Rusa pjesma

Sklupila si se u meni utmulo nemuto jao.

Ne zna da li da sie meu koljke mi, ponor duboko,
il da iscvate u nebo da bude zvijezdani bokor.
Crni se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.
Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica
Ni uk ti ne vidje izron ni alga to te leluja.
umo sa stablina jeke, sa liem od slavuja,
Crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,
Ne izlazi, jezerko, u rije u mjeseeve ini,
umo od biglisa, zamri u harfi-pauini,
Ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mlijei:
Sutra, kad zadani opet, bie mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljie plavet, u rosi mrtva eva,
I ja, strailo isto, u istu strnjiku rijei.

Ponornica
Strgam moru svjetla i ko tumore izreem oi.
Mrmorom crnih mi voda zaepim ui ko boli.
Gorka mi nepca grotla raskuim crnom soli.
I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploi.
Al grotlo mi otjenja: hrupim na bijelcu vodoskoka,
A korito me uzme u obale, take bogalja.
Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,
I svi me pomalo otpiju, do mrava krvoloka.
I s pola se sebe sruim u uvir ko u roenje,
U crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.
Al ile me izvora nau i dosre korijenje.
I trae se banem u svijet, pa zjapim iz suha drijela
U lonice svjetnih aki gdje s pranika bludnih kapam,
I sluam, u gluhom mi koljci, mrani muk svojih krapa.
Nad mrtvom majkom svojom
Poljubi jo jednom joj elo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom to stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom elu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

Baci jo jedan joj grumen zemlje koja je prima,

da vidi kako se ona sahranjivala u te,
da uje kako e pasti tvoja zaludna rima
kao to pada sad zemlja na ta usta to ute.
Zaustavi tu suzu to hoe da ti ispere
taj pelin u omi grla, taj kasni jauk vjere,
i humku to raste ko grijeh oblije tugom krina.
Ne mii nikud, jer korak korak je zaborava,
Stoj, gledaj: tako si nico ko to e iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tiina.
etnja
Sadimo gluh bat nogu, gleda nas utnja asfaltna.
Potiljci, brda pamenja, pagnuti nam u tugu.
Slijepac sa slijepcem idemo svak u svom videokrugu.
Ruka se klati kraj ruke jo samo da stanu i klatna.
Sve sada stoji dotkano u mrtvom uzlu usta.
Iz bora nam se gledaju zmije nemilosra.
Kubeta oiju izjele nebeska a i ra.
U grlu nam stoji jo kost stranoga neizusta.
Vjetar pod nogom prevrne uti list sanovnika:
I, ja sam sunca nozdrva ti krin mi pun ko nikad.
Ja sijam ti, svod od duga ti zlatno kube si oka.
Ti s bulkom svijee eka me, ja hrlim, konjik mraka.
Sve nam je opet vinograd, uzlet nam loza svaka.
Punim te, grozd svoj bezdani, suncem iz ila oka.
***
Ugledam dojke. (A to brijega dva gola iobla,
I vrhom im dbunje rudi: gle, maline bradavica).
Usrknem sunca i dada do plavih omaglica
Pa usnama svoje sjenke po njima klonem ja oblak.
Batovan, stegnom trenje milim da iskoi sva e.
Pupoljkom sluti me breskva pa ko da vazduh prosvjeta.
U duplje, pukline, ake, ja nenasiti vjetar,
Na iglama njuha uem i rijem im mrko sae.
Ja utap, zaoh u oi ljepotica kao pijeska.
Dad visu, izvorim pod njim edne me ozvijezde oi.
Liaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska.
Cvijet cvijetu s ruku mi nikne stekom, kad odem na poin.
Ozimo sjeme, pod smetom palih zvijezda od leda,
U zlatnom snu klice se njiem u klasju svog nedogleda.

Mrtvo korito
Tu sada protiu sedre: gluhi katarakt kostura.
Okret posljedni lei u toku vodenikom smotan.
Naikreni iz ikre, neiskriljeni iz ahura
U suner pijeska su zali bez krga i krila ivota.
Sad su, bez virskih zrcala, slijepci zvijezda i munja.
U mranom pamenju peina zakreen biser uma.
I e se, mrtva, zgrila u ile oblanog dbunja.
Umrijevi prela je rijeka u korito moga uma.
I slapom sa zvijezde na zvijezdu rui se, teom azura,
Pra-lednim zvjezdanim santama donosi vatru klica
I zvijezdama-kosturnicama uskrsli dah boura
i zvijezdama-imiima otkriva udesna lica.
I koljkom korita mrtvog, gdje bio sam umna rijeka,
Sluam gdje umim bez ua sred azurnog neizreka.