Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek: Historija

DUBROVNIK U SREDNJEM VIJEKU

(REFERAT)

Sudent: Nerman Kovaevi

Mentor: dr.sc. Midhat Spahi doc.

Tuzla, 2014.

DUBROVNIK
Dubrovaka Republika (lat. Respublica Ragusina) bila je patricijska drava nastala iz
srednjovjekovne dubrovake komune. Nalazila se na jugu dananje Hrvatske, na
prostoru Dubrovnika i njegove neposredne kopnene i otone okolice. Ukinuta je 1 januara
1808. godine.
Bila je drava vrlo jake mornarice i sauvala je svoju neovisnost trgovinom sa velikim silama,
poput Osmanskog Carstva.Dubrovnik, teritorijalno malen kao drava, morao je trgovati sa
silama, davati im dio teritorija - i tako je uspio do ranog 18. stoljea. U 15. i 16. stoljeu
Dubrovnik je na vrhuncu privredne moi. Njegovi brodovi putuju po svim europskim
i sredozemnim morima, te Atlantskom i Indijskom oceanu.Temelj dubrovakog bogatstva bila
je posrednika trgovina i mornarica. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude u jugoistonoj
Europi i izvozio ih na Zapad. Tehniku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po
susjednim dravama.
Historija Dubrovake Republike moe se podijeliti na tri historijska razoblja. Prvo
(bizantinsko) razdoblje traje do 1205. To je razdoblje u kojem je Dubrovnik uglavnom pod
vrhovnom vlau Bizanta, povremeno mletakom i normanskom, a u jednom razdoblju i pod
vlau hrvatskog vladara Tomislava. U 12. stoljeu poinje se oblikovati dubrovaka komuna
s vlastitim institucijama vlasti, koja je povremeno uspjevala ostvariti i znatniji stupanj
unutarnje autonomije.
Drugo (mletako) razdoblje obuhvaa razdoblje od 1205. do 1358., kada Dubrovnik priznaje
vrhovnu vlast mletakog duda. Tree razdoblje zapoinje 1358., nakon to Ludovik I.
Anuvinac Zadarskim mirom stavlja pod vlast cijelu mletaku Dalmaciju te Viegradskim
ugovorom potvruje Dubrovakoj Republici sve atribute dravnosti. To razdoblje, u kojem je
Dubrovaka Republika doivjela svoj vrhunac, traje sve do 1808., kad
ju Napoleonove okupacijske snage slubeno ukidaju. Grad je osnovan u 7. stoljeu (oko 614.)
nakon to su Avari i Slaveni unitili rimski grad Epidaurum (dananji Cavtat). Preivjeli su se
pomakli na maleni otok udaljen 25 km sjeverno od Cavtata zvan Lausa. Prema drugoj teoriji,
Epidaurum je uniten oko 265. od strane Gota, po engleskom piscu Johnu Gardneru
Wilkinsonu, "Dubrovnik je, vjerojatno, osnovan daleko prije nego je Epidaurus konano
uniten, i da su razne barbarske smetnje, u treem i etvrtom stoljeu, dovele do osnivanja
ovog mjesta kao zaklonita".Nova je lokacija nudila vie zatite, no Rimljani su ubrzo
uspostavili trgovaku i politiku vezu sa Slavenima na kopnu.
Nedavno se pojavila i nova teorija koja se temelji na arheolokom iskapanju. Novi pronalasci
(ukljuujui kapelicu i dio gradskih zidova) datiraju iz 5. stoljea, to je u sukobu s prvom
teorijom. Veliina stare kapelice navodi da se u to vrijeme tu nalazi veliki broj ljudi. Pojavila
se i jo jedna teorija, koja se, meu historiarima, sve vie i vie prihvaa, a govori da grad
Dubrovnik vue korijene jo iz grkog vremena. Grka teorija se pojavila s pronalascima
nekoliko grkih artefakata u vrijeme iskapanja u dubrovakoj luci. Takoer, buenje kamene
ceste otkrilo je pijesak, to dovodi u pitanje je li Lausa bila otok.

Dubrovnik se prvi put spominje 867. godine, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali.
Opsada je nakon petnaest mjesecu zavrena zahvaljujui bizantskom caru Baziliju I.
Makedoncu, koji je poslao flotu pod zapovjednitvom Niketasa Orifasa prema Dubrovniku.
Slabljenjem Bizanta, Mletaka Republika poela je gledati na Dubrovnik suparniki, i
smatrala je da treba doi pod njezinu upravu, no pokuaj Mleana 948. da zauzmu grad bio je
bezuspjean. Dubrovani su zasluge pobjede pripisali Svetom Vlahu koji je postao svetac
zatitnik grada. Za ratova izmeu careva Vasilija II. i Samuila koncem 10. i poetkom 11.
stoljea bizantinski car prepustio je zatitu nad Dubrovnikom mletakom dudu Petru II.
Orseolu, koji primi poklonstvo grada 1000. godine, ali ve za cara Romana III. (1028. - 1034.)
opet su Dubrovani postali bizantinski podanici, te sa svojim laama pomau bizantinskoj
mornarici u ratu s Arapima.
1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Dalmacije, dao je Dubrovanima zemlju du obale, pa
se Dubrovnik proirio do Zatona, 16km od grada Dubrovnika, time je Dubrovnik uzeo
kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je takoer dao i luku Gru, koja je sada trgovaka
luka Dubrovnika. U 11. stoljeu, Dubrovnik i okolica opisani su u djelu slavnog arapskog
zemljopisca Muhameda Al-Idrisija. U svom djelu, za Dubrovnik je rekao da je najjuniji grad
"zemlje Hrvatske i Dalmacije". Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja
u Bizantu od strane cara Izaka II. Anela. Sline povlastice imao je Dubrovnik ranije
u Srbiji (1186.) i Bosni (1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi slubeni
dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.
Osvajanja Carigrada od strane Mleana u etvrtom kriarskom ratu (1204.), sasvim je
promijenilo politike odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo
uniteno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. 1205. godine
Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletakog duda. Iako je i dalje ostao autonomna gradska
komuna, u Dubrovniku je stolovao mletaki comes (hrv. knez), poevi od 1237.imenovan na
dvije godine, no potknez i ostalo inovnitvo bila su domaa vlastela. Isto tako nije ni
mletake vojske bilo u gradu. Tjenja veza s Venecijom za doba njezine najvee moi bila je
po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proirio zemljite
i udario sigurne osnove svojoj istonoj trgovini.
Unutranja uprava ureena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku
prikljuio otok Lastovo, dok su Dubrovani grad Ston i stonski rat (poluotok Peljeac) 1333.
kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromania i srpskoga kralja Stjepana Duana. Svoju
pomorsku trgovinu su pak proirili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili
obnovili trgovake ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim
gradovima
Dubrovnik
je
u
to
doba
imao
trgovake
veze,
naroito
s Anconom,Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavni dio dubrovake trgovine bilo je u
jednu ruku prevoenje istonih sirovina na zapad, a uvoenje zapadnih industrijalnih
proizvoda na istok
Osvajanja Carigrada od strane Mleana u etvrtom kriarskom ratu (1204.), sasvim je
promijenilo politike odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo
uniteno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. 1205. godine

Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletakog duda. Iako je i dalje ostao autonomna gradska
komuna, u Dubrovniku je stolovao mletaki comes (hrv. knez), poevi od 1237.imenovan na
dvije godine, no potknez i ostalo inovnitvo bila su domaa vlastela. Isto tako nije ni
mletake vojske bilo u gradu.[3] Tjenja veza s Venecijom za doba njezine najvee moi bila
je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proirio
zemljite i udario sigurne osnove svojoj istonoj trgovini.
Unutranja uprava ureena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku
prikljuio otok Lastovo, dok su Dubrovani grad Ston i stonski rat (poluotok Peljeac) 1333.
kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromania i srpskoga kralja Stjepana Duana. Svoju
pomorsku trgovinu su pak proirili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili
obnovili trgovake ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim
gradovima
Dubrovnik
je
u
to
doba
imao
trgovake
veze,
naroito
s Anconom,Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavni dio dubrovake trgovine bilo je u
jednu ruku prevoenje istonih sirovina na zapad, a uvoenje zapadnih industrijalnih
proizvoda na istok
1458. Dubrovaka Republika napravila je ugovor s Otomanskim Carstvom o plaanju danka.
Dubrovnik je slao 1. studenog svake godine poslanika u Carigrad da isplati odreenu koliinu
danka. Kada je 1481. grad pao pod osmansku zatitu, Dubrovnik je plaao 12 500 dukata. U
svemu drugome Dubrovnik je bio neovisan. Imali su pravo ui u odnose s bilo kojom
dravom i isto tako raditi sporazume s drugim dravama, a brodovi Dubrovnika plovili su pod
dubrovakom zastavom. Osmanlije Dubrovakoj Republici daju posebna prava u trgovanju,
to dubrovaku trgovinu jo vie vee u Osmansko Carstvo. Dubrovnik je dio jadranske
trgovine predao u vlast Osmanskog Carstva, a trgovci iz Dubrovnika plaali su odreeni porez
u lukama. Dubrovaki trgovci su takoer opskrbljivali osmanske kolonije, to im je davalo
posebne privilegije u carstvu. Dubrovaki trgovaki brodovi mogli su slobodno upoloviti
u Crno more, to je bilo zabranjeno svim ne-osmanskim brodovima. Plaali su neke obveze
manje od drugih trgovaca, a Dubrovnik je istodobno uivao osmansku diplomatsku podrku u
trgovini s Mleanima.
U doba dok je Beograd bio pod osmanskom vlau je u tom gradu djelovala dubrovaka
trgovaka kolonija. Zabiljeio ih je isusovac Bartol Kai kad je 1612. kao papin izaslanik
obilazio katolike u tom greadu. Ista kolonija je pomagala isusovaku gimnaziju u Beogradu,
koja je djelovala do njihova odlaska 1632. Dubrovani su imali trgovake kolonije i diljem
Sredozemlja. Za osmanske je zatite (1526. 1684.) ova je hrvatska aristokratska dravica
imala je trgovake kolonije diljem Osmanskog Carstva: u Carigradu, Solunu, Drinopolju,
Beogradu, Sofiji, Bukuretu, Sarajevu i po drugim gradovima na balk. poluotoku. Svaka je
kolonija imala svoga konzula i posebni svoj trgov. sud, dapae i crkvu, bolnicu i
groblje. Istodobno su dubrovake trgovake kolonije bile takoer u Italiji (Mleci, Jakin,
Fircnza, Sirakuza, Mesina i Palermo), u Maloj Aziji (Smirna i Brusa), pa i u Egiptu
(Aleksandrija i Kairo). Sve ove kolonije posreduju trgovinu izmedju svoje okolice i
Dubrovnika. U korist Osmanlija bilo je to to su kontrolirali dubrovaku luku kao jednu od
velikih vanosti. Nakon svega, glavnina prometa Firenca-Bursa (osmanska luka u
sjverozapadnojAnatoliji) prolazila je kroz Dubrovnik. Roba iz Florence napustila bi talijansku

luku Pesaro, Fano ili Anconu te plovila prema Dubrovniku. Od Dubrovnika roba je nastavljala
trgovakim putem Bosnasaray (Sarajevo)Novi PazarSkopjePlovdivDrinopolje.
Uz Englesku, panjolsku i Genou, Dubrovnik je bio najvea konkurencija Mlecima u 15.
stoljeu na svim
morima, ak i
na Jadranu. Nakon sloma Mletake
Republike 1797. dalmatinski
obalni
pojas
dolazi
pod
jurisdikciju Habsburke
Monarhije. Pounskim mirom 1805.svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a
jedino je teritorij Dubrovake Republike prekidao kopnenu vezu meu njima. Dubrovaka
Republika moe se odrediti kao aristokratska feudalna centralistika republika. Naziv
republike potvren je u izvorima iz 15. stoljea, ali on nije presudan za pitanje dravnog
statusa niti ve ranije postignute nezavisnosti Dubrovnika. Osnovne za ustrojstvo vlasti
postavljene su u 13. i 14. stoljeu te e, uz neke izmjene, potrajati sve do propasti Dubrovake
Republike. Na vlasti je bila vlastela. Na elu Republike nalazi se knez. Glavne institucije
Republike bile su Veliko vijee, Malo vijee i Senat (Vijee umoljenih) te knez.
Veliko vijee (lat. Consilium maius) spominje se od 1235. lanovima su postajali svi muki
pripadnici patricijskih obitelji nakon navrene punoljetnosti. Vijee se formalno
"zatvara" 1332. godine (postaje tijelo patricijata koje je od faktine politike elite postalo
staleom na vlasti). Novi su se lanovi sveano primali poetkom svake godine. Osnovna
uloga Velikog vijea bio je izbor dravnih slubenika, donoenje zakona, rjeavanje
dravnopravna pitanja. Do pojave u 14. stoljeu Senata ili Vijea umoljenih uloga Velikog
vijea bila je odluujua, da bi politika mo postupno prelazi na Senat. Najvanija funkcija,
koja je ostala sve do pada Republike, bila je izbor kneza.
Malo vijee (lat. Consilium minus) bilo je izvrno tijelo, najprije Velikog vijea, a zatim
Senata. U poetku su ga inili knez i 11 vijenika, a kasnije knezi est vijenika-senatoraVlast
Maloga vijea isprva je bila velika, no s vremenom se ograniavala, da bi naposljetku
preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije slubenih sveanosti. Imalo je
i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.
Senat (lat. Consilium rogatorum) se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijee umoljenih, to
vjerojatno svjedoi da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su lanovi sazivani molbom.
Nakon ustaljenja, to je vijee preuzimalo sve vie ovlasti, a djelovalo je kao operativno
politiko tijelo koje je odreivalo smjernice i povlailo konkretne poteze u unutarnjoj i
vanjskoj politici. U njemu su se izraivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijee samo naknadno
izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti
uinila je dubrovaku politiku koherentnijom i efektivnijom, to je osobito bilo vano u doba
jaanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no
ona je ukinuta u 16. stoljeu, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.
Knez (lat. rector) imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemoguiti
pretjerano uvrenje vlasti i sprijeiti uvoenje samovlade. Do 1358. knez (comes) dolazio je
iz Venecije na dvije godine. Poslije toga, kneza je biralo Veliko vijee. Dubrovani su
knezovima postupno sve vie oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli iskljuivo na slubenike
s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneevu
dvoru. Knez je po poloaju bio uvar dravnog peata.

Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je
est knezova (konavoski, stonski, slanski, ipanski, lastovski i knez Lopuda i Koloepa) i tri
kapetana (trsteniki, janjinski i cavtatski). Oni su tek provodili odluke sredinje vlasti.
Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice
Dubrovaki statut (Liber statutorum) najstariji dubrovaki pravni zbornik, pravna je
kodifikacija sastavljena od osam knjiga, koju je 1272. godine proveo tadanji dubrovaki knez
Marko Justiniani nakon borbe domae vlastele protiv mletakog patricijata. Prva knjiga sadri
odredbe o dravnim tijelima vlasti, utvruje prava i dunosti inovnika, te ureuje pravni
poloaj Crkve. Druga knjiga navodi tekstove zakletava koje su polagali dravni inovnici
prije preuzimanja dunosti. Propisi o organizaciji i nadlenosti sudova i sudskom postupku
navode se u treoj knjizi, dok se etvrta knjiga bavi nasljednim, branim i obiteljskim pravom.
U petoj knjizi reguliraju se agrarni odnosi, pitanja u vezi s nekretninama i javnim slunostima.
esta knjiga odreuje kaznena djela i kazne za njih, a kao posebnu zadau navodi
suzbijanje gusarstva i krijumarenja. Pomorskom pravu i plovidbi posveena je sedma knjiga,
a osma knjiga sadri nove propise i nadopune starih, posebno one o sudskom postupku.
Razvoj gospodarskih i drutvenih odnosa uvjetovao je donoenje novih zakonskih odredbi
koje su upisivane u posebne zakonske knjige, na primjer u Knjigu svih reformacija (Liber
omnium reformationium) koja navodi odredbe do 1410., te Zelenu knjigu (Liber viridis)
i utu knjigu (Liber croceus) koje sadre odredbe od 1358. do 1460. Tu su jo i Statut
carinarnice grada Dubrovnika iz 1277., Novi carinski zakonik iz 1413., Zakon o pomorskom
osiguranju (Ordo super assecuratoribus) iz 1568., te Propisi Dubrovake Republike o
nacionalnoj plovidbi iz 1745. godine

LITERATURA
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953
Andrija Niki, Dubrovaka i Poljika republika, Mostar 1997
Grupa autora, Statut grada Dubrovnika, Dubrovnik, 2002