Bošnjačka Pismohrana, Br. 23-26 (2007./2008.)

Bošnjačka
pismohrana
Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice
Svezak 7 za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
broj 23-26 Riječ urednika Filip Mursel Begović

Zagreb Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji
2007./2008. Graditeljstvo Edin Jahić
Povijest Nasko Frndić, Vesna Miović, Nikša
Selmani, Muhamed Ždralović, Mubera Ždralović,
Ante Simonić, Esma Halepović Đečević
Književni portreti Sead Begović
Likovno stvaralaštvo Hamo Čavrk
Političko društvena kretanja Faris Nanić,
Sulejman Čičić
Sjećanja Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović
Svjedočanstva Jusuf Suljanović
Obljetnice i jubileji Ismet Isaković
Događaji i djelatnosti BNZH
Dokumenti BNZH
Bošnjačka pismohrana
časopis za povijest i kulturu
Bošnjaka u Hrvatskoj
Utemeljeno 1998. godine
Glavni urednik
Filip Mursel Begović
Izvršni urednik
Dževad Jogunčić
Redakcija
Sead Berberović
Ismet Isaković
Ervin Jahić
Naslovnica
Munir Vejzović, Krajolik (detalj)
ulje na platnu, 110x150 cm, 2007.
Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim

radovima isključivo izražavaju stavove autora
i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili
izdavača.
Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz

financijsku potporu iz Državnog proračuna
Republike Hrvatske putem Savjeta za
nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Adresa uredništva
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
adresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatska
tel/fax: +385 1 48-19-377
e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr
filipbeg@yahoo.com (glavni urednik)
kunski žiro račun: 2360000-1101896707
Cijena
80 kn / 20 KM / 10 €
Obrada teksta i slika

mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tisak
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
ISSN 1332-2362
UDK 323.15 (497.5)
Bošnjačka
pismohrana
Svezak 7
broj 23-26, Zagreb, 2007./2008.
SADRŽAJ
0. Riječ urednika
Filip Mursel Begović: Duhovi koji nas i danju plaše 4
1. Simpozij o Muslimanskoj narodnoj organizaciji
Dževad Jogunčić: Bošnjačka politika u XX. stoljeću 9
Adil-beg Zulfikarpašić: Spremni smo Vam pomoći u svakom pogledu 10
Sulejman Tihić: Gradimo jedinstvo različitosti 11
prof. dr. Ivo Goldstein: Bitka u kojoj se klao brat s bratom 13
mr. Edin Mutapčić: Bošnjačke (muslimanske) političke stranke prema agrarnoj
reformi u Bosni i Hercegovini (1918. – 1923.) 18
Adib Đozić: Paradigmatičnost bošnjačke političke nedorečenosti 30
Šaćir Filandra: Bošnjaci i Bosna 37
dr. sc. Adnan Jahić: Refleksije o bošnjačkoj politici i bošnjačkom nacionalnom
razvoju do Drugog svjetskog rata 41
prof. dr. Omer Ibrahimagić: Korijeni i zablude konfesionalno-etničkog
predstavljanja u Bosni i Hercegovini 49
dr. Hajrudin Omeragić: Borba bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka
za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju i uloga MNO 54
dr. Husnija Kamberović: Stajališta muslimanske elite prema hrvatskim i
srpskim političkim programima i njihovim nosiocima 58
2. Sociokulturalna istraživanja
Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski: Blagostanje i vrijednosti 69
3. Povijest
Nasko Frndić: Kako su paše vladale u Bosni 81
Vesna Miović i Nikša Selmani: Turska kancelarija i Acta turcarum od vremena
Dubrovačke republike do danas 89
prof. dr. Muhamed Ždralović, prof. Mubera Ždralović:
Arabički natpisi na Turskoj kući u Rijeci 111
prof. dr. sc. Ante Simonić, mr. sc. Esma Halepović Đečević:
O Hrvatskom turskom društvu u Rijeci 124
4. Graditeljstvo
dr. sc. Edin Jahić: Opći principi i pretpostavke arhitekture džamije 129
5. Književni portreti – Sead Begović
Intervju (razgovarao Ervin Jahić): Sead Begović 141
Slobodan Prosperov Novak: Suvremenici: Sead Begović 150
Hadžem Hajdarević: Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića 151
Branko Maleš: Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige 158
Ante Stamać: Pjesničko jastvo, nabodeni kukac 166
Nikica Petrak: 22 pjesme Seada Begovića 168
Željko Kliment: Život u novoj kući 170
Nenad Rizvanović: Tko, molim vas, još čita poeziju?! 171
Izbor iz poezije Seada Begovića 173
Kratka priča: Rastava 188
2 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
SADRŽAJ
6. Likovno stvaralaštvo – Hamo Čavrk

Intervju (razgovarao Sead Begović): Hamo Čavrk 195
Retrospektiva slika Hame Čavrka 202
Aleksander Bassin: Prapočetak 211
Margarita Šimat: Nadomak terrae incognite 219
Izložbe i nagrade 224
7. Društveno politička kretanja – Sulejman Čićić, Faris Nanić
Intervju (razgovarao Filip Mursel Begović): Faris Nanić 229
Intervju (razgovarao Tahir Mujičić): Sulejman Čičić 247
8. Sjećanja – Nusret Idrizović, Muhamed Ždralović
Filip Mursel Begović: Smrt je slobodnija od njenog simbola 259
Nusret Idrizović: Kolo kralja Tomaša i Allahovih džihada 261
Odlazak dobrog efendije Muhameda 269
prof. dr. Muhamed Ždralović (uvodnici iz Behara):
Neobilježena desetogodišnjica / Šalteri su indikator!? / Most 271-274
9. Pravo
Amina Alijagić: Nakon presude Međunarodnog suda (ne)pravde 279
10. Časopisi
dr. sc. Edhem Muftić: Putokaz – socijalno nacionalne tendencije 297
Ismet Smajlović: Endemijski sifilis i Bosna i Hercegovina u mraku 305
11. Prikazi i kritike
Dževad Jogunčić o Tahiru Mujučiću: Ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira 311
Sead Begović o Semki Alagić: Kad melek bahne u avliju 313
Tatjana Paić-Vukić: Konzul de Nikolaides i vjerske formule na arapskom 316
12. Svjedočanstva
Jusuf Suljanović: Na prognaničkom putu 324
Jusuf Suljanović: Slikarstvo u egzilu (retrospektiva) 337
13. Obljetnice i jubileji
Ismet Isaković: 20. obljetnica Zagrebačke džamije – Simpozij u Islamskom centru /
Velikan islamske znanosti – Simpozij o dr. Ahmedu Smajloviću / Prvih 40 godina
– svečana proslava 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku /
Bošnjačka stvarnost – stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj u Rijeci” 347-374
14. Događanja i djelatnosti BNZH
prof. Fuad Ahmetspahić: Ništa nas ne smije iznenaditi 379
Ismet Isaković: Impresija o gradu na zrnu soli / Pravo, pravda i genocid /
Klasika i sevdah / Institucionalno organiziranje Bošnjaka u Dubrovniku /
Dodjela novih stipendija / Istine i zablude o NDH / Ljepota Božjih kuća/
Kontinuitet Bošnjačke nacionalne zajednice / Fotografije ljubavi i patnje/
Proces bratimljenja Bjelovara i Visokog 388-427
Salih Demirović: Sanli Urfa – grad Pejgambera 428
15. Dokumenti BNZH 431
BOŠNJAČKA PISMOHRANA 3
0 RIJEČ UREDNIKA
Duhovi koji nas i danju plaše

I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na
Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu
svoju, dosta ti je danas to što ćeš svoj račun polagati!”
Kur’an, El Isra’, 13. – 14.
Neki će od urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj ko-

ristiti uvodnike kao prostor u kojima će veličati vlastitu
uredničku koncepciju; oduševljeno će priznati da se njiho-
vi “časopisi”, u biti bilteni ili amaterski pokušaji novinarstva,
sve više čitaju ili će bošnjačkom puku objelodaniti da su
podigli prašinu i začeli “dominantne” teme. Zaista su jadni
takvi samouvjereni i samodopadni urednici, dakako, ne samo
bošnjačkih tiskovina, kad umišljaju da tvore i da nam otkri-
vaju zbirku svojih do tad nepoznatih umotvorina. Nažalost, njihove “novitetne” krilatice
koje kratkoročno dižu prašinu, velikom brzinom bivaju prihvaćene jer ništa se u nas ne
hvata korijena kao ono što izlazi iz usta kultur-naturščika. Tim duhovima, koji nas i danju
plaše, naročito se sviđa sve ono što se rješava zdravo seljačkim prosuđivanjem, a koje se
iskazuje više u nemuštoj gestikulaciji samoreklame nego u sustavnom promišljanju. Tužna
je situacija za Bošnjake i muslimane u Hrvatskoj kada se nosioci kvalitetnih projekata,
koji se ne gube u bosanskom loncu raznih kuharica i nepotrebnih taštih polemičkih javlja-
nja, prozivaju i označuju kao nepodobni za takozvane “više stvari”. Tako će neki, zaslije-
pljeni vlastitom slikom, u svom biltenčiću, pomisliti da nama nisu potrebni godišnjaci
poput “Pismohrane” ili časopisa za kulturu poput Preporodovog “Behara”. “Šta će mi to,
kada ionako ništa od toga ne razumijem” – reći će taj naš “intelektualac” koji voli udarati
u narodne, folklorne strune (a sumnjamo da i njih posve razumije), kada se od njega oče-
kuje analitički, argumentirani sud. Nije dakle nikakvo čudo da takav “bošnjački glas” de-
monstrativno i bunovno miješa sve glasove koji proizlaze iz zdravog razuma, kao puru u
zajedničkom nacionalnom loncu za gladnu manjinsku družinu. Takvi uradci, skupljeni u
glasilu, biltenu ili pak časopisu svjedoče naše duhovno i intelektualno stanje u Hrvatskoj.
U takvom okruženju redakcija Pismohrane pokušala je sakupiti tekstove koji će biti trajna
vrijednost i korisni kulturno društveni doprinos te na taj način opravdati novčanu pomoć i
povjerenje Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske.
Broj Pismohrane koji je pred Vama i koji broji petstotinjak stranica rezultat je rada i
djelovanja Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb, a pritom ugošćuje mnoge znan-
stvene radove, portrete književnika, slikara, kulturnih i društvenih poslenika, sjećanja na
naše zaslužne rahmetlije – književnika Nusreta Idrizovića i prof. dr. Muhameda Ždralovi-
ća. Nadalje, nudi posvema zanimljiva poglavlja pod nazivima “Povijest”, “Pravo”, “Socio-
kulturalna istraživanja”, “Graditeljstvo”, “Svjedočanstva” itd. Važno je napomenuti da su
gotovo svi znanstveni radovi i prigodna obraćanja sa simpozija o Muslimanskoj narodnoj
DUHOVI KOJI NAS I DANJU PLAŠE 0
organizaciji završili u Pismohrani kao udarno poglavlje. Mnogima će biti zanimljivo čitati o
prvom političkom udruživanju Bošnjaka na ovim prostorima iz pera uglednih znanstvenika
BiH i Hrvatske. Ubuduće ne bi smjeli dopustiti da slična događanja, kao što je bio slučaj u
prošlosti, nemaju svoj tiskani oblik koji na taj način postaje trajni podsjetnik i vodič budu-
ćim generacijama. Upravo takvi urednički poduhvati višestruko su korisni za nas, ali i za
Hrvatsku jer govore o dijelu njene povijesti ili pozivaju na interkulturalni dijalog. Treba se
suočiti sa suvremenom stvarnošću u kojoj nas jedino aktualna kulturna i znanstvena pre-
gnuća, ponajboljih među Bošnjacima, održavaju na životu i čuvaju naš identitet i integritet.
Stari trik onih koji žele progurati nepravde ispunjene patetikom jest da udare na tanke
žice naših nacionalnih osjećaja i inih odnosa prema ostavljenoj i zanemarenoj tradiciji i
folkloru. Tu nas, po svemu sudeći, dočekuje zamka u obliku viška samosažaljenja i uloge
vječne žrtve. I da ne bismo prema nekom drugom, ne daj Bože, izvršili nasilje, upravo iz
viška opreznosti, mi vršimo nasilje nad našim intelektualnim potencijalom. O uzurpiranju
termina sabur i merhamet u našem narodu potrebna je poveća studija, ali možemo sa sigur-
nošću reći da su proizišli iz nepokolebljive duhovne snage islama i da ni u kome slučaju ne
podnose malodušna tumačenja i prepuštanja sudbini kako to neki misle.
Onima koji žele zaviriti u rad BNZH za Grad Zagreb koristit će prilozi vrijednog ured-
nika mjesečnika “Preporodov Journal”, Ismeta Isakovića, koji u “Pismohrani” donosi obimni
pregled gotovo svih događanja u prostorima zajednice u Zagrebu, ali i u Dubrovniku. Mno-
gima će zapeti za oko i tekst Fuada Ahmetspahića koji se obrušio na nekadašnje rivale, na
štetu rada kvalitetnog folklornog ansambla i zbora kojega osobno vodi. Usudio bih prof.
Ahmetspahiću uputiti skromni prijedlog da i nadalje gradi nove prostore svojim vidljivim
entuzijazmom, ali da ih nepotrebno ne zatrpava “grijehom” i propustima nekih manjinskih
kolega iz prošlosti. Kako god bilo, nadamo se da će slični presjeci rada naših folklornih
društava, bez uzurpiranja prostora za sukob s drugima, i ubuduće zaživjeti na stranicama
“Pismohrane”. Posebno mi je drago što je na stranicama “Pismohrane” debitirala i stipen-
distica BNZH iz Rijeke, buduća pravnica Amina Alijagić, s tekstom o šokantnoj presudi
Međunarodnog suda pravde u Haagu za genocid u BiH. Neka čitatelji ne zamjere na svo-
jevrsnoj jezičnoj miksaciji na stranicama Godišnjaka, jer, tekstovi su pisani bosanskim,
hrvatskim i takozvanim hrvatsko- srpskim jezikom. S obzirom na suradnike koji se javljaju
iz BiH, Hrvatske, ali i dijaspore to nije nimalo čudno i nadamo se da će jezična šarolikost
biti zanimljiv doprinos multietničkom poimanju naše europske budućnosti.
Mnogi će među nama osjetiti nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u našoj manjinskoj
zajednici u Hrvatskoj. Imaju na to pravo, ali pritom zaboravljaju, ti nosioci zanemarenih i
ucviljenih novih ideja, koje lutaju po predvorjima manjinskih udruga, da se one mogu
ostvariti jedino neprestanim radom. Tko ne bi prihvatio nove ideje? Zar smo mi Bošnjaci
postali toliko glupi i nazadni, zar nemamo sluha? Ne bih rekao. Bit će da se prije radi o
riječima koje ne prelaze u djelo i o ogorčenju koje je vazda rasadnik jalovih ideja. Pritom se
bunimo, a da uporno ne poričemo i ne mijenjamo ono ustaljeno protiv čega se bunimo.
Zanimljiva demagogija. Možda bi ipak trebalo reći: Ja odbijam i ne prihvaćam! Nije to lagan
posao, jer ako odbijete ono uvriježeno i tradicionalno, proglasit će vas čudakom ili neuro-
tičarom, ali ako opetovano prihvaćate provjerene paradigme vi postajete zdrav, tolerantan
i “naše gore list”. Napokon, treba priznati da svi pomalo gunđaju i na taj način peru svoju
savjest, a samo šačica ljudi uistinu nešto značajno radi i održava naš životodajni identitet.
Ta dosadna gunđala ili nosioci takozvanih novih ideja moraju znati da se prosijavanja no-
voga plaća živcima, mozgom, krvlju, propalim godinama, frustracijom, ponekad progonom,
0 RIJEČ UREDNIKA
osamljenošću, strahom i patnjom. Bez tog životnog rituala za nas nema promjena, stoga oni
koji misle da ćemo iznenada napredovati dok pjevamo sevdalinku “Što te nema”, grdno se
varaju.
Zar se zaista uvriježilo mišljenje da neki od nas ne žrtvuju svoju ambiciju i izvjesnu
karijeru u većinskom kontekstu da bi pridonijeli “našoj stvari”. Ta “naša stvar”, koja nije
neka urota, već isključivo naš kulturno društveni doprinos hrvatskoj većini, može nam biti
na ponos jer je počesto jednako aktualna, vrijedna, zanimljiva i sadržajna poput one koja se
stvara u većinskom narodu. Da bi ostvarili te nove napredne ideje, suprotno mišljenju
nekih, nama ne treba ona snaga koja računa na moć i brojnost publike, jer pozivanje na
kvalitetu je uvijek jače od kojekakvih otrcanih i neuvjerljivih apeliranja iz takozvanog mra-
vinjaka. U svakom slučaju nećemo se osjećati kao getoizirana manjina već kao nacionalna i
vjerska zajednica, napokon punopravno integrirana u europsko društvo. Upravo je na to
mislio rahmetli književnik Nusret Idrizović kada je na pitanje novinarke HRT-a, o tome
kako se kao književnik osjeća kao manjina, s ironičnim podsmjehom odgovorio protupitanjem
– “Koja manjina? Ako sam ja manjina, tko je onda većina?” Njegovo književno djelo je jed-
nostavno nadišlo poimanje i većinskog i manjinskog. Ako “uvaženi” povjesničari književ-
nosti s Filozofskog fakulteta ili pak naši bošnjački nacionalni čistunci ne misle tako, barem
nam ostaje nada da je umjetnost i autentična mašta uvijek iznad bilo kakvog poimanja
manjine ili većine. Vjerojatno će naši znameniti umjetnici i znanstvenici prvi, prije od bilo
kojeg bošnjačkog političara ili privrednika, ući u Europsku uniju. Ma… zapravo, ako bolje
promislimo, oni su po svojim vrijednostima oduvijek bili tamo.
simpozij o
Mus
Dževad
Jogunčić,
Adil beg-
Zulfikarpašić,
Sulejman Tihić,
Ivo Goldstein,
Edin Mutapčić,
Adib Đozić,
Šaćir Filandra,
Adnan Jahić,
Omer
lima
Ibrahimagić,
Hajrudin
Omeragić,
Husnija
Kamberović
1
nskoj
narodnoj
organizaciji
Portret Alibega Firdusa, Bočarić Špiro, 1910. godina, 150 x 100 cm
SIMPOZIJ O MUSLIMANSKOJ NARODNOJ ORGANIZACIJI 1
Dževad Jogunčić
Bošnjačka politika u XX stoljeću

(naučni skup povodom 100. godišnjice osnivanja
Muslimanske narodne organizacije – 2. prosinac 2006., Zagreb)
Na inicijativu ‘Alibega Firdusa i drugova’ održan je u Slavonskom Brodu 3. decembra 1906.

sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine na kojem je formirana Muslimanska
narodna organizacija (MNO) – prva politička stranka koja je okupljala Bošnjake i nastojala
artikulirati njihove interese, od pitanja vjersko-prosvjetne autonomije do problema državno-
pravnog statusa Bosne i Hercegovine. Program Muslimanske narodne organizacije bio je odraz
političkih, nacionalnih i ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini za vrijeme austro-ugarske
uprave, ali i dosegnute razine bošnjačkog nacionalnog razvoja dotičnog vremena. Premda je
temeljni pravac djelatnosti MNO bila zaštita posjedničkih interesa bošnjačkih zemljovlasni-
ka, organizacija se zalagala i za ciljeve koji su premašivali uskoklasnu interesnu osnovu – uvo-
đenje građanskih sloboda, slobodu javnih korporacija, općinsku samoupravu, vjersko-prosvjet-
nu autonomiju, građansku i nacionalnu ravnopravnost. Kako MNO još nije bila predmet is-
crpne naučno-historijske analize, uz uvriježene predstave da se radilo o stranci koja se isklju-
čivo starala o klasnim interesima bošnjačkog begovata, i interesi historijske nauke i domaće
kulturne javnosti nalažu da se o ovoj stranci povede ozbiljna stručna i naučna rasprava, kako
bi se osvijetlio historijski i socijalni kontekst u kojem je nastala i djelovala prva moderna
bošnjačka politička partija – njen program, ciljevi, stavovi, potezi, učinci i dometi.
Naučni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću bila je prilika da se revalorizira 100 godina
bošnjačkog političkog organiziranja u zemlji koja je od postanka MNO prošla kroz 7 različitih
državno-pravnih režima, sa potpunim obratima u nacionalnim i političkim odnosima, sa više-
strukim talasima nasilja koji su stotinama hiljada civila donosili smrt, pustoš i razaranje. U
tom razdoblju Bošnjaci su bili organizirani u više političkih stranaka i grupa: MNO, Musli-
manska napredna (samostalna) stranka, Ujedinjena muslimanska organizacija, Jugoslavenska
muslimanska demokratija, JMO, Muslimani radikali, Muslimanska težačka stranka, Jugosla-
venska muslimanska narodna organizacija, Narodna muslimanska organizacija, Jugoslavenska
radikalna zajednica, Muslimanski ogranak HSS, Komunistička partija Jugoslavije, SDA, MBO,
SDP BiH i dr. Bošnjaka je bilo i u Narodnoj radikalnoj stranci, Jugoslavenskoj nacionalnoj
stranci, Hrvatskoj stranci prava. Ako se apstrahira period od devedesetih, samo je JMO bila
predmet temeljite historijsko-analitičke obrade, i to samo za vrijeme Kraljevine SHS (1918.-
1929.). U tom smislu je pomenuti naučni skup bio, pored događaja kojim je obilježava jedna
izuzetno važna godišnjica, i poticaj sistemskom i institucionalnom pristupu još uvijek nedo-
voljno rasvijetljenoj političkoj i nacionalnoj historiji bošnjačkog naroda, u vremenu kada ne
postoje političke i ideološke barijere slobodnom i nesputanom istraživanju, te objektivnom
prezentiranju i interpretiranju činjenica koje se tiču političkog i javnog života Bošnjaka. Na-
učni skup Bošnjačka politika u XX stoljeću, okupio je eminentne historičare i stručnjake drugih
provenijencija, iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a veći dio radova i govora te prigodnih
obračanja prenosimo u Pismohrani kao temat ovog broja.
1 PRIGODNA OBRAĆANJA I GOVORI
Adil-beg Zulfikarpašić
Spremni smo Vam pomoći u

svakom pogledu
Poštovane dame i gospodo!
Meni je jako drago, uvijek kada se stvaraju organizacije i kada se skupovi manifestiraju
u ovakvim brojevima, kao što ste vi to uradili u Zagrebu.
Pored džamije i pored vjerskih organizacija to je uvijek nužno potrebno, pa mi danas
slavimo sto godina političke organizacije koju je pokrenuo Alibeg Firdus. To je jedina i
najvažnija mogućnost artikuliranja naših želja prema našoj okolini.
Kada je Alibeg Firdus, otišao u Carigrad, Austrija mu je zabranila da se vrati. Jedini
način je bio da se osnuje jedna politička organizacija, što Kallay nije dozvolio, pa su oni
otišli u Slavonski Brod, a onda poslije u Budimpeštu. Tako da je Slavonski Brod, kao dio
Hrvatske, učinio ovakvu jednu veliku korist u stvaranju prve političke oranizacije Bosne i
Hercegovine.
Ja neću govoriti o značaju ove organizacije jer, kako znate, mi imamo Bošnjački institut
u Sarajevu. Želim da kažem da smo mi spremni da vama u svakom pogledu pomognemo,
ali od vas tražimo neku pomoć koju trebamo. Vrlo često naša inteligencija u Bosni i Herce-
govini ne dođe do knjiga, ne dođe do materijala koje se izdaju u našoj zemlji. Na primjer,
ja moram da dođem iz Sarajeva svaka dva-tri mjeseca u Zagreb, da kupim knjige.
Sada kada vi postojite ja svakako očekujem da se mi možemo obratiti jedan na drugoga,
i u političkom artikuliranju ali i u svakodnevnom radu jer to vodi našoj snazi i našem na-
predku.
Meni je jako drago da vas vidim u tolikom broju i da vas pozdravim, jer vam želim da
uspješno završite ovo zasjedanje i ovaj simpozijum. Moram da vam kažem da sam malo
zavidan da se nisam sjetio da povodom stogodišnjice organiziram nešto u Sarajevu. Zato
sam i došao vama ovdje jer mi takve događaje moramo da držimo u sječanju naroda. Ja vas
pozdravljam i želim vam veliki uspjeh.
Sulejman Tihić, predsjednik SDA BiH
Gradimo jedinstvo različitosti

Poštovane dame i gospodo!
Cijenjeni Muftija Omerbašiću, uvaženi vakife Adil-beže Zulfikarpašiću, Selam alejkum i
dobar dan!
Drago mi je da danas prisustvujem obilježavanju stote godišnjice formiranja Musliman-

ske narodne organizacije. Čestitam organizatoru na organizovanju ovog znanstvenog skupa
i drago mi je da sam danas ovdje prisutan i da su ovdje prisutni brojni naučni, javni i poli-
tički radnici iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Važno je da mi govorimo o ovoj godišnjici,
važno je zbog prošlosti ali i zbog budućnosti, jer kroz podsjećanje u obliku znanstvenog
skupa uviđamo određene i sličnosti, normalno, i razlike obzirom na vremena u kojima se
danas nalazimo.
Ja bih rekao par riječi o sadašnjem vremenu i prilikama u kojima se mi nalazimo. Ima
određenih sličnosti, ima svakako, i razlika u prvom redu, a to je da su Bošnjaci autohtoni,
muslimanski, evropski narod, slavenskog porijekla koji stotinama godina živi ovdje na ovom
području zajedno sa drugima, posebno u BiH gdje se intezivno susreću različite kulture,
civilizacije, religije i međusobno prožimaju u koegzistenciji i toleranciji. Uglavnom žive
normalno sa određenim prekidima koji su bili posljedica svjetskih ratova, regionalnih su-
koba, direktnog i indirektnog miješanja iz susjedstva, posebno sa istočne strane. Međutim,
mi Bošnjaci muslimani smo svoju kulturu, svoju religiju, prilagodili vremenu i prilikama u
kojima živimo i stalno ih prilagođavamo. Da to ne činimo ne bi mogli opstati. Osim što smo
tokom povijesti bili izloženi i stradanjima, nekoliko genocida je počinjeno nad Bošnjacima,
često smo bili predmet negiranja, našeg vjerskog, a posebno nacionalnog identiteta. Zato
je posebno važno progovoriti o jednoj vrsti političkog organiziranja kao što je Muslimanska
narodna organizacija. Onda kada su Bošnjaci kao narod, u etničkom i nacionalnom smislu
i priznati, kad su postali politički narod kroz organizovanje svojih političkih stranaka, tad
je nastao još veći problem. Problem onih koji su željeli svojatati Bošnjake, negirati njihov
nacionalni identitet, pojavio se kad su ti Bošnjaci, zajedno sa drugima u BiH, poželjeli
imati državu. Tada se desilo ono što svi već dobro znamo, desila se agresija na BiH, strada-
nja, stotine hiljada ljudi je ubijeno. Hvala Bogu, mi smo je odbranili zajedno sa drugima
bosansko – hercegovačkim patriotima, a rezultat je da imamo BiH. Ta država nije onakva
kakvu smo željeli i za kakvu su živote dali njeni najbolji sinovi, ali je država koju gradimo,
idemo naprijed iz dana u dan. BiH je sve jača kao država i ona je danas neupitna. Danas
nema ozbiljnih političkih snaga koje mogu dovesti u pitanje njezin teritorijalni integritet i
suverenitet, bez obzira na sve probleme kojima se mi i danas, u jednoj složenoj političkoj
situaciji susrećemo. Normalno je da mi ne možemo zaboraviti prošlost moramo gledati u
budućnost, ne smijemo dozvoliti da se ratni zločin pravda bilo čime, pa ni zaštitom nekih
etničkih interesa. Ratni zločinci su jednostavno zločinci i takve ih treba tretirati. O odno-
su prema ratnom zločinu zavisi stabilnost, integracija u regionu. O tome svoju riječ daju
sudovi, prvenstveno, Međunarodni sud za suđenje ratnim zločincima u Haagu, ali za nas u
BiH isto tako važan Međunarodni sud pravde o tužbi BiH. Sada već ne znam protiv koga,
ali bilo je protiv Savezne Države Jugoslavije, pa Zajednice Srbije i Crne Gore, sada Srbije
i Crne Gore, zbog agresije i genocida koji je počinjen u BiH. Sigurno će ti sudovi dati zna-
čajan doprinos utvrđivanju istine o stradanjima, a mi treba da gledamo budućnost, treba da
idemo dalje i, hvala Bogu, u odnosu na 1995. godinu mi smo otišli daleko. Ako se sjetite
1995. godine, kada je država bila sva razrušena, sa milion i pol protjeranih izbjeglica, kada
nitko nije primao plaću i penziju, kada su svi mostovi bili porušeni, kada je u BiH bilo pet
stotina hiljada vojnika na tri zaraćene strane, kada je bila hrabrost preći entitetsku liniju,
kada granične linije skoro da nisu postojale, kada su postojali različiti pravni sistemi u BiH,
često puta više naslanjani na susjedne države nego na unutrašnju komunikaciju itd. To je
bilo jedno teško vrijeme za stotine hiljada unesrećenih ljudi, porodica šehida, djece pogi-
nulih boraca i sada, jedanaest godina nakon toga, u BiH je infrastruktura uglavnom obnov-
ljena. Primljeni smo i u Partnerstvo za mir sa nizom državnih institucija te umjesto tri,
imamo deset ministarstava, SIPUD, državnu graničnu službu, jedan pasoš, jednu ličnu
kartu, saobračajnu dozvolu i sve ono što je bilo u onom vremenu nemoguće pomisliti. Na-
dalje imamo makro ekonomskom stabilnost i inf laciju koja se kreće kao u Evropskoj uniji.
Sa rastom proizvodnje preko deset posto uvijek ima onih u BiH koji kažu da idemo previ-
še brzo, da previše jačamo državu, da treba da ostanemo na entitetima. Ali BiH je takva
kakva jeste i kakva može jedino opstati - država ravnopravnih naroda i Bošnjaka i Hrvata i
Srba i svih onih koji je osjećaju kao svoju domovinu. Za nas su jednako opasni oni koji go-
vore o podjelama BiH, kao i one politike koje govore o svojatanju BiH samo za jedan narod,
da li na cijelom teritoriju ili pak dijelovima teritorija. Prema tome, hvala Bogu, mi smo na
dobrom putu i ka članstvu u EU te moramo biti posebno odgovorni. Mi Bošnjaci moramo
biti strpljivi, moramo činiti kompromise, ustupke sa ciljem da se ide naprijed, ne smijemo
činiti ništa što bi moglo izazvati sukobe, što bi moglo izazvati podjele. Znamo da su ljudi
često puta nestrpljivi i da bi željeli više, ali jedina moguća Bosna jest onakva kakva odgo-
vara svim narodima. Mi gradimo jedinstvo različitosti, obnavljamo multietničku strukturu
BiH i na dobrom smo putu. U tom pravcu zabilježen je značajan povratak svih onih protje-
ranih sa svojih ognjišta. Zato je važno jedinstvo bosansko – hercegovačkih snaga, svih onih
koji vole, žele i bore se za BiH. Zato se i danas trebamo prisjetiti preteče političkog orga-
nizovanja Bošnjaka, Muslimanske narodne organizacije. Ja ne znam da li su oni tada u
svojim diskusijama govorili, vjerovatno da, o nacionalnom identitetu. Da li su tad mislili da
će biti država BiH? Mi je danas, hvala Bogu, imamo. Imamo državu BiH, na dobrom smo
putu, neupitna je i njen teritorijalni integritet i suverenitet ne može više nitko ugroziti,
bez obzira na sve što se dešava u okolini. Kada mi imamo BiH, onda i vi koji ne živite u njoj
imate svoju državu. Uvijek ste Bosanci bez obzira gdje živjeli i kako se osjećali. BiH jest
vaša država i u tom cilju još jedanput želim vas sve poselamiti, zahvaliti i zaželjeti vam
uspješan rad.
Hvala vam!
prof. dr. Ivo Goldstein
Bitka u kojoj se klao brat s bratom

Zahvaljujem na pozivu ljubaznim organizatorima!
Dakle, kada sam dobio poziv, onda sam se javio i rekao, zapravo, da podatke koji su ve-
zani uz ovu lijepu stogodišnjicu zapravo i nemam i da se bavim drugim temama i dilemama
iz novijeg ili iz puno starijeg razdoblja. Međutim, u jednom trenutku sam se sjetio da to
nije posve točno. Naime, prije točno trinaest godina, 1993. godine, proslavljali smo 400.
godišnjicu Sisačke bitke, dakle, hrvatsko-slovenske vojske protiv Turaka, mi bi danas kon-
kretnije rekli protiv Osmanlija. Ja sam u tom Odboru bio organizacijski predsjednik, a
istovremeno sam napisao jedan tekst o tome kako je ta Sisačka bitka proslavljana, odnosno
kako su obilježavane ostale obljetnice godina 1843., 1893.,1943. To su zapravo bili pokaza-
telji na koji se način mijenjalo hrvatsko društvo i na koji način su se mijenjali nazori, stavovi
prema muslimanima, odnosno Bošnjacima. Dakle, za razliku od mojih uvaženih prethodni-
ka ja neću govoriti o odnosu hrvatskog društva prema muslimanima i Bošnjacima.
Ono što mene prvenstveno zanima nije sama Sisačka bitka i što se točno događalo, nego
kakva je percepcija bila i kakav je odnos bio prema Sisačkoj bitci tokom zadnjih stotinu pe-
deset i nešto godina. Sisačka bitka je bila prva velika pobjeda kršćanske vojske u ratovima
protiv Osmanlija. Ona je završila u prvoj fazi, ako ste zaboravili ili ne znate, kada je osmanska
vojska zauzela Petrinju i kada je združena hrvatsko – slovenska – austrijska vojska, na čelu s
banom Tomom Bakačem Erdödyjem, u jednom naletu potisnula osmansku vojsku koja se
pokušala prebaciti na desnu obalu Kupe. Tada se u panici i povlačenju mnogo vojnika utopi-
lo, na čelu s bosanskim pašom Hasanom Predojevićem, i to je bio razlog zašto je u hrvatskoj
povijesnoj i nacionalnoj memoriji ta bitka bila slavljena kao jedna od, rekao bih, temeljnih
činjenica za uspostavu nacionalne memorije. Tome možemo pridružiti Sigetsku bitku, dakle
pogibiju Nikole Šubića Zrinskog u naletu osmanske vojske iz doba Sulejmana Veličanstvenog.
Još jedan događaj se isto urezao u nacionalnu memoriju, a to je pogibija Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankopana, odnosno njihova urota i nakon toga, 1671. godine, njihovo ubijanje
u bečkom Novom Mjestu od strane habsburškog cara. To su tri povijesna događaja iz 16. i
17. stoljeća koji su snažno utjecali na hrvatsku nacionalnu memoriju i na činjenicu da je hr-
vatska nacionalna memorija logično kršćanska i katolička te da razvija, kao i neke druge eu-
ropske zemlje i kulture poput Poljske, jedan ideologen nazvan Antemurale Christianitatis ili
predziđe kršćanstva koji je u sukobu sa onima drugima.
U nekoliko osnovnih naznaka rekao bih o čemu se ovdje zapravo radi. Godine 1839.
mlađahni Ivan Kukuljević Sarcinski imao je 24. godine i bio je junior, rekao bih čak i pionir,
spomenute teme napisavši prvu od hrvatskih drama pod nazivom “Juraj i Sofija ili Turci
pod Siskom” i tu je zapravo u usta sisačkom pobjedniku stavio određene ideologeme poput
slave, časti, suda potomstva, domovine. Da bi mogao strukturirati dramu morao je završiti
priču velikom pobjedom hrvatske strane. Ta bitka kod Siska će od Kukuljevića na dalje
postati simbol junaštva, borbe za slobodu, borbe protiv “nevjernika”, odnosno, u toj sto-
ljetnoj borbi za domovinu ona postaje ključan događaj. Taj motiv borbe protiv Osmanlija i
svojevrstan protuturski stav, tu se govorilo Turaka, je zapravo bitan za Ilirski nacionalni

preporod u 19 stoljeću. Isti motivi se pojavljuju i u drugim prilikama. Šest godina poslije,
Ivan Mažuranić piše ep “Smrt Smail-age Čengića” i to je, recimo, najpoznatiji primjer.
Postoji i manje poznati pjesnik Pavle Štoos koji piše o tome kako se ilirski lav suprostavlja
osmanskoj zveri u toj bitci i pobjeđuje. Sad bi mogao navesti čitav niz primjera koji ovo
potkrepljuju, međutim, pedesetih godina dolazi do promjena. Zašto? Da odmah počnem s
Antom Starčevićem.
Pedesetih godina devetnaestog stoljeća Ante Starčević počinje formulirati svoju naci-
onalno – integracijsku ideologiju. Ona više, budući da on bazira tu ideologiju na idejama
francuske revolucije, nije vjerski determinirana ideologija. Kad više nije vjerski determini-
rana ideologija ona se logično širi na one koji su druge vjere, ali koje Starčević smatra ili
misli da može smatrati integralnim djelom hrvatskog nacionalnog korpusa. Uostalom, on
smatra i Srbe Hrvatima i smatra da je srpska dinastija Nemanjića najsvjetliji primjer junaš-
tva u toj hrvatskoj nacionalnoj tradiciji. Od tog vremena možemo govoriti o jednom druga-
čijem odnosu prema muslimanima, zasada muslimanima, a ne Bošnjacima.
Istovremeno 1860. odnosno 1861. godine, jedan malo poznati hrvatski književnik, Spli-
ćanin Luka Botić, je izdao spjev “Bijedna Mara” u kojoj tematizira ljubav muslimana i katol-
kinje i to je po prvi put u hrvatskoj književnosti da se jedna takva, ja bih rekao, multireligio-
zna činjenica uopće pojavljuje. Kada se 1866. godine obilježavalo tristo godina obljetnice
opsade Sigeta i pogibije Nikole Šubića Zrinskog, a čitav Zagreb je bio uznesen tom proslavom
(Jelačić je dobio spomenik, otvorio se Zrinjevac), Ante Starčević se protivio tom uznošenju,
kako su oni govorili hrvatskog Leonide, i smatrao da je to vrhunac servilnosti prema Habsbur-
govcima. Po njemu pravi hrvatski junaci nisu se tukli protiv Turaka, nego su se konfrontirali
s Habsburgovcima. To su po njemu bili Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i ne trebalo
slaviti one koji su se suprostavljali jednom drugom dijelu hrvatskog korpusa. Tako da se po-
čelo slaviti Matiju Gubca i Veliku seljačku bunu, no, to je jedna posve druga priča.
U nekim povijestima Hrvata, koje su tada izdavane, Starčevićeva ideja nije naišla na
recepciju. Tadija Smičiklas je zapisao: “ Pobjeda kod Siska je bilo veliko slavlje u kršćanskoj
vojsci, oduševljenje u cijelom kršćanskom svijetu, u analima turskim to je godina rasula.
Imala je teške posljedice u Carigradu, i izazvala je radost u Beču i Rimu.”
Godine 1893. stvari se već bitno mijenjaju, naime, u Hrvatskoj se rađa građansko druš-
tvo i nacionalna svijest. Širi društveni slojevi uključuju se u proslavu tristote obljetnice
Sisačke bitke. Formulira se povijesna tradicija i stvaranje svijesti o vlastitoj prošlosti. Dakle,
i dalje se govori o jednoj od najslavnijih pobjeda što hrvatska povijest poznaje, a glas o tom
junačkom činu proleti doskora čitavom Evropom itd. Međutim, u dubrovačkoj “Crvenoj
Hrvatskoj”, u listu koji je tada uređivao Frano Supilo, rekao bih jedna od najsjajnijih poli-
tičkih ličnosti hrvatske politike i politike uopće u jugoslavenskom prostoru na prelomu iz
19. u 20. stoljeće, urednik se osvrnuo na proslavu Sisačke bitke. Radi se o nepotpisanom
komentaru, ali očigledno ga je Supilo pisao, gdje piše: “25.07 proslavljena je u Sisku od
nekoliko vladi počutnih ljudi, nekojih činovničića i nekojih ljudi koji uopće i nijesu ni
znali što slave i zašto su tamo žalosna svečanost one strašne nesretne bitke u kojoj se kr-
vario i klao brat s bratom, obojica smo bili u ono nesretno doba tuđe oružje. Vjerska nas je
mržnja zaslijepila. Da smo se onda znali otresti vjerske mržnje, da smo onda razumjeli i
shvatili kako smo jedan jedinstven narod različite vjere sjedinili bi se i svom silom i snagom
borili za slobodu. Mi bi danas drugačije stajali. Takove su se misli rojile svakome Hrvatu,
pa je zato sisačko slavlje ostalo pusto i prazno. Ono je bilo bez života, bez zanosa i narodnog
oduševljenja.” Da ne duljim, 1943. godine nisu bila vremena kada bi se puno toga slavilo.
Naime, činjenica jest da je u Sisku opet organizirana proslava, ali bilo je to doba kada NDH
nije dobro stajala. Upravo je završila bitka kod Staljingrada, a sam partizanski pokret u
Bosni i Hrvatskoj je bio vrlo jak.
Velike proslave na nekom državnom planu nije moglo ni biti, ali ono što je ovdje važno,
ipak se proslavljalo i onda se od prilike kaže, ono što sam ja pročitao zapravo je vrlo nemušto
i pokušava se slaviti nešto što se zna da se ne smije slaviti, a ipak bi se moralo slaviti, pa se
onda izvodi neka intelektualna ekvilibristika. Sada ću vam to pročitati, pa ćete vidjeti da je
to teško spojiti u neku prihvatljivu cjelinu, ali evo: “Sisačka proslava mora ispasti veličan-
stvena, svečana, značajna to pogotovo ako se sjetimo u kojim vremenima, u kojoj godini mi
živimo. Pobjeda Evrope i Hrvatske od 1593. godine nadovezuje se sada na borbu Evrope i
Hrvatske iz naše godine koja je uklopljena u ujedinjenu Evropu u borbi protiv mračnih sila
protuhrvatstva i protiv europejstva, koji i sada mrze Hrvatsku kao zemlju uljudbe i kulture
i koji bi nas najradije uništile kao što su pokušali učiniti prije 350 godina…” I onda se govo-
rilo o vjekovnoj borbi Hrvata za svoj opstanak i narodno pravo. Naravno da one sile o koje su
onda prijetile Hrvatskoj, zapravo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1943. godine, nemaju nika-
kve veze s onim silama koje su prijetile u Sisku 1593., ali to ovim autorima i nije bilo važno.
Njima je bilo važno da nekako politički to sve skupa spoje, međutim, nije išlo. Prenosi se u
jednom lokalnom glasilu, u jednom petrinjskom tjedniku “Hrvatska zemlja”, jedno pismo
izvjesnog bosanskog Hrvata koji je ovako napisao: “Dok je Zapad u polusnu kunjao mi smo
ga branili, mi smo ga čuvali. Zar da se veselimo? Zar da slavimo? Hrvat zaslijepljen mržnjom
na korist trećeg trgnuo je mač protiv rođenog brata. Mi nismo u tim ratovima nikad pobje-
dili ili zar znači trideset tisuća braće svoje u valovima hladne (trideset tisuća je pretjerana
brojka, ali ona tu stoji pa je citiram) Kupe i Save pobjedu? Zar da slavimo zatvor hrvatski?
Da danas žive tako crno opisan Hasan i junački Bakač ban, ne bi jamačno trgli jedan protiv
drugoga mač. Valovi Save i Kupe progutali su najviše bosanskih Hrvata, a danas se u slavu
toga ori pjesma i napijaju zdravice. Čemu to vrijeđati stare rane, jedva što se stišalo crne
bure, jedva što se kroz guste magle bratske mržnje stao brat da pomaže brata, zar da preki-
nemo onu tanku vezu bratske ljubavi što nas spaja i veže? Ili se možda uvredama ljubav
učvršćuje? Na grobu sisačkih junaka prolimo suzu žalobnicu. Junaci su bili. Braća su bili.
Nijesu krivi! Neka ta proslava bude i zavjet sloge, pomirenja i opraštanja. Pružimo brat
bratu pomirnicu ruku, pa stupajmo složno k svetome cilju.”
Međutim, ni 1893. godine, dakle u tim prvim pozivima koje sam već citirao, pa ni onda
1943. godine, nisu se zapravo uspjele spriječiti eventualna neslaganja ili očigledna nesla-
ganja u ocjenama prošlosti između Hrvata i muslimana Bošnjaka. Ti pozivi na slogu, koja
bi se manifestirala kroz zajedničku sintezu ili zajedničko gledanje na tu prošlost, nije ima-
lo nekog večeg odjeka i u proslavama i u onim citatima do kojih sam ja došao te se i dalje
slavila hrvatska pobjeda. Postavlja se pitanje koliko se bosanska ili bošnjačka javnost uopće
obazirala na takve postupke Hrvata kršćana, katolika. Koliko sam ja vidio i koliko se može
zaključiti bez opsežnijih ispitivanja, molim bez opsežnijih ispitivanja, takvih reakcija nije
bilo, ali to je i shvatljivo iz situacija 1893. i 1943. godine u jednom ratnom okruženju.
Eto, toliko, ja sam vam zapravo htio dati jednu kratku povijest, ono što bi mi u Zagrebu
rekli - jedan štiklec iz tih hrvatsko – bošnjačkih odnosa iz kojih vidimo da u tim odnosima
nije bilo stalnosti, da su oni bili vrlo dinamični, ovisno o vremenu, prostoru, ljudima koji su
sudjelovali u tim događajima.
Hvala vam!
1 FOTOGRAFIJE SA SIMPOZIJA
100 GODINA
MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE
1 ZNANSTVENI RADOVI
mr. Edin Mutapčić
Bošnjačke (muslimanske)
političke stranke prema agrarnoj
reformi u Bosni i Hercegovini
(1918. – 1923.)
Stav Jugoslavenske muslimanske organizacije prema

agrarnoj reformi u Mosni i Hercegovini (1918. – 1923.)
Okončanjem Prvog svjetskog rata nestaju sa političke scene političke stranke koje su predstavljale
bošnjački (muslimanski) korpus u Bosanskom saboru u vrijeme austro-ugarske vladavine. Međutim,
nestankom ranijih političkih stranaka dolazi do novog političko-stranačkog organizovanja i to uglavnom
na nacionalno-vjerskom principu. U takvoj situaciji dolazi do političkog reorganizovanja bošnjačkog
(muslimanskog) korpusa pri čemu je glavnu riječ u političkom životu imala Jugoslavenska muslimanska
organizacija. Treba istaći činjenicu da se ne može govoriti o političkom kontinuitetu ove političke stran-
ke, jer iz reda najjače predratne muslimanske stranke Ujedinjene muslimanske organizacije, u Centralnom
odboru su se našla samo četiri predstavnika ove političke stranke.
Nastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije

Vodeća muslimanska stranka u političkom životu Kraljevine SHS bila je Jugoslavenska
muslimanska organizacija. Nastala je kao rezultat političkog okupljanja muslimana oko lista
Vrijeme, odnosno političke grupacije pod nazivom Muslimanska organizacija. Neposredno
prije izlaska lista Vrijeme u Sarajevu su postojale četiri muslimanske političke grupe i to:
a) Muslimani koji su se deklarisali kao Srbi, koji su kasnije oformili političku grupu
Jugoslavensku muslimansku demokratiju;
b) Poslanici ranijeg Bosanskog sabora okupljeni oko dr. Hamdije Karamehmedovića;
c) Grupa okupljena oko književnika Edhema Mulabdića;
d) Grupa okupljena oko sarajevskog društva El-kamer.
Upravo iz tih razloga u Sarajevu je 22.12.1918. godine održan sastanak sve četiri musli-
manske grupe sa ciljem njihovog objedinjavanja na što nisu pristali predstavnici grupe
objedinjenih oko lista Jednakost predvođenih Ahmetom Salihbegovićem i Ibrahimom Sarićem,
to je grupa koja je bila srpski orijentisana i koja je formirala političku grupu Jugoslavensku
muslimansku demokratiju.
Treba napomenuti da prvi broj lista Vrijeme izlazi u Sarajevu 08.01.1919.godine i u njemu
je objavljen Program Muslimanske organizacije, koji je ustvari kasnije postao Program Jugosla-
venske muslimanske organizacije.1 Nastanku stranke prethodila su dva regionalna incijativna
odbora formirana u Sarajevu i Tuzli tokom decembra 1918. godine, te niza udruženja u dru-
gim gradovima. Osnivačka skupština održana je u Sarajevu od 14. do 17. februara uz prisustvo
delegata iz 40 od ukupno 57 srezova, koliko je tada bilo u Bosni i Hercegovini.2 Ova politička
stranka faktički je formirana 16. februara 1918. godine kada je usvojen njen naziv Jugoslaven-
ska muslimanska organizacija (JMO), te program i statut. Na ovoj osnivačkoj skupštini izabrano
je i rukovodstvo ove stranke na čelu sa Centralnim odborom od 31 člana, a za predsjednika
stranke izabran je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić.3
Stavovi JMO i agrarna politika u predvidovdanskom sistemu

Kraj Prvog svjetskog rata bio je odlična prilika za seljačke mase da “radikaliziraju stvari
do tačke agrarne revolucije”. Stara vlast je bila u fazi raspadanja, dok sa druge strane novo-
formirana vlast ni u kom slučaju nije imala snage, a vjerovatno ni političke volje, da zausta-
vi anarhiju, odnosno da osigura red i zakonitost, tako da seljaci ne samo da ne plaćaju
svoje obaveze, već i fizički sprečavaju nekadašnjim vlasnicima pristup na zemlju.4 To je
bila uvertira u otvoreno političko nasilje nad zemljoposjednicima, ali i drugim dijelovima
bošnjačkog korpusa.
Ubrzo je formirana prva tzv. Protićeva vlada, 20. decembra 1918., u kojoj je na prvoj
sjednici Vlade djelokrug poslova agrarne reforme dat u nadležnost Ministarstva za socijalnu
politiku, na čijem je čelu bio pobornik radikalne agrarne reforme Vitomir Korać.5 Vlada je
odmah formirala komisiju koja je trebala pripremiti Uredbu za rješenje agranog pitanja, u
čiji sastav su ušli:
– V. Korać, ministar za socijalnu politiku;
– Ž. Petričić, ministar poljoprivrede;
– dr. U. Krulj, ministar za narodno zdravlje;
– u rad komisije je povremeno uključivan i dr. Mehmed Spaho.6
Ipak, rasprava o osnovnim principima vodila se u Ministarskom savjetu gotovo mjesec
i po dana, gdje su protivnici brzog provođenja agrarne reforme tražili da odluka o izvođenju
reforme ide pred Privremeno narodno predstavništvo koje je trebalo tek da se sastane.7 Me-
đutim, 25. februara 1919. godine na prijedlog Vitomira Koraća8 donesene su Prethodne
odredbe i to u svom trećem nacrtu pošto ih je svojom ostavkom iznudio predsjednik komi-
sije i glavni pobornik agrarne reforme, ministar Vitomir Korać. Prethodne odredbe objavljene
su u Službenim novinama 27. februara 1919. godine.9 Zbog navedene situacije i podjela
unutar Vlade nije došlo do proglašenja Prethodnih odredaba u svečanoj formi, već samo do
puke objave u Službenim novinama, bez posebnih komentara i tumačenja od strane člano-
va Vlade.10
Prethodne odredbe su, bez obzira što im sam njihov naziv ne daje nikakav poseban značaj,
već se prije svega radi o jednom pripremnom aktu, koji je, po mišljenju mnogih, samo
trebao da u početku smiri nabujale sukobe i strasti, bile temeljni akt na kojem se zasniva-
la cjeloukupna agrarna reforma. Prethodne odredbe nisu predstavljale ništa drugo nego lega-
lizaciju već zatečenog stanja koje je nastalo u agraru zadnjih dana rata, odnosno njegovim
okončanjem, a rezultat su nasilne uzurpacije, odnosno otimačine zemlje koju su učinili
seljaci, bivši kmetovi. Na taj način država je učinila legalizaciju počinjenog nasilja u doba
prevrata u prvim mjesecima zajedničke države.11
Prvim članom Prethodnih odredbi predviđa se ukidanje svih kmetovskih odnosa u “Bosni
i Hercegovini, zatim u novim krajevima Srbije i Crne Gore”, te da se oni razrješuju, a za-
branjuje se novo stvaranje “kmetovskih odnosa”. Ovim odredbama “dosadašnji kmetovi
(čifčije) proglašuju se slobodnim vlasnicima dosadašnjih kmetovskih zemalja, dok se dosa-
1 ZNANSTVENI RADOVI
dašnjim vlasnicima obećava isplata odštete za zemlju, kao i hak za 1918. godinu, a obavezu
za isplatu istih preuzima država”.12 Istovremeno se do provođenja daljnjih zakonskih odred-
bi obustavljaju “svi sporovi (parnice) i sva izvršenja (ovrhe)... koja su nastala iz kmetovskog
(čifčijskog) odnosa”.13
Istom odlukom u članu 9 vrši se eksproprijacija svih velikih posjeda na prostoru Kralje-
vine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, potrebno je naglasiti da u samoj uredbi nije jasno
preciziran pojam velikog posjeda, za cijeli teritorij države, već je to činjeno parcijalno od
područja do područja. Isti član predviđa da pri dodjeli zemlje prioritet imaju “invalidi,
udovice i siročad ratnika, vojnici i dobrovoljci, koji su se borili za oslobođenje i ujedinjenje
Srba, Hrvata i Slovenaca”.14
Član 15. ove uredbe predviđa oduzimanje posjeda “koje sam zakupnik ne obrađuje kao
stručni ekonom ili kao zemljoradnik sa svojom porodicom”. Na snazi ostaju oni “zakupi u
manjim parcelama” izdati od strane veleposjednika, s tim da se kod takvih posjeda jedino
razrješuje ugovorena zakupnina kao i načini otplate, i njih zainteresovane strane mogu
proglasiti ništavnim. Sukladno ovome ima isto da se postupi pri “zakupstvu sličnog odno-
sa”, u Bosni i Hercegovini poznatog pod imenom priorci, pridržnici, prisjevnici, napoličari.
Istovremeno svi veći šumski kompleksi prelaze u svojinu države. Za potrebe provođenja
agrarne reforme formira se Državni ured za agrarnu reformu, koji će djelovati u okviru Mini-
starstva za socijalnu politiku.
Faktički ovaj temeljni akt agrarne reforme je donesen prije nego što je JMO stvarno i
počela sa svojim radom, tako da je političko djelovanje u narednom periodu usmjereno
prvenstveno “otupljivanju” oštrice agrarne politike te pokušaju da se dobije naknada za
ovaj akt i kasnije za državne Uredbe, jer gro stvari kada je u pitanju agrarna reforma u Bosni
i Hercegovini riješit će se u predparlamentarnoj proceduri.
Treba napomenuti da zemljoposjednici nikada, pa ni na samom početku, “nisu bili u
većini ni u rukovodstvu JMO, a ni među njihovim skupštinskim poslanicima”. Naprotiv,
oni nisu sačinjavali ni četvrtinu rukovodstva stranke. Bez obzira na navedene činjenice
JMO bio je gotovo jedini parlamentarni zastupnik prava bosanskih zemljoposjednika, te iz
tog razloga nimalo ne čudi da je agrarna problematika “izvjesno vrijeme i dominirala u
njenoj političkoj aktivnosti”.15
Nacionalno pitanje se u političkom životu “formalno poistovjećivalo s neriješenim seljač-
kim pitanjem”.16 Jedan od temeljnih principa na kojima je osnovana i na kojima je djelova-
la Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) jeste agrarno pitanje kao i modusi nje-
govog rješavanja. Vodstvo ove stranke od svog osnivanja stavilo se na stranu zemljoposjed-
nika, te na taj način predstavljalo se kao zaštitnik ne samo nacionalno-vjerskih nego i
agrarnih interesa. Ova stranka se zalagala da se ovo pitanje rješava u parlamentarnoj proce-
duri, a ne uredbama i ukazima kako je to činjeno u stvarnoj praksi. Svjesna svoje nemoći
da spriječi i zaustavi započete procese agrarnih reformi, stranka je pokušavala tražiti kom-
promisno rješenje boreći se da se zemljoposjednicima ostavi dovoljno zemlje, koju bi oni
obrađivali, za nesmetanu egzistenciju, te da se pri podjeli zemlje siromašnim slojevima
stanovništva ista dijeli i muslimanskom stanovništvu, što se svakako najbolje može vidjeti
iz programskih načela stranke.17
Međutim, u narednom periodu se nastavlja sa započetom agrarnom politikom, tako da
se na udaru našla beglučka zemlja koja je u odnosu na ranije uredbe o ovoj problematici u
određenoj ublaženoj varijanti. Ova problematika je regulisana Uredbom o postupanju sa
beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine.18
Beglučka zemljišta koja po Beglučkoj uredbi od 12. maja 1921. potpadaju pod udar agrarne
reforme, plaćat će zemljoradnici – beglučari na temelju pogodbe sa vlasnicima. Prema ovoj
uredbi, dobar dio beglučkih zemalja ostao je u punom vlasništvu begova. To su tzv. zemlje
hodalice koje su mijenjale obrađivače. Uredba o postupanju beglučkim zemljama od 12. maja
1921. nije zadovoljila zemljoradnike – beglučare, te će oni i dalje nastaviti borbu za dobijanje
sve beglučke zemlje. Odštetu za naseljene begluke prema 37. članu Naredbe o provođenju
Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini, od 10. juna 1921. godine,
plaća država u dvostrukoj katastarskoj vrijednosti (prema čl. 3. Uredbe o postupanju s beglučkim
zemljama u Bosni i Hercegovini od 12. maja 1921. godine i čl. 4. Uredbe o finansijskoj likvida-
ciji agrarnih odnosa u BiH). Međutim, u onim slučajevima gdje je potrebno odrediti vrijednost
zemlje prema slobodnoj pogodbi (begluci koji su obrađivani duže od deset godina a nisu pod
kmetstvu sličnim odnosima) prema gore pomenutoj Naredbi (čl. 14.) prosuđivala je kotarska
agrarna komisija.19 Obaveza pozivanja spada na kotarski ured čiji predstavnik je dužan na odre-
đenom formularu ustanoviti koja porodica posjeduje određeno kmetovsko selište.20
Uopšte u dešavanjima i životu stanovnika Bosne i Hercegovine tog perioda potpuno je
dominiralo agrarno pitanje što se svakako najbolje može uočiti u izvještajima okružnih i sreskih
načelništava prema nadređenim instancama, odnosno Ministrastvu unutrašnjih dela.21
Raspisivanjem izbora za Ustavotvornu skupštinu za 28. novembar 1920. godine rasplam-
sala se politička utakmica u kojoj je agrarno pitanje imalo jednu od vodećih uloga u obe-
zbjeđenju biračkog tijela, ali i pogoršanju međuvjerskih odnosa koji su u Bosni i Hercego-
vini, kao što smo to već ranije rekli, duboko vezani sa agrarnim. U novonastalim okolnosti-
ma proteste protiv nepovoljnog kursa u pogledu rješavanja agrarnog pitanja zauzeli su
mnogi mjesni odbori JMO s rezolucijama, koji su isticali tešku situaciju u agraru nastalu u
doba prevrata. Glavni zahtjevi su se odnosili na rješavanje agrarnog problema u parlamen-
tarnoj proceduri, što je svakako bilo u suprotnosti sa dotadašnjom praksom, te pravedno
rješenje agrarnog pitanja uz imovinsku i ličnu sigurnost muslimanskog stanovništva.
U aprilu 1920. na sjednici Centralnog odbora JMO o agraru, zaključeno je da je pitanje
odštete za kmetovska selišta izigrano; “da je usljed zavlačenja te odštete ugrožena egzisten-
cija velikog broja Muslimana, naročito udovica i siročadi, a da tragika bude još veća nova
vlada priprema i provedbenu naredbu za Krizmanovu uredbu o beglucima. Ova uredba gazi
ustavom zajamčena vlasnička prava samo u onom dijelu države, gdje se ogromni dio te zemlje
nalazi u rukama Muslimana. Zbog ove uredbe ni posjed Muslimana težaka nema skoro ni-
kakve pravne ni faktičke zaštite, što najbolje dokazuju mnogobrojni slučajevi otimanja zemlje
od Muslimana zemljoradnika čak i u čisto muslimanskom – cazinskom kotaru”.22
Nešto poslije, o teškim stradanjima Bošnjaka saznaje i međunarodna javnost prilikom
posjete francuskog novinara Charles Riveta Sarajevu, kada ga je sa stanjem upoznao reisul-
ulema Čaušević.23 U cilju upoznavanja međunarodne javnosti sa teškim stanjem u kojem
su se nalazili Bošnjaci bio je i neuspio pokušaj pokretanja lista Samoodređenje.24
O teškom stanju u kome se nalazi bošnjački korpus, progovorili su i bošnjački poslanici
u Privremenom narodnom predstavništvu, tako da, Spaho na sjednici 28. septembra 1920.
godine konstatuje da je pored velike “imovinske štete ubijeno blizu dvije hiljade Musli-
mana”. Nešto kasnije, prilikom izrade nacrta za Ustav rekao je da se pravo svojine nije
jednako poštovalo u svim pokrajinama i da se ono naročito gazilo u BiH, gdje je zemljišni
posjed najvećim dijelom u rukama muslimana, te da je zbog nejednakog tretmana BiH dao
ostavku na položaj ministra. On je i za najradikalniju reformu, ali samo pod uslovom da se
provede u čitavoj državi jednako, jer u “Srbiji ima posjednika koji imaju do hiljadu hektara,
1 ZNANSTVENI RADOVI
koje sobom ne obrađuju; pa se u te odnose ne dira, a u Bosni ne smije da ima posjednik ni

jedan komad zemlje”, što on ističe kao primjer neravnopravnosti i “otimanja samo od jed-
nog dijela našeg naroda”.25
Vodstvo JMO takođe je prigovaralo zašto agrarne sporove u BIH rješavaju upravne
(policijske) vlasti, a ne: sudovi, kao u drugim krajevima zemlje, te zašto se zabranjuje izvr-
šenje pravomoćnih presuda Agrarne direkcije, koje su presuđene u korist zemljoposjednika.
U vezi s tim Poslanički klub JMO predao je u novembru 1921. predstavku ministru za agrar-
nu reformu u kojoj je tražio da se ubrza likvidiranje odštete za kmetovska selišta da se
agrarni sporovi počnu rješavati, da se isplati hak za 1918. i renta za 1919. i 1921. “te da se
protuzakonita agitacija među težacima sa strane agrarnih činovnika zapriječi”.26
O neefikasnosti u rješavanju sporova najbolje govore sljedeći podaci. Stanje tužbi, od-
nosno agrarnih sporova na dan 31. decembra 1922. godine izgleda ovako:
Stanje agrarnih sporova 31. decembra 1922. godine

Predato Riješeno
I instanca (agrarni povjerenik) 38.653 18.674
II instanca (agrarna direkcija) 2.050 1.363
Kolika je bila komplikovanost provođenja Uredbe o beglučkom zemljištu najbolje po-

kazuje činjenica da je bilo slučajeva da su beg, odnosno zemljoposjednik i obrađivač zemlje
često stanovali u istoj kući, odnosno dijeleći spratove, a u pojedinim slučajevima i dijelove
jednog sprata, po sobama.27 Sa druge strane, unutar uposlenika Agrarne direkcije u Saraje-
vu nerijetko su bile izražene političke prepirke. Usljed navedene činjenice agrarni direktor
bio je primoran da 12. februara 1923. godine izda naređenje kojim zabranjuje vođenje po-
litičkih debata, a daje kazna za onoga koji se ne bude pridržavao ovog naređenja otkazivanje
službe.28 Zloupotrebe činovnika su bile gotovo redovna stvar o čemu je uostalom pisala i
Pravda u svom 43. broju od 21. februara 1923. godine.29
Pored intenzivnog istupanja u korist zemljoposjednika, predstavnici JMO u sklopu
zahtjeva za ravnopravnim tretiranjem Muslimana, a u vezi sa agrarnom reformom, više
puta su postavljali pitanja i intervenisali i u korist muslimanskih seljaka. To se naročito
odnosilo na problem ispaša i drvarenja u čemu su bili prikraćivani uglavnom siromašni se-
ljaci. Pored toga, poslanici dr. Halidbeg Hrasnica i Osman Vilović intervenisali su kod
ministra za agrarnu reformu da se seljacima Muslimanima, koji nemaju svoje zemlje u
srezovima Brčko i Bijeljina dodijeli državna zemlja, kao i da se pri raspodjeli zemlje uzmu
u obzir i subaše, jer su zbog agrarne reforme došli u “nesnosan i strašan položaj”, a pored
molbi i zahtjeva Agrarnoj direkciji u Sarajevu i Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu,
ipak nisu dobili zemlje.30
Nešto kasnije, 21-23. oktobra 1920., na Glavnoj skupštini JMO naglašeno je da se nema
ništa protiv toga da i kmetovi postaju vlasnici zemljišta koje su do sada obrađivali, “ali da
u isto doba dosadašnji vlasnici dobiju punu odštetu što u većoj mjeri treba da vrijedi za
male posjednike. Što se tiče ostale zemlje koja nije opterećena kmetskim pravom, ne mo-
žemo dozvoliti da se to pitanje kod nas riješi iznimno i posebno za BiH već neka se riješi
jednako za cijelu državu, pa se u takvom slučaju ne bismo protivili čak ni tom, da se pri-
mjenjuje princip, po kojem bi zemlja pripala onome ko je radi”. Tada se, s obzirom na
predstojeće izbore, dokazivalo daje JMO partija koja brani interese težaka i “ostalih klasa
islamskog dijela našeg naroda”.31 O stavu JMO prema agrarnom pitanju ranije je govoreno.
Stavove stranke o socijalno-ekonomskim pitanjima iznio je Halidbeg Hrasnica rekavši da
stranka stoji na stanovištu da kmetove treba osloboditi, ali da istovremeno bivšim vlasni-
cima treba dati punu odštetu. U pogledu beglučke zemlje rečeno je da su to slobodne i
ničim opterećene zemlje i da one ni u kom slučaju ne mogu doći pod udar agrarne refor-
me.32
Poslije izbornih uspjeha na izborima 28. novembra 1920. godine, na kojima je ova stran-
ka osvojila 24. poslanička mandata te se tako nametnula kao zaštitnik bošnjačkih (musli-
manskih) interesa, ali istovremeno kao i najjača bosansko-hercegovačka politička stranka
(38% glasova u BiH), poslanici ove stranke su se zalagali za ravnopravnost i jednakost u
provođenju agrarne reforme na cijelom prostoru Kraljevine SHS jer im je bilo jasno da za
Bosnu i Hercegovinu važe posebni principi, odnosno da na njenom teritoriju agrarna refor-
ma protkana nacionalno-vjerskim simpatijama režima u potpunosti favorizuje pristalice
jednog naroda, na uštrb Bošnjaka. Stranka se zalagala da eventualne agrarne sporove rješa-
vaju sudovi, koji su to činili i na ostalim područjima države, a ne upravne vlasti kao što je
to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom. Upravo iz ovih razloga JMO je pokušala zadovoljenje
ovih, kao i nekih drugih vitalnih interesa Bošnjaka, ali i Bosne i Hercegovine tražiti u su-
radnji sa režimom, odnosno u koalicionom učešću u vlasti, kako je to uostalom bio slučaj
poslije prvih izbora 1920. godine. U svojoj političkoj platformi, iako je nastala iz okrilja
zemljoposjednika, ova stranka je u političkoj borbi štitila i siromašnije slojeve muslimanskog
stanovništva – seljaštvo, naročito kod prava korištenja ispaše i drvarenja, što im je uglavnom
bilo uskraćeno.
Poslije neočekivanog uspjeha na izborima 28. novembra 1920. poslanici JMO-a su u
Ustavotvornoj skupštini bili vrlo aktivni. U početku su zauzimali opozicioni stav prema
vladi, kakav su imali i u Privremenom narodnom predstavništvu. Osjećali su da se sa njima,
koliko-toliko, mora računati kao sa predstavnicima jednog kompaktnog dijela stanovništva
BiH, bez koga se ne može rješavati problem BiH za koji su, inače, bile veoma zaintereso-
vane velikosrpska i velikohrvatska buržoazija.33 Međutim, ubrzo je u samom klubu JMO
došlo do razmimoilaženja kada je u pitanju mjesto i uloga stranke u sastavljanju vlade.
Tako je jednom tijesnom većinom (12:10) odlučeno da se izvrši podrška Vidovdanskom
ustavu, te na taj način uđe u Pašićevu vladu. Kao ključni adut za ovakvu odluku, jedan od
stranačkih prvaka, dr. Hamdija Karamehmedović, predstavlja brigu oko agrarnog pitanja.34
Kao podloga za pregovore poslužio je Memorandum Poslaničkog kluba JMO od 1. marta 1921.
godine. 35
Do kompromisnog dogovora oko ulaska JMO u Pašićevu vladu36 došlo je 15. marta 1921.
godine, čime se novonastala vlada obavezala da će u Ustav biti unesena odredba iz Nacrta
ustava Jugoslavenskog muslimanskog kluba o zaštiti i ravnopravnosti vjera, o osiguranju
vjersko-prosvjetne autonomije, o šerijatskim sudovima i o izbornom sistemu koji će štititi
manjine, te će pri organizaciji državne uprave u Bosni i Hercegovini poštovati njene isto-
rijske granice, odnosno da će Bosna i Hercegovina ostati kompaktna. Vlada će, dalje, po-
moći vakufsko-meafirsku upravu da sanira svoje finansije i obezbijedi olovo za džamije
koje je skinuto u toku rata, a da će se pomoć invalidima i ratnoj siročadi izjednačiti u cije-
loj zemlji. Muslimani će dobiti nekoliko važnijih mjesta u Zemaljskoj vladi Bosne i Herce-
govine. Naknada za kmetovska selišta, odnosno za likvidiranje agrarnog problema u Bosni
i Hercegovini iznosiće 255 miliona dinara37, isplata će se vršiti pola u gotovom novcu, a
pola u državnim obveznicama. Manjim i oskudnijim posjednicima će se sva suma isplatiti
1 ZNANSTVENI RADOVI
u novcu. Kao baza za isplatu poslužiće posljednja katastarska procjena. Naseljeni begluci
će se dvostruko platiti u odnosu na kmetska selišta i u tu svrhu će vlada odobriti 50 mili-
ona dinara. Van snage će se staviti član 7. Beglučke uredbe, a uzurpirana zemlja će se
vratiti vlasnicima.38 Dakle, u sporazumu glavnu ulogu su imala sljedeća tri pitanja:
– zaštita islamskih propisa i običaja;
– visina odštete za oduzetu zemlju39;
– obezbjeđenje jedinstvene državne uprave u Bosni i Hercegovini.
Vlada Nikole Pašića se odlučila za ovaj sporazum iz više razloga. Prvi i
najvažniji je politička nužda i potreba. Naime, trebalo je obezbijediti glasove za donošenje
ustava i ostati vjeran principu centralističkog uređenja države i monarhističkog oblika
vladavine. Dalje, vladi je bilo mnogo stalo do toga da za Ustav pridobije predstavnike mu-
slimana iz BiH i slovenačke kmetijce kako bi se ublažili opravdani prigovori da je ustav
srpski, pošto za njega neće glasati ogromna većina hrvatskih i slovenačkih poslanika. I na
kraju, pridobijanjem političkih predstavnika muslimana u BiH, vladajuća srpska buržoazi-
ja se nadala da će time obezbijediti ekonomsko-politički uticaj u BiH i na bošnjačko sta-
novništvo.40
Vlada Nikole Pašića odlučila se za sporazum sa JMO, po kome se, pored ostalog, likvi-
dira agrarno pitanje u BiH uz naknadu bivšim vlasnicima od 255 miliona za kmetovska
selišta i 50 miliona za beglučka zemljišta. Radikalsko-demokratska koalicija, pored načelne
izjave vodstva Saveza zemljoradnika da će glasati za ustav, i njihovog insistiranja na tome,
nalazila je da je cjelishodnije da se sporazumije sa rukovodstvom JMO iz više razloga. Prvo,
stoje JMO “prečanska” partija, od kojih, inače, nijedna do tada nije učestvovala u vladi;
drugo, što su zahtjevi JMO u vezi sa odštetom za agrar – prema izjavama radikalskih vođa
bili minimalni u odnosu na već stvorene obaveze države prema zemljoposjednicima; treće,
što je vlada Nikole Pašića sporazumom sa JMO izvršavala i neke obaveze prema muslima-
nima iz Ugovora o zaštiti manjina od 5. decembra 1919. godine i, četvrto, što je velikosrp-
ska buržoazija pridobijanjem muslimanskih političara pokušavala i nadala se da će postići
dominantan ekomomsko-politički uticaj u BiH i time riješiti odavno sporno pitanje među
srpskom i hrvatskom buržoazijom, a to je – čija je Bosna i Hercegovina.41 Poslije postignu-
tog sporazuma sa vladom, vodstvo JMO, da ne bi bilo izigrano, strogo je vodilo računa da
se odredbe sporazuma ostvare do donošenja Ustava. Tako su 26. marta 1921. u vladu ušli
predstavnici JMO dr. Mehmed Spaho kao ministar trgovine i industrije i dr. Hamdija Ka-
ramehmedović kao ministar narodnog zdravlja. Zatim je vlada 12. maja 1921. izdala Ured-
bu o finasijskoj likvidaciji agrarnih odnosa i Uredbu o postupanju sa beglučkim zemljama
u BiH.42
Iz tog razloga slobodno možemo prihvatiti prisutno mišljenje u dosadašnjoj historiogra-
fiji, a to je da je JMO u vezi sa agrarnom reformom u BiH zastupala interese muslimanskih
zemljoposjednika iako su najveći dio njenog članstva i birača bili seljaci (preko 80%). Vod-
stvo ove stranke posvetilo je dio svoje političke borbe zaštiti zemljoposjednika “koji su
svoje teškoće i probleme pokušavali prikazati kao problem svih Muslimana”, a agrarnu
reformu kao “muslimansko pitanje”, u čemu su svakako u jednoj velikoj mjeri bili u pravu.
Donekle im je to i uspjelo zahvaljujući opštoj situaciji nastaloj neposredno poslije stvaranja
Kraljevine SHS u kojoj su Bošnjaci, bez obzira “na klasne i socijalne razlike”, bili u nerav-
nopravnom položaju. Ipak, činjenica je daje poslije 1921. agrarno pitanje, s obzirom na iz-
vjesna materijalna zadovoljenja zemljoposjednika, gubilo na važnosti i nije dolazilo u red
glavnih pitanja koja je JMO isticala u svojoj aktivnosti.43
OSTALE MUSLIMANSKE STRANKE I NJIHOV STAV

PREMA AGRARNOJ REFORMI
Muslimanska težačka stranka

Prosrpski orijentisani muslimani predvođeni Šefkijom Gluhićem i Šukrijom Kurtovićem
u martu 1920. godine formiraju Muslimansku težačku stranku koja je imala za cilj da oku-
pi muslimane – težake. Ova stranka proklamovala je princip da zemlja svakako treba da
pripada onima koji je obrađuju, te da muslimanski seljaci trebaju imati ista prava i obaveze
kao i pravoslavni, odnosno katolički seljaci. Ova stranka je zagovarala princip da malopo-
sjednici dobiju puni ekvivalent na račun zemljoposjednika, te da beglučari koji su zemlju
obrađivali u zadnjh deset godina treba da dobiju istu. Poslije izbornog neuspjeha 1920.
godine ova stranka se gasi, kao i njeno glasilo Glas težaka.44
Muslimanska narodna organizacija

Muslimanski radikali, predvođeni istaknutim predratnim političarem Šerifom Arnau-
tovićem, okupljeni oko lista Domovina bili su na određen način bošnjačka ispostava Radi-
kalne stranke, koja je zastupala, kada je u pitanju agrarna politika, iste stavove kao i radi-
kali. Međutim, ova stranka pod nazivom Muslimanska nezavisna lista je na izborima za
Ustavotvornu skupštinu doživjela pravi izborni fijasko, poslije čega se i ugasila. Musliman-
ska narodna organizacija se otvoreno borila za interese zemljoradničke aristokratije zalažu-
ći se u svom programu da kmetu treba dati onoliko zemlje “koliko mu je nužno da sebi
osigura dostojnu egzistenciju”.45
Muslimanska narodna stranka

Osnovana je u martu 1920. godine na čelu sa dr. Safvet-begom Bašagićem u potpunosti je
zastupala interese zemljoposjednika. Zastupala je princip da kmetu treba dati zemlje onoliko
koliko mu je nužno za egzistenciju i to prvenstveno državne, a tek poslije kmetske zemlje i to
uz dostojnu odštetu koju sam seljak treba da plati. Stranka se protivila principu da zemlja pri-
padne onom “ko je obrađuje” smatrajući da je i zemlja vrsta kapitala koji pripada određenom
vlasniku. Poslije izbornog neuspjeha 1920. godine ova stranka se raspala. Ova stranka je, što se
tiče agrarnog pitanja, bila konzervativnija i od same klasne organizacije zemljoposjednika,
premda je u programu isticala da joj je glavni zadatak “kulturni rad među Muslimanima”.46
Jugolavenska muslimanska narodna organizacija

Ova stranka osnovana je poslije rascjepa Jugoslavenskog muslimanskog kluba gdje se
jedan dio JMO-a predvođenih bivšim predsjednikom ef. Ibrahimom Maglajlićem i dr. Ka-
ramehmedovićem odcijepio i formirao vlastitu stranku. Ova stranka bila je vrlo bliska vla-
dajućoj Radikalnoj, a njena agrarna politika je bila takvog karaktera da se ona ustvari zala-
gala za pravilno provođenje donesenih Uredaba, a pogotovo Uredbe o finansijskoj likvida-
ciji agrarne reforme čime bi na određen način kao prorežimska stranka uspjela dobiti nešto
veću podršku u narodu. Iako je ova stranka od svih muslimanskih stranaka, izuzimajući
JMO, u parlamentarnom životu Kraljevine SHS dobila najviše glasova (10.266. glasova ili
1 ZNANSTVENI RADOVI
8,3%) ona ipak nije uspjela dobiti ni jedno zastupničko mjesto u parlamentu na izborima
18. marta 1923. godine čime ona odlazi sa političke scene, a njeni politički lideri su igrali
jedino nešto značajniju ulogu u vrijeme trajanja Šestojanuarskog režima.
IZVORI
Neobjavljeni izvori
– Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo
– Fond Agrarne direkcije u Sarajevu
– Fond Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
Objavljeni izvori
Agrarni zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924.
Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici Bosne prema zvaničnim dokumentima
države, knjiga 2., Sarajevo, 1998.
Demetrović Juraj, Agrarna reforma u Jugoslaviji, ekspoze ministra poljoprivrede Narodnom
predstavništvu, Arhiv BiH, Biblioteka – inv. Br. 5441, sign. Br. IV/623;
Kujović Mina, Vodič kroz arhivsku građu fonda Narodne vlade Narodnog vijeća SHS za Bosnu i
Hercegovinu u Sarajevu, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine,
Broj 16-17, Sarajevo 1976 – 77, 53-64.
Sarić Samija, Agrarna direkcija – Sarajevo (inventar), Opšta građa 1920-1929, juni 1984.
Sarić Samija, Građa o agraru u fondovima Arhiva BiH (1919 – 1945), Glasnik arhiva i Društva
arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, XXXIV/1996 – 1997, Sarajevo 1997, 109-112.
Sarić Samija, Propisi o radu banovina sa posebnim osvrtom na Drinsku banovinu, Glasnk arhiva i
Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XVI-XVII, Knjiga XVI-XVII,
1976/1977, 315-336.
Službene novine Kraljevine SHS 1919 – 1929.
Šišić Ferdo (priredio), Dokumenti o nastanku Kraljevine SHS 1914 – 1919, Zagreb 1920.
LITERATURA
Knjige
Erić Milivoje, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918 – 1941. godine, Veselin Masleša, Sarajevo
1958.
Imamović Mustafa, Hrelja Kemal, Purivatra Atif, Ekonomski genocid nad bosanskim Muslima-
nima, Sarajevo MAG 1993.
Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
Kamberović Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine,
Hrvatski intitut za povijest – Zagreb, Institut za Istoriju – Sarajevo, Zagreb 2003.
Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Press
centar ARBiH, prvo izdanje, Sarajevo, 1994., drugo izdanje, Sarajevo 1998.;
Krstić Đorđo, Dva aktuelna agrarna problema, Državna štamparija, Sarajevo, 1934.
Mutapčić Edin, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini
(1918 – 1941), magistarski rad, Pravni fakultet, Sarajevo, 2005.
Lapčević Dragiša, O agronom problemu, Sarajevo, 1919.

Purivatra Atif, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS, Sara-
jevo 1974.
Purivatra Atif, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo,
1970.;
Šarac Dr. Nedim, Agrarni faktor društveno-političkog života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovena-
ca (1918. – 1929.)., Teme naše novije istorije, Istoriografski prilozi, Svjetlost, Sarajevo 1981.
Šećerov Dr. Slavko, Istorija jugoslavenske agrarne reforme i agrarnog zakonodavstva (1918. – 1933.),
Matica Srpska, rukopisno odjeljenje M 14029, Novi Sad., bez godine izdanja;
Šehić Nusret, Bosna i Hercegovina 1918. – 1925. -privredni i politički razvoj, Sarajevo 1991.
Šif Dr. Valter, Predratne i posleratne agrarne reforme, s predgovorom Dragiše Lapčevića, pre-
vod s njemačkog A. Nikolić, Beograd, 1926.
Tanović Bakir, Koje vlasnik Bosne i Hercegovine?, historijski pregled, Eminex, Zagreb 1995.
Članci, rasprave
Car N., Agrarna reforma i njene posljedice, Nova Evropa, knjiga sedma, Zagreb, 1923.,str. 483-489.
Gaćeša Nikola, Agrarni programi građanskih političkih partija u Jugoslaviji između dva svjetska
rata, JIČ, Broj 1-2, Beograd 1987., 93-140.
Gaković Milan, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini (1918. – 1921.), Prilozi, Godina
VI, Broj 6, Sarajevo 1970., 9-116.
Gaković Milan, Osnivanje Saveza zemljoradnika i njegov program (1919. – 1921.), Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XXI-XXII, Sarajevo 1976., 199-278.
Kamberović Husnija, Turci i kmetovi – mit o vlasnicima bosanske zemlje, Historijski mitovi na
Balkanu, Sarajevo, 2003.
Novak Lujo, Pravne i ekonomske posledice agrarne reforme u Bosni i Hercegovini, Nova Evropa,
knjiga sedma, Zagreb, 1923., str. 490-497.
Milenković Toma, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918. – 1929., Istorija XX
veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970. str. 9-118.
Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom siste-
mu Kraljevine SHS (1918. – 1921.), Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005.
Purivatra Atif, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918.
godine, Prilozi, Godina III, Broj 3, Sarajevo 1967., 87-126.
Purivatra Atif, Nacionalne koncepcije Jugoslovenske muslimanske organizacije, Jugoslavenski isto-
rijski časopis, Broj 4, Beograd 1969., 141-147.
Sarić Sajma, Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), Akta historico-oeconomica
Iugoslaviae, 6/1979., Zagreb 1979., str. 83-98.
Šarac Nedim, Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine i agrarno pitanje, Glasnik arhiva i Druš-
tva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Godina XI/1960., Sarajevo 1961., 55-86.
Bilješke
1
Vidi opš.: Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba,Hrvata i Slovenaca, drugo izdanje,
Svjetlost, 1977. (nadalje: A. Purivatra, n. dj.), str. 32-57
2
A. Purivatra, n. dj., str. 54 -56.
3
Na osnivačkoj skupštini učinjeni su posljednji pokušaji da se pokuša postići općemuslimansko jedinstvo, te je izabrana dele-
gacija od 11 članova koja je pregovarala sa političkim krugom okupljenim oko lista Jednakost. Međutim, ti pregovori su propali
zbog nesuglasica u pogledu budućeg uređenja države, te su se političari okupljeni oko ovog lista opredijelili za suradnju sa
Jugoslavenskom demokratskom strankom, na čijem čelu je bio Svetozar Pribičević.
1 ZNANSTVENI RADOVI
4
Vidi opš.: Edin Mutapčić, Agrarno zakonodavstvo i likvidacija agrarne reforme u Bosni i Hercegovini (1918. – 1941.), magistarski rad,
Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2005.(nadalje: E. Mutapčić, n. dj.), str. 65-76
5
Milan Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini 1918. – 1921., Prilozi, broj 6., godina VI, Institut za istoriju radnič-
kog pokreta, Sarajevo, 1970. (nadalje: M. Gaković, n. dj.), str. 32.;
6
Dr. O. Frangeš, Agrarna reforma u sjevernim krajevima Jugoslavije, Ekonomist, br. 7., Zagreb,1935. Frangeš napominje tročlanu ko-
misiju (prva tri člana) dok dr. M. Erić ističe svoje uvjerenje daje povremeno u sastav ove komisije ulazio dr. Mehmed Spaho (Dr.
Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918. – 1941., Veselin Masleša, Sarajevo, 1958 (nadalje: M. Erić, n. dj.), str. 197-198.
7
Kada je Komisija podnijela i treći konačni nacrt, M. Spaho je dao ostavku na članstvo u vladi 23. februara 1919. kao predstavnik
Bošnjaka, a pošto su se još neki članovi vlade odupirali potpisu i htjeli da stvar otegnu do sastanka privremenog parlamenta,
ostavku je podnio 24. februara i ministar Vitomir Korać (Milan Gaković, n. dj., str. 32).
8
Ni sam Vitomir Korać, pristalica radikalnog rješavanja agrarnog pitanja, kako je to kasnije rekao u svom djelu Borba za agrarnu
reformu nije bio zadovoljan donesenim aktom: “Po mom mišljenju Prethodne odredbe su jedan kompromisan temelj, jedino
moguć za provedbu agrarne reforme. One ne zadovoljavaju naše socijalističke zahteve, ali ruše ujedno i sve nade reakcionara,
da agrarnu reformu izigraju. To je postignuto s više definitivnih rešenja” (Milan Gaković, n. dj., str. 32).
9
M. Erić, n. dj., str. 156.
10
M. Erić, n. dj. str. 162-163.
11
E. Mutapčić, n. dj., str. 76-91.
12
Član 5. Prethodnih odredbi kaže da “do rješenja pitanja o odšteti, davat će se dosadašnjim vlasnicima, kad zatraže, privreme-
na renta razmjerno njihovim dosadašnjem dohotku od kmetovskih zemalja. Isplaćena privremena renta obračunat će se na-
knadno. Dosadašnjim vlasnicima zemljišta, koji bi usljed raskidanja kmetovskog odnosa htjeli umjesto rente ili odštete ili di-
jela istih dobiti odgovarajuću vrijednost u zemljištu i to u tolikoj mjeri, ukoliko je mogu sami obrađivati dat će im se zemlje od
ekspropriranih (izvlaštenih) velikih posjeda ili od državnih zemljišta”. (Begić Mustafa, Obespravljeni – osiromašeni zemljovlasnici
Bosne prema zvaničnim dokumentima države, knjiga 2., Sarajevo, 1998. (nadalje: M. Begić, Zemljovlasnici Bosne), str. 12.; Agrarni
zbornik, izdaje Gojko Niketić, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1924. nadalje: Agrarni zbornik, str.67).
13
M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str. 12.; Agrarni zbornik, str. 67
14
Agrarni zbornik, 66-74; M. Begić, Zemljovlasnici Bosne, str 12-16).
15
Atif Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918., Nacionalni i politički razvitak
Muslimana, rasprave i članci, II izdanje, Sarajevo, 1970.; djelo je objavljeno i u Prilozima za istoriju radničkog pokreta, br.3.,
Sarajevo, 1967 (nadalje: A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi), str. 238-239.
16
A. Purivatra, n. dj. str. 32.
17
“Sva zemlja, koja se obrađuje, ili je slobodni posjed, ili stoji pod kmetskim odnošajem, slobodni je posjed ili mali težački ili
veći beglučki posjed. Ovaj slobodni mali težački posjed u pretežnoj je većini slučajeva danas zadužen i nema izgleda da bi se
ti tereti mogli u dogledno vrijeme namiriti iz vlastite privredne snage pojedinih vlasnika tih malih zemljišnih posjeda. Smatra-
mo ovo opterećenje slobodnog težačkog posjeda zaprekom uspješnom razvitku zemljoradnje, isto tako, ako ne u većoj mjeri,
kao što je kmetovski odnošaj na kmetskom zemljištu, pa tražimo, da se istodobno na isti način sa ukinućem kmetstva rastere-
ti i ovaj težački posjed. Svaki zemljoradnik mora dobiti zemlje i to toliko, koliko mu je potrebno za njegov opstanak. U nužnim
slučajevima treba uzeti državne mjere. Da bi se ovako rasterećeni seljački posjed i ubuduće očuvao, treba zakonom ustanoviti
minimum zemljišnog posjeda koji se neće moći ni prodati ni opteretiti. Opći gospodarstveni interesi iziskuju, da ima većih
posjeda, pa gdje ovi već postoje kao slobodan posjed treba ih održati. Stoga i pri ukinuću kmetstva treba s tim računati, te
vlasniku zemlje, – ukoliko to gospodarstveni obziri iziskuju – putem komasacije, zajamčiti zaokruženje njegove beglučke zemlje
u veći posjed. U onim slučajevima, gdje vlasnik zemlje nema dovoljno begluka, a hoće sam da obrađuje ima mu se dodijeliti
toliko zemlje koliko je za njegov opstanak potrebno. Do rješenja kmetovskog pitanja ostaju nepromijenjeno na snazi i dosadaš-
nji pravni odnošaji za obje strane. Naročitu ćemo brigu posvetiti pridignuću naše braće na selu i u gradu osnivanjem zemljo-
radničkih i zanatlijskih organizacija”. (A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 240-241).
18
M. Erić, n. dj., str. 374-376. Ovom Uredbom agrarna reforma je obuhvatila sljedeća zemljišta:
a) naseljene begluke na kojima su najmanje deset godina postojali kmetstvu slični odnosi (računa se od 25. februara 1919.
godine), ali u okolnostima kada nije ugovoreno vrijeme trajanja zakupa i ukoliko je egzistencija seljačke porodice direktno
ovisna o tom posjedu;
b) u čif luk pretvoreni begluci, ukoliko su zemljovlasnik i obradivač sporazumno tu promjenu prijavili kod vlasti;
c) pobeglučeni čijuci – ukoliko njihovi raniji obradivači nisu naseljeni na nekom drugom zemljištu, i ukoliko zemlja nije preš-
la u ruke drugih obradivača koji ih trajno obrađuju.
d) beglučke zemlje i begluci koje seljaci obrađuju duže od deset godina računajući unazad od 25. februara 1919. godine;
e) begluke koji su nastali prisvajanjem seoskih ispaša, ukoliko ih sopstvenik ne obrađuje sam ili u sopstvenoj režiji i ukoliko
njegova egzistencija nije vezana za to zemljište;
f) ukmećene krčevine koje su u gruntovnici upisane kao begluk;
g) četvrtarski vinogradi, i
h) beglučke zemlje uzete u špekulantske svrhe.
19
E. Mutapčić, n. dj., str. 100-101.
20
Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Agrarne direkcije (AGD), 5037/20
21
ABH, Zemaljska vlada (ZV), 693. prez.
22
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 241-242.
23
Mutapčić Edin, Stavovi političkih stranaka prema agrarnoj reformi u BiH u Predvidovdanskom sistemu Kraljevine SHS (1918. – 1921.),
Saznanja, Časopis za historiju, br. 1., Tuzla, 2005 (nadalje: Edin Mutapčić, Stavovi političkih stranaka), str. 210-212.
24
Ovaj list je trebao imati za cilj da upozna međunarodnu javnost o nepoštovanju Sanžermenskog ugovora o pravima manjina sa
posebnim isticanjem negativnog trenda u agrarnoj politici. Inicijator za osnivanje ovog lista bio je Mehmed ef. Spahić, među-
tim sve se završilo na proglasu putem letka. A. Purivatra, n. dj., str. 74-77.
25
26
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.244.
27
ABH,AGD, 3418/20;
28
A BiH, Povjerljivi spisi, 22 / 23.
29
A BiH, Prezidijal i povjerljivo, 12 / 22
30
Isto, str. 245-246.
31
Isto, str. 242.
32
M. Gaković, n. dj., str.95-97.
33
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str.243.
34
Izborni uspjeh JMO možda je najbolje okarakterisao velikosrpski desničarski list Balkan koji u svom broju od 5. decembra 1920.
godine piše kako je došlo do ujedinjenja bosanskohercegovačkih muslimana u jedan front, te kao razloge za to navodi “divljač-
ku hajku naših državotvoraca odmah po ujedinjenju pa sve do danas protiv braće muslimana” te dalje napominju da ona “nije
mogla ni donijeti kakav bolji plod”. Ovakvo opredjeljenje muslimanskih glasača list opravdava činjenicom da “svi oni Muslima-
ni u Bosni koji su bili gonjeni, čije su zemlje i kuće razbojnički otimali, ne bi bili ljudski stvorovi kad bi drugačije odgovorili”.
Na kraju se iznosi činjenica da se dvogodišnja uprava u Bosni i Hercegovini “pokrila sa neuspjesima i sramotom”. Srpska riječ,
kao organ Radikalne stranke, konstatuje da je do zajedničkog organizovanja muslimana došlo usljed “pogrešnog i jednostranog
postupanja u agraru i zbog nemilih događaja koji su se dešavali iza oslobođenja u nekim krajevima, jači i preči, od nekoliko
dunuma zemlje manje ili više” (A. Purivatra, n. dj. str. 79-89).
35
Memorandum se sastojao iz dva dijela. U prvom (sadrži 6 tačaka) izloženi su zahtjevi koji treba da uđu u Ustav, a u drugom,
pak, (sadrži 11 tačaka) zahtjevi koje vlada treba da ispuni prije nego dođe do glasanja o Ustavu u načelu. Iz druge grupe za-
htjeva najvažnija su prva dva. Njima se traži: “Da vlada odmah reši pitanje o naknadi za oduzeta kmetovska selišta u duhu
manifesta regenta Aleksandra od 6. januara 1919.” Da bi se odmah ustanovila tačna baza za izračunavanje te naknade, tražili
su da se kao vrijednost oduzetih kmetskih zemalja uzme ona vrijednost koja je unijeta u katastar prilikom procjene za zemljiš-
ni porez 1916. godine. S obzirom na devalvaciju novca, trebalo bi svaku krunu ondašnje vrijednosti računati sa najmanje 6 di-
nara. Naknadu treba isplatiti u gotovu i u državnim obligacijama, koje nose 6% interesa. Malim posjednicima treba cijelu na-
knadu isplatiti samo u gotovu, a većim – samo “primerni deo”. Dalje se traži da se vlasnicima zgrada na kmetskim selištima
isplati naknada, da se za kmetske zemlje u gradskim opštinama, kupalištima i industrijskim mjestima i njihovoj neposrednoj
blizini isplati naknada u dvostrukom iznosu ili da se ove zemlje podijele na pola između sopstvenika i kmeta. U pogledu be-
glučkih zemalja Memorandum traži: da vlada “reši beglučko pitanje u Bosni i Hercegovini po načelima o razdiobi velikih po-
seda, te u skladu s ovim načelima stavi odmah izvan snage dosadašnje uredbe o beglucima i pobiranju prihoda sa beglučkih
zemalja”. Uzurpirane male i srednje posjede (do 50 ha obradive zemlje ili 100 ha zemljišta uopšte u Hercegovini, do 200 ha
obradivog zemljišta ili 450 ha zemljišta uopšte u sjevernoj Bosni i do 150 ha obradivog zemljišta ili 400 ha zemljišta uopšte u
ostalim dijelovima Bosne) treba staviti njihovim vlasnicima na slobodno raspolaganje prije glasanja o Ustavu u načelu. Od
uzurpiranih posjeda koji premašuju pomenute površine “treba najpre dopustiti sopstveniku da izluči onaj deo, na koji imade
pravo, a ostatak razdeliti među zemljoradnike, koji nemaju zemlje i među posednike, koji zbog razrešenja kmetovskih odno-
šaja ostanu bez zemlje, a žele je obrađivati.” Ukoliko ne bude dovoljno zemlje od velikih posjeda treba pomenutim zemljorad-
nicima i posjednicima dati državnu zemlju. (Toma Milenković, Stav radikalne stranke prema agrarnoj reformi 1918 – 1929., Istori-
ja XX veka, Zbornik radova XI, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1970.; nadalje: T. Milenković, n. dj., str. 52-53).
36
A. Purivatra, n. dj. str. 92-93.
37
Započinjući pregovore predstavnici JMO su zatražili da se za otkup kmetskih selišta isplati dotadašnjim vlasnicima 460 mili-
ona dinara odštete, što bi predstavljalo više od 1/4 cjelokupnog državnog budžeta za 1919/20. Demokrati i radikali su pristaja-
li načelno da se vlasnicima isplati naknada za oduzetu zemlju, ali su smatrali daje postavljena cijena previsoka. Zbog toga na
prvim sastancima nije postignut sporazum. Pregovori su, međutim, nastavljeni i 12. marta su se pregovarači nagodili da se za
oduzeta kmetska selišta isplati odšteta od 255 miliona dinara. (T. Milenković, n. dj., str. 52-53).
38
A. Purivatra, n. dj. str. 90-91; M. Gaković, n. dj., str. 101-102.
39
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 245).
40
Isto, str. 243.
41
Isto, str. 247-248.
42
M. Gaković, n. dj., str. 103.
43
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi, str. 274-275.; E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216
44
45
E. Mutapčić, Stavovi političkih stranaka, 215-216.
46
A. Purivatra, Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini poslije 1918. godine, str. 249-250.
1 ZNANSTVENI RADOVI
dr. Adib Đozić, van. prof
Paradigmatičnost bošnjačke
političke nedorečenosti
Uvod
Političko stanje u kome se Bošnjaci nalaze već sto godina, i koje je iz dana u dan posta-
jalo sve teže i teže da bi danas bilo na krajnjoj granici prostornog, biološkog, demografskog,
političkog i duhovno-idejnog opstanka, nisu uzrokovali isključivo i samo vanjski faktori. Za
bošnjačko stanje danas, valja uzroke tražiti i u unutarbošnjačkim slabostima, prije svega na
nivou kolektivnog aktivizma. Te unutarbošnjačke slabosti koje su, kao usud, pratile boš-
njačku politiku do danas ozbiljno su zaprječavale afirmaciju bošnjačkog društveno-povijesnog
i političkog identiteta. Jedna, ako ne i najznačajnija, unutarbošnjačka slabost na nivou
kolektivnog identiteta jeste politička nedorečenost, koja se u političkoj praksi ispoljava kao
unutarbošnjačka ideološka i politička suprostavljenost i sukobljenost.
Odnos državnog i nacionalnog identiteta pitanje je koje više od sto godina postavlja
bošnjačka politička misao i praksa i na koje ne uspijeva da da potpuno domišljene odgovo-
re. Bez obzira što se postavlja kao političko pitanje ono svojim ukupnim sadržajnim znače-
njem najdirektnije zadire u samu bit nacionalnog idnetiteta, kao ukupnog društveno-kul-
turnog i duhovno-povijesnog sadržaja. Nismo u mogućnosti, ovom prilikom, eksplicitnije
elaborirati uzroke unutarbošnjačke ideološke i političke nedorečenosti, suprostavljenosti i
sukobljenosti, ali želimo aktuelizirati i akcentirati njihov značaj, jer do sada u znanstvenoj
i političkoj misli o ovom problemu skoro da nije raspravljano. Smatramo bitnim, pred znan-
stvenu misao postaviti još jednu dilemu, a to je, da li je bošnjačka politička nedorečenost
u pojedinim histroijskim periodima, istovremano, značila političku mudrost autonomnog
iskazivanja i preživljavanja? Ukazujemo na važnost znanstvenog aktueliziranja ovih pitanja
u cilju prevladavanja svih zapreka koje sputavaju bržu afirmaciju Bošnjaka, neosporne
kvintesencijalne sadržajnosti bosansko-hercegovačkog društva i države.
Historijska vertikala bošnjačkih političkih nedorečenosti

Neosporna je društveno-historijska i politička činjenica da se gotovo istovjetno, stradanje
i izazovi Bošnjacima “ciklično” ponavljaju u proteklih nekoliko stoljeća, a da Bošnjaci na
nivou kolektivnog političkog aktivizma ne uspijevaju da zaustave to stradanje. Na djelu je
uvijek ista politička nedorečenost. Iste probleme i izazove imali su i tražili rješenja za njih,
u personificirajuće-paradigmatičnom smislu, i Husein-kapetan Gradašćević tridesetih godi-
na XIX stoljeća, i Ali-beg Firdus na početku dvadesetog stoljeća, i Mehmed Spaho dvade-
setih godina XX stoljeća, i Alija Izetbegović na razmeđu XX i XXI stoljeća. Za sve njih i za
cijeli bošnjački narod, uvijek iznova, bilo je pitanje: Kako sačuvati bosanskohercegovačku
autohtonost i autonomnost i njezinu kvintensenciju Bošnjake? To pitanje ni danas nije iz-
gubilo na svojoj aktuelnosti i važnosti, niti je na njega dat precizan odgovor i rješenje. Upo-
redo sa snagama i pokretima za očuvanje Bosne i Bošnjaka ciklično se pojavljivala i bošnjač-
ka politička nedorečenost, rascijepljenost, a, nerijetko i međusobno oružano sukobljavanje.

Te političke nedorečenosti na nivou kolektivnog političkog aktivizma, najčešće su se ispo-
ljavale kao političke suprostavljenosti i sukobljenosti. One su ponekad bile toliko izražene
da su prijetile potpunim porazom bošnjačkih snaga koje se bore za političkiu afirmaciju
Bosne i status Bošnjaka kao političkog naroda u Bosni i Hercegovini.
Dugotrajnim pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u pravcu srpske, odnosno hrvatske
nacionalne orijentacije bošnjačka politika se uspjela oduprijeti. Protiv ovih idejnih zapreka
na nivou kolektivnog bošnjačkog aktivizma izgrađeni su mehanizmi otpora, kako politički isto
tako i duhovno-kulturni. No nisu domišljeni odgovori na raznovrsne anacionalne ideologije,
prisutne na nivou individualnog i kolektivnog aktivizma, kako u političkoj praksi i svijesti isto
tako i na nivou ukupnosti mišljenja i djelovanja Bošnjaka kao političkog naroda.
Zašto je na razmeđu 19 i 20 stoljeća utihnulo bošnjaštvo, dok se istovremeno bošnjačka
intelektualna i politička elita, paradigmatično, puno jedno stoljeće, sukobljava oko prosrp-
skih, prohrvatskih, projugoslovenskih političkih programa, istovremeno artikulirajući mu-
slimanstvo kao nacionalnu oznaku, zanemarujući bošnjačku političku orjentaciju? Može se
postaviti i pitanje, zašto je bošnjačka politika više od jednog stoljeća ostala nedorečena na
nivou kolektivnog političkog aktiviteta, a da, istovremeno, u domenu vjere i kulture bilje-
ži permanentnu domišljenost i samopotvrđivanje? Historijska je činjenica, da Bošnjaci na
individualnom nivou postižu, u svim sferama stvaralaštva svjetski vrijedne rezultate, dok,
istovremeno, na kolektivnom nivou, na nivou kolektivnog aktivizma, posebno na političkom
nivou, bilježe evidentnu stagnaciju.
Kada Husein-kapetan Gradaščević 1831. god., predvodeći pokret za autonomiju Bosne,
postavlja pitanje legimiteta osmanske vlasti u Bosni i Hercegovni,1 njemu se suprostavlja,
ne samo politički, već i oružano, drugi dio bošnjačkog plemstva, na čelu sa Ali-pašom Ri-
zvanbegovićem, te taj pokret na kraju zavrašava neuspjehom. Manje je važno da li bi i za-
jedno mogli pobijediti Osmansku carevinu, od pitanja zašto nisu uspjeli da jedinstveno
doreknu bošnjačke političke ciljeve?
U prvoj deceniji 20. stoljeća dolazi do organiziranja “modernih”političkih partija Bošnjaka.
Nastala iz autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju Muslimanska
narodna organizacija(MNO)2 ne uspijeva da politički aktivira sve strukturne slojeve bošnjačke
nacionalne zajednice, niti da dorekne(artikulira) cjelinu političkih interesa svih Bošnjaka.
Njezino političko vodstvo, uglavnom, čine zemljoposjednici, dok se bošnjačka inteligencija
drži po strani. Poznato je da su osnovna politička pitanja MNO bila, borba za autonomiju
Bosne i Hercegovine u okviru Osmanske imperije3, te postavljanje agrarnih odnosa kao opće-
bošnjačka pitanja. Bošnjačka inteligencija, posebno ona školovana na Zapadu, odvojena od
naroda, i ne samo odvojena, već i otuđena, pokušava, nasuprot MNO artikulirati bošnjačke
političke interese. Oni sebe nazivaju “naprednim Muslimanima” i iz te pozicije formiraju
Muslimansku naprednu stranku (MNS).4 Ove dvije političke stranke Bošnjaka zagovaraju dva
oprečna politička programa, nemaju jedinstvenih stavova skoro ni po jednom važnijem poli-
tičkom, pa i kulturnom pitanju. Krucijalno političko pitanje, pitanje političke autonomije
Bosne i Hercegovine, artikulira se na dva oprečna stajališta.5 I oko političke saradnje sa drugim
političkim strankama u Bosni i Hercegovini vladali su sasvim suprotstavljeni stavovi.6 Bit po-
litičke nedorečenosti u ovom periodu, izražavao se u političkom stanju da je, s jedne strane,
većina bošnjačkog naroda stajala uz MNO, a to sa stanovišta političke filozofije znači, narod
bez inteligencije. S druge strane, većina bošnjačke inteligencije okupljena oko MNS, nije
imala podršku naroda, što je u političkoj artikulaciji značilo, inteligencija bez naroda.
1 ZNANSTVENI RADOVI
Slična politička nedorečenost i rascjep desila se između Mehmeda Spahe i Ibrahima

Maglajića 1922. godine. Taj politički sukob, u suštini je značio političku nedorečenost na
nivou kolektivnog aktivizma – kojim putem ići do autonomnog položaja Bosne i Hercego-
vine u novooformiranoj državi i Kraljevini SHS.7
Početkom, i u toku, Drugog svjetskog rata bošnjačka politička nedorečenost, dezorijen-
tiranost, izgubljenost i rasutost dolaze do punog izražaja. Zbog nepostojanja jedinstvenog
nacionalnog programa dio bošnjačke inteligencije i plemstva uključuje se u ustaški pokret,8
dok drugi dio pristupa četničkom pokretu.
Mustafa Mulalić jedan je od potpredsjenika ravnogorskog Centralnog nacionalnog ko-
miteta. Mehemd-beg Preljubović, zvani “đeneral Đerzelez”, komadant je grupe bošnjačkih
korpusa jugoslavenske vojske. Fehim Musakadić, Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Hamdi-
ja Ćengić bili su bošnjački organizatori pročetniče vojske.9 Pročetnička i proustaška boš-
njačka suprostavljena politička jezgra, iako bez značajnijeg uticaja u bošnjačkom narodu,
nanosila su ogromnu štetu afirmaciji bošnjačke političko-nacionalne zasebnosti. Kako je
poznato, dio bošnjačkih intelektualaca10 i većina bošnjačkog naroda su učestvovali zajedno
s ostalim južnoslavenskim i evropskim narodima, u antifašističkoj borbi, koja je, pored
pobjede nad fašizmom, podrazumjevala i autonomni položaj Bosne i Hercegovinei politič-
ku afirmaciju Bošnjaka. Razmatrajući političku rasutost Bošnjaka u Drugom svjetskom
ratu, s pravom, Š. Filandra konstatira: “Nijedna južnoslavenska nacionalna i vjerska zajed-
nica nije bila tako razbijena i dovedena u položaj da, tražeći izlaz, ide u susret novim stra-
danjima i kataklizmama.”11
Isti usud, ista politička nedorečenost dešava se Bošnjacima i u periodu 1992. – 1995.
god. tokom oružanog otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu, te borbe za očuvanje suverene
države Bosne i Hercegovine i definitivne političke emancipacije Bošnjaka, čiju je političku
personalizaciju predstavaljo Alija Izetbegović. Nasuprot ovom općebošnjačkom i općebosan-
skom pokretu za odbranu Bosne, Bošnjaka i svih drugih bosanskih naroda stoji Fikret Abdić,
sa manjom grupom dezorijentiranih Bošnjaka Velike Kladuše i okoline. Potpomognut vojnim
snagama hrvatskih i bosanskih Srba, oružano se suprostavlja Armiji Republike Bosne i Her-
cegovine i time značajno otežava i usložnjava odbranu Bosne i Bošnjaka. Nije samo politič-
ka ideologija i djelatnost Fikreta Abdića činila izraz bošnjačke političke nedorečenosti u
periodu 1992. – 1995., naprotiv, ne mali broj, bošnjačkih intelektualaca, anacionalne (pre-
težno lijeve) politočke provinijencije, indoktriniran sterilnim ideologijama nadnacionalnog
univerzalizma, najčešće ideologijom komunističkog internacionalizma, dezorjentiran, zbu-
njujuće je djelovao na vitalitet općebošnjačkog odbrambenog otpora.
Bošnjačka politička nedorečenost danas

I danas, nakon sto godina, od početka modernog političkog organiziranja Bošnjaka, te
proteka više od jednog desetljeća od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, uz
posredovanje Međunarodne zajendice koja je po pravilu donosila po Bosnu i Bošnjake
štetne odluke, počevši od odluka Berlinskog kongresa do Dejtonskog mirovnog sporazuma,12
Bošnjaci nisu uspjeli eleminirati vlastitu političku nedorečenost. Istovremeno, što zbog
ukupnosti povijesne sudbine, što zbog vlastite političke nedorečenosti, Bošnjaci ni danas
nisu oslobođeni straha, ne samo za političku, već i za biološku egzistenciju. Ne uzrokuje li
upravo dvjestogodišnji kolektivnih strah, izazvan kontinuitetom genocida i ponašanjem
Međunarodne zajednice, po Bošnjake pogubne političke nedorečenisti, ideološke supro-
stavljenosti i političke sukobljenosti, koje višestruko štete bošnjačkom jedinstvu i slabe

moć kolektivnog aktivizma? Drugo je pitanje namjere i ciljeva Međunarodne zajednice, a
treće da li poslije genocida nad Bošnjacima Srebrenice13 bošnjački narod smije i treba svo-
ju sudbinu povjeriti bilo kome osim sebi samom? Ono što Bošnjaci moraju učiniti, žele li
izbjeći sudbinu geta14 jeste hitno prevladavanje ideoloških suprostavljenosti i političkih
sukobljenosti, te iznaći način za jasno i potpuno definiranje autonomne političke strategi-
je, oslobođene unutarnjeg nejedinstva, straha i nedorečenosti, okupljajući se oko duhovno-
idejnog jezgra svoje vlastitosti, i ideje nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.
Pod utjecajem vanjskih (međunarodnih) i unutrašnjih (bosanskih) činilaca, Bošnjaci se
danas nalaze, kako ispravno konstatuje E. Karić, u “enklavskom stanju.” Da bi se prevla-
dala egzistencija u enklavama neohodno je spiječiti pojavu “enklavske svijesti”, i enklavskog
ponašanja. Ovom prilikom želimo istaći danas prisutnu, teško pojmljivu “sklonost” Bošnja-
ka samogeotizaciji koja se ogleda u demografskom prenatrapvanju velikih urbanih cjelina,
istovremeno napuštajući i zapuštajući vlastiti zemljišni posjed, koji znači više od prostornog
izvora prihoda, znači životni prostor. Krajnja posljedica ovih getoizirajućih i samogetoizira-
jućih procesa jesu bijeda i siromaštvo, što dalje uzrokuje ekonomsku ovisnost, nemogućnost
svestranog afirmiranja vlastite kulture i tradicije, na kraju kao krajnji mogući rezultat gu-
bljenje “statusa” političkog naroda.
Pored ovih Bošnjačkih ideoloških i političkih suprostavljenosti kod Bošnjaka je danas u
svim strukturnim slojevima društva prisutna još jedna pogubna psihosocijalna slabost,
koja generira unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti. Radi se, naime, o vrlo ra-
sprostranjenoj komunikacijskoj sadržajnosti – traču.15 Ova društvena bolest razarajuće
utječe na pozitivne tradicionalne vrijednosti Bošnjaka i njihove dobro poznate etničke
vrline: poštenje, hrabrost, ponos, ustrajanost, strpljivost o dr. Trač, kao jedna od bošnjačkih
slabosti, danas je iznesen na javnu pozornicu kao pravilo ponašanja, prije svega putem
štampe i drugih medija neodoljivo podsjeća na prljavi veš obješen u avliji kuće što se zove
Bosna. Medijski trač, u formi navodnog kritičkog novinarstva, svjesno ili nesvjesno, za re-
zultat ima omalovažavanja bošnjačkih autoriteta u politici, kulturi, privredi i umjetnosti,
istovremeno produbljujući postojeće unutarbošnjačke suprostavljenosti i sukobljenosti.
Spomenimo samo neke ključne, nedopustive, iracionalne rascijepljenosti među Bošnja-
cima, koje ih na nivou kolektivnog aktivizma sputavaju i ograničavaju i, itekako, umanjuju
sposobnost opstanka kao političkog naroda. Među tim, vještački izazvanim iracionlanim
unutar-bošnjačkim suprostavljenostima, svakako su najznačajnije podjele na: Bošnjake i
Sandžaklije (znamo da nema Sandžaklija u nacionalnom smislu već imaju Bošnjaci iz San-
džaka), domaći i muhadžiri, građani i seljaci, Bosanci i Hercegovci, Podrinjci, Tuzlaci i
Sarajlije, “košćuni” i “mehkiši”16 esdeaovci i esdepeovci, vjernici i komunisti. Bili smo
svjedoci, kod najnovijeg zločina genocida nad Bošnjacima, da zločinci nisu pitali ko je vjer-
nik, a ko komunista među Bošnjacima, ko je Bosanac, a ko Hercegovac, ko građanin, a ko
seljak, ko esdeaovac, a ko esdepeovac; ubijani su redom samo zato što su Bošnjaci. No,
čini nam se da je po Bošnjake posebno pogubna ona rascijepljenost koja dijeli Bošnjake na
navodne nacionaliste i one koji sa pozicija anacionalnosti vrjednuju bošnjački identitet.
Upečatljiv i najaktuelniji primjer bošnjačke političke nedorečenosti, na nivou kolektiv-
nog aktivizma danas, jeste rasprava oko promjene Ustava Bosne i Hercegovine. Bošnjačka
politička elita, i danas, paradigmatično slijedeći političku tradiciju, ostala je politički ne-
dorečena, kada su u pitanju strateški pravci promjene Ustava Bosne i Hercegovine, iska-
zujući zabrinjavajuće, političko, i ne samo političko, sukobljavanje i netrpeljivost. Zbunju-
1 ZNANSTVENI RADOVI
jući i dezorjentirajući uticaj na bošnjački narod i njegovu javnost je evidentan. Nasuprot

ovoj bošnjačkoj političkoj nedorečenosti iskazanoj kroz političko nejedinstvo, stoji jasna
politička dorečenost političke elite bosanskih Srba, iskazana kroz političko jedinstvo poli-
tičkih partija koje artikuliraju političke poglede bosanskih Srba.
Ne možemo se oteti utisku da se kod Bošnjaka, odnosno, kod većine bošnjačke politič-
ke elite, politika razumijeva primarno kao lična promocija i djelatnost pogodna za koristo-
ljublje, a ne ono što politika jeste i treba da bude, sfera javnih općedruštvenih potreba i
interesa kroz koju će se realizirati i afirmirati općebosanski i općebošnjački interesi. Zato
je jedno od najvažnijih pitanja bošnjačke politike, pitanje kako izgraditi i usvojiti bošnjač-
ku integrirajuću političku matricu koja će zapriječiti produciranje političke nedorečenosti
kao pravila političkog mišljenja i djelovanja. Nije sporno da je ta matrica ideja Bosne, ali je
čini nam se sporno, kakve Bosne i Hercegovine? Temeljni, početni i neupitni, stav bi
morao biti, Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti.
Bošnjaštvo kao nacionalna identifikacija i juče i danas neodvojivo je od bosanskog dr-
žavnog i, obrnuto. Bosanska državnost danas je ozbiljno upitna bez bošnjačkog nacionalnog
identiteta, koji svojom tolerancijom, otvorenošću za drugo i drugačije ne osporava podjed-
nako pravo na Bosnu i Hercegovinu i bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima Ono što je
evidentno, iz pozicije vlastitog samoorganiziranja, Bošnjaci ne smiju prihvatiti politiku
anaciolnanog izražavanja nacionalnog identiteta sve dok je u Evropi prevladavajuća formu-
la političkog mišljenja, a još jeste, ideologija nacija-država. Istovremeno Bošnjaci ne smiju,
i nikada nisu, prihvatiti koncept organiziranja Bosne i Hercegovine po formuli nacija-drža-
va, jer je ona suprotna društveno-povijesnom biću i Bosne i Bošnjaka.
Zaključak
Bošnjačku političku nedorečenost, na nivou kolektivnog aktivizma, praktično iskaziva-
nu kroz parametre suprostavljenosti i sukobljenosti više je nedopustivo prešutkivati, naža-
lost, ona se u paradigmatičnom smislu pokazuje kao bitna politička činjenica. Bošnjacima
je, pored suprostavljaju spoljnim uzorcima vlastitog stradanja, prije svega, otklanjanja opa-
snosti od velikodržavnih projekata svojih susjeda, neophodno se suočiti i s unutrašnjim
političkim nedorečenostima, koje u sebi sažimaju ideološke zablude i svakovrsne sukobe i
slabosti, te što hitnije domisliti jedinstvenu i općeprihvtljivu političku matricu o ključnim
pitanjima nacionalnog i državotvornog razvoja. U ambijetnu u kome se nalaze, okruženi,
često, nerazumjevanjem i antipatijama, Bošnjaci kao malobrojan narod sebi, danas, ne
mogu dopustiti “luksuz” političke nedorečenosti, producirane kroz, ideološka sukobljava-
nja i nesloge, socijalnu i regionalnu rascijepljenost, dezorijentiranost, apatičnost i, povrh
svega, amaterizma, da ne kažemo, improvizaciju u ekonomiji i politici. Put za prevladavanje
bošnjačke političke nedorečenosti nalazi se u okupljaju oko duhovno-idejnog jezgra svoje
vlastitosti, i ideje nepodijeljene Bosne i Hercegovine. Matrica bošnjačke političke doreče-
nosti mora biti racionalno artikuliran stav Bosna i Hercegovina se ne može dijeliti.
LITERATURA
A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu,
Sarajevo, 1996.
Filandra Šaćir: Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.
Filipović Muhamed, Duraković Nijaz, Tragedija Bosne, Walter, Sarajevo, 2002.

Doubt Keith, Sociologija nakon Bosne, Buybook, Sarajevo, 2003.
Đozić Adib, Bošnjačka nacija, BKC, Sarajevo, 2003.
Đozić Adib, Izvanbosanski programi zla u bosanskohercegovačkom društvu, Znakovi vremena, br.
22/23, Sarajevo, 2004.
Imamović Mustafa, Pravni položaj iunutrašnjo-politički razvitak BiH od 1878-1914., BKC, Sa-
rajevo, 1997.
Karić Enes, Eseji od Bosne, (tri bosanske enklave), Sejtarija, Sarajevo, 1999.
Seferović Mensur, Vojska za jedno ljeto, BKC, Sarajevo, 1999.
Zgodić Esad, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998.
Žiga Jusuf, Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001.
Bilješke
1
Opširnije u: E. Zgodić, Bošnjačko iskustvo politike, Euromedija, Sarajevo, 1998; str. 316-367.
A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831, do 1832. godine, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
2
MNO je utemeljena na sastanku bošnjačkih prvaka 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu. Na sastanku je izabran Egzekutivni
odbor, za čijeg je predsjednika izabran Ali-beg Firdus. Prva stranačka skupština MNO održana je u Budimpešti 11. II 1907.
godine.
3
“kako smo god protiv pripajanja naše domovine Hrvatskoj, isto smo tako protiv njenom usajedinjenju sa Srbijom.” (Musavat,
br. 23. 29. V 1908. str. 1.)
4
Osnivačka skupština MNS održana je u Tešnju 24-26. VIII 1908. Za predsjednika je izabran Adem-aga Mešić, a za sekretara
Zija-beg Đonlagić.
5
Dok se MNO, nedvosmosleno, zalagala za autonomiju BiH, u okviru Osmsnske imperije, dotle se MNS protivila da BiH
“dobije potpunu državnu autonomiju”.
6
MNS je, npr. podržala aneksiju BiH, dok to nije uradila MNO. MNS je vodila prorežimsku i prohrvatsku politiku, dok se takvoj
politici suprotstavljala MNO.
7
Š. Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 49-59.
8
Ademaga Mešić bio je Pavelićev doglavnik, Alija Šiljak poglavni pobočnik, Osman-beg Kulenović i dr. Džafer-beg Kulenović
bili su dopredsjednici vlade NDH.
9
Opširnije o Bošnjacima u Četničkom pokretu u: M. Seferović, Vojska za jedno ljeto, Bosanski kulturni centar, Sarajvo.
10
Spomenimo ovdje samo neke: Nurija Pozderac, Sulejman Filipović, Muradbeg Zaimović, Avo Humo, Hamdija Čemerlić, Sken-
der Kulenović, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Hamdija Omanović, Pašaga Mandžić, Enver Redžić, Fazlija Alikalfić i dr.
11
Š. Filandra, navedeno djelo.
12
Dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine ne samo da je suprotno njezinom povijensom iskustvu, već je ono suprotno općeva-
žećim i općeprihvaćenim normama koje danas dominiraju u organiziranju država. Političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine po
formuli Dejtona suprotno je međunarodnom pravu i međunarodnim deklaracijama, a, prije svega Univerzanoj deklaraciji o
pravima čovjeka i građanina, usvojenoj na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. god., te Deklaraciji o
pravima čovjeka o građanina 1789 god., usvojenoj u Parizu. Dakle, ako je dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine suprotno
njezinom historijskom iskustvu, a jeste, onda je ono istovremeno nelogično, nepravedno, nemoralno, neprirodno, a, kao takvo
ograničavajuće i negativno utječe ba razvoj ne samo Bosne i Bošnjaka, već i bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i drugih
bosanskih građana. Ono što je najvažnije za Bošnjake danas, jeste saznanje da Dejtonski mirovni sporazum nije otklonio naci-
onalističke velikodržavne političke ideologije i projekte, naprotiv, svojom koncepcijskom strukturom i ukupnom sadržajnošću,
omogućio je nacionalno homogeniziranje teritorija Bosne i Hercegovine, gdje Bošnjaci čine većinu i na svega 25% teritorije.
Ono što posebno zabrinjava Bošnjake i utječe na njihov ukupni aktivitet danas jeste činjenica da unutar same djetonske for-
mule, kao njezina suština, a ne popratana pojava, nalazi se prikrivena razarajuća opasnost ponovnog povampirenja velikodržav-
nih ideologija i secesionističkih pokreta kao osnove novog sukoba. Svjesni takvog stanja, poučeni negativnim dvjestogodišnjim
iskustvom ubijanja, progona i svakovrsnih stradanja, uz neprincipijelno ponašanje međunarodnih centara političke i vojne
moći, Bošnjaci i danas žive u strahu, dezorijentirani i zbunjeno zagledani u budućnost, radije se odlučuju na iseljavanje iz
Bosne i Hercegovine, nego na povratak razrušenom zavičaju.
13
Jula mjeseca 1995. god., u zaštićenom Rezolucijom UN-a gradu Srebrenici i njegovoj užoj okolini, snage Vojske Republike
Srpske u roku od nekoliko dana ubile su organizirano, svjesno, brutalno preko 8.000 civila, prije svega, muškaraca od 15-70
godina. Vidi u:
– Norman Cigar, Genocide in Bosnia, The Policy of “Ethnic Cleansing”, Texas, A. M., Universitiy press, 1995.
– Francis A. Boyle, The Bosnian people charge genocide: proceeding of the international Court of justice concernig Bosnia v. Serbia on
the prevention and punishment of the crime of genocide, Althcia Press, MA, 1996.
– Jan Willem Honig – NoberfrBoth, Srebrenica, kronika ratnog zločina, Sarajevo, 1997. god.
– Nijaz Mašić, Srebrenica, općina Srebrenica, 2000.
14
“Na nacionalnoj karti današnjeg nemirnog Balkana Bošnjaci žive u tri enklave: A) sandžačkoj, B) bosansko-neretljanskoj i C)
Unsko-sanskoj. Unutar ove tri enklave ima barem dvadesetak bošnjačkih mikroenklava u postojanju. Ta je karta bošnjačkih
1 ZNANSTVENI RADOVI
enklava danas vidljiva svima koji imaju oči! Te su tri bošnjačke enklave na Balkanu u prvom redu posljedica agresije na Bosnu
i Hercegovinu, zatim posljedica raspada SFRJ i, dakako, posljedica genocida,” (E. Karić, Eseji od Bosne, (Tri bosanske enklave)),
Sejtarija, Sarajevo, 1999. god. Str. 9).
15
Trač, njem. (tratsch) – čerečenje, brbljanje, ogovaranje, klevetanje, laž, kleveta; rekla-kazala (B. Klaić, Rječnik stranih riječi,
Zora, Zagreb, 1958, str. 1289.)
16
Na sastanku bošnjačkih prvaka održanom 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu, na kome je utemeljena Muslimanska narodna
organizacija većina prisutnih zahtijevala je da se autonomna borba proširi, pored vjerske, i na političku autonomiju. Nasuprot,
ovom stavu većine, dio bošnjačkog političkog vođstva zauzimao je suprotno stanovište, zalažući se za stav da se autonomna
borba nastavi i dalje kao borba samo za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prvi su u narodu nazvani “košćunima” a
drugi “mehkišima”.
prof. dr. Šaćir Filandra
Bošnjaci i Bosna
(povodom obilježavanja stogodišnjice osnivanja
Muslimanske narodne organizacije)
Obilježavanju stogodišnjice bošnjačkog institucionalnog političkog djelovanja odgovara

svečanost. U takvom raspoloženju nastojat ću sažeto iznijeti vlastito razumijevanje osnov-
nih tokova savremene bošnjačke politike kroz odnose bošnjačkog i bosanskog. Prvo ću
iznijeti pozitivne a potom negativne značajke te politike.
Bošnjaci danas moraju sagledati brojne generacije svojih političkih djelatnika i prijeđe-
ni politički put u 20. stoljeću, te nanovo kritički analizirati principe i domete svoga poli-
tičkog djelovanja. Šta je bio cilj bošnjačke politike i u kojoj je mjeri ostvaren? Ovo osnovno
pitanje traži jasan i nedvosmislen odgovor. Nedjeljiva, nezavisna, slobodna, građanska i
demokratska Bosna i Hercegovina bio je i danas jeste, i trebao bi ubuduće biti, osnovni cilj
bošnjačke politike. Bosna je način i forma opstanka Bošnjaka. Potpuna je podudarnost
bošnjačkog i bosanskog političkog nacrta, odnosno, Bošnjaci su svoju nacionalnu sudbinu,
narodni opstanak vezali za sudbinu i karakter bosanske državnosti. Ovaj povijesni cilj da-
našnjom nezavisnom Bosnom i Hercegovinom i bez obzira na unutrašnju podjelu i stanje
nezvaničnog poluprotektorata u kome se nalazi, u potpunosti je ostvaren. Generacija kojoj
pripadamo dala je pečat tom povijesnom toku. Bošnjački politički razvojni luk protezao se
od ideje o vjersko-prosvjetnoj autonomiji s početka 20. stoljeća do pune nacionalne suve-
renosti na njegovom kraju.
Bošnjaci danas poslije više stoljeća žive u nezavisnoj Bosni i Hercegovni. Sve do prije
deceniju i po Bosna je svoju posebnost čuvala kao dio složene političke forme s uvjerenjem
mnogih da je ona bez nekog zaštitnog i nadsvođujućeg političkog okvira neodrživa. Samo-
stalnoj Bosni danas je prijeko potrebna Evropska unija. Međutim, Bosna je i bez njene
zaštitničke uloge održiva. Posmatrano iz povijesne perspektive samostalnost Bosne je ono
što određuje konstelaciju političkih odnosa i traži neiskušavana, nova rješenja. Jedno je
sigurno, i to valja imati na umu, Bosnu ne mogu sačuvati međunarodne institucije već samo
jasni principi unutrašnjeg sklada njenih različitosti, prije svega princip ravnopravnosti i
jednakosti njenih građana i naroda. (Današnja politička praksa političkih rješenja dva na
prema jedan, gdje su najčešće Bošnjaci i Hrvati na jednoj a Srbi na drugoj strani, nije dobra.
Kod zadnjih propalih pokušaja ustavnih promjena Srbi i Bošnjaci činili su blok naspram
Hrvata, a sutra će to činiti, i često već čine Hrvati i Srbi naspram Bošnjaka.)
Iz stoljetnog hoda bošnjačke politike navest ću neke značajke. Bošnjaci su u političkoj
djelatnosti uvijek davali prednost izgradnji i očuvanju zajedničke države nauštrb posebne,
vlastite nacionalne dionice u toj državi. Oni su uvijek davali prednost bosanskom u odnosu
na bošnjačko, ili, drugačije rečeno, svaki posebni, nacionalni bošnjački politički potez od-
mjeravali su prema njegovu refleksu na stanje bosanskoga političkoga okvira. Zato je drža-
va Bosna i Hercegovina njihova najveća i vodeća politička vrijednost. Ta činjenica je u
bitnome određivala i danas određuje tokove razvoja njihove nacionalne svijesti.
1 ZNANSTVENI RADOVI
Paralelno ovom državotvornom Bošnjaci su imali i uskonacionalni tok svoje politike. Njego-
va dimenzija se ogledala, a nažalost dijelom i danas ogleda, u posvemašnjem redukcionizmu
bošnjačke politike na samo jednu od njenih dimenzija, socijalnih, ideoloških ili povijesnih.
Zavisno o tome kojoj se od tri važne društvene kategorije u političkoj djelatnosti davala prednost
– naciji, državi, ili religiji, uspostavljale su se i različite politike. S tog aspekta redukcionizam u
bošnjačkoj politici javljao se svaki put kada su interesi države bili podređeni interesima nacije
i religije. Oblik egzistencije političke slobode savremenih ljudi je država te ona kao forma orga-
nizirane ljudske zajednice predstavlja do sada najbolji instrument zadobivanja i osiguranja
ljudskog slobodnog i dostojanstvenog življenja. Ovo važi i danas bez obzira na teorijske postav-
ke o postnacionalnom suverenitetu, kraju nacije, države i globalizaciji. Ovaj hegelijanizam nije
neodmjeren. Njime se ne vrši nekritičko hipostaziranje države unutar bošnjačke politike, kako
se to nekima možda može činiti, već samo potcrtava i pozitivno vrednuje onaj tok bošnjačkog
političkog mišljenja koji je u bosanskoj državi, kao složenoj nacionalnoj i konfesionalnoj državi,
vidio osnovnu političku vrijednost bošnjačkog skupnog djelovanja. Reduciranje polivalentnog
bića bošnjačke politike na njenu etničku dimenziju, znači pristajanje na unutarnju podjelu
zemlje, znači neizbježnost sukoba sa Srbima i Hrvatima. Takva politika vodi u podjeljeno bo-
sansko društvo s etniciziranim teritorijama što je uvod u trajnu podjelu zemlje i mogući nesta-
nak države. (Bošnjaci su bez bosanske države minorna vjerska manjina). Takvog političkog
ponašanja bilo je više-manje zadnjih petnaest godina. Nažalost ima ga i danas. Izražava se u
stavu pristajanja na unutrašnje podjele, kao gotovom činu i normalnoj stvari. Tako je retorika
snaga koje zagovaraju ovaj stav, mi imamo svoj prostor, svoje školstvo, svoje zdravstvo, svoje
resore u vladi, svoje firme, svoje dijelove budžeta, svoje praznike, svoje umjetnike, svoju tele-
viziju, u konačnici imamo svoj narod kojim mi vladamo i kome mi poreze uzimamo. (U minulim
parlamentarnim izborima te snage su jasno pokazale svoje lice kroz nametanje frakcijskih borbi
unutar Stranke demokratske akcije.) To su snage koje ne interesuje dio Bosne koji se zove
Republika Srpska, njima je priča o povratku obična fraza jer se u Federaciju iz tog prostora
smišljeno dovode Bošnjaci kao glasači. Bošnjaci se tako homogeniziraju u jednom prostoru,
uglavnom sarajevskoj regiji, iz kojeg bi navodno, nekada i trebalo početi ponovno zadobivanje
starih prostora, kao što je Istočna Bosna.
Drugi sadržaj redukcionizma je konfesionaliziranje bošnjačke politike. To je svođenje
Bošnjaka s razine nacije na nivo vjerske zajednice. Bošnjaci takvih tendencija zadnjih de-
cenija nisu pošteđeni. Više je momenata uticalo na to da konfesionalni aspekt bošnjačkog
bića postane važnim kriterijumom političke djelatnosti ili određujućim činiteljom politič-
kih izbora. Prvi je komunističko konfesionaliziranje bošnjačkog nacionalnog pitanja na
način da su prije četrdeset godina Bošnjaci priznati kao posebna nacija, ali bez nacionalnih
institucija. Uloga nacionalne institucije dodjeljena je Islamskoj zajednici, što se odrazilo na
bošnjački politički razvoj u doba raspada komunizma. Tu je ivjera u politici počesto bila
prisutna na nepotreban i pogrešan način. Drugi momenat se tiče utjecaja vanjskih okolno-
sti, susreta islama i politike unutar palestinskog pitanja te tekuće antiglobalizacijsko
konfesionaliziranje i etniciziranje identiteta na širem planu, čega smo i mi dio.
Koja su to negativna obilježja bošnjačke politike?

Ako u osnovnim obrisima, jasno i precizno, nastojimo ustanoviti osnovna negativna
obilježja savremene bošnjačke politike, onda možemo reći da su ona sadržana u najmanje
tri činjenice: defetizam, neintelektualizam i vaninstitucionalizam. Bošnjačka politika, za-
govarana i prakticirana posljednje stoljeće, za svoje osnovno obilježje ima negativno samo-
određenje. To negativno samoodređenje bošnjačke politike sadržano je u tome da ona
svoje ciljeve određuje ad hoc u reakciji na spoljna događanja, a ne iz vlastite biti ili stabilnog
sistema vrijednosnih orijentacija. Neposjedovanje jasnog političkog programa unutar dosa-
dašnje bošnjačke politike podrazumijeva, sasvim logično, čitavu zbrku oko metoda dosti-
zanja bilo kojeg političkog cilja, s obzirom da od političkog programa zavisi metod političkog
rada i djelovanja, sredstava, snage, pravac i dinamika realizacije. Sve to Bošnjaci, ali i svi
Bosanci, već dugo iskušavaju.
Kao drugu osobinu te politike navodim neintelektualizam. Bitna osobina bošnjačkog
savremenog nacionalnog razvoja jeste da se bošnjačka nacija dominantno i presudno obli-
kuje u okviru ratnih situacija, u okviru velikih ratnih zbivanja čiji su Bošnjaci objekt: Prvi
svjetski rat, Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije i agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992-
1995.). Takvo polazište osvajanja novih stupnjeva nacionalne svijesti uvijek u sebi ima
određen ideološke momente i bitno utiče na politički identitet. Neintelektualizam se
oslikava u svojevrsnom sukobu između “visokoakademske inteligencije” i nečeg što bi se
zvalo “srednja inteligencija”. Taj sukob nije tekovina aktuelnih aktera bošnjačke politike
već on traje od vremena prvih bošnjačkih modernista: Osman-bega Kapetanovića Ljubuša-
ka, Safvet-bega Bašagića, Osmana Nuri Hadžića.
Zbivanja u bošnjačkom narodu devedesetih godina potvrđuju ove tvrdnje. SDA, kao
bošnjački politički izraz u raspadu Jugoslavije i kao apsolutno opravdan, sjajan te odlučan
čin političkog organiziranja naroda u jednoj predratnoj kataklizmičkoj situaciji, nije bila
stjecište elitne bošnjačke inteligencije. Ne navodeći primjere, jer to nije za ovu priliku
neophodno, ostaje kao činjenica da vodeća akademska bošnjačka inteligencija taj politički,
odnosno narodni pokret, tada nije podržala. I, naravno, otvorio se prostor za oslanjanje tog
pokreta na srednju i vjersku inteligenciju, što je dovelo do značajnih represija u okviru
definiranja političkog identiteta SDA. Bošnjačka elitna inteligencija jednim dijelom pri-
stupala je toj stranci tek onda kada je ona bila etablirana u sistem vlasti, te još jednom
otvorila prostor za prigovarani joj oportunizam. Zatim, sama stranka se zatvorila za utjeca-
je sa strane, za kritičko promišljanje vlastite pozicije, čak je utjecaj visoke akademske in-
teligencije na politiku javno proglašavala nepoželjnim promovirajući tezu da se profesori
unuiverziteta ne mogu baviti politikom. Posljedicu ovakvog djelovanja je da danas u vrhu
te stranke nema nijedno poznato ime iz akademskih redova.
I kao treće negativno obilježje te politike smatram vaninstitucionalizam. Bošnjaci su
narod s najtanjom, najoskudnijom državotvornom političkom tradicijom. Oni plodove vla-
stitog političkog angažmana na razini države nikada nisu u punom obimu osjećali, budući
da su u modernom dobu u praksi bili objekt politike. Bošnjaci kao cjelina nikada nisu svo-
ju vlast izvodili na parlamentarni, građanski način. Ta nerazvijenost povijesnog iskustva
institucionalnog djelovanja i življenja i danas ostaje bitno obilježje bošnjačke politike te se
vrlo negativno odražava u savremenim društvenim tokovima.
Na kojim načelima počiva bošnjačka politička djelatnost?

Bošnjaci su svoj politički položaj uvijek razumijevali u dijalektičkom odnosu s bosanskom
posredovanošću. Nikada se u povijesti savremenog bošnjačkog političkog djelovanja nisu
pojavile snage i pokreti koji su razumijevali mogućnost bošnjačkog opstanka bez bosanskog
okvira. To je prvo i temeljno načelo bošnjačke politike.
1 ZNANSTVENI RADOVI
Drugo, ni u najtežim razdobljima vlastite opstojnosti, kao što su tzv. desna skretanja u
partizanskom pokretu 1942. te genocid nad Bošnjacima u Istočnoj Bosni i Sandžaku, op-
koljenog Sarajeva ratne zime 1993. godine, ne napušta se ideja Bosne kao multilateralne
zemlje. Dakle, i u najtežem vremenu za bošnjačku fizičku opstojnost istrajava se na mode-
lu Bosne kao složene nacionalne, konfesionalne, kulturne zajednice. Ekskluzivno nacional-
no razumijevanj Bosne nikada nije bilo politički projekt, niti javna politička snaga, mada je
bilo i još ima ekskluzivno nacionalne političke prakse kao posljedice zloupotrebe političke
djelatnosti pojedinih oligarhija na različitim nivoima vlasti. I treće načelo odnosi se na
politiku ekvidistance prema Srbima i Hrvatima. Približavanje ili udaljavanje od Srba ili
Hrvata nikad u osnovi nije bilo generičke ili metafizičke/duhovne naravi već političke.
Politika je uvijek bila, i jeste, područje interesa. Povijest bošnjačkih odnosa sa Srbima i
Hrvatima to svjedoči. Da je drugačije Bošnjaka danas ne bi bilo. Na sve tri strane mnogi
pojedinci i skupine u pojedinim razdobljima prošlog stoljeća nažalost to nisu tako razumi-
jevali. To je njihova lična sudbina koja je bez značajnog utjecaja na glavni tok bošnjačkog
nacionalnog i političkog razvoja. Ovo isto važi i za sve one pojedice iz bošnjačkog etničkog
korpusa koji danas za sebe biraju neki drugi nacionalni identitet.
doc. dr. Adnan Jahić
Refleksije o bošnjačkoj politici i

bošnjačkom nacionalnom razvoju
do Drugog svjetskog rata
U historijskim analizama i stručnim raspravama učinci i dometi bošnjačke politike do
Drugog svjetskog rata najčešće se promatraju u kontekstu sljedeća tri nastojanja: I) težnje
da se ostvari i sačuva politička samostalnost i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine; II) borbe za
sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije; III) očuvanja i jačanja etnonacionalne posebnosti
Bošnjaka. Iznio bih nekoliko zapažanja o postignućima dotične politike na pomenutim
poljima.
Pogrešno bi bilo valorizirati domete bošnjačke politike u pogledu afirmacije političke
samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine isključivo iz perspektive njenih nepo-
srednih učinaka u dotičnoj oblasti. Taj bi redukcionizam, sa jedne strane, dodatno zamaglio
karakter nacionalnih ambicija i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane,
amnestirao bi bošnjačke političke subjekte, realitetom historijskih datosti, od odgovornosti
na korespondirajućim poljima - gdje se neuspjesi nisu mogli pravdati prisutnim nacionalno-
političkim konstelacijama. Historijski gledano, nije moguće govoriti o kontinuitetu boš-
njačke autonomističke politike i državotvorne politike KPJ u Drugom svjetskom ratu. Jeste
moguće, dapače neophodno, govoriti o odnosu bošnjačke politike prema Bosni i Hercego-
vini u uslovima nametnutih državno-pravnih režima, naročito u usporedbi sa istim takvim
politikama bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba. Ipak, od izvanredne je važnosti sagleda-
ti pristupe i učinke bošnjačkih političkih elita u oblastima koja podupiru državno-političku
neovisnost: obrazovanju, kulturi, nauci, privredi, tehnici. Ukoliko je zaglušujući diskurs
političkog nadmetanja (prenijet na historiografsku ravan) desetljećima davao primat izrav-
noj politici, izravnim političkim očitovanjima, tada tim prije postoji obaveza da se pretresu
i ona područja koja se, čak ni uslovno, ne mogu nazivati marginalnim. Samo nekoliko op-
servacija, kad je riječ o obrazovanju i obrazovnoj politici, bit će dovoljno da pojmimo svu
kompleksnost savremene prosudbe o profilu bošnjačke nacionalne politike do sredine
proteklog stoljeća.
Ozbiljne historijske analize će pokazati da bošnjački političari nisu pristupali pitanju
državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu dugoročnog bošnjačkog nacio-
nalnog razvoja. Još je 1907. u Bošnjaku Ademaga Mešić problematizirao ideju autonomije
Bosne u uslovima bošnjačkog otpora svjetovnoj naobrazbi i slabe intelektualne baze za
osiguranje ravnopravnog statusa Bošnjaka u eventualno autonomnoj Bosni i Hercegovini:
“Nastojmo sada da što više naše djece šaljemo na visoke moderne škole, te
kad budemo imali koju stotinu pravnika, onda ćemo moći voditi borbu i tražiti
samoupravu Bosne i Hercegovine. – Sada tome nije vakat, sada se borimo svi
zajedno kao braća za naša životna pitanja – za vjersku i agrarnu stvar, šaljimo
1 ZNANSTVENI RADOVI
našu djecu na moderne nauke, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne

trgovine, obrađujmo racionalno naše lijepe zemlje, odvraćajmo našu djecu od
pića i od drugih hrđavih poslova, izmirimo se jedan s drugim, ne nasjedajmo
našem neprijatelju, ne dozvoljujmo da se nepozvani miješaju u naše vjerske
stvari, ne tražimo savjeta za agrarne stvari kod onoga, ko nam je najviši neprijatelj
i čiji je viši interes nas uništiti nego nam pomoći.”1
Bez obzira na motive koji su stajali iza ovih Mešićevih riječi, u njima se ogledala suština
bošnjačke nacionalne pozicije s početka XX stoljeća. Bošnjačka politika nije posvećivala
potrebnu pažnju obrazovnom i kulturnom razvoju Bošnjaka. Samo dvije godine nakon
osnutka Muslimanske narodne organizacije (MNO) opozicija je isticala njene porazne
učinke na kulturno-prosvjetnom polju. Zahvaljujući MNO, navođeno je, uslijedila je kul-
turna atrofija, među inteligencijom su zavladale apatija i autarkija, umni ljudi su postali
predmetom nesmiljene harange.2 Kulturni polet s početka stoljeća iščezao je pred naletima
partijskog jednoumlja i političke retorike. Pa premda navedene opservacije nisu bile lišene
nekritičke blagonaklonosti prema inteligenciji (koju su drugi, ne bez osnova, teretili za
indiferentnost spram narodnog stanja3), indikativna je očita prevlast političkog diskursa
nad kulturnim pitanjima nakon 1906. Poziciona politika i narodne sklonosti, u tom smislu,
očitovale su jednake prioritete; mjesto kulturne i socijalne obnove, lamentira nepotpisani
kritičar, Bošnjacima su miliji strančarstvo i isprazno politiziranje – najprisutnije teme u
muslimanskim čitaonicama su snaga turskog oružja, ambicije evropskih sila, političke i si-
gurnosne prilike u Makedoniji i Novom Pazaru. Ideje vlastitog sirotišta, prosvjetne reforme,
ekonomskih, trgovačkih i novčanih poduzeća – uglavnom nailaze na slab odziv Bošnjaka.4
Bošnjačkim narodnim predstavnicima s početka stoljeća prosvjetno je pitanje – vjersko
pitanje! Memorandumi Benjaminu Kallayu (19. XII 1900) i Franji Josipu I (10. VI 1901)
vrve pojmovima vjera, vjerske svetinje, islamski narod, mešihat, halifa, mektebi, medrese.
Zemaljske škole su stigmatizirane kao kršćanska učilišta koja bošnjačku omladinu prave
“divljim plijenom silovite katoličke hrvatske propagande”5. Lijek od alijenacije - vitalnog pitanja
bošnjačke ukupnosti dotičnog vremena - prepoznat je u unapređenju vjerske prosvjete,
čega nema bez vjerske samouprave, bez samostalnog upravljanja vlastitim vakufima, ško-
lama i džamijama.
U inoviranom Programu Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu iz
1910. samo je jedna tačka stranačkog programa bila posvećena svjetovnoj naobrazbi Boš-
njaka. U tačci d] VI. poglavlja zatraženo je osnivanje što više prosvjetnih zavoda, naročito
stručnih i zanatskih škola.6 Istovremeno se insistiralo na prisilnom pohađanju mekteba za
bošnjačku mušku djecu od 6 do 10 godina (tačka a]). Prevlast vjerske nad svjetovnom
naobrazbom u kulturnoj politici MNO afirmirana je §§ 160-162 Štatuta za autonomnu
upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini (15. IV 1909),
koji su propisivali obavezno pohađanje mekteba za svu bošnjačku djecu, intervenciju mje-
sne oblasti u slučaju otpora mektebskoj pouci, kao i uslovljenost primitka u državnu školu
prethodnim svršetkom mekteba.7 Kad je 14. VIII 1911. propisan Program Ujedinjene mu-
slimanske organizacije (UMO), u koju je integrirana Muslimanska samostalna stranka
(MSS) (bivši naprednjaci), nije došlo ni do kakvih promjena u tretmanu prosvjetnih pitanja
u odnosu na program MNO iz 1910.8
Bilo bi, dakako, pogrešno misliti da se bošnjačka politička elita nakon 1906. protivila
svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. Sredinom 1910. formiran je Fond Alibega Firdusa kako bi
se izašlo u susret potrebama prosvjećivanja i kulturnog podizanja Bošnjaka.9 Stranačko

glasilo UMO nije se ustručavalo kritizirati postojeći vjersko-prosvjetni sistem i tražiti pri-
sustvo svjetovne nauke u bosanskim medresama.10 Pa ipak, činjenica je da pismenost i
prosvjeta nikada nisu imali prioritetno mjesto u programskim ciljevima najjače bošnjačke
stranke. Najbolja potvrda dotične činjenice je njen odnos prema školovanju bošnjačke
ženske populacije.
Podsjetimo se da je upravo insistiranjem Muslimanskog kluba 1911. u Zakon o obaveznoj
nastavi uvrštena odredba po kojoj osnovno obrazovanje nije obavezno za muslimansku
žensku djecu.11 Muhamed Hadžijahić je ovaj slučaj nazvao žalosnom epizodom12, premda
bi ga primjerenije bilo nazvati historijskom katastrofom. Ovim činom je pogaženo – u
uslovima bošnjačke rezistencije prosvjetnoj emancipaciji muslimanke – osnovno ljudsko,
ali i vjersko pravo bošnjačke žene na primarnu svjetovnu naobrazbu koju su davale narodne
osnovne škole.
Nakon Prvog svjetskog rata, novoformirana Jugoslavenska muslimanska organizacija
(JMO) manifestirala je veću spremnost na unapređenje prosvjetnih prilika Bošnjaka uto-
liko što je, u svojim programskim ciljevima, insistirala na obaveznoj osnovnoj naobrazbi za
djecu oba spola, izdašnijem povećanju proračunskih sredstava za javnu nastavu, većem
angažiranju na suzbijanju nepismenosti u zemlji.13 Da navedeni ciljevi nisu bili tek puke
proklamacije pokazala su poslanička pitanja Hamzalije Ajanovića, Hamida Kurbegovića,
Husejna Alića i drugih poslanika JMO koji su od ministra prosvjete tražili konkretnu po-
dršku otvaranju osnovnih škola u jednom broju sela u Bosni i Hercegovini.14 Pa ipak, tokom
dva desetljeća djelatnosti JMO, nije bilo ozbiljne stranačke akcije u pravcu realizacije
prosvjetnih ciljeva stranke.15 Štaviše, postupci pojedinih stranačkih prvaka i odbora navode
na sasvim suprotne zaključke. Tako je u decembru 1921. Mjesni odbor JMO Sarajevo
osudio mišljenja unutar Treće prosvjetne ankete o poučavanju vjeronauke na latiničnim
udžbenicima i pretvaranju mekteba u osnovne škole.16 Poznati su otpori mjesnih organiza-
cija i aktivista JMO inicijativama reisul-uleme Čauševića o otkrivanju i obrazovanju musli-
manke.17 Više svjetovnih intelektualaca je ukazivalo na nedovoljnu brigu JMO za kulturne
i prosvjetne prilike Bošnjaka.18 I kada je vodila pregovore o ulasku u vladu, kada je učestvo-
vala u vladi, vodeća bošnjačka partija nije poduzimala potrebne korake kako bi barem neki
od segmenata njene prosvjetne politike zaživjeli u stvarnosti. “Funkcioneri JMO, zauzeti
političkim akcijama oko izbora i u borbi oko učešća u vlasti, nisu uspjeli da posvete pažnju
ni onim ozbiljnim pitanjima muslimanskog društva kao što su nepismenost i kulturno-
prosvjetni rad, bez čijih rješenja se nije mogao zamisliti nikakav društveni napredak Mu-
slimana.”19
U odsustvo efikasne akcije političara, inicijativu je preuzela vjerska zajednica. Početkom
tridesetih Ulema-medžlis u Sarajevu, u skladu sa § 17 Zakona o narodnim osnovnim ško-
lama, zatražio je od kraljevskih banskih uprava otvaranje 255 novih osnovnih škola u Bosni
i Hercegovini.20 Istovremeno se tražilo od muftijstava i sreskih vakufskih povjerenstava da
skreću pažnju roditeljima i starateljima bošnjačke djece na važnost blagovremenog izlaska
na prijemne ispite “kako ne bi ostala neupisana djeca sposobna i voljna da idu u srednju
školu”21. U drugoj polovini tridesetih uslijedila je nova konkretna inicijativa. Godine 1938.
Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu pokrenuo je akciju za suzbijanje nepismeno-
sti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i rasturio veli-
ke količine bošnjačkih narodnih pjesama po povoljnim cjenama. “Neka [vakufska] povje-
renstva su na svojoj teritoriji sa neočekivanim uspjehom proveli ovu akciju, organizujući
1 ZNANSTVENI RADOVI
praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme na-
učili potpuno čitati i pisati.”22 Bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim
općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave23, uglavnom ostajala
bez elementarne svjetovne naobrazbe.
Ipak, niko nije imao razloga za zadovoljstvo u uslovima porazne kulturno-prosvjetne
statistike. Podaci da je 1931. tek 107 muslimana pohađalo učiteljske škole, da su jedva 15
% učenika triju sarajevskih gimnazija činili muslimani, da je na jugoslavenskim univerzite-
tima studiralo svega 197 muslimana (1,3 % studentske populacije24), morali su biti krupan
teret na savjesti bošnjačke elite u prvoj jugoslavenskoj državi – političke, ali i vjerske i
kulturne. Čak poznih tridesetih vjerskim zvaničnicima su stizale obavijesti o izbjegavanju
osnovne škole u pojedinim bošnjačkim sredinama.25
Sve naprijed navedeno nedvosmisleno ukazuje da zahtjevi na političkom i administra-
tivnom planu, kao dominantna odrednica bošnjačke politike do 1941, nisu bili praćeni
adekvatnim naporima na prosvjetnom i intelektualnom razvoju bošnjačkog naroda – vital-
noj pretpostavci ravnopravnog učešća Bošnjaka u politički osamostaljenoj Bosni i Hercego-
vini. Govor o dignitetu domovine, o pravu na autonomiju, bio je devalviran odsustvom
potrebnog interesa za obrazovno stanje naroda u čije ime se istupalo.
Kad je riječ o bošnjačkim težnjama ka političkoj samostalnosti i teritorijalnoj cjelovito-
sti Bosne i Hercegovine, potrebno je ispraviti jednu nepravdu. Naime, u historijskoj lite-
raturi bivše jugoslavenske države bošnjačka autonomistička politika, u većini slučajeva,
kvalificirana je terminima 'uskoklasna’, ‘buržoaska’, ‘begovska’ .... U svom radu o odnosu
KPJ prema Bosni i Hercegovini Nikola Babić opisuje dr. Džaferbega Kulenovića kao mar-
ginalnog političkog trgovca kojeg jedino zanimaju fotelje i položaji njegovih partijskih
istomišljenika. Prema Babiću, Kulenovićeva četvrta banovina 1939. nije podrazumijevala
Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama, već njene ostatke neuvrštene u
Banovinu Hrvatsku kojim bi se priključila teritorija historijskog Novopazarskog Sandžaka.26
Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, istovremeno, okarakteriziran je kao pokušaj
svojatanja Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih građanskih stranaka i organizacije.27
Činjenica je da Kulenović nije bio kategoričan u insistiranju na teritorijalnoj cjelovitosti
eventualne četvrte jedinice.28 Stoji i ocjena o njegovom nesnalaženju u ondašnjim politič-
kim prilikama.29 Ali je nesporno njegova glavna ideja bila – Bosna i Hercegovina u starim gra-
nicama.30 Tu su ideju zatim preuzela brojna društva i organizacije. U rezoluciji bošnjačkih
vjerskih i vjersko-prosvjetnih ustanova i vlasti, bošnjačkih političkih predstavnika i javnih
radnika, kao i predstavnika bošnjačkih kulturno-prosvjetnih, privrednih i građanskih dru-
štava i korporacija grada Sarajeva, donesenoj u Sarajevu 24. XI 1939, jednodušna podrška
Kulenovićevom zahtjevu za četvrtom banovinom - autonomijom Bosne i Hercegovine u
historijskim granicama - obrazložena je sljedećim riječima:
“Potpisani muslimanski pretstavnici i građani izjavljuju, da će svim silama

pomagati rad na ostvarenju onih zahtjeva koje je Dr. Džaferbeg Kulenović po-
stavio u ime muslimana Bosne i Hercegovine. Ove zahtjeve mi smatramo ne
samo jednim političkim programom, nego uslovom od čijeg ostvarenja zavisi
bolja budućnost, osiguran opstanak i puna ravnopravnost ne samo muslimana,
nego svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Istodobno naglašavamo, da ova naša
ideja nije ni u najmanjoj mjeri uperena protiv bilo čijih opravdanih interesa, a
isto tako naglašavamo, da ova naša akcija nema i ne može imati u sebi ništa što
bi škodilo općim dobro shvaćenim državnim interesima. Odanost muslimana

Kruni i državnoj zajednici je do sada mnogo puta najjasnije dokazana. Smatramo
da ova naša akcija ima čisto državotvorni karakter, pošto ide za jačanjem državne
zajednice.”31
Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, očito, nije bio borba za prava samo jednog
naroda. Nigdje nije bilo riječi o ekskluzivnom pravu Bošnjaka na Bosnu i Hercegovinu. U
pismu Husage Čišića ‘Dragom prijatelju’ (Fehim ef. Spahi), istog dana kada je donesena
sarajevska rezolucija, u središtu je težnja da se Bosni i Hercegovini, kao domovini Bosana-
ca i Hercegovaca, osigura ravnopravan položaj u zajedničkoj državi sa ostalim regijama i
pokrajinama:
“Moje je mišljenje da se ovdje moramo organizovati kao Bosanci; odnosno kao

Bosanski autonomisti i nikako drugačije, jer sam uvjeren, da u tome znaku mo-
žemo okupiti pod svoj bajrak sve one sinove ispačene Otadžbine, koji lićne
profite ne pretpostavljaju opće narodnim, i koji ne mogu imati nikakvih lićnih
računa [.....]. Sumnje nema da će radni svijet u ovim pokrajinama bez razlike na
vjersku pripadnost objeručke prihvatiti ovu parolu, jer je izvjesno da će u ovom
znaku naći zaštite za svoje opravdane tražbine u poboljšanju svojih materijalnih
prilika, koje sada nijesu ružičaste. To isto vrijedi i za zemljoradnike, čiji produk-
ti nijesu ni dostatni ni ravnomjerni potrebama za svakdašnji život. Uostalom i
neprirodno je za svakog normalnog čovjeka da želi, da se u njegovoj vlastitoj
kući drugi više pitaju od njega.”32
Husagi Čišiću, kao i autorima i potpisnicima drugih pisama, programa i rezolucija u kojim
je zagovarana autonomija Bosne i Hercegovine, obzirom na vrijeme u kojem su djelovali,
mogli su se spočitavati politički romantizam, nerealni i neostvarivi ciljevi, no ne i odsustvo
dobre volje i spremnosti da se gradi Bosna i Hercegovina po mjeri svih njenih naroda i građa-
na. Prigovarati im što su oni tom projektu pristupali iz unilateralne, mononacionalne per-
spektive, bilo bi ravno teretiti ih za dominaciju etnonacionalnog principa u organizaciji i ra-
zvoju političkog života na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini XX stoljeća.
Drugo područje bilo je sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije. Naravno da je pitanje
vjerske i vakufsko-mearifske samostalnosti bilo važno, jer je zadiralo u pitanje identiteta
bošnjačkog naroda. Čak 23 člana Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-
mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini odnosilo se na pitanja bošnjačke naobrazbe u au-
tonomnim školama – mektebima i medresama. U § 53 Ustava Islamske vjerske zajednice
Kraljevine Jugoslavije od 9. VII 1930. Ulema-medžlis bio je definiran kao glavni organ preko
kojeg se vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim
životom muslimana.33 Kako se nacionalna posebnost bošnjačkog naroda, u dotičnom vreme-
nu, oblikovala i afirmirala na temeljima njegove muslimanske vlastitosti, nema nikakve
sumnje da je djelatnost vjerske zajednice imala veliki značaj po ukupni narodni razvitak.
Tim relevantnijom čini se činjenica da ostvarena vjersko-prosvjetna autonomija, isto-
vremeno, nije značila i samostalnost od političkih interesa i uticaja. Temeljem vakufskih
izbora, u tijela i organe Islamske zajednice nakon 1909. nisu ulazili ljudi po svojim kompe-
tencijama, već po pripadnosti i lojalnosti vodećoj bošnjačkoj partiji. To je nerijetko imalo
negativne reperkusije po stanje i prilike u zajednici. Za vrijeme autonomnog režima nesa-
1 ZNANSTVENI RADOVI
vjesna vakufska uprava je kupila natpolovičnu većinu dionica Mustro banke - banke pred
bankrotom - čime je imovina zajednice pretrpila štetu od blizu 8.000.000 dinara.34 Kad je
1930. oktroirana uprava preuzela vakufske poslove od bivšeg (autonomnog) saborskog
odbora, suočila se s praznom blagajnom i dugovima u iznosu od preko 2.500.000 dinara.35
Svako istraživanje će pokazati da je u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini bilo više
reda i sistema za vrijeme Ibrahim ef. Maglajlića i Salim ef. Muftića (1930-1936) nego u
vremenu Čauševića i uprave koju su popunjavali kadrovi Jugoslavenske muslimanske orga-
nizacije (1920-1930).36 Tek za vrijeme nijabeta i Fehim ef. Spahe (1936-1941) autonomna
vjerska i vakufsko-mearifska uprava doživjela je svojevrsnu rehabilitaciju.
Politika nije bila dobar saveznik vjerskoj zajednici u ostvarenju njene zadaće zaštite vakuf-
ske imovine i širenja vjerske prosvjete. Nisu bili rijetki slučajevi šikaniranja vjerskih službenika
zbog opozicionog držanja prema vodećoj bošnjačkoj partiji.37 Izraženim interesom za vjerska
pitanja, na državnoj razini, bošnjačka politika je sužavala prostor zahtjevima i inicijativama na
drugim poljima relevantnim po nacionalni razvitak naroda kojeg je predstavljala.
I na koncu, treće područje – očuvanje i jačanje etnonacionalne posebnosti Bošnjaka – nesporno
predstavlja onu dimenziju bošnjačke politike gdje su ostvareni rezultati od kapitalne važ-
nosti za ukupni nacionalni razvitak Bošnjaka u XX stoljeću.
Svi relevantni istraživači su primijetili odsudnu ulogu vjere u promicanju političkog su-
bjektiviteta Bošnjaka. Bez te uloge, i bez tog subjektiviteta, teško bi bilo govoriti o očuvanju
i afirmaciji bošnjačke nacionalne posebnosti u drugoj polovini XX stoljeća. Postoje, međutim,
izvjesne razlike u pogledu metoda i pristupa koji su vodili dotičnom subjektivitetu. Prema
Kasimu Suljeviću, bošnjačko nacionalno pitanje, unutar građansko-nacionalnog pokreta, nikad
nije direktno ni postavljeno kao nacionalno pitanje. Mjesto neprijepornog nacionalnog manife-
sta, ono se javljalo u posrednim oblicima vlastitog političko-nacionalnog potvrđivanja.38 Atif
Purivatra, sa druge strane, ne spori političko-pragmatički karakter bošnjačke nacionalne
koncepcije, ali ne dovodi u pitanje ni njenu teorijsku održivost.39 Jugoslavenstvo JMO jeste
bilo sredstvo otpora i odolijevanja srpskom i hrvatskom nacionalizmu u njihovim nastojanjima
nacionaliziranja Bošnjaka. Bilo je i način održavanja kohezije i sprečavanja razdora u vlastitim
stranačkim redovima. Ali je bilo i put zbližavanja i solidarnosti u zemlji sa izraženim nacio-
nalnim, socijalnim i kulturnim razlikama. Ako se ima u vidu sa koliko uskogrudosti i fanatiz-
ma su vodeći politički i društveni krugovi u zemlji branili svoje koncepcije i vizije zajedničke
države, nema nikakve sumnje da je jugoslavenstvo JMO, u dotičnim historijskim prilikama,
imalo prilično konstruktivan i progresivan karakter.40
Muslimanska narodna organizacija i Jugoslavenska muslimanska organizacija odigrale
su, nesumnjivo, značajnu ulogu u procesu nacionalnog formiranja Bošnjaka. Temeljem te
uloge bošnjačko nacionalno pitanje, kasnijih desetljeća, u okrilju komunističke ideologije
i postkomunističkog nacionalnog pokreta, preći će iz svoje negativne i spekulativne u
konstitutivnu fazu pozitivnog definiranja i historijske afirmacije.
Bilješke
1
Ademaga Mešić, “Odgovor prijateljima”, Bošnjak, XVII/1907, br. 10, str. 1. Isti pristup korelaciji političkih ciljeva i kulturnog
preporoda zatičemo unutar: Sejfudin, “Naša sloga”, Bošnjak, XVII/1907, br. 12, str. 1.
2
Naprednjak, “Stadij našeg kulturnog rada prije i sada”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 9, str. 1-2.
3
Pogledati: Ahmet Đumišić, Ko smeta napretku i prosvjećivanju muslimana, a osobito muslimanki? Banja Luka, 1919, str. 6. Šire o
politici, društvu i inteligenciji u Bošnjaka s početka XX stoljeća vidjeti: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo,
1998, str. 21-33.
4
“Kultura i politika”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 24, str. 1-2.
5
Bošnjački memorandum, [Nepoznati dokumenti], Sarajevo, 1998, str. 48.
6
“Program Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Musavat, V/1910, br. 34, str. 1.
7
Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 74. Muhamed Hadžijahić dobro primjećuje da su bošnjački na-
rodni predstavnici, nametanjem obaveznog pohađanja mekteba, koje se praktično svodilo na trogodišnje odgađanje redovnog
školovanja, “gotovo onemogućili pohađanje osnovne nastave muslimanskoj djeci” (Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Saraje-
vo, 1977, str. 124). Dotičnim odredbama bošnjačko je vodstvo došlo u očiti raskorak sa narodnim potrebama. Već početkom
dvadesetih Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu mogao je konstatirati da se propis statuta o obaveznom pohađanju
mekteba “gotovo nigdje ne poštuje” (Zapisnici Sjednica Islamske prosvjetne Ankete držanih koncem decembra 1921. i u januaru 1922. [O
početnoj, srednjoj vjerskoj nastavi, te nastavi u kotarskoj i višoj medresi], Sarajevo, 1922, str. 6). Nekad letargična bošnjačka
masa – i seljaci i građani – pod pritiskom novog vremena samostalno je počela rješavati vlastiti prosvjetni problem. “Počela je
jednostavno pretvarati svoje mektebi-iptidaije u narodne osnovne škole i stavljati naše vrhovne autonomne vlasti pred gotov
čin” (H. Hujdurović, “Pred sastanak Islamske prosvjetne ankete”, Pravda, III/1921, br. 366, str. 2). Prema izvještaju Vakufsko-
mearifskog saborskog odbora za 1921. godinu, ukupno 15 mektebi-ibtidaija na zahtjev kotarskih vakufskih povjerenstava i lo-
kalnih žitelja pretvoreno je u narodne osnovne škole. Riječ je sljedećim mektebima: Vrbanja i Bronzani Mejdan [banjalučki
kotar], Zaušje [bilećki kotar], Palanka i Brka [brčanski kotar], Šturlić, Tržac, Stijena, Todorovo, Ostrožac i Mala Kladuša
[cazinski kotar], Šiprage [kotorvaroški kotar], Šetić [rogatički kotar], Radovlje [visočki kotar] i ženska mektebi-ibtidaija u
Tešnju (“Zapisnik I. sjednice vakufsko-mearifskog sabora držane dne 18. decembra 1921”, Zapisnici sjednica Vak. mearif sa-
bora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od 20 - XII - 24 - 16 - V – 1925,
Arhiv Rijaseta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini [dalje: ARIZBIH]). Pretvaranje mekteba u osnovne škole
bilo je zorna manifestacija neodrživosti prosvjetne politike bošnjačkih prvaka s početka stoljeća.
8
“Program Ujedinjene muslimanske organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Zeman, I/1911, br. 1, str. 1.
9
“Fond rahmetli Firdusa”, Musavat, V/1910, br. 61, str. 1.
10
“Anketa za reorganizaciju medresa”, Zeman, I/1911, br. 38, str. 2.
11
“Ergeben sich nach der Einschulung aller von ihren Eltern oder deren Vertretern angemeldeten Kinder noch freie Plätze in
der Schule, so ist nach Maßgabe der vorhandenen Plätze zur zwngsweisen Einschulung der schulpflichtigen Kinder – mit
Ausschluß der moslimischen Mädchen – zu schreiten” (Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang 1911
[19. Juli 1911, Stück XXIII], str. 217).
12
Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, str. 125.
13
Štatut i program JMO, Sarajevo, 1922.
14
Pogledati: Pitanje na gospodina ministra prosvjete – narodni poslanik Hamzalija Ajanović (3. V 1922). 66-114-368, 1922, fond
Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ); Gospodinu ministru prosvjete Beograd [pitanje narodnog
poslanika Hamida Kurbegovića od 8. novembra 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ; Upit narodnog poslanika Husejna Alića na
ministra prosvjete (27. XI 1922). 66-1303-1546, 1922, MPr, AJ; Gospodinu Svetozaru Pribićeviću ministru prosvjete Beograd
[upit Fehima Kurbegovića od 29. marta 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ.
15
“Pitanjima prosvjetne politike, povećanju budžeta za javnu nastavu i pitanju uvođenja reformi u tu nastavu, suzbijanju nepi-
smenosti, osnivanju domova za ratnu siročad kao i pitanju otvaranja državnih popravilišta, vodstvo JMO takođe nije posvetilo
gotovo nikakvu pažnju, iako je tim pitanjima u programu partije dato vidno mjesto” (Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska
organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1999, str. 314).
16
Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 92.
17
Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2004, str. 26-27.
18
Ilustracije radi pogledati: Dževad Sulejmanpašić, “‘Reforma’ prema Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji”, Jugoslavenski
list, XI/1928, br. 12, str. 3.
19
Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 314.
20
Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo, 1932, str. 58.
21
Isto.
22
“Izvještaj Vakufsko-mearifskom saboru o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za vrijeme od 5. jula 1937 g. do konca 1938
g”, Prilog zapisniku IV redovne sjednice vakufskog sabora od 27. III 1939, Zapisnici Vakufsko m[earifskog]. sabora u 1939 g,
ARIZBIH.
23
Od 72 nepismena bošnjačka muškarca u Bijelom Polju, 10. X 1938, 50 ih je ostalo bez osnovne naobrazbe za vrijeme Austro-
Ugarske, 22 za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Iskaz nepismenih muslimana u području Imamata-Džemata u
Bijelom-polju od 7 – 50 god, Prilog dopisu Imamata džemata Bijelo Polje br. 204/1938 Sreskom vakufsko-mearifskom povje-
renstvu u Mostaru [Odboru za suzbijanje nepismenosti]. 1938, fond Vakufsko povjerenstvo Mostar, Arhiv Hercegovine).
24
Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra 1933 god, Sarajevo, 1933, str.
202.
25
Pogledati: Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu. Broj: 7836/38. Ulema-medžlisu u Sarajevu. Neobrađeno, 1938,
fond Ulema-medžlis (dalje: UM), ARIZBIH. Datum: 6. VI 1938. Takođe: Ulema-medžlis u Sarajevu. Broj: 2138/38. Svim
vakufsko-mearifskim povjerenstvima. Neobrađeno, 1938, UM, ARIZBIH.
26
Nikola Babić, “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog
pokreta Sarajevo, IV/1968, br. 4, str. 230. Kao podlogu za svoju tvrdnju Babić se, direktnim navodom, pozvao na knjigu Jacoba
B. Hoptnera (Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka, 1972, str. 205). Hoptneru je kao podloga poslužilo Koroščevo pismo knezu
Pavlu od 28. I 1940 – dokument u privatnom vlasništvu autora. Navedeni izvor, u Babićevom radu, nije konfrontiran sa Kule-
novićevim izjavama i stajalištima autonomističkog pokreta krajem 1939. i početkom 1940. godine.
27
“Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, str. 230.
28
Ne stoji pak ocjena Mire Radojević kako je dr. Džafer Kulenović, usljed oštrog protivljenja vrhova HSS eventualnom vraćanju
srezova pripojenih Banovini Hrvatskoj, ograničio zahtjev za autonomiju samo na preostalu bosanskohercegovačku teritoriju
1 ZNANSTVENI RADOVI
(Mira Radojević, “Sporazum Cvetković-Maček i Bosna i Hercegovina”, unutar: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg
vremena [Međunarodni naučni skup 13-15. decembar 1994], Beograd, 1995, str. 128).
29
Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 115.
30
Ova činjenica, primijetimo, nigdje se ne osporava u temeljnom naučnom tekstu o autonomističkom pokretu 1939. (Dana
Begić, “Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetković-Maček”, Prilozi, Institut za istoriju rad-
ničkog pokreta Sarajevo, II/1966, br. 2, str. 177-191). Vidjeti takođe: Dr Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd,
1965, str. 259. Usto pogledati: “Ne damo dijeliti Bosnu!”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 59, str. 1; “Dr. Džafer Kulenović je
odlučan za autonomiju Bosne i Hercegovine”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 66, str. 1; “Politička situacija – izgledi za skoro
ostvarenje muslimanskih zahtjeva postali su zadnjih dana sigurniji”, Muslimanska svijest, V/1940, br. 75, str. 1; “Kojim će putem
Dr. Kulenović”, Narodna pravda, I/1940, br. 2, str. 1; “Nepotreban strah od muslimanske hegemonije”, Narodna pravda, I/1940,
br. 5, str. 2.
31
Sarajevska rezolucija. SF-540, 1939, kutija 2, zbirka Fehim Spaho (dalje: FS), Istorijski arhiv Sarajevo (dalje: IAS).
32
Dragi prijatelju. SF-537, 1939, kutija 2, FS, IAS.
33
Ustavi Islamske zajednice, str. 106.
34
O slučaju Mustro banke više: Abduselam I. Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd,
1933, str. 44-50; Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini,
Sarajevo, 1931, str. 3; Adnan Jahić, Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata (neobjavljena
doktorska disertacija), str. 197-199.
35
Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, str. 4.
36
Pogledati: “Izvješće o radu Vakufsko-Mearifskog Sabor[skog odbor]a za 1922. odnosno 1923. godinu”, Zapisnici sjednica
Vak[ufsko]. mearif[skog] sabora od 25 - II - 20 - 8 - IV - 1920, od 29 - XII - 21 - 12 - I - 1922, od 15 - X - 23 - 1 - XI - 1923, od
20 - XII - 24 - 16 - V – 1925, ARIZBIH. Takođe: Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom
vijeću o radu u 1930/31 godini; Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu (integralno).
37
To je posebno bilo izraženo u općinama i kotarevima Cazinske Krajine. Pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika)
Sreza Cazinskog. Broj 9/926. Visokom Ulema medžlisu za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH.
Usto pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog u Cazinu. Broj: povjerljivo. Presvjetlom Gospodi-
nu Reis ul-ulemi za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Takođe: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer.
Službenika) u Cazinu. Broj 3./27. Presvjetlom Gospodinu Reisul-ulemi, kao predsjedniku Ulema Medžlisa Sarajevo. 69-53-86,
1927, Ministarstvo vjera, AJ.
38
“Inkorporiralo se prema načelu ‘historijskog individualiteta’ Bosne i Hercegovine, kroz učešće u ‘federalističkom bloku’,
‘bloku narodnog sporazuma i seljačke demokratije’, podržavanjem jugoslavenske državne cjeline, kao jedino mogućeg okvira
perspektive Muslimana uopće, borbom za povratak ‘vjersko-prosvjetne autonomije’ Muslimana koju je režim diktature ukinuo
premještajući vrhovno islamsko starješinstvo izvan Bosne i Hercegovine, isticanjem građanske demokratije i tolerancije, borbom
za građanski poredak koji počiva na zakonitosti, putem opozicije režimu i saradnje sa sličnim građansko-nacionalnim struktu-
rama, uz svu onu nekonsekventnost koja se javlja u građanskim partijama između dva rata, pa tako i kod Jugoslavenske musli-
manske organizacije koja je taktizirala između dvije nacionalne ideologije praveći ustupke velikodržavnim i dvorskim intere-
sima, noseći klasno-parcijalne interese u odnosu na muslimanski narod, ostajući bez čvrsto programirane koherentne koncep-
cije o realnim potrebama i subjektima bosansko-hercegovačkih etničkih struktura” (Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana
između teorije i politike, Rijeka, 1981, str. 184-185).
39
“Mislimo da nećemo pogriješiti ako uzmemo da je vodstvo JMO jugoslovenstvo smatralo za narodnosnu oznaku s obzirom na
to da se u to vrijeme isticala postavka o jednom, ali troimenom narodu. Za njih je jugoslovenstvo bilo sinteza srpstva i hrvatstva,
ali i mogućnost da se Muslimani upravo i preko jugoslovenstva afirmišu kao poseban subjektivitet. Isticanjem jugoslovenstva
zapravo se paralizovalo nacionalno ‘opredjeljivanje’ pojedinaca u pravcu srpstva i hrvatstva i na taj način učvršćivalo jedinstvo
i etnička posebnost muslimanskih masa” (Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slove-
naca, str. 390-391).
40
U tom kontekstu zanimljivo je navesti razmišljanja jednog bošnjačkog intelektualca, dvije godine prije rata i raspada Kraljevi-
ne Jugoslavije: “O muslimanima ne bi trebalo govoriti napamet, trebalo bi im se malo približiti, pogledati im u dušu. I onda bi
se vidjelo da je i nacionalni grijeh tjerati ih da se oni odlučuju u bratskom sporu između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata,
da ulaze u šimerična i jalova velikosrbovanja i velikohrvatovanja, koja su u mnogome kriva i za našu današnjicu” (Prema: Alija
Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb, 1990, str. 112).
prof. dr. Omer Ibrahimagić
Korijeni i zablude
konfesionalno-etničkog
predstavljanja u
Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini krajem XIX i početkom XX stoljeća nije bilo parlamentarnog
političkog predstavničkog tijela koje bi sačinjavali predstavnici političkih stranaka izabrani
na slobodnim demokratskim izborima. Tada su Bosnom i Hercegovinom upravljala dva
carstva: Osmansko do 1878. i Austro-Ugarsko od 1878. do 1918. godine. U oba ova carstva
Bosna i Hercegovina nije imala političku autonomiju već se njome upravljalo putem pred-
stavnika imenovanih u Istanbulu i Beču.
U vrijeme upravljanja oba carstva stanovnici Bosne i Hercegovine nazivani su Bošnjaci,
neovisno od toga što su oni bili različitih vjera: muslimani, pravoslavni i katolici.1) Partici-
pacija stanovnika u ograničenim oblicima vršenja vlasti nije polazila od političke pripadno-
sti, nego od njihove vjerske pripadnosti, neovisno od toga što će ona početkom XX stoljeća
procesom nacionaliziranja pravoslavnih Bošnjaka u Srbe, a katoličkih Bošnjaka u Hrvate,
poprimiti i obilježja vjersko-nacionalne pripadnosti, ona ni tada nije bila određena politič-
kim nego vjersko-nacionalnim principom. To će ostati dominantne karakteristike politič-
kog organiziranja u Bosni i Hercegovini i u prvih 50 godina i posljednjoj deceniji XX stolje-
ća sve do danas. Izuzetak i tada i danas činit će stranke socijaldemokratske orijentacije
koje su nasuprot nacionalne naslijedile političku tradiciju socijalističkog odnosno komuni-
stičkog pokreta, kao i druge političke stranke građanske provenijencije.
Pokušat ću u kratkim crtama izložiti oblike i način na koji su stanovnici Bosne partici-
pirali u vlasti u vrijeme Osmanske uprave od donošenja takozvanog Ustavnog zakona bo-
sanskog vilajeta 1865. godine do 1878. kada je prestala uprava Osmanlija u Bosni, kao i u
vrijeme Austrougarske uprave do 1918.
Za razliku od zemalja u okruženju koje su imale kompaktno stanovništvo jedne religij-
ske pripadnosti pravoslavnih i katolika i time determniniralo njihovo nacionalno srpsko,
odnosno hrvatsko određenje, u Bosni i Hercegovini, s obzirom na historijsku multikonfe-
sionalnost njenih stanovnika, iako su svi sebe smatrali Bošnjacima, istočnog vjeroispovje-
denija (pravoslavni), Bošnjacima katolicima i Bošnjacima muhamedancima2) (muslimanima),
predstavljanje stanovnika (naroda) u institucijama vlasti bilo je po konfesionalnoj pripad-
nosti kako u vrijeme turske, tako i u vrijeme austrougarske uprave.
U vrijeme turske uprave predstavljanje stanovnika u institucijama vlasti na nivou vila-
jeta Bosna (Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće) bilo je paritetno podijeljeno na
muslimane i nemuslimane neovisno od brojčane njihove pripadnosti u ukupnom broju
stanovnika Bosne.3) Nasuprot tome, u vrijeme austrougarske bio je primijenjen princip
proporcionalne zastupljenosti, po kome su se mandati dijelili na tri glavne vjeroispovijesti
1 ZNANSTVENI RADOVI
srazmjerno broju utvrđenom prema službenoj statistici: “muslimane, katolike i srpsko-

pravoslavne”4).
U oba autoritarna režima, turskom i austrougarskom, suverenitet je pripadao sultanu
odnosno caru, dakle, stanovnici su bili u podaničkom položaju prema suverenu. Unošenje
ustavnosti u vilajet Bosnu, ništa se bitno nije mijenjalo u pogledu političkog položaja samog
naroda, dakle, stanovnika Bosne muslimana i nemuslimana. Vlast se je vršila u ime sultana
i njeni predstavnici su bili odgovorni sultanu kao vrhovnoj vlasti. Participacija stanovnika
kao muslimana i nemuslimana bilo je predviđeno u Administrativnom savjetu i Zemaljskom
vijeću. Administrativni savjet je Ustavnim zakonom bosanskog vilajeta 1865. uspostavljen
kao savjetodavno tijelo Valiji u funkciji izvršne vlasti, a Zemaljsko vijeće također savjeto-
davno tijelo Valije u njegovoj zakonodavnoj funkciji u donošenju lokalnih propisa koji su
morali biti u skladu sa zakonima carstva i posebnim zakonima za vilajet Bosna koje je sank-
cionirao sultan, ali o ograničenom broju pitanja koja su taksativno navedena u Ustavnom
zakonu. Da bi se procijenila prava dimenzija autonomije ta dva tijela i stvarne mogućnosti
participacije njenih izabranih članova iz reda muslimana i nemuslimana govori činjenica da
je oboma predsjedavao sam Valija.
Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da se Bosna i Hercegovina daju na upravu
Austrougarskoj završila se era 415 godišnje uprave Osmanskog carstva ovim zemljama.
Dolaskom Austrougarske uprave stanovnici Bosne i Hercegovine nisu prestali biti Bošnja-
ci sve tri glavne vjere: muslimani, pravoslavni i katolici. Međutim, ono što je već tada za-
kompliciralo odnose između ovih triju konfesionalnih zajednica je došlo izvana, iz Hrvatske
i Srbije. Naime i srpski i hrvatski historičari saglasni su u poricanju Bosne i Hercegovine
kao zasebnog političkog entiteta, a time i poricanju pretpostavki za egzistenciju bosanske
autonomije i njene moguće državne nezavisnosti.5) Oni su saglasni u tvrdnji da njene teri-
torije naseljene pravoslavnim, odnosno katoličkim stanovništvom pripadaju maticama-Sr-
biji i Hrvatskoj, što je historijski značilo teritorijalno-političku likvidaciju Bosne i Herce-
govine, a time nepriznavanje Bošnjaka muslimana kao zasebnog političkog naroda koji ima
pravo na Bosnu i Hercegovinu ne manje od Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavnih.
Time je započeo proces etniciziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, a Bošnjaka katolika u
Hrvate, a Bošnjaka muslimana prema njihovom izboru.6)
Međutim, austrougarska uprava prihvatila je zatečeno stanje. Sve stanovnike Bosne i
Hercegovine je uzimala kao Bošnjake triju vjera: muslimane, pravoslavne i katolike, sa
statusom zemaljskih pripadnika (državljana) Bosne i Hercegovine.7) Tako ih je svo vrijeme
svoje vladavine statistički imenovala u svim popisima stanovništva koje je provela od 1879.
do 1910. godine.
S druge strane, političke posljedice procesa nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u
Srbe i Bošnjaka katolika u Hrvate pokazaće se jasnije tek nakon 25. godina austrougarske
uprave u BiH, kada je otpočelo političko organiziranje po konfesionalno-etničkoj osnovi.
Tada su se Bošnjaci muslimani politički organizirali u Muslimansku narodnu organizaciju
(decembar 1906.), Bošnjaci pravoslavni u Srpsku narodnu organizaciju (oktobar 1907.) i
Bošnjaci katolici u Hrvatsku narodnu zajednicu (16.10.1906.).8)
Za razliku od predstavljanja u institucijama vilajeta Bosna koje je bilo čisto konfesio-
nalno, zahvaljujući procesima nacionaliziranja Bošnjaka pravoslavnih u Srbe, Bošnjaka ka-
tolika u Hrvate i Bošnjaka muslimana u Muslimane, stvaranjem istoimenih političkih or-
ganizacija, predstavljanje u bosanskim institucijama austrougarske uprave ostalo je i dalje
u suštini konfesionalno, neovisno od toga što su njihove organizacije imale etnički predznak.
Ono što je novo u tom procesu jeste pluralizacija političkih organizacija unutar iste konfe-
sionalno-etničke (nacionalne) zajednice. Tako se među Muslimanima pored MNO poja-
vila 1908. Muslimanska napredna stranka, koja se 1910. preimenovala u Muslimansku sa-
mostalnu stranku. Sličan proces pluralizacije političkih organizacija zbio se i kod Srba i kod
Hrvata.
U odnosu na konfesionalnu zastupljenost u institucijama vilajeta Bosna, u austrougarskim
bosanskim institucijama, prije svega u Saboru Bosne i Hercegovine, nastala je bitna pro-
mjena u načinu kandidovanja i izbora, što se ima zahvaliti primjeni evropskog modela po-
litičkog predstavljanja koje je ušlo u Bosnu i Hercegovinu sa austrougarskom upravom i,
razumije se, skoro pedesetogodišnjoj razlici u vremenu kada je model vilajetske uprave bio
uveden 1865. godine, za razliku od novog modela koji je u Bosnu i Hercegovinu uveden
Zemaljskim ustavom (Statutom) za Bosnu i Hercegovinu 17. februara 1910. godine od
strane cara Franje Josipa I. Naime, kod izbora u Administrativni savjet i Zemaljsko vijeće
vilajeta Bosna primijenjeno je posredno kandidovanje i posredan izbor.9) Kod izbora u Sabor
Bosne i Hercegovine uređeno je da Sabor ima lica po položaju i 72 birana poslanika. Ova
72 poslanika biraju se u tri kurije: u prvoj kuriji 18, u drugoj 20 i u trećoj 34. Za svaku ku-
riju Izbornim redom utvrđen je sastav biračkog tijela. Mandati se u kurijama dijele na tri
glavne vjeroispovijesti prema srazmjernom broju statistički utvrđenih stanovnika.10) Kao
što je poznato popis stanovništva i u vrijeme turske i austrougarske uprave u Bosni i Her-
cegovini vršen je prema vjerskoj pripadnosti.
Svrha osnivanja političkih organizacija organiziranih po konfesionalno-etničkom prin-
cipu u vrijeme austrougarske uprave bila je prije svega u protežiranju interesa svake etno-
konfesionalne zajednice kod vlasti, a kada je Ustavom bio ustanovljen Sabor onda se ta
svrha protegla i na proces kandidovanja i tu leži jedna od bitnih razlika u izbornom sistemu
Bosne i Hercegovine kao posebnom upravnom području Austro-Ugarske monarhije, u od-
nosu na vilajet Bosna.
Ako se pretpostavi da je građanin politički subjekt jednog političkog entiteta, dakle, u
slučaju Bosne i Hercegovine, da je građanin zemaljski pripadnik Bosne i Hercegovine ne-
ovisno od njegove vjerske, rasne, socijalne i nacionalne pripadnosti, a da su formirane
konfesionalno-nacionalne organizacije u Bosni i Hercegovini od pripadnika samo jedne
konfesije, to ove političke organizacije ne bi mogle bez zamjerke11) biti smatrane građanskim
organizacijama, odnosno građanskim političkim strankama, kao što neki smatraju.12) U
vrijeme austrougarske uprave građanskom strankom se mogla smatrati samo socijal-demo-
kratska stranka koja je u svome sastavu imala članove iz svih religija i svih etničkih zajed-
nica u Bosni i Hercegovini i iz različitih socijalnih slojeva. Zato se ni sam ne bih mogao
složiti sa mišljenjima da su tadašnje kao ni današnje, etno-konfesionalne političke organi-
zacije bile građanske provenijencije. Naprotiv, one su bile isključivo konfesionalne ili
konfesionalno-etničke, s obzirom da su etnikumi u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju
tada, pa i danas, determninirani vjerskom pripadnošću.13) Ta je činjenica bitno odredila i
konfesionalno-etnički sastav biračkog tijela tih političkih organizacija.
Program etno-konfesionalnih političkih organizacija po svome konceptu nije određen
svojim političkim sadržajem koji podrazumijeva interese svih stanovnika Bosne i Hercego-
vine i Bosne i Hercegovine kao zasebnog političkog entiteta, već podrazumijeva prvenstve-
no interese pripadnika određene konfesionalne i njome određene etničke zajednice, dakle,
jedne grupe, koji se suprotstavljaju političkim interesima druge ili treće takve grupe. Dakle,
u tom slučaju politički protivnik nije politički program druge konfesionalne-etničke orga-
1 ZNANSTVENI RADOVI
nizacije, već sama ta organizacija samim tim što pripada drugoj i drukčijoj konfesionalnoj i
etničkoj zajednici neovisno kakav joj je program. Politički animozitet se prenosi na sve
članove dotične zajednice samim time što ona čini biračko tijelo svoje političke organiza-
cije. Taj negativni politički naboj nerijetko se prenosi i na Bosnu i Hercegovinu kao zaseb-
nu političku zajednicu i njene političke interese, ako se u tim programima, a najčešće u
praksi, njoj pretpostave interesi Srbije i Hrvatske, kao politički interes bosanskih Srba ili
bosanskih Hrvata, odnosno stranaka u kojima su građani Bosne i Hercegovine organizirani
kao katolici Hrvati, kao pravoslavni Srbi i kao muslimani Bošnjaci.
Konfesionalno ili etničko organiziranje nije političko organiziranje, jer iz sebe isključu-
je drugog i drukčijeg. Ono podrazumijeva samo interese svoje grupe, ali ne i interese
društva kao cjeline ili interese svih građana u državi kao njenih političkih subjekata.
Ono je moglo funkcionirati u uslovima turske i austrougarske uprave kada su predstav-
nici konfesionalno-etničkih zajednica imali samo konsultativnu ulogu u bosanskim tijelima
vlasti, a političke odluke se donosile u Istanbulu i Beču. Takvo organiziranje je moglo
funkcionirati u Kraljevini Jugoslaviji kada je najbrojnija konfesionalno-etnička zajednica
imala dominaciju u odlučivanju, a druge samo “mrvice” vlasti. Danas u Bosni i Hercegovi-
ni zakonodavno tijelo sastavljeno od predstavnika konfesionalno-etničkih organizacija često
dolazi u blokadu, jer je eliminirana mogućnost da jedna etno-konfesionalna organizacija
sama ili udružena sa drugom takvom organizacijom nadglasava treću takvu etno-konfesio-
nalnu organizaciju, što čini to tijelo neefikasnim, a odlučivanje biva blokirano. U takvim
slučajevima OHR je donošenjem svojih odluka o proglašenju zakona o kojima nije posti-
gnuta saglasnost deblokirao odlučivanje. Do danas nije nađen mehanizam deblokade u
slučaju kada OHR ode iz Bosne i Hercegovine. Izlaz je, dakle, u građanskom konceptu
organiziranja političkih stranaka (organizacija). U suprotnom, Brisel će zamjeniti raniji
Istanbul, Beč i Beograd, a naše političke organizacije zasnovane na etno-konfesionalnom
sastavu nastavit će živjeti u zabludi da one upravljaju zemljom.
U uslovima kada narod ima suverenitet, a suvereni narod u Bosni i Hercegovini čine
njeni državljani Bosanci i Hercegovci svih vjera i etnikuma, politička organizacija koja se
bori za vlast mora imati politički program u utakmici sa političkim programom drugih po-
litičkih organizacija koji podrazumijeva interese cjeline društva i države i za takve organi-
zacije se tada može reći da su građanske političke organizacije. Multikonfesionalno i
multietničko društvo može funkcionirati kao politička zajednica, kao država, ako se etno-
konfesionalni identitet kao kulturni identitet odvoji od političkog14) tj. građanskog identi-
teta. To jest ako se pripadnici različitih vjera i etnikuma ne organiziraju u stranke po
vjerskom ili etničkom principu, već u političke stranke u kojima će se praviti razlika među
njima po sadržaju političkih programa, a ne po jednovjerskom ili jednoetničkom pripadanju
političkoj organizaciji. Primjeri Švicarske i Belgije u Evropi to potvrđuju. Bosna i Hercego-
vina treba da ih slijedi. Jedino tako se može osloboditi današnje vladavine naciokratija i kao
demokratska zemlja kročiti u Evropsku uniju u kojoj individualna prava i slobode nisu
posredovane obaveznim političkim pripadanjem vjerskim ili etničkim grupama.
Napomene
1)
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, izd. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 1998., 2. izd. str. 376, je mišljenja da se
Šerif Osman Topal-paša namjesnik u Bosni 1861. – 1869. godine može smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesio-
nalnog bošnjaštva. Po toj koncepciji postoji bosanski narod, koji je historijski vezan za osmansku državu, ali koji je i unutar te
države zadržao svoje narodne osobenosti tako da izražava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo generična, nego
je i historijski vezana za Bosnu, upravljana i ograničavana njome, te je ostala nepovrijeđena različitošću vjeroispovijesti. Me-
đutim, ovi pokušaji ostali su potpuno uzaludni, zaključuje Imamović.
2)
Ilija Garašanin, Načertanije, u knjizi: Izvori velikosrpske agresije, izd. August Cesarec – Školska knjiga, Zagreb 1991., str. 76.
3)
Ustavni zakon vilajeta bosanskog (1865), u knjizi: Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sara-
jevo 1999., Hrestomatija, str. 132-145.
4)
Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu (1910), u “Politički sistem Bosne i Hercegovine”, str. 147-156.
5)
Enver Redžić, Pogledi iz antiistorije, Krug 99, Sarajevo 2001., str. 140 i 141.
Dr. Ferid Muhić, Intervju sa Nadirom Avdić-Vlasi, “Oslobođenje”, Pogled, 18.11.2006. “Srbi tvrde da je bosanska srednjevjekov-
na država bila zapravo srpska, Hrvati tvrde da je bila hrvatska. Za njene stanovnike Srbi kažu da su “razume se, bili Srbi, svi i
svuda”. Hrvati ih pak nazivaju “cvijećem hrvatstva”.
6)
“Srpska riječ” iz 1924. piše “nacionaliziranje muslimana za nas Srbe jedno (je) od najvažnijih pitanja unutrašnje politike. To
je i važno državno pitanje. Srbiziranjem muslimana mi ne samo što dobivamo milion čuvara otadžbine, nego i rješavamo jedno
važno hrvatsko pitanje. Sada...treba sva muslimanska Bosna da plamti u Srbizmu”.
7)
Zemaljski ustav (Štatut), paragrafi 2 i 3.
8)
Dr. Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, izd. Bo-
sanski kulturni centar, Sarajevo 1999., str. 15. i 16.
9)
Ustavni zakon vilajeta bosanskog, paragrafi 81. i 82.
10)
Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, Priredio i uvodnu riječ napisao dr. Uzeir Bavčić, izd. “Muslimanski glas”, Sa-
rajevo 1991. Vidi: Izborni red, paragraf 5.
11)
Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom, izd. ANUBiH, 2002. Sarajevo, str.
515.
12)
Dr. Atif Purivatra, str. 15.
13)
Adrijan Hastings, Gradnja nacionaliteta, izd. Buybook-Adamić, Sarajevo-Rijeka, 2003. Vidi peto poglavlje, “Južni Slaveni”, str.
113-132.
14)
Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi-Svjetionik Sarajevo, izd. “Jež”, Sarajevo, 1997., str. 165.
1 ZNANSTVENI RADOVI
dr. Hajrudin Omeragić
Borba bosanskohercegovačkih
muslimana-Bošnjaka za
nacionalnu, kulturnu i vjersku
autonomiju i uloga MNO
Borba bosanskohercegovačkih muslimana- Bošnjaka za nacionalnu, kulturnu i vjersku
autonomiju potiče još od “Turskih” vremena. Aneksijom Bosne i Hercegovine Austrougar-
skoj bonarhiji bosanskohercegovački muslimani nisu se pomirili s okupacijom i kršćanskom
vlašću pa je među bosanskohercegovačkim muslimanima nastao tzv. Iseljenički pokret, kad
su tisuće obitelji, prodajući svoj imetak u bescjenje, odlazile u malu Aziju.
Taj pokret nije mogao zaustaviti ni pjesnik Osman Đikić pišući dramu “Muhadžir”.
Iako su se iseljavali u Tursku, u Turskoj nisu se asimilirali, nego su zadržali način života
koji su imali u nezaboravljenoj Bosni.
Muslimani Bosne i Hercegovine, nesigurni u opstanak u svojoj zemlji, pojavom Ali Fehmi
efendije Džabića na čelu pokreta za nacionalnu, kulturnu i vjersku autonomiju Muslimana,
postaju optimističniji. Razlozi ovom pokretu su bili sve drskiji nasrtaji kršćanskog klera
poduprtog biskupom Stadtlerom i Zemaljskom vladom za Bosnu i Hercegovinu, s ciljem
da sistematski unište bosanskohercegovačke muslimane, vjeru, vjerske ustanove i njihova
prava. Odbor Džabićeva pokreta je tražio od Zemaljske vlade da zakonskim sredstvima
zaštiti muslimane od katoličke propagande. Zemaljska vlada je poslala predstavku da je “za
pokrštavanje muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u Bosni i Herce-
govini”. Zbog takvog odgovora Zemaljske vlade, pokret se dalje širio. U ono vrijeme mini-
star Kalaj je hercegovački pokret smatrao neutemeljenim, a Džabića prikazivao kao neu-
ravnotežena čovjeka koji traži nešto što nije u interesu muslimana pa ga je smijenio s po-
ložaja muftije.
Austrijska vlada je na svaki način pokušavala da zavadi muslimanske starješine u Bosni
i Hercegovini, oslovljavanjem Travničkog muftije Korkuta, svetim, a izjavom Reis uleme
Azabagića da su zahtjevi muslimana suvišni i nepotrebni. Bez obzira na sve,Hercegovačkom
Džabićevom pokretu priključili su se muslimani iz skoro svih dijelova Bosne i Hercegovine,
osnivajući Odbore po gradovima i selima. Pitanje svakog muslimana okupacijskoj vladi, je
bilo hoće li se Islam održati u Bosni i Hercegovini, pa se traži da se ispoštuje proklamacija
baruna Filipovića i Novopazarska Konvencija koji pokazuju jednakopravnost svih ljudi u
Bosni i Hercegovini, po zakonima i da će i dalje u javnim molitvama muslimana ostati ime
Sultana i ta se na minaretu vije otomanska zastava. Međutim, događalo se da su rušene
džamije, rušena groblja, a sa nišanima postavljane kaldrme na putove.
U državnim školama se vrijeđa Muhamed a.s., koji se prikazuje kao lažni prorok, živča-
ni bolesnik itd., a istorija se falsificira. Pod upravom okupacione vlade jako se osilio kato-
licizam u pokrštavanju koje je državna vlast potpomagala. Islamske Ustanove nisu se su-
protstavljale propadanju Islama u Bosni i Hercegovini iako je visoke vjerske starješine

Sultan odlikovao i dao im zvanja koja su morali upotrebljavati u obrani muslimanskih inte-
resa.
Sporne točke, hercegovačkog pokreta, u pregovorima s vladom bile su :
1. Izbor Ulema-Medžlisa
2. Postavljanje i imenovanje Reis ul uleme
3. Pitanje Mešihata i davanje “Menšure” Reis ul ulemi
4. Subvencija iz Zemaljskih sredstava
Vlada, zahtjevima Odbora nije udovoljavala pa muslimani šalju delegaciju Sultanu u
Carigrad, na čelu sa Džabićem, koji se više nisu vratili iz Carigrada, jer ih je Austrijska
uprava proglasila neovlaštenim iseljenicima i zabranila im povratak u Bosnu.
1905. godine vođe muslimanskog pokreta tražile su od baruna Burjana da ukine izvan-
redne policijske mjere koje im je nametnuo Kalai i sputavao ih u slobodi rada i kretanja, i
da omogući vjersko prosvjetnu samoupravu muslimana u Bosni i Hercegovini. U službenom
listu Burjan izjavljuje da su muslimanski svećenici načelno podvrgnuti Halifi odnosno Šeih
ul islamu.
U Slavonskom Brodu 3.2. 1906. godine osnovana je Muslimanska Nacionalna Organiza-
cija (MNO) na poziv Alibega Firdusa, kada je izabran novi egzekutivni odbor kojeg je Alibeg
postao predsjednik. Među ostalima su bili Vasibeg Bišćević, Huseinbeg Cerić, Šerif Arnau-
tović, Dervišbeg Miralem, Ahmedaga Henda, Mahmudbeg Džinić, Ragibeg Džinić, Muha-
remaga Pašalić, Mahmudbeg Fadilpašić, Šemsibeg Zaimović i Rifadbeg Sulejmanpašić.
Alibeg Firdus je nastavljač slave i političkog utjecaja Firdusa u Bosni. Firdusi po poro-
dičnoj predaji su perzijskog ili turskog porijekla. Došli su u livanjski kraj kao dio turske
vojske. Firdusi su zapamćeni kao livanjski kapetani. Prvi je bio Ahmedbeg koji je postao
kapetan 1740. godine. U njegovo vrijeme sagrađena je kamena kula u Prikorici, a to je dio
Livna s druge strane rijeke Bistrice, a tu je kasnije podignut i mesdžid i Firdusovo groblje
koje je sačuvano do danas. Po njegovoj smrti, naslijedio ga je sin Ahmed, a Ahmeda naslje-
đuje najstariji sin Ibrahim. Njega nasljeđuje maloljetni sin Ahmedbeg kojeg je zastupao
Jusufbeg do punoljetnosti. Nasljednu kapetansku funkciju izgubili su Firdusi dolaskom
vezira Mehmeda Vedžihi paše koji je obznanio odluku o ukidanju kapetanija i uvođenje
meselimluka. Alibeg Firdus je sin Abdurahmanbega, rođen je u Livnu 1864. godine, gdje
je završio ruždiju, a ostalu naobrazbu je stekao samostalno. Za boravka u Turskoj naučio je
turski, perzijski i arapski jezik.
Od 1885.-1894. godine je bio općinski zastupnik u Livnu, a gradonačelnik Livna od
1895.-1900.godine, kada je dao ostavku ne slažući se sa politikom vlade. 1900. godine
postaje član Zemaljskog vakufskog povjereništva za Bosnu i Hercegovinu a kasnije u odbo-
ru Džabićevog pokreta za Bosnu i Hercegovinu. Sudjeluje i u pregovorima sa Zemaljskom
vladom.
Od 1903. godine bio je sklon suradnji sa Zemaljskom vladom ali se nije sukobljavao ni
sa radikalima u pokretu. Početkom 1907. godine, muslimani u Bosni i Hercegovini na iz-
borima su dali puno povjerenje Egzekutivnom odboru MNO i izabrali su 19 najuglednijih
ljudi za svoje predstavnike i zastupnike. Izabrani predstavnici pod vodstvom Alibega Fir-
dusa obratili su se predstavkom koja ističe zahtjeve za prosvjetno vjersku autonomiju i
saniranje nepovoljnih ekonomskih odnosa. 1907. godine u Sarajevu se sastala Anketa pod
predsjedavanjem baruna Kučere. Predsjednik egzekutivnog odbora MNO Alibeg Firdus
tada je naglasio: “Mi smo jedini predstavnici naroda koji su opunomoćeni i ovlašteni u ime
1 ZNANSTVENI RADOVI
naroda govoriti u ovim konferencijama, dok drugi, koje je vlada delegirala, predstavljaju
vladu, te u ime naroda nemaju prava govoriti”. Kao vladini delegati bili su članovi Vakufskog
centralnog odbora: Šarac, Korkut, Pandža, Čaušević i dr. činovnici vlade kao referenti.
Egzekutivni odbor MNO je insistirao na tome da Vakufski mearifski sabor bira članove
Ulema medžlisa i tri člana za Reisa, da Zemaljska vlada imenuje Ulema medžlis, a od tro-
jice imenovanih kandidata za Reisa da car i kralj postavlja jednog, koji mora imati Menšu-
ru od Carigradskog Mešihata. Taj prijedlog su podržali i članovi Vakufskog centralnog
odbora i od tada više nisu pozivani na sjednice Ankete kao predstavnici vlade.
Zapravo, Egzekutivni odbor se prividno više bavio vjerskim pitanjem Menšure, a i eko-
nomsko pravnim pitanjima koji su se isključivo odnosili na uske staleške begovske i aginske
interese a manje nacionalnom Bošnjačkom interesu bosanskohercegovačkih muslimana, ne
bez razloga, jer se pod pojmom musliman smatralo da je to stvarno Bošnjak jer je Austrijska
vlast sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na religiju zvala Bošnjacima - ne bez
određenog cilja. Cilj je bio uništenje muslimanstva, a stimuliranjem kršćanstva uništiti
Islam na ovim prostorima i uništiti utjecaj Turske.
U borbi za autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana pored Alibega Firdusa istica-
li su se i drugi kao npr. Smajlaga Ćemalović, koji je zbog svoje aktivnosti osuđivan i zatvaran.
Radio je na podizanju muslimanskih masa na zajedničkoj borbi za nacionalne ideale.
U ovom pokretu značajnu ulogu imala je akademska omladina. U to vrijeme u Wien-u
djelovale su dvije frakcije studenata muslimana. Muslimanska napredna omladina koja se
orijentirala Hrvatima i Muslimanska narodna omladina koja se orijentirala prema Srbima.
Krajem 1906. godine na sastanak Egzekutivnog odbora MNO u Pešti pozvani su predstav-
nici Muslimanske narodne omladine koji podržavaju MNO.
Protustruja MNO-u je Muslimanska napredna stranka odnosno Muslimanska samo-
stalna stranka oko koje se okupila muslimanska činovnička inteligencija. U doba Aneksije
MNO je bila u teškom položaju, “priznati ili ne priznati Aneksiju”. Protiv Aneksije vode
se aktivnosti u Parizu i Carigradu. Te aktivnosti vodi Muslimanska narodna omladina, ali
pošto Halil paša proda Bosnu i Hercegovinu Austrijskom poslaniku Palaviciniju, sva borba
protiv Aneksije prestaje. Po priznanju Aneksije održani su izbori za Bosanskohercegovački
sabor. MNO u Bosanskom saboru dobiva većinu poslaničkih mjesta. Alibeg Firdus je izrazio
lojalnost caru te ga 10. juna 1910. godine car imenuje predsjednikom prvog saborskog za-
sjedanja. Bosanski sabor odmah raspravlja o agrarnom pitanju koje nije riješeno. MNO
stvara s katolicima iz Bosne i Hercegovine koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati i sa
Samostalnom muslimanskom strankom Hrvatskomuslimanski pakt. Jedan dio poslanika
MNO ostaje na staroj liniji iz nacionalnih razloga, ali ne polaze svojim listovima “Vakat” i
“Jeni Musavat” kao organ kluba MNO, sa čisto nacionalne podloge bosanskohercegovačkih
muslimana, pa se od njih odvaja Osman Đikić, listom “Samouprava”.
Partijski i osobni sukobi u Bosanskohercegovačkom saboru dolazili su do vrhunca što je
išlo na štetu naroda a u korist okupatora. Zasigurno, ta različitim osobnim interesima raz-
dvojenost muslimana, ne primarno naroda već izabranika koji su se odvojili od naroda i
koji su prihvaćali sve opcije koje su gušile nacionalni identitet Bošnjaka muslimana, prisi-
ljavajući ih da se izjasne nacionalno kao Hrvati ili kao Srbi. To se praktično održavalo sve
do rata za samostalnu državi Bosnu i Hercegovinu. Toj samostalnosti države Bosne i Her-
cegovine su se suprotstavljali hegemonistički ciljevi Srbije i Hrvatske da pravoslavno od-
nosno katoličko stanovništvo Bosne i Hercegovine izjašnjavajući se kao Srbi odnosno Hr-
vati “kvislinški” pridobiju da se Bosna i Hercegovina podijeli na tri državice. Taj pristup je
doveo u ratu do etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih prostora i do stvaranja etnički

čistih dijelova bosanskohercegovačkog teritorija i velikih zločina te do genocida.
Značaj MNO je u tome da je to inicijacija buđenja i ostvarenja nacionalne svijesti Boš-
njaka muslimana, koji Bosnu i Hercegovinu imaju kao domicilnu zemlju, inicijaciju ostva-
renja osamostaljenja i oslobađanja Bosne i Hercegovine od okupatora. Od tada je slijedila
dugotrajna borba uz napretke u ustupke koja još i danas traje. Svojatanje bosanskoherce-
govačkih muslimana kao Hrvata ili Srba ne nudi im se nikakva ravnopravnost jer su oni
samo muslimani i većinom drugorazredni ljudi. Tipičan primjer ovoga je izjava Ksenije
Urličić voditeljice HTV da Hrvaticu islamske vjeroispovijesti Lejlu Šehović, izabranu za
Miss Hrvatske, neće voditi “tu muslimanku” na izbor Miss svijeta. Svojatanje ima za cilj
da se uništi pojam Bošnjaštva i da se Bosna i Hercegovina podijeli i da se Bošnjaci musli-
mani podijele međusobno gubeći pravi bošnjački identitet. Parola nacionalne opredijelje-
nosti bosanskohercegovačkih muslimana odnosno Bošnjaka, kao Hrvata i Srba je bila i jeste
“treba ih vratiti u staru vjeru, odnosno veru”, s ciljem da se Islam kao religija uništi na
europskim prostorima. Druga parola je da Europa neće dozvoliti stvaranje Islamske države
tj. bošnjačke Bosne i Hercegovine. Primjera asimilacije muslimana u “staru vjeru” ima na
pretek. To potvrđuju, recimo u Podravini i Slavoniji stara prezimena arapsko turskog po-
rijekla: Hađija, Ređep, Osman, Hasan, Begović, Sulimanac itd. O porijeklu predaka tih
prezimena postoji dosta teza da su to stari muslimani prije dolaska Turaka, što nije vjero-
jatno, da su to ostaci Turaka što također ne izgleda vjerojatno pa pretpostavljam da je
najvjerojatnija, možda najbliža istini teza da su to potomci bosanskih muslimana. Bošnjač-
ki identitet treba maksimalno razvijati ukidanjem međusobnih obračuna Bošnjaka za vlast
i položaj. Mora se stvoriti takva klima da čovjek čovjeku bude čovjek a ne nešto drugo.
Potpomagati one snage koje vode napredak uz nacionalnu očuvanost, izbaciti zavist i ne
prihvaćati mediokritete i poslušnost kao elemente napretka.
Zahvaljujem gosp. Ahmetu Burek, pravniku iz Livna i gospođi Šeći Begić, rođenoj Sit-
nić profesorici književnosti, Livanjki iz Sarajeva, na veoma korisnim informacijama koje
sam koristio pri pisanju ovog izlaganja.
1 ZNANSTVENI RADOVI
dr. sc. Husnija Kamberović
Stajališta muslimanske elite

prema hrvatskim i srpskim
političkim programima i
njihovim nosiocima
U ovom radu ću govoriti u stanovištima muslimanske političke elite prema hrvatskim i
srpskim političkim programima i njihovim nosiocima u doba austrougarske vladavine, te
pokušati komparativno analizirati odnos vodstva Muslimanske narodne organizacije (MNO)
i Muslimanske napredne stranke (MNS) prema interkonfesionalno (HNZ), odnosno konfe-
sionalno (HKU) utemeljenim hrvatskim političkim programima, kao i idejama pojedinih
važnih sudionika u događajima s muslimanske strane (Adem-aga Mešić, Safvet-beg Bašagić
i drugi). Posebno ću se fokusirati na odbijanje interkonfesionalno definiranih hrvatskih po-
litičkih programa s muslimanske strane, radi očuvanja vjerske i kulturne posebnosti musli-
mana. U tom smislu više bih govorio o političkom djelovanju nakon osnutka MNO 1906,
nego o onome što je prethodilo stvaranju te stranke. Zašto? Zato što je 3. decembra (ili 4.
decembra kako stoji u proglasu) samo proklamirano ono što je već postojalo od 1900. godine
u pokretu muslimana, a formalno proglašenje političke stranke nije objavljeno jer austrougar-
ski režim nije odobravao legalitet političkih stranaka u Bosni. Kada je stvorena MNO to je
označilo početak organizirano političkog djelovanja bh muslimana, koji je dotad bio prožet
mrežom odnosa koja se svodila na mrežu raznih grupa, koje su vrlo često imale porodične
veze. Iz takve mreže odnosa izrasla je i ova prva muslimanska politička stranka, s tim da od
1906. u vodstvu muslimanskoga pokreta begovska struktura preuzima vodeću ulogu, a Ali-beg
Firdus postaje ključni opozicioni lider. O tome je veoma argumentiranu i metodološki jako
instruktivnu napravio američki historičar Robert Donija u knjizi Islam pod dvoglavnim orlom.
Nakon ovog prvog političkog organizovanja uslijedila je reakcija režima, koji je angažirao
druge političke strukture unutar Bošnjaka kako bi se otupila opoziciona oštrica usmjerena
prema režimu. U tom smislu je angažirana čitava grupa prorežimskim ličnosti koji će ubrzo
formirati novu političku stranku. Iako je ovo i početak političkog rascjepa unutar musli-
manske zajednice (a ta će politička pocijepanost biti karakteristična za čitavu bošnjačku
političku povijest u 20. stoljeću, sve do najnovijih događaja početkom 21. stoljeća), ona je
imala i određeno značaja u samom sazrijevanju bošnjačkoga društva. Tako je formirana
Muslimanska napredna stranka, koja će parirati MNO, ali će, zapravo, i jedna i druga ima-
ti veliku ulogu u afirmaciju muslimanskoga identiteta. Moje stanovište je da su i jedna i
druga stranka, zapravo, odbijale hrvatske političke programe (i one konfesionalne i one
interkonfesionalne) kako bi se očuvao muslimanski identitet. To se može pratiti i na pri-
mjeru Muslimanske napredne stranke.
Muslimanska napredna stranka je osnovana 1908, a njezin je organ bio Muslimanska svijest.
U prvom broju, objavljenom u srijedu 2. septembra 1908, gdje je objavljen Program stranke,
ističe da je njihov cilj da okupe “sve slojeve svoga naroda na borbu i obranu, da muslimani
u BiH očuvaju svoju vjeru, svoj imetak, svoj društveni položaj, svoju individualnost”. Borit
će se protiv državne autonomije BiH, a naročito protiv toga da se BiH pripoji Srbiji ili Crnoj
Gori “ili kojoj drugoj balkanskoj državnoj tvorbi”. (Radi se o tome da je MNS isticala kako
je MNO iznevjerila nade muslimana uvjeravajući ih da je spas za muslimane u suradnji sa
Srbima, pa MNS kao jedan od svojih ciljeva ističe protivljenje toj suradnji, koju naziva “ne-
mogućom i neprirodnom”. U Agrarnom dijelu programu ističu borbu za zakonskog uređenje
odnosa aga i mustedžira (čifčija), što se ima temeljiti na Saferskoj naredbi”1.
U političkom dijelu programa MNS zastupa tezu kako su muslimani “starosjedilačko
bogumilsko plemstvo hrvatskog podrijetla” zbog čega među muslimanima treba snažiti
hrvatsku nacionalnu svijest.
U “Muslimanskoj svijesti”, u broju 14, 7. travnja 1909. Adem-aga Mešić piše o pokušajima
konverzije djevojčice Pembe Habibović, rođene u Gračanici, koji se desio u Sarajevu. Mešić
ustaje protiv pokrštavanja i veli kako muslimani u BiH imaju simpatije prema katolicima u
Bosni zato što su oni Hrvati. “Mi napredni Muslimani u Bosni i Hercegovini ne smipatišemo
sa bos. her. katolicima zato što su oni katolici, niti smo mi napredni Muslimani Hrvati, što
su oni katolici, nego mi samo zato simpatišemo sa katolicima što su oni i mi Hrvati. Katolika
ima u Rimu, a Talijani su, u Francuskoj Francuzi, u Engleskoj Englezi, u Arabistanu Arapi
itd. Gore nabrojeni po raznim državama katolici nisu Hrvati, te zato za njih nemamo nika-
kovih simpatija, pa za njih nećemo ni da znamo, a za katolike Bosne, Hercegovine, Hrvatske,
Slavonije, Dalmacije i Istrije, kao za Hrvate, braću po jeziku gojili smo do sada najbolje sim-
patije i radili na slozi između Muslimana i katolika Hrvata, ali njeki katolički svećenici u svom
vjerskom fanatizmu, tako daleko pregone, da bi se mogla ona bar do sada sagrađena zgrada
sloge sasvim iz temelja srušiti, te bojat se da se više nikad ne bi mogla podići. Kod nas svih
Muslimana, jest vjera najviše ideal, a uz vjeru dolazi narodnost”.
Početkom 1910. raspuštena je Muslimanska napredna stranka, a osnovana je Musliman-
ska samostalna stranka. Proglas o tome je objavljen u glasilu Muslimanska sloga (prvi broj
izašao 5. februara 1910. godine). Tada je prestala izlaziti i Muslimanska svijest, a pokret-
nuta je Muslimanska sloga.
Politička pocijepanost Bošnjaka u doba austro-ugarske vladavine ogledala se u njihovoj
podijeljenosti dvjema političkim organizacijama izraslim u vremenu pokreta za vjersku i va-
kufsko-mearifsku autonomiju, bez obzira što politički značaj i utjecaj tih organizacija nisu ni
približno jednaki, što su brzo uviđali i službeni austrijski krugovi i inozemni promatrači i
diplomate. Već je početkom 1909. generala Auffenberg, koji je 1909 - 1911 boravio u Bosni
kao komandant XV armijskoga korpusa, pisao kako je jedan (manji) dio muslimana okupljen
oko Adem-age Mešića, dok je većina i dalje podržavala Ali-bega Firdusa. U opširnom izvješću
početkom oktobra 1909. Auffenberg veli kako bi za austrougarsku upravu bilo pogrešno oče-
kivati uspjeh tzv. “Napredne stranke” među Bošnjacima, jer se radi o konglomeratu hetero-
genih elemenata bez dobre organizacije i istaknutoga vođe, a njezini pripadnici se među
narodom nazivaju raznim pogrdnim imenima (Burijanovi trabanti, mehkiši i slično)2.
Francuski je konzul iz Sarajeva početkom aprila 1909. pisao kako se “napredni Muslimani”,
koje predvode Adem-aga Mešić i Esad eff. Kulović, koncentriraju na to da “održe ekonomski
položaj i, ako se može, spasu politički i socijalni prestiž islama. Branioci tradicije i privilegije
aga, oni su progresisti samo po imenu, i po lako obojenim modernizmom u ophođenju3.
Konstituirajuća skupština Muslimanske samostalne stranke održana je u Sarajevu 10.
aprila 1910. godine. U opširnom izvješću što ga je Mihalić dostavio 11. aprila Zemaljskoj
1 ZNANSTVENI RADOVI
vladi ističe se da je skupštini prisustvovalo oko 350 osoba, od toga 250 – 280 iz unutrašnjo-
sti BiH, a ostatak iz Sarajeva4. Kao razlozi za osnutak ove stranke uvodničar na ovoj skup-
štini, sarajevski advokat Akif ef. Biserović ističe opći položaj muslimana (“Muslimani ne
napreduju nego nazaduju”). Zbog takvoga položaja muslimanima je potrebna organizacija
kako bi imali vodstvo koje će ih izvesti na put razvoja. Kao drugi razlog on navodi potrebu
obezbjeđenja bošnjačkih interesa pred izbore za bosanski Sabor, budući da su bečke novi-
ne donijele vijesti o tome kako je u raspodjeli mandata svakoj konfesiji Bošnjacima dodije-
ljen manji broj mandata nego što im stvarno po broju pripada. Da bi se takva pogreška u
raspodjeli mandata ispravila sazvao je Esad ef. Kulović anketu u Sarajevu iz koje je proiziš-
la jedna deputacija koja je otputovala u Beč, ali nije uspjela ništa promijeniti, osim što su
stigla obećanja da se agrarno pitanje (tj. otkup kmetova) neće rješavati obligatornim putem
nego će i dalje ostati status quo. Agrarno pitanje, i potreba da se održe zemljišni posjedi,
također je jedan od razloga za osnivanje Muslimanske samostalne stranke.
Na ovoj konstituirajućoj sjednici izabrano je rukovodstvo stranke u koje su ušle po tri
osobe iz svakoga okruga i nekoliko osoba kao zamjenici. Izabrani su:
Za okrug Banja Luka

Kao redoviti članovi rukovodstava:
Atif ef. Bahtijarević
Ali-beg Biščević iz B. Novog
Adem-aga Mešić iz Tešnja
Kao zamjenici
H. Hifzo Bahtijarević iz Banje Luke
Halil-aga Čaušević iz B. Novog
Zija-beg Đonlagić iz Tešnja
Za okrug Bihać
Kao redoviti članovi rukovodstva
Ali-beg Alajbegović iz Bihaća
Muhamed-aga Bukovača iz Petrovca
Muhamed-aga Ibrahimpašić iz Bihaća
Kao zamjenici
Husein-beg Alajbegović iz S. Mosta
Murat ef. Toromanović iz Cazina
Džafer-beg Filipović iz Ključa
Za okrug Mostar
Mujaga Komadina iz Mostara
Avdaga Šehinović iz Bileće
Ragib-beg Resulbegović iz Trebinja
Kao zamjenici
Ahmet ef. Mahinić iz Trebinja
Muhamed ef. Šarić
Ahmet Karabeg iz Mostara
Za okrug Sarajevo
Dr. Halid-beg Hrasnica
Ibrahim ef. Rašidkadić
Avadaga Šahinagić
Kao zamjenik
Sulejman-beg Sulejmanpašić
Za okrug Travnik
Ibrahim-beg Teskeredžić iz Travnika
Abdul Aziz Imamović iz Žepča
Mahmut ef. Taraba iz Zenice
Kao zamjenik
Zaim-beg Aganović iz Jezera
Za okrug Tuzla
Zija-beg Pašić iz Bijeljine
Mustaj-beg Uzeirbegović iz Maglaja
Mustaj-beg Gradaščević iz Gradačaca
Kao zamjenici
Smail-beg Skopljaković iz Zvornika
Ibrahim Kučukalić iz Brčkog
Uzeir-beg Uzeirbegović iz Maglaja
Osim ovih 18 članova izabrano je još 6 članova, i to po tri iz reda uleme i tri iz reda in-
teligencije. Izabrani su:
Iz reda uleme:
Hadži Nureddin ef. Hafizović
Ahmet ef. Karabeg iz Mostara
Hadži Hafiz Maglajlić iz Banje Luke
Iz reda inteligencije
Šemsi-beg Salihbegović iz Sarajeva
Zija ef. Rizaefendić
Hakija Hadžić
Na ovom konstituirajućem sastanku nisu donesena Pravila stranke, nego je to, kao i sa-
stavljanje kandidacione liste za Sabor, prepušteno rukovodstvu, budući da se u tom trenut-
ku nije znalo da li će doći do fuzije, odnosno izbornoga kompromisa sa Muslimanskom na-
rodnom organizacijom. Mnogo govornika se zalagalo za kompromis sa MNO i izgradnju
sloge. Zajnil-aga Hasanbegović iz Gacka, između ostaloga, veli: “Složimo se svi, jer ode sve,
ostavite mudrolije, isturite između sebe ljude, koji su protiv sloge, jer svijet ide u hidžret”.
Fehim ef. Ćurčić je smatrao da je najznačajnije postići sporazum sa MNO, a Ali-beg Alajbe-
1 ZNANSTVENI RADOVI
gović iz Bihaća je kazao: “Mi smo krajišnici ili za rat ili za mir, mi smo krajišnici ali i za slogu,
ali za časnu, da lice lice ne ruši, da stranka stranku ne omalovažuje; mi moramo braniti našu
stranku i neće niko nečasne sloge. Stranka nam je zlatna jabuka, a druga se ruka pruža za
mir. Radi toga treba da svaki svoju stranku brani. Kako vidim ovdje je dobar dio gospode za
slogu, ali sad evo ima i naša stranka. Neka eksekutivni odbor javno odstrani Srpstvo ili Hr-
vatstvo i stavi se na vjerski temelj, pa smo odmah s njima. Pustimo osobnosti kraju, fuzija
ako se provede onda možemo osnivati svoje listove ili druge ukidati”. Ipak je odlučeno da
glasilo MSS bude list Muslimanska sloga. To je trebalo nagovijestiti spremnost ove stranke na
suuradnju i slogu unutar bošnjačkoga političkog korpusa. Mujaga Komadina je isticao: “Her-
cegovina se nije organizovala; čekamo samo na slogu. Sloga mora doći, zato se ima odbor (tj.
rukovodstvo MSS) pobrinuti, i da brat bratu ruku dade”. Ali-beg Alajbegović je jasno još
jedanput ponovio da je za slogu ali “ako bi se sloga nečasna zahtijevala, onda ne smije biti;
pregorjeti njima (tj. MNO) sve, ali poniženje ne smije biti”. I dok su svi načelno bili za
slogu određene razmirice su se već uočile prilikom rasprave o tome da li rukovodstvo stran-
ke treba da izabere stalnoga ili samo privremenog predjsednika. Jedni su tvrdili kako treba
izabrati stalnog predsjenika kako bi se u razgovorima sa MNO bilo ravnopravno, dok su
drugi (Fehim eff. Ćurčić) predlagali da se bira privremeni predsjednik, jer u slučaju sloge
sa MNO treba prihvatiti vođstvo Ali-bega Firdusa. Tome se međutim snažno suprotstavio
Esad ef. Kulović (“Zar ćete nas strpati pod Alibegovu kapu; ja neću da pod kapu Alibega
dođem”), pa je na kraju i odlučeno da se bira stalni predsjednik, kao i da se osnuje Musli-
manska centralna banka, u čiji su odbor izabrani: H. Salih-aga Bičakčić, Muhamed-aga
Ahmetašević, Mujaga Komadina, dr. Halid-beg Hrasnica, Avdaga Šahinagić, Ibrahim ef.
Rašidkadić, Adem-aga Mešić, Mustaj-beg Uzeirbegović, Bećir-aga Čapljić, Zija-beg Đanlagić,
h. Nureddin ef. Hafizović, Ahmet ef. Karabeg i h. Hafiz ef. Maglajlić5.
Mada se na ovoj konstituirajućoj sjednici puno raspravljalo o slozi ipak su Bošnjaci i pred
saborske izbore, kao i u, uvjetno kazano parlamentarno doba, bili podijeljeni u više politič-
kih grupacija. Do ujedinjenja MNO i MSS je došlo tek 1911. godine. U augustu te godine
je stvorena Ujedinjena muslimanska organizacija (ponekad se naziva i Zajednička musli-
manska organizacija)6. Iz programa ove stranke vidi se da da joj je osnovni cilj “da bosan-
skohercegovački muslimani uzmognu očuvati svoj položaj i svoja dobra, da ekonomski i
kulturno mogu stajati na dostojnoj visini”. Na političkom planu stranka se zalaže za auto-
nomiju Bosne i Hercegovine “bez obzira na to, u kakovu se god sklopu nalazila habsburška
monarhija”, a na ekonomskom osobita je pozornost posvećena agrarnom pitanju i načinu
njegova rješenja. Stranka se zalagala da se kmetovima ograniči pravo u begovskim šumama
“za koje aga sam plaća porez”, nego neka se za podmirenja svojih šumskih potreba obrate
na državne i općinske šume. Tražilo se također da se begovima vrate u vlasništvo šume za
koje imaju valjane dokaze da su njihovo vlasništvo. Stranka je, također, stajala na stanovi-
štu da se propisi Saferske naredbe, kao i starinski običaji, koji su pravna i podloga za odno-
se bega i kmeta, trebaju striktno provoditi, osobito kada se radi o kmetskom pravu po koje
pravo nasljedstva imaju samo prvi rođaci, a ne i zetovi, daleki rođaci po ženskoj liniji i
slično. “gdje kmet drži više aginske zemlje, nego što može uspješno obrađivati, potpuno je
opravdan princip: neka mu se po mogućnosti u jednom komadu ostavi, koliko može obra-
đivati, a ostalo neka se dade zemljovlasniku u slobodan beglučki posjed. Traži se i isplata
odšteta vakufima za oduzeta dobra koja su već upotrijebljena “u javne državne šume”, a
uzurpirana vakufska dobra da se vrate vakufima. U programu stranke našlo se i školstvo,
pri čemu se stranka zalagala za otvaranje mekteba “i da se uvede prisilno pohađanje istih”.
Traži se također da se vojna obaveza smanji na dvije godine, da bosanskohercegovački

vojnici služe samo u svojoj domovini, za tim “neka se muslimanski vojnici osim na svečane
muslimanske dane oslobode za vrijeme ramazana od popodne vježbe i rada; a napose neka
se za muslimansku momčad urede posebne prostorije za klanjanje, poviši broj vojničkih
imama i ustanovi jedan vojnički muftija”7. List Ujedinjene muslimanske organizacije se
zvao “Zeman”. U listu Musavat (br. 54, 16. avgust 1911) objavljen je PROGLAS UJEDI-
NJENE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE u kojem se iznosi Program nove stranke8.
Proglas nisu htjeli poptisati Derviš-beg Miralem, Osman-beg Pašić i Bećir-beg Gradaščević,
kojima je ponuđen na potpis, te Murad Sarić i Vasvi-beg Biščević, ali Musvat konstatira da
njima niko nije ni nudio da ga potpišu. Od Samostalaca Proglas nisu potpisali dr Hrasnica,
Šaćir ef. Pandža, Mustaj-beg Uzeirbegović, Zija-beg Pašič i “još dva tri čovjeka”, kako veli
Musavat. Posljedni broj Musvata izašao je 30. avgusta 1911 (to je broj 56, God. VI), a prvi
broj Zemzema, kao glasila UMO, izašao je 2. septembra 1911.
Glavni motiv nastanku ove stranke i njezinu stupanju u koaliciju sa hrvatskim stranka-
ma u bosanskome Saboru jeste potreba da muslimani postanu dovoljno jaki da mogu zašti-
titi svoje interese vezane za rješenje agrarnoga pitanja. Muslimanski zastupnici nikada
neće pristati na obligatorni otkup kmetova, niti bi Vlada ikada htjela sankcionirati jedan
takav eventualni zakon, izjavio je na jednom skupu u Bileći Ćamil Karamehmedović, koji
je skupa sa Ragib-begom Džinićem objašnjavao zašto je napravljena u Saboru koalicija sa
Hrvatima, zašto su pokrenuli list “Zeman” (“da bi se ne samo Muslimani u Bosni i Herce-
govini nego i čitav svijet, koji je zainteresiran za stanje Muslimana, mogao informirati”) i
zašto su osnovali Muslimansku banku (““Nacija je bogata samo onda kada pojedinci posta-
nu bogati”)9.
Jedna grupa muslimanskih zastupnika, koju je predvodio Derviš-beg Miralem, je već
nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskoga pakta 31.3.1911. istupila iz Muslimanskoga
saborskoga kluba, a nije se suglasila sa stvaranjem UMO u avgustu 1911. i njezine koalici-
je sa Hrvatima, a osobito sa stavom UMO o položaju BiH u Habsburškoj Monarhiji10.
Derviš-beg Miralem formira svoju stranku pod starim nazivom (Muslimanska narodna or-
ganizacija), a njezin je list Novi Musavat. Prvi broj ovoga lista izašao je 30. decembra 1911.
godine11. Uz Derviš-bega su bili dr. Murad Sarić, Bećir-beg Gradaščević, Osman-beg Pašić
i Vasif-beg Biščević. Potiorek je ovu grupu nazvao malom ali veoma aktivnom grupom u
bosanskom Saboru “koja zbog svog srbofilskog karaktera u stanovito vrijeme može računa-
ti na potporu srpskoga kluba”. U isto se vrijeme jedna grupa uglednika Muslimanske sa-
mostalne stranke, predvođena dr. Halid-begom Hrasnicom i Esad ef. Kulovićem, suprot-
stavila ujedinjenju MSS i MNO stvaranju UMO, te nastavila funkcionirati kao Musliman-
ska samostalna stranka sa listom “Muslimanska sloga”12.
Bilješke:
1
Muslimanska svijest, br. 1, Sarajevo 2. septembra 1908.
2
Dr Hamdija Kapidžić: Ispisi iz bečkih arhiva o predistoriji Prvog svjetskog rata. GADAR, god. X-XI, knjiga X-XI, Sarajevo 1970
- 71, str. 501.
3
Milan Ivanović: Izveštaji diplomatskih predstavnika Francuske u Austro-Ugarskoj o događajima u Bosni i Hercegovini od za-
vršetka aneksione krize (marta 1909) do atentata Bogdana Čerajića (juna 1910). Istorijski časopis, Knj. XVIII, Beogtrad 1971,
str. 472.
4
ABiH, ZMF, prez. 493/1910.
5
ABiH, ZMF, prez. 493/1910
6
7
1 ZNANSTVENI RADOVI
8
Musavat, br. 54, 16. avgust 1911.
9
10
UMO stoji na stanovištu “autonomije BiH, bilo to u dualističkoj ili trialističkoj Habsurškoj Monarhiji, te nećemo smetati
brače Hrvata i katolika u njihovim državnopravnim težnjama”, dok grupa Derviš-bega Miralema stoji na izvornom programu
MNO po kojemu je “državnopravni položaj Bosne i Hercegovine kao zasebnog državnog i upravnoh područja određen carsko-
kraljevskim aktom od 5. oktobra 1908., te one imaju i nadalje ostati nerazdjeljive i zasebne, upravljene po modernim principi-
ma ustavne države”. (Novi Musavat, 30.12.1911.).
11
12
Dž. Juzbašić: Nacionalno-politički odnosi, str. 95.
socio Marija Geiger
Siniša Zrinščak
kulturalna Tamara
Puhovski
istra 2
živa
nja
SOCIOKULTURALNA ISTRAŽIVANJA 2
Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski
Blagostanje i vrijednosti
IZVJEŠTAJ ISTRAŽIVAČKOG PROJEKTA
PROVEDENOG U SISKU1
Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu
Uvod
WaVE – Welfere and Values in Europe (Blagostanje i vrijednosti u Europi) je istra-
živački projekt kojeg financira Europska komisija. Projekt je nastao kao odgovor na natječaj
otvoren za istraživanja koja nastoje “bolje razumjeti značaj i utjecaj vrijednosti i religije u
društvima diljem Europe, posebice s obzirom na društvene promjene te pojavu europskih
identiteta”. Istraživanje ima cilj pružanja uvida u načine na koje se može osigurati miran
suživot različitih vrijednosnih sustava uspoređujući strategije kojima europske zemlje to
pokušavaju postići, koristeći različite politike, prakse te njihov stupanj uspjeha u tome.
WaVE istražuje tri glavne i međupovezane dimenzije socijalnih promjena u Europi – pro-
mjene koje su povezane s religijom, manjinama i rodom – te ih istražuje u okviru socijalne
skrbi. WAVE je, prije svega, studija vrijednosti. Prvo, vrijednosti različitih grupa koje su
vidljive u domeni socijalne skrbi pri zadovoljavanju “osnovnih” potreba pojedinaca i grupe.
Drugo, WaVE istražuje vrijednosti koje utječu na koheziju ili sukob posebno usmjerava-
jući pažnju na odnos manjine i većine. Treće, WaVE istražuje u kojoj mjeri su te vrijedno-
sti povezane s religijom, manjinama ili rodom.
Istraživanje je provedeno u 12 europskih zemalja: Grčka, Finska, Francuska, Hrvatska,
Italija, Litva, Njemačka, Norveška, Poljska, Rumunjska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Istraživanje koordinira Sveučilište u Uppsali, Švedska.
Metode, izvori i vrijeme trajanja projekta

Hrvatska studija zasniva se na dubinskom kvalitativnom istraživanju provedenom u
Sisku, koje se bavilo sa sljedećih 5 pitanja:
1. Sadašnje stanje u Sisku (uglavnom socijalni problemi), lokalni sustav socijalne skrbi
i subjektivna definicija socijalne sigurnosti;
2. Vidljivost manjinskih grupa kroz njihovu uključenost u lokalna socio-kulturna doga-
đanja te odnos s većinom ili drugim manjinskih skupinama, prvenstveno kroz dimen-
ziju socijalnog sustava;
3. Unutarnja dimenzija manjinske zajednice (struktura skupine, hijerarhija, među-po-
vezanost, kohezija i aktivnosti);
4. Identitet i osobno iskustvo pripadanja manjini (u svakodnevnom životu i u sustavu
socijalne skrbi);
5. Pitanje roda (rodni odnosi u privatnoj i javnoj domeni, uloga žena u sustavu socijalne
skrbi, nasilje nad ženama).
2 BLAGOSTANJE I VRIJEDNOSTI
Istraživanje se temeljilo na sljedećim metodama:

1. Pojedinačni intervjui i telefonski razgovori s predstavnicima glavnih aktera socijalne
skrbi (predstavnicima lokalne vlasti, Centrom za socijalnu skrb, udrugama, Caritasom),
s članovima nacionalnih manjina (Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, Vijeće srpske
nacionalne manjine, Vijeće češke nacionalne manjine, Vijeće romske nacionalne
manjine) te religijskih manjina (Islamska zajednica, Srpska pravoslavna crkva, Ad-
ventistička crkva, Baptistička crkva);
2. Upitnici upućeni: Gradskoj upravi, Crkvi Sv. Križa, Crkvi Sv. Josipa radnika, Crkvi
Sv. Kvirinusa, Adventističkoj crkvi, Društvu Sv. Kvirinus, Crvenom križu, Centru za
žene Adela, Evanđeosko pentekostnoj crkvi (EPC), Vijeću srpske nacionalne manji-
ne, Vijeću češke nacionalne manjine, Vijeću romske nacionalne manjine, Aktivu
Bošnjačka žena, Društvu Hrvatska žena;
3. Četiri fokus grupe (Vijeće bošnjačke nacionalne manjine, Aktiv Bošnjačka žena,
Islamska zajednica, Evanđeoska pentekostna crkva);
4. Analiza sadržaja lokalnih novina (Novi sisački tjednik, siječanj 2006. – siječanj 2007.).
Podaci su upotpunjeni informacijama dobivenim u komunikaciji sa sudionicima istra-
živanja te analizom dokumenata i materijala (statističkih podataka, socijalnih projekata
lokalne vlasti, web stranica, religijskih materijala, analizom sadržaja Bošnjačkih novina,
povijesnih događaja...). Informacije o udrugama uključene su kao dodatni izvor podataka.
Zbog važne uloge državnog sustava socijalne skrbi u dubinsko istraživanje bio je uključen
i Centar za socijalnu skrb kao i Caritas kao najvidljivija organizacija većinske religije.
Istraživanje je trajalo od srpnja 2006 do ožujka 2007.
Grad Sisak – socijalna situacija

Osnovni problemi
Nakon Drugog svjetskog rata Sisak je iskusio intenzivne procese industrijalizacije i
urbanizacije, značajan gospodarski rast te je bio privlačno mjesto za migraciju radnika
(uglavnom iz BiH i Kosova). Za vrijeme Domovinskog rata Sisak i njegova okolica pretrpi-
li su velike gubitke. Od 1995. situacija se polagano poboljšava iako se socijalni problemi
nastavljaju. Sisačko-Moslovačka županija ubraja se među županije s najtežom socijalnom
situacijom u Hrvatskoj. Ključni problemi su: nezaposlenost (posebice s obzirom na neza-
poslenost žena), privatizacija, problematični demografski trendovi (vrlo niska stopa plod-
nosti, starenje stanovništva), ekološka pitanja, obiteljsko nasilje, sporo rješavanje imovinske
situacija Srba povratnika, niska stopa razvoja i životnog standarda (druga najnerazvijenija
županija u Hrvatskoj), a neki od ovih faktora utječu i na kršenja prava radnika.
Manjine
U Sisku postoji 20 manjinskih skupina (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Česi, Nijemci, Ma-
đari, Talijani, Židovi, Makedonci, Crnogorci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Srbi,
Slovaci, Slovenci, Turci, Ukrajinci) od kojih su najbrojniji Srbi (7.46%) a zatim Bošnjaci
(1.52%). Svoje pravo političke reprezentativnosti vrše putem predstavnika u Vijeću naci-
onalnih manjina. U Sisku postoje tri gradska Vijeća nacionalnih manjina – bošnjačko,
romsko i srpsko – uključujući predstavnike albanske i češke manjine. Katoličanstvo je ve-
ćinska religija (78.88%) te se svi ostali ubrajaju u religijske manjine (pravoslavci, muslima-
ni, židovi, adventisti, baptisti, evangelisti, Jehovini svjedoci, kalvinisti, pentekostalci) a

zbog malog članstva samo pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Adven-
tističke, Baptističke, Evanđeoske pentekostne crkve te Jehovini svjedoci imaju organizi-
rani religijski život.
Bošnjačka manjina
U istraživanju su sudjelovale tri organizacije čiji su pripadnici većinom ili isključivo
Bošnjaci:
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine je neprofitna organizacija, koja predstavlja
bošnjačku manjinu u javnom životu i pri lokalnoj vlasti. Njena je uloga unapređivanje pozi-
cije Bošnjaka u Sisku, izbor predstavnika pri lokalnoj vlasti, obrazovanje te očuvanje boš-
njačkog identiteta. Vijeće je osnovano 2003 nakon prvih manjinskih izbora u Hrvatskoj.
Aktiv Bošnjačka žena povezan je s Vijećem bošnjačke nacionalne manjine. U vrijeme
istraživanja Aktiv nije imao formalni autonomni organizacijski okvir međutim djeluje kao
zasebna organizacija. Ima dvadeset i pet članova. Zadaće i ciljevi Aktiva proizlaze iz viđenja
žene kao srži obitelji te zaštitnice identiteta i kulture. Aktiv se bavi očuvanjem bošnjačke
kulture i nacionalnog identiteta, organizira prezentacije bošnjačke kuhinje. Narodnih
nošnji i običaja, organizira humanitarne akcije te predavanja o rodnim pitanjima (žene u
islamu, prevencija raka dojke...) te podupire druge ženske organizacije (Adela, Udruga
žena liječenih od bolesti dojke).
Sisak ima veliku, četrdeset godina staru Islamsku zajednicu s članovima različite
nacionalne pripadnosti (većinom Bošnjaci, međutim također Albanci, Romi). Sve do 2003
Islamska zajednica bila je jedina bošnjačka institucija te osnova bošnjačke zajednice u Sisku.
Islamska zajednica ima vlastitu zgradu i dio groblja. Organizira religijsko obrazovanje te kao
jedan od glavnih ciljeva u budućnosti je izgradnja višenamjenskog islamskog centra koji bi
uključivao džamiju, vrtić, knjižnicu, internet cafe, konferencijsku salu i tako dalje.
Sustav socijalne skrbi

Socijalna skrb ostvaruje se putem Centra za socijalnu skrb te lokalnoga socijalnog pro-
grama. Glavni socijalni problem za vrijeme rata su bili izbjeglice i prognanici, dok je to
danas nezaposlenost. Grad Sisak ostvaruje i financira brojne socijalne programe te razvija
suradnju s civilnim sektorom. Ti programi uključuju: skrb o obiteljima i djeci, skrb za sta-
re i nemoćne, programi za osobe s posebnim potrebama, dodjelu jednokratne novčane
pomoći, pomoć za nabavku ogrjeva, stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba, pro-
grami za umirovljenike, učenike i studente, potpora udrugama, troškovi ukopa za nezbri-
nute osobe itd. Međutim, Sisak na primjer nema javne kuhinje, a programi trpe i zbog fi-
nancijskih poteškoća.
Organizacije civilnog društva važan su element u ostvarenju socijalnog programa.
U Sisku postoje četiri župe, ali samo dvije imaju organizirane karitativne aktivnosti.
Najvidljivije aktivnosti su one Župe Sv. Križa. Caritas se uglavnom oslanja na volonterski
rad, a pomoć se pruža neovisno o nacionalnom ili religijskom identitetu korisnika, najčešće
u obliku hrane, odjeće i higijenskih potrepština.
Od ostalih vjerskih zajednica protestantske crkve su najaktivnije u sferi socijalne skrbi,
a Baptistička crkva se bavi i dodatnim obrazovanjem (engleski, informatika).
Organizacije nacionalnih manjina nemaju organiziranu strukturu pružanja humanitarne

i socijalne pomoći, premda mnoge naglašavaju potrebu za stalnim i sustavnim dobrotvornim
aktivnostima.
Sažetak rezultata
Suradnja i/ili kohezija
S obzirom na empirijske podatke identificirali smo nekoliko primjera suradnje i kohe-
zije u sljedećim domenama: socijalna skrb, odnosi manjine i većine, interni način života
manjina, rod.
U domeni socijalne skrbi uočili smo nekoliko primjera kohezije između većinskih i
manjinskih skupina te unutar manjinskih skupina. Također, važno je napomenuti da su
predstavnici Caritasa i Crvenog križa, kao i socijalni radnici, naglašavali zajedničku suradnju
i solidarnost različitih aktera socijalne skrbi (državnih institucija, religijskih organizacija,
udruga) za vrijeme Domovinskog rata. Nakon Domovinskog rata neki su akteri socijalne
skrbi (uglavnom međunarodne NVO) otišli, i suradnja se donekle smanjila, iako su mnoge
organizacije nastavile sa svojim radom. Suradnja se zasniva na prijateljstvu i neformalnim
odnosima. Zanimljivo je da se formalna koordinacija implicitno smatra nepotrebnom.
Primjer kohezije je raznolika religijska i etnička struktura korisnika Caritasa Župe
Svetog Križa. 2005. godine među korisnicima je bilo 39 Roma, 40 muslimana, 52 pravosla-
vaca i 218 katolika.
Unutar Islamske zajednice ne postoji tradicija socijalnih ili dobrotvornih aktivnosti prije
90-ih, ali postoje socijalne institucije koje su dio islama – zekjat (davanje određenog po-
stotka vlastitih sredstava), socijalna dimenzija Ramazana te Kurban Bajrama (dio žr-
tvovanog mesa životinje raspodjeljuje se muslimanima kojima je to potrebno). Bošnjaci i
muslimani također naglašavaju primarnost neformalnih oblika pomoći (tradicionalna
muslimanska/bošnjačka solidarnost, sadake – pojedinačno milosrđe) te se može zaključiti
da je pomoć obitelji i potpora rođaka najvažniji vid ostvarenja pomoći. Kako su nezaposlenost
i socijalna nesigurnost najveći problem za pripadnike manjine, neki od njih sigurnost ostva-
ruju povremenim migracijama u treće zemlje te time pomažu sebi i svojim najbližima.
Unutar EPC-a pastor je odgovoran za raspodjelu humanitarnih paketa. Članovi pru-
žaju informacije o obiteljima kojima je potrebna pomoć i ponekad pomažu u vršenju hu-
manitarnog rada. EPC pomaže mnogim obiteljima u Sisku. Za vrijeme molitve, članovi
EPC-a mole se za sve građane Siska i Hrvatske.
Drugo područje je odnos manjine i većine. Bošnjačka manjina vidljiva je u Sisku. Unatoč
nekim problemima u komunikaciji sa županijskom razinom, suradnja između bošnjačkih
udruga i odjela Županije je u zadnje vrijeme postala puno bolja. Općenito govoreći, članovi
Vijeća, Aktiva Bošnjačka žena te članovi Islamske zajednice naglašavaju dobre odnose s lokalnom
vlašću, kao i s lokalnim političkim strankama koje podržavaju bošnjačke projekte (npr.
bajramski koncert – najvažniju bošnjačku lokalnu manifestaciju) Također, neki od njih na-
glašavaju da ne postoje velike razlike između Bošnjaka i Hrvata, osim kulture i religije.
Treća dimenzija je interni život manjine. Za vrijeme istraživanja i fokus grupa zamijeti-
li smo visoku razinu interne solidarnosti i kohezije unutar EPC. Članovi crkve su simbo-
lično sestre i braća (jedni druge tako nazivaju) a članstvo u EPC je njihov primarni identitet.
Za neke od ispitanika pastor je najvažnija osoba koja se bavi problemima socijalne skrbi,
međutim drugi ispitanici naglašavali su ulogu ostalih članova u kriznim situacijama.
Protestantske crkve u Sisku su u dobrim međuodnosima te imaju razvijenu suradnju

u Sisku, a posebice se to odnosi na odnos EPC i Baptističke crkve Betel.
Četvrta važna domena je rod. Ispitanici svih grupa žene smatraju presudnima za
domenu socijalne skrbi jer smatraju da su žene osjećajnije, imaju više suosjećanja te da
su one te koje pružaju pomoć. Međutim, ima i pojedinačnih mišljenja koje smatraju da je
to tradicionalni pogled na ulogu žena koji treba prevladati, a sukladno velikim pomacima
koji se u Hrvatskoj dešavaju u pogledu ravnopravnosti rodova.
Tenzije i sukobi
Za vrijeme terenskog rada identificirali smo nekoliko primjera: tenzija između većine
i manjine, potencijalnih tenzija unutar većine i tenzije unutar manjinske grupe. Ipak riječ
je o manje intenzivnim tenzijama jer unatoč složenoj političkoj situaciji i vojnim sukobima
između Hrvata, Srba i muslimana u Bosni za vrijeme 1990-ih nema eksplicitnih sukoba
između većine i manjina u Sisku. Ispitanici iz Islamske zajednice i Aktiva Bošnjačka žena izri-
čito su naglašavali toleranciju građana Siska. Grad Sisak provodi posebne programe za Srbe
povratnike a Romi kao najmarginaliziranija skupina uglavnom nemaju zdravstveno osigu-
ranje te su često korisnici socijalne pomoći.
Ispitanici iz svih grupa naglašavali su nezaposlenost kao ključan problem u Sisku – za
manjine i za većinu. Za većinu njih, stalan posao s dobrom plaćom je osnova socijalne skr-
bi i sinonim socijalne sigurnosti.
S obzirom da je nezaposlenost glavni problem, zaposlenost se smatra kao područje u
kojem se može uočiti neravnopravnosti između građana Hrvatske. Iako nema službenih
podataka o nezaposlenosti manjinskih skupina, ispitanici smatraju da većina ima bolje
mogućnosti što se tiče zaposlenja i da općenito građani Hrvatske nisu ravnopravni. Neki
od njih interpretiraju tu situaciju kao problem na državnoj razini – nema posla za Hrvate
kao što nema posla ni za manjine, samo ljudi koji imaju političke veze mogu dobiti posao.
Drugi tvrde da je nezaposlenost Bošnjaka, samo odraz diskriminacije protiv Bošnjaka na
državnoj razini i u društvu općenito. Ima i pojedinačnih mišljenja da u zaposlenju postoji
etnička hijerarhija – niže rangirani poslovi rezervirani su za Bošnjake.
Neki od ispitanika naglašavali su drugu stranu nezaposlenosti – ljudi ne žele raditi,
radije bi dobivali pomoć od države nego radili.
Također uočili smo probleme vezane uz prava radnika (neosiguravanje radnika, zapo-
šljavanje na crno, neplaćeni prekovremeni rad, rad nedjeljom) i probleme vezane za držav-
ne institucije (disfunkcionalne sudske institucije, nedostatak povjerenja u Hrvatski zavod
za zapošljavanje, problemi vlasništva uzrokovani ratom...). Većinska skupina ne smatra ove
probleme isključivo problemima manjina, već općenito problemima u Hrvatskoj. Međutim,
mnogi ispitanici smatraju da ovi problemi više pogađaju manjine, odnosno da građani u
Hrvatskoj nisu jednaki zbog njihovog nacionalnog, religijskog ili socijalnog podrijetla .
Centar za socijalnu skrb je institucija za koju se smatra da može i mora riješiti najviše
problema i većina kritika je upućena na tu instituciju.
Uočili smo da pentekostalci nisu značajno prisutni u javom životu te da postoje i
određeni negativni stavovi prema njima. Protestantske zajednice (Adventistička crkva,
Baptistička crkva) se često smatra sektama koje regrutiraju članove putem tečaja engleskog
jezika ili davanjem materijalne pomoći. Neke od osoba koje su intervjuirane navele su
pojedinačne primjere u kojima većina nije bila tolerantna prema manjinskim religijama –
mobbing, problemi sa susjedima, verbalno nasilje....
Temeljem terenskog istraživanja ustvrdili smo nekoliko problema s kojima se susreće

bošnjačka manjina. Bošnjačka nacionalna manjina u Sisku nije homogena. Jedan dio nasto-
ji zadržati bošnjačke karakteristike i bošnjački identitet, međutim većina (prema procjeni
ispitanika) je voljna asimilirati se. Prihvaćaju katoličke običaje i zaboravljaju vlastitu kulturu.
Kao jedan od rezultata Bošnjaci, većinom, ne sudjeluju u bošnjačkim organizacijama. Drugi
ključni problem za Bošnjake u Sisku, kao i u Hrvatskoj, je da zbog administrativne konfuzije
i preklapanja nacionalnog i religijskog identiteta, ne postoje točni podaci o broju Bošnjaka.
Islamska zajednica je bila jedina organizacija za Bošnjake te po osnivanju ostalih boš-
njačkih organizacija 2003. dolazi do promjene njene uloge. Dolazi i do razilaženja u mišlje-
nju te različitih stavova o ulozi Islamske zajednice u političkom životu te odnosu s Vijećem.
Ispitanici zagovaraju različite opcije od ne miješanja Islamske zajednice do njezinog aktiv-
nijeg političkog angažmana.
Rodna pitanja su područje različitih stavova za pripadnike svih skupina. Na različite
interpretacije ravnopravnosti žena i položaja žena utječu prije svega dob (mlađe žene za-
govaraju veću ravnopravnost žena, dok starije žene zagovaraju tradicionalniju žensku ulogu)
te religijska pripadnost (ispitanici pripadnice Islamske zajednice zagovaraju nezapadnjački
rodni model koji se zasniva na muslimanskom religijskom zakonu, ali s time da on uklju-
čuje emancipaciju žena u javnoj domeni (pravo na obrazovanje i rad). U Katoličkoj crkvi
naglašenije je tradicionalno viđenje žene dok u EPC žene mogu postati i pastori.
Muškarci se gotovo u potpunosti drže tradicionalnih viđenja rodnih odnosa te ženama
pripisuju bolje kvalitete, posebice u područjima kao što su skrb, brižnost, dom...
Među područja
Uočili smo međupodručja ili područja između kohezije i tenzija (u domeni socijalne
skrbi i unutar manjinske religijske zajednice) kao i druga pitanja kao što su isključivo žen-
ska pitanja.
Civilna uključenost i sudjelovanje u dobrovoljnom sektoru socijalne skrbi nije
razvijeno. Ispitanici iz Caritasa i Centra za socijalnu skrb govorili su i o razlogu nedostatka
volonterskih aktivnosti socijalne skrbi (ljudi su zaokupljeni vlastitim problemima, dodatni
posao, administrativne zapreke).
Nedostatak umreženosti i suradnje između udruga i zajednica u domeni socijalne
skrbi je problem. To uzrokuje preklapanja aktivnosti i nedostatak informacija o funkcioni-
ranju drugih socijalnih aktera.
Islamska zajednica u Sisku planira izgraditi Islamski centar, međutim zbog pitanja
vlasništva projekt još uvijek nije realiziran. Centar će biti faktor homogenizacije Bošnjaka
i mjesto za učenje i kulturnu razmjenu.
Druge teme
Unatoč razlici u stavovima spram uloge žena u društvu, najvidljivije promjene u zadnjih
nekoliko godina (i na lokalnoj i na nacionalnoj razini) mogu se vidjeti u sferi zaštite žena
od svih oblika nasilja. U Sisku postoji visoka razina nasilja (od siječnja do kolovoza 2006
bilo je 790 slučaja nasilja, uglavnom obiteljskog nasilja). Centar za žene Adela i Agencija lokal-
ne demokracije organizacije su civilnog društva koje najjasnije promiču rodna pitanja u Sisku.
Međutim neki ispitanici nemaju saznanja o postojanju bilo tih udruga bilo o pojavi obitelj-
skog nasilja u Sisku. Uočili smo i pojavu stavova koji u slučaju obiteljskog nasilja uglavnom
ženu smatraju krivcem ili odgovornom za nasilje.
Analiza: ustanovljene vrijednosti

Na osnovi istraživanja ustanovili smo da su dominantne vrijednosti povezane s tri dome-
ne – socijalnom skrbi, zaposlenjem, i obitelji. Također, postoje i preklapanje između njih.
Općeniti utisak je da ne postoji apsolutni rascjep između većinskih i manjinskih vrijed-
nosti u području socijalne skrbi. Postoje određeni socijalni programi za Srbe povratnike i
program za romsku integraciju u društvo, međutim druge manjine (nacionalne i religijske)
nisu uključene u nekakve posebne projekte. Za vrijeme dubinskog istraživanja fokusirali
smo se na domenu socijalne skrbi – definiciju socijalne skrbi, glavne pružatelje socijalne
skrbi, evaluaciju aktera socijalne skrbi. Na temelju terenskog rada možemo identificirati
nekoliko vrijednosti koje pripadaju domeni socijalne skrbi.
Situacija u Sisku odraz je situacije hrvatskog društva:
1. S obzirom na broj klijenata i slučaja, državna socijalna institucija, Centar za socijalnu
skrb se suočava s najviše očekivanja i zahtjeva a samim time i najvećim kritikama;
2. Vidljiv je nedostatak povjerenja u državne institucije socijalne skrbi;
3. Postoji nedostatak umreženosti, suradnje i formalnih odnosa između socijalnih
aktera;
4. Civilni sektor je nerazvijen(građanska angažiranost nije česta praksa, nedostatak
tradicije dobrotvornog rada i volonterstva);
5. Socijalna skrb se smatra ženskom domenom ( feminizacija domene socijalnog).
Ne(zaposlenost) je glavna tema i vrijednost za članove i manjina i većine u Sisku.
Analiza pokazuje:
1. Zaposlenje je osnova socijalne skrbi i socijalne sigurnosti. Postoji veliki rasko-
rak između idealne i stvarne socijalne sigurnosti i socijalne skrbi. Ispitanici smatraju
da nema, općenito gledajući, sigurnijih poslova ili socijalne sigurnosti.
2. Nezaposlenost ima i mračnu stranu – crna ekonomija i tehnike koje nezaposleni
koriste za preživljavanje (ilegalni imigracijsko zaposlenje, laganje o pravom socijalnom
statusu kako bi se dobile doprinosi, nedostatak odgovornosti nezaposlenih osoba).
3. Zaposlenost je poligon za neravnopravnost unutar većine i u odnosu između
većine i manjine.
4. Zaposlenost je povezana s rodnim pitanjima i postavlja pitanje pozicije žene.
Bilo da je biološki ili simbolički (kao u slučaju Pentekostalaca) obitelj se pokazala kao
vrlo važna socijalna skupina za ispitanike fokus grupa. Prema tome identificirali smo ne-
koliko vrijednosti u obiteljskoj domeni.
Obitelj je alternativni pružatelj socijalne skrbi zbog dva razloga – nemogućnost
državnih socijalnih institucija da budu učinkovite na način na koji to žele ispitanici i tra-
dicionalne kulturne nadmoći neformalnih odnosa.
Postoji nekoliko alternativnih interpretacija tradicionalne podjele kućanskih oba-
veza. Identificirali smo različite interpretacije većinom tradicionalnog viđenja roda. Izjave
o presudnoj ulozi žena kao zaposlenika u javnoj domeni socijalne skrbi je nastavak tradici-
onalne uloge žena u privatnoj domeni i tradicionalne podjele kućanskih poslova. Vjerska
pripadnost utječe na poimanje rodnih vrijednosti pa tako Islamska zajednica te vrijednosti
interpretira različito od većinskih u skladu s islamom i islamskim zakonom.
S obzirom na obiteljsko nasilje ispitanici (žene i muškarci) tradicionalnog rodnog vi-

đenja spominjali su slučajeve nasilja nad muškarcima. Općenito žene pokazuju razumije-
vanje za zlostavljane žene i naglašavaju tradicionalno žensku izjavu da se problemi koje
iskuse trebaju držati u obitelji. Općenita sugestija ispitanika je da “se izađe u javnost” i da
se problemi razriješe s profesionalcima (udruge ili državne institucije, policija...)
Zaključak
Istraživanje daje sliku Siska koja na lokalnoj razini predstavlja ključne probleme hrvat-
skog društva općenito. Izazovi centraliziranog sustava socijalne skrbi, neformalni odnosi
koji se zasnivaju na poznanstvu i prijateljstvu, nezaposlenost kao ključna prepreka socijal-
ne sigurnosti, neosjetljivost na poziciju slabije vidljivih i zastupljenih skupina te još uvijek
vrlo tradicionalno viđenje žene, prikazuju Sisak kao jedno od područja na kojem su izrazito
vidljivi problemi hrvatskog društva. Međutim, usprkos devastaciji koju je donio Domovin-
ski rat i gospodarskim problemima uslijed privatizacije, Sisak te probleme stavlja u jedan
pozitivan kontekst suradnje različitosti te ukazuje na mogućnost suživota nacionalnih i
religijskih manjina međusobno i u odnosu na većinu.
Literatura
Baloban, Stjepan, Črpić, Gordan i Štengl, Ivan (2005), Solidarnost i socijalna (ne)osjetljivost,
u: Baloban, Josip (ur.) U potrazi za identitetom – komparativna studija vrednota:
Hrvatska i Europa, 179-205, Zagreb: Golden Marketing i Tehnička knjiga.
Bejaković, Predrag (2004), The informal economy in Croatia and economic development,
[Neformalno gospodarstvo u Hrvatskoj i gospodarski razvoj] South-East Europe Review
3/2004, 69-78, www.ceeol.com/aspx/getdocument.aspx?logid
Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2001), “Mogućnost decentralizacije u socijalnoj
politici i nove uloge lokalnih vlasti”, Revija za socijalnu politiku, 3-4.
Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2004), Civil Society Development and the Reform on the
Welfare State in Croatia, [Razvoj civilnog društva i reforma države blagostanja u Hrvatskoj]
radni materijal za konferenciju “Reforming Social Protection Systems in Europe:
Coordination and Diversity”.
Bežovan, Gojko and Zrinščak, Siniša (2007), “Postaje li civilno društvo u Hrvatskoj čimbenikom
društvenih promjena”, Revija za socijalnu politiku, Vol. 14, No. 1, pp 1-27, Zagreb.
Bićanić, Ivo and Ott, Katarina (1997), The Unofficial Economy in Croatia: causes, size
and consequences, [Neslužbeno gospodarstvo u Hrvatskoj: uzroci, razmjer i posljedice]
www.ijf.hr/OPS/3.pdf.
Crespi, Isabella (2004), Socialization and gender roles within the family: a study on
adolescents and their parents in Great Britain, [Socijalizacija i rodne uloge u obitelji:
studija adolescenata I njihovih roditelja u Velikoj Britaniji] www.mariecurie.org/annals/
volume3/crespi.pdf.
Kuvačić, Ivan (1990), Funkcionalizam u sociologiji, Zagreb: Naprijed.
Scott, Jacqueline (2006), Family and Gender: How Attitudes Are Changing, [Obitelj i
rod: Kako se mijenjaju stavovi] www.genet.ac.uk/workpapers/GeNet2006p21.pdf.
Stockard, Jean and Johnson, Miriam M. (1992), Sex and Gender in Society, [Spol i rod u
društvu] New Jersey, Prentice Hall, Englewood Cliffs.
Štulhofer, Aleksandar and Rimac, Ivan (2002) Opportunism, Institutions and Moral
Agents: the Socio-Cultural Dimension of the Underground Economy in Croatia 1995-
1999, [Oportunizam, institucije I moralni čimbenici: Socio-kulturna dimenzija sive
ekonomije u Hrvatskoj 1995-1999] www.ijf.hr/OPS/14.pdf.
Šućur, Zoran (2003), “Razvoj socijalne pomoći i socijalne skrbi u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog
rata”, Revija za socijalnu politiku, God. 10, br. 1
Šućur, Zoran (2004), “Pristup pravima opće socijalne pomoći”, Revija za socijalnu poli-
tiku, , god.vol.? 11, issue?br, 1 (21-38)
Vander Zanden, James. W. (1990), The Social Experience. An Introduction to Sociology,
[Društveno iskustvo. Uvod u sociologiju] NY: McGraw-Hill Inc.
Bilješke
1
Ovaj izvještaj je prva, sažeta, verzija rezultata istraživanja. Istraživački projekt još nije priveden kraju te će detaljniji izvještaj
biti dostupan po završetku projekta.
Nasko Frndić
pov
Vesna Miović i
Nikša Selmani,
Muhamed
Ždralović,
Mubera Maslić
Ždralović
Ante Simonić
Esma
Halepović
Đečević
ije 3
st
POVIJEST 3
Nasko Frndić
Kako su paše vladale u Bosni

(prema “Zapamćenjima” Fra Grge Martića)
U književnoj baštini bosanskih franjevaca poznato je i jedno djelo posebne memoarske

vrijednosti. To su “Zapamćenja”koja je potkraj života u pero kazivao zagrebačkom “brzopis-
cu” Janku Koharića franjevački svećenik i prosvjetitelj fra Grgo Martić. Evo o tome zapisa
velikog hrvatskog povjesničara dr. Ferde Šišića: “U augustu 1901. zaputio se potporom hrv.
knjiž. društva pokojni profesor dubrovačke gimnazije Janko Koharić u bosanski franjevački
samostan Kreševo, da onde zabilježi kazivanje fra Grge Martića. Taj stenograf prepisao je u
Kreševu sam Koharić, pa ga onda pročitao fra Grgi, koji je tom prilikom još neke dopunjke
stavio, a u glavnom se uvjerio da je Koharić vjerno i točno zabilježio njegove riječi.”
Zanimljivo je zapaziti da je fra Grgo na početku sačuvanog rukopisa svojom rukom
drhtavim slovima ispisao slijedeće riječi: “ Ovi Brzopis bilježen bješe po mojemu ustmenom
kazivanju od gospodina brzopisca Janka Koharića iz Zagreba u samostanu Kreševu d. 15.
kolovoza 1901.” Na kraju je monogramski potpis fra Grge, u kojem je posljednje slovo
izvedeno ukrasnom grafijom arebički harf veliko G (početno slovo imena), iz čega se može
naslutiti da je fra Grgo Martić i na taj način iskazao svoju simpatiju prema bosanskim mu-
slimanima, s kojima je dugo živio u dobru razumijevanju i uzajamnoj toleranciji, što se vidi
iz sačuvanih “Zapamćenja”.
Četiri su godine trebale da fra Grgin rukopis iz ruke u ruku od Bosne do Zagreba dođe u
ruke dr. Ferde Šišića, koji dalje bilježi: “Redigirajući ova “Zapamćenja” nijesam ništa ni dodao
ni izostavio, jer sam htio da se vidi, šta je fra Grga bio i kako je mislio.” Za objavljivanje ove
vrijedne dokumentarne knjige zaslužan je zagrebački knjižar Đuro Trpinac, koji je ovaj ruko-
pis tiskao u srednjem formatu broširane knjige na 119 stranica. (Zagreb, 1906.)
Već u prvoj glavi na početku sjećanja Fra Grgo pamti 1829, kada mu je bilo svega osam go-
dina, “...da se po našim zemljama raznosio općeniti glas kako je Sultan Mehmed II. u Carigradu
srušio jenjičerski hodžak – to jest onu posadu svoju koja je čuvala kako sultanovu vlast, tako i
uzdržanje vjere, – pa zatim izdao naredbu od reforama u cijelom turskom carstvu. Te se držav-
ne reforme nazivaju turskim jezikom “tanzimati i hairije”, a bile su to blagoslovene reforme.”
Već iz prvih stranica “Zapamćenja” se vidi da je fra Grgo vrijeme turskog carevanja u
Bosni osjećao kao povijesno vrijeme koje treba u detalje obrazložiti, pa tako piše o ustrojstvu
janjičara, da su bili “...jedna četa sabrana...sve od male muške djece od svake vjere i naroda
(dakle i muslimana i nemuslimana, pr. N.F.), tako da ona zaboravivši i oca i majku, nizašto
drugo nijesu znala, nego za svoj ratni posao i sultanove zapovijedi. Odgajali su se strogo pod
paskom jednoga velikog derviša, koji se zvao Hadži Bektaš. Ti su ljudi zavjetovani bili da se
neće ženiti, te vazda na mig sultanov kad treba na vojsku poći i vojevati...Glavni komandar
Jenjičara zvao se “krkbin kolaga”, biva aga nad četrdeset hiljada...Tako je i u Bosni bilo
upisano koja stotina ili tisuća Bošnjaka...još danas se pamti kako su se borili s Rusima...ali
najviše ih je išlo u nesrećnu bitku mohačku ...Još ovo ću reći: ti bosanski Jenjčari...imali su
neka promaknuća svoja i jenjičarska imenovanja kao “odobaše, sakadžibaše, čorbadžije”.
3 KAKO SU PAŠE VLADALE U BOSNI
To su zapravo bili činovi u vojsci. Obobaša je bio komandir janjčarskog voda. Ušli su i u
narodnu pjesmu: “Jesi l čuo Barčul odobašu.../ A drugo je Hasan odobaša.” Tako je nastalo
i bošnjačko prezime Odobašić. Sakadžibaše su bili komandiri vodonoša, koji su se brinuli za
napajanje vojske i konja. Isto tako važni su bili u janjičarskoj vojsci čorbadžije – komandiri
kuhinje i spravljanja jela za vojsku. Osim toga, čorbadžije su bili starješine janjičarskih “orti”
– t. j. odreda ili bataljona koji su brojili po 400 vojnika. Više orti činile su janjičarski odžak.
I sama zgrada u kojoj se nalazio bataljon zvala se orta. Abdulah Škaljić u poznatom rječniku
turcizama kaže da je na mjestu katoličke katedrale u Sarajevu bila zgrada janjičarske orte ili
daire (dahire), a to znači vijećnice i službene janjičarske kancelarije.
Koliko su bosanski janjičari bili snažna sila za turske vlasti u Bosni, fra Grgo Martić
kaže da su imali smjelosti i snage odupirati se i sultanovim reformama, kao što je bila pro-
mjena odjeće janjičara: “Poradi toga pošiljali su im iz Carigrada najstrože vezire da red
drže. Sjedili ti veziri u Travniku, a imali uza se samo po jedan bataljun neurednoga vojniš-
tva Arbanasa.” Ne samo zbog otpora bosanskih janjčara carskim reformama, fra Grgo piše
kako su ti veziri “ ...upravo kano sa strahom na konjima dolazili gradu Sarajevu...Ni jedan
vezir nije se usudio noćiti u Sarajevu, jer se Sarajevo smatralo kano slobodna varoš.” Iz tih
riječi se može zaključiti da se je Bosna i u tursko doba osjećala svojom, gotovo autonomnom
pokrajinom, u kojoj je Sarajevo živjelo posebnim životom. Fra Grga piše: “Tu sjedile pogla-
vice bosanske, tu i trgovina lijepo cvala, a ponajviše s Mlecima, Genovom i Austrijom.”
Nakon nekoliko vezira blagog postupanja u Bosni, stigao je iz Stambola preko Srbije u
grad Zvornik opasni Abdurahman paša, koji odatle, malo odmaknut od središta Bosne “...
pošalje svoga namjesnika u Sarajevo i naredi da mu se dovede sedam poglavitih otpornika:
dva Novalića, dva Morića, Pinju bajraktara, pa Bakariju i još jednoga. Poslušaju zapovijedi
i doprati ih vezirov poslanik u Zvornik, gdje ih podavi svih sedam. Pa onda se uputi u Sa-
rajevo... dočekale ga Sarajlije na kapiji s puškama i oružjem, te se nijesu mogli odbiti (u
martu 1827.) Onda je umirio Sarajevo i pošao u Travnik “, bilježi fra Grgo, te u nastavku
tumači da je to bio tihi kraj samovlasti janjičara u Sarajevu. Ali sve nije završeno na davlje-
nju sedam glavnih buntovnika, pa na vezirov poticaj, sultan iz Carigrada pozove Bošnjake
na razgvor. I glavni predstavnici odazovu se iz većine krajeva Bosne. Evo fra Grgina zapisa:
“...tude isti sultan presjedavao, te ih lijepim načinom svjetujući nagovarao da se prođu
tvrdoglavštine i da prime nizamat i reforme.” Ali i tu se Bošnjaci mnogo opirali, posebno
neki zlatar iz Sarajeva, i derventski kapetan Mahmut-beg. Za vrijeme tog vijećanja kod
sultana u Carigradu trebalo je u znak pristajanja da svi skinu čalme s glave, ali navedena
dvojica nisu htjela, pa sultan kapetanu iz Dervente rekne: “Znaš li da bi ti mogao glavu
otkinuti?”, a on pritisne jednom rukom čalmu na glavi, a drugom pokazuje na vrat: “Čuješ,
care, ovako je (čalmu) skupa s glavom možeš skinuti, ali s glave ne možeš!” Tog kapetana
i njegov život je fra Grgo Martić opjevao u svome spjevu “Osvetnici”.
U prelistavanju “Zapamćenja” fra Grge Martića ima dosta podataka o vezirima u Bosni
i domaćim bosanskim pašama. Zanimljiva je zgoda iz 1848. u Europi prevratne godine u
kojoj se lomio stari feudalizam i stvarali se građanski sistemi vladanja i upravljanja država-
ma. U to vrijeme fra Grgo se zatekao na svećeničkoj službi u maglajskom kotaru kao kape-
lan. Evo što piše:
“Na jedanputa sazove nas kotarski predstojnik Uzeir-beg, dobar moj prijatelj¸;
pošalje pismo po mene i po devet pravoslavnih popova (onda još nije bilo srpstva
u Bosni)...Dođemo mi tamo i pročitaju se pisma; prvo moga biskupa Marijana
POVIJEST 3
Šunjića...zatim ono što je vladika sarajevski pisao na onu devetoricu popova...

Uzme proto Kovačević da čita, no pošto je pismo bilo pisano novom srpskom
ortografijom, nije ga mogao pročitati...i svih devet popova ni jedan ne more da
ga pročita. Pa onda upita predstojnik mene “Da li bi ti fra Grgo mogo pročitati”
– “Da vidim” i ja pročitam kao latinicu...i onda zamoli mene predstojnik da
ostanem koji dan na njegov trošak, pa da ono popišem što oni predlažu. I ja to
primim na se, i Uzeir-beg lijepo častio mene dva, tri dana.”
Zanimljiva je zgoda u kojoj se fra Grgo suprotstavlja volji Mustafa-paše iz Gradačca,

koji je vidio da fratar ima prelijepa konja, pa ga hoće od njega otkupiti: “Bogme paša hoće
konja da mu prodaš.” Ja rekoh: “To ne mogu”. “Ma pristaj na to, glave ti, i reci, Gospodaru,
ja tvoj, konj tvoj.” – “Ne umijem ja toga reći...Da mu dadem i tri konja onakva, ako šta zla
uradim, neće mi pomoći, a dok ja zla ne radim, ne bojim ga se.” To je bilo u Maglaju, i
moja oporba bila na veliko čudoTurcima maglajskim...Eto meni strašila; kako ću ja živ
ostati...Hvala Bogu ne bi ništa, ali sam se pobojavao posljedica, kad dođe paša veziru. A
tako grozovit bio je u kaštigovanju Tahir-paša, da je jednom kadiji, po imenu Hrastovac,
dao udariti pet stotina štapa po tabanima.”
Taj smion čin hrabrosti fra Grgo je u sjećanju pravdao riječima: “Bio ja tada (1848) mlad
26 godina.” I zabilježio je da mu je neki od Turaka rekao: “Ma ti si budala... u mene i sina
da ište, ja bi ga morao dati.” Iz te situacije se može zaključiti kako su turske paše u Bosni
respektirale bosanske franjevce, kao što kazuje i ovaj fra Grgin slučaj.
U svojim memoarima fra Grgo, i sam pjesnik, zabilježio je svoje stavove naspram nekih
književnih djela u Hrvatskoj. Tako on pomalo uvijeno i suzdržano kritizira Ivana Mažura-
nića što je u “Smrti Smail-age Čengića” izvrgao pjesničkoj satiri toga hercegovačkog juna-
ka. Za razliku od Mažuranića fra Grgo opisuje Smail-agu bez patosa, kao stradalnika turske
i crnogorske zavjere: “Čujavao sam od ljudi da se neki vezir iz Travnika pobojao velikoga
glasa Čengić Smail-age, koji je na Gackom sjedio, pa mu naredio da krene na Crnu Goru,
ne bi li junak tude poginuo... I ode Čengić Smail-aga na Mljetičak, a s njime Bauk vojvoda
mu i drugi, te dođu do neke kume popadije. Po izdajstvu nekoga svoga kneza Gjoke Ma-
lovića, kome je na konak pao i koji je možda Crnogorcima poslao glas, da udare po noći na
njega, pogine, a vojska mu bude razbijena (5. oktobra 1840.)”
I sad slijedi glavni dio u kojem fra Grgo prigovara Mažuraniću: “Raspitivao sam se, da
li mu je onakvo strašilo od glave učinjeno, kako to pjesma Mažuranićeva pjeva, i čuo sam
da to nije po istini, a nijesam isto nikada čujavao odkad sam živ da su za repove konja vla-
čili raju; i to je pjesnička fantazija. Tako pogibe Čengić, a 1842. godine slušao sam u Her-
cegovini prostu narodnu pjesmu, koja se ne slaže s dogadjajima opisanim od drugih, nego
pjeva kao što sam ja ovdje pričao.”
Posebno je vrijedan prilog fra Grgo ostavio u svojim “Zapamćenjima” pišući dosta detalj-
no o turskom veziru u Bosni Omer-paši Latasu, koji je u dvije godine (1850. – 1852.) učinio
grozna djela pogromom na bosanske age i begove, koji nisu htjeli dati svoju djecu u pašinu
kaznenu vojsku, pa su mu se i otporom oduprli, ali su pri tom teško stradali, tako da se
Omer-paša osjetio toliko velikim da se kanio proglasiti bosanskim kraljem, i Bosnu otrgnu-
ti od turskoga carstva, nadajući se podršci Bana Jelačića iz Hrvatske. U to vrijeme je i fra
Grgo povjerovao da stiže novo doba bosanske povijesti, pa je s Ivanom Franjom Jukićem, još
poznatijim bosanskim franjevcem, Omer-paši spjevao “Slavodobitnicu svietlom gospodaru...”
u 697 narodnih deseteraca. I to su objavili u Jukićevom časopisu “Bosanski prijatelj”.
U tom slavljenju Omer-paše fra Grgo je bio suzdržaniji od Jukića, koji je s tim bosanskim
vezirom postao vrlo blizak, čak intiman. Evo fra Grgina zapisa: “Omer je poslao Fazli pašu
i fra Jukića u posjete Jelačiću banu, da ga pozdrave i čast mu učine. U Zagrebu budu od
bana lijepo primljeni, no Zagrepčani učiniše Fazli paši mačju deraču (16. aprila 1850.)
Sada kako je poslao Omer paša te poslanike banu Jelačiću, nazrelo se u tome neke politič-
ke konferencije, pa tako je neko iz Zagreba, neki od tajnih izvjestitelja, javio u Beč da se
tu radi o panslavizmu, da bude Jelačić hrvatski kralj, a Omer da bude u Bosni vladar; s tim
svojim panslavizmom da prijete ova dvojica obima carstvima, i Austriji i Turskoj. Onda
vlada carigradska avertira Omeru, da se očituje kako je protivnik panslavizma. Potom Omer
paša zaokupi pobrati sve oružje od krštenih ljudi u dvadeset i četiri sata, pa poslao svoje
poslanike svakuda, koji pokupiše oružje u našim manastirima i svagdje.”
Do tada lijepi i otvoreni odnosi između fratra Jukića i Omer-paše, događanjem u Zagre-
bu i Beču postali su komplicirani. Jukić nije ni znao šta se događa, pa je nakon dužeg bo-
ravka u Zagrebu, vratio se u Sarajevo, i želio je razgovarati s Omer-pašom, ali je fra Grgo
upozoravao Jukića da se makne paši s očiju, i da pobjegne iz Bosne, jer mu prijeti velika
opasnost. Naivni i na poseban način Omer-paši skloni Jukić nije u to povjerovao. To fra
Grgo detaljno opisuje: “Dodje Božić i evo ti meni Jukića na konak u Sarajevo (Martić je
tada bio župnik sarajevski, pr. N.F.) Ja se snebljušim, kako je on tako ludo povjerovao, te
sam došao u stupicu. Pitam ga odmah: “Jesi li ti moja pisma primio? Datuma toga i toga?”
“Primio sam.” “Pa jesam li ti javio da si u pogibelji?” “Ja u to ništa ne vjerujem. To su iz-
mišljotine austrijskoga konzulata.” “E, pa dobro, što si došao?” “Da se malo vidim s Ome-
rom.” Ja se nadjem u tešku položaju. Ovi čovjek mogao bi mene kompromitovati. Ujutro
ustanem ja, pa ga pitam: “Baš hoćeš li ti Omeru ići?” “Hoću.” “Da ti kažem, prijatelju: Ja
te pustiti ne ću iz moje kuće, dokle god te ne premetnem svega. Šta ja znam šta kod tebe
ima.” Kad je u djep a ono moje pisamce, i onoga Margetića, i još dva. “Ovo ću ti uzeti.” U
bisagama imao dalekozor i nekakav dicionarčić (počeo ga bio pisati) i neke krpe. Pustim
mu to. “Imaš još šta?” “Nemam ništa.” ... I ode on Omeru, i bio kod njega dovečer. Odan-
le eto ga na večeru k meni. “Šta si radio?” “Razgovarali smo i pili smo čaj; lijepo me primio.”
Da Bog da, ja evo držim da će zlo proći.” Drugi dan dodje isto vrlo veseo. Treći dan opet
otidje. Iz jutra u 8 otidje, pa do podne sjutradan. Odmah ja uzmem sumnju da je zlo...
Dodjem ja gore u konak veziru, a ono Jukić hoda, a sav pocrvenio kano cvekla; bio zdrava
ljudina od 35 godina. Hoda po predsoblju, pitam ga: “Zar nijesi još ulazio?” “Nijesam.”
“Malum omen” kažem. Ja sam odmah bio slobodan unići. “Što imate, fra Grgo?” “Dobro
nije; iz banjalučke krajine pismo od jednoga fratra, gdje su od njega uzeli oružje...” “To su
nezgodne stvari, ja nijesam rekao da se od fratara uzima oružje. Nego ću dati zapovijed, da
se vama povrati.” I to je zbilja bilo...”
Ovaj poduži citat činio mi se važnim da se vide odnosi između Omer-paše i bosanskih
franjevaca Jukića i Martića, od kojih je drugi imao mjeru suradnje s turskom vlašću, dok je
Jukić bio pjesnički i politički zanesenjak, koji je Omer-pašu doživio kao bliskog moćnika,
od kojeg je tražio i dobio novčanu pomoć za svoj književni rad u Bosni. Između ostalog
nagovarao je Omer-pašu da mu dade pare za otvaranje samostalne bosanske tiskare, u kojoj
bi on mogao tiskati svoje knjige i časopise, jer je u Zagrebu i pored podrške nailazio na
odugovlačenje tiskanja njegovih knjiga i na nerazumijevanje svojih ideja o prosvjetnom i
kulturnom preporodu Bosne.
Kad su se poremetili odnosi između Omer-paše i fra Jukića, došli su u pitanje veliki
novci koje je Omer-paša dao Jukiću, da ih podijeli kršćanskome narodu po selima oko Jajca,
POVIJEST 3
koja su stradala u vrijeme borbi Omerovih jedinica s pobunjenim bosanskim agama i bego-
vima. O tome je fra Grgo zapisao i slijedeće:
“...slijedila su ispitivanja fra Jukića kod Omera u njegovu prisuću. Mene nije
htio zovnuti da se ne zastidim, a i ja sam bio član velikoga vijeća. Pa tako bio
ondje vladika srpski, a ja nijesam bio. Tamo se o tom predmetu govorilo, a još
prije toga bili su poslanici po selima i kućama razaslati, da ispitaju koliko je kome
novaca dao Juikić u pomoć. Kad tamo, raja pomislila, da će iskati natrag taj novac,
pa su mnogi zanijekali, da nijesu ništa ni primili, i tako je jedna trećina te novce
zanijekala, a ono drugo je ispovijedjeno da su primili. Kad je takav referat došao
Omer paši...zovne on Jukića na posebno ispitivanje, a tude je on ispovijedio
veziru: “Ostalo mi nešto novaca, a potrošio sam ih na put u Zagreb, kad ste me
slali banu Jelačiću.” I s tim se kano ispravio. A Omer njega opet u haps pa reče:
“Eto, što sam sirotinji dao, on je izio.”
Fra Grgo Martić ne bez dramske tenzije opisuje trenutak opoziva i odlaska Omer-paše
iz Bosne: “Kad je Omer paša bio dignut sa svoga dostojanstva i otišao u Carigrad, a to je
bilo dana 26. aprila 1852. ja sam ga onda ispratio...pristupio sam mu ruci i zapitao: “Šta
more biti od našega Jukića?” Odgovorio mi je: “Jukić je moj, ali je Jukić zanesenjak kano i
ostali pjesnici.” Iza njegova otputovanja za osam dana otišao je i Jukić i stigao Omera u
Bitolju, i odanle bude u Carigrad poslan u zatočenje; tamo je bio uzapćen u lakšu tamnicu.
Za njegovo izbavljenje zauzeo se glasoviti čovjek, austrijanski poslanik Prokesch Osten.
Već za petnaest dana ga izbavi iz tamnice s dekretom turske vlade da se ne more nikada
povratiti u Bosnu.”
Poslije Omer-paše Latasa u Bosnu je stigao novi turski namjesnik – Huršid Mehmed-
paša. Iako je bio svega četiri godine (1853-1856) ostavio je traga i u sjećanjima Fra Grge
Martića, koji piše: “On bijaše razuman čovjek...on je vladao naravno po naredbama iz Ca-
rigrada. Najzad uništi vlast posebnih haračlija što su kupili harač od kršćanskoga naroda, pa
povjeri kršćanskim fratrima i kršćanskim popovima,da oni kupe taj harač.” I to je trajalo
nekoliko godina.
Fra Grgo dalje hvali ovog turskog upravitelja Bosne: “Huršid paša umekšao je ponašanje
bosanske vlade prema austrijskoj stvari u Bosni. Zato je poslije ovi paša...dobio dekoraciju
(odlikovanje pr. N.F.) od cara Franje Josipa, čini se Leopoldov red. Nakon četiri godine
mirna vladanja bude on svrgnut, i otišao je u Aziju za vezira, ostavivši u Bosni dobru uspo-
menu.”
O svrgnuću Huršid-paše Fra Grgo ne piše pobliže, ali je iz sjećanja vidljivo da je prošlo
nekoliko godina do novog paše, iz čega se može zaključiti da je nastali interegnum bio
djelo domaćih uglednika, koji su htjeli imati svoju autonomiju u okviru turske vlasti, i kao
s Omer-pašom Latasom, oni su i s Huršid-pašom vodili svoj tihi rat opstrukcijom i negira-
njem. Ali su morali prihvatiti novog Osman Topal-pašu, koji je premješten iz Srbije u Bosnu,
i u njoj je ostao devet godina (1860-1869). Fra Grgo kaže da se je ovaj paša mnogo brinuo
za kulturu života naroda, osobito za kolne puteve od Sarajeva do Travnika i do Bosanskog
Broda. O političkom profiju Osman-Topal-paše Fra Grgo piše: “Bio on i dubok politik;
prema političkim nazorima onoga vremena, pazio osobito na srpstvo, koje se istom tada na
sav mah razmahalo po Bosni i Hercegovini. Kako je prije bio u Beogradu, bijaše dobar po-
znavač srpskih stvari, te je srpstvo nastojao svakom prilikom da očepi. Tako je konfiscirao
one knjige, osobito školske koje su iz Beograda dolazile, a i na učitelje jako je pazio otkuda
su dolazili.”
Zanimljiva je zgoda kako je fra Grgo Martić dobio odobrenje od Osman Topal-paše,
koji je upravljao Bosnom iza Huršid-paše, da u Fojnici mogu zvoniti crkvena zvona: “ Ja
sam uživao dobro povjerenje u Osman Topal paše, a mazio me od svih drugih ljudi do za-
zornosti. Zamolim ga u to da u manastiru Kreševu smijemo zvona dignuti, koja nam od
starine leže u manastiru, pa da pozvonim s njima unutar manastira.. On to nama odobri.
Samo upita me, koliko su daleko turske kuće od manastira. Rekoh mu čevrt sata. “Dobro!
Vi objesite zvono unutar manastira i pozvonite, ali u početku polagano. Nemojte odmah
dugo drndati (radi toga ću poslije imati s Derviš pašom posla), već polagano, da se sviknu
Turci. “ Dadne mi to i u Kreševu pozvoni zvono...Protestiraju kreševski Turci protiv zvona
poslije nekoga vremena...Čuvši to naljuti se paša...pa naredi da samo u podne kad je njima
vakat slobodno zvone...Potom se Turci malo prišute i strpili se za dugo. A bilo žena u tur-
skoj mahali, koje su za ono vrijeme što se zvonilo, tukle u tepsije da se ne čuje.”
Posebno je zanimljivo sjećanje fra Grge Martića, kako je sudjelovao u određivanje trase
ceste od Sarajeva do Mostara. “Komisija izađe pa narede i meni da i ja pođem s Osman
pašom, da najprije pregledamo put k Jablanici niz Neretvu. Otišli mi preko planina na
konjima pa izašli na Neretvu u Jablanici. Kad li će Osman paša. “Je li fra Grgo, je li mogu-
će uredni put kroz ove klance načiniti?” “Gospodine, s novcem je sve moguće, a težak će
trošak biti.” “Dobro je tako što veliš, novac sve može.” Hodali smo dva dana do Konjica i
uputili se odande preko Ivan planine...Kad se vratismo u Sarajevo, sastavi Osman peticiju...
da mora put uz Neretvu biti. I ta relacija ode u Carigrad.”
Kako su čak zajedničke vjerske svetkovine imali muslimani i kršćani u Bosni, fra Grgo
objašnjava u svojim “Zapamćenjima”: “Kad je sultan Bosnu osvojio, i poturčili se oni bogu-
mili i drugi, onda su zamolili sultana da im dade dva sveca svetkovati u godini po starom
kalendaru, i to prvi, kad se nekakav svečan dan turski podudara u vremenu s našim Uskrsom,
pa stoga zamole da i oni mogu šarene svijeće praviti i s njima se u džamijama i kod kuće
služiti. Drugo, da po starom kalendaru svetkuju Ilijin dan; oni vele Alijin dan, da je to Alija,
svečev zet. I dobiju to da slave taj dan, a slave ga tako da Sarajlije izlaze na teferić, na izlete
izvan grada. Obično je bio najmio Osman paša svake godine jedan dvorac i ondje bi se sva-
koga petka odmarao i uvijek toga dana pozivao nas članove svoga savjeta na večeru.”
Ali nije sve išlo kao lojem podmazano u suradnji fra Grge Martića i turskih paša. Evo
jednog disonantnog slučaja: “Kad sutradan dođem ja na savjet, a ondje Osman paša...pocrve-
nio sav i upade u naš sasvjet i onda na me okrenu: “Čuješ fra Grgo!” “Šta je, gospodaru?” “Ja
sam za tebe mislio, da si ti čovjek vjeran caru, i volio sam te kao svoga brata i sina...a ti novi-
ne širiš po varoši, reče paša, i pišeš u novinama proti našoj vladi” – to je držao “Obzor”.
“Nijesam ja novina nikom davao”. Njemu je naime vrlo sumnjivo bilo, što jedan moj komšija,
pokopjni Klementin Božić. svaki dan k meni dolazio, a dopisnik bio krvavih dopisa “Obzoro-
vih” protiv paše. Taj je čovjek tako ljut bio, da nije mogao ništa otrpiti da ne javi Zagrebu.
Ali ljutnja Osman paše nije dugo potrajala. Nakon nekog vremena “...poruči po mene
Osman, kaže: “Fra Grgo, ja drugom ne mogu povjerovati. Imam u Kreševu vladinog oruđa
velike vrijednosti”, a nota bene držao je bio dvije do tri godine jednog glasovitog rudara,
Augusta Konrada, Prusijanca, koji nije ništa kroz tri godine uradio. “Protjerao sam ga i
nemam koga drugoga. Poberi ono oruđa” – “Peke, efendija”. Dade mi pismo, poberem ja
sprave i vratim se natrag, i zafali mi: “Hvala ti!” Iza toga opet malo kasnije dođem s jednim
poslom njemu, a on doručkuje, pa mi kaže: “Hodi, sjedi, fra Grgo da ručamo.”
POVIJEST 3
“I budem ti ja lijepo s njime do u proljeće, kad pođem u Carigrad. Poslao me biskup na

izvid našega manastirskoga dobra...Osman me pitao: “Treba li tebi kakvo pismo; evo ću ti
načiniti za velikog vezira.”...Nađem ja u Carigradu Niku Pavlovića, trgovca iz Livna...Kažem
ja njemu moju aferu s Osmanom, pokažem i pismo, a on će: “Ma bolan, zar ti vjeruješ tome
pismu. Može biti da to ovde Osman o glavi ti radi, već ja imam jednoga vjernoga ćitapa
koji mi piše moj proces (vodio je neku veliku parnicu dvije godine apelirajući na carigradski
sud). Neka taj moj čovjek otvori tvoje pismo i pročita, pa ako bude zlo po te, uništit ćemo
ga, ako bude dobro možemo ga natrag zapečatiti.” Odnese pismo Pavlović, ćitap pročita, a
u pismu piše: “Ovaj fra Grgo, fratar od najprvih fratara bosanskih i vjeran našem dvoru,
dolazi radi svojih poslova u Carigrad. Preporučujem ga Vašoj Ekselenciji.”
Dalje piše fra Grgo:”Osman paša bio praktičan i upravo ženijalan u mnogom pogledu...
Osobito zadan bio je za gradnju puteva od Broda u Sarajevo, pa iz Mostara u Sarajevo...
Vraćali smo se iz Mostara preko Kiseljaka. i tu mene Osman zamoli da prijeđem u Visoko,
gdje su gorski put osnivali za Zenicu, jer da su tu dva Dalmatinca mjernika, koji su put
trasirali, htjeli velike nepravde počiniti raji, udarajući put na kuće, da se ruše, ili na njive
gdje bi se maglo malim zalazom mimo proći, “a sada treba da ti to popraviš “, dodade paša...
On u Travnik, a ja u Visoko; uzmem kotarskog predstojnika i na sto mjesta ispravim što su
oni Dalmatinci iskvarili, i obveselim narod koji nam je govorio da su oni bezdušnici ucje-
njivali ljude – ovoga s deset dukata, onoga s dvadeset, samo za to da ne prevedu put preko
njihove kuće ili njive.”
Izuzetno je zanimljiva priča fra Grge Martića kako je došlo do toga da napiše tekst za
vojničku himnu bosanskih mladića, regrutiranih u turski “nizam”: “Za Osman pašina vre-
mena došao je poslanik iz Carigrada s fermanom, da bosanske mladiće popiše u regularnu
vojsku “nizam”, što su odavno iz Carigrada nastojali...a međuto niko nije mogao u tome
uspjeti. Sada Dževdet efendija dođe u odijelu kano pravi hodža: bijeli turban na glavi,
zelena duga dolama na ramenima i žute papuče. To je Bosancima po volji bilo, ko pravi
Turčin, i nadali se dobromu od njega. Sazove on poglavice iz svih krajeva Bosne i predloži
carsku naredbu i volju: davati mladiće u nizam. Vraćajući se u Sarajevo nađe mene u Kise-
ljaku, uzme me u šetnju i razgovarajući upita mene: “Tko bi mogao u Bosni da sastavi
jednu himnu, marš vojnički, koji bih ja dao da muzika svira bosanskim trupama kad ih
uredim?” Onda ja kažem: “Ovo vam u Bosni nema tkogod učiniti...” – “A da li bi koji fratar
mogao takvo što uraditi?” Reknem mu: “Nemamo toga vrsna.” Dok polako dođe na me: “A
ne biste li vi to znali?” – “Gospodine, ja nijesam tim stvarima vješt: ja jesam pisao neke
narodne pjesme...ali ja nijesam kadar toga štila pjesmu načiniti.” Kad dođe s Kiseljaka u
Sarajevo opet mene za istu stvar zovne. Ne mogavši se oteti ja mu reknem: “Gospodaru, ja
ću nešto načiniti”... te ja sastavim jedan marš vojnički i dadem njemu; on taj marš prevede
na turski, vrlo lijepo ga preveo, te mene opet zovne: “Hodi sada pa ti ariju pokaži ovom
muzikantu.” – “Gospodine, ja muzikant nijesam, pa ne znam izvoditi arije.” – “Hajde ti
samo s njime u kasarnu.” Dovedu mene upravo kapelmajstoru i onda meni ovaj naredi: “Ti
zviždi a ja ću bilježiti.” Onda mi pane na pamet kako sam ja načinio tu pjesmu prema
onomu: “Nek se hrusti šaka mala”; a on bilježi, i uzme klarinet i prosvira upravo kako jest.
Odnese to muzkant, pa do dva tri dana kad se to naučilo, bila je posveta barjaka bosanskih
četa, lijepog barjaka iskićenog citatima iz korana. Svečano se to posveti; narod je bio sabran
pred današnjom velikom kasarnom na Filipovićevu trgu. Kad je ta svečanost bila svršena
govorima, onda kapela prosvira vrlo dobro onaj marš...i hvala Bogu, i to mi prođe dobro, a
ta pjesma izađe štampana u carigradskim vojničkim novinama.”
Današnji čitatelj fra Grginih “Zapamćenja” može s osmijehom razmišljati kako je opi-
sanim slučajem hrvatska budnička pjesma “Nek se hrusti šaka mala” iz Gajevih preporod-
nih godina polovine 19. stoljeća postala bosanskim maršom na turskome jeziku. Ovaj primjer
je ilustrativan za vrlo dobre odnose bosanskih franjevaca s turskom vlašću u Bosni. A takvi
i slični primjeri prešućivani su u hrvatskoj nacionalističkoj historiografiji, periodici i publi-
cistici, koje su zaslužne da su turski upravljači u Bosni, a uz njih i autohtoni Bošnjaci crno-
bijelim tretmanom prikazivani jedino kao sileđije i zločinci. Sigurno je takav tretman bio
razlogom što je doktor povijesnih nauka Ivo Banac prije nekoliko godina izjavio, da se ne
služi hrvatskim izvorima nego mnogo objektivnijim američkim u proučavanju turskoga
perioda u Bosni i Hercegovini.
POVIJEST 3
Vesna Miović i Nikša Selmani
Turska kancelarija i
Acta Turcarum od vremena
Dubrovačke republike do danas
Mnogi arhivski fondovi Državnog arhiva u Dubrovniku svjedoče o specifičnim odnosima
i čestim kontaktima Dubrovčana i Osmanskog Carstva, od vrha do dna hijerahije osmanske
vlasti. Među tim arhivskim fondovima posebno se ističe fond osmanskih spisa nazvan Acta
Turcarum, koji je nastao isključivo na temelju osmansko-dubrovačkih odnosa.
Cilj ovog rada je rekonstrukcija sudbine osmanskih spisa tijekom gotovo 500 godina, to
jest od vremena Dubrovačke Republike, kada su se čuvali u Turskoj kancelariji, do danas,
kada su koncentrirani u fondu Državnog arhiva u Dubrovniku.
Vrijeme Dubrovačke republike

Dopisivanje Dubrovčana s vlastima susjednih zemalja prije dolaska Osmanlija bilo je u
nadležnosti takozvane Slavenske kancelarije.1 Nakon dolaska Osmanlija, u njoj se razvila i
Turska kancelarija kao jedan od središnjih državnih ureda smještenih u Kneževu dvoru.2
Dvije kancelarije spojene su u jednu, o čemu svjedoči njezin naziv i naslovi službenika
koji su u njoj radili. U arhivskim izvorima susrećemo se s nazivima kao što su: Offizio della
Lingua Slava, Secretaria (Segretaria) Slava, Secretaria Slava e Turca, Offizio di Dragomano,3 da
bi od 30-ih godina 18. stoljeća prevladao izraz Secretaria Turca (u radu će se koristiti uobi-
čajeni izraz Turska kancelarija).
S obzirom na pismo i jezik spisa koji su se u Turskoj kancelariji čuvali, njeni službenici
nosili su naslov dragomana (prevoditelja za osmanski jezik) i kancelara slavenskog jezika.
Prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, kancelari slavenskog jezika bili su sljedeći:
Jero Franov Primo (prvi put se spominje 1579. a posljednji put 1591.),4 Pasko Primi (prvi
spomen 1592.),5 Antun Kastrat (1623./4.),6 Stjepan Bazzo (1629./47.),7 Pavao Goliebo
(1648./51.),8 Bernard Richiardi (1652./86.),9 Marko Antonio Sabaci (1688./96.),10 Luka
Stjepanov Lučić (1698./1712.),11 Vlaho Lukin Lučić (1717., 1725.),12 Ivan Krstitelj Vlaichi
(1743.),13 Miho Zarini (1751./65.),14 Ivan Lukin Martellini (1779., 1784.),15 Luka Martelli-
ni (1791./99.),16 Frano Bettera (1794., 1795.).17
Goliebo, Richiardi, Luka i Vlaho Lučić, te Zarini vladali su i osmanskim jezikom, te su
imali naslov “dragomana i kancelara slavenskog jezika”.18 Uz njih, u kancelariji je radio i
čitav niz drugih stručnih osoba s određenim službenim naslovom ili bez njega: Marin Mar-
tellini, pisar Velike carinarnice, “u odsustvu dragomana” (1740., 1749., 1757.);19 Nikola
Veseličić, neko vrijeme kao zamjenik zaduženog Miha Zarinija, da bi 1763. bio imenovan
pomoćnikom na tri godine;20 Ivan Milli kao pomoćnik kancelara slavenskog jezika od 1612.;21
Andrija Andriasci kao Richiardijev pomoćnik od 1672;22 Antun Antica kao slavenski vice-
kancelar od 1765.;23 tijekom 70-ih i 80-ih godina 18. stoljeća na osmanskim spisima radili
3 TURSKA KANCELARIJA I ACTA TURCARUM ...
su Ivo Mrgić i Miho Božović, bez određenog naslova, a uz pomoć mladića jezika Nikole Ra-
delje i Mata Pušića24, dok je Antun Vernazza radio početkom 19. stoljeća.25
Svi navedeni dragomani, izuzev Marina Martellinija, bili su profesionalni stručnjaci, koji
su završili studij orijentalnih jezika u organizaciji i o trošku dubrovačke države. Naime, du-
brovačke vlasti povremeno su raspisivale natječaj za mlade Dubrovčane koji žele učiti osman-
ski, arapski i perzijski jezik. Zainteresirani mladići započinjali su sa svladavanjem osnova je-
zika u Dubrovniku, gdje ih je podučavao učitelj, osmanski podanik, obično nazivan hodža,
kojemu bi vlasti dale smještaj i plaću za godinu ili dvije dana. Pojedince koji bi se pokazali
nadarenima uputile bi na daljnje školovanje u većim osmanskim gradovima. U drugoj polovi-
ni 18. stoljeća pokušavale su angažirati domaće ljude za podučavanje: 1776. odredile su Ivana
Mrgića za učitelja petorice mladića jezika (studenata) tijekom dvije godine. Poznato je da su
među tim mladićima bili Miho Božović i Ivo Ollivieri. Mrgić ih je podučavao dva sata ujutro
i dva sata poslijepodne, a u međuvremenu je obavljao tekuće kancelarijske poslove. Jednom
mjesečno vladi je podnosio izvještaj o napredovanju učenika.26 Godine 1790. vlasti su se sa-
vjetovale oko načina podučavanja s dugogodišnjim dragomanom i bivšim konzulom u Istam-
bulu Đurom Curićem. Sredinom 1791. odredile su ga za učitelja osmanskog jezika i raspisa-
le natječaj za mladiće jezika. Tada su bili izabrani Ivan Karaman, Damjan Bračević i Mato Pa-
sarević. Škola je sigurno radila do konca 1792., kada je Curić morao otići u Istambul. Trojicu
mladića poveo je sa sobom i uputio ih u Jedrene, gdje su nastavili s učenjem.27
Može se pretpostaviti da su dragomanski poslovi bili obimniji od poslova kancelara
slavenskog jezika. U svakom slučaju, postojala je potreba za znanjem prevođenja “iz pisma
slovinskoga u slova latinska”,28 što potvrđuje i činjenica da je Senat 1739. godine Ivana
Krstitelja Vlaichija imenovao mladićem slavenskog jezika.29
Dragomani Turske kancelarije pohranjivali su osmanske spise, prevodili ih na hrvatski
ili talijanski jezik, te na osmanski jezik prevodili pisma dubrovačke vlade osmanskim do-
stojanstvenicima. Oni koji su nosili naslov zakletog tumača za osmanski jezik i pismo,
prevodili su i razne privatne isprave, koje su se registrirale u dubrovačkom notarijatu. Pri-
mjerice, 1609. godine zakleti dragoman Ivo Milli preveo je s osmanskoga na “dubrovački
materinji jezik” kupoprodajni ugovor, prema kojemu je Dubrovčanin Đivo Marov od osman-
skih podanika kupio nekoliko kuća na području kadiluka Sofije.30
Bilo je raznih pokušaja razvrstavanja i klasificiranja spisa te izrade pomagala zbog lakšeg
snalaženja u obimnom osmanskom gradivu. Sudeći po podacima da su za potrebe Turske
kancelarije 1643. godine uvezane dvije knjige za pisanje, a 1675. godine jedna knjiga od 6
quinterneta za ispisivanje inventara osmanskih dokumenata,31 nema sumnje da se posao in-
ventariziranja obavljao i prije 18. stoljeća.32
Što se 18. stoljeća tiče, sačuvano je znatno više dokaza o takvim pokušajima: dragoman
Vlaho Lukin Lučić započeo je s razvrstavanjem spisa prema predmetima na koje se odnose
(naprimjer, prodaja dubrovačke soli u Neretvi; problemi vezani za carinu). Njegove ispise
nalazimo u knjizi Inventario de Scriture Turchesche, koju je dovršio 1724. godine. Na folijima
31-34 te knjige ispisan je vrlo uspio hrvatski prijevod kapitulacije sultana Mehmeda IV.33
Lučić je predano radio na osmanskim spisima, bez sumnje i prekovremeno, što dokazuju i
podaci iz 1731./33., prema kojima je u više navrata objedovao u Kancelariji o trošku države.
Osim njega, okrepom o državnom trošku počašćen je još samo Mrgić, i to jednom (1782.),
kada je dobio šalicu kave i beškotin.34
Tijekom druge polovine 18. stoljeća Senat je u nekoliko navrata nalagao razvrstavanje
i inventariziranje osmanskih spisa. Godine 1749. tražio je klasifikaciju i popisivanje.35 Go-
POVIJEST 3
dine 1755. naložio je Malome vijeću da potakne izradu registra sultanskih spisa s indeksom.36
Nema tragova da su te odredbe provedene u djelo. Štoviše, čini se da su spisi u to doba
bili u priličnom neredu, zbog kojega bi se katalogiziranje teško provelo. Stoga je Senat 1763.
godine naložio Mihu Zariniju i Ivu Mrgiću da u roku od godine dana dovedu Kancelariju u
stanje “u kojem je prije bila”.37 Od 1775. godine Mrgić je sustavno sređivao i prevodio
osmanske spise pod čvrstom kontrolom Senata i Maloga vijeća, koje je prije svake isplate
honorara kontroliralo koliko je dokumenata obradio.38
U sklopu poticanja uređenja cjelokupnog arhiva Republike 80-ih godina,39 namjere
vlasti da se osmanski spisi konačno klasificiraju i inventariziraju postale su vrlo čvrste:
godine 1780. naloženo je Mrgiću i Mihu Božoviću da naprave inventar svih osmanskih
spisa u Turskoj kancelariji u dva primjerka. Jedan primjerak čuvat će se u Tajništvu Sena-
ta, a drugi u Turskoj kancelariji. Iako je Senat zaprijetio Mrgiću da će izgubiti pravo na
honorar ne budu li inventari gotovi do konca 1780., posao se odužio. Godine 1784. Senat
je morao ponoviti nalog o inventaru svih osmanskih spisa, nakon čega ih sve valja vratiti u
njihove pretince. Osim Mrgića i Božovića, u poslu su sudjelovali i mladići jezika Mato
Pušić i Nikola Radelja. Godine 1789. mladići jezika, najvjerojatnije spomenuti Pušić i
Radelja, morali su napraviti prijepis svih inventara, te po jedan primjerak predati Tajniš-
tvu.40
Do 1785. godine, sultanski spisi su popisani, indeksirani i opisani u četiri knjige na
prilično praktičan način, od ključne riječi do integralnog teksta spisa:
Knjiga (1) Materie col’ Indice41 započinje indeksom najvažnijih tema sultanskih spisa.
Npr., pod slovom A nalaze se teme: Asia, Adrianopoli, Albania, Allessandria, Ambasciatori in
Constantinopoli, Assasinii, Algerini.
Uz svaku temu naznačena je stranica na kojoj će se u istoj knjizi naći koliko se sultanskih
spisa na nju odnosi i, ukratko, o čemu se zapravo radi. Recimo, predmet Algerini upućuje
na str. 15, gdje nalazimo spomen spisa:
Che non siano molestati li Bastimenti Ragusei – carte 145
Stranicu 145 treba potražiti u sljedećoj knjizi (2) Registro di Comandamenti Imperiali,
Hattiscerifi, e Capitulazioni22, gdje su upisani detaljniji podaci o tom spisu:
c. 145: no 36, E: 946 (1540)43 – Comandamento del sultan sopradetto ad instanza dei Signori
Ambasciatori diretto al Passa d’Algieri comanda che in verun conto non facci molestare i Bastimenti
Ragusei; tradotto carte 113
Konačno, prijevod ovog spisa nalazimo na označenoj stranici 113, u jednoj od dviju
knjiga prijevoda (3) Traduzioni di Capitulazioni e Fermani di Sultan Mehmed, Baiezetto II, Selimo
I, Solimano II, Selimo II, Amurate III, Mahomete III, Ahmete I, Mustafa I, Osmano I, Mustafa II,
Amurate IV, Ibrahim I, Maomete IV, Solimano III, Ahmete II, Mustafa II, Ahmete IIII, Mahmud I,
Osmano II44 i (4) Traduzioni di Capitulazioni, e Fermani di Sultan Mustafa III, et Abdulhamid.45
Općenito vlada mišljenje da su dubrovački dragomani bili dobri stručnjaci u prevođenju
i nema sumnje da ih je većina zaista bila takva. Međutim, inventariziranje sultanskih spisa
nisu uspjeli temeljito obaviti, najvjerojatnije zato što je Senat na njih vršio prevelik pritisak.
Tri su osnovne manjkavosti posla koji su obavili: opisi određenog broja spisa vrlo su šturi,
godine po Hidžri pogrešno su upisane i pogrešno preračunate i, što je najvažnije, nisu po-
pisali sve sultanske spise. To pokazuje usporedba broja spisa koje su oni zaveli s brojem
spisa koje nalazimo danas:
Tablica sultanskih spisa registriranih u 18. stoljeću i danas.

Broj
sultanskih Broj Signature sultanskih spisa
Ime sultana spisa prema sultanskih danas (fond Acta et
inventarima spisa danas Diplomata, 7/2.1.)
iz 18. stoljeća
Mehmet II. (1451./81.) 3 22 sv. 1, br.1/ sv. 1, br. 22
Bajazit II. (1481./1512.) 31 68 sv. 1, br. 23/ sv. 2, br. 90
Selim I. (1512./20.) 24 22 sv. 2, br. 91/ sv. 3, br. 112
Sulejman I. (1520./66.) 85 128 sv. 3, br. 113/ sv. 5, br. 240
Selim II. (1566./74.) 29 59 sv. 5, br. 241/ sv. 6, br. 299
Murat III. (1574./95.) 60 118 sv. 6, br. 300/ sv. 9, br. 417
Mehmet III. (1595./1603.) 32 97 sv. 9, br. 418/ sv. 11, br. 514
Ahmet I.(1603./17.) 44 129 sv. 11, br. 515/ sv. 13, br. 643
Mustafa I. (1617./18.) 2 6 sv. 13, br. 644/ sv. 13, br. 649
Osman II. (1618./22.) 31 57 sv. 13, br. 650/ sv. 15, br.706
Mustafa I. (1622./23.) 18 17 sv. 15, br. 707/ sv. 15, br. 723
Murat IV. (1623./40.) 88 202 sv. 15, br. 724/ sv. 19, br. 925
Ibrahim (1640./48.) 65 94 sv. 19, br. 926/ sv. 21, br. 1019
Mehmet IV. (1648./87.) 255 319 sv. 21, br.1020/ sv. 33, br. 1338
Sulejman II. (1687./91.) - 3 sv. 33, br. 1339/ sv. 33, br. 1341
Ahmet II. (1691./95.) 4 2 sv. 33, br. 1342/ sv. 33, br. 1343
Mustafa II. (1695./1703.) 8 15 sv. 33, br.1344/ sv. 34, br. 1358
Ahmet III. (1703./30.) 86 97 sv. 34, br. 1359/ sv. 38, br. 1455
Mahmut I. (1730./54.) 73 101 sv. 38, br. 1456/ sv. 43, br. 1556
Osman III. (1754./57.) 27 30 sv. 43, br. 1557/ sv. 45, br.1586
Mustafa III. (1757./74.) 70 193 sv. 45, br. 1587/ sv. 53, br. 1779
Abdulhamit I. (1774./89.) 58 154 sv. 53, br. 1780/ sv. 58, br. 1933
Selim III. (1789./1807.) - 57 sv. 58, br. 1934/ sv. 60, br. 1990
Poduhvatima dubrovačkih dragomana iz 80-ih godina pripada i nedovršeno inventari-

ziranje arza – predstavki, hudžeta (tur. hüccet) – sudskih rješenja, bujruldija (tur. buyrultu)
– ukaza beglerbega i sandžakbega, u trima rukopisnim knjigama pod nazivima
1) Indice degl’Arzi – Na 47 stranica kratko je opisano 268 predstavki.46
Primjer: c. 24, no. 128: Arzo degl’ Emini per il fatto del noto Turco, che parti dai Lazzaretti col
noto Oglio, senza fare la Contumaccia, Egira: 1189. (1776.).
2) Indice dei Hoggetti – Na 70 stranica kratko je opisano 348 sudskih rješenja.47
Primjer: c 41, no. 188: Hoggetto del Cadi di Constantinopoli per la liberazione d’un Schiavo per
nome Ivan. Egira: 1001. (1593.).
POVIJEST 3
3) L’indice delle Buiuruldi de’Passe di Bossina – Na 34 stranice obrađeno je 159 ukaza bo-
sanskih beglerbega.48
Primjer: c. 33, no. 53: Buiurulti di Hagi Salih Passa ad instanza del Signore Giovanni Biagio di
Caboga, perche il Signore Clemente Menze Gentiluomo Raguseo andando all’aque..., Eg. 1204. (1790.).
Na red nisu uspjeli doći ilami – sudski izvještaji, druge, manje zastupljene vrste osman-
skih spisa ni mnogobrojna pisma koja su osmanski dostojanstvenici, od velikog vezira do
lokalnih hercegovačkih vlasti, upućivali Dubrovčanima.
Lettere scritte in lingua turca još je jedno pomagalo koje su sastavili dubrovački dragomani.
Riječ je o knjizi s uzorcima pisama na osmanskom jeziku, kojima su se dubrovačke vlasti
obraćale raznim osmanskim dostojanstvenicima u raznim prigodama i u vezi raznih pitanja
i problema. Tu su i uzorci vjerodajnica poklisara harača te pisama velikog vezira marokan-
skom sultanu, a na koncu i nekoliko pisama francuskih vlasti u Dubrovniku bosansko-her-
cegovačkim vlastima, među kojima nalazimo i jedno Marmontovo pismo.49
Nadalje, u četiri rukopisne knjige, koje su nazvali Copia Lettere,50 dubrovački dragomani
zapisivali su pisma vlade bosanskim vrhovnim i nižim vlastima godina 1729./82., većim
dijelom na hrvatskom, a manjim na talijanskome jeziku. Pretpostavljamo da je riječ o pred-
lošcima koje su prevodili na osmanski jezik. Godina 1729/52. te je knjige vodio najbolji
dragoman Dubrovačke Republike Miho Zarini, čiji rad prepoznajemo po karakterističnom
i vrlo urednom rukopisu.
Čini se da su Turskoj kancelariji pripadala i dva sveska Dona Turcarum, 1566. – 1667., u
koje su upisivani darovi obližnjih osmanskih lokalnih vlasti dubrovačkoj vladi, uglavnom
grla stoke, sir i maslac, te uzvratni darovi vlade, uglavnom gotovina. Zapravo je bila riječ o
svojevrsnoj trgovini, koja se vodila pod imenom uzajamnog darivanja. Zabilježeni su i darovi
kojima su se uzajamno darivali dubrovački poklisari i viši osmanski dostojanstvenici.51
Na koncu, u Turskoj kancelariji postojala je priručna knjižnica koja se stalno nadopu-
njala kupovinom novih knjiga, udžbenika i rječnika, ili ispisivanjem njihovih prijepisa, i to
prema sugestijama dragomana, studenata osmanskoga jezika i njihovih učitelja. Kupovinu
knjiga odobravala je i plaćala dubrovačka vlada.52 Na primjer, po nalogu Senata iz 1797.
godine, Nikola Radelja kupio je knjige vrijedne 50 perpera za potrebe Kancelarije.53 Pri-
ručna literatura koja se kupovala najčešće se spominje kao “knjige”, međutim, katkad se
ipak navodi o kojim se knjigama radi: Kamus54 Achten,55 Humajun Name,56 Giulistan,57 Insca o
siano libri su lettere,58 gramatika poljskog orijentalista Meninskog i njegov višejezični rječnik
(turski, arapski, perzijski, latinski, njemački, talijanski, francuski, poljski) u tri golema
toma, tiskani 1680. godine u Beču.59
Dragomani i mladići jezika nosili su knjige sa sobom kad su odlazili u poslanstva i mo-
rali su ih dobro čuvati. Posebno pažljivo čuvane su gramatika i rječnici Meninskog, koji su
smatrani temeljnim i neophodnim pomagalima.60 Računalo se da zapremaju pola konjskog
tovara (konjski tovar težio je 100 oka, odnosno oko 128 kilograma).61 Dakako, pazilo se da
u Dubrovniku uvijek ostane dovoljan broj knjiga i rječnika nepohodnih za normalan rad
kancelarije.62
Godine 1775. dubrovačke vlasti otkupile su privatnu knjižnicu dragomana Miha Zari-
nija, koji je umro 1765.63 Knjige je procijenio i (površno) popisao Ivo Mrgić:64
1. Meninski con la Gramatica
2. Lettere Imperiali
3. Istoria Turca in due Tomi Stampati
4. Poema Persiano
5. Poema Turco
6. Lettere Diverse
7. Istoria Persiana
8. Ghiulistani due in Persiano65
9. Gramatica Araba
10. Libro di Consigli Persiano
11. Geografia Libri due Stampati
12. Gramatica in Arabo Stampata
13. Fiori Gramaticali Stampato Libro
14. Vocabolario (mancano due altri Tomi Stampati)
15. Fabrica della Lingua Stampata
16. Gramatica Turco Francese Stampata
17. Istoria in Turco Stampata
18. Istoria in Turco Stampata
19. Bostan Libro66
20. Istoria dei Poeti
21. Libro Astronomica
22. Dictionaretto
23. Sciahidi Turco e Persiano67
24. Versi in Turco
25. Istoria in Arabo
Od kojih se sve knjiga sastojala priručna knjižnica Turske kancelarije pred kraj Dubro-
vačke Republike doznajemo iz popisa primjeraka koje su austrijske vlasti 1833. godine
odnijele u Beč. Kad uspoređujemo Zarinijeve knjige s popisom koji slijedi, moglo bi se
reći da one uopće ili dijelom nisu bile uvrštene u priručnu knjižnicu. U svakom slučaju, i
njegove knjige i knjige iz knjižnice govore o širokom zanimanju dubrovačkih dragomana za
orijentalnu kulturu:
Rukopisne knjige:
1. Manoscritto in Idioma Turco, detto Humajun Name
2. Libro Manoscitto di Poesie Persiane
3. Poesie Persiane intitolate Divano di Baki Efendi68
4. Poesie Persiane sopra presaggi differenti
5. Manoscritto in Idioma Persiano di Prosa e Poesia
6. Manoscritto di Racconti Storici in Prosa e Poesie in Turco e Persiano
7. Manoscritto di Racconti in Prosa Persiana
8. Manoscritto d’un Formolario di Lettere ed altri scritti ufficiosi in Idioma Turco, detto Inscia69
9. Manoscritto di Racconti Istorici in Idioma Turco
10. Manosrcitto di Racconti Istorici in Idioma Turco
11. Manosrcitto di Salmi in Lingua araba
12. Regole di Sintassi araba
13. Regole gramaticali arabe
14. Manoscritto di alcune Poesie Persiane
15. Manoscritto di versi Turchi ed Arabi
POVIJEST 3
16. Manoscritto di Poesie Persiane di Hafiz70

17. Sintassi araba detta Avamil
18. Manoscritto di Vocaboli Arabi e Persiani
19. Vocabolario Manoscritto di vocaboli Persico Italiani
20. Poesie Persiane
21. Manoscritto di Racconti in Lingua Turca e Poesie Persiane
22. Manoscritto di Poesie Persiane
23. Dizionario Manoscritto di alcuni nomi e Frasi Turchi
24. Manoscritto di alcuni vocaboli e Frasi Turchi
25. Manoscritto di alcuni Racconti in Idioma Turco
26. Manoscritto in Idioma Persiano, intitolato Kiulustan (Đulistan, op. a.)
27. Formolario di vari Documenti giuridici in lingua Turca
28. Manoscritto di Racconti Istorici in Idioma Turco
29. Vocaboli e Frasi Arabe e Persiane dette Kiulustan71
30. Manoscritto in Idioma Persiano intitolato Kiulustan in Versi
31. Formolario di alcuni Scritti Turchi, usati sotto l’Eccelsa Repubblica e copie di varie scritture
Turche e Complimenti
32. Formolario di Lettere e di vari scritti Uffiziosi in Idioma Turco
33. Manoscritto Arabo di Storia Orientale sopra diversi Popoli
34. Manoscritto in Idioma arabo di Massime morali Cristiane del Padre Marco Francese, Procu-
ratore generale di Terra Santa
35. Salmi in Idioma Arabo
36. Manoscritto Perisano Storico di Firuz Sciah
37. Alcune Traduzioni de Turco
38. Regole gramaticali della Lingua Turca
Tiskane knjige:
1. Jacobi Golii Lexicon Arabico-Latinum72
2. Lexicon Heptaglotton, Hebraicum, Chaldaicum, Syriacum, Samaritanum, Aethiopicum, Arabi-
cum conjunctim et Persicum separatim
3. Grammatica Turcica, Francisci à Meninski
4. Annali Ecclesiastici del Cardinale Baronio in Lingua araba
5. Vocabolario Italiano Turchesco (3 lund)
6. Storia di querre degli Ottomani e Geografia in Turco
7. Libro stampato in Idioma arabo sulle dottrine Greco – Scismatiche
8. Fiori grammaticali della lingua Araba
9. Sintassi della costruzione araba
10. Libro Arabo sopra Materie Ecclesiastice
11. Libro di Silvestro, Patriarca d’Antiochia, greso – scismatico contro il Dogma Latino – Catholico
12. Liber de imitatione Christi, authore Thoma de Kempis, tradotto in Idioma Arabo73
Vrlo je mnogo podataka koji govore o brižljivom čuvanju arhivskog gradiva i njegovom
restauriranju. Primjerice, prvi podaci o knjigovežama, koji su obavljali i restauratorske ra-
dove, potječu iz sredine 15. stoljeća, no sigurno je da ih je bilo i ranije.74 Što se tiče arhiva
Turske kancelarije, najviše je podataka iz 18. stoljeća.
Dubrovački Židovi kao državni knjižari, među kojima se posebno ističu Moše Fermi i
Vital, Baruh i Solomon Vitali, opskrbljivali su sve državne urede u Kneževu dvoru papirom
i knjigama za pisanje, te restaurirali oštećene knjige i spise u razdoblju od konca 17. sto-
ljeća do 80-ih godina 18. stoljeća. Tada je u Dubrovniku pokrenuta prva tiskara, pa su
poslove opskrbe državnih ureda papirom preuzeli dubrovački tiskari Occhi i Trevisan.75
Židovskim knjižarima i dalje su povjeravani poslovi restauracije,76 i to do 1805. godine,
kada ih je preuzeo tiskar Martecchini.77
Što se tiče Turske kancelarije, poznato je da je Moše Fermi 1730. godine restaurirao više
fermana (sultanskih naređenja). Osim toga, tijekom 18. stoljeća Fermi i Vitali pravili su knji-
ge za potrebe Turske kancelarije: npr. knjigu za prijepise pisama (copia lettere, 1729.), jednu
knjigu bez posebnog opisa (1730.), knjižicu s indeksom (1730.), dvije knjige s indeksima
(1747.), knjigu “veću nego što je uobičajeno” (1761.), knjigu za fermane (1767.).78
Turska kancelarija redovito je opskrbljivana raznim vrstama papira, poput carta imperi-
ale, carta reale (dvostruko jeftiniji od prvog navedenog), potom carta per scrivere, carta tur-
chescha.79 Korištene su i carta imperiale liscia (glatka) i carta reale liscia, s tim da su poslove
izglađivanja (lisciare) po potrebi i po narudžbi obavljali Fermi i Vitali.80
Kancelarija je redovito opskrbljivana i svijećama, perima, tintarnicama (u nekoliko na-
vrata spominju se “olovna tintarnica” i “turska tintarnica”) i tintom, užetom, kalendarima,
španjolskim voskom, džepnim nožićima (temperinima), te žigovima različitih veličina, uklju-
čujući muhure, osmanske žigove koje su vjerojatno imali svi dragomani.81
Vrlo često spominju se daščice (tavolette), koje su služile za zaštitu pisama upućivanih
osmanskim vlastima. Za “zatvaranje” (chiudere, serrare) jednog pisma koristile su se dvije
takve daščice, a za zaštitu od vlage služile su nepromočive tkanine.82
Izgleda da je dio osmanskih spisa (uglavnom sultanski spisi) koji su stizali u Kancelari-
ju bio zarolan, a dio presavijen. Dragomani su svaki takav spis umotavali u komad papira,83
na koji bi ispisali kratku regestu. Dandanas je sačuvano vrlo mnogo takvih omota koji stoje
izravnani, kao dodatak također izravnanom pripadajućem spisu. Nije poznato kada su se
osmanski spisi počeli ravnati, no sigurno se to nije događalo u vrijeme Republike.
Zasad nije precizno utvrđeno u kojoj se prostoriji Kneževa dvora nalazila Turska kan-
celarija. Za razliku od njezina položaja, arhivski izvori otkrivaju nam djeliće unutrašnjeg
izgleda tijekom 17. i 18. stoljeća. Naprimjer, znamo da ju je krasila slika neimenovana
dragomana na poslu, kojega je 1692. naslikao neimenovani slikar, te slika sv. Vlaha, na
kojoj su popravke izvršene 1730. godine.84
Postoji i više podataka o raznim popravcima u Kancelariji, koji se uglavnom tiču prozo-
ra (bilo ih je dva ili više) i namještaja. Prozori kancelarije (stakla, okviri i rešetke) poprav-
ljani su u više navrata, 1691. godine, potom 1721., 1732., 1740., 1747. i 1753. Veliki stol i
klupe s naslonima popravljeni su ili pak napravljeni 1691. Jedan ormar popravljen je 1693.
Godine 1730. obojena su dva ormara, klupa i vrata, te napravljeno nekoliko cartella za spise,
1784. napravljen je novi ormar i dva nova stolića, a popravljeni su stari ormari. Godine 1786.
napravljen je novi ormar za knjige.85
Izneseni podaci prilično jasno govore o brizi vlasti za očuvanje, sređivanje, klasificiranje, po-
pisivanje i restauriranje. Osim toga, postojalo je još nekoliko pravila. Osmanske spise iz Kance-
larije su iznosile samo službene osobe, dubrovački poklisari, e da bi ih mogli predočili na Porti ili
pokrajinskim osmanskim dvorovima. Prije iznošenja morali su potpisati zadužnicu. Nakon po-
vratka u Dubrovnik i povrata spisa u Kancelariju dobivali su razrješnicu, koja je bila jedan od
bitnijih uvjeta za službeno zaključivanje njihova poslanstva, o kojemu se odlučivalo u Senatu.86
POVIJEST 3
Postoji i više ocjena o dubrovačkom arhivu koje su iznijeli razni diplomati i stručnjaci za
trajanja Republike i poslije. Godine 1766, tada bivši francuski konzul u Dubrovnik Le Ma-
ire napisao je izviješće O Dubrovniku i Dubrovčanima. Riječ je o snopu otrovnih strelica koje
je usmjerio na Republiku secirajući sve pore njena društva, uređenja, politike, gospodarstva,
pomorstva, običaja i kulture. No, za dubrovački je arhiv kazao da je jedan od najstarijih i
najbolje uređenih u Europi (Les archives de ville sont peut-être celles de toute l’ Europe, qui se sont le
mieux conservées et qui remontent le plus haut).87 Josip Gelčić, upravitelj arhiva od 1885. godine,
zapisao je: “Kazaše mi, da je sveučilišni profesor Marko Dvoržak govorio u Beču ‘Mi u Du-
brovniku imamo najbolji arhiv u Monarhiji’, i time je tek opetovao što su prije 20 godina
rekli Beker i Rački.”88 Na koncu, Jovan Perović, arhivist iz 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća,
ocijenio je stanje arhiva u doba Republike na sljedeći način: “U njemu se bolje no igdje
drugo može ipak upoznati red, tačnost, strogost... Arhiv je bio najveća riznica političkih
tradicija i amaneta, pravo svetilište, koje se čuvalo i pazilo kao velika dragocjenost.”89
O pažnji koju su dubrovačke vlasti posvećivale arhivskom gradivu svjedoči i niz drugih
podataka podrijetlom iz samog tog arhivskog gradiva: mnogo je odluka dubrovačkih vijeća
koje od 14. stoljeća do sloma Republike posredno ili neposredno govore o njegovoj zaštiti.
Sažeto rečeno, vlasti su pristup arhivskom gradivu dopuštale državnim službenicima i
osobama koje dolaze po potrebi službe, a branile svim drugim osobama bilo kojeg staleža i
položaja. Službenicima Tajništva i Notarije posebno je naglašavano da stranke ne smiju
registre uzimati u ruke. Nijedan službenik nije smio iznijeti registar iz kancelarije bez
potpisanog reversa. Kao što je već rečeno, oštećene knjige i spise restaurirale su stručne
osobe, a promptno prepisivanje bilo je još jedan način spašavanja nastradalog gradiva: jed-
ne noći 1777. godine, nekim neobjašnjivim slučajem psi su rastrgali registar serije Diversa
de Foris za 1776. Već sutradan ujutro Malo je vijeće donijelo odluku da sve ugovore koji su
se nalazili u rastrganoj knjizi u novi registar prepišu kancelari koji su sastavili ugovore i da
na početku registra označe da je riječ o prepisu, a da se preostali rastrgani listovi sačuvaju.
Taj registar do danas je sačuvan. O brizi za arhivsko gradivo vjerojatno najzvučnije svjedo-
či rješavanje slučajeva krađa i kažnjavanje kradljivaca. U takvim slučajevima, vlasti bi prvo
naredile da se s javne luže izviče proglas, a u nekoliko navrata su imenovale posebno vijeće
od nekoliko plemića koji su bili dužni pronaći kradljivca. U svim javnim proglasima bitna
je bila novčana nagrada prokazivačima kradljivca, koja je u 16. stoljeću dosezala iznos od
čak 1000 zlatnika, uz jamstvo da će prokazivač biti držan u tajnosti. A kakve su bile kazne
za kradljivce, govori sljedeći primjer: 1576. godine stanoviti Nikola Rofe osuđen je na smrt
i pogubljen zbog krađe dvaju registara.90
Za trajanja Republike bilo je i nesretnih događaja koji su u nekoliko navrata ozbiljno
ugrozili arhiv: stradao je u požarima (1296., 1610., 1667.), eksplozijama baruta (1463.) i
potresima (1520., 1667.).91
No, nakon sloma Republike 1808., nastalo je za arhiv uistinu pogubno vrijeme – vrijeme
rasula.
***
Pitanje sudbine spisa Turske kancelarije iz tog vremena gotovo je nerazdruživo vezano
uz sudbinu ostalih spisa Dubrovačkog arhiva. Iako je dio arhiva gotovo 120 godina fizički
izbivao iz Dubrovnika, tijekom tog dugog vremena sačuvala se svijest o cjelini gradiva, kao
i svijest o sudbini koja ga je kao cjelinu pogodila. Upravo ta svijest bila je razlogom što se
tijekom tog vremena dobrim dijelom sačuvala dokumentacija o odnosu francuskih i austrij-
skih vlasti prema arhivskom gradivu, o njegovu pljačkanju i uništavanju, o pokušajima da
se arhivski spisi zadrže u Dubrovniku, o odnošenju spisa u Beč, te o pokušajima da se vra-
te u Dubrovnik. Tu vrijednu dokumentaciju, koju možemo nazvati i Arhivom Dubrovačkog
arhiva, proteklih su godina pronašli, izdvojili i prikupili djelatnici Državnog arhiva u Du-
brovniku, arhivist Nikša Selmani i voditelj arhiva Republike Zoran Perović, te tako otvori-
li mogućnost za rekonstrukciju sudbine osmanskih spisa od sloma Republike do danas. Na
putu rekonstrukcije pojavio se čitav niz teškoća, počevši od toga da gradivo koje je odne-
seno u Beč tom prigodom nije bilo dovoljno kvalitetno inventarizirano, do činjenice da se
ono (u Beču i Beogradu), strukturalno gledano, reograniziralo i da u pojedinim slučajevima
nije bilo moguće rekonstruirati taj novonametnuti red. Kako je naš pokušaj rekonstrukcije
napredovao, pokazalo se da je postojao i dio gradiva koji je u doslovnom smislu riječi po-
kraden, te dio koji je odnesen u Beč i Beograd bez ikakve evidencije o tome.
Zbog navedenih teškoća, našu rekonstrukciju sudbine osmanskih spisa nakon sloma
Republike smatramo otvorenom za nadopune.
Vrijeme rasula
Preuzevši vlast, i prostore Kneževa dvora, francuske vlasti odlučile su isprazniti Tursku
kancelariju, te su prije toga vrlo površno popisale spise, knjige i ostale stvari koje su iz nje
namjeravale odnijeti:
1. Tous les firmans arretés et Commandements des Sultans concernants la cij (?) devant République
de Raguse à commencer de Mahmet II jusqu’à Selim III contenus dans différents casses de l’armoire
situé à la droite en entrant (svi fermani od sultana Mehmeda II. (1451./81.) do Selima III.
(1789./1807.) smješteni u više pretinaca u ormaru desno od vrata).
2. Tous les papiers contenus et de tailles dans le Catalogue imprimé doublement suspendu à l’armoire
vis à vis de la Porte d’entreé concernant toute la correspondence generale (ako se izraz toute la corres-
ponedence generale odnosi na arhiv Turske kancelarije, onda je postojala neka vrsta generalnog
kataloga osmanskih spisa, koji danas ne nalazimo, op. a.)
3. Une copie du Dictionnaire Meninski en trois volumes et une grammaire du même auteur (jedan
primjerak rječnika Meninskog u tri toma i gramatika istog autora).
4. Douze volumes manuscrits contenants les traductions des Firmans et lettres Turques (dvanaest
rukopisnih knjiga prijevoda fermana i turskih pisama).
5. Différents papiers contenus dans un tiroir de la bibliotèque Turque située à la gauche en entrant
relatifs aux matières des Lazzarets de Raguse (različiti dokumenti o Lazaretima u jednoj ladici
u biblioteci lijevo od vrata).
6. Différents Laisses des traductions de la correspondance faite par la République (različiti ulom-
ci prijevoda dubrovačkih pisama osmanskim vlastima).
7. Vingt petits Volumes imprimés et manuscrits regardants des Compositions Turques (dvadeset
manjih tiskanih i rukopisnih knjiga – raznih priručnika i udžbenika).
8. Un cachet d’argent de la République (jedan srebrni žig Republike).
9. Une caisse à la droite en entrant sous une voûte contenante les papiers et lettres souviennes (?) et
troix vieux livres (jedna škrinja desno od ulaza ispod jednog svoda, s dokumentima i pismima
... i tri stare knjige).92
Turska kancelarija je ispražnjena, a spisi i knjige potrpani u devet velikih ormara i
petnaest ladica u prostoriji Tajništva bivše Republike. O tome je pisalo više autora, a naj-
POVIJEST 3
iscrpniji opis dao je Jovan Perović, arhivist Dubrovačkog arhiva 1925./40., koji je u to vrije-
me proučavao sudbinu arhivskih spisa nakon sloma Republike. O sudbini Turske kancela-
rije i osmanskih spisa zapisao je: “Pod francuskom vladavinom propali su nadasve mnogi
dragocjeni turski dokumenti. Pod republikom ove su spise čuvali javni dragomani u naro-
čitoj sobi nazvanoj segretarija turska. Tu su sobu Francuzi bili upotrijebili u druge svrhe.
Ispražnjujući istu i prenoseći u neredu isprevrtane turske dokumente, toliko su bili nepa-
žljivi i nehajni, da je za njima svak, ko god je htio, odnosio bez zapreke po basamacima
popadale razne dokumente. Tako su propale čitave serije fermana, atlama (ahdnama, op.
a.), hatišerifa, hudžeta i drugih raznih turskih dokumenata...”93
Francuske vlasti su cjelinu arhiva Republike podijelile na “ sudski” i “politički arhiv”, koje-
mu su pripali osmanski spisi. “Sudskom arhivu” posvetile su nešto pažnje, i to zbog tekućih
potreba novoustrojenog Prizivnog suda prve instance i Trgovačkog suda (1811). Spisi “politič-
kog arhiva”, pak, bili su zbijeni u prostoriji bivšeg Tajništva, razbacani po tlu, strpani u ormare,
škrinje i ladice, tako da se nije mogao naći nijedan određeni potreban dokument.94
Francuske vlasti povukle su se iz Dubrovnika 1814. godine, a nastupile su austrijske.
Moglo se pretpostaviti da će gradivo dubrovačkog arhiva ubrzo privući njihovu pozornost,
tim više što je Metternich stalno isticao da Tajni državni, dvorski i kućni arhiv u Beču
treba formirati kao centralnu instituciju za sve isprave koje su važne za povijest i interese
države. Uostalom, odavno je bila znana težnja bečkog dvora da sve važnije državno-pravne
akte sa stečenih područja koncentrira u tom arhivu.
Apsurdna je činjenica da je austrijski interes za dubrovački arhiv nehotice pobudio
Dubrovčanin Luka Čurlica, kada je 1816. godine zatražio posao ahivara. Budući da je “sud-
ski arhiv” odvojen od “političkog arhiva” još u vrijeme francuske vlasti, te je prvi povjeren
Sudu prve instancije, a drugi okružnom poglavarstvu, okružni poglavar Locella smatrao je:
“da je zapošljavanje posebnog arhivara suvišan trošak. Ipak, s obzirom da je politički arhiv
ispremiješan i neuredno pohranjen, a za to su odgovorni Francuzi, ipak treba uzeti stručnu
osobu koja će ga srediti.” Tako je Luka Čurlica dobio privremeni posao na uređenju poli-
tičkog arhiva. Radio je nepunu godinu dana, te 1. ožujka 1817. godine dovršio sastavljanje
Generalnog kataloga knjiga i dokumenata koji pripadaju arhivu bivšeg državnog tajništva, i drugih
ukinutih organa nekadašnje Dubrovačke Republike, gdje spominje većinu do danas sačuvanih
inventara i drugih pomagala. Osmanske spise pronađene u prostoriji Tajništva bivše Repu-
blike navodi tek sumarno:
Armadio No. 1
Libri messi in fondo dell’armadio in maniera, che venghi distinto l’uno dall’altro, e sono:
Traduzioni di capitulazioni e fermani turchi – libri 2 (riječ je o Traduzioni di Capitulazioni e
Fermani di Sultan Mehmed, Baiezetto II, Selimo I, Solimano II, Selimo II, Amurate III, Mahomete
III, Ahmete I, Mustafa I, Osmano I, Mustafa II, Amurate IV, Ibrahim I, Maomete IV, Solimano III,
Ahmete II, Mustafa II, Ahmete IIII, Mahmud I, Osmano II i Traduzioni di Capitulazioni, e Fermani
di Sultan Mustafa III, et Abdulhamid, op. a.)
Registro di comandamenti imperiali – libro 1(riječ je o Registro di Comandamenti Imperiali,
Hattiscerifi, e Capitulazioni, op. a.)
Indice dei oggetti – libro 1
Inventario delle scritture turchesche – libro 1
Indice degli arzi – libro 1
Indice delli burujulti de’ bassa di Bossina – libro 1
Traduzioni di varie scritture turche – libro 1

Copia lettere turche in illirico – libri 4 (riječ je o Copia Lettere Diverse Turcarum, op. a.)
Dona turcarum – libri 2
Più una quantità di libri turchi stampati (danas u austrijskoj Nacionalnoj knjižnici, op. a.)
Armadio S.P.I.
Una quantità di fermani turchi
Tre casse con dentro scritture turche, e traduzioni95
Sudeći po Čurličinu katalogu, rukopisne i tiskane knjige bivše Turske kancelarije na-
lazile su se u dnu ormara “A”. Čurlica je obuhvatio sve inventare iz Turske kancelarije,
koji su do danas sačuvani u Dubrovačkom arhivu, osim što nije uočio knjigu Materie col’Indice.
S druge strane, knjige Traduzioni di varie scritture turche, koju navodi, danas u dubrovačkom
arhivu nema i bez sumnje je nepovratno propala. U ormaru “S.P.I.” bili su nabacani ferma-
ni. U trima kovčezima nalazili su se razni osmanski spisi i njihovi prijevodi. Jedan paket
fermana (un pacco di diversi fermani) čak je završio u gradivu sudskog arhiva.96
Čurličin katalog predan je Dvorskoj centralnoj organizacionoj komisiji. Već nekoliko
mjeseci kasnije, na temelju tog kataloga, određeni su dubrovački arhivski dokumenti koje
treba prenijeti u Tajni državni, dvorski i kućni arhiv u Beču. Okružni kapetanat otpremio
ih je 6. veljače 1818, zajedno s izvještajem sastavljenim na temelju Čurličina kataloga, na-
mijenjenim Vladi u Zadru.97 Poznato je da djelatnici arhiva 1817. godine nisu uspjeli prona-
ći sve što su austrijske vlasti zatražile, uključujući i neutvrđeni broj osmanskih spisa.98
Carlo Ulysse barun Locella, bio je okružni poglavar u Dubrovniku godina 1816/18. Josip
Bersa u svojim poznatim Dubrovačkim slikama i prilikama o njemu kaže: “Barun Locella, prvi
okružni poglavar u Dubrovniku nije imao smisla za povijesnu vrijednost jednog državnog
arhiva; prijateljima, koji su mu dolazili izdaleka u pohode, puštao je da po volji kradu do-
pise s turskom vladom i šifrirana pisma dubrovačkih poklisara...”99 Naime, osmanski spisi
zaista su bili Locelli pod rukom: okružno poglavarstvo bilo je smješteno u Kneževu dvoru,
a poglavaru je, kao što je rečeno, bio povjeren politički arhiv.
Osim baruna Locelle, još je jedna nevolja u to vrijeme pogodila dubrovačke spise. Bio je
to požar koji je izbio u noći s 5. na 6. ožujka 1817. godine u vojnoj pekari i proširio se na
arhivska spremišta u Kneževu dvoru. Nije poznato koliko je gradiva propalo, ali se navodi da
je tijekom požara bilo ispremiješano tako da se narušio red koji je napravio Luka Čurlica. V.
Stulli u svojem dnevniku piše da je požar do podneva uništio kazalište i Vladinu palaču
(Knežev dvor), izuzevši nekoliko prizemnih i nadsvođenih prostorija. Dokumenti su tom
prigodom zasigurno i otuđivani. Tadašnji ruski konzul u Dubrovniku, Jeremija Gagić, poku-
šao je kasnije iskoristiti tu činjenicu da opravda krađu koju je, gotovo sigurno, izvršio dosta
kasnije – 1832. godine. Naime, on je, između ostaloga, prikupljao za Šafarika prijepise du-
brovačkih dokumenata i s njim se dopisivao. U to vrijeme u arhivu je radio Đorđe Nikolaje-
vić kao stručnjak za ćirilske spise. On je Gagiću dao povelju Kulina bana iz 1189. i hercega
Vladislava iz 1480. Želeći opravdati krađu, Gagić je u jednom pismu Šafariku napisao: “Po-
slije požara raznosili su dućandžije materijalisti ostatke izgorjelih papira i zavijali u one robu
koju prodaju, i takvim načinom došla su meni u ruke ova dva dokumenta...”100 Taj dubro-
vački primjerak povelje Kulina bana danas se nalazi u Sankt Petersburgu.
Što se tiče sudbine osmanskih spisa u tom požaru, nije poznato je li ih, i koliko njih
brojem, zahvatila vatra. S priličnom sigurnošću može se ustvrditi da je veći dio tijekom

POVIJEST 3
požara prebačen u Sponzu. Prebacivanje osmanskih spisa u Sponzu uskoro će se pokazati

pravom pravcatom srećom u nesreći.
Od 1818. godine do početka 30-ih godina na uređivanju i katalogiziranju arhivskog gradi-
va radili su Frano Maria Appendini, Baro Bettera, Luka Čurlica, Nikola Klaić, Petar Stulli,
Nikola Šodrnja, Vlaho Budmani, Nikola Grmoljez, Antun Petrov Ljepopili, Baldo Sivrić, fra
Inocent Ćulić.101 Osmanski spisi ostali su po strani, pa su austrijske vlasti 20-ih godina 19.
stoljeća za njihovo sređivanje pokušale angažirati bivše dragomane Dubrovačke Republike
Nikolu Radelju i Miha Benića. Oni su se pravdali starošću i bolešću, uz to, Miho Benić živio
je na Lopudu. Nevoljko su dolazili i kad ih se povremeno pozivalo da potraže kakav određen
osmanski spis. Na primjer, vlasti su ih jednom zvale da potraže dokumente u vezi starih
sporova na dubrovačko-osmanskoj granici u blizini primorskih sela Gromače i Osojnika. Ra-
delja je odvratio da tih spisa nema (oni dandanas postoje u dubrovačkom arhivu, op. a.) i da
se on ne može baviti poslom kao što je traženje dokumenata. Teškom ih je mukom pronašao
Luka Čurlica, međutim ni od toga nije bilo velike koristi, jer ih nije imao tko prevesti. Rade-
lja i Benić očito su potpuno odbili surađivati. Nema sumnje da su na takav način namjerno
bojkotirali austrijske vlasti. I nisu bili jedini. Opstrukcija je bila posebno naglašena u vrijeme
kad su austrijske vlasti izdale novo naređenje o odnošenju dubrovačkih dokumenata u Beč.
Naime, 1829. godine direktor Muzeja medalja i drugih starina u Beču, Steinbüchel,
raspitivao se “postoji li još uvijek bogati dubrovački arhiv i nemalo se iznenadio kad je
dobio pozitivan odgovor”. Pregledao je postojeće inventare. Odmah je uočio ćirilske i
osmanske sultanske spise kao posebno slastan zalogaj.
Zbog toga je 1831. godine pokrenut posao inventariziranja tih spisa. Za predsjednika
komisije za preuređenje političkog i sudskog arhiva imenovan je Vlaho Filip de Caboga, a
samo uređenje sudskog arhiva povjereno je Luki Čurlici i njegovu omoćniku Filipu de
Batisti. Za ćirilske i osmanske spise trebalo je odrediti stručne osobe. Što se tiče sređivanja
osmanskih spisa, dragomani Radelja i Benić, što se moglo i očekivati, nisu napravili nikakav
konkretan posao. Za ćirilske spise našao se već spomenut stručnjak Đorđe Nikolajević.
Popisao je 277 dokumenata i napravio latinički prijepis, koji će ostati u dubrovačkom arhi-
vu. Krišom je napravio i jedan primjerak ćiriličnog prijepisa za sebe. Budući da nije smio
biti razotkriven, zbirka njegovih prijepisa objavljena je 1840. godine u Beogradu pod imenom
popa Pavla Karano-Tvrtkovića.102
Inače, Nikolajević je zagovarao ideju da se dokumenti ne isporuče u Beč.
Vodeći sličnu politiku, Vlaho Caboga pokušavao je sve što je bilo u njegovoj moći da se
originalni ćirilski i osmanski dokumenti zadrže u Dubrovniku. No, uslijedio je odgovor
austrijskih vlasti “da bi se Dubrovčani trebali osjećati osobito zadovoljnima što je nekim
spisima njihovog arhiva odobreno mjesto u carskom arhivu, gdje će se mnogo bolje na njih
paziti. Uostalom, tamo se čuvaju originalni spisi svih austrijskih pokrajina, pa tako i država,
nekad mnogo važnijih od Dubrovačke Republike, a isto tako nezavisnih, kao što je na pri-
mjer bila Mletačka Republika. Osim toga, nikada nitko nije prigovarao inicijativi odnošenja
važnijih dokumenata u Beč.”
I nakon ovakvog odgovora Caboga je i dalje pokušavao. Predlagao je da se u Beč pošalju
prijepisi. Dakako, uzalud. U prosincu 1832. obaviješten je da će prvim javnim brodom u
Zadar i dalje u Beč biti poslano 290 ćirilskih spisa, 966 osmanskih sultanskih spisa, 52
knjige iz priručne knjižnice Turske kancelarije (u Dubrovniku su trebali ostati samo rječ-
nici i gramatika Meninskog – rječnici su do danas sačuvani, a gramatike nema, op. a.), di-
plome na grčkom, te naknadno pronađeni spisi koji su zatraženi još 1817. godine.

Kao očevidac odnošenja spisa u Beč 1833., Nikolajević je uočio da su austrijske vlasti
potpisale prijem 50 knjiga i 1194 spisa, a iz Dubrovnika je bilo poslano 1256 spisa.103
U veljači 1833. godine Caboga je otpušten. Okružno poglavarstvo odredilo je Toma Trom-
bu i Luku Čurlicu za daljnje uređivanje političkog arhiva. Posao su završili početkom 1835.
U Tajnom državnom, dvorskom i kućnom arhivu sastavljen je takozvani Repertorij XIV
B dokumenta koji su stigli iz Dubrovnika (25. ožujka 1833. godine). Originalni primjerak
tog Repertorija nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Tu se navode:
1. orijentalni rukopisi (rukopisne knjige): 1-38;
2. tiskano gradivo (tiskane knjige): 1-12;
3. arhivalije (osmanski dokumenti): 1-964;
4. povelje na srpskom jeziku (ćirilski dokumenti): 965-1195.
Repertorij je čudna mješavina analitičkog i sumarnog inventara. Gradivo iz točaka 1-3
popraćeno je regestama, a uz osmanske dokumente upisana je i godina izdanja i adresat.
Takve analitičnosti nema u slučaju ćirilskih povelja.
Gradivo je u Beču razbijeno tako što su ga rasporedili u nove cjeline.
Orijentalne rukopisne i tiskane knjige izdvojene su i premještene u Dvorsku knjižnicu
u Beču (danas Austrijska nacionalna knjižnica). Analizom koju je 1977. godine izvršio Fedor
Moačanin,104 pokazalo se da je najvjerojatnije bilo više od 38 rukopisnih knjiga, te da je
popis iz 1833. bio previše općenit, a dijelom i pogrešan. Osim toga, rukopisne knjige na-
novo su uvezane i označene novim signaturama, tako da su se dubrovačke signature izgu-
bile. Još gore, neutvrđeni broj knjiga je razvezan, a dijelovi nanovo uvezani kao zasebne
knjige. Čvrstu pretpostavku da je bilo više od 50 rukopisnih i tiskanih knjiga potvrđuje i
Catalogo dei libri stampati e manoscritti in lingue orientali esistenti nell’ antico Archivio Politico, u
kojemu su navedene ukupno 54 knjige. Osim toga, i Jovan Perović je utvrdio da su iz Beča
zatražene 52 knjige iz knjižnice bivše Turske kancelarije.
Što se tiče osmanskih i ćirilskih dokumenata, i tu je u Beču ubrzo došlo do reorganiza-
cije kojom je slomljena prvotna cjelina Repertorija XIV B. Sastavljen je novi Repertorij XIV
C, koji je pokazao koliko je prethodni bio površno napravljen. Taj novi repertorij donosi
regeste i za ćirilske dokumente. Premda su se za njihovo sastavljanje najvjerojatnije služi-
li gore navedenim prijepisima Đorđa Nikolajevića objavljenima pod imenom Pavla Karano-
Tvrtkovića, čini se da je konačna revizija tog novog Repertorija napravljena 1858., na teme-
lju Miklošićevih Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. U Repertorij XIV
C uvršteni su i neki osmanski dokumenti, te nekoliko dokumenata pisanih latinskim i
grčkim. Ostaje nerazriješeno pitanje zašto u taj Repertorij nisu upisani svi podaci iz Reper-
torija XIV B.
Detaljna analiza pokazala je da je pravo stanje Repertorija XIV B bilo sljedeće:
1. osmanski dokumenti: 955 komada
2. osmanski dokumenti pisani ćirilicom: 8 komada
3. osmanski dokumenti pisani talijanskim jezikom: 1 komad
4. ćirilski dokumenti: 215 komada
5. latinski dokumenti: 10 komada
6. grčki dokumenti: 5 komada
Ukupno: 1194 komada
Treba napomenuti da je, uz spomenute Repertorije, sačuvan i prijepis Repertorija XIV A

– inventar latinskih spisa koji su 1818. godine odneseni u Beč.

POVIJEST 3
Godine 1836. pokrajinska uprava Dalmacije zatražila je da se svi osmanski spisi s dal-
matinskog područja prikupe i pošalju u Zadar. Tada je iz Dubrovnika odneseno još 860
osmanskih spisa u 19 svežnjeva, koji su u zadarskom arhivu pohranjeni u 9 svežnjeva i
označeni kao Carte Turche.105 Po prvotnome planu i oni su trebali biti otpremljeni u Beč, pa
se gotovo do 50-ih godina 20. stoljeća vjerovalo da se zaista tamo i nalaze.
Nakon slanja spisa u Zadar, Tromba je javio okružnom poglavarstvu da je izručio sve
osmanske spise koji su preostali u kancelariji. Istina je bila drukčija: austrijske vlasti odni-
jele su iz Dubrovnika šestinu fonda osmanskih spisa (računajući prema današnjem stanju),
dok je 5/6 spisa ostalo (namjerno ?) zaboravljeno ili skriveno u Sponzi, gdje su najvjerojat-
nije premješteni u požaru 1817. godine.
Od sloma Dubrovačke Republike arhiv je u više navrata izmjenično razdvajan po raznim
nadleštvima i kancelarijama, pa onda opet djelomično spajan. Kao što je već rečeno, fran-
cuske vlasti razdvojile su sudski i politički arhiv. Tridesetih godina 19. stoljeća austrijske
vlasti razdijelile su arhiv na političko cirkularno, sudsko i financijsko nadleštvo, lučku i
zdravstvenu upravu, administraciju Blagog djela (Opera Pia). Spisi su i tom prigodom ne-
milice pljačkani.106
Preokret: objedinjavanje i inventariziranje osmanskih

spisa koji su ostali u Dubrovniku; povrat osmanskih spisa
iz Beča, Beograda i Zadra
Objedinjavanje i inventariziranje osmanskih spisa koji su ostali u

Dubrovniku
Godine 1885. uređenje Dubrovačkog arhiva povjereno je Josipu Gelčiću. Međutim,
posao je bio neizvediv zbog rascjepkanosti fondova. Stoga je prvo počeo raditi na njegovu
skupljanju na jednom mjestu. Konačno, 1900. godine veći dio arhiva našao se u prizemlju
i suterenu Kneževa dvora.107 Godine 1910. Gelčić je objavio Katalog dubrovačkog arhiva s
predgovorom. U predgovoru je naveo u kakvom je stanju zatekao arhiv, te što je sve podu-
zeo u svrhu njegova objedinjavanja. Osmanske spise spominje tek u katalogu, i to samo kao
75. seriju pod nazivom Diversa Turcharum, s naznakom da ih je u Knežev dvor donio iz
Velike carinarnice (Sponza), gdje su se, “prema turskom običaju”, čuvali u vrećama.108
Kada je Ćiro Truhelka 1910. godine došao istraživati u Dubrovački arhiv, Gelčić mu je
pokazao jednu škrinju sa oštećenim dokumentima koji su pripadali stonskom arhivu (!).
Tu je Truhelka našao jedan sultanov ferman ukrašen tugrom i ispisan bosančicom. U istoj
škrinji pronašao je još dva slična dokumenta. Još nekoliko takvih spisa pronašao je i u seri-
ji ASMM (Acta Sancta Maria Maioris, danas Acta et Diplomata), koje je tu uvrstio K. Jireček
izvadivši ih iz spomenute škrinje. Nakon toga, Truhelka je pretražio i spise prenesene iz
Sponze, koji su u 250 svežnjava ležali u arhivu nepregledani. To su uglavnom bili osmanski
spisi, a bilo je i onih pisanih bosančicom, koje su izdale kancelarije sultana, sandžakbega i
drugih odličnika, i to od vremena Murata II. do Sulejmana Veličanstvenog. Manji dio spisa
Truhelka je ocijenio uređenima, jer je svaki pojedini bio umotan u papir na kojemu je bila
ispisana njegova regesta ili cjeloviti talijanski prijevod.
Rezultate svojeg istraživačkog rada Truhelka je objavio u djelu “Tursko-slovjenski
spomenici dubrovačke arhive” (Sarajevo, 1911.), u kojemu razlikuje tekstove pisane bo-

sančicom (bosanicom) od tekstova na ćirilici. Za ove bosančicom kazuje da je to bosančicom

pisan hrvatski jezik. Inače, u Dubrovačkom arhivu do tada nije bila praksa odvajati ćirilske
dokumente od onih pisanih bosančicom.109
Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća Derviš M. Korkut, Vladislav Skarić, Friedrich
Giese i Riza Muderizović proučavali su osmanske spise u Dubrovačkom arhivu i na temelju
tih istraživanja objavili niz radova.110
Nadalje, u sklopu revizije arhivskih spisa izvršene 1930. godine, Branimir Truhelka
sumarno navodi osmanske spise u sljedećim dijelovima: A-E u 47 kartona; 80 svežnjeva
(popisivanje ovih svežnjeva kao da nije dovršio, jer bi ih trebalo biti 90); 166 fermana izdanih
dubrovačkim pomorcima111 i još 5 osmanskih spisa; Diversa Turcharum, to jest rukopisne
knjige i razni dokumenti.112
Godina 1933/41. kao arhivski skriptor u Dubrovačkom je arhivu radio diplomirani ori-
jentalist Fehim Efendić. Tijekom tih osam godina, uz više drugih poslova kojima se bavio,
uspio je napraviti i lavovski dio posla na osmanskim spisima. U svom Izvještaju o radu
iznosi u kakvom ih je stanju zatekao:
“Kad sam krajem svibnja 1933. godine došao u Arhiv, zatekao sam turske dokumente
(dokumente na turskom, arapskom i hrvatskom jeziku):
a) stavljene u serije A-E bez reda, osim serije A, gdje su velikom većinom bili fermani;
b) povezane u 90 svežnjeva sa preko 3000 spisa na turskom jeziku, bez ikakva reda;
c) još nerazvijene spise, svaki napose u rolama, njih preko 800 komada, u tri kutije i u
nekoliko svežnjeva (hudžeti, arzi, ilami kadija, bujuruldije paša i fermani carski, naviše
u vezi s plovidbom dubrovačkih brodova morem); (ovi su spisi danas izravnani, op. a.)
d) raštrkane po svežnjevima prijepiske Dubrovačke Republike s vanjskim svije-
tom.”113
Efendić je spise pod točkama b-d) donekle uspio razvrstati, s tim da je određeni broj
uklopio u sveske A-E. Potom je napravio inventar spisa na osmanskom jeziku. Točno je
utvrdio koje su arze, hudžete i bujruldije dragomani Dubrovačke Republike popisali u knjigama
Indice degl’Arzi, Indice dei Hoggetti i L’indice delle Buiuruldi de’Passe di Bossina. Talijanske i hrvatske
prijevode osmanskih spisa, koje su napravili dragomani Dubrovačke Republike, inventariz-
irao je arhivist Jovan Perović. Rezultat zajedničkog rada Efendića i Perovića dva su kata-
loga, koji su dugo vremena bili jedino pomagalo za snalaženje u fondu osmanskih spisa i
temelj za njihovo konačno razvrstavanje i detaljno inventariziranje. U prvom katalogu in-
ventarizirani su spisi iz svezaka A-E, a u drugom katalogu svi ostali spisi, i to pod brojevima
1-3169, 4001-4895.
Na temelju stečenih iskustava u Dubrovačkom arhivu, Efendić je objavio više radova.114
Osim toga, može se s priličnom sigurnošću tvrditi da je upravo on (zajedno s Perovićem)
osmanskim spisima dao naziv Acta Turcarum, koji se dandanas koristi.
Efendićev rad na inventariziranju nije obuhvatio dvije skupine spisa koji se u njegovo
vrijeme nisu nalazili u dubrovačkom arhivu, to jest sultanske spise odnesene u Beč, te spise
odnesene u Zadar.
Povrat osmanskih spisa iz Beča, Beograda i Zadra

Neposredno nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije, Austrija je započela sustavno
pripremati diobu arhiva. Naime, kongresom u Bruxellesu 1910. godine zaključeno je da
arhive treba sređivati i organizirati prema arhivističkom načelu provenijencije. Tijekom

POVIJEST 3
pregovora, Austrija je upravo ovo načelo uporno isticala kao osnovni kriterij diobe gradiva.115
Već od samih početaka pregovora austrijska komisija, s predsjednikom bečke akademije
znanosti i profesorom povijesti na bečkom sveučilištu Oswaldom Redlichom na čelu, zau-
zela je stajalište tadašnje moderne arhivistike da praktično – administrativno značenje
pisanog dokumenta ima jednaku vrijednost kao historijsko – znanstveno. Nasuprot tom
gledištu, komisije država koje su htjele preuzeti gradivo arhiva koji su sada pripali njihovu
teritoriju, brzopleto su i prije ratifikacije mirovnih ugovora preuzele gradivo koje je imalo
uglavnom historijsko – znanstvenu vrijednost, a zanemarile njegovu administrativnu vri-
jednost. Upravo je tako postupila i delegacija vlade Kraljevine SHS, koja je pregovorima
pristupila: “bez ikakova plana, bez sistema i bez tačno odredjena plana.”116 Nakon Italije, koja je
26. svibnja potpisala svoje zajedničko očitovanje, prema kojemu je priznato načelo prove-
nijencije, ista je stvar utanačena i u Zajedničkom očitovanju vlada Republike Austrije i Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca od 5. do 15. travnja 1920. Već se u uvodu kazuje da su ove dvije
države: “došle do potpunog sporazuma obzirom na načela, kojih se treba držati kod rasprav-
ljanja obiju država, koje su postale na području pređašnje austro – ugarske monarhije, kad
se radi o arhivskim pitanjima”.
Ono što je odlučujuće za pitanje povrata odnesenog gradiva iz Dubrovačkog arhiva
kazuje se već u 1. članku očitovanja: “U smislu arhivskog načela podrijetla (principa pro-
venijencije), koji je priznat od znanosti svih kulturnih država i konačno primijenjen u čl.
93. državnog ugovora u Saint – Germain en Laye od 10. septembra 1919., imadu se arhivi
kao tjelesa koja su organski postala iz djelovanja oblasti, juridičkih osoba ili pojedinih oso-
ba, ostaviti nepodijeljeni na mjestu njihova postanka ili, ako su odatle bili odstranjeni,
imadu se tamo vratiti.”
U 2. članku stoji da je austrijska vlada prije ratifikacije državnog ugovora spremna: “…
da preda vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca arhive Dubrovačke Republike i Splitskog
Kaptola te sve druge količine, koje su postale iz poslovanja oblasti, juridičkih osoba i poje-
dinih lica na području sadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a koje bi se imale na-
laziti u austrijskim državnim arhivima.”
Na temelju Zajedničkog očitovanja, dr. Jovan Radonić, delegat vlade Kraljevine SHS. u
Beču, preuzeo je gradivo arhiva Dubrovačke Republike i odnio ga u Beograd. Prema vladi-
noj odluci, gradivo je privremeno smješteno u arhiv Srpske Kraljevske Akademije, a potom
je tamo zadržavano, premda je iz dviju citiranih točaka Zajedničkog očitovanja jasno da se,
prema načelu provenijencije, moralo vratiti upravo u Dubrovnik.
Dubrovačko je gradivo u Beogradu popisano, a u Dubrovačkom arhivu čuva se prijepis
tog popisa, to jest Prijepis spiska primljenih dokumenata Dubrovačkog arhiva iz Bečkog arhiva, u
kojemu stoji da je iz Beča odneseno:
“1. srpski: 224 dokumenta
2. latinski i talijanski: 280 dokumenata
3. turski: 954 dokumenta.”117
Taj Prijepis spiska našao se u Dubrovniku samo zato što ga je Srpska Kraljevska Akade-
mija dostavila tadašnjem ravnatelju Dubrovačkog arhiva, prof. Antoniju Vučetiću, kako bi
utvrdio ima li još drugih dubrovačkih isprava koje nisu vraćene. Kasnije je dr. Vinko Foretić
utvrdio da je među latinskim i talijanskim spisima bilo 325, a ne 280 dokumenata.
U izvješću Povjerenstva za podatke o odnesenim spomenicima dubrovačkim, na sjednici održa-
noj 5. lipnja 1920. godine u Dubrovniku,118 objavljeno je sljedeće: “Što se tiče spomenika
pod 2). tj. povelja i isprava odnesenih 1830 (prekriženo 1830. i napisano tridesetih godina

prošlog vijeka, op. a.) iz Dubrovnika u Beč, vijesti iz javnih novina i iz drugih izvora iznijele
su da je njemačko-austrijska republika uslijed dogovaranja i sporazume među naročitim
njemačko-austrijskim povjerenstvom i povjerenstvom kraljevstva SHS u Beču predala našoj
državi (prekriženo našoj državi i napisano našemu povjerenstvu, op. a) preko četiri hiljade
povelja i isprava odnesenih 1830 iz dubrovačkog arhiva u bečki dvorski arhiv, od kojih su
mnoge osobito dragocjene zbog zlatnih pečata, kojima su opskrbljene i drugih razloga i da
su one iznesene iz njemačke Austrije u više sanduka, a po nekim vijestima da su odnesene
u Zagreb ili drugovdje (prekriženo ili drugovdje, op. a).”
Ovdje su iznesene dvije zaprepašćujuće pojedinosti: ona o preko četiri tisuće dubrovačkih
povelja, što je neobično velik broj, te ona o postojanju više povelja sa zlatnim pečatima,
naročito s obzirom na to da danas u Državnom arhivu u Dubrovniku postoji samo jedna
takva povelja! Podatak o četiri tisuće povelja spominje se i kasnije, u člancima Branimira
Truhelke objavljenim 1940. godine u novinama Novosti i Hrvatski dnevnik (vidi niže).
Nadalje, Povjerenstvo za podatke o odnesenim spomenicima dubrovačkim smatralo je da je
zadržavanje dubrovačkih dokumenata u Beogradu eklatantan primjer kršenja Ugovora u
Saint Germainu, pa je na sjednici Povjerenstva, održanoj 5. lipnja 1920. u Dubrovniku, između
ostalog zabilježeno: “Pošto ove isprave nijesu povraćene u sam Dubrovnik, kako treba da
bude po 2. članku Senžermenskog mirovnog ugovora, i po kojem spomenici izneseni imadu
biti povraćeni samo na mjesto izvora, ovo povjerenstvo odlučuje da zamoli gospodina
općinskog upravitelja u Dubrovniku da preduzme zgodne mjere da rečene povelje i isprave
budu povraćene što prije u Dubrovnik.”119 U Srpskoj Kraljevskoj Akademiji, pak, držali su
se sljedećeg načela: “na osnovu ugovora u Senžermenu od 10. septembra 1919 god. između
Saveznika i Austrije, svekoliku ovu imovinu dubrovačke arhive Austrija se obvezala da
vrati nasljednici Dubrovačke republike, tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.”120
Što se tiče Zajedničkog očitovanja iz 1920., vrlo je brzo postalo jasno da je ono loše sastav-
ljeno i da se zbog toga velika količina gradiva nije mogla dobiti natrag. Zato je na Rimskim
konferencijama (1921./22.) trebalo pokazati i dokazati da se u Zajedničkom očitovanju nije
računalo na mnoge pojedinosti, zbog čega gradivo nije u potpunosti vraćeno. Za argumen-
taciju je poslužio primjer sudbine Dubrovačkog arhiva. Naime, delegacija vlade SHS u Rimu
uspješno je predstavila problem tog arhiva kazujući kako, nakon 1815. godine i Bečkog
kongresa kojim su područja bivše Dubrovačke Republike spojena sa Austrijom, organizaci-
ja arhiva uopće nije zahvatila ni Dalmaciju ni Dubrovnik. No, bez obzira na nedostatak
arhivske regulative, Dubrovački arhiv bio je rastavljen na više fondova bez poštivanja
ikakva arhivističkog načela, rastavljene su izvorne serije spisa i sastavljane nove, koje nisu
imale veze s originalnim prvobitnim redom. Također, suprotno svim arhivističkim načelima,
nije bio napravljen potpun inventar gradiva niti je odneseno gradivo bilo valjano inventa-
rizirano. Radilo se, dakle, o potpuno nezakonitim aktima. Iznoseći ove argumente, komisi-
ja vlade SHS pokušala je i uspjela spriječiti da Zajedničko očitovanje bude osnova za regu-
laciju odnosa kraljevine SHS i Republike Austrije. Pitanje Dubrovačkog arhiva nije bilo u
potpunosti riješeno Zajedničkim očitovanjem, pa nije bilo uvršteno u čl. 6. Rimske konven-
cije o arhivima.
Dana 26. lipnja 1923. sklopljen je i Sporazum između Vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slove-
naca i Austrijske Savezne Vlade o izvršenju članova 93. i 194. do 196. Saint – Germainskog ugovora.
Otvoreno je pitanje jesu li i u ovom ugovoru dobro definirane sve vrste gradiva koje je
trebalo vratiti iz Beča. To je prvenstveno pitanje 38 orijentalnih rukopisnih i 12 tiskanih
knjiga. Naime, ove se knjige ne spominju u aneksu Sporazuma iz 1923, u kojemu se nabra-

POVIJEST 3
ja gradivo koje treba vratiti. Godine 2005. upravi Nacionalne knjižnice u Beču upućena je
molba za očitovanjem o sudbini tih knjiga. Služeći se Repertorijem XIV B, Službenici Nacio-
nalne knjižnice identificirali su svega 28 od 38 rukopisnih, te 2 od 12 tiskanih knjiga. U
svojem očitovanju, uprava Nacionalne knjižnice kazala je da knjige nisu vraćene zato što je
austrijska strana držala “…da Sporazum o povratu iz 1923. ovdje nije mogao biti primijenjen,
jer se taj Sporazum odnosio samo na arhivalije, a spomenute rukopisne i tiskane knjige ne
mogu se smatrati arhivalijama.”121
Čini se da u ovom očitovanju nije uzeto u obzir načelo provenijencije. Naime, ono u
ovom slučaju vrijedi unatoč tome što knjige nisu navedene u spomenutom aneksu ugovora
iz 1923., u kojemu je popisano gradivo koje treba vratiti.
Treba dodati da se, na primjer Čehoslovačka Republika, prema pitanju povrata gradiva
postavila mnogo opreznije i profesionalnije. Češki stručnjaci najprije su zatražili sve inven-
tare gradiva koje je Monarhija vodila, potom su dobro proučili sve institucije Češkog
Kraljevstva, a onda su na osnovu toga napravili iscrpne liste gradiva njihove provenijencije
koje se nalazilo ne samo u arhivima, već i u bibliotekama, muzejima, zbirkama carske kuće
itd. bivše Monarhije. Također, češki stručnjaci prvi su iznijeli da se čl. 93 Saint – Germain-
skog ugovora ne može u potpunosti tumačiti u smislu arhivskog načela provenijencije.
Što se tiče pitanja vraćanja dubrovačkih arhivalija iz Beograda u Dubrovnik, ono je s
vremenom postalo političko pitanje. O tome je svjedočio i tadašnji ravnatelj Dubrovačkog
arhiva dr. Branimir Truhelka, koji je u svome izvješću senatoru dr. Mihu Škvrci kazao:
“Krajem 1931. prvi sam put usmeno pokrenuo pitanje vraćanja arhivalija Dubrovniku.
Govorio sam sa prof. Belićem, sekretarom Akademije i s prof. Radonićem. Bez uspjeha.
Stekao sam uvjerenje da se stoji na stanovištu prava jačega i da stvari gotovo smatraju ratnim
plijenom. Vidjevši upornost pregnuo sam da najprije u Arhivu stvorim situaciju koja će iz-
biti iz ruke argument da su stvari u Beogradu sigurnije nego li u Dubrovniku. Pitanje vraćanja
pokretao sam usmeno svaki put kad bih došao u kontakt sa srpskim akademicima. Kon-
statirao sam da većina izjavljuje da bi stvari trebalo vratiti i da je jedini bio nepopustljiv g.
Radonić. Protiv toga zadržavanja u Beogradu ustajali su i Srbi katolici. G. Lujo Vojnović
pisao mi je da mu se g. Rešetar žalio što u Senatu nije interpelirao o toj bečkoj građi. G.
Vojnović je tražio od mene podatke za takvu interpelaciju. Prošlog ljeta uoči Sporazuma
(radi se o Sporazumu Cvetković – Maček, op. a.) g. Radonić kao dobar političar, ocjenjujući
situaciju, rekao mi je da ću morati sad u Beograd da tu stvari preuzmem. Čim je sklopljen
Sporazum pisao sam mu u tom smislu i tražio hitni povratak. Odgovorio je ‘Ja sam u načelu
za to i biće, tako mislim, urađeno kako želite, samo mislim sada nije pogodno dok se malo
ne razbistri”.
Bilješke
1
Pretpostavlja se da se slavenski kancelari javljaju u 14. stoljeću (Milan Rešetar, “Nikša Zvijezdić dubrovački srpski kancelar
XV vijeka.” Beograd: Glas SKA 169 (1936.): 170, 171).
2
Središnja administracija Republike s uredima u Kneževu dvoru dijelila se od konca 15. stoljeća na javno-pravnu i sudbenu,
privatno-pravnu, državno-upravnu administraciju, te administraciju koja je vodila dopisivanje s osmanskim vlastima (Stjepan
Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.” Arhivski vjesnik 37 (1994.): 127).
3
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Detta, serija 6, sv. 24, f. 93v; sv. 25, f. 53; sv. 20, f. 72; sv. 36, f. 5v. Let. Lev., sv. 68,
f. 64v
4
DAD, Acta Consilii rogatorum (dalje: Cons. Rog.), sv. 65, f. 58 (godina 1579). DAD, Acta Minoris Cosiglii (dalje: Cons. Min.), sv. 61,
f.102 (1591).
5
Cons. Rog., sv. 72, f. 9.
6
Cons. Rog., sv. 88, f. 147v, 262v. Cons. Min., sv. 72, f. 119v.

7
Cons. Rog., sv. 91, f. 139 (godina 1629); sv. 93, f. 169 (1633); sv. 96, f. 53v, 104v, 135 (1639), 199v (1640); sv. 97, f. 87v (1641);
sv. 98, f. 80, 121 (1644); sv. 100, f. 88, 95v (1647). Cons. Min., sv. 75, f. 149 (1633). Stjepana Bazza, dok je bio u Italiji i dok je
bio bolestan, mijenjali su Nikola i Frano Giuppi (Cons. Rog., sv. 96, f. 209v; sv. 97, f. 87v).
8
Cons. Rog., sv. 100, f. 209 (godina 1648); sv. 102, f. 90, 174v, 183v (1650); sv. 103, f. 93v (1651).
9
Cons. Rog., sv. 104, f. 99, (godina 1652), 172v, 173 (1653); sv. 105, f. 204v (1654); sv. 106, f. 153, 153v (1655); sv. 111, f. 3v
(1662); sv. 119, f. 45v (1672); sv. 125, f. 169v (1682); sv. 128, f. 14v (1686). Let. Lev., sv. 55, f. 175v (1654); sv. 56, f. 61v
(1655); sv. 57, f. 57 (1658), 225 (1659); sv. 59, f. 160v (1665); sv. 60, f. 37 (1666).
10
Detta, sv. 19, f. 117v; sv. 20, f. 71v; sv. 21, f. 23; sv. 21, f. 66v.
11
DAD, Lettere di Levante (dalje: Let. Lev.), sv. 66, f. 60v (godina 1698.); sv. 68, f. 210v (1712). Cons. Rog., sv. 142, f. 169v
(1710).
12
Cons. Rog., sv. 148, f. 24v (godina 1717); sv. 152, f. 67 (1725).
13
Cons. Rog., sv. 160, f. 173v.
14
Cons. Rog., sv. 165, f. 135.
15
Cons. Rog., sv. 192, f. 171. S. Ćosić, “Administrativna struktura i plaće službenika Dubrovačke Republike (1700.-1808.).”: 143.
16
Cons. Rog., sv. 198, 144v (godina 1791); sv. 206, f. 48 (1799).
17
Cons. Rog., sv. 202, f. 51, 51v.
18
Cons. Rog., sv. 102, f. 183v (Goliebo); sv. 106, f. 153 (Richiardi); sv. 152, f. 67 (Vlaho Lučić); sv. 165, f. 135 (Zarini). Let. Lev.,
sv. 66, f. 60v (Luka Lučić).
19
Cons. Rog., sv. 159, f. 179v; sv. 164, f. 134; sv. 170, f. 146.
20
Cons. Rog., sv. 174, f. 148v, 149.
21
Fehim Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.” Gajret 1940: 4.
22
Cons. Rog., sv. 119, f. 45v.
23
Cons. Rog., sv. 174, f. 48v.
24
Cons. Rog., sv. 184, f. 28, 60, 93 (godina 1775); sv. 185, f. 66v, 134, 170 (1776); sv. 186, f. 89v, 107v (1777); sv. 187, f. 154v
(1779); sv. 188, f. 218v, 219, 219v (1780); sv. 191, f. 120v (1783); sv. 196, f. 26 (1787).
25
Detta, sv. 89, f. 94v.
26
Cons. Rog., sv. 185, f. 66v.
27
Cons. Rog., sv. 197, f. 7v, 77b, 79v, 88v, 89; sv. 199, f. 155v, 156, 160, 193.
28
Osmanska država obraćala se Republici ćirilskim aktima otprilike do 20-ih godina 16. stoljeća. Tada i tijekom 17. i 18. stoljeća,
bosansko-hercegovačke vlasti upućivale su Dubrovčanima pisma pisana bosančicom (Franc Miklošić, Monumenta Serbica Spect-
antia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii. Viennae, 1858. Konstantin Jireček, Spomenici srpski. Beograd: SKA, 1892. Karl Kovač,
“Nekoliko slavjenskih listina.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 8 (1912): 397-412. Ćiro Truhelka, “Tursko-slovjen-
ski spomenici dubrovačke arhive.” Glasnik Zemaljskog muzeja XXIII/1-2 (1911): 1-162. Isti, “Nekoliko mlađih pisama
hercegovačke gospode pisanih bosanicom iz dubrovačke arhive.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 4 (1914): 447-494.
Gliša Elezović, Tursko-srpski spomenici dubrovačkog arhiva. Beograd: Izdavačka knjižarnica Gece Kona, 1932. Ljubomir Stojanović,
Stare srpske povelje i pisma, I, 2. Beograd-Srijemski Karlovci: SAN, 1934. Gliša Elezović, Turski spomenici, I, 1, Beograd: SAN, 1940).
Kancelari slavenskog jezika bavili su se i prevođenjem trgovačkih i drugih ugovora pisanih ćirilicom i bosančicom, “iz pisma
slovinskoga u slova latinska”, koji su se potom registrirali u dubrovačkom Notarijatu (DAD, Diversa de Foris (dalje Div. For.,
serija 34, sv. 9, f. 18; sv. 11, f. 354).
29
Cons. Rog., sv. 158, f. 192v.
30
F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 8. Div. For., sv. 20, f. 339, 339v. Vidi i: Div. For., sv. 23, f. 124,
124v.
31
Detta, sv. 12, f. 72; sv. 16, f. 106v.
32
Detta, sv. 16, f. 106v.
33
DAD, Privilegia, serija 20, sv. 31.
34
Detta, sv. 38, f. 1, 9-11; sv. 40, f. 10v; sv. 82, f. 17.
35
F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 11.
36
Cons. Rog., sv. 169, f. 71.
37
Cons. Rog., sv. 174, f. 149v.
38
Cons. Rog., sv. 184, f. 28, 60, 93 (godina 1775); sv. 185, f. 66v, 170 (1776); sv. 186, f. 89v, 107v (1777); sv. 187, f. 154v (1779).
Zdravko Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.” Arhivist 29/1-2 (1979): 32.
39
S. Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 133.
40
Cons. Rog., sv. 188, f. 219v (godina 1780); sv. 191, f. 120v (1783); sv. 192, f. 65 (1784); sv. 194, f. 200 (1787); sv. 195, f. 26, 26v
(1787). Cons. Min., sv. 108, f. 22v.
41
Privilegia, sv. 4: 271 stranica, završena 1785. godine.
42
Privilegia, sv. 5: 418 stranica, završena 1784.
43
Broj 36 znači da se radi o 36. registriranom spisu sultana Sulejmana II.; E = godina po Eghiri, to jest Hidžri.
44
45
46
Privilegia, sv. 29.
47
Privilegia, sv. 30.
48
Privilegia, sv. 28b.
49
Privilegia, sv. 32. O ovoj knjizi te o opisanim inventarima vidi i: F. Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”:
9, 10. Derviš M. Korkut, “Nešto o turskim dokumentima arhiva dubrovačkog.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 2
(1928): 146-149.

POVIJEST 3
50
DAD, Copia Lettere diverse (di Turchia), serija 27.7., sv. 2-5.
51
DAD, Dona Turcarum, serija 41a, sv. 1, 2. Godine 1833. privremeni djelatnik arhiva Tomo Tromba navodi sveske Dona Tur-
carum kao sastavni dio registara osmanskih spisa (DAD, Stariji i noviji inventari i popisi Historijskog arhiva u Dubrovniku, sv. A, br.
5c, str. 9).
52
Let. Lev., sv. 34, f. 162v (godina 1582); sv. 43, f. 73v (1617), f. 156, 157 (1619); sv. 66, f. 244v (1702); sv. 71, f. 88 (1722); sv.
72, f. 25v (1726); sv. 77, f. 222 (1754); sv. 88, f. 243 (1767); sv. 90, f. 51 (1769); sv. 92, f. 156 (1771); sv. 94, f. 71, 71v (1773).
Cons. Rog., sv. 69, f. 260v (1588); sv. 182, f. 218v (1773); sv. 195, f. 124v (1787); sv. 204, f. 2 (1797).
53
Cons. Rog., sv. 204, f. 2. Detta, 87, f. 120v.
54
Tur. kamus: rječnik.
55
Let. Lev., sv. 43, f.157. Navjerojatnije se radi o arapsko-turskom rječniku Lugat-i Ahtarč , autora Muslihuddina Mustafe ibn
Šamsuddina Quarahisarīja (umro 1560. godine).
56
Turska prerada knjige Kalila i Dimna.
57
Ružičnjak, djelo najvećeg perzijskog didaktičkog pjesnika Sadija 1184-1291, mješavina poezije i proze (Šejh Sadi Širazi, Đulistan,
preveo Salih A. Trako, Sarajevo, 1989. Fehim Barjaktarević, Pregled istorije persijske književnosti. Beograd: Naučna knjiga, 1979:
50-53).
58
Tur. inşa: priručnik o krasopisu; zbirka uzoraka za pisanje pisama.
59
Let. Lev., sv. 71, f. 88.
60
Let. Lev., sv. 92, f. 156; sv. 94, f. 71, 71v; 97, f. 70; sv. 109, f. 40v.
61
Cons. Rog., sv. 184, f. 28.
62
Let. Lev., sv. 97, f. 70.
63
Cons. Rog., sv. 184, f. 25v.
64
DAD, Acta et Diplomata 18 stoljeće (dalje: AD 18), serija 76, sv. 3190, br. 276.
65
Spomenuti Sadijev Đulistan.
66
Uz Đulistan, Bostan (voćnjak) je najpoznatije djelo perzijskog pjesnika Sadija (F. Barjaktarević, Pregled istorije persijske književnosti.:
50-53).
67
Tursko-perzijski rječnik u stihu, popularno nazvan Šahidija. Autor je Šahidi-dede (1470-1550). Muhamed Ždralović, “Šahidija
u Bosni (Šahidija u arabičkim rukopisima Bošnjaka).” Behar 60/61 (2002/XI): 32-36.
68
Baki-efendi poznati je osmanski liričar 16. stoljeća.
69
Spomenuti priručnik o krasopisu.
70
Hafiz – najveći perzijski lirski pjesnik (1304/77).
71
U doslovnom prijevodu: “rječnik Đulistana”, to jest riječi i fraze iz Đulistana.
72
Riječ je o Jacobusu Goliosu.
73
DAD, Catalogo dei libri stampati e manoscritti in lingue orientali esistenti nell’ antico Archivio Politico.
74
Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 28.
75
Detta, sv. 83, f 190; sv. 84, f. 40.
76
Detta, sv. 89, f. 118v, 247v.
77
Detta, sv. 90, f. 38v.
78
Detta, sv. 36, f. 9v; sv. 37, f. 6v; sv. 55, f. 24v; sv. 68, f. 33; sv. 72, f. 2v.
79
Npr. Detta, sv. 20, f. 77; sv. 22, f. 7v; sv. 26, f. 4v; sv. 31, f. 11v; sv. 47, f. 11.
80
Detta, sv. 24, f. 23v, 93v; sv. 25, f. 18v, 80v, 113; sv. 27, f. 3v; sv. 38, f. 7, 9; sv. 69, f. 24.
81
Detta, sv. 5, f. 5; sv. 20, f. 173; sv. 25, f. 53; sv. 36, f. 5v, 15; sv. 38, f. 5; sv. 41, f. 1v; sv. 43, f. 11; sv. 45, 11v; sv. 68, f. 9, 17v,
22, 28v; sv. 69, f. 3v; sv. 70, f. 5v, 33v; sv. 71, f. 1v, 4v, 11; sv. 87, f. 220v; sv. 89, f. 128.
82
Detta, sv. 19, f. 39v; sv. 20, f. 76v; sv. 35, f. 15; sv. 45, f. 3, 24v; sv. 64, f. 21; sv. 69, f. 14; sv. 75, f. 8v, 11v, 16; sv. 83, f. 69.
83
Detta, sv. 89, f. 143: godine 1802. djelatnici Kancelarije tražili su papir za umatanje turskih spisa (carta reale per involgere lettere
turche).
84
Detta, sv. 20, f. 90; sv. 37, f. 5v.
85
Detta, sv. 20, f. 72, 96v; sv. 28, f. 2v; sv. 36, f. 7; sv. 37, f. 5v; sv. 39, f. 1; sv. 47, f. 27; sv. 53, f. 27v; sv. 62, f. 7; sv. 83, f. 163v.
Cons. Min, sv. 107, f. 204.
86
Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb – Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2003: 35, 242. F.
Efendić, “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 11.
87
Stjepan Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 133. Natko Nodilo, “Prvi ljetopisci dubrovački.”:
Rad JAZU 65 (1883): 112.
88
Josip Gelčić, “Dubrovački arhiv.” Glasnik Zemaljskog muzeja (1910): 544.
89
Jovan Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.” Zetski glasnik 751 (19.11.1938).
90
Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 33, 34.
91
Z. Šundrica, “Kako je nastala i kako je sačuvana bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva.”: 34, 35.
92
S. Ćosić, “Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike.”: 135, 141.
93
Perović je detaljno istražio zbivanja u arhivu tijekom vladavine Francuza i Austrijanaca do konca 30-ih godina 19. stoljeća, a
rezultate je objavio u Zetskom glasniku 1938. i 1939. godine, u brojevima 751-753, 758, 759 (1938), 760-763, 768 (1939). Nema
sumnje da je svoje spoznaje crpio iz dokumenata izdavanih u vrijeme austrijske, a možda i francuske okupacije. Među njima
su i dopisivanja okružnog poglavarstva i Vlaha Caboge, vrhovnog inspektora arhiva iz 30-ih godina 19. stoljeća, bivšeg dubrovačkog
plemića i suvremenika francuske okupacije. Caboga je u tom dopisivanju iznio detalje o francuskim akcijama u arhivu, kojima
je možda i nazočio.
94
Opširnije o spisima koji su dodijeljeni novoustrojenim sudskim organima: Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije
dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.” Arhivski vjesnik XI-XII (1968/9): 203-219, 230-247.

95
B. Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 252, 253, 259.
96
Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 231.
97
Državni arhiv u Dubrovniku posjeduje original i ovjereni prijepis specifikacije dokumenata iz tadašnjeg Političkog arhiva, koji
su bili predani Okružnom kapetanatu u Dubrovniku 22. siječnja 1818, te original i ovjereni prijepis popisa 70 dokumenata
sastavljenih u C. kr. Tajnom, Državnom, Dvorskom i Kućnom arhivu u Beču 1833. Prema izvješću dr. Vinka Foretića, 1833.
godine bile su napravljene i u Dubrovnik poslane ovjerovljene kopije tih dokumenata (DAD, Spisak dokumenata vezanih za
rivendikaciju arhivskog gradiva iz Beča).
98
Bernard Stulli, “Dva pokušaja inventarizacije dubrovačkog arhiva početkom 19. stoljeća.”: 219-223. St. Stanojević, Istorija
srpskog naroda u srednjem veku, I, Izvori i istoriografija, knj. I, O izvorima. Beograd: SAN, 1937: 25, 26.
99
Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike, Zagreb: Matica Hrvatska, 1941: 73.
100
V. J. Jireček, “Jedan list Vuka Stefanovića Karadžića i devet listova Jeremije Gagića pokojnom J. P. Šafariku.” Starine JAZU
(1882): 199. J. Bersa, Dubrovačke slike i prilike: 73, 74. Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848). Dubrovnik:
Zavod za povijesne znanosti HAZU, 1999: 165.
101
J. Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.”, br. 753, 758.
102
Opšrnije o Đorđu Nikolajeviću: Jovan L. Perović, “Gjorgje Nikolajević kao budilac narodnog duha i prvi radenik XIX. vijeka u
dubrovačkom arhivu.” Dubrovnik 11 (1925): 1-2.
103
J. L. Perović, “Gjorgje Nikolajević”: 2.
104
Fedor Moačanin, “Analiza popisa Orientalische Manuscripta.”, Zagreb, 1977.
105
Sulejman Bajraktarević, “Turski dokumenti državnog arhiva u Zadru.” Arhivski vjesnik I (1958): 594-596. Sulejman Bajraktarević,
“Acta Turcica Državnog arhiva u Dubrovniku.” Arhivski vjesnik IV-V (1962): 354. Hazim Šabanović, “Turski dokumenti državnog
arhiva u Dubrovniku” Prilozi za orijentalnu filologiju 12/13 (1965): 128, 146, 147.
106
J. Perović, “Arhiv stare Republike u Dubrovniku pod Francuzima i Austrijom.”, br. 752.
107
St. Stanojević, Istorija srpskog naroda u srednjem veku: 27, 28.
108
J. Gelčić, “Dubrovački arhiv.”: 537-588.
109
Ć. Truhelka, “Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive.”:1, 2.
110
Derviš M. Korkut, “Nešto o turskim dokumentima arhiva Dubrovačkog.”: 145-160; Vladislav Skarić, “Istorijska građa na turskom
jeziku u dubrovačkoj arhivi.” Vreme LXXV/60 (1932); Friedrich Giese, “Die osmanisch-türkischen Urkunden in Archive des
Rektorenpalastes in Dubrovnik (Ragusa).” (Festschrift für Georg Jacob zum siebzigsten Geburstag), Leipzig, 1932; Riza
Muderizović, “Turski dokumenti u dubrovačkom arhivu.” Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 2 (1938): 69-72.
111
Riječ je o fermanima koje su sultani, otprilike od polovine 18. stoljeća, izdavali za pojedine dubrovačke pomorce da bi ih zaštitili
od napada sjevernoafričkih gusara.
112
DAD, Stariji i noviji inventari i popisi Historijskog arhiva u Dubrovniku, sv. B, br. 12.
113
DAD, Izvještaj o radu Fehima Efendića skriptora Državnog arhiva u Dubrovniku za 1933-1941 godine.
114
Fehim Efendić, “Turski dokumenti dubrovačkog arhiva.” Politika 10816 (1938); “Turski dokumenti u Dubrovačkom Arhivu.”
Dubrava 113: 7; “Dubrovački arhiv u muslimani.” Gajret 1938 (1939): 21, 22; “Plaćanje dubrovačkog harača Turcima.” Gajret
(1939): 218-226; “Dragomani i turska kancelarija u Dubrovniku.”: 3-11.
115
Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu. II (1926): 83.
116
Godišnjak SKA XXXI (1922): 51.
117
Arhiv Dubrovačkog arhiva (dalje: D. a.) 144/29 (kasnije pridružen D. a. pov. 11/40)
118
D. a. pov. 11/40.
119
D. a. pov. 11/40.
120
G. Elezović, Turski spomenici I/1: V.
121
HDA, Informacija o očitovanju Austrijske nacionalne knjižnice od 19. prosinca 2005. glede hrvatskih zahtjeva za povrat gradiva.

POVIJEST 3
dr. sc. Muhamed Ždralović, Mubera Maslić-Ždralović, prof.
Arabički natpisi na
Turskoj kući u Rijeci
(kuća osmanskog konzula Nikolaia Nikolakija Nikolaidesa)
U Rijeci, na križanju ulica Verdijeve i Lisinskog, nalazi se prepoznatljiva zgrada u ne-

omaurskom stilu u lukovima iznad prozora, balkonskih vrata i potkrovnih prozora, ukra-
šenim biljnim i geometrijskim ornamentima, ljudskim likovima te arapskim pismenima i
brojkama. Ta je zgrada u gradu, pa i šire, poznata kao “Turska kuća” ili “Casa turca”.
Bila je vlasništvo Nikolaia Nikolaki Effendi de Nikolaidesa (1855.-1933.), dugogodišnje-
ga osmanskog diplomatskog i trgovačkog predstavnika u Španjolskoj, a potom konzula u
Rijeci od 1898. godine. Dva kata i potkrovlje zgrade u neomaurskom stilu, dozidani na
ranije već izgrađenom prizemlju, čine zanimljivu kombinaciju karakterističnu za arhitek-
turu historicizma. Cjelokupno znakovlje na fasadi odraz je utjecaja i prožimanja civiliza-
cija i bolje od ikakvih ispisanih redaka otkriva sklonosti, ukus i iskustvo, a ponajprije
kulturu onovremenskog vlasnika zgrade. Tekstualni dio ukrasnih lukova, promatran sku-
pa s arhitektonskim obilježjima zgrade, jedinstven je izvor za povijesnoumjetnička i kul-
turna istraživanja.
Natpisi su predstavljeni po etažama, počevši s desna gledajući na pročelje zgrade. Prvo
dolazi izvorni preslik/prijepis arabičkog natpisa, potom njegov slovni (transliteracija) i iz-
govorni (transkripcija) prijenos i prijevod teksta na hrvatski. Budući da u prizemlju nema
natpisa, počinje se od prvoga kata na pročelju u Verdijevoj ulici, potom se navode ispisi na
drugom i trećem katu te natpisi u potkrovlju. Po istome se principu obrađuju natpisi u
ulici Vatroslava Lisinskog.
Radi bolje preglednosti u prikazu će Verdijeva ulica biti označena s “V”, a Ulica Vatro-
slava Lisinskog s “L”. Broj uz ta slova označava kat, dakle: prvi kat V1 i L1, drugi kat: V2 i
L2, treći kat V3 i L3 te potkrovlje V4 i L4. Broj natpisa dolazi iza broja kata.
U V1 je šest trodijelnih, a u L1 je deset trodijelnih sadržajno istovjetnih natpisa.
U V2 je iznad prozora sedam, a u L2 deset natpisa od kojih su dva trodijelna.
U V3 je sedam, a u L3 deset natpisa.
U V4 je petnaest, a u L4 je trideset natpisa. Dakle, ukupno ima devedeset pet natpisa.
Većina je sačuvana i može se pročitati.
Kuća je nastala u vrijeme Austro-Ugarske, a natpisi iznad prozora, balkonskih vrata i u
potkrovlju potvrđuju da je njihov naručitelj pod snažnim orijentalnim utjecajem, posebice
pod utjecajem maurskoga graditeljstva u Španjolskoj. To se najbolje vidi na ornamentima,
pismu, ali i u sadržaju natpisa. Natpisi su na arapskom jeziku i pisani su različitim varijan-
tama arapskoga pisma. Oko njih su biljni ornamenti, a ispisi su u središtu kupolastog i
potkovičastog dijela iznad prozora, balkonskih vrata, kao i izravno ispod krova u četvero-
kutnicima.

3 ARABIČKI NATPISI NA TURSKOJ KUĆI U RIJECI
Turska kuća – Casa Turca
Arapsko pismo
Arapsko je pismo u principu konsonantsko. Zahvaljujući dugoj tradiciji naišlo je na
veliku primjenu i kod muslimana nearapa, a s vremenom se pod različitim utjecajima ra-
zvilo nekoliko glavnih tipova, vrsta. Neke od njih su podesne za unošenje hareketa – voka-
la koji na tekstu djeluju ukrasno, pa se slijedom toga uobičajeno dodaje i drugo ukrasno
znakovlje. Na Nikolakijevoj kući su karakterisetične četiri vrste arapskoga pisma: nastalik,
sulus, kufi i tugrai.
Nastalik je kombinacija dvaju pisama, uobičajenog i najčešće korištenog nashija, upo-
trebljavanog u većini pisanih materijala i talika, udesno nakošenoga pisma, najčešće upo-
trebljavanog u Iranu, Pakistanu i istočnim islamskim zemljama u kojima se pisalo ili se još
piše arapskim pismom. Znatno je više koristilo za pisanje na papiru, nego u arhitekturi.
Sulus je kitnjasto pismo u kojemu dominiraju kružnice. Podesno je za pridodavanje
ukrasnih znakova i samoglasnika koji uz estetsku imaju i značenjsku funkciju, a kao takvo
je razvilo i svoje podvarijante. U ovom je primjeru korištena njegova osnovna varijanta.
Kufi pismo nazvano je po starom gradu Kufi u današnjem Iraku. Odlikuje se jako ista-
knutim kutovima. U ranome je islamu bilo zastupljeno u sakralnim tekstovima, prijepisima
Kur'ana, a u arhitekturi se koristilo samostalno, ali i u kombinaciji s biljnim ornamentima
i geometrijskim likovima. U našem primjeru je zanimljiva kombinacija pletene andaluzijske
varijante i biljnih ornamenata oko ljudskog lika.
Tugrai pismo je nazvano po tugri, turi – sultanovu monogramu – arapskim pismom
umjetnički ispisanom imenu sultana na njegovim službenim dokumentima: ukazima, pove-
ljama, medaljama ili novcu. Umjetnički ispisano sultanovo ime se još nazivalo i pendžom.

POVIJEST 3
Sadržaj natpisa
Na prvom katu su prepoznatljivi ljudski likovi morčića ukomponirani u trodijelne ispi-
se, dva dijela u luku i jedan uz ljudski lik. Isti je tekst i uz muški (crni) lik i uz lik bijele
žene. Iz Verdijeve ulice su naizmjenično tri puta ponovljena oba lika, a u ulici Lisinskog
po pet puta, ukupno u obje ulice osam puta po dva lika.
Na drugom katu u Ulici Verdija je ukupno sedam natpisa; jedan je ponovljen tri puta, a
dva su ponovljena dva puta. U Ulici Lisinskog je deset natpisa. Svi su različiti. Valja istaknu-
ti da su dva natpisa, osmi i deseti, na tom katu oštećena. Uza sve natpise na tom katu s desne
i lijeve strane glavnih tekstova zamjetni su istovjetni bijeli obrisi slova na crvenoj podlozi; s
desna: dva puta alif, rā, yā, a s lijeva: sin, dva puta alif i bā, kojima je teško naći smisao.
Na tom su katu ispod nekoliko natpisa ispisane i lunarne, hidžretske godine, 1324. i
1325. godina.
U potkrovlju je u Verdijevoj ulici 15 natpisa u pravokutnicima. Dvije lunarne godine,
tugra sultana Abdulhamida II., i 11 puta varijante Nikolakijeva imena, te jednom Nikola-
kijevo ime i prezime. U potkrovlju u Ulici Lisinskog je ukupno trideset natpisa. Od toga
je 9 puta fraza mašala, jedanput hidžretske godine 1323. i 1325. i tugra spomenutoga
sultana, 18 puta varijante vlasnikova imena i prezimena.
Može se reći da natpisi na prva tri kata imaju opću poruku i univerzalno značenje, što
otkriva i naručitelja kao vjernika i osobu koja traži Božju pomoć, traži zaštitu od uroka,
iskazuje da se uzda u Boga i daje uvjeren da je Bog jedini pobjednik i najbolji zaštitnik. ne
zaboravlja istaknuti da uspjeh valja tražiti u iskrenosti. U samom potkrovlju je niz varijan-
ti njegova imena: Nikolaides, Nikolaki, Nikolaki efendi. Oslovljen je turskom/grčkom ti-
tulom efendi – gospodin. Uz taj su niz na oba pročelja upisane u potkrovlju i dvije godine
lunarnog kalendara 1323. (počinje 8.3.1905.) i 1325. (počinje 14.2.1907.). Iako se tugrai
pismom mogu pisati različite prigodne izreke, na Nikolaidesovoj su kući njime izvedene
samo tugre sultana Abdulhamida II. (vladao od 31. kolovoza 1876. do 27. travnja 1908.),
jedna na svakoj strani. Od natpisa koji se nalaze na nižim katovima jedino se mašala (Ne
ureklo se!) ponavlja i u potkrovlju u Ulici Lisinskog devet puta. Tu frazu muslimani i na-
rodi Istoka pod utjecajem islama koriste pri iskazivanju divljenja i radi zaštite od uroka.
U natpisima je zastupljena i besmela. Ispisana je gotovo istovjetno 19 puta. U musli-
mana je to uobičajena fraza pri započinjanju Bogom dopuštenog djela, a u kaligrafiji je
imala čestu primjenu, što je razumljivo s obzirom na predaju – hadis, prema kojoj je posla-
nik Muhamed obećao raj onome tko uljepša besmelu. Ona je uza svaki lik na prvom katu s
lijeve strane. Ipak, sama besmela bez drugog popratnog teksta navedena je samo dva puta:
jednom na drugom i jednom na trećem katu u Ulici Lisinskog.
Fraza Wa lā gāliba illa Allah, u značenju “Bog je jedini pobjednik” česta je na spome-
nicima arhitekture. Zanimljivo je da je tu frazu u arhitekturi uobičajeno koristila dinastija
Banu Nasr u Španjolskoj (1232.-1492.). Uočljiva je u raznim inačicama sačuvanih natpisa
na palači Alhambra u Granadi.
Česta je fraza sa značenjem pouzdanja u Boga, tevekkula, u prvom licu perfekta. Ona
je upotrijebljena 24 puta, 16 puta uz morčiće, 5 puta na drugom i 3 puta na trećem katu.
Tevekkul je sa spomenutim značenjem kod muslimana različito prihvaćen. Preporučen je
i tekstom Kur'ana više puta. Kur'anski ajet-stavak “kada se na nešto odlučiš, onda se osloni
na Boga” (III/159) različito su tumačili mistici i racionalisti. Neki mistici su to prihvaćali
doslovno pa su se u potpunosti predali pobožnosti zanemarujući životne potrebe.

U nekoliko su natpisa, osim Božjega poslanika, prizvani otac i majka s posvojnom za-
mjenicom prvog lica jednine. Natpisi u kojima se priziva (neimenovani) Božji poslanik,
mogu se odnositi jednako na Isusa (Isu) i na Muhammeda. Izrazi moj oče i moja majko
mogu imati i metaforičko značenje. Tu je vjerojatnije da je Nikolaki pod frazama Yā abī,
yā ummi, podrazumijevao svoje roditelje.
Transkripcija/transliteracija
Svi su natpisi na prva tri kata na arapskome jeziku. Radi autentičnoga predstavljanja
teksta odlučili smo donijeti stručnu transliteraciju, slovni prijenos iz arapskog u latinično
pismo i transkripciju teksta onako kako se ti natpisi izgovaraju. Transkripcija je rađena
prema usvojenim pravilima za arapsko pismo koje primjenjuje Leksikografski zavod “Mi-
roslav Krleža”.
Zaključak
Nikolaidesova kuća u neomaurskom stilu jedinstvena je u Hrvatskoj, a i šire. Osim
prepoznatljivog stila jedinstvena je i po komponiranju natpisa u četiri varijante arapskoga
pisma. U natpisima je istaknuta nada i pouzdanje u Boga, svojstveno svakom vjerniku. Iz
natpisa je vidljivo da je njihov naručitelj bio pod utjecajem kulture muslimanske Španjolske
i da je poznavao i cijenio arapsku arhitekturu i umjetnost. To ne čudi jer se zna da je Ni-
kolaides boravio u Španjolskoj duže vrijeme. Arhitektonska obilježja Turske kuće izraz su
raznolikosti kulture onoga vremena u kome je podignuta. To je početak 20. stoljeća, vrije-
me Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva na zalasku. Ispisane poruke na njoj
imaju univerzalne vrijednosti bez obzira na prošlo, sadašnje i buduće vrijeme i oslikavaju
vlasnikove životne stavove. Svoj je odnos prema osmanskome vladaru, sultanu Abdulhami-
du II., Nikolai Nikolaki Nikolaides iskazao ukrasivši svoj dom njegovom turgom.
Valja spomenuti i to da je u ovome dijelu Europe neuobičajeno naići na godine hidžret-
skoga, muslimanskoga kalendara. To je kuriozitet i u slučaju Turske kuće, zna li se da je
natpise na njoj dao izraziti kršćanin, Armenac.

POVIJEST 3
Drugi kat V2
Na V2 natpisi su pisani kufi i sulus pismom. Ukupno je sedam natpisa.
Transliteracija: Mā šā’ Allah
Značenje: Ne ureklo se!

Prvi kat L1
Isti tekst po pet puta uz naizmjenično muški i ženski lik.
L1. 1. [3, 5, 7, 9]
Natpis oko lika klasičan je primjer arabeske u kojoj su uz floralne ornamente i geometrijske
oblike ukomponirani ljudski lik morčića i arapsko pismo. Za prvi natpis je pismo poslužilo
kao “pletenica” i mješavina je andaluzijskog (španjolskog) i kufi uglatoga pisma:
Transliteracija: Wa lā gālib illa Allah
Značenje: Bog je jedini pobjednik!
L1. 1 [3, 5, 7, 9] 2.
Natpis desno od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, nakošenog
pisma u desno.
Transliteracija: Tawakkalt calā Allah, wa Allah (al-bariyy[?])
Značenje: Uzdam se u Boga! Bog je (čist?)!
L1. 1 [3, 5, 7, 9] 3.
Natpis lijevo od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, pismo
nakošenog u desno.
Transliteracija: Bism Allah al-raḥmān al-raḥīm
Značenje: U ime Boga milostivog i samilosnog.

POVIJEST 3
Prvi kat L1
L1. 2 [4, 6, 8, 10]

Natpis oko lika: klasičan primjer arabeske u kojoj su uz f loralne ornamente i geometrijske
oblike ukomponirani ženski lik i arapsko pismo. Za prvi natpis je pismo poslužilo kao “ple-
tenica” i mješavina je andaluzijskog (španjolskog) i kufskog uglatog pisma.
Transliteracija: Wa lā gālib illa Allah
Značenje: Bog je jedini pobjednik!
L.1. 2 [4, 6, 8, 10] 2.

Natpis desno od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, nakošenog
pisma u desno.
Transliteracija: Tawakkalt calā Allah, wa Allah (al-bariyy [?])
Značenje: Uzdam se u Boga! Bog je (čist)!
L1. 2 [4, 6, 8, 10] 3.

Natpis lijevo od lika: klasična arapska grafija. Obično pismo s elementima talika, pismo
nakošenog u desno.

Drugi kat L2
L2.1.

POVIJEST 3
Prvi kat L1
L2. 3.1. Trodijelni tekst

L2. 3.2.
Transliteracija: Tawakkaltu calā Allah wa Allah (al-Bariyy[?])
Značenje: Uzdam se u Boga! On je [čist?]!
L2. 3.3.
Transliteracija: Bārk Allah tacālā, sana1324.
Značenje: Blagoslovio uzvišeni Bog, 1324. (lunarna godina traje od 25.2.1906. do 13.2.1907.
godine)

Drugi kat L2
L2.5.
Transliteracija: Al-nağāt fi ‘l-ṣidq
Značenje: Spas je u iskrenosti!

POVIJEST 3
Drugi kat L2
L2. 8. Trodijelni tekst:
L2. 8.1.
L2. 8.2.
Transliteracija: Tawakkaltu calā Allah, Allah (al-Bariy[?])
Značenje: Uzdam se u Boga! On je (čist?)!
L2. 8.3.
Transliteracija: Yā rasûl Allah, ya abī, ya ummī
Značenje: O, Božji poslaniče, o, moj oče, o, majko moja!

Treći kat L3
L3. 5.
Transliteracija: Yā mālik al-mulk
Značenje: O, Gospodaru moći!

POVIJEST 3
Potkrovlje L4
L4. 1.
Transliteracija: Nīqûlākī efendi Niqolakides
Značenje: Nikolaki efendija Nikolaides
L4. 2 [5, 8, 11, 14, 17, 20, 23, 26]

Transliteracija: Mā šā’ Allah
Značenje: Ne ureklo se!
L4. 3. [19, 21]

Transliteracija: Niqûlaīdes
Značenje: Nikolaides

3 O HRVATSKO-TURSKOM DRUŠTVU U RIJECI
prof. dr. sc. Ante Simonić, mr. sc. Esma Halepović Đečević
O hrvatsko-turskom društvu
u Rijeci
Posjet Gradu Rijeci veleposlanika Republike Turske Njegove Ekselencije gospodina
Yuksela Soylemeza, njegove umjetničke sklonosti i duhovno bogatstvo, potaknuli su u
listopadu 1995. godine profesora Ante Simonića i još dvadeset dvojicu uglednih građana
Rijeke iz gospodarskog i kulturnog života na okupljanje Inicijativnog odbora i osnivanje
Hrvatsko-turskog društva prijateljstva.
Prvi članovi bili su Ante Simonić (predsjednik) i članovi Inicijativnog odbora: Zdravka
Alić, Miroslav Banić, Mirjana Banić, Dean Butorac, Josip Deranja, Dražen Deranja, Renata
Dobi, Blanka Drakula, Boris Fućak, Ardenija Fućak, Esma Halepović Đečević, Shokri
Ibishi, Željko Juranić, Miljenko Kapović, Tomislav Knežević, mons. Ivoslav Linić, Ivan
Lesinger, Axel Luttenberger, Sead Mahmutefendić, Subhija Selesković Merdanović, Sta-
sio Skarpa, Mika Šnjarić, Ivo Usmijani, Anton Žgombić i Marta Žuvić Butorac.
Postavilo se pitanje o društvenom angažmanu – posvetiti se principima općeg dobra,
poštivanju nečega što je zemljopisno daleko od nas i duhovnim vrijednostima. Ako se bit
čovjeka nalazi u proturječju našeg biološkog podrijetla i mogućnosti transcendiranja, onda
je naš životni cilj nadići tu suprotnost. Želimo doseći osjećaj unutrašnjeg jedinstva i zajed-
ništva s cijelim svijetom, sa svim postojećim. To gotovo svi pokušavamo ostvariti, svaki put
ispočetka u mnogim trenucima tijekom svog života, uvijek tražeći novu harmoniju u sebi i
u odnosu sa svojim bližnjima, sa cijelim društvom te prirodom. To zahtijeva od nas jaku
volju, disciplinu, poštivanje drugih, tu nema mjesta egocentričnosti i pohlepi. O tome
mnogi podučavaju, ponekad strogim ili pak dosadnim načinom, pa ih najčešće odbacujemo
zbog neshvaćanja. Naime, ljudi više vole čuti lijepu laž nego ružnu istinu pa zbog lijenosti
ili straha od prihvaćanja ikakve akcije, odbacuju napor i nelagodu promišljanja, a djelovanje
im nije ni na kraj pameti. Zato samo čovjek svatko ponaosob, može naći svrhu življenja i
otkriti putove njena ostvarenja. U tome pomažu osjećaj dužnosti i poštivanje moralnih
načela, te odgoj i obrazovanje temeljeni na najkvalitetnijem nasljeđu sveukupnog ljudskog
roda. Zašto promišljati o prošlosti i to o nesvakidašnjim temama? Jer samo prihvaćanje
novih spoznaja i kvalitetno snalaženje u sadašnjosti, ali i poštivanje odavno postojećega,
preduvjet su za poželjnu budućnost. Postavljajući samo sebe, svoju generaciju i vlastiti
svjetonazor te vlastite interese u središte svemira, i relativizirajući sve principe, sve nam
postaje prihvatljivo. Opasnost od takvog pristupa se iskazuje baš sada, našoj generaciji,
svagdje oko nas, činjenicom da sve postaje dozvoljeno. Posljedično se ubrzano udaljujemo
od sebe samih, od svog okruženja i od svijeta koji smo razumjeli, voljeli i intuitivno doživ-
ljavali sebi bliskom. Opisani narcisoidni i antiekološki nazor ostvaruje vrhunac u neolibe-
ralnim zahvatima u stvarnosti, oduzimajući nam šansu da se borimo i izborimo za bolju
budućnost sebi i vlastitoj djeci. Ali postoji golema panorama ljudskih osobitosti, ostvarenja
i duhovnih specifičnosti koje svoj krešendo ostvaruju tek zajedničkim naporima mnogih
generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. O tome reprezentativno

POVIJEST 3
govori i natpis na srednjovjekovnim portalima sveučilišta u Cordobi, Sevilli i Granadi:

“Svijet počiva na učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi praved-
nih”. Zato raznolikost pristupa i zahvaćanje različitih ciljeva obogaćuje naše civilizacijske
napore i omogućava uspjeh. Time se još jednom otimamo rigidnoj shemi ukalupljenih
aktivnosti i sebičnosti koje su u to naše doba kvantuma, otuđenosti među ljudima i grubo-
sti društvenih odnosa, doveli u pitanje samu srž ljudske duhovnosti, ugrožavajući mir, ve-
ličajući tržišne vrijednosti, natjecanje, mnogima oduzimajući šansu za poželjni život, ras-
padajući glad, neimaštinu, nezaposlenost, nepismenost, bol, srdžbu, jal...
Prvi ambasador Turske u Hrvatskoj, vrsni diplomat, umjetnik i nadasve uspješan pjes-
nik, prilikom posjeta Rijeci, svojim je šarmom te značenjem funkcije i zemlje koju pred-
stavlja među društvenom elitom Rijeke lako pokrenuo zamisao o osnivanju društva prija-
teljstva Republike Turske i Republike Hrvatske. Ideja je provedena u djelo kad je na
osnivačkoj skupštini 30. studenog 1995. godine u prostorijama Pomorskog i povijesnog
muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci utemeljeno Hrvatsko-tursko društvo Rijeka. Izabran
je prvi predsjednici, prof. dr. sc. Ante Simonić, potpredsjednici Blanka Drakula, dipl. oec.
i Miroslav Banić, dipl. iur., tajnica mr. sc. Esma Halepović Đečević, te rizničar Tomislav
Knežević, dipl. ing. Vrlo brzo društvu je pristupio veći broj simpatizera koji su i danas
članovi društva. Hrvatsko-tursko društvo Rijeka tako je postalo prepoznatljivo u Rijeci i
hrvatskoj diplomaciji. Profesor Simonić uspješno je vodio društvo sve do studenoga 2001.
godine. U tom je razdoblju Rijeka više puta bila domaćin veleposlanicima Yukselu Soyle-
mezu i Daryalu Batibayu, koji su bili rado viđen gosti, a zatim i domaćini članovima Druš-
tva u Zagrebu. Veleposlanik Selahattin Alpar ostvario je više uspješnih kontakata s člano-
vima Društva tijekom svog diplomatskog mandata u Hrvatskoj.
U sklopu državničke posjete Republici Hrvatskoj 1997. godine, predsjednik Republike
Turske Suleyman Demirel primio je u Zagrebu članove Hrvatsko-turskog društva Rijeka.
U vrijeme posjeta turski predsjednik Demirel bio je i prvi predsjednik neke strane države
koji je govorio u Hrvatskom državnom Saboru od samostalnosti Republike Hrvatske. Pret-
hodno su, već 16. srpnja 1994. godine dva predsjednika, Suleyman Demirel i Franjo Tuđ-
man potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji između dviju država. Vođenje Društva je
u studenom 2001. godine preuzela, a i danas je predsjednica, mr. sc. Esma Halepović Đe-
čević. U jesen 2003. godine Rijeku su posjetili veleposlanik Republike Turske Ufuk Tev-
fik Okyayuz s delegacijom veleposlanstva, te su bili dragi gosti na izložbi fotografija auto-
rice i članice društva Mirjane Lončar. Fotoaparatom zabilježeni očaravajući prizori Istam-
bula omogućili su nam da u Rijeci doživimo ljepotu Turske, mosta na kojem se spaja islam
i kršćanstvo povezujući Europu i Aziju. Izložba i druženje s veleposlanikom i članovima
veleposlanstva organizirani su u Villi Ružić. Izložbu je otvorio član društva Theodor de
Canziani Jakšić, a uzvanici su se mogli diviti i orijentalnoj zbirci iz Spomeničke knjižnice
i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić.
Stoga djelovanje institucija civilnog društva, među kojima golemu važnost imaju nevla-
dine udruge poput Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, otvara krasne vidike i daje nove
i značajne poticaje te ukazuje na kompleksnost problema, krhkost znanja i vlastitih vri-
jednosti sustava. Kulturalni projekti koji služe za opće dobro prisjećajući nas na Senekine
misli o granicama znanja: “Nastupit će vrijeme kada će brižljiva istraživanja vođena kroz
duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono što sada leži skriveno. Jedan jedini životni
vijek, čak i kad bi se posve posvetio nebu, ne bi bio dovoljan da se prouči nešto tako pro-
strano. I tako će se to znanje rascvjetati tek kroz dugi niz godina...”

Edin Jahić
grad
itelj 4
stvo
GRADITELJSTVO 4
dr. sc. Edin Jahić, doc.
Opći principi i pretpostavke

arhitekture džamije
U kojoj mjeri su religijske odrednice bitne u traženju izraza u islamskoj religijskoj arhi-
tekturi? Ova i mnoga druga pitanja koja se tiču duhovnosti u islamskoj umjetnosti i arhi-
tekturi, spadaju u posebnu oblast koja traži angažiranje islamskih historičara i naučnika
vjerske i duhovne orijentacije. U kontekstu istraživanja arhitektonskog jezika džamije,
ovdje se u sažetom obimu navode fundamentalne duhovne pretpostavke, čije je razumije-
vanje važno želimo li cjelovito upoznati šta je ‘islamsko’ u islamskoj arhitekturi. U traženju
porijekla džamije treba imati na umu da njeno prisustvo u islamu ima dvoznačan izraz;
arhetipski koji je prisutan u Kur’anu, dakle božanskog porijekla i ovozemaljski čiji je arhe-
tip ostvaren, uobličen i materijaliziran u Poslanikovoj džamiji u Medini, 622. godine. Po-
slanikovo osnivanje prve, primordijalne džamije na Zemlji ima dvojaku dimenziju: duhov-
nu i materijalnu. Duhovnu – jer je Poslanik, posvećujući njen prostor svojim prisustvom i
molitvom, posvetio sve buduće prostore džamija, i materijalnu – kod koje je Poslanik,
uzevši učešća u njenoj kreaciji i materijalizaciji, postavio temelje arhitekture džamije a
time i cjelokupne islamske arhitekture.
Vjerske odrednice i njihove refleksije u islamskoj

religijskoj arhitekturi
Islam je monoteistička vjera u najčišćem obliku, zasnovana na apsolutnoj Božjoj Jedno-
sti i Jedinosti, te povremenom Božjem obraćanju ljudima na Zemlji preko svojih odabranih
glasnika. Specifična islamska odlika je Pečat poslanstva1, kao konačno i cjelovito otkrivanje
ljudima posredstvom zadnjeg ali i prvog i jedinog poslanika koji je poslan cijelom ljudskom
rodu. Božanski akt obraćanja svim ljudima putem svog zastupnika na Zemlji, poslanika
Muhameda (a.s.), uobličen je knjigom, Časnim Kur’anom, zemaljskom slikom i dijelom na
Nebesima pomno čuvanog Originala. Islamsko vjerovanje očituje se formulom, šehadetom:
‘Samo je Allah Bog, a Muhammed je Allahov rob i poslanik!’ Prvi dio izražava Božje jedinstvo,
prisutno u islamu na svim nivoima. Allah je Jedan i Jedini, Sveznajući i Svemoćni. Allah je
jedini stvarno bivstvujući, dok je sve ostalo ovisno o Njemu, te prolazno. Allah nije stvoren.
Sve ostalo stvoreno je. Čovjeku je Božja suština neshvatljiva te je u tom smislu Bog potpu-
no transcendentan. Allah je jedini istinski Tvorac, i stoga je i Vrhovni sudac. Njemu nitko
nije sličan niti ravan, on je Apsolutni bitak,2 Allah je gospodar svih svjetova,3 koji raspolaže
svim znanjem i tajnama.4 Kako je bit Božja čovjeku nepojmljiva, ona mu je približena kroz
devedeset i devet Božijih imena,5 kroz koja su nedostižna svojstva približena ograničenim
ljudskim sposobnostima.
Drugi dio šehadeta potvrđuje poslanstvo Muhamedovo, njegovu relaciju sa Gospodarom,
čija suština je prenošenje istine. Istina upamćena, prenešena i zabilježena u formi arapskog
teksta jeste Časni Kur’an, čije je doslovno značenje ‘recitiranje’. Objavljen je kontinuirano

4 OPĆI PRINCIPI I PRETPOSTAVKE ARHITEKTURE DŽAMIJE
i postupno, dio po dio, preko meleka Džebrâila. Melek je ‘nosilac nebeske poruke’ ljudima.
Poslanik Muhamed je posljednji obnovitelj vjere u Jednog Boga, vjere kakva je bila objav-
ljivana i prijašnjim vjerovjesnicima.
Islamsko vjerovanje sadržava vjeru u Božju jednost, Božje anđeoske glasnike (meleke),
Božje objavljene knjige (kitâb), Božje ljudske glasnike (vjerovjesnike), Sudnji dan i u Bož-
je određenje dobra i zla. Islam označava podčinjenost, predanost, pokornost čovjeka svom
Stvoritelju. Čovjek potvrđuje svoju pokornost prema svome Gospodaru. Takav odnos je
ugovoren u prapočetku, i objavljen u Kur’anu. Tu su sadržane obaveze pojedinaca ali i
uputstva zajednici (umma). Tako je Kur’an ujedno i zakon (šari’at). Pristup islamu izražava
se izgovaranjem šehadeta, ali to podrazumijeva i prihvaćanje vjerskih obaveza. Islam sadr-
ži ‘Pet stubova’, što ne znači da je kuća islama petokutnog oblika. (slika 1.) Ona je četvero-
kut na čijim kardinalnim tačkama stoje molitva (salât, namâz), obavezno izdvajanje od
imetka (zekât), post u mesecu Ramazanu i hodočašće u Mekku (hadždž). U centru kuće
nalazi se prvi stub – očitovanje vjere, šehadet.
Islam se zasniva na tri izvora: Kur’an, hadis, od-
nosno Poslanikova tradicija, te ‘idžma, odnosno
suglasnost oko pitanja nepokrivenih temeljnim
izvorima. Kur’an je izvorna riječ Božja, te pred-
stavlja temelj islama. Druga dva izvora imaju
ulogu pojašnjenja i dopune prvog.
Izvori islama ne sadrže praktična uputstva u
pogledu oblikovanja izgrađene sredine. Džamija,
odnosno ‘mesdžid’, ili doslovce ‘mjesto padanja
ničice’, spomenuta je u Kur’anu nekoliko puta u
različitim kontekstima: “A mjesta padanja ničice
1. Suodnos pet stubova islama - islamski kredo u zbilja su Allahova, zato ne zazivajte uz Allaha ni-
središtu, nakon toga molitva, post umjesecu koga!”6 Dakle, ovdje se može konstatirati osnovna
Ramazanu, obavezno izdvajanje iz imetka i na duhovna prepostavka, a to je da su mesdžidi mje-
kraju posjeta svetim mjestima.
sta koja pripadaju Allahu i radi Allaha postoje i
grade se. Njihova materijalizacija na Zemlji nije rezultat određenih historijskih okolnosti,
nego Božije volje. Dalje, iz navedenog citata očigledna je osnovna svrha džamije, a to je
molitva Jednom Bogu. Imajući u vidu da su ‘mjesta padanja ničice’ u islamu, sva moguća
mjesta molitve na Zemlji, mesdžidi su onda fizički određena mjesta, odnosno dijelovi pri-
rode koju je stvorio Bog. Suvremeni islamski filozof Seyyed Hossein Nasr, objašnjavajući
porijeklo pojma ‘džamije’, navodi slijedeće: “Prostor džamije, kao rekapitulacija i produže-
tak prostora čiste prirode, je zato kreiran u skladu sa prirodom najvažnijeg rituala koji se
upražnjava u džamiji, poznat kao ritualna molitva.”7
Na drugom mjestu u Kur’anu, ukazano je na ispravno duhovno utemljenje džamije: “A
oni koji džamiju sagradiše da bi štetu nanijeli, da bi nevjerovanje pothranili i razdor među
vjernicima pravili, i da bi je mjestom zasjede učinili za one koji još otprije protiv Allaha i
Njegova Poslanika vojuju – takvi će se doista zaklinjati: ‘Pa mi smo samo dobro htjeli!’ – Ali,
Allah svjedoči da su oni zbilja lažljivci. Ti u toj džamiji nemoj nikada klanjati. Džamija
koja je od prvog dana na bogobojaznosti zasnovana ima preče pravo da ti u njoj namaz kla-
njaš! U njoj su ljudi koji se vole često čistiti, a Allah one koji se čiste doista voli.”8
Ovdje se radi o dva suprotstavljena stajališta, vjernika i njihovih protivnika. Između
dvije građevine prednost je data onoj koja je ‘na bogobojaznosti zasnovana’, džamiji koju je

GRADITELJSTVO 4
podigao sam Poslanik (a.s.). Ovom odlukom podržani su vjernici, oni ‘koji se vole često či-
stiti’. Svojim prisustvom, djelima i molitvom u prostoru svoje džamije, Poslanik je ovom
prostoru i ovoj građevini podario i utkao izvanredan smisao i značaj. Posvećujući uvu džami-
ju kao duhovni entitet, on je posvetio i naredne džamije koje su osnivane prema primordi-
jalnom uzoru. Spuštajući svoje čelo na pod tokom molitve, Poslanik je protegao ritualnu
čistoću prema svim budućim džamijama. Njegovo stajanje pored zida kible učinilo je mihrab
najposvećenijim mjestom u svim džamijama, kao što je i obraćanje sa treće stepenice minbe-
ra odredilo ovaj element džamije objektom posebne umjetničke inspiracije i poštivanja.
Islam kao sveobuhvatna religija, iako ne pruža praktične upute u različitim sferama
ljudskog života i djelovanja kao što su umjetnost i arhitektura, postavlja općenito estetiku
na visoko mjesto, što se može uočiti upoznavajući djela i spomenike islamske umjetnost.
Izražavanje ljepote u različitim vidovima islamske umjetnosti, nalazi svoje ishodište u
izvorima islama, Kur’anu i hadisu: “A ti robovima Mojim reci da zbore lijepe riječi,...”9 ili,
“Kad budete pozdravljeni pozdravom nekim, i vi od toga ljepšim pozdravite,...”10
Islam ističe istinu, dobrotu, znanje, dok se poseban akcenat stavlja na ‘lijepa djela’,
ahsan al–’amalâ, odnosno činjenje lijepih, dobrih djela.11
***
Drugi motiv isticanja ljepote sadrži devedeset i devet Božijih atributa, asmâ al–husnâ,
ili ‘lijepih imena’.12 U tom smislu, arhitektura u islamu, pored ispunjavanja neophodnih
funkcionalnih zahtjeva, ima za cilj izražavanje lijepog.
Nekoliko bitnih islamskih principa uređuje pitanja čovjekovog života na Zemlji, a oni
se u krajnjoj liniji odražavaju na uređenje i harmoniju unutar izgrađene sredine. Čovjek je
Božji namjesnik na Zemlji (halifa),13 bitan koncept koji upućuje na čovjekovu univerzalnu
ulogu u materijalnom razvitku.14 Druga čovjekova uloga tiče se njegovog odnosa s prirodom.
U kozmosu vlada red koji se mora poštivati, a to znači življenje i razvitak dobara uz zaštitu
života u prirodi svake vrste. Kur’an podsjeća na red i poredak u prirodi i kosmosu na neko-
liko mjesta.15 Posebno važan aspekt čovjekove uloge na Zemlji je odnos među ljudima,
koji se manifestira u različitim vidovima društvene organizacije koju definiraju: sloboda,
jednakost, istina, pravda, traženje znanja, činjenje dobrih djela, briga o siromašnim i nejakim.
Premda se ovi principi mogu tumačiti kao opći a ne specifično islamski, oni su prisutni u
izvorima islama. Iako se konkretni recepti za fizičko oblikovanje izgrađene sredine ne na-
laze u izvorima islama, upravo ta činjenica omogućava primjenu generalnih principa u
potpuno različitim geografsko-klimatskim područjima, od hladnih tundri sjevera, vlažnih
kišnih šuma ekvatorijalnih područja pa sve do suhih pustinja. Poštivanje i stalno unapre-
đenje razmatranih principa uvjet je harmoničnosti između izgrađene i prirodne sredine.
Smisao i značenje Ka’be u formiranju islamske religijske

arhitekture
Na prostorima Arabije, čija je graditeljska tradicija prije islama bila slabo razvijena, na-
stala je Ka’ba, najstarija poznata građevina na ovim prostorima. Prema islamskoj tradiciji to
je ujedno i prvi hram podignut na Zemlji.16 Izvjesno je da su ovaj hram u suhoj i kamenitoj
dolini izgradili poslanici Ibrahim i njegov sin Ismail. Razvoj grada Mekke uslijedio je za-

hvaljujući Ka’bi i čudnovatom i nepresušnom izvoru vode Zem-zem. Ka’ba je poštivana i

prije pojave islama a od pojave islama postala je glavno svetište svih muslimana. U Kur’anu
se Ka’ba spominje na više mjesta: “Okreni zato lice svoje prema Časnom hram!”17
Islamsko svetište, Mesdžid al-haram u Mekki, obuhvata Ka’bu, izvor Zem-zem, mekâm
Ibrahim, polukružni zid, dva brežuljka Safu i Mervu, te druge znamenitosti. U arhitektonskom
smislu Ka’ba je primordijalni oblik građevine, i premda se za nju kaže da je kockasta, ona je u
stvari paralelopiped zaokrenut tako da su mu kutovi okrenuti prema glavnim stranama svijeta.
Njen sjeveroistočni zid kao i njemu suprotni, dugačak je 12 metara, dok su oba druga dugačka
oko 10 metara. Visina zidova iznosi 15 metara. Ozidana je crnim kamenom, na postolju visine
oko 25 cm. U sjeveroistočnom zidu su vrata Ka’be, a u istočnom kutu uzidan je crni kamen
(al-hadžar al-aswad). U unutrašnjosti ove građevine nalaze se tri drvena stuba koja drže tavani-
cu. Ovakva jednostavna konstrukcija
predstavlja arhetipski arhitektonski
sklop sa četiri zida i ravnim krovom.18
Uloga Ka’be u razvoju arhitekture
džamije sa aspekta formalnog arhitek-
tonskog aspekta je potpuno zanemar-
ljiva. Međutim ona ima odlučujuće
mjesto u prostorno-geografskoj koor-
dinaciji cjelokupne arhitekture džami-
je. Sve džamije usmjerene su prema
ovoj kockastoj građevini. Osnovna ra-
zlika između Mesdžid al-harama i svih
2. Prostorno - geografska i duhovna orijentacija džamije: ostalih džamija vidljiva je u obliku re-
vertikalna-kozmička i horizontalna-zemaljska. dova vjernika tokom molitve. U me-
Svi pravci stapaju se u jednoj tački iz koje su jedistvenim kanskom haremu vjernici su poredani
pravcem usmjerena ka kozmosu. u koncentrične krugove dok su u osta-
lim džamija u pravim redovima. U stvari, ovi prividno pravi redovi sačinjavaju jedinstven
kružni skup koncentričnih krugova. (Slika 2.) Dakle, ovdje se susreću odnos ‘jednog’ spram
‘mnoštva’, odnos nepromjenjljivog i bezbroj promjenjljivih elemenata, i na kraju između
stalnog i prolaznog. Iz ovih odnosa proizilazi korelacija koja u osnovi ustanovljava arhitekturu
džamije: Ka’ba je nepromjenjljiva, dok je arhitektura džamije promjenjljiva. Pravac i smjer
okretanja u pravcu Mekke nazivamo kiblom. Taj pravac na Zemlji čini najkraće rastojanje
između mjesta molitve i Ka’be. Jedino mjesto na kojem se molitva može obaviti u bilo kom
smjeru je unutrašnjost Ka’be.19 U prostornom ali i duhovnom smislu, Ka’ba je fokus svih
džamija i njihova prapostavka, uzrok njihove egzistencije i orijentacije.
Kolektivna molitva
Osnovna funkcija džamije jeste kolektivna molitva (salât, namâz). Njeno općenito shvatanje,
osnovne karakteristike i obredni zahtjevi, kao i specifičnosti pojedinih dijelova molitve utiču
na duhovne preduvjete koncepta džamije. Molitva u islamu predstavlja glavni od pet stubova
islama i obavezna je svakoj punoljetnoj osobi. Molitva je ustanovljena prilikom Poslanikovog
putovanja u nebeske sfere (mîrâdž). U Kur’anu se spominje više puta: “Molitvu obavljajte i
zekat dijelite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!”20 Obavezna molitva
obavlja se u pet vremena: zorom, polovicom dana, poslije podne, neposredno po zalasku sunca

GRADITELJSTVO 4
i nastupanjem noći. Kolektivna molitva i to u džamiji, daleko je više vrijednovana u odnosu na

individualnu molitvu: “Namâz obavljen zajednički nadmašuje namaz koga neko od vas obavi
pojedinačno za 25 stepeni.”21 Kolektivni namaz podstiče kolektivni duh zajednice. Skupnom
molitvom smatra se molitva najmanje dvije, odnosno tri osobe. Bez obzira na brojnost kongre-
gacije, jedan od prisutnih mora biti predvodnik molitve (imâm). Najznačajnija je svakako moli-
tva petkom u podne (džuma), obavezna za sve odrasle muškarce. Ova molitva strogo je naređe-
na: “O vjernici, kad se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu
obavite, to vam je bolje, neka znate!”22 Osim pet dnevnih i jedne sedmične, značajne su i dvije
godišnje praznične molitve koje se isključivo obavljaju u džamijama ili musallama. Prvim u
godini, obilježava se kraj posta tokom mjeseca Ramazana (îd al-fitr) a drugim prinošenje žrtve
(kurbân) u vrijeme hadždža (îd al-adhâ). Kolektivno se obavlja i molitva pred sahranu (dženaza)
i to najčešće ispred džamije ili nekom drugom mjestu u dvorištu. Pored obaveznih postoje i
dobrovoljne kao i molitve u posebnim prilikama, okolnostima i potrebama.
Iako je izričito istaknuta njena vrijednost, molitva ne podrazumijeva nužno obavljanje u
džamiji. Kako je u islamu cijela zemlja učinjena potencijalnim mjestom molitve, namaz se može
obaviti na bilo kojem mjestu, pri čemu treba zadovoljiti uvjet kible i čistoće, odnosno doličnosti
mjesta. U prvim stoljećima islama imam je ujedno bio i politički vođa zajednice, dok se kasnije
uvela zasebna uloga predvodnika molitve. Imam u principu može biti svako. Obično je to naju-
pućeniji u Kur’an ili pak, najstariji član džemata ako stalni imam nije prisutan. Imam snosi od-
govornost u pogledu ispravnosti molitve. Za vrijeme trajanja molitve vjernici strogo slijede po-
stupke imama. Molitva petkom sadrži i ceremoniju obraćanja skupu sa minbera (hutba). Skupu
se obraća hatîb, obično, premda ne i obavezno sâm imam, predvodnik molitve. Tokom molitve
vjernici su poredani u redove (saf). Muškarci klanjaju ispred, a žene pozadi ili postrance.23
Ritualna molitva u islamu znači čovjekovo obraćanje Stvoritelju u svom najuzvišenijem
činu potčinjavanja. Vjernik je dužan ostaviti ovosvjetske preokupacije i okrenuti se samo
Bogu.24 U namazu je poniznost najvažnija odlika.25 Salât je ujedno razgovor sa Stvoriteljem.
Molitva se sastoji iz nekoliko stepenovanih položaja, a započinje u stojećem položaju (kijâm)
odlukom (iftitâhi tekbir), a zatim izgovaranjem molitve i recitiranjem dijelova Kur’ana (kirâet).
Zatim slijedi pregibanje gornjeg dijela tijela uz dodirivanje šakama koljena slaveći pri tome
Božju Veličinu (rukñ). Nakon ponovnog vraćanja u uspravan položaj, slijedi najviši stupanj
molitve, padanje na koljena i dodirivanje tla (zemlje) dlanovima i čelom (sudžud). Vjernik u
tom stanju slavi Božju Uzvišenost. Četvrta pozicija je sjedenje savijenih nogu i slavljenje
Poslanika i izgovaranje molitve (tešehhud). U ovisnosti od molitve, ovi ‘stubovi’ namaza se
ponavljaju nekoliko puta. Na kraju završnog sjedenja izgovara se na desnu a zatim na lijevu
stranu pozdrav (selam). Dizanjem ruku okrenutih dlanova prema gore izgovara se završna
molitva čime je namaz okončan. Pored uvjeta doličnosti mjesta, za punovažan namaz potreb-
na je čistoća koju vjernik postiže ritualnim pranjem. U ovisnosti od stupnja nečistoće, čišće-
nje može biti svakodnevno pranje dijelova tijela neposredno prije molitve, učenja Kur’ana ili
druge prilike (abdest) i cjelokupno pranje glave i tijela, odnosno kupanje (gusul).
Porijeklo džamije
Šta je džamija u svojoj arhitektonskoj suštini? Jednostavan odgovor bi glasio: zid pravil-
no orijentiran prema kibli, odnosno Ka’bi, svetom hramu u Mekki. Drugi zidovi i krov nisu
neophodni, kao i bilo koje druge pomoćne potrepštine ili namještaj. Čak bi se moglo argu-
mentirati da niti zid na strani kible nije neizostavan.

Poslanik je obavljajući molitvu na otvorenom obilježavao pravac zabijajući svoj štap u

zemlju (sutra). Shodno njegovoj izjavi “Cijela zemlja učinjena mi je pogodnim mjestom za
klanjanje i čišćenje”,26 pravovjerni musliman obavlja molitvu na bilo kom mjestu na kome
se zatekne.
Tehnički gledano mesdžid, odnosno džamija, ne podrazumijeva obaveznu građevinu,
ali ipak je podizanje džamije veoma pohvaljeno djelo. Muslimani su od najranijih dana
islama gradili džamije a sjećanje na Poslanikovu džamiju ostalo je prisutno kroz naredna
stoljeća.
Činjenica je da su u počecima širenja islama mnoge crkve, hramovi vatre, dijelovi kla-
sičnih i drugih starih građevina adaptirane u svrhu korištenja za potrebe islamske molitve.
Ovo je rađeno iz razloga ekspeditivnosti i racionalnosti, te nikada nije ostalo kao dugoroč-
na i planirana praksa. Potreba za odgovarajućim molitvenim prostorom nije uvijek mogla
biti tako brzo zadovoljena kao što se željelo, pa su praktični i financijski argumenti u po-
čecima prevagnuli nad korištenjem arhitektonski nepodesnih formi.
Ako se počeci džamije u islamu usporede sa nastankom crkve u ranom kršćanstvu,
uočit će se sličnosti u pogledu nedefiniranosti forme bogomolje. Rani kršćani su za oku-
pljanja i molitve u prvom redu koristili svoje domove a kasnije i sinangoge. Kristove riječi
“Tamo gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tamo ću biti i ja među njima”,27
upućuju na nepostojanje oblikovnih odrednica kad je u pitanju nastanak rane crkve. Tek
kada su se crkve počele masovnije graditi, kao uzor su poslužili antikni modeli bazilike i
mauzoleja.
Širenjem islamske države prvih decenija 7. stoljeća, u novim gradovima i garnizonima,
javila se potreba za prostorom za molitvu velikog broja vjernika. Formirati tako velike gra-
đevine nije bio nimalo jednostavan zadatak. Osnovna koncepcija bila je pravilno orijentiran
četvrtasto uokviren prostor. On je trebao razdvojiti harem, sveti prostor od vanjskog pro-
stora svakodnevnog i sekularnog svijeta. U obrednom smislu čak niti ta četiri zida nisu
bila potrebna, jer kako je rečeno, džamija, odnosno mesdžid je u svojoj biti samo pravilno
orijentirano mjesto za molitvu. Zidovi i krov kod ranih džamija imali su čisto praktičan
smisao: ograničavanje i pokrivanje prostora. Dugim redovima vjernika odgovarao je oblik
prostora naglašen po širini, tako da u osnovi bazilikalni izduženi prostor crkava nije pred-
stavljao zadovoljavajuće rješenje. Zoroasterski hramovi vatre također su bili samo privre-
meno rješenje, jer su takve jednostavne otvorene građevine bile namijenjene malom broju
sveštenih lica te nisu bile pogodne za masovne skupove.
Ako se uporede arhitektonski uzori kršćanske i islamske kuće za molitvu, može se vi-
djeti da se oni razlikuju po porijeklu i karakteru. Modeli kršćanske bogomolje potiču iz
predkršćanskog perioda. Bazilike su bile svjetovne zgrade iz perioda starog Rima, dok je
martirij pripadao grobnoj arhitekturi. Fundamentalna arhitektura islamske religijske gra-
đevine ne ugleda se na predislamske modele, kojih u najbližem okruženju nije ni bilo, osim
Ka’be u Mekki.
Prvom džamijom od pojave islama smatra se građevina koju je Poslanik Muhamed sa-
gradio u Medini 622.28 Dakle, godina Hidžre od koje se računa islamski kalendar, ujedno
je trenutak nastanka prve zgrade koja je služila društvenim i religijskim potrebama nove
zajednice. Istovremeno se može istaknuti i stajalište po kome je Poslanik izgradio vlastiti
dom u gradu stasavanja nove države. (Slika 3.) Sasvim je logično da stanište lidera služi kao
fokus sljedbenika zajednice. Međutim, poznato je da je stamebni dio građevine bio znatno
manji od cjeline građevine, a dimenzije pravokutnog dvorišta stranice od nekih pedeset i

GRADITELJSTVO 4
više metara bile su izuzetne za ono vrijeme.

Skromnost stambenih prostorija kao i način
gradnje sasvim su odgovarali stilu svakod-
nevnog života, o čemu dosljedno svjedoči
sunna. Ako je dvorište trebalo služiti samo
potrebama porodice, njegove dimenzije
svakako bi bile daleko skromnije. Dakle,
zasigurno se može tvrditi da se ovdje radilo
prije svega od džamiji kao mjestu okupljanja
prvobitne zaednice.
Naredna važna činjenica koju valja ima-
ti na umu je položaj i transformacija stam-
benog dijela zgrade. U trenutku izgradnje
podignute su samo dvije sobe, čiji je niz
dostigao konačnih devet prostorija. Sve su
bile ulazima okrenute prema dvorištu, ali
specifično je da su bile locirane izvan a ne
3. Rekonstrukcija Poslanikove džamije u Medini. Najveći
dio građevine sadržavao je otvoreno četvrtasto dvorište unutar zidovima uokvirenog prostora. Da-
dok je natkriveni dio duž zida kible služio kao zaštita od kle, namjera da se obezbijedi stambeni
sunca. Stambene prostorije su se nalazile vratima prostor u svakom slučaju pretpostavljena je
okrenute prema dvorištu. (Crtež autora prema daleko važnijem cilju: uspostavljanja sredi-
rekonstrukciji K.A.C. Creswell-a) šta nove zajednice i države.
Prva religijska zgrada u islamu nije nastala slučajno, nego je od početka zamišljena sa
jasno definiranom funkcijom. Njena vrijednost leži u činjenici da su temeljne odlike prve
religijske građevine u islamu uspostavljene još u vrijeme njegovog osnivača. Pored vjerske
i stambene, ova građevina služila je i za političke i društvene svrhe. Poslanikova misija
određivala je javnu prirodu njegovog života, koji je pored Objave bio drugi važan izvor
vjere. Shodno tome, Poslanikova kuća i džamija od samog početka je zadobila kompleksno
javno obilježje. Ona je u potpunosti pripadala zajednici, a boravak i ponašanje unutar njenih
zidova bilo je definirano Poslanikovim uzorom.29
Glavne odlike prvobitne džamije mogu se ukratko sumirati. Prema pisanim izvorima,
ova jednostavna građevina u osnovi se sastojala iz četvrtastog dvorišta okruženog zidom.30
Cijelom dužinom sjevernog zida nalazio se glavni natkriveni trijem sa dva reda stubova
(zulla), a nastao je iz potrebe da se vjernici zaštite od prejakog sunca. Na suprotnoj strani
nalazio se kraći i uži trijem (suffa), gdje su povremeno obitavali pojedini vjernici. Oba tri-
jema imala su pokrov od palmovih grana i lišća koji su podupirala palmova debla. Zidovi su
bili jednostavni, od ćerpiča i tradicionalno u bijelo okrečeni. Dvorište je imalo jednostavne
ulazne otvore na tri strane. Uz bočni zid na istočnoj strani bio je smješten niz od konačnih
devet soba u koje se ulazilo iz dvorišta. Sjeverni zid u početku je označavao pravac prvo-
bitne kible prema Jerusalemu.
Nakon promjene kible, natkriveni trijem je podignut na duž južnog zida. Bitna činje-
nica prvobitne džamije je da ona nije imala mihrab niti minaret. Poziv na molitvu upućivan
je sa krova obližnje kuće. Minber je prva inovacija uvedena po odobrenju i nalogu Poslani-
ka.31 Bio je sačinjen od drveta i imao je tri stepenice. Dakle, iz raspoloživih činjenica može
se zaključiti da se radilo o jednostavnoj i skromnoj građevini, u osnovi pravokutnog oblika,
po svojoj funkciji introvertnoj prema okruženju. Već se tada uspostavila razlika između

natkrivenog i otvorenog prostora. Njena jasno izražena prvobitna horizontalnost ostala je

jedna od osnovnih odlika arapskih džamija, po čemu je predstavljala uzor budućim džami-
jama, posebno u ranom razdoblju, od 7. do kraja 10. stoljeća.
Budući da se radilo o trošnim materijalima, ubrzo se javila potreba za obnavljanjem ali
i povećanjem prostora Poslanikove džamije. Prilikom jednog od proširenja 650-652. godine,
halifa Osman je dotadašnje trošne materijale, drvo i ćerpič, u znatnoj mjeri zamijenio ka-
menom, u to vrijeme najcjenjenijim materijalom. Ova intervencija značila je promjenu
prethodnog stanja sa ciljem, prije svega, povećanja funkcionalnosti, ali ona je daleko bitni-
ja jer predstavlja prvo ‘osuvremenjivanje’ džamije. Njen izniman značaj i sveti karakter ni
u kom slučaju nije bio doveden u pitanje što se vidi kod današnjeg zdanja. Ono što je jed-
nako bitno, arhitektura džamije u svom povoju je pokazala da je suvremenost jedna od
njenih fundamentalnih karakteristika.
Bilješke
1
vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 33:40
2 Isto, 62:4
3 Isto, 1:1
4 Isto, 6:59
5 Isto, 7:179
6 ovo poglavlje objavljeno je u Mekki, dakle prije pojave prve džamije u islamu. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, preveo
Enes Karić, 72:18.
7 vidi detaljnije o duhovnosti u islamskoj arhitekturi: S.H. Nasr, Islamic Art and Spirituality, str. 38.
8 ovo poglavlje objavljeno je u Medini, nakon što je izgrađena prva džamija. Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 9:107,108.
9 vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 17:53.
10
Isto, 4:86.
11
Isto, 8:29, 4:173, 67:2.
12
isto, 59:24.
13
isto, 2:30, 35:39
14
vidi: Ismail Serageldin, “Faith and Environment. An Inquiry into Islamic Principles and the Built Environment of Muslims”,
str. 214.
15
vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 36:38-39.
16
Isto, 3:96
17
isto, 2:142-144.
18
O mnogim pojedinostima koje se odnose na nastanak i povijest Ka’be, vidi Nerkez Smajlagić, Leksikon islama, Sarajevo, 1990,
str. 301-305, 404-405.
19
vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga II, str. 577.
20
vidi, Kur’an s prijevodom na bosanski jezik, 2:43.
21
vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 513.
22
23
vidi, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 667.
24
25
isto, 23:2.
26
vidi, Sahihu-L-Buhari, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, Sarajevo, 1995, str. 379.
27
Robert Hillenbrand, Islamic Architecture, Form, function and meaning, New York, 1994, str. 33.
28
Prvom namjenski podignutom građevinom koja je služila za zajedničke molitve smatra se džamija u mjestu Quba, koju je po-
digao Poslanik neposredno pred dolazak u Medinu u godini Hidžre. Međutim, džamija i vlastiti dom koji je izgradio u Medini,
dobila je znatno veći značaj kao glavno središte nove zajednice muslimana a kasnije i prve islamske države.
29
o pojedinostima oko nastanka prvobitne džamije u Medini, vidi Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 385-414.
30
o nekim pojedinostima o prvobitnoj formi Poslanikove džamije u Medini vidi, Robert Hillenbrand, Islamic Architecture, Form,
function and meaning, New York, 1994, str. 39-42.
31
vidi hadis o uvođenju prvog minbera u Poslanikovoj džamiji u Medini, Buharijeva zbirka hadisa, knjiga I, str. 388.

Sead Begović
knjiž
evni
port
5
reti
Sead Begović rođen je 20. travnja 1954. godine u Zagre-
bu. Piše pjesme, priče i književnu kritiku. Pjesme su mu prevođene na tri-
desetak stranih jezika. Zastupljen je u četrdesetak antologija, panorama i
zbornika suvremene hrvatske poezije, te dvije antologije bošnjačke odnosno
muslimanske poezije 20. stoljeća. Priče i književnu kritiku kontinuirano
objavljuje u dnevnom tisku i književnoj periodici. Glavni je urednik Časopi-
sa za kulturu i društvena pitanja “Behar” u KDBH “Preporod”. Do sada je
objavio: Vođenje pjesme, Mladost, Zagreb, 1979. (pjesme); Nad pjesmama, Logos,
Split, 1984. (pjesme); Ostavljam trag, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.
(pjesme); Bad Blue Boys, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990. (pjesme i
priče); Nova kuća, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.
(pjesme); Književna otkrivanja, Stajer-Graf, Zagreb, 1998. (književne kritike),
Između dviju udobnosti, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.
(pjesme); Prorok u našem vrtu, BNZH, Zagreb, 2002. (izbor iz poezije); Pje-
smozor, 2006., Stajergraf, Zagreb (književna kritika); Književni meridijani,
Mala knjižnica DHK, 2007, Zagreb (književna kritika); Osvrneš se stablu, Sta-
jergraf, 2008, Zagreb (izbor iz poezije); Sve opet postoji, BZK Preporod – 100
djela bošnjačke književnosti, 2008, Sarajevo (izbor iz poezije).
KNJIŽEVNI PORTRETI 5
INTERVJU SEAD BEGOVIĆ

razgovarao Ervin Jahić
Volio bih da među Bošnjacima

zavlada osloboditeljska istina
JAHIĆ: Počnimo razgovor pričom koja je u korijenu valjda svakog razgovora,
pričom o razdaljinama i blizinama, o identifikacijama sa simbolima ili uklonu,
odustajanju od njih i njihova prepoznavanja. Onako ugrubo, gdje si i što si s naro-
dom iz kojeg si potekao? Čemu težiš ti, a čemu on? O čemu sanjaš ti, o čemu on,
pretpostavimo li da i narodi sanjaju neki svoj san?
BEGOVIĆ: Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo
o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske
koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponaj-
više riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim
značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je
za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom
toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju entiteta. Tužno je
to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i
onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji
je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozo-
fije malog, takozvanog “prirodnog čovjeka”, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni.
Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u
smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom,
suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlan-
tik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Boš-
njacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme.
JAHIĆ: Što su Seadu Bošnjaci, a što je Bošnjacima Sead Begović?

BEGOVIĆ: Čini se da me premalo poznaju, a ja opet imam trideset i pet godina radnog
staža u kulturi Hrvatske i lagao bih kada bih zatajio da se nisam u mnogim ljudima, koji su
me tapšali po ramenima, prevario i opekao. Još se čini da sam uvijek bio neobično izdržljiv –
kao uostalom i moji najbliži, ukućani. No, sve manje razmišljam o tome kao o problemu,
mojem i tuđem, te nakon četrnaest knjiga pokrećem nove projekte, primjerice razmišljam o
romanu koji bih trebao napisati – kad sam ih već nekoliko tuđih adaptirao i ispeglao. U Kul-
turnom društvu “Preporod” našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom,
Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju “Bošnjačka književnost u 100 knjiga”,
a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira.
JAHIĆ: Što su Seadu Hrvati, a što je Hrvatima Sead Begović?

BEGOVIĆ: To je već drugi par rukava. Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan.
Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu

5 INTERVJU: SEAD BEGOVIĆ
hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tije-

kom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da
vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole
i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj
sam uvršten u više od dvadeset antologija
suvremene hrvatske poezije, zbornika i pa-
norama, a kao takav sam i prevođen. Zar to
nije dokaz neke posebne izdvojenosti i pri-
snosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam
se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostva-
rio, nešto i nekome ispričavao, nešto objaš-
njavao, kao da sam imao neki kompleks, ili
kao da mi je na čelo bio utisnut pečat druga-
čijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u
obzir. Ima, kao što znaš, različitih Hrvata. Ja
se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im
se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni
tada konsolidirali svoje redove i zračili stro-
gom polarizacijom, te po tome onda proizla-
zi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni
jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na
kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me
čudi da već nije došlo do ksenofobičnih is-
pada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve
stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe
Na radnom mjestu u NSK, 1983. – ni u jednoj verziji.
JAHIĆ: Što je Seadu Bosna?

BEGOVIĆ: Kažem: uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jedno-
stavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih
ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima
nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je
mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje
Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak
o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo “Sarajevo, što si potavnjelo?”
JAHIĆ: Malo tko me je u Zagrebu tako hoćno, prisno i s ćeifom pozdravljao s

“merhaba” kao ti svih ovih godina. Otud i moja potreba da ti, evo, to i javno pri-
znam. Moje je, međutim, pitanje: koja je, što se tiče tebe i tvoga intimnog osjećaja,
udaljenost između “merhaba” i “esselamu alejkum”? Pitam te, dakako, o svetom
i profanom u tebe.
BEGOVIĆ: Uvijek se sjetim one Averroesove misli da se u tjelesnosti individualizira
zraka svjetske duše. No, najlakše bi bilo reći “ja sam apatrid, a istom i vjernik”. Uistinu sam
oduvijek bio neobično zainteresiran za religiozne probleme, ali moram priznati da strogi
vjerski život nije bio moj izbor. Ako vas sredina u kojoj živite ne odgaja kao vjernika, tada,
ako baš ne doživite objavu i ne uđete u religiozno razdoblje, to, osobno, ne smatram životnom

promašenošću, izvještačenošću, već novim iskušenjem onog života koji nam pruža još jednu
šansu. Uz to, oduvijek sam poštovao one koji primjenjuju neki tretman vjere. Posebno sam
otvoren za mistična iskustva, a to je onda neki oblik vjere. Vidiš, Jahiću, tek se u tvojoj zadnjoj
knjizi pjesama može prepoznati da si musliman, ali ne i da si Bošnjak već građanin svijeta.
To je put iskušenja i mističkog usavršavanja. I jedno i drugo, po meni, trebalo bi biti osobna
i obiteljska stvar, jer vjeru i svjetonazor ne treba posebno isticati i nametati onome tko je
različit – dobro znamo što se tada događa: nema prosvijetljene spoznaje. Viđao sam takve
na svome putu, pa i u našoj lijepoj džamiji – što i ti također dobro znaš. Nije svakome dano da
se probudi u samome sebi i da osjeti “svjetlost svjetlosti”. Nemali broj Bošnjaka u Hrvatskoj
i u Bosni posve racionalno uvježbava svoja razmišljanja o Allahu dž. š.
JAHIĆ: Seade, ni ti ni ja ne pišemo knjige kao Bošnjaci, nego kao individualci,

čudaci, osamljenici, vjerojatno drukčiji ljudi. Ni na um mi nije palo pisati knjige
etnosa kojem pripadam. Ali da te nešto drugo pitam. Uvrštenjem u ediciju “100
knjiga bošnjačke književnosti”, tvoja dvojna književna pripadnost posve je etabli-
rana i, rekao bih, opečaćena. Ipak, koliko si priželjkivao svoje mjesto unutar boš-
njačkog književnog korpusa? Jesi li zadovoljan njegovom sviješću o tvom radu?
BEGOVIĆ: Ja zapravo nikoga ne želim braniti. Ne želim da se to tako shvati. Jedno-
stavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se
zbilo. Volio bih da mi to priznaš, jer ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti
napokon ishlapjele. Što se tiče “100 knjiga bošnjačke književnosti” to sam uvrštenje već
Sead Begović s nenama Šaćirom i Delvom, te sestričnom Aidom

dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar
književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim
književnostima ex-Jugoslavije. 100 djela je zaista važan izdavački poduhvat jer sistemati-
zira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosansko-hercegovačke književ-
nosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen
dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je
nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne
diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput
Tahira Mujičića, mene i tebe rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskoj književ-
nosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali veći-
nom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Na neki način, da
citiram tebe, kulturološki smo Hrvati. Ipak, tradicionalno koloritna stanja u Bošnjaka jesu
istodobno i njihove bošnjačke porodice i obitelji te brojni prijatelji Bošnjaci. Sve to, nadam
se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani,.
Govorili su mi da sam ustaša, hadezeovac, pa muslić,

desničar i, na kraju, u novije vrijeme –mudžahedin
koji uređuje neki fundamentalistički časopis.
Zaključak se nameće sam od sebe.
JAHIĆ:Tvoja knjiga izabranih pjesama “Osvrneš se stablu” bjelodalo dokazu-
je da si od svoje prve knjige “Vođenje pjesme” iz 1979. pa sve do najnovijeg ruko-
pisa “Uresi: aplikacije”, čije se objavljivanje očekuje uskoro, iz knjige u knjigu
pomicao vlastite tematsko-motivske fokuse, rekao bih, gospodstveno se opirući
rutini i maniri. To je nagrađeno time da ti mnogi kritičari i kolege danas priznaju
ponajveći status u generaciji kojoj pripadaš, a što, ne samo po meni, znači da si
jedan od najboljih hrvatskih modernističkih pjesnika uopće. Pa ipak, nagrade su
te uporno zaobilazile?!
BEGOVIĆ: Da, to mi pitanje mnogi kritičari postavljaju. Budući da i sam pratim recentnu
književnu produkciju, ne bih rekao da sam po tome pitanju baš posve nevježa. Točno znam
kome se i zašto dodjeljuju nagrade. Svojedobno, kada su se posvadili književnici komunisti i
književnici hrvatski nacionalisti nisu se mogli dogovoriti kome da dodijele jednu od prestižnih
književnih nagrada. Svatko je imao svog favorita. Na kraju su dodijelili nagradu Nikici Petraku
jer je navodno bio neutralan. No, Petraka nisu stvorile književne nagrade jer je zaista dobar
pjesnik. Hoću reći da su oduvijek kod nas vladale književne koterije, neutralci kao Petrak, te
trenutačno ishitreni (politički) zaključci o dodjeli neke nagrade. Ja zaista nikada nisam pripadao
nekoj drugoj strani, a nisam ni bio sam svoj propagandist, jer je i to pripomaže. Govorili su mi
da sam ustaša, hadezeovac, pa muslić, desničar i, na kraju, u novije vrijeme –mudžahedin koji
uređuje neki fundamentalistički časopis. Zaključak se nameće sam od sebe.
JAHIĆ: Premda se nitko u nas ne otima za posao književnog kritičara, jedan

si od najutjecajnijih hrvatskih kritičara poezije. Jesi li se umorio od neumornog
pisanja o drugima i kako, mimo narudžbe novina i časopisa za koje radiš, izgleda
popis tebi važnih pjesnika suvremene hrvatske te bošnjačke književnosti?

BEGOVIĆ: Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o

različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture “Vjesnika”,
razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Spomenimo samo Alaina Finkielkra-
uta i Pascala Brucknera, a popis domaćih autora je zaista pozamašan. Budući da sam prvot-
no pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapita-
lizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno
živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra.
Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjiga-
ma, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo
pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do
gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer,
vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik
knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostoj-
ne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj
i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim
top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice
pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih
uvijek pristupam s drugom metodom. Po-
najviše me privlače stilske odlike i jezično
ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost,
izvornost i kolorit, a od metodoloških orijen-
tacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište.
Volim reći da se na svako djelo, na svaku
knjigu, nadovezujem sa svojim snom.
JAHIĆ: Ako nisi s nama, protiv nas

si – sve češći je tip mašte pseudopred-
njaka/pseudolidera bošnjačkih instituci-
Boris Maruna i Sead Begović ja u Hrvatskoj. Uređuješ Behar i to
radiš zaista uspješno. Je li ti tijesno u
neknjiževnim kondicijama bošnjačke stvarnosti? Je li moguće biti slobodan od
bošnjačkih interesnih lobija?
BEGOVIĆ: Što se tiče “Behara”, nastojim ga sačuvati od onih od čije zazorne moći
bježim jer pružaju sliku uplašenih vizija, sliku propadanja, bijede, neznanja i besmislenog
mazohizma. Glupost često, kao što ti je poznato, poprima izgled smrtonosne društvenosti.
Osobno ne volim zavidljivce, smutljivce, intrigante i mahalsku raju koja nema što za reći jer
je duhovno sterilna i koja svoju osobnost nije u stanju pomjeriti, a ako to i učini, plaši se da
zbog toga pomicanja više uopće ne postoji. Nadam se da će ta prozaična tiranija uskoro
nestati kao što nestaju svi oni koji je stvaraju i neumorno rengendski snimaju, a bome i
zastupaju kroz perverzni nesklad, zabrane, sukobe i logiku strepnje. Dapače, takvi to po-
kušavaju mumificirati. Usuprot tome, volio bih da među Bošnjacima zavlada osloboditeljska
istina te ritam i radost stvaranja, kritika i samokritika, a zašto ne i ironija koja razotkriva
patnje pacijenta bio on pseudoprednjak ili pseudolider.
JAHIĆ: Otkako je stvorena hrvatska država, Bošnjaci kao manjinska zajed-

nica, po meni, tek posljednjih godina, za Sanaderove vlade dakle, imaju nesmeta-

nu egzistenciju. Koliko je, po tebi, važno i njihovo Ustavno priznavanje i zašto

hrvatska država toliko oklijeva s tim?
BEGOVIĆ: Što se mene tiče, ja sam imao nesmetanu egzistenciju i prije, u Jugi, iako
nerijetko loše govorim o općem stanju u tom režimu. Sjeti se kada se je počela graditi
džamija u Zagrebu i bi li takvo što prošlo bez smetnji u naše doba. Mnogi to zaboravljaju.
Bi li neki Mustafa ili Husein mogao nesmetano predavati hrvatski jezik i književnost na,
primjerice, srednjoj školi bez da ikome ugađa i snishodljivo, po naški, laprda o zajedništvu
i procvjetalim beharima. Manjine su dobile prednost u zapošljavanju i mnoga druga prava,
ali to se još uvijek ne odražava na svijest nekih hrvatskih građana. Oni još uvijek boluju od
prevelike osjetljivosti na one drugačije. Nakon 11. rujna i napada na WTC ta se ksenofo-
bija povećala i mi smo u stalnoj potrebi da se dokazujemo. Ako nam se, ne daj Bože, i
ukinu sva prava, uvijek će nam ostati neki oblik kulturnog djelovanja koji će biti dokaz
našeg postojanja. Ustavnom priznanju ću se euforično veseliti zajedno s tobom, a za okli-
jevanje u vezi s tim pitaj Šemsu Tankovića.
JAHIĆ: Što te uznemiruje? Što te tješi?

BEGOVIĆ: Uznemiravala me je oduvijek nesigurna potraga za mojim idealima i ide-
alima moje obitelji, a to osjećanje proizlazi iz straha od neizvjesne budućnosti. Uznemiru-
Kemal Mujčić Artman, Sead Begović i Enes Kišević

je me i to što ponekad ne znam točno gdje je svjetionik i gdje su putokazi te osjećam nagon
da se moram zaštititi i moralno i fizički, i to u društvu koje zaboravlja poslovicu: “Bolje je
pošteno prositi, nego sramotno krasti.” Uznemiruje me i moja kaleidoskopska mašta pa
mi se učini da sam ponekad originalan. Tješi me obitelj i poezija koju vidim i osjećam go-
tovo u svemu. To je spoznaja da riječi nemaju ni centimetre ni kile, riječi žive od nebesno-
sti, od zraka, pa čak i od otpadnih materijala, te ja s njima živim burnim životom.
JAHIĆ: Osjećamo da naš zajednički nespokoj pod imenom globalizacija zatva-

ra vrata naših jezičnih i književnih identiteta. Predviđaš li možda muk i nemoć
književnosti pred sve prisutnijim kapitalističkim poetskim refrenom: “novac i moć
iz noći u noć?”
BEGOVIĆ: Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može
opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a budući da više nije na vrhu piramide društva
kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak
za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije
odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju
afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a
bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i
Što se tiče “Behara”, nastojim ga sačuvati od onih od

čije zazorne moći bježim jer pružaju sliku uplašenih
vizija, sliku propadanja, bijede, neznanja i
besmislenog mazohizma. Glupost često, kao što ti je
poznato, poprima izgled smrtonosne društvenosti.
Osobno ne volim zavidljivce, smutljivce, intrigante i
mahalsku raju koja nema što za reći...
čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoterič-
kog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedo-
ci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći
ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na
pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati
nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade
ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za “dobrobit” čovječanstva. Bez
karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička
sekta podržava samu sebe.
JAHIĆ: Jesi li zadovoljan sobom?

BEGOVIĆ: Taman posla. Zarana sam shvatio da je najbolje biti običan mali čovjek
koji se u ovoj prolaznosti neprestano uspinje na ljestvici samouzdizanja. I kad se samo
sjetim koliko sam stvari i koliko situacija mogao bolje kreirati... naravno, u svoju i tuđu
korist! Ne očajavam zbog toga jer znam da sve blago ovoga svijeta čuvaju aždaje. Ipak,
ponekad sam zadovoljan sobom i to onda kada primijetim da nisam kukavica koji će poči-

niti neko herojsko djelo. Mnogo je vremena prošlo dok napokon nisam upoznao samoga
sebe i shvatio što sam bio i što mogu postati, a upravo taj proces ne rađa zadovoljstvo samim
sobom.
Zarana sam shvatio da je najbolje biti običan mali

čovjek koji se u ovoj prolaznosti neprestano uspinje
na ljestvici samouzdizanja. I kad se samo sjetim
koliko sam stvari i koliko situacija mogao bolje
kreirati...
JAHIĆ: Na kraju jedno uobičajeno pitanje nas gladnih književnosti i sklonih
pisanju– ima li od poezije kruha?
BEGOVIĆ: Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar
nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled.
Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da
nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem
kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću
zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija
snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poe-
zija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako
bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek “frtalj”, a radosti ponekad ovlaže gorke
suze i neizdrživa muka.

S. Begović, 1985.
5 KRITIČARI O SEADU BEGOVIĆU
Slobodan Prosperov Novak
Povijest hrvatske književnosti od

Baščanske ploče do danas
(Poglavlje Suvremenici: Sead Begović)
Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a po-
ezija toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog
fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao
afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio
zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve repre-
sije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979.
i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da
udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestruk-
ciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i
komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan
koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da
u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetič-
ki dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi
Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija
usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz
oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u
ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavije-
no snom iz kojega pjesnik vapi: “Ništa ne znam, san je.” Kasnije Begovićeve zbirke sve su
više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži
karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološ-
ko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost
proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelo-
mično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika
nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da
nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi
govoriti o nečemu.

Hadžem Hajdarević
Unutar dviju udobnosti

pjesništva Seada Begovića
Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, “najrazuđenijih” činjenica u
modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku
u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju,
ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i
samodestrurijaćim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom proma-
traču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i
kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih
tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...
Svojom prvom knjigom stihova, Vođenje pjesme1, Begović se “predstavio kao drzak i ironičan
ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage”,
zapisao je Slobodan Prosperov Novak, tražeći za Begovića pogodno mjesto u povijesnosti i aktu-
alnim kontekstima hrvatske književnosti.2 Književni kritičari su Begovića brzo, po inerciji, smje-
štali u tzv. pjesnike offaše, nazvane tako prema časopisu Off u kojem su svoje stihove objavljivali
ponajvažniji pjesnici Begovićeve književne generacije (Valent, Zamoda, Kovač i dr.). Cvjetko
Milanja u eseju o Begoviću ističe da je književna kritika tu knjigu uglavnom pohvalno dočekala
najprije iz razloga što se “uklapala u onodobnu poetičku praksu, koja je dva desetljeća (1968-1990)
vrhunila u hrvatskoj pjesničkoj praksi, pa čak i bila modom”, gdje, kako ističe ovaj autor, ipak:
“Moramo biti oprezniji (...) jer se već i u toj zbirci može odčitati i onaj motivsko-tematski sloj, i
ona usmjerenost na kategoriju lirskoga subjekta, i njemu svojstvenih stimulusa...”3
U pjesmi “Vođenje pjesme”, prema kojoj je cijela zbirka dobila ime, primarno se prepozna-
je tjelesnost riječi, ali i tjelesnost samog postupka njezina poetiziranja. Smisao što ga riječ nosi
u sebi trsi se zadatih granica i poetskosintaksnih uvjetovanosti. Kroz raj, pakao i čistilište posto-
jeće stvarnosti pjesnika prvenstveno vodi njegov jezik. Jezik je pjesnikova brana od pričina,
opasnih izazova, ali i, jejtsovski kazano, svojevrsni put k utočištima Raja. Vođenje pjesme po-
staje vođenje ljubavi u jeziku. Pjesma se u činu neposrednog samoostvarivanja oslanja na uzro-
ke i posljedice svog nastajanja. Riječi ne pulsiraju samo kao neposredne oznake imenovanih
pojmova, smislova, životâ i tvari, nego se, u svome konotativnom vibriranju, slijevaju u zvuk,
viziju, filozofijsku gnomu, tvoreći nesvakidašnju mrežu simbola i slikovitih emocionalnih poti-
caja. Čin pisanja poprima erotokozmičku dimenzionalnost i smisao. Na čitaocu nije da bude
zatečen, iznenađen, zbunjen, još manje da bude pasivno podređen teksturi “semantičkog
konkretizma”, kako su tada terminogizirali Begovićev pjesnički postupak, nego da, u nesvaki-
dašnjem živom jeziku, uspostavi vlastitu komunikaciju s poetskooživljujućim i vrijednosnim
iskustvima i pjesme i njezina tzv. pjesničkoga subjekta. Tako, pjesnik kaže:
moja gospojo pisaća mašino ne zaboravi

izvaditi svoje gaćice iz spomenara
svoj monsunski rez ispod lijevo iscrtane trepavice

ne zaboravi LAHOR, možda je to ta pjesma

koja šeće iz jednog kraja sobe u drugi
ona je i majka razumije se, vjetra vjetropira i
vampira, koja šeće ispred crte ekvatora
i ljubi našu reumatičnu kost
(...)
a kada sam ispunio svaku tvoju želju
apokaliptično jašući po tvojim leđima
ližući te s tri jezika, s tri olovke
i sipajući vatru u tebe, ja demon tvoje ljubavi
ti si samo podigla glavu govoreći:
tvoja sam mala kuja
Ovakav odnos prema mogućnostima jezika i izazovima pjesme može biti označavan
poetizirajućim tekstualizmom, ili nadmenom metaforskom igrom, gdje dominira mladalač-
ka gospodarska svijest nad onim što biva proizvedeno u jeziku, ili bilo kako drukčije, što
sve, dakako, ovisi od estetsko-recepcijskog “uloga” čitača, ali je gotovo očito da autor ovih
i drugih stihova nastoji pokazati kako riječi i naša osobna iskustva istih tih riječi nisu samo
ono što one neposredno označiteljski jesu, nego su, u ponuđenu poetskotvornom ritmu, na
tragu poznatoga Heideggerova razumijevanja Heraklita naprema vatre koja i sama ima više
značenja – kao plamen koji se uspinje, kao žar koji tinja, kao svjetlost koja obasjava. Plame-
nost Begovićeve pjesme nastaje na trajno tinjajućoj energiji metaforičko-metonimijskog
preplitanja i gorljivosti jezičkoga asocijativnog materijala, a obasjanost se ostvaruje u činu
našega neposrednoga čitateljskog suučestvovanja.
Najveći dio pjesama u stihozbirci Vođenje pjesme (“Karneval”, “Cementtirani”, “Svjetio-
nik”, “Akvarel prije sna” i dr.) jesu pjesme koje i u pojedinačnostima svijet i kozmičke
mijene promatraju u njihovu totalitetu. Između magičnoga, zatajnoga, vječnoga i onoga što
neumitno pulsira u životnoj svakodnevici miješaju se ironija, vlastito ili naslijeđeno iskustvo,
otpor i suosjećajnost gotovo u istoj mjeri, traganje za ikoliko suvislijim snom, svijest o ne-
mogućnosti povratka i otuda kamo se nikad nije ni otišlo... Pjesma je ipak da ju se vodi, a
ne da se pjesmom bude vođen. Kao da je prvom knjigom poslušao savjet Ezre Pounda da je
isključivi smisao pjevanja “uraditi nešto istinski novo”.
Zato je drugom knjigom pjesama (Nad pjesmama, 1984.)4 već bio iznad onoga što se
pjesmotvorećim aktom htjelo obuhvatiti. Pjesma “Lira, lijer” pokazuje da i ovdje pjesnik
insistira na umjetničkom iskustvu kao primordijalnom ljudskom iskustvu tjelesnosti. Lira
nije samo instrument. Lira je, značenjski i homonimijski, bliska onome što poznajemo kao
liriku. Ali, tu je lijer koji sugerira smrtnost u svemu onome što se čini ili pak namjerava
činiti. Pišući, Begović uspostavlja neku vrstu dijaloga sa svim okupljenim prisutnostima
unutar nastajuće pjesme:
Donio sam te kući. Nisam znao da to mogu. Pažljivo te privinem uza se. Jadno moje – tvoj ranjeni
lakat, što je klizio kroz stoljeća, odlučih zaliječiti.
(...)
Time bih piknuo tvoju debelost, da ne lebdi, da se ne diže izvan atmosfere pamćenja, da ti se naježe
dlačice, da se napnu i time dokažu svoju glazbenost. Ali treba znati dirkati.
Poezija čini da pjesnik ne krije svoju neodlučnost. U pjesmi “Pjesnik, mlad” on odba-
cuje snove: Odbacujem snove, tihe, meke / tonski zvonik budilice..., da bi, samo malo kasnije (pjesma

“Sfumato san”), rekao: Taj SAN / osjećaj finog pijeska pod glavom / ova kabanica toplog / silazi po
štuka-turama (...). Neodlučnost, ili, u Begovićevu slučaju, odlučnost sa zadrškom, najčešća
je vrlina svakog pjesnika. U tom dramatskom suodnosu akcije i sustezanja sve se modelira
najprije tako što se nanovo otkriva u neograničenim mogućnostima svoga ostvarivanja. U
pjesmi “Modeliranje Venere” pjesnik se poigrava s muškim arhimitom na način simbolijskog
povezivanja onoga što, muškomitski, o ženi znamo kao o prostornosti plodnosti “i kablova
dalekovoda” koji osobna i opća sjećanja prostrujavaju / osvjetljavaju vremenom tehnologije i
gastronomije:
Padne mi na pamet da si ljepša

ako te se dobije peglanjem
poslije loše probave i krnje rečenice
kao u kameno doba osuta variolom
i mastima zašiljene moći
Svrdlam ugled kamena i bronce
U meni žive zajednice likova
nabori borbe, red mesa, čvarak i kontesa
šećer Liza i pizza od gljiva
Iz usta izađu još neke zlatne ribice riječi
Modeliranje Venere je modeliranje pjesme, peglanje osobnog poetskog iskustva, koji kad-tad
valja demistificirati, dovesti do cijelog spektra svakidašnjih životnih banalnosti koje se u
pjesničkoj teksturi povremeno ne mogu oteti deskriptivno-naracijskom diskursu, te pokre-
tanje sna o neuhvatnostima iz pozicije datih zemnih tehnološko-gastronomskih uvjetovano-
sti. Tako se dolazi do osebujnije svijesti o ostavljanju vlastitog modelirana traga u vremenu.
Zato će, nimalo slučajno (ništa kod pjesnika ne može biti slučajno, koliko god da se oni
sami pravili slučajnim prolaznicima u svijetu u kojemu žive), slijedeća knjiga pjesama ste-
ći ime Ostavljam trag5. Žestina i oštrorubnost stihova smekšana je sviješću o povratku,
drukčije doživljenim predjelima, obitelji, svijesti o tome kako je moguće da se živi, itd.
Možda će sami naslovi pjesama iz ove Begovićeve stihozbirke (“Povratak putnika”, “Obitelj”,
“Kako živim” i dr.) najbolje pokazati da koliko god se kozmos pretvarao u haos, kako je
čitao ranije pjesme Dalibor Cvitan6, kozmos i dalje ostaje biti kozmosom a haos ostaje biti
tek pojedinačno iskustvo koje vremenom i samo urasta u kozmički red. Neven Jurica će,
neposredno nakon objavljivanja knjige Ostavljam trag, zapisati:
Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne
snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja “svega u sve”, iščezavanja rubo-
va konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen,
osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez
imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i
upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi.7
Između sna i nježnosti zbivaju se košmari koje, s oprezom, možemo čitati kao dramu
smislenosti pisanja, dramu identiteta, dramu dosegnuta sna. Mnogo je onih koji ne razu-
miju ni vlastiti pogled u svijest i svijet a nekmoli estetski naboj stihova u generaciji kojoj
pripada Sead Begović. Takve ili treba ignorirati ili ih treba ironizirati.

Begović ponekad voli opozicionirati samome sebi. Samo da bi tu svijest o vlastitom tragu u
vremenu uzdigao na onu razinu kad poezija ne mora uvijek biti neposredni ushit, kako je to
govorio veliki američki pjesnik Robert Frost, nego, na kraju, i mudrost. Koliko god pjesme is-
pisivao u živim slikama, koje istom zatrepere osobitom svojom glazbenošću, Begović često voli
pjesmu završiti filozofijskom sentencom. U istom tekstu o Begovićevoj trećoj knjizi pjesama
Neven Jurica je zapisao: “Zato je poezija ovog autora, kako u prethodnoj zbirci tako i u ovoj
posljednjoj, nalik enformelnom platnu unutar kojeg se sluti čaroban, irealan pejzaž.”8
Pjesme “Pjesnik, mlad” iz knjige Nad pjesmama i “Povratak putnika” iz knjige Ostavljam trag
profesor Enes Duraković će uvrstiti u svoj antologijski izbor Muslimanske poezije XX vijeka9, čime
pjesnik Sead Begović neposredno biva uklopljen i u korpus bošnjačke književne tradicije. Jedan
od prilježnijih čitača Begovićeva pjesništva, Emsud Sinanović, to će ovako pokušati pojasniti:
Zašto Sead Begović pripada i bošnjačkoj poeziji? On sam smatra “da je to tek
prividna dvojnost meke granice, nipošto podvojenost, i to ga ispunjava zadovolj-
stvom, jer, i jedna i druga strana, ona u hrvatskoj domovini i ona u postojbini
njegovih djedova, Bosni i Hercegovini, pruža mu mogućnost bijega, a to u ova
turbulentna vremena nije bez značaja”. To bi bila duhovita opaska autora o pri-
padanju hrvatskoj i bošnjačkoj suvremenoj poeziji. Postoje i neki dublji razlozi o
autorovoj pripadnosti i bošnjačkoj književnosti o čemu sam svojedobno pisao još
1990. godine u eseju “Sead Begović – pjesnik sna i metafore”. Radi se o slijedećem:
cijeli pjesnikov opus, a naročito posljednju knjigu iščitavamo kao znak koji pored
plana izraza (Begović piše hrvatskim jezikom) ima i plan sadržaja, konotativni sloj
pjesništva, sloj značenja, sadržaja te smisla. Baš na emotivnoj funkciji poetskog
govora, u spoju emocionalnih sadržaja, i te kako bitnih u Begovićevoj poetici,
našao sam argumente za njegovu pripadnost bošnjačkoj poeziji.10
Dakako da Begović nije jedini bošnjački pisac koji, s punim pravom, pripada i hrvatskoj
književnoj tradiciji. U njegovu slučaju, stvari su, i jezički, i poetsko-izražajno, i motivski, i,
što je najvažnije, ličnim opredjeljenjem, sasvim očite i jasne. Nisu, međutim, ni očite ni
jasne u licitiranju onim imenima unutar bošnjačke književne tradicije (na primjer, M. Ć.
Ćatić i M. Dizdar) gdje su prisutniji etnokolonijalni ideološki kaprici negoli suvisli te iko-
liko opravdavajući književnopovijesni razlozi i argumenti.
Knjiga pjesama Bad Blue Boys (1990.)11 pjesnički je pristanak pripadanja jednoj navijačkoj
“sekti”, jednom urbanom miljeu u kojem, prvenstveno, dominira atmosfera socijalnog dna i
margine. Knjiga je sastavljena od stihovanih cjelina, pjesama u prozi i ulomaka koji prelaze
granice svoga žanra. Begović nije bio ni svjestan kako će devedesetih godina prošlog stoljeća
Bad Blue Boysi, navijači zagrebačkoga Nogometnog kluba “Dinamo”, voditi dugogodišnji rat
s nacio-kratskim ideologemama oko ideološkog imenovanja njihova nogometnog kluba.
Knjiga Nova kuća (1997.)12 došla je kao definitivna potvrda Seada Begovića kao pjesnika
profilirane i većma zaokružene poetike. Pišući o Begovićevoj Novoj kući, Emsud Sinanović,
na početku svoga eseja, prisjeća se Heideggerove misli o jeziku kao kući bitka, pa je, samim
tim, svaka nova stihozbirka “za njenog autora nova duhovna kuća, novo prosijavanje ideje
u konkretnom osjetilnom ruhu”.13 Sinanović se, u nastavku, pita:
Je li to i nova duhovna kuća, nova poetika, utemeljena na zasadama stare? Novo usto-
stručenje vlastitoga tubitka u bitku svemira ili zrcaljenje svijeta u versima Seada Begovića
koji stvara u okrilju postmodernizma, ljubeći podjednako i zvučenje i značenje riječi? Jer,
riječ kod svakog pravog pjesnika zvučanjem znači i značenjem zvuči.14

Poezija, naravno, ne može bježati od sudbinskih ali i bizarnih okolnosti koje se vezuju
za sami život. Pjesnik Begović je u to vrijeme baš bio preselio u novi životni prostor, u
novu kuću, pa će i prostor pjesničkih opservacija biti začinjen tim činjenicama. Navest
ćemo samo nekoliko naslova iz Nove kuće: “Nova kuća”, “Filip putnik”, “Život u novoj kući”,
“Živjeti u Hrvatskoj”, a naslovi ciklusa Put do kuće, Podrum, Dnevna soba, Kuhinja, Ku-
paonica, Spavaća soba, Tavan, Vrt već dovoljno sami sobom govore. U već spomenutom
eseju-pogovoru “Pjesništvo Seada Begovića” Cvjetko Milanja konstatira da Begović i novom
knjigom nastavlja isti “semantički i tematski supstrat”, samo što u ovom slučaju “ona sa-
drži i simbolizacijski sloj, koji se mogao susresti i ranije, navlastito glede područja intimno-
sti. No, sada se on odnosi na širi društveno-nacionalni, zapravo domovinski stratum”, gdje
“u simbolizacijskomu sloju to se može transponirati na tradicijsku, kulturnu i povijesnu
vertikalu i sadašnje stanje domovine (Hrvatske). Tomu, dakle, odgovara obiteljsko-nutar-
nja vertikala – roditelji, supruga, djeca”.15
Svaka je kuća, međutim, i svakodnevno groblje netom umrlih životnih trenutaka. Pjesnik
je svjestan nestalnosti kuće pa pjeva:
Jer Ja sam umro

i sad se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
(...)
(“Pismo mrtvog pjesnika”)
Svijest o smrti jest svijest o netom minulom ratu u Hrvatskoj i na balkanskim prostorima.
Begović je i sam najdirektnije sudjelovao u odbrani i stasavanju hrvatske države. Tragizam
rata pomjera iz temelja i značenja unutar postojećih riječi. Svaka nova pjesma može postati
svojevrsno svođenje računa. To najbolje svjedoči pjesma “Idila, rat i lutak”.16 Tako, odjednom,
pjesme o domu, obitelji, o ljubavi, kazuju da kuca, u nepredvidivim kontekstima, može biti
sve i ništa, da je i sjećanje kuća, i grob, i zemlja u kojoj se živi. Pjesnik ustvrđuje:
A tako skroman i malen

mogao bih živjeti
u vlastitoj šaci
Ali tek između njenih zidova
oči svake stvari gledaju te
u sebe ugrađuju
Zatim nas, kao nikada prije
pokrije krov
(“Život u novoj kući”)

Jer, sve mogu nepovratno odnijeti zli časi. Nakon rata, ni “vjetri nad razvalinama” nisu
snažni kao što su bili:
Taj je vjetar
sušeći naša tijela
dolutao iz jednog od ratova
uznemirivši nam snove
odsjeve na mirnim vodama
Nekoć nabrekao i snažan
sada je bio slab
bio je samo nadlaktica onog vjetra
koji hitro ljubi u krošnjama
i podiže viku
njušeći nam nesreću
(“Vjetar nad razvalinama”)
Emsud Sinanović primjećuje da je najpotupniji dio knjige Nova kuća “Corpus Christi”,
gdje se miješa nadolazeća religioznost i sjeta, umor i taloževine iskustva što istodobno
fermentiraju i zapitanost i ravnodušnost naprema svega postojećeg. Čak se ima dovoljno
vremena i samosuosjećanja razumjeti ljudska-sasvim-ljudska plemenita uzaludnost kad
žena sprema svome pijanom mužu ručak.
Stihozbirka Između dviju udobnosti (2002.)17 može sugerirati autorovu pozicioniranost između
dviju odjelitih, ali i povijesno i jezički vrlo povezanih književnih tradicija. Ta se neposredna
asocijacija ipak ne veže bitno za činjenicu da Sead Begović novom knjigom samo gradi još jednu
novu kuću. Između dviju udobnosti je nastavak pjesničkih traganja započetih u prethodnoj knjizi
pjesama (Nova kuća). Pjesme “Pismo”, “Gluho”, “Olovno vrijeme”, “Napokon kod kuće čovječe”,
“Kamo je otišao rat?”, itd., već samim naslovima govore koliko je riječ o impregniranu iskustvu,
neposrednom životnom iskustvu. Svaki je dolazak dolaženje izdaleka i svaki životni tren nameće
spoznaju da se valja smiješiti i, tako, “biti živ, zajedno sa smrću”. Poezija nije više siloviti juriš
na svjetove, pojmove, naslijeđa i mijene; poezija može biti što i “guja u njedrima”:
Zato što volim tu zemlju

po kojoj ide ide vlak
na hozentregere, dakle sporo
a i rezanci koje sam jeo na putu
nisu baš bili onak praf
i za slobodu države
Jer su ljutice guje u njedrima
gdje se začin/u riječi
koje kljasti ondak razvlače
u duge nejasne rečenice
da sasvim oglupaviš
(“Zašto guja u njedrima?”)
Vrijeme koje živimo nije nimalo naklono poeziji. Guja u njedrima je motiv preuzet iz
epske narodne tradicije. Neprijatelji pjesništva nisu, međutim, nikoji sistemi i nepovoljni

društveni konteksti, koliko su to sveprisutne “vulgarnosti ljudskoga srca”, vulgarnosti koje

uvijek “fabriciraju uprošćenu viziju ljudske stvarnosti”, kako je, pišući o Zbigniewu Her-
bertu za talijansko izdanje njegovih stihova, napisao Josif Brodski novembra 1992. godine.18
Posljednji Begovićevi stihovi su nastojanje svojevrsnog bijega u stanje pouzdanije kontem-
placije i duševnoga mira.
Pjesniku ostaju riječ i pjesma da ih se vodi i da budu vođene u svakodnevnoj ljubavi u
jeziku. Jer je svaka poezija velika samo onoliko koliko nadživi svoje stvaraoce.
Bilješke
1
Vođenje pjesme. Mladost, Zagreb, 1979.
2
Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti: Od Bašćanske ploče do danas. Golden marketing, Zagreb, 2003.
3
Cvjetko Milanja: “Pjesništvo Seada Begovića”, pogovor knjizi pjesama Između dviju udobnosti, Društvo hrvatskih književnika,
Zagreb, 2002., str. 62.
4
Nad pjesmama, Logos, Split, 1984.
5
Ostavljam trag, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.
6
Dalibor Cvitan: “Neofizička označajnost”, pogovor knjizi pjesama Nad pjesmama, Logos, Split, 1984.
7
Neven Jurica: “San i nježnost”. (Preuzeto iz pjesničkog izbora Prorok u našem vrtu, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske,
Zagreb, 2002., str. 121-122.)
8
Isto, str. 122.
9
Enes Duraković: Muslimanska poezija XX vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1990.
10
Emsud Sinanović: “O autoru”. (Biografska bilješka o Seadu Begoviću u knjizi izabranih stihova Prorok u našem vrtu. Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2002., str. 135-136.)
11
Bad Blue Boys, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.
12
Nova kuća, Naklada Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.
13
Emsud Sinanović: “Nova kuća – govor bitka na pjesnički način”. (Preuzeto iz pjesničkog izbora Prorok u našem vrtu. Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske, Zagreb, 2002., str. 124.)
14
Isto.
15
C. Milanja: “Pjesništvo Seada Begovića”, pogovor knjizi pjesama Između dviju udobnosti, str. 68.
16
U knjizi kratkih priča Sanjao sam smrt pastira, Naklada Breza, Zagreb, 2002., Begović se također često prisjeća smrti. O ovoj je
knjizi Zdravko Zima u prigodnom predgovoru napisao slijedeće riječi: “Ako je suditi po Begoviću, svijet i nije drugo nego
džungla u kojoj vlada zakon jačega i beskrupuloznijega i u kojem su trenuci spokojstva zapravo iznimka. (...)
Zlo je privlačnije od dobra, porok intrigantniji od vrline: golemom bratstvu autora koji su svoju estetiku gradili na toj pretpo-
stavci, pridružio se na svoj način i Begović.” (Vidjeti navedeni predgovor, str. 9.)
17
Između dviju udobnosti. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.
18
Josif Brodski: “Zbignjev Herbert”, preuzeto iz časopisa Poezija, br. 3-4, Beograd, 1996.

Branko Maleš
Od vitalističkog tekstualista
do neoegzistencijalističke brige
(ili: od teksta do Boga)
Vođenje pjesme, 1979; Pjesma nad pjesmama, 1984;
Ostavljam trag, 1988; Bad Bllue Boys, 1991; Nova kuća, 1997;
Između dviju udobnosti, 2003.
1. Dosad je Sead Begović (1954.) objavio šest knjiga pjesama (i nekoliko knjiga kritika,
kao i knjigu kraćih proza): u prvim je zbirkama krajem 70-ih godina 20. stoljeća odmah
naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem smislu tada popularnoj označitelj-
skoj sceni.
Prve autorove zbirke stihova ispisuju se dekonstrukcijskim gradbenim postupcima
koji se zasnivaju na višemotivskom smislu: poetski se tekst konstruira putem raznoseman-
tičkih naplavina, a to dakako podrazumijeva čitateljsko stvaranje integralnog smisla teksta
putem nekoliko motivsko-semantičkih jezgara... No valja odmah reći i to da je S. Begović,
kao “meki” semantički konkretist, već u početku – i za razliku od drugih tada mladih au-
tora – osjetno rabio lirski osjećaj razmrvljena i atomizirana svijeta, upozoravajući ujedno i
na lirski misterij takvoga raz-središtena i atomizirana svijeta kao na mogućnost – nakon
izvršena dekonstruiranja – nove gradnje.
(Lirska komponenta ma kako inače avagardno-modernističkog konstruiranja ljudskog
matičnog staništa, svijeta i teksta, ostaje u Begovića značajnom i razlikovnom posebnošću
i u idućim knjigama.)
Vođenje pjeme (1979.), prva autorova knjiga pjesama pojavila se krajem sedamdesetih
godina prošlog stoljeća i bila je značajna knjiga hrvatske moderne poezije, i takvom je
ostala i danas. O prvoj zbirci S. Begovića u načelu se, uz rijetke iznimke, pisalo vrlo pozi-
tivno, no jasno izražena strategije zbirke često se tumačila različito, s više ili manje razu-
mijevanja.
Prva se autorova knjiga ukratko smještavala između vrste duhovnog diskursa, oniričko-
nadrealnog posezanja u konstruiranju poetskog teksta, ili pak semantičke konkretizacije
usitnjavanja tradicionalno pridržavana smisla i njegova raznosemantičkog završnoga izlu-
čivanja (na tragu estetičkih istraživanja M. Bensea i Th. Kopfermanna, ili pak prijelomno-
ga gramataloškog obrata). Osobno se pritom ne nadmećem s prošlim vremenima nego mi
je samo važno tko je tada bio bliži ispravnijem tumačenju Begovićeva indikativnog prvi-
jenca; iz sadašnje perspektive mi je, jednako tako, uz brojne autorove zbirke i stručnu
kritiku o njima, važno to što su kritičko-esejističi tekstovi pok. D. Cvitana i C. Milanje
meni najvažnije kritičko tumačenje nesumnjivo vrlo zanimljivoga hrvatskog pjesnika Be-
govića.

I još i to, gotovo je nevažno je li pjesnik intuitivno ili osviješteno proizveo zavidan re-
pertoar poetičkih postupaka pridodavši se tada vrlo modernoj tekstualističkoj poetskoj
strategiji, postupaka koji pritom svakako impliciraju širi uvid u teorijsku i poetičku situa-
ciju u hrvatskoj književnosti sedamdesetih.
2. U početku oblikovanja Begovića kao pjesnika svakako je određenu ulogu imao i Josip
Sever, uostalom kao i u odnosu na neke druge literate, kasnije poznate pjesničke moder-
niste, sad već srednje generacije suvremene hrvatske poezije. Pokojni kultni pjesnik naime
utjecao je vlastitim u to doba izrazito modernim pjesničkim diskursom, kao i specifičnim
javnim govorenjem stihova, na brojne početnike/literate 60-ih i 70-ih pa, držim, nije zgo-
rega reći koju o posebnoj radijaciji koju je oko sebe širio tragični lik pok. Severa.
Kultni hrvatski pjesnik je naime u to doba pri SKUC-u I. G. Kovačić vodio tribinu,
školu... za mlade literate gdje se, barem u početku, tu znalo okupiti i dvadesetak mladih
literata da bi većina kasnije, u ozbiljnijim godinama, izabrala na ovaj ili onaj način književ-
nost kao životni poziv. Da je to bila, kad se sada procjenjuje, zaista talentirana književna
grupa mladih, a to je pokazala i kasnijim vlastitim biografijama, nesumnjivo je zaslužan i
karizmatični pjesnik i boem koji je, uza sve očekivane životne nevolje jednog od posljednjih
istinskih boema u nas, izravno i glasno upozorio da se dobra poezija može pisati i izvan
tradicionalnih i provjerenih kanona.
Jedan od najzanimljivijih literata u samom početku okupljanja oko književne i privatne
figure J. Severa bio je S. Begović, danas – držim – jedan od najizrazitijh pjesnika hrvatske
moderne poezije.
Begović, sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća još bez knjige, marljivo objavljuje, kao
i drugi predstavnici dobne generacije, u brojnim domaćim periodicima kao i u časopisnom
prostoru bivše države (Odjek; Oko; Polja; Književna reč...), u Zborniku off poezije te novo-
pokrenutom a kratkotrajnom istoimenom časopisu... Spomenuti se Zbornik organizirao
upravo stoga što su tadašnji brojni pjesnici, unatoč ponekim relevantnim pjesničkim ostva-
renjima i dakako učestalom časopisnom objavljivanju, i dalje, nakon što su od prvog objav-
ljivanja vlastitih stihova neke godine već prošle, bili bez prvih objavljenih knjiga. Tada je
naime knjiga imala poseban, pomalo mitski i svakako mnogo prestižniji status nego danas
kad su putovi do nje ipak bitno olakšani novom izdavačkom politikom i tehnologijom samog
nakladništva.
Tadašnja je (mlada) hrvatska kritika na stranicama Zbornika i spomenutog glasila, kao i
autor ovih redaka, nastojala sustavizirati tadašnje rasuto i raznomodelsko mlado hrvatsko
pjesništvo (uz Begovića, B. Čegec, A. Žagar, D. Štambuk, M. Rukavina i mnogi drugi). (A
polemike koje su izazvali neki moji kritički tekstovi, bez obzira na obostranu mladenačku
uzavrelost, danas držim dobrodošlima i književno-polemički živahnima i korisnima.) Moje
su književne strasti bile, i dalje ostale, naime naslonjene gotovo isključivo na modernistič-
ku hrvatsku poeziju i njene predstavnike...
3. Prvu knjigu pjesama Vođenje pjesme S. Begović najzad objavljuje 1979. godine; bilo je
to doba određenog vrhunca poetskog modela proizašlog iz “iskustva jezika” koji se dakako
različito i poluprecizno nazivao, smještajući i na taj način Begovićevu poetsku strategiju
svakako u šire polje suvremenog hrvatskog pjesništva označiteljske scene.
Begovića sam, kao i strategijski slične mlade hrvatske autore, tada svrstao u odjeljak
semantičkog konkretizma, termina koji je ponegdje izazvao neslaganje (terminiziranjem,

opisom upotrebljenih postupaka, krovnim modelom “dehijerarhizacije i fragmentarizacije

jezika”?) ali držim da je tadašnji opis poetičkih postupaka u načelnom obzoru “smjenjiva-
nja smisla – jezikom” unutar korpusa suvremene hrvatske poezije – bio ispravan.
Uz određene važne, pa i prijelomne, knjige pjesama (Severov Diktator i Anarhokor, te
prve knjige M. Stojevića, I. Rogića, Z. Makovića, B. Čegeca, M. Valenta i svakako – prve
zbirke S. Begovića), kao i književno-kritički i ažurni prevoditeljski rad grupe mlađih teo-
retičara i pjesnika okupljenih u časopisu Pitanja (C. Milanja, B. Bošnjak, D. Kolibaš...),
nakon šestog i osobito sedmog desetljeća u hrvatskoj književnoj teoriji i pjesništvu više
ništa nije bilo kao prije, dogodio se uočljiv i važan preokret. Mi, mlađi, koji smo se tada
pokušavali baviti kritičkim promišljanjem na dostupnim nam modernijim, pa i prevratnič-
kim, osnovama, rekli bismo, u to doba maksimalno pojednostavljeno, da je napravljena
dehijerhizacija smisla (kako u svijetu tako i u umjetničkom tekstu) u korist stoljećima
prešućivana jezika i njegovih tvarnokorelativnih mogućnosti... ili da se u tom potrebnom
smjeru pokušalo maksimalno ozbiljno intervenirati.
Pitanja (1969. – 1974.) i teorijski um okupljenih u redakciji, ali i izvan njene sobe, kao
važno radijacijsko mjesto dekonstrukcijskog i postmodernog filozofiranja o egzistencijalnom
tako i umjetničkom kontekstu brojnim autorskim prilozima, kao i ažurnim prijevodima
osobito postsrukturalističke francuske misli, u domaći duhovni obzor, teorijski i mahom
pjesnički, uvodi nov osjećaj svijeta i njegove antilogocentrističke re/prezentacije. Novi
osjećaj svijeta i jezika prate brojni i često komplicirani alati demontiranja inače dobrosto-
jeće i višestoljetne zgrade svjetskog Znanja i njegovog logocentrizma kao pristranog pogo-
na (istina i smisao – apsolutni transcedenti; prevlast smisla i glasa; prezentacija, vidljivost, svrsishodnost,
patetične afektuacije lažno zabrinutog subjekta, prešućivanje erotičnosti jezika i tijela...).
Smislu, istini i njihovoj posredovanosti kao temelju logocentričkog svijeta, pitanjaški
teoretičari i poetski modernisti nude antilogocentrički uvid u svijet (dekonstruiranje spo-
menutih okoštalih građanskih jedinstava): pismo, tekst, inskripciju, raz-središteni subjekt i njego-
vu slabu misao, scenu pisanja kao obod i rub, nesvjesno, ludičko i neposredovano...
Razumljivo, nije logično očekivati da mladi hrvatski pjesnici koji inkliniraju “jezičnoj
stihovnoj organiziranosti” posjeduju u doba objavljivanja prvih knjiga stihova kompletan
uvid u naznačeni pitanjaški istraživački obzor svijeta i (književne) kulture; uostalom, to i
nije neki uvjet za kvalitetan literarni rezultat u posljedici. Indikativno je, međutim, da je
godinama kasnije upravo Cvjetko Milanja, aktivni sudionik spominjanog časopisa i danas
najagilniji hrvatski istraživač suvremene poezije, putem pitanjaškog tekstulizma i pogona
vitalističke energije, barem za mene najpreciznije detektirao Begovićevu poeziju u kon-
tekstu modernog hrvatskog pjesništva. Na to ćemo se još vratiti. Na neki se način osjećam
dužnim objasniti odnos tadašnje mlade hrvatske kritike i prvih knjiga pjesničkih vršnjaka
koje su, uz Severove kultne zbirke, tada svakako bile indikativno mjesto dehijerhizacije
tradicionalne uloge smisla kao pjesmina gradbenog elementa, tj. njegove fragmentarizaci-
je i istodobno osviještene i povećane upotrebe tvarnih korelativa jezika (kao novog grad-
benog materijala).
4. Nekoliko mladih kritičara koji su u to doba pratili prve zbirke generacijskih pripad-
nika, često su i sami bili pjesnici, nerijetko – modernističke podloge (B. Čegec; pisac ovih
redaka...). O prvoj zbirci Vođenje pjesme (čiji naslov izravno implicira svijest o jeziku kao
materijalu, konkretizaciji demijurškog statusa pjesnika, nužnosti proizvodnog procesa kao
nastanka umjetničkog teksta i dr.) pisalo se dakako pozitivno; pritom se kritika u načelu

držala prepoznatljivih motiva iz integralnog tematskog registra (spominju se tako san i

nadrealnost) a da se o indikativnom obzoru unutar kojega izrasta Begovićeva poetska stra-
tegija nije reklo ništa, ili premalo. U prvim se kritičkim napisima, bez obzira na pozitivnu
ocjenu autora prvijenca, držim, pri tumačenju integralna autorova izrazito modernističkog
horizonta kao da većina kritičara u to doba ne posjeduje svijest o modernoj književnini i
njenim zakonitostima na tragu kapitalnog gramatološkog obrata, ili pak u esejizmu o kon-
kretističkoj umjetnosti, materijalnosti i proizvodnosti djela; rekosmo, kritika se bavila
mnogo više tematsko-motivskim, lako uočljivim elementima nego formalno-izvedbenom
(u promijenjenim okolnostima statusa moderne književnosti) itekako značenjski nosivom
i potentnom razinom pjesme.
Nije naprosto valjalo, tada ni sada, dijeliti semantičku i formalnu razinu poetskog tek-
sta (kao navodno manje važne i samo tehničke ispomoći pri gradnji pjesme), ni tada u
mladih literata, ni inače; ta odavno nadvladana podjela (sadržaj i oblik, naime) u kritičkom
pristupu osobito zakida autore jezične orijentacije, ostanimo pri tom tehničko-terminskom
signalu (I. R. Nehajev, M. Stojević, Z. Maković B. Čegec, G. Rem ali i B. Bošnjak, S. Jen-
dričko, M. Valent...), jer pjesnici raznorazne jezične spekulativnoti u inače klasičnoj temat-
skoj ponudi imaju upravo jezik kao osnovnu temu, jezik i njegov komplicirani dijagram
vlastite sudbine, i sebe kao svijeta. U jezično zainteresiranim pjesnicima tematsko-motiv-
ski i formalno-izvedbeni elementi naprosto jednako znače. Sve poprima status značenjski
relevatne poetske informacije, a jezik se od priručnog i pomoćnog sredstva u gradnji pjesme
promovira u (slučaju ranog Begovića) u gotovo jedinu i svakako dominatnu temu.
Osobno sam tada tumačio poeziju S. Begovića, kao i drugih autora slično senzibiliziranih
autora, kao pjesničku i poetičku oporbu Kontekstu: kontekstu tradicionalno organizirane
pjesme uobičajeno provodnog smisla kao kontrukcijskog elementa teksta; ujedno je ta
pobuna i implicitna pobuna protiv građanski čvrstog i homogenog ustroja logocentrističkog
svijeta i njegove stoljetne vladavine. Svijet, i tekst kao svijet jezično osjetljivih autora, tu
– mladih hrvatkih pjesnika 70-ih, više nisu pod kontrolom piramidalnoga logocetričkog
svjetla koje je stoljećima, u sprezi s vrhovnim Orijentirom, tj. Stvarateljom, doznačavalo
jednu i jedinu Istinu i jednaki Moral. Svijet je, intuitivno shvaćen ili ne, usitnjen i atomi-
ziran, bez krunskog orijentira i kao veliko i neuređeno klizište dojučerašnjih građanskih
vrijednosti – nudi se kao fragment.
Dojučerašnji homogeni svijet (točnije – naša predodžba o dugovječnosti i moći logocen-
trizma) u Seada Begovića više nije homogen nego fragmentaran kao adekvatizacija svijeta
u poetskom tekstu i poetskom modelu tog istog svijeta. Kao autor izrazito fragmentarizi-
ranog smisla (inače, tradiconalno homogene strukture klasične pjesme), osviješteno ili ne,
gradi antilogocentristički svijet/tekst. Begovićev poetski tekst naime obavezno posjeduje,
različito nego što je inače uobičajeno u hrvatskom pjesništvu, nekoliko semantičkih jezga-
ra koje se u međusobno plodnoj i nadopunjavajućoj igri (ako je dakako pjesma uspjela)
sada, na strukturno bitno nov način, tvore integralni smisao poeskog teksta putem nekoli-
ko značenjskih izvora (oponašajući dakako pritom krucijalnu fragmentaciju samoga svijeta,
tj. naše zakašnjele spoznaje o toj atomizaciji).
I kao što se već napomenulo, gotovo je sigurno da ni pok. Sever ni Begović nisu u pisa-
nju svojih stihova bili upoznati s Deriddinom prijelomnom knjigom O gramatologiji (sara-
jevski prijevod iz 1968.), Milanjinim “gramatološkim obratom”, ali – jednako tako – autori
su svakako važnih i indikativnih modernističih/postmodernih knjige pjesama u korpusu
hrvatskog suvremenog pjesništva, iskazujući duh vremena na najbolji način.

5. Kad je riječ o integralnom pjesništvu Seada Begovića može se, uz manje netočnosti
terminološke naravi, ustvrditi kako je Begović u početku svojih stihova krenuo kao intui-
tivni tekstualist burne vitalističke geste, a zadnjim knjigama, zasad, završio kao neoegzi-
stencijalist.
I sâm spominjem moguće pogrešne kritičke ocjene, točnije – generaliziranja, stoga jer ni
prve knjige stihova našeg pjesnika nisu kompletno i o književnom konceptu osviješteno dokra-
ja izrađene kao tekstualističke knjige stihova. (Na to s pravom upozorava i C. Milanja.)
Ni Vođenje pjesme, a pogotovo zbirka Pjesma nad pjesmama nisu, ako bi se strogo čitale,
izvedene dosljedno unutar određenog modelskog koncepta, (tu – tekstualizam) jer je
Begović, paradoksalno, prije svega lirski konkretist pa signali lirskog subjekta često, ne-
smetano i najzad namjerno prodiru u konkretizaciju određene zgode u pjesmi... No svaka-
ko su modernistička paradigma pok. Severa, kao i duh vremena 70-ih, literatura ruske
avangarde zajednička tadašnjim mladim jezično zainteresiranim autorima... utjecali, svatko
svojim udjelom, na prvu autorovu zbirku bitno rastresitog smisla i svijeta u kombinaciji –
valja reći – s tipično autorskim lirskim doprinosom.
Pjesnik Sead Begović je, držim, u prvim knjigama impersonalni konkretist, tj. pomalo
apsurdno i lirski konkretist i konkretistički liričar koji, uz mjestimično, ali otvoreno zago-
varanje procesualnosti književnine kao osobine materijalističke ideje o književnosti, jed-
nako tako često rabi i otvorene lirske signale, pa ponegdje i simbolsku maštu, svog nikad
zatomljenog lirskog subjekta i emocijskog kazivača. Autorov lirski subjekt, naime, ne tako
paradoksalno, usred određene vrste konkretizacije pokazuje ili svoju staru brigu za izdeba-
klirani ili pak isuviše plačljivi emocijski dijagram svijeta. (Otuda vjerojatno i kasnija, sada
– neoegzistencijalistička, briga za svijet.)
Poštujući međutim opravdana Milanjina nastojanja na kritičkoj točnosti, ipak ću se
odlučiti za prevladavajući tip poetskog teksta u određenoj autorovoj zbirci.
Ugrubo bi se, ali ne i pogrešno, integralno Begovićeve pjesništvo, zasad realizirano u
šest knjiga stihova, moglo podijeliti u dvije faze: 1. označiteljsku scenu i njene vrste konkretiza-
cije (prve četiri zbirke: od 1979. do 1991.) te 2. neoegzistencijalistički govor o privatno-društve-
nom stratumu (zadnje zbirke: od 1997. nadalje).
Označiteljsku fazu, uza značajke imanentne horizontu poetskog modela (nepovjerenje
u metafizičko utemeljnje Subjekta, dekonstrukciju i posljedičnu fragmentarizaciju razno-
značenjskih građanskih jedinstava te empirističko-duhovnog konteksta u kojemu vladaju
logocentrizam i njegovi izvodi), obilježavaju dakako i autorovi poetski postupci proizašli iz
naznačenog horizonta duhovno-teorijskog deridijanskog prevrata i tako izmijenjene slike
svijeta.
Određen uvid u prošlostoljetne historijske (većinom ruske) književne avangarde, koje
je pok. Sever osviješteno napustio, ili napustio barem donekle, kao utopijsku radost ozna-
čiteljske igre, posjeduju i ondašnji važniji mladi autori, tu – svakako S. Begović. U svijetu
naime propitnih orijentira i logocentrističke konstrukcijnosti, u književnosti – vladavine
tradicionalističkih idejnih podloga i jednakih gradbenih elemenata, (književni) identitet
se pokušava steći novim postupcima kojima ne vlada izdebaklirani potrošeni logentristički
smisao gradnje svijeta i teksta.
Autor S. Begović smješta Subjekt koji je trenutačno bez identiteta između svijeta i
teksta; u prvoj fazi stihovanja – mahom u tekst, fragmentarizirajući ga (“oponašajući” tako
sliku atomizirana svijeta) u nekoliko međusobno povezanih cjelina građenih novim, izbi-
jenim i logocentristički nekontaminiranim smislom.

Kako se sada zasniva konstelacija novog smisla? Jer – valja reći – ne postoji u tijelu
pjesme (ako je riječ o literarno vrijednoj pjesmi) niti jedan element, kao što se već reklo,
koji ne znači, tj. u pjesmi – sve znači, i semantički je neosporno potentno.
6. Postoje dakako različite vrste dekonstrukcije (kao postupaka “ljuštenja” tradicional-

nih petrificirajućih značenja), od ideološke, društvene do kulturne ili obiteljske...; jednako
tako, svaki, pa i dvostišni fragment posjeduje svoj jedinični smisao koji, udruženo i pret-
postavlja se – plodno, s ostalim većim ili manjim stišnim jedinicama tvori najzad i smisao
integralnog poetskog teksta. Novi smisao novog teksta.
Metodom raznoznačenjske razgradnje dojučer čvrsto ulogorenih snopova logocentristič-
kih (i fonologocentrističkih) izvoda izbija se novi, dotad prešućivani i prikrivani smisao pa
će stoga ta očita autorova namjera u načelnom modelskom horizontu opravdati zapravo
prvu fazu vlastitog pjesništva. No ako se priđe bliže samom novoučinjenom fragmentu, kao
i tipu izbijene semantike u njemu, onda će se, uz načelne modelske značajke, otkriti i
drukčiji, osjetno uži i specifičan način zasnivanja smisla.
Begović, naime, upisuje Subjekt u tekst, ali i u svijet pa su stoga načini gradnje poetskog
teksta i pripadnoga novog smisla primjereni upravo tome – gdje i kamo autor smješta Subjekt
(u potrazi za identitetom). Kad se autor upisuje u jezik, ili tekst kao jezik, tematski registar,
koji dakako postoji, nije lako otkriti i imenovati (tekstualizam, npr., koji u prvoj, donekle
i drugoj zbirci traga ljušteći semantičke naslage za izvornom erotičnošću, tj. Tijelom). Ako
je pak Subjekt u nastojanju da dopre do sebe sama smješten u svijet, tematska se registra-
cija lakše podaje dešifriranju (tematsko-motivski repertoar: obiteljska hijerarhija, otac kao
autoritet zajednice, sin kao produžetak, ljubav kao oaza, domovina kao izbor poželjnog i
jedinog mjesta). Subjekt- smješten-u-jeziku/tekstu u načelu ne oblikuje lako uočljivu te-
matsku egistraciju, dok se Subjekt-u-svijetu koji se ljušti, dekomponira i dekonstruira u
svom tematskom lic u brže i lakše prepoznaje kao signal određene razgrađene zbilje...
Različit postupak konkretizacije teksta i svijeta u Begovića, i drugih, koji se zasniva
prije svega na fragmentarizaciji smisla te oblikovanju novoga i nekontaminiranoga smisla
iz nekoliko međusobno aktivnih semantičkih žarišta – naziva se kombiniranjem raznih
semantičkih naplavina, slaganjem semantičkih listića, književnim enformelom ili pak tek-
stualizmom...
U tri do četiri prve zbirke stihova riječ je dakle o spominjanim tehnikama ljuštenja
starog smisla i očekivane ponude učinjene razgradnje u posljedici. Takvi rezultati konkre-
tizacije i svijeta i teksta, sa svrhom otkrivanja nevinosti i izvornosti, mogu se sažeti na
nekoliko izrazitijih tipova redukcija, tj. tipova novog i neposredovanog smisla: kokretizacija
prostora kao premrežavanje objektivno udaljenih ptostornih koordinata; ironizacijsko ljuštenje građan-
sko-obiteljskih i tradicionalno-književnih petrifikacija; te kao najznačajnija redukcija – opsesivna
potraga za (izgubljenom) erotičnošću i emocijom svijeta, Begovićeva kapitalna potraga za Tijelom.
Raznoznačenjskim naplavinama koje doznačuju prije svega veliki dar života i njegove
ugode, kao i rajske svemoći u toj kapitalnoj sferi (autorova guliverizacija emocijsko-erosne
funkcije i njenih brojnih afekata), tj. tekstualističkim značenjskim “mrljama” opće meko-
će i lirske ispunjenosti Begović, u prvim stihovima, dominantno traži Tijelo kao prvotni
izvor i nekontaminirani i nevini generator životnog ciklusa. Autor se pritom služi pomalo
agresivnim i grčevitim gestama vitalizma koje, kritika točno upozorava, intuitivno traže
uporište u pred-transcedentalnom označenom (metafizikom nekontaminiranom smislu), tj. u
instinktu i grču, energiji i volji, erupciji i guliverizaciji.

Istraga o Tijelu, potraga za izvornošću, Begovića, uz još poneke hrvatske moderniste,

svrstava u izrazite vitalističke konkretsite, tj. vitalističke tekstualiste u suvremenom hr-
vatskom pjesništvu.
Dok naslovi nekih prvih autorovih zbiraka (Vođenje pjesme; Ostavljam trag) izravno upu-
ćuju na materijalnu ideju o književnosti i njenu označiteljsku praksu: rad i procesualnost
kao umjetninu u posljedici, dotle se dominantna istraga o Tijelu oslanja na tekstualističku
plutajuću zavjesu semantičkih “mrlja” vitalnosti: slavljenja i oporbenosti. Načini konkre-
tizacijske redukcije u Begovića, možda nije potrebno naglašavati, vode jednakom cilju:
razotkrivanju općeg logocentrističkog posredovanja i izbijanju novog smisla kao neposre-
dovane, enformelske strukturiranosti.
7. Drugu fazu stihovnog organiziranja (od 1991. nadalje) Begović počinje osjetnim
prodorom tematskog registra utemeljenog na socijalno-političkom, socijalno-obiteljskom i
kulturalnom stratumu: od subkulturnih izvoda urbaniteta (potkultura navijačkih skupina),
tihe adorativnosti obiteljske jedinične zajednice do nedavne ratne nevolje koja u stihovnom
rezultatu generira domoljublje. Inače, ne bi trebalo iznenaditi ako se zadnje zbirke S.
Begovića više čitaju, u kritike nailaze na širi interes. Autorove su zbirke od 1991., ma što
to značilo, svakako prohodnije, reklo bi se pogrešno – “zrelije” i mirnije pa je recepcijski
odjek zapravo očekivan.
Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje
možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog
stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović
je naime oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost ur-
bane i “asfaltne” groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je,
uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju;
vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodne-
vice a hlađenjem obavezne mladosti... okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost
(povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u
tzv. zrelijim godinama.
Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje atorova se poetska strategija označava neo-
egzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom posebno pogriješilo. Jedan od vo-
dećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu ( na
upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše “ozbiljne” i svakako zabrinute i inteligen-
tne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih, ali i proznih tekstova grubo-
empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu sva-
kako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz
periferijske izmještenosti.)
Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom “prozaizirane” pjesničke zgode
(namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdotalni
impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građan-
ske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao
i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajed-
ničkih ideala...)
Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta
se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju, nego sabiru prošlo (realno) vrijeme
te se prije svega melankolično, a literarno kvalitetno – sjećaju.

Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i
neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedav-
nih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i
obavezne okrenutosti pema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapa-
če uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistič-
ki govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo
osjetilno-faktografski doživljaj uvodi – sjećanje. (Usput, sklonost “maloj priči” i sjećanju,
unatoč – neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.) Sjećanje dakako
stimulira pjesnikov “zamor života”...
Begović kao da toplom semantikom svakodnevlja ispisuje neku vrstu socijalno-pomir-
ljivije i socijalno-izmirljive poezije neoegzistencijalističkog iskaza koja želi povezati zamr-
šene konce suvremenog svijeta, i na tom istom miroljubivom fonu – i konce i odnose obi-
teljske usklađenosti. Samo će, kaže autor, “zajednički vrt” ljudi jamčiti i osigurati suposto-
janje elemenata inače bogate Razlike svijeta (“Prorok u našem vrtu”; “Zauvijek Bog”).
Nepatvoreno uživanje u skromnosti i značenju maloga (obitelj; prijateljstvo; objed...)
kao i literarno kvalitetan i novomoralni stihovni učinak proizvode, kao što je kritika već
uočila, novi globalno-privatni komunikacijski pomak: novu važnost i novu svetost novog
mogućeg početka plodne ljudske socijabilnosti i obiteljske jednostavne sreće.
Autor se putem svijeta malih stvari (sastavak “Kuhinja” i njezin precizan opis) izravno
brine za svijet, njegovu (barem stihovnim apelom) moguću novu smirenost kao uvod u
priželjkivanu oazu male i skromne sreće. (Moje su inače simpatije, kao što se i vidi, u au-
torim stihovima označiteljske scene, ali – valja pošteno reći – u zadnje doba nisam čitao
nepretencioznije i bolje pjesme neoegzistencijalističkog govora nego što su to Begovićevi
stihovi; egzistencija se – ako se u nas još uopće piše – bavi isuviše načelnim dvojbama i
načelnim problemima svijeta... i takav poetski tekst izaziva ipak samao načelnu čitateljsku
zainteresiranost a zapravo neuključenost.)
Orijentir druge faze autorova pjesništva nije više između teksta i svijeta nego se pomire-
ni lirski Subjekt nalazi u ozračju transcedencije, vrhovne duhovnosti, Boga... koji pokazuje
sveopću suosjećajnost i pritom naklonost za ideologiju malih stvari: skromnost i jednostavnost,
trpeljivost i zajedništvo. Godine su prošle, kaže se, a “kako sniježi naša samoća”...
Između dviju udobnosti, zasad zadnja autorova zbirka, položajem Subjekta, blagošću Ori-
jentira i najzad tematskom introspektivnom registracijom odista liči na prethodnu zbirku;
i zabrinuti i smireni Subjekt, istodobno, “rješava” zamke života globalno i pojedinačno,
utječući se transcedentnom isijavanju ali i vlastitom ironijskom mišljenju. Učinjena de-
montaža obiteljske hijerarhije smjenjuje patrijarhalnog oca a novi početak – osnovna tema
predzadnje pa i zadnje zbirke stihova – tu ostvarena kao oslobođenje majke, otvorena je
mogućnost kako opet “sve postoji”: Bog se otkriva iz dekonstruiranja obiteljske hijerahizi-
rane petrifikacije (“Sve opet postoji”; “Corpus Christi”...). Ukazani put, autorova nova
kuća kao novi početak, te vjera u njega realizira se i za vjernika i za dobronamjerna laika
kao jednostavnost i skromnost, ljubav i mir (“Naša mama, sine”; “Objed s prijateljem”).
U poboljšanje svijeta se samo donekle vjeruje uz brojne predradnje koje nužno pretho-
de eventualnom smirenju globalnog i strastvenog imperijalizma; takvo se smirenje svijeta
samo priželjkuje. Osobni mir autor je pronašao u skromnosti, zadovoljstvu pisanja i komen-
tiranja, kao i u nesumnjivoj tihoj sreći u obiteljskoj komunikaciji.

Ante Stamać
Pjesničko jastvo, nabodeni kukac

Sead Begović: Između dviju udobnosti, Knjižnica
Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.
Suvremena je pjesma nadrečenično jedinstvo poniklo u subjektovoj strasti za (is)kazi-

vanjem i, time, pokazivanjem društvenom svijetu. Ekranizacija unutarnjih misaonih i
osjećajnih tmora. Poticaji su toj strasti mnogovrsni: od očitovanja “žudnje” za otimačinom
svega izvanjskoga, preko grabljenja, “drugoga”, do puštanja na volju svekolikoj potmulosti
duševnosti – ako je od nje što ostalo. Izravna dakle ukorijenjenost pjesničkog izražavanja u
egotičnu biću. U izvaganoj mreži poetičkih odrednica što se kao jezični prostor pjesničkog
suoblikovanja svijeta širi u nedogled, suvremena pjesma živi od autorske, emotivne, poši-
ljateljske instancije; druge se zanemaruju, ili prepuštaju obavijesnoj entropiji.
Naravno da u takvu iskazivanju nekontroliranih kognicijskih čina “estetička” i poetička
“korektura” nije potrebna. Pjesmu u suvremenom pjesničkom standardu malo što korigira
“izvana”. Signali “poetske funkcije jezika”, funkcije dakle tvorbene, što ih je nekim činom
fenomenološke redukcije Jakobson bio sveo na ponavljanje i paralelizam, danas jednostav-
no nisu razvidni. A tradicionalni su signali bilo potrošeni bilo jednostavno nenaučeni, jer
kulturno podrijetlo današnjega pjesničkog subjekta nije moguće izvesti iz tradicionalnih
estetičkih zasada europske kulture. To se podrijetlo danas uglavnom vuče iz društvenih
slojeva nevičnih višim tipovima književnog oblikovanja, odnosno iz globalne kulture današ-
njice, u kojoj ravnopravno sudjeluju svi kontinenti i sva društva postkolonijalnog poretka
svijeta.
(Budući analitičari suvremenoga hrvatskog pjesništva jamačno će i na toj pozadini mo-
ći odčitati odluku nekolicine hrvatskih pjesnika, mahom postarije dobi, da se služe isklju-
čivo sonetom, pa i onda kad većina njih pokazuje samo volju i eventualno znanje, ne i
unutarnju potrebu da sonetovom kompozicijskom antitetičnošću ustroje dinamičnu du-
hovnu zgodu i zgradu svijeta. – Tko hoće biti točan analitik, mora najprije znati snimiti
postojeće stanje.)
Sead Begović svojom šestom zbirkom pjesama, Između dviju udobnosti, nije jedini koji
potiče naše prethodne opaske, ali je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne
scene u kojih se očituju razlozi tim opaskama. I spomenuto nadrečenično jedinstvo, i unu-
tarnji egotizam, i rečena “žudnja”, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite
sentimentalnosti do naturalističke gruboće, sve će se to naći u omanjoj zbirci od trideset i
dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on
usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme:
Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za
svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se rečeno autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom
referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak po-
stoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog stan-
darda, ako se hoće.

Zapravo, dva su temeljna problema što ih “iz sebe” postavlja Begovićevo pjesništvo.
Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga “drugoga”, i ne nalazi ga.
Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u
svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili ekspli-
cite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili
pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta.
Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove dušev-
ne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike
lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno
sudjelujemo.
Glede prvoga, posrijedi su dva tipa traženja dijaloškog sadržaja: prvi se obraća sam sebi,
drugi nekom nepoznatom “ti”. Ili onom “ti” što ga pjesnik baudelaireovski apostrofira kao
“licemjera čitatelja”.
Nerijetko se veli, da se snaga pjesničkog uvida jednokratno manifestira minijaturnom
protežnošću svoga diskurza. Begovićevo pjesništvo, koje ište svoje “ti”, koje govoreći o
sebi govori drugome,i koje govoreći drugome govori sebi, sažimlje u malome temeljnu
shemu društveno-komunikacijskog sustava “alter/ego”. “Alter/ego” formula je u kojoj je
Niklas Luhmann osmislio svoj problemski prijepor sustav/okoliš. Spojen i rascijepljen, taj
sintagmatski sklop, možda više no ijedna sociološka misao, izriče danas muku suvremena
opstanka. Begović tu muku izriče govorom svakodnevice, neusklađena jastva i traženjem
bližnjega koga nema.
Čini mi se da pjesma Nabodeni kukac najpregnantnije sažimlje niz izrečenih opazaka.
Posrijedi je snažna slika, metafora pjesnika, ili bilo koga koji bi sebi, prvome ili drugome
“ja”, mogao reći: “Odjednom si nabodeni kukac / koji je grizao svoju dušu / tu zloglasnu
jazbinu”. Neodoljivo mi se za usporedbu nameće minijatura Milivoja Slavičeka od pred
pedesetak godina: “Dobro natakut na dug i šiljat trn / ja slušam cvrkut ovog kljuna ponad
sebe / A čitave su revolucije bespomoćne”. Usporedba obiju minijatura usporedba je dvaju
poimanja antropološkog problema. Prvi poimlje sebe kao muku unutarnje razapetosti;
drugi kao muku povijesnog opstanka.
Kao da je to i prijepor između dvaju tipova pjesništva. Begovićeva je nova zbirka, kao
malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost,
nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.
(2003., Republika broj 5)

Nikica Petrak
22 pjesme Seada Begovića

Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obič-
no završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim
pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga
što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je
potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove.
Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s or-
ganizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne
zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju
događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo
da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s
umjetnikom.
Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Be-
govićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko
kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj
drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo
razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga.
Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je
davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono
iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U
cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepo-
znati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže
se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tiha uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se nje-
govo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg
stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost
najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične
predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u
naš budni prostor-vrijeme.
U pjesmi “Filip putnik”, primjerice, pjesnik otpočinje samoironičnom identifikacijom
s kapetanom Cookom, metaforom svih putnika koji su pošli otkriti nepoznato: “tražiti
neki vječni život / ili kitnjasti grob / urođeničkog Boga”. Sin, koji izražava najnormalniju
dječju želju da mu otac donese dar s puta, odjednom postaje savjetnikom, koji nevino
izriče najstrašnije opomene: nemoj otkriti plač na svom putovanju, reci smrti da bježi i
tako raščisti prostor. Život je predragocjeni putnik... Smjesta nam biva jasno kako je to
pjesma dobrih želja: sinu treba ne donijeti plač, sinu treba raščistiti prostor od smrti, sinu
treba, naposljetku na poklon donijeti s takva putovanja otok kojemu “ništa ne fali / od
bujnosti i ljepote” – a taj otok nije drugo do prikrivena slika samoga sina, mlađeg i novijeg
života, potpuno zaokruženog, samosvojnog i zrelog. Ova kratka deskripcija htjela bi upozo-
riti da je Sead Begović i tamo gdje je prividno najzatvoreniji, uvijek poziv na odgonetavanje
smisla koji upravo kroz poeziju postaje neobično važan. Prepun slika u kojima iz njega

istrčava vjeverica da bi odnijela njegov strah u skrovište u kojem drhti njegova “sudbina
čista kao košulja”, zatim zatečen nekom riječi koja je “grabljivica”, koja mu “odvozi volju”
i predaje ga nepoznatim ljudima, pjesnik će nam otkriti i svoju majku pred mučnu smrt,
kako nalazi da “sve opet postoji”, postidjet će se i Bog što je dopustio tako kasnu spoznaju
o sebi.
Naposljetku, upravo zbog već spomenute izražene glazbenosti, ovi stihovi imaju još
jedno drevno lirsko svojstvo: oni pozivaju da ih se izgovori, kako bi se ta melodija čula.
Danas kad je često i sjajne pjesnike gotovo nemoguće odvojiti s lista papira, kad se ne
podaju govoru, pred nama su stihovi koji traže naš sluh a da nas ne oštećuju za intelektu-
alni užitak razumijevanja.
(Treći program Hrvatskog radija)

Željko Kliment
Život u novoj kući

Sead Begović: “Nova kuća”, pjesme, Naklada Društva
hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.
Nova zbirka suvremenog hrvatskog pjesnika Seada Begovića (rođen u Zagrebu 1954.)
“Nova kuća” unekoliko je svojim izrazom, odabranim formama (pjesme slobodna stiha i
pjesme u prozi), kadšto i temeljnim načinom korištenja poetskih slika, riječnim obratima
umjetnički logično nastavljanje i razvijanje dosadašnjeg poetskog rukopisa. No, ovdje je
uočljiv također i niz novih, čini se određujućih momenata. Dijelom su oni proizišli iz činje-
nice da je stvorena nova hrvatska država (na neki način to je ta Nova kuća kojom je naslov-
ljena zbirka, ili to je ono što izrečeno stihovima Zatim nas, kao nikada prije / pokrije krov u
pjesmi “Život u novoj kući” omogućuje šire i konkretnije razumijevanje).
Također je i rat dobrano uskovitlao ovdašnje prostore, ljude, njihove sudbine, pa je bilo
ljudski nemoguće ne reagirati na nj, primjerice u pjesmama “Vjetar nad razvalinama”, “Voj-
nikova pjesma zemlja”, ili “Idila, rat i lutak”, ali ovdje to nije neko izravno ratno pjesništvo,
borbeno, s proklinjanjem ili psovkama, već uvijek mnogo pritajenije, s puno lirizma. I na
posljetku, ne samo da su prethodne zbilje nužno utjecala na pjesnikove vizure, teme, do-
življavanja, već se pojavila i posve biološka potreba da pisac porazmisli o tome što mu dono-
si dob u kojoj se nalazi. Njemu se tako čini u četrdesetoj život je u mišolovci te je prisiljen
ustvrditi Jutros sam se pomirio / s godinama koje su prošle / i koje sam opet pozvao u sjećanje.
Zbirka je podijeljena na pjesničke cjeline koje puno više svojim naslovima no unutrašnjim
tematskim jedinstvom opisuju ono što pripada kakvoj kući. Tako nakon uvodne, izvanci-
klusne naslovne pjesme (“Nova kuća”) započinje ciklus “Put do kuće”, a potom slijede
njezini “dijelovi”, ciklusi “Podrum”, “Dnevna soba”, “Kuhinja”, “Kupaonica”, “Spavaća
soba”, “Tavan” i “Vrt”. Kao malene cjeline, unutar zbirke se nalaze dojmljive pjesme po-
svećene pjesnikovoj majci te njegovim jednako preminulim prijateljima – pjesnicima.
Onog pjesničkog “starog” Begovića moguće je pronaći u ironičnosti pjesme “Pismo
mrtvog pjesnika” (Novi je to pjesnik mladi / protutnjao kroz abecedu i / razbacao riječi
poput konfeta, ili modernizmu pjesme “Bila je čudna ta kćer...”. Ali većina je pjesmotvora
ipak dovoljno nova, pa da naslov zbirke bude opravdan. Begović će pjevati o ponekim uni-
verzalnim problemima, a onda svakodnevici, prisjećati se mladosti, govoriti o djeci, o braku,
o svojoj domovini (Bijaše uvijek lijepa zemlja / ta moja domovina / U njoj sam postavljen za strašilo
/ usred žita, toliko je požnjeveno bilo / mladosti njene i poezije / Ah poezija!. I posebno proživljeno o
naslućivanju onostranog, o smirenju i o Bogu.
Uza svu tematsku raznolikost, nešto je u ovoj zbirci ipak prisutno, od njezina prvog pa
do posljednjeg stiha – to je ukupna atmosfera, jedno smireno i ozbiljno ozračje proizišlo iz
točna uvida u ono o čemu pjesnik govori. Kao šesti naslov u knjižnici “Djela hrvatskih
književnika”, knjiga je izišla u nakladi Društva hrvatskih književnika, a urednik izdanja je
akademik Slavko Mihalić.
(Vjesnik, 9. siječnja 1998.)

Nenad Rizvanović
Tko, molim vas, čita poeziju?!

Sead Begović: Književna otkrivanja, Stajergraf, Zagreb, 1999.
Postoje književni kritičari – ili bi barem trebali postojati. Ali u Hrvatskoj sve ima svoje
zakone. U drugoj polovici devedesetih broj kritičara koji u novinama redovno pišu o poeziji
spao je na ova imena: Tonko Maroević (u Forumu Slobodne Dalmacije) i Sead Begović
(u Vjesniku), što je u najmanju ruku bila riskantna situacija za hrvatsku književnost (na svu
sreću Maroeviću i Begoviću se pridružio Zvonimir Mrkonjić četvrtkom u Novom listu).
Da nema tih književnih kritičara fanatika, sve bi završilo kao u starom vicu (“to može
samo mama voljeti”), no Sead Begović (1954.) stvarno jako voli poeziju, pogotovo hrvatsku.
Zapravo ne samo to – iz njegovih nedavno objavljenih Književnih otkrivanja može se učini da
stanje nije tako apokaliptično. Begović je rijetko pristojan momak, za svakog će naći pone-
ku uglađenu riječ, čak i za one beznadne slučajeve. Begović je naprosto filantrop poezije i,
paradoksalno, to nije loša strana ove knjige. Knjige književnih kritika valjda i moraju izgle-
dati tako – na prvi pogled nepotrebne sve dok se ne sjetimo da mora postojati neka spona
između čitanja i pjesnika.
No tko još, molim Vas, čita poeziju! Jesu li krivi pjesnici ili čitatelji? Maliciozniji i umi-
šljeniji pisci svu krivnju u pravilu svode na neobrazovane i lijene čitatelje. Kritičar – u hr-
vatskoj situaciji – trebao bi dakle biti netko tko bi pomirio ove dvije zavađene kaste ljudi!
I sam pjesnik, Sead Begović, je konervativni kritičar, što je sasvim legitimna pozicija, ma
što god mislili o tome. Iako novinski kritičar – ovi tekstovi objavljivani su uglavnom u Vje-
sniku, Večernjem listu, Hrvatskom slovu.
Begović je tipični predstavnik hrvatskog akademskog ukusa. Nesumnjivo da je veliki
poštovatelj hrvatske književne tradicije, pa čak i naše starinske kritike (tipa Vlatko Pavle-
tić), Begoviću treba vjerovati kad u predgovoru napiše da “osjeća neskrivenu ljubav prema
poeziji” premda možemo podići obrve na konstataciju da su knjige o kojima je pisao plod
njegova “osobna izbora, a ne novinskog zadatka”. Pisati o poeziji suvislo na dvije-tri kartice
vraški je težak posao na kojem su se sapleli i mnogo veći autoriteti od Begovića – naši gla-
soviti teoretičari i akademici. Sead Begović bolji je pjesnik nego kritičar – ali njegova kritika
je i te kako korisna i važna na svojoj obavijesnoj razini – bez nje, kao ni bez Maroevićevog
Klika, teško da će se u budućnost i jedna povijest hrvatske književnosti moći napisati.
(Slobodna Dalmacija, 12. studenoga 1999.)

Hićaja1
Kairski kaligraf Ebu-Abdullah Muhammed sanjao je zreli nar, gorsku vodu i prijateljsko
sunce. Odjednom, nar se cijedio krvlju, voda se mutila, sunce je prsnulo, a on se Božjom
milošću prene iz sna.
Sve bi to ostala samo jedna šara na kamenu što strši iz čeona zida umorna snivača, ali život
je Allahovo djelo i miriše ambrom i ružmarinom i svakako je jači od Kijametskog dana.
Nakon što je sastavio skupocjene slike iz sna i napokon saslušao svoje snove, on puhne
u sve to i u mah razbaca po pustari kao pijesak. Namjesto pustare i srdžbe u njoj, voda
poteče, nar se zarumeni i sunce se prosu po zemlji, a Ebu-Abdullah Muhammed, izmršan
do kostiju, zakorači u novi predio sretan što je Bog, smilivši se, presvukao bujnom baščom
zavodljive šejtanove misli
1
Hićaja, hikaja (tur., arap.) – priča, pripovijetka, legenda. Kod Bošnjaka su to i danas usmena kazivanja, čija je
tematika iz područja islamskog nauka. (Nap. autora.)

5 IZBOR IZ POEZIJE SEADA BEGOVIĆA
Kuća dječjih igračaka

Filipu-Murselu, sinu
Bacim ti prašak za spavanje u lice

snoviđenje, rekoh
i ti sad začaran hodiš mimo
šarenih bombona
Vidim te kroz rupicu kaleidoskopa

otvaraš vrata ljubičastoj marami
otapaš crvene i plave lišaje
raskriljen, slikovnica
Tu vrijeme još dugo stoji

dok se ti oblačiš
kao vuk ili psić, zatim kao slonić
beskrajno se množe crte raznih lutaka
po tvom licu
A ti se šetaš golubinje duše

nervozan od šamaranja zadnjeg sna
Zbaciš tuhicu i gladak odstružeš u kuhinju
zagledaš se u jezero šnenokli
zagledan kao vračara u staklenu loptu
smiriš sjećanja na lutke iz sna
U kući je toplo, struji kretanje

vlada zbrka
a tebe smire sante bjelanjka
i žuto more iz kristalne zdjele
Obitelj
Ako se svađam sa ženom uveče

ujutro, čini mi se, stan je posut kaktusima
dok ona skriva pobjedničku krijestu
a ja kuham čaj pomirenja

Nema slike, nema tona: PRITISAK

Onda čujem kako meni
suha koža od nervoze šušti
kao krti papir
Filip traži mednu dudu – dajem

Učinio bih to i za Kalanhoe
cvijeće koje je prvo ugledala Zlata
i ono je otada ozračeno polijegalo
jedna preko druge
u takvu hrpu da čovjek u meni
odmah se osjeti osamljen
Zahvalan sam, stoga, Zlati

što me naučila kako da zavolim krem juhu
vruću i u zelenom
Zdjelica te juhe pomaže mi
da podnesem karbonizirani zrak
i cendrave kiše
One padaju sve odjednom

i otope staklarski kit
na prozoru
Popodne, sunce me toliko razgali
primaknem ga licu kao vruću peglu
i ono zgasne u pjegama
Trenutak prije, Filip zabija
svoj prvi gol
Vjetar mu u tome pomaže
Za ručak
nikad nas sve troje nije napuštala nada
iako se ne ubije ovca
i mi mukom ližemo jedan tanjur
Poslije hruskamo kekse i pijemo
sok od gnjetenih jabuka
Najviše gnjecavosti stane u mene
najviše gnjecave krivice

Obitelj se dakle strpljivo žbuka

iako je sve oko nas siromašno
i miriše na krumpir i juhu
a male kućne buhe zaštitnice lijepe nam se
na izbuljene oči
Uzorak tvog neba

Zlati
Rujan je
I meni i tebi
Zbog neizgovorenih riječi
donosim ti mlijeka i jabuka
zavrtim te u pomami
i to bude tvoje stanište
ljubak kret te čiste ruke
Dolazim ti jašući bijela ata

da te poplavim krvlju
i razmahujem vjetar i ljutnju
Ti još uvijek obilaziš oko sunca

i sviđaš se u omotu od šuškavog papira
kao ove istine starije od planina
što se opasno naginju
željeznom snagom iznutra
I da te mazim onako kako si to

oduvijek željela
skriven u slatkom snu
gdje je još sve bilo moguće
markirati svoje živce
ne uznositi vreli dah
Tiho su rzali šumski žreci

u meni i u tebi kad
proli se epski gâz

poput malinova soka po usnama

Jednostavno, ponesem tad
uzorak tvog neba
u rujnu
Utroba, tvoj prazni stan

ocu Ibrahimu
Vidim u tebi
jednu takvu prostoriju
hladnu i mračnu
u kojoj sam dugo ležao zaboravljen
znajući da
nema drugih kuća
osim tebe
i onoga što tebe sluša
Blijed na tvome tragu
U kupaonici prevrćem tvoje češljeve, kreme

i mirisna ulja – ne bi li ti se na taj način
približio, pomazan tvojim neprestanim prisustvom.
Napokon, lijepim se za najljepši ukras koji ti

pripada, za staru ukosnicu, i odmah je uvlačim
u svoje izbezumljene oči.
Obnevidio, jauknem od bola i osjetim kako naglo

rastem u jednoj tubi noćne kreme – dok me ti
nemilosrdno istiskuješ.

Uzimam tvoj lik i postajem prašni kameni odlomak
Jednom, poslijepodne, dok smo pomicali i ponovo postavljali sjene na tavanu, gurajući
u prah rasklimani krevet i ormar, kažem svojoj ženi: kupit ćemo novi bračni krevet i unije-
ti ga u malu sobu, a kada dobijemo vlastiti stan, sklopit ćemo ga i prenijeti.
– Bračni krevet se ne može sklopiti – oštro me prekida moja žena. Osjetim napetu žicu
između nas. I od tad se moje kamene prsi, popunjene snažnim krdima, stanu osipati.
Ipak, s vremenom sve stvari i predmeti, prepušteni našoj skrbi, pođu za nama. Postaju
stari dijelovi namještaja i dobivaju svoje mjesto na tavanu. Istina, ne tako često kao naše
igre skrivanja. Pohabane lampe, recimo, donedavno su jedino one krasile nahtkastne, a
sada su prevrnute i prasne sa slomljenim abažurima virile iz neke prastare kutije.
Tako su oduvijek dodirivale potrošive stvari, još iz vremena kada je sablja zapovidala, a
naš je sin, došavši poslije nas, još jednom spoznavao njihovu prolaznost.
Nova kuća
Osluhni: kuca, šmrče, diše

kuća, koja puna usnule djece
ispunja prazninu tvog
usahlog srca
I onda
tu budnost jedne pognute lampe
tko će zapaliti
svjetionik u moru zatajivanja?
Reci, na žalosno izmiješanim puteljcima
izrezana sliko Kroacije, reci
prije no što me ljupkost i ljepota
onoga svijeta privuku
i ponesu u jedra nebesa
a sa mnom i jato nedužnih čvoraka
Jedino jato
iznad naše nove kuće
podignuto dubokim Božjim glasom

Kralj
Bijaše jedan kralj

i tome slično, kao što znate
vučen koncima od laski,
željan lova, pirova i dosadnih skaski
Naravno, tu su i konkubine
od fine, mlade ebanovine
jer svoje to širno more
zlatno kraljevstvo tvoje
Zaigra na tu kartu jednom kralj
i umjesto lude
osvježi kraljevstvo svoje, a u njemu
zamislite tko: sve same hulje
Odjednom srdžba prođe kraljevskim nebom
a potom i njegovim čelom
Od kraljeva pogleda
poplaše se zvuci jedne harfe
i naočigled sviju
sakriju se u podaničke grudi
mladom i zaljubljenom dvorskom pažu
Al’ nesretnoga kralja
nema tko da smiri
I najbolji je pjesnik
pjevajuć u uho vladara
tješio srce samo svojoj liri
Izbjeglica
Šetajući parkom, ponekad zastajkujem

osvrćući se
Pomislim: to ja pogledom ispraćam
ostatak svojega života
iz kojeg su vjerne mi ptice
već davno prhnule u nebo
u budućnost koja ne zabrinjava

Opalne moje ogrlice, ostao sam sam

s Božjom pomoću pokrivam zadak
zamršenog života jednog mrava
i sažalim se, a to je opet isto osjećanje
kao da su mi ohlađena ramena
pokrili toplom djevojačkom rukom
Šećem, dakle, za tih bezumnih dana
izbjegavam puškomete
iako daljina kliče
VIVA LA MUERTE1
Šume godine rodne, godine gladne šume
Tvoje je doba, rekoh

tada sam imao petnaest
i povaljano tijelo u travi
Tako prolaze dugi sati mjesečeve lijenosti
prije nego što ugasim svjetlo
i prije nego što zagledam svako stablo
u kojemu cakli nečija duša
Mogao bih odlutati sa svakom
držeći se za njene grane
jer kada odrastem, zavijen u šumu
izgubim se u njoj i pucam
Tada iz mene istrči vjeverica

i odnije moj strah
u toplo skrovište gdje drhti šuma
i moja sudbina čista kao košulja
u kojoj sam jutros bojažljiv
i svakog trenutka mogu zaplakati
Zar u pustinji je bolje? Ne znam

Tu su oblaci, tu je njihova utjeha
tu sam i ja ljubavnik vječne vode
1
Živjela smrt!

i hranjivog zrna koje tražim

užarenim tijelom pustinje dok
netko me na slaboj vatri miješa
u suze koje neće slušati
upija pijesak
Zora
Tek što sam sklopio oči pomiren s tminom i nejasnim sadržajem iz sna, koji me je po-
vremeno trzao, budio i nutkao čitanjem novinskih priča, u sobi bukne požar. Jedina soba
koju smo imali i u kojoj smo spavali, ispuni se crvenkastom svjetlošću. Strahujući vjerojat-
no za se i za svoju obitelj, skočih poboden paničnim strahom. Pogledam u prozor, u vrt i
dalje niz brijeg. U tom bi trenutku progledao i slijepac. Zaboga pa to je svitanje!
– Što je Seade? – zapita me žena koja zbog mene spava indijanskim snom.
– Nemoguće, Zlato, pričinilo mi se da vani nešto gori. Sklopio sam oči u najcrnjoj kmi-
ci, i nisam mogao zaspati, istom sam ih otvorio, i gle – zora.
– Spavaj, Seade, to se dešava. – To me smiri, te riječi i pomak nježnih ruku moje žene
s kojima je otklonila sve moje obmane s kojima sam spavao, te vještice s kojima sam je
noću varao.
I onda se sjetih prekrasnog početka jedne pripovijetke Jevgenija Zamjatina: “Iz sve
snage po nebu bičem i krvava je marama – zora.” Eto, prošle su dvadeset i dvije godina
otkako pamtim ovu lijepu poetsku rečenicu da bih tek jutros s njezine alegorijske gustoće
nenadano skinuo literarni pokrov i ugledao je posve nagu, okupanu onom istom jutarnjom
svjetlošću kao negda kada je bila napisana u dalekoj Rusiji, vjerojatno okovana ledom,
otopljena tek jutros začuđenim pogledom probuđenog spavača.
Prorok u našem vrtu
Vjeruj mi
ovdje između sasušenih palmi
ovaj će život jednoga dana postati
lijepo bistro oko
tek u našem zajedničkom vrtu
Stojimo dakle, kao oni s kojih su se
uzvijale duboke misli
s kojih su suze popadale u gorku juhu
Vjeruj mi

Oblikovao sam ovo brdo

izdubio ovu dolinu
i izazvao divljenje tisućljetne šume
U tom trenutku jedan je klokot
iskočio iz kamena
i postao izvor. Zauvijek
I sad
kako će pobijediti ovaj lijepi san
koji se upravo razgrće i u sebi plaminja
kada uz njeg stoji cijeli ovaj
uzdrmani svijet
i u njemu najljepši dijelovi naših želja
lijepih lijeha
za kojima se kugla zemaljska okreće
U međuvremenu, bezbroj je ulica iščezlo
u odmicanju s nama
i Jure i Hase i Stipe i Pavle
Pri pomisli na mrtve
puštam ih da narastu
zatvoren i izgreben iako
riječi kao riječi, jednom izgovorene
ne obaziru se više
odoše za svojom dobrotom
Sve opet postoji

Jadna moja majka. Ona nikada nije
mogla prihvatiti da njome upravlja jedino
Bog, a ne moj svemogući otac
Pred samu smrt netko ipak podiže maglu
s nerazumljivog igrokaza na njenom licu
i kako je samo sretna bila
Sve opet postoji, reče
osjetivši višu prisutnost
Čuvši to, Bog se zarumeni od stida
i zažali što je dopustio tako zakašnjelu
spoznaju o sebi

Slobodni pad
Uzletjeli smo
i dugo zujali svijetom
Bilo je kao u ružičnjaku
a potom smo se srušili u maleni stan
U njemu je buktio požar
u njemu se omuhavala samoća
između mene i tebe
a na vratima je zvonce božanske moći
ono me ujutro budi
najljepšim jezikom svijeta
Kaj pak betežen za menom?
Jošće mi poveć
Lehko ti je takve bedake
brez lubavi
vu kaj gode vputiti!
Olovno vrijeme
Eh, kada bismo mogli preživjeti

još jedno društveno uređenje
ja bih misleći, desnom rukom milujući
posebno prisno mjesto na tvome licu
iz kojeg iskaču riječi i krekeću poput žaba
u naš zajednički život
pustio ulice da nas kao nekad vode
izdubljene od ljubavi, uostalom
ti si moja jedina potrepština
u otužno vrijeme
kad samo budale misle da to kiši
dok ti plačeš, a vani se vodi zmajski rat
jedan od onih luđaka
kojeg su pustili da gaca
po toj prokletoj olovnoj kiši
po našem životu koji je već napola

puknuo i mi više ne možemo čekati

objašnjavati što se to zbilo
smiješiti se
biti živ, zajedno sa smrću
Napokon kod kuće čovječe
Oko podneva
nebo je htjelo čuti
zapomaganje kišice
te je streslo grad nad gradom
Bijel od užasa
Zagreb je zapomagao
kamo da se djene?
Prije nego što nestane
u svjetlucavu izlogu
u popodnevnoj vrevi
Poslije je došlo sunce
a grad je onaj u kojemu ono
budi uspomene na zemlji Božjoj
Osjećam propinjanje vatre u njemu
i ples njenih plamenova
jer dišem ono od čega trepere stabla
te odlučih da sunce ne postoji
postojim ja – nečiji ručak
pregorio duh koji ziba kosti
izvan svoga tijela
i živce koji se vraćaju kući
gustim prometom, naravno
da poludiš
Na mene se usredotočila prozorska okna
i u njima gladni prolaznici
Oblizuje me i obala Save
osjećam žeđ
I... napokon kod kuće

gdje se mogu najesti do sita

i napiti nečije krvi
potom napasti zamrzivač
odlediti vršak nečijeg nosa
odlediti i mahune
Mrtve ruže
Svratih, a
tamo su živjele ruže
nekoliko formi vječne žudnje.
Uberem ih zbog njihove udvornosti
i ponesoh kući.
Nosio sam njihovu žalosnu sudbinu u ruci
da je poklonim najdražoj.
I tek poslije ručka, obilno zalijevanog
vratio mi se osmijeh na lice,
ali je istom nestao s lica zemlje
kojoj su oduzete ruže.
Uveče, ista me žena nagovara
da zavolim sve krajolike njena tijela
toliki je značaj pridavala
mrtvim ružama
U samici
Sućutno sunce
donijelo mi je zajutrak
kroz zirak
Jer sam zebao

njegova se blagost mogla usporediti
jedino s toplim mlijekom

Žeđ za svjetlošću
Osluhni bruj orgulja
vjetra koji zaista umije saznati sve
sastaviti daleku sliku o tebi
jabuko
a zapravo ti nosi otpale latice
sjećanja
čak i miriše jutros
po tvom budućem plodu
kao i stablo moje majke
čije korijenje crpi život
to brdo patnje
koje se žedno pripija uz zemlju
tek toliko da budem viđen
na ovome svijetu
Ali, što će mi iznenadna svjetlost
kada se još nisam rodio
i ne znam hoću li
dodirnuti tu zemlju
po kojoj je i On hodeći
usred žege
popio smrt
Kamo je otišao rat?
Jedan političar prevrne očima

drugi na tu zapovijed prevrne neki brod
kuću ili državu
Ishlapjeli i čili na istom poslu
raznose povjerenje u đavola,
a iznad tog zamrljanog neba sjedi Nedokučivi
spašavajući nečiju nadu
Na lomnoj peteljci njiše naše posljednje dane
Uzalud vikneš Bog!
Nitko ti neće uzvratiti Bogom
Možeš, jer moraš, neprestano disati

osjetiti život koji iznovice traži

razloge svoga postojanja
Kakva užurbanost u zajedničkoj glavi
u kojoj sjećanja napokon pougljene
kao i zemlja po kojoj dublje od sjete
grebe staro oružje sjajne muževnosti
Eno, čini se, razborito raste
naš mjedeni ud
kao iver mjeseca spušta se u
vrt među slabine
A cvijeće? Ono nas je zaboljelo
zalijevajući ga, ukorili smo sami sebe
zbog njegove ružnoće
Zašto je moralo uvenuti
na zapuštenom groblju
baš ispred naše kuće?
Sead Begović sa suprugom Zlatom

5 KRATKA PRIČA SEADA BEGOVIĆA
Sead Begović
Rastava
Sve je počelo jednog dana kada sam, iživciran dlakavim mačjim klupkom u krilu moje
supruge, stao vikati ne znajući zapravo kome to i zašto upućujem bjesove. Žena je šutjela, a
mačak se uplašio i počeo nervozno trzati, ali ga ona s velikom nježnošću umiri, znajući kako
je sve to samo bezopasna galama, i što je najgore, kao da zna što to mene zapravo muči.
Ja sam uredan i točan čovjek, a ovaj mačak to nije. Leži povazdan i ovkraj i onkraj. Jednom
riječju, posvuda, a mene upravo to izluđuje, jer djece nismo imali i od toga smo poslije jedne
moje operacije odustali. Godine su prolazile i mi, iako još mladi, o tome nismo raspravljali,
prepustili smo to sudbini koja jednog dana obilato nagrađuje, a drugome oduzima; čak smo
spretno zaobilazni obitelji s djecom, družeći se s udovcima, samcima i obudovjelim susjedima.
Djecu nisam volio, a nisam volio vidjeti ni suprugu u njihovom društvu. Ta derišta unose
samo nemir i probleme gdje god da se pojave i stoga, kada ih već nemamo, smatrao sam da
ih treba izbjegavati. Svoje sam vrijeme trošio korisno, uvijek nešto zapisujući tako da mi ni-
kada ništa u životu nije promaklo. Što biste vi uostalom rekli za čovjeka koji u svoj rokovnik
redovno zapisuje: Naviti sat! Je li zadržao poslovnost ili je ishlapio? Je li pedant ili mučitelj
satova? Mačke svakako nisam mučio, pa ni ovoga ovdje, u zagrljaju moje žene.
Razljutio sam se zbog tog mačka. On se izvalio, a pokraj njega posijani ostaci hrane.
– Ne možemo mačka toliko šopati. Vidiš da je predebeo. Treba mu davati manje hrane,
da je ne ostavlja i da se mi ne razbacujemo. To ipak košta, sva ta jetrica i svi ti Friscasi.
– Tko mi to govori! – prasne moja supruga, a mene to užasne.
– Tako, dakle – planem i ja – počela si me uspoređivati s ovim bijednim mačkom. –
Žena tad umukne, shvativši valjda tu nenadanu vezu s mačkom u koju me je uvukla i pusti
ljubimca da odskoči i smjesti se pokraj peći. Čudno, učini mi se da me gleda s uvijek istim
prezirom. Njemu se također nije dopadala nikakva veza sa mnom.
– On je u prošlom životu bio sultan, ali je posrnuo i zaslužio tek život mačka – počela
je odjednom blebetati.
– Ma nemoj, a ja sam u prošlom životu bio glavni urar na dvoru Marije Terezije koji usko-
ro neće imati što da jede u ovom životu, ako mu sultan ne odvoji malo pilećih jetrica.
Bio je to ogroman mješanac, poznat po velikim ušesima. Kada bi potresao glavom, vje-
rujte mi, čulo bi se to kao zvuk neke zvečke. Dok njegova glava tako zveči, pokreti moje
žene postaju razdragani i njišu se u sporoj kadenci. Zaista ga je voljela, tepala i neprestano
dozivala, sporazumijevajući se s njim s nekim čudnim znacima, ili se to meni činilo. Uosta-
lom, mene je mačak Gizmo zaobilazio kao i ja njega. U meni je on gledao moguću opasnost,
ili možda suvišan teret koji se okvačio ovoj nježnoj ženici i sada joj otežava život. I njemu,
naravno, zašto bi se inače ježio od glave do repa kada bismo se susreli u kuhinji. Ugledao
bi me namrštenog i mršavog, s glupim staklima na očima, kako ga s odvratnošću proždirem
pogledom dok on zabija svoju brkatu njuškicu u tanjur s hranom.
Drugačije je bilo u veljači, kada je on osvojio novu mačku i dovukao je pod naše prozore.
Bila je to lijepa maca, sitna i strelovitih pokreta, i naravno, gladna. Svidjela mi se i ja sam
je ponudio keksima. Otprve sam znao da će ona biti moj saveznik. Ne zato što me je odmah
zavoljela i prilazila mi s velikim povjerenjem, zavlačeći mi se pod pazuh, već i zbog njene

neobične sposobnosti da mi tugu i usamljenost pretvori u nešto lijepo i ugodno. Onog

trenutka kada bih klonuo, shrvan besmislom, ona bi započela svoj ples, uvijajući se i gnijez-
deći se oko mene. To bi me oraspoložilo i ja bih je nagradio posebnom pažnjom. Od tada
sam je hranio isto onako obilno kao što je Gizma hranila moja žena. Može se reći da je od
tada svako imao svoju mačku. Bilo nas je četvero. Ja, žena, i dvije mačke: ogromni Gizmo i
sićušna Pikica, tako smo je nazvali i kao da smo svi porasli od sreće. Trebalo je biti ovako:
ja volim ženu, ona voli mene, a zajedno da milujemo mačke koje nam obavezno uzvraćaju
zahvalnim pogledima. Međutim, nije bilo tako. Jedna se ljubav posebno izdvojila, i to ona
između mene i Pikice. Tajili smo to jedno vrijeme dok se još moglo, ali je onda ono što je
bilo skriveno izbilo na vidjelo.
Prva je nešto sumnjivo primijetila moja žena, a i tko bi mogao bolje od žene. Pronašla
je svoju malu fotografiju kako leži na jednom ormariću.
Otkud ona ovdje, pitala se, kada je moj muž uvijek nosi uza se, u džepu. Da ne bi bilo
ljubomorne svađe, i da ne pomisli kako sam njenu fotografiju namjerno odbacio, rekoh joj
pomirljivo: Evo, vraćam tvoju sliku u novčanik.
– Da, tamo mi je i mjesto, u tvom praznom novčaniku – odgovorila je. Ali, varala se. U
novčaniku je bila Pikica. Njena fotografija. Izbacio sam, istina, nespretno, fotografiju žene
i ubacio Pikičinu. Tako je ona, moja nova ljubav, bila stalno uza me. Lijepa i umiljata,
glatke i sjajne dlake, bistrih očiju. Jednom sam je čak vodio na put. Ona nije bila posebno
zahvalna zbog toga, ali je meni bilo veliko zadovoljstvo gledati kako drijema na samtu au-
tomobilskog sjedišta. Objasnio sam taj potez stalnom nasrtljivošću velikog Gizme, a u
stvari nisam mogao gledati kako je on vreba, zaskače, sjeda na nju i kako zatim zabija zube
derače u njen dražesni vrat. Imao sam osjećaj da je spašavam. Zbog toga mi je pravila druš-
tvo. Ostavljao bih je u autu i odlazio poslom, a ona bi me strpljivo čekala nadajući se mome
povratku. Ne znam da li me je ikada itko s tolikim oduševljenjem dočekivao. Ludo sam je
volio, pazio i mazio. Ništa neobično za ljude koji vole svoje ljubimce.
Ali, kada je iz novčanika moje žene nenadano ispala mala fotografija našega Gizme, u
trenutku kada je ona plaćala račun na tržnici, a ja, nijemi svjedok, držao teške torbe špe-
ceraja, morao sam se zapitati: “Što se to, dovraga, događa s nama? I kako je to Gizmo, taj
glavonja, mogao zamijeniti moje mjesto u novčaniku moje žene?” Razdiralo me je mnoštvo
pitanja. U sebi sam potiho bjesnio. Ali, što sam mogao? Sve svoje nezadovoljstvo pretočio
sam u još veći inat prema ženi i veću ljubav prema Pikici. Ona je umiljato žmirkala i činilo
se da sam za nju jedini na svijetu. Ni danas ne znam jesam li pretjerivao, ili sam je zaista
ludo volio. Kupio sam joj lijepu kožnu ogrlicu i pričvrstio oko vrata, redovno sam je češljao
i izlazio s njom u šetnju. Gizmo za mene više nije postojao, ali ga je moja žena svaki dan
obasipala sve većom pažnjom. Kupovala mu posebnu hranu, a igrajući se s njim cijukala je,
vrištala i puzala, dok je taj ogromni mačak, izvaljen na leđa, zadovoljno frktao. Kao da smo
se natjecali tko će više udovoljiti svom ljubimcu. Učinilo mi se da ona u tome prednjači
kako bi mi što više napakostila. Zbog toga sam više puta podizao Pikicu i ljubio je u vlažnu
njuškicu. Pri tom me je supruga promatrala sažaljivo i činilo mi se nekako tajnovito. Nisam
bio zadovoljan s tim da je baš nimalo nisam mogao isprovocirati.
Noću bismo kasno lijegali. Svatko od nas igrao bi se sa svojim ljubimcem. Inateći se u toj
igri, nismo primijetili kako zaobilazimo bračnu postelju. Kao da se u njoj već sve odigralo. I
snovi su nam bili teški. Žena se budila mračnija no inače, bezvoljna i zapuštena, ali je ubrzo
blistala kao da je ozračena nekom novom snagom. Ja sam sanjao agresivnije, ponekad sulude,
ponekad djetinje snove. Jednom sam usnio igru s loptom. Kako je šutnem i potrčim za njom,

5 KRATKA PRIČA SEADA BEGOVIĆA
a ona odskakuće do tramvajske pruge. Trčao sam i dalje za njom, ali je ona bila brža. Uz to,
nailazio je tramvaj i ja sam morao bespomoćno stati i promatrati kako će ju pregaziti, izduši-
ti i pretvoriti u remenje. Ali, gle čuda, lopta je odjednom, ne sudarivši se s njim, skrenula i
ušetala po stubama na lijevoj strani tramvaja. Nije me smetala svojeglavost lopte koliko to
što u snu nisam mogao razabrati činjenicu da u nas tramvaji imaju ulaze s desne strane.
Svejedno. Taj mi je snoviti gubitak pri buđenju ponudio originalnu ideju kako da se riješim
mačka koji sve više zaluđuje moju ženu, koji gnjavi a potom krade Pikici hranu, a meni, na-
ravno, nije po volji.
Nažalost, događaji su mu išli na ruku. Pikica je jednog dana nestala. Kao što se i pojavila.
Nisam sebi mogao oprostiti što sam je puštao u slobodne šetnje. Skutrio sam se u jednom
kutu sobe, iz koje nisam izlazio, i patio za gubitkom. Kako su dani prolazili bez nje, žena
me je pokušala utješiti, ali bezuspješno. Nisam mogao podnijeti takvu vrstu trijumfa i
lažnu sućut. Bila je to napokon njena pobjeda i pobjeda njenog mačka. Koliko se potajno
raduju mome gubitku, nisam mogao znati. Vjerovao sam da su baš oni smislili nestanak
Pikice, a možda su je i... Ne smijem na to ni pomisliti, a ipak kao da su tu pomisao oboje
iznuđivali od mene. Moja se žena kretala sporo, oprezno, hinila je preosjetljivost i namje-
štala tajanstveni osmijeh. Koliko pakosti u njoj, pomislih, a svako sjećanje na nesretnu
sudbinu moje mace naprosto me gušilo. Odlučio sam smisliti nešto čime ću najbolje uzvra-
titi opakoj ženi. Odlučio sam srediti njenog mačka. Ili još bolje, sredit će ga netko drugi,
na drugom kraju grada. Ja ću posredovati.
Onog jutra kada supruga odlazi sama u nabavu, ugurao sam Gizma u košaru za mačke.
Nije se opirao. Gledao me s onim istim prezirom u očima kojim obično časti najvećeg gada.
Možda sam to i bio, ali me je taj njegov pogled još više učvrstio u namjeri da ga se zauvijek
riješim. A onda bi mogao riješiti se i žene. Predložit ću rastavu braka. Što mi drugo preosta-
je. Ionako je dokazala kako u njenom životu najvažniju ulogu igra jedan napuhani mačak.
Na kraju grada postoji veliko okretište tramvaja gdje obično masa ljudi nahrupi na ula-
ze u vozila. Tu bih mogao ući u tramvaj i u najvećoj gužvi ispustiti mačketinu, pa neka se
dalje snalazi sama. Krenuo sam prema stajalištu s velikom odlučnošću da tako učinim. Na
mjestu gdje tramvaji velikom brzinom zaokreću, stao sam da malko otpustim remenje na
vratašcima košare, kako bi nemirni Gizmo, kad uđemo u tramvaj, s lakoćom iskočio. Ali
Gizmo me je u toj nakani preduhitrio. Prerano je iskočio, i to baš u trenutku kada je naila-
zilo jureće vozilo. Vozač je pokušao kočiti, ali prekasno. Bilo je grozno gledati kako teški
kotači tramvaja razvlače mačje ostatke tračnicama i ja sam se zaista prestrašio. Što sam to
učinio? Počeo sam se vrpoljiti i osvrtati. Osjećao sam na sebi mnogo pogleda koji su me
osuđivali. Kao da svi znaju što sam kanio učiniti. U ovom trenutku najpametnije bi bilo
pobjeći s ovog mjesta. Ispustio sam košaru u kojoj je do maloprije čučao živi Gizmo i dao
se u bijeg. Za mnom je ona svjetina skupljena na stajalištu, a koja je vidjela što se dogodilo
nesretnome mačku, počela prijeteći vikati: – Gade jedan, što si to učinio! Trčao sam što
sam brže mogao, postiđen, ali obavljena posla. Tako se sve to brzo odigralo i ja još nisam
mogao sebi pojasniti ovo prljavo djelo. Izbezumljen, oznojen i razdrljene košulje stvorio
sam se na kućnome pragu i pozvonio. Što sada? Što ću reći, gdje je Gizmo?
Otvori mi supruga i ja sam odmah znao da nešto nije u redu. Možda je saznala, možda
joj je netko dojavio. Gledala je u mene nekoliko trenutaka, čudno i ispitivački, a onda mi
se bacila oko vrata i zajecala.
– Karlo dragi, gdje si bio, napokon sam sigurna! – bio sam posve nespreman na takav
doček. Poslije mnogo mjeseci naše oštre borbe i potajne mržnje, zbog koje sam već skrivio

smrt mačka, ona me dočekuje kao negda davno, kada smo se tek uzeli. I što joj to znači:
Napokon sam sigurna!
– Karlo dragi, sada je sigurno, imat ćemo dijete – usklikne ponovo ona i kao odbjegla
Pikica privije se još čvršće uza me. Zatim malko opusti stisak i lukavo baci pogled preko
mog ramena, pitajući me: – Je si li vidio gdje budućeg oca? Ha? Jesi li? To me dotuče. Ta
vrsta ironije. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da u sebi oslobodim zapreteni krik rado-
sti koji je godinama čamio u meni i da se ponovo zagledam u lijepe ženine oči.
Sead Begović (bubnjevi) u vokalno-instrumentalnom sastavu “Asihroni”, 1969.

likovno
stva
Hamo Čavrk
ral 6
ašt
vo
Hamo Čavrk Hamo Čavrk je rođen 1950. u Sarajevu,
Bosna i Hercegovina. Školu Primijenjene umjetnosti (1970.) i Likovnu aka-
demiju (1977.) završio je u Sarajevu. Suradnik majstorske radionice A. Au-
gustinčića (1977.-1979.) u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu i Novom Mestu.
LIKOVNO STVARALAŠTVO 6
INTERVJU: HAMO ČAVRK

razgovarao Sead Begović
Praktični vjernik likovnih

umjetnosti
BEGOVIĆ: Bili ste sudionik Domovinskog rata u Hrvatskoj, zapravo drago-
voljac početkom 1991., kao jedan od autoritativnijih i posebno djelatnih dragovo-
ljaca u Četi hrvatskih umjetnika koju je oformio književnik Hrvoje Hitrec. Kao
što je znano nije bilo pogibeljno, ali što te je natjeralo u rat? Kako si se osjećao kao
Hamo kada je započeo hrvatsko – muslimanski rat? Kako si uopće doživio zadnji
rat i njegovu strahotnost (nagrdnost) i u Hrvatskoj i u Bosni?
ČAVRK: Rat su izazvale one političke snage koje nisu vidjele da se više ta politička
situacija ne može održati u Jugoslaviji. Tim vojnim snagama pridružila se i ona najnegativ-
nija pritajena, osvajačka i politička skupina ljudi iz Srbije, ali i veliki dio srpskog naroda iz
BIH sa svojim četničkim vojvodama. Sve te snage i jugoslavenska armija (JNA) i četnici
doživjeli su konačan slom u ratu s Hrvatskom. U tim vremenima svi oni koji su pripadali
civiliziranim i naprednim snagama u Hrvatskoj stali su u obranu domovine.
Poražene snage morale su se povući u Srbiju i BIH. Rat u BIH započele su tajne službe
bivše UDBE te tako mislim da u BIH nema rata za nacionalna pitanja i da ne ratuju narodi
protiv naroda nego najnegativnije snage iz tajnih službi na čelu sa srpskom tajnom službom
koja izaziva i stvara nepodnošljive uvjete suživota, a to kasnije prerasta u sveopći rat, pljač-
ke, otimačine za materijalna dobra i osobne pozicije u budućem ustroju države. Tako sam
ja doživio, kao Hamo, i sukob između Hrvata i Muslimana u BIH. Mislim, da će uskoro
pozitivne snage u BIH, kao i na drugim prostorima ex-Jugoslavije, pobijediti negativne
sile i da će narodi svih nacionalnosti moći između sebe komunicirati i živjeti u prijateljstvu
kao što su živjeli tisuću godina.
BEGOVIĆ: U kojoj si mjeri, primjerice u svojim grafikama, koristio motive

rata, koji su u književnosti ponajviše izraženi?
ČAVRK: Ja u svojim grafikama nisam koristio i mislim da nikada neću koristiti rat kao
motiv svojih likovnih djela. Umjetnici koji misle da je rat dobar motiv za njihovo stvaralaš-
tvo neka se time i dalje bave, a ja NE.
BEGOVIĆ: Rođeni si Sarajlija. Danas si raspolućen između Zagreba, Novog

Mesta i Rijeke. Što te još veže uz Sarajevo, jer ti si zagrebački đak ?
ČAVRK: Ako se čovjek rodi u jednom mjestu ne mora značiti da će tome mjestu
vječno pripadati, pogotovo ako će u tom mjestu najmanje živjeti. Ja sam slučajno rođen u
Sarajevu i jednim djelom svoga života sam se školovao u njemu. Imao sam nesreću da sam
premlad ostao bez roditelja i da su me dobri ljudi uzeli k sebi kao da sam njihovo dijete.
Rastući kod tih ljudi to je odredilo moj budući život. Uz Sarajevo me veže nekolicina pri-
jatelja iz školskih dana.

6 INTERVJU: HAMO ČAVRK
BEGOVIĆ: Jesi li od prvih pionira

koji je koristio iskustvo kompjutorske
grafike?
ČAVRK: Nisam pionir kompjuterske
grafike niti imam širokog iskustva s kompju-
terskim tehnikama. Grafike radim u tradi-
cionalnim tehnikama, a neki ljudi misle da
je to rađeno pomoću kompjutora.
BEGOVIĆ: Koliko si se oslanjao na

tehnologiju, i s druge strane, u kojoj si
mjeri ignorirao digitalno i elektroničko
doba?
ČAVRK: Tradicionalnu tehnologiju u
izradi grafičkih listova 80-tih godina prošlog
stoljeća upoznao sam preko prijatelja i vrsnog
likovnog umjetnika Ivice Šiška. Kako mi je ta
tehnologija davala mogućnost da se likovno
izražavam ja sam ju usvojio i s njom se služio,
a služim se i danas. Nove tehnologije nisam
nikada negirao budući da se tek postupno
njima prilagođavam i otkrivam njihove mo-
Hamo Čavrk, 2008. gućnosti za likovno stvaralaštvo.
BEGOVIĆ: Koliko su na tebe utjecali ruski konstruktivisti (Maljevič, Tatlin,

Aleksandar Rodčenko), koji su svoju djelatnost razvili u sklopu snažnog književnog
pokreta – ruske formalističke škole?
ČAVRK: Na mene su utjecali kroz čitavu povijest umjetnosti sva ona imena iz knji-
ževnosti, glazbe, likovne umjetnosti i filma koja su stvorila velika djela. Uvijek mi je bilo
geslo neka mi uzor budu najkvalitetniji umjetnici svijeta pa tako i ruski konstruktivisti.
Oni su početkom dvadesetog stoljeća oslobodili umjetnost izvanjskih okolnosti jer je ovi-
sila o školama i o mecenama. Stvarali su djela u čiju nutrinu čovjek može bez pretenzija
ući, posjedovati je i mentalnio se poistovjetiti s njom. To je istinsko oslobađanje. No, danas
s iskustvima koje posjedujem i uvjetima života u kojima živim zaista mi je teško procijeni-
ti tko je od njih utjecao na mene.
BEGOVIĆ: Zadržao si takozvano gospodstvo stila, nisi se utopio u salonskoj

dekoraciji op-arta i pop-arta, a isto tako ni u industriji – plakatnom “štancanju”.
Što te je zadržalo na distanci?
ČAVRK: U mladosti jako sam bio radoznao i oduševljavao sam se s onime što je tre-
nutačno bilo aktualno te sam tako i stvarao, ali uvijek je u meni postojala neka kočnica da
ne odem preduboko i podsvijesno sam osjećao da to mene baš previše i ne interesira. U
jednom trenutku krenuo sam u umjetnost koja nije bila salonska, nije ni bila ni dekorativ-
na, ni op-artistička ni pop-artistička ni industrijska. Odredio sam jedan put koji će biti
samo moj znajući da će biti puno teži i puno duži od putova mojih kolega koji su se priklo-
nili aktualnim zbivanjima i trendovima, popraćeni aplauzima i okrenuti .spektaklu. Vjero-

vao sam i vjerujem u individualan put mišljenja i stvaralaštva, jer svi smo mi ljudi koji
svojom glavom možemo misliti, ali i uvažavati tuđa mišljenja. Nisam nikada želio kolektiv-
no misliti, da mi drugi određuju kako bih trebao u umjetnosti stvarati i djelovati. Onu
umjetnost koju ja zagovaram je samo moja i ja ju kao takvu postavljam pred percipienta.
BEGOVIĆ: Zašto prioritet grafike, a ne slikarstva i kiparstva koji su bili tvoja

početna znatiželja?
ČAVRK: Ovog trenutka možda nekima izgleda da je moj prioritet grafika. Takvo
mišljenje ljudi steknu zato što se pojavljujem na mnogim izložbama s grafikama, od indivi-
dualnih do skupnih. Živimo u vremenu kada su nam informacije odista dostupne, a grafika
je nešto što se multiplicira i može u isto vrijeme biti na više mjesta dok klasično slikarstvo
i kiparstvo to ne može. Ne dajem, dakle, prioritet grafikama, moja znatiželja je veća od
tradicionalnih tehnika grafike, slikarstva i kiparstava te sam počeo istraživati u medijima
kao što je fotografija, video uradci i instalacije.
BEGOVIĆ: Koji su tvoji favoriti (uzori) u domaćoj i svjetskoj grafici, slikarstvu

i kiparstvu?
ČAVRK: Svi oni umjetnici koji su obilježili 20. stoljeće su moji fanovi!
BEGOVIĆ: Što danas može grafika, pitanje je koje preuzimam od Aleksandra

Bassina iz 2004. godine ? Pitam to s obzirom na sumnju i novodobne dvojbe izme-
đu originalnog uratka i onog hladnog, tehnološkog (instant) djela uz pomoć elek-
tronike.
ČAVRK: Te dvojbe između originalnog uratka i onog “tehnološkog (instant)” djela
uz pomoć elektronike, pitanje je koje će se čitavo ovo stoljeće protezati kao pitanje bez
čvrsta odgovora i nikada se neće posve razjasniti. Smatram da ono što vrijedi uvijek će
imati svoju vrijednost bez obzira na tehnologiju i tehniku.
BEGOVIĆ: Postoji li još kakva “bliska veza” s tvojim generacijskim suputni-

cima i suvrsnicima?
ČAVRK: Normalno da postoji jer da ne postoji ne bih ni sam uspijevao stvarati djela,
utopio bih se u svakodnevnicu silnih reklama i spektakla i postao bih dio onih ljudi koji
egzistiraju kao “trava”.
BEGOVIĆ: Kritika, čini se inzistira na tumačenju tvojega crteža. Zašto izbje-

gavaš pojavnu zbilju (svakodnevicu), a priklanjaš se unutrašnjem psihizmu (svi-
jesti) i mučnoj egzistenciji?
ČAVRK: Tumačenje moga crteža i kritika koja je izostala, odredili su da se posvetim
svom stvaralaštvu, a također i da se priklonim unutarnjem psihizmu (svijesti) i mučnoj
egzistenciji. Bolje da se obračunam sa sobom nego da se poistovjetim s tom kritikom.
BEGOVIĆ: Što je za tebe značilo Priznanje za grafiku na 13. (jugoslavenskom)

bijenalu iz godine 1984. Ne čini li ti se iz današnje perspektive da si premalo vri-
jednosno valoriziran i nagrađivan?
ČAVRK: Priznanje za grafiku na jugoslavenskom bienallu 1984. dalo mi je mogućno-
sti da se u tom mediju mogu i dalje izražavati kao i u kiparstvu ili slikarstvu. Ozbiljnije sam

se počeo baviti grafikom dvije godine prije toga i u tom kratkom vremenu savladao sam sve
te tehnike. Svako priznanje pa i nagrada kada ste mladi daju vam novu energiju da ustra-
jete na tom putu te je i meni svakako bilo poticaj da uđem još eksperimentalnije u grafiku.
Iz moje monografije možete vidjeti koliko sam eksperimentirao u grafičkim disciplinama i
u samoj grafici gdje je kasnije došao još jedan broj priznanja i nagrada.
BEGOVIĆ: Postoje li koterije u likovnoj umjetnosti?

ČAVRK: O tome ne znam ništa i to me ne interesira.
BEGOVIĆ: Ne bi li možda bolje prošao u Bosni?

ČAVRK: Ne bi li bolje prošao u New Yorku ili Parizu ili Londonu. Zašto u Bosni?
Ona me fascinira, barem ona prijeratna, sa svojim stanovnicima, svojom raznolikošću i
svojim specifičnim mentalitetom. Stoga je volim. U jednom trenutku osjetio sam potrebu
za širinom te sam znatiželjno bacio pogled na druge prostore, na druge gradove i druge
umjetničke tradicije. Sarajevo mi je pružilo određenu potku, no, ne mogu reći da sam dobio
sve odgovore na moju umjetničku znatiželju, a koji su me napokon doveli do Zagreba. U
tom sam gradu prije našao sebe nego u Sarajevu. Zagreb mi je pružio one mogućnosti koje
nažalost nisam dobio u Sarajevu. Brže sam i kvalitetnije sazrijevao i ta me je sredina i nova
umjetnička praksa, napokon, omogućila da se izražavam i bavim likovnom umjetnošću
koja je sada bila usklađena s mojim unutarnjim zahtjevima. Izazov mi je uvijek bio veliki
kulturni centar, a Zagreb je svakako bio prvi u Jugoslaviji.
Nisam nikada želio kolektivno misliti, da mi drugi

određuju kako bih trebao u umjetnosti stvarati i
djelovati. Onu umjetnost koju ja zagovaram je
samo moja i ja ju kao takvu postavljam pred
percipienta.
BEGOVIĆ: Čini se da si utrobno vezan uz Mediteran (simbolički, a i u svojim
vizijama, primjerice podmorja). Napokon ti imaš svoj otok – Šipan. Koliko je on
uistinu tvoj prirodni, ali i životni amblem?
ČAVRK: Mi u Zagrebu i u Sarajevu živimo u mediteranskom okruženju. Mi jesmo dio
Mediterana. Sva kultura koja se razvijala na tim prostorima na sve nas je upečatljivo utje-
cala jer tu supostoji kultura Mezopotamije, Grčke, Egipta, Rima, Bizanta, Karolinške
umjetnosti, umjetnosti romanike, renesanse, baroka, pa sve do današnjih dana gdje se je
sve to napokon proželo i mi to i dan danas osjećamo bez obzira na našu vjersku i nacional-
nu pripadnost. Pa i otok Šipan je vezan za te kulture, to je otok na kojem sam ja spoznao
sve te vrijedne i magične kulture i one su postale dio mene.
BEGOVIĆ: Za svakog umjetnika važno je takozvano najranije povratno dje-

tinjstvo, kakva su tvoja sjećanja?
ČAVRK: Normalno da je za svakog čovjeka djetinjstvo njegovo ishodište. Za mene je
povratak u djetinjstvo prapočetak mog likovnog stvaralaštva jer otok je država, a more je
prostranstvo. U svako godišnje doba, živeći na otoku i na moru u čovjeku se stvaraju oslo-

Hamo Čavrk, izložba grafika i skulptura, Studio galerije Forum Zagreb, 1984.

bađanja od svih društvenih normi i on je tad prepušten svojim maštanjima i snovitom do-
življavanju. Taj otok, država, ili brod koji plovi prostranstvima je čovjek poistovjećen s
krajolikom ili pučinom, kao putnik sa svemirskim prostranstvima.
BEGOVIĆ: Kako danas živi, ljubuje i radi, što sniva i planira umjetnik Hamo
Čavrk? “Bošnjačku pismohranu” zanimao bi i tvoj životni svjetonazor. Ipak si u
respektabilnim, efendijskim, godinama, a intenzivno si živio u dvije društvene
zbilje – u Jugoslaviji i neovisnoj Hrvatskoj.
ČAVRK: Trenutno radim kao nastavnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u
Rijeci. Ljubim ženu Kseniju i planiram neke nove projekte koje mislim realizirati u grafici,
slikama, skulpturi, video instalacijama… Nešto od toga biti će realizirano slijedeće godine.
Za sada sigurno znam, da je to Rijeka, a vidjeti ćemo koje će se galerije i muzeji zaintere-
sirati za te projekte. U Jugoslaviji sam se rodio, točnije u BIH koja je bila u sklopu Jugo-
slavije. Nisam mogao birati društveno uređenje. Kroz školovanje i kroz osobne spoznaje te
iz knjiga i životne stvarnosti naučio sam da je tadašnji režim bio nespretan, polu primitivan
i ponešto nasilan. Ti standardi nisu mogli dugo opstati jer su svjetska, a posebno europska
politička i društvena gibanja bila su nešto dinamičnija nego u Jugoslaviji. Onog trenutka
kad su politički subjekti i ekonomski uvjeti krajem 90-tih godina prošlog stoljeća sazreli ka
ujedinjenju europskih zemalja isprovocirali su raspad svih totalitarnih režima. Dakle ja sam
u takvoj državi rastao, školovao se i sazrijevao. Prihvatio sam ono što je meni bilo najbliže
i ono što mislim da sam ja, a što je bio jedini ispravni put kultura i umjetnost. Nisam bježao
od društvene stvarnosti, naprosto me Bog stvorio da se bavim samo likovnom umjetnošću,
a ne političkim i društvenim događanjima. Praktični sam vjernik likovnih umjetnosti. Kao
što netko kao vjernik odlazi u crkve ili džamije, tako ja odlazim u galerije i muzeje. Ako je
jedan Bog, a jest, vjernici svih vjera i konfesija njemu se mole u svojim hramovima. Moj
hram je muzej i galerija. Još sam u jednom pitanju naglasio da je za mene Zagreb bio centar
kulture i likovnih umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji, u kojeg sam došao prije skoro 40 godina.
Tako je postupno za mene Hrvatska kroz Zagreb postala jedina domovina. Raspadom Ju-
goslavije Hrvatska je bila ugrožena od vojne agresije. Osjetio sam da je moja dužnost kao
umjetnika, koji pripadam kulturi Hrvatske i životom u noj, stati u obranu ugrožene domo-
vine. Likovna umjetnost kao i književnost i glazba pripadaju individualnim stvaraocima.
Ne mogu nametati nikome kako i što će slikati. Nije modernizam ako netko slika apstrak-
ciju, a ne figuraciju. Modernizam je naš svakodnevni život u ovome trenutku u kojem živi-
mo, a modernist je onaj koji zna (kroz likovnu umjetnost, glazbu ili književnost) zabilježi-
ti to vrijeme i znakovlje moderne današnjice.
BEGOVIĆ: Ciklus Vlati dna prepoznat je kao “organički vitalizam”. Kako se

odvijalo to kritičko prepoznavanje?
Čavrk: Ono što je jednostavno najteže je napraviti. Postaviti sve odnose na bijelom
papiru kao da vidiš makro ili mikro svijet, a to nije baš jednostavno. Nešto što je već
prepoznato u umjetnosti i što je bliže mentalnom shvaćanju percipijenta mnogo je lakši
put približavanja tom percipijentu nego nešto nepoznato. Primjera u povijesti likovne
scene imamo puno. Evo jedan primjer Marca Chagala koji je cijeli svoj stvaralački opus
posvetio svojoj obitelji i svom rodnom selu kao i ljudima u njemu. Publika, do tada ne-
naviknuta da vidi umjetničko djelo koje je posvećeno osobnoj obitelji umjetnika, nije ga

prihvaćala jer se takvo mišljenje nije nikada javno iznosilo kao likovni problem. Pojavama
grupnih portreta obitelji počinje interes publike za taj intimni dio doživljaja pa tako i
Chagalove slike postaju bliže publici. Tako i moji ciklusi koje sam radio i koje radim
publici naprosto nisu bliski kao tema i teško da ih mogu prepoznati, dakle ono najjedno-
stavnije likovno stvaralaštvo ostaje istom i najteže. Ciklus Vlati dna posvećen je svijetu
podmorja. Taj ciklus je nastao prije više od 20 godina i tada nisam zadobio veliko razu-
mijevanje publike, a sada ta ista publika prepoznaje sve te motive i željela bi ih tumači-
ti kao umjetničku prepoznatljivost. Kao i ciklus Teratologija koja se nalazi u svjetskoj
enciklopediji suvremene grafike objavljene u Kyotu (Japan 1987.). Tek sada počinju se
interesirati za ta dijela ne samo publika nego muzeji i galerije. Zadnjih nekoliko godina
ciklus Carta Incognita, koji sam počeo početkom ovog stoljeća, samo pojedina relevantna
kritika prepoznaje i vrednuje dok publiku privlače samo Vlati dna ili Teratologija. Cartu
Incognitu, koja je puna tog makro i mikro svijeta, publika još ne prihvaća, još se nisu na-
vikli, jer im je novo i nepoznato.
BEGOVIĆ: Kako slijedom toga izmiruješ intuitivno i racionalno?

ČAVRK: Nikada nisam radio racionalno. Vrlo mnogo sam istraživao, a zatim dopunja-
vao svoja saznanja i razmišljanja kroz razgovore i čitanje. Ako sam tu i tražio racionalno,
onda sam to tražio da bih što bolje razumio nepoznato. Kada sam krenuo slikati ili crtati,
Modernizam je naš svakodnevni život u ovome

trenutku u kojem živimo, a modernist je onaj
koji zna (kroz likovnu umjetnost, glazbu ili književnost)
zabilježiti to vrijeme i znakovlje moderne današnjice.
to je bilo intuitivno. Kada dođeš pred bijelo platno, ono te naprosto fascinira jer u tom
bjelilu postoje podsvjesni svjetovi o kojima ti ništa ne znaš. Možeš satima gledati to bjeli-
lo, a onda te jednog trena nešto nepoznato tjera da rukom počneš ispunjavati to platno i
što više vučeš linija i ploha u tebi temperatura raste i kao omamljen nastavljaš dok u jednom
trenutku iscrpljenosti prestaješ, posve nesvjestan što si zapravo napravio.
BEGOVIĆ: Koji ti je izražajni medij nabliži i najdraži.

ČAVRK: Teško je reći koji mi je od korištenih medija najdraži, svi mediji koji daju
priliku da se možeš kvalitetno izraziti. Trenutno je moja preokupacija slikanje i grafika
klasičnim pristupom, a usput pripremam se za jedan video uradak i ništa od toga ne mogu
reći što mi je draže. Uživam u svim medijima u kojima radim.
BEGOVIĆ: Urađen je i video film pod naslovom Carta Incognita koji se odno-
si na istoimeni ciklus. U njemu se osjećaju kozmički impulsi i magične ritmičke
pulsacije. Je li to novi smjerokaz tvojeg budućeg rada?
ČAVRK: Već sam u taj smjer krenuo prije tri godine tako da ne mogu reći da je to
jedino usmjerenje ka budućnosti. Dovoljno sam star (mislim na godine starosti) te se mo-
gu upuštati u sve medijske izazove i svu energiju koju u sebi nosim mogu izražavati kao
dovoljno mlad čovjek.

6 RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA
RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA



Bez naslova, 1996., bakropis, akvatinta, 650x500 / 780x540 mm

Bez naslova, 1996., bakropis, akvatinta, 650x500 / 780x540 mm




Hamo Čavrk u atelieru na Trešnjevci, Zagreb, 1984.
RETROSPEKTIVA HAME ČAVRKA
BOŠNJAČKA PISMOHRANA
210
Hamo Čavrk u atelieru Trnje, Zagreb, 1996.
6
Aleksander Bassin
Grafička erupcija Hame Čavrka
Prapočetak
Poeta nascitur – umjetnik se rodi. Rodi li se već kao grafičar, osuvremenimo li taj stari
antički izričaj? Rođenju grafičara Hame Čavrka kumovalo je štošta.
To, zapravo, nije bila prvobitna sredina – Sarajevo, gdje se je doduše rodio. Svoje dječaštvo
i vrijeme mladosti (nakon brza gubitka oba roditelja), preživio je naime kod hranitelja, ne u
Bosni nego u Dalmaciji, na otoku Šipanu kod Dubrovnika. Je li se u toj (samo prividnoj)
izolaciji usred morskog plavetnila, ipak u zatišju veličanstvenoga povijesnog sjećanja na tom
najvećem i najbogatijem Elafitskom otoku, u svojevrsnoj intimi, dakle, sub auspicis u suvremeni
trenutak zagledane starodrevne obližnje dubrovačke veličine, “dogodio” onaj duhovni pomak
koji je “vratio” šesnaesetogodišnjaka u rodno Sarajevo, najprije u srednju školu, a zatim na
visoku likovnu akademiju? I to najprije kao slikara, koji se ubrzo oduševio kiparstvom (kod
prof. Zdenka Grgića) te usporedno i grafičkim oblikovanjem (kod prof. Mladena Kolubarića)
– je li to, dakle, bila ona brza radoznalost mladića da si utisne, da iscrpi, da se dokopa svih
općih i posebnih likovnih nauka te utekne iz užeg prostora u širi?
Odgovor je sigurno kompleksniji. Prvi dio odgovora na to pitanje ima zapravo neke vrste
dodir s genius loci, dakle s prostorom nastanka koji je u daljnjem Čavrkovu radu, i naravno
za taj njegov prvi, nagonski, tako reći prirođen senzibilitet, bio odlučujući. Osim očite
prisutnosti prastarog duha koji provijava još dandanas iz, nažalost, previše zgusnute bogate
arhitektonske baštine od šipanske Dubrave do Pakljena i rodnog Suđurđa, od ilirskih hum-
ki do renesansnih ljetnikovaca, u jednog od njih, u Polju, kažu da je bio pozvan, kao gost
dubrovačkog biskupa Lodovica Boccadellija, i sam majstor Michelangelo, mladiću se utisnuo
posebno čar pokrajine: od širokoga (i koji put i na “križ” preoranih crvenosmeđih dijelova)
plodnog polja, koje kao da počiva u više desetaka metara duboko ispod površine, u slatko-
vodnoj “šalici” te, naravno, do mora, s obalom sastavljenom od karakterističnih ležećih,
stjenovitih gomila, prekrivenim pravim geometrijskim ritmom strukturnih pukotina; mora
s podmorskim jamama u zaljevima, gdje bi mogla prebivati i tajanstvena medvjedica, i gdje
se na vizualno još dosegnutom dnu u ritmu valova pomiču vlati morske trave u odsjaju
sunca ili mjesečeve svjetlosti, kad stižu ribari u lov ostima i smiruju nemirnu morsku pu-
činu kapljicama ulja što ga ulijevaju u nju... a ribarske mreže zasvjetlucaju, kad ih ljudska
ruka izvuče iz mora na svjetlost, kad se u njihovu mokru strukturu na tren zaglavi svjetlost,
blistava dnevna svjetlost. Jesu li prirodno vijugavi oblici školjki prstaca, što ih je Čavrk
razbijao skupa sa svojim skrbnikom, ili ribarskim prstima spletene vrše od prirodnog pruća,
bili pravi skulptorski objekti, “krivi” što je Čavrk kasnije izabrao upravo studij kiparstva? I
drugi dio odgovora – umjetnik je dozrio u traženju i dokazivanju samoga sebe, svoje spo-
sobnosti kojom se može osloniti samo na sebe i tako se moći oblikovati. Upravo se tako u
prvoj dvadesetsedmogodišnjoj zrelosti odlučio, osjetivši da će uspjeti (samo) kao pojedinac
i prije svega (o)sam(ljen) u svojoj težnji: oči mu je otvorio i prvi posjet Majstorskoj radio-
nici Dušana Džamonje.

6 KRITIČARI O HAMI ČAVRKU
Pritom mu je nakon ogleda studijskog materijala, taj veliki kipar iskreno rekao kako bi
ga želio kao suradnika, ali da će u tom slučaju morati napustiti vlastite autorske umjetnič-
ke ambicije. za njega još uvijek prihvatljivoj dispoziciji, Čavrk je ustrajao ipak dvije dobre
godine u zagrebačkoj Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i temeljito se upoznao s
klasičnom kiparskom tehnologijom. Kad je nakon Augustiničićeve smrti morao napustiti
majstorov kiparski atelje, odmah je postao svjestan te činjenice, pa je tamo stvarno i ostavio
sva svoja kiparska djela, nastala u tom ateljeu. Dvanaest četvornih metara velik atelje u
Zagrebu bio je zatim njegov, i stvarno samo njegov prostor, koji si je, unatoč predanom
radu (usprkos i povremenom restauriranju, pravljenju scenografije), mogao priuštiti. Kao
vrlo zanimljivo, i za njegov buduće stvaranje važno djelo, valja zapamtiti pravi konstruktiv-
ni prostorni sastav hrastovih brvna s karakterističnim brazdama i urezima – skulpturu Ham,
nastalu u kolovozu 1983., u poznatoj goranskoj kiparskoj radionici u Lokvama, oko zelene
i vodene zavjetrine Omladinskog jezera, usred Gorskog kotara; u poznatoj radionici, zbog
kasnije poznatih umjetnika – tadašnjih sudionika – koji su, osim Čavrka, tamo djelovali, a
bili su to: Zvonimir Kamenar, Vesna Poprćan, Žarko Tomazetić, Josip Diminić, Peruško
Bodanić. Osim njih treba spomenuti i ove Čavrkove generacijske vršnjake: kipare – Miru
Gašparića, Antu Rašića, Petra Barišića, slikara Dalibora Jelavića, grafičarku Dubravku Babić,
koji još ostaju njegovi (povremeni) suputnici, a da si ne zadaju obveze priređivanja zajed-
ničkih izložbi, nego su kolege i istraživači svatko svoga medija i vlastitog izraza.
Intenzivno razvijajući vlastiti crtež od 1979. do 1981., Čavrk je s njim nastupio u Studiju
zagrebačke galerije Forum. Autor je dosegao “komplementarne vrijednosne suprotnosti” u
odnosu na vrijednosti dotadašnjeg 'drvodjelstva'” (Ive Šimat Banov u katalogu spomenute
izložbe), jer “proste relacije sa osobnim iskustvom kiparenja, nisu pri pokušaju razumijevanja
njegovih crteža, od velike pomoći. Jer složenost i slojevitost kiparskog čina pretočila se u jed-
nostavnost crtačkog postupka putem primjerne i konsekventne ekonomije linije. Ali pretenzi-
je crtačkog ciklusa nisu nimalo skromnije. One su sadržane u težnji za utvrđivanjem smisla
čovjekove egzistencije... Rekvizitarij Čavrkove crtačke 'scenografije' ukazuje prije svega na
slobodu asocijacija, sputanih crtačkim minimalizmom i narativnim asketizmom. Taj se rekvi-
zitarij kreće u pravcima svijesti, a ne pojavnosti, u pravcima tumačenja, a ne očitovanja...
Čavrkove su stoga linearne projekcije svojevrsne kronike stanja ili ljudski simboli – situa-
cije “žena u vlasti ljepote ili čovjeka na gozbi egzistencijalne muke...” (Ive Šimat Banov, ibidem).
Izabrani su crteži iz ciklusa Oniromantije i fantastike (i još druge na spomenutoj izložbi)
potpuno izrazili zadnji poklon figurativnosti u tada prevladavajućoj i priznatoj novoj figurativ-
nosti, zasnovan na Hegedušićevim polazištima. Sljedeće godine, 1982., bilježimo i crteže kao
studije za kipove u drvu i željezu, koji su drukčiji, neke vrste “otvoreni” muški torzi, dakle
“bezglava” organska figuralika (koju Čavrk pokušava djelomično i tematski aplicirati – Pieta,
crteži u boji, 1982.; Isus pada treći put pod križem, reljef u drvu, 1983.). Inače se “kipar po-
novo javlja, ali samo kao začetnik jednog predmeta ovih crteža – punog plastičkog oblika
ovalne forme, koji je od početne mumije, preko prstaca došao napokon do intimnog autorovog
znaka. Mumija kao nešto nedefinirano, ali voluminozno bila je figurativno ishodište ovih crte-
ža, da bi je uskoro zamijenili prstaci koji logički predstavljaju devijaciju volumena mumije, ali
se mogu promatrati kao daljnji stupanj u reduciranju figuracije. Daljnjim tretmanom prstaca
Čavrk se maštovito i imaginarno poigrava, da bi ih napokon sveo na osobno intimnu i prepo-
znatljivu zabilješku. Igru formi konfrontira s igrom pozadine, podloge na kojoj se kao na po-
zornici odvija dramaturški zaplet njegovih znakova. Ta podloga, tretirana najčešće kao sceno-
grafija, proizlazi iz Čavrkova prvoga crtaćeg ciklusa, kada ga je zaokupljala igra punoće i pra-

znine kadra. Sitnim linijama iscrtavajući pozadinu dijeli je, ostavljajući bijelu prazninu, koja je
u stvari nenacrtana linija, na okomite ili češće, vodoravne zone ili gušćim iscrtavanjem sitnih
linija i kromatsko-tonskim prijelazima ucrtava kvadrate kao središnju zonu, na kojoj se dešava
dramski rasplet.” (Mladen Lučić u pregovoru leporela izložbe crteža u boji i grafika dubokog
tiska pod zajedničkim naslovom Metamorfoze, 1982.-1983., izložbeni salon Galerije slika,
Varaždin, u svibnju 1983.) Kritičar Lučić dalje konstatira i zaključuje da je Čavrk “po senzibi-
litetu prepoznatljiv kao nastavljač onog crtanog izraza, koji su započeli Ivica Šiško i Ljubo
Stahov (inače i kipar, primjedba A.B.)... Voluminoznosti predmeta kojim je crtački ciklus za-
počet sveden je na minimalistički znak (istaknuo A.B.), koji je neraskidiv dio kompozicijskog
i tonskog jedinstva cijelog crteža... Čavrk je izbacio sve suvišno iz svoga ranijeg rada, te došao
do umjetnički čistog crteža reduciranog svih formi, koje su ga prije znale opteretiti.” (Amfor-
ne figure, mezzotinta, 1982.; Triptih, bakropis, akvatinta, 1982.; Tri lista pod nazivom prapo-
četak, 1983., iz ciklusa Metamorfoze 1982.-1983., obojeni crtež.)
Rođenje grafike
Početak Hame Čavrka u osamdesetim godinama (na području plastičnoga vizualnog
izražavanja, još posebno u tradicionalno visoko osviještenom hrvatskom i naravno zagrebač-
kom prostoru), značio je njegovo konačno odricanje kiparstva (a ne i slikarstva!). Priznanje
za grafiku, što ga je dobio 1984. na 13. (jugoslavenskom) bijenalu grafike u Zagrebu, bio
mu je prvi poticaj za dokazivanje i izvan domovine; sljedeće sudjelovanje i izvan domovine;
sljedeće sudjelovanje na međunarodnim izložbama od Ljubljane, New Delhija, Antwerpe-
na, Varne, Kyota do Maastrichta, sve do ranih devedesetih godina, Čavrku je otvorilo prozor
u svijet i podizalo ga u vlastitu uvjerenju da je upravo grafika njegov najuvjerljiviji medij
izražavanja. Pri tome se, naravno, moramo ponovno vratiti u Čavrkovo “začeće” na Šipanu,
na njegovo otkrivanje u nekom organskom prasvijetu koji je po osnovnoj asocijativnosti
f loralno-faunske prirode (usporediti i uvodni tekst Damira Grubića drugoj Čavrkovoj gra-
fičkoj mapi Vlati dna, osam grafičkih listova u tehnici akvatinte, izdanje Zbirke Biškupić s
karakterističnim naslovom Izgubljeni vrtovi mora!). U tom se otkrivenom likovnom jeziku
autor naizgled prilagodio neizrazitom koloritu okera, plave, zelene, žute i narančaste, do-
duše strukturama prepletenih i zamršenih vlaknastih tvorbi, koje pozivaju u sebe te na
svojstven način upozoravaju na aktivnu prisutnost posebnih vidljivih i nevidljivih organi-
zama. Tu možemo uvrstiti ciklus od šest grafika Svemirska tišina, bakropis, akvatinta, 1984.
koje je, zajedno s poezijom Hrvoja Pejakovića u mapi Drugačije, jednostavno, isto tako
izdanje Zbirke Biškupić, te je najraniji po nastanku.
Iste je godine (1984.) nastala već spomenuta mapa Vlati dna. Čavrku su u Studiju ga-
lerije Forum pripremili izložbu grafika i crteža iz tog ciklusa. “Prijašnja stroga sintaksa rada
je u akvatinti u boji obogaćena baroknom svježinom gotovo slikarskih postupaka u građenju
transparentnih formi nekih imaginarnih podmorskih vizija. Potisnute predodžbe i doživ-
ljaji sa Šipana poprimaju svojstva simboličkog govora... Podmorske vizije ne možemo odre-
diti kao slutnju eshatološke katastrofe ili prapočetno buđenje života. Čavrk je naime svojim
grafičkim listovima pridodao različite ekvivalente svojega emotivno bujnog izražavanja onog
Mediterana skrivenog ispod površine mora. Boje koje upotrebljava... mogu asocirati karak-
terističan miris gnjilog bilja i organičkih tvari. No s druge strane svjetlije game tih boja
luminiscentnog su karaktera podmorskih vatrometa.” (Damir Grubić u predgovoru lepo-
rela izložbe u Studiju galerije Forum, Zagreb, 1984.)

Ekskurs u figuru
Potkraj prošlog stoljeća, 1996. godine, kada je Čavrk gotovo napustio svaku mimetičnost
i naraciju, kad je zbog toga “ostvario račvanje više izražajnih putova, koji su mu omogućili
sintezu primarnih i asocijativnih postupaka i iskustava, prividno nepomirljivih polova li-
kovnog izraza sedamdesetih i osamdesetih godina” (Damir Grubić, ibidem), te kad posta-
nu “Vlati neka vrsta silnica magnetskog polja...”, kad “potezi sa sjećanjem na organsko
porijeklo, determiniraju vrlo određene apstraktno-geometrijske likovne formacije”..., kad
“rezultira napetost između ekspresivne dinamike što titra u mjeri i variranju strukturalne
zasićenosti i ritmičke živosti iskošenog križanja vlati, te promišljene pravilnosti u geome-
trijskoj oblikovanosti koju optaču...” i kad se “u plošnoj pa i u prostornoj artikulaciji polja
stvaraju dramatski naboji...”, te nakon što se u Čavrkovu djelu pojavila energija “koja navi-
re iz dvojstva: geometrijskih određenja i lirskog ritmičnog pokreta” (dr. Vanda Ekl u pred-
govoru kataloga izložbe na trsatskoj Gradini, Rijeka, 1991.) – o svemu tome bit će riječi uz
ilustrativno gradivo – pred nama je ipak još jedan poseban ekskurs našega grafičara. Ekskurs
(koji će se doduše u ovolikoj mjeri ponoviti još i ratne godine 1991. u mapi Zrakoplovi
ubojice (originalni bakropis, mezzotinta) u izdanju Zbirke Biškupić, u kojoj je, uz ostale
umjetnike, sudjelovao i Čavrk još s jednom grafikom (Borba Titana, mezzotinta) u Tera-
tologiji, koja je doduše nauk o nakazama i nepravilnim tvorbama u biljnom i životinjskom
svijetu, a inače i znanost o biblijskim čudovištima.
Tko je zapravo kumovao Teratologiji? U godinama 1986. 1987. Tonko Marojević i Marko
Grčić počeli su prevoditi Borgesa i nagovorili Čavrka da mu posveti cijelu godinu – toliko su
vremena naime nastajali u određenoj likovnoj interpretaciji tako veliki crteži olovkom i tušem
te prijenos u mezzotintu. (Detalje tih grafika Čavrk je pripremio za izdanje posebne grafičke
mape minijaturnih Ex librisa Zbirke Biškupić, 1987. godine, primjedba A.B.)
Borghes, njegovo slijepo lice kao lice Aztekinje, taj stari fiškal metafore, preko čijih
otvorenih očiju prolaze bljeskovi magnezija a da ga ne dotaknu. Slijepci, čine se, uvijek
drže glavu iznad vode.
Ipak, nadareni su, u smislu ne-realnosti i prepredenosti. Siguran sam da Borghes shva-
ća koliko osoba ima u publici, barem do desetorice, jednostavno slušanjem, osjećanjem.
Predavanje je očajno, ali ono je svečanost žrtvovanja. Slušatelji su zaprepašteni nad pame-
ću čovjeka koji ima lukav trik da daje utisak kao da govori s one strane groba, kao da je već
mrtav. Njegov glas, prigušen, sinkopiran i jedva čujan, osuđuje druge na tišinu, baš kao što
je on sam osuđen na noć. Sve metafore koje rabi su metafore noći, uključujući tisuću i
prvu noć, najbolju metaforu, jer je ona dodana vječnosti... Bez sumnje, on je već u svojoj
osamdesetčetvrtoj i prvoj godini, to jest, ima jednu nogu u vječnosti. Oko njega vlada iro-
nična i okrutna afektacija. Ne znam kojoj životinji nalikuje. Gaji simpatiju prema tigru.
Stavi tigra u knjižnicu i liši ga vida; to je Borghes. U tom raslinju encefalona kalifornijskih
naučenjaka, njegove tišine režu smrtonosne spirale. Budući da više ne može vidjeti svijet,
on ga citira. Njegov je govor jedan dugačak citat. “I sam život je citat”, kaže on. (Jean Ba-
udrillard, Cool memories, 1980.-85., Editions Galilees, Paris, 1987, na engleskom izdavač-
ka kuća Verso, New York, 1990.)
“Kad se moderni slikar, teratoloških sklonosti, poduhvati slikanja nakaza i monstruma,
on rijetko ima na umu neku poučnu ili satiričku svhru...
Pretpostavljam da ga tom maglovitom i donekle otrcanom području privlače tri strogo
likovne mogućnosti koje ono nudi: mogućnost sanjarenja, mogućnost beskrajnog kombini-

ranja i mogućnost vitalističkog tretiranja likovnih površina. Hamo Čavrk... iznenada je

osjetio potrebu da u seriji mezzotinte... prikaže niz zooantropomorfnih likova... No, nasu-
prot nepomičnosti samih figura, tijelo se tretira gotovo dramatično: sva se doimaju kao da
su oguljena, kao u Vesaliusa, pa im je mišićje poput bogatih nabora mrtvačkog pokrova, ili
i jesu omotana mrtvačkim pokrovom što je zamalo srastao s mišićjem poistovjećujući se s
njima. Unatoč tome, nije se išlo za tim da se izazove groza i gađenje, nego da se samo po-
moću nijansi jedne jedine boje postigne likovna uzbibanost grafičke površine, da se, što je
plastičnije moguće naslikaju nabori tkanine ili snopovi mišićja, čak s nekom vrstom radosne
preciznosti... ovi likovi... nameću stanovito duhovno stanje, stanje prijelaza mijene, stanje
straha, neizvjesnosti, sjete, što je svojevrsna reakcija na despotstvo racionalizma, ili rezo-
nerstva, koji obilježava vrijeme. Zato se ovi likovi doimlju kao proplamsaji stanovitog neo-
romantizma, potrebe za neobičnim, neznanim, koje odvlači duh iz stvarnosti u sanjarenje...”
(Marko Grčić u pregovoru O ljepoti nakaza u mapi, ArTrezor, Zagreb, 1988.)
Uz grafičarevu interpretaciju Borghesa, te uz ono što je u vezi s Čavrkovim grafikama
napisao M. Grčić, možemo potvrditi da je taj Čavrkov ekskurs bio svjestan i prisan, kako
zbog čiste grafičke evokacije i istraživalačke volje do strukture što je tako organski omogu-
ćava bakrorez – meka a ujedno čvrsta mezzotinta s karakterističnim tonskim prijelazima
od svijetle do posve zasićene površine, tako i zbog idejno-kritičkog konteksta umjetnikova
odnosa do vremena kojeg živi. Prema tome, Čavrkovo “sanjarenje” prerasta (bez izrazite
vlastite “ikonodulske” strpljivosti) u zrelo promatranje, u opažanje prostora umjetnosti
uopće, njezine funkcije i namjere u suvremenom društvenom kontekstu. Jesu li to već
nepredvidljive slutnje Domovinskog rata iz ciklusa Vlati dna (koja nastaje 1989. do 1991.
godine), rata u kojem Čavrk stupa, tako reći spontano osviješten (ne da bi u danima još
mogućih okolnosti napustio umjetničko izražavanje): odaziv na stihove Slavka Mihalića (u
pjesničko-grafičkoj mapi Zrakoplovci ubojice, 1991., knjige nekoliko autora u izdanju Zbir-
ke Biškupić) pokazuje se u nastavljanju kao oštar, pravi klasični boj antropozoomorfnih
bića, ujedno bez nade u pobjedu ili poraz.
Geometrizacija
U (neslućenom) poklanjanju snage, u kontemplativnom smislu i u formalnom očišćenju,
u novom osvajanju likovnog prostora (usporediti konstatacije D. Grubića i V. Ekl citirane
na početku Ekskursa u figuru), uvijek najprije u procesu obojenog crteža, potom i u grafič-
kom procesu i tik prije nastupa povremenoga radnog zatišja (za vrijeme Domovinskog rata)
bilježimo još dva važna javna nastupa (oba 1991.) u talijanskom Gualdu Tadinu (zajedno
s terakotama kiparice Mojce Smerdu), te u Rijeci, na trsatskoj Gradini. To je formalno još
uvijek nastavljanje serije Vlati, pri čemu je bijeg iz mimetičnosti više nego očit, čak i više
od toga, pred nama je u tim apstraktnim, a djelomice već i u geometriziranim formacijama,
upravo kroz teksturu centripetalnih silnica, kroz neke vrste osjećajni naboj, koji je grafički
opredijeljen između nježne i zloslutne tame, a koji nagovještava simbolično-magičnu raza-
petost na cijelom polju slike.
Da je Čavrkova intuitivno-spontana crtaća igra upravo svojom prirodnom lakoćom za-
stirala autorovu iznimnu angažiranost i u tom se kratkom vremenu dogodilo ovo: element
igre se zbog ukinuća konkretnih oblika promijenio u kaligrafsku strukturu, a ujedno i u
teksturu. “Perceptivnu putanju određivao je centrifugalno-centripetalni smjer, jednostav-
no zatvarajući pogled unutar kadra, pri čemu je iskristalizirani znak središta opstojao kao

polazna ali i kao krajnja točka sagledavanja, proizišao je iz središta i vraćen u središte. Znak
se očitovao kao križ, otvarajući tako perceptivnu spoznajnu komponentu metapsihičkog
karaktera tj. simbola ili arhetipa koji označava univerzalni znak ili strukturu znakova koji
ulaze u kolektivno podsvjesno (Jung).” (Borivoj Popovčak, uvod u katalog izložbe u gale-
riji Gradec, Zagreb, 2000.)
Godine 1994. tri nastale grafike, sve u tehnici mezzotinte (N°399, Križ N°48, Žutocrni
križ N°100) te u 1994/95. još tri (Plavocrni križ N°131, Crnožuti križ N°140) govore prije
svega o kreativnom kontinuitetu i volji da, unatoč ograničavajućim fizičkim mogućnostima
odnosno fizičkoj odsutnosti, ostvare postavljeni cilj. Tu ubrajamo i sitnu grafiku Križ N°14
iz 1996. godine, kao misaono nastavljanje figuralne serije Hrvatska u suvenirima, autorovu
poratnu humanitarnu akciju s motivima Dubrovnika, Zadra, Jeruzalema i Rige, posljednje
u teratološkom tamnom mezzotintnom plavetnilu.
Lebdenje obojenog polja

Nakon novoga, gotovo pet godina intenzivnog rada (ujedno i prenošenja crteža u grafički
medij), u Čavrkovu se radu dogodila grafička erupcija. Godine 1996. izlaže u Galeriji Karas
u Zagrebu, a 1997. izlaže u ljubljanskoj Mestnoj galeriji. Ovog puta je bakropis s akvatintom
ono izražajno sredstvo koje omogućava ostvarivanje već spomenute simboličko-magijske
razapetosti poljem slike. Sam motiv te razapetosti reducirao se na unutarnji pokret i pre-
selio, prenoseći se u izrazito naglašenu i ujedno energijsku točku kroz iznimno konotativ-
ni znak križa. Značenje križa kao znaka Čavrk shvaća prije svega onako kako se je shvaćao
u najstarije doba. (Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Slovar simbolov, Ljubljana, Mladin-
ska knjiga, 1993.) Znači onako kako su ga shvaćali u vremenima kad je uz krug, kvadrat i
središte, križ predstavljao jednog od četiriju osnovnih simbola, i to u povezanosti sa svima
trima, bilo da presijecanjem dvaju pravaca u središtu otvara središte prema van, bilo da ga
upisuje u krug, koji dijeli na četiri segmenta; bilo da njegove ekstreme povezuje sa četiri
pravca tako da nastaje kvadrat ili trokut. Križ je najsveobuhvatniji od svih simbola, podloga
za sve orijentacijske simbole na različitim razinama ljudskog postojanja; on posjeduje funk-
ciju sinteze i mjere.
Možemo li sada napisati da se Hamo Čavrk uključuje u suvremeno konstruktivno ge-
ometrijsko razmišljanje? Da i ne, pri čemu mi se čini da sam donekle slično pitanje posta-
vio i na nj odgovorio prije nekoliko godina prilikom posjeta odnosno muzejskog postava (od
prvih djela nadalje) svestranoga venezuelskog umjetnika Jesusa Raphaela Sota u Caracasu.
Uokolo muzejske zgrade, nekadašnjega njegova ateljea, nalazi se raskošan egzotičan vrt s
karakterističnim, ranim Sotovim djelima. Većim dijelom su to drevni objekti, iz kojih se
još nekako može dobiti uvid u njegov daljnji osobni izraz, koji se sve više razvija u apstrak-
tne geometrijske (i opartističke) strukture, dok su njegove zamisli u drvu izrazito organski
vitalističke, tako reći uzete iz prirode, pa su donekle mimetičkog značaja. Znači da je
(možda isto tako) Čavrk crpio iz one bogate šipanske prirodne riznice – od metaforičkih
pobuda neposredno iz morskoga, vodenog i stjenovitog predjela, pa sve do već spomenute
na “križ” preorane crvenosmeđe zemlje, ne da bi pri tome pristajao na bilo kakvu banalizi-
ranu romantičku meditativnost!
Prije svega je sadržaj elemenata boje (“prostor gdje se naš mozak susreće sa univerzumom”
– Cezanne; “simulakrum boja iz prirode” – Delaunay) ona, koja tako, možda previše forma-
listički gledanu definiciju odnosno odgovor na nju, kao što smo malo prije prihvatili, posve

odbija. Osnovne unutarnje površine Čavrkove grafičke kompozicije razvile su se naime iz

lebdenja obojenog polja. Zbog obojene f luktuacije od površinske vibracije do dubinskog
zahvata svjetlosti, oblikuje se višeslojno zasnovana sama plošna “slika”, koja je sama nadalje
nosilac nematerijalne, unutarnje aure, koja vodi prema kontemplaciji. Samo ta prevladava
iznimnu, na autorsko prepoznatljiv način upotrijebljenu igru svjetlosti i osjenčanosti boje,
nadalje sabiranje dojmova boje, interakciju boje kao normalni likovni fenomen.
Opsežnu novu grafičku izložbu Homo homini u Galeriji Gradec (2000.) kritika je pro-
glasila najvažnijim likovnim događajem godine u Zagrebu. “Čavrkov znak je otvoren čulu
vida ili pipanja okom. Tako se primarna geometrija križeva, rombova, krugova i kvadrata
ukazuje kao čista konstrukcija, produkt zlatnog reza. Svaka je prazna ploha, u ovom sluča-
ju pravokutni kadar, ispunjena nevidljivim silnicama koje s sastaju i sijeku u središtu kadra.
Čavrk izvlači i podcrtava ovu mrežu postavljajući znak točno u sjecište silnica, tako da se
jezgra znaka poklapa sa središtem strukturalne karte. Središte kadra tako postaje točka
ravnoteže i napetosti. Točka iz koje se okreće i kojoj se sve vraća... U svom Tractatusu,
Ludwig Wittgenstein navodi postupalata, forma je mogućnost strukture. Kako pokazuju
ovi radovi, struktura je za Čavrka i jedina mogućnost... On zorno predočava progresiv struk-
ture i formiranje znaka. U rasponu od bijele do zasićene i pune strukture, latentno se
amalgamom otiska matrica fiksira u konkretni znak. Kombinacijom matrica Čavrkov kod
može se reproducirati i iscrpljivati do u beskonačno... Predstavljeni radovi su... autorovo
razračunavanje s novim oblicima umjetničke komunikacije od digitalne slike do offset tiska,
inzistirajući na tradicionalnim grafičkim tehnikama bakropisa, mezzotinte i akvatitnte, na
potezu pisaljkom ili njihalicom crno-bijelih akromatskih pulsacija, otisaka misaonog proce-
sa i traga ruke.” (Borivoj Popovčak, ibidem.)
U istoj godini velike grafičke izložbe, Čavrk je predstavio u Zagrebu i svoje novo sli-
karstvo (Galerija Matice hrvatske, 2000.): “Elementi koji grade sliku Hame Čavrka više su
nalih Barthesovim stalnim strukturama koje upravljaju životom ljudi obuhvaćajući sve što
je vezano za ovaj život i posjeduje poetsko-mističnu notu...” (Nada Vrkljan-Križić u kata-
logu spomenute izložbe.)
Linea rediviva
Grafike nastale u novom stoljeću danas Hamo Čavrk, nakon što je svoje nazvao Carta
incognita, postavlja pitanje: možemo li priznati vrijednost modernističkoga manualnog po-
stupka, priznati čulni značaj boje u dobu koje pokušavamo nazvati “modernizmom nakon
postmodernizma”, naravno, ako to razdoblje traje još i u 21. stoljeću? I naravno, ako se to
odnosi na umjetnost geometrije, koja se u svojoj biti razlikuje od povijesne avangarde te
kasnije neoavangarde, osim, već uvodom spomenutom kontinuitetu, u dotadašnjem autor-
skom radu, odražava određeno držanje, čisto, jasno, ili možda otkrijemo u njemu i solipsizam
posebnoga intimnog značaja? Pred našim se očima oblikuje višeslojna plošna osnova. U za-
nimljivo obojenom kaleidoskopu transparentnih obojenih planova i geometrijskih uzoraka,
grafička bi se igra mogla nastaviti u beskraj. Rafinirani, čak učinak, što ga Čavrk otkriva u toj
igri, omogućava maštovitu, iznimno živahnu grafičku strukturu i time postavlja ispred gra-
fičkog lista neku vrst zrcala, koje nam uvijek odražava živahnu i veselu sliku čulnog svijeta.
Odavde je samo još korak dalje do najnovijeg doba, prijelaz u naoko racionalniju krajnost:
autor je svjestan da mu samo ponovno perfekcionistički oživljena linija donosi odgovarajući
vlastiti red. To je prijelaz iz čulnog lebdjenja, iz spomenute vesele predodžbe čulnog svije-

ta u racionalnu očišćenu shemu, u kojoj sada primjećujemo svojevrsnu novu askezu – a ipak
konačno i (prije svega) igru koja se nastavlja u oslobođenom zapletu, zatim ponovno u ra-
spletu (=raspadu) kockaste zamišljene slike u obojeni linijski vibrato. Osjećaj dvojnosti
između naoko (još uvijek) prostorne iluzije koja je, naravno, daleko od euklidovskog dija-
grama i plosnatošću, u kontekstu linijske algebarske metrike, ako se mogu tako izraziti, u
srži se završava kao još uvijek: automatizacijom boje u automatizaciji crte i time u predstav-
ljanje apsolutnog. I upravo na takav način prepoznajemo Čavrkov odaziv na veličinu odnosno
na malešnost cijele epohalne situacije, njegovu snagu za novo umjetničko buđenje.
“Čavrkove akvatinte iskazuju svojstva i vrijednosti koje ih svrstavaju među vrlo osobne,
spreman sam reći, jedinstvene grafičke poetike; možemo ih odčitati pod jednako u odrje-
šitom vođenju crte, u sublimaciji materije (tinte), u odsječenom ritmiziranju lineamenta,
u sigurnom postavljanju kompozicijskih odrednica, u titravim sazvučjima pokreta linija i
sustava ornamenata, u općoj dinamičnosti njegovih grafičkih ekrana. Poseban učinak Ča-
vrkovih grafika temelji se na tananosti valera i lapidarnosti linije; ove tonske harmonizaci-
je oživljene su ritmiziranim crtovljem, zategnutim poput struna, posebice u grafikama u
čiju je podlogu (atmosferu) utkana suptilna irizacija.” (Vladimir Maleković, ibidem.)

Margarita Šimat
Nadomak Terrae incognitae

(dva desetljeća rada Hame Čavrka)
Pogled na dva desetljeća grafičkog rada Hame Čavrka suočava nas s umjetničkim dis-
kursom koji se ne afirmira u srodstvima i susjedstvima već generira iz vlastitoga odraza,
usredotočen je samo na sebe i hrani se iz svoje slike. Unutar granica omeđenih disciplinom
medija, u naravi duktusa koji je u svojoj biti i promišljanju crtački, u neprekidnom je traga-
nju za obratima i razmicanju poetskih granica likovnog jezika. Prividna mnogolikost i dis-
kronije objašnjavaju se dramaturgijom unutrašnjih nemira, a impulsi mijena, odupirući se
stanju nepromjenjivosti i jednoznačnosti, nadolazili su dinamičkom energijom imaginacije.
Njegova likovna, emocionalna i duhovna sabiranja mijenjaju se u ciklusnim poetikama kat-
kada u organičkom i strukturalnom rastu, katkada u njihovu sučeljavanju. Ponekad su se
njihovi slojevi taložili u slijedu, ponekad regresivno vraćali memoriji i u njoj duboko depo-
niranim mogućnostima. I početak bavljenja grafikom bilježi velik obrat, napuštanje kiparstva
početkom osamdesetih godina. To se razdoblje može čitati kao svojevrsna demarkacijska
linija i otvaranje obzorja prema novim teritorijima u kojima se počinje, u najprisnijem, ne-
odvojivom i potpuno simbiotičkom odnosu s crtežom, sustavno razvijati grafički opus. Crtež,
njegova linija i obris, medij je prijelaz iz haptičnoga, trodimenzionalnog i materijalnog u
dvodimenzionalnu plohu neograničenih prostornih i poetskih odabira, a takav obrat mijenjao
je i fiziku i dinamiku imaginativnoga, tvorbenog i tehničkog. Bilo je to polje umnoženih
izazova i napora koji nisu podrazumijevali samo usvajanje novih vještina već i svladavanje
novoga jezika i osvajanje novoga govora, ali i rizika koji su trebali biti prevladani empatijom
prema novom mediju. U tom prijelaznom trenutku (1982.) Hamo mijenja fokus svoje tvor-
bene energije, mijenja i rukopis, odnos prema materijalu, suočava se s granicom polja, kadrom
slike i osvaja virtualnu dimenziju dubine. Desetljeća grafičkog rada potekla su iz supstrata
crtačkog, ali i iz kiparske osjetilnosti koja će se još dugo održati u tonusu njegove grafike, a
teško je predvidjeti neće li se, u osluškivanju unutrašnje imaginacije i neprekidnoj potrazi
za mijenama u pulsacijama uspostavljenih sustava, ona iznova pojaviti.
Infekt grafičkom sintaksom, tehnika i jezik

Kao biografska bilješka ostaje zapamćeno da ulaskom u prostor grafičke radionice Hamo
biva nepovratno osvojen infektom grafičkoga procesa i od tada je svaki segment njegova
djela u svome ekstraktnom obliku sačuvan na grafičkoj matrici kao kraj jednoga diskursa i
početak idućega. Kao da je riječ o trajnom očuvanju invencije, njezinom tezauriranju u
materijalu koji pruža otpor kako prihvaćanju znaka tako i njegovu nestanku. Radeći grafike
u dubokom tisku, grebući, zrneći i linijski rastvarajući metalnu matricu u naporu da mate-
rijalizira svoju viziju, te da je neponovljivu zadrži omogućavajući joj umnažanje. Ravnodušan
je prema umnožljivosti istovjetno i izazovu multioriginala. Grafički postupak za njega je
medij kreacije, oslobađanje otporom materije potaknute imaginacijske energije čija je ne-

izvjesnost ishoda prokreativna i nagoni na nova iskušavanja. Prije svega, strasno je usredo-
točen na iscrpljivanje svih mogućnosti, otiskivajući inačice u kojima mijenja narav “slike”,
raspoloženje i napetost unutrašnjeg bića ne zadirući pri tome u njezinu strukturu. Potka
njegovih mijenja bit će kompozicijska kombinatorika, boje i tonovi, gustoća i transparen-
cija, količina svjetlosti i količina crnila kao neiscrpni proces svojstven unutrašnjem životu
bića, svojevrsnom monološkom hermetizmu u kojemu su se izmjenjivale poetike u rasponu
od figurativnih konotacija do minimalističkog obespredmećivanja. Jednom je biva u središtu
gotovo usisan senzornom empatijom svojih kompozicija, drugi put su bile promatrane s
analitičke i racionalne distancije, od gestualno dinamičkog obilja vitalističke energije do
geometrizacije, od kaligrafskih krivulja i prepleta do pravocrtnih, usporedni ili ukriženih
linijskih tkanja, od otisaka iz crnog u kojem oblik izvire iz vlastite sjene do epifanije svje-
tlosti i boje koja ga ne čini “slikarom u grafici” jer je njezino podrijetlo u procesnim termič-
kim usijanjima i hlađenjima zbivanja, znaka i struktura u materiji matrice.
U svim tim procesima nikada se nije odrekao ni slike ni zbivanja u njezinu polju, bilo
da je riječ o motivu, čistom dinamičkom vitalizmu, znaku ili strukturama, odražavajući
svjetlost aktivnim elementom, bilo da je ona “projicirana” na sliku ili iz nje zrači, modelira,
prosvjetljava ili isijava.
Gustoća značenja “prevrata” od kipara u grafičara, od stvaranja u taktičnom teksturnom
trodimenzionalnom mediju koji se oslobađa i afirmira u prostoru, može se razrijediti na razi-
ni zavodljive moći tehnike koje se latio ulazeći u svijet grafike. Bio je to bakropis crtačkog
ispisa i mezzotinta izvanredne moći tonalnog iluzioniranja plastičkog. Darom crtačkog nerva,
vještog duktusa i kaligrafijskog ispisa u dubokom tisku, radiografski rastvara izglačanu metal-
nu površinu nalazeći u njezinu otporu nepredvidive putove oslobađanja grafema i oblika.
Borgesov izazov, anakronistička digresija

U vrijeme otvorenih procesa koji su određivali mutaciju izričaja iz dinamičkog i animističkog
u polje geometrijske organizacije i racionalnog komponiranja, Hamo Čavrk ne odolijeva iza-
zovu Borgesove teratologije koji odgađa strukturalne pretvorbe u Vlatima. Bio je to u razdoblju
između 1986. i 1987. pothvat za koji odabire mezzotintu u tehničkoj perfekciji i figurativnoj
empatiji bez onovremene poredbe, premda su srodstva s anakronističkim tendencijama
(Kulmer, Šiško, Lapuh) bjelodana. Vraćajući se gotovo egzorcistički sporoj i mukotrpnoj
tehnici malobrojnih i dragocjenih otisaka i strasti za fantastičnim, on iz prostora mezzotintnih
polutonova istjeruje figurativne himere kolektivne podsvijesti, već kodirane u čahurastim
klonovima iz osamdesetih. Tvorbena intuicija posegla je za romantičarskim emocionalnim
rekvizitarijem i Teratologije stvara nalik na genealošku portretnu galeriju nakaznoga narašta-
ja, istodobno gigantskoga i dirljivoga, zastrašujućeg i nježnog u odrazima böcklinovskog mi-
sterija. U najfinijem rasteru ritmičkog mezzotintnog struganja djeluju poput prikaza zatoče-
nih u obrisima teških volumena, omotani epidermom hladnih tonova, onemoćali od vlastite
težine, nespretnosti i ranjivosti, protjerani iz Hada. Svečani i očajni tijela im se “doimaju kao
da su oguljena, kao u Vesaliusa, pa im je mišićje poput bogatih nabora mrtvačkog pokrova”
(Grčić) koje s pretapa u draperiju arhajskog reda ili razvija u hladna kancerogena tkiva. Vra-
ćajući se teratološim nakazama 1991., ali na drukčiji način, pokazujući iznova empatiju prema
trenutku, Hamo ih animira kao pratnju Mihalićevoj poeziji, ali s atributima destruktivnosti
i podmukle ciničnosti ratnog danse macabrea posve različitog naravi borgesovske obitelji
koja poput čuvene Katoblepe živi pomirena i bezazlena izjedajući nesvjesno i vlastite noge.

Između znamena i znaka, simbolike i semiotike

Ratna tjeskoba isisavala je i razarala smisao izazivajući višegodišnju prazninu u Haminoj
umjetničkoj kronologiji. Povratak osobnoj vokaciji tek polovicom desetljeća, ostavlja za
sobom poetiku kaligrafske geste i svjetlosne modulacije koreografiranih vlatima, a već
najavljivani prevrat, oslanjajući se na naizgled posve određenom i zaključenom te simboli-
kom definiranom obliku križa, postaje radikalan. Međutim, taj prevrat od uzbudljive kali-
grafije vlati trava do križa nije bez podzemnih referencija mita o obnavljanju i u njima se
stapa snaga simbola i snaga mita kao što se križ rastvarao u vatima koje su svojom dinami-
kom sugerirale plamenolike oblike vatre pročišćavanja.
Najranije datirani križevi iz 1994. i 1995. paradigme su svih daljnjih mutacija koje razvija
u njegova dva temeljna oblika znaka kao osnovi svih dijeljenja polja i proporcija. Okomitom
križu ili križu afirmacije i ravnoteže sa središtem u geometrijskoj osi kadra, znaku potpunosti
svijeta i označitelju njegovih strana, suprotstavlja Andrijin križ nemira i dinamičkog zaokre-
ta, negacije i zabrana koji je svojim dijagonalama suprotnost stabilizirajućoj sili okomitoga
križa. Bilo je neizbježno da ti prvi otisci križa nose simboliku apokaliptičnog znamena i
dramatičnog iskustva koji je bio katarzičke naravi i kod koje se tek postupno brisala antino-
mija mimetičkog i geometrijskog, martirološkog i semiotičkog. Konotacije erosa i thanatosa
u epifanijskom rombu tjeskobe u središtu vlasti plamenog odraza (N°48) poništava upisani
sivi križ, a u dubokim tonovima mezzotintne inačice (N°399), od ruba do ruba, razvija se
ortogonalna mreža koja otvara sve opcije budućega dijeljenja plohe, dok se vlati tek u tragu,
kao pentimenti, pomaljaju u svjetlosnim snopovima kutova nalikujući amblemu crnoga
kerubina. Započeta mutacija znaka, u trećem križu toga razdoblja, takozvanom Plavo-žutom
križu N°104, potpuno će prevladavati razinu emocionalne i simboličke retorike.
Intenzivni kontrast neugasivo žutog romba s križem, upisanim i razapetim vrhovima u
stranice duboko plavog pravokutnika akvatinte, ima heraldičku snagu znaka koji govor zna-
čenja prenosi u govor boje i oblika, duhovne dubine plavoga i sunčane obnoviteljske ener-
gije žutoga. Značenje je obuzdano na semiotičkoj razini čistoga znaka i ugrađeno je u prijam
senzornih i sturkturnih impulsa koji obuzdavaju i ukidaju sva deskriptivna značenja.
Znak, boja, struktura, kaleidoskopsko multipliciranje

Polje nove Hamine usredotočenosti kao i uvijek biva razapeto između dviju morfoloških
mogućnosti. Jedna je recikliranje i kompozicijska kombinatorika superponiranja, subor-
diniranja i segmentiranja, druga je semiotičko propitivanje znaka i njegovo mutiranje. Ta
nova slikovna i grafička sintaksa umnožavat će se inačicama kaleidoskopske dinamike u
kojoj se izmjenjuju i kombiniranju akvatintne matrice kao izraz potencije u intenzivnim
odnosima značenja boje i bakropisne matrice britkih pravocrtnih jetkanih linija, unakrsnog
ili usporednog tkanja, koja uslojavaju prostorne odnose vibracijom strukture ili se zgušnja-
vaju do baršunaste teksture. Njihovim sukcesivnim otiskivanjem – akvatintnih ploha i
dijafanih bakropisnih linijskih tkanja – razvija se interaktivna igra mnogolikih kristaličnih
struktura, a iz fonda postojećih matrica otisci se množe u neponovljivim kombinacijama
gdje jednina cijelosti slike i znaka ranih otisaka (1994.-1996.) biva zamijenjena dojmom
beskonačnog niza protežnog u svim smjerovima iz blizine titrajućeg u mikronskoj finoći
duktusnog tkanja. Cijelo razdoblje bilježi egzaltaciju bojom, a optički umnožene fenomene
pojasnile bi Albersova teorija interakcije i Arnhajmovska načela konstruiranja, međutim,

njihov poetski fon ostat će uvijek u onom nekazivom u umjetnikovim hermetičnim miste-
rijima koje potiču nezaustavljive mutacije struktura.
Linea rediviva, izomorfizam slike

Struktura postaje znakom, a svjetlost koja prosijava iz njezinih tkanja njezinim razlogom.
Veoma je teško odrediti mjesto na kojemu se nalazimo. Fizički ga prepoznajemo ulaskom
u tkivo tkanja, ali u smislu ikonike i metafore ono je nepropusno i s druge strane značenja,
otvoreno grafičkom postupku i samo u njemu ostvarljivo. Otisci suhe igle u boji u mapama
Bez kiše vremena i Linea Rediviva uzorci su sasvim nove generacije grafika koje otklanjaju
svaki iluzionističko optički i motivski oslonac kristalizirajući se u “linearnim sustavima i
poetičnim fonovima” (V. Maleković). Njihov su govor i poetika identificirani pravocrtnim
linijskim paranjem ploča koje svoj zvuk odslikavaju kao jeku, u nakupinama boje otisnutih
brazda i mikronskim napuklinama grebena, iz kojih se magličasto i meko isparava obojena
atmosfera termičkih odraza. U seriji zaključenog broja otisaka dviju mapa Hamo pokazuje
sukcesiju dinamičkih struktura koja sam postaje slikom. Gusta jednosmjerna linijska brazda-
nja na četvorine podijeljenog pravokutnika, igra je s varijacijama gustoće iz koje prosijava
svjetlost ili se amalgamira u taktilnost teksture čija energija teče površinom.U sljedećoj
sekvenciji četvorine se preklapaju, a rotacija linijskih tokova stvara ortogonalnu mrežu
blokiranih dinamičkih potencijala. Treća je sekvencija izlazna i konačna. Rotacijom mreža
oslobađa se njihov beskonačni broj i rastvara se dubina beskonačnih planova kotiranih
točkama i izmicanjima križišta, koje se u našoj svijesti nastavljaju množiti, širiti, mrsiti i
razilaziti u nedohvatljivom energijskom labirintu višega reda. Granice otiska gotovo da
nemaju značenja, jer kadar je slučajni pravokutni segment nezaustavljivog zbivanja koje
ima svoj matematički i geometrijski adekvat u beskonačnom broju. Koji je fon tim beste-
žinskim linijskim putanjama, senzornim atlasima prema neizmjernom, čije izomorfe bli-
staju f luidima energije? Je li posrijedi kartografija sazviježđa ili kartografija tla, je li ona
kozmička ili telurna? Hoće li pokazati narav jedne kozmogonije ili će se pretočiti u ispis
virtualne kozmografije? Hamo nam ne nudi adresu, on je označitelj onoga “tamo”. Teško
je, sada kada smo na kraju vremenske granice postavljene ovom tekstu koji se zaključuje
2002., odoljeti ekspanziji ovoga ciklusa, koji se u velikim dimenzijama otisaka prelijeva
preko rubova matrice. Od toga mjesta grafička, umnožljiva i u dubinama svojih struktura
progresivna kartografija naprosto žudi da svoju virtualnu tangibilnost pretopi i transmutira
u stvarni prostor, da ga prekrije i poistovjeti sa strašću, koja je postala nepomirljiva prema
ograničenoj slučajnosti polja svoje slike.

6 SAMOSTALNE IZLOŽBE I NAGRADE
SAMOSTALNE IZLOŽBE
1972. Sarajevo, BiH, galerija “Đuro Đaković”, skulpture

1974. München, Njemačka, galerija “Neckermann”, crteži
1981. Rijeka, galerija “Juraj Klović”, crteži
1983. Varaždin, Gradski muzej, crteži
Varaždin, galerija “Izlog”, grafike
Zagreb, galerija “DARS”, crteži
1984. Zagreb, Studio galerije “Forum”, crteži, grafike i skulpture
Zagreb, galerija “Dubrava” (s Daliborom Jelavićem), grafike
1985. Karlovac, galerija “ZILIK”, crteži
Zagreb, galerija “Dubrava”, grafike, crteži
Dubrovnik, Galerija Dubrava – Babin kuk (s Daliborom Jelavićem i Dubravkom
Babić), grafike
Poreč (Romanička kuća) crteži, grafike, akvareli
1987. Zagreb, galerija “Prozori” akvareli
1988. Zagreb, NSB grafička mapa Teratologija
Zagreb, galerija “Dubrava”, grafička mapa
1989. Ljubljana, Slovenija, galerija “Labirint”, grafike
Trst, Italija, galerija “Malcanton”, grafike
Izola, Slovenija, galerija “Insula”, grafike
Mugia, Italija, “Galleria Azienda Autonoma”, grafike
1990. Udine, Italija, galerija “Al Sens”, grafike
Udine, Italija,Galleria Azienda Agricola, grafike
Trst, Italija, galerija “i 5 Staggi”, grafike
Zagreb, galerija “M. Kraljević”, crteži
1991. Gualdo Tadino, Italija, Chiesa di S. Francesco (s Mojcom Smerdu), crteži
Rijeka, Gradina Trsat, crteži
1993. Novo mesto, Slovenija, Hotel Metropol, Modra dvorana, slike
Šmarješke Toplice, Slovenija, Zdravilišče Krka, slike
1996. Zagreb, Knjižnica Staglišće, mapa grafika
Zagreb, Galerija Karas, grafike
1997. Ljubljana, Slovenija, mestna galerija grafike
Pecs, Madžarska, Horvat Szinhaz (Hrvatsko kazalište), grafike
Zagreb, Arterija, Trgovačka banka, grafike
1998. Osijek, galerija Kuna, Dom HV, grafike
Požega, Časnički klub HV, grafike
Veli Lošinj, Art galerija, grafike
Zagreb, Crkva sv. Križa, grafike
Zagerb, AGM-ov “Art Point Centar”, grafike
1999. Velika Gorica, Auto Zubak, grafike
Berlin, Njemačka, Galerija Kuckucknest, grafike

2000. Zagreb, Galerija Gradec, grafike

Zagreb, Galerija Matice hrvatske, ulja na platnu
2002. Novo mesto, Slovenija, galerija Krka, grafike
Ljubljana, Slovenija, galerija Imprima, grafike
Rovinj, Zavičajni muzej grada Rovinja, grafike
Zagreb, Koncertna dvorana V. Lisinski, ulja na platnu
Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hommage a' M. Kuzmanović, grafike
2003. Karlovac, Gradska knjižnica, grafike
Novo mesto, Slovenija, Zavarovalnica Tilia, ulja
2005. Ljubljana, Galerija “Krka”, grafike iz ciklusa Carta incognita
NAGRADE
1973. Sarajevo, BiH, nagrada za skulpturu na Prvom salonu mladih BH

1984. Zagreb, otkupna nagrada RSIZ-a kulture Hrvatske na 13. Zagrebačkoj izložbi
jugoslavenske grafike
1989. Zagreb, otkupna nagrada RSZI-a kulture Hrvatske na 12. Zagrebačkoj izložbi
jugoslavenskog crteža
1989. Varna, nagrada na 5. Print Biennalu
1992. Zagreb, otkupna nagrada MTG-a, 17. Zagrebačka izložba grafike (Prva internacio-
nalna izložba grafike)
1996. Dobitnik odlikovanja – Red Danice hrvatske s likom marka marulića za osobite
zasluge u kulturi
2001. Stockholm, The 5 th International Graphic Art Annual
2002. Sotckholm, The 6 th International Graphic Art Annual
2005. London, ARTOTEQUE’s ART NOW 2005 (Honorable Award)

dru Faris Nanić
Sulejman Čičić
štveno
politička
kret 7
anja
Faris Nanić rođen je u Zagrebu 1964. godine, gdje je zavr-
šio Građevinski fakultet. Novinarstvom, publicistikom i esejistikom bavi se
od 1988. Objavljivao je tekstove u mnogim domaćim i stranim publikacijama.
Bio je novinar, urednik, glavni urednik i direktor u nekoliko izdavačkih i
novinskih kuća. Pokrenuo je te više godina bio glavnim urednikom Preporo-
dovog Journala, mjesečnika KDBH Preporod. Do sada je objavio tri knjige:
“Tjeskoba vremena”, zbirku političkih i drugih tekstova i eseja, u izdanju
Profil internationala 1999., u KDBH Preporod objavio je putopisnu prozu
“Na istoku zapada” 2002. i zbirku eseja i uvodnika iz Journala “Zapisano
ostaje” 2006. godine. Kao građevinski inženjer radio je u Gortanu i Hrvatskim
autocestama, a trenutno je direktor Viadukta u Ujedinjenim Arapskim Emi-
ratima. Jedan je od 40-orice potpisnika inicijative za osnivanje Stranke de-
mokratske akcije 1990. godine, a devet godina bio je politički tajnik SDA
Hrvatske. Jedno vrijeme obnašao je državne dužnosti u Sarajevu.
DRUŠTVENO POLITIČKA KRETANJA 7
INTERVJU: FARIS NANIĆ

razgovarao Filip Mursel Begović
Dobio sam šansu ostaviti svoj

trag na djelima koja traju
BEGOVIĆ: Po struci ste diplomirani inženjer građevine, a već desetljećima
primjetno djelujete kao publicist i novinar. Zanimalo bi nas jeste li promašili pro-
fesiju i da li bi u izmijenjenim okolnostima života imali posve drugačiji strukovni
izbor?
NANIĆ: Ne, nisam promašio profesiju. Građevinarstvo je jedna od najljepših formi
ljudske kreativnosti i doista me ispunjava zadovoljstvom mogućnost da, u okviru svojih
skromnih mogućnosti i znanja, doprinesem izgradnji objekata koji dugo služe ljudima. Na
drugo pitanje odgovor je pozitivan. Međutim, kada sam ja maturirao, davne 1983. godine
na zagrebačkom MIOC-u, da parafraziram Milana Kunderu, mislilo se da će ideološki de-
terminiran socijalistički režim trajati još barem dvadeset godina i da je pametno studirati
nešto ideološki indiferentno, što donosi znanje od kojeg se može živjeti i vani. To je, u
tadašnjim uvjetima, smatrao sam, isključivalo i pravo i ekonomiju i sve tzv. društvene zna-
nosti, dok sam za umjetnost bio apsolutno nekvalificiran. Kako za čiste prirodne znanosti
nisam imao smisla, a o medicini nisam niti razmišljao, jedini logičan izbor bio je tehnika. S
obzirom da mi je otac bio vrlo afirmiran građevinski inženjer u zemlji i inozemstvu, nisam
trebao mnogo razmišljati. Iako, zanimljivo je da sam iste 1983., osim na tadašnjem Fakul-
tetu građevinskih znanosti, položio prijemni i na Pravnom fakultetu u Zagrebu, na što su
me, s puno argumenata nagovarali i otac Kemal i tetak dr. Vlatko Mileta, pravnik i dugo-
godišnji profesor na Fakultetu političkih znanosti. Na kraju je prevladala “Kunderina logi-
ka”, emigrirao sam u građevinarstvo i nisam požalio jer sam, uz mnoga veličanstvena znanja
iz ljudske riznice, dobio šansu ostaviti svoj blijedi trag na djelima koja traju. Vremenom
sam shvatio kako je ljudski mandat Božjeg namjesnika na Zemlji bitno determiniran nje-
govim stvaralaštvom, a što je ljepše od mosta, ceste...
BEGOVIĆ: Izdali ste dvije knjige publicističkih radova i jednu knjigu putopisa.
U Vašem radu je primijećena aktualnost, univerzalnost, provokativnost, filozofič-
nost, zavidna razina teološke potke, profinjen smisao za analizu, nadalje, zagova-
rali ste dijalog među religijama, interkulturalnost, upozoravali na opasnosti asimi-
lacije, govorili o problemima globalizacije i društvima koje baštine kompleksno
pitanje manjina. Oštro ste razotkrivali razne predrasude, licemjerstvo, zablude, a
da se kao poslenik javne riječi niste ogriješili o istinu i na koncu Vaši su tekstovi
pisani jezično-stilskom perfekcijom. Jesu li pred Vama novi tematski izazovi?
NANIĆ: Ima onih koji se s Vašim ocjenama mojih pisanih tragova neće složiti, i to s
argumentima. Istini za hator treba reći da ima i onih drugih. Osobno smatram da sam u tim
tekstovima rekao ono što sam mislio da sam naučio od drugih, znatno boljih i većih od me-
ne i što sam, vlastitim promišljanjima, shvatio, više u ulozi nekakvog telala komu je jedina

7 INTERVJU: FARIS NANIĆ
svrha, jer sam nije kvalificiran, prenositi, na nešto

prerađen način, tuđe dosege, znanja, upozorenja
i bojazni. Ne znam jesam li dorastao novim te-
matskim izazovima ili sam naprosto rekao sve
što bi moja nejaka pamet mogla iznjedriti, a da
to bude smisleno i donekle korisno. Konačno, po
vokaciji nisam pisac, već samo povremeno piska-
ralo, a to, priznat ćete, nije baš neka kvalifikaci-
ja za nove tematske izazove. Iako kažu, nikad ne
reci nikad više.
BEGOVIĆ: Trenutačno radite kao di-

rektor hrvatskog Viadukta u Ujedinjenim
Arapskim Emiratima. Nedostaje li Vam
domovina? Da li je za Vas domovina Hr-
vatska gdje ste rođeni ili Bosna otkuda ste
potekli? Da li Vas je ikada mučilo pitanje
Faris Nanić, 1975. identiteta kao neke koji ne znaju da li bi
bili Muslimani, Hrvati ili Bošnjaci?
NANIĆ: U bosanskom jeziku postoji jedna precizna distinkcija koju je u općoj popla-
vi naopake kroatizacije bivšeg zajedničkog jezika, hrvatski negdje, usput, zagubio. Domo-
vina je zemlja gdje ti je dom, a zemlja iz koje potječeš naziva se otadžbinom, zemljom
otaca. Nažalost, u našem jeziku ne postoji izraz za zemlju majke. Jednom davno, moj mi je
rahmetli amidža Sulejman citirao latinsku izreku Ubi bene, ibi patria. Izrekao je to 1985.
kao višedesetljetni emigrant, u luksuznom stanu u Via dei Gracchi u Milanu, gdje je živio.
Iako je bio istinoljubiv čovjek, tada mu nisam povjerovao jer sam znao da, iako od 1962.
godine kada je emigrirao, nije nogom kročio s onu stranu granice kod Opicine, ponekad bi
došao pred sam Loiblpass iliti Ljubelj i sa sjetom promatrao brda prema istoku. Do kraja
je života govorio bosanskim jezikom i nije mu se dešavalo da brka talijanske riječi s našima
ili da za neku našu koju je zaboravio, upotrijebi talijansku. Prije bi spas potražio u kakvu
dobru turcizmu. Ja nisam emigrant, moglo bi me se opisati kao gastarbajtera, pa baš poput
naših bauštelaca, što stvarno jesam, barem dvaput godišnje dođem kući. U tom smislu ne
osjećam nostalgiju.
U duhu bosanskoga jezika, moja je domovina Hrvatska, a otadžbina Bosna, pripadam
kulturno-civilizacijskom krugu Bošnjaka, a moj je identitet, prije svega, određen svojevolj-
nim robovanjem Allahu, što me jedino čini istinski slobodnim čovjekom. No, naravno, nije
uvijek bilo tako jasno i nedvosmisleno. Iako prezirem taj izraz, ja sam dijete mješovitog
braka, otac mi je muslimanski Bošnjak, a majka Višnja katolička Hrvatica koja je davno
prigrlila Islam i doista je prava Hrvatica islamske vjeroispovijesti. Etnogenetski promatran,
ja sam “mješanac”, polutan, što bi rekla, u najboljoj namjeri, jedna moja prijateljica, zabri-
nuta za identitet moje djece kada sam oženio Melihu Mehmedagić, kćerku Bošnjaka
Ibrahima i slovensko-austrijske “mješanke” Stanke. Ta me činjenica rano smjestila u neki
prostor, u početku tradicijskog, muslimanskog identiteta u hrvatskoj i složenoj jugoslaven-
skoj političkoj zajednici, s vrlo jakim, katkada zablješćujućim sjajem bosanskog i bošnjačkog
(tada se to zvalo bosansko-muslimanskog). Moj je otac od rana pripadao onom krugu boš-
njačkih intelektualaca takozvane prohrvatske orijentacije. U kuću i kancelariju moga dede

Muhamedage Nanića prije Prvog i između dva svjetska rata zalazili su protugajretovski
elementi i kasniji osnivači Narodne uzdanice, lideri Islamske zajednice i JMO, sarajevski
književnici i profesori kojima je Zagreb tada bio svjetionik otpora primjetnoj srbizaciji u
promašaju koji se zvao Kraljevina SHS i kasnije Kraljevina Jugoslavija. No, isti je Muhame-
daga među prvima 1941. potpisao Sarajevsku rezoluciju protiv progona Srba, Židova i
ostalih naroda u NDH. Želim reći da prohrvatska nikada nije značila protusrpsku ili bilo
kakvu drugu protuetničku orijentaciju moje porodice i obitelji. Postojala je konstanta pro-
tuvelikosrpskog raspoloženja, ali i težnja za ravnopravnošću Bosne u Jugoslaviji. Nacional-
na pripadnost je, po logici pripadnosti političkoj zajednici Hrvatske, deklarirana godinama
kao hrvatska, ali sam od oca vrlo često slušao o potrebi da se bosanskim muslimanima na-
pokon prizna pravo na nacionalnu opredijeljenost, što je djelomično i kompromisno učinje-
no šezdesetih godina prošlog stoljeća. U tim sam se mjenama nalazio i ja sve do upisa na
fakultet i deklariranja Muslimanom, nazivom koji je kod kolega Arapa izazivao čuđenje. Još
kao gimnazijalac vodio sam ostrašćene rasprave o utemeljenosti termina Musliman s prija-
teljima, uglavnom katoličkim Hrvatima, dubiozne ili nikakve religioznosti, koji su se za
Božić uglavnom veselili, pijući i pjevajući hrvatske “zabranjene” pjesme, tvrdeći da je et-
nička i nacionalna pripadnost Bošnjaka neupitna, a da je termin rezultat političkog kom-
promisa komunističkih vrhuški na vlasti u republikama već rastakajuće Jugoslavije. Prvi
popis stanovništva koji sam dočekao kao punoljetan čovjek 1991. godine, 27-godišnjak,
više nije donosio nikakvu dilemu prema javnom očitovanju nacionalne pripadnosti kako se
u nas ona shvaća. Treba reći da muslimanima etnička, a poslije nacionalna opredijeljenost
Faris Nanić s kćeri Hanan i sinom Davudom

nije bila primarna, pa su se lako mogli poistovjetiti s drugačijim odrednicama, a da pri tome
nisu smatrali da su gubili svoj stvarni identitet Božjih robova. Jedina konstanta u tim mje-
nama bio je odnos prema Bosni s minimumom, barem političke, autonomije u višenacio-
nalnim zajednicama.
BEGOVIĆ: Zanimljivo je da je gotovo čitava Vaša obitelj radno okupljena u

istoj struci. Brat Senad je diplomirani inženjer arhitekture, Vaša supruga Meliha
također, a otac Kemal je diplomirani inženjer građevine kao i Vi. Je li Vas otac
usmjeravao? Poznato je da je upravo Vaš otac godinama radio u Libiji, gdje ste Vi
i brat s roditeljima jedno vrijeme živjeli. Neobična podudarnost, zar ne? Kako se
Vaša obitelj prilagodila životu u Emiratima?
NANIĆ: Otac me nikada nije usmjeravao, osim na učenje i ibadet, ali je nesumnjivo,
kao odgovoran roditelj, ostavio dubok trag na mome odrastanju i životu. Dileme o kojima sam
govorio kada je došlo vrijeme upisa na fakultet bile su i njegove dileme, a strah od nasilnog
rapada Jugoslavije i potreba da se ima “rezervna” varijanta uobličili su njegov pozitivan stav
prema odluci da upišem “univerzalnu” građevinu. Neobične podudarnosti da u istom život-
U duhu bosanskoga jezika, moja je domovina Hrvatska,

a otadžbina Bosna, pripadam kulturno-civilizacijskom
krugu Bošnjaka, a moj je identitet, prije svega, određen
svojevoljnim robovanjem Allahu, što me jedino čini
istinski slobodnim čovjekom. No, naravno, nije uvijek
bilo tako jasno i nedvosmisleno. Iako prezirem taj izraz,
ja sam dijete mješovitog braka, otac mi je muslimanski
Bošnjak, a majka Višnja katolička Hrvatica koja je
davno prigrlila Islam i doista je prava Hrvatica islamske
vjeroispovijesti.
nom dobu kao i otac 1966. u 43. godini, 2007. odem na rad kao inženjer u jednu arapsku
zemlju možda se takvima i ne čine ako Vam kažem da sam si, studirajući jedan vraški težak
fakultet, postavio pomalo maglovit cilj da jednom u životu sudjelujem u gradnji nekog važnog
infrastrukturnog objekta u nekoj zemlji u razvoju, po mogućnosti muslimanskoj, kako bih,
poput njega, ugradio svoj malahni doprinos boljitku tamošnjeg naroda. Eto, sad sam se izlajao,
otac me jest usmjeravao svojim primjerom zanesenog sljedbenika Kennedyevih Peace Corps
koji su šezdesetih godina prenosili znanje i tehnologiju tek oslobođenim i nezavisnim zemlja-
ma takozvanog Trećeg svijeta, radeći po Africi i Aziji dobar dio svoga radnog vijeka. Nikada,
ali odista nikada nisam sanjario o radu u Europi ili Americi, naprosto zato što su mi motivi
bili u duhu nekih prohujalih vremena. Zbog ovakvih me stavova koje sam iznio u svom lite-
rarnom pokušaju, putopisnoj prozi “Na Istoku Zapada”, ugledni tuzlanski književni teoreti-
čar Vedad Spahić nazvao modernistom u postmodernom vremenu. Hvala mu na tome.
Obitelj mi se izvrsno prilagodila životu u Emiratima, djeca uspješno pohađaju Američ-
ku međunarodnu školu u Abu Dhabiju, gdje osim nastave svih predmeta na engleskom,

uče kao obavezan arapski jezik te arapske društvene studije i, naravno, islamski vjeronauk.
Supruga čeka, nadam se pozitivne, odgovore na zahtjeve za posao odgovornog projektanta,
a njena mala projektantska tvrtka u Zagrebu i dalje radi i privređuje.
BEGOVIĆ: Možete li nam iz prve ruke reći kakvo je stanje među muslimani-
ma u arapskim zemljama? Koliko su različiti od nas europskih muslimana? Je li
njima uopće stalo do muslimana u Europi, koliko nas poznaju? Koliko poznaju
one u Izraelu, odnosno Palestini, ili su zabavljeni vlastitim problemima? Što njima
znači Deklaracija europskih muslimana koju je napisao reis ef. Cerić? Jesu li
spremni na dijalog civilizacija, kojega ste Vi u svojim tekstovima uporno zagova-
rali – s ostalim neislamskim, ali i islamskim zemljama?
NANIĆ: Postavili ste mi pitanje na koje mnogo pametniji i učeniji od mene nemaju
odgovora. Zato Vam mogu govoriti samo o svojim nekvalificiranim dojmovima iz jedne,
vrlo netipične arapske zemlje. Različitost s muslimanskim Europljanima očituje se prije
svega, u osjećaju datosti, opuštenosti u zemljama u kojima čine apsolutnu većinu i gdje se
pitanja identiteta ne postavljaju na naš način. Oni imaju drugu vrstu problema s identite-
tom. Idemo od moje struke. Hrvatska je, u sklopu priprema za očekivanje Godota, odnosnu
ulaska u Europsku uniju, svoje hrvatske norme i standarde, čija je glavnina derivirana iz
zajedničkih jugoslavenskih koji za pak rađeni na bazi njemačkih, europeizirala, katkada i
nakaradno. Ali, učinila je to sa svojim standardima koje su radili njezini stručnjaci i u čijim
su prilagodbama sudjelovali. Projekti po kojima se izvode radovi u Emiratima bazirani su
na British ili American standards ili, rjeđe, na EURONORM-u. Sva projektna dokumenta-
cija izrađuje se na engleskom jeziku kako bi se mogla uspoređivati sa primijenjenim stan-
dardima. Engleski je jezik dominantan u tom segmentu, ali i sve više u svakovrsnoj komu-
nikaciji zbog jednostavne činjenice da je domaćih ljudi ne više od 15 posto svih rezidenata,
a izvornih arapskih govornika, ne više od 30 posto. Dobar dio posebno palestinskih Arapa
koji žive u Emiratima želi ili već ima kanadsko državljanstvo, a u stopu ih slijede Libanon-
ci. Njihova djeca već imaju problema s arapskim i to u arapskoj zemlji u kojoj je arapski
službeni jezik.
Postoji razina solidarnosti s ostalim muslimanima, pa i europskim, ali što to može zna-
čiti Bošnjacima koji većma šute kao ribe kada se hametice gaze osnovna prava drugih u
svijetu, dok u vlastitoj ugrozi do neba proklinju muslimane da ništa ne čine za svoju braću
u Bosni. U principu ovdašnji muslimani znatno bolje od Bošnjaka poznaju i shvaćaju pale-
stinsku tragediju, pa i njezine unutrašnje razloge, a o spremnosti na dijalog s islamskim i
neislamskim zemljama i narodima mislim da ipak svjedoče vlastitim primjerom valjda je-
dine države u svijetu koja je potpuno otvorila vrata strancima, u kojoj su za ciglih dvadeset
godina postali izrazitom manjinom. Hoće li tako spremni biti i kada i njih pogodi financij-
skim spekulacijama uvjetovana ekonomska kriza i kada vrtoglav rast preokrene svoju ten-
denciju, ostaje za vidjeti.
BEGOVIĆ: Možete li nam reći u kolikoj su mjeri Arapi konformisti koji se

oslanjaju na dunjalučke blagodati? Koliki je utjecaj Zapada na život muslimana u
arapskim zemljama? Jesu li pitanja islamskog terorizma, s kojima se plaši svijet,
u stvari skretanje pogleda s nečega puno opasnijeg, a Vi ste to označili kao nepra-
vednu raspodjelu bogatstva? Ili još jednostavnije pitanje – tko je u stvari vlasnik
naftnih polja u Arabiji?

Faris Nanić, 2008.
NANIĆ: Formalni vlasnik prirodnih resursa je država koja različitim tvrtkama, i doma-
ćim, daje koncesije za vađenje i preradu nafte od čega ima neke prihode. Taj model je pri-
hvatljiv i onima koji najviše na nafti zarađuju, a to su spekulanti koji, trgujući derivativnim
papirima na bazi procjene potražnje za naftom, dakle ne svojom robom, ne čak ni stvarnom
robom, diktiraju takozvanu tržišnu cijenu kojom nas svakodnevno straše u vijestima. Što i
koliko tko od svih učesnika u biznisu ima od srpanjskih 150, a sadašnjih oko 50 dolara za
barel, nije mi poznato, a bojim se i da mnogim “stručnjacima” isto tako nije znano. Nafta se
prodaje na razne načine, barter aranžmanima i na spot tržištima. Cijene variraju u istoj go-
dini od fiksnih godišnjih za određene isporuke po barter ili sličnom aranžmanu od 30-ak
dolara po bačvi, do “tržišnih” od 100 do maksimalnih 150 dolara za istu bačvu.
Ne bih generalizirao sve arapske narode i ljude na mjeru konformizma. Rekao bih, ni
više ni manje od Bošnjaka, ili nekih drugih naroda, ako mi je to dopušteno. U onoj istoj
mjeri kojom opće percepirani, a sada propali konzumeristički Zapad djeluje na sve nas,
potpunom kretenizacijom. Da se razumijemo, taj Zapad nije globalno proširena europska
civilizacija općeg društevnog napretka koja je institucionalizirala ljudsku solidarnost i
znanstveno-tehnički napredak u posljednja dva stoljeća, već onaj njezin boljševički dio (to
je onaj koji nas obmanom uvjerava da je većinski) koji nas obasipa svojim i domaćim verzi-
jama reklama za nepotrebno i besmislenog nasilja u ime komunizma u kojem smo jednaki
u želji za potrošnjom i samozadovoljavanjem. Uostalom, kada će muslimani prestati optu-
živati generalizirani Zapad za sve svoje nevolje? Sada kada je vlastitom nepromišljenošću,
uz muslimansko pljeskanje i neskriveno zadovoljstvo zajedničkog orgijanja života na neot-

plativ dug, taj Zapad doveden na rub propasti, ali globalne, teško da može biti isključivi
krivac za sve muslimanske probleme.
Problem takozvanog islamskog terorizma je složen fenomen. Meni se čini da je uvjeto-
van s barem dva faktora. Jedan bi se mogao označiti kao unutarnji, muslimanski, a drugi
kao vanjski ili neokolonijalistički. Citirat ću muftiju Omerbašića koji je jednom prigodom
javno rekao da bi se muslimani konačno trebali jasno odrediti prema pojmu i značenjima
džihada i time izbjeći njegovu instrumentalizaciju i manipulaciju. Nećete vjerovati, ali uz
sav trud da se arapska riječ džihad nemuslimanima prevede u njezinom složenom značenju
ulaganja napora na Božjem putu, udžbenik za 8. razred vjeronauka u Ujedinjenim Arapskim
Emiratima po kojem uče i moja djeca, istu riječ muslimanima prevodi kao sveti rat! Pa tko
je onda kriv, famozni Zapad ili blentavi muslimani koji ne poznaju niti osnove vlastite
vjere, već su sve, pa i Božji izazov promatranja i razmišljanja prepustili “ovlaštenim” tuma-
čima, modernom islamskom svećenstvu, ideolozima svake vlasti. Kako onda može čuditi
da nekakav Uthame bin Ladin nalazi frustrirane, a neuke balavce koji su se u ime tako
shvaćenog džihada spremni bombom raznijeti u autobusu punom djece. A Kur'an jasno
kaže da tko nepravedno oduzme život jednom čovjeku kao da je ubio cijelo čovječanstvo.
BEGOVIĆ: Mogu li Bošnjaci doprinijeti globalističko nastrojenom svijetu, osim

što čekaju da ih netko sa slašću asimilira? Kako očuvati naš identitet? Imamo li
mi uopće šansu napredovati i postati uređeno građansko društvo?
NANIĆ: Moram priznati da mi taj izraz globalistički nije posve jasan. Kada to svijet
nije bio globalan? Zar zaista vjerujemo da međusobno prožimanje kultura i civilizacija nije
postojalo prije nas? Pa kako se onda dešavao ljudski napredak? Rimski biskup Ivan Pavao
II prije desetak je godina rekao kako je jedina prava i provedena globalizacija ona financij-
ska. Da je bio u pravu, svjedoči i današnji potpuni rasap svjetske ekonomije, uzrokovan
činjenicom da se spekuliralo na veliko i na globalno. Od česte uporabe termina koji zavr-
šava na –izam ili -istički dobijam probavne tegobe. Cijelo je dvadeseto stoljeće obilježeno
masovnim ubijanjima u ime različitih –izama. Uostalom, još sam prije petnaestak godina
od američkog ekonomista LaRouchea naučio da je globalizam bajata vijest i da je prvi glo-
balizator bio stanoviti Benito Mussollini, a da su ga u stopu slijedili druga dvojica hajirlija,
neki Adolf Hitler i malo poznati Josif Visarionovič Džugašvili, nazvan Staljinom, što će
reći Čeličnim. Nisu li ta trojica uložili dosta napora da globaliziraju fašizam koji je opet
samo perpetuirani obrazac Rimskog, Napoleonovog i Britanskog carstva i boljševizam kao
repliku Trećeg Rima, sa središtem u Moskvi, samo ne u kancelariji tamošnjeg arhiepisko-
pa, već samog Čeličnog? Što je, na koncu, radio Lav Davidovič Bronštajn, nazvan Trockim,
izvozeći revoluciju u susjedstvu dvadesetih godina? Globalizirao jednu ideologiju, baš kao
i sitni birokrati iz Bijele kuće i Downing streeta te europskih palanki danas. Današnju će
se izvoznu ideologiju u budućnosti vjerojatno nazivati demokratizmom.
Bošnjaci i globalizam? Nastavi li se sadašnjim trendovima, Bošnjake nitko ništa i neće
pitati. Zabavljeni svojim novootkrivenim ili novokomponovanim mitovima, nestat će za-
jedno sa svim susjedima, uvjereni, kao i susjedi, da su dali svoj doprinos svjetskoj revoluci-
ji i završiti kao mnogi drugi Zemljani u nekoj korporativnoj mašineriji jeftine radne snage
koja proizvodi bespotrebne elektroničke naprave. Naravno, moguć je i drukčiji scenarij, ali
za njegovo ostvarenje potrebno je doista se dogovoriti koji je to identitet kojeg čuvamo, na
čemu je temeljen. Zaista mislite da je većini Bošnjaka stalo do očuvanja identiteta, poseb-
no kad i ne znaju kako to, taj (id)entitet ili kako se to već zove, izgleda i što je to uopće?

Naša šansa leži u nadi da se taj globalizam, ovaj financijski predatorski sistem raspada
i da mu je nužno naći održivu zamjenu, ne u smislu ekologističkih (opet -izam) tlapnji o
nosivom kapacitetu Zemlje i održivom razvoju, već o razvoju čovječanstva kao jedinom
mogućem izrazu čovječje refleksije kreativnog principa kojim ga je Bog nagradio da bi vršio
svoju časnu funkciju Njegova namjesnika, remodeliranjem stvorenoga, i koji asimptotski
teži k Njemu, stalnim napredovanjem. E, tu bi Bošnjaci, kao muslimani mogli dati svoj
teorijski i praktični obol. O toj društvenoj alternativi Bošnjaci bi trebali bez straha progo-
voriti, ako znaju ili su spremni ponovo naučiti zaboravljeno. Time bi doprinijeli razvoju
globalnog svijeta i svog stvarnog identiteta, a istovremeno se izgrađivali kao svjesni građa-
ni uže i šire političke zajednice.
BEGOVIĆ: Neki kažu da nam ne cvatu behari jer smo ponovo zanemarili
vjeru, kao i to da se nakon rata uljuljkujemo u razne iluzije. Čuo sam zanimljivu
priču da je prijeratna generacija bosanskih muslimana bila najgora generacija
muslimana do sada, a da su oni koji su se osvijestili u ratu, braneći Bosnu, pa i
mlađi koji dolaze, najbolja generacija u islamskom svijetu do sada. Kako ste Vi
odrastali? Tko je očuvao islam u Vašoj obitelji? Tko Vas je u tom duhu odgojio i
presudno educirao?
NANIĆ: Ljudi baš svašta govore. Najbolja generacija muslimana dosada bila je ona
ashaba posljednjeg Božjeg Poslanika. Lijepo je vjerovati da se cijela generacija osvijestila u
ratu, a da ju mlađa u tome slijedi. Prizovimo, načas, Kur'an koji govori o onima koji svoje
glave okrenu kada ih, nakon molbi upućenih Bogu za izbavljenje od pogibelji, On izvede
na obalu. Nekako nemam dojam o osviješćenosti generacije ili generacija za nalaženje
islamskih odgovora za projekt društvene alternative. Vidim samo pokušaje “islamizacije”
postojećih modela. To počesto bude nakaradnim i lažnim, pa se ne može doživljavati kao
stvarna alternativa. Tako se, a ovih je dana i mjeseci to aktualno, govori o islamskim obve-
znicama, čija je jedina razlika od bankrotiranih korporativnih obveznica da pravna osoba
koja ih izdaje jamči kako se ulažu u halal poslove. Ideš, rekli bi Zagrepčani. Kada govorimo
o alternativi, onda govorimo o sustavu, posebno ekonomskom koji sprečava, a ne potiče, ili
još gore, “islamizira” spekulaciju i prateće rasipanje. Zabrana israfa, rasipanja jedan je od
principa islamske ekonomske misli.
Kako sam već rekao, odrastao sam kao musliman, prije svega, s određenim konteporar-
nim dilemama Bošnjaka tada. Islam smo očuvali svi u obitelji, a presudno u smislu eduka-
cije na mene je djelovao otac, dok su odgojno, u moralnom smislu presudila oba roditelja,
što je i logično. Ovo malo znanja sam, osim oca, sticao od različitih dobrih ljudi, rahmetli
tetka Džemal efendije Muhasilovića, rahmetli amidže Ismeta, mojih muallima, Mesud
efendije Hafizovića i Ishak efendije Aleševića, naravno tadašnjeg glavnog imama zagrebač-
kog Mustafa efendije Cerića i muftije Ševke efendije Omerbašića koji me upućivao i u
dubine arapskog jezika. Neka ih sve Allah obdari velikom milošću jer su me upućivali na
pravi put. Kao student družio sam se s iračkim šiijama Abdul Kerimom, Amirom Abidom i
bratom mu Uthamom koji su mi potpuno skinuli perdu s očiju i ukazali na istinu da se
vjerski principi ne mogu odvojiti od svakodnevnog ljudskog djelovanja, bez obzira kakvo je
i kolikog opsega odgovornosti, privatno ili javno.
BEGOVIĆ: Ima li razlike između nas Bošnjaka koji smo rođeni u Hrvatskoj
i onih koji su rođeni u Bosni? Mislim na kulturološke i civilizacijske životne navi-

ke kao i na pitanje identiteta. U kolikoj smo mjeri, po Vašem mišljenju, mi u Hr-

vatskoj svjesni svog bošnjaštva? Nedavno sam bio u Bosni i na jednom mjestu sam
osjetio da me promatraju kao nekog zagrebačkog piceka, dakle nekog neautohtonog
Bošnjaka. Postoje li ikakve predrasude u Bosni prema Bošnjacima u Hrvatskoj?
NANIĆ: Prvi koji je mene nazvao zagrebačkim picekom bio je Zilhad Ključanin 1993.
godine, zato što sam tražio da makne noge s radnog stola u redakciji Press agencije koju
sam tada vodio u Zagrebu. Gospodin Ključanin je maknuo noge sa stola, ali imam dojam da
mi nikad nije halalio. Doduše, stanovitog gospodina Richarda Holbrooke-a imao sam čast
upoznati kada je blatnjavu cipelu stavio na moj radni stol u Predsjedništvu Bosne i Herce-
govine s namjerom da zaveže pertlu, prije nego ga uvedu Aliji Izetbegoviću na sastanak.
Gospodin se jako začudio kada sam mu, uz svu diplomatsku vještinu, rekao kako baš nije
zgodno prljavu kunduru stavljati na tuđi stol, na kojem se povremeno, kada se puno radi, i
jede. Svojevremeno, jako je bilo popularno u mahali, posebno visočkoj, muhabetiti o zagre-
bačkom lobiju koji je njima, ergo pravim Bošnjacima nametnuo reisa. Ne znam što je mje-
ra bošnjaštva, ako takvo što uopće i postoji. Prije svega, ne mislim generalizirati. Bosna je
prepuna fina bošnjačkog svijeta od kojega se bi mnogi ovdje trebali učiti ponašanju. Ali, ima
Inače, prijedlog da se Tankovića kandidira za predsjednika

zagrebačkog, hrvatskog ogranka dao je Izetbegoviću moj
otac, prethodno odbivši da sam preuzeme tu dužnost koja
mu je ponuđena jer je, očekivani kandidat Salim Šabić već
bio izabran za potpredsjednika SDA u Sarajevu, na
osnivačkoj skupštini.
i onih drugih. Kao i u Hrvatskoj. Čini mi se da određene manje, kulturološke razlike po-
stoje, činjenicom da smo mi u Hrvatskoj izloženi radijaciji nešto drukčijih kulturnih obra-
zaca koje, počesto i nesvjesno, usvajamo. Neki su dobri i korisni, a neki nisu. Važno je samo
da se prepoznaju oni prvi, po svojim vrijednostima i postanu dijelom kulturološkog koda
svih, a da se oni drugi odbace jer unazađuju. Isto vrijedi i u drugom pravcu. Smatram da se
bosanski i hrvatski Bošnjaci međusobno mogu dobro nadopunjavati i oplemenjivati, ali
samo ako se razmjenjuju kulturološki utjecaji, bazirani na vrijednostima koje dijelimo. Tu
je negdje odgovor i na pitanje o razlikama u shvaćanju identiteta. No, postoji i drugi faktor.
Mi naš identitet uvijek promatramo u manjinskom kontekstu, dok su bosanski Bošnjaci to
prisiljeni činiti samo tamo gdje stvarno jesu, još uvijek obespravljena manjina, u takozvanoj
Republici Srpskoj ili na prostorima gdje gazduju ljudi poput Mije Brajkovića. Stoga je in-
teresantnije promatrati razlike u bošnjačkom poimanju identiteta u samoj Bosni jer su one
uvjetovane većinskom opuštenošću, posebno prema ostalim manjinskim identitetima i
nelagodama, ili pak manjinskom osjetljivošću u uvjetima neizvjesnosti.
BEGOVIĆ: Radili ste kao šef kabineta Alije Izetbegovića. Zanimala bi nas
Vaša sjećanja na to razdoblje života?
NANIĆ: Prije svega, ja sam vrlo kratko bio šef kabineta Predsjednika Predsjedništva
i gotovo da, osim anegdota poput one s Holbrooke-om, nema značajnijih sjećanja. Moja
sjećanja na rahmetli Aliju Izetbegovića vezana su za period od 1989. do 2000. kada sam se

s njim imao čast družiti i za njega raditi u drukčijim i često promjenjivim okolnostima i
aranžmanima. U rijetkim trenucima njegove opuštenosti, uspio sam katkad ugrabiti nešto
od njegova bogatog znanja i lepršavih misli.
BEGOVIĆ: Možete li nam reći, s ove distance, kakav je bio Alija Izetbegović
kao političar i čovjek, budući su to vječne rasprave i onih koji su ga samo vidjeli
na televiziji? Zamjerate li što tadašnjoj bošnjačkoj vrhuški?
NANIĆ: Bio sam apsolvent građevine i novinar početnik u Studentskom listu kada
mi je prišao u kuloarima Zagrebačke džamije u aprilu 1989. i neposredno počeo govoriti o
potrebi organiziranja stranke koja će moći dati barem neke odgovore na rastuće izazove
raspada Jugoslavije i demokratizacije društvenih odnosa. Zamislite, on, politički disident i
zatvorenik savjesti, filozof i gotovo ilegalni autor i publicist, tada čovjek od skoro 65 godina,
prilaz meni, 25-godišnjem balavcu koji je nešto o muslimanima piskarao po marginalnoj
hrvatskoj štampi i pita me za mišljenje! I to ne o kakvu specifikumu zagrebačkog musli-
manskog kruga, već o političkom organiziranju cijelog naroda, dok je još to zabranjeno za-
konom. Znam da sam imao malu prednost pri poklanjanju povjerenja jer je on poznavao
moga oca još iz najranijeg djetinjstva, no i da nisam, on bi svejedno postupio na isti način.
Različiti su stavovi oko njega kao političara i vrlo su proturiječni, što je i normalno. Kada
radite, posebno tako odgovoran posao, imate i podršku i suočavate se s kritikom. Kada ne
bi bilo tako, trebali biste se zabrinuti. Razmišljašljajući o Izetbegoviću kao političaru, uvi-
S tim putom u New York poklopila se i medijska kampanja

Washington Posta i New York Timesa koja je mene, s još
petoricom ljudi proglasila čelnicima terorističke mreže u
Bosni. Iako je Izetbegović, obraćajući se Generalnoj
skupštini, načinio presedan i u govoru sve nas uzeo u
zaštitu, ljaga koja je na nas bačena nikada nije skinuta
jek mi se činilo da je on po sudbini disident, po vokaciji filozof, po zvanju pravnik, a tek

nevoljko političar koji je prije trebao biti državnikom. Jednom mi je u Džeddi rekao kako
osjeća da nije napisao sve što je želio i da bi zapravo želio biti negdje drugdje, a ne u centru
donošenja sudbinskih odluka. Čitav je život bio zaokupljen dramama života, njihovim
uvodima, zapletima, kulminacijama, raspletima i epilozima, priznao mi je tada. Taj je pojam
ontološki antagonizirao europskom pojmu utopije, kritizirajući Thomasa Moore-a, a njegov
je životni put bivao egzemplarnom dramom. Zbog toga sam mislio da on, zapravo, nije
izabrao svoju sudbinu nakon 1989., već se prepustio matici koja ga je nosila, dok je poku-
šavao kormilariti, vremenom izgubivši jasnu sliku konačnog cilja. Kako je vrijeme teklo,
tako je donosio sve manje i nevažnije i pogrešnije odluke. U sjećanje uvijek prizivam jednu
scenu nakon blokade transporta tenkova JNA u listopadu 1991. istočnom Hercegovinom.
Pred okupljenom gomilom Hrvata u Stocu koja ne pušta JNA tenkove dalje jer, s puno
prava, sumnja da ih se šalje na Dubrovnik i ostatak Dalmacije, i koja mu kliče kao lideru
Alija Izetbegović moli prisutne da mu vjeruju još samo ovaj puta i da propuste tenkove
kamo su krenuli. Kako je to izgovorio, uzvici podrške, pazite hercegovačkih Hrvata, pre-

Otac Kemal, braća Faris i Senad Nanić, početkom 90-tih
tvaraju se u zvižduke i on tada odustaje od šanse da nadraste samo bošnjačku komponentu

svog, u tom slučaju samo političkog, djelovanja, i da postane djelatni bosanski državnik.
Sve nakon toga, kako god mudro i državnički bilo, bit će doživljavano kao redukcionističko,
samo bošnjačko, pa čak i od Bošnjaka. Šteta, jer Alija Izetbegović u tim je prijelomnim
trenucima bio jedini s moralnim, epistemološkim i ontološkim kapacitetom izrastanja u
prvog bosanskog državnika nakon mnogo stoljeća. No, uvijek treba naglašavati da je bio
suočen s dvije vrlo jake centrifugalne sile čija su hvatišta bila u Zagrebu i Beogradu, s
ogromnim utezima na nogama i međunarodnim ucjenjivačkim pištoljem na sljepoočnici i
da je, u takvom, gotovo košmarnom, okruženju uspio izvesti državu Bosnu i Hercegovinu
na put očuvanja. Povijesti treba prepustiti ostalo, skice za njegov portret izrađivat će se i
dalje, a suglasja nikada neće biti.
BEGOVIĆ: Zašto ste otišli s pozicije šefa kabineta?

NANIĆ: Ja sam u Sarajevo 1996. došao po pozivu tek imenovanog bošnjačkog zamje-
nika ministra obrane Federacije BiH, Hasana Čengića kao šef službe za odnose s javnošću.
U Zagrebu sam ostavio suprugu s kćerkom Hanan od 1 godine i tek rođenim sinom Davu-
dom, a u Sarajevu sam stanovao kod svoje tetične Ašide Zaimović, uselivši se njoj, njezinom
mužu i kćeri na neodeređeno vrijeme. Imao sam čast surađivati s Čengićem i ostalim duž-
nosnicima i zaposlenicima Ministarstva i dati svoj vrlo mali doprinos tada glavnom projek-
tu – donošenju Zakona o obrani Federacije koji je bio prvi uspješni korak k reintegraciji
oružanih snaga BiH. Nakon što je taj posao završen, predsjednik Izetbegović me pozvao da
preuzmem mjesto njegovog šefa kabineta. Ja sam mu tada predložio, a on je prihvatio da

odredimo probni rok jer dotada nikada nismo surađivali na svakodnevnoj osnovi. Od počet-
ka, međutim, moje se radne metode nisu poklapale s općom atmosferom i navikama u
kabinetu, ali i među njegovim savjetnicima, članovima Vlade Federacije i Vijeća ministara.
Vrlo sam brzo izguran na margine, čemu sam vjerojatno i sam doprinio preranim kukurije-
kanjem, posebno oko procesa privatizacije i makroekonomske politike te nekim političkim
stavovima. Ostala mi je u sjećanju epizoda iz New Yorka, kada je na marginama redovnog
zasjedanja Generalne skupštine UN, tadašnji hrvatski šef diplomacije, Mate Granić doslov-
no molio Izetbegovića da, pri povratku u Sarajevo, svrati do Franje Tuđmana u Zagreb. Od
svih prisutnih s bosanske strane, ja sam jedini bio protiv jer sam smatrao da Tuđmanu to
treba samo zbog demonstracije svoje kooperativnosti, dok su njegovi herceg-bosanski ad-
latusi sve činili da zaustave procese u Federaciji i na državnoj razini. S tim putom u New
York poklopila se i medijska kampanja Washington Posta i New York Timesa koja je mene,
s još petoricom ljudi proglasila čelnicima terorističke mreže u Bosni. Iako je Izetbegović,
obraćajući se Generalnoj skupštini, načinio presedan i u govoru sve nas uzeo u zaštitu,
ljaga koja je na nas bačena nikada nije skinuta, a na Izetbegovića je izvršen velik pritisak
da nas se, jednog po jednog, otarasi. Na koncu, svi smo dali ostavke ili smijenjeni u iduće
dvije godine, a protiv trojice vodili su se montirani procesi, koji su završili oslobađajućim
presudama. Istekom probnog roka, ja sam podnio izvještaj kojeg je on prihvatio i izrazio
zadovoljstvo učinjenim kao i ostavku koju je također odmah prihvatio. Kasnije je, kada sam
dolazio u Sarajevo, on uvijek nalazio vremena za jedan razgovor uz kafu.
BEGOVIĆ: Jedan ste od osnivača SDA, zajedno sa Šemsom Tankovićem, a

tada ste bili u dvadesetim godinama života. Otkud Vam ta mladenačka politička
osviještenost u doba nadolazećih vrlo teških godina za Bosnu? Kako to da je SDA
osnovan u Zagrebu?
NANIĆ: SDA nije osnovana u Zagrebu, već u Sarajevu. No, istina je da su se prvi
razgovori u nešto širem krugu o osnivanju stranke vodili s takozvanim zagrebačkim lobijem
tokom 1989. godine. Imao sam čast biti jednim od sudionika u tim razgovorima i kasnije
mi je ponuđeno da potpišem Saopćenje za javnost o osnivanju stranke, s još četrdesetoro
časnih i hrabrih ljudi, od kojih je dvanaest bilo iz Hrvatske. U Zagrebu je osnovan prvi
ogranak stranke koji je kasnije prerastao u SDA Hrvatske, s Tankovićem na čelu. Inače,
prijedlog da se Tankovića kandidira za predsjednika zagrebačkog, hrvatskog ogranka dao
je Izetbegoviću moj otac, prethodno odbivši da sam preuzeme tu dužnost koja mu je po-
nuđena jer je, očekivani kandidat Salim Šabić već bio izabran za potpredsjednika SDA u
Sarajevu, na osnivačkoj skupštini.
Moja politička osviještenost nije se desila preko noći, krajem osamdesetih, već ju je
polako izgrađivao, prvenstveno moj otac, ali i cijela obitelj koja je bila prilično, ali ne i vi-
rulentno antikomunistička.
BEGOVIĆ: Jeste li tada imali problema, s obzirom na Vaše izrazito bošnjačke

aktivnosti, i to prije svega s Tuđmanovim režimom?
NANIĆ: Moji problemi s Tuđmanovim režimom počinju kada hrvatska politika prema
Bosni postaje politikom u Bosni, odnosno kada se bosankohercegovačkim Hrvatima odu-
zima pravo da sami sebe predstavljaju, a zvanični im Zagreb, nezvanično nameće tutore
koji quasi-fašističkim metodama stvaraju paradržavu Herceg-Bosnu. To je prva polovica
1992., kada sam se, po demobilizaciji iz Hrvatske vojske koja je koincidirala sa velikosrpskom

agresijom na Bosnu, politički i javno ponovo angažirao. U srpnju iste godine izabran sam za
političkog tajnika SDA Hrvatske. U najgore vrijeme rata Armije BiH i HVO, 1993. hapšen
sam i islijeđivan dva puta i, naravno, puštan bez ikakve optužnice jer se ni u Tuđmanovoj
verziji demokracije nije moglo suditi ljudima za javno djelovanje u okviru zakona i Ustava.
Medijski napadi na mene počeli su još krajem 1992. kada me je tadašnji tabloid Slobodni
tjednik proglasio glasnogovornikom ekstremne muslimanske struje u Zagrebu koja obliku-
je antihrvatske stavove bošnjačkog vodstva u Sarajevu. Kakav apsurd! Niti su bošnjački
stavovi u Sarajevu bili antihrvatski, niti sam ja imao bilo kakva utjecaja na samostalnu po-
litiku u Sarajevu. Kasnije su me, na fonu piskaranja Washington Posta i New York Timesa,
napadali Globusovi tadašnji šakali, bez ijednog argumenta ili dokumenta, a nisu htjeli
objaviti moje, pomalo zafrkantsko reagiranje. No, kada vas jednom uprljaju blatom, očistit
se ne možete nikada. I to je moja sudbina.
U najgore vrijeme rata Armije BiH i HVO, 1993. hapšen

sam i islijeđivan dva puta i, naravno, puštan bez ikakve
optužnice jer se ni u Tuđmanovoj verziji demokracije nije
moglo suditi ljudima za javno djelovanje u okviru zakona
i Ustava. Medijski napadi na mene počeli su još krajem
1992. kada me je tadašnji tabloid Slobodni tjednik
proglasio glasnogovornikom ekstremne muslimanske
struje u Zagrebu koja oblikuje antihrvatske stavove
bošnjačkog vodstva u Sarajevu.
BEGOVIĆ: Da li je bilo, a ima li i danas, u našim redovima špijuna i krtica?

NANIĆ: Ima, dakako. Ja na primjer, ako je suditi po nekim pouzdanim bošnjačkim
izvorima iz mahale, kako zagrebačke, tako i sarajevskih.
BEGOVIĆ: Sa Šemsom Tankovićem ste dijelili dobro i zlo u SDA Hrvatske,

a kasnije ste se razišli. Možete li nam ispričati, a to pitam s razlogom jer su razne
priče kružile po našim manjinskim trač kuloarima, koji je stvarni razlog Vašeg
odlaska iz stranke?
NANIĆ: Koncepcijsko razmimoilaženje manjinske struje u Izvršnom odboru stranke
čiji sam primus inter pares bio ja i većinske čiji je stvarni vođa bio gospodin Tanković. To se
razmimoilaženje desilo zbog jednog moga internog prijedloga kojeg sam nazvao Memorandum
o reintegraciji i prezentirao ga na redovnoj sjednici Izvršnog odbora stranke u jesen 2000.
Tada sam, naime, predložio da se, u novim političkim okolnostima umiranja Tuđmanovog
režima i dolaska koalicije i predsjednika Mesića na vlast, a naših bezuspješnih pokušaja da se
toj koaliciji priključimo i postanemo parlamentarnom strankom, počne razgovarati o modelima
daljnje egzistencije stranke i njezinom političkom programu. Pazite, to je bilo prije donošenja
Ustavnog zakona i promjena seta izbornih zakona koji su omogućili jedno parlamentarno
mjesto predstavniku 5 ex-jugoslavenskih manjina, među njima i Bošnjacima. To je, nažalost,

Faris Nanić i supruga Meliha
shvaćeno kao pokušaj odustanka od temeljnih načela i udaljavanje od stvarnih ciljeva stranke,
iako je Memorandum dao četiri moguća scenarija, od kojih je jedan bio nastavak po dotadašnjem
ustrojstvu i programu. Nakon nekoliko mjeseci, održana je još jedna sjednica Izvršnog odbora
u Rijeci, na kojoj se glasalo o tri prijedloga, od kojih je moj Memorandum tretiran kao jedan.
Na kraju, demokratski, Izvršni odbor je većinom glasova prihvatio prijedlog da se zadrži isto
ustrojstvo i stranački program koji je formulirao kasniji stranački disident, Mehmed Džekić iz
Labina. Kako sam, s Ibrahimom Ružnićem i Abdulahom Muftićem, tada ostao u manjini, nije
bilo druge nego napustiti stranku, što sam i učinio u ožujku 2001., po isteku otkaznog roka jer
sam tada bio u redovnom radnom odnosu sa strankom. Naglašavam da, bez obzira na sva raz-
mimoilaženja i nesporazume koji su ponekad shvaćeni i kao privatni, ja ne smatram da sam se
s Tankovićem razišao kao čovjek. Dobro je podsjetiti naše zaboravne ljude da je tokom olovnih
devedesetih upravo Šemso Tanković, koješta riskirajući, javno izgovarao ono što se mnogi
današnji dični Bošnjaci nisu usudili niti pomisliti, da ih tko ne bi čuo. Oštar i odlučan javni
nastup, i dalje smatram, bio je odlučujući faktor našeg opstanka kao kolektiviteta, i u Hrvatskoj.
Tu je Tanković jedan od najzaslužnijih. Sve ostalo su kafanska naklapanja.
BEGOVIĆ: Koje su po Vama političke, društveno-socijalne i kulturalne smjer-

nice po kojima bi Bošnjaci u Hrvatskoj trebali krenuti u budućnosti?
NANIĆ: Dragi Mursele, ja sam samo obični muhendis. O političkim bi smjernicama još
mogao ponešto reći, ali za ove druge dvije izazivam Vas da date odgovor. Tu ste mnogo kvalifi-
ciraniji od mene. Bošnjaka u Hrvatskoj koji mogu dati odgovore na ova pitanja ima mnogo, vrlo
su kvalificirani i trebalo bi im otvoriti stranice naših ozbiljnih izdanja da o tome nešto napišu.

BEGOVIĆ: Nedavno je u Hrvatskoj osnovana nova bošnjačka stranka pod

nazivom Bošnjačka demokratska stranka, a predsjednik joj je Nedžad Hodžić. Što
mislite o političkom pluralizmu jedne manjine u Hrvatskoj kada znamo da nam je
biračko tijelo ionako slabašno. Nadalje, neprestano osnivamo nešto novo, a ne
želimo sačuvati i održavati tradicionalne političke i kulturne koncepte koji su u
osnovi dobri ali trebaju osvježenje. Tko je kriv za tu situaciju? Da li je riječ o uo-
bičajenim demokratskim procesima ili želji pojedinaca da se istaknu i promovira-
ju? Zašto se u tim pitanjima razilazimo?
NANIĆ: Jedan sam od onih koji vjeruju da treba ozbiljno razmisliti o reformi naših
organizacijskih modela. Bez te reforme, dešava nam se kontraproduktivni trend multipli-
kacije različitih društava koje vrlo često perpetutiraju već usvojene koncepte. U reformi
treba poći od osnovnog pitanja – koja su to područja našeg javnog djelovanja koja nužno
trebaju etničku formu organizacije, a koja nisu? Bitno izmijenjene okolnosti u odnosu na
devedesete kada su nastali naši glavni oblici političkog, kulturnog, opće nacionalnog i
humanitarnog organiziranja koja će se, asimptotskim približavanjem EU dalje mijenjati, sa
sve većim financijskim problemima, gotovo u svima nadišle su njihove realne mogućnosti
i snage. Ako nam je jedan od glavnih ciljeva integracija, ili bolje rečeno re-integracija u
hrvatsko društvo, zbog izbjegavanja getoizacije i asimilacije, onda se etnički princip orga-
niziranja treba svesti samo na one segmente života i identiteta u kojima ravnopravnost
nije postignuta ili ju je nemoguće postići ili u kojima doista postoji etnički i nacionalni
specifikum kojeg treba trajno njegovati i razvijati.
U demokratskim uvjetima ne možete i ne smijete sprečavati pluralizaciju, pa makar ona
bila plod individualnih težnji, a ne koncenzusa. No, čini mi se da politička pluralizacija
etnički motiviranih stranaka neće dati ploda, a postavlja se i dalje aktualno pitanje, treba
li nam političko organiziranje na etničkoj osnovi ili bi mnogo više učinili ako bi svoje am-
bicije s jednog, teorijski uvijek upitnog zastupnika manjina, pomaknuli malo više, na ne-
koliko zastupnika u nekoliko političkih stranaka, što onda otvara vrata punoj političkoj
integraciji, učešćima u izvršnoj, sudskoj vlasti, diplomaciji i slično. To, naravno, ne ovisi
samo o nama, već i o spremnosti političkih predstavnika većinskog naroda da ugrade de-
klarirane manjinske predstavnike na svoje liste. Vodi li netko uopće razgovore s liderima
hrvatskih političkih stranaka o tom pitanju?
BEGOVIĆ: Svjedok sam, s obzirom da sam pod Vašim urednikovanjem u

Preporodovom Journalu, mjesečniku KDBH Preporod, započeo rad u manjinskim
tiskovinama, da su mnogi komentirali Vaše tekstove kao obračun sa SDA Hrvat-
ske. I još nešto, smatralo se da ste Vi iz SDA lonca izašli i da ne možete biti bolji od
onih koji navodno samo kradu, kradu i opet kradu, i uz to još i lažu. Sjećam se da
mi tada nije bilo ništa jasno, mislim, s obzirom na te međuljudske odnose, a onda
sam ni kriv ni dužan optužen da pišem po Vašim uputama. Farise, zaista nisam
primijetio da ste me obmanjivali, baš naprotiv. Tko tu kome uzima mjeru i tko tu
koga u stvari laže? Možemo li mi uopće napredovati dok su odnosi među nama
ozbiljno narušeni? Ne dođe li Vam da jednostavno svima napišete razglednicu iz
Emirata – otišao sam ozdraviti i neću se više vratiti?
NANIĆ: Da sam se obračunavao sa SDA Hrvatske, pljunuo bih na sebe sama. Ja sam
samo otvorio medijski prostor za legitimne i legalne, ali naravno, javne prosudbe o Tan-
kovićevu zastupničkom mandatu i generalno o budućnosti manjinskog zastupanja u Sa-

boru. Nadalje, koji su to moji tekstovi koji bi se mogli čitati kao obračun sa SDAH? Ja
sam se samo u, čini mi se, tri uvodnika, osvrnuo, na Tankovića, bez spominjanja SDA i
to samo jednom ga prozvavši za epitete lažljivaca i smutljivaca koje je izrekao u kontek-
stu Journala na jednoj tribini u Islamskom centru. Nije li Tanković dao prvi intervju
Journalu nakon pokretanja lista? No, kao odgovoran urednik, a tu vjerujte imam veliko
iskustvo, držao sam se načela audiatur et altera pars, stalno pozivajući i njega i druge
koji misle kao on da se, na stranicama Journala oglase, autorskim tekstom, pismom čita-
telja, reakcijom bilo kakve vrste. Ali, ni mukajet. Sve se završilo na našim poznatim i
tako nam milim sijelima. Protiv te neregularne i nedemokratske prakse među nama sam
se borio i uvijek ću se boriti.
Pa nisam ja izašao iz SDA lonca, ja sam osnivao SDA. Volio bih također da ti koji na
sijelima pričaju, javno kažu tko je, kada, gdje, što i kako ukrao i da, ako takva saznanja s
dokazima imaju, pozovu policiju i prijave zločin. U protivnom, mogli bi se suočiti s optuž-
bama da zločin svjesno prikrivaju ili da su u njem sudjelovali jer za njeg znaju.
Nikad nisam vjerovao da naručeni tekstovi donose ikakva dobra, posebno oni napadač-
ke naravi, ad hominem. Članovi redakcija koje sam vodio mogu vjerojatno, poput Vas, o
tome svjedočiti. No, nismo mi jedini čiji su međusobni odnosi ozbiljno narušeni. Kao ma-
njina, slijedimo trendove većine i udobno smo se smjestili u kontekst svijeta u kojem živi-
mo, u kojem su Ja i Moje jedine vrijednosti.
Bošnjaci i globalizam? Nastavi li se sadašnjim trendovima,

Bošnjake nitko ništa i neće pitati. Zabavljeni svojim
novootkrivenim ili novokomponovanim mitovima, nestat će
zajedno sa svim susjedima, uvjereni, kao i susjedi, da su dali
svoj doprinos svjetskoj revoluciji i završiti kao mnogi drugi
Zemljani u nekoj korporativnoj mašineriji jeftine radne
snage koja proizvodi bespotrebne elektroničke naprave.
BEGOVIĆ: Možete li nam ispričati, još jednom, kako i zašto ste se svojedobno
razišli s Beharom, jer Journal je u početku bio podlistak tog uglednog časopisa da
bi kasnije postao mjesečnik KDBH Preporod?
NANIĆ: Ja se nisam razišao s Beharom, bio sam član njegove prve redakcije 1992. i
one kasnije, ovisno o tome kada me je Ibrahim Kajan ponovo uvrstio u impressum. Dakle,
prije svih članova redakcije Behara s kojima sam se sukobio oko jednog mog teksta koji je,
kasnije, objavljen u knjizi Zapisano ostaje, u izdanju KDBH Preporod, i za kojeg je na
prezentaciji, Ervin Jahić rekao da spada u napeto štivo političkog sadržaja i da mu nije jasno
zašto ga je tadašnja redakcija odbila objaviti. Nije, naravno, problem u tekstu ili redakcijskom
pravu da ga ne objavi, već činjenici da se takva odluka pokušala donijeti iza mojih leđa,
iako sam bio član te iste redakcije. Zbog tog sukoba oko teksta koji je trebao biti objavljen
u Behar Journalu, čiji sam izvršni urednik bio, a ne u Beharu, Glavni je odbor donio odluku
da se formiraju dva lista s dvije odvojene redakcije. Tako je nastao Preporodov Journal,
sporni tekst o 11. rujnu nadišao je svoju vrijednost i namjenu, a Behar je nastavio utabanim
stazama, melankolično, sve do dolaska Seada Begovića za glavnog urednika.

BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni postignutom razinom informiranja, ali i pole-

mičnosti koju je Journal Bošnjacima donosio za vrijeme Vašeg urednikovanja?
NANIĆ: Nisam, niti jednim. Mislim kako smo tek otvorili vrata pod mojim uredni-
kovanjem, a sadašnja redakcija bi trebala to pokušati ostvariti. Iako, ovo drugo će biti vrlo
teško, s obzirom na naše sklonosti izbjegavanja javnosti i odgovornosti za javnu riječ.
BEGOVIĆ: Jeste li zadovoljni sadržajem i koncepcijom Journala nakon Vašeg

odlaska?
NANIĆ: Nisam, čini mi se da je ukidanjem rubrike Kronika koje se dogodilo krajem mo-
ga mandata, smanjena količina informacija koje su dajdžestirane davanjem i pogleda iz drugog
kuta, u odnosu na objavljen. Mislim da je trebalo samo promijeniti grafiku i prijelom te rubrike.
To je, naravno, i moja greška, proizašla iz lijenosti da se tim izazovom ozbiljnije pozabavim.
Nadalje, tekstovi g. Edisa Felića nisu na razini koju smo pokušali uspostaviti u Journalu, previ-
še je tu osobnih stavova, nepotrebnih, katkad i vulgarnih atributa, jednostranosti. Više sam
očekivao od rubrike Svijet koju uređuje g. Anes Šuvalić. Konačno, vjerujem da bi i stanoviti
Josip Broz pozavidio Šemsi Tankoviću na broju spominjanja u uvodnicima g. Isakovića. Među-
tim, tekstovi Amine Alijagić i Vaši čine mi se zrelima, vrlo savjesno rađenima, bez puno prosto-
ra za demantije i ispravke krivih navoda. Intervjui, a posebno sugovornici su i dalje atraktivni.
Odlična je ideja davanje prostora Mirzi Mešiću i drugima za islamske i opće teološke teme.
Rubrika Bošnjaci u Hrvatskoj sve je iscrpnija, a Kultura je na dosegnutoj, kvalitetnoj razini.
Neobično je da je Preporodov Journal jedini ozbiljan manjinski list koji prati svjetska zbivanja,
posebno ona koja imaju odraza na nas, u zadnjem dvobroju nije objavio niti retka o aktualnoj i
vrlo ozbiljnoj financijskoj i ekonomskoj krizi. Konačno, jedna od vrijednosti Journala bila je re-
dovitost. Primijećujem veliku količinu dvobroja, pa se pitam u čemu je problem.
BEGOVIĆ: Dvobroji su rezultat stalnih osporavanja i pametovanja onih koji

misle da mogu bolje, a u životu nisu napisali ni retka. Zasigurno to znate iz vlasti-
tog iskustva. Redakcija je umorna, a riječ je o mladim ljudima koji žele poticaj u
vidu promjena i svjetlijih međuljudskih odnosa koji nikako da se manifestiraju na
kraju manjinskog tunela. Otuda višak gorčine i greške koje redakcija ponekad
radi. Farise, zar Vam se ne čini da se naše djelovanje, barem što se tiče onog druš-
tveno potentnog djela bošnjačkih intelektualaca u Hrvatskoj, svodi na šačicu en-
tuzijasta. Zašto je to tako kada znamo koliki je bošnjački potencijal u hrvatskoj
znanosti i kulturi? Može li čovjek uopće biti manjina, ako je među najboljima u
većini i njegova zapisana ili izgovorena riječ postaje javno dobro i koliko je manjin-
ski kontekst uopće prihvatljiv u našoj sredini?
NANIĆ: Bojim se da je većina onih koje smatramo manjinskim vrhom u većini daleko
od bošnjačkog, posebno deklarativno. Jednom je, čini mi se baš u Beharu, Senad Nanić
napisao da smo svi, barem na neki način uvijek manjina i da bi svaki politički sustav o tome
trebao konsekventno voditi računa. Dobro je da je manjinska riječ javno dobro države jer
se time svi obogaćuju povratnim vezama. Koncept nacionalnih manjina u Hrvatskoj preu-
zeli smo iz europske teorije i prakse, čak smo i rješenja, uz određene prepravke, usvojili po
preporukama iz Europe. Koliko je to dobro, pitanje je na koje Preporodov Journal nije dobio
odgovore od vrlo eminentnih ličnosti s kojima je vodio razgovore u intervjuima. Ja ih defi-
nitivno nemam, ali sam svjestan da će taj koncept, u nekom obliku, živjeti još dugo i da
ćemo mu se morati prilagođavati, ali uz uvjet konačne definicije zajedničkih načela koje
nas ujedinjuju u čuvanju i razvoju bošnjačkog identiteta u Hrvatskoj.

Sulejman Čičić jedan od najistaknutijih, najangažira-
nijih i najuspješnijih Bošnjaka u Hrvatskoj rođen je u sandžačkom Prijepolju
1924. godine... Zagrepčanin je od 1960. godine...
(Sa Sulejmanom Čičićem književnik Tahir Mujičić razgovarao je u dva navrata.
Prvi put, neformalnije jedne nedjelje na ručku kod Kerempuha na Dolcu, a drugi put,
službenije, u njegovu stanu u Varšavskoj ulici uz kahvu i diktafon. Rezultat je Čičićev
osobni, iskreni i emotivni monoview.)
INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ

razgovarao Tahir Mujičić
Valjalo je živjeti u dobru i

zlu sve ovo vrijeme
Restoran Kerempuh, stol za četvoro, jadranske lignje, a uz nas dvojicu još i Sulejmanov
“badžo” Mithat Mazurović i zajednički “jaran” Dževad Jogunčić... Sedam dana kasnije, u
stanu Čičićevih u Varšavskoj 4, u ugodnom obiteljskom okruženju ista trojka od prošli
puta, ali bez Mithata... Dževad je aktivirao diktafon...
Korijeni
...Ja sam rođen u obitelji Čičića, u Prijepolju. Čičići su u Prijepolju najveće pleme... Imalo
je šesnaest kuća... Došli su u Prijepolje 1804. godine iz Bijeljine, gdje su imali svoja imanja.
Moj pradjed Hadži Husein Piragić poslije bitke sa srpskim ustanicima na Mišaru, kre-
će za Tursku 1804. sa ženom i četiri sina, od kojih je jedan bio ranjen u toj bitci, na turskoj
strani, protiv Srba. Prijepolje je tada bilo duboko Turska. Doseljavali su se ljudi iz Beogra-
da i Užica, i oni odluče da ostanu u Prijepolju, kupuju 4 kuće u centru grada, pokraj rijeka
Lima i Mileševke. U poplavi 1875 Lim i Mileševka su odnijele kuću mi djeda Suljage, te
je on napravio nove dvije kuće, domaću i gostinsku u gornjoj mahali.
Djed Suljaga je 1912. godine s Turcima otišao iz Sandžaka. Pristupio je vojsci i postao
u Jedrenu juzbaša. Tamo je bio teško ranjen, pa je dvije godine ležao u nekom turskom,
vojnom logoru, negdje između baš tog Jedrena i Istambula. No, nije se vratio živ. Umro je
1914., a za njim je ostao moj otac Ćamil i braća mu, stariji Bećo i najmlađi Hajro. Došla su
i opet teška vremena, a s njima i agrarna reforma i ekonomska kriza 1930., koja je oca i
najstarijeg amidžu Beću natjerala da sve proda, zatvori dućan i otvori neki hotel, kafanu,
uglavnom neko ugostiteljstvo... Moj mlađi amidža Hajro nije se pomirio s propadanjem
trgovine. Još 1927. godine pobjegao je od kuće u Niš, gdje se uposlio u tekstilnoj tvornici.
Godinu dana kasnije upisao tek otvorenu školu u Leskovcu. Kad ju je završio 1931./32.,
spakirao se i pravac –Turska. Nikada neću zaboraviti tog svog amidžu kad je prvi put na-
vratio na odmor u naše Prijepolje. Bio je lijep, elegantan, šarmantan, pa smo postali najbo-
lji prijatelji, mada je među nama bila razlika od sedamnaest godina. Njegov je utjecaj na
mene bio velik, te sam poslije završene gimnazije u Prijepolju u dogovoru s ocem otišao u
onaj isti amidžin Leskovac, u istu onu tekstilnu školu koju je i on završio...
Školovanje
... Tek što sam upisao školu u Leskovcu i počeo ozbiljno učiti, počela se osjećati ratna
atmosfera. Inače nisam pojasnio da to nije bila samo “srpska” škola. Od 120-130 đaka bilo
je samo 5% Srba, drugi su bili sa svih strana ondašnje Kraljevine... Recimo da je u školi
bilo preko 30% Slovenaca, pa Vojvođana, što Hrvata, što Mađara isto toliko, a nas ostalih

7 INTERVJU: SULEJMAN ČIČIĆ
ostatak... Muslimana, Albanaca, Nijemaca i što ti ja znam koga već ne. Svi smo došli s puno
ambicija i u školi je 1941. vladala radna atmosfera, ali... Rat... Počeo je rat...
Rat
... Rekli su nam da se škola raspušta i svi smo krenuli svojim kućama. Ja sam došao u
Prijepolje u četvrtak, a već u nedjelju je počeo rat. Okupili smo se svi da vidimo što ćemo
i kako ćemo preživjeti... U kući smo imali točno u paru 157 dinara. Kako s tim zalihama
prodeverati sav taj kijamet koji nas čeka? Radit ćemo, kazao sam ja. Za par dana okupirali
su nas Nijemci, a 4-5 mjeseci kasnije došli su i Talijani, a ja sam već nekako skontao kako
ću s njima. Od komšije kupim horoza i mijenjam ga s Talijanima za kilu kafe. Tim sam
trampama i transakcijama napunio magazu, pa se uvijek našo po sanduk riže, brašna, kafe...
Uskoro su počeli dolaziti i muhađiri, pa je trebalo i njih prvo smjestiti i ugostiti, pa onda i
nahraniti... Onda se ja zaposlim u jednoj klaonici koja je radila i za Talijane. Jasno, da je
meni ostajalo i za moju familiju i za moje muhađire. Kako sam onako “na crno” trgovao,
skupilo se para, pa sam počeo od Talijana kupovati i ostalu hranu. Znao sam kupiti po ci-
jeli kamion makarona, pa bi sve to rasporedio po svim svojim susjedima. A kamion bi imao
po 10000 kila! A kol’ko koštalo da koštalo, ja sam to kupovao, pa je osim za prehranu osta-
jalo i za prodaju. Bogami smo se svi 1942. i dio 43. hranili makaronima kao da smo i sami
Talijani! Onda ti naši okupatori poslije kapitulacije napustiše Prijepolje... A čim su oni
izašli već u septembru 43. navališe na nas četnici... Navrat nanos smo se nekako organizi-
rali, stvorili privremenu muslimansku miliciju pod vodstvom Sulejmana Pačariza, kadli
uletiše u Prijepolje Nijemci... Mnoge četnike su pokokali i očistili, al’ baš kad su počeli uvo-
diti red, dobiše naredbu i povukoše se... Ništa nam nije preostalo drugo neg’ u partizane
ili put Sjenice i Albanije! Ja sam se prvo
prebacio u Sjenicu, pa s konjem preko pla-
nina u Rožaje, a onda u Peć... Na Kosovo. I
tamo sam na Kosovu bio do kraja 1944. go-
dine. Radio sam za pokret otpora, pa su me
partizani, kao svoga, odmah uvukli u općinu
u odbor za upravljanje nacionaliziranom
imovinom. U toj je čaršiji, u Peći bilo pede-
setak dućana sa zalihama robe, a ja sam
ispred NO odbora time upravljao. Dijelio
sam sve, po nalozima G.O., od odijela do
hrane. Ali to nije dugo trajalo. Jednoga dana
dođe jedan mali Crnogorac kojega sam ja
čuvao i štitio u vrijeme okupacije i kaže mi
da se moram javiti u UDBU. Odem ja tamo,
a oni me bez puno riječi strpaju u ćeliju. A
u njoj taj dan samo jedan Srbin. Ali iste
noći počeše dovoditi desetke Šiptara, a s
njima i mog znanca Nurka Vrcu.
Kako nisam očekivao nikakvo zatvaranje,
imao sam oko sebe opasano 20000 albanskih
Sulejman Čičić leka. Bilo je to za tada puno novca, i to tu-

Sulejman Čičić, Tahir Mujičić i Dževad Jogunčić
đeg... kako nas nitko nije zvao, bili smo istinski uplašeni. Te noći su odvodili i dovodili
ljude iz naše ćelije... Već sam se pomirio sa sudbinom da ni ja neću iznijeti živu glavu,
kadli me drugu noć pozva istražni sudac, neki Crnogorac, Momčilo... Šef OZNE za cijeli
Sandžak. Razgovarali smo od 3 do 5 sati ujutro o svim događajima vezanim za Prijepolje, a
pogotovo o mome ocu kojeg je taj Momčilo saslušavao 1943. godine... Malo po malo i on
me priupita: “Hoćemo li mi tebe streljati ili puštati?” Ja slegnuo ramenima, znam sudbina
mi je u njegovim rukama i kako bude bit će. Odjednom će on: “Ma dobro, pustit ćemo te
do Novog Pazara, a drugovi će znati što će s tobom!” Kamen mi je, privremeno, pao sa srca,
ali bilo me i dalje strah.
Sutra ujutro ubacili su me u jedan kamion u kojem su već bili moj otac Ćamil, brat Izet
i rođak Ilijaz Čičić. Sve su nas vezanih ruku povezli za Novi Pazar. Kada smo stali u Kosov-
skoj Mitrovici, pojavile su se dvije djevojke, Srpkinje iz Prijepolja i zatražile da nam odve-
žu ruke, te su nam dale nešto da pojedemo i popijemo. Odatle su nas odvezli u Novi Pazar
u zatvor i tada sam se zadnji put vidio s ocem.. Te noći zatvorska soba, u kojoj je bilo 15-18
zatvorenika, se ispraznila. Ostao sam sam s jednim Novopazarcem, članom SS divizije.
Sutradan se soba ponovo punila, a noću se praznila. Jutro smo dočekali trojica. Kada su
me oko 10 sati pozvali, zaista sam bio smrtno uplašen. Odveli su me u sobu u kojoj su bila
trojica oficira JNA. Tu je bio komandant zatvora u Novom Pazaru Perunčić, komandant
brigade KNOJ-a Vukosav Bošković i komesar brigade rodom iz Pljevlja. Na drugom stolu
stajao je moj pištolj, novčanik i druga dokumenta. Malo su sa mnom razgovarali i rekli mi

da iste noći putujem na front na Drinu, da sam član jednog tima od 7-8 ljudi koji trebaju
do Drine dovesti 100-110 Pazaraca i da svojim životima garantiramo njihov dolazak u jedi-
nice. Otišao sam u tu jedinicu, zatražio šefa Ostoju Sredojevića, legao na jedna nosila i
zaspao. Glavinjali smo cijelu noć i dan kroz snijeg da bi sutradan poslije podne došli u
Sjenicu i smjestili se u barake. Otišao sam iz tog vojnog logora u Sjenici, otišao u Vrcinu
kuću i predao im pare koje sam cijelim putem vukao. Oslobodio sam se nečeg preteškog.
Navečer smo krenuli za Novu Varoš, gdje se skupina rasporedila po raznim jedinicama.
Prišao mi je neki Pavle Damjanović, komesar, i upitao: “Jel’ se mi odnekud znamo? Čini
mi se da sam te vidio u Plevljima, kod onog pekara!” A ja njemu da mi je to tetak. To je
valjda i presudilo što me je odlučio zadržati u svojoj jedinici, u Novoj Varoši, koja je imala
zadatak goniti četnike... Bio je to četnički kraj i iz njega su bili i neki četnički vojvode.
Ali onda je uslijedio strašan šok. Jedan dan javiše mi da mi je otac strijeljan. Partizani u
kojima sam i ja bio, čistili su Sandžak, pa su uhvatili i moga baba, odvezli ga u Novi Pazar
i tamo strijeljali. Ja, onako utučen i shrvan, dobijem konja i krenem za Prijepolje. Tamo
zateknem porazbijanu kuću. U kući tuga i bol na licu majke. Mlađi brat, četrnaestogodišnjak,
sve zube stišće, plače i viče kako će ih sve pobiti. Navečer navrate rođaci, a najpametniji i
najsmireniji nas pokušava primiriti... Veli: “Sredite se, djeco, oko nas nestaju obnoć ljudi,
niko njih ne smije ni da priupita.” Već sutradan sam ostavio familiju u takvom stanju i
morao se vratiti u jedinicu. Tek poslije godine, godine i po vratim se u svoje Prijepolje i
postave me za šefa kulturno-prosvjetnog odjela brigade... Jedan mi se brat, Izet, baš demo-
bilizirao, te 1946. godine, jer se od udarca u glavu teško razbolio. Ja sam također izašao iz
vojske kao nesvršeni đak. Deset dana nakon demobilizacije pozvali su me u gradski odbor
i rekli: “Kod tebe stanuje jedan doktor iz Beograda i on smatra da bi ti trebao biti rukovo-
ditelj bolnice u Prijepolju.” Nisam mogao doći sebi pa pitam: “Ma kakve veze ja imam s
bolnicama?” A oni odrežu: “Imaš. Itekakve, one organizacione!” I tako ti ja, htio ne htio,
na kraju organizirao i postavio bolnicu u mom rodnom kraju. I to ne bilo kakvu! Imala je 40
kreveta, koje smo po savjetu onog doktora nabavili u Dubrovniku, pa kamionima prebacili
do u Prijepolje. Pun smo kamion i zavoja s ostalom Unrinom pomoći doteglili u to naše
“malo čudo” s dva odjela i s dva doktora! Danas kad se sjetim, ponosan sam na to... Kada
su me koncem kolovoza 1946. smijenili s te dužnosti, istinski sam bio uvrijeđen. Znao sam
da moram otići iz Prijepolja...
Školovanje (ono poslijeratno) i obitelj

... Bilo mi je jasno da u Prijepolju ne mogu ostati. Samo mi se škola vrtjela glavom.
Odlučim se vratiti u onaj isti Leskovac iz kojega sam pred rat morao otići. Sve sam već
sredio, predao Dedu Hašibegoviću dužnost sekretara ćelije KPJ i u Komitetu samo još
tražim partijsku poveznicu... (To je trebalo kad su komunisti mijenjali grad, ulicu, podu-
zeće...) “Kakvu ti to poveznicu hoćeš? Pa kol’ko znamo, ti ni nisi član Partije. Imamo po-
datke da su te tamo u tvojoj brigadi izbacili iz Partije još prije tri mjeseca!” Ko da me je
grom udario! Što ću i kako ću! Onako ljut i tvrdoglav, odem ti ja u Leskovac i bez papira i
te poveznice i para... Bez ičega! I baš upisujem istu onu svoju školu, kadli se ustanovi da u
drugom razredu nisam ocijenjen iz njemačkog jezika! Dali su mi deset dana i ja uči, uči i
uči... Položim ispit i upišem treći razred srednje tehničke škole. Al muke ne prestaju.
Nema se para za školovanje u stranom gradu, pa ja odem u fabriku “Crvena zvezda”, blizu
škole, potražim direktora i pitam mogu li kod njih raditi, makar od 4 do 8 popodne, kad

nema nastave. Čovjek mi to odobri, i ja sam

ti tako kombinirao po cijeli dan škola, rad,
škola, rad... Sve dok nisam na četvrtoj godi-
ni dobio vojnu stipendiju... A vidi sudbine!
Taj ti je direktor, koji mi je pomogao, posli-
je u Beogradu postao direktor Tekinginve-
sta. Ali prije toga sam dobio posao u Vojno-
tehničkom institutu u Beogradu...
... U isto to vrijeme planirao sam i obitelj.
Svoju sam Ruvu zagledao poodavno, jer je
kuća moga djeda bila blizu njezine, a tetkina
mi kuća baš uz njezinu... Uz to, i njezina
starija sestra je bila par mjeseci mlađa od
mene, pa sam tako dobro znao cijelu tu časnu
obitelj Muzurovića... Bila je Ruva vrlo mlada
kad smo se 43. rastajali. Tada sam joj, sjećam
se, rekao: “Ako za tri, četiri godine budemo
živi, doći ću te potražiti!” Kad ono iste te 43.
godine u Peći vidim ja neke dvije cure u
zarovima. To je ona iz Bijelog polja došla da
me vidi! Poslije rata mene služba oficira JNA
i posao tekstilca bacili u Beograd, a nju iz S. Čičić sa sinovima Erolom i Esadom, Beograd 1959.
Bijelog Polja pošalju strini u Sarajevo. Kad
sam to čuo, ja ti ni pet ni šest, već pravac Sarajevo. Zamolim je da se navečer vidimo i tu
istu večer je zaprosim. Molila me da razmisli do sutra i da se vidimo na Vrelu Bosne. Sutra-
dan je u onom rahatluku na Vrelu i ponovo zaprosim i ona pristane. Vjenčali smo se 1950.
godine u Prijepolju, i ja sam svoju Ruvu doveo u Beograd. Tamo smo imali malen, nekom-
foran stan, al ako čega nije falilo – nije falilo gostiju. U nas su dolazila i moja braća, koji su
studirali u Beogradu, Safet, geolog i Izet, ekonomist... U tom su se stanu u Beogradu rodili
i moji sinovi, 52. godine Erol i 56. mlađi Esad. Stariji je diplomirao elektrotehniku i podu-
zetnik je u Zagrebu, a mlađi je vrlo uspješan modni fotograf u Münchenu... E, al vratimo se
mi još malo školi! Nisam vam stigao reći da sam uz onaj posao u fabrici uspio kao najbolji
đak u generaciji dobiti i stipendiju od ondašnje Narodne obrane. I kad sam maturirao, dobio
sam ona dva rasporeda... Civilni, da idem na gradnju tekstilne fabrike u Novom Pazaru i
vojni, u Beograd u Vojnotehnički institut. Ovaj drugi mi je profesionalno bio puno važniji,
jer sam odmah vidio da vojska treba standarde za proizvode odjeće i obuće... Preko dobrog
čovjeka, doktora Podbrežnika zaposlio sam se tamo na Odjelu za tekstil i kožu. Mada je taj
moj odjel dobro radio, nikako nisam mogao napredovati u vojnoj službi dalje od zastavnika.
Četiri sam godine bio s tim činom, jer su me tretirali kao sina narodnog neprijatelja. Kad me
se dofatio jedan kosovac i počeo me sistematski maltretirati i progoniti, zatražio sam otpust
iz vojske... Kad su mi ga dali (1955.), nitko sretniji od mene... Zaposlio sam se odmah u
tekstilnoj industriji “Ivan Milutinović”. A zatim sam prešao u tekstilnu doradu “Stevan
Dukić” u Zemunu. Ali kako sam bio vrlo uspješan, pozvao me direktor u Tehnoservis. Oni
su u Beogradu imali i zastupstvo Peugeota i nekih tekstilnih proizvoda. Nakon dvije godine
uspješnog rada došao je poziv iz Mašinoimpexa iz Zagreba, koji su uvozili tekstilne strojeve...
Prvo smo imali kancelarije kod džamije, pa smo onda bili u zgradi Poljoopskrbe u Varšavskoj

ulici, da bismo kasnije zahvaljujući poslu u

Alžiru podigli impresivnu zgradu u Varšav-
skoj ulici.
... I opet mi se čini da sam nešto zabora-
vio! Ah, da... U međuvremenu sam uz rad i
diplomirao Višu tehničku tekstilnu školu,
te postao inženjer. Braća, koja su prije stu-
dija maturirali u gimnaziji u Novom Pazaru,
postali su ugledni stručnjaci...
Radna karijera
... Dakle, te 1960. godine, uz preseljenje
u Zagreb, počinje i moja prava, velika, ozbilj-
na poduzetnička karijera. Rekao sam već da
smo imali poslovne prostorije Mašinoimpexa
na Trgu žrtava fašizma, kod džamije... I stan
sam zamijenio za dvostruko veći u Trpimi-
rovoj ulici. Ja sam bio na broju 19, a rahmetli
Sulejman Čičić dr. Sulejman Mašović na broju 17. U te tri
godine posao mi je išao sjajno, jer sam bio
jedan od rijetkih tekstilaca koji je poznavao sve procese rada, tehnologiju i tržište... U Ma-
šinoimpex sam došao kao kompletan stručnjak u toj branši. Bio sam stručnjak za kontrolu
kvalitete tekstilnih proizvoda i dobar poznavatelj opreme za sve vrste tekstilne proizvodnje,
surađujući na više projekata izgradnje novih tvornica i modernizacije postojećih.
...I tada nastupa najveći i najozbiljniji preokret u mojoj karijeri.
Prvo ALŽIR
Pozove mene direktor Rudnički, kojemu je očito počeo smetati rast mog utjecaja i što
se poslije otvaranja kombinata u Titogradu, Bijelom Polju, Glini, Bihaću, Banjoj Luci, go-
vori o meni, a iz inozemstva dolaze ponude za suradnju... Stoga mi predloži da odem u
Alžir, na poziv njihove vlade. Otišao sam u Alžir kao član delegacije SFRJ. Jedini sam imao
ponudu za kompletnu tekstilnu tvornicu pamučnih tkanina. Nakon 3-4 mjeseca predali
smo i kompletnu ponudu. Nakon 8 mjeseci potpisan je ugovor za izgradnju dvije tvornice
u Oranu i trebalo je poslati odgovornog stručnjaka. Uloga je pala na mene. Spakirao sam se,
pa s dvoje djece i Ruvom, pravac – Oran. Već prve godine uspio sam organizirati izgradnju.
A učio sam francuski jezik, upisao djecu u privatne francuske škole i stalno strepio zbog
političke situacije u zemlji. Bilo je to odmah poslije njihove revolucije i francuskog povla-
čenja. A fabrike su se gradile usprkos pograničnih sukoba i pucnjava sa susjednim Marokom
i s unutrašnjim borbama frakcija za vlast. Ben Bella je bio onda predsjednik, i to vrlo popu-
laran, no imao je svu silu neprijatelja.
Tito ga je uveo u “Pokret nesvrstanih” i on je bio jako vezan za bivšu Jugoslaviju, te nas
je vrlo simpatizirao. Eto, pred samo hapšenje Ben Belle bio sam s njim na utakmici. sjedio
sam odmah iza njega... Drugo ga je jutro Boumédienne uhapsio. Ali odnos prema nama
nije se nimalo promijenio. I on nas je vrlo poštovao. Započeti posao, to jest tvornicu, zavr-

šio sam za njegove vlasti, te je njemu i predao. Mada je Boumédienne bio nešto suzdrža-
niji i distanciraniji od otvorenog i komunikativnog prethodnika Ben Belle, na sam je dan
otvorenja prišao našem ambasadoru i cijelom postrojenom veleposlanstvu te prvo i izravno
pitao: “Gdje je Sulejman?” Pa ih je sve redom preskočio, prišao je meni i stisnuo mi ruku.
Zbilja, nije bilo boljeg dokaza da sam dobro obavio svoj posao. Uostalom, i dan danas tvor-
nice koje sam u Alžiru podizao rade punom parom...
...pa potom TURSKA

... Ali mandat mi je prošao, poslove sam obavio i vratio se kući, u Zagreb. Dakle, vratim
se i na posao... Tražim svoju kancelariju, ali ne samo da u novoj novcatoj zgradi nema za
mene sobe, već nema ni stolice!?! Neće da mi je daju! A direktor, Rudički, kojeg sam svo-
jim uspješnim poslovima “proslavio”, “nema vremena” 15 dana da me uopće primi. A kada
se i to “čudo” dogodilo, odmah me je upitao: “Bi li ti, Sulejmane, u Tursku?” Ja se tek
vratio s puta, djeca mi došla iz privatnih, francuskih škola, nisam se još ni snašao ni aklima-
tizirao, kad “Bi li u Tursku?”. “Pa bih, ako treba.” I tako u septembru, baš pred početak
škole, burne 68. godine, krenemo mi u Tursku. U Istambul. Posao sam prihvatio na dvije
godine, jer mi je stariji sin bio baš pred maturom, a mlađeg sam i opet upisao u francuski
licej. Našao sam pogodan stan i opet odradio i te dvije godine. S istim uspjehom kao i u
Alžiru. Podigao sam tamo fabriku marmelade, koja još uvijek radi... U Istambulu sam se
osjećao kao kod kuće, kod svojih... Uostalom, tamo mi je i amidža Hajro napravio karijeru
S. Čičić s braćom Izetom i Safetom, supruga Ruva, majka Zumruta i prijatelj Obrad Cvijović, Beograd 1950.

S. Čičić sa suprugom Ruvom na dočeku Mike Špiljka predjednika Vlade SFRJ, Istambul 1960.
tvorničara... Ali nisam samo “podizao” tvornice. Bavio sam se i trgovinom, pogotovo posre-
dovanjem. Jedan “posao” pamtim i pamtit ću dok sam živ. Ponudili su mi da prodajem
brodove naših, jugoslavenskih, brodogradilišta Turcima. Ja pristanem i vrijedno se “bacim
na posao”... Pripremio sam teren, pronašao kupce, dogovorio cijene, “proizvode”, došlo se
do potpisivanja ugovora... Jednog od najvećih u to vrijeme, kadli se najavi i doputuje dele-
gacija iz naše države... A jedan od tih “poslovnih ljudi” mi kratko samo saopći da je direk-
tiva da posao finišira “Jadranbrod”!?! Ja sve pripremio i dovršio, a oni samo došli, potpisali
i ispali “veliki trgovci”! Malo je kazati kako sam bio ljut i povrijeđen. Vratio sam se i opet
u Zagreb i odmah dao otkaz... Bila je to druga polovica 1969. godine. Zaposlio sam se onda
u OTP-u, kod direktora, Steve Filipovića. Poslije šest mjeseci posla nisam imao mira, već
predložim tom direktoru da otvorimo predstavništvo u inozemstvu. A ideja mi je pala na
um kada sam u Beogradu sreo ljude iz Jugotekstila, kojima sam već u Turskoj “obećao” da
ću se kad-tad kod njih zaposliti... I povedem ja njih, jugotekstilovce, direktno u istarski
Novigrad do Steve Filipovića, koji je tamo imao kuću, te se dogovorimo da OTP i Jugotek-
stil otvore predstavništvo pola-pola... I ja pravac – Zürich!
...pa malo Švicarska, a onda NJEMAČKA

I u Zürichu mi jedan predstavnik Jugotekstila tutne u šake 200 000 švicarskih franaka.
Eto tako, za prvih šest mjeseci! A ja ti lijepo javim OTP-u da prelazim u Jugotekstil. Oni
pristanu i dvije se firme raziđu. U Münchenu sam osnovao firmu, koja je postojala i uspješ-
no poslovala sve do likvidacije Jugotekstila 1994. godine. A ja sam u Münchenu proveo
punih pet i pol godina. I to, da ne ponavljam, vrlo uspješnih! Uz posao u Jugotekstilu dobio
sam još neka zastupstva.

...i malo ZAGREB

Vratio sam se da se “malko smirim” i sredim kuću u Zagrebu. A odlučio sam početi gra-
diti kuću u Bućarovoj ulici, gore iznad Vinogradske... Bio sam šef predstavništva Jugoteksti-
la, ali kako sam već spomenuo, još iz Njemačke imao sam i druga zastupstva. Ali jednoga
dana predloži mi direktor Jugotekstila dr. Hrastelj da idem u Nairobi, u Keniju....
... i još manje (i kraće) KENIJA i TANZANIJA

Pa kud u Keniju? Ne znam engleski. “Naučit ćeš ti to. Uostalom, i to koliko znaš za
početak je dovoljno!” I tako, prije Nairobija krenem ja u Dar el Salam i započnem rad na
projektima... Skoro dvije godine sam proveo na relacijama Zagreb – Nairobi, Nairobi – Dar
el Salam, Zagreb – Dar el Salam... I počeo sam dobro. Radilo se o poslovima u startu “teš-
kim” 120 do 130 milijuna dolara. Ali puno problema je pravila konkurencija. Bili su tamo
Englezi i Indijci, kao nadzorni organi, ali i kao potencijalni preuzimači posla. Sve su učini-
li da opstruiraju naš projekt, te da materijali budu isključivo engleski ili indijski...
...i na kraju AUSTRIJA

U međuvremenu je stigao upit iz Jugotekstila da li bih bio spreman prihvatiti posao
direktora firme u Beču, u kojem naše predstavništvo ne funkcionira kako treba! A ja i opet
kofer u ruke, put pod noge, pa pravac Beč. U Beču predstavništvo s 20 ljudi i s računom na
kojem je samo nešto sitniša. Odmah zovnem direktora i kažem mu kakva je situacija... Šef
S. Čičić sa suprugom Ruvom i unukom

računovodstva mi sav crven u licu kaže kako će se u stečaj i kako će svi oni natrag u direk-
ciju, u Ljubljanu, pa neka ih tamo radno rasporede. “Koliko imam vremena da saniram si-
tuaciju?” pitam. “Do kraja godine!” I ja zasučem rukave, “užicam” nešto kapitala, otpustim
šestero-sedmero ljudi, i od maja do kraja godine završimo sa simboličnim dobitkom od
20000 šilinga. I ono najvažnije, izbjegnem stečaj. Za godinu, dvije firma je tako dobro po-
slovala da je naše predstavništvo zadržavalo samo oko 15% cjelokupnog godišnjeg dohotka.
Sve ostalo, onih 85% zarade završavalo je u Jugotekstilu u Ljubljani, u Sloveniji. A svu sam
tu zaradu ostvarivao na uvozu (jedna trećina), izvozu (druga trećina) i zastupstvima (treća
trećina)... Prodavao sam pamučno predivo skoro svih jugo-tvornica od Duge Rese pa do
Đevđelije. Najbolji i najveći izvoz odjeće bio je pak iz Slovenije... Mura i Lisca su onda
bile “top” industrije na europskom tržištu. I inače, ta moja “bečka faza” bila je vrlo, vrlo
uspješna... U Beču sam ostao do 1984. godine, kada sam se konačno odlučio povući u pen-
ziju...
Konačno MIROVINA
No, nikada nije ni bila ona prava, “penzionerska” mirovina. Nikada se nisam ni smirio
do kraja, ni primirio, ni umirovio... Još uvijek radim... Zastupam, savjetujem sinove, aktivan
sam u bošnjačkoj zajednici... I ma koliko ponosan na svoj život, karijeru, podignute tvorni-
ce, pokrenute poslove, – najponosniji sam na svoj brak i na svoju Ruvu, koja me je pratila
u dobru i zlu sve ovo vrijeme... I, bogami, na svog Erola i njegovu diplomu inženjera elek-
trotehnike, poduzetničku karijeru, obitelj, ženu mu i snahu nam i dvoje prekrasne unuča-
di... A isto tako i na mog mlađeg sina Esada, koji je postao modni fotograf i napravio kari-
jeru baš u Münchenu, gdje smo proveli divne dane...
A bošnjačka nacionalna zajednica? Ne samo da sam i dalje aktivan, već mogu skromno
kazati da sam dio sebe ugradio u njezino osnivanje, pokretanje i današnju aktivnost. A sve
je počelo devedesetih, kada je zatrebala pomoć našoj Bosni... Vidio sam da osim džamije
nema svjetovne organizacije koja bi pomogla matičnoj nam domovini. I onda sam bio član
grupe muslimana, među kojima su bili i Ico Voljevica i Fadil Hadžić, i drugi, te pokrenuo
osnivanje “Preporoda”, kulturnog društva muslimana... Od osnivačke skupštine do danas
ono i dalje traje i traje... I sve je kvalitetnije i aktivnije... Sa mnom il’ bez mene. Pa da sam
samo to u životu radio i ostvario, valjalo je živjeti... Kao osnovni problem rada naših organi-
zacija vidim problem u jedinstvenom pitanju mjesta i uloge Bošnjaka u Hrvatskoj. Treba
ostvariti jedinstvenu politiku razvoja i uloge Bošnjačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj,
a time objediniti djelovanje svih drugih organizacija. Naročitu pažnju treba posvetiti radu
s mladim generacijama na pitanjima koja njih zanimaju u ostvarivanju njihove uloge u
društvu. Moja generacija je za Bošnjačku nacionalnu zajednicu odradila svoju ulogu, dalje
će raditi pružajući pomoć mlađim snagama Bošnjaka.

Nusret
Idrizović
Muhamed
Ždralović
sjeć 8
anja
Umrijeti bez nepotrebnog imutka, dakle bez suvišnosti, ne ostati nikome ništa dužan,
izmiren s dobrohotnim ljudima, ljudski se sastati sa zemljom i zauvijek joj pripasti, jer
si od nje i nastao, pa – miran san! Laka noć!
Nusret (Junuz) Idrizović, književnik, 1930. – 2007.
Mezar Nusreta Idrizovića u Sarajevu

SJEĆANJA 8
Smrt je slobodnija od njena

simbola
U Zagrebu je u 77. godini života, 2007., na Ahiret preselio suvremeni bošnjački i hrvat-
ski književnik Nusret Idrizović. Rođen je godine 1930. u Bijelom Polju u sandžačkoj obi-
telji učitelja vjere. U Zagrebu je završio srednju školu i pohađao Filozofski fakultet. Do
umirovljenja godine 1991. radio je u Umjetničkom programu Hrvatskog radija kao samo-
stalni umjetnik-dramaturg. Idrizović je nadasve bio poznat kao pisac povijesne sudbe Bosne.
Napisao je sedam romana i tri zbirke poezije, ali je iznad svega, u Hrvatskoj, prepoznat s
karizmatičnim i esejiziranim romanima u kojima je nakon svih bezazlenih tumačenja feno-
mena stećaka napokon dotaknuo “tajnu”. Idrizovićeve interpretacije povijesnog i religioznog
karaktera ponajviše se otkrivaju u značajnoj trilogiji “Kolo bosanske škole smrti”, 1984;
“Kolo tajnih znakova”, 1987; te “Kolo svetog broja”,1989. U tom “bogumilskom ciklusu”
ostvario je esejističku meditaciju o svjetonazoru i usudu žitelja srednjovjekovne Bosne i
Huma. Fenomenologiju stećaka prepoznajemo kao njegovu životnu temu, u koju je ušao s
punim sklonostima svoje književne, umjetničke osjećajnosti i pjesničke maštovitosti. Idri-
zović književno reagira i u novijem dobu bošnjačke povijesti, ratna stradanja u Bosni i
Hercegovini, utjelovljena u užasima silovanja Bošnjakinja-muslimanki, potresla su autora i
jednostavno ga “prisilila” da napiše dokumentarni roman: “Hude sudbe: Silovanje Azre”.
Dakle, on svojom umjetničkom tankoćutnošću uporno osvjetljava povijesne tajne koje se
samim znanstvenim postupkom ne bi mogle ni rasvijetliti ni oživjeti.
Od 1955. i 1970. Idrizovićeva spisateljska razvojna linija kreće od gotovo konvencionalne
ratne proze (“Ne zaboravi sviralu, baćo”, Sarajevo, 1956., “I dan… i noć…”, Sarajevo 1966.)
preko djela obilježenim lirskom refleksivnošću i esejizmom (“Smrt nije kraj”, Sarajevo, 1960).
U romanu “Divin” (1967.) romaneskna se zadaća ispisuje u intimističkim analizama i slože-
nom psihološkom portretiranju invalidna partizanskog komandanta. Romanom “Ikona bez
Boga” (1970.) slikovito pripovijedanje sažeo je u guste, ali čitke rečenice, s tragom orijental-
ne maštovitosti i opojnim mirisom istočnjačke mistike, što daje posebnu svježinu temi
stradalništva aktualiziranoj u stvarnosti komunističkog društva. Idrizović je razvio osebujan
narativni stil kakav obilježuje gust i hermetičan izraz s eliptičnim rečenicama, stiliziranim
dijalogom i brojnim meditativnim dijelovima. Primjer je i roman “Vučje grlo” (1986.) u ko-
jemu su rat i ratna iskušenja povod za grčevito propitivanja smisla ljudske ugroženosti i tr-
pljenja. Primio je nagradu Željezare Sisak (1984. godine) za najbolju knjigu eseja u bivšoj
Jugoslaviji, a nagrađen je i najvišom hrvatskom nagradom “Vladimir Nazor”. Idrizović je bio
mudroslovan čovjek koji je za života emitirao gospodstvo stila, pa i kada je riječ o radio- drami.
One su izvođene uglavnom na Radio-Zagrebu i više su puta reprizirane. Također je drama-
tizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za emisiju Radio-roman. Godine 2000.
izlazi mu knjiga eseja i putopisa pod nazivom “Dvostruka avlija”.
KDBH “Preporod” dobilo je na poklon posljednji roman Nusreta Idrizovića pod nazivom
“Efendija u tajnom gradu”. Ovo djelo ponajbolje svjedoči romanesknu bajkovitost i sloje-

8 IN MEMORIAM: NUSRET IDRIZOVIĆ
Životni putovi Nusreta

Idrizovića nisu bili slijepi i
zamršeni: njihovo središte
otkrivamo upravo u
Graditelju koji je otvorio
vrata drugoga života i otišao u
neku vrst unutrašnjeg života,
od nas skrivene bogomolje.
Takvu je jednu bogomolju
Nusret Idrizović skrivao i za
života – punu kola tajnih
putova, osjeta, znakova,
emocija, simbola, slutnji,
dojmovnika i poruka.
vitost bošnjačkog romana pisanog u Hrvatskoj. Kao književnik trojak, kojega cijene u Bosni,
Hrvatskoj i Sandžaku, ovim se romanom trajno vezao uz svoju prvotnu domicilnost. Nju
pak ponajbolje određuje glavni akter u romanu – efendija koji začudno sintetizira, strpljivo
i predano, posredstvom autora, jedan prostor monoteističke religije – islam – dajući mu
integralnost i onu vječnu ozbiljnost na razini spoznaje i iskustva.
U Kolu tajnih znakova Nusret Idrizović je zabilježio: “Smrt je slobodnija od njena simbola.
Smrt ne ovisi ni o čemu. Simbole su stvarale Crkve, državni sustavi i brojni besposlenjaci. Kad čovjek
ima potrebu da umre u pravi čas, na pravom mjestu, među pravim ljudima, tu nema takozvane trage-
dije, tu nema oplakivanja. Umrijeti bez nepotrebnog imutka, dakle bez suvišnosti, ne ostati nikome ništa
dužan, izmiren s dobrohotnim ljudima, ljudski se sastati sa zemljom i zauvijek joj pripasti, jer si od nje
i nastao, pa -miran san! Laka noć!”
Životni putovi Nusreta Idrizovića nisu bili slijepi i zamršeni: njihovo središte otkrivamo
upravo u Graditelju koji je otvorio vrata drugoga života i otišao u neku vrst unutrašnjeg
života, od nas skrivene bogomolje. Takvu je jednu bogomolju Nusret Idrizović skrivao i za
života – punu kola tajnih putova, osjeta, znakova, emocija, simbola, slutnji, dojmovnika i
poruka.
Nadamo se da će ga zbog toga Viša prisutnost, u prostorima u kojima sada obitava, na-
graditi, kao što ćemo ga i mi još dugo pamtiti, a njegova djela s radošću čitati.

SJEĆANJA 8
Nusret Idrizović
Kolo kralja Tomaša i

Allahovih džihada
Na kamenu: čovjek. Ne zna se kome je okrenut: Istoku ili Zapadu. Davno je iščezao s
lica zemlje i više se ne sjeća kako je bilo: ili nogama prema Istoku a glavom prema Zapadu,
ili glavom prema Istoku a nogama prema Zapadu.
Igra svjetlosti i tame.
Taj grebnik je i Zapad i Istok srednjovjekovne Bosne i Huma. Otrov u zjenici oka i
jednoj i drugoj strani.
Okamenjene ptice, biljke, šume, dvoboji, mačevi, križevi, zvijezde. Pod zvijezdama:
kolo. Igrači su – pokojnici!
Simbolički prikaz nasilja, nepravdi, umorstava, užasa.
Baštinikova bol je bol njegove zemlje i njegova imena, a bol je ničija i svačija zemlja.
Kao ni strah, bol granica nema.
Pokojnog baštinika prati kraljica s ružom na glavi. Tko zna, možda i nije Katarina, nego
neka druga. Iz ambisa dolijeću krilatice, klanjaju se kralju i pridružuju povorci koja jezdi
prema dvorani gdje je nekad bila riznica kralja Tomaša. Da, čuvat će skriveno blago. Budi
znano da je kralj, u ime zmijskog naroda njima predao na čuvanje ne samo čuvene bobo-
vačke i jajačke riznice, nego i gladne konje i klimave taljige, a potom svetačke slike, por-
trete vladara, ukrašeno posuđe, izrezbareno drvo, staro oružje, vladarski prijesto, žitnice,
studenac, grbove, ukrašene portale i dovratnike, poznate i nepoznate putanje vladarske
smrti, poklane zvijezde, zavijanje njiva, rajske perivoje ispunjene ljepoticama i gladne
prisoje koji se gube u vatrenom prahu. Sve što je pripadalo kraljevini u raspadanju, o čemu
je dlijeto moglo da zvoni.
Papski legat na dvoru vršio inspekciju Tomaševe kraljevine. I zapazio: na mramorima
sve više zmija! Što ih više muči i spaljuje, sve više krstjana! Šutljivi kao zmije, tajnoviti kao
zmije, lukavi kao zmije, otrovni kao zmije!
Tko je i kako iz kamenoloma prenosio ovolike gromade? – pita legat svog pratioca To-
mimira.
Naši ljudi. Odavna su navikli na velike terete. Jedan baštinik se baš sad sprema da još
za života prenese tristo tovara težak obrađeni kamen. Već bi to učinio, ali je Sveti sud
uhitio kovača jer nije umio objasniti: zašto je na širokoj plohi kamena isklesa zmijurinu.
Vaša svjetlosti, zamolite kralja da ne spali kovača. Bila bi šteta.
Tko mu je kriv što je u obliku zmije počeo oživljavati Zlo? Talentiran kipar, ali nije
dobronamjeran. zaista, što će mu zmija?
Tomimir dokazuje da će siromašni Bošnjanin, ako kućevnu zmiju hrani mlijekom, od
nje dobiti čiste zlatnike. Predanje ostalo od davnina. Kad pravedni krstjanin uginulu zmi-
ju zakopa ispod svog praga, iz praga će izraziti drvo koje rađa slatke plodove pune i prepu-
ne ljubavi prema bližnjem.
Koješta! ljuti se njegova milost. Ja pitam ozbiljno: tko i kako je prenosio ovolike gromade?

8 KOLO KRALJA TOMAŠA I ALLAHOVIH DŽIHADA
Ne znam, vaša milosti! odgovorio je uplašeni pratilac. Pitajte našeg kralja!

Nahuškan, ozlojeđen, uskoro je kralj Tomaš pozvao sebi svog maršala dvora Dobrovida.
Zašto malo bolje ne pripaziš što ti tvoji klesari urezuju na kamen.
Nisu oni moji. Ipak, neke poznajem. Žvačući divlji lučac i stucanu brezovu koru, bore-
ći se s kamenom, i ne mogu ništa drugo činiti nego prepričavati teškom mukom preturene
dane i kamenom pokrivati mrtve. Pokojnika sve više, a klesara manje. naporan je to posao.
Svaki preprodavac svijeća ima u kesi više novčića nego tvoj najznamenitiji kipar! Mjeseci
su im krikovi, godine – žalost. Jesi li dao Bogu Božje, i kralju kraljevo, i baštiniku baštini-
kovo, i gospodaru gospodarevo? – to je njihova jutarnja molitva. A život im je oskudan, tvrd,
opasan. Tko sa smrću tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
A zašto se ti tvoji klesari bave samo smrću? pita kralj ljutito. Zašto svojim umijećem ne
uznose kraljevstvo?
Oni to upravo i čine, odgovara Dobrovid. Kada se spomene Bosna, preko mora često
govore i o tvojim kovačima. Čast i za kamenare i za tebe.
Zašto za mene? pita kralj.
Zato što su tvoji.
Moji nisu! Kralj se izdire na svog maršala, a posluga se došaptava: kralj je lud! Ostat
ćemo bez kralja! Gnjev sa svake strane, skupio se svakome, a jedino kralj se usuđuje da ga
se oslobađa naočigled svih dvorana. Ne, oni nisu moji! Ti kamenoresci su samo tvoji i So-
tonini! Je li tako, Dobrovide? Nagovarao si me da ih darivam?! Nisi li?! Jest, pa da me papa
uhvati za gušu: zašto nagrađuješ stvaraoce zmijskog plamena na kamenu? Osim toga, oni
se i inače čudno ponašaju. Svi bi htjeli da su bliži kralju, a u zakucima svi rogobore protiv
njega. Zašto?
Ne znam, kralju. Uplašeni su i oni, zbunjeni. Ni oni nisu jedinstveni. I među njima ima
svakojakog otrova. Tko umije da kleše, umije da kleše samo ono što umije, a tko ne umije
da na kamenu stvara druge svjetove, umije da kleše sve odreda: od stupića za vezanje kra-
ljevih konja do velebnog i besmislenog nadgrobnika. Da sam na tvom mjestu, ja bih takvi-
ma zapovjedio da pobacaju dlijeta i pridruže se zemljodjelcima. Od vladanja i klesanja težeg
zanata nema.
A kroćenje zmija, što je s tim, Dobrovide? Nekad si govorio da je to najgori i najopasni-
ji zanat!
Nije mi jasno, zašto se naš kralj plaši klesara? veli Dobrovid, kraljev maršal, sa suzom u
glasu.
Tebe nije strah?! gnjevi se kralj. Dobrovide, ti si čudan čovjek! Budući da te nije strah,
naredit ću da te spale! Na oganj, jasno! U mom kraljevstvu ne može nitko biti pametniji
od mene! Ti si krstjanin! Dvočelnik! Heretik! ...Tako govori i bosanski djed, pa njegovi
gosti, starci, braća!... Tako, znači, i moj maršal prišao dvovjercima! Na lomaču! Ili ne, ne
dam te! Ne dam te! Ako dođu po tebe s plamenom, usprotivit ću se, da znaš! Kraljeva riječ
je jaka, Bjeloglave.
Ja sam Dobrovid, kralju!
A što je s Bjeloglavom?
Sasjekli ga križari, tvoji gosti!
Zašto su to učinili?
Ne znam, kralju.
Idioti! Ja sam im naložio da sasijeku tebe, a ne Bjeloglava! Dobro, u redu. Svejedno.
hajde, Dobrovide, popijmo!

SJEĆANJA 8
Kralj podiže kondir: zdravicu drži u slavu Kotromanića, Vukačića, Hrvatinića, Hranića,
Šubića, Pavlovića, Radivojevića, Zlatonosovića, Dinjičića i svih ostalih velikana redom, a
naročito u slavu bana Stjepana, utemeljitelja Bobovca. Naravno, ne zaboravlja da spomene
i sebe.
Moraš pripaziti na svoju hranu. Ako su ljudske duše anđeli zarobljeni u tijelu, one ne
podnose meso bilo kojeg živog stvora koje ima pravo na život kao i ti, kralju! Zašto si zara-
tio s krstjanima? To su pravedni ljudi, vjerni svakom vladaru, a ne traže mnogo: dovoljna
im je korica kruha. Zar nisu uvijek branili i odbranili kraljevstvo?... Ako je tvojoj zemlji
suđeno da je brane pripadnici narodne vjere, zašto se ne pomiriš sa sudbinom? Bosna je
zemlja svih vjera. Čija će mudrost ostati ako protjeraš mudrost dobrih i kreposnih krstjana?
Kad budeš htio nekoga dovesti na vlast nemoj se oslanjati na ono što si sam saznao o njemu.
Možda se u međuvremenu izmijenio. Podaničkom imućnu nikakva kvara ne čini. A kad
osjetiš da moraš otići, podanicima svojim udijeli milost da njih i njihovu djecu,i sluge nji-
hove ne bi zlostavljali oni koji treba da dođu na tvoje mjesto...
Glasovi se roje kao varnice na ognjištu, sustižu se i prestižu, odlaze i vraćaju, prolaze
konjanici, prijete kralju da im ni smrt njegova i njihova neće biti zagrljaj izmirenja; noć je,
duše se skrivaju iza tamnih humki, njihove se sjenke sretaju, a do kraljeva vida dopiru
čudni plamsaji.
Govorio si da ti je dvor grad mirnih i razgovorljivih vjetrova, a svakome prijeti ambisom!
A kralj tetura i valja jezikom kao čeketalo na slabo razgovornom kamenu mlitave, sušne
mlinice. Eto, svakome se dopušta da bude blažen na svoj način. Naročito između dva gri-
jeha, dva zakona, dvije kazne, dva stradanja!
Što rade moji sveti gosti? Dosađuju li se? Tomimir, da li ih zabavlja? Čekaj! Je li on živ?
Koga sam ja ubio: tebe ili njega?
Sebe.
ne raskopavaj rane, Dobrovide, već liječi!
I kako sad pobješnjelom kralju najaviti turskog poklisara? Isturene straže javljaju se da
su zaustavile turskog izaslanika s pratnjom. Traže hitan prijem. Turčin je nestrpljiv. Neće
da čeka – staro iskustvo. Poklisar Zulfikar bez samosvijesti ne ide ni u grm porad' sebe.
Kako to objasniti kralju? I kako mu sad utuviti u glavu da i papski legat traži hitan prijem,
jer je pod zidinama grada Jajca došlo do sukoba svete vojske i krstjana.
Boga mu Božjeg, i tom Zulfikaru! U zemlji Bosni biti kralj, kao da je i to nešto! Kad je
tu svatko svakome Bog, i kad nitko nije nikome Bog. Pošto ga svatko kroji po svojoj mjeri
i prema svojoj potrebi, mora da je taj Bog bosanski i kusat i repat, i vilovit i krezub, i umo-
ran i namćorast, i silan i plačan, življenje mu je kratko, zasvjetluca i ugasi se, život Boga je
kao leptirova dúga. A možda je taj Bog bosanski i vjekovit, ne zna za smrt, tuđa mu bolest,
ne voli patnju, to je poklonio onima dolje – ako je on gore. Ne zna se tko je bosanski Bog,
nitko ga nije vidio, on slike svoje nema, svuda je i nije nigdje, sve je i nije ništa, Bog te
pita tko je on, taj bosanski stari ili mladi Bog!
Što hoće taj Zulfikar? Harač, a?
Ne znam, kralju! odgovara Dobrovid. Vjerojatno donosi biljeg o novom potraživanju...
Tko zna, možda su ga poslali da ti se, kralju, pokloni!
Kakav je? Kako izgleda?
Na njemu crvena svila. Visok i vitak. Pri pozdravu lako se lomi u struku. Bradica mu
šiljata, da porežeš prste na njoj, oči krupne i zelene, poluotovorene i poluzatvorene, kako
kad i kako gdje... Neki naš čovjek iz Hodidjeda koji se brzo dočepao sultanove milosti...

Od zla sluge, nikad dobrog gospodara! Taj će mi doći glave! Što misliš, s koje kule da
ga bacimo?
Ni s koje, kralju. Mislim da su nam kule oplićale. Ostao bi živ, na rođenim nogama bi
doteturao do Hodidjeda i dojavio sve o našim slabostima, a onda bismo morali ratovati...
Mislim da bi ga trebalo valjano dočekati. To nam može i koristiti.
Neka bude pametno sve što učiniš!
On zbori kao i mi. Čovjek bio naše vjere, sada govori u ime sile!
Dobrovid se uglavljuje u okvir vrata. Sav se nastreho. Želio bi da Zulfikar ne razljuti
kralja, ali i da turski poklisar ne ode rasrđen pa da priča o lošem prijemu. Sam u sebi po-
malo i plače: zna da Zulfikar ne dolazi slučajno, poznato mu da kralj Tomaša ne rese oso-
bine čvrstine i postojanosti – nitko ne zna kuda plovi kraljevina.
Na prijem čekaju i papski legat, carigradski legotet, izaslanik dubrovačkog kneza, ne-
koliko "fratres de natione Bosnensi", i Bog te pita koliko još dosadnih ljudi. Mole da kralj
prvo primi svećena lica, jer je vjera početak svake radnje.
Vjera je važnija i od života! pjeva fra Dionizije. U glasu mu trepti i prijetnja. Od koga
kralja malo bolje popričuvati: od krstjana, ortodoksnih, domaćih katolika, turskih uhoda ili
od svetih gostiju iz tuđe zemlje? pita se maršal dvora. kako sačuvati kralja, kad mu zemlju
nagriza rđa?
Premda su ga narodna vjerovanja dobrohotno upozoravala da postoje i dobre oči, kralj
umislio da ga promatraju samo – zle. Zato se skriva. Nije slučajno postao zatočenik straha.
Satjerali ga u kolo srama. Jer je bio ohol. Nije razmišljao o tome da će se vratiti ništavilu.
Nosio mnogo tajni, čuvao, plašio ih se, zazirao od njih, pokušavao pobjeći. Avaj, uzalud! Kad
stotinama godinama nekome utjeruješ u glavu da je izdvojenik, čak i kamen u to povjeruje...
Nije se lako snaći... Nije lako odstupati pred brojnim armadama novopečenih svetaca.
Kako promatrati svoje ljude bez uha, bez nosa, bez ruke, bez oka, bez noge? Sakatili ih uz
njegov potajni blagoslov!
Zašto izvan kraljeve zaštite ostaše jedino strojnici i njihovi sljedbenici, ubogi kmeti i
kmetići, gladni brđani i rijetki Vlasi, natruli panjevi po bespućima, o koje se spoticahu
zalutale duše pravednika?
Spisi spaljeni, krstjani spaljeni, a križari pišu što im je volja. kad pobjednik piše o svojoj
pobjedi, savjest je vrlina, poštenje je hrabrost.
Uznemiren, pun i prepun straha od svega i svačega, bespomoćan, kralj čovjeku drhtavo
govori da nema vremena. Nema vremena ni za koga. Kod njega je znanstvenik, liječnik, tumač
snova, prijatelj koji ništa ne traži, ničemu se ne nada, nikoga ne mrzi, nikome ne zavidi.
Gostimir je nekada bio prvi đak bosanske Škole smrti. Nitko ne zna zašto je posustao. Živi u
prikrajku kraljeva dvora, kreše istine, čuvari se smiju i, umjesto da ga bace s bedema, donose
jelo i piće. Nisu jezovite samo njegove žabe i zmijske kože, nego je sav nekako nenaravan,
opor, kržljav, a kralju ipak drag: buktinja pameti i slave, ljudina veća od svih Teodora, Grgu-
ra, Urbana, Honorija, Celestina, Poncijana i ostalih čuvara vinograda Kristova.
Ali, Tomaš ne bi bio ono što jest kad nakon odlaska Gostimira ne bi primio Kristofera.
S njim se u odaju namah useliše i Bog, križ, svijeće, crkvene potvrde o novcu primljenom
za oprost grijeha, za zidanje bogomolja, za pomoć svećenicima. U pratnji dominikanaca i
franjevaca – Bog nikad nije sam – Kristofer je sebi dopustio da kralja oštro ukori zato što
kani primiti antikrista Zulfikara.
Nije moguće da nisi čuo: Zulfikar u crkve ulazi na konju! Kad siđe s konja, pojaši sve-
ćenika! Siledžija, haračlija, pljačkaš, zločinac! Da nije takav, ne bi se, dojučerašnji krstjanin,

SJEĆANJA 8
domogao tolike vlasti u sultana! Hoćeš li da ti se sutra Ilija zove Ali, Boljerad – Mehmed,
a Gojnik – Selim!? Hoćeš li da plaćaš svadbarinu, mlađarinu, grobarinu?
Ne činim ono što želim, nego što moram! mrzovoljno će kralj. A sada, sveti oci, molim
da napustite moje odaje!
Sa Zulfikarom je stigla brojna i šarolika družina. Veća je nego što je dvor mogao i zami-
sliti. Sabljari, mačari, ćebedžije, kovači, čizmedžije, ranari, pekari, pucari, bozadžije, hal-
vadžije, bakaldžije, burekdžije, nožari, kantar... Kolari, berberi, kuhari, hodže, abadžije,
kalauzi, trubači, telali... Ima ih dovoljno da u islam prevedu ne samo kralja i pratnju, i ne
samo svete goste iz prekomorske zemlje, i ne samo krstjane, već i sve domaće katolike i
pripadnike istočnog vjerozakona, zajedno s Vlasima i neznabošcima.
Kralju, štedri gospodaru, pred tvojim je vratima kajmakam Zulfikar, sin Hranimirov,
neka bi mu Bog uzvisio njegove stjegove slave i ukrijepio stupove sreće njegove!
U isto vrijeme su na kraljeva vrata nahrupili svećenici, sveti gosti, predstavnici oblasnih
gospodara, krstjani koji sebe još uvijek smatrahu jedinim nasljednicima bosanskog uznosa
i ponosa, državni ljudi, predstavnici manastira i škola, Sud dobrih ljudi, plemići, trgovci,
doušnici.
Dobrovid tijelom štiti vrata svog gospodara, a Zulfikara i pratnju dočekuje blagim na-
klonom, upravo onako kako su ga naučili dubrovački učitelji, preuzima ih u svoju zaštitu,
brižno uvodi u kraljevu odaju, pomaže im da se snađu, kao da im čuva strah.
Ali, ne lezi vraže, gosti su donijeli poklone! Stigli s vojničkom poputninom, možda i s
opljačkanim zlatnicima, pa kralju i onima što su s njim (nitko ne zna tko su ti ljudi, sve
neka nova lica, djeda nema, od strojnika – nitko!) dijele poklone! Ovo je postećija, osušena
ovčja koža s vunom, da kralju ne bude tvrdo na sjedalu. Najljepše postule do kojih se moglo
doći. Ako veličina ne odgovara, neka kralj kaže, dobit će druge. Poturlije, šalvare, hlače
krojene na turski način, ukrašene su najskupljim gajtanima. U avliji Zulfikarov čovjek kra-
ljevim ljudima obilato dijeli opanke: svi koji su bosi, neka osjete blagodat zaštite i topline.
Evo, poselami kralja; kad ih podereš, dobit ćeš nove. Kajmakam Zulfikar Tomašu poklanja
ukrašenu sablju gadaru. Ne daj Bože da ga uhvati fursat pa da njome siječe glave nemoćnih!
Sve što je turčeno ili kršteno, ima pravo ne samo da živi već i da se raduje i teferič čini u
slavu Allaha. Tu je i kadifeni džamadan ukrašen srmom i gajtanima. Zulfikar bez pogreške
dijeli na jeziku svojih roditelja i kralja Tomaša, dragoomani i terdžumani mu nisu potrebni.
Tu je terzibaša da prepravi džamadan, ako treba, a i šahindžija da urazumi poklonjena so-
kola ako šahin bude jogunast. Kajmakam otvara škrinju. zasijaše žarkim bojama sjajne svile.
Ljepše tavlije nema u čitavom carstvu. A ovo je donluk, čoha za svaku svečanost. Ovog fi-
stana se kraljica neće morati stidjeti. Uza nj ide i horosan, pojas ukrašen kod carigradskih
majstora.
Onaj drugi dio pratnje, što u avliji muhabeti s kraljevim stražarima i poslugom, toliko
se odomaćio da je počeo praviti bozu. Tu je kazan, drveno korito, svileno sito, brašno, tiha
vatra, radoznalost brđana.
Kujundžije su počeli popravljati, ukrašavati, dotjerivati ukrasne predmete s dvora.
Delibaša iskusnim okom naslutio: nema opasnosti, pa sa svojim poslušnicima igra igru
tavle. Dubara! uzvikuje on. Dubeš! odgovara protivnik. Sejek!
Zulfikar, u želji da razgnjevi prvog časnika dvora, veli da mu dvor izgleda kao pramac
nakrenute lađe.
Goisav ga začuđeno promatra: otkuda to da kraljev dvor izgleda kao pramac broda?
Može on posjedovati barkusije, koke, kondure, nave, urke, i brigantine, saete i Bog te pita

kakve lađe, to je njegova stvar, ali kako može i pomisliti da moćni dvor bosanski može
nekoga podsjećati na lađu koja se, po zahtjevu vjetra, ljulja ovako i onako, tamo iu ovamo,
gore i dolje, nikad smisla nećeš naći tom ljuljanju! Shvativši da je mladi Goisav sazdan od
suhe vatre, da bi plamen razjario još više, Zulfikar ga nekako rođački priupita: ima li u vas
slobodnih ženski? Iako s tek počeo baviti državničkim stvarima, Goisav spremno odvali da
su u Bosanca sve ženske slobodne i da služe samo svom gospodaru.
Dvorani znaju da se kralj Tomaš voli hvaliti svojim zbirkama. On pokazuje šube, pla-
štove od damaskina, ukrasne jabuke livene od srebra! I talismani su okovani u srebro ili
zlato, a ukrašeni biserom i dragim kamenjem koje vlasnika štiti od životnih nedaća. Rado
bi pokazao i dva zlatna kovčežića s moćima svetaca, dar dubrovačkog poklisara, ali se plaši
da se Zulfikar ne uznemiri. Uostalom, zašto bi?! Pa Zulfikar je kršteno biće. Rođen je u
katoličkoj obitelji. Otac prešao na krstjansku vjeru, u toj vjeri i umro, a sin mu Dobrašin
pobjegao u islam i postao Zulfikar. Učinio isto što i mnogi srodnici, ali samo on postao
zraka sjaja u zvijezdi turske carevine... Bilo kako bilo, Tomaš ide dalje i nabraja i pokazuje,
glas mu drhti, Dobrovid pripremio ruke da ga dočeka ako se sruši... Jedna boketa, u sreid-
ni rubin, okolo pet bisera, jedan dijamant i jedan rubnik na glavi od anđeoka... Dobrovid
mu nešto šapće na uho, kralj klima glavom, odobrava: pa da, njih to ne zanima, oni su to
sve vidjeli, viđali, gledali koliko god hoćeš puta... Pametno zboriš, Dobrovide, kraljevstvo
će to imati u vidu kad bude dijelilo poklone... Hvala, kralju. Uživam kad koristim svome
kralju i njegovu narodu. ja sam siguran da me nećeš zaboraviti... I neću, da znaš, Dobrovide!
Ne uveličaš li moje bogatstvo, prvi ćeš biti na lomači!
A Zulfikar se meškoljio, oblizivao usne. Pogan adet, da prvo pogledneš što domaćin
posjeduje, pa da tek onda zaviriš u sahan! O tome razmišljali i njegovi kulukčije, tufekčije
i bičakčije. Da, da, prvo jesti, a onda voditi razgovore. Prvo dova – molitva – pa jelo. Neka
se omili svatko na svoj način, to ne smeta turskoj carevini, a ponajmanje Zulfikaru, sinu
katolika i krstjanina, i miljeniku sultana Mehmeda Drugog, ali – da se ne jede bez spome-
na Boga. Lukav medreselija, Zulfikar u kraljeve ruke ubacuje kaniju bez sječiva. Kralj se
pogleduje sa svojim ljudima. Nema prigovora, kanija je maštovito ukrašena, ali zašto je bez
sablje?
Da nitko nikoga ne siječe! odgovara Zulfikar. Smrt, ničija smrt ne treba da kvari ničiji
san i spokoj. Tko nije nagaravljen pečatom srama, ne treba da podnosi ničiji zulum.
I zato, neka se kršćani i hrišćani izmire s krstjanima! Zavađači iz Rima i Carigrada neka
se pokupe i odu! Narod će sam prosuditi tko je pravovjeran a tko krivovjeran. Zašto se
krve crkve domorodačke i došljačke? Zašto kralj progoni svoje krstjane? Na čiji nagovor?
Eto, Zulfikar kao došao da braću izmiri.
Duga, gusta šutnja, pa krušna molitva.

Blagoslovljen da si o Bože Gospode naš
Koji daješ da kruh raste iz zemlje
Blagoslovljen da si Gospodine
Koji si posijan koji si niknuo cvjetao rastao
Bio pokošen i vezan kao snop odvezan na gumnu
Mlaćen metlom pometen samljeven ubačen u peć
I koga su na kraju ljudi jeli kao kruh
Slava patnjama Gospodinovim u obliku muke kruha
Amen

SJEĆANJA 8
Zulfikar izdvoji svoj glas i pjeva na arapskom:

Izbjegavaj uživanja ovoga svijeta
I posveti se zagroblju
Bježi od ljudske pakosti
Kao što bi bježao od lava
Donose lovačku juhu, varivo od misirače, drobljenac, zeca u hladetini, orijentalne ra-
žnjiće, poklisarske pogačice s bademima, riblju salatu, goveđu pečenku, pirjano teleće srce
s borovicama, ovčje bubrege u vinu, punjeno pile u kajmaku, janjeći but, zeca pečena u
kruhu, fazana u moštu, pitu s mesom, varivo od krastavaca, hladnu patku, medenjake,
dominikansku tortu, halvu džanećiju, slatko i kiselo mlijeko...
Ima li ovdje, ne daj Bože, domuzovine, kralju? pita Zulfikar.
Ne, svinjetine nema. Jedite slobodno, nećete vjeru izgubiti od naših jela. Trudili smo
se da vam sve bude po volji.
I gosti se prihvatili jela. Neka se državničke uglađenosti iskazuju na drugom mjestu. Riječ,
bez obzira koliko bila pametna, valja zatomiti, udaviti, progutati. neka svaki zajednički zalo-
gaj bude preporuka za dobrosusjedstvo. Bez obzira odakle su, gosti nisu stigli iz daleka. S
očevima nekih gostiju Tomaš je do prije nekoliko godina branio kraljevinu. Prijateljstvo ra-
zumnih ljudi, bez obzira što i kako oni ispovijedali, dobročinstvo je bogova. Pa i oni, bogovi,
nisu uvijek u svađi. Dobar zalogaj i kapljica mire carevine, a zašto ne i bivšu braću?
Iznenada je upao Kristofer, starješina svetih gostiju iz tuđe zemlje. Kralja je pred mno-
gim svjedocima optužio za izdajstvo! O tome će obavijestiti papu! Misli li kralj da on, kri-
stofer, ne zna da se na ovoj tajnoj večeri vrši rasprodaja bosanskog kraljevstva? Pa da,
predstavnici oblasnih gospodara su to i očekivali! Odlaze bez pozdrava. Delibaša je u dvo-
rištu pripremio konje. S jedne i druge strane, sve je spremno. Zulfikar pokušava da smiri
svoje ljude. Ne ide.
Kukavica si! odjekuje Kristoferov glas. Pobacaj sve to što su ti donijeli! Misliš li da ćeš
time spasiti kraljevstvo?
Razbacuje tkanine, sablje, hranu. Softa, na mig, razmotava spis i drhtavim glasom čita,
čita:
Uzrok što je napisana i u redove složena zapovijed sultana, brata Sunca, strica Mjeseca,
pobratima svih zvijezda, prijatelja Allaha, potomka Muhamedova, cara careva, kralja kralje-
va, kneza knezova i gospodara od zemlje do neba – neka bi je višnji Bog na snazi održao do
strašnog suda – jest u slijedećem: njegovu gospodarstvu, utočištu i temelju kraljevine,
ponesu među plemenitim zapovjednicima – neka mu sreća bila trajna – kralju Tomašu,
velikašu koji je svojom sabljom otvorio i osvojio goleme prostore – pokloni mu pravu vjeru,
Bože! – ovim fermanom nalaže se da ustraje u prijateljstvu i da sultanovoj nepobjedivoj
vojsci pokloni još stotinu konja i stotinu sablji!... Tko se ne držao ove zapovijedi, ne primi-
la ga ni zemlja ni nebo!... Svi ljudi i bestjelesne sile ih proklele i uklele! I za sablje koje nam
daješ, kralju, da ne tražiš slavu! Tako, a sada idimo!
Još samo tren, još samo da zaiskri varnica i nastat će maljevanje, bradvanje, sjekiranje,
noževanje...
Stare listine kažu da do toga ipak nije došlo tada, već nešto kasnije. tu zgodu nije do-
čekao ni kralj Tomaš ni kajmakam Zulfikar...
Tako, znači! uzdahnu kralj Tomaš. Sa suzama u očima, ganutljivim nemirom, samo
njemu svojstvenim izrazom unutarnje raspetosti (kad se čini da se raspada čitava ta građe-

vina koja se zove kralj i koja se zove Tomaš i koja se zove kralj Tomaš), okupljene uzvani-
ke uvjerava da je tijelo raspadivo, ništavno, zato što je složeno od beskrajnog niza tajnovitih
niti nedokučive materije, a duša je jednostavna, znači i neraspadiva, ona je vječna. Duša je
zalog vjere u besmrtnost. A što se tiče vjere u Zlo i Dobro, oni postoje i izvan čovjeka. I
zašto je trebalo zbog Zla i Dobra ispaćivati, obezglavljivati, protjerivati krstjane? Tko će
sad braniti kraljevstvo? Doista, tko će braniti kralja i njegovu zemlju?
Nasljednici pričaju da je kralj Tomaš uoči smrti pokušao da se ogradi od neznanih ro-
đaka iz Rima. Ali, avaj, kasno!
Umukni! rekli mu sin Stjepan i brat Radivoje.
Bilo je to ljeta gospodnjeg tisuću četiri stotine šezdeset prvog, u gradu Bilaju.
I brat i sin zadaviše kralja.
Svoj je svojoj braći dodijao, i golubu na jelovoj grani! Optužuje ga i narodna pjesma.
Dvije godine kasnije Bosna šaptom pade, a krstjani pronađoše utočište i slavu svog bistrog
uma u Muhamedovoj vjeri.
Ali, smrt kraljevine ne izaziva i smrt baštinikova groba.
Stećak pobježe u nišan.

SJEĆANJA 8
Muhamed
Ždralović
(1944. – 2007.)
Odlazak dobrog efendije

Muhameda
Životopis
– Rođen 8. siječnja 1944. godine u Ždralovićima-Bugojno.
– Osnovno školovanje završio u Bugojnu.
– Srednješkolsko-Gazi Husrevbegovu medresu 1963.
– Diplomirao 1968. na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filološkog fakulteta u Beogradu.
– Magistrirao 1972. na temi (Arapski masdari i participi u turskim sastavljenim glagolima).
– Doktorirao 1980. godine na temi (Jugoslavenski prepisivači orijentalnih rukopisa u
Orijentalnoj zbirci Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti).
– Zaposlen od ožujka 1970. u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti.
– Savezna direkcija za robni promet Beograd, stručni prevoditelj za arapski u Libiji u
okviru ekspertne grupe, Bengazi, svibanj 1984 – prosinac 1985..
– Upravitelj Arhiva 1988-1990.
– Savjetnik Hrvatskog veleposlanstva u Kairu (srpanj 1993. – srpanj 1997.)
U trenutku odlaska uz radno mjesto voditelja Zbirke bio je:

– Suosnivač i član Sekcije za orijentalistiku pri Hrvatskom filološkom društvu od 1974,
njezin drugi, po redu, pročelnik
– Član Odbora za orijentalistiku HAZU od 1975.god.

8 IN MEMORIAM: MUHAMED ŽDRALOVIĆ
– Član uredničkog kolegija za arabistiku (Bibliotheka orientalica).

– Redoviti stručni urednik Hrvatske enciklopedije i Hrvatske književne enciklopedije
Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” (za arapsku, tursku i perzijsku književnost).
– Član sveučilišnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti diploma stranih sveučilišta.
– Vanjski predavač na Katedri za turkologiju, hungarologiju i judaistiku Filozofskog fakulteta i
suradnik na za vođenje i obranu magistarskih radova i doktorskih teza.
– Vanjski suradnik za vođenje i obranu doktorskih teza na ITF i FF u Sarajevu.
– Vanjski predavač na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju u Dubrovniku.
– Vanjski predavač na Teološkom fakultetu Josip Vlačić Ilirik- kolegij: Islam-povijest i nauk.
– Recenzent nast. programa Turkološkoga studija po Bolonji.
– Glavni i odgovorni urednik Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja u nakladi
Preporoda, Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske 2001-2007.
– Član Povjerenstva Vlade RH za arapske i islamske zemlje.
Uz to je još u periodu od 1988-2007 bio:

Član IO Medžlisa IZ u dva mandata.
Voditelj tribine IC Dr. Sulejman Mašović
Predavač na Zagrebačkoj medresi Dr. Ahmed Smajlović itd.
Uz sve to, nadasve je bio bezgranično dobar i pažljiv suprug ženi Muberi; nježan i ple-
menit otac sinovima Emiru i Izetu, i nesebičan učitelj.
Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”

– enciklopedijska jedinica
ŽDRALOVIĆ, Muhamed, orijentalni filolog, povjesničar kulture i kodikolog (Ždralovići,

08.01.1944. – Zagreb, 21.11.2007.)Po završenoj osnovnoj školi, Gazi Husrev-begovu medresu
završio u Sarajevu 1963, a studij orijentalne filologije na Filološkom fakultetu u Beogradu 1968,
gdje je 1972. magistrirao na temi Arapski masdari i participi u turskim sastavljenim glagolima, a 1980.
doktorirao radom Jugoslavenski prepisivači orijentalnih rukopisa u Orijentalnoj zbirci Arhiva JAZU. Od
1970. je zaposlen u Orijentalnoj zbirci Arhiva HAZU na mjestu voditelja, gdje je, uz kraće pre-
kide, ostao do kraja, a u periodu 1988. -1990. je bio i na dužnosti upravitelja Arhiva HAZU.
1972.-2007. je suradnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i stručni urednik za arapsku,
tursku i perzijsku književnost Hrvatske enciklopedije i Hrvatske književne enciklopedije. 1999.-2007.
na studiju turkologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu vodi kolegij Islamska civilizacija. 2001.-
2006. je bio glavni urednik Behara, časopisa za kulturu i društvena pitanja u nakladi Preporoda,
kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske. Istakao se izučavanjem arabičkih rukopisa i islamske ba-
štine na europskom dijelu Osmanskoga carstva, a pojedinačne je znanstvene radove temeljio na
izvornim materijalima, posebice onima iz fundusa Orijentalne zbirke HAZU. Objavio je pregled
rukopisa s područja bivše jugoslavije (World Survey of Islamic manuscripts, Al-Furqan Islamic He-
ritrage Foundation, London, 1992: Vol I, Bosnia-Herzegovina 87-110; Croatia, 157-164, Vol.II:
Macedonia, 223-226, Yugoslavia (Serbia-Montenegro) 683-691). Autor je preko stotinu dužih i
kraćih znanstvenih i stručnih radova, među kojima su značajni prilozi lingvistici numizmatici,
arheologiji i etnologiji. Svojim kapitalnim djelom Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim
rukopisima, knj. I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1988; s obzirom na obuhvaćeni korpus, domete i rezul-
tate studije; praktično je utemeljio povijest knjige i pisanja europskoga osmanskog perioda u
užemu, i predmodernog islama, u širem značenju.

SJEĆANJA 8
ČITATELJIMA PISMOHRANE IZ OSTAVŠTINE MUHAMEDA

ŽDRALOVIĆA PRENOSIMO NEKOLIKO UVODNIKA IZ
BEHARA KOJI SU PISANI IZMEĐU 2001. – 2004.
Muhamed Ždralović
Neobilježena desetogodišnjica
Obljetnice su uobičajeno prigode kada se osvrćemo unatrag, podvlačimo crte, prosuđu-
jemo; a sad smo tu negdje kad se zaokružuju godine jubileja nedavne nam prošlosti u kojoj
smo participirali kao izravni sudionici i u kojoj smo, koliko smo mogli i kako smo znali,
nastojali dati doprinos utvrđivanju vlastite samobitnosti.Pomaci ostvareni na tom putu se
kao i sve na svijetu mogu već na prvi pogled činiti vidljivim i jurećim miljama na sat, a
mogu biti i kao trajna nepomična brda na koja se oko navikne pa ih jedva i zamjećuje.
S ovim brojem Behara navršava se deset godina njegova izlaženja. Povod za zadovoljstvo
ili za nezadovoljstvo?! Za podvlačenje crte-svakako, a i za podsjećanje na onu dalju prošlost
iz koje su nikle prve klice Behara koje su se obnavljale baš u najsušnijim vremenima, a i
povodi su im bivali slični, ozrcaljeni u turbulentnim vremenima ili u pokušajima da nas
ubijede da mi nismo mi. Važno je zbog nas samih podsjetiti se da, ipak, nismo od jučer, ni
po dekretu, a ni da nam za biti ne treba ničije dopuštenje, ali da nam treba vlastito pam-
ćenje, te da je vrijeme da prestanu obnove svih behara u krizama. Uspješnost se mjeri po
trajanju, po onome što postane zaštitnim znakom nekome ili nečemu.
Behar, ovaj najnoviji, s korijenima u dva prethodna, je svakako postao zaštitnim znakom
KDBH Preporoda. Pojavivši se na ispraćaju dvadesetog stoljeća, u vrijeme pogroma na sve
što je bošnjačko, zrcalio je optimizmom i nadom i pružao jamstva da su prave vrijednosti
prepoznatljive i trajne. Vratio je dio dragocjenosti što ih preci darovaše, a oni što su imali
moć kroz duga vremena učiniše nedostupnim, podupirući tako nijekanje i postojanja i
kulturnih vrijednosti Bošnjaka.
Pa ipak, može li se i bolje i više!?
Mjestu samozadovoljstvu, unatoč svemu, nema, jednako kao ni pretjeranim izračunima
zasluga za uspjehe i krivnji za padove. Oni uvijek ovise o prosuditelju i rezultat je uglavnom
neriješen. Prosudbe nas međutim, mogu motivirati na nastojanje ka boljemu, na praćenje re-
doslijeda, na određivanje prioriteta, pa i onih za buduća obilježavanja ključnih prošlih dana.
Deset godina kontinuiranog izlaženja jednoga glasila nije mala stvar ni za mnogo moć-
nije zajednice i udruge čije postojanje nikada nije dovođeno ni u pitanje u Hrvatskoj i
koje se nisu kao Bošnjaci ušetavale i izšetavale u ustav i iz ustava, za većinu njih voljno i
voljeno odabrane ili rođene im domovine, koja, kakve li slučajnosti, u isto vrijeme obilje-
žava prvo desetljeće svoje međunarodne priznatosti.
Tih je deset godina tim značajnije u općoj pojavi omalovažavanja ljudskih vrijednosti, gdje
manjinske nacionalne ni u čemu nisu izuzete. Posebice kad je riječ o kulturnoj afirmaciji.
Ne treba dokazivati da su i najveći svjetski stvaraoci, kako u znanosti tako i u umjetno-
sti, bez obzira na njihovu općesvjetsku prihvaćenost i bez obzira gdje su stvarali, uvijek

prvo definirani preko nacionalnog korpusa iz kojega potječu. Izostanak nacionalnog pred-
znaka ili autorova nacionalna neopredijeljenost ostavljaju prazan prostor za raznovrsne
manipulacije, o čemu smo svjedočili ne tako davno u tada nam vlastitoj državi, kad su na-
cionalna djela Bošnjaka i autori sami svrstavani svakojako, najmanje onako kako je bilo
prirodno. Takvo stanje i dugotrajni “zaborav” nacionalnog znanstvenog i kulturnog stvara-
laštva nije dozvolio ni Bosancima, ni Bošnjacima vjerodostojno prezentiranje vlastitoga
doprinosa. Behar je otvorio mogućnosti da u Hrvatskoj barem dio onoga što Bošnjaci pro-
mišljaju ili stvaraju stigne do zainteresiranih, jednako kao što je omogućio da ga onaj tko
ga uzme u ruke doživi kao nešto svoje posebno njemu namijenjeno između mnoštva posto-
jećih tiskovina. Po tome već podsjeća na brdo na koje smo se navikli i koje nam se čini
neupitnim. Međutim, tako može ostati samo uz odlučnost i mudrost sagledavanja istinsko-
ga puta ka dugoročnosti. Nisam čuo da je neodlučnost ikad bila majkom mudrosti, a i sigu-
ran sam da mudrost ne rađa neodlučnost. Stoga ako želimo Behar kao našu kulturnu kon-
stantu, valja će biti odlučno mudar u sagledavanju da smo konačno na točci s koje sami
odlučujemo o vlastitim uspjesima i više ne možemo za neuspjehe kriviti druge. Sami mo-
ramo promijeniti stanje da kao “slabiji” snagu trošimo u potiranju vlastitih vrijednosti u
korist “jačih”. Dugujemo to i onima čije umjetničke i znanstvene vrijednosti nisu uspjela
pomutiti čak ni tako dugotrajna i sustavna osporavanja i omalovažavanja. Tako ćemo jedino
dokinuti i stereotip sažet u pitanju: Zašto su još uvijek Bosna i Bosanci u svijetu poznati kao zemlja
i ljudi bez identiteta, a onda i jedini do sada mogući odgovor: Zato što sami sebe ne priznaju i sami
se još uvijek dijele na nas i na njih.
Behar, broj 57
Šalteri su indikator!?
Unatrag pet-šest godina svakojaka, do tragikomičnih, su bila iskustva Bošnjaka na MUP-
ovim šalterima u pokušaju da ubijede službenike kako je nacionalno se osjećati i upisati
svoje dijete Bošnjakom legitimno. Neki su u svojim pokušajima citirali pokojnoga predsjed-
nika Tuđmana dokazujući da je on taj izraz javno inaugurirao prije samih Bošnjaka, pa već
samim tim on ne može biti upitan i sl. Drugi su pribjegavali egzaktnijim metodama. Jedan
mi je prijatelj ispričao svoju dogodovštinu kad mu je službenica tvrdila da toga (Bošnjaka)
nema, on ju je upitao:
– Gospođo, vidite li vi mene?
– Vidim! – odgovorila je.
– Eto, ja znači postojim! Ja sam taj Bošnjak, pa napišite vi to!
Ne sjećam se je li rekao da je to uvažila ili nije, ali poanta i nije u tome. Ubrzo je iza
toga došao popis stanovništva 2001. On je predvidio rubriku bošnjačke nacionalne pripad-
nosti i čovjek bi rekao da, budući da je Država ozvaničila ono čime se značajan broj njenih
građana osjećao, to više neće biti povod nemilih ili tragikomičnih scena na šalterima, a
ponajmanje onih koji pripadaju državnim organima vlasti, posebice one izvršne. Ali, ne
lezi vraže! Je li stanje uistinu takvo?
Prije neki dan mi se žali prijatelj da se nahodao u MUP-u u Petrinjskoj oko promjene
dokumenata. A ja kao iz topa:

SJEĆANJA 8
– E pa ne možeš to reći bar sada kad su ljudi uveli reda s tim brojevima!
– Ma nije o tome riječ! – veli i ispriča mi što se zbilo. Prije par tjedana podnio je zahtjeve
za promjenu osobne iskaznice i putovnice. Lijepo popunio obrasce i ostavio na rješavanje.
Došao u zakazani dan po dokumenta, i ona gotova. Sve u redu, reklo bi se. Prije preuzimanja
osobne iskaznice daju vam da potpišete, naravno i pročitate, određenu listu s ažuriranim
podacima ili što to već jeste. Kad ono tamo u nacionalnom opredjeljenju on Musliman umje-
sto Bošnjak. Vrati službenici papir i pita je kako to može biti kad se on imenovao Bošnjakom,
i neka mu to ispravi, u protivnom to neće potpisati. Ona odbije prilično bahato i na njegov
zahtjev ga pošalje na višu instancu, šalter br. (?! ). Gospođa na tom šalteru mu, istina s više
živaca, objasni da oni nisu ništa mijenjali u sistemu unatoč promjeni u Državi, i da te nomi-
nacije nema, pa je stoga i ne može upisati. Moj prijatelj, sve prije nego inadžija, sad riješi ići
do kraja kako bi ispitao je li to MUP država u državi ili bar vidio o čemu je riječ. Hoće dalje
do šefova, i gospođa ga uputi na šalter br.(?!) Tamo sjedi mlađa osoba. Značajno mirnija i
uglađenija. Bez prevelikog uvjeravanja mu objasni da je njihova nominacija u računalu takva,
ali da ukoliko on želi, ona će mu bez problema to promijeniti. Neka se samo vrati na prvi
šalter s kojega je krenuo i sve će biti kako treba. I zaista, tamo ga već čeka kompjutorski ispis
s točnim podacima koji više nema razloga ne potpisati.
A mi smo tek sad na poanti u obliku pitanja: radi li se samo o samovolji službenika
Ministarstva; ili je riječ o sporosti administracije, pa i kad je riječ o tako nezahtjevnoj iz-
mjeni detalja u kartotečnom softveru; ili je ipak riječ o diskretnom naputku: pokušaj, pa
ako prođe dobro je, ako ne prođe-nikom ništa. Kad bismo znali o čemu je točno riječ, zna-
li bismo možda i zašto smo za jedno desetljeće prepolovljeni, tj zašto nas je sada ukupno s
muslimanima Hrvatima tek dvadesetak tisuća.
Behar, broj 58
Most
Čovjek se ni na što brzo ne navikne kao na putokraću. Najbolje to govore travnjaci na
kojima, ma koliko se s početka opirali vođeni savješću i estetskim motivima, na kraju poč-
nemo koristiti ugažene 'divlje' staze. Tako i mostovi, što su drugo nego putokraće. Hoda-
jući po njima, pa i onim najnovijim, čini nam se da su oduvijek tu. Jedva da se i zapitamo
o njihovom postanku. Osim u pojednostavljenom gledanju da su tu nama na dobrobit; u
svemu ostalome, pa i u uobičajenom redoslijedu gradnje kad ih jedni naručuju, drugi ih po
narudžbi projektiraju, treći ih grade; zajedničko im je da svaki ima svoju vlastitu priču;
kratku ili dugu, jednostavnu, zamršenu, slojevitu; a sve to razmjerno ukusu onih koji pri-
čaju. Mostovi ili ćuprije se u stvarnosti i u umjetnostima mogu sagledavati kao odraz gospo-
darskog stanja društva, skrbi aktualnih politika za određene prostore, povezanosti etnosa i
kontinenata, i još koječega. Izraz most i njegova istoznačnica ćuprija u naslovima su svjetskih
uspješnica, književnih djela nobelovaca i filmova. Ćuprije, doduše, postupno ustupaju mje-
sto mostovima, i ma kako se zvali, oni zbog svoje uloge ne gube ni smisao ni značenje bez
obzira jesu li stari ili novi ili nedavno obnovljeni...
Sve dok su u izgradnji očekuju se s nestrpljenjem i procjenama funkcionalnosti, a kada
svečanosti puštanja u promet prođu njima se najviše ponose oni koji će njima hoditi, i

najmanje ih zanimaju naručitelji, planeri, graditelji. A mostovi, oni otad započinju šutjeti
svoju priču nijemo bilježeći stalna gibanja s lijeva i s desna, uvijek naprijed ka vječnom
cilju – ka drugoj obali. Žalosti međutim, što i mostovi imaju svoje neprijatelje. Kivni na sve
pretvaraju se u ideologe rušenja, uništavanja i krađe mostova. Njih se ne tiče ljudska po-
treba za drugom obalom, za povezivanjem. Ne brinu ih rane od krhotina srušenih mostova
u dušama onih koji su se s mostovima saživjeli. Stoga oni ne mogu razumjeti ni želju da se
premoste nedaće, da se mostovi obnove i da ponovno zasjaju punim sjajem. Teško onima
čiji je svijet vlastita obala!
Ovoga su ljeta tri mosta bila u žiži zbivanja, od čega je dva spojila slična sudbina; prvi,
težak nekoliko tisuća tona, ukrali, kakve li ironije, i prije nego je ostvario temeljnu ulogu.
Tako se ne zna gdje se njegova priča nastavlja i kakva će uopće biti. Drugi, istina mnogo
manji, ali s dugim i bogatim pamćenjem i mirnih i ratnih vremena; ocijenili nepotrebnim,
demontirali i prodali za par stotina konvertibilnih maraka pod staro gvožđe. Treći most nad-
svođen preko rijeke ljepotice između dvije kule, bio je u žiži svjetske pozornosti i Gospodnjeg
ljeta 1993. godine kad su ga bestijalno srušili protivnici mostova. Srećom, ti koji su; kako ih
je tada okarakterizirao Ivan Lovrenović, sami sebe izopćili iz svijeta razuma i kulture; nisu
uspjeli do kraja zbrisati njegove tragove. Obnovljen je zahvaljujući onima kojima mostovi
trebaju, na sramotu kulturnih samoizopćenika koji se i sami pred sobom kriju.
Ljetošnja lepeza različiti stilova hrabrih skakača budi nadu u spremnost na shvaćanje i
nekih drugih stilova; u početke međusobnoga razumijevanja, poštivanja i uvažavanja svih ra-
zličitosti: i spolnih, i dobnih, i vjerskih, i rasnih, i nacionalnih i regionalnih i onih najokrutnijih
– političkih. Dobro je da je tako! Zemlji u kojoj se ne zna ni broj stanovništva, u kojoj svakod-
nevno iz skupnih grobnica izvlače kosti stradalih, u kojoj su porušeni gradovi, izbrisana sela,
uništeni životi – mostovi trebaju više nego ikada! Oni će pomoći povratku obezljuđene zemlje
u životnu normalu, u pravnu državu; osigurati žiteljima egzistencijalnu sigurnost, razumijeva-
nje, napredak… Vrijeme je za kazati – NE! – rušiteljima mostova.
Behar, broj 68

Amina
Alijagić
pra 9
vo
PRAVO 9
Amina Alijagić
Dok se slonovi igraju, mravi

stradaju
(nakon presude Međunarodnog suda (ne)pravde)
Što je genocid?
Govoreći o strahotama koje je izazvao nacizam, Winston Churchill je 1944. godine
spomenuo “zločin bez imena”. Odgovarajući mu na neki način Raphael Lemkin, profesor
međunarodnog prava, američki Židov poljskog podrijetla, skovao je iste godine riječ “ge-
nocid” na osnovi grčke riječi genos (rasa, pleme) i latinskog nastavka -cide (od caedere, ubiti).
Pojam je osobito koristio u svojoj knjizi “Axis Rule in Occupied Europe”, u kojoj opisuje
sve mjere koje su nacisti planirali za uništenje raznih naroda, ponajprije Židova i Poljaka,
u njihovim nacionalnim, religijskim i etničkim komponentama. Za Lemkina se genocid,
osim masovnog fizičkog uništenja, po njemu graničnog i izvanrednog slučaja, ponajprije
sastojao od raznih postupaka koji su bili usmjereni na uništenje temeljnih osnova za život
jedne grupe kao grupe.
Pojam genocid se, međutim, ne spominje u presudi koju je donio Međunarodni vojni sud
u Nürnbergu 1. X. 1946. Zapravo, suprotno dojmu koji je stvoren, ni jedan nacistički vođa
nije bio osuđen za “genocid” nad Židovima, već za “zločin protiv mira”, “ratni zločin” i
“zločin protiv čovječanstva”, koji je bio novi pojam u međunarodnom pravu. Iako je tijekom
suđenja isticano da su “najbrojniji i najokrutniji zločini počinjeni nad Židovima”, pojam
planiranog uništenja jedne grupe nije posebno odvajan od samog “progona” stanovništva.
Na svojoj prvoj sjednici održanoj 11. XII. 1946. Generalna skupština Ujedinjenih naroda
individualizirala je zločin genocida u svojoj Rezoluciji br. 96, koja genocid definira kao “odricanje
prava na život ljudskim grupama”, bez obzira jesu li te “rasne, religijske, političke i druge grupe
bile uništene u potpunosti ili djelomično”. Genocid u početku nije trebao biti suprotstavljen
“zločinu protiv čovječanstva”, jer je na stanovit način uključen u njega. No, postajalo je sve ja-
snije da je “zločin protiv čovječanstva” uperen protiv civilnog stanovništva, dok “zločin genoci-
da” smjera uništenju jedne ciljne grupe. Međutim, dodavši odrednicu “političke i druge”,
prijedlog Generalne skupštine otišao je dalje od Lemkinovih želja, izazvao je SSSR. To je nuž-
no dovelo do kompromisa, u obliku povlačenja te potencijalno tako bogate karakterizacije ge-
nocida i, odmah, do izglasavanja druge minimalističke rezolucije. Na toj pomalo razočaravajućoj
osnovi usvojena je 9. XII. 1948. Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, koja je i danas
važeća. U članku te 2. Konvencije genocidom se smatraju djela “počinjena u namjeri da se pot-
puno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa”. U ta
djela ubrajaju se: “ubojstvo pripadnika grupe; teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta
pripadnika grupe; namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji dovode do
njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; mjere usmjerene ka sprječavanju rađanja u
okviru grupe; prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.” Konvencija je službeno
stupila na snagu 12. I. 1951. a pedeset godina kasnije prihvatilo ju je 130 država.

9 DOK SE SLONOVI IGRAJU, MRAVI STRADAJU
Nekoliko napomena mogu umanjiti znanstvenu važnost i heuristički karakter te defi-

nicije. Kao prvo, “namjera” nije stvarno definirana. Je li ona očita i sustavna ili implicitna i
tendenciozna? Ne vodi li isticanje samo jasne namjere za uništenjem do isključenja brojnih
slučajeva genocida, do toga da Shoah sam po sebi čini kategoriju? Kako shvatiti namjeru da
se “djelomično” uništi jedna grupa? Ako se ne definira prag ili relativni opseg žrtava, po-
stoji opasnost da se genocid ne razlikuje jasno od pokolja ili pogroma. Kao drugo, političke
i društvene grupe su isključene iz polja istraživanja genocida. Je li fizička eliminacija poli-
tičkog protivnika (ubijen zbog onoga što čini) razumljivija i opravdanija od eliminacije
predstavnika ove ili one rase (ubijen zbog onoga što jest)? Ovo propitivanje otkriva da mi
zapravo živimo na rasnoj pravnoj definiciji zločinâ, koji su rasni samo u duhu počinitelja
genocida. Nije li fantazam počinitelja upravo da naturalizira svoga neprijatelja, da ga isklju-
či iz svake specifično političke borbe?
Rat u Jugoslaviji
Započet 25. lipnja 1991., proglašenjem nezavisnosti Republike Slovenije i Republike Hrvat-
ske i završen 21. studenog i 14. prosinca 1995. sporazumima u Daytonu i Parizu, kojima su
utvrđene unutarnje i vanjske granice BiH, rat u Jugoslaviji odnio je 250.000 žrtava, od kojih su
dvije trećine bili civili, te 2.8 milijuna izbjeglica i raseljenih osoba. Iako ta žestoka kriza odražava
sukob dvaju načela međunarodnog prava (pravo svakog naroda da raspolaže samim sobom i na-
čelo nepovredivosti granica), iako je ono što nalikuje na “rat civila” nasilje počinjeno nad svim
stranama (Srbi, Hrvati, Bošnjaci) i iako se ne može praviti razlika između patnji koje su svi pro-
živjeli, možemo ipak hijerarhijski odrediti odgovornost za počinjeno nasilje kao i političku na-
Ingeniozan je zaključak profesora međunarodnog

prava na firentinskom sveučilištu Antonia Cassesea
“da će čitatelj očekujući oštro argumentiranu presudu
ICJ-a, umjesto nje, biti ostavljen s dojmom da ona u
sebi zapravo sadrži jednu nijansu proročanstva (jer,
doista, proroci nisu dužni navoditi razloge)”.
mjeru koja ga vodi i nadahnjuje. Naime, nema nikakve dvojbe da su po tom pitanju srpski ko-
munistički vođe bili inicijatori, agresori i krivci. Oni su prvi svjesno preuzeli nacionalističku
ideologiju s ciljem da riješe institucionalnu krizu u svoju korist, “srbizirajući” federalni sistem.
Srpska strana, shvaćajući od početka pojam multinacionalne države kao nepodnošljivi
napad na svoju sigurnost i casus belli (motiv za zaraćenje), povela je inicijativu za vojno
rješavanje spornog izglasavanja nezavisnosti 1991. od strane Slovenaca i Hrvata, a iduće
godine i Bošnjaka. Također je započela i politiku “etničkog čišćenja” u Hrvatskoj i BiH,
mobilizirajući usklađeno vojsku, policiju, administraciju, miliciju i “specijalne” postrojbe,
kako bi homogenizirala određeni broj područja. Napokon, statistički je počinila najbrojnije
i najteže zločine. Opustošena područja i raseljeno stanovništvo nalaze se uglavnom u hr-
vatskom i bošnjačkom dijelu BiH (od kojega je 65% teritorija okupirano u ožujku 1993.), a
kršenje ljudskih prava od strane Srba, ispunjava međunarodna izvješća, rezolucije UN-a i

PRAVO 9
optužbe ICTY-ja (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – Međuna-
rodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), osnovanog u Haagu u svibnju 1993. godine.
Javna optužba u srpnju 1996. protiv Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srp-
ske (RS) u BiH, poziva se na djela pravno okvalificirana kao genocid, što je prvi takav
slučaj u povijesti. Otada je izrečena jedna presuda za genocid u slučaju Radislava Krstića
za masakr u Srebrenici u srpnju 1995. Od mnogih optužnica koje sadrže optužbu za geno-
cid, samo su dvije obećavale da će optuženi sigurno biti osuđeni za počinjenje genocidnih
djela. Prva je bila ona Slobodana Miloševića, pokojnog predsjednika Srbije, a druga Mom-
čila Krajišnika, nekadašnjeg glavnog pomoćnika Radovana Karadžića.
Od trenutka kada je plan za recentralizaciju Jugoslavije propao, aktivira se druga faza
srpskog nacionalističkog programa: ujediniti sa Srbijom, na štetu drugih republika, sve
teritorije koji se smatraju naseljeni pretežito Srbima, kako bi oni živjeli u jednoj državi. Taj
konačni cilj htjeli su ostvariti procesom “nestanka” točno određene grupe (Bošnjaka) i svih
njenih povijesnih tragova na danom teritoriju.
Proces je zaista i otpočeo politikom društvenog isključivanja kojim se manjinskom, stigma-
tiziranom, stanovništvu onemogućuje pristup određenim zanimanjima, školovanju, zdravstvenom
osiguranju, kao i prakticiranje nekih sloboda (sastajanje, okupljanje). Taj apartheid zaokružen je
dozvolama za napuštanje teritorija, koje su se izdavale tek nakon potpisivanja izjave o trajnom
odustajanju od prava na vlastitu imovinu. Budući da je rijedak u svom “legalnom” obliku, odla-
zak nepoželjnog stanovništva se postiže vojnim napadima na naselja s većinskim muslimanskim
stanovništvom, koje se terorizira, iscrpljuje glađu i sprječava u normalnom životu. Jedan za
drugim, srednjovjekovni gradići Brčko i Višegrad (u proljeće i ljeto 1992.), Sarajevo (od travnja
1992. do listopada 1995.), Mostar (od svibnja 1993. do svibnja 1994.) na vlastitoj koži iskusili
su strategiju zapovjednika vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića, čije su snage na
sličan način terorizirale na desetke sela. “Postupanje” s pokorenim stanovništvom odvijalo se
prema tužnoj repetitivnoj shemi: razoružanje, dehumanizacija (muslimani su uglavnom nazi-
vani “psima” i “paketima”), nasilje, silovanja (12.000 tijekom rata), razdvajanje obitelji, kon-
centriranje muškaraca zrelih za borbu u logorima, gdje su izloženi maltretiranju i mučenjima
(npr. logor Omarska, otkriven početkom kolovoza 1993.), i na kraju izgon u autobusima. Čini
se da je ovdje presudna strategija hermetičkog zatvaranja ciljanih mjesta; ona omogućuje uki-
danje svih zabrana i osjećaj nekažnjivosti običnim izvršiteljima. Kao nadopuna etničkom čišće-
nju provodilo se sustavno uništavanje groblja, muzeja i džamija. Napokon, posljednja etapa,
koju ratne okolnosti nipošto ne opravdavaju, ali koju je logika “nestanka” učinila mogućom:
masovno ubijanje elita ili muškog stanovništva, poput slučaja u Srebrenici u srpnju 1995. kada
je na rubu grada postrijeljano 7.000 muškaraca te muslimanske enklave koju su teorijski štitile
snage UN-a. Masakr je završni dio naredbe koju je 8. ožujka izdao Radovan Karadžić svojim
vojnicima: stvoriti atmosferu potpune nesigurnosti za stanovnike tih enklava.
Kako odrediti liniju razgraničenja između genocida i etničkog čišćenja? U Rezoluciji
usvojenoj 18. prosinca 1992. o stanju u BiH, Generalna Skupština UN-a je kazala da je riječ
o “provođenju gnusne politike etničkog čišćenja koja je jedan oblik genocida”. Možemo
reći da je osnovna razlika u tome što se genocid odnosi na hotimično uništenje jedne grupe
u cjelini ili u jednom dijelu, dok etničko čišćenje obuhvaća “samo” njen izgon s njena te-
ritorija i uništenje njena tradicionalnog načina života. Namjera etničkog čišćenja očituje se
u njenoj teritorijalnoj lokalizaciji. K tome, ako je ta operacija namjerna i planirana, smrtnost
stanovništva koja proizlazi iz nje, teorijski, to nije. Tu se stvari kompliciraju i nakon svega
rečenog, opet shvaćamo da je ta linija razgraničenja vrlo neodređena.

Ako se politika etničkog čišćenja katkad prometne u tipični genocid, to je zbog ideo-
loški motivirane namjere (a svaka ideologija je neizostavno povezana s korištenjem povije-
snih mitova). Ideja o masovnom “čišćenju” nesrpskog stanovništva nije proizašla iz “sto-
ljetne” i primitivne “balkanske” mržnje, nego naprotiv, iz vrlo moderne mržnje, izgrađene
na tlapnji o tobožnjim razlikama, o tobožnjim neprijateljstvima, tobožnjim opasnostima i
na davanju određenog smisla sukobima iz prošlosti. Izvorište te moderne mržnje mit je o
Srbiji kao o “izabranoj” naciji, koji njeguje srpska Pravoslavna crkva i mnogi službeni po-
vjesničari. Prema tom mitu, Srbija je vječna žrtva Povijesti, od izgubljenog rata protiv
Turaka na Kosovskom polju 1389., nakon kojeg je nestala država cara Lazara, do Drugog
svjetskog rata kada je došlo do “genocida nad Srbima” i do Titova vremena kada se provo-
dila katastrofalna politika “slabe Srbije u jakoj Jugoslaviji”. Ta “izabrana” nacija je, prema
Miloševićevoj kreaciji Velike Srbije, trebala imati granice “od hramova na istoku do grobo-
va na zapadu”, drugim riječima od tragične Kosovske ravnice do bosanskih krajeva u kojima
je pobijeno mnogo Srba između 1941. i 1945.
Pored mita o “izabranoj” naciji, javlja se i specifičan mit o naciji žrtvi, potkrijepljen
mitom o svjetskoj zavjeri. Naime, savez protiv Srbije su sklopili Zapad, osobito Njemačka,
zbog njene odlučujuće uloge u međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije, i islam
koji u BiH traži ulazna vrata u Europu. Tako se Srbija, nacija žrtva, izložena tokom povije-
sti genocidnim napadima istih povijesnih neprijatelja (Njemačka, islam), uspoređuje sa
Židovima, što je štiti, dakako, od svih pitanja o utemeljenosti ratova “etničkog čišćenja”,
koje ona drži čvrsto preventivnima.
Međunarodne (ne)aktivnosti
Glavna nadležnost – i odgovornost – Vijeća sigurnosti je održavanje međunarodnoga
mira i sigurnosti. Kada utvrdi da je u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru, naruše-
nja mira ili čina agresije, ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke za sve
države članice.
Vijeće sigurnosti je u rujnu 1991. nametnulo opći i potpuni embargo na izvoz oružja u
Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove. Malo kasnije, u veljači 1992., ustanovilo
je UNPROFOR (United Nations Protection Force, Zaštitine snage UN). Ta mirovna
operacija trebala je biti privremenog karaktera, da bi se stvorili uvjeti mira i sigurnosti i
postiglo cjelovito rješenje jugoslavenske krize.
Na ovom mjestu je bitno naglasiti razliku između promatračkih i mirovnih misija
UN-a. Promatračke misije UN-a relativno su malobrojne i imaju za zadaću promatranje i
obavještavanje. Mirovne misije sastoje se od oružanih snaga, koje se postavljaju između
sukobljenih strana na način da bi ponovno izbijanje neprijateljstva bilo moguće jedino ako
se same te snage napadnu, i time agresor sam sebe otkrije. Ali to razlikovanje nije kruto.
Neka prvobitno promatračka misija može potom dobiti ovlasti mirovne misije poput
UNPROFOR-a.
Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti
na terenu. Ali one mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće: da vrše privremene
upravne funkcije na nekom području (hrvatsko Podunavlje), da nadgledaju izvršenje spo-
razuma o poštivanju ljudskih prava i povratku izbjeglica, da nadziru izvršenje sporazuma o
povlačenju trupa i o demilitariziranim (razvojačenim) područjima, itd. Stoga se te mirovne
misije veoma razlikuju od snaga UN, koje se na neko područje šalju temeljem glave VII.

PRAVO 9
Povelje UN, ali s mandatom da suzbiju agresiju. Sve one ovise o pristanku države na po-
dručju na kojem su stacionirane, i ni u kojem slučaju ne mogu spriječiti agresiju.
Stanje u BiH se pogoršavalo, a naročito po proglašenju nezavisnosti, temeljem rezulta-
ta referenduma te međunarodnog priznanja 6. IV 1992. Tada je bilo došlo do otvorene
agresije JNA (Jugoslavenske Narodne Armije). Djelujući na temelju glave VII. Povelje
UN-a, u rezoluciji iz kolovoza 1992., Vijeće sigurnosti je pozvalo države da same poduzmu,
ili putem regionalnih ustanova ili sporazuma, u koordinaciji s UN-om “sve neophodne
mjere” za isporuke pomoći putem humanitarnih organizacija UN-a, te za drugu humani-
tarnu pomoć Sarajevu i ostalim dijelovima BiH gdje je to potrebno. Navod “sve ostale
neophodne mjere” prema rječniku UN, ovlašćivao je na upotrebu sile.
Mandat UNPROFOR-a u BiH bio je proširen i ojačan, i to radi osiguranja konvoja hu-
manitarne pomoći i oslobađanja zatočenih osoba. Ali, Vijeće sigurnosti je prihvatilo da će
UNPROFOR slijediti normalna pravila o mirovnim operacijama, i da će upotrebljavati silu
jedino u samoobrani, te ako ga se sprječava u njegovoj misiji. Ta se nova rezolucija nije po-
zvala na glavu VII. Povelje, niti je spomenula “sve neophodne mjere”. Time je taj mandat
postao nedovoljan za izvršenje postavljenih zadataka, ali i nedovoljno jasno definiran.
U daljnjem razvoju uloge UNPROFOR-a, ustanovljena je i potvrđena zona zabrane
leta, a nadzor nad istom preuzeli su zrakoplovi NATO-a. Uveden je sustav “dvostrukog
ključa”, po kojemu su upotrebu NATO-a u bombardiranju pojedinačnih ciljeva, trebali
zajednički odobriti zapovjednici UN i NATO-a, a bombardiranje je trebalo biti “u srazmje-
ri s kršenjem obveza”.
Prije toga, rezolucijom 815 (1993.) ustanovljeno je nekoliko “zaštićenih zona” u BiH s
pretežito muslimanskim (Bošnjačkim) življem, ali potpuno opkoljenih srpskim snagama.
U toj je rezoluciji glava VII. Povelje bila navedena jedino u kontekstu sigurnosti osoblja
UNPROFOR-a. Tako je i u osiguranju tih zona UNPROFOR imao pravo upotrijebiti silu
samo u samoobrani. Oko tih “zaštićenih zona” NATO je, na zahtjev UN-a, ustanovio zone
od po 3 km, s time da je zona oko Goražda bila široka 20 km, oko Sarajeva isto toliko, ali je
iz nje još trebalo evakuirati svo teško naoružanje. Ta su se područja smjela braniti i zračnim
napadima, iako je svaku odluku o tome trebalo donijeti po dvostrukom ključu.
Iako je UNPROFOR u tome sukobu nastojao ostati neutralan i zadržati povjerenje svih
strana – a na masakre civila počinjene artiljerijskim granatama nije bio ovlašten reagirati – u
proljeće 1995. njegovi su se odnosi sa srpskom stranom bili pogoršali. Srpska je strana
prekršila sporazum o evakuaciji teškog oružja oko Sarajeva, što je dovelo do simboličnih
bombardiranja njezinih položaja iz zraka. Srpska je strana potom kao taoca zarobila neko-
liko stotina pripadnika UNPROFOR-a, a neke je držala vezane oko svojih vojnih postroje-
nja koja su bila moguć cilj napada. Nakon oslobođenja tih talaca, srpske su snage bile
osvojile “zaštićenu zonu” u Srebrenici, pobile su nekoliko tisuća muškaraca, a svo ostalo
bošnjačko stanovništvo su izgnale. NATO snage su tek potom poduzele ozbiljne zračne
napade i u nekoliko su dana uništile srpska sredstva komunikacije. Prije toga, u akcijama
Bljesak i Oluja, u Hrvatskoj su oslobođene sve zone, osim one u Podunavlju. Bošnjačka i
hrvatska strana su i u BiH osvojile široka područja i time su Srbi izgubili vojnu nadmoć.
Sporazum o primirju, prvi koji je poštivala srpska strana, sklopljen je 12. X. 1995.
Prije toga, u ožujku 1995. mirovne operacije UN na čitavom području bile su reorgani-
zirane. UNPROFOR je do svog ukinuća ostao samo u BiH, a zatim je kao rezultat Dayton-
skog sporazuma, a po ovlaštenju Vijeća sigurnosti, zamijenjen multinacionalnim oružanim
snagama pod nazivom IFOR, koji više nije mirovna misija UN. Ali su tamo uspostavljene

policijske snage UN (UN International Police Task Force) sa zadaćom da obučavaju i

pomažu lokalnoj policiji.
Glavni uzrok neuspjeha te mirovne operacije UN u BiH i u Hrvatskoj, bio je da su se u
situaciji agresije, okupacije i uvjetima embarga na oružje, u područja po nadmoćno naoru-
žanim srpskim stranama trebale uputiti oružane snage UN s mandatom iz glave VII. Povelje.
UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju, ali ni-
kada s dovoljnim mandatom. Praktično, on nikada nije imao ovlast upotrijebiti oružanu silu izvan
samoobrane. Silna flota NATO zemalja je na Jadranu blokirala crnogorsku obalu, ali je nafta
pred njezinim nosom ulazila u SRJ kopnenim putem preko Albanije. A da je u jesen 1991.
bio pred Dubrovnik upućen samo jedan nosač aviona, sama bi njegova prisutnost vjerojat-
no spriječila opkoljavanje toga grada, pad Vukovara i tragediju u BiH. Borbeni su avioni iz
baza u Italiji stalno nadlijetali prostor BiH i okupirana područja Hrvatske, ali do kolovoza
i rujna 1995. nisu bili ni od kakve pomoći. Možda ni odlučujući zračni udar na srpska po-
strojenja ne bi uslijedio, da u opasnost nisu došla preostala zaštićena područja i potpuni
fijasko NATO-a. Do proširivanja mandata UNPROFOR-a dolazilo je samo kao posljedica
traumatskih događaja, u kojima glavni tajnik UN i neki stalni članovi Vijeća sigurnosti nisu
htjeli prepoznati stvarnog agresora.
Tekst presude
U znanosti i praksi prihvaćena je razdioba na “obične” međunarodne delikte i “među-
narodne zločine”, koji se razlikuju od prvih s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te
na brutalnost i prezir njihovih počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Genocid,
zločini protiv čovječnosti, teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949., te Dopunskih
protokola na njih iz 1977., samo su neki od međunarodnih zločina koje može počiniti neka
država. Za počinjenje međunarodnih zločina, po međunarodnom pravu, pojedinac snosi
kaznenu odgovornost, bez obzira da li djeluje iz vlastitih pobuda ili kao agent svoje države.
S druge strane, kaznenu odgovornost za međunarodne zločine može snositi i država. Na
ovom mjestu važno je objasniti razliku između ad hoc ICTY-ja (International Criminal
Tribunal for the former Yugoslavia – Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju) i
ICJ-a (International Court of Justice – Međunarodni sud pravde). Naime, ICTY sudi is-
ključivo pojedincima za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i teška kršenja
humanitarnog prava, dok ICJ, najviše sudsko tijelo UN-a, nema nadležnost suditi pojedin-
cima, a u odnosu na rat na području bivše Jugoslavije može presuditi povodom tužbe jedne
države protiv druge o eventualnom kršenju Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina ge-
nocida iz 1948. godine. Dakle, riječ je o dva različita suda, s različitim nadležnostima i ra-
zličitim dokaznim pravom (svaki od njih samostalno odlučuje koje će dokaze i dokumente
prikupljati i razmatrati).
Uvjet za skandaloznu presudu ICJ-a, donesenu 26. II. 2007., bio je sporazumni prista-
nak stranaka u sporu na nadležnost tribunala u pitanju. Čak i uz dobiveni sporazum, ICJ
se tek 1996. proglasio nadležnim za tužbu BiH protiv tadašnje SRJ. Zapravo, sve bi bilo u
redu da relativno novi događaji, odvajanje Crne Gore od federacije Srbije i Crne Gore, nisu
pred ICJ postavili dva nova pitanja. Prvo je bilo o nadležnosti ICJ-a za tužbu BiH protiv
tadašnje SRJ (Srbije i Crne Gore). Problem je razjasnila predsjednica ICJ-a, Rosalyn Higgins,
rekavši da je odluka ICJ-a o tom pitanju res iudicata (pravomoćna sudska odluka, konačna i
obvezujuća za obje strane), što znači da je zadržao svoju nadležnost. Drugo, Sud je odlučio

PRAVO 9
da je samo Srbija nositelj “zakonskog identiteta” bivše države SRJ. No, odgovornost za
prošle događaje snosi bivša SRJ (Srbija i Crna Gora).
Na konferenciji za novinare, koja je održana povodom objave presude, Higginsova je na
samom početku objasnila da nadležnost suda proizlazi samo iz članka 9. Konvencije o ge-
nocidu i prema tome, Sud ne može presuditi ni za jedno drugo navodno kršenje međuna-
rodnog prava osim zločina genocida. To je važno shvatiti jer je Sud bio “suočen s čvrstim
dokazima da su se u BiH događali razni ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti”, ali ta
otkrića nije mogao uzeti u obzir.
Trećina presude bavi se analizom dokaza i pokušava utvrditi jesu li se navodni masakri
dogodili, i ako jesu, da li je postojala specifična namjera počinitelja da u potpunosti ili djelo-
mično unište grupu koja je pred sudom definirana kao bosanski muslimani. Higginsova je
rekla da upravo ta specifična namjera, ili dolus specialis, razlikuje genocid od drugih zločina. “U
ovom slučaju tužitelj (BiH) nije dokazao da se namjerno i nezakonito ubijanje bosanskih
muslimana dogodilo. Tražilo se nešto više – dokaz da su ubijanja počinjena s namjerom
uništenja grupe kojoj su žrtve pripadale.”
Budući da zločin genocida nosi iznimnu težinu, Sud je zahtijevao da se tvrdnje potkri-
jepe dokazima koji su “potpuno uvjerljivi” (“fully conclusive”). Sud je činjeničnu osnovu
temeljio na priloženim dokazima, ali je također zahvalan na otkrićima ICTY-ja, koji se,
kako smo prije objasnili, bavi kaznenom odgovornošću pojedinaca.
ICJ je utvrdio da su se zaista dogodila masovna ubojstva i počinila djela koja su uzroko-
vala ozbiljna tjelesna ili mentalna oštećenja u određenim područjima i u logorima diljem
BiH. Također je utvrdio da su se nametali teški uvjeti života, i da su u mnogim slučajevima
upravo bosanski muslimani bili žrtve takvih djela. Međutim, osim jedne iznimke, Srebre-
nice, dokazi nisu pokazali da su ta strašna djela bila praćena specifičnom namjerom da se
uništi grupa, a koja je neophodna za dokazivanje genocida.
Tužitelj (BiH) je tijekom rasprave pokušao dokazati da se specifična namjera može za-
ključiti iz uzorka počinjenih nedjela. Sud takvo objašnjenje nije prihvatio jer bi, po njegovu
mišljenju, uzorak ponašanja bio prihvatljiv kao dokaz postojanja specifične namjere jedino
onda ako je genocid jedino moguće objašnjenje za razmatrano ponašanje.
Međutim, Sudu su predočeni “uvjerljivi dokazi” o Srebrenici, pa je presudio da su
ubojstva i djela koja uzrokuju teška fizička i mentalna oštećenja doista počinjena od strane
Glavnog štaba VRS (Vojske Republike Srpske), koji je imao specifičnu namjeru traženu za
dokazivanje genocida.
Nakon odluke da je genocid počinjen u Srebrenici, sljedeći je krucijalni korak bilo odlu-
čivanje da li je tuženi (bivša SRJ, današnja Srbija i Crna Gora) odgovoran za djela koja je
počinila VRS. Da je VRS bio organ bivše SRJ, Sud bi odlučio da je tuženi odgovoran za
akcije VRS-a. Tuženi bi također bio odgovoran i da se utvrdilo da je VRS postupala “prema
uputama” (“on the instructions”), “pod vodstvom” (“under the direction”) ili “pod kon-
trolom” (“under the control”) bivše države SRJ. Ali, u svjetlu informacija koje su mu bile
dostupne, Sud nije utvrdio da su masakre u Srebrenici počinili organi tuženog. Sud također
nije utvrdio da su masakri počinjeni “prema uputama” (“on the instructions”) ili “pod
vodstvom” (“under the direction”) države, kao ni to da je tuženi vršio efektivnu kontrolu
(“effective control”) nad operacijama koje su počinjene. Efektivna kontrola je test u me-
đunarodnom pravu. Zapravo, sve upućuje na to da su odluku o ubijanju odrasle muške
populacije bosanskih muslimana u Srebrenici donijeli samo neki članovi Glavnog štaba VRS,
bez prethodnih uputa ili efektivne kontrole SRJ.

Sud je “sistematično procijenio sve dokaze” (čak i video-snimku ubojstva šestorice

Bošnjaka u Trnovu, blizu Srebrenice, koja je obišla cijeli svijet), i utvrdio da “nije u mo-
gućnosti potvrditi da je tuženi odgovoran za djela paravojne formacije Škorpioni”, zapravo
specijalne jedinice koja je bila pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Srbije.
Pitanje suučesništva ICJ je razmatrao u svjetlu Konvencije o genocidu, po kojoj je mo-
rao uzeti u obzir da li je tuženi tijekom osiguravanja sredstava, kojima je omogućavao ili
olakšavao događaje u Srebrenici, bio potpuno svjestan da će dobavljena pomoć biti iskorište-
na da se počini genocid. Sudu je jasno da je tuženi opskrbljivao Republiku Srpsku i VRS
značajnom političkom, vojnom i financijskom pomoći, prije i poslije tragičnih događaja u
Srebrenici. Ali ključni uvjet za suučesništvo nije ispunjen, naime, Sud nije imao “uvjerljive
dokaze” da su državna tijela tuženog bila potpuno svjesna da VRS ima specifičnu namjeru
koja karakterizira genocid.
Nije jednostavno razlikovati suučesništvo u genocidu od kršenja dužnosti da se sprije-
či genocid. Naime, Sud je smatrao dokazanim da je vodstvo SRJ s predsjednikom Sloboda-
nom Miloševićem na čelu bilo potpuno svjesno da je prevladavala atmosfera duboke mržnje
između bosanskih Srba i muslimana (Bošnjaka) u Srebrenici te da će se masakri vjerojatno
i dogoditi. Moguće je da vodstvo SRJ nije bilo upoznato sa specifičnom namjerom da će se
počiniti genocid, ali je moralo biti svjesno da postoji ozbiljan rizik od počinjenja genocida u Sre-
brenici. Ovaj faktor je važan jer aktivira obvezu za sprječavanjem genocida, koja je nazna-
čena u čl. 1. Konvencije o genocidu.
Sud je utvrdio da tuženi nije djelovao da spriječi genocid, iako je mogao i trebao. Za-
ključio je također da tuženi nije učinio ništa da spriječi masakre u Srebrenici, unatoč svojim
političkim, vojnim i financijskim vezama s Republikom Srpskom i VRS-om, te je zato
prekršio obvezu iz čl. 1. Konvencije o genocidu da spriječi genocid.
Nadalje, Srbija je prema čl. 6. Konvencije o genocidu imala obvezu da kazni počinitelje
genocida. Taj članak zahtijeva da osobe optužene za genocid ili bilo koje drugo djelo nave-
deno u čl. 3. Konvencije budu izvedene pred nadležni sud države na čijem je teritoriju
djelo izvršeno ili pred međunarodni kazneni sud koji će biti nadležan za one strane ugo-
vornice koje će priznati njegovu sudsku nadležnost. U ovom slučaju, genocid se dogodio u
Srebrenici, koja se nalazi izvan teritorija tuženika. Zbog toga Sud ne drži tuženog odgovor-
nim za neizvođenje optuženih za sudjelovanje u srebreničkom genocidu pred nacionalne
sudove. Dakle, jedino relevantno pitanje za Sud bilo je da li je tuženi u potpunosti ispunio
svoju obvezu da surađuje s ICTY-jem, koja se sastojala u uhićenju i izručenju osoba optu-
ženih za genocid ICTY-ju.
Sud “nije propustio primijetiti obilje informacija koje su sugerirale da je general Mladić,
optužen pred ICTY-jem kao jedan od glavnih ljudi odgovornih za genocid u Srebrenici,
posljednjih par godina bio na teritoriju tuženika, a možda još i jest, dok istovremeno srpske
vlasti ne rade ništa kako bi ga locirale i uhitile.” ICJ je stoga utvrdio da tuženi nije u pot-
punosti ispunio svoju obvezu da surađuje s ICTY-jem i uslijed toga je prekršio obvezu iz
čl. 6. Konvencije o genocidu da kazni počinitelje genocida.
Budući da Sud nije utvrdio da je Srbija počinila genocid u Srebrenici, niti ju je proglasio
odgovornom za njega, odbacio je i pitanje ogromnih reparacija. “Financijska odšteta nije
primjeren oblik reparacije za propust obveze sprječavanja genocida”, stoji u presudi. Ko-
načno, radi kršenja obveze za sprječavanjem genocida Sud vlastitu presudu smatra “primje-
renom satisfakcijom”. Što se tiče kršenja obveze za kažnjavanjem genocida, Sud je odlučio
da je to kršenje kontinuirano, te izjavio da bi Srbija trebala odmah poduzeti efektivne

PRAVO 9
korake da osigura: potpuno udovoljenje toj obvezi, izručenje ICTY-ju pojedince optužene
za genocid i potpunu suradnju s ICTY-jem.
Stav neutralnog stručnjaka

Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava na firentinskom sveučilištu, u uglednom
časopisu međunarodnopravne tematike, objavio je argumentiranu kritičku analizu presude
ICJ-a koju uz znatna kraćenja prenosimo, a u svrhu dokazivanja da je ICJ tijekom donoše-
nja presude o genocidu u BiH samo nekritički preformulirao svoja prijašnja stajališta, ne
obazirući se na praksu država i sudske presedane.
Cassese kaže da je ICJ, nakon što je proglasio da je VRS počinila genocid u Srebrenici,
i jedino tamo, raspravljao o krucijalnom pitanju “da li su, kako je tvrdila BiH, oružane snage
doista djelovale u ime SRJ, u kojem bi slučaju odgovornost za genocid morala biti pripisana
toj državi.”
Nakon što je Sud ustanovio da general Mladić i drugi časnici, Cassese ih naziva “auto-
ri srebreničkog genocida”, nisu bili de iure organi SRJ-a, niti su mogli biti izjednačeni s takvim
organima na račun moguće “potpune ovisnosti” o SRJ-u, raspravljao je o pitanju mogu li se
ti časnici ipak smatrati de facto organima SRJ-a. Za tu je svrhu Sud primijenio test “efek-
tivne kontrole” (the “effective control” test) proglašen u slučaju Nikaragva. Prema mi-
šljenju Suda, taj se test znatno podudarao sa standardima zahtijevanima od strane Komisi-
je za međunarodno pravo (ILC, International Law Commission) iz članka 8. Članaka
ILC-a o državnoj odgovornosti, a koji test, prema Sudu, odražava međunarodno običajno
pravo. Ti Članci ILC-a pripisuju državi određeno ponašanje osoba ili grupa osoba koje su
djelovale “prema uputama” (“on the instructions”), “pod vodstvom” (“under the direction”)
ili “pod kontrolom” (“under the control”) države. Naznačeno je u Komentaru Članaka da
ta tri testa nisu kumulativna (ne zbrajaju se), već disjunktivna.
Sud je tada razmatrao test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test), pro-
glašen 1999. ispred ICTY Komore za žalbe u slučaju Tadić, i odbacio ga na temelju dvije
osnove. Prva je ta da je ICTY, baveći se pitanjem državne odgovornosti, “uputio pitanje
koje nije bilo neophodno za izvršavanje njegove nadležnosti”. ICJ je zbog toga bio slobodan
ne uzeti u obzir “presude ICTY-ja, koje razmatraju pitanja općeg međunarodnog prava,
koja ne leže u specifičnom djelokrugu njegove nadležnosti i, štoviše, zaključke koji nisu
uvijek nužni za odlučivanje o prethodnim kaznenim slučajevima”.
Druga je osnova Suda za odbacivanje testa “sveukupne kontrole” (the “overall control”
test) ta da je test, koji se uobičajeno primjenjuje kada se odlučuje da li je neki oružani
sukob međunarodni ili ne, zapravo “neuvjerljiv” ako se isti koristi za ustanovljavanje da li
je neka država odgovorna za djela koja su počinile oružane snage i paravojne jedinice, koje
ne spadaju među službene organe države. Za Sud, razlog zašto je taj test “neuvjerljiv” sa-
stoji se od dva dijela: (1) “logika ne zahtijeva da se isti test prihvati za rješavanje dva pita-
nja, koja su u naravi vrlo različita”, sa posljedicom da se stupanj uključenosti države u
oružanom sukobu može razlikovati od onog zahtijevanog za nastanak državne odgovornosti;
(2) test “sveukupne kontrole” (the “overall control” test) previše širi doseg državne odgo-
vornosti jer ide dalje od tri standarda koja je ILC postavio u članku 8. Članaka ILC-a o
državnoj odgovornosti.
Profesor Cassese, pak, smatra da tri argumenta ILC-a nisu dovoljno uvjerljiva: “Osnov-
na pretpostavka Suda, da članak 8. Članaka ILC-a o državnoj odgovornosti odražava me-

đunarodno običajno pravo, nedokazana je, budući je jednostavno ustvrđena na temelju

autoriteta samog Suda (Nikaragva presedan), kao i na temelju autoriteta ILC-a.” U nastav-
ku svog osvrta Cassese je iznio logičku sekvencu tvrdnji, na kojem se temelji presuda Suda,
dovevši je do apsurda: (1) Sud je u slučaju Nikaragva formalno proglasio test “efektivne
kontrole” (kao apodiktičku istinu u kantovskom smislu, naime, kao da proglašava apsolut-
nu i nužnu istinu); (2) ILC je podržao isti test, baziran samo na slučaju Nikaragva; (3)
stoga je test valjan i odražava međunarodno običajno pravo (sic!).
Tvrdnja ICJ-a da se test za određivanje prirode oružanog sukoba može razlikovati od
testa kojim se ustanovljuje državna odgovornost, predložena je kao milostivi ustupak ICTY-
ju: ona priznaje da je ICTY vjerojatno imao pravo kada je rješavao pitanja koja su se ticala
prirode oružanih sukoba, ali upozorava da ICTY ne smije predlagati rješenja za općenitije
međunarodnopravne probleme. Tvrdnja je podnijela prisjećanje da je ICTY zauzeo supro-
tan pogled, primjenjujući isti test, iako su se dva pitanja razlikovala. Cassese tvrdi da bi
“bilo primjereno za ICJ da dokaže da je ta tvrdnja pogrešna, budući je nekonzistentna sa
sudskim presedanima i državnom praksom”.
Izjava Suda da je “glavni nedostatak” testa “sveukupne kontrole” (the “overall control”
test) taj što on previše širi državnu odgovornost išavši dalje od tri standarda ILC-a, Casse-
sea je potaknula na zaključak, prethodno istaknut: Sud je trebao dokazati da test “sveuku-
pne kontrole” (the “overall control” test), ako se primjenjuje na državnu odgovornost,
nema uporište u praksi država i opinio iurisu (pravnoj svijesti o pravnoj obvezi; opinio iuris je
uz praksu, drugi element potreban za nastanak novog međunarodnog običaja, op.a.).
Ingeniozan je zaključak Casseseov “da će čitatelj očekujući oštro argumentiranu pre-
sudu ICJ-a, umjesto nje, biti ostavljen s dojmom da ona u sebi zapravo sadrži jednu nijan-
su proročanstva (jer, doista, proroci nisu dužni navoditi razloge)”.
Mišljenja smo da bi ishod presude bio drukčiji da se primijenio test “sveukupne kon-
trole” (the “overall control” test) umjesto onog “efektivne” (the “effective control” test),
jer je kod dokazivanja “efektivnosti” bilo potrebno svaku tvrdnju optužbe o počinjenim
zločinima potkrijepiti dokazima (a za koje nije realno očekivati da optužba ima, niti će
ikada imati).
Reakcije na presudu
Sadržaj presude odjeknuo je svijetom, ali se o njoj najviše raspravljalo u zemljama bivše
Jugoslavije. Beograd i Sarajevo imali su dijametralno različita mišljenja. U prvim reakcijama
Beograd je smatrao da je dobro što Srbija nije osuđena za genocid jer bi inače “celi narod
bio žigosan”. Dragoljub Mićunović, svjedok u procesu Bosne protiv Srbije, kaže da to što
ne postoji genocid ne znači da nije bilo zločina, te odmah dodaje da su “ubijali jedni, a
Boga mi, ubijali su i drugi. Ne možemo se sad praviti ludi, da je postojao samo jedan narod
rezervisan za žrtvu, a da su ovi drugi bili srećni. Nije tačno, to je bio građanski rat.” Kod te
konstatacije trebao je biti malo oprezniji jer, iako je Sud posredno natuknuo da je RS od-
govorna za genocid, neispravan je zaključak da je tu riječ o građanskom ratu. Čak i pravni
zastupnik RH, dr. Ivan Šimonović, u ovom slučaju neutralan promatrač, kaže “Jasno je da
je tu riječ o međunarodnom sukobu i agresiji.” No, u Beogradu su pored osjećaja olakšanja
postali također svjesni da pozivi Srbiji da surađuje s ICTY-jem za ratne zločine više nisu
apeli međunarodnih institucija, već obveza po presudi ICJ-a. Ako se ta presuda ne izvrši
kako treba, onda se može umiješati Vijeće sigurnosti UN koje je jamac izvršenja presude.

PRAVO 9
Suprotno od Beograda, prva reakcija Sarajeva bilo je nezadovoljstvo što se za to djelo

krive samo bosanski Srbi i što je genocid utvrđen samo na području Srebrenice. Kažu da je
ICJ presudio genocid u Srebrenici samo zato što to nikako nije mogao odbaciti, ali da je i
bilo niz relevantnih dokaza kojima se mogla utvrditi povezanost Beograda i Pala, i dokaza-
ti da su odredi na čitavom području BiH bili “pod efektivnom kontrolom” Srbije. Jedan
dan nakon objave presude, u centru Sarajeva nekoliko je tisuća ljudi, uglavnom bivših
ratnika, invalida i rođaka ubijenih, prosvjedovalo.
No, u BiH imamo paradoks. Najznačajniji političari RS svo su vrijeme bili potpuno na
strani Srbije, a protiv svoje države. Ta vjernost im se vratila tako što su zastupnici obrane
odgovornost za zločinstva prebacivali sa Srbije na RS. Mada to nije bila namjera Suda, sve
ono za što je oslobođena Srbija objektivno je pripisano ratnoj RS. To implicitno pripisivanje
odgovornosti otvorilo je neke stare rane, pa je Haris Silajdžić, član predsjedništva BiH,
rekao da presuda kaže da je RS genocidna tvorevina. Po njemu su “entiteti u BiH nastali
na krvi, a na tome se ne može graditi budućnost.” Ubrzo je uslijedio demanti predsjednika
Vlade RS, Milorada Dodika, koji je rekao da je ukidanje RS “nedosanjani san predsjednika
SDA Sulejmana Tihića i predsjednika Stranke za BiH Harisa Silajdžića”. Na distanci od
političkih prepucavanja, nažalost, jasno je da jedna presuda ne može oboriti Daytonski
mirovni ugovor, kao i to da odgovornost nije prebačena na RS, jer je ona entitet, a
ICJ sudi samo u procesima između država.
Važno je spomenuti i to da Sud nije odgovorio na pitanje koje se često postavlja u Ha-
agu – gdje je granica kada etničko čišćenje prelazi u genocid? Slično kao i sud u Nürnber-
gu, spomenut na početku, ICJ je na 160 stranica presude iznio mnogo toga što tereti Srbi-
ju, prvenstveno za rat, agresiju, ratne zločine i zločine protiv humanosti, ali je nije osudio
po pitanju odgovornosti i suučesništva u genocidu, jedinom pitanju o kojem je bio nadležan
odlučivati. Zapravo, potpuno je zanemario sve ono što je izvan prava i nije uopće uvažio
suštinu problema. Jer, kako se narodski kaže, i vrapci su na grani znali da je Srbija do guše
bila uključena u sve što se dešavalo u BiH i da se ništa nije moglo dogoditi bez njenog
znanja, naređenja, logistike, pomoći u ljudstvu itd.
Nepravedno je što se, uslijed razočaranja, sada neopravdano kritizira bošnjačku tužbu i pravni
tim. Treba se podsjetiti da je BiH svoju tužbu podnijela 1993., usred rata, agresije i genocida u
BiH. Pa, Srebrenica se dogodila 1995.! U tim ratnim uvjetima je normalno da je tužba imala ne-
dostatke, no činjenica je da su ih ispravljali naknadno. Osim toga, BiH nije ni mogla znati kakve
će standarde postaviti ICJ u dokazivanju genocida, naprosto zato jer je to bio prvi slučaj.
Sud je zauzeo stav da je za genocid potrebno dokazati visok nivo svijesti, odnosno speci-
fičnu namjeru da se on počini. U ovoj situaciji je ispalo da taj nivo svijesti u Srbiji nije postojao.
Sakib Softić, pravni zastupnik BiH, kazao je da bi po njegovoj procjeni Sud presudio u korist
Bošnjaka, da su imali direktnu pismenu naredbu Slobodana Miloševića da Ratko Mladić
počini genocid. To njegov tim nije imao, ali ukoliko se takvi dokazi pojave u narednih 10
godina, kada mogu tražiti reviziju, oni će ih sigurno upotrijebiti. Nadodaje da je tražio od
ICJ-a da pribavi dokumente sa suđenja Miloševiću koji se nalaze u ICTY-ju. Međutim, ICJ
je to odbio, uz konstataciju da ima dovoljno dokaza za donošenje odluke. “Ali se ispostavilo
da nije imao dovoljno da odluči u našu korist. Pokazalo se također da je smrt Miloševića,
odnosno neizricanje presude, bila tragična za našu tužbu.” Zaista, smrt bivšeg predsjednika
Srbije Slobodana Miloševića u ožujku 2006., samo nekoliko tjedana prije završetka suđenja
onemogućila je donošenje odluke je li on počinio ratne zločine i možda genocid. No, gotovo
jednoglasna presuda, što je neuobičajeno u tako složenom procesu, sugerira da su dokazi

Carla del Ponte u Potočarima za vrijeme namaza
bili slabi. Nije bilo pisma iz srpskog rukovodstva u kome se iznose planovi za uništenje
bosanskih muslimana, niti je bilo snimaka telefonskih razgovora između Beograda i Pala, u
kojima je traženo razaranje Srebrenice ili bilo koje druge bosanske enklave. Zar je moguće
da su baš svi zapisnici telefonskih razgovora odjednom nestali?
The New York Times

Nezadovoljnoj javnosti presudom ICJ-a, kao sol na ranu došlo je otkriće New York Ti-
mesa od 9. travnja 2007. Naime, NYT je pisao da je Srbija u proljeće 2003., tokom suđenja
Slobodanu Miloševiću, poslala ICTY-ju stotine transkripata sa ratnih sjednica VSO-a (Vr-
hovni savjet obrane SR Jugoslavije), a koji su obećavali najbolji unutrašnji uvid u ulogu
Srbije u ratu u BiH. Navodno je srbijanski uvjet za to velikodušno slanje potencijalno in-
kriminirajućih stranica bilo prethodno pribavljeno odobrenje ICTY-ja da dijelovi tog arhiva
zbog “interesa nacionalne sigurnosti” ostanu nedostupni javnosti. NYT je istaknuo da je
krajnji cilj Beograda, sačuvati cjelovite vojne arhive od ICJ-a, postignut u veljači 2007. kad
je ICJ proglasio da Srbija nije odgovorna za genocid u BiH, te je tako poštedio isplate po-
tencijalno goleme ratne štete. Citiran je razgovor sa članom odvjetničke ekipe Srbije, koji
je, nakon što je izrazio zadovoljstvo presudom, izjavio: “Normalno je da svaka zemlja čini
sve što je moguće da zaštiti državu. Bosna je željela mnogo novca za odštetu.”

PRAVO 9
Postavljaju nam se brojna pitanja: da li su za dokazivanje krivnje režima u Beogradu

mogli biti ključni dokazi iz slučaja Milošević? Bi li ishod presude bio drukčiji da potencijalni
ključni dokazi nisu bili skriveni od javnosti i ICJ-a? Zašto ICJ sub poenom nije od Srbije
zahtijevao potpunu dokumentaciju? Na posljednje pitanje “odgovorila” je Rosalyn Higgins,
američka sutkinja koja predsjedava ICJ-em, ističući kako u praksi suda nije raspravljati o
dokazima, te kako presuda “govori sama za sebe” (iako znamo da to u presudi nije objaš-
njeno, pa se čini nemogućim da ona “govori sama za sebe”). Odgovore na naša prva dva
pitanja znaju samo oni koji i inače drže konce u svojim rukama, ali je pritom važno nagla-
siti da su sporni dokumenti zaista bili dostupni, ali samo sucima i zastupnicima obrane i
optužbe pred ICTY-jem. Očito je da suci ICJ-a nisu imali mogućnosti, a prema dostupnim
informacijama možda ni želje, zahtijevati te dokumente. Naime, ICJ je u jednom trenutku
odbio zahtjev BiH da traži te arhive (sic!).
Neki zaključuju da bi ti dokumenti (koji bi trebali jasno pokazivati da je vrh vlade u
Beogradu bio direktno uključen u genocid u BiH), da je Miloševićev proces dovršen, bili
dostupni, barem kroz zaključak sudskog vijeća donesen na temelju tih papira. Tako da je,
prema njima, Miloševićeva smrt ne samo spriječila presudu njemu, nego i Srbiji.
Sir Geoffrey Nice

Optužbama New York Timesa pridružio se i sir Geoffrey Nice, glavni tužitelj u procesu
protiv Slobodana Miloševića. On je redakciji Jutarnjeg lista poslao reakciju na članke o
tome kako je Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH. U pismu je
Nice optužio glavnu tužiteljicu ICTY-ja Carlu Del Ponte da je s Beogradom napravila na-
godbu koja nije imala “nikakvu pravnu osnovu” i koja je poslužila Beogradu “da prikrije
dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i BiH od ICJ-a, ali i od vlastite
javnosti”. Nice je naglasio da ni on ni njegov tim nisu “bili dio tog ‘odobrenja’”, kako se iz
nekih napisa, kojima je povod članak NYT, moglo zaključiti, te da “odluka o odobrenju za
zaštitne mjere” za veliki broj stranica iz dokumenata VSO “potječe osobno od gospođe Del
Ponte”. Piše da je Carla Del Ponte “u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih
poslova Goranu Svilanoviću u svibnju 2003. dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog”
dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da prethodno nitko iz Tužiteljstva nije pregledao
te dokumente”. Da se ti dokumenti sklone od javnosti, nastavlja Nice, moglo je služiti
samo čuvanju Beograda od javne osude i, znakovito, jednoj vrsti zaštite pred ICJ-em.
Čini se da je rekao neke stvari koje su mu dugo bile na duši, ali nije pojasnio zašto tek sada
(do prošle je godine bio u tužiteljstvu) i iz kojih to motiva optužuje Del Ponte. Naime, on
odgovara Jutarnjem listu u povodu članka objavljena u NYT, jer je JL pogrešno zaključio da je
Tužiteljstvo ICTY-ja dalo suglasnost za cenzuriranje srpskih dokumenata. Postavlja se pitanje
kako je hrvatski odjednom postao daleko transparentniji jezik od engleskog? Tj. kako je sir
Geoffrey tako brzo saznao za pisanje JL (osim ako JL ima i međunarodno izdanje na engleskom
jeziku)? Zar ne postaje očigledno da se ovdje ne radi ni o samovlasnom postupanju Del Ponte,
ni o slučajnom curenju informacija iz ICTY-ja, već zaista o međunarodnoj politici?
Demanti?
Tužiteljstvo ICTY-ja 16. travnja 2007. negiralo je da je imalo ikakav “dogovor” s Beo-
gradom, kao i da je na bilo koji način uključeno u “skrivanje dokumenata” od ICJ-a. Haško

je tužiteljstvo u izjavi navelo da “nema nadležnost i nije uključeno u postupke pred ICJ-
em” te da je odgovornost tog suda da utvrdi koje će dokazne materijale razmatrati i zatra-
ži dokumente koji su mu potrebni. “To nije i ne može biti odgovornost ICTY-ja ni njego-
va Tužiteljstva. Kao što se može pročitati u njegovoj presudi, ICJ je odlučio da neće zatra-
žiti dokumente o kojima je riječ”, stoji u dopisu. Ističe se i da na ICTY-ju, u skladu s nje-
govim Pravilnikom o postupku i dokazima, odluke o zaštitnim mjerama koje bi spriječile
objelodanjivanje dokumenata javnosti, mogu donositi isključivo suci. Pravilo 54 bis tog
Pravilnika omogućava državama da zatraže zaštitne mjere, radi zaštite nacionalne sigurno-
sti i u takvim slučajevima suci ICTY-ja, a ne stranka u postupku, mogu o tome odlučiti
nakon što su analizirali sve relevantne dokumente.
Nakon priopćenja iz ureda Tužiteljstva, Del Ponte je, u razgovoru koji je 20. travnja
2007. objavio sarajevski Dnevni avaz, opovrgnula optužbe da je odgovorna za skrivanje
dokumenata koji su mogli dokazati izravnu uključenost Srbije u ratove vođene u Hrvatskoj
i BiH. “Ja ne sklapam dogovore. Moj posao i posao mog ureda je da skupljamo dokaze i
dokažemo optužbe u sudnici”, kazala je Del Ponte. Također je rekla da njezin ured nema
ovlasti odlučivati o zaštitnim mjerama za neke dokumente jer je to odgovornost sudaca, a
dodala je i da je stajalište Tužiteljstva jasno: “Mi smo rekli da se nećemo suprotstaviti ra-
zumnom zahtjevu za zaštitne mjere.” Naravno, zahtjev za zaštitne mjere koji je obrazložen
isključivo time da se podnositelj zaštiti od odgovornosti pred drugim sudom ne može se
smatrati razumnim i ne bi bio sukladan Pravilniku o postupku i dokazima. Također je, kao
i tužiteljstvo ICTY-ja u svom demantiju, podsjetila da je sam ICJ odlučio da neće tražiti
dokumente o kojima se ovih dana raspravlja.
Necenzurirani zapisnik 18. sjednice VSO-a, čije je dijelove objavila sarajevska televizi-
ja Hayat istog dana, jasno pokazuje na koje je načine jugoslavenski politički i vojni vrh
sudjelovao u ratovima na prostoru BiH i Hrvatske. Izjave sudionika te sjednice, koja je u
Beogradu održana 7. veljače 1994., ne pružaju, međutim, dokaze o planiranju genocida.
Kriva adresa?
Srbija je proglašena krivom što nije ništa napravila da spriječi genocid u Srebrenici. Pa,
kako će spriječiti genocid netko tko je objektivno stajao u pozadini svega toga? Znamo
zašto Srbiji nije tako i presuđeno: u zamjenu za oslobađajuću presudu Srbija je konačno
smogla snage da se odupre tvrdokornim nacionalistima (pitanje Kosova) i obećala da će
zatražiti predaju Mladića. Tako je međunarodna zajednica u ime “početka demokratskih
tokova” Srbiji pružila prigodu da se distancira od Miloševićeva režima. Zapravo, u ovom je
slučaju bošnjačka tužba prošla kao kolateralna žrtva, radi inzistiranja međunarodne zajed-
nice na tome da Srbiju treba pacificirati.
Dakle, adresa za krivnju nesprječavanja genocida je potpuno pogrešna i prikriva stvarnu
adresu na kojoj je bila mogućnost i obveza sprječavanja. Ta bi se adresa trebala zvati tzv.
međunarodna zajednica ili uže – UN, njene članice. Oni su proglasili “zaštićene zone” pa
ih ostavili nezaštićenima, oni nisu dali mandat za borbu, oni su u Srebrenici ostavili šačicu
holandskih vojnika, a mogli su ih tamo instalirati koliko treba, naoružati i narediti im da
pucaju ako treba jer su znali što se sprema. Ali naravno, zašto bi oni sami sebe osudili? Zašto
bi postupili danas drukčije, ako znamo da su devedesetih šutke promatrali genocid?
Činjenica je da su Daytonskom sporazumu prethodili pregovori u Beogradu i Ženevi. S
jedne strane su bili Milošević i Mladić, a s druge Bernard Janvier, Jasushi Akashi, Carl

PRAVO 9
Bildt i američki izaslanik Richard Holbrooke. Iz tih pregovora je proizlazilo da buduća RS

mora biti rasterećena bošnjačkih enklava, bez obzira što su one bile pod formalnom zaštitom
UN-a. Predaja “zaštićenih zona” Srebrenice i Žepe bila je Miloševićev uvjet za potpis na
Daytonski sporazum, te su zato zapadni dužnosnici, američki i europski vođe, dali dopu-
štenje za zauzeće tih enklava. Ispunili su mu zahtjev, iako su znali da će se dogoditi pokolj
golemih razmjera. Stoga, jesu li ti isti zapadni dužnosnici, koji stoje i iza Daytona, krivi
zato što nisu ništa učinili da spriječe genocid ili su i njihovi prsti okrvavljeni? Treba li po-
četi inzistirati na tome da ICTY optuži i one predstavnike međunarodne zajednice za
koje postoji opravdana sumnja za suučesništvo u genocidu, ili je i to još samo jedna donki-
hotovska borba?

PUTOKAZ
časo
pis
10
i
ČASOPISI 10
dr. sc. Edhem Muftić
Putokaz: socijalno-nacionalne
tendencije
“Putokaz”1 je “reprezentativan muslimanski list” za društvena i književna pitanja koji
je izlazio u Zagrebu u periodu 1937.-1939. godina. Izdavač, vlasnik i odgovorni urednik bio
je Šukrija Huskić, student iz Livna, a urednik Hasan Kikić. Ovo glasilo Bošnjaka okupilo
je veliki broj saradnika, uglavnom studenata u Zagrebu, koji su svoju “odgovornu zadaću”
istakli u dva prioritetna zadatka:
– da se okupi i organizira “nacionalno otuđena” bošnjačka inteligencija i
– da se tako organizirana inteligencija “tačno ispita položaj muslimana Bosne i Herce-
govine, da upozna stvarne potrebe i želje širokih slojeva muslimana i prema tim potrebama
i željama (...) udesi cjelokupno svoje djelovanje.”2
Neki od saradnika “Putokaza” pisali su i svoje radove objavljivali u listovima i časopisi-
ma: Pregled, Pravda, Književnik, Nova Evropa, Medicina, Glas saveza radnika i seljaka,
Jugoslovenska pošta i Hrvatski narod. Izuzetnu vrijednost, kada je riječ o nacionalnom
pitanju Bošnjaka, ima članak Hasana Kikića “Prilog jednoj diskusiji”, objavljen u “Pregledu”
1928. godine.
U analizi “Putokaza” polazimo od činjenice da je riječ o relevantnom teorijskom izvoru
koji je na specifičan način vezan i za proces konstituiranja bošnjačke nacije, za jednu fazu
u tom razvoju, tim prije što je postojala neposredna veza i saradnja autorâ pisanih sadržaja
sa svim onim socijalnim, političkim i kulturnim aktivnostima koje su vođene u krugu Stu-
dentske omladine, Narodne uzdanice, te drugih društava i udruženja Bošnjaka (Muslima-
na) u to vrijeme. Sve što su činili bilo je u namjeri da se uoči, razumije i afirmira bosansko-
hercegovačka autonomija (državnost) i narodnosni identitet Bošnjaka u okviru bosansko-
hercegovačke “tronacionalne strukture”. Dakle, riječ je o pregaocima koji nisu bili ni
boljševici ni anarhisti, već iskreni, konkretni i dosljedni borci, u prvom redu za
Bosnu i Bošnjake, intelektualcima koji su razumjeli višestoljetni historijski proces koji
je iznjedrio tu bosanskohercegovačku historijsku i kulturnu posebnost i egzistenciju bo-
sanskohercegovačkog religijskog, kulturnog i nacionalnog zajedništva. Oni u “Putokazu”
ne govore neposredno o Bosni i Hercegovini i bošnjačkom nacionalnom identitetu, niti
svoju misiju imenuju kao socijalnu i političku borbu za “ustanovljenje” ili tzv. “političko
priznanje” bošnjačke nacije. Međutim, po našem mišljenju, sve ono šta su i kako radili
bilo je na tom tragu – u cilju da se učini snažan iskorak iz te svirepe i surove stvarnosti u
kojoj su vegetirale i stagnirale bošnjačke mase. Zbog toga je u “Putokazu” snažno naglaše-
na ta kulturna, prosvjetiteljska nota, da “Putokaz” bude “prijatelj i učitelj u (tim) teškim
vremenima”.
Tematska sadržina njihovog opusa je multidisciplinarna i pripada u prvom redu polito-
loškoj znanosti, zatim sociologiji, etnologiji, filozofiji i etici, socijalnoj psihologiji, historiji
književnosti i umjetnosti, ekonomskoj znanosti, demografiji, statistici, nauci o idejama i
ideologiji.

10 PUTOKAZ: SOCIJALNO-NACIONALNE TENDENCIJE
Dakle, “Putokaz” je izvršio snažnu i utemeljenu kritiku bošnjačke inteligencije u na-

mjeri da se ona okupi, uspostavi njeno principijelno jedinstvo, spoznaju egzistencijalni
interesi naroda, razjasni suština karaktera društvenih promjena i, na toj osnovi, ka izvjesni-
joj budućnosti orijentiraju svi slojevi bošnjačkog naroda. Samim tim, “Putokaz” se (1)
stavio u zaštitu seljaštva i radništva, (2) analizirao beznadežno stanje mladih i poziciju
žene Bošnjakinje sa naglaskom na nužnost prevladavanja tog veoma teškog, diskriminator-
skog odnosa, (3) inicirao i razvijao antifašističku i antimilitarističku orijentaciju Bošnjaka,
(4) istakao problem društvene i umjetničke kritike, (5) afirmirao univerzalne principe i
vrednote Islama i, posebno, kako je naglasio prof. Šaćir Filandra, (6) “krug oko ‘Putokaza’
(je) svjestan nacionalne samobitnosti i posebnosti Bošnjaka u odnosu prema Srbima i Hr-
vatima, kao i to da je tzv. nacionaliziranje muslimana razumijevao i prepoznavao kao stvar
karijerističkih pobuda nekolicine intelektualaca”.3
Socijalno-nacionalne tendencije “Putokaza”

U svojoj studiji “Putokaz – glasilo revolucionarne orijentacije” (1974.) dr. Kasim Sulje-
vić je aktuelizirao značaj i vrijednost tog lista, njegove pouke i poruke, s obzirom da se “na
stranicama PUTOKAZA uz isticanje socijalne mobilnosti i organiziranosti, zahtijeva (...) i
nacionalni pokret u okviru jedinstvenog (...) nacionalnog programa”. Organiziranje Bošnja-
ka i bošnjački emancipatorski nacionalni pokret, kojeg anticipira “Putokaz”, permanentan
je apel, zahtjev i lajtmotiv većine saradnika ovog lista.4 U tom cilju se pouke i poruke autorâ
pisanih sadržaja, u prvom redu Hasana Kikića, Skendera Kulenovića, Ešrefa Badnjevića,
Safeta Krupića, Rize Ramića i dr., mogu sistematizirati i sintetizirati u sljedeće tematske
sadržaje: (1) društveno-nacionalna uloga bošnjačke inteligencije, (2) apologija bošnjačkog
seljaštva i radništva, (3) emancipacija žene Bošnjakinje (muslimanke), stanje i uloga mla-
dih, (4) antifašizam bošnjačkih intelektualaca, (5) kultura, književnost i prosvijećenost
Bošnjaka, (6) islamska ortodoksija i (7) otpor nacionaliziranju i borba za narodnosno-naci-
onalni identitet Bošnjaka.
Društveno-nacionalna uloga bošnjačke inteligencije

U navedenoj studiji Kasim Suljević piše da je “Putokaz”, u duhovnom smislu, pripremao
socijalne promjene, anticipirao i najavljivao novo vrijeme i da je svoju orijentaciju temeljio
na aktuelnosti, kritičnosti i socijalnom programu. Stoga se, sasvim razumljivo, apologetski
odnosio prema radništvu i seljaštvu (više seljaštvu nego radništvu), dok je prema bošnjač-
koj inteligenciji izrazio “radikalan bunt” – snažnu i utemeljenu kritiku, kojom insistira “na
socijalnoj i nacionalnoj liniji (...) razgraničenje i diferencijaciju u vlastitim redovima”,5 na
(1) onu koja je “s narodom i uz narod” i (2) onu koja je “na distanci od naroda, sredine i
njenih problema i bez vlastitog programa”.6
Kada je riječ o mjestu i ulozi bošnjačke inteligencije, saradnici “Putokaza” su iz broja u
broj ovog lista kritičkim tonom pisali o njenoj “odvojenosti” i “pocijepanosti”, o inteligen-
ciji koja je, u cjelini uzevši, “naročito i mnogo griješila”(Skender Kulenović). U tom kon-
tekstu ustanovljen je i primarni zadatak, koji se može sažeti u imperativ – okupljanje, us-
postava principijelnog jedinstva među intelektualcima, te spoznaja egzistencijalnih inte-
resa svih slojeva bošnjačkog naroda u kontekstu suštine velikih svjetskih zbivanja i druš-
tveno-ekonomskih kretanja i tendencija u razvijenim kapitalističkim društvima.

ČASOPISI 10
Prof. Kasim Suljević je uočio historijsku zaslugu “Putokaza” koji je problem društveno-
nacionalne uloge bošnjačke inteligencije prvi postavio i tematizirao. U tom smislu i nagla-
šava da je tu inteligenciju njena tradicijska inertnost odvlačila “na poziciju vanpovijesnog
trenutka i društvenih mijena... Pošto historijski nije mogla da se utopi u građansko-nacio-
nalne pokrete, bez ostatka, neminovno je nosila dvojnost, otuđenost od vlastitog naroda u
javnoj sferi i psihološko-individualne komplekse u privatnoj sferi.”7
Bošnjački intelektualci, okupljeni u “Putokazu”, slijedili su koncepciju emancipatorski
orijentirane i kritički angažirane inteligencije, te su zagazili u živi (konkretno – životni)
akualitet ljudskih potreba, maticu faktičke borbe za samoosvještavanje i socijalno-nacio-
nalno oslobađanje. Saradnici “Putokaza” na inteligenciju uopće gledaju kao na duhovni
dinamit koji razbija status quo, vlastodržački komoditet i svaku društvenu i političku iner-
tnost. Zbog toga oni nezaobilaznu protagonističku i integrativnu ulogu inteligencije tijesno
vežu i prepliću sa svim drugim pitanjima u okviru cjeline procesa emancipacije i afirmiranja
narodnosno-nacionalnog identiteta Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Apologija seljaštva i radništva

Prirodnu inklinaciju (i apologiju) prema obespravljenim, poniženim i degradiranim
slojevima, seljaštvu i radništvu Bosne i Hercegovine, u više sadržaja (članaka) “Putokaza”
izrazili su njihovi autori. Jer, “najvažnije, najkrupnije, upravo najkrvavije naše pitanje je pi-
tanje podizanja našeg sela”.8 Ili, “sve je protiv sirotinje! I zima i neimaština i pandur i šiku-
tor i paligraf (...), nema tu svitka za nas!” 9 Dakle, bitne odrednice programske orijentacije
“Putokaza” su u njegovom odnosu prema najvećim problemima egzistencije ljudi toga vre-
mena, prema socijalnim slojevima seljaštva, radništva, socijalnim i nacionalnim problemima
bošnjačkog naroda. Ta orijentacija pretpostavlja izradu nacionalnog programa i, na toj osno-
vi, organiziranje nacionalnog pokreta koji “... mora imati punu slobodu razvitka”, te da svi
“slojevi naroda, koji su temelj društva, (...) moraju raspolagati prirodnim bogatstvima”.10
U svim prilozima autori pišu članke i studije u kojima naglašavaju bremenitost vreme-
na u kojem su živjeli. Njihovi literarni radovi “nisu pisani s ciljem da se pokaže ‘ljepota
života i ljepota književnog umijeća’, nego da se ukaže na siromaštvo, bijedu, glad, nezapo-
slenost.”11 Uz to, oni preferiraju organizaciju, monografska istraživanja – da se rasvijetle,
osmisle i objelodane potrebe i konkretne akcije koje treba bez odlaganja činiti, tj. da se na
osnovi vjerodostojnih činjenica osvijetli ekonomski, socijalni i politički položaj seljaštva i
problematika radništva i poduzmu mjere u cilju poboljšanja njihove egzistencije.
Miralem Ljubović, kada problematizira “seljačko sveučilište”, piše da treba: (1) “stati
odlučno na put tim nevoljama,” tj. “krvavoj istini” smjelo pogledati u oči, (2) “seljaku
pristupiti bratski i iskreno, kao jednak jednakom” i, ono što je najbitnije, (3) izvući pouke
iz iskustava onih naroda koji su to stanje poodavno prevladali, s tim što “mi taj put kojeg
su oni prevalili za tolike godine moramo prevaliti mnogo brže, služeći se njihovim iskustvom
i njihovim kulturnim i tehničkim tekovinama”.12
Sva ta i druga pitanja postavljena su metodološki utemeljeno. U kritičkoj dijagnozi uzro-
ka i konzekvenci socijalne dekadencije bošnjačkog naroda u cjelini ustanovljeno je da je bit
problema u karakteru i načinu provođenja agrarne reforme i antidemokratskom karakteru
društvenog, političko-državnog poretka Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Tu
je, po njihovoj analizi, primarno izvorište općeg društvenog zaostajanja – permanentne i sve
dublje socijalne, ekonomske i kulturne devastacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Položaj žene i mladih

“Putokaz” je značajnu pažnju posvetio položaju žene Bošnjakinje (muslimanke) i mladih,
koji su unutar bošnjačke populacije međusobno diskriminirani, u namjeri da se odslika stvar-
nost i nađe izlaz iz tog beznadežnog stanja. Težak položaj žene snažno je iskazan riječima da
žena na selu “i danas živi na istom stepenu na kome je živjela prije 500 godina”,13 odnosno
da je Bošnjakinja “rob najgore vrste”, koja “robuje u polju, robuje u kući i robuje svome mu-
žu”,14 posebno da je ta žena ograničena u “slobodi kretanja, rada, izbora zvanja i borbe”.15
Opća je konstatacija svih autora u “Putokazu”, koji su o tome pisali, da je žena bila
ponižena i diskriminirana, sadržaj njenog života bila je patnja, koju je ona mukotrpno pod-
nosila, jer je mislila da to tako mora da bude.
Bošnjački intelektualci su u “Putokazu” istakli bit problema mlade generacije, također
diskriminiranih unutar bošnjačke i bosanskohercegovačke populacije, sa posebnim nagla-
skom na njihovo mjesto i ulogu u procesu najavljenih ekonomskih i društvenih promjena
koje je trebalo bez odlaganja, ubrzano i efikasno otpočeti. Ono što je značajno u svemu
tome jeste činjenica da su autori publikacija kritički analizirali stanje i prikazali ga onakvim
kakvo ono stvarno jeste, uočili probleme i uzroke koji tu tegobnu zbilju produciraju, te
predložili puteve i sredstva za prevladavanje svirepe i surove stvarnosti, povezujući to sa
nezaobilaznom i primarnom ulogom bošnjačke inteligencije koja se mora organizirati i vr-
šiti svoju integrativnu i predvodničku misiju.
Antifašizam bošnjačke inteligencije

Nemjerljiv je doprinos saradnika “Putokaza” u izgradnji i afirmiranju antifašističke
svijesti i orijentacije unutar bošnjačkog i bosanskohercegovačkih narodâ. Oni su u to vrije-
me argumentirano demistificirali snažno naglašene tendencije i koncepcije po kojima
Bošnjaci, s obzirom na svoju islamsku identifikaciju, inkliniraju ka recepciji autokratske
svijesti i totalitarizma. “Putokaz” je u kontinuitetu izražavao svoj antifašistički i antimili-
taristički karakter, otvoreno je ustajao protiv fašizacije i militarizacije, podržavajući sve
antifašističke pokrete u Evropi i svijetu. Hasan Kikić u to vrijeme (1937.) piše studiju “Šta
se događa u Španiji” “u kojoj ukazuje na socijalne korijene i nosioce fašizma, na autentične
nosioce socijalne revolucije oličene u obespravljenim masama (...), ističući onu klasičnu
misao da je borba za nacionalnu slobodu internacionalna stvar.”16
Bošnjački intelektualci su svim svojim bićem (teoretski i praktično) participirali u
bosanskohercegovačkom, evropskom i svjetskom antifašističkom pokretu, kao aktivni
kreatori i sudionici tog pokreta, ističući i afirmirajući parolu (poruku) Međunarodne kon-
ferencije omladine za mir (februara 1936.), koja glasi: “Ostvarimo jedinstvo živih da ne
bismo u zajedničkim grobovima ostvarili jednakost i jedinstvo mrtvih.” U toku Drugog
svjetskog rata, u NOR-u (1941.-1945.), kao i u staljinističkim likvidacijama, poginulo je ili
svirepo ubijeno više bošnjačkih intelektualaca među kojima su: Hasan Kikić, Safet Krupić,
Zijo Dizdarević, dr. Mustafa Mujbegović, Midhat Ćišić, Akif Šeremet i dr.
Kultura, književnost i prosvijećenost

“Putokaz” je dao presjek razvoja kulture kroz historiju, naglasio probleme društvene i
umjetničke kritike, obrazovanja i prosvijećenosti Bošnjaka. Posebno, u tom listu se studijski

ČASOPISI 10
piše o bošnjačkoj (muslimanskoj) i bosanskohercegovačkoj književnosti. Kritički odnos prema

tradiciji snažno je naglašen u radovima Rize Ramića (Tri generacije književnika Muslimana) i
Skendera Kulenovića (Jedna žalost i jedna potreba). “Ramićev rad je mala historija književnosti
(...), nezaobilazan pri svakom ozbiljnijem pristupu muslimanskoj književnosti...”17 Autor tih
sadržaja nije negirao bošnjačku (muslimansku) književnost, niti je, u ime bošnjačke, negirao
bosanskohercegovačku književnost. “Za njega ‘i jedna i druga’ postoje kao entiteti i identiteti
koji čine historijsku dijalektiku književne posebnosti i književnog zajedništva.”18
Pitanja nepismenosti i neprosvijećenosti bošnjačkog naroda u “Putokazu” su tretirana kao
središnji problem – kao jedan od uzroka društvene, ekonomske, političke i kulturne inferior-
nosti Bošnjaka. Imajući to u vidu, saradnici “Putokaza”, posebno je to evidentno u radu “Šta da
se radi”(Mustafa Orlanović), utvrđuju konkretne zadatke čija uspješna realizacija pretpostavlja
napredak i prosperitet bošnjačkog naroda. Dakle, izvršena je konstruktivna kritika stanja u
društvu, otvoren proces educiranja i naglašen značaj općeprosvjetiteljske akcije u cilju prevla-
davanja teško podnošljivog stanja – duboke društvene i ekonomske krize. Kao i skoro svi sarad-
nici “Putokaza”, Nafis Defterdarević, također, imenuje nosioca preporoda Bošnjaka, te kaže da
je “prvi i iskreni prijatelj našeg napretka, narodni inteligenat”, koji “zna šta mu je dužnost. “19
Islamska ortodoksija
Bošnjački su intelektualci, posebno Bakir Badnjević i dr. Asko Borić,20 u “Putokazu”
potcrtali univerzalne principe i vrednote islama, obrazovne i karakterne osobine ličnosti
koje su dale pečat i ostavile trajan humanistički trag na planu afirmiranja izvornih, univer-
zalnih poruka islamske ortodoksije. O tome Suljević piše da su oni u islamu tražili one
elemente misaone i ljudske sinteze koju savremena društva baštine kao progresivnu teko-
vinu. Riječ je o demokratskoj orijentaciji islama koja upućuje na socijalni preporod, dakle
socijalnu i ekonomsku demokraciju, ravnopravnost, toleranciju, kult znanja i nauke, soci-
jalnu, nacionalnu, vjersku i rasnu ravnopravnost, društvenu i znanstvenu slobodu. U anali-
zi “Putokaza”, Kasim Suljević piše:
“Na socijalnim učenjima i na autentičnim principima islama PUTOKAZ je povlačio
liniju i ukazivao na određene pojave koje su se prikrivale plaštom islamskog učenja, a koja
nemaju nikakvu zasnovanost u postavkama islama. Naročito se to odnosilo na specifičan
položaj žene u našim krajevima, gdje je po shvatanjima određene islamske folkloristike
žena degradirana, zarobljena i izopćena. Njen status nije bio određen okvirima islama, već
socijalnim odnosima, čije su norme bile suprotne islamskim normama. Ukazujući na potre-
bu emancipacije žene, čijom se emancipacijom mjeri emancipacija cijelog društva, na
njenu zarobljenost patrijarhalnim i socijalnim stegama, PUTOKAZ ustaje protiv kvaziuče-
nja i stanja koja se prikrivaju iskrivljivanjem autentične teologije islama. Nadalje, islam kao
i druge religije nije samo sociologiziran nego i politiziran. PUTOKAZ je ustao protiv zlou-
potrebljavanja religije u političke svrhe, protiv uprezanja islama u političke ciljeve i protiv
samozvanih predstavnika panislamizma.”21
Rezimirajući te stavove i odnose, dolazimo do zaključka da su bošnjački intelektualci,
saradnici “Putokaza”, snažno argumentirali u prilog tezi da ISLAM nosi intenciju i sam po
sebi inklinira ka demokratskom etosu, pa se, samim tim, i Bošnjaci kao muslimani okreću
ka slobodarskom i demokratskom sistemu vrijednosti. To je i u praksi pokazala bošnjačka
ljevica dajući svoj doprinos i sudjelujući u afirmiranju antifašizma unutar bošnjačkog naro-
da koji se uključio u sve tokove narodnooslobodilačkog antifašističkog rata 1941-1945.

godine, kao i ovog posljednjeg odbrambeno-oslobodilačkog rata (1992-1995.). Time je ona

participirala u priključenju bošnjačkog naroda svjetskoj antihitlerovskoj koaliciji.
Nacionalno pitanje i identitet Bošnjaka

Meritorni akteri bošnjačke inteligencije u i oko “Putokaza” osviješteno definiraju nacional-
ni okvir svog mišljenja i kulturnog djelovanja. Riječ je o konkretnom, živom svijetu narodnosno-
nacionalne egzistencije Bošnjaka i empirijskoj stvarnosti Bosne i Hercegovine. Prvo, oni polaze
od faktičkog stanja nacionalne svijesti koje je posljedica višestoljetne osmanske osvajačke i
austrougarske okupacijske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje Hasan Kikić (1928.), kada je riječ
o bošnjačkom identitetu, konstatuje: “Gro našeg (bošnjačkog, E.M.) elementa ne da je nacio-
nalno odrođen, nego nije nacionalno ni rođen”,22 a Skender Kulenović (1939.) se pita da li
uopće kod “Muslimana postoji nacionalni osjećaj u bilo kojem pravcu”, odnosno, “ko bi znao na
nesumnjivo jasan način razjasniti njegovo postojanje, odnosno nepostojanje...”23
Poziciju bošnjačke narodne grupacije u Bosni i Hercegovini, potkraj 20-ih godina XX
stoljeća, čini se da je najbolje shvatio i sintetizirao Hasan Kikić u svom članku “Prilog
jednoj diskusiji”.24 Inače, on polazi od stava da nacionalne odnose uopće treba zasnivati na
ravnopravnosti i da zapostavljanje pojedinih nacija predstavlja odsustvo humanizma i tole-
rancije. Suštinu bošnjačkog narodnosnog bića, svu problematiku koja se u egzistenciji te
grupacije vidno očitovala, on je sintetički i snažno izrazio stavovima da su “Muslimani
Bosne i Hercegovine tvrd i čvorugav problem kako za samu nju, tako i za čitavo društvo”,
jer je taj “elemenat možda i prejako udaren istorijskom nepravilnošću. Najprije katoličan-
sko-bogumilsko-pravoslavna mješavina vitlana i presovana prekosavskim papinstvom, pa
prevjeravanje radi životnog boljitka, vjersko autonomisanje pred nasrtajem katolika misio-
nara i na koncu buržoarsko-vjersko organizovanje u ovoj našoj današnjoj (...) državi. To su
sve udari i jake kočnice za naprijed.”25 On dalje piše da se neprevjereni pod različitim
pritiscima osmanskog i austrougarskog upravljanja i vladanja Bosnom i Hercegovinom “ili
(...) pohajdučiše ili pribjegoše da time, potaknuti baš turskom presom, rode u sebi naciju,
zavrtanj i regulator za osjećanje odbačenosti i bespravne izolacije... Nacionalna gorljivost
se rađa pod pritiskom kad se rađa bunt i osjeća odbačenost. Tome su eto naši izbjegli
prevjeravanjem i u tome je eto razlog da su oni, kao što se kaže ‘nacionalno nesvjesni’.”26 I
zaista, Kikić je otkrio uzroke stagnacije bošnjačko-muslimanske populacije koja se nacio-
nalno nije (samo)realizirala u vremenu kada su to učinili drugi narodi. Nedostajala je, u
prvom redu “nacionalna gorljivost”, koja je stoljećima bila zapretana.
Bošnjački intelektualci u “Putokazu” na Bošnjake gledaju kao na poseban historijski,
kulturni i narodni individualitet, a na Bosnu i Hercegovinu kao na kulturnu i historijsku
posebnost. Zbog toga, oni konzistentno i bez dvojbe odbacuju svaku politiku srbizacije (i
autosrbizacije), odnosno kroatizacije (i autokroatizacije) Bošnjaka. Narodnosno određenje
i posebnost Bošnjaka oni nigdje i nikada nisu dovodili u pitanje, niti su ih svodili pod srp-
sko ili hrvatsko nacionalno ime.
Umjesto zaključka
U znanstvenom istraživanju participacije bošnjačkih intelektualaca u profiliranju, uo-
bličavanju i, posebno, samorazumijevanju narodnosno-nacionalnog identiteta Bošnjaka
došlo se do slijedećih uvida:

ČASOPISI 10
– izvršili su kritiku od naroda odrođene bošnjačke inteligencije i koncipirali edukativ-

no-prosvjetiteljsku ulogu – ciljeve, zadatke i budući način rada inteligencije uopće;
– stali su u odbranu egzistencije i povijesnih interesa socijalno deklasiranih slojeva
bošnjačkog naroda (seljaka i radnika) u cilju njihove motivacije ka progresu, slobodar-
skim, demokratskim i humanističkim vrijednostima;
– uočili su težak i podređen položaj žene Bošnjakinje, naglasili njenu ulogu u razvoju i
preporodu cjeline bošnjačkog naroda i predložili sadržaje rada i puteve njene brže
emancipacije;
– izvršili su kritiku veoma teškog položaja i diskriminacije mladih, otkrili uzroke i
predložili puteve prevladavanja tog stanja kroz akciju u okviru koje će se kod mlade
generacije pobuditi interes i jačati svijest o mjestu i ulozi mladih u procesu općedruš-
tvenog progresa;
– popularizirali su antifašističku orijentaciju unutar bošnjačkog naroda i snažno par-
ticipirali u priključenju bošnjačke populacije antihitlerovskoj koaliciji naroda;
– shvatili si i vrednovali pitanje historije, tradicije i islama u stvaranju bošnjačkog in-
dividualiteta i entiteta, uočili da je islam diferentia specifica tog historijskog procesa
– posebno, naglasili vrednote islama, u prvom redu njegovu progresivnu, demokratsko-
humanističku, kao i antifašističku orijentaciju;
– ukazali su na značaj obrazovanja kulture, književnosti i prosvjećenosti za ubrzaniji
ekonomski, kulturni, politički i općedruštveni napredak Bošnjaka;
– dali su svoj konkretan doprinos u konstituiranju i afirmiranju Bosne i Hercegovine,
prvo, kao autonomne, a kasnije ravnopravne federalne jedinice u okviru zajednice
jugoslavenskih naroda.
Dio humanistički orijentirane bošnjačke lijeve inteligencije, nošen idejama prosvjetitelj-
stva, s akcentom na vlastiti kulturni i politički angažman, koncentrirao se na socijalnokultur-
ne, obrazovne i islamske aspekte narodnosne egzistencije Bošnjaka toga doba. To je sasvim
razumljivo, budući da Bošnjaci – muslimani nemaju, vladajućim teorijama nacije definirane
uvjete, poput drugih zapadnoeuropskih nacija, primjerice: zasebnu čistu etničku teritoriju,
jezik je zajednički sa drugim narodima, a oni se nisu konstituirali u zasebnu teritorijalnu
državnopravnu i političku zajednicu. Stoga se i bošnjački individualitet primarno traži u
njegovom običajno kulturnom specifikumu, a prostori bošnjačke emancipacije otkrivaju u
mediju prosvjetiteljsko-kulturnog napretka. To ne znači da oni reduciraju naciju na kulturni
spiritualitet. Naprotiv, oni je promatraju u njenom objektivitetu i totalitetu. Otuda se bave
i socijalnim, ekonomskim, političkim, državnim aspektima bošnjačke nacije.
Bilješke
1
Ovo glasilo bošnjačke intelektualne ljevice okupilo je preko 25 saradnika, među kojima su, pored pomenutih Huskića i Kikića
(pseudonim Alija Korjenić), autori priloga: Safet Krupić, Rizo Ramić, Skender Kulenović, Zijo Dizdarević, Ešref Badnjević
(pseudonim Mustafa Orlanović), Nafis Defterdarević, Samija Hodžić, Vehbija Mehmedović, Rasim Filipović, Husref Ćišić, dr.
Melko Erak, Derviša Ljubović, Hamid Dizdar, Bakir Badnjević, dr. Asko Borić, Miralem Ljubović, Mustafa Porobić, Derviš
Imamović, Husejn Salčić, Salih Alić, Nazif Resulović i dr. U navedenom periodu izašlo je 13 brojeva “Putokaza”: 1937. (1,2,3,4),
1938. (5,6,7-8, 9-10) i 1939. (1-2-3).
2
Uvodna riječ, Putokaz br. 1, Zagreb, 1937., str. 2.
3
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1988., str. 149.-150.
4
Autori članaka i studija u “Putokazu”, kada pišu o Bošnjacima, koje imenuju Muslimanima, nikada ne zanemaruju tronacional-
nu bosanskohercegovačku strukturu. Primjera radi, (1) Skender Kulenović piše da su “uzroci sadašnjeg stanja omladine mu-
slimanskih (...) slojeva u svom korijenu (...) jednaki uzrocima teškog stanja ostale omladine” (Putokaz br. 1, str. 16.), Hasan
Kikić ističe “Odgovornost (...) pred (...) muslimanskim i nemuslimanskim svijetom” (Putokaz br. 9-10, str. 244.) itd. itd.
5
Kasim Suljević, Putokaz – glasilo revolucionarne orijentacije, Treći program Radio-Sarajevo br. 5, 1974., str. 353.

6
Kasim Suljević, cit. izdanje, str. 353.
7
Kasim Suljević, cit. studija, str. 353.
8
Miralem Ljubović, Seljačko sveučilište, Putokaz br. 1-2-3, str. 292.
9
Hasan Kikić, Paligraf, Putokaz br. 1-2-3, str. 292. O seljaštvu i agraru, kao i radništvu u “Putokazu” su pisali: Husref Ćišić,
Skender Kulenović, Hasan Kikić, Rizo Ramić, Ešref Badnjević, Miralem Ljubović, Vehbija Mehmedović, Derviša Ljubović i
Husejn Salčić.
10
Skender Kulenović, Pogled na muslimansku omladinu, Putokaz br. 1/1937., str. 16.-17.
11
12
Miralem Ljubović, Seljačko sveučilište, Putokaz br. 1-2-3, str. 296.-297.
13
Mustafa Orlanović, Položaj muslimanke u Bosni, Putokaz br. 6, str. 141.
14
Derviša Ljubović, Život naše žene, Putokaz br. 1, str. 30.
15
Mustafa Orlanović, cit. članak, str. 127.
16
17
18
19
Nafis Defterdarević, Bosna i Hercegovina u mraku, Putokaz br. 1-2-3, str. 276.
20
Bakir Badnjević, Islam i demokracija, Putokaz br. 5/1938., Asko Borić, Merhum mevlana hadži mehmed Džemaludin eff. Ča-
ušević Reis-ul ulema Kralj. Jugoslavije, Putokaz br. 6/1938.
21
22
Hasan Kikić, Prilog jednoj diskusiji, Pregled, Sarajevo, 1928., str. 19.
23
Skender Kulenović, Jedna žalost i jedna potreba, Putokaz br. 1-2-3, str. 305.
24
Hasan Kikić, Prilog jednoj diskusiji, Pregled, Sarajevo, 1928.
25
Hasan Kikić, cit. članak, str. 289.
26
Hasan Kikić, cit. članak, str. 290.

ČASOPISI 10
prof. dr. Ismet Smailović
Endemijski sifilis i Bosna i

Hercegovina u mraku
(o časopisu “Putokaz” i
njegovu uredniku Hasanu Kikiću)
Kada sam dobio u ruke “Književnohistorijsku monografiju o časopisu Putokaz”, koju su

pripremili prof. dr. Muhidin Džanko i prof. Esed Karić, namjerno je nisam počeo čitati od
1. već od 17. stranice odakle počinju tekstovi “Putokaza” u 13 njegovih brojeva. To sam
učinio zato što sam najprije htio srediti svoje lične utiske o “Putokazu”, o njegovim tek-
stovima, o njegovim suradnicima, o njegovim temama i o njegovoj ideološkoj orijentaciji,
pa tek onda pročitati sudove i mišljenja priređivača “Književnohistorijske monografije o
Putokazu”. Kad sam takvim redoslijedom završio svoje čitanje, bilo mi je veoma drago što
su moja i njihova mišljenja gotovo u svemu bila podudarna, pa im čestitam i odajem prizna-
nje što su o “Putokazu” rekli i ukratko napisali ono što je najvažnije.
Kažem “ukratko i što je najvažnije”, a to ne znači da je o “Putokazu” sve rečeno i da se
ne može još nešto reći što bi upotpunilo njegovu kompletnu sliku, što bi objasnilo neke
pojave, ili ukazalo na neke njegove eventualne stranputice.
Govoreći o “Putokazu” mi moramo nešto reći i o njegovu uredniku Hasanu Kikiću, jer
mu je on davao glavnu orijentaciju i upotpunjavao njegov osnovni profil, pa se zato u ovom
mom izlaganju njegovo ime ne može zaobilaziti.
Prije svega želim naglasiti da je Kikić, kao vrlo mlad učitelj i sa svoje tridest dvije, postao
urednik “Putokaza” u vrijeme kad je časopis bilo vrlo teško održavati zbog cenzure i zbog
materijalnih teškoća. Ja ne znam da je u to vrijeme bilo tako mladih učitelja koji su 3 go-
dine uspješno uređivali i održavali neki ugledni časopis kao što je bio “Putokaz”. To poka-
zuje Kikićevu veliku aktivnost, ljubav i sposobnost za takvu vrstu posla, premda ga je
obavljao u vrlo teškim uslovima. Desetak Kikićevih pisama upućenih prijateljima u Saraje-
vo ispunjeno je njegovim brigama o “Putokazu”. Meša Selimović u svojoj književnoj studi-
ji o Hasanu Kikiću navodi ove odlomke iz takvih pisama: “Dobro je da sam ja stigao ovamo”,
piše Kikić iz Pisarovine, “inače od svega ništa. Radilo se, naime, o parama. Nešto sam još
posudio... “Putokaz” odmah razdijeli. Ne znam hoće li biti plijenjen ili ne, jer je režim
čudan pa ne znaš kako da mu priđeš. Pomisli kad smo po noći štampali.”
Dvanaest dana poslije toga, tačnije 11.8.1937. Kikić ponovo piše: “...Slabo stojimo
materijalno. Doduše, nismo dužni za ovo do sada, ali nemamo dalje. Zato smo tražili jedan
dobar izlaz i našli ga. Jedan naš saradnik je napisao brošuru “O Španiji” i novac od nje ide
za “Putokaz”. Iste godine 24.10. Kikić piše: “Od “Ho-ruk” pare idu za “Putokaz”.
Materijalne poteškoće s kojima se borio “Putokaz” vide se i kasnije jer se u nekoliko
njegovih brojeva objavljuju pozivi i poruke pretplatnicima da što prije izmire svoje pret-
platničke obaveze. Sve se to odražavalo i na tempo izlaženja časopisa. U prvoj godini svoje
pojave “Putokaz” je počeo izlaziti svakog mjeseca. Prvi broj u veljači 1937. g., drugi broj u
ožujku 1937., a odmah poslije toga dolazi do usporavanja, pa se nakon četiri mjeseca pojavljuje

10 ENDEMIJSKI SIFILIS I BOSNA I HERCEGOVINA U MRAKU
u srpnju dvobroj 3-4. Do pojave petog broja dolazi tek nakon 8 mjeseci, tj. u travnju 1938. s
“Apelom prijateljima, čitateljima, saradnicima i povjerenicima” za što veću moralnu i materijal-
nu pomoć “Putokazu”. Možda je taj objavljeni apel uticao pa je šesti broj izašao nakon mjesec
dana, tj. u lipnju 1938., ali opet dolazi do krize i poteškoća, pa se “Putokaz” pojavljuje kao
dvobroj 7-8 tek u kolovozu 1938., pa opet kao dvobroj 9-10 u listopadu 1938. Na kraju svoga
postojanja “Putokaz” je izašao kao trobroj 1, 2 i 3 u travnju 1939. g.
Sve ovo pokazuje s koliko je muke, napora i materijalnih poteškoća “Putokaz” uspijevao
da se održi u svojih trinaest brojeva uz suradnju vrlo uglednih intelektualaca, kulturnih rad-
nika i književnika i s kakvom je ljubavlju i sposobnošću Hasan Kikić bio njegov urednik.
Putokaz” je u svojih trinaest brojeva objavio dosta lijepih i korisnih priloga iz pera ta-
dašnjih vrlo uglednih intelektualaca, a najviše ih se odnosi na život i prilike muslimana u
Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo loše postaviti pitanje: “Pa koji od tih priloga zaslužuju
posebnu pohvalu, koji su najbolji, najinformativniji i najkorisniji?” Po mome mišljenju to
su: “Bosna i Hercegovina u mraku” od Nafisa Defterdarevića (“Putokaz” broj 1, 2, 3 1939.)
i “Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini” dr. Aska Borića (“Putokaz” 1, 2, 3 1939.).
Ti su prilozi vrlo realan prikaz života i stanja našeg stanovništva u Bosni i Hercegovini
u prvoj polovini 20. stoljeća, a osobito muslimana, i pokušaj da se takvo teško stanje što
prije popravi. A kakvo je takvo stanje i kakav je bio takav život, najbolje je rekao Meša
Selimović u svojoj književnoj studiji o Hasanu Kikiću ovako: “Taj naš predratni život, na-
ročito bosanski, specifičan, težak, ponekad monstruozan... bio je nepojmljivo glup i mračan,
u mnogim svojim vidovima bio je jedan istorijski nonsens, anahronizam, krš vjekova u kome
su uporedo živjeli pravi derviški vjerski fantizam, malo različit od srednjovjekovnog, i ak-
tivnost proleterijata, polunaturalna privreda i finansijski kapital; 80% nepismenih i hiper-
produkcija inteligencije. Strašno siromaštvo ogromnog dijela našeg naroda, fantastično
malena proizvodnost rada, najamno ropstvo koje je prelazilo pravu kolonijalnu eksploata-
ciju, kako konstatuje Kikićev “Putokaz”, nezaposlenost, alkoholizam, endemije i epidemi-
je, prostitucija, to su bili problemi Bosne, a naročito muslimana u Kikićevo vrijeme. Dvije
trećine neobezbijeđene djece u Bosni bilo je muslimanske; dvije trećine sifilistične djece
u Bosni bilo je muslimanske. Stanje je bilo takvo da je jedan malodušnik 1928. godine rekao
da je muslimanska zajednica živi mrtvac kojem bi već sad trebalo klanjati dženazu.”
Na osnovu ovakve tačne i istinite konstatacije čini mi se da su prilozi Nafisa Defterda-
revića i dr. Aska Borića pogodili u srž problema. U svom prilogu “Bosna u mraku” Defter-
darević je brojnim i preciznim statističkim podacima pokazao stanje pismenosti, odnosno
nepismenosti, kod muslimana u Bosni i Hercegovini, komparirajući to sa stanjem kod
nemuslimanskog stanovništva i sa stanjem izvan Bosne. Ti su podaci tako stravični da čovjek
zaplače od jada, muke i zaprepaštenja, pitajući se: Pa zar je moguće da smo mi doskora
zaista takvi bili!? Čini mi se da takvih podataka nema u drugim muslimanskim listovima i
časopisima, kao što su npr. “Gajret”, “Novi behar” i drugi.
Prilog dr. Aska Borića pod naslovom “Endemijski sifilis u Bosni i Hercegovini” također za-
služuje visoku ocjenu po svojoj vrijednosti, jer metodološki i vrlo razumljivim jezikom govori o
toj opakoj bolesti koja je bila raširena naročito među muslimanima u Bosni i Hercegovini. Go-
voreći najprije o povijesti te bolesti dr. Borić dalje objašnjava njezine uzroke, pa njezin razvoj
po stadijima, pa način liječenja, i na kraju svoj prilog završava poglavljem o endemijskom sifilisu
u Bosni i Hercegovini. Ne može se reći da se o sifilisu kod nas rijetko pisalo, ali ovako mislim
da nije, jer dr. Borić o jednoj vrlo stručnoj temi tako metodološki zanimljivo govori vrlo jasnim
jezikom i stilom da će svakom čitatelju njegov prilog biti od velike koristi.
Kad se pregledaju i pročitaju svi brojevi “Putokaza”, lahko pada u oči da u njima nema
ni jedne pjesme Hasana Kikića premda ih je on napisao preko 30. Zašto ih nema? Nema ih

ČASOPISI 10
zato jer je Hasan sve svoje pjesme objavio do 1930. g., a “Putokaz” je počeo izlaziti počet-
kom 1937. Kikić je znao da ponovno objavljivanje već jednom objavljenih književnih djela
po časopisima nije uobičajeno, pa ni dozvoljeno, osim u izuzetnim prilikama.
Također se brzo uočava da ni u jednom broju “Putokaza” nema ništa o Kikićevu zemljaku
Ahmedu Muradbegoviću i njegovim djelima, koji je u to doba stekao veliku reputaciju sa
svojim dramama i novelama, a rodom je iz Gradačca kao i Kikić. I ne samo što je iz Gradačca,
već je i po godinama života suvremenik Hasana Kikića. Hasan je od njega mlađi samo sedam
godina i sigurno je čitao Muradbegovićeva djela. Normalno bi bilo očekivati da će se u djeli-
ma mladog Kikića osjetiti bar nešto od renomiranog Muradbegovića, ili u temama, ili u stilu,
ili u jeziku, ali od toga nema ama baš ništa. Dok Muradbegović piše: “Haremsku liriku”,
“Haremske novele”, “Nojemovu lađu”, “U vezirovim odajama”, “Huseinbeg Gradaščević”,
“Ljuba Strahinjića bana”, dotle Kikić piše: “Lole i hrsuzi”, “Zgode o nasušnom hljebu”,
“Provincija u pozadini”, “Ho-ruk”, “Bukve” i niz pripovijedaka u kojima je zavirio u karakazan
bosanskog života, prošao kroz bosanski jad i postao borac za bolji i pravedniji život. Dok Mu-
radbegović potječe iz aristokratske porodice, Kikićev je otac bio školski poslužitelj, porijeklom
sa sela, a on seoski učitelj. Dakle, njihovo socijalno porijeklo utjecalo je i na njihov ideološki
pregled na život, pa ih je i jedno i drugo više udaljavalo jedan od drugoga nego međusobno
zbližavalo. Ja nisam nikad vidio Hasana Kikića, a kamoli s njim razgovarao, ali sam vidio
Ahmeda Muradbegovića, s njim sam živio nekoliko godina u Tuzli i mnogo sam s njim raz-
govarao. Između ostalog pitao sam ga nekoliko puta i šta misli o Hasanu Kikiću i njegovim
djelima. Kad god sam ga o tome pitao, i uvijek je malo o tome govorio, izbjegavao je da o tome
razgovaramo, i, čini mi se, da je više volio da ga o Kikiću ne pitam, nego da ga pitam. Nije
nigdje zabilježeno što je Hasan Kikić mislio o Muradbegoviću i njegovim djelima i da li su
nekada međusobno razgovarali. Iz svih ovih razloga razumljivo je što ni u jednom broju “Pu-
tokaza” nema nikakva osvrta ni na jedno djelo Ahmeda Muradbegovića.
Zbog ideološke orijentacije “Putokaza” i zbog Kikićeve pripadnosti grupi lijevo orijen-
tiranih pisaca “Putokaz” se nije pozitivno osvrnuo ni na Aliju Nametka i njegovo književno
stvaralaštvo iako je Alija Nametak u to vrijeme bio popularan književnik u Bosni i Herce-
govini. Razlozi su jasni, a iznio ih je Mustafa Orlanović ocjenjujući Nametkovu zbirku
novela “Dobri Bošnjani” u šestom broju “Putokaza” 1938. U toj negativnoj ocjeni Orlano-
vić između ostalog kaže: “Alija Nametak, kao ni ranije, ni u ovom djelu ne daje tešku bo-
sansku stvarnost, ne ulazi u čvorište problema, ne zahvaća ono teško i jadno stanje bosan-
skog svijeta. On je daleko od toga... Njegovi “Dobri Bošnjani” nastavak su u razvojnoj lini-
ji begovsko-aginsko-hodžinskom pisanju, s tom razlikom da od tog pisanja ipak odskače po
boljem jeziku, dotjeranijem stilu i izvjesnom artizmu.”
I na kraju još i ovo: Na str. 451 “Književnohistorijske monografije o Putokazu” piše: “U
priređivanju ovoga izdanja vršili smo minimalne i neophodne intervencije u jeziku i pravo-
pisu izvornih časopisnih tekstova.” Preporučujem da kao neophodna intervencija bude i u
Kikićevu prilogu “Vunderkind” gdje ispod naslova stoji motto: Sagan babo, a saransak nana,
gdje će biti đulbešećer dijete. Umjesto sagan treba da bude sogan, jer sagan ne znači ništa, a
sogan znači crveni luk. Ta ista greška u istom prilogu ponavlja se još jednom. To nije štam-
parska greška. Bit će da je Kiki tu izreku od nekoga pogrešno čuo.
Veliko priznanje i pohvala pripada priređivačima “Književnohistorijske monografije o
Putokazu”, prof. dr. Muhidinu Džanku i prof. Esadu Kariću, te i onima koji su još sudjelo-
vali u tom poslu kao recenzenti, kao korektori i kao tehnički uređivači: prof. dr. Edhemu
Muftiću, mr. Seadu Nazibegoviću, Omeru Heliću i Izedinu Šikalu. Posebnu zahvalnost
izražavam svome dobrom prijatelju i mome bivšem odličnom studentu, a sada književniku,
pjesniku, pozorišnom i kulturnom radniku mr. prof. Nijazu Alispahiću.

pri Dževad
Jogunčić
Sead
kazi
Begović
Tatjana
Paić-Vukić
i
11
kriti
ke
PRIKAZI I KRITIKE 11
Dževad Jogunčić
Ozbiljna svaštara živahnog

djeda Tahira
Tahir Mujičić, Monografija, BNZH za Grad Zagreb, Kapitol d.o.o.,
Zagreb, 2008., str. 339
Zašto smo se prihvatili rada na monografiji o umjetnič-

kom stvaranju Tahira Mujičića? To pitanje mi nitko nije
postavio, niti se ja kao sunakladnik ispred BNZH za Grad
Zagreb želim braniti pred sobom i drugima zbog velikog
napora da se jedan tako bogat umjetnički opus i život sabe-
re u jednu knjigu. Vjerujte, toliko je toga Tahir napravio, da
smo morali napokon kazati: hajmo to završiti, nemojmo
dalje kopati. Činilo se prirodnim napraviti ovakvu knjigu,
jer, malo je takvih kao Tahir, koji istovremeno žive, supo-
stoje i stvaraju u nekoliko umjetničkih izričaja.
Tahirovi korijeni su duboko u Bosni, u pitomom gradu
Tešnju u kojem je rođen i Musa Ćazim Ćatić. Pristalica sam
mišljenja da je identitet po mnogočemu slojevit i da se ne
može ograditi fizičkim granicama. To je posebno izraženo kada govorimo o kulturnom
identitetu koji je, barem kada je o Tahiru riječ, nesputana duha i ne voli ograde i ograni-
čenja. Mi u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici Hrvatske želimo da je Tahir naš, ali u isto
vrijeme, svjesni smo toga – on pripada svima, a opet je, na sreću, svoj!
Primjetna je u njegovim pjesmama snaga i toplina bosanskog duha, osjeća se eho blage
sjete za toplinom doma. Rado se sjeća svojih nena, djedova, daidži i rođaka. Ostale su u nje-
mu mehke note tajnovite Bosne. To su bili intimni razlozi mene kao urednika da se prihva-
tim ovoga posla. Drago mi je, opet, i to da je taj moj Tahir, u kojem ima bosanskog duha,
rođeni Zagrepčanec i da ništa nije izgubio od zagrebačkog štiha. Ništa manje nisu bitni ni oni
drugi, umjetnički razlozi da se pristupi izradi monografije. Naprotiv, oni su još važniji. Sve-
deno na na najkraći mogući razlog, Tahir je poseban, teško definirajući „umjetnički slučaj“.
Obično se ovakve knjige rade, što bi mi Bošnjaci kazali, rahmetlijama koji uživaju u
mirogojskom miru. A, eto, mi priredismo hommage živom insanu. Monografije je nastala
prije svega zbog dobre volje svih Tahirovih prijatelja umjetnika te sadašnjih i nekadašnjih
suradnika (njih čak 52, ne računajući fotografe i slikare) koji su priložili radove za mono-
grafiju. Svatko tko ju uzme u ruke zasigurno će se začuditi njenoj sadržajnosti i bogatstvu
vidljivom u likovnim, fotografskim i tekstovnim prilozima. Naravno, treba spomenuti da
BNZH nije sama ušla u ovaj kompleksan posao i da se monografija ne bi realizirala bez
rada urednika i priređivača Bože Čovića iz izdavačke kuće Kapitol koja je sunakladnik
knjige. Treba pojasniti i one „ostale razloge“ koji su mene kao urednika hrabrili da istraje-
mo u izradi ove monografije.

11 OZBILJNA SVAŠTARA ŽIVAHNOG DJEDA TAHIRA
Uloga umjetnika, naime, treba da bude glas radikalno individualnih iskustava u svijetu
poremećenih vrijednosti i nezadrživo bujajućih kolektiviteta. Upravo se Tahir drži tog
načela. On se ne da strpati u okvire i pravilnike! On se opire uopćavanju, on razbija stere-
otipe, pravce i pokrete. Ako se prisjetimo izreke da je čovjek onoliko bogat koliko u srcu
ostane dijete, onda se za Tahira može reći da se nije trudio odrasti. U njegovom srcu osta-
lo je veliko dijete zaigrano životom!
Tahir je uspio prebroditi zamku onih koji vole raditi, i rade, različite stvari, koji se žele
okušati u koječemu i zapitati o mnogočemu. Takvi obično, odlutaju u površnost. To se,
hvala Bogu, Tahiru nije dogodilo. Upravo ga njegova svestranost čini jedinstvenom pojavom.
Zato je ova knjiga za mene ozbiljna svaštara živahnog djeda Tahira! Dobro mi je svojedob-
no Tahir ukazao: ne treba Bošnjacima nacionalno prozelitizam. Samo kad pokažemo da smo
integrirani, pokazaćemo da smo isti na različit način.
35 godina rada i 60 godina života Tahira Mujičića

Sead Begović
Kad melek bahne u avliju

Semka Alagić: “Alem-kamen”, Bošnjačka nacionalna zajednica
Hrvatske (Biblioteka Bosana: BNZH), Zagreb, 2007., str. 207
Drugi roman Semke Alagić “Alem-kamen upućuje na

realistički tip proznog pisma s tradicionalnom ljubavnom
tematikom i psihosocijalnim umetcima: patološkim nagnu-
ćima unutar obiteljske drame te ushitnim i vrlo dirljivim
opisima glavnoga lika, žene, i njene doživljajnosti. Altrui-
stička produžena ruka autorice usmjerava nas na poruku
koja nam govori da sreću i blagostanje nalazimo samo unutar
zajednice. Idealizmom prožet roman posvema je klasične
strukture koja na svojoj širokoj podlozi nosi razvoj glavnog
lika. Dva poglavlja ovog romana spretno su umrežena kao
dvije odvojite priče koje se u završnom krešendu preklapa-
ju. Roman se otvara autoričinim Uvodom koji bi da nam
epistemološki približi krajišku zbilju onih koji kroz prostran-
stva duhovne tišine tragaju za spoznajama i otkrivaju smi-
slove i suštine ljudskih ćudi koje će se pronijeti mimo za-
borava upravo ovim romanom. U stilu pučkih romana na
preispitivanju je iluzija i nada u vječnu ljubav s etičke pozi-
cije samostalne ili udane žene koja uz rizik društvenog zaziranja i osude ostvaruje svoje
ciljeve. Bez senzacionalnih efekata u ovoj priči zatječemo likove koji prenose snažnu osje-
ćajnost, suptilnost i profinjenost kao i romantičnu proživljenost te lirsku melankoliju, a na
drugoj strani – grubost, pesimizam, licemjerje i amoralnost. Pokatkad čitalac, opijen do-
sljednim linearnim pripovijedanjem, osjeti mračne provincijske sile i potisnute strasti na
granici stiliziranog naturalizma.
Radnja se proteže u vremenskom intervalu između šezdesetih pa sve do druge polovi-
ce osamdesetih godina prošloga stoljeća u bosanskoj Krajini i, u drugom poglavlju, u Sjedi-
njenim američkim državama. Romana se otvara pričom o razvalini braka lijepe, ćutilne i
karakterne Šemse i labilnog Bekira koji se u toj vezi propije, ogrubi i pretvara u promisku-
itetnog zlostavljača. Bez muževa poštovanja, Šemsa uskoro rodi djevojčicu Almu koja će
nadalje u ovoj dirljivoj romanesknoj priči biti glavni akter. Smršavila i onemoćala, oboljela
od neizlječive bolesti, Šemsa osjeti da joj se približava dah smrti. Jedina utjeha u tim tre-
nucima bila joj je ćerkica Alma koja je poželjela da Božji melek iz majčinih priča bahne u
njihovu avliju. Naime, Almu je majka željela pripremiti za život kada će sve veći broj ljudi
služiti šejtanu uz nemoral i nasilje. Možda baš stoga likovi ponekad progovaraju s poučnim
ali univerzalnim dionicama koji podsjećaju na kuransku povijest ili čak s doslovnim umet-
cima, primjerice iz ajeta sur Al-Qalam: “Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti… Na Dan
kada bude nepodnošljivo…”

11 KAD MELEK BAHNE U AVLIJU
Šemsa umire, bekir dovodi drugu ženu, a Alma bude silovana. Pronađena je izgriženih
grudi i zgnječenih bedara uz Kur'an otvorenih korica koji je netom čitala. Bekir nakon tih
nemilih događaja počinje mrziti oca u sebi. Nakon što je otkrio silovatelja, osvećuje se
ubojstvom i završava na dugogodišnjoj robiji u KPD-u Zenica. Kao da je htio biti kažnjen i
kao da se htio maknuti od svoga djeteta svjestan da mu nema što pružiti. Alma potom rodi
mrtvog dječaćića. Njena bol je nepodnošljiva. Ubrzo odlazi u kuću kod skrbnika – amidže
Muhameda, nene Hane i djeda Ahmeta. U tim trenucima i na takvim mjestima u romanu
autorica iskazuje vrlo rafiniranu lirsku poantiranost: “…Ona je još jednom prošla kroz kuću
i bismillom zaključala vrata…” Nadalje, dida Ahmet ubrzo primijećuje da je Alma postala
“divne ćudi, poput majčine, smaragdnih očiju, njegovana nurom unutarnje spoznaje…”
Svoje slobodno vrijeme ona provodi uređujući svoj vrt (Almin palčak), njeno malo carstvo.
Mnogi joj udvaraju u novoj sredini pa i sin lokalnog moćnika Mirsad kojeg ona uporno od-
bija, a on je ucjenjuje. Proširit će glas da je rodila kopile i da joj je otac u zatvoru. Svojim
ugledom, njen će obraz osvijetliti amidža Muhamed. Alma stječe nerazdvojnu prijateljicu
Kiju (Rukija) i počinje raditi u ustanovi Općinskog suda gdje ubrzo upoznaje mladog od-
vjetnika Alečka koji za njom uzdiše. Alma ga je posve opčinila. Uslijedile su zaruke i nakon
prstenja obveza prema vjenčanju. Kad njen školski drugar Asim zatraži od nje da interve-
nira kod pretpostavljenog Markana, zato što je sudjelovao u tuči braneći brata Samira, ona
se obrati Aleču (Aliju). On se pak postavi snishodljivo i poltronski. I ne samo to, zamjerila
mu je što umrlog oca nije spustio u kabur i što pritom nije s drugima proučio dovu. Zamje-
ra mu što se odriče identiteta, prošlosti i vjere. Između njih protječe zanimljiv dijalog,
pravi mali esej kroz verbalni sukob zbog poimanja Almine vjere i Alečkovog ateizma – o
novom čovjeku i partiji, a na drugoj strani o uzvišenom Rabbu.
Drugo poglavlje romana otvara se s flash back postupkom i vraćanjem u razdoblje odmah
nakon Drugog svjetskog rata. Bivši suborci Ante i Faruk, koji su se podjednako borili protiv
okupatora kao i protiv izroda naroda, odluče da se isele, odnosno izbjegli su u Ameriku.
Ovdje je točno naveden jedan toponim, malo mjesto Bužim koje je u 14. stoljeću bilo naj-
veći grtad Krajine. U Americi, ovo dvoje prijatelja, dočekuju Antin rođak Stipe i njegova
žena Majda. On ih zapošljava kod gospodina Petersona. Budući je gazdina kćer bacila oko
na naočitog Faruka on uzmiče i uz Stipinu pomoć zapošljva se kod Mauritanca Sehmi
Tuareza Mut'ama (Mata). Kad Faruk na njegovoj polici otkriva Kur'an shvati da je u kući
brata muslimana. Uz posebnu naklonost kuhara Ubejda, na ovoj farmi, upoznaje sudbinsku
djevojku, Mut'amovu kćerku Aišu. I opet autorica progovara kroz svoje likove kolokvijalno.
Kada je Aiša ušla u prostoriju Faruk je u nedoumici: “jal djevojka jal hurija” Ubrzo se žene
i Aiša rodi sina Harisa i kćer Selmu. S 35 godina Faruk postaje uspješan čovjek, poljopri-
vrednik te u Americi upoznaje svoje rođake. U Americi ga posjećuje brat Ismet na Bajram
godine 1962., a Haris putuje u Bosnu na vjenčanje Enesa i Kije. Tamo upozna Almu. Šar-
mira ga njena divna pojava, blagi govor, blistavo lice, profinjene kretnje, umnost i dobro-
ćudnost. Umah shvati: Zaljubiti se u nju znači biti izgubljen. Shvati također da nitko puta
do njezina srca nezna. Bogatstva su joj pod noge prostirali i pred njom klečali, proseći nje-
nu ruku, ali je ona nikom ne ispruži. Ni traga oholosti, gizdavosti, uobraženosti. Shvati:
Njena se ljepota neda opisati. Alma joj je prvo, ljubav drugo i sreća treće ime.
Naravno, taj se sudbinski susret završio vjenčanjem na obostranu radost dviju porodica.
Godine 1987. Alma je rodila te je amidža Muhamed posjećuje. Nije ga se toliko dojmila
Amerika koliko lijep život i sreća njegove miljenice koja je bila uvjerena da je Dunjah pre-
pun duša lutalica, a ona se čvrsto držala majčinih nasihata. Ubrzo, nakon tih sretnih doga-

đaja, Alminog oca Bekira pustiše nakon 11 godina provedenih u zatvoru. On je sada dubo-
ko zamišljen sjedio u Alminom vrtu, rezigniran, ispunjen pokajanjem, ali i osvješten.
Semka Alagić uspješno ubacuje, inkrustira, na pojedina mjesta u romanu, lokalne i kozmo-
politske teme. Prinjerice, jednu će situaciju ilustrirati s podatkom o Cazinskoj buni, a
drugu sa segregacijom u Americi iz godine 1965. Naprosto nema nepoželjnih umetaka
koji bi usporili priču – ona se odvija pregledno, pravocrtno i kronikalno. Autorica ne afirmi-
ra vruću aktualnu temu već svevremenu: iskonsku ljubav i prijateljstvo, čvrstu vjeru, mo-
ralnost, radišnost i upornost te vjeru u čovjeka. Pritom se priča dobro uokviruje u protok
vremena i prolaznosti koji su ispunjeni optimizmom.
Roman je pisan brižljivo, s jednostavnom, realističnom tenzijom i u svojem većem di-
jelu sa stilom usmenog proznog diskursa. Neuralgične teme i fokusiranje na pojedinca, u
okružju obitelji, biti će obrađene bez previše razmišljanja o dotjeranosti forme. Rečenice
naprosto plijene svojom jednostavnošću i događajnošću. Prepoznajemo povremeni doku-
mentaristički i slikovito lirski stil bez manirističke fraze. S pomoću potonjeg izričaj nije
ogoljen i svaka stranica traži iduću. Sociopsihološki elementi prizivaju usporedbe s nekim
hrvatskim piscima kao što su Nada Iveljić, Stjepan Tomaš i Miro Gavran. Ipak, čini se da
spisateljica malo toga duguje lektiri jer joj je iznad svega stalo reći nešto proživljeno i ele-
mentarno. Roman će zadovoljiti podjednako niske zahtjeve čitalačke publike i one visoke,
s obzirom na povremenu kolokvijalnost i moralno didaktičke pasaže.

11 KONZUL DE NIKOLAIDES I VJERSKE FORMULE NA ARAPSKOM
Tatjana Paić-Vukić
Konzul de Nikolaides i vjerske

formule na arapskom
(Turska kuća – Casa Turca u Rijeci)
Uredila Esma Halepović Đečević, likovno oblikovao Theodor de

Canziani Jakšić, fotografije: Mirjana Lončar, Hrvatsko-tursko
društvo Rijeka : Liber, Rijeka, 2007., 133 str.
Na raskrižju riječkih ulica Giuseppea Verdija i Vatrosla-

va Lisinskog nalazi se jedinstven spomenik historicističke,
pseudomaurske arhitekture i orijentalnog dekorativnog
slikarstva, poznat kao Turska kuća. Do tridesetih godina 20.
stoljeća ta je palača bila dom Nikolaia Nikolaki Effendija de
Nikolaidesa, dugogodišnjeg osmanskog i grčkog, a poslije
Prvoga svjetskog rata samo grčkog konzula u Rijeci. O stotoj
obljetnici dovršetka toga zdanja, i desetoj obljetnici njego-
ve obnove, priređena je vrijedna fotomonografija “Turska
kuća – Casa Turca u Rijeci”.
Monografiju otvaraju prigodna Riječ urednice (str. 7), Riječ
gradonačelnika Rijeke mr. sc. Vojka Obersnela s prijevodima
na engleski i talijanski (str. 9-10) i Riječ župana Primorsko-
goranske županije Zlatka Komadine, također s prijevodima
(str. 11-13). Slijede Sažeci mr. sc. Esme Halepović Đečević, Theodora de Canzianija Jak-
šića te dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić Ždralović, svi prevedeni na engleski,
talijanski i turski jezik. Prvi od tih sažetaka, onaj koji potpisuje E. H. Đečević, zapravo i
nije kratak prikaz nekog teksta u knjizi, nego tek nekoliko rečenica o onome o čemu će
govoriti ostali autori. U nastavku, prof. dr. sc. Ante Simonić i mr. sc. E. H. Đečević pišu o
Hrvatsko-turskom društvu u Rijeci, koje je inicijator istraživanja povijesti, arhitekture i
dekoracija Turske kuće i suizdavač monografije.
U uvodu teksta Turska kuća – Casa Turca u Rijeci (str. 27-78) T. de Canziani Jakšić daje
sažet pregled urbanističkog razvoja Rijeke na potezu tržnica – kazalište u drugoj polovici
19. i počekom 20. stoljeća. Time je ocrtan okvir u kojemu će 1906. godine po narudžbi
konzula de Nikolaidesa palača Bartolich Gelletich biti rekonstruirana u prepoznatljivu
Tursku kuću s crveno-žutim pročeljima i karakterističnim orijentalnim lukovima. Dograd-
nja palače koja je na tome mjestu bila podignuta sedamdesetih godina 19. stoljeća izvede-
na je prema nacrtima arhitekta Carla Conighija, a slikarske dekoracije izradio je riječki
atelier Fumi prema zamisli nepoznata autora.
U daljnjem tekstu T. de Canziani Jakšić piše o konzulu de Nikolaidesu i njegovoj pri-
sutnosti u javnom životu Rijeke u prvoj trećini 20. stoljeća. Nikolaki Effendi razvio je

čvrste veze s gradom u kojemu je boravio kao diplomatski predstavnik, i u njemu je bio
rado viđen gost. Godine 1891. oženio se imućnom Riječankom, dvadeset dvije godine
starijom udovicom Antonijom Bartolich Gelletich koja će uložiti novac u rekonstrukciju
obiteljske palače. O tome koliko je i ona sudjelovala u osmišljavanju novoga izgleda te
građevine manje se zna. Stjecajem povijesnih okolnosti u kojima su se isprepleli životni
putovi osoba poteklih iz različitih kultura tako se dogodilo da su jedan kršćanin u diplo-
matskoj službi Osmanskoga Carstva i njegova supruga Fijumanka dali projektirati zdanje
na kojemu su se harmonično združila obilježja arapske andaluzijske arhitekture, kaligrafski
ispisane muslimanske vjerske formule na arapskome, ime naručitelja i sultanov znak, te za
islamsku dekorativnu umjetnost netipične freske na kojima su prikazani ženski i muški
likovi. Muški lik negroidnih crta – moretto, morčić – na Turskoj kući ima ulogu citata i
poveznice s lokalnom tradicijom.
Autorov iscrpni prilog Jakšića popraćen je fotografijama projektne dokumentacije Tur-
ske kuće, detalja pročelja i unutrašnjosti palače, te primjera pseudoorijentalne, historici-
stičke arhitekture u Rijeci i izvan nje, u Lovranu, Veneciji, Trstu i Beču, kao i u Bosni
(Sarajevska Gradska vijećnica, Elči Ibrahim-pašina medresa u Travniku). Fotografije po-
kazuju i stanje Turske kuće prije, te poslije nedavne temeljite obnove.
Drugi veliki dio monografije čini tekst dr. sc. Muhameda Ždralovića i Mubere Maslić
Ždralović Arabički natpisi na “Turskoj kući” u Rijeci (str. 81-126). U njemu su riječju i slikom
predstavljeni natpisi u lukovima iznad prozora i balkonskih vrata palače, ispisani četirima
inačicama arapskoga pisma: nastalikom, sulusom, kufskim i tugrai pismom. Većinu od
devedeset pet natpisa čine oni uobičajeni u islamskoj dekorativnoj umjetnosti: besmela
(formula “U ime Boga milostivog i samilosnog”), mašala (“Ne ureklo se! “) i drugi izrazi
utjecanja Bogu i oslanjanja na njega. Usto, na više je mjesta napisano ime naručitelja, kao
i tugra, kaligrafski stilizirano ime sultana Abdulhamida II., vladara Carstva čije je interese
konzul zastupao u Rijeci. Dr. sc. Muhamed Ždralović, nedavno preminuli voditelj Orijen-
talne zbirke Arhiva HAZU u Zagrebu, i Mubera Maslić Ždralović te su natpise iščitali,
transkribirali, transliterirali i preveli, a neke od njih popratili su dodatnim objašnjenjima.
Sudeći prema vrlo jasnim fotografijama, posebno zahtjevni bili su djelomično oštećeni
natpisi, kao i oni koji uokviruju muški i ženski lik, a izvedeni su, prema riječima autorâ
teksta, mješavinom adaluzijskoga i kufskog uglatog pisma. Bilo je potrebno veliko znanje i
iskustvo kako bi se u njima uopće razabrale riječi, jer oni i znalcima arapskoga jezika i pisma
na prvi pogled mogu djelovati kao puki geometrijski ili floralni ukrasi. A budući da se o tim
kaligrafskim dekoracijama već i prije pisalo, iako ih donedavna nitko nije bio odgonetnuo,
bilo bi zanimljivo vidjeti što se sve učitavalo u riječi ispisane nepoznatim pismom.
Na posljednjim stranicama monografije, između recenzija Vesne Lukanović i prof. dr.
sc Ekrema Čauševića, tiskan je tekst mr. sc. Nane Palinić Inačica stila ili poetska priča – Ri-
ječka Turska kuća - urbanistički i arhitektonski kontekst (str. 129-131). Budući da je autorica na-
vedena kao jedna od triju recenzenata knjige, reklo bi se da je to njezina recenzija, no već
prve rečenice najavljuju nadahnuti esej o samoj Turskoj kući, a ne o monografiji. N. Palinić
zalazi iza pitanja o stilskoj pripadnosti te građevine ustvrdivši da “izvor njena konačna
oblika nisu kanoni stila, koliko karakter njenih naručitelja i vlasnika, ne toliko prostorni,
koliko povijesni kontekst”. Temeljnu, duhovnu podlogu nastanka upravo takve kuće ona
vidi u priči “o upoznavanju, približavanju i zajedničkom životu dvoje kontekstualno razli-
čitih ali duhovno vjerojatno bliskih ljudi”. Taj prilog koji propituje i povijest Turske kuće,
i njezina današnja značenja, svakako je zavrijedio istaknutije mjesto u knjizi.

11 KONZUL DE NIKOLAIDES I VJERSKE FORMULE NA ARAPSKOM
Osim kroz vrlo informativne i zanimljive tekstove, monografija “Turska kuća – Casa
Turca u Rijeci” čitateljima predočuje prošlost i sadašnjost toga zdanja i brojnim fotografi-
jama koje je snimila Mirjana Lončar. Što se uredničkog posla tiče, bilo bi dobro da su
tekstovi u knjizi “harmonizirani” tako da se izbjegnu ponavljanja; osim toga, uvodni “pri-
godničarski” dijelovi zaposjeli su prevelik broj stranica. To ipak ne umanjuje nespornu
vrijednost ovakvoga istraživačkog i izdavačkog pothvata koji Tursku kuću, taj iznimni
spomenik kulturnih susreta s početka 20. stoljeća, približuje širokom krugu čitatelja. Rekla
bih da je važnost objavljivanja ovakve monografije ponajbolje izrazila Nana Palinić ustvr-
divši da će rasvjetljavanje povijesne priče o tom zdanju omogućiti “naše prihvaćanje i
udomljavanje – ne više Turske kuće u Rijeci, već jedne i jedinstvene riječke Turske kuće”.

IZLOG IZDANJA BNZ
ZA GRAD ZAGREB I
ZAGREBAČKU
ŽUPANIJU
svje Jusuf
Suljanović
doč
12
an
stva
SVJEDOČANSTVA 12
JUSUF SULJANOVIĆ rođen je u Bosni 14. siječnja

1939. godine, u Dževaru kod Sanskog Mosta. Od 1992. go-
dine živi i slika u sjeverno švedskom gradu Luleo, oblast
Norrbotten u blizini polarnog kruga. Nižu realnu gimnazija
u završio je u Sans kom Mostu 1954., a Grafičku školu u
Zagrebu 1957. Potom je tri godine radio u Izdavačko štam-
parskom poduzeću Oslobođenje i usporedno učio slikarstvo
kod akademskog slikara Radenka Miševića na Radničkom
univerzitetu i u njegovom ateljeu na Koševskom brdu u
Sarajevu. U istom gradu diplomirao je smjer likovna umjet-
nost – književnost. Obrazovanje mu obogaćuju studijski
boravci u Luxemburgu, Bruxellesu i Parizu godine 1980.
Suljanović se predstavio u mnogim galerijama i muzejima.
Između ostalih u Galeriji Bosne i Hercegovine i u Olimpijskoj
galeriji u Sarajevu, Galeriji portreta u Tuzli, Umjetničkoj
galeriji u Banjaluci, Galeriji Armije u Beogradu, Muzeju Unskosanskog kantona u Bihaću,
Okružnom muzeju Norrbotten, Komuni Luleo, u Invandrarservis / Organizacija za useljenje
u Luleu, u Muzeju sreza Luleo, u Fondaciji Lassinantti i tako dalje. Od samostalnih izložbi
koje je postavio spomenimo prvu iz davne 1966. godine u Galeriji Doma kulture u Banjalu-
ci, zatim slijede: Izložbeni prostor Radničkog doma, Sanski Most, 1967., Izložbeni prostor
Pozorišta u Prijedoru, 1970., Galerija Gradske kuće u Subotici, 1972., Galerija Plavi salon,
Tuzla, 1973., Galerija strane štampe, Sarajevo, 1976., Galerija France Prešeren, Kranj, 1978.,
Gradska galerija, Radovljica, 1979., Izložbeni salon hotela Istra, Opatija, 1986., Galerija
Stari grad, Pula, 1987., Galerija Una, Bihać, 1989., Galerija Tankarna Tredgord /vrt misli/,
Luleo, 1993., Izložbeni salon Folket Hus /narodna kuća/, Huskvarna, Jankoping, 1994.,
Galerija Kilen, Luleo, 1995., galerija A. Henriksson, Malmberget, 1997., Konsthall / umjet-
nički salon, Piteo, 1997., Galerija Piktor, Luleo, 1997., Konstgorden /vrt umjetnosti/, Elvsbyn,
1998., Konsthall, Kalix, 1998., Konsthall, Overkalix, 1999., Konstens Hus / kuća umjetnosti,
Luleo 2000., Gradski muzej, Zenica, 2000., Galerija Roman Petrović, Sarajevo, 2001., Gale-
rija Humlan, Arvidsjaur, 2001., Konstgillet, Boden, 2002., Galerija Skoda, Luleo, 2002., Stad
shus /gradska kuća /, Gellivare, 2004. SSAB, Luleo, 2004. Muzej unskosanskog kantona,
Bihać, 2005., Konstgorden, Evsbyn, 2005., Konstgille, Boden, 2006., Galleri Skoda, Luleo,
2006. Izlagao je i na zajedničkim izložbama na kojima je izložio više od stotinu slika: Sara-
jevo 1961., Banjaluka 1964., Prijedor 1965., Sarajevo, Beograd, Moskva 1975., Karlovac,
Vinkovci 1979., Beograd 1981. 1982. Stuttgart, Manheim 1988. Archangelsk Geteborg,
Stockholm 1999., Boden 2000., Luleo 2000., Vesby 2003., Tuzla 2003. i 2005. Suljanović
još uvijek boravi u Švedskoj u koju je stigao kao izbjeglica, i naravno, i nadalje sa istim žarom
i strašću slika i izlaže. Njegova biofilna narav pokreće začuđujući radni vitalizam koji je u
četrdesetogodišnjem radu bio s pravom i nagrađivan. Istaknimo nagrade: Slikari Bosanske
Krajine, Prijedor 1965., prva nagrada. Treći jesenjski salon, Banja Luka, otkupna nagrada.
Umjetnici Jugoslavije, Beograd 1975., otkupna nagrada. Umjetnici Jugoslavije, Teslić 1982.,
prva nagrada. Zlatna plaketa Sanski Most 1991., Srebrna plaketa, Beograd 1991. Prva nagra-
da BiH Hasan Kikić, Sarajevo 1991. Prva nagrada na Konsttevling / takmičenje likovnih
umjetnika, Luleo 1997., Prva nagrada Konsttevling umjetnička dekoracija, Elvsbyn 1999.
Jusuf Suljanović član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske te
Konsternas Riks Organisation – profesionalnog udruženja umjetnika Švedske.

12 JUSUF SULJANOVIĆ – NA PROGNANIČKOM PUTU
Jusuf Suljanović
Na prognaničkom putu
(od Sanskog mosta do Švedske)
Moju je obitelj i mene izbjeglički, bolje rečeno, prognanički put vodio od Sanskog Mosta
do sjevernošvedskog grada Lulea u razdoblju 2. do 24. decembra 1992. godine. Dakle, prote-
gao se punih četrnaest dana u dužini od nekih pišljivih četiri hiljade kilometara. Da je to
“kratko” putovanje bilo u neko normalno i ugodno vrijeme bilo bi to vjerojatno nezaboravno
i lijepo. Ali, to naše otužno putovanje doslo je u nezaboravno tužno i jezovito ružno vrijeme.
U vrijeme zadnjeg rata kada smo morali tražiti spas u nekoj drugoj zemlji jer se svijet oko nas
strahovito i ubrzano rušio na sve strane. Kako i obično, za svako putovanje čovjek ima odre-
đenu motivaciju, a tako je bilo i ovaj put. Naša motivacija je prije svega bila želja da se spasi-
mo iz okupiranog grada i na taj način spasimo i sačuvamo žive glave. A glave Bošnjaka i Hr-
vata nikad za moga dotadašnjeg, pedesetpetogodišnjeg života nisu bile jeftinije. Jer rušioci
BiH, a dobro je poznato koji, sistemski su uništavali sve što nije bilo njihovo.
Bez namjere da opisujem ratno stanje, jer to će, pretpostavljam netko od kroničara već
jednom obraditi, neka mi bude dopušteno da, osim o samom putovanju, usputno napišem
nešto i o nekim važnim činjenicama koje su imale direktan uticaj da krenem, na taj posve
neizvjestan i nepoznat put. Sanski Most je, usaglašenim djelovanjem komšija srpske nacio-
nalnosti, nekadašnjih školskih drugova, radnih kolega i Petog korpusa JNA, koji je s teškim
naoružanjem na planini Grmeč godinama čekao lozinku za napad, okupiran i upola spaljen
25-26 maja, 1992. godine. Faktički, sav gornji dio na lijevoj obali rijeke Sane i još neka po-
dručja gdje su večinom živjeli Bošnjaci. Poslije toga je nastavljeno sistemsko uništavanje,
ubijanje, paljenje, progonstva… U općem bunilu i dugotrajnom stanju šoka, moji najbliži i ja
tražili smo načine kako da iselimo. Morali smo čekati na prvu povoljno priliku. Jer, velik broj
izbjeglica u više organiziranih i sprovođenih konvoja kamiona i autobusa koji su usmjeravani
preko Prijedora, Banjaluke, prema Vlašiću, nije stiglo u Travnik kako im je bilo obećano.
Danima, noćima, nedjeljama i mjesecima iščekivali smo da krenemo na put u strahu za
naše živote. Tada se i po danu ubijalo, pucalo, progonilo, palilo. Zolje su ispaljivane iz
neposredne blizine u kuće u kojima se spavalo. Uporno sam se prisjećao i tražio adrese i
brojeve telefona nekih Sanjana, poznanika i prijatelja koji su živjeli u Zagrebu. Jer, odluči-
li smo da ćemo, ako to ikako bude moguće, ići u pravcu tog grada. Ako u tome uspijemo,
pretpostavljao sam da ćemo se tamo morati zadržati barem nekoliko dana. Moj podsjetnik,
notes, stalno je bio na stolu.Više puta sam telefonom razgovarao sa starijim bratom koji je
već dugo radio u Njemačkoj, i molio ga da nam pošalje garanciju kako bismo znali kamo bi
se zaputili ako nam se ukaže prilika da iziđemo iz grada koji je paklenski promijenio fizio-
nomiju. Ali, on to duže vrijeme nije učinio.
Jedne večeri, kad se je naš jednogodišnji unuk, koji je spavao, često trzao zbog učesta-
lih salvi i gromoglasnih topova i granata, starija je kćerka uzela da pregleda pomenuti notes.
Zaustavila se kod imena naseg bližeg rođaka Ferida koji je odavno s obitelji živio u Švedskoj.
Otišla je do telefona i nazvala ih. Javila joj se rođakova supruga Sada. Kad je čula za nasu

SVJEDOČANSTVA 12
situaciju i molbu da nam pošalju potvrđenu garanciju da nas primaju, odmah je, bez imalo
dvoumljenja obećala da će to već sutra pripremiti i faksom nam poslati. I to je uradila.
Hvala im za to, kako se kaže, gdje čuli i ne čuli. Jer, takva ljudska gesta se ne može nikada
zaboraviti. Naša su se raspoloženja i optimizam od tada naglo povećali.
Neizmjerno smo se radovali vrlo izglednoj mogućnosti da napustimo kućno ognjište. O
dubokoj privrženosti tom našem toplom gnijezdu, našim rukama izgrađenog obiteljskog
carstva, tada nitko od nas nije ni pomislio. Jer, najvažnije je bilo spasiti živote. Dodatna
ohrabrenja u našem nadanju u spas dobijali smo u nekoliko narednih dana kad smo dobili
garancije od nepoznatog čovjeka koji je rodom iz obliznjeg sela Čaplja, a koji je već dugo
živio u Francuskoj, zatim od moga daljeg rođaka koji žvio u Celju, te od moga starijeg bra-
ta Ekrema iz Njemačke. Uz veliku zahvalnost svima, bez dvojbe smo se odlučli za Švedsku.
Sad nam je preostalo da se polako spremamo i da čekamo do polaska. Odnosno da pokuša-
mo iznaći prvu mogućnost izlaska. Između ostalog, otišao sam jednog popodneva kući
predsjedniku organizacije Crvenog križa. Odnio sam mu jednu od mojih slika i zamolio ga
da, s obzirom na moju dugogodišnju grešku na srcu, moju obitelj i mene uključi u spisak
zdravstveno ugroženih za iseljenje, jer sam čuo da on to organizira. Iako smo se dobro po-
znavali on to nije to učinio. Sutradan sam otišao u novu Srpsku Skupštinu Sanski Most kod
jednog dugogodišnjeg poznanika i kolege iz Prosvjete, koji je bio u odboru za plansko ise-
ljavanje nesrba. Ubijedio me je da s konvojem u pravcu Travnika ne treba da idemo. Očito
je znao za velika stradanja za koje smo načuli da se dešavaju na tom pravcu. Zahvalan sam
mu za to.
U tim danima grozničavog iščekivanja, u općem metežu u centralnom dijelu grada,
naročito na glavnom, Titovom trgu, u gradskom parku i pred Skupštinom, gdje se svakod-
nevno slijevalo na hiljade usplahirenuh ljudi iz okolnih sela i grada, ja sam u više organiza-
cija i ureda, uporno prikupljao mnogobrojne neophodno potrebne potvrde, za koje se mo-
ralo podobro platiti i da novoj, okupacionoj vlasti, u slučaju iseljenja ništa ne ostanem dužan.
Naprimjer, da nisam dužan za stanarinu, iako sam živio u vlastitoj kući. Da nemam neot-
plaćen neki kredit, da sam vojno nesposoban i tako dalje i tako dalje. Na kraju sam sve to
morao još i potpisati – izjavu da svu svoju imovinu dobrovoljno ostavljam novoj vlasti. Tra-
gikomedija je sadržana u tome što sam danima i satima stajao u redovima da pribavim do-
zvolu za iseljenje. Bilo je to očito ponižavanje naših života. Možda su još samo zaboravili
narediti da se po primitku tog dokumenta, poslije potpisa, davalac izjave od srca nasmije.
Čekanje se oteglo. Dani ko godine. U kući, u popodnevnim satima, svako od nas upor-
no prebire po ličnim i kućnim potrepštinama. Samo najneophodnije stvari dolaze u obzir
za put. Za hranu, s kojom zbog nedostatka mjesecima kuburimo, jer smo još od maja izba-
čeni s posla, i za odjevne predmete, naročito za moga unuka, brinu se supruga i kćerka.
Sebi sam dao u zadatak da pripremim i ponesem na put bar nešto od porodičnih fotografi-
ja i nekoliko mojih najboljih slika. Što toga budem manje nosio bit će mi lakše s obzirom
na petnaestak izgubljenih kilograma otkako je izvršena agresija. Iz dana u dan sam prebirao
po gomilama fotografija, vršeći odabir. Sa slikama je išlo mnogo teže. U prizemlju kuće po
zidovima je, meni posebno draga, kolekcija od pedesetak slika mojih kolega, prijatelja i
drugih slikara. Na katu je atelje pun mojih slika i to više stotina. Bila je to zbirka koja je
nastajala trideset godina: crteži, skice, kolaži, akvareli, uljane slike. A samo sam njih neko-
liko, pored plastične kese ili zavežljaja, smio da ponesem. Sve ostalo bit će, najvjerojatnije
opljačkano ili zarobljeno – otuđeno kao ratni plijen što se na kraju i pokazalo točnim. Dakle,
samo dvije kese ili dva zavežljaja. Tako je bilo naređeno i u tom pravcu smo se pripremali.

Ali kako pedesetpetogodišnje slamčice i grančice našeg gnijezda, i rezultate našeg stvaranja
staviti u dva zavežljaja? Nikako. Ti zavežljaji i bijele krpice oko ruku nekih naših žena te
bijela platna na prozorima i krovovima nekih kuća, koje sam slučajno zapazio, dodatno mi
je povećavalo strah. Podsjećalo me na jezive prizore iz prethodnog rata koje sam gledao u
nekim filmovima kad su Jevreji proganjani i odvođeni za transport u koncetracione logore.
Strah se u meni nagomilavao, a kilogrami bježali od mene.
U narednih nekoliko dana, a bilo je to krajem novembra, dakle neposredno pred naš
polazak, odnosno odlazak, doživjet ćemo dvije vrste drastično različitih ljudskih osjećanja
i ponašanja. Prvo, nešto ljudski što nas je, snagom jednostavne, male, a istodobno velike
ljudskosti dovodilo u stanje plača pa sve do trenutka kada se nešto u meni i mojoj obitelji
pokrenulo dahom optimizma. Drugo je osjećanje sasvim suprotno i mračno, nešto što je
obitelj i mene, doslovno rečeno, šokiralo i što vjerujem, dok sam živ neću moći shvatiti i
razumjeti – kako je moguće da nam se tako nešto desi?
I pored višenedjeljnog, skoro svakodnevno besplatnog donošenja mliječnh proizvoda,
koje su nam donosili moj bliži rođak Velid i jedan moj prijatelj iz prosvjete, koji su živjeli
na selu, zalihe hrane bile su na samom izmaku. Jednom: Mladi bračni par hvatske nacio-
nalnosti J. i M., nekadašnji moji učenici, vidješe nas jednog popodneva, moju suprugu i
mene, u prolazu pored njihove kuće te su nas pozvali, bolje rečeno, primoraše nas da uđe-
mo u njihovu kuću i da s njima ručamo. Sutradan rano ujutro taj isti domaćin, vidim kroz
prozor, ide sa natovarenim biciklom i skreće prema našoj kući. Ispričava se i moli nas da od
njih nešto malo primimo. Punu vreću, oko pedeset kilograma, krompira i cetiri koke nosi-
lice. Istog dana moj najstariji brat, sad već rahmetli, Remzo, donese nam također vreću
krumpira. A kolegica iz škole na kojoj sam radio, sad već pokojna Stanka, porijeklom iz
Srbije, narednog je dana, zaobilaznom stazom preko komšinskih bašća došla u našu ku-
ću. Moli nas da se ne uvrijedimo što nam daje pola svoje skromne prosvjetarske plaće. Jer,
eto ona radi. Ubrzo nam dođe još jedna milost. Kolegica moje supruge i moja bivša učenica
kojoj je brat poginuo u borbi sa BiH armijom, dođe u sami sumrak, jer za dana nije smjela,
i donese nam nekoliko kilograma svježeg mesa. A od starih prijatelja B. i Lj. koji su u mje-
šovitom braku, dobismo solidnu količinu šećera i kafe. Tako više nisam morao za kafu
nabavljati ječam i kopati na obližnjoj livadi korijenje trave zvane konjogriz, koje sam morao
prati, sitniti, sušiti i mljeti. Za našega unuka, prijatelji iz Srbije D. i V. tajnim načinom i
kanalom poslaše poveliki paket dječje hrane i drugih dječjih potrepština.
I na kraju te fine, veličanstvene serije malih ljudskih pažnji, zaista velikog značenja za
našu obitelj, koje se ne mogu i ne smiju zaboraviti, iznenada dobismo nešto novaca bez
kojeg, vjerujem, do daleke Švedske ne bismo uspjeli doći. Naime, kad je pred sami rat
novopridošli čovjek iz Srbije, strastveni kolekcionar umjetnosti, i novi vlasnik jednog po-
duzeća u Sanskom Mostu, čuo da sam slikar, poželio je da svoju kolekciju poveća i nekom
mojom slikom. Dan prije nego što ćemo krenuti, poruči on preko svoje sekretarice, moje
ranije učenice, da mu donesem dvije moje najbolje slike da ih kupi. Odnesem mu te ih
izvadim iz već spakirane role, dva povelika ulja. Dva bika, motive moje dugogodišnje omi-
ljene teme – “Bodenje koridskih bikova”. Kad taj mlađi čovjek koji je bio besprijekorno
obučen, poslije svog upita o cijeni ne dobi od mene odgovor i tad bez riječi, preda mnom,
isprazni kasu, prije njega posve opljačkanog poduzeća te mi dadne hiljadu njemačkih ma-
raka. Hvala mu. Bez tog novca teško da bismo pokrili neophodne izdatke. Jer sva naša vi-
šegodišnja štednja u Privrednoj banci, godinu prije rata je, da se pogoditi od strane koga,
blokirana i oteta.

SVJEDOČANSTVA 12
Zatim, ono negativno što nam se krajem te kasne jeseni 1992. desilo, je iznenadni do-
gađaj koji nas je zaprepastio, šokirao, i zbog kojeg smo morali istog dana izići iz naše kuće.
Nemili događaj došao je iz neposredne blizine. Njegovu kuću od naše, bez ikakve ograde
dijelio je samo ulaz u dvorište. Za dvadeset godina susjedstva sa mojom obitelji i samnom,
kao ni sa ostalim bošnjačkim obiteljima u ulici, nije imao ni najmanjih nesporazuma, a
kamo li problema. Pokucao je na prozor naše sobe prema njegovoj kući i kćerka mu je odmah
otvorila. Reče: “Ti možeš uzeti dijete i otići iz kuće. Ja večeras na vašu kuću bacam ek-
sploziv. Dvadeset godina čekam da ubijem tvog tatu i mamu. Sad je rat i nikome neću zbog
toga odgovarati”. Istog momenta kad je to čula moja supruga je odmah žustro izašla van i
iz neposredne blizine rekla mu:” Šta ti to komšija govoriš, i prijetiš? Ako ti toliku želju imaš
da nas ubiješ ti ne trebaš da čekaš večer, ubij nas odmah, i ovako mjesecima od straha
umiremo”. Zbog te njene reakcije i odvažnosti, strašno sam se bojao za nju. Jer, svakog
trenutka sam očkivao da će ponovo sazreli velikosrbin potegnuti revolver iza pojasa, kojeg
je uvijek polutajno imao uza se.
Zgranuti i šokirani od iznenađenja, zanijemili smo. Tek poslije kraćeg ćutanja počeli
smo postepeno dolaziti sebi i prikupljati najosnovnije stvari. Nismo smjeli više da zanoćimo
u vlastitoj kući. Sa unukom u naručju izišli smo. Odlučili smo se iz razumljivog razloga
privremeno noćivati u nečijoj kući.. Bez ikakvog oklijevanja primila nas je jedna mlađa
žena, Srpkinja s dvoje djece. Ona je dobrovoljno iselila iz Travnika jer joj je obećano bogat-
stvo i blagostanje u Sanskom Mostu. Ništa nije dobila. Provalila je u bošnjačku kuću.
Preživljavali su od milostinje. Obdan smo odlazili svojoj kući da nastavimo s pripremama za
posvemašnje napuštanje svega.
Konačno, osvanuo je ranije pomenuti, drugi decembar 1992. godine. Rano ujutro iznena-
da saznajemo da možemo iseliti ako se u roku od pola sata nađemo u Starom Majdanu, varo-
ši udaljene od Sanskog Mosta devet kilometara. Ako do tada tamo stignemo treba da stanemo
pored vrata prvog autobusa u konvoju kod parka. Bit ćemo prozvani iako nas na spisku nema,
jer taj konvoj obezbjedili su za majdanske izbjeglice njihovi sugrađani koji rade u jednoj stra-
noj državi. Rekao sam: “Bit ćemo u to vrijeme tamo”. Iako u to nisam bio potpuno siguran,
jer je pred nama bilo tako malo vremena. Ali, uspjeli smo. A kako? Zavežljaji, plastične vre-
ćice, nešto zimske odjeće i rola od desetak mojih najboljih i najdražih slika odavno su bili
pripremljeni. Odmah sam telefonom nazvao Nikolu, rođaka našeg “vrlog” susjeda koji je za
ranijih, učestalih dolazaka kod njega, izgleda sve u dogovoru s njim, izokola izražavao želju da
bi on sa obitelji iz udaljene varoši doselio i uselio u našu kuću ako mi, eventualno, budemo
iselili. Budući je naš auto bio bez akumulatora i benzina, zamolio sam ga da iz obližnje banke,
gdje je radio, svojim kolima odmah dođe i odveze naš u Stari Majdan. Kao da je jedva dočekao:
“Kako da ne može komšija, eto me odmah, dolazim”.
Ostavljajući kućna vrata otvorena i hodajući iza obitelji, čujem tihu kletvu moje Vasve:
“Dabogda i vi ovako dočekali pa da odete sa svoga kućnog praga. I gle čuda, ta njena kletva
se pri kraju rata i ostvarila. Bježeći ispred branilaca BiH-e, ostavljajući toplu trpezu na
stolu, bivši susjed se našao u drugom gradu, u tuđem potkrovlju.U Starom Majdanu zati-
čemo opći metež. Na hiljade usplahirenih, zbunjenih i preplašenih. Stanje koje je teško
opisati. Mnogo zaprežnih kola i u njima stari i bolesni, žene i djeca. Uokolo promiču ljudi
odsutnog izraza. Katkad se čuje dječji plač, dozivanje. Prostrani trg i ulice okolo parka su
prepuni. Sve mi se pričinjava kao nestvarno. Kao izmedju sna i jave i kao da te mnogobroj-
ne ljudske figure jedva dotiču tlo. Kao da su bez težine. Stanje slično onom kod poniranja
u suštinu nadrealističke slike. Do parka, glavnom ulicom, pružala se duga kolona crvenih

autobusa. Probijamo se i stajemo do vrata prvoga. Slijedi dugo, dugo čekanje u masi nesret-
nika, u centru majdanske čaršije u sivo i hladno decembarsko prijepodne. Naizmjenično
držimo unuka u naručju i tješimo ga da ne plače. I pored pozamašne zimske odjeće na
meni, toplina do mojih grudi dolazi samo od njega.
U daljini ispred jedne kuće, pored nekadašnje brijačnice Saliha Kuruzovića, preko
ljudskih glava i ramena ispred mene, zapazih veliko komešanje. Prava gužva oko improvi-
zirane blagajne, oko toga tko će što prije dodatno osiromašiti svoj džep, da dobrano devi-
zama plati autobusarinu za svakog člana svoje obitelji. Što ćeš, mora se. Bez obzira što ni
polovina tog naroda ne može i vjerojatno neće moći ući u autobuse i iseliti se. Konačno,
poslije više sati čekanja, uslijedi prozivka. Mlađi čovjek sa otvorenih vrata prvog autobusa
prvo prozva našu obitelj da uđemo. Ubrzo nas je unutra duplo više od broja sjedišta. Jedva
se diše. Valjda će se nekako izdržati. Dvjestotinjak kilometara do Zagreba se može preva-
liti za dva, tri sata. Najvažnije je da smo, iako veoma sporo, krenuli. Koji kilometar nazad
prema Sanskom Mostu, a onda ćemo skrenuti ulijevo prema Prijedoru, kod raskrsnice
zvane Milin Birt. Tu ispred ruševnog spomenika žrtvama fašističkog terora iz Drugog
svjetskog rata, izišlo je mnoštvo mlađih i starijih žena i djece iz okolnih srpskih kuća da nas
isprate. Smiju nam se i aplaudiraju. Srdačno se vesele progonu višedecenijskih komšija.
Poslije skretanja, dok me slika zlobno radosnih još nije napustila, okrećem glavu na li-
jevu stranu i “prikivam” lice uz prozorsko staklo, jer nailazimo i ulazimo u, meni dobro
poznati i dragi kraj. Naprežem se “iz petnih žila”, da što bolje upamtim, svaku nespaljenu
kuću, svaku livadu, rijeku Majdanušu. Jer, mislio sam da ih nikada više neću vidjeti. Tu
sam proveo najsretnije dane mog siromašnog djetinjstva. Igrao se bosonog prvom loptom
krpenjačom, sa bracom sakupljao sijeno. Nejak i dovoljno neishranjen okopavao kukuruze
i gladan iščekivao da se iz daljine sa Brda, iz našeg sela, ukaže naša draga i hrabra majka
koja na glavi nosi, bijelom boščom pokriveni ručak. Tu sam uokolo čuvao stričevu krupnu
stoku i bez sedla jahao njegovog trkaćeg Alata i počesto padao s njegovih leđa i glatkih
sapi. Tu sam sa svojim musavim drugarima nagonio namrgođene bakove jednog prema
drugom riječima: “Trke, trke”, da se bodu. Sve te, i još mnogo nadolazećih pa odlazećih
motiva iz stvarnosti i iz sjećanja, ponovo “zakivam” u dublje pamćenje. I zaklinjem se sam
sebi da ću ih barem po sjećanju, ako ikad uzmognem, crtajući i slikajući, kao likovne doku-
mente vracati u stvarnost i ostavljati za, tamo neku, budućnost. Možda i moj unuk na taj
način nešto sazna od ljepote našeg kraja, odakle je u našem naručju pošao u svijet te deve-
deset druge.
Na ulazu u Prijedor, s lijeve strane preko rječice Berek, umjesto istoimenog naselja s
lijepim, tipičnim kućama stare bosanske arhitekture, sada, poslije pada grada, samo strši
po koje, vatrom oprljeno, drvo. Čuveni nekadašnji ponos građana prijedorske čaršije, sto-
ljetno omiljeno pribježište eglena i kafendisanja za mladenačke ljubavi, nedavno je izbri-
sano mržnjom silnika, vatrom i granatama. U centralnom dijelu preko puta parka, u područ-
ju zvanom Jereza, gdje se, također, nalazilo staro arhitektonsko jezgro, ugledah potpuno
novu, izmijenjenu sliku. Cijeli dio grada je nestao. Nema ni pepela, ni greda ni cigli ni
komada ceramida i crepova sa prijašnjih kuća na četiri vode. Kao da su u zemlju propale.
Sada ta promrzla preorana pa utabana ledina trpi samo nekoliko parkiranih automobila.
Na izlazu iz Prijedora pored puta u pravcu Banjaluke, s desne strane, zjapi mračna
praznina unutrašnjosti nekadašnje tvornice keramičkih pločica Keraterm, doskorašnjeg
zloglasnog srpskog logora za nesrpski živalj ovog kraja, gdje su ljetos bili i moj brat Vejsil i
najstariji mu sin Rufad, sada obojica na veliku žalost rahmetli. Za njih sam, kad sam čuo

SVJEDOČANSTVA 12
gdje su, telefonom molio i kumio dugogodišnjeg, nekadašnjeg, prijatelja Dragana, koji je
tada bio veoma utjecajan i koji je mogao da im pomogne, ali ne htjede. Samo koji kilometar
dalje, opet s lijeve strane ispred tamne siluete planine Kozare, ukazuje se nova zaprepa-
ščujuća, avetinjska slika, koja me podsjeti na stravične slike nekadašnje Varšave. Umjesto
lijepog pitomog sela Kozarca “približavaju” se i ostaju iza nas, ne konstrukcije ili kosturi,
nego pojedinačni uspravni patrljci nekadašnjih kućnih zidova, gomile cigli i crijepova, po-
lomljene betonske ploče i po koji stršeći dimnjak. Među nama nitko ni da pisne. Zaprepa-
štenost zbog svega viđenog, dugo ispunjava cijeli autobus. Strah i pritajeno nadanje u što
skoriji izlazak iz zgarišta “zvone” mi u čulima, to se oteglo i sporo odmiče. Prevelika težina
i starost autobusa to uslovljavaju. Pred Banjalukom skrećemo, opet, lijevo. Poslije nekoliko
molbi da se malo stane, šofer zaustavlja autobus. Staju i ostali iza nas. Iza međa i u neobra-
nom kukuruzištu obavljaju se neophodne potrebe, većinom djece. Netko se iza mojih leđa
osmjeli da se malo čak i nasmije.
Najzad pred samo veče naša turobna i jadna kolona stiže u Bosansku Gradišku. Moje
strahovanje, da ćemo tijekom puta na neki način biti maltretirani ili opljačkani, počelo je
izgleda da se ostvaruje po planu kad je autobus, bez skretanja sa glavnog puta pri ulazu u
grad, iznenada stao. Nisu badava još u Starom Majdanu iza nas u autobus ušla dvojica mla-
dića u maskirnim uniformama i sa automatima u rukama. To da spriječe ako bi netko od
nas pokušao da pobjegne, nisu imali nimalo bojazni, jer, svi smo molili Boga da se što prije
nađemo izvan okupacione granice. Odjednom začusmo: “Svi napolje, bez stvari” – oštro
naredi jedan od naoružanih. Požurujući nas, drugi ga nadopuni: “Stanite u red iza autobu-
sa prema parku. – Dakle to je to. Prvo će nas “osloboditi” preostalih, u odjeću skrivenih
vrijednosti, novaca i zlata, a poslije, tko će znati što će od nas uraditi.
E, sad, počinju da se na našem putovanju dešavaju čuda poslije kojih moja uvjerenja po-
staju jača oko toga da nešto nadnaravno postoji i koje dobrima i pravednima u njihovim teškim
i najtežim situacijama iznenada pomaže. To nešto je moja, rahmetli majka imenovala kao
Dobri. Jer, samo što su naredbodavci, prijeteći nam automatima, započeli svoju očito omilje-
nu i solidno uhodanu radnju pljačkanja, jedan od njih koji osta u autobusu preturajući po
našim vrečicama i zavežljajima, dok je drugi rovario po dzepovima i njedrima prve osobe u
redu, istrča van i iz sveg glasa povika onom drugom: “Eto ih, dolaze, svi unutra. Brže, brže!”
Svi požurismo prema autobusnim vratima. Tek što smo uspjeli ući, iz pristiglog bijelog džipa,
iziđoše dvojica naoružanih vojnika crne puti koji odmah uđoše. Prvi uze od jednog od naših
naoružanih pratilaca spisak putnika i poče da nas proziva na engleskom. Ubrzo otkri da se
naša obitelj ne nalazi na spisku. Nekako mu objasnismo da smo tu umjesto jedne majdanske
obitelji koja je dan ranije iselila u autu rođaka koji je iz Švicarske došao po njih. Da li je u to
stvarno povjerovao ili se smilovao na nas ne znam. Jer, poslije kratkog ćutanja, okrenu se
drugaru i potom oni iziđoše. Za divno čudo, ostadosmo.
Kolona odmah krenu kroz grad. Na sredini mosta preko rijeke Save za trenutak zasta-
dosmo pa opet krenusmo. Kad pređosmo improviziranu granicu, na hrvatskoj strani obale,
kolona stade. Na stotine prebjeglih se nađe vani. Veći broj vojnika UNPROFOR-a užurba-
no nudi i dijeli topli napitak i sendviče. Netko se oglasi sa: “Sloboda narode!” Nekakva
čudna radost, otužno veselje u zamoru, protezanju i hodanju. U grupama žene žurno odla-
ze u mrak na jednu stranu obale, muškarci na drugu. Očito sa olakšanjem vraćaju se auto-
busima s kojima nešto kasnije stigosmo i do željezničke stanice. Tamo zatičemo mnogo
automobila i još više ljudi i žena. Mnogi naši suputnici susreću se i grle sa rođacima i pri-
jateljima koji su im iz raznih zemalja došli u susret da ih povezu sa sobom. Prepoznajem

neke koji odavno rade u Hrvatskoj i Sloveniji. Mi preostali ulazimo u dugu kompoziciju
voza koji je tu izgleda pristigao specijalno radi nas. U njegovim toplim kupeima, onako
preumorni i ojađeni, prespavamo svoju prvu prognaničku noć.
Ujutro smo na glavnom kolodvoru Zagreba. Još snena stradalnička masa iz Bosne na-
hrupi u prostrani prostor oko kolodvora i razmili se kojekuda. Neobičnim mi se učini što
se čak i bliža rodbina ili prijatelji, tako, bez pozdravljanja udaljavaju. Mnogi, vjerujem, i
zauvijek. Sad znam. Mnoge se normalne, ljudske reakcije, kad je egzisrencija i neizvjesna
sudbina u pitanju, jednostavno se gube iz svijesti. Nas, ispred samog vlaka dočeka mlađa
kći. Zagrebačka studentica koju zbog ratnih okolnosti u Hrvatskoj, a i u BiH, odavno nismo
mogli da vidimo. Čak, jedno vrijeme nismo mogli ni da joj novaca pošaljemo, pa su je ne-
sebično pomagale kolegice Vesna, Dina, Goga… Zadnji put, neposredno prije rata u zadnjem
autobusu, rođak Remzo, koji je radio u Zagrebu, odnio joj je nešto odjeće, hrane i novaca.
Sada je pred nama istodobno i radosna i plačna. Radosna što se vidimo, tužna što smo se u
takvim okolnostima našli, i kako jadno izgledamo, kako smo samo izmršavili. Mnogo se
brine o tome kako i kamo da se sa ulice sklonimo. Jer, zna da se jedno izvjesno vrijeme
moramo zadržati u Zagrebu. Prije svega da u BiH konzularnom uredu u Savskoj ulici ure-
dimo neke nedostatke u vezi sa pasošima. A moramo, također, da dobijemo dokumente s
kojima možemo putovati dalje. Kod sebe ne može da nas primi jer ona i kolegica stanuju
privatno u jednoj omanjoj sobi.
Odjednom u tom grčevitom smišljanju šta da se radi, sjetim se moga notesa, podsjetni-
ka s adresama i brojevima telefona. Pošta je upravo pred nama. Telefonirat ću po redu
kako sam napisao. Nije vrag da se od tolikih rođaka, prijatelja i kolega neće naći netko da
nas primi. Ukupno ih je dvadeset. Avaj, svi redom do zadnjeg bez imalo dvojbe ili oklijeva-
nja rekoše da ne mogu da nas prime. Niti jednu jedinu noć za koliko sam ih molio. Na
kraju, s najvećom strepnjom i najtanjom nadom da ću u očajnoj namjeri uspjeti, odlučujem
se da okrenem brojeve zadnjeg zapisanog, skoro nepoznatog čovjeka. Napisao ih je jedan
Sead ispod posvete na svojoj knjizi poezije prije više godina na književnoj večeri u Radnič-
kom domu u Sanskom Mostu. Tom sam prilikom od promotora saznao da se radi o mladom,
perspektivnom i talentiranom zagrebačkom pjesniku. Pridodao bih, prije svega u pisanju
poezije socijalnog miljea koju sam djelomično tada prvi put čuo i što sam tada u diskusiji i
naglasio. I gle, sada počinje da se dešava čudo.
- Halo, je li to gospodin Sead? – Da, ja sam. – Ovdje Jusuf. Vi se mene ne sjećate, jer smo
se davno sreli. U Sanskom Mostu na promociji Vaše knjige pjesama. – Da, da, sjećam se.
Jeste li možda nešto trebali? – U velikoj sam nevolji. Uspjeli smo izići iz Bosne. Sa obitelji
sam, s malim unukom, stojimo i zebemo ispred Zagrebačkog kolodvora. Nitko ne želi da nas
primi, a za plaćanje hotela nemamo dovoljno novaca. – Da Vam odmah kažem prijatelju, da
se ne iznenadite. Nas je troje u jednosobnom stanu, ja sin i supruga, u Zaprešiću, ali neće
biti problema. Odmah sjednite u tramvaj broj dva prema Trešnjevci. Na Remizi iziđite i
sjednite u prvi autobus za Zaprešić, čekat ću vas. – Tako je otprilike tekao, taj naš razgovor
poslije kojeg smo se, kao preporođeni od te iznenadne radosti, našli u zaista skučenom
stambenom prostoru, s puno knjiga, jednom sofom, foteljama, s malom kuhinjom u kojoj je
bio i jedan drveni krevet na kat. Ali, bilo je toliko ljudske topline, strpljenja i tolerancije od
Seada i njegove dobre obitelji, koju je teško riječima iskazati i koju, uz najveću zahvalnost,
ne mogu i ne želim da zaboravim. U takvim skučenim ali toplo ljudskim uvjetima morali
smo ostati devet dana i noci. Za spomenuti je i to što cijelo to vrijeme nitko od naših dragih
domaćina ni na koji način ne pokaza da smo ih takvim dugim boravkom “blokirali”, ili “oku-

SVJEDOČANSTVA 12
pirali” u njihovom normalnom življenju. Naprotiv. Na više načina su svojim postupcima

nastojali su da nam olakšaju našu tešku i pretešku situaciju. Nesebično su se trudili da nam
pomognu oko unuka, oko nabavljanja hrane i njenog pripremanja.
Posebnu volju, želju i napor domaćin je pokazao i učinio nabavkom veće količine hrane
za naše predstojeće dugo putovanje od humanitarne organizacije Karitas. A i za mene kao
umjetnika je učinio mnogo, što je posebna pripovijest. Vidjevši samo dva tri moja ranija
kataloga, koje sam imao uza se, Sead mi reče da bi mi u mom budućem boravku u totalno
nepoznatom okruženju dobro došla neka prava preporuka, na hrvatskom i na engleskom
jeziku. Predloži mi da odemo u Hrvatsko udruženje likovnih umjetnika. Tamo me pred-
stavi vodećim ljudima i objasni moju tešku situaciju te im predloži da mi, na osnovu neko-
liko mojih sačuvanih dokumenata, napišu preporuku i time me predstave onima kod kojih
ću se na kraju izgnanstva skrasiti. Kakvo prijatno saznanje. U veoma kratkom roku pred-
stavnici Udruženja na zvaničnom blic-sastanku rado i veoma brzo odlučiše, napisaše i na
engleski jezik prevedoše takav jedan dokumenat, zasnovan na potpunoj istini. Uz moju
veliku zahvalnost tim dobrim ljudima, mogu reći da su mi time veoma pomogli. Najviše u
to početno, najteže vrijeme u Švedskoj kad sam bio teško bolestan i kad nisam znao niti
jednu riječ švedskog jezika. A i kasnije zbog stalne nemogućnosti da se kao pedesetpeto-
godišnji čovjek zaposlim. Između ostalog tu konstataciju potvrđuje i to da sam kao ratni
prognanik i slikar iz bivše Jugoslavije, poslije četiri mjeseca po dolasku u tu daleku zemlju
priredio samostalnu izložbu slika u jednoj oficijelnoj likovnoj galeriji. Drugo, ta njihova
humana i kolegijalna preporuka, kao njihov zvanični umjetnički dokument, zaista mi je, u
to vjerujem, uz moje priložene radove pomogao da ubrzo budem primljen u KRO, Kons-
tnerernas Riksorganisation, Državno profesionalno udruženje likovnih umjetnika.
Umalo da se ne sjetim još jednog čuda koje mi se desilo za vrijeme tog našeg, nepred-
viđeno otegnutog boravka u Zagrebu. Dobar dio tog vremena sam izgubio pokušavajući
srediti neke manje nedostatke pasoša u spomenutom BiH konzularnom uredu u Savskoj
ulici. Od prevelikog broja naših BH-supatnika, koji su vjerojatno imali slične potrebe ili
probleme da tu da obave, danima nisam mogao ući u zgradu gdje se Ured nalazio. Jednog
dana poslije nekoliko uzaludnih pokušaja da uspijem u toj svojoj očajnoj namjeri moradoh,
onako izmoren i ojađen, udaljiti se od ljudi na prepunom platou izrazito visoke višekatnice
koja se ispred mene ispriječila kao neosvojiva tvrđava. Što da radim? Ne znam. Vračajući se
u pravcu Ilice zaustavim se, ni sam ne znajući zašto. Onako sam od sebe stanem na sami
ugao trotoara prve ulice s desne strane okrenut u pravcu Mimarinog muzeja i nekadašnje
Grafičke škole koju sam pohađao pedesetih. Automobili i ljudi promicali su mimo mene.
Ništa mi ne pada na um. Ne razmišljam i nikoga ne “bodem” direktnim pogledom. Drhtim
u prilično laganoj odjeći koju sam obukao radi lakšeg kretanja u ranom zimskom zagrebač-
kom jutru. Odjednom, kao u snu, jedno lice koje promaknu mimo mene u pravcu Ureda,
probudi moje otupjele reflekse zapažanja i prepoznavanja. Odmah krenuh za njim. Jest, to
je H. S., u to vrijeme visoki i uticajni službenik BiH, koji je u crnom zimskom kaputu i sa
aktovkom u desnoj ruci nekamo pošao. Da, da, on je. Nekadašnji, ranih šezdesetih, glavni
i odgovorni urednik Studentskog lista u Sarajevu, a ja, kao student likovne umjetnosti,
njegov povremeni suradnik ilustrator. Ne košta me ništa da ga priupitam. Možda mi on
može pomoći. Ubrzanim koracima izravnah se s njim. Ispričavši se što mu se tako iznenada
na ulici obraćam, kažem mu: “Vjerujem gospodine da me ne prepoznajete. Odavno se nismo
sreli i vidjeli. Ranih šezdesetih smo malo surađivali u studentskim novinama u Sarajevu. Ja
sam Jusuf, crtao sam povremeno ilustracije.” – Da, davno je to bilo. Teško se je, priznajem,

sjetiti. – Vjerojatno primijetivši da sam usplahiren, priupita me: “Jeste li možda nešto
trebali?”. Stadosmo. Ukratko mu rekoh da sam prognanik s obitelji na putu za Švedsku i
da sam više dana “zaglavio” ovdje u Zagrebu samo zbog jedne sitnice koju moram obaviti
u našem ovdašnjem Uredu, ali da tamo ne mogu ni da uđem u zgradu. – Znate što, sada
doista žurim na važnu sjednicu. Dođite na ovo isto mjesto gdje sad stojimo točno u jeda-
naest sati. Dolazim i ja – To reče i žurno se izgubi u mnoštvu uličnog promicanja.
Ne sjećam se gdje sam u međuvremenu bio. Za pretpostaviti je, tu negdje u blizini, da
iz vidokruga ne izgubim to mjesto kojeg se moram “čvrsto držati” u vrijeme ponovnog vi-
đenja. Znam da sam to otegnuto i prozeblo čekanje ispunjavao ubjeđivanjem sebe da će
spomenuto obećanje biti održano. I bi tako. Opet u nekoj žurbi, poznanik iz studentskih
dana, odmah po dolasku reče: “Evo me” – A zatim vadeći iz džepa olovku i notes, dodade:
“Moj prijatelju, mnogo mi je žao što se to dešava s našom domovinom i našim ljudima.
Posebno mi je vas žao, koji morate da tražite spas širom svijeta. Evo napisat ću nekoliko
riječi. Pokažite samo ovaj papirić i vjerujem da neće biti problema oko ulaska i dolaska do
ljudi koje trebate. I sretno Vam bilo” . Rekavši to odjuri opet na neki važan sastanak. Mo-
je naglašeno zahvaljivanje možda je jedva i čuo u svom brzom udaljavanju. Sjećam se da je
poduže potrajalo u mojim čulima: «Izvolite, samo izvolite, uđite gospodine», reče mi prvi
gorostas od čuvara na ulazu u prizemlju ranije spomenute zgrade. Iste ili slične riječi čuh i
u dugom hodniku na visokom nivou, na desetom katu, od mladog redara koji kad pročita
sadržaj na ceduljici, počne glasno opominjati ljude u dugom redu, da se sklone kako bih ja
ušao u prostorije Ureda. Na ceduljici je pisalo: “Molim Vas da omogučite ulazak ovome
gospodinu”, a ispod je bilo navedeno puno ime i prezime dotičnog dobročinitelja. Uz srda-
čan prijem službenice i odmah zgotovljenu kafu, posao bi završen za nekoliko minuta.
Povoljan ishod naredne sekvence ne mogu nazvati čudom, ali mogu kao veoma važan
događaj koji se desio u produžetku našeg putovanja. U vlaku, na granici pri ulasku u Ma-
đarsku, mađarski graničar kontrolor uđe u naš kupe. Kontrolirao nam je prtljagu. Na kraju
zastade upirući kažiprstom u pravcu role mojih nekoliko najvažnijih slika, koja se nalazila
iznad prozora. Razumio sam da što je unutra. Odgovorih mu da je to crtači papir i da sam
slikar. Sumnjivo je zaklimao glavom lijevo-desno. Očito, ne vjeruje mi. A zatim malo priđe,
nogom stade na sjedište i opipa rolu prstima, pa pogleda u mene. Zatim malo zastade, kao
da se dvoumi da li da to razmota ili ne. Ako to učini, vjerujem, oduzeće mi slike. Srećom,
odustade i ode dalje. Da li je odustao poslije pomisli da je tu nešto veoma važno za jednog
takvog mršavog prognanika? Ne znam. Ali sjećam se da mi je poslije osjećaja velike topline
u licu i velike strepnje, nastupilo veliko olakšanje.
Narednu dionicu puta, kroz tad već podijeljenu Čehoslovačku, protutnjali smo u jednom
mirnijem stanju, bez stresova. Na povoljnije raspoloženje djelovalo je slučajno upoznavanje,
u istom vlaku i u istom vagonu, sa grupom supatnika, četrdeset i devet izbjeglica iz grada
Jajca. Oni su od početka za svog vođu puta izabrali jednog mlađeg čovjeka kojeg smo i mi
kao takvog prihvatili, a koji će se pokazati neobično pametnim i sposbnim u daljem puto-
vanju. Odmah sam primijetio da se nekako bolje i sigurnije osjećam u našem povećanom
društvu. Možda je upravo zbog toga ta dionica našeg putovanja kroz tu zemlju tako brzo
ostajala iza nas. Zapravo, iznenadilo me je upozorenje konduktera kada je najavio da ubrzo
stižemo na državnu granicu Poljske. Na samoj granici svi smo sa pripremljenim pasošima
čekali da poljski carinici obave svoju uobičajenu kontrolu dokumenata. Međutim, to što
ćemo moja obitelj i ja doživjeti na toj granici, na sve nas je djelovalo, malo je reći, kao hlad-
ni tuš ili grom iz vedra neba. Naša osjećanja, ponašanje i izgled sviju to je očito potvrđiva-

SVJEDOČANSTVA 12
lo. A, što se zapravo dogodilo? Zapanjilo nas je ponašanje glavnog kontrolora carinika. Bio
je odvratno samovoljan, drzak i ciničan. Naime, taj glavni i prepotentni, očito mrzitelj
Bosanaca i Bošnjaka, nije htio da uvaži ono što su svi usputni granični kontrolori carinici
bez ikakvih primjedbi uvažavali. Nije htio da dozvoli ulazak, odnosno prolazak kroz Poljsku
onima kod kojih je u jednom pasošu bilo upisano dva ili tri člana iste obitelji. A takvih
slučajeva je u našoj grupi bilo najviše. Jer, zbog ratne situacije ljudima su izdavani i takvi
pasoši i to je tada bilo dopušteno. On je još obavezno zahtijevao i zajednički spisak imena
i prezimena iz naše grupe. Nikakva moljakanja, pa i plakanja nisu ni najmanje udobrovolji-
la tog egocentričnog mučitelja, koji me je izgledom i ponašanjem podsjećao na jednog
naciarijevca iz nekog ranije viđenog filma. Nije bilo drugog načina, pa svi mi, i stariji i
mlađi, moradosmo uzeti u ruke sav svoj životni imetak i izići u ledenu zimsku i mračnu
noć. Uz to nerado nas pusti u vrlo hladnu čekaonicu granične postaje.
Tu na golim i hladnim klupama ima da, bez ikakvog izlaženja ili udaljavanja, prenoćimo
i da se sutra prvim vlakom vratimo u Čehoslovačku. Zaobići ću to noćno mukotrpno pro-
življavanje, snalaženje i iščekivanje jutra. A kad vlak poslije zvižduka pištaljke šefa stanice
otklapara bez nas, pomislih: pa što ćemo, kamo ćemo stići kad ujutro krenemo nazad?
Sjetih se one narodne: “Nikud majci, nikud u djevere”. Ta pomisao da nam je dalje puto-
vanje prekinuto bez ikakvog izgleda da ćemo ga nastaviti zbog gvozdene, neprobojne volje
glavnoga, i da nam predstoji mukotrpno vraćanje i posvemašnja besciljnost i neizvjesnost,
zatim pitanje bez odgovora – gdje ćemo se zaustaviti i što će od nas biti? – do kraja me je
porazno plašila. Moje falično srce se počelo javljati sa sve većim i uznemirujućim bolom.
Jesti, i pored gladi nisam mogao. Optimizam se unizio do tabana. Taj i takav postupak,
opet da naglasim, naročito glavnog graničnog čovjeka i tu neprospavanu mrzlu noć pamtim
kao jedan od težih doživljaja za vrijeme tog mukotrpnog puta. Naš odvažni vođa puta više
puta je te noći pokušavao telefonom isposlovati neku pomoć. Nazivao je, budeći ih, neke
naše BiH-odgovorne ljude u Zagrebu i Stokholmu da urgiraju kod odgovornih u Poljskoj da
nam se dozvoli prolaz. Ali, bez uspjeha. Na kraju, to jest rano u jutro, naša bunovna i od
jada i razočarenja, “pokisla” velika grupa Jajčana i nas nekoliko Sanjana, morade prvim
vlakom nazad u Čehoslovačku.
Prije nego ćemo se približiti Pragu, naš predvodnik, koji i u teškim situacijama, kako je
neko od njegovih susjeda tvrdio, nikad ne gubi glavu, reče nam da svi treba da iziđemo na
praškoj željezničkoj stanici. On će tu i odatle opet nešto pokušati učiniti. Tako je i bilo. Na
pomenutoj stanici naša povelika, očito dobro uhodana, grupa, kao stado ovaca, bez pogovo-
ra krenu za svojim predvodnikom do prvog telefona. – “Sad ću da nazovem jednog praškog
novinara kojeg sam upoznao na početku rata kad je iz Jajca direktno s vatrene linije iz boš-
njačkih rovova, slao izvještaje svojoj redakciji. Možda će nam on na neki način pomoći. –
Tajac. Svi smo okrenuti prema njemu iščekujućci ishod razgovora, ako ga i uspostavi. – “Sad
će da dođe. Rekao je da će već nešto da smisli” – izvijesti nas grupovođa. I zaista, novinar
ubrzo stiže. Kao da je negdje iza ugla jedva čekao da ga poznanik iz Jajca pozove. Za njega,
onako pomalena, sa repićem kose na potiljku, čovjek bi rekao: nema ga se što vidjeti. Bio je
raspoložen. Osmjehivao se i na, solidno razumljivom, našem jeziku hrabrio nas da će biti
dobro. Poslije nekoliko minuta stigoše i dva autobusa. I ubrzo se nađosmo u nekom privre-
menom prihvatilištu. Tu se odmorismo i zatečenim jelom malo oporavismo. Morali smo
duže čekati dok je “repić”, ljudeskara, s našim vođom isposlovao potrebne papire.
Osokoljeni sretnim ishodom i neizmjerno zahvalni spasiocima, posebno domaćem spa-
siocu, što se dalo zaključiti po reakcijama i na izrazima lica većine u našoj kompaktnoj

grupi, vraćamo se tamo odakle smo vraćeni, zapravo nastavljamo putovanje vlakom prema
Poljskoj. Dakle, desilo se još jedno čudo. Kad slučajno izrekoh tu neobičnu, za mene veoma
lijepu riječ, kazat ću otkud se i upetljala u moje pamćenje. U mome ranom djetinjstvu,
našoj kući je povremeno dolazio brat moje nane, očeve majke, koji se zvao Selim. Kad bi iz
fildžana usporeno “po istilahu” pili kafu koja se u povećem ibriku dogrijavala na okruglom
limenom držaču, sa živom žeravicom u središnjem udubljenju, zvanim mangale, Selim bi
svojoj sestri Mini ispričao neki neobičan događaj. I svakog puta bi, na kraju, poslije kratke
stranke dodao: “Čudestvo, Mine sestro”.
Valjda od silne želje da što prije stignemo do poljske granice i da protutnjimo kroz tu
državu, činilo mi se da veoma sporo odmičemo. Možda baš zbog takvog osjećanja iznenadi
me nailazak konduktera koji nas upozori da se upravo približavamo poljskoj granici. Iz
prilične opuštenosti malo se trgoh. I ovog puta u istom smo vagonu, cijela naša grupa. A
naš vagon je prvi do lokomotive, odnosno, moji i ja smo najbliži mašinovođi. Treba da se
pripremimo, uskoro će stići kontrola pasoša. Kažem supruzi da iz svoje ručne torbe izvadi
naše pasoše. Dok je otvarala torbu reče: “Kod mene nisu. Sigurno si ih ti stavio u džep svog
sakoa”. Istog trenutka nešto me u grudima žignu, jer znam da ih nisam kod sebe spremio.
Ali, pohitah da pretražim sve svoje džepove. Novčanik je tu, kutijica sa lijekovima, mara-
mica, i ništa više. Požurih u panici, koja me je već spopala, da još jednom pretražim sve po
redu, ali ništa ne nađoh. Nema pasoša, netko ih je ukrao. Nastade užasno stanje. Pritisak
u glavi, u ušima srce dobuje. Strah, neizvjesnost. Što ćemo sad? Provirujem malo kroz
otvorena vrata. Kontrolor ide od kupea do kupea, kontrolira. Za njim naoružani pratilac,
policajac. Nas dvoje, supruga i ja odlučujemo da se odmah brzo pripremimo za silazak. Što
dalje da radimo i kamo odatle da krenemo ne znamo. Svi smo usplahireni, izvan sebe.
Drhtimo, sad to mogu reći, kao slamčice na nemirnom moru sudbine. Čekamo. Vlak uspo-
rava, usporava i staje. Očekujem da se vrata otvore. Čujem približavaju se službenici. U
grudima dobovanje. Sad će, sad će. Vrata se ne otvaraju. Koraci se već čuju pred njima, još
se čuju ali sve slabije i slabije. Kao da odoše. Svi stojeći i dalje čekamo, čekamo. Premrli,
ne mičemo se. Sekunde, minute su se otegle. Valjda su morali brzo da iziđu, vratiće se.
Najzad, pištaljka se u daljini javi. Jedva primjetno vlak poče da klizi naprijed. Pa sve
brže i brže. Strah nas i dalje drži u svojim kandžama. Ćutanje prikliještilo. Najzad iz oba-
mrlosti probudi me veseli žamor suputnika Jajčana iza našeg kupea. Neko zapjeva i sevda-
linku. Pomislih, pa je li to zaista moguće, da se u našu sudbinu opet upetljalo još jedno
čudo. A zatim, malo opušten promucah: “Narode moj, presli smo granicu! Jurimo kroz
Poljsku”. Iako smo i dalje u nevjerici, da se slučajno kontrolor ne vrati, u kupeu se polako
širio osjećaj olakšanja. Kao da dolazimo k sebi, otkravljujemo se. I odhukujemo. Naša bli-
jeda, skoro bijela lica počinje da osvaja topli kolorit. Kako vlak sve brže i oštrije zasijeca
zimsko jutro kroz sivilo poljske ravnice, tako se životnost, radost i samopouzdanje sve više
povečava u našem malopređašnjem obamrlom kupeu. A unuk, koji je cijelu tu našu drama-
tičnu situaciju proveo spavajući u majčinom krilu, valjda zbog pojačane vožnje i galame iza
nas, protegnu se i, budeći se, nasmiješi. Sva sreća pa ne zaplaka dok je maločas strahovita
prijetnja mimoilazila hodnikom mimo nas. Tko će znati, možda je moćnik pomislio da u
tom našem kupeu nema nikog, jer zastor na vratima s unutrašnje strane, zaklanjao mu je
vidljivost. U svakom slučaju, hvala onome koji izrežira to čudo, a i našem unuku. Možda
se, uostalom zbog njega to čudo i desilo. Cjelodnevno putovanje kroz, kako rekoh, sive i
prilično monotone predjele Poljske i višestruko presjedanje iz vlaka u vlak, nije mi padalo
teško. Jer, vjerovao sam da su sve, ili gotovo sve teške, dramatične situacije iza nas. A da li

SVJEDOČANSTVA 12
će baš tako i biti? Da li ćemo i u predstojećoj, zadnjoj etapi našeg prognaničkog puta
opet “bosim stopalima nagaziti na trnje”, saznat ćemo.
Pred samu večer vlak nas donese do kraja poljskog kopna. U grad Svinjeušce koji se za-
kačio za samu obalu Ostersjo, Istočnog mora. Tek što siđosmo s vlaka i uputismo se prema
obali i tamošnjem graničnom punktu, pred našu grupu iskrsnu jedan pijan mladić u maskir-
noj uniformi. O rame mu obješen automat kalašnjikov. Sam sa sobom je glasno govorio i
ometao nas da mirno produžimo. Išao je za nama govoreći ruskim jezikom. Teturao, psovao,
prijetio. Od nekog je vjerojatno saznao da smo iz Bosne, jer, kako je rekao, upravo ide mjesec
dana da ratuje protiv Bosanaca za pedeset dolara. Najzad ostade iza nas kad stigosmo pred
prizemnu graničnu zgradu. Dotad dosta cjelovita, naša grupa se rasplinu miješajući se s
masom ljudi, žena i djece koji su se, sudeći po njihovom izgledu i ponašanju, kao i mi upu-
tili “trbuhom za kruhom”. Moji i ja probili smo se i ušli u prostrano i isto tako prepuno
predvorje granične zgrade sa stražarima s obje strane. Kako saznadoh, iza je hodnik koji
vodi u neutralnu zonu. A kako smo još u Bosni, prije polaska, saznali da Švedska prima use-
ljenike i sa osobnom kartom ne uzrujavamo se. Dakle, tu smo na samom domaku cilja. U
podugačkom redu, mic po mic, primičemo se staklenom kiosku s otvorenim prozorčićem.
Unutra je visok i štrkljast čovjek koji pregledava putne dokumente i upućuje prema
stražarima. Izbismo pred njega, moja supruga i ja. Pružam mu naše lične karte. A on, ne
htjede ni da ih otvori, da nas identificira. Nabusito nam kaže, solidno sam poljski razumio,
da treba da mu pokazemo pasoše. Kako ću mu pokazati ono čega nemam? Kažem mu da su
nam u putu pasoši ukradeni i da imamo samo te osobne karte i da Švedska prima useljeni-
ke iz Bosne i sa tim dokumentom. A on neće ni da čuje za tu mogućnost. Strah nas silan
opet obuzeo. Vidi luđaka, ne da da napustimo njegovu zemlju. Što mu je? Koji mu je vrag?
Nije moguće da nas neće pustiti. Nitko ga ne nadgleda što radi, a i ništa ga ne košta ako
prođemo sa osobnim kartama. Tad naša kći prilazi i prvo na engleskom, a onda i na ruskom
jeziku, pokušava mu objasniti da imamo pravo s osobnom da uđemo u Švedsku, da su nam
pasoši ukradeni i da smo jedna obitelj i to s malim djetetom. Ali, avaj, sve je uzalud. Naše
riječi se odbijaju kao od zid. Supruga plače. Znam da pomišlja na prinudno razdvajanje. A
opet, najteže bi joj, kao i meni, bilo da se rastane od unuka. Ne, ništa ne pomaže. Službe-
nik mi samo rukom pokazuje blagajnu na suprotnoj strani, da kupim za nas dvoje karte za
poslednji večernji brod za Dansku, za Kopenhagen, koji kreće za pola sata, kad, kako mi
kćerka kaza kreće drugi brod za Švedsku. I još nam ironično objašnjava kako u tom pravcu
možemo putovati sa osobnim kartama. Malo je reći da smo se tužni i deprimirani svi vrati-
li nazad. Plačemo. Grlimo se i ljubimo rastajući se na domaku cilja. I unuk se rasplakao,
vrišti. Kao da naslućuje da ćemo se rastati. Narod se okreće prema nama. Vjerojatno, pita-
jući se što se to dešava. Najzad, naši uplakani mladi odoše prema svome brodu. Mi nikavi,
a prepuni žalosti. Što da se radi?
Nema se kuda, moram stati u drugi, isto podugi red prema šalteru da kupim karte za
Kopenhagen. Pogledam na sat. Nekoliko je još minuta do polaska broda. Molim dva mla-
dića ispred mene da me puste da stanem ispred njih kako bi stigao na brod. Jedan mi, ne
okrečući se, reče: “Ne, to nikako ne dolazi u obzir!” Drugi, okrečući se prema meni odbru-
si da ih ostavim na miru. “Vidi ti njega, pa bolan zar ne vidiš da i mi moramo kupiti karte”.
Nije bilo drugoh nego pričekati..
Najzad, i ja se nađoh pred mladom blagajnicom. Tražim karte za Kopenhagen pružaju-
ći joj novac. A, ona će: “Ne, gospodine. Brod polazi za koji minut. Žao mi je, zakasnili ste.
Dođite sutra.” I vrati mi novac. “Kakvo sutra, dovraga.” - pomislih. Vraćam joj novac i skla-

pajući dlanove molim je da mi samo proda karte i da ona ništa dalje ne brine. “Stići ćemo
mi na brod” – ubjeđen sam. Najzad, nevoljko uze novac i pružajući mi karte, zaklima glavom,
valjda misleći: “Vidi ove budale što uzalud baca novac”. Uzeh dva papirića i prolazeći ispred
nekoliko ljudi u prethodnom redu, sa suprugom se opet nađoh oči u oći pred onim istim,
da kažem, gadom. A on samo ovlaš pogleda u moje ruke sa kartama i bez rijeći, rukom nam
pokaza da idemo prema ulazu, zapravo, izlazu. Konačno prekoračismo preko “rubikona” i
poslije nekoliko žurnih koraka izbismo na ničije tlo. Za trenutak zastadosmo na početku
velike lučke betonske površine. U kakvom stanju i sa kakvim osjećanjima i mislima, to ni
približno istini ne mogu opisati. Možda me tada ispunila neka praznina, bez ikakvog osje-
ćanja straha, ili me je blokirala obamrlost duha i totalna bezvoljnost. Možda neki prazni
intermezzo kad čovjek nista ne osjeća. Čak ni ni fizičku bol. A, i sad poslije četrnaest go-
dina nakon toga, vjerujem da nikako nije moglo da bude, a da me nije boljelo moje, još od
djetinjstva od upale zglobova ostećeno, srce.
I sada kada ovo moje nerado, ali potrebno, prisjećanje i zapisivanje samo jednog segmen-
ta iz onoga što sam proživio kao posljedicu zadnjeg rata u Bosni i Hercegovini, želim da
privedem kraju, želim da kažem još samo nekoliko riječi, koje nekome možda mogu zazvu-
čati i patetično, ali koje će, nadam se, biti shvaćene kao moj, poslije četrnaest godina str-
pljivo i iskreno promišljen, rezon. Naime, duboko sam uvjeren da svatko od nas tko je
preživio rat ljubeći svoju jedinu domovinu – Bosnu i Hercegovinu, a uz to još bio i protjeran
sa svog kućnog praga, dok živi neće zaboraviti ne samo egzistencijalni strah, nego i sva
popratna proživljavanja, naročito poniženja, duševne i fizičke boli što ih izazvaše i nevjero-
jatno brutalno, uz svima dobro poznate strane pomagače, provedoše naši sugrađani, kom-
šije, radne kolege, nekadašnji školski drugari. Za sebe znam da ću dok živim u sebi kao
teret nositi egzistencijalni polugodišnji, svakodnevo i svakonoćno doživljavan strah u oku-
piranom Sanskom Mostu, kao i ove, samo djelomično opisane strahove i dramatične doživ-
ljaje sa šesnaestodnevnog prognaničkog putovanja, koje je uslijedilo pri kraju razmeđa iz-
među dva dijela moga života – ranijeg sretnog i ovog izgnaničkog. Život u tuđini ne proživ-
ljavam kao zadovoljan i veseo čovjek jer sam prognan sa svog ognjišta, ali ne krijem da živim
dostojno i primjereno normalnom čovjeku, a što mogu zahvaliti miroljubivom švedskom
narodu, kolegama umjetnicima i likovnim kritičarima koji cijene ono što jesam i što im
svojim radom pokazujem.

STVARALAŠTVO U EGZILU (JUSUF SULJANOVIĆ)
BOŠNJAČKA PISMOHRANA
SVJEDOČANSTVA
337
12
12 LIKOVNI BLOK (JUSUF SULJANOVIĆ) – STVARALAŠTVO U EGZILU

SVJEDOČANSTVA 12


SVJEDOČANSTVA 12


SVJEDOČANSTVA 12

obljet
Ismet
Isaković
nice
i
jubi 13
leji
OBLJETNICE I JUBILEJI 13
Ismet Isaković
20. obljetnica Zagrebačke džamije

(simpozij u Islamskom centru u Zagrebu)
Povodom 20. obljetnice radnog otvorenja Zagrebačke džamije, 10. i 11. svibnja 2007.
godine organiziran je simpozij pod nazivom “Doprinos Islamskog centra u Zagrebu uklju-
čivanju muslimana u suvremene europske tokove – osvrt i perspektiva”. Simpozij je orga-
nizirao Medžlis Islamske zajednice u Zagrebu, u suradnji s Mešihatom Islamske zajednice
u Hrvatskoj, Fakultetom islamskih nauka iz Sarajeva i Naučno-istraživačkim institutom
“Ibn Sina” iz Sarajeva. U dvodnevnom radu učestvovali su brojni istaknuti javni djelatnici
i znanstvenici, s vrlo zanimljivim referatima: zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić (Mo-
deli, vizije i izazovi rada Islamske zajednice u Hrvatskoj), prof.dr. Hilmo Neimarlija, Sarajevo
(Uloga Islamskog centra u dijalogu među muslimanima i dijalogu muslimana s drugima), prof.dr.
Osman Muftić, Zagreb (Duhovne osnove utemeljenja Islamske visoke škole u Zagrebu), mr. Tomislav
Kovač, Zagreb (Islam kao paradigma suvremenom europskom društvu i kršćanskoj misli), mr. Mu-
stafa Hasani, Sarajevo (Bošnjačke muslimanske zajednice i naše suvremene fetve i pitanja i odgovori
u našoj periodici), hafiz dr. Fadil Fazlić, Sarajevo (Kulturološki značaj organiziranja Europskog

13 20. OBLJETNICA ZAGREBAČKE DŽAMIJE
takmičenja u učenju Kur'ana u Islamskom centru Zagreb), mr. Dževad Hodžić, Sarajevo (Islamski
centar nakon 20 godina na pragu novog razdoblja: zajednica i identiteti), Nusret Čančar, Sarajevo
(Muslimani u Europi: integracija i kulturna resistentnost), prof.dr.sc. Josip Oslić, Zagreb (Mogući
putevi dijaloga između kršćana i muslimana na tragu Lévinasove etike), prof.dr. Enes Ljevaković,
Sarajevo (Muslimanske manjine u Europi i manjinski fikh), prof.dr. Ivan Markešić, Zagreb (Nad-
grobni spomenici Bašluci, kao identitetski smjerokaz), ljubljanski muftija mr. Nedžad ef. Grabus
(Islamski kulturni centar: primjer muslimanske otvorenosti za dijalog), Darko Pavičić, Zagreb (Dje-
lovanje i značenje Islamskog centra u hrvatskom i europskom kulturnom kontekstu), prof.
dr. Ismet Bušatlić, Sarajevo (Utjecaj Zagrebačke džamije na suvremenu islamsku sakralnu arhitek-
turu) i prof.dr. Enes Karić, Sarajevo (Sakralni prostor u sekularnom svijetu).
Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i zagrebački muftija Ševko ef. Omer-
bašić je rekao da je Islamska zajednica u mislima naših naroda bila i ostala narodna, čuva-
rica i njegovateljica osjećaja njihovog zajedništva. Ona je kroz cijelu povijest bila potrebna
narodu u očuvanju njegovog vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta. Osim toga, Islam-
ska zajednica je često bila shvaćana kao religiozna servisna stanica gdje su zadovoljavane
potrebe, ali se ponekada ponašala i kao izdvojena elitna zajednica okupljena oko pojedinih
imama ili drugih vjerskih autoriteta. Naglasio je da je Islamska zajednica uglavnom uživala
ugled i autoritet u narodu, koji nije ni danas izgubila, ali se ponekad čini da ga postupno
gubi. “Većina vjernika snebiva se uputiti javne kritike, ali to ne znači da kritičkog vredno-
vanja nema, i da sutra neće biti glasnog kritiziranja današnjeg ponašanja Islamske zajedni-
ce i njenih predvodnika. Pozitivna je činjenica što se danas u njenim krugovima sve glasni-
je čuju kritike na vlastito djelovanje i na potrebu nadilaženja nekih nedostataka i proma-
šaja. Ove kritike ukazuju na činjenicu da se Islamska zajednica ne snalazi dobro u demo-
kraciji. Imami, vjernici pa i sam vrh Islamske zajednice ne pronalaze uvijek put kako da u
aktualnim društvenim procesima budu prisutni s autentičnim islamskim vrijednostima, i
da u svjetlu tih vrijednosti donose moralnu prosudbu tih događaja, a ne da svoje minbere i
ćursove ustupaju političarima, pa se i sami nerijetko upuštaju u politička angažiranja”,
rekao je Omerbašić. Smatra da se islamizacija naše javnosti uglavnom svodi na dekorativnu
prisutnost u društveno-političkom životu i medijima društvenoga priopćavanja, pružanja
obrednog servisa i religiozne kulise aktualnoj politici. Sve se glasnije čuje u narodu da se
Islamska zajednica ovakvim ponašanjem poigrava svojim moralnim autoritetom kojeg je
mukotrpno stjecala proteklih desetljeća kada je bila jedina oporba komunističkom režimu.
Podsjetio je da je naročito snažan udarac njenom moralnom autoritetu zadala pojava knjige
o suradnicima UDBA-e, te neki drugi događaji iz bliske prošlosti a na čiju se pojavu nije
adekvatno reagiralo. “Islamska zajednica je tijekom agresije na BiH i u Domovinskom ratu
u Hrvatskoj svojim humanitarnim i duhovnim djelovanjem, podrškom velikom broju stra-
dalnika, prognanika i izbjeglica, stekla nepodijeljene simpatije i autoritet kod naroda. Sada
pak sama sebe dovodi u opasnost da razvodnjavanjem, pogrešnim postupcima i pretjeranim
angažiranjem na društvenom i političkom polju gubi kredibilitet, i snagu misijske riječi
zamjeni konformizmom. Tome u dobroj mjeri doprinose slobodni strijelci od kojih se uglavnom
ne traži nikakva odgovornost niti postoji nad njima ozbiljna kontrola”, rekao je muftija
Omerbašić.
Svaki imam, muallim i drugi vjerski intelektualci stvaraju svoj model islamskog djelo-
vanja ili mu to nameće sredina u kojoj radi. Ti modeli su nerijetko različiti, te se oko njih
uglavnom događaju sukobi njihovih nositelja. Otuda se i vrlo malo poštuju normativna
akta, a nerijetko i izvorni islamski propisi. Osim toga, jedan broj muslimana doživljava

Islamsku zajednicu uslužnom ustanovom ili servisnom stanicom svojih vjerskih potreba, kao što
su: nadijevanje imena novorođenim, cirkumcizija, mevludi, tevhidi, jasini, hatme, vjenčanja
i dženaze. Omerbašić je naglasio da je tokom proteklih 50 godina pod komunističkom
vlašću stvoren model Islamske zajednice kojoj je narod vjerovao. Taj model je bio nesluž-
bena opozicija, privlačan za mnoge koji nisu bili zadovoljni postojećom vlasti. Mnogi su se
imami i nakon nestanka tog režima prilagodili toj činjenici postavši opozicionari i kad tre-
ba i kad ne treba. Koristili su svaku priliku da kritiziraju i napadnu one na vlasti, te su
neprestalno bili na udaru vlasti, a od dijela vjernika su doživljavani kao junaci i pravi vođe,
a to žele i dalje ostati. Kad su došla nova vremena Islamska zajednica prestaje biti atraktiv-
na, što političari osjećaju i traže njeno potiskivanje iz javnosti, jer je ne žele kao moralnog
korektiva. Oni imami koji su za vrijeme komunizma doživljavani istinskim herojima, sada
gube glavno oružje u svom radu i aktivnostima. Ni Islamska zajednica ni imami više ne
kritiziraju vlast, pa ih se za to doživljava kao prorežimskima. Ako je i kritiziraju onda to
čine u ime neke druge političke opcije koju žele dovesti na vlast. Za to bi je neki ponovo
htjeli gurnuti u redove oporbe, kako bi, po njihovom mišljenju, povratila autoritet i ugled.
“U kontekstu iskrivljenog shvaćanja demokracije i ljudskih sloboda jeste i pojava kritizerstva
koje se manifestira kroz takozvano subjektivno mišljenje ili stav. Kritika uvažava drugoga,
dok kritizerstvo nastoji uništiti i obezvrijediti drugoga. Neki nemaju snage ni hrabrosti
zbog egzistencijalnih razloga biti kritični i tako postaju nekritični, dok su drugi neutralni
izričući beskrvna načela. Oni koji nastoje biti kritični proglašavaju ih zavjerenicima i dijelom
neprijateljskih sila. Zbog etičkih i moralnih problema u društvu, čini se najboljim da se
Islamska zajednica povuče iz javnog života, pročisti svoje redove i posveti se svom temelj-
nom poslanju. To ni u kom slučaju ne znači bijeg od problema s kojima se susreću musli-
mani i Zajednica, nego povratak u javnost iz drugog pravca i na drugim osnovama. Na
društvo i politiku mora se djelovati s islamskih pozicija, posebice kroz odgoj i vjeronauk,
tj. stvarati novog vjernika neopterećenog uvjerenjima koje imaju njihovi roditelji. Moguća
je određena preobrazba i kroz islamsko razumijevanje nacionalne povijesti, koja je kod nas
Bošnjaka u kritičnoj fazi. Pitanje je da li mi to možemo i ima li Islamska zajednica snage i
kadra za takav zaokret. Čini nam se izglednim postići taj cilj kroz vjeronauk u školama i
medresama i fakultetima gdje se već osjećaju neki pomaci u tom smislu”, rekao je Omer-
bašić. Naglasio je da se islamska obnova ne može dogoditi ako te obnove nema unutar same
Islamske zajednice, a posebice među onima koji čine njenu okosnicu (imami, muallime,
muderrisi, muftije i cjelokupni vrh Islamske zajednice). Obnova se mora istodobno odvi-
jati na dvije razine: na razini osobne obnove svakog pojedinca i na razini zajedništva cijelog
vjerničkog sustava. Obje razine moraju biti zahvaćene odjednom i proces obnove mora
teći istovremeno. “Kada su u pitanju predvodnici Islamske zajednice, trebamo pomno
iščitavati kur'anske odredbe o lošim pastirima, grješnim sijedim bradama i ahmedijama, o
pismoznancima koji pogrešno tumače Božju riječ, i o svima onima koji su nas doveli ovdje
gdje jesmo. Kur'anske odredbe se osobito odnose na nas predvodnike vjere. Treba međutim
znati da su se vremena promijenila kada je u pitanju autoritet same Islamske zajednice.
Autoritet čelnih ljudi kod vjernika teško se stječe. On se ne gradi ni po kompetenciji, ni
po funkciji, već po osvjedočenom životu u vjeri”, naglasio je zagrebački muftija. Smatra da
je za strukturalnu obnovu Islamske zajednice potrebno mnogo više dijaloga, promišljenosti
i, iznad svega, kur'anskog duha. Jedan od gorućih zahtjeva jeste pravilna raspodjela imam-
skog kadra i rada u našim medžlisima i u drugim organima i ustanovama. “Ono od čega
boluje struktura Islamske zajednice jeste da nas ima puno lijenih, neuklonjivih i nezamje-

Simpozij u Islamskom centru
njivih. Priznajemo da nam nikada ne smije biti cilj uklanjanje osoba, nego dobro vjernika,
a priznat ćemo da lijeni i privilegirani nikada ne ostvaruju taj cilj. Ima nas također koji ne
podnosimo zajednički rad niti kolegijalnost. Promičemo u svojim hutbama, vazovima i
predavanjima zajedništvo, ali to ne uspijevamo u vlastitoj kući, to jest Zajednici”, kritički
se osvrnuo Omerbašić.
Govoreći o islamizaciji muslimana podsjetio je na činjenicu da je današnje društvo infor-
matičko i da se pred našim očima događa informatička revolucija, što islamizaciji nameće
posebnu zadaću u odnosu na društvo, odnosno javnost. Islamska zajednica, svjesna svoga
poslanja što ga je preuzela iz Kur'ana i sunneta, mora znati koliku važnost imaju čudesni
izumi tehnike koji tako brzo prenose informacije, koje utječu na formiranje našeg mišljenja,
ali i na duhovnost ljudi. “Mi smo danas svjesni da se moramo služiti tim sredstvima, jer bi se
inače našli u neugodnom položaju i osjećali krivim pred Gospodarom. Treba, međutim, uvi-
đati i probleme koje je informatika sa sobom donijela. Upotreba informatičkih sredstava u
islamizaciji predstavlja trajan izazov. Tu je prije svega pitanje moralnosti u promidžbi. Nema
nikakve sumnje da novo vrijeme zahtjeva nove metode islamizacije jer su se uspostavom
demokracije stvorile nove mogućnosti misijskog djelovanja. Postavlja se pitanje kako upotre-
bom brojnih sredstava priopćavanja taknuti savjest pojedinaca, ući u njihova srca i dobiti
njihov pristanak i odgovor na izazov”, rekao je Omerbašić. Jedno od prioritetnih pitanja uku-
pnog misijskog djelovanja među muslimanima na ovim prostorima je upotreba medija, za
razliku od inozemstva gdje su stvorena stabilna društvena okruženja u kojima islam ima iz-

građene metode svoje prisutnosti u društvu. Otuda i nesporazumi vjerskih ljudi u Islamskoj
zajednici proizašli iz različitih metoda islamskog djelovanja, jer npr. islamizacija na Bliskom
istoku i na ovim prostorima uvelike se razlikuje. “To se naročito vidi u pojavi vehabizma na
našim prostorima, gdje se pokušavaju primijeniti metode islamizacije uvezene iz druge,
potpuno različite, sredine. Za to i čujemo kritike nositelja tih stranih metoda, kako ovdašnji
metod rada nije islamski, što je netočno i tendenciozno. O tim i drugim islamskim metodama
Islamska zajednica i muslimani još će dugo raspravljati, jer je to jedna od najbitnijih tema
našega islamskog rada”, naglasio je muftija.
Često se ističe važnost izlaska Islamske zajednice u javnost, pri čemu se trebaju utvr-
diti koja su najvažnija polazišta da bi taj izlazak u javnost bio što djelotvorniji. Stvarno
stanje se mora sagledavati s dva polazišta: s onoga što javnost očekuje od Islamske zajed-
nice, i od onoga što Islamska zajednica sa svim svojim dijelovima i organizacijama jeste, i
što treba unositi u tu javnost. Omerbašić je podsjetio da je muslimansko društvo na ovim
prostorima tranzitno: želi se riješiti nedavne prošlosti koja se manifestirala u komunizmu
i bivšoj državi, s jedne strane, i želje za samostalnom i cjelovitom državom BiH i ulazak u
Europu, s druge strane. “Da li su ove želje uvjet ulaska Islamske zajednice u javnost? Ako
samo letimično promotrimo kretanja u društvu uočit ćemo da se i Islamska zajednica u
velikoj mjeri bavi ovim željama i zahtjevima društva. U javnosti se premalo pitamo, odakle
dolazimo i šta sa sobom nosimo, šta napuštamo, a šta prihvaćamo. Zato i nije slučajno što
se tolika nada polaže u medije i što se o njima toliko diskutira u javnosti. Danas svi shva-
ćaju da kvaliteta društva ovisi o kvaliteti javnosti, javnog mišljenja, a sve to ovisi o sredstvi-
ma priopćavanja i o onima kojima su ta sredstva dostupna, odnosno kome pripadaju”, rekao
je Omerbašić. Vjera sa svojim vrednotama, svojom etičkom snagom, sa svojom povijesnom
dimenzijom nije ušla u javnost, jer to javnost skoro da i ne želi. Javnost od islama očekuje
prije svega obredni servis, a ne moralan utjecaj na društvo, da bude njegov moralni korektiv.
Otuda, unatoč velikih napora u moralnoj rekonstrukciji pojedinaca i društva, toliko krimi-
nala, nemorala i svega onoga što je suprotno religijskom učenju. Sada više nije moderno da
se netko javno deklarira ateistom, ali je praktički ateizam u usponu. On dolazi sa Zapada
kao prihvatljiva ponuda. Vjerski simboli više nikome ne smetaju, ali nikoga niti ne pokreću.
“Nerijetko ćemo vidjeti na ulici da ljudi sumnjiva moralnog i društvenog ponašanja nose
na vratu debele zlatne lance i na njima polumjesec i zvijezdu, ili nešto konkretnije, a nisu
rijetki slučajevi da i prostitutke oko vrata nose islamske simbole. Ti simboli se zapravo ne
doživljavaju kao vjerski nego kao tradicijski i folklorni dekor. Vjera kao svjetlo i pokretačka
snaga, motivacija društvenog djelovanja, još uvijek nije prisutna u društvu”, rekao je zagre-
bački muftija. Naglasio je da današnji ateizam vodi ljude u unutrašnju ravnodušnost prema
postojanju Boga i zadovoljava ih s vanjskom upotrebom simbola. U našim okolnostima na
toj crti je i problem jačanja islamskog, vjerskog identiteta, i slabljenja nacionalnog, bošnjač-
kog. Postavlja se pitanje treba li Islamska zajednica u obnovljenoj islamizaciji muslimanskog
društva jačati svijest o nacionalnoj vrijednosti ili i dalje favorizirati vjerski i dopustiti da
imamo stanje kakvo je danas. Omerbašić je naglasio da islam u svojoj povijesti nikad nije
bio imun na javno mnijenje, o čemu nas upozoravaju brojni kur'anski citati i konkretna
djela Božjega poslanika Muhammeda a.s. “Danas, na veliku žalost, najveći problemi islam-
skog društva dolaze od činjenice što se vrlo rano, nakon četvorice prvih halifa, odustalo od
mišljenja javnosti u izboru organa vlasti, od kojih ćemo do danas osjećati teške posljedice.
Nedostatak javnog mnijenja nije samo bolest islama. Ona je nazočna i u drugim religijama,
a za to su podjednako odgovorni vjerski ljudi i vjernici. Danas nam je potpuno jasno da

nove islamizacije muslimanskog društva nema bez javnog mnijenja. Mora nam biti prven-
stvena zadaća u traženju novih metoda i korištenju novih sredstava za unošenje islamskih
vrijednosti u javno mišljenje. Svijet komunikacija mora postati i svijet teoloških komuni-
kacija. Bez proučavanja i praćenja stanja javnosti i traženja mjesta u komunikaciji, nema
niti širenja islamske misli. Bez glasnog javnog mnijenja Islamska zajednica neće biti u
stanju nositi se s demokratskim procesima, koji utječu na pluralizaciju društva i utječu na
osobni ljudski izbor”, rekao je Omerbašić. Islamizacija u našim uvjetima i okolnostima
mora valorizirati konkretni islam koji je sadržan u narodnoj tradiciji i njegovoj kulturi i
procjeniti koliko ta narodna tradicija vrijedi. Preko te narodne tradicije i kulture odvijat će
se buduća islamizacija. “U tom smislu traži se novo shvaćanje položaja islama i Islamske
zajednice kao duhovne zajednice u pluralnom društvu, gdje su vrednote u stalnoj konku-
renciji. U toj novoj ulozi Islamska zajednica ne može biti samo obredna, što sada forsiraju
mediji i politika, jer su tako naučili da je vjera za njih samo obred, a ne i učiteljica. Islamska
zajednica u svom nastupu u javnosti mora prenositi poruku koju crpi iz Kur'ana i hadisa”,
rekao je muftija i naglasio da se “ne bi trebalo baviti samo moralnim i duhovnim pitanjima,
nego i onima socijalnim. Socijalni nauk islama mora postati prepoznatljivi, sastavni i neza-
obilazni dio islamizacije muslimana, što on danas nikako nije”.
Govoreći o vremenu u kojem živimo muftija Omerbašić je otvoreno progovorio o novim
religijskim pokretima, ezoteriji, spiritizmu, crnoj magiji, sotonizmu, liječenju Kur'anom,
zapisima i hamajlijama. Novi religijski pokreti promiču religiju koja se bavi unutarnjim
životom, a ne formulama učenja i propisima obredoslovlja. Predstavnici ovih pokreta govo-
re da je ateizam na izdisaju, ali i velike religije također – dolazi period sveopće religije, ali
bez Boga. Prema izjavama samih kršćanskih istražitelja u posljednjih 20-ak godina osnova-
no je preko 2.000 sekti unutar kršćanstva. U Južnoj Americi svakodnevno otpadne od kr-
šćanstva između šest i osam tisuća kršćana, a u islamskom svijetu dva pokreta Behaije i
Ahmedije (Kadjanije) već broje na milijune sljedbenika. Godišnje se u islamskom svijetu
pojavi stotinjak lažnih proroka, koji pokušavaju uspostaviti novu religiju. Čini se da je ve-
lika većina mladih već zaražena idejama novih religijskih pokreta, pa je otuda odgovornost
Islamske zajednice tim veća. “Mi moramo otvoreno priznati da je brojne muslimanske
slojeve zahvatila pošast alternativne religijske misli pred kojom smo se skoro predali, jer se
njome bave brojni imami i vjerski ljudi, a to je sve što spada pod ezoteriju. O nekim vido-
vima ezoterije moramo najozbiljnije porazmisliti. Bez ikakve je sumnje da su mnogi ljudi,
a posebice mladi, oduševljeni i fascinirani paranormalnim fenomenima. O početka 80-ih
godina okultizam u svim svojim pojavama kao što su spiritizam, crna magija i sotonizam,
New age, širi se velikom brzinom, postavši zadnjih godina masovna psihoza. Nedavno je u
Dubaju održan kongres muslimanskih majstora magije pod zvučnim nazivom ‘Liječenje
Kur'anom’ na kome se okupila ‘elita’ alternativne medicine iz svih dijelova islamskoga svije-
ta. Izvještači TV kanala El-Džezira javili su da je za kongres vladalo golemo zanimanje kako
javnosti, tako i majstora magije svih vrsta. To je prvi puta da se pokazalo koliko je islamski
svijet inficiran tim pitanjem koje je nerijetko htjelo postati sastavnim dijelom islama. Do-
bri poznavatelji ezoterije tvrde da je ovo suvremeno doba najpogodnije za razvoj ove ‘dje-
latnosti'”, rekao je muftija Omerbašić, dodajući da “u novinskim oglasima zagrebačkih dnevnika
vrvi od ponuda zapisa, saljevanja strave, pisanja hamajlija. Te osobe najviše se predstavljaju
kao Fatime, Rukije, Salih i s drugim muslimanskim imenima. Muslimanska bijela magija
je vrlo popularna u Zagrebu i Hrvatskoj. Korisnici njihovih usluga vrlo često nazivaju Islam-
sku zajednicu i raspituju se za te osobe koje nazivaju hodža-vrač”.

Okultizam predstavlja na odnos duha i prirode koji nadilazi naravne zakonitosti, u kome
čovjek pomoću određenih praktičkih radnji pokušava manipulirati s izvanzemaljskim sila-
ma. U islamu ta je pojava poznata kao komunikacija s džinima, a osobe koje se bave ovim
radnjama u muslimanskoj praksi nazivamo firasima. Ta praksa je bila u masovnoj upotrebi
prije islama, a nakon njegove pojave strogo je zabranjen. Islamski teolozi tvrde da je pojavom
islama spriječena komunikacija džina i firasa. Džinima je na taj način spriječen prilaz ne-
beskim informacijama, kao što je to bila praksa do tada. Omerbašić je rekao da čovjek u
ovom slučaju postaje partner vanzemaljskim silama s ciljem pripreme magije, ozdravljenja
pomoću duha, predskazanje budućnosti i sudbine, te brojne druge informacije iz prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Modernim rječinikom okultizam možemo nazvati New age-reli-
gijom ili neo-poganstvom. “Nadilažen je pojavom nebeskih religija jer je okultizam u
izravnoj suprotnosti s njenim učenjem. U današnjem svijetu okultizmu su naročito sklone
osobe duboko uronjene u materijalizam i njima je on postao nekom vrstom tampon-religi-
je. Okultizam je na žalost zahvatio i muslimane i prijeti da postane naša svakodnevnica”,
naglasio je muftija. Spiritizam označava pojave koje proizlaze iz kontakta živih i mrtvih
koji se, prema tvrdnjama spiritista, uspostavljaju pomoću medija, a to su uglavnom nevidlji-
va duhovna bića džini, koji su podobni u manipulaciji. Islamski istraživači tvrde da su
džini bića na vrlo niskoj razini uma, ali posjeduju ogromnu snagu. “Spiritisti smatraju svo-
jom glavnom zadaćom dokazati da umrli žive na onom svijetu i da je moguće s njima uspo-
staviti kontakt. U tom smislu oni se mogu smatrati saveznicima religije, a posebno islama.
Brojni su kur'anski ajeti koji govore o životu mrtvih, ali koga mi ne možemo spoznati. Zato
se Kur'an i ne slaže sa spiritistima o mogućnosti uspostave kontakta s dušama umrlih, ali
da duše ne umiru, u tomu se slažu. Postoji međutim jedan način komuniciranja mrtvih i
živih, a on se odvija putem sna, koji je prema islamu dio naše stvarnosti”, rekao je Omer-
bašić. Naglasio je da je od svih vrsta okultnih čina sotonizam najgori i za religiju potpuno
neprihvatljiv, jer on sustavno izokreće općeprihvaćene vrijednosti. U islamskim krugovima
sotonizam je poznat pod nazivom sihr. “Sotonizam nije ništa drugo do anti-moral. Njime
se mračne strane ljudskog života potvrđuju i traže. Sotonizam daje ludilu religioznu posve-
tu”, zaključio je muftija Omerbašić.

13 VELIKAN ISLAMSKE ZNANOSTI
Ismet Isaković
Velikan islamske znanosti

(simpozij o dr. Ahmedu Smajloviću)
U organizaciji Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smaj-

lović”, Medžlisa Islamske zajednice Zagreb i Mešihata
Islamske zajednice u Hrvatskoj, u zagrebačkom Islamskom
kulturnom centru od 24.-26. travnja 2008. godine održan je
simpozij pod nazivom “Tragom uspješnog rada dr. Ahmeda
Smajlovića”. Povod održavanja simpozija je 20. godišnjica
smrti dr. Ahmeda Smajlovića (1938.-1988.) i 21. obljetnica
radnog otvorenja Zagrebačke džamije.
Simpozij se sastojao iz dva dijela: prvi, Život i rad dr.
Ahmeda Smajlovića, i drugi, Islamske zajednice i muslima-
ni danas. Izuzetno kvalitetne referate dali su brojni učesni-
ci simpozija: Murat Hadžismajlović (Zagrebačka medresa s
ponosom nosi ime dr. Ahmeda Smajlovića), Ela Porić (No-
dr. Ahmed Smajlović vi detalji za biografiju dr. Ahmeda Smajlovića), Adnan
Omanović (Uloga dr. Ahmeda Smajlovića u realizaciji ideje
izgradnje Islamskog centra u Zagrebu), mr. Aziz ef. Hasanović (Islamska zajednica u viziji
dr. Ahmeda Smajlovića – briga za vjerske potrebe muslimana na Balkanu), Vahid ef. Hadžić
(Zaslugom dr. Ahmeda Smajlovića otvoren je mesdžid u Splitu), Esad ef. Jukan (Zaslugom
dr. Ahmeda Smajlovića otvoren je mesdžid u Puli), Mevludin ef. Arslani (Još neprevedena
doktorska disertacija dr. Ahmeda Smajlovića: “Filozofija orijentalistike i njen utjecaj na
suvremenu arapsku književnost” – obranjena 1974. na Al-Azheru u Kairu), Saudin ef. Subašić
(Doprinos dr. Ahmeda Smajlovića znanosti akaida), Avdo Imširović (Muslimanski identitet
danas), Lamija Alili (Uloga vjere u svakodnevnom životu), Mirza ef. Mešić (Izazovi sa
kojima se suočavaju mladi u očuvanju vjerskih vrijednosti), Adnan Demirović (Musliman-
ska mladež u Hrvatskoj), dr. Tarik Kulenović (“Stare” i “nove” islamske zajednice u Eu-
ropi), Ahmed Salihbegović (Suvremena Europa između kršćanske obnove, muslimanskog
vala i religije sekularizma), dr. Fahrudin Novalić (Od tradicije prema modernosti – izazovi
razvoja islamskog svijeta), dr. Ružica Čičak-Chand (Indijski islam), dr. Esad Ćimić (Uloga
islama u oblikovanju etničkog identiteta), mr. Senad Nanić (Razlozi visokog stupnja kul-
turne integriranosti Bošnjaka – muslimana), dr. Šemso Tanković (Suvremeni bošnjački
identitet), dr. Jasminka Domaš (Religija u svakodnevnom životu) i mr. Mahira Tanković
(Uloga žene u oblikovanju islamskog identiteta obitelji).
Životni put i djelo

Dr. Ahmed Smajlović je rođen 17. lipnja 1938. godine u Tokoljacima kod Srebrenice
kao najmlađe, sedmo dijete uglednog alima Ali ef. Smajlovića. Osnovnu školu je završio u

Krnjićima (Srebrenica), zatim Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1959. godine.

Potom je vanredno studirao pravo u Ljubljani. 1962. godine je od strane Vrhovnog starje-
šinstva Islamske zajednice, u prvoj generaciji studenata iz bivše Jugoslavije, bio upućen na
studij islamskih znanosti na Sveučilište El-Azhar u Kairo. Na ovom Sveučilištu studirao je
arapski jezik i studij uspješno okončao 1967. godine na Odsjeku za književnost i književnu
kritiku, koji po El-Azharovom programu pruža najširi uvid u više islamskih znanstvenih
oblasti (arapskog jezika, arapske književnosti, Kur’ana, filozofije i dr.). Slijedeće, 1968.
godine, na istom Sveučilištu upisuje postdiplomski studij, te potom magistrira 1970. godi-
ne na temu “Muhammed ‘Abduhu i njegov utjecaj na modernu književnu arapsku renesan-
su”. Titulu doktora islamskih nauka, prvog na prostorima bivše SFRJ, stekao je 1974. go-
dine obranivši doktorsku tezu pod naslovom “Filozofija orijentalistike i njezin utjecaj na
suvremenu arapsku književnost”.
Početkom 1975. godine dr. Ahmed Smajlović se uključio u rad Islamske zajednice obna-
šajući dužnost šefa Kabineta reisu-l uleme hadži Sulejman ef. Kemure, a nedugo iza toga od
strane Vrhovnog sabora Islamske zajednice izabran je za predsjednika Starješinstva Islamske
zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu. Na toj dužno-
sti je ostao punih deset godina, unaprijedivši u tom razdoblju rad Islamske zajednice na
mnogim poljima djelatnosti. Nakon otvaranja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977.
godine, za čije osnivanje je imao velikih zasluga, izabran je za vanrednog profesora na pred-
metima Akaid i Islamska filozofija. Profesorske poslove obavljao je uporedo s dužnošću
predsjednika Starješinstva. 1985. godine potpuno se posvećuje profesuri na Islamskom te-
ološkom fakultetu (današnji Fakultet islamskih nauka FIN), pri čemu se bespoštedno davao
kao profesor, znanstveni radnik i pedagog. Nije samo vodio i održavao svoju katedru na
potrebnoj visini, nego je svestranim zalaganjem učestvovao u podizanju, konsolidaciji i pre-
oblikovanju cjelokupne znastvene fizionomije ovog fakulteta i doprinosio njegovoj reputa-
ciji. Za vrijeme predavanja najviše mu je bilo stalo da svojim studentima probudi želju za
pronicanjem u neizmjerne dubine vjere i islamskog naslijeđa. 1986. godine izabran je za
redovnog profesora na toj jedinoj visokoškolskoj ustanovi Islamske zajednice.
U naponu snage, kada je najviše obećavao na polju znanosti, islamskog rada i djelovanja,
od posljedica srčanog udara umro je 11. kolovoza 1988. godine u Sarajevu. Dr. Ahmed
Smajlović je bio jedan od zaslužnijih ljudi Bosne i Hercegovine 20. stoljeća na polju islam-
skog rada. Imao je veliku energiju i takt u radu. To potvrđuje na tisuće održanih vazova i
predavanja, svakodnevni obilasci džemata i islamskih institucija na terenu, susreti s ljudi-
ma iz krugova znanosti, vjere, kulture i umjetnosti, učešća na brojnim znastvenim skupo-
vima u zemlji i inozemstvu, napisani i objavljeni mnogi radovi i knjige, te prijevodi s
arapskog na bosanski jezik, i obrnuto.
Dr. Ahmed Smajlović je mnogo htio, mnogo započeo, ali mnogo i uradio. Njegova bio-
grafija govori o uzoritom čovjeku, muslimanu, znanstvenom radniku i nepokolebljivom
islamskom borcu. Kada je stao na pozornicu vjerskog lidera bosanskih muslimana i Bošnja-
ka, te svojim vanrednim oratorskim sposobnostima zapalio žar vjere na ovoj balkanskoj
vjetrometini, počeli su skoro svakodnevni njegovi sudari sa komunističkom vlašću, politikom
i ideologijom. Kao i mnogi drugi bošnjački intelektualci i vjerski ljudi i dr. Smajlović je bio
ucjenjivan i proganjan od strane tadašnjeg komunističkog režima samo zato što je promicao
ideje islama i slobode vjeroispovijesti. Mnogi naši muslimanski i bošnjački intelektualci su
prijevarama i ucjenama bili primoravani davati kojekakve informacije i odlaziti na nekakve
razgovore koji su imali za cilj inkriminiranje svega muslimanskog i bošnjačkog, jer je to

muslimansko i bošnjačko stanovništvo uvijek za režim predstavljalo stanovitu “sigurnosnu

prijetnju”. Dr. Ahmed Smajlović je imao dosta neprijatelja u vlasti, ali i u samim redovima
Islamske zajednice čiji je jedan dio bio u direktnoj svezi s tadašnjim režimom.
Mudrim i promišljenim koracima dr. Smajlović je izbjegavao razapete zamke i nezaustav-
ljivo išao naprijed. Zahvaljujući njegovom radu i inicijativi, pokrenuta je mjesečna revija za
islamistiku, teologiju i vjersku informatiku pod nazivom “Islamska misao”, kojoj je jedno
vrijeme bio glavni urednik. Oko ovog časopisa okupila su se najbolja pera bošnjačkog i uopće
muslimanskog naroda, a u njemu je napisano preko 50 obimnih radova i prijevoda iz akaida,
islamske filozofije, islamske književnosti, tesavvufa (sufizma) i drugih oblasti. Također je
jedan od pokretača “Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta”, u kome je također su-
rađivao. Njegovi radovi su objavljivani i u drugim časopisima i publikacijama na bosanskom,
arapskom i engleskom jeziku. Zapaženi su mu znastveni radovi u “Glasniku Vrhovnog islam-
skog starješinstva”, u “Preporodu” – islamskim informativnim novinama, u kojima je također
bio urednik, te u “Takvimu”, godišnjaku Udruženja Ilmijje Bosne i Hercegovine.
Za relativno kratko vrijeme objavio je 260 radova koji svojim obimom prelaze pet tisuća
stranica. Njegovo najpoznatije i najobimnije djelo “Felsefetul-istišraki ve eseruha fil-edebil-
’arabijjil-mu’asiri”, objavljeno na arapskom jeziku, i danas je univerzitetski udžbenik u svijetu.
Na bosanski jezik, između ostalog, preveo je i objavio od dr. Mustafe Mahmuda “Dijalog s
prijateljem”, od Rože Garodija “Islam, kultura i socijalizam”, od Ebu Vefa Taftazanija “Filozo-
fija Ihvanus-safa i njihov doprinos islamskoj filozofskoj misli”, od dr. ‘Abdulaziza Kamila “Islam
i rasna diskriminacija”, od dr. Ibrahima Makdura “Islamsko-arapski utjecaj na evropsku rene-
sansu na polju filozofije, Dijalog islamskih i evropskih naučnika”, od dr. Muhammeda Halefu-
llaha Ahmeda “Islamsko-arapski utjecaj na evropsku renesansu”, od dr. Muhammeda el-Behija
“Ahmed ibn Tejmijje, Muhammed ibn ‘Abdulvehhab i Muhammed ibn Ali es-Senusi”.
Također je preveo “Međunarodni kongres o islamskom radu”, od Ebul-Dža’fera et-Ta-
havija “Tahavijev akaid”, od Imama Ebul-Hasana el-Eš’arija “Vjerovanje ehlus-sunneta,
ehlul-hadisa i ehlus-selefa”, od Dželaludina es-Sujutija “Nauka o osnovama vjere”, od Imama
Ahmeda ibn Hanbela “Odgovor džehmijama i zindicima”, od Imama Ahmeda ibn Tejmijje
“Kitabu et-tevhid”, od Imama Muhammeda ibn Jusufa es-Senusija “Ummul-barahin” i mno-
ge druge. Na arapski je s bosanskog jezika preveo, zajedno sa dr. Huseinom Abdullatifom,
poznato djelo bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića “Ed-Dervišu vel-mevtu (Der-
viš i smrt)”, koje je objavljeno u Kairu 1970. godine i u Tripoliju 1981. godine. Također je na
arapski jezik preveo poznatu poemu “Hasanaginicu”. U njegovoj zaostavštini ostalo je neko-
liko knjiga pripremljenih za tisak od kojih su najznačajniji “Historijski razvoj akaidske nauke
i njezini glavni predstavnici” i “Hrestomatija akaidskih tekstova”.
Svojim pregalačkim radom dr. Ahmed Smajlović je želio oživjeti neke od klasičnih
obrazaca nekadašnjih velikih, univerzalnih ličnosti, pomiriti politiku i znanost, pisanje i
oratorstvo, rukovođenje i neposrednu djelatnost i sve to objediniti u svojoj ličnosti. U ve-
likoj mjeri on je u tome uspijevao, što je mogao postići zahvaljujući snazi i erudiciji njego-
vog duha i tjelesnoj kondiciji. Njegov znastveni opus ugrađen čvrsto u temelje bosansko-
hercegovačke i svjetske islamologije i islamistike uvrstio ga je u red velikana ovih prostora
i šire. U bosanskoj i muslimanskoj povijesti dr. Ahmed Smajlović će ostati neprolazan i
nazaobilazan zahvaljujući čvrstini građe od koje je satkao svoje djelo i bogatsvu misli koje
ono sadrži. On predstavlja simbol stvaralačkog rada znastvenika koji je cijeli svoj život
uložio u otkrivanje, traganje, proučavanje i nalaženje. On simbolizira univerzalnog islamskog
borca kakav se rađa jednom u 100 godina.

Njegova velika želja za islamskim radom ogleda se i u činjenici da je on jedan od nazasluž-

nijih ljudi za izgradnju Zagrebačke džamije i Islamskog kulturnog centra u Zagrebu. Također
je posebno zaslužan za organiziranje i kupnju mnogih vjerskih objekata Islamske zajednice u
Hrvatskoj, posebice mesdžida i prostorija u Splitu, Dubrovniku, Puli i dr. Neosporna je či-
njenica da je dr. Smajlović ovim zadužio muslimane i Islamsku zajednicu u Hrvatskoj i oni su
mu zbog toga zahvalni. Veličinu lika i djela dr. Smajlovića potvrđuje i činjenica da je on jedan
od rijetkih bosanko-hercegovačkih alima čija su biografija i životno djelo našli mjesta u kapi-
talnim biografskim djelima kao što je Ziriklijev “Al-A’lam”. Također, ime dr. Smajlovića se
našlo i u “Islamskoj enciklopediji”, koju je 2001. godine izdao Mešihat Republike Turske,
gdje se na dvije stranice govori o životu i djelu dr. Ahmeda Smajlovića.
Dr. Ahmed Smajlović je tokom svoga života doista mnogo toga napisao i uradio. Iako
je u narodu bio poznat i kao vrstan va’iz, govornik i orator, njegovo pisano naslijeđe govori
o čovjeku širokih nazora i iznimno velikog iluma. Napisao je stotine tekstova, znanstvenih
eseja, komentara iz različitih oblasti islamske znanosti, islamske kulture i civilizacije, tek-
stove o odnosima Istoka i Zapada, odnosa kršćanskog i muslimanskog svijeta. Također je
pisao o fenomenu orijentalizma i njegovim reperkusijama na razvoj suvremenog islamskog
mišljenja, kako u svijetu tako i kod nas. O velikom znanstvenom opusu dr. Smajlovića
najbolje svjedoče njegovi radovi, objavljeni kako u našoj domaćoj, islamskoj periodici tako
i u međunarodnim znanstvenim časopisima.
Izlaganje muftije Omerbašića

Zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u
Hrvatskoj je rekao da je dr. Ahmed Smajlović Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, a posebno u
Zagrebu, uvelike zadužio svojom brigom i pažnjom. U znak zahvalnosti za sve ono što je
učinio za Islamsku zajednicu dok je bio predsjednik Starješinstva, Zagrebačka medresa i od
ove školske godine i Islamska gimnazija ponosno nose njegovo ime. Muslimane u Hrvatskoj
mnogo čega podsjeća na rahmetli dr. Smajlovića, a najznačajnije je njegovo zauzimanje za
izgradnju Zagrebačke džamije, te podrška i pomoć koju je pružao tokom njene gradnje. “Ne
bi prošlo ni mjesec dana, a Doktor bi iznenada došao poslovnim vlakom u Zagreb da bi se
uvjerio kako teku radovi i da li ima teškoća. Kada se dogodio požar na kupoli džamije, istog
je dana bio u Zagrebu, a nekoliko dana poslije doveo je i generalnog tajnika Rabite dr. Ome-
ra Nesifa, dajući tako obnovi džamije snažnu podršku. U dva je navrata on osobno predvodio
delegaciju Islamske zajednice iz Zagreba u posjet islamskim zemljama u cilju lobiranja za
pomoć njene izgradnje, što dokazuje koliko je podržavao ovaj projekt. Na veliku žalost, prije
otvorenja Zagrebačke džamije iz političkog vrha Hrvatske jasno nam je stavljeno na znanje
da je Doktorova nazočnost na svečanom otvorenju džamije nepoželjna. Unatoč svemu tome,
mi smo ga pozvali na otvorenje i on se odazvao. Zagreb je preko svojih predstavnika u tijelima
Islamske zajednice osudio njegovu smjenu nazivajući je miješanjem politike u autonomnost
Islamske zajednice”, rekao je muftija Omerbašić.
Naglasio je da je dr. Smajlović bio vrlo zahtjevan kada su u pitanju bile imamske obaveze,
pri čemu je imamima pružao neograničenu pomoć i zaštitu. Stalno je razmišljao o profilu
imama koji će moći odgovoriti na brojne izazove, već tada duboko uvjeren da o imamima
ovisi kakva će biti budućnost Islamske zajednice. Naročito je veliku brigu posvećivao ulozi
glavnog imama u sustavu Islamske zajednice. Godinu dana prije završetka gradnje Zagrebač-
ke džamije u Sarajevu je organizirao skup najodgovornijih predstavnika Islamske zajednice

na području tri tadašnje republike, za koji je Omerbašić napisao elaborat o radu i aktivnosti-
ma Zagrebačke džamije, s posebnim osvrtom na mjesto i ulogu imama.
Muftija Omerbašić se osvrnuo i na stanje u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. Zbog vrlo
značajnih poruka i konstatacija, taj dio referata prenosimo u cijelosti.
“Islamska zajednica spada u red najznačajnijih institucija kod muslimanskih naroda. U
Domovinskom ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu Zajednica je svojim humanitarnim i
duhovnim radom i djelovanjem stekla nepodijeljene simpatije i autoritet kod naroda. Po-
mažući svima kojima je pomoć bila potrebita, Islamska zajednica nije samo stekla autoritet
kod muslimana, nego i drugih, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Nakon što je rat završio
pojavila se opasnost da ono što smo stekli mukotrpnim radom upropastimo pogrešnim
postupcima i djelovanjem, jer mnogi su počeli snagu misijske riječi i djelovanja mijenjati
za konformizam. To se naročito vidi kod nekih imama koji umjesto da žive za islam, oni
udobno žive od islama. Vjerski ljudi u Islamskoj zajednici ne smiju nikada materijalno
pretpostaviti vjerskom i moralnom. Onog trenutka kada smo odlučili biti službenici naše
uzvišene vjere, tada smo prihvatili neke uvjete koje moramo ispunjavati ako želimo biti
autentični predstavnici naše struke. Ono od čega vjerski ljudi ponajviše boluju jeste da nas
ima puno ‘nezamjenjivih’ i ‘neuklonjivih’. Ima nas koji ne podnosimo zajedništvo i timski
rad, a u džamijama i mesdžidima zagovaramo jedinstvo i i slogu. Vremena su se promijeni-
la kada je u pitanju autoritet i ugled vjerskih ljudi. On se teško stječe među vjernicima.
Autoritet se ne stječe ni po funkciji ni po kompetenciji, nego po stvarnom doprinosu oču-
vanju i izgradnji vjere i osvjedočenom životu u njoj.
Već odavno se govori o nužnosti duhovne i vjerske obnove Islamske zajednice i njene
prilagodbe potrebama i znakovima vremena u kome živimo. Za tu obnovu potrebno je
stvoriti novu strukturu imama i muallima, ali to nikako ne znači omalovažiti one koji su u
prošlosti bili pozitivni i značajni, a takvih je bilo mnogo. Islamska zajednica mora doraditi
svoj identitet i viziju same sebe i svoga poslanja, ali i preispitati svoje dosadašnje djelovanje.
Danas svi shvaćaju da kvaliteta društva ovisi o kvaliteti njegove javnosti, pa tako i Islamska
zajednica. Njena otvorenost i transparentnost mora biti naš prioritetan zadatak. Nažalost,
netransparentnost i zatvorenost u samu sebe značajno je obilježje naše Zajednice. To do-
nosi mnoge probleme u međumuslimanskim odnosima, a ponajviše nepovjerenje, koje je
kako vidimo postao jedan od najvećih problema muslimana u svijetu.
Izlazak Islamske zajednice u javnost veliki je izazov koji sa sobom nosi mnoge protur-
ječnosti. Od nas se traži prije svega umijeće djelovanja u takvim uvjetima i promjenu sa-
dašnjeg mentaliteta. Iako je javno mnijenje predmet istraživanja sociologije i sociologa, ono
treba biti predmet i religijskog istraživanja. Do dijaloga se može doći samo preko utjecaja
na javno mnijenje. Na to nas upozoravaju brojni kur’anski ajeti i hadisi Božjega poslanika.
Nedostatak javnog mnijenja nije samo problem muslimana nego i drugih religija, a za to su
najodgovorniji vjerski ljudi. Danas nam je potpuno jasno da nema islamizacije bez javnog
mnijenja. Nezainteresiranost za vjeru i događaje u njoj izravna je posljedica nedostatka
javnog mnijenja. Komunikacija mora naći mjesto i u religiji i zadnji je trenutak stvaranja
teologije komunikacija kako Kur’an kaže: “Da si ti (Muhammede) prema njima bio grub oni bi se
od tebe razbježali, pa zato im praštaj i traži za njih (od Boga) oprosta i s njima se savjetuj.”
Kako na primjer promijeniti u društvu svijest da religija nije samo obred, nego i učite-
ljica. Ako želimo dobro Islamskoj zajednici mi stalno moramo propitivati utjecaj našeg
djelovanja na oblikovanje muslimana. Zato ako želimo strukturalnu obnovu Islamske za-
jednice potrebno je mnogo više dijaloga koga u našoj Zajednici nedostaje.”

Ismet Isaković
Prvih 40 godina
(svečana proslava 40. obljetnice osnivanja Islamske zajednice u Sisku)
Islamska zajednica u Sisku ima svoje dugogodišnje povijesno utemeljenje, a 2007. go-
dine obilježena je 40. obljetnica institucionalnog organiziranja i kontinuiranog rada. Iako
je kroz ovaj period prolazila kroz turbulentna vremena, različite sisteme i političko-druš-
tvena uređenja, Islamska zajednica se uspijevala održati i zadržati svoj ugled. Tome su
doprinijeli mnogi časni ljudi kojima je opstanak Islamske zajednice uvijek bio na prvom
mjestu, shvaćajući njenu ulogu i značaj u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Islamska zajednica u Sisku utemeljena je 17. rujna 1967. godine. Glavni inicijator i
osnivač bio je hafiz Hasan Zendeli, a prvi, inicijativni Džematski odbor sačinjavali su Islam
Bešić (predsjednik), Muhamed Alijanović (sekretar), Zufer Bužinkić, Hurem Crnkić, Šaćir
Makić, Huso Hajdarević, Mehmed Ožegović, Ramo Veljačić, Mustafa Veljačić, Hamdija
Mujagić i Huso Džaferović. Osim spomenutih, među prvim entuzijastima i aktivistima pri
osnivanju Islamske zajednice u Sisku bili su Adem Mušić i Adem Kurjak. U arhivskim
izvorima zabilježeno je da je Šaćir Makić proučio prvi ezan u Sisku u kući Islama Bešića,
gdje se klanjala prva teravija. U periodu od 1967. do 1974. godine sisački muslimani su se
okupljali po kućama kako bi obavljali vjerske dužnosti, najviše tokom ramazana i u određe-
nim prigodama (tevhidi, mevludi, akike i sunnetluk). 1974. godine za potrebe Islamske
zajednice kupljena je kuća na adresi Petrinjska 64, koja je do tada bila u vlasništvu Osma-
na Muzaferovića. U toj kući je i danas sjedište Medžlisa Islamske zajednice s molitvenim
prostorom (mesdžidom), mektebom i pratećim prostorijama.
Od tada do danas kroz džemat je prodefiliralo nekoliko povremenih i stalnih imama
koji su dali svoj doprinos na unapređenju vjerskog života i Islamske zajednice. Od osnutka
džemata imamsku službu su vršili: Davud ef. Kojić (prvi stalni imam), Arif ef. Bajrić (2
godine), Fehim ef. Halilović (4 godine), Ishak ef. Alešević (8 mjeseci) i Fuad ef. Karaga
(21 godinu). Povremeno su u džematu boravili i radili, a najviše tokom ramazana: Husejn
ef. Prošić, Abid ef. Veladžić i Ševko ef. Omerbašić, sadašnji zagrebački muftija.
Lik i djelo Fuada ef. Karage, imama s najdužim stažom u sisačkom džematu, odlikova-
la je preciznost i točnost, ekonomičnost kada je u pitanju vakuf i vlasništvo Islamske za-
jednice, principijelnost u stvarima vjere i zajednice, prepoznavanje znakova vremena i
mjesta, mudrost i komunikativnost. Otvaranje punktova za održavanje vjerske pouke, po-
dizanje nivoa vjerskog znanja i svijesti među mladima i svim džematlijama bile su priori-
tetne aktivnosti ovoga imama. Posebno se isticao u afirmiranju međureligijskog i ekumen-
skog dijaloga u gradu te u uspješnoj korespodenciji sa svim društvenim, kulturnim i poli-
tičkim faktorima grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, zbog čega je i danas omiljen i
rado viđen u Sisku. Posebne zasluge mu pripadaju što je tokom proteklog Domovinskog
rata, kada je Mesdžid bio udaljen samo nekoliko kilometara od prve linije razgraničenja,
održavao vjersko stanje na zadovoljavajućem nivou i davao svoj doprinos i u humanitarnom
radu, a posebno u osnivanju Merhameta. Započeo je pitanje izgradnje džamije u Sisku te

13 PRVIH 40 GODINA
Uzvanici na proslavi 40 godina Islamske zajednice u Sisku
je o tome razvio korespodenciju sa čelnicima gradskih i županijskih vlasti, upoznavajući ih

o nužnosti i potrebi takvog objekta za građane Siska islamske vjeroispovijesti.
Funkciju glavnog imama od 2003. godine vrlo uspješno obavlja Alem ef. Crnkić, svršenik
zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović” i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Imam
Crnkić je odrastao u Sisku, završio osnovno obrazovanje i pohađao mekteb kod Fuada ef.
Karage, koji ga je dijelom usmjerio u Zagrebačku medresu. Od samog početka mladi imam
je ponudio novu viziju i ideje kojima želi afirmirati rad i djelovanje Islamske zajednice. On
želi nastaviti tamo gdje je njegov prethodnik stao prihvatajući tekovine modernog, infor-
matičkog vremena. Kroz svoje hutbe i predavanja ističe kao najprioritetnije zadatke razvi-
janje kvaliteta i kvaniteta vjeronauka kroz škole i mekteb, edukaciju džemata kroz džemat-
ske tribine i kurseve, te poseban rad s mladima u svrhu zaštite od poroka, iskušenja mo-
dernog doba i asimilativnih elemenata koji vrebaju sa svih strana.
Islamski vjeronauk se održava u četiri osnovne gradske škole, u kojima predaje mualli-
ma Amila Škorić i jednoj županijskoj školi, u kojoj predaje Alem ef. Crnkić. Pored vjerona-
uka u školama, muallima Amila Škorić održava mektebsku nastavu vikendom. Jedan od
gorućih problema vjeronaučnog procesa je nedostatak vjeronauka u sisačkim srednjim
školama iako se čine pomaci time što se formiraju srednjoškolske grupe kroz mektebsku
nastavu s priznanjem vjeronauka u njihovim matičnim školama.
Rad s mladima intenziviran je osnivanjem Omladinskog kluba muslimana (OKM) 1.
travnja 2006. i davanjem na raspolaganje prostorija na katu Medžlisa, koje su se preuredile
i adaptirale u skladu sa željema mladeži. Otvorena je igraonica i informatički kabinet, koji

su na raspolaganju djeci i mladima. Osim povremenih sijela (druženja) Omladinski klub

organizira putovanja i posjete omladini drugih džemata i gradova. Doprinos omladine dže-
mata Sisak je evidentan posebno u segmentu modernizacije Medžlisa, kao što je dizajni-
ranje računalne baze podataka svih članova Medžlisa i dizajniranje web-stranice www.
medzlis-sisak.net, čija je premijerna prezentacija uslijedila povodom obilježavanja 40. obljet-
nice Islamske zajednice u Sisku.
Funkciju predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Sisku već dva
mandata vrši dr. med. h. Hašim Smlatić. Dr. Smlatić je u Sisku poznat kao ugledan liječnik
i humanist jer je tokom proteklog rata vršio dužnost predsjednika sisačkog Merhameta.
Trenutno je vijećnik u Skupštini Sisačko-moslavačke županije. Izvršni odbor Medžlisa,
pored glavnog imama Crnkića i predsjednika dr. Smlatića, sačinjavaju: h. Abdurahman
Harčević, potpredsjednik, dipl. ing. Ismet Isaković, dipl. krim. Almina Hafizović, Suvad
Selmić i Kemal Zenkić. Hamzalija Hafizović je član Mešihata, a Mirzet Hafizović tajnik
Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Tajnica Medžlisa je muallima Ilvana Crnkić, a
blagajnica dipl. ing. Mersiha Hajdarević. Predsjednik OKM-a je Admir Kadrić, a potpred-
sjednik Almin Hafizović.
Islamska zajednica u Sisku uživa veliki ugled i reputaciju među građanima grada Siska
i Sisačko-moslavčke županije. Trenutno je oko 420 kućanstava koji su članovi Islamske
zajednice, a pokazuje se blaga tendencija porasta članstva. Također, s obzirom na značaj
muslimanske populacije u gradu i veliki doprinos Bošnjaka branitelja u proteklom Domo-
vinskom ratu, muslimani zaslužuju Islamski kulturni centar koji treba predstavljati bogat-
stvo svih građana Siska.
Sadašnje prostorije Medžlisa imaju oko 120 m², a sadržavaju mesdžid, mekteb, imamski
ured, dvije abdesthane s kupaonicom i dvije prostorije Omladinskog kluba. Već dugi niz
godina sadašnje prostorije Medžlisa ne zadovoljavaju potrebe muslimana Siska i okolice,
posebno tokom ramazana i Bajrama. Za ilustraciju, glavni molitveni prostor ima samo 36
m². Pitanje izgradnje Islamskog kulturnog centra se dugi niz godina nameće kao goruće i
aktuelno pitanje te sve više predstavlja nasušnu potrebu i nužnost za muslimane Siska. U
ožujku 2006. Islamska zajednica je vlastitim sredstvima kupila suvlasnički dio zemljišne
parcele od Željezare Sisak d.d. u stečaju, čime je učinjen vrlo značajan korak ka izgradnji
budućeg Islamskog kulturnog centra. Značajno je spomenuti da je pomenuto zemljište na
idealnoj lokaciji s obzirom da se nalazi u naselju Caprag, dijelu Siska gdje je najveća kon-
centracija muslimanskih/bošnjačkih obitelji. Uz samo zemljište planirana je buduća magi-
stralna cesta Sisak-Petrinja što ovoj lokaciji daje atrakciju. Površina parcele je blizu 2,5
hektara (25.000 m²), što omogućuje realizaciju brojnih popratnih sadržaja.
Veličanstvena proslava
Pod pokroviteljstvom Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije 4. studenog 2007.
godine, u prepunom Domu INA Rafinerije nafte, svečano je obilježena 40. obljetnica ute-
meljenja Islamske zajednice u Sisku. Impozantnom skupu prisustvovali su Marina Lovrić,
županica Sisačko-moslavačke županije, Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik, predstavni-
ci Islamske zajednice iz Hrvatske i BiH, triju kršćanskih crkava iz Siska (Katoličke, Srpske
pravoslavne i Baptističke), izaslanstvo Unsko-sanskog kantona Bosne i Hercegovine, iza-
slanstva Veleposlanstava Irana i Turske, direktor Iranskog kulturnog centra i brojni drugi
uzvanici. Sadržajnom i raznovrsnom dvoipolsatnom programu prisustvovalo je oko 600

13 PRVIH 40 GODINA
građana, među kojima i tridesetak imama s

ahmedijama na glavi.
U pozdravnom govoru dr. Hašim Smlatić,
predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa
Islamske zajednice u Sisku i vijećnik u
Skupštini Sisačko-moslavačke županije, dao
je statistički pregled muslimanske popula-
cije i predstavio planove u budućnosti.
Prema posljednjem popisu stanovništva u
Sisku živi 2.539 Bošnjaka, a oko 400 obitelji
su članovi Islamske zajednice. U toku je
uvođenje u svakodnevni rad Međunarodnog
sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, s
čijim je zahtjevima rad sisačkog Medžlisa
usklađen sa više od 90%. Najveći uspjeh u
protekloj godini je kupovina građevinskog
zemljišta površine 25.000 m² za potrebe
izgradnje budućeg Islamskog kulturnog
centra u sisačkom naselju Caprag, koji će
zamjeniti sadašnji mesdžid koji ima samo 38
Muftija Ševko ef. Omerbašić m² molitvenog prostora.
Dinko Pintarić, sisački gradonačelnik je
u ime sisačkog Gradskog poglavarstva, svojih sugrađanki i sugrađana, iskreno, prijateljski i
otvorena srca pozdravio sve prisutne čestitajući veliku obljetnicu građana Siska islamske
vjeroispovijesti. “Jedan naš hrvatski veliki pjesnik je spjevao čitavu pjesmu o važnosti samo
jedne kapi u snazi slapa, u snazi vodopada, u snazi rijeke. Ja namjerno koristim ovu meta-
foru jer vam želim poručiti, da kao što u toj pjesmi stoji, da svaka kap pomaže u dugi, tako
ste i vi kroz ovih 40 godina, dragi moje sugrađanke i sugrađani, članovi Islamske zajednice,
pomagali ovome gradu, dijelili dobro i zlo, dijelili zajedničku sudbinu. Hvala vam na pomo-
ći u Domovinskom ratu. Ja vas uvjeravam u ime čitavog ovog grada, koji je uvijek bio grad
otvorenih vrata i otvorenog srca, da sloboda vjeroispovijesti i prava nacionalnih manjina, za
nas Siščane nisu samo ustavne kategorije, nisu samo tekstura na papiru. To je za nas obve-
za, to je za nas pravo, dakle dužnost. I stoga nas uvijek smatrajte velikim prijateljima”,
rekao je gradonačelnik Pintarić.
Marina Lovrić, županica Sisačko-moslavačke županije je prisutnima čestitala obljetnicu
u ime Županijskog poglavarstva. Podsjetila je da su prije dvije godine Bošnjaci, muslimani
dobili svog predstavnika u Županijskoj skupštini, te tako po prvi puta mogu javno zastu-
pati interese svoga naroda i zajedno s drugima raditi na dobrobit Siska i Sisačko-moslavač-
ke županije. Rekla je da ovakvog skupa još nije bilo u gradu Sisku i posebno potencirala
izgradnju Islamskog centra. “To muslimani Siska i Sisačko-moslavačke županije zaslužuju
jer su zajedno s nama branili svoju domovinu, dali svoje sinove za hrvatsku državu. Ja vam
iz sveg srca zahvaljujem i ponosna sam na vas”, rekla je županica Lovrić.
Alem ef. Crnkić, glavni imam u Sisku je rekao da je 40 godina u jednom ljudskom živo-
tu period zrelosti, odgovornosti, iskustva, ugleda i respekta. U tom periodu Islamska za-
jednica je dostigla zrelost kroz vjersko-prosvjetne aktivnosti, odgovornost kroz edukaciju i
odgajanje generacija, iskustvo kroz različita političko-društvena uređenja te na kraju ugled

i respekt zbog svoje misije. Medžlis Islamske zajednice Sisak danas sačinjava preko 400
kućanstava koji su članovi, oko 150 učenika je uključeno u vjeronauk kroz četiri osnovne
gradske škole i jednu županijsku školu, mladi svoje aktivnosti artikuliraju kroz Omladinski
klub pri Medžisu koji je osnovan prošle godine, a edukacija džemata se vrši kroz džematsku
tribinu dva puta mjesečno, te poseban kurs kur'anskog pisma i kurs islama za odrasle. Osim
interne komunkacije s džematom u vidu predavanja, kurseva, tribina, eksterna komunika-
cija se izražava kroz periodični Bilten, hutbu mjeseca i novodizajniranu web-stranicu
Medžlisa www.medzlis-sisak.net. “Budućnost Islamske zajednice u Sisku je u izgradnji Islam-
skog kulturnog centra koji iz godine u godinu predstavlja nasušnu potrebu muslimana
grada i županije. Naša potreba za budućim Islamskim centrom evidentna je iz statističkog
broja muslimana u gradu i županiji te nedostatnosti i neuslovnosti sadašnjih prostorija.
Osobito smo sretni što je kupovinom zemljišne parcele prošle godine učinjen ozbiljan
korak koji nas je približio realizaciji dugogodišnje potrebe, želje i sna muslimana Siska i
Sisačko-moslavačke županije. Budući Islamski centar svojom pojavom može samo oboga-
titi religijski mozaik grada i županije, te doprinijeti međureligijskom dijalogu, upoznavanju
sa islamom i Islamskom zajednicom”, rekao je imam Crnkić uz želju da sljedeću obljetnicu
doživimo u novom Islamskom centru.
Predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, zagrebački muftija Ševko ef.
Omerbašić je naglasio da 40 godina u životu jedne vjerske zajednice predstavlja pristojnu
distancu da se osvrnemo na dosadašnji rad i aktivnosti, te na temelju njih donesemo realnu
ocjenu. Podsjetio je da je masovniji dolazak muslimana u Sisak zabilježen je odmah nakon
Drugog svjetskog rata, u vrijeme ubrzane industrijalizaciji Hrvatske. Trenutno u Sisačko-
moslavačkoj županiji živi preko 3.000 muslimana i četvrta je županija u Hrvatskoj po broju
muslimanskog stanovništva, odmah iza Zagrebačke, Primorsko-goranske i Istarske župani-
je. “Mešihat je od samog svog osnutka 1990. godine imao posebnog obzira prema Islamskoj
zajednici u Sisku, pored ostaloga i zbog toga što je tokom cijelog svog postojanja radila na
jačanju naše uzvišene vjere i što do sada nikada nije izigrala njene glavne vizije i ideje.
Islamska zajednica u Sisku u svom četrdesetogodišnjem postojanju imala je zapaženih
uspjeha, a jedan od najvećih je njen doprinos u Domovinskom ratu. Za sisačke muslimane
može se bez pretjerivanja ustvrditi da su dali golemi doprinos u borbi za neovisnu Repu-
bliku Hrvatsku”, naglasio je muftija Omerbašić.
Nakon osamostaljenja Hrvatske i procesa tranzicije sve više se postavlja pitanje uloge i
ciljeva Islamske zajednice, što je slučaj i s ostalim vjerskim zajednicama i crkvama. Radi se
o važnom pitanju, pošto je uloga religije, a time i vjerskih zajednica, u bivšem sistemu bila
drugačije shvaćana. Uglavnom joj je bila namjenjena uloga klasnog protivnika, a njeno
djelovanje je shvaćano kao privatna stvar. “Sekularizam, tj. praktički ateizam postaje do-
minantna ideologija društva, a prema religiji treba se odnositi tako što je treba pustiti da
odumre. Tržišno društvo nastoji dodjeliti vjerskim zajednicama ulogu servisiranja svakod-
nevne politike, gdje se nerijetko političarima prepuštaju tribine i ćursovi ili se sami imami
upuštaju u političke aktivnosti. Nerijetko se dešava da imami i dijelovi iz vrha Islamske
zajednice ne pronalaze pravi put kako da u aktualnim društveno-političkim procesima
budu prisutni s autentičnim islamskim vrijednostima i da u svjetlu tih vrijednosti donose
moralnu prosudbu tih događaja. Otuda se i događa da se od Islamske zajednice traži servi-
siranje, a ne pomoć u rješavanju bitnih problema”, rekao je Omerbašić. Podsjetio je da je
Islamska zajednica u Domovinskom ratu i agresiji na BiH svojim humanitarnim i duhovnim
djelovanjem, te pomoći velikom broju izbjeglica i prognanika, stekla nepodijeljene simpa-

13 PRVIH 40 GODINA
Gradonačelnik Dinko Pintarić, županica Marina Lovrić i predsjednik IO Medžlisa Hašim Smlatić
tije i autoritet kod naroda. Ona je u mislima bošnjačkog naroda bila i ostala narodna, vrlo
bitna za očuvanje i njegovanje osjećaja zajedništva. Ona je kroz cijelu povijest bila potreb-
na narodu u očuvanju njegovog vjerskog, kulturnog, ali i nacionalnog identiteta. Omerbašić
je rekao da je izlazak Islamske zajednice u javnost veliki, ali i nužan izazov, koji traži umi-
jeće komunikacije s javnošću. Unatoč brojnim uspjesima u proteklom periodu, javlja se
snažna potreba novog i drugačijeg pristupa aktivnostima, prilagođena znakovima vremena
i potrebama koje se pred nju nameću. Javlja se nužnost dorade njenog identiteta, vizije i
poslanja, kao i preispitivanje dosadašnjeg rada. U skladu s time, novi kadrovi u Islamskoj
zajednici moraju pronaći način kako prodrijeti u svijest svakog pojedinca, ući u njihova
srca i dobiti njihov pristanak za obnovu. U postmodernoj, kojoj uglavnom pripadaju mladi,
sve dosadašnje islamske vrijednosti dobivaju drugačiji oblik i značenje, koje stariji smatra-
ju neprihvatljivim. “U tom smislu treba voditi računa o željama i potrebama mladih kod
buduće izgradnje džamije u Sisku, koja je nasušna potreba ne samo mladih, nego i svih
muslimana i muslimanki u Sisku. Ako su sisački muslimani u proteklih 40 godina brinuli
da osiguraju temelje za funkcioniranje svoje zajednice, sada je došlo vrijeme da se posvete
kvalitetnijoj izgradnji, a džamija je na prvom mjestu. Upravo ona znači doradu našeg iden-
titeta. Sadašnja infrastruktura u Sisku ne omogućava nikakav kvalitetni napredak”, rekao
je zagrebački muftija.
Brojna pitanja se nameću pred Islamsku zajednicu, od kojih je naročito važno treba li
ona u svojoj obnovi jačati svijest o nacionalnoj propadnosti svojih članova ili i dalje biti
anacionalna i dopustiti da se za sve propuste muslimana različitih nacionalnosti, optužuje

naša vjera. Zbog dosadašnjeg odnosa prema nacionalnom pitanju, izostali su odgovori na
brojna pitanja kao što su: odakle smo došli, što nas je učinilo ovakvim kakvi jesmo, što smo
primili od drugih, što smo drugima dali, kakva je uloga pojedinaca u stvaranju naroda, što
nas je održalo da u višestoljetnoj životnoj utakmici sačuvamo svoj identitet? Na osnovu tih
pitanja, koja otkrivaju staze kojima su hodile generacije naših predaka, možemo planirati
sadašnje i odrediti buduće puteve. “Snage koje su nas u davna vremena pokretale još i
danas u nama žive, samo ih treba probuditi. Znajte, štovana braćo, da narodi žive i održa-
vaju se u životu samo po svojoj duhovnosti i kulturi. Čestitajući Vam još jednom ovaj zna-
čajan jubilej, mislim da mogu izraziti nadu i želju da do zlatnoga jubileja, 50. obljetnice
Islamske zajednice u Sisku, izgradimo džamiju zajedničkim snagama. U to ime molim
Svevišnjeg Allaha da nam pomogne u tim nastojanjima”, zaključio je muftija Omerbašić.
Zbog neizmjernog doprinosa unaprijeđenju rada i djelovanju Islamske zajednice u Sisku,
na svečanosti su dodijeljena prigodna priznanja Fuadu ef. Karagi, umirovljenom imamu s
21-godišnjim stažom i Zuferu Bužinkić, članu prvog Džematskog odbora. Županici Marini
Lovrić i gradonačelniku Dinku Pintariću su također uručeni prigodni pokloni, djela iranskih
kaligrafskih majstora.
U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupili su ženski pjevački zbor Zagrebačke
džamije “Arabeske” pod ravnanjem Ismeta Kurtovića, muški zbor “Gazije” iz Bužima,
Preporodov ženski pjevački zbor “Bulbuli” i Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Nur”
iz Siska. Filip Mursel Begović recitirao je stihove velikih bošnjačkih pjesnika, a Fuad Ab-
dulah Seferagić iz Cazina, kantautor i vokalni solista, pjevao ilahije i kaside. Program je na
izuzetno profesionalnom nivou vodio Bogdan Arnautović iz Siska. Tokom svečanosti u
predvorju Doma INA Rafinerije nafte održana je izložba kaligrafskih radova Mirze Serda-
revića iz Zagreba, te izložena postavka Iranskog kulturnog centra.

13 BOŠNJAČKA STVARNOST
Ismet Isaković
Bošnjačka stvarnost
(stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj” u Rijeci)
U organizaciji Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske, te potporu Vijaća bošnjačke na-

cionalne manjine grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, Bošnjačke nacionalne zajed-
nice Primorsko-goranske županije i riječkog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja Domovin-
skog rata Hrvatske, u Rijeci je 15. ožujka 2008. godine održan Stručni skup pod nazivom
“Bošnjaci u Hrvatskoj”. Na skupu su učestvovali eminentni stručnjaci iz Bosne i Hercego-
vine i Hrvatske s vrlo kvalitetnim referatima: mr. Aziz ef. Hasanović (“Bošnjačka integri-
ranost u hrvatsko društvo”), prof. dr. Adib Đozić (“Bošnjačka otvorenost za drugo i druga-
čije – bitna karakteristika bosanskog identiteta”), mr. sc. Edin Mutapčić (“Mjesto i uloga
Usore u državno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne”), doc. dr. Adnan Jahić (“Bosna i
Hercegovina i Bošnjaci u procesima formiranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca”), dr.
sc. Ahmet Kasumović (“Bosanski jezik kao faktor bošnjačkoga identiteta”), Hamdija Malić,
dipl. iur. (“25.000 Bošnjaka branitelja Domovinskog rata”), novinar i publicist Fatmir
Alispahić (“Bošnjaci u daytonskoj tranziciji) i dr. sc. Ibrahim Kajan (“Kulturni prostor
bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj – elementi koji ga konstituiraju”).
Integracija – da, asimilacija – ne!

Mr. Aziz ef. Hasanović je na početku izlaganja definirao jezično značenje ključnih poj-
mova: Bošnjak, integracija, asimilacija, getoizacija i normizacija. Naglasio je da su Bošnjaci
tokom višestoljetnog prebivanja u Hrvatskoj uspjeli zadržati svoju samobitnost, uklopiti se
u hrvatsko društvo, razvijati i jačati vlastite institucije i postati integralnim dijelom hrvat-
skog društva. Danas su u svijetu sve manjine osuđene na odabir jednog od modela moguć-
nosti življenja: getoizacija, asimilacija ili integracija. “Ako bismo napravili jedno sociološko
istraživanje o asimilaciji Bošnjaka u Hrvatskoj sigurno bi bili poražavajući rezultati. Raduje
činjenica da je riječ o individualnim, a ne institucionalnim slučajevima. Bošnjaci u Hrvatskoj
usmjereni su institucionalno prema integraciji, što je i najbolji model odnosa manjine u
zajedništvu s većinom”, rekao je Hasanović. Podsjetio je da se zadnjih godina asimilacija
rijetko spominje kao tema društvenih istraživanja. Prihvaćanjem ideje kulturnog pluralizma,
pojam integracije se sve manje povezuje sa zahtjevom za uraštanjem manjinskih kultura u
dominantnu kulturu, a sve više s prihvaćanjem zajedničkih vrijednosti demokratskog druš-
tva u sklopu kojih asimilacija znači kršenje nekih od temeljnih prava i sloboda građana.
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine jasno pokazuje opredijeljenost
RH u integriranju nacionalnih manjina u hrvatsko društvo, a u tom okviru Bošnjaci prepo-
znaju svoje mogućnosti i nastoje konzumirati dana im prava. Pritom je nastao niz bošnjač-
kih nacionalnih, kulturnih, sportskih i braniteljskih udruga, društava, vijeća i zajednica.
Govoreći o doprinosu Islamske zajednice u Hrvatskoj integraciji Bošnjaka Aziz ef. Ha-
sanović je citirao Statut u kojem se kaže sljedeće: “Islamska zajednica nadnacionalna je

Učesnici simpozija u Rijeci
zajednica, ali nije anacionalna, a to znači da u svom radu uvažava činjenicu da njenu većinu
čine muslimani – Bošnjaci. Stoga se rad Islamske zajednice odvija u izravnoj suradnji s
Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini čija je autonomija utvrđena vjersko-prosvjet-
nim institucijama bosanskih muslimana iz vremena osmanske uprave u Bosni.” Hasanović
je rekao da institucije Islamske zajednice – polazeći od Sabora, Mešihata, svih medžlisa,
Zagrebačke medrese, Islamske gimnazije – čine sve kako bi njezini pripadnici zadržali
svoju samobitnost i vlastiti integritet u svim segmentima, polazeći od duhovne dimenzije
preko tradicije do kulture kao oblika prepoznatljivosti jednog naroda. “Islamsko i bošnjač-
ko toliko je prepleteno kao crijeva u stomaku. Tko god bi poželio da to razdvoji u tome
neće uspjeti jer to je nemoguće. Naslonjeno je jedno na drugo. Moraju surađivati na zajed-
ničkim projektima. Ta suradnja i aktivnost je na opće dobro svih na koje se odnosi. Pozi-
tivni zakoni Republike Hrvatske u tome nas hrabre. To se mora konzumirati. Često volim
konstatirati činjenicu, pa i javno sa hutbe, koja glasi: ‘Nikada država nije plaćala da budeš
Bošnjak i musliman, a sada to čini.’ Da li konzumiramo sva vjerska i nacionalna prava? Si-
gurno je da ima još mnogo neiskorištenog prostora od zapošljavanja u državnu i javnu
službu, preko vjeronauka u osnovnim i srednjim školama do dušobrižništva u vojsci, poli-
ciji, bolnicama i zatvorima”, rekao je Hasanović. Zaključio je da je intencija Bošnjaka u
Hrvatskoj integracija u sve sfere društvene hrvatske zbilje, pri čemu se čvrsto i odlučno
stoji na stajalištu: integracija – da, asimilacija – ne! “Bošnjačko biće u Hrvatskoj je biće
dvojne vizije. S jedne strane jačanje multikulturalne, multietničke, multinacionalne, mul-
tikonfesionalne hrvatske društvene zbilje, a s druge, jačanje vlastitih institucija s ciljem
očuvanja samobitnosti i bošnjačkog integriteta, koristeći sve raspoložive infrastrukturne
resurse ove države. Samo takav model je održiv i jamči očuvanje svih manjinskih specifič-

nosti u većinskoj zajednici. Trebamo znati da je odnos prema manjinama svuda u svijetu
odraz zrelosti i države i društvene zajednice. Moramo naučiti da se čuvanje identiteta i
izgradnja zajedništva međusobno ne isključuju, te kako su borba protiv jednoobraznosti i
otvorenost za dijalog uvijek plodonosniji za zrelost osoba i njihovo zajedništvo u demokrat-
skom društvu koje smiono i smisleno kroči prema drugačijoj, bogatijoj i miroljubivoj bu-
dućnosti. Drugog puta nema”, rekao je mr. Hasanović.
Povijesna iskustva
Prof. dr. Adib Đozić je naglasio da je bošnjačka otvorenost za drugo i drugačije jedna od
važnih karakteristika bosanskog identiteta, pri čemu je taj identitet, uz pojedinačna ideo-
loška zamagljivanja i osporavanja, te stereotipna iskrivljivanja, neupitna društveno-povije-
sna činjenica sui generis. Multilateralna sadržajnost i otvorenost izražava se u svim sadr-
žajnostima bosansko-hercegovačkog identiteta: društvu, etničnosti, religiji, kulturi, multi-
kulturi, arhitekturi, stilovima življenja po mjeri bosanskog čovjeka, moralu, jeziku, duhov-
nosti i političkoj organizaciji života. Bosna i Hercegovina preko 1.000 godina objedinjava
povijesne različitosti i zasebnosti koje žive zajedno. Materijalizacija tih povijesnih i civili-
zacijskih subjektiviteta vidljiva je, između ostalog, u džamijama, crkvama, katedralama,
sinagogama i drugim sakralnim objektima. “Prema bosanskoj matrici promišljanja bosanske
društvene zbilje, bosanski identitet nije ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, već pripada
svim svojim bićem, svakim svojim dijelom, podjednako svakom od svojih naroda, nacija,
bez obzira na broj i mjesto stanovanja. Bosanski identitet izražen u bosanskoj državi je
opće, javno dobro i ne može pripadati na jednom mjestu, političkom subidentitetu, više
jednom etničkom identitetu, a na drugom mjestu drugom ili trećem identitetu. Nažalost,
Bosna i Hercegovina je Daytonskim mirovnim sporazumom, upravo, konstruirana na dis-
kriminirajućim političkim osnovama, sasvim suprotnim karakterologiji bosanskog identite-
ta. Razumijevan iz perspektive ideologije nacija-država, bosanski identitet se svojata, pri-
svaja, dijeli, negira kao višestoljetna cjelina ‘jedinstva različja'. Iz te matrice mišljenja
proizašla su praktična politička ponašanja iskazivana, najprije kroz ideološke poruke, kao
npr. ‘ovo je Srbija’ ili ‘ovo je Hrvatska'. To su bile političke parole velikodržavnih ideologi-
ja koje su željele uspostavljanje novih granica u Bosni, razarajući bosanski identitet nasiljem,
kako bi politički realizirale ideologiju jedna nacija – jadna država”, naglasio je Đozić.
Nabrojao je nekoliko društveno-povijesnih primjera bošnjačke otvorenosti za drugo i
drugačije: bogumili (“bosanski heretici”) i Crkva bosanska, simboli nadgrobnih obilježja
(križ, polumjesec i zvijezda, jabuka, loza i otvorena ruka), ispovijedanje različitih monote-
ističkih vjera, Ahd-nama sultana Mehmeda Fatiha II bosanskim franjevcima, prijem Sefar-
da, španjolskih Židova prognanih iz Španjolske krajem 15. stoljeća, novčano pomaganje
izgradnje vjerskih objekata za pripadnike drugih religija, antifašističke Rezolucije Bošnjaka
o zaštiti Srba od zločina i nasilja koje su im nanosile ustaše početkom Drugog svjetskog
rata, itd. O otvorenosti bosanskih krugova uvažavanja, koegzistencije, tolerancije i razumi-
jevanja, svjedoči autentični bosanski fenomen pobratimstva. I u periodima sukoba i u pe-
riodima mira bilo je primjera da se pobratime ljudi različitih religijskih, kulturnih i politič-
kih identiteta. “Od svog nastanka do danas bosanski identitet predstavlja jedinstvo različ-
ja, čija svjesnost o sebi izvire iz bošnjačke otvorenosti prema drugom i drugačijem. Prizna-
nje drugom da postoji tu pored tebe, istovremeno je određivanje sebe kao identiteta, ne
nasuprot drugom, već kao jedinstva različitosti koje se raspoznaju, prepoznaju i uvažavaju,

ne negirajući se. Različitosti koje žive zajedno, ne kao prosti zbir pojedinačnosti, već kao
pojedinačnosti koje tvore jedinstvo autonomnog i autohtonog bosanskog identiteta ne
gubeći pritom svoju vlastitost”, zaključio je dr. Đozić.
Mr. sc. Edin Mutapčić je govorio o ulozi Usore, sjevernog dijela današnje BiH, koja je
zajedno s “bosanskim zemljama” Bosnom, Humom i Donjim Krajevima u srednjem vijeku
bila sastavni dio srednjovjekovne bosanske države. Usora je sve do druge polovice 14. sto-
ljeća predstavljala udionu zemlju vladajuće bosanske dinastije. Na taj način na njenom
čelu bio je blizak rođak bosanskog bana (najčešće brat ili sin) kao udioni vladar s titulom
bana. Politički individualitet Usore prisutan je u kasnom srednjem vijeku, a njen nosilac
je institucija usorskog vojvode. Međutim, pitanje njene bosanske pripadnosti nikada nije
dolazilo pa i u onim trenucima kada su njeni pojedini dijelovi dolazili pod vlast susjednih
vladara, ugarskih prije svih. S vremenom Usora je postizala sve veći stupanj političke de-
centralizacije, pa tako u kasnom srednjem vijeku Usoru možemo posmatrati kroz tri nivoa
organizovanosti, i to: Usoru u najširem smislu (vojvodstvo-zemlju) koja se sastoji od slje-
dećih zemalja-oblasti: Usore, Soli i Podrinja, dok je cijelo vrijeme prisutna u današnjem
tešanjskom području i sama župa Usora.
Doc. dr. Adnan Jahić je podsjetio da tokom 2008. godine Bosna i Hercegovina i njeno
susjedstvo bilježi nekoliko važnih godišnjica: prije 90 godina završio se Prvi svjetski rat,
proteklo je 100 godina od aneksije BiH, 90 godina otkako je Hrvatski sabor donio odluku
o raskidu državnopravnih veza hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom, 90 godina od odlaska
Austro-Ugarske iz BiH, 90 godina od formiranja Narodne vlade za BiH i 90 godina od na-
stanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Jahić je naglasio da su izbijanjem Prvog svjet-
skog rata otvorene povijesne perspektive redefiniranja nacionalnih odnosa na Balkanu, uz
mogućnost ne samo preustroja postojećih državnih zajednica, nego i nastanka potpuno
novih državno-pravnih realiteta na prostorima koji su stoljećima bili poprište sukoba velikih
carstava. Ratnim sukobom reaktualizirano je pitanje državno-pravnog statusa Bosne i Her-
cegovine, koja je postala predmet međusobno suprotstavljenih interesa – austrijskih, ma-
đarskih, hrvatskih, srpskih – očitovanih u državno-pravnim i političkim koncepcijama koje
su se Bošnjacima nudile kao potencijalni okviri njihovog nacionalno-političkog razvoja.
“Očito je da bošnjački političari nisu razvili vlastiti pristup problemu državno-pravnog
statusa Bosne i Hercegovine. Optirajući za neko od prisutnih rješenja, većina se izjašnja-
vala za austro-ugarsku i jugoslavensku opciju. Odsustvo artikulirane bošnjačke platforme
u navedenoj oblasti, nema nikakve sumnje, udaljilo je Bošnjake od političkih i diplomatskih
tokova koji su uticali na rješavanje južnoslavenskog pitanja potkraj rata – činjenica koja je
doprinijela oblikovanju političke sudbine Bosne i Hercegovine uz simbolično učešće boš-
njačkih predstavnika”, rekao je dr. Jahić. Zbog izrazito pasivnog stava, tokom 1917. boš-
njački je narod bio uglavnom predmet rasprave, sporni detalj u mozaiku tema i pitanja
kojim su se bavili stvarni akteri južnoslavenskog ujedinjavanja. Kobna politika distance i
pasivnog iščekivanja uvjetovala je i činjenicu da su Bošnjaci tek naknadno bili kooptirani u
novonastajuće organe Narodnog vijeća SHS u Zagrebu.
Kraljevina Srbija, kao glavni akter južnoslavenskog ujedinjavanja, sve vrijeme rata je
računala na Bosnu i Hercegovinu kao prirodan ratni plijen i teritorijalni dobitak za učešće
u ratu na strani Antante. Težnja srpske vlade da se BiH priključi Srbiji naišla je na plodno
tlo među srpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini, ali i među jednim dijelom Bošnja-
ka i Hrvata. Srbi su, međutim, smatrali da formiranjem zajedničke države 1. prosinca 1918.
nema potrebe da se to pitanje prisajedinjenja više poteže, što se sa aspekta velikosrpskih

interesa pokazalo strateškom greškom i povijesnim promašajem. “Dvadesetak godina ka-

snije, u atmosferi rasprave o preuređenju državne zajednice, Srpski kulturni klub će lamen-
tirati nad činjenicom što Srbija nije ušla u zajedničku državu sa jasno definiranim granica-
ma. Ova će percepcija poslužiti četničkom pokretu Draže Mihailovića da u uslovima
Drugog svjetskog rata, u okupiranoj Jugoslaviji, pokuša realizirati projekat srpskog nacio-
nalnog prostora, odnosno Velike Srbije, terorom i zločinima nad nesrbima, naročito Bošnja-
cima, koji su proglašavani odgovornim za ustaški genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj”, rekao je Jahić i podsjetio da je Bosna i Hercegovina ipak sačuvala svoj teritori-
jalno-pokrajinski identitet i kao takva ušla u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. To je
bila činjenica od neprocjenjive važnosti po njenu daljnju državno-pravnu izgradnju. Dijelom
je tome doprinijela i Narodna vlada u Sarajevu, koja, ipak, nije samostalno inicirala prisaje-
dinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Temeljem ove realnosti Bosna i Hercegovina će
sve do 1929. godine, zahvaljujući članu 135. Vidovdanskog ustava, ostati u svojim povijesnim
granicama (granice šest oblasti neće prelaziti granice BiH). Premda će Bosna i Hercegovi-
na, nakon 1924. godine, biti u cijelosti integrirana u vidovdanski sistem centralističke
vladavine, ona ipak neće prestati egzistirati kao politička, društvena i kulturna realnost u
Kraljevini SHS. “Smatram da je ovo značajno pomoglo kasnijim procesima, uključujući
zahtjeve Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine 1939. i napore koji su doveli do prvog
zasjedanja ZAVNOBiH-a, u uslovima Drugog svjetskog rata, čime su udareni temelji mo-
derne državnosti Bosne i Hercegovine”, zaključio je dr. Adnan Jahić.
Bosanski jezik i učešće u Domovinskom ratu

Prof. dr. Ahmet Kasumović je rekao da je jezik najveća čovjekova sloboda, a bosanski
jezik značajan faktor bošnjačkoga identiteta. Svojim jezikom čovjek čuva svoj identitet jer
jezik pouzdano pohranjuje tradiciju, običaje, folklor, rad i sve drugo u čemu se ispoljava
individua i kolektiv. To znači da se jezikom kao vrlo bitnim kreatorom i čuvarom identite-
ta čuva i povijest, i religija, i umjetnost, znanost, zemljopis, antropološke vrijednosti i
mnoge druge i pojedinca, naroda, države, društva, itd. Uz činjenicu da je engleski jezik sve
više globalni jezik, za bosanski jezik se može reći da je on, pored ostaloga, faktor bošnjač-
koga identiteta, ali i svih drugih koji u Bosni i Hercegovini i izvan nje bosanski jezik osje-
ćaju kao neraskidiv dio vlastitog govornog osjećanja.
Kasumović je naglasio da je bosanski jezik danas vrlo bitan faktor bošnjačkoga identiteta,
pored ostaloga, i zato što je opstao u vrlo burnoj i njemu režimski nenaklonjenoj daljoj i bližoj
prošlosti. Iz takve prošlosti on je i danas sačuvao skoro 4.000 riječi samo u kulinarstvu, ima
pisane spomenike na više pisama nego što ih itko ima (glagoljica, ćirilica, bosanica, arabica,
matufica, latinica), stoljećima je sačuvan u bilingvizmu (arapski, turski, perzijski, latinski,
njemački). U njemu su i danas vrlo aktivno u upotrebi mnogi turcizmi (orijentalizmi) koji se
ni po čemu više ne osjećaju kao riječi iz tuđih jezika (npr. francuskog, njemačkog, engleskog),
nego su se izvorne, na različite načine tvorbeno modelirane, potpuno udomaćile i u periodu
od šest stoljeća, pa i više, akomodirale jezičnoj strukturi bosanskoga jezika. Sve je to danas
rezultiralo svojevrsnim stanjem u rječničkom bogatstvu bosanskoga jezika. Pojedinac posje-
duje u svom govornom osjećanju dva rječnika: aktivni (u njemu su sve riječi koje zna i kojima
se svakodnevno služi) i pasivni (u njemu su sve riječi koje zna, ali mnoge od njih rijetko ili
nikako ne upotrebljava, jer ih manje ili više ne smatra svojim identitetom). “Ako je pojedinac
uspio sačuvati i dalje razvijati svoj jezik i u uvjetima apsolutno nenaklonjenih režima, ako je

jezik aktivan i pored dva vokabulara, evidentno je ne samo da je adekvatan objektivnoj stvar-
nosti svojih govornika, nego i da se razvija, jer je narod koji govori njime sebe opredmetio,
ovjekovječio, ispoljio svoju emociju i misao, ukupan etnološki identitet upravo tim jezikom.
Zato je uzajamno povratni utjecaj, čuvanje i razvijanje: bosanskoga jezika i bošnjačkoga iden-
titeta”, zaključio je prof. Kasumović.
Hamdija Malić, predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske
govorio je o doprinosu Bošnjaka obrani Hrvatske u proteklom ratu. “U pogledu Domovin-
skog rata, Bošnjaci u Hrvatskoj mogu i trebaju ići svijetlog obraza te koračati s puno zado-
voljstva, snage i volje. Bošnjaci mogu biti ponosni zbog toga što su u vremenima, kada je
Hrvatskoj bilo najpotrebnije, odlučili ostati na ovom tlu, braniti ga i pokazati da su ljudi
koji znaju da cijene narod, prijatelje, državu. Pokazali su da tlu na kojem žive i prijateljima
također, pružaju ono što je najdraže i najvrijednije, a to je vlastiti život. Tih 90-ih godina
25.000 Bošnjaka, a među njima preko 9.000 onih koji nikada nisu bili trajno nastanjeni u
Hrvatskoj, našli smo se na ratištima diljem Republike Hrvatske. Uzeli smo pušku u ruke i
zajedno s hrvatskim narodom branili i stvarali današnjicu ove zemlje. 1.100 Bošnjaka, pre-
ma do sada službeno potvrđenim podacima, položilo je živote za Republiku Hrvatsku, a
156 su invalidi Domovinskog rata. Također, veliku pozornost zaslužuje i podatak da su
Bošnjaci kao nacionalna manjina u Hrvatskoj, imali relativno najveći postotak, preko 15%,
sudjelovanja u Domovinskom ratu”, naglasio je Malić. Podsjetio je da je 28. svibnja 2007.,
ispred Islamskog centra u Zagrebu, položen kamen temeljac za Spomen obilježje poginulim
Bošnjacima braniteljima Domovinskog rata, čime će se odati dužna počast braniteljima
palim za slobodu Hrvatske. To je jedan od najvećih primjera pravog vrednovanja bošnjačkog
sudjelovanja u Domovinskom ratu. “Prihvaćeni će projekt imati određene autentične sa-
držaje i oni će asocirati na to da se je Republika Hrvatska odužila Bošnjacima za doprinos
u Domovinskom ratu, Bošnjacima koji sa sobom nose obilježje jedne druge vjere i kulture,
ali su se 90-ih godina nesebično borili za ovu državu. Spomen obilježje prihvaćamo i kao
obvezu da ovoj zemlji i u miru damo svoj radni i svoj stvaralački doprinos, kako bi u Hrvat-
skoj danas-sutra bio bolji standard i bili bolji uvjeti života za sve njezine građane”, rekao je
predsjednik bošnjačke braniteljske udruge. Malić je rekao da UBBDRH planira izdavanje
knjige o povijesti dolaska Bošnjaka na ove prostore i njihovom sudjelovanju u različitim
ratovima i vojskama – uvijek na strani onih koji su se borili za očuvanje teritorijalnog inte-
griteta Hrvatske.
Bošnjaci u daytonskoj tranziciji

Fatmir Alispahić je rekao da se bosanski identitet zbog povijesnih i geopolitičkih okol-
nosti nužno mora sagledavati iz različitih vremenskih pozicija i sa različitih tačaka gledišta,
budući da nema jednako značenje u svim vremenima i za sve subjekte. Potpuno je jasno
da se u bosanskom identitetu ne nalaze podjednako Bošnjaci, s jedne, i Hrvati i Srbi, s
druge strane, budući da Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao domovinsku, a Srbi i Hrvati kao
teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a danas su na najnižoj točki od počet-
ka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću. S raspadom Jugoslavije obnavlja se stara i
gotovo zaboravljena veza između hegemonističkih matica i njenih bosanskih periferija –
bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju periferijske nacionalne institucije, u nastojanju da
izgrade nebosanski nacionalni i kulturalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti dobija-
ju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove mijene, distorzije i složenosti, i da tu

traumatiziranu cjelinu pozicioniraju u okviru varijabilnog bosanskog identiteta. “Bosanski

identitet je kulturalna, time, povijesna činjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu
duhovnih postignuća koja svjedoče da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili
potičući iz bosanske običajnosti i ponirući u nju. Bosanska običajnost podrazumijeva jedan
prefinjeni, filigranski model ponašanja, čija je suština u tananom oprezu da se ne povrijedi
drugi i drugačiji. Poštivanje i proslava drugosti ustoličena je kao centralna vrlina u bontonu
bosanske običajnosti. Ostavljena su mnoga, prije svega, literarna svjedočenja o osobenosti
bosanskog identiteta, usmjerenosti i prožetosti njegovih činilaca. Taj interkulturalni spe-
cifikum svojstven je u Europi jedino Bosni i Hercegovini, i otud govorimo o bosanskoj
paradigmi, kao primijenjenom uzoru za funkcioniranje zajednica koje računaju za tolerira-
nje i saživljavanje svakovrsnih različitosti. Nažalost, genocidna destrukcija i apsolutno
nerazumijevanje Europe za vrijednosti bosanske paradigme, doveli su do razaranja onoga
najvrednijeg što je Bosna i Hercegovina imala – bosanskoga bića”, rekao je Alispahić. Na-
žalost, izvan te kulturološke prizme, bosanski identitet je tek politička utopija i plemeni-
ta bošnjačka želja da se Bosna i Hercegovina, kao jedino bošnjačko stanište, ojača državo-
tvornom idejom. Genocidna agresija iz Srbije, a potom i njena hegemonistička replika iz
Hrvatske, razorili su hipotetičku mogućnost da se bosanski identitet ustoliči kao osjećaj
domoljublja kod svih bh-naroda.
Alispahić je naglasio da su u BiH nacionalizam i mržnja uvozni, a ne domaći proizvodi,
budući da mržnju u Bosni ne susrećemo prije ovog povijesnog razdoblja, u kojemu su Srbi-
ja i Hrvatska prihvatanjem da budu garanti daytonskog mira, priznale svoju umiješanost u
pokretanju i kreiranju bosanskog rata. Naime, ni jedan sukob u Bosni i Hercegovini nikada
se nije dogodio iz unutarnjih bosanskih razloga, već su svi sukobi u povijesti kreirani i vo-
đeni izvana. “Dayton je uništio mnogo više nego što se može pretpostaviti, jer je što javnim,
a što tajnim protokolima zaštitio ideju agresije o životu jednih pored drugih. Daytonske
godine su u političkim i društvenim rješenjima, a naročito u medijskoj kulturi, odvojenost
afirmirale kao legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija de-
mokratskog prava na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Daytonska sila je građena
po volji Hrvatske i Srbije, i ta sila se ne obazire na povijesne činjenice i kulturološke im-
perative, pa po prvi put u povijesti hb-Hrvati i bh-Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa
Zagrebom i Beogradom, nego sa Sarajevom. Daytonsko stanje je novitet, samim tim što je
novitet da unutarnje, društvene odnose u BiH, određuju i uređuju Hrvatska i Srbija, preko
satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to činili predstavnici sva tri naroda,
u zboru i dogovoru, promišljajući domaćinski o svojoj zajedničkoj zemlji. Daytonsko ustroj-
stvo je omogućilo da se rat protiv Bosne i Hercegovine nastavi u miru, drugim sredstvima,
ali s potpuno istim ciljevima, a jedan od njih je uništenje bošnjačkog naroda”, rekao je
Alispahić.
Postkomunističku tranziciju Bošnjaci su bolovali na nogama, u agoniji genocidne agre-
sije i represivnog daytonskog ustrojstva, bez spremnosti, ali i mogućnosti, da se strateški
djeluje u teškim okolnostima. Tranziciju je teško vidjeti izvan međunarodne pljačke bo-
sanske imovine, hapšenja političke akcije i javne misli, te kulturnog i medijskog poroblja-
vanja. Namjesto da se tranzicija sprovede u imperativima legalizma, demokracije, praved-
ne ekonomske utakmice i medijskih sloboda, ona je, u bosanskom slučaju, postala negaci-
ja sebe same, jer se pretočila u formalistički okvir za nastavak genocidne agresije drugim
sredstvima. Alispahić je rekao da su svjetske sile Daytonski sporazum iznudile toleriranjem
višegodišnjeg genocida nad Bošnjacima. Jezik genocida pretočio se u jezik segregacije i

marginalizacije Bošnjaka, u svim slojevima društvenog života, od ekonomskih do kultural-

nih. “Bošnjaci su danas jedini europski narod koji živi u nezvaničnom getu, izložen medij-
skoj torturi i islamofobijskoj satanizaciji, što rezultira teškom kolektivnom depresijom i
masovnim preseljavanjem u prekookeanske zemlje. Stoga pod sintagmom ‘daytonska tran-
zicija’ ne podrazumijevamo tek upitne postkomunističke izmjene političke i društvene
prakse, već mislimo na nastavak genocida nad Bošnjacima koji se odvija pod plaštom sve-
kolikih reformi. Bošnjaci su, također, jedini europski narod koji živi u informativnom
mraku, jer nemaju više ni jedne političke tribine za razmjenu mišljenja i tematiziranje
ovakvih pitanja. Medijski prostor je pod totalitarnom kontrolom daytonskog ‘Velikog Bra-
ta', zbog čega Bošnjaci sebe vide očima drugih, što pojačava osjećaj defetizma i izgubljeno-
sti. Pri tome, bošnjačka politička elita biva uljuljkana u zastupničke privilegije i uopće ne
nastoji osloniti se na bošnjačke akademske potencijale u sagledavanju i mogućem prevazi-
laženju sadašnjeg stanja”, naglasio je Alispahić. Međunarodna zajednica je pod krinkom
tzv. reformi u tranzicijskom procesu uspjela Bošnjake razvlastiti u svim bitnim institucija-
ma sistema, tako da Bošnjaci više ne odlučuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i bosansko-
ga života. Pod maskom deideologizacije pravosuđa i policije 2003. godine posmjenjivani su
patriotski opredijeljeni kadrovi i dovedeni srpsko-hrvatski poslušnici, što je rezultiralo
pokretanjm velike kampanje za izmišljanje tzv. islamskog terorizma i cijelom serijom mon-
tiranih sudskih procesa, kakav je bio proces “Pogorelica”. Slično se dogodilo i za Javnog
radio-televizijskog sistema, na kome čak rade i novinari koji su bili mučitelji u Karadžićevim
konclogorima, dok su novinari koji su branili bosanski identitet u toku agresije, ili otjerani
ili marginalizirani. “Budući da je stupanj dramatičnosti i prije pet ili deset godina bio jed-
nako visok, a da bošnjačke institucije nisu reagirale, za pretpostaviti je da će se osipanje
Bošnjaka u daytonskoj tranziciji nastaviti u ambijentu političkog primitivizma i palanačke
tišine”, zaključio je Fatmir Alispahić.
Bošnjački kulturni prostor u Hrvatskoj

Dr. sc. Ibrahim Kajan je na početku izlaganja naglasio da se pod kulturnim prostorom
prije svega podrazumijeva kulturnu proizvodnju jezikom i onu koju jezikom opisujemo ili,
drugim riječima – duhovnu zbilju unutar koje su, uz trajno zračenje baštine, oni koji kul-
turna dobra kreiraju i oni koji ih prihvaćaju i ugrađaju u elementarnu supstancu svoga
vlastitog života i svog vlastitog bića. “U uvjetima koje nužno diktira život manjinske sku-
pine ili nacionalne manjine, takav pokušaj definiranja kulturnog prostora izmiče čvrstom
prepletu konstitutivnih kulturoloških elemenata jer joj nedostaju ‘vanjske’ oblikovne for-
macije, zemljopisna određenost i trajna društveno-politička satisfakcija”, rekao je Kajan.
Hrvatski kulturni prostor je kompleksan i po svome porijeklu nije nacionalno jednozna-
čan. Prvi konkretan prilog analizi kulturoloških dimenzija nacionalnih manjina u Hrvatskoj
dogodio se početkom 70-ih godina 20. stoljeća kada je Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”
anatalogiziralo srpski književni prilog u sklopu hrvatske književnosti. Zanimljivo je da se u
proteklom stoljeću u Hrvatskoj, osim o islamu, nikada i nigdje nije našlo niti volje niti
prostora progovoriti o bošnjačkoj kulturi – što je čini, tko je proizvodi, služi li čemu, koje
je vrijednosti... Da bi se stvorio vlastiti kulturni prostor potrebne su institucije, udruženja,
kulturne, političke, humanitarne i vjerske udruge, njihova organizirana uredništva (preda-
vanja, izložbe, kolokviji, simpoziji), njihova društvena, humanistička, povijesna i književna
djela, itd.

“Povijesna procedura povijesnog i konačnog završnog konstituiranja muslimanskog i boš-

njačkog prostora u Hrvatskoj, završila je vrijeme nezaobilaznog ‘gomilanja stvaralačke građe’
obilježena, čini mi se, s najmanje tri bitna razdoblja koja bih ovako nazvao i razdijelio:
1. razdoblje psihološke prilagodbe u austro-ugarskom razdoblju (od kraja 19. stoljeća do
službenog izjednačavanja islama s drugim svjetonazorima u Hrvatskoj odlukom Hr-
vatskog sabora u travnju 1916. godine);
2. razdoblje građanske i kulturne akomodacije, hrvatske (‘prirodne’, starćevićevske)
asimilacije i Pavelićeva ‘zakonskog’ tretiranja svih muslimana Hrvatima i njegovo
ukidanje naziva ‘Bosna’ (razdoblje Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i NDH –
1918. do 1945.);
3. razdoblje kulturne i prosvjetne ekspanzije, te nacionalne emancipacije (1946.-1971.-
1993.), u kojem se školuje i afirmira golem broj muslimana, čak i u svjetskim relaci-
jama; nacionalno diferenciranje i imenovanje”, rekao je dr. sc. Ibrahim Kajan.
Naglasio je da se muslimani u novijoj hrvatskoj povijesti pojavljuju u rudimentnim obli-
cima organiziranog vjerskog života krajem 19. stoljeća. Priznanjem islama 1916. godine
oblikuju se težnje za organiziranijim društveno-kulturnim i vjerskim životom. Prvi koraci u
konstituiranju bošnjačkog kulturnog prostora u Hrvatskoj uspješno su obavljeni u u zadnjem
desetljeću 20. stoljeća, nakon uspostave samostalne Hrvatske. Uz postojeću, tradicionalnu
duhovno-vjersku Islamsku zajednicu, padom komunizma i otvaranjem demokratskih procesa,
osnivaju se SDA Hrvatske, KDBH “Preporod”, Bošnjačko dobrotvorno društvo Merhamet
– Crveni polumjesec i Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske. Iz konstutuiranih kulturo-
loških jezgri kasnije su proizašle i druge kulturne udruge, Vijeća bošnjačke nacionalne manji-
ne na nivou općina, gradova i županija, te braniteljske udruge.

doga Ismet
đaji
Isaković
Fuad
Ahmetspahić
Salih
Demirović
i
djelat
nosti 14
BN
ZH
DOGAĐANJA I DJELATNOSTI BNZH 14
prof. Fuad Ahmetspahić
Ništa nas ne smije iznenaditi

(o kulturno umjetničkom amaterizmu Bošnjaka u Zagrebu od
jeseni 1992. do danas s posebnim osvrtom na Ansambl bošnjačkog
folklora “Bosana” pri BNZH.)
O događanjima koji se tiču kulturnog amaterizma Bošnjaka u Hrvatskoj govorim iz

kuta vlastitog iskustva, a pritom mi se moglo dogoditi da ne budem sasvim precizan u
nekim vremenskim terminima. Po dolasku u Zagreb u jesen 1992. počeo sam navraćati u
“Preporod” u Ilici 35. Ništa čudno, s obzirom na moju profesiju i bogat dotadašnji kultur-
no umjetnički rad u raznim institucijama u Zenici. Očekivao sam nekakve slične djelatno-
sti i u “Preporodu”. Tadašnjem predsjedniku Ibrahimu Kajanu predložio sam da osnujemo
jedan bošnjački hor, na što je on odgovorio da skupim ljude za taj rad. Međutim, ja sam
odgovorio da ja ne znam nikoga u Zagrebu, te da bi oni trebali to uraditi, a ja ću bez ikakve
naknade raditi stručni dio posla. Na to je Kajan provalio sljedeći “biser”: “Pa kad ih mi
skupimo, onda nam ti više ne trebaš”! No, i pored takvog zaprepašćujućeg odgovora, ja sam
i dalje navraćao u te prostorije, jer sam tamo povremeno mogao vidjeti razne ljude i poraz-
govarati s njima. Ali, i tome je došao kraj, jer mi je jednog dana Kajan rekao otprilike ovako:
“Šta se džabe vrtiš ovuda, kad nisi ni član “Preporoda”! Eto, tako je predsjednik bošnjačkog
kulturnog društva “Preporod” odbijao Bošnjake, koji su svojom stručnošću i iskustvom
mogli itekako pomoći u radu tog Društva. Ali, to neće biti prvi put!
U decembru 1993. počinju s radom srednja i osnovna škola za djecu izbjeglica iz BiH.
Škole su bile pri Ambasadi BiH, a neke arapske humanitarne organizacije osigurala su
minimalna sredstva za njihov rad. Osnovna škola počela je s radom u prostoru jedne hrvat-
ske škole u naselju Špansko, da bi kasnije preselila u drugu školu u naselju Savica. Srednja
škola bila je podstanar u jednoj školi za učenike u privredi u ulici Sveti Duh 129. Od odje-
la za prosvjetu naše Ambasade, angažiran sam za rad na srednjoj školi u ulozi profesora
muzičke umjetnosti, a Zdenka Ahmetspahić u osnovnoj školi za isti predmet. Od naše
Ambasade dobili smo Rješenja o radnoj obavezi, koja su nas obavezivala da radimo tamo
gdje nas uputi Ambasada. Na obje škole osnovali smo učeničke zborove, iako nam to nije
bila obaveza, niti smo za taj rad primali kakvu naknadu. Međutim, nije bilo lako pjevati s
djecom koja su svašta vidjela u Bosni, u kojoj su im često ostali roditelji i druga rodbina. Ni
ovdje im nisu cvale ruže, jer se često desilo da budu žrtve svojih hrvatskih vršnjaka iz te
škole, koji su ih sačekivali i premlaćivali, tako da su kola Hitne pomoći i policije bili česti
gosti škole. To je bilo vrijeme sukoba Bošnjaka i Hrvata u Bosni, pa se to odražavalo i na
našu školu. A bilo je i f luktuacije učenika, što je još više otežavalo normalan rad zbora.
Tako mi se desilo da mi pred jedan važan nastup odu tri odlične pjevačice – jedna u Mostar,
druga u Alžir, a treća u Švedsku. No, i pored svega, uspio sam napraviti jedan program
koji se sastojao od rodoljubnih i narodnih pjesama, te ilahija. Većinu zbora sačinjavale su
cure, ali sam ipak uspio izvoditi troglasne i četveroglasne aranžmane koje sam pravio sam.
Osim nastupa u školi, pjevali smo i u drugim sredinama, a najvažniji je bio nastup na sve-

14 NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI
Zbor “Bosana”
čanom otvaranju Kulturnog centra BiH u Ilici 44, u martu 1994. Dvije večeri za redom pred
diplomatskim i drugim javnim ličnostima Hrvatske izvodio se program u kome su, pored
mog zbora učestvovali i solisti Zdenka Ahmetspahić, te moja kolegica sa sarajevske Muzič-
ke akademije Ljilja Molnar. Ljilja je pored dvije ozbiljne kompozicije otpjevala i dvije bo-
sanske pjesme, a Zdenka je, bila sama ili s horom, pjevala uglavnom sevdalinke. Sve je to
pratio moj instrumentalni sastav sačinjen od violine, gitare i harmonike. Zaslužuju da se
ovdje pomenu i njihova imena: gitaristica je Ksenija Brnić iz Zagreba, a izvanredni harmo-
nikaš je Admir Popovac iz Mostara, diplomant 2 fakulteta. Za violinistu se već zna – to je
bila moja malenkost! Napravili smo takvu atmosferu, da su se “otkravili” mnogi političari,
koji su se gurali do našeg stola.
U jednom momentu sarajevski književnik Ivan Lovrenović, uzeo je i sam mikrofon i
zapjevao. Njegov primjer slijedio je Dražen Budiša, koji je otpjevao pjesmu “ U Stambolu,
na Bosforu”. Naravno, naš orkestar je pratio te “novopečene” pjevače na veliko oduševlje-
nje prisutnih. Poslije otvaranja Kulturnog centra imao sam probe hora u tim prostorijama,
a često i nastupe prilikom raznih kulturnih manifestacija. Jednom prilikom upitao me naš
čuveni karikaturist Ico Voljevica da li bih ja vodio hor u “Preporodu”. Odgovorio sam po-
tvrdno, jer je on bio član uprave “Preporoda”. Ali, poslije nekoliko dana rekao mi je da
predsjednik I.Kajan to ne dozvoljava. Zar opet? Međutim, uskoro je uslijedio poziv velike
humanitarne organizacije “CARE Deutschland” da naš hor, kao predstavnik Bosne uče-
stvuje na Festivalu u Füssenu pod nazivom “Djeca pjevaju za CARE Deutschland”. U
suradnji s Kulturnim centrom, koga je predstavljao direktor Amir Bukvić, i Njemačko-hr-
vatskim ljekarskim društvom, koga su predstavljali dr. Jonke i dr. Blanka, otputovali smo
u julu 1994. u Njemačku. Osim toga, na put je krenula i Zdenka Ahmetspahić, kao solista
i spomenuti orkestar. Pored nas, na festival su putovali i “Zvjezdice”, odličan ženski omla-

dinski zbor iz Zagreba s dirigentom Zdravkom Šljivcem. Na mjestima gdje smo nastupali
bili su istaknuti veliki panoi s natpisom “Hilfe für Bosnia”. Naime, “CARE Deutschland”
imala je za cilj skupiti 50 miliona maraka za bolnice u Bosni. Na postolju glavnog gradskog
trga stajao je naš hor, a dvojica njemačkih minstara su pred TV kamerama vadili novčanike
i davali primjer ostalima da daju prilog za Bosnu. Poslije jednog nastupa pozvala me dr.
Blanka, jer me žele vidjeti direktor “CARE Deutschland”, Klaus Noeldner. Taj gospodin
je, oduševljen našim nastupom, izrazio želju da oni preuzmu kumstvo nad našim zborom,
kao i da finansiraju rad jednog velikog bošnjačkog ansambla.
Naravno da sam prihvatio taj prijedlog i po povratku u Zagreb počeo dogovarati s direk-
torom Kulturnog centra, Amirom Bukvićem, spisak instrumenata koje treba nabaviti. Na-
žalost, u međuvremenu desilo se da je “CARE Deutschland” izgubio velike novce u Ruan-
di, za što su okrivili predsjednika te organizacije. Tako je gospodin Klaus N. smijenjen, a
njegovim odlaskom ugasila se i ideja o osnivanju bošnjačkog ansambla. Mislim da je važno
zabilježiti i jedan od prvih nastupa bošnjačkih amatera na HRT-u. koji se desio 16. 01.
1995. godine u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” koju je tada vodila Darija Marjanović. Mo-
ja učenica Elma H. iz srednje škole za djecu, izbjeglica iz BiH, pjevala je tom prilikom
pjesmu “Pismo”iz repertoara Kemala Montena. Tko je slušao tu pjesmu, znao je da ona
govori o ratu u Bosni. Tu pjesmu smo pjevali i u Njemačkoj, prilikom sakupljanja novaca
za bosanske bolnice. Sad je Elmu, umjesto hora, pratio samo duet i Ksenija Brnić na gitari
i moja malenkost na klaviru. Interesantno je da je odmah poslije nas u studio ušla bosanska
grupa “Indexi” sa solistima Kemalom Montenom i Davorinom Popovićem. Oni su tada
održali i svoj koncert u “Lisinskom”. Dvije godine kasnije, u junu 1996., odveli smo u Füssen
hor Osnovne škole za djecu izbjeglice iz BiH, gdje je radila Zdenka Ahmetspahić, kao na-
stavnica muzike. Na čelu našeg malog ansambla bio je izvrsni direktor Fadil Rešić na koga
smo se uvijek mogli osloniti. Domaćini u Njemačkoj opet su nahranili, obukli i darivali
djecu. Po povratku u Zagreb djeca su se razišla širom svijeta jer su njihove škole prestale s
radom. Ostale su samo slike i snimke sa njihovih nastupa.
U jesen 1996. osnovana je sekcija bošnjačkog folklora, koja je počela raditi u prostorija-
ma zagrebačke medrese. Inicijalni sastanak bio je u jednoj kavani blizu Islamskog centra.
Na sastanku su bili dr. Muhidin Aličehajić, profesor Abdulah Imširević, inače tajnik me-
drese i ja. Na kasnijim sastancima prisustvovali su i gospođa Azra Aiša Ruždija, Sado Tu-
zović i još neki ljudi čijih se imena ne sjećam. Dr. Muhidin i ja našli smo se opet na zajed-
ničkom poslu poslije četrdesetak godina, jer smo kao studenti bili članovi sarajevskoga
KUD-a “Slobodan Princip Seljo”, on kao igrač, a ja kao član orkestra. Sada je on preuzeo
ulogu koreografa, a ja sam bio zadužen za korepeticiju na probama i stvaranju narodnog
orkestra. Na probama sam svirao na mom malom sintesajzeru koji se jedva čuo, dok se
kasnije nije okupio orkestar od 5 članova. Instrumenti u orkestru bili su sljedeći: violina,
harmonika, dvije gitare i tarabuka. Prvi vokalni solista, koji će sve do danas biti prisutan u
našem programu bila je Zdenka Ahmetspahić, nastavnica muzike koja je završila odsjek
solo pjevanja na banjalučkoj muzičkoj školi. Tako se njen glas mogao čuti i bez mikrofona
u točki okretanja tepsije u folklornoj igri.
Prve nastupe imali smo u Islamskom centru sa posuđenim bosanskim nošnjama iz za-
grebačkog servisa. Još čuvam videozapis s jednog nastupa za maturante medrese gdje su
oni okružili Zdenku i s njom razdragano pjevali u holu njihove škole. Pošto nismo imali
nikakvu financijsku podršku, nakon nekog vremena počeli smo razmišljati o tome da se
priključimo nekoj organizaciji. Neko je predložio “Preporod”, Kulturno društvo Bošnjaka

koje od Republike Hrvatske prima određena sredstva za svoje djelatnosti. I pored moga
lošeg iskustva s njihovim predsjednikom, morao sam se složiti s tim prijedlogom. Ali, ona
narodna “vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud” opet se potvrdila. Iako mu je bilo stalo da folklor-
na sekcija nastupi na skupštini “Preporoda” u maju 1999. “pa makar igrali na lijevoj nozi”
on je vrlo malo pažnje obraćao na naš rad. Rijetko smo ga viđali, a financiranje je bilo tabu
tema. Mi smo ipak uvježbali program za skupštinu u Kinoteci gdje je nastupio folklor, or-
kestar od 5 članova i solistica Zdenka Ahmetspahić. U radnom dijelu skupštine uzeo sam
učešća kao kritičar dotadašnjeg stanja u “Preporodu”. Zato mi se Kajan kasnije osvetio u
svojim glasilima. Od jeseni smo se dr. Muhidin i ja odvojili od Kajanova “carstva” i nasta-
vili probe u medresi, a kasnije i u Kulturnom centru BiH. Za dva posla koja sam radio, to
jest korepeticiju i vođenje orkestra, Kajan mi je uplatio dva puta po 850 kuna za šest mje-
seci, što se može vidjeti iz izvješća za porez koje mi je poslala njegova tajnica Jasmina. Dr.
Muhidin nije dobio ništa! Što je Kajan uradio s ostatkom od tridesetak tisuća kuna koje je
dobio namjenski za folklor – to on zna.
U međuvremenu je Kajan angažirao nekadašnjeg rockera Ismeta Kurtovića da vodi
jednu žensku skupinu s repertoarom bosanskih narodnih pjesama, koje su, uglavnom,
pjevali jednoglasno. Isti čovjek je prije toga preuzeo vođenje ženskog zbora Islamskog
centra s težištem na vjerski repertoar. Oni pjevaju jednoglasno i dvoglasno. Zboru su dali
ime “Arabeske”. Konačno je došao i kraj vladavine Kajana i izabrana je nova uprava “Pre-
poroda”. Mi smo se vratili pod njihovu kapu, ali smo još ranije uspostavili suradnju sa
Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Hrvatske. To je bila prava prekretnica za naš rad.
Ovdje ću citirati g. Dževada Jogunčića, potpredsjednika BNZH, koji u “Pismohrani br. 9-12
piše: “Ideja o formiranju ansambla godinama je tinjala, u 2000. godini su osmišljeni svi
detalji, a u 2001. urađeni nacrti prema originalima narodnih nošnji , kada su prikupljena i
prva sredstva. Inicijativu BNZH za formiranje ansambla podržale su sve bošnjačke organi-
zacije na sastanku 12.11.2001.”
Prema istom izvoru u drugoj polovici 2002. napravljeno je više od 350 dijelova nošnji.
Ogromnu ulogu u ovom poslu imao je umjetničkii rukovodilac ansambla dr. Muhidin Ali-
ćehajić, a ispred BNZH Dževad Jogunčić, predsjednik Savjeta ansambla bošnjačkog stva-
ralaštva. U zadnja dva mjeseca 2002. bilo je više od deset javnih nastupa u Zagrebu, Rijeci,
Tešnju, uz više priloga na HRT-u i TV Rijeci. Slobodno možemo kazati da je ovim projek-
tom postignut puni pogodak. Prema ostvarenom dogovoru GOKDBH “Preporod” i BNZH
na sastanku od 7.1.2003. Ansambl će se kod svojih nastupa predstavljati kao zajednička
aktivnost BNZH i KDBH “Preporod”. Prvi nastup folklora u novim nošnjama bio je
22.10.2002. u kongresnoj sali Islamskog centra. Interesantan je bio sastav orkestra: tarabu-
ka – Edmund G, Albanac, harmonika i bugarija – braća Pribanić, Hrvati i violina – Fuad
Ahmetspahić, Bošnjak. Mnogo kasnije doći će i novo-stari harmonikaš Edin Džaferagić,
koga smo dijelili s “Bulbulima” iz “Preporoda”, a ponekad i s “Arabeskama”. Vokalna soli-
stica bila je Zdenka A. Jedan od najvažnijih nastupa te jeseni bio je onaj u “Lisinskom” na
V. manifestaciji kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjima u Hrvatskoj. Nastupio je i
kamerni zbor sa solisticom Zdenkom A. Na slijedećoj VI. manifestaciji (ako se dobro sjećam)
naš program je započeo pjesnik Enes Kišević s recitiranjem svoje “Bosne”. Poslije toga je
uslijedio snimak istoimene moje kompozicije u izvođenju hora i orkestra Muzičke škole iz
Zenice. Poslije smo često pred početak programa imali recitaciju i snimak “Bosne”.
U međuvremenu dogovor “Preporoda” i BNZH o Ansamblu počeo je “škripati”. Opet ću
citirati nešto iz “Pismohrane”, ovaj put svezak 4, br.13-16, iz 2003. Navest ću mali dio izla-

ganja predsjednika BNZH Seada Berberovića na njihovoj svečanoj skupštini od 14. 4. 2003.
“U dogovoru s KDBH “Preporod” Ansambl je trebalo da zajednički vode, usmjeravaju i stva-
raju uvjete za njegov rad zajedničkim snagama “Preporod” i BNZH, a da radom rukovodi
Savjet Ansambla. Nažalost, “Preporod” se u tome nije angažirao, tako da cjelokupni rad An-
sambla i njegove rastuće potrebe uglavnom organizira BNZH.” Doista je tako i bilo pa smo
se opet odvojili od “Preporoda” i nastavili probe u Kulturnom centru BiH, dok nismo dobili
svoje prostorije u ljeto 2005., u Ilici 54, tj. u sjedištu BNZH. Istine radi, ja ovdje moram reći
da je bilo kriza i nesporazuma i između stručnih rukovodilaca Ansambla i čelnika BNZH, što
je dovelo i do odlaska dr. Muhidina Alićehajića iz Ansambla početkom 2006.
Među brojnim koncertima koje smo do sada održali, izdvojit ću dva koji su mi se ure-
zali u pamćenje pa nekim neobičnim detaljima. Prije nekoliko godina, na poziv tamošnjih
Bošnjaka, gostovali smo u Brčkom. Tamo je na trgu još uvijek stajao kip Draže Mihajlovića.
Pored folklornih igara i pjesama, na programu je bila i svojevrsna ilahija “Selam, selam”
koju je pjevala Zdenka A. uz pratnju kamernog zbora i orkestra. Sala je bila prepuna Boš-

njaka i Srba, koji su svi zajedno pljeskali u

ritmu s izvođačima na sceni. Ni poslije kon-
certa nije bilo nikakvih ispada, nego samo
blagonaklonost prema nama.
Drugi i meni jako intrigantan koncert bio
je početkom 2006. Bošnjački privrednici
povodom Bajrama pozvali su svoje hrvatske
kolege i ambasadora BiH u naše prostorije
u Ilici 54, gdje smo im mi trebali prirediti
program u izvođenju kamernog zbora, vokal-
nih solista i orkestra. Međutim, baš tada je
oko pola folklora, orkestra i pjevača izvršilo
“puč” i nenadano otišlo iz našeg ansambla u
novoosnovani “Sevdah”, zajedno s doktorom
Muhidinom Aličehajićem. Međutim, ja ipak
nisam otkazao program, nego sam postupio
po nekadašnjoj socijalističkoj paroli “Ništa
nas ne smije iznenaditi”. Zdenka je, uz
pjevanje, preuzela i ulogu voditelja, dok sam
se ja “prešaltao” na harmoniku. Program je
Fuad Ahmetspahić potpuno uspio, uz veliku žalost nekih od
“režisera” ovog puča, koji su došli da se
naslađuju u našem očekivanom “fijasku”. Osim Zdenke, u našim programima učestvovali
su i drugi solisti kao što su: Emira Jatić, koja je igrala i ponekad pjevala, Stjepan Šamec –
Štef – harmonikaš i pjevač, Ferid Bešić, Kornelija Pervan, Enes Melkić. U zadnje dvije
godine počeli smo suradnju sa sisačkim pjevačem Mehmedom Goraždom. S njim smo
snimili album sa sevdalinkama na kojemu je kao gost učestvovala i Zdenka A. s dvije pjesme.
Sve sisačke bošnjačke asocijacije pomogle su da se ostvari ovaj njihov projekt i tako iza
sebe ostave neki trag. Naš orkestar “Bosana” pružio je instrumentalnu pratnju, a ja sam
uradio sve aranžmane. Sve smo to odradili bez ikakve naknade.
Na ovaj sisački primjer mogli bi se ugledati i drugi, naročito Vijeće bošnjačke nacionalne
manjine grada Zagreba, koje ima najbolje uvjete za to. U sastavu Ansambla bošnjačkog fol-
klora, pri BNZH već nekoliko godina djeluje kamerni zbor. Ja sam mu dao ime “Bosana”,
što je uzeto iz pjesme “Bosna” Enesa Kiševića, kao jedan od naziva za tu našu napaćenu
zemljicu. To ime je zatim prihvatio i čitav naš ansambl. Zbor je mješoviti i pjeva četverogla-
sno. Na programu su mu bosanske narodne pjesme koje se mogu višeglasno pjevati. Namjer-
no izbjegavam ime “sevdalinka”, jer laici sve pjesme iz Bosne trpaju pod taj naziv. Takve će
vjerovatno iznenaditi tvrdnja etnomuzikologa sa sarajevske Muzičke akademije da jedna od
najpoznatijih bosanskih pjesama “Kad ja pođoh na Bembašu” nema svojstva sevdalinke. To
se odnosi na onu molsku verziju. Druga verzija, ona durska, koju smo najčešće slušali u
izvođenju rahmetli Safeta Isovića, već ima atribute sevdalinke. Prema tome, treba biti oba-
zriv u određivanju ove materije. Stoji i tvrdnja da se sevdalinka pjeva uglavnom jednoglasno,
to jest u solističkom izvođenju. Međutim, to je tako bilo dok je pjevača pratio saz, koji je
izvodio samo melodiju punu ukrasa, bez harmonske podloge. Ali dolaskom Austrije u Bosnu
dolazi i harmonika, koja je i melodijski i akordički instrument. Tako postepeno i sevdalinka
dobiva svoju harmonsku pratnju. Pa čak i ona “poravna” bez ritma, u što sam se i osobno

uvjerio, svirajući jedno vrijeme s legendom naše sevdalinke Ismetom Alajbegovićem Šerbom
na Radio Sarajevu prije pedesetak godina. Skriveno harmonsko bogatstvo naše sevdalinke
otrio je još u 19. vijeku kompozitor Stevan Mokranjac obrađujući je horski u svojoj 14. ruko-
veti. Tamo se nalazi i pjesma “Zaprosio Alija” koja je na repertoaru i našeg kamernog zbora,
ali u mojoj obradi. Koliko god mi nastojali da sačuvamo našu sevdalinku od tuđih utjecaja,
vrijeme čini svoje. Ja imam većinu zapisa češkog melografa Ludvika Kube, koji je 1893.
zapisivao naše pjesme po raznim krajevima Bosne. Ni jedna od njih nije u mješovitom ritmu
kao što je 7/8 ili 9/8. Ali danas slušamo stare pjesme “Snijeg pade”, Zapjevala sojka tica” baš
u ritmu 7/8. koji nam je došao preko Drine. Njihov prirodni ritam je trodjelni! U koreograf-
skoj zbirci kola iz Bosne autora Hadžića imamo kolo “Anteriju” koje po ovom autoru dolazi
sa sarajevskog Vratnika. I ta”Anterija” je u ritmu 9/8! Svašta!
Ima ljudi, pa i naših Bošnjaka, koji ne vole narodne pjesme, smatrajući ih nečim profanim
i manje vrijednim. Navešću i jedan “frišak” primjer. Kad je Vijeće bošnjačke nacionalne
manjine grada Zagreba raspravljalo kako da se obilježi Dan državnosti BiH (25.11.), grupa
vijećnika je predložila i gostovanje sarajevskog KUD-a “Baščaršija” s njihovim folklornim
programom. Tad je pala i već čuvena izjava potpredsjednice Vijeća Sene Kulenović: “Dokle
taj folklor!”. “Pa,do vječnosti!” – odgovorih joj. Hrvatska se ponosi svojim ansamblom “Lado”
i operom “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca, nastaloj na folklornoj osnovi. Česi se ponose
svojom nacionalnom operom “Prodana nevjesta” od B. Smetane. Naša (bosanska) prva
prava opera “Hasanaginica” sadrži dvije originalne sevdalinke: “A što ćemo ljubav kriti” i
“Trepetljika”. Mnogi kompozitori ozbiljne muzike također koriste narodne motive u svojim
djelima. Vjerojatno smo svi u školi spominjali J. Haydna koji je također u nekim svojim
simfonijama koristio pjesme Gradiščanskih Hrvata. Mogli bi nabrajati još puno primjera
korištenja folklornih tema u ozbiljnoj muzi-
ci, ali dosta je i ovo. O čuvanju svojih narod-
nih tradicija može poslužiti i slijedeći pri-
mjer. Naša muzička škola iz Zenice bila je
pozvana u München 1985. da učestvuje u
proslavi 300 godišnjice rođenja tri velikana
muzike. Domaćin joj je bila jedna muzička
škola u Traumwalchenu. Ja sam nastupao sa
svojom vokalnom grupom, a u programu sam
imao i jedan folklorni splet. Sljedeće godine
naši domaćini došli su u Zenicu i održali
koncert. Na programu su bili Haydn, Mozart
i drugi velikani ozbiljne muzike. Negdje u
sredini koncerta izađe na scenu direktor
škole Franz, obučen u bavarsku nošnju i
počne pjevati njihovu narodnu pjesmu s
jodlanjem! Bili smo zaista iznenađeni! Mo-
žete li zamisliti sličnu situaciju kod nas – da
usred koncerta ozbiljne glazbe na scenu
izađe solista u bosanskoj narodnoj nošnji i
otpjeva “Mujo kuje konja po mjesecu”!
Postavlja se pitanje kako približiti narod-
nu muziku publici koja ju ne voli i smatra ju Zdenka Ahmetspahić

manje vrijednom? Kako je staviti uz bok,

ozbiljnoj, zabavnoj ili jazz muzici? Ja sma-
tram da je za takvu svrhu dobar način pre-
zentiranje narodne pjesme u novom ruhu
višeglasnim obradama u izvođenju zborova
i manjih vokalnih grupa. Naravno, to se
odnosi na one pjesme koje su pogodne za to.
Na taj način i narodna pjesma dobiva novu
dimenziju koja nam, pored ritma i melodije
bolje otkriva i onaj treći element – harmo-
niju, često vrlo bogatu. Vokalne grupe u
Bosni nemaju veliku tradiciju, dok u Dalma-
ciji ljudi već od djetinjstva slušaju svoje
klape i poslije pjevaju višeglasno, a da uopće
ne poznaju note. Početkom novembra 1973.
u Konjicu je održan festival folklornih dru-
štava BiH. KUD “Željezara Zenica” pred-
stavio se s folklornom sekcijom i vokalnom
grupom koja je bila jedina na festivalu. Sje-
ćam se da smo, pored ostalih, pjevali i če-
Edin Džaferagić tvoroglasnu obradu Cosettove pjesme,
“Moja diridika”. To je bilo pravo osvježenje
u programu, a profesor Avdo Smajlović, koji je bio u žiriju, uputio nam je najljepše pohvale.
Kao rezultat moga višegodišnjeg bavljenja s vokalnim i instrumentalnim ansamblima na-
pravio sam jednu zbirku svojih obrada bosanskih narodnih pjesama i kompozicija na tek-
stove bosanskih pjesnika. Zbirka izlazi iz tiska u veljači/februaru 2008. g. Koristeći promo-
ciju te zbirke samo kao povod, namjeravam naše ljude na jedan interesantan način upozna-
ti s njihovim pjesnicima. Program će se zvati “Bosanski pjesnici u muzici”. Izvođači su
solisti, kamerni zbor i orkestar “Bosana” te promotor (ili moderator), koji bi pred svaku
muzičku točku rekao nešto o piscu teksta i zatim recitirao tu pjesmu. Zavisno od moguć-
nosti, imam namjeru da sa tim edukativno-koncertnim programom posjetim veće gradove
u Hrvatskoj, a zatim u Bosni i Sloveniji. Evo nekoliko pjesama iz zbirke: “Đela Fato” –
malo tko zna da je to tekst mostarskog pjesnika Osmana Đikića, zatim “Gonđe ružo” – tekst
Alekse Šantića, “Sarajčice” – Jozo Penava, “Sabah zora” – Safvet beg Bašagić itd.
Da se vratimo na trenutak u 2006. i onaj odlazak polovice naših članova u novoosnovano
društvo “Sevdah”. Sa sobom su odnijeli i oko polovice nošnji. Ali, poslije kraćeg vremena
njihov orkestar se raspao i nama se vratio naš harmonikaš. U njegovom odsustvu angažirali
smo Dalibora Pribanića, koji je nekad svirao kod nas. Na Muhidinovo mjesto došla je gđa Azra
Ajša Ruždija, s bogatim iskustvom iza sebe. “Sevdah” je ostao bez orkestra, pa su angažirali
muzičare iz Bihaća koji dolaze dva puta tjedno. Što se tiče nošnji, tu vlada neka “pat” pozi-
cija. Naime, ni “Sevdah” ni “Bosana” nemaju dovoljno nošnji za nastup, nego su prisiljeni
posuđivati iz zagrebačkog servisa ili iz Bosne. “Sevdah” ima folklor, ali nema adekvatnu pro-
storiju. A folklorna sekcija “Bosana” “kuburi” sa članstvom, naročito muškim.
Rješenje vidim u spajanju oba društva, jer nas Bošnjaka je ipak malo i teško nas je natje-
rati da pjevamo, igramo ili sviramo u okvirima institicija. Dva sam puta bio u Americi, i kole-
ga Jakupović iz Detroita rekao mi je da ima mnogo naših društava, ali da ni jedno nema orke-

star. Prema mojih dosadašnjim saznanjima, naš orkestar “Bosana” jedini je amaterski bošnjač-
ki orkestar u Hrvatskoj. Zato ga treba čuvati i stimulirati. Završit ću ovo svoje izlaganje
osvrtom na gostovanje u Sarajevu u julu 2007. Naime, naš folklor je pozvan kao predstavnik
dijaspore na “Baščaršijske noći”. Naš kamerni zbor je pozvan da učestvuje u svečanom pro-
gramu povodom 60. godišnjice KUD-a “Baščaršija”. To je zapravo nekadašnji KUD “Miljen-
ko Cvitković” čiji sam član bio prije pedesetak godina. Zbor je na sceni imao 16 članova, i uz
pratnju našeg orkestra otpjevao pjesmu “Pokraj puta” i “Zaprosio Alija”. Nastup je bio vrlo
dobar što je našoj voditeljici Jasmini Berberović potvrdila i etnomuzikologinja Dunja Rihtman.
Zato su nas zamolili da naš kamerni zbor nastupi i u njihovom programu u Zagrebu, 24.11.2007.,
u Domu kulture Trešnjevka, što smo sa zadovoljstvom učinili.

14 IMPRESIJA O GRADU NA ZRNU SOLI
Ismet Isaković
Impresija o gradu na zrnu soli

(izložba fotografija i premijera filma o Tuzli)
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u prostorijama zagrebačkog

ogranka u Ilici 54 u Zagrebu, 23. veljače 2007. održana je projekcija filma “Grad na zrnu
soli” redatelja Ahmeda Imamovića i otvorena izložba fotografija Foto kluba Tuzla pod na-
zivom “Bosanska impresija”, koja je biti predstavljena zainteresiranim građanima u periodu
veljača – ožujak 2007. godine. Posebni gosti priredbe, kojom se na umjetnički vrlo zanimljiv
i sveobuhvatan način prikazuje ljepote i povijest grada Tuzle, bili su dvojica tuzlanskih
gradonačelnika – sadašnji, Jasmin Imamović i bivši, mr. Selim Bešlagić. U prigodnom kul-
turno-umjetničkom programu nastupio je Komorni zbor “Bosana”, koji djeluje pri zagre-
bačkom ogranku Bošnjačke nacionalne zajednice.
Grad na zrnu soli

Arheološka istraživanja su pokazala da se još u prethistoriji, u mlađem kamenom dobu
(neolitu), na manjem uzvišenju s desne strane rijeke Jale nalazilo veliko i bogato sojeničko
naselje, jedno od najstarijih u Europi. Nastanak naselja na području današnje Tuzle još u
neolitu, može se dovesti u vezu s postojanjem izvora slane vode. Potvrda ovoj pretpostavci
je otkriveno naselje na sojenicama kojim su se neolitski ljudi osiguravali od poplava, a
istovremeno kontrolirali i eksploatirali slane izvore. Pronađene su i dvije posude za isolja-
vanje slane vode, od kojih starija datira u vrijeme 5.000 godina prije nove ere. 1885. godine
otvorena je prva solana u Simin Hanu, što je bio početak industrijske proizvodnje soli u
Tuzli. Istovremeno, to je početak slijeganja grada, koje će doživjeti vrhunac 70-ih godina
prošlog stoljeća. Može se reći da je sol usud koji je Tuzlu gradio i rušio i zahvaljujući kojem
je izrasla u moderan europski grad s dugom povijesnom i kulturnom tradicijom.
Uz arheološki nespornu i dokazanu neolitsku povijest, za potrebe filma “Grad na zrnu
soli” oživljeno je naselje ondašnjih stanovnika tuzlanskog kraja, koje je u naše doba pretvo-
reno u atraktivan turistički objekt. Predočena je panorama tog naselja i borba za opstanak
u njemu, te prva potraga za solju. Između pojedinih filmskih sekvenci, gradonačelnik Jasmin
Imamović i istaknuti čelnici i viđeniji građani Tuzle govore o razvitku ovoga grada, koji je
kroz povijest rastao i mijenjao se. U tom vremenskom periodu Tuzla je – od nekoliko na-
stambi, zatim neugledne bosanske mahale, pa potom sivog socijalističkog, izrazito indu-
strijskog grada – pretvorena u pravu ljepoticu. Danas su sačuvana i obnovljena pročelja
kuća s austro-ugarskom i orijentalnom arhitektonikom, te je grad bljesnuo novim sjajem.
Mjesta koja su donedavno bila doslovce depoi za smeće, sada su atraktivne lokacije ugodne
za život. Današnji građani Tuzle, naravno zaljubljenici u svoj grad, u filmu bez distance i
krzmanja govore o tragediji koja ih je snašla u zadnjem ratu i zločinima koji su u njemu i
nad njime počinjeni. Ali oni uporno, onako ljudski, po bosanski i bez zadrške, sugeriraju
obnovu ljudske opstojnosti na prostoru grada i okolice, one opstojnosti koja upućuje na

pluralizam društvenog, religioznog i politič-

kog života. To je upravo onaj život koji je bio
nadahnuće za realnu svakodnevicu ovog
začudno stasalog bosanskog grada.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić
se nakon odgledanog filma obratio prisutni-
ma, izražavajući dobrodošlicu tuzlanskom
gradonačelniku Jasminu Imamoviću sa su-
radnicima. Čestitao je na obnovljenom trgu
u Tuzli, gdje je učinjen veliki zločin od
strane agresora u proteklom ratu. “Memori-
ja kaže da mržnja razara i ubija, da je oprost
smiraj duše, a zaborav gubljenje identiteta.
I tu mi se urezala rečenica gradonačelnika
Imamovića izrečena u filmu, kada je rekao
da se to ne misli zaboraviti, ali da se ne
misli niti biti opterećen, niti mrziti, da
oprostiti treba svima. To je jedan mudar
način kako da živimo zajedno, da se razumi-
jemo i budemo tolerantni jedni prema
Uzvanici na promociji drugima”, rekao je gradonačelnik Bandić. U
retrospektivnom filmu o Tuzli vidi se kako
sadašnji i bivši tuzlanski gradonačelnik – Imamović i Bešlagić pokušavaju isto što i on u
Zagrebu: biti efikasniji, bolji, djelotvorniji, odgovorniji, pošteniji i transparentniji. Bandić
je naglasio da njih trojicu vežu zajedničke ideje, socijaldemokratska opcija i ciljevi koje
žele ostvariti. Izrazio je želju da se Tuzla i dalje izgrađuje, “jer Tuzla je srce Bosne”.
Bosanska impresija
Ne postoje pouzdani podaci kada je osnovan Foto klub u Tuzli, iako ima naznaka da se
to dogodilo početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. Puna aktivnost Foto-kino kluba Tuzla
počinje 1967. godine i traje do 1991. godine, neposredno pred početak agresije na Bosnu i
Hercegovinu. U tom razdoblju Klub razvija plodnu aktivnost koja se ogleda u priređivanju
izložbi fotografija (klupskih, međuklupskih, republičkih i saveznih), učešću na izložbama
u zemlji i inozemstvu, organizaciji foto-tečajeva i izdavanju foto-novina. Posebno su bile
značajne izložbe fotografija. Prva (1969.) i Druga međuklupska izložba (1971.) su, zbog
vrlo visokog kvalitetnog nivoa, nazvane salonima umjetničke fotografije (SUF). Epitet SUF
je i zvanično prihvaćen, pa su naredne četiri izložbe saveznog ranga dobile taj naziv (Treći
SUF – 1973., Četvrti SUF – 1975., Peti SUF – 1977. i Šesti SUF – 1979.). Za pomenute i
druge izložbe Klub je štampao reprezentativne kataloge s detaljnim statističkim podacima
i reprodukcijama radova. U tom periodu, kada je tuzlanski Foto-kino klub organizirao ra-
znovrsne fotografske aktivnosti, svrstan je među ugledne foto-organizacije na prostorima
bivše Jugoslavije. Poslije višegodišnje stanke u radu, uzrokovane ratom i njegovim poslje-
dicama, 2004. godine je održana obnoviteljska Skupština Kluba kojom je nastavljena pre-
kinuta tradicija. U tuzlanskom foto-klubu trenutno djeluje jedan majstor fotografije (AFI-
AP), dva kanditata majstora i tri fotografa I klase te se, osim njih, okupila i nova generaci-

14 IMPRESIJA O GRADU NA ZRNU SOLI
ja nadarenih mladih fotografa. Na prvoj

izložbi koju su priredili u Zagrebu predstav-
ljeno je 16 članova Foto kluba Tuzla sa 76
fotografija na temu “Bosanska impresija”, na
kojoj nisu prikazani samo motivi vezani uz
Tuzlu i okolicu, nego i ostali bosansko-her-
cegovački gradovi i krajolici, kao i ljudi.
“Fotografije koje su prikazane na izložbi su
fotografije koje ne može baš svako snimiti i
koje ne može baš svako naći na mjestu na
kojem smo se mi našli. Neke od fotografija
su obrađene digitalno, ali nisu izgubile od
vrijednosti onoga što žele prezentirati. Na-
protiv, dobile su nov kvalitet. Ovom izlož-
bom htjeli smo postati ambasadori naše
domovine u kulturi, a na gledalištu je da
ocijeni jesmo li u tome uspjeli”, stoji u ka-
talogu Foto kluba Tuzla koji je uredio Ozren
Božanović.
Pjesnik, književni kritičar, estetičar i
Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle (lijevo) glavni urednik Behara, Sead Begović se bira-
nim riječima osvrnuo na izložbu 16-ero tu-
zlanskih fotografa, predstavljajući vizuelne i estetske značajke umjetničke fotografije svakog
autora ponaosob (Gabrijela Andrejaš, Robert Andrejaš, Zrinka Andrejaš, Ozren Božanović,
Irfan Brković, Alen Dobrić, Mirsad Hadžiefendić, Irena Hajdur, Faruk Ibrahimović, Edin
Jahić, Alija Kamber, Muamer Latifagić, Risto Milićević, Nada Mukić, Mustafa Terzić i
Radimir Žilić). Naglasio je da prezentirane fotografije odišu svojevrsnim vrlo rafiniranim
impresionizmom, te da naslov izložbe, “Bosanska impresija”, stilski i metodološki zaista
vidno pokriva tercu ove izložbe. Izložba donosi različite fotografske vizure života jednog
grada. “Umjetničko oko je posebno ugođeno da vidi nevidljivo. Ta višeslojnost fotografskog
umijeća u jednom je trenutku vrijedan dokument, ali i riznica simboličkog značenja, pose-
bice kada je riječ o stećcima i tekijama, tim trajnim simbolima Bosne. Ali i prirodi i njihovim
stanovnicima. Oni neznatniji, maleni ljudi kroz karakterni rakurs fotoobjektiva predstavlje-
ni su kao misleći, produhovljeni ljudi”, rekao je Begović. Izložba fotografija “Bosanska im-
presija” dokazuje krhku granicu između amaterskog i profesionalnog viđenja, odnosno po-
kazuje zanatske vještine ali i njene nadasve lijepe umjetničke nadgradnje.

Ismet Isaković
Pravo, pravda i genocid

(Deklaracija o presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu)
U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, 14. ožujka 2007.

je održan zajednički skup predstavnika bošnjačkih asocijacija s područja Republike Hrvat-
ske. Prisutnima su se obratili mr. Pavle Kalinić, politički analitičar i pročelnik Ureda za
kulturu i sport Grada Zagreba, Petar Jozelić, osnivač i član Predsjedništva Hrvatskog na-
rodnog vijeća BiH i moderator Mithat Muzurović, predsjednik Nadzornog odbora zagre-
bačkog ogranka BNZH. Komoderator političkog skupa bio je Filip Mursel Begović, član
Glavnog odbora KDBH “Preporod”, koji je pročitao Deklaraciju bosanskih i bošnjačkih
organizacija iz dijaspore za pravno, političko i moralno anuliranje rezultata genocida u
Bosni i Hercegovini. Naime, povodom nedavne presude Međunarodnog suda pravde u Den
Haagu na tužbu BiH protiv Srbije i Crne Gore za kažnjavanje za izvršeni genocid i zločine
nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine, sedam bosansko-hercegovačkih organizacija iz
dijaspore 27.02.2007. je usvojilo Deklaraciju u kojoj se ističe da je Međunarodni sud prav-
de prekršio Konvenciju o spriječavanju i kažnjavanju genocida. Prenosimo tekst Deklara-
cije u cijelosti, koju su prisutni usvojili aklamacijom.
“U Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine je izvršen zločin genocida nad Bošnja-
cima. Prekršena je Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju genocida jer je postojala namjera uništenja
bošnjačkog naroda. Tu činjenicu je potvrdio Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u
svojim presudama i Kongres i Senat SAD-a u svojim Rezolucijama. Kongres Bošnjaka Sjeverne Ame-
rike i dolje potpisane najznačajnije organizacije iz dijaspore, osuđuju političku odluku Međunarodnog
suda pravde u Haagu, kao nepravednu odluku kojom je nagrađen zločin od strane međunarodne zajed-
nice koja je tako potvrdila saučesništvo u zločinu, koja je ignorisala nepobitne činjenice o genocidu u
Bosni i Hercegovini i koja je usporila proces pomirenjima među narodima u Bosni i Hercegovini. Zato
Odluka Međunarodnog suda pravde stavlja još veću moralnu i političku obavezu za političke predstav-
nike Bosne i Hercegovine da inzistiraju i istraju u zahtjevima za istinom i pravdom, te potpunim anu-
liranjem svih rezultata genocida. Smatrajući da je šteta koju su pretrpjele žrtve genocida neprocjenjiva
u materijalnom i duhovnom smislu, te da žrtve i njihova buduća pokoljenja moraju ostvariti svoje pra-
vo na ravnopravan i dostojanstven život na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, smatrajući da je tre-
nutno ustavno i teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine direktan rezultat genocida, kao i svojevrstan
nastavak tog genocida, smatrajući da je genocid u potpunosti uništio karakter Bosne i Hercegovine kao
istinske multietničke, multikulturne i multivjerske države, vjerujući da su principi Istine, Pravde i Slo-
bode osnovni temelji na kojima građani i narodi Bosne i Hercegovine moraju graditi društvo, smatra-
jući izuzetno važnim i korisnim da se dijaspora ujedinjeno oglasi po presudi, dole potpisane najznačaj-
nije organizacije usvajaju:

14 PRAVO, PRAVDA I GENOCID
Deklaracija
za pravno, političko i moralno anuliranje genocida u Bosni i Hercegovini
I. Proces i pravac ustavne reforme u Bosni i Hercegovini mora se u potpunosti rukovoditi činjenicom
da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid, te konačno rješenje mora anulirati sve rezultate genocida,
uključujući anuliranje Republike Srpske koja je po Odluci Međunarodnog suda pravde odgovorna za
genocid u Srebrenici.
II. Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, bazirano na etnoteritorijalnim principima, je direktan
rezultat genocida i kao takvo mora biti ukinuto.
III. Društveno-političko uređenje Bosne i Hercegovine se mora uskladiti sa njenim uređenjem koje
je postojalo prije započinjanja genocida, što uključuje i teritorijalno ustrojstvo Bosne i Hercegovine.
IV. Svi praktični efekti genocida se moraju poništiti što uključuje i efektivan i samoodrživ povratak
svih preživjelih žrtava genocida u svoje prijeratne domove.
V. Bosna i Hercegovina mora povratiti karakter istinske multietničke države na svakom dijelu
svoje teritorije, status koji je imala do započinjanja projekta genocida koji je rezultirao stvaranjem et-
ničkočistih teritorijalnih cjelina.
VI. Potomci žrtava genocida, preživjele žrtve genocida, kao i država Bosna i Hercegovina, moraju
biti obeštećeni u materijalnom smislu kako bi se omogućilo ispunjavanje primarnih obaveza iz gornjih
navoda.
VII. Bosna i Hercegovina mora donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida, te osigurati najstro-
žiju i najširu primjenu tog zakona.
VIII. Politički predstavnici Bosne i Hercegovine moraju inzistirati i istrajati na zahtjevima da
Srbija i Crna Gora prihvate punu pravnu, materijalnu i moralnu odgovornost za genocid, te da se
obavežu da će u potpunosti podržavati i pomagati poništavanje efekata genocida i spriječavati bilo
kakve buduće pokušaje za ponavljanje genocida u Bosni i Hercegovini.”
Potpisnici Deklaracije su sljedeće bošnjačke organizacije iz dijaspore: Kongres Bošnja-
ka Sjeverne Amerike, Svjetski savez dijaspore BiH, Bošnjačko-američko savjetodavno vije-
će za BiH, Udruženje Bošnjaka Australije, Vijeće BH-organizacija Australije, Australijska
BH-fondacija Pravda za BiH, Udruženje Srebrenica.
Obraćanja gostiju
“Ovo što se događalo na prostoru bivše Jugoslavije počelo je malo ranije nego što se
počelo odmotavati, prvo u Sloveniji, poslije u Hrvatskoj, što je rezultiralo na kraju pokoljem
i genocidom u Srebrenici, pri čemu se cijeli svijet nešto čudio. Međutim, to je jedan proces
koji je krenuo puno ranije”, bile su riječi s kojima je Pavle Kalinić počeo analizu utjecaja na
političko-ratna zbivanja u proteklom desetljeću na prostorima bivše SFRJ. Kalinić je u svom
izlaganju argumentirano pokazao da, zapravo, ništa nije bilo slučajno, već naprotiv strateš-
ki planirano. S demokratskim promjenama u bivšoj državi pokrenute su različite tiskovine,
kao npr. Mladina u Sloveniji, za koju se naivno mislilo da predstavlja demokratski projekt
mladih. “Sadašnji slovenački premijer (Janez Janša, op.a.) bi mogao reći tko je osnovao i
financirao Mladinu, te na koji je način funkcionirala u to vrijeme”, rekao je Kalinić. Smatra
da je taj časopis postojao samo zato da bi se određena garnitura iz vrha JNA maknula i
dovela druga, koja će slušati i provoditi ono što im je stavljeno u zadatak. Osnovni cilj je
bilo razvlačenje i potenciranje afere oko generala Branka Mamule, koji nije odgovarao iz

Deklaracija o presudi Međunarodnog suda pravde
osnovnog razloga što nije bio nacionalist, nego uvjereni integralist. Osim toga, bio je komu-
nist i uvjeren da se za Jugoslaviju treba boriti. “Na njegovo mjesto trebalo je staviti čovje-
ka koji će biti ili ‘šonjo’ ili nesposoban. U gospodinu Kadijeviću su zajednički našli čovjeka
koji je već otprije bio ‘prepariran’”, rekao je Kalinić. Veljko Kadijević je završio 9-mjesečnu
zapovjednu stožernu školu u SAD-u (ne West Point), u kojoj sada, na jednom zidu, vise
jedna blizu druge njegova i slika bivšeg čileanskog diktatora, generala Pinocheta. Tri su
uvjeta da bi nečija slika došla na zid u svojevrsnu “kući slavnih”: da ste s 52%-tnom uspješ-
nošću položili ispite, da nakon toga radite za one koji vas školuju i da postanete načelnik
Generalštaba u zemlji iz koje dolazite na školovanje. Kadijević je ispunio sva tri nužna
uvjeta. “On danas uredno radi kao savjetnik u SAD-u, radi za Pentagon. Nitko od strane
tima Carle del Ponte nije pokrenuo da se on i drugi iz tadašnjeg vojnog vrha malo druže u
Haagu. Tu bi trebali biti on i Blagoje Adžić. On je to izbjegao i dobio politički azil. Politič-
ki azil je dobio i Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe. Dobio
je i Milan Babić, koji se u međuvremenu objesio, jer je tzv. obavještajno podzemlje Srbije
došlo do podataka gdje mu se nalazi obitelj. Između izbora da izgubi obitelj ili da promje-
ni svoj iskaz, on se objesio i pronašao nekakav častan izlaz. Koliko je častan, on to najbolje
zna”, prezentirao je Kalinić neke malo poznate, ali vrlo intrigantne činjenice. Jugoslavija je
smetala prvenstveno jer je imala relativno velik ugled u svijetu, te se radilo o zemlji s
izvornom socijalističkom revolucijom. Pokazala se čvršćom od ostalih europskih socijali-
stičkih zemalja, koje su padale jedna za drugom kao kula od karata. Milošević se razišao sa

14 PRAVO, PRAVDA I GENOCID
svojim nalogodavcima onoga trenutka kada je na ruševinama bivše Jugoslavije krenuo radi-
ti Veliku Srbiju. Iz tog razloga je završio u Haagu, a da je slušao tamo ne bi bio. Iz istog
razloga general Kadijević nije u Haagu jer je odradio posao koji je postavljen pred njega.
Stoga je uredno mogao prodati kuću na Dedinju i preseliti se na Floridu, čak imati odre-
đeni kapital sa strane kada prestane biti savjetnik američke vlade.
Kalinić je naglasio da su u protekla ratna zbivanja u Hrvatskoj i BiH bile umiješane
međunarodne obavještajne zajednice. “Rat oko Dubrovnika se mogao završiti za 15 minu-
ta, ali im to nije bilo u interesu. Isto tako imate Sarajevo, koje je godinama bilo u okruženju,
i kada je došlo jedno bombardiranje odmah se prestalo pucati. Konkretno iz Vogošće, jer
su bile ‘pometene’ bitnice s kojih su oni mogli gađati”, rekao je Kalinić. Sličan slučaj je i sa
Srebrenicom i UN-ovim snagama, nizozemskim bataljunom, ali nije bilo interesa da se
srebrenička tragedija spriječi. “Svima je bilo zajedničko da se broj muslimana, ili kako se
konkretno govorilo ‘balija’, da se jednostavno taj broj smanji na minus nula, ako je ikako
moguće. Centri moći, konkretno transnacionalne korporacije, SAD, Bijela kuća, oni su svi
to znali. Velika Britanija je to isto znala. Prema tome, tu se stvar mogla riješiti, ali nije bilo
interesa da se riješi. Nego je pušteno da se tu krvar i krvari”, naglasio je Kalinić. Rat u
Sloveniji je počeo kao uvertira, pa je bilo malo žešće i krvavije u Hrvatskoj, a zatim je na
red došla Bosna i Hercegovina. NATO savez je intervenirao tek onda kada im je Milošević
potpuno izmaknuo izvan kontrole. Srpska vojska je potpuno izbacila Albance s Kosova i oni
i napravili još veće pokolje da nije došlo do intervencije NATO-a, koji se na taj način po-
kušao iskupiti. “Republika Srpska je jedna katastrofa i to pokazuje da onima koji su stva-
rali Daytonski mirovni sporazum nije bio u interesu dugotrajni mir. U interesu je bio pri-
vremeni mir, a svaki put kada u Europi bude nekakav nered iz ovog ili onog intersa, da se
tu može napraviti nered. Kako možete očekivati da imate red tamo gdje imate državu u
državi, a praktično imate tri vojske”, rekao je Kalinić. Zanimljivo je da je najveća američka
vojna baza na tlu Europe izmještena iz Njemačke i stavljena na Kosovo, a pritom nije pre-
uzeta od bivše JNA nego je napravljena potpuno nova, ispočetka. To je strateška pozicija
s koje Amerikanci mogu kontrolirati Europu i Bliski istok, sve naftne putove. Kalinić sma-
tra da je Bosna i Hercegovina jedna u nizu žrtava politike koju vode transnacionalne kor-
poracije, koje su postale jače od mnogih država. Npr. General Motors je financijski jači
nego sve države bivše Jugoslavije zajedno. Inače, na prostoru bivše Jugoslavije zavladala
velika bijeda. Brutto proizvod po glavi stanovnika u bivšoj državi raspoređen je na sljedeći
način: trećina Slovenija, trećina Hrvatska, a ostatak na sve ostale zemlje zajedno. Sve su to
posljedice onoga što su odredile transnacionalne korporacije.
“Mene ova presuda, da nema genocida, ne iznenađuje. Jer da postoji genocid, onda bi
netko pitao za Iglbergera, za tatu Busha, netko bi pitao za Clintona. Jer ako je Clinton
mogao bombardirati tvornicu apaurina, onda je mogao bombardirati i one koji su držali
Sarajevo u okruženju. Sve ima za sve odgovor. Ali, mi smo mali narodi, ali uz to i glupi
narodi. U tome je problem. Svaki narod je uvjeren da je bolji od onog drugog. Niti jedan
narod praktički ne pokazuje elementarno poštovanje prema drugom narodu i na taj način
sam sebe nipodištava”, bile su riječi kojima je definirao veliki problem južnoslavenskih
naroda. Do pljačkanja u Hrvatskoj i BiH je došlo zbog nereda, primitivizma, necivilizirano-
sti i nekulture, a drugi su pomogli da se oružano sukobimo. Kalinić je citirao Žarka Puhov-
skog koji je, komentirajući presudu, rekao da oni ne da nisu spremni za novi genocid
(“spremni su i to nije prvi niti zadnji put”), nego na taj način oni sami sebe opravdavaju.
Međunarodna zajednica (SAD, Europska unija, NATO, Ujedinjeni narodi) je mogla u za-

četku zaustaviti sukob, ali za tako nešto nisu imali interesa. “Gdje god dođu Ujedinjeni
narodi, tu nered tek nastaje, zato što oni jednostavno kao organizacija ne funkcioniraju,
njihovo vrijeme je isteklo. Oni se jedino mogu baviti planktonima ili moraju ići u reformu”,
kritičan je Kalinić. Iako nije pobornik vojske i militarizacije, naglasio je da se u zadnje
vrijeme borio protiv toga da Hrvatska ukine svoju vojsku. Svaka nacija, ukoliko se želi
braniti, mora imati vlastite oružane snage. “Ovaj rat je pokazao da ukoliko se sami nećemo
braniti, da nitko to neće učiniti umjesto nas. Da se, recimo, Bošnjaci nisu sami branili, oni
bi riješili ne samo Srebrenicu, nego bi i Sarajevo prošlo kao Srebrenica. Kolika je mržnja
bila akumulirana, oni bi i Srbe u Sarajevu bili pobili samo zato što nisu došli na njihovu
stranu, nego su ostali s Muslimanima i Hrvatima u okruženju”, bile su riječi s kojima je
Pavle Kalinić završio iskreni emotivni nastup.
Petar Jozelić, veliki borac za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu i političar s izuzetnim
doprinosom u zaustavljanju rata između Bošnjaka i Hrvata 1993. godine, je rekao da je u
Bosnu zlo uvijek dolazilo sa strane. “Bošnjaci ne smiju ličiti na mrzitelje, na njima je bu-
dućnost, a Bosna svakako ima budućnost”, posebno je naglasio. Zlo koje se dogodilo ne
služi na čast niti Međunarodnoj zajednici niti okruženju, a presuda Međunarodnog suda
pravde u Den Haagu nema veze s pravdom.

14 KLASIKA I SEVDAH
Ismet Isaković
Klasika i sevdah
(Samir Nurkić i prijatelji – koncert u BNZH)
U prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu, 5. rujna 2007. je

održan cjelovečernji koncert na kojem je nastupio mladi bošnjački glazbenik Samir Nurkić.
U prepunoj dvorani, osim njega, nastupili su i njegovi prijatelji, zagrebački glazbenici –
Nikola Domjanić, Ivan Bosnar, Barica Tutek i Anamarija Filipović. Voditelj koncerta je bio
Filip Mursel Begović, koji je na početku upoznao prisutne s harmonikom – glazbenim in-
strumentom koji se u povijesti glazbe pojavljuje 1829. godine u Beču. Pravi razvoj litera-
ture za harmoniku počinje 50-ih godina prošlog stoljeća, kada dolazi do razvitka bariton
basova. Begović je pojasnio da Nurkić svira na tzv. bayan harmonici, koja se od klasične
harmonike razlikuje po upotrebi gumbića umjesto klavirskih tipki. Profesionalni glazbeni-
ci se u današnje vrijeme ponajviše služe upravo bayan harmonikom, prvenstveno zbog
njenih tehničkih mogućnosti koje omogućuju veće interpretacijske zahtjeve.
Samir Nurkić je na koncertu samostalno izveo nekoliko skladbi na harmonici: Sonatu u
E-duru talijanskog skladatelja Domenica Scarlattija, Dječju suitu broj 1 glazbenika Davora
Bobića, Rondo phantasie u d-molu i Frossinijev Ragtime. I Samirovi prijatelji su izveli neko-
liko solističkih dionica – Ivan Bosnar je na čembalu izveo Baroknu improvizaciju koju je sam
skladao, a Barica Tutek na harmonici Španjolski ples broj 1, kompozitora i pijaniste Eneriqu-
ea Granadosa. Nurkić je zajedno s Baricom
Tutek izveo Balkansku rapsodiju (Balkan
Rhapsody), koju je 2007. godine skladao Vi-
atcheslav Semionov, jedan od najvećih glaz-
benih pedagoga današnjice. Semionov je
ovoga ljeta na Međunarodnom ljetnom semi-
naru u tajne harmonike uvodio i Samira
Nurkića, koji je na kraju nezaboravne glazbe-
ne večeri, zajedno s Nikolom Damjanićem
na pijanu i Anamarijom Filipović na klasičnoj
harmonici, interpretirao tri dobro poznate
sevdalinke – “Eminu”, “Kad ja pođoh na
Bembašu” i “Tebi majko misli lete”.
Samir Nurkić je rođen 1991. godine u
Zagrebu. Glazbenu karijeru je započeo sa
svoje četiri godine u zboru “Zagrebački
mališani” pod vodstvom prof. Zlatka Kubika,
a kao šestogodišnjak upisuje se u Glazbenu
školu “Rudolf Metz” s glavnim instrumen-
tom harmonikom. Prva četiri razreda zavr-
Samir Nurkić šava kod prof. Ružice Vuk, te peti razred kod

prof. Maje Rogić s kojom osvaja drugu nagradu na Županijskom natjecanju harmonikaša u
Zagrebu. Kao talent kod kojeg je primjećen izuzetan napredak u smislu tehničkog napre-
dovanja te u razvoju stilsko-interpretativnih obrada različitih stilskih razdoblja, prebacuje
se u školu “Zlatko Baloković” u klasi prof. Marijane Krajine. Nakon završetka šestog razre-
da upisuje srednju glazbenu školu, smjer harmonika, u klasi magistre umjetnosti Ivane
Cvetkovski i prof. Marijane Krajine. Samir Nurkić je državni prvak iz 2003. godine u svira-
nju harmonike u kategoriji uzrasta od 13-15 godina. Ove godine je osvojio 1. nagradu na
prvom Internom natjecanju harmonikaša u kategoriji srednjoškolaca, te 2. nagradu na me-
đunarodnom natjecanju harmonikaša u Puli, kao član orkestra pod vodstvom prof. Mirana
Vaupotića. U bošnjačkoj zajednici je poznat kao nadahnuti izvođač bosanskih sevdalinki u
sklopu zbora “Bosana”. Tijekom posljednje dvije godine realizirao je brojne uspješne kon-
certe u Hrvatskoj i svijetu. Pod budnim okom svojih profesora, kao i svoga oca Zijada, s
kojim dijeli ljubav prema glazbi, Samir Nurkić je počeo komponirati klasičnu, ali i narodnu
glazbu. Svakako je pohvalan njegov napor u razvoju originalne literature za harmoniku.

14 INSTITUCIONALNO ORGANIZIRANJE BOŠNJAKA
Ismet Isaković
Institucionalno organiziranje
Bošnjaka
(osnivačke skupštine ogranaka UBBDRH i BNZH u Dubrovniku)
Osnivačka skupština Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske – ogranak

grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije održana je 21. rujna 2007. u dubro-
vačkom hotelu “Rixos-Libertas”. Skupštini je prisustvovalo 58 delegata – branitelja i
simpatizera. Skupštinska radna tijela izabrana su nakon intoniranja himni RH i BiH. U
Radno predsjedništvo izabrani su Izet Spahović (predsjednik), Ćemal Hasanović i Kemal
Tursunović (članovi). Inače, prema Odluci o osnivanju ogranka UBBDRH za grad Dubrov-
nik i Dubrovačko-neretvansku županiju Spahović je bio predsjednik Inicijativnog odbora,
te odgovorna osoba zadužena za organizaciju i sazivanje Osnivačke skupštine.
Obraćajući se prisutnima Hamdija Malić, predsjednik UBBDRH i potpredsjednik SA-
BAH-a je naglasio da je dubrovačko-neretvanski ogranak osnovan na temelju inicijative
Bošnjaka branitelja grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, koji su u pre-
thodnom postupku ispunili sve uvjete za osnivanje ogranka i ispunili dovoljan broj pristup-
nica za članstvo u UBBDRH. Malić je podsjetio da je u Domovinskom ratu učestvovalo
više od 25.000 Bošnjaka, od kojih je preko 1.100 dalo živote za slobodnu i neovisnu Hrvat-
sku. UBBDRH je dužna čuvati uspomenu na ljude koji su svojim životima donijeli slobodu
za buduće generacije. 28. svibnja 2007. ispred Islamskog centra u Zagrebu postavljen je
kamen temeljac za izgradnju spomenika i spomen-parka poginulim Bošnjacima, branitel-
jima Domovinskog rata. Tom činu prisustvovali su brojni uzvanici političkog, kulturnog,
vojnog i javnog života Republike Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, predstavnici
medija i gosti. Mjesto za spomenik je vrlo simbolično jer su branitelji Bošnjaci u rat, u
borbu za obranu svoje vjere i kulture, kretali upravo ispred Zagrebačke džamije. Predviđe-
na površina za spomen obilježje i park je oko 10.000 m², za što su izdane lokacijske dozvo-
le i sačinjen idejni projekt. U tijeku je izrada glavnih i izvedbenih projekata i ishođenje
građevinske dozvole, što samo po sebi potvrđuje zbilju, vrijednost i povijesno značenje ovog
projekta. Izgradnja će otpočeti činom ishođenja građevinske dozvole. Realizaciju projekta
će prati stručno povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika grada Zagreba, UBBDRH i dr-
žavnih institucija, te Odbor za gradnju. Malić je naglasio da za izgradnju spomen obilježja
i parka bošnjačka braniteljska udruga ima veliko razumijevanje Poglavarstva Grada Zagreba
i Ministarstva branitelja. Istakao je da neki bošnjački branitelji još uvijek nemaju riješeni
status, te je izrazio uvjerenje da će i ta pitanja uskoro biti riješena. Pravilno rješavanje
braniteljskog statusa Bošnjaka sudionika Domovinskog rata jedno je od prioritetnih pitanja
rada UBBDRH.
Nakon usvajanja Poslovnika i Statuta udruge, pristupilo se izboru sedmeročlanog Izvrš-
nog odbora. Za predsjednika je izabran Ile Topuzović, a za dopredsjednika Zijad Čejvano-
vić. Članovi Izvršnog odbora su Izet Spahović, Kemal Tursunović, Zulfo Džano, Fehim

Osnivanje braniteljske udruge u Dubrovniku
Podrug i Ćemal Hasanović. Novoizabrani predsjednik se na kraju Osnivačke skupštine

obratio skupu i u ime svih izabranih zahvalio na ukazanom povjerenju, koje će nastojati
opravdati svojim nesebičnim radom i zalaganjem. Topuzović je naglasio da su Bošnjaci
branitelji znali opravdati dato im povjerenje u Domovinskom ratu, a još će ga bolje poka-
zati u miru, u izgradnji naše domovine Republike Hrvatske.
Osnivačka skupština Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Dubrovnik i Dubrovačko-
neretvansku županiju također je održana 21. rujna u dubrovačkom hotelu “Rixos-Libertas”,
nedugo nakon osnivanja braniteljske udruge. U pozdravnom govoru, predsjednik BNZH
prof. dr. Sead Berberović je iskazao zadovoljstvom zbog velikog interesa za osnivanjem BNZ
u Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje živi brojno bošnjačko stanovništvo.
Nekoliko godina se razgovaralo o potrebi osnivanja BNZ u Dubrovniku, ali prvenstveno
zbog zemljopisne udaljenosti od ostatka Hrvatske, to se nije dogodilo. Osim toga, trebali
su i uvjeti sazrijeti. “Ova organizacija koju osnivamo večeras je jedanaesta županijska orga-
nizacija u RH, tako da ćemo od večeras imati stanje da je cijela Hrvatska premrežena žu-
panijskim organizacijama BNZ: od Vukovarsko-srijemske županije na istoku, do Dubrovač-
ko-neretvanske županije na jugu”, rekao je Berberović. Podsjetio je da su u protekle četiri
godine na tom području uspješno djelovala tri Vijeća bošnjačke nacionalne manjine: Du-
brovačko-neretvanske županije, grada Dubrovnika i Župe Dubrovačke. Uloga Vijeća je
definirana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, tako da preostaje prostor
kojeg svojim djelovanjem treba ispuniti BNZ. Berberović je ukratko dao povijesni prikaz
Bošnjačke nacionalne zajednice, objasnio razloge osnivanja udruge i statutarne odredbe.
Bonjačka nacionalna zajednica Hrvatske je nevladina, nepolitička udruga koja je organizi-
rana na teritorijalnom principu preko svojih županijskih organizacija, u skladu sa Zakonom

14 INSTITUCIONALNO ORGANIZIRANJE BOŠNJAKA
o udrugama. To je temeljna institucija boš-

njačkog naroda u Republici Hrvatskoj koja
okuplja sve Bošnjake s ciljem razvijanja i
promicanja etničkih i nacionalnih, kulturnih
i socijalnih prava i interesa Bošnjaka u Re-
publici Hrvatskoj, te razvijanja i podupiranja
dobrih odnosa i suradnje između bošnjačkog
i hrvatskog naroda i drugih nacionalnih ma-
njina. Na kraju pozdravnog govora, Berbero-
vić je apelirao je na sve prisutne da se
uključe u rad BNZ i pomognu u ostvarenju
Radno predsjedništvo BNZ za grad Dubrovnik i
njenih zadaća i ciljeva. Izrazio je uvjerenje
Dubrovačko-neretvansku županiju da će BNZ svojim radom doprinijeti razvoju
civilnog sektora u Dubrovniku i županiji.
Skupštinskom zasjedanju je prisustvovalo 76 osoba s pravom glasa. U Radno predsjed-
ništvo izabrani su Minela Čampara (predsjednica), Belka Elezović i Ifeta Suljević (članovi).
Nakon usvajanja Poslovnika i Statuta udruge, pristupilo se izboru deveteročlanog Izvršnog
odbora. Za predsjednika je izabran Šemsudin Brković, a za potpredsjednike Belka Elezović
i dr. Zaim Čustović. Članovi Izvršnog odbora su Aldijana Agović, Izet Spahović, Ermina
Elezović, Jasmin Šabanović, Namik Bakšić i Ifeta Suljević.
Zahvaljujući se na izboru Šemsudin Brković, prvi predsjednik BNZ za grad Dubrovnik
i Dubrovačko-neretvansku županiju je naglasio golemu obavezu i odgovornost u ostvariva-
nju zacrtanog, vrlo ambicioznog plana rada. Široki dijapazon aktivnosti na posvemašnjoj
afirmaciji bošnjačkog entiteta na dubrovačkom području iziskuje skoro profesionalni rad.
U rad udruge planira se angažirati najsposobnije Bošnjake i Bošnjakinje koji dosada svojim
radom i nespornim znanjem nisu sudjelovali u radu već postojećih bošnjačkih asocijacija.
Brković je rekao da će se izvršiti temeljita analiza uzroka dosadašnje masovne apstinencije
bošnjačke intelektualne elite. U dubrovačkoj regiji živi i radi veliki broj Bošnjaka sa zna-
čajnim intelektualnim i poslovnim potencijalom – menadžera, liječnika, pomorskih kape-
tana, glazbenika, politologa, lingvista, novinara, pravnika i turističkih djelatnika. U cilju
prosperiteta dubrovačkih Bošnjaka, novoosnovani ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice
će pokušati stvoriti optimalne uvjete za njihov svekoliki angažman. Dvojica od njih su
obilježili dubrovačku književnost i glazbu u 20. stoljeću: književnik Fehim Feđa Šehović,
“ovovjeki Marin Držić” i maestro Dželaludin Đelo Jusić, legendarni trubadur. “Nijedna od
dubrovačkih bošnjačkih udruga ne bi smjela biti ekskluzivni klub desetorice ili dvadeseto-
rice bogom danih ljudi, koja ne bi demokratski i europski vodila računa o stvarnim intere-
sima naših ljudi i njihovim životnim i egzistencijalnim problemima. Zato ovom prigodom
pozivam sve uspješne ljude svih profila, a naročito bošnjačku omladinu, da izađu iz anoni-
mnosti i zdušno nam pomognu u kreiranju i ostvarenju naših zamisli. Pozivam i naše dje-
vojke i žene uopće da svojom suptilnošću i nespornom sposobnošću daju doprinos našoj
zajednici”, rekao je Brković. Lajtmotiv u narednom razdoblju će biti zapošljavanje i samo-
zapošljavanje, u čemu će pomoći stručnjaci i poslovni ljudi. Kako bi se nadarena djeca
pravilno usmjeravala i stipendirala, planira se posjeta dubrovačkim školama i visokoškolskim
ustanovama. Brković se osvrnuo i na predstojeće parlamentarne izbore, terorizam u svijetu
i medijsku stigmatizaciju islama. Naglasio je da se predizborna kampanja mora voditi na
zakonom propisan način, a nikako u mesdžidima i džamijama, te osuđuje svako koketiranje

religije s politikom. “Poručujem da se dubrovački Bošnjaci energično distanciraju od svakog

oblika terorizma i ekstremizma, da osuđuju bilo kakvu zloupotrebu vjere u političke i ide-
ološke svrhe. Na isti način prosvjedujemo protiv zloćudne kontaminacije medijskog pro-
stora i potpuno deplasirane stigmatizacije islama kao vjere i civilizacijskog nazora. Islam je,
kao uostalom i kršćanstvo, vjera koja počiva na ljubavi i toleranciji i svako nasilje mu je
strano”, rekao je Šemsudin Brković. Dugoročna zadaća dubrovačko-neretvanske BNZ je
razvijanje mnogostrukih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. U tom smjeru je inicirano
potpisivanje Ugovora o prijateljstvu između Dubrovnika i Sarajeva. “Čvrsto obećajemo
lokalnim vlastima u gradu i županiji da ćemo biti iskren i dostojanstven partner u ostvare-
nju naših zajedničkih ciljeva na dobrobit dubrovačkih Bošnjaka i Bošnjakinja, kao i cijelog
dubrovačkog regiona”, rekao je prvi predsjednik BNZ za grad Dubrovnik i Dubrovačko-
neretvansku županiju.

14 DODJELA NOVIH STIPENDIJA
Ismet Isaković
Dodjela novih stipendija

(Fond za stipendiranje “Salim Šabić”)
Na prigodnoj svečanosti 15. prosinca 2007. godine, u prostorijama Bošnjačke nacional-

ne zajednice Hrvatske u Zagrebu, dodijeljeno je osam stipendija za akademsku godinu
2007./2008. Pored prve stipendistice Amine Alijagić (Derventa, 1987. – Pravni fakultet u
Rijeci), novi stipendisti Fonda za stipendiranje “Salim Šabić” su Aldijana Bešić (Slavonski
Brod, 1988. – Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu), Emina Musić (Tuzla, 1988. –
Učiteljski-predškolski fakultet u Zagrebu), Merima Karađuz (Brčko, 1987. – Farmaceutski
fakultet u Sarajevu), Zinka Mujkić (Zagreb, 1982. – Teološki fakultet “M.V. Ilirik” u Za-
grebu), Elma Ramić (Jajce, 1986. – Ekonomski fakultet u Zagrebu), Anela Memišević
(Foča, 1987. – Ekonomski fakultet u Zagrebu) i Fuad Hafizović (Bosanska Krupa, 1984.
– Tehničko veleučilište u Zagrebu).
U pozdravnom govoru Mithat Muzurović, predsjednik Fonda je podsjetio da je cilj
Fonda za stipendiranje “Salim Šabić” prikupljanje financijskih sredstava i njihovo usmje-
ravanje na stipendiranje nadarenih studenata bošnjačke nacionalnosti slabijeg imovnog
stanja. Prvi Ugovor o stipendiranju potpisan je za akademsku godinu 2006./2007. s Aminom
Novi stipendisti BNZH

Odbor Fonda za stipendiranje
Alijagić iz Lovrana, studenticom prve godine Pravnog fakulteta u Rijeci. “Lani smo imali
jednu stipendisticu koja je položila sve ono što je dogovoreno – svojim ocjenama, svojim
ponašanjem i svojim angažmanom u udrugama i institucijama bošnjačkog korpusa u Hrvat-
skoj”, rekao je Muzurović. Naglasio je da se ove godine prijavio znatno veći broj kandidata
za stipendiranje, ali se, zahvaljujući dobrim donatorima, uspjelo svima izaći u susret. Uz
pojedinačne donacije, donacije tvrtki (“Art rasvjeta d.o.o.”, “Netiks d.o.o.”, “Forum d.o.o.”
i “Grafeks”) i donacije bošnjačkih udruga i institucija – Bošnjačke nacionalne zajednice
Hrvatske, Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i Medžlisa Islamske zajednice u Za-
grebu, najznačajniji donatori Fonda “Salim Šabić” su Nedžad Hodžić iz Rijeke i Faruk
Muzurović iz Zagreba. Tokom 2007. godine na račun Fonda ukupno je uplaćeno 39.000
kuna, te je Komisija za dodjelu stipendija odlučila da se svim ovogodišnjim kandidatima
dodijele stipendije, ali u nešto reduciranom iznosu u odnosu na proteklu godinu. “U ovoj
akademskoj godini očekujemo povećanje osobnih i institucionalnih donatora, kako bošnjač-
kih udruga i firmi u Republici Hrvatskoj, tako i učešće domaćih i međunarodnih instituci-
ja koje pomažu obrazovanje uopće”, naglasio je Mithat Muzurović.
Na kraju obraćanja pročitao je pismo Amine Alijagić, prve stipendistice, najmlađe čla-
nice redakcije “Preporodovog Journala”, mjesečnika KDBH “Preporod”, koja zbog fakul-
tetskih obaveza nije prisustvovala svečanosti. Tekst pisma prenosimo u cijelosti:
“Esselamu alejkum, dobar dan, poštovani članovi Odbora za stipendiranje, članovi Iz-
vršnog odbora BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, donatori Fonda za stipendiranje
“Salim Šabić”, članovi i suradnici BNZH i njezinih ogranaka, dragi prijatelji i novi stipen-
disti, ovim se putem ispričavam što nemam priliku i čast prisustvovati svečanoj dodjeli
stipedija radi neodgodivih obveza. No, obveze i njima prouzokovan nedolazak nisu me
uspjele spriječiti da ne iskoristim jedinstvenu priliku da Vam se ukratko obratim.

14 DODJELA NOVIH STIPENDIJA
Zajednička fotografija
Izraze duboke zahvalnosti upućujem ljudima zaslužnima za osnivanje Fonda za stipen-

diranje “Salim Šabić” i donatorima velikog srca. Jedni su imali dugoročnu viziju budućno-
sti bošnjačkog naroda u RH, dok su drugi imali i velikodušno dali sredstva da bi se ta vizi-
ja mogla uspješno realizirati. Da nedostaje samo jedan od navedena dva čimbenika, Fond
danas ne bi postojao, iako ne smijemo smetnuti s uma i treći, isto tako neizbježan faktor,
a njega činite upravo Vi – stipendisti Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.
Prošle sam godine, kao prva stipendistica BNZH, izrekla jedno obećanje uz pomoć
skraćenog djela Hamze Hume ‘Hanarin pogled’. Voljela bih da se i ove godine isto pročita
Vama, dragi stipendisti, i pritom se nadam da mi ponavljanje neće zamjerati oni koji su to
već čuli.
‘Juče me susrete Hanara i reče mi u prolazu: Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A ni ljubav
rijeka da joj u dno uroniš. I znaj, da je radost podijeljena između svjetla i boje, jer i jedno i drugo oči su
prirode. (...) Ali, na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih. Jer moj put nije staza utrta.
I znaj, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji dolaze.’
Punih godinu dana trudim se ne birati puteve utrte i paliti svjetla onima koji dolaze, a
od danas to isto očekujem i od Vas. Stoga pored najiskrenijih čestitki, savjetujem Vam da
dobivena financijska sredstva kvalitetno iskoristite za svoju i opću dobrobit, jer primitkom
ove stipendije na sebe preuzimate i jednu određenu društvenu ulogu – svojevrsnog “repre-
zentativnog uzorka” nacionalne manjine kojoj pripadate. U svoje slobodno vrijeme čitajte,
promišljajte, pišite i diskutirajte o manjinskoj problematici. Uključite se u ogranak BNZ u

Vašem gradu i u još poneku Bošnjačku kulturnu udrugu, ako ona postoji u Vašem mjestu
prebivališta.
Na kraju bih se htjela zahvaliti svojim roditeljima i prijateljima koji mi ne prestaju
pružati beskrajne količine ljubavi, razumijevanja i povjerenja, te me poticati u svemu čega
se primim. Iako čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, istinska sreća je u načinu savlada-
vanja litica.
Hvala na pažnji, Vaša Amina Alijagić.”
Nakon potpisivanja Ugovora o stipendiranju prigodnu dovu proučio je mr. Aziz ef.
Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj za vjerske,
prosvjetne, vjeronaučne i kulturne poslove. U obraćanju prisutnima izrazio je zadovoljstvo
što prisustvuje velikom i plemenitom činu koji organizira Bošnjačka nacionalna zajednica
Hrvatske, svojevrsnoj investiciji u budućnost. “Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj je
prepoznao značaj ove investicije i uključio se kao određena podrška kroz svoja materijalna
davanja. Treba reći da Mešihat ima i svoj fond za stipendiranje kroz koji se trenutno ško-
luje 17 studenata. Njih pratimo sa Islamskom bankom iz Džede. Osim toga, imamo ukupno
22 studenta koji su izvan Hrvatske i studiraju po cijelom svijetu”, naglasio je Hasanović.
Fond za stipendiranje “Salim Šabić” smatra vrlo značajnim projektom, dužnošću i obavezom,
preko kojeg pomažemo mladim ljudima. U njima trebamo vidjeti mlade intelektualce,
ljude koji će biti od opće koristi za muslimanski i bošnjački korpus u budućnosti. “Oni su
naša svijetla budućnost i perspektiva. Kao osoba na čelu resora koji prati vjerski, prosvjetni,
vjeronaučni i kulturni rad širom Islamske zajednice, sretan sam i ponosan na ovu institu-
ciju. Ako mogu kazati, možda neskromno, da sam ambasador ove fondacije za koju smatram
da je najbolja institucija i zaklada koja forsira mladost kroz znanje i obrazovanje. Muslima-
ni su kroz povijest uvijek bili na čelu svih znanosti. Mi to moramo i dalje biti”, rekao je
Hasanović. Čestitajući novim stipendistima Fonda “Salim Šabić” Hasanović je naglasio da
svi, u sredinama u kojima živimo i radimo, trebamo biti promicatelji ove plemenite ideje.
“Sigurno da imamo još dosta potencijala na ovome planu jer su ljudi, koji osjećaje vjere u
srcu imaju, spremni investirati u obrazovanje. Mi imamo još puno adresa na koja još nismo
niti pokucali. To govorim iz iskustva. Mnogo je još onih koji žele pomoći mladima s afini-
tetom za školovanje”, zaključio je mr. Aziz ef. Hasanović.

14 ISTINE I ZABLUDE O NDH
Ismet Isaković
Istine i zablude o NDH

(tribina “Bošnjaci i Nezavisna Država Hrvatska”)
U petak 18. travnja 2008. godine, u prostorijama Bošnjačke nacionalne zajednice Hr-
vatske u Zagrebu, održana je tribina pod naslovom “Bošnjaci i NDH”, na kojoj su sudjelo-
vali dr. sc. Adnan Jahić i prof. dr. Adib Đozić, obojica s Univerziteta u Tuzli. Moderator
tribine bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka BNZH.
Od nade do ogorčenja, od lojalnosti do otpora

Dr. sc. Adnan Jahić je istaknuo da je za razumijevanje odnosa Bošnjaka prema Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj od prvorazredne važnosti objasniti samu prirodu odnosa ustaškog režima
prema Bošnjacima. Suština tog odnosa nije bila samo u integriranju Bošnjaka u hrvatski
državni projekat, odnosno hrvatsku nacionalnu ideologiju – negiranju posebnosti Bosne i
Hercegovine i nazivanju Bošnjaka cvijećem hrvatske narodnosti.
6. travnja 1941. godine, odmah nakon njemačkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju, dr.
Ante Pavelić se preko radija obratio hrvatskim vojnicima, katolicima i muslimanima, pozi-
vajući ih u odlučni boj za uspostavu nezavisne hrvatske države, “koja će se protezati od
Mure, Drave do Drine i od Dunava do sinjeg Jadranskog mora”. Nekoliko dana kasnije,
poslije proglašenja NDH, Slavko Kvaternik je pozvao Bošnjake da se svrstaju pod ustašku
zastavu, savjetujući im da kao “najkorjenitiji i najplemenitiji dio hrvatskog naroda” slušaju
zapovjednika koji će preuzeti vlast u ime poglavnika. Jahić je naglasio da su u oba slučaja
Bošnjaci tretirani kao objekt političke volje, kao marginalna skupina bez prava na vlastito
političko očitovanje. “Iz kasnijih izvještaja političkih i vojnih zvaničnika o raspoloženju
Bošnjaka i ponašanju njihovih predstavnika vidi se da je nova država od bošnjačkog naroda
uglavnom očekivala samo jedno: bezuslovnu lojalnost hrvatskoj državi i bespogovornu po-
slušnost ustaškim vlastima. ‘Sarajevski novi list’, upadljivim antrfileom, objašnjavao je
Bošnjacima da pravo vođenja politike i donošenja političkih odluka pripada samo poglav-
niku NDH. Njima su pripadali pravo i obaveza da se uzdaju u njegovo mudro vodstvo i
slijede put kojim je on krenuo”, rekao je Jahić.
Naglasio je da se u Istorijskom arhivu Sarajevo nalazi pismo četrdesetorice intelektua-
laca upućeno reisu-l ulemi Fehim ef. Spahi. Pismo je datirano 19.04.1941. i predstavlja
najraniju bošnjačku reakciju na uspostavu NDH. Reis Spaho je u pismu upozoren da snosi
odgovornost pred cijelim bošnjačkim narodom i historijom u slučaju pasivnog držanja i
nijemog promatranja tekućih događaja. Od njega je zatraženo da zajedno s viđenijim Boš-
njacima, u formi deputacije, posjeti komandnog generala njemačkog Reicha u Sarajevu i
izrazi mu želju i molbu bosanskih muslimana “da, obzirom na našu većinu u Bosni, vođa
Reicha prizna autonomiju Bosne, sa Muslimanom na čelu”. Inicijativa je obrazložena po-
trebom da Bošnjaci ne budu tek rezignirani promatrači koji mirno gledaju kako im se “ispred
nosa” izvlači domovina “i pripaja najnovije osnovanoj državi Hrvatskoj”. “Čast braći Hrva-

tima, ali Bosna je naša!”, kaže se u pismu. Reisu-l ulema Spaho nije se priključio inicijativi
u pogledu autonomije, a hrvatske su vlasti oštro reagirale protiv autonomista. Očigledno je
već tada posijano sjeme sumnje hrvatskog državnog vrha u bezuvjetnu lojalnost Bošnjaka.
Jahić je naglasio da se nakon Pavelićeve poruke reisu Spahi od 25.04.1941., u kojoj je
izražena poglavnikova želja da se muslimani u NDH osjećaju svoji na svome, “slobodni,
ravnopravni i zadovoljni”, u Islamskoj zajednici pojavilo pozitivno raspoloženje prema novoj
državi. Vjerovalo se da je prošlo vrijeme bezakonja i nepravdi prema muslimanima. Među-
tim, kasniji negativni događaji na terenu pokazali su ozbiljnu sumnju u ravnopravan tretman
Bošnjaka u NDH. Novu fazu u profiliranju odnosa Bošnjaka prema NDH predstavljali su
ustaški pogromi nad Srbima, Židovima, Romima i drugim nepoćudnim elementima. 1941.
nastaju brojne bošnjačke rezolucije, vrlo značajne sa stanovišta osvješćivanja i distanciranja
Bošnjaka od ustaškog režima. Rezolucije su bile vidljive manifestacije rastućeg antiustaškog
raspoloženja bošnjačkog građanstva.
Već je krajem 1941. bošnjačka lojalnost prema NDH bila na klimavim nogama. Značaj-
na manifestacija bošnjačkog nepovjerenja u političke i vojne strukture nove države bilo je
osnivanje Dobrovoljačkog odjela narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića 22.12.1941. u
Tuzli. U to su vrijeme muslimani bili najviše izloženi osvetama četnika, te jača utjecaj
komunista na muslimane i protivljenje hrvatskoj nacionalnoj ideologiji. “Kao dodatni povod
neraspoloženju muslimana navedeno je njihovo ubjeđenje da nije bilo dovoljnog razumije-
vanja prema pravoslavcima koji su prelazili na islam. Reisu-l ulemi Fehim ef. Spahi se
stavlja na teret da mu je bezmalo glavna briga 1941. bilo staranje za statusna prava musli-
Adib Đozić, Dževad Jogunčić, Adnan Jahić

mana koji su napustili judaizam i pravoslavlje”, rekao je Jahić i dodao da se u jednom pismu
s kraja 1941. navodi i sljedeće: “Dok Muslimani širom Bosne i Hercegovine krvare, vrhov-
ni poglavar Islamske vjerske zajednice traži da se broj pobijenih Muslimana nadoknadi
brojem pravoslavnih konvertita na islam.” Značajno je napomenuti da je reis Spaho do
kraja života ostao lojalan NDH, ali na kraju i frustriran zbog nemoći hrvatske države da
zaštiti Bošnjake i sredi stanje u BiH. Međutim, pojedini vjerski zvaničnici ispoljavali su
ozbiljne rezerve prema novoj državi, naročito od početka bošnjačke golgote u istočnoj Bosni.
U jednoj hrvatskoj karakterizaciji iz siječnja 1942. član Ulema-medžlisa Ali ef. Aganović se
tereti za neskrivene animozitete prema hrvatstvu i hrvatskoj državi, naročito prema Haki-
ji Hadžiću, koji je, prema Aganoviću, “doveo ovamo Hrvatsku”.
Dr. Jahić je naglasio da su u djelu “Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Musli-
mana” napisani pouzdani podaci o prisustvu Bošnjaka u državnim organima NDH i njihovom
učešću u ustaškom pokretu. “Iz njih se vidi da su Bošnjaci predstavljali krajnje beznačajnu
manjinu u upravi i poretku nove države. Prema jednom shematskom prikazu, u Ustaškoj
nadzornoj službi nije bilo nijednog Bošnjaka. Također, ni među ustaškim oficirima i podo-
ficirima u logoru Jasenovac. S druge strane, ni samo bošnjačko prisustvo u hijerarhiji upra-
ve nije podrazumijevalo neupitnu lojalnost politici i ideologiji nove države”, rekao je Jahić.
Glavni uzroci rastućeg neraspoloženja i udaljavanja Bošnjaka od NDH bili su vjerska i
građanska neravnopravnost, pogromi ustaškog režima nad nehrvatima, te nemoć političkih
i vojnih vlasti da ih zaštite od četnika. Hrvatske državne vlasti očekivale su bezuvjetnu
lojalnost Bošnjaka, uslijed čega su ispoljavale krajnju neosjetljivost spram posljedica koje
je njihova politika imala po bošnjačko stanovništvo. Daljnje narušavanje odnosa između
Bošnjaka i nove hrvatske države predstavljala su učestala hapšenja bošnjačke omladine
osumnjičene za komunističku djelatnost. Tako su npr. pitomci i stipendisti Hrvatskog
muslimanskog kulturnog društva “Narodna uzdanica” više puta bili hapšeni zbog imputi-
rane komunističke propagande. Pored zatvaranja bošnjačke omladine, i državna politika
sporazuma i suradnje sa četničkim odredima, započeta potkraj travnja 1942. godine, imala
je značajne reperkusije po bošnjački odnos prema NDH. Dojučerašnji odmetnici i rušitelji
državnog poretka, temeljem ove politike, postali su legalna vojska od koje se očekivalo da
radi na sređivanju prilika u zemlji. “Ustaško-četnički sporazumi, generalno uzevši, pojača-
li su nezadovoljstvo Bošnjaka njihovim tretmanom u novoj državi, ali i njihovu svijest o
neophodnosti organiziranja vlastitih vojnih formacija u cilju zaštite i odbrane bošnjačkih
naselja”, naglasio je dr. Jahić.
Nakon 1942. bošnjačko nezadovoljstvo se sve više pretvaralo u ogorčenje režimom koji
nije činio ništa kako bi unaprijedio svoj odnos prema Bošnjacima. Tome su posebno dopri-
nosila brojna ustaška ubojstva bošnjačkih civila koja državne vlasti uopće nisu željele sank-
cionirati. Ovi zločini, naročito odnos države prema njihovim počiniteljima, djelovali su tako
negativno na Bošnjake da su pokolebali čak i jedan broj bošnjačkih pripadnika ustaškog
pokreta. Jahić je naglasio da su Bošnjaci, nakon pobjeda savezničkih snaga na ratištima u
Sjevernoj Africi, kao i poraza njemačke 6. armije kod Staljingrada, sa sve većim podozrenjem
gledali u perspektivu NDH. Hrvatskim vlastima to nije moglo promaći, pa su ih teretili za
kolebljivost i malodušje. U jednom ustaškom izvještaju sljedećim riječima je opisano poli-
tičko raspoloženje Bošnjaka u Tuzli: “U zadnje se vrijeme opaža značajna crta većine mu-
slimana, borba za ‘din’, a ne za Hrvatsku. Pred očima je mnogih jeruzalemski muftija i pa-
nislamski pokret, a narodni karakter, koji ga nisu nikada iskreno isticali potpuno je zatajio.
Tuzlanska čaršija ne valja, čaršija trgovaca, kojima je sredstvo i svrha novac, sticanje dobara

na štetu pojedinaca. U Tuzli ima priličan broj muslimana Srba, koji se došaptavaju sa Srbima
osobito u zadnje vrijeme, kad su se njemačko-talijanske snage povukle iz Tunisa.”
Treba reći da su se iz tih “srbomuslimana”, kako su nazvani u izvještaju, regrutirali sve
istaknutiji bošnjački pripadnici partizanskog pokreta, od kojih su značajan broj činili bivši
borci Hadžiefendićeve legije. Nakon pada Tuzle u listopadu 1943. i prvog zasjedanja ZA-
VNOBiH-a bilo je sve više Bošnjaka u partizanskim jedinicama. Tako je npr. u Cazinskoj
krajini Huska Miljković s cijelom svojom vojskom pristupio partizanima. Spremnost da
sarađuje s partizanima imao je i hafiz Muhamed ef. Pandža, čovjek koji je stajao iza mnogih
inicijativa koje su bile u funkciji biološkog opstanka Bošnjaka. Slučaj Pandže je bio utoliko
delikatan što se radilo o uglednom članu Ulema-medžlisa, glasovitom vaizu Begove džami-
je, znalcu Kur’ana i osobi koja je izradila 26 hutbi kao pomoć imamima u priređivanju nji-
hovih džumanskih propovijedi. Nakon dogovora sa dr. Zaimom Šarcom, Mehmed ef.
Handžićem, Huseinom Kadićem i Mustafom Softićem, Pandža je 20.10.1943. napustio
Sarajevo i otišao u šumu. Krajem ljeta 1943. intenzivirano je naoružavanje Bošnjaka, zahva-
ljujući čemu su Bošnjaci raspolagali s oko 15.000 pušaka. Prema Pandžinoj viziji, te vojne
snage treba okupiti, ujediniti i obrazložiti im da je zadnji čas da se i Bošnjaci uključe u
zajedničku borbu čiji je cilj protjerivanje neprijatelja. Muslimanski oslobodilački odredi ne
bi bili samostalne jedinice pod zasebnom komandom, već sastavni dio narodno-oslobodi-
lačkog pokreta. “Pitanje autonomije Bosne i Hercegovine ne smatram da se može rješava-
ti kao posebno muslimansko pitanje nego općenarodno pitanje, koje svi narodi Bosne i
Hercegovine imaju svojevoljno da riješe”, na saslušanju kod partizana rekao je hafiz Pandža.
Tribina Bošnjaci i NDH

Jahić je rekao da u historiografiji nema jedinstvenog stajališta o stvarnom karakteru Pan-

džine vojno-političke akcije, a osobito u pogledu njegovog odnosa prema partizanskom
pokretu. “Nema valjanih razloga za sumnju da se Pandža doista priključio partizanskom
pokretu. Tome u prilog govori i njegov proglas Bošnjacima Kalesije, Prnjavora, Vukovija i
Jeginovog Luga, odnosno pripadnicima zelenog kadra Nešada Topčića, u kojem ih je pozvao
da se svrstaju u redove partizanske vojske”, naglasio je Jahić.
Premda je od nadležnih organa dobivao pouzdane informacije o raspoloženju bošnjačkog
življa prema hrvatskoj državi, ustaški državni vrh sve do sloma NDH nije prestajao insisti-
rati na punoj lojalnosti i povjerenju Bošnjaka u njegovo vodstvo. Tako je Promemorija sara-
jevskih bošnjačkih prvaka s kraja travnja 1944. godine, u kojoj su izneseni brojni primjeri
nasilja nad Bošnjacima od strane države, okarakterizirana u posebnom osvrtu kao “jedan od
najvećih atentata Muslimana na suverenitet i jedinstvo NDH”. Bošnjačka upozorenja nisu
bila protumačena kao apeli za unaprijeđenje ljudskih prava Bošnjaka, već kao oruđe u bor-
bi za autonomiju BiH u rukama bošnjačke elite. Godinu dana kasnije, pred sami krah NDH,
od zastupnika reisu-l uleme Muhameda ef. Riđanovića je traženo da u ime Islamske zajed-
nice da izjavu protiv neprijatelja NDH, boljševizma i “partizanskih divljanja na području
Nezavisne Države Hrvatske”. Riđanović se vratio u Sarajevo s uputama, ali zbog pada Sa-
rajeva u partizanske ruke do dogovorene izjave nije došlo. “Bila je to zorna manifestacija
ambicije hrvatske države da uživa bezrezervnu podršku Bošnjaka, ali i potvrda kolebljivosti
i dezorijentacije u rukovodstvu Islamske zajednice, koja, ni sa Spahom ni bez njega, nije
bila u stanju artikulirati konzistentan odnos prema NDH i ratnoj stvarnosti u Bosni i Her-
cegovini”, naglasio je dr. Jahić.
Zaključio je da je posljednjih mjeseci NDH rastao otpor Bošnjaka prema politici ustaš-
kih vlasti, pogotovo u pogledu mobilizacije u ustaške i domobranske formacije. Zeleni
kadar i partizanske jedinice bili su glavna utočišta, glavni izrazi nezadovoljstva i borbe
protiv postojećeg državnog poretka. Vojne vlasti su reagirale pritiscima i terorom, hapšenjem
i likvidacijama, nastojeći spriječiti kolaps državnog sistema. Kraj rata značajan broj Bošnja-
ka je dočekao u odredima formacija neprijateljskih prema NDH, a glavnina bošnjačkog
stanovništva u ravnodušnosti spram države čija je uspostava bila povodom nezapamćene
golgote njihovih sunarodnjaka.

Ismet Isaković
Ljepota Božjih kuća

(izložba fotografija tuzlanskih džamija)
U srijedu 18. lipnja 2008. godine, u organizaciji Boš-

njačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku
županiju, otvorena je samostalna uzložba fotografija pod
nazivom “Tuzlanske džamije na fotografijama Mustafe
Terzića” i predstavljena trojezična fotomonografija “Tu-
zlanske džamije” istoga autora. Izložba je postavljena u
prostorijama BNZH u Ilici 54 u Zagrebu. Na priredbi su,
pored autora, sudjelovali mr. Amir ef. Karić, glavni imam
Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, Avdija Aguši, pozna-
ti bosanski sazlija, Eduard Pavišić i orkestar “Bosana”.
Mustafa Terzić (Živinice, 1941.) je amaterski fotograf
prve kategorije, koji se fotografiranjem bavi punih 50
godina. Član je Foto-kluba Tuzla od 1973. godine. Živi
i radi u Tuzli. U obraćanju prisutnima Terzić je rekao da
se ideja o izdavanju fotomonografije tuzlanskih džamija
javila prije dvije godine, prigodom obilježavanja 7. svibnja
– Dana džamija u Bosni i Hercegovini. To je datum kada
se oživljava tužno sjećanje na rušenje Ferhad-pašine
džamije u Banja Luci. Tematska izložba fotografija tu-
zlanskih džamija priređena je 7. svibnja 2007. godine, a
zatim je izrađena i fotomonografija, u kojoj su prikazane
sve džamije i na tri jezika napisani osnovno podaci o
svakoj od njih. Fotomonografija je važan dokument o
tuzlanskim džamijama. “Ja sam fotograf-amater i jedna od mojih omiljenih tema je arhitek-
tura. U skladu s tim, džamije, koje su same po sebi veoma specifične i lijepe, privukle su
moju pažnju. Jedno vrijeme sam im se posvetio i počeo sam fotografirati tuzlanske džami-
je. Proces je trajao skoro dvije godine, pri čemu je trebalo savladati sve probleme koji su se
pojavljivali. U razgovoru s Amirom Karićem, glavnim imamom u Tuzli, dogovoreno je da se
napravi fotomonografija koja će sadržavati fotografije svih džamija Tuzlanskog medžlisa”,
rekao je Mustafa Terzić.
Atif Kujundžić u prospektu izložbe za Terzićeve fotografije kaže da one teže tehničkom
perfekcionizmu. Pritom perfekcionizam pred autora postavlja i maksimum inventivno-
kreativnih zahtjeva, kao i tehničko-tehnološke pretpostavke njezinog nastajanja. Terzić je
prigodom fotografiranja tuzlanskih džamija imao značajnu prepreku: kako u objektivu fo-
kusirati ukupnu visinu objekta? Naime, mjesto gradnje džamije i visina munare pojavljuju
se kao prepreka koju nije jednostavno savladati. Džamije su građene na mjestima koje je
određivao džemat, a prema svojim potrebama i zatečenim prostornim i drugim uvjetima.

14 LJEPOTA BOŽJIH KUĆA
Tuzlanske džamije
Naravno, pritom se nije razmišljalo o eventualnom fotografiranju. Mustafa Terzić se poka-

zao dovoljno snalažljivim, iskusnim i ustrajnim u rješavanju prisutnih praktičnih problema
kod fotografiranja džamija u tuzlanskoj općini. U svakom je pojedinačnom primjeru savladao
skučeni urbani prostor, nepristupačnost objektivu, zbog konfiguracije tla, i visinu u koju
streme munare. Uspio je svaki put dobiti kompozicijski i tehnički korektne fotografije
džamija. “Mustafa Terzić je dobro procijenio da su mu tokom ovoga posla, po prirodi za-
datka, uskraćene uobičajene mogućnosti i izazovi kreativne fotografije kojom se bavi, a
ostavljena čisto zanatska opcija u kojoj će sve fotografije donijeti primjeren izgled džamija
i biti ujednačenog tehničkog kvaliteta, tako da drugi – estetski nivo njegovog fotografskog
progovora dođe upravo s fasada fotografiranih objekata. Ustvari, tu opciju Terzić je uglavnom
i crpio, a izložene fotografije to potvrđuju kao neupitnu stvarnost njihove realne ljepote”,
napisao je Kujundžić. Džamije bosanskih muslimana su funkcionalno iste kao svugdje u
svijetu, ali su arhitektonski primjerene vremenu gradnje i ambijentu u kojem su podizane.
Fotografije džamija s područja tuzlanske općine pokazuju razlike u njihovom izgledu, hu-
janje vremena, prolazak stoljeća. Bez obzira na vizualno, estetski i funkcionalno predočene
sličnosti i razlike, džamije su mjesta gdje se vjernici zbližavaju s Allahom Uzvišenim na isti
način, u skladu s islamskim, imanskim i ihsanskim šartima, u nivou ljepote Jednote Nje-
govog Postojanja.
Amir ef. Karić, glavni imam tuzlanski je naglasio da je fotomonografija rezultat rada
više ljudi, a posebno je značajna jer se u njoj nalaze fotografije sve 31 tuzlanske džamije, a

podaci o njima su, osim bosanskog, napisani na arapskom i engleskom jeziku. Osim u jed-
noj džamiji, koja je trenutno pred restauracijum, u svim ostalima odvija se aktivan vjerski
život. Posebnu zanimljivost u fotomonografiji “Tuzlanske džamije” predstavlja tekst o
nastanku tuzlanskih mahala. Kroz povijest je poznato da su se u središtu bosanskih maha-
la, pa tako i tuzlanskih, uglavnom nalazile džamije. Amir ef. Karić se posebno osvrnuo na
vjerski život i institucije Islamske zajednice u Tuzli. “Poseban značaj za razvoj i rad Islam-
ske zajednice u Tuzli predstavlja obnova, odnosno ponovno uspostavljanje Muftijstva 1992.
godine, one najteže godine u Bosni i Hercegovini”, rekao je Karić. Tada je za tuzlanskog
muftiju izabran Husein ef. Kalazović. Osim obnove muftijstva, ogroman značaj ima obnova
rada Behram-begove medrese u Tuzli, koja baštini tradiciju 380 godina rada, uz prekid od
1949. do 1993. godine. Danas se u njoj odgaja i educira blizu 500 učenika, po 120 u svakom
razredu sa po četiri odjeljenja. Karić je naglasio da je prema zvaničnim ocjenama rada koje
provodi Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona i Prosvjetno-
pedagoški zavod u Tuzli, Behram-begova medresa već nekoliko godina najuspješnija sred-
nja škola u Tuzlanskom kantonu. Medresa je prema pedagoškim standardima kvalitetnija
obrazovna ustanova i od poznate Tuzlanske gimnazije. “Naši planovi za budućnost su da
Islamska zajednica da doprinos cjelokupnoj društvenoj zajednici osnivanjem Instituta za
društvena i religijska istraživanja. Mi se nadamo da ćemo u skoroj budućnosti imati priliku
u Tuzli raditi na ovome projektu. Vjerujem da ćemo se u vrlo kratkom vremenu moći po-
hvaliti i tim projektom”, zaključio je Amir ef. Karić.
Mahale i džamije
Neki učenjaci govore o trima fazama prihvatanja islama u Bosni i Hercegovini. Prva je
ona koja se desila prije 1463. godine u tzv. Bosanskom krajištu, druga je vezana u vrijeme
osvajanja Bosne od strane sultana Mehmeda II Fatiha 1463. godine, a treća je uslijedila
nakon učvršćivanja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Ona je tekla duže vrijeme, bila
je najintenzivnija i vjerojatno je trajala do kraja 16. stoljeća. Među brojne razloge koji su
doprinijeli prihvatanju islama u BiH od strane velikog broja stanovnika možemo navesti:
jednostavnost i razumljivost islama, visok stupanj civilizacije koji su donijele Osmanlije,
pravednost, vjerska tolerancija i ravnopravnost koje su krasile Osmanlije, činjenica da su
Osmanlije bez problema preupuštale upravu starosjediocima ukoliko prihvate islam, itd.
Uz navedene, intenzitetu prihvatanja islama u sjeveroistočnoj Bosni doprinijeli su i doga-
đaji, kao npr.: osnivanje i kraj Srebreničke banovine, osnivanje Zvorničkog sandžaka i pad
Ugarskog kraljevstva.
Prema dr. Ademu Handžiću, prvi izričit podatak o Donjoj Tuzli u Osmanskom periodu
datiran je 1533. godine, od kada traje i prva faza njenog razvoja u tom periodu. U narednih
15 godina, do 1548. desile su se velike promjene, kada je formirano pet muslimanskih
mahala: Džamijska mahala, Timur hodžina mahala, Isa-begova mahala, Mahala hisarije
Ferhada, sina Ahmedova i Mahala subaše Alije. Do kraja 16. stoljeća u kasabi se već bilo
razvilo osam muslimanskih mahala, uz razvijenu kršćansku varoš okupljenu oko crkve.
Kasaba se širila na sve strane od kapija i odmah u početku prešla na lijevu stranu Jale. Veći
dio naselja razvio se, ipak, na drugoj strani Jale, tj. oko kasabe u kojoj je ostala samo Atik
mahala. Tu su se bile razvile četiri mahale: Sagrdžije Murge, Mustafe džindije, Turali-
begova i Malkoča džindije. Na toj se strani prostirao i kršćanski džemat-varoš. Na lijevoj
strani razvila su se Mehmed-agina mahala, Mahala Osmana ćehaje i Mosnička mahala.

14 LJEPOTA BOŽJIH KUĆA
Razvoj grada je išao svojim tokom, te su

nastajale i druge mahale. Tome je dodatni
polet dalo podizanje džamija ili mesdžida,
kao nukleusa mahala.
Džamije u Tuzli građene su puna četiri
i pol stoljeća, a u fotomonografiji je tako
veliko vremensko razdoblje kronološki po-
dijeljeno na tri perioda: osmanski i austro-
ugarski period, period južnoslavenske držav-
ne zajednice i novi period. Podjela na nave-
dene vremenske periode determinirana je
historijskim periodima vladavine političkih
i državnih sustava na bosansko-hercegovač-
kim prostorima. Novi period obuhvaća vri-
jeme od obnove bosanske državne nezavi-
snosti 1992. godine do danas.
Tokom osmanske uprave džamije su
najčešće gradili pojedinci – vakifi, za vrijeme
austro-ugarske vladavine neke su renovirane
ili preuređivane, dok je socijalističko razdo-
Amir ef. Karić blje obilježeno rušenjem pet džamija (Tu-
šanjske, Mosničke, Arslan-agine, Brđanske
i Bijele džamije). U razdoblju nakon završetka rata 1995. godine, na području tuzlanskog
Medžlisa čak 18 džamija je sagrađeno ili renovirano – obnovljeno, dograđeno i prošireno.
U nekoliko džemata adaptirani su i prošireni mesdžidi, te uz njih izgrađene munare. 1990.
godine na području Islamske zajednice Tuzla bilo je 13 džamija, a danas ih ima 31. Sve
džamije, izuzev dvije koje su izgrađene sredstvima vakifa iz Kuvajta i Saudijske Arabije –
džamija princa Abdulaha u Tuzli i Hadžijska džamija u Solini – izgrađene su dobrovoljnim
prilozima džematlija. Osim toga, Arslan-agina džamija, u narodu poznata i kao Vikaljska
džamija, u naselju Mosnik obnovljena je na prvobitnoj lokaciji. Neposredno pored lokacije
na kojoj se nalazi porušena tušanjska džamija, u toku je izgradnja džamije i kulturno-obra-
zovnog centra. U naselju Miladije započeta je izgradnja nove džamije.

Ismet Isaković
Kontinuitet Bošnjačke
nacionalne zajednice
(skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice)
Tokom 2008. godine u Zagrebu su održana dva skupštinska zasjedanja Bošnjačke naci-
onalne zajednice: 17. svibnja održana je svečana i radna sjednica Skupštine BNZ za grad
Zagreb i Zagrebačku županiju, a 14. lipnja Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajed-
nice Hrvatske.
Skupština zagrebačkog ogranka BNZH

Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju
u periodu od 10.06.2006. do 17.05.2008. podnio je njezin predsjednik, prof. dr. Sead Ber-
berović. Naglasio je da se tih dana obilježava 15. godišnjicu od osnivanja Bošnjačke nacio-
nalne zajednice Hrvatske, koja je osnovana 22. svibnja 1993. godine pod nazivom Nacio-
nalna zajednica Muslimana Hrvatske. Podsjetio je na sastav prvog Glavnog i Nadzornog
odbora, te Suda časti. U sastav Glavnog odbora birani su: prof. dr. sc. Nedžat Pašalić (pred-
sjednik), prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić (potpredsjednik), Salih Agić, Mesud Bužimkić,
Asim Crnalić, Sulejman Čičić, prof. dr. sc. Emir Hodžić, Salih Hrustić, Ahmed Ikanović,
Azim Karamehmedović, Džemal Kekić, Sena Kulenović, dr. med. Ferid Latić, Nasiha Mu-
labegović, Senad Nanić, Fahrudin Kulenović, prof. dr. sc. Husein Pašagić, Mustafa Porobić,
dr. med. Sadik Rakanović, Mirsad Srebreniković, Hasan Tanović i Mustafa Pačariz. U
Nadzorni odbor izabrani su: Hilmija Šabić (predsjednik), Faruk Muzurović i Mujaga Dru-
žić. Sud časti je imao sljedeći sastav: Sead Mulabegović, Hasan Isabegović i Edib Muftić.
“U proteklih 15 godina Zajednica je prolazila kroz burno razdoblje padova i uspona.
Danas ona uspješno djeluje kroz svojih 11 županijskih organizacija, etablirana kao temeljna
bošnjačka organizacija i autentični predstavnik prava i interesa Bošnjaka u Republici Hr-
vatskoj. Svima onima koji su u tome dali svoj, pa i najmanji doprinos bilo koje vrste, u ime
rukovodstva Zajednice izričem jedno veliko hvala”, rekao je Berberović. Naglasio je da
zagrebački ogranak Bošnjačke nacionalne zajednice u periodu od posljednje Skupštine
nastavio djelovati na realizaciji programa koji su ranije vođeni kao programi BNZH. Berbe-
rović je detaljno nabrojao sve ostvarene programe koji su financirani putem Savjeta za na-
cionalne manjine Republike Hrvatske, kao npr. dva četverobroja časopisa “Bošnjačka pi-
smohrana” i pet knjiga iz bibloteke “Bosana – bošnjački pisci u Hrvatskoj” (“Nišan” Edina
Hadžića, “Zemlja pleše” Nenada Rizvanovića, “Alem-kamen” Semke Alagić, “Šest drama”
Amira Bukvića i “35 godina umjetničkog rada Tahira Mujičića” grupe autora). Učvršćen je
i unaprijeđen rad Ansambla “Bosana” u kojem djeluju folklorna skupina, orkestar, zbor i
solo pjevači, pri čemu je ostvareno 18 gostovanja i nastupa. U prostorijama BNZH u Ilici
54 u Zagrebu realizirane su dvije izložbe fotografija.

14 KONTINUITET BOŠNJAČKE NACIONALNE ZAJEDNICE
Sa skupštine zagrebačkog ogranka BNZH
U najznačajnije manifestacije i kulturne događaje koji su financirani izvan proračunskih

sredstava spadaju: znanstveni skup “Obilježavanje 100. godišnjice osnivanja Muslimanske
narodne organizacije”, predstavljanje rada i djelovanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbi-
je sa sjedištem u Novom Pazaru, gostovanje Narodnog pozorišta iz Sarajeva s predstavom
“Legenda o Ali-paši”, usvajanje Deklaracije za pravno, političko i moralno anuliranje rezul-
tata genocida u BiH, tribina “Bošnjaci u Hrvatskoj danas i kako vidimo naš daljnji razvoj”,
promocije knjiga “Potkovani golubovi” Izeta Perviza i “Soliter Titanic” Almira Alića u iz-
danju V.B.Z.-a, suorganizacija Međunarodnog festivala kratkog filma “Stolac 2007.”, koncert
Samira Nurkića “Klasika & sevdah”, predstavljanje bošnjačkih kandidata za saborskog za-
stupnika, izložba slika “My way” Fadile Šćiragić i tribina “Bošnjaci i NDH”.
“Od značajnijih aktivnosti BNZ pomenut ću da smo pokrenuli Fond za stipendiranje
‘Salim Šabić’ nadarenih studenata Bošnjaka, koji će uskoro prerasti u Fond na razini Hr-
vatske. U izborima za Vijeća 2007. godine, kandidirali smo za Vijeće bošnjačke nacionalne
manjine grada Zagreba punu listu od 25 kandidata, od kojih je 15 izabrano u Vijeće. Jezgru
sadašnjeg rukovodstva BNZ ZG i ZGŽ čine članovi Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne
zajednice Hrvatske izabranog 2000. godine iz koje je prije nešto više od tri godine izdvo-
jena BNZ ZG i ZGŽ. Vrijeme je za pomlađivanje i promjene pa ćemo tako danas na Skup-
štini djelomično zamijeniti sastav Izvršnog odbora. Slijedeće godine istječe mandat većini
članova odbora pa treba već sada pripremati novo rukovodstvo koje ćemo birati dogodine
na Izbornoj skupštini. Generacija koja je na odlasku stvorila je iz ni iz čega izvrsne predu-

vjete za mladu generaciju koja može uspješno nastaviti rad na očuvanju bošnjačkog nacio-
nalnog identiteta. Ove godine se konačno ostvaruju zaključci s osnivačke Skupštine BNZ
ZG i ZGŽ da se u cijelosti programski i financijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od
BNZH. To do sada iz objektivnih okolnosti nismo uspjeli: kod prijave programa za 2006.
godinu nismo još bili dobili registraciju, za prijavu programa za 2007. godinu uveden je
dodatni kriterij da udruga djeluje najmanje dvije godine – što nije bilo ispunjeno – i tek
smo za 2008. godinu mogli sve programe prijaviti na BNZ ZG i ZGŽ. Također je važno
napomenuti da smo nakon obnove i rekonstrukcije ovog prostora i ulaganja značajnih vla-
stitih sredstava, dočekali 2008. godinu financijski konsolidirani, što daje podlogu za nesme-
tano razvijanje programskih aktivnosti, bez svakodnevne brige za osiguravanjem potrebnih
financijskih sredstava”, rekao je predsjednik Berberović.
Naglasio je da težište rada zagrebačkog ogranka ubuduće treba preusmjeriti na strateš-
ke projekte razvoja i očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj,
koji se trebaju ponuditi i u njih uključiti ostale županijske organizacije BNZ, Vijeća boš-
njačke nacionalne manjine i sve bošnjačke udruge. Osnovni pravci djelovanja su: rješavanje
problema dvojnosti nacionalnog naziva Bošnjak/Musliman; priprema za popis stanovništva
2011. godine; priprema i uvođenje dopunskog obrazovanja učenika iz nacionalne grupe
predmeta: jezik, književnost, historija, geografija, priroda i društvo, te muzička i likovna
umjetnost; masovno uključivanje mladih u rad bošnjačkih institucija; obilježavanje značaj-
nih datuma, događaja i ličnosti iz državotvorne povijesti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
“Zadaće koje stoje pred nama možemo samo zajedno uspješno ostvariti. Stoga upućujem
svim Bošnjacima, posebno mladima, poziv da se uključe u aktivnosti BNZ ili drugih boš-
njačkih asocijacija i daju svoj doprinos u njihovoj realizaciji i vlastitom nacionalnom izgra-
đivanju”, zaključio je prof. dr. Sead Berberović.
U radnom dijelu skupštinskog zasjedanja na prijedlog Izvršnog odbora BNZ za grad
Zagreb i Zagrebačku županiju, u skladu s člankom 36. stavak 3. Statuta BNZ ZG i ZGŽ,
četiri člana su razriješena dužnosti: dipl. ing. Hilmija Šabić, prof. Sena Kulenović, prof. dr.
Remzija Hadžiefendić – Parić i Elvira Tokić. Umjesto njih izabrani su novi članovi Izvršnog
odbora: Mithat Muzurović, Filip Mursel Begović, Emir Kazaferović i Elma Ramić. Izvršene
su popune i rotacije u Izvršnom i Nadzornom odboru, pri čemu je Mithat Muzurović, do-
sadašnji predsjednik Nadzornog odbora, izabran za potpredsjednika BNZ ZG i ZGŽ.
Umjesto njega, za predsjednika Nadzornog odbora izabran je Mujaga Mehić, a za novog
člana Fehim Arnautović. Dževad Jogunčić je predložen za člana Glavnog odbora Bošnjačke
nacionalne zajednice Hrvatske.
Skupština BNZH
Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u periodu od 18.12.2005. do
14.06.2008. podnio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH. On je podsjetio da je
krajem 2005. godine BNZH strukturno i statutarno reorganizirana kao zasebna organiza-
cijska forma. Proteklo vremensko razdoblje obilježeno je postupnim programskim razdva-
janjem i razgraničenjem djelovanja BNZH od BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju,
osnovane nekih 9 mjeseci ranije. To razgraničenje nije moglo biti, iz objektivnih razloga,
izvedeno preko noći, te su se tek ove godine stekli uvjeti da se u cijelosti programski i fi-
nancijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH. Kod prijave programa za 2006. go-
dinu BNZ ZG i ZGŽ nije još imala registraciju, za prijavu programa za 2007. godinu uveden

je dodatni kriterij da udruga djeluje najmanje dvije godine (što BNZ ZG i ZGŽ tada nije
ispunjavala) i tek su se za 2008. godinu mogli svi programi prijaviti na BNZ ZG i ZGŽ.
Berberović je naglasio da je po svom unutarnjem ustrojstvu definiranom Statutom, BNZH
organizirana kao savez županijskih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice u Republi-
ci Hrvatskoj. Predviđeno je da je osnova rada na razini županijskih organizacija, a BNZH
je trebala biti tijelo koje koordinira, usmjerava, prati i pomaže rad županijskih organizacija.
To je najjasnije iskazano u odredbama Statuta prema kojima se članstvo, prava, obaveze i
odgovornost svakog člana BNZH ostvaruje u županijskoj, gradskoj ili općinskoj organizaci-
ji BNZ prema mjestu prebivališta u Republici Hrvatskoj, te da svi ustrojstveni oblici samo-
stalno djeluju u svom radu u okviru općih ciljeva i djelatnosti BNZH. Statutom je predviđena
samo obaveza županijskih organizacija da informiraju Glavni odbor BNZH o svojim programi-
ma i planovima rada te da dostavljaju svoje izvještaje o radu. Nadalje, Glavni odbor BNZH je
kao operativno tijelo sastavljen na paritetnoj osnovi tako da su u njemu ravnopravno zastuplje-
ne sve županijske organizacije.
“Danas BNZH okuplja 11 županijskih organizacija od Osijeka do Dubrovnika, koje se me-
đusobno veoma razlikuju. Razlikuju se po broju Bošnjaka, po broju članova i njihovom intelek-
tualnom, organizacijskom i sveukupnom potencijalu, razlikuju se po socijalnoj strukturi, po
stupnju razvoja nacionalnog identiteta, razlikuju se u tradiciji i iskustvu u djelovanju na manjin-
skoj problematici, razlikuju se po povijesnim odnosima s drugim bošnjačkim institucijama i na
kraju županijske organizacije djeluju u različitom većinskom okruženju. Stoga je teško pronaći
zajednički nazivnik u usmjeravanju i djelovanju BNZH koji će zadovoljiti interese, objektivne
mogućnosti i subjektivno razumijevanje manjinskog položaja u svim županijskim organizacijama.
Rekao bih da je čak bilo pravo umijeće ostvariti minimum zajedničkog djelovanja kojim se
neće izazvati razdor, animozitet i prekid komunikacije i suradnje između čelnika i županijskih
organizacija. Situaciju najbolje ilustrira činjenica da se nikada nije ostvario niti minimum statu-
tarnih obaveza županijskih organizacija da dostavljaju Glavnom odboru svoje programe i plano-
ve rada te izvještaje o radu, premda je prva točka Dnevnog reda svih sjednica uvijek bila izvje-
štavanje o radu koje se uglavnom svodilo na kratka usmena izlaganja. Da ne kažem da su poje-
dine županijske organizacije, unatoč upozorenjima iz BNZH, pristupale organizaciji SABAH
koja je osnovana s ciljem da razbije područja djelovanja i jedinstva BNZ. Čak i danas, neki ve-
liki zagovornici čvršće uloge BNZH u odnosu na županijske organizacije obnašaju čelne funk-
cije u SABAH-u, kao da im je SABAH nadomjestak za BNZH. Pa je isto tako zaključak Glavnog
odbora sa sjednice 1/07 održane u Rijeci da se na manjinskim izborima za vijeća i predstavnike
pokuša stvarati zajedničke liste s drugim bošnjačkim asocijacijama ‘Preporodom’, SABAH-om
i UBBDRH sproveden s različitim intenzitetom po županijskim organizacijama ili uopće nije
sproveden. Komunikacija prema županijskim organizacijama bila je periodična, više po potrebi
nego konzinuirana i uglavnom su se županijske organizacije obraćale da serviraju svoje probleme,
često i personalne, očekujući da se BNZH i njezin predsjednik postave u ulogu arbitra, ili u
boljem slučaju miritelja zavađenih strana. Unatoč svemu tome, BNZH i ja kao njezin predsjed-
nik, u proteklom periodu nastojali smo djelovati kao kohezioni faktor a ne faktor razdvajanja,
radeći u dobroj vjeri i s iskrenim nijetom da okupimo istinske entuzijaste spremne da nesebič-
no, bez osobnih interesa, ostvare zadaću nacionalnog osvješćivanja i organiziranja Bošnjaka u
Republici Hrvatskoj”, rekao je Sead Berberović.
Podsjetio je da je u prethodnom periodu održano pet sjednica Glavnog odbora, na kojima
se nastojalo usuglasiti djelovanje županijskih organizacija, potaknuti međusobnu suradnju i
potpomaganje te pokrenuti zajedničke aktivnosti, u čemu nije bilo velikog uspjeha. Berbero-

vić smatra da se s obzirom na ulogu BNZH

nisu niti mogli očekivati značajniji rezultati i
realizacija konkretnih zadaća. Naime, BNZH
nema niti materijalnu podlogu za svoj rad i do
sada je materijalne potrebe BNZH pokrivala
zagrebačka organizaciji BNZ koja je pružala
infrastrukturnu podršku i materijalno potpo-
magala, u okviru svojim mogućnosti, djelova-
nje županijskih organizacija. “Temeljem
svoga dugogodišnjeg djelovanja u BNZ slo-
bodan sam konstatirati da BNZH može
funkcionirati samo na način predviđen ovim
Statutom, kao labavi savez županijskih or-
ganizacija. Postoje tri razloga koji će još
neko vrijeme determinirati takav model
organiziranja. Prvo, zakonski: prema Zakonu
o udrugama sve županijske organizacije su
samostalni pravni subjekti. Nema pravnog
okvira koji bi mogao podrediti županijske
Sead Berberović organizacije nekoj centrali izvan granica
njihove vlastite spremnosti da prenesu dio
svoje pravne osobnosti na centralnu organizaciju. Stoga BNZH može funkcionirati samo
na načelu konsenzusa. Drugo, povijesni: neke županijske organizacije su nastale neovisno
od tadašnje BNZH koja je iz objektivnih razloga djelovala samo na području Zagreba, a sve
županijske organizacije koje je osnovala BNZH u periodu od 2000. do danas (7 županijskih
organizacija) osnovane su i prepuštene da djeluju dalje samostalno, jer BNZH nije imala
ni materijalnih ni kadrovskih resursa da ih još neko vrijeme potpomaže. To su bitni ele-
menti koji determiniraju odnos županijskih organizacija prema BNZH i obratno. Treće:
BNZH nema niti će u dogledno vrijeme imati materijalnih i kadrovskih mogućnosti da
funkcionira kao čvršća organizacija; samo održavanje jedne sjednice Glavnog odbora u nekom
od županijskih središta s 15-ak sudionika objektivno košta oko 15.000 kuna. Danas je taj
trošak distribuiran na pojedine županijske organizacije i ne iskazuje se u punom iznosu. Za
šest sjednica Glavnog odbora godišnje trebalo bi osigurati stotinjak tisuća kuna. Da pred-
sjednik BNZH obiđe svaku od županijskih organizacija samo po dva puta godišnje, treba
mu slobodna 22 dana, ili još koji dan više, što opet košta dvjestotinjak tisuća kuna. I to
nije sve: za angažman takve naravi, koji ne znači samo posjete županijskim organizacijama,
trebalo bi osigurati profesionalnu funkciju predsjednika BNZH”, rekao je Berberović.
Zaključio je da se čvršće povezivanje županijskih organizacija treba događati prirodno
kako se za to budu sticali uvjeti. To ne znači da na tom pravcu treba djelovati, naprotiv, ali
svi trebaju biti biti svjesni realnosti da se to može postići samo postupnim, malim koracima.
Svi ishitreni i nepromišljeni postupci mogu dovesti samo do lomova i razbijanja i ovakvog
minimuma zajedništva i međusobnog uvažavanja na kojem sada funkcionira Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske.
U radnom dijelu skupštinskog zasjedanja izabrano je novo rukovodstvo BNZH. Prema
Statutu BNZH predsjednici županijskih organizacija BNZ po funkciji ulaze u sastav Glavnog
odbora. To su: Sead Berberović (grad Zagreb i Zagrebačka županija), Senad Pršić (Istarska

županija), Ibrahim Ružnić (Primorsko-goran-

ska županija), Dajlina Goražda (Sisačko-mo-
slavačka županija), Suad Crnica (Karlovačka
županija), Hase Salihović (Zadarska župani-
ja), Zejna Ribo (Osječko-baranjska županija),
Salko Ikanović (Varaždinska županija), Sadik
Rakanović (Splitsko-dalmatinska županija),
Šemsudin Brković (Dubrovačko-neretvanska
žuapnija) i Safet Malagić (Vukovarsko-srijem-
ska županija). Pet članova Glavnog odbora
BNZH koje bira Skupština su: Fatmir Hasa-
nagić (Karlovačka županija), Asema Kurtović
(Sisačko-moslavačka županija), Dževad Jo-
gunčić (grad Zagreb i Zagrebačka županija),
Jusuf Šehanović (Istarska županija) i Zemir
Delić (Primorsko-goranska županija).
Senad Pršić, predsjednik BNZH Za novog predsjednika BNZH izabran je
Senad Pršić iz Pule, potpredsjednici su Sead
Berberović (Zagreb) i Ibrahim Ružnić (Rijeka), a tajnik Dževad Jogunčić (Zagreb). U Nad-
zorni odbor izabrani su Rusmir Akšamija (predsjednik, Karlovačka županija), Alija Hodžić
(član, Istarska županija) i Mujaga Mehić (član, grad Zagreb i Zagrebačka županija).
Senad Pršić, novoizabrani predsjednik BNZH zahvalio se na izboru i ukazanom povjerenju.
Istaknuo je da će u narednom mandatnom razdoblju poraditi na restrukturiranju Bošnjačke
nacionalne zajednice u čvrstu, kvalitetnu, hijerarhijski strukturiranu organizaciju na svim
razinama: državnoj, županijskoj, gradskoj i općinskoj. Procijenio je da je za to potrebno godi-
nu dana. Kroz posjet svih županijskim organizacijama i obavljene razgovore doći će se do
principa na kojima će se BNZH najbolje organizirati. Nadalje, osmislit će se programi koje
će provoditi BNZH, a na čijoj će se realizaciji okupiti sve županijske organizacije.

Ismet Isaković
Fotografije ljubavi i patnje

(izložba Zijaha Gafića u BNZH)
U prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske u Zagrebu

u Ilici 54, 25. studenog, povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine sveča-
no je otvorena izložba fotografija Zijaha Gafića, mladog i svjetski poznatog bosansko-herce-
govačkog fotografa. Priredbi su prisustvovali, između ostalih, Bruna Fijamber, iz Gradskog
poglavarstva Zagreba, u svojstvu izaslanice zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, te
članovi Foto-kluba Zagreb i studenti sa Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Na početku se prisutnima obratio prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke
nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju. Podsjetio je na značaj Dana
državnosti Bosne i Hercegovine, koji se obilježava 25. studenog/novembra. “U burnoj hi-
storiji naše matične domovine Bosne i Hercegovine, 25. novembar je značajan datum,
proglašen Danom državnosti odlukom prvog saziva Parlamenta neovisne i međunarodno
priznate Republike Bosne i Hercegovine. Na taj dan, 25. novembra 1943. godine u Mrko-
njić Gradu održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog, dakle Državnog, antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Značaj 25. novembra je neporeciv u historiji
Bosne i Hercegovine. To je dan kada su se napokon ostvarile težnje brojnih generacija
Bosanaca i Hercegovaca da našom kućom, parafrazirat ću velikog Bošnjaka Husagu Čišića,
umjesto komšija i poznanika, konačno upravljaju njeni ukućani. Stvarno značenje 25. no-
vembra postaje jasnim ako se sagledava u kontekstu epohe u kojoj se javlja. Nikada u
svojoj višestoljetnoj historiji Bosna i Hercegovina nije bila predmet tako agresivne negaci-
je i nepriznavanja kao u godinama koje su prethodile konstituiranju ZAVNOBiH-a i formi-
ranju Bosne i Hercegovine kao republike. Nakon uvođenja šestojanuarskog režima 1929.
Bosna i Hercegovina je rasparčana u banovine bez poštivanja njenih historijskih granica,
deset godina kasnije nagodbom srpsko-hrvatske buržoazije, kroz sporazum Cvetković –
Maček, jedan njen dio pripojen je Banovini Hrvatskoj da bi zatim, u NDH, cijela Bosna i
Hercegovina bila osporena i negirana u administrativnoj podjeli. Konstituiranje ZAVNO-
BIH-a kao najvišeg organa vlasti i političkog predstavništva naroda i građana Bosne i Her-
cegovine bio je historijski odgovor snagama destrukcije u Bosni i Hercegovini i njenom
susjedstvu. Bio je to događaj koji je kolosalno promijenio tok historije priznavši pravo Bo-
sancima i Hercegovcima da samostalno upravljaju svojom domovinom. Takođe, bio je to
primjer političke zrelosti ljudi različite narodnosti i vjere koji su se okupili oko jedne ideje,
jednog programa – bosanskog programa – što bi svakako trebao biti putokaz kako bi treba-
lo graditi Bosnu i Hercegovinu za dobrobit svih njenih pokoljenja, sadašnjih i budućih”,
rekao je prof. dr. Sead Berberović.
Moderator priredbe bio je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka BNZ,
koji je naglasio da je izložba dugo pripremana jer je bilo jako teško pronaći slobodne termine
zbog Gafićeve zauzetosti putovanjima i izložbama. Podsjetio je na početke Gafićeve ljubavi
prema fotografiji, koja je vezana i uz grad Zagreb. “Odavde na 150 metara, na Britanskom

14 FOTOGRAFIJE LJUBAVI I PATNJE
Izložba Zijaha Gafića
trgu, kao djetetu od 12 godina, majka mu je kupila prvi ruski fotoaparat. Prvo je slikao jednu
jabuku u prozoru. Tako je krenula ova impozantna umjetnička životna priča Zijaha Gafića”,
podsjetio je Jogunčić na umjetnčke početke mladog sarajevskog fotografa koji je izabran
među 30 najboljih fotografa svijeta. Gafić je, osim nesumljivog umjetničkog dara, pokazao i
zavidnu hrabrost putujući i fotografirajući u ratom zahvaćenim zemljama gdje postoji opasnost
po goli život, pokazujući pritom zavidnu sposobnost prilagodbe ljudima, običajima, društve-
nim prilikama i podneblju. Kao uspomenu na zagrebačku izložbu, Jogunčić je Zijahu Gafiću
poklonio komplet knjiga u izdanju Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske.
Fotograf svjetskog ugleda

Izložba u Zagrebu imala je dva dijela: prvi, “Epilog”, koji prezentira potresnu priču o
zemljama sa značajnom muslimanskom populacijom koje su zahvaćene ratnim strahotoma
i drugi, “Muslims of New York, s fotografijama muslimana u New Yorku, gradu svih vjera i
nacija, susreta kultura, na čijem području do 1609. godine još nije bilo Europljana.
Zijah Gafić je rođen u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Filozofskom fakultetu. Redovito
surađuje s vodećim međunarodnim magazinima: “Telegraph Magazine”, “Amica”, “Time”,
“Newsweek”, “Photo”, “La Repubblica”, “Conde Nast Traveler”, “Le Monde”, “Liberation”,
i “New York Times”. Dobitnik je najprestižnijih fotorafskih nagrada: Ian Perry, Joop Swart
Masterclass, Photo District News, OPA grant, Kodak Award Visa pour I’image, Grand Prix

Rencontres du Photographie Arles, Giacomelli memorial found, American Photography i

Getty Images grant for editorial photography. Osim toga, nominiran je za UNICEF-ovog
novinara godine, finalist godišnje nagrade Hasselblad Masters, izabran među 30 najboljih
fotografa od strane magazina Photo District News, a dobitnik je i tri nagrade World Press
Photo fondacije. Njegove fotografije su izlagane na najvažnijim foto-festivalima i galerijama:
Perpignana “Visa pour I’image”, Viena “UN Centar”, Arles “Rencontres du Photographie”,
London “Tom Blau gallery”, New York “Fovea editions”, Amsterdam “Oude Kerk”, Utrecht
“Dom Kerk” i Milano “Grazia Neri gallery”. Autor je knjiga “Tales from globalizing world”
Thames & Hudson i “Muslims of New York”, a njegove fotografije su uvrštene u monogra-
fiju “Photography as contemporary art” Thames & Hudson.
“Aftermath ili u prijevodu epilog je projekt koji na nepretenciozan način pokušava rasvi-
jetliti koje okolnosti mogu dovesti jednu zemlju do doslovnog uništenja i kako ljudi pre-
življavaju unatoč svemu. Kao i ostali građani Sarajeva koji su preživjeli opsadu bio sam
meta srpskih snajperista, ali i predmet medijskog cirkusa koji je okupirao moju zemlju.
Zainteresiranost medija za neko dešavanje je proporcionalno nasilju koje prati to dešavanje.
Tako je Bosna, kao i mnoge druge nesretne zemlje nestala sa TV-ekrana i novinskih na-
slovnica čim je i posljednja puška utihnula. Proteklih sedam godina posvetio sam upravo
pričanju priča koje neslužbeno i neoprostivo brzo nestaju iz medijskog prostora. Nažalost,
postoji i previše zemalja koje su pratile bolno sličan uzorak nasilja, agresije, genocida i
neuspješnih međunarodnih intervencija. Ovo je priča o tim zemljama”, kaže Zijah Gafić u
predgovoru bogato opremljenog kataloga koji je BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku župani-
ju štampala za potrebe izložbe u Zagrebu. U katalogu se nalazi 77 impresivnih fotografija
iz zemalja pogođenih ratnim strahotama: Bosna i Hercegovina, Palestina, Kurdistan, Irak,
Sjeverna Osetija, Čečenija, Afganistan i Libanon.
Profesorica Sandra Vitaljić sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, katedra za
fotografiju, prisjetila se prve Gafićeve izložbe u Sarajevu 1999. godine, kada je svojim ko-
legama rekla da se radi o vrlo talentiranom fotografu, ne znajući da ispred njega stoji velika
međunarodna karijera. “Neću govoriti o tome koliko su kvalitetne njegove fotografije jer o
tome dovoljno svjedoči njegova bogata biografija. Iza njega stoje mnogobrojne nagrade i
suradnja s velikim svjetskim magazinima, kao i svjetskim agencijama. Nije lako nekome s
ovih prostora opstati na tom tržištu, što je Zijahu uspjelo. Možda je najbolje da citiram
samog autora. Jučer je Zijah imao priliku držati jedno predavanje za studente na Akademi-
ji dramskih umjetnosti. Dojmili su me se najviše neki njegovi komentari. I sami laici mogu
prepoznati da su ove fotografije na neki način drugačije od fotografija koji inače viđate u
medijima, koje također pokazuju tematiku koja je teška, s puno nesreće u sebi. Zijah se
služi drugačijim formatom. On je vrlo lijepo objasnio svoj izbor za kvadratni format koji
nije uobičajen u reportažnoj fotografiji. Njegov je komentar da je odabrao taj format zato
što na neki način smiruje. Kvadrat ima jednake proporcije i na neki nas način tjera da s
mirom promatramo fotografije. Lijepo je rekao da se služi šapatom, a ne vriskom da bi
prenio neku informaciju, odnosno emociju”, rekla je prof. Sandra Vitaljić.
Vjerna kopija stvarnog trenutka

Filip Mursel Begović, član redakcije “Preporodovog Journala” nadahnuto je govorio o
Gafićevim fotografijama. Naglasio je da je iz daljine promatrati katastrofe koje se događaju
u nekoj drugoj zemlji moderno iskustvo, kumulativni doprinos više od stoljeća i pol rada

14 FOTOGRAFIJE LJUBAVI I PATNJE
profesionalnih, specijaliziranih turista poznatih kao novinari. U današnje vrijeme ratovi su

se preko TV-ekrana slikom i zvukom uvukli u naše domove. “Rat koji je pogodio Bosnu i
Hercegovinu ostavio je tragove i na mladom i svjetski priznatom fotografu Zijahu Gafiću,
koji je svoje vizualne traume iz rodne Bosne uspio poistovijetiti s nizom muslimanskih
društava Azije i Afrike, koja su imala sličnu sudbinu kao BiH, slijedeći sličan uzorak etnič-
ke netrpeljivosti, dugotrajnih i iscrpljujućih sukoba i agresija, propalih međunarodnih in-
tervencija. Iako je počeo kao fotograf bosanskog tjednika ‘Dani’, njegova fotografija je
odavno prerasla puku informaciju o ratnoj i postratnoj traumi, novinsku ilustraciju koja je
često prolazna i potrošna”, rekao je Begović.
Reporterska fotografija svoju pojavu zahvaljuje zahuktalim modernim vremenima i
svoju sudbinu vezuje uz pojavu dnevnog, tjednog i mjesečnog tiska te, na neki način, pred-
stavlja spoj fotografskog i tiskarstva. Zbog iskustva koje je stekao gledajući i proživljavaju-
ći ratne patnje u BiH, Gafićeve fotografije se emotivno proživljavaju. Begović je istaknuo
da su one vjerna kopija ili prijepis stvarnog trenutka, interpretacija te stvarnosti, ali isto-
dobno i emotivni zapis i osobno svjedočanstvo – umijeće kojemu književnost odavna teži,
ali koje nikad nije uspjela savladati u ovako doslovnom smislu. “Zašto se diviti Gafićevim
fotografijama, zanijemiti pred izražajnošću muke koje donose, razumijeti one koji su umje-
sto sretnog života pretpostavili smrt i bili prisiljeni kusati nesreću? Zaista, likovi koje
portretira Zijah Gafić su poput povorke heroja književnosti – Prometeja, Antigone, Galile-
ja, Djevice Orleanske, Hamleta, Fausta, ali i majke Srebrenice koja je izgubila sinove i
kćeri, muža braću i sestre, poput oca u Bagdadu koji je primoran pokopati svoga dvomje-
Filip Mursel Begović, Zijah Gafić, Dževad Jogunčić i Sandra Vitaljić

sečnog sina, poput onih čiji muk govori kroz slike i riječi i ostavlja neobrisivi pečat na našoj
duši”, rekao je Filip Mursel Begović.
Zijah Gafić se nije prepustio klišeju kada prikazuje osjećaje nemoći i otuđenosti, on
nije započeo lažni novi život. Za njega ne postoji pragmatično u fotografiji. Begović je na-
glasio da su patnje muslimana u Bosni, Iraku, Palestini i Afganistanu istovjetne, te stoga
moraju biti u istom emotivnom obiteljskom albumu svakog muslimana, ali i onih koji zbog
civilizacijskih i moralnih standarda s pažnjom iščitavaju Gafićevu fotografsku priču. Mno-
gobrojna priznanja, koje je autor zasluženo dobio, pokazuju da Zapad još uvijek nije obne-
vidio, da zna suojećati s nesrećom i izolacijom onog drugog. Fotografije Zijaha Gafića bliske
su svakom muslimanu koji živi na Zapadu. Bliske su po slici otuđenosti i izolacije koje su
vidljive kroz sve životne radosti i nesreće portretiranih likova. F. M. Begović se zapitao što
bi neki neki prosječni umjetnički konzument vidio u Gafićevoj slici iz ciklusa muslimani
New Yorka, gdje muslimanke, nakon večere u jednom restoranu, klanjaju uz kip Marije i
Isusa? Odgovor glasi: vjerojatno političku ili multikulturalnu poruku i vlastitu kroničnu
odsutnost od problema i na kraju krajeva udaljenost od ljudskoga, tj. otuđenost. Gafić
svojim fotografijama daje uvid u jedan intimni svijet muslimana koji žive kao manjina za-
robljena u getu ili muslimana koji pate pod najezdom imperijalne zapadne mašte. Mladi
sarajevski fotograf skida zastor i otkriva nam jedan sakralni prostor ne prljajući njihovu
intimnost.
“I kada nam predočuje stravične prizore njegova fotografija odiše bliskošću, ljudskošću,
i dobro uočenim motivima koji životno komuniciraju te nas raznježuje toplinom svoga
kolorita, ali ujedno i rastužuje. Njegova realistička poruka otkriva višeznačne poruke. Nje-
gova fotografija naprosto ne krade i ne prodaje ljudska lica i njihove emocije, geste i grima-
se, poput televizije, te ih onda prodaje svim onima koji ih nemaju te na taj način postaje
jedno veliko prodajno skladište rabljenih ljudskih lica i izraza, tjelesnih i verbalnih reakci-
ja koji se posuđuju kao smoking ljudima na zapadu. Zapadu se više sviđa da taj islamski
smoking posudi uz skromnu proviziju nego da ga kupe svojim stalnim suosjećanjem i nekim
novim stavom, jer im više odgovara da ga ponekad posuđuju i sa sebe speru odgovornost.
Gafićeva umjetnost ne samo da vraća auru fotografiji i označava otpor u očuvanju islamske
intime i prava na jednakovrijednost i supostojanje, nego i brani elementarnog čovjeka i
njegovu osjećajnost. Muslimani na Zapadu, kako nam i sugeriraju Gafićeve fotografije,
osamljenici su primorani da se stalno brane i opravdavaju te shodno s tim i asimiliraju”,
rekao je Begović i ustvrdio da je Zapad muslimanima dao razna manjinska prava, ali oni su
i dalje na margini, prepušteni sebi i svojim svakodnevnim nevoljama. Zijah Gafić poručuje
onima koji gledaju njegove fotografije da muslimani, svojim vrijednostima, nemaju problem
sa Zapadom nego Zapad ima problem s njima. “Zapad prekasno počinje shvaćati u kolikoj
mjeri je islamsko osamljeništvo i izolacija pridonijela javljanju fundamentalizma i terorizma.
Teroristi nam poručuju da žele umrijeti kada ne mogu ljudski živjeti, a ne kako Zapad
misli da žele umrijeti da bi bolje živjeli u društvu djevica u raju. Muslimani na Zapadu
odaju izgled tragača, čekatelja, hodočasnika i ne traže društvo, nego još dublju osamu, kao
što teški bolesnik više ne želi živjeti već želi umrijeti, tj. u kontekstu nekih Gafićevih fo-
tografija to znači da su već za života umrli i sada se kreću među sjenama. Te sjene nose
mahrame, turbane, klanjaju pet puta dnevno, vole se kao i svi drugi, jednako pate, a slika-
ti ih znači prenijeti nam svijet koji traži da napokon progovori i živi životom kojega neće
trebati oplakati, da će biti toliko sretan da će fotografirati ga, biti suvišan, nezanimljiv i
nepotreban posao”, zaključio je Filip Mursel Begović.

14 PROCES BRATIMLJENJA BJELOVARA I VISOKOG
Ismet Isaković
Proces bratimljenja
Bjelovara i Visokog
Đurđa Adlešić, gradonačelnica Bjelovara, predsjednica Hrvatske socijalno-liberalne
stranke i potpredsjednica Hrvatskog sabora u proteklom mandatu, i Dževad Jogunčić,
potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, 22. i 23.
listopada 2007. godine posjetili su Općinu Visoko i Bošnjački institut u glavnom gradu
Bosne i Hercegovine.
Tom posjetom uspostavljani su prvi kontakti s ciljem dogovora o suradnji i uspostavi
prijateljskih odnosa između gradova Bjelovar i Visoko, čime je započeo proces bratimljenja.
Inicijativu za uspostavu takvih odnosa između hrvatskog i bosansko-hercegovačkog grada
dao je Bjelovarski centar za razvoj civilnog društva, a svesrdno podržala Bošnjačka nacio-
nalna zajednica Hrvatske. 22. listopada izaslanstvo je primio načelnik Općine Visoko
Munib Alibegović sa suradnicima, koji je pozdravio inicijativu za suradnju dvaju gradova.
Dogovoreno je da će gradovi Bjelovar i Visoko do veljače sljedeće godine obaviti sve po-
trebne pripreme za svečano potpisivanje Povelje o prijateljstvu. Zaključeno je da su Bjelo-
Šaćir Filandra, Dževad Jogunčić, Đurđa Adlešić, Faris Gavrankapetanović,

Amina Rizvanbegović

var i Visoko komplementarni gradovi sa sličnim brojem stanovnika i da postoje zajednički

interesi za suradnju na raznim područjima u gospodarstvu, kulturi i društvenom životu, kao
i za razmjenom informacija iz svih područja rada i života. Prvi bi zajednički susret i nastup,
prema dogovorima, mogao biti već na Proljetnom sajmu u Gudovcu, u Hrvatskoj.
Đurđa Adlešić i Dževad Jogunčić su 23. listopada posjetili Bošnjački institut u Sarajevu.
O značaju i aktivnostima Bošnjačkog instituta razgovarali su s direktoricom prof. Aminom
Rizvanbegović i članovima Upravnog odbora, prof. dr. Farisom Gavrankapetanovićem i
Muhamedom Hadžiomerovićem. Osim njih, skupu u Bošnjačkom Institutu prisustvovali
su prof. dr. Šaćir Filandra, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” iz Sarajeva
i mr. Semir Osmanagić, poznati arheolog i predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Arhe-
ološki park: Bosanska piramida sunca”. Na tom je susretu pokrenuta inicijativa da se u
proljeće 2008. godine u Bjelovaru organiziraju Dani bošnjačke kulture.

14 SANLI URFA-GRAD PEJGAMBERA
Salih Demirović
Sanli Urfa-grad Pejgambera

(impresije s gostovanja folklora BNZH u Turskoj)
Kao članovi Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i njenog folklora dobili smo poziv
za sudjelovanje na Svjetskoj smotri folklora u Turskoj u Sanli Urfi. Iskreno, prvi put sam
tada cuo za taj grad, ali nakon ovog puta ostao mi je duboko urezan u pamćenje. Sanli Urfa,
ili kako ga Turci zovu grad Pejgambera je doslovno to u pravom smislu riječi. U tom gradu
se rodio Ibrahim a.s., u jednoj pećini da bi se sklonio od bijesa kralja Nemruda. Naime, u to
vrijeme su ljudi živjeli kao idolopoklonici. Iznad pećine se nalaze ostatci kraljevog dvora od
kralja odakle je Ibrahim a.s. katapultiran u vatru (Kur’an – “Spalite ga i bogove vaše osveti-
te, ako hoćete išta da učinite!” povikaše. “O vatro”, rekosmo Mi, “postani hladna, i spas
Ibrahimu!” 21:68,69). Legenda iz ovog grada kaže da se vatra pretvorila u vodu, a drva u
vatri u ribe sa crnim pjegama. Doduše ovo je samo legenda nepotvrđena Kur’anom.
Drugi Pjegmaber koji se veže za Sanli Urfu je Ejjub a.s. kojega je Allah dž.š. stavio na
jedno od većih iskušenja. Gospodar ga je iskušao bogatstvom, slavom i djecom. Kasnije se
razbolio toliko da je bio ucrvan po cijelom tijelu, a ostavljen mu je bio samo jezik da može
veličati Gospodara. Dosegao je najvišu točku strpljenja. Kada ga je na kraju svladala bolest,
da nije mogao moliti, Allah dž.š. mu je pomogao (sura Sad, 42 “Udari nogom” Evo svježe
vode da se opereš i piješ”). Kada je popio vodu vratila mu se snaga i zdravlje. Allah dž.š.
mu je vratio bogatstvo i prozivao 160 godina. Njegov život u pećini (koja se može posjetiti
u vjerskom kompleksu grada) je po nekim vjerovanjima trajao sedam godina. Pored pećine
nalazi se prekrasna džamija posvećena pejgamberu Ejjubu a.s. Pored navedenih podataka,
treba napomenuti da postoji mnogo turbeta poznatih alima, bogobojaznih ljudi koji su
doprinijeli razvoju islama. Treba svakako spomenuti da se u sklopu džamije Ibrahima a.s.
nalazi mezar velikog turskog alima – Bediuzzaman Saida Nursija. Treba reći da je bio za-
tvaran zbog svog upornog propagiranja vjere da bi na kraju bio zakopan u ovom gradu.
Drugi dan nakon njegovog preseljenja stigle su vlasti, otkopale grob i razmjestile ga na
nepoznato mjesto.
U gradu živi etnički raznoliko stanovništvo. Zbog blizine granice sa Sirijom ima mnogo
Arapa, a tu su i Kurdi. Dio grada je vidljivo zaostao za suvremenim svijetom. Prvo što se
primijeti je miris u zraku koji je uvelike različit od onoga na koji smo navikli. Začini, suše-
no voće, povrće, pečeno meso, peršin, nana... cijela ta kombinacija mirisa čini ovaj grad, a
vjerojatno i cijelu Tursku ugodnu za osjetila mirisa. Nadalje, na svakom koraku mogu se
vidjeti mali bazari s trgovcima koji su uvijek spremni dočekati novu mušteriju a, naravno,
tu je i nezaobilazno “cjenkanje”. Turci su se zaista pokazali kao dobri domaćini. Na kraju
našeg putovanja postavili smo si pitanje možemo li mi izbliza na takav način dočekati i
biti uz naše goste kao što su oni bili uz nas. Organizirane večere i ručkovi u njihovim naj-
skupljim restoranima, stalna pratnja i briga oko naših potreba samo su jedan dio onoga sto
smo doživjeli od naših domaćina. Tri lijepe djevojke i Mehmed Bej su uvijek bili uz nas.
Mučili smo se s komunikacijom, jer Turci ne poznaju najbolje engleski, ali tu je bila neza-

obilazna Emina, naš kolovođa, prevoditelj, vodič i osoba za dizanje morala i energije dok
nema naše glavne voditeljice Aiše.
Nastupi su bili organizirani dva puta dnevno ispred gradske općine. Pored našeg KUD-a
nastupili su i KUD-ovi iz Turske, Sirije i Azerbajdžana. Cijeli grad je odisao mladošću i
ljepotom. Kao kulminacija svečanosti obilježio se dan oslobođenja grada na njihovom glav-
nom stadionu s preko 40.000 ljudi. Vojna vježba i gomila ljudi koja čeka već u ranim jutar-
njim satima za ulazak, odaju sliku naroda koji živi za ovaj dan i malčice me podsjetila na
moj život u komunističkom Mostaru.
Zadnji dan našeg boravka u Urfi organizatori su nam ponudili da budemo njihovi gosti
i upoznaju nas sa ljepotama grada i okolice, ali ovaj put s pravim vodičima. Uputili smo se
u Harran, grad 40 km udaljen od Sanli Urfe. Legenda kaže da je ovaj grad bio prvo mjesto
gdje su bili dovedeni Adem a.s. i hazreti Hava kad su bili izbačeni iz Dženneta. U ovom
gradu se nalazi najstarije sveučilište u svijetu, koje datira od 1300 godine prije nove ere.
Doživio je mnogo potresa i razne seobe naroda, pljačke i rušenja. Danas je to velika arheo-
loška iskopina za istraživanja. Kuće u kojima žive ljudi u Harranu slične su košnicama
pčela. Takav dizajn kuća omogućava dobro toplinsku izolaciju u bilo koje doba godine. Sve
u svemu, jedno veliko siromaštvo ljudi u ovom dijelu Turske, omogućava nam da izvučemo
pouku i shvatimo kakav smo dar dobili od Gospodara i da je krajne vrijeme da to počnemo
cijeniti.
A šećer ipak dolazi na kraju. Naš povratak i nije bio tako žalostan (barem prvi dio leta)
jer smo bili u iščekivanju toliko puta u pričama spominjanog i ispjevanog Stambola. Vre-
mena je bilo malo, a sama činjenica da je naše razgledavanje Stambola bilo prije sabaha
govori o želji da razgledamo grad. Sulejmanija, Sultan Ahmet i Aja Sofija izazivale su kod
nas oduševljenje, ali nažalost to je bilo sve što smo vidjeli od Stambola. Već u 9 sati smo
stajali u redu na aerodromu za povratak u Zagreb. Svi nekako šutljivi i vidljivo umorni če-
kali smo krevet u Zagrebu. Vjerujem da će nam svima put u Tursku ostati zabilježen kao
prelijepo sjećanje koje će se još dugo vremena prepričavati. Na kraju iz sveg srca zahvalju-
jem Gospodaru, kao i organizatorima puta, što sam imao priliku iskusiti jedan sasvim
drugačiji pogleda na svijet i život uopće.
“...Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim
smatrali!” (Al An’am, 11).

doku
menti
BN 15
ZH
DOKUMENTI BNZH 15
Izvještaj o radu Bošnjačke

nacionalne zajednice Hrvatske
(za period od 18.12.2005. do 14.06.2008.)
Poštovani,
Period od Skupštine Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske održane 18.12.2005.
godine, kada je BNZH strukturno i statutarno reorganizirana kao zasebna organizacijska
forma, pa do danas obilježen je postupnim programskim razdvajanjem i razgraničenjem
djelovanja BNZH od BNZ ZG i ZGŽ osnovane nekih 9 mjeseci ranije. To razgraničenje
nije moglo biti, iz objektivnih razloga, izvedeno preko noći, te su se tek ove godine stekli
uvjeti da se u cjelosti programski i financijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH.
Kod prijave programa za 2006. godinu BNZ ZG i ZGŽ nije još imala registraciju, za prijavu
programa za 2007. godinu uveden je dodatni kriterij da udruga djeluje najmanje 2 godine
(što BNZ ZG i ZGŽ tada nije ispunjavala) i tek su se za 2008. godinu mogli svi programi
prijaviti na BNZ ZG i ZGŽ.
S tim u vezi zamolit ću predsjedavajućeg da po završetku rasprave i glasanja o ovom
izvještaju dade ovoj Skupštini na potvrđivanje slijedeće odluke Glavnog odbora BNZH:
udruga BNZH je od održavanja Skupštine 18.12.2005. godine novi pravni subjekt, a njezin
pravni slijednik je Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.
Potpuno financijsko razgraničenje BNZH i BNZ ZG i ZGŽ treba izvršiti u roku od mjesec
dana, te o tome podnijeti izvještaj na prvoj slijedećoj sjednici Glavnog odbora BNZH.
Po svom unutarnjem ustrojstvu definiranom Statutom, BNZH je organizirana kao savez
županijskih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Hrvatskoj. Predviđeno je
da je osnova rada na razini županijskih organizacija, a BNZH je trebala biti tijelo koje koordini-
ra, usmjerava, prati i pomaže rad županijskih organizacija. To je najjasnije iskazano u odredbama
Statuta prema kojima se članstvo, prava, obaveze i odgovornost svakog člana BNZH ostvaruje
u županijskoj, gradskoj ili općinskoj organizaciji BNZ prema mjestu prebivališta u Republici
Hrvatskoj, te da svi ustrojstveni oblici samostalno djeluju u svom radu u okviru općih ciljeva i
djelatnosti BNZH. Statutom je predviđena samo obaveza županijskih organizacija da informi-
raju Glavni odbor BNZH o svojim programima i planovima rada te da dostavljaju svoje izvješta-
je o radu. Nadalje, Glavni odbor BNZH je kao operativno tijelo sastavljen na paritetnoj osnovi
tako da su u njemu ravnopravno zastupljene sve županijske organizacije.
Danas BNZH okuplja 11 županijskih organizacija od Osijeka do Dubrovnika, koje se
međusobno veoma razlikuju. Razlikuju se po broju Bošnjaka, po broju članova i njihovom
intelektualnom, organizacijskom i sveukupnom potencijalu, razlikuju se po socijalnoj struk-
turi, po stupnju razvoja nacionalnog identiteta, razlikuju se u tradiciji i iskustvu u djelovanju
na manjinskoj problematici, razlikuju se po povijesnim odnosima s drugim bošnjačkim in-
stitucijama i na kraju županijske organizacije djeluju u različitom većinskom okruženju.
Stoga je teško pronaći zajednički nazivnik u usmjeravanju i djelovanju BNZH koji će zado-
voljiti interese, objektivne mogućnosti i subjektivno razumijevanje manjinskog položaja u
svim županijskim organizacijama. Rekao bih da je čak bilo pravo umijeće ostvariti minimum
zajedničkog djelovanja kojim se neće izazvati razdor, animozitet i prekid komunikacije i

15 DOKUMENTI BNZH
suradnje između čelnika i županijskih organizacija. Situaciju najbolje ilustrira činjenica da

se nikada nije ostvario niti minimum statutarnih obaveza županijskih organizacija da dostav-
ljaju Glavnom odboru svoje programe i planove rada te izvještaje o radu, premda je prva
točka Dnevnog reda svih sjednica uvijek bila izvještavanje o radu koje se uglavnom svodilo
na kratka usmena izlaganja. Da ne kažem da su pojedine županijske organizacije, unatoč
upozorenjima iz BNZH, pristupale organizaciji “SABAH” koja je osnovana s ciljem da raz-
bije područja djelovanja i jedinstva BNZ. Čak i danas, neki veliki zagovornici čvršće uloge
BNZH u odnosu na županijske organizacije obnašaju čelne funkcije u “SABAH-u”, kao da
im je “SABAH” nadomjestak za BNZH. Pa je isto tako zaključak Glavnog odbora sa sjedni-
ce 1/07 održane u Rijeci da se na manjinskim izborima za vijeća i predstavnike pokuša
stvarati zajedničke liste s drugim bošnjačkim asocijacijama “Preporodom”, “SABAH-om” i
UBBDRH sproveden s različitim intenzitetom po županijskim organizacijama ili uopće
nije sproveden. Komunikacija prema županijskim organizacijama bila je periodična, više po
potrebi nego konzinuirana i uglavnom su se županijske organizacije obraćale da serviraju
svoje probleme, često i personalne, očekujući da se BNZH i njezin predsjednik postave u
ulogu arbitra, ili u boljem slučaju miritelja zvađenih strana.
Unatoč svemu tome, BNZH i ja kao njezin predsjednik, u proteklom periodu nastojali
smo djelovati kao kohezioni faktor a ne faktor razdvajanja, radeći u dobroj vjeri i s iskrenim
nijetom da okupimo istinske entuzijaste spremne da nesebično, bez osobnih interesa,
ostvare zadaću nacionalnog osvješćivanja i organiziranja Bošnjaka u Republici Hrvatskoj. U
navedenom periodu održano je 5 sjednica GO, 2 u 2006. (u Zagrebu i Karlovcu) 1 u 2007.
(u Rijeci) i 2 u 2008. godini (u Puli i Zagrebu) na kojima se nastojalo usuglasiti djelovanje
županijskih organizacija, potaknuti međusobnu suradnju i potpomaganje te pokrenuti za-
jedničke aktivnosti, u čemu nije bilo velikog uspjeha.
Obzirom na ulogu BNZH nije se niti moglo očekivati velikih rezultata i konkretnih
zadaća koje bi BNZH ostvarivala. BNZH nema niti materijalnu podlogu za svoj rad i do
sada je materijalne potrebe BNZH pokrivala zagrebačka organizaciji BNZ koja je pružala
infrastrukturnu podršku i materijalno potpomagala, u okviru svojim mogućnosti, djelovanje
županijskih organizacija. Unatoč svemu BNZH je bila u proteklom periodu prepoznatljiva
i kroz konkretne programske aktivnosti od kojih ću navesti samo najvažnije:
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, g. Adnan Terzić posjetio je BNZH 15.2.2006. U
razgovoru informiran je o radu BNZH, problemima u odnosima između bošnjačkih asoci-
jacija i problemu Bošnjaci/Muslimani.
Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić posjetio je BNZH 24.2.2006. i također je informiran o radu.
Predstavnici BNZH sudjelovali su u radu Trećeg svjetskog kongresa dijaspore BiH i
privrednika održanom u Sarajevu 13.-14.5.2006.
U svibnju 2006. godine u suradnji s predstavnicima slovenske, makedonske, crnogorske
i albanske manjine iskazano je nezadovoljstvo djelovanjem saborskog zastupnika Šemse
Tankovića i načinom zastupanja manjinskih interesa u Saboru RH.
U suradnji s Vijećem bošnjačke manjine iz Siska i Petrinje uspostavljeni su kontakti s
Bošnjačkim nacionalnim vijećem za Srbiju i Crnu Goru sa sjedištem u Novom Pazaru, te
je koncem 2006. godine organizirano njihovo predstavljanje u Sisku i Zagrebu.
Koordinaciji županijskih vijeća i predstavnika te županijskim organizacijama BNZH upu-
ćen je 26.9.2006. dopis da pruže podršku usvajanju znamenja i simbola bošnjačke manjine.
Organiziran je u prostorijama BNZ u Zagrebu 2.12.2006. Znanstveni skup “Obilježava-
nje 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne organizacije”.

DOKUMENTI BNZH 15
U Hrvatskom narodnom kazalištu 10.12.2006. gostovalo je Narodno pozorište iz Sara-

jeva s predstavom “Legenda o Ali-paši”. U ovom značajnom događaju za kulturnu javnost
Zagreba i Hrvatske BNZH je uz pomoć donatora bila pokrovitelj i suorganizator.
Povodom presude Haškog suda u vezi s tužbom Bosne i Hercegovine, organizirana je
tribina 14.3.2007. u Zagrebu i usvajanje Deklaracije za pravno, političko i moralno anulira-
nje svih rezultata genocida u BiH.
Održana je 25.4.2007. u Zagrebu tribina “Bošnjaci u Hrvatskoj danas i kako vidimo naš
daljnji razvoj” u kojoj su uzeli učešće čelnici bošnjačkih asocijacija. Tribina je trebala po-
služiti za razmjenu ideja i uspostavljanje temelja moguće buduće čvršće suradnje.
Potpomogli smo osnivanje BNZ za Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvansku župa-
niju. Na osnivačkoj skupštini 22.9.2007. bili su predsjednik BNZH i oba potpredsjednika
BNZ ZG i ZGŽ H. Šabić i Dž. Jogunčić.
U prostorijama BNZ u Zagrebu 23.11.2007. organizirano je predstavljanje bošnjačkih
kandidata za zastupnika u Saboru RH. Od 8 kandidata na predstavljanju su sudjelovala 4.
Temeljem svoga dugogodišnjeg djelovanja u BNZ slobodan sam konstatirati da BNZH
može funkcionirati samo na način predviđen ovim Statutom, kao labavi savez županijskih orga-
nizacija. Razlozi koji će još neko vrijeme determinirati takav model organiziranja su slijedeći:
Zakonski: prema Zakonu o udrugama sve županijske organizacije su samostalni pravni
subjekti. Nema pravnog okvira koji bi mogao podrediti županijske organizacije nekoj cen-
trali izvan granica njihove vlastite spremnosti da prenesu dio svoje pravne osobnosti na
centralnu organizaciju. Stoga BNZH može funkcionirati samo na načelu konsenzusa.
Povijesni: neke županijske organizacije su nastale neovisno od tadašnje BNZH koja je
iz objektivnih razloga djelovala samo na području Zagreba, a sve županijske organizacije
koje je osnovala BNZH u periodu od 2000. do danas (7 županijskih organizacija) osnovane
su i prepuštene da djeluju dalje samostalno, jer BNZH nije imala ni materijalnih ni kadrov-
skih resursa da ih još neko vrijeme potpomaže. To su bitni elementi koji determiniraju
odnos županijskih organizacija prema BNZH i obratno.
BNZH nema niti će u dogledno vrijeme imati materijalnih i kadrovskih mogućnosti da
funkcionira kao čvršća organizacija; samo održavanje jedne sjednice GO u nekom od župa-
nijskih središta s 15-ak sudionika objektivno košta cca 15.000,00 kn. Danas je taj trošak
distribuiran na pojedine županijske organizacije i ne iskazuje se u punom iznosu. Za 6
sjednica GO godišnje trebalo bi osigurati stotinjak tisuća kuna. Da predsjednik BNZH
obiđe svaku od županijskih organizacija samo po 2 puta godišnje, treba mu slobodna 22
dana (ili još koji dan više) što opet košta dvjestotinjak tisuća kuna. I to nije sve: za angažman
takve naravi, koji ne znači samo posjete županijskim organizacijama, trebalo bi osigurati
profesionalnu funkciju predsjednika BNZH.
Stoga se čvršće povezivanje županijskih organizacija treba događati prirodno kako se za
to budu sticali uvjeti. To ne znači da na tom pravcu ne trebamo djelovati, naprotiv, ali
trebamo biti svjesni realnosti da se to može postići samo postupnim, malim koracima. Svi
ishitreni i nepromišljeni postupci mogu dovesti samo do lomova i razbijanja i ovog mini-
muma zajedništva i međusobnog uvažavanja na kojem sada funkcioniramo.
Zahvaljujem na pažnji.
U Zagrebu, 14.06.2008.
Predsjednik BNZH:
prof.dr.sc. Sead Berberović

15 DOKUMENTI BNZH
Izvještaj o radu Bošnjačke

nacionalne zajednice za Grad
Zagreb i Zagrebačku županiju
(za period od 10.6.2006. do 17.05.2008.)
Poštovane dame i gospodo, uvaženi gosti,

Zahvaljujem se na vašem odzivu na Skupštinu BNZ ZG i ZGŽ, koja će, obzirom na
datum održavanja, imati svečani i radni dio.
Ovih dana obilježavamo 15. godišnjicu od osnivanja Bošnjačke nacionalne zajednice
Hrvatske, pa ćemo se, prije mojeg podnošenja izvještaja o radu BNZ ZG i ZGŽ, podsjetiti
zajedno na taj važan datum u organiziranju Bošnjaka u Republici Hrvatskoj.
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske osnovana je 22.5.1993. godine pod nazivom
Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske. U sastav prvog Glavnog odbora birani su:
1. prof.dr.sc. Nedžat Pašalić – predsjednik
2. dr.sc. Sulejman Čamdžić – potpredsjednik
3. Salih Agić – Pula
4. Mesud Bužimkić, dipl. inž.
5. Asim Crnalić, dipl. iur.
6. Sulejman Čičić, inž.
7. prof.dr.sc. Emir Hodžić
8. Salih Hrustić, Dubrovnik
9. Ahmed Ikanović
10. Azim Karamehmedović, dipl. inž.
11. Džemal Kekić, dipl. iur., Sisak
12. Sena Kulenović, student
13. dr. med. Ferid Latić, Slavonski Brod
14. Nasiha Mulabegović, prof.
15. Senad Nanić, student
16. Fahrudin Kulenović, dipl. inž.
17. prof.dr.sc. Husein Pašagić
18. Mustafa Porobić, Rijeka
19. dr. med. Sadik Rakanović, Split
20. Mirsad Srebreniković, dipl. iur.
21. Hasan Tanović, Varaždin
22. Mustafa Pačariz, Zadar
U Nadzorni odbor birani su:

1. Hilmija Šabić, dipl. inž. – predsjednik
2. Faruk Muzurović, dipl. inž.
3. Mujaga Družić, dipl. oec.

DOKUMENTI BNZH 15
U Sud časti birani su:

1. Sead Mulabegović, dipl. iur.
2. Hasan Isabegović
3. Edib Muftić, prof.
Molim vas da se učenjem Fatihe prisjetimo svih naših rahmetlija, posebno dvojice
predsjednika prof.dr.sc. Nedžata Pašalića i prof.dr.sc. Muradifa Kulenovića, te potpred-
sjednika iz drugog saziva Salima Šabića, koji su dali veliki doprinos radu Zajednice.
U proteklih 15 godina Zajednica je prolazila kroz burno razdoblje padova i uspona.
Danas ona uspješno djeluje kroz svojih 11 županijskih organizacija, etablirana kao temeljna
bošnjačka organizacija i autentični predstavnik prava i interesa Bošnjaka u Republici Hr-
vatskoj. Svima onima koji su u tome dali svoj, pa i najmanji doprinos bilo koje vrste, u ime
rukovodstva Zajednice izričem jedno veliko hvala.
U periodu od posljednje Skupštine BNZ ZG i ZGŽ održane 10.6.2006. godine do danas
BNZ ZG i ZGŽ je nastavila djelovati na realizaciji programa koji su ranije vođeni kao pro-
grami BNZH. Ostvareni su sljedeći programi koji su financirani iz Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske:
A. “Bošnjački pisci u Hrvatskoj” – biblioteka "Bosana". Tiskane je 5 knjiga:

1. “Nišan” Edina Hadžića,
2. “Zemlja pleše” Nenada Rizvanovića,
3. “Alem-kamen” Semke Alagić,
4. “Šest drama” Amira Bukvića,
5. “35 godina umjetničkog rada Tahira Mujičića” grupe autora.
Održana je promocija izdanja BNZ u Gradskoj knjižnici u Puli u suradnji s KDBH
“Preporod” 24.2.2006. BNZH je sudjelovala u otvaranju odjela bošnjačke književnosti u
Gradskoj knjižnici u Dubrovniku 5.10.2006. godine. Također smo sudjelovali sa svojim
izdanjima na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu 2007. i 2008. godine. U okviru kul-
turne manifestacije “Sarajevska zima 2008” u Kamernom teatru 55 promovirana knjiga
Amira Bukvića “Šest drama”. Zahvaljujući i našem djelovanju dva su pisca ušla u Antologi-
ju “100 knjiga bošnjačke književnosti” u izdanju BZK “Preporod”: Sead Begović i Tahir
Mujičić.
B. Časopis “Bošnjačka pismohrana”

Izdana su 2 četverobroja.
C. Ansambl “Bosana”
Učvršćen je i unaprijeđen rad Ansambla u kojm djeluju folklorna skupina, orkestar, zbor
i solo pjevači. Ostvareno je 18 gostovanja i nastupa Ansambla:
1. Nastup na manifestaciji “Kladuški dani kulture 2006” 30.6.2006. u Velikoj Kladuši.
2. Nastup na IX Manifestaciji “Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Republi-
ci Hrvatskoj” u dvorani “Vatroslav Lisinski”, 5.11.2006.
3. Nastup s cjelovečernjim koncertom u Srebreniku na poziv BZK “Preporod” Sre-
brenik 11.11.2006.
4. Nastup s cjelovečernjim koncertom u Čeliću na proslavi Dana općine18.11.2006.
5. Bajramski koncert povodom Kurban Bajrama 2.1.2007. u dvorani BNZ. Nastupio
komorni zbor “Bosana” sa solistima.

15 DOKUMENTI BNZH
6. Solistički koncert članice Ansambla Kornelije Pervan “Večer turskih pjesama i

sevdaha” 17.2.2007. u dvorani BNZ.
7. Proljetni koncert Ansambla s vokalnim solistima 13.3.2007. u dvorani BNZ.
8. U sklopu svečanosti otvorenja izložbe Foto kluba Tuzla “Bosanska impresija” mje-
šoviti zbor “Bosana” izveo je program sevdalinki.
9. Gostovanje Ansambla na Međunarodnoj smotri folklora u Sanli Urfi, Turska, 9.-
13.4.2007. Ansambl je svakodnevno nastupao na trgovima grada Sanli Urfe a u nastu-
pu na središnjoj proslavi na gradskom stadionu bilo prisutno oko 20.000 posjetitelja.
10. Promocija CD-a Mehmeda Goražde 27.4.2007. u Sisku u “Kristalnoj kockici vedri-
ne”. Sudjelovao orkestar i zbor “Bosana”.
11. Nastup orkestra s pjevačem M. Goraždom na smotri nacionalnih manjina u Zadru
20.5.2007.
12. Nastup orkestra i solo pjevača na predizbornom skupu kandidata BNZ ZG i ZGŽ
za vijeće Grada Zagreba 13.6.2007.
13. Cjelovečernji koncert Ansambla u KC Trešnjevka 17.6.2007. s novopostavljenom
koreografijom.
14. Gostovanje Ansambla u Sarajevu od 14. do 22.7.2007. Dana 15.7.2007. u svečanosti
proslave 60-te godišnjice KUD “Baščaršija” nastupio orkestar i kamerni zbor “Bo-
sana”. Centralni nastup Ansambla na otvorenju “Baščaršijskih večeri” bio 17.7.2007.
Od 18.-21.7. Ansambl je imao nastupe svako večer u različitim mjestima: općina
Stari Grad, općina Novo Sarajevo, Općina Ilidža i Konjic.
15. Sudjelovanje Ansambla na X Manifestaciji “Kulturno stvaralaštvo nacionalnih ma-
njina u koncertnoj dvorani “Lisinski” 4.11.2007.
16. Obilježavanje Dana državnosti BiH u KC Trešnjevka u suradnji s VBNMGZ dana
24.11.2007. U okviru svečanosti održan koncert KUD “Baščaršija” iz Sarajeva i
solo pjevača ansambla “Bosana”.
17. Sudjelovanje folklorne skupine Ansambla “Bosana” na Večeri nacionalnih manjina
bjelovarsko-bilogorske županije u Bjelovaru 1.12.2007.
18. Promocija “BOSANE”, zbirke kompozicija za zborove i vokalne grupe autora Fuada
Ahmetspahića 14.3.2008. Sudjelovali kamerni zbor i orkestar “Bosana” sa solistima.
D. Izložbe
1. Izložba Foto kluba Tuzla “Bosanska impresija” otvorena 23.2.2007. godine u pro-
storijama BNZ. Na izložbi su prisustvovali gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović,
Selim Bešlagić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. U sklopu svečanosti otvore-
nja prikazan je film “Grad na zrnu soli” Ahmeda Imamovića.
2. Izložba fotografija Edina Jahića i Mustafe Terzića postavljena u dvorani BNZ za
Dan državnosti BiH 25.11.2007.
E. Ostale manifestacije i kulturni događaja koji su financirani izvan proračunskih sredstava

1. Znanstveni skup “Obilježavanje 100. godišnjice osnivanja Muslimanske narodne
organizacije” u prostoru BNZ 2.12.2006.
2. Predstavljanje rada i djelovanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije sa sjedištem
u Novom Pazaru 7.12.2006. u prostorima BNZ.
3. U Hrvatskom narodnom kazalištu 10.12.2006. gostovalo Narodno pozorište iz Sara-
jeva s predstavom “Legenda o Ali-paši”. BNZ uz pomoć donatora bila pokrovitelj i
suorganizator.

DOKUMENTI BNZH 15
4. Sudjelovanje BNZ na književnoj večeri u Tešnju povodom Dana Muse Ćazima

Ćatića sa svojim izdanjima uz predstavljanje književnika Tahira Mujičića.
5. Usvajanje Deklaracije za pravno, političko i moralno anuliranje svih rezultata geno-
cida u BiH održano u prostorijama BNZ 14.3.2007. Gosti: Pavle Kalinić, pročelnik
Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport i Petar Jozeljić.
6. Tribina “Bošnjaci u Hrvatskoj danas i kako vidimo naš daljnji razvoj” održana u
prostorijama BNZ 25.4.2007. Sudjelovali čelnici bošnjačkih asocijacija.
7. U prostorijama BNZ 21.5.2007. izvedena predstava “Prva žena, druga žena” u
izvedbi glumačke družine “Njarnjasi” (glumice Marija Kohn i Asja Jovanović).
8. Održan predizborni skup i predstavljanje kandidata BNZ ZG i ZGŽ za vijeće Gra-
da Zagreba 13.6.2007.
9. Promocija knjige Izeta Perviza “Potkovani golubovi” u dvorani BNZ u suradnji s
V.B.Z. 5.7.2007. Sudjelovali: autor, Sead Begović i Ervin Jahić.
10. Promocija knjige Almira Alića “Soliter Titanic” u dvorani BNZ u suradnji s V.B.Z.
6.7.2007. Sudjelovali: autor, Julijana Matanović i Ervin Jahić.
11. Suorganizacija Međunarodnog festivala kratkog filma – Stolac 2007, B i H.
12. Koncert Samira Nurkića “Klasika & sevdah” u dvorani BNZ 5.9.2007.
13. Predstavljanje kandidata iz redova Bošnjaka za zastupnika u Saboru RH u dvorani
BNZ 23.11.2007.
14. Otvorena izložba slika 28.3.2008. u prostoru BNZ autorice Fadile Šaćiragić pod
naslovom “My way”.
15. Održana tribina “Bošnjaci i NDH” 18.4.2008. u dvorani BNZ. Gosti: prof.dr.sc.
Adnan Jahić i prof.dr.sc. Abid Đozić. Prisutni kao gosti načelnici općina Teočka,
Doboj Istok i Sapna iz Bosne i Hercegovine.
Od značajnijih aktivnosti BNZ pomenut ću da smo pokrenuli Fond za stipendiranje

“Salim Šabić” nadarenih studenata Bošnjaka, koji će uskoro prerasti u Fond na razini Hr-
vatske. U izborima za Vijeća 2007. godine, kandidirali smo za VBNMGZ punu listu od 25
kandidata, od kojih je 15 izabrano u Vijeće.
Jezgru sadašnjeg rukovodstva BNZ ZG i ZGŽ čine članovi Glavnog odbora Bošnjačke naci-
onalne zajednice Hrvatske izabranog 2000. godine iz koje je prije nešto više od 3 godine izdvo-
jena BNZ ZG i ZGŽ. Vrijeme je za pomlađivanje i promjene pa ćemo tako danas na Skupštini
djelomično zamijeniti sastav Izvršnog odbora. Slijedeće godine istječe mandat većini članova
odbora pa treba već sada pripremati novo rukovodstvo koje ćemo birati dogodine na Izbornoj
skupštini. Generacija koja je na odlasku stvorila je iz ničega izvrsne preduvjete za mladu gene-
raciju koja može uspješno nastaviti rad na očuvanju bošnjačkog nacionalnog identiteta.
Ove godine se konačno ostvaruju zaključci s osnivačke Skupštine BNZ ZG i ZGŽ da se
u cjelosti programski i financijski odvoji djelovanje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH. To do sada
iz objektivnih okolnosti nismo uspjeli: kod prijave programa za 2006. godinu nismo još
bili dobili registraciju, za prijavu programa za 2007. godinu uveden je dodatni kriterij da
udruga djeluje najmanje 2 godine (što nije bilo ispunjeno) i tek smo za 2008. godinu mogli
sve programe prijaviti na BNZ ZG i ZGŽ.
Također je važno napomenuti da smo nakon obnove i rekonstrukcije ovog prostora i
ulaganja značajnih vlastitih sredstava, dočekali 2008. godinu financijski konsolidirani, što
daje podlogu za nesmetano razvijanje programskih aktivnosti, bez svakodnevne brige za
osiguravanjem potrebnih financijskih sredstava.

15 DOKUMENTI BNZH
Težište rada BNZ ZG i ZGŽ ubuduće treba preusmjeriti na strateške projekte razvoja i
očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj koje trebamo ponuditi i u
njih uključiti ostale županijske organizacije BNZ, Vijeća i sve bošnjačke udruge. To su.
– rješavanje problema dvojnosti nacionalnog naziva Bošnjak/Musliman,
– priprema za popis stanovništva 2011. godine,
– priprema i uvođenje dopunskog obrazovanja učenika iz nacionalne grupe predmeta: jezik,
književnost, historija, geografija, priroda i društvo, te muzička i likovna umjetnost,
– masovno uključivanje mladih u rad bošnjačkih institucija,
– obilježavanje značajnih datuma, događaja i ličnosti iz državotvorne povijesti Bosne i
Hercegovine i Bošnjaka.
Zadaće koje stoje pred nama možemo samo zajedno uspješno ostvariti. Stoga upućujem
svim Bošnjacima, posebno mladima, poziv da se uključe u aktivnosti BNZ ili drugih boš-
njačkih asocijacija i daju svoj doprinos u njihovoj realizaciji i vlastitom nacionalnom izgra-
đivanju.
Zahvaljujem na pažnji.
U Zagrebu, 17.05.2008.
Predsjednik BNZ ZG i ZGŽ
prof. dr. sc. Sead Berberović

DOKUMENTI BNZH 15
Izvještaj o radu BNZH za Grad

Zagreb od 12.2.2008. do
28.10.2008. godine
7.2.-21.3.2008.
U okviru kulturne manifestacije “Sarajevska zima 2008” u Kamernom teatru 55 promo-
virana knjiga Amira Bukvića “Šest drama” u izdanju BNZH. Skup je pozdravio direktor
manifestacije Ibrahim Spahić, a u ime BNZH obratio se urednik Dž. Jogunčić. Promotori:
prof.dr.sc. Gordana Muzaferija, prof.dr.sc. Muhamed Dželilović, Irfan Horozović i autor.
26.2.2008.
Sastanak predstavnika bošnjačkih udruga u Savjetu za nacionalne manjine u vezi reali-
zacije programa u 2007. i planova programa za 2008. Ispred BNZH bio prisutan tajnik S.
Avdagić. BNZ pohvaljena za kvalitetan izvještaj o radu u 2007. g.
28.2.2008.
Umjetnički voditelj Ansambla “Bosana” gđa Azra-Ajša Ruždija izložila prijedlog plana
rada Ansambla u 2008. godini. Prisutni: J. Berberović, Dž. Jogunčić i S. Berberović.
14.3.2008.
Promocija “BOSANE”, zbirke kompozicija za zborove i vokalne grupe autora Fuada Ahmets-
pahića. Moderator Sead Begović a sudjelovali kamerni zbor i orkestar “Bosana” sa solistima.
15.3.2008.
Stručni skup “Bošnjaci u Hrvatskoj” u Rijeci. Ispred BNZ bio Dž.Jogunčić.
18.3.2008.
Gradskom uredu za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba predan zahtjev
s dokumentacijom za produženje ugovora o najmu prostora.
28.3.2008.
Svečanost potpisivanja povelje prijateljstva općina Visoko i Bjelovar u Bjelovaru, uz
predstavljanje privrednih potencijala, tradicionalnih obrta i kulturnih vrijednosti Visokog
i BiH. Svečanosti su prisustvovali visoki uzvanici a skupu se u ime BNZH, kao inicijatora
ideje, obratio Dž. Jogunčić.
Otvorena izložba slika u prostoru BNZ autorice Fadile Šaćiragić pod naslovom “My way”.
5.4.2008.
Sjednica 1/08 GO u Puli.

15 DOKUMENTI BNZH
12.4.2008.
Članovi Ansambla prisustvovali koncertu AKCUS “Seljo” iz Sarajeva u Domu HV-a u
Zagrebu. Ulaznice poklonila BNZ.
18.4.2008.
Održana tribina “Bošnjaci i NDH” u dvorani BNZ. Gosti: prof.dr.sc. Adnan Jahić i prof.
dr.sc. Abid Đozić. Prisutni kao gosti načelnici općina Teočka, Doboj Istok i Sapna iz Bosne
i Hercegovine.
16.5.2008.
Koncert Ivana Pavišića s gostima pod nazivom “Rubaije i hommage Safetu Isoviću” uz
pratnju orkestra “Bosana”.
17.5.2008.
Skupština BNZ ZG i ZGŽ. Na početku i završetku skupštine zbor i orkestar “Bosana”
izveli par sevdalinki.
18.5.2008.
Sjednica 2/08 GO u Zagrebu.
24.5.2008.
Sudjelovanje Ansambla na manifestaciji “Dani nacionalnih manjina Zadarske županije”.
Ispred BNZ bio prisutan S. Berberović.
18.6.2008.
Otvorena izložba “Tuzlanske džamije” autora Mustafe Terzića. Trojezičnu monografi-
ju “Tuzlanske džamije” predstavio je glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Tuzla mr.sc.
Amir ef. Karić. Avdija Aguši, izvođač na sazu, Eduard i Ivan Pavišić s orkestrom “Bosana”
izveli koncert sevdalinki.
14.6.2008.
Skupština BNZH u Zagrebu.
Srpanj 2008.
Tiskana slikovnica “Lutkijada u kazalištu lutaka” autora Saliha Isaaca
Kolovoz 2008.
Croatia osiguranje preko BNZ ZGiZGŽ sponzorirala Drugi festival kratkog filma Stolac
2008. BNZ ZGiZGŽ se time pojavila kao suorganizator festivala. Na Festivalu bili prisutni:
Dž. Jogunčić i F. M. Begović.
Na Međunarodnim književnim susretima FARO(PI)S na Hvaru BNZ predstavljao Dž.
Jogunčić.

DOKUMENTI BNZH 15
30.9.2008.
Upućene čestitke za Bajram Mešihatu i Medžlisu Islamske zajednice, te ambasadama
islamskih zemalja.
11.10.2008.
Koncert zbora “Bosana” s orkestrom i 5 solista u Domu kulture u Cazinu.
18.10.2008.
Sjednica 3/08 GO BNZH u Zagrebu.

15 DOKUMENTI BNZH
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA

HRVATSKE
Ured: Ilica 54, 10000 ZAGREB
tel: 48 19 377; fax: 48 48 201; e-mail: bnzh@zg.htnet.hr
Predmet: Zagreb, 31.5.2008.

Broj: 15/06
ZAPISNIK
sa sjednice 2/08 Izvršnog odbora održane 29.4.2008.
s početkom u 19:30 sati u uredu BNZ Ilica 54
DNEVNI RED:
1. Informacije o radu u proteklom razdoblju

2. Priprema Skupštine BNZ ZG i ZGŽ
3. Razno
Prisutni: S. Berberović, Dž. Jogunčić, S. Banjan, S. Dubravić, E. Džaferagić, (članovi

IO), S. Čičić, M. Muzurović, M. Mehić (članovi NO), tajnik S. Avdagić
Ispričani: S. Kulenović, E. Tokić, S. Demirović, E. Krkalić
Otsutni: H.Šabić, R. Hadžiefendić-Parić (članovi IO)
Ad 1) S. Berberović je ukratko izvijestio o radu u proteklom razdoblju od sjednice 1/08

IO održane 12.2.2008. Izvještaj priložen zapisniku.
S. Berberović je ukratko izvijestio o sjednici 1/08 GO BNZH održanoj u Puli 5.4.2008.
godine. Na sjednici je od strane nekih županijskih organizacija (Primorsko-goranska i dje-
lomično Istarska) iskazano nezadovoljstvo dosadašnjim vođenjem BNZH. Kako je u toku
priprema izborne skupština BNZH usvojeno je da BNZ ZG i ZGŽ na sljedećoj sjednici GO
BNZH za predsjednika BNZH predloži predsjednika BNZ Istarske županije g. Senada
Pršića.
Ad 2) Dogovoreno je da se Skupština BNZ ZG i ZGŽ održi u subotu 17.5.2008. godine

s početkom u 11 sati. Kako se navršava 15 godina od osnivanja BNZH (22.5.1993.) Skupšti-
na će imati i svečani dio na kojem će se obilježiti godišnica osnivanja. Također će dan ranije
u petak, 16.5.2008. u okviru obilježavanja 15-godišnjice BNZH g. Ivan Pavišić s gostima
održati koncert pod nazivom “Rubaije i hommage Safetu Isoviću” uz pratnju orkestra “Bosa-
na”. Održavanje ovog koncerta IO je već načelno prihvatio na svojoj 1/08 sjednici.
Na sjednici 6/07 IO BNZ ZG i ZGŽ održanoj 13.11.2007. godine dogovoreno je da se
na Skupštini izvrši djelomična zamjena članova IO i rukovodstva: da se na mjesto predsjed-
nika BNZ ZG I ZGŽ umjesto S. Berberovića izabere dosadašnji potpredsjednik Dž. Jogun-
čić, te da mu se omogući da predloži potrebne zamjene u sastavu IO, a H. Šabić je zamolio
da ga se na Skupštini razriješi dužnosti potpredsjednika.

DOKUMENTI BNZH 15
Na ovoj sjednici Dž. Jogunčić je zamolio da ga se, obzirom na njegove poslovne obave-
ze i česta službena otsustvovanja iz Zagreba, ipak ne kandidira za predsjednika i zatražio
da sadašanji predsjednik S. Berberović odradi mandat do kraja, tj. do marta 2009. godine,
što je i prihvaćeno. Zaključeno je da IO predloži Skupštini da se članstva u IO razriješe
Hilmija Šabić, Sena Kulenović, Remzija Hadžiefendić-Parić i Elvira Tokić. Umjesto njih
Skupštini će se predložiti da se u IO izaberu Mithat Muzurović, Filip Mursel Begović, Emir
Kazaferović i Elma Ramić. Za potredsjednika umjesto H. Šabića predložit će se M. Muzu-
rović. Kako je M. Muzurović bio predsjednik NO BNZ ZG i ZGŽ, za novog predsjednika
NO predložit će se sadašnji član NO Mujaga Mehić, a za novog člana NO predložit će se
Mirsada Dizdarević.
Ad 3) S. Berberović je izvijestio o raspodjeli sredstava Savjeta za nacionalne manjine

za 2008. godinu. Za ovu godinu BNZ ZG i ZGŽ se prvi put mogla natjecati sa svojim pro-
gramima, a do sada je to bilo preko BNZH. Time su se stvorili uvjeti za potpuno program-
sko i financijsko razgraničenje BNZ ZG i ZGŽ od BNZH usvojeno na Skupštinama BNZ
ZG i ZGŽ i BNZH. Ukupna sredstva za programe nacionalnih manjina u 2008. godini u
odnosu na 2007. povećana su za 18 %, a BNZ ZG i ZGŽ dobila je povećanje od 6 %, prem-
da je od Savjeta dobila pohvale za realizaciju programa i kvalitetu izvještaja. Tablica raspo-
djele priložena je zapisniku. Obzirom na troškove tzv. “hladnog pogona” BNZ mora oko 40
% sredstava za programe rezervirati za pokriće tih troškova.
Dž. Jogunčić je predložio da BNZ ZG i ZGŽ bude inicijator za održavanje Okruglog
stola na temu “Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji imena Bošnjak i Bosna
i Hercegovina – 130 godina od rođenja”. Predložit će se da se u organizaciju i participaciju
u troškovima uključe KDBH “Preporod”, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Za-
greba i SABAH. Prijedlog, koji je potkrijepljen pisanim obrazloženjem Dž. Jogunčića, je
usvojen.
Sjednica je završila u 20:45 sati.

prof. dr. sc. Sead Berberović, v.r.

15 DOKUMENTI BNZH

HRVATSKE

Broj: 9/08
ZAPISNIK
DNEVNI RED:

2. Sudjelovanje u radu Skupštine BNZH
3. Razno
Prisutni: S. Berberović, Dž. Jogunčić, S. Banjan, S. Dubravić, E. Ramić, F.M. Begović,

E. Kazaferović, (članovi IO), M. Mehić, S. Čičić, Fehim Arnautović (članovi
NO), tajnik S. Avdagić
Ispričani: M. Muzurović, S. Demirović, E. Krkalić (članovi IO)
Otsutni: E. Džaferagić (član IO)
S. Berberović je na početku pozdravio nove članove Izvršnog odbora BNZ ZG i ZGŽ:

Elmu Ramić, Emira Kazaferovića i Filipa Mursela Begovića, te novog člana Nadzornog
odbora Fehima Arnautovića i zaželio im uspješan rad u rukovodstvu BNZ ZG i ZGŽ.

IO održane 29.4.2008. Izvještaj priložen zapisniku.
Ad 2) S. Berberović je predložio da se potrebnih 10 delegata za Skupštinu BNZH

koja će se održati u subotu 14.6.2008. godine imenuje iz sastava Izvršnog i Nadzornog
odbora BNZ ZG i ZGŽ. Prijedlog je usvojen a mogućnost prisustvovanja Skupštini potvr-
dilo je 9 članova: S. Berberović, Dž. Jogunčić, S. Banjan, S. Dubravić, E. Ramić, F.M. Be-
gović, M. Mehić, S. Čičić i Fehim Arnautović. Zaključeno je da Predsjedništvo delegira još
jednog člana iz sastava članstva BNZ ZG i ZGŽ, te da također ima ovlasti imenovanja za-
mjena delegatima po potrebi.
S. Berberović je ukratko izvijestio o dogovorenim prijedlozima za čelne funkcije budu-
ćeg rukovodstva BNZH. Također je dogovoreno da BNZ ZG i ZGŽ predloži sljedeće
osobe za radna tijela Skupštine:
– za člana Radnog predsjedništva: Sulejmana Čičića,
– za predsjednika Verifikacione komisije: Senahida Dubravića,

DOKUMENTI BNZH 15
– za predsjednika Kandidacione komisije: Elmu Ramić,

– za zapisničara: Suadu Banjan.
Ad 3) S. Berberović je u svrhu upoznavanja novih članova IO i NO ukratko izvijestio o

programima BNZ ZG i ZGŽ. Osim programa financiranih od Savjeta za nacionalne manji-
ne BNZ ZG i ZGŽ realizirala i druge projekte značajne za razvoj i očuvanje bošnjačkog
nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj. Zamolio je nove članove da se prema svojim
afinitetima uključe u realizaciju programa.


15 DOKUMENTI BNZH

HRVATSKE

Broj: 13/08
ZAPISNIK
DNEVNI RED:

2. Prijedlog programa Savjetu za nacionalne manjine za 2009. godinu
3. Razno
Prisutni: S. Berberović, Dž. Jogunčić, S. Banjan, S. Dubravić, F.M. Begović, E. Krka-

lić, E. Kazaferović, (članovi IO), M. Mehić, S. Čičić, F. Arnautović (članovi
NO), tajnik S. Avdagić
Ispričani: M. Muzurović, S. Demirović (članovi IO)
Otsutni: E. Ramić, E. Džaferagić (članovi IO)

IO održane11.6.2008. Dopunjeni izvještaj na sjednici priložen je zapisniku.
Ad 2)
a) Prije rasprave o programima za 2009. godinu raspravljeno je o programima koji će se
odvijati do kraja 2008. godine. Zaključeno je slijedeće:
– “Bošnjačka pismohrana”: blizu završetka su pripreme za tisak. Nakon što se načini
prelom treba donijeti odluku o nakladi: 500 do 1.000 primjeraka. Zaključeno je da
odluku o tome donese Predsjedništvo, ovisno o cijeni i financijskoj situaciji. Prilog za
“Pismohranu” o radu Kreativne radionice napravit će S. Banjan.
– Pripremljen je za tisak rukopis knjige “Ilahije i kaside iz zaborava” autora Zilhada
Ključanina.
– Ansambl “Bosana” nastupit će na smotri u Rijeci 9.11.2008. Također će se organizi-
rati koncert folklora “Nitko da ne dođe do prijatelj drag” negdje oko Kurban Bajrama.
Razmotrit će se mogućnost ponovnog pokretanja malog folklora za djecu.
– Na Dan državnosti BiH 25.11. otvorit će se izložba fotografija Zijaha Gafića. Pripreme
su u završnoj fazi.
– Znanstvenim skupom 13.12.2008. godine obilježit će se 100. godišnjica rođenja Hu-
sage Čišića. Na poziv ostalim bošnjačkim asocijacijama da se uključe u organizaciju,

DOKUMENTI BNZH 15
nije do sada bilo odgovora. Zadužuje se predsjednik S. Berberović da razgovara s čel-

nicima “Preporoda”, “Sabaha”, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine, SDAH i Islamske
zajednice.
– Trebalo bi organizirati sredinom 11. mjeseca predstavljanje Fonda za stipendiranje i
stipendista uz muzički recital kojeg bi priredio Ansambl “Bosana”. Zadužuju se za
realizaciju M. Muzurović i E. Ramić.
b) Dž. Jogunčić je iznio prijedloge programa za 2009. godinu koje ćemo prijaviti Savje-
tu za nacionalne manjine:
Prijedlog programa će pripremiti F.M. Begović.
Foto izložbe:
1. Alija Akšamija, tema: “Motivi Bosne da se ne zaboravi”. Najstariji i najveći bosanski
umjetnički fotograf, dobitnik Europske nagrade fotografa za životno djelo, rođen
1919. godine u Rogatici, školovao se u Njemačkoj i SAD, sada živi u Sarajevu.
2. Enver Palalić, tema: “Bosanski motivi – Travnik”. Autor je fotograf iz Zagreba.
3. Milomir Kovačić – Strašni, tema: “Sarajevo u srcu Pariza”. Sarajlija koji živi i radi u
Parizu, majstor fotografije.
Knjige:
1. Ismet Žunić: “Zbirka pjesama”, priređivač dr.sc. Vedad Spahić. Autor je pjesnik
koji je živio i stvarao u Zagrebu od 1930 – 1943.
2. Nasko Frndić: “Knjiga eseja”, priređivač Filip Mursel Begović.
Kulturne manifestacije:
1. Meša Selimović kroz teatarski izraz
– Okrugli stol: “Iskustva i izazovi djela Meše Selimovića kroz kazališni izraz”
– “Tvrđava” – Dramski projekt, kazališna predstava Akademije dramskih umjetnosti
Univerziteta u Tuzli.
Ansambl “Bosana”
Prijedlog programa će pripremiti A. Ruždija i F. Ahmetspahić
Kreativna radionica
Prijedlog programa će pripremiti S. Banjan.
c) S. Berberović je apelirao na mlađe članove IO da na sjednice IO iznose svoje ideje i

prijedloge, te se aktivno uključe u njihovu realizaciju kad ih IO usvoji.


15 DOKUMENTI BNZH

HRVATSKE
ZAPISNIK
sa Skupštine Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske (BNZH)
Temeljem članka 29. Statuta Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske sazvana je Iz-
borna Skupština Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske koja se održala
u subotu, 14.06.2008. s početkom u 11:30 sati u prostorijama BNZ, Zagreb, Ilica 54
Nakon sviranja himni Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, predsjednik BNZH

prof.dr.sc. Sead Berberović pozdravio je prisutne i otvorio Skupštinu. Ustanovio je da
Skupštini prisustvuje dovoljan broj delegata (više od 50 propisanih Statutom) tako da
Skupština može započeti s radom.
Ad 1) Predsjednik BNZH Sead Berberović predložio je da Skupštinu vodi Radno pred-

sjedništvo u sastavu:
1. Mujo Dizdarević (Karlovac) – predsjednik
2. Mensur Ferhatović (Rijeka)
3. Sulejman Čičić (Zagreb)
Prisutni delegati dizanjem zelenih glasačkih kartona jednoglasno su podržali sastav
predloženog Radnog predsjedništva, koje je preuzelo daljnje vođenje Skupštine.
Ad 2) Predsjedavajući Radnog predsjedništva M. Dizdarević u ime Radnog predsjed-

ništva se zahvalio na izboru. Predložio je da se Dnevni red iz poziva za Skupštinu proširi
novom točkom 4. Izmjena Statuta BNZH. Nakon kraće rasprave u kojoj je obrazloženo da
predložene izmjene Statuta ne utječu na prijedlog Poslovnika o radu Skupštine, javnim
glasovanjem većinom glasova uz 3 glasa protiv usvojen je dopunjeni Dnevni red. Rad Skup-
štine odvijao se uz slijedeći:
DNEVNI RED
1. Izbor Radnog predsjedništva
2. Usvajanje Dnevnog reda i Poslovnika o radu Skupštine
3. Pozdravni govori gostiju Skupštine
4. Izmjena Statuta BNZH
5. Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
6. Rasprava o izvještaju o radu i njegovo usvajanje
7. Izbor članova Glavnog odbora
8. Izbor predsjednika, potpredsjednika i tajnika BNZH
9. Izbor predsjednika i članova Nadzornog odbora BNZH

DOKUMENTI BNZH 15
10. Usvajanje odluke o promjeni osnivača Fonda za stipendiranje

11. Obraćanje izabranog predsjednika BNZH
Predsjedavajući je predložio da se usvoji Poslovnik o radu Skupštine, podijeljen dele-

gatima Skupštine. Predloženi Poslovnik o radu Skupštine usvojen je većinom glasova, uz
1 glas protiv.
Predsjedavajući je predložio sljedeća radna tijela Skupštine:
Kandidaciona komisija:
1. Elma Ramić (Zagreb) – predsjednik
2. Mehmed Sijamhodžić (Rijeka)
3. Zlata Mujkić (Sisak)
Verifikaciona komisija:
1. Senahid Dubravić (Zagreb) – predsjednik
2. Šehrizad Begić (Rijeka)
3. Džemail Spahić (Zadar)
Zapisničar:
Suada Banjan
O svim prijedlozima se pojedinačno glasovalo i jednoglasno su usvojeni.
Predsjednik Verifikacione komisije Senahid Dubravić izvijestio je da Skupštini prisu-

stvuje 52 delegata s pravom glasa te da prema Statutu i Poslovniku o radu Skupština može
donositi pravovaljane odluke.
Ad 3) Nije bilo pozdrava gostiju.
Ad 4) Predsjedavajući je pozvao predsjednika BNZH Seada Berberovića da iznese

prijedlog izmjena Statuta BNZH. S. Berberović je obrazložio da se na sjednicama 1/08 i
2/08 Glavnog odbora BNZH dogovorio delegatski princip rada Skupštine na način da za
Skupštinu svaka županijska organizacija delegira svoje delegate čiji broj utvrđuje GO. U
skladu s time potrebno je promijeniti članke 28. i 31. Statuta BNZH. Tekst članka 28.
“Skupštinu Udruge čine svi članovi Udruge”, zamijenio bi se novim tekstom “Skupštinu
Udruge čine delegati županijskih organizacija. Broj delegata za Skupštinu određuje Glavni
odbor Udruge”. Također se stoga treba korigirati i članak 31. tako da se riječ “članova”
zamijeni s “delegata”. Tekst novog članka 31. bi glasio: “Skupština može zasjedati ako je
sjednici nazočno najmanje polovica delegata Skupštine. Odluke Skupštine su pravovaljane
ako je za njih glasovala natpolovična većina nazočnih delegata Skupštine”.
Na primjedbu da se ne mogu izmijenjeni članci Statuta primijeniti u radu ove Skupšti-
ne, Sead Berberović je obrazložio da će današnja Skupština raditi prema važećem Statutu
i Poslovniku o radu koji je s tim Statutom u skladu, a predložene izmjene Statuta primje-
njivat će se kad Ured državne uprave odobri novi Statut, odnosno za buduće skupštine.
Predsjedavajući je stavio prijedlog izmjena Statuta BNZH na glasovanje. Prijedlog je
jednoglasno usvojen.
Ad 5) Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske za razdoblje od Skup-

štine 18.12.2005. do danas podnio je predsjednik Sead Berberović. Izvještaj je priložen
zapisniku.

15 DOKUMENTI BNZH
Ad 6) U raspravi o izvještaju o radu sudjelovali su: Jusuf Šehanović (Pula), Dževad

Jogunčić (Zagreb), Ahmed Ikanović (Zagreb), Sulejman Čamdžić (Zagreb), Ibrahim
Ružnić (Rijeka), Senahid Pršić (Pula), Mensur Ferhatović (Rijeka), Đemal Bratić (Osijek),
Sulejman Tabaković (Pula) i podnositelj izvještaja Sead Berberović. Nakon rasprave
predsjedavajući je stavio izvještaj na glasovanje. Izvještaj o radu BNZH usvojen je jedno-
glasno.
Predsjedavajući je stavio na glasovanje prijedlog Glavnog odbora BNZH, obrazložen u

Izvještaju o radu, da Skupština utvrdi:
– da je udruga BNZH od održavanja Skupštine 18.12.2005. godine novi pravni subjekt,
te da je pravni slijednik ranije udruge BNZH Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad
Zagreb i Zagrebačku županiju (BNZ ZG i ZGŽ),
– da se u roku od mjesec dana izvrši potpuno financijsko razgraničenje BNZH i BNZ ZG
i ZGŽ, te da se o tome podnese izvještaj na prvoj slijedećoj sjednici Glavnog odbora
BNZH.
Prijedlog je jednoglasno usvojen.
Ad 7) Predsjedavajući je izvijestio je da prema Statutu BNZH predsjednici županijskih

organizacija BNZ po funkciji ulaze u sastav Glavnog odbora. To su:
1. prof.dr.sc. Sead Berberović – Grad Zagreb i Zagrebačka županija
2. Senad Pršić, dipl. oec. – Istarska županija
3. Ibrahim Ružnić, prof. – Primorsko-goranska županija
4. Dajilina Goražda – Sisačko-Moslavačka županija
5. dr. Suad Crnica – Karlovačka županija
6. Hase Salihović, prof. – Zadarska županija
7. Zejna Ribo – Osiječko-baranjska županija
8. Salko Ikanović – Varaždinska županija
9. dr. Sadik Rakanović – Splitsko-dalmatinska županija
10. Šemsudin Brković – Dubrovačko-neretvanska žuapnija
11. Safet Malagić, dipl. inž. – Vukovarsko-srijemska županija
Sukladno Statutu zamolio je prisutne delegate da glasovanjem potvrde njihov izbor u

Glavni odbor BNZH. Potvrđivanje je bilo jednoglasno.
Predsjednica Kandidacione komisije Elma Ramić iznijela je prijedlog za 5 članova GO
BNZH koje bira Skupština:
1. Fatmir Hasanagić – Karlovačka županija
2. Asema Kurtović – Sisačko-moslavačka županija
3. Dževad Jogunčić, dipl. inž. – Grad Zagreb i Zagrebačka županija
4. prof.dr.sc. Jusuf Šehanović – Istarska županija
5. Zemir Delić, dipl. oec. – Primorsko-goranska županija
Na prijedlog Seada Berberovića delegati su se jednoglasno suglasili da se ne čitaju bio-

grafije kandidata, već da se prilože zapisniku Skupštine.
Predsjedavajući Mujo Dizdarević je predložio da se tajno glasovanje po točkama 7., 8. i
9. obavi istovremeno, te da se iznesu prijedlozi po točkama 8. i 9. Delegati su se jednogla-
sno suglasili s ovim prijedlogom.

DOKUMENTI BNZH 15
Ad 8) Predsjednica Kandidacione komisije Elma Ramić iznijela je prijedlog za pred-

sjednika, 2 potpredsjednika i tajnika Glavnog odbora BNZH:
1. Senad Pršić, dipl. oec. – kandidat za predsjednika (Istarska županija)
2. prof.dr.sc. Sead Berberović – kandidat za potpredsjednika (Grad Zagreb i Zagre-
bačka županija)
3. Ibrahim Ružnić, prof. – kandidat za potpredsjednika (Primorsko-goranska županija)
4. Dževad Jogunčić, dipl. inž – kandidat za tajnika (Grad Zagreb i Zagrebačka županija)
Kandidat za predsjednika Senad Pršić ukratko je iznio svoj program rada u sljedećem
mandatnom razdoblju.
Ad 9) Predsjednica Kandidacione komisije Elma Ramić iznijela je prijedlog za pred-

sjednika i 2 člana Nadzornog odbora:
1. mr.sc. Rusmir Akšamija – kandidat za predsjednika (Karlovačka županija)
2. Alija Hodžić – kandidat za člana (Istarska županija)
3. Mujaga Mehić, dipl. inž. – kandidat za člana (Grad Zagreb i Zagrebačka županija)
Predsjedavajući je dao 15 minuta pauze za obavljanje tajnog glasovanja.

Nakon glasovanja predsjednik Verifikacione komisije Senahid Dubravić priopćio je da
su svi predloženi kandidati izabrani. Glasovalo je 55 delegata (od početka Skupštine stigla
su još 3 delegata) i svi su glasački listići bili ispravni. Rezultati glasovanja su slijedeći:
Članovi Glavnog odbora BNZH koje bira Skupština:

1. Fatmir Hasanagić: 54 glasa
2. Asema Kurtović: 52 glasa
3. Dževad Jogunčić, dipl. inž.: 52 glasa
4. prof.dr.sc. Jusuf Šehanović: 53 glasa
5. Zemir Delić, dipl. oec.: 53 glasa
Predsjednik, 2 potpredsjednika i tajnik Glavnog odbora BNZH:

1. Senad Pršić, dipl. oec. – predsjednik: 48 glasova
2. prof.dr.sc. Sead Berberović – potpredsjednik: 54 glasa
3. Ibrahim Ružnić, prof. – potpredsjednik: 40 glasova
4. Dževad Jogunčić, dipl. inž – tajnik: 50 glasova
Predsjednik i 2 člana Nadzornog odbora:

1. mr.sc. Rusmir Akšamija – predsjednik: 53 glasa
2. Alija Hodžić – član: 48 glasova
3. Mujaga Mehić, dipl. inž. – član: 50 glasova
Ad 10) Predsjednik BNZH Sead Berberović obrazložio je prijedlog odluke da BNZH

bude osnivač Fonda za stipendiranje umjesto BNZ ZG i ZGŽ koja je Fond pokrenula.
Prijedlog Odluke kao i preporuka čelnicima svih bošnjačkih asocijacija da se učlane kao
donatori Fonda priloženi su zapisniku.
Prijedlog odluke i preporuka su jednoglasno usvojeni.
Ad 11) Novoizabrani predsjednik BNZH Senad Pršić zahvalio se na izboru i ukazanom

povjerenju. Istaknuo je da će u narednom mandatnom razdoblju poraditi na restrukturira-

15 DOKUMENTI BNZH
nju Bošnjačke nacionalne zajednice u čvrstu, kvalitetnu, hijerarhijski strukturiranu organi-

zaciju na svim razinama: državnoj, županijskoj, gradskoj i općinskoj. Procijenio je da je za
to potrebno godinu dana. Kroz posjet svih županijskih organizacija i obavljene razgovore
doći će se do principa na kojima će se BNZH najbolje organizirati. Nadalje, osmislit će se
programi koje će provoditi BNZH a koji će okupiti sve županijske organizacije.
Pošto je Dnevni red bio iscrpljen, predsjedavajući je u 14:05 zahvalio prisutnima na
sudjelovanju u radu Skupštine i zaključio rad Skupštine.
Zapisničar: Predsjedavajući Radnog predsjedništva:

Suada Banjan, dipl. inž. Mujo Dizdarević
Zapisnik ovjeravaju članovi Radnog predsjedništva:

mr. sc. Mensur Ferhatović
Sulejman Čičić, inž.

DOKUMENTI BNZH 15

HRVATSKE

Broj: ../08
ZAPISNIK
sa Skupštine Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad
Zagreb i Zagrebačku županiju (BNZ ZG i ZGŽ)
Temeljem članka 31. Statuta Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagre-
bačku županiju sazvana je svečana i radna sjednica Skupštine Bošnjačke nacionalne zajed-
nice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju koja se održala
u subotu, 17.05.2008. s početkom u 11:00 sati u prostorijama BNZ, Zagreb, Ilica 54
Nakon sviranja himni Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, predsjednik BNZ ZG

i ZGŽ prof.dr.sc. Sead Berberović pozdravio je prisutne i otvorio Skupštinu. Ustanovio je
da Skupštini prisustvuje dovoljan broj delegata (više od 30 propisanih Statutom) tako da
Skupština može započeti s radom.
Ad 1) Predsjednik BNZH Sead Berberović predložio je da Skupštinu vodi Radno pred-

sjedništvo u sastavu:
1. Dževad Jogunčić, dipl. inž. – predsjednik
2. prof.dr.sc. Sulejman Čamdžić
3. Azra-Ajša Ruždija, dipl. inž.
Prisutni delegati dizanjem ruku jednoglasno su podržali sastav predloženog Radnog
predsjedništva, koje je preuzelo daljnje vođenje Skupštine.
Ad 2) Predsjedavajući Radnog predsjedništva Dž. Jogunčić u ime Radnog predsjedniš-

tva se zahvalio na izboru. Predložio je da se usvoji Dnevni red dostavljen u pozivu i da se
usvoji Poslovnik o radu Skupštine, podijeljen delegatima Skupštine. Predloženi Dnevni
red i Poslovnik o radu Skupštine jednoglasno su usvojeni.
DNEVNI RED
1. Izbor Radnog predsjedništva
2. Usvajanje Dnevnog reda i Poslovnika o radu Skupštine
3. Pozdravni govori gostiju Skupštine
4. Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku žu-
paniju
5. Rasprava o izvještaju o radu i njegovo usvajanje

15 DOKUMENTI BNZH
6. Financijski izvještaj Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku

županiju
7. Rasprava o financijskom izvještaju i njegovo usvajanje
8. Izbor novih članova Izvršnog odbora
9. Izbor novog potpredsjednika
10. Izbor novog člana Nadzornog odbora
11. Izbor novog predsjednika Nadzornog odbora
12. Prijedlog kandidata za Glavni odbor Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
Predsjedavajući Dževad Jogunčić predložio je sljedeća radna tijela Skupštine:

Kandidaciona komisija:
1. Mersija Omanović, prof. – predsjednik
2. Suada Banjan, dipl. inž.
3. Smajo Tataragić
Verifikaciona komisija:
1. Nazifa Čamdžić, dipl. oec. – predsjednik
2. Fuad Ahmetspahić, prof.
3. Hatema Idrizović
Zapisničar:
Samir Avdagić
O svim prijedlozima se pojedinačno glasalo i jednoglasno su usvojeni.
Predsjednica Verifikacione komisije Nazifa Čamdžić izvijestila je da Skupštini prisu-

stvuje 38 osoba s pravom glasa te da prema Statutu i Poslovniku o radu Skupština može
donositi pravovaljane odluke.
Ad 3) Predsjedavajući Dževad Jogunčić pozdravio je prisutne goste: saborskog zastu-

pnika prof.dr.sc. Šemsu Tankovića, g. Željka Zaninovića iz Ureda Gradonačelnika, članove
Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i g. Petra Jozeljića. Također je prenio
pozdrave i želje za uspješan rad Skupštine predsjednika KDBH “Preporod” mr.sc. Senada
Nanića koji zbog službenog otsustvovanja nije mogao sudjelovati u radu Skupštine. Prof.
dr.sc. Šemso Tanković, g. Željko Zaninović i g. Petar Jozeljić prigodnim izlaganjima obra-
tili su se Skupštini, zaželjeli uspješan rad Skupštine kao i rad BNZ ZG i ZGŽ.
Ad 4) Izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku

županiju za razdoblje od Skupštine 10.6.2006. do danas podnio je predsjednik Sead Ber-
berović. Izvještaj je priložen zapisniku.
Ad 5) U raspravi o izvještaju o radu za riječ se javio g. Hilmo Hairlić. Njegova diskusi-

ja nije se odnosila na izvještaj. Predsjedavajući je stavio izvještaj na glasanje. Izvještaj o
radu BNZ ZG i ZGŽ usvojen je većinom od 35 glasova, uz 1 glas protiv i 2 suzdržana.
Ad 6) Financijski izvještaj o radu Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Za-

grebačku županiju za razdoblje od Skupštine 10.6.2006. do danas podnio je, temeljem godiš-
njih financijskih izvještaja Savjetu za nacionalne manjine za 2006. i 2007. godinu, predsjednik
Nadzornog odbora Mithat Muzurović, dipl. oec. Izvještaji su priloženi zapisniku.

DOKUMENTI BNZH 15
Ad 7) Za raspravu o financijskom izvještaju nije se nitko javio za riječ. Predsjedavajući

je stavio izvještaj na glasanje. Financijski izvještaj BNZ ZG i ZGŽ usvojen je većinom od
37 glasova, uz 1 glas suzdržan.
Ad 8) Predsjedavajući Dževad Jogunčić iznio je prijedlog Izvršnog odbora da se u skla-

du s člankom 36. stavak 3. Statuta BNZ ZG i ZGŽ razriješe dužnosti četiri člana Izvršnog
odbora:
– Hilmija Šabić
– Sena Kulenović
– Remzija Hadžiefendić-Parić
– Elvira Tokić
te da se umjesto njih izaberu nova 4 člana.
Za riječ se javila Sena Kulenović iznoseći primjedbu da nije obaviještena o svom razrje-
šenju. S. Berberović je obrazložio da je to prijedlog s posljednje sjednice IO kojoj ona nije
prisustvovala.
Predsjedavajući je stavio prijedlog na glasanje. Prijedlog je jednoglasno usvojen.
Predsjednica Kandidacione komisije Mersija Omanović dala je prijedlog kandidata za 4

nova člana Izvršnog odbora i pročitala njihove biografije:
1. Mithat Muzurović, dipl. oec.
2. Filip Mursel Begović, student
3. Emir Kazaferović, dipl. defektolog
4. Elma Ramić, studentica.
Predsjedavajući Dž. Jogunčić stavio je pojedinačno prijedloge na glasanje. Svi kandida-
ti su izabrani jednoglasno.
Ad 9) Predsjednica kandidacione komisije M. Omanović iznijela je prijedlog da se za

potpredsjednika BNZ ZG i ZGŽ izabere Mithat Muzurović, dipl. oec. Predsjedavajući Dž.
Jogunčić stavio je prijedlog na glasanje. Prijedlog je jednoglasno usvojen.
Ad 10) Predsjednica kandidacione komisije M. Omanović iznijela je prijedlog da se

umjesto dosadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora Mithata Muzurovića, dipl. oec. iza-
bere Fehim Arnautović, dipl. inž. kao novi član Nadzornog odbora. Predsjedavajući Dž.
Jogunčić stavio je prijedlog na glasanje. Prijedlog je jednoglasno usvojen.
Ad 11) Predsjednica kandidacione komisije M. Omanović iznijela je prijedlog da se

umjesto dosadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora Mithata Muzurovića, dipl. oec. koji
je izabran za potpredsjednika BNZ ZG i ZGŽ za predsjednika Nadzornog odbora izabere
dosadašnji član Nadzornog odbora Mujaga Mehić, dipl. inž.. Predsjedavajući Dž. Jogunčić
stavio je prijedlog na glasanje. Prijedlog je usvojen s 37 glasova za i 1 glasom protiv.
Ad 12) Predsjednik BNZ ZG i ZGŽ S. Berberović dao je obrazloženje da BNZ ZG i

ZGŽ predloži Dževada Jogunčića, dipl. inž. za člana Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne
zajednice Hrvatske. Prijedlog je usvojen s 37 glasova za i 1 protiv. Izbor Dž. Jogunčića za
člana GO BNZH obavit će se na Skupštini BNZH.

15 DOKUMENTI BNZH
Pošto je Dnevni red bio iscrpljen, predsjedavajući je u 12:30 zahvalio prisutnima na

sudjelovanju u radu Skupštine i zaključio rad Skupštine.
Zapisničar: Predsjedavajući Radnog predsjedništva:

Samir Avdagić Dževad Jogunčić, dipl. inž.
Zapisnik ovjeravaju članovi Radnog predsjedništva:

prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić
Azra-Ajša Ruždija, dipl. inž.

DOKUMENTI BNZH 15
Predsjednik BNZH prof. dr. sc. Sead Berberović
Govor na svečanosti
obilježavanja Dana državnosti
Bosne i Hercegovine
Kulturni centar Trešnjevka, Zagreb, 25.11.2007.
Poštovane dame i gospodo,

Čast mi je i zadovoljstvo, pozdraviti vas ispred Bošnjačke nacionalne zajednice i Vijeća
bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, na današnjoj svečanosti obilježavanja 25.
novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
U burnoj historiji naše matične domovine Bosne i Hercegovine, 25. novembar je zna-
čajan datum, proglašen Danom državnosti odlukom prvog saziva Parlamenta neovisne i
međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Nažalost, to je dan koji danas u
Daytonskoj Bosni i Hercegovini nema status državnog praznika kakav zaslužuje, već se
obilježava i slavi samo u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima vlast obnašaju političke
stranke bošnjačke, odnosno bosanske državotvorne orijentacije. Ovaj se datum neopravda-
no ponekad od neupućenih etiketira kao "komunistički" praznik, a od onih koji negiraju
državotvornost Bosne i Hercegovine kao "komunistička" podvala kojom se, priznavanjem
bosanske državnosti, oduzimaju nečiji "povijesni prostori". Stoga, kada govorimo o ovom
datumu, nužno trebamo poznavati historijske činjenice, iz kojih ćemo pravilno valorizirati
našu prošlost .
Na taj dan, 25. novembra, sad već daleke 1943. godine u Mrkonjić Gradu (nekad Varcar
Vakufu) održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog (dakle DRŽAVNOG) antifašističkog vije-
ća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (skraćeno: ZAVNOBIH-a). ZAVNOBIH je,
kako historičari bilježe, predstavljao "ratni parlament Bosne i Hercegovine", odnosno tije-
lo koje je imalo snagu najvišeg POLITIČKOG predstavnika, a kasnije ZAKONODAVNOG
i IZVRŠNOG tijela Bosne i Hercegovine. Upravo zato, tada donesene odluke imaju pose-
ban značaj u potvrđivanju punog DRŽAVNOPRAVNOG subjektiviteta Bosne i Hercego-
vine u prošlom stoljeću.
Na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a donesena je Rezolucija u kojoj je istaknuto "..da
narodi Bosne i Hercegovine žele živjeti u slobodnoj Bosni i Hercegovini u kojoj je garanti-
rana potpuna jednakost i ravnopravnost svih naroda...". Bosna i Hercegovina je tada pravno
konstituirana u svojim historijskim granicama kao država ravnopravnih građana Srba, Mu-
slimana i Hrvata, čiji su predstavnici odlučili da Bosna i Hercegovina kao federalna jedini-
ca uđe u sastav Demokratske Federalne Jugoslavije, ravnopravno s ostalih pet federalnih
jedinica, tj. republika. Tada su i granice Bosne i Hercegovine potvrđene i priznate kao
rezultat višestoljetnog političkog, kulturnog i demografskog kontinuiteta i razvitka.
Još značajnije odluke su donešene na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a održanom 30.
juna i 1.-2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu. Tada je izglasana i Deklaracija o pravima

15 DOKUMENTI BNZH
građana BiH, koja je po svom sadržaju imala karakter ustavne povelje. Deklaracijom su
građanima garantirana osnovna ljudska prava koja čine temelj svakog suvremenog demo-
kratskog ustava: slobodu vjeroispovijesti i savjesti, slobodu zbora i dogovora, udruživanja i
štampe, ličnu i imovinsku sigurnost građana kao i slobodu privatne inicijative u privrednom
životu itd. Nažalost, stjecajem političkih prilika i historijskih okolnosti nisu ova prava u
nastaloj FNRJ ispoštovana u cjelosti.
Država Bosna i Hercegovina, njen teritorij i njene granice imaju dugu historijsku tradi-
ciju. Kontinuitet bosanske države seže od srednjovjekovne Bosne, preko zasebne admini-
strativno-teritorijalne jedinice unutar Otomanskog carstva – Bosanskog ejaleta ili pašaluka,
za vrijeme Austro-ugarske uprave od Berlinskog kongresa 1878. kada su definirane granice
današnje Bosne i Hercegovine pa do kraja Prvog svjetskog rata, te u prvoj Jugoslaviji u kojoj
je Senžermenskim ugovorom potvrđena teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine.
Između dvaju svjetskih ratova u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca administrativnim
podjelama na oblasti i banovine nastojao se razbiti teritorijalni integritet i državnotvorna
pozicija Bosne i Hercegovine. Pokušaji svojatanja Bosne i Hercegovine nastavili su se i za
vrijeme Drugog svjetskog rata, pa opet pola stoljeća kasnije, u burnim 90-im, kada je Bosna
i Hercegovina stjecala svoju nezavisnost.
Na kraju su svi takvi pokušaji propali. Danas je naša matična domovina Bosna i Herce-
govina neovisna i cjelovita, u svojim historijskim granicama koje su stare više od tri stolje-
ća, najstarije među svim bivšim jugoslavenskim republikama, a danas državama.
U svjetlu ovih kratkih historijskih reminiscencija valja vrednovati značaj odluka ZAV-
NOBIH-a. One su utrle put državotvornosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovi-
ne, učvršćenim kasnije u Ustavu SFRJ iz 1974. godine. Time je ostvarena neupitna osnova
državnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, koju je ustanovila Badminterova ko-
misija (pravnih eksperata) početkom 90-ih i potvrdila pravne pretpostavke za osamostalje-
nje Bosne i Hercegovine.
Nakon ovog kratkog podsjećanja čestitam Dan državnosti Bošnjacima i svim Bosancima,
građanima Bosne i Hercegovine kojima je ona u srcu.
Zahvaljujem se našim gostima, dragim prijateljima iz Kulturno-umjetničkog društva
“Baščaršija” iz Sarajeva koji su prihvatili naš poziv da svojim koncertom uveličaju ovu sve-
čanost. Želim im u ime organizatora Bošnjačke nacionalne zajednice i Vijeća bošnjačke
nacionalne manjine Grada Zagreba uputiti srdačnu dobrodošlicu uz želju da se ugodno
osjećaju u našem društvu.
Hvala lijepa!

DOKUMENTI BNZH 15
Na Izbornoj Skupštini BNZH održanoj 14.06.2008 godine u

Zagrebu, usvojena je
ODLUKA
o izmjeni Odluke o formiranju
Fonda za stipendiranje “Salim Šabić”
Na Skupštini BNZ ZG i ZGŽ održanoj 10.6.2006. usvojena je odluka da se osnuje Fond

za stipendiranje, a ta odluka je operativno sprovedena na sjednici 05/06 IO BNZ ZG i ZGŽ
od 12.10.2006. godine.
1) Iz praktičnih razloga, a posebno zbog cilja da Fond za stipendiranje počne da što

prije počne s radom, usvojena je navedena Odluka, kao inicijalna, na nivou BNZ ZG i ZGŽ,
iako su pravo za dobivanje stipendije imali svi Bošnjaci na čitavoj teritoriji R. Hrvatske.
2) Ovom Odlukom mijenja se prethodna Odluka o osnivaču fonda BNZ ZG i ZGŽ, pa

je od danas, 14.06.2008. godine osnivač Fonda BNZH.
3) Fond nema status pravne osobe i koristio je žiro račun BNZ ZG i ZGŽ kod Zagre-
bačke banke pod brojem: 2360000 – 1101896707. Sva sredstva Fonda će se prebaciti na
žiro račun BNZH 2360000 – 1101413989 kod Zagrebačke banke, a sve poslove i preuzete
obaveze prema stipendistima Fonda za akademsku godinu 2007/08. odradit će Odbor
fonda kojeg je imenovao IO BNZ ZG i ZGŽ.
4) Ostali članovi prethodne Odluke i Statuta Fonda, kao i sva ostala dokumentacija se
ne mijenjaju osim što se svuda zamjenjuje BNZ ZG i ZGŽ s BNZH.
5) Na temelju konzultacija s novim sastavom GO BNZH Fond za stipendiranje će

predložiti, a GO BNZH usvojiti izmjenu sastava sadašnjeg Odbora Fonda za akademsku
2008/09. godinu.
6) Ova Odluka stupa na snagu danom usvajanja na Skupštini BNZH.
Predsjednik BNZH:

15 DOKUMENTI BNZH

HRVATSKE
Predmet: Prijedlog programa Dani bošnjačke kulture Zagreb, 12.03.2008.

u Bjelovaru
Republika Hrvatska
Vlada Republike Hrvatske
n/p podpredsjednica Vlade gospođa. Đurđa Adlešič
BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA
Grad Bjelovar
Ured Gradonačelnika; gosp. Antun Korušec Gradonačelnik
n/p gosp.Stjepan Grula
gosp. Stjepan Čleković
Poštovana/i gospodo,
Bošnjačka nacionalna zajednica, kao temeljna organizacija bošnjačke manjine u Repu-

blici Hrvatskoj ima niz projekata čiji je zadatak da gradi mostove prijateljstva Hrvatske i
Bosne i Hercegovine. Mi afirmiramo kulturu koja zbližava i jača prijateljstvo dva naroda i
dvije prijateljske države. Projekt potpisivanja Povelje prijateljstva gradova Bjelovara i Viso-
kog bio je upravo jedan takav korak.
Tijekom posjete Bosni i Hercegovini 22 i 23.10.2007. god. gradonačelnice Bjelovara
Đurđe Adlešič i dopredsjednika BNZH Dževada Jogunčića Visokom i Sarajevu, pokrenuta
je incijativa da se u Bjelovaru u proljeće 2008. god. održe dani Bošnjačke kulture.Takva
inicijativa, koju je upravo predložila gradonačelnica Đurđe Adlešič, dobila je široku podrš-
ku u Bosni i Hercegovini i svim asocijacijama bošnjačke manjine u Republici Hrvatskoj.
Nakon konzultacija, predlažemo Vam slijedeći program:
Krajem travnja 2008.god. u pogodnom prostoru u Bjelovaru predstaviti izdavačku dje-
latnost bošnjačke nacionalne manjine Hrvatske, s posebnim akcentom na najnoviju knjigu
autora Amira Bukvića “Šest drama”. Najpogodniji termin je petak u 19 sati. O knjizi bi
govorili: Ervin Jahić, glavni urednik časopisa “Poezija” u izdanju Društva pisaca Hrvatske,
Sead Begović, književni kritičar, pjesnik i kolumnist Vjesnika te sam autor knjige, dramski
pisac Amir Bukvić.
Drugi dan bi bio nastup Ansambla narodnih igara i pjesama Bošnjačke nacionalne za-
jednice. U programu bi nastupili folklorni ansambl, kamerni zbor “Bosana”, narodni orke-
star i solisti. Koncert bi trajao 90 minuta uz sudjelovanje 50 članova Ansambla. Nakon
koncerta mogli bi prirediti predstavljanje specijaliteta bosanske kuhinje i tradicionalnih
bosanskih jela. Najpogodniji termin je subota od 19 sati.
Vezano za ove manifestacije, a u okviru kazališnih dana BOK u Bjelovaru od 4–15.05.2008.
god. predlažemo gostovanje Pozorišta mladih iz Sarajeva s predstavom “Djeca sa CNN-a”.

DOKUMENTI BNZH 15
Razlozi zašto predlažemo baš ovu predstavu su slijedeći: dramu je napisao Amir Bukvić,
čiju knjigu namjeravamo predstaviti u Bjelovaru. Predstavu je režirala mlada redateljica
Aida Bukvić iz Zagreba. Tekst Amira Bukvića govori o Bosancu Dini, izbjeglici iz Srebre-
nice, i Dori, djevojci iz Vukovara, koji spontano, nepretenciozno i nenametljivo iznose
svoje tragične priče iz prošlosti.
Ovo je apsolutno predstava koja se tiče nas i koja govori o zločinima u Srebrenici i Vu-
kovaru. “Djeca sa CNN-a” je predstava koja zasigurno neće nikoga ostaviti ravnodušnim.
Sudjeluje šest izuzetno dobrih glumaca iz BiH: Semir Krivić, Jasna Diklić, Nermin Tulić,
Amra Kapidžić, Damir Kustura i Elma Ahmetović. Scenografiju i kostimografiju priredile
su Dinka Jeričević i Irena Žic a glazbu Edo Maajka i Hamdija Salihbegović. Kazališna kri-
tika je predstavu prihvatila uz niz pohvala; citirao bih rijeći Radovana Marušića o ovoj
predstavi “Iako najnovija premijera Pozorišta mladih Djeca sa CNN-a traje puna dva sata
bez pauze, publika je predstavu odgledala u jednom dahu. Aida Bukvić je redateljica sup-
tilnog senzibiliteta. Predstavu je gradila moderno, nenametljivo, filmski precizno, s puno
detalja, a iznad svega komorno, intimistički, što je inače, veoma teško. U crno-sivo-bijelom
scenografskom okviru s tri pokretna panoa, scene su se odvijale kao po preciznom švicarskom
satu ... Cijela je predstava bila, dakako, na izvrsnom glumačkom paru: Amri Kapidžić i
Semiru Kriviću. Kao da su uloge Dore i Dine pisane za ove talentirane glumce s puno
glumačkog šarma”.
Napominjemo da je Semir Krivić u 2006 godini dobio tri glavne nagrade kao najbolji
glumac BiH na kazališnim festivalima u Zenici, Brčkom i Jajcu, upravo za ulogu Dine u
predstavi “Djeca sa CNN-a”.
Ovo su naši prijedlozi. Očekujemo i prijedloge s Vaše strane te da u dogovorima svih
detalja programa napravimo potrebne izmjene i dodatke.
Molimo da nas o Vašim prijedlozima i idejama izvijestite što prije kako bi mogli na
vrijeme obaviti sve pripreme.
Predsjednik BNZH Urednik književne edicije “Bosana”

Prof.dr.sc. Sead Berberović Dževad Jogunčić dipl.ing.

15 DOKUMENTI BNZH
REPUBLIKA HRVATSKA
GRAD BJELOVAR
GRADONAČELNIK
Bjelovar, 23. listopada 2007.
SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA

- priopćenje -
Gradonačelnica Grada Bjelovara Đurđa Adlešić i Dževad Jogunčić, dopredsjednik Boš-
njačke nacionalne zajednice RH otputovali su u ponedjeljak, 22. listopada 2007. godine u
Općinu Visoko, Bosna i Hercegovina radi prvih kontakata i dogovora o suradnji i uspostavi
prijateljskih odnosa gradova Bjelovar i Visoko, za što je inicijativu dao Bjelovarski centar za
razvoj civilnog društva.
Izaslanstvo je primio načelnik Općine Visoko Munib Alibegović sa suradnicima koji je
pozdravio inicijativu za suradnju dvaju gradova. Dogovoreno je da bi gradovi Bjelovar i Vi-
soko do veljače slijedeće godine obavili sve potrebne pripreme za svečano potpisivanje
Povelje o prijateljstvu. Prvi bi susret, prema dogovorima mogao biti već na proljetnom
sajmu u Gudovcu.
U utorak, delegacija je bila gost Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Delegaciju su dočeka-
li Amina Rizvanbegović, direktorica Instituta, prof. dr. sc. Faris Gavrankapetanović, član
Uprave instituta te prof. dr. sc. Šaćir Filandra predsjednik Kulturnog društva Bošnjaka u
BiH i u dijaspori i predsjednik Kulturnog društva “Preporod”. Na tom susretu pokrenuta
je inicijativa da se u proljeće slijedeće godine u Bjelovaru organiziraju Dani bošnjačke
kulture.
Visoko i Bjelovar su komplementarni gradovi sa sličnim brojem stanovnika i postoje
zajednički interesi za suradnju na raznim područjima u gospodarstvu, kulturi i društvenom
životu kao i za razmjenom informacija iz svih područja rada i života.
stručni referent
Ljiljana Balažin

DOKUMENTI BNZH 15
Na Izbornoj Skupštini BNZH održanoj u Zagrebu, dana

14.06.2008. godine, usvojena je slijedeća
PREPORUKA
1) U cilju ostvarenja što većeg broja stipendista Bošnjaka u RH iz Fonda za
stipendiranje “Salim Šabić”, Skupština BNZH preporučuje:
a) Da svi članovi rukovodstva BNZH i rukovodstva svih županijskih organizaci-
ja BNZ, budu donatori Fonda s mjesečnim iznosom u granicama mogućnosti
svakog pojedinca.
Upućuje se apel:
b) Da svi članovi rukovodstva BKUD “Preporod” u Zagrebu i drugih kulturno-
umjetničkih i sličnih društava u RH, budu donatori Fonda s mjesečnim
iznosom u granicama mogućnosti svakog pojedinca.
c) Da svi članovi vijeća i svi predstavnici bošnjačke manjine u RH budu donato-
ri Fonda s mjesečnim iznosom u granicama mogućnosti svakog pojedinca.
d) Da svi članovi Mešihata IZH i svi članovi Izvršnih odbora Medžlisa u RH,
budu donatori Fonda s mjesečnim iznosom u granicama mogućnosti svakog
pojedinca.
e) Da svi članovi rukovodstva SDAH budu donatori Fonda s mjesečnim iznosom
u granicama mogućnosti svakog pojedinca.
f) Da svi članovi rukovodstva Udruga Bošnjaka branitelja domovinskog rata u RH
budu donatori Fonda s mjesečnim iznosom u granicama mogućnosti svakog
pojedinca.
2) Donacije se daju za svaku akademsku godinu 12 mjeseci u mjesečnim izno-

sima na žiro račun Fonda ili za više mjeseci, ovisno o mogućnostima svakog do-
natora. Uplate za akademsku godinu počinju od mjeseca studenog.
3) Ova Preporuka je usvojena na današnjoj sjednici i stupa na snagu danom

usvajanja.
Predsjednik BNZH

15 DOKUMENTI BNZH
REPUBLIKA HRVATSKA
GRAD BJELOVAR
GRADONAČELNIK
Ur.br. 2103/01-01-08-1
Bjelovar, 20. ožujka 2008.
Bošnjačka nacionalna zajednica RH

predsjednik
gospodin Sead Berberović
dopredsjednik
gospodin Dževad Jogunčić
Termoelektrana Kakanj
gospodin Salih Purišević,
generalni direktor
Poštovani gospodine Jogunčić,
Zadovoljstvo mi je obavijestiti Vas da će Grad Bjelovar, Hrvatska i Općina Visoko, Bosna

i Hercegovina potpisati Povelju o prijateljstvu.
Potpisivanje Povelje planiramo na dan otvorenja 11. međunarodnog proljetnog sajma u
Gudovcu (Bjelovar), u petak, 28. ožujka 2008. godine u 8,30 sati. Potpisivanje će se održa-
ti u velikoj vijećnici Grada Bjelovara, Trg Eugena Kvaternika 2, Bjelovar.
Bilo bi nam veliko zadovoljstvo da nam se i Vi pridružite i uveličate ovo događanje.
Nakon potpisivanja Povelje o prijateljstvu Općine Visoko i Grada Bjelovara sudionici će ići
na svečano otvorenje 11. međunarodnog proljetnog sajma kojeg otvara ministar poljopri-
vrede Božidar Pankretić. U petak i subotu Općina Visoko izlaže i predstavlja svoje tradici-
onalne obrte na štandu Grada Bjelovara i bilo bi nam drago da posjetite naš štand.
Pozivamo Vas i na ostala događanja. Naime, u subotu, 29. ožujka, u 10,00 sati, na štan-
du Grada Bjelovara održat će se prezentacija Fondacije Arheološkog parka Bosanska dolina
Piramida. U 12,00 sati održat će se i Okrugli stol na temu “Prezentacija gospodarstva pri-
jateljske Općine Visoko” u velikoj dvorani, paviljona 1 na sajmu.
Molimo Vas da nas obavijestite o Vašem dolasku na broj telefona: +385(0)43-622-000.
S poštovanjem,
GRADONAČELNIK
Antun Korušec

DOKUMENTI BNZH 15
Izbori za Vijeća i predstavnike

nacionalnih manjina 2007. godine
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, kojeg je donio Hrvatski sabor na sjedni-
ci 13. prosinca 2002. a objavljen je u NN 155 od 23.12.2002. godine predvidio je da pripad-
nici nacionalnih manjina biraju svoje predstavnike radi sudjelovanja u javnom životu i
upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedini-
cama samouprave. Odredbe Zakona koje reguliraju prava i obaveze vijeća i predstavnika,
način njihovog izbora i način rada definirane su u poglavlju III. VIJEĆA I PREDSTAVNI-
CI NACIONALNIH MANJINA U JEDINICAMA SAMOUPRAVE, u člancima 23. do 34.
Njaznačajniji dijelovi Zakona koji pojašnjavaju rad i način izbora vijeća i predstavnika na-
cionalnih manjina su:
Članak 23.
S ciljem unaprjeđivanja, očuvanja i zaštite položaja nacionalnih manjina u društvu pri-
padnici nacionalnih manjina biraju, na način i pod uvjetima propisanim ovim Ustavnim
zakonom, svoje predstavnike radi sudjelovanja u javnom životu i upravljanju lokalnim po-
slovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama samouprave.
Članak 24.
(1) U jedinicama samouprave na čijem području pripadnici pojedine nacionalne manji-
ne sudjeluju s najmanje 1,5% u ukupnom stanovništvu jedinice samouprave, u jedinicama
lokalne samouprave na čijem području živi više od 200 pripadnika pojedine nacionalne
manjine, te u jedinicama područne (regionalne) samouprave na čijem području živi više od
500 pripadnika nacionalne manjine, pripadnici svake takove nacionalne manjine mogu
izabrati vijeće nacionalnih manjina.
(2) U vijeća nacionalnih manjina općine bira se 10 članova, u vijeća nacionalnih manji-
na grada bira se 15, a u vijeće nacionalnih manjina županije bira se 25 članova pripadnika
nacionalne manjine.
(3) U slučajevima kada nije ispunjen barem jedan od uvjeta iz stavka 1. ovoga članka za
izbor vijeća nacionalnih manjina, a na području jedinice samouprave živi najmanje 100
pripadnika nacionalne manjine, za područje ovakove jedinice samouprave bira se predstav-
nik nacionalnih manjina.
Članak 25.
(1) Vijeće nacionalne manjine je neprofitna pravna osoba. Svojstvo pravne osobe stječe
upisom u registar vijeća nacionalnih manjina kojeg vodi ministarstvo nadležno za poslove
opće uprave.
Članak 28.
(1) Jedinice samouprave osiguravaju sredstva za rad vijeća nacionalnih manjina, uklju-
čujući sredstva za obavljanje administrativnih poslova za njihove potrebe, a mogu osigura-

15 DOKUMENTI BNZH
ti i sredstva za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća nacio-

nalne manjine.
Članak 31.
(1) Vijeća nacionalnih manjina u jedinici samouprave imaju pravo:
– predlagati tijelima jedinice samouprave mjere za unaprjeđivanje položaja nacio-
nalne manjine u državi ili na nekom njenom području, uključujući davanje prijed-
loga općih akata kojima se uređuju pitanja od značaja za nacionalnu manjinu tije-
lima koja ih donose;
– isticati kandidate za dužnosti u tijelima državne uprave i tijelima jedinica samo-
uprave;
– biti obaviješteni o svakom pitanju o kome će raspravljati radna tijela predstavnič-
kog tijela jedinice samouprave, a tiče se položaja nacionalne manjine;
– davati mišljenja i prijedloge na programe radijskih i televizijskih postaja na lokal-
noj i regionalnoj razini namijenjene nacionalnim manjinama ili na programe koji
se odnose na manjinska pitanja.
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske donošenjem Ustavnog zakona o pravima na-
cionalnih manjina uočila je izvanredan potencijalni značaj vijeća i predstavnika nacionalnih
manjina u ostvarivanju prava nacionalnih manjina i svakodnevnom životu njihovih pripad-
nika. Stoga je učinjen veliki napor da se u prvim izborima održanim 2003. kandidiranjem
za vijeća i predstavnike maksimalno iskoriste prava koje pruža Ustavni zakon. Cjelokupnu
aktivnost oko pripreme izbora nosila je Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske sa svojim
županijskim organizacijama. Nakon prvih i drugih dopunskih izbora 2004. godine ukupno
su Bošnjaci izabrali 75,5 % svih vijeća i predstavnika, odnosno 79,5 % članova vijeća i pred-
stavnika na koje su po Zakonu imali pravo, što predstavlja veliki uspjeh. Širom Hrvatske
izabrano je ukupno 459 članova vijeća i predstavnika, formirano je 8 županijskih i 20 grad-
skih i općinskih vijeća, te još izabrano 4 predstavnika na razini županija i 5 predstavnika na
razini gradova i općina.
Nakon četiri godine istekao je mandat vijećima i predstavnicima izabranim 2003. od-
nosno 2004. godine. Nove izbore za slijedeće četverogodišnje razdoblje zakazala je Vlada
RH za nedjelju 17. juna (lipnja) 2007. godine. Izborna procedura je potpuno identična
kao kod lokalnih izbora za predstavnička tijela jedinica lokalne i područne (regionalne)
samouprave, tj. izbora za županijske, gradske i općinske skupštine. Izborima mogu pristu-
piti svi građani RH koji su kao pripadnici nacionalne manjine upisani u biračke popise.
Obzirom na probleme u biračkim popisima koji nisu ažurirani, pa su u njima brojni Bošnja-
ci uvedeni pod prethodnom nacionalnom odrednicom “Musliman”, i na ovim izborima bit
će omogućeno i onima koji su upisani kao “Muslimani” glasanje za vijeća i predstavnike
bošnjačke nacionalne manjine. Na taj problem BNZH je upozoravala i prilikom prvih izbo-
ra 2003. i cijelo vrijeme do danas, ali to još uvijek nije riješeno.
U Republici Hrvatskoj priznata nacionalna manjina su Bošnjaci, a “Muslimani” kao
recidiv vremena kad su dugi nama određivali nacionalno ime, su ustavno nepostojeća ka-
tegorija. Pravo izbora vijeća ili predstavnika određeno je popisom stanovništva po kojem se
20.755 građana RH izjasnilo Bošnjacima i 19.677 građana nacionalno se izjasnilo “Musli-
manima”. Ustavni zakon nije sukladno tome predvidio izbore za vijeća i predstavnike
“Muslimana” čime su oni onemogućeni u konzumiranju prava na predlaganje, ali je uput-
stvima Državnog izbornog povjerenstva omogućio “Muslimanima” u prošlim i ovim izbori-

DOKUMENTI BNZH 15
ma da glasaju za bošnjačka vijeća i predstavnike, čime je djelomično vraćeno izborno pravo.

Stoga apeliramo na sve Bošnjake u RH koji to još nisu učinili da promijene u biračkim
popisima svoju nacionalnost iz “Musliman” u Bošnjak, te da posebno prilikom popisa sta-
novništva 2011. godine slobodno izraze svoje nacionalno bošnjačko opredjeljenje.
Bošnjačka nacionalna zajednica poziva sve Bošnjake i “Muslimane” u RH da u nedjelju
17. juna (lipnja) 2007. godine izađu na izbore na kojima će izabrati svoja vijeća i pred-
stavnike, te time dati doprinos punom legitimitetu izabranih vijeća i predstavnika i poka-
zati sebi i drugima odlučnost da ravnopravno s drugim nacionalnim manjinama sudjeluju u
kreiranju ukupne manjinske politike u RH. Time će stvarati uvjete da svojim naraštajima
osiguraju budućnost organizirane i prepoznatljive nacionalne manjine, integrirane u cjelo-
kupni društveni život u RH.
U priloženoj tablici navedene su jedinice lokalne i područne samouprave u kojima
Bošnjaci mogu birati svoja vijeća i predstavnike.
Predsjednik BNZH
Županija/grad/općina Bošnjaka Bira se Broj

REPUBLIKA HRVATSKA 20755
Zagrebačka županija 877 Vijeće 25
Gradovi
Velika Gorica 336 Vijeće 15
Zaprešić 124 Predstavnik 1
Sisačko-moslavačka županija 1137 Vijeće 25
Gradovi
Petrinja 134 Predstavnik 1
Sisak 795 Vijeće 15
Općine
Topusko 65 (2,02 %) Vijeće 10
Karlovačka županija 892 Vijeće 25
Gradovi
Karlovac 149 Predstavnik 1
Općine
Cetingrad 269 Vijeće 10
Vojnić 435 Vijeće 10
Varaždinska županija 116 Predstavnik 1

15 DOKUMENTI BNZH
Primorsko-goranska županija 3021 Vijeće 25

Gradovi
Kastav 109 Predstavnik 1
Rijeka 1975 Vijeće 15
Općine
Omišalj 74 (2,47 %) Vijeće 10
Vrbnik 21 (1,69 %) Vijeće 10
Viškovo 119 Predstavnik 1
Brodsko-posavska županija 372 Predstavnik 1
Gradovi
Slavonski Brod 297 Vijeće 15
Zadarska županija 266 Predstavnik 1
Gradovi
Zadar 123 Predstavnik 1
Općine
Vir 28 (1,74 %) Vijeće 10
Osječko-baranjska županija 410 Predstavnik 1
Gradovi
Osijek 211 Vijeće 15
Šibensko-kninska županija 142 Predstavnik 1
Vukovarsko-srijemska županija 1138 Vijeće 25
Općine
Drenovci 264 Vijeće 10
Gunja 693 Vijeće 10
Splitsko-dalmatinska županija 888 Vijeće 25
Gradovi
Split 457 Vijeće 15
Istarska županija 3077 Vijeće 25
Gradovi
Buzet 107 (1,77 %) Vijeće 15
Labin 517 Vijeće 15
Poreč 156 Predstavnik 1

DOKUMENTI BNZH 15
Pula 980 Vijeće 15

Rovinj 257 Vijeće 15
Umag 218 Vijeće 15
Vodnjan 158 (2,8 %) Vijeće 15
Općine
Kršan 190 (5,82) Vijeće 10
Sveta Nedelja 55 (1,89 %) Vijeće 10
Raša 163 (4,61 %) Vijeće 10
Dubrovačko-neretvanska 1760 Vijeće 25
županija
Gradovi
Dubrovnik 1387 Vijeće 15
Općine
Slivno 35 (1,68 %) Vijeće 10
Trpanj 17 (1,95 %) Vijeće 10
Župa dubrovačka 131 (1,97 %) Vijeće 10
Grad Zagreb 6204 Vijeće 25

15 DOKUMENTI BNZH
Sead Berberović
Osvrt na manjinske izbore 2007.

U nedjelju 17. lipnja 2007. godine održani su drugi izbori za članove vijeća i predstav-
nike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne samouprave. Na prvim izborima
prije četiri godine Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske bila je nositelj svih aktivnosti
za izbore vijeća i predstavnika u cijeloj Hrvatskoj, na kojima su Bošnjaci između svih naci-
onalnih manjina izabrali najveći broj vijeća i predstavnika na koja su imali pravo prema
Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.
Prvi izbori su bili prilično loše organizirani, s vrlo kratkim rokovima koji su uz to obu-
hvatili uskršnje blagdane pa je po završetku izbora iznešeno niz primjedbi na njihovu
sprovedbu, pogotovo što su bili prvi izbori takve vrste. Drugi izbori održani 2007. godine
bili su bolje pripremljeni od strane nadležnih državnih tijela zaduženih za sprovedbu izbo-
ra, a također udruge nacionalnih manjina su ih spremnije dočekale imajući iskustvo prvih
izbora i četverogodišnjeg rada vijeća i predstavnika. Moja su očekivanja bila da će se na
izbornim listama pojaviti pomnije odabrani kandidati te da će odziv na izborima biti puno
veći nego 2003. godine.
Karakteristika ovogodišnjih izbora bila je da se na listama pojavio veći broj kandidata
od broja vijećnika koji se biraju. Ova činjenica može se tumačiti dvojako: pozitivno – da su
udruge i pripadnici nacionalnih manjina prepoznali značaj vijeća i stoga istakli kandidate
u većem broju, pružajući biračima tako priliku za izbor između više predloženih kandidata,
i negativno – da su vijeća prepoznata kao potencijalno mjesto razvijanja tzv. etno-biznisa i
osobne promocije ili promocije udruge ili političkih opcija. Tako su se i na listama bošnjač-
ke nacionalne manjine našli kandidati različitih udruga: BNZ, Preporoda, UBBDRH, SA-
BAH-a i SDAH. Zbog dobro poznate “netrpeljivosti” među bošnjačkim udrugama od kojih
svaka želi biti “krovna” i “glavna” nije došlo do zajedničkog isticanja lista, već je svaka
udruga prijavila svoju listu. Sve je to naravno unutar demokratskih okvira. Jedina zamjerka
je da se, budući su manjinski izbori puka kopija lokalnih izbora, uz kandidate na biračkim
listama nije navela i udruga koja ih kandidira, kako se uz imena kandidata na lokalnim i
parlamentarnim izborima navode stranke. Kvaliteta rada izabranih vijeća i vijećnika poka-
zat će u narednom periodu jesu li prevladali pozitivni ili negativni motivi.
Druga, apsolutno razočaravajuća činjenica jeste da je ovim izborima pristupio veoma
mali broj pripadnika nacionalnih manjina, što dodatno osnažuje zahtjeve udruga nacionalnih
manjina da se manjinski izbori održavaju zajedno s lokalnim izborima – ne samo zbog očeki-
vanog većeg odziva i smanjenja troškova, već i da izbori i smjene u manjinskim vijećima budu
sinkronizirani s izborima i smjenama predstavničkih tijela lokalne samouprave na koja su
vijeća upućena na suradnju. Moja su očekivanja bila da će pripadnici nacionalnih manjina,
pozitivno vrednujući rad i utjecaj svojih vijeća u prvome mandatu, na drugim izborima kan-
didirati svoje najkvalitetnije članove i masovnim izlaskom na izbore odabrati najbolje. Takav
pozitivni učinak dogodio se na drugim manjinskim izborima u Madžarskoj, a u Hrvatskoj je
izostao. U pravilu je jedino značajniji odziv bio kod manjina i u sredinama gdje su unutar
manjinskih zajednica prije izbora, iz različitih razloga, bile pojačane tenzije i trvenja.

DOKUMENTI BNZH 15
Jedina pozitivna tekovina ovih manjinskih izbora za Bošnjake bilo je posredno prizna-
vanje identičnosti nacionalne odrednice Musliman/Bošnjak, na čijem rješavanju je Bošnjač-
ka nacionalna zajednica dugo vremena djelovala i predlagala moduse rješavanja. Vlada RH
svojom odlukom (Narodne novine 49/07) omogućila je da “iznimno na ovim izborima za
vijeća i predstavnike bošnjačke nacionalne manjine mogu glasovati i hrvatski državljani
koji su u popisu birača upisani kao Muslimani”. Čak štoviše, temeljem rješavanja prigovo-
ra na izborima u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Državno izborno povjerenstvo (kojemu je
na čelu predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske g. Branko Hrvatin) dalo je tumačenje da je
“nedjeljivo aktivno i pasivno biračko pravo, iz čega proizlazi da su hrvatski državljani koji
su u popisu birača upisani kao Muslimani ovlašteni predlagati kandidate i biti kandidati”,
tj. na listama za vijeća bošnjačke nacionalne manjine mogli su se naći i građani upisani u
biračke popise kao Muslimani. Za nadati nam je se da će državna tijela Republike Hrvatske
u narednom periodu slijediti ovu pozitivnu prekretnicu u rješavanju pitanja dvojnosti na-
cionalnog izjašnjavanja Bošnjak/Musliman koja je na tragu prijedloga koje je iznosila Boš-
njačka nacionalna zajednica.

15 DOKUMENTI BNZH

HRVATSKE

Broj: 11/07
Vlada Republike Hrvatske

10000 ZAGREB
Trg Svetog Marka 2
Poštovani,
Prema Prijedlozima odluka Vlade RH za raspisivanje izbora za članove vijeća i predstav-
nike nacionalnih manjina u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, usta-
novili smo da za Bošnjake nije poštovan Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u
članku 21., stavak 1.
Naime, prema citiranom članku, ako na području jedinica samouprave pripadnici naci-
onalne manjine sudjeluju s najmanje 1,5 % u ukupnom stanovništvu, nacionalne manjine
mogu izabrati vijeće nacionalnih manjina.
U priloženoj tablici naznačene su jedinice samouprave u kojima ta odredba u Prijedlo-
zima odluka Vlade RH nije ispoštovana.
U nekim gradovima i općinama samo je primjenjen članak 24., stavak 3, po kojemu se
bira predstavnik nacionalne manjine ako na području jedinice samouprave živi najmanje
100 pripadnika nacionalne manjine.
Zakonska odredba je jasna i prema njoj se u svim navedenim gradovima i općinama
trebaju raspisati izbori za vijeća bošnjačke nacionalne manjine, budući da u svim jedinica-
ma čine više od 1,5 % ukupnog stanovništva.
Molimo Vas da ovu primjedbu uvažite i da pripremite za Odluku Vlade RH podatke
koji će biti sukladni Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.
Zahvaljujemo uz srdačan pozdrav!
Co/- Središnji državni ured za upravu

Državni tajnik
Antun Palarić
10000 ZAGREB
Maksimirska 63
Predsjednik BNZH

DOKUMENTI BNZH 15
Županija/grad/općina Bošnjaka Po Zakonu Odluka Vlade

Sisačko-moslavačka županija
Općine
Topusko 65 (2,02 %) Vijeće ne bira se
Primorsko-goranska županija
Općine
Omišalj 74 (2,47 %) Vijeće ne bira se
Vrbnik 21 (1,69 %) Vijeće ne bira se
Zadarska županija
Općine
Vir 28 (1,74 %) Vijeće ne bira se
Istarska županija
Gradovi
Buzet 107 (1,77 %) Vijeće Predstavnik
Vodnjan 158 (2,8 %) Vijeće Predstavnik
Općine
Kršan 190 (5,82) Vijeće Predstavnik
Sveta Nedelja 55 (1,89 %) Vijeće ne bira se
Raša 163 (4,61 %) Vijeće Predstavnik
Dubrovačko-neretvanska županija
Općine
Slivno 35 (1,68 %) Vijeće ne bira se
Trpanj 17 (1,95 %) Vijeće ne bira se
Župa dubrovačka 131 (1,97 %) Vijeće Predstavnik

15 DOKUMENTI BNZH
Izjava predsjednika BNZH

Seada Berberovića za dnevne
novine “Oslobođenje”
Sporazum postignut između prof. Tankovića i mandatara nove Vlade RH dr. Ive Sanadera
djelomično mi je poznat. Uglavnom na temelju detalja vezanih za taj sporazum a koji su izne-
seni u javnost. U svojoj izjavi za televiziju, prof. Tanković je spomenuo da je jedna od odredbi
tog sporazuma vraćanje Bošnjaka – pretpostavljam i Slovenaca, jer je on i njihov zastupnik u
Saboru – u preambulu Ustava RH. Mislim da je riječ o čistoj simbolici. Bošnjaci i Slovenci iz-
bačeni su iz preambule Ustava RH 1997. godine. Od tada do danas, nakon 10 godina, nije nam
ništa gore. Naprotiv, moglo bi se reći da su se neke pozitivne stvari dogodile u međuvremenu.
Stoga, rješavanje ovog pitanja ima doista jedino određenu simboličku vrijednost.
Drugo pitanje, za koje sam čuo da će se sporazumom riješiti, pitanje je dvojnosti opre-
djeljenja, odnosno određivanja Bošnjaci-Muslimani. To je problem na kojega je Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske, kojoj sam ja na čelu, ukazivala još i prije popisa stanovništva
2001. godine. No, ovaj problem povlači se do danas. I uporno se ne rješava. Obraćali smo
se i predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću, i Sulejmanu Tihiću u vrijeme
kada je bio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te Adnanu Terziću kada
je bio predsjedavajući Vijeća ministara BiH itd. Ukazivao sam i osobno na taj problem,
koji je po našem mišljenju umjetno stvoren, a koji se vrlo jednostavno može riješiti. To je
administrativno ili tehničko pitanje. Ali, dovedeno je na razinu političkog pitanja.
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske apelirala je da se ovaj problem riješi, jer prema
popisu stanovništva iz 2001. godine, Srbi su najbrojnija manjina, odmah iza njih su Bošnja-
ci, budući da se tako izjasnilo nešto više od 20.000 ljudi, a treća manjina su oni koji su se
svojevremeno izjasnili kao Muslimani, njih nešto manje od 20.000. Dakle, po brojnosti
treća manjina u Republici Hrvatskoj uopće nije uključena u manjinske zakone, niti uživa
ikakva manjinska prava. To je problem ne samo tih ljudi koji su se izjasnili kao Muslimani,
to nije problem samo Bošnjaka, nego i problem Republike Hrvatske i njezine uspješne
realizacije manjinske politike.
Ja se nadam da će se to sada konačno uspješno razriješiti. Jer, objektivno, ne postoje
prepreke da se taj problem riješi. Naime, kao i svaki problem, ako ga ne želite riješiti,
onda ima milion razloga za njegovu nerješivost. Ali, ako ga želite riješiti, onda se stvari
pozitivno odvijaju. Ima tu naravno i pravnih pitanja, ali općenito mislim da je to problem
koji je rješiv. U vezi s najnovijim sporazumom HDZ-SDAH spomenuo bih da je isto ovo
pitanje bilo postavljeno u prethodnom sporazumu koji je Š. Tanković imao s Vladom dr.
Ive Sanadera u prethodnom mandatu. Premda je bilo naznačeno, kao što znamo, ovo pita-
nje nije razriješeno. Š. Tanković je nedavno rekao u jednom tv-programu kako prethodni
sporazum koji je on sklapao s Vladom HDZ-a nije proveden u mnogim točkama i da, zapra-
vo, nije bio čvrsto sazdan u obavezama Vlade RH da se ta pitanja riješe. Ja se samo nadam
da su naš saborski zastupnik Tanković i njegov tim – a vidio sam nekolicinu ljudi oko nje-
ga – sada malo čvršće utvrdili tu obvezu Vlade RH da se taj, ali i ostali problemi koje su
možda u najnovijem sporazumu naveli – riješe.

Uputa suradnicima
Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

“Bošnjačka pismohrana” bavi se povijesnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz
život Bošnjaka u Hrvatskoj. “Bošnjačka pismohrana” objavljuje znanstvene, stručne i
istraživačke radove, intervjue, prijevode, recenzije, prikaze i osvrte o različitim aspektima
bošnjačkog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prošlosti i danas. Pozivamo vas na
suradnju.
Radovi se mogu poslati ili osobno donijeti na adresu:

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
(za Redakciju “Bošnjačke pismohrane”)
Ilica 54, 10 000 ZAGREB
e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr (redakcija)
e-mail: filipbeg@yahoo.com (glavni urednik)
S obzirom na ritam objavljivanja “Bošnjačke pismohrane” prikupljanje radova nije vre-

menski ograničeno. Radovi se ne vraćaju.
Vaši prilozi značajni su u promicanju bošnjačke kulture i tradicije u Hrvatskoj zato vas
pozivamo da nam se pridružite.
Redakcija
DOKUMENTI BNZH 15

Bošnjačka Pismohrana, Br. 23-26 (2007./2008.)

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Bošnjačka Pismohrana, Br. 23-26 (2007./2008.)

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Bošnjačka

broj 23-26 Riječ urednika Filip Mursel Begović

Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim

Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz

Obrada teksta i slika

6. Likovno stvaralaštvo – Hamo Čavrk

Filip Mursel Begović

Duhovi koji nas i danju plaše

Neki će od urednika bošnjačkih glasila u Hrvatskoj ko-

Bošnjačka politika u XX stoljeću

Na inicijativu ‘Alibega Firdusa i drugova’ održan je u Slavonskom Brodu 3. decembra 1906.

Spremni smo Vam pomoći u

Sulejman Tihić, predsjednik SDA BiH

Gradimo jedinstvo različitosti

Drago mi je da danas prisustvujem obilježavanju stote godišnjice formiranja Musliman-

prof. dr. Ivo Goldstein

Bitka u kojoj se klao brat s bratom

svojevrstan protuturski stav, tu se govorilo Turaka, je zapravo bitan za Ilirski nacionalni

MUSLIMANSKE NARODNE ORGANIZACIJE

mr. Edin Mutapčić

Stav Jugoslavenske muslimanske organizacije prema

Nastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije

Stavovi JMO i agrarna politika u predvidovdanskom sistemu

koje sobom ne obrađuju; pa se u te odnose ne dira, a u Bosni ne smije da ima posjednik ni

Stanje agrarnih sporova 31. decembra 1922. godine

Kolika je bila komplikovanost provođenja Uredbe o beglučkom zemljištu najbolje po-

OSTALE MUSLIMANSKE STRANKE I NJIHOV STAV

Muslimanska težačka stranka

Muslimanska narodna organizacija

Muslimanska narodna stranka

Jugolavenska muslimanska narodna organizacija

Lapčević Dragiša, O agronom problemu, Sarajevo, 1919.

dr. Adib Đozić, van. prof

Historijska vertikala bošnjačkih političkih nedorečenosti

ka politička nedorečenost, rascijepljenost, a, nerijetko i međusobno oružano sukobljavanje.

Slična politička nedorečenost i rascjep desila se između Mehmeda Spahe i Ibrahima

Bošnjačka politička nedorečenost danas

stavljenosti i političke sukobljenosti, koje višestruko štete bošnjačkom jedinstvu i slabe

jući i dezorjentirajući uticaj na bošnjački narod i njegovu javnost je evidentan. Nasuprot

Filipović Muhamed, Duraković Nijaz, Tragedija Bosne, Walter, Sarajevo, 2002.

prof. dr. Šaćir Filandra

Obilježavanju stogodišnjice bošnjačkog institucionalnog političkog djelovanja odgovara

Koja su to negativna obilježja bošnjačke politike?

Na kojim načelima počiva bošnjačka politička djelatnost?

doc. dr. Adnan Jahić

Refleksije o bošnjačkoj politici i

našu djecu na moderne nauke, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne

se izašlo u susret potrebama prosvjećivanja i kulturnog podizanja Bošnjaka.9 Stranačko

“Potpisani muslimanski pretstavnici i građani izjavljuju, da će svim silama

bi škodilo općim dobro shvaćenim državnim interesima. Odanost muslimana

“Moje je mišljenje da se ovdje moramo organizovati kao Bosanci; odnosno kao

prof. dr. Omer Ibrahimagić

srazmjerno broju utvrđenom prema službenoj statistici: “muslimane, katolike i srpsko-

dr. Hajrudin Omeragić

protstavljale propadanju Islama u Bosni i Hercegovini iako je visoke vjerske starješine

doveo u ratu do etničkog čišćenja bosanskohercegovačkih prostora i do stvaranja etnički

dr. sc. Husnija Kamberović

Stajališta muslimanske elite

Za okrug Banja Luka

Traži se također da se vojna obaveza smanji na dvije godine, da bosanskohercegovački

Marija Geiger, Siniša Zrinščak, Tamara Puhovski

Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu

Metode, izvori i vrijeme trajanja projekta