Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
org
PREDGOVOR
Ideje koje su ovde iznesene proistiu veinom iz svakodnevnog klinikog
rada sa pacijentima, koji su se trudili da izbegnu ili dostignu sve vie nivoe
zrelosti. Posledica ovoga je to da knjiga sadri delove mnogih autentinih
istorija bolesti. Poverljivost je od sutinskog znaaja za psihijatrijsku praksu,
tako da su u opisima sluajeva izmenjena imena i drugi podaci da bi se sauvala
anonimnost pacijenata, a da se pri tome ne poremeti sutinska realnost naeg
meusobnog iskustva.
Zbog kratkoe prezentacije pojedinih sluajeva, neizbeno je dolo do
nekih manjih odstupanja. Psihoterapija je retko kad kratak proces. Ali, poto
sam se zbog potrebe usredsredio na kljune take svakog sluaja, italac moe
ostati u uverenju da je proces jasan i dramatian. Drama je prava, a jasnoa se
eventualno moe postii, ali treba imati na umu da su u interesu lakeg itanja
izostavljeni dugi periodi konfuzije i frustracije koji su neizbeni kod terapije.
Takoe bih eleo da se izvinim zbog toga to su sve reference na Boga,
kako je to tradicionalno raeno, u mukom rodu, ali to sam uinio u interesu
jednostavnosti, pre nego zbog strogog pridravanja koncepta o polu.
Kao psihijatar, oseam da je neobino vano na poetku pomenuti dve
pretpostavke koje podvlae ovu knjigu. Jedna je ta da ja ne pravim razliku
izmeu svesti i duha, a time ni razliku izmeu procesa dostizanja duhovnog i
mentalnog rasta. Oni su jedno te isto.
Druga pretpostavka je da je ovaj proces sloen, zadatak koji traje itavog
ivota. Ako psihoterapija treba da prui znaajnu pomo procesu mentalnog i
duhovnog sazrevanja, ona ne moe predstavljati brzu ili jednostavnu proceduru.
Ja ne pripadam ni jednoj odreenoj koli psihijatrije ili psihoterapije. Nisam
jednostavno frojdovac, jungovac, adlerovac, bihejviorista, ili getaltista. Ne
verujem u postojanje jednostavnih, lakih odgovora. Verujem da skraeni oblici
psihoterapije mogu pomoi i ne treba ih zanemarivati, ali je pomo koju pruaju
neizbeno povrna.
Putovanje duhovnog rasta je veoma dugo. eleo bih da se zahvalim onim
svojim pacijentima koji su mi omoguili da ih pratim na veem delu njihovog
putovanja. Njihovo je putovanje bilo i moje, i veliki deo onoga to je ovde
prezentovano, nauili smo zajedno. Zahvalio bih se i mnogobrojnim uiteljima i
kolegama. Najvanija meu njima je moja ena Lili. Toliko toga mi je pruila
da je teko odvojiti njenu linost supruge, roditelja, psihoterapeuta, uopte,
njenu individualnost od moje sopstvene.
I DEO
DISCIPLINA
Problemi i bol
ivot je teak. Ovo je velika istina. Jedna od najveih. Ovo je velika istina,
jer kada jednom sagledamo ovu istinu, mi je prevazilazimo. Kada zaista
shvatimo da je ivot teak - kada to stvarno jednom shvatimo i prihvatimo - tada
on prestaje da bude teak. Kada jednom prihvatimo injenicu da je ivot teak,
ona nam postaje nevana.
Veina ne shvata u potpunosti ovu istinu. Umesto toga, oni manje vie
neprekidno kukaju kako su njihove tekoe posebna vrsta poasti, koja se nekim
udom okomila upravo na njih ili na njihove porodice, pleme, klasu, naciju,
rasu, pa ak i vrstu, itekako. na druge. Ovo kukanje mi je veoma poznato jer
sam i ja imao svoj udeo u njemu.
ivot predstavlja niz problema. Da li elimo da , kukamo nad njima ili da
ih reavamo i da nauimo svoju decu da ih reavaju?
Disciplina je osnovno orue za reavanje ivotnih problema. Bez discipline
ne moemo nita reiti. Samo z odreenu dozu discipline moemo reiti
odreene probleme. Sa totalnom disciplinom moemo reiti sve probleme.
Ono to ini ivot tekim je to to je proces suoavanja sa problemima i
njihovo reavanje veoma bolan. Problemi u zavisnosti od prirode, izazivaju
alost, tugu, usamljenost, krivicu, aljenje, gnev, strepnju, bol ili oajanje. Ovo
su neprijatna oseanja, esto veoma neprijatna, ponekad podjednako jaka kao i
najintenzivniji fiziki bol. Upravo zbog bola koji sukobi i dogaaji izazivaju u
nama, mi ih zovemo problemi. Poto ivot postavlja pred nas beskrajan niz
problema, on je uvek teak, pun je bola ali i radosti.
Ipak, ivot poprima smisao u itavom procesu suoavanja i reavanja
problema. Problemi su otra granica izmeu uspeha i neuspeha. Problemi
podstiu u nama hrabrost i mudrost. Zbog problema mi mentalno i duhovno
sazrevamo. Kada elimo da ohrabrimo razvoj i neustraivost ljudskog duha, mi
izazivamo i podstiemo ljudsku sposobnost za reavanje problema, kao to u
koli namerno deci postavljamo probleme za reavanje. Kao to je rekao
Bendamin Frenklin: One stvari koje su bolne, poune su. Ovo je razlog zbog
koga mudri ljudi ue da ne strepe ve da rado prihvataju probleme i bol koji oni
donose.
Veina nas nije tako mudra. Strahujui od bola koji prati probleme skoro
svi mi, u veoj ili manjoj meri, trudimo se da ih izbegnemo. Mi odugovlaimo u
nadi da e oni sami nestati. Ignoriemo ih, zaboravljamo i pravimo se da ne
postoje. Upotrebljavamo i droge da bi ih to lake ignorisali i da bismo
otupelou zaboravili uzrok bola. Teimo da zaobilazimo probleme umesto da
se suoavamo sa njima. Trudimo e da se iz njih izvuemo umesto da ih
otpratimo do kraja.
Tendencija da se izbegavaju problemi i emotivna patnja koju oni nose
osnova je celokupne mentalne bolesti. Poto svi mi posedujemo u veoj ili
manjoj meri ovu tendenciju, svi smo manje ili vie mentalno oboleli. Neki od
nas e ii do zapanjujuih granica da bi izbegli svoje probleme ili patnju koju
oni podrazumevaju udaljavajui se od svega dobrog ili razumnog da bi pronali
laki izlaz, izgraujui kao utoite veoma sloen svet mate, koji ponekad u
potpunosti iskljuuje stvarnost. Karl Jung je to lepo rekao: Neuroza je uvek
zamena za legitimnu patnju.
Supstitucija u krajnjoj liniji uvek postaje bolnija od patnje koju tei da
izbegne. Neuroza sama po sebi postaje najvei problem. Verni formi, mnogi e
tada pokuati da izbegnu ovaj bol i problem koji je ponovo iznikao, taloei sloj
po sloj neuroze. Sreom, neki imaju hrabrosti da se suoe sa svojom neurozom,
i poinju obino uz pomo psihoterapeuta, da ue da se suoavaju sa stvarnom
patnjom. U svakom sluaju, kada izbegnemo pravu patnju koju stvara hvatanje
u kotac sa problemima, mi istovremeno izbegavamo i razvoj koji je posledica
reavanja problema. Iz ovog razloga, u mentalnoj bolesti prestajemo da se
razvijamo u duhovnom smislu i samo stagniramo. Bez ozdravljenja, ljudski duh
poinje da se sparuava.
Potrebno je u sebe i u svoju decu ugraditi sistem za postizanje duhovnog i
mentalnog zdravlja. Ovim elim da kaem da sebe i svoju decu treba nauiti
potrebi za patnjom i njenoj vrednosti, kao i nunosti suoavanja sa problemima
i iskustvom bola koje oni nose. Ve sam rekao da disciplina predstavlja
osnovno orue u reavanju ivotnih problema. Postae jasno da je ovo orue
tehnika patnje, sredstvo kojim doivljavamo bol problema na kojima moramo
raditi i reavati ih sukcesivno, uei i razvijajui se u tom procesu. Kada sebe i
svoju decu uimo disciplini, mi uimo njih i sebe kako da patimo i sazrevamo, u
stvari, ove tehnike patnje, ova sredstva za konstruktivno doivljavanje bola koje
ja nazivam disciplinom? Ima ih etiri: odlaganje zadovoljenja, prihvatanje
odgovornosti, posveenost istini i balansiranje. Kao to ete videti, ovo nisu
sloena orua za iju je upotrebu potrebno dugo uvebavanje. Naprotiv, to su
veoma jednostavna orua i skoro sva deca naue njima da barataju pre nego to
napune deset godina. Uprkos tome, predsednici i kraljevi esto zaboravljaju da
se njima slue, sve do sopstvene propasti. Problem ne lei u sloenosti ovih
orua ve u volji da se ona upotrebe. To su orua koja oveku pomau da se
suoi sa bolom a ne da ga izbegava, i ako neko eli da izbegne legitimnu patnju,
onda e svakako izbei i upotrebu ovog orua. Mi emo, u sledeem poglavlju,
nakon analize svakog pojedinanog orua, prouiti u cilju da se ona upotrebe, a
to se zove ljubav.
Odlaganje zadovoljenja
Ne tako davno, jedna tridesetogodinja finansijska slubenica alila mi se
da itavih nekoliko meseci odugovlai sa poslom. Razmatrali smo njena
oseanja koja gaji prema autoritetu uopte, posebno prema roditeljima. Prouili
smo njen stav prema poslu i uspehu i u kakvoj su oni vezi sa njenim brakom,
seksualnim identitetom, eljom da se takmii sa muem i njenim strahom od
takve komipeticije. Ipak, uprkos ovom celokupnom iscrpljujuem
psihoanalitikom radu, ona je i dalje nastavila da odugovlai i traljavi sa
poslom. Napokon, jednoga dana, usudili smo se da pogledamo u oi onome to
je bilo oigledno. Volite li kolae? upitao sam je. Odgovorila je da voli. Koji
deo kolaa najvie volite? nastavio sam, kola ili eerni preliv? Oh, preliv,
naravno, odgovorila je sa entuzijazmom. A kako se jede kola? upitao sam,
oseajui se kao najtupaviji psihijatar na svetu. Ja prvo pojedem preliv,
odgovorila mi je. Sa njenih navika u jedenju kolaa, preli smo na analizu
njenih poslovnih navika, i kao to se dalo oekivati, otkrili da se ona svakog
radnog dana prvo posveuje obavljanju lakeg dela posla, dok se preostalih est
sati nakanjuje da pree na problematiniji ostatak. Predloio sam joj da primora
sebe da prvo zavri deo posla koji je manje prijatan, a zatim da prijatno provede
ostalih est sati. Smatrao sam da sat vremena ,muenja, praeno sa est sati
uivanja, vie vredi nego obrnuto. Sloila se sa mnom, i poto je u sutini ena
snane volje, prestala je da odugovlai.
Odlaganje zadovoljenja je proces planiranja patnje i zadovoljstva u ivotu,
tako to se prvo suoavamo sa neprijatnou da bismo je to pre pregurali i time
poveali zadovoljstvo. To je jedini nain da se pristojno ivi.
Ovo orue ili proces rasporeivanja, veina dece naui rano u ivotu,
ponekad ak i sa pet godina. Na primer, ponekad e dete dok se igra sa drugom,
predloiti da neto rade na smenu. Dozvolie drugu da to prvi uradi, tako da e
ono samo uivati tek kasnije kada na njega doe red. U uzrastu od est godina,
deca mogu poeti da prvo jedu kolac, a zatim ukrasni preliv ili lag. Ova rana
sposobnost da se odloi zadovoljenje, produava se kroz osnovnu kolu,
naroito kroz naviku pisanja domaih zadataka. Ve sa dvanaest godina, neka
deca mogu uvek da sednu i urade zadatke bez roditeljske opomene, pre nego to
ponu da gledaju TV program. U petnaestoj ili esnaestoj godini ovakvo se
ponaanje oekuje i smatra normalnim.
Gresi otaca
Ne moe se rei da u domovima ove nedisciplinovane dece ne postoji neka
vrsta roditeljske discipline. Najee su ova deca surovo kanjavana tokom
itave mladosti: amarana su, udarana, utirana i ibana za najmanji nestaluk.
Ipak, ova je disciplina beznaajna jer je to nedisciplinovana disciplina.
Jedan od razloga zbog koga je ona beznaajna, je taj da su i roditelji
nedisciplinovani i time slue kao primeri nediscipline svojoj dei. Oni se mogu
svaati i tui pred decom, bez uzdranosti, dostojanstva, i racionalnosti. Mogu
biti aljkavi. Olako davati obeanja koja ne odravaju. Njihovi su ivoti esto i
oigledno haotini, tako da pokuaji da srede ivote svoje dece ovoj deluju
besmisleno. Ako otac redovno bije majku, kakvog smisla ima to to e majka
istui deaka jer je udario svoju sestru? Kakvog ima smisla da mu se kae da
mora da kontrolie svoju narav? Kako u detinjstvu esto nemamo mogunost
uporeivanja, nai roditelji za nas predstavljaju bogolika stvorenja. Kada
roditelji neto ine, to deca shvataju kao jedini nain da se to uradi. Ako dete
svakodnevno posmatra roditelja koji se ponaa disciplinovano, uzdrano,
dostojanstveno, koji je sposoban da organizuje svoj ivot, ono e svakim
deliem svesti prihvatiti ovo kao jedini nain ivota. Ali ako ono svakodnevno
posmatra roditelje kako nedisciplinovano ive, prihvatie to kao jedini pravi
model ivota.
Od primera sopstvenog ivota vanija je samo ljubav. Samo ponekad
disciplinovana deca mogu potei iz haotinih, neurednih domova u kojima je
povremeno prisutna prava ljubav. Za razliku od ovoga, neretko roditelji koji se
bave nekom profesijom kao to su medicina, pravo ili dobrotvorni rad, i vode
uredan ivot mada lien ljubavi, alju u ivot decu podjednako
nedisciplinovanu, destruktivnu i dezorganizovanu kao to su to deca iz
siromanih i haotinih porodica.
Ljubav u krajnjoj liniji znai sve. Misteriju ljubavi emo analizirati u
kasnijem odeljku ove knjige. Ipak, zbog koherentnosti, nije je i sada loe
ukratko spomenuti u odnosu na disciplinu.
Kada neto volimo, ono je, za nas vredno, i mi mu posveujemo vreme,
uivamo i brinemo o njemu. Posmatrajte tinejdera zaljubljenog u svoj
automobil i zapazite koliko e vremena provesti divei mu se, glancajui,
popravljajui i turirajui ga. Ili, obratite panju na neku stariju osobu u
omiljenom ruinjaku gde provodi sate u plevljenju, okopavanju, ubrenju i
Odgovornost
ivotne probleme treba reiti. Ovo tvrenje moe zvuati idiotski
tautologino ili oigledno, ali iako mnogima izgleda takvo, veina nije sposobna
da ga u potpunosti i celokupnosti razume, To se deava zbog unutranje prisile
da prihvatimo odgovornost za problem pre nego to ponemo da ga reavamo.
Problem neemo reiti izjavom: To nije moj problem. Ne moemo ga reiti ni
oekivanjem da e to neko drugi uraditi umesto nas. Mogu reiti problem samo
kada kaem: Ovo je moj problem, i na .meni je da ga reim. Ali mnogi
izbegavaju bol vezan za problem, i kau: Krivi su drugi ljudi, drutvene
okolnosti van moje kontrole, prema tome njegovo reavanje je stvar istih tih
ljudi ili drutva. To nije moj lini problem.
Krajnosti do kojih ljudi idu da bi psiholoki izbegli odgovornost za svoje
probleme su tune ili komine.
Narednik u vojsci stacioniranoj na ostrvu Okinava do gue u problemima
zbog sklonosti ka piu, poslat je na psihijatrijsko posmatranje i, ukoliko je to
mogue, leenje. Negirao je da je alkoholiar, ak i to da je alkohol prerastao u
njegov lini problem, izjavivi: Na Okinavi uvee nema ta da se radi osim da
se pije.
Volite li da itate? upitao sam ga.
Oh, da, naravno.
Onda zato uvee ne itate umesto to pijete?
U barakama je suvie buno za itanje.
Zato onda ne odete u biblioteku?
Biblioteka se nalazi predaleko.
Da li se biblioteka nalazi dalje od bara u koji odlazite?
. Pa, nisam ba neki naroit italac. To me previe ne zanima.
Volite li da pecate?
Naravno, veoma.
Zato ne biste pecali, umesto to pijete?
Zato to radim po ceo dan.
Zar ne moete da pecate nou?
Ne, na Okinavi se nou ne moe pecati.
Ali, naravno da moe, odvratio sam, poznajem ovde nekoliko drutava
koja pecaju nou. elite li da vas poveem sa njima?
U stvari, ja ba naroito i ne volim ,da pecam.
Ako sam vas dobro razumeo, eleo sam da pojasnim stvar, na Okinavi
ima i drugih stvari osim pia, ali ono to vi najvie volite da radite je da pijete.
Valjda je tako.
Ali pie vam stvara neprilike, tako da ste ve sada suoeni sa pravim
neprilikama?
Ovo prokleto ostrvo moe svakoga naterati da pije.
Trudio sam se jo neko vreme, ali je narednik bio sasvim nezainteresovan
da alkoholizam prihvati kao lini problem koji moe reiti sam ili uz neiju
pomo, i ja sam sa aljenjem morao saoptiti njegovom komandantu da nije
spreman na saradnju. Nastavio je da pije i bio je izbaen iz vojske usred
karijere.
Mlada ena, takoe sa Okinave, lako je porezala runi zglob iletom, i ja
sam je prvi put video u ambulanti hitne pomoi. Upitao sam je zato je to
uinila.
Da bih se ubila, naravno.
Zato elite da se ubijete?
Jer-ne mogu vie da izdrim ivot na ovom glupom ostrvu. Morate me
vratiti natrag u Sjedinjene Drave. Ako ovde budem morala da ostanem, ubiu
se.
ta vam to tako pada teko na Okinavi? -upitao sam.
Poela je da plae. Ovde nemam prijatelje, i skoro sam uvek sama.
To je stvarno tuno. Kako je mogue da niste stekli prijatelje?
Zato to sam primorana da stanujem u stambenoj etvrti Okinave i niko
od mojih suseda ne govori engleski.
Zato se onda ne odvezete u ameriku stambenu etvrt, ili enski klub, i
tamo sa nekim sprijateljite?
Zato to se moj mu vozi kolima na posao.
Zar ne biste mogli da ga odvezete na posao poto ste po ceo dan sami i
dosaujete se?
Ne, zato to taj automobil nema automatski menja brzina, a ja Umem da
vozim samo automobil sa takvim menjaem.
Zato ne nauite da vozite automobil sa runim menjaem?
Neprijateljski me je osmotrila. Po ovakvim cestama? Mora da ste ludi.
Beksto od slobode
Kada psihijatar dijagnosticira poremeaj linosti, to je zato to je ema
izbegavanja odgovornosti relativno naglaena kod pacijenta. S druge strane, svi
mi s vremena na vreme teimo da izbegnemo, esto na suptilan nain,
preuzimanje odgovornosti za sopstvene probleme. Zahvalan sam Mak Bedliju
za izleenje mog sopstvenog poremeaja linosti kada mi je bilo trideset godina.
On je u to vreme bio direktor psihijatrijske klinike za spoljne pacijente, gde sam
bio na praksi. Pacijenti su nam dodeljivani po sistemu rotacije. Verovatno zato
to sam bio privreniji svojim pacijentima od ostalih staista, poeo sam da
radim mnogo vie i due od ostalih. Oni su obino viali pacijente samo jednom
nedeljno, dok sam ja svoje viao oko tri puta nedeljno. Ostali staisti su
naputali kliniku oko etiri i trideset svakog popodneva, a ja sam ostajao do
osam ili devet uvee i bio sam ogoren. Poto sam postajao sve ogoreniji i
iscrpljeniji, shvatio sam da moram neto preduzeti. Otiao sam doktoru Bedliju
i zamolio ga za pomo. Upitao sam ga da li bi me mogao iskljuiti iz rotacije
pacijenata na par nedelja da bih zavrio zaostali posao, ili moda on ima bolje
reenje. Mak me je veoma paljivo sluao i nije me prekidao. Kada sam zavrio,
nakon kratke pauze, rekao mi je sa razumevanjem: Pa, vidim da zaista imate
problem.
Bio sam zadovoljan to sam naiao na razumevanje. Hvala vam, rekao
sam. ta mislite da bi trebalo uiniti?
Na ovo je Mak odgovorio: Vidite, Skot, rekao sam vam da imate
problem.
Ovo teko da je bio odgovor koji sam oekivao. Da, rekao sam, pomalo
uznemiren, znam da imam problem. Zato sam i doao kod vas. ta mislite da
bi trebalo da uinim?
Mak mi je odgovorio: Oigledno me niste paljivo sluali. Ja sam vas
sluao i slaem se sa vama. Vi zaista imate problem.
Prokletstvo, rekao sam, znam da imam problem. Znao sam to i kada
sam dolazio. Pitanje je ta treba da uinim?
Skot, odgovorio je Mak, elim da me sasluate. Sluajte paljivo i ja u
vam ponoviti, Slaem se sa vama. Vi zaista imate problem. Bolje reeno, imate
problem sa vremenom. Svojim vremenom..Ne mojim. To nije moj problem. To
je va problem sa vaim vremenom. Vi, Skote Pek, imate problem sa svojim
vremenom. To je sve to u vam rei.
prijatelje stalno zaustavljaju zbog duge kose. Uvek sam iznova pokuavao da
mu objasnim da nije vie dete. Dok smo deca roditelji imaju mo nad nama. Oni
su, u stvari, uglavnom odgovorni za nau dobrobit, a mi smo, uglavnom,
preputeni njihovoj milosti i nemilosti. Kada su roditelji opsesivni, deca su
nemona, jer im je izbor ogranien. Za razliku od toga, kada odrastemo, na je
izbor skoro neogranien. To ne znai da nije bolan. esto na izbor pada na
manje od dva zla, mada je jo uvek u naoj moi da napravimo pravi izbor.
Slaem se sa svojim poznanikom da u svetu deluju sile pritiska. Mi smo,
meutim, slobodni da izaberemo svaki korak puta i nain na koji emo
odgovoriti na te sile. Njegov je bio izbor da ivi u delu zemlje gde policija ne
voli dugokose tipove, a da ipak nosi. dugu kosu. Mogao je da se preseli u
grad, oia kosu, ili se kandiduje za mesto komesara policije. Ipak, uprkos
svojoj pameti, on jednostavno nije razmiljao o slobodama. On je izabrao da
kuka nad nedostatkom politike moi, Umesto da prihvati i primeni svoju
ogromnu linu mo. On govori o svojoj ljubavi prema slobodi i silama pritiska
koje ga ugroavaju, ali uvek kada govori kako je rtva tih sila, on se u sutini
odrie svoje slobode. Nadam se da e jednoga dana prestati da se ali na ivot
samo zbog toga to je izbor bolan.
U predgovoru svoje knjige Uei psihoterapiju, doktorka Hilde Bruh
konstatuje da se, u sutini, svi pacijenti obraaju psihijatru sa jednim
zajednikim problemom: oseanjem bespomonosti, strahom, i unutranjim
oseanjem da ne mogu izai na kraj sa stvarima niti ih promeniti. Jedan od
korena ovog oseanja nemoi kod veine pacijenata predstavlja elju da se u
potpunosti izbegne bol koji donosi sloboda i neuspeh, delimian i totalan, u
prihvatanju odgovornosti za svoje probleme i svoje ivote. Oni su se odrekli
svojih moi. Ukoliko ele da se izlee, morae pre ili kasnije nauiti da je
celokupnost ivota odrasle osobe niz linih izbora i odluka. Ako uspeju ovo u
potpunosti da prihvate, postae slobodni ljudi. Ukoliko ne budu uspeli, zauvek
e se oseati kao rtve.
Posveenost stvarnosti
Tree oruje discipline u tehnici ophoenja" sa bolom (koji proizilazi iz
reavanja problema) sa kojim celoga ivota moramo raunati ako elimo biti
zdravi, i ako elimo da nam se duh razvija, jeste posveenost istini. Naizgled bi
ovo trebalo biti oigledno, jer je istina stvarnost. Ono to je lano, ujedno je i
nerealno. to jasnije uoavamo realnost sveta, bolje smo osposobljeni da se
odnosimo prema njemu. to nejasnije sagledavamo svet - to nam je svest
zatrpanija laima, pogrenim -procenama, iluzijama - to emo biti manje
sposobni da odredimo ispravne pravce delovanja i donosimo mudre odluke.
Naa predstava o stvarnosti je kao mapa koja nam pomae u savladavanju
terena ivota. Ako je mapa istinita i tana, uglavnom emo znati gde se
nalazimo, i ako smo ve odluili kuda idemo, uglavnom emo znati kako tamo
da stignemo. Ako je mapa pogrena i netana, najverovatnije emo se izgubiti.
Mada je ovo oigledno, mnogi ljudi u veoj ili manjoj meri ovo ignoriu,
zato to je na put do stvarnosti veoma teak. Pre svega ne raamo se sa
mapama, moramo sami da ih pravimo, a to iziskuje veliki trud. to vie truda
budemo uloili da shvatimo i sagledamo stvarnost, utoliko e i nae mape biti
vee i preciznije. Veliki broj ljudi ne eli da uini ovaj napor. Neki prestaju ve
pri kraju puberteta, i njihove su mape male i samo skicirane, a njihov pogled na
svet uskogrud i pogrean. Krajem srednjih godina, veliki broj ljudi e
definitivno odustati od truda. Oni su uvereni da su mape kompletirane i da im je
Weltanschauung ispravan (ak sacrosanct) i vie ih ne zanimaju informacije.
ini se da su zamoreni. Samo relativno mali broj srenika nastavlja do smrti da
istrauje misteriju stvarnosti, uveavajui, poboljavajui i redefiniui svoje
razumevanje sveta i istine.
Najvei problem u izradi mapa nije u tome da poinjemo ni iz ega, ve u
tome to mape, zbog preciznosti, moramo stalno iznova preispitivati. Svet se
neprekidno menja. Lednici dolaze i odlaze, kulture se pojavljuju i nestaju.
Tehnologije, ima ili previe ili premalo, a to je jo dramatinije, svet je u
konstantnom i brzom menjanju. Dok smo deca, mi smo zavisni i nemoni. Kao
odrasli ljudi moemo biti moni. U bolesti ili nesigurnoj starosti moemo
ponovo postati nemoni i zavisni Kada imamo decu koju odgajamo svet nam
izgleda drugaije nego onda kada ih nemamo. Dok su deca mala, svet izgleda
drugaiji nego kad odrastu. Kada smo siromani, svet nam izgleda drugaije
nego kada smo bogati. Svakodnevno nas bombarduju nove informacije o prirodi
Otvorenost ka izazovu
ta znai ivot potpune posveenosti. To znai, pre svega, neprekidno,
nepopustljivo samoispitivanje. Mi svet poznajemo samo kroz svoj odnos prema
njemu. Zbog toga, da bismo upoznali svet mi ne samo da treba da ga ispitujemo,
ve da istovremeno ispitujemo onoga ko ispituje. Psihijatri ovo ue kao deo
profesionalnog obrazovanja i znaju da je nemogue razumeti sukobe i prenose
svojih pacijenata, bez prethodnog razumevanja sopstvenih. Njima se zato
preporuuje podvrgavanje psihoterapiji ili psihoanalizi kao sastavnom delu
obrazovanja i razvoja. Na alost, mali broj psihijatara prihvata ovaj savet.
Veina pomno prouava svet, ali ne i sebe. Oni mogu biti kompetentni po
vladajuim standardima ali nikada nisu mudri. ivot mudrosti mora biti ivot
kontemplacije kombinovan sa akcijom. U prolosti amerike kulture,
kontemplacija nije visoko vrednovana. Pedesetih godina ljudi su Adlaji
Stivensona nazvali jajoglavi i nisu verovali da moe postati dobar predsednik
upravo zato to je bio ovek odan kontemplaciji, sklon dubokom razmiljanju i
sumnjama. uo sam roenim uima kako roditelji svojoj adolescentnoj deci
najozbiljnije govore: Ti previe razmilja. Kakav je ovo apsurd, kada znamo
da nas sposobnost razmiljanja i samoispitivanja najvie ini ovenim. Sreom,
izgleda da se ovakvi stavovi menjaju i da poinjemo da shvatamo kako izvori
opasnosti po svet lee pre u nama nego van nas, i da su procesi neprekidnog
samoanaliziranja i kontemplacije sutinski za konaan opstanak. Ja ovde
podrazumevam male grupe ljudi koje menjaju svoj stav. Istraivanje spoljanjeg
sveta nije nikada toliko bolno kao sopstveno istraivanje unutranjosti i veina
eli da izbegne bol koji donosi ivot posveen istinskom samoistraivanju. Ipak,
kada je neko posveen istini, ovaj bol postaje sve vie nevaan, (uz to i manje
bolan) to ovek dalje napreduje stazom samoispitivanja.
iivot potpune posveenosti istini podrazumeva i spremnost na line
izazove. Jedini nain da saznamo sa sigurnou da li je maa mapa
verodostojna, jeste da je izloimo kritici i izazovu ostalih maponoa. ivimo u
zatvorenom sistemu - pod staklenim zvonom, ako citiramo Silviju Plat, i sve
skloniji zabludi, udiemo svoj sopstveni zagaeni vazduh. Zbog bola koji je
sastavni deo procesa ispravljanjaTnapa stvamosti, najrae bismo izbegli ili
zaobili sve izazove u odnosu na njihovu osnovanost. Svojoj deci govorimo:
Ne odgovaraj mi, ja sam ti roditelj. Branom drugu prenosimo ovakvu
poruku: Hajde da pustimo jedno drugo daivimo. Ako me bude kritikovao, ivot u ti zagorati i zaalie zbog toga. Svojim porodicama i svetu stariji
upuuju poruku: Star sam i slab. Ako mi se suprotstavite, mogu umreti ilii ete
snositi krivicu zato to ste mi zagorali poslednje dane na ovom svetu. Svojim
potinjetnima stavljamo do znanja: Ako budete tako drski, da mi se
suprotstavite, onda to uradite veoma obazrivo, inae ete se veoma brzo naoi u
potrazi za novim poslom.
Sklonost ka izbegavanju izazova toliko je opte prisutna u Ijudskim biima
da se moe smatrati osobinom Ijudske prirode. Time to smo je nazvali
pnirodnom ne znai da ona istovremeno predstavlja esencijaLno, blagotvorno ili
nepromenljivo ponaanje. Prirodno je vriti nudu u gae i nikada ne prati zube.
Uprkos tome mi sebe uimo da inimo ono to je neprirodno, dok nam to ne
postane deo prirode. ak se i samodisoiplina moe definisati kao uenje
neprirodnosti. Jo jedna osobina Ijudske prirode - moda ona koja rias ini
najljudskijim - jeste naa sposobnost da primamo i prevaziemo ono to je
neprirodno i time preobrazimo sopstvenu prirodu.
Nijedan in nije prirodniji, a amim tim i ljudskiji od podvrgavanja
psihoterapiji. Ovim inom mi se narnemo otvaramo najdubljem izazovu drugog
Ijudskog bia pa mu ak i plaamo za pronicljivost i brigu.
Ne samo pojedinci, ve i itava organizacija poznati su po tome to se tite
od izazova. Jednom sam od efa vojnog osoblja dobio nalog da pripremim
analizu psiholokih uzroka strahota u Mai Laju i njihovo kasnije zatakavanje, u
elji da se takvom ponaanju u budunosti stane na put. Moje preporuke nije
prihvatio glavni vojni tab uz obrazloenje da se ovo istraivanje ne moe
zadrati u tajnosti. Postojanje takvog istraivanja moe nas izloiti daljem
izazovu. Ni predsedniku ni vojsci nisu U ovom trenutku potrebni dalji izazovi.
- reeno mi je.
Otvorenost ka izazovu jedna je od stvari koju simbolizuje leanje na kauu
psihoanalitiara. Podvrgavanje psihoterapiji predstavlja in velike hrabrosti.
Najvei razlog, zbog koga ljudi izbegavaju psihoterapiju, nije nedostatak novca
ve nedostataJc hrabrosti. Ovo se odnosi i na veliki broj psihijatara koji ne
uspevaju da sagledaju nunost podvrgavanja sopstvenoj terapiji uprkos tome to
za to imaju vie razloga od ostalih.
Hrabrost koju poseduje veina pacijenata koja se dobrovoljno podvrgava
psihoanalizi, ak i na poetku terapije i uprkos stereotipnom miljenju, otkriva
da su ii sutini ti Ijudi mnogo snaniji i zdraviji od proseka.
Dok je psihoterapija krajnji oblik otvorenosti ka izazovu i naa obinija
svakodnevna meusobna optenja pruaju nam sline mogunosti rizika koji
nosi otvorenost: kod automata za vodu, na sastancima, na terenu za golf, za
padne na pamet vie stvari, istovremeno, onda treba da govorite o onoj koja
vam tee pada. Ovo je lake rei nego uiniti, ali oni koji savesno na tome rade
obino brzo napreduju. Neki imaju toliki otpor prema izazovu da se samo
pretvaraju da sarauju. Prividno rado priaju o nekiin tvarima, ali obavezno
izostave kljune detalje. Neka ena e satima pnati o neprijatnim iskustvima iz
detinjstva, ali e preutati da ju je mu tog jutra suoio sa injenicom da je sa
bankovnog rauna skinula hiljadu dolara vie nego to je dozvoljeno. Takvi
paoijenti se true da psihoterapijsku seansu pretvore u konferenciju za tampu.
U najboljem sluaju e traiti vreme u pokuajima da izbegnu izazov, ili e
pribei suptilnim laima.
Da bi se pojedinci i organizacije zaista otvorili prema izazovu, neophono
je da njihove mape realnosti budu izloene inspekciji javnosti. Potrebno je neto
vie od konferencije za tampu. Stoga je praksa potpune iskrenosti jo jedan
Uslov za ivot potpune posveenosti istini. To podrazumeva neprekidan i
beskrajan proces samoprovere da bi se osiguralo da nae komunikacije - ne
samo rei koje izgovaramo, ve i nain na koji ih izgovaramo - bez odstupanja,
odraavaju najpriblinije to je ljudski mogue, istinu ili lealnost kakvu
poznajemo.
Ovakva iskrenost ne dolazi bezbolno. Ljudi lau da bi izbegli bol koji
donosi izazov i njegove posledice. La predsednika Niksona o Votergejtu nije
bila nita sofisticiranija od lai etvorogodinjaka koji uverava majku kako je
lampa sama pala sa stola i razbila se. Sve ,dok je priroda izazova legitimna (a
obino jeste) la je pokuaj da se izbegne legitimna patnja i moe uzrokovati
mentalnu bolest.
Koncept izbegavanja stvara problem preice. Uvek kada pokuavamo da
izbegnefno neku prepreku, traimo bri i laki put prema cilju: preicu. Zato to
sam uveren da razvoj ljudskog duha predstavlja krajnji cdlj ljudskog postojanja,
posveen sam ideji o progresu. Ispravno je i primereno da Ijudska bia rastu,
razvijaju se i napreduju to je bre mogue, prema tome, dobro je i ispravno
pribegavati svakoj pravoj preici ako je ona napredak u linom razvoju. Kljuna
re u prethonoj reenici je ipak prava. Ljudi imaju tendenciju da ignoriu
prave preice, i uporno trae pogrene. Na primer, ispravno je prouiti sinopsis
knjige umesto proitati ceo original kada se pripremamo za ispit. Ukoliko je
sinopsis dobar i materija savladana, osnovno znanje je mogue stei za krae
vreme, uz manje truda. Prevara ne moe nikada predstavljati pravu preicu. Ona
verovatrio moe utedeti mnogo vie vremena, i ukoliko je uspena, moe
prevarantu izdejstvovati prolazriu ocenu na ispitu, ali e izostati osnovno
znanje. Tada je ocena lana, i pogreno interpretirana. Ako ona postane osnova
u ivotu, onda ivot postaje la i pogrena interpretacija posveena tienju i
pothranjivanju lai.
Prava psihoterapija takoe moe biti pogrena preica. To je najee
sluaj kada roditelji trae psihoterapiju za svoju deou. Oni ele da ini.se deca na
neki nain promene; da prestanu da se drogiraju, dobijaju histerine napade,
loe ocene i tako dalje. Neki roditelji su iscrpeli svoje mogunosti u pokuajima
da deci pomognu, i zato se psihoterapeutu obraaju sa istinskom voljom da se
pozabave problemom. Drugi, podjednako esto dolaze sa jasnim saznanjem o
uzroku problema kod deteta, u nadi da e psihijatar moi da uini neki magini
potecz i izmeni dete, a da pritonv ne ukloni osnovni uzrok problema. Na primer,
neki e roditelji otvoreno rei: Mi znamo da imamo problema u braku i da je to
u vezi sa problemom naeg sina. Ipak, ne elimo da se govori o naem braku
niti da se podvrgnemo terapiji. Radite sa naim sinom, i ako je to mogue,
pomognite mu da bude sreniji.
Drugi su manje iskreni. Oni su spremjii da izjave da e uiniti sve to je do
njih, ali kada im se objasni da detetovi simptomi predstavljaju ispoljavanje
otpora prema njihovom stilu ivota, obino kau: Apsurdno je oekivati da se
postavimo naglavake zbog njcga, i odlaze u potragu za novim psihijatrom koji
e im moda ponuditi bezbolniju preicu. Kasriije e, vcrovatno, rei
prijateljima, i ponavljati u sebi Sve smo uiniili za svoje dete: ak smo posetili
etiri razliita psihijatra, ali nita nije pomoglo.
Mi ne laemo samo druge ve obmanjujemo i sebe. Izazovi naoj
prilagoenosti (mapama), sa stanovita sopstvene savesti i realnog opaanja,
mogu biti podjednako ispravrai i bolni kao i izazovi koji potiu od javnosti. Od
bezbrojnih lai kojima ljudi sami sebe obmanjuju, dve su najuobiajenije,
najmonije i najdestruktivnije: Mi zaista volimo svoju deou, i nai nas
roditelji zaista vole. Verovatno je da su nas roditelji voleli i da mi volimo svoju
decu, ali kada nije tako, Ijudi se ne trude da to prihvate. Za psihoterapiju est
kaem da je to igra istine ili igra iskrenosti jer joj je svrha, izmeu ostalog, i
to da pomogne pacijentima da se suoe sa laima. Jedan od korena mentalnih
bolesti najee predstavlja sistem sastavljen od lai koje su nam reene, i lai
koje smo sami sebi rekli. Koreni se mogu otkriti i unititi samo u atmosferi
savrene iskrenosti. Da bi terapeuti stvorili ovakvu atmosferu, neophodno je u
njihove odnose sa pacijentima uneti apsolutnu otvorenost i istinitost. Kako
moemo od pacijenta oekivati da podnese bolno suoavanje sa stvarnou,
Tajenje istine
Lai se mogu podeliti na ve vrste: Bele lai i cme lai.
Cma la je izjava za koju znamo da je neistinita. Bela la je izjava koja nije
sama po sebi neistinita, ali izostavlja znaajan deo istine. injenica da je la
bela ne ini je nita manje neistinitom, niti opravdanijom. Bele lai mogu biti u
podjednakoj meri destruktivne kao i cme. Vlada koja pomou cenzure taji pred
javnou neku vitalnu informaciju, nije ni za nijansu vie demokratska od one
vlade koja govori neistjnu. Pacijentkinja koja je preutala da je za 1000 dolara
prekoraila dozvoljenu sumu na raunu, koila je time svoj razvoj kroz terapiju
isto kao da je pribegavala laima. Upravo zato to deluje manje nepoteno,
preutkivanje bitne informacije je najuobiajeniji oblik laganja, a tetniji je
utoliko to ga je tee otkriti i raskrinkati.
Bela la je drutveno prihvatljiva u mnogim naim meusobnim odnosima,
jer ne elimo da povredimo tua oseanja. Uprkos tome, alimo to su nam
drutveni odnosi veinom povrni. Roditeljima se injenica da decu kljukaju
papicom od belih lai ne samo ini prihvatljiva, ve i blagotvoma i nena. ak i
muevima i enama koji su bili dovoljno hrabri da se jedni pred drugima otvore,
teko pada otvorenost sa ecom. Oni im nee otkniti da pue marihuanu ili da su
se prethodne noi svaalr, da oseaju otpor prema manipulacijama babe i dede,
da im je lekar rekao da pated psihosomatskih poremeaja ili da su uleteli u
rizian finansijski poduhvat, pa ak ni koliko novca imaju na bankovnom
raunu. Obino se ovakvo tajenje istine opravdava ljubavlju ili eljom da se
deca zatite od nepotrebnih briga, i zbog toga se esto dogaa da je takva
zatita neuspena. Deca ionako znaju da mama i tata pue travu, da su se
noas svaali, da postoji otpor prema babi i dedi, da je mama nervozna i da tata
gubi novac. Tada razultat nije zatita, ve uskraenost. Deci je uskraeno
saznanje o novcu, bolesti, drogi, seksu, braku, roditeljima, babama i dedama i
ljudima uopte. Lieni su ujedno i umirenja koje bi dobili kada bi se otvoreno
raspravljalo o ovim temama. Konano, uskraeni su im uzori otvorenosti i
iskrenosti, a prueni primeri delimine iskrenosti, nepotpune otvorenosti i
ograniene hrabrosti. Za neke roditelje je elja da zatite decu motivisana
iskrenom, ali pogreno tumaenom Ijubavlju. Drugima, elja da potede decu
vie slui kao fasada i racionalizacija tenje da izbegnu suoavanje i time
saouvaju autoritet nad njima. Takvi roditelji obino govore: Vidite deco, vi
treba daastavite da budete deca, i brinete deije brige, a brige odraslih prepustite
nama. Gledajte u nama snane i nene zatitnike. Takva slika je dobra i za vas i
za nas, i zato je nemojte ruiti. To nama ,prua oseaj snage, a vama oseaj
sigurnosti, i svima e nam biti lake ako e previe ne udubljujemou te stvari.
Ne moemo zanemariti injeniou da moe doi do pravog konflikta kada
se elja za apsolutnom iskrenou suprotstavi potrebama nekih ljudi da pruaju
odreenu vrstu zatite. Na primer, ak i roditelji u savreno stabilnim
brakovima, mogu ponekad razmatrati razvod kao jedno od moguih reenja, ali
obavestiti daou o ovome kada za to ne postoji realna osnova, krajnje je
nepotirebno, i predstavlja za njih optereenje. Pomisao na razvod je ozbiljna
pretnja deijem oseaju sigumosti - toliko zastraujua, da ona ne mogu da je
sagledaju iz ire perspektive. Deca su ozbiljno ugroena, ak i onda, kada je
mogunost da doe do razvoda veoma udaljena. Ako je brak njihovih roditelja
riasukan, deca e biti suoena sa ovom pretnjom bez obzira da li roditelji o tome
govore ili ne. Ako je ori u osnovi solidan, roditelji ne bi sa apsolutnom
iskrenou rekli: Mama i tata su sino razgovarali o razvodu, ali ovoga puta to
zaista nije ozbiljno. U dfugim sluajevima, esto je neophodno da psihijatri
preute sopstvene misli, gledita i saznanja pacijentima u ranijim stadijumima
psihoterapije, jer oni jo uvek nisu spremni da se sa njima suoe i prihvate ih.
Na prvoj godini staa, jedan mi je pacijent na etvrtoj seausi ispriao san koji je
oigledno odraavao zabrinutost u vezi sa homoseksualnoou. U elji da
pokaem kako sam sjajan terapeut, i kako brzo postiem napredak, rekao sam:
Va san odraava zabrinutost u vezi sa vaom latentnom homoseksualnou.
On se vidno uzbudio, i nije vie dolazio na terapiju. Samo uz ogroman trud i
sreu, uspeo sam da ga nagovorim da nastavii sa psihoterapijom. Imali smo jo
dvadeset seansi pre nego to je, zbog posla, premeten u drugi deo zemlje. Ove
seanse su mu veoma koristile, uprkos podatku da viie nikada nismo raspravIjali
o homoseksualnosti. injenica da je.njegova podsvest bila sa njom okupirana,
nije znaila da je on spreman da se sa tim suod na svesnom nivou. Poto ovo
saznanje nisam preutio, uinio sam mu lou uslugu, skoro ga izgubivi kao
sopstvenog ili bilo ijeg pacijenta.
Selektivno preutkivanje sopstvanog miljenja mora se primenjivati s
vremena na vreme u poslovnom iolitikom svetu, ukoliko elimo da budemo
dobrodoii u raznim upravnirfi telima. Kada bi ovek u svalcoj situaciji
otvoreno iskazivao svoje miljenje o vanim i nevanim stvarima, bio bi
smatran nepoeljnim i opasnim za organizaciju. Stekao bi reputaciju drske
osobe i nika,da ne bi bio izabran za njenog predstavnika. Ne moemo zaobii
injeniou da ukoliko elimo da budemo uticajni u nekoj organizaciji, moramo
delimino postati organizovana osoba, paljivi u izraavanju linog miljenja,
Balansiranje
Vrsta discipline potrebna da se disciplinuje disciplina, je ono to ja
nazivam balansiranje. To je ujedno i etvrta, poslednja vrsta o kojoj bih eleo da
govorim.
Balansiranje je disciplina koja nam daje fleksibilnost. Potrebina je
neobina fleksibilnost da bi se uspeno preivelo u svirii sferama aktivnosti.
Kao primer emo uzeti gnev i naine na koje se on ispoljava. Gnev je emooija
nasleena u evoluciji (kod Ijudi i manje razvijenih organizama), koja
potpomae opstanak. Uvek osetimo gnev kada nam je geografska i psiholoka
teritorija ugroena. On nas nagoni na otpor. Da nema gneva, nas bi neprekidno
gazili i konano unitili.
Samo sa gnevom moemo preiveti. Ipak, najee, kada odmah
pomislimo da drugi ele da nas ugroze, nakon detaljnijeg preispitivanja
shvatiemo da to uopte nije njihova namera. Ponekad, kada stvarno utvrdimo
da nas Ijudi ugroavaju iz ovih ili onih razloga, uvideemo da je za nas bolje da
ne reagujemo gnevom. Neophodno je da n#i vii modami centri rasuivanja
reguliu i moduliraju nie centre (emoaije). Da bismo uspeno funkcionisali u
svom sloenom svetu, bitno je da posedujemo sposobnost, ne samo da
ispoljavamo gnev, ve i da ga ne ispoljavamo. Takoe, monamo biti sposobni
da gnev izraavamo na razliite naiine. Ponekad ga je nuno ispoljiti tek nakon
mnogo razmi=ljanja i procenjivanja. U drugim je prilikama korisnijespoljiti ga
cdmah i spontano. Katkad ga treba ispoljiti hladno i mirno, a u nekim
situacijama glasno i nesputano. Mi ne samo da moramo znati kako u razliitim
prilikama da izaemo na kraj sa gnevom, ve i kako da najadekvatnije
uskladimo pravo vreme sa pravim izrazom. Da bismo kompetentno i adekvatno
rukovali svojim gnevom, neophodan je razraen i fleksi: bilan sistem
reagovanja. Nije udo to je baratanje gnevom sloen zadatak koji je teko
uspeno okonati pre zrelosti i srednjih godina, a ponekad i do kraja ivota.
Svi Ijudi u veem ili manjem stepemu pate od slabe fleksibilnosti sistema
reagovanja. Vei deo posla psihoterapeuta lei u nastojanju da se pomogne
pacijentu da postigne veu fleksibilnost ovog sistema. To znai da to su
pacijenti vie hendikepirani nemirom, krivicom, i ncsigumou, utoliko je ovaj
posao tei. Ja sam, na primer, radio sa tridesetdvogodinjom izofreniarkom,
za koju je bilo istinsko otkrovenje kada je saznala da neke mukarce ne mora
oustiti preko kunog praga, drnge sme pustiti u salon, ali ne i u spavau sobu,
dok pojedinima moe i to dopustiji. Ranije je raspolagala sistemom reagovanja
po kome je ili svakoga putala u spavau sobu, ili nikoga nije putala preko
kunog praga. Tako je balansirala od poniavajueg promiskuiteta .do krajnje
izolovanostd. Sa ovom istom enom smo proveli nekoliko seansi posveemh
pisamcima zahvalnosti., Ona se oseala obaveznom da alje dugaka, isorpna,
rukom pisana i savreno frazirana pisma, kao odgovor na svaki poklon ili
pozivnicu koju bi dobila. Poto je to postalo prilian teret, ona je odjednom
prestala da alje pisma takvog sadraja i poela da odbija sve poklone i pozive.
Ponovo je bila zapanjena kada je saznala da neki pokloni ne zahtevaju pismenu
zahvalnost, a da je za neke dovoljno kratko pisamce u znak zahvalnosti.
Zrelo mentalno zdravlje zahteva neobinu sposobnost za neotino
balansiranje izmeu konfliktnih ciljeva, odgovornosti, dunosti itd. Sutina
discipline balansiranja je odricanje. Seam se da sam ovo shvatio jednog letnjeg
jutra kada mi je bilo devet godina. Tek sam bio nauio da vozim bicikl i radosno
sam isprobavao svoju novu vetinu. Oko milju od nae kue put se sputao niz
strmi breuljak i na kraju pravio nagli zaokret. Dok sam se tog jutra sputao niz
breuljak, osetio sam neobinu radost zbog sve veeg ubrzanja. Odrei se
takvog zadovoljstva i prikoiti smatrao sam apsurdnim samokanjavanjem.
Reio sam da pokuam nesmanjenom brzinom da uem u krivinu, ali je moja
ekstaza naglo okonana kada sam odleteo nakoliko metara dalje, u umarak. Bio
sam ugruvan i povreem, a prednji toak je potpuno uniten od udarca u drvo.
Izgubio sam ravnoteu. Balansiranje je disciplina upravo zbog odricanja koje je
bolno. U ovom sluaju ja nisam bio spreman da se odreknem zadovoljstva
brzine da bih odrao ravnoteu i sigumo uao u krivinu, Na jedan ili drugi
nain, to je lekcija koju sam morao da uim tokom itavog ivota. To svi
moramo initi. Dok savlaujemo krivine i okove svojih ivota, mi se uporno
moramo odricati delova samih sebe. Jedina altemativa ovog odricanja je da
odustanemo od putovanja kroz ivot.
Moe delovati neobino, ali veina ljudi se opredeljuje za ovu altemativu i
odluuje da odustane od ivotnog putovanja, zaustavivi se negde du puta da bi
izbegla bol odricanja. Ako vam to deluje neobino,. onda niste u potpunosti
shvatili dubinu bola. Po svom optem obliku, odricanje predstavlja najbolnije
ljudsko iskustvo. D,o sada satn govorio o manjim oblicima odricanja - odricanje
od brzine ili luksuza spontanog besa, sigumosti sputanog gneva ili urednosti
pismene zahvalnice. Sada bih se osvrnuo na odricanj,e od karakternih osobina,
uhodanih ema ponaanja, ideologija, pa ak i itavih ivotnih stilova. To su
krupna odrianja koja su neophodna ako elimo da stignemo daleko na
ivotnom putovanju.
moete izgubiti. Ovo moe delovati neverovatoo elementarno, ali lino smatram
da je ttfTleophono rei, jer mnogi Ijudi koje nam imaju spoobnost da
sagledaju evoluciju, all im nedostaje volfa.| Oqi ele i veruju da je mogue
preskoiti discipliAu Vpronai preicu do svetosti. esto pokiuavaju da to
dostignu tako to e slediti povrne odlike svetaca povlaei se u pustinju ili
bavei se stolarijom. Neki ak veruju da su takvim imitiranjem zaista postali
sveci i proroci. Neisposobni su da sebi priznaju da su jo uvek deca i da se
suoe sa bolnom injenicom da moraju poeti od samog poetka i nastaviti
prema sredini.
Disciplina je definisana kao sistem tehnika koje se na konstruktivan nain
bave bolom koji proistie iz reavanja problema, i ukazuju na nain kojim se
mogu reiti svi ivotni problemi. Izdvojene su i razraene etiri osnovne
tehnike: odlaganje zadovoljenja, preuzimanje odgovornosti, posveenost istini
ili realnosti,, i balansiranje. Disciplina je sistem tehnika, jer su one meusobno
veoma povezane. Jednim potezom mogu se upotrebiti dve, tri ili ak sve etiri
istovremeno, na nain koji e rh uiniti meusobno neraspoznatljivim. Snaga,
energija i volja da se ove tehnike primene proistiu iz ljubavi, to e se videti u
sledeem poglavlju. Ova analiza discipline nije iscrpna; verovatno sam prevideo
jednu ili vie dodatnih tehnika. Razumno je upitati da li su takvi procesi kao to
su biofidbek, meditacija, joga, i psihoterapija tehnike discipline, na ta bih
odgovorio da su tio, po meni, tehnika pomagala pre nego osnovne tehnike. Kao
takve mogu biti veoma korisne, ali ne i vitalne. S druge strane, osnovne tehnike
ovde opisane, ukoliko se neprekidno i iskreno upra njavaju, moraju biti
dovoljne svakome ko eli da se posveti disciplini, da evoluira o viih nivoa
duha.
II DEO
LJUBAV
Rekli smo da je disciplina sredstvo duhovne evolucije. Ovo poglavlje e
ispitati ta lei u pozadini discipline i ta joj daje motivaciju i energiju. Verujem
da je ta sila Ijubav. Svestan sam ainjenice da emo se u pokuaju da istraimo
Ijubav, dotai misterije. U pravom smislu rei emo pokuati da istraimo
neistraivo i objasnimo neobjanjivo. Ljubav je prevelika i preduboka da bi
ikada bila shvaena, izmerena ili ograniena reima. Ne bih ovo pisao kada bih
to smatro bezvrednim, ali bez obziira na vrednost, svestan sam toga da e
pokuaj u izvesnom smislu biti neadekvatan.
Jedan od rezultata misteriozne pririode ljubavi jeste taj da, koliko mi je
poznato, jo niko nije uspeo da je zadovoljavajue definie. U pokuaju da joj se
nae objanjenje, podeljena je u razne kategorije: Enos, Filia, savrena, i
nesavrena ljubav.. Ja u se potruditi da dam jednu jedinu definiciju ljubavi uz
punu svest o tome da e ona, na neki naain, ostati nepotpuna. Ljubav je, po
mome, volja da sebe proirimO da bismo potpomogli sopstveni i tui duhovni
razvoj i sazrevanje.
eleo bih da na poetku kratko prokomentariem ovu definiciju, pre nego
to se upustim u detaljniju nalizu. Kao pfvo, verovatno ste pnimetili da je
taJeleoloka definicija. Ponaanje definisano ciljerti ili namerom kojoj treba da
slui, u ovom sluaju duhovnom sazrevanju.. Naunici su veoma sumnjiavi
prema teleolokim definicijama, pa e verovatno biti i prema ovoj. Ja do nje
niisam doao istim teleolokim nainom razmiljanja, ve posmatranjem kroz
svoju kliniku psihijatrijsku praksu (koja ukljuouje i samoposmatranje) u kojoj
je definicija ljubavi stvar od prilinog znaaja. Ovo je zato to je veina
pacijenata uglavnom zbunjena prirodom ljubavi. Da bih bolje objasnio, naveu
primer. Jedan stidljivi mladi mi je priznao: Majka me je toliko volela da mi
nije dozvoljavala da idem u kolu kolskim autobusom, sve do mature. ak i
tada sam morao da je molim da me pusti da idem sam. Mislim da se plaila da,
mi se neto loe ne dogodi, pa me je sama voziila i dovozila iz kole, to je za
nju predstavljalo, veliki napor. Zaista me je volela. U leenju ove osobe bilo je
nuno, kao i u mnogim drugim sluajevima objasniti mu da je njegova majka
bila motivisana neim drugim osim Ijubavlju i da esto ono to nam lii na
ljubav, to uopte nije. Kroz ovakva iskustva sam sakupio mnoge primere
postupaka uinjenih iz onoga to lii i to ne lii na ljubav. Najbitniju razliku
meu njima ini svesna ili nesvesna namera onoga ko voli i onoga koji je
voljen. ,
Drugo, moe se primetiti da je Ijubav neobino kruan proces. Proces
proirivanja sebe je veoma evolutivan. Kada je neko uspeno proirio svoje
granice, samim tim je i preao u vie stanje postojanja. Tako akt Ijubavi postaje
akt samosazrevanja, ak i onda kada za cilj inia tui razvoj. Samo tenjom za
evolucijom uspevamo da evoluiramo.
Tree, ova unitama definicija ljubavi, ukljuuje ljubav prema samome sebi
i Ijubav prema drugome. Poto sam Ijudsko bie, i poto ste vi ljudsko bie,
voleti ljude, znai voleti i sebe. Posvetiti se ljudskom duhovnom sazrevanju,
znai posvetiti se sopstvenom i tuem razvoju. Zaista, kao to smo ve
zakljuili, nemogue je voleti druge ako ne volimo sebe. Ba kao to nismo u
stanju da svoju deou nauimo samodisciplini, ukoliko joj se i sami
nepodvrgavamo. U sutini je nemogue zianemariti sopstveni duhovni razvoj u
korist tueg. Ne moemo zanemariti samodisciplinu i istovremeno biti
disciplinovani u svojoj brizii za druge. Ne moemo biti izvor snage, ukoliko tu
snagu ne pothranjujemo. U daljem istraivanju prirode ljubavi, otkriemio ne
samo da ljubav prema sebi i ljubav prema drugome idu ruku pod ruku, ve i da
su u krajnjoj Iiniji nerazluive.
etvrto, irenje sopstvenih granica iziskuje napor. Granice se mogu
proiriti samo prevazilaenjem, a prevaailaenje zahteva napor. Kada nekoga
volimo, naa ljubav postaje vidljiva i stvarna samo kroz na napor
- kroz injenicu da smo spremni da za nekoga (ili za sebe samoga) uinimo
dodatan korak ili prepeaimo dodatnu milju. Ljubav riije nenapoma. Upravo
suprotno. Ona je veoma napoma.
I konano, upotrebivi re volja pokuao sam da prevaziem razliku
izmeu elje i akoije. Zelja se po pravilu ne pretae u akoiju. Volja je elja
dovoljnog intenziteta da bi se pretvorila u akoiju. Razlika izmeu njih jednaka
je razlici izmeu ove dve konstatacije: Voleo bih da odem na plivanje veeras
i Veeras idem na plivanje. Svako u naoj kulturi donekle eli da prui
Ijubav, ali veliikom broju to ne polazi za rukom, zato zakljuujem da elja za
pruanjem Ijubavi nije isto to i ljubav. Ljubav je ono to Ijubav ini. Ljubav je
izraz volje; istovremeno namera i akcija. Ona implicira izbor. Mi ne moramo
voleti, moemo izabrati da volimo. Bez obzira koliko sebe smatrali sposobnim
da pruamo ljubav, ako to nismo, onda je to zato to smo tako izabrali, uprkos
svojoj dobroj riameri. S druge strane, kada god se potrudimo da uinimo neto u
cilju duhovnog razvoja, onda je to zato to smo tako izabrali. Izbor je uinjen u
korist ljubavi.
Kao to sam ve napomenuo, pacijenti koji dolaze na psihoterapiju,
uglavnom su nesigurni u pogledu pri* rode Ijubavi. To je zato to smo, kada se
siioamo sa misterijorpi ljubavi, esto skloni pogrenim tumaenjima. Ova
knjiga nee demistifikovati ljubav, ali se nadam da e pojasniti stvari da bi se
uklonile pogrene koncepcdje koje uzrokuju patnju, rie samo kod pacijenata ve
kod svih onih koji pokuaju da razjasne svoja iskustva. Ovu patnju delimino
smatram nejpotrebnom, jer bi se preciznijom definicijom Ijubavi mogle
otkloniti mnoge zablude. Ja sam poeo da istraujem ljubav od onoga to ona
nije.
Zaljubljenost
Od svih zabluda u vezi ljubavi, najjae i najubedljivije je verovanje da je
zaljubljenost Ijubav, ili bar jedna njena manifestacija. To je veoma mona
zabluda, jer se zaljubljenost sa subjektivnog stanovita doivljava kao snano
Ijubavno iskustvo. Kada se neko zaljubi, iskreno e oseati: Ja ga (je) volim.
Ali dva problema e cdmah postati oigledna. Prvi je da je iskustvo
zaljubljenosti specifino erotsko iskustvo vezano za seks. Mi se ne
zaljubljujemo u svoju decu, bez obzira na dubinu Ijubavi koju prema njima
gajimo. Mi se ne zaljubljujemo u svoje prijatelje istog pola, osim ko smo
homoseksualno nastrojeni, mada ih moemo duboko i isRreno voleti.
Zaljubljujemo se samo kada smo svesno ili jiesves.no seksualno motivisani.
Drugi problem se sastoji u tome to je zaljubljenost, bez izuzetka, privremena.
Bez obzira u koga se zaljubimo, sasvim emo se sigurno odljubiti pod uslovom
da veza dovpljno dugo potraje. Ovo naravno ne znai da mi obavezno
prestajemo da volimo osobu u koju smo se bili zaljubili. Hou rei da oseaj
strastvenog voljenja koje je karakteristino za1 zaljubljenost, uvek prolizi.
Medeni mesec uvek ima kraj. Procvat romanse .je uvek prolazan.
Da bi se razumela priroda fenomena zaljubljenosti i neizbenost njenog
zavretka, neophodno je ispitati prirodu onoga to psihijatri nazivaju granicom
ega. Iz onoga to moemo potvrditi kroz indirektne dokaze, ini se da
novoroene u toku prvih paf meseci ivota ne ume da napravi razliku izmeu
sebe i ostalog dela univerzuma. Kada ono pomera ruke i noge, pomera se i itav
svet. Kada je gladno, i svet je gladan. Kada vidi majku kako se kree, i ono se
kree sa njom. Kada mu majka peva, ono ne zna da to ono sarho ne proizvodi
zvuk. Ono ne razlikuje sebe od kolevke, sobe i svojih/ roditelja. Spolja i unutra
su isto. Jo uvek nema razlike izmeu Ja i Ti. Ono i svet sU jedno. Nema
granica i nema odvojenosti. Nema identiteta.
Vremenom, dete poinje da stie iskustvo o sebi - kao o jedinki odvojenoj
o sveta. Kada je glanO, majka se ne mora uvek pojaviti da ga nahrani. Kada
mu se igra, majci se ne mora uVek igrati sa njim. l)ete stie iskustvo da njegove
elje nisu uvek za majku zapovest. Ono e iskusiti svoju volju kao odvojenu od
majinog ponaanja. Poinje da se razvija oseaj sojJstvenog Ja. Smatra se da
je ova interakcija izrrteu novoroeneta i majke osnova iz koje se razvija
detetov oseaj identiteta. Primeeno je da kod sluajeva u kojima je interakcija
izmeu novoroeneta i majke poremeena - kada, na primer nema majke, niti
zadovoljavajue zamene za nju, ili kada je ona usled mentalnog oboljenja
uteeni, i u svojoj usamljenosti nalaze oseaj sigumosti. Ipak veina nas pati
zbog svoje usamljenosti i tei da pobegne izvan zidina individualnih identiteta u
stanje u koje e se vie izjednaiti sa spoljanjim svetom. Iskustvo zaljubljenosti
prua nam mogunosit za ovafcvo bekstvo - ali samo privremeno. Sutina
fenomena zaljubljenosti je iznenadno ruenje jednog dela granica ega to nam
dozvoljava da stopimo svoj identitet sa identitetom druge osobe. Iznenadno
oslobaanje sebe od samoga sebe, eksplozivno prelivanje sebe u onoga koga
volimo, i dramatian prekid usamljenosti koji sledi ruenje granica ega, iskustvo
je kje veina doivljava kao ekstazu. Ujedinjeni srho sa onim koga volimo!
Nema vie usamljenosti!
Sa izvesnog stanovita, zaljubljenost je vrsta regresije. Iskustvo stapanja sa
voljenom osobom vue korene iz najranijeg detinjstva kada smo bili stopljeni sa
majkom. Uz stapanje pomalo doivljavamo oseaj svemoi, kojeg smo se
morali odrei na izlasku iz detinjstva. Sve deluje mogue! ini nam se da
sjedinjeni sa voljenom osobom, moemo savladati sve prepreke. Verujemo da
e se pred silinom nae Ijubavi ukloniti sve sile opozicije i nestati u tami. Svi
problemi e biti savladani. Budunost je obasjana jarkom svetlou. Nerealnost
oseanja kada smo zaljubljeni, veoma je bliska nerealnosti dvogodinjaka koji
se osea kraljem neograniene moi u ponodici i svetu.
Ba kao to realnost rui fantaziju o svemoi dvogodinjaka, tako razara i
fantastino jedinstvo zaljubljenog para. Ranije ili kasnije, suoen sa
svakodnevnim problemima ovek e se vratiti sebi. On eli da vodi ljubav, ona
ne. Ona eli da ide u biosfeop, on ne. On eli da stavi novac u banku, ona hoe
mainu za pranje sudova. Ona eli da govori o svam poslu, on o njegovom. Ona
ne voli njegove prijatelje, on ne voli njene. Tako oboje u dubini srca dolaze do
munog otkria da nisu jedno sa voljenom osobom, i da e ona i dalje imati
sopstvene elje, ukuse, predrasude. Jedna po jedna, postespeno ili iznenada,
granice e poeti da se vraaju na svoja mesta. Postepeno ili iznenada, oni e se
odljubiti. Sada su ponovo dve odvojene individue. Kada doe do ove take, oni
e poeti polako da razvezuju svoj odnos, ili e zapoeti rad na pravoj ljubavi.
Upotrebivi re prava hteo sam da impliciram da je oseaj ljubavi kod
zaljubljenosti pogrena procena, i da je na subjektivni oseaj voljenja samo
iluzija. Potpunije razmatranje prave ljubavi ostaviemo za kasnije. Konstatujui
da par moe zaista poeli da se voli tek kada se bude odljubio, elim da
naglasim da prava ljubav nema korene u oseaju ljubavi. Naprotiv, prava ljubav
se esto pojavljuje tamo gde nedostaje oseanje Ijubavi, kada se ponaamo sa
ljubavlju uprkos tome to je ne oseamo. Ako uzmemo u obzir realnost
kada smo se uzeli, kae ona, samo sam se pretvarala. Mislim da sam ga na
prevaru navela na brak, pa nemanl pravo xla se alim, i dugujem mu toliko da
se povinujem njegovim eljama. Gospodin B. se ali: Zalim to se nisam
oenio gospoicom C. Mogli smo imati dobar brak. Ja nisam bio smrtno
zaljubljen u nju, pa sam pretpostavio da ona nije prava osoba za mepie.
Gospoa D, koja je dve godine u braku, zapala je u teku depresiju i podvrgla se
psihoterapiji uz zakljuak: Ne znam ta nije u redu. Imam sve to mi je
potrebno, ukljuujUi i savren brak. Tek nakon nekoliko meseci uspela je da
shvati injenicu da nije vie zaljubljena u mua, ali da to istovremeno ne
podrazumeva da je uinila uasnu greku. Gospodin E., takoe sa dve godine
branog staa, poeo je uvee da pati od stranih glavobolja, ali nije eleo da
poveruje u mjihov psihosomatski uzmk. Moj brani ivot je dobar. Zertu volim
kao i prvoga dana kada sam je sreo. Gna je sve to sam oduvek eleo.
Ipak, glavobolje e mu proi tek godiriu dana kasnije kada bude u stanju
sebi da prizna: Nervira .me nain na koji veito zahteva, zahteva, zahteva
stvari od mene bez obzira na moju zaradu, i kada je bude suoio sa njenim
rasipnitvom. Gopodin i gOspoa F., su priznali meusobno da su se odljubili,
a zatim su nastavili da jedno drugo ine duboko nesrenima uzajalnnim
neverstvima i potragom za jedinom pravom ljubavlju. Nisu shvatili da zbog
toga to su jedno drugome priznali da vie nisu zaljubljeni, mogu poeti da
ostvaruju kvalitetan brak, umesto da ga rue. ak i kada parovi shvate da je
medeni mesec proao, i da vie nisu zaljubljeni, mada im je jo uvek stalo jedno
do drugoga, oni se grevito dre mita i trude se da mu prilagode ivot. ak i
ako smo se odljubili, ako se svesno budemo ponaali kao da smo jo uvek
zaljubljeni, moda e se romantina Ijubav ponovo vratiti u na ivot. Ovi
parovi insistiraju na zajednitvu u svemu. Kada se podvrgniu grupnoj terapiji za
parove (moja supruga, nae kolege i ja, vodimo veoma ozbiljno brano
savetovalite), oni sede zajeano, govore jedno u ime drugoga, pravdaju jedno
drugo, trude se da pred grupom ostvare jedinstven front, vrsto uvereni da je
ovakvo jedinstvo znak relativnog zdravlja njihovog braka i dobar osnov za
njegovo poboljanje. Pre ili kasnije, prinueni smo da takvim parovima kaemo
da su suvie dugo u braku, da su preko mere zblieni i da je neophodno da
stvore nekakvu psiholoku distancu jedno prema drugome, pre nego to mcxgu
poeti konstruktivno da reavaju probleme. Ponekad je neophodno i fiziki ih
razdvojiti, staviti ih da sede odvojeno u krugu grupe, uvek ih moramo
opominjati da ne govore jedno u ime drugoga, ili da se uzajamno brane pred
grupom. Stalno im moramo ponavljati: Meri, Don moe i sam da se brani,
dovoljno je jak. Konano, ukoliko dovoljno dugo ostanu na terapiji, svi parovi
shvate da je prihvatanje sopstvene individualnosti i odvojenosti jedina osnova
zrelog biaka na kojoj moe izniknuti prava Ijubav4.
Jo neto o granicama ega
Poto sam konstatovao da je zaljubljenost neka vrsta iluzije koja ni na
koji nain ne konstituie pravu ljubav, dozvolite da zakljuim tako to u
okrenuti u rikverc, i istai da je zaljubljivanje vrlo blisko pravoj ljubavi.
Zabluda da je omo vid ljubavi toliko je jaka upravo zbog toga to sadri zmo
istine.
I iskustvo prave Ijubavi ima veze sa granicama ega, poto omoguuje
irenje lindh gi-anica. Line granice su granice ega. Kada irimo svoje granice
kroz ljubav, mi se pruamo prema voljenoj osobi u elji da joj pomognemo u
sazrevanju. Da bismo u ovom uspeli, nekoga moramo prvo zavoleti, bolje rei,
on nas mora neoim privui da bismo prevazili sbpstvene granice. Psihijatri ovaj
proces privlanosti, ulaganja, i privrenosti zovu kateksizam. Kada
katektujemo predmet van nas, mi psihiki ugraujemo njegovu predstavu u
sebe. Uzm/imo na primer oveka koji se iz hobija bavi batovanstvom. On
voli batovanstvo. Bata mu mnogo znai. Ovaj ovek je katektovao svoju
batu. On nalai da je privlana, uloio je ti nju sebe, i privren joj je do te mere
da nedeljom ujutru zbog nje rano ustaje i odbija da putuje da se ne bi od nje
udaljio. Ponekad zbog bate apostavlja i svoju enu, U toku svog kateksizma,
da bi uspenije gajio cvee i bunje, on i mnogo ui. Saznaje mnogo o
batoVanstvu, ubrenju, o zemljitu, saenju, i okopavanju. On odlino poznaje
svoju batu - njenu istorijiu, vrste biljaka i cvea koje u njoj rastu, njen
raspored, probleme, pa ak i budunost. Uprkos tome to bata postoji van
njega, ona ivi u njemu kroz kateksizam. Znanje o bati i njen znaaj za njega
postali su sastavni delovi njegovog bia, istorije i mudrosti. Kroz ljubav i
katektovanje, ona je na sasvim normalan nain postala deo njega, poveavajui
njegovo bie i pomerajui granice ega.
Dugogodinjom Ijubavlju i irenjem granica za svoje kateksizme mi
postepeno ali progresivno uveavamo sopstveno bie, poistoveujeimo
unutranji saspoljanjim svetom, i irimo i tanjimo granice ega. to se vde
budemo poveavali na ovaj nain, to emo vie voleti, a granice izmeu nas i
sveta e se postepeno brisati. Identifikovaemo sc sa svetom. to vie nestaju
granice naeg ega, sve vie oseamo ekstazu slinu onoj kod zaljubljivamja.
Samo ovde, umesto privremenog i nerealnog poistoveivanja sa predmetom, mi
se realistiki i trajno stapamo sa veim delom sveta. Mogue je ostvariti
Zavisnost
Druga i najea zabluda je, da je zavisnost Ijubav. Sa ovom zabludom su
psihoterapeuti prinueni svakodnevno da se bore. Efekat je najdramatiniji kod
osobe koja pokua ili uspe da izvri samoubistvo, ili upadne u teku depresiju
zbog odbaenosti ili razdvajanja od branog druga ili ljubavnika. Takva e
osoba obino rei: Ja ne elim da ivim, ne mogu iveti bez svoga mua (ene)
devojke, momka, jer ga (je) toliko volim. A kada kaem, kao to to esto
inim, Greite, vi uopte ne volite svoga mua, enu, devojku, momka, ljutiti
odgovor glasi? Kako to mislite? Upravo sam vam rekao (rekla) da bez nje
(njega) ne mogu da ivim. Zatim se trudim da objasnim. Ovo to vi opisiujete
je parazitiranje, ne Ijubav. Vi parazitirate na toj osobi. U vaem odnosu nerna
izbora, ni slobode. Tu je u pitanju potreiba, ne ljubav. Ljubav je reeultat
slobodnog izboira. Dvoje Ijudi se vole onda kada su sposobni da ive jedno bez
drugoga, ali su izabrali da ive zajedno.
Moja definicija zavisnosti je nesposobnost doivljavanja i delovanja bez
sigurnosti tue Ijubavi. Takva zavisnost kod fizioki zdravih osoba je patoloka bolesna zavisnost, i skoro uvak manifestacija mentalnog oboljenja ili
poremeaja. Ovo se ne sme meati sa zavisnou potreba i oseanja. Mi smo
svii, svako pojedinano - ma koliko sebe zavaravali da nije tako, zavisni u
potrebama i oseanjima. Svi mi elimo da budemo maeni i paeni, bez ikakvog
zalaganja sa svoje strane. ZeJimo da o nama brinu osobe mnogo jae od nas
kojima su nai interesi na prvom mestu. Bez obzira na to koliko smo jaki, zreli,
odgovomi i sposobni, ako iskreno zavirimo u sebe, jasno emo uoiti potrebu
da, za promenu, neko drugi brine o nama makar za kratko. Svako, bez obzira na
godine i zrelost, trai i, eleo bi da ima u ivotu nekoga ko bi o njemu brinuo
kao otac ili majka. Za veinu nas, sreom, to nije pravilo kojim se rukovodimo
u ivotu jer, ukoliko se takve osobe i pojave, one upravljaju naim ivotima i
diktiraju kvalitet egzistenaije, a mi postajemo zavisni. Osoba iji je ivot
rukovoen potrebama zavisnosti, pati od psihikog poremeaja pod
dijagnostikim nazivom poremeaj pasivno zavisne linosti. To je, ujedno, i
najei od svih poremeaja.
Ljudi sa ovim poremeajem su pasivni i zavisni, i toliko su obuzeti
potrebom za ljubavlju, da nemaju energije da sami vole. Oni su poput
izgladnelih koji mole za hranu, ali nemaju ni trunke da prue drugima. ini se
kao da su iznutra prazni, slini jami bez dna koju je nemogue napuniti. Oni
nikada nemaju oseaj ispunjenosti i zavrenosti. Uvek oseaju da im nedostaje
godine imala seriju seksualnih veza sa iruksrcima daleko ispod njenog proseka
inteligencije i sposobnosti. Ila je od jednog gubitnika do drugog. Problem je,
ini se, bio u tome to ona nije nlogla da odvoji dovoljno vremena da bi
napravila pravi izbor, ve je birala na brzinu meu onima iz svoje neposredne
blizine. Nakon zavretka neke veze, ona bi odmah uletala u novu sa ovekom
koga je upoznala u baru, i dola ti na seansu deklamujui hvalospeve u njegovu
ast. Znam da je nezaposlen i da preterano pije, ali je u sutini veoma
talentovan i iskreno mu je stalo do mene. Oseam da e se ova veza odrati.
Ali nije se odrala. Ne samo zbog brzopletog izbora, nego i zbog bezbroj
puta ponovljene eme ponaanja, po kojoj se ona grevito hvatala za novoga
oveka, zahtevajaii sve vee dokaze Ijubavi, i njegovo neprekidno prisustvo.
Toliko te volim da ne mogu da zamislim da budem odvojena od tebe, bila bi
uobiajena reenica, sve dok se on, po pravilu, ne bi osetio potpuno zarobljen
njenom ljubavlju, bez prostora za disanje i kretanje. Dolo bi do burnog
avretka, i nakon par dana sve bi poelo ponovo sa inekim novim. Tek nakon
tri godine terapije, ena je uspela da prekine ovo vrzino kolo, i da spozna
sopstvenu inteligenciju i vrline, kao i da identifikuje svoju glad i prazminu i da
ih razlikuje od istinske Ijubavi. Shvatila je da je glad nagoni da se uputa u nove
vetze i da joj jedino kohtrolisanje te gladi moe omoguiti da spozna svoje
vrline.
U dijagnostici re pasivan stoji u vezi sa reju zavisan jer su takve
osobe do te mere preokupirane onim to drugi mogu da urade za njih, da
potpuno iskljuuju ono to bi oni sami mogli da uine. Jednom, dok sam radio
sa grupom od petoro ljudi od kojih su svi bili pasivno zavisni, zamolio sam ih
da govore svojim ciljevima u ivotu i situacijama u kojima bi voleli da se
nau kroz 5 godina. Svako od njih je na svoj nain izjavio sledee: Voleo (la)
bih da budem u braku sa nekim kome je zaista stalo do mene. Niko nije
spomenuo neko odgovomo radno mesto, umetniko delo, doprinos zajednici ili
poloaj u kome se mogu imati, ili voleti deca. Faktor truda se ne pojavljuje u
njihovim sanjarenjiima. Zamiljaju samo pasivno stanje u kome bez ikakvog
linog zalaganja, bivaju obasipani panjom i ljubavlju. Rekao sam im, kao to
govorim mnogima:
Ako je va cilj da samo budete voljeni, onda to nikada neete postioi.
Jedini siguran nain da osigurate neiju ljubav je da je zasluite, a ne moete je
zasluiti, ako vam je jedini ivotni cilj da budete pasivno voljeni. Ovo ne znai
da pasivno zavisnii ljudi nita nikada ne ine za druge, ali je njihova motivacija
samo da uvrste privrenosti panju drugih prema sebi. U sluaju da nije
drugih Ijudi, hrane se njima, a kada ih nema, esto se okreu flai, igli ili
tabletama kao zameni.
Moemo zakljuiti da zavisnost moe liiti na Ijubav, jer je to sila koja
ljude nagoni da se estoko veziuju za druge. Ipak, to u sutini nije ljubav, ve je
oblik anti-ljubavi, koji ima svoju geneau u nedostatku roditeljske ljubavi. Ona
trai a ne prua, podrava infantilnost nautrb razvoja, i sputava umesto da
oslobaa. Na kraju krajeva ona unitava veze, umesto da ih izgrauje, kao to
unitava umesto da izgrauje ljude.
Portvovanost
Motivi koji stoje iza nepromiljenog davanja i destruktivnog
pothranjivanja su mnogi, ali u svim sluajevima postoji zajednika crta:
davalac, pod izgovorom ljubavi, izlazi u susret sopstvenim potrebama bez
obzira na duhovne potrebe primaoca. Jedan ministar je doao da se posavetuje
sa mnom jer mu je ema patila od hronine depresije, a oba sina, poto su
napustila koled, ostala su kod kue pod psihijatrijskim nadzorom. Uprkos
injenici da mu je cela parodica bolesna, on u poetku nije mogao da shvati
injenicu da u njihovoj bolesti verovatno ima i njegove zasiuge. inim sve to
je u mojoj moi da im pomiognem, tvrdio je nikada se nije dogodilo da se
pnobudim, a da mi oni ne budu prva misao. Analiza situacije je otkrila da se
ovaj ovek maksimalno zalagao da bi udovoljio potrebama ene i dece. Kupio
je sinovima mova kola i platio im osiguranje, mada je oseao da bi trebali vie
da se trude da bi se osamostalili. Svake nedelje je vodio enu u operu ili u
pozorite u gradu, mada je mrzeo grad i dosaivao se na predstavama. lako je
mnogo radio na poslu, svaki slobodan trenutak je provodio kod kue,
pospremajui za enom i sinovima, kpjima urednost nije bila jaa strana. Zar
vam nikada nije dosadilo da podmeete lea umesto njih? - upitao sam ga.
Naravno, odgovorio je, ali ta mi drugo preostaje? Odvie ih volim i
saaljevam da bih prestao da brinem o njima. Moja briga je tolika da nikada ne
bih sebi dozvolio da stojim po strani dok oni imaju neispunjenih potreba.
Moda nisam bogzna kako sjajan ovek, ali bar umem da volim i brinem.
Zanimljivo je da se ispostavilo da je njegov otac bio priznati naunik, ali
ujedno i pijanica i zavodnik koji je u potpunosti zanemarivao porodicu.
Postepeno, moj pacijent je shvatio da se u detinjsitvu zakleo da e se razlikovati
o oca I da e biti onoliko brian koliko je ovaj bio bezoseajan. Takoe je
shvatio da je ulagao mnogo truda da bi stvorio sliku o sebi kao brinom i
odgovornom oveku. Ono to nije mogao da razume bilo je to do kog stepeina
je infantilizovao porodicu. Svoju enu je uporno zvao moja maco, a odrasle
sinove xmoji maleni. Kako drugaije da se ponaam, pitao je u oajanju.
Moda pruam toliko Ijubavi iz otpora prema ocu, ali to ne znai da mogu da
se pretvorim u bezoseajnu bitangu. Ono to je tek trebalo da naui je da je
ljubav sloema aktivnost koja zahteva uee itavog bia i to ne samo srca ve
i glave. Zbog svoje potrebe da se to je vie mogue razlikuje od oca nije uspeo
da razvije fleksibdlan sistam izraavanja ljubavi. Morao je da naui da je
nedavanje u pcravom trenutku mnogo pozitivnije od davanja u pogrenom
zadovoljna mimim ivotom bez rnua, itav ciklus se ponovio. ena radosno
upada u ordfinaciju i objavljuje: Pa, Henri se vratio. Nazvao je pre neko vee
da mi kae da bi voleo da me vidi, molio me je da ga primim jer se zaista
promenio i ja sam pristala. Kada ju je terapeut podsetio da je to poznata ema
za koju su se sloili da je destruktivna, ena odgovara: Ali, ja ga volim, ne
moete porei ljubav. Ukoliko terapeut bude insistirao na pcdrobnijoj analizi
ovakve ljubavi, pacijentkinja e prekinuti terapiju.
ta se u stvari ovde zbiva? U pokuaju da shvati ta se dogodilo, terapeUt
se prisea zadovoljstva sa kojim je prepriavala istoniju muevlje.vih
bnutalnosti. Iznenada mu pada napamet neto neobino. Moda ova ena tnpi
muevljevo zlostavljanje ili ga trai da bi mogla o tome da pria? Ali, kakva je
priroda takvog zadovoljstva? Terapeut se sea enine is,pravnosti. Da li je
mogue da je najvanija stvar u ivotu te ene oseaj moralne superiornosti? Da
li joj je, da bi taj oseaj ouvala, potrebno maltretiranje? Priroda ove cme
najzad postaje jasna. Doputajui da bude zlostavljana, ena stie oseanje
superiornosti. Na kraju, oaia sebi moe piriutiti i saistiko zadovoljstvo da
posmatra mua kako je moli, priznajui joj time superiomost iz svog
pomiavajueg poloaja, dok ona poseduje mo da odlui da li da ga u svojoj
velikodunosti prihvati ili odbaci. To je trenutak njeme osvete. Kada se takve
ene proanaliziraju, najee se otkrije da su kao deca bile zloistavljane. One se
svete kroz oseaj moralne superiomosti, to zahteva naprekidno poniavanje i
malfcretiranje. Ako je svet prema nama dobar, mi nemamo razloga da mu se
svetimo. Ako je osveta na ivotni cilj moraemo se potruditi da se svet loe
ophodi prema nama, da bismo opravdali svoj cilj. Mazohisti svoje preputanje
muenju smatraju ljubavlju, mada je to u sutini beskrajna temja za osvetom, a
u osnovi je motivisana mrnjom.
Mazohizam donekle objanjava jo jednu veliku zabludu o Ijubavi, a to je
portvovanost. Zbog ovog verovanja tipioni mazohista svoje tolerisanje
maltretiranja smatra portvovanou a time i ljubavlju, i tako ne mora priznati
svoju mrnju. Ministar kojeg smo ranije pomenuli, takoe je svoju
portvovanost smatrao ljubavlju, mada ovo nije bilo motivisano potrebama
njegove porodice ve sopstvenom potrebom da odri sliku koju je stvoirio o
sebi. Na poetku leenja upomo je govorio ta je sve uinio za enu i deou,
navodei vas na pomisao da on lino, od svega toga nije imao nikakve koristi.
Uvek kada mislimo da inimo neto za druge, mi se na neki nain odriemo
sopstvene odgovomosti. ta god uinimo, uradili smo jer smo tako eleli, i zato
to je to izbor koji nas najvie zadovoljava. Sve to uinimo za drugoga,
ispunjava neku nau potretnu. Roditelji koji kau svojoj deci: Trebalo bi da ste
nam zahvalni Za sve to smo za vas uinili, su popravilu roditelji koji decu
nedovoljno vole. Svako ko istinski voli, poznaje zadovoljstvo prave ljubavi. Mi
imamo decu zato to ih elimp i ako smo neni roditelji, to je zato to elimo da
budemo takvi. Istina je da Ijubav zahteva promenu u samom sebi, ali to je pre
uveanje samoga sebe nego rtvovanje. Kao to omo kasnije razmotriti, prava
Ijubav je ispunjenje. Ona uveava, ne umanjuje bie, ispunjava ga, umesto da ga
prazni. U pravom smislu rei, ljubav je podjednako sebina kao i nevoljenje,
.paradoks je upravo u tome to je ljubav upravo sebiona i nesebina. Ljubav se
od nevoljenja ne razlikuje po sebitiosti ili nesetircsti, ve po cilju: U sluaju
prave ljubavi, cilj je uvek duhovno sazrevanje, dok je kod nevoljenja cilj neto
drugo.
Delovanje panje
Poto smo razmotrili neke od stvari koje nisu ljubav, sada emo se osvrnuti
na neke koje to jesu. U uvodu ovog odeljka spomenuli smo da definicija Ijubavi
sugerie napor. Kada prevaziemo sebe, kada naeinimo jedan kiorak vie, ili
preemo milju dalje, inimo to suprotstavljajui se inerciji lenjosti ili otporu
straha. Prevazilaenje sebe samih ili suprotstavljanje lenjosti nazivamo radom.
Suprotstavljanje strahu nazivamo hrabrou. Ljubav je zato, oblik rada ili oblik
hrabrosti. Preciznije reeno, to je rad ili hrabrost usmerena prema sopstvenom
ili tuem razvoju. Mi moemo rad 1 hrabrost usmeravati i u pravcu mimo
duhovnog sazrevanja, i zato se svaki rad i svaka hrabrost ne mogu smatrati
Ijubavlju. Ukoliko se neko delo ne moe svrstati u rad ili u hrabrost, onda ono
nije delo ljubavi. Ovde nema izuzetaka.
Osnovni oblik delovanja Ijubavi je pamja. Kada neboga volimo,
poklanjamo mu svoju panju i posveujemo se njegovom razvoju. Kada volimo
sebe, mi se bavimo sopstvenim razvojem. Kada se bavimo nekim, mi volimo tu
osobu. Panja zahteva da uinimo napor, da zaboravimo svoje postojee
preokupacije i aktivno usmerimo svoju svest. Pamja je delo volje i rada protiv
inertnostsvoje svesti. Kao to kae Rolo Mej: Kada analiziramo volju svim
raspoloivim sredstvima koja nam prua modema psihoanaliza, nai emo se
pbnovo na nivou panje ili namere kao sedifu volje. Napor koji iziskuje volja
je u sutini napor panje. Trud koji zahteva volja je trud da se ne porruuti svest
ili napor i usmeravanje panje.
Najuobiajeniji i najvaniji nain da se izveba panja jeste putem
sluanja. Priovodimo veoma mnogo vremena od Jcoga je veliki deo protraen u
sluanju, i to zato to, u veini sluajeva, ne umemo da sluamo. Jedan
industrijski psiholog je istakao da je koliina vremena koju posveujemo da
bismo decu neemu nauili, obmuto proporcionalna uestalosti kojom e deca
to koristiti kada odrastu. Tako e neki .poslovni ovek provesti oka sat vremena
u itanju, dva u prianju i osam u sluanju. Uprkos tome mi u koli provodimo
veliki deo vremona uei decu da itaju, malo vremena uei ih da govore, i
obino nimalo uei ih da sluaju. Ne mislim da bi bila dobra ideja da ono to se
ui u koli uinimo proporcionalnim onome to se radi posle kole. Ali verujem
da bi bilo mudro da svojoj dei damo uputstva o sluanju. Ne da bismo sluanje
uinili lakim, ve da bi oni shvatili koliko je teko sluati sa panjom. Dobro
sluanje je veba panje i veoma teak posao. Veina ljudi ne slua dobro
upravo zato to ovo ne shvata, dli zato to nije spremna da ovo shvati, ili zato
to ne eli da se potrudi.
Ne tako davno prisustvovao sam predavanju jedinog slavnog oveka o
jednom vidu odnosa izmeu psihologije i religije koji me je odavno interesovao.
Poto me je tema zanimala, bio sam u Jiju prilino upuen, tako da sam u
predavau odmah prepoznao velikog eksperta. Osetio sam Ijubav u ogromnom
naporu da nam kroz sve mogue primere prenese krajnje apstraktne koncepte
koji su nama, njegovom auditorijumu, teko razumljivi. Sluao sam ga sa
ogromnom panijom. itavih sat i po vremena napetog sluanja i meni je niz
lice curio znoj, mada je prostorija imala erkondin. Kada je zavreno izlaganje
dobio sam jaku glavcbolju, vratni mdii su mi bili ukoeni od napete
koncentradje i oseao sam se potpuno iscrpljeno. Mada sam shvatio sarr.o oko
pedeset posto onoga to nam je veliki ovek preneo, bio sam zapanjen
mnotvom novih pogleda koje je preda mnom otvoorio. Na pauzi za vreme tog
dobro poseenog predavanja, etao sam kroz publiku i sluao komentare.
Uglavnom su bili razoarani jer su oekivali mnogo vie. Bilo im je teko da ga
prate i nalazili su da mu je izlaganje dostd konfuzno. Bili su pomalo razoarani
njegovom kompetentmou. Jedna ena je na opte odobravanje
prokomeintansala: On nam u stvari nije nita rekao.
Za razliku od ostalih ja sam uo veliki deo onoga to je taj veliki ovek
imao da saopti, upravo zbog toga to umem da sluam. Bio sam spreman za taj
trud iz dva razloga: jer sam prepoznao njegovu veliinii i zbog sopstvenog
interesovanja za tu oblast. Moj nain sluanja bio je izraz ljubaVi. Voleo
sam.ga, jer sam uvideo da je on osoba od ogromne vrednosti koja zasluuje
panju, a voleo sam i sebe jer sarn pokazao spremnost da radim na svom
razvoju. Poto je on bio .uitelj a ja uenik, on davalac, a ja primalac, moja je
ljubav prvenstveno bila usmerena prema meni samome i motivisana onim to
mi taj odnos moe pruiti, a ne onimto ja mogu dati njemu. Sasvim je mogue
da je on u publioi osetio intenzitet moje koncentracije, painje i Ijubavi, i moda
mu je to bila dovoljna nagrada. Ljubav je, to emo se neprekidno uveravati,
dvosmerina ulica, reciproni fenomen po kome primalac ujeidno i daje, a
davalac prima.
Sa primera u kome je slualac u ulozi primaoca, prei emo na najeu
situaciju u kojoj je davalac u ulozi sluaoca. Proces sluanja dec se :razlikuje u
odnosu na uzrast deteta. Za sada emo se zadrati na estogodinjem detetu,
aku prvaku, koji e, ukoliko mu se prui prilika, neprekidno govoriti. Kako a
roditelji izau na kraj sa ovim neprestanim brbljanjem? Moda je najlaki nain,
zabraniti ga. Verovali ili ne, postoje porodice u kojima je deci bukvalno
zabranjeno da govore i gde 24 asa dnevno vai pravilo deca smeju da se vide
ali ne i da se uju. Takvu ete decu uoiti kako u tiini, iz oikova, pogledom
prate odrasle, kao nemi posmatrai iz senke. Drugi nain je dopustiti brbljanje,,
ali ga jadnostavno ne sluati, tako da dete ne komunioira sa vama, ve bukvalno
pria u vazduh ili samome sebi, stvarajui zvunu pozadimu koja se moe, ali i
ne mora outi. Trei naoin je praviti se da sluate pri emu i dalje pratite
sopstveni tok mdsli, dok izgleda da detetu posveujete panju, izgovarajui s
vremena na vreme Aha, ili Ba lepo, kao odgovor na monolog. etvrti
nain je selektivno sluanje to predstavlja poseban oblik simultanog sluanja
pri emu roditelji naule ui i ekaju da dete kae neto vano, nadajui se da e
uz minimalni trud uspeti da odvoje ito od kukolja. Problem ,sa ovakvim
sluanjem je to ljudski um nema efikasnu i kompetentnu sposobnost
selekitivnosti, to rezultira time da se uje veliki deo kukolja, a preuje dobar
deo ita. Peti ,i konani nain je, naravno, pravo sluanje deteta uz punu
panju, i odmeravanje svake rei i reenice. Ovih pet naina reagovanja na
prianje dece su navedeni i poreani po koliini uloenog tiruda, tittie to peti
nain iziskuje o!d roditelja kvalitatiivni skok energije u odnosu na ostale,
relativno lake naine. Roditelji e naivno poverovati da im se uvek preporuuje
peti nain sluanja dece, ali nije tako. Pre svega, estogodinjak poseduje tako
neutaivu potrebu za pnianjem, da roditeljima ne bi ostalo vremena nizato,
ukoliko bi neprestano paljivo sluali. Drugo, napor da se dete paljivo slua
oliko je veliki da roditelj ne bi imao snage da se usput bavi i neim drugim.
Konano, to bi bilo uopteno, jer istini za volju, brbljanje estogodinjaka moe
biti beskrajno nezanimljivo. Ono to je najpreporuljivije jeste kombinacija
sVih pet naina. Ponekad je detetu naprosto potrebno rei uouti, u situacijama
kada vam je potrebna sva konentracija ili kada je njihova pria pokiuaj
neprijateljske ili nerealne dominacije. esto e deca tog uzrasta avrljati iz
istog zadovoljstva, i nema, ih svrhe sluati jer im to u tim treimcima nije ni
potrebmo, poto se obraaju sama sebi. Ponekad .kada se deca ne zadovoljavaju
time da priaju sami sa sobom, i kada ele sa nama da komuniciraju, dovoljno je
pretvarati se da ih sluamo. U tim trenucima deca i ne tee za komunikacijom
ve za bliskou, a prividno sluanje e im stvoriti taj oseaj. Uz sve to, deca jo
vole i da ulaze i izlaze iz komumikacije i zadovoljie se selektivnim sluanjem
od strane roitelja, zato to selektivno i komuniciraju. Omii to smatraju
pravilom igre. Samo za vreme relativno malog dela totalnog vremena
provedenog u prianju, deci je potrehno stvamo, apsolutno sluanje. Jedan od
Rizik gubitka
Kao to sam ve rekao, in ljubavi - obogaivanje sebe samog - zahteva
akciju protiv lenjosti, (rad), ili otpor prouzrokovan strahom, (hrabrost).
Skrenimo sad panju sa rada iz Ijubavi na hrabrost iz ljubavi. Kada se
obogauje, nae bie ulazi na novu i nepoznatu teritoriju. Radimo stvari koje
nismo navikli da inimo, menjamo se. Iskustvo promene, nove aktivnosti,
injenica da smo na nepoznatom terenu i da radimo stvari na drugaiji nain,
deluju zastraujue. Tako je uvek bilo i uvek e biti. Ljudi izlaze na kraj sa
svojim strahom od promena na razliite naine, ali je strah neizbean ako
elimo da se menjamo. Hrabrcst nije osustvo straha. To je preduzimanje akcije
uprkos strahu. Suoavanje sa otporom izazvanim strahorti od nepoatog i
budunosti. Na odreenom stepenu duhovni razvoj, pa prema tome i ljubav,
zahtevaju hrabrost i ukljuuju rizik. Sada emo obratiti panju na rizik ljubavi:
Ako redovno idete u crkvu moda ete primetiti enu etrdesetih godina
koja svake nedelje, tano pet minutsf pre poetka slube, neprimetno seda na
isto mesto u redu u dnu crkve. Onog trenutka kada se sluba zavri, ona tiho, ali
brzo, ide na vrata i odlazi pre nego to izau ostali vernici i svetenik koji ih
pazdravlja na ulazu. Ako biste uspeli .da je presretnete - to je malo verovatno i pozovete na sat druenja posle lube, ona bi vam se zahvalila, i gledajui
nervozno sa strane, rekla da ima ugovoreni sastanak, a zatim pobegla. Ako biste
je pratili do mesta sastanka, videli biste da je otila pravo kui, u mali stan
gde su roletne uvek sputene. Otkljuala bi vrata, ula, odmah ih zakljuala, i
ne biste je videli do sledee nedelje. Ako biste i pratili njen ivot, videli histe a
ima posao nieg daktilografa u velikoj kancelariji gde bez pogovora prihvata
sve poslove, otkucava sve bez greke i vraa zavrani posao bez rei. Rua za
karicelarijskim stolom i nema prijatelja. Kui ide peke, zaustavljajui se uvek
kod iste bezline samoposluge da bi nabavila malo namimica, pre no to nestane
iza svojih vrata, da bi se sutra ponovo pojavila na poslu. Subotom po podne
sama odlazi u obiinji bioskop gde se svake nedelje menja rogram. Ona ima
televizor, ali nema telefoo. Retko prima potu. Kad biste nekako uspeli da
uspostavite kontakt s njom, i da joj kaete da joj je ivot dosta usamljeniki, ona
bi vam rekla da voli svoju samou. Ako biste je upitali da li bar ima nekakvu
ivotinjicu, odgovorila bi da je ranije imala psa koga je veoma volela, ali da je
umro pre osam godina i da nijedan drugi pas ne bi mogao zauzeti njegovo
mesto.
Rizik nezavinosti
Prema tome, ceo ivot predstavlja rizik i kada zivimo sa vie ljubavi,
izlamo se veem broju rizika.
Pogledajte sledea dela Karlosa Kastanede: Uenje Don Huana: Yaqui put
znanja, Odvojena stvampst, Put za Ihtlan, i Prie o moi. Ovo su znaajne
knjige o psihoterapeutskim procesima.
Od hiljada pa ak i miliona rizdka kojima se izlaemo u toku ivota,
najvei rizik je rizik odrastanja. Odrastanje je in prelaska iz detinjstva u ivot
odrasle osobe. To je, u stvari, pre Zastraujui skok nego korak koji mnogi ljudi
u toku ivota i ne naprave. Iako, spolja gledano, deluju kao odrasle osobe pa ak
i kao uspene, verovatno veina odraslih sve do svoje smrti ostaju deca koja
se nikada nisu istinski odvojila od svojih roditelja i moi koju ovi imaju nad
njima. Moda zato to je to bilo tako dirljivo lino iskustvo za mone, ntislim da
najbolje mogu opisati sutinu odrastanja i enormnost rizika koji postoji, ako
opiem dinovski korak koji sam napravio ulaskom u svet odraslih krajem svoje
petnaeste godine - sreom vrlo rano u ivotu. Iako je ovaj korak bio svesna
odluka, dopustite da prvo kaem da u to vreme nisam imao nikakvu svest o
tome da je ono to preivljavam u stvari odrastanje. Znao sam samo da skaem
u nepoznato.
Sa trinaest godina otiao sam od kue u Filips Egzitek Akademiju,
pripremnu kolu za deake sa najboljim preporukama.
U tu kolu je pre mene iao moj brat. Znao sam da imam sree to ba
tamo idem, jer je pohaanje te kole bio deo dobro utrtog puta koji bi mi
obezbedio mesto u najboljim koledima i odatle put do najviih slojeva drutva,
ija bi mi vrata bila otvoreha. Oseao sam se vrlo srenim i to sam dete
dobrostojeih roditelja koji su mogli da mi obezbede najbolje obrazovanje koje
postoji, tako da sam imao jako oseanje sigumosti koje je poticalo od injenice
da sam deo jednpg utvrenog reda. Jedini problem je bio u tome to sam se
odmah na poetku kolpvanja osetio strano nesrenim. Razlozi moje tuge su mi
tada bili apsolutno nejasnd, a ostali su takvi i dan danas. Jednostavno se nisam
uklapao. Nisam se uklapao sa nastavnicima, studentima, kursevima,
arhitekturom, drutvenim ivotom, celom sredinom. Ipak, nije mi preostalo
nita drugo nego da se snaem to je rfiogue bolje, i da pokuam da se uklopim
u ovaj ivot koji mi je predstojao, i koji je oigledno predstavljao najbolji
mogui put. Ive i po godine sam se stvarno trudio. Moj sVakodnevni ivot mi se
inio sve besmislenijim i oseao sam se sve bedndje. Poslednje godine sam
uglavnom prespavao, jer sam samo u snu nalazio utehu. Priseajui se, mislim
da sam se kroz san verovatno odmarao i nesvesno pripremao za skok koji mi je
predstojao. To sam uradio na treoj godini kolovanja kada sam se vratio kuoi
za proleni raspust i izjavio da se neu vratiti u kolu. Moj otac je rekao: Ali ti
ne moe odustati -. to je najbolje obrazovanje koje se moe stei novcem. Zar
ne shvata ta time odbacuje? Znam da je to dobra kola, odgovorio sam,
ali se ipak ne vraam.
Zato se rje moe prilagoditi, i pokuati jo jednom? upitali su me
roditelji.
Ne znam, odgovorio sam, oseajui se krajnje neprijatno.
ak ne znam ni zato to toliko mrzim. Ali znam da mrzim, i ne vraam se
vie tarno.
Pa ta. e onda da radi? Poto izgleda da hoes da se igra svojom
buduonou, ta u stvari planira da radi?
Moji roditelji su naravno bili zabrinuti i odmah su me odveli kod psihijatra
koji je zakljuio da sam u depresiji i preporuio mi je da provedem mesec dana
u bolnici, dajui mi dan vremena da odluoim da li to elim ili rie. Te noi sam
jedini put pomislio na samobistvo. Prijem u psihijatrijsku bolnicu mi se inio
savim odgovarajuim. Psihijatar je rekao da sam u depresiji. Moj brat se
prilagodio koli, zato nisam mogao ja? Znao sam da je tekoa oko adaptacije
bila samo moja i oseao sam se sasvim neprilagoenim, nekompetentnim i
bezvrednim. to je najgore, verovao sam da sam moda lud. Zar nije moj otac
rekao, Mora da si lud ako eli da odbaci tako dobro obrazovanje? Ako bih
se vratio u kolai, vraao bih se svemu to je sigurno, bezbedno, na mestu,
konstruktivno, provereno i poznato. Ali, nisam bio u pitanju samo ja. U dubini
due sam znao da to nij$ moj put. Ali koji je bio moj put? Ako se ne bih vratio,
sve to je lealo preda mnom bilo bi nepoznato, neutvreno, nesigurno,
neblagosloveno, nepredvidivo. Onaj ko je hteo tim putem mora da je lud. Bio
sam uasnut, ali onda, u trenutku najveeg bola, iz podsvesti je dola poruka
kao nepoznato, bestelesno predskazanje glasa koji nije bio moj: Jeina prava
sigumost u ivotu lei u-uivanju i nesigumosti ivota. ak i po cenu ludila i u
raskoraku sa svim to je izgledalo sveto, odluio sam da budem svoj. Odmorio
sam se. Ujutru sam otiao do psihijatra i rekao mu da se vie nikada neu vratiti
u kolu, i da sam spreman da odem u bolnicu. Napravio sam skok u nepoznato.
Uzeo sam svoju sudbinu u svoje ruke.
Proces odrastanja se nijee odvija postepeno sa mnogo malih.skokova u
nepoznato kao kada jedanaestogodinji deak ulee u svoj prvL rizik sedajui
Rizik zalaganja
Bez obzira na veliinu, zalaganje je baza, osnova svakog istinskog
ljubavnog odnosa. Veliko zalaganje ne garantuje uspeh odnosa ali mu pomae
vie nego bilo koji drugi faktor. Slaba zalaganja na poetku vremenom se mogu
produbiti. A ukoliko ne bude tako, odnos e se raspasti ili postati veoma slab.
esto nismo ni svesni veliine rizika koji je ukljuen kod istinskog zalaganja.
Ve sam spomenuo da jedna od funkcija koje rezultiraju mstinktivnim
fenomenom zaljubljivanja jeste ta da titi uesnike maginim platom svemoi
koja ih ini blaeno slepim na rizike u koje ulaze kada se odlue da stupe u
brak. Ja sam bio razumno miran ve do onog momenta kad je moja supruga
stala pored mene pred oltarom, tada je celo telo poelo da mi drhti. Toliko sam
se uplaio da ne mogu da se setim skoro niega od cele ceremonije kao ni
kasnijeg prijema. U svakorrr sluaju, na oseaj zalaganja posle svadbe ini
moguim prelaz iz faze zaljubljivanja u fazu istinske ljubavi. Zalaganje je ono
to nas posle zaea pretvara od biolokih u psiholoke roditelje.
Zalaganje je inherentno u svakom istinskom ljubavnom odnosu. Svako ko
se zaista brine za duhovni razvoj flrugoga, zna svesno ili instinktivno, da on ili
ona mogu bitno napredovati samo kroz odnos u kome postoji realnost. Deca ne
mogu odrasti do psiholoke zrelosti u atmosferi punoj nepredvidljivosti,
progonjeni strahom od naputanja. Brani parovi ne mogu reiti na neki
zadovoljavajui nain univerzalna pitanja braka - zavisnost i meusobnu
zavisnost, dominaciju i podreenost, slobodu i vernost - bez sigurnosti da sama
borba oko ovih pitanja nee unititi vezu.
Problemi zalaganja u vaan, inherentan deo veine psihijatrijskih
problema, a pitanje zalaginja je odluujue za tok psihoterapije. Pojedinci sa
problemima linosti imaju obiaj da se nedovoljno zalau, i ako su njihovi
problemi izraziti, onda im nedostaje kapacitet zalaganja uopte. Oni se u stvari
ne plae toliko zalaganja, koliko u sutini ne razumeju ta to podrazumeva.
Poto im se njihovi roditelji nisu posvetili kada su bili deca na znaajan nain,
oni su odrasli bez iskustva zalaganja. Za njih zalaganje predstavlja apstrakoiju
van njihovog iskustva, fenomen koji ne mogu u potpunosti da shvate. Sa druge
strane, neurotiari su uglavnom svesni prirode zalaganja, ali su esto
paralizovani strahom od njega. esto je njihovo iskustvo iz ranog detinjstva
praeno brigom roditelja i rezultira recipronou.
Meutim kasnije, prestanak roditeljske ljubavi usled smrti, naputanja ili
hroninog odbacivanja, ima taj efekat da detetovo neuzvraeno zalaganje
postaje iskustvo neizmemog bola. Prema tome, nova zalaganja su izvor straha.
Rane se mogu zaleiti samo ako je mogue da takva osoba u nekom kasnijem
trenutku stekne zadovoljavajue iskustvo sa zalaganjem. Stoga, takvo zalaganje
postaje jedan od kamena temeljaca psihoterapeutskog odnosa. Postoje trenuci
kada zadrhtim. pred veliinom problema prilikom prijema novog pacijenta na
dugotrajnu terapiju. Da bi dolo do osnovnog izleenja, potrebno je da
psihoterapeut unese u svoj onos sa novim pacijentom isti visoki stepen
zalaganja kao i roditelji koji istinski vole svoju decu. Zalaganje terapeuta i
stalnost brlge e esto biti proveravani i sigumo dokazani pacijentu u toku
viemesene ili viegodinje terapije.
Rejel, hladna* i vrlo korektna mlada ena stara dvadeset i sedam godina,
dola je da me vidi posle kraha svog kratkog braka. Njen mu Mark jil je
napustio zbog njene frigidnosti. Znam da sam frigidna, priznala je Rejel.
Mislila sam da u se zagrejati za Marka vremenom, ali se to nije dbgodilo. Nije
stvar sarao u Marku. Ni sa kim nisam. uivala u seksu. I da vam kaem istinu,
nisam ni siguma da li to elim: Jedan deo mene eli, jer bih htela da jednoga
dana imam srean brak, i volela bih da budem normalna - normalni ljudi nalaze
neto divno u seksu. Ali drugi deo mene je sasvim zadovoljan da ostanem
ovakva kakva sam. Mark je uvek govorio, Opusti se. Moda ja ne elim da se
opustim, ak i kada bih to mogla.
U toku treeg meseca naeg zajednikog rada, upozorio sam Rejel da mi
ona uvek kae hvala lepo najmanje dvaput pre neigo to sedne da bismo
zapoeli seansu prvi put kada bih je sreo u ekaonici, i dmgi put dok bi ulazila u
moju kancelariju. Zato je to tako loe ako je ovek pristojan? - upitala je.
Samo po sebi nije, odgovorio sam. Ali u ovom sluaju mi se ini
stramo nebitnim. Ti se ponaa kao da si ovde gost. I to gost koji nije siguran
da je dobrodoao.
Ali ja jesam ovde gost. Ovo je tvoja kua.
Tano, rekao sam. Ali je isto tako tano da me ti plaa etrdeset dolara
na sat za vreme koje ovde provodi. Ti si kupila ovovreme i prostor ove
kancelarije, i zato to si to kupila, ima pravo na njega. Ti nisi gost. Ova
kancelarija, ova ekaonica, i vreme koje provodimo zajedno 5u tvoje pravo.
Tvoje. Platila si mi za to pravo, prema tome zato se zahvaljuje za ono to je
tvoje?
Ne mogu da verujem da stvamo tako misli, uzviknula je Rejel.
Ti onda misli da mogu da te izbacim odavde kadagod to zaelim,
odgovorio sam. Veruje da mogu ui jednoga jutra i rei, Rejel postalo je
Rejel predstavljalo neto vie od pukih para; to je bilo njeno, neto to je nee
napustiti, garancija sigumosti u svetu koji ne eli da se trudi. Iako je bilo sasvim
razumno da joj kaem da iz nasledstva uzme hovac s kojim e platiti moju
uobiajenu tarifu, pretpostavio sam da je to rizik koji jo uvek nije spremna da
preduziiie i da bi pobegla ako bih insistirao. Ona je rekla da smatra da na
osnovu svojih prihoda moe da me plaa pedeset dolara nedeljno, i ponudila mi
je sumu za samo jednu seansu. Rekao sam joj da u smanjiti svoj honorar na
dvadeset i pet dolara po seansi i nastaviti da je viam dvaput nedeljno.
Pogledala me je sa meavinom straha, nevere i sree. Stvarno biste to uradili?
- upitala je. Klimnuo sam glavom. Nastala je duga pauza. Konano, blia
suzama nego ikada ranije Rejel je rekla, Zato to pripadam bogatoj porodici,
trgovci u gradu su mi uvek naplaivali to je mogue vie. Vi mi nudite ansu.
Niko mi pre nije pruio ansu.
U stvarj, Rejel je naputala terapiju nekoliko puta u toku sledee godine u
borbi sa samom sobom, i dilemi da li da dopusti da se meu nama razvije
odnos. Svaki put, koristei se kombinacijom pisama i telefonskih poziva, u toku
jedne ili dve nedelje, uspevalo mi je da je nagovorim da se vrati. Konano,
krajem druge godine terapije mogli smo se suoiti direktnije sa pitanjima koja
su je titila. Saznao sam da Rejel pie poeziju i zamolio je da mi je pokae.
Prvo je odbila. Onda se sloila, ali iz nedelje u nedelju bi zaboravljala da je
donese. Rekao sam joj da odbijanje da mi pokae poeziju ima isti znaaj kao i
njeno uzravanje od seksualnosti prema Marku i drugim mukarcima. Zato je
oseala da pokazivanje svojih pesama meni predstavlja totalno zalaganje? Zato
je smatrala da oslobaanje seksualnosti predstavlja slian totalan trud? ak iako
ne bih reagovao na njenu poeziju, da li bi to znailo totalno odbacivanje? Da li
bih okonao na odnos zato to ona nije veliki pesnik? Moda bi zajedniko
itanje njene poezije produbilo na odnos? Zato se ona plaila toga?
Konano je prihvatila injenicu da se ja trudim u odnosu na nju, i u treoj
godini terapije, Rejel se poela oputati. Na kraju je prihvatila rizik, i
dozvoLila. mi da proitam njenu poeziju. Tada je ve mogla. da plae kada je
bila tuna. Isto tako je poela da se kikoe, smeje i ali. Na odnos, koji je ranije
bio krut i zvanian, postao je topao, spontan, esto veseo i radostari. Nikad pre
nisam znala ta to znai biti oputen sa nekom dtugom osobom, rekla je. Ovo
je prvo mesto u mom ivotu gde se oseam sigumom. Iz sigumosti moje
kancelarije ona je brzo mogla da stupi u druge odnose. Shvatila je da seks nije
stvar zalaganja ve samoizraavanje, igra, istraivanje, uenje i radosno
oputanje. Znajui da u uvek biti tu ako e povredi, kao dobra majka koju
mukarac doputa sebi da plae u javnosti; ili Rejel koja se oputa i plae prvi
put u mojoj kancelariji: sve ove radnje kao i mnoge druge, ukljuuju rizik koji
je lian i zato esto mnogo straniji od onoga koji osea vojnik koji ide u bitku.
Vojnik ne moe beati jer je cev uperena u njega. Ali pojedinac koji pokuava
da odraste, uvek se moe povui u jednostavne i poznate eme najblie
prolosti.
Reeno je da uspean psihoterapeut mora uneti u psihoterapeutski odnos
istu hrabrost i jednako zalaganje kao i pacijent. Terapeut takoe mora rizikovati
promenu. Od svih dobrih i korisnih pravila psihoterapije koje sam nauio malo
je onih koje nisam prekrio, ne iz lenjosti ili nedostatka discipline, ve u strahu i
strepnji, jer je terapija pacijenta zahtevala da izaem iz sigumosti uloge
psihoarialitiara, i rizikujem ono to nije uobiajeno. Ako se setim svakog
uspenog sluaja koji sam imao, vidim da sam u svakom od njih u jednom
trenutku morao da se eksponiram. Spremnost terapeuta da pati u takvim
trenucima je verovatno sutina terapije, i kada to pacijent shvati, a to je obino
sluaj, onda to uvek ima terapeutski uinak. Kroz ovo pristajanje da se obogate i
pate zbog svojih pacijenata, sami terapeuti se dalje razvijaju i menjaju. Kada se
osvmem na svoje uspene sluajeve, nema nijednog koji nije rezultirao nekom
vrlo znaajnom, esto radikalnom promenom mojih stavova i pogleda. Tako i
treba da bude. Nemogue je istinski razumeti druge ako ne napravite mesto u
sebi za tu osobu. Ovo oslobaanje prostora u sebi za druge je disciplina
stavljanja stvari u zagrade i zahteva obogaivanje, pa prema tome i menjanje
samoga sebe.
Isti je sluaj i sa dobrim roditeljstvom. Isto obogaivanje samoga sebe je
prisutno i kada sluamo svoju decu. Da bi odgovorili na njihove zdrave zahteve,
mi se moramo menjati. Samo kad smo spremni da podnesemo patnju takvih
promena moemo postati onakvi roditelji kakvi smo potrebni naoj deci. Poto
deca stalno rastu i menjaju svoje potrebe, primorani smo da se menjamo i
rastemo sa njima. Svima su poznati roditelji koji mogu efikasno da izlaze na
kraj sa svojom decom do puberteta, i koji onda postaju sasvim neefikasni kao
roditelji jer nisu u stanju da se menjaju i adaptiraju prema svojoj sada starijoj i
drugaijoj deci. Kao i kod svih ostalih sluajeva ljubavi, bilo bi pogreno
smatrati patnje i promene kod portvovanih roditelja kao neku vrstu rtvovanja i
muenitva; upravo suprotno, oni vie dobijaju tim procesom od svoje dece.
Roditelji koji nisu spremni da rizikuju da se menjaju, dalje razvijaju i ue od
svoje dece, biraju put koji vodi u senilnost. - Njihova deca i ostali svet e ih
ostaviti daleko iza sebe. Uenje od sopstvene dece je najbolja mogunost koju
ima veina ljudi da sebi osigura starost koja ima nekog smisla. Na alost, veina
roditelja nikada ne iskoristi tu ansu.
Rizik suoavanja
Konani i verovatno najvei rizik ljubavi je rizik korienja vlasti sa
poniznou. Najei primer je suoavanje iz ljubavi. Kada konfrontiramo neku
osobu, mi u sutini govorimo toj osobi: Ti nisi u pravu, ja sam u pravu. Kada
roditelj kori dete govorei, Ti si zao, on u stvari govori, Pogreno je to si
zao. Ja imam pravo da te kritikujem jer ja nisam zao i zato sam u pravu. Kada
mu suoava enu sa njenom frigidnou, on u stvari govori, Ti si frigidna zato
to ne reaguje sa vie strasti, poto sam ja seksualno adekvatan i na drugim
planovima mi nita ne fali. Ti ima seksualni problem; ja nemam. Kada ena
suoava mua sa podatkom da ne provodi dovoljno vremena sa njom i decom,
ona govori, Tvoje ulaganje u posao je preterano i pogreno. Uprkos injenici
da ja nemam tyoj posao, sagledavam stvari jasnije od tebe, i tano znam da bi
bilo bolje za tebe da to ini drugaije. Kapacitet suoavanja, sposobnost da
kau Ja sam u praVu, ti nisi u pravu, trebao bi da si drukiji, je sposobnost
koju mnogi Ijudi primenjuju bez problema. Roditelji, suprunici i ljudi u raznim
drugim ulogama to rade svakodnevno i nonalantno, kritikujuoi levo i desno bez
razmiljanja. Najvei deo takve kritike i suoavanja je obino impulsivno i
iskazuje se u Ijutnji ili zbog iznerviranosti, tako da samo doprinosi veoj
konfuziji u svetu.
Osobi koja istinski ume da voli, kritikovanje ili suoavanje teko pada; ,za
takvu osobu su ti vidovi izraavanja pokazatelji arogantnog ponaanja.
Konfrontirati osobu koju volimo znai zauzeti poziciju moralne ili intelektualne
superiornosti prema njoj, bar kada je u pitanju problem o kome je re. Istinska
Ijubav preoznaje i potuje jedinstvenost pojedinca kao i lini identitet druge
osobe. (O ovome u kasnije govoriti). Osoba koja istinski ume da voli, koja ceni
jedinstvenost i razlike osobe koju voli, dvoumie se oko zauzimanja stava, Ja
sam u pravu, ti nisi u pravu; ja bolje od tebe znam ta je dobro za tebe.
Realnost ivota jeste takva da u odreenim momentima neka druga osoba bolje
zna ta je dobro za nas, i zaista ima vie znanja ili mudrosti kada je to pitanje po
sredi. Pod ovakvim uslovima mudrija osoba u stvari ima obavezu, iz ljubavi i
brige za duhovni razvoj partnera, da ga suoi sa problemom. Prema tome, osoba
koja voli je esto u dilemi izmeu Ijubavi i potovanja slobode osobe koja voli i
odgovornosti prema njoj.
Dilema se moe reiti samo bolnim samoispitivanjem gde onaj ko voli
strogo preispituje mudrost svojih motiva ili onoga koga voli. Da li zaista
shvatam onoga koga volim? Zar nije mogue da je put kojim, onaj koga volim
ide mudar, i da moje shvatanje toga nije mudro, da je plod moje ogranienosti?
Da li sam prepotentan jer mislim da voljenu osobu treba usmeriti u drugom
pravcu? Ovo su neka pitanja koja oni koji istinski vole moraju sebi stalno a
postavljaju. Ovo samopreispitivanje, to je mogue objektivnije, je sutina
poniznosti. Po reima anonimnog britanskog kaluera i duhovnog uitelja iz
etrnaestog veka, poniznost sama po sebi nije nita drugo no istinsko znanje i
oseanje ovekovog bia onakvog kakvo u stvari jeste. Onaj ovek koji zaista
vidi i osea sebe onakvim kakav je u stvari, mora stvarno biti ponizan.
Prema tome, postoje dva naina da se suoava ili kritikuje neko drugo
Ijudsko bie; sa instinktivnom i spontanom sigumou da smo u pravu, ili kroz
verovanje da smo u pravu do koga smo doli skrupuloznim samopreispitivanjem
i sumnjom. Prvi nain je arogantan; to je najei metod roditelja, suprunika,
nastavnika i ostalih ljudi u njihovim svakodnevnim poslovima i obino je
neuspean, stvarajui pre otpor nego razvoj. Drugi put je put poniznosti; taj put
nije est, jer zahteva istinsko obogaivanje samoga sebe; ovaj put je uspean, i
nikada u mome iskustvu nije bio destruktivan.
Postoji znatan broj pojedinaca koji su iz nekog razloga nauili da sputavaju
svoju instinktivnu tendenciju da kritikuju ili konfrontiraju sa spontanom
arogancijom, ali koji ne idu dalje, krijui se u moralnoj sigumosti poniznosti, i
nikada nemaju hrabrosti da preuzmu vlast. Jedan takav primer je svetenik i
otac pacijentkinje srednjih godina koja je ceiog ivota patila od depresivne
neuroze. Majka moje pacijentkinje je bila otra i agresivna ena koja je
dominirala porddicom svojim izlivima besa i manipulacijama, esto udarajui
mua pred erkom. Svetenik nikada nije uzvraao, ve je i savetovao svojoj
kerki da reaguje na majine izlive time to e okenuti drugi obraz u ime
hrianskog milosra, biti beskrajno ponizna i puna potovanja. Kada je
zapoela terapiju kod mene, moja pacijentkinja je oboavala svoga oca zbog
njegove blagosti i ljubavi. Meutim, nije prolo mnogo vremena i poela je da
shvata da je njegova poniznost bila u stvari slabost i da je kroz svoju pasivnost
uskratio njoj pravo roditeljstvo isto toliko koliko je to uinila i njena majka
svojom sebinou. Konano je uvidela da nita nije preduzeo da bi je zatitio
od majine zlobe, ni sa im se nije suprotstavio zlU, dstavljajui je da prihvati
majino manipulisanje zajedno sa njegovom pseudo-poniznou kao modele
roditeljskih uloga. Ne suoiti se, kada je to potrebno za duhovni razvoj,
predstavlja istu takvu nesposobnost da se voli kao i kritika i prebacivanje. Ako
vole svoju decu, roditelji moraju briljivo i paljivo, ali ipak aktivno, da ih
suoavaju i kritikuju s vremena na vreme, isto kao Sto im moraju dozvoliti da
njih kritikuju zauzvrat. Slino tomei brani drugovi koji se vole moraju se
stalno konfrontirati, ako brak ima funkciju da unpreuje duhovni razvoj oba
partnera. Nijedan brak se ne moe smatrati istinski uspenim ako mu i ena
nisu najdobronamemiji kritiari jedno driigog. Isti je sluaj i kod prijateljstva.
Postoji tradicionalni koncept da prijateljstvo mora biti bez konfliktni aranman
tipa ti brini moju brigu, i ja u da brinem tvoju, koji je baziran iskljuivo na
meusobnoj razmeni usluga i komplimeiiata, kako propisuju norme dobrog
ponaanja. Takvi odnosi su povrni i izbegavaju intimnosti i ne zasluUju da
nose naziv prijateljstva koji im se esto pripisuje. Na svu sreu, postoje znaci da
na koncept prijateljstva poinje da se produbljuje. Meusobna konfrontacija iz
ljubavi je znaajan deo svih dubokih Ijudskih odnosa. Bez toga, odnos je ili
neuspean ili plitak.
Konfrontiranje ili kritikovanje je oblik moi. Pribegavanje moi je pokuaj
da se utie na tok dogaaja, postupcima koji su svesno ili nesvesno ve unapred
smiljeni. Kada konfrontiramo ili kritikujemo nekoga, to je zato to elimo da
promenimo ivotni pravac te osobe. Oigledno da postoje mnogi drugi, esto
superiomiji naini da se utie na tok dogaaja osim konfrontacijom ili kritikom:
primerom, predlozima, parabolama, nagradom, kaznom, pitanjima, zabranom ili
doputanjem, stvaranjem iskustava, druenjem sa drugima itd. Tomovi se mogu
napisati o umetnosti ispoljavanja moi. Roditelji koji vole, prvo moraju
podrobno preispitati sebe i svoje vrednosti pre nego to budu mogliano odrediti
ta je najbolje za njihovo dete. Poto su to odredili i dobro razmislili o karakteru
deteta i njegovim mogunostima, tek onda mogu da odlue da li e dete bolje
reagovati na konfrontaciju-, pohvalu, na vie panje, prianje pria ili na neki
drugi nain uticanja. Konfrontirati nekoga sa onim to on ili ona nisu u stanju da
urade je u najboljem sluaju gubljenje vremena, i ima neeljeni efekat. Ako
elimo da nas uju moramo govoriti jezikom koji slualac shvata i na nivou na
kome je to razumljivo. Ako elimo da volimo, moramo se potruditi i adaptirati
nau komunikaciju prsma osobi koju volimo.
Problem je u tome da to. ovek vie voli time je i ponizniji, a to je
ponizniji time je i svesniji potencijala arogancije pri korienju moi. Ko sam ja
da utiem na tok ljudskih dogaaja? Sa kojim pravom mogu odluivati ta je
najbolje za moje dete, mog suprunika, moju zemlju ili ljudsku rasu? Ko mi
daje pravo da toHko verujem u sopstveno verovanje i gledanje na stvari da
mogu nametati svoju volju ostalom svetu? Ko sam ja da se ponaam kao
Svevinji? U tome lei rizik. Jer kada god koristimo mo, mi pokuavamo da
utiemo na razvoj u svetu, oveanstvu i na taj nain se igramo Boga. Veina
roditelja, nastavnika, voa - svi oni koji imaju mo - nemaju neko jasno
razumevanje ovog. U arogantnosti korienja moi, bez apsolutne samosvesti.
koju zahteva Ijubav, oni su blaeno i destruktivno nesvesni injenice da se
igraju Boga. Oni koji istinski vole, i trude se da postanu mudriji na nain koji
zahteva Ijubav, znaju da delovati znai igrati se Boga. Oni takoe znaju da
nema nikakve altemative osim nedelovanja ili impotencije. Ljubav je ono to
nas teara da se igramo Boga potpuno svesni vanosti injenice da je to ono to
radimo. Sa ovom sveu, osoba koja voli preuzima odgovomost da se ponaa
kao Bog, a ne da to radi neodgovorno. Dolazimo onda do jo jednog paradoksa:
samo iz poniznosti ljudi imaju hrabrosti da se ponaaju kao Bog.
Ljubav je disciplinovana
Ve sam ukazao na to da energija za samodisciplinu dolazi iz Ijubavi, koja
je oblik volje. To znai da je samodisciplina Ijubav pretoena u akciju, i da se
svako ko istinski voli ponaa samodisciplinovano i da je svaki pravi ljubavni
odnos disciplinovan. Ako istinski volim neku drugu osobu, onda u sigumo
podesiti svoje ponaanje na takav nain da doprinesem to je vie mogue
njegovom ili njenom duhovnom razvoju.
Jedan mladi, inteligentni, umetniki nastrojen boemski par, s kcjim sam
jednom pokuao da radim, bio je etiri godine u braku koji se sastojao od skoro
svakodnevnog svaanja, gaanja sudovima, tua, od estih nonalantnih
vanbranih izleta i estih razlaza. Ubrzo posle poetka naeg zajednikog rada
svako od njih je tano uvideo da e ih terapija odvesti do poveanja
samodiscipline, pa prema tome i do urednije veze. Ali Vi elite da izbacite
strast iz nae veze, rekli su. Vae shvatanje Ijubavi i braka ne ostavlja prostor
za strast. Vrlo brzo posle toga odustali su od terapije, i tri godine kasnije posle
raznih pokuaja sa drugim terapeutima, njihov haotian brak jo traje,
nepromenjen, kao i neproduktivnost njihovih pojedinanih ivota. Bez sumnje
njihova veza je na odreen nain vrlo dramatina. Ona podsea na osnovne boje
na deijim crteima koje su nabacane po papiru sa mnogo arma, ali koje
uglavnom pokazuju siinosti sa deijim crteima. Kod zasianih, kontrolisanih
boja koje se nalaze na Rembrantovim slikama, moemo nai boju sa vie
bogatstava, neponovljivosti i znaaja. Strast je vrlo dubok oseaj. injenica da
je oseanje nekontrolisano nikako ne znai da je, dublje od oseanja koja su
disciplinovana. Ba suprotno, psihijatri dobro znaju istinu stare poslovice, Tiha
voda breg roni. Mi ne smemo pretpostaviti da osaba iji su oseaji kontrolisani
nije strasna.
Mada ovek ne treba da je rob svojih oseanja, samodisciplina ne
podrazumeva potiskivanje oseanja do unitenja. esto govorim svojim
pacijentima da su njihova oseanja njihovi robovi i da je vetina samodiscipline
slina vetini robovlasnika. Pre svega, ovekova oseanja su izvor ovekove
energije; oni su izvor konjske snage ili robovske snage koja nam omoguava da
ivimo. Poto rade za nas, treba da ih potujemo. Postoje dve osnovne greke
koje prave robovlasnici i koje predstavljaju suprotne i ekstremne oblike
aktivnog vostva. Jedna vrsta robovlasnika ne disciplinuje svoje robove, ne
struktuira ih, ne postavlja im ogranienja, ne usmerava ih i ne odreuje jasno ko
je gazda. Vremenom e se, naravno, desiti da njegovi robovi prestanu da rade i
bogomdane moi. Ali izbor mora biti napravljen. Mnoge injenice se moraju
uzeti u obzir, pre svega sposobnost odabrane osobe da uzvrati nau ljubav
duhovnim razvojem. Da se ljudi razlikuju po ovom pitanju, injenica je koju
emo kasnije ire obraditi.Sasvim je jasno, meutim, da postoji bezbroj duhova
koji su zakljuani iza nesalomljivih brava, tako da su i najvei napori da se
podstakne njihov razvoj unapred osueni na propast. Truditi se da volite nekoga
ko se ne moe duhovno razvijati kroz vau ljubav, znai gubiti vreme, bacati
seme na neplodnu zemlju. Istinska ljubav je dragocena, i oni koji su sposobni da
je prue znaju da se ona mora usmeriti to produktivnije putem samodiscipline.
Treba sagledati i drugu stranu problema, a to je voljenje prevelikog broja
Ijudi. Za neke ljude je mogue da vole vie od jedne osobe istovremeno. Ovo je
samo po sebi problem iz vie razloga. Jedan od razloga je ameriki ili
zapadnjaki mit o romantinoj ljubavi, koji pretpostavlja da su odreene osobe
stvorene jedna za drugu, pa prema tome nisu namenjene nikom drugom. Mit
tako propisuje ekskluzivnost ljubavnih odnosa, naroito seksualnih. U sutini
mit verovatno doprinosi stabilnosti i produktivnoti ljudskih veza, poto je
veina ljudskih bia razapeta do krajnjih granica u elji da razvije istinske
ljubavne odnose sa svojim branim partnerima i decom. I zaista, ako moemo
rei da smo izgradili istinski Ijubavni odnos sa svojim suprunikom ili decom,
onda smo postigli mnogo vie nego mnogi ljudi za ceo svoj ivotni vek. Cesto
ima neeg patetinog kod pojedinaca koji nisu uspeli da ovo ostvare sa svojom
porodicom i neumomo tragaju za Ijubavnim odnosim. van nje. Prva obaveza
osobe koja istinski voli e biti prema svojim branim ili roditeljskim vezama.
Ipak, ima osoba koje imaju dovoljno energije da izgrade uspene ljubavne
odnose u okviru porodice i van nje. Za njih je mit o ekskluzivnosti la i
predstavlja nepotrebno ograniavanje njihovih mogunosti da pruajU ljubav i
van okvira porodice. Ova se ogranienja mogu prevazii, ali je potrebna velika
samodisciplina da bi se izbeglo preterano rasplinjavanje. Dozef Fleer,
episkopelijanski teolog i autor Nove moralnosti govorio je o ovom
kompleksnom pitanju kada je, navodno, rekao jednom mom prijatelju:
Slobodna Ijubav je ideal. Na.alost, to je ideal za koji je sposoban samo mali
broj ljudi. On je u stvari hteo da kae da je mali broj ljudi sposoban za
samodisciplinu koja je dovoljno jaka da bi mogla odravati konstruktivne
odnose koji su istinski ljubavni, kako unutar porodice, tako i van nje. Sloboda i
disciplina idu jedna uz drugu; bez discipline istinske ljubavi, sloboda je po
pravilu liena ljubavi i destruktivna.
e uskoro doi vreme kada e Suzana moi napustiti bolnicu i po prvi put voditi
uspean samostalan ivot. Tada sam upoznao njene roditelje, privlaan bogati
par pedesetih godina. Bio sam vrlo srean da im saoptim Suzanin veliki
napredak i u detalje objasnim razloge svoga optimizma. Ali, na moje
iznemaenje, ubrzo nakon tog obavetenja, Suzanina majka je poela da plae i
nastavila da to ini tokom moga saoptenja punog nade. U poetku sam mislio
da su to suze radosnice, ali se sasvim jasno videlo na njenom licu da je bila
tuna. Konaono sam rekao: Zbunjen sam gospoo X. Danas vam govorim vrlo
optimistine prognoze, a vidim da ste vi tuni.
Naravno da sam tuna, odgovorila je. Ne mogu da ne plaem kada
pomislim ta sve jadna Suzana mora da pretrpi.
Krenuo sam onda da nairoko objanjavam da, mada je Suzana mnogo
patila zbog svoje bolesti, ona je takoe i mnogo nauila zahvaljujui patnji,
izdigla se iznad nje, i po mojoj proceni, u budunosti nee patiti nita vie od
bilo kog odfaslog oveka. U stvari, moda e ona patiti manje, jer je stekla
mudrost u borbi sa izpfrenijom. Go&poa X je nastavila da plae.
Zaista sam jo uvek zbunjen gosipoo X, rekao sam. Ovih trinaest
prolih godina mora da ste uestvovali u bar dvanaest razgovora sa Suzaninim
psihijatrima, i, koliko znam, nijedan nije bio ovako optimistian. Zar uz tugu ne
oseate i neku radost zbog toga?
Mogu da mislim samo o tome kako je Suzanin ivot teak - odgovori
gospoa X. Recite gospoo X, upitao sam, postoji li ita to bih vam mogao
rei o Suzani to bi vas ohrabrilo i uinilo srenom?
ivot jadne Suzane je pun bola, jecala je gospoa X.
Odjednom sam shvatio da gospoa X ne plae zbog Suzane, nego zbog
sebe. Ona plae nad svojim bolom i patnjom. A sastanak je bio zbog Suzane a
ne zbog nje, iako je ona plakala u Suzanino ime. Pitao am se kako je mogla
tako da se ponaa. Onda sam shvatio da gospoa X nije mogla da razdvoji sebe
od Suzane. Ono to ona osea mora oseati i Suzana. Nije to radila svesno ili
zlobno. Na emocionalnom nivou nije mogla da shvati da je Suzanin identitet
odvojen od njenog. uzana je bila ona. U njenom umu ne pdstoji Suzana kao
jedinstvena, razliita individua sa jedinstvenim ivotnim putem - a moda ne
postoji ni bilo ko drugi. Intelektualno, gospoa X moe shvatiti druge ljude kao
bia razliita od sebe, ali ne i emocibnalno. U dubinama njenog uma
celokupnost sveta je bila ona, gospoa X, samo ona.
Sledea iskustva su pokazala da su majke izofrenine dece izuzetno
narcisoidne osobe, poput gospoe
Jer, samo reka ivota moe da zadovolji vaa srca. Stojte zajedno, a ipak ne
suvie zajedno.
I stubovi hrama stoje odvojeni, a hrast i esmpres ne rastu u senci jedan
drugome.
Teko mi je rekapitulirati motive i razloge sa kojima sam uao u polje
psihijatrije pre petnaest godina. Svakako da sam eleo da pomognem ljudima.
Proces pomaganja ljudima u drugim granama medicine zahteva tehnologiju sa
kojom niam blizak i koja mi se ini suvie mehaniokom. Vie mi se svia da
priam sa ljudima nego da ih pregledam i pretraujem. Uvrnutost ljudskog uma
mi je mnogo zanimljivija nego bakterije koje ga napadaju. Nisam imao pojma
kako psihijatri pomau Ijudima izuzev moje fantazije da psihijatri poseduju
magine rei i magine tehnike za interakciju sa pacijentima koje e magino
razvezati vorove psihe. Moda sam eleo da budem Mag. Nije mi se iriilo da
to ima veze sa duhovnim sazrevanjem pacijenata, a svakako da nisam znao da
e to znaiti i moje duhovno sazrevanje.
Za vreme prvih deset mesreci prakse, radio sam sa veoma uznemirenim
pacijentima koji su uglavnom imali vie koristi odtableta, ok tretmana ili dobre
brige sestara nego od mene, ali sam nauio tradicionalne magine rei i tehniku
interakcije. Posle ovog perioda poeo sam da tretiram svog prvog neurotinog
pacijenta dugotrajnom terapijoan van institucije. Neka se ovde zove Mara.
Mara je tri puta nedeljno dolazila kod mene. To je bila prava borba. Nije
htela da pria o stvarima kojima sam eleo da pria, a onda nije htela da pria
na nain na koji sam to traio, a ponekad nije uopte htela da govori. Na neki
nain su nae vrednosti bile potpuno razliite. U toj borbi malo je ona
modifikovala svoj stav, malo ja svoj. Ali borba se nastavila bez obzira na moju
zalihu maginih rei, tehnika i poloaja, a nije bilo znakova da se Mara
oporavlja. Zaista, ubrzo nakon to su poele seanse, ona se odala zapanjujuem
promiskuitetu i mesecima se veoma loe ponaala. Na kraju, nakon godinu
dana, upitala me je usred seanse: Mislite li da sam ja ubre?
Pitate me ta mislim o vama? rekao sam, borei se za malo vremena.
To je upravo ono to bih elela, ree ona. Ali, ta sada da radim? Koje
magine rei, tehnike i poloaji mogu da mi pomognu? Mogao sam rei: Zato
me to pitate? ili Kakve su vae fantazije o tome ta ja mislim o vama? ili
Nije vano, Mara, ta mislim vama, nego ta vi mislite o sebi, a ipak, imao
sam jak oseaj da nakon godine dana vianja po tri puta nedeljno, Mara ima
pravo da oekuje moj poten odgovor na pitanje ta mislim o njoj. Meutim,
ovde nisam imao prethodnika - rei osobi poteno, licem u lice, ta mislite o
njoj ili njemu, nije jedna od maginih rei niti tehnika i nijedan profesor me
tome nije uio. Radilo se o interakciji koja nijednom nije bila nagovetena niti
preporuena za vreme mojih studija,a sama injenica da nije bila pomenuta,
meni je nagovetavala da se takva interakcija nije odobravala. To je bila
situacija kojoj ni jedan psihijatar od reputacije ne bi dozvolio da nastane. Kako
da postupim? Dok mi je srce lupalo, poeo sam. Rekao sam: Mara, poseujete
me ve vie od godinu dana. Za vreme tog dugog perioda, stvari nisu ile ba
glatko meu nama. Veinom smo se borili, a ta je borba esto bila dosadna,
iscrpljujua ili ljutita. I uprkos tome, vi ste nastavili da dolazite, ulaui napor;
seansa za seansom, nedeljaana; mesecima. Ne biste to bili u stanju da niste
osoba koja je odluila da odraste, i koja je voljna da napomo radi da bi od sebe
stvorila bolju linost. Mislim da ne bih mogao da kaem da neko ko se toliko
trudi sebe opravdano naziva ubretom. Moj odgovor je NE, mislim da vi niste
ubre, u stvari, ja vam se divim.
Meu velikim brojem Ijubavnika, Mara je odmah izabrala jednog i sa
njim zasnovala odnos koji se zavrio uspenim brakom. Nikad vie nije bilo
promiskuiteta. Poela je da govori o svojim dobrim .osobinama. Oseaj stalne
borbe meu nama je nestao, i na je rad postao nenaporan i veseo, sa
neverovatnim napretkom. udno je da je moje otkrivanje iskreno pozitivnih
oseanja prema njoj, neto to sam oseao da u stvari ne bih trebao da radim, ne
samo to je nije povredilo, nego je oigledno bilo od velike terapeutske koristi,
jffisan prelomni trenutak u naem zajednikom radu.
ta ovo znai? Da li to znai da sve to treba da uradimo da bismo
praktikovali uspenu psihoterapiju, jeste da pacijentima kaemo da o njima
imamo lepo miljenje? Jedva da je tako. Prvo, neophodno je biti poten u svim
fazama terapije. Mara mi se zaista sviala i iskreno sam joj se divio. Drugo,
moja naklonost i divljenje njoj su mnogo znaili, pre svega zbog duine
vremena koje smo zajedno proveli, i zbog dubine naih iskustava u terapiji. U
stvari, bit ovog prelomnog trenutka nije ak ni imala veze sa mojom naklonou
i divljenjem. Ona je imala osnovu u prirodi naeg odnosa.
Slian dramatian obrt se desio i u terapiji mlade ene koju u zvati Helen
i koju sam viao dva pura nedeljno tokom devet meseci. To je bio oigledan
neuspeh, i ja prema njoj nisam imao pozitivnih oseaja. Nakon svog tog
vremena nisam imao jasnu sliku ta bi Helen mogla da bude. Nikada do sada
nisam pacijenta tako dugo viao, a da nisam shvatio ko je ta osoba, i bar
donekle upoznao prirodu problema koji treba reiti. Njome sam bio totalno
zbunjen, i nekoliko noi sam proveo pokuavajui da naem neki smisao u
koja postoji u naoj kulturi, kao i druge konfuzije o kojima smo govorili.. Drugi
je naa predrasuda prema racionalnom, opipljivom i merljivom u naunoj
medicini. Uglavnom, iz naune medicine je evoluirala i psihoterapija kao
profesija. Poto je ljubav neopipljiv, nemerljiv i supraracionalan fenomen, on se
ne koristi za naune analize. .
Jo jedan razlog je snaga psihoanalitikih tradicija u psihijatriji koje
govore o udaljenom i nezainteresovanom analitiaru, tradicije za koje su
zasluniji Frojdovi sledbenici nego on sam. Po toj tradiciji, Ijubav koju pacijent
osea prema svom terapeutu generalno se opisuje kao prenos i bilo kakav
oseaj Ijubavi koji terapeut ima prema pacijentu kao kontraprenos, a
implikacijom da su takva oseanja abnormlna, pre deo problema nego njegovo
reenje, pa.ih treba izbegavati. Prenos, kao to je pomenuto u prethodnom
odeljku, odnosi se na NEUMESNE oseaje, percepcije i reagovanja. Nema
nieg neumesnog u tome to pacijent zavoli terapeuta koji ga satima paljivo
slua ne prosuujui; koji ga prihvata onako kako ga nikad moda niko nije
prihvatio, koji njegovo stanje ne iskoritava i pomae mu u ublaavanju bolova.
U mnogim je sluajevima sutina suprotstavljanja prenosu u tome da se pacijent
spreava da razvije oseaj ljubavi prema terapeutu, a leenje ide kroz prenos
tako to omoguava pacijentu da iskusi uspenu ljubavnu vezu, esto po prvi
put u ivotu. Slino tome, ne postoji nita neumesno u oseaju ljubavi koje
terapeut ima za svoga pacijenta, ako se pacijent pokorava disciplini
psihoterapije, sarauje u tretmanu, voljan je da ui od terapeuta i poinje da
sazreva kroz taj odnos. Intenzivna psihoterapija je na mnoge naine proces
kompenzacije. Nije nita neumesnije da psihoterapeut osea Ijubav prema
pacijentu, nego to je ta pacijenta da voli dete. Naprotiv, neophodno je da
terapeut voli pacijenta da bi terapija bila uspena, i ukoliko terapija jeste
uspena, onda e teraipeutski odnos postati uzajamna ljubav. Neizberio je da
terapeut iskusi oseaj ljubavi koju on ili ona osea prema pacijentu. Mentalne
bolesti su esto prouzrokovane nedostatkom ljubavi ili njenom neadekvatnou.
Svako dete trai ljubav od roditelja da bi moglo uspeno da odraste i stekne
zrelost. Oigledno je onda, da u elji da se izlee kroz psihoterapiju, pacijenti od
terapeuta moraju primiti bar deo ljubavi koje su bili lieni. Ako psihoterapeut ne
moe iskreno da voli pacijenta onda nema ni pravog izleenja. Be obzira kako
velike kvalifikacije i obrazovanje imao terapeut, ako nije u stanju da kroz ljubav
dopre do svog pacijenta, rezultat njegove psihoterapije bie beznaajan. A
minimalno obuen terapeut amater koji ima veliku sposobnost da voli dostii e,
po psihoterapeutskim rezultatima, najbolje psihijatre.
Poto su Ijubav i seks vrlo usko povezani, ovde treba ukratko spomenuti i
problem seksualnih odnosa izmeu psihoterapeuta i njihovih pacijenata,
problem o kome se u tampi mnogo pie. Zbog neophodne intimne i emotivne
prirode psihoterapeutskih odnosa, neizbeno je da pacijent i terapeut razvijaju
jaku ili izuzetnu jaku seksualnu privlanost jedno prema drugom. Pritisci da se
te privrenosti seksualno konzumiraju mogu biti veoma veliki. Mislim da oni
psihijatri to bacaju kamenje na psihoterapeuta koji je imao sek: sualne .odnose
sa pacijentom, sami ne spadaju u terapeute koji su u stanju da vole. Zbog toga
oni ne razumeju ogromne pritiske kojima se izlau pacijent i terapeut. Ako bih
ikada imao sluaj u kome bih zakljuio, nakon paljivog prosuivanja, da bi za
sazrevanje moga pacijenta bili bitni i sekualni odnosi, uvek bih se opredelio za
njih. Meutim, za petnaest godina prakse, ja jo nisam imao takav sluaj, a
teko mi je i da zamislim da on postoji. Pre svega, kao to s.am pomenuo, uloga
dabrog terapeuta je uloga dobrog roditelja, a dabri raditelji nemaju takve odnose
sa decom. Uloga roditelja je da budu deci od koristi, a ne da decu koriste za
lino zadovoljtvo. Posao terapeuta je da koristi pacijentu, a ne da pacijenta
koristi za svoje potrebe. Posao roditelja je da podri dete na stazi prema
nezavisnosti, a i zadatak terapeuta u odnasu na pacijenta je isti. Teko je shvatiti
da terapeut koji ima seksualne odnose sa pacijentpm nee iskoristiti pacijenta za
svoje potrebe, i da e ga na taj nairi podrati u traenju nezavisnosti. .
Mnogi pacijenti, naroito oni najzavodljiviji, seksualizirali su privrenost
prema svojim roditeljima i to je spreilo njihovo sazrevanje i razvoj slcbode. I
teorija i oigledna praksa nagovetavaju da e seksualni odnos izmeu terapeuta
i takvog pacijenta daleko pre zacementirati pacijentovu nezrelost, nego to e ga
nje osloboditi. ak ako odnos i nije seksualno ostvaren, za terapeuta je tetno da
se zaljubi u pacijenta, poto, kao to smo videli, zaljubljivanje znai kolaps
grariica ega i smanjivanje oseaja odvojenosti koje postoji meu individua
Terapeut koji se zaljubi ii pacijenta ne moe biti cbjektivan kada su u
pitanju pacijentove potrebe ili nee te potrebe odvojiti od vojih. Iz ljubavi
prema pacijentima, terapeuti ne smeju dozvoliti sebi da se u njih zaljube. Poto
iskrena ljubav zahteva potovanje odvojenog identiteta voljene osobe trapeut
koji zaista voli, prepoznae i prihvatiti pacijentovu ivotnu stazu kao odvojenu
od njegove i podrati je u njenoj odvojenosti.Za neke terapeute to znai da se
njegova staza i staza njegovog pacijenta nikada ne ukrste van njihovih radnih
sati. Mada potujem to stanovite, smatram ga nepotrebno krutim. Imao sam
jedno iskustvo u kome je moj odnos prema bivem pacijentu za nju bio tetan,
ali sam imao i nekoliko drugih pacijenata gde su drutveni odnosi nakon terapije
i za njih i za mene bili veoma korisni. Imao sam sree da uspeno analiziram
nekoliko bliskih prijatelja. Ipak, drutveni kontakt sa pacijentom van
terapeutske satnice, ak i onda kada je terapija formalno zavrena, neto je u ta
treba ulaziti sa krajnjom obazrivou i samoispitivanjem.
Uoili smo injenicu da psihoterapija treba (mora ako je uspena) da bude
proces iskreme ljubavi i da je to pomalo jeretina misao za tradicionalne
psihijatrijske krugove. Druga strana medalje je jednako jeretina: ako je
psihoterapija iskreno voljenje, da li ljubav uvek treba da bude psihoterapeutska?
Ako iskreno volimo svoga partnera, svoje roditelje, svoju decu, svoje prijatelje,
ako se mi proirimo da bismo pothranili njihovo duhovno sazrevanje, treba li da
sa njima praktikujemo psihoterapiju? Moj odgovor je - SVAKAKO. S vremena
na vreme, na koktelu mi poneko kae: Mora da vam je teko, gospodine Pek,
da svoj drutyeni ivot odvojite od. profesionalnog. Ipak, ne moete ii
unaokolo analizirajui svoju porodicu i prijatelje, zar ne? Obino je govomik
dokon i nije ni zainteresovan za ozbiljan razgovor. Povremeno meutim,
situacija mi prui priliku da pouim ili praktikujem psihoterapiju ovde onde, na
licu mesta, objanjavajui zato i ne pokuavam, niti elim da pokuam, . da
odvojim. svoj profesionalni od linog ivota. Ako vidim da moja ena ili moja
deca ili roditelji ili prijatelji pate od iluzija, neznanja, ili nepotrebnih mana,
moja je obaveza da se proirim na njih, korigujem situaciju koliko mogu, kao
to to radim i sa pacijentima koji mi plaaju za uslugu. Zar treba da svoje
usluge, svoju mudrost i ljubav uskratim svojoj porodici i prijateljima, samo zato
to sa mnom nisu sainili Ugovor i platili me da bih odgovarao na njihove
psiholoke potrebe? Kako mogu biti dobar prijatelj, otac, mu ili sin, ako ne
iskoristim priliku da pokuam sa svom vetinom koju posedujem, pouim one
koje volim i pomognem im na njihovom putu ka duhovnoj zrelosti?
Ali zatoiste usluge oekujem od svoje porodice i prijatelja i to do krajnjih
granica njihovih mogunosti. Mada njihova kritika esto nije na mestu, a
povremeno njihovo pouavanje nije tako promiljeno kao kod odraslih, ja ipak
mnogo nauim i od svoje dece. Moja ena me vodi isto onoliko koliko i ja nju.
Svoje prijatelje ne bih zvao prijateljima kada mi oni ne bi saoptili kada se ne
slau sa mnom i ne bi bili zainteresovani za to da li je pravac mga puta mudro
izabran i siguran. Zar uz njihovu pomo i sam neu bre sazreti? Svaki iskren
odnos pun ljubavi je uzajamna psihoterapija.
Nisam to uvek ovako shvatao. Ranijih godina sam mnogo vie cenio
enino divljenje nego njenu kritiku, i podjednako sam pothranjivao njenu
zavisnost kao i njenu mo. Moj imid mua i oca bio je imid snabdevaa. Moja
Misterija ljubavi
Ova diskusija je poela pre mnogo stranica opakom da je Ijubav
misteriozna stvar i da se sve do sada ta misterija ignorisala. Na pitanje kpje smo
tada postavili ve imariio odgovor. Ali postoje druga pitanja na koja nije lako
odgovorili. Jedan kpmpleks takvih pitanja proizilazi logino iz materijala koji
smo do sada obradili. Jasno je, na primer, da samodisciplina proizilazi iz osnove
ljubavi, ali, ovo ne odgovara na pitanje odakle dolazi ama ljubav. A ako na to
odgovaramo moramo se upitati i koji su izvori odsustva Ijubavi. Nagovcteno je
da je nedostatak Ijubavi glavni uzrok mentalnih bolesti i da je prisutnost ljubavi
esencijalna za izleujui efekat psihoterapije. Poto je to tako, kako to da
izvesne individue, roene i podignute u okruenju ne-ljubavi, zanemarene i
zlostavljane uspeju da transcendentiraju svoje detinjstvo, ponekad i bez pomoi
psihoterapije, i postanu zrele, zdrave i ak svete osobe?. Kako to da neki
pacijenti, oigledno ne bolesniji od drugih, uopte ne reaguju na
psihoterapeutski tretman ili reagUju samo delimino, i to ak i onda kada i
jedne i druge lei mudar terapeut, pun ljubavi?
Na ova pitanja emo pokuati odgovoriti u poslednjem poglavlju koje je
posveeno milosti. Taj pokuaj nee nikoga zadovoljiti u potpunosti,
ukljuujui i mene. Nadam se da e ono to pie uneti malo vie svetla u taj
problem.
Ima jo pitanja koja su namemo izostavljena ili su skraena kada smo
pisali o Ijubavi. Kada moja draga stoji naga preda mnorn, izloena mom
pogledu, kroz mene prohuji oseaj strahopotovanja. Zato? Ako seks nije nita
drugo nego instinkt, zato se ja ne oseam uzbuenim ili gladnim? Takva
jednostavna glad bi bila sasvim dovoljna da osigura nastavak vrste. emu
strahopotovanje? Zato seks komplikovati potovanjem? ta je to to odreuje
lepotu? Rekao sam da objekat iskrene ljubavi mora biti linost, poto jedino
Ijudi imaju duh sposoban za sazrevanje, ali ta je sa najfinijim kreacijama
majstora u drvetu? Ili najboljim skulpturama sredftjevekovnih madona? Ili
bronzanom tatuom grkog koijaa u Delfima? Zar te neive objekte nisu voleli
njihovi tvorci, i zar njihova ljubav nije na neki nain u odnosu sa njihovim
drugim ljubavima? ta je sa lepotama prirode - prirode koju ponekad nazivamo
savrenstvom. I zato u prisustvu lepote ili radosti esto reagujemo
paradoksalno i udno, tugom i suzama? Kako to da nas izvesna muzika potrese?
Zato mi se ovlae oi kada moj estogodinji sin, prve noi nakon mog izlaska
iz bolnice, doe do mene i pone da mi miluje lea?
III DEO
SAZREVANJE I RELIGIJA
Pogled na svet i religija
Kada ljudska bia rastu u disciplini, ljubavi i ivotnom iskustvu, njihovo
razumevanje sveta i njihovog mesta u njemu raste naoigled. Obratno, kada
ljudi ne rastu u, disciplini, ljubavi i ivotnom iskustvu, tada ni njihovo
razumevanje ne raste. Prema tome, meu lanovima ljudske rase postoji
izuzetna arolikost u irini i sofistikaciji razumevanja ivota.
Ovo razumevanje je naa religija. Poto svi imaju neko razumevanje - neki
pogled na svet, bez obzira koliko je ogranien, ili primitivan ili netaan - svako
ma religijur
Mislim da imamo tendenciju da religiju suvie usko definiemo. Smatram
da religija nfe mora ukljuiti veru u boga ili neku ritualnu praksu ili lanstvo u
grupi oboavalaca. Za onoga ko ne ide u crkvu ili ne veruje u Superiorno Bie,
mi emo rei: On ili ona nisu religiozni. ak sam uo uene ljude koji kau:
Budizam u stvari ,nije religija, ili Unitaristi su iskljuili religiju iz svoje
vere, ili Misticizam je vie filozofija nego religija. Obino teimo da religiju
posmatramo kao neto monolitno, iz jednog komada, a on.da zbog
simplicistikog koncepta, vrlo smo zbunjeni kada savim razliiti ljudi sebe
smatraju hrianima ili Jevrejima. Ili kada ateista ima razvijeniji oseaj za
hriansku moralnost nego katolici koji rutinski prisustvuju misi.
Supervizirajui rutinski druge psihoterapeute, otkrivam da veoma malo
panje, a ponekad nimalo, poklanjaju pogledima na svet svojih pacijenata. Za
ovo ima nekoliko razloga, meu njima je i shvatanje da, ako pacijenti sebe ne
smatraju religioznim, onima koji veruju u Boga i pripadnici su crkve, onda su
oni nereligiozni i nema potrebe za daljim ispitivanjima na tom polju. Ali,
injenica je da svi imamo eksplicitne ili implicitne ideje ili verovanja o tome ta
je esencijalna priroda sveta. Da li pacijenti doivljavaju imiverzum kao haotian
i be znaenja, pa im se ini jedino razumnim da grabe sva dostupna
zadovoljstva, kada im se ukae prilika? Da li svet doivljavaju kao mesto gde
jai jede slabijeg, gde je nemilosrdnpst najbitnija za opstanak? Ili ga vide kao
prijatno mesto u kome e se uvek neto lepo desiti i gde ne treba da strepe za
budunost? Ili kao mesto koje mora da obezbedi uslove za ivot bez obzira kako
se oni ponaali? Ili kao univerzum krutih zakona u kome e biti kanjeni i
odbaeni ako makar malo skrenu sa linije? TP SU sve ppgledi na svet koje
imaju razni ljudi. Pre ili kasnije, tokpm psihoterapije, veina terapeuta e
saznati poglede na svet svoga pacijenta, ali ako se terapeut trudi da ih dozna,
onda e to biti pre, a ne kasnije. A veoma je bitno da terapeut to sazna, jer su
pogledi na ivot pacijenta deo njegpvpg prpblema, a kprekcija njegpvpg
pogleda na svet je neophodna da bi se izleio. Zato kaem onima koje
superviziram - otkrijte pacijentovu religiju, ak i onda kada on kae da nije
religiozan. Obino je ovekova religija, ili pogled na svet, ak i u najboljem
sluaju, samo delimino svesna. Pacijenti su esto nesvesni toga kako
posmatraju svet, a ponekad misle da su na neki nain religiozni, dok su u stvari
opsednuti neim sasvim drugim. Stjuart, uspeni industrijski ineiijer, postao je
depresivan u srednjim pedesetim godinama. Uprkos uspehu na poslu i injenici
da je bio suprug i otac za ugled, on se oseao bezvrednim i zlim. Svet bi bio
bolji kada bih ja bio mrtav, rekao je. I zaista je to mislio. Stjuart je dva puta
pokuao da izvri samoubistvo. Nikakva realistika uveravanja nisu mogla da
potisnu njegov nerealni imid iskvarenosti. Uz uobiajenesimptome duboke
depresije, kao to su nesanica i uzbuenost, Stjuart je i veoma teko gutao
hranu. Nije problem samo u tome da mi je hrana potpuno neukusna, rekao je
i to je problem, ali imam oseaj kao da mi je otrica noa u grlu i ne
dozvoljava mi da ita, sem tenosti, progutam. Specijalni rendgenski zraci nisu
otkrili nikakav fiziki uzrok. Stjuart je bio eksplicitan u odnosu na religiju. Ja
sam ateista, j&sno i jednostavno. Ja sam naunik. Jedine stvari u koje verujem
su one koje mogu da vidim i dodirnem. Za mene bi bilobolje da verujem u Boga
punog Ijubavi, ali ne mogu iskreno da svarim takve kojetarije. Toga mi je bilo i
previe dok sam bio dete,
drago mi je da je to prolo. Stjuart je odrastao u
maloj zajednici na Srednjem zapadu, bio je sin krutog propovednika
fundamentaliste i jednako krute majke fundamentalistkinje, i prvom prilikom je
napustio i crkvu i kuu.
Nakon nekoliko meseci tretmana, Stjuart mi je ispriao sledei san: Bilo
je to u kui moga detinjstva, u Minesoti. Jo uvek sam kao deak iveo tamo, a
ipak sam znao da sam u ovim godinama u kojima sam. Bila je to mora. ovek je
uao u kuu. Hteo j& da nam preree vratove. Nikada ga ranije nisam video, ali
sam, za udo, znao ko je on. Bio je to otac devojke sa kojom sam se nekoliko
puta sastajao u srednjoj koli. To je bilo sve. Nema zakljuka. Jednostavno sam
se probudio preplaen, jer sam znao da je onaj ovek hteo da nas ubije.
Zamolio sam Stiuarta da mi sve ispria o tom oveku iz sna. Zaista
nemam sta da vam kaem, rekao je, nikada ga nisam upoznao. Samo sam
ljudi oko nas veruju, i prihvalamo kao istinu ono to nam ti Ijudi kau o prirodi
svcta u vrcme kada se formiramo kao linosti.
Ali manje je oigledna (izuzev psihoterapeutima) injcnica da jc najvaniji
deo nae kulture naa porodica. Najosnovnija kultura u kojoj se razvijamo je
kultura nae porodicc, a nai roditelji su njeni kultumi lideri. Jo vie,
najvaniji aspekat te kulture nije ono sto nam nai roditelji govore o Bogu i
prirodi stvari, ncgo ono to rade - kako se ponaaju jedno prema drugom prema
naoj brai i sestrama i iznad svega, prema nama. Drugim reima, ono to
uimo o prirodi sveta dok rastemo, determinisano je stvarnom prirodom naeg
iskustva u mikrokosmosu porodice. Za determinaciju naeg pogleda na svet nije
toliko vano ta nam roditelji kau; koliko je to jedinstveni svet koji oni stvaraju
svojim ponaanjem. Slaem se da je u meni ta ideja o Bogu, koljau, rekao je
Stujart, ali odakle mi to? Moji su roditelji apsolutno verovali u Boga - stalno su
o tome govorili, a njihov Bog je bio Bog ljubavi. Hrist nas voli. Bog nas voli.
Mi volimo Boga i Hrista, ljubav, ljubav, samo sam o tome sluao.
Da li vam je detinjstvo bilo sretno? pitao sam. Stjuart je zurio u mene.
Prestanite da se pravite da ne razumete. Znate da nije. Znate da je bilo bedno.
Zaista je bilo bedno?
Znate i to. Znate kakvo je bilo. Stalno su me tukli, kaievima, metlama,
etkama, bilo ime to im je bilo pri ruci. Sve to bih uradio zasluivalo je
batine. Jedne batine dnevno pomau vam da budete zdravi i od vas naprave
dobrog, malog hrianina.
Da li su ikad pokuali da vas udave ili da vam prereu grlo?
Ne, ali siguran sam da bi pokuali da nisam bio toliko predostroan.
Imao sam jo pacijenata sa takvim konceptom Boga i slinim sumornim i
zastraujuim idejama o prirodi postojanja. udi me da nema vie bogova udovita u ljudskim umovima. U prvom delu ove knjige je reeno da su u
svaijem detinjstvu roditelji figure nalik na bogove i nain na koji se oni
ponaaju mora biti nain itavog univerzuma. Naa prvfa (a esto i jedina) ideja
o bojoj prirodi je jednostavna ekstrapolacija priroda naih roditelja jednostavno meanje karaktera naih oeva i majki, ili onih koji imaju njihovu
ulogu. Ako imamo roditelje koji nas vole i oprataju nam, verovatno emo
verovati u Boga koji voli i oprata, a u naem odraslom ivotu gledaemo na
svet kao na prijatno mesto, kao to je bilo ! nae detinjstvo.Ako su nam roditelji
bili grubi skloni kaznama, verovatno emo sazreti sa konceptom o grubom i
udovinom Bogu koji kanjava. Ako nisu vodili rauna o nama doiveemo i
univerzum kao mesto na kome se ne vodi rauna o oveku.
Religija nauke
Duhovno sazrevanje je putovanje iz mikrokosmosa u sve vei
makrokosmos. U svojim ranim fazama to je putovanje saznanja, a ne vere. Da
bismo pobegli od mikrokosmosa svojih ranijih iskustava i oslobodili se prenosa,
neophodno je da UIMO. Moramo stalno poveavati nae carstvo znanja i polje
vizije kroz postupno savladavanje i inkorporaciju novih informacija.
Proces poveanja znanja je glavna tema ove knjige. U iprethodnom delu
ljubav je definisana kao proirivanje, tj. proirivanje sebe - i istakli smo da u
rizike Ijubavi spada i rizik ulaska u nepoznato novog iskustva. Na kraju prvog
dela o disciplini, zabeleili smo da uenje neeg novog zahteva naputanje
starog bia i smrt prevazienog znanja. Da bismo proirili svoju viziju, moramo
biti voljni da odbacimo, da ubijemo nau sufenu viziju. Na kracoj stazi je lake
kada se to ne radi, jednostavnije je ostati gde ste, koristiti istu mikrokosmiku
mapu i ne patiti zbog unitavanja svojih ideja. Put duhovne zrelosti, meutim,
Iei na suprotnoj strani: Poinjemo tako to ne vcrujemo vie onome u ta smo
do sada verovali, aktivno traei pretee istrano, namerno iskuavajui vrednost
svega to smo smatrali dragim. Staza do svetosti vodi kroz dovoenje u pitanje
SVEGA.
Poinjemo sa naukom. Poinjemo zamenjujui religiju svojih roditelja
religijom nauke. Moramo da se pobunimo i odbacimo religiju naih roditelja jer
je neizbeno da je njihov pogled na svet ui od onog za koji smo mi sposobni,
ukoliko potpuno isikoristimo nae lino iskustvo, ukljuujui nae iskustvo kao
odraslih osoba kao i iskustvo generacija ljudske istorije. Ne postoji dobra
statiaia religija. Da bi bila vitalna, najbolja za koju snio sposobni, naa religija
mora biti potpuno lina. Iskovana na vatri nasih pitanja i sumnji, nastala u
tekim iskuenjima sopstvenog iskustva stvarnosti. Kao to teolog Alen Dons
kae:
Jedan od naih problema je da je vrlo mali broj nas razvio jasan lini
ivot. Sve u vszi sa nama izgleda drugorazredno, ak i nae emocije. U mnogim
sluajevima moramo da se oslonimo na drugorazredne informacije da bismo
funkcionisali. Prihvatamo na re ono to nam kae lekar, naunik, farmer. Ile
volim to. Moram to da prihvatim jer oni imaju vitalno znanje ivljenja koje ja
ne poznajem. Bez drugorazrednih informacija koje se tiu stanja mojih bubrega,
efekta holesterola i uzgoja pilia, mogu da ivim, ali, kada je u pitanju znaaj/
svrha i smrt drugorazredne informacije nisu dovoljne. Ne mogu opstati sa
Ketin sluaj
Keti je bila najzaplaenije stvorenje koje sam video. Kada sam je prvi put
sreo, sedela je na podu u uglu, mrmljajui kao da zapeva. Ugledala me je kako
stojim u ragastovu i oi su joj se rairile od uasa. Jauknula je i povukla se u
ugao i stalno se oslanjala o zid, kao da eli da proe kroz njega. Rekao sam:
Keti, ja sam psihoterapeut. Neu te povrediti. Seo sam na stolicu malo dalje
od nje i ekao. Jo minut se grila u uglu, onda je poela da se oputa, ali tek
toliko da pone neuteno da plae. Posle nekog vremena prestala je da plae i
ponovo poela da zapeva. Pitao sam je ta nije u redu. Umreu, promrmljala
je ne prekidajui zapevanje. Nita nije htela da mi kae. Svakih pet minuta bi
prestala, oigledno iscrpljena, a onda ponovo nastavila. Na sva pitanja je
odgovarala sa umreu ne prekidajui ritam zapeva. Izgleda da je mislila da e
spreiti smrt pevanjem, i zato sebi nije ozvoljavala ni odmor ni san. Od njenog
mua sam saznao minimum injenica. Hauard, mladi policajac, oenio se sa
Keti kada je imala dvadeset godina. Ve su dve godine u braku. U braku nisu
imali problema, i Keti je bila vrlo bliska sa roditeljima. Nikada ranije nije imala
psihijatrijskih problema. Njena bolest je bila iznenaenje. To jutro se odlino
oseala. Odvezla ga je na posao. Dva sata kasnije, njegova sestra ga je pozvala.
Otila je da poseti Keti i nala je u onom stanju. Odvezli su je u bolnicu. Ne,
nije se udno ponaala u poslednje vreme. Moda ima samo jedna stvar, ve
etiri meseca se plaila da ide na javna mesta. Da bi joj pomogao, Hauard je
vrio sve kupovine u samousluzi, dok je ona sedela u kolima. Izgledalo je da se
plai i kada je sama. Mnogo se molila, ali ona je to stalno radila, otkad je on
zna. Njena je porodica bila veoma religiozna. Njena je majka bar dva puta
nedeljno ila na misu. udna stvar, Keti je. prestala da ide na misu im se udala.
Njemu je to odgovaralp, ali ipaik se i dalje mnogo molila. Njeno fiziko
zdravlje? Oh, ono je bilo odliono. Nikada nije bila u bolnici. Onesvestila se na
nekoj svadbi pre nekoliko godina. Kontracepcija? Uzimala je piliile. Saekajte
trenutak. Pre mesec dana mu je rekla da je prestalaa uzima pikile. itala je o
tome kako su opasne. On o tome nije razmiljao.
Dao sam Keti veliku dozu umirujuih sredstava i sedativa tako da je mogla
nou da spava, ali sledea dva dana njeno panaanje se nije menjalo.
Neprekidno zapevanje, nemogunost druge komunikacije sem sa-. optenja da
je eka neodlona smrt i ogroman strah. Konano, etvrtog dana, dao sam joj
intravenoznu injekciju. Od ove injekcije ete biti pospani, Keti, rekao sam,
ali neete zaspati. Neete ni umreti. Ona e vam omoguiti da prestanete sa
O vama.
Ujutru je Keti bilo bolje. Jo uvek je bila uplaena
1ne ba potpuno uverena da nee umreti, ali vie nije bila potpuno uverena
da hoe. Polako, danima se otvarajui, pojavila se njena pria, deli po deli. Za
vreme poslednjih godina u gimnaziji imala je seksualne odnose sa Hauardom.
On je eleo da se njome oeni, i ona se sloila. Dve godine kasnije, na venanju
svoga prijatelja, odjednom je shvatila da ne eli da se uda. Onesvestila se.
Nakon toga je bila zbunjena u odnosu na
Hauarda. Nije znala da li ga voli, ali oseala je vda mora ii do kraja, jer je
znala da je ve zgreila poto je imala odnose sa njim pre braka, i taj bi se greh
uveao ako se njihova veza ne bi posvetila brakom. Ipak nije elela decu, bar ne
dok ne bude sigurna da voli Hauarda. Tako je poela sa pilulom - jo jedan
greh., Nije, mogla da ispovedi taj greh pa joj je bilo velik olakanje kada je
prestala da ide na misu nakon venanja. Uivala je u seksu sa Hauardom, ali,
gotovo odmah nakon venanja, on je izgubio seksualni interes za nju. Bio je
idealan snabdeva, kupovao joj je poklone, ponaao se sa potovanjem, mnogo
radio i nije dozvo]javao da se ona zaposli. Ali, gjotovo ga je morala moliti da sa
njoni spava, a seks koji su imali svake dve nedelje je bio nedovoljan da se ona
oslobodi neprestane dosade. Na razvod nije ni pomiljala, i to je takoe bio
nezamislivi gieh.
Uprkos sebi, Keti je poela da razvija fantazije o seksualnom neverstvu.
Moda je mislila da e ih se otarasiti ako vie moli pa je poela da moli ritualno,
pet minuta. svakog sata. Hauard je to primetio i zadirkivao je. Tada je ona
odluila da sakrije svoje molitvc, pa je molila due kada je on bio na poslu, da
bi nadoknadila ono vreme kada je bio kod kue. Morala je da moli ili ee ili
bre. Odluila se za oboje. Sada sc molila svakih pola sata, a postepcno je
poela jo ee. Kad god bi izala napolje, posmatrala je mukarce. To je jo
vie pogoralo stvari. Poela se plaiti da izae bez Hauarda. ak i kada jc bila
sa njim, ona se plaila javnih mesta, gdc je mogla da vidi mukarce. Mislila je
da bi moda trebalo da se vrati crkvi. Tada je shvatila da, ako se vrati crkvi,
grcie ako nc ide na ispovest i ne prizna svcteniku svoje fanlazije o nevcri. To
nije mogla da uradi.
Ponovno je udvostruila brzinu molitve. Da bi sebi olakala, razvila je
sistem po kome je jedan otpevani slog stajao umesto itave specifine molitve.
Tako je nastalo zapevaoje. Uskoro, usavravajui sistern, mogla je da otpeva
hiljadu molitava za pet minuta. Dok je bila zauzeta usavravanjem svoga
zapevanja, njene fantazije o neverstvu su se povukle, ali kada je usavrila
Keti su otpustili iz bolnice nedelju dana nakon one injekcije, ali je tek
nakon etiri meseca intenzivne terapije, ona bila u stanju da kae, razmatrajui
svoje ideje o grehu: Mislim da mi je katolika crkva usadila te ideje. To je
bila taka sa koje je krenula nova terapija, i mi smo poeli da postavljamo
pitanja: Kako je dolo do toga da se ovo desi? Kako je dozvolila da joj se takve
ideje usade? Kako to da do sada nije bila u stanju da sama misli i na bilo koji
nain dovede crkvu u pjtanje? Ali, mama mi je rekla da nikada crkvu ne
dovodim u pitanje, rekla je Keti. Tako smo poeli da radimo na Ketinom
odnosu sa roditeljima. Sa ocem nije imalt nikakav odnos. Tu nije imala nikog
kome se moe obratiti. Otac je radio i to je sve. On je radio i radio, a kada bi
doao kui, zaspao bi u stolici pijui pivo. Izuzev petkom, uvee. Tada bi pio
pivo u krmi. Majka je upravljala porodicom. Sama, bez suprotstavljanja,
izazova i opozicije - ona je drala sve u ruci. Bila je ljubazna, ali vrsta, davala
je, ali se nikada nije preavala: Uvek mirna i postojana. To ne sme da radi,
draga. Dobre devojice to ne rade. Ti ne eli da nosi te cipele, duo.
Devojice iz dobrih kua ne nose takve cipele. Nije pitanje u tome da li ti
eli da ide na misu, duo. Bog eli da mi tamo idemo. Polako, Keti je poela
da vidi, iza moi katolike crkve, ogromnu mo svoje majke, osobe tako meke,
a opet dominirajue, tako da joj je bilo nezamislivo i da pokua da joj se
suprotstavi.
Ali, psihijatrija retko kada ide glatko. est meseci nakon naputanja
bolnice, jednog nedeljnog jutra, Hauard me je pozvao da mi kae da se Keti
zakljuala u kupatilo i ponovo zapeva. Po mojim instrukcijama, on je nagovorio
da se vrati u bolnicu gde sam ih doekao. Keti je bila isto uplaena kao i prvog
dana kada sam je video. Ponovo Hauard nije znao zato je to sve krenulo.
Odveo sam Keti u njenu sobu. Prestanite da zapevate, naredio sam. I recite
mi ta se desilo.
Ne mogu.
Da, moete Keti.
Jedva prediui izmeu dva zapevanja Keti ree: Moda bih mogla, ako
mi ponovo date drogu istine.
Ne Keti, odgovorio sam. Sada ste dovoljno jaki da to sami uradite.
Jaukala je. Onda me je pogledala i ponovo poela da zapeva. Ali u njenom
pogledu sam otkrio ljutnju, gotovo bes na mene.
Ljutite se na mene, rekao sam.
Marin luaj
Meutim, nisu svi sluajevi poput Ketinog. Postoji jo mnogo uobiajenih
ablona bolesti. Mara je bila moj prvi pacijent na dugu stazu. Bila je to bogata,
mlada ena od dvadeset pet godina kada je zatraila moju pomo. Mada nije
mogla tano da ukae ta nije u redu sa njenom egzistencijoHi, smatrala ju je
neobjanjivo tunom. Svakako je izgledala tuno. Uprkos bogatstvu i
obrazovaiiju, izgledala je kao osiromaana, ostarela imigrantkinja. Za vreme
prve godine terapije nosila je preveliku, plavu, sivu, crnu ili smeu odeu i
vukla za sobom ogromnu ofucamu i prljavu tarau iste boje. Bila je jedino dete
roditelja intelektualaca. Oboje su bili uspeni univerzitetski profesori, oboje
neka vrsta socijalista koji su mislili da je religija nagrada na nebu u koju veruju
lakoverni. Oni su joj se podsmevali kada je kao adolescent odlazila u crkvtu sa
prijateljicom.
Pre nego to je krenula na terapiju, u potpunosti se sloila sa rodiiteljima.
Na samom je poetku poinosno izjavila da je ateista, zaista pravi ateist koji
veruje da bi ljudskoj rasi bilo mnogo bolje kada bi se oslobodila iluzije da Bog
postoji, ili ak da bi mogao postojati. Zanimljivo je da su Marini snovi bili
prepuni religioznih simbola kao to su ptice koje uleu u sobu, dok njihovi
kljunovi dre zapise na kojima su na prastarim jezicima napisane nejasne
poruke. Ali ja Maru nisam konfrontirao sa ovim aspektom njene podsvesti.
Zaista, mi se nikada nismo bavili pitanjem religije za vreme dvogodinje
terapije. Ono na ta smo se fokusirali bio je njen odnos sa roditeljima, dvoje
veoma inteligentnih i racionalnih. ljudi, koji su je ekonomski dobro opskrbili,
ali su emocionalno bili veoma udaljeni od nje, udaljeni na svoj intelektualan i
otar nain. A uz tu emocionalnu distancu ila je i njihova preokupiranost
sopstvenim karijerama, tako da su imali malo energije i vremena za Maru.
Rezultat je bio taj da je Mara imala udobam dom i bila jadna, bogata
devojica, psiholoko siroe. Sama Mara to nije htela da prizna. Zamerila mi
je zbog tvrdnje da su je roditelji liavali ljubavi, atzamerila mi je i kada sam joj
rekao da se oblai poput siroeta. To je samo novitil, rekla je, i ja nemam pravo
da je kritikujem.
Marin progres je bio bolno postupan i dramatian. Kljuni elementi su bili
toplina i bliskost odnosa koje smo polako izgradili jedno prema drugome i koji
su se veoma razlikovali od njenog odnosa sa roditeljima. Jednog jutra, na
poetku druge godine terapije, Mara je dola na seansu nosei novu torbu. Bila
je za treinu manja od njene uobiajene, i sa vrlo intenzivnim bojama. Od tada,
Tedov sluaj
Ted je bio pustinjak, i imao je trideset godina kada je doao kod mene.
Prethodnih sedam godina iveo je u maloj kolibi u umi. Imao je malo prijatelja,
a nijednog bliskog. Ve tri godine nije imao sastanke sa devojkama.
Povremeno,je vrio stolarske radove, ali je dane provodio uglavnom pecajui i
donosei nervozne odluke kao to su, na primer, ta e da kuva za ruak i kako
e da kuva, da li moe ili ne moe da kupi neki jeftin alat. U stvari, on je bio
bogat zahvaljujui nekom nasledstvu. Bio je i intelektualno briljantan i kao to
je rekao za vreme prve seanse - paralizovan. Znam da bih trebao uraditi neto
konstruktivnije i kreativnije sa svojim ivotom, alio se on, ali ja ne mogu da
donesem ni najnevaniju odluku, a kamoli neke znaajnije. Trebalo bi da imam
karijeru. Trebalo bi da idem u kolu i izuim neko zanimanje, ali nemam
interesa za bilo ta. O svemu sam razmiljao - o predavanju u koli, naunoj
karijeri, intemaciorialnim odnosima, medicini, poljoprivredi, ekologiji - ali nita
me ne privlai. Mogu se zainteresovati dan ili dva, a nda u svakoj oblasti
naiem na nereive probleme. I ivot md izgleda kao nereiv problem.
Njegov je problem poeo kada je napunio osamnaest godina i poao u
koled. Do tada je bilo sve u redu. U osnovi on je imao obino detinjstvo u
stabilnoj, dobrostojeoj porodici, sa dva starija brata i roditeljima koji su vodili
brigu o njemu, mada nisu mnogo marili jedno za drugo. Imao je dobre ocene i
bio zadovoljan zbog toga. A onda - a to je moda bilo presudno - dolo je do
strasne ljubavne afere sa enom koja ga je ostavila nedelju dana pre no to je
otiao u koled. Odbaen, gotovo celu godinu je proveo u pijanstvu. Ipak je
imao dobre ocene. Potom je imao nekoliko Ijubavnih afera, i u svakoj sve manje
uspeha. Na kraju su i ocene krenule nanie. Nije mogao da odabere temu da pie
rad. Njegov blizak prijatelj, Henk, nastradao je u saobraajnoj nesrei, ali on je
to preboleo. Te godine je prestao i da pije. Ali problem donoenja odluka je i
dalje bio akutan. Jednostavno nije mogao da odabere temu za seminarske
radove. Zavrio je taj semestar. Onda je iznajmio sobu van kampusa. Trebalo je
samo da donese kratke teze da bi diplomirao, to je posao koji moe da se uradi
za mesec dana. Za to su njemu trebale sledee tri godine. A onda nita. I, otiao
je u umu pre sedam godina.
Ted je bio ubeen da je koren njegovog problema u seksualnosti. Ipak,
njegovi problemi su poeli neuspenom Ijubavnom aferom. Sem toga, proitao
je gotovo sve to je Frojd napisao (mnogo vie fto to sam ja proitao). Tako
smo prvih est meseci ispitivali dubine njegove seksualnosti u detinjstvu i nigde
surovo, ipak je za njega bilo olakanje. Tedov otpor prema svetu ili pre, njegov
oduak za taj otpor, dobijao je na stazi. U sledeim megecima, on je ponovo
preiveo ne samo patnje detinjstva i Henkovu smrt, nego i patnje hiljade malih
smrti, odbijanja i gubitaka. itav ivot je izgledao kao vrtlog smrti i patnji,
opasnosti i divljatva.
Nakon petnaest meseci terapije, dolo je do prelomnog trenutka. Ted je na
seansu doneo malu knjigu. Uvek kaete da skrivam tajne - naravno ja to i
radim, rekao je. Prole noi sam prekopavao neke stvari i naao sam stari
dnevnik koji sam vodio za vreme druge godine na fakultetu. Nisam ga ni
pogledao niti sam ga cenzurisao. Mislio sam da biste moda* eleli da upoznate
nepreienog mene od pre deset godine.
Reikao sam da bih voleo, i pregledao sam ga sledee dve noi. U stvari,
jedva da je otkrivao neto, ali je potvrdio da je bio usamljenik, izolovan
snobizmom i, ak i onda, duboko uanen u odbrani od sveta. Obra io sam
panju na jednu malu vinjetu. Opisao je kako je sam putovao autostopom jedne
nedelje u januaru i kako ga je zahvatila jaka vejavica pa se vratio u spavaonicu
tek kasno u no. Imao sam oseaj razdraganosti, napisao je,. kada sam se
vratio u sigurnost sobe, slino onome to sam iskusio prolog leta kada sam bio
tako blizu smrti. Sledeeg dana, za vreme seanse, traio sam da mi ispria kako
je to bio blizu smrti.
Oh, o tome sam vam priao. ree Ted. Do sada sam ve nauio da kada
god Ted kae a mi je o tome priao, on u stvari eli to da sakrije. Ponovo
sakrivate stvari, odgovorio saim.
.
Pa, siguran sam da sam vam rekao. Uostalom, tu i nema mnogo da se
pria. Seate se da sam radio u Floridi toga leta kada sam zavrio prvu i
spremao se za drugu godinu studija. Tamo je bio uragan. Ja na neki nain volim
oluje, znate. Kada je oluja bila na vrhuncu izaao sam na molo. Jedan talas me
je poneo u more, drugi talas me je vratio. To je sve to se desilo. Sve je bilo
gotovo veoma brzo.
Otili ste do samog kraja mola i to kada je oluja bila na vrhuncu? upitao
sam sa nevericom.
Rekao sam vam. Ja volim oluje. Zeleo sam da budem bliu tog
elementamog besa.
To mogu da shvatim, rekao sam. Gbojica voli- mo oluje. Ali, ne
verujem da bih se ja izloio tolikoj opasnosti.
Pa, vi znate da u sebi imam crtu samoubice, odgovori Ted. A to leto
sam se aista oseao samoubilaki. Analizirao sam to. Iskreno reeno, ne seam
Nadao sam se da ete primetiti. Na neki nain i dalje imam tajne, zar ne?
Kada sam bio mali, ujna mi je rekla da treba da sam ponosan na ime Teodor, jer
to znai onaj koji voli Boga. To sam ispriao brai. Kako su me samo
ismejavali. Zvali su me curica na deset raznih naina. Zvali su me deak iz
hora. Govorili mi: Zato ne ode da poljubi oltar, zato ne ode da poljubi
svetenika? Ted se nasmei. Znate ve kako je to. Zbog toga mi je to ime
postalo neprijatno. Pre nekoliko nedelja sam shvatio da mi vie nije neprijatno,
onda sam odluio da ga ponovo koristim. Konano, ja i jesam onaj koji voli
Boga, zar ne?
uskoro moi rei: Nema nita van granice nae vizije. Ako odluimo da neto
prouavamo, uvek moemo nai metodologiju kojom emo to uraditi.
Drugi napredak koji nam omoguava da pobegnemo od naune tunelske
vizije je skoranje otkrie nauke
stvarnosti paradoksa. Pre sto godina
paradoks je znaio greku naunikog uma, ali ispitujui fenomene kao to su
priroda svetlosti, elektromagnetizam, kvantna mehanika i teorija relativiteta,
fizika je sazrela kroz ovih poslednjih sto godina i poela da prihvata da, na
izvesnom nivou, stvamost jeste paradoksalna. Ovako je pisao J. Robert
Openhajmer:
Na ono to izgleda kao najjednostavnije pitanje, mi esto ne odgovaramo
ili damo odgovor koji e na prvi pogled vie liiti na udan katehizam nego na
nedvosmislenu afirmaciju fizike. Ako pitamo, na primer, da li pozicija elektrona
ostaje ista, moramo rei ne; ako pitamo da li se pozicija elektrona vremenom
menja, moramo rei ne; ako pitamo da li elektron miruje moramo rei ne; ako
pitamo da li je u pokretu, mofamo rei ne. Takve je odgovore davao Buda kada
su ga pitali
0stanju ovekovog bia nakon smrti, ali - to nisu uobiajeni odgovori za
tradiciju sedamnaestog i osamnaestog veka.
Mistici su nam stoleima govorili kroz paradokse. Je li mogue da smo
svedoci susretanja nauke i religije? Kada smo u stanju da kaemo da je ovek
istovremeno i smrtan i vean i svetlost je i talas i estica u isto vreme, onda
smo poeli da govorimo ,tim jezikom. Da li je mogue da e nas staza
duhovnog sazrevanja, koja ide od religioznih praznoverica do naunog
skepticizma, konano dovesti do istinske religiozne stvarnosti?
Ova mogunost poetka ujedinjenja religije i nauke je najvanijii i
najuzbudljiviji dogaaj u dananjem intelektualnom domenu. Ali, to je tek
poetak. Veimdelom i religija i nauka ostaju u samonamet-nutim uskim
okvirima referenci, svaika jo uvek veoma skuenih pogleda zbog tunelske
vizije. Ispitajte, na primer, ponaanje i jedne i druge u vezi sa pitanjima uda.
ak je i saima ideja o udima anatema za mnoge nauinike. Poslednjih etiri
stotiina godina, nauka je iznela izvestan broj prirodnih zakona kao to su: sila
kojom se dva tela privlae upravno je srazmerna masama tih tela, a obmuto
srazmema kvadratu udaljenosti izmeu njih. Ili: energija ne moe ni nastati ni
nestati. Poto su bili uspeni u otkrivanju prirodnih zakona nauonici su od njih
napravili idole, kao to su to uradili i sa merama. Rezultat toga je da se sve to
se ne moe objasniti opteprihvaenim prirodnim zakonima, smatra nestvamim.
U vezi sa metodologijom, nauka kao da kae: Ono to se teko prouava nije ni
IV DEO
MILOST
udo
Cudesna milosti! Kako je sladak taj glas, koji je spasao bednika poput
mene!
Jednom sam bio izgubljen, ali sada sam se pronaao.
Bio sam slep, a sada vidim.
Milost je nauila moje srce da se plai, milost mi je donela olaksanje,
Kako je bila dragocena ta milost,
Onog prvog asa kada sam poverovao!
Kroz mnoge opasnosti, muke i patnje, ja sam ve proao;
Ta milost me je sigumo kroz njih provela, i sada e me ona odvesti kui.
A kada tamo budemo deset hiljada godina, sijajui poput sunca,maemo
jednak broj dana da slavimo Boga, kao i onda kada smo prvi put joeli.
Prva re u ovoj amerikoj pesmi koja je u vezi sa milou je udesna.
Neto je udo kada se ne deava na uobiajeni nain, kada nije predvidivo, i ne
deava se po prirodnom zakonu. Ono to sledi e demonstrirati milost kao
uobiajeni fenomen koji je do izvesnog stepena ak i predvidiv, ali realnot
milosti e ostati neobjanjiva u konceptualnom okviru konvencionalne nauke i
prirodnih zakona. Ostae udo i udesno.
Postoji izvestan broj aspekata praktikovanja psihijatrije koji nikada ne
prestaju da me zauuju. Jedan od njih je i injenica da su nai pacijenti
zauujue mentalno zdravi. Obino drugi medicinari optuuju psihijatre da
praktikuju neegzaktnu i nenaunu disciplinu. injenica je, meutim, da se vie
zna o uzronicima neuroza, nego u uzronicima veine ljudskih bolesti. Kroz
psihoanalizu je mogue otkriti uzrok i razvoj neuroza u individualnog paijenta
sa tanou i preciznou kakva se retko moe nai u medicini. Mogue je
saznati kako, kada, gde i zato individua dobija neurotski simptom, a isto je tako
mogue precizno saznati, kada, gde i zato se ta posebna neuroza moe leiti.
Ono to mi ne znamo, meutim, jeste zato neuroza nije jaa - zato na blago
neurotini pacijent nije veoma neurotian, ako ne i potpuno psihotian.
Neizbeno, nalazimo da je pacijent patio od traume ili trauma koje su bile takve
da su proizvele neurozu, ali traume imaju intenzitet koji bi u uobiajenom
poretku stvari trebalo da proizvede veu neurozu nego to je ima pacijent.
od deset ljudi. Pa ipak, niko nije patio od meningitisa ve godinima niti izgleda
verovatno da e patiti ove zime. ta se tu deava? Meningokokni meningitis je
relativno retka bolest, ali je uzronik sasvim obian. Lekari koriste koncept
otpomosti organizma da bi to objasnili, iznosei da telo poseduje sistem odbrane
koji odoleva invaziji meningokoka. To je sve tano. Znamo mnogo o sistemu
odbrane i kako on funkcionie. Ali tu je i jedno veliko pitanje. Neki od ljudi koji
e umreti od meningokoknog meningitisa ove zime, imae, recimo, oslabljen
sistem odbrane. Ipak, veina ljudi koja je umrla, bila je zdrava sa sasvim
zdravim sistemom odbrane. Na izvesnom nivou emo moi rei da su
meningokoke bile uzronik smrti, ali taj je nivo vetaki postavljen. U dubljem
smislu, mi neemo znati zbog ega su umrli. Najvie to emo moi rei je da
su snage koje obino tite nae ivote nekako prestale da funkcioniu.
Mada se koncept otpornosti najee primenjuje na infektivne bolesti kao
to je meningitis, on se na ovaj ili onaj nain moe primeniti na sve fizike
bolesti.
Meutim, kod bolesti koje nisu infektivne, mi ne znamo kako funkcionie
sistem otpomosti. Neko moe dobiti relativno blag napad kolitisa, bolesti koja
se smatra psihosomatskom, potpuno se oporaviti i nastaviti da ivi bez
problema. Drugome se napad moe ponoviti i on moe postati potpuno
obogaljen hronini bolesnik. Trei moe da umre od prvog napada. Bolest je
ista, ali su ishodi sasvim razliiti. Zato? Nemamo pojma zato, moemo samo
rei da Ijudi izvesnog karaktera imaju velike probleme sa nekom boleu sa
kojom veina nas uopte nema problema. Kako se to deava? Ne znamo.
Ovakva pitanja moemo postavljati u vezi sa bilo kojom boleu, ukljuujui i
najuobiajenije kao to su srani napadi i udari, rak, ir i druge. Veina
mislilaca smatra da su gotovo svi poremeaji psihosomatske prirode, da je
psiha, na neki nain, uzronik raznih greaka koji se deavaju u sistemu
odbrane. Ali, ne zauuje to to se deavaju greke u sistemu odbrane, udi to
to taj sistem tako dobro radi. Po nekom obinom stanju stvari trebalo bi da nas
ive pojedu bakterije, uniti rak, sapne debljina i razjede kiselina. Nije udno
to obolevamo i umiremo. udno je to uopte ne obolevamo tako esto i ne
umiremo tako brzo. To isto moemo rei i za mentalne i fizike poremeaje.
Postoji sila iji mehanizam ne razumemo i koja deluje u veini ljudi, titei i
podstiui njihovo fiziko zdravlje, ak i u najteim okolnostima.
Pitanje nesrea je jo jedno zanimljivo pitanje. Mnogi lekari i veina
psihijatara su doiveli da se suoe sa fenomenom oveka kojije sklon
nesreama. Meu mnogim sluajevima iz moje prakse, najdramatiniji je bio
otkriete da taj ogromni deo vaeg mozga, koga ste tako malo svesni, sadri
bogatstva iznad najmatovitijih oekivanja.
Jedan od naina da saznamo za postojanje ovog ogromnog i skrivenog
carstva uma, i naslutimo bogatstvo koje ono skriva, je saznanje preko siiova.
Jedan ligledni ovek mi je doao zbog depresije koja je trajala ve nekoliko
godina. Nije nalazio radosti u radu, a nije znao zato. Mada su mu roditelji hili
nepoznati i siromani, nekoliko predaka sa oeve strane su bili slavni ljudi. Moj
ih je pacijent malo spominjao. Njegovu su depresiju izazvali mnogi faktori. Tek
nakon nekoliko meseci tretmana poeo je da razmilja i o ambiciji. Na seansi je
tri puta pomenuo ambiciju i onda je ispriao san od prethodne noi iji je jedan
deo glasio ovako: Mi smo bili u apartmanu ispunjenom ogromnim komadima
nametaja. Bio sam mnogo mlai nego to sam sada. Moj otac je eleo da
otplovi preko zaliva i doveze amac koji je on iz nekog razloga ostavio na
ostrvu nasuprot zalivu. eleo sam da idem i pitao sam ga kako da naem amac.
Ort me odvede do jednog izuetno glomaznog komada nametaja, jedne ogromne
komode, bar etiri metra dugake i visoke sve do plafona, sa moda dvadeset ili
trideset gigantskih fioka i ree mi da mogu nai amac ako gledam du ivice
komode. Znaenje sna mi nije bilo jasno, pa sam ga, po obiaju, pitao na ta ga
asocira ta ogromna komoda sa fiokama. Odmah.mi je rekao: Iz nekog razloga moda zato to je izgledala tako deprimirajue - asocirala me je na sarkofag.
A ta je sa fiokama? Iznenada se osmehnuo. Moda elim da ubijem sve
pretke, ree. To me navodi da mislim o porodinoj grobnii, svaka fioka je
dovoljno velika da u nju stane telo. Sada je znaenje sna bilo jasno. On je
zaista u mladosti video grobove slavnih mrtvih pnredaka i krenuo je njihovim
stopama, ka slavi. Ali, on je to smatrao deprimirajuom silom u svom ivotu;
eleo je da psiholoki ubije pretke da bi se oslobodio te sile.
Svako ko se mnogo bavio snovima, prepoznae ovaj san kao tipian. Hteo
bih da naglasim tu tipinost. Ovaj ovek je poeo da radi na problemu, i, gotovo
odmah, njegovo je nesvesno proizvelo dramu koja je osvetlila uzrok njegoVog
problema. Uzrok kojeg nije bio svestan. Ono je to uradilo elegantno, koristei
simbole kao najvetiji dramski pisac. Teko je zamisliti koji bi drugi doivljaj u
tom stadijumu terapije bio korisniji od ovog sna. Njegovo nesvesno je elelo da
mu pomogne, i to je uradilo vrlo veto.
.
Ba zato to je od tolike pomoi, psihoterapeuti obino analizu snova
smatraju znaajnim delom svoga rada. Moram priznati da je bilo mnogo snova
iji znaaj me je prevario, i ponekad bih poeleo da nam nesvesno govori
razumljivijim jezikom. Meutim, u sluajevima gde smo uspeli da protumaimo
znaenje, pouka je uvek bila takva da omogui nae duhovno sazrevanje. Snovi
koji ne mogu da se tumae na vie naina, od najvee su nam pomoi. Ta se
pomo javlja u mnogim formama: upozorenje na zamku, ukazivanje na
razreenje problema koji nismo mogli reiti, ukazivanje na to da nismo u pravu
onda kada mislimo da jesmo. Korektor nam kae da smo u pravu onda kada
mislimo da nismo. San je esto i izvor potrebnih informacija nama koje nam
nedostaju u svesti. On nam pomae da naemo pravac kada smo izgubljeni. San
je pokaziva puta kojim treba ii kada smo u bespuu.
Nesvesno moe komimicirati sa nama kada smo budni, kao i kada smo u
snu, samo je to onda u malo izmenjenoj formi. To je forma zaludnih misli ili
delova misli: veinom, kao v kod snova, mi ne obraamo paniu na te zaludne
misli i odbacujemo ih kao da nemaju znaaja. To je razlog zato pacijenti kod
psihoanalize dobijaju instrukcije da kau SVE to im padn na pamet, bez obzira
kako to beznaajno i glupavo zvualo. Kada god pacijent kae: To je smeno,
ali ove glupe misli mi stalno dolaze u glavu -; uopte nemaju smisla, ali vi ste
mi rekli da vam ih moram rei, tada znam da je pacijent dobio veoma vanu
poruku od nesvesnog, poruku koja e znaajno osvetliti njegovu ili rtjenu
situaciju. Dok nas te zaludne misli snabdevaju obino dramatinim uvidima u
sebe same, one riiogu da nas snabdeju i uvidom u druge osobe i svet van nas.
Kao primer jedne takve zaludne misli, u stvari poruke iz nesvesnog, dozvolite
da opiem iskustvo moga uma dok sam radio sa jednom pacijentkinjom.
Pacijent je bila mlada ena koja je od doba adolescencije patila od nesvestica,
oseaja da svakog trenutka moe da padne, a za to nisu uspeli da nau nikakav
fiziki uzronik. Zbog tog oseaja nesvestice ona je hodala kruto, gotovo se
gegajui. Bila je inteligentna i armantna i nisam imao pojma ta bi moglo
izazvati te nesvestice od kojih ni psihoterapija nije uspela da je izlei i zbag
kojih se obratila meni. Usred nae tree seanse, dok je sedela udobno zavaljena i
govorila o ovom i onom, iznenada mi je u glavu dola jedna jedina re:
Pinokio. Pokuao, sam da se koncentriem na ono to pacijent govori i tu re
izbacim iz svesti. Ali, ve sledeeg minuta, uprkos samom sebi, re mi je
ponovo dola u glavu, gotovo vidljiva, i kao da se nacrtala isipred mojih oiju:
PINOKIO. Sada sam bio iznerviran, treptao sam, i ponovo pokuao da obratim
panju na pacijenta. A nda, kao da poseduje svoju sopstvemu volju, re se
ponovo vratila i zahtevala da bude prepoznata. Saekaj trenutak, rekoh sebi,
ako se ova re toliko trudi da mi ue u svest, moa bi bilo bolje da na nju
obratim panju. Znam da te stvari mogu biti vane i znam da moje nesvesno eli
neto da mi saopti, pa bi bilo bolje da ga posluam. Pinokio. ta, do vraga, to
Trei nain na koji se nesvesno manifestuje i obraa nam se, ako smo
voljni da sluamo, (to obiono nismo), je kroz nae ponaanje. Mislim na
omake u govoru i druge greke u ponaanju ili Frojdovske bmake koje je
Frojd u Psihopatologiji svakodnevnog ivota demonstrirao kao mamifestacije
nesvesinog. Frojdova upotreba rei psihopatologija, da bi opisao ove fenomene,
je indikativna za njegovu negativnu orijentaciju prema nesvesnom. On nesvesno
shvata kao nerijatelja, ili bar avola koji pokuava da nas prevari, a ne kao neku
dobru vilu koja ulae mnogo1 napora da nas uini asnim ljudima. Kada
pacijent u psihoterapiji napravi omaku, to obino pomae u daljem procesu
terapije. U tom je trenutku svesni um angaovan pokuajem da se nosi sa
terapijom i sklon je da pravu prirodu problema sakrije od terapeuta. Nesvesno
se meutim udruuje sa terapeutom, bori za otvorenost, poteno i stvamo,
trudei se da iznese istinu u vezi sa problemom. ,
Evo ponovo nekoliko primera. Pedantna ena, potpuno nesposobna da u
sebi otkrije emocije straha i ljutnje, prema tome nesposobna i da ih iskae,
poela je da zakanjava po pet minuta na seansu. Rekao sam joj da je to zato to
ima otpor ili prema meni ili prema seansi, ili prema oboma. Ona je odmah
odbacila takvu mogunost, objanjavajui da je kanjenje prouzrokovao ovaj ili
onaj sluajni razlog, rekavi da me veoma ceni i da je motivisana da zajedno
radimo. Vee nakon te seanse ona je plaala meseee raune ukljuujui i moj.
Njen mi je ek stigao nepotpisan. Na sledeoj seansi sam je o tome obavestio,
ponovo nagovetavajui da mi nije platila kako bi trebalo zato to je bila ljuta.
Rekia je: Ali to je smeno. Nikada u svome ivotu nisam dala nepotpisan ek.
Vi znate kako sam ja pedantna u tim stvarima. Uopte nije mogue da taj ek
nisam potpisala. Pokazao sam joj nepotpisan ek. Mada je uvek kontrolisana u
svom ponaanju, sada je poela da jeca. ta se to deava sa mnoni? Potpuno se
gubim. Oseam kao da sam istovremeno u dva bia. Prihvatila je moj stav da je
ona poput kue koja se deli na dva dela i po prvi put u ivotu je shvatila da i ona
moe oseati bes. Nainjen je prvi korak napred. Drugi pacijent je imaoroblema
sa oseanjem besa. Bio je to mukarac koji je verovao da ne sme oseati, a
kanioli ispoljavati bes prema bilo kome lanu porodice. Poto ga je u to vreme
posetila sestra, priao mi je o njoj, opisujui je kao savreno dragu osobu.
Kasnije, za vreme seanse, govorio je o maloj zakuski koju je to vee pripremao i
na koju e doi par iz susedstva i naravno moja snaha. Tada sam mu rekao da
je svoju sestru opisao kao snahu. Verovatno ete mi sada rei da je to jedha od
onih Frojdovih omaki, ree on. Da, hou, odgovorio sam. Ono to vae
e se oseati ponovo roena. Nisam vie osoba koja sam bila, rei e
pacijent obradovan velikom promenom u svojoj svesti. Ja sam sada sasvim
druga osoba. Takva osoba lako shvati rei ove pesme: Jednom samio
izgubljan, sada sam se naao. Bio sam slep, a sada vidim.
Ako se identifikujemo sa svojim konceptom o sebi ili svojom sveu ili
sveu uopte, onda moramo da kaemo u vezi sa nesvesnim, da je ono mudriji
deo nas. Govorili smo o mudrosti nesvesnog prvenstveno u terminima
samospoznaje i samootkrivanja. U primeru pacijenta koga je moje nesvesno
ocenilo kao Pinokija, poku&o sam da pokaem da je nesvesno mudrije nego
to simo mi, i ,to i u odmosu na druge Ijude i u odnosu na nas. injenica je da je
nae riesvesno mudrije od nas u svemu. Kada smo prvi put stigli u Singapur,
moja ena i ja smo napustili hotel i otili u etnju. Uskoro smo izali na iroki
prostor na ijemsmo udaljenom kraju, dva ili tri bloka dalje, videli u tami
nejasne obrise neke zgrade. Pitam se kakva je to zgrada, ree moja ena.
Odmah sam odgovorio potpuno ubeen i siguran. Oh, to je singapurski kriket
klub. To sam rekao sasvim spontano. Gotovo sam odmah poalio to sam to.
rekao. Nisam imao gotovo nikakvog razloga da .to mislim. Nikada ranije nisam
b;o u Singapuru, nikada nisam ni video kriket klub. Na moje zaprepaenje,
kada smo se pribliili, videli smo da na drugoj strani zgrade pie Singapur rrket klub.
Kako sam mogao znati ono to nisam znao? Meu moguim objanjenjima
je i Jungova teorija o kolektivnort} nesvesnom, po kojoj mi nasleujemo
mudrost i iskustvo naih predaka. Ovakva vrsta mudrosti moe izgledati bizama
naunom umu, a ipak je njeno postojanje priznato u naem svakodnevnom
reniku. Uzmimo re prepoznati. Kada itamo knjigu i naiemo na ideju ili
teoriju koja nam se dopada, ona nas podsea, mi je prepoznajemo kao
istinitu. Re ponovo saznati nai da smo to jednom znali, zaboravili, a onda
ponovo prepoznali kao starog prijatelja. Kao da su svo znanje i sva mudrost
jednom bili u naem umu i, kada nauimo neto novo, mi samo otkrivamo u
sebi ono to je tamo postojalo. Taj koncept se vidi u rei obrazovanje
(education) koja je nastala od latinske rei educare to bukvalno znai otkriti
ili voditi napred. Dakle, kada obrazujemo Ijude, mi ih ne zatrpavamo novim
znanjima. Mi iznosimo na videlo dana neto iz njih samih, i to iz nesvesnog
prenosimo u svesno.
Ali ta je izvor, tog dela nas koji je mudriji? To ne znamo. Jungova teorija
kolektivno nesvesnog nagovetava da je. mudrost nasleena. Nedavni nauni
eksperimenti sa genetskim materijalom u vezi sa fenomenom memorije
Jednog dana sam sedeo nasuprot njoj, leima okrenut prozoru, sluajui njenu
tenu retoriku. Prethodne noi je imala impresivan san u kome joj je neko dao
zlatnog skarabeja - veoma skup komad nakita. Dok mi je priala svoj san, uo
sam kako neto neno luipka u proizor. Okrenuo sam se i ugledao prilino
velikog leteeg insekta kako udara u prozor pokuavajui da ue u mranu
sobu. To mi se uinilo vrlo udnim. Odmah sam otvorio prozor i uhvatio insekta
koji je uleteo unutra. Bila je to buba sasyinl nalik na skarabeja (cetonia aurata)
ija zlatno zelena boja gotovo da u potpunosti lii na zlatnog skarabeja. Bubu
sam dao pacijentkinji sa reima: Evo vaeg skarabeja. To iskustvo je napravilo
pukotinu u njenom racionalizlu i slomilo led njenog inteleiktualnog otpora.
Sada se tretman mogao nastaviti na zadovoljavajui nain.
Ovde govorimo o problemu srenih otkrivanja koje omoguuju
paranormalni fenomeni. Vebsterov renik srena otkrivanja definie kao dar
za pronalaenje vanih ili dobrih stvari koje ne traimo. Tu ima nekoliko
intrigirajuih detalja. Jedan je da se to smatra darom, podrazumevajui da ga
neki ljudi poseduju a drugi ne, da su neki ljudi srene ruke, a drugi nisu. Glavna
teza ovog dela knjige je da je milost koja se delom manifestuje kao vredna i
prijatna stvar koju ne traimo, vredna za svakog, ali dok je neki koriste, drugi
to ne ine. Putajui bubu da ue, hvatajui je
dajui je pacijentu, Jung ju je
oigledno iskoristio. Neki od razloga zbog kojih Ijudi ne koriste milost bie
ispitani u delu pod imenom Otpor milosti. Ali sada mogu rei da je jedan od
razloga zbog kojih ne koristimo milost u potpunosti, taj to nismo sasvim vesni
njenog prisustva - to jest, ne nalazimo vredne stvari jer ih ne traimo, zato to
nismo svesni vrednosti poklonaf koji smo dobili. Drugim reima, srena
otkrivanja se deavaju svima nama, ali esto ih ne prepoznajemo, smatramo
takve dogaaje beznaajnim i tako ih ne koristimo u potpunosti.
Pre pet meseci, poto sam imao dva sata slobodnog vremena izmeu dva
sastanka, zamolio sam kolegu koji je iveo u tom gradu da to vreme provedem u
biblioteci u njegovoj kui, radei na ovoj knjizi. Kada sam tamo doao,
doekala me je njegova supruga, rezervisana ena koja me nije volela i koja je u
nekoliko ramijih prilika reagovala arogantno i neprijateljski. Nategnuto smo
priali jedno pet minuta. U toj izvetaenoj konverzaciji ona ree da je ula da
piem knjigu i upita me o emu. Rekao sam joj samo to da je knjiga o
duhovnom sazrevanju. Onda sam seo u biblioteku da radim. Nakon pola sata
otkrio sam da je deo koji sam napisao o odgovomosti nezadovoljavajui. Taj
deo se svakako morao proiriti, a to opet nisam smeo da uradim da ne
poremetim konstruikciju knjige. S druge strane, nisairt hteo ni da izbacim taj
deo jer sam smatrao da su neki koncepti koje sam tamo izneo apsolutno
neophodni. itav sat sam bio u toj dilemi i nita nisam 6dluio. Oseao sam sve
veu frustraciju i nesposobnost da reim taj problem. U tom je trenutku supruga
mog kolege tiho ula u biblioteku. Bila je bojaljiva i neodluna. Puna
potovanja, a opet nekako topla i meka, sasvim razliita od osobe koju sam
poznavao. Skoti, nadam se da ne smetam, ree ona. Ako smetam, recite mi.
Rekao sam da mi ne smeta, da sam doao do mrtve take
da u ovom
trenutku sigurno nita neu uraditi. U rukama je imala malu knjigu. Pronala
sam ovu knjigu, ree. Mislim da e vas interesovati. Moda nee. Ali ja sam
mislila da e biti od pomoi. Ne znam zato. Oseao sam se iritiranim i pod
pritiskom, mogao sam rei da sam preko glave zatnpan knjigama - to je bilo
tano - i da nije bilo nikakve anse da ja to proitam u bliskoj budunosti. Ali
njena udna poniznost je izazvala driigu reakciju. Rekao sam da cenim njenu
panju i da u je pogledati im naem vremena. Poneo sam je kui, ne znajui
kada u je zaista pogledati. Ali to vee, neto me je nateralo da ostavim sve
knjige koje sam konsultovao i da uzmem njenu. Bila je to tanka knjiica koja se
zvala Kako se ljudi menjaju od Alena Vilisa. Vei deo te knjige se bavio
problemom odgovornosti. Jedno poglavlje je clegantno izrazilo sve ono to sam
mogao da uradim ja da sam proirio taj deo knjige. Sledeeg jutra sam
kondenzovao taj deo svoje knjige u mali koncizni paragraf, a u fusnoti uputio
itaoce na Vilisovu knjigu, kao materijal za idealno elaboriranje te teme. Moja
diiema je bila reena.
Ovo nije bio velianstven dogaaj. Nije bilo fanfara da ga najave. Mogao
sam .ga ignorisati. Preiveo bih bez njega, a ipak bio sam dirnut milou.
Dogaaj je bio i neobian i obian. Neobian je jer je bio krajnje neveroVatan,
obiam, zato to nam se takve neverovatne stvari stalno deavaju minio kucajui
na vrata svesti, poput one bube na prozorsko okno. Slini dogaaji su mi se
esto deavali. Uvek mi se deavaju. Neke prepoznam. Nekada ih koristim, a da
nisam svestan njihove udesne prirode, ali ne znaln koliko ih je prolo
neprimeeno.
Do sada sam opisao razliite fenomene koji imaju sledee zajednike
karakteristike: slue da pothrane, podre, zatite i obogate Ijudsfki ivot i
duhovno sazrevanje.)
mehanizam njihove akcije je ili nepotpuno razumljiv
(kao u sluaju fizike otpornosti i snova) ili totalno nejasan (kao kod sluajeva
paranormalnih fenomena) prema principima prirodnih zakona kako ih
interpretira savremena nauna imisao.
deavaju se esto, rutinski, svuda, i
postaju svesni ogranienja naeg konceptualnog pristupa. Ali to nije lako izbei.
Naa tendencija da razmiljamo u terminima entiteta, tera nas da lociramo ak i
takve stvari kao to su Bog ili milost, i to i onda kada znamo da e nam to
smetati da ih razumemo.
Pokuavam da o jedinki uopte ne razmiljam kao
0entitetu, a kada me moja intelektualna ogranienja nateraju da mislim (ili
piem) u terminima entiteta, ja granice individue posmatram kao vrlo pokretnu
membranu ili ogradu, a ne kao zid. To je ograda kroz koju, ispod koje i iznad
koje drugi entiteti mogu da se penju, puze ili lete. Kao to je i na svesni um
donekle uvek propustljiv za nae nesvesno, tako je i nae nesvesno propustljivo
za um koji nismo mi kao entitet. Ovako Deim ulijam, pustanjakinja iz XIV
veka, opisuje odnos izmeu milosti i individualnog entiteta: Kao to je telo
obueno u odeu, meso u kou, kosti u meso i srce u sve zajedno, tako smo mi,
dua i telo, obueni u Dobrotu Boiju. Da, i to mnogo bolje, jer sve drugo se
istroi i propadme, ali je Dobrota Boija uvek netaknuta.
U svakom sluaju, bez obzira kako ih opisujemo
1gde ih lociramo, uda pokazuju da na ljudski rast potpomae sila van
nae svesne volje. Da bismo bolje razumeli prirodu te sile moemo razmatrati
jo jedno udo: razvoj procesa ivota samog po sebi koga smo p.azvali
evolucija.
udo evolucije
Mada se do sada nismo fokusirali na evoluciju kao koncept, na neki nain
je ona ve bila razmatrana u ovoj krijizi. Duhovno sazrevanje je evolucija
jedinke. Individualno telo moe pretrpeti promene za vreme ivotnog procesa,
ali to nije evoliucija. U starosti je neizbean pad fizikih sposobnosti. Duhovne
sposobnosti se mogu uveavati (mada to retko biva) sve do trenutka smrti. Na
ivot nam prua nebrojane mogunosti za duhovno sazrevanje. Ova knjiga je
usredsreena na duhovnu evolueiju, a proces fizike evolucije je slian
duhovnom i ombguuje nam da razumemo proces duhovnog sazrevanja i
znaenje milosti.
Proces psihike. evolucije je sam po sebi udo. Ako bismo sudili po naem
razumevanju univerzuma, evolucija ne bi ni trebalo da postoji. Jedan od
osnovnih prirodnih zakona je drugi zakon termodinamike koji kae da energija
prirodno ide od stanja vee organizacije ka stanju nie organizacije, od stanja
visoke izdiferenciranosti ka stanju manje izdiferenciranosti. Drugim reima,
univerzum je proces uproavanja. Najee se za ilustraciju tog zakona koristi
primer potoka koji prirodno pada niz brdo. Potrebna je energija ili rad, - pumpe,
ljudi koji nose-kante ili druga sredstva - da se proces vrati, da doemo do
poetka i vodu vratimo na vrh brda. A energija mora doi odnekuda sa strane.
Moraju se troiti rieki drugi energetski sistemi da bi se tb uradilo. Konano,
prema drugom zakonu termodinamike, za bilion biliona godina univerzum e se
totalno uprostiti i dostii najnii nivo amorfne i totalno neorganizovane i
neizdiferencirane gomile u kojoj se vie nita ne deava. Stanje totalne
dezorganizacije i neizdiferenciranosti je stanje entropije.
Prirodan tok energije prema stanju entropije bi se mogao nazvati sila
entropije. Sada moemo shvatiti da je tok evolucije suprotan sili entropije.
Proces evoIucije je razvoj organizama sa niih na vie nivoe kompleksnosti,
izdiferenciranosti i organizacije. Virus je izuzetno jednostavan organizam, malo
vie od molekule. Bakterija je kompleksnija, izdiferenciranija; ima elijski zid,
razliite tipove molekula i metabolizam. Paramecijum ima nukleus i
rudimentirani probavni sistem. Suner ima ne samo elije nego i tipove elija
koji su meuzavisni. Insekti i ribe imaju nervni sistem sa sloenim sistemom
kretanja, ak i drutvene organizacije. I to vie idemo prema gomjem delu
skale evolucije, to se vie poveava kompleksnost prganizacije i
izdiferenciranost, a vrhunac je ovek koji poseduje ogromnu modariu koru i
izuzetno sloene strukture ponaanja. Smatram da je proces evolucije udo jer je
VIA ORGANIZACIJA
ENTROPIJA
" Koncept po kome evolucija ide nasuprot prirodnom zakonu nije ni nov ni
originalan. a vreme mojih studentskih dana neko je rekao: Evolucija je vrtlog
u drugom zakonu termodinamike. Ja, na alost, nisam locirao tu referencu.
Nedavno je taj koncept formulisao Bakminster Fuler u svojoj knjizi Dolo je i
otilo - nije ostalo.
Vrh je gore, nasuprot sili entropije. U piramidu sam ucrtao strelicu koja
simbolizuje ovu probojnu silu evolucije, ono neto to je tako uspeno i
dosledno izazivalo prirodni zakon, milionima i milionima gerieracija i samo
po sebi moe predstavljati prirodni zakon, mada jo nije definisan.
Duhovna evolucija oveanstva takbe moe da se predstavi dijagramom.
Ponovo naglaavam da je proces duhovnog sazrevanja naporan i teak.
Takav je jer se suprotstavlja prirodnom otporu, suprotstavlja se sklonosti da
stvari ostanu onakve kakve jesu, da se drimo starih mapa i starih naina,
suprotstavlja se izboru najlakeg puta. Ali o tom prirodnom otporu, toj sili
entrapije koja deluje i u naim duhovnim ivotima, uskoro u vie da govorim.
Kao i u sluaju fizike evolucije, udo je da. je taj otpor savladan. Mi rastemo.
Uprkos svemu to se suprotstavlja tom procesu, mi postajemo sve bolja i bolja
ljudska bia. Ne svi i ne lako. Ali, veliki broj Ijudi uspeva nekako da doe do
zrelosti. Postoji i sila koja nas tera da izaberemo tei put, da bismo prevazili
jad i bedu u kojoj smo esto roeni.
Ovaj dijagram procesa duhovne evolucije moe se primeniti i na
egzistenciju jedinke. Svi mi u sebi imamo potrebu da sazrevamo i svi mi, svesni
te potrebe, moramo da se borimo protiv otpora. Dijagram se odnosi i na
oveanstvo u celini. Evoluirajui kao pojedinci mi ujedno pomaemo drutvu
da i ono evoluira. Kultura koja nas je formirala u detinjstvu sada formira nae
ponaanje u svetu odraslih. Oni koji dostignu zrelost, ne samo da uivaju
plodove zrelosti nego te plodove daju svetu. Evoluirajui kao individue mi na
svojim leima nosimo celo oveanstvo i tako i ono evoluira.
Sama ideja da je polje razvoja Ijudske duhovnosti u usponu ne izgleda
realistina generaciji osloboenoj iluzije sna o progresu. Svuda su ratovi,
korupcija i zagaeaija. Kako se onda moe zakljuiti da ljudska rasa duhovno
napreduje? A ja upravo to tvrdim. Sam, oseaj razoaranosti pokazuje da od
sebe oekujemo vie no to su nai preci oekivali od sebe. Ljudsko ponaanje
postane Bog, nikada se ne moemo odmarati suvie dugo, nikada rei: U redu,
moj posao je zavren. Moramo stalno teiti sve veoj i veoj mudrosti, sve
veoj i veoj Ijubavi. Takvim smo verovanjem sebe uhvatili u zamku napomog,
tekog puta samousavravanja i duhovnog sazrevanja, puta koji traje sve do
smrti. Boija odgovornost mora biti i naa.
Ideja da nas og aktivno navodi na to da treba da sazrevamo da bismo bili
poput njega, suoava nas sa naom lenjou.
Entropija i prvobitni greh
Ova knjiga je o duhovnom sazrevanju, prema tome i o drugoj strani
medalje, o preprekama koje stoje na putu duhovnog sazrevanja. Postoji samo
jedna velika prepreka, a to je naa lenjost. Ako prevaziemo lenjost, sve druge
e biti uklonjene. Prema tome, ovo je i knjiga o lenjosti. Ve smo razmatrali
lenjost kod pokuaja da se izbegne neophodna patnja ili da se izabere laki put.
Ispitujui ljubav mi smo ispitivali injenicu da je neljubav nespremnost da se
ovek proiri. Lenjost je suprotnost ljubavi. Duhovno. sazrevanje je napomo, pa
se na to stalno moramo podseati. Sada smo na poloaju sa koga moemo
ispitivati prirodu lenjosti u perspektivi i shvatiti da je lenjost sila entropije koja
se manifestuje u ivotima svih nas.
Godinama sam ideju prvobitnog greha smatrao beznaajnom i
diskutabilnom. Samu seksualnost nisam doivljavao kao neto naroito greno.
Ni druge apetite nisam smatrao grenim. esto sam sebi dozvolio da se
prejedem nekog izvrsnog jela i, dok sam mogao imati problema sa probavom,
nikada nisam imao problema sa oseanjem krivice. Video sam mnoge grehove u
svetu: prevare, predrasude, muenje, brutalnost. Ali nisam primeivao nikakvu
uroenu grenost kod dece niti sam mogao prihvatiti ideju da su deca prokleta
zato tosu njihovi preci jeli sa drveta saznanja dobra i zla. Postepeno, nieutim,
postao sam svestan sveprisutnosti lenjosti. U naporima da pomognem svojim
pacijentima na putu duhovnog sazrevanja, otkrio sam dz je moj glavni
neprijatelj njihova lenjost. I kod sebe sam otkrio nevoljnost da se proirim na
nova polja misli, odgovornosti i zrelosti. Imao sam jednu stvar koja mi je bila
zajednika sa celim oveanstvom, a to je bila lenjost. To je bila taka na kojoj
je odjednom pria o jabuci i zmiji postala puna smisla.
Kljuna injenica lei u onome to nedostaje. Pria kae da je Bog imao
naviku da eta vrtom kada proe ega i da je postojala komunikacija izmeu
njega i oveka. Ali, ako je to bilo tako, zato Adam i Eva nisu, pojedinano ili
zajedno, pre ili posle zmijinog nagovora, rekli Bogu: Radoznali smo da
saznamo zato Ti ne eli da jedemo sa drveta saznanja dobra i zla. Nama se
ovde zaista svia i ne elimo da budemo nezahvalni, ali Tvoj zakon nam se ne
ini razumnim. Nama bi trebalo objanjenje. Ali, naravno, oni to nisu rekli.
Urnesto toga, oni su prekrili boji zakon, a da ga nikada nisu ni shvatili, nikada
nisu uloili trud da Gospoda izazovu otvoreno 1 direktno, da njegov autoritet
dovedu u pitanje, ili bar komuniciraju sa njim na nivou odraslih Ijudi. uli su
zmiju, ali nisu uli ta Bog ima o tome da kae, pre nego to su krenuli u akciju.
Zbog ega je dolo do te greka? Zato nije postojao korak izmeu
iskuenja i akcije? Taj nepostOjei korak je bit greha. Nepostojei korak je
korak debate. Adam i Eva su mogli zapodenuti debatu izmeu zmije i Boga, ali
poto to nisu uradili, nisu stekli uvid u boji stav po tom pitanju. Debata izmeu
zmije i Boga je simbolian dijalog izmeu dobra i zla, koji moe i treba da se
odigra u ljudskom umu. Na neuspeh da uspostavimo - ili da uspostavimo u
potpunosti i iz sveg srca - tu intemu debatu izmeu dobra i zla, uzrok je zlih
postuipaka koji ine greh. Razmiljajui o mudrosti akcije koju. savetuje zmija,
ljudska bia nisu traila da saznaju boiju stranu problema. Nisu sluali, niti
konsultovali Boga u sebi, saznanje o dobru koje je uroeno itavom
oveanstvu. Tu greku pra-vimo zato to smo lenji. Da bi se odrale te interne
debate treba raditi. One trae vreme i energiju, a ako ih shvatimo ozbiljno, ako
ozbiljno sluamo Boga u ebi,- obino osetimo potrebu da izaberemo teu stazu.
Voditi tu debatu znai otvori se boilbi i patnji. Svi mi se, ee ili ree,
povlaimo povremeno od posla, trudimo se da izbegnemo bolne korake. Poput
Adama i Eve, i svih naih predaka, i mi smo lenji.
Dakle, prvobitni greh postoji. To je naa lenjost. Ona je vrlo stvarna. Ona
postoji u svakome od nas - bebama, deci, adolescentima, zrelim osobama,
starcima, mudrima i glupima. Neki od nas manje su lenji od drugih, ali smo svi
lenji do izvesnog steperia. Bez obzira koliko smo energini, ambiciozni, ili ak
mudri, ako se duboko zagledamo u sebe, nai emo tu i lenjost To je sila
entropije u nama, ona nas gura dole i usiporava nae duhovno sazrevanje.
Neki itapci mogu rei sabi: Ali ja nisam lenj. Radim na poslu 60 sati
nedeljno. Uvee i za vreme vikenda, umesto da se odmaram, ja se proirujem i,
idem sa svojim partnerom, vodim decu u zooloki vrt, pomaem u kui.
Ponekad mi se ini da mi je ceo ivot samo to - rad, rad, rad. Ja mogu saoseati
sa takvim itaocem, ali i dalje tvrdim da e pronai lenjost u sebi, ako se dobro
zagleda. Jer lenjost ima druge forme koje se ne mogu izraziti satima
provedenim na poslu ili obavljanjem sitnih dunosti. Najvaniji oblik koji
lenjost uzima na sefbe je strah. Mit o Adamu i Evi moe ponovo da se ilustruje.
Moglo bi se rei, na primer, da nije lemjost spreila Adama i Evu da pitaju
Boga za razlog njegovog zakona, nego strah- strah pred licem Boga, strah od
boijeg besa. Ali, nije svaki strah lenjost. Veliku veinu naih strahova ini
strah od promene statusa quo, strah da moemo izgubiti ono to imamo ako se
usudimo da krenemo dalje. U delu o disciplini govorio sam O injenici da ljudi
nove informacije smatraju preteim, jer, ako ih inkorporiraju, morae mnogo
raditi na reviziji starih mapa stvarnosti, a oni instinktivno tee izbegavanju tog
posla. Prema tome; oni e se pre boriti protiv novih informacija nego za njihovu
asimilaciju. Njihov otpor je motivisan strahom, ali je osnova tog straha lenjost.
To je strah od posla koji bi morali da rade. Slino tome, u delu o ljubavi,
govorio sam o rizicima irenja sebe na novu teritoriju, nove obaveze i
odgovornosti, nove odnose i nivoe egzistencije. I ovde postoji rizik gubitka
starog status quo, i strah od napora da se doe do novog. Moda su se Adam i
Eva plaili onoga to ,e se dogoditi ako otvoreno postave pitanje Bogu. Umesto
toga, krenuli su lakim putem, nelegitimnom preicom, da bi postigli znanje u
koje nisu uioili nikakav trud. Nadali su se da e sve to proi bez veih
posledica. Ali nije bilo tako. Dovoenje Boga u pitanje znai za nas mnogo
posla, ali je pouka prie da se to mora uraditi.
Psihoterapeuti znaju da, mada im pacijenti dolaze jer trae promenu u
ovome i onome, oni se u stvari uasavaju rada na promenama. Zibog tog straha
ili lenjosti, ogromna veina pacijenata - moda devet od deset koji poinju
proces psihoterapije napusti terapiju mnogo pre nego to je proces zavren.
Veina tih koji terapiju ne zavre, naputaju je u prvim seansama ili u prvim
mesecima tretmana. To je naroito esto u sluajevima oenjenih ili udatih
pacijanata, koji za vreme prvih seansi postaju svesni da su njihovi brakovi
izuzetno destruktivni, i da e staza do mentalnog zdravlja voditi ili kro razvoj
ili kroz veoma teak i bolan proces kompletne restrukcije braka. Takvi pacijenti
su obino svesni tog stanja i pre poetka terapije i prvih nekoliko seansi slui
samo da potvrde ono to su ve znai i ega su se plaili. U svakom sluaju njih
preplavljuje strah od suoavanja sa, na izgled nereivim tekoama samakog
ivota, ili jednako nereivim tekoama napomog zajednikog rada sa vojim
partnerima, i to mesecima i godinama, da bi se stvari radikalno poboljale. Zato
oni prestaju da dolaze na seanse, ponekad ve posle druge i tree, po nekad i
posle desete ili dvadesete seanse. Mogu prestati uz ovakvo izvinjenje: Pogreili
smo kada smo mislili da imamo novca za tretman, ili mogu rei poteno i
otvoreno: Bojim se posledica koje bi ova terapija mogla imati na moj brak.
Znam da je to kukaviluk. Moda u jednog dana skupiti hrabrosti i vratiti se.
ako vam se tako vie svia. Svako od nas predstavlja celo oveanstvo. U
svakom od nas postoji instinkt za dobro i u svakome od nas se nalazi prvobitni
greh lenjosti, uvek prisutna entropija koja nas vraa detinjstvu i materici iz koje
smo se razvili.
Problem zla
Poto smo lenjost proglasili prvobitnim grehom i videli da je ona forma
naeg bolesnog bia koje moe biti i avo, moramo da razmotrimo i problem
zla, da bismo zaokruili sliku. Problem zla je moda najvei teoloki problem, a
ipak, kao to je to sluaj i sa drugim religioznim pitanjima, nauika psihologije
se, sa manjim izuzecima, ponaa kao da zlo ne postoji. Potencijalno, psihologija
moe mnogo doprineti objanjenju toga predmeta. Nadam se da u i ja biti u
stanju da doprinesem rasvetljavanju problema zla.
Poto je pitanje zla perifema tema ove knjige, ja u se ograniiti da ukratko
iznesem etiri zakljuka do kojih sam doao u vezi sa prirodom zla.
Prvo, zakljuio sam da je zlo realno. To nije stvar imaginacije ili
prvobitnog religioznog uma koji slabano pokuava da objasni neipoznato.
Zaista postoje Ijudi i institucije koje su ljudi stvorili, koje deluju sa mrnjom u
prisustvu dobrote, i koje e razoriti sve to je dobro, ako je to u njihovoj moi.
Oni to ne rade iz svesne malicioznosti, nego slepo, nesvesni svoga sopstvenog
zla - ne dozvoljavaju da im to dopre do svesti i, kao to je opisan avo u
religioznoj literaturi,ni mrze svetlost i instinktivnS e uraditi sve da je izbegnu;
ak e pokuati i da je ugase. Unitie svetlost u svojoj roenoj deci i u svemu
to podlee njihovoj vlasti.
Zli ljudi mrze svetlost jer ih ona otkriva njima samima. Mrze dobrotu jer
ona otkriva njihovo zlo. Mrze ljubav, jer ;ona otkriva njihovu lenjost. Unitie
svetlost, dobrotu, Ijubav, da bi izbegli bol samospoznaje.
Moj drugi zakljuak je da je zlo lenjost dovedena do krajnosti, do
neobinih ekstrema. Kao to sam ve rekao, ljubav je antiteza ienjosti.
Uobiajena lenjost je pasivna greka ljubavi. Neki uobiajeno lenji Ijudi moda
nee hteti ni prstom da maknu da bi se proirili, sve dok na to ne budu
primorani. Njihovo bie je manifestacija neljubavi, a, ipak, oni nisu zli. Istinski
zli ljudi aktivnoizbegavaju da se proire. Oni e preduzeti sve mere da proire
svoju sopstvenu lenjost, da sauvaju integritet njihovog bolesnog dela bia.
Umesto da druge pothranjuju, oni druge unitavaju. Ako je potrebno, oni e i
ubiti da bi izbegli patnje duhovnog sazrevanja. Poto je integritet njihovog
bolesnog bia ugroen duhovnim sazrevanjem zdravih bia oko njih, oni trae
nain da smrve i unite duhovno zdravlje. Zlo definiem kao primenu politike
moi, tj. nametanje neije volje drugima, skrivenom i javnom prisilom, da bi se
izbeglo irenje linosti za pothranjivanje duhovnog sazrevanja.
Priroda moi
Doli smo do take gde moemo razumeti prirodu moi. To je predmet u
vezi sa kojim postoje mnogi nesporazumi. Jedan razlog za nesporazum je
injenica da postoje dve vrste moi - politika i duhovna mo. Religiozna
mitologija je definisala razlike meu njima. Pre nego to se Buda rodio, proroci
su informisali njegovog oca da e Buda, kada poraste, postati najmoniji kralj
na svetu ili e biti siromaan ovek i najvei duhovni voa koji je ikada
postojao. Ili jedno ili drugo, ali ne oboje. I Hristu je Satana ponudio sva
zemaljska carstva i slavu, ali on je odbio i umro na krstu, naizgled nemoan.
Politika moc je sposdbnost da se nateraju drugi, otvoreno ili prikriveno,
a rade po naoj elji. Ova sposobnost se nalazi u poloaju, kao to je kraljevski
presto ili predsednika pozicija, ili u novcu. Ona nije u osobi koja zauzima taj
poloaj ili ima novac. Brema tome, politika mo nije u vezi ni sa dobrotom ni
sa mudrou. Vrlo glupi i vrlo zli ljudi su bili kraljevi na zemlji. Meutim,
duhovna mo se nalazi iskljuivo u individui i nema nikakve veze sa
sposobnou da se drugi podjarme. Ljudi velike duhovne moi mogu biti bogati
i mogu zauzimati vane politike poloaje ili biti voe, ali je verovatnije da e
biti siromani i da nee imati politiku mo. ta je osobina duhovne moi, ako
to nije sposobnost da se drugi potine? To je sposobnost da se donose odluke sa
maksimumom svesnosti. To je svest.
Veina ljudi uglavnom donosi odluke a da nije ni svesna ta radi. Qni
preduzimaju akciju slabo razumevajui svoje sopstvene motive. Da li zaista
znamo ta radimo, kada prihvatamo ili odbijamo potencijalnog klijenta? Znamo
li ta radimo kada udarimo dete, unapredimO podreenog ili flertujemo sa
poznanicima? Svako ko je ranije radio u politikoj areni, zna da se akcije
pokrenute sa najboljim namerama esto izjalove i na kraju pokau kao
kodljive. Ljudi nepotenih motiva mogu da amoralan in preokrenu u
konstruktivan. To se isto deava kod podizanja dece. Da li je bolje uraditi pravu
stvar iz pogrenih pobuda ili pogrenu stvar iz pravih pobuda? esto sino u
velikom neznanju onda kada se oseamo potpuno sigumi, a ini nam se da smo
prosvetljeni kada smo najkonfuzniji.
ta da radimo? Da li da otplovimo u more neznanja? Neki su nihilisti i
kau: Nita. Oni predlau da nastavimo sa plovidbom, jer se ni jedan pravac
ne moe ucrtati u to ogromno more koje e nas odneti istinskoj jasnoi ili
svrhovitom cilju. Ali drugi, jednako svesni injenice da su izgubljeni, usuuju
se da se nadaju da oni mogu da se izdignu iznad neznanja, razvijajui jo veu
Otpor milasti
Orest nije otiao psihoterapeutu. On se sam izleio. ak i da su postojali
vrhovni psihoterapeuti u drevnoj Grkoj, on bi-ipak sam sebe izleio jer, kao to
sam rekao, psihoterapija je samo orue, disciplina. Pacijent odluuje o tome
hoe li uzeti ili odbiti orue i kada je jednom izabrao, pacijent odluuje koliko
da koristi to orue i u koju svrhu. Postoje Ijudi koji e savladati sve prepreke na primer, nedostatak novca, ranije katastrofalno iskustvo sa psihijatrom ili
psihoterapeutom, roake koji ne odobravaju terapiju, hladnu i odbijajuu
tehniku - da bi doli do terapije i iskoristili je do maksimuma. Drugi e,
meutim, odbiti terapiju i kada im je servirana na srebmom pladnju ili, ak i ako
prihvate, bie im neprijatno i nee imati nikakve koristi, bez obzira koliko
ljubavi i znanja ulagao terapeut. Na kraju usipene terapije esto doem u
iskuenje da oseam kako sam ja izleio pacijenta, a potpuno sam svestan da
sam bio samo katalizator i da sam imao sreu i to da budem. Poto, u krajnjoj
konsekvenci, ljudi sami sebe lee uz pomo psihoterapije ili bez nje, zbog ega
ih tako malo radi a tako mnogo nee da se trudi? Poto je staza duhovne
zrelosti, mada teka, dostupna svima, zato jh tako malo ide njome? Na ovo je
pitanje odgovorio Hrist kada je rekao: Mnogi su pozvani, ali ih je malo
izabrano. Zato je tako malo izabrano i ta to razlikuje tu manjinu od ostalih?
Najoigledniji odgovor psihijatara je baziran na konceptu razliite jaine
psihopatologije. Drugim reima, oni veruju da, mada su Ijudi bolesni, jedni su
vie bolesni od drugih i tee je izleiti onog bolesnijeg. Teina neije mentalne
bolesti je direktno uslovljena teinom i vremenom liavanja roditeljske ljubavi
doivljene u detinjstvu. Smatra se da su osobe koje pate od psihoza imale
izuzetno malo roditeljske ljubavi i panje u prvih devet meseci ivota. Njihova
bolest se moe leiti ovim ili onim tretmanom, ali ju je gotovo nemogue
izleiti. Osobe sa poremeenim shvatanjem linosti su takoe doivele teak
oblik roditeljske nebrige izmeu devetag meseca i druge godine ivota. Oni su
manje bolesni od psihotinih, ali ipak veoma bolesni i, teko izleivi. Osobe
koje pate od neuroza su imale adekvatnu roditeljsku brigu u vrlo ranom
detinjstvu, ali su kasnije patile zbog neodgovarajue nege roditelja i to u dobu
od druge do pete ili este godine ivota. Neurotiari su manje bolesni i od
psihotinih i od osoba poremeene linosti i prema tome lake ih je leiti i
izleiti.
Mislim da u ovoj emi ima mnogo istine i da ona ini glavninu
psihijatrijske teorije koja je vrlo korisna praktiarima. Ne treba je nemilosrdno
Biti svestan milosti, stalno oseati njenu prisutnost, biti svestan bliskosti sa
Bogom, znai i stalno posedovati unutranju oputenost i mir. S druge strane, i
ovo znanje i svest donose sa sobom ogromnu odgovornost jer, doiveti bliskost
sa Bogom znai i oibavezu prema Bogu, obavezu da budemo prenosnik njegove
moi i ljubavi. Odziv milosti je odziv napomom ivotu punom sluenja i
portvovanosti. To je poziv da se iz duhovnog detinjstva pree u duhovnu
zrelost, poziv da budemo roditelji oveanstvu. T. S. Eliot je to opisao u
Boinoj propovedi koju Tomas Beket dri u komadu Ubistvo u katedrali.
Ali, zamislite se na trenutak nad reju Mir. Zar vam se ne ini udnim da
su aneli objavili Mir kada jc svet ncprestano u ratu ili u strahu od rata. Mislite
li da su aneoski glasovi pogreili i da su obeanja prevare i razoarenja?
Razmislite sada kako je veliki Na Gospod govorio Miru. Rekao je svojim
uenicima: Vama ostavljam svoj mir, vama dajem svoj mir. Da li je on zaista
mislio na mir kakav mi imamo u vidu: kraljevstvo Engleske u miru sa svojim
susedima, baroni u miru sa kraljem, vlasnik kua broji svoje mirnodopske
dobitke, isto ognjite, najbolje vino za prijatelje za stolom, njegova supruga
peva deci uspavanku. Ti liudi, Njegovi uenici, nisu poznavali takve stvari. Ili
su na daleka putovanja, patili na kopnu i moru, doivljavali muenje, zatvore,
razoarenje, umirali kao muenici. ta je onda On mislio? Ako to pitate, setite
se da je On rekao i: Dajem vam ali ne onako kako svet daie. Prema tome On
je svojim velikim uenicima dao Mir ali ne mir kakav svet daje.
Sa milou dolaze ogromne odgovornosti u obavIjanju dunosti. Nije onda
udno to mnogo sposobnih narednika ne ele da postanu oficiri i nije udo da
pacijenti psihoterapije ne ele mo koju prua istinsko mentalno zdravlje.
Mlada ena koja je kod mene bila na terapiji zbog depresije i koja je o
psihoterapiji mnogo nauila o svojih roaka, bila je jednog dana egzaltirana
zbog situacije u porodici koju je ona razreila sa mudrou i lakoom. Zaista se
dobro oseam zbog toga, rekla je. Volela bih kada bih ee mogla ovako da
se oseam. Rekao sam joj da bi mogla, istiui da se tc.ko dobro oseala zato
to se, po prvi put, u porodici ona nalazila u situaciji da ima mo. Poto je bila
svesna svih iskrivljenih komunikacija i naina na koji su pokuavali da
manipuliu njome erajui je da ispuiii njihova nerealna iekivanja, ona se lako
snala i ovladala situacijom. Rokao Sam joj da bi mogla ovaj tip svesti proiriti i
na druge situacije i tada bi uvek ovladavala njima i ee bi doivljavala taj
oseaj. Pogledala me je uasnuta. Ali to bi zahtevalo stalno razmiljanje.
Sloio sam se sa njom da bi nakon mnogc razmiljanja njena mo evoluirala i
da bi se ona oslobodila oseaja bespomonosti koi je bio u osnovi njene
Dobrodolica milosti
I opet se nalazimo pred paradoksom. U ovoj knjizi sam o duhovnom
sazrevanju govorio kao da je ono normalan, predvidiv proces. Implicirano je da
duhovno sazrevanje moe da se naui kao to se ue i druge stvari. Ako za to
platite i napomo radite, uspeete i dobiti diplomu. Interpretirao sam Hristove
rei: Mnogi su pozvani, malo ih je odabrano, tako . da znae da samo mali
broj izabere da se odazove milosti i to zbog tekoa koje postoje. Ovakvom
interpretacijom pokazao sam da je to stvar naeg izbora bez obzira da li e nas
milost blagosloviti ili ne. Sutina moga stava je da se miiost mora zaraditi, a ja
znam da je to tako.
U isto vreme, meutim, znam da to uopte nije tako. Ne dolazimo mi
milosti. Milost dolazi nama. Bez obzira koliko se mi trudili da dosegnemo
milost obino neemo uspeti. Moe se desiti da je.ne traimo, a da je naemo.
Mi moemo svesno eleti duhovni ivot a onda pronai mnogo kamenja za
spoticanje na svome putu, ili, moemo naizgled imati malc interesa za duhovni
ivot, a onda otkriti da smo od milosti izabrani i to uprkos sebi. Na jednom
nivou mi odluujemo da li emo se odazvati pozivu milosti, a na drugom je
sasvim jasno da Bog bira. Zajedniko iskustvo onih koji su dosegli stanje
milosti, onih kojima je darovan novi ivot neba je zapanjenost. Oni oseaju da
toga nisu vredni. Oni mogu sasvim realno proceniti posebnu dobrotu svoje
prirode, ali svoju prirodu ne pripisuju svojoj volji. Naprotiv, oni jasno oseaju
da je dobrota njihove prirode modelirana rukama mudrijim i vetijim od
njihovih. Oni koji su najblii milosti, najsvesniji su misterioiznosti poklona koji
su obili.
Kako da, razreimo ovaj paradoks? Nikako. Moda mbemo samo rei da,
ipoto sebe ne moemo voljom dovesti do milosti, moemo se otvoriti njenom
udesnom dolasku. Moemo se pripremiti da budemo plodno tlo, mesto koje je
doekuje dobrodolicom. Ako bismo mogli sebe pretvoriti u apsolutno
disciplinovane osobe koje potpuno vole, onda, makar bili potpuni ignoranti u
pitanju teologije, uopte ne mislili na Boga, mi smo dobro pripremljeni za
dolazak milosti. Nasuprot tome, studije teologije nisu najbolji nain
pripremanja, i same po sebi su potpurio Ibeskorisne. Ipak, ja sam ovaj deo
napisao zato to verujem da svest o postojanju milosti moe biti od znaajne
koristi onima koji izaberu teku stazu duhovnog sazrevanja. Jer, ova svest e im
olakati put na najmanje tri naina: pomoi e im da iskoriste milost na svome
putu, dae im sigumiji oseaj pravog smera, dae im hrabrosti. .
POGOVOR
U vreme prvog objavljivanja ove knjige imao sam sreu da primim mnogo
pisama od italaca Puta kojim se ree ide. To su bila neobina pisma. Sva su
bila jasna i inteligentna i puna ljubavi. Izraavala su potovanje a neka su
donosila i dodatne poklone: poeziju, korisne citate nekih autora, delie mudrosti
i line ispovesti. Ta su mi pisma obogatila ivot. Postalo mi je jasnoda postoji
itava mrea - daleko vea nego to sam se ikada usuivao verovati - Ijudi po
celoj zemlji koji tiho idu putem duhovnog sazrevanja. Oni su mi zahvalili to
sam umanjio njihov oseaj usamljenosti. Ja njima zahvaljujem na istoj usluzi.
Nekoliko italaca je upitalo koliko ja verujem u efikasnost psihoterapije.
Rekao sam da kvalitet psihoterapije veoma varira. I dalje verujem da onima
kojima psihoterapija ne pomae nemaju volju i vrstinu da rade na sebi, ali,
nisam naglasio da mali broj ljudi - moda 5% - ima psihijatrijske probleme ija
priroda ne odgovara psihoterapiji i ak im se stanje moe pogorati ako se uradi
duboka introspekcija.
Nije verovatno da e oni koji su proitali i razumeli vu knjigu, doi u onih
5 postotaka. U svakom sluaju kompetentan terapeut je odgovoran da paljivo i
postepeno odvoji te pacijente koji ne treba da idu na psihoanalizu i da njih
tretira na druge naine koji njima pogoduju.
Ali ko je kompetentan psihoterapeut? Nekoliko italaca Puta kojim se
ree ide raspitivali su se kako da ovek izabere pravog psihoterapeuta, kako da
kompetentnog razlikuje od nekompetentnog. Moj saVet je da se izboru prie
ozbiljno. To moe da bude najvanija odluka koju ete doneti u ivotu.
Psihoterapija je ogromna investicija i to ne samo novca nego i vae energije i
vremena. To je ono to berzanski senzali zovu investicija velikog rizika. Ako je
izbor pravi - isplatie vam se bogato u duhovnim deonicama o kakvim niste ni
sanjali. Ako je izbor pogrean, moda vam to nee ni naneti zlo, ali ete uzalud
potroiti novac, vreme i energiju.
Zato se prvo raspitajte i verujte svojim oseajima intuiciji. Obino ete
ve posle prvog intervjua sa terapeutom biti u stanju da procenite da li vam
odgovara ili ne. Ako vam se uini da ne odgovara, platite taj sastanak i idite
dalje. Takva oseanja su neopipljiva ali ih emaniraju male, opipljive stvari.
Kada sam 1966. poeo da idem na terapiju, veoma sam se mnogo bavio
moralnim aspektom amerikog angaovanja u Vijetnamu. Moj je terapeut u
svojoj ekaanici imao asopise Bedemi i Nju Jork Riviju koji su imali
antiratnu orijentaciju. Terapeut mi se dopao jo pre nego to sam ga video.
www.balkandownload.org