine, kao i na stvaranju svijesti o
crnogorskome jeziku u slavistikim centrima u Hrvatskoj i drugim slovenskim zemljama. to je veliki broj hrvatskih jezikoslovaca upoznat s problemima crnogorskoga jezika i to je veliki broj njih dao znaajan doprinos razTo je znao inio i samim naslovima, kao npr. Psiho(lingvistike) skarednosti, Vijesti,
Art, 19. maj 2007, str. XIV, ili: Lingvistike skarednosti, Vijesti, 9. jul 2009, str. 15. I
u jednome i u drugom sluaju rije je o prikazima knjiga (u prvome sluaju knjige Jelice
Stojanovi i Drage Bojovi Srpski jezik izmeu istine i obmane, Niki, 2006, a u drugome sluaju rije je o knjizi razgovora s Dragom upiem Ljubia Rakovi Koeljac,
Jezik na nasuni. Razgovor s dr Dragom upiem, Knjievna zadruga Srpskog narodnog vijea Crne Gore, Podgorica, 2009) koje su protiv crnogorskoga jezika objavljene u
Crnoj Gori. Iako udaljen prostorno od Crne Gore, Milorad Nikevi nije proputio da
adekvatno odgovori na neutemeljene stavove i esto nevaspitane izjave autora knjiga o
kojima je rije.
18
Milorad Nikevi, Pogledi i refleksije o crnogorskom jeziku (u svjetlosti kodifikacije), Lingua Montenegrina, asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja,
br. 3, Cetinje, 2009, str. 115122.
589
Adnan IRGI
rjeavanju tih problema svakako je i zasluga Milorada Nikevia. A posebna je njegova zasluga u stvaranju i selekciji uzornoga kadra, koji ve uveliko
daje doprinos montenegristici. O tome posebno svjedoe studije njegovih doskoranjih asistenata Milice Luki i Jakova Sabljia koje je uputio i na
crnogorske teme. Zahvaljujui tome crnogorski e jezik i knjievnost jo dugo imati vrijednih prouavalaca i u okruenju, prije svega u Hrvatskoj.
590
Literatura
Belaj, Branimir. Apologetika domovinskoga jezika. U knjizi:
Milorad Nikevi, Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004.
Damjanovi, Stjepan. Izvorita i mostovi zbliavanja. U knjizi
Milorada Nikevia: Na civilizacijskim ishoditima, Osijek, 1999,
261262.
Luki, Milica. Biobibliografija Milorada Nikevia. U knjizi:
Dnevnik itanja jednog intelektualca. Knjievnokritika misao o
djelu Milorada Nikevia, Zagreb Osijek, 2006, str. 203266.
Luki, Milica. Brani jezika crnogorskoga. U knjizi: Milorad
Nikevi, Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004.
Luki, Milica. Most prijateljstva izmeu Hrvatske i Crne Gore,
Luindan, br. 6, Cetinje, 2003, str. 6.
Nikevi, Milorad. Pogledi i refleksije o crnogorskom jeziku (u
svjetlosti kodifikacije), Lingua Montenegrina, asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja, br. 3, Cetinje, 2009, str. 115122.
Nikevi, Milorad. Apologetika crnogorskoga jezika, Osijek, 2004.
Nikevi, Milorad. Crnogorska pripovijetka izmeu tradicije i savremenosti, Titograd, 1988.
Nikevi, Milorad. Filoloke rasprave (Interkulturalni kontekst),
Podgorica, 2002.
Nikevi, Milorad. Hrvatski i crnogorski knjievni obzori, Zagreb, 1995.
Nikevi, Milorad. Ideje i paralele (knji. ogledi i studije), Osijek, 1984.
Nikevi, Milorad. Josip Juraj Strossmayer i Nikola I. Petrovi
Njego u korespondenciji i dokumentima. U duhovnim prostorima
Crne Gore/Boke kotorske, Cetinje Osijek, 2009.
Nikevi, Milorad. Knjievna pribliavanja (rasprave / eseji / prikazi), Osijek, 2001.
Nikevi, Milorad. Komparativna filoloka odmjeravanja, Cetinje Osijek, 2006.
Nikevi, Milorad. Lingvistike skarednosti, Vijesti, 9. jul
2009, Podgorica, str. 15.
Nikevi, Milorad. Literarne skice (eseji), Osijek, 1979.

Nikevi, Milorad. Metodiko-problemske knjievne komunikacije, Zagreb, 1991.
Nikevi, Milorad. Na civilizacijskim ishoditima (studije), Osijek, 1999.
Nikevi, Milorad. Odsjaji kultura (Hrvatska i crnogorska kultura stoljeima), (studije/ intervjui), Zagreb, 2002.
Nikevi, Milorad. Peroj izmeu povijesnog i fikcijskog (pub.
lanci), su/autor, Osijek, 2000.
Nikevi, Milorad. Perojski kulturnopovijesni mozaik. Povijesno-kulturni presjek crnogorske enklave u Istri, Osijek Podgorica,
2006.
Nikevi, Milorad. Prilog stoljetnim vezama Hrvatske i Crne
Gore (feljtoni), Glas Slavonije, Osijek, 1999.
Nikevi, Milorad. Psiho(lingvistike) skarednosti, Vijesti, Art,
19. maj 2007, Podgorica,str. XIV.
Nikevi, Milorad. Transformacije i strukture, Zagreb, 1982.
Rajkovi Koeljac, Ljubia. Jezik na nasuni. Razgovor s dr
Dragom upiem, Podgorica, 2009.
Rotkovi, Radoslav. Crnogorsko knjievno nasljee, Titograd,
1976.
Stojanovi, Jelica & Bojovi, Draga. Srpski jezik izmeu istine i
obmane, Niki, 2006.
Adnan IRGI
MILORAD NIKEVIS CONTRIBUTION TO
MONTENEGRISTICS
Marking the 70th anniversary of life
and 45th anniversary of scientific work
The Author of this paper gives a synthetic overview of the linguistic
work of Milorad Nikevi in the field of Montenegristics. Without any
intention to conduct a thorough analysis of particular studies from the field,
the Author emphasizes significance of Nikevis work on affirmation of
Montenegrin Language and its standardization, as well as in terms of
studying the Montenegrin literary-linguistic heritage.
Key words: Milorad Nikevi, philology, Montenegristics
591

UDK 821.164.4.09(497.16)"18"
Pregledni rad
Aleksandar RADOMAN (Podgorica)

alradoman@yahoo.ie
BOIDAR PEJOVI KAO PROUAVALAC

CRNOGORSKE KNJIEVNOSTI XIX VIJEKA
Svojom ukupnom pojavom i naunim ostvarenjem Boidar Pejovi sasvim sigurno spada u red utemeljivaa i najznaajnijih imena savremene crnogorske knjievne istoriografije. Iako prerano i
tragino prekinuto, njegovo djelo ini izvjesnu cjelinu u okviru koje sredinje mjesto pripada prouavanjima crnogorske knjievnosti
XIX stoljea. Rijetkoga dara da prepozna i rastumai estetski fenomen, lapidarnoga stila, silovite istraivake energije i izuzetne erudicije, Pejovi je ostavio neizbrisiv trag svojim ogledima o Njegou, kratkom sintezom nacionalne knjievnosti XIX vijeka, pregledom perioda realizma te osobito neprevazienom monografijom o
knjievnome djelu Stefana Mitrova Ljubie.
Kljune rijei: Boidar Pejovi, istorija knjievnosti, crnogorska knjievnost, romantizam, realizam, Petar II Petrovi Njego,
Stefan Mitrov Ljubia
Boidar Pejovi (Orasi, 1941 Sarajevo, 1979) osobena je pojava u

crnogorskoj i junoslovenskoj knjievnoj istoriografiji. Za samo trideset i
osam godina, koliko je ivio, i petnaestak godina prisustva na knjievnokriti593
Aleksandar RADOMAN
koj sceni Pejovi je ostavio etiri autorske knjige, osam prireenih izdanja i
sedamdesetak ogleda, prikaza i rasprava publikovanih u onovremenoj jugoslovenskoj periodici. Opus zamaan, zaokruen u smislu teorijsko-metodoloke izgraenosti, zavidne upuenosti i utemeljenosti uvida, no ipak nedovren, u nagovjetaju irokih poteza i sinteza koje su se od toga rijetko vrijednoga i darovitog knjievnoga istoriara tek mogle oekivati.
Ukupni Pejoviev opus mogli bismo podijeliti u dva segmenta. S jedne
strane nalaze se njegovi knjievnokritiki osvrti i eseji u kojima je znalaki, s
izuzetnim oeajem za mjeru i darom da jednom sintagmom ili pak lucidnim,
kratkim komentarom ukae na vorini problem knjievnoga teksta, pratio
tokove tadanje jugoslovenske knjievne produkcije. Neki od naslova tih prikaza najbolje ilustruju njegov knjievnokritiki pristup, uoblien vrhunskim
esejistikim stilom: Dijalog sa avolom (pred samoom Lalieve Lelejske
gore), Ishodite raskida, Zasvoenost bola, U traganju za sutinom i
oblikom, Duh rastakanja i ironije... Nerijetko su predmet njegova knjievnokritikoga interesovanja bili i crnogorski pisci (M. Lali, M. Veovi, D.
Ki, S. Bulaji, V. Miloevi, M. Glavurti...). Premda se jo kao student na
grupi za istoriju jugoslovenskih knjievnosti i srpskohrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, 1964. godine, poeo oglaavati esejima i knjievnokritikim prilozima u domaoj periodici, te je u domenu knjievne kritike
ostavio znaajan trag, Pejovi je po svojim primarnim interesovanjima i
ostvarenjima zapravo istoriar knjievnosti. Kao dugogodinji rukovodilac
Kolegija za srpski i hrvatski romantizam Filozofskoga fakulteta u Sarajevu,
Pejovi je, razumljivo, najvei dio svojega knjievnoistorijskoga angamana
posvetio upravo piscima junoslovenskoga romantizma. Otud ogledi o Mauraniu, Radieviu, Preradoviu, Kostiu, Zmaju, te posebna prireena izdanja tih pisaca. No pored interesovanja za epohu romantizma, Pejovi je, u
tome domenu, dao vidan doprinos izuavanju srpske knjievne istoriografije,
posebno prireivanjem hrestomatije Stojan Novakovi i filoloka kritika, a
njegova razuena interesovanja vidljiva su i u tekstovima vezanim za usmenu knjievnost, Andria, Matoa...1 O tome segmentu njegova opusa vrijedno
je zapaanje Novice Petkovia, njegova kolege s Filozofskog fakulteta u Sarajevu: Ali ma koliko da je razgranato njegovo interesovanje, ono je bilo
najplodotvornije i za nas dragoceno onda kad se suavalo ka tano odreenim, katkad neprimetnim pojavama u velikim tekstovima i kod velikih naih
1
Up. edomir Drakovi, Prof. dr Boidar Pejovi, Bibliografski vjesnik, god.
XIII, br. 1, Cetinje, 1984, str. 106127. V. i: edomir Drakovi, Bio-bibliografija prof.
dr Boidara Pejovia, u knjizi: Boidar Pejovi, Studije i ogledi o crnogorskoj knjievnosti XIX vijeka, priredio Aleksandar Radoman, Matica crnogorska, Cetinje, 2010, str.
633673.
594
Boidar Pejovi kao prouavalac crnogorske knjievnosti XIX vijeka
pisaca. Ovo je suavanje to je posebno zanimljivo ilo uporedo sa Pejovievim zrenjem...2 Ostajui izvan dominantnih tokova onovremene jugoslovenske akademske nauke o knjievnosti, kako onih pozitivistike orijentacije tako i onih bliskih marksistikoj kritici, Pejovi se svojim usmjerenjem
na sm tekst i nastojanjima da na nov nain proita i rastumai fenomene
knjievnoga umjetnikog djela pribliava referentnim tendencijama savremene teorije knjievnosti, ponajvie onima strukturalistikoga smjera.
Sredinje mjesto Pejovieva opusa zauzimaju istraivanja crnogorske
knjievnosti XIX vijeka. Tu, u prvome redu, mislimo na njegovu doktorsku
disertaciju Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, odbranjenu na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1972, a objavljenu 1977. godine.3 Osim za Ljubiu, Pejovi je kontinuirano pokazivao interesovanje i za drugu veliku linost
crnogorske knjievnosti XIX vijeka Petra II Petrovia Njegoa. Ve u njegovoj prvoj knjizi Problemski ogledi o knjievnosti srpskog i hrvatskog romantizma4 nai e se tri ogleda o Njegoevu stvaralatvu, radovi objedinjeni
programskim naslovom Za novi pristup Njegou, kojima se skree panja
na neke zanemarene, nedovoljno prouene ili nerazjanjene elemente u Njegoevim najznaajnijim djelima, Lui mikrokozma i Gorskom vijencu. To su
ogledi Pjesnikov ivot u mitosu, Herkulova aa i Tragedija unifikacije
u Gorskom vijencu.
U radu Pjesnikov ivot u mitosu Pejovi raspravlja o stilskim formacijama kojima pripada Njegoevo djelo. Polazei od premise da se sve do pojave Lue mikrokozma pjesnik nalazio u procijepu izmeu klasicizma i romantizma, Pejovi upravo Luu odreuje kao Njegoevo prvo izrazito romantiko, veliko djelo. Budui da je starija kritika Luu esto tretirala kao
klasicistiki spjev, Pejovi u tome radu nastoji opovrgnuti takvo shvatanje
ukazujui na elemente poetike romantizma u Lui mikrokozma. Tako, za razliku od Svobodijade, e se u invokaciji zaziva muza, to je karakteristina
konvencija stilske formacije klasicizma, u Lui mikrokozma na tome se mjestu javlja ideja, to Pejovi tumai na sljedei nain: Ideja simbolie novi
svijet, novu knjievnost i novu vjeru. Invokacija, dakle, gubi smisao pjesnikovog razgovora sa nekom nadreenom, zatitnikom boanskom snagom a
stie smisao njegovog razgovora, koji je u stvari, unutranji monolog, sa samim sobom, sa boanstvom stvaranja koje je u njemu samom. Na taj nain je
2
Novica Petkovi, Pomiriti starinsko i moderno, Politika, br. 24087/25, Beograd, 1980, str. 12.
3
Boidar Pejovi, Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, Svjetlost, Sarajevo,
1977.
4
Boidar Pejovi, Problemski ogledi o knjievnosti srpskog i hrvatskog romantizma, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
595
Aleksandar RADOMAN
klasicistika invokacija izgubila svoju funkciju i smisao, a ostvarena je nova,

romantika invokacija koja nadahnue, snagu imaginacije i pjesnikog izraza
trai ne izvan nego u samom pjesniku.5 Time se, prema Pejovievu miljenju, tipina klasicistika konvencija transformie u romantiarsku, a dva invokacijska simbola, muza i ideja, odslikavaju dvije pjesnike mitologije
staru i novu te binarne parove paganstvo : hrianstvo i klasicizam : romantizam. Pratei genezu prisustva motiva pjesnika, sa snanom romantiarskom
komponentom, u Njegoevoj ranoj poeziji Pejovi naglaava da se u Lui sustiu mnogi odgovori na pitanja vezana za prirodu, mo i poziciju pjesnika:
Nastavljajui se na ranije svoje stavove o pjesniku i pjesnikoj kreaciji, Njego je u uvodnoj pjesmi Lue, Posveenoj g. S. Milutinoviu, problematizovao pitanje pjesnika i u odnosu prema saznanju filozofa i u odnosu prema intuitivnom prodiranju u tajnu ovjekove sudbine i tajnu zastvarnog.6 Pejovi
istie kako je kod Njegoa pjesnik predstavljen kao sveti duh iji su glas i
dijalekt inspirativno i po jaini odreeni nebom i tvorcem, te da jedino njegov pogled, njegovu misao provodi lua svjetla dok su sve ostale ljudske
misli i pogledi s mrakom ugaeni. S obzirom na takvu poziciju pjesnika u
djelu on ukazuje na neophodnost preispitivanja znaenja naslovne sintagme
spjeva Lua mikrokozma. U opreci prema tradicionalistikoj kritici koja je
pojam mikrokosmos tumaila kao mali svijet, ovjek, a sintagmu lua mikrokozma kao svjetlost, misao tog malog svijeta, Pejovi predlae, pronalazei u samom tekstu obilje ubjedljivih argumenata za to, drugaiju, smjelu
semantiku odgonetku toga problema, zakljuujui: Naslovni simbol Njegoevog djela, metaforu lua mikrokozma treba razumjeti tako da ona oznaava, sasvim na pozicijama romantizma, pjesnika kao svijet u malom. Jedino taj
mali svijet ima svoju svijetlu luu, Ideju, koja dopire do vrata sveopte tajne
ovjeka.7 Na drugom mjestu dodaje: U sutini, Lua je kompleksno problematizovan romantiarski mit o pjesniku kao bogomdanom kreatoru, o pjesniku kao pozitivnom demiurgu, koji ima mo da, podobno bogu, stvara nove
svjetove. (...) Sve to govori da je Njego, predstavljajui svoj ivot u mitosu, problematizovao i predstavio mit o romantiarskom pjesniku, te da otuda
metafora lua mikrokozma prije svega oznaava taj mit, a zatim, preko toga i
iza toga, i mit o ovjeku uopte.8 Kao druge bitne karakteristike poetike romantizma u Lui Pejovi prepoznaje obogotvorenu imaginaciju, antinomijski spreg svjetlost tama, atmosferu melanholije te sam jezik za koji je
5
Boidar Pejovi, Problemski ogledi o knjievnosti srpskog i hrvatskog romantizma, Svjetlost, Sarajevo, 1974, 11.
6
Isto, 14.
7
Isto, 16.
8
Isto, 20.
596
Zoran Gluevi primijetio da je, natrunjen rusizmima, upravo u funkciji pjesnikove romantike distance od svijeta njegovih ideja. Pejovi, dalje, izdvaja
dva fabularna nivoa Lue, dvije prie, jednu u kojoj se pjesnikova ideja,
njegov duh, javlja kao glavni junak i drugu, ogledala prolosti, u kojoj pjesnik, kao ljudsko bie, ne uestvuje. Ukazujui na povezanost i funkciju tih
dvaju komplementarnih pria, on primjeuje da ti elementi strukture djela
imaju paralelu na jednom drugom nivou oituju se, naime, i u onom strukturalnom odnosu koji, prema njegovu miljenju, manifestuje dva osnovna zadatka Lue onaj koji se sastoji u tome da to bolje predstavi pjesnikov ivot u mitosu po uzoru na mit o romantikom pjesniku i drugi da se preko
tog mita odgonetne sveopta tajna.9 Rezimirajui cjelokupnu problematiku,
Pejovi u zakljuku podvlai kako dalja prouavanja Lue ne bi trebalo zasnivati na tumaenjima koja tom djelu nameu isto filozofsko-spekulativnu
osnovu, ve bi to djelo valjalo sagledavati, u prvome redu, u kontekstu romantiarske estetike. Premda su od vremena pisanja toga instruktivnog ogleda prole gotovo etiri decenije, ini se da u savremenoj njegoologiji, bar po
tome pitanju, nije bilo nekih znaajnijih promjena. Pejovi ogled u kojem je
minuciozno i lucidno pokazao da Lua pripada poetici romantizma zakljuuje rijeima: Ako je Njego prilikom stvaranja tog djela elio da okua, kako
je sam rekao, neogranienost voobraenija u duhu pjesnikom, on je to kuanje usmjerio, na bitno romantiarski nain, ka dominantnoj energiji romantikog stvaranja ka pjesniku i njegovoj intuiciji.10
U radu Herkulova aa Pejovi se osvre na problem alegorijske prirode Lue mikrokozma i njegov tretman u naunoj i strunoj literaturi. Rad
je, zapravo, polemiki intoniran u odnosu na tumaenje srpskog istoriara
knjievnosti Miodraga Popovia, koji je tvrdio da je Njego u Lui ovaplotio
svoj ideal svedritelja. Kritikujui Popoviev pozitivistiki pristup problemu,
selektivnost u izboru dokaznoga materijala za tezu da je Lua poetska apologija prosveenog svedravlja, puta koji je crnogorski vladar odabrao u nudi, kao i svoenje Lue na konkretnu dogaajnost, Pejovi upuuje na univerzalnost iskustva iz kojeg je Lua ponikla te da se njen smisao ne moe
izvoditi samo iz nacionalnog, pa ni iz pjesnikovog nacionalnog korijena misli.11 Akribijskom analizom nekih nedovoljno razjanjenih stihova spjeva
Pejovi je pokazao izuzetnu upuenost u najsuptilnije probleme Njegoeva
pjesnikog univerzuma, dajui time znaajan doprinos savremenoj njegoologiji. Ubjedljivom argumentacijom da je koncept samodravlja dijametralan
9
10
Isto, 26.
11
Isto, 29.
597
Aleksandar RADOMAN
osnovnome duhu Njegoeva pjevanja on opovrgava Popovievu hipotezu te

zakljuuje: Kao sin prirode poet Njego nije prihvatao nasilje, pa bilo
ono i prosvijeeno, nad prirodom ovjeka. Zbog toga nije mogao odobriti da
se iko blagotvori rad nesree ljudske. Ako je za njega put samodravlja put
slijepe ljudske slave, kao to se pri paljivom itanju moe saznati iz Lue,
onda je i ovjek na tom putu utomitelj zemaljske ljudske sree. (...) Traei
puteve ljudske sree, naao ih je gdje se, i u preegzistenciji, i u egzistenciji
gube pred mranim dverima samodravlja.12
Zavrnim prilogom u segmentu Za novi pristup Njegou iz knjige
Problemski ogledi, radom znakovitoga naslova Tragedija unifikacije u Gorskom vijencu, Pejovi je panju usmjerio na drugo veliko Njegoevo djelo
Gorski vijenac. Dosljedno slijedei vlastita interesovanja za tamna mjesta
knjievnoga teksta, Pejovi samim naslovom, koji preciznije od kakve studije rezimira centralni problem djela, sugerie da e se u radu pozabaviti kljunim motivom vezanim za veliki spjev istragom poturica. Pejovi, naime,
kani odgonetnuti kako krvavi in istrage u drami gubi genocidne oznake a
stie odlike i znaaj krajnje delikatnog sredstva za dramsko, karakteroloko i
moralno, sukobljavanje i ispoljavanje Gorskog vijenca.13 Prilog je podijeljen u nekoliko djelova od kojih svaki ve sugestivnim naslovom nudi odgonetku pojedinih problema. U prvoj cjelini Surovi zakon zbjega Pejovi razmatra problem unifikacije s aspekta drutveno-politikog konteksta predoenog u djelu, podvlaei njegovu egzistencijalnu osnovu, pa primjeuje:
Istraga se ne deava u zemlji u kojoj su prilike normalne, u kojoj se ivi kao
u bilo kojoj drugoj slobodnoj dravi, nego u opkoljenoj, opsaenoj zemlji, u
zbjegu, gdje vladaju izvanredne prilike i izvanredni zakoni, zakoni zbjega, i
gdje je sve podreeno problemu opstanka, ouvanju slobode, asti i nacionalnog identiteta. (...) Dakle, sama istraga ima karakter uklanjanja elemenata
koji borbu zbjega za opstanak i za ouvanje minimalne slobode u uslovima
permanentne opsade iznutra podrivaju a u perspektivi budueg razvoja ine
je besmislenom i uzaludnom. (...) Drama ivota u opsaenosti, u svim vidovima njene poetske konkretizacije, centralna je tema Gorskog vijenca.14 Dva
modela unifikacije, u osnovi otro suprotstavljena, vode neizbjenom dramskom sukobu, a takav kontekst je, po Pejovievu miljenju, osnova pjesnikova humanizovanja teme. U cjelini Lanac simbola i sudbinsko u djelu Pejovi analizira lanac simbola i znamenja kojima se nagovjetava sudbinski rasplet drame, povlaei paralelu sa Luom: Na jednom posebnom planu poet12
13
Isto, 38.
14
Isto, 4041.
598
ske vizije i spekulacije ta svijea i pleme uspavano tekim snom ropstva spajaju se sa Luom mikrokozma, sa onim snom kojim je ovjek uspavan i luom koja ga krhko opominje aneoske istote prije nebeskog pada. U tom
pogledu Gorski vijenac je poetska konkretizacija univerzalnog razmaha i
sveljudskih vidika Lue.15 U narednome segmentu rada, naslovljenom Prokleta zemlja, Pejovi skree panju na u literaturi esto prenebregavanu ulogu serdara Vukote i njegovu specifinu poziciju u djelu. Ocjenjujui njegov
stav izuzetnim, on ga analizira u odnosu na kljune nosioce razliitih ideolokih taaka gledita u okviru crnogorskog korpusa, vladiku Danila i Vuka
Miunovia: Preko vitekog zanosa Vuka Miunovia iskazuje se pokoljenje za pjesnu stvoreno, ono vladiino mlado ito kojemu je prije vremena
dola njetva smrti. Ako se Vladiino uzmicanje od pjesne od uasa snanom i potresnom poetskom vizijom konkretizovalo u serdar-Vukotinom vapaju nad prokletom zemljom, zanos i snaga pjesma Kola konkretizovala se u
Miunovievoj poeziji svetkovine smrti. Zbog toga je i sasvim logino i
dramski motivisano to upravo Miunovi trai od serdara Vukote da kune.
Posljednja dilema u drami otklonjena je tim inom.16 Potpoglavlje Antisizif dio je rada posveen genezi lika vladike Danila. Pejovi izvodi zanimljivu putanju Vladiina lika od pozicije Hamleta, preko Sizifa, do, u finalnom
dijelu spjeva, uloge Antisizifa, obiljeene stihovima neka bude to biti ne
moe: Time je ne samo izraen Antisizif nego je osmiljen i apsurd grobnikog carstva lune i krsta, rastoena sva nesmislenost borbe i oprez prizemljanog realiste.17 Segment Pjesnik metafiziar posveen je osvjetljavanju lika igumana Stefana. Pejovi istie njegovu poziciju filozofa istrage, ali
potcrtava i zanemarivanu stranu toga lika onu pjesniku. Svojom pojavom,
mislima, govorom, iguman Stefan je pjesnik, pa Pejovi dodaje: Takav pjesnik doao je meu Crnogorce da ih, u presudnom asu, obodri na borbu, da
podee njen oganj sveti. Otuda naelo opte sukobljenosti u svijetu Iguman doivljava i iskazuje prije svega kao pjesnik koji lijepo i mudro zbori,
isto onako kao to e pjesniki doekati i doivjeti vijest o istrazi inei spomen duama vitezova naega naroda.18 Svoju zanimljivu i podsticajnu raspravu o problemu unifikacije u Gorskom vijencu Pejovi zakljuuje rijeima:
Tragedija unifikacije, i njen moralni i metafiziki znaaj, ostvarili su se u
prvom dijelu Gorskog vijenca. Tamo su se ispoljili i zavrili gotovo svi znaajniji karakteri, iskazali se kao ljudske prirode, kao takvi se i sukobili oko
15
16
Isto, 46.
17
Isto, 48.
18
Isto, 50.
599
Aleksandar RADOMAN
pristupa istrazi i na liniji vjeitog pitanja i uenja to je ovjek, a mora bit

ovjek.19
Tekstovima objedinjenim segmentom Za novi pristup Njegou ne iscrpljuje se krug crnogorskih tema u knjizi Problemski ogledi. Zavrnu cjelinu
te knjige, naslovljenu Pravac jedne vertikale, naime, ine ogledi Stjepan
Mitrov Ljubia i Andri prema Njegou. Dok je ogled o Ljubii zapravo
rezime sveobuhvatnih Pejovievih prouavanja toga naeg klasika XIX vijeka, saetak koji e svoju cjelovitu i temeljnu razradu dobiti u izuzetnoj istorijskoknjievnoj studiji Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, u koju je
ugraen kao njen zakljuak, dotle esej o Andriu i Njegou dopire znatno dalje od pretpostavljene iskljuivo recepcijske perspektive. Andrievi eseji o
Njegou kao fenomenu svjetlosnog uma i poezije u Pejovievoj interpretaciji tumae se iz prizme duhovne, poetike i tematske bliskosti dvaju autora,
lieni esto nametanog ideolokog bagaa, za kojim se osobito posezalo u
novije vrijeme. Taj odnos sagledan je na nivou bliskosti misli, ideja i literarnih postupaka, te njihova univerzalnoga znaenja: Njegoa i Andria spaja i
zajednika osobina viih duhova san o harmoniji, a spaja ih tim tjenje to i
jedan i drugi kao pjesnici imaju specifinu sudbinu iji je osnovni znak poruka i sadrina Njegoevog stiha Roeni smo u besudnu zemlju, primjeuje
Pejovi.20
I u dvijema knjigama objavljenim nakon autorove smrti, publikovanim
pod jednim naslovom Cjeline i detalji,21 nailazimo na radove o crnogorskoj
knjievnosti. Da je Njego bio Pejovieva stalna inspiracija i intelektualna
preokupacija, svjedoi i prilog Simovske rime u njegoevim stihovima (o
jednom tamnom mjestu u Njegoevoj poeziji). I u tome radu dolazi do izraaja onaj kvalitet Pejovieva postupka o kojem je pisao Novica Petkovi:
Tihi poslenik Boidar Pejovi nerado je posezao za temama koje, ve same
po sebi, pobuuju iru panju, ali jeste posezao za nekim kljunim knjievnim tekstovima, i to tako to je u njima izdvajao ili sporne ili skrovitije pojedinosti. Izdvojiti te pojedinosti i predloiti novo itanje ili tumaenje, mislim
da je to skromnost koliko i smelost, jer iza sebe skriva hrabrost da se o tano
naznaenim problemima odreeno i jasno govori.22 Analizirajui odnos dvi19
20
Isto, 211.
21
Boidar Pejovi, Cjeline i detalji, Svjetlost, Sarajevo, 1980; Boidar Pejovi,
Cjeline i detalji II, prireiva Stania Tutnjevi, Svjetlost, Sarajevo, 1991. Prvu knjigu
Cjelina i detalja koncipirao je sam autor, dok je druga izala zahvaljujui predanosti i
trudu Stanie Tutnjevia, ime je Pejovieva zaostavtina u najveoj mjeri sauvana i
objedinjena.
22
Novica Petkovi, isto.
600
ju verzija Njegoeve pozdravne pjesme iz pisama upuenih Vuku Karadiu

u razmaku od etrnaest mjeseci, a iji su stihovi u kritikoj literaturi olako tumaeni, a u jednom izdanju i preinaeni, Pejovi paljivo i s izvanrednom
upuenou u najsitnije pojedinosti problema ukazuje na to da razlike u varijantama nijesu tek proizvod slovne greke ve da se u njima zapravo krije
odreena promjena raspoloenja Njegoa prema Vuku Karadiu podstaknuta Vukovim odnosom prema Crnoj Gori i njenoj usmenoj knjievnoj batini,
koja e, kako naglaava Pejovi, vjerovatno rezultirati Njegoevim antologiarskim radom zbirkom Ogledalo srpsko: Poto je u Vukovoj radionici
ostala da ami pjesmarica Todora Ikova Pipera, a na njemakom se pojavila
Vukova knjiga o Crnoj Gori i Crnogorcima, Njego se odluio da vlastitom
zbirkom est svom narodu uini pokazujui svijetu kakav je taj narod koji
nikakve rtve nije potedio, samo da sauva svoju slobodu. Na linijama promjene Njegoevog odnosa prema Vuku, i vladiine rijeenosti da sa crnogorske istorije, kako je to Ljubia govorio, strese svaku a, mi i vidimo prave
razloge koji su pjesnika naveli da mijenja smisao pozdravne pjesme Vuku od
verzije kojoj jedino treba namjestiti jedan zarez da bude jasna i koja kipti ljubavlju i poitovanjem naem revnosnom spisatelju do one druge sa pozdravom uz opomenu zbog crnogorske stvari.23
U prvoj knjizi Cjelina i detalja nahodi se i kraa studija Tokovi realizma u Crnoj Gori u doba njene samostalnosti. Tom dragocjenom sintezom
ponuena je prvi put u crnogorskoj istoriografiji cjelovita slika jedne stilske
formacije u okviru istorije crnogorske knjievnosti. Istina, Pejoviev okvir
neto je iri, to autor i sam konstatuje skicirajui drutveno-politike i kulturne okolnosti u Crnoj Gori XIX vijeka, Pejovi istie ulogu i znaaj prisustva brojnih izvanjaca, pa se stoga opredjeljuje da tokove realizma sagleda ne
samo u okviru crnogorske knjievnosti ve u kontekstu sprege te literature i
podsticaja koji su joj nudili izvanjci, kao pokretai kulturnoga ivota. Podeajui na skromne rezultate prethodnih istraivaa koji su se bavili tim periodom crnogorske knjievnosti, Pejovi formulie stav da se tokovi realistikoga stvaranja u Crnoj Gori mogu pratiti u nekoliko rukavaca prvi je onaj u
Njegoevu djelu, drugom pripada stvaralatvo Stefana Mitrova Ljubie i
Marka Miljanova Popovia, dok se trei vezuje za pjesnitvo lanova Nikolina cetinjskoga knjievnog salona. Iako je u literaturi isticano da je Njego
proao kroz nekoliko faza stilskoga razvoja, Pejovi prvi skree panju da se
ve u pjesmi Trojica nas nasamo, jedan drugog ne vidi, iz 1844. godine,
moe prepoznati gotovo programska kritika poetike romantizma. Zaokret ka
realizmu ostvaren je u Lanome caru, e ve u predisloviju razabiramo elemente realizma kao Njegoeve eksplicitne poetike. Pejovi i u promjeni stil23
Boidar Pejovi, Cjeline i detalji, Svjetlost, Sarajevo, 1980, 6465.
601
Aleksandar RADOMAN
skog izraza u Lanom caru, za koji veli da je dobio smiren, razgovoran ton i
psiholoku boju usmene sintakse, koji su dolazili iz oslanjanja na prianje,
kao tipini oblik naracije Crnogoraca, detektuje elemente realistike poetike. Kolebanje kritike povodom svrstavanja Ljubie u kontekst romantizma ili
realizma Pejovi razrjeava upuivanjem na Ljubiine tekstove iz kojih se
mogu razaznati osnovi njegova programa, a oni se daju, u najkraem, svesti
na proklamovanje simbioze dvaju poetika. Pejovi stoga zakljuuje da je, duboko oslonjen na konkretnu istorijsku situaciju, Ljubiin realizam bio u funkciji prosvjetiteljstva: Osnovni Ljubiin cilj bio je da se spoji teko spojivo,
nedruina, kako je govorio: korist i zabava, pouka i ala, to nije drugo
nego spajanje romantiarskog duhovnog ozarenja sa prosvetiteljskim, angaovanim, pa ak i utilitarnim smjernicama realizma u naoj knjievnosti i u
naim drutveno-politikim uslovima. A taj cilj je smjerao da izvede gotovo
izrazitim realistikim stilskim sredstvima.24 Najvei folklorni pjesnik crnogorskog ojstva i junatva Marko Miljanov, oslonjen na anegdotu kao osnovni izraz, iznie iz realizma usmene knjievnosti, pa je jedan od postulata
njegova stvaralatva istinitost. Iz takvih osnova razvila se kod Crnogoraca
istorijska pripovjedaka proza. S tim je u vezi i isticanje pojma ojstva, kao
obiajnoga moralnog kodeksa i sastavnoga dijela koncepta Crnogorstva, onakvog kakvo ga je, kao ivotno naelo, definisao Jovan Pavlovi 1884. godine. Pejovi konstatuje: Istovremeno, u pojmu ojstva naena je univerzalna formula skladnog i zdravog kulturnog razvoja Crnogoraca, pa se zato i
istie da u pojmu ojstva lei pojam napretka, uljudnosti, kulture i civilizacije. Treba rei da e ovaj pojam otada u crnogorskoj knjievnosti predstavljati osnovno naelo njenog idejnog razvoja, pa e joj vremenom, u sasvim novim drutvenim okolnostima, davati i boju anahronosti. Kao kljune protagoniste konstituisanja osobenoga realistikog izraza u knjievnosti Crne Gore XIX vijeka Pejovi prepoznaje Sima Matavulja i Laza Kostia. On lucidno
primjeuje kako je Matavulj iz Crne Gore otiao kao slavni realistiki pripovjeda, a Kosti kao razoarani romantiar, to tumai injenicom da je vrijeme epike u stihu bilo ve davno prolo, a dolazilo je vrijeme epske proze i
realistikoga izraza. Dajui preek realistikih koncepcija Kostia i Matavulja, te ukazujui i na znaaj Jovana Pavlovia i Laza Tomanovia, Pejovi
primjeuje da je njihovim djelovanjem u Crnoj Gori bila stvorena idejna
osnova za razvoj knjievnog izraza koji je nicao na spoju romantizma i realizma, pa rezimira: Ta knjievnost je prije svega prihvatila istinitost dogaaja o kojima govori, narodne umotvorine, posebno anegdotu, kao osnovu
pripovijedanja i kazivanje kao realistiki izraz naracije. Ona je u jugoslovenskim knjievnostima razvila jednu sasvim osobenu, a za Crnogorce tipinu
24
602
formu pripovijedanja i razgovora prianje i ije su odlike jezgrovitost, dinaminost, protkanost alom, ali i zainjenost gnomskim izrazom i besjednikom naracijom. To prianje je vie bilo scenino nego deskriptivno, u njemu se vie razgovaralo nego opisivalo, pa je nuno imalo i ritam i karakter
dramskog prikazivanja. Anegdota mu je bila poelo, a kratka pria svrha.25
U enciklopedijskoj sintezi Crnogorska knjievnost XIX vijeka, najprije objavljenoj u okviru enciklopedijske jedinice Crnogorci Knjievnost u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije,26 a potom i u knjizi Cjeline i detalji II, Pejovi je sublimirao svoja dugogodinja izuavanja toga perioda crnogorske knjievnosti dajui vrijedan doprinos savremenoj crnogorskoj knjievnoj istoriografiji. Ve u uvodnoj reenici odreuje se prema stilskim strujanjima to su obiljeila taj period skicirajui mogui obris knjievnoistorijske periodizacije: Po dominantnom stilskom izrazu i vladajuim
knjievnim idejama ovo razdoblje predstavlja epohu romantizma, ali se po
trajanju starih i pojavi novih knjievnih pravaca periodizacijski razlae na
period proimanja knjievnih stilova i na period prelaza od romantizma ka
realizmu. Njihovu unutranju granicu obiljeava pojava umjetnike pripovijetke sedamdesetih godina, a kraj epohe oznaava pobjeda realizma kao knjievnog metoda u prvoj i drugoj deceniji XX vijeka.27 Prvi period karakteriu poeci knjievnoga ivota, romantiarske knjievne ideje proimaju se s
idejama prosvijeenosti, dok su najrazvijeniji pjesniki oblici epska pjesma,
spjev i istorijska drama, pa oda, himna i alegorija, a tematski najzastupljenije
su rodoljubiva i misaona te u manjoj mjeri i ljubavna i didaktika poezija.
Skicirajui u nekoliko poteza portrete Petra I Petrovia i Antuna Kojovia,
Pejovi najvie prostora daje najznaajnijoj linosti te epohe Petru II Petroviu Njegou nudei saet pregled razvojnih faza njegova pjevanja, od usmene pjesnike tradicije i iskustava klasicistike poezije do vrhunskih pjesnikih ostvarenja u tri velika spjeva. ista romantiarska koncepcija lirike
dosljednije se pojavljuje tek u poeziji Stevana Perovia Cuce, pjesnika bajronovskog osjeanja svijeta. U periodu od romantizma ka realizmu dolazi
do dinamizacije kulturnoga ivota, zagovara se zdravi realizam kao izraz
narodnih ideala, a u dravnopolitiki koncept promovie se crnogorstvo, kao
ivotno naelo Crne Gore. Takvo usmjerenje bitno je uticalo na formiranje
svijesti o posebnosti Crnogoraca i uoblienje specifinoga knjievnog izraza.
Na razvoj poezije presudno utie knjaz Nikola I Petrovi, ija su ostvarenja
25

Enciklopedija Jugoslavije, 3, CRN, JLZ Miroslav Krlea, Zagreb, 1984,
130132. Ostale djelove te jedinice napisao je Radoslav Rotkovi.
27
Boidar Pejovi, Cjeline i detalji II, prireiva Stania Tutnjevi, Svjetlost, Sarajevo, 1991, 303.
26
603
Aleksandar RADOMAN
podreena njegovim dinastikim i politikim ciljevima da tek u rijetkim stihovima dostignu rafiniraniji pjesniki izraz. Pored znaajnoga broja njegovih
epigona, Pejovi pominje i Jovana Popovia-Lipovca kao pisca neto istijega i samostalnijeg izraza. Njegoevsku inspiraciju i postupak Pejovi prepoznaje u jednoj hajdukoj elegiji Marka Miljanova, dok elemente modernoga
senzibiliteta i izraza pronalazi u pjesmama Borislava Minia. Za dramu Pejovi konstatuje da se razvija pod uticajem romantizma i istorijske drame u stihu, a kao uspjelija djela izdvaja Balkansku caricu i Knjaza Arvanita. Rane komedije, knjaza Nikole i ura padijera, zasnovane su na narodnome
govoru i imaju didaktiki karakter. Pejovi naglaava da se pripovjedaka
proza razvija iz oblika usmenoga pripovijedanja i da od poetka u sebi nosi
realistinost njegova izraza. Prelazni oblik od narodne ka umjetnikoj prozi
predstavljaju neke prie Vuka Vrevia dok je sloenija pripovjedna ostvarenja dao Stefan Mitrov Ljubia, osniva istorijske pripovijetke i kratke aljive prie u crnogorskoj knjievnosti, na koga se ugledaju brojni pisci manjega znaaja. Pejovi istie jo i anegdotske pripovijetke Marka Miljanova Popovia, koje su kodifikovale osnovna moralna naela glavnoga tipa junaka u
crnogorskoj knjievnosti XIX vijeka, ali ukazuje i na zaetke humorne destrukcije toga modela ve u djelu Sima obajia. Zreliju realistiku deskripciju Pejovi prepoznaje u zbirkama Radovana Perovia Nevesinjskog. Kao
najznaajnijega kritiara kraja XIX stoljea kad je ta disciplina nauke o
knjievnosti tek u zaetku u nas Pejovi izdvaja Lazara Tomanovia. Pa
iako sama forma enciklopedijske sinteze namee odreena ogranienja te zahtijeva punu usredsrijeenost i preciznost, s ove distance ini se da je Pejovi
u tome kratkom pregledu crnogorske knjievnosti XIX vijeka, manirom izuzetnoga poznavaoca kome ne promiu ni oni manje vidljivi fenomeni i autori
ije mjesto u kanonu nacionalne literature nije ni izbliza obezbijeeno, uspio
prepoznati i naznaiti sve bitnije tendencije, pribliiti najznaajnije autore i
najvrednija djela te ponuditi valjani model knjievnoistorijske periodizacije.
Doktorsku disertaciju o knjievnome djelu Stefana Mitrova Ljubie
Boidar Pejovi odbranio je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1972. godine pred komisijom koju su inili Midhat Begi, Branko Milanovi i Zdenko Lei. Ta je disertacija kao knjiga, Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, objavljena tek 1977. godine a njena je pojava koincidirala s naglim rastom naunoga interesovanja za tu znaajnu i do toga trenutka prilino neprouenu linost crnogorske knjievne istorije. Prvo je 1976. godine Crnogorska akademija nauka i umjetnosti organizovala u tadanjem Titogradu i
Budvi veliki nauni simpozijum o Ljubii, a iste godine publikovan je i zbornik s tog simpozijuma, na kojem je i Pejovi uestvovao. Zatim su se u nekoliko narednih godina pojavile jo dvije dragocjene istorijskoknjievne mono604
grafije o Ljubii Pripovijedanje kao opsesija Nova Vukovia, 1980. godine, i Tragajui za Ljubiom Radoslava Rotkovia, 1982. godine. Dodamo li
tome i knjigu Transformacije i strukture Milorada Nikevia, iz 1982. godine, koju najveim dijelom ini komparatistiko sueljavanje Ljubie i Njegoa, postaje jasno da je Ljubia krajem sedamdesetih i poetkom osamdesetih
godina XX vijeka, vie od kojega drugog pisca, dospio u centar panje crnogorske knjievne istoriografije.28
Ocjena koju je o Pejovievoj knjizi izrekao Novo Vukovi jo 1979.
godine da ona predstavlja, sigurno, najcjelovitiju i najstudioznije napisanu
knjigu o tom velikom naem pripovjedau29 aktuelna je i danas, tri decenije
nakon to je formulisana. Monografija Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie zasnovana je na sveobuhvatnom uvidu u knjievni svijet Stefana Mitrova Ljubie, a njome je Pejovi iskazao vanrednu istraivaku strast i izuzetnu
teorijsko-metodoloku osposobljenost proniui kako u vantekstovne relacije
i odnose tako i u najsitnije probleme strukture teksta. Studija je podijeljena u
tri cjeline. U prvome dijelu Pejovi je naznaio niz problemskih segmenata
vezanih za Ljubiino djelo, njegovu identifikaciju, recepciju, interferencije,
izvore i uzore. Drugi dio knjige posveen je Pripovijestima crnogorskim i
primorskim, dok se u treem dijelu raspravlja o Prianjima Vuka Dojevia.
Ve u uvodu prvoga dijela knjige, tekstu koji je nastao 1977. godine,
pet godina nakon to je disertacija odbranjena, Pejovi Ljubiu smjeta u
konkretan istorijski i knjievnoistorijski prostor: Knjievno djelo Stefana
Mitrova Ljubie nerazluivo je uvedeno u sadrajne tokove, misao i izraz
crnogorske knjievnosti, koja je njime i stekla osnove za razvoj vlastitog naina pripovijedanja i za duhovno oblikovanje pripovjednog bia Crnogoraca.30 Pejovi naglaava da je u Ljubiino vrijeme crnogorstvo kao sublimat
fenomena ojstva i junatva bilo proglaeno zdravim osnovom daljeg razvoja
crnogorskoga naroda te da je i sam Ljubia proizaao iz toga okrilja i postao
pripovjeda toga svijeta. Ukazujui na Ljubiin dug crnogorskom usmenom
28
Da interesovanje za Ljubiino djelo ne jenjava ni na prijelazu vjekova, dokazuju nekolika nauna skupa i zbornika posveena tome piscu organizovana u posljednjih
desetak godina, a posebno nove knjige o Ljubii: v. uro Pejanovi, Ljubiino djelo u
svjetlu knjievne kritike i istorije knjievnosti, Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice,
Podgorica, 1996; Vuk Cerovi, Prianja Vuka Dojevia Stefana Mitrova Ljubie,
Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorice, Podgorica, 2000; Vojislav P. Nikevi, Ljubiina jezika kovnica: od talijanaa do narodnjaka, Crnogorski PEN centar, Cetinje,
2003; Radomir V. Ivanovi, Stefan Mitrov Ljubia prilog poetici, Pegaz Orpheus, Bijelo Polje Novi Sad, 2003; Miodarka Tepavevi, Jezik Stefana Mitrova Ljubie, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica, 2010.
29
Dr Novo Vukovi, Prof. dr Boidar Pejovi, Pobjeda, br. 4997, 5. XI 1979, 13.
30
Boidar Pejovi, Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, Svjetlost, Sarajevo, 7.
605
Aleksandar RADOMAN
iskazu i suptilno komentariui problem tradicionalistike nacionalne identifikacije Ljubie, Pejovi zakljuuje da se Ljubiino djelo dade svestranije
objasniti komparativnim samjeravanjem sa suvremenim mu knjievnim pojavama u literaturi srpskohrvatskog jezikog podruja, pri emu je neophodno
pomno voditi rauna o injenici da je tradicija crnogorskog naroda bila i matica i kovnica toga djela, i da mu od nje potiu znakovi posebnosti.31
Prije no se u drugom i treem dijelu knjige usredsrijedi na Ljubiina
najznaajnija djela, Pejovi u prvom dijelu donosi pregled dotadanjih prouavanja Ljubiina djela, daje izvjesnu periodizaciju tih prouavanja te instruktivne komentare i ocjene razliitih stavova. Potom se usmjerava na razmatranje knjievnih veza i genezu njegova djela i stavova. I taj segment Pejovievih razmatranja odlikuje zavidna irina poznavanja konteksta i minuciozna analiza. Posebnu panju Pejovi poklanja Ljubiinu odnosu prema Vukovoj koli i Njegoevoj poeziji, e ukazuje da je od prvoga prihvatio deklarativnu poetiku knjievnosti stvarane u narodnom duhu, a od drugog imanentnu poetiku i uzoran obrazac takvog stvaralatva.32 Piui o Ljubiinim
odnosima i dodirima sa drugim piscima, Pejovi zapravo ocrtava razvojne faze Ljubiina stvaralatva. U posebnome pak poglavlju raspravlja o odnosu
romantizma i realizma kod Ljubie, pa taj problem rezimira rijeima: Romantiarsko se ogleda u izboru motiva i junaka, a realistiko u nainu realizacije tog izbora. Ono to ih objedinjuje jeste mjera koje se treba drati i u izboru predmeta i u njihovoj knjievnoj realizaciji.33
U drugome dijelu studije Pejovi se uputa u sveobuhvatnu analizu
Ljubiinih Pripovijesti crnogorskih i primorskih. Ove se do najsitnijih pojedinosti ralanjuje cijeli kompleks problema od praenja geneze pojedinih
tekstova, odreivanja njihove anrovske strukture, odnosa predanja i istorijskoga u njima, analize funkcije i znaaja folklornoga i istorijskoga, karakteristika modelovanoga svijeta te suptilnih opservacija o jezikoj diferenciranosti svijeta pripovijesti i oblicima etnopsihologije, s osvrtom na humor i ritmizirane oblike u prozi. Pohvalnu ocjenu Pejovieva knjievnoistorijskoga postupka u prikazu monografije dao je Vojislav P. Nikevi: Pejovi na poetku Drugog dijela svoje radnje, sluei se analitiko-interpretativnim metodom, suptilno, potanko, zapravo do u tanine, ralanjuje i komparira stilskojezike izmjene koje je na pisac vrio prilikom redigovanja svojih tekstova.
Ispoljavajui sposobnost za minuciozno analiziranje karaktera tih izmjena
utemeljenih na veem broju segmenata iz Ljubiinih pripovijesti, predstavljajui se kao prouavalac knjievnosti koji posjeduje sposobnost doivljavanja,
31
Boidar Pejovi, Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, Svjetlost, Sarajevo, 8.

Isto, 33.
33
Isto, 49.
32
606
sluh i odgovarajue kriterije, oformljeno estetiko mjerilo ukusa za istanano

tumaenje i vrednovanje literarnih pojava sa stilistikog stanovita, tj. predispoziciju i teorijsku osposobljenost za vladanje najsavremenijim metodolokim instrumentarijem na knjievnom tekstu (...), na kojemu interpretator pokazuje ne samo svoje sposobnosti nego i valjanost vlastitog metodolokog instrumentarija, dr Pejovi je ustanovio da je Ljubia od samog poetka svojega razvitka (...) imao pozitivnu knjievnu evoluciju uzlaznog karaktera.34
Primjenjujui metodoloki obrazac istovjetan onome iz drugoga dijela
knjige, Pejovi se u treoj cjelini usmjerava na cjelovitu analizu Prianja Vuka Dojevia. Pod kritikom lupom ove su sagledani svi bitniji aspekti toga
Ljubiina djela kako izvori i karakteri prianja, odnos prema predanju, tako
i anrovske distinkcije, te ponuena mogua unutranja ciklizacija i osvijetljen fenomen humora. U Zakljuku monografije, ve objavljenom pod naslovom Stjepan Mitrov Ljubia u Problemskim ogledima, Pejovi donosi
saetu sintezu svojih viegodinjih prouavanja Ljubie i rezimira: Nastalo
na liniji koju omeava Vuk Karadi i Njego, Ljubiino knjievno djelo, u
njegovim najboljim stranama, javlja se kao izraz narodnog duha izveden do
umjetnikog izraaja, kao osmiljen spoj oblika narodne knjievnosti i pripovjedakog stvaralakog subjekta. Njegov pripovjedaki svijet, otkriven ispod
kore istorije i sjaja legendi, istakao je nove junake, ovjeka zahvaenog maticom istorije i pritisnutog mitom nacionalnih svetinja, ali i ovjeka koji na sve
to gleda oima ale. Ljubiino mirno, neuzbudljivo, hroniarsko kazivanje,
protkano alom, govorom istorijskih data i tankoutnou legende, oznaava
poetnu taku stilske vertikale koja preko Matavuljevog djela ide do Andrievih romanesknih hronika.35 Na vrijednost Pejovieve monografije ukazuje
i drugi znaajni ljubiolog Radoslav Rotkovi: Pejovieva analiza nije impresionistika kritika Marka Cara ve razuena, strpljiva nauna analiza koja
raspolae svim instrumentima za precizna mjerenja i oslukivanja. Ovo je,
dodue, i formalno prva knjiga o Ljubii (...) prva obuhvatna slika jedne sloene prozne tvorevine, ali vrijednost ove studije nije samo u tome to je prva
ve zato to je temeljita, nepristrasna, moderna.36
Svojom ukupnom pojavom i naunim ostvarenjem Boidar Pejovi sasvim sigurno spada u red utemeljivaa i najznaajnijih imena savremene
crnogorske knjievne istoriografije. Iako prerano i tragino prekinuto, njegovo djelo ini izvjesnu cjelinu u okviru koje sredinje mjesto pripada proua34
Dr Vojislav Nikevi, Dr Boidar Pejovi: KNJIEVNO DJELO STEFANA
MITROVA LJUBIE, Bibliografski vjesnik, br. 3, Cetinje, 1978, 158159.
35
Boidar Pejovi, isto, 216.
36
Radoslav Rotkovi, Vrijedna studija o Ljubii (Dr Boidar Pejovi: KNJIEVNO DJELO STEFANA MITROVA LJUBIE), Stvaranje, br. 1, Titograd, 1979, 151.
607
Aleksandar RADOMAN
vanjima crnogorske knjievnosti XIX stoljea. Rijetkoga dara da prepozna i

rastumai estetski fenomen, lapidarnoga stila, silovite istraivake energije i
izuzetne erudicije, Pejovi je ostavio neizbrisiv trag svojim ogledima o Njegou, kratkom sintezom nacionalne knjievnosti XIX vijeka, pregledom perioda realizma te osobito neprevazienom monografijom o knjievnome djelu
Stefana Mitrova Ljubie.
608
Bibliografija
Drakovi, edomir, Prof. dr Boidar Pejovi, Bibliografski vjesnik, god. XIII, br. 1, Cetinje, 1984.
Enciklopedija Jugoslavije, 3, CRN, JLZ Miroslav Krlea, Zagreb, 1984.
Nikevi, Vojislav, Dr Boidar Pejovi: KNJIEVNO DJELO
STEFANA MITROVA LJUBIE, Bibliografski vjesnik, br. 3, Cetinje, 1978.
Pejovi, Boidar, Problemski ogledi o knjievnosti srpskog i hrvatskog romantizma, Svjetlost, Sarajevo, 1974.
Pejovi, Boidar, Knjievno djelo Stefana Mitrova Ljubie, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
Pejovi, Boidar, Cjeline i detalji, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
Pejovi, Boidar, Cjeline i detalji II, prireiva Stania Tutnjevi,
Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Pejovi, Boidar, Studije i ogledi o crnogorskoj knjievnosti XIX vijeka, priredio Aleksandar Radoman, Matica crnogorska, Cetinje, 2010.
Petkovi, Novica, Pomiriti starinsko i moderno, Politika, br.
24087/25, Beograd, 1980.
Rotkovi, Radoslav, Vrijedna studija o Ljubii (Dr Boidar
Pejovi: KNJIEVNO DJELO STEFANA MITROVA LJUBIE), Stvaranje, br. 1, Titograd, 1979.
Vukovi, Novo, Prof. dr Boidar Pejovi, Pobjeda, br. 4997, 5.
XI 1979.
Aleksandar RADOMAN
BOIDAR PEJOVI AND HIS CONTRIBUTION TO THE STUDY
OF THE XIX CENTURY MONTENEGRIN LITERATURE
With his overall appearance and academic achievement, Boidar
Pejovi certainly has a place among the founders and most important names
of contemporary Montenegrin literary historiography. Although too early and
tragically interrupted, his work has a certain unity, the central place of which
belongs to his study of the XIX century Montenegrin literature. Having a rare
gift to recognize and interpret an aesthetic phenomenon, as well as great
energy and erudition, Pejovi left an indelible mark with his works on
Njego, a short synthesis of the XIX century national literature, Realism
period review, and especially with his unsurpassed monography on the
literary work of Stefan Mitrov Ljubia.
Keywords: Boidar Pejovi, history of literature, Montenegrin
literature, romanticism, realism, Petar II Petrovi Njego, Stefan Mitrov
Ljubia
609
PRIKAZI

UDK 811.163.4'282.2:34(497.16)
811.163.4'282.2:94(497.16
Adnan IRGI (Podgorica)

adnancirgic@t-com.me
VRIJEDAN DOPRINOS CRNOGORSKOJ LEKSIKOGRAFIJI

Crnogorski pravnoistorijski rjenik dr edomira Bogievia
Gotovo sve vanije projekte iz montenegristike (u najirem smislu) do

danas realizovali su pojedinci, po pravilu inokosno i bez podrke institucija.
to bi bila dananja crnogorska kultura bez jednoga Radoja Radojevia? to
bi bila nauka o crnogorskome jeziku bez Vojislava P. Nikevia? to bi bila
crnogorska knjievna istoriografija bez Radoslava Rotkovia njegova prouavaoca? to bi bila crnogorska botanika bez Vukia Pulevia? I da ne nabrajamo dalje. Nijedan od njih nije se ostvario zahvaljujui kakvoj instituciji
crnogorskoj koja im je omoguila neophodne uslove za rad. Nijedan od njih
nije ni imao uslova za rad. Ali je svaki od njih uradio vie no to su uradile
pojedine institucije nae, i pored esto prilino dobrih godinjih budeta koji
se za te institucije izdvajaju.
Ovaj osvrt tie se jo jednoga pojedinca-institucije. Rije je o dr edomiru Bogieviu, koji se godinama bavi izuavanjem crnogorske pravne istorije. A da je rije o ovjeku-instituciji svjedoi njegova knjiga Crnogorski
pravnoistorijski rjenik, nedavno objavljena u izdanju Slubenoga lista Crne
Gore (Podgorica, 2010). Na gotovo 800 stranica autor je obuhvatio crnogorske pravne termine, bilo da su se uvali u usmenoj predaji bilo da su sauvani u poveljama, statutima, ispravama ili kakvim drugim pisanim spomenicima od XI vijeka do 1916. godine. Autor knjigu zapoinje milju Valtazara
Bogiia da vlastitost naroda i vlastitost narodnih svojstava nemaju boljih i
tvrih dokaza nego u narodnome pravu i narodnijem pravnijem obiajima,
kao najneposrednijim izrazima narodnoga duha. Za razliku od sve eih
dananjih naslova u kojima se Crna Gora nalazi u genitivu (npr. knjievnost Crne Gore, likovna umjetnost Crne Gore, pozorina umjetnost Crne Gore i sl.), ve iz samoga naslova Bogievieve knjige vidi se kako on definie
pripadnost pravnih termina koje je sakupio. Sasvim ispravno on je svu tradicionalnu pravnu terminologiju s prostora dananje nezavisne Crne Gore obje613
Adnan IRGI
dinio pod imenom Crnogorski pravnoistorijski rjenik. Ve u predgovoru

istaknuto je da taj rjenik obuhvata samo dio ogromnoga blaga tradicionalne
crnogorske pravne terminologije, jer autor nije imao vie mogunosti za nastavak poduhvata o kojemu je rije. Autor je uvjeren da e njegov trud i elja, u pogodnom vremenu, biti pretoeni u Crnogorsku pravnoistorijsku enciklopediju, za koje poduzee nije imao podrku i razumijevanje nadlenih, bilo koje prirode istakao je Bogievi. Osim bogate leksike grae koju je
sakupio i obradio, nerijetko uz vrlo opsena kulturoloka pojanjenja, autor
je dao i uvodni sintetiki osvrt na jezik u crnogorskim pravnim spomenicima.
Zbog svega toga nije ni udo to je knjiga o kojoj je rije nagraena prvom
nagradom kao izdavaki poduhvat godine na Petom meunarodnom sajmu
knjiga u Podgorici (juna 2010). Zbilja je rije o poduhvatu kojim se u drugim
zemljama, pa i u onim iz naega okruenja, ne bave pojedinci, a pogotovo ne
bez institucionalne podrke. A poduhvat koji je svojim leksikonom ostvario
edomir Bogievi slui na ast i autoru i naoj leksikografiji! On je ujedno i
potvrda o vjekovnome trajanju crnogorskoga jezika i u nekadanjem naem
osobenom pravnom sistemu. Naalost, XX vijek donio je svekoliki prevrat
crnogorskoga drutva, pa je veina tih termina istisnuta iz slubene pravne
komunikacije. A za razliku od pravnih strunjaka XX vijeka, Valtazar Bogii je i te kako uvaavao nau tradicionalnu pravnu terminologiju. Ovaj osvrt
nije lament nad tom terminologijom, ve pokuaj da se skrene panja na jedno znaajno djelo koje e tu terminologiju sauvati od zaborava.
Na kraju predgovora autor je istakao uvjerenje da e njegov istraivaki napor doprinijeti boljem upoznavanju nae pravne batine, koju treba institucionalizovati ne samo kroz osobite nastavne i predmetne discipline nego
i statusno-organizacione i naune forme i da e podstaknuti interesovanje i
ljubav spram oteestva ija povijest poiva na praiskonskoj blagodeti ovjekovoj slobodi, pravdi, ljudskoi, dostojanstvu, zadatoj rijei, bistroj pameti,
potenome i hrabrom srcu, utkanim u njene pravne spomenike to kao najuzvieniji uvari naeg pamenja bdiju nad naim dostojanstvom osvjetljavajui pregnua minulih narataja i kulturno nasljee kroz duboku i slavnu dramaturgiju crnogorske istorije. Nadajmo se da e se to autorovo uvjerenje
obistiniti.
614

UDK 81'27(031)
811.111(031)
Goran DRINI (Podgorica)

Institut za strane jezike Podgorica
gorandr@t-com.me
OMA JEZIKU I LINGVISTICI
Prikaz treeg izdanja Kembrike enciklopedije jezika
U ovome radu dat je kratak osvrt na najnovije, tree po redu,
izdanje Kembrike enciklopedije jezika autora Dejvida Kristala. Uz
osnovne podatke o autoru iznose se glavne karakteristike ovog kapitalnoga djela i u kratkim crtama navode neke od tema o kojima se
diskutuje u knjizi.
Dejvid Kristal, istraiva, pisac, urednik, dugogodinji profesor lingvistike na Univerzitetu u Redingu, te poasni profesor lingvistike na Univerzitetu u Bangoru, nesumnjivo je jedan od najpoznatijih svjetskih lingvista i jedan
od najveih autoriteta u oblasti jezika uopte. Od poetka svoje karijere i prvih objavljenih radova, daleke 1963. godine, do danas, napisao je i priredio
vie od stotinu knjiga i nekoliko stotina naunih i strunih radova, bavei se
pritom izuzetno irokim spektrom tema, od istorije engleskog jezika i jezika
ekspira do moderne lingvistike i jezika interneta ali i oblastima poput fonetike, fonologije, stilistike, pragmatike, knjievnosti, leksikografije, uloge jezika
u obrazovanju, forenzike lingvistike itd. Ipak, ono po emu je iroj javnosti
vjerovatno najpoznatiji jesu njegove dvije enciklopedije u izdanju Univerziteta u Kembridu Enciklopedija jezika i Enciklopedija engleskoga jezika.
Najnovije, tree po redu, izdanje Kembrike enciklopedije jezika objavljeno je juna ove, 2010. godine. U odnosu na drugo izdanje iz 1996. godine
knjiga je temeljno aurirana i na taj nain prilagoena savremenim lingvistikim trendovima. Kako u predgovoru treem izdanju istie sm autor, prouavanje jezika toliko je evoluiralo u posljednjih desetak godina da je bukvalno svaku stranu prethodnog izdanja Enciklopedije trebalo na neki nain revidirati. To se naroito odnosi na dvije teme koje su bile veoma malo zastupljene u drugom izdanju, a to su internet i ugroeni jezici. U posljednjoj deceniji
teme poput elektronski posredovane komunikacije i interneta izrasle su u veoma bitne predmete lingvistikih istraivanja i u njima se, uz nova saznanja u
615
Goran DRINI
oblastima kakve su fonetika, tipologija jezika, neurolingvistika, uenje jezika, pragmatika, znakovni jezici, ali i mnoge druge, ogledaju glavne izmjene
u odnosu na prethodno izdanje.1
Kembrika enciklopedija jezika tematski je podijeljena na 11 poglavlja
u okviru kojih se nalazi 65 zasebnih cjelina. Poglavlja, izmeu ostaloga,
ukljuuju i ona u kojima se diskutuje na temu osnovnih funkcija jezika, jezika i identiteta, strukture jezika, govora i sluanja, pisanja i itanja, usvajanja
jezika kod ece, neurolokih aspekata jezika, jezika u svijetu, jezika i komunikacije. Meu pitanja o kojima se raspravlja u okviru pomenutih poglavlja
spadaju i jezik i misao, povezanost jezika i linog i socijalnog identiteta, modeli lingvistike strukture, gramatika, semantika, leksikografija, diskurs i
tekst, pragmatika, anatomija i fiziologija govora, pisani i govorni jezik, grafologija, proces itanja i pisanja, znakovni jezik, svjetski jezici, klasifikacija
jezika, porodice i porijeklo jezika, jezike barijere, prevoenje, vjetaki jezici, uenje stranih jezika i mnoga druga. Uz to knjiga ima osam zasebnih
priloga u kojima se nalaze i rjenik lingvistikih termina, tabela s oko hiljadu
svjetskih jezika, izvori i reference za dalje itanje, indeks autora i tema itd.
Ukratko, Kembrika enciklopedija jezika predstavlja jedinstveno detaljnu i
sveobuhvatnu, nauno utemeljenu, studiju jezika i lingvistike. Rijeima autora, Enciklopedija je nastala sa eljom da se na jednome mjestu daju informacije o svim aspektima strukture i upotrebe jezika.2 I zaista, autor je u svom
naumu uspio. Radi se najkompletnijoj enciklopediji o jeziku koja postoji, kapitalnome djelu za svakoga ko je zainteresovan za jezik ili bilo koji njegov
aspekat.
Kad govorimo o namjeni Enciklopedije i nainu na koji je napisana, treba istai da djelo nije namijenjeno samo lingvistima ve i iroj italakoj publici. Kristal kao i uvijek pie s neprikosnovenim autoritetom i argumentovano ali istovremeno i vrlo jasno, koncizno, jednostavno. Informativnim ali saetim stilom i svima razumljivim jezikom, lienim odvie suvoparnosti i tehnikoga karaktera naunoga teksta, autor pribliava kompleksna lingvistika
pitanja i najiroj italakoj publici. I zaista, ne morate biti lingvista da biste
uivali u Kembrikoj enciklopediji jezika. U njoj e podjednako uivati i stalno joj se vraati kako istraivai i lingvisti tako i laici za lingvistika pitanja.
Tome doprinosi i izuzetna grafika i vizuelna dopadljivost ovoga luksuznog
izdanja, obogaenog savremenim statistikama, podacima, te brojnim ilustracijama i grafikim prikazima, to tekst ini ivljim a itanje interesantnijim. Naravno, za one koji se profesionalno bave jezikom djelo ima posebnu teinu, za
1
Crystal, D. (2010), The Cambridge Encyclopedia of Language. New York:

Cambridge University Press.
2
Isto.
616
Oma jeziku i lingvistici
njih enciklopedija predstavlja pravu riznicu znanja i, zahvaljujui detaljnim

preporukama autora za dalje itanje, fantastinu polaznu osnovu za dalja
istraivanja o bilo kojem aspektu prouavanja ljudskoga jezika da se radi.
Nain na koji autor obrauje jednu tako iroku oblast kao to je jezik
na tako koherentan, pregledan i razumljiv nain uistinu je fascinantan. Ipak,
treba rei da knjiga nije uvod u lingvistiku imajui u vidu broj tema i ogranien prostor posveen svakoj od njih, treba shvatiti da je prevashodan cilj
autora bio dati itaocu uvid u svu raznovrsnost aspekata ljudske komunikacije i lingvistikih istraivanja a ne iscrpnu analizu bilo koje pojedinane lingvistike teme. Na kraju krajeva, dubinske analize pojedinanih teorijskih tema u enciklopedijskom anru i formatu nijesu ni potrebne a ni mogue; tome, uostalom, slui struna literatura na koju autor uvijek i na svakome mjestu precizno upuuje. Svoju glavnu svrhu upoznavanje italaca s raznim,
sinhronijskim i dijahronijskim, aspektima jezika, te ukazivanje na opseg, sloenost i vrijednost raznih lingvistikih istraivanja i analiza, Enciklopedija
viestruko ispunjava. Kao takva, Kembrika enciklopedija jezika neprocjenjiv je prilog razumijevanju jezika i lingvistike te najbolja afirmacija nauke o
jeziku u punom smislu rijei.
Goran DRINI
HOMAGE TO LANGUAGE AND LINGUISTICS
A review of the Cambridge Encyclopedia of Language
In this paper, a brief review of the newest, third, edition of the Cambridge Encyclopedia of Language by David Crystal is presented. Readers are
briefly introduced to David Crystals previous work and some of the main topics of the Encyclopedia are revealed. Influence and importance of the Encyclopedia are particularly stressed.
617

UDK 822.163.42.09
Aleksandar RADOMAN (Podgorica)

alradoman@yahoo.ie
HRVATSKE KNJIEVNE TEME BOA MILAIA
- DRAGOCJEN PRILOG CRNOGORSKO-HRVATSKIM
KNJIEVNIM VEZAMA Knjiga Hrvatske knjievne teme Boa Milaia, koju je za
tampu priredio dr Jakov Sablji, dragocjeno je tivo u vie ravni:
osim to sadrajem prua uvid u beskrajno zavodljiv prostor
mogunosti tumaenja teksta, svojom pojavom svjedoi o dubokoj
povezanosti crnogorske i hrvatske kuture, ali i podea na svestranu
i darovitu no djelimino zanemarenu linost nae literature.
Kljune rijei: hrvatska knjievnost, Boo Milai, knjievna
kritika, esej
Knjiga Hrvatske knjievne teme Boa Milaia, nedavno objavljena u

Osijeku u izdanju Crnogorskoga kulturnog drutva Montenegro Montenegrina i Hrvatsko-crnogorskoga drutva prijateljstva Croatica Montenegrina, novi je vrijedan prilog uspostavljanju plodotvornoga i vieznanog dijaloga dviju bliskih kultura crnogorske i hrvatske. Publikovana kao 14. izdanje
biblioteke Istraivanja, koju ve punih 15 godina u okviru projekta Kulture u
doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski knjievni identiteti, pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske, ureuje
prof. dr Milorad Nikevi, Milaieva knjiga sabira sve vanije radove koje je
ovaj daroviti crnogorski kritiar posvetio hrvatskim piscima i knjievnosti.
Vanrednim trudom minucioznoga prireivaa, inae ve afirmisanoga knjievnog teoretiara, kroatiste i montenegriste, dr Jakova Sabljia, u ovoj knjizi nali su se anrovski raznorodni Milaievi tekstovi studije, eseji, predgovori,
lanci, kritike, zapisi te razmiljanja o knjievnosti i knjievnoj kritici.
Boo Milai roen je 1920. godine u Brskutu, ali je najvei dio ivota
proveo izvan Crne Gore. Srednju kolu zavrio je u Mostaru, Filozofski fakultet u Zagrebu, a tu se i trajno nastanio i ostvario zapaenu karijeru knjievnoga kritiara, pjesnika, proznoga i dramskog pisca. Bio je urednik Radio
619
Aleksandar RADOMAN
Zagreba, kulturne rubrike Vjesnika i Televizije Zagreb. Za ivota pojavile su

se dvije knjige njegovih eseja o savremenim knjievnicima Suze i zvijezde:
knjievni razgovori (1956) i Vrijeme i poezija (1961). Umro je u Zagrebu
1974. godine. Premda je najvei dio ivota proveo izvan Crne Gore, Milai
je trajno i vrsto bio vezan za zemlju svoga roenja. Dimenzije njegove privrenosti Crnoj Gori i njenoj literaturi najbolje ocrtava posthumno objavljena
knjiga Crnogorske knjievne teme (urednik Branko Banjevi, NIO Pobjeda, Titograd, 1979). Njegova interesovanja kreu se u irokom rasponu od
kanonskih vrijednosti crnogorske literature, u prvome redu Njegoa, pa sve
do njemu savremenih pisaca i, u to vrijeme, tek navijeenih tokova i pojava
crnogorske knjievnosti. Osvrui su u predgovoru toga izdanja na Milaiev
knjievnokritiki postupak, dr Radoslav Rotkovi lucidno primjeuje: Milai nije prvenstveno teoretiar, ali ne zato to to ne bi mogao ve zato to to
nee. On je stvaralac, pjesnik, dramski pisac, esejista koji nastoji da shvati
drugog stvaraoca. Zato, iako se bavi analizom, njeguje stil poetske interpretacije. Takoe, u ralanjivanju elemenata nikad ne gubi iz vida cjelinu. Njegova razmatranja povodom knjige i problema, koja su kod mnogih esejista hipertrofirana, ovdje su usputna i saeta. Sve bitnije elemente Milaieva stila
koje je ove lapidarno skicirao Rotkovi prepoznajemo i u knjizi Hrvatske
knjievne teme.
Slijedei princip anrovskoga razvrstavanja tekstova, prireiva Hrvatskih knjievnih tema, dr Jakov Sablji, knjigu je podijelio u nekoliko cjelina,
kojima prethodi koliko precizna toliko i sveobuhvatna Uvodna rije, Hrvatske knjievne teme Boe Milaia, iz pera prireivaa izdanja. Prvu cjelinu
knjige ine krae studije posveene piscima Augustu Cesarcu i Otokaru Kerovaniju te kritiaru Milanu Marjanoviu. U drugom dijelu nahode se eseji
posveeni djelima Mirka Boia, Vladana Desnice, Jura Katelana, Vesne
Parun, Duanke Popovi-Dorofejeve, Stanislava imia, Tina Ujevia i Vladimira Vidria, kao i esej Savremena hrvatska poezija i proza. I u treem
dijelu knjige nali su se eseji, istina neto kraega formata i prilagoeni njihovoj izvornoj funkciji rije je, naime, o predgovorima za lektirna izdanja
Augusta Cesarca, Ivana Maurania, Ranka Marinkovia i Grigora Viteza,
kao i uvodnicima poema hrvatskih pisaca Marina Franievia, Jura Katelana, Ivana Gorana Kovaia i Vladimira Popovia. etvrti dio knjige sadri
Milaieve lanke pisane najee povodom nekoga knjievnog dogaaja i
objavljene mahom u dnevnome listu Vjesnik. Tim dijelom knjige obuhvaeni
su pisci: Vesna Parun, August Cesarec, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovai, Ivo Andri, Miroslav Krlea, Fran Alfirevi, August enoa, Danko Anelinovi, a tu su i osvrti na aktuelne knjievne teme. Petim poglavljem knjige, pod naslovom Kritike, obuhvaeno je nekoliko anrovski raznorodnih
620
Hrvatske knjievne teme Boa Milaia
grupacija prikaza, recenzija i eseja o: istorijskoj vertikali hrvatske knjievne

kritike, Dobrii Cesariu, Miroslavu Krlei, Augustu Cesarcu, Slavku Mihaliu, Mariji Novakovi, Juru Franieviu, Vesni Parun, Dragutinu Tadijanoviu
i Vjekoslavu Majeru. Piui o ovome segmentu Milaieva opusa, dr Jakov
Sablji primjeuje da je Milaiev pristup smjeten na razmeu vanjske i
unutarnje kritike, odnosno u prostor izmeu povijesne i socioloke argumentacije te zanimanju za psiholoku jedinstvenost knjievnog djela. esti dio
knjige ine tekstovi koje je prireiva odredio kao zapise, definiui ih kao
tekstove u kojima dominira naglaeno emotivni diskurs i izostanak analitinosti. To su tekstovi o Dragu Gervaisu, Ivanu Goranu Kovaiu, Dobrii Cesariu, Marku Maruliu i Ivu Andriu. Sedmo, posljednje, poglavlje knjige, pod
naslovom O knjievnosti i knjievnoj kritici, donosi Milaieva promiljanja o knjievnosti uopte te opservacije o mjestu i ulozi knjievne kritike.
Rezimirajui zapaanja o knjievnokritikoj metodi Boa Milaia, dr
Jakov Sablji u zakljuku svoje uvodne studije naglaava da je Milai i teorijski zagovaralac impresionistike kritike, no da njegova kritika praksa prevazilazi ogranienja impresionistikoga deskriptivizma prerastajui u osoben
umjetniki izraz te dodaje: Milai je u svojim esejima, studijama, prikazima i lancima otkrivao vrijednosti aktualnih literarnih pojava, potom upuivao na dotad neotkrivene znaajke starijih i novijih pisaca ili na tek kasnije
elaborirana estetska otkria pojedinih literarnih injenica. Zato su Milaieve hrvatske knjievne teme prilog poznavanju hrvatske pisane rijei, posebice
u razdoblju njegova aktivnog bavljenja kritikom, analizom i interpretacijom.
Knjiga Hrvatske knjievne teme Boa Milaia dragocjeno je tivo u
vie ravni: osim to sadrajem prua uvid u beskrajno zavodljiv prostor mogunosti tumaenja teksta, svojom pojavom svjedoi o dubokoj povezanosti
crnogorske i hrvatske kulture, ali i podea na svestranu i darovitu no djelimino zanemarenu linost nae literature.
Aleksandar RADOMAN
CROATIAN LITERARY TOPICS BY BOO MILAI
- VALUABLE CONTRIBUTION TO
MONTENEGRIN - CROATIAN LITERARY RELATIONS
The book Croatian literary topics by Boo Milai, prepared for publishing by dr. Jakov Sablji, is a precious book in several aspects: apart from
providing an insight into endless possibilities of text interpretation, it testifies
of deep connections between Montenegrin and Croatian culture, and it also
reminds readers of this versatile and talented but partly underrated author.
Key words: Croatian literature, Boo Milai, literary criticism, essay
621
ARHIVA

UDK 811.163.4'282(497.16)
Vojislav P. NIKEVI
NARODNI JEZIK U CRNOGORSKOJ KNJIEVNOSTI

PREDNJEGOEVSKOG DOBA*
Knjievnoistorijska zbivanja u prednjegoevsko doba, u vremenskom

rasponu od prvih poetaka pismenosti do 19. vijeka, na jugu nae zemlje, tj.
u predjelima dananje Crne Gore, ostala su gotovo neprouena. Bilo je pojedinanih osvrta na neke tekstove s tog terena, meutim, nedostaje opti pogled i lingvistiko osvjetljenje jednog kulturno i jeziki vrlo zanimljivog i
znaajnog perioda crnogorske prolosti. Prouavaoci, koji su u prvom redu
bili istoriari, okupljeni oko cetinjskih, a docnije titogradskih Istorijskih zapisa, bavei se obradom tekstova sa stanovita svoje nauke, uzgredno su ukazivali i na posebnu jeziku stvarnost. Meutim, zvanina lingvistika nauka,
istraujui razvoj jezika na irokom srpskohrvatskom jezikom podruju, u
konstelaciju tog razvoja ni do danas nije ukljuila jug nae zemlje. ak ni u
najnovijim publikacijama eminentnih jezikih strunjaka, u enciklopedijama
uglednih zavoda kakav je Leksikografski, nema ni pomena o jezikom razvoju na terenu dananje Crne Gore. Propust je utoliko tei kada se ima u vidu
da je u Crnoj Gori jo od vremena naruavanja ortodoksne upotrebe staroslovenskog jezika u knjigama pa sve do 19. vijeka narodni jezik bio u neprekidnoj knjievnoj upotrebi, to u potpunosti mijenja nae predstave o razvoju jezika teritorije na kojoj ive Srbi, Hrvati i Crnogorci, a Vukovu reformu uvoenja narodnog jezika u knjievnosti revidira i svodi na pravu mjeru. Ono to
je u naoj nauci o knjievnosti i jezikoj jueranjici bila ovjetana istina, danas se pod uticajem tih saznanja iz korijena mijenja. A u nauci je odavna dobro poznato da je u zapadnim naim krajevima, kod Hrvata, jo u srednjem
vijeku narodni jezik poeo ulaziti u knjievnu upotrebu, da je u vremenu od
13. do 19. vijeka na podlozi narodnih govora sva tri dijalekta stvorena bogata
knjievnost. Nadalje, na narodnom jeziku stvorena je i bosanska knjievnost
*
Rad je objavljen u dva nastavka u asopisu Jezik, god. 16, br. 1, Zagreb, 1968
1969, str. 1922, i br. 2, str. 4152. Priredila ga i strukturi asopisa prilagodila Jelena
uanj.
625
Vojislav P. NIKEVI
u 17. vijeku. Na istoku, kod Srba, meutim, razvoj jezika je zbog posebnih
vjerskih i drutveno-politikih prilika iao u drugom pravcu. Prof. M. Stevanovi je u svojoj najnovijoj publikaciji Savremeni srpskohrvatski jezik1
ovako prikazao razvoj jezika kod Srba:
Iako je rad na pisanoj knjievnosti kod Srba otpoeo ve u 12. veku,
ta knjievnost je i tada i kasnije, u toku narednih vekova, bila daleko od naroda ne samo po tome to iz redova narodnih masa nije bilo ljudi koji su na
njoj radili i to njena sadrina nije imala veze s narodnim ivotom, ve, naroito, i zato to je pisana na jeziku koji je bio narodu tu i nerazumljiv. I ukoliko su neka dela, kao to smo ve gore istakli, uglavnom pravne sadrine, u
vreme trajanja srpskih srednjovekovnih drava pisana jezikom s manje ili vie narodnih elemenata razvitak knjievnog jezika dalje nije iao u pravcu
dobijanja narodnih osobina. S nestankom samostalnih srpskih srednjovekovnih drava nestalo je i uslova u kojima se stvarala knjievnost pravne i privatne sadrine, u kakvu je iao gore pomenuti Zakonik cara Stefana Duana,
ugovori, razne povelje i pisma pojedinih vladara i vlastele, u kojima je jezik
esto imao vrlo mnogo narodnih primesa, a ponekad bio i gotovo narodni.
Ukoliko je i dalje, posle kraja 15. veka meu Srbima bilo kakvih knjievnih
radnji, one su jo zadugo bile tesno vezane za crkvu i u rukama za ono vreme
jedino pismenih ljudi kaluera. A sve te radnje objavljene su na starom crkvenoslovenskom jeziku, tj. na staroslovenskom srpske redakcije, na kome su
pisali nai srednjovekovni pisci od sv. Save do Konstantina Filozofa. I dok u
zapadnim naim krajevima, kako smo izneli, narodni jezik vrlo rano, jo u kasnijem srednjem veku, ulazi postepeno u knjievnost, a od 15. veka vrlo poznati pisci nai na toj strani poznata svoja dela piu na narodnom jeziku, na istoku, kod Srba, jo itavih trista godina, do kraja 18. veka, pie se po tradiciji
na crkvenoslovenskom jeziku, koji je narodu bio nepoznat. Istina, poslednjih
decenija 18. veka knjievni se jezik kod nekih srpskih pisaca pribliavao narodnom, ali narodni jezik postaje knjievni tek u prvoj polovini 19. veka.
A u prilogu knjievni jezik kod Srba od Dositeja i Vuka2 Stevanovi je
bio jo precizniji:
Mada su jo u srednjem veku poneka knjievna dela (izvesni spisi
pravne i privatne sadrine) pisana jezikom koji sadri dosta narodnih elemenata, i mada su neki srpski pisci u Junoj Ugarskoj (dananjoj Srpskoj Vojvodini) u toku 18. veka po koje svoje delo pisali narodnim jezikom (Gavrilo
Stefanovi Venclovi, npr. svoje verske i moralne besede, Zaharije Orfelin
uputstva za praktini ivot, J. Raji ep Boj zmaja s orlovi i neke udbenike
za versku obuku omladine i naroda), knjievnost je kod Srba, ukoliko je bilo,
1
2
626
Nauno delo, Beograd, 1964, str. 2122.

Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod, Zagreb, 1960, str. 521.
Narodni jezik u crnogorskoj knjievnosti prednjegoevskog doba
do kraja 18. veka pisana uglavnom jezikom koji je narodu bio dalek (prvo
starim srpskoslovenskim, pa ruskoslovenskim, pa meavinom ovog poslednjeg s narodnim). Moe se rei da su tek dela D. Obradovia (pisana poslednje dve decenije 18. i na poetku 19. veka) i jezikom svojim bila pristupana
narodu. A opet su srpski knjievnici prvih decenija 19. veka jo pisali slavenosrpskom jezikom meavinom.
Ima vie faktora koji su uslovili da najstariji period knjievne i kulturne prolosti u Crnoj Gori ostane neprouen. Knjievni kritiar i istoriar knjievnosti Milorad Stojovi u svom saoptenju O periodizaciji crnogorske
knjievnosti3 istakao je da je dosadanje cjelokupno prouavanje knjievnog
nasljea u Crnoj Gori bilo identifikovano s prouavanjem Njegoa, da je s
njim poinjalo i s njim se zavravalo gotovo svako istraivanje. Jo vie od
toga, prouavanje jezikog razvoja na podruju dananje Crne Gore, u vremenu od prvih poetaka pismenosti do 19. vijeka, bilo je onemogueno
usljed pogrene identifikacije tog razvoja s jezikim razvojem na srpskoj
strani. Naime, smatralo se po jednom ustaljenom ablonu da je stanje u jeziku koje je zatekao Vuk bilo istovjetno za itavo podruje na kome su ivjeli
Srbi i Crnogorci. Iz takvog uvjerenja rodila se i zabluda da je Njego pod uticajem Vukove reforme pisao svoja djela na narodnom jeziku. Od istih pretpostavki je poao i prof. Stevanovi kada je u uvodnom dijelu knjige Savremeni srpskohrvatski jezik razvoj jezika na podruju na kome ive Srbi,
Hrvati i Crnogorci prikazao u svjetlu koje ne odgovara injenikom stanju u
onom dijelu koji se odnosi na Crnogorce. I on je, kao uostalom i svi prouavaoci lingvisti prije njega, drao da je crnogorska jezika stvarnost, u periodu koji je prethodio Vukovoj reformi, bila istovjetna s jezikom stvarnou istonih krajeva nae zemlje, pa je na razvoj jezika teritorije na kojoj ive
Srbi i Crnogorci gledao nivelatorski. Danas, kada se u Crnoj Gori pristupa
kvalifikovanijem izuavanju izvora nae pisane rijei, ne moemo prihvatiti
koncepcije jezikog razvoja koje je saoptio Stevanovi u maloas navedenim citatima, jer one ne polaze od onoga to se stvarno zbilo u jeziku toga
podruja. Kako je u Crnoj Gori narodni jezik bio u neprekidnoj knjievnoj
upotrebi od 13. do 19. vijeka, sa sigurnou moemo rei da se proces njegovog razvoja odvijao u suprotnom smjeru od razvoja na srpskoj strani. Crnogorske vladike, kao i drugi predstavnici crkvene jerarhije u junim krajevima
nae zemlje, nalazei se u ulozi nosilaca duhovne i svjetovne vlasti, s narodom su morali odravati tijesne kontakte, pa je njihova pisana rije tokom
vremena sve vie poprimala obiljeje narodnog govora. U vrijeme kada je
3
Podnijeto u Titogradu na Simpozijumu o crnogorskoj kulturi i putevima njenog

razvoja, 29. i 30. januara 1968. god., objavljeno u asopisu Stvaranje, br. 23/1968, str.
231237.
627
Vojislav P. NIKEVI
Vuk poeo provoditi svoju reformu stanje u jeziku na podruju Srbije i Vojvodine, koje je dolo kao posljedica uljeza ruskoslovenskog jezikog elementa u onovremene govorne sfere, kao i sve vee potrebe za uvoenjem narodnog jezika u knjievnost na toj strani, dijametralno se razlikovalo od jezikog
stanja u Crnoj Gori. Kako su Njegoevi prethodnici u toku nekoliko vijekova
upotrebljavali narodni govor kao osnovu svoje pisane rijei, u Crnoj Gori nije
postojala nikakva potreba za uvoenjem narodnog jezika u knjievnost.
Prilog prouavanju knjievnoistorijskih zbivanja na teritoriji dananje
Crne Gore dalo je titogradsko izdavako preduzee Grafiki zavod kada je u
ediciji Lua izdalo panoramu tekstova pod zajednikim naslovom Prednjegoevsko doba (1963). Predgovor dr Nika Martinovia u toj knjizi donosi niz
zanimljivih i potpuno novih obavjetenja o naoj knjievnoistorijskoj strani.4
U vremenskom rasponu od najranijih poetaka pismenosti pa do 19. vijeka, koji se u crnogorskoj knjievnoj istoriji uzima kao prvi period, teritorija
dananje Crne Gore nalazila se u specifinim okolnostima. Specifinost
njezinog poloaja, kao i otvorenost razliitim sferama uticaja, omoguili su i
posebnu kulturnu stvarnost. U dijelu dananje Crne Gore koji se u prolosti
zvao stara Zeta, kao i predjelima dananje Boke, koja je od 1420. godine bila
pod vlau Mletake Republike, jo od vremena naruavanja ortodoksne upotrebe crkvenoslovenskog jezika u knjigama stvarala se knjievnost, prepisivaka, originalna, i ona privatne i pravne sadrine, na razliitim jezicima.
Konkretno, u razdoblju od 12. do 15. vijeka na tim terenima oigledna je
knjievna radnja na starom crkvenom jeziku srpskohrvatske redakcije, zatim
na latinskom i narodnom jeziku.5
4
Za upoznavanje osobina nae pisane rijei i narodnog jezika u knjievnoj upotrebi slui i Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore dr Jevta Milovia (Obod, Cetinje, 1956), poslanice i pjesme pod naslovom Freske na kamenu Petra I (Grafiki zavod, Titograd, 1965), Cetinjski ljetopis (Centralna biblioteka Crne Gore, Cetinje,
1962), kao i istorijska graa to je Duan Vuksan objavljivao izmeu dva svjetska rata u
Istorijskim zapisima i podgorikom asopisu Zeta. Kao izvor za prouavanje kulturnog i knjievnog nasljea prednjegoevskog perioda od znaaja su i pojedini tekstovi u
knjigama: Starim srpskim zapisima i natpisima Lj. Stojanovia (SAN, Beograd, 1902),
Antologiji stare srpske knjievnosti ora Sp. Radojiia (Nolit, Beograd, 1960), Zakonskim spomenicima srpskih drava srednjega veka (SAN, Beograd, 1912) i Prvim
osnovima slovenske knjievnosti meu balkanskim Slovenima (SAN, Beograd, 1893) St.
Novakovia, Pomenima crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima Rista Kovijania (Istorijski institut Crne Gore, Cetinje, 1963), kao i drugi mnogobrojni pisani spomenici s podruja Crne Gore.
5
U predgovoru Prednjegoevsko doba u naoj knjievnosti dr Niko Martinovi
ne pravi razliku izmeu srpskoslovenskog i narodnog jezika. Po njemu su i jedan i drugi
narodni, slovenski jezik, to unosi zabunu kod onih koji nijesu dovoljno obavijeteni u
pitanjima razvoja jezika.
628
Najstarije knjievno nasljee Crnogoraca ini kulturna batina u sastav

koje ulazi djelo Vladimir i Kosara, u stvari prva zapisana legenda u prozi
Zeanina iz Krajine (11. vij.) Ljetopis popa Dukljanina Zeanina iz Bara
(iz druge polovine 12. vijeka), kao i niz drugih tekstova na starom crkvenom
jeziku iz vremena od 12. do 15. vijeka. Da je u vrijeme postojanja ove knjievnosti nastajala i knjievna tradicija na osnovima narodnih govora, pokazuje natpis na Deanima Vita Kotoranina (1335), Povelja Dubrovanima
Bale II Balia (1385), Statut Grblja nepoznatog autora i Kratka autobiografija vojvode Miloa Belmuevia od Meduna (1495). Narodni jezik je u
ovim tekstovima gotovo u potpunosti osloboen uticaja crkvenoslovenskog
jezika. On je najbolja ilustracija trijumfa narodne govorne struje u spisima
privatne i pravne sadrine. Bala II Bali se u svojoj Povelji obraa dubrovakoj vlasteli na istom narodnom jeziku:
Ja Bala, milou bojom duka draki i opte, hou, piem i nareujem da je znano svakom ovjeku kako doe u mene Mato urgovi od grada
Dubrovnika, i govori mi za rabote i za trgovce i za slobodu i za povelju gospodina mi brata mi ura i moje...6
I Milo Belmuevi od Meduna u svojoj Kratkoj autobiografiji opisuje
svoj burni ivot narodnim jezikom:
I mi njegovu svjetlost poesmo sluiti pravo i vjerno; i svijetli kralj
Mateja, vidjev nau pravu i vjernu slubu, boijom pomotiju i hotenijem
ugarske velike gospode, nam dade, kralj Matija, za nau slubu u tamivarskoj mei Moju i Poznad u batinu.7
Knjievna djelatnost, prepisivaka i originalna, na starom crkvenom
jeziku, latinskom, italijanskom i narodnom, produuje se i u periodu od 15.
do 19. vijeka. Istina, ta djelatnost je u Boki kotorskoj bila bogatija i po broju
imena i po broju pisanih spomenika od one koja se odvijala u ostalim krajevima Crne Gore. To naroito vrijedi za 16. i 17. vijek, jer su Crnogorci u
uoj Crnoj Gori za razliku od onih u Boki ivjeli i borili se u neuporedivo teim uslovima. U vrijeme kad su humanizam i renesansa vrili snaan uticaj
na Dubrovnik i nae primorske gradove, i Boka kotorska je bila zahvaena
tim uticajem. Na njezinoj teritoriji u 16, a naroito 17. vijeku ivjelo je i radilo nekoliko pisaca koji su svoja djela pisali na narodnom jeziku. Meu njima
najznaajniji su bili: Kotoranin Vicko Bolica-Kokolji, pravnik i optinski
slubenik, peraki opat Ivan Kruala, Andrija Zmajevi, nadbiskup barski i
primas srpski, takoe Peratanin, Kotoranin Vicko Skure, javni tuma naih
6
Prednjegoevsko doba, str. 6970, tekst pretampan iz knjige Zakonski spomenici St. Novakovia, str. 197.
7
Prednjegoevsko doba, str. 9899, tekst pretampan iz Antologije ora Sp. Radojiia, str. 212.
629
Vojislav P. NIKEVI
spisa i svetenik Niko Lukovi iz Pranja. U vrijeme kad su oni stvarali u

Boki se osjeao jak uticaj dubrovake knjievnosti, naroito refleksi panslavizma, jugoslovenstva i potureformacije. Osim toga, snaan je bio i uticaj narodne, usmene knjievnosti, to je sve doprinosilo da se pisci itaocima obraaju na narodnom jeziku. Od Vicka Bolice-Kokoljia ostalo je kratko poetsko djelo pod naslovom ivot blaene Ozane (ispjevano vjerovatno 1638).
Koliki je bio uticaj dubrovakih pjesnika i usmene tradicije, pokazuju dvije
strofe iz Kokoljieva djela:
uti e, sestrice, od pisma ovoga
one tvoje druice zazvane od boga,
hou rijet Ozane, ka meu zvijeri plahe
gori u Komane rodi se u Vlahe...
Moja, ree, majko mila,
zaklinjem te vinjijem zgora,
povedi me do Kotora,
kako ti sam govorila.8
Spjev Peraki boj (1654) Ivana Kruale rjeito govori o tome koliko su Bokelji bili zainteresovani knjievnou na maternjem jeziku.9 Primjera radi, citiraemo nekoliko poetnih stihova iz njegova spjeva:
Potle uzea Risna od Mleana,
ne ostade ve u Risnu jednoga Turina;
neg u Klobuk ercegovski svi se prenijee
i osvetu pro Perastu s sobom ponijee,
vjerujui da je Perast, jur Mleanima
sve laei, uzrokovao rasue njima.
Jedna od najkrupnijih figura prednjegoevskog doba svakako je linost Andrije Zmajevia. Taj veliki Crnogorac, iz sela Vrbe, sa Njegua, odakle mu se
pradjed doselio u Perast, kolovao se u Rimu, gdje je promovisan za doktora
teologije i filozofije. Omiljen u narodu katolika i pravoslavnih, godine 1671.
postao je nadbiskup barski i primas srpski. itavog ivota se osjeao velikim
Jugoslovenom i Slovenom. Njegov knjievni opus, nastao na istom narodnom jeziku, latinicom i irilicom, ostao je zaobien od strane istorije jezika
dijelom i zbog toga to su mu djela i do danas ostala gotovo sva u rukopisu.
A taj opus je bio obiman: Zbirka narodnih pjesama, Prepisi dubrovakih
pjesnika (i jedna i druga napisane oko 164044), crkveni ljetopis Drava,
8
Petar Kolendi: Boliin ivot blaene Ozane. Glasnik Skopskog naunog drutva, X2, Skoplje, 1926, str. 348350; tekst pretampan u knjizi Prednjegoevsko doba,
str. 529.
9
Dr Slavko Mijukovi: Ivan Kruala, Prednjegoevsko doba, str. 517.
630
sveta, slavna i kreposna (980 strana, u rukopisu, nastao vjerovatno sedamdesetih godina), Svaa Lazarevih keri, Brankovice i Miloevice (pjesma u
dijalogu, 1190 stihova), epski spjev Peraki boj (1654), pjesma Slovinskoj
Dubravi (Dubrovniku prilikom zemljotresa, 1667), aljiva pjesma Tripu
Skuri i pjesma Od pakla (tampana u Mlecima, 1727). Svi prouavaoci ivota i djela Andrije Zmajevia svratili su panju i na njegov jezik. Risto Kovijani je u biljeci o autoru u knjizi Prednjegoevsko doba (str. 518) zabiljeio: Zmajevi je pisao na narodnom jeziku, istom i tenom. U tome je pretea Dositeja Obradovia.10 Dr Gavro A. krivani je bio jo precizniji: U
celom Zmajevievom knjievnom i verskom radu osea se njegova velika
ljubav prema narodnom jeziku. Sva njegova dela pisana su istim srpskim jezikom, onakvim kakav je i danas, sa manjim izmenama u Boki i Crnoj Gori.
ak i odredbe Spianskog sinoda 1674. god. su tako pisane, to je jedinstven
sluaj u rimokatolikoj crkvi i za dananje vreme... Ljubav prema narodnom
jeziku pisac je crpeo prvenstveno iz svoje ue otadbine i Crne Gore, a zatim
iz istorije svoga slovenskoga naroda.11 krivani je u svom ogledu o crkvenom ljetopisu istakao jo jednu vanost upotrebe narodnog jezika u Zmajevievom knjievnom djelu: Andrija Zmajevi spada u red onih naih istoriara i knjievnika 17. veka koji su pisali u prozi na narodnom jeziku u vreme kada se u naim krajevima osobito na primorju smatralo da o nauci
treba da se pie na stranom jeziku.12 Kada su Orbini, Lukarevi, Luci i Mrnavi pisali italijanskim i latinskim jezikom, vie nego pola veka pre Ignjata
orevia Zmajevi je reio problem za koji se ovaj dubrovaki pesnik zalagao, tj. da i nauku treba obraivati na narodnom jeziku.13 Kao uzorak jezika
na kome je napisao Zmajevi sva svoja djela, neka poslui ovaj odlomak iz
njegova crkvenog ljetopisa, u kome se govori o Crnojeviima i porijeklu
autorovih predaka:
Kada se die iz reene zemlje isti Crnoevi (epan etvrti), za neostati pod oblau turskom... predigoe s njim i nai stari Zmajevii k vladanju
slavne gospode mletake, i oni pridoe, od kojijeh milostivo primljeni bie
(kako svjedoe dukale koje se u nas nahode), u Kotor: na Mrlatovo, nedaleko
od grada, ogradie kuu i kod nje crkvu, koja obaljena u ratu 1571, blizu mi10
Kako je i prije i poslije Zmajevia u Crnoj Gori postojala kontinuirana knjievna tradicija na narodnom jeziku, oito je da Kovijani ovog pisca po ustaljenom ablonu
neopravdano naziva preteom Dositeja Obradovia, ime neosnovano Dositeju pripisuje
zasluge oko uvoenja narodnog jezika i u crnogorsku knjievnost.
11
Crkveni letopis iz 17. veka barskog nadbiskupa Andrije Zmajevia Peratanina, Istorijski zapisi X2, Cetinje, 1954, str. 327.
12
Op. cit., str. 310.
13
Op. cit., str. 330.
631
Vojislav P. NIKEVI
rova (zidina), iste kue, i dananji dan vidi se. Otle, enei se, u Perast premjestie se, gdje, po milosti boijoj, ustanovljena kua naa napreduje.14
Kotoranin Vicko Skure, o ijem se ivotu malo zna, ispjevao je pod
utjecajem dubrovakih pjesnika i usmene tradicije dvije pjesme, obadvije u
ast Andrije Zmajevia: U slavu Andrije Zmajevia (napisana 1671. god.
prilikom posveenja ovoga za nadbiskupa) i Zavidost predobivena od slave
Andrije Zmajevia. Knjievnu tradiciju na narodnom jeziku njegovao je i
Niko Lukovi. Od njega je ostala boina pjesma Spomeni se spasenja i
epska pjesma u osmercu Razgovor kraljice Lidije iz Pakla, u stvari etiri
stotine stihova prepjevanog 34. pjevanja Ariostova Bijesnog Orlanda.
Knjievna radnja u 16. i 17. vijeku u Boki kotorskoj pokazuje da su
njeni pisci, i onda kad su bili iz redova svetenstva, i naroito kad su bili iz
narodnih redova, odravali tijesan kontakt sa svojom italakom publikom. S
narodom su mogli knjievno optiti zahvaljujui s jedne strane jeziku, a s
druge i sadrajima svojih djela koja su nerijetko bila svjetovnog karaktera.
Primjeri narodnog jezika u knjievnoj upotrebi iz 16. i 17. vijeka sauvali su se i na podruju ue Crne Gore. Godine 1597. nikiki vojvoda Grdan
i peki patrijarh Jovan napisali su pismo Papi Klimentu VIII u kome su zatraili pomo za napad na Turke i predloili plan napada: papa e poslati vojsku
da s mora udari na Novi, a crnogorska i srpska vojska e napasti s kopna:
I otole (od Novog) da izie gospodin koga biste poslali na Onogote s
vojskom i tu e gospodin i sva Crna Gora i dukainska zemlja i tu e se dogovoriti ta imaju uiniti... I tu blizu Novog je upa Draevica i za njom su
Zupci i tu je glava Rade Vukainovi, i preko njih su Riani i Onogote i tu
je glava Grdan vojvoda.15
A 1660. godine pop Radule, starjeina plemena Riana, pisao je u vrijeme kandijskog rata, kada su stanovnici Nikia zajedno s Mleanima vojevali protiv Turaka, kapetanu Perasta:
A potom ako pitate za pau, paa je ote na Onogotu, paa trai
emek... I dasmo pai .p. (sto) hiljada da ide s Onogota na Gacko, ali ote ne
oe... Ali ote ne znamo oe li i Nikii mirno uiniti, posla nam oeka Petru
voivodi u Nedjelju...16
S kraja 17. vijeka sauvalo se vie pisanih spomenika na narodnom jeziku. Ovdje navodimo pismo Visariona Bajice izvanrednom providuru Anto14
Odlomak iz rukopisa u Arheolokom muzeju u Splitu, str. 81718; pretampan

u knjizi Prednjegoevsko doba, str. 15051.
15
Petar obaji: Niki, Beograd, 1938, str. 45; tekst pretampan iz Monumenta
historica nova dra Karla Horvata, Glasnik zemaljskog muzeja za BiH, 1909, str. 5657.
16
Petar obaji: Niki, str. 46; tekst pretampan iz Gospe od krpjela P. Butorca, str. 134.
632
niju Zenu (dat. 4. IX 1685). Cetinjski vladika izvjetava providura o turskoj

pohari u Crnoj Gori, a onda se zalae za svoju sestru kojoj su oduzete neke
stvari:
A potom, gospodine, kako doosmo k Bogu i vama na slubu vau i
sluismo dokle doe sila turska te izgubismo trista glavah i robje i kue, ali
hvala Bogu opet se nadamo na Boga i na vae presvijetlo gospodstvo i sluge
smo boije i vae vazda, pa smo imali jednu nau sestru meu vama. Gospodar joj je poginuo na slubu vau, pa smo uli da ste joj uzeli neto siromatine to je ponesla od oca, nego tvrdo molimo vae gospodstvo to povratite...17
Knjievna tradicija na narodnom jeziku produuje se u 18. vijeku na
cjelokupnoj teritoriji Crne Gore. Kako su crnogorske vladike imale duhovnu i
svjetovnu vlast, to su se u uslovima labavije crkvene organizacije u spisima
javne upotrebe i pravne sadrine morale ee obraati svome narodu. Predstavnici crkvene hijerarhije u Srbiji i Vojvodini nijesu bili prisiljeni na takve
kontakte. Osim toga, stari crkveni jezik u Crnoj Gori nije bio jezik kulta u
onoj mjeri u kojoj je bio na srpskoj strani, jer Crnogorci nijesu mnogo zalazili
u crkvu. Tim se faktorima uglavnom moe objasniti upotreba narodnog jezika
u knjievnosti od strane Njegoevih prethodnika. Ta knjievna radnja, uz ostale spomenike koji su nastajali tokom nekoliko vijekova, predstavlja vanu
ilustraciju knjievne tradicije na narodnom jeziku u prednjegoevsko doba.
Od vladike Danila je ostalo nekoliko tekstova pisanih narodnim jezikom. To
su preteno pisma u kojima se on obraao svojim savremenicima za razliite
potrebe. Meu njima se nalazi i pismo Zanu Grbiiu (dat. 7. IV 1700):
Presvijetlom i preuzvienom g-nu kavaljeru Zanu Grbiiu v. d. p.
(vele dragi pozdrav) ot mene Danila. A potom kako mi doe tvoja gospodska
knjiga i razumljeh to mi pie poradi zla djela koje se uinilo meu Patroviima i Cetinjanima kako su ubili onoga Ivanievia. Sami znate, gospodine, kakvi su oni ljudi slobodni. Boga se ne boje, gospodi do ruke ne dohode
koji bi im inio da zlo ne ine, no je usta ojak na ojka, te se kolju i pljenuju, kako i sami ujete.18
I na podruju ue Crne Gore bilo je pisaca koji su se ogledali u umjetnikom pjesnitvu na narodnom jeziku. Vladika Vasilije Petrovi je ostavio u
nasljee tri pjesme: Crna Gora, Simeonu Nemanji i Ismailu. Sve tri su
pronaene u Cetinjskom ljetopisu. Prvu je 1882. g. objavio u Rusiji Pavle
Rovinski, a sve tri 1891. Marko Dragovi. Ponovo ih je 1920. tampao Duan Vuksan. Pjesma Crna Gora zanimljivija je po strukturi stiha nego po
sadraju. U vrlo dugim stihovima pjesnik pjeva o Crnoj Gori i njezinoj negdanjoj slavi. Pojava Vasilija Petrovia kao pjesnika unosi nov momenat u
17
18
Dr Jevto Milovi: Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore, str. 1.

Dr Jevto Milovi: Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore, str. 1011.
633
Vojislav P. NIKEVI
razvoju crnogorske knjievnosti. Pjesnici prije njega su u Boki kotorskoj pjevali preteno u osmercima. A u ostalim krajevima Crne Gore razvijala se bogata narodna, usmena knjievnost, ponajvie deseteraka poezija. Novina,
koju je Vasilije unio u tradicionalne pjesnike okvire, ogleda se u prvom redu u stilsko-izraajnim sredstvima njegova pjesnitva. Pjesma Crna Gora
ima sve elemente umjetnike, pisane poetske rijei: dugi stih, koji je najee
esnaesterac, sastavljen od dva osmerca, leonski slik, strofu, rimu, ritam, melodiju i pjesniki jezik. Meutim, pjesma sadri i odreene aluzije na politike prilike autorova vremena:
erna Gora ot Kotora, sva do Bara i do Skadra.
Ivan begom oglaena, manastirom proslavljena.
Tebi preista Djevice, mati Hristova vaseh carice.
Crkva bila sagradena, Ivanbegom nasaena,
Na sred zemlje, na Cetinje, episkopom za stojanje.
ernogorska dika prevelika, Bogorodice krepka pomotnica,
Orla bila njima darovala, to je carska arma i pohvala,
Sade su mu krila salomljena. Ta je crkva carska razorena...19
Narodni jezik je u 18. vijeku dostigao visok stepen svog razvoja. On nije bio
samo sredstvo drutvene komunikacije, nego i sredstvo koje prua iroke
mogunosti za umjetniko oblikovanje. Njegova vievjekovna upotreba u
knjigama uticala je da se svestrano obogati, da poprimi obiljeja razvijenog
knjievnog jezika. Razvoj je iao do te mjere da je na njemu bilo mogue
ispoljavati i sloeniji svijet unutranjih raspoloenja. Godine 1755. Teodosije
Mrkojevi po ukazu vladike Save, vladike Vasilija, vojvoda i serdara, i svih
crnogorskih glavara alje pismo kadiji i Muselimu, i svim agama od Podgorice, Spua i abljaka. U pismu ih izvjetava o postupku spukog kapetana
Abdulaha koji pomou mita i prevare posla neke Crnogorce zajedno s agom
Zotoviem u Bosnu i Carigrad da vezira i cara lau kako je Crna Gora po njima uputila hara. Zatim se vjetim i sigurnim potezima doarava njegov lik:
A davno je i poeo zlo initi; znate evo dvanajest godina kako smo
uhvatili tvrdu boju vjeru, a on vjerolomnik i prevarnik kupi vojsku i uze stopu nae cerkve, ljude posjee; i za to veziru pisasmo, a vezir namjesto satesfakcije nae, njega jot darova.
A dalje crnogorski glavari sa zbora u Cetinju odluno i direktno alju
Turcima poruku da hara nee platiti:
Koliko je vezirah bilo odkako je estiti Otomanovi primio Bosnu i
Hercegovinu, nijedan vezir harae od arne Gore nije iskao, a malo kad na
19
634
Prednjegoevsko doba, str. 202.
nju i vojeva. Za to mi novine uinit neemo, niti smo lanih hara platili, nit
emo ni ljetos, ni proljetos.
U daljem dijelu teksta prikazuje se i linost bosanskog vezira. Po snazi
i autentinosti doivljaja, izraajnosti i uopte plastinosti opisivanja taj dio
pisma predstavlja primjer potpuno zrela, knjievno oformljena jezika:
A da znate estiti car, to vezir bosanski ini, i kako raju po Bosni
razgoni i globi, davno bi mu glavu posjekao. A to piete, da e do na nas
fermanom i velikom vojskom, da posjee i pohara ernuju Goru su sve etiri
kraja, i pree su dohodili i prijetili; a mi ekamo na svoju zemlju, neka naa
zemlja nau krv popije.
U zavrnom dijelu pisma, kao uostalom u svim njegovim dijelovima,
jezik je podignut na nivo umjetnikog, figurativnog izraavanja. Vievjekovnom upotrebom kultivisan i odnjegovan, omoguavao je autorima da se uspjeno njime slue u izraavanju moralnih stavova i duhovnog ivota uopte:
Ema ne moemo povjerit, da e silni car Otomanovi ostavit silne inperije i carstva i kraljevstva, a da poalje njegovu silnu ruku i vojsku na siromanu zemlju ernu Goru, to bi njegovom Velianstvu pred drugijema carevima i kraljevima stidno bilo. A mi smo duni na nau zemlju i za svoju
vjeru i oteestvo svoju krv proliti.20
Kontinuitet knjievnog stvaranja na narodnom jeziku produuje se u
Boki kotorskoj u djelu Peratanina Ivana Antuna Nenadia, doktora crkvenog
prava. Njegov junaki spjev ambek satarisan ovako je ocijenio dr Slavko
Mijukovi: Vrijednost, ili bolje znaaj spjeva, nalazimo u tome to je on
napisan na narodnom jeziku i to u etvrtom vijeku mletake vladavine u Boki, koja, i pored jakih odnaroavajuih nastojanja u odnosu na svoje podanike u Boki, nije uspijevala ni da u katolikim svetenicima, ako su bili Bokelji, nae svoje zagovarae, ve naprotiv nosioce i uvare narodne misli preko
narodnih obiaja i jezika.21 Bilo je sluajeva da i Crnogorci, koji su ivjeli
van granica svoje otadbine, upotrebljavaju jezik kraja iz koga su poticali.
Tako je Bratonoi Ivan Stefanovi Balevi u Petrogradu napisao narodnim
jezikom geografsko-istorijski nacrt Crne Gore (1757). Krajem 18. i prvih decenija 19. vijeka na teritoriji dananje Crne Gore pisalo se gotovo iskljuivo
narodnim jezikom. O tome svjedoe mnogobrojni zapisi (kao onaj o pogibiji
Mahmut-pae Buatlije (1786) monaha Stevana iz Beia ili pak onaj akona
Sava Plamenca o Mandi ivanovoj koja pokloni crkvi kuu i imanje, zapis o
umiru Rijeke i Ljeanske Nahije (1797) i protopopa Marka Martinovia,
20
Prednjegoevsko doba, str. 192195; tekst pretampan iz knjige Prepiska mitropolita Vasilija, mitropolita Save i crnogorskih glavara 17521759. Duana Vuksana,
SKA, Beograd, 1938, str. 2728.
21
635
Vojislav P. NIKEVI
umir Sotonia i Gluhodoljana (1789) popa Andrije Ugreia, molba Savete

Davidovi za rastavu braka (1802), pismo Petru I o kugi i gladi u Crmnici
Stevana Lazarevia i dr.). Ove tekstove privatne i slubene upotrebe piu
preteno svetena lica. Slubena forma tih tekstova ozvaniena je dravnim
peatima i potpisom vladike Petra I, koji je u njima gotovo uvijek prisutan
kao vladar, kojemu se njegovi podanici obraaju za poslove svjetovne prirode. Ovo jo jednom govori o narodnom jeziku i njegovoj upotrebi u spisima
privatne i javne sadrine, kao i o tome da se taj jezik upotrebljavao u crkvama i manastirima.
Kao to su se pojedini stanovnici iz razliitih krajeva Crne Gore u svojim pismima obraali vladici Petru I za razliite potrebe, tako se i on njima, u
svojim poslanicama kao sprecifinom nainu obraanja i komuniciranja s narodom, obraao takoe za razliite potrebe. Ovakav vid optenja s narodom
jednog vladara, u ijoj su linosti bile sjedinjene duhovna i svjetovna vlast,
oito pokazuje da mu je jezik bio moan instrumenat pomou koga je drao
na okupu zavaena i raznim nudama razjedinjena crnogorska plemena. Izdajui njegove poslanice i pjesme pod zajednikim naslovom Freske na kamenu, izdavako preduzee Grafiki zavod je i ovom prilikom dalo vaan
doprinos sagledavanju duhovne i jezike klime u kojoj se formirao najvei
na pjesnik Petar II Petrovi Njego. Iako je Njegoevo djelo bilo predmet
mnogobrojnih i raznolikih prouavanja, u knjievnoj istoriji jo nije nita poblie reeno o tim uticajima. Prouavaoci su genezu njegova djela sagledavali u svjetlosti uticaja pseudoklasiara, srpskih i ruskih, koji su dolazili ponajvie preko pjesnika Sima Milutinovia Sarajlije, a zatim uticaja narodnog
stvaralatva, Miltona, Lomonosova i dr. Ostaje da se u nauci pokae udio
prednjegoevske tradicije, posebno linosti Petra I, u formiranju Njegoa kao
pjesnika, mislioca i dravnika.
Narodni jezik u poslanicama Petra I dostie kvalitetni i kvantitetni razmah i uspon. Obdareni i obrazovani vladika je bogatstvo duhovnog ivota,
svoje nemire i dileme, mogao izraziti jedino razvijenim, iznijansiranim, sintaktiki i leksiki obogaenim jezikom. Uz to, koristei se rijeju kao sredstvom pomou koga se najbolje utie na nemirna, esto krvno zavaena plemena, on je izraajnost jezika podigao na vei, stvaralaki nivo. Svjestan izvanrednih mogunosti koje mu rije prua u vrenju vladianske dunosti,
Petar I je pisao: U mene izvan pera i jezika ne imade sile nikakve za privesti
nepokorne na posluanije.22 Kao u istinskim umjetnikim djelima, tako je i
u njegovim poslanicama jezik prilagoen potrebama moralnog djelovanja na
one kojima se obraa; rijei su mu odmjerene, strogo funkcionalne i uvijek
upotrijebljene adekvatno situaciji na iji se ishod utie. Kad je na srpskoj
22
636
strani Dositej Obradovi, i pored elje da svoja djela pie narodnim jezikom,
jo uvijek pisao slavenosrpskom jezikom mjeavinom, u crnogorskoj knjievnosti je na podlozi narodnog govora Petar I ve bio izgradio svestrano
razvijeni knjievni jezik. Primjer njegova jezika oito pokazuje da je ve u
zadnjim decenijama 18. vijeka na njemu bilo mogue izvesti i najvei literarni podvig. U poslanici Zboru patrovskom (dat. 27. VII 1794) vladika se
oinski zalae za stare i nevoljne roditelje iji su sinovi poinili zloin:
Za to vas svijeh molim, da vi od vae i od moje strane molite i u tri
puta stranijem imenom boijem i svijem dvorom nebesnijem zakumite Divanovia i Stanka epeva i njihovu svojtu, da te starce ne eraju i da te zidine od kuah ne razuraju i da ve prestanu initi tete.23
Poput pisaca u umjetnikim djelima, Petar I se prema jeziku odnosi
stvaralaki vjerujui pri tom da e njegove poslanice imati najjai odziv ako
se na suprotnu stranu utie onim sintagmama i spregovima rijei koje imaju
izuzetnu mo emocionalnog djelovanja. Njegove sujevjerne sagovornike najvie su pogaale upravo kletve u kojima se javljaju boanske, nebeske sile
koje e, ako se ne poslua vladiina rije, donijeti pogibelj i optu propast:
Koji li ne poslua i Boga se ubojati ne hoe, takvi od silnoga i stranoga imena boija da budet proklet i da mu pogine svaka srea i svaki napredak
od njegova doma i da se svijem domom od krepke desnice boije pogine.24
Narodni jezik je svoj poetski uzlet, svoj izuzetni stvaralaki trijumf dostigao u vladiinoj antologijskoj, biblijski intoniranoj poslanici Crnogorcima i Branima (dat. 6. X 1825). Ta poslanica predstavlja himnu narodnom
jeziku, pohvalu razmahu njegovih tvorakih moi. Mnogostruko zanimljiva,
ona se u prvom redu doivljava kao tvorevina visoke poetske vrijednosti; zatim se u njoj plastino ocrtava tragina, osjeajno-refleksivna linost njenog
autora. Nadalje, ona najbolje pokazuje koliko je rije Petra I bliska Njegoevoj rijei. ak je pojedine sintagme i rijei iz nje Njego docnije u Gorskom
vijencu pretoio u stihove. Zbog njezine mnogostruke vanosti citiraemo
opirniji odlomak:
...Kuluk i praviteljstvo postaviste, da zakonik carstvuje i da je svaki
zakoniku podloen. Nastade, dakle, zakonik meu vama, nastade sud i pravda, mir i tiina, vrijeme srenje i blaeno, radost i veselje za dobre i bogobojazne ljude i za nejaku siroma i sirotinju, prestade samovoljstvo, prestade
domaa rat i krvoprolie.
Zakonik, carstvujui kastigom, strano prijeae, praviteljstvo sud i
pravdu injae, kuluk s mjesta na mjesto iae i svaki zlodjej od straha
trepetae.
23
24
Freske na kamenu, str. 50.

Op. cit., str. 51.
637
Vojislav P. NIKEVI
Ne bjee ve domae rati ni boja, ne bjee poklii: ko je vitez, ni viteza

na domai boj, ne ujae se kolea ni tubanje, ne viae se lica mukoga ni
enskoga ogrebotinah krvava i nagrena, ni glave s crnom kapom, ni crnom
mahramom pokrivene, ni perina mukoga ni enske kose ostriene, ne oblivae se zemlja, drvo i kamen krvlju vae brae i ne kipjae bratska krv iz
ustah vaijeh, ne kukahu majke za svojijem sinovima, ni sestre za svojom
braom oiane, ni sirote udovice za svojijem muevima ogrebene, ni alostna djeica za svojijem roditeljima suzam oblivena. Putnik mirno putovae,
trgovac slobodno trgovae, a rabotnik svoju rabotu veselo rabotae i oban
svoju stoku bez straha pasijae i Bogom blagoslovena tiina na sve strane
prebivae...25
Kontinuitet stvaranja na narodnom jeziku produio je i Petar II Petrovi Njego. Sve to je napisao ovaj pjesnik saoptio je na tom jeziku. Kad je
dvadesetih godina mladi Njego ulazio u knjievnost, na srpskoj strani je voena smiljena povika i hajka na Vuka St. Karadia. Otpor i pobuna protivu
njegove reforme jezika i pravopisa dostigli su kulminaciju 1833. god., kada
je Milo Obrenovi izdao i zvaninu zabranu njegove reforme. Od te godine
Vuk je u svom nastojanju ostao potpuno usamljen. Napustili su ga i malobrojni poklonici njegove reforme (Lukijan Muicki i Sima Milutinovi Sarajlija). Vuk je naao razumijevanje i odobravanje za svoj rad jedino u Crnoj
Gori. Prvi prijateljski kontakti to ih je uspostavio s mladim Njegoem u Beu (1833) produie se i u godinama 1834. i 1835, kada je Vuk i posjetio Crnu Goru. Iz Bea je o Njegoevom oduevljenju narodnim jezikom pisao
svom prijatelju Muickom: Ne samo to zna srpski dobro itati i pisati nego
pravi i stihove lepe. Misli da na svetu nema lepega jezika od narodnoga.
Uostalom Njego je na putu za Petrograd, gdje e 1833. god. biti rukopoloen za vladiku, prvi potraio u Beu pisca ije je lajpciko izdanje narodnih
pjesama ve bio itao na Cetinju. Da je Njego zaista te, za Vuka kritine godine, odobravao njegovu reformu, pokazuje susret crnogorskog vladara sa
srpskim mitropolitom Stratimiroviem, najveim Vukovim protivnikom. On
je bio jedino sveteno lice koje se usudilo da Vuka pred njim hvali. Koliko je
Njego cijenio Vuka kao pisca i naunika, najbolje svjedoe titule na kovertama pisama koja mu je slao: Hochgelehrten Herrn Vuk Steph. Karadsics,
Doktor der Philosophie und Mitglied mehr. gel. Geselschaften. Poslije neuspjelog pokuaja da svoje djelo Glas kamentaka tampa u Beu, Njegou
je bilo vie od svega stalo da nabavi srpska slova (lj, nj i j), kako ih je nazivao, za razliku od slovenskih koja je zajedno sa tamparijom donio iz Rusije.
Ona su mu bila potrebna da svoje djelo izda na Cetinju. U tome ga je opet
pomogao Vuk, jer mu je 1834. godine poslao slova za koja je iao ak u Bu25
638
Op. cit., str. 284285.
dim. U dravnoj tampariji na Cetinju Vuk je novim pravopisom tampao

Srpske narodne poslovice (1836), koje je posvetio svom prijatelju, pjesniku i misliocu, Petru II Petroviu Njegou. U posveti je doslovno napisao da
ga je srea s njime upoznala.
Iako je crnogorski vladika svoje odnose sa srpskom crkvenom jerarhijom i zvaninom Miloevom upravom stavio na kocku, pokazao je iroko razumijevanje i odobravanje Vukove reforme. Uvoenje narodnog jezika u
knjievnost na srpskoj strani uinilo mu se prirodnim i normalnim jer je knjievna tradicija na tom jeziku u njegovoj otadbini bila tokom niza vijekova
neprekidna praksa. Duhovno i jeziko nasljee koje je ponio iz doma svoga
strica ve je bilo usmjerilo njegovo djelo u pravcu izraavanja ivota, mentaliteta, osjeanja i miljenja naroda njegove zemlje. Danas s pravom moemo
rei da je Vuk St. Karadi u knjievnoj tradiciji na narodnom jeziku s podruja dananje Crne Gore, kao i one u Dubrovniku, naao najbolju potvrdu
za svoju reformu. O tome govori i injenica da je svoje Poslovice 1836. godine prije predavanja u tampu prebacio iz ekavtine u ijekavtinu. Vuk se definitivno opredijelio za juno narjeje pod uticajem saznanja do kojih je doao boravei u zapadnim i junim krajevima nae zemlje.
Nastojanje mladoga Njegoa da se i prosvjeta u Crnoj Gori organizuje
na narodnim osnovama, pokazuje koliko je knjievna tradicija bila bliska narodnom ivotu. Godine 1834. u cetinjskom manastiru je poela s radom prva
kola na podruju ue Crne Gore. Uenici su u njoj sticali osnovna znanja;
uili su itanje, pisanje i crkvenu istoriju. Za potrebe nastave do pojave crnogorskih udbenika koristili su se ruski i srpski. Njego je po povratku iz Petrograda donio vie primjeraka bukvara i psaltira za iru, crkvenu i kolsku
upotrebu. Uitelji su donosili iz srpskih krajeva pod Austrijom i slavenosrpske udbenike, ali su oni kao i ruski bili u privremenoj upotrebi. Kako je kola trebala biti bliska narodnom ivotu, to se nije moglo postii pomou psaltira i bukvara dobivenih iz Rusije i Vojvodine. Na izriito Njegoevo traenje
izradu crnogorskih udbenika preuzeo je sekretar praviteljstva crnogorskog
Dimitrije Milakovi. Ve 1836. god. on je u Knjigopeatnji crnogorskoj
tampao Srbski bukvar, pedeset godina ranije od onih koji su u Enciklopediji Jugoslavije navedeni kao prvi. Dvije godine docnije (1838) tampao je i
Srbsku gramatiku. Pojavu crnogorskih udbenika uslovili su i ozbiljni jeziki
razlozi: Slavenosrpski jezik kojim su u srpskim krajevima pisani udbenici
toga vremena nije u Crnoj Gori stekao pristalica. Na Cetinju nije ni mogao
imati tradicije. Unijeti takav jezik samo u kolske udbenike znailo bi razarati zdravu osnovu kulture koja je ovdje izrastala na narodnom stvaralatvu i
narodnom jeziku ovih krajeva... Ova rjeenja dola su onih godina kada je
639
Vojislav P. NIKEVI
mladi Njego i svom oboavaocu Lukijanu Muickom zamjerao to malo

prostije srpski ne pie.26
Autor prvih crnogorskih udbenika, obrazovani Mostarac Dimitrije
Milakovi, u svom Bukvaru je upotrebljavao dva jezika: crkvenoslovenski i
narodni i dvije irilice: crkvenu i gradansku. Graanska irilica je u
stvari ona azbuka koju je reformom crkvene irilice stvorio na poetku 18.
vijeka ruski car Petar Veliki. Srbska gramatika objedinjuje svojstva Vukovih
ve izdatih gramatika narodnog jezika i onih gramatika zvaninog jezika koji
je tada bio u upotrebi u Vojvodini i Srbiji. Mada poput starih gramatiara i
Milakovi narodni jezik naziva prostakim, tj. govor dijeli na knjievni i prostaki, on je u gramatika pravila svodio narodni jezik krajeva koje je poznavao. I ovo govori da su Vukove ideje bile bliske nosiocima kulturnog ivota
na Cetinju koji se ve poeo javljati kao nov kulturni centar. Ne moe se,
meutim, rei da je Milakovi napisao gramatiku narodnog jezika. On je zadrao staru gramatiarsku terminologiju i nain izlaganja. Vjerovatno po
ugledu na slavenosrpsku gramatiku Avrama Mrazovia iz 18. vijeka, pisanu
opet po ugledu na ruske gramatike, Milakovi je, kao uostalom i Vuk u svojoj Pismenici 1814. godine, pokuao da u stare kalupe prelije ivi narodni
govor.27
Oito je da je on narodni jezik upotrebljavao da bi zadovoljio potrebe
nastave koja je trebala biti bliska kako narodnom ivotu tako i tradiciji prednjegoevskog doba.
Knjievna tradicija na narodnom jeziku u prednjegoevsko doba na
cjelokupnoj teritoriji dananje Crne Gore predstavlja znaajan period crnogorske kulturne i knjievne prolosti. Nastajui tokom nekoliko vijekova,
ona je razvoj crnogorske pisane rijei utemeljila na zdravim narodnim osnovama. Kada je u Srbiji i Vojvodini nastajala knjievna tradicija, koja je i po
jeziku i po sadrajima svojih djela bila daleko od naroda, u Crnoj Gori se
stvarala pismenost i knjievnost na jeziku koji je bio izraz narodnog ivota.
U 16, a naroito 17. vijeku na tom jeziku su se u Boki kotorskoj ogledali i
prvi pisci u umjetnikom stvaralatvu. Prvih decenija 18. vijeka i na podruju
ue Crne Gore nastaju tekstovi sa izrazitim knjievnim akcentima i tendencijama. Ve sredinom toga vijeka narodni jezik dostie visok stepen svog razvoja. On nije vie samo sredstvo iroke drutvene komunikacije u spisima
privatne i javne upotrebe, nego i sredstvo koje prua mogunosti za umjetniko oblikovanje. Narodni jezik iz tog vremena sadri primjere potpuno zrela,
knjievno oformljena jezika. Svoje kvalitativno i kvantitativno obogaenje
26
Radivoje ukovi: Prvi crnogorski udbenici u Njegoevoj koli, Prosvjetni

rad, Titograd, 1. X 1963, str. 4.
27
Op. cit., str. 5.
640
jo vie je dostigao u linosti obrazovanog i talentovanog vladike Petra I.

Njegov jezik je, kako kae Branko Banjevi, moan instrumenat na kojem
odjekuju svi tonovi i vidovi unutranjih i spoljanjih zbivanja. On je rezultat
neprekidne upotrebe narodnog jezika u privatnom i dravnom ivotu stare
Zete i kasnije Crne Gore. On opovrgava staru tvrdnju da je Vuk uveo narodni
jezik,28 istie Banjevi, i u crnogorsku knjievnost, pa nastavlja: U stvari,
Vuk je nametao graanskom drutvu u Srbiji i Vojvodini, koje se preko
crkvenoslovenskog jezika otuilo, ono to je u Crnoj Gori bila neprekidna
praksa.29 Najvei stvaralaki domet narodni jezik je dosegao u knjievnom
djelu naeg najveeg pjesnika Petra II Petrovia Njegoa. Knjievna tradicija na tom jeziku predstavlja temelj sa koga je izraslo njegovo djelo. Ona je
korijen njegove inspiracije; osnovni i glavni oslonac za sublimaciju narodnog
ivota u njegovom djelu. Udio te tradicije u formiranju naeg savremenog
knjievnog jezika ne mogu zaobii ni istorije knjievnosti jugoslovenskih naroda ni lingvistika nauka.
28
29
ovjekotvorna rije Petra I Petrovia, Stvaranje, Titograd, 12/1967, str. 140.

Op. cit., str. 140141.
641
UPUTSTVA SARADNICIMA
asopis Lingua Montenegrina prvjenstveno objavljuje originalne
rezultate filolokih i kulturolokih naunih ispitivanja, i to one radove koji
se publikuju prvi put, ali i preliminarna saoptenja, pregledne naune radove i strune radove.
Pored toga, Redakcija objavljuje i recenzije i prikaze knjiga, asopisa, naunih i strunih skupova. Odabir ponuenih rukopisa za objavljivanje te klasifikaciju odabranih radova Redakcija asopisa zasniva na ocjeni
recenzenata.
asopis Lingua Montenegrina izlazi na crnogorskome ili nekom
drugom slovenskome jeziku, kao i na engleskome jeziku.
1. Izvorni nauni rad (Original scientific paper) sadri neobjavljivane rezultate izvornih teorijskih ili praktinih ispitivanja koje je autor korektno naveo tako da se mogu provjeriti njihova tanost i tanost analiza.
2. Preliminarno saoptenje (Preliminary communication) sadri
grau ili naune podatke koji zahtijevaju brzo objavljivanje.
3. Pregledni rad (Review) jeste kritiki i analitiki pregled nekog
podruja ispitivanja ili jednog njegova dijela. U lanku treba biti vidan
autorov doprinos izuavanju izabrane problematike, a citirana literatura
mora biti cjelovita.
4. Struni rad (Professional paper) informie i uvodi u problematiku struke bez pretenzija da bude plod naunoga istraivanja.
U gornjem lijevom uglu potrebno je istai: ime i prezime autora,
instituciju u kojoj je zapoljen, grad i e-mail adresu.
Naslov rada mora biti kratak i jasan.
Rad treba da ima saetak od oko 250 rijei i kljune rijei. Naslov
rada, saetak i kljune rijei potrebno je prevesti na engleski jezik.
Autor predlae kategorizaciju rada, a konanu odluku, nakon recenzentskoga postupka, donosi Redakcija asopisa.
Rukopisi i CD se ne vraaju.
Redakcija
LINGUA MONTENEGRINA 6/2010.
SADRAJ
Borislav STOJOVI:
Neke sugestije za dopunu Pravopisnoga rjenika crnogorskoga
Pravopisa ........................................................................................................ 3
Stojan VRLJI:
Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru ......................................... 9
Robert Josip DEMIROVI:
Poimanje norme standardnoga jezika ........................................................... 39
Goran DRINI:
Prevoenje strunih tekstova iz oblasti prava: Komponentna analiza
kao prevodilaki postupak ............................................................................ 63
Milica LUKI & Marina PILJ-TOMI:
Staroslavenske liturgijske knjige na hrvatskom nacionalnom prostoru
u XIX. stoljeu ............................................................................................. 75
Mislav KOVAI:
Hrvatska istovrijednica za latinski naziv latrinae i tvorba imenica
dometkom -lite .......................................................................................... 109
Loretana FARKA:
Fonoloko i morfonoloko pravopisno naelo u slavonskih
dopreporodnih pisaca ................................................................................. 119
Mirjana Matea KOVA & Damir HORGA:
Potapalice u hrvatskom jeziku .................................................................. 139
Elvira EMALOVI-DILBEROVI:
Metafora u politikom diskursu ................................................................. 165
Samir ORAGI:
Lingvistiki meuodnos jezika i religije: nekoliko zapaanja ................... 173
Vlasta RINER & eljko RINER:
Promjene znaenja i uporabe glagola raditi ............................................... 185
645
Senka MARINI:
Referencijalna identinost u participnim konstrukcijama i
reenicama njemakoga i hrvatskog jezika ................................................ 206
Ljubica KORDI:
Metafora u njemakom i hrvatskom pravnom idiomu ............................... 229
Sandra VUJOVI:
Znaaj prozodijskih signala u sistemu preuzimanja reda govorenja
u engleskome jeziku ................................................................................... 241
Dorota CHOPEK:
English utterances with into and out of expressed in a Slavic language Polish: Patterns for contextualising selected spatial scenes .......... 253
Milorad NIKEVI:
Crnogorsko pjesnitvo na kraju XIX i u osvitu XX vijeka na stazama
Nikole I Petrovia sljedbenici i epigoni .................................................. 277
Ivan BOKOVI:
Slika Crne Gore u putopisu Ferenca Fejta ...........,................................... 301
Nino RASPUDI:
Motiv hrvatske okrutnosti u talijanskoj knjievnosti:
nastanak i funkcije ...................................................................................... 313
Boris KVORC:
Krlea i Andri, lokalna i globalna identifikacija:
fikcionalizacija faktografskog; poetika kao (i) politika ............................. 345
Jakov SABLJI & Mirjana MIJI:
Metodika obrada jedne lirske pjesme i njezine parodije .......................... 389
Vanja VUKIEVI-GARI:
U utoitu umjetnosti: neodoljiva nepouzdanost Nabokovljevih naratora ... 411
Selma RALJEVI:
Placing: James Joyce i Sherwood Anderson ............................................. 431
Dragana KALEZI:
Ruski pisci na sceni Crnogorskog narodnog pozorita (II) ....................... 449
GRAA
Vuki PULEVI:
Graa za poljoprivrednu fitonimiju Crne Gore .......................................... 487
646
PORTRETI
Adnan IRGI:
Doprinos Milorada Nikevia jezikoslovnoj montenegristici .................... 581
Aleksandar RADOMAN:
Boidar Pejovi kao prouavalac crnogorske knjievnosti
XIX vijeka .................................................................................................. 593
PRIKAZI
Adnan IRGI:
Vrijedan doprinos crnogorskoj leksikografiji ............................................. 613
Goran DRINI:
Oma jeziku i lingvistici ............................................................................ 615
Aleksandar RADOMAN:
Hrvatske knjievne teme Boa Milaia dragocjen prilog
crnogorsko-hrvatskim knjievnim vezama ................................................ 619
ARHIVA
Vojislav P. NIKEVI:
Narodni jezik u crnogorskoj knjievnosti prednjegoevskog doba ............ 625
647
TABLE OF CONTENTS
Borislav STOJOVI:
Some Suggestions For Amendments To The Spelling Dictionary
Of The Montenegrin Language ...................................................................... 3
Stojan VRLJI:
Translation As Art - A Selected Example ...................................................... 9
Robert Josip DEMIROVI:
Understanding The Norms Of Standard Language ...................................... 39
Goran DRINI:
Translating Legal Texts: Componential Analysis
As A Translation Procedure ......................................................................... 63
Milica LUKI & Marina PILJ-TOMI:
Old Slavic Liturgical Books Within Croatian National Territory
In The 19th Century ...................................................................................... 75
Mislav KOVAI:
Croatian Equivalent For The Latin Word Latrinae And
Formation Of Nouns With The Suffix -lite .............................................. 109
Loretana FARKA:
Phonological And Morph-Phonological Spelling Principle
Of Slavonian Pre-Illyrian Authors ............................................................. 119
Mirjana Matea KOVA & Damir HORGA:
Fillers In The Croatian Language ............................................................... 139
Elvira EMALOVI-DILBEROVI:
Metaphor In Political Discourse ................................................................. 165
Samir ORAGI:
Linguistic Interrelations Between The Language And Religion:
A Few Observations ................................................................................... 173
Vlasta RINER & eljko RINER:
Changes In The Meaning And Usage Of The Verb Raditi ......................... 185
649
Senka MARINI:
Referential Similarity In Participle Constructions And
Sentences In German And Croatian Languages ........................................ 206
Ljubica KORDI:
Metaphor In German And Croatian Legal Language ................................. 229
Sandra VUJOVI:
The Importance Of Prosodic Signals In the Turn-Taking System
In English Language .................................................................................. 241
Dorota CHOPEK:
English utterances with into and out of expressed in a Slavic language Polish: Patterns for contextualising selected spatial scenes .......... 253
Milorad NIKEVI:
Montenegrin Poetry At The End Of XIX And Beginning
Of XX Century Following The Work Of Nikola I Petrovi
Followers And Epigones ......................................................................... 277
Ivan BOKOVI:
View Of Montenegro In A Travelogue By Ferenc Fejt ........................... 301
Nino RASPUDI:
Croatian Cruelty Motive In Italian Literature: Origin And Functions ....... 313
Boris KVORC:
Krlea And Andri, Local And Global Identification:
Fictionalization Of The Factographic; Poetics As (And) Politics .............. 345
Jakov SABLJI & Mirjana MIJI:
A Poem And Its Parody In The Context Of Teaching Methodology .......... 389
Vanja VUKIEVI-GARI:
In The Refuge Of Art: The Irresistible Unreliability
Of Nabokovs Narrators ................................................................................ 411
Selma RALJEVI:
Placing: James Joyce And Sherwood Anderson ....................................... 431
Dragana KALEZI:
The Russian Writers on the Scene of Montenegrin National Theatre (II) .. 449
MATERIAL
Vuki PULEVI:
Material For Agricultural Phytonymy Of Montenegro .............................. 487
650
PORTRAITS
Adnan IRGI:
Milorad Nikevis Contribution To Montenegistics ................................. 581
Aleksandar RADOMAN:
Boidar Pejovi And His Contribution To The Study
Of The XIX Century Montenegrin Literature ............................................ 593
REVIEWS
Adnan IRGI:
Valuable Contribution To Montenegrin Lexicography .............................. 613
Goran DRINI:
Homage To Language And Linguistics ...................................................... 615
Aleksandar RADOMAN:
Croatian Literary Topics by Boo Milai Valuable Contribution
To Montenegrin-Croatian Literary Relations ............................................. 619
ARCHIVE
Vojislav P. NIKEVI:
Peoples Language In Montenegrin Literature Of Pre-Njego Period ....... 625
651
Lingua Montenegrina
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja
icjj@t-com.me
Izdava
Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi Cetinje
Glavni i odgovorni urednik

Adnan irgi
Za izdavaa
Aleksandar Radoman
Lektura i korektura
Jelena uanj
Prijelom
Sonja Asovi
tampa
IVPE Cetinje
Tira
500
Objavljivanje asopisa Lingua Montenegrina pomoglo je

Ministarstvo kulture, sporta i medija Crne Gore
*CIP
,
81(497.16)
*LINGUA Montenegrina : asopis za jezikoslovna,
knjievna i kulturna pitanja / urednik Adnan
irgi . - God. 3, br. 6 (2010) - . - Cetinje
(Ivanbegova 57) : Institut za crnogorski jezik i
jezikoslovlje Vojislav P. Nikevi, 2010 (Cetinje
: IVPE). - 24 cm
Dva puta godinje.
ISSN 1800-7007 = Lingua Montenegrina (Cetinje)
COBISS.CG-ID 12545808
asopis je registrovan u Ministarstvu kulture, sporta i medija Crne Gore
(br. 05 - 2951/2)

Lingua Montenegrina, Broj 06

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Lingua Montenegrina, Broj 06

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

LINGUA MONTENEGRINA

asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja

Glavni i odgovorni urednik

LINGUA MONTENEGRINA, god. III, br. 5, Cetinje, 2010.

Borislav STOJOVI (Bar)

NEKE SUGESTIJE ZA DOPUNU PRAVOPISNOGA RJENIKA

vanj: rvanja i rvnja. Pomenuu jo neke toponime ije bi unoenje u

Neke sugestije za dopunu Pravopisnoga rjenika crnogorskoga Pravopisa

raunjiv/neuraunljiv, uz gramziv dodati i gramljiv, uz drukije dodati i

Neke sugestije za dopunu Pravopisnoga rjenika crnogorskoga Pravopisa

LINGUA MONTENEGRINA, god. III, br. 6, Cetinje, 2010.

Stojan VRLJI (Split)

PRIJEVOD KAO UMJETNOST

0.0. Gdje ljudi zajedno ive a razliitim jezicima govore, od najstarijih

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

prijevodu na razini odlomka, odnosno strofe, kada dobivamo sve prihvatljiviji

posebno razmatramo frazeme, igru rijei, mimiku i geste, personifikaciju i

I sljedei primjer njemakog teksta nudi nam novu leksiku strukturu:

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Bjee ovjek te osrednje ruke.

Sljedei primjer njemakog teksta nudi nam frazem novih leksikih

Frazem koji slijedi donosi nam njemaki prijevodni ekvivalent

Pue kolan sveevoj kobili.

4.0. Igra je u najopenitijem znaenju oblik ljudske rekreacije s ciljem

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Grdno nam se oi susretaju.

6.0. Neka nam za predodbu personifikacije poslui sljedea reenica:

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Wie ein Greis, der auf dem Felsen sitzend.

7.0. U knjievnoumjetnikom tekstu ljudi mogu izgubiti svoja ljudska

udne stoke, Bog ih posjekao.

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Rings die weite Erde zu verwsten,

Vuk na ovcu svoje pravo ima,

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Smrt se gadno ispod ela smije

Istretili oi kao tenci,

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

A ka guske sve neto ukamo.

No se dri sve jednoga puta,

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

9.0. Izreke u Gorskom vijencu dolaze iz svakodnevnog govora, esto u

au meda jot niko ne popi

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

e se gusle u kuu ne uju,

Nove nude rau nove sile.

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

ud je enska smijena rabota!

Doch wozu dem Erzfeind sich gesellen?

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

Divna pisma jadi ga ubili.

Pomoz boe, jadnijem Srbima.

13.0. Isti neprolazni izvornici svjetske knjievnosti uvijek se iznova

Prijevod kao umjetnost na odabranom primjeru

djelo svjetske knjievnosti, i Gorski vijenac ima svoju unutranju knjievnu

LINGUA MONTENEGRINA, god. III, br. 6, Cetinje, 2010.

Robert Josip DEMIROVI (Zagreb)

POIMANJE NORME STANDARDNOGA JEZIKA

Svrha ove rasprave nije ispitivanje strunosti primjedbi postojanju

Robert Josip DEMIROVI

svake drave kao ideje o drutvenoj ravnopravnosti dravljana, neovisnoj o

Poimanje norme standardnoga jezika