Pad Bosne pod Osmansku vlast

U proljee 1448. g. Turci su ponovo upali u Bosnu, podijeljeni u dvije grupe, i pljakali u
njoj, ne tedei ni oblasti hercega Stjepana. Tada su mu spalili i Drijeva. Svakako su mu tada
oduzeli i Hodidjed, koji zbog uspjene akcije u Srbiji nisu morali vie naputati. I od toga
vremena datira njihova stalna vlast u Vrhbosni. Poslije 1448. g. nema vijesti o turskim
provalama u Bosni sve do 1459. g., a od 1451. imamo sasvim jasne i nesumnjive dokaze o
njihovom stalnom gospodstvu u upi Vrhbosni i njenom gradu Hodidjedu.
U aprilu 1451. godine savjetovali su Dubrovani ugarskom guvernatoru Hunjadiju da
istisne Turke iz Hodidjeda da bi se na taj nain onemoguila njihova razorna akcija u Bosni i
susjednim ugarskim oblasima. Iz toga izvora vidi se jasno da tada Turci imaju u Bosni i svoju
bazu, i to upravo Hodidjed. Dana 19. jula 1453. g. spominje se i ...
' a u maju 1455. g. izvren je turski popis vilajeta Hodidjeda, odnosno
vilajeta Saray-ovasi. Iste godine spominje se prvi put i vojvoda Vrhbosanja. Na osnovu svega
toga jasno je da su Turci moda jo 1448, a svakako prije 1453. g., u zaposjednutom dijelu
Bosne obrazovali jednu svoju upravnu jedinicu koja se, u spomenutom domaem izvoru iz
1453. g., naziva Bosansko krajite, a u najstarijem poznatom turskom popisu iz 1455. g.,
Vilayet Hodided i Vilayet Saray-ovasi.
Iz spomenutog popisa vidi se da Turci jo ni 1455. g. nisu bili potpuno likvidirali
domai feudalizam u bosanskom krajitu niti su bili zaveli spahijsko-timarski sistem u cijeloj
Vrhbosni. Tu jo nije bilo nikakvih turskih vjerskih i pravnih institucija. Tu jo nema vie od
moda dva-tri sluaja islamizacije. Vrhbosna jo nije imala ni svoga kadiju, a mnoga njena
mjesta drali su jo uvijek Pavlovii, stari gospodari ove oblasti. Sve to upuuje na injenicu
da je 1455. g. turska vlast u upi Vrhbosni bila svjea i da nije bila mnogo starija od vremena
ovoga popisa te da, prema tome, ne moe biti govora o stalnoj turskoj vlasti u tome kraju prije
sredine XV st.
Teritorijalno jezgro bosanskog krajita ili vilajeta Hodidjeda sainjavao je prvobitno
taj grad s bliom okolinom. Stoga se, vjerovatno, ovaj vilajet prvobitno nazivao vilajet
Hodidjed, po glavnoj utvrdi u tome kraju. Ali, ve 1455. g., kada imamo prvi spomen vilajeta
Hodidjeda, imamo u istom izvoru i drugi turski naziv ovoga krajita pod imenom vilajet
Saray-ovasi (vilajet Sarajevsko polje), koji je svakako mlai od prvog turskog naziva i dolazi
sigurno od imena novog politikog sredita toga vilajeta koje je identino sa Sarajevom.
Hodidjed je imao posadu koja je tada brojila 23 ovjeka koji su imali timare po Sarajevskom
polju i okolnim planinskim predjelima, pa se, prema tome, bosansko krajite jo od poetka
stalne turske vlasti u Hodidjedu prostiralo preko cijele upe Vrhbosne.
Samo dravnopravni poloaj svih naselja bosanskog krajita nije bio jednak niti su na
cijelom njegovom teritoriju vladali isti feudalni i drutveni odnosi. U jednom manjem broju
naselja ovoga krajita postojala je jo uvijek kakva-takva narodna vlast i gdje je vladao
domai feudalni poredak. Ta naselja i tada su bila u vlasti svojih starih gospodara Pavlovia,
koji su za njih plaali Turcima godinji tribut, dok je u drugom, neto veem broju naselja
1

bosanskog krajita, bila uspostavljena puna turska vlast i turski feudalni poredak. Osim toga,
ini se da je u bosanskom krajitu bilo i pojedinih sela u kojima je vladalo dvovlae koje je
postojalo u ovom vilajetu kao cjelini.

Veina sela koja su sada bila u vlasti Pavlovia nalazila su se u maloj upi Tilavi, pa su
valjda stoga i ostala sela koja su drali Pavlovii uvrtena u popisu iz 1455. g. u nahiju Tilavu.
Prema tome popisu, ova nahija imala je tada 40 sela. Godinji tribut koji su Pavlovii
plaali Turcima za ta sela spadao je u has Isa-bega Ishakovia. U isti has spadalo je tada jo
pet drugih naseljenih sela i sedam pustih mezri bosanskoga krajita.
Sva ostala sela i mezre u bosanskom krajitu spadala su 1455. g. u timare posade
Hodidjeda. Ti timari obuhvatali su 36 naseljenih sela i 4 puste mezre. Na osnovu njihovih
imena vidi se da je bosansko krajite tada zapremalo cijelo Sarajevsko polje i sve okolne
planinske predjele koje je i kasnije obuhvatala sarajevska nahija, a svakako i srednjovjekovna
upa Vrhbosna. Iz zapisa u spomenutom popisu znamo da je 1455. godine u vilajetu Hodidjed
postojala posebna nahija Tilava. To opet sasvim nedovoljno upuuje da je i ranije u velikoj
upi Vrhbosni postojala mala upa Tilava. To nije rijedak sluaj ni kod drugih
srednjovjekovnih upa kao ni kod kasnijih nahija.
Tilava se u poznatim srednjovjekovnim izvorima spominje samo jedanput, 1365. g., ali
nije jasno da li se tu radi o selu ili o upi Tilavi. Drugi put Tilava se spominje u popisu iz
1455. g. i to jedanput kao nahija, a drugi put kao selo. Tim imenom naziva se i danas selo i
predio od nekoliko sela u porjeju male istoimene rijeke.
Sistem dvovlaa koji je postojao u ovome vilajetu 1455. g. odrao se moda sve do
1463. godine.
Turska vlast u Bosni poela se naglo iriti izgleda tek nakon pada Despotovine 1459.
g. kada su Turcima bili potpuno otvoreni svi putevi u unutranjost Bosne.
Padom Despotovine turske ete iz Vrhbosne su poele provaljivati i u oblast
bosanskoga kralja i u zemlje Hercegovine. Dana 18. novembra 1459. g. Turci su spalili
manastir Mileevo u zemlji Hercegovoj i uznemirili itavu oblast do dubrovake granice.
Ubrzo poslije toga doao je u njihovu vlast i Viegrad, koji je ve poetkom 1462. g.,
imao svoga kadiju. Turci su ga vjerovatno zaposjeli 1458. g., kada su napali Despotovinu.
Moda je ve tada bio obrazovan i poseban vilajet Viegrad u zemlji Pavlovia, koji se inae
ne spominje u izvorima. Svakako su Turci zauzeli i podruje Romanije prije pohoda sultana
Osvajaa protiv Bosne (1463), jer se u jednom kasnijem sudskom aktu kae da je taj kraj
osvojio Isa-beg. Kada se osvajanje toga predjela pripisuje Isa-begu a ne sultanu, znai da je
ono izvreno prije pohoda sultana Osvajaa protiv Bosne, pa je, prema tome, i Romanija
zaposjednuta prije 1463. g. Dalje se turska vlast irila iz bosanskoga krajita prema vanima
rudarskim centrima Fojnici i Kreevu.
2

Bosanskim krajitem upravljali su vojvode skopskoga krajinika Isa-bega Ishakovia

sa irim ovlatenjima vojnike prirode. Prvi put vojvoda u Vrhbosni spominje se 1455. g.
Sjedite mu je bilo u Hodidjedu, glavnoj tvravi, ili u Vrhbosanju, glavnom trgovitu u upi
Vrhbosni, koje se prvi put spominje 1461/1462. g. i to pod imenom kasaba Saray-ovasi, a
drugi put 1469. g. pod imenom Trgovite. Klai je mislio da su prvi krajinici bosanskoga
krajita sjedili u Foi, ali to nije mogue. Foa je pala pod tursku vlast tek u proljee 1465. g.,
dok se deset godina ranije izriito spominje Skender, vojvoda u Vrhbosni.
Ko je bio prvi turski vojvoda u Vrhbosanju, sada se ne zna, ali se sasvim sigurno moe
tvrditi da to nije bio Isa-beg Ishakovi, kako se to dosada obino uzimalo. Isa-beg bio je od
1439. do 1463. g., s malim prekidom od 1443. do 1444. g., udbeg (krajinik) skopskoga
krajita, kome je pripadalo i bosansko krajite. Na tome poloaju on se spominje i 1455. g. u
popisu velike oblasti kojom je upravljao i koja se tada protezala od Skoplja do Vrhbosne. U
isto vrijeme spominje se u jednom izvoru od 24. novembra 1455. g. Skender-beg vojvoda u
Vrhbosni. To je prvi po imenu poznati vojvoda bosanskoga krajita. On je vjerovatno
identian s onim vojvodom Skenderom, koji je potpisan kao svjedok na Isa-begovoj
vakufnami za njegove zadubine u Sarajevu, koja je legalizirana poetkom 1462. g. Kako je ta
vakufnama sastavljena u Sarajevu, on je vjerovatno bio jedan od onih vojvoda vrhbosanskih
pod ijim je neposrednim nadzorom bosanski kralj Toma oekivao propast svoje drave.
Prema tome, sasvim je jasno da Isa-beg Ishakovi ni tada, kada je bosansko krajite zaista
postojalo, nije bio vrhbosanski vojvoda.
Dubrovani su 15. septembra 1460. g. odluili da jednim poklonom darivaju Isa-bega
Ishakovia, a drugi da poalju vojvodi Vrhbosanja. U junu 1461. g. dobio je njihov dar
vojvoda Aschadam de Vershbossania. Tu oito imamo pogreno zapisano ime onoga
ponosa meu vitezovima, vojvodu Hokadema koji se u februaru 1462. g. pojavio na
sarajevskom sudu kao Isa-begov punomonik prilikom legaliziranja njegove vakufname.
Hokadem je taj poloaj naslijedio moda od spomenutog Skendera, jer su se i u to doba
vilajetske vojvode esto mijenjale kao i kasnije. Osim toga, sasvim je sigurno da je tih
vremena i sam Isa-beg, koga su Dubrovani 1457. g. smatrali pravim gospodarom Bosne,
esto boravio u Vrhbosanju, naroito od 1457. g., kada je pristupio podizanju svojih
zadubina kojima je udario temelj dananjem glavnom gradu Bosne.

PROPAST BOSANSKOG KRALJEVSTVA I OSNIVANJE

BOSANSKOG SANDAKA

Poslije okupacije Despotovine postalo je jasno da je Bosna neposredni cilj daljih

turskih osvajakih akcija na ovoj strani. Svjestan opasnosti, bosanski kralj traio je pomo na
sve strane, a posebno od pape, ijom se krunom krunisao u Jajcu 1461. g. i time dao vidan
znak svojoj antiturskoj orijentaciji u vanjskoj politici. A kada je sljedee godine otkazao
3

danak sultanu, on je time dao neposredan povod Turcima da napadnu Bosnu, a pogorao je i
njen poloaj prema Ugarskoj, koja se nikada nije odricala svojih pretenzija na ovu zemlju.
Kada je vidio da je usamljen, kralj je pokuao izbjei rat s Turcima i zatraio primirje na 15
godina, ali je na Porti ve bio stvoren plan za napad pa su vrene uurbane pripreme za rat.
Da bi onemoguio intervenciju Ugarske u korist Bosne, sultan je prije toga premjestio
poznatog vou akindija Ali-bega Mihaloglua iz Vidina u Smederevo i naredio mu da izvodi
vojnike demonstracije i da upadima preko Dunava i Save vee ugarske trupe dalje od bojita
i sprijei pruanje pomoi Bosni. Jo u februaru 1463. g. upala je jedna turska vojska u
Hercegovinu s ciljem da na vlast dovede Vladislava kao svoga ovjeka i da izazove to veu
pometnju u Hercegovini, kako bi je onesposobila za pruanje aktivne pomoi Bosni. Ovu
akciju u Hercegovini izvrio je Isa-beg Ishakovi s odredima iz svoga krajita. Da bi svoj plan
u Bosni lake izveli, Turci su obeali kraljevim poslanicima primirje, a odmah zatim krenuli
na Bosnu i tako preduhitrili pripreme za odbranu.
Preko Skoplja, Kosova i Sjenice Turci su se spustili na Drinu i poetkom maja 1463.
g. stigli u oblasti Pavlovia i Kovaevia, koji su se predali bez otpora, jer im je bilo javljeno
da je sklopljeno primirje. S Drine je sultan krenuo u gornju Bosnu i brzim marem
napredovao prema dobro utvrenom Bobovcu, pred koji su turske prethodnice stigle 19. maja,
a sutradan i sam sultan. Bobovac je svojim poloajem i utvrenjima, da je bilo odlunosti,
mogao due vremena zadrati sultana, ali je zapovjednik grada, vojvoda Radak, na neka
obeanja, trei dan opsade predao grad. Brzi i nenadani pad Bobovca unio je veliku pometnju
u zemlji i demoralizirao posade ostalih gradova. Ispod Bobovca sultan je preko Visokog
udario na Travnik, a zatim na Jajce, koje se predalo bez borbe. Kralj je u bijegu prema
Hrvatskoj i Primorju radio i danju i nou da hitno sakupi nekakvu vojsku, pa se najzad
sklonio u tvrdi Klju na Krajini. U to su pod Klju prispjele i turske prethodnice pod
komandom Mahmut-pae, koji je nakon etverodnevne opsade stupio u pregovore s kraljem i
zajamio mu ivot i slobodu ako se preda. Na to je kralj kapitulirao zajedno sa svojim stricem
Radivojem. Kada je odveden u Jajce sultanu, ovaj ga je prinudio da naredi kastelanima svojih
gradova da se predaju, a zatim ga pogubio zajedno s Pavloviem i Kovaeviem. Tako je
zapeaena sudbina bosanskoga kraljevstva.[2]
Pojedinosti o spomenutoj turskoj akciji u Hercegovini nisu poznate. Turci su, po
svemu izgleda, imali u vojnikom pogledu znatan ali privremen uspjeh. Vjerovatno se na ove
dogaaje odnose vijesti koje prua Vrhbrezniki ljetopis po kojemu su Turci 1463. g. razbili
Hercega na rijeci Breznici.[3] Sredinom maja oni su bili ozbiljno ugrozili Drijeva.[4] Ve
poetkom juna oekivalo se da e se Herceg skloniti u Dubrovnik. On je sredinom juna bjeao
prema Novom, pa se ini da se dotle znatan dio Hercegovine bio predao Turcima. Prisiljen
glau svoje vojske i stoke, sultan je sredinom juna 1463. g. s glavninom svojih snaga napustio
Bosnu i vratio se uglavnom istim putem kuda je i doao.[5] Prije toga uputio je jedan odred s
Mahmut-paom na elu u pomo vojsci koja je operirala u Hercegovini. Glavni tab te vojske
nalazio se 22. juna u Nevesinju. Odatle se i ova vojska preko Foe, gdje se nalazila 2. jula,
brzo povukla u tursku unutranjost, tako da se 11. jula nalazila u podruju Rasa,[6] pa je
herceg Stjepan mogao ve poetkom jula preduzeti ienje svoje zemlje od turskih posada.
4

On je brzo uspio osloboditi mnoge svoje gradove; za Klju i Ljubuki zna se poimenice da su
preoteti prije sredine jula.[7]
Osvajanje Bosne imalo je za Tursku izvanredan znaaj ne samo zato to je time sruila
posljednji znaajan dravni organizam na Balkanu nego, prije svega, stoga to je s Bosnom
stekla vanredne strateke pozicije u borbi s Ugarskom kraljevinom, koja joj je, pored svih
svojih unutranjih slabosti, predstavljala snanog protivnika na kopnu, kao i Mletakom
republikom kao snanom pomorskom silom. Kapitulacijom Bosne Turci su ugrozili oba
protivnika.
Osvojene zemlje bosanskoga kralja, oblasti Pavlovia i Kovaevia, i okupirani dio
zemlje Hercegove Turci su pretvorili u vilajete koje su ujedinili s ranijim vilajetima u Rakoj i
Bosni i od itava tog teritorija osnovali Bosanski sandak.
Najstariju pouzdanu vijest o osnivanju Bosanskog sandaka imamo kod Dursun-bega,
savremenika, biografa i pratioca sultana Osvajaa na njegovim pohodima protiv Srbije i
Bosne. Prikazavi na svoj nain prvi sultanov pohod protiv Bosne, Dursun-beg svoja
saopenja zakljuuje ovako: Tako su u ovoj blagoslovenoj vojni osvajana i pokorena u
svemu etiri vilajeta. Postavljeni su sandakbeg i kadije; u rudnike su postavljeni emini, a raji
nametnuta erijatska glavarina (dizja)[8]. Pod etiri vilajeta Dursun-beg misli na zemlje
bosanskoga kralja, Pavlovia, Kovaevia i hercega Stjepana, kako to naprijed sam kae.
Sasvim slino tome izvjetavaju nas i ostali stari turski hroniari, kao Aikpaazade[9]
i Mehmed Neri,[10] pa su, prema tome, sva drukija shvatanja neosnovana. Kako sada
pouzdano znamo da je turska okupacija Bosne izvrena u meuvremenu, od poetka maja do
kraja juna 1463. g., onda moemo sa sigurnou tvrditi da je i ovaj sandak organiziran u
tome meuvremenu.
Prvim sandakbegom Bosanskog sandaka imenovan je Mehmed-beg Minetovi
(Minnet-olu), koji je dotle bio gospodar Srpskoj zemlji. To pouzdano znamo na osnovu
turskih i dubrovakih izvora. Tako, npr., spomenuti Aikpaazade i Neri, priajui o
osvajanju Bosne 1463. g., kau izriito da je za prvog sandakbega bosanskog sandaka
imenovan spomenuti Mehmed-beg Minetovi, koji je dotle upravljao Smederevskim
sandakom.[11] To potvruju i dubrovaki izvori koje je saopio Truhelka.[12] Dursun-beg,
priajui o drugoj opsadi Jajca od strane sultana Mehmeda Osvajaa (1464), kae da je sultan
tada ostavio u Jajcu sandakbega Minnet-olu Mehmed-bega, a sam poao u susret
neprijatelju koji je dolazio u pomo opsjednutom gradu.[13] Slino pria i Aikpaazade,
samo to on to vee pogreno za 1463. g.,[14] ali to u ovom sluaju nita ne smeta. Na osnovu
svega toga sada znamo sasvim pouzdano da je prvi sandakbeg Bosanskog sandaka bio
spomenuti Mehmed-beg, ranije gospodar Srpskoj zemlji i da su, prema tome, drukija
tvrenja drugorazrednih izvora neosnovana.
Prvo sjedite sandakbega Bosanskog sandaka bilo je do jeseni 1463. vjerovatno u
Jajcu, a dalje u Sarajevu. Druga muslimanska mahala u Sarajevu nosila je ime Mehmed-bega
Minetovia. Tu je on podigao jedan mesdid.[15]
5

Prvobitnu teritoriju Bosanskog sandaka sainjavali su:

a) Raniji turski vilajeti i predjeli u staroj Rakoj: Zvean, Jele, Ras, Sjenica,
Moravica i Nikii, koji su kasnije pretvoreni u istoimene nahije.[16] Samo je mogue da su ti
krajevi prikljueni Bosanskom sandaku tek 1464. g., kad je sandakbegom ovoga sandaka
postao Isa-beg Ishakovi, u iji su has oni spadali i kao naknada za velike gubitke u Bosni.
b) Dio Bosne koji je pao pod tursku vlast prije propasti kraljevstva. Ovamo je spadalo
bosansko krajite ili vilajet Hodidjed, odnosno vilajet Saraj-ovasi, koji su Turci definitivno
zaposjeli jo 1448. g., zatim vilajet Viegrad, koji su oni zauzeli prije 1462. godine.[17]
c) Ostale zemlje Pavlovia, bosanskog kralja i Kovaevia, koje su Turci okupirali
1463. godine.
d) Najzad, moda neki dio zemlje Hercegove koji su Turci zaposjeli 1463. g. i koje
Herceg i njegovi sinovi nisu oslobodili. Ima indicija koje upuuju da je takav sluaj bio s
gradom Borovcem u hercegovoj Neretvi.[18]
Ali, ta se teritorija Bosanskog sandaka nije mogla dugo odrati. im su se Turci
povukli iz Hercegovine, preduzeo je Herceg da oslobodi svoje gradove i u tome je, izgleda,
skoro potpuno uspio jo u ljeto 1463. godine.
Svjesni opasnosti koja im je zaprijetila od Turaka, Maari i Mleani kao
najugroeniji susjedi, koji su za vrijeme napada na Bosnu zauzimali pasivan stav preduzeli
su da, uz pomo pape, organiziraju akciju za suzbijanje Turaka te su 12. septembra 1463.
sklopili vojni savez protiv sultana.
Turske posade u bosanskim gradovima bile su malobrojne,[19] pa su ve stoga uvjeti
za uspjeh protuofanzive bili vrlo povoljni. Protuofanziva saveznika poela je prvih dana
oktobra 1463. g. Jedan dio ugarske vojske kretao se dolinom Vrbasa, a glavna, koju je vodio
kralj Matija, prela je Savu kod Gradike, protjerala turske strae i udarila na Klju, a odatle
prema Jajcu. Njegovu akciju pomagali su s juga herceg Stjepan i njegovi sinovi. Vladislav
Hercegovi oslobodio je jugozapadnu Bosnu (Ramu s Prozorom, Skoplje s Veselom Straom i
Livno) i zatvorio pristup Jajcu; drugi hercegov sin, Vlatko, objavio je da ratuje u ime Mletaka,
upao u oblasti Pavlovia i Kovaevia, zauzeo devet gradova i dospio u blizinu Srebrenice.
[20]
Ugarske opsadne operacije za osvajanje Jajca poele su sredinom oktobra i trajale su
do 26. decembra, kada je turska posada (430 ljudi) zajedno sa svojim zapovjednikom predala
grad i stupila u kraljevu slubu. Nakon pada Jajca predalo se vie utvrda u donjoj Bosni, meu
kojima Zveaj i Banjaluki katel, koji je branilo 50 janiara i 50 mustahfiza. Matija je za
vrlo kratko vrijeme dobio 28 utvrenih gradova, dok se turski posjed sveo uglavnom na
Podrinje, sredinju i gornju Bosnu.

Da zbog takve situacije ne bi potpuno izgubio ovu zemlju, sultan je poetkom ljeta
1464. doao ponovo u Bosnu i uputio se ravno na Jajce. Turska opsada Jajca zapoela je 12.
jula i trajala do 22. augusta. Fatih je pokuao na juri zauzeti grad, ali ni poslije vie navala
nije imao uspjeha, pa se povukao. Na to je Matija Korvin udario na sjeveroistonu Bosnu s
namjerom da protjera tamonje turske posade i stvori odbrambenu liniju od Beograda do
Jajca. Njegov glavni cilj bio je Zvornik, klju Drine.
Maari su s akcijom zapoeli u prvoj polovici oktobra. Prvo su zauzeli Srebrenik i jo
neka tri grada na putu za Zvornik, ali glavni cilj, osvajanje Zvornika, ipak nisu postigli te su
se morali povui. Tako je Matija poslije jednomjesene opsade doivio kod Zvornika isto to
je doivio sultan kod Jajca.
Rezultat ovoga ratovanja bio je da je sjeverna Bosna (Donji Krajevi i Usora) dola pod
ugarsku vlast, dok je sultanu ostala samo istona i centralna Bosna. Matija Korvin od
osvojenih oblasti obrazovao je dvije banovine: Jajaku i Srebreniku. Sjedite Jajake
banovine bilo je u Jajcu, a obuhvatala je podruje Vrbasa do ua u Savu, s gradovima: Jajce,
Banjaluka, Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaki grad, Liva, Komotin, Boac i Zveaj.
Sredite Srebrenikoj banovini bio je grad Srebrenik, a obuhvatala je Usoru, Soli i Spreu s
podrunim gradovima.[21]
Tako je teritorija Bosanskog sandaka ve u prvim mjesecima njegova opstojanja
znatno smanjena. Na istoku i sjeveroistoku on je graniio sa Smederevskim sandakom, koji
je u srednjem Podrinju prelazio Drinu i obuhvatao Srebrenicu, Zvornik, Kulat i ubin s
njihovim podrujem. Na sjeveru je graniio Bosanski sandak s ugarskim podrujem u
spomenutim banovinama. Samo je izmeu turskog i ugarskog posjeda dugo vremena postojao
vrlo irok pojas niije zemlje, tako da su, npr. 1469. g., najsjevernije utvrene turske take
bile Kljuevac u bivoj oblasti Kovaevia, Vranduk na Bosni i Susid na Vrbasu.[22]
Manje su jasne tadanje granice prema sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu. Obino se
uzima da su Turci u svome ratovanju 1463/1464. zadrali dio porijeja Sane s Kljuem i
Kamengradom. Ne znam na emu se te tvrdnje zasnivaju, ali nikako nisu tane. Ti se gradovi
ne spominju u turskim popisima Bosne iz 1469, 1485. i 1489. g. Najstarije podatke o tim
gradovima u turskoj vlasti imamo tek s kraja XV st.
Isto tako, nije sasvim jasna situacija ni u Zavrju s gradovima Glamoem, Livnom i
Duvnom. Livno su Turci mogli posjetiti tek poslije 1466. g., kada se ono spominje u vlasti
Vladislava,[23] najstarijeg sina hercega Stjepana. Godine 1469. Turci su drali u Livanjskoj
nahiji grad Hum, a samo Livno (Hlevne) zauzeli su prije 1485, kada ga nalazimo u njihovu
posjedu.[24]
Nestalna je granica bila i u upi Skoplju. Turci su nekad prije 1469. g. postali
gospodari Susidgrada na Vrbasu,[25] ali ne znam jesu li ga otada trajno drali. Cijela upa
Skoplje i svi njeni gradovi nisu ni 1489. g. bili definitivno u turskoj vlasti, nego tek od 1501.
g., ali su ih Turci i ranije preotimali. Tako je Skender-beg, sandakbeg Bosanskog sandaka,
negdje izmeu 1478. i 1480. pisao jedno pismo Dubrovanima na gradu Pruscu[26].
7

Osim toga, Turci su ve tokom 1465. godine est gradova u sjevernim predjelima
ovoga sandaka ustupili bosanskom kralju koga su sami imenovali, pa je i to kraljevstvo
bilo stvoreno na raun teritorije ovoga sandaka.

OSVAJANJE HERCEGOVINE I OSNIVANJE

HERCEGOVAKOG SANDAKA

Stanje u Hercegovini poslije turskog napada iz 1463. g., stvoreno oslobodilakom

akcijom Hercega i njegovih sinova, nije bilo dugog vijeka. Suzbijeni i zaprijeeni u
napredovanju prema sjeveru, a ozlojeeni Hercegovim vezama s Ugarskom, Turci su
iskoristili ponovne svae u njegovoj kui i odluili da osvajanjem njegovih oblasti naknade
svoje gubitke u sjevernoj Bosni. U julu 1465. g. oni su preduzeli novu ofanzivu protiv
Hercegovine.[27] To je, ustvari, bio nastavak akcije iz 1463. g. Turska vojska, pod
zapovjednitvom bosanskog sandakbega Isa-bega Ishakovia i njegovih vojvoda Ismaila i
Ahmeda, provalila je u julu 1465. g. u Hercegovu zemlju i uspjela brzo prodrijeti do
dubrovake granice. U njihove ruke najprije su dospjeli Mileevac, Samobor, Prilep, a onda i
ostali gradovi na istoku. Zatim su se poeli primicati Primorju, tako da se ve od septembra
1465. g. javlja njihova vlast u neposrednom dubrovakom zaleu. Ve 12. septembra 1465. g.
sjedio je turski subaa u Lugu. Ljubomir, Popovo, urovii i Pocrnje bili su istog mjeseca
jurisdictio Turcorum. Krajem oktobra i u novembru bilo je u njihovoj vlasti Uskoplje,
Bijela, Zupci, Gacko i Kuti. Jedine take otpora bili su neki utvreni gradovi, u prvom redu
Klju i Mievac. Meutim, ni oni se nisu mogli dugo odrati. Klju je osvojio Ahmed vojvoda
poslije 3. juna 1466. a prije maja 1468. g. Poslije 3. juna 1466. pao je i stari prijestoni Blagaj
sa sjevernom Hercegovinom.[28]
Nakon toga drao je Vlatko, posljednji herceg od Sv. Save, u svojoj vlasti, osim
Novog i Risna u Draevici, jedan uzan i prilino neobraen pojas zemljita od Boke do ua
Neretve, koji je kako-tako odvajao dubrovaku teritoriju od neposredne turske oblasti.[29]
Ostali dio njegove oevine, ukoliko je nisu bili pritisli Turci, drali su knez Vladislav,
Mleani i Maari. Naime, kad su Turci udarili na Hercegovinu, ni Mleani nisu ostali
skrtenih ruku. I kao to su Maari 1463/1464. g. preoteli Turcima nekoliko veih gradova
biveg bosanskog kraljevstva, tako su sada Mleani, kao saveznici i zatitnici novoga hercega
Vlatka, zadrali Imotsku krajinu i makarsko primorje, to su posjeli u oktobru 1465. godine.
Maari su se bili utvrdili prvo u Poitelju, a zatim, kada su ovaj grad zauzeli Turci
(1471), u Kou na ostrvu Posrednici.[30]
Kakav je bio konaan ishod turske provale u Hercegovinu 14651470. g. nije jasno u
svim pojedinostima. Rezultati dosadanjih istraivanja pruaju hronoloki ovu sliku.
8

Tokom ljeta 1465. g. pali su Hercegovi gradovi na istoku i u Podrinju. U septembru

iste godine bili su u njihovim rukama Lug, Ljubomir, Popovo, urovii i Pocrnje, oktobra
Uskoplje i Bijela, u novembru Vrsinje (upci), Gacko i Kuti. Prije decembra te godine zauzeli
su i Cernicu. Sljedee godine drali su jo Korita, Banjane i Riane, a 1467. bili su gospodari
i Trebinja. Poslije 3. juna 1466. osvojili su Blagaj, a prije maja 1468. g. i Klju.[31]
Zemlje i gradove koje su oduzimali od hercega Stjepana i njegovih sinova od poetka
svoje ofanzive do poetka 1470. g. Turci su pretvorili u jedan vilajet koji su pripojili
susjednom Bosanskom sandaku. Neposrednu upravu u pojedinim nahijama u Hercegovini
vrili su vojvode Bosanskog sandaka Isa-bega Ishakovia.
Poetkom 1470. g. osnovan je od osvojene teritorije u Hercegovini poseban
hercegovaki sandak.
Sve do najnovijeg vremena mislilo se da je osvojenim dijelovima Hercegovine od
poetka turske vlasti upravljao poseban vojvoda sa sjeditem u Foi, nezavisno od
sandakbega Bosanskog sandaka,[32] i da prvi namjesnik humski bijae Ahmed-vojvoda,
kome je Truhelka naao prvi spomen u jednom zakljuku dubrovakog Vijea umoljenih od 4.
februara 1466. g.[33] Zaveden injenicom to su se hercegovaki kao i bosanski sandakbezi
u XV st. nazivali ne samo krajinicima nego i vojvodama, kao i vilajetske i nahijske vojvode,
[34] on je mislio da je najstariji vojvoda u Hercegovini koji mu je bio poznat bio vojvoda
cijele Hercegovine, njen sandakbeg.[35] Meutim, taj Ahmed-vojvoda nije upravljao cijelom
humskom zemljom, nego samo jednom nahijom,[36] pa naravno nije ni imao rang
sandakbega, kao to taj rang nije imao nijedan drugi vojvoda u Hercegovini sve do 1470. g.
Te vojvode bili su ljudi bosanskog sandakbega isto onako kao to su oni kasnije, kada je
Hercegovina izdvojena iz bosanskog u zaseban sandak, bili ljudi hercegovakog
sandakbega.
Da ovaj sandak nije bio osnovan prije 1470. g., vidi se iz toga to su se Dubrovani
sve do 1470. g. za razne sporove u vezi s Hercegovinom uvijek obraali bosanskom
sandakbegu Isa-begu Ishakoviu u Vrhbosni, a ne nekom hercegovakom sandakbegu ili
krajiniku.[37]
Prvi put hercegovaki sandak spominje se u jednoj vijesti od kraja februara 1470. g.
[38] Istovremeno se u dubrovakim izvorima spominje Hamza-beg kao hercegovaki
sandakbeg sa sjeditem u Foi.[39] U popisu Bosanskog sandaka, koji je zavren 12. maja
1469. g., Hercegovina je popisana u sastavu toga sandaka, pa je prema tome ovaj sandak
nastao poslije maja 1469. g. a prije spomenute vijesti s kraja februara 1470. g. Iz jednog
zapisa u istom popisu vidi se da su 13. redepa 874 / 16. januara 1470. g. hasovi u
Hercegovini, koji su ranije pripadali Isa-begu, dodijeljeni nekom Hamza-begu. Taj Hamzabeg nije sigurno niko drugi nego prvi sandakbeg Hercegovakog sandaka, pa je prema tome
ovaj sandak osnovan 16. januara 1470. godine.
Kad su osnovali Hercegovaki sandak, Turci su nastavili sistematski organizirati,
utvrivati i proirivati svoju vlast u Hercegovini. U nastavku osvajake akcije oni su prvo
9

preduzeli da potisnu Madare i Mleane i zauzmu tvrdi Poitelj, koji se predao Hamza-begu
neto poslije 20. septembra 1471. godine.[40] Do 1475. g. Turci su posjeli sve gradove u
unutranjosti Hercegovine te Ljubuki u Neretvanskoj krajini i Rog na sjeveru. Izvan njihove
vlasti bili su, tada u unutranjosti Hercegovine, pouzdano se zna, jo samo Novi i Risan.[41]
Kad se poetkom 1482. g. predao i Novi, bilo je zavreno tursko osvajanje Hercegovine.
Drala se jo neko vrijeme samo ugarska posada u gradu Kou na ostrvu Posrednici, kod
dananjeg Opuzena. Imotska krajina i makarsko primorje ostali su i dalje u vlasti Mleana.
Zvanino sjedite sandakbegova Hercegovakog sandaka bilo je u Foi od osnivanja
ovoga sandaka do 1572. g.; samo su hercegovaki namjesnici u prvoj polovini XVI st. esto
boravili u Mostaru, koji se tada vie puta spominje kao privremeno sjedite Hercegovakog
sandaka. Stoga se u to doba ponekad hercegovaki sandakbeg naziva mostarski sandak
ili mostarski paa. Kao privremeno sjedite Hercegovakog sandaka Mostar se prvi put
spominje 6. juna 1522. g.[42] Lavaninova hronika spominje mostarskog pau pod Jajcem
godine 1525.[43] To potvruje i branilac Jajca Krsto Frankopan, spominjui u svome
izvjetaju od 24. juna 1525. g. i hercegovakog sandakbega.[44] etiri godine kasnije
spominje se mostarski paa koji je zapovijedao hercegovakim trupama pri prvoj opsadi
Bea 1529. g.[45] I pored svega toga, sasvim je sigurno da i tada, kao i kasnije, sve do 1572.
g., glavni grad Hercegovakog sandaka i sjedite njegova sandakbega bila Foa. To se vidi
iz niza pisama koja su u to doba pisali hercegovaki namjesnici Dubrovakoj republici iz
Foe, kad god se ne radi o nekim vojnim akcijama i inspekcionim putovanjima po svome
sandaku. Ljeti su se esto nalazili na Gatakom polju, ponedak u Novom i drugdje. Vrlo
esto i u prvoj polovini XVI st. hercegovaki sandakbezi obavjetavaju dubrovaku vladu pri
svome stupanju na dunost da su doli u svoje sjedite Fou, isto onako kao to kasnije,
poslije 1572. g., to javljaju iz svoga sjedita Pljevlja. Pa i kad su odsutni iz zemlje, njihovi
kajmakami i ehaje sjede redovno u Foi, odnosno Pljevlju. Od 1572. do 1833. zvanino
sjedite hercegovakog sandakbega bilo je u Pljevlju.[46]
Baagi je pisao da je Hercegovina u svim onim vremenima, kada je predstavljala
zaseban sandak i imala svoga sandakbega, bila neovisna od Bosne.[47] Za njim su se poveli
Skari[48] i Kreevljakovi,[49] zavedeni vjerovatno injenicom to mnogi hercegovaki
sandakbezi u XV i XVI, a naroito u XVII st., imaju titulu paa kao i bosanski beglerbezi, ili
to se nazivaju valijama. Takvo je shvatanje, meutim, pogreno. Nikada nijedan sandak nije
bio neovisan od nekog beglerbega, pa ni hercegovaki.
Hercegovaki sandak bio je od svoga osnivanja pa sve do 1580. g. u sastavu
Rumelijskog ajaleta, a onda je uao u sastav Bosanskog paaluka i otada ostao u njegovom
sastavu sve do 1833. g. tavie, ovaj je sandak mnogo puta, a naroito od XVII v.,
dodjeljivan kao arpaluk ne samo bosanskim beglerbezima nego i bosanskim defterdarima. U
tim sluajevima Hercegovinom su upravljali muteselimi bosanskih vezira odnosno defterdara.

10

OBNAVLJANJE "BOSANSKOG KRALJEVSTVA"

Turskom ofanzivom 1463. g. i ugarskom protuofanzivom u jesen iste godine Bosna je

bila ustvari raskomadana izmeu Turske carevine i Ugarske kraljevine. Maari su mogli biti
zadovoljni to su vojnikim uspjesima postigli da u samoj Bosni stvore jaku branu turskim
provalama u Ugarsku. Jajaka i Srebrenika banovina u naslonu na abaku banovinu
predstavljale su neprekidnu graninu zonu na desnoj obali Save od Beograda preko apca do
Jajca i Banjaluke i tako sainjavale monu branu turskim prodorima. One su uspjeno
spreavale turske upade prema sjeveru i imale veliki znaaj za odbranu ugarskih zemalja.
Zbog tih ugarskih pozicija na sjeveru Bosne Turci nisu mogli biti sigurni ni na
teritoriji koju su drali. Tu nesigurnost pojaavala je injenica to sami Bonjaci nisu bili
zadovoljni ni s jednim ni s drugim okupatorom i to nisu mirovali. To se jasno vidi i iz ono
malo sauvanih vijesti iz toga vremena. Sve poznate podatke i mogue zakljuke o situaciji i
raspoloenju naroda u Bosni u to vrijeme, o akcijama preivjele bosanske vlastele i
obnavljanju kraljevine Bosne prua mala ali dragocjena studija S. irkovia.[50] Iz te studije
vidi se da je preivjela bosanska vlastela, uglavnom sitni plemii jer su krupniji ve bili sili
s historijske pozornice bila nezadovoljna turskom okupacijom pa je preduzimala izvjesne
akcije za ponovnu uspostavu bosanskog kraljevstva. Tako je jo prije 12. augusta 1463. g.
grupa bosanskih plemia izjavila da ni ti plemii ni svi stanovnici kraljevstva nee nikada
drugu vladu osim mletaku, a ako je ne dobiju, potinie se Turcima. Oni su jo traili da
Mleani poalju poslanike hercegu Svetoga Save i drugim gospodarima onih zemalja,
svakako u cilju osiguranja pomoi. To poslanstvo bilo je sastavljeno od emigranata koji su
izbjegli iz Bosne, ili je predstavljalo grupu odvane vlastele koja je krenula iz zemlje da izvri
ovu misiju. U svakom sluaju, neposredna je njihova veza sa zemljom, ostalom bosanskom
vlastelom i itavim stanovnitvom u ije su ime istupili u Veneciji. Premda nije urodila
plodom, ova akcija jasno govori o situaciji i raspoloenju u Bosni poslije njena pada 1463. i o
pokuajima za osloboenje.
Turci su sigurno dobro vidjeli i znali ovo neraspoloenje naroda prema sebi. Kako se
nisu osjeali dovoljno sigurno ni na svom podruju, niti sposobni da protjeraju Maare, oni su
u nedostatku vlastitih snaga morali praviti ustupke lokalnim iniocima pa su tako pribjegli
jednoj mjeri koja je jedinstvena u povijesti njihovih osvajanja. Da bi kod Bonjaka stvorili
iluziju da se obnavlja bosanska drava i uspostavili kakav-takav koridor izmeu svojih i
ugarskih posjeda u Bosni, Turci su krajem 1465, ili neto ranije, predali sjeverne dijelove
Bosanskog sandaka na upravu lanu dinastije Kotromania Matiji, sinu svoga tienika i
pretendenta Radivoja, i postavili ga kraljem Bosne.
Oblast novog bosanskog kraljevstva sterala se od Lave na sjever do podruja
ugarskih banova, a sastojala se od est gradova i njihovih podruja. Rezidencija kraljeva bila
je po svoj prilici u Vranduku. On je tu imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet na svome

11

podruju, tako da u njegovoj oblasti i nije bilo dvovlae, niti su tu djelovale ikakve druge
turske vlasti.
Bosanski kralj, sin kralja Radivoja, spominje se drugi put 11. januara 1467. g., a
onda mu se gubi svaki trag u izvorima. etiri godine kasnije (16. septembra 1471.) spominje
se opet Matija Sabani takozvani kralj Bosne, ali se ne zna da li se ovdje radi o istom licu
ili o novom kralju Bosne. Kako je Matija, sin Radivojev, jo 1465. g. bio renegat i imao enu
u Carigradu, on svakako nije mogao uspjeno odigrati ulogu koja mu je bila namijenjena, bar
u odnosu na aspiraciju bosanske vlastele, pa je vjerovatno prije 1471. g. bio smijenjen, a na
njegovo mjesto doveden je drugi poznati sitni vlastelin bosanski, Matija Sabani, vjerovatno
iz upe Vrhbosne, u kojoj se i danas dva sela zovu Sabani.
Ali se ni ovaj drugi kralj bosanski, ako se ne radi o istom licu, nije mogao dugo
odrati, jer su Turci prije 6. maja 1476. g. postavili novog kralja, Matiju Vojsalia. On je bio
vrlo hrianski nastrojen (Christianissimo), pa se stoga nije zadovoljio samo sultanovim
imenovanjem, nego je zatraio pismom od ugarskog kralja da ga i on prizna. A kad su za to
saznali Turci, oni su opsjeli njegove gradove i gradove njegove vlastele. Ugarski kralj poslao
mu je pomo, koja ga je uspjela osloboditi od te opsade (prije 3. jula 1476. g.). To je ujedno i
posljednja vijest o tursko-bosanskom kralju i ne zna se ta se poslije toga desilo s njim i
njegovom vlastelom, ali se zna da je tada uinjen kraj i tome minijaturnom kraljevstvu
bosanskom. Njegovo podruje pripojeno je bosanskom sandaku, a vlast vlastele bosanske i
njenu ulogu u toj oblasti preuzeli su vojvode i knezovi vlaki.

UVRIVANJE TURSKE VLASTI U BOSNI I HERCEGOVINI

OSNIVANJE ZVORNIKOG SANDAKA

Kad su osvojili najvei dio Hercegovine, Turci su poslije 1468. g. nastavili upadati u
Hrvatsku, Dalmaciju i druge susjedne zemlje koje su 1464. g. ostale otvorene i izloene
njihovim udarcima. Istovremeno su pristupili da vre poveu i bolje osiguraju svoje pozicije
u Bosni i Hercegovini. U tom cilju oni su prije svega organizirali poseban hercegovaki
sandak. Zatim su likvidirali dravicu svoga kralja Matije Vojsalia, oduzeli ili razbili velike
posjede hrianskih spahija regrutiranih iz reda stare bosanske vlastele i vlakih starjeina,
nametnuli hara nekim manastirima, te tim i slinim mjerama likvidirali i posljednje
znaajnije ostatke domaeg feudalizma u Bosni.
U decembru 1481. g. opsjeli su hercegov Novi, ija se posada predala januara 1482. g.
Time je nestalo i posljednjeg slobodnog ostatka bosanske drave.
Kako su Jajaka i Srebrenika banovina, u naslonu na abaku banovinu kao
neprekidna granina zona na desnoj obali Save, predstavljale ne samo monu branu turskim
12

prodorima u ugarske zemlje nego i stalnu opasnost za turske pogranine posjede, to su Turci,
svjesni te opasnosti i poueni tekim udarcima, pristupili vrem povezivanju svoje vlasti i u
srednjem Podrinju. Tako je dolo do osnivanja Zvornikog sandaka, tree vee turske vojnoadministrativne jedinice na teritoriji nekadanje drave bosanske. To je bio prvi sandak u
Bosni koji nije nastao kao plod trenutnih zavojevakih uspjeha turskih, nego prije svega u
cilju bolje odbrane i vre organizacije ranije steenog posjeda koji su ugroavali Maari.
Pitanje kada je osnovan Zvorniki sandak dosada nije bilo ni priblino utvreno.
Baagi je pisao da je Ali-beg Mihaloglu jo 1461. g. bio sandakbeg Zvornikog sandaka,
[51] to bi znailo da je ovaj sandak jo tada postojao. Baagi ne navodi izvor za svoju
tvrdnju, ali se bez mnogo truda moglo ustanoviti da se ona zasniva na navodima S. Muvekita,
[52] na koga se on uglavnom oslanjao, piui svoju Kratku uputu u prolost Bosne i
Hercegovine. Muvekitova Historija Bosne, meutim, premda vrlo bogata i korisna, mnogo je
puta nepouzdana. Prelog se zadovoljio da navede gornju Baagievu tvrdnju.[53] Inae se
openito uzimalo da je ovaj sandak osnovan 1463. ili 1464. Godine.[54]
Ne zna se tano kada su Turci definitivno zauzeli Zvornik i okolinu. Srebrenica i
Zvornik spominju se u turskoj vlasti brzo poslije pada Despotovine, a stalno od 1462. G.[55]
Ali, samo nekoliko podataka iz karijere poznatog akindijskog voe Ali-bega Mihaloglua
dovoljno ukazuju na slabost Muvekitove tvrdnje. Do 1460. g. Ali-beg je bio subaa oblasti
Branieva.[56] Nakon pobjede nad Mihajlom Silaijem (Svilojeviem) kod Poeana 8.
novembra 1460. g., on je imenovan sandakbegom Vidinskog sandaka.[57] Odatle je u
proljee 1463. g. premjeten na poloaj sandakbega Smederevskog sandaka, kojim je od
pada Despotovine (1459) do proljea 1463. g. upravljao Mehmed-beg Minetoglu, koji je tada
upuen u akciju protiv Bosne i poslije njena pada bio naznaen prvim sandakbegom
bosanskim. Ali-beg Mihaloglu identian je s onim Ali-begom, gospodarem smederevskim,
kome je sultan prilikom svog pohoda protiv Bosne naredio da izvodi vojnike demonstracije
na Savi i Dunavu, kako bi zabavio kralja Matiju da ne priskoi u pomo Bosni.[58] Vrei taj
zadatak, on je izvrio dva upada u Ugarsku.[59] To dovoljno upuuje da Ali-beg Mihaloglu
nije mogao biti sandakbeg Zvornikog sandaka 1461. g., pa se stoga ne moe pomiljati da
je taj sandak tada i privremeno postojao.
Iz najstarijeg sauvanog turskog katastarskog popisa Smederevskog sandaka vidi se
da su u vrijeme sastavljanja toga popisa Zvornik, Srebrenica sa Srebrenikom, Kulat, ubin,
Sokol, koji su sainjavali prvobitno jezgro Zvornikog sandaka, pripadali Smederevskom
sandaku.[60] Sama ta injenica dovoljno upuuje na to da Zvorniki sandak nije bio
osnovan odmah poslije turske okupacije te teritorije. Samo taj najstariji sauvani turski
katastarski popis Smederevskog sandaka, naalost, nije datiran, ali se na osnovu nekih
podataka koje prua taj nedatirani popis Smederevskog i jedan datiran popis Vidinskog
sandaka iz 1467. g., kao i na osnovu drugih historijskih injenica, moglo sasvim sigurno
utvrditi da je spomenuti nedatirani defter Smederevskog sandaka nastao u meuvremenu od
februara 1476. do januara 1478. Godine.[61]

13

Kako je u tome defteru kao sastavni dio Smederevskog sandaka upisano i podruje
koje je predstavljalo prvobitnu teritoriju Zvornikog sandaka, to znai da Zvorniki sandak
u vrijeme toga popisa (1476/1478) nije postojao. Na osnovu toga moe se odbaciti i miljenje
da je ovaj sandak bio osnovan 1463. ili 1464. g., kako se to dosada openito mislilo. Na
osnovu gornjih izlaganja vidi se jasno da on nije bio osnovan sve do 1478. g. Kako se ovaj
sandak u poznatim izvorima prvi put spominje juna 1483. g.,[62] znai da je on osnovan
nekad poslije 1478. a prije 1483. g. Ali, s obzirom na onovremene prilike u Bosni i razloge
koji su morali diktirati njegovo osnivanje, mislim da je ovaj sandak osnovan krajem 1480. ili
poetkom 1481. g., poslije napada Vuka Grgurevia (Zmaja Ognjenoga) na Srebrenicu i
Sarajevo.
Po svome teritorijalnom opsegu Zvorniki sandak u poetku je bio malen. On se tada
sastojao samo od nekoliko nahija i gradova Smederevskog sandaka u Podrinju, preteno na
lijevoj strani Drine: Srebrenica, Zvornik, Kulat, ubin, te Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptiar,
Raevinu, na desnoj strani Drine.[63] Ovaj sandak ostao je u tom svom prvobitnom
teritorijalnom opsegu sve do pada Srebrenike banovine 1512/1515. g.
Ve sama injenica da je Zvorniki sandak osnovan na toliko maloj teritoriji, jasno
govori da su njegovo osnivanje diktirali odbrambeni razlozi i da je glavni zadatak njegova
sandakbega bio da bdije nad turskim posjedima u gornjem Podrinju, naroito prema
Srebrenikoj banovini, koja je skoro pola stoljea prkosila turskoj sili. Kad su zaposjeli tu
banovinu, Turci su je razdijelili na nekoliko nahija, koje su odgovarale ranijim upama i
pripojili ih Zvornikom sandaku.[64] Ovaj je sandak i dalje ostao eksponirano podruje
prema ugarskim posjedima u Bosni i Mavi, sve do pada Beograda i Mave 1521. g. i
najsjevernijeg dijela Bosne 1535. g. Time se jasno vidi strategijski znaaj i razlozi osnivanja
ovoga sandaka. On je prvo imao zadatak da titi turske posjede prema Srebrenikoj banovini,
a kasnije da i sam znatno doprinese ostvarenju daljih turskih ekspanzivistikih planova. Stoga
su Turci Zvornik, klju Drine, zvanino sjedite i glavnu tvravu toga sandaka, jo 1463.
g. tako utvrdili da je on uspjeno izdrao snanu opsadu s ugarske strane 1464. g. kao i
kasnije tri opsade Austrijanaca, kojima je jedanput podlegao 1688, te krae vrijeme ostao u
rukama Austrije.
S padom Beograda 1521. g. Turci su dobili cijelu Mavu, koju su podijelili na
nekoliko nahija i pripojili prvo Smederevsko-beogradskom sandaku.[65] Negdje poslije
1528, a prije 1533. g. Mava je izdvojena iz Smederevskog i pripojena Zvornikom sandaku.
[66] Time je ovaj sandak postigao svoj najiri teritorijalni opseg, koji je zadrao sve do
Bekog rata.
Sredite Zvornikog sandaka i zvanino sjedite njegova sandakbega od njegova
osnivanja do kraja XVII st. bilo je redovno u Zvorniku. Ve od prve polovine XVII st.
nalazimo u raznim dokumentima da zvorniki sandakbezi esto due vremena borave u D.
Tuzli,[67] ali ne znamo da li je moda tada neko vrijeme D. Tuzla bila njihova zvanina
rezidencija.

14

Od svoga osnivanja pa do 1541. g. Zvorniki sandak bio je u sastavu Rumelijskog

ajaleta. Poslije pada Budima (1541. g.) i osnivanja Budimskog ajaleta on je izdvojen iz
Rumelijskog i pripojen Budimskom ajaletu, da bi se pojaao osjetljivi budimski front. Samo
se ne zna da li je ta promjena izvrena odmah, im je osnovan budimski paaluk, ili neto
kasnije. Turski historiar Delalzade Mustafa elebi (umro 1567.) u svojoj Historiji navodi
Zvorniki sandak u sastavu Budimskog ajaleta.[68] On ne navodi u sastavu toga ajaleta i u
jednom popisu sandaka istog ajaleta iz 1557. godine.[69] Na osnovu izvjesnih podataka u
popisu Zvornikog sandaka iz 1548. godine moe se indirektno zakljuiti da je ovaj sandak
i tada bio u sastavu istoga ajaleta, pa je sasvim vjerovatno da je izdvajanje ovoga sandaka iz
Rumelijskog i njegovo ukljuenje u Budimski ajalet izvreno jo 1541. g. kada je zvorniki
sandak ostao u sastavu Budimskog paaluka sve do osnivanja Bosanskog paaluka (1580), a
onda je prikljuen tome paaluku i ostao u njegovu sastavu do kraja turske vlasti.

JAANJE TURSKE I LIKVIDACIJA UGARSKE VLASTI U BOSNI

TERITORIJALNO IRENJE BOSANSKOG, HERCEGOVAKOG I ZVORNIKOG
SANDAKA

Suzbijeni na sjevernim granicama svoga podruja u Bosni, Turci su nastavili upadati u

Hrvatsku, koja je bila izloena njihovim udarima. Provaljujui dolinom Sane, oni su nekad
potkraj XV st. stvorili vrsta uporita u Kljuu i Kamengradu, koji su im postali vaan
oslonac za iznenadne i brze akcije prema zapadu i jugu. Pobjedom na Krbavskom polju
(1493) bila je otklonjena posljednja brana njihovim provalama u Hrvatsku i Sloveniju. One su
tada postale sve ee i dublje. Provaljujui u Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Kranjsku,
Koruku, tajersku i druge susjedne zemlje, Turci su povremeno prodirali do u blizinu
Venecije, ali pored svega toga do kraja XV st. nisu uspjeli znatno razmaknuti svoje granice ni
u Hrvatskoj ni u Dalmaciji.
Jedini teritorijalni uspjeh Turaka do kraja XV st. bilo je njihovo uvrenje u Kljuu i
Kamengradu, likvidacija ugarske posade u gradu Kou na Posrednici i okupacija Makarske
krajine (1493), koju su pripojili Hercegovakom sandaku. Time je teritorija ovoga sandaka
15

bila uglavnom zaokruena. On se i kasnije neto irio dalje u tursku Dalmaciju, ali samo
privremeno, do osnivanja Klikog sandaka (1537), kada se opet sveo na granice spoetka
XVI st., koje se vie nisu znatno mijenjale sve do poetka Kandijskog rata (1645).
Po ugovoru izmeu Turske i Ugarske od 20. augusta 1503, kojim je zakljueno
sedmogodinje primirje, Ugarskoj su ostali svi vaniji gradovi Jajake banovine (Jajce,
Zveaj, Vrbaki Grad, Banjaluka), zatim Srebrenik s njegovim kotarom ili banovinom.
Turskoj su priznati ne samo gradovi u unutranjosti Bosne i Hercegovine, nego i pogranini:
Proloac, Imotski, Rog, Vrgorac, Ljubuki, Mostar, Poitelj, Blagaj, Novi Risan u
Hercegovini, zatim Bosanski vilajet s gradovima i njihovim varoima to se nalaze na krajini
Bosanskog vilajeta i to: Kamengrad, Klju, Hlivno, Belgrad, Venac, Komotin, Travnik,
Vrhbelica, Vranduk, Doboj, Maglaj, Belgrad (Akhisar), Susid, Torian, Fenarlik (Fewarlak),
Prozor, Bobovac i Dubrovnik, te grad Zvornik (Zwonik) sa svojim podrujem.[70]
Poslije zakljuenog primirja situacija je i dalje bila napeta, ali nije bilo nikakvih
znaajnih dogaaja sve do 1512. g. Zbog borbe oko prijestolja Turci su nastojali odrati
primirje, ali su nastavili vriti pritisak na Hrvatsku, tako da su neki velikai bili skloni da im
se potine. Kada je stupio na turski prijesto, Selim I (15121520), nije produio
sedmogodinje primirje s Maarima i, mada je teite turskih akcija bilo usmjereno na Istok
(Sirija, Egipat, Perzija), aktivnost njihovih snaga nije bila smanjena ni u Bosni. Tada je
bosanski sandakbeg Feriz-beg uspio osvojiti Srebrenik i s njim cijelu sjeveroistonu Bosnu
(1512).[71] Time je bila probijena ugarska odbrambena linija koju je 1464. g. uspostavio
Matija Korvin. Tada je poela nova etapa turskih osvajanja u naim zemljama: otada su turski
upadi u Hrvatsku dobili karakter osvajanja; vreni su ee i s jaim snagama. Iste godine,
kada su sruili Srebreniku banovinu, doao je u njihove ruke Blagaj na Sani. U januaru 1513.
g. prodrli su u Dalmaciju do Sinja, koji su brzo po tome definitivno zauzeli.[72] Odranije su
drali Unac na istoimenoj rijeci, a 1514. zauzeli su Karin i Korlat u Dalmaciji i napadali
Skradin.[73] Ali, pravu prekretnicu oznaio je tek pad Beograda i apca 1521. g. Time je
Turcima konano bio otvoren put u Panonsku niziju.
Podruje Srebrenike banovine Turci su odmah pripojili Zvornikom sandaku.
Poslije 1526, a prije 1533. tome sandaku prikljuena je i Mava. Time je ovaj sandak
postigao svoje najire teritorijalno prostranstvo (koje je zadrao uglavnom do 1718. g.). Tada
se znatno proirio i Bosanski sandak: prvo na raun ugarsko-hrvatskih posjeda u Dalmaciji,
Lici i Krbavi, gdje su Turci od ranije drali Sinj, Karin, Korlat, Unac i Blagaj na Sani. Nakon
uspjeno zavrenog pohoda protiv Beograda, Turci su se sruili na Dalmaciju i 28. maja 1522.
g. osvojili Knin a odmah zatim Skradin.[74] Krajem 1523. g. zauzeli su i Ostrovicu na Uni.
Svi ti gradovi i njihova podruja pripojeni su Bosanskom sandaku.
S osloncem na Knin, Ostrovicu i Skradin Turci su esto upadali u Krbavu do Udbine i
u Primorje. Do 1526. g. osvojili su Hrvatsku juno od Velebita (osim Klisa i Obrovca).[75] Na
drugoj strani prodrli su u Srijem i pred bitku na Mohakom polju zauzeli istonu Slavoniju do
Osijeka i akova, vrei istodobno bezbrojne upade i pustoenja po Hrvatskoj i Slavoniji.[76]
Pri tome je najvie stradalo Pounje, Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, preko kojih su vodili
16

glavni pravci turskih provala. Svi ti upadi i provale predstavljali su ustvari pripremu za
odluujui sukob s Maarima, do kojega je dolo na Mohakom polju 1526. godine. Poslije
pobjede na Mohakom polju Turci su lahko likvidirali ostatke ugarske vlasti u Bosni i
Dalmaciji i otvorili sebi put u zapadnu Slavoniju. Obrovac i Udbina pali su u turske ruke
1527. i zatim skoro cijela Lika i Krbava. Sada su mogli lahko ostvariti mnogobrojne
bezuspjene pokuaje da zauzmu tvrdo Jajce i ostale gradove Jajake banovine. Posada Jajca
predala se krajem 1527. bez otpora; uskoro zatim Banjaluka i okolni gradovi. Ugarske posade
bile su odbaene u dolinu Save.
Osvojeni gradovi u Dalmaciji od Cetine na zapad i sjever, posjedi u Lici, Krbavi i
Pounju, kao i cijelo podruje ranije Jajake banovine, u podruju Vrbasa prikljueno je
Bosanskom sandaku.

TURSKA OSVAJANJA U SJEVERNOJ BOSNI I SLAVONIJI

PAD KLISA I OSNIVANJE KLIKOG SANDAKA

Deset godina poslije pobjede na Mohau (1526) Turci su preuzeli inicijativu da proire
svoju vlast u Slavoniji, koristei se graanskim ratom i vazalnim poloajem mnoge slavonske
gospode, meu kojom se naroito isticao srpski despot Stevan Berislavi. Pomaui Zapolju,
on je priznao vrhovnu vlast sultana, koji mu je 1529. g. potvrdio sva dobra i gradove u Bosni i
Slavoniji da ih dri kao sultanov vazal.[77] I dok je Stevan, zajedno sa smederevskim
sandakom Husrev-begom (15341536) pomogao Zapolju protiv Ferdinandovih pristalica,
dotle su Turci snovali kako e te borbe najbolje iskoristiti za sebe i proiriti i uvrstiti svoju
vlast u Slavoniji, sluei se svojom starom i oprobanom taktikom razaranja jedinstva i
iznalaenja pomagaa u oblastima koje su namjeravali osvojiti. S namjerom da Slavoniju
lake potini sultanu, Husrev-beg je pomagao Berislavia sve do kraja 1535. ili poetka 1536.
g., kada je izmeu njih dolo do sukoba u kojem je despot ubijen.[78] Husrev-beg je odmah
zauzeo njegove gradove: Dobor i Koba u Bosni, Brod na Savi, Staru Gradiku i druge.[79]
Na bosanskoj strani Save drala se jo neko vrijeme jedino Kostajnica. Tako je tek tada cijela
Bosna dola definitivno pod tursku vlast. Sve to podruje pripojeno je Bosanskom sandaku.
Sada su Turci prenijeli svoju akciju na srednju Slavoniju, jer su najistoniji dio
dananje Slavonije bili pregazili i opustoili jo za vrijeme Sulejmanova pohoda na Moha
1526. g. Tada je pao u turske ruke, meu ostalim, i Osijek, koji su razorili. Prilikom drugog
pohoda na Be 1529. g. Turci su zavladali ne samo cijelim Srijemom nego i istonom
Slavonijom, obnovili Osijek i osigurali ga jakom posadom, da im zatiti Srijem i poslui za
daljnja napredovanja prema sjeveru i zapadu.[80]
U vezi s novom akcijom u Slavoniji izvrene su izmjene linosti na elu susjednih
sandaka. U aprilu 1536. g. Husrev-beg je vraen iz Smedereva u Bosnu, u kojoj e ostati do
17

smrti (1541). Na elo Smederevskog sandaka ponovo je doveden iz Moreje Mehmed-beg

Jahjapai (15361541).[81] U ljeto 1536. g. oni su zajedniki provalili u Slavoniju i zauzeli
mnogobrojna dobra i gradove slavonske vlastele. Mehmed-beg je osvojio vanu varo i grad
Poegu (25. januara 1537.), s kojom je pala itava Poeka upanija. Prvi i jedini pokuaj
Ferdinandov da preko svoga znamenitog vojskovoe Kacijanera zaustavi turska osvajanja i da
oslobodi Slavoniju zavrio se tekim porazom njegove vojske kod Gorjana blizu akova
(vjerovatno 9. oktobra 1537. g.). Sada su Slavonija i Hrvatska bile potpuno otvorene Turcima,
ali su oni zbog sukoba s Mleanima (1537) morali prebaciti svoje krajinike na mletakotursku granicu, u Dalmaciji i Hrvatskoj, i nakratko ostaviti Slavoniju na miru.
Glavni cilj nove turske akcije u Dalmaciji bio je tvrdi Klis, koji su Turci i ranije vie
puta opsjedali. Klis je pao u turske ruke 12. marta 1537. g. Time je uinjen kraj ugarskoj
vladavini na jugu Velebita. Bosanski sandakbeg Husrev-beg u izvjetaju Porti o zauzeu ove
vane pozicije predloio je da se od novoosvojenog podruja i svih nahija Bosanskog
sandaka u sjeverozapadnoj Bosni, Dalmaciji, Krbavi i Lici obrazuje poseban sandak, kako
bi se nove tekovine mogle lake uvati. Husrev-beg je istovremeno predloio da se za
sandakbega Klikog sandaka imenuje njegov ehaja Murat-beg Tardi, ibenanin, koji se
naroito istakao pri zauzimanju Klisa. Taj je predlog u Carigradu bio usvojen, pa je ovaj
sandak bio obrazovan jo iste godine.
Osnivanjem Klikog sandaka znatno se smanjila teritorija Bosanskog sandaka, jer su
novom sandaku, pored novoosvojenog podruja, pripojeni svi turski posjedi u Dalmaciji
sjeverozapadno od Solina, u sjeverozapadnoj Bosni, Krbavi, Lici i Hrvatskoj.
Zvanino sredite klikog sandaka bio je Klis, ali su njegovi sandakbezi najee
stolovali u Livnu.

UVRIVANJE TURAKA U SLAVONIJI OSNIVANJE POEKOG SANDAKA

OSNIVANJE BUDIMSKOG PAALUKA

Turci nisu putali na miru Hrvatsku ni dok su ratovali s Mleanima. Tako su 24. aprila
1538. zauzeli Dubicu i time uklonili vanu zapreku za napredovanje u Slavoniji. Na tom
planu oni su prije svega organizirali i uvrstili svoju vlast u osvojenom podruju srednje
Slavonije, gdje su neto prije 30. januara 1538. g. obrazovali novu vojno-administrativnu
jedinicu, koja se, po svome sreditu, nazvala Poeki sandak. Raniji turski posjedi u istonoj
Slavoniji (Osijek, epin, Ivankovo i dr.) dijelili su i dalje sudbinu Srijema sve do sredine XVI
st. Osvojeni gradovi u Bosni (Dobor, Koba i Dubica) pripojeni su Bosanskom, a Brod i Stara
Gradika Poekom sandaku. Prvim sandakbegom novog sandaka imenovan je Arslan-beg,
sin Mehmed-pae Jahjapaia (15381541).[82]

18

Kad su sklopili mir s Mleanima (2. oktobra 1540. g.), Turci su mogli preduzeti jau
akciju u Slavoniji. Tada su u njihove ruke definitivno pali Jasenovac i Novska na Savi te
Subotski Grad i Britvievina u Krievakoj upaniji.[83] Potom su preduzeli novi pohod na
Ugarsku i zauzeli Budim (29. augusta 1541.), koji je odmah pretvoren u sredite novog
beglerbegluka u Evropskoj Turskoj.
To je bio trei ili tanije drugi beglerbegluk u evropskom dijelu Osmanskog carstva.
Sve do druge decenije XVI st. postojao je u ovome dijelu Carstva samo jedan, Rumelijski
beglerbegluk, ajalet ili paaluk, kao najvia vojno-administrativna jedinica kojoj su, u vidu
sandaka, pripajane sve osvojene zemlje i oblasti u Evropi. Taj se beglerbegluk poetkom
Sulejmanove vladavine sastojao od 27 sandaka. Kada se potinio sultanu Selimu II, Hajrudin
Barbarosa dobio je naslov beglerbega i postao kapudanpaa, admiral cjelokupne turske
mornarice. Pored oblasti i gradova kojima je ranije gospodario, njemu su dodijeljeni neki
primorski sandaci Rumelije (Galipolje, Agriboz, Mitilena, Kodaeli, Karlieli itd.), te je od tih
i nekih drugih oblasti osnovan poseban ajalet ili beglerbegluk, koji se zvao Ejalet-i Kapudanpaa ili Ejalet-i Dezair.[84] Time je rumelijski beglerbeg izgubio jedan dio svoje teritorije, ali
je ona daljim osvajakim uspjesima brzo nadoknaena, tako da se broj sandaka ovoga ajaleta
do 1541. g. popeo na preko trideset. U tome meuvremenu osnovani su, samo na naim
stranama, novi sandaci: Crnogorski, Kliki, Poeki i Srijemski i svi su prikljueni
Rumelijskom beglerbegluku. Kada je osnovan Budimski beglerbegluk, njemu su prikljueni
ne samo turski sandaci u Ugarskoj nego i sandaci Poega, Zvornik, Osijek ili Srijem,
Smederevo i Vidin. Time je Rumelijski beglerbegluk bio opet smanjen. Taj je gubitak donekle
naknaen osnivanjem nekih novih sandaka meu kojima je bio i azmanski sandak u
Slavoniji.
Osnivanjem Budimskog paaluka Turcima je olakano potpuno osvojenje Slavonije.
Kad je Sulejman ponovo poao protiv Ugarske (1543), preduzeo je bosanski sandakbeg
Ulama-paa dalja osvajanja u Slavoniji. U proljee te godine pali su Voin, Stupanica,
alkovac (akovac), Bijela Stijena, Podborje (Daruvar), Orahovica i Valpovo (23. juna),
posljednji slobodan grad u istonoj Slavoniji. U toku daljih osvajanja Turci su zauzeli
Brezovicu (6. novembra), najistonije mjesto u Slavonskoj Podravini. Zatim su osvojili
Pakrac i Petrovinu i primakli se Virovitici,[85] ije su podruje upisali u svoje teftere ve
1545. g., dakle sedam godina prije njena pada.[86] Nekad poslije 20. maja, a prije 10. jula
1544. godine, pala je Velika u Posavini i s njom Meurijeje. Iza 20. augusta sljedee godine
Turci su zauzeli i Moslavinu s Garikim brdima (Plodin, Kouta, Gari)[87]. Poslije toga, od
primirja izmeu Ferdinanda i Sulejmana (1545), za daljih sedam godina nema znaajnijih
turskih osvajanja u Slavoniji, sve do zapleta u Erdelju i novih akcija Ulama-pae u Slavoniji
1552. godine.
Svi novi turski posjedi u Slavonskoj Podravini (Voin, Orahovica, Valpovo, Brezovica
i Moslavina) prikljueni su Poekom,[88] a posjedi u Posavini (Stupanica, aklovac, Bijela
Stijena, Podborje (Daruvar), Pakrac, Petrovina i Velika) Bosanskom sandaku[89].

19

Poeki sandak do 1541. g. pripadao je rumelijskom beglerbegluku. Te godine

pripojen je Budimskom paaluku, u ijem je sastavu ostao sve do 1580. g., kada je prikljuen
Bosanskom paaluku.[90] Godine 1600. osnovan je Kanjiki paaluk, pa mu je pripojen i
Poeki sandak, koji je ostao u sastavu toga paaluka sve do kraja turske vladavine.[91]
Ovaj sandak od sredine do kraja XVI st. nekoliko puta dodjeljivan je bosanskim
namjesnicima kao arpaluk. Tada su njim upravljali muselimi bosanskih namjesnika.
Zvanina rezidencija sandaka bila je stalno u Poegi, ali su poeki sandakbezi esto
boravili i po drugim znaajnim mjestima ovoga sandaka, a naroito u Brodu na Savi.
Posljednji poeki sandakbeg zvao se Ibrahim-paa.

20