http://eddie.gracanica.

org

emso ALIHODI

Handar divizija: Pobuna u 13. ininjerijskom bataljonu 16./17.

septembra 1943. godine
Feljton: Bosanskohercegovaki politiki magazin Liljan, brojevi 420-422, februar 2001.
Redakcijska napomena:
U posljednjim brojevima Ljiljana vodi se una polemika na stranicama rubrike Reagiranja o
stradanju Bonjaka u Drugom svjetskom ratu i njihovom sudjelovanju u razliitim vojnim formacijama. Opet
je potegnuto i pitanje Handar divizije i uloga Bonjaka u oruanoj pobuni u francuskom gradu Villefrancheu
sredinom septembra 1943. godine...
Oruani ustanak u srcu okupirane Francuske i prvu pobunu u elitnim njemakim jedinicama mnogi
smatraju dogaajem od historijsklog znaaja. Ve i prema strahovitoj odmazdi koju su pokrenuli, jasno je da
su to Nijemci smatrali velikim udarcem. Francuzi taj dogaaj s ponosom obiljeavaju, ali kao neto to su
uinili jugoslavenski partizani. Na naim prostorima sve je, pak, ostalo obavijeno velom utnje i
preuivanja...
Na italac emso Alihodi, neposredni sudionik dogaaja, iznosi svoja sjeanja, navodei u tekstu
upuenom na Ljiljanovu adresu: "Uvjeravam vas da sam sve navedene podatke dao pri najboljem znanju i
najboljoj savjesti".

Podstaknut estim pisanjem u Ljiljanu o Handar diviziji, posebno o pobuni unutar 13.
ininjerijskog bataljona iste divizije, odluio sam se na ovo javljanje kao pripadnik te divizije, i jedan
od primoranih sudionika te pobune.
Zovem se emso Alihodi, roen sam 1. februara 1925. godine u selu Pihlice kod Kneine,
sjeveroistono od Sarajeva. Otac mi se zvao Durak, a mati Curka. Bilo nas je etvero djece: brat i ja, te
jo dvije sestre.
Marevi smrti u Jugoslaviji
Nakon doivljenih etnikih zloina u naem selu i openito naem kraju, a u nemogunosti da
se suprostavimo tom etnikom divljanju, javio sam se i ja, u proljee 1943. godine, dobrovoljno u
tada jo u uspostavljanju Handar diviziju. Radi korektnosti, elim da kaem da je ova SS-divizija tek
kasnije slubeno nazvana Handar.
Bio sam pripadnik Divizije do kraja rata. Kapitulacija Njemake nas je zatekla u Klagenfurtu
(Austrija), gdje smo poloili oruje i dospjeli u englesko zarobljenitvo. Nastaju nevjerovatne patnje i
torture, koje mnogi zarobljenici nisu preivjeli. Mnogi su poubijani za vrijeme tzv. smrtnih mareva i u
usputnim logorima.
Ja sam zavrio u radnim logorima u Smederevu, Kuevu i Poarevcu. Titinom amnestijom od.
8. marta 1946. pomilovan sam kao neokrivljen vojnik i vratio se u Bosnu.
Nekoliko godina sam, nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu, ivio u Njemakoj
kao muhadir, a sada sam se vratio u Bosnu.

http://eddie.gracanica.org

Pred rat 1941. godine sastav stanovnitva nae opine (u ono doba opine Kneina) bio je
otprilike ovakav: dvije treine muslimani, jedna treina pravoslavci. Katolika u naem kraju nije bilo.
Dobro se sjeam kad su etnici, 1941. godine, prvi put napali nae selo. Bilo je to u ljeto, uoi Bajrama.
U bai su ljive ve bile uzrile.
Aliji Ivojeviu etnici zapalili enu, sedmero djece i mater
U selu aevci ve je postojala i malobrojna muslimanska milicija. Ali, mizerno naoruana.
Ona je pokuala odbraniti nae selo, ali to nije uspjela. Moja ua familija je izbjegla u Olovo. Oni koji
nisu uspjeli pobjei, bili su zvjerski poubijani, a selo je opljakano i popaljeno. Tako je bilo i sa ostalim
muslimanskim selima u naem kraju.
Pojedinano spominjanje etnikih zlodjela bilo bi, ustvari, tema sama za sebe. Kao primjer
navodim samo stradanje Alije Alje Ivojevia, iz susjednog sela Ivojevia. Njemu su etnici, zajedno s
kuom, zapalili enu, sedmero djece i mater. Aljo nije bio kod kue.
Poto prepadi i pustoenja etnika nisu prestali ni 1942. godine, svijet se razbjeao na sve
strane. Ja sam u zimu te godine otiao u Brateljevie kod Kladnja, gdje sam naao posao.
Ispitivanje u Zemunu
Kad sam, u proljee 1943. godine doznao da se trae dobrovoljci za esesovce, sa nekoliko
ahbaba otiao sam u Tuzlu, gdje smo se prijavili u regrutni centar. Iz Tuzle smo, onda, vozom
prebaeni preko Doboja u Bosanski Brod. Savu smo preli pjeke, preko mosta, i tako doli u Slavonski
brod. Kad su uli da idemo u esesovce, na eljeznikoj stanici u Slavonskom Brodu, pridruili su nam
se jo neki domobrani. Odatle smo, vozom preko Vinkovaca, prebaeni u Zemun, gdje su nas smjestili
u jedan njemaki vojni logor. U tom logoru smo prvo bili podvrgnuti informativnim razgovorima.
Ispitivani smo o svemu. Tu je bila i prva selekcija. Nakon toga nas je pregledala vojna lijenika
komisija, koja je odluivala o vojnoj sposobnosti. Govorili su njemaki, a tumai su nam prevodili...
Nikad nisam doznao je li meu nama bilo i ubaenih partizana.
Od mojih ahbaba koji su u Zemun stigli u grupi sa mnom, naalost, niko vie nije iv. Moj
komija Sulejman Mehmedovi umro je 1997. godine kao muhadir u Njemakoj.
U Zemunu smo ostali oko dvije hefte. Tu smo obavili i prvu vojniku obuku. Odatle smo
vozom prebaeni u Njemaku, u Wildflecken. Tamo smo ostali oko tri hefte i bili smjeteni u
kasarnama. U Wildfleckenu su nas rasporedili po jedinicama. Mene i mog komiju Sulejmana
Mehmedovia (bio je plaho krupan i snaan momak) uzeli su u ininjerijski bataljon. Izbor ljudi za na
bataljon izvrio je hauptsturmfhrer Kuntz, inae folksdojer. Tu smo pristupili i osnovnoj vojnoj
izobrazbi bez oruja. Pouavani smo, naprimjer, tome kako se dri straa, o odnosu i ponaanju vojnika
prema svojim oficirima i podoficirima te drugim formalnostima.
Dolazak u Villefranche
Poetkom augusta prebaeni smo iz Wildfleckena u Francusku. Putovanje vozom trajalo je est
dana, a da niko od nas nije znao kuda idemo. Putem je opskrba hranom vrena na eljeznikim
stanicama. Nakon dolaska u Villefranche bio sam rasporeen u 20. kompaniju. Prvi zapovjednik
kompanije bio je untersturmfhrer Galantha, folksdojer iz Osijeka. Bio je veoma strog kad se radilo o
disciplini, ali je ujedno bio i veoma pravedan.

http://eddie.gracanica.org

Kasnije je kompaniju preuzeo fahnenoberjunker Nikola Vukeli. Pod njegovim

zapovjednitvom disciplina je bila znatno labavija. Naprimjer, kad smo boravili na vjebi u okolnim
vinogradima, smjeli smo i groe brati.
Voa moje grupe bio je unterscharfhrer Riess. Dobro ga se sjeam jer nas je, kad je bio
deurni podoficir, znao mutrati. Za mali disciplinski prijestup, zapravo malenkost, slijedilo je deset
puta "pumpati". To je znailo s pukom na rukama ustajati iz unja, i sve tako "gore-dolje". Ja lino tu
kaznu nikad nisam razumio kao maltretiranje. Nijemci su voljeli disciplinu, ali su, isto tako, i od nas
oekivali i zahtijevali disciplinu.
Naa, 20. kompanija bila je smjetena u staroj koli u starom dijelu grada. S nama, u istoj koli
bili su smjeteni i nai podoficiri. Meutim, oni su spavali u odvojenim prostorijama.
U krugu kasarne nismo nosili, a niti imali oruje. Jedino su bili naoruani vojnici na strai, i to s
pukom i 15 metaka. Kuhinja je bila zajednika za cijeli bataljon i nalazila se u kasarni 1. kompanije. I
tu je, isto, prije bila kola. Te dvije kole, sada kasarne, bile su udaljenejedna od druge otprilike 500
metara. Oficiri su bili smjeteni u mjesnom hotelu.
Pobuna poinje
Na dan uoi pobune, dakle 16. septembra, slubeni raspored bio je sljedei: U podne je bilo
polaganje straarske zakletve pred kolom u kojoj je bio smjetzen tab bataljona. Za vrijeme polaganja
zakletve bio je prisutan hauptsturmfhrer Kuntz. Naa, 20. kompanjia tog dana davala je strau za cijeli
garnizon. Straarilo se ispred mjesta gdje je bila smjetena svaka jedinica te kod eljeznike stanice.
Stalna straarska mjesta bila su uvijek zaposjednuta. Osim tih stalnih straa, preko noi smo imali i
dodatna straarska mjesta. Bilo nas je etrdesetak vojnika, a deurni oficir toga dana bio je
fahnenoberjunker Nikola Vukeli. On je bio i zapovjednik nae kompanije.
Pri zakletvi su nam kazali da je straar neprikosnovena osoba i da strau moe skinuti samo
fhrer Adolf Hitler ili deurni oficir. Straarska lozinka je toga dana bila: "Le Puy Dresden". Na kraju
procedure polaganja zakletve morali smo oitovati da smo sve razumjeli. Ja sam te noi bio rasporeen
na dodatnu strau pozadi nae kasarne, u pravcu vinograda. Tako sam te noi bio rasporeen na strau
od 22 do 24 sata. Bila je ugodna i tiha no. Oko pola dvanaest ujem da se neko pribliava mom
straarskom mjestu. Zato to su dolazili iz pravca nae kasarne, pomislio sam da je to patrola. Viknuh
na njemakom:
-

Stoj! Ko je to? Lozinka!?

Javi se deurni oficir Vukeli. Iao je sa jo dvojicom vojnika kao deurna patrola. Doavi do
mene, Vukeli povue pitolj i, prislonivi mi cijev ispod grla, upita me:
-

Jesi l' ti s nama? Hoe li s nama?

Nemajui pojma o emu se radi, sasvlm iznenaen, odgovorio sam samo:

-

Da, jesam!

Zatim me je jo jednom upitao:

-

Jesi l' ti s nama?

Opet sam mu odgovorio:

-

Da, jesam!

Nakon toga je odmaknuo pitolj s mene i rekao mi:

http://eddie.gracanica.org

Hajde s nama!

Upitao sam ko e me zamijenitl na straarskom mjestu. Vukeli mi odgovori da se ovo

straarsko mjesto ukida. Bilo mi je jasno da on to moe uiniti kao deurni oficir garnizona.
Hapenje njemakih podoficira
Vratili smo se kroz kolsku avliju u kolu, u nau kasarnu. Kroz prozor sam, u
stabsscharfuhrerovoj kancelariji, vidio njemake podoficire. Jedan straar je stajao ispred prozora, a
jedan pred vratima kancelarije. U samoj avliji stajalo je ve oko stotinjak vojnika. Obratio nam se
Vukeli. Kazao je tiho:
- Vojnici! Englezi su samo deset kilometara udaljeni od nas i Nijemci hoe da se mi sada
borimo protiv Engleza. Mi, meutim, hoemo da se vratimo u Hrvatsku!
Zatim je Vukeli od sakupljenih vojnika formirao grupu od deset ljudi. Uzeo je i mene i poveo
nas redom, od spavaonice do spavaonice pojedinih vojnih jedinica. Prvo smo otili u zgradu
Pionierzuga. Vukeli je iao prvi, a ja iza njega. I ovdje je bila ista procedura kao i sa mnom, straar
vie:
-

Stoj! Lozinka!

Vukeli mu kae lozinku, prilazi straaru i prisloni mu pitolj pod grlo, pitajui ga:
-

Jesi l' ti s nama?

I ovaj vojnik, naravno, kae da jeste. Ovog straara je ostavio i dalje pred kapijom da straari,
rekavi mu da se lozinka mijenja i da sada glasi: "Ferid-Nikola". Ferid je ime oficira Dania, a Nikola
je Vukelievo ime.
Zatim smo oprezno uli u samu zgradu. Vukeli pokuca na vrata sobe u kojoj su spavali
podoficiri i viknu na njemakom:
-

Zrana uzbuna!

Kad su vrata otvorena, Vukeli ulazi prvi u sobu. Opet se obrati podoficirima. Rekao im je na
njemakom jeziku:
-

Vi ste uhapeni!

Svima je pokupio pitolje sa opasaima koji su visili na ivilucima iznad kreveta i predao to
nama iz pratee grupe.
I ovdje je postavljena straa pred sobnim vratima i prozorima.
Da me niko od podoficira ne bi prepoznao, ja sam drao navuen ljem do nosa.
Iz zgrade u kojoj spavaju podoficiri otili smo u zgradu u kojoj je bila smjetena 2. kompanija. I
tu se ponavlja ista procedura sa straarima i podoficirima.
Tiho, u mrkloj noi
Zatim smo otili u zgradu u kojoj je je bio smjeten tab bataljona. Ovdje smo na kapiji kao
straara zatekli moga komiju i nerazdvojnog ahbaba Sulejmana Mehmedovia. I on je Vukeliu rekao
da je sa nama i ovaj ga je, rekavi mu novu lozinku "Ferid - Nikola", ostavio tu na strai.

http://eddie.gracanica.org

Uli smo u zgradu i otili prvo do sobe u kojoj je spavao hauptsturmfhrer Kuntz. Zato je on
kao oficir tu spavao, a ne sa ostalim oficirima u hotelu, to ja ne znam. Moda i zato jer je tu bio tab
Bataljona.
Nakon povika "Zrana uzbuna!", Kuntz otvori vrata. Bio je u pidami. Vukeli mu sa uperenim
pitoljem ree:
-

Vi ste uhapeni! Vi hoete da nas poaljete na front protiv Engleza.

Kuntz mu odgovori kratko:

-

Meni to nije poznato. Odakle Vi to znate?

Vukeli ga prekide rijeima:

-

Nita ne govorite! Neu da ujem nijednu rije!

Nakon to mu je oduzeo pitolj, Vukeli postavi strau pred vratima i ispod prozora.Na isti
nain postupio je i sa podoficirima koji su spavali u drugim prostorijama.
Sve se to dogaalo tiho, u mrkloj noi.
Moram spomenuti jednu raniju zgodu iz ophodenja hauptsturmfhrera Kuntza s nama
vojnicima: Jednom smo mi, vojnici, bili na prozorima nae "kole" i gledali na ulicu. Vidjevi to, ree
nam:
-

Tako neto ine samo kurve, a mi nismo ovdje u kupleraju.

Inae, bio je to dobar i staloen ovjek.

Upad u hotel s oficirima
Moglo je biti oko dva sata poslije ponoi, 17. septembra. Ve prerasli u grupu 30-40 naoruanih
vojnika, krenuli smo s Vukeliem prema kasarni 1. kompanije. Toga dana, samo u ovoj kompaniji,
deurni podoficir bio jedan Nijemac, dok su u svim ostalim jedinicama Bataljona deurni podoficiri bili
muslimani ili nai katolici.
Vidjevi nau grupu kako mu se pribliava i slutei da neto nije uredu, taj deurni podoficir
potra prema kancelariji deurnog. Vukeli ga je sustigao u trenutku kad je podoficir uzeo telefon i
otrgnuo mu ga iz ruke. Zatim ga je uhapsio.
Pred zgradom se postavlja nova straa. Unutra je hapenje i razoruavanje podoficira prolo na
isti nain kako je to bilo i u drugim bataljonskim jedinicama. Kasnije sam uo da je u 1. kompaniji kao
podoficir bio musliman Karamanovi, navodno jedan od aktivnih sudionika ove pobune. Njega su
Nijemci kasnije strijeljali. Karamanovia ranije nisam poznavao.
Slijedei cilj je bio hotel u kome su bili smjeteni oficiri. Hotel je udaljen od kasarne 1.
kompanije oko 500 metara. Na strai je stajao moj ahbab Asim Pita, iz sela Zaborak kraj ajnia. I
njega je Vukeli pitoljem prisilio, kao prethodno i sve druge straare, da bude na njegovoj strani.
Nakon to mu je kazao novu lozinku, ostavio ga je na strai pred hotelom. Napomenuo mu je da niko
ne smije bez njega (Vukelia) izii ili ui u hotel. Ko ne zna novu lozinku, ima da ga uhapsi ili da puca
na njeg.
Zatim, slijedei Vukelia, oprezno i utke ulazimo u samu zgradu i idemo odmah na prvi sprat.
Zadnja soba na desnoj strani bila je soba komandanta bataljona Kirchbauma. To je Vukeli znao jer je i
on, kao oficir, spavao u tom hotelu. Pokucao je na vrata njegove sobe. Javio mu se - fahnenoberjunker

http://eddie.gracanica.org

Nikola Vukeli. Ree mu da je zrana uzbuna. Komandant, u pidami, otvori vrata. Vukeli uperi
pitolj u njeg i kaza mu da je uhapen. Na to ga komandant upita:
-

Zato?

Vukeli mu odgovori:
-

Vi hoete da nas poaljete u borbu protiv Engleza, a mi elimo da se vratimo u Hrvatsku.

Komandant mu odgovori:
-

To nije istina. Ja sam komandant bataljona i znam da to nije tako.

Stojei pored njih dvojice, ja uperih puku na komandanta, a Vukeli mu odreno ree:
-

Ne govorite vie!

Komandant sjede na krevet i vie ne progovori.

Ostavljen sam sam u sobi sa uperenom pukom u komandanta, dok su jo dvojica vojnika
postavljeni kao straa pred vratima sobe.
Susret s Feridom Danlem
Vukeli je otiao da iz ostalih hotelskih soba dovede preostale oficire.
I, tako je poeo dovoditi jednog po jednog oficira u komandantovu sobu.
Kad su doveli untersturmfiihrera Michawetza, stao je blizu mene i tako me gledao da sam imao
osjeaj kao da hoe da mi istrgne puku. Radi sigurnosti, ustupio sam korak nazad.
I dalje sam drao ljem do nosa nakrivljen da me ne prepoznaju.
U meuvremenu su svi oficiri bili dovedeni u sobu komandanta Bataljona. Meutim, meu
njima nije bilo naeg bataljonskog imama Halima ef. Malkoa, mada je i on, kao oficir
(obersturmfhrer), prebivao u hotelu.
Ovdje sam prvi put vidio untersturmfhrera
Matutinovia, jedne od voa pobune.

Ferida Dania i unterstrmftihrera Eduarda

Mene i dan-danas udi da se ama ba niko od oficira prilikom hapenja nije bunio ili se pokuao
braniti. Niti jedan jedini nije bio vezan, pa opet niko od njih nije pokuao pobjei.
Kako sam ja razumio, Vukeli je okupljenim oficirima saopio slijedee:
- Ostat ete toliko dugo uhapeni dok se mi ne vratimo u Hrvatsku. Sada ete biti sprovedeni
u tab Bataljona, gdje ete biti u zatvoru.
Oficiri su utjeli. Je li to bio Vukeli ili Dani ili Matutinovi, ne sjeam se vie, uglavnom
jedan od njih nam je naredio da oficire sprovedemo na slijedei nain: Na elu kolone da idu tri ili
etiri vojnika-straara, zatim slijedi oficir, pa onda iza njega opet tri ili etiri vojnika, pa onda opet
oficir i tako dalje.
I dalje niko od oficira nije bio vezan.
Koji je od oficira prvi izveden i u kojoj grupi sam ja bio, toga se vie ne sjeam. Sjeam se da je
bila jo tamna no, bez mjeseine. Ulice prazne i neosvijetljene. Naa kolona sa oficirima ide prema
vrhu grada, gdje je bio stacioniran tab Bataljona.

http://eddie.gracanica.org

Strijeljanje oficira
Nakon dvadesetak minuta hoda, ulazimo kroz veliku zidanu kapiju u avliju sjedita taba
Bataljona. Oficire odvode u neku veliku salu u prizemlju. Ja ostajem u avliji ispred zgrade, zajedno sa
jo pedesetak vojnika. Vidjeli smo da su unutra oficiri bili skinuli sve do gaa i koulje.
Nakon moda desetak minuta, Vukeli izie napolje i upita nas veoma tihim glasom:
-

Vojnici, ko e strijeljat komandanta Bataljona?

Javi se meni do tada nepoznati vojnik. Doznao sam tek kasnije da se zvao Zvonko. Prezimena
mu nisam zapamtio. Bilo je to poslijepodne, kad su ga Nijemci pred cijelim Bataljonom prozivali ni
strijeljanje.
Videi da e oficire poubijati, odem do kapije da popriam o tome sa svojm ahbabom
Sulejmanom Mehmedoviem, koji je tu jo stajao na strai. U tom momentu zau se pucanje automata
iz pozadine zgrade. Malo kasnije, opet iz istog pravca ujemo pucnjavu automata. Nakon treeg
pucanja, iza zgrade izleti, trei prema avlijskoj ogradi, jedan oficir u gaama i koulji. Za njim je neko
vikao na sav glas:
-

Dr'te ga, brao, pobjee!

Dok smo se mi, potpuno iznenadeni, snali, oficir je ve preskoio zidanu ogradu kasarne. Bio
sam siguran da je to bio untersturmfhrer Michawetz. Slijedio ga je Vukeli viui nam:
-

Pobjee ranjen oficir! Za njim!

Mi vojnici smo se u trku pridruili Vukeliu. Meutim, oficira nismo mogli uhvatiti. Kad je bilo
jasno da nam je utekao, Vukeli prekide potjeru i zapovijedi nam da se vratimo u svoje jedinice i da se
spremamo za sutranji pokret nazad, u Hrvatsku.
Te noi je strijeljano pet njemakih oficira.
Vratili smo se grupno u nau kasarnu. Bilo nas je dvadesetak vojnika iz 20. kompanije. Doavi
u spavaonicu, odmah sam sakrio puku pod slamaricu u krevetu.
U avliji nae "kole" sabirali su njemake podoficire. Ovi su imali uza se samo najnunije stvari
spakovane kao borbenu opremu (sturmgepack). Mislio sam, poubijat e ih kao i oficire. Doao je
Vukeli i rekao okupljenim njemakim podoficirima da e biti odvedeni radi daljnjeg transporta na
eljezniku stanicu, te da ne nose svoju opremu. Potom je formirana kolona, predvoena Vukeliem,
Daniem i Matutinoviem, u pratnji vojnika napustila avliju i uputila se ulicom u pravcu eljeznike
stanice. Hvala Bogu, nisam bio rasporeen u prateu grupu s vojnicima.
Nakon moda petnaestak minuta, ujemo pucnjavu iz pravca kud je kolona otila. Odmah
potrim na ulicu, iziem ispred kapije nae kasarne da vidim ta se to dogaa.
"Komunisti su nas izdali!"
Malo poslije toga, iz tog pravca stie povea grupa naoruanih vojnika predvoena dr.
Schweigerom, koji nam ree na naem jeziku:
-

Kameradi! Komunisti su nas izdali. Sino su nam pobili oficire!

Nakon toga se podoficiri razilaze u svoje jedinice, a dr. Schweiger odlazi vjerovatno u obilazak
jedinica. Kasnije sam doznao kako je dolo do pucnjave i ta se dogodilo.

http://eddie.gracanica.org

Grupa vojnika predvoena dr. Schweigerom, dolazei iz pravca hotela, susrela se sa kolonu
sprovoenih podoficira. Grupa je odmah otvorila vatru na prethodnicu kolone u kojoj su bili Vukeli,
Dani i Matutinovi.
Dani biva u bijegu ubijen, Vukelia uhvate i odvedu u vojni zatvor, u kasarnu 1. kompanije, a
Matutinovi uspijeva pobjei.
Zatim su njemaki podoficiri poduzimali oruje svojim bosanskim sprovoditeljima.
Oko 7 sati saopi nam u naoj kasarni stabsscharfhrer da kompanija ide u grad da trai
odbjeglog Matutinovia. Tako smo, zajedno s Nijemcima, u gradu vrili kune pretrage. To je potrajalo
dva-tri sata, ali Matutinovia nismo pronali.
Bio sam u grupi sa nekim scharfuhrerom, ijeg se imena vie ne sjeam, a s kojim sam ve
ranije bio u jednoj nonoj patroli.
Bonjaci i Hrvati da odmah predaju oruje
Nakon tih kunih pretraga, naa grupa je stala na most na cesti prema eljeznikoj stanici i
osmatrala otvor kanalizacije koja se tu ulijevala u rijeku. Mislili smo da se Matutinovi moda sakrio u
taj kanal i oekivali smo da se pojavi.
Scharfiihrer nam je pokuao objasniti kako su njemaki podoficiri uvjereni da su pobunjenici
namjeravali da ih ovdje na mostu poubijaju i pobacaju u rijeku.
Dok smo, tako, ekali, na kraj mosta koji je blie gradu, iz suprotnog pravca dolazei u grad,
pristie duga kolona vojnih kamiona predvoena dipom. Iz kola izlazi jedan obersturmbannfhrer,
pozdravlja se sa naim scharfhrerom i pita ga ta se to zbilo u Bataljonu. Ovaj mu onda raportira.
Kako sam razumio, kazao mu je i to da je on voa jedne od patrola koje tragaju za odbjeglim
pobunjenikom. Oficir ga upita, pokazujui na mene, jer sam imao puku, jesam li Nijemac ili Bonjak.
Podoficir mu odgovori da sam Bonjak, da sam dobar vojnik i da sam u njegovoj patroli. Na to mu
oficir naredi da svi Bonjaci i Hrvati imaju odmah predati oruje, oigledno ne znajui da su samo
straari na dunosti posjedovali oruje.
Odmah se vraamo u kasarnu 1. kompanije, gdje se skuplja cijeli Bataljon. Tu prvi put tog dana
viam naeg imama Halima ef. Malkoa. Bilo je to oko 11 sati. Vidio sam i mjesto na kome se
skupljalo oruje. Zatim sam krenuo u kasarnu da uzmem posue za jelo. Na stepenitu kasarne sretnem
rottenfuhrera Filipa Njimca, a on jo nosi opasa komandanta Bataljona. Kaem mu:
-

Budalo jedna, sakrij taj opasa! Vidi da e nas sve poubijati!

Tek nakon ove moje primjedbe, otiao je u spavaonicu da sakrije opasa. Filip je kao trei iz
grupe slijedio Vukelia prilikom ulaska u sobu komandanta Bataljona i Vukeli mu je dao taj opasa
zajedno s pitoljem.
Oko podne smo objedovali u bataljonskoj trpezariji u kasarni 1. kompanije. Bio je to ujedno i
doruak i ruak. Ne znam vie ni ta sam jeo ni kako sam jeo. Nije ni udo, nakon tih sijaset belaja.
Nakon zavrenog "ruka", deurni podoficir nam naredi da se vratimo u kasarne svojih jedinica,
odakle emo krenuti izvan grada. Tu e se suditi vinovnicima pobune. Rekao je:
-

Niko od Bonjaka i Hrvata ne smije ostati u kasarni!

http://eddie.gracanica.org

Ratni sud i strijeljanje

Moja kompanija je, pod vodstvom unterscharfuhrera Riessa, u troredu stigla na odredite, na
livadu izvan grada. Zanimljivo je napomenuti da nijedan od kasnije strijeljanih nije doveden vezan ili
pod pratnjom.
Nakon to je cijeli Bataljon postrojen u formi polukruga, okolo nas, na udaljenosti od 200-300
metara, postavljeni su mitraljezi. Poloaje su zauzeli vojnici koji su pristigli kamionima iz drugog
garnizona. Jedan visoki oficir, mislim da je bio obergruppenfhrer, koji je nosio pod vratom viteki
kri, odrao je krai govor pred Bataljonom. Tuma je prevodio. Na kraju govora je rekao:
-

Fhrer je naredio da se za poinjeni zloin ima strijeljati svaki trei vojnik.

Imam trai milost za nevine

Onda je na imam Halim ef. Malko digao ruku i zamolio za rije. Nakon to mu je to dozvolio,
imam ga je prvo pozdravio, a zatim zatraio milost za nevine i predloio da se samo krivci kazne.
Oficir mu kratko odgovori da udovoljava njegovoj molbi i da je saglasan da samo krivci budu
kanjeni.
Zatim su poeli prozivati okrivljene.
Prozvani izlaze pred stroj...
Jedan oberscharfuhrer im zapovijeda da legne potrbuke. I tako redom, jedan po jedan. U
meuvremenu nam prie isti taj oberscharfuhrer i, bez prozivanja, izvede Dedu Alia iz Kozarca i
naredi mu da legne potrbuke. Dedo zamoli imama da pita zato ga izdvaja kad on nije kriv
Imam zatim upita tog oberscharfhrera zato ga je izdvojio, a on mu odgovori:
-

Zato jer nosi oflcirsku kapu. Znai da je ubio oficira!

Na to Dedo odgovori da mu je kapu dao neki vojnik. Oberscharfhrer mu ree da pita ko mu je

dao kapu. Dedo se die sa zemlje i pita glasno:
-

Ko mi je dao kapu?

Javlja se jedan vojnik i kae:

-

Ja sam ti dao kapu.

Dedo Ali se vraa na svoje mjesto, a taj vojnik izlazi umjesto njega i bi poslije bi strijeljan.
Kasnije su vojnici priali da taj vojnik uope nije sudjelovao u pobuni i da je tu no bio bolestan
i smjeten u bataljonski stacionar. Navodno da je i njemu tu oficirsku kapu neko kasnije dao. Kismet!
"Puku gore! Niani! Pucaj!"
Tek kad je bilo zavreno prozivanje imena, poeli su sa strijeljanjem. Ona su obavljana
pojedinano. Prvi je strijeljan Filip Njimac. Mislim da je bio iz Sarajeva.
Svaki prozvani je ubijen na isti nain. Vode ga pedesetak metara od nas, okreu ga licem prema
nama. Zatim mu skidaju koulju i veu oi. Nijedan nije bio vezan. Niko nije bio dodatno maltretiran ili
muen. Strijeljanje je vrio streljaki stroj sa osam puaka, a komandirao je jedan unterscharfhrer:
-

Puku gore! Niani! Pucajl

http://eddie.gracanica.org

Strijeljani pada na zemlju.

Svi su odmah bili mrtvi jer nijedan nije dotuen pitoljem. Bili su to za mene trenuci velikog
uzbuenja jer sam toj sudbini i sam za dlaku izmakao. Ja lino nisam uo da je pred samo strijeljanje
neki od njih neto izvikivao, ali ni to ne iskljuujem.
Mislim da je tog dana strijeljanu 16 ili 17 Bonjaka i Hrvata. Meu njima je bio i Zvonko, koji
je ubio komandanta Bataljona. Nikola Vukeli nije bio meu nama i toga dana nije ubijen.
Obnavljanje zakletve
Moram priznati i naglasiti jednu injenicu: imamo zahvaliti naem hrabrom i staloenom
imamu Halimu ef. Malkou to nije ubijeno mnogo vie vojnika.
Nakon to je strijeljanje bilo zavreno, pred Bataljon izlazi komandant Divizije general
Sauberzweig i kae:
- Vi ste inom pobune prekrili vojniku zakletvu. elim sada da simboliki ponovo izvrimo
zakletvu!
Potom se rukovao sa svakim vojnikom gledajui mu u oi, a to je znailo da je zakletva
obnovljena.
Vratili smo se u kasarnu bez ikakvog razgovora, svaki od nas utonuo u svoje misli.
Sljedeih dana svakodnevno nas je ispitivao neki drugi oficir s tumaem, a i politika nastava
bila je pojaana.
Zadnji dani u Villefrancheu
Jednog dana, dok se naa kompanija nalazila na vjebi izvan grada, doe nam
untersturmfhrer Michawetz, oficir koji je Vukeliu pobjegao sa strijeljanja. Cijela kompanija se
morala postrojiti u tri reda, a onda je on poeo obilaziti redove zagledajui svakog vojnika. Traio je
nekog. Doao je i do mene. Pogledao me i nije me, hvala Bogu, prepoznao. Neopisiv je to strah bio. Ko
zna ta bi bilo sa mnom.
Untersturmfhrer Michawetz nikoga nije izdvojio. Kasnije smo uli da su iz cijele nae divizije
Nijemci "izsortirali" neke njima "nepouzdane" vojnike. ta je onda bilo sa tim ljudima, mi nismo znali.
Nakon 15 dana prebaeni smo vozom u Neuhammer, u Njemakoj. Bili smo sretni da smo
napustili taj nesretni Villefranche.