Sie sind auf Seite 1von 76

Znanstveni skup

ULOGA HUSEINA HUSAGE Šalje:


ĆIŠIĆA U RAZVOJU I
Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice
AFIRMACIJI BOŠNJAKA I za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
BOSNE I HERCEGOVINE
- 130 godina od rođenja –
Svezak 8

Bošnjačka
Svezak 8
pismohrana
broj 27
Zagreb ZBORNIK
2009.

R A D O VA
Bošnjačka pismohrana
časopis za povijest i kulturu
Bošnjaka u Hrvatskoj
Utemeljeno 1998. godine

Glavni urednik
Filip Mursel Begović

Izvršni urednik
Dževad Jogunčić

Redakcija
Sead Berberović
Ismet Isaković
Ervin Jahić

Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim


radovima isključivo izražavaju stavove autora
i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili
izdavača.

Adresa uredništva
Bošnjačka pismohrana
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i
Zagrebačku županiju
adresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatska
tel/fax: +385 1 48-19-377
e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr
filipbeg@yahoo.com (glavni urednik)
kunski žiro račun: 2360000-1101896707

Cijena
40 kn / 10 KM / 5 €

Obrada teksta i slika


mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tisak
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
ISSN 1332-2362
UDK 323.15 (497.5)

Bošnjačka
pismohrana

Svezak 8
broj 27, Zagreb, 2009.
Organizator:
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

U suradnji sa:
Medžlisom Islamske zajednice Zagreb
Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba
Kulturnim društvom Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Organizacijski odbor:
Dževad Jogunčić, dipl. ing. – predsjednik
Mirsad Srebreniković, dipl. iur.
Ekrem Bećirović, dipl. ing.
Senad Nanić, mr. sc.
ZBORNIK RADOVA

Znanstveni skup

ULOGA HUSEINA HUSAGE


ĆIŠIĆA U RAZVOJU I
AFIRMACIJI BOŠNJAKA I
BOSNE I HERCEGOVINE
– 130 godina od rođenja –

Subota, 21. 3. 2009. godine


Zagreb, Ilica 54
Dvorana BNZH
Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu
iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem
Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

SADRŽAJ
Dževad Jogunčić, dipl.ing.: Uvodno slovo 7
Prof. dr. sc. Sead Berberović: Pozdravna riječ 9

Radovi i diskusije
Enes Ratkušić, prof.: Doprinos Huseina Ćišića afirmaciji bosanskohercegovačke
državnosti 13
Dr. sc. Fahrudin Novalić: Ćišić i identitet Bošnjaka 20
Doc. dr. sc. Vedad Spahić: Literalizacija povijesti u historijskoj publicistici
Huseina Husage Ćišića 21
Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksi
Husage Ćišića 24
Prof. dr. sc. Senadin Lavić: Misliti o Bosni – na početku XXI. stoljeća 37
Prof. dr. sc. Esad Zgodić: Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i Avdo Humo 44
Mr. sc. Alija Hodžić: Bošnjaci i država 51
Doc. dr. sc. Adnan Jahić: Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti 53
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Dvojenja o naciji i državi 62

Program skupa 68

Foto-galerija sa znanstvenog skupa 69

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 5
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Dževad Jogunčić, potpredsjednik


Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Uvodno slovo
Husein Husaga Ćišić iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i
intelektualaca XX. stoljeća, ličnost koja je dala nemjerljiv doprinos očuvanju i jačanju
identiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
Radi se o čovjeku koji je u historiji ostao zapamćen po tome što je u Titovoj Jugosla-
viji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanskog naroda, tako što je na
zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio amandman na Ustav
FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan
tretman u nacionalnoj politici nove države.
Naime, iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna repu-
blika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu
nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala
Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crno-
gorce. Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Pred-
sjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj
glas za Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu
Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Ćišić je sasvim jasno podcrtao ne-
pravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu Bosna i Hercegovina
bila zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konsti-
tutivnog naroda. Husaga Ćišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s
Milovanom Đilasom.
O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokuša-
ji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Husaga Ćišić vrbuje i prikloni bilo
kojoj struji koja bi dovela do promjene njegovog principijelnog stava i mišljenja. Dr.
Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja”,
pokušao ga je pridobiti za NDH ali ga je Ćišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši nje-
gove stavove. Takođe, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za
stvar fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Ćišić se oštro i hrabro
odupirao.
Ideje koje je zagovarao Husaga Ćišić izvanredno se ref lektiraju i danas.
Husaga Ćišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru. U razdoblju austro-
ugarske vlasti prišao je Pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, pokretu
kojeg je pokrenuo Ali Fehmi ef. Džabić. Nakon toga s nekolicinom prijatelja pokrenuo
je list Musavat, gdje je u svojim člancima oštro kritizirao austro-ugarsku upravu. Zbog
stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvaran, a tri puta je bio i in-
terniran i to na Bivolje Brdo kod Stoca, u Bihać i u Arad.
U tijeku svog radnog vijeka, uz ostalo, bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mosta-
ra, predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko–mearifskog sabora u Sarajevu,
senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 7
DŽEVAD JOGUNČIĆ, DIPL. TEH.

Prošle godine navršilo se 130 godina od rođenja Huseina Husage Ćišića, te s obzirom
da se radi o čovjeku koji je dao nemjerljiv doprinos historiji Bosne i Hercegovine, razvo-
ju i afirmaciji prava Bošnjaka, u Zagrebu smo organizirali znanstveni skup sa ciljem da
svestrano osvijetlimo njegovu ličnost, njegove stavove i poglede, te njegovo djelovanje u
interesu svoje zemlje i naroda. Skup je također bio prigoda da se tom velikom Bosancu,
nakon godina prešućivanja i zaborava, oda zasluženo priznanje i počast.

8 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Prof. dr. sc. Sead Berberović, predsjednik


Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Pozdravna riječ
Velika mi je čast i zadovoljstvo što vas sve mogu pozdraviti u prostorijama BNZH u
Zagrebu. Pozdravljam naše uvažene goste predavače s Univerziteta iz Sarajeva, Tuzle i
Mostara. Ovdje je uvaženi gost Željko Zaninović ispred Poglavarstva grada Zagreba, koji
redovito pravi sve naše aktivnosti. Također je s nama naš dugogodišnji prijatelj Petar Jo-
zeljić, pa molim da ih pozdravimo.
Kao što je o tome govorio Dževad Jogunčić, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske
nastoji raditi zadnjih godina na programima koji su po našoj procjeni izuzetno važni za
afirmaciju i učvršćenje našeg identiteta i državotvornosti. Organizirali smo tako pretprošle
godine znanstveni skup na kojem smo obilježili stogodišnjicu političkog organiziranja Boš-
njaka – to je bilo obilježavanje stogodišnjice osnutka Muslimanske narodne organizacije.
Evo danas organiziramo drugi skup, skup o Huseinu Husagi Ćišiću. Iz izlaganja koje će
naši predavači iznijeti, uvjeren sam da ćemo svi konstatirati da je Husein Ćišić zaslužio da
ga se prisjetimo na ovakvom jednom skupu koji ćemo posvetiti njemu, ali to neće biti samo
sjećanje na takvu jednu izuzetnu osobu, istaknutog Bošnjaka, niti samo zbog važnosti
njegove povijesne ličnosti koja je zapravo zaboravljena ili nije niti ocijenjena u Bosni i
Hercegovini i među Bošnjacima u dovoljnoj mjeri. Ono što će biti važno iz ovih izlaganja o
Husagi Ćišiću je to što ćemo shvatiti kako se i mi sami trebamo postaviti u nekim sudbo-
nosnim povijesnim trenucima i da ih znamo ekstrapolirati u sadašnje vrijeme i današnje
društveno-političke okolnosti.
Važna je činjenica da smo u organizaciji ovog značajnog skupa okupili veći dio asocija-
cija Bošnjaka koji djeluju u Zagrebu i Republici Hrvatskoj. Mislim da je to veoma značajno
za naš budući rad. Zahvalio bih se u ime Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Zagreba na
pomoći u organizaciji skupa koju su nam pružili Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Gra-
da Zagreba, Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”. Očekujem da ćemo i ubuduće na ovakvim zajedničkim projektima, važnim za
sve Bošnjake, okupiti i ostale asocijacije i da ćemo na taj način doprinijeti jedinstvenom
djelovanju.
Želio bih, premda to nije prikladno i to smo do sada stalno izbjegavali, istaknuti ulogu
potpredsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Dževada Jogunčića u pripremi i organiza-
ciji ovog znanstvenog skupa. Znamo da je on pun ideja, agilan i produktivan, i skup o
Husagi Ćišiću je zapravo njegovo djelo, od ideje pa do realizacije.
Na kraju bih još zaželio našim gostima da se ugodno osjećaju u prostorijama BNZH i
među nama u gradu Zagrebu i želim uspješan rad svima.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 9
Rad
ovi Enes Ratkušić,
prof
Dr. sc.
Fahrudin Novalić
Doc. dr. sc.
Vedad Spahić

i
Prof. dr. sc.
Adib Đozić
Doc. dr. sc.
Senadin Lavić
Prof dr. sc.
Esad Zgodić
Mr. sc.
Alija Hodžić
Doc. dr. sc.

disku
Adnan Jahić
Prof. dr. sc.
Šaćir Filandra

sije
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Enes Ratkušić, prof.

Doprinos Huseina Ćišića


afirmaciji bosanskohercegovačke
državnosti
O zemljo moja, ti si kao bara.
Kad koja glava iz mulja izviri,
Ne viri dugo. Ima ko se stara
Da dotučena zauvijek se smiri.
Dobrica Cesarić

Suočiti se sa ličnosti i djelom Huseina Ćišića predstavlja nesvakidašnji angažman koji


po mnogo čemu nadilazi uobičajenu logiku intelektualnog izazova. Takvu tvrdnju najilu-
strativnije potvrđuje činjenica da sve do danas, i pored toga što je cijeli njegov opus dostu-
pan već dvije decenije, nitko ozbiljnije nije izučavao njegovo djelo, niti pokušao sublimira-
ti gotovo nepregledno more ideja i misli, koje uistinu zaslužuju znanstveno-teorijsku valo-
rizaciju. Ćišić se još uvijek, uz maksimalno isticanje nesumnjivog doprinosa njegove uloge
u borbi za nacionalnu i kulturno-povijesnu emancipaciju Bošnjaka, Bosne i Hercegovine
posebice, spominje, ali tek sporadično, u brojnim radovima koji tretiraju navedena pitanja.
No, sistematično izučavanje njegovog djela i dalje izostaje, što samo za sebe govori da je
riječ o poduhvatu koji će zahtijevati puno rada i energije, što, opet, današnjim “suvremenim”
istraživačima u zagrljaju sveopće “bolonjske strke” očito ne odgovara.
Da ne bi bilo zabune, u ovako koncipiranom radu, treba, bez ustezanja, navesti i druge li-
mitirajuće odrednice, koje za posljedicu imaju takav odnos. Treba ustvrditi – da je Ćišićevo
djelo uistinu grandiozno! Naime, gotovo da mu je u našoj novijoj historiji nemoguće naći slična
primjera a zbog brojnosti i širine tema kojima se bavio tijekom svog burnog života. S druge
strane, u Bosni prečesto postoji i jedna vrsta krajnje bolesnog odnosa spram svake intelektual-
ne i moralne veličine, i to je naprosto fenomen koji zaslužuje zasebno istraživanje. Opravdanje
za takav odnos u našoj se zbilji nerijetko traži i u najnakaradnijim formama, koje su, valjda, u
stanju izumiti samo podaničke sredine, željne života bez velikih potresa, koji bi narušavali
ustajalu baruštinu života. Takav odnos nadilazi sujetu, ljubomoru, zavist i druga stanja koja su
u izvjesnim povijesnim i političkim okolnostima bitno utjecala na ponašanje ljudi.
Ekskomunikacija i najsnažnijih intelektualnih i moralnih figura iz javnog života često
se odigravala i po perfidno osmišljenim čaršijskim receptima: etiketiranjem nekoga kao
“tabijasuza”, “inadžije”, “čovjeka na svoju ruku” i tome slično. A takve etikete su, treba to
podcrtati, daleko nakaradnije i opasnije od onih, kada se netko proglasi protivnikom, ne-
prijeteljem, i tome slično, jer protivnik, pa i neprijatelj, u pravilu se pozicioniraju bitno
drugačije i predstavljaju osobe koje imaju stav, mišljenje. “Inadžija”ga, “čovjek na svoju
ruku”, suštinski ne posjeduje, budući da je njegov stav utemeljen na njegovoj posebnoj
prirodi i karakteru, a ne na razložnosti vlastitih uvjerenja. Zato je takav način diskvalifika-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 13
ENES RATKUŠIĆ, PROF.

cije zapravo najrigidniji oblik obezvrijeđivanja djela, koje onda, po logici stvari, ostaje izvan
domašaja objektivne kritike pa čak i svakog zanimanja.
Takav odnos, naravno, u kontinuitetu je prisutan i posebno izražen u sferi politike, gdje
dominiraju zakoni podaništva, kao najefikasnije šifre za uspjeh i karijeru. Manifestiranje
stava u takvom okruženju bila je gotovo obavezno marginaliziracija, isključenje iz javnog
života, jer takve osobe “ugrožavaju” i “kvare” opći ambijent ( ambijent koji se prepoznaje
u odsustvu jasnog stava spram političkih i kulturnih zbivanja). Preciznije rečeno, takav
ambijent “stavove” i “mišljenja” uvažava samo kao gotova rješenja, koja a priori, bez ikakvih
intelektualnih i moralnih pretresanja, valja tek samo – usvojiti.
Treba, dakako, u kontekstu navedenog maksimalno uvažavati i jednu krajnje nepodno-
šljivu, na momente i užasavajuću zbilju, odnosno okolnosti u kojima se vodila borba za
nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine kao države. Status perjanice u takvim
okolnostima bio je više nego pretežak teret, a mogle su ga nositi samo jake ličnosti. Ipak,
takav odnos prema intelektualnim i moralnim veličinama, koje su snagom vlastitih misli i
djela toj borbi davale poseban pečat, bez obzira na posljedice, nisu zaslužili marginalizaci-
ju, a kakvu se, ilustrativno, može prepoznati na primjeru Huseina Ćišića.
Što se tiče njegovog doprinosa u afirmaciji bosanskohercegovačke državnosti, on je, bez
sumnje, izniman, ne samo zbog u javnosti još uvijek nedovoljno poznate Ćišićeve predstav-
ke predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne Skupštine od 18. januara 1946. godine,
odnosno inzistiranja na “šestoj baklji”, koja bi u grbu FNRJ trebala simbolizirati Bošnjake.
Taj čin je zapravo samo kruna kontinuiteta njegova političkog i spisateljskog djelovanja,
koji je, u najvećoj mjeri, bio podređen borbi za afirmaciju Bosne i Hercegovine kao države
i Bošnjaka kao naroda.
Njegova liberalna orijentacija naprosto nije podnosila političko licemjerje tadašnjeg ko-
munističkog vodstva, a sa kojim se suočio odmah po okončanju Narodnooslobodilačke borbe,
kojoj je, zajedno sa porodicom, dao i Ćišić veliki doprinos. Kao čovjek koji je i pored stalne
presije i prismotre pružao utočište antifašistički orijentiranoj omladini, učesnik Trećeg za-
sjedanja AVNOJ-a, otac dvojice sinova, Husrefa i Mithata (koji su poginuli u partizanskim
redovima) nije očekivao da će nove vlasti izigrati niz vrijednosti u koje su se tijekom NOB-a
zaklinjale. No, kao iskusan poznavalac političkih prilika, Ćišić u brisanju Bošnjaka kao naroda
prepoznaje i atak na samu Bosnu i Hercegovinu, odnosno njenu državnost.
Pozivajući se na značaj odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a Ćišić u svojoj predstavci
piše: “Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federativna jedinica, aktom toga svoga
opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno
bosanskoj federativnoj jedinici. Jedinici, naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno
zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto”.1 Uočavajući da takav
odnos nema svoje povijesno utemeljenje, Ćišić, vizionarski, upozorava: “Bosanskohercego-
vačka federativna jedinica na tzv. nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve
garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran i društveni i državni život”.2
Slijedeći vlastiti tekst poduže rasprave pod nazivom Bosanskohercegovački Muslimani i
bosanska autonomija3, a koju je Ćišić napisao još 1929., no zbog kursa šestojanuarske dikta-
ture nije dao na uvid javnosti, pa mu, zbog nadolazećih ratnih neprilika, to nije pošlo za
rukom niti 1940. godine, ali kada ju je doradio, Husaga kaže:

“Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja do ujedinjenja, pa do pot-


punog njena kraha pod fašističkom okupacijom, u službi srpske nacionalne misli,

14 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

nastojale su, svaka na svoj način, našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzeti njenu
individualnost i obesnažiti svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po
intencijama beogradskih vlastodržaca imalo se iz školskih udžbenika brisati svo
štivo, koje je, direktno ili indirektno, podsjećalo na nekadašnju samostalnost bo-
sansku, na njezin individualitet, pa bilo u kom obliku, jer ta sjećanja i same insi-
nuacije na ta i takva sjećanja ni u kom pogledu nisu mogle konvenirati zdravoj
‘nacionalnoj misli’ koju sada propagira nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta
naša uža otadžbina stvarno predstavlja jednu posebnu etničku cjelinu među jugo-
slovenskim narodima i to da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i
vlastitu dušu, pa što više da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslo-
venskih zemalja, kao posebna administrativna jedinica po vlastitoj volji, nije im
smetalo u njihovim nastojanjima jer su za ta nastojanja nalazili podrške i kod jednog
dijela samih Bosanaca. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina
Bosna i Hercegovina, spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge
nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom
Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj
nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve
one otadžbenike, koji se zanose tom i takvom nacionalnom ideologijom i konse-
kventno tome, koji mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način
proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”4

Čak i površna analiza jednog tako žestoko intoniranog teksta otkriva suštinske razloge
njegove intelektualne i političke marginalizacije, preciznije rečeno potpune eliminacije iz
javnog života. Njegova karakteristična retorika, u potpunosti lišena demagoškog prizvuka,
kojom je Ćišić iznosio vlastitu argumentaciju jednostavno nije odgovarala partijskoj strate-
giji, koja se više nego očito, s obzirom da je rat tražio širu uključenost, spremala na zauzi-
manje jednog bitno drugačijeg kursa spram duštvenih kretanja u budućnosti.
Suštinski, u partiji je pobijedila kontinuirano prisutna opcija, koja je u Bošnjacima, ali i u
Bosni i Hercegovini, gledala problem, prepreku za ostvaranje starih ambicija, čega je Ćišić
bio duboko svjestan. Partijski vrh u tim pitanjima nije imao jedinstveno gledište, čak niti u
vrijeme Narodnooslobodilačkog rata. “Velike zasluge”, piše Avdo Humo, “za obnavljanje
državnosti Bosne i Hercegovine, pored aktuelnog bosanskog političkog rukovodstva sastav-
ljenog od sva tri bosanska naroda, imaju vođe Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije,
Josip Broz Tito i Edvard Kardelj. Nasuprot njima, srbijanski i crnogorski članovi rukovodstva
pokreta Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas, tome su se suprotstavljali”.5
Na istom fonu se osjećao i nesklad u pitanju identificiranja Bošnjaka, kao zasebne na-
cionalne zajednice, što se zorno da primijetiti i u najznačajnijim dokumentima iz rata –
AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. “Politički status naroda, i to pod nazivom ‘Musliman’, koji je
Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u, uskraćen je na AVNOJ-u. “Bosni i Hercegovini”,
piše Šaćir Filandra, “kompromisno je priznat položaj ravnopravne republike, s tim da su se
Bošnjaci u daljem društvenom razvitku trebali ‘opredijeliti’ između Srba i Hrvata.”6 Ovdje,
naravno, da bi izbjegli moguće nedoumice, treba napraviti malu digresiju, kad je AVNOJ u
pitanju. Naime, Bošnjaci se u samom dokumentu ne spominju, ali su u proglasima, jako,
pa čak i naglašeno prisutni, što je, naravno, presedan.
Što se može zaključiti iz te skoro potpune ideološke nedosljednosti nego da je riječ o
smišljenoj strategiji koja je Bošnjake trebala iskoristiti samo u razdoblju kada je svaki čovjek

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 15
ENES RATKUŠIĆ, PROF.

bio dragocjen. Dakle, Bošnjaka u odlukama AVNOJ-a – nema, dok ih drugi dokumenti,
proglas narodima Jugoslavije, ali i govori sudionika i te kako tretiraju. “Muslimani ne smi-
ju više biti roba o koju će se nadmetati velikosrpski pljačkaši, (...) pokvarenjaci i izrodi, sve
zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi Vama svima. I Srbima i Hrvatima i Muslimani-
ma potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina, kao jedinica u našoj
bratskoj zajednici, mogla napredovati na zadovoljstvo svih, bez razlike na vjeru i stranku”7,
stoji, među ostalim, u navedenom proglasu. Ni prvi čovjek partije Josip Broz Tito Bošnjake
nije zaobišao u svom izlaganju na Prvom zasjedanju AVNOJ-a. “Ova historijska skupština
je dokaz jedinstva naših naroda, Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Musli-
mana...”8 Ivan Ribar je u svom govoru bio još rezolutniji: “Bosna je bila prva koja je ostva-
rila jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana (...) naše divizije junački se bore širom BiH, ali ne
samo zato da oslobode Bosnu i Hercegovinu nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda,
hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike: da Srbi,
Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici sa ostalim
jedinicama federativne i demokratske Jugoslavije u kojoj BiH treba da uzme ono mjesto
koje joj pripada”.9
Na taj fenomen se, govoreći o afirmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, u uvodnom
referatu sa osnivanja Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca u Sarajevu 22. decem-
bra 1992. godine, posebno osvrnuo Mustafa Imamović, a koji podsjeća: “U ratnim uslovima
političko se rukovodstvo NOP-a dosljedno držalo stava da su Bosanski Muslimani poseban
etnički, odnosno nacionalno-politički entitet. To se jasno vidi iz akata AVNOJ-a, političkih
proglasa i članaka vodećih ljudi NOP-a, odluka zemaljskih antifašističkih vijeća BiH, San-
džaka, te Crne Gore i Boke Kotorske. Posebno je to zorno iz odluka Drugog zasjedanja
ZAVNOBIH-a održanog u Sanskom Mostu u ljeto 1944”, ističe Mustafa Imamović. Zaklju-
čuje: “U razdoblju 1946.-1949. komunističke su vlasti povukle i ukinule bosanskomusliman-
sko nacionalno ime priznato u toku NOB-a. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi
povrijedili određeni nacionalni, u stvari nacionalistički, prije svega srpski, interesi prisutni
u BiH i oko BiH već cijelo stoljeće i po”.10
U kontekstu poratnih događanja, odnosno zbivanja oko Bošnjaka i Bosne i Hercegovine,
Ćišićev je istup bio u to vrijeme za vlasti više nego problematičan. Tekst njegove predstavke
koja je dugo vremena skrivana od javnosti, a sam Husaga zbog takvog čina udaljen iz politič-
kog života, suštinski predstavlja skraćenu formu njegove spisateljske djelatnosti, koja je
upravo bila podređena argumentiranom dokazivanju kontinuiteta bosanske državnosti.
Žestina, kojom je Ćišić nastupio na spomenutom skupu, a koji je imao bitno odrediti cjelo-
kupne političke, društvene, ekonomske i kulturne tijekove nove države, bila je posljedica ne
samo njegove iznimne hrabrosti nego i odbijanja da prihvati nešto što je praktički bila svojevrsna
izdaja principa NOB-a. Radikalna promjena stavova čelnih ljudi KPJ za Ćišića je bila svojevrsna
kazna za narod i zemlju kojima je pripadao. O njegovim strahovanjima i sumnjama vezanim za
pripadništvo narodu vidljivo govore i dokumenti do kojih je dolazio i sačuvao ih u osobnoj arhi-
vi. Jedan između njih uistinu je dojmljiv i mogao bi biti predmetom posebne analize. Riječ je
o prijepisu pisma Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu, od 18. aprila 1942. godine,
u kome potpisani komandant Petar Ilić, povodom pada Borča u partizanske ruke, poziva ko-
mandanta za ishranu Dušana Aleksića da pobjedu nad “turcima” proslave uz gusle. “Juče sam
posmatrao kako gori Borač. Zamisli, sedam sela u Duboj Vali i na padinama – bukte; “turci” se
uzmuvali ko ajvani, vuku prćiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu”, piše
partizanski komandant Aleksić, uz pozdrav: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.11

16 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Husaga je jasno i glasno u to vrijeme izrazio ono što će tek mnogo decenija kasnije
podvlačiti brojni analitičari ratnog i poratnog odnosa KPJ prema Bosni i Hercegovini i
Bošnjacima. Te kritike, međutim, nisu bile samo preblago intonirane, nego su po nekom
pravilu bile utemeljene na specifičnoj logici, koja je zapravo afirmirala stavove da u samoj
partiji postoji jedan demokratski ambijent, zahvaljujući kojem se ideje rađaju, razvijaju i
sazrijevaju. Svi su oni, u ovoj ili onoj formi, suštinski gledano, vlastite poglede samo prila-
gođavali općem trendu glorifikacije Josipa Broza i partije, kao neprikosnovenih autoriteta
za sva pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i njihove uloge u priznavanju Bošnjaka kao naroda
i Bosne i Hercegovine kao države.
Što se tiče Ćišićevog istupa, pogotovo njegovog protivljenja da glavnom dokumentu
zemlje, u takvom obliku, dade podršku, on je, zahvaljujući odsustvu svake dosljednosti (ili,
preciznije rečeno, upravo dosljednosti partije koja se, vođena idejom o nepogrešivosti, nije
libila ni falsificiranja!), sve do danas ostao zaogrnut plaštom misterije. Naime, u oficijelnim
zapisnicima nije zabilježeno da je bilo tko glasao protiv prvog Ustava FNRJ.12 Istraživači
tog povijesnog razdoblja su tako stavljeni u nedoumicu. Dokumenti im nisu ponudili opi-
pljiviju argumentaciju da bi mogli konstatirati da je netko od članova Ustavotvorne skup-
štine bio protiv prvog poslijeratnog ustava FNRJ. S druge strane, bili su permanentno su-
očeni sa kuloarskim pričama da je Mostarac Husein Ćišić glasao – protiv.
Suočavajući se sa identičnom enigmom zabilježio sam razgovor sa Safetom Ćišićem, dugo-
godišnjim direktorom Narodnog pozorišta u Mostaru, Husaginim rođakom, koji mi je, mada su
vremena za jednu takvu vrstu opreza definitivno prošla, učtivo upozorio da to još uvijek nije za
objavljivanje. Podsjećam, bilo je to u jesen 1995. godine, neposredno uoči okruglog stola o
Huseinu Ćišiću, koji je održan u organizaciji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kako je
Safet Ćišić družeći se sa glumcima i književnicima bio veliki prijatelj sa Skenderom Kulenovi-
ćem, a koji je, također, prisustvovao toj čuvenoj sjednici, on mu je jednom prilikom ispričao
sljedeće: “Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se
Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i
vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao
gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja
i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne na-
čelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen – jedno-
glasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika
BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na
samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. ‘Ništa ga ja, brate, nisam ra-
zumio’, odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan Brkić glasno nasmijali. Reagirao je
Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja
mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do po-
glavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima li tko protiv pitao
je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.”13
Vrlo je vjerojatno da je i Alija Isaković saslušao slično svjedočenje. Da li od Skendera
Kulenovića ili nekog iz obitelji Ćišić, koju je, zbog navedene predstavke posjetio (prihva-
tajući se rada na knjizi O “nacionaliziranju” Muslimana) teško je reći. Međutim, identični
opisi u njegovom uvodniku neodoljivo podsjećaju na Skenderovo svjedočenje, koji on za-
ključuje sljedećim riječima: “Nije teško zamisliti atmosferu u kojoj se razvijala ovakva
ustavotvorna rasprava. Husaga Ćišić, ličnost znatnog liberalnograđanskog pedigrea, nije
popustio u svojem uvjerenju te je prvi Ustav FNRJ usvojen bez njegovog glasa”.14

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 17
ENES RATKUŠIĆ, PROF.

Kakav zaključak se iz ove dvije oprečne odnosno isključive informacije, zapisnika koji
nisu registrirali glas protiv ili svjedočenja ozbiljnih pojedinaca, može izvesti? Ozbiljnijem
istraživaču Ćišićevog djela daleko primjerenije i vjerodostojnije je Kulenovićevo svjedoče-
nje ili ono koje je, ne otkrivajući izvor, zabilježio Isaković. Ona su, naravno, uvjerljivija od
svih mogućih zapisnika i zabilješki, ma kako to “nezgodno” zvučalo sa stanovišta metodo-
loških premisa u procesu izvođenja validnih zaključaka. Zbog čega? Ne samo zbog eviden-
tne sklonosti svake vlasti da manipulira činjenicama. Nije to, dakako, jedini razlog zbog
kojeg je daleko primjerenije i prihvatljivije vjerovati da je Husein Ćišić uistinu glasao pro-
tiv prvog Ustava FNRJ nego da se u tom pogledu pokolebao. Drugi razlozi su daleko pre-
sudniji za izvođenje takvih stavova. Naime, Husein Ćišić je cijelim svojim djelom svjedočio
nepokolebljivost, u svakom pogledu. Niz činjenica, pored već navedenih, zorno svjedoče o
njegovoj moralnoj i intelektualnoj dosljednosti, nesalomljivom duhu koji ga je krasio.
U vrijeme strahovlade NDH u Mostaru tijekom 1942. godine, Ćišić inicira potpisivanje
čuvene rezolucije, kojom su bošnjački prvaci grada Mostara, ugledni intelektualci i građani,
osudili ustaška zlodjela. Da u tom pogledu nije imao bilo kakvih kalkulacija on je taj doku-
ment prvi potpisao. Vlastitu nepotkupljivost dokazuje i čin vraćanja Džafera Kulenovića,
Pavelićevog glavnog čovjeka za “muslimanska pitanja”, sa kućnog praga. Na sličan način je
prošao i general Ambrosi, rođak italijanske kraljevske porodice, koji je Ćišića, također,
pokušao pridobiti. Ako je, dakle, u najgorim mogućim vremenima po vlastitu sigurnost bio
spreman prihvatiti takav rizik kao sudbinu, više je nego iluzorno vjerovati da se pokolebao
prilikom izglasavanja prvog ustava nove Jugoslavije. U tom kontekstu, svakako, treba biti
daleko bliži uvjerenju da je zapisnik falsificiran, nego vjerovati činjenicama. U razumijeva-
nju određenih povijesnih situacija istraživač uistinu mora reagirati hegelovski i jasno reći:
“Tim gore po činjenice”.
Bosanska autonomija, odnosno njena politička samostalnost, bila je centralna tema svih
njegovih intelektualnih i političkih preokupacija i tko god da ju je dovodio u pitanje Ćišić
bi reagirao u žestokom polemičkom, svojstvenom mu, tonu. U svojim radovima on polemi-
zira sa stavovima manje-više svih autora, koji su tretirali važna politička i kulturnopovijesna
pitanja. Iz tih polemika vidljivo je da se radilo o ličnosti izuzetnog obrazovanja i interesa,
koja pored navođenja manje više svih poznatijih autora sa balkanskih prostora, vlastite
stavove potkrepljuje i citatima Aristotela, Platona, Hegela, Gustava Le Bona itd. O inten-
zitetu zaokupljenosti tematikom bosanske samostalnosti svjedoči i njegova pismena kores-
podencija sa mnogim savremenicima, naročito Safetom Krupićem, ali i sinom Husrefom,
zagrebačkim studentom, koji je s vidljivim očevim žarom, također, angažiran u borbi za
autonomnost Bosne i Hercegovine. U tim pismima Husref ga obavještava koliko je ta ide-
ja zaživjela među studentima.15
Aspiracije prema Bosni, naravno, nisu dolazile samo sa njene istočne nego i zapadne
strane. Ćišić je u svom stilu novembra 1939. godine reagirao i na opservacije Bariše Smo-
ljana, ministra bez portfelja, zbog njegovih opservacija o sporazumu Cvetković-Maček. “Mi
Bosanci i suviše iskustva imamo sa izljevima bratske ljubavi te vrste, jer odavo opažamo da
se naša sirotica Bosna za tri koplja ulegla pod ljubavnim zagrljajem samozvanih naših oslo-
boditelja s Istoka, pa nam ne ide u račun da još jednom sličnu probu napravimo i sa braćom
sa Zapada”, navodi Ćišić. Te dodaje: “Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz
davnih i pradavnih vremena teži svojoj samostalnosti; da je pod Ninoslavom, nakon teških
i krvavih borbi sa Arpadovićima i Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena, da je pod
Kotromanom ponovo uspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila doš-

18 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

la do zamjerne veličine svoje; da je na koncu nadživila svoje državne tvorevine Južnih


Slovena, naime, državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjav-
čevića, Hrebeljanovića, Brankovića, i tutikvanti, te da je pod dugotrajnom osmanlijskom
vladavinom uvijek živjela posebnim životom kao posebna administrativna jedinica. Ona je
kao takva ulegla u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s
desne i s lijeve strane ne smiju smetnuti s uma”.16
Mada naprijed navedeno predstavlja samo djelić jednog iznimnog opusa, nije teško
zaključiti da je uistinu riječ o jednoj za naše prilike i neprilike neuobičajenoj intelektualnoj
pojavi. Ne samo zbog činjenice što njegova razmišljanja djeluju toliko suvremeno, da ih je
moguće čitati i razumijevati u kontekstu sadašnjih povijesno-političkih kretanja, nego
prije svega činjenice što je svaki njegov intelektualni stav bio ujedno i njegovo životno
opredjeljenje, što je, mora se priznati, kod njegovih suvremenika, ali i onih koji će doći
poslije njega, bila rijetka pojava. Među ljudima iz politike, posebno. Zbog toga se i moglo
dogoditi da jedno ovako djelo ostane izvan domašaja naučnog interesa, jer je autor tog
djela očito bio veliki nesporazum u političkom životu, “persona non grata”. Zbog svega
rečenog nisam se, u predgovoru njegovoj knjizi pod naslovom Postanak i razvitak grada Mo-
stara, ustručavao zapisati da se bez imalo straha od eventualne nedosljednosti može kon-
statirati da većina današnjih bošnjačkih političara u našoj zemlji nije dostojna ni da spome-
ne njegovo ime a kamo li da se s njim usporedi.17 Naravno, takva kvalifikacija ne bi značila
ništa više od javnog izricanja stava, ali samo pod uvjetom da je sadašnje stanje vezano za
državno-pravni status Bosne i Hercegovine drugačije. Ali, kako je stanje u tom smislu, u
najmanju ruku, neizvjesno sa stanovišta njene budućnosti držim da bi se ovakva vrsta upo-
zorenja morala uzeti daleko ozbiljnije. Bosna danas, možda više no ikad, imperativno za-
htijeva i naprosto vapi za autoritetima, intelektualno-moralnim profilima Ćišićevog kova.

Bilješke
1
Kopija Ćišićeve predstavke Predsjedništvu skupštine naroda Ustavotvorne skupštine iz osobne pismohrane.
2
Isto.
3
Tekst Ćišićeve predstavke predstavlja najilustrativnije dijelove njegovog rukopisa pod naslovom Bosanskohercegovački Muslima-
ni i bosanska autonomija, Mostar 1991. Izdanje Preporoda.
4
Isto.
5
Omer Ibrahimagić, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 52.
6
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., str.189.
7
Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1972., str. 59.
8
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993., str. 122.
9
Isto, str. 122.
10
Bošnjačko pitanje, Pres centar AS BiH, Sarajevo 1995., str. 15.
11
Kopija pisma Operativnog Štaba NOP Odreda za Hercegovinu iz osobne pismohrane.
12
Omer Ibrahimagić, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, Kalem, Sarajevo 1998., str. 299.
13
Iz moje bilješke razgovora sa Safetom Ćišićem.
14
Alija Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Globus, Zagreb 1990., str. 18.
15
Fotokopije Husagine korespodencije sa Husrefom iz osobne pismohrane.
16
Omer Ibrahimagić, navedeno djelo, str. 292.
17
Iz predgovora knjizi: Husein Ćišić: Postanak i razvoj grada Mostara, IC štamparija Mostar i “Obzorja”.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 19
DR. SC. FAHRUDIN NOVALIĆ

Dr. sc. Fahrudin Novalić

Ćišić i identitet Bošnjaka


Ćišićeva ideja bošnjaštva i, neodvojivo od njega, ideja državotvornosti Bosne i Herce-
govine – disidentske su ideje projektnog identiteta Bošnjaka i zemlje im Bosne i Hercego-
vine. Oba identiteta razvijaju se iz Ćišićeva identiteta otpora tadašnjem diskriminirajućem
odnosu vrhovne vlasti u Bosni i Hercegovini i Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslavi-
ji prema nacionalnom identitetu Muslimana.
Ćišić je bio i inicijator i subjekt-akter priznanja i razvoja nacionalnoga identiteta tadaš-
njih Muslimana, danas Bošnjaka, i autonomije Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, tako
se samoodnosio u modernom vremenu – bio je subjekt-akter moderniziranja – oblikovanja
nacionalnog identiteta Bošnjaka i autonomije Bosne i Hercegovine. Takvo samoodnošenje,
koje se u modernom vremenu bezuvjetno reproducira, G. W. F. Hegel naziva subjektivnost,
a objašnjava ga slobodom i ref leksijom. Ponajprije, riječ je o prevladavanju subjektnocen-
triranoga uma (Jürgen Habermas). Svoju subjektivnost Ćišić je iskazao i u djelovanju u
Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Herce-
govini. S obzirom da je ideja modernosti neodvojiva od ideje racionalizacije, subjektiviza-
cije i demokracije, moderniziranja Muslimana/Bošnjaka i autonomne državnosti Bosne i
Hercegovine nije bilo, nema, niti može biti bez:
1. Kritike nepriznavanja – negiranja nacionalnoga identiteta Muslimana/Bošnjaka.
2. Individualizacije Muslimana/Bošnjaka.
3. Autonomnog djelovanja Muslimana/Bošnjaka, i
4 Autonomije Bosne i Hercegovine.
Sve se to očitovalo i u Ćišićevu otporu socijalno-političkom kolektivizmu tadašnje
vlasti, kao i u eksplicitnoj ili implicitnoj kritici konformizma, političke dezorijentacije i
pasivizacije tadašnje muslimanske inteligencije i tzv. muslimanske intelektualne elite.
Prema Maxu Weberu bez intelektualizacije nema ni modernizacije.
Ćišićevo shvaćanje dva navedena projektna identiteta, kao i svakog projektnog identi-
teta, sadrži prospektivnu odgovornost – odgovornost za budućnost – za njihovu ulogu,
opstanak i razvoj. Projektni identitet podrazumijeva udruživanje i javno zajedničko djelo-
vanje s ciljem da se loša rješenja u društvu zamjenjuju boljima. Nažalost, mnogi su tadašnji
Muslimani bili nekritički konformisti, pa je Ćišić, manje ili više, ostao usamljen.
Očito je da se Ćišić zanimao za širi spektar aktualnih tema i problema njegova doba,
kao što su – autonomija, sloboda, nacija, državnost, socijalni pokret. Osim djela ostalih
autora, čuli smo da je Ćišić proučavao djela Aristotela i Platona. Poznato je i njegovo zani-
manje za društveni položaj žene Bošnjakinje, a što je, nesumnjivo, neodvojivo od projektnog
identiteta Bošnjaka i projektnog identiteta Bosne i Hercegovine. Osim ostalih subjekata-
aktera moderniziranja u Bosni i Hercegovini, Ćišićev suvremenik bio je i reis Džemaludin
Čaušević – istaknuti reformator i prosvjetitelj, posebice u području vlastitoga vjerskog
djelovanja. Obojica su shvaćala tradiciju kao afirmaciju odgovorne slobode izbora, te njezi-
nu vrijednosnu recepciju, a nikako kao puki tradicionalizam.

20 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Doc. dr. sc. Vedad Spahić

Literarizacija povijesti
u historijskoj publicistici
Huseina Ćišića
Otkriće neslućenih bliskosti između historiografske i literarne naracije, kao jedna od
važnih akvizicija poststrukturalističke teorije, pojačalo je interes za decenijama od akadem-
ske humanistike uredno ignoriran, katkad i neuvjetno bagateliziran žanr historijske publi-
cistike, čije se diskurzivno polje, u novom ozračju, ukazalo kao prirodno mjesto dodira pa
i savezništva dviju disciplina još od Aristotela suprotstavljenih uvjerenjem u nepomirljivu
dihotomiju svojih predmetnih područja – povijesti koja se bavi onim što se dogodilo i knji-
ževnosti koja se orijentira ka onome što se moglo dogoditi. Knjiga Huseina Ćišića Mostar u
Herceg-Bosni pripada baš tom vidu diskurzivne prakse koji se može podvesti pod široku
žanrovsku odrednicu historijska publicistika a u kome manje ili više beskonf liktno koegzi-
stiraju referencijalno i modalno, dokumentarno i fikcionalno, analitički razloženo i simbo-
lički sublimirano. Upravo je taj hibridni diskurs bio najprikladniji za ovaploćenje piščeve
namjere da nam povijest predoči kao pripovijest, ili, kako sam kaže, “čitaocima dadne
zgodna štofa da kroz sadržinu priča kojima su se decenijama građani Mostara opajali i koje
su sastavni dio njegov, upoznaju i duh bez kojeg bi im mnoge činjenice iz istorije našeg
grada bile neshvatljive”.
Ćišićeva knjiga je u popularnoj formi, s mnoštvom literarnih epizoda, umetaka i ekskursa
te dijaloško-polemičkih dionica, ispričana povijest grada Mostara. Osnovnu lokalnu liniju
povijesnog pripovijedanja autor široko i prilično svrsishodno kontekstualizira u okvire osman-
ske i evropske povijesti. Ponekad nam, doduše, zamašni obuhvat povijesne događajnosti
izgleda kao neko razmetanje erudicijom, ali je takav pristup, očito, u vezi sa piščevim uvje-
renjem da je bosanski prostor u tom razdoblju iznimno referentan za razumijevanje ključnih
procesa evropske povijesti, poglavito tzv. Istočnog pitanja. Interes, naravno, ostaje na Mosta-
ru koji je za Ćišića bedem morala, viteštva i patriotizma u prilog čemu trebaju posvjedočiti
svi sadržaji knjige i sva oružja s kojima je autor raspolagao. Na prvom mjestu historiografska
vjerodostojnost. O autorovoj informiranosti i daru za sintetičko opserviranje političkih i druš-
tvenih prilika pohvalno su mišljenje dali i ugledni historičari poput Ahmeda S. Aličića. Osta-
li elementi Ćišićeva spisateljskog profila nisu popudbina koju tradicionalna historiografska
metodologija begeniše, a tu prije svega mislimo na konceptualizam, ostrašćenost i sklonost
ka literarizaciji. Fetišizacija polazišne teze, u ovom slučaju o Mostaru kao olimpu vrline i
uzoritosti – nužno je vodila “f leksibilnijem” i selektivnijem, ponekad gotovo odvjetničkom
odnosu spram dostupne građe i njene interpretacije, a emotivno unošenje širilo metodološku
slijepu mrlju i pothranjivalo povjerenje u konceptualno dizajniranu sliku prošlosti kao činje-
ničnu istinu. Ali, ta faktografska istina najčešće i nije univerzalna istina. Tragajući za njom
Ćišić je, autodidaktički, decenijama prije nego će to postati trend u humanističkim discipli-
nama, izabrao pravi put – spoznati duh Mostara. Ishod tog pothvata je knjiga koju karakteri-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 21
DOC. DR. SC. VEDAD SPAHIĆ

ziraju dva oprečna i po efektima suprotna diskurzivna fenomena: u naslovu naznačena litera-
rizacija povijesti i njoj proturječna historizacija književnosti. Elementi literarizacije uočljivi su na
dva nivoa – implicitnom i intencionalnom. Implicitna je u onoj mjeri koliko sam po sebi
publicistički stil šuruje sa različitim vidovima figurativnosti prilagođenim širokom krugu
recipijenata različitog obrazovanja, a intencionalna u onim dionicama knjige kada autor svje-
sno beletrizira povijesne događaje, impostira fikcionalne sadržaje koji funkcioniraju kao sa-
mostalne prozne cjeline (pripovijesti, novele i predaje) ili koristi pripovijednu tehniku skaza
pripisujući pričanje pripovjedaču iz naroda čiji pučki način govorenja i mišljenja baca poseb-
no svjetlo na stvari o kojima govori.
Primjeri Ćišićeve upotrebe figurativnih izraza brojni su i različiti, ali, što je važnije,
prikladni i funkcionalni. Nekada su to svježe, gotovo poetske metafore. Nadahnuto pisanje
o starim mostarskim džamijama krase zapažanja poput onog o pozlaćenoj jabuci na kubetu
Ćejvan-ćehajine džamije, koja se “stalno došaptavala sa suncem”. S druge strane, komuni-
kativnost i ekspresivnost Ćišićev stil zahvaljuje frekventnoj upotrebi kolokvijalnog idioma.
Mostarske junake, primjerice, naziva naleticama, nahericama, ukoljicama; razbijenu mle-
tačku vojsku oni će “čičava repa” najuriti preko bosanske granice; i crnogorski brđani su se
poslije primljene porcije batina povukli u svoje škrape; petokolonaško djelovanje dijela
franjevaca je “hajinsko” a vladavina tročlanog vezirskog namjesništva u periodu malodob-
nosti sultana Mahmuda II. odvijala se po onoj Nasrudin-hodžinoj: “Hodža, ne boje te se
djeca! – Pa ni ja djece!”, itd...
U samostalnim pripovjednim cjelinama na djelu je postupak beletrizacije. Za epske
epizode iz povijesti, kakve su krvavi upad Mlećana 1695. godine, podmuklo ubojstvo grad-
skog ajana Mujage Aršinovića i osvetničke akcije njegova brata Nikice po dalmatinskoj
Zagori, te pokušaj smjene ajana Alijage Dadića, Ćišić pronalazi izražajnu mjeru u živoj i
uzbudljivoj literarnoj naraciji, dijalozima i monolozima kroz koje može graditi daleko slo-
ženije i psihološki nijansiranije karaktere od onih što ih zdravo za gotovo servira klasični
historiografski diskurs. Beletrizacija se pokazala djelotvornom i u predočavanju nekih za
Bosnu i Bošnjake povijesno važnih pitanja kao što je izbor strategije koja bi bila najadekvat-
niji odgovor realnim prijetnjama po opstojnost naroda u kontekstu planova zapadnih sila
za rješavanje tzv. Istočnog pitanja i s tim u vezi sve očitijeg petokolonaškog djelovanja di-
jela domaćeg nemuslimanskog življa. Dijalog između mostarskog muftije Ali-efendije Ba-
hića i bajraktara Kerima Dvisca predstavlja u tom pogledu svojevrsno preispitivanje i sa-
mjeravanje oprečnih koncepata suočavanja sa izazovima povijesne drame, čija je uvjerljivost
u govoru likova koje ne doživljavamo kao glasnogovornike ideja već istinske stvarnim živo-
tom zaokupljene ljude. Da posjeduje osjećaj jezičke smjernosti Ćišić pokazuje i u drugim
primjerima stilski funkcionalne preregistracije diskursa. U romantičnoj ljubavnoj epizodi
Dviščeva ašikovanja s djevojkom Matijom našeg je bajraktara, veli on, “najviše očaravala
njena bujna kosa kestenove boje iz koje su povremeno vrcale neke sitne varnice zlaćanog
sjaja”. Tako je Ćišićeva stilski eklektična i tematski razuđena historijska publicistika dala
svoj odgovor na pitanje koliko duha povijesti ima u jeziku pripovijesti.
Nasuprot tome, drugu tendenciju koju smo označili kao historizacija književnosti obi-
lježilo je traganje za golom faktografskom supstancom povijesti, ali na promašenoj adresi
– u književnim djelima, koja, da paradoks bude potpun, sui generis, kao homolog svijesti
kolektiva, načina mišljenja, ponašanja, izražavanja i ispoljavanja osjećanja, konveniraju
Ćišićevim najplodonosnijim nastojanjima da pronikne u viši, duhovni smisao historijskih
tokova. Sevdalinka, mnoštvom svojih lokalnih obilježja, i historijska fikcija, napose Andri-

22 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

ćevi romani, svojom neodoljivom referencijalnom iluzijom, zaveli su autora da povjeruje u


historijsku kredibilnost ovih književnih sadržaja. Ćišić pri tom naročito tipuje na sevdalin-
ku koja je temeljito opjevala mostarsku ljubavnu hroniku. Nažalost, reduktivni koncept
etičkog monumentalizma unutar kojeg se povijest shvaća kao resurs čija je upotrebna vri-
jednost u sadašnjosti itekako živa obavezivao je autora da književnu građu podvrgava pozi-
tivističkoj interpretaciji koja uvijek polaže na performativno dejstvo teksta a sevdalinkama
inherentna metafizička značenja i iskustva ostavlja po strani kao nesvrsihodna u zadatim
utilitarno-pragmatičnim nastojanjima. Posljedica toga je surovo svođenje tropa na referen-
te, poruka na pouke. Sjajnu metaforu o varljivosti ženske ćudi “sadih almu na sred at-mej-
dana” Ćišić će protumačiti kao pogrešnu taktiku nekog siromašnog zaljubljenika koji žele-
ći dragu uvjeriti da će je usrećiti “u nedostaku vlastitog grunta uze razvijati gospodarstvo
na klizavom terenu”. Metaforičko-metonimijska bravura
Nek’ me čeka nek’ se ne udaje.
Nek’ mi spremi daha na pamuku,
B’jela lica na al-burundžuku,
A sevdaha na kamreku zlatnu.
gdje predmeti materijalne zbilje koji funkcioniraju, eliotovski kazano, kao objektivni
korelati uzvišenih emocionalnih stanja, biva protumačena u usko referencijalnom ključu
kao traženje “garancije da ga draga nije zaboravila svoga voljenog”, a zbivanja nakon krađe
zlatne jabuke sa kubeta Ćejvan-ćehajine džamije:
Za Aliju jamca ne bijaše,
Za Aliju, imamova sina,
Za nj se jamči lijepa djevojka
Šećer Hana gradskoga dizdara.
objašnjava time da se “jamčevina dizdareve kćeri morala uzeti u obzir, jer joj je otac bio
zapovjednik gradske tvrđave”. Najnemilosrdnija redukcija smisla kompleksnog odnosa
pjesme i zbilje je tumačenje dirljive sevdalinke Kad morija Mostar morijaše, čiju poentu za-
čudne sugestivnosti u kojoj je motiv majčinske ljubavi.
Ne da majka svog jedinka sina,
Ne da njega u harem kopati,
Neg’ u bašču pod žutu naranču
transponiran u mističnu metaforu kontinuiteta života i smrti, Ćišić uprošćuje objašnje-
njem da su mnoge bašče po Mostaru upotrijebljene za hareme, jer je bilo malo ljudi koji su
htjeli da se bave pogrebnim poslovima. Nepravedno bi, međutim, kritiku ove vrste bilo
uputiti isključivo na ime Husage Ćišića kad i danas u Bosni ne mali broj istraživača folklo-
ra pa i same književnosti ne razumije da predmeti imenovani u pjesmi služe samo kao
katalizator čitateljevih emocija i nemaju referencijalnu funkciju. Prvi dio ovoga rada poka-
zao je da je Ćišić prirodu književnosti barem intuitivno shvatao, nesporazum se javio kada
je htio prići racionalno nečemu što, kako kaže Gaston Bašlar, “nije odjek prošlosti”. Doga-
đa se upravo suprotno: sjaj jedne pjesničke slike izazove odjeke u prošlosti, tako da se ni
sagledati ne može do koje će dubine ti odjeci odzvanjati i gdje će se ugasiti.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 23
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

Prof. dr. sc. Adib Đozić

Bosna i Bošnjaci u spisateljskom


opusu Huseina Husage Ćišića
Uvod
Pojavom velikodržavnih ideologija u bosanskohercegovačkom susjedstvu i uspostavom
Kraljevine Jugoslavije intenzivira se negiranje društveno-političkog subjektiviteta Bosne i
Hercegovine i njezine etničke i političke kvintesencije – bošnjačke nacije. Zadovoljavanje
izvanbosanskih velikodržavnih političkih apetita i projekata odvijalo se na matrici negiranja
društveno-historijskog i političkog bića Bosne, te negiranja i osporavanja Bošnjaka kao
njezinog etničkog subjekta koji je neodvojivo i neraskidivo povezan i uslovljen, upravo,
Bosnom. Sa uspostavom socijalističke Jugoslavije, Bosni i Hercegovini se vraća ravnopravan
politički status sa ostalim južnoslavenskim zemljama. Kako je poznato, Bosna i Hercego-
vina postaje jedna od šest ravnopravnih republika jugoslovenske federacije. A šta je sa
Bošnjacima? Bošnjaci, pritisnuti dvjestogodišnjom egzistencijom u uvjetima historijske
nužde, nastavljaju živjeti bošnjačko utihnuće. U okvirima bošnjačke političke i kulturne
prakse vlastito historijsko etničko ime Bošnjak, upravo zbog uvjeta historijske nužde (os-
poravanja, negiranja, ratova, velikodržavnih ideologija i projekta, kontinuiranih progona i
genocida), sve više se zamjenjuje jedino dopuštenim i za njih, unekoliko, i prihvatljivim
imenom, Musliman.
Kada je u pitanju socijalno-političko i znanstveno mišljenje između dva svjetska rata,
ali i nakon uspostave SFR Jugoslavije, također, dolazi skoro do potpunog utihnuća uporabe
imena Bošnjak. Jugoslavenska i bosanskohercegovačka socijalno-politička znanstvena misao,
sve do kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uokvirena i određena dogmatskim še-
matizmom vulgarno-marksističke ideologije, ne samo da osporava ime Bošnjak, već i negi-
ra bilo kakvu nacionalnu posebnost Bošnjaka, ostavljajući im mogućnost da se etnički
imenuju Srbima, Hrvatima ili pak, ako to hoće, mogu biti nacionalno neopredijeljeni. Da-
kle, mogli su biti bez nacionalnog imena, mogli su prihvatiti tuđe nacionalno ime (Srbin,
Hrvat), samo nisu mogli biti ono što povijesno jesu – Bošnjaci. Uprkos svih tih političkih i
“znanstvenih” osporavanja i negiranja, u okvirima bošnjačkog socijalnog i političkog mišlje-
nja bilo je autora koji su nedvosmisleno i argumentirano u svom spisateljskom radu ukazi-
vali na neopravdanost osporavanja imena Bošnjak ili pak na neadekvatnost njegove zamje-
ne imenom Musliman. Posebnu upornost i dosljednost u političkoj i znanstveno-spisatelj-
skoj praksi afirmacije nacionalnog imena Bošnjak, nakon Drugog svjetskog rata, ispoljili su:
Husein (Husaga) Ćišić1, Adil-beg Zulfikarpašić2, Ćamil Avdić3 i Smail Balić4. U ovom radu
istaknut ćemo razumijevanje Bosne i Bošnjaka u spisateljskom djelu Huseina (Husage)
Ćišića, naglašavajući tri značajna pitanja:
a) doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog interpretiranja bošnjač-
kog nacionalnog identiteta;
b) kritiku vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija bošnjačke nacije;
c) samorazumijevanje Bošnjaka u uslovima historijske nužde.

24 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

I. Doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog


interpretiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta

Da bi osporio dominirajuću ideološku matricu razumijevanja nacionalnog pitanja svoga


vremena, odnosno da bi osporio nastojanja nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom, odnosno
hrvatskom nacionalnom smislu, Ćišić ispravno uočava da je potrebno izaći iz vladajućih
ideoloških obrazacaa razumijevanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. On to ek-
splicitno ne kaže, ali iz današnje perspektive teorijskog razumijevanja nacije i nacionalnih
odnosa gledano, jasno je kako Ćišić smatra da je za razumijevanje autentične etničke struk-
ture bosanskohercegovačkog društva i države potrebno napustiti ideologiju jedna nacija –
jedna država, ali i ideologiju vulgarnog materijalizma, što on i čini. Doslovce, za shvaćanje
Bošnjaka kao zasebnog, autohtonog i autentičnog bosanskog nacionalnog identiteta, Ćišić
ističe da je potrebno “pitanje drugačije postaviti nego što je do sada postavljano i ja držim
da će nam sve jasno biti k’o na dlanu. Do sada je to pitanje postavljano uvijek tako kao da
je riječ o prilagođavanju našim prilikama jednog tuđeg elementa koji je tek po nekom za-
vičajnom pravu roda i lejleka dospio u našu sredinu, no, koji bi kao takav, po momentalnom
svom biću mogao pojačati šanse revnosnih nacionalista iz srpskih i hrvatskih tabora, te u
izvjesnim spornim pitanjima jednoj ili drugoj strani mogao dati prevagu.”5
Usvajajući novu metodološku matricu mišljenja nacionalnog pitanja, napuštajući tada
dominirajuće dogme velikodržavnog nacionalizma i vulgarnog marksizma, Ćišić služeći se
činjenicama bosanskohercegovačke zbilje uočava kako kaže “da je kod naših Muslimana
posve razvijena svijest o njihovom slavenskom porijeklu, pa sljedstveno tome ne može im
biti nepoznata ni činjenica, da su nesumnjivi ogranak velikog slavenskog naroda i da u et-
nološkom pogledu sa Srbima i Hrvatima čine jednu zajednicu. Tu istinu oni duboko osje-
ćaju, pa je tim zagonetnije njihovo držanje o pitanju tzv. nacionaliziranja njihova u srpskom
ili hrvatskom smislu.”6 Primjećujemo da Ćišić sasvim jasno razlikuje tri etnička (nacional-
na) identiteta u Bosni i Hercegovini i da napušta svoje ranije mišljenje izrečeno 1919.
godine u svom radu Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije. Tamo je tvrdio:
“Mi znamo da smo mi jedno srpsko pleme, koje svoga oružja nije položilo ni u četrnaestom
ni u petnaestom stoljeću.”7 “Bosanci su bez sumnje ogranak stabla srpskog naroda i činje-
nica da su u ovo doba, o kome govorimo, politički figurirali kao zaseban narod.”8 Djelo
Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija Ćišić je pisao u razdoblju od 1928. do
1945. godine, što upućuje na zaključak da je on svoje ranije (1919.) razumijevanje bošnjač-
kog etničkog bića napustio upravo u razdobljuu od šestojanuarske diktature 1929. godine
pa do kraja Drugog svjetskog rata. Upravo je znanstvena potreba “pitanje drugačije posta-
viti nego što je do sada postavljano” omogućila Ćišiću prevladavanje ili pak napuštanje
vladajuće metodološke matrice mišljenja društva, države i nacije. Istovremeno je ta nova
metodološka matrica mišljenja omogućila Ćišiću da Bošnjake i “bosanštinu” kao autentičan
i zaseban bosanski nacionalni identitet tako i imenuje i da pruži svoj vlastiti doprinos ra-
zumijevanju Bosne, “bosanštine” i bošnjaštva iz njih samih, iznutra, iz vlastite društveno-
povijesne sadržajnosti, a ne izvana, iz dogmatizirane ideologije vulgarnog marksizma i ve-
likodržavnog nacionalizma.
Želeći istaknuti etničku/narodnosnu/nacionalnu zasebnost – individualnost bosansko-
hercegovačkih Muslimana/Bošnjaka/Bosanaca, “isto toliko koliko je imaju Srbi i Hrvati” u
Bosni i Hercegovini, Ćišić piše da sadržaj riječi nacija “obuhvata naciju kao etnografsku i
idejno-političku zajednicu, bez obzira da li se ti zajedničari klanjaju razapetome Gospodu,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 25
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

ili Onome kojem takav peh nije mogao pripasti, ili koji se ne klanjaju ni jednome ni drugo-
me.”9 On ne tumači religiju kao faktor nacionalnog individualiziranja, zato tvrdi, misleći
na Bošnjake, da “nas može jedino da privlači jedna zdrava nacionalna misao, koja se ne
ograničava na kojekakvim separatnim prohtjevima pojedinih vjerskih i plemenskih grupa-
cija, misao koja na prvom mjestu obuhvata naciju kao cjelinu.”10 Ispravno ukazujući na je-
dinstveno bošnjačko etničko ime za sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na
religijsku pripadnost, sve do polovice XIX. stoljeća, Ćišić tvrdi “da prije dolaska nizama u
Bosnu, odnosno, prije zavođenja tzv. tanzimati hajrije (korisnih uredaba) od stane Osmanli-
ja u našim pokrajinama nije bilo spomena ni o srpstvu ni o hrvatstvu među nama.”11
Nastojeći da što eksplicitnije objasni složenu nacionalnu strukturu bosanskohercego-
vačkog društva, on preciznim navođenjem društveno-historijskih faktora, kao što su kul-
turno-politički i vjersko-prosvjetni, objašnjava kako je u historijskom razvoju došlo do toga
da se iz jedinstvenog srednjovjekovnog bosanskog naroda slavenskog podrijetla razviju tri
politička naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koje on najčešće imenuje, tada dominirajućim
imenom, Muslimani.12

II. Kritika vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija


bošnjačke nacije
Za znanstveno valoriziranje spisateljskog opusa Huseina (Husage) Ćišića neophodno je i
samog Ćišića, ali i njegovo djelo, promatrati u kontekstu vremena u kojemu je živio, te vla-
dajuće ideologije koja je ne samo određivala sustav vlasti već i sustav/matricu vladajućeg
političkog, društvenog i pojedinačnog mišljenja. Tek kompariranjem Ćišićevog promišljanja
Bosne i Bošnjaka sa tada vladajućim vulgarno-marksističkim ideološkim mišljenjem, koje je
unutar sebe, svjesno ili nesvjesno, inkorporiralo i velikodržavne nacionalističke ideologije,
vidimo koliko Husagino mišljenje u stvari jest ne samo političko neslaganje sa negiranjem
Bošnjaka, već je ono, prije svega, znanstvena kritika vulgarno-marksističkih i nacionalističkih
interpretacija bošnjačke nacije. Da bi se to jasnije uočilo, nužno je da se u najkraćim crtama
upoznamo sa vulgarno-marksističkom ideologijom poimanja nacije, ali i sa stavovima tada
vladajućih jugoslavenskih komunističkih ideologa Moše Pijade i Veselina Masleše.
Nisu samo srbijanski i hrvatski velikodržavni nacionalistički projektanti stereotipno
interpretirali i osporavali bošnjačku naciju. Činjeno je to i iz pozicije vulgarno-marksističkih
dogmi, ali samo na drugoj ideološkoj matrici. U definiranju pojma nacije iz perspektive
vulgarno-marksističke dogme, na međunarodnom planu, najdalje je otišao Staljin koji je u
potpunosti dogmatizirao ovo pitanje i uspostavio okvirnu definiciju koja će dugo kao ofici-
jelno određenje nacije figurirati i na prostorima bivše Jugoslavije. Prema Staljinu, “nacija
je historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika, teritorija,
ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava u zajednici kulture”. Dajući
ovakvu definiciju Staljin determinira obilježja i elemente koje treba ispunjavati ili sadrža-
vati da bi jedan narod bio tretiran nacijom.
Na prostorima bivše Jugoslavije, prije i nakon Drugog svjetskog rata, službeno je primje-
njivana Staljinova doktrinarna definicija nacije, koju karakterizira, prije svega, “dogmatska
recepcija i aplikacija”. Ta definicija “poricala je muslimansku, odnosno bošnjačku nacionalnu
egzistenciju, jer se ona nije nikako mogla, u svim elementima uklopiti u tu definiciju. Bosan-
skohercegovački muslimani nisu imali, kako je to zahtijevala oficijelna definicija nacije, na
primjer, ni svoju monoetnički čistu teritoriju, ni svoju nacionalnu čistu državu, ni čistu mo-

26 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

nonacionalnu reprezentaciju u politici, ni svoje zasebne, jednonacionalne i sekularne insti-


tucije u kulturi i obrazovanju, ekonomiji, ni svoj čisti mononacionalni jezik, i sl.”13
U tom smislu “prema Lenjinovom i Staljinovom određenju nacije, bošnjački narod nije
ispunjavao sve uvjete prema kojima je jedan narod u komunističkoj vizuri mogao imati
položaj nacije.”14 Tome je, svakako, u dobrom dijelu doprinjelo autentično jedinstvo različ-
ja Bosne i Hercegovine. Naime, Bosna i Hercegovina nije autentična po tome što u njoj
živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica, njezina autentičnost upravo je, u milenijskom
sedimentiranom “jedinstvu Različja” po mjeri čovjeka Bosne. To jedinstvo razbijaju, od-
nosno izgone Bosnu iz Bosne, nebosanske ideologije (ideologija nacija-država, vulgarno-mar-
ksističke dogme i dr.). Te ideologije su bosanske vjersko-etničke zajednice proglasile su-
verenim nacijama, koje na temelju toga nastoje za sebe priskrbiti određeni stupanj držav-
nosti. Taj redukcionistički diskurs je u velikoj mjeri doprinio zbunjivanju i otežavanju ra-
zumijevanja autentičnog identiteta bošnjačke nacije.
Nacionalni redukcionizam Bošnjaka, prvenstveno iskazan u debosniziranju bosanskih
katolika i bosanskih pravoslavaca, svodeći bošnjaštvo samo na muslimansku komponentu,
producirao je svu kompleksnost bošnjačkog nacionalnog pitanja. Za srpske, odnosno hrvat-
ske nacionaliste Bošnjaci su bili “fundamentalisti” koji su zaboravili da vode podrijetlo od
srpske, odnosno hrvatske tradicije, te da su srpskog, odnosno hrvatskog korijena. Takav
nacionalistički diskurs osporavanja i negiranja bošnjačke nacije u dobroj mjeri naslijedili su
i komunisti. Komunisti poriču nacionalni identitet Bošnjaka svodeći ga na religijsku ili u
najboljem slučaju na kulturnu identifikaciju, jer se navodno ne mogu uklopiti u povijesne
narode (Srbe, Hrvate, Slovence) kršćanskog porijekla. Uz to moramo istaći da komunistič-
ki pokret nije konzistentan o pitanju bošnjačke nacije. Komunistički pokret u Kraljevini
Jugoslaviji nema jasno određen stav o pitanju Bošnjaka. Bošnjaci se ne tretiraju nacijom,
već etničkom grupom. Za razliku od prijeratnog razdoblja, tijekom Drugog svjetskog rata
Bosna je manje upitna nego bošnjačka nacija. ZAVNOBIH i AVNOJ su proturječni o boš-
njačkom pitanju. Politički status naroda koji je Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u i to
pod nazivom Musliman, osporen je na AVNOJ-u, dok je u državi Bosni i Hercegovini kom-
promisno priznat položaj ravnopravne republike.
Završetkom Drugog svjetskog rata, u novonastaloj državi, Bošnjaci se moraju nacionalno
“opredijeliti” između Srba i Hrvata. Husaga Ćišić “ne vjeruje da su nepravda i zamka s
‘muslimanstvom’ isključivo stvar AVNOJ-a, ali takvo nominiranje za Bošnjake znači ‘grdno
poniženje’. “Naš svijet nije neopredijeljen u narodnosnom smislu… on je, bez sumnje,
izdanak starih Bošnjaka.” Prema Bošnjacima se i nadalje ispoljavaju stare predrasude i
nerazumijevanja, samo što je sada komunistički izgovor da se bošnjačka nacija ne uklapa u
Staljinovu teoriju nacije. To potvrđuje i stav Moše Pijade koji ističe da se Bosna i Herce-
govina ne smije razumjeti tako da doprinose oblikovanju “bosanske nacije”15. Time je M.
Pijade pokazao “svu lepezu neiskrenosti jednog dijela komunista prema Bosni i Bošnjaci-
ma.”16 M. Pijade tvrdi da “Bošnjaci nisu narod, to ne mogu, niti smiju biti, oni moraju biti
asimilirani.”
I Bošnjake iz Sandžaka nakon NOB-e prevarila je komunistička vlast Jugoslavije. Glavnu
ulogu u tom procesu imao je upravo M. Pijade. O čemu se radi? U Rezoluciji o organizaciji
ZAVNOS-a usvojenoj 20. novembra 1943. godine u Pljevljima piše da “će i Sandžak zauzeti
ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama u Jugoslaviji.” U mnogim dokumentima
NOB-e zajedno se spominju Vojvodina i Sandžak i ističe stav da će imati “punu slobodu” u
odlučivanju o jugoslovenskoj federaciji. Sve do februara 1945. godine. Sandžak se izgrađivao

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 27
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

kao posebna politička jedinica u novoj Jugoslaviji. Postojali su oblasni organi vlasti, oblasne
vojne jedinice, društveno-političke institucije. Kada je 1945. godine rješavana sudbina San-
džaka namjeravalo se Sandžak pripojiti u cijelosti Srbiji ili Crnoj Gori, te ga cjelovitog saču-
vati u okviru Jugoslavije. “U dokumentima se ne predviđa mogućnost vezivanja Sandžačke
oblasti sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. U traženju najbolje (ne i za Sandžak, op. A.
Đ.) konačne solucije prevladalo je shvatanje da Sandžak, kao politička zajednica ne treba
postojati, a njegova teritorija se treba podijeliti između Srbije i Crne Gore.”17 Uloga M. Pija-
de u izgradnji unutrašnjeg uređenja nove Jugoslavije i u tom sklopu rješenja problema San-
džaka bila je značajna. Kada je na petoj sjednici Predsjedništva AVNOJ-a, održanoj 24. febru-
ara 1945. godine, obrazlagao prijedlog rješenja KNOJ-a o budućem položaju Sandžaka u ju-
goslovenskoj federaciji M. Pijade je rekao: “Pitanje Sandžaka u toku narodnooslobodilačke
borbe moralo je biti riješeno stvaranjem posebne jedinice... iz posebnih političkih i vojnih
razloga...”. “[...] danas je situacija već takva da više nema razloga za to da Sandžak i dalje
ostane samostalna autonomna jedinica.”18 Pišući o historijskom značaju AVNOJ-a M. Pijade
bilježi: “On je likvidirao Novopazarski Sandžak kao tursku administrativnu jedinicu.”19 I
zaista, u pismu Predsjedništva AVNOJ-a Izvršnom odboru ZAVNOS-a od 21. februara 1945.
godine piše: “Uzimajući za osnovu granice između Srbije i Crne Gore kako je ona bila utvr-
đena posle Balkanskog rata u 1912. godini, AVNO Sandžaka doneće odluku da se povrati
stanje od 1912. godini te da se delovi Sandžaka vrate Srbiji odnosno Crnoj Gori, to znači
prema granici od 1912. godine da Srbiji pripadaju srezovi: Pribojski, Zlatarski, Mileševski,
Sjenički, Deževski, Štavički, a Crnoj Gori srezovi: Pljevaljski, sa bivšom Boljaničkom, Bjelo-
poljski sa bivšom Lozanskom, i Beranski sa bivšim Rožajskim.”20
U prvom Ustavu iz 1946. godine Bosna i Hercegovina je republika ravnopravna drugim
republikama jugoslavenske federacije, dok se Bošnjaci ne spominju ravnopravno s ostalim
jugoslavenskim narodima: Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima.
Husaga Ćišić, narodni zastupnik iz Mostara, zahtijeva da se Bošnjacima prizna status na-
cije, te da se bošnjačka nacionalnost pod imenom Bošnjak obilježi posebnom buktinjom u
grbu savezne države Jugoslavije. Ćišić je, zasigurno, već tada osjetio da srpski nacionalisti
posredstvom komunističke partije nastavljaju s predrasudama prema Bošnjacima. Sličan
zahtjev uputio je i Muhamed Hadžijahić Edvardu Kardelju i Avdi Humi, “tražeći uvažava-
nje nacionalnosti Bošnjaka”.21 Komunisti, opterećeni predrasudama prošlosti, nastavljaju
staru srpsku nacionalističku politiku osporavanja i negiranja Bošnjaka s ciljem podjele
Bosne i Hercegovine. I sve to pod izgovorom da se bošnjačka nacija ne uklapa u Staljinovu
teoriju nacije. Dogmatski sljedbenici vulgarno-marksističke Staljinove teorije nacije bili su
u komunističkom pokretu Jugoslavije Moša Pijade i Veselin Masleša.
V. Masleša je eksplicitan kada je riječ o negiranju bošnjačke nacije, te tvrdi “da musli-
mani Bosne i Hercegovine nisu nacija, oni stvarno nemaju ni jedno od objektivnih potreb-
nih svojstava koja čine naciju, a nemaju ni subjektivne svijesti, logične posljedice objektiv-
nih svojstava – o sebi kao naciji. Muslimani nemaju svoga jezika.”22 Jasno je da se ovdje kod
V. Masleše radi o stereotipnom interpretiranju bošnjačke nacije koje je određeno vulgarno-
marksističkom ideologijom.
Esad Zgodić spram specifičnosti percepcije bošnjačke nacije eksplicitno će reći da “ove
teze implicitno imaju u vidu ovu ili onu definiciju nacije pa onda, tretirajući je kao apso-
lutni kriterij, ono spram nje u povijesnom razvoju Bošnjaka odstupajuće uzimaju kao izraz
i potvrdu, navodne zakašnjelosti u njihovu nacionalnom uobličavanju. Tvrdimo suprotno:
…pa ona (bosanska nacija) i mimo njih, iznuđuje svoje priznanje, upravo ono, uzmimo

28 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

hipotetički za trenutak relevantnost tih definicija, odstupajuće i u odnosu na etablirane


definicije nacije i u odnosu na eurocentrične modele nacionalnog formiranja o kojima,
inače, te teorije i definicije govore, nije nikakav dokaz o zakašnjelosti, nego ulazi u konsti-
tutivne elemente uobličavanja bošnjačkog nacionalnog individualiteta. Ako, dakle, Bošnja-
ci u svom povijesnom razvoju ne ponavljaju povijesni razvoj zapadnoevropskih nacija ili ako
taj razvoj ne korespondira sa apstrakcijama kakve su definicije nacije – nikako ne znači da
nisu nacija ili da pripadaju krugu zakašnjelih nacija.”23
I dok je nezadovoljstvo Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji izraženo u vidu nacionalnog
nepriznavanja (uz istodobno priznavanje vjerskog identiteta) donekle i “razumljivo” kada
se zna da je ta Jugoslavija bila izraz ideje velike Srbije, “nerazumljivim se čini nepriznava-
nje Bošnjaka poslije Narodnooslobodilačke borbe.” Dokumenti ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a
i cjelokupnog tijeka NOB-e, uvažavali su i afirmirali zasebnost Muslimana kao ravnopravnog
naroda sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovina. “Muslimani su u NOR-u ravnopravno
tretirani sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno sa svim narodima u Jugosla-
viji”24, čemu je, prije svega, doprinijela praktična politika Josipa Broza Tita. Govoreći o
značaju narodnooslobodilačke borbe, Tito Muslimane (Bošnjake) ravnopravno tretira s
ostalim jugoslovenskim narodima, govoreći da bi narodnooslobodilačka borba “osim oslo-
bođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedo-
naca, Arnauta, Muslimana itd.”25 No, odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata, u
novonastaloj državi se prema Bošnjacima pokazuju stare predrasude i nerazumijevanje i
njih se dovodi pred svršen čin nacionalnog opredjeljivanja. U prvom Ustavu iz 1946. godi-
ne Bošnjaci se ne spominju ravnopravno sa ostalim jugoslovenskim narodima: Srbima,
Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Jugoslavija je definirana kao država
pet naroda i šest republika. “Oni poslije rata jednostavno ‘zaboravljaju’ BiH, a posebno
muslimane, oni nisu uvršteni u buktinju novog grba, oficijelno se govori o samo pet nacija
u Jugoslaviji, njihova tradicija, kultura i ukupna društveno-politička uloga se minorizira i
ignoriše i oni su ponovo, po ko zna koji put, u situaciji da se nacionalno opredjeljuju.”26
Usprkos svim tim osporavanjima Bošnjaci su, imenujući sebe Muslimanima i “opredje-
ljujući se” kao “neopredjeljeni” ukazali na svoju posebnost. Čini to u ime Bošnjaka narod-
ni poslanik Husein (Husaga) Ćišić, bivši gradonačelnik Mostara, u prigovoru koji je uputio
Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine u Beogradu 18. januara 1946. godine.27 Međutim,
ovaj apel je ostao usamljen i uzaludan, jer oni koji su odlučivali bili su opterećeni predra-
sudama prošlosti, a u tretiranju i razumijevanju nacionalnog pitanja polazili su od tada
“vladajuće” Staljinove teorije nacije. Dogmatski sljedbenici vulgarno-marksističke Stalji-
nove teorije nacije bili su u komunističkom poretku Jugoslavije Moša Pijade i Veselin
Masleša. Masleša je još 1942. godine, analizirajući “muslimansko pitanje”, ustvrdio da
muslimani Bosne i Hercegovine ne samo da nisu posebna nacija, već nisu ni posebna et-
nička grupa.28 Pijade, obrazlažući nacionalne oznake prilikom popisa stanovništva 1948. i
1953. godine, ističe da izraz “musliman” nema nikakve veze sa pitanjem narodnosti.29
Popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1948. godine za Bošnjake ili, kako su tada
zvanično tretirani kao vjerska grupa – muslimani, ostavio je sljedeće mogućnosti nacional-
nog izjašnjavanja: “Srbin-musliman,” “Hrvat-musliman,” “Makedonac-musliman” ili naci-
onalno “neopredijeljen”. Rezultat je bio: nacionalno “neopredijeljenih” bilo je 778.403,
“Srba-muslimana” 71.991, “Hrvata-muslimana” 25.295 osoba. Iz toga proizlazi da su mu-
slimani, iskazujući nacionalnu ‘neopredijeljenost’ – kao tada jedinu mogućnost osim izjaš-
njavanja za srpstvo i hrvatstvo, prema popisanom upitniku – ustvari potvrdili svoju musli-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 29
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

mansku etničku posebnost, a nikako ne nacionalnu ‘neopredijeljenost’.30 Tada su Bošnjaci


kroz formu ‘neopredijeljenosti’ kao izraza društveno-političke nužde iskazali uistinu svoj
zasebni i autentični nacionalni sadržaj, ne prihvatajući nacionalno ime Srbin i Hrvat. “Time
se došlo do paradoksalne situacije u kojoj su Muslimani, objektivno, u odnosu na sve druge
etničke grupacije u Jugoslaviji, bili tretirani kao građani drugog reda.”31
U popisu stanovništva 1953. godine Bošnjacima se nacionalna kategorija “Jugosloven-
neopredijeljen” ili opredijeljenost za srpsku odnosno hrvatsku naciju nudila kao jedina
mogućnost. Bošnjaci se opredjeljuju kao “Jugosloveni-neopredijeljeni”. Po popisu iz 1953.
godine u Bosni i Hercegovini Bošnjaka opredijeljenih kao “Jugosloveni-neopredijeljeni”
bilo je 891.000.32 “To popisno ‘izluđivanje’, pojmovna i terminološka zbrka se nastavlja.
Tek u popisu stanovništva iz 1961. godine uvodi se kategorija Musliman (etnička pripad-
nost).”33 Ovakva zvanična politika o nacionalnom pitanju na državnoj razini rezultat je
politike vrha KPJ.34 Rezultat takve politike jest da u federalnom partijskom vrhu nije bilo
niti jednog Bošnjaka. Analizirajući uzroke “za raspolućene Muslimane” Nijaz Duraković
ističe svu složenost društveno-historijskih i političkih uvjeta u samorealizaciji bošnjačkog,
kao muslimanskog, nacionalnog identiteta. Među odlučujuće faktore raspolućenosti Mu-
slimana, Duraković ističe:
– dosljednu primjenu tada važeće Staljinove teorije nacije,
– stare etničke predrasude,35
– centralistički društveno-politički sistem i etatističku ekonomiju.36
Opravdano je postaviti pitanje zašto se tada SKJ-SKBIH, kao nosilac vladajuće ideološ-
ke i političke moći, opredjeljuje za nacionalno ime Musliman, umjesto Bošnjak, kada se sa
sigurnošću može konstatirati da nacionalno ime Bošnjak u to vrijeme nije bilo nepoznato.
Nije bila nepoznata politička aktivnost koju je vodila bošnjačka liberalno-demokratska
emigracija37, zalažući se za bošnjačko nacionalno opredjeljenje “bosanskohercegovačkih
Muslimana”.
Zanimljiv stav o tom pitanju iznosi Smail Balić, koji kaže da “uza svu snagu argumena-
ta koji su iznešeni u korist priznanja treće nacije u Bosni, ima se dojam da je novopridošlo
ime u spektru jugoslovenskih nacija prihvaćeno tek iz nedoumice. Očito se pristalije ime
“bošnjaštvo” izbjeglo kako se bosanska državnost ne bi, zabunom kod stranaca ili naciona-
lističkom navikom kod domaćih, pripisivala samo tom bošnjačkom, muslimanskom elemen-
tu.”38 Bez obzira na raznovrsnost mnogobrojnih namjera, dilema i odgovora samih Bošnjaka
i onih koji Bošnjake u narodnosnom smislu imenuju Muslimanima, s punim pravom Šaćir
Filandra tvrdi da “nacionalno ‘muslimanstvo’ ili muslimani s velikim ‘M’ jest oblik i stupanj
razvoja bošnjačke nacionalne ideje i nacionalnosti Bošnjaka, nezaobilazan u povijesnom
stasanju bošnjačkog narodnog bića i, objektivno sagledavajući kontekst u kojem je ostvaren,
treba reći da je i oblikom i stupnjem on bio veliki korak naprijed.”39

III. Samorazumijevanje Bošnjaka u uvjetima historijske nužde


Iako nije bio historičar ni po obrazovanju, niti po vokaciji, Husaga Ćišić se u svom bo-
gatom spisateljskom radu, kao po pravilu, bavio i pitanjem kritičkog propitivanja historije
Bosne i Hercegovine. On se pitanjima iz bosanskohercegovačke historije nije bavio radi
njih samih, već, prije svega, da ih iz svog načina razumijevanja historije učini jasnijim i
budućim generacijama prihvatljivijim. Ćišić se nije bavio samo historijskim reminescenci-
jama svoga rodnog zavičaja40, mnogobrojnim sadržajnostima iz povijesti Bosne i Hercego-

30 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

vine, već i pitanjima socijalne pravde, agrarnim pitanjem u Bosni i Hercegovini41, položajem
žene muslimanke u bosanskohercegovačkom društvu42, te pitanjima života, rada i djelova-
nja poznatih bošnjačkih plemićkih ličnosti, kao što su Smail-aga Čengić43 i Husein-kapetan
Gradaščević44. Svjestan egzistencije Bosne i Bošnjaka između dva velikodržavna naciona-
lizma Ćišić ulaže napore da pokaže autonomni razvoj Bosne tijekom njenog višestoljetnog
postojanja. On se, prije svega, trudio da pokaže bosansku duhovnu specifiku, sa njezinom
cjelokupnom složenošću.45
Autohtonost bosanskohercegovačkih Muslimana (Bošnjaka) Ćišić pokazuje na primje-
ru neuspjelog pokušaja njihovog nacionaliziranja “u srpskom, kao i u hrvatskom smislu.”46
“Naš je Musliman na sva dosadašnja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno
ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfinge, koju je saobra-
zno tome već davno zauzeo.”47 Ova odrednica Bošnjaka da se nalaze u pozi zagonetne sfinge
je vrlo karakteristična i autentična simbolička karakteristika u socijalnom i političkom
bošnjačkom samomišljenju kao zasebne etničke grupe u Bosni i Hercegovini. Smatram da
Ćišić ovim stavom izražava povijesnu bošnjačku domišljenost, životni vitalitet na nivou
kolektivnog aktivizma, da u uslovima historijske nužde48 u kojima Bošnjaci žive od druge
polovice XIX. stoljeća iskažu svoju samobitnost i zasebnost u odnosu na nacionalne pokre-
te i ideje koje dolaze iz bosanskohercegovačkog susjedstva. “Zašto je to tako?”, pita se
Ćišić i odmah daje odgovor koji u sebi sadrži životnu filozofiju kako preživjeti kao društve-
no-povijesna zasebnost u uvjetima surove historijske nužde uzrokovane primjenom ideo-
logije nacija-države, koja je neprimjenljiva na višestoljetno bosansko biće multilateralizma
kao bosanskog “jedinstva različja”. Evo tog Ćišićevog odgovora: “On (bosanskohercegovač-
ki Musliman/Bošnjak, op. A. Đ.) svojom zagonetnom pozom pravi utisak na svoju okolicu
kao da ga se to ništa ne tiče.” Na ovakav odnos Bošnjaka prema sebi u vremenu kada ih
nacionalne ideologije pokušavaju asimilirati pokušavani su dati različiti odgovori. Ćišić ih
sistematizira u tri grupe49 i odmah konstatira da su svi “neosnovani i njihovi autori, jamač-
no, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših Muslima-
na mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka.”50 Argumentirano osporavaju-
ći svaki od naprijed navedenih uzroka Ćišić autore nacionaliziranja Bošnjaka kvalificira kao
“neznalice”, ignorante koje krasi neznanje ili pak “proračunata himbenost”. Nakon preci-
zno iznesenih historijskih, kulturnih, jezičkih, religijskih, te političkih argumenata, kojim
osporava tvrdnje “nacionalnih pionera”, Ćišić daje nedvosmislen odgovor o bošnjačkom
etničkom subjektivitetu duboko ukorijenjenom u žilištu srednjovjekovnog bosanskoherce-
govačkog društva i države. S pravom konstatira da Bošnjaci boreći se za samoodržanje
“skoro osam stoljeća krvare za svoje težnje i svoje JA [....] provlačeći se vjekovno s tim
svojim težnjama između Scile i Haribde, [Bošnjak] jednako nalazi puta i načina da se na
površini održi. Ta, bosanski Muslimani, s pravom računaju da su oni pravi i, ako hoćete,
jedini izdanak onih starih Bošnjana (istakao A. Đ.) koji više stoljeća prije osmanlijske
invazije davahu impulsa cijelom životu u Bosni, te savezno s tim svojataju bosansku prošlost
od dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX. stoljeća kao svoju vlastitu prošlost.”51
Osporavajući tvrdnje da su Bošnjaci etnički Turci, Ćišić navodi činjenicu da Osmanlije
prilikom osvajanja srednjovjekovne bosanske države nisu raselili domaće stanovništvo, te
nakon još niza preciznih argumenata52 zaključuje da “mogućnost našeg turskog porijekla
spada skoro u matematične nemogućnosti.”53
Kao što je snagom društveno-historijskih argumenata odbacio interpretacije da su Boš-
njaci etnički Turci, Ćišić sa isto tako ubjedljivom i nedvosmislenom argumentacijom poka-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 31
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

zuje da Bošnjaci u etnološkom pogledu nisu ni Srbi ni Hrvati. “Sve beogradske vlade u ne-
kadašnjoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj osnovi srpske, odnosno srbijanske vlade, pa
ukoliko su, ponekad, po obliku imale i drugi izgled, u stvari su redovno reprezentirale srpsku
nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječ Bosanac i
bosanština (istakao A. Đ.) skoro što i pravo svetogrđe! Da bi tim, kako ini misle, egzotičnim
nazivima zadali i smrtni udarac, odredbama su temeljnog zakona, podijelili našu užu otadž-
binu na izvjesne administrativne jedinice i te jedinice (županije) direktno vezali za central-
nu upravu u Beogradu, a nama, nesumnjivom izdanku onih tvrdoglavih i dobrih Bošnjaka
iz Kulinova, Ninoslavova, Kotromanjina, Tvrtkova, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba
ostavili pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga u
svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državnopravnim pitanjima uopće,
a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže domovine Bosne i Hercego-
vine. Ta se tendencija beogradskih vlastodržaca jasno očitovala prilikom podjele naše šire,
a i naše uže otadžbine, na banovine (...) Mi ni kod prvog, ni kod potonjeg slučaja podjele
naše otadžbine nismo došli u obzir, jer, kao anacionalan element, sa svojim egzotičnim i ako
ćete, neukusnim nazivom, nemamo šta tu da kažemo.”54
Braneći “bosanštinu”, kako to Ćišić kaže od “bezočne laži patentiranih nacionalista iz
srpskog i hrvatskog tabora” o navodnoj njezinoj izmišljenosti, “spekulativno-političkom
produktu jednog uglednog stranca”, misli na Benjamina Kalaja, Ćišić ističe da je austrijska
“okupatorska uprava preko svojih Kalaja donijela u Bosnu i izvjesne novitete, no među te
novitete nipošto ne spada i naša bosanština, koju smo mi nasljedstvenim putem od svojih
predaka primili. Našu su bosanštinu austrijske vlasti poznavale i otprije, jer su naši preci
nebrojeno puta imali priliku da im tu svoju bosanštinu podnesu pod nos i da im se u punom
svjetlu prikažu tko su i odakle su. Mi smo se austrijskoj okupatorskoj vlasti, pri njenom
nastupanju u naše krajeve, kao Bosanci (istakao A. Đ.) predstavili i ona nam taj naš gest
[....] nije nikada ni oprostila.”55
Jedan od temeljnih identitetskih sadržaja bošnjačke nacije jest uvjetovanost, neraski-
diva povezanost sa zemljom Bosnom. Upečatljiv primjer navodi i Husaga Ćišić, navodeći
primjer reakcije bošnjačkih prvaka 1737. godine, na preporuku Porte da ne pružaju otpor
austrijskoj vojsci ako napadne Bosnu. Odgovor ajana na Portinu preporuku bio je:”Ako
carska vlada ima zemlje na pretek može je dijeliti kome hoće, ali mi nećemo nikome do-
zvoliti da bez kazne dira u naše granice.”56
Ćišić ukazuje i na samospoznaju bošnjačkog nacionalnog identiteta kroz umjetničko
stvaralaštvo. “Kažu da se duša jednog naroda ogleda u njegovim umotvorinama i da su te
umotvorevine pravo ogledalo duše njegove. Naš je bosanskohercegovački Musliman toliko
toga gradiva dao da svojom obilnošću prelazi sigurno slična gradiva svih drugih elemenata
na Balkanskom poluotoku, pa ne znam zašto ga, bar, ne bismo odatle upoznali. Odatle
ćemo odmah opaziti šta on misli o sebi, i kako on strogo razlikuje svoje od tuđega. On u
svojim pjesmama poznaje samo Bošnjake; Srba i Hrvata u njegovim pjesmama nigdje ni od
lijeka nema.”57
Ovim i mnogim drugim egzaktnim primjerima58, Ćišić eksplicite odbacuje svaki oblik
imenovanja Bošnjaka srpskim ili pak hrvatskim nacionalnim imenom. Istovremeno, on ne
prihvaća nametanje Bošnjacima religijskog imena, kao ni nacionalne neopredijeljenosti. Sve
ove pokušaje nametanja nacionalnog imena on naziva “neukusnim nazivom”. Za Ćišića su
današnji Bošnjaci nesumnjivi i neupitni izdanak “dobrih Bošnjaka iz Kulinova, Ninosla-
vova, Kotromanjina, Tvrtkova, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba.”

32 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Umjesto zaključka
O društveno-povijesnoj autentičnosti i autonomnosti Bošnjaka, kako ih u svom spisa-
teljskom djelu naziva Husein Ćišić, i njihovoj neraskidivoj povezanosti i uvjetovanosti
zemljom i državom Bosnom i Hercegovinom, najbolji bi dokaz bio upravo sljedeći Ćišićev
stav: “Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu [a] naša privrženost
bosanštini ne datira od novih datuma, kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne
zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa svom javnom životu u našim pokra-
jinama.”

Literatura
1. Balić Smail, Bosna u egzilu, 1945.-1992., Preporod, Zagreb 1995.
2. Ćišić Husein, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, vlastito izdanje,
Sarajevo 1919.
3. Ćišić Husein, Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.)
4. Ćišić Husein, Husein kapetan Gradaščević (1928.)
5. Ćišić Husein, Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.)
6. Ćišić Husein, Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.)
7. Ćišić Husein, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar
1991.
8. Ćišić Husein, Mostar u Herceg-Bosni, Preporod, Mostar 1990.
9. Duraković Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo 1993.
10. Đozić Adib, Bošnjačka nacija, BKC, Sarajevo 2002.
11. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo 1998.
12. Imamović Mustafa, Bošnjaci u emigraciji – monografija Bosanskih pogleda 1955.-1967., Boš-
njački insitut, Zürich, Odjel Sarajevo 1996.
13. Isaković Alija, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Globus, Zagreb 1990.
14. Masleša Veselin, Dela II, Sarajevo 1954.
15. Pijade Moša, Pozdravna riječ na osnivačkom kongresu KP BiH 1948., Osnivački kongres
KP BiH, Sarajevo 1950.
16. Pijade Moša, Šest republika, Izabrani spisi, I. tom, knjiga 4, Beograd 1966.
17. Pijade Moša, O popisu stanovništva, Borba, 18/1953.
18. Statistički godišnjak NR BiH,1955., Zavod za statistiku, Sarajevo.
19. Zgodić Esad, Titova nacionalna politika, Kantonalni odbor SDP BiH, Sarajevo 2000.
20. Zgodić Esad, Politike poricanja, DES, Sarajevo 2005.

Bilješke
1
Husein (Husaga) Ćišić (1878.-1956.) rođen je u Mostaru. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu. Kao mladić bio
je predsjednik Muslimanske čitaonice u Mostaru. Sudjelovao je u pokretu za vjersko-mearifsku autonomiju koju je vodio Ali
Fehmi Đžabić. Bio je predsjednik Općine Mostar 1935. godine. Senator je Kraljevine Jugoslavije, borac protiv sporazuma
Cvetković-Maček 1939. godine. Jedan je od pokretača Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941. protiv ustaških zločina.
Član je III. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio je amandman o bošnjačkom nacio-
nalnom pitanju, koji, na žalost, nije usvojen. Bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine. Kao
član Ustavotvorne skupštine DFJ, nije bio zadovoljan nacrtom novog Ustava, jer u njemu nije bilo šeste baklje koja bi simbo-
lizirala Bošnjake kao narod ravnopravan ostalim narodima jugoslovenske federacije. Iz tih razloga Husaga je 18. januara 1946.
godine predložio amandman na član 3. prijedloga Ustava u kome je tražio da se umjesto pet ugradi šest buktinja u grb koje bi
simbolizirale: “Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce, kao i ravnopravne federalne jedinice tih naroda. Pri tome se,
vjerovatno slučajno, zaboravilo na šestu buktinju, koja bi uz federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu simbolično predstavljala

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 33
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

i sve stanovnike koji vjekovima žive na tom teritoriju, čije je istorijsko narodno ime Bosanac odnosno Bošnjaci” (istakao A.Đ.).
Prijedlog Husage Ćišića nije bio prihvaćen.
Husein (Husaga) Ćišić bio je izuzetno obrazovan čovjek. Za života je napisao mnogo knjiga. Najznačajnije su:
– Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919.),
– Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.),
– Husein kapetan Gradaščević (1928.),
– Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.),
– Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.),
– Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945.,objavljeno 1990.),
– Mostar u Herceg-Bosni, objavljeno 1990. godine
2
Adil Zulfikarpašić (1921.-2008.) potiče iz bosanske plemićke (begovske) obitelji. Od 1955. godine Zulfikarpašić živi u emi-
graciji. Aktivan je član Liberalne svjetske organizacije. Jedna je od najznačajnijih ličnosti bošnjačke politike u izbjeglištvu.
Pokretač je i vlasnik časopisa Bosanski pogledi, koji je Zulfikarpašić izdavao od 1960. do 1967. godine. U Zürichu je 1968. godine
osnovao Bošnjački institut, sa značajnom bibliotekom i izdavačkom djelatnošću. Institut je prenesen u Sarajevo i danas djelu-
je kao značajna bosansko-bošnjačka kulturno-znanstvena institucija. Sa Alijom Izetbegovićem sudjelovao je 1990. godine u
osnivanju SDA, čiji je bio i potpredsjednik. Pred prve parlamentarne izbore osnovao je vlastitu političku stranku Muslimansko
bošnjačku organizaciju (MBO). Svoj odnos prema Bosni i Bošnjacima Zulfikarpašić je utkao u stavove Rezolucije Liberalnog
Demokratskog Saveza Bošnjaka muslimana usvojene 28. 10. 1963. godine u Munchenu. U Rezoluciji se ističe: “Mi nepokole-
bljivo stojimo na cjelovitosti Bosne i Hercegovine kao nedjeljive povijesne političke cjeline. U isto vrijeme mi izjavljujemo da
je Bošnjaštvo (istakao A.Đ.) za nas naše jedino nacionalno opredjeljenje.”
3
Ćamil Avdić (1913.-1979.) rođen je u Plani kod Bileće. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Gazi Husrev-begovu me-
dresu u Sarajevu završio je 1935. godine. Na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu diplomirao je 1939. godine.
Na Univerzitetu El-Azher u Kairu studirao je arapski jezik i lingvistiku, retoriku, etiku islamsku historiju, siru (biografiju Bo-
žijeg Poslanika), filozofiju i arapsku književnost. Diplomirao je 1948. godine. U Čikagu, na Rosary College, magistrirao je bi-
bliotekarske znanosti. Kako vidimo, Ćamil Avdić je za sada jedini poznati Bošnjak koji je na tri kontinenta stekao tri univerzi-
tetske diplome. Pored osnovnog imamskog rada Avdić se istakao u oblasti islamskog obrazovanja, književnosti i znanstvenoj
publicistici. Bio je i član sljedećih akademskih asocijacija: Američke asocijacije univerzitetskih profesora, Asocijacije bliskoistočnih studi-
ja, Bosansko-američkog kulturnog centra, Vijeća imama i Američkog orijentalnog društva. Objavljivao je u domaćoj i inostranoj obitelji, a
najznačajniji su mu radovi:
– Bosna u historijskoj perspektivi (Beč, 1973.),
– Survey of Islamic Doctrines (Pregled islamske doktrine) (1979.),
– Zajednička (socijalna) svijest i njen uticaj na život društva (1938.),
– Pravda i međusobna ljubav u islamu (1938.),
– Problem reforme braka u vezi sa ženskim pitanjem (1938.),
– Prošlost i budućnost religije (1939.).
4
Smail Balić je rođen 1920. u Mostaru, bio je umirovljeni nadsavjetnik Austrijske nacionalne biblioteke u svojstvu stručnog
referenta za orijentalne jezike i predavač na dvije visoke bečke škole. Od 1938. do 1986. djelovao je u okviru Francuskog in-
stituta za povijest arapsko-islamskih znanosti. Pred osnivanje Islamskog teološkog fakulteta 1977. bio je uz profesora Taiba
Okića predviđen za člana nastavničkog vijeća. Bio je dopisni član Kraljevske akademije za istraživanje islamske civilizacije u
Ammanu i redoviti član Njemačkog orijentalističkog društva. Usto je bio član austrijskog društva za Orijent Hammer-Purgstall
i Društva austrijskih književnika. U nizu njegovih brojnih knjiga i članaka ističu se Kultura Bošnjaka, prvo izdanje Beč 1973. i
Bosna u egzilu, 1995. godine.
5
Isto, str. 12.
6
Isto, str. 11.
7
Husein Ćišić, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, Sarajevo 1919., str. 12.
8
Isto, str. 39.
9
Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Mostar 1991., str. 96.
10
Isto.
11
Isto, str. 99.
12
“Još kad tome dodamo da su naši preci odmah po svom dolasku u novu postojbinu bili izloženi stalnim uticajima različitih
kulturno-političkih i vjersko-prosvjetnih smjerova, odmah će nam biti jasno otkud su se tokom vremena izrodile i izvjesne
podvojenosti među njima. Biće nam jasno kako se iz jedne rasne zajednice mogu izroditi i dva i tri politička naroda.” H. Ćišić,
Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 14.
13
Esad Zgodić, Politike poricanja, DES, Sarajevo 2005., str. 213.
14
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo 1998., str. 135.
15
Pozdravna riječ M. Pijade, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950., str. 15.
16
Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 209.
17
Dragoljub S. Petrović, Konstituisanje federalne Srbije, Beograd 1988., str. 103.
18
Evgeni Dimitrov, Doprinos Moše Pijade izgradnji jugoslovenske federacije, Zbornik Moša Pijade, Beograd 1987., str. 239.
19
Moša Pijade, Šest republika, Izabrani spisi, I tom, knjiga 4, Beograd 1966., str. 294.
20
Branko Petranović, Momčilo Zečević, Jugoslovenski federalizam – ideje i stvarnost, tom 2, Beograd 1987., str. 151.
21
Isto, str. 205.
22
Veselin Masleša, Dela II., Sarajevo 1954., str. 151.
23
E.Zgodić, Politike poricanja, str. 214.-215.
24
Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1970., str. 68.

34 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

25
Josip Broz Tito, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu narodnooslobodilačke borbe, unutar: Borba za oslobođenje Jugoslavije
1941.-1945., str. 52.
26
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993., str. 162.
27
“Naš muslimanski element u Bosni i Hercegovini nije neopredjeljen u narodnosnom pogledu (istakao A.Đ.) kako to neki hoće da kažu, on
je potpuno svjestan svog slavenskog porijekla (...) Zato pri završetku ovog svog podneska apelujem na sve narodne poslanike
u Skupštini da uvaže moje napomene i da se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3, četvrtoj rečenici toga člana Ustava,
umetne, mjesto pet, šest buktinja, koso položenih.” Navedeno prema: Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ muslimana, Globus,
Zagreb 1990., str. 17. i 18.
28
“Polazimo, dakle, od toga da muslimani Bosne i Hercegovine nisu nacija, oni stvarno nemaju ni jedno od objektivnih potrebnih
svojstava koja čine naciju, a nemaju ni subjektivne svijesti, logične posljedice objektivnih svojstava – o sebi kao naciji. Musli-
mani nemaju svoga jezika.” V. Masleša, Dela II, str. 151.
29
“I doista nema nikakva razloga da se verska oznaka ‘musliman’ i dalje vezuje za određivanje narodnosti Musliman.” M. Pijade,
O popisu stanovništva, Borba, 18/1953.
30
A. Purivatra, Nacionalni i politički, str. 164.
31
N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 164.
32
Statistički godišnjak NR BiH, 1955., Zavod za statistiku, Sarajevo, str. 31.
33
N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 164.
34
“Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslovenska republi-
ka u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslovenskih nacija (...) U njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvat-
skog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju
po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas u Evropi može naći stanovniš-
tvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma.”
M. Pijade, Pozdravna riječ na osnivačkom kongresu KP BiH 1948, Osnivački kongres KP BiH, Sarajevo 1950, str. 13.
35
“Bilo je tu starih etničkih predrasuda, zatomljenog nacionalizma, malograđansko-seljačkog mentaliteta, primitivizma i biro-
kratske krutosti i zatupljenosti, uvjeravanja da je potrebno ići ka stvaranju integralne jugoslovenske nacije i sl.” N. Duraković,
Prokletstvo Muslimana, str. 160.
36
“Centralizam po svojoj unutrašnjoj logici, pogotovo u uslovima višenacionalne zajednice i naslijeđa koje je ostalo od monarhi-
stičke Jugoslavije, neminovno rađa unitarizam, hegemonizam i nacionalnu neravnopravnost.” N. Duraković, Prokletstvo Musli-
mana, str. 161. Etatizam kao uzrok neadekvatnog rješenja nacionalnih odnosa ističe i Stipe Šuvar. “Etatizam u birokratskim
odnosima i u javnom mnijenju neodoljivo teži za monolitizmom, za providnim jedinstvom, za zataškavanjem realnih protivr-
ječnosti i sukoba interesa, što i u međunacionalnim odnosima rađa mistifikacije, te zamagljuje njihovu pravu prirodu, društve-
no značenje i funkciju.” N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 255.
37
O djelatnosti bošnjačke emigracije vidi unutar: Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji – monografija Bosanskih pogleda 1955.-1967.,
Bošnjački insitut, Zürich, Odjel Sarajevo 1996.
38
Smail Balić, Bosna u egzilu, 1945.-1992., Preporod, Zagreb 1995., str. 157.
39
Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 238.
40
Husein Ćišić, Mostar u Herceg-Bosni, KDM Preporod, Mostar 2001.
41
Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919). Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.).
42
Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.)
43
Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.).
44
Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.).
45
Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945.).
46
H.Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str.5.
47
Isto.
48
Istina je da Bošnjaci, u posljednjih dvjesto godina, žive u uslovima historijske nužde. U okvirima bosanskohercegovačkog
znanstvenog i publicističkog mišljenja ovaj fenomen nije dovoljno istražen. Osnovne karakteristike sadržajnosti uslova histo-
rijske nužnosti u kojoj Bošnjaci žive su: osporavanje, negiranje, ratovi, velikodržavne ideologije i projekti, kontinuirani progoni
i genocidi, kuge, iseljavanja i sl. U svojim radovima Husaga Ćišić, upravo, na mnogo mjesta i sa mnogo autentičnih primjera
ukazuje na društveno-povijesne uslove historijske nužde u kojima preživljavaju Bošnjaci, grčevito se boreći za svoj biološki i
politički opstanak u zemlji Bosni. Neophodno je istaći neospornu činjenicu da Bošnjaci nisu živjeli u uslovima historijske
nužde samo u vrijeme ratova, već je takvo stanje trajalo i u dugim periodima mira. Najteži uslovi nastali su nakon uspostave
Kraljevine Jugoslavije. Ovom prilikom ukazaćemo samo na nekoliko primjera koje u svojim djelima ističe Husein Ćišić. Opi-
sujući stanje Bošnjaka u nevesinjskom kotaru 1914. Ćišić navodi zastrašujuće primjere nasilja nad svim slojevima bošnjačkog
etničkog bića. “Inicijativom popa Jovičića iz Zovogadola do temelja su upropašteni odžaci Ljubovića, a isto tako i odžaci Paši-
ća u Čajnu.(...) Slična je sudbina postigla i Muratspahića u Brataču, i njihove su kuće i gospodarske zgrade u ime socijalne
pravde posve demolirane.” H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 23. U Kraljevini Jugoslaviji Bošnjaci su bili maltretirani od srpskih
nacionalista, a da im država ne samo da nije pružala nikakvu pravnu zaštitu, već je takvo ponašanje bilo dio državne politike.
O tome Ćišić piše: “Koliko našeg seljaka, muslimana može rabiti ko hoće i kako hoće – tome se demokratizam i socijalna
pravda ni najmanje ne protivi.” Isto, str. 23. “Naša nas je ‘pravdoljubiva’ okolica, istina, odavno prisilila (istakao A. Đ.) da se
i uopšte narodnim pitanjima grupišemo po vjerskoj pripadnosti, ali nam zato s pravom ne može niko prebaciti da smo kada,
bili u prošlosti ili sadašnjosti ili pokušali da narodno ime kitimo i kojekakvim vjerskim amblemima i u možebitnoj vjerskoj
gorljivosti simboliziramo našu narodnu zajednicu i kakvim simbolom islama. Toga u nas nema. Mi, iako izvikani anacionalisti,
znamo šta je vjera, a što narodnost i što je, opet, nacija.” H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 87.
49
“Jedni nalaze uzroke tome u navodnoj kratkovidosti bosanskohercegovačkih Muslimana; u pretjeranom konzervatizmu njiho-
vom; u prirođenoj im indolenciji, pak prema svim novatorijama; pa, napokon, i u pukoj pizmi, što ta misao potječe od njihove
inovjerne braće, bivših rajetina itd., te, tobože, zato neće da je kao svoje usvoje.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 35
PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

Drugi, pak, nalaze uzroke u samoj islamskoj religiji, koja, ima i tu osobinu da apsorbuje sve moralne porive svojih sljedbenika
u sebe samu, pa da je usljed toga i nemoguće Muslimanu nametnuti jednu ovakvu savremenu ideju.
Treći kažu da su bosanskohercegovački Muslimani porijeklom Turci, ili, u najboljem slučaju, da su im ovi, kao poturčenjacima,
nametnuli svoja shvatanja, te su im zato, tobože, Turci prirasli za srce.” Isto, str.5.
50
Isto, str.6.
51
Isto.
52
Odbijajući svako mišljenje da su Bošnjaci etnički Turci, Ćišić navodi mnoge argumente. Jedan od njih je i turski jezik. “Za
Bošnjake turski je važio tek kao nakit, prosto luksuznu stvar. Njime su se, po potrebi, služili samo učeni ljudi. Za prosti narod
on je bio tuđi, kao i svaki drugi tuđi jezik.” H. Ćišić, Mostar u Herceg-Bosni, str. 31.
53
Isto, str. 10.
54
Isto, str. 57.
55
Isto, str. 100.
56
Isto, str. 9.
57
Za karakteristiku svojih bosanskih junaka kaže: Krnje lule, a čibuci kratki/A na njima Ćurci doguznjaci,Po tome se poznaju Bošnjaci. H.
Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 80.
58
“Sa izloženog gledišta historijskog nalazimo da imamo zdravog osnova za posebnu narodnosnu misao isto toliko koliko je
imaju Srbi i Hrvati i što nam nacionalne zajednice njihove, ovakve kakve su, u stvari, i po formi i po svojoj ideološkoj sadržini
izgledaju isuviše tuđe i nepristupačne, jer stvarno one predstavljaju svoje vjerske zajednice.” H. Ćišić, Bosanskohercegovački
Muslimani i bosanska autonomija, str. 101.

36 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Prof. dr. sc. Senadin Lavić

Misliti o Bosni – na početku


XXI. stoljeća
Husein Ćišić (Mostar, 15. decembra 1878. – Mostar, 30. avgusta 1956.) povod je i inspi-
racija za neke od ovih misli koje dijelimo s onima koji nas slušaju ili naknadno čitaju.1 Poseb-
no našu pažnju plijeni odvažnost i rezistentnost intelektualnog stava ovoga čovjeka prema
nekim od ključnih pitanja njegovog vremena. Mostarski ‘Preporod’ je 1991. godine u znak
sjećanja na Huseina Ćišića izdao knjižicu pod naslovom Bosanskohercegovački muslimani i bosan-
ska autonomija, koja je bila napisana već 1929. godine, ali je zbog “šestojanuarskog kursa
odustao da je preda javnosti”.2 Rasprava je dopunjena 1940. godine, ali zbog rata nije ni tada
objavljena, da bi tek u novembru 1945. godine u Mostaru bio napisan uvod u nju. Kao da se
nije dopustilo autoru da objavi svoje misli i saznanja! Danas ne možemo znati kako bi mu
odgovrili oni koje je dezavuirao u njihovim nakanama, kakve bi bile reakcije velikodržavnih
ideologa koji nisu priznavali bosanskohercegovačku posebnost, autonomnost i pravo na po-
stojanje. Zbog toga je naše razmišljanje o Ćišićevim stavovima prema ljudima njegovog vre-
mena koji su na razne načine – politički, religijski, ekonomski, “znanstveno” i militarno –
konstruirali predrasude i podvale o Bosni i Hercegovini i njenom narodu, dijelom uskraćeno
za odgovore ili komentare. No vrijeme je pokazalo da se dio odgovora mogao pretpostaviti i
da ih, nažalost, danas ponavljaju s istom zaslijepljenošću, mržnjom, obezvrijeđivanjem i be-
zobrazlukom drugi nastavljači “velikih država” malobrojnih naroda.
Ćišić je, pak, prvi u Titovoj Jugoslaviji postavio pitanje o položaju Bošnjaka.3 I to pitanje
je aktualno na početku XXI. stoljeća kao da je sto godina bilo zatomljeno nekom jezivom
igrom preimenovanja i potiskivanja s lica zemlje jednog živog narodnog bića. Činjenica da se
ponovno govori o Huseinu Ćišiću znači da su se Bošnjaci uspjeli oduprijeti srpskoj i hrvatskoj
hegemoniji i da još stoje na svojim nogama kako bi gradili autentičnu budućnost.
Ovdje bih, prije svega, u prvom koraku, želio predstaviti jedan okvir u kojem se poka-
zuju stavovi Huseina Ćišića, kao znak poštovanja prema tom čovjeku i produbljivanja na-
čina elaboracije kompleksnih političkih i znanstvenih pitanja, a onda te stavove, u drugom
koraku, komparirati s današnjom situacijom kako bih mogao izvući neke interesantne za-
ključke za plodonosnu misao o Bosni kao povijesnoj i političkoj činjenici na početku XXI.
stoljeća koja se više ničim ne može opovrgnuti i izbrisati s lica zemlje i iz povijesti.

Kako je govorio Husein Ćišić?


Oslanjam se na već spominjani rukopis Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autono-
mija u kojem se pokazuje evolucija stavova i pozicija koje Ćišić s vremenom razvija i zastu-
pa. On je vjerovao da ljudi iz historije uče. No, da bismo uzeli pouku iz historije ne smije-
mo je falsificirati. Ćišić je svjestan u kojoj mjeri je bio sustavan propagandni rad srpskih i
hrvatskih nacionalističkih krugova da se bosanski muslimani pretvore u neki drugi narod,
no “naš je musliman na sva dosadanja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 37
PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfinge, koju je saobra-
zno tome već davno zauzeo.”4 Kakva je to “zagonetna sfinga” bošnjački narod? To je pitanje
koje Ćišić pokušava razjasniti. Pritom, valja imati u vidu da su dva velikodržavna i nacio-
nalistička projekta izvan Bosne cijelo dvadeseto stoljeće potrošila na potiranje Bosne i
Bošnjaka, jednom se radilo “nacionaliziranjem”5, a drugi put istrebljivanjem muslimanskog
naroda sa zacrtanih velikodržavnih teritorija. O “zagonetnoj pozi bošnjačke sfinge” postoje
bar tri predrasude ili stereotipa koje uočava Ćišić:
1) muslimanski narod je kratkovid, konzervativan i neprijemčiv prema novotarijama,
2) islamska religija je kriva što muslimani ne mogu prihvatiti suvremene ideje, te ne
mogu razvijati pojam nacije i
3) bosanski Muslimani su podrijetlom Turci.
Ove podvale i predrasude “patentiranih nacionalista” Ćišić raskrinkava kao neznanje,
ignorantsko sljepilo, bezobrazluk i proračunatu himbenost, jer preci Muslimana nikada
nisu zaboravili svoju zemlju, jezik, narodne običaje ili tradiciju, bez obzira što su pokatkad
bili lijeni i indolentni na otvorene nasrtaje na njihovo biće i historijsku svijest. Jesu Boš-
njaci jedno vrijeme vezali svoju sudbinu uz Osmanlije, ali nikada nisu ostavili ili zanema-
rili svoju zemlju. Bošnjaci su 1737. godine pod Banjalukom pokazali tko su i što im znači
Bosna, te su se sami obranili od nasrtaja austrijske soldateske, jer im tada Osmanlije nisu
mogle pomoći uslijed zapletenosti u rat sa Rusima i Perzijancima. Poslije toga kraha au-
strijska vojska pedeset godina nije napadala na Bosnu. Što se tiče treće podmetnute pret-
postavke o turskom podrijetlu, Ćišić odmah primjećuje pitanje s jezikom, smatrajući da bi
današnji muslimani govorili turskim a ne bosanskim jezikom da su pridošli odnekud iz
azijskih prostora.6 Prikrivena velikodržavna pretpostavka o svojedobnom koloniziranju
Bosne i Hercegovine turskim elementom hoće kazati da postoje “pravi prethodnici” kojima
pripada pravo na Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu se sve do danas odvija proces etnici-
ziranja prostora i povijesti Bosne i Hercegovine. Nacionalne politike i ideologije prave od
Bosne i Hercegovine poligon teorijsko-ideoloških konstrukcija, a s vremena na vrijeme
ratnih okršaja u kojima strada muslimanski dio stanovništva.7 Otomansko carstsvo bilo je
pravi “mozaik naroda” u kojem su se, i bez “javorovih gusala”, mogli održati mali narodi kao
što su Lazi, Zejbeci, Čerkezi, Pomaci i mnogi drugi.
Ćišić, također, dezavuira priče o pravoslavnim monasima koji su “žišku narodne slobode
iz Nemanjina doba po manastirima skrivali i njegovali, da je novim pokoljenjima nepatvo-
renu dohrane i daruju.”8 Mitološke naracije srpskih ideologa i historiografa posebice su
usmjerene na mit o slijepim guslarima koji su slavu Nemanjića “navodno kroz vijekove pod-
grijavali i putem javorovih gusala budili svijest u narodu o naknadnoj slavi i slobodi njegovoj.”9
I najzad, raskrinkava naracije o velikim i slavnim hajducima koji su opet vijekovima čuvali
narod od zuluma i davali mu poticaja da izdrži u borbi protiv osvajača.
Ćišić smatra da je kod Muslimana razvijena svijest o njihovom slavenskom podrijetlu i
da u etničkom pogledu sa Srbima i Hrvatima sačinjavaju jednu zajednicu. Ali se oni ne
daju nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom smislu. No, poanta je u tome da Muslimani u
Bosni i Hercegovini nisu tuđi element, nego su svoji na svome. Hercegovačku pronicljivost
oko ovoga pitanja Ćišić pokazuje u sljedećem stavu: “Već samo pitanje mogu li Muslimani
biti nacionalni, te ima li mogućnosti da se nacionaliziraju, mora ih do srži vrijeđati, jer u
samom pitanju moraju da vide vješto prikrivenu misao o njihovoj inferiornosti. Ta, oni nisu
nikakvi čergaši da bi im sasvim svejedno moglo biti šta se događa u njihovoj okolini, jer oni
se svim silama trude da utječu na tok javnih poslova na našem slavenskom Jugu, dok u

38 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

internim pitanjima svoje uže domovine Bosne idu još dalje ...”.10 Oni, dakle, mogu i bez
dušebrižničkih blagoslova patentiranih nacionalista sa strane sudjelovati u nacionalnim
poslovima, a posebice u onim poslovima koji tangiraju njihove životne interese. Njima se
podmeće da su anacionalan element, te da iz toga razlog nemaju pravo uplitanja u nacional-
ne poslove, dakle, državno-pravne, administrativno-teritorijalne, ekonomske ili vojne. Oni
se, međutim, ne daju potčiniti srpskim i hrvatskim nacionalistima koji bi da ih nacionali-
ziraju. Ideja nacionaliziranja bosanskih Muslimana proistječe iz elementarnog nepriznava-
nja Muslimana i Bosne kao samostalnih i nezavisnih entiteta na povijesnoj pozornici. Ćišić
srpskim i hrvatskim nacionalistima postavlja pitanja: je li oni uopće znaju što je pravi naci-
onalizam? Očito je da se kod srpskog nacionalizma smiješalo religijsko, etničko, državno,
regionalno, mitsko i na taj način oblikovao jedan model koji nije u stanju da druge prihva-
ti kao posebne i samostalne. Ono što se u dvadesetom stoljeću podmeće pod “nacionalnom
firmom” nema nikakve veze s zdravom nacionalnom misli “nego je tu riječ o starim pje-
smama Nemanjinim i Zvonimirovim koje su naši nacionalisti formalno preuredili tek za
nove note. Jer, ma koliko se trudili da postavimo neku analizu Nemanjinih Srbaja i Srba
našeg vremena, s jedne, te Kroate Dimitra Zvonimira i Hrvata našeg vremena, s druge
strane, to nam nikako za rukom ne polazi.”11 Ćišić je uočio historijsko pervertiranje, pod-
metnute kontinuitete i mit o izvornosti u naracijama srpsko-hrvatskih nacionalističkih
propagatora koji ustvari sprovode besramnu mitologizaciju povijesti.
Ćišić bosanske Muslimane smatra nasljednicima bosanske povijesti od dana Kulina
bana12 – neki će ga odmah svrstati u “mitomane bošnjačke provenijencije”! – te dodaje da
prije toga doba nije moguće govoriti o nekoj posebnoj i odvojenoj bosanskoj specifičnosti,
o posebnoj pokrajnini sa administrativnom upravom, jer je dijelila sudbinu s ostalim susje-
dima kao upravna oblast Bizantskog carstva. Stoga je u znanosti smiješno, netočno i podlo,
prava besmislica, govoriti kako u starijem dobu naše povijesti postoji neka jasna faktička
narodna podvojenost “Slavena na teritorijalnim područjima sadašnje Herceg-Bosne, Slove-
nije, Hrvatske, Dalmacije, Crne Gore i Srbije, bilo u etnografskom bilo u idejno-političkom
smislu”.13 Ovdje je Ćišić udario direktno u mit o izvornosti koji nam podmeće istinu o tome
da su pojedini dijelovi slavenskih naroda na Balkanu u najstarije doba imali već organizira-
nu državu, mudre vladare, administraciju, učene vizionare, vojsku, sustav i tome slično. A
što ta stara plemena nisu bila u stanju da organiziraju neku ozbiljniju i trajniju državnu
organizaciju, Ćišić objašnjava egoističkim djelovanjem njihovih plemenskih poglavica koji
su se uvijek brinuli više za sebe nego za postizanje nekog općeg narodnog interesa.14
Ćišić se pokazuje kao intelektualac koji s taktom uspijeva prozrijeti mitotvoračku svijest
kojom se Bosna stavlja u inferioran položaj različitim plagijatima i podmetanjima. “Jer, po
srpskoj nacionalnoj ideologiji” – piše Ćišić – “naša uža otadžbina Herceg-Bosna spada u životni
prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge, nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće svakom
nacionalisti Serbinu, pa ma gdje se on nalazio da nastoji da bi se ta zemlja i stvarno uklopila u svoj
matičnjak, kao sastavni dio njegov.”15 Velikosrpska laž je zamutila mnoge povijesne tijekove na
Balkanu u zadnjih dvije stotine godina. U tome sudjeluju kao srpski intelektualci Jefto
Dedijer, Jovan Dučić, Vaso Glušac, Nikolaj Velimirović, Vladimir Ćorović i mnogi drugi.
Velikosrpskom hegemonizmu, patologiji slijepih guslara, populističkom mentalitetu i na-
cionalističkoj ideologiji najviše je smetalo sjećanje i pamćenje kod Bošnjaka, tj. prezentiranje
činjenica koje pokazuju da nisu nacionalno biće bez korijena i tradicije, a naročito kod onih
ljudi koji su politički ili znanstveno argumentirano prezentirali bosansku individualnost i
čuvali je od svakog zaborava.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 39
PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

Srpska nacionalna ideologija, a za njom je slijedila i hrvatska, vidjela je prostor Bosne i Her-
cegovine kao svoj životni prostor, projicirala ga za srpski nacionalni interes, a to je značilo geno-
cid za sve one koji su se zatekli na njemu. Osnov toga projekta je vojna sila koju su srpski poli-
tičari priskrbili tijekom vremena. Njihovi ciljevi nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama
i povijesnim tijekovima, niti se nekim imaginarnim povijesnim pravom. Tendenciozni plagija-
ti (kakve čitamo od Vase Glušca do Nenada Kecmanovića danas) o Bošnjacima dio su njihove
sudbine među prvim susjedima. Velikosrpski falsifikati historije postali su gotovo pa “nesum-
njive istine” u srpskoj kulturi, takorekuć naučne činjenice koje se uzimaju zdravo za gotovo,
polazeći od kosovskog mita do današnjih mitova o srpskom etničkom prostoru koje nam pod-
meće Milorad Ekmečić. Zadivljuje pak način govora, odmjerenost, britkost, razina i argumen-
tacija Ćišićeva kad se poigrava s Glušcom kao plagijatorom i prevarantom u nauci. Moglo bi se
prihvatiti da je Ćišić ponudio validan model odnosa prema velikosrpskim plagijatima, podvala-
ma i lažima koje su služile ekspanzionističkom cilju srpske politike. Pojedinci se upinju “iz
petnih žila da stvari i činjenice u našoj historiji prikažu na svoj način, da bi iz tih i takvih prika-
za povukli i svoje zaključke.”16 No, Bošnjaci od XVIII. stoljeća brane Bosnu i čuvaju njezine
granice do dana današnjeg. “Njihova duboka svijest da ova zemlja ni po Božjem ni po ljudskom
pravu, ne može drugome nikome pripadati osim njima, nije im dala da padnu u malodušnost ni
onda kad su ih Osmanlije u stisci prepustili svojoj sudbini, izloživši ih tako svim mogućim na-
padima sa strane.” Od boja pod Banjom Lukom 1737. godine Bošnjaci su svjesni svoje sudbine
i veze s Bosnom kao njihovim okvirom postojanja.17 To govori o njihovoj ljubavi prema domovi-
ni Bosni, ali i o tome da Bosna nije bila samo pašaluk u Otomanskom carstvu kao što su to bili
drugi pašaluci. Bosanci su od istanbulskih sultana bili dobili neka posebna nasljedna prava da
određene istaknute porodice upravljaju kapetanijom svoga kraja.

Bitni uvid Ćišićev


Husaga Ćišić je, doista, uočio glavne antibosanske i antibošnjačke konstrukcije koje su in-
stalirane u političkom, historiografskom, ideološkom i vojnom diskursu velikodržavnog ekspan-
zionizma u XX. stoljeću. Radi se, dakle, o tome da: 1) Bosna ne može biti samostalna država, nego
je dio “životnog prostora” patentiranih nacionalista iz susjedstva, 2) Bošnjaci su Turci ili srpski/
hrvatski odmetnici koji ne mogu biti narod niti razvijati svoju nacionalnu ideju.
Ćišić je svjestan da nacionalnu ideju ili misao o naciji treba u budućnosti otrgnuti iz ruku
svećenika i uzdići je iznad religijskih i etničkih stereotipa koji ometaju uspostavu pravnog
poretka i jednakopravnosti ljudi. Nacija ne bi trebala počivati na religiji znao je Husein
Ćišić. On je raskrinkao srpsku i hrvatsku nacionalnu misao kao religijsko-plemensku i et-
noklerikalnu, što se posebice pokazalo u sporazumu između Mačeka i Cvetkovića. “Kakve,
uostalom, mogu imati pojmove o naciji sveštenici uopšte, njihovo nam dojakošnje djelova-
nje to bjelodano pokazuje... Jer, baš u identificiranju nacionalnih i vjerskih pojmova kod
Hrvata katolika i Srba pravoslavnih i leži naš opšti nacionalni problem. Odatle i sve zlo
dolazi.”18 Potrebno je razvijati “zdravu nacionalnu misao” koja je mnogo šira od svećeničkog
politikantstva, pokrajinsko-plemenskih separatizama i etničkih mitova u kojima su narodi
zakovani kao u kavezima vlastitih patologija. “Što mi do sada ni uz sve sirenske glasove
patentiranih nacionalista nismo pokazivali volje da mijenjamo kabanicu u naznačenom
smjeru dolazi odatle što sa izloženog gledišta historijskog nalazimo da imamo zdravog
osnova za posebnu narodnosnu misao isto toliko koliko je imaju Srbi i Hrvati i što nam
nacionalne zajednice njihove, ovakve kakve su, ustvari, i po formi i po svojoj ideološkoj

40 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

sadržini izgledaju isuviše tuđe i nepristupačne, jer stvarno one predstavljaju svoje vjerske
zajednice.”19 Bosanski Muslimani nikada neće biti nešto drugo, tj. niti Srbi ni Hrvati, nego
ono što su kao posebna narodnosna skupina među drugim južnoslavenskim narodima.
Danas o tome svjedoče Bošnjaci svojom političkom i kulturno-povijesnom egzistencijom.
Napokon, potrebno je odvojiti nacionalno od religijskog i etničkog, sekularnu građansku
državu od religijskih institucija i etnoklerikalnih plagijatora.
Danas vidimo da je Ćišić u bitnim crtama uočio dvije kardinalne činjenice, među ostalim.
Dakle, negiranje Bosne i Hercegovine kao glavni politički i kulturni sadržaj srpskog i hrvatskog
nacionalizma i nepriznavanje bića i povijesti Bošnjaka. Taj zadnji element se posebice pokazao
devedesetih godina XX. stoljeća kada je destrukcijski eskalirao u agresiju i otvoreni rat do
uništenje države Republike Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda – Bošnjaka.
Ovim smo iscrtali mapu ideja i likova koji su na poseban način zauzimali mjesto u Ći-
šićevim opservacijama, iz dva ključna razloga: prvo, zato što su negirali Bosnu i Hercegovi-
nu i drugo, stoga što su negirali Bošnjake. Iz tog polazišta Ćišić je nesumnjivo jasno odre-
đivao vrijednosti ideja, koncepcija ili političkih ideologija i njihovih zastupnika. U tome se
prepoznaje njegovo umijeće imenovanja bitnih pojava u kontekstu južnoslavenskih naroda.
Posebno jasno se suočava s Ćorovićevim revizijama i plagijatima historije koje on (Ćorović)
pokušava podmetnuti kao historiografske činjenice.

Antibosanski projekat
Husaga Ćišić se u političkom i intelektualnom djelovanju, ustvari, razračunava s poli-
tičkim i kulturnim antibosnanskim projektom prvih bosanskih susjeda, a koji Bosnu vide
kao svoj nacionalni prostor. Radi se o ideološkim i političkim tijekovima u prvoj polovici
XX. stoljeća. Taj se projekat odvija u fazama, a započinje u XIX. stoljeću i traje do danas.
U njemu raspoznajemo sljedeće korake u povijesnim ciklusima:
Prvo, pretenciozne interpretacije bosanskog srednjovjekovlja i opaka mitologija izvornosti,
Drugo, prisvajanje znamenitih bošnjačkih ličnosti od strane srpskog ili hrvatskog naci-
onalizma, odnosno sustavno negiranje bosanske posebnosti radi ekspanzionističkog velikodržav-
lja koje Bosnu vidi kao svoj osvajački cilj, pokušaj nacionaliziranja Bošnjaka,
Treće, otvoren rat protiv Bosne kao pokušaj da se ona definitivno uništi i pretvori u
nešto drugo što ona nikada nije bila u povijesti, te
Četvrto, neuspjelo uništenje Bosne 1992. godine pokušava se supstituirati etničkom
teritorijalizacijom prostora države Bosne i Hercegovine, a kojim bi se separirani i izolirani
etnički identiteti, u perspektivi, pretvarali u mini-države koje bi imale mogućnost dokraj-
čiti Bosnu i Hercegovinu. Znači to da bi srpski i hrvatski etnički element imali svoje dije-
love Bosne i Hercegovine kojima bi mogli raspolagati po svome nahođenju.

Gdje je Bosna danas


Okvir u kojem se danas krećemo zadan je i zacrtan iz perspektive kreatora primitivnog
rata za teritorije i pravljenje velikih etničkih država, kao “nacija”, kojima jedan narod do-
minira nad drugima ili ih uništava, na ruševinama uništene Jugoslavije. Taj okvir je osmišljen
u XIX. stoljeću i postvaruje se danas, a objekt zlodjela su Bošnjaci. Pitanje o Bosni na po-
četku XXI. stoljeća treba odvojiti od katastrofičnih i primitivnih scenarija velikodržavnog
primitivizma, etnoklerikalnih začaravanja svijesti ljudi, neodgovornosti političkih oligarhi-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 41
PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

ja, razularenog kapitalizma bez odgovornosti i razvijati ga u okolnostima pravnog sustava i


europskih integracija. O Bosni treba početi govoriti kao o državi građana, neovisno o tomu
koliko su danas jake etnoklerikalne snage koje rade na njenom rastakanju. Bosna i Herce-
govina je danas politička činjenica, međunarodno etablirana i organizirana kao država. To
se više ne može zanemariti.
Sasvim jasne slike razgoropađenog zločinačkog djelovanja na prostoru Bosne od 1992. godi-
ne stvaraju neku vrst mozaika beznađa. Nepriznavanje Bosne iz kuta velikodržavnog, veliko-
srpskog ekspanzionizma prvi je i najozbiljniji problem njenog suvremenog funkcioniranja. Po-
raženi velikosrpski projekat i njegovi sljedbenici danas vide nadu i šansu da se na račun Bosne
i Hercegovine namire za sve katastrofalne poteze koje su pravili od 1991. godine u Hrvatskoj i
od 1992. godine u Bosni i Hercegovini pa od 1999. godine na Kosovu, sve dok ih odatle avijaci-
ja NATO saveza nije vojnički pomela, bez milosti. Inspiratori i ideolozi velikosrpskog ekspan-
zionističkog projekta i danas ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu. Beograd
još gaji iluziju da će uspjeti napraviti “srpsku državu” u Bosni i Hercegovini na koju će pristati
Bošnjaci, Hrvati i međunarodna zajednica. To sada jest totalno neizvodivo i stvarat će sve više
i više problema u odnosima Bosne i Srbije, ali i između Bošnjaka i Srba. Jedno je sigurno, veli-
kosrpski rat protiv Bosne i Hercegovine (jednom otvoreno, a drugi put u rukavicama) nije kod
beogradskog režima uzročio valjane zaključke. Ako se Bosna nije mogla uništiti 1992. godine,
kada je bila nenaoružana, onda je to danas apsolutno nemoguće.
Perspektive Bosne kao jedinstvene države su nesumnjive i međunarodno zagarantirane.
Naglasak na ekonomski razvoj i privredni rast u aktualnoj političkoj stranputici etnopolitičkih
manipulacija još uvijek nisu dovoljno ozbiljno uvažili svi sudionici političkog djelovanja. Po-
stoji nesklad između otvorene ekonomije i zatvorene politike koj se ne može sinkronizirati i
harmonizirati bez pomoći međunarodne zajednice, a naročito u okolnostima aktualnih po-
slovnih tijekova i velike krize koja potresa i mnogo razvijenije zemlje širom svijeta.
Današnja Bosna ne napreduje u obimu kako bi mogla i trebala u odnosu na ostale zemlje
jugoistočne Europe. Uz pomoć međunarodne zajednice, prije svega SAD i europskih pri-
jatelja, ona postupno osvaja prostore demokracije i suvremenog djelovanja u višepartijskom
sustavu. Njoj se još uvijek nadređuje etnička separacija kroz “teritorijalnu” konsocijaciju
spram osiguravanja prava i jednakosti za sve njezine građane na cijeloj teritoriji države, a
pritom velikosrpska naracija ne dozvoljava da se u Bosni i Hercegovini govori o građanskom
modelu uređenja. Zato joj i jest mila konsocijacijska priča o etnički separiranim teritorijama
koje bi bile jedne pored drugih u neobveznom i slučajnom odnosu. A to samo karakterizira
cjelokupni sadržaj velikosrpskih ratova protiv prvih susjeda kao ratove za teritorije, dakle,
osvajačke ratove uz pomoć vojske koja je nekada služila mnogo većoj jugoslavenskoj državi.
Rezultat tih osvajačkih ratova i strašnih zločina jest entitet Republika Srpska koji je dayton-
sko-pariškim sporazumom ostao postojati kao administrativno-teritorijalni entitet u Bosni
i Hercegovini. Time su tvorci mirovnog sporazuma ostavili djelo genocida, fašizma i zloči-
na na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
U tom košmaru etničkih perverzija čini se kao da smo posljednjih sto godina uludo
potrošili. Danas je Bosni i Hercegovini potrebna liberalna demokratska perspektiva koja
će osigurati svakom građaninu kao pojedincu da bude to što jeste, neovisno od omamlju-
jućeg i zavodljivog govora vođa, svećenika prave sljedbe, dogmatičara i prikrivenih fašista.
Ono što je Ćišić mislio i radio do pedesetih godina prošloga XX. stoljeća, čini se, moramo
nastaviti s još većim zanosom i razumom, jer su ciničke konjunkture naše epohe sasvim
amoralne i opasne za neoprezno držanje u nacionalnim stvarima.

42 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Bilješke
1
Na Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine u Beogradu, Husaga Ćišić je tražio objašnjenje
za jednu “nelogičnost”, tj. zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja (jedan narod, naime Bošnjaci), jer svakako postoji šest
republika. Đilas mu je odgovorio da se “teoretska pitanja ne mogu riješiti jednim dekretom”.
2
Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Kulturno društvo Muslimana “Preporod”, Gradski odbor
Mostar, Sarajevo 1991. Uvod.
3
Husein Ćišić je bio inspirativna kombinacija bosanskohercegovačkog političara i intelektualca. O tome svjedoče njegove knji-
ge Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Postanak i razvitak grada Mostara, te prikaz zgoda i nezgoda kroz koje je u toku
razvitka prolazio (ponovo objavljeno 1991. godine pod naslovom Mostar u Herceg-Bosni), rasprave o agrarnom pitanju, pisanje za
časopis Musavat itd.
4
H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 5.
5
Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontoverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000.
6
H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 10.
7
Jedan zaboravljeni francuski mislilac, strukturalni marksista L. Althusser, posebno se fokusirao na ulogu koju je igrala ideologi-
ja u društvu i državi. Prema njegovom tumačenju ideologija je bila ta koja oblikuje našu svijest i socijalne strukture. Ideologija
daje i dopušta ljudima da sami zamišljaju da oni slobodno odlučuju i biraju smjerove svog života, iako je to, ustvari, ideologija
sama koja determinira “tekst” (script) koji oni žele slijediti. Althusser referira prema ideološkim državnim aparatima koji su
državne organizacije koje perpetuiraju specifične ideološke sustave i pomažu da ih se nametne ljudima.
8
H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 11.
9
Isto, str. 11.
10
Isto, str. 12.
11
Isto, str. 13.
12
Isto, str. 13.
13
Isto, str. 14.
14
Isto, str. 14.
15
Isto, str. 57.
16
Isto, str. 83.
17
Enes Pelidija, Boj pod Banjalukom 1737., El-Kalem, Sarajevo 2007.
18
H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 94.
19
Isto, str. 101. (Šarajte – veli “obojena jaja i postite časne poste” ako ćete da budete primljeni u nacionalnu zajednicu, jer bez
toga ne ide. To je, eto, nacionalni recept “besmrtnog” Njegoša. Drugi su recepti još crnji i beterniji.)

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 43
PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Prof. dr. sc. Esad Zgodić

Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i


Avdo Humo – O bosanštini i Bosni

Mogu sada nove generacije bosanskohercegovačke inteligencije, i to one koje slijede in-
tencije kritički i emancipatorski orijentiranih društvenih znanosti, raditi na jednom važnom
zadatku – na znanstvenoj reviziji do sada vladajućih interpretacija povijesti Bosne i Hercegovi-
ne. Unutar tog zadatka od posebnog je značaja preispitivanje do sada dominirajućeg tumače-
nja političkih koncepcija Benjamina Kalaja. U njima je, u tim tumačenjima, uglavnom glavnu
riječ imala srpska inteligencija etnocentrične orijentacije. Ona je, zapravo, superiorno bila u matici
interpretacija austrougarske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom, pa je, otuda, bila u prilici
favorizirati i svoje nalaze kao neupitno znanstvene. Kada se razgrnu, u kritičkom diskursu,
njene interpretacije, vidjet će se, da su one počivale na nizu falsifikata i mitova.
Centralni je njen mit da se pod Austro-Ugarskom u Bosni i Hercegovini razvio emanci-
patorski orijentirani srpski nacionalni pokret. Međutim, po svemu sudeći, ne može se govoriti
o emancipatorsko-demokratskom nego o etnocentričnom i nacionalističkom pokretu. Bio je
heterogen i višeslojan: jedan se njegov segment oblikovao oko Kočićevog lista Otadžbina,
druga se struja sabirala oko Radulovićevog lista Narod, a treća se njegova orijentacija forma-
tirala u liku Mlade Bosne i njenih vodećih aktera kakvi su, uzmimo, Vladimir Gaćinović i
Borivoje Jeftić. No, unutar tih grupacija figuriralo je jedinstveno stajalište: kada se pregledaju
njihove političke koncepcije, kada se ostvare motivi, sadržine i ciljevi njihovih aktiviteta,
vidjet će se – srpski je nacionalni pokret počivao na srpskoetnocentričnim i djelatnim veli-
kosrpskim nacionalističkim idejama, ideologijama i političkim aspiracijama. Mada se – treba
to naglasiti i uvažavati – unutar tog pokreta usvajale su se i liberalno-demokratske ideje i
vrijednosti. Valja reći i kako su se do kraja one gubile onda kada se prelazilo na teren nacional-
nog pitanja i zamisli o budućem državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine. Progovorio
je tada, u punoj snazi i u egzaltacijama, srpski parohijalni i hegemonijalni nacionalizam. Nje-
gova su supstancijalna određenja: Bosna i Hercegovina je srpska zemlja; u Bosni i Herce-
govini živi samo jedan narod – Srbi sa tri vjere; u Bosni i Hercegovini se govori samo jednim
jezikom – srpskim jezikom; perspektiva Bosne i Hercegovine, otuda, jeste u njenom anek-
tiranju – Srbiji. Te su temeljne ideje srpskog nacionalnog pokreta i pod režimom Benjami-
na Kalaja. Recimo, niti tada pa, razumljivo, niti iz suvremene perspektive, on to nije. Taj
pokret nije bio emancipatorski, obrnuto, nosio je u sebi, a spram Bosne i Bošnjaka, hege-
monističko-imperijalne aspiracije uz žuđenu perspektivu uništenja individualiteta bosan-
skohercegovačke egzistencije.
Ali i tada, i danas, intrigantno je: zašto su i bosanski Srbi – intelektualci bili tako fanatični
ideolozi antibosanske politike i projekta Velike Srbije? Može se pokazati kako se u doba austro-
ugarske vladavine u Bosni unutar srpske inteligencije – od Petra Kočića i Đorđa Lazarevića
preko Vladimira Ćorovića do Vladimira Gaćinovića, od Riste Radulovića, Uroša Krulja pre-
ko Nikole Stojanovića do Jefte Dedijera – uobličavala ideologija i politika negacije povije-
snog individualiteta Bosne i Hercegovine i narodnog identiteta Bošnjaka. Višedecenijska

44 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

osporavanja, a kasnije i ratnoagresivne negacije Bosne i Bošnjaka, ne mogu se do kraja ra-


zumjeti bez istraživanja te dimenzije velikosrpskog nacionalizma. Jer, u našem uvidu, u
ovo doba, kao u sjemeništu, kao izvoru, pohranjeni su, posebice nakon poraza instaliranja
ideje i politike bosanske nacije, strukturalno-konfiguracijski, mentalni, socijalno-psihološki i
politički temelji, povremeno konf liktne, na kraju i tragične, dakle, zločinima genocida
objektivirane, povijesti Bosne i Hercegovine u XX. stoljeću.
Teška je, istina, i mučna ova dijagnoza. No, jedina je diferencija: nije u to doba – za
razliku od političkih htijenja u Bosni i Hercegovini nakon 1990. godine – ultimativno za-
tražena i ozbiljena teritorijalna getoizacija naroda, odnosno etnička podjela Bosne i Hercego-
vine. No, ta se negacija povijesnog individualiteta Bosne i Hercegovine i radikalna dehuma-
nizacija Bošnjaka ( a ona je uvijek bila oblik i metoda socijalno-psiholoških priprema za
masovnu recepciju ratno-ekspanzionističke politike ) ne mogu razumjeti do kraja ni bez
uvida u njihove veze i odnose s velikohrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini i Boš-
njacima. Srpski teritorijalni nacionalizam, a to je njegovo supstancijalno određenje, i u pojmu, i
u ideologijskom samorazumijevanju te u faktičkoj, konkretno-historijskoj objektivaciji,
zapravo, jeste esencijalno relacioni fenomen. Figurira u koleraciji – ali, čas u odnosu rivaliteta i
antagonizama, a čas opet, ovisno od historijskih okolnosti, i u formi sporazuma, konvergen-
cije, savezništva, osovinskih paktova – sa hrvatskim nacionalizmom. I gdje se, u doba austro-
ugarske vladavine nad Bosnom mogu naći korijeni i izvori negacije u aranžmanu hrvatske
nacionalističke elite.
Drugi mit kojega je stvarala, posebice, srpska inteligencija u svojoj interpretaciji naci-
onalnih pokreta pod austrougarskom vladavinom jest mit da su drugi pokreti, a napose nacio-
nalni pokret muslimanskog naroda, u suštini prorežimski, odnosno podaničko-neemanci-
patorski. Unutar tog mita sve ono što su Muslimani u Bosni i Hercegovini radili na vlastitoj,
posebno duhovno-kulturnoj i prosvjetiteljskoj samoemancipaciji, jest protumačeno kao
nehistorijsko, anakrono, konformističko, jednom riječju kao servilno i neemancipatorsko.
I, na primjer, pojava Bošnjaka, i pojava Behara i općemuslimanski prosvjetiteljski pokret u
Muslimana falsifikatorski je obezvrijeđen i srozan na djelo skrušene podaničke i fatalistič-
ke svijesti stavljene u funkciju austrougarskog režima.
Pored ta dva, možemo govoriti i o negativnom mitu što ga je srpska inteligencija stvorila
o Benjaminu Kalaju. Ključna komponenta ovoga mita jest teza da su političke ideje Benja-
mina Kalaja bile nehistorijske i artificijelne konstrukcije, da su zbog toga doživjele apsolutni histo-
rijski poraz i da nisu ostavile nikakva pozitivnog traga na emancipatorski orijentirane pokre-
te u Bosni i Hercegovini u XX. stoljeću. I ovaj mit valja kritički demaskirati, što ovom
prilikom, naravno, nije izvodljivo. Ovdje ćemo tek ukratko prezentirati temeljne ideje
Benjaminovih političkih pogleda na Bosnu i Hercegovinu kako bi, razumljivo, samo u na-
govještaju, anticipirali i moguće pravce te demistifikacije. Cilj nam je da u ilustrativnom
smislu pokažemo kako su neke od Benjaminovih ideja preživjele i u recepciji, prije svega
protagonista muslimanskog nacionalnog bošnjaštva (a Husein Ćišić je jedan od njegovih para-
digmatičnih, uz to, i najistaknutijih protagonista). Moguće je bilo da prežive jer nisu bile
Benjaminova fantazmagorija nego su imale svoje historijsko utemeljenje i svoju tradiciju u
muslimanskoj ali, manje ili više, i u kulturnoj memoriji drugih bosanskih etnovjerskih subiden-
titeta. I u doba između dva svjetska rata, u novom povijesnom kontekstu, one su nastavile
živjeti, i to primarno, kao oslonac nacionalno-emancipatorskih težnji Muslimana u Bosni i
Hercegovini. Upravo, kroz maticu emancipatorskih inklinacija Muslimana neke od Benjami-
novih ideja nisu doživjele apsolutni historijski poraz.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 45
PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Naravno, ne radi se o bilo kakvoj apolegetici i nekritičkom idealiziranju, nisu te apolo-


gije i ti idealizmi niti preporučljivi ako se zna da je od početka XX. stoljeća ideja etničkog
bošnjaštva i među muslimanima figurirala u uskim krugovima okupljenim oko, na primjer,
Mehmeda-bega Kapetanovića Ljubušaka i lista Bošnjak. No, ako je i bila marginalizirana, to
nikako ne znači da nije živjela i da se nije iskazivala u posrednim likovima. Muhamed Emin
Hadžijahić, Ljubušak ili Safvet-beg Bašagić, želeći prevenirati iseljavanje Bošnjaka u Tur-
sku, sukobljavajući se, pri tome, sa akterima tradicionalnog islama unutar kojeg se nisu pre-
ferirale nikakve druge, pa ni otaždbinsko-etničke, identifikacije osim one sa ummetom, pišu
tekstove i javno populariziraju i bošnjaštvo, i domovinsku svijest i bosanski patriotizam.1 I na taj
način čuva se i afirmira svijest o Bosni kao historijskom, teritorijalnom, etničkom, običajnom,
kulturnom i političkom individualitetu. Prema tome, sa austrougarskom okupacijom Bosne i
Hercegovine postupno se kroz traumatična iskustva, uz bolnu emancipaciju od proturskih nosta-
ligija, bošnjačka inteligencija otvara prema novoj bosansko-domovinskoj osjećajnosti, ka
promišljanju bosanskog državno-pravnog statusa te povijesnih izvorišta i savremenih sadra-
žaja bosanske patriotske svijesti i bošnjačkog vjerskog i etničkog samorazumijevanja.
Riječ je, dakle, naprosto o tome da su neke Benjaminove ideje bile ukorijenjene u povije-
sno biće Bosne i Hercegovine, da mu nisu bile ništa izvanjsko i – kako se to pokušavalo
predstaviti sa strane ondašnjih aktera etnocentričnih i nacionalističkih pokreta, odnosno,
onih koji su govorili, sa pežorativnom intencijom i anatemizirajući, o pojavi srednjovjekov-
nog, anakronog, mračnog bošnjakluka među muslimanima – strano i nasiljem nametnuto.2
Bez obzira što je riječ o idejama jednog stranca, koji slijedi okupacijske interese Austro-
Ugarske, njihova utemeljenost u povijesnom biću Bosne i Hercegovine jest ono na šta se
kasnije mogu nastaviti emancipatorske inklinacije matičnog bošnjačkog nacionalnog pokre-
ta. Otuda su te ideje, istodobno, i Benjaminove, i to u mjeri u kojoj ih je usvojio kao temelj
svoje nacionalne politike u Bosni, ali su to ideje koje su proistekle iz logosa povijesnog bivstvo-
vanja Bosne i Hercegovine.

***
U temeljne ideje Benjamina Kalaja uvrštavamo: očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosne
i Hercegovine i protivljenje njenoj podjeli između Austrije i Ugarske; Bosna i Hercegovina
je posebnost, zasebni povijesni individualitet koji ima svoj kontinuitet; historija pokazuje
da se taj individualitet može osigurati samo osloncem na moćne sile izvan Bosne i Herce-
govine; bosanska nacija nije stvar voluntarizma nego je utemeljena u povijesti Bosne; bo-
gumilstvo je u srednjem vijeku bilo temelj bosanske posebnosti; Muslimani su poslije
bogumila glavni nosioci bogumilskog separatizma u odnosu na Hrvate i Srbe: oni su čuvari
bosanskog političkog i nacionalnog individualiteta; bosanska samosvijest se kod muslima-
na održala pod Turskom pa je i Husein Kapetan Gradašćević “objavio u Bosni osnovno
načelo muhamedanske slobode” i sanjao o “nezavisnoj muhamedanskoj Bosni”; kako je
muslimansko plemstvo nasljednik bogumilskog mentaliteta u razdoblju Turske, to jesu
Muslimani jezgro i vodeći element bosanske nacije: čak je govorio da su “muhamedanci
danas jedini nosioci državne ideje na Balkanu”, pa i u Bosni i Hercegovini. U povijesnoj
perspektivi, i to je ono, svakako, najiracionalnije u njegovim historijskim anticipacijama,
očekivao je da će muslimani preći na katoličanstvo i da će se Bosna integrirati u Ugarsku
jer, po njemu, muhamedanizam ne stoji u osnovi bosanske narodnosti nego mu je nešto
slučajno, izvanjsko, vještačko.

46 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

***
Naravno, ne može se tvrditi, niti dokazati da se Husein Ćišić direktno inspirirao Kalajevim
koncepcijama. To nije niti bitno. On je zapravo mislio i djelovao u općem političkom duhu
koji je s Kalajevim režimom omogućio da se na svjetlo dana, bez represije ili cenzure, u javnom
životu slobodno pojavi i uobličava ideja o Bošnjacima i bošnjaštvu, odnosno o Bosancima i
bosanstvu. Ustvari, točnije je reći, da se taj duh naklona bosanskoj ideji u Kalajevo doba ne-
smetano obnovio: mogao se nastaviti na onu tradiciju bosanske samosvijesti koja je karakte-
rizirala srednjovjekovnu Bosnu kao i one bosanske samosvijesti koja se – što eksplicitno, a što
u imanentnim i mimikrijskim oblicima – neprestano izgrađivala i reproducirala i pod osman-
skom vladavinom nad Bosnom. Ideja Bošnjaštva, prema tome, slijedi i s Huseinom Ćišićem
tradiciju ideje Bošnjaštva unutar katoličkog kruga, na primjer, jednog Filipa Lastrića ili Antuna
Kneževića3, kao i onu tradiciju iz doba osmanske vladavine u Bosni koja je unutar permanentne
bošnjačke kritike osmanske države – paradigmu te kritike imamo, primjerice, kod Muhameda
Emina Isevića ili u Gradaščevićevom pokretu za bosansku autonomiju – čuvala bosansku indi-
vidualnost od asimilatorskog osmanskog uniformizma. Doba Kalajeve vladavine omogućilo je, dakle,
da se generirajućom transmisijom ponovno razmahne ideja bošnjaštva i bosanstva, da stekne
pravo građanstva, da ponovno uđe, prije svega, u muslimanski korpus kao emancipatorska ideja
koja neće više presahnuti sve do današnjih dana, mada će, razumljivo, u sadržinskom smislu,
doživjeti nijansiranja, transformacije i poprimati drugačije povijesne funkcije.

***
Tako, dakle, u Kalajevo doba zamisao bošnjaštva slobodno funkcionira. Na primjer, u
listu Bošnjak, među ostalim, piše se: “Bošnjaštvo, bosanska narodna ideja, ima svoj korijen
i svoju osnovu, tvrdu kao živac kamen u povijesti naše domovine, a mi smo muhamedovci
od vajkada glavni predstavnici i nosioci ove uzvišene narodne ideje.” Riječ je i o bosanskoj
naciji kao političkoj naciji: bosanska nacija jest zajednica sve tri konfesije koje su povezane
zajedničkom prošlošću i posebnim povijesnim razvojem i koja jest odvojena od Srba i Hrva-
ta. Istupa se i protiv zasebnih vjersko-etničkih institucija. A list Bosanski vjesnik, primjerice,
piše: “Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična,
nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući također sputava, ostala je
nepovrijeđena različnošću vjeroispovijesti.”
Neke od navedenih ideja nastavljaju živjeti unutar muslimanske inteligencije, pa i kod
Huseina Ćišića. No, on je izazvan i prisiljen da istupa kao kritičar i polemičar – piše pisma,
vodi prepiske, i objavljuje tekstove u kojima razobličava, kako ih on naziva, patentirane srpske
i hrvatske nacionaliste i njihovu ideologiju i politiku poricanja etničkog individualiteta Boš-
njaka i historijskog individualiteta same Bosne. U kontekstu tih polemika on će – budući da
ti nacionalizmi nastoje diskreditirati Benjamina Kalaja kao, navodnog, kreatora antisrpske i,
djelomice, antihrvatske politike – na izvjestan način, sasvim ispravno, dati, u odnosu na te
nacionalizme, drugačiju interpertaciju Kalajeve nacionalne politike. Bio je, dakle, Ćišić u
prilici da pred falsifikatorima Kalajeve nacionalne politike tvrdi kako se “bezočne laži i ten-
dencije kriju u onim stalnim naglašavanjima patentiranih nacionalista i iz srpskog i iz hrvatskog
tabora o bosanštini kao o spekulativnom-političkom produktu [...] Benjamina Kalaja, koji je
tobože izmislio bosanštinu u spekulativno-političke svrhe”.4 U njegovoj slici Kalajeve politi-
ke sadržana je, ustvari, obrana predstave da je bosanstvo autenični historijski produkt, a ne

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 47
PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

nešto sintetičko, vještačko, izmišljeno. Međutim, kako kaže Ćišić, u novite koje je austrou-
garska vlast donijela u Bosnu “nipošto ne spada i naša bosanština, koju smo mi nasljedstvenim
putem od svojih predaka primili. [...] naša privrženost bosanštini ne datira od novih datuma,
kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima
davala impulsa javnom životu u našim pokrajinama.”
S tom historijski utemeljenom vizijom bosanstva Ćišić će se suprotstavljati različitim
oblicima njegovog poricanja pa i onom poricanju koje se javilo u doktrinarnoj i ideološkoj
formi integralnog jugoslavenstva. Ćišić je odbacivao integralno jugoslavenstvo kao prikrivenu veli-
kosrpsku ideologiju, kao ideologiju koja zahtijeva da se Bosanci odreknu sami sebe, kao politiku
koja hoće da se naša bosanština u njemu dezindividualizira, asimilira i obezliči, kao politiku
koja je “išla za tim da nas Bosance brišu politički, kao nepoćudan element”. Otuda, bosanski
polihistorik Muhamed Hadžijahić s pravom zaključuje: “Osnovno je, dakle, Ćišićevo stano-
vište da bi Muslimani mogli prihvatiti samo šire nacionalne koncepcije uz uvjet da se ravno-
pravno respektira udio i Srba i Hrvata i Muslimana u širokoj narodnoj cjelini.”5

***
Preskačemo epohu i dolazimo do jedne od mogućih komunističkih recepcija Ćišićevog
političkog mišljenja. Kažemo jedne od mogućih budući da su komunisti, pogotovo u prvim go-
dinama nakon II. svjetskog rata, imali spram njega kontroverzan odnos. Podsjećamo, dakle, na
jednog od zaboravljenih, a vrijednih Bosanaca – ljevičara, partizana, antifašista, komunista, na
Avdu Humu i na njegovo, također, zaboravljeno memoarsko djelo Moja generacija. U njemu
nalazimo zanimljiva Humina zapažanja o Ćišiću kao građanskom političaru i kao o ličnosti.
U Huminim sjećanjima on je u Spahinoj stranci “važio kao ugledan građanin i kao čovjek
na svoju ruku. Zadržao je za sebe jedino da u Mostaru može voditi politiku kako je on
misli.”6 Djelujući u toj stranci bio je, kako piše Humo, demokrata koji se rano oslobodio “kon-
zervativnog duha muslimanskih tradicionalista”. No, u politici je demonstrirao svojevrsnu
podvostručenost koju Humo tumači kao izraz izvjesne protivurječnosti u njegovoj osobnosti:
“Bio je protivrječna osoba. S jedne strane, prihvatao je konzervativne i reakcionarne Spahine
političke poglede i sporazume sa reakcionarnim beogradskim režimom, dok je s druge
strane, pokazivao izuzetno razumijevanje za političke stavove i akcije naprednih studenata.”7
Humo, razumljivo, upravo insistira na afirmaciji te njegove podrške naprednom studentskom
pokretu: Ćišić je “mnogo pomagao” studentski pokret. “Studentima je uvijek izlazio u
susret, bilo u opštinskoj novčanoj pomoći, bilo u dodjeljivanju opštinskih prostorija za
sjedište studentskog udruženja, ili prostorija u opštini za izložbe i pripreme za studentske
zabave, bilo u zaštiti od policije, pogotovu ako se ticalo opštinske, gdje je bio suveren,
ukoliko bi ona pokušala na svoju ruku da se umiješa za ma kakvu studentsku akciju.”8
Pri svemu, Ćišić je bio osobnost za sebe, izgradio je i čuvao svoju autentičnost. Na primjer,
mada mu je sin Husref bio komunist, Ćišić, smatra tako Humo, nije mislio pod njegovim
utjecajem i nije uopće mislio u politici pod komunističkim uticajima, naprotiv, slijedio je ono
svoje autentično i autorsko. Njegova, kaže tako Humo, “angažovana tolerantnost” prema komu-
nistima proizlazila je iz njegovog autentičnog iskustva i mišljenja, odnosno iz “njegove ose-
bujne ličnosti, u koju su se upile borbe iz mladosti koje je vodio protiv Austrougarske”9.
Uz autentičnost Humo u njegov habitus s pravom uvrštava i konzistentnost. Ostao je, prije
svega, konzistentan do kraja u temeljnoj ideji: “da su Muslimani poseban narod, i nije
prihvatao ni pritiske beogradskih režima ni politička nastojanja nacionalnih buržujskih

48 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

grupa da Muslimani prihvate nacionalnu orijentaciju u srpskom ili hrvatskom pravcu.”10


No, ta se konzistentnost pokazuje u još nečemu što je – tako je to u našim uvidima – u nje-
govom mišljenju i djelovanju presudno: kada je bilo riječi o državno-pravnom statusu Bosne i
Hercegovine, nije pravio nikakve kompromise, niti je tu bilo iskliznuća, nesigurnosti, ko-
lebljivosti ili diskontinuiteta. O toj konzistenciji Humo će reći: “Bio je za saradnju sa
srpskom i hrvatskom građanskom politikom na ravnopravnoj i demokratskoj osnovi, pod
uslovom da ne svojataju Bosnu i Hercegovinu kao srpsku ili hrvatsku zemlju, a ne za Spahino
političko cjenkanje sa beogradskim reakcionarnim režimom.”
I doista, u tom je stajalištu Ćišić do kraja dosljedan, a ta konzistencija do vrhunca dolazi u
razdoblju kada on bespoštedno, uporno, s ogorčenjem, diže svoj glas protiv sporazuma Cvet-
ković-Maček, sporazuma s kojim je izvršeno “razgraničenje interesnih sfera među Hrvatskom
i Srbijom, kako su ih oni zamislili”, odnosno sporazuma s kojim je, kao što je poznato, predvi-
đeno da Bosna bude razdijeljena između banovina koje će se stvoriti i tako nestane u svom
historijsko-teritorijalnom individualitetu. Zato Ćišić na sve strane piše i pita one koji se pred-
stavljaju, kako on kaže, kao novi državni majstor i pita: “s kojim pravom zadiru u prava i granice
jedne zemlje, koja je tokom vijekova stekla i svoju vlastitu dušu i koja, po duhu, po prostoru i po historiji
svojoj pripada isključivo onima koji su i privatnim i javnim životom, i tradicijama, i historijom svojom
srasli sa ovim zemljama”.11 (Kurziv Ćišićev). Tim i sličnim pitanjima – a ona, svakako, u sebi
sadrže i Ćišićev razumljiv odgovor – on bi alarmirao i mobilizirao probosansku javnost: “mi
Bosanci i Hercegovci...” treba “...da se organizujemo u jednu neprobojnu domaću stranku s
isključivim ciljem da od napasti i napasnika branimo ono što nam i po ljudskom i po Božijem
pravu pripada.”12 Teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, te njen autonomni
državno-pravni status – to je, vidimo, vrhunski kredo i vodeći imperativ Ćišićevog političkog
mišljenja i djelovanja. I po tom kredu i po tom imperativu Ćišić zaslužuje naš puni respekt i
izabrano mjesto u našoj kulturnoj, znanstvenoj i političkoj memoriji.
Sa personaliziranim karakternim osobinama i sa konzistentnim političkim pogledima na
Bosnu i Bošnjake Husein Ćišić nije u svijetu makijavelističke politike – svijetu ispunjenom
realpolitičkim pragmatizmima – mogao biti populist niti je mogao steći aklamacijsku podršku,
niti je mogao relevantnije oblikovati stranačku politiku, naprotiv, bio je, kako piše Humo,
unutar dominirajućih orijentacija u političkom svijetu svog vremena uveliko usamljen: “Ostao
je kao usamljen stari hrast, uspravan i čvrst, ali u nemoći da se ikada, iako je jedan dio
njega tome težio, ispolji na širem političkom planu, i pokaže stvarno ono što jest; u vođstvu
Spahine stranke nije mogao naći nijednog istomišljenika za svoj demokratski kurs, a bio je
nesposoban za neku drugu funkciju osim političke jer nije imao nikakve stručnosti, samo
prirodnu intelegenciju.”13 Na kraju, morao je Ćišić živjeti i u iluzijama: “Opterećen velikom
porodicom, u teškom materijalnom stanju, pomirio se sa politikom stranke, živeći u iluziji
da će ona kad-tad ostvariti koncept autonomije Bosne i Hercegovine.”14

Bilješke
1
Šire, u studijskom obliku, o bošnjačkim poimanjima domovine, bošnjaštva, patriotizma i islama u našoj knjizi Bosanska politička
misao. Austrougarsko doba, DES, Sarajevo 2003.
2
Tako će, naprimjer, Petar Kočić govoriti o feudalnom bošnjakluku kod bosanskih muslimana, a taj bošnjakluk vrhuni kod Mehmed-
bega Kapetanovića Ljubušaka iz čije ličnosti, tako je to u Kočićevim halucinacijama, izlazi “onaj sebični i uski bošnjakluk, sa svojom
odvratnom nacionalnom bezbojnošću i bezdanom, feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja,
časti i titula.” Petar Kočić, Bošnjakluk, Otadžbina, I/1911, br. 1 (24. august/6. septembar).
3
O Kneževićevim shvatanjima etničkog bošnjaštva – u njegovoj viziji, a ostaje joj vjeran do kraja života, u Bosni egzistira samo jedan
jedini narod, to je bošnjački narod sa tri unutarnje vjerske identifikacije – i Bosne kao nedjeljive i samostalne države vidjeti u studiji
Ideja konvergencije, Muhamed Emin Isević i Antun Knežević koja je objavljena u našoj knjizi Ideja bosanske nacije i druge teme,

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 49
PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Zalihica, Sarajevo 2008. Također o Kneževićevim političkim i nacionalnim pogledima vidjeti u izuzetno meritornim interpreta-
cijama Slavka A. Kovačića: Fra Antun Knežević – propagator i svjedok bosanskohercegovačkog ustanka 1875./78., Sarajevo, Život, br. 9,
1975.; Samostalna i slobodna Bosna i Hercegovina kategorički imperativ fra Antuna Kneževića, Sarajevo, Nova et vetera, svezak
2, 13, 1979.
4
Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar 1991., str. 100.
5
Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskh Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1974., str. 116.
6
Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo: Svjetlost; Beograd: Vojnoizdavački zavod; Prosveta, 1984., str. 472.
7
Isto, str. 471.
8
Isto, str. 472.
9
Isto, str. 471.
10
Isto.
11
H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 106.
12
Isto, str. 107.
13
A. Humo, Moja generacija, str. 472.
14
Isto.

50 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Mr. sc. Alija Hodžić

Bošnjaci i država

Referent koji je malo prije izlagao mogućnost Bosne na početku XXI. stoljeća vidi u
tome da Bošnjaci u ovim dramatičnim okolnostima ne mogu opstati bez države Bosne i
Hercegovine i da ta država mora sačuvati svoju teritorijalnost. Sve ostalo onda slijedi iz
toga. To je važno pitanje danas, ne samo Bosne i Hercegovine nego i većine država. Može
li država mišljena od prije sto ili dvjesto godina, zajednica suverenih građana koji su u sta-
nju uređivati svoj život i kreirati svoju budućnost, funkcionirati u svom neokrnjenom su-
verenitetu? Većina autora danas misli da tako mišljenu državu treba otvoriti ljudima koji
dolaze, mada se još ne zna kako bi taj svijet mogao izgledati, kako će se on strukturirati,
obrazovati, koju će čvrstinu steći. Diskusija o Bosni tako postaje dvostruko dramatična. S
jedne strane, ona je kao zemlja koja je nesređena, nestrukturirana, koja je upitna jer se
iznutra ne uspijeva organizirati kao suverena (za to nije dovoljno samo vanjsko priznanje),
a s druge strane njeno okruženje, ne samo srpsko i hrvatsko nego i europsko i svjetsko ( po
današnjem načinu funkcioniranja globaliziranog svijeta) dovodi u pitanje tako mišljenu,
devetnaeststoljetnu suverenost. Ta dvostrukost, po mome mišljenju, traži od bošnjačke
inteligencije (one koja “misli Bosnu”), više od one druge dvije inteligencije u Bosni i Her-
cegovini, velike intelektualne i moralne napore da bi se mogao odrediti bar nekakav, ne
mogu reći, put, ali nekakva naznaka nekog mogućeg puta. Misliti kao što se mislilo u XIX.
stoljeću, kada se čitava povijest uvelike izmišljala kako bi se podesila prema nacionalno
zadanim svrhama, danas nije više za bilo kakvu upotrebu. Kritičko mišljenje treba vratiti
čak i u svakodnevni život, da i ne govorim o potrebi njegove dominacije među društvenim
naučnicima koji se bave budućnošću Bosne. I njihove odgovornosti u tom poslu.
Kada ovdje govorimo o generacijama prije nas (kao i onim koji će doći nakon nas), go-
vorimo u kategorijama koje su formirane izvan prostora bivše Jugoslavije, u kategorijama
koje su formirane tamo gdje je čovječanstvo bilo, a i sada je, intelektualno najmoćnije. A to
je Zapad. Sve ovo o čemu mi ovdje raspravljamo, o naciji, o Bošnjacima kao naciji, sve je to
došlo sa Zapada, a ovdje jest preko “austrijskih” Hrvata i Srba, i to sa velikim zakašnjenjem.
Ideja nacije koja se iz intelektualnih i političkih centara posredstvom raznih medija širi u
puk ne nastaje u svim dijelovima Evrope istovremeno. Svuda se kasni u odnosu na Engle-
sku – što istočnije to kasnije. Kasni se u centralnoj i južnoj Evropi, Rusiji i Balkanu. U
odnosu na Engleze kasne čak i Francuzi. Dakle, sve dolazi otuda i to s velikim zakašnjenjem.
U tome razumijevanju nacije religijska pripadnost nije se tada tretirala kao konstitutivno
obilježje nacije. Nijemci se kao nacija (a kasnije na Balkanu, i Albanci u današnjem obliku)
ne bi mogli ni formirati da se religijska pripadnost tretirala kao njeno konstitutivno obiljež-
je. Ali vrijeme čini svoje. Danas se kod autora koji se bave ovim problemima, uz ostala
obilježja, i religija u nekim slučajevima smatra konstitutivnim obilježjem. Zapravo, čitava
ta priča poprima obilježja Wittgensteinove “porodične sličnosti”, kao porodice riječi koje
se po svojoj sličnosti (A je slično B, B je slično C, C je slično D itd, ali to znači da A ne
mora biti slično D, mada još uvijek čine jednu “porodicu riječi”) međusobno prožimaju i
ukrštaju. To je samo jedna porodica međusobno sličnih riječi koje čine jednu zajednicu.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 51
MR. SC. ALIJA HODŽIĆ

Tako je i sa kriterijima koje upotrebljavamo kada govorimo što je to što bi se danas moglo
navesti da konstituira jednu ili neku drugu naciju. U XIX. stoljeću religija nije bila kriterij,
nije ulazila u “porodicu sličnosti”. Kada je govorio “Ne po zakonu (vjeri) nego po jeziku”
Vuk je zagovarao tadašnje kriterije, slijedio je njemački primjer.
Čin preimenovanja Muslimana u Bošnjake imao je dvostruko značenje: istodobno se
stanovništvo na koje se to odnosilo politički izjednačilo s pripadnicima druga dva nacional-
na “entiteta” i u bosanskohercegovačkom slučaju religijsku pripadnost, ili bolje rečeno
religijsko podrijetlo, uključilo kao tvorbeni element nacije (što je već ranije implicite ura-
đeno u slučaju hrvatske i srpske nacije). Za Evropu to stanovništvo više ne može biti tek
neka egzotična vjerska zajednica, već moderna nacija. Njega se onda, kao i pripadnike
neke druge evropske nacije, moralo i zaštititi od započetih masovnih ubojstava i masovnog
progona. Tada sam govorio da se to preimenovanje mora izvršiti prije svega zbog zaštite
ljudi. Pitanje države i, kako se to kaže u Hrvatskoj, državotvornog naroda dolazi nakon
toga. To je, međutim, bio tek dovršetak nečega što se na ovim prostorima započinjalo u
prvoj polovini XIX. stoljeća. Danas su se okolnosti umnogome promijenile pa i “konstruk-
cijski zahvati” oko nacije i strategije njenog djelovanja i reprodukcije moraju biti umnogo-
me drugačiji nego što je to bilo prije pedeset ili sto godina. Ukoliko je nastojanje usmjere-
no prema miru i napretku, ponavljanje starih obrazaca je kontraproduktivno.
A sada, ja ne bih volio da se stalno govori o naciji i ratu, ponavljaju pogreške naše i
prethodnih generacija, nego da se govori i misli o budućnosti, gledano iz perspektive u
kojoj su Bošnjaci postali ravnopravan bosanskohercegovački entitet, kao i da se agonija
koja vlada, a koja se mora i može riješiti, prevlada u skladu s vremenom u kojeme živimo,
s europskim i svjetskim okolnostima koje nisu nimalo lake ali jesu izazovne za ljude otvo-
renog uma.

52 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Doc. dr. sc. Adnan Jahić

Husaga Ćišić između ideala i


stvarnosti
Tko je bio Husaga Ćišić? Zašto je on važan za historijsku znanost? Imamo li adekvatnu
predodžbu o njegovoj osobi? Svaka znanstvena analiza života i djela znamenitog Mostarca
morala bi poći od navedenih pitanja. Ovakav pristup omogućava sagledavanje stvarnog
Husage, u okvirima historijske zbilje, bez idealizacije i zadržavanja na površini njegove
karakterne pojavnosti.
O Husagi Ćišiću do sada se uglavnom govorilo kao o autoru zahtjeva za priznavanjem
bošnjačke narodne posebnosti u Ustavu poslijeratne Federativne Narodne Republike Ju-
goslavije. Usljed takvog pristupa ostale su na marginama istraživanja druge relevantne či-
njenice iz Husaginog života koje su značajne kako za historijsku revalorizaciju njegova lika,
tako i za rekonstrukciju društvenih prilika u kojima je on djelovao. Tamo, pak, gdje se
težilo cjelovitoj retrospektivi, usljed ideoloških pretenzija, Ćišićevoj osobnosti je dat smi-
sao koji je sadržajno premašivao granice njegovog svijeta, pa je prikazan kao svojevrsni
prorok dolazećih ideja i vrijednosti.1 Noviji osvrti glorificiraju ga kao borca za nacionalno
dostojanstvo Bošnjaka2, bakljonošu bošnjačke narodnosti3, stavljajući ga u kontekst moder-
ne rasprave o bošnjačkom kontinuitetu i samosvojnosti. Traži se veći sluh historijske nau-
ke za Husagu i druge borce za nacionalna prava Bošnjaka.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da je priča o Husagi Ćišiću kazivanje o čovjeku čiji su
ideali bili u raskoraku sa stvarnošću u kojoj je živio, usljed čega je ovaj Mostarac doživljavao
brojna razočarenja: u ljude, pokrete, države, ideologije... Njegova snaga, pak, ležala je u
činjenici što on ta razočarenja nije prihvatao kao povod za pasivizaciju i konformizam. Nije
se mirio sa postojećim stanjem, najmanje sa rezigniranim povlačenjem u privatnost, daleko
od društvenih problema. Naša je zadaća da osvijetlimo kontraste u koje je ulazio spram
zbilje društva i politike, kad je nastojao promovirati svoje ideje i ciljeve, kad je istrajavao
na principima i idealima za koje je vjerovao da daju smisao društvenom angažmanu i stre-
mljenju. Ti kontrasti predstavljaju područje razumijevanja historijskog Husage, njihove
dubine i jazovi, ali i njihova premošćivanja. Pitanje glasi: što je uticalo na njihov opseg u
pojedinim razdobljima?

“Posvetiću život historiji i ljudima...”


Husein Husaga Ćišić4 (1878.-1956.) pripadao je onoj kategoriji ljudi koja se ne zadovo-
ljava životom ispunjenim brigom za materijalni probitak i društveni položaj. Čini se kako
je taj idealizam u sebi prepoznao još kao mladi polaznik medrese, slušajući muderisa Ali
Fehmi ef. Džabića, budućeg vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Tradicional-
ni pristup islamskim naukama nije plijenio srce znatiželjnog Husage, čiji je intelektualni
interes nadilazio uske okvire medresanske učenosti. Džabić je u njemu vidio valjanog
vjerskog službenika, ali u Husagi nije bilo sklonosti ka pozivu koji nije otvoren prema iza-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 53
DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

zovima vremena. S vremenom su Džabićevi nagovori prerasli u pritisak, pa je Husaga


napustio medresu izjavljujući da ima druge životne naume. “Posvetiću život historiji i
ljudima...”5 – programski je opisao svoja opredjeljenja i nazore. Posvećenost historiji i ljudima
značila je borbu za slobodu i čast njegove domovine, za prava i interese njegovog naroda.
Samo dijelom je njegov idealizam imao oslonac u njegovom materijalnom položaju.
Husaga je bio srednji zemljoposjednik, živio je od prihoda porodičnog imanja, bez luksuza
i rasipanja. Nije se upuštao u unosnije poslove, a puno novca je trošio na knjige, obrazova-
nje i društvene inicijative.6 U poslijeratnim godinama ostao je po strani političkih svrsta-
vanja, ali je krajem 1926. godine prihvatio ponudu JMO da joj bude nosilac liste na oblasnim
izborima za grad Mostar.7 Taj mu je angažman donio položaj potpredsjednika Oblasne
skupštine, te mjesto referenta za socijalna i zdravstvena pitanja za Hercegovinu. Nije iz-
gubio samostalnost političkog rasuđivanja, ali mu je egzistencija sve više ovisila o javnoj
službi. Nakon šestosiječanjske diktature, pritisnut teškim bremenom velike porodice8,
odlučio se prikloniti Spahi, istupiti na Mačekovoj listi na petosvibanjskim izborima, što mu
je osiguralo mandat mostarskog gradonačelnika i funkciju predsjednika vakufskog sabora u
Sarajevu. Taj mu je čin donio egzistencijalnu stabilnost, ali samo do sloma jugoslavenske
države i formiranja NDH. Slijedili su novi izazovi, odlazak sinova u partizane, život u oku-
piranom gradu, tegobe ratnog preživljavanja...
Nesporno je Husagino prisustvo u politici i javnim službama, naročito u zrelim godina-
ma, bilo i odrazom njegovog obrazovnog statusa – neposjedovanja odgovarajuće školske
spreme i stručnosti za obavljanje nekih drugih poslova. Ćišić, međutim, nije dozvoljavao
da ta realnost kompromitira principe i ideale u koje je vjerovao. To je jasno pokazao tijekom
ratnih i poratnih četrdesetih, kad se sukobio sa establishmentima režima koji su negirali
bošnjačko pravo na slobodu i nacionalni dignitet u vlastitoj domovini.

Razočarani demokrat
Husagine nazore u njegovim dvadesetim, kada se uključio u društveni život Bosne i
Hercegovine, odredila je njegova odbojnost prema austrougarskom režimu, kojeg je mladi
Mostarac smatrao pogubnim po interese njegove domovine. Nemirenje s tuđinskom upra-
vom generiralo je njegovu naklonost prema Srbima, kao, smatrao je, prirodnim saveznicima
Bošnjaka u borbi za oslobođenje od nenarodne vlasti. Pozitivno je gledao na spone između
bošnjačke i srpske politike, a i sam je davao doprinos pišući u Musavatu i potičući protua-
ustrijsko raspoloženje. Prvobitni entuzijazam, međutim, ozbiljno će relativizirati politička
zbivanja u domovini nakon aneksije 1908. godine. Tada će u svoj punini doći do izražaja
nepremostivi generacijski jaz između dva svijeta – oportunistički nastrojene narodne poli-
tike, sklone nagodbama s vlastima, i buntovnog idealiste, koji nije prihvatao parcijalna
rješenja i kompromise. Kada je proglašena aneksija, Husagi je bilo tek nepunih trideset.
Odsudni udarac njegovoj vjeri u združenu bošnjačko-srpsku borbu protiv austrougarskog
režima predstavljao je odlazak srpske poklonstvene delegacije u Beč, koja je 3. maja 1909.
godine, pred ministrom Buriánom priznala aneksiju i demonstrirala lojalnost monarhiji.9
Kada je u februaru 1910. godine aneksiju priznalo i čelništvo Muslimanske narodne orga-
nizacije, Husaga je istupio iz njenih redova i zajedno sa Osmanom Đikićem i Smailagom
Ćemalovićem formirao zasebnu političku grupaciju tzv. demokrata, koji su distanciranjem
od narodne politike težili otvoriti novu perspektivu bošnjačko-srpske suradnje protiv tu-
đinske uprave.10

54 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Bitan oslonac nove borbe bio je pokušaj redizajniranja socijalne podloge bošnjačke po-
litike. MNO je bila izložena nesmiljenoj kritici u demokratskom glasilu Samouprava, koje
je napadalo njenu usku interesnu lociranost u zemljišnom pitanju, tretiranom od strane
agrarne stranke kao općebošnjačko pitanje. Klasno intonirana politika MNO produbljivala
je razlike između bošnjačke i srpske politike, što je za demokrate značilo dugoročno sla-
bljenje bosanskih snaga i doprinos jačanju tuđinske uprave. Kao odgovor na klasni partiku-
larizam MNO demokrati su potencirali socijalne interese širih društvenih slojeva – boš-
njačkog građanstva i seljaštva, zanatlija, radnika i težaka, koje, smatrali su, nakon ostvarene
vjersko-prosvjetne autonomije agrarna stranka više ne može predstavljati.11 Devalviranjem
begovskog pitanja demokrati su nastojali obnoviti bošnjački politički potencijal za općebo-
sansku protuaustrijsku angažiranost.
Logika demokratske stranke, međutim, zasnivala se na irealnim premisama, utoliko što
ni sa jedne ni sa druge strane nije bilo sluha za tonove posredništva i suradnje. MNO,
uživajući nepodijeljenu bošnjačku podršku, demokrate je smatrala prosrbima koji ugroža-
vaju ekonomski položaj Bošnjaka. Nakon pakta sa Hrvatima 1911. godine, prvake MNO
Samouprava je nazvala izdajnicima koji su prihvatili hrvatski jezik i pristali na pripajanje
Bosne i Hercegovine Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. “Dakle, pristali na sve, protiv čega
smo se do danas najodlučnije borili i možda nesavjesno, zaplivali strujom, koja naš islamski
millet može dovesti do katastrofe.”12 Drugo razočarenje poticalo je ponašanje srpskih po-
litičara, njihova stranačka i konfesionalna uskogrudnost, njihovi stavovi i izjave kojim su
osobne interese pretpostavljali združenoj borbi protiv tuđina, hraneći razdor i potičući
muslimane na odlučan otpor agrarnoj reformi. Pokreti krajiških seljaka, koje je Srpska reč
opisivala kao primjere dostojanstva i odvažnosti, za Husagu Ćišića su bile apsurdne mani-
festacije nasilja i bespravlja, ali i potrebni dokaz vladi, za vrijeme proračunske debate, da
Bosni i Hercegovini treba više žandarmskih kasarni nego škola.13 Husaga nije imao razumi-
jevanja za izjave srpskih političara koji su prijetećim tonom, prema njegovim navodima,
počeli po zborovima proricati “kako nije daleko čas kada će novi vjetar otpuhnuti smrdljive
čardake ‘feudalaca’, navodno, koji su i moralni i materijalni život svoj na smradu zasnovali”14.
Po izbijanju balkanskih ratova pojedini srpski prvaci su poručivali Bošnjacima da gubitak
posjeda nije ono najgore što bi im se u skorije vrijeme moglo dogoditi.15
Ipak, vjerovatno najveće razočarenje Husagi je priuštio Šerif ef. Arnautović. Čovjek
kojem se divio u ranoj fazi pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju nakon
aneksije se, u njegovim očima, pretvorio u nestabilnog političara sklonog spektakularnim
obratima i kompromisima. Husagu je posebno pogađalo Šerifovo demonstrativno okretanje
vladi i nuđenje političkih usluga. “Ta ako je baš bilo potrebno da se neko i od Muslimana
nadmeće sa ondašnjim vođstvom ‘Srp. Nar. organizacije’ u iskazivanju preduboke lojalnosti
i odanosti Austrijskome ćesaru i t.d., zar je tu baš morao biti Šerif Arnautović, zar ne bi
mnogo shodnije bilo da se je ta stvar prepustila starim udvaračima i ulizicama [...]”.16
U real-politici sabora svoga vremena Husaga, očito, nije pronalazio nikakvu perspektivu
za principe i ciljeve za koje se zalagao.

Od lošega ka gorem
Husaga Ćišić je pozdravio stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine
kao veliko djelo narodnog oslobođenja i ujedinjenja kojem je i sam stremio kao nepomirlji-
vi austrofob i patriota. Ali su ga događaji u novoformiranoj državi, nadasve položaj musli-

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 55
DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

mana i ponašanje vlasti, ubrzo otrijeznili i doveli do novog razočarenja. Nova država bila je
daleko od ideala slobodne narodne zajednice za kojeg se on borio.
Husaga je smatrao da je glavni krivac za negativno stanje u državi prečanska politika oli-
čena u Pribićevićevoj Jugoslavenskoj demokratskoj stranci. On je u njoj gledao gomilu dema-
goga i karijerista koji su pod plaštom jugoslavenstva i demokracije težili ostvariti svoje mate-
rijalne ciljeve. Nazivao ih je, ne bez osjetne doze šovinizma, neljudima bez nacionalnog
osvjedočenja, Čivutima slavenske pasmine, Gogoljevim židovima Jankelova tipa, “koji kad se
i krste i klanjaju misle samo na kakav šićar.”17 Oni su, prema njegovom shvatanju, bili zasluž-
ni za promociju nestručnosti, diletantizma i bespravlja u političkoj i administrativnoj praksi
mlade jugoslavenske države.18 Rješenje je vidio u većem oslanjanju na znanje i iskustvo srbi-
janskih kadrova, “koji su sve faze državničkoga života preko glave preturili”19.
Čini se kako je Husagino negativno gledanje na prečansku politiku poticalo iz njene
uloge u zbivanjima koja su prethodila nastanku zajedničke države. Nije bio oduševljen
načinom na koji su formirana narodna vijeća, nadasve paternalističkim odnosom Zagreba
prema Sarajevu i, kako je smatrao, neovlaštenim uključivanjem Bosne i Hercegovine u
provizornu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.20 Ipak, glavno nezadovoljstvo prečanskom
politikom bilo je generirano njenom ulogom u rješavanju agrarnog pitanja. Husaga je dobro
poznavao agrarnu problematiku, bio prisutan na sastancima gdje se o njoj raspravljalo,
nudio relevantna tumačenja agrarnih prilika i prakse u Bosni i Hercegovini. Nije se libio,
perom i govorom, demaskirati politiku agrarnog ministarstva, svodeći je na bezobzirnu
otimačinu bošnjačke imovine – sve u ime socijalne pravde i progresa.21
Slabost Husagine percepcije, međutim, bio je njegov oprez u kritici vladajućih srbijanskih
krugova, čiju je politiku nevješto apstrahirao od ostatka vladajućeg establishmenta, terećenog
da je izvor svih nevolja i problema koje trpi Bosna pod režimskom čizmom. Oštro je napadao
uskoplemenski separatizam, upirući prstom u ‘patentirane nacionaliste’ kojim je, kako je
navodio, protubalijska, protušuckorska, protubegovska, zapravo protumuslimanska politika
“milija od zdrave nacionalne politike zasnovane na najširim narodnosnim koncepcijama [....]”22.
Istodobno je objašnjavao, u prepisci sa političarima, da u Bosni neće biti mira dok se u Beo-
gradu ne ograniči upliv tzv. poznavalaca bosanskih prilika, od kojih potiče svo zlo koje truje
odnose u njoj od ujedinjenja.23 Premda nije bio izričit, izvjesno je da je mislio na dr. Milana
Srškića i bosanske radikale koji su mutili vodu u Bosni još od prve beglučke uredbe i napada
na Stojana Protića, kojeg je Husaga neobično uvažavao i poštovao.24
Ipak, zaoštravanje srpsko-hrvatskih odnosa i uvođenje šestosiječanjske diktature suo-
čilo je Husagu sa velikosrpskom hegemonijom kao glavnom preprekom normalizaciji stanja
u državi, ali i ozbiljnom prijetnjom opstanku Bosne i Hercegovine. Nije izgubio nadu u
jugoslavensku državu, ali jeste u njenu perspektivu na postojećim političkim i nacionalnim
osnovama. Autonomija Bosne i Hercegovine postala je središnja točka njegove vizije kon-
solidacije zajedničke države.

Prema Spahi i JMO


Da je na međuratnoj političkoj sceni postojala autentična bosanskohercegovačka soci-
jaldemokracija, Husaga Ćišić bi bio, po svoj prilici, jedan od njenih istaknutih predstavni-
ka. Osobno je isticao da je čovjek koji ide lijevim putem, no politička praksa u državi iz
dana u dan ga je uvjeravala u destruktivni karakter tadašnjih stranaka. Do zavođenja šesto-
januarskog režima imao je prilično negativno mišljenje o Jugoslavenskoj muslimanskoj or-

56 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

ganizaciji i njenom vođi dr. Mehmedu Spahi, koje je poticalo iz karaktera njihovog odnosa
prema beogradskom režimu. Taj se odnos kretao od oštre opozicije do učešća u vladi, sa i
bez radikala, nositelja centralizma i isključivosti u državi. Husaga nije imao razumijevanja
za politiku stalne prilagodbe i kompromisa vodeće bošnjačke partije.
Glavna podloga njegove kritike Spahine politike bila je, smatrao je, njena legitimiraju-
ća uloga u državnoj pljački bošnjačke imovine. Za vrijeme Spahinog i Karamehmedovićevog
prisustva u drugoj vladi Nikole Pašića donijete su Druga beglučka i Uredba o finansijskoj
likvidaciji kmetskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Husagi je bilo nepojmljivo da je vlada u
kojoj sjede bošnjački ministri mogla donijeti uredbe kojim je “lišila stoljetnih baštinskih
imanja sve male i velike posjednike u našim pokrajinama, ostavivši ih tako bez ikakvih
sredstava za život.”25 Pritom je načinjena nagodba oko stvari o kojoj nije smjelo biti poga-
đanja. “Da bi, valjda, ovaj prvi ‘šiš-marš’ našeg dičnoga doktora [Spahe, op. a.] i družine u
beogradsku vladu bio što skuplji i pompozniji, on se usput odrekao i temeljne točke svoga
stranačkoga političkoga programa, tek da se vidi, da u velikim pitanjima on nije nikakav
sitničar i da njegov autonomistički pravac ne smije biti bauk ni za koga, ako se on u vladi
nalazi.”26 Nakon Spahinog ulaska u prvu vladu Velje Vukičevića 17. aprila 1927. godine
Husaga je isticao da je svaki Spahin ulazak u vladu Bošnjacima donosio samo nova iskuše-
nja i nesreće. Dok je bio ministar financija u trećoj vladi Ljube Davidovića, u drugoj polo-
vici 1924. godine, njegovi birači su bili izloženi stalnom nasilju radikalske opozicije koje je
nerijetko rezultiralo ubojstvima nedužnih ljudi. “Čuli smo tada kroz usta jednog Veljke
Grgurevića šta oprobani državotvorci misle o nama, kao što smo tada imali prilike da čuje-
mo, kako naši državotvorci po javnim zborovima veličaju ime nekakva Soldana Popovića,
koji je u prisustvu organa javne bezbjednosti, pri jednoj sudskoj komisiji, junački, proparao
jednom begu trbuh!”27 U isto vrijeme, prema Husaginim navodima, desili su se i oni stra-
vični pokolji nedužnih muslimana u Šahovićima i Pavinom Polju. Posljednji Spahin ulazak
u Vukičevićevu vladu, zajedno sa dr. Milanom Srškićem i Vladimirom Andrićem, nepomir-
ljivim borcima protiv bosanskih aga i begova, za Husagu je bio signal da se Bošnjacima
spremaju samo nove nevolje i nepravde.
Husaga je tijekom dvadesetih u Spahi gledao manipulatora koji je vješto iskoristio težak
položaj bošnjačkog naroda za vlastito političko uzdizanje, usljed čega je postao ne samo
neprijeporni narodni vođa, nego čak i neka vrst fetiša među muslimanima. Narodna nevo-
lja je, međutim, nesposobnost da se prodre u stvarne motive njegove borbe za bošnjačka
prava. “Jer, ma koliko se trudili, da u osamgodišnjem poslaničkom radu njegovu otkrijemo
i jedan cigli muški gest, koji bi bio izveden u odbranu opljačkanih, poniženih i povrijeđenih
njegovih birača, trud će nam oko toga uzaludan biti. – On je izgleda, ratoboran samo za
tezgama sarajevskih bakalina i ondje, gdje ga dinski dušmani ne čuju.”28
Ne treba biti veliki poznavalac političke historije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
da se zaključi da navedene Husagine ocjene nisu bile samo proizvod objektivne analize
Spahine politike. Prešućivao je činjenicu da je Spaho napustio prvu vladu Stojana Protića
upravo zbog neslaganja sa nacrtom teksta koji je bio ugrađen u Prethodne odredbe za pri-
premu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine29 JMO je mogla ostati izvan svih vla-
dinih kombinacija, no da li bi to značilo i povoljnija rješenja za zemljoposjednike? Na
koncu, i druga beglučka uredba i beglučki zakon iz 1928. godine doneseni su nakon iscrpnih
pregovora između radikala i JMO i predstavljali su za bošnjačke zemljoposjednike kudika-
mo prihvatljivija rješenja u odnosu na prvu beglučku uredbu od 14. februara 1920. godine
Takođe, Husagini prigovori u pogledu nasilja 1924. teško su održivi, jer su Bošnjaci bili

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 57
DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

predmet zločina još od 1918. godine. I sam Husaga je 14. augusta 1925. godine napisao i
potpisao rezoluciju građana Mostara protiv pokolja Bošnjaka u istočnoj Hercegovini.30 Što
se tiče krvoprolića u Šahovićima i Pavinom Polju, on se dogodio nakon kratkotrajnog man-
data vlade u kojoj je Spaho držao resor financija.
Godine šestosiječanjske diktature su uticale na Husaginu percepciju utoliko što je
definitivno promijenio svoj odnos prema JMO i od žestokog kritičara, preko političara
sklonog pogodbi, postao njen lojalni pristaša i branitelj. Vezivanje za Spahu donijelo mu je
gradonačelničko mjesto u Mostaru ali i čast predsjednika iznova autonomnog vakufskog
sabora u Sarajevu. Sve je to imalo svoju cijenu, koja je prijetila ozbiljnom kompromitacijom
njegove ličnosti: Spahin ulazak u Stojadinovićevu vladu i formiranje Jugoslavenske radikal-
ne zajednice služili su konsolidaciji centralističkog režima i izolaciji hrvatske opozicije.31
Husaga je po prvi put u svojoj političkoj i društvenoj karijeri, bez rezerve, postao dio vla-
dajućeg establishmenta, uvaženi gradonačelnik, senator, javni radnik, osoba od koje se
očekivao mudar savjet, korisna preporuka, materijalna potpora.
Na konstituirajućoj sjednici Vakufsko-mearifskog sabora od 5. juna 1937. godine na
prijedlog dr. Mehmeda Spahe, Husaga Ćišić je jednoglasno izabran za novog predsjednika
tog sabora.32 Tom prilikom održao je govor više političkog a manje vjerskog i prosvjetnog
sadržaja. Nakon izraza zahvalnosti kruni i državnim zvaničnicima uputio je kraći panegirik
u čast bošnjačkog vođe, nezamisliv u ranijim godinama:

“Ali svakako jedna od najprijatnijih mojih dužnosti jeste ta, što kao člana ovog
visokog foruma mogu pozdraviti i našeg dragog vođu g. dr. Mehmeda Spahu.
Naša radost je tim veća, što ga evo danas vidim u svojoj sredini kao našega druga,
od čijeg autoriteta, sposobnosti i iskustva mi sa sigurnošću očekujemo najjaču
potporu u našem odgovornom radu. Muslimani Kraljevine Jugoslavije – a speci-
jalno sa ovog našeg područja – će pokoljenjima predavati ime tog našeg – musli-
manskog – najistaknutijeg čovjeka zadnjih decenija, koji je kao vođa nas musli-
mana dostojno branio naše interese i svojom mudrom politikom vratio nam ono
zašto su se Firdus, Džabić i ostali narodni prvaci prije dvadeset godina borili i
što su ostvarili. Neka g. dr. Spahi bude najjača zahvalnost saznanje, da musli-
manski elemenat u njemu gleda najdragocjeniji svoj kapital.”33

Za pristajanje uz Spahu Husaga je imao konkretna objašnjenja. U pismu Suljagi Saliha-


giću isticao je bespredmetnost oponiranja partiji iza koje stoji bezmalo sav bošnjački narod,
ali i potrebu da se izbjegne jalovo kritizerstvo u zavjetrini političke neaktivnosti. “Moja
ambicija uvijek je bila u tome da moji napori ne idu u vjetar, nego da donesu koristi sredi-
ni iz koje sam potekao, a Bog mi je svjedok, da za to nikad nisam žalio žrtava.”34 Sebe je
opisivao kao pragmatičara koji se bori za moguće i realno. “Treba se gurati kroz život, jer
dok plivaš nećeš potonuti.”35 Svoje devize je provodio u praksu plodotvornim radom za
žitelje grada na Neretvi, uključujući simpatizere i pristaše budućeg establishmenta.36

Husagino bosanstvo
Husagini stavovi o naciji nisu bili proizvod nekog konzistentnog teorijskog pristupa već
su evoluirali iz političke zbilje određene epohe, ref lektirajući težnju da se domisli i ekspli-
cira najoptimalnija nacionalna platforma za vlastiti narod i okruženje u kojem živi. Vjerovao

58 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

je u historijsku i političku individualnost bošnjačkog naroda, ali je u različitim razdobljima


različito tumačio njegov identitet. U svojim tridesetim i ranim četrdesetim Bošnjake je
smatrao “srpskim plemenom” koje je svoju posebnost izgradilo u stalnim ratovima protiv
osvajačkih vojski, položivši oružje tek pred Omer pašom Latasom 1850. godine37 Teorija
troplemenskog naroda, međutim, prestala mu je biti uvjerljiva zahvaljujući neravnopravno-
sti koju je perpetuirao centralistički poredak, naročito Nikola Pašić, koji je svojom politikom
selektivne primjene zakona relativizirao i ono malo političkih i građanskih sloboda koje je
nudio vidovdanski sustav.38 Isti je bio slučaj sa integralnim jugoslavenstvom koje nije na-
stalo sintezom etničkih, konfesionalnih i kulturnih različitosti već diktatom vlasti kako bi
se “osigurao prestiž u državi onima koji su tu i prije vedrili i oblačili”39. Najdeblji kraj še-
stosiječanjskim nacionalnim i administrativnim režimom izvukli su ponovo Bosanci, koji
su politički trebali nestati kao nelojalan i nepoćudan element.
Nakon gorkog iskustva sa jugoslavenskim režimima, vidovdanskim i šestosiječanjskim,
Husaga je bio ubijeđen da bosanskohercegovačko stanovništvo treba tretirati kao poseban
političko-nacionalni entitet u decentraliziranoj jugoslavenskoj zajednici. Burna zbivanja
1939. godine pomažu mu da artikulira svoje bosanstvo, koje ne ograničava samo na bosan-
skohercegovačke muslimane već ostavlja otvorenim za sve žitelje Bosne i Hercegovine.
Podržava ciljeve Pokreta za autonomiju Bosne težeći uticati na njegov tok i ishod i riječju
i djelom.
Husaga je vjerovao da se bosanstvo i bosanska autonomija mogu ostvariti najširom mo-
bilizacijom narodnih masa, uslijed čega je poticao lokalne prvake na odlučnu akciju.40 Nije
bio zadovoljan politikom novog vođe dr. Džaferbega Kulenovića koji je sjedio u vladi i čekao
pozitivan administrativni rasplet u državi. U jednom pismu Kulenoviću je izrazio sumnju
u mogućnost da “putem neke milosti Jugo-Bosna dobije svoju samoupravu”41. Isto intoni-
rana pisma stizala su Husagi od ljevičarski nastrojene omladine koja nije imala sluha za
metode građanske borbe.42 Njemu pak nije preostalo ništa drugo do li da radi za autono-
miju u sklopu postojećeg bošnjačkog establishmenta.
Drugi svjetski rat iz osnove je promijenio izglede njegove borbe utoliko što se pojavio
partizanski oslobodilački pokret čija je ratna platforma oružanog bratstva bosanskoherce-
govačkih naroda u velikoj mjeri konvenirala njegovoj koncepciji bosanske političko-nacio-
nalne individualnosti. U tom pokretu sudjelovali su i poginuli njegovi sinovi, Husref i
Midhat, a ni za njega, rezolutnog antifašistu i antiustašu, nije bilo dileme da je borba koju
vode partizani jedini spas za njegov narod i okupiranu domovinu. Nema sumnje da su od-
lukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine
ostvarena Husagina stremljenja u pogledu bosanskohercegovačke političko-državne samo-
stalnosti, ali je tek predstojalo suočavanje sa presudnom točkom priznavanja Bosne – pita-
njem prihvatanja njene narodnosne posebnosti.
Husagi je moralo biti golemo razočarenje kad je početkom 1946. godine spoznao da
nacionalnom politikom novonastajuće države iznova kormilare ljudi koji žmire pred činje-
nicama zarad političkih interesa. Poslije rata pisao je o bošnjačkim žrtvama uloženim u
izgradnju novog društvenog poretka, “u kojem neće biti povlašćenih i podvlašćenih eleme-
nata, povlašćenih i podvlašćenih po otrcanim nacionalnim receptima patentiranih nacio-
nalaca nego poretka u kojem će princip pune ravnopravnosti među ljudima dobre volje
nehvaljeno doći do svoga izražaja.”43 Da taj poredak neće biti odraz njegovih vizija shvatio
je kad mu je Ustavotvorna skupština FNRJ odbila prijedlog o uvrštavanju šeste buktinje u
grb nove države kao simbola narodne posebnosti Bosne i Hercegovine.44 Husaga se založio

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 59
DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

za ustavno definiranje bosanske narodnosti (princip Bosna – Bosancima), ali je naišao na zid
otpora i nerazumijevanja nove elite. Komunistička vlast je priznala njegovu Bosnu, ali samo
sa Hrvatima, Srbima i ostalim, od kojih se i dalje očekivalo da se opredjeljuju, baš kao u
vrijeme ‘patentiranih nacionalista’ kojim je tijek historije tek zameo trag. Bio je to kraj
stremljenja jednog odvažnog Mostarca, koji je bio zatvaran zbog borbe za Bosnu, koji je
odvažno oponirao ustašama i okupatorima kad su ga pozivali u svoj tabor, koji je zamjerio
Hamidbegu Kurbegoviću što je u vakufskom saboru istupio protiv širenja komunizma
među muslimanskom omladinom.45 Husaga je još jednom spoznao historijsku istinu da
politička pragma i ljudski ideali teško bivaju dobri saveznici.

Umjesto zaključka
Godine 1927., u spomen Osmanu Đikiću, Husaga Ćišić je sljedećim riječima opisao
bošnjački narodni karakter i profil:

“Jedna od najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih ‘Bošnjana’’


najstarijega, kao i starijega doba, bila je jedna vrst otmene netrpeljivosti prema
svemu – što nije njihovo. – Ni samo vrijeme, ni sve one faze političkog života,
kroz koje se, tijekom vremena, nevoljno promicahu nije dostajalo, da tu crtu u
njihovu karakteru izmijeni. – Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebi.

Razne siledžije, istina, uspijevale su da ih, od vremena na vrijeme, pritjeraju zidu i


prisile u jednu ruku da zatvaraju svoja srca pred njima, da bi tako povučeni sami u sebe
izdržali sve napasti napastnika do kraja i to – do svakoga kraja.”46
Desetljeća koja su uslijedila bila su zorna historijska potvrda osnovanosti navedenih
Husaginih opservacija.

Bilješke
1
Pogledati: Mugdim Karabeg, Život i djelo Husage Ćišića, Feljton 1-7, Oslobođenje, 9. 2. 1986. – 15. 2. 1986.godine. Autor se pri
izradi feljtona služio brojnom relevantnom dokumentacijom, donio mnoge zanimljive i korisne obavijesti, ali je Ćišića, očito,
težio dovesti u sklad sa vladajućim sustavom vrijednosti, odnosno važećim predstavama o naprednim Bošnjacima. “Godinama
je bio najistaknutija figura Muslimana Jugoslavije, ali nikad nije zagazio čak ni u plićake nacionalizma ili islamskog fundamen-
talizma. Naprotiv, još između dva rata zalagao se za rješenje ‘muslimanskog pitanja’ u stilu koji je ozakonjen nakon oslobođenja.”
M. Karabeg, Sužanj, senator i avnojevac, Oslobođenje, 9. 2. 1986., str. 9.
2
Faruk Vele, Husaga Ćišić, http://www.bosnjacki-topraci.com
3
Avdo Metjahić, Ko je Husaga Ćišić, http://www.orbus.be/aktua/arhiva/aktua2345.htm
4
O Husagi Ćišiću pogledati: Hivzija Hasandedić, Merhum Husaga Ćišić iz Mostara, Glasnik VIS, VIII/1957.., br. 1-3, str. 138-141.
Također pogledati: Sto trideset godina od rođenja Husage Ćišića, Godišnjak BZK Preporod, VIII/2008, str. 120-121.
5
Bošnjački institut Sarajevo (dalje: BIS), Glas protiv Ustava – Život i djelo Huseina Husage Ćišića (dalje: GPU), zbirka komentara i
dokumenata, rukopis br. 89037693, bez autora, mjesta i godine, str. 9.
6
BIS, GPU, str. 108.
7
Pravda, VI/1926., br. 50, str. 1. Kao Husagino zanimanje na listi je navedeno: ‘posjednik’. Prohrvatska muslimanska opozicija
u Mostaru isticala je kako je kandidiranjem Husage Ćišića JMO zaplivala u ‘srpske redove’. M.O. Ćišić – opet muhtar, Pravda,
VII/1927., br. 41, str. 2.
8
Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo 1984, str. 472.
9
Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. [drugo izdanje], Sarajevo 1997.,
str. 201.
10
Ibrahim Kemura, Uloga ‘Gajreta’ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo 1986., str. 59.
11
M. Imamović, Pravni položaj, str. 239.
12
Samouprava, II/1911., br. 14, 4 .4. 1991.
13
Husein Ćišić, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, Sarajevo 1919., str. 19.
14
Isto, str. 101.

60 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

15
Edin Radušić, Odnos vlasti i domaćih političkih snaga prema stranim naseljenicima i naseljenicima izbjeglim povratnicima u
Bosnu i Hercegovinu u kontekstu borbe za zemlju u prvom ustavnom razdoblju 1910.-1914., unutar: The Shared History – The
Faith of Refugees and Emigrants from the Territory of Former Yugoslavia, Sremska Kamenica 2008, str. 183.
16
H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 21.
17
Isto, str. 9.
18
Isto, str. 8-9.
19
Isto, str. 9.
20
BIS, Husein Ćišić, Muslimanka i njezina – peča i feredža, rukopis, bez mjesta i godine, bez strane.
21
H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 31-36. Takođe: Husein Ćišić, Malo odgovora ‘stručnjaku’ iz agrarnog ministarstva gosp. Gj. M. Mariću,
Mostar 1920., str. 28-29.
22
BIS, GPU, str. 138. Pismo dr. Hamdiji Karamehmedoviću od 3. 12. 1924. godine
23
Isto, str. 143.
24
M. Karabeg, Sužanj, senator i avnojevac.
25
BIS, GPU, str. 175.
26
Isto, str. 176.
27
Isto, str. 177.
28
Isto, str. 178.
29
Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918. – 1941. godine, Sarajevo 1958., str. 156.
30
BIS, GPU, str. 128. “U rezoluciji sa zbora istaknuti su zločini od 1918. do 1925. godine u kojoj se spominje klanje i ubojstvo
preko sto Bošnjaka gatačkog, bilećkog i trebinjskog sreza. Na kraju rezolucije stoji: ‘Nadalje tražimo da se državne vlasti pri-
hvate najefikasnijih mjera da se jedanput zauvijek stane na put pokoljima i razbojstvima nad Muslimanima, a da se obezbijedi
život i imetak za njihova ognjišta’.” Navod preuzet iz: http://www.gacko.net/osman_saric.htm
31
Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd 1965., str. 20.
32
Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (ARIZBH), Zapisnici Vakufsko mearifskog sabora za 1937. g[odinu].
Zapisnik Prve sjednice Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu održane dne 5. augusta 1937. godine, str. 2.
33
BIS, GPU, str. 171. Govor na prvoj sjednici vakufskog sabora.
34
Isto, str. 159.
35
Isto, str. 160.
36
M. Karabeg, Opozicionar na vlasti, Oslobođenje, 12. 2. 1986., str. 13.
37
H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 12.
38
Husein Ćišić, Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija, Sarajevo 1991., str. 104.
39
Isto.
40
BIS, GPU, str. 227. Pismo Ibrahim ef. Mehinagića.
41
Isto, str. 222. Pismo dr. Džaferu Kulenoviću.
42
“Na jednom sastanku sa kolegama – delegacijom kolega iz Beograda, pretresali smo pitanje našeg odnosa sa drugim autonoma-
šima, prvenstveno sa Džaferbegom Kulenovićem i odlučili smo da sad za sad nema ni govora da direktno s njime sarađujemo i
to zato što se on nalazi u vladi i partiji koja je protiv autonomije Bosne i Hercegovine.” Pismo sina Husrefa naslovljeno “Dragi
tatek!” od 15. listopada 1939. godine. Dokument u vlasništvu profesora Enesa Ratkušića.
43
H. Ćišić, Bosanskohercegovački muslimani, str. 112.
44
Više pogledati: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., str. 201-205.
45
“Jednom je istupio u Saboru protiv širenja komunizma među muslimanskom omladinom, što mu je zamjerio predsjednik
Husaga Ćišić, čija su dva sina bili organizirani komunisti, a jedan je odležao neko vrijeme u kaznionici u Sremskoj Mitrovici.”
Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Zagreb 1997., str. 160.
46
Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb 1990., str. 72.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 61
PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

Prof. dr. sc. Šaćir Filandra

Dvojbe o naciji i državi

Završetkom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je federalna jedinica (komuni-


stičke) Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). U ustavnom i formalno-pravnom
smislu ona je republika ravnopravna drugim republikama jugoslavenske federacije. Od svih
republika Bosna i Hercegovina se razlikuje utoliko što svoju državotvornost zasniva na hi-
storijskom i teritorijalno-političkom, a ne na isključivo nacionalnom načelu. Ostale repu-
blike, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija, jesu i nacionalno-političke za-
jednice jednog preovlađujućeg naroda – Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca i Makedona-
ca – a Bosna i Hercegovina je politička zajednica triju naroda, Srba, Bošnjaka i Hrvata.
Politički položaj Bosne i Bošnjaka odmah nakon rata određivao se na dva važna skupa,
jednom partijskom i jednom državnom. Nedoumice Komunističke partije Jugoslavije glede
Bosne i Bošnjaka prenose se i na ravan ustroja države. Komunistička partija oblikuje jugosla-
vensku državu, te se svi stranački ideološki nacrti i sudovi iz partije prenose i na državu.
Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ1, krajem 1945. i početkom 1946. godine,
zasjedanju koje je još imalo demokratsku i slobodarsku narav, Bošnjaci koji nisu djelatno
pripadali komunističkoj partiji postavili su vjerske i političke zahtjeve, s namjerom da osigu-
raju svoja prava u novoj državi. Zasjedanju Ustavotvorne skupštine prethodili su izbori koje
su komunisti organizirali septembra 1945. godine. Skupštini su upućene brojne predstavke.
Sadržaj predstavke Ulema-medžlisa iz Sarajeva, koju su “potpisali Pašić i Riđanović”2, odno-
si se na zahtijevanje većih vjerskih sloboda, osiguranje samostalnosti Islamske zajednice i
neotuđivost njene imovine. Slično su zahtijevali katolici i pravoslavci, a podnositelji su bili
biskupi Akšamović i srpski Sveti sinod. Muslimanski zahtjevi, prema riječima Milovana Đi-
lasa, ministra za Crnu Goru i zamjenika ministra za Konstituantu, bili su utoliko posebniji
“što su oni postavljali još i to da u bračnim, porodičnim i vakufskim stvarima sude šerijatske
sudije, vjerske sudije, čija će se nadležnost urediti posebnim zakonom.”3
Zahtjev Bošnjaka da se u njihovom porodičnom pravu ostanu primjenjivati šerijatski
zakoni proističe iz svjesnosti o porodici kao osnovnom oblikovatelju društva i zaštitniku
njegove muslimanske naravi. Razaranje, kao i ateiziranje muslimanske porodice, tijek je
koji se po Bošnjake smatrao opasnim i štetnim za moralne zasade njihove zajednice. Ko-
munistička ideološka jednoličnost zahtjev za njihovo izuzeće nije uvažavala. Sloboda vjer-
skih obreda i sloboda vjeroispovijesti jest postala ustavno načelo kojim se formalno riješio
i izjednačio položaj svih vjeroispovijesti.
Drugi činilac bitan za određivanje položaja Bošnjaka u jugoslavenskoj komunističkoj
federaciji jeste zahtjev Husage Ćišića4, narodnog zastupnika iz Mostara, da se Bošnjacima
politički uvaži status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom “Bošnjak” obilježi posebnom
buktinjom u grbu savezne države. U državnom grbu sve nacije kao konstituenti savezne
države bile su simbolizirane sa po jednom buktinjom, samo bošnjačke buktinje u prijedlo-
gu grba nije bilo, mada je bošnjačka nacionalnost od komunista tijekom rata “priznavana”,
i ta činjenica bunila je Ćišića, kao i sve Bošnjake. Navodeći da je Skupštini upućen niz
prijedloga, Đilas posebno naglašava “karakterističan predlog jednog muslimana da bi tre-

62 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

balo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Predlog se motiviše time da su muslimani
posebna nacionalnost, da su muslimani odobrili nacrt Ustava u svim njegovim pojedinosti-
ma, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol
muslimanske nacionalnosti”.
S obzirom na to da se u spomenutom slučaju radilo o iskušavanju demokratske i pravične
naravi nove države i novog društva, te odnosa komunista kao jedine njegove određujuće
snage prema pitanju nacionalne ravnopravnosti, posebno prema muslimanima, Bošnjacima i
Bosni, Đilas je vješto politički izbjegao jasan odgovor na upućeni zahtjev, dignuvši ga na te-
orijsku razinu, na kojoj je uvijek moguće obrazlaganje pro et contra, pritom jasno dajući
Bošnjacima do znanja da im se u političkom smislu nacionalnost ne “priznaje”. “Ja mislim da
parlament ne može pretresati pitanje jesu li muslimani nacionalna grupa ili nijesu, jer, na
kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skup-
štine, jer ona je onakva kakva jest. To je jedno teorijsko pitanje o kome se ljudi mogu prepi-
rati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se
jedan takav predlog motivirao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste fe-
deracije, to bi moglo biti predmetom pretresa. Ali, budući se stalo na stajalištu da svaka na-
cionalnost dobije svoju buktinju tada u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time,
razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje.”
Ćišić je osjetio da Srbi posredstvom komunista varaju i Bosnu i Bošnjake. Da nastavlja-
ju staru politiku osporavanja Bošnjaka i da idu na tihu podjelu Bosne. On je uviđao da se
određivanjem Bosne kao države “Srba i Hrvata i tako nešto...” ostavlja prostor za njenu
podjelu. Zato traži da se ona odredi kao bosanska republika, a ne kao republika “Srba,
Hrvata i tako nešto...”, te da se bosanska narodnost prikaže posebno, šestom buktinjom u
grbu države. S tim ciljem on podnosi pismenu predstavku Ministarstvu za konstituantu 5.
decembra 1945. godine. U drugoj predstavki, pošto prva nije urodila plodom, od 16. janu-
ara 1946. godine Ćišić ističe da su sve beogradske vlade od ujedinjenja do fašističkog sloma
nastojale “da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individulanost i da obesna-
že svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost”. Činjenicu da je Bosna vijekovima
zadržala samostalnost, “da je i pri oslobođenju ušla u sustav ujedinjenih jugoslavenskih
zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji” – Srbi to ignoriraju, ističući stalno
njen srpski karakter. Beogradskim vladama je riječ “Bosanac” isto što i svetogrđe.
Ćišić ingeniozno otkriva sve slabosti i zamke nacionalne nominacije Bošnjaka nazivom
“Musliman”. Zato ističe: “Nama Bosancima, kao nesumnjivom izdanku onih starih Bošnja-
ka ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku
toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima
naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.” Ta zamka s “muslimanstvom”, koga komunisti
Bošnjacima, doduše, nisu nametali, ali ga kao jedini oblik nominacije jesu prešutno dozvo-
ljavali, dok su bošnjaštvo oštro napadali, najbolje se, prema Ćišiću, ogleda u tome što su
Bošnjaci pri podjeli zemlje Maček-Cvetković sporazumom bili mimoiđeni kao anacionalni
element, jer zemlju dijele narodi, a ne vjerske zajednice. “I danas, kad nam se stalno suge-
rira da je naša uža domovina jednakopravna s ostalim federativnim jedinicama a mi Bosan-
ci sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije dozvoljeno niti da se pravim
imenom svojim zovemo. Našem se čovjeku ne daju pisati ni Bosancem ni Jugoslavenom, a
kada se po nevolji kaže Musliman, onda to pasira, valjda zato što je to kolektivni naziv za
tristo milijuna ljudi razbacanih na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim rasama
čovječjeg roda”5, ističe Ćišić.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 63
PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

Ćišić ne vjeruje da su nepravda i zamka s “muslimanstvom” isključivo stvar AVNOJ-a,


ali je takvo nominiranje za Bošnjake “grdno poniženje”. Naš svijet nije neopredijeljen u
narodnosnom smislu, “kako to neki hoće da kažu”, već je on, bez sumnje, izdanak starih
Bošnjaka. Hrvatska i srpska nacionalistička propaganda kod njega neće polučiti nikakav
uspjeh. Zato Ćišić ponovno traži da se u čl. 3 Ustava stavi umjesto pet “šest buktinja koso
položenih”, kako bi se pravdi udovoljilo.
Poslije Đilasovog cjelonoćnog vijećanja s Titom o Husaginom zahtjevu i pritiska na Klub
poslanika muslimana Bosne i Hercegovine, Ustav je donesen neprihvaćanjem Ćišićevog
zahtjeva. Tako je prvi ustav FNRJ donijet bez udovoljavanja bošnjačkom zahtjevu, jer je
Ćišić predstavljao volju naroda u tom trenutku, što se ne bi moglo reći za sve ostale boš-
njačke komunistički usmjerene zastupnike. Time je bošnjaštvo za narednih pedeset godi-
na bilo pokopano, a Bosna postavljena na klimave noge, vječito u procjepu svojatanja Srba
i Hrvata, što je njenu suvremenu povijest bitno obilježilo. I još gore, ni “muslimanstvo”, tj.
izjašnjavanje Bošnjaka kao “Muslimana”, što je od komunista kroz Drugi svjetski rat bilo
uvažavano i podupirano, a što je značilo priznavanje njihova nacionalnog individualiteta i
političkih prava koja iz toga proizlaze, u Ustavu nije prošlo. U svom prvom Ustavu komu-
nisti su Bošnjake kao naciju izbrisali, ostali su neuvaženi i svedeni na vjersku skupinu koja
je pod usmjeravajućom palicom velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija trebala “opredi-
jeliti” između jednih i drugih.
O pitanju ustroja komunističke Jugoslavije i oblikovanja njene heraldike, preko čega su
se prelamala krupna pitanja s bošnjačkog gledišta treba istači i protest Muhameda Hadži-
jahića. On je iz Zagreba uputio pismo Edvardu Kardelju, Osmanu Karabegoviću, Avdi
Humi i Glavnom odboru Muslimana Bosne i Hercegovine tražeći uvažavanje nacionalnosti
Bošnjaka. Hadžijahić upozorava da “muslimanske mase nisu zadovoljne što državni savezni
grb ističe samo pet buktinja kao simbola pet nacija”, da je na sastancima izražena želja da
“grb dobije i šestu buktinju kojom će se i formalno pokazati da su Muslimani subjekt rav-
nopravan sa braćom Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima...” Uko-
liko se oni ne priznaju kao narod ravnopravan s ostalim narodima, već samo kao vjerska
zajednica, onda se iz duha Ustava, prema Hadžijahiću, dovodi u pitanje i daljnji opstanak
Glavnog odbora muslimana Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo je da su Hadžijahić6 i Ćišić prije rata pripadali oprečnim političkim usmje-
renjima. Drugi svjetski rat i stradanje Bošnjaka poravnali su njihova stajališta, naglasili
njihovu bosansku dimenziju i doprinijeli tomu da obojica, neovisno jedan od drugom, traže
uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka i pojačavanje državnosti Bosne i Hercegovine. Takve
predstavke još u ta doba bilo je moguće pisati i iznositi jer se komunistički režim kao dr-
žavni, represivni sustav, ustrojio tek pedesetih godina XX. stoljeća.
Kao politička osnovica novog društvenog uređenja, svi zastupnici u Skupštini kritizira-
li su građansku ideologiju i politiku vlastitog naroda. Osnov je bilo ideološko razračunavanje
s prošlošću i zahtjev za sasvim novim zajedničkim narodnim i društvenim pretpostavkama.
Tako Zaim Šarac u ime Bošnjaka ističe da je “muslimansko političko voćstvo iskorišćavalo
vjerske osjećaje svojih birača i periodično zaoštravalo i podržavalo politički neobaviještene
kulturno-prosvjetno zaostale mase, a sve u cilju da bi to politikantsko voćstvo moglo vodi-
ti politikantsku, trgovačku politiku, pomažući svakoga i svašta samo da bi ostalo na povr-
šini, na vlasti”7. Takva ocjena prethodnih decenija bošnjačke politike postala je ideološki
neupitan i odredivi okvir razumijevanja suvremene bošnjačke politike, a time i Bošnjaka
kao naroda. Ona je bila toliko ideološki opterećena i povijesno netočna da je svojom proi-

64 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

zvoljnošću i politikantstvom nanijela nesagledivu štetu daljnjem bošnjačkom nacionalnom


i duhovnom razvoju. Njome je sve bošnjačko, što nije bilo komunističko, do te mjere ocr-
njeno i satanizirano da se svaki daljnji život mogao odvijati samo u krajnjem odvajanju od
te i takve tradicije. Muslimansko naslijeđe i predanje prikazani su kao balast, zaostalost i
nezadnjaštvo. Novi život tražio je njegovo odbacivanje i gaženje. Pošto Bošnjaci nisu imali
priznati politički položaj nacije, odricanje od predanja odnosilo se i moglo se odnositi jedi-
no na područje duha. U odricanju od “reakcionarne prošlosti” Bošnjaci su se odvojili, više
od drugih naroda bivše Jugoslavije, od svoje vjere islama, izvorišta svoje duhovnosti i pred-
voditelja i oblikovatelja svih iskaza svoga života. Time je bošnjačka i bosanska samosvijest,
udaljena od islama, zapala u neuravnoteženost, u čijim se krajnostima sljedećih decenija,
uglavnom, i razvijala.
Ustavotvorna skupština je jedino dosljedno zadržavala i branila teritorijalno-političku
jedinstvenost i samostalnost Bosne i Hercegovine. Bosnu je nemoguće podijeliti, deklara-
tivno se izjavljivalo, ona je spona Srba i Hrvata, “ona je kičma naše zajedničke države”, a
valja imati na umu i činjenicu “da je veliki dio muslimanskog življa nacionalno neopredije-
ljen”.8 Pitanja velikosrpskih i velikohrvatskih snaga “čija je Bosne i Hercegovina”, “srpska
ili hrvatska”, revolucijom je narod Bosne i same Jugoslavije pravedno riješio. “Nije bilo
moguće pripojiti Bosnu i Hercegovinu kao autonomnu pokrajinu ni Srbiji ni Hrvatskoj,
nije bilo moguće zbog toga što bi to izazvalo čitav niz pitanja i sumnji kod Srba, odnosno
Hrvata. Nije bilo moguće to učiniti i zbog naše muslimanske braće koja jedino u ovakvim
uvjetima, kao što predviđa taj Ustav, mogu slobodno, ekonomski i kulturno da se razvijaju
i da se slobodno, nacionalno opredjeljuju.”9 Bosanske granice nisu brana jednakopravnom
razvoju srpske i hrvatske kulture, a i “Muslimani Bosne i Hercegovine koji imaju svoje
kulturne tradicije i svoje oblike kulturnog života, razvijat će svoj kulturni život u plemeni-
tom nadmetanju sa Srbima i Hrvatima”10. Tim riječima Bošnjacima se priznaje kulturna,
ali ne i nacionalna posebnost. Oni se razvojem države mogu “opredijeliti”, te, ukoliko hoće,
u Srbe ili Hrvate pretopiti.
Rješenje bošnjačkog pitanja na državnoj razini sukladno je njegovu razumijevanju na
partijskoj, komunističkoj ravni. Ustavno-pravno rješenje proizilazilo je iz partijskog, s ob-
zirom na činjenicu da su u svim komunističkim jednopartijskim društvima država i društva
bila samo jedan od iskaza komunističke ideologije. Na Osnivačkom kongresu Komunistič-
ke partije Bosne i Hercegovine 1950. godine Moše Pijade iznio je komunističko razumije-
vanje političkog položaja Bosne i Bošnjaka. “Bosna i Hercegovina zauzima zasebno mjesto
među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajed-
ničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.”11 To da pet nacija živi u šest republika
jasno svjedoči da Bošnjaci u političkom smislu nisu ravnopravno postavljeni s ostalim na-
rodima jugoslavenske socijalističke federacije. Oni se samo spominju kao bosansko stanov-
ništvo riječima: “treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla, koji su
primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a uvelike nacionalno nisu
opredijeljeni.” Ta iznimka u evropskim razmjerama, to da postoji “stanovništvo bez naci-
onalnog obilježja”, plod je njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja, ističe Pijade.
Bosanska autonomija je, doduše, ostvarena u znatnoj mjeri, u formi obrazovanja poseb-
ne suverene narodne republike ravnopravne s ostalim narodnim republikama, mada “na-
rodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježje nacionalne republike kao ostale”12.
Razlog za njenu posebnost je u kombinaciji nacionalnih i historijsko-državno-pravnih ra-
zloga. Historijski razlozi poštivanja i ozakonjenja bosanske posebnosti, i pored toga što ona

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 65
PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

oduvijek “predstavlja određenu istorijsku jedinicu”, što je u srednjem vijeku “imala svoju
posebnu državnu organizaciju”, komunistima nisu dovoljni jamac za priznavanje bosanske
političke zasebnosti. Bilo je jakih snaga u komunističkim redovima koje bi preko tisućgo-
dišnje bosanske državnosti olahko prešle da su mogle sporazumno riješiti odnose između
dijelova srpskog i hrvatskog stanovništva u njoj, ili, drugačije rečeno, da su je uspjele “sret-
no” i “pravično” podijeliti. Specifični odnosi u nacionalnom sustavu bosanskog stanovništva,
to da u njoj živi “u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda”, kao i
“neopredijeljeni” muslimani, razlog je koji u kombinaciji s hostorijskim dokazima poluču-
je bosanskohercegovačku državnost. Bosna je zamišljena kao zemlja spajanja svih oprečno-
sti komunističke jugoslavenske federacije. Kako je jučer bila zemlja srpsko-hrvatskog raz-
dora, tako sutra treba da bude “osnovom čvrstog i više neraskidivog bratstva i jedinstva”
Srba i Hrvata i svih jugoslavenskih naroda, nastavlja Pijade.
Mjeru srpsko-hrvatske isprepletenosti i neraskidivosti u Bosni Pijade ističe stavom da
se Bosna ne smije razumjeti tako da doprinese oblikovanju “bosanske nacije”. Mada je
“nacionalno pitanje riješeno”, ne smije se zaboraviti njegovo postojanje, ili “padati u po-
grešno shvaćanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove bosanske nacije.13 To je za-
bluda, opasna zabluda koja ne znači nikakav napredak”, već nazadak prema postignutim
rješenjima u tim područjima. Pijade je time razotkrio svu lepezu neiskrenosti jednog dije-
la komunista prema Bosni i Bošnjacima. Bošnjaci nisu narod, to ne mogu, niti smiju biti
sami, oni moraju biti asimilirani, jedini je logički sukus njegovog krajnje ideološki obojenog
stava prema Bošnjacima. Bosna i Hercegovina, također, ne može biti, “talionica” nacija,
niti područje neke vlastite nacionalne osobenosti, čime je ona postavljena na staklene
noge, prepuštena iščekivanju njene podjele između Srbije i Hrvatske, jer je i “bosanstvo”,
za koje on ne kaže što pod tim pojmom misli, označeno kao opasno i zabranjeno.
Na taj način je Moše Pijade, kao predstavnik Centralnog komiteta KPJ na osnivačkom
kongresu partije bosanskih komunista, iznio stav vodstva nove države prema Bosni i Boš-
njacima. On se ideološki postavio prema Bosni i Bošnjacima na način koji nije odgovarao
niti njihovoj stvarnosti, niti njihovim potrebama. Njegova rješenja su postala, a u osnovi
kod najvećeg i najjačeg jugoslavenskog dijela komunista i ostala, važeća tijekom čitavog
trajanja komunističkog pokreta u jugoslavenskoj federaciji. Bošnjacima je jedino ostalo da
se “opredijele” i nacionalno “moderniziraju”, a Bosni je ostalo zadugo zabranjeno da obli-
kuje svoje, bosansko biće i tako obavlja sabiranje države i naroda. Cjelovito bosansko sta-
novništvo mogli bi prerasti u “bosansku naciju”, pomrsiti račune Srbima i Hrvatima u Bosni,
a to je ono čega se komunisti očito strahuju, jer prema njihovom ideološkom svjetonazoru
o nacionalnom pitanju, s ciljem pobjede komunizma, nacije treba da nestanu i prepuste
prvenstvo klasnom, tako da u toj optici nije bilo govora o nacionalnosti Bošnjaka, a pogo-
tovo ne o bosanskoj naciji.

Bilješke
1
Zasedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembar 1945. – 1. februara 1963. – februar 1964., – stenografske beleške, Beograd
– izdanje Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ.
2
Isto, str. 186.
3
Isto.
4
Husaga Ćišić (1878.-1956.) rodio se u Mostaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Djelatniji je sudionik Džabićevog
pokreta za vjersko-mearifsku autonomiju, a kao mladić bio je predsjednik muslimanske čitaonice u Mostaru. Jedan je od
osnivača Muslimanske demokratije i suradnik njenog lista Samouprava. U sukobu je sa austrougarskom vlašću koja ga protje-
ruje iz Mostara i Hercegovine, te nasilno šalje na bojište. Predsjednik je općine Mostar 1935. godine, senator je Kraljevine
Jugoslavije, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine, borac protiv sporazuma Maček-Cvetković,

66 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

pokretač Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941., antifašista i član III. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem
zasjedanju AVNOJ-a podnosilac je neusvojenog amandmana o bošnjačkim nacionalnim pravima, a poslanik je Saveznog vijeća
do smrti. Bio je svestrano obrazovan čovjek i mnogo je knjiga i studija napisao. Izdvajamo: Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj
pravdi naše demokratije (1919.). Obespravljeni (1920.), Jedan prijedlog za razmišljanje zamljovlasnicima (1925.), O beglučkoj uredbi,
Husein kapetan Gradaščević (1928.), Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.), Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska
autonomija (1945., obnovljeno 1990.), Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.), Mostar u Herceg-Bosni (objavljeno 1990.).
5
Obje navedene predstavke Husage Ćišića nalaze se u autorovoj arhivi, na čemu zahvaljujem Kerimu Ćišiću, Husaginu sinu,
koji mi ih je dao 1990. godine u Mostaru.
6
Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) rođen je u Sarajevu. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rodnom gradu, a Pravni
fakultet završio je u Zagrebu. Službovao je u Sarajevu, Zagrebu, Raši (Istra), Mostaru, Gradačcu, pa ponovno u Sarajevu. U
mirovinu je otišao u svojstvu naučnog savjetnika na položaju sekretara Komisije za historiju Bosne i Hercegovine pri Akademi-
ji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dugi niz godina bio je vanjski suradnik Instituta za društvena istraživanja Fakulte-
ta političkih nauka u Sarajevu. Kao trinaestogodišnjak prvi put javio se radom u Novom beharu, da bi surađujući u brojnoj boš-
njačkoj periodici, zatim jugoslavenskoj i inozemnoj, objavio veliki broj studija, rasprava i članaka s tematikom Bosne, Bošnjaka
i islama. Najznačajnija knjiga mu je Od tradicije do identiteta, a koautor je knjige Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini (1977.).
Autor je obimnih studija Etnogeneza bosanskih Muslimana i Predislamski elementi u kulturi bosanskih muslimana. Nije bilo područja
bošnjačkog i bosanskog življenja u kome nije dao značajan doprinos svojim istraživačkim radom, te se s pravom smatra prvim
bošnjačkim polihistorom.
7
Zaim Šarac, Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembar 1945. – .1 februar 1946., – stenografske bilješke,
str. 306.
8
Isto, str. 307.
9
Isto, str. 575.
10
Ante Babić. Isto, str. 599.
11
Pozdravna riječ Moše Pijade, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950., str. 13.
12
Isto, str. 13.
13
Isto, str. 15.

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 67
PROGRAM SKUPA

Znanstveni skup

ULOGA HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA U RAZVOJU I


AFIRMACIJI BOŠNJAKA I BOSNE I HERCEGOVINE
– 130 godina od rođenja –
Subota, 21. 3. 2009. godine
Zagreb, Ilica 54, Dvorana BNZH

PROGRAM ZNANSTVENOG SKUPA

Prijepodnevno zasjedanje

Voditelji: Dr. sc. Fahrudin Novalić


Prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić

10.00 Otvaranje skupa i pozdravni govori

10.30 Enes Ratkušić, prof.: Doprinos Huseina Ćišića afirmaciji bosanskohercegovačke državnosti

11.00 Doc. dr. sc. Vedad Spahić: Literalizacija povijesti u historijskoj publicistici Huseina
Husage Ćišića

11.30 Pauza

11.45 Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksi
Husage Ćišića

12.15 Doc. dr. sc. Senadin Lavić: Kako misliti Bosnu na početku XXI. stoljeća

Poslijepodnevno zasjedanje

Voditelji: Mr. sc. Alija Hodžić


Prof. dr. sc. Džemal Pezerović
Prof. dr. sc. Sead Berberović

17.00 Prof. dr. sc. Esad Zgodić: Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i Avdo Humo

17.30 Doc. dr. sc. Adnan Jahić: Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti

18.00 Pauza

18.15 Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Dvojenja o naciji i državi

18.45 Diskusija

19.15 Domjenak

68 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Husein Husaga Ćišić – 130 godina od rođenja

Husein Husaga Ćišić sa suprugom

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 69
FOTO-GALERIJA

Sudionici

70 BOŠNJAČKA PISMOHRANA
ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

znanstvenog skupa

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 71
Uputa suradnicima

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju


“Bošnjačka pismohrana” bavi se povijesnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz
život Bošnjaka u Hrvatskoj. “Bošnjačka pismohrana” objavljuje znanstvene, stručne i
istraživačke radove, intervjue, prijevode, recenzije, prikaze i osvrte o različitim aspektima
bošnjačkog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prošlosti i danas. Pozivamo vas na
suradnju.

Radovi se mogu poslati ili osobno donijeti na adresu:


Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
(za Redakciju “Bošnjačke pismohrane”)
Ilica 54, 10 000 ZAGREB
e-mail: bosnjacka.nacional.zajednica.hrvatske@zg.t-com.hr (redakcija)
e-mail: filipbeg@yahoo.com (glavni urednik)

S obzirom na ritam objavljivanja “Bošnjačke pismohrane” prikupljanje radova nije vre-


menski ograničeno. Radovi se ne vraćaju.
Vaši prilozi značajni su u promicanju bošnjačke kulture i tradicije u Hrvatskoj zato vas
pozivamo da nam se pridružite.
Redakcija
SUDIONICI ZNANSTVENOG SKUPA
Dževad Jogunčić, dipl.ing.teh.,
Bošnjačka nacionalna zajednica
Hrvatske
Prof. dr. sc. Sead Berberović, Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske
Enes Ratkušić, prof, Mostar
Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb
Doc. dr. sc. Vedad Spahić, Filozofski
fakultet u Tuzli
Prof. dr. sc. Adib Đozić, Filozofski
fakultet u Tuzli
Doc. dr. sc. Senadin Lavić, Fakultet
političkih nauka u Sarajevu
Prof dr. sc. Esad Zgodić, Fakultet
političkih nauka u Sarajevu
Mr. sc. Alija Hodžić, Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske
Doc. dr. sc. Adnan Jahić, Filozofski
fakultet u Tuzli
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra, Fakultet
političkih nauka u Sarajevu
ZBORNIK

R A D O VA