Sie sind auf Seite 1von 483
Bošnjačka pismohrana Svezak 7 broj 23-26 Zagreb 2007./2008. Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb

Bošnjačka

pismohrana

Svezak 7

broj 23-26

Zagreb

2007./2008.

Bošnjačka pismohrana Svezak 7 broj 23-26 Zagreb 2007./2008. Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Riječ urednika Filip Mursel Begović Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji Graditeljstvo Edin Jahić Povijest Nasko Frndić, Vesna Miović, Nikša Selmani, Muhamed Ždralović, Mubera Ždralović, Ante Simonić, Esma Halepović Đečević Književni portreti Sead Begović Likovno stvaralaštvo Hamo Čavrk Političko društvena kretanja Faris Nanić, Sulejman Čičić Sjećanja Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović Svjedočanstva Jusuf Suljanović Obljetnice i jubileji Ismet Isaković Događaji i djelatnosti BNZH Dokumenti BNZH

Bošnjačka pismohrana časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj Utemeljeno 1998. godine

Glavni urednik Filip Mursel Begović

Izvršni urednik

Dževad Jogunčić

Redakcija

Sead Berberović

Ismet Isaković

Ervin Jahić

Naslovnica Munir Vejzović, Krajolik (detalj) ulje na platnu, 110x150 cm, 2007.

Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim radovima isključivo izražavaju stavove autora i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili izdavača.

Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Adresa uredništva Bošnjačka pismohrana Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju adresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatska tel/fax: +385 1 48-19-377 e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr filipbeg@yahoo.com (glavni urednik) kunski žiro račun: 2360000-1101896707

Cijena 80 kn / 20 KM / 10

Obrada teksta i slika mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tisak mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

ISSN 1332-2362 UDK 323.15 (497.5)

Bošnjačka

pismohrana

ISSN 1332-2362 UDK 323.15 (497.5) Bošnjačka pismohrana Svezak 7 broj 23-26, Zagreb, 2007./2008.

Svezak 7

broj 23-26, Zagreb, 2007./2008.

SADRŽAJ

0. Riječ urednika Filip Mursel Begović: Duhovi koji nas i danju plaše

4

1. Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji

Dževad Jogunčić: Bošnjačka politika u XX. stoljeću

9

Adil-beg Zulfikarpašić: Spremni smo Vam pomoći u svakom pogledu

10

Sulejman Tihić: Gradimo jedinstvo različitosti 11

2

prof. dr. Ivo Goldstein: Bitka u kojoj se klao brat s bratom mr. Edin Mutapčić: Bošnjačke (muslimanske) političke stranke prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini (1918. – 1923.) Adib Đozić: Paradigmatičnost bošnjačke političke nedorečenosti Šaćir Filandra: Bošnjaci i Bosna dr. sc. Adnan Jahić: Refleksije o bošnjačkoj politici i bošnjačkom nacionalnom razvoju do Drugog svjetskog rata prof. dr. Omer Ibrahimagić: Korijeni i zablude konfesionalno-etničkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini dr. Hajrudin Omeragić: Borba bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju i uloga MNO dr. Husnija Kamberović: Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i srpskim političkim programima i njihovim nosiocima

13

18

30

37

41

49

54

58

2. Sociokulturalna istraživanja Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski: Blagostanje i vrijednosti

69

3. Povijest Nasko Frndić: Kako su paše vladale u Bosni Vesna Miović i Nikša Selmani: Turska kancelarija i Acta turcarum od vremena Dubrovačke republike do danas prof. dr. Muhamed Ždralović, prof. Mubera Ždralović:

81

89

Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci prof. dr. sc. Ante Simonić, mr. sc. Esma Halepović Đečević:

111

O Hrvatskom turskom društvu u Rijeci

124

4. Graditeljstvo dr. sc. Edin Jahić: Opći principi i pretpostavke arhitekture džamije

129

5. Književni portreti – Sead Begović Intervju (razgovarao Ervin Jahić): Sead Begović Slobodan Prosperov Novak: Suvremenici: Sead Begović Hadžem Hajdarević: Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića Branko Maleš: Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige Ante Stamać: Pjesničko jastvo, nabodeni kukac Nikica Petrak: 22 pjesme Seada Begovića Željko Kliment: Život u novoj kući Nenad Rizvanović: Tko, molim vas, još čita poeziju?! Izbor iz poezije Seada Begovića Kratka priča: Rastava

141

150

151

158

166

168

170

171

173

188

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SADRŽAJ

6.

Likovno stvaralaštvo – Hamo Čavrk

Intervju (razgovarao Sead Begović): Hamo Čavrk

195

Retrospektiva slika Hame Čavrka

202

Aleksander Bassin: Prapočetak

211

Margarita Šimat: Nadomak terrae incognite

219

Izložbe i nagrade

224

7.

Društveno politička kretanja – Sulejman Čićić, Faris Nanić

Intervju (razgovarao Filip Mursel Begović): Faris Nanić

229

Intervju (razgovarao Tahir Mujičić): Sulejman Čičić

247

8.

Sjećanja – Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović Filip Mursel Begović: Smrt je slobodnija od njenog simbola

259

Nusret Idrizović: Kolo kralja Tomaša i Allahovih džihada 261

Odlazak dobrog efendije Muhameda prof. dr. Muhamed Ždralović (uvodnici iz Behara):

269

Neobilježena desetogodišnjica / Šalteri su indikator!? / Most

271-274

9.

Pravo Amina Alijagić: Nakon presude Međunarodnog suda (ne)pravde

279

10.

Časopisi

dr. sc. Edhem Muftić: Putokaz – socijalno nacionalne tendencije

297

Ismet Smajlović: Endemijski sifilis i Bosna i Hercegovina u mraku

305

11.

Prikazi i kritike Dževad Jogunčić o Tahiru Mujučiću: Ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira

311

Sead Begović o Semki Alagić: Kad melek bahne u avliju 313 Tatjana Paić-Vukić: Konzul de Nikolaides i vjerske formule na arapskom 316

12.

Svjedočanstva

Jusuf Suljanović: Na prognaničkom putu

324

Jusuf Suljanović: Slikarstvo u egzilu (retrospektiva)

337

13.

Obljetnice i jubileji Ismet Isaković: 20. obljetnica Zagrebačke džamije – Simpozij u Islamskom centru / Velikan islamske znanosti – Simpozij o dr. Ahmedu Smajloviću / Prvih 40 godina – svečana proslava 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku / Bošnjačka stvarnost – stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj u Rijeci”

347-374

14.

Događanja i djelatnosti BNZH

prof. Fuad Ahmetspahić: Ništa nas ne smije iznenaditi

379

Ismet Isaković: Impresija o gradu na zrnu soli / Pravo, pravda i genocid / Klasika i sevdah / Institucionalno organiziranje Bošnjaka u Dubrovniku / Dodjela novih stipendija / Istine i zablude o NDH / Ljepota Božjih kuća/ Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice / Fotografije ljubavi i patnje/ Proces bratimljenja Bjelovara i Visokog

388-427

Salih Demirović: Sanli Urfa – grad Pejgambera 428

15.

Dokumenti BNZH

431

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

3

0

RIJEČ UREDNIKA

Filip Mursel Begović

Duhovi koji nas i danju plaše

Filip Mursel Begović Duhovi koji nas i danju plaše I svakom čovjeku ćemo ono što uradi

I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati!”

Kur’an, El Isra’, 13. – 14.

Neki će od urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj ko- ristiti uvodnike kao prostor u kojima će veličati vlastitu uredničku koncepciju; oduševljeno će priznati da se njiho- vi “časopisi”, u biti bilteni ili amaterski pokušaji novinarstva, sve više čitaju ili će bošnjačkom puku objelodaniti da su podigli prašinu i začeli “dominantne” teme. Zaista su jadni takvi samouvjereni i samodopadni urednici, dakako, ne samo bošnjačkih tiskovina, kad umišljaju da tvore i da nam otkri- vaju zbirku svojih do tad nepoznatih umotvorina. Nažalost, njihove “novitetne” krilatice koje kratkoročno dižu prašinu, velikom brzinom bivaju prihvaćene jer ništa se u nas ne

hvata korijena kao ono što izlazi iz usta kultur-naturščika. Tim duhovima, koji nas i danju plaše, naročito se sviđa sve ono što se rješava zdravo seljačkim prosuđivanjem, a koje se iskazuje više u nemuštoj gestikulaciji samoreklame nego u sustavnom promišljanju. Tužna je situacija za Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj kada se nosioci kvalitetnih projekata, koji se ne gube u bosanskom loncu raznih kuharica i nepotrebnih taštih polemičkih javlja- nja, prozivaju i označuju kao nepodobni za takozvane “više stvari”. Tako će neki, zaslije- pljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću, pomisliti da nama nisu potrebni godišnjaci poput “Pismohrane” ili časopisa za kulturu poput Preporodovog “Behara”. “Šta će mi to, kada ionako ništa od toga ne razumijem” – reći će taj naš “intelektualac” koji voli udarati

u narodne, folklorne strune (a sumnjamo da i njih posve razumije), kada se od njega oče-

kuje analitički, argumentirani sud. Nije dakle nikakvo čudo da takav “bošnjački glas” de- monstrativno i bunovno miješa sve glasove koji proizlaze iz zdravog razuma, kao puru u zajedničkom nacionalnom loncu za gladnu manjinsku družinu. Takvi uradci, skupljeni u glasilu, biltenu ili pak časopisu svjedoče naše duhovno i intelektualno stanje u Hrvatskoj.

U takvom okruženju redakcija Pismohrane pokušala je sakupiti tekstove koji će biti trajna

vrijednost i korisni kulturno društveni doprinos te na taj način opravdati novčanu pomoć i povjerenje Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske. Broj Pismohrane koji je pred Vama i koji broji petstotinjak stranica rezultat je rada i djelovanja Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb, a pritom ugošćuje mnoge znan- stvene radove, portrete književnika, slikara, kulturnih i društvenih poslenika, sjećanja na naše zaslužne rahmetlije – književnika Nusreta Idrizovića i prof. dr. Muhameda Ždralovi- ća. Nadalje, nudi posvema zanimljiva poglavlja pod nazivima “Povijest”, “Pravo”, “Socio- kulturalna istraživanja”, “Graditeljstvo”, “Svjedočanstva” itd. Važno je napomenuti da su gotovo svi znanstveni radovi i prigodna obraćanja sa simpozija o Muslimanskoj narodnoj

4

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DUHOVI KOJI NAS I DANJU PLAŠE

0

organizaciji završili u Pismohrani kao udarno poglavlje. Mnogima će biti zanimljivo čitati o prvom političkom udruživanju Bošnjaka na ovim prostorima iz pera uglednih znanstvenika BiH i Hrvatske. Ubuduće ne bi smjeli dopustiti da slična događanja, kao što je bio slučaj u prošlosti, nemaju svoj tiskani oblik koji na taj način postaje trajni podsjetnik i vodič budu- ćim generacijama. Upravo takvi urednički poduhvati višestruko su korisni za nas, ali i za Hrvatsku jer govore o dijelu njene povijesti ili pozivaju na interkulturalni dijalog. Treba se suočiti sa suvremenom stvarnošću u kojoj nas jedino aktualna kulturna i znanstvena pre- gnuća, ponajboljih među Bošnjacima, održavaju na životu i čuvaju naš identitet i integritet. Stari trik onih koji žele progurati nepravde ispunjene patetikom jest da udare na tanke žice naših nacionalnih osjećaja i inih odnosa prema ostavljenoj i zanemarenoj tradiciji i folkloru. Tu nas, po svemu sudeći, dočekuje zamka u obliku viška samosažaljenja i uloge vječne žrtve. I da ne bismo prema nekom drugom, ne daj Bože, izvršili nasilje, upravo iz viška opreznosti, mi vršimo nasilje nad našim intelektualnim potencijalom. O uzurpiranju termina sabur i merhamet u našem narodu potrebna je poveća studija, ali možemo sa sigur- nošću reći da su proizišli iz nepokolebljive duhovne snage islama i da ni u kome slučaju ne podnose malodušna tumačenja i prepuštanja sudbini kako to neki misle. Onima koji žele zaviriti u rad BNZH za Grad Zagreb koristit će prilozi vrijednog ured- nika mjesečnika “Preporodov Journal”, Ismeta Isakovića, koji u “Pismohrani” donosi obimni pregled gotovo svih događanja u prostorima zajednice u Zagrebu, ali i u Dubrovniku. Mno- gima će zapeti za oko i tekst Fuada Ahmetspahića koji se obrušio na nekadašnje rivale, na štetu rada kvalitetnog folklornog ansambla i zbora kojega osobno vodi. Usudio bih prof. Ahmetspahiću uputiti skromni prijedlog da i nadalje gradi nove prostore svojim vidljivim entuzijazmom, ali da ih nepotrebno ne zatrpava “grijehom” i propustima nekih manjinskih kolega iz prošlosti. Kako god bilo, nadamo se da će slični presjeci rada naših folklornih društava, bez uzurpiranja prostora za sukob s drugima, i ubuduće zaživjeti na stranicama “Pismohrane”. Posebno mi je drago što je na stranicama “Pismohrane” debitirala i stipen- distica BNZH iz Rijeke, buduća pravnica Amina Alijagić, s tekstom o šokantnoj presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu za genocid u BiH. Neka čitatelji ne zamjere na svo- jevrsnoj jezičnoj miksaciji na stranicama Godišnjaka, jer, tekstovi su pisani bosanskim, hrvatskim i takozvanim hrvatsko- srpskim jezikom. S obzirom na suradnike koji se javljaju iz BiH, Hrvatske, ali i dijaspore to nije nimalo čudno i nadamo se da će jezična šarolikost biti zanimljiv doprinos multietničkom poimanju naše europske budućnosti. Mnogi će među nama osjetiti nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u našoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj. Imaju na to pravo, ali pritom zaboravljaju, ti nosioci zanemarenih i ucviljenih novih ideja, koje lutaju po predvorjima manjinskih udruga, da se one mogu ostvariti jedino neprestanim radom. Tko ne bi prihvatio nove ideje? Zar smo mi Bošnjaci postali toliko glupi i nazadni, zar nemamo sluha? Ne bih rekao. Bit će da se prije radi o riječima koje ne prelaze u djelo i o ogorčenju koje je vazda rasadnik jalovih ideja. Pritom se bunimo, a da uporno ne poričemo i ne mijenjamo ono ustaljeno protiv čega se bunimo. Zanimljiva demagogija. Možda bi ipak trebalo reći: Ja odbijam i ne prihvaćam! Nije to lagan posao, jer ako odbijete ono uvriježeno i tradicionalno, proglasit će vas čudakom ili neuro- tičarom, ali ako opetovano prihvaćate provjerene paradigme vi postajete zdrav, tolerantan i “naše gore list”. Napokon, treba priznati da svi pomalo gunđaju i na taj način peru svoju savjest, a samo šačica ljudi uistinu nešto značajno radi i održava naš životodajni identitet. Ta dosadna gunđala ili nosioci takozvanih novih ideja moraju znati da se prosijavanja no- voga plaća živcima, mozgom, krvlju, propalim godinama, frustracijom, ponekad progonom,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

5

0

RIJEČ UREDNIKA

osamljenošću, strahom i patnjom. Bez tog životnog rituala za nas nema promjena, stoga oni koji misle da ćemo iznenada napredovati dok pjevamo sevdalinku “Što te nema”, grdno se varaju. Zar se zaista uvriježilo mišljenje da neki od nas ne žrtvuju svoju ambiciju i izvjesnu karijeru u većinskom kontekstu da bi pridonijeli “našoj stvari”. Ta “naša stvar”, koja nije neka urota, već isključivo naš kulturno društveni doprinos hrvatskoj većini, može nam biti na ponos jer je počesto jednako aktualna, vrijedna, zanimljiva i sadržajna poput one koja se stvara u većinskom narodu. Da bi ostvarili te nove napredne ideje, suprotno mišljenju nekih, nama ne treba ona snaga koja računa na moć i brojnost publike, jer pozivanje na kvalitetu je uvijek jače od kojekakvih otrcanih i neuvjerljivih apeliranja iz takozvanog mra- vinjaka. U svakom slučaju nećemo se osjećati kao getoizirana manjina već kao nacionalna i vjerska zajednica, napokon punopravno integrirana u europsko društvo. Upravo je na to mislio rahmetli književnik Nusret Idrizović kada je na pitanje novinarke HRT-a, o tome kako se kao književnik osjeća kao manjina, s ironičnim podsmjehom odgovorio protupitanjem – “Koja manjina? Ako sam ja manjina, tko je onda većina?” Njegovo književno djelo je jed- nostavno nadišlo poimanje i većinskog i manjinskog. Ako “uvaženi” povjesničari književ- nosti s Filozofskog fakulteta ili pak naši bošnjački nacionalni čistunci ne misle tako, barem nam ostaje nada da je umjetnost i autentična mašta uvijek iznad bilo kakvog poimanja manjine ili većine. Vjerojatno će naši znameniti umjetnici i znanstvenici prvi, prije od bilo kojeg bošnjačkog političara ili privrednika, ući u Europsku uniju. Ma… zapravo, ako bolje promislimo, oni su po svojim vrijednostima oduvijek bili tamo.

6

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

simpozij o

Mus

Dževad

Jogunčić,

Adil beg-

Zulfikarpašić,

Sulejman Tihić,

Ivo Goldstein,

Edin Mutapčić,

Adib Đozić,

Šaćir Filandra,

Adnan Jahić,

Omer

Ibrahimagić,

Hajrudin

Omeragić,

Husnija

Kamberović

lima

1

nskoj

narodnoj

organizaciji

Filandra, Adnan Jahić, Omer Ibrahimagić, Hajrudin Omeragić, Husnija Kamberović lima 1 nskoj narodnoj organizaciji

Portret Alibega Firdusa, Bočarić Špiro, 1910. godina, 150 x 100 cm

Dževad Jogunčić

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Bošnjačka politika u XX stoljeću

(naučni skup povodom 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije – 2. prosinac 2006., Zagreb)

Na inicijativu ‘Alibega Firdusa i drugova’ održan je u Slavonskom Brodu 3. decembra 1906. sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine na kojem je formirana Muslimanska narodna organizacija (MNO) – prva politička stranka koja je okupljala Bošnjake i nastojala artikulirati njihove interese, od pitanja vjersko-prosvjetne autonomije do problema državno- pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Program Muslimanske narodne organizacije bio je odraz političkih, nacionalnih i ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske uprave, ali i dosegnute razine bošnjačkog nacionalnog razvoja dotičnog vremena. Premda je temeljni pravac djelatnosti MNO bila zaštita posjedničkih interesa bošnjačkih zemljovlasni- ka, organizacija se zalagala i za ciljeve koji su premašivali uskoklasnu interesnu osnovu – uvo- đenje građanskih sloboda, slobodu javnih korporacija, općinsku samoupravu, vjersko-prosvjet- nu autonomiju, građansku i nacionalnu ravnopravnost. Kako MNO još nije bila predmet is- crpne naučno-historijske analize, uz uvriježene predstave da se radilo o stranci koja se isklju- čivo starala o klasnim interesima bošnjačkog begovata, i interesi historijske nauke i domaće kulturne javnosti nalažu da se o ovoj stranci povede ozbiljna stručna i naučna rasprava, kako bi se osvijetlio historijski i socijalni kontekst u kojem je nastala i djelovala prva moderna bošnjačka politička partija – njen program, ciljevi, stavovi, potezi, učinci i dometi. Naučni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću bila je prilika da se revalorizira 100 godina bošnjačkog političkog organiziranja u zemlji koja je od postanka MNO prošla kroz 7 različitih državno-pravnih režima, sa potpunim obratima u nacionalnim i političkim odnosima, sa više- strukim talasima nasilja koji su stotinama hiljada civila donosili smrt, pustoš i razaranje. U tom razdoblju Bošnjaci su bili organizirani u više političkih stranaka i grupa: MNO, Musli- manska napredna (samostalna) stranka, Ujedinjena muslimanska organizacija, Jugoslavenska muslimanska demokratija, JMO, Muslimani radikali, Muslimanska težačka stranka, Jugosla- venska muslimanska narodna organizacija, Narodna muslimanska organizacija, Jugoslavenska radikalna zajednica, Muslimanski ogranak HSS, Komunistička partija Jugoslavije, SDA, MBO, SDP BiH i dr. Bošnjaka je bilo i u Narodnoj radikalnoj stranci, Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, Hrvatskoj stranci prava. Ako se apstrahira period od devedesetih, samo je JMO bila predmet temeljite historijsko-analitičke obrade, i to samo za vrijeme Kraljevine SHS (1918.- 1929.). U tom smislu je pomenuti naučni skup bio, pored događaja kojim je obilježava jedna izuzetno važna godišnjica, i poticaj sistemskom i institucionalnom pristupu još uvijek nedo- voljno rasvijetljenoj političkoj i nacionalnoj historiji bošnjačkog naroda, u vremenu kada ne postoje političke i ideološke barijere slobodnom i nesputanom istraživanju, te objektivnom prezentiranju i interpretiranju činjenica koje se tiču političkog i javnog života Bošnjaka. Na- učni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću, okupio je eminentne historičare i stručnjake drugih provenijencija, iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a veći dio radova i govora te prigodnih obračanja prenosimo u Pismohrani kao temat ovog broja.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

9

1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

Adil-beg Zulfikarpašić

Spremni smo Vam pomoći u svakom pogledu

Poštovane dame i gospodo!

Meni je jako drago, uvijek kada se stvaraju organizacije i kada se skupovi manifestiraju

u ovakvim brojevima, kao što ste vi to uradili u Zagrebu. Pored džamije i pored vjerskih organizacija to je uvijek nužno potrebno, pa mi danas slavimo sto godina političke organizacije koju je pokrenuo Alibeg Firdus. To je jedina i najvažnija mogućnost artikuliranja naših želja prema našoj okolini. Kada je Alibeg Firdus, otišao u Carigrad, Austrija mu je zabranila da se vrati. Jedini način je bio da se osnuje jedna politička organizacija, što Kallay nije dozvolio, pa su oni otišli u Slavonski Brod, a onda poslije u Budimpeštu. Tako da je Slavonski Brod, kao dio Hrvatske, učinio ovakvu jednu veliku korist u stvaranju prve političke oranizacije Bosne i Hercegovine. Ja neću govoriti o značaju ove organizacije jer, kako znate, mi imamo Bošnjački institut

u Sarajevu. Želim da kažem da smo mi spremni da vama u svakom pogledu pomognemo, ali od vas tražimo neku pomoć koju trebamo. Vrlo često naša inteligencija u Bosni i Herce- govini ne dođe do knjiga, ne dođe do materijala koje se izdaju u našoj zemlji. Na primjer,

ja moram da dođem iz Sarajeva svaka dva-tri mjeseca u Zagreb, da kupim knjige.

Sada kada vi postojite ja svakako očekujem da se mi možemo obratiti jedan na drugoga, i u političkom artikuliranju ali i u svakodnevnom radu jer to vodi našoj snazi i našem na- predku. Meni je jako drago da vas vidim u tolikom broju i da vas pozdravim, jer vam želim da uspješno završite ovo zasjedanje i ovaj simpozijum. Moram da vam kažem da sam malo zavidan da se nisam sjetio da povodom stogodišnjice organiziram nešto u Sarajevu. Zato sam i došao vama ovdje jer mi takve događaje moramo da držimo u sječanju naroda. Ja vas pozdravljam i želim vam veliki uspjeh.

10

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Sulejman Tihić, predsjednik SDA BiH

Gradimo jedinstvo različitosti

Poštovane dame i gospodo! Cijenjeni Muftija Omerbašiću, uvaženi vakife Adil-beže Zulfikarpašiću, Selam alejkum i dobar dan!

Drago mi je da danas prisustvujem obilježavanju stote godišnjice formiranja Musliman-

ske narodne organizacije. Čestitam organizatoru na organizovanju ovog znanstvenog skupa

i drago mi je da sam danas ovdje prisutan i da su ovdje prisutni brojni naučni, javni i poli- tički radnici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Važno je da mi govorimo o ovoj godišnjici, važno je zbog prošlosti ali i zbog budućnosti, jer kroz podsjećanje u obliku znanstvenog skupa uviđamo određene i sličnosti, normalno, i razlike obzirom na vremena u kojima se danas nalazimo. Ja bih rekao par riječi o sadašnjem vremenu i prilikama u kojima se mi nalazimo. Ima određenih sličnosti, ima svakako, i razlika u prvom redu, a to je da su Bošnjaci autohtoni, muslimanski, evropski narod, slavenskog porijekla koji stotinama godina živi ovdje na ovom području zajedno sa drugima, posebno u BiH gdje se intezivno susreću različite kulture, civilizacije, religije i međusobno prožimaju u koegzistenciji i toleranciji. Uglavnom žive normalno sa određenim prekidima koji su bili posljedica svjetskih ratova, regionalnih su- koba, direktnog i indirektnog miješanja iz susjedstva, posebno sa istočne strane. Međutim,

mi Bošnjaci muslimani smo svoju kulturu, svoju religiju, prilagodili vremenu i prilikama u

kojima živimo i stalno ih prilagođavamo. Da to ne činimo ne bi mogli opstati. Osim što smo tokom povijesti bili izloženi i stradanjima, nekoliko genocida je počinjeno nad Bošnjacima, često smo bili predmet negiranja, našeg vjerskog, a posebno nacionalnog identiteta. Zato je posebno važno progovoriti o jednoj vrsti političkog organiziranja kao što je Muslimanska narodna organizacija. Onda kada su Bošnjaci kao narod, u etničkom i nacionalnom smislu

i priznati, kad su postali politički narod kroz organizovanje svojih političkih stranaka, tad

je nastao još veći problem. Problem onih koji su željeli svojatati Bošnjake, negirati njihov

nacionalni identitet, pojavio se kad su ti Bošnjaci, zajedno sa drugima u BiH, poželjeli imati državu. Tada se desilo ono što svi već dobro znamo, desila se agresija na BiH, strada- nja, stotine hiljada ljudi je ubijeno. Hvala Bogu, mi smo je odbranili zajedno sa drugima bosansko – hercegovačkim patriotima, a rezultat je da imamo BiH. Ta država nije onakva

kakvu smo željeli i za kakvu su živote dali njeni najbolji sinovi, ali je država koju gradimo, idemo naprijed iz dana u dan. BiH je sve jača kao država i ona je danas neupitna. Danas nema ozbiljnih političkih snaga koje mogu dovesti u pitanje njezin teritorijalni integritet i suverenitet, bez obzira na sve probleme kojima se mi i danas, u jednoj složenoj političkoj situaciji susrećemo. Normalno je da mi ne možemo zaboraviti prošlost moramo gledati u budućnost, ne smijemo dozvoliti da se ratni zločin pravda bilo čime, pa ni zaštitom nekih etničkih interesa. Ratni zločinci su jednostavno zločinci i takve ih treba tretirati. O odno-

su prema ratnom zločinu zavisi stabilnost, integracija u regionu. O tome svoju riječ daju

sudovi, prvenstveno, Međunarodni sud za suđenje ratnim zločincima u Haagu, ali za nas u

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

11

1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

BiH isto tako važan Međunarodni sud pravde o tužbi BiH. Sada već ne znam protiv koga, ali bilo je protiv Savezne Države Jugoslavije, pa Zajednice Srbije i Crne Gore, sada Srbije i Crne Gore, zbog agresije i genocida koji je počinjen u BiH. Sigurno će ti sudovi dati zna- čajan doprinos utvrđivanju istine o stradanjima, a mi treba da gledamo budućnost, treba da idemo dalje i, hvala Bogu, u odnosu na 1995. godinu mi smo otišli daleko. Ako se sjetite 1995. godine, kada je država bila sva razrušena, sa milion i pol protjeranih izbjeglica, kada nitko nije primao plaću i penziju, kada su svi mostovi bili porušeni, kada je u BiH bilo pet stotina hiljada vojnika na tri zaraćene strane, kada je bila hrabrost preći entitetsku liniju, kada granične linije skoro da nisu postojale, kada su postojali različiti pravni sistemi u BiH, često puta više naslanjani na susjedne države nego na unutrašnju komunikaciju itd. To je bilo jedno teško vrijeme za stotine hiljada unesrećenih ljudi, porodica šehida, djece pogi- nulih boraca i sada, jedanaest godina nakon toga, u BiH je infrastruktura uglavnom obnov- ljena. Primljeni smo i u Partnerstvo za mir sa nizom državnih institucija te umjesto tri, imamo deset ministarstava, SIPUD, državnu graničnu službu, jedan pasoš, jednu ličnu kartu, saobračajnu dozvolu i sve ono što je bilo u onom vremenu nemoguće pomisliti. Na- dalje imamo makro ekonomskom stabilnost i inflaciju koja se kreće kao u Evropskoj uniji. Sa rastom proizvodnje preko deset posto uvijek ima onih u BiH koji kažu da idemo previ- še brzo, da previše jačamo državu, da treba da ostanemo na entitetima. Ali BiH je takva kakva jeste i kakva može jedino opstati - država ravnopravnih naroda i Bošnjaka i Hrvata i Srba i svih onih koji je osjećaju kao svoju domovinu. Za nas su jednako opasni oni koji go- vore o podjelama BiH, kao i one politike koje govore o svojatanju BiH samo za jedan narod, da li na cijelom teritoriju ili pak dijelovima teritorija. Prema tome, hvala Bogu, mi smo na dobrom putu i ka članstvu u EU te moramo biti posebno odgovorni. Mi Bošnjaci moramo biti strpljivi, moramo činiti kompromise, ustupke sa ciljem da se ide naprijed, ne smijemo činiti ništa što bi moglo izazvati sukobe, što bi moglo izazvati podjele. Znamo da su ljudi često puta nestrpljivi i da bi željeli više, ali jedina moguća Bosna jest onakva kakva odgo- vara svim narodima. Mi gradimo jedinstvo različitosti, obnavljamo multietničku strukturu BiH i na dobrom smo putu. U tom pravcu zabilježen je značajan povratak svih onih protje- ranih sa svojih ognjišta. Zato je važno jedinstvo bosansko – hercegovačkih snaga, svih onih koji vole, žele i bore se za BiH. Zato se i danas trebamo prisjetiti preteče političkog orga- nizovanja Bošnjaka, Muslimanske narodne organizacije. Ja ne znam da li su oni tada u svojim diskusijama govorili, vjerovatno da, o nacionalnom identitetu. Da li su tad mislili da će biti država BiH? Mi je danas, hvala Bogu, imamo. Imamo državu BiH, na dobrom smo putu, neupitna je i njen teritorijalni integritet i suverenitet ne može više nitko ugroziti, bez obzira na sve što se dešava u okolini. Kada mi imamo BiH, onda i vi koji ne živite u njoj imate svoju državu. Uvijek ste Bosanci bez obzira gdje živjeli i kako se osjećali. BiH jest vaša država i u tom cilju još jedanput želim vas sve poselamiti, zahvaliti i zaželjeti vam uspješan rad. Hvala vam!

12

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

prof. dr. Ivo Goldstein

Bitka u kojoj se klao brat s bratom

Zahvaljujem na pozivu ljubaznim organizatorima!

Dakle, kada sam dobio poziv, onda sam se javio i rekao, zapravo, da podatke koji su ve- zani uz ovu lijepu stogodišnjicu zapravo i nemam i da se bavim drugim temama i dilemama iz novijeg ili iz puno starijeg razdoblja. Međutim, u jednom trenutku sam se sjetio da to nije posve točno. Naime, prije točno trinaest godina, 1993. godine, proslavljali smo 400. godišnjicu Sisačke bitke, dakle, hrvatsko-slovenske vojske protiv Turaka, mi bi danas kon- kretnije rekli protiv Osmanlija. Ja sam u tom Odboru bio organizacijski predsjednik, a istovremeno sam napisao jedan tekst o tome kako je ta Sisačka bitka proslavljana, odnosno kako su obilježavane ostale obljetnice godina 1843., 1893.,1943. To su zapravo bili pokaza- telji na koji se način mijenjalo hrvatsko društvo i na koji način su se mijenjali nazori, stavovi prema muslimanima, odnosno Bošnjacima. Dakle, za razliku od mojih uvaženih prethodni- ka ja neću govoriti o odnosu hrvatskog društva prema muslimanima i Bošnjacima. Ono što mene prvenstveno zanima nije sama Sisačka bitka i što se točno događalo, nego kakva je percepcija bila i kakav je odnos bio prema Sisačkoj bitci tokom zadnjih stotinu pe- deset i nešto godina. Sisačka bitka je bila prva velika pobjeda kršćanske vojske u ratovima protiv Osmanlija. Ona je završila u prvoj fazi, ako ste zaboravili ili ne znate, kada je osmanska vojska zauzela Petrinju i kada je združena hrvatsko – slovenska – austrijska vojska, na čelu s banom Tomom Bakačem Erdödyjem, u jednom naletu potisnula osmansku vojsku koja se pokušala prebaciti na desnu obalu Kupe. Tada se u panici i povlačenju mnogo vojnika utopi- lo, na čelu s bosanskim pašom Hasanom Predojevićem, i to je bio razlog zašto je u hrvatskoj povijesnoj i nacionalnoj memoriji ta bitka bila slavljena kao jedna od, rekao bih, temeljnih činjenica za uspostavu nacionalne memorije. Tome možemo pridružiti Sigetsku bitku, dakle pogibiju Nikole Šubića Zrinskog u naletu osmanske vojske iz doba Sulejmana Veličanstvenog. Još jedan događaj se isto urezao u nacionalnu memoriju, a to je pogibija Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, odnosno njihova urota i nakon toga, 1671. godine, njihovo ubijanje u bečkom Novom Mjestu od strane habsburškog cara. To su tri povijesna događaja iz 16. i 17. stoljeća koji su snažno utjecali na hrvatsku nacionalnu memoriju i na činjenicu da je hr- vatska nacionalna memorija logično kršćanska i katolička te da razvija, kao i neke druge eu- ropske zemlje i kulture poput Poljske, jedan ideologen nazvan Antemurale Christianitatis ili predziđe kršćanstva koji je u sukobu sa onima drugima. U nekoliko osnovnih naznaka rekao bih o čemu se ovdje zapravo radi. Godine 1839. mlađahni Ivan Kukuljević Sarcinski imao je 24. godine i bio je junior, rekao bih čak i pionir, spomenute teme napisavši prvu od hrvatskih drama pod nazivom “Juraj i Sofija ili Turci pod Siskom” i tu je zapravo u usta sisačkom pobjedniku stavio određene ideologeme poput slave, časti, suda potomstva, domovine. Da bi mogao strukturirati dramu morao je završiti priču velikom pobjedom hrvatske strane. Ta bitka kod Siska će od Kukuljevića na dalje postati simbol junaštva, borbe za slobodu, borbe protiv “nevjernika”, odnosno, u toj sto- ljetnoj borbi za domovinu ona postaje ključan događaj. Taj motiv borbe protiv Osmanlija i

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

13

1

PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI

svojevrstan protuturski stav, tu se govorilo Turaka, je zapravo bitan za Ilirski nacionalni preporod u 19 stoljeću. Isti motivi se pojavljuju i u drugim prilikama. Šest godina poslije, Ivan Mažuranić piše ep “Smrt Smail-age Čengića” i to je, recimo, najpoznatiji primjer. Postoji i manje poznati pjesnik Pavle Štoos koji piše o tome kako se ilirski lav suprostavlja osmanskoj zveri u toj bitci i pobjeđuje. Sad bi mogao navesti čitav niz primjera koji ovo potkrepljuju, međutim, pedesetih godina dolazi do promjena. Zašto? Da odmah počnem s Antom Starčevićem. Pedesetih godina devetnaestog stoljeća Ante Starčević počinje formulirati svoju naci- onalno – integracijsku ideologiju. Ona više, budući da on bazira tu ideologiju na idejama francuske revolucije, nije vjerski determinirana ideologija. Kad više nije vjerski determini- rana ideologija ona se logično širi na one koji su druge vjere, ali koje Starčević smatra ili misli da može smatrati integralnim djelom hrvatskog nacionalnog korpusa. Uostalom, on smatra i Srbe Hrvatima i smatra da je srpska dinastija Nemanjića najsvjetliji primjer junaš- tva u toj hrvatskoj nacionalnoj tradiciji. Od tog vremena možemo govoriti o jednom druga- čijem odnosu prema muslimanima, zasada muslimanima, a ne Bošnjacima. Istovremeno 1860. odnosno 1861. godine, jedan malo poznati hrvatski književnik, Spli- ćanin Luka Botić, je izdao spjev “Bijedna Mara” u kojoj tematizira ljubav muslimana i katol-

kinje i to je po prvi put u hrvatskoj književnosti da se jedna takva, ja bih rekao, multireligio- zna činjenica uopće pojavljuje. Kada se 1866. godine obilježavalo tristo godina obljetnice opsade Sigeta i pogibije Nikole Šubića Zrinskog, a čitav Zagreb je bio uznesen tom proslavom (Jelačić je dobio spomenik, otvorio se Zrinjevac), Ante Starčević se protivio tom uznošenju, kako su oni govorili hrvatskog Leonide, i smatrao da je to vrhunac servilnosti prema Habsbur- govcima. Po njemu pravi hrvatski junaci nisu se tukli protiv Turaka, nego su se konfrontirali

s Habsburgovcima. To su po njemu bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i ne trebalo

slaviti one koji su se suprostavljali jednom drugom dijelu hrvatskog korpusa. Tako da se po- čelo slaviti Matiju Gubca i Veliku seljačku bunu, no, to je jedna posve druga priča. U nekim povijestima Hrvata, koje su tada izdavane, Starčevićeva ideja nije naišla na recepciju. Tadija Smičiklas je zapisao: “ Pobjeda kod Siska je bilo veliko slavlje u kršćanskoj vojsci, oduševljenje u cijelom kršćanskom svijetu, u analima turskim to je godina rasula. Imala je teške posljedice u Carigradu, i izazvala je radost u Beču i Rimu.” Godine 1893. stvari se već bitno mijenjaju, naime, u Hrvatskoj se rađa građansko druš- tvo i nacionalna svijest. Širi društveni slojevi uključuju se u proslavu tristote obljetnice

Sisačke bitke. Formulira se povijesna tradicija i stvaranje svijesti o vlastitoj prošlosti. Dakle,

i dalje se govori o jednoj od najslavnijih pobjeda što hrvatska povijest poznaje, a glas o tom

junačkom činu proleti doskora čitavom Evropom itd. Međutim, u dubrovačkoj “Crvenoj Hrvatskoj”, u listu koji je tada uređivao Frano Supilo, rekao bih jedna od najsjajnijih poli- tičkih ličnosti hrvatske politike i politike uopće u jugoslavenskom prostoru na prelomu iz 19. u 20. stoljeće, urednik se osvrnuo na proslavu Sisačke bitke. Radi se o nepotpisanom komentaru, ali očigledno ga je Supilo pisao, gdje piše: “25.07 proslavljena je u Sisku od nekoliko vladi počutnih ljudi, nekojih činovničića i nekojih ljudi koji uopće i nijesu ni znali što slave i zašto su tamo žalosna svečanost one strašne nesretne bitke u kojoj se kr- vario i klao brat s bratom, obojica smo bili u ono nesretno doba tuđe oružje. Vjerska nas je mržnja zaslijepila. Da smo se onda znali otresti vjerske mržnje, da smo onda razumjeli i shvatili kako smo jedan jedinstven narod različite vjere sjedinili bi se i svom silom i snagom borili za slobodu. Mi bi danas drugačije stajali. Takove su se misli rojile svakome Hrvatu, pa je zato sisačko slavlje ostalo pusto i prazno. Ono je bilo bez života, bez zanosa i narodnog

14

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

oduševljenja.” Da ne duljim, 1943. godine nisu bila vremena kada bi se puno toga slavilo. Naime, činjenica jest da je u Sisku opet organizirana proslava, ali bilo je to doba kada NDH nije dobro stajala. Upravo je završila bitka kod Staljingrada, a sam partizanski pokret u Bosni i Hrvatskoj je bio vrlo jak. Velike proslave na nekom državnom planu nije moglo ni biti, ali ono što je ovdje važno,

ipak se proslavljalo i onda se od prilike kaže, ono što sam ja pročitao zapravo je vrlo nemušto

i pokušava se slaviti nešto što se zna da se ne smije slaviti, a ipak bi se moralo slaviti, pa se onda izvodi neka intelektualna ekvilibristika. Sada ću vam to pročitati, pa ćete vidjeti da je to teško spojiti u neku prihvatljivu cjelinu, ali evo: “Sisačka proslava mora ispasti veličan- stvena, svečana, značajna to pogotovo ako se sjetimo u kojim vremenima, u kojoj godini mi živimo. Pobjeda Evrope i Hrvatske od 1593. godine nadovezuje se sada na borbu Evrope i Hrvatske iz naše godine koja je uklopljena u ujedinjenu Evropu u borbi protiv mračnih sila protuhrvatstva i protiv europejstva, koji i sada mrze Hrvatsku kao zemlju uljudbe i kulture

i koji bi nas najradije uništile kao što su pokušali učiniti prije 350 godina…” I onda se govo-

rilo o vjekovnoj borbi Hrvata za svoj opstanak i narodno pravo. Naravno da one sile o koje su onda prijetile Hrvatskoj, zapravo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1943. godine, nemaju nika- kve veze s onim silama koje su prijetile u Sisku 1593., ali to ovim autorima i nije bilo važno. Njima je bilo važno da nekako politički to sve skupa spoje, međutim, nije išlo. Prenosi se u jednom lokalnom glasilu, u jednom petrinjskom tjedniku “Hrvatska zemlja”, jedno pismo izvjesnog bosanskog Hrvata koji je ovako napisao: “Dok je Zapad u polusnu kunjao mi smo ga branili, mi smo ga čuvali. Zar da se veselimo? Zar da slavimo? Hrvat zaslijepljen mržnjom na korist trećeg trgnuo je mač protiv rođenog brata. Mi nismo u tim ratovima nikad pobje- dili ili zar znači trideset tisuća braće svoje u valovima hladne (trideset tisuća je pretjerana brojka, ali ona tu stoji pa je citiram) Kupe i Save pobjedu? Zar da slavimo zatvor hrvatski? Da danas žive tako crno opisan Hasan i junački Bakač ban, ne bi jamačno trgli jedan protiv drugoga mač. Valovi Save i Kupe progutali su najviše bosanskih Hrvata, a danas se u slavu toga ori pjesma i napijaju zdravice. Čemu to vrijeđati stare rane, jedva što se stišalo crne bure, jedva što se kroz guste magle bratske mržnje stao brat da pomaže brata, zar da preki- nemo onu tanku vezu bratske ljubavi što nas spaja i veže? Ili se možda uvredama ljubav učvršćuje? Na grobu sisačkih junaka prolimo suzu žalobnicu. Junaci su bili. Braća su bili. Nijesu krivi! Neka ta proslava bude i zavjet sloge, pomirenja i opraštanja. Pružimo brat bratu pomirnicu ruku, pa stupajmo složno k svetome cilju.” Međutim, ni 1893. godine, dakle u tim prvim pozivima koje sam već citirao, pa ni onda 1943. godine, nisu se zapravo uspjele spriječiti eventualna neslaganja ili očigledna nesla- ganja u ocjenama prošlosti između Hrvata i muslimana Bošnjaka. Ti pozivi na slogu, koja bi se manifestirala kroz zajedničku sintezu ili zajedničko gledanje na tu prošlost, nije ima- lo nekog večeg odjeka i u proslavama i u onim citatima do kojih sam ja došao te se i dalje slavila hrvatska pobjeda. Postavlja se pitanje koliko se bosanska ili bošnjačka javnost uopće obazirala na takve postupke Hrvata kršćana, katolika. Koliko sam ja vidio i koliko se može zaključiti bez opsežnijih ispitivanja, molim bez opsežnijih ispitivanja, takvih reakcija nije bilo, ali to je i shvatljivo iz situacija 1893. i 1943. godine u jednom ratnom okruženju. Eto, toliko, ja sam vam zapravo htio dati jednu kratku povijest, ono što bi mi u Zagrebu rekli - jedan štiklec iz tih hrvatsko – bošnjačkih odnosa iz kojih vidimo da u tim odnosima nije bilo stalnosti, da su oni bili vrlo dinamični, ovisno o vremenu, prostoru, ljudima koji su sudjelovali u tim događajima. Hvala vam!

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

15

1

FOTOGRAFIJE SA SIMPOZIJA

1 F OTOGRAFIJE SA S IMPOZIJA 100 GODINA 1 6 B O Š NJA Č KA

100 GODINA

1 F OTOGRAFIJE SA S IMPOZIJA 100 GODINA 1 6 B O Š NJA Č KA

16

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

O Z I J O M USLIMANSKOJ N ARODNOJ O RGANIZACIJI 1 MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE B

MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE

I J O M USLIMANSKOJ N ARODNOJ O RGANIZACIJI 1 MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE B O Š

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

17

1

ZNANSTVENI RADOVI

mr. Edin Mutapčić

Bošnjačke (muslimanske) političke stranke prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini (1918. – 1923.)

Stav Jugoslavenske muslimanske organizacije prema agrarnoj reformi u Mosni i Hercegovini (1918. – 1923.)

Okončanjem Prvog svjetskog rata nestaju sa političke scene političke stranke koje su predstavljale bošnjački (muslimanski) korpus u Bosanskom saboru u vrijeme austro-ugarske vladavine. Međutim, nestankom ranijih političkih stranaka dolazi do novog političko-stranačkog organizovanja i to uglavnom na nacionalno-vjerskom principu. U takvoj situaciji dolazi do političkog reorganizovanja bošnjačkog (muslimanskog) korpusa pri čemu je glavnu riječ u političkom životu imala Jugoslavenska muslimanska organizacija. Treba istaći činjenicu da se ne može govoriti o političkom kontinuitetu ove političke stran- ke, jer iz reda najjače predratne muslimanske stranke Ujedinjene muslimanske organizacije, u Centralnom odboru su se našla samo četiri predstavnika ove političke stranke.

Nastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije

Vodeća muslimanska stranka u političkom životu Kraljevine SHS bila je Jugoslavenska muslimanska organizacija. Nastala je kao rezultat političkog okupljanja muslimana oko lista Vrijeme, odnosno političke grupacije pod nazivom Muslimanska organizacija. Neposredno

prije izlaska lista Vrijeme u Sarajevu su postojale četiri muslimanske političke grupe i to:

a) Muslimani koji su se deklarisali kao Srbi, koji su kasnije oformili političku grupu Jugoslavensku muslimansku demokratiju;

b) Poslanici ranijeg Bosanskog sabora okupljeni oko dr. Hamdije Karamehmedovića;

c) Grupa okupljena oko književnika Edhema Mulabdića;

d) Grupa okupljena oko sarajevskog društva El-kamer.

Upravo iz tih razloga u Sarajevu je 22.12.1918. godine održan sastanak sve četiri musli- manske grupe sa ciljem njihovog objedinjavanja na što nisu pristali predstavnici grupe objedinjenih oko lista Jednakost predvođenih Ahmetom Salihbegovićem i Ibrahimom Sarićem, to je grupa koja je bila srpski orijentisana i koja je formirala političku grupu Jugoslavensku muslimansku demokratiju. Treba napomenuti da prvi broj lista Vrijeme izlazi u Sarajevu 08.01.1919.godine i u njemu je objavljen Program Muslimanske organizacije, koji je ustvari kasnije postao Program Jugosla-

venske muslimanske organizacije. 1 Nastanku stranke prethodila su dva regionalna incijativna odbora formirana u Sarajevu i Tuzli tokom decembra 1918. godine, te niza udruženja u dru- gim gradovima. Osnivačka skupština održana je u Sarajevu od 14. do 17. februara uz prisustvo

18

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

delegata iz 40 od ukupno 57 srezova, koliko je tada bilo u Bosni i Hercegovini. 2 Ova politička stranka faktički je formirana 16. februara 1918. godine kada je usvojen njen naziv Jugoslaven- ska muslimanska organizacija (JMO), te program i statut. Na ovoj osnivačkoj skupštini izabrano

je i rukovodstvo ove stranke na čelu sa Centralnim odborom od 31 člana, a za predsjednika

stranke izabran je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić. 3

Stavovi JMO i agrarna politika u predvidovdanskom sistemu

Kraj Prvog svjetskog rata bio je odlična prilika za seljačke mase da “radikaliziraju stvari

do tačke agrarne revolucije”. Stara vlast je bila u fazi raspadanja, dok sa druge strane novo-

formirana vlast ni u kom slučaju nije imala snage, a vjerovatno ni političke volje, da zausta-

vi anarhiju, odnosno da osigura red i zakonitost, tako da seljaci ne samo da ne plaćaju

svoje obaveze, već i fizički sprečavaju nekadašnjim vlasnicima pristup na zemlju. 4 To je bila uvertira u otvoreno političko nasilje nad zemljoposjednicima, ali i drugim dijelovima bošnjačkog korpusa. Ubrzo je formirana prva tzv. Protićeva vlada, 20. decembra 1918., u kojoj je na prvoj sjednici Vlade djelokrug poslova agrarne reforme dat u nadležnost Ministarstva za socijalnu politiku, na čijem je čelu bio pobornik radikalne agrarne reforme Vitomir Korać. 5 Vlada je

odmah formirala komisiju koja je trebala pripremiti Uredbu za rješenje agranog pitanja, u čiji sastav su ušli:

– V. Korać, ministar za socijalnu politiku;

– Ž. Petričić, ministar poljoprivrede;

– dr. U. Krulj, ministar za narodno zdravlje;

– u rad komisije je povremeno uključivan i dr. Mehmed Spaho. 6

Ipak, rasprava o osnovnim principima vodila se u Ministarskom savjetu gotovo mjesec

i po dana, gdje su protivnici brzog provođenja agrarne reforme tražili da odluka o izvođenju

reforme ide pred Privremeno narodno predstavništvo koje je trebalo tek da se sastane. 7 Me-

đutim, 25. februara 1919. godine na prijedlog Vitomira Koraća 8 donesene su Prethodne odredbe i to u svom trećem nacrtu pošto ih je svojom ostavkom iznudio predsjednik komi-

sije i glavni pobornik agrarne reforme, ministar Vitomir Korać. Prethodne odredbe objavljene

su u Službenim novinama 27. februara 1919. godine. 9 Zbog navedene situacije i podjela

unutar Vlade nije došlo do proglašenja Prethodnih odredaba u svečanoj formi, već samo do puke objave u Službenim novinama, bez posebnih komentara i tumačenja od strane člano-

va Vlade. 10 Prethodne odredbe su, bez obzira što im sam njihov naziv ne daje nikakav poseban značaj, već se prije svega radi o jednom pripremnom aktu, koji je, po mišljenju mnogih, samo

trebao da u početku smiri nabujale sukobe i strasti, bile temeljni akt na kojem se zasniva-

la cjeloukupna agrarna reforma. Prethodne odredbe nisu predstavljale ništa drugo nego lega-

lizaciju već zatečenog stanja koje je nastalo u agraru zadnjih dana rata, odnosno njegovim okončanjem, a rezultat su nasilne uzurpacije, odnosno otimačine zemlje koju su učinili seljaci, bivši kmetovi. Na taj način država je učinila legalizaciju počinjenog nasilja u doba prevrata u prvim mjesecima zajedničke države. 11 Prvim članom Prethodnih odredbi predviđa se ukidanje svih kmetovskih odnosa u “Bosni

i Hercegovini, zatim u novim krajevima Srbije i Crne Gore”, te da se oni razrješuju, a za- branjuje se novo stvaranje “kmetovskih odnosa”. Ovim odredbama “dosadašnji kmetovi (čifčije) proglašuju se slobodnim vlasnicima dosadašnjih kmetovskih zemalja, dok se dosa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

19

1

ZNANSTVENI RADOVI

dašnjim vlasnicima obećava isplata odštete za zemlju, kao i hak za 1918. godinu, a obavezu

za isplatu istih preuzima država”. 12 Istovremeno se do provođenja daljnjih zakonskih odred-

bi obustavljaju “svi sporovi (parnice) i sva izvršenja (ovrhe)

(čifčijskog) odnosa”. 13 Istom odlukom u članu 9 vrši se eksproprijacija svih velikih posjeda na prostoru Kralje- vine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, potrebno je naglasiti da u samoj uredbi nije jasno preciziran pojam velikog posjeda, za cijeli teritorij države, već je to činjeno parcijalno od područja do područja. Isti član predviđa da pri dodjeli zemlje prioritet imaju “invalidi, udovice i siročad ratnika, vojnici i dobrovoljci, koji su se borili za oslobođenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca”. 14

Član 15. ove uredbe predviđa oduzimanje posjeda “koje sam zakupnik ne obrađuje kao stručni ekonom ili kao zemljoradnik sa svojom porodicom”. Na snazi ostaju oni “zakupi u manjim parcelama” izdati od strane veleposjednika, s tim da se kod takvih posjeda jedino razrješuje ugovorena zakupnina kao i načini otplate, i njih zainteresovane strane mogu proglasiti ništavnim. Sukladno ovome ima isto da se postupi pri “zakupstvu sličnog odno- sa”, u Bosni i Hercegovini poznatog pod imenom priorci, pridržnici, prisjevnici, napoličari. Istovremeno svi veći šumski kompleksi prelaze u svojinu države. Za potrebe provođenja agrarne reforme formira se Državni ured za agrarnu reformu, koji će djelovati u okviru Mini- starstva za socijalnu politiku. Faktički ovaj temeljni akt agrarne reforme je donesen prije nego što je JMO stvarno i počela sa svojim radom, tako da je političko djelovanje u narednom periodu usmjereno prvenstveno “otupljivanju” oštrice agrarne politike te pokušaju da se dobije naknada za ovaj akt i kasnije za državne Uredbe, jer gro stvari kada je u pitanju agrarna reforma u Bosni i Hercegovini riješit će se u predparlamentarnoj proceduri. Treba napomenuti da zemljoposjednici nikada, pa ni na samom početku, “nisu bili u većini ni u rukovodstvu JMO, a ni među njihovim skupštinskim poslanicima”. Naprotiv, oni nisu sačinjavali ni četvrtinu rukovodstva stranke. Bez obzira na navedene činjenice JMO bio je gotovo jedini parlamentarni zastupnik prava bosanskih zemljoposjednika, te iz tog razloga nimalo ne čudi da je agrarna problematika “izvjesno vrijeme i dominirala u njenoj političkoj aktivnosti”. 15 Nacionalno pitanje se u političkom životu “formalno poistovjećivalo s neriješenim seljač- kim pitanjem”. 16 Jedan od temeljnih principa na kojima je osnovana i na kojima je djelova- la Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) jeste agrarno pitanje kao i modusi nje- govog rješavanja. Vodstvo ove stranke od svog osnivanja stavilo se na stranu zemljoposjed- nika, te na taj način predstavljalo se kao zaštitnik ne samo nacionalno-vjerskih nego i agrarnih interesa. Ova stranka se zalagala da se ovo pitanje rješava u parlamentarnoj proce- duri, a ne uredbama i ukazima kako je to činjeno u stvarnoj praksi. Svjesna svoje nemoći da spriječi i zaustavi započete procese agrarnih reformi, stranka je pokušavala tražiti kom- promisno rješenje boreći se da se zemljoposjednicima ostavi dovoljno zemlje, koju bi oni obrađivali, za nesmetanu egzistenciju, te da se pri podjeli zemlje siromašnim slojevima stanovništva ista dijeli i muslimanskom stanovništvu, što se svakako najbolje može vidjeti iz programskih načela stranke. 17 Međutim, u narednom periodu se nastavlja sa započetom agrarnom politikom, tako da se na udaru našla beglučka zemlja koja je u odnosu na ranije uredbe o ovoj problematici u određenoj ublaženoj varijanti. Ova problematika je regulisana Uredbom o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine. 18

koja su nastala iz kmetovskog

20

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Beglučka zemljišta koja po Beglučkoj uredbi od 12. maja 1921. potpadaju pod udar agrarne reforme, plaćat će zemljoradnici – beglučari na temelju pogodbe sa vlasnicima. Prema ovoj uredbi, dobar dio beglučkih zemalja ostao je u punom vlasništvu begova. To su tzv. zemlje hodalice koje su mijenjale obrađivače. Uredba o postupanju beglučkim zemljama od 12. maja 1921. nije zadovoljila zemljoradnike – beglučare, te će oni i dalje nastaviti borbu za dobijanje sve beglučke zemlje. Odštetu za naseljene begluke prema 37. članu Naredbe o provođenju Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini, od 10. juna 1921. godine, plaća država u dvostrukoj katastarskoj vrijednosti (prema čl. 3. Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine i čl. 4. Uredbe o finansijskoj likvida- ciji agrarnih odnosa u BiH). Međutim, u onim slučajevima gdje je potrebno odrediti vrijednost zemlje prema slobodnoj pogodbi (begluci koji su obrađivani duže od deset godina a nisu pod kmetstvu sličnim odnosima) prema gore pomenutoj Naredbi (čl. 14.) prosuđivala je kotarska agrarna komisija. 19 Obaveza pozivanja spada na kotarski ured čiji predstavnik je dužan na odre- đenom formularu ustanoviti koja porodica posjeduje određeno kmetovsko selište. 20 Uopšte u dešavanjima i životu stanovnika Bosne i Hercegovine tog perioda potpuno je dominiralo agrarno pitanje što se svakako najbolje može uočiti u izvještajima okružnih i sreskih načelništava prema nadređenim instancama, odnosno Ministrastvu unutrašnjih dela. 21 Raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu za 28. novembar 1920. godine rasplam- sala se politička utakmica u kojoj je agrarno pitanje imalo jednu od vodećih uloga u obe- zbjeđenju biračkog tijela, ali i pogoršanju međuvjerskih odnosa koji su u Bosni i Hercego- vini, kao što smo to već ranije rekli, duboko vezani sa agrarnim. U novonastalim okolnosti- ma proteste protiv nepovoljnog kursa u pogledu rješavanja agrarnog pitanja zauzeli su mnogi mjesni odbori JMO s rezolucijama, koji su isticali tešku situaciju u agraru nastalu u doba prevrata. Glavni zahtjevi su se odnosili na rješavanje agrarnog problema u parlamen- tarnoj proceduri, što je svakako bilo u suprotnosti sa dotadašnjom praksom, te pravedno rješenje agrarnog pitanja uz imovinsku i ličnu sigurnost muslimanskog stanovništva.

U aprilu 1920. na sjednici Centralnog odbora JMO o agraru, zaključeno je da je pitanje

odštete za kmetovska selišta izigrano; “da je usljed zavlačenja te odštete ugrožena egzisten-

cija velikog broja Muslimana, naročito udovica i siročadi, a da tragika bude još veća nova vlada priprema i provedbenu naredbu za Krizmanovu uredbu o beglucima. Ova uredba gazi ustavom zajamčena vlasnička prava samo u onom dijelu države, gdje se ogromni dio te zemlje

nalazi u rukama Muslimana. Zbog ove uredbe ni posjed Muslimana težaka nema skoro ni- kakve pravne ni faktičke zaštite, što najbolje dokazuju mnogobrojni slučajevi otimanja zemlje od Muslimana zemljoradnika čak i u čisto muslimanskom – cazinskom kotaru”. 22 Nešto poslije, o teškim stradanjima Bošnjaka saznaje i međunarodna javnost prilikom posjete francuskog novinara Charles Riveta Sarajevu, kada ga je sa stanjem upoznao reisul- ulema Čaušević. 23 U cilju upoznavanja međunarodne javnosti sa teškim stanjem u kojem su se nalazili Bošnjaci bio je i neuspio pokušaj pokretanja lista Samoodređenje. 24

O teškom stanju u kome se nalazi bošnjački korpus, progovorili su i bošnjački poslanici

u Privremenom narodnom predstavništvu, tako da, Spaho na sjednici 28. septembra 1920. godine konstatuje da je pored velike “imovinske štete ubijeno blizu dvije hiljade Musli- mana”. Nešto kasnije, prilikom izrade nacrta za Ustav rekao je da se pravo svojine nije jednako poštovalo u svim pokrajinama i da se ono naročito gazilo u BiH, gdje je zemljišni posjed najvećim dijelom u rukama muslimana, te da je zbog nejednakog tretmana BiH dao ostavku na položaj ministra. On je i za najradikalniju reformu, ali samo pod uslovom da se provede u čitavoj državi jednako, jer u “Srbiji ima posjednika koji imaju do hiljadu hektara,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

21

1

ZNANSTVENI RADOVI

koje sobom ne obrađuju; pa se u te odnose ne dira, a u Bosni ne smije da ima posjednik ni jedan komad zemlje”, što on ističe kao primjer neravnopravnosti i “otimanja samo od jed-

nog dijela našeg naroda”. 25 Vodstvo JMO takođe je prigovaralo zašto agrarne sporove u BIH rješavaju upravne (policijske) vlasti, a ne: sudovi, kao u drugim krajevima zemlje, te zašto se zabranjuje izvr- šenje pravomoćnih presuda Agrarne direkcije, koje su presuđene u korist zemljoposjednika.

U vezi s tim Poslanički klub JMO predao je u novembru 1921. predstavku ministru za agrar-

nu reformu u kojoj je tražio da se ubrza likvidiranje odštete za kmetovska selišta da se agrarni sporovi počnu rješavati, da se isplati hak za 1918. i renta za 1919. i 1921. “te da se protuzakonita agitacija među težacima sa strane agrarnih činovnika zapriječi”. 26 O neefikasnosti u rješavanju sporova najbolje govore sljedeći podaci. Stanje tužbi, od- nosno agrarnih sporova na dan 31. decembra 1922. godine izgleda ovako:

Stanje agrarnih sporova 31. decembra 1922. godine

 

Predato

Riješeno

I instanca (agrarni povjerenik)

38.653

18.674

II instanca (agrarna direkcija)

2.050

1.363

Kolika je bila komplikovanost provođenja Uredbe o beglučkom zemljištu najbolje po-

kazuje činjenica da je bilo slučajeva da su beg, odnosno zemljoposjednik i obrađivač zemlje često stanovali u istoj kući, odnosno dijeleći spratove, a u pojedinim slučajevima i dijelove jednog sprata, po sobama. 27 Sa druge strane, unutar uposlenika Agrarne direkcije u Saraje- vu nerijetko su bile izražene političke prepirke. Usljed navedene činjenice agrarni direktor bio je primoran da 12. februara 1923. godine izda naređenje kojim zabranjuje vođenje po- litičkih debata, a daje kazna za onoga koji se ne bude pridržavao ovog naređenja otkazivanje službe. 28 Zloupotrebe činovnika su bile gotovo redovna stvar o čemu je uostalom pisala i Pravda u svom 43. broju od 21. februara 1923. godine. 29 Pored intenzivnog istupanja u korist zemljoposjednika, predstavnici JMO u sklopu zahtjeva za ravnopravnim tretiranjem Muslimana, a u vezi sa agrarnom reformom, više puta su postavljali pitanja i intervenisali i u korist muslimanskih seljaka. To se naročito odnosilo na problem ispaša i drvarenja u čemu su bili prikraćivani uglavnom siromašni se- ljaci. Pored toga, poslanici dr. Halidbeg Hrasnica i Osman Vilović intervenisali su kod ministra za agrarnu reformu da se seljacima Muslimanima, koji nemaju svoje zemlje u srezovima Brčko i Bijeljina dodijeli državna zemlja, kao i da se pri raspodjeli zemlje uzmu

u obzir i subaše, jer su zbog agrarne reforme došli u “nesnosan i strašan položaj”, a pored

molbi i zahtjeva Agrarnoj direkciji u Sarajevu i Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu,

ipak nisu dobili zemlje. 30

Nešto kasnije, 21-23. oktobra 1920., na Glavnoj skupštini JMO naglašeno je da se nema ništa protiv toga da i kmetovi postaju vlasnici zemljišta koje su do sada obrađivali, “ali da

u isto doba dosadašnji vlasnici dobiju punu odštetu što u većoj mjeri treba da vrijedi za

male posjednike. Što se tiče ostale zemlje koja nije opterećena kmetskim pravom, ne mo- žemo dozvoliti da se to pitanje kod nas riješi iznimno i posebno za BiH već neka se riješi jednako za cijelu državu, pa se u takvom slučaju ne bismo protivili čak ni tom, da se pri- mjenjuje princip, po kojem bi zemlja pripala onome ko je radi”. Tada se, s obzirom na predstojeće izbore, dokazivalo daje JMO partija koja brani interese težaka i “ostalih klasa

22

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

islamskog dijela našeg naroda”. 31 O stavu JMO prema agrarnom pitanju ranije je govoreno. Stavove stranke o socijalno-ekonomskim pitanjima iznio je Halidbeg Hrasnica rekavši da stranka stoji na stanovištu da kmetove treba osloboditi, ali da istovremeno bivšim vlasni- cima treba dati punu odštetu. U pogledu beglučke zemlje rečeno je da su to slobodne i ničim opterećene zemlje i da one ni u kom slučaju ne mogu doći pod udar agrarne refor- me. 32 Poslije izbornih uspjeha na izborima 28. novembra 1920. godine, na kojima je ova stran- ka osvojila 24. poslanička mandata te se tako nametnula kao zaštitnik bošnjačkih (musli- manskih) interesa, ali istovremeno kao i najjača bosansko-hercegovačka politička stranka (38% glasova u BiH), poslanici ove stranke su se zalagali za ravnopravnost i jednakost u provođenju agrarne reforme na cijelom prostoru Kraljevine SHS jer im je bilo jasno da za Bosnu i Hercegovinu važe posebni principi, odnosno da na njenom teritoriju agrarna refor- ma protkana nacionalno-vjerskim simpatijama režima u potpunosti favorizuje pristalice jednog naroda, na uštrb Bošnjaka. Stranka se zalagala da eventualne agrarne sporove rješa- vaju sudovi, koji su to činili i na ostalim područjima države, a ne upravne vlasti kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Upravo iz ovih razloga JMO je pokušala zadovoljenje ovih, kao i nekih drugih vitalnih interesa Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine tražiti u su- radnji sa režimom, odnosno u koalicionom učešću u vlasti, kako je to uostalom bio slučaj poslije prvih izbora 1920. godine. U svojoj političkoj platformi, iako je nastala iz okrilja zemljoposjednika, ova stranka je u političkoj borbi štitila i siromašnije slojeve muslimanskog stanovništva – seljaštvo, naročito kod prava korištenja ispaše i drvarenja, što im je uglavnom bilo uskraćeno. Poslije neočekivanog uspjeha na izborima 28. novembra 1920. poslanici JMO-a su u Ustavotvornoj skupštini bili vrlo aktivni. U početku su zauzimali opozicioni stav prema vladi, kakav su imali i u Privremenom narodnom predstavništvu. Osjećali su da se sa njima, koliko-toliko, mora računati kao sa predstavnicima jednog kompaktnog dijela stanovništva BiH, bez koga se ne može rješavati problem BiH za koji su, inače, bile veoma zaintereso- vane velikosrpska i velikohrvatska buržoazija. 33 Međutim, ubrzo je u samom klubu JMO došlo do razmimoilaženja kada je u pitanju mjesto i uloga stranke u sastavljanju vlade. Tako je jednom tijesnom većinom (12:10) odlučeno da se izvrši podrška Vidovdanskom ustavu, te na taj način uđe u Pašićevu vladu. Kao ključni adut za ovakvu odluku, jedan od stranačkih prvaka, dr. Hamdija Karamehmedović, predstavlja brigu oko agrarnog pitanja. 34 Kao podloga za pregovore poslužio je Memorandum Poslaničkog kluba JMO od 1. marta 1921. godine. 35 Do kompromisnog dogovora oko ulaska JMO u Pašićevu vladu 36 došlo je 15. marta 1921. godine, čime se novonastala vlada obavezala da će u Ustav biti unesena odredba iz Nacrta ustava Jugoslavenskog muslimanskog kluba o zaštiti i ravnopravnosti vjera, o osiguranju vjersko-prosvjetne autonomije, o šerijatskim sudovima i o izbornom sistemu koji će štititi manjine, te će pri organizaciji državne uprave u Bosni i Hercegovini poštovati njene isto- rijske granice, odnosno da će Bosna i Hercegovina ostati kompaktna. Vlada će, dalje, po- moći vakufsko-meafirsku upravu da sanira svoje finansije i obezbijedi olovo za džamije koje je skinuto u toku rata, a da će se pomoć invalidima i ratnoj siročadi izjednačiti u cije- loj zemlji. Muslimani će dobiti nekoliko važnijih mjesta u Zemaljskoj vladi Bosne i Herce- govine. Naknada za kmetovska selišta, odnosno za likvidiranje agrarnog problema u Bosni i Hercegovini iznosiće 255 miliona dinara 37 , isplata će se vršiti pola u gotovom novcu, a pola u državnim obveznicama. Manjim i oskudnijim posjednicima će se sva suma isplatiti

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

23

1

 

ZNANSTVENI RADOVI

u

novcu. Kao baza za isplatu poslužiće posljednja katastarska procjena. Naseljeni begluci

će se dvostruko platiti u odnosu na kmetska selišta i u tu svrhu će vlada odobriti 50 mili-

ona dinara. Van snage će se staviti član 7. Beglučke uredbe, a uzurpirana zemlja će se vratiti vlasnicima. 38 Dakle, u sporazumu glavnu ulogu su imala sljedeća tri pitanja:

– zaštita islamskih propisa i običaja;

– visina odštete za oduzetu zemlju 39 ;

– obezbjeđenje jedinstvene državne uprave u Bosni i Hercegovini.

Vlada Nikole Pašića se odlučila za ovaj sporazum iz više razloga. Prvi i najvažniji je politička nužda i potreba. Naime, trebalo je obezbijediti glasove za donošenje ustava i ostati vjeran principu centralističkog uređenja države i monarhističkog oblika vladavine. Dalje, vladi je bilo mnogo stalo do toga da za Ustav pridobije predstavnike mu- slimana iz BiH i slovenačke kmetijce kako bi se ublažili opravdani prigovori da je ustav srpski, pošto za njega neće glasati ogromna većina hrvatskih i slovenačkih poslanika. I na kraju, pridobijanjem političkih predstavnika muslimana u BiH, vladajuća srpska buržoazi-

ja se nadala da će time obezbijediti ekonomsko-politički uticaj u BiH i na bošnjačko sta-

novništvo. 40 Vlada Nikole Pašića odlučila se za sporazum sa JMO, po kome se, pored ostalog, likvi- dira agrarno pitanje u BiH uz naknadu bivšim vlasnicima od 255 miliona za kmetovska selišta i 50 miliona za beglučka zemljišta. Radikalsko-demokratska koalicija, pored načelne izjave vodstva Saveza zemljoradnika da će glasati za ustav, i njihovog insistiranja na tome, nalazila je da je cjelishodnije da se sporazumije sa rukovodstvom JMO iz više razloga. Prvo, stoje JMO “prečanska” partija, od kojih, inače, nijedna do tada nije učestvovala u vladi; drugo, što su zahtjevi JMO u vezi sa odštetom za agrar – prema izjavama radikalskih vođa bili minimalni u odnosu na već stvorene obaveze države prema zemljoposjednicima; treće, što je vlada Nikole Pašića sporazumom sa JMO izvršavala i neke obaveze prema muslima- nima iz Ugovora o zaštiti manjina od 5. decembra 1919. godine i, četvrto, što je velikosrp- ska buržoazija pridobijanjem muslimanskih političara pokušavala i nadala se da će postići dominantan ekomomsko-politički uticaj u BiH i time riješiti odavno sporno pitanje među srpskom i hrvatskom buržoazijom, a to je – čija je Bosna i Hercegovina. 41 Poslije postignu- tog sporazuma sa vladom, vodstvo JMO, da ne bi bilo izigrano, strogo je vodilo računa da se odredbe sporazuma ostvare do donošenja Ustava. Tako su 26. marta 1921. u vladu ušli predstavnici JMO dr. Mehmed Spaho kao ministar trgovine i industrije i dr. Hamdija Ka- ramehmedović kao ministar narodnog zdravlja. Zatim je vlada 12. maja 1921. izdala Ured- bu o finasijskoj likvidaciji agrarnih odnosa i Uredbu o postupanju sa beglučkim zemljama

u BiH. 42 Iz tog razloga slobodno možemo prihvatiti prisutno mišljenje u dosadašnjoj historiogra- fiji, a to je da je JMO u vezi sa agrarnom reformom u BiH zastupala interese muslimanskih zemljoposjednika iako su najveći dio njenog članstva i birača bili seljaci (preko 80%). Vod- stvo ove stranke posvetilo je dio svoje političke borbe zaštiti zemljoposjednika “koji su svoje teškoće i probleme pokušavali prikazati kao problem svih Muslimana”, a agrarnu reformu kao “muslimansko pitanje”, u čemu su svakako u jednoj velikoj mjeri bili u pravu. Donekle im je to i uspjelo zahvaljujući opštoj situaciji nastaloj neposredno poslije stvaranja Kraljevine SHS u kojoj su Bošnjaci, bez obzira “na klasne i socijalne razlike”, bili u nerav- nopravnom položaju. Ipak, činjenica je daje poslije 1921. agrarno pitanje, s obzirom na iz- vjesna materijalna zadovoljenja zemljoposjednika, gubilo na važnosti i nije dolazilo u red glavnih pitanja koja je JMO isticala u svojoj aktivnosti. 43

24

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

OSTALE MUSLIMANSKE STRANKE I NJIHOV STAV PREMA AGRARNOJ REFORMI

Muslimanska težačka stranka

Prosrpski orijentisani muslimani predvođeni Šefkijom Gluhićem i Šukrijom Kurtovićem u martu 1920. godine formiraju Muslimansku težačku stranku koja je imala za cilj da oku- pi muslimane – težake. Ova stranka proklamovala je princip da zemlja svakako treba da pripada onima koji je obrađuju, te da muslimanski seljaci trebaju imati ista prava i obaveze kao i pravoslavni, odnosno katolički seljaci. Ova stranka je zagovarala princip da malopo- sjednici dobiju puni ekvivalent na račun zemljoposjednika, te da beglučari koji su zemlju obrađivali u zadnjh deset godina treba da dobiju istu. Poslije izbornog neuspjeha 1920. godine ova stranka se gasi, kao i njeno glasilo Glas težaka. 44

Muslimanska narodna organizacija

Muslimanski radikali, predvođeni istaknutim predratnim političarem Šerifom Arnau- tovićem, okupljeni oko lista Domovina bili su na određen način bošnjačka ispostava Radi- kalne stranke, koja je zastupala, kada je u pitanju agrarna politika, iste stavove kao i radi- kali. Međutim, ova stranka pod nazivom Muslimanska nezavisna lista je na izborima za Ustavotvornu skupštinu doživjela pravi izborni fijasko, poslije čega se i ugasila. Musliman- ska narodna organizacija se otvoreno borila za interese zemljoradničke aristokratije zalažu- ći se u svom programu da kmetu treba dati onoliko zemlje “koliko mu je nužno da sebi osigura dostojnu egzistenciju”. 45

Muslimanska narodna stranka

Osnovana je u martu 1920. godine na čelu sa dr. Safvet-begom Bašagićem u potpunosti je zastupala interese zemljoposjednika. Zastupala je princip da kmetu treba dati zemlje onoliko koliko mu je nužno za egzistenciju i to prvenstveno državne, a tek poslije kmetske zemlje i to uz dostojnu odštetu koju sam seljak treba da plati. Stranka se protivila principu da zemlja pri- padne onom “ko je obrađuje” smatrajući da je i zemlja vrsta kapitala koji pripada određenom vlasniku. Poslije izbornog neuspjeha 1920. godine ova stranka se raspala. Ova stranka je, što se tiče agrarnog pitanja, bila konzervativnija i od same klasne organizacije zemljoposjednika, premda je u programu isticala da joj je glavni zadatak “kulturni rad među Muslimanima”. 46

Jugolavenska muslimanska narodna organizacija

Ova stranka osnovana je poslije rascjepa Jugoslavenskog muslimanskog kluba gdje se jedan dio JMO-a predvođenih bivšim predsjednikom ef. Ibrahimom Maglajlićem i dr. Ka- ramehmedovićem odcijepio i formirao vlastitu stranku. Ova stranka bila je vrlo bliska vla- dajućoj Radikalnoj, a njena agrarna politika je bila takvog karaktera da se ona ustvari zala- gala za pravilno provođenje donesenih Uredaba, a pogotovo Uredbe o finansijskoj likvida- ciji agrarne reforme čime bi na određen način kao prorežimska stranka uspjela dobiti nešto veću podršku u narodu. Iako je ova stranka od svih muslimanskih stranaka, izuzimajući JMO, u parlamentarnom životu Kraljevine SHS dobila najviše glasova (10.266. glasova ili

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

25

1

ZNANSTVENI RADOVI

8,3%) ona ipak nije uspjela dobiti ni jedno zastupničko mjesto u parlamentu na izborima 18. marta 1923. godine čime ona odlazi sa političke scene, a njeni politički lideri su igrali jedino nešto značajniju ulogu u vrijeme trajanja Šestojanuarskog režima.

IZVORI

Neobjavljeni izvori

– Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo

– Fond Agrarne direkcije u Sarajevu

– Fond Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu

Objavljeni izvori

Agrarni zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924. Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici Bosne prema zvaničnim dokumentima države, knjiga 2., Sarajevo, 1998. Demetrović Juraj, Agrarna reforma u Jugoslaviji, ekspoze ministra poljoprivrede Narodnom predstavništvu, Arhiv BiH, Biblioteka – inv. Br. 5441, sign. Br. IV/623; Kujović Mina, Vodič kroz arhivsku građu fonda Narodne vlade Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Broj 16-17, Sarajevo 1976 – 77, 53-64. Sarić Samija, Agrarna direkcija – Sarajevo (inventar), Opšta građa 1920-1929, juni 1984. Sarić Samija, Građa o agraru u fondovima Arhiva BiH (1919 – 1945), Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, XXXIV/1996 – 1997, Sarajevo 1997, 109-112. Sarić Samija, Propisi o radu banovina sa posebnim osvrtom na Drinsku banovinu, Glasnk arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XVI-XVII, Knjiga XVI-XVII, 1976/1977, 315-336. Službene novine Kraljevine SHS 1919 – 1929. Šišić Ferdo (priredio), Dokumenti o nastanku Kraljevine SHS 1914 – 1919, Zagreb 1920.

LITERATURA

Knjige

Erić Milivoje, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918 – 1941. godine, Veselin Masleša, Sarajevo

1958.

Imamović Mustafa, Hrelja Kemal, Purivatra Atif, Ekonomski genocid nad bosanskim Muslima- nima, Sarajevo MAG 1993. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. Kamberović Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Hrvatski intitut za povijest – Zagreb, Institut za Istoriju – Sarajevo, Zagreb 2003. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Press centar ARBiH, prvo izdanje, Sarajevo, 1994., drugo izdanje, Sarajevo 1998.; Krstić Đorđo, Dva aktuelna agrarna problema, Državna štamparija, Sarajevo, 1934. Mutapčić Edin, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918 – 1941), magistarski rad, Pravni fakultet, Sarajevo, 2005.

26

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Lapčević Dragiša, O agronom problemu, Sarajevo, 1919. Purivatra Atif, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, Sara- jevo 1974. Purivatra Atif, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo,

1970.;

Šarac Dr. Nedim, Agrarni faktor društveno-političkog života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovena- ca (1918. – 1929.)., Teme naše novije istorije, Istoriografski prilozi, Svjetlost, Sarajevo 1981. Šećerov Dr. Slavko, Istorija jugoslavenske agrarne reforme i agrarnog zakonodavstva (1918. – 1933.), Matica Srpska, rukopisno odjeljenje M 14029, Novi Sad., bez godine izdanja; Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918. – 1925. -privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991. Šif Dr. Valter, Predratne i posleratne agrarne reforme, s predgovorom Dragiše Lapčevića, pre- vod s njemačkog A. Nikolić, Beograd, 1926. Tanović Bakir, Koje vlasnik Bosne i Hercegovine?, historijski pregled, Eminex, Zagreb 1995.

Članci, rasprave

Car N., Agrarna reforma i njene posljedice, Nova Evropa, knjiga sedma, Zagreb, 1923.,str. 483-489. Gaćeša Nikola, Agrarni programi građanskih političkih partija u Jugoslaviji između dva svjetska rata, JIČ, Broj 1-2, Beograd 1987., 93-140. Gaković Milan, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini (1918. – 1921.), Prilozi, Godina VI, Broj 6, Sarajevo 1970., 9-116. Gaković Milan, Osnivanje Saveza zemljoradnika i njegov program (1919. – 1921.), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XXI-XXII, Sarajevo 1976., 199-278. Kamberović Husnija, Turci i kmetovi – mit o vlasnicima bosanske zemlje, Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, 2003. Novak Lujo, Pravne i ekonomske posledice agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, Nova Evropa, knjiga sedma, Zagreb, 1923., str. 490-497. Milenković Toma, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918. – 1929., Istorija XX veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970. str. 9-118. Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom siste- mu Kraljevine SHS (1918. – 1921.), Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005. Purivatra Atif, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918. godine, Prilozi, Godina III, Broj 3, Sarajevo 1967., 87-126. Purivatra Atif, Nacionalne koncepcije Jugoslovenske muslimanske organizacije, Jugoslavenski isto- rijski časopis, Broj 4, Beograd 1969., 141-147. Sarić Sajma, Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), Akta historico-oeconomica Iugoslaviae, 6/1979., Zagreb 1979., str. 83-98. Šarac Nedim, Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine i agrarno pitanje, Glasnik arhiva i Druš- tva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XI/1960., Sarajevo 1961., 55-86.

Bilješke

1 Vidi opš.: Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje, Svjetlost, 1977. (nadalje: A. Purivatra, n. dj.), str. 32-57

2 A. Purivatra, n. dj., str. 54 -56.

3 Na osnivačkoj skupštini učinjeni su posljednji pokušaji da se pokuša postići općemuslimansko jedinstvo, te je izabrana dele- gacija od 11 članova koja je pregovarala sa političkim krugom okupljenim oko lista Jednakost. Međutim, ti pregovori su propali zbog nesuglasica u pogledu budućeg uređenja države, te su se političari okupljeni oko ovog lista opredijelili za suradnju sa Jugoslavenskom demokratskom strankom, na čijem čelu je bio Svetozar Pribičević.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

27

1

4

5

6

7

8

9

ZNANSTVENI RADOVI

Vidi opš.: Edin Mutapčić, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), magistarski rad,

Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2005.(nadalje: E. Mutapčić, n. dj.), str. 65-76

Milan Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini 1918. – 1921., Prilozi, broj 6., godina VI, Institut za istoriju radnič- kog pokreta, Sarajevo, 1970. (nadalje: M. Gaković, n. dj.), str. 32.;

Dr. O. Frangeš, Agrarna reforma u sjevernim krajevima Jugoslavije, Ekonomist, br. 7., Zagreb,1935. Frangeš napominje tročlanu ko- misiju (prva tri člana) dok dr. M. Erić ističe svoje uvjerenje daje povremeno u sastav ove komisije ulazio dr. Mehmed Spaho (Dr. Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918. – 1941., Veselin Masleša, Sarajevo, 1958 (nadalje: M. Erić, n. dj.), str. 197-198.

Kada je Komisija podnijela i treći konačni nacrt, M. Spaho je dao ostavku na članstvo u vladi 23. februara 1919. kao predstavnik Bošnjaka, a pošto su se još neki članovi vlade odupirali potpisu i htjeli da stvar otegnu do sastanka privremenog parlamenta, ostavku je podnio 24. februara i ministar Vitomir Korać (Milan Gaković, n. dj., str. 32).

Ni sam Vitomir Korać, pristalica radikalnog rješavanja agrarnog pitanja, kako je to kasnije rekao u svom djelu Borba za agrarnu reformu nije bio zadovoljan donesenim aktom: “Po mom mišljenju Prethodne odredbe su jedan kompromisan temelj, jedino moguć za provedbu agrarne reforme. One ne zadovoljavaju naše socijalističke zahteve, ali ruše ujedno i sve nade reakcionara, da agrarnu reformu izigraju. To je postignuto s više definitivnih rešenja” (Milan Gaković, n. dj., str. 32).

M. Erić, n. dj., str. 156.

10 M. Erić, n. dj. str. 162-163.

11 E. Mutapčić, n. dj., str. 76-91.

12 Član 5. Prethodnih odredbi kaže da “do rješenja pitanja o odšteti, davat će se dosadašnjim vlasnicima, kad zatraže, privreme- na renta razmjerno njihovim dosadašnjem dohotku od kmetovskih zemalja. Isplaćena privremena renta obračunat će se na- knadno. Dosadašnjim vlasnicima zemljišta, koji bi usljed raskidanja kmetovskog odnosa htjeli umjesto rente ili odštete ili di- jela istih dobiti odgovarajuću vrijednost u zemljištu i to u tolikoj mjeri, ukoliko je mogu sami obrađivati dat će im se zemlje od ekspropriranih (izvlaštenih) velikih posjeda ili od državnih zemljišta”. (Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici Bosne prema zvaničnim dokumentima države, knjiga 2., Sarajevo, 1998. (nadalje: M. Begić, Zemljovlasnici Bosne), str. 12.; Agrarni zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924. nadalje: Agrarni zbornik, str.67).

13 M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str. 12.; Agrarni zbornik, str. 67

14 Agrarni zbornik, 66-74; M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str 12-16).

15 Atif Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918., Nacionalni i politički razvitak Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo, 1970.; djelo je objavljeno i u Prilozima za istoriju radničkog pokreta, br.3., Sarajevo, 1967 (nadalje: A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi), str. 238-239.

16 A. Purivatra, n. dj. str. 32.

17 “Sva zemlja, koja se obrađuje, ili je slobodni posjed, ili stoji pod kmetskim odnošajem, slobodni je posjed ili mali težački ili veći beglučki posjed. Ovaj slobodni mali težački posjed u pretežnoj je većini slučajeva danas zadužen i nema izgleda da bi se

ti tereti mogli u dogledno vrijeme namiriti iz vlastite privredne snage pojedinih vlasnika tih malih zemljišnih posjeda. Smatra-

mo ovo opterećenje slobodnog težačkog posjeda zaprekom uspješnom razvitku zemljoradnje, isto tako, ako ne u većoj mjeri,

kao što je kmetovski odnošaj na kmetskom zemljištu, pa tražimo, da se istodobno na isti način sa ukinućem kmetstva rastere-

ti i ovaj težački posjed. Svaki zemljoradnik mora dobiti zemlje i to toliko, koliko mu je potrebno za njegov opstanak. U nužnim

slučajevima treba uzeti državne mjere. Da bi se ovako rasterećeni seljački posjed i ubuduće očuvao, treba zakonom ustanoviti minimum zemljišnog posjeda koji se neće moći ni prodati ni opteretiti. Opći gospodarstveni interesi iziskuju, da ima većih posjeda, pa gdje ovi već postoje kao slobodan posjed treba ih održati. Stoga i pri ukinuću kmetstva treba s tim računati, te

vlasniku zemlje, – ukoliko to gospodarstveni obziri iziskuju – putem komasacije, zajamčiti zaokruženje njegove beglučke zemlje

u veći posjed. U onim slučajevima, gdje vlasnik zemlje nema dovoljno begluka, a hoće sam da obrađuje ima mu se dodijeliti

toliko zemlje koliko je za njegov opstanak potrebno. Do rješenja kmetovskog pitanja ostaju nepromijenjeno na snazi i dosadaš- nji pravni odnošaji za obje strane. Naročitu ćemo brigu posvetiti pridignuću naše braće na selu i u gradu osnivanjem zemljo- radničkih i zanatlijskih organizacija”. (A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 240-241).

18 M. Erić, n. dj., str. 374-376. Ovom Uredbom agrarna reforma je obuhvatila sljedeća zemljišta:

a) naseljene begluke na kojima su najmanje deset godina postojali kmetstvu slični odnosi (računa se od 25. februara 1919. godine), ali u okolnostima kada nije ugovoreno vrijeme trajanja zakupa i ukoliko je egzistencija seljačke porodice direktno ovisna o tom posjedu;

b) u čifluk pretvoreni begluci, ukoliko su zemljovlasnik i obradivač sporazumno tu promjenu prijavili kod vlasti;

c) pobeglučeni čijuci – ukoliko njihovi raniji obradivači nisu naseljeni na nekom drugom zemljištu, i ukoliko zemlja nije preš- la u ruke drugih obradivača koji ih trajno obrađuju.

d) beglučke zemlje i begluci koje seljaci obrađuju duže od deset godina računajući unazad od 25. februara 1919. godine;

e) begluke koji su nastali prisvajanjem seoskih ispaša, ukoliko ih sopstvenik ne obrađuje sam ili u sopstvenoj režiji i ukoliko njegova egzistencija nije vezana za to zemljište;

f) ukmećene krčevine koje su u gruntovnici upisane kao begluk;

g) četvrtarski vinogradi, i

h) beglučke zemlje uzete u špekulantske svrhe.

19 E. Mutapčić, n. dj., str. 100-101.

20 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Agrarne direkcije (AGD), 5037/20

21 ABH, Zemaljska vlada (ZV), 693. prez.

22 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 241-242.

23 Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom sistemu Kraljevine SHS (1918. – 1921.),

Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005 (nadalje: Edin Mutapčić, Stavovi političkih stranaka), str. 210-212.

24 Ovaj list je trebao imati za cilj da upozna međunarodnu javnost o nepoštovanju Sanžermenskog ugovora o pravima manjina sa posebnim isticanjem negativnog trenda u agrarnoj politici. Inicijator za osnivanje ovog lista bio je Mehmed ef. Spahić, među- tim sve se završilo na proglasu putem letka. A. Purivatra, n. dj., str. 74-77.

28

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

25 A. Purivatra, n. dj. str. 68.

26 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.244.

27 ABH,AGD, 3418/20;

28 A BiH, Povjerljivi spisi, 22 / 23.

29 A BiH, Prezidijal i povjerljivo, 12 / 22

30 Isto, str. 245-246.

31 Isto, str. 242.

32 M. Gaković, n. dj., str.95-97.

33 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.243.

34 Izborni uspjeh JMO možda je najbolje okarakterisao velikosrpski desničarski list Balkan koji u svom broju od 5. decembra 1920. godine piše kako je došlo do ujedinjenja bosanskohercegovačkih muslimana u jedan front, te kao razloge za to navodi “divljač- ku hajku naših državotvoraca odmah po ujedinjenju pa sve do danas protiv braće muslimana” te dalje napominju da ona “nije mogla ni donijeti kakav bolji plod”. Ovakvo opredjeljenje muslimanskih glasača list opravdava činjenicom da “svi oni Muslima-

ni u Bosni koji su bili gonjeni, čije su zemlje i kuće razbojnički otimali, ne bi bili ljudski stvorovi kad bi drugačije odgovorili”.

Na kraju se iznosi činjenica da se dvogodišnja uprava u Bosni i Hercegovini “pokrila sa neuspjesima i sramotom”. Srpska riječ, kao organ Radikalne stranke, konstatuje da je do zajedničkog organizovanja muslimana došlo usljed “pogrešnog i jednostranog postupanja u agraru i zbog nemilih događaja koji su se dešavali iza oslobođenja u nekim krajevima, jači i preči, od nekoliko

dunuma zemlje manje ili više” (A. Purivatra, n. dj. str. 79-89).

35 Memorandum se sastojao iz dva dijela. U prvom (sadrži 6 tačaka) izloženi su zahtjevi koji treba da uđu u Ustav, a u drugom, pak, (sadrži 11 tačaka) zahtjevi koje vlada treba da ispuni prije nego dođe do glasanja o Ustavu u načelu. Iz druge grupe za- htjeva najvažnija su prva dva. Njima se traži: “Da vlada odmah reši pitanje o naknadi za oduzeta kmetovska selišta u duhu manifesta regenta Aleksandra od 6. januara 1919.” Da bi se odmah ustanovila tačna baza za izračunavanje te naknade, tražili

su da se kao vrijednost oduzetih kmetskih zemalja uzme ona vrijednost koja je unijeta u katastar prilikom procjene za zemljiš-

ni porez 1916. godine. S obzirom na devalvaciju novca, trebalo bi svaku krunu ondašnje vrijednosti računati sa najmanje 6 di-

nara. Naknadu treba isplatiti u gotovu i u državnim obligacijama, koje nose 6% interesa. Malim posjednicima treba cijelu na- knadu isplatiti samo u gotovu, a većim – samo “primerni deo”. Dalje se traži da se vlasnicima zgrada na kmetskim selištima isplati naknada, da se za kmetske zemlje u gradskim opštinama, kupalištima i industrijskim mjestima i njihovoj neposrednoj blizini isplati naknada u dvostrukom iznosu ili da se ove zemlje podijele na pola između sopstvenika i kmeta. U pogledu be- glučkih zemalja Memorandum traži: da vlada “reši beglučko pitanje u Bosni i Hercegovini po načelima o razdiobi velikih po- seda, te u skladu s ovim načelima stavi odmah izvan snage dosadašnje uredbe o beglucima i pobiranju prihoda sa beglučkih zemalja”. Uzurpirane male i srednje posjede (do 50 ha obradive zemlje ili 100 ha zemljišta uopšte u Hercegovini, do 200 ha obradivog zemljišta ili 450 ha zemljišta uopšte u sjevernoj Bosni i do 150 ha obradivog zemljišta ili 400 ha zemljišta uopšte u ostalim dijelovima Bosne) treba staviti njihovim vlasnicima na slobodno raspolaganje prije glasanja o Ustavu u načelu. Od uzurpiranih posjeda koji premašuju pomenute površine “treba najpre dopustiti sopstveniku da izluči onaj deo, na koji imade pravo, a ostatak razdeliti među zemljoradnike, koji nemaju zemlje i među posednike, koji zbog razrešenja kmetovskih odno- šaja ostanu bez zemlje, a žele je obrađivati.” Ukoliko ne bude dovoljno zemlje od velikih posjeda treba pomenutim zemljorad-

nicima i posjednicima dati državnu zemlju. (Toma Milenković, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918 – 1929., Istori-

ja XX veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970.; nadalje: T. Milenković, n. dj., str. 52-53).

36 A. Purivatra, n. dj. str. 92-93.

37 Započinjući pregovore predstavnici JMO su zatražili da se za otkup kmetskih selišta isplati dotadašnjim vlasnicima 460 mili-

ona dinara odštete, što bi predstavljalo više od 1/4 cjelokupnog državnog budžeta za 1919/20. Demokrati i radikali su pristaja-

li načelno da se vlasnicima isplati naknada za oduzetu zemlju, ali su smatrali daje postavljena cijena previsoka. Zbog toga na

prvim sastancima nije postignut sporazum. Pregovori su, međutim, nastavljeni i 12. marta su se pregovarači nagodili da se za oduzeta kmetska selišta isplati odšteta od 255 miliona dinara. (T. Milenković, n. dj., str. 52-53).

38 A. Purivatra, n. dj. str. 90-91; M. Gaković, n. dj., str. 101-102.

39 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 245).

40 Isto, str. 243.

41 Isto, str. 247-248.

42 M. Gaković, n. dj., str. 103.

43 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 274-275.; E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216

44 A. Purivatra, n. dj. str. 75.

45 E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216.

46 A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini poslije 1918. godine, str. 249-250.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

29

1

ZNANSTVENI RADOVI

dr. Adib Đozić, van. prof

Paradigmatičnost bošnjačke političke nedorečenosti

Uvod

Političko stanje u kome se Bošnjaci nalaze već sto godina, i koje je iz dana u dan posta-

jalo sve teže i teže da bi danas bilo na krajnjoj granici prostornog, biološkog, demografskog, političkog i duhovno-idejnog opstanka, nisu uzrokovali isključivo i samo vanjski faktori. Za bošnjačko stanje danas, valja uzroke tražiti i u unutarbošnjačkim slabostima, prije svega na nivou kolektivnog aktivizma. Te unutarbošnjačke slabosti koje su, kao usud, pratile boš- njačku politiku do danas ozbiljno su zaprječavale afirmaciju bošnjačkog društveno-povijesnog

i političkog identiteta. Jedna, ako ne i najznačajnija, unutarbošnjačka slabost na nivou

kolektivnog identiteta jeste politička nedorečenost, koja se u političkoj praksi ispoljava kao unutarbošnjačka ideološka i politička suprostavljenost i sukobljenost. Odnos državnog i nacionalnog identiteta pitanje je koje više od sto godina postavlja bošnjačka politička misao i praksa i na koje ne uspijeva da da potpuno domišljene odgovo- re. Bez obzira što se postavlja kao političko pitanje ono svojim ukupnim sadržajnim znače- njem najdirektnije zadire u samu bit nacionalnog idnetiteta, kao ukupnog društveno-kul- turnog i duhovno-povijesnog sadržaja. Nismo u mogućnosti, ovom prilikom, eksplicitnije elaborirati uzroke unutarbošnjačke ideološke i političke nedorečenosti, suprostavljenosti i sukobljenosti, ali želimo aktuelizirati i akcentirati njihov značaj, jer do sada u znanstvenoj

i političkoj misli o ovom problemu skoro da nije raspravljano. Smatramo bitnim, pred znan-

stvenu misao postaviti još jednu dilemu, a to je, da li je bošnjačka politička nedorečenost

u pojedinim histroijskim periodima, istovremano, značila političku mudrost autonomnog

iskazivanja i preživljavanja? Ukazujemo na važnost znanstvenog aktueliziranja ovih pitanja u cilju prevladavanja svih zapreka koje sputavaju bržu afirmaciju Bošnjaka, neosporne

kvintesencijalne sadržajnosti bosansko-hercegovačkog društva i države.

Historijska vertikala bošnjačkih političkih nedorečenosti

Neosporna je društveno-historijska i politička činjenica da se gotovo istovjetno, stradanje

i izazovi Bošnjacima “ciklično” ponavljaju u proteklih nekoliko stoljeća, a da Bošnjaci na nivou kolektivnog političkog aktivizma ne uspijevaju da zaustave to stradanje. Na djelu je

uvijek ista politička nedorečenost. Iste probleme i izazove imali su i tražili rješenja za njih,

u personificirajuće-paradigmatičnom smislu, i Husein-kapetan Gradašćević tridesetih godi-

na XIX stoljeća, i Ali-beg Firdus na početku dvadesetog stoljeća, i Mehmed Spaho dvade- setih godina XX stoljeća, i Alija Izetbegović na razmeđu XX i XXI stoljeća. Za sve njih i za cijeli bošnjački narod, uvijek iznova, bilo je pitanje: Kako sačuvati bosanskohercegovačku autohtonost i autonomnost i njezinu kvintensenciju Bošnjake? To pitanje ni danas nije iz- gubilo na svojoj aktuelnosti i važnosti, niti je na njega dat precizan odgovor i rješenje. Upo- redo sa snagama i pokretima za očuvanje Bosne i Bošnjaka ciklično se pojavljivala i bošnjač-

30

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

ka politička nedorečenost, rascijepljenost, a, nerijetko i međusobno oružano sukobljavanje. Te političke nedorečenosti na nivou kolektivnog političkog aktivizma, najčešće su se ispo- ljavale kao političke suprostavljenosti i sukobljenosti. One su ponekad bile toliko izražene da su prijetile potpunim porazom bošnjačkih snaga koje se bore za političkiu afirmaciju Bosne i status Bošnjaka kao političkog naroda u Bosni i Hercegovini. Dugotrajnim pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u pravcu srpske, odnosno hrvatske nacionalne orijentacije bošnjačka politika se uspjela oduprijeti. Protiv ovih idejnih zapreka na nivou kolektivnog bošnjačkog aktivizma izgrađeni su mehanizmi otpora, kako politički isto tako i duhovno-kulturni. No nisu domišljeni odgovori na raznovrsne anacionalne ideologije, prisutne na nivou individualnog i kolektivnog aktivizma, kako u političkoj praksi i svijesti isto tako i na nivou ukupnosti mišljenja i djelovanja Bošnjaka kao političkog naroda. Zašto je na razmeđu 19 i 20 stoljeća utihnulo bošnjaštvo, dok se istovremeno bošnjačka intelektualna i politička elita, paradigmatično, puno jedno stoljeće, sukobljava oko prosrp- skih, prohrvatskih, projugoslovenskih političkih programa, istovremeno artikulirajući mu- slimanstvo kao nacionalnu oznaku, zanemarujući bošnjačku političku orjentaciju? Može se postaviti i pitanje, zašto je bošnjačka politika više od jednog stoljeća ostala nedorečena na nivou kolektivnog političkog aktiviteta, a da, istovremeno, u domenu vjere i kulture bilje- ži permanentnu domišljenost i samopotvrđivanje? Historijska je činjenica, da Bošnjaci na individualnom nivou postižu, u svim sferama stvaralaštva svjetski vrijedne rezultate, dok, istovremeno, na kolektivnom nivou, na nivou kolektivnog aktivizma, posebno na političkom nivou, bilježe evidentnu stagnaciju. Kada Husein-kapetan Gradaščević 1831. god., predvodeći pokret za autonomiju Bosne, postavlja pitanje legimiteta osmanske vlasti u Bosni i Hercegovni, 1 njemu se suprostavlja, ne samo politički, već i oružano, drugi dio bošnjačkog plemstva, na čelu sa Ali-pašom Ri- zvanbegovićem, te taj pokret na kraju zavrašava neuspjehom. Manje je važno da li bi i za- jedno mogli pobijediti Osmansku carevinu, od pitanja zašto nisu uspjeli da jedinstveno doreknu bošnjačke političke ciljeve? U prvoj deceniji 20. stoljeća dolazi do organiziranja “modernih”političkih partija Bošnjaka. Nastala iz autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Muslimanska narodna organizacija(MNO) 2 ne uspijeva da politički aktivira sve strukturne slojeve bošnjačke nacionalne zajednice, niti da dorekne(artikulira) cjelinu političkih interesa svih Bošnjaka. Njezino političko vodstvo, uglavnom, čine zemljoposjednici, dok se bošnjačka inteligencija drži po strani. Poznato je da su osnovna politička pitanja MNO bila, borba za autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanske imperije 3 , te postavljanje agrarnih odnosa kao opće- bošnjačka pitanja. Bošnjačka inteligencija, posebno ona školovana na Zapadu, odvojena od naroda, i ne samo odvojena, već i otuđena, pokušava, nasuprot MNO artikulirati bošnjačke političke interese. Oni sebe nazivaju “naprednim Muslimanima” i iz te pozicije formiraju Muslimansku naprednu stranku (MNS). 4 Ove dvije političke stranke Bošnjaka zagovaraju dva oprečna politička programa, nemaju jedinstvenih stavova skoro ni po jednom važnijem poli- tičkom, pa i kulturnom pitanju. Krucijalno političko pitanje, pitanje političke autonomije Bosne i Hercegovine, artikulira se na dva oprečna stajališta. 5 I oko političke saradnje sa drugim političkim strankama u Bosni i Hercegovini vladali su sasvim suprotstavljeni stavovi. 6 Bit po- litičke nedorečenosti u ovom periodu, izražavao se u političkom stanju da je, s jedne strane, većina bošnjačkog naroda stajala uz MNO, a to sa stanovišta političke filozofije znači, narod bez inteligencije. S druge strane, većina bošnjačke inteligencije okupljena oko MNS, nije imala podršku naroda, što je u političkoj artikulaciji značilo, inteligencija bez naroda.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

31

1

ZNANSTVENI RADOVI

Slična politička nedorečenost i rascjep desila se između Mehmeda Spahe i Ibrahima Maglajića 1922. godine. Taj politički sukob, u suštini je značio političku nedorečenost na nivou kolektivnog aktivizma – kojim putem ići do autonomnog položaja Bosne i Hercego- vine u novooformiranoj državi i Kraljevini SHS. 7 Početkom, i u toku, Drugog svjetskog rata bošnjačka politička nedorečenost, dezorijen- tiranost, izgubljenost i rasutost dolaze do punog izražaja. Zbog nepostojanja jedinstvenog nacionalnog programa dio bošnjačke inteligencije i plemstva uključuje se u ustaški pokret, 8 dok drugi dio pristupa četničkom pokretu. Mustafa Mulalić jedan je od potpredsjenika ravnogorskog Centralnog nacionalnog ko- miteta. Mehemd-beg Preljubović, zvani “đeneral Đerzelez”, komadant je grupe bošnjačkih korpusa jugoslavenske vojske. Fehim Musakadić, Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Hamdi- ja Ćengić bili su bošnjački organizatori pročetniče vojske. 9 Pročetnička i proustaška boš- njačka suprostavljena politička jezgra, iako bez značajnijeg uticaja u bošnjačkom narodu, nanosila su ogromnu štetu afirmaciji bošnjačke političko-nacionalne zasebnosti. Kako je poznato, dio bošnjačkih intelektualaca 10 i većina bošnjačkog naroda su učestvovali zajedno s ostalim južnoslavenskim i evropskim narodima, u antifašističkoj borbi, koja je, pored pobjede nad fašizmom, podrazumjevala i autonomni položaj Bosne i Hercegovinei politič- ku afirmaciju Bošnjaka. Razmatrajući političku rasutost Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, s pravom, Š. Filandra konstatira: “Nijedna južnoslavenska nacionalna i vjerska zajed- nica nije bila tako razbijena i dovedena u položaj da, tražeći izlaz, ide u susret novim stra- danjima i kataklizmama.” 11 Isti usud, ista politička nedorečenost dešava se Bošnjacima i u periodu 1992. – 1995. god. tokom oružanog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu, te borbe za očuvanje suverene države Bosne i Hercegovine i definitivne političke emancipacije Bošnjaka, čiju je političku personalizaciju predstavaljo Alija Izetbegović. Nasuprot ovom općebošnjačkom i općebosan- skom pokretu za odbranu Bosne, Bošnjaka i svih drugih bosanskih naroda stoji Fikret Abdić, sa manjom grupom dezorijentiranih Bošnjaka Velike Kladuše i okoline. Potpomognut vojnim snagama hrvatskih i bosanskih Srba, oružano se suprostavlja Armiji Republike Bosne i Her- cegovine i time značajno otežava i usložnjava odbranu Bosne i Bošnjaka. Nije samo politič- ka ideologija i djelatnost Fikreta Abdića činila izraz bošnjačke političke nedorečenosti u periodu 1992. – 1995., naprotiv, ne mali broj, bošnjačkih intelektualaca, anacionalne (pre- težno lijeve) politočke provinijencije, indoktriniran sterilnim ideologijama nadnacionalnog univerzalizma, najčešće ideologijom komunističkog internacionalizma, dezorjentiran, zbu- njujuće je djelovao na vitalitet općebošnjačkog odbrambenog otpora.

Bošnjačka politička nedorečenost danas

I danas, nakon sto godina, od početka modernog političkog organiziranja Bošnjaka, te proteka više od jednog desetljeća od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz posredovanje Međunarodne zajendice koja je po pravilu donosila po Bosnu i Bošnjake štetne odluke, počevši od odluka Berlinskog kongresa do Dejtonskog mirovnog sporazuma, 12 Bošnjaci nisu uspjeli eleminirati vlastitu političku nedorečenost. Istovremeno, što zbog ukupnosti povijesne sudbine, što zbog vlastite političke nedorečenosti, Bošnjaci ni danas nisu oslobođeni straha, ne samo za političku, već i za biološku egzistenciju. Ne uzrokuje li upravo dvjestogodišnji kolektivnih strah, izazvan kontinuitetom genocida i ponašanjem Međunarodne zajednice, po Bošnjake pogubne političke nedorečenisti, ideološke supro-

32

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

stavljenosti i političke sukobljenosti, koje višestruko štete bošnjačkom jedinstvu i slabe moć kolektivnog aktivizma? Drugo je pitanje namjere i ciljeva Međunarodne zajednice, a treće da li poslije genocida nad Bošnjacima Srebrenice 13 bošnjački narod smije i treba svo- ju sudbinu povjeriti bilo kome osim sebi samom? Ono što Bošnjaci moraju učiniti, žele li izbjeći sudbinu geta 14 jeste hitno prevladavanje ideoloških suprostavljenosti i političkih sukobljenosti, te iznaći način za jasno i potpuno definiranje autonomne političke strategi- je, oslobođene unutarnjeg nejedinstva, straha i nedorečenosti, okupljajući se oko duhovno- idejnog jezgra svoje vlastitosti, i ideje nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Pod utjecajem vanjskih (međunarodnih) i unutrašnjih (bosanskih) činilaca, Bošnjaci se danas nalaze, kako ispravno konstatuje E. Karić, u “enklavskom stanju.” Da bi se prevla- dala egzistencija u enklavama neohodno je spiječiti pojavu “enklavske svijesti”, i enklavskog ponašanja. Ovom prilikom želimo istaći danas prisutnu, teško pojmljivu “sklonost” Bošnja- ka samogeotizaciji koja se ogleda u demografskom prenatrapvanju velikih urbanih cjelina, istovremeno napuštajući i zapuštajući vlastiti zemljišni posjed, koji znači više od prostornog izvora prihoda, znači životni prostor. Krajnja posljedica ovih getoizirajućih i samogetoizira- jućih procesa jesu bijeda i siromaštvo, što dalje uzrokuje ekonomsku ovisnost, nemogućnost svestranog afirmiranja vlastite kulture i tradicije, na kraju kao krajnji mogući rezultat gu- bljenje “statusa” političkog naroda. Pored ovih Bošnjačkih ideoloških i političkih suprostavljenosti kod Bošnjaka je danas u svim strukturnim slojevima društva prisutna još jedna pogubna psihosocijalna slabost, koja generira unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti. Radi se, naime, o vrlo ra- sprostranjenoj komunikacijskoj sadržajnosti – traču. 15 Ova društvena bolest razarajuće utječe na pozitivne tradicionalne vrijednosti Bošnjaka i njihove dobro poznate etničke vrline: poštenje, hrabrost, ponos, ustrajanost, strpljivost o dr. Trač, kao jedna od bošnjačkih slabosti, danas je iznesen na javnu pozornicu kao pravilo ponašanja, prije svega putem štampe i drugih medija neodoljivo podsjeća na prljavi veš obješen u avliji kuće što se zove Bosna. Medijski trač, u formi navodnog kritičkog novinarstva, svjesno ili nesvjesno, za re- zultat ima omalovažavanja bošnjačkih autoriteta u politici, kulturi, privredi i umjetnosti, istovremeno produbljujući postojeće unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti. Spomenimo samo neke ključne, nedopustive, iracionalne rascijepljenosti među Bošnja- cima, koje ih na nivou kolektivnog aktivizma sputavaju i ograničavaju i, itekako, umanjuju sposobnost opstanka kao političkog naroda. Među tim, vještački izazvanim iracionlanim unutar-bošnjačkim suprostavljenostima, svakako su najznačajnije podjele na: Bošnjake i Sandžaklije (znamo da nema Sandžaklija u nacionalnom smislu već imaju Bošnjaci iz San- džaka), domaći i muhadžiri, građani i seljaci, Bosanci i Hercegovci, Podrinjci, Tuzlaci i Sarajlije, “košćuni” i “mehkiši” 16 esdeaovci i esdepeovci, vjernici i komunisti. Bili smo svjedoci, kod najnovijeg zločina genocida nad Bošnjacima, da zločinci nisu pitali ko je vjer- nik, a ko komunista među Bošnjacima, ko je Bosanac, a ko Hercegovac, ko građanin, a ko seljak, ko esdeaovac, a ko esdepeovac; ubijani su redom samo zato što su Bošnjaci. No, čini nam se da je po Bošnjake posebno pogubna ona rascijepljenost koja dijeli Bošnjake na navodne nacionaliste i one koji sa pozicija anacionalnosti vrjednuju bošnjački identitet. Upečatljiv i najaktuelniji primjer bošnjačke političke nedorečenosti, na nivou kolektiv- nog aktivizma danas, jeste rasprava oko promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politička elita, i danas, paradigmatično slijedeći političku tradiciju, ostala je politički ne- dorečena, kada su u pitanju strateški pravci promjene Ustava Bosne i Hercegovine, iska- zujući zabrinjavajuće, političko, i ne samo političko, sukobljavanje i netrpeljivost. Zbunju-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

33

1

ZNANSTVENI RADOVI

jući i dezorjentirajući uticaj na bošnjački narod i njegovu javnost je evidentan. Nasuprot ovoj bošnjačkoj političkoj nedorečenosti iskazanoj kroz političko nejedinstvo, stoji jasna politička dorečenost političke elite bosanskih Srba, iskazana kroz političko jedinstvo poli- tičkih partija koje artikuliraju političke poglede bosanskih Srba. Ne možemo se oteti utisku da se kod Bošnjaka, odnosno, kod većine bošnjačke politič- ke elite, politika razumijeva primarno kao lična promocija i djelatnost pogodna za koristo- ljublje, a ne ono što politika jeste i treba da bude, sfera javnih općedruštvenih potreba i interesa kroz koju će se realizirati i afirmirati općebosanski i općebošnjački interesi. Zato je jedno od najvažnijih pitanja bošnjačke politike, pitanje kako izgraditi i usvojiti bošnjač- ku integrirajuću političku matricu koja će zapriječiti produciranje političke nedorečenosti kao pravila političkog mišljenja i djelovanja. Nije sporno da je ta matrica ideja Bosne, ali je čini nam se sporno, kakve Bosne i Hercegovine? Temeljni, početni i neupitni, stav bi morao biti, Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti. Bošnjaštvo kao nacionalna identifikacija i juče i danas neodvojivo je od bosanskog dr- žavnog i, obrnuto. Bosanska državnost danas je ozbiljno upitna bez bošnjačkog nacionalnog identiteta, koji svojom tolerancijom, otvorenošću za drugo i drugačije ne osporava podjed- nako pravo na Bosnu i Hercegovinu i bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima Ono što je evidentno, iz pozicije vlastitog samoorganiziranja, Bošnjaci ne smiju prihvatiti politiku anaciolnanog izražavanja nacionalnog identiteta sve dok je u Evropi prevladavajuća formu- la političkog mišljenja, a još jeste, ideologija nacija-država. Istovremeno Bošnjaci ne smiju, i nikada nisu, prihvatiti koncept organiziranja Bosne i Hercegovine po formuli nacija-drža- va, jer je ona suprotna društveno-povijesnom biću i Bosne i Bošnjaka.

Zaključak

Bošnjačku političku nedorečenost, na nivou kolektivnog aktivizma, praktično iskaziva- nu kroz parametre suprostavljenosti i sukobljenosti više je nedopustivo prešutkivati, naža- lost, ona se u paradigmatičnom smislu pokazuje kao bitna politička činjenica. Bošnjacima je, pored suprostavljaju spoljnim uzorcima vlastitog stradanja, prije svega, otklanjanja opa- snosti od velikodržavnih projekata svojih susjeda, neophodno se suočiti i s unutrašnjim političkim nedorečenostima, koje u sebi sažimaju ideološke zablude i svakovrsne sukobe i slabosti, te što hitnije domisliti jedinstvenu i općeprihvtljivu političku matricu o ključnim pitanjima nacionalnog i državotvornog razvoja. U ambijetnu u kome se nalaze, okruženi, često, nerazumjevanjem i antipatijama, Bošnjaci kao malobrojan narod sebi, danas, ne mogu dopustiti “luksuz” političke nedorečenosti, producirane kroz, ideološka sukobljava- nja i nesloge, socijalnu i regionalnu rascijepljenost, dezorijentiranost, apatičnost i, povrh svega, amaterizma, da ne kažemo, improvizaciju u ekonomiji i politici. Put za prevladavanje bošnjačke političke nedorečenosti nalazi se u okupljaju oko duhovno-idejnog jezgra svoje vlastitosti, i ideje nepodijeljene Bosne i Hercegovine. Matrica bošnjačke političke doreče- nosti mora biti racionalno artikuliran stav Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti.

LITERATURA

A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996. Filandra Šaćir: Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.

34

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Filipović Muhamed, Duraković Nijaz, Tragedija Bosne, Walter, Sarajevo, 2002. Doubt Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003. Đozić Adib, Bošnjačka nacija, BKC, Sarajevo, 2003. Đozić Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu, Znakovi vremena, br. 22/23, Sarajevo, 2004. Imamović Mustafa, Pravni položaj iunutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878-1914., BKC, Sa- rajevo, 1997. Karić Enes, Eseji od Bosne, (tri bosanske enklave), Sejtarija, Sarajevo, 1999. Seferović Mensur, Vojska za jedno ljeto, BKC, Sarajevo, 1999. Zgodić Esad, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998. Žiga Jusuf, Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001.

Bilješke

1

2

3

4

5

6

7

Opširnije u: E. Zgodić, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998; str. 316-367.

A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

MNO je utemeljena na sastanku bošnjačkih prvaka 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu. Na sastanku je izabran Egzekutivni odbor, za čijeg je predsjednika izabran Ali-beg Firdus. Prva stranačka skupština MNO održana je u Budimpešti 11. II 1907. godine.

“kako smo god protiv pripajanja naše domovine Hrvatskoj, isto smo tako protiv njenom usajedinjenju sa Srbijom.” (Musavat, br. 23. 29. V 1908. str. 1.)

Osnivačka skupština MNS održana je u Tešnju 24-26. VIII 1908. Za predsjednika je izabran Adem-aga Mešić, a za sekretara Zija-beg Đonlagić.

Dok se MNO, nedvosmosleno, zalagala za autonomiju BiH, u okviru Osmsnske imperije, dotle se MNS protivila da BiH “dobije potpunu državnu autonomiju”.

MNS je, npr. podržala aneksiju BiH, dok to nije uradila MNO. MNS je vodila prorežimsku i prohrvatsku politiku, dok se takvoj politici suprotstavljala MNO.

Š. Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 49-59.

8 Ademaga Mešić bio je Pavelićev doglavnik, Alija Šiljak poglavni pobočnik, Osman-beg Kulenović i dr. Džafer-beg Kulenović bili su dopredsjednici vlade NDH.

Opširnije o Bošnjacima u Četničkom pokretu u: M. Seferović, Vojska za jedno ljeto, Bosanski kulturni centar, Sarajvo.

Spomenimo ovdje samo neke: Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Muradbeg Zaimović, Avo Humo, Hamdija Čemerlić, Sken- der Kulenović, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Hamdija Omanović, Pašaga Mandžić, Enver Redžić, Fazlija Alikalfić i dr.

Š. Filandra, navedeno djelo.

Dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine ne samo da je suprotno njezinom povijensom iskustvu, već je ono suprotno općeva- žećim i općeprihvaćenim normama koje danas dominiraju u organiziranju država. Političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine po formuli Dejtona suprotno je međunarodnom pravu i međunarodnim deklaracijama, a, prije svega Univerzanoj deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, usvojenoj na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. god., te Deklaraciji o pravima čovjeka o građanina 1789 god., usvojenoj u Parizu. Dakle, ako je dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine suprotno njezinom historijskom iskustvu, a jeste, onda je ono istovremeno nelogično, nepravedno, nemoralno, neprirodno, a, kao takvo ograničavajuće i negativno utječe ba razvoj ne samo Bosne i Bošnjaka, već i bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i drugih bosanskih građana. Ono što je najvažnije za Bošnjake danas, jeste saznanje da Dejtonski mirovni sporazum nije otklonio naci- onalističke velikodržavne političke ideologije i projekte, naprotiv, svojom koncepcijskom strukturom i ukupnom sadržajnošću, omogućio je nacionalno homogeniziranje teritorija Bosne i Hercegovine, gdje Bošnjaci čine većinu i na svega 25% teritorije. Ono što posebno zabrinjava Bošnjake i utječe na njihov ukupni aktivitet danas jeste činjenica da unutar same djetonske for- mule, kao njezina suština, a ne popratana pojava, nalazi se prikrivena razarajuća opasnost ponovnog povampirenja velikodržav- nih ideologija i secesionističkih pokreta kao osnove novog sukoba. Svjesni takvog stanja, poučeni negativnim dvjestogodišnjim iskustvom ubijanja, progona i svakovrsnih stradanja, uz neprincipijelno ponašanje međunarodnih centara političke i vojne moći, Bošnjaci i danas žive u strahu, dezorijentirani i zbunjeno zagledani u budućnost, radije se odlučuju na iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, nego na povratak razrušenom zavičaju.

12

11

10

9

13

14

Jula mjeseca 1995. god., u zaštićenom Rezolucijom UN-a gradu Srebrenici i njegovoj užoj okolini, snage Vojske Republike Srpske u roku od nekoliko dana ubile su organizirano, svjesno, brutalno preko 8.000 civila, prije svega, muškaraca od 15-70 godina. Vidi u:

– Norman Cigar, Genocide in Bosnia, The Policy of “Ethnic Cleansing”, Texas, A. M., Universitiy press, 1995.

– Francis A. Boyle, The Bosnian people charge genocide: proceeding of the international Court of justice concernig Bosnia v. Serbia on the prevention and punishment of the crime of genocide, Althcia Press, MA, 1996.

– Jan Willem Honig – NoberfrBoth, Srebrenica, kronika ratnog zločina, Sarajevo, 1997. god.

– Nijaz Mašić, Srebrenica, općina Srebrenica, 2000.

“Na nacionalnoj karti današnjeg nemirnog Balkana Bošnjaci žive u tri enklave: A) sandžačkoj, B) bosansko-neretljanskoj i C) Unsko-sanskoj. Unutar ove tri enklave ima barem dvadesetak bošnjačkih mikroenklava u postojanju. Ta je karta bošnjačkih

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

35

1

ZNANSTVENI RADOVI

enklava danas vidljiva svima koji imaju oči! Te su tri bošnjačke enklave na Balkanu u prvom redu posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, zatim posljedica raspada SFRJ i, dakako, posljedica genocida,” (E. Karić, Eseji od Bosne, (Tri bosanske enklave)), Sejtarija, Sarajevo, 1999. god. Str. 9).

15 Trač, njem. (tratsch) – čerečenje, brbljanje, ogovaranje, klevetanje, laž, kleveta; rekla-kazala (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1958, str. 1289.)

16 Na sastanku bošnjačkih prvaka održanom 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu, na kome je utemeljena Muslimanska narodna organizacija većina prisutnih zahtijevala je da se autonomna borba proširi, pored vjerske, i na političku autonomiju. Nasuprot, ovom stavu većine, dio bošnjačkog političkog vođstva zauzimao je suprotno stanovište, zalažući se za stav da se autonomna borba nastavi i dalje kao borba samo za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prvi su u narodu nazvani “košćunima” a drugi “mehkišima”.

36

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

prof. dr. Šaćir Filandra

1

Bošnjaci i Bosna

(povodom obilježavanja stogodišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije)

Obilježavanju stogodišnjice bošnjačkog institucionalnog političkog djelovanja odgovara svečanost. U takvom raspoloženju nastojat ću sažeto iznijeti vlastito razumijevanje osnov- nih tokova savremene bošnjačke politike kroz odnose bošnjačkog i bosanskog. Prvo ću iznijeti pozitivne a potom negativne značajke te politike. Bošnjaci danas moraju sagledati brojne generacije svojih političkih djelatnika i prijeđe- ni politički put u 20. stoljeću, te nanovo kritički analizirati principe i domete svoga poli- tičkog djelovanja. Šta je bio cilj bošnjačke politike i u kojoj je mjeri ostvaren? Ovo osnovno pitanje traži jasan i nedvosmislen odgovor. Nedjeljiva, nezavisna, slobodna, građanska i demokratska Bosna i Hercegovina bio je i danas jeste, i trebao bi ubuduće biti, osnovni cilj bošnjačke politike. Bosna je način i forma opstanka Bošnjaka. Potpuna je podudarnost bošnjačkog i bosanskog političkog nacrta, odnosno, Bošnjaci su svoju nacionalnu sudbinu, narodni opstanak vezali za sudbinu i karakter bosanske državnosti. Ovaj povijesni cilj da- našnjom nezavisnom Bosnom i Hercegovinom i bez obzira na unutrašnju podjelu i stanje nezvaničnog poluprotektorata u kome se nalazi, u potpunosti je ostvaren. Generacija kojoj pripadamo dala je pečat tom povijesnom toku. Bošnjački politički razvojni luk protezao se od ideje o vjersko-prosvjetnoj autonomiji s početka 20. stoljeća do pune nacionalne suve- renosti na njegovom kraju. Bošnjaci danas poslije više stoljeća žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovni. Sve do prije deceniju i po Bosna je svoju posebnost čuvala kao dio složene političke forme s uvjerenjem mnogih da je ona bez nekog zaštitnog i nadsvođujućeg političkog okvira neodrživa. Samo- stalnoj Bosni danas je prijeko potrebna Evropska unija. Međutim, Bosna je i bez njene zaštitničke uloge održiva. Posmatrano iz povijesne perspektive samostalnost Bosne je ono što određuje konstelaciju političkih odnosa i traži neiskušavana, nova rješenja. Jedno je sigurno, i to valja imati na umu, Bosnu ne mogu sačuvati međunarodne institucije već samo jasni principi unutrašnjeg sklada njenih različitosti, prije svega princip ravnopravnosti i jednakosti njenih građana i naroda. (Današnja politička praksa političkih rješenja dva na prema jedan, gdje su najčešće Bošnjaci i Hrvati na jednoj a Srbi na drugoj strani, nije dobra. Kod zadnjih propalih pokušaja ustavnih promjena Srbi i Bošnjaci činili su blok naspram Hrvata, a sutra će to činiti, i često već čine Hrvati i Srbi naspram Bošnjaka.) Iz stoljetnog hoda bošnjačke politike navest ću neke značajke. Bošnjaci su u političkoj djelatnosti uvijek davali prednost izgradnji i očuvanju zajedničke države nauštrb posebne, vlastite nacionalne dionice u toj državi. Oni su uvijek davali prednost bosanskom u odnosu na bošnjačko, ili, drugačije rečeno, svaki posebni, nacionalni bošnjački politički potez od- mjeravali su prema njegovu refleksu na stanje bosanskoga političkoga okvira. Zato je drža- va Bosna i Hercegovina njihova najveća i vodeća politička vrijednost. Ta činjenica je u bitnome određivala i danas određuje tokove razvoja njihove nacionalne svijesti.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

37

1

ZNANSTVENI RADOVI

Paralelno ovom državotvornom Bošnjaci su imali i uskonacionalni tok svoje politike. Njego- va dimenzija se ogledala, a nažalost dijelom i danas ogleda, u posvemašnjem redukcionizmu bošnjačke politike na samo jednu od njenih dimenzija, socijalnih, ideoloških ili povijesnih. Zavisno o tome kojoj se od tri važne društvene kategorije u političkoj djelatnosti davala prednost – naciji, državi, ili religiji, uspostavljale su se i različite politike. S tog aspekta redukcionizam u bošnjačkoj politici javljao se svaki put kada su interesi države bili podređeni interesima nacije i religije. Oblik egzistencije političke slobode savremenih ljudi je država te ona kao forma orga- nizirane ljudske zajednice predstavlja do sada najbolji instrument zadobivanja i osiguranja ljudskog slobodnog i dostojanstvenog življenja. Ovo važi i danas bez obzira na teorijske postav- ke o postnacionalnom suverenitetu, kraju nacije, države i globalizaciji. Ovaj hegelijanizam nije neodmjeren. Njime se ne vrši nekritičko hipostaziranje države unutar bošnjačke politike, kako se to nekima možda može činiti, već samo potcrtava i pozitivno vrednuje onaj tok bošnjačkog političkog mišljenja koji je u bosanskoj državi, kao složenoj nacionalnoj i konfesionalnoj državi, vidio osnovnu političku vrijednost bošnjačkog skupnog djelovanja. Reduciranje polivalentnog bića bošnjačke politike na njenu etničku dimenziju, znači pristajanje na unutarnju podjelu zemlje, znači neizbježnost sukoba sa Srbima i Hrvatima. Takva politika vodi u podjeljeno bo- sansko društvo s etniciziranim teritorijama što je uvod u trajnu podjelu zemlje i mogući nesta- nak države. (Bošnjaci su bez bosanske države minorna vjerska manjina). Takvog političkog ponašanja bilo je više-manje zadnjih petnaest godina. Nažalost ima ga i danas. Izražava se u stavu pristajanja na unutrašnje podjele, kao gotovom činu i normalnoj stvari. Tako je retorika snaga koje zagovaraju ovaj stav, mi imamo svoj prostor, svoje školstvo, svoje zdravstvo, svoje resore u vladi, svoje firme, svoje dijelove budžeta, svoje praznike, svoje umjetnike, svoju tele- viziju, u konačnici imamo svoj narod kojim mi vladamo i kome mi poreze uzimamo. (U minulim parlamentarnim izborima te snage su jasno pokazale svoje lice kroz nametanje frakcijskih borbi unutar Stranke demokratske akcije.) To su snage koje ne interesuje dio Bosne koji se zove Republika Srpska, njima je priča o povratku obična fraza jer se u Federaciju iz tog prostora smišljeno dovode Bošnjaci kao glasači. Bošnjaci se tako homogeniziraju u jednom prostoru, uglavnom sarajevskoj regiji, iz kojeg bi navodno, nekada i trebalo početi ponovno zadobivanje starih prostora, kao što je Istočna Bosna. Drugi sadržaj redukcionizma je konfesionaliziranje bošnjačke politike. To je svođenje Bošnjaka s razine nacije na nivo vjerske zajednice. Bošnjaci takvih tendencija zadnjih de- cenija nisu pošteđeni. Više je momenata uticalo na to da konfesionalni aspekt bošnjačkog bića postane važnim kriterijumom političke djelatnosti ili određujućim činiteljom politič- kih izbora. Prvi je komunističko konfesionaliziranje bošnjačkog nacionalnog pitanja na način da su prije četrdeset godina Bošnjaci priznati kao posebna nacija, ali bez nacionalnih institucija. Uloga nacionalne institucije dodjeljena je Islamskoj zajednici, što se odrazilo na bošnjački politički razvoj u doba raspada komunizma. Tu je ivjera u politici počesto bila prisutna na nepotreban i pogrešan način. Drugi momenat se tiče utjecaja vanjskih okolno- sti, susreta islama i politike unutar palestinskog pitanja te tekuće antiglobalizacijsko konfesionaliziranje i etniciziranje identiteta na širem planu, čega smo i mi dio.

Koja su to negativna obilježja bošnjačke politike?

Ako u osnovnim obrisima, jasno i precizno, nastojimo ustanoviti osnovna negativna obilježja savremene bošnjačke politike, onda možemo reći da su ona sadržana u najmanje tri činjenice: defetizam, neintelektualizam i vaninstitucionalizam. Bošnjačka politika, za-

38

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

govarana i prakticirana posljednje stoljeće, za svoje osnovno obilježje ima negativno samo- određenje. To negativno samoodređenje bošnjačke politike sadržano je u tome da ona svoje ciljeve određuje ad hoc u reakciji na spoljna događanja, a ne iz vlastite biti ili stabilnog sistema vrijednosnih orijentacija. Neposjedovanje jasnog političkog programa unutar dosa- dašnje bošnjačke politike podrazumijeva, sasvim logično, čitavu zbrku oko metoda dosti- zanja bilo kojeg političkog cilja, s obzirom da od političkog programa zavisi metod političkog rada i djelovanja, sredstava, snage, pravac i dinamika realizacije. Sve to Bošnjaci, ali i svi Bosanci, već dugo iskušavaju. Kao drugu osobinu te politike navodim neintelektualizam. Bitna osobina bošnjačkog savremenog nacionalnog razvoja jeste da se bošnjačka nacija dominantno i presudno obli- kuje u okviru ratnih situacija, u okviru velikih ratnih zbivanja čiji su Bošnjaci objekt: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije i agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992- 1995.). Takvo polazište osvajanja novih stupnjeva nacionalne svijesti uvijek u sebi ima određen ideološke momente i bitno utiče na politički identitet. Neintelektualizam se oslikava u svojevrsnom sukobu između “visokoakademske inteligencije” i nečeg što bi se zvalo “srednja inteligencija”. Taj sukob nije tekovina aktuelnih aktera bošnjačke politike već on traje od vremena prvih bošnjačkih modernista: Osman-bega Kapetanovića Ljubuša- ka, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nuri Hadžića. Zbivanja u bošnjačkom narodu devedesetih godina potvrđuju ove tvrdnje. SDA, kao bošnjački politički izraz u raspadu Jugoslavije i kao apsolutno opravdan, sjajan te odlučan čin političkog organiziranja naroda u jednoj predratnoj kataklizmičkoj situaciji, nije bila stjecište elitne bošnjačke inteligencije. Ne navodeći primjere, jer to nije za ovu priliku neophodno, ostaje kao činjenica da vodeća akademska bošnjačka inteligencija taj politički, odnosno narodni pokret, tada nije podržala. I, naravno, otvorio se prostor za oslanjanje tog pokreta na srednju i vjersku inteligenciju, što je dovelo do značajnih represija u okviru definiranja političkog identiteta SDA. Bošnjačka elitna inteligencija jednim dijelom pri- stupala je toj stranci tek onda kada je ona bila etablirana u sistem vlasti, te još jednom otvorila prostor za prigovarani joj oportunizam. Zatim, sama stranka se zatvorila za utjeca- je sa strane, za kritičko promišljanje vlastite pozicije, čak je utjecaj visoke akademske in- teligencije na politiku javno proglašavala nepoželjnim promovirajući tezu da se profesori unuiverziteta ne mogu baviti politikom. Posljedicu ovakvog djelovanja je da danas u vrhu te stranke nema nijedno poznato ime iz akademskih redova. I kao treće negativno obilježje te politike smatram vaninstitucionalizam. Bošnjaci su narod s najtanjom, najoskudnijom državotvornom političkom tradicijom. Oni plodove vla- stitog političkog angažmana na razini države nikada nisu u punom obimu osjećali, budući da su u modernom dobu u praksi bili objekt politike. Bošnjaci kao cjelina nikada nisu svo- ju vlast izvodili na parlamentarni, građanski način. Ta nerazvijenost povijesnog iskustva institucionalnog djelovanja i življenja i danas ostaje bitno obilježje bošnjačke politike te se vrlo negativno odražava u savremenim društvenim tokovima.

Na kojim načelima počiva bošnjačka politička djelatnost?

Bošnjaci su svoj politički položaj uvijek razumijevali u dijalektičkom odnosu s bosanskom posredovanošću. Nikada se u povijesti savremenog bošnjačkog političkog djelovanja nisu pojavile snage i pokreti koji su razumijevali mogućnost bošnjačkog opstanka bez bosanskog okvira. To je prvo i temeljno načelo bošnjačke politike.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

39

1

ZNANSTVENI RADOVI

Drugo, ni u najtežim razdobljima vlastite opstojnosti, kao što su tzv. desna skretanja u partizanskom pokretu 1942. te genocid nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni i Sandžaku, op- koljenog Sarajeva ratne zime 1993. godine, ne napušta se ideja Bosne kao multilateralne zemlje. Dakle, i u najtežem vremenu za bošnjačku fizičku opstojnost istrajava se na mode- lu Bosne kao složene nacionalne, konfesionalne, kulturne zajednice. Ekskluzivno nacional- no razumijevanj Bosne nikada nije bilo politički projekt, niti javna politička snaga, mada je bilo i još ima ekskluzivno nacionalne političke prakse kao posljedice zloupotrebe političke djelatnosti pojedinih oligarhija na različitim nivoima vlasti. I treće načelo odnosi se na politiku ekvidistance prema Srbima i Hrvatima. Približavanje ili udaljavanje od Srba ili Hrvata nikad u osnovi nije bilo generičke ili metafizičke/duhovne naravi već političke. Politika je uvijek bila, i jeste, područje interesa. Povijest bošnjačkih odnosa sa Srbima i Hrvatima to svjedoči. Da je drugačije Bošnjaka danas ne bi bilo. Na sve tri strane mnogi pojedinci i skupine u pojedinim razdobljima prošlog stoljeća nažalost to nisu tako razumi- jevali. To je njihova lična sudbina koja je bez značajnog utjecaja na glavni tok bošnjačkog nacionalnog i političkog razvoja. Ovo isto važi i za sve one pojedice iz bošnjačkog etničkog korpusa koji danas za sebe biraju neki drugi nacionalni identitet.

40

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

doc. dr. Adnan Jahić

1

Refleksije o bošnjačkoj politici i bošnjačkom nacionalnom razvoju do Drugog svjetskog rata

U historijskim analizama i stručnim raspravama učinci i dometi bošnjačke politike do Drugog svjetskog rata najčešće se promatraju u kontekstu sljedeća tri nastojanja: I) težnje da se ostvari i sačuva politička samostalnost i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine; II) borbe za sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije; III) očuvanja i jačanja etnonacionalne posebnosti Bošnjaka. Iznio bih nekoliko zapažanja o postignućima dotične politike na pomenutim poljima. Pogrešno bi bilo valorizirati domete bošnjačke politike u pogledu afirmacije političke samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine isključivo iz perspektive njenih nepo- srednih učinaka u dotičnoj oblasti. Taj bi redukcionizam, sa jedne strane, dodatno zamaglio karakter nacionalnih ambicija i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, amnestirao bi bošnjačke političke subjekte, realitetom historijskih datosti, od odgovornosti na korespondirajućim poljima - gdje se neuspjesi nisu mogli pravdati prisutnim nacionalno- političkim konstelacijama. Historijski gledano, nije moguće govoriti o kontinuitetu boš- njačke autonomističke politike i državotvorne politike KPJ u Drugom svjetskom ratu. Jeste moguće, dapače neophodno, govoriti o odnosu bošnjačke politike prema Bosni i Hercego- vini u uslovima nametnutih državno-pravnih režima, naročito u usporedbi sa istim takvim politikama bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba. Ipak, od izvanredne je važnosti sagleda- ti pristupe i učinke bošnjačkih političkih elita u oblastima koja podupiru državno-političku neovisnost: obrazovanju, kulturi, nauci, privredi, tehnici. Ukoliko je zaglušujući diskurs političkog nadmetanja (prenijet na historiografsku ravan) desetljećima davao primat izrav- noj politici, izravnim političkim očitovanjima, tada tim prije postoji obaveza da se pretresu i ona područja koja se, čak ni uslovno, ne mogu nazivati marginalnim. Samo nekoliko op- servacija, kad je riječ o obrazovanju i obrazovnoj politici, bit će dovoljno da pojmimo svu kompleksnost savremene prosudbe o profilu bošnjačke nacionalne politike do sredine proteklog stoljeća. Ozbiljne historijske analize će pokazati da bošnjački političari nisu pristupali pitanju državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu dugoročnog bošnjačkog nacio- nalnog razvoja. Još je 1907. u Bošnjaku Ademaga Mešić problematizirao ideju autonomije Bosne u uslovima bošnjačkog otpora svjetovnoj naobrazbi i slabe intelektualne baze za osiguranje ravnopravnog statusa Bošnjaka u eventualno autonomnoj Bosni i Hercegovini:

“Nastojmo sada da što više naše djece šaljemo na visoke moderne škole, te kad budemo imali koju stotinu pravnika, onda ćemo moći voditi borbu i tražiti samoupravu Bosne i Hercegovine. – Sada tome nije vakat, sada se borimo svi zajedno kao braća za naša životna pitanja – za vjersku i agrarnu stvar, šaljimo

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

41

1

ZNANSTVENI RADOVI

našu djecu na moderne nauke, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne trgovine, obrađujmo racionalno naše lijepe zemlje, odvraćajmo našu djecu od pića i od drugih hrđavih poslova, izmirimo se jedan s drugim, ne nasjedajmo našem neprijatelju, ne dozvoljujmo da se nepozvani miješaju u naše vjerske stvari, ne tražimo savjeta za agrarne stvari kod onoga, ko nam je najviši neprijatelj i čiji je viši interes nas uništiti nego nam pomoći.” 1

Bez obzira na motive koji su stajali iza ovih Mešićevih riječi, u njima se ogledala suština bošnjačke nacionalne pozicije s početka XX stoljeća. Bošnjačka politika nije posvećivala potrebnu pažnju obrazovnom i kulturnom razvoju Bošnjaka. Samo dvije godine nakon osnutka Muslimanske narodne organizacije (MNO) opozicija je isticala njene porazne učinke na kulturno-prosvjetnom polju. Zahvaljujući MNO, navođeno je, uslijedila je kul- turna atrofija, među inteligencijom su zavladale apatija i autarkija, umni ljudi su postali predmetom nesmiljene harange. 2 Kulturni polet s početka stoljeća iščezao je pred naletima partijskog jednoumlja i političke retorike. Pa premda navedene opservacije nisu bile lišene nekritičke blagonaklonosti prema inteligenciji (koju su drugi, ne bez osnova, teretili za indiferentnost spram narodnog stanja 3 ), indikativna je očita prevlast političkog diskursa nad kulturnim pitanjima nakon 1906. Poziciona politika i narodne sklonosti, u tom smislu, očitovale su jednake prioritete; mjesto kulturne i socijalne obnove, lamentira nepotpisani kritičar, Bošnjacima su miliji strančarstvo i isprazno politiziranje – najprisutnije teme u muslimanskim čitaonicama su snaga turskog oružja, ambicije evropskih sila, političke i si- gurnosne prilike u Makedoniji i Novom Pazaru. Ideje vlastitog sirotišta, prosvjetne reforme, ekonomskih, trgovačkih i novčanih poduzeća – uglavnom nailaze na slab odziv Bošnjaka. 4 Bošnjačkim narodnim predstavnicima s početka stoljeća prosvjetno je pitanje – vjersko pitanje! Memorandumi Benjaminu Kallayu (19. XII 1900) i Franji Josipu I (10. VI 1901) vrve pojmovima vjera, vjerske svetinje, islamski narod, mešihat, halifa, mektebi, medrese. Zemaljske škole su stigmatizirane kao kršćanska učilišta koja bošnjačku omladinu prave “divljim plijenom silovite katoličke hrvatske propagande5 . Lijek od alijenacije - vitalnog pitanja bošnjačke ukupnosti dotičnog vremena - prepoznat je u unapređenju vjerske prosvjete, čega nema bez vjerske samouprave, bez samostalnog upravljanja vlastitim vakufima, ško- lama i džamijama. U inoviranom Programu Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. samo je jedna tačka stranačkog programa bila posvećena svjetovnoj naobrazbi Boš- njaka. U tačci d] VI. poglavlja zatraženo je osnivanje što više prosvjetnih zavoda, naročito stručnih i zanatskih škola. 6 Istovremeno se insistiralo na prisilnom pohađanju mekteba za bošnjačku mušku djecu od 6 do 10 godina (tačka a]). Prevlast vjerske nad svjetovnom naobrazbom u kulturnoj politici MNO afirmirana je §§ 160-162 Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini (15. IV 1909), koji su propisivali obavezno pohađanje mekteba za svu bošnjačku djecu, intervenciju mje- sne oblasti u slučaju otpora mektebskoj pouci, kao i uslovljenost primitka u državnu školu prethodnim svršetkom mekteba. 7 Kad je 14. VIII 1911. propisan Program Ujedinjene mu- slimanske organizacije (UMO), u koju je integrirana Muslimanska samostalna stranka (MSS) (bivši naprednjaci), nije došlo ni do kakvih promjena u tretmanu prosvjetnih pitanja u odnosu na program MNO iz 1910. 8 Bilo bi, dakako, pogrešno misliti da se bošnjačka politička elita nakon 1906. protivila svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. Sredinom 1910. formiran je Fond Alibega Firdusa kako bi

42

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

se izašlo u susret potrebama prosvjećivanja i kulturnog podizanja Bošnjaka. 9 Stranačko glasilo UMO nije se ustručavalo kritizirati postojeći vjersko-prosvjetni sistem i tražiti pri- sustvo svjetovne nauke u bosanskim medresama. 10 Pa ipak, činjenica je da pismenost i prosvjeta nikada nisu imali prioritetno mjesto u programskim ciljevima najjače bošnjačke stranke. Najbolja potvrda dotične činjenice je njen odnos prema školovanju bošnjačke ženske populacije. Podsjetimo se da je upravo insistiranjem Muslimanskog kluba 1911. u Zakon o obaveznoj nastavi uvrštena odredba po kojoj osnovno obrazovanje nije obavezno za muslimansku žensku djecu. 11 Muhamed Hadžijahić je ovaj slučaj nazvao žalosnom epizodom 12 , premda bi ga primjerenije bilo nazvati historijskom katastrofom. Ovim činom je pogaženo – u uslovima bošnjačke rezistencije prosvjetnoj emancipaciji muslimanke – osnovno ljudsko, ali i vjersko pravo bošnjačke žene na primarnu svjetovnu naobrazbu koju su davale narodne osnovne škole. Nakon Prvog svjetskog rata, novoformirana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) manifestirala je veću spremnost na unapređenje prosvjetnih prilika Bošnjaka uto- liko što je, u svojim programskim ciljevima, insistirala na obaveznoj osnovnoj naobrazbi za djecu oba spola, izdašnijem povećanju proračunskih sredstava za javnu nastavu, većem angažiranju na suzbijanju nepismenosti u zemlji. 13 Da navedeni ciljevi nisu bili tek puke proklamacije pokazala su poslanička pitanja Hamzalije Ajanovića, Hamida Kurbegovića, Husejna Alića i drugih poslanika JMO koji su od ministra prosvjete tražili konkretnu po- dršku otvaranju osnovnih škola u jednom broju sela u Bosni i Hercegovini. 14 Pa ipak, tokom dva desetljeća djelatnosti JMO, nije bilo ozbiljne stranačke akcije u pravcu realizacije prosvjetnih ciljeva stranke. 15 Štaviše, postupci pojedinih stranačkih prvaka i odbora navode na sasvim suprotne zaključke. Tako je u decembru 1921. Mjesni odbor JMO Sarajevo osudio mišljenja unutar Treće prosvjetne ankete o poučavanju vjeronauke na latiničnim udžbenicima i pretvaranju mekteba u osnovne škole. 16 Poznati su otpori mjesnih organiza- cija i aktivista JMO inicijativama reisul-uleme Čauševića o otkrivanju i obrazovanju musli- manke. 17 Više svjetovnih intelektualaca je ukazivalo na nedovoljnu brigu JMO za kulturne

i prosvjetne prilike Bošnjaka. 18 I kada je vodila pregovore o ulasku u vladu, kada je učestvo- vala u vladi, vodeća bošnjačka partija nije poduzimala potrebne korake kako bi barem neki od segmenata njene prosvjetne politike zaživjeli u stvarnosti. “Funkcioneri JMO, zauzeti političkim akcijama oko izbora i u borbi oko učešća u vlasti, nisu uspjeli da posvete pažnju ni onim ozbiljnim pitanjima muslimanskog društva kao što su nepismenost i kulturno- prosvjetni rad, bez čijih rješenja se nije mogao zamisliti nikakav društveni napredak Mu- slimana.” 19 U odsustvo efikasne akcije političara, inicijativu je preuzela vjerska zajednica. Početkom tridesetih Ulema-medžlis u Sarajevu, u skladu sa § 17 Zakona o narodnim osnovnim ško- lama, zatražio je od kraljevskih banskih uprava otvaranje 255 novih osnovnih škola u Bosni

i Hercegovini. 20 Istovremeno se tražilo od muftijstava i sreskih vakufskih povjerenstava da

skreću pažnju roditeljima i starateljima bošnjačke djece na važnost blagovremenog izlaska na prijemne ispite “kako ne bi ostala neupisana djeca sposobna i voljna da idu u srednju školu” 21 . U drugoj polovini tridesetih uslijedila je nova konkretna inicijativa. Godine 1938. Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu pokrenuo je akciju za suzbijanje nepismeno- sti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i rasturio veli- ke količine bošnjačkih narodnih pjesama po povoljnim cjenama. “Neka [vakufska] povje- renstva su na svojoj teritoriji sa neočekivanim uspjehom proveli ovu akciju, organizujući

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

43

1

ZNANSTVENI RADOVI

praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme na- učili potpuno čitati i pisati.” 22 Bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave 23 , uglavnom ostajala bez elementarne svjetovne naobrazbe. Ipak, niko nije imao razloga za zadovoljstvo u uslovima porazne kulturno-prosvjetne statistike. Podaci da je 1931. tek 107 muslimana pohađalo učiteljske škole, da su jedva 15 % učenika triju sarajevskih gimnazija činili muslimani, da je na jugoslavenskim univerzite- tima studiralo svega 197 muslimana (1,3 % studentske populacije 24 ), morali su biti krupan teret na savjesti bošnjačke elite u prvoj jugoslavenskoj državi – političke, ali i vjerske i kulturne. Čak poznih tridesetih vjerskim zvaničnicima su stizale obavijesti o izbjegavanju osnovne škole u pojedinim bošnjačkim sredinama. 25 Sve naprijed navedeno nedvosmisleno ukazuje da zahtjevi na političkom i administra- tivnom planu, kao dominantna odrednica bošnjačke politike do 1941, nisu bili praćeni adekvatnim naporima na prosvjetnom i intelektualnom razvoju bošnjačkog naroda – vital- noj pretpostavci ravnopravnog učešća Bošnjaka u politički osamostaljenoj Bosni i Hercego- vini. Govor o dignitetu domovine, o pravu na autonomiju, bio je devalviran odsustvom potrebnog interesa za obrazovno stanje naroda u čije ime se istupalo. Kad je riječ o bošnjačkim težnjama ka političkoj samostalnosti i teritorijalnoj cjelovito- sti Bosne i Hercegovine, potrebno je ispraviti jednu nepravdu. Naime, u historijskoj lite- raturi bivše jugoslavenske države bošnjačka autonomistička politika, u većini slučajeva,

kvalificirana je terminima 'uskoklasna’, ‘buržoaska’, ‘begovska’

U svom radu o odnosu

KPJ prema Bosni i Hercegovini Nikola Babić opisuje dr. Džaferbega Kulenovića kao mar- ginalnog političkog trgovca kojeg jedino zanimaju fotelje i položaji njegovih partijskih istomišljenika. Prema Babiću, Kulenovićeva četvrta banovina 1939. nije podrazumijevala Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama, već njene ostatke neuvrštene u Banovinu Hrvatsku kojim bi se priključila teritorija historijskog Novopazarskog Sandžaka. 26 Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, istovremeno, okarakteriziran je kao pokušaj svojatanja Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih građanskih stranaka i organizacije. 27 Činjenica je da Kulenović nije bio kategoričan u insistiranju na teritorijalnoj cjelovitosti eventualne četvrte jedinice. 28 Stoji i ocjena o njegovom nesnalaženju u ondašnjim politič- kim prilikama. 29 Ali je nesporno njegova glavna ideja bila – Bosna i Hercegovina u starim gra- nicama. 30 Tu su ideju zatim preuzela brojna društva i organizacije. U rezoluciji bošnjačkih vjerskih i vjersko-prosvjetnih ustanova i vlasti, bošnjačkih političkih predstavnika i javnih radnika, kao i predstavnika bošnjačkih kulturno-prosvjetnih, privrednih i građanskih dru- štava i korporacija grada Sarajeva, donesenoj u Sarajevu 24. XI 1939, jednodušna podrška Kulenovićevom zahtjevu za četvrtom banovinom - autonomijom Bosne i Hercegovine u historijskim granicama - obrazložena je sljedećim riječima:

“Potpisani muslimanski pretstavnici i građani izjavljuju, da će svim silama pomagati rad na ostvarenju onih zahtjeva koje je Dr. Džaferbeg Kulenović po- stavio u ime muslimana Bosne i Hercegovine. Ove zahtjeve mi smatramo ne samo jednim političkim programom, nego uslovom od čijeg ostvarenja zavisi bolja budućnost, osiguran opstanak i puna ravnopravnost ne samo muslimana, nego svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Istodobno naglašavamo, da ova naša ideja nije ni u najmanjoj mjeri uperena protiv bilo čijih opravdanih interesa, a isto tako naglašavamo, da ova naša akcija nema i ne može imati u sebi ništa što

44

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

bi škodilo općim dobro shvaćenim državnim interesima. Odanost muslimana Kruni i državnoj zajednici je do sada mnogo puta najjasnije dokazana. Smatramo da ova naša akcija ima čisto državotvorni karakter, pošto ide za jačanjem državne zajednice.” 31

Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, očito, nije bio borba za prava samo jednog naroda. Nigdje nije bilo riječi o ekskluzivnom pravu Bošnjaka na Bosnu i Hercegovinu. U pismu Husage Čišića ‘Dragom prijatelju’ (Fehim ef. Spahi), istog dana kada je donesena sarajevska rezolucija, u središtu je težnja da se Bosni i Hercegovini, kao domovini Bosana- ca i Hercegovaca, osigura ravnopravan položaj u zajedničkoj državi sa ostalim regijama i pokrajinama:

“Moje je mišljenje da se ovdje moramo organizovati kao Bosanci; odnosno kao Bosanski autonomisti i nikako drugačije, jer sam uvjeren, da u tome znaku mo- žemo okupiti pod svoj bajrak sve one sinove ispačene Otadžbine, koji lićne

profite ne pretpostavljaju opće narodnim, i koji ne mogu imati nikakvih lićnih

Sumnje nema da će radni svijet u ovim pokrajinama bez razlike na

vjersku pripadnost objeručke prihvatiti ovu parolu, jer je izvjesno da će u ovom znaku naći zaštite za svoje opravdane tražbine u poboljšanju svojih materijalnih prilika, koje sada nijesu ružičaste. To isto vrijedi i za zemljoradnike, čiji produk- ti nijesu ni dostatni ni ravnomjerni potrebama za svakdašnji život. Uostalom i neprirodno je za svakog normalnog čovjeka da želi, da se u njegovoj vlastitoj kući drugi više pitaju od njega.” 32

računa [

].

Husagi Čišiću, kao i autorima i potpisnicima drugih pisama, programa i rezolucija u kojim je zagovarana autonomija Bosne i Hercegovine, obzirom na vrijeme u kojem su djelovali, mogli su se spočitavati politički romantizam, nerealni i neostvarivi ciljevi, no ne i odsustvo dobre volje i spremnosti da se gradi Bosna i Hercegovina po mjeri svih njenih naroda i građa- na. Prigovarati im što su oni tom projektu pristupali iz unilateralne, mononacionalne per- spektive, bilo bi ravno teretiti ih za dominaciju etnonacionalnog principa u organizaciji i ra- zvoju političkog života na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini XX stoljeća. Drugo područje bilo je sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije. Naravno da je pitanje vjerske i vakufsko-mearifske samostalnosti bilo važno, jer je zadiralo u pitanje identiteta bošnjačkog naroda. Čak 23 člana Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko- mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini odnosilo se na pitanja bošnjačke naobrazbe u au- tonomnim školama – mektebima i medresama. U § 53 Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. VII 1930. Ulema-medžlis bio je definiran kao glavni organ preko kojeg se vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim životom muslimana. 33 Kako se nacionalna posebnost bošnjačkog naroda, u dotičnom vreme- nu, oblikovala i afirmirala na temeljima njegove muslimanske vlastitosti, nema nikakve sumnje da je djelatnost vjerske zajednice imala veliki značaj po ukupni narodni razvitak. Tim relevantnijom čini se činjenica da ostvarena vjersko-prosvjetna autonomija, isto- vremeno, nije značila i samostalnost od političkih interesa i uticaja. Temeljem vakufskih izbora, u tijela i organe Islamske zajednice nakon 1909. nisu ulazili ljudi po svojim kompe- tencijama, već po pripadnosti i lojalnosti vodećoj bošnjačkoj partiji. To je nerijetko imalo negativne reperkusije po stanje i prilike u zajednici. Za vrijeme autonomnog režima nesa-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

45

1

ZNANSTVENI RADOVI

vjesna vakufska uprava je kupila natpolovičnu većinu dionica Mustro banke - banke pred bankrotom - čime je imovina zajednice pretrpila štetu od blizu 8.000.000 dinara. 34 Kad je 1930. oktroirana uprava preuzela vakufske poslove od bivšeg (autonomnog) saborskog odbora, suočila se s praznom blagajnom i dugovima u iznosu od preko 2.500.000 dinara. 35 Svako istraživanje će pokazati da je u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini bilo više reda i sistema za vrijeme Ibrahim ef. Maglajlića i Salim ef. Muftića (1930-1936) nego u vremenu Čauševića i uprave koju su popunjavali kadrovi Jugoslavenske muslimanske orga- nizacije (1920-1930). 36 Tek za vrijeme nijabeta i Fehim ef. Spahe (1936-1941) autonomna vjerska i vakufsko-mearifska uprava doživjela je svojevrsnu rehabilitaciju. Politika nije bila dobar saveznik vjerskoj zajednici u ostvarenju njene zadaće zaštite vakuf- ske imovine i širenja vjerske prosvjete. Nisu bili rijetki slučajevi šikaniranja vjerskih službenika zbog opozicionog držanja prema vodećoj bošnjačkoj partiji. 37 Izraženim interesom za vjerska pitanja, na državnoj razini, bošnjačka politika je sužavala prostor zahtjevima i inicijativama na drugim poljima relevantnim po nacionalni razvitak naroda kojeg je predstavljala. I na koncu, treće područje – očuvanje i jačanje etnonacionalne posebnosti Bošnjaka – nesporno predstavlja onu dimenziju bošnjačke politike gdje su ostvareni rezultati od kapitalne važ- nosti za ukupni nacionalni razvitak Bošnjaka u XX stoljeću. Svi relevantni istraživači su primijetili odsudnu ulogu vjere u promicanju političkog su- bjektiviteta Bošnjaka. Bez te uloge, i bez tog subjektiviteta, teško bi bilo govoriti o očuvanju i afirmaciji bošnjačke nacionalne posebnosti u drugoj polovini XX stoljeća. Postoje, međutim, izvjesne razlike u pogledu metoda i pristupa koji su vodili dotičnom subjektivitetu. Prema Kasimu Suljeviću, bošnjačko nacionalno pitanje, unutar građansko-nacionalnog pokreta, nikad nije direktno ni postavljeno kao nacionalno pitanje. Mjesto neprijepornog nacionalnog manife- sta, ono se javljalo u posrednim oblicima vlastitog političko-nacionalnog potvrđivanja. 38 Atif Purivatra, sa druge strane, ne spori političko-pragmatički karakter bošnjačke nacionalne koncepcije, ali ne dovodi u pitanje ni njenu teorijsku održivost. 39 Jugoslavenstvo JMO jeste bilo sredstvo otpora i odolijevanja srpskom i hrvatskom nacionalizmu u njihovim nastojanjima nacionaliziranja Bošnjaka. Bilo je i način održavanja kohezije i sprečavanja razdora u vlastitim stranačkim redovima. Ali je bilo i put zbližavanja i solidarnosti u zemlji sa izraženim nacio- nalnim, socijalnim i kulturnim razlikama. Ako se ima u vidu sa koliko uskogrudosti i fanatiz- ma su vodeći politički i društveni krugovi u zemlji branili svoje koncepcije i vizije zajedničke države, nema nikakve sumnje da je jugoslavenstvo JMO, u dotičnim historijskim prilikama, imalo prilično konstruktivan i progresivan karakter. 40 Muslimanska narodna organizacija i Jugoslavenska muslimanska organizacija odigrale su, nesumnjivo, značajnu ulogu u procesu nacionalnog formiranja Bošnjaka. Temeljem te uloge bošnjačko nacionalno pitanje, kasnijih desetljeća, u okrilju komunističke ideologije i postkomunističkog nacionalnog pokreta, preći će iz svoje negativne i spekulativne u konstitutivnu fazu pozitivnog definiranja i historijske afirmacije.

Bilješke

1 Ademaga Mešić, “Odgovor prijateljima”, Bošnjak, XVII/1907, br. 10, str. 1. Isti pristup korelaciji političkih ciljeva i kulturnog preporoda zatičemo unutar: Sejfudin, “Naša sloga”, Bošnjak, XVII/1907, br. 12, str. 1.

2 Naprednjak, “Stadij našeg kulturnog rada prije i sada”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 9, str. 1-2.

3 Pogledati: Ahmet Đumišić, Ko smeta napretku i prosvjećivanju muslimana, a osobito muslimanki? Banja Luka, 1919, str. 6. Šire o politici, društvu i inteligenciji u Bošnjaka s početka XX stoljeća vidjeti: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo, 1998, str. 21-33.

4 “Kultura i politika”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 24, str. 1-2.

46

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

5 Bošnjački memorandum, [Nepoznati dokumenti], Sarajevo, 1998, str. 48.

6 “Program Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Musavat, V/1910, br. 34, str. 1.

7 Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 74. Muhamed Hadžijahić dobro primjećuje da su bošnjački na- rodni predstavnici, nametanjem obaveznog pohađanja mekteba, koje se praktično svodilo na trogodišnje odgađanje redovnog školovanja, “gotovo onemogućili pohađanje osnovne nastave muslimanskoj djeci” (Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Saraje- vo, 1977, str. 124). Dotičnim odredbama bošnjačko je vodstvo došlo u očiti raskorak sa narodnim potrebama. Već početkom dvadesetih Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu mogao je konstatirati da se propis statuta o obaveznom pohađanju mekteba “gotovo nigdje ne poštuje” (Zapisnici Sjednica Islamske prosvjetne Ankete držanih koncem decembra 1921. i u januaru 1922. [O početnoj, srednjoj vjerskoj nastavi, te nastavi u kotarskoj i višoj medresi], Sarajevo, 1922, str. 6). Nekad letargična bošnjačka masa – i seljaci i građani – pod pritiskom novog vremena samostalno je počela rješavati vlastiti prosvjetni problem. “Počela je jednostavno pretvarati svoje mektebi-iptidaije u narodne osnovne škole i stavljati naše vrhovne autonomne vlasti pred gotov čin” (H. Hujdurović, “Pred sastanak Islamske prosvjetne ankete”, Pravda, III/1921, br. 366, str. 2). Prema izvještaju Vakufsko- mearifskog saborskog odbora za 1921. godinu, ukupno 15 mektebi-ibtidaija na zahtjev kotarskih vakufskih povjerenstava i lo- kalnih žitelja pretvoreno je u narodne osnovne škole. Riječ je sljedećim mektebima: Vrbanja i Bronzani Mejdan [banjalučki kotar], Zaušje [bilećki kotar], Palanka i Brka [brčanski kotar], Šturlić, Tržac, Stijena, Todorovo, Ostrožac i Mala Kladuša [cazinski kotar], Šiprage [kotorvaroški kotar], Šetić [rogatički kotar], Radovlje [visočki kotar] i ženska mektebi-ibtidaija u Tešnju (“Zapisnik I. sjednice vakufsko-mearifskog sabora držane dne 18. decembra 1921”, Zapisnici sjednica Vak. mearif sa- bora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od 20 - XII - 24 - 16 - V – 1925, Arhiv Rijaseta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini [dalje: ARIZBIH]). Pretvaranje mekteba u osnovne škole bilo je zorna manifestacija neodrživosti prosvjetne politike bošnjačkih prvaka s početka stoljeća.

8 “Program Ujedinjene muslimanske organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Zeman, I/1911, br. 1, str. 1.

9 “Fond rahmetli Firdusa”, Musavat, V/1910, br. 61, str. 1.

10 “Anketa za reorganizaciju medresa”, Zeman, I/1911, br. 38, str. 2.

11 “Ergeben sich nach der Einschulung aller von ihren Eltern oder deren Vertretern angemeldeten Kinder noch freie Plätze in der Schule, so ist nach Maßgabe der vorhandenen Plätze zur zwngsweisen Einschulung der schulpflichtigen Kinder – mit Ausschluß der moslimischen Mädchen – zu schreiten” (Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang 1911 [19. Juli 1911, Stück XXIII], str. 217).

12 Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, str. 125.

13 Štatut i program JMO, Sarajevo, 1922.

14 Pogledati: Pitanje na gospodina ministra prosvjete – narodni poslanik Hamzalija Ajanović (3. V 1922). 66-114-368, 1922, fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ); Gospodinu ministru prosvjete Beograd [pitanje narodnog poslanika Hamida Kurbegovića od 8. novembra 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ; Upit narodnog poslanika Husejna Alića na ministra prosvjete (27. XI 1922). 66-1303-1546, 1922, MPr, AJ; Gospodinu Svetozaru Pribićeviću ministru prosvjete Beograd [upit Fehima Kurbegovića od 29. marta 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ.

15 “Pitanjima prosvjetne politike, povećanju budžeta za javnu nastavu i pitanju uvođenja reformi u tu nastavu, suzbijanju nepi- smenosti, osnivanju domova za ratnu siročad kao i pitanju otvaranja državnih popravilišta, vodstvo JMO takođe nije posvetilo gotovo nikakvu pažnju, iako je tim pitanjima u programu partije dato vidno mjesto” (Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1999, str. 314).

16 Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 92.

17 Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2004, str. 26-27.

18 Ilustracije radi pogledati: Dževad Sulejmanpašić, “‘Reforma’ prema Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji”, Jugoslavenski list, XI/1928, br. 12, str. 3.

19 Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 314.

20 Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo, 1932, str. 58.

21 Isto.

22 “Izvještaj Vakufsko-mearifskom saboru o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za vrijeme od 5. jula 1937 g. do konca 1938 g”, Prilog zapisniku IV redovne sjednice vakufskog sabora od 27. III 1939, Zapisnici Vakufsko m[earifskog]. sabora u 1939 g, ARIZBIH.

23 Od 72 nepismena bošnjačka muškarca u Bijelom Polju, 10. X 1938, 50 ih je ostalo bez osnovne naobrazbe za vrijeme Austro- Ugarske, 22 za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Iskaz nepismenih muslimana u području Imamata-Džemata u Bijelom-polju od 7 – 50 god, Prilog dopisu Imamata džemata Bijelo Polje br. 204/1938 Sreskom vakufsko-mearifskom povje-

renstvu u Mostaru [Odboru za suzbijanje nepismenosti]. 1938, fond Vakufsko povjerenstvo Mostar, Arhiv Hercegovine).

24 Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra 1933 god, Sarajevo, 1933, str.

202.

25 Pogledati: Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu. Broj: 7836/38. Ulema-medžlisu u Sarajevu. Neobrađeno, 1938, fond Ulema-medžlis (dalje: UM), ARIZBIH. Datum: 6. VI 1938. Takođe: Ulema-medžlis u Sarajevu. Broj: 2138/38. Svim vakufsko-mearifskim povjerenstvima. Neobrađeno, 1938, UM, ARIZBIH.

26 Nikola Babić, “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, IV/1968, br. 4, str. 230. Kao podlogu za svoju tvrdnju Babić se, direktnim navodom, pozvao na knjigu Jacoba B. Hoptnera (Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka, 1972, str. 205). Hoptneru je kao podloga poslužilo Koroščevo pismo knezu Pavlu od 28. I 1940 – dokument u privatnom vlasništvu autora. Navedeni izvor, u Babićevom radu, nije konfrontiran sa Kule- novićevim izjavama i stajalištima autonomističkog pokreta krajem 1939. i početkom 1940. godine.

27 “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, str. 230.

28 Ne stoji pak ocjena Mire Radojević kako je dr. Džafer Kulenović, usljed oštrog protivljenja vrhova HSS eventualnom vraćanju srezova pripojenih Banovini Hrvatskoj, ograničio zahtjev za autonomiju samo na preostalu bosanskohercegovačku teritoriju

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

47

1

ZNANSTVENI RADOVI

(Mira Radojević, “Sporazum Cvetković-Maček i Bosna i Hercegovina”, unutar: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena [Međunarodni naučni skup 13-15. decembar 1994], Beograd, 1995, str. 128).

29 Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 115.

30 Ova činjenica, primijetimo, nigdje se ne osporava u temeljnom naučnom tekstu o autonomističkom pokretu 1939. (Dana Begić, “Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetković-Maček”, Prilozi, Institut za istoriju rad- ničkog pokreta Sarajevo, II/1966, br. 2, str. 177-191). Vidjeti takođe: Dr Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd, 1965, str. 259. Usto pogledati: “Ne damo dijeliti Bosnu!”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 59, str. 1; “Dr. Džafer Kulenović je odlučan za autonomiju Bosne i Hercegovine”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 66, str. 1; “Politička situacija – izgledi za skoro ostvarenje muslimanskih zahtjeva postali su zadnjih dana sigurniji”, Muslimanska svijest, V/1940, br. 75, str. 1; “Kojim će putem Dr. Kulenović”, Narodna pravda, I/1940, br. 2, str. 1; “Nepotreban strah od muslimanske hegemonije”, Narodna pravda, I/1940, br. 5, str. 2.

31 Sarajevska rezolucija. SF-540, 1939, kutija 2, zbirka Fehim Spaho (dalje: FS), Istorijski arhiv Sarajevo (dalje: IAS).

32 Dragi prijatelju. SF-537, 1939, kutija 2, FS, IAS.

33 Ustavi Islamske zajednice, str. 106.

34 O slučaju Mustro banke više: Abduselam I. Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 44-50; Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, Sarajevo, 1931, str. 3; Adnan Jahić, Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata (neobjavljena doktorska disertacija), str. 197-199.

35 Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, str. 4.

36 Pogledati: “Izvješće o radu Vakufsko-Mearifskog Sabor[skog odbor]a za 1922. odnosno 1923. godinu”, Zapisnici sjednica Vak[ufsko]. mearif[skog] sabora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od 20 - XII - 24 - 16 - V – 1925, ARIZBIH. Takođe: Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini; Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu (integralno).

37 To je posebno bilo izraženo u općinama i kotarevima Cazinske Krajine. Pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog. Broj 9/926. Visokom Ulema medžlisu za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Usto pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog u Cazinu. Broj: povjerljivo. Presvjetlom Gospodi- nu Reis ul-ulemi za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Takođe: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) u Cazinu. Broj 3./27. Presvjetlom Gospodinu Reisul-ulemi, kao predsjedniku Ulema Medžlisa Sarajevo. 69-53-86, 1927, Ministarstvo vjera, AJ.

38 “Inkorporiralo se prema načelu ‘historijskog individualiteta’ Bosne i Hercegovine, kroz učešće u ‘federalističkom bloku’, ‘bloku narodnog sporazuma i seljačke demokratije’, podržavanjem jugoslavenske državne cjeline, kao jedino mogućeg okvira perspektive Muslimana uopće, borbom za povratak ‘vjersko-prosvjetne autonomije’ Muslimana koju je režim diktature ukinuo premještajući vrhovno islamsko starješinstvo izvan Bosne i Hercegovine, isticanjem građanske demokratije i tolerancije, borbom za građanski poredak koji počiva na zakonitosti, putem opozicije režimu i saradnje sa sličnim građansko-nacionalnim struktu- rama, uz svu onu nekonsekventnost koja se javlja u građanskim partijama između dva rata, pa tako i kod Jugoslavenske musli- manske organizacije koja je taktizirala između dvije nacionalne ideologije praveći ustupke velikodržavnim i dvorskim intere- sima, noseći klasno-parcijalne interese u odnosu na muslimanski narod, ostajući bez čvrsto programirane koherentne koncep- cije o realnim potrebama i subjektima bosansko-hercegovačkih etničkih struktura” (Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, Rijeka, 1981, str. 184-185).

39 “Mislimo da nećemo pogriješiti ako uzmemo da je vodstvo JMO jugoslovenstvo smatralo za narodnosnu oznaku s obzirom na to da se u to vrijeme isticala postavka o jednom, ali troimenom narodu. Za njih je jugoslovenstvo bilo sinteza srpstva i hrvatstva, ali i mogućnost da se Muslimani upravo i preko jugoslovenstva afirmišu kao poseban subjektivitet. Isticanjem jugoslovenstva zapravo se paralizovalo nacionalno ‘opredjeljivanje’ pojedinaca u pravcu srpstva i hrvatstva i na taj način učvršćivalo jedinstvo i etnička posebnost muslimanskih masa” (Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slove- naca, str. 390-391).

40 U tom kontekstu zanimljivo je navesti razmišljanja jednog bošnjačkog intelektualca, dvije godine prije rata i raspada Kraljevi- ne Jugoslavije: “O muslimanima ne bi trebalo govoriti napamet, trebalo bi im se malo približiti, pogledati im u dušu. I onda bi se vidjelo da je i nacionalni grijeh tjerati ih da se oni odlučuju u bratskom sporu između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, da ulaze u šimerična i jalova velikosrbovanja i velikohrvatovanja, koja su u mnogome kriva i za našu današnjicu” (Prema: Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb, 1990, str. 112).

48

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

prof. dr. Omer Ibrahimagić

1

Korijeni i zablude konfesionalno-etničkog predstavljanja u Bosni i Hercegovini

U Bosni i Hercegovini krajem XIX i početkom XX stoljeća nije bilo parlamentarnog

političkog predstavničkog tijela koje bi sačinjavali predstavnici političkih stranaka izabrani na slobodnim demokratskim izborima. Tada su Bosnom i Hercegovinom upravljala dva carstva: Osmansko do 1878. i Austro-Ugarsko od 1878. do 1918. godine. U oba ova carstva Bosna i Hercegovina nije imala političku autonomiju već se njome upravljalo putem pred- stavnika imenovanih u Istanbulu i Beču.

U vrijeme upravljanja oba carstva stanovnici Bosne i Hercegovine nazivani su Bošnjaci,

neovisno od toga što su oni bili različitih vjera: muslimani, pravoslavni i katolici. 1) Partici- pacija stanovnika u ograničenim oblicima vršenja vlasti nije polazila od političke pripadno- sti, nego od njihove vjerske pripadnosti, neovisno od toga što će ona početkom XX stoljeća procesom nacionaliziranja pravoslavnih Bošnjaka u Srbe, a katoličkih Bošnjaka u Hrvate, poprimiti i obilježja vjersko-nacionalne pripadnosti, ona ni tada nije bila određena politič- kim nego vjersko-nacionalnim principom. To će ostati dominantne karakteristike politič- kog organiziranja u Bosni i Hercegovini i u prvih 50 godina i posljednjoj deceniji XX stolje- ća sve do danas. Izuzetak i tada i danas činit će stranke socijaldemokratske orijentacije koje su nasuprot nacionalne naslijedile političku tradiciju socijalističkog odnosno komuni- stičkog pokreta, kao i druge političke stranke građanske provenijencije. Pokušat ću u kratkim crtama izložiti oblike i način na koji su stanovnici Bosne partici- pirali u vlasti u vrijeme Osmanske uprave od donošenja takozvanog Ustavnog zakona bo- sanskog vilajeta 1865. godine do 1878. kada je prestala uprava Osmanlija u Bosni, kao i u vrijeme Austrougarske uprave do 1918. Za razliku od zemalja u okruženju koje su imale kompaktno stanovništvo jedne religij- ske pripadnosti pravoslavnih i katolika i time determniniralo njihovo nacionalno srpsko, odnosno hrvatsko određenje, u Bosni i Hercegovini, s obzirom na historijsku multikonfe- sionalnost njenih stanovnika, iako su svi sebe smatrali Bošnjacima, istočnog vjeroispovje- denija (pravoslavni), Bošnjacima katolicima i Bošnjacima muhamedancima 2) (muslimanima), predstavljanje stanovnika (naroda) u institucijama vlasti bilo je po konfesionalnoj pripad- nosti kako u vrijeme turske, tako i u vrijeme austrougarske uprave.

U vrijeme turske uprave predstavljanje stanovnika u institucijama vlasti na nivou vila-

jeta Bosna (Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće) bilo je paritetno podijeljeno na muslimane i nemuslimane neovisno od brojčane njihove pripadnosti u ukupnom broju stanovnika Bosne. 3) Nasuprot tome, u vrijeme austrougarske bio je primijenjen princip proporcionalne zastupljenosti, po kome su se mandati dijelili na tri glavne vjeroispovijesti

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

49

1

ZNANSTVENI RADOVI

srazmjerno broju utvrđenom prema službenoj statistici: “muslimane, katolike i srpsko- pravoslavne” 4) .

U oba autoritarna režima, turskom i austrougarskom, suverenitet je pripadao sultanu

odnosno caru, dakle, stanovnici su bili u podaničkom položaju prema suverenu. Unošenje ustavnosti u vilajet Bosnu, ništa se bitno nije mijenjalo u pogledu političkog položaja samog naroda, dakle, stanovnika Bosne muslimana i nemuslimana. Vlast se je vršila u ime sultana

i njeni predstavnici su bili odgovorni sultanu kao vrhovnoj vlasti. Participacija stanovnika

kao muslimana i nemuslimana bilo je predviđeno u Administrativnom savjetu i Zemaljskom vijeću. Administrativni savjet je Ustavnim zakonom bosanskog vilajeta 1865. uspostavljen kao savjetodavno tijelo Valiji u funkciji izvršne vlasti, a Zemaljsko vijeće također savjeto- davno tijelo Valije u njegovoj zakonodavnoj funkciji u donošenju lokalnih propisa koji su morali biti u skladu sa zakonima carstva i posebnim zakonima za vilajet Bosna koje je sank- cionirao sultan, ali o ograničenom broju pitanja koja su taksativno navedena u Ustavnom zakonu. Da bi se procijenila prava dimenzija autonomije ta dva tijela i stvarne mogućnosti participacije njenih izabranih članova iz reda muslimana i nemuslimana govori činjenica da

je oboma predsjedavao sam Valija.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da se Bosna i Hercegovina daju na upravu Austrougarskoj završila se era 415 godišnje uprave Osmanskog carstva ovim zemljama.

Dolaskom Austrougarske uprave stanovnici Bosne i Hercegovine nisu prestali biti Bošnja-

ci sve tri glavne vjere: muslimani, pravoslavni i katolici. Međutim, ono što je već tada za-

kompliciralo odnose između ovih triju konfesionalnih zajednica je došlo izvana, iz Hrvatske

i Srbije. Naime i srpski i hrvatski historičari saglasni su u poricanju Bosne i Hercegovine

kao zasebnog političkog entiteta, a time i poricanju pretpostavki za egzistenciju bosanske autonomije i njene moguće državne nezavisnosti. 5) Oni su saglasni u tvrdnji da njene teri-

torije naseljene pravoslavnim, odnosno katoličkim stanovništvom pripadaju maticama-Sr- biji i Hrvatskoj, što je historijski značilo teritorijalno-političku likvidaciju Bosne i Herce- govine, a time nepriznavanje Bošnjaka muslimana kao zasebnog političkog naroda koji ima pravo na Bosnu i Hercegovinu ne manje od Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavnih. Time je započeo proces etniciziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, a Bošnjaka katolika u Hrvate, a Bošnjaka muslimana prema njihovom izboru. 6) Međutim, austrougarska uprava prihvatila je zatečeno stanje. Sve stanovnike Bosne i Hercegovine je uzimala kao Bošnjake triju vjera: muslimane, pravoslavne i katolike, sa statusom zemaljskih pripadnika (državljana) Bosne i Hercegovine. 7) Tako ih je svo vrijeme svoje vladavine statistički imenovala u svim popisima stanovništva koje je provela od 1879. do 1910. godine.

S druge strane, političke posljedice procesa nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u

Srbe i Bošnjaka katolika u Hrvate pokazaće se jasnije tek nakon 25. godina austrougarske uprave u BiH, kada je otpočelo političko organiziranje po konfesionalno-etničkoj osnovi. Tada su se Bošnjaci muslimani politički organizirali u Muslimansku narodnu organizaciju (decembar 1906.), Bošnjaci pravoslavni u Srpsku narodnu organizaciju (oktobar 1907.) i Bošnjaci katolici u Hrvatsku narodnu zajednicu (16.10.1906.). 8) Za razliku od predstavljanja u institucijama vilajeta Bosna koje je bilo čisto konfesio- nalno, zahvaljujući procesima nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, Bošnjaka ka- tolika u Hrvate i Bošnjaka muslimana u Muslimane, stvaranjem istoimenih političkih or-

ganizacija, predstavljanje u bosanskim institucijama austrougarske uprave ostalo je i dalje

u suštini konfesionalno, neovisno od toga što su njihove organizacije imale etnički predznak.

50

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

Ono što je novo u tom procesu jeste pluralizacija političkih organizacija unutar iste konfe- sionalno-etničke (nacionalne) zajednice. Tako se među Muslimanima pored MNO poja- vila 1908. Muslimanska napredna stranka, koja se 1910. preimenovala u Muslimansku sa- mostalnu stranku. Sličan proces pluralizacije političkih organizacija zbio se i kod Srba i kod Hrvata. U odnosu na konfesionalnu zastupljenost u institucijama vilajeta Bosna, u austrougarskim bosanskim institucijama, prije svega u Saboru Bosne i Hercegovine, nastala je bitna pro- mjena u načinu kandidovanja i izbora, što se ima zahvaliti primjeni evropskog modela po- litičkog predstavljanja koje je ušlo u Bosnu i Hercegovinu sa austrougarskom upravom i, razumije se, skoro pedesetogodišnjoj razlici u vremenu kada je model vilajetske uprave bio uveden 1865. godine, za razliku od novog modela koji je u Bosnu i Hercegovinu uveden Zemaljskim ustavom (Statutom) za Bosnu i Hercegovinu 17. februara 1910. godine od strane cara Franje Josipa I. Naime, kod izbora u Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće vilajeta Bosna primijenjeno je posredno kandidovanje i posredan izbor. 9) Kod izbora u Sabor Bosne i Hercegovine uređeno je da Sabor ima lica po položaju i 72 birana poslanika. Ova 72 poslanika biraju se u tri kurije: u prvoj kuriji 18, u drugoj 20 i u trećoj 34. Za svaku ku- riju Izbornim redom utvrđen je sastav biračkog tijela. Mandati se u kurijama dijele na tri glavne vjeroispovijesti prema srazmjernom broju statistički utvrđenih stanovnika. 10) Kao što je poznato popis stanovništva i u vrijeme turske i austrougarske uprave u Bosni i Her- cegovini vršen je prema vjerskoj pripadnosti. Svrha osnivanja političkih organizacija organiziranih po konfesionalno-etničkom prin- cipu u vrijeme austrougarske uprave bila je prije svega u protežiranju interesa svake etno- konfesionalne zajednice kod vlasti, a kada je Ustavom bio ustanovljen Sabor onda se ta svrha protegla i na proces kandidovanja i tu leži jedna od bitnih razlika u izbornom sistemu Bosne i Hercegovine kao posebnom upravnom području Austro-Ugarske monarhije, u od- nosu na vilajet Bosna. Ako se pretpostavi da je građanin politički subjekt jednog političkog entiteta, dakle, u slučaju Bosne i Hercegovine, da je građanin zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine ne- ovisno od njegove vjerske, rasne, socijalne i nacionalne pripadnosti, a da su formirane konfesionalno-nacionalne organizacije u Bosni i Hercegovini od pripadnika samo jedne konfesije, to ove političke organizacije ne bi mogle bez zamjerke 11) biti smatrane građanskim organizacijama, odnosno građanskim političkim strankama, kao što neki smatraju. 12) U vrijeme austrougarske uprave građanskom strankom se mogla smatrati samo socijal-demo- kratska stranka koja je u svome sastavu imala članove iz svih religija i svih etničkih zajed- nica u Bosni i Hercegovini i iz različitih socijalnih slojeva. Zato se ni sam ne bih mogao složiti sa mišljenjima da su tadašnje kao ni današnje, etno-konfesionalne političke organi- zacije bile građanske provenijencije. Naprotiv, one su bile isključivo konfesionalne ili konfesionalno-etničke, s obzirom da su etnikumi u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju tada, pa i danas, determninirani vjerskom pripadnošću. 13) Ta je činjenica bitno odredila i konfesionalno-etnički sastav biračkog tijela tih političkih organizacija. Program etno-konfesionalnih političkih organizacija po svome konceptu nije određen svojim političkim sadržajem koji podrazumijeva interese svih stanovnika Bosne i Hercego- vine i Bosne i Hercegovine kao zasebnog političkog entiteta, već podrazumijeva prvenstve- no interese pripadnika određene konfesionalne i njome određene etničke zajednice, dakle, jedne grupe, koji se suprotstavljaju političkim interesima druge ili treće takve grupe. Dakle, u tom slučaju politički protivnik nije politički program druge konfesionalne-etničke orga-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

51

1

ZNANSTVENI RADOVI

nizacije, već sama ta organizacija samim tim što pripada drugoj i drukčijoj konfesionalnoj i etničkoj zajednici neovisno kakav joj je program. Politički animozitet se prenosi na sve članove dotične zajednice samim time što ona čini biračko tijelo svoje političke organiza- cije. Taj negativni politički naboj nerijetko se prenosi i na Bosnu i Hercegovinu kao zaseb- nu političku zajednicu i njene političke interese, ako se u tim programima, a najčešće u praksi, njoj pretpostave interesi Srbije i Hrvatske, kao politički interes bosanskih Srba ili bosanskih Hrvata, odnosno stranaka u kojima su građani Bosne i Hercegovine organizirani kao katolici Hrvati, kao pravoslavni Srbi i kao muslimani Bošnjaci. Konfesionalno ili etničko organiziranje nije političko organiziranje, jer iz sebe isključu- je drugog i drukčijeg. Ono podrazumijeva samo interese svoje grupe, ali ne i interese društva kao cjeline ili interese svih građana u državi kao njenih političkih subjekata. Ono je moglo funkcionirati u uslovima turske i austrougarske uprave kada su predstav- nici konfesionalno-etničkih zajednica imali samo konsultativnu ulogu u bosanskim tijelima vlasti, a političke odluke se donosile u Istanbulu i Beču. Takvo organiziranje je moglo funkcionirati u Kraljevini Jugoslaviji kada je najbrojnija konfesionalno-etnička zajednica imala dominaciju u odlučivanju, a druge samo “mrvice” vlasti. Danas u Bosni i Hercegovi- ni zakonodavno tijelo sastavljeno od predstavnika konfesionalno-etničkih organizacija često dolazi u blokadu, jer je eliminirana mogućnost da jedna etno-konfesionalna organizacija sama ili udružena sa drugom takvom organizacijom nadglasava treću takvu etno-konfesio- nalnu organizaciju, što čini to tijelo neefikasnim, a odlučivanje biva blokirano. U takvim slučajevima OHR je donošenjem svojih odluka o proglašenju zakona o kojima nije posti- gnuta saglasnost deblokirao odlučivanje. Do danas nije nađen mehanizam deblokade u slučaju kada OHR ode iz Bosne i Hercegovine. Izlaz je, dakle, u građanskom konceptu organiziranja političkih stranaka (organizacija). U suprotnom, Brisel će zamjeniti raniji Istanbul, Beč i Beograd, a naše političke organizacije zasnovane na etno-konfesionalnom sastavu nastavit će živjeti u zabludi da one upravljaju zemljom. U uslovima kada narod ima suverenitet, a suvereni narod u Bosni i Hercegovini čine njeni državljani Bosanci i Hercegovci svih vjera i etnikuma, politička organizacija koja se bori za vlast mora imati politički program u utakmici sa političkim programom drugih po- litičkih organizacija koji podrazumijeva interese cjeline društva i države i za takve organi- zacije se tada može reći da su građanske političke organizacije. Multikonfesionalno i multietničko društvo može funkcionirati kao politička zajednica, kao država, ako se etno- konfesionalni identitet kao kulturni identitet odvoji od političkog 14) tj. građanskog identi- teta. To jest ako se pripadnici različitih vjera i etnikuma ne organiziraju u stranke po vjerskom ili etničkom principu, već u političke stranke u kojima će se praviti razlika među njima po sadržaju političkih programa, a ne po jednovjerskom ili jednoetničkom pripadanju političkoj organizaciji. Primjeri Švicarske i Belgije u Evropi to potvrđuju. Bosna i Hercego- vina treba da ih slijedi. Jedino tako se može osloboditi današnje vladavine naciokratija i kao demokratska zemlja kročiti u Evropsku uniju u kojoj individualna prava i slobode nisu posredovane obaveznim političkim pripadanjem vjerskim ili etničkim grupama.

Napomene

1) Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, izd. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1998., 2. izd. str. 376, je mišljenja da se Šerif Osman Topal-paša namjesnik u Bosni 1861. – 1869. godine može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesio- nalnog bošnjaštva. Po toj koncepciji postoji bosanski narod, koji je historijski vezan za osmansku državu, ali koji je i unutar te države zadržao svoje narodne osobenosti tako da izražava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo generična, nego

52

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

je i historijski vezana za Bosnu, upravljana i ograničavana njome, te je ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovijesti. Me- đutim, ovi pokušaji ostali su potpuno uzaludni, zaključuje Imamović.

2) Ilija Garašanin, Načertanije, u knjizi: Izvori velikosrpske agresije, izd. August Cesarec – Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 76. 3) Ustavni zakon vilajeta bosanskog (1865), u knjizi: Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sara- jevo 1999., Hrestomatija, str. 132-145. 4) Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu (1910), u “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, str. 147-156. 5) Enver Redžić, Pogledi iz antiistorije, Krug 99, Sarajevo 2001., str. 140 i 141. Dr. Ferid Muhić, Intervju sa Nadirom Avdić-Vlasi, “Oslobođenje”, Pogled, 18.11.2006. “Srbi tvrde da je bosanska srednjevjekov- na država bila zapravo srpska, Hrvati tvrde da je bila hrvatska. Za njene stanovnike Srbi kažu da su “razume se, bili Srbi, svi i svuda”. Hrvati ih pak nazivaju “cvijećem hrvatstva”. 6) “Srpska riječ” iz 1924. piše “nacionaliziranje muslimana za nas Srbe jedno (je) od najvažnijih pitanja unutrašnje politike. To je i važno državno pitanje. Srbiziranjem muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i rješavamo jedno

važno hrvatsko pitanje. Sada

treba

sva muslimanska Bosna da plamti u Srbizmu”.

7) Zemaljski ustav (Štatut), paragrafi 2 i 3. 8) Dr. Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izd. Bo- sanski kulturni centar, Sarajevo 1999., str. 15. i 16. 9) Ustavni zakon vilajeta bosanskog, paragrafi 81. i 82.

10) Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, Priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić, izd. “Muslimanski glas”, Sa- rajevo 1991. Vidi: Izborni red, paragraf 5. 11) Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom, izd. ANUBiH, 2002. Sarajevo, str.

515.

12) Dr. Atif Purivatra, str. 15. 13) Adrijan Hastings, Gradnja nacionaliteta, izd. Buybook-Adamić, Sarajevo-Rijeka, 2003. Vidi peto poglavlje, “Južni Slaveni”, str.

113-132.

14) Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi-Svjetionik Sarajevo, izd. “Jež”, Sarajevo, 1997., str. 165.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

53

1

ZNANSTVENI RADOVI

dr. Hajrudin Omeragić

Borba bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju i uloga MNO

Borba bosanskohercegovačkih muslimana- Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju potiče još od “Turskih” vremena. Aneksijom Bosne i Hercegovine Austrougar- skoj bonarhiji bosanskohercegovački muslimani nisu se pomirili s okupacijom i kršćanskom vlašću pa je među bosanskohercegovačkim muslimanima nastao tzv. Iseljenički pokret, kad su tisuće obitelji, prodajući svoj imetak u bescjenje, odlazile u malu Aziju. Taj pokret nije mogao zaustaviti ni pjesnik Osman Đikić pišući dramu “Muhadžir”. Iako su se iseljavali u Tursku, u Turskoj nisu se asimilirali, nego su zadržali način života koji su imali u nezaboravljenoj Bosni. Muslimani Bosne i Hercegovine, nesigurni u opstanak u svojoj zemlji, pojavom Ali Fehmi efendije Džabića na čelu pokreta za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju Muslimana, postaju optimističniji. Razlozi ovom pokretu su bili sve drskiji nasrtaji kršćanskog klera poduprtog biskupom Stadtlerom i Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu, s ciljem da sistematski unište bosanskohercegovačke muslimane, vjeru, vjerske ustanove i njihova prava. Odbor Džabićeva pokreta je tražio od Zemaljske vlade da zakonskim sredstvima zaštiti muslimane od katoličke propagande. Zemaljska vlada je poslala predstavku da je “za pokrštavanje muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u Bosni i Herce- govini”. Zbog takvog odgovora Zemaljske vlade, pokret se dalje širio. U ono vrijeme mini- star Kalaj je hercegovački pokret smatrao neutemeljenim, a Džabića prikazivao kao neu- ravnotežena čovjeka koji traži nešto što nije u interesu muslimana pa ga je smijenio s po- ložaja muftije. Austrijska vlada je na svaki način pokušavala da zavadi muslimanske starješine u Bosni i Hercegovini, oslovljavanjem Travničkog muftije Korkuta, svetim, a izjavom Reis uleme Azabagića da su zahtjevi muslimana suvišni i nepotrebni. Bez obzira na sve,Hercegovačkom Džabićevom pokretu priključili su se muslimani iz skoro svih dijelova Bosne i Hercegovine, osnivajući Odbore po gradovima i selima. Pitanje svakog muslimana okupacijskoj vladi, je bilo hoće li se Islam održati u Bosni i Hercegovini, pa se traži da se ispoštuje proklamacija baruna Filipovića i Novopazarska Konvencija koji pokazuju jednakopravnost svih ljudi u Bosni i Hercegovini, po zakonima i da će i dalje u javnim molitvama muslimana ostati ime Sultana i ta se na minaretu vije otomanska zastava. Međutim, događalo se da su rušene džamije, rušena groblja, a sa nišanima postavljane kaldrme na putove. U državnim školama se vrijeđa Muhamed a.s., koji se prikazuje kao lažni prorok, živča- ni bolesnik itd., a istorija se falsificira. Pod upravom okupacione vlade jako se osilio kato- licizam u pokrštavanju koje je državna vlast potpomagala. Islamske Ustanove nisu se su-

54

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

protstavljale propadanju Islama u Bosni i Hercegovini iako je visoke vjerske starješine Sultan odlikovao i dao im zvanja koja su morali upotrebljavati u obrani muslimanskih inte- resa. Sporne točke, hercegovačkog pokreta, u pregovorima s vladom bile su :

1. Izbor Ulema-Medžlisa

2. Postavljanje i imenovanje Reis ul uleme

3. Pitanje Mešihata i davanje “Menšure” Reis ul ulemi

4. Subvencija iz Zemaljskih sredstava

Vlada, zahtjevima Odbora nije udovoljavala pa muslimani šalju delegaciju Sultanu u Carigrad, na čelu sa Džabićem, koji se više nisu vratili iz Carigrada, jer ih je Austrijska uprava proglasila neovlaštenim iseljenicima i zabranila im povratak u Bosnu. 1905. godine vođe muslimanskog pokreta tražile su od baruna Burjana da ukine izvan- redne policijske mjere koje im je nametnuo Kalai i sputavao ih u slobodi rada i kretanja, i da omogući vjersko prosvjetnu samoupravu muslimana u Bosni i Hercegovini. U službenom listu Burjan izjavljuje da su muslimanski svećenici načelno podvrgnuti Halifi odnosno Šeih ul islamu. U Slavonskom Brodu 3.2. 1906. godine osnovana je Muslimanska Nacionalna Organiza- cija (MNO) na poziv Alibega Firdusa, kada je izabran novi egzekutivni odbor kojeg je Alibeg postao predsjednik. Među ostalima su bili Vasibeg Bišćević, Huseinbeg Cerić, Šerif Arnau- tović, Dervišbeg Miralem, Ahmedaga Henda, Mahmudbeg Džinić, Ragibeg Džinić, Muha- remaga Pašalić, Mahmudbeg Fadilpašić, Šemsibeg Zaimović i Rifadbeg Sulejmanpašić. Alibeg Firdus je nastavljač slave i političkog utjecaja Firdusa u Bosni. Firdusi po poro- dičnoj predaji su perzijskog ili turskog porijekla. Došli su u livanjski kraj kao dio turske vojske. Firdusi su zapamćeni kao livanjski kapetani. Prvi je bio Ahmedbeg koji je postao kapetan 1740. godine. U njegovo vrijeme sagrađena je kamena kula u Prikorici, a to je dio Livna s druge strane rijeke Bistrice, a tu je kasnije podignut i mesdžid i Firdusovo groblje koje je sačuvano do danas. Po njegovoj smrti, naslijedio ga je sin Ahmed, a Ahmeda naslje- đuje najstariji sin Ibrahim. Njega nasljeđuje maloljetni sin Ahmedbeg kojeg je zastupao Jusufbeg do punoljetnosti. Nasljednu kapetansku funkciju izgubili su Firdusi dolaskom vezira Mehmeda Vedžihi paše koji je obznanio odluku o ukidanju kapetanija i uvođenje meselimluka. Alibeg Firdus je sin Abdurahmanbega, rođen je u Livnu 1864. godine, gdje je završio ruždiju, a ostalu naobrazbu je stekao samostalno. Za boravka u Turskoj naučio je turski, perzijski i arapski jezik. Od 1885.-1894. godine je bio općinski zastupnik u Livnu, a gradonačelnik Livna od 1895.-1900.godine, kada je dao ostavku ne slažući se sa politikom vlade. 1900. godine postaje član Zemaljskog vakufskog povjereništva za Bosnu i Hercegovinu a kasnije u odbo- ru Džabićevog pokreta za Bosnu i Hercegovinu. Sudjeluje i u pregovorima sa Zemaljskom vladom. Od 1903. godine bio je sklon suradnji sa Zemaljskom vladom ali se nije sukobljavao ni sa radikalima u pokretu. Početkom 1907. godine, muslimani u Bosni i Hercegovini na iz- borima su dali puno povjerenje Egzekutivnom odboru MNO i izabrali su 19 najuglednijih ljudi za svoje predstavnike i zastupnike. Izabrani predstavnici pod vodstvom Alibega Fir- dusa obratili su se predstavkom koja ističe zahtjeve za prosvjetno vjersku autonomiju i saniranje nepovoljnih ekonomskih odnosa. 1907. godine u Sarajevu se sastala Anketa pod predsjedavanjem baruna Kučere. Predsjednik egzekutivnog odbora MNO Alibeg Firdus tada je naglasio: “Mi smo jedini predstavnici naroda koji su opunomoćeni i ovlašteni u ime

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

55

1

ZNANSTVENI RADOVI

naroda govoriti u ovim konferencijama, dok drugi, koje je vlada delegirala, predstavljaju vladu, te u ime naroda nemaju prava govoriti”. Kao vladini delegati bili su članovi Vakufskog centralnog odbora: Šarac, Korkut, Pandža, Čaušević i dr. činovnici vlade kao referenti. Egzekutivni odbor MNO je insistirao na tome da Vakufski mearifski sabor bira članove Ulema medžlisa i tri člana za Reisa, da Zemaljska vlada imenuje Ulema medžlis, a od tro- jice imenovanih kandidata za Reisa da car i kralj postavlja jednog, koji mora imati Menšu- ru od Carigradskog Mešihata. Taj prijedlog su podržali i članovi Vakufskog centralnog odbora i od tada više nisu pozivani na sjednice Ankete kao predstavnici vlade. Zapravo, Egzekutivni odbor se prividno više bavio vjerskim pitanjem Menšure, a i eko- nomsko pravnim pitanjima koji su se isključivo odnosili na uske staleške begovske i aginske interese a manje nacionalnom Bošnjačkom interesu bosanskohercegovačkih muslimana, ne bez razloga, jer se pod pojmom musliman smatralo da je to stvarno Bošnjak jer je Austrijska vlast sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na religiju zvala Bošnjacima - ne bez određenog cilja. Cilj je bio uništenje muslimanstva, a stimuliranjem kršćanstva uništiti Islam na ovim prostorima i uništiti utjecaj Turske.

U borbi za autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana pored Alibega Firdusa istica-

li su se i drugi kao npr. Smajlaga Ćemalović, koji je zbog svoje aktivnosti osuđivan i zatvaran.

Radio je na podizanju muslimanskih masa na zajedničkoj borbi za nacionalne ideale.

U ovom pokretu značajnu ulogu imala je akademska omladina. U to vrijeme u Wien-u

djelovale su dvije frakcije studenata muslimana. Muslimanska napredna omladina koja se orijentirala Hrvatima i Muslimanska narodna omladina koja se orijentirala prema Srbima. Krajem 1906. godine na sastanak Egzekutivnog odbora MNO u Pešti pozvani su predstav- nici Muslimanske narodne omladine koji podržavaju MNO. Protustruja MNO-u je Muslimanska napredna stranka odnosno Muslimanska samo- stalna stranka oko koje se okupila muslimanska činovnička inteligencija. U doba Aneksije MNO je bila u teškom položaju, “priznati ili ne priznati Aneksiju”. Protiv Aneksije vode se aktivnosti u Parizu i Carigradu. Te aktivnosti vodi Muslimanska narodna omladina, ali pošto Halil paša proda Bosnu i Hercegovinu Austrijskom poslaniku Palaviciniju, sva borba protiv Aneksije prestaje. Po priznanju Aneksije održani su izbori za Bosanskohercegovački sabor. MNO u Bosanskom saboru dobiva većinu poslaničkih mjesta. Alibeg Firdus je izrazio lojalnost caru te ga 10. juna 1910. godine car imenuje predsjednikom prvog saborskog za- sjedanja. Bosanski sabor odmah raspravlja o agrarnom pitanju koje nije riješeno. MNO stvara s katolicima iz Bosne i Hercegovine koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati i sa Samostalnom muslimanskom strankom Hrvatskomuslimanski pakt. Jedan dio poslanika MNO ostaje na staroj liniji iz nacionalnih razloga, ali ne polaze svojim listovima “Vakat” i “Jeni Musavat” kao organ kluba MNO, sa čisto nacionalne podloge bosanskohercegovačkih muslimana, pa se od njih odvaja Osman Đikić, listom “Samouprava”. Partijski i osobni sukobi u Bosanskohercegovačkom saboru dolazili su do vrhunca što je išlo na štetu naroda a u korist okupatora. Zasigurno, ta različitim osobnim interesima raz- dvojenost muslimana, ne primarno naroda već izabranika koji su se odvojili od naroda i koji su prihvaćali sve opcije koje su gušile nacionalni identitet Bošnjaka muslimana, prisi- ljavajući ih da se izjasne nacionalno kao Hrvati ili kao Srbi. To se praktično održavalo sve do rata za samostalnu državi Bosnu i Hercegovinu. Toj samostalnosti države Bosne i Her- cegovine su se suprotstavljali hegemonistički ciljevi Srbije i Hrvatske da pravoslavno od- nosno katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine izjašnjavajući se kao Srbi odnosno Hr- vati “kvislinški” pridobiju da se Bosna i Hercegovina podijeli na tri državice. Taj pristup je

56

BOŠNJAČKA PISMOHRANA

SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI

1

doveo u ratu do etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih prostora i do stvaranja etnički čistih dijelova bosanskohercegovačkog teritorija i velikih zločina te do genocida. Značaj MNO je u tome da je to inicijacija buđenja i ostvarenja nacionalne svijesti Boš- njaka muslimana, koji Bosnu i Hercegovinu imaju kao domicilnu zemlju, inicijaciju ostva- renja osamostaljenja i oslobađanja Bosne i Hercegovine od okupatora. Od tada je slijedila dugotrajna borba uz napretke u ustupke koja još i danas traje. Svojatanje bosanskoherce- govačkih muslimana kao Hrvata ili Srba ne nudi im se nikakva ravnopravnost jer su oni samo muslimani i većinom drugorazredni ljudi. Tipičan primjer ovoga je izjava Ksenije Urličić voditeljice HTV da Hrvaticu islamske vjeroispovijesti Lejlu Šehović, izabranu za Miss Hrvatske, neće voditi “tu muslimanku” na izbor Miss svijeta. Svojatanje ima za cilj da se uništi pojam Bošnjaštva i da se Bosna i Hercegovina podijeli i da se Bošnjaci musli- mani podijele međusobno gubeći pravi bošnjački identitet. Parola nacionalne opredijelje- nosti bosanskohercegovačkih muslimana odnosno Bošnjaka, kao Hrvata i Srba je bila i jeste “treba ih vratiti u staru vjeru, odnosno veru”, s ciljem da se Islam kao religija uništi na europskim prostorima. Druga parola je da Europa neće dozvoliti stvaranje Islamske države tj. bošnjačke Bosne i Hercegovine. Primjera asimilacije muslimana u “staru vjeru” ima na pretek. To potvrđuju, recimo u Podravini i Slavoniji stara prezimena arapsko turskog po- rijekla: Hađija, Ređep, Osman, Hasan, Begović, Sulimanac itd. O porijeklu predaka tih prezimena postoji dosta teza da su to stari muslimani prije dolaska Turaka, što nije vjero- jatno, da su to ostaci Turaka što također ne izgleda vjerojatno pa pretpostavljam da je najvjerojatnija, možda najbliža istini teza da su to potomci bosanskih muslimana. Bošnjač- ki identitet treba maksimalno razvijati ukidanjem međusobnih obračuna Bošnjaka za vlast i položaj. Mora se stvoriti takva klima da čovjek čovjeku bude čovjek a ne nešto drugo. Potpomagati one snage koje vode napredak uz nacionalnu očuvanost, izbaciti zavist i ne prihvaćati mediokritete i poslušnost kao elemente napretka. Zahvaljujem gosp. Ahmetu Burek, pravniku iz Livna i gospođi Šeći Begić, rođenoj Sit- nić profesorici književnosti, Livanjki iz Sarajeva, na veoma korisnim informacijama koje sam koristio pri pisanju ovog izlaganja.

BOŠNJAČ