Biblioteka Z N A N O S T U D E P U

izdava:UMa&a

Jesenski i Turk

Za izdavaa:
Glavni
Prijevod:

Mio Nejami

urednik:

Goran Batina

Ljerka Pustiek

Struna

redaktura:

Grafiki

urednik:

Ognjen aldarovi
Mario Ostoji

izrada

omota:

Tisak:

ZRINSKI d.d., akovec

Copyright za hrvatsko izdanje Naklada Jesenski i Turk

Naslov
izvornika:
Thomas Kuhn and Science Wars, Ziauddin Sardar
Icon Books Ltd., Cambridge, United Kingdom, 2000.
Copyright Icon Books
UDK

1 Kuhn, T. 5.
1:001
001:1

SARDAR, Ziauddin
Thomas Kuhn i ratovi znanosti / Ziauddin Sardar; <prijevod Ljerka
PustiSek> - Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001. - (Biblioteka Znanost u depu)
Prijevod djela: Thomas Kuhn and the Science Wars
ISBN

953-6483-76-9

1. Kuhn, Thomas Samuel - Filozofija znanosti II. Znanost - - Kulturoloiko gledite

Naklada Jesenski i Turk

Urednitvo:
Vlaka 10, Zagreb, tel./fax: 01 4816 574, e-mail: j-t@jesenski-turk.hr ,
Prodaja:
Av. Dubrovnik 15, paviljon 25, Zagreb, tel.: 01 6528 958, fax: 01 6590 186,
e-mail: jesenski-turk@jesenski-turk.hr
web: www.jesenski-turk.hr

THOMAS KUHN I
RATOVI Z N A N O S T I
Ziauddin Sardar

ZNANOST U DEPU
Naklada Jesenski i Turk
Zagreb 2001.

Sadraj

Postmodemistiki trik: Pozadina sluaja Sokal

Podrijetlo ratova znanosti

12

Kuhn i Struktura znanstvenih revolucija

23

Razvoj dogaaja poslije Kuhna

36

Postkolonijalna prouavanja znanosti

52

Kritika Kuhna

57

S one strane ratova znanosti:

postnormalna znanost

61

Biljeke

67

Kljuni pojmovi

71

Preporuujemo za dalje itanje

77

Postmodernistiki trik: Pozadina sluaja

Sokal
Poetkom 1995. godine izdavai asopisa Social
Text dovravali su poseban broj o 'Znanstvenim
ratovima'. Social Text, koji izdaje Center for the
Critical Analysis of Contemporary Culture, Rutgers University, a tiska Duke University Press, za
mnoge je vodei asopis kritike teorije. Dvostruki broj o 'Znanstvenim ratovima' izlazio je po
uzoru, ali i kao odgovor, na mnoge nedavne pokuaje prelaska u agresivnu obranu znanosti i sumnje u sam integritet pristupa i kritikog prosuivanja znanosti kroz 'kulturna istraivanja'.
Objavljivanje djela The Bell Curve (1994) autora Richarda Herrnsteina i Charlesa Murraya
oivjelo je stare nesuglasice oko IQ i eugenike.
Izobu 'Science in American Life' u Smithsonian
Museum of American History estoko su napale
razne strune znanstvene udruge, jer je znanost
na njoj bila predstavljena u ne ba pohvalnoj sli-

ci. Radi obrane znanosti kroz itav niz raskonih,

novano dobro poduprtih i odlino reklamiranih
skupova mobilizirana je iroka koalicija znanstvenika, socijalnih znanstvenika i drugih intelektualaca. Najreklamiranija i najuinkovitija od njih
bila je konferencija T h e Flight from Science and
Reason', koja je ljeti 1995. godine odrana u New
Yorku pod pokroviteljstvom New York Academy
of Science. 1 Konferencija je ustvrdila da sociolozi,
povjesniari, filozofi i feministice koji djeluju na
podruju 'prouavanja znanosti i tehnologije'
(PZT) predstavljaju veliku prijetnju znanosti. Ona
je napala drutvene teorije o znanosti, izjavila da
je feministika epistemologija (teorija znanja)
'stvar prolosti', a kritika znanosti 'obina besmislica', a veinu kritiara znanosti nazvala 'arlatanima'.
No, najvaniji motiv asopisu Social Text da
izda broj o 'Znanstvenim ratovima' bilo je godinu
dana ranije objavljeno djelo Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The Academic
Left and Its Quarrels with Science (1994). Biolog
Gross i matematiar Levitt izjavili su da je 'akademska ljevica', 'veliki i utjecajni odsjeak amerike akademske zajednice', u sutini protiv znanosti. Temelj ovog protuznanstvenog neprijateljstva nije samo odbojnost ljevice prema primjenama
na koje znanost i tehnologiju prisiljavaju politike
i ekonomske snage - poput vojne eljezarije, nadzora, industrijskog zagaivanja i unitavanja

okolia, pa je ak i znanstvenicima ao zbog ovih

zloupotreba znanosti i tehnologije. To se neprijateljstvo 'protee na drutvene strukture preko
kojih se znanost institucionalizira i na mentalitet
koji se, s pravom ili ne, smatra svojstvenim za
znanstvenike. Jo zaudnije, postoji otvoreno
neprijateljstvo prema sadanjem obujmu znanstvenih spoznaja i prema pretpostavci, koja bi
vjerojatno mogla biti zajednika svim obrazovanim ljudima, da su znanstvene spoznaje prihvatljivo pouzdane i da poivaju na ispravnoj
metodologiji.'2 Gross i Levitt nazvali su ovo neprijateljstvo 'srednjevjekovnim', jasnim odbijanjem 'najmonije batine Prosvjetiteljstva' i poricanjem 'napretka'.
Namjera broja o 'Ratovima znanosti' bila je
odgovoriti na 'otri ton uzvratnog udarca' protiv
feministikih, multikulturalnih i drutvenih kritika znanosti. Social Text je na to gledao tek kao
na senzacionalistike prie o protuznanstvenom
pokretu - protuudaru koji bi trebao prestraiti svakoga tko se usuuje sumnjati u rodom optereene
pretpostavke znanosti, kapitalistike temelje
znanstvenog empirizma i razarajueg djelovanja
znanosti i tehnologije na drutvo i okoli. 'To nije
prvi put da se podie sveopa galama zbog
opadanja autoriterta znanosti ili njezine svestrane
ugroenosti od snaga iracionalizma', pisao je Andrew Ross, voditelj American Studies programa
na New York University i guru pokreta kritine

znanosti, u svojem uvodu tom broju.3 Znanost je

postala nova religija, tvrdio je Ross, a upitnost znanosti smatra se jasnom i prisutnom opasnou za
civilizaciju. S obzirom na to da je danas znanost
potpuno kompromitirana, industrijalizirana i komercijalizirana, 'nije teko razumjeti militantno
uskrsnue vjere u tvrdnje njezine prvobitne istine. Ali kriari koji stoje iza Ratova znanosti nee
izbaciti lihvare iz hrama. Njihov je gnjev usmjeren, prije svega, na one koji otkrivaju kako je hram
izgraen i kako se odravaju obredi u njemu - na
konstrukcionistiku akademsku ljevicu'. 4 Social
Text je okupio mnoge od tih 'konstrukcionista' ukljuujui Sandru Harding, doajenku feministike epistemologije, Stevea Fullera, osnivaa socijalne epistemologije, i Hilary Rose, veliku damu
britanskog radikalnog znanstvenog pokreta - kako
bi odgovorio na napade koje su mu upuivali
branitelji znanosti. (Radi objanjenja 'konstrukcionizma' vidi 'Kljuni pojmovi' na kraju ove knjige.) Meutim, u zadnji as se pojavio jo jedan
dodatak.
Upravo kad je rad na asopisu bio pri kraju,
podnesen je novi lanak posebno za objavljivanje u broju 'Ratovi znanosti'. Naslov mu je bio
Transgressing the boundaries: towards a transformative hermeneutics ofquantum gravity, a napisao
ga je Alan D. Sokal, profesof fizike na New York
University. lanak se uredno pojavio u broju proljee/ljeto 1996. asopisa Social Text. 5

ak i povran kritian pregled Sokalovog

lanka lako je mogao pobuditi sumnje izdavaa.
lanak sadri tvrdnju da bi sjedinjenje trenutno
nesuglasnih teorija kvantne mehanike i opeg relativiteta stvorilo postmodernu, 'osloboditeljsku'
znanost. On sadri neke predivno blesave tvrdnje. Na primjer, kae da je broj TC, daleko od toga
da bude konstanta i opi pojam, zapravo uvjetovan poloajem promatraa i time podloan 'neizbjenom povijesnom znaenju'. Relativizam koji
ovaj lanak iznosi prelazi granice ludila. Bibliografija priloena uz lanak oito pokazuje 'tko
je tko' od znanstvenih kritiara i ima malo veze
sa sadrajem lanka. Spretnim prekrivanjem tih
apsurdnih tvrdnji citatima postmodernih strunjaka kao to su Derrida, Lyotard i Lacan te jo
laskavijim citatima izdavaa asopisa Social Text,
Andrewa Rossa i Stanleyja Aronowitza, Sokal je
uspio progurati svoju parodiju.
Sokal je odmah na stranicama asopisa Lingua Ranca objavio svoju podvalu. 6 Taj su skandal na svojim naslovnicama objavili The New York
Times, International Herald Tribune, Le Monde i
mnoge druge novine. Znanstveni ratovi postali
su javni. To je najnovija salva u dugom ratu
izmeu znanstvenika i njihovih kritiara. Radi se
o okrutnom ratu koji je odnio mnogo rtava - jednako u smislu gubitka karijera kao i marginalizacije miljenja - i koji pogaa samu sr znanosti.
Kao poetak, 1960-te godine i objavljivanje knji-

ge The Structure of Scientific Revolutions (1962)

Thomasa S. Kuhna moemo smatrati tokom
zapaljenja u kojoj je izbio otvoreni rat izmeu
branitelja i kritiara znanosti. Kuhn je pokazao
da, uope ne traei objektivnost i istinu, znanost predstavlja tek neto vie od rjeavanja problema u okviru prihvaenih obrazaca uvjerenja. Ali
Kuhnove ideje nisu nastale konfekcijski; one imaju
svoj povijesni kontekst. Prije prelaska u potpuno
otvoreni rat, neprijateljstvo izmeu znanstvenika i njihovih kritiara desetljeima se pod samom
povrinom kuhalo na laganoj vatri. Tragove Znanstvenih ratova moemo pratiti unatrag sve do
stvaranja pokreta radikalne znanosti.

Podrijetlo ratova znanosti

Gotovo itavo jedno stoljee, do Prvog svjetskog
rata, na znanost se gotovo openito gledalo u
herojskom smislu. Usamljeni znanstvenici neravnopravno su se borili za Istinu. Znanost je bila
ista, autonomna djelatnost, odvojena od tehnologije i industrije, i iznad drutva. istou znanstvenog istraivanja djelomino su osigurala
sveuilita u kojima su se istraivanja obavljala
radi Znanja i u kojima su se odgajale budue generacije znanstvenika. Izraz 'znanstvenik' izmislio
je 1930-tih godina VVilliam Whewell (1794-1866),

fiziar i povjesniar znanosti; prije toga znanstvenici su bili smatrani 'prirodnim filozofima'.
Whewell je vidio znanstvenika kao nekoga tko je
zauzet jedinstvenom drutvenom ulogom, nekoga
kome je potrebna zatita i kome osnovna egzistencija ovisi od ostatka drutva. Znanstvenici,
posebno, Veliki znanstvenici, bili su predmet ispitivanja povjesniara i filozofa znanosti. Tako je
povijest znanosti naglaavala otkria velikih
znanstvenika i opravdanje tih otkria u sveopoj
objektivnosti, nepristranosti i cjelokupnosti znanosti. Ali, premda je znanost bila uvijek istinita,
bilo je 'pogreaka' koje je trebalo ispraviti. Povijesne su knjige objanjavale da su znanstvenici
koji ustraju u svojoj pogreci i nakon dokazivanja prave istine bili nekako loi znanstvenici.
Meutim, nisu ba svi bili uvjereni u apsolutnu istou znanosti. Nekoliko je znanstvenika
izrazilo svoju zabrinutost zbog njezinog budueg
usmjerenja. Posebno se Ernst Mach (1838 -1916),
fiziar i znanstveni filozof, u desetljeima prije
Prvog svjetskog rata, kad su eksperimentalne
fiziare ukljuili u industriju i vojsku, zalagao za
jednostavniju, korisniku prilagoenu znanost
usmjerenu prema konanim ljudskim ciljevima.
Machu se suprotstavio Max Planck (1858 -1947),
jo jedan uvaeni njemaki fiziar, koji je
podravao autonomniji ideal znanosti. Njihova
se rasprava proirila na mnoga vana epistemoloka i politika pitanja, od kojih su najtrajnija

doekala realizam (zamisao da odreene izjave

postaju istinite ili lane zbog injenica neovisnih
o miljenju) u filozofiji znanosti. Ali Planckova
ope priznata pobjeda nad Machom jo je uvrstila platonsko poimanje praktinog znanstvenika
kojemu je jedina vodilja predanost istini.
No, Prvi svjetski rat ozbiljno je otetio ovo
mitoloko vjerovanje u ednost znanosti. On je
razotkrio tehnoloku slabost Britanskog carstva i
doveo do neposrednog uplitanja vlade u rukovoenje znanou. Osnivanjem novih javno ili
privatno financiranih ustanova prekinut je monopol sveuilita kao istraivakih zavoda. Mnogim intelektualcima i znanstvenicima, posebno
onima marksistikog uvjerenja, veza izmeu znanosti i gospodarstva postala je sasvim oita. To je
1918. godine dovelo do stvaranja National Union
of Scientific Workers, to je kasnije postala Association of Scientific VVorkers, koja se znanou
bavila s izrazito socijalistikim znanstvenim programom. Tvrdilo se da e poveanje trokova za
znanost, zajedno s centraliziranim planiranjem,
otpustiti oslobaajue potencijale znanosti.
Povezanost znanosti i ideologije jasno je izraena 1931. godine, kad je konferencija o povijesti znanosti u Londonu ugostila delegaciju (tadanjeg) Sovjetskog saveza. Najvaniji dogaaj na
konferenciji bilo je predavanje Borisa Hessena
'The Social and Economic Roots of Newton's Principia'.7 Hessen je tvrdio da Newtonovo glavno

djelo nije toliko proizvod znanstvenog genija ili

rezultat unutarnje logike znanosti, koliko slijed
drutvenih i gospodarstvenih snaga u Britaniji
sedamneastog stoljea. Ono je ispunilo potrebe
britanske graanske klase. Mladim britanskim
ljeviarski nastrojenim znanstvenicima i povjesniarima znanosti koji su bili prisutni na toj konferenciji trebalo je nekoliko godina da u potpunosti shvate vanost Hessenovih tvrdnji. Ali, do
pokreta radikalne znanost istinski je dovelo objavljivanje J. D. Bernalovog djela The Social Function of Science 1939. godine. Bernal je znanost
smatrao prirodnim saveznikom socijalizma: njezina je uloga da slui narodu i oslobodi ga od kapitalizma. Bernal je svoj marksistiki humanitarizam povezao s tehnokratskim i redukcionistikim
motivima. Unato svim tim problemima, Bernal
je ustrajao u svojoj vjeri u znanost kao objektivnom, neutralnom nainu istraivanja koji bi
svima mogao donijeti mir i dobrobit, da u kapitalizmu nema korupcije znanosti.
Zamisao o 'socijalistikoj znanosti', koja je
potekla iz Sovjetskog saveza, proirila se i u Britaniji. Ali njezino ostvarenje u Sovjetskom savezu pokazalo se surovom i oportunistikom zadaom. Sluaj Lysenko iz 1940-tih i 50-tih godina,
u koji su bili umijeani sovjetski genetiari koji
su tvrdili da se nasljednost moe promijeniti manipulacijom okolia i usaivanjem, nanio je veliku tetu zamisli o socijalistikoj znanosti. Kas-

nije je otvoreno radikalno British Society for Social Responsibility in Science uspjelo organizirati
konferenciju o pitanju: 'Postoji li socijalistika znanost?', ali njezin ishod nije doveo ni do kakvog
odreenog zakljuka.
Drugi je svjetski rat dovrio ono to je Prvi
svjetski rat bio zapoeo kod pukog shvaanja
znanosti. Ovog puta znanost se pokazala nadmonom na bojnom polju, ali i u svom prijelazu
u vladu. Znanstvenici su bili odgovorni ne samo
za razvoj novih i smrtonosnijih oblika kemijskih
i biolokih oruja, ve i za zamiljanje, stvaranje
i konano oslobaanje Bombe. Gljivoliki oblaci
atomskih oruja baenih na Hiroimu i Nagasaki
objavili su kraj ere znanstvene nevinosti. Sada je
veza izmeu znanosti i rata postala vie nego
oita, suuesnika povezanost znanosti i politike
preuzela je vodstvo, a svi su pojmovi o znanstvenoj autonomiji nestali. Javnost, koju su dotada
uglavnom zanimale koristi od znanosti, odjednom
se poela zabrinjavati zbog njezina razornog
nalija.
Prosvjed protiv militarizirane znanosti, koji je
zapoeo kad su nuklearni fiziari koje je potpuno
razoarao projekt Manhattan u SAD lansirali disidentski asopis Bulletin of the Atomic Scientists,
uvrstio se kasnih 1950-tih pojavljivanjem CND
(Campaign for Nutlear Disarmament). U tom razdoblju ispaljena je prva salva onoga to danas
smatramo Ratovima znanosti. Mnoge je znanstve-

nike zabrinjavalo to da bi se Bomba mogla smatrati neizbjenom posljedicom fizike. To bi nadobudne mlade znanstvenike koji su u pogledu Bombe imali etika naela obeshrabrilo da nastave s
karijerom u podruju fizike. Trik je bio u izjavi
da je znanost neutralna: ona nije ni dobra ni loa;
drutvo je to koje je koristi u dobre ili loe svrhe.
Tvrdnja o neutralnosti postala je glavna obrana
znanosti tijekom 1950-tih i 60-tih godina; ona je
mnogim znanstvenicima omoguila da rade na
atomskoj fizici, koji su ak primali stipendije od
vojnih ustanova, dok su javno izjavljivali da su
politiki radikalni.
Premda je pokret radikalne znanosti sumnjao
u neutralnost znanosti, raspravljao o njezinoj drutvenoj funkciji i vodio kampanju protiv Bombe,
jo uvijek je smatrao da se znanou gotovo iskljuivo bavi Zapad. Jedan od velikih mitova o
znanosti je taj da je ona u znatnoj mjeri proizvod
zapadnjake civilizacije, s malo ili nikakvih doprinosa drugih kultura i civilizacija. Doista, u zapadnjakim povijestima znanosti uope nema spomena o znanostima nezapadnjakih kultura. Tako,
dok su radikalni povjesniari nestrpljivo prikazivali kako drutvene snage oblikuju razvoj znanosti, o ulozi koju su u oblikovanju znanosti igrale nezapadnjake kulture uglavnom su utjeli.
Pa Bernal, na primjer, ovako objanjava svoje razloge za pisanje Science in History.

Tijekom posljednjih trideset godina, prije svega zahvaljujui utjecaju marksistike misli,
pojavila se tvrdnja da drutveni dogadaji i
pritisci ne uvjetuju samo sredstva kojima se
slue prirodni znanstvenici u svojim istraivanjima, ve i same misli vodilje njihovog teoretskog pristupa. Ova je zamisao naila na estoki otpor ali i na jednako energinu potporu;
no tim je nesuglasjem zasjenjeno ranije miljenje o neposrednom utjecaju znanosti na
drutvo. Moja je namjera jo jednom istaknuti
u kojoj je mjeri napredak prirodne znanosti pomogao u odreivanju napretka samog drutva;
ne samo kroz gospodarske promjene koje je
omoguila primjena znanstvenih otkria, ve i
kroz djelovanje na opi okvir razmiljanja o
utjecaju novih znanstvenih otkria."
Ali Bernal pod 'drutvom' uglavnom misli na autonomno zapadnjako drutvo; a civilizacija (uvijek u jednini) za njega je u sutini zapadnjaka
civilizacija koja zapoinje s Grcima i pravocrtno
se nastavlja do 'naeg vremena'. U svoja etiri
sveska studije on islamskoj znanosti posveuje
manje od deset stranica. Kinu i Indiju uope ne
spominje.
No, historiografija znanosti spremala se na prilino radikalnu promjenu. Temelj za tu promjenu
postavile su dvije doista monumentalne studije.
Prva je bila Introduction to the History of Science

Georgea Sartona, objavljena izmeu 1927. i 1948.

godine. Ono to zauuje u Sartonovoj studiji je
da su prva tri od etiri sveska kronoloke studije
uglavnom posveene znanosti u islamu. Sarton
ne samo da jasno daje do znanja da je zapadnjaka znanost nepojmljiva bez islama, nego kae da
bi krajnji znanstveni doprinos islama, jednako u
smislu koliine i kakvoe, trebao zabrinuti one
koji znanost smatraju istim zapadnjakim poduhvatom. Druga studija, Science and Civilisation
in China Josepha Needhama, ogromno djelo u vie
svezaka, objavljivana od 1954. godine nadalje,
obavila je jednaku funkciju za Kinu, ak rjeitije.
I Sarton i Needham pokazali su da znanost nije
ograniena na zapadnjaka drutva; nezapadnjaka drutva su takoer imala visoko razvijene i
napredne znanstvene kulture. Ali za njih to nije
znailo da mogu postojati razliite znanosti ili
doista razliite definicije znanosti. Needham je
bio kadar izdvojiti 'problematine' dijelove kineske znanosti, poput akupunkture, i nazvati ih
'ne-znanou'. Znanost je mogla biti okaljana
politikom i biti upletena u vojsku, ali je jo uvijek
ponajprije smatrana neutralnom, objektivnom, jedinstvenom tenjom za istinom.
U Sjedinjenim dravama su 1950-te godine,
kad je Kuhn studirao na sveuilitu, predstavljale
razdoblje krajnje politike represije. Na amerikim sveuilitima vladao je pravi teror; kad bi neki
'Unamerican Activities Committee' pritisnuo pos-

lodavca moglo se dobiti otkaz ili pasti rtvom,

bez ikakve naknade. uli smo o mnogim holivudskim rtvama protuamerikih suenja senatora
McArthyja; ali pripadnici sveuilita koji su to
proli bili su jo brojniji i jednako vani. Sama
upotreba rijei 'socijalan' imala je znaenje 'socijalistiki', to je bilo jednako 'komunjara'. Malobrojni intelektualci koji su bili promicali drutvenu povijest znanosti postali su nepoznati; drugima
se prijetilo. Vodei povjesniar znanosti, Elexandre Koyre, iao je tako daleko u svom idealiziranom predstavljanju Galileja, da je ne samo zanijekao drutveni kontekst Galilejeva rada, nego
i posumnjao u to da je on obavio svoje slavne
pokuse. Sve ono to je makar neznatno odisalo
drutvenim utjecajem na znanost ili znanstvenike Koyre je agresivno odbacio kao 'marksistiko'. Zbog Koyreovog utjecaja Bernalov 'eksternalistiki' pristup povijesti znanosti postojano je
ostajao izvan hodnika sveuilita.
Fiziari, uvidjevi da zbog Bombe njihov ugled blijedi, odluili su sami sebe postaviti za branitelje znanstvenog potenja. Predmet njihova
omalovaavanja nije bio ueni kritizicam znanosti
- jer takav jedva da je u SAD i postojao - ve
nerazumne snage poput kreacionizma. Kriza u
'velikoj znanosti', s ukidanjem znaajnih visokoenergetskih projekata, prisilila ih je da si doaraju
neposrednog neprijatelja. Na sreu, jedan se ba
naao pri ruci. Objavljivanje knjige Alfreda De

Grazia The Velikovsky Affair (1968) stvorilo je

usijano neprijateljstvo. Immanuel Velikovsky bio
je psihoanalitiar koji je vladao mnogim jezicima
i koji je prerovao hrpe povijesnih izvora u pokuaju
da dokae svoju neobinu tezu o naglim promjenama koje su se u biblijskim vremenima dogodila
u orbitama planeta, istiui nadmonosti biblijske
idovske civilizacije. U svojem djelu Worlds in
Collision (1950) i drugim knjigama on je takoer
predvidio razliite osobine bliskih nam planeta i
unutarnjeg svemira, to se kasnije u zbunjujuoj
mjeri potvrdilo. Reakcija astrofizike zajednice
SAD bila je estoka, neki kau histerina. De Grazia je pokazao da su znanstvenici u svojem odnosu prema Velikovskom i ispitivanju njegovih tvrdnji prekrili sva svoja vlastita pravila. Ovo mini
arkanje u Znanstvenom ratu jenjalo je tek kad
je Carl Sagan osobno razgovarao s Velikovskim
na sastanku American Association for the Advancement of Science - pa je odjednom postalo
svima jasno da je stari Velikovsky, ma kako moda
bio sjajan i vidovit, zapravo samo luckast. Sluaj
Velikovsky, poput nekih drugih slinih, odigrao
je vanu kulturnu funkciju: pokazujui kako temeljito mogu potui svoje protivnike, znanstvenici su se nadali daljnjoj podrci javnosti i vlade. A
sve to kako bi pokazali da zanemarivanje drutvenih dimenzija znanosti u SAD nije rezultat
cijenjenih miljenja znanstvenika nego posljedica Hladnog rata.

Premda je tijekom 1950-tih godina i u Britaniji

situacija bila neugodna za radikale, Joseph Needham je ipak u prvom svesku svog djela Science
and Civilisation in China mogao hvaliti Mao Tsetunga. Iako je zbog podrke tvrdnji Sjeverne Koreje da Amerikanci vode bioloki rat bio donekle
bojkotiran, pod kraj tog desetljea smjeten je na
sigurno kao Master of Caius College u Cambridgeu. Tako je u Britaniji ipak bilo mogue biti
priznatim radikalom i jeftino proi. Krajem 1960
-tih pokret radikalne znanosti u Britaniji postao
je prilino istaknut; premda se tek nekolicina
radikala doista bavila znanstvenim radom. Meu
njima su bili Hilary i Steven Rose, koji su radili
na stvaranju marksistike sinteze 'znanosti i drutva', Robert Young, koji e kasnije postati guru
pokreta radikalne znanosti i stalni savjetnik asopisa Radical Science Journal, koji je bio zaetnik socijalnog tumaenja Darwina i darvinizma
(to je uvrijedilo hagiografsku industriju o Darwinu) te Jerry Ravetz, iji se rad izvan povijesti
znanosti uglavnom bavio analizom nuklearnog
ludila i korupcijom u 'velikoj znanosti'.
Upravo u toj atmosferi Hladnog rata Kuhn je
stvorio svoje osebujno djelo.

Kuhn i Struktura znanstvenih revolucija

Objavljivanjem knjige The Structure of Scientific
Revolution 1962. godine, Thomas Samuel Kuhn
je inaugurirao novo razdoblje u shvaanju znanosti. Roen 1922. godine u Cincinnatiju, Ohio,
Kuhn je studirao fiziku na Harvardskom sveuilitu. Zatim je nastavio s radom na doktorskom
studiju iz teorijske fizike, ali se neposredno prije
zavretka disertacije odluio prebaciti na povijest znanosti. Evo kako on to opisuje u svom
predgovoru Strukturi:
Stjecajem sretnih okolnosti sudjelovao sam u
eksperimentalnom teaju koji je bio osmiljen
s ciljem predstavljanja fizike onima koji se ne
bave prirodnim znanostima, te sam tako prvi
puta doao u dodir sa povijeu znanosti. Ta je
zastarjela teorija i praksa radikalno uzdrmala
neka moja temeljna shvaanja prirode znanosti
i razloga njezine posebne uspjenosti. Radilo
se o shvaanjima koja sam temeljio na svojoj
znanstvenoj naobrazbi, a djelomino na dugotrajnom usputnom zanimanju za filozofiju znanosti. Bez obzira na pedagoku korisnost i apstraktnu prihvatljivost, ta se poimanja nekako
nisu uklapala u ono to je prouavanje povijesti pokazalo. Ipak, ona su bila i ostala fundamentalna za mnoge znanstvene rasprave, pa

se inilo vrijednim ispitati njihove slabosti vezane uz bliskost istini. Ishod je bio otar zaokret
od fizike ka povijesti znanosti, a potom, postupno, od relativno odreenih povijesnih problema ka vie filozofijskim pitanjima koja su me
u poetku i odvela ka povijesti
(Prijevod Mirne Zeli, Naklada Jesenski i
Turk, 1999)
U vrijeme dok je Kuhn prouavao, razmiljao i
pisao Strukturu, Harvard je bio ogrezao u posebnoj ideologiji. Sveuilite Cambridge u Massachussettsu bilo je stoer znanstvenika koji su
stvorili Veliku znanost i radili na projektu Manhattan. A oni su tu ideologiju, kao i znanost na
industrijskoj osnovi, donosili natrag na sveuilita. Istaknimo da je, nakon Prvog svjetskog rata
predsjednik sveuilita Harvarda, James Bryant
Conant, pripomogao u uvoenju njemakog opsenog 'industrijskog' modela znanstvenog istraivanja na ameriko sveuilite. Conant se, osim
toga, zalagao za primjenu amerike atomske bombe, posredujui izmeu Kongresa i ekipe u Los
Alamosu, i upravo je on uvjerio predsjednika Trumana da ustvrdi kako je bacanje bombe na Hiroimu 'neizbjeno'. Conant je postao Kuhnov mentor i on ga je zapravo nagovorio da predaje u
realizaciji programa General Education in Science,
gdje je brusio teze iz Strukture, koja je posveena
Conantu.

Tako je Kuhn odrastao u znanosti koja je postajala sve vie industrijalizirana i koja se umjesto
Ja bude poziv ve bila pretvorila u karijeru.
Vodea kola filozofije znanosti u to vrijeme bila
je uglavnom proizala iz djelovanja Bekog kruga i Karla Poppera (1902-94). Beki krug, u kojem
su bili filozofi, matematiari i znanstvenici, osnovan je 1920-tih godina. Njegovu intelektualnu
lozu zapoeo je Ernst Mach, a neki njegovi utjecajni pripadnici, poput Rudolpha Carnapa i Otta
Neuratha, smatrali su Krug sredstvom promicanja antiklerikalnih i socijalistikih ideja. Premda
je Popper bio u labavoj vezi s Krugom, on mu
nije pripadao zbog svoje visoke kritinosti prema nekim vidovima njegovog poloaja u filozofiji. Krug je dokazivao da su metafizika i teologija beznaajne, jer ih tvore tvrdnje koje se ne mogu
provjeriti. Njegova vlastita doktrina, poznata kao
logiki pozitivizam, smatrala je da je filozofija
samo analitika, da se temelji na formalnoj logici
i da je jedina pravovaljana komponenta znanstvene rasprave. Nakon umorstva jednog njihovog
lana i Hitlerove invazije na Austriju ostali pripadnici Kruga emigrirali su u SAD.
Popper je naao posao na Novom Zelandu, gdje
je ostao sve dok 1948. godine nije doao na mjesto profesora u London School of Economics, i to
na temelju svog antikomunistikog djela The Open
Society and its Enemies (1945). Popper je svoje
zamisli o prirodi znanstvenog postupka iznio u

djelu The Logic of Scientific Discovery (original

na njemakom jeziku 1934; prijevod 1959). On
se usprotivio tradicionalnim miljenjima o 'indukciji', tvrdei da ni jedan broj odreenih sluajeva, na primjer da A bude B, ne moe ustanoviti
sveope naelo da sva A budu B. Nije se sloio ni
s pouzdanjem koje je Beki krug pridavao 'provjeravanju'. Za njega je 'krivotvorenje', ili bolje
'mogunost krivotvorenja', bila prava granica
izmeu znanosti i ne-znanosti. Zato je uvjeravao
da u znanosti nema konane istine, a da se znanstveni napredak postie 'nagaanjima i pobijanjima' (to je postalo naslovom njegove knjige ogleda objavljene 1963). Za Poppera samokritiki duh
predstavlja bit znanosti.
Popper i izvorni Beki krug slagali su se u tome
da se filozofija znanosti tie drutvenih, ak i
politikih preokupacija. Kao suprotnost tome,
Kuhnovi mentori bili su pripadnici sveuilita i
tehniari. Doktorirao je pod mentorstvom P.W.
Bridgmana, koji je bio doista ugledan amaterski
znanstveni filozof. Ali Bridgman nije 'propovijedao' filozofiju, a njegov znanstveni rad bio je
strogo, nemilosrdno, zatupljujue praktian: postizanje vrlo visokih tlakova. Tako je Kuhn sazrijevao tijekom razdoblja kad su znanstvenici na
prouavanje znanosti gledali u izrazito skolastikom smislu. ak i kad je Conant podupro akademski rad svojim djelom 'Harvard Case Studies
in the History of Science', koje je poslije imalo

silni utjecaj na prouavanje znanosti, i to je bilo

strogo 'interno'. Napore bekih pozitivista njihovi
su ameriki sljedbenici pretvorili u mrgodnu, ograniavajuu dokrinu. U Sjedinjenim Dravama
je rat Znanosti protiv Teologije zavrio (osim za
kreacioniste, koji su bili vani u populistikoj Srednjoj Americi). Ideologija znanosti koju je Kuhn
usvojio nije bila borbeni kredo. Jedino to je
iskustvom nauio bila je 'prezentistika' doktrina
da je suvremena znanost arbitar prema kojem se
prosuuju sva ostala dostignua, bez obzira radi
li se o kreativnom radu, vjerovanju ili ak o znanosti prolih vremena.
Poslije zavrenog doktorata Kuhn je ostao na
Sveuilitu Harvard kao mlai predava, ali ga je
napustio kad je katedru povijesti znanosti, umjesto
njega, dobio tada etabliraniji povjesniar, I. Bernard Cohen. (Odbor koji je Kuhnu odbio status
sveuilinog nastavnika na Harvardu za 1956.
godinu smatrao je da je to mjesto namijenjeno
Conantu - koji je u meuvremenu napustio poloaj predsjednika na Harvardu kako bi postao prvim
veleposlanikom SAD u Zapadnoj Njemakoj.)
Kuhn je otiao na University of California, Berkeley, gdje je obavio najplodonosniji dio svojeg
rada. Zatim se preselio na Institute for Advanced
Study u Princetonu, da bi se konano vratio u
Cambridge, Massachusetts, ali ovog puta na Massachusetts Institute of Technology. Njegov raniji
istraivaki rad koji se bavio povijeu termodi-

namike, kao i njegova prva knjiga, The Copernican Revolution (1957), s Conantovim predgovorom, predstavlja studiju razvoja heliocentrizma za vrijeme Renesanse. Ali je tek Struktura, koju
mnogi smatraju jednom od najvanijih knjiga
dvadesetog stoljea, uvrstila njegovu reputaciju.
Kuhn na znanost gleda iz posebne perspektive
strunog povjesniara - profesionalca. On kombinira iroke teme, poput one to znanost doista
predstavlja u svojoj stvarnoj primjeni, s konkretnim, empirijskim analizama. U Strukturi tvrdi da
znanstvenici nisu smjeli avanturisti koji otkrivaju nove istine, ve rjeavai zagonetki koji rade u
okviru priznatog svjetskog miljenja. Kako bi
opisao sustav vjerovanja koji podupire rjeavanje zagonetki u znanosti, Kuhn je upotrijebio izraz
'paradigma'. Upotrebom rijei 'paradigma', pie
on, 'mislim ukazati da neki prihvaeni primjeri
stvarne znanstvene prakse - primjeri koji obuhvaaju zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju
zajedno - daju obrasce iz kojih izviru posebne
koherentne tradicije znanstvenog istraivanja. To
su tradicije koje povijest stavlja u rubrike kao to
su "ptolomejska astronomija" (ili "kopernikanska"), "aristotelovska dinamika" (ili "njutnovska"), "korpuskularna optika" (ili "optika valova")
i tako dalje'. 10 Izraz 'paradigma' u bliskoj je vezi s
'normalnom znanou': oni koji rade u dogmatskoj, zajednikoj paradigmi koriste se njezinim

izvorima kako bi oplemenili teorije, objasnili

zbunjujue podatke, ustanovili sve tonije mjere
standarda i obavili sav ostali posao neophodan
za proirenje granica normalne znanosti.
U Kuhnovoj shemi, ovu dogmatsku stabilnost
prekidaju povremene revolucije. On ivopisnim
izrazima opisuje poetak revolucionarne znanosti:
'Normalna znanost ... esto skriva temeljne novine jer one neizbjeno rue njezine osnovne
namjene ... [ali] kada struka vie ne moe izbjei
odstupanja koja potkopavaju postojeu tradiciju
znanstvene prakse . . t a d a poinju izvanredna
istraivanja. Vrhunac se dostie kad se kriza moe
rijeiti jedino revolucijom u kojoj stara paradigma odstupa pred formulacijom nove paradigme.
Tako 'revolucionarna znanost' preuzima vodstvo;
a ono to je neko bilo i samo revolucionarno
smiruje se i postaje nova ortodoksija: nova normalna znanost. Znanost tako, tvrdi Kuhn, napreduje u ciklusima: za normalnom znanou dolazi
revolucija iza koje opet slijedi normalna znanost
pa onda ponovno revolucija. Svaka paradigma
moe stvoriti posebno djelo koje definira i oblikuje paradigmu: Aristotelova Fizika, Newtonovi
Principia i Optika te Lyellova Geologija primjeri
su djela koja su definirala paradigme odreenih
podruja znanosti u odreenim vremenima.
U otroj suprotnosti s tradicionalnom slikom
znanosti kao naprednog, postupnog, kumulativnog prikupljanja znanja temeljenog na racio-

nalno odabranim eksperimentalnim okosnicama,

Kuhn je predstavio 'normalnu' znanost kao dogmatski poduhvat. Ako na zastarjele znanstvene
teorije poput aristotelovske dinamike, flogistike
kemije ili kalorike termodinamike gledamo kao
na mitove, tvrdi on, onda moemo jednako logino suvremene teorije smatrati iracionalnima i
dogmatskima:
Ako ta zastarjela uvjerenja treba nazivati mitovima, onda se mitovi mogu stvoriti istim
vrstama i zastupati iz istih razloga koji danas
vode ka znanstvenim spoznajama. Ako ih pak
treba nazivati znanou, to znai da je znanost ukljuila sklopove uvjerenja nespojivih s
onima kojih se danas drimo ... [To] oteava
promatranje znanosti kao procesa stalnog prirasta.12
(Prijevod Mirne Zeli, Naklada Jesenski i
Turk, 1999)
U svojoj knjizi on stalno daje povijesne primjere
kojima sadanju praksu prikazuje u novom svjetlu, prepoznajui zajednike imbenike i naglaavajui izopaenu prirodu znanstvene metode.
Pa tako ispada da je znanstvena metoda - idealizirani proces promatranja, eksperimentiranja, izvlaenja zakljuaka i konanog donoenja odluke
- na kojima se uglavnom temelje tvrdnje znanstvenika o objektivnosti i univerzalnosti, samo
fatamorgana. Kuhn ukazuje na to da je paradig-

ma ta koja odreuje vrste pokusa koje znanstvenici obavljaju, tipove pitanja koja postavljaju i probleme koje smatraju vanima. Bez odreene paradigme znanstvenici ne mogu ak ni prikupiti
'injenice': 'u nedostatku paradigme ili nekog kandidata za paradigmu, sve injenice koje bi se
mogle odnositi na razvoj odreene znanosti doimaju se jednako relevantnima. Kao posljedica
toga, prvobitno prikupljanje podataka u daleko
veoj mjeri predstavlja sluajan izbor nego ono
koje upoznajemo kroz ono to nam znanost kasnije otkriva'. 13 Promjena u paradigmi mijenja temeljne pojmove koji predstavljaju podlogu za
istraivanje i potie nove standarde oevidnosti,
novu tehniku istraivanja i nove staze teorije i
eksperimenta koje su radikalno 'u raskoraku' sa
starima.
Prema Kuhnu, veina znanstvenog rada odvija se pod etiketom 'normalne znanosti', a to je
znanost koju nalazimo u udbenicima i koja zahtijeva da se istraivanje 'temelji na jednom ili vie
ranijih znanstvenih dostignua, dostignua koja
odreena znanstvena zajednica priznaje za temelj
svoje daljnje prakse.' 14 Ovakva ograniavajua,
zatvorena znanost koja rjeava zagonetke ima i
svojih prednosti i nedostataka. S jedne strane, ona
omoguuje znanstvenoj zajednici da sistematski
prikuplja podatke i brzo iri granice znanosti:

Kad je pojedinani znanstvenik u mogunosti

da neku paradigmu prihvati kao sigurnu, njemu u njegovu temeljnom radu nisu potrebni
ponovni pokuaji izgraivanja
tog podruja
poinjanjem od prvih naela i opravdavanjem
svakog uvedenog pojma. To se moe prepustiti
piscu udbenika. Kad je udbenik, meutim,
ve na raspolaganju, tada kreativni znanstvenik moe poeti svoje istraivanje ondje gdje
udbenik prestaje i tako se usredotoiti iskljuivo na najsuptilnije i najezoterinije aspekte
prirodnih pojava kojima se njegova skupina
bavi.15
(Prijevod Mirne Zeli, Naklada Jesenski i
Turk, 1999)
S druge strane, normalna znanost iskljuuje znanstvenu zajednicu iz vanjskog svijeta. Zanemaruju se drutveno vani problemi koji se ne mogu
svesti na oblik rjeavanja zagonetki, ukazuje
Kuhn, a sve to je izvan konceptualnog i instrumentalnog podruja paradigme smatra se nevanim.
Kuhnov pristup znanosti bila je zapravo reakcija na 'vigovsko tumaenje povijesti' da je povijest pravocrtno napredovanje slobode koje je u
sadanjosti dostiglo kulminaciju. Za vigovsku
povijest prolost je nazadna, a sadanjost tumai
kao kumulativni proizvod dostignua prolih vremena. Raskrinkavanje vigovske povijesti u povi-

jesti znanosti zapoeo je, izmeu ostalih, Alexandre Koyre, kojemu Kuhn priznaje najvee
zasluge za svoj intelektualni razvoj. Kuhn je shvatio da se razvoj povijesne tradicije moe potovati samo ako se shvati drutveno ponaanje onih
koji su sudjelovali u oblikovanju te tradicije. 'Upravo takvo poniranje', pie Barry Barnes, 'u sprezi
s njegovim senzibilitetom za povijest, daje Kuhnovom djelu originalnost i znaaj. Nastavljanje
oblika kulture ukljuuje mehanizme socijalizacije
i prenoenja znanja, procese koji pokazuju opseg
prihvaenih znaenja i predodbe, naine potvrivanja prihvatljivih novina i obiljeavanje njihove
vjerodostojnosti. U svemu tome moraju aktivno
sudjelovati sami pripadnici te kulture, ako ele
odrati njezine pojmove i predodbe. Ondje gdje
postoji oblik nastavljanja kulture, tamo moraju
biti i izvori spoznajnog autoriteta i kontrole.' 16
Kuhn prikazuje znanstveno istraivanje kao proizvod sloene interakcije izmeu istraivake zajednice, njezine mjerodavne tradicije i njezinog
okolia. Nigdje, ni u jednom istraivakom procesu 'razum' i 'logika' nisu jedini kriteriji za napredak znanosti.
Prilikom prvog objavljivanja Struktura je izazvala mnoga proturjeja. Reakcija znanstvenika
nije bila iznenaujua: konano, Kuhn je potkopao osjetljivu predodbu o znanstveniku kao neustraivom, otvorenom, nepristranom tragau za
Istinom, ispitivau prirode i stvarnosti. On je isto

tako, kao to to pokazuju parodije u njegovom

prikazu, znanost ograniio na vie nego duga
razdoblja konformistikog djelovanja prekidanih
izljevima nerazumnih skretanja. Ali su se protiv
Kuhna digli i filozofi znanosti, jer su, do tada, oni
bili odgovorni za prikazivanje prirode znanstvenog istraivanja i napretka. Kuhnov prikaz izrazito
se razlikovao od njihovog formaliziranog i idealiziranog proizvoda. Usporedbe s teologijom,
vjerskim obraenjima i politikim revolucijama uasnule su i znanstvenike i filozofe znanosti.
Filozofima je i Kuhnov relativizam bio vrlo odbojan. U krugovima povjesniara i filozofa znanosti
Struktura je proglaena neoriginalnom, dosadnom
i zbrkanom. Stephen Toulmin je ve bio pustio u
opticaj zamisao o 'okosnicama' koja je trebala
parirati pozitivistikoj slici prikupljanja podataka; a povjesniar-filozof R. G. Collingwood je ve
ranije poeo iriti sline ideje. Posebno je harvardski pragmatist C. I. Lewis naslutio mnoge od
Kuhnovih najradikalnijih izjava koje se odnose
na raskorak s ope rairenim miljenjima.
Meutim, kasnih 1960-tih godina Strukturu su
u filozofiji znanosti poeli prihvaati kao revolucionarno djelo. Prodana je u preko milijun primjeraka na dvadeset jezika i postala jedna od najutjecajnijih akademskih knjiga dvadesetog stoljea.
Njezina koncepcija mijenjanja paradigmi poela
se primjenjivati i u disciplinama kao to su politika znanost i ekonomija. Sociologija ju je prigr-

lila svim srcem. Uskoro se morala pojaviti nova

disciplina: kritika sociologija znanosti. Prema
povjesniaru znanosti lanu Hackingu, Struktura
je nagovijestila kraj sljedeih pojmova:
Realizam:
da je znanost pokuaj spoznavanja jednog
stvarnog svijeta; da su istine o svijetu tone
bez obzira na to to ljudi misle; da znanstvena istina odraava neki vid stvarnosti.
Demarkacija:
da postoji otra razlika izmeu znanstvenih
teorija i drugih vrsta sustava miljenja.
Kumulacija:
da je znanost kumulativna i gradi na onome
to je ve poznato, pa je tako Einstein
generalizacija Nevvtona.
Razlika izmeu opaanja i teorije:
da postoji prilino veliki kontrast izmeu
izvjetaja o opaanjima i tvrdnjama teorije.
Utemeljenost:
da opaanja i pokusi pruaju temelje za
hipoteze i teorije i njihovo potvrivanje.
Deduktivna struktura teorija:
da se ispitivanja teorija odvijaju izvoenjem
izvjetaja o opaanjima iz teoretskih postulata.

Preciznost:
da su znanstveni koncepti prilino precizni,
a termini koji se upotrebljavaju u znanosti
imaju stalno znaenje.
Otkrie i potvrivanje:
da postoje posebni konteksti otkria i
njegovog potvrivanja, te da moramo
razlikovati psiholoke ili drutvene okolnosti u kojima je dolo do otkria od loginog
temelja za opravdanost vjerovanja u injenice koje su otkrivene.
Jedinstvo znanosti:
da mora postojati jedna znanost o jednom
stvarnom svijetu; manje temeljite znanosti
mogu se svesti na temeljnije: psihologija se
moe svesti na biologiju, biologija na
kemiju, kemija na fiziku. 17

Razvoj dogaaja poslije Kuhna

Kuhn predstavlja novu fazu u ideologiji znanosti.
Popper i njemu bliska skupina odmah su prepoznali njegovu vanost. Oni su i sami vodili vlastitu
bitku, branei svoju verziju racionalnosti znanosti.
Tako je Popperova skupina u srpnju 1965. godine
organizirala Meunarodni kolokvij O filozofiji
znanosti - potpomognut itavim nizom ustano-

va meu kojima su British Society for the Philosophy of Science, London School of Economics
(LSE) i International Union of History and Philosophy of Science - kako bi umanjili znaaj Kuhna. Svrha Kolokvija bilo je sueliti Kuhna s
udruenim snagama i kritikom britanskih filozofa. Izmeu ostalog, predoena su 23 mogua znaenja 'paradigme', a Popper je Kuhnovu 'normalnu znanost' izjednaio s neprijateljem znanosti i
civilizacije. Sve rasprave i Kuhnovi odgovori kasnije su objavljeni u knjizi Criticism and Growth of
Knowledge (1970).
Kolokviju su bila nazona dva filozofa znanosti koja e uskoro voditi vlastite male znanstvene ratove: Imre Lakatos (1922-74) i Paul Feyerabend (1924-94). Lakatos je bio Maar koji se
kao lan pokreta otpora borio protiv nacizma i
istaknuo se u komunistikoj vlasti. Staljinisti su
ga zatvorili i muili a on je pobjegao za vrijeme
ustanka 1956. godine. Zatim je otiao u London i
prikljuio se Popperovoj skupini na LSE. Njegovo najbolje djelo, Proofs and Refutations (1976)
(koje je utemeljilo dijalektiku i historicistiku
filozofiju matematikog dokaza) samim svojim
naslovom ponavlja Popperovo miljenje; no jo
vei utjecaj imao je maarski marksistiki filozof
Georg Lukacs i, preko njega, Hegel. Tijekom 1960tih godina Lakatos je nastojao jasno izraziti filozofiju znanstvenog napretka, The Methodology of
Scientific Research Programmes, koja je spajala

Popperov idealizam (uvaavanje neke vrste racionalne Metode) s Kuhnovim plonim realizmom
(znanstvenici kao puki rjeavai zagonetki).
Feyerabend je bio Austrijanac koji je prije dolaska na LSE imao raznoliku karijeru (ukljuujui
i kratko razdoblje u vojsci i vrijeme suradnje s
komunistikim dramatiarom Bertoldom Brechtom). Vodio je sjajne rasprave u ime Pop-pera, no
kasnije su njegove vlastite zamisli o znanosti bile
drastino razliite. One su se razvile u vrijeme
boravka na University of California, Berkeley, tijekom 1960-tih godina, a spajale su antiratne i
radikalne proteste s alternativnom medicinom.
Zauzimajui anarhistiki stav prema onome to
je smatrao reakcionarnom hegemonijom u znanosti, Feyerabend je, gotovo desetljee nakon londonskog Kolokvija, 1975. godine objavio svoje
remek-djelo Against Method: Outline on anArtarchistic Theory ofKnowledge. U njemu je pokazao
da je bilo koje naelo Znanstvene metode prekrio
neki veliki znanstvenik, meu kojima je najvei
grenik bio Galilej. Navedeno je prikazano kao
njegov udio u prijateljskoj raspravi s Lakatosom,
koji je tragino stradao 1974. godine. Poput nekog
taktinog anarhiste, drao je predavanja u Berkeleyju, dovodei, po emu je bio poznat, kreacioniste, darviniste, vjetice i druge 'prodavae istine' da pred studentima brane svoja miljenja.
Niti skupine koje su 1960-tih godina bile za
Kuhna niti one protiv njega nisu uoile da je jed-

na druga knjiga, objavljena neposredno nakon

Kuhnove, zauvijek promijenila raspravu. To je bilo
djelo Rachel Carson Silent Spring (1965) u kojoj
se javnosti jasno otkrivala teta koju je okoliu
nanijela znanstveno utemeljena tehnologija. Postalo je jasno da je, kad razmislimo o tome tko
plaa Kuhnove rjeavae zagonetki, tko odluuje
koje e probleme oni prouavati, tko kontrolira
objavljivanje rezultata do kojih su oni doli, Kuhnovu akademsku 'normalnu znanost' zamijenila
korporacijska, industrijalizirana znanost. Nekoliko godina poslije, u jednom od najoriginalnijih
djela objavljenih nakon Kuhnovog, Jerry Ravetz,
filozof i povjesniar znanosti u labavoj vezi s
pokretom radikalne znanosti u Britaniji, ustvrdio
je da je industrijalizirana znanost silno izloena
korupciji. Naslov Ravetzove knjige, Scientific
Knowledge and Its Social Problems (1971; 1996),
bio je smion za svoje vrijeme. Kao posljedica misli
Kuhna i Carsonove, poela je na znaenju dobivati zamisao da je znanost drutvena djelatnost
koja bi mogla dovesti do etikih problema. No
tvrdnja da bi znanje samo po sebi moglo imati
drutvenih problema, doimala se ne samo hrabrom
ve i neloginom. Kako bi prevladao ovu kontradikciju, Ravetz je ukazao na to da moramo
odbaciti ideju da 'znanost otkriva injenice' ili da
je 'istinita ili lana', i da je znanje automatski rezultat istraivanja. Umjesto toga, izvorna znanstvena spoznaja proizlazi iz dugotrajnog drutve-

nog procesa, kojemu se najvaniji dio dogaa

mnogo kasnije od samog zavretka istraivanja.
To znai da znanost, shvaenu kao istraivanje
ili naobrazbu u irem smislu, treba smatrati
'zanatskim poslom'.. Ako se znanost smatra zanatom, onda u evaluaciji znanstvenog dostignua
'istinu' zamjenjuje pojam 'kakvoe'. Kakvoa vrsto stavlja na vidjelo i drutvene i etike vidove
znanosti, ali i znanstvenu nesigurnost. Ravetz je
pokazao da se u cjelokupnoj praksi suvremene
znanosti mogu prepoznati etiri izrazito problematine kategorije: traljava znanost, poduzetnika
znanost (u kojoj se igra zove dobivanje sredstava), bezobzirna znanost i prljava znanost; a sve
one imaju veze s tehnologijom koja se otela kontroli. On je nadalje otkrio da kakvoa znanosti
uvelike ovisi o moralu i posveenosti znanstvenika, a da je moralna otroumnost vodstva znanstvenih zajednica pojaava. Stoga, kad je stari
idealizam 'male znanosti' ostao bez svojih drutvenih i ideolokih temelja, pa i ispario, pojavila
se potreba za odgovarajuim idealizmom industrijalizirane 'velike znanosti'. 'Bez takvog idealizma znanost bi bila vrlo izloena korupciji, to bi
dovelo do jedinstvenog mjerila utemeljenog na
mediokritetima ili neemu jo gorem.' 18
Ravetzova zainteresiranost za kakvou naila
je na mali odjek u zajednici povjesniara i filozofa znanosti (PFZ). Djelomino je razlog tome bio
taj to se kakvoa kao problem nije smatrala

brigom filozofa; a djelomino taj to je PFZ bila

previe zauzeta podizanjem zidova meu disciplinama na akademskoj trnici. Reflektivni profesionalni znanstvenici otkrili su da su lanovi
PFZ jo i vie odustajali od svog rada. Primjerice
knjiga Johna Zimana Public Knowledge (1968),
jedna originalna meditacija zaposlenog znanstvenika o socijalnom karakteru znanosti, kod PFZ
zajednice nije pobudila nikakvo zanimanje. Sve
je to bilo prilino ironino, jer je itav poduhvat
PFZ-a zapoeo kao 'povezujua tema', reagirajui
djelomino na Bombu a djelomino na izjavu C.
P. Snovva da se znanost i humanistike discipline
dijele na dvije samostalne kulture.
Ravetz u knjizi Scientific Knowledge and Its
Social Problems znaajnu pozornost posveuje
ideji o znanstvenoj 'injenici'. On pokazuje kako
rezultati istraivanja prolaze kroz drutvene procese kontrole, da bi naposljetku postali 'injenice',
a katkad ak i 'znanje'. Takoer objanjava kako
je mogue da se razliitim predavanjima pouavaju radikalno drugaije verzije iste injenice, kako
razliita izdanja istih udbenika s jedne nedvojbene verzije prelaze na drugu i da, konano,
studenti neku vulgariziranu verziju injenice usvoje kao apsolutnu istinu. Krajem 1970 -tih godina ispitivanje o tome kako se rezultati znanstvenog istraivanja poinju smatrati injenicama s
pravom je postalo za mnoge zanimljivim podrujem. Do tada su sociolozi ve bili odigrali

svoju ulogu u opem ideolokom programu kojim

su filozofi znanosti dokazali da znanost uvijek
ima pravo, a povjesniari pokazali da se to i dogodilo. U predratnom razdoblju sociolozi su se
samo dodvoravali znanosti - kao to je vidljivo u
djelu R. K. Mertona, koji se openito smatra prvim
pionirom u drutvenom prouavanju znanosti. No,
Kuhn je sve to promijenio. Odgovor sociologa na
Kuhnove tvrdnje bilo je oduevljenje.. Djelomice
se to dogodilo zbog toga jer im je on ponudio
nain da i sami proizvode znanost: stvarajui svoju vlastitu paradigmu sociologija je mogla postati
znanost poput fizike. A djelomice pak zato jer je
otvorio potpuno novi prilaz sociologijskog istraivanja. Sociologija znanosti, takoer zvana sociologijom znanja, postala je novom disciplinom
koja se brzo irila. U igru su uli ak i antropolozi:
oni su prouavali znanstvenike kao egzotina plemena s vlastitim normama i obredima. U biti, i
sociolozi i antropolozi nastojali su pokazati da se
znanstvene injenice, kako je to ve bio nagovijestio Ravetz, ne 'otkrivaju', nego svaka injenica ima svoju popratnu socio-tehniku povijest.
Ti su znanstvenici opi izraz 'konstrukcija' zamijenili 'otkriem'; pitanje koje je ostalo otvoreno
bilo je u kojoj je mjeri ta 'konstrukcija' ograniena
nekom objektivnom stvarnou 'tamo negdje'.
Konstrukcionistike studije znanosti, kao to
je primjerice The Manufacture ofKnowledge (1981)
antropologinje Karin Knorr-Cetina, ili jo noviji

Golem (1993) sociologa Harryja Collinsa i Trevora Pincha, imaju dvije osnovne namjere. Prva im
je namjera bila pokazati kako da otkriju kako industrijalizirana znanost proizvodi ne samo znanstvene 'injenice' nego i 'istinu' koje bi one trebale predstavljati. A drugo, sama znanstvena
metoda je daleko od toga da postane paradigma
univerzalnosti Tcoja nije ograniena samo na jedno mjesto, nije nita drugo nego oportunistika
logika i lokalno smjeten oblik prakse ukorijenjene u lokalnom drutvenom djelovanju. Nedvojbeno je da su, najpoznatiju konstrukcionistiku
studiju Laboratory Life: Social Construction ofScientific Facts (1979;1986) napisali Bruno Latour i
Steve VVoolgar. Ovaj duo francuskog i britanskog
sociologa istraio je detaljnu povijest jedne jedine injenice: postojanje faktora koji oslobaa
tirotropin (hormon), odnosno skraeno TRF(H)
(od Thyrotropin Releasing Factor (Hormone). TRF
(H) se prvi put pojavio 1962. godine, uz izjavu
da 'mozak kontrolira izluivanje tirotropina', a
ustvrenom injenicom je postao 1969, kad je
objavljeno da je 'TRF(H) zapravo Pyro-Glu-HisPro-NH2'. Latour i VVoolgar tvrde da znaenje i
vanost TRF(H)-a ovise o kontekstu u kojem se
upotrebljava: on ima razliito znaenje za lijenike, za endokrinologe, za istraivae i poslijediplomske studente, koji ga koriste kao sredstvo
za obavljanje biolokih pokusa, za skupinu specijalista koji su itavu svoju strunu karijeru pro-

veli u njegovom prouavanju i kojima TRH predstavlja zasebno podruje. Ali izvan ovog sustava
TRH ne postoji. U priu o TRH ukljuene su
mnoge vrijednosti i izbori, meu kojima i financiranje projekta te kljuni trenuci tijekom projekta
kad se on umalo obustavlja; izbor strategije u
donoenju odluka kako dobiti kemijsku strukturu; utvrivanje etrnaest kriterija koje je trebalo
prihvatiti prije potvrde o postojanju novog oslobaajueg faktora; osobna obiljeja dviju konkurentskih skupina na tom podruju i njihovo prepiranje oko prioriteta; prepirka o imenu te supstance
(TRF ili TRH); sumnje u peptiku narav TRF-a i,
konano, primjena masene spektometrije, koja je
dovela do ontoloke promjene u tom istraivanju i time zavrila raspravu. Ali, ne znai li reeno
da zapravo nema 'stvarnog TRF-a' koji samo eka
da bude otkriven, bez obzira na to kako je socijalno konstruiran proces otkrivanja? Latour i
VVoolgar istiu da je transformacija izjave u injenicu reverzibilna: to jest, stvarnost se takoer
moe i dekonstruirati.
Jo moe ispasti da je TRF umjetna tvorevina.
Na primjer, za sada jo nema obrazloenja koja
bi bila prihvaena kao dokaz da se TRF nalazi
u tijelu kao Pyro-Gly-Ori-NH2 u 'fizioloki
znaajnim'koliinama.
Premda je prihvaeno
djelovanje sintetskog Pyro-Glu-His-Pro-NH2 u
kemijskim pokusima, u tijelu ga jo uvijek nije

mogue izmjeriti. Negativni nalazi nastojanja

da se ustvrdi fizioloki znaaj TRF-a za sada
se pripisuju vie neosjetljivosti primijenjenih
kemijskih pokusa nego li mogunosti da bi TRF
bio umjetna tvorevina. No neki daljnji sitni pomak u kontekstu mogao bi ipak favorizirati selekciju alternativne interpretacije i realizacije ove
potonje mogunosti.'9
Stoga, evo neizbjenog zakljuka: stvarnost se ne
moe koristiti kao objanjenje zato tvrdnja postaje injenicom, budui da se tek nakon konstruiranja injenice postie dojam stvarnosti.
Nije udno da je knjiga Laboratory Life izazvala senzaciju. Ali su kontroverzije oko nje samo
uinile samosvjesne kuhnovske konstrukcioniste
jo vanijima na interdisciplinarnom podruju
prouavanja znanosti (koje se katkada naziva
prouavanjem znanosti i tehnologije, a ranije je
bilo poznato kao prouavanje znanosti, tehnologije i drutva). U djelu Alana Sokala i Jeana Bricmonta Intelectual Impostures (1997), knjizi koja
je uslijedila nakon Sokalove psine, najjai otrov
namijenjen je Latouru i ostalim konstrukcionistima.
Sokal i Bricmont mnogo su naklonjeniji drugoj
koli sociologije znanosti koja ne ide tako daleko
kao konstrukcionisti - to jest, 'Strogom programu' Edinburke kole.
'Strogi program' poeo je na Edinburgh University kasnih 1960-tih godina. Njihova temelj-

na tvrdnja objavljena je samo tri godine prije Latourove i VVolgarove knjige. U svojoj knjizi Knowledge and Social Imagery (1976) David Bloor, jedan
od osnivaa tog programa, izjavio je da je cilj
Strogog programa ne samo pokazati da je znanstvena spoznaja dostupna drutvenom ispitivanju koje e se razviti u metodologiju za sociologiju
znanstvene spoznaje (SSK) (kratica za "sociology of scientific knovvledge" - op. prev.). Program
je sadravao etiri osnovna elementa. Prije svega, tvrdila je Edinburka kola, cilj SSK-a je otkriti uvjete koji izazivaju znanja; ti uvjeti mogu biti
gospodarstveni, politiki i drutveni, ali i psiholoki. Drugo, SSK mora biti nepristran u odabiru
onoga to se prouava: davanjem jednake vanosti ispravnoj i progrenoj spoznaji, uspjesima i
neuspjesima znanosti, kao i razumnim i nerazumnim istraivanjima. Tree, pri objanjavanju odabranih dijelova znanstvene spoznaje mora postojati dosljednost ili 'simetrija' - ne moe se, na
primjer, 'krivo' vjerovanje objasniti sociologijskim razlogom a 'pravo' racionalistikim. etvrto, modeli objanjavanja SSK moraju biti primjenjivi i na samu sociologiju. Jedna od stvari kojima
se Edinburka kola bavila bila je da znanstvenike uini prijemljivijima za ono to rade drutveni
znanstvenici i osjetljivima na raznolike drutvene i kulturne okoline u koje je ugraen njihov rad.
Ta inicijativa bila je dio sveopeg pokuaja da se
odgovori na ono to je C. P. Snow nazvao proble-

mom 'dviju kultura', koji je 1950-tih godina zabritanske intelektualce, kad su 'tehnokrati'
poeli zamjenjivati oksfordske humaniste u javnim slubama.
U tim ranim fazama Strogi program je bio smatran doista radikalnim i subverzivnim za znanost,
pa je u istoj mjeri razbuktao prepirku i estinu
branitelja znanosti. Meutim, za razliku od konstrukcionista, Strogi program prihvaa postojanje neproblematine stvarnosti koju znanost uspjeno istrauje i, unato svojoj radikalnoj kritici,
u biti pristaje uz pozitivistiki tabor. Konzervativni karakter ovog programa jasno se vidi u knjizi Scientific Knowledge (1996), jednom auriranju
programa to su obavili David Bloor i Barry Barnes. Oni sada tvrde da nisu promatranja u znanosti ta koja su 'optereena teorijom', ve da su
to izvjetaji o promatranjima. Objavljivanje rezultata nekog promatranja ovisi o tradiciji u kojoj
neki znanstvenik radi. Tako, dva znanstvenika
koji rade u razliitim (znanstvenim) tradicijama
mogu promatrati istu stvar, ali na razliite naine
izvjetavati o istim rezultatima i razliito ih tumaiti. Osim toga, prema Edinburkoj koli, same
teorije nisu blokirane u vremenu; niti se one mogu
izjednaiti sa cjelinom krutih tvrdnji. Povezivanje teorija s imenima velikih znanstvenika - 'Njutnova teorija', 'Einsteinova teorija' - stvara navedenu iluziju. O znanstvenim teorijama bolje je
razmiljati kao o razvijajuim instancama: detaljvadio

no prouavanje 'Mendelove teorije' pokazuje promjene i preokrete kroz koje je prola prije no to
ju je Mendel po prvi puta formulirao.
Edinburka kola oduvijek je tvrdila da su
'iskustvo' i 'stvarnost' zapravo 'negdje tamo'. Realizmu se ne treba suprotstavljati, ve ga treba
objasniti pomou sociologijskog istraivanja.
Novo pojmovno sredstvo koje se nudi za razjanjavanje realizma je 'socioloki finitizam', to
predstavlja nain koji pokazuje kako su 'rijei'
povezane sa 'svijetom'. Finitizam pretpostavlja da
su svi znanstveni pojmovi i koncepti otvoreni 'ni jedna specifikacija ni obrazac ni algoritam koji
su u sadanjosti potpuno formirani' nisu 'u stanju
uvrstiti buduu tonu upotrebu tog izraza' - i
istie konvencionalnu narav i socioloki interes
znanstvenih klasifikacija. Finitizam takoer sugerira da se granice meu znanstvenim disciplinama, kao i mea izmeu onoga to jest znanost i
to nije, mogu mijenjati s obzirom na promjene
situacija. Pa je stoga mogue zamisliti kako promjena naeg poimanja znanosti moe dovesti do
pretvaranja u znanost onoga to se sada odbacuje
kao ne-znanost: astrologija, akupunktura, parapsihologija itd. Ali Strogi program ne priznaje nikakav 'drutveni interes' za znanost izvan same
znanosti - nema nikakvog smisla da na znanost
djeluju ire drutvene snage iznad onih kojima su
svjedoci sami znanstvenici. Tako, Strogi program
nije toliko kritika znanosti ve, kao to to Edin-

burka kola priznaje, 'dio projekta same znanosti'; rjeavanje zagonetki u okviru normalne sociologijske znanosti.
Ovaj asimilacijski stav u otroj je suprotnosti
s feministikim pristupom znanosti. Feministi ve
gotovo pola stoljea tvrde da je znanost diskriminatorska prema enama. No ta diskriminacija
nije samo stvar voenja znanosti. Radi se o neemu to je inherentno samoj znanosti. S jedne
strane, na izvjesnoj razini mnoge ene jednostavno plai sadraj znanosti - samo ih je malo zainteresirano za karijeru koja neizbjeno komplicirano povezuje znanost s vojnim istraivanjima u
vezi s vojskom i orujem ili s muenjem ivotinja
ili s izradom strojeva koji neijoj sestri oduzimaju posao. No, feministika analiza zadire mnogo
dublje. Kako to tvrdi Sandra Harding, autorica
utjecajne knjige The Science Question in Feminism (1986): znanost je uroeno 'androcentrina'. Uzmimo, na primjer, tradicionalne evolucijske
teorije koje nam govore da korijene nekog ljudskog ponaanja treba traiti u povijesti ljudske
evolucije. Podrijetlo zapadnjakog drutvenog
ivota srednje klase, u kojem mukarac odlazi
raditi ono to mu se prohtije, a ena se skrbi za
djecu i kuhinju, treba traiti u povezanosti s idejom o 'mukarcu-lovcu'; u ranim fazama evolucije ene su bile sakupljai plodova, a mukarci
su odlazili u lov na meso. Ova se teorija temelji
na otkriu otesanog kamenja za koje se tvrdi da

predstavlja dokaz da su mukarci izmislili orua

za lov i obradu ivotinja. Meutim, ako se na isto
to kamenje gleda s drugaijom kulturalnom percepcijom, recimo s onom u kojoj se ene smatraju glavnim dobavljaima hrane za skupinu - a
znamo da takve kulture postoje i danas - moe
se tvrditi da su to kamenje upotrebljavale ene
za ubijanje ivotinja, rasijecanje lovine, iskapanje korijenja, za otkidanje mahuna sa sjemenkama ili za lupanje i omekavanje tvrdog korijenja
u njihovoj pripremi za jelo. Sad imate sasvim razliitu hipotezu, a tok itave teorije evolucije se
mijenja. Slinom se logikom mogu analizirati i
druga dostignua i ostali razvojni tokovi u znanosti, poput pojave IQ testova, uvjetovanja ponaanja, fetalnih istraivanja, sociobiologije. Tako
se predrasuda o rodovima pojavljuje na nain na
koji se postavljaju pitanja u znanosti. Vrsta podataka koji se prikupljaju i koje rado smatramo
dokazom za razliite tipove pitanja jo vie poveava ovu predrasudu. Feministika znanstvena naobrazba, koja je doista velianstvena ne
samo u smislu kakvoe ve i koliine, analizirala
je gotovo svaku granu znanosti. 20 Ona je pokazala da usredotoenje na koliinske mjere, analizu
varijacija, bezline i pretjerano apstraktne konceptualne sheme jednako predstavlja izrazito
muku sklonost kao i ona koja slui za prikrivanje naravi svog vlastitog roda. Ona je takoer otkrila da se davanje prednosti matematici i ap-

straktnom miljenju, standardima objektivnosti,

izgradnji znanstvene metode i instrumentalnoj
naravi znanstvene racionalnosti, zapravo temelji
na predodbi o idealnoj mukosti.
Bi li pravedna zastupljenost ena u znanosti
ita promijenila? Za poetak, bilo bi oitih gospodarskih prednosti. Gospodarstvo temeljeno na
znanju, u oajnoj potrebi za iskusnim znanstvenicima, ne moe si dozvoliti da rasipa polovicu
svog znanstvenog potencijala. T\i je i tvrdnja da
bi vei broj ena u znanosti u nju ukljuilo vei
opseg materijalnih i drutvenih problema. Na
primjer, problemima Treeg svijeta pridalo bi se
vie pozornosti i istraivake potpore. Ali feministiki nastrojeni intelektualci uvjeravaju u jo
neto vie. Oni tvrde da bi ene pokrenule odmak od konvencionalne znanstvene metode i
objektivnosti i prema onome to Harding naziva
'strogom objektivnou' a Hilary Rose 'odgovornom racionalnou'. Stroga objektivnost zahtijeva od onih koji se bave prirodnim znanostima da
u svom opisu i objanjenjima predmeta znanstvenog istraivanja zauzmu stanovite autsajderaonih koji se bave drutvenim znanostima, ovjekovom okolinom, kuanicama, nezapadnjakim
kulturama. Time se ne tvrdi da feministike predodbe znanosti treba uiniti zakonitima i poeljnima u cjelokupnoj znanstvenoj praksi. Ali niti
da antiseksistiki koncepti, teorije, metode i interpretacije treba smatrati znanstveno jednakima.

Niti da treba kolovati i regrutirati vie ena koje

bi radile zajedno sa svojim mukim kolegama i u
okviru institucionalnih normi i praksi koje su oito
diskriminatorske, tako da bi ene koje se ele
baviti znanou morale postati mukarci. Tvrdi
se da, budemo li imali poteniju zastupljenost
ena u znanosti, to ipak nee rijeiti problem;
znanost e i dalje ostati diskriminatorska. Stvarnu promjenu donijet e jedino temeljna preobrazba koncepata, metoda i interpretacija u znanosti.
Feministiki znanstvenici trae samo reorijentaciju logike znanstvenog otkria.

Postkolonijalna prouavanja znanosti

Kuhnova Struktura govori o tome kako znanost
djeluje u jednoj civilizaciji: zajpadnjakoj. Ali Kuhna se moe primijeniti i u tvrdnji da bi druge
civilizacije, sa svojim vlastitim paradigmama,
imale drugaije prakse, a doista i vrste, znanosti.
Tu je zamisao 1978. godine prvi lansirao muslimanski uenjak Hossein Nasr u svom vrlo utjecajnom djelu The Encounter ofMan and Nature.
Nasr je tvrdio da ono to zapadnjaku znanost
ini izrazito zapadnjakom predstavlja njezino
poimanje prirode. Zamisao da priroda postoji
samo zbog dobrobiti ovjeka [sic) i da je, prema
rijeima Bacona, treba 'muiti' kako bi otkrila

svoje tajne, potpuno je strana veini nezapadnjakih kultura. Islam i Kina, na primjer, prirodu ne
smatraju objektom. U islamu je priroda sveta ostavtina koju treba njegovati s dunim potovanjem i zahvalnou. U kineskoj tradiciji priroda
se smatra samoupravljivom mreom odnosa s njezinim tkaem, u koju se ljudi upliu na vlastitu
pogibelj. Slino reenom, na kulturi se temelje
zapadnjake zamisli o svemiru i vremenu. Zapadnjaka predodba svemira kao 'velikog carstva
kojim vlada boanski logos' stvorena je vie zbog
centralizirane kraljevske vlasti u Europi nego zbog
bilo kakvog univerzalnog shvaanja - ona je Kinezima i Indijcima potpuno nerazumljiva. Slino
tome, dok zapadnjaka znanost vrijeme smatra
pravocrtnim, druge ga kulture doivljavaju ciklikim (kao u hinduizmu) ili tapiserijom u kojoj
se sadanjost ispreplie s vjenim vremenom u
Budunosti (kao u islamu). Dok suvremena znanost djeluje na temelju aristotelovske di/ili_logike
(X je ili A ili ne-A), u hinduizmu logika moe biti
etverostruka ili ak sedmerostruka. etverostruka hindu logika (s posebnim oblicima: X nije ni A
ni ne-A; niti je i A i ne-A; niti je nijedan A niti neA) predstavlja i simboliku logiku i logiku spoznaje. Ona moe ostvariti tonu i nedvojbenu formulaciju univerzalnih tvrdnji bez pribjegavanja
formuli 'za sve'. Tako je metafizike pretpostavke
koje podupiru suvremenu znanost u njezinim
glavnim osobinama ine specifino zapadnja-

kom. Znanost koja se temelji na razliitom poimanju prirode, svemira, vremena i logike bila bi,
prema tome, potpuno drugaiji poduhvat od zapadnjake znanosti. 21
Konvencionalna (zapadnjaka) povijest znanosti, meutim, ne priznaje razliite tipove civilizacijskih ili kulturnih znanosti. Ona je zapadnjaku znanost predstavila kao vrhunac znanosti
i zadrala njezin monopol na etiri temeljna naina. Prvo, dostignua nezapadnjakih kultura i civilizacija nije priznala kao pravu znanost, odbacujui ih kao praznovjerje, mit ili folklor. Drugo,
povijesti nezapadnjakih znanosti u velikoj su
mjeri pisane izvan ope povijesti znanosti. Tree,
ona je preradila povijest podrijetla europske civilizacije i uinila ga samoniklim. Mnogi su poznati
znanstvenici, meu njima Newton krajem sedamnaestog stoljea i Kelvin krajem devetnaestog,
sudjelovali u stvaranju i irenju revizionistike
povijesti podrijetla suvremene europske civilizacije i tvorbi arijevskog obrasca. Ovaj je model uveo
ideju da je grka kultura bila preteno europska,
te da Afrikanci i Semiti nisu imali nikakvog udjela u stvaranju klasine grke kulture. Ali je identifikacija grke kulture kao europske upitna iz
nekoliko razloga. Prije svega, zamisao o 'Europi',
i drutveni odnosi koji su takvu zamisao omoguili, pojavila se stoljeima kasnije - neki bi je
smjestili u vrijeme junakih djela Karla Velikog,
drugi u petnaesto stoljee. (Grka i Rim bile su

civilizacije Sredozemlja.) Osim toga, Grku je u

Europu uveo islam i zahvaljujui njegovom irenju raznolike kulture Afrike i Azije mogu takoer tvrditi da je grka kultura njihova ostavtina.
etvrto, svojim osvajanjima i kolonizacijom Europa je prisvojila znanosti drugih civilizacija, zatajila saznanje o njihovom podrijetlu i reciklirala ih
kao zapadnjake. Znamo da su mnoge znanstvene tradicije prisvojene i bez ikakvog priznanja
potpuno uklopljene u zapadnjake znanosti. Tako
je pretkolumbijska poljoprivreda koja je priskrbljivala krumpir i prinose mnogih drugih vrsta
hrane apsorbirana u europsku poljoprivrednu
praksu i znanost. Matematika dostignua arapske i indijske kulture jo su jedan takav primjer.
Za tri velika otkria Francisa Bacona koja su stvorila suvremenu Europu - tiskarstvo, barut i magnetski kompas - sada se priznaje da su dola iz
Kine. Znanja o lokalnom zemljopisu, geologiji,
botanici, zoologiji, klasifikacijskim sustavima,
medicini, farmakologiji i navigacijskoj tehnici pribavile su nam znanstvene tradicije ne-europejaca.
Tijekom posljednjih trideset godina svjedoci
smo nastajanja novog kova znanstvenika. Uglavnom s temeljima u 'Treem svijetu', ovi postkolonijalni uenjaci, zauzeti onim to je poznato
kao postokolonijalna znanost i prouavanja tehnologije, bacili su se na to da povijesti nezapadnjake znanosti vrate njezino mjesto i prikau
eurocentrizam zapadnjake znanosti. Sve je poe-

lo empirijskim radom na povijesti islamskih, indijskih i latino-amerikih znanosti koji je trebao

pokazati pravi raspon i snagu ovih znanosti. Ali,
postkolonijalna naobrazba ide mnogo dalje. Prije
svega, ona nastoji ustanoviti vezu izmeu kolonijalizma, ukljuujui tu i neokolonijalizam,
i napretka zapadnjake znanosti. Na primjer, u
nekoliko svojih knjiga Deepak Kumar,22 indijski
povjesniar i filozof znanosti, pokuao je pokazati da je britanski kolonijalizam u Indiji odigrao
glavnu ulogu u nainu na koji se razvila europska
znanost. Britancima je trebala bolja navigacija,
pa su izgradili opservatorije, financirali astronome
i sistematski zapisivali podatke o svojim putovanjima. Prve europske znanosti osnovane u Indiji bile su, nita udno, zemljopis i botanika.
Diljem itavog podruja njihove vladavine u Indiji europska je znanost napredovala prvenstveno
zbog vojnih, gospodarstvenih i politikih zahtjeva Britanaca, a ne zbog tobonje racionalnosti
znanosti ili navodne predanosti znanstvenika u
traenju nezainteresiranih istina. Drugog postkolonijalno uenje znanosti nastoji poijovno uspostaviti primjenu islamske, indijske ili kineske
znanosti u dananjem vremenu. Na primjer, postoji itava rasprava o suvremenoj islamskoj znanosti 23 posveena istraivanju o tome kako se
moe oblikovati znanost koja se temelji na islamskom poimanju prirode, jedinstva spoznaje i vrijednosti, javnog interesa i tako dalje. U posljed-

njem desetljeu pojavila se slina rasprava o indijskoj znanosti. 24

Kritika Kuhna
Kuhnovo djelo bilo je povodom da se od sredine
1960-tih godina razviju dalekosene kritike znanosti. Doista, Kuhn se smatra, a esto i predstavlja, prevratnikom u znanosti. No, Kuhnove radikalne tvrdnje vie su prividne nego stvarne.
Moemo tvrditi da je svaka analiza znanstvenog
djelovanja prevratnika za znanost, to se esto
potvruje i kao takvo uzima za zlo. S obzirom na
mjeru u kojoj Struktura poziva na analizu znanosti, ona je radikalan tekst. Konano, nije sluajnost da je pouavanje znanosti, kao to je rekao
Kuhn, jednako dogmatsko kao teologija ili da povijest znanosti koju nude udbenici izgleda poput
Orwellove 1984. To je dio shizoidne samosvijesti
znanosti, na koju je Kuhn reagirao, ali je nije analizirao. To jest, na polju istraivanja postoji otvorenost i mnogo rasprava, ali i u pouavanju i propagandi postoji sigurnost i dogmatizam. Ovaj
dualitet proizlazi iz borbene tradicije znanosti u
boju protiv teologije kao ustaljenog izvora Istine; ali je on takoer vrlo prikladan kao nain kontrole teritorija same znanosti. Jer priznati nesigurnost znai dijeliti legitimnost i mo - a tko bi
to uinio svojom voljom? Svakako, Kuhn je ned-

vojbeno pazio da odri legitimnost znanosti: njegova stvarna namjera bila je pokazati da se svi
kljuni procesi u znanosti - ukljuujui i njezinu
zbrkanu fazu otkrivanja - mogu objasniti u smislu samoorganiziranih principa znanosti. Dok je
Kuhn problematinu narav znanosti nastojao
prikazati povijesnim procesom, dobro je pazio da
sauva njezinu unutarnju istou i vjeru u njezina organizacijska naela. Oni koji su pozivali na
reformu u znanosti priznali su da mnogo poticaja
za promjenom dolazi izvan same znanosti. Kuhn
je to elio osporiti i dokazati da je sama znanost
sposobna za unutarnju reformu i promjenu.
Ako znanost moe sama sebe reformirati, kroz
revolucije, emu onda potreba za vanjskim uplitanjem u znanost? Tvrdnje Strukture mogle bi tako
uspjeno biti iskoritene za odbacivanje napadakih i kunih snaga poput vjere, etike i tehnologije. Tako je Kuhn postao instrumentalan za
marginalizacije svih onih kritiara znanosti koji
su se bunili protiv sve veeg ukljuivanja znanosti u vojno-industrijski kompleks. Struktura je
pridonijela odravanju dihotomije unutarnje/vanjsko u znanosti. Ta je osobina prodrla posebno u
pouavanje znanosti i u njegovanje prikladnih,
sigurnih stavova kod povjesniara znanosti; a
konano je postala opom strategijom istraivanja u povijesti znanosti. Osim toga, upravo one
osobine Kuhnova prikaza koje su mu omoguile
da prirodu znanosti odijeli od njezinih istovre-

menih najrazornijih manifestacija - to jest, izostavljanja tehnolokih, gospodarskih i kulturnih

dimenzija znanosti - posluile su drutvenim
znanstvenicima da pomisle kako sami sebe mogu
ponovno pronai kao 'prave znanstvenike'.
Kuhn se posebno brinuo da sauva javni obraz
znanosti. Bez obzira na 'unutarnje' probleme i
znanstvenu 'istinu', trebalo je braniti javno vjerovanje u znanost kao u Boga i Istinu, jer bi bez
toga drutvene posljedice mogle biti pogubne.
Doista, gubitak vjere javnosti u znanost mogao
bi ak dovesti do propasti civilizacije kakvu znamo. Ova doktrina 'dvostruke istine' zapravo ima
dugu povijest, koja poinje jo od Platona i njegova oklijevanja da javno iskae svoja kritika
razmiljanja nakon pada Atene. Steve Fuller je
upotrijebio izraz 'uvijenost' ('embushelment')
kako bi opisao strah od javnog suprotstavljanja
prihvaenom miljenju zbog njegovih moguih
destabilizirajuih drutvenih posljedica. 'Uvijenost' je odgovorna za poimanje o tome da su
znaajni kulturni artefakti dvostruko kodirani, s
time da je jedna poruka namijenjena umirenju
masa pomou pojaavanja njihovih predrasuda a
druga samo elitnim istraivanjima koja su mentalno spremna usvojiti snanu protuintuitivnu
istinu. Kuhnova vlastita 'uvijenost' proizlazi iz
njegova obrazovanja u akademskoj sredini Sveuilita Harvarda - koja je nakon podupiranja
Bombe nastavila igrati vodeu ulogu u produe-

nom Hladnom ratu - i njegove osobne prolosti

uz Conanta. Sve to ga je navelo da zakljui da u
prolaznom, bipolarnom svijetu, treba braniti samostalnost znanosti i zatititi je od pljakaa izvan nje poput pristalica marksizma i Novog doba
(New Age). Kuhnova briga za ouvanje predodbe
znanosti u javnosti navela ga je, kasnije u ivotu,
na nijekanje da je kuhnovac!
Unato revolucionarnim pretenzijama Strukture, ona se uvelike koristila za isticanje starih,
otrcanih predodbi o znanosti. U svojoj sjajnoj
biografiji Thomas Kuhn: A Philosophical History
for Our Times (2000) Steve Fuller pokazuje da je
veina legitimistikih primjena Strukture uglavnom konzervativna, od Daniela Bella koji je Kuhnovu teoriju iskoristio za pojaavanje uloge disciplinarnog nad interdisciplinarnim istrai-vanjem
u opsjednutim sveuilitima krajem 1960-tih godina do novijih prizivanja Kuhna od strane Francisa Fukuyame u podupiranju miljenja da je samostalni razvoj znanosti omoguio da ona sama
bude pokreta ope proizvodnje bogatstva. Struktura nije imala nikakav utjecaj na filozofiju znanosti u unapreivanju njezinog kritikog stava
prema znanosti. Danas se filozofi zadovoljavaju
time da pristaju uz norme koje se same po sebi
podrazumijevaju u znanostima koje prouavaju,
a za koje se pretpostavlja da se odvijaju na normativno eljeni nain. Kao to se moe oekivati
u "kunificiranom svijetu", veinu od tih promje-

na u filozofskoj orijentaciji, prema Fulleru, prati

prerada povijesti dotinog podruja. Nakon kraja
jpozitivizma Kuhn je ponudio novo arite za filozofsku raspravu, pa je bilo lake marginalizirati
Ravetza, Feyerabenda, radikalnu tradiciju znanosti
i veinu postkolonijalnih kritika zapadnjake znanosti. Nova definicija filozofskog djelovanja u
Strukturi znaila je da konstruktivizam postaje
arite znanstvenog kriticizma na raun uvjerljivih i retorikih vidova znanstvenog istraivanja.
Izrazi poput 'razum' i racionalnost prolazili su kroz
stalne revizije, tako da se sada radikalni kriticizam znanosti povezuje s iracionalizmom.

S one strane ratova znanosti:

/ postnormalna znanost
to je u igri u ratovima znanosti? Je li to jednostavno razarajui utjecaj 'postmodernista' i drugih
uenjaka, kao to to govore Sokal i Bricmont? Ili
su to omake i glupe matematike pogreke konstrukcionista? Ili se radi o moi i ugledu znanosti?
Za one koji se bave drutvenim znanostima i
teorijama kulture znanost oito predstavlja mnogo
vie od akademske obmane i isticanja neznanja
matematike. Sokalova podvala dokazuje ono to
su mnogi znanstvenici ve slutili: istraivanja

kulture su postala potpuno nevana i svatko moe

proi s bilo ime u ime postmodernog kriticizma.
Meutim, nema dokaza koji bi ukazivao na to da
su ti znanstvenici imali stvarnog utjecaja na
financijsko utemeljenje i javnu potporu koju uiva
znanost. Ali ono najvanije zbog ega traje znanstveni rat uglavnom je mo i vjerodostojnost znanosti. Bijes znanstvene zajednice proistie iz
njezinog znanja da se tradicionalni legitimitet
znanosti razara i da je vjerodostojnost znanosti
bespomono iskrvarila. Ali nam znanstveni rat
malo govori o tome zato se to dogaa. Zbog toga
moramo promatrati samu znanost i promjene koje
je doivjela od Prvog svjetskog rata. Rat znanosti
je u vrlo velikoj mjeri postao nevaan - rasprava
se premjestila na iscrpnu kritiku prouavanja pojedinih sluajeva, kao to to pokazuju post-sokalske
rasprave. 25 Oni e, nedvojbeno, i dalje izazivati
rasprave i proturjeja. Ali sudbina znanosti nalazi
se na nekom drugom mjestu.
Znanost jednostavno nije ono to tvrde realisti i idealisti. Nedvojbeno je da je njezina ideoloka i vrednotama bremenita narav u opasnosti. Ali
ne radi se samo o pitanju kako politika stvarnost moi, sredstva financiranja, izbor problema,
kriteriji kroz koje se donosi odluka o problemima, kao i predrasuda i sustavi vrijednosti, utjeu
ak i na 'najiu' znanost. Niti o tome da se usvajanje vrijednosti, ostvareno izborom 'sigurnih
granica' statistikog zakljuivanja, moe nai u

sri znanstvene metode. Niti o tome da veina

znanstvenih pretpostavki potjee iz europske civilizacije. Vie je stvar u tome kakve sada znanost
ima veze s nesigurnostima i rizicima. Veliki dio
suvremene znanosti vie nije normalna znanost
u Kuhnovom smislu. Kao to je vidljivo iz niza
nedavnih polemika, od pojave GSE (Govea spongioformrta encefalopatija - 'kravlje ludilo') u Britaniji do pitanja genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, znanost ne moe dati vrste i
brze odgovore na svu silu suvremenih pitanja.
Stara paradigma znanosti koja je pruala sigurnost
i pouzdanje vie ne vrijedi. Znanost je prela u
post-normalnu fazu u kojoj su, da citiramo rijei
Ravetza i Funtowicza, 'injenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki, a odluke hitne'. 26
Konvencionalna, prema staroj paradigmi normalna znanost, jo uvijek moe vrijediti u situacijama s niskim razinama neizvjesnosti i rizika, ali
ne odgovara tamo gdje su rizici odluke ili nesigurnosti sustava - kao, na primjer, u sluaju genetskog ininjeringa ili kloniranja ljudi - visoki.
Panika znanstvenika ima duboke korijene u toj
stvarnosti - promjenjivoj paradigmi koja time
mijenja kontekst znanosti i na elo slavlja neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima.
Ovdje nema klauzule izvlaenja: znanstvenici
se moraju suoiti s tom novom stvarnou. Oni
mogu zanijekati da je ta slijepa vjera u znanost,
kao i povjerenje i sigurnost koje je ona ulijevala

javnosti, zauvijek nestala; no, to nee promijeniti gledanje javnosti na znanost. Post-normalna
znanost zahtijeva da znanost proiri granice kako
bi u njih ukljuila razliite procese validacije,
perspektive i vrste znanja. Posebno, trai da se
premosti jaz izmeu znanstvene ekspertize i sudjelovanja javnosti. Tako post-normalna znanost
postaje dijalog izmeu uvara uloga u nekom
problemu, od samih znanstvenika do drutvenih
znanstvenika, novinara, aktivista i kuanica, bez
obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanost. U post-normalnoj znanosti procjena
kakvoe znanstvenog rada ne moe se prepustiti
samo znanstvenicima - jer, suoeni sa silnom
neizvjesnou i neizmjernim rizicima, i oni su tek
amateri. Dakle, 'mora postojati proirena zajednica onih koji su meusobno ravni, a oni e se
koristiti proirenim injenicama, u koje ulaze ak
i anegdotski prikazi i statistike koje je zajednica
prikupila. Tako proirenje tradicionalnih elemenata znanstvene prakse, injenica i sudionika
stvara poelo nove vrste djelovanja. To je osnovna novina u post-normalnoj znanosti'. 27 Ona
neizbjeno vodi ka demokratizaciji znanosti. Ona
ne predaje istraivaki rad u ruke nekolovanih
ljudi; prije bi se reklo da ona izvodi znanost iz
laboratorija i daje je na javnu raspravu u kojoj
mogu svi sudjelovati i pretresati njezinu drutvenu, politiku i kulturnu razgranatost.
Kako istiu Ravetz i Funtowicz:

Neke ljude uznemiruje zamisao da je ova nova

vrsta prakse znanost. Ali znanost se u prolosti
stalno razvijala, a jo e se i dalje razvijati
odgovarajui na mijenjanje potreba ovjeanstva ...Za rjeavanje problema koje je stvorila
naa na znanosti utemeljena industrijska civilizacija treba obogatiti tradicionalne strategije
kojima znanost rjeava probleme, filozofska
razmatranja o njima i institucionalne, drutvene
i obrazovne kontekste. Doivljaj neugode pri otkrivanju neizvjesnosti svojstvenih znanosti znak
je nostalgije za sigurnim i jednostavnim svijetom koji se vie nikada nee vratiti.28

Biljeke
1

4
5

Zapisnike ove konferencije objavili su izdavai Paul

Gross, Norman Levitt i Martin Lewis kao The Flight
from Science and Reason, New York: New York
Academy of Sciences, 1996.
Paul Gross i Norman Levitt, Higher Superstition:
TheAcademic Left and Its Quarrels with Science,
Baltimore: John Hopkins University Press, 1994,
str. 2.
Andrew Ross, 'Introduction', Social Text 46-7,1996,
str. 1-13 (str. 8).
Ibid., str. 9
Social Text 46-7, 1996, str. 217-52. U interesu objektivnosti konstrukcionista moram spomenuti da
Sokal u svojoj bibliografiji citira ovog skromnog autora!
A physicist experiments with cultural studies', Lingua Franca, svibanj/lipanj 1996, str. 62-4.
N. Bukharin i sur., Science at the Crossroads, London: Frank Cass, 1971.

J. D. Bernal, Science in History, London: Pelican,

1954, sv. 1, str. 1.
9 Thomas S. Kuhn, The Structure ofScientific Revolutions, Chicago: University of Chicago Press, 1962,
predgovor (Struktura znanstvenih revolucija,
Zagreb, 1999, Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko
socioloko drutvo.)
10 Ibid., str. 10
11 Ibid., str. 5-6
12 Ibid., str. 2-3
13 Ibid., str. 15
"Ibid., str. 10
15 Ibid., str. 20
1C Barry Barnes, T. S. Kuhn and Social Science, London: Macmillan, 1982, str. 9
17 lan Hacking, izd., Scientific Revolutions, Oxford:
Oxford University Press, 1981, str. 1-2.
18

Jerome R. Ravetz, Scientific Knowledge and Its Social Problems, New Brunswick: Transaction Publishers, second edition, 1996, str. xi.
19 Bruno Latour and Steve VVoolgar, Laboratory Life:
Social Construction of Scientific Facts, Princeton,
New Jersey: Princeton University Press, 1986, second edition; ovaj citat uzet je iz izvrsnog osvrta
Johna Stevvarta 'Facts and Commodities', Radical
Science Journal, No. 12,1982, str. 129-37, str. 132.
20 Vidi, naprimjer, Donna Haraway, Primate Visions:
Gender, Race and Nature in the World of Modem
Science, New York. Routledge, 1989; Hillary Rose,
Love, Powerand Knowledge, Oxford: Polity Press,

1994; Margaret Wertheim, Pythagoras' Trousers,

London: Fourth Estate, 1997.
21

O nezapadnjakim alternativama znanosti i u njoj,

vidi brojne eseje: Ziauddin Sardar, izd., The Revenge ofAthena: Science, Exploitation and the Third
World, London: Mansell, 1988.

22

Vidi Deepak Kumar, Science and the Raj, Delhi:

Oxford University Press, 1995; i Deepak Kumar,
izd., Science andEmpire, Delhi: Anamika Prakashan,1991.

23

Vidi Ziauddin Sardar, izd., The Touch of Midas:

Science, Values and Environment in Islam and the
West, Manchester: Manchester University Press,
1984; Ziauddin Sardar, Explorations in Islamic Science, London: Mansell, 1985; te posebni broj o islamskoj znanosti asopisa SocialEpistemology, 10
(3-4), srpanj-prosinac 1996, str. 253-8, izd. Ahmad
Bouzid.
24 Vidi, na primjer, Susantha Goonatilake, 'The voyages of discovery and the loss and re-descovery of
"Others" knowledge', Impact of Science on Society,
167, 1992, str. 241-64; i Proceedings of the Congress on Traditional Sciences and Technologies of
India, 28. 11 - 3. 12. 1993, Bombay: Indian Institute of Technology, 1993.
23 Napad realista nastavlja se kroz Noretta Koertge,
izd., AHouse Built on Sand: Exposing Postmodernist Myths About Science, New York: Oxford University Press, 1998; snanu obranu konstrukcionista predstavlja Thomas Gierym, Cultural Boundaries
of Science Credibility on the Une, Chicago: Chicago University Press, 1999. Borba prsa o prsa izmeu

tih dviju strana prikazana je u asopisu Social Studies of Science, 29 (2), travanj 1999, str. 163-315,
koji je posveen znanstvenim ratovima.
20 S.O. Funtowicz i J.R. Ravetz, 'Three Types of Risk
Assesment and the Emergence of Post-Normal Science', u S. Krimsky i D. Golding, izd., Social TheoriesofRisk, VVestport, Connecticut: Praeger, 1992,
str. 251-73, str. 254.
27 Ibid.
28 Ibid., str. 255. Radi daljnje rasprave o postnormalnoj znanosti vidi Jerome Ravetz, izd., 'Post-Normal
Science', posebni broj asopisa Futures, 31 (7), rujan 1999.

KONSTRUKCIONIZAM

je miljenje da je znanstvena spoznaja tek puka

'konstrukcija', a da se odvija kroz drutvene
procese koji se ravnaju prema pravilima i izgrauju jednako kad oni u drugim podrujima
ivota. Jednom kad postanemo svjesni privremene i prijeporne naravi znanosti na polju istraivanja, ideja o jednostavnom otkriu, ili postupnom 'razotkrivanju' stvarnosti Prirode
postaje neuvjerljivim. Ali prihvaeni konstrukcionizam mora savladavati vlastitu neuvjerljivost: jesu li znanstvena spoznaja i tehnika kontrola potpuno arbitrarni, tek ishod borbi sila?
Moemo li jedino na taj nain objasniti njihov
uspjeh? Ili negdje mora postojati neko ispitivanje
stvarnosti? Ali, za konstrukcionizam postavljanje ovih pitanja znai gubitak njegove retorike snage.

NORMALNA ZNANOST

je dominantna praksa znanosti, koja ukljuuje

primjenu standardnih znanstvenih tehnika i
postupaka za prikupljanje, razvrstavanje, obradu i primjenu podataka. U normalnoj se znanosti velika veina znanstvenika bavi rjeavanjem zagonetki, to ima za posljedicu rad na
minucioznim znanstvenim problemima u okviru ustvrenih teorija. To je proces u kojemu kritika ocjena meusobno ravnih strunjaka kontrolira ne samo granice prihvaenog rada ve i
njegovu kakvou. Taj nain kontrole kakvoe
prikladan je samo za situacije s visokim razinama vjerodostojnosti i malim razinama rizika.
PARADIGMA

je kljuni tehniki izraz u Kuhnovoj filozofiji

znanosti. U osnovi, paradigma je nain gledanja na stvari: niz zajednikih pretpostavki, miljenja, dogmi, uvjerenja, pogodbi, teorija. Kuhn
se uglavnom bavi time kako kroz razvoj znanosti dolazi do promjena paradigmi.
POSTKOLONIJALNA RAZMATRANJA ZNANOSTI

temelje se na pretpostavci da je znanost, ona

koja se danas provodi, etno-znanost koja odraava metafizike pretpostavke i u sebi sadri
povijesnu putanju zapadnjake civilizacije. Razmatranje znanosti s postkolonijalnih perspektiva, koje je zapoelo prije tri desetljea, s radi-

kalnim skepticizmom gleda na na pojmove kao

to su 'Srednji vijek', 'znanstvena revolucija' i
pravocrtni 'znanstveni napredak'. Postkolonijalno razmatranje znanosti tei:
2. vraanju povijesti nezapadnjakih znanosti,
tehnologija i medicina poput islamskih, indijskih
i kineskih, te autohnonih znanja drugih kultura, kroz empirijsko i povijesno prouavanje;
2. otvaranju suvremene rasprave o prirodi, stilu i opsegu nezapadnjakih kultura, tehnologija
i medicina i
3. razvoju znanstvene politike koja priznaje i
promie postupke nezapadnjakih znanosti,
tehnologija i medicina, kao i prakse autohtonih
sustava znanja.
POSTNORMALNA ZNANOST

je vid znanosti koji se tek razvija. Sve stare rasprave o znanstvenoj spoznaji postaju nevanima
pred novim izazovima znanosti - preveliki broj
problema koji se tek pojavljuju u kojima su 'injenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki, a odluke hitne'. To su sluajevi u kojima
se javljaju krajnje znanstvene nesigurnosti i/ili
etike nesigurnosti ili sukobi. U takvim okolnostima traenje Istine je diverzija; rezultati se
odlikuju svojom kakvoom, koja je sama po sebi
kontekstualna i stalno povratna osobina. Tu
Kuhnova normalna znanost, 'primijenjena zna-

nost' rjeavanja zagonetki kroz rutinski rad,

poputa pred postnormalnom znanou. Kod
postnormalne znanosti garancija kakvoe znanstvenih podataka koji ulaze u procese njezine
primjene zahtijeva 'proirenu zajednicu meusobno jednakih', u koju ne ulaze samo strunjaci ve i svi koji su tangirani. A oni mogu doprinijeti svojim 'proirenim injenicama',
donosei ne samo tradicionalne rezultate, nego
i lokalna znanja, nadzor zajednice, dokumente
koji su 'procurili' i istraivako novinarstvo. Jedino se kroz postnormalnu znanost znanstveni
trud moe oporaviti od gubitka morala i obaveze koji je zapoela Bomba, ubrzao Kuhn i
konstrukcionizam, a koji sada bjesni pod vodstvom znanosti zarobljene globalizacijom.
ZNANSTVENI REALIZAM

tvrdi da znanost zapravo otkriva stvarnost, a

da znanstvene injenice nisu samo 'izumljene'
ili konstruirane. Jo je u sedamnaestom stoljeu
uoen problem da stvarnost kakvom je prikazuje znanost nije jednaka onoj koju doivljavamo svojim osjetilima; tako se Zemlja vrti oko
Sunca, a materija se sastoji od siunih nevidljivih estica. Ali, poevi od Kuhna, dolo se
do zakljuka da 'znanost' u svako doba moe
izloiti teorije koje se kasnije mogu dokazati
netonima; tako su u devetnaestom stoljeu
znanstvenici vjerovali da je toplina tvar zvana

'kalorika' i da svjetlo putuje u krutom mediju

zvanom 'svjetlonosni eter'. Znanstveni realizam
bio je zatien povijesnim prikazima, koji pokazuju da su ljudi koji su imali i branili takva
pogrena gledita bili loi znanstvenici ili nisu
radili prema Znanstvenoj metodi. Kuhn je razbio takvo dokazivanje i ukazao na to da znanstveno miljenje u sebi nosi element 'arbitrarnog'.
STROGI PROGRAM

razvio se sredinom 1970-tih godina u Science

Studies Unit, University of Edinburgh. 'Edinburka kola' smatra sociologiju znanstvene
spoznaje (SZS) dijelom projekta same znanosti, pokuajem razumijevanja znanosti u idiomu
znanosti. Cilj Strogog programa je stvaranje
specifine metodologije SZS-a koja bi bila nepristrana, dosljedna i koja bi se mogla primijeniti i na sociologiju i na znanost. Ona se temelji
na pretpostavci da su 'iskustvo' i 'stvarnost'
zapravo 'tamo negdje' i da se znanstveni realizam moe objasniti sociolokim istraivanjem.
Edinburka kola nagrauje znanost oponaajui je, ali je kritiziraju zbog propovijedanja
'voodoo' smisla drutvene uzronosti znanosti
oslonjene na standardima potrebnih i dovoljnih
uvjeta koji su tako strogi da im ni fizika ne bi
mogla udovoljiti.

Preporuujemo za daljnje itanje

Adas, Michael, Machines as the Measure ofMen:
Science, Technology and Ideologies ofWestern
Dominance, Ithaca, New York: Cornell University
Press, 1989.
Barnes, Barry, TS. Kuhn and Social Science, London: Macmillan, 1982.
Barnes, Barry; Bloor, David; i Henry, John, Scientific Knowledge: A Sociological Analysis, London:
Athlone, 1996.
Barr, Jean, i Birke, Lynda, Common Science?
Women, Science and Knowledge, Bloomington:
Indiana Uni versity Press, 1998.
Fuller, Steve, Thomas Kuhn: A Philosophical Historyfor Our Times, Chicago: University of Chicago Press, 2000.
Fuller, Steve, Science, Buckingham: Open University Press, 1997.
Fuller, Steve, The Governance of Science, Buckingham: Open University Press, 2000.
Funtowicz, Silvio, i Ravetz, Jerome R., Uncertainty

and Qualityin Science for Policy, Dordrecht:

Kluwer, 1990.
Gibbons, Michael, i drugi, The New Production of
Knowledge, London: Sage, 1994.
Harding, Sandra, Is Science Multi-Cultural.
Postcolonialism, Feminisms and Epistemologies,
Bloomington: Indiana University Press, 1998.
Harding, Sandra, ur., The Racial Economy of Science, Bloomington: Indiana University Press,
1993.
Jacob, Margaret, ur., The Politics of l/Vestern Science:
1640-1990, New Jersey: Humanities Press, 1992.
Kuhn, Thomas S., The Structure of Scientific Revolutions, Chicago: University of Chicago Press,
1962.
Longino, Helen, Science as Social Knowledge,
Princeton, New Jersey: Princeton University
Press, 1990.
Midgley, Mary, Science as Salvation, London:
Routledge, 1992.
Ravetz, Jerome R., Scientific Knovvledge and Its Social Problems, New Brunswick: Transaction Publishers, drugo izdanje, 1996.
Ravetz, Jerome R., The Merger of Knowledge with
Power, London: Mansell, 1990.
Sardar, Ziauddin, ur., The Revenge ofAthena: Science, Exploitation and the Third World, London:
Mansell, 1988.
Sardar, Ziauddin, Explorations in Islamic Science,
London: Mansell, 1985.
Selin, Helaine, ur., Encyclopaedia of the History of

P r e p o r u u j e m o za daljnje itanje

Science, Technology and Medicine in Non-Western

Cultures, Dordrecht: Kluwer, 1997.
Sokal, Alan, i Bricmont, Jean, Intellectual Impostures, London: Profile Books, 1998.
Woolgar Steve, Science: The Veryldea, London:
Tavistock, 1988.

[ Z N A N O S T

D E P U

T homas Kuhn
i ratovi znanosti
Jo donedavno smo vjerovali da je znanost neutralna,
neprofitna potraga za Istinom. Svojim djelom Struktura
znanstvenih revolucija (1962./1999. prijevod u izdanju
Naklade Jesenski i Turk). Thomas Kuhn je znanost
izloio pomnom ispitivanju u smislu njezinog
drutvenog djelovanja. Sveo ju je na rjeavanje
zagonetki u okviru sustava vjerovanja, navodei da
'normalna' znanost ne predstavlja nita vie od
dogmatske stabilnosti koju prekidaju povremene
revolucije. Sociolozi znanosti otili su jo dalje, tvrdei
da znanstvenici do svojih dogovora dolaze prije
'pregovaranjem' nego prisilom koju na njih vre mitske
'injenice'. U nedavnoj su prolosti 'ratovi znanosti'
doivjeli protunapade znanstvenika i sociologa.
Thomas Kuhn i ratovi znanosti knjiga je koja pokazuje
kako je znanost postala najosporavaniji simbol kulture
i govori o tome da nam treba nova 'postnormalna'
sinteza u koju e prijei sve stare rasprave. Znanost
nije prikazivanje dostignua strunjaka, ve dijalog
uvara uloenih sredstava. To je novi lik znanosti, koji
Kuhnovim zaetnim predodbama udahnjuje novi ivot.
Ziauddin Sardar pisac je i izvanredni profesor na
katedri Postcolonial Studies na City University, London.
Najnovije knjige su mu Introducing Chaos i Introducing
Mathematics. Takoer pie i znanstvenu kolumnu za
New Statesman.
i sbn:

953-6483-76-9