novi

Časopis za odgoj i obrazovanje

god. VIII, br. 29, Sarajevo, 10. rebiu-l-evvel 1428. h.g. / 29. mart 2007.

†uallim SADRÆAJ

Senada Hasanbašić
Izdavač
Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH UVODNIK............................................................................................... 2

Za Izdavača
Muharem Hasanbegović PUTOKAZI
Glavni urednik Sead Seljubac: IBRAHIM, A.S., I ČETIRI ZLATNE PTICE ......... 4
Dževad Hodžić
Kenan Musić: ALLAHOV POSLANIK MUHAMMED, S.A.V. S.,
Izvršni urednik
Senada Hasanbašić AKTUELNOST LIČNOSTI I STIL ŽIVOTA .......................... 13
Redakcija:
dr. Ismet Bušatlić, dr. Fuad Sedić, mr. Zehra Alispahić,
Almedina Ćelebić, mr. Ahmet Alibašić, mr. Nedžad Grabus,
SAGLEDAVANJA
mr. Ferid Dautović Enver Ferhatović: ELEMENTI DEMOKRATIJE U ISLAMU .... 20
Savjet časopisa:
W. Shadid / P.S. Van Koningsveld: MUSLIMANSKA ODJEĆA U
dr. Enes Karić, dr. Hilmo Neimarlija, dr. Dževdeta Ajanović,
dr. Fikret Karčić, dr. Edina Vejo, dr. Safet Halilović, dr. Enes EVROPI: DEBATE O MAHRAMI.................................... . 32
Pelidija, Ševko Omerbašić, Husein Kavazović, mr. Muharem
Omerdić, Seid Smajkić, Hasan Makić, Ishak Alešević
Ifet Mustafić: PRIJEVODI KUR’ANA NA ENGLESKI JEZIK (PRVI
DIO)....................................................................................... 40
Sekretar Redakcije
Amir Zimić

Lektura MUALLIM
Isnam Taljić
Sabina Mrkonjić: DOMAĆA ZADAĆA U ODGOJNO-
Prijevodi rezimea OBRAZOVNOM RADU.............................................................. 46
Subhi Wassim Tadefi (arapski)
Amra Kaljanac (engleski) Amra Imamović: NASTAVNA JEDINICA: MOJE ZDRAVLJE... 50

Korektura Aida imamović-Terzić: INTERPRETACIJA LIRSKO-EPSKE

Amir Zimić PJESME “HASANAGINICA” U NASTAVI ISLAMSKE
Tehničko uređenje i naslovna strana VJERONAUKE ............................................................................. 54
Senada Hasanbašić
Selvira Draganović: USPJEŠNO RODITELJSTVO......................... 63
Štampa: Muamer Tinjak: SOCIJALNA I EMOCIONALNA KLIMA U
BEMUST
RAZREDU ..................................................................................... 69
Tiraž:
2.300
TEFSIR
Adresa: Sarači 77, 71000 Sarajevo,
Telefon: ++387 (33) 236-391; Fax:++387 (33) 236-002; “RISALA” IMAMA ŠAFIJE (DRUGO POGLAVLJE) ................. 76
www.rijaset.ba
nmuallim@rijaset.ba
muallim@bih.net.ba HISTORIJA OBRAZOVANJA
Uplate: Ahmed Mehmedović: ALIMSKE PORODICE:
U KM na žiro-račun: 1602005500015065 kod Vakufske banke RIFDI-ĆERIMOVIĆ . .................................................................. 80
DD Sarajevo uz naznaku ”za Novi MUALLIM”.
Uplate iz inostranstva mogu se slati na devizne račune Vakufske banke: u Austriji kod bank Andrea Bistrich: HILJADU I JEDAN IZUM . ................................. 86
fuer Arbeit und Wirtschaft AG/BAWAG/Wien na broj: ATS (Austrian shillings) no 00118-005-
376, USD (American dollars) no 00151-082-106, DEM (German marks) no 00151-082-
823. SWIFT Code je: VAKUBA 22. • U NJEMAČKOJ kod DEUTSCHE BANK AG FRANKFURT/M
na broj: DEM (German marks) no 936 53 47, USD (American dollars) no 936 53 47. SWIFT
PREGLED............................................................................................... 92
Code je: VAKUBA 22. •U ©VICARSKOJ kod UNION BANK OF SWITZERLAND ZÜRICH na
broj: CHF (Swis francs) no 60.291.05 E SWIFT Code je: VAKUBA 22. • Za sve uplate staviti
naznaku: ”za Novi MUALLIM”.

ČASOPIS IZLAZI TROMJESEČNO

Rukopisi, fotosi i diskete se ne vraćaju!
 † PUTOKAZI
† UVODNIK
N
ovi Muallim broj 29 u rubrici
PUTOKAZI donosi tekst pod
naslovom „Ibrahim, a.s., i četiri zlatne
ptice“ autora Seada Seljubca. Tekst predstavlja
svojevrstan komentar tri ajeta kur’anske sure
el-Bekare, iz čijeg konteksta, moguće je izvesti
pouke, važne u našem odnosu prema Bogu,
odgovornosti prema tekstu Objave, te svijetu i
životu, uopće.
U istoj rubrici, objavljujemo i tekst
Kenana Musića „Allahov poslanik, Muhammed,
s.a.v.s. , aktuelnost ličnosti i stil života“, koji
nam predstavlja Božijeg poslanika kao uzora,
čije život bi trebao biti stalna inspiracija za
muslimane u poboljšavanju sebe, i svijeta oko
sebe.
U rubrici SAGLEDAVANJA objav-
ljujemo studiju Envera Ferhatovića „Elementi
demokratije u islamu“. Naime, riječ je raspravi
koja istražuje konceptualne i ideološke izvore
savremenog pristupa politici u muslimanskoj
misli, te razumjevanju islamske države. Za
moderno koncipiranje demokratije u islamu,
autor navodi koncepte iz islamske historije
političkih ideja, koji bi se mogli uzeti kao
osnova. Stvarno stanje muslimana na modernoj
političkoj sceni u svijetu, te želja za sticanjem
potpune političke nezavisnosti navela je vodeće
muslimanske mislioce na reinterpretaciju
primarnih izvora islamskog zakonodavstva, a
autor je kroz ovu raspravu predstavio neke od
njih.
U prijevodu Hamide Karčić, donosimo
i prvi dio teksta W. Shadida i P.S. Van Koning-
svelda „Muslimanska odjeća u Evropi: debate
o mahrami“. Pitanje odijevanje muslimanke
u Evropi, tema je koja se, posebno u zadnjem
desetljeću, nalazi na stalnom dnevnom redu
muslimanskih mislilaca, boraca za ljudska prava,
političkih partija, ljevičara, desničara, liberalnih
i konzervativnih krugova, pa i najšire javnosti.
Ovaj tekst bavi se značenjima koja implicira
 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
takvo prezentiranje i predstavlja debate i pitanja
koje je pokrenulo odijevanje muslimanke na
Zapadu.
„Prijevodi Kur’ana na engleski jezik“
(prvi dio) tekst je Ifeta Mustafića, koji se bavi
prijevodima Kur’ana na engleski jezik, sa svim
njihovim karakteristikama, posebnostima,
intencijama, strukturom, stilovima, motivima,
specifičnim i diskutabilnim prevodilačkim
rješenjima, prevodiocima, istovjetnostima
i posebnostima, sličnostima i razlikama. S
obzirom da je Kur’an jedna od najprevođenijih
knjiga na svijetu, preveden je na preko šezdeset
i pet različitih jezika, ovaj tekst predstavlja
zančajan uvid u historiju prevođenja Kur’ana.
U rubrici MUALLIM u ovom broju naši
vjeroučitelji, muallimi, imami i hatibi, nastav-
nici i pedagozi mogu čitati sljedeće radove:
„Domaća zadaća u odgojno-obrazovnom radu“
– Sabina Mrkonjić; nastavnu pripremu za
ogledni sat iz vjeronauke „Moje zdravlje“ – Amra
Imamović; „Interpretacija lirsko-epske pjesme
Hasanaginica u nastavi islamske vjeronauke“ –
Aida Imamović-Terzić; „Uspješno roditeljstvo“
– Selvira Draganović i „Socijalna i emocionalna
klima u razredu“ – Muamer Tinjak.
Rubrika TEFSIR donosi drugi dio
znamenite Risale Imama Šafije u prijevodu
Muriza Mešića.
U rubrici HISTORIJA OBRAZOVANJA
Ahmed Mehmedović piše o alimskim
porodicama. U ovom broju o porodici Rifdi-
Ćerimović.
U istoj rubrici Andrea Bistrich
autor je teksta „Hiljadu i jedan izum“, koji je
značajan prilog izučavanju povijesti znanosti u
muslimanskom svijetu.
U Muallimovom PREGLEDU donosimo
osvrte na knjige i publikacije koje mogu pobuditi
pažnju naših čitalaca.
Senada HASANBAŠIĆ
†
† PUTOKAZI

IBRAHIM, A.S., I ČETIRI

PTICE
Sead SELJUBAC

Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada
mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje”, on
odgovori: “Ja dajem život i smrt!” “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka”, reče Ibrahim, “pa učini ti
da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put.
Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog od temelja porušenog grada, povikao: “Kako
će Allah oživjeti ove što su pomrli?” I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda
ga oživi i zapita: “Koliko si ostao?” “Dan ili dio dana”, odgovori. “Ne”, reče On, “ostao si stotinu
godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinim
dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo”. I
kad njemu bi jasno, on povika: “Ja znam da Allah sve može!”
A kad Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!”, On reče: “Zar ne
vjeruješ?” “Vjerujem”, odgovori on, “ali bih da mi se srce smiri.” “Uzmi četiri ptice”, reče On, “i
isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći.
Znaj da je Allah silan i mudar.”
El-Bekare, 258-260.

V
jerovanje u Božiju stvaralačku moć,
u istinu da On daje život i smrt,
jedan je od bitnih sastavnih dijelova
islamskog vjerovanja. Čovjekova umišljenost
da je gospodar života i smrti mnogo puta ga je
odvela preko ivice ponora. To mu se najčešće
događalo onda kada ga je Dragi Bog stavljao
u poziciju iz koje je mogao donositi odluke o
pravima drugih ljudi, pa i njihovom pravu na
siguran i dostojanstven život. Zle sile u njemu
i izvan njega donesu mu osjećaj neovisnosti,
toliko izražen da pomisli kako je on sam bog
i da, sačuvaj Bože, nikakav drugi bog više ne
postoji, niti je uopće potreban.
Kur’an Časni, Riječ Božija, na mnogo
mjesta upozorava čovjeka na opasnost koju
nosi takva vrsta umišljenosti, ali i na njenu
neosnovanost i ispraznost. Jedno od tih
upozorenja nalazimo u suri El-Bekare, u
kontekstu koji čine tri ajeta povezana istom
temom – Dragi Bog, samo On, Gospodar je
života i smrti.

 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


***
Prvi od ta tri ajeta iznosi podatak da
se Božiji poslanik Ibrahim, a.s., raspravljao sa
čovjekom koji je bio u poziciji vladara i koji nije
odolio iskušenju da iz te pozicije negira moć
drugih, čak i samog Svemoćnoga Boga. Njihov
dijalog tekao je na dva nivoa. U prvom, Ibrahim,
a.s., iznosi istinu da njegov Gospodar daje život
i smrt, na šta vladar uzvraća da je on taj koji
život i smrt daje. Tu su obojica na teoretskoj
ravni. Nužan je argument za dokaz tvrdnje
jednog ili drugog. Ibrahim, a.s., prethodno
izrečenoj istini dodaje izazov vladaru na koji on
treba odgovoriti. Pejgamber Ibrahim, prijatelj
Milostivog, zahtijeva od vladara da svoju tvrdnju
dokaže tako što će učiniti da Sunce umjesto sa
istoka, odakle, Božijom voljom, izlazi, iziđe sa
zapada. Jedino čime je vladar mogao odgovoriti
na ovakav izazov bila je njegova šutnja proistekla
iz zbunjenosti. Njegovo nijekanje Izvora Istine i
moći bilo je poput visokog i neprobojnog zida,
koji nije dozvoljavao da do njega dopre zraka
Upute.
Mufessiri racionalisti u tome vide
upozorenje da se s puta zablude ne može vratiti
onaj ko se “namjerno okrene od svjetla (vodstva)
koje daje Bog”.
Tradicionalisti uz ovaj ajet vežu
komentar tvrdeći da je spomenuti vladar bio
kralj Babilona Nemrud te da ga ni dokaz
 Ovaj kralj (Nemrud) prisiljavao je narod da se
klanja pred njim zbog njegove kraljevske moći i oholosti.
Kad je Ibrahim, a.s., došao pred njega, nije mu se
poklonio. Upitan zašto to nije učinio, odgovorio je: „Ja se
ne klanjam ni pred kim izuzev pred svojim Gospodarom!“
Nemrud reče: „Tvoj gospodar sam ja!“ Ibrahim odgovori.
„Ja vladara ne nazivam gospodarom jer je Gospodar Onaj
Koji daje život i smrt!“
Nemrud pozva dva zatvorenika: nevinog je ubio, a
oslobodio lupeža i rekao: „Uistinu ja dajem smrt kome
hoću i dajem život onome koga neću da usmrtim“. Na
to je Ibahim, a.s., učinio da ova ohola budala ostane bez
odgovora argumentiranjem o izlasku i zalasku sunca.
Ali, uprkos tome, on nije povjerovao Ibrahimu, a.s. (Ovu
napomenu nalazimo u: Kur’an, prijevod, komentar, index
(preveo Mustafa Mlivo), Bugojno, 2004., str. 654.)
 Ovakvo zapažanje iznosi Muhamed Asad u
Poruci Kur’ana (preveo Hilmo Ćerimović), Sarajevo,
2004., na strani 56., pri čemu se poziva na stav
Muhammeda Abduhua, iznesen u Menaru (III, 47.).
 Doktor Enes Karić, u svojoj bilješci uz
ovaj ajet, nudi podatak da se radi o kaldejskom kralju
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PUTOKAZI †
pejgambera Ibrahima, koji oduzima svaku riječ
protuargumentacije, nije doveo do priznanja
Božije svemoći, te Njegovog apsolutnog i
isključivog prava na darivanje života i smrti.
Kao posljedicu njegove upornosti u odbijanju
prihvatanja Istine, tradicionalisti iznose
podatak da je na njega i njegovu vojsku Dragi
Bog poslao “jato komaraca, od kojih nisu vidjeli
Sunce, davši da ih savladaju, jedu im meso i piju
krv, ostavljajući ih samo kao kosture. Jedan od
tih komaraca, po Allahovoj kazni, ušao je u nos
vladaru, pa se on udarao maljem po glavi, čime
ga je Allah uništio”.
Sufijski mufessiri nude podatke da je
Nemrud “prvi koji je stavio krunu na glavu
i koji se toliko uzoholio da je sebi prisvojio
epitet Gospodara svjetova”. Nakon izgubljene
polemike, još više se zainadio. Pejgambera
Ibrahima bacio je na lomaču. Međutim, Dragi
Bog je dao da svu njegovu “silu” savlada sitni
komarac. Vele ga je komarac mučio, a on se,
pune četiri stotine godine, čekićem udarao po
glavi, tako da je mučenje trajalo isto onoliko
koliko je i vladao. To je isti onaj koji je u Babilonu
sagradio kulu “do neba”, ali je Allah iz temelja
zgrade njihove porušio, i krov se na njih srušio.
Iz Nemrudovog slučaja sufije će izvući
pouku koja će im pomoći u prečišćavanju
vlastite duše. Oni kažu ovako:
Nabukodonosoru. (Vidi: Kur’an s prijevodom na bosanski
jezik, Sarajevo, 1995. str. 43). Uz ovaj podatak, on je
stavio upitnik. Ismail Hakki navodi Mudžahidovu tvrdnju
da su četverica vladali cijelim svijetom, dvojica su bili
muslimani, a dvojica nevjernici. Dvojica muslimana bili
su Sulejman i Zulkarnejn, a dvojica nevjernika Nemrud
i Nabukodonosor. Za ovog posljednjeg Mudžahid dodaje
da je to bio Šeddad b. Ad, koji je, u jednoj od pustinja
Adena, izgradio Irem. Ako uzmemo u obzir podatak
kojim Ibn Kesir precizira ime Nemrud, dodajući da je to
Ibn Ken’an b. Kuš b. Sam b. Nuh, i Mudžahidovu izjavu
da su Nemrud i Nabukodonosor dvije različite osobe,
onda je razumljivo što Karić uz navedeni podatak stavlja
upitnik, ukazujući da nema jedinstvenog mišljenja o tome
o kojoj se od te dvije ličnosti radi
 Ove podatke nalazimo i kod Ibn Kesira. (Vidi:
Tefsir Ibn Kesir (prijevod skraćene verzije), Sarajevo,
2002., str. 170.
 Ovaj i druge podatke koje navodimo kao
sufijski komentar preuzeli smo iz: Ismail Hakki, Tefsir
Ruhu’l-bejan, Bejrut, 1985., I, str. 410. i dalje
 En-Nahl, 26. Ovaj podatak iznosi i Ibn Kesir
(isto, str. 712.)

† PUTOKAZI
“Allah je Nemrudu dao vlast kakvu
nikome prije njega nije dao, a on je ustvrdio da je
gospodar svjetova, što niko prije njega ustvrdio
nije. To je tako jer je Allah čovjeku dao najljepšu
spremnost da traži savršenstvo. Ljepota njegove
spremnosti na traženje i krajnja granica njegove
mogućnosti u suštini u je stalnom kretanju pri
traženju savršenstva. Kad god se on usmjeri
ka savršenstvu, on krene ka krajnjem njenom
nivou, prema gore ili prema dolje.
Ako se, u traženju savršenstva, čovjek
prepusti svom nefsu, osloni na samog sebe, pa
bude gledao pogledom pet čula na osjetilne
stvari, na dunjaluk, i bude vidio samo i jedino
dunjaluk, on će savršensvo i vidjeti samo u
njemu, pa će i krenuti da ga tu traži. Taj put je
primjeren kretanju u njegovoj tjelesnoj prirodi.
Stvoren je od zemlje. Zemlja je donji svijet,
nizina, pa on i teži niskostima. Dunjaluk je
nizina, pa on, po prirodi, njime hoda stopalima
svoje prirode i traži savršenstvo. Na početku
kretanja, on savršenstvo vidi u skupljanju
imetka, pa ga skuplja. Potom vidi savršenstvo u
slavi, pa svoj imetak troši da bi došao do nje.
Onda savršenstvo vidi u visokom položaju i
upravi, potom u zapovjedništvu i vlasti, pa
krene ka tome sve dok ne poželi vladati cijelim
svijetom, kakav je bio Nemrudov hal. Međutim,
čovjekova priroda ne smiruje se u traženju
savršenstva, nego – kad god se poveća njegova
neovisnost – poveća mu se i pohlepa. Kad god
mu se poveća pohlepa, poveća mu se i traženje
da ne ostane ništa od niskosti a da on to ne
posjeduje. Onda se okrene prema gore, višim
svjetovima. Dolje je oduzimao vlast vladarima
Zemlje, a sad hoće uzeti vlast i Vladaru svih
vladara, Onome u Čijem posjedu je sve na
nebesima i na Zemlji, pa se proglasi gospodarom
svih svjetova, poput Nemruda. Upravo osjećaj
neovisnosti bio je uzrok njegove pobune protiv
Boga. Uzvišeni kaže: Čovjek se uistinu uzobijesti
kad god se neovisnim osjeti! Kad dođe u stanje
potpune neovisnosti, upotpuni mu se i njegovo
bezboštvo, tako da zaniječe božansko porijeklo
blagodati. Sve se to događa kad je pokvarena
njegova srž, jer se oslonio na svoj nefs, na
samoga sebe.
 El-’Alek, 6.
 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Onaj čija je bit dotjerana odgojem, takav
se ne prepušta svom nefsu, ne oslanja se na
samog sebe, i takav je usmjeren ka savršenstvu,
pripremljen na način o kom Uzvišeni kaže:
...Mene slijedite, ja ću vam na Pravi put ukazati!
Takav odgoj posjeduje Vjerovjesnik, s.a.v.s., ili
njegov halifa kojeg je on odgojio. Njegov odgoj
sastoji se u njegovom distanciranju od svega što
nije Allah, sve dok ne dostigne krajnju granicu
svog savršenstva u traženju Savršenstva, a to je
nestajanje vudžuda u postojanju Postojanja, da
izgubi svoj vudžud, da postoji samo sa Onim Koji
mu je vudžud darovao. Ako je, u pokvarenosti
svoje srži i pokvarenosti ljepote svoje spremnosti
na savršenstvo, govorio: Ja život i smrt dajem!,
onda, u ispravnosti svoje srži i čistoj ljepoti
svoje spremnosti u traženju Kemala, govori:
“Postoji samo Allah!” Takav udara maljem La
ilahe illallah po mozgu nemruda svog nefsa
sve dok ne povjeruje u Allaha, a odbaci vjeru u
sotonu, dok se ne odrekne svog vudžuda i svega
što postoji osim Allaha.
Allah one koji Mu širk čine ne upućuje
u svijet tevhida. Širk je ogromno nasilje. Kroz
širk je u zabludu otišlo mnogo njih i udaljilo se
od Pravog puta!”
Odatle sufije pozivaju svakog razumnog
insana da se oslobodi skrivenog širka, da svoju
dušu očisti od ružnih svojstava te da ne dozvoli
da bude zaveden imetkom i položajem, nego da
se vrati Allahu, Uzvišenom Vladaru.
“Našao sam», kaže Ismail Hakki, «jednu
poveću kamenu ploču i na njoj davno ispisane
poruke:
‘To što se raduješ nečemu s Dunjaluka,
dokaz ti je da si udaljen od Allaha.
To što te smiruje ono što imaš u rukama,
dokaz ti je da kod Allaha nisi siguran.
To što se ljudima vraćaš u teškoj situaciji,
dokaz ti je da ne poznaješ Allaha!’»
Bože naš, daj da budemo među onima
čiji je život dug, a djelo dobro, koji imaju kratku
nadu, a potpun razum.
Amin!
 El-Mu’min, 38. Početak ajeta je: I onaj koji je
vjerovao reče: O narode moj...
 Hakki ovaj citat prenosi iz djela Et-Te’vilatu ‘n-
nedžmijje (autor je Alauddevle el-Bejananiki)

***
Drugi ajet iz konteksta o kome govorimo
također je u vezi sa temom proživljenja. Radi se
o čovjeku koji na magarcu dolazi do porušenog
i opustošenog grada, koji su odavno prekrile
duboke naslage prašine i pijeska. Gledajući u
takav grad, u njemu se rađa pitanje: “Kako li će
Allah priživjeti ove što su (ovdje) pomrli?” Kao
odgovor na njegovo pitanje, Dragi Bog je dao da
on umre u snu, da bi ga oživio tek nakon stotinu
godina. Na njegove oči, sastavljale su se kosti
njegovog magarca, na njih lijepilo meso i slagali
se organi. Hrana koju je imao kod sebe uopće se
nije pokvarila. Nakon toga mu je sve bilo jasno.
Racionalisti ovaj ajet posmatraju kao
umetnuti primjer između dva slučaja u vezi sa
pejgamberom Ibrahimom, a cilj mu je da, zajedno
sa tim slučajevima, naglasi savršenstvo Božije
stvaralačke moći.10 Segment te stvaralačke moći
jest sposobnost da oživi mrtvo. Ta sposobnost
je očevidna i nadaje se jasno pogledu onih koji
pažljivo posmatraju. Onima koji se čak samo
zbunjeno zamisle, On nudi dodatne prizore
koji im u potpunosti otklanjaju tu kratkotrajnu
zbunjenost.
U tradicionalnim tefsirima ćemo za ovaj
ajet naći vezana pojašnjenja koja kao mogućnost
nude da se tu radi o Uzejru, a da je grad pred
kojm se našao Kudus, Jerusalem, nakon što
ga je Nabukodonosor porušio i pobio njegove
građane. Tvrdi se da je, sedamdeset godina
poslije Uzejrove smrti, grad ponovo podignut i
naseljen te su se i Izrailćani vratili u njeg.11
Sufijski tefsiri donose više podataka.
Tvrdi se da je Allah dao da Izrailćanima, nakon
što su dostigli vrhunac u činjenu zla i nereda,
10 M. Asad, isto, str. 57.
11 Ibn Kesir, isto, str. 171. Ibn Kesir tvrdi da
postoje razilaženja u pogledu odgovora na pitanje ko
je ovaj prolaznik, odnosno je li to Uzejr, ili Hidr, ili je
Eremija b. Halkija, ili Hazekijel b. Bevvar ili, pak, neki
drugi Izrailćanin. U Čaušević-Pandžinom prijevodu
Kur’ana navodi se da se to dogodilo 599. godine prije
Isaova rođenja, a da je 537. godine dozvoljeno ponovno
podizanje hrama. Vraćanje židova u Jerusalem, ponovno
njegovo podizanje i naseljavanje trajalo je kroz čitav šesti
vijek. Autori tvrde da se radi o Hizkijalu (Ezekijelu), a
kao prilog tome navode citate iz 36. poglavlja Knjige
Ezekijelove, gdje se govori o snu Ezekijelovu. Vidi:
Čaušević-Pandža, Kur’an Časni (prijevod), Azher, 1993.,
str. 74.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PUTOKAZI †
zavlada babilonski kralj Nabukodonosor. On im
je došao sa šest stotina hiljada zastava i pregazio
cijeli Šam i porušio Jerusalem. Izrailćane je
podijelio na tri trećine. Jednu trećinu je pobio,
jednu je naselio u Šamu, a jednu je odveo u
ropstvo. Bilo je tu stotinu hiljada dječaka, od
kojih su neki već bili u pubertetu, a neki još
nisu. On ih je podijelio vladarima koji su bili
s njim. Svaki vladar lično je sebi uzeo po četiri
dječaka. Među njima je bio i Uzejr. Nakon što ga
je Allah, poslije određenog vremena, izbavio od
njih, on je naišao pokraj Jerusalema i vidio ga u
najružnijem stanju. Bio je to strašan prizor.
Tamo nalazimo predaju da je „on, nakon
što je ušao u naselje, sjahao sa magarca i odsjeo u
hladu nekog drveta. Svezao je magarca i krenuo
u obilazak naselja. U njemu nije vidio nikoga,
pa je kazao to što je kazao. Stabla u tom naselju
već su bila dala plod. Nabrao je nešto voća –
smokava, grožđa, a napravio je i nešto soka od
grožđa. Nakon što je popio nešto soka, zaspao
je. Allah ga je usmrtio dok je spavao. Tada je bio
mlad. Pored njega su ostale one smokve, grožđe
i sok. Ovo njegovo usmrćivanje bilo je radi
pouke o protoku vremena, poput slučaja onih
koji su koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje
pobjegli, a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao:
“Pomrite!”, a poslije ih je oživio.12
Allah je usmrtio i Uzejrovog magarca.
Potom je učinio da njegovo tijelo ni njegovog
magarca ne mogu vidjeti ni ljudi, ni zvijeri,
ni ptice. Nakon što je od njegovog usmrćenja
prošlo sedamdeset godina, Allah je poslao jakog
perzijskog vladara, koji se zvao Jušek, da izgradi
Jerusalem. S njim je došlo hiljadu nadzornika, a
uz svakog nadzornika po trista hiljada radnika.
Počeli su sa radovima.
Allah je Nabukodonosora uništio tako
što mu je komarac (kroz nos) ušao u mozak,
a spasio preostale Izarilćane te ih vratio u
Jerusalem. Vraćeni su u njega i oni koji su bili
odvojeni i stavljeni pod nečiju brigu. Gradili su
ga trideset godina, a za to vrijeme se i povećao
njihov broj. Dostigli su svoje nekadašnje najbolje
stanje.
Kad je proteklo stotinu godina od
Uzejrovog usmrćenja, Alah ga je oživio... I upitao:
12 El-Bekare, 243.

† PUTOKAZI
“Koliko si ostao?” “Dan ili dio dana”, odgovorio je.
“Ne”, reče On, “ostao si stotinu godina. Pogledaj
jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo... “ Veli
se da je on zatekao i one smokve i ono grožđe i
sok onako svježim kakvi su bili kad je zaspao,
“...a pogledaj i magarca svoga – da te učinim
dokazom ljudima, a pogledaj i kosti – vidi kako ih
sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo”. Kažu
da je on čuo glas s neba koji govori: „Truhle i
rasute kosti, Allah vam naređuje da se spojite
jedna s drugom onako kako ste ranije bile te
da se zaodjenete mesom i kožom!“ Svaka kost
spojila se sa onom s kojom je i ranije spojena
bila, tetivama, a na njih se polijepilo meso,
potom koža. Nakon toga su se, iz kože, pojavile
dlake, a na kraju je u njega bio udahnut ruh. I,
eto, magarca, stoji i njače. I kad njemu bi jasno,
on povika: “Ja znam da Allah sve može!”
Prenosi se da je on, onda, uzjahao
magarca i došao u svoju mahalu. Niti je on
znao ljude, niti su ljudi njega poznavali. Nije
prepoznavao ni kuće. Išao je po sjećanju dok
nije došao do svoje kuće. Tu je zatekao slijepu
staricu da sjedi. Po godinama je mogla pamtiti
Uzejrovo vrijeme. Pita on nju: „Je li ovo Uzejrova
kuća?“ „Jest!“, veli ona i upita: „A gdje li je sad
moj muž Uzejr? Izgubili smo ga prije toliko i
toliko!“ Počela je žestoko plakati. On joj reče: „Ja
sam Uzejr!“ Ona će na to: „Subhanallah, kako to
može biti!?“ On joj ispriča: „Allah me usmrtio
prije stotinu godina, a onda me oživio!“ Ona
reče: „Uzejr je bio čovjek čije su dove kod Boga
bile primljene, pa zamoli Allaha da mi vrati vid,
kako bih te mogla vidjeti!“ On učini dovu svom
Rabbu i protrlja rukom između njenih očiju.
Ona progleda. Onda je on uze za ruku i reče
joj: „Ustani s Allahovim dopuštenjem!“ Ona je
ustala potpuno zdrava, kao da je oslobođena iz
okova. Pogledala je u njega i rekla. „Svjedočim da
si ti Uzejr!“ Potom su otišli u mahalu Izrailćana
dok su bili u svom sastajalištu. Na tom mjestu
bio je i Uzejrov sin. Imao je stotinu osamnaest
godina. Njegovi unuci su već bili starci. Ona je
povikala: „Ovo je Uzejr! Došao vam je!“ Oni joj
nisu povjerovali, a ona je kazala: «Pogledajte
me! Njegovom dovom, ja sam vraćena u ovo
stanje!“ Ljudi su ustali i prišli mu. Njegov sin
je rekao: „Moj otac je imao crn biljeg među
plećkama sličan mladom mjesecu!“ On je otkrio
 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
to mjesto i biljeg je bio tamo. Nabukodonosor je
davno u Jerusalemu poubijao sve učače Tevrata.
Njih četrdest hiljada. Tog dana oni nisu imali
nijedan primjerak rukopisa Tevrata, a niko nije
znao ni učiti ga. Uzejr im ga je proučio napamet,
ne ispustivši nijedan harf. Jedan od potomaka
zarobljenika, koji se vratio u Jerusalem nakon
smrti Nabukodonosora, reče: „Moj otac mi je
pričao da je moj djed, na dan zarobljavanja,
zakopao Tevrat u krčag, u vinogradu. Ako mi
pokažete gdje je bio vinograd mog djeda, ja ću
vam ga otkopati. Otišli su do vinograda njegovog
djeda, potražili ga i pronašli. Usporedili su ono
što je u njemu sa onim što im je Uzejr, a.s.,
proučio napamet i nije bilo razlike ni u jednom
harfu. Tada su oni (ne’uzubillah) uzviknuli:
„Uzejr je sin Božiji!“
Iz ovog slučaja može se uzeti sljedeća
pouka. Ukoliko onaj ko upućuje dovu vodi
računa o adabima dove, na nju će brzo dobiti
odgovor i bez muke koja bi je pratila. Ukoliko
propusti adabe dove, slijedi muka, a odgovor ne
dođe. Ibrahim, a.s., zamolio je: Gospodaru moj,
pokaži mi kako mrtve oživljuješ! Pohvaljujući
prvo Allaha kao Gospodara, pa tek onda moleći
da mu pokaže kako oživljava mrtve. Allah mu je
to pokazao na drugome, na pticama, i brzo mu
odgovorio. Uzejr je kazao: Kako će Allah oživiti
ove što su pomrli? On mu je to pokazao na njemu
samom, i to tek nakon isteka stotinu godina od
njegove smrti.13
Ovaj slučaj nas podsjeća da ima
ljudi koji niječu tjelesno proživljenje mada
vjeruju u proživljenje duše. Oni tvrde da je
povezanost duše sa tijelom samo zbog njegovog
upotpunjenja u svjetu osjetila. To je kao kad
dijete pošalju u mekteb da bude podučeno
edebu. Kad postigne svoju namjeru učenja
u mjeri koja ga čini spremnim, on izlazi iz
mekteba i ulazi u sastajalište učenih. S njima
se druži mnogo godina i od njih nauči različite
vrste znanja koje se ne mogu naučiti u mektebu,
s tim što se on koristi znanjem učenih snagom
edeba koji je naučio u mektebu. Tako on i sam
postaje učen. Nakon što je odrastao i sazreo a
njegova vrijednost porasla, nema više potrebe
da se vraća u mekteb i na nivo djeteta. Tako
13 I. Hakki, isto, str. 414.-415.

je i sa dušom. Pošto iziđe iz zatvora tijela i
dođe u svijet svetih duša snagom znanja o
pojedinačnostima, do čega je došla u svjetu
osjetila, ona se okoristi od duša iz višeg svijeta
te sazna o općenitostima kojih nema u svijetu
osjetila, tako da ona više nema potrebe da se
vraća u zatvor tijela. Međutim, ovim ljudima
je njihov nefs ubacio zlu misao, a šejtan im je
također ubacio ove sumnje.
Uzvišeni Allah je iz savršenosti Svoje
dobrote i milosti prema Svojim iskrenim
robovima usmrtio Uzejra na period od stotinu
godina, a s njim i njegovog magarca. Onda ih je
obojicu zajedno oživio da bi se time okoristili
pametni, da Allah, kad oživljava Uzejra-ruha
oživljava i magarca – njegovo tijelo. Pametan
neće u to posumnjati zbog ubacivanja zlih
misli i sumnji njegovog nefsa i šejtana, kao i
sumnji filozofa u proživljenje tijela. Kao što će
Uzejr-ruha biti u Sjedištu Istine kod Vladara
Svemoćnoga, magarac njegovog tijela bit
će u Džennetu. Uzejr-ruha pit će iz pehara
Uzvišenosti čistotu Ljepote i Uzvišenosti, a
točit će ih Peharnik; Njihov Rabb će ih pojiti
pićem čistim.14 Za to vrijeme će magarac tijela
njegovog imati svoje pojilo, rijeke Dženneta,
prijatne bazene i bašče, u njima ćete imati sve
za čim duša žudi, i što je oku slatko.15 Svi ljudi će
vrelo iz kojeg će piti znati!16
***
Treći ajet ovog konteksta ponovo nas
vraća Ibrahimu, a.s., i to onom momentu u
njegovom poslaničkom životu kad je njegovo
srce poželjelo da se smiri u gledanju prizora
božanskog stvaranja. Allah mu je to pokazao
oživjevši na Ibrahimove oči četiri usmrćene
ptice.
Ovako je bilo: Kad Ibrahim reče:
“Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!”,
On reče: “Zar ne vjeruješ?” “Vjerujem”, odgovori
on, “ali bih da mi se srce smiri.” “Uzmi četiri ptice”,
reče On, “i isijeci ih, pa pojedine komade njihove
stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će
ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.”
14 El-Insan, 21.
15 Ez-Zuhruf, 71.
16 El-Bekare, 60. Ismail Hakki preuzima ovu
raspravu iz Et-Te’vilatu ‘n-nedžmijje
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PUTOKAZI †
Racionalisti će ovaj događaj vidjeti na
nešto drukčiji način. Koristit će alternativno
značenje imperativne forme surhunne, prevodeći
to sa nauči ih da ti se pokoravaju. Pošto su se
odlučili za tu formu, onda su i smisao samog
događaja pojasnili ovako: „Ako je čovjek u
stanju – kao što to, bez sumnje, jest – obučiti
ptice da se pokoravaju njegovom pozivu, onda
je očigledno da Bog, Čijoj se volji pokoravaju
sve stvari, može stvarati jednostavno naredbom
‘Budi!’“17 Racionalisti tvrde da je drugi od ova
tri ajeta „parabola s namjerom ilustracije Božije
moći da oživi mrtvog; zato je izražajno smještena
između Ibrahimovih riječi u ajetu 258.: „Moj
Uzdržavatelj je Onaj Koji dariva život i daje smrt“
i kasnijeg traženja, u ajetu 260., da mu se pokaže
kako Bog oživljuje mrtvog... Ukoliko uzmemo u
obzir način na koji oni prevode i razumijevaju
treći ajet, ajet o pticama, koje, smatraju oni, i
nisu bile usmrćene, nego samo dresirane, onda
takav pristup nije u duhu konteksta, a njihova
ranije iznesena tvrdnja je u kontradiktornosti sa
kasnijim razumijevanjem narednog ajeta.
Kod tradicionalista je smisao ajeta
doslovan. Ibrahim ih je usmrtio. Njihova tijela je
usitnio, sadržaj izmiješao i raspodijelio na četiri
brda. O tome Ibn Abbas kazuje: „On je uzeo glave
ptica, a zatim mu je Allah naredio da ih pozove,
pa je on učinio kako mu je Allah naredio. Tada
je vidio kako sve ide jedno drugom, perje perju,
krv krvi, meso mesu, a dijelovi svake ptice se
sastavljaju jedan s drugim dok sve ptice ne budu
dovršene. Tada su one žureći krenule prema
njemu. Da bi Ibrahim, a.s., jasnije vidio ono za
šta je pitao, Allah je učinio da svaka ptica dođe
i uzme svoju glavu, koja je bila u ruci Ibrahima,
a.s., pa ukoliko bi se dogodilo da joj pruži glavu
koja nije njena, ona bi to odbila, a ukoliko bi
joj došla njena glava, tada bi se spojila s tijelom,
Allahovom snagom i moći.“18
Sufije idu dalje od toga, pa konkretiziraju
vrstu ptica o kojima je ovdje riječ. Vele da su
to bile: patka, paun, pijetao i vrana. El-Kušejri
tvrdi: „Ovim je Ibrahim, a.s., tražio život svom
srcu, pa mu je ukazano da se on nalazi u klanju
tih ptica“.19 Svaka od četiri navedene ptice ima
17 M.Asad, isto, str. 57.
18 Ibn Kesir, isto, str. 172.
19 I. Hakki, isto, str. 416. i dalje

† PUTOKAZI
svoje značenje koje je vezano za nefs. Paun se
voli gizdati, vrana ima jaku želju, pijetao strast,
a patka je pohlepna. Tako je Ibrahimu ukazano
da, sve dok ne zakolje svoj nefs stalnom
borbom protiv njega, njegovo srce neće oživjeti
osvjedočenjem. U Mesneviji Dželaluddin Rumi
veli:
«Pošto je ovo tijelo gnijezdo za četiri naravi
ove,
One su dobile imena četiri ptice koje zlo traže.
Želiš li da ljudi imaju život vječni,
Glave ove četiri loše i zle ptice odsijeci,
Pa ih onda u vrsti drugoj oživi,
Da one nakon toga zlo nikakvo načinile ne bi.
...
Glave odrubi ovim četirima živim pticama
I vječnim učini stvorenja koja ne bi vječno
trajala.
To su patka, paun, pijetao i vrana.
To su simboli za četiri naravi u dušama.
Patka je pohlepa, a pijetao je strast,
Slava je kao paun, a vrana je želja
dunjalučka».20
U Te’vilatima također nalazimo
zanimljivo razmišljanje o ovome. Kaže se: „Te
četiri ptice su četiri svojstva koja proističu iz
četiri elementa od kojih je smiješana čovjekova
ilovača. To su: zemlja, voda, vatra i zrak. Iz braka
jednog elementa s njemu bliskim rađaju se dva
svojstva. Od zemlje i njoj bliske vode rađaju se
pohlepa i škrtost. I ta dva svojstva su bliska.
Gdje se nađe jedno, tu je i ono drugo. Od vatre
i njoj bliskog zraka rađaju se srdžba i strast. I to
dvoje su bliski i dolaze zajedno. Svako od ovih
svojstava ima svoj par, od njega stvoren, kao što
je bilo sa Havvom i Ademom, a od njih se, opet,
rađaju nova svojstva. Pohlepi je par zavidnost.
Škrtosti je par mržnja. Srdžbi je par oholost. Za
strast nema određenog para. Ona je ljubavnica
svim svojstvima i ona s njom imaju posebnu
djecu. Bilo bi predugo dalje objašnjavanje.
Ovih sedam svojstava (pohlepa i
zavidnost, škrtost i mržnja, srdžba i oholost
te strast) sedam su vrata za sedam katova
Džehennema. Na njih će ljudi ulaziti u
20 Dž. Rumi, Mesnevija (preveo Velid Imamović),
Sarajevo, 2005., IV, str. 26.-27.
10 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Džehennem, jer on će sedam kapija imati i
kroz svaku će određeni broj njih proći21. Zavisno
koje od navedenih svojstava ovlada njime,
on će na ta vrata ući u Vatru. Allah je naredio
svom prijatelju Halili- Ibrahimu da zakolje ova
svojstva, koja su u četiri ptice. Pauna škrtosti,
jer da nije uljepšanosti imetka u očima škrtice,
kao što je nagizdanost pauna njegovim bojama,
ne bi na njemu ni škrtario. Vranu pohlepe, jer
ko za nečim hlepi, on poveća traženje toga.
Pijetla strasti, a on je po njoj poznat. I orla
srdžbe. Njemu se pripisuje ovo svojstvo jer se
on prevrće pri letu iznad ptica, a to je svojstvo
srditog. Kad Halili-Ibrahim ove ptice zakolje
nožem iskrenosti i od njih odvoji, otrgne njihove
potomke, neće mu ostati nijedna vrata na koja
bi ušao u Vatru. A pošto je on u nju prisilno
bačen katapultom, ona je njemu postala svježa
i spasonosna.
Njihovo komadanje, trganje perja,
otkidanje dijelova, miješanje perja, krvi i mesa
jednog s drugim, ukazuje na nužnost brisanja
tragova četiri navedena svojstva i rušenja
njihovih temelja rukom Ibrahima-ruha, na
zapovijed Šerijata i zamjenika Hakkovog, a to
je šejh.
Dijeljenje i stavljanje komada na četiri
brda, ukazuje da su ta četiri brda četiri duše na
bazi kojih su formirane čovjekove sklonosti.
Prva je organska duša, a zovu je i biljna. Druga
je zapovijedna, a zovu je i animalni, životinjski
ruh. Treća je šejtanska snaga, a zovu je i prirodni
ruh. Četvrta je melekska snaga, a to je insanski
ruh. Kad se ptice svojstava zakolju, iskomadaju i
izmiješaju njihovi dijelovi jedni s drugima, i stave
na svako brdo ruha, nefsa i kuvveta po jedan
dio, emrom Šerijata bivaju, poput voća i usjeva
na koje se baca zemlja izmiješana sa đubrivom i
izmetom, sa odobrenjem predstojnika koji svoj
posao pronicljivo i uviđavno obavlja i u njeg
se dobro razumije, a baca se tačno određena
mjera i u određeno vrijeme. Potom se zalijeva
vodom, kako bi usjev ojačao snagom zemlje
i gnojiva i kako bi promijenio organski, biljni
nefs u izmiješanoj i mrtvoj zemlji, pa ga oživio
Alahovim dopuštenjem, kao što Uzvišeni veli:
Pogledaj tragove Allahove milosti – kako On
21 El-Hidžr, 44.
 PUTOKAZI †

oživi zemlju nakon mrtvila njezina!22 Tako je

i sa ona četiri svojstva – pohlepom, škrtosti,
strasti i srdžbom. Kad god neko od njih bude na
svojoj poziciji dominantno nad ruhanijjetskom
biti, ono zamuti njegovu čistoću i sprječava ga
da se vrati na svoju izvornu poziciju i istinsko
ishodište. A kad se razbije njegova moć i oslabi
njegova snaga te umrtvi njegov plamen i izbrišu
tragovi njegove prirode, emrom Šerijata, a
njegovi raskinuti dijelovi se pomiješaju jedan
s drugim, a onda se podijele na četiri dijela te
se svaki od njih stavi na brdo snage, nefsa ili
ruha, pa svaki od tih dijelova ojača od njihove
snage i odgoji se njihovim odgojem, u njima
promijeni insanski ruh, oživi ga, a one tmine,
koje su karakteristike tih ružnih svojstava, budu
zamijenjene nurom, a on je osobenost insanskog
i melekskog ruha. Tako se osobinama ubiju one
ružne karakteristike, a ožive se ruhanijjetski
sifati.“23

***
Ponuđeni kontekst koji čine tri ajeta, sa
različitim komentarima ostavlja nam mogućnost
da izvedemo nekoliko zaključaka:
– Vjerovanje u proživljenje je bitan
element islamskog vjerovanja koji čovjeka
postavlja na njegovo mjesto i obavezuje na
ispravan odnos prema Bogu, svijetu, drugim
ljudima;
– Pokazatelja Božije stvaralačke moći
ima posvuda oko nas i u nama samima;
– Čitanje Božijih ajeta treba mijenjati
ljudsku dušu u pozitivnom smislu, ma kolika
bila razina razumijevanja tih ajeta i ma gdje bili
ti ajeti, u Knjizi ili svijetu;
– Nijedan način razumijevanja smislova
kur’anskih ajeta i njegovih poruka, koji nije u
suprotnosti sa temeljnim istinama naše vjere,
nije za odbaciti, jer se iz svakog od njih može
nešto naučiti;
– Krajnji cilj učenja i dosezanja pouka
jest primjena u svakodnevnom životu, na
njegovoj vanjskoj razini, kao i u unutarnjem
svijetu ljudske duše.

22 Er-Rum, 50.
23 I. Hakki iznosi ovaj citata iz Te’vilata. Vidi isto,
str. 416.-417.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 11

† PUTOKAZI
IBRAHIM S.A.W.S. AND FOUR BIRDS
Sead Seljubac
To believe in the creative power of God, and to
believe in the truth that He alone is the One that
gives life as well as death, is one of the essential
elements of the Islamic faith. By imagining that
he himself is the master of life and death, man
was often dragged over the edge of the abyss.
This happens mostly, when the Almighty places
a man onto a such a position where he can make
decisions for others and where he can decide
about their rights, security and dignity of their
lives. Then the evil forces within the man make
him feel independent to such an extent that he
starts believing that he himself is a god, and
that, God forbid, no other god exists.
The Quran, the Word of God, in many places
warns us of such dangers. One such warning we
find in sura Al-Baqara, in the context of three
ayats related by the same topic- God, only He is
the Master of life and death.
From this text and its various commentaries we
can draw several conclusions:
- Faith in the resurrection after death
is an essential element of the Islamic
faith, it determines the position of man
and requires of him the correct relation
towards God, universe and others;
- Signs of Gods creative power are all
around us as well as within ourselves;
- Recognizing these signs should alter
the human sole in a positive direction
whatever the level of the understanding
of these signs may be, whether the signs
are recognized in the Book or upon the
horizons;
- No interpretation of these signs, unless
it is conflicting with the fundamental
truths of our faith, should be rejected, for
every interpretation is our opportunity
to learn something;
- The final aim of all the learning is the
application of the knowledge attained in
everyday life, its on its outwardly as well
as inwardly level;
12 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ΔόΑέϷ΍ έϮϴτϟ΍ϭ ϡϼδϟ΍ ϪϴϠϋ Ϣϴϫ΍ήΑ·
βΗΎΑϮϴϠϴγ ΩΎόγ
ϲϴΤϤϟ΍ Ϯϫ Ϫϧ΄Αϭ ϖϠΨϟ΍ ϰϠϋ Ϳ΍ ΓέΪϘΑ ϥΎϤϳϹ΍ ϥ·
ΓΪϴϘόϟ΍ ϲϓ ΔϴγΎγϷ΍ ΕΎϧϮϜϤϟ΍ Ϧϣ ήΒΘόϳ ΖϴϤϤϟ΍
Γήτϴδϟ΍ ϊϴτΘδϳ Ϫϧ΄Α ϥΎδϧϹ΍ Ϣϫϭ Ϊϗϭ .ΔϴϣϼγϹ΍
Ϧϣ ήϴΜϛ ϲϓ ΍άϫ ϪϤϫϭ ϪόϓΪϓ ˬΕϮϤϟ΍ϭ ΓΎϴΤϟ΍ ϰϠϋ
ϚϟΫ ϥΎϛ Ύϣ ΎΒϟΎϏϭ .ΔϳϭΎϬϟ΍ ϲϓ ρϮϘδϟ΍ ϰϟ· ϥΎϴΣϷ΍
ϲϓ ϞΟϭ ΰϋ Ϳ΍ Ϫόπϳ ΎϣΪϨϋ ϥΎδϧϹ΍ ϊϣ ΙΪΤϳ
ϕϮϘΣ ϥ΄θΑ Ε΍έ΍ήϘϟ΍ άΨΘϳ ϥ΃ Ϫϴϓ ϊϴτΘδϳ ϊοϮϣ
ϦϜϟϭ ˬϢϳήϜϟ΍ϭ Ϧϣϵ΍ ζϴόϟ΍ ϲϓ ϢϬϘΣ ΎϬϨϣϭ ϦϳήΧϵ΍
έϮόθϟ΍ ϪϴτόΗ ϪΟέΎΧϭ ϪϠΧ΍Ω ΓΩϮΟϮϤϟ΍ ήθϟ΍ ϯϮϗ
΢Βλ΃ Ϊϗ Ϫϧ΄Α ΎϬόϣ Ϫδϔϧ Ϧψϳ ΔΟέΩ ϰϟ· ΔϴϟϼϘΘγϻΎΑ
ϻϭ ˬϩήϴϏ ϪϟϹ ΩϮΟϭ ϻ – ͿΎΑ ΫΎϴόϟ΍ϭ - Ϫϧ΃ϭ ˬΎϬϟ·
.ϪϟϹ΍ ϰϟ· Ϫϟ ΔΟΎΣ
ϥΎδϧϹ΍ ϊο΍ϮϤϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϛ ϲϓ ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ έάΤϳϭ
.ϪϏ΍ήϓϭ ϪϧϼτΑϭ ϢϫϮϟ΍ Ϧϣ ωϮϨϟ΍ ΍άϫ ήσΎΨϣ Ϧϣ
ϲϓ ΪϳΪΤΘϟΎΑϭ ˬΓήϘΒϟ΍ ΓέϮγ ϲϓ ήϳάΤΘϟ΍ ΍άϫ ϞΜϣ ΪΠϧϭ
ΰϋ Ϳ΍ ϥ΄Α – ωϮοϮϤϟ΍ βϔϨΑ ϖϠόΘΗ ΕΎϳ΁ ΙϼΛ
.ΕϮϤϟ΍ϭ ΓΎϴΤϟ΍ ϩΪϴΑ Ϧϣ ϩΪΣϭ Ϯϫ ϞΟϭ
ϰϠϋ ΔΛϼΜϟ΍ ΕΎϳϵ΍ ϩάϫ ϪοήόΗ ϱάϟ΍ ϡϮϬϔϤϟ΍ ϥ·
:ήΒόϟ΍ Ϧϣ ΍ΩΪϋ ςΒϨΘδϧ ϥ΃ ΎϨϟ ΢Ϥδϳ ΎϫήϴδϔΗ ϑϼΘΧ΍
ϲϓ ΔϤϬϤϟ΍ ήλΎϨόϟ΍ ΪΣ΃ ήΒΘόϳ ΚόΒϟΎΑ ϥΎϤϳϹ΍ ϥ΃ -
ϪόοϮϣ ϲϓ ϥΎδϧϹ΍ ϊπϳ ΍άϫϭ ˬΔϴϣϼγϹ΍ ΓΪϴϘόϟ΍
ϥϮϜϟ΍ ϊϣϭ ϪΑέ ϊϣ ΔϤϴϠδϟ΍ ΔϗϼόϟΎΑ ϪϣΰϠϳϭ ϲϘϴϘΤϟ΍
˭ϦϳήΧϵ΍ αΎϨϟ΍ ϊϣϭ ϪΑ ςϴΤϤϟ΍
ˬΎϨδϔϧ΃ ϲϓϭ ΎϨϟϮΣ ΕΎϳϵ΍ Ϧϣ Ϫϟ ήμΣ ϻ ΩΪϋ ΩϮΟϭ -
˭ϖϟΎΨϟ΍ Ϯϫ ϞΟϭ ΰϋ Ϳ΍ ϥ΃ ϰϠϋ ΎϬϠϛ ϝΪΗ
ΪΑ ϻ ϥϮϜϟ΍ ϲϓ ϭ΃ ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϓ Ϳ΍ ΕΎϳ΁ Γ˯΍ήϗ ϥ· -
ξϐΑ ΔϳήθΒϟ΍ βϔϨϟ΍ ϲϓ ΎϴΑΎΠϳ· ΍ήϴϴϐΗ ΙΪΤΗ ϥ΃
˭ΕΎϳϵ΍ ϚϠΗ ϢϬϓ ϯϮΘδϣ Ϧϋ ήψϨϟ΍
ΕΎϳϵ΍ ΩϮμϘϣ ΎϬΑ ϢϬϔϳ ϲΘϟ΍ ϩϮΟϮϟ΍ Ϧϣ ϱ΃ ξϓέ ϡΪϋ -
ˬΎϬϨϣ Ύϣ ˯ϲη ϢϠόΗ ϦϜϤϳ ϞΑ ˬΎϫή˴Β˶ϋϭ Δϴϧ΁ήϘϟ΍
ϖ΋ΎϘΤϟ΍ ϊϣ ϩϮΟϮϟ΍ ϚϠΗ νέΎόΘΗ ϻ΃ Δτϳήη
˭ΎϨϨϳΪϟ ΔϴγΎγϷ΍
Ϯϫ ή˴Β˶όϟ΍ ρΎΒϨΘγ΍ϭ Ϣ˷ϠόΘϟ΍ Ϧϣ ϲ΋ΎϬϨϟ΍ ϥΎδϧϹ΍ ϑΪϫ ϥ· -
.ΎϨσΎΑϭ ΍ήϫΎχ ΔϴϠϤόϟ΍ ΓΎϴΤϟ΍ ϲϓ ΎϬϘϴΒτΗ

ALLAHOV POSLANIK
MUHAMMED, S.A.V.S.,
AKTUELNOST LIČNOSTI I
STIL ŽIVOTA
Kenan MUSIĆ
P roučavanje povijesti koje nam se
nameće kao imperativ i preduvjet
izgradnje budućnosti nalaže sagled-
avanje najznačajnijih ličnosti koje su obilježile
prošlost ljudskog roda. Objektivna retrospektiva
plejade fascinirajućih povijesnih ličnosti u
dušama svih, a posebno mladih osoba, ulijeva
dodatnu motivaciju i želju da se ostvare kao
individue i u društvenom kontekstu budu
korisni članovi ljudske zajednice. Naravno,
pravilan odabir ličnosti koje su model ispravnog
poimanja života od izuzetnog je značaja, u čemu
svi ljudi koji žele dobro imaju u velikoj mjeri
uravnotežene kriterije.
Postavlja se pitanje koji kriterij se može
smatrati opće prihvaćenim u vrjednovanju
doprinosa neke ličnosti čovječanstvu. Mnoge
ličnosti zadužile su ljudski rod i zahvalnost koju
im trebamo iskazati moralno je ogledalo koje
vodi usavršavanju svega plemenitog u nama.
Mjerilo koje je mnoge objektivne istraživače
nemuslimane, a znatno prije njih muslimanske
 Michael M. Hart u knjizi, The 100: A Ranking
of the Most Influential Persons in History; posljednjeg
vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., stavlja na prvo mjesto
kao najuticajniju ličnost u ljudskoj povjesti
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PUTOKAZI †
povjesničare, sociologe i psihologe, dovelo do
tvrdnje da je Muhammed, a.s., najznačajnija
ličnost cjelokupne ljudske povijesti jest uticaj
koji je svojom misijom ostavio na tok civilizacije
te sadržajnost i kompleksnost poslanice koju je
ostavio iza sebe. Svi aspekti života obuhvaćeni su
i prožeti učenjem koje je dostavio Vjerovjesnik.
Zašto bi Muhammed, a.s., trebao biti uzor i obrazac?
Studije koje sociolozi i psiholozi
razvijenih država poduzimaju i kojima je cilj
prodrijeti u istančanu nit koja sve uspješne
ljude povezuje pokazale su da intelektualne
pretpostavke, porijeklo, obrazovanje, sredina
i ostale bitne odrednice ljudskog života,
uprkos svom značaju i težini, nisu vezivna
nit za kojom tragaju. Nakon iscrpljujućih
istraživačkih poduhvata, došli su do zaključka
da je postojanje uzora koji su slijedili zajednička
osobina svih uspješnih muškaraca i žena čiji
je život bio predmet istraživanja. Ove studije
otkrivaju nam dvije bitne činjenice. Prva je da
uzor ima dominirajuću ulogu u nizu izbora na
koje se odlučuje svaka osoba na svom životnom
putovanju. Druga činjenica je da uspjeh u
13
† PUTOKAZI
okvirima života na ovom svijetu, a sigurna je
povezanost sa budućim svijetom, prvenstveno
ovisi od vrijednosti uzora koji ćemo slijediti i
smatrati vrijednim našeg života.
Kad kažemo da je upravo posljednji
vjerovjesnik, Muhammed, a.s., osoba koja nam
svima treba biti uzor, dužni smo argumentirati
i obrazložiti ovu tvrdnju. Najprije, pred nama
je šarenilo ljudskog roda, različiti vremenski
i prostorni konteksti te izuzetna raznolikost u
intelektualnim i moralnim pretpostavkama koje
su nam date na dar kroz samo stvaranje.
Zbog čega ljudi, bez obzira na spolnu
pripadnost, vrijeme i prostor na kome žive
trebaju uzeti Muhammeda, a.s., za uzor i
obrazac u životu? Pitanje postavljeno jezikom
savremenog doba glasi: Zašto je njegov stil
života univerzalan i trebamo ga svi prihvatiti?
Prije analize i odgovora na ovo pitanje,
trebamo kazati da je dobro koje je vjerovjesnik
Muhammed, a.s., donio čovječanstvu neupitno,
sveobuhvatno i ne bi trebalo biti predmet
negiranja. Spomenimo činjenicu da je među
ljudima koje je on promijenio i učinio čestitim
i dobrim individuama bilo onih koji su prije
prihvatanja islama zakopali četiri i više živih
novorođenčadi samo zato što su ženska djeca.
Izopačenost ljudske zajednice toga vremena
išla je do te brutalnosti da se porodilja dovodila
pred prethodno pripremljenu rupu, pa ako bi
se rodilo žensko dijete, istog trena bi ga živo
zakopali u pijesak.
Značajno je spomenuti da vrline kojima
je Uzvišeni Gospodar preko Muhammeda,
a.s., poučio čovječanstvo nisu ostale usamljeni
slučajevi, već ih je kompletna zajednica prihvatila
kao vodilju u svome djelovanju. Uticaj društva
na pojedinca izuzetno je intenzivan i jak, do te
mjere da se najgnusniji postupci mogu nazivati
lijepim riječima i terminima. Primjer iz naše
stvarnosti je abortus koji se naziva čišćenjem, a
radi se o najozbiljnijem obeščašćenju i izdavanju
povjerenja koje Stvoritelj preko roditelja
povjerava generaciji koja dolazi.
Univerzalnost primjera koji vjerovjesnik
Muhammed, a.s., ostavlja iza sebe manifestira
se u tri bitne odrednice svake osobe.
Prva odrednica predstavlja skup
pretpostavki koje utiču na razvoj i formiranje
14 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
osobe, čime se vrijednost formirane ličnosti
može pojmiti na pravi način.
Druga odrednica je kvantitativna s
obzirom da se relacije mogu pojavljivati u
različitom broju u ovisnosti od vremenskih i
prostornih okvira života ličnosti.
Treća odrednica je kvalitativna i
odnosi se na karakteristike koje ličnost ima i
kroz koje nastupa u svim životnim relacijama.
Vjerovjesnik Muhammed, a.s., navedenim
odrednicama jasno se može identificirati kao
konstantno aktuelna ličnost i uzor koji vrijedi
slijediti.
Šta je uticalo na formiranje Poslanikove, a.s., ličnosti?
Analizom Vjerovjesnikovog, a.s., života
uočavamo da su njegovo rano djetinstvo i
razvoj njegove ličnosti određeni izuzetno
teškim i tegobnim momentima koje se mogu
svrstati u prvu odrednicu ličnosti. Rođen je
kao jetim – siroče, a to stanje, u kome je djetetu
uskraćena očeva pažnja i zaštita, oduvjek se
smatralo hendikepom koji će ostaviti neželjene
posljedice i ograničiti osjećaje koje svaka osoba
treba posjedovati. Zatim, preseljenje majke koje
se dramatično odigralo kroz iznenadnu bolest i
smrt pred očima šestogodišnjeg Muhammeda,
a.s., dodatno otežava djetinjstvo i slabi
pretpostavke izgradnje zdrave ličnosti.
Kompletno djetinjstvo, ispunjeno nestalnošću,
promjenom sredina – iz kuće djeda
Abdulmutaliba među brojnu porodicu amidže
Ebu Taliba, rad da bi se izdržavao, što se u
plemenitoj duši dječaka javilo kao želja već
u osmoj godini života, nije umanjilo veličinu
ličnosti Muhammeda, a.s., niti od njega odvojilo
bilo koju plemenitu osobinu koju ljudsko
biće treba imati. Ovo nam kazuje da se radi o
izvanrednoj i zadivljujućoj mudrosti Stvoritelja
koji Svoga miljenika provodi kroz situacije
koje će pokazati veličinu njegove ličnosti i
istaći da se radi o istinskom Dostavitelju vjere.
Zar želja mekanskog dječaka da već u osmoj
godini pomogne amidži koji se o njemu stara
time što će raditi i privređivati za život nije
pokazatelj istančanog osjećaja i manifestacija
prelijepog stila života? Koliko je jaka poruka
koju nam Stvoritelj šalje samo jednom

osobinom Muhammeda, a.s., tada dječaka,
a čime se kompletan ljudski rod poučava
izgradnji dostojanstvene ličnosti i razvijanju
vlastitih kvaliteta kojima će se steći neovisnost
o drugim stvorenjima. Uprkos činjenici da
Vjerovjesnik nije imao od koga naučiti očinsku
nježnost, njegov stil života pokazao je da je
Učitelj čovječanstva i u tom aspektu najljepši
uzor ljudima. Najbliži Vjerovjesniku, a.s.,
posvjedočili su da nisu vidjeli osobu sa više
obzirnosti i blagosti prema svima, a posebino
prema svojim ukućanima. Ustajao bi na noge
svojim kćerima, utemeljujući time međusobno
poštovanje ukućana i općenito ljudi, a pred
Zejda, r.a., kojeg je usvojio prije Objave, znao je
istrčati i sa njim se zagrliti, iako mu nije sin, već
mladi čovjek o kojem vodi brigu. Učio je ljude
postupkom prije riječi, a obrazac ponašanja koji
je ostavio nikad neće izgubiti na aktuelnosti
i vrijednosti. Ovim se jasno pokazuje da prva
odrednica Poslanikovog, a.s., života nalaže da
se upravo on uzme za primjer i uzor koji treba
slijediti.
Kako je Poslanik, a.s., živio lijepe i teške trenutke u
životu?
Druga odrednica koja je kvantitativna,
bila je presudna kod nemuslimana da
Vjerovjesnika, a.s., stave na prvo mjesto među
ličnostima koje su uticale na tok ljudske
povijesti.
S obzirom da su nebrojene relacije u
kojima se Muhammed, a.s., pojavljuje, te da
su raznovrsni vremenski i prostorni okviri
manifestacije njegove ličnosti, slobodno
možemo tvrditi da može biti uzor svakoj osobi
i u svakom vremenu. U ovom smislu, presjek
života Muhammeda, a.s., iznova pokazuje
moć i mudrost Stvoritelja koji ga odabire za
Vjerovjesnika. Njegov život od rođenja pa
do smrti obrazac je na koji način treba živjeti
lijepe, ali i teške trenutke u životu, kako se treba
radovati životu i uživati u širini dozvoljenog,
ali ne zaboraviti smisao života. Način na koji se
osoba odredi prema stanjima kroz koja prolazi
ima veći značaj od samog stanja koje je prolazno.
Muhammed, a.s., rođen je kao siroče, što ga nije
spriječilo da bude ne samo čestito i porodici
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PUTOKAZI †
odano dijete, već ga nije omelo u roditeljskoj
zadaći. U svom braku sa Hatidžom, r.a., i drugim
svojim suprugama, pokazao je sve plemenite
ljudske osobine koje nije mogao vidjeti u relaciji
između svoga oca i majke. Uzvišeni Allah učinio
je da ga majka pouči najbitnijoj ljudskoj osobini
kad ga je, iz Mekke u Medinu, povela za ručicu
na očev mezar, na putovanje dugo pet stotina
kilometara. Čovječanstvu je djelom data lekcija
iz odanosti, koja treba biti osnovna ljudska vrlina
u svim relacijama na koje osoba može stupiti na
životnom putovanju. Nevjerovanje u Stvoritelja
i poricanje Njegovih blagodati posljedica je
nepostojanja ili nedostatka ove ljudske osobine.
Život Muhammeda, a.s., manifestacija je vrhunca
odanosti i vjernosti kojoj ga Stvoritelj poučava
još u ranom djetinstvu preko hazreti Amine,
odane majke i supruge njegovog rahmetli oca.
Činjenica je da Vjerovjesnik, a.s., živi
potlačen u Mekki, a u Medini živi kao vladar
i predsjednik države. Slabost koju doživljava u
Mekki zamjenjuje snaga i moć koju mu Allah,
dž.š., daruje u Medini učinivši ga zapovjednikom
muslimanske vojske. Učitelj svih svijetova
pokazuje kako se treba ponašati kad se izgubi
voljeni bračni drug. Kad nekome preseli dijete,
roditelj ili neko od bližnjih, u Muhammedu,
a.s., ima najljepši uzor zadovoljstva određenjem
i razumjevanja stvarnosti. Svojim postupcima
Muhammed, a.s., sve nas poučava kako se
tegobe dočekuju strpljenjem, a lijepi životni
trenuci zahvalnošću. Sve lijepe osobine u svom
sadržaju jesu izraz odanosti, čemu nas uči
Vjerovjesnikov, a.s., život.
Muhammed, a.s., kao primjer odanosti i predanosti
Gospodaru
Treća odrednica u bliskoj je vezi sa
prethodnom s obzirom da su kvalitet i kvantiteta
u stalnoj relaciji. Muhammed, a.s., može biti
uzor svima ne samo zbog činjenice da svi u
njegovom životu pronalaze identične ili gotovo
identične situacije iz vlastitog života, već zbog
neupitne vrijednosti i vrhunskih vrlina koje je
Vjerovjesnik, a.s., pokazao prolazeći kroz njih.
U odnosu sa Uzvišenim Stvoriteljem, primjer
Vjerovjesnika, a.s., i njegov stil života pokazuju
krajnju odanost i predanost Gospodaru.
15
† PUTOKAZI
Tišina noći, nakon obavljenih obaveznih
namaza, bilo je vrijeme u kome se Muhammed,
a.s., obraćao svom Gospodaru i zahvaljivao
na neiscrpnim blagodatima u kojima svi
ljudi uživaju, a napose na blagodatima vjere i
poslanstva kojim ga je On, dž.š., počastio.
Prema drugim ljudima Muhammed,
a.s., pokazivao je odanost čak i kad ne dijele
ljepotu vjere sa njim, čime je uspijevao pridobiti
njihova srca i otkriti plašt nezahvalnosti u
koji su se ogrnule mnoge duše. U najtežim
trenucima kad su ugroženi životi pokazivao
je šta je bit njegovog poslanstva i veličinu
Gospodara Kojem poziva. U Bitki na Uhudu,
nakon što su ga neprijatelji žestoko ranili i lice
Vjerovjesnika, a.s., oblila krv, on upućuje dovu:
„Gospodaru moj, oprosti mom narodu jer oni ne
16 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
znaju šta rade!“ Ovim riječima Muhammed, a.s.,
moli Gospodara da uputi i oprosti onima protiv
kojih se bori. Teške situacije najbolje pokazuju
karakter ličnosti osobe i vrijednosti koje nosi u
svome srcu.
Objektivno sagledavanje elementarnih
odrednica ličnosti vodi nas zaključku da upravo
život Muhammeda, a.s., može biti obrazac i
uzor svim ljudima, a promišljanje o sadržaju
Vjerovjesnikovog, a.s., života govori jezikom
argumenta zašto čovječanstvo treba uzeti za
uzor i primijeniti njegov stil života. Sreća kojoj
svi ljudi strijeme i nadaju se da će se njihovi
životi ispuniti zadovoljstvom kad je postignu,
ne može se postići bez životnog stila koji je
dostojan ljudskog života.
 PUTOKAZI †

MESSENGER MUHAMMED S.A.W.S. ϢϠγϭ ϪϴϠϋ Ϳ΍ ϰϠλ ΪϤΤϣ Ϳ΍ ϝϮγέ

CONTEMPORARY IMPORTANCE OF HIS PERSONALITY ΓΎϴΤϟ΍ ΏϮϠγ΃ϭ ΔϴμΨθϟ΍ Δϳέ΍ήϤΘγ΍
AND LIFESTYLE
ζΘϴγϮϣ ϥΎϨ˶ϛ
Kenan Music
ΓΎϴΤϟ΍ ϲϓ ΓϮγϷ΍ ϰϟ· ΓήϤΘδϤϟ΍ ϥΎδϧϹ΍ ΔΟΎΣ ϲπϘΗ
Everlasting human search for a role model in
˯ΎϴΒϧϷ΍ ϢΗΎΧ ΔϴμΨη ϰϠϋ ΍Ϯϓ˷ήόΗ Ϧϳάϟ΍ Ϟϛ ΪϬΘΠϳ ϥ΄Α
ones life oblige all those who have been
ϥ΃ ϲϓ ϪΗΎϴΣ ΏϮϠγ΃ ϰϠϋϭ ϢϠγϭ ϪϴϠϋ Ϳ΍ ϰϠλ ΪϤΤϣ
introduced to the personality and the work of
the last of the Messengers of God, Muhammed ϲϫ ΓϮγϷ΍ϭ .ΎϬΘϴϟϮϤηϭ ϪΗήϴγ ΔϤψϋ ΔϳήθΒϠϟ ΍ϭίήΒϳ
s.a.w.s., to further present to mankind the .ϦϴϘϔΨϤϟ΍ Ϧϋ ϦϴΤΟΎϨϟ΍ Ϟμϔϳ ϱάϟ΍ ϊϴϓήϟ΍ ςϴΨϟ΍ ϚϟΫ
greatens and the richness of content of his life. ϲΘϟ΍ ΔϴϧΎϜϤϟ΍ϭ ΔϴϧΎϣΰϟ΍ ρΎγϭϷ΍ Ϧϋ ήψϨϟ΍ ξϐΑϭ
Thin line that separates success from failure ϲΘϟ΍ ϢϴϘϟ΍ ϥ΄Α ΎϨϗΎϤϋ΃ ϲϓ ϙέΪϧ ΎόϴϤΟ ΎϨϧΈϓ ΎϬϴϓ ζϴόϧ
can often be expressed in just one word- model. ˬΪΑϷ΍ ϰϟ· ΔϴϗΎΑ ϢϠγϭ ϪϴϠϋ Ϳ΍ ϰϠλ ΪϤΤϣ ΎϬΑ ˯ΎΟ
We are all deeply aware of the fact that the Ϧϣ ΓΎϴΤϟ΍ ϪΟΎΘΤΗ Ύϣ ϞϜΑ ΢Ϥδϳ ϪΗΎϴΣ ΏϮϠγ΃ ϥ΄Αϭ
values that were sent through Muhammed ΓΩΎόδϟΎΑ βΤϳ ϥ΃ ΎϨϣ ϱϷ ϦϜϤϳ ϻϭ .ϝΎϤΠϟ΍ϭ Δόδϟ΍
s.a.w.s. are relevant and contemporary in all the ΪϤΤϣ ϲΒϨϟ΍ ϝΎμΨΑ ϰ˷ϠΤΗ ΍Ϋ· ϻ· ϦϴϴϘϴϘΤϟ΍ Ύοήϟ΍ϭ
times regardless of geographic and temporal .ιϼΧϹ΍ ΎϬγ΃έ ϰϠϋϭ ϢϠγϭ ϪϴϠϋ Ϳ΍ ϰϠλ
differences in the context of life we live, and his ήθΒϟ΍ ϮϨΑ ΎϬϤϴϘϳ ϲΘϟ΍ ΕΎϗϼόϟ΍ ϊϴϤΟ ϲϓ ιϼΧϹΎϓ
life stile allows for fullness and beauty of our ϩΎϳ· ΎϨϤ˷Ϡϋ Ύϣ ϖϴϘΤΗ ϰϟ· ΪϴΣϮϟ΍ ϞϴΒδϟ΍ Ϯϫ ϢϬΗΎϴΣ ϲϓ
life. .ϢϠγϭ ϪϴϠϋ Ϳ΍ ϰϠλ ΪϤΤϣ Ϳ΍ ϝϮγέ
True happiness and satisfaction with life can be
experienced only by the person who managed
to incorporate Prophet’s s.a.w.s. virtues, and the
queen of all the virtues is devotedness. Only
through devotedness in all the relations that
man establishes on his life path can he attain that
what was taught by the Prophet Muhammed
s.a.w.s.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 17

† SAGLEDAVANJA
MODERNI PRISTUP POLITICI U MUSLIMANSKOJ MISLI
ELEMENTI
DEMOKRATIJE U ISLAMU
Enver FERHATOVIĆ
I slamski svijet 20. stoljeća označen
je oživljavanjem političkog islama i
izazova koje nosi modernizam. Odnos
ove dvije pojave naveo je muslimanske mislioce
da se osvrnu na islamsko razumijevanje države
i islamskog društva u cjelini. Zajedno sa
izazovima koje nosi moderno doba, javile su se
netrpeljivosti između zagovarača modernizma,
koji su često viđeni kao zagovarači zapadnjačkog
imperijalizma i izdajice svojih islamskih vrijed-
nosti, i onih koji izričito predstavljaju tradicio-
nalni islam, koji su označeni kao pripadnici
predmodernizma i antimodernizma.
U kontekstu debate među orijentalis-
tima o padu islamske civilizacije, Bernard Lewis
pita gdje se pogrešilo. Stoljećima je islam bio na
samoj prvoj liniji ljudske civilizacije i dostignuća.
I u shvatanju samih muslimana, islam je bio
sinonim za civilizaciju. Ali, javljanjem novog
učenja (New Learning) i prosvjetiteljstva
(Enlightenment) i traganjem za političkom
slobodom u svojim zajednicama, zapadno
društvo napredovalo je u naučnoj, tehnološkoj
i sferi kulturnog nasljedstva, ostavljajući islam-
ski svijet daleko iza sebe. Rodile su se mnoge
 Bernard Lewis, What WentWrong?, London,
2002., str. 6
 Ibid., str. 6
20 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
teorije koje objašnjavaju razloge ove stagnacije i
donekle nazadovanja, a posljednja je vezana za
propitivanje samog islama i temelja na kojima
su izgrađena muslimanska društva. Ako je, ipak,
islam prepreka slobodi, nauci i ekonomskom
razvoju, kako su, onda, muslimanska društva u
prošlosti bila vodeća u ta sva tri segmenta, i to u
doba kad su muslimani bili mnogo bliži izvori-
ma i inspiraciji vjere nego što su to danas? Jav-
ljaju se pitanja kao što su: Šta je to islam uradio
muslimanima?, dok drugi pitaju: Šta su to mus-
limani uradili islamu? Neki moderni islamski
mislioci smatraju da krivica pada na određene
mislioce, doktrine i grupe iz islamske histori-
je, koji su usvojili iskrivljene stavove i običaje,
dok reformatori i modernisti imaju suprotan
stav i uzrok vide u zadržavanju starih običaja,
nefleksibilnosti i ubikvitetu islamske uleme.
Ipak, realniji pristup u ovom modernom
diskursu nije rasprava o islamu u cijelosti, već o
islamskom konceptu društva i političkog poret-
ka. Izgleda da je glavna dilema – koja se javlja
kod pitanja kompatibilnosti islama i demokrati-
je – ona da se izborima uspostavljaju autori-
tarni režimi koji ne brinu previše o slobodama
 Ibid., str. 156
 Ibid., str. 157
 Fareed Zakariah, John Esposito, Fouad Ajami,
Bernard Lewis
 SAGLEDAVANJA †

građana i koji čak rezultiraju sukobima između IDEJA ISLAMSKE DRŽAVE

različitih grupacija. Čini se da su nedostatak slo-
Javljanjem muslimanskih slobodnih
bode – naročito uma, oslobođenog ograničenja
nacija nakon godina zapadne ekspanzije i impe-
i indoktrinacije, koji propituje, istražuje i gov-
rijalizma, u muslimanskim društvima javila se
ori – nedostatak privrede bez koruptivnog i
potreba za redefiniranjem vodećih principa.
sveprisutnijeg lošeg upravljanja, i nedostatak
Različiti modernistički islamski mislioci dali su
građana oslobođenih tiranije doveli do stag-
svoj doprinos ovoj diskusiji, od Džemala el-Dina
nacije muslimanskog svijeta.
Afganija, Muhammeda Abduhua i Rešida Ride
Danas više od 120 zemalja u svijetu bira
do Muhammeda Asada, Abula A’la Mevdudija,
svoje vlade putem izbora. Za većinski dio svi-
Rešida Ganučija do Tarika Ramadana.
jeta demokratija je jedini izvor političkog legiti-
Klasično muslimansko društvo koje je
miteta. Riječima modernih islamskih mislilaca,
nastalo u stoljećima koja su slijedila nakon smrti
islam predstavlja i religiju i državu, a islamska
poslanika Muhammeda dovelo je do konteksta
država ne zadovoljava sve standarde koje post-
u kome se definira islamski zakon kao pravni
avlja moderna zapadna demokratija. S druge
temelj islamske države. Ovo ogromno nasljed-
strane, izazov koji postoji nije onaj isti izazov na
stvo tog formaliziranog utjelovljenja islamske
koji se oni pozivaju, s obzirom da principi na
tradicije i prava omogućilo je temelje za razvoj
kojima je zasnovana islamska država nisu kom-
koncepta privilegiranog pravnog reda iznad
patibilni sa zapadnim konceptom demokratije.
vladara i vlasti.
Stoga će početna teza za ovu raspravu
biti istraživanje konceptualnih i ideoloških
izvora savremenog razumjevanja islamske Razvoj političke misli u islamu
države. Upitno je mogu li se principi na kojima
Tokom 20. stoljeća i početkom 21.
se temelji islamska država propitivati upotre-
stoljeća, iznova se definiraju navedeni osnovni
bom zapadnih parametara za demokratiju. Neo-
principi. Neki mislioci se fokusiraju samo na
phodno je istraživati islamske izvore10 i koncepte
Kur’an i sunnet, dok većina i dalje koristi ukupni
društva – mehanizme koji podupiru vladavinu
pravni, šerijatski korpus11 koji su definirali
prava, razdvajaju ovlasti, štite autonomiju
srednjovjekovni učenjaci.12 Nisu sve pravne
pojedinca, njegov dignitet i vlasništvo od napa-
odredbe u islamskoj pravnoj tradiciji (fikh)
da bilo koje vrste – prije nego što se udubimo
zasnovane na uputama iz Kur’ana ili na tradiciji
u raspravu o elementima demokratije u islamu.
poslanika Muhammeda. Veći dio ove tradicije
Kako bismo propitivali navedena pitanja, prvo
izgrađen je upotrebom deduktivnih metoda
ćemo ispitati savremene stavove o principima
zasnovanih na analogiji13 (kijas). Ove deduktivne
islamske države. Nakon toga ćemo posmatrati
metode često su rezultirale subjektivnim
tumačenja o elementima demokratije u islamu.
rezultatima, uglavnom pod uticajem društvenih
U glavnom dijelu analizirat ćemo osnovne ideje
i intelektualnih okvira tog vremena. Glavni cilj
i najznačajnije stavove koji se javljaju u vezi sa
šerijata bio je definiranje ljudskog života kroz
ovim pitanjem. U zaključku ćemo predstaviti
podupiranje vrlina (marufat) i uklanjanja poroka
svoju ocjenu.
(munkarat). Da bi se ove ideje postigle putem
 Fareed Zakaria, The Future of Freedom, London, pravnog okvira, islamski pravnici postavljali
2003., 13
 John Esposito, Islam and Democracy, New York, 11 Islamsko pravo ne pravi razliku između vjerskog
1996., str. 4 i sekularnog života, tako šerijat ne uključuje samo vjerske
 Asad, Ramadan, Bulac, Tibbi, Ghannouchi, Benabbi rituale, već mnoge aspekte svakodnevnog života, politiku,
 Izraz liberalizam koristi se u značenju iz 19. ekonomiju, bankarstvo, poslovanje ili ugovorono pravo i
stoljeća, ae znači biti zainteresiran za pojedinačne društvena pitanja
ekonomske, političke i vjerske slobode, što se ponekad 12 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
naziva klasični liberalizam 1996., str. 41
10 Primarno, Kur’an, i tradiciju poslanika 13 Mohammad Asad, Principi države i vlasti u
Muhameda islamu, Zagreb, 2005., str. 28

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 21

† SAGLEDAVANJA
su osnove ustavnog, upravnog, građanskog i
krivičnog prava.14
Moderni islamski mislioci počeli su
tražiti nova tumačenja ovih starih pravnih
odredbi. Muhammed Asad naglašava da su
te srednjovjekovne odredbe posmatrane kao
sastavni dio islamskog prava postale prepreka
za prilagođavanje modernizmu.15 Mogućnost
postojanja moderne sinteze predstavlja jednu
od tačaka mimoilaženja između konzervativnih
mislilaca, koji drže da je jedini legitiman oblik
islamske vlasti ponovno uspostavljanje hali-
fata, jasno određenog oblika vlasti, i, s druge
strane, progresivnih učenjaka, koji smatraju
da politička teorija ne bi smjela biti zasnovana
na historijskim tumačenjima, već na primjeni
ranije navedenih osnovnih Kur’anskih principa
i tradicije.
Klasični učenjak El-Šihristani, u svojoj
knjizi El-Milal va-Nihal, navodi: “Zasigurno
znamo da se različite situacije ne mogu prebrojati
ili ograničiti; također, zasigurno znamo da obja-
vljeni tekst ne definira detaljno ili sa direktnom
referencom sve događaje od vremena Objave
naovamo. Na svakom mjestu je tekst ograničen,
dok događaji nisu te, stoga, događaji ne bi tre-
bali biti kontrolirani onim što je ograničeno.
Prakticiranje idžtihada treba definitivno zado-
voljiti potrebe novonastalih situacija16.”
Savremeni islamski učenjaci slažu se u
tome da sve odredbe koje su ocijenjene kao nepo-
recive ili potvrđene (nass) na osnovu Kur’anske
objave ili tradicije poslanika Muhammeda, i
dalje ostaju takve.17
Asad prihvata Ibn Hazmovu18 sistem-
atizaciju šerijatskog prava prema obavezema
(farz), koje – ako se zanemare – vode ka grijehu
ili prihvaćenim djelima, radnjama koje vode ka
grijehu (haram) i radnjama koje ako se zane-
mare ne vode ka grijehu (mubah). Mubah se
14 Abule’la Maududi, Islamic Law and Constitution,
Lahore, 1955., str. 59
15 Muhammad Asad, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str. 28
16 Fathi Osman, Šerijat u savremenom društvu:
Dinamika promjene islamskog prava (Los Angeles, 1994.,
str. 75-76
17 Muhammad Asad,, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str. 29
18 IbnHazm iz Kordobe (994-1.064)
22 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
dijeli na preporučeno (mandub), nepoželjno
(mekruh) i nedefinirano (mutlak) djelo.19 Asad
tvrdi da sve što nije definirano na neporeciv
ili potvrđen način pripada kategoriji mubah i
zaslužuje savremeno tumačenje i razmatranje.20
Citirajući hadis poslanika Muhammeda: “Ne
pitajte o onom što je ostavljeno nedefinirano,
jer su oni prije vas bili prokleti što su postav-
ljali (svojim poslanicima) previše pitanja te je
to unijelo razdor među njih. Ako vam naredim
da nešto uradite, poslušajte i uradite koliko je u
vašoj moći, ali ako vam to zabranim, onda ga
se klonite» (Muslim),21 Asad zaključuje: ”Kao
što smo vidjeli, šerijat se namjerno usteže od
pružanja detaljnih odredbi za sveukupno zakon-
sko tijelo mijenjajući zahtjeve našeg društvenog
opstanka. Time je očita potreba za kontinuitetom
u savremenom zakoniku. U islamskoj državi bi
ovakav zakonik tretirao mnoge upravne prob-
leme koje šerijat uopće ne definira, kao i prob-
leme za koje šerijat pruža općenite pricipe, ali
ne detaljne propise. U svakoj od ovih situacija,
na zajednici je da razvije relevantne, detaljne
propise putem nezavisnog tumačenja (idžtihad)
u skladu sa duhom islamskog prava i najboljim
interesom naroda”.22
Mavdudi ovaj dio islamskog prava koji
podliježe izmjenama u skladu sa potrebama
i zahtjevima promjenjivih vremena dijeli na:
a) tumačenja – koja se sastoje od dosezanja
značenja naredbi koje se nalaze u Kur’anu i
praksi Poslanika, b) dedukciju ili analogiju, c)
nezavisno tumačenje pravnika/stručnjaka i d)
pravne preferencije koje određuju propise u
skladu sa duhom islamskog pravnog sistema.
Politički sistem zasnovan na šerijatskom
pravu, koji nije zaveden u specifični pravni
korups ili dokument, dostiže svoj vrhunac
u upravnim institucijama i metodama prve
četvorice pravednih halifa.23 Već u tom periodu
se može pronaći značajan broj upravnih i zako-
nodavnih uredbi zasnovanih na kur’anskim
principima ili praksi poslanika Muhammeda, a
19 Muhammad Asad,, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str. 30
20 Ibid., str. 31
21 Ibid., str. 30
22 Ibid., str. 28
23 Ibid., str. 42

glavni primjer je to što je drugi pravedni halifa
Omer uspostavio državni trezor.
Odobrenje poslanika Muhammeda za
upotrebu nezavisnog tumačenja naglašeno je u
njegovom razgovoru sa Muazom ibn Džebelom
prije nego što ga je imenovao vladarem Jemena:
”Na koji način ćeš izlaziti nakraj sa problemi-
ma?», upitao ga je Poslanik. Muaz je odgovorio:
“Ja ću djelovati/suditi u skladu sa Allahovom
knjigom”. “A šta ako tamo ne pronađeš uputu?”,
upitao je poslanik Muhammed. “Onda ću suditi
u skladu sa tradicijom Poslanika (Muhamm-
eda).” “A ako ni tamo ne pronađeš uputu?”,
upitao je poslanik Muhammed. «Onda ću bez
oklijevanja djelovati/suditi u skladu sa svojim
mišljenjem.” 24 Naravno, nijedna od Muazovih
kasnijih pravnih ili upravnih odluka nije post-
ala stalni dio nususa, jasne tekstualne kur’anske
evidencije.
Ubjedljiviji primjer je postupak odabira
nasljednika poslanika Muhammeda ili nasljed-
nika četverice pravednih halifa. Dok je Ebu
Bekra odabrala skupina najprominentnijih
imigranata (muhadžira) i lokalnih muslima-
na iz Medine (ensarija), njegovog nasljednika
Omera izabrao je sam Ebu Bekr. Omer je, opet,
imenovao izborno tijelo od 16 najcjenjenijih
Poslanikovih ashaba koje je odabralo njegovog
nasljednika, dok je četvrti pravedni halifa Alija
odabran putem većinskog glasanja udružene
muslimanske zajednice.
Mevdudi rezimira islamski politički
sistem u tri principa: Božije jedinstvo
(tevhid), Muhammedovo poslanstvo (risalat) i
namjesništvo (hilafet) čovjeka na zemlji.25
Glavni principi islamske države
Asad objašnjava da je cilj islamske
države osigurati politički okvir za muslimansko
jedinstvo i saradnju koji se zasnivaju na sljedećem
kur’anskom ajetu: “Svi se čvrsto Allahova užeta
držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se
Allahove milosti prema vama kad ste bili jedni
drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i
vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili
24 Ibid., str. 45 (Hadis: Tirmizi, Ebu Davud)
25 Abule’la Maududi, Islamic Way of Life, Delhi,
1967., str. 40
SAGLEDAVANJA †
ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio.
Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da
biste na pravom putu istrajali”.26 Kur’an postavlja
sljedeće smjernice za definiranje svrhe države:
”Muslimani su oni koji će, ako im damo vlast na
Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati
i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati
od nevaljalih…”27 Allah dalje definira ideale
muslimanskog naroda opisujući ga kao narod
bolji od svih koji se ikad pojavio, koji traži da
se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraća i u
Allaha vjeruje.28
Mevdudi kao vodeće principe islam-
ske države navodi jedinstveno obožavanje i
poslušnost prema Allahu na svim poljima,
poštući prava roditelja i društveno ugroženih
kategorija, dijeleći zaradu i oblikujući politiku
na osnovu pouzdanog znanja i odbacujući uzuse
arogancije i tiranije.29 Ganuči, s druge strane,
definira zajednicu vjernika (umma) kao Božije
namjesnike koji primjenjuju Njegove zakone, a
predstavljaju utjelovljenje vjere u zajednici ljud-
skih bića. Kako bi se olakšala ispravna primje-
na islamskog zakona, zajednica vjernika mora
uspostaviti državu čija će vlast biti odgovorna
prema njima.30
Legitimnost islamske države se također
zasniva na osnovnim naredbama iz Kur’ana: ”O
vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte
se Poslaniku i predstavnicima vašim”.31 Asad
i Mevdudi zaključuju da islamska država ne
smije ignorirati sadržaj islamskog prava pri
definiranju zakonskog okvira države.32 Još jedan
vodeći princip jest obaveza poštivanja zakon-
ski izabrane vlasti, sve dok se ona pokoravaju
Bogu i Poslaniku i obavljaju namaz. Umno-
gome je zloupotrebljavan (autoritarni režimi i
26 Kur’an, 3:103, prijevod na bosanski jezik Besim
Korkut
27 Kur’an, 22:41; Abula’la Maududi, Islamic Law
and Constitution, Lahore, 1955., str.159
28 Kur’an, 3:110
29 Abule’la Maududi, Islamic Law and Constitution,
Lahore, 1955., str.212
30 Azzam S.Tamimi, Rachid Ghannouchi, New
York, 2001., str.100
31 Kur’an, 4:59
32 Muhammad Asad, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005, p.42; Abule’la Maududi, Islamic
Law and Constitution, Lahore, 1955, p.49
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 23
† SAGLEDAVANJA
diktatori) hadis poslanika Muhammeda: ”Mus-
limani su dužni slijediti i biti pokorni, bez obzi-
ra sviđalo im se to ili ne, sve dok im ne bude
naređen grijeh; tada je poslušnost ili pokor-
nost isključena”,33 naglašavanjem potrebe za
građanskom poslušnošću.
Značajan broj savremenih mislilaca
zaključuje da apsolutna suverenost pripada nar-
odu i njegovom konsenzusu na osnovu hadisa
poslanika Muhammeda: „Allah nikad neće
dozvoliti muslimanskoj zajednici da se složi u
zlu”.34 Asad koristi Poslanikov hadis koji kaže da
lična sigurnost, imovina, čast/integritet građana
takve države moraju biti zagarantirani kako bi
se dalje definirali principi islamske države.35
Institucionalni model islamske države
Vođstvo ili pozicija šefa ovakve islamske
države predviđeno je isključivo za muslimane, s
obzirom da islamski zakon zahtijeva predanost i
vjerovanje u njegovu božansku prirodu. Naredba:
”Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslan-
iku i predstavnicima vašim!” naglašava ustavni
zahtjev da musliman bude vođa u zemljama sa
većinskim muslimanskim stanovništvom. Osta-
li zahtjevi, zasnovani na Poslanikovoj tradiciji,
jesu da vođa muslimana mora biti pobožan i
predan musliman36.
Muslimanska zajednica je, dalje,
obavezna osigurati relevantne, detaljne zakone
na osnovu nezavisnog mišljenja onih “koji
se o poslovima svojim dogovaraju”.37 Mev-
dudi dodaje da islamsko zakonodavno vijeće,
ili medžlis eš-šura, predstavlja predstavničko
tijelo koje primjenjuje ovaj princip uzajamnih
konsultiranja te se, shodno tome, kvalificira za
namjesništvo ako primjenjuje sljedeće kur’anske
principe: ”Allah obećava da će one među vama
koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim
namjesnicima na Zemlji postaviti”.38 Nijedna
33 Ibid., str. 59 (hadis prenose Buhari, Muslim)
34 Ibid., str. 63 (hadis prenosi Tirmizi)
35 Ibid., str.123 (hadis prenosi Muslim)
36 Ibid., 2005., str.69
37 Kur’an, 42:38 (“Za one koji se Gospodaru svome
odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima
svojim dogovaraju”)
38 Abule’la Maududi, Islamic Law and Constitution,
Lahore, 1955., str. 49, Kur’an, 24:55
24 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
osoba koja nastoji postati član ovog zakono-
davnog vijeća ili vladajuće strukture ne smije biti
izabrana na tu funkciju na osnovu tradicije po
kojoj niko ko traži ili nastoji da bude imenovan
na poziciju ne smije biti imenovan.39 Različitosti
mišljenja, izražena intelektualna sposobnost i
društveni integritet predstavljaju neke od kara-
kteristika koje moraju posjedovati predstavnici
u šuri,40 dok različitost njihovih mišljenja pred-
stavlja znak Božije milosti41 i opravdava različita
politička mišljenja. Odluke ovog parlamenta
moraju biti podržane većinskim glasanjem, što
je zasnovano na uputi poslanika Muhammeda o
tome da je potrebno slijediti mišljenje većine.42
Neophodna je podjela na zakonodavnu, izvršnu
i sudsku vlast, zaključuju Asad i Mevdudi,
naglašavajući da arbitraža i savjetovanje između
ovih vlasti moraju imati kontrolnu ulogu.43
Dok naglašavaju potrebu za slobodnim
demokratskim izborima, takvu potrebu oprav-
dava tek nekoliko savremenih muslimanskih
mislilaca. Asad navodi da je princip odobra-
vanja većine, koji izbore koristi kao metod za
odabir vlasti, zasnovan na kur’anskom principu:
”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte
se Poslaniku i predstavnicima vašim”.44 Mevdudi
smatra da se demokratski sistem nikad ne može
razviti ukoliko se izbori ne provedu na pravičan
način i ukoliko pravilnik zakonodavaca nije
pravičan i nepristran i ukoliko im njihove ovlas-
ti ne dozvoljavaju da utiču na slobodu i nepris-
tranost izbornog procesa.45 Mevdudi, ipak,
odbija ideju organiziranja političkog života oko
političkih stranaka, s obzirom da članovi nisu
u stanju pristati na potpunu lojalnost Bogu,
ustavu i državi, dok Ganuči, Bennabi, Asad ili
Tibi predlažu da političke stranke vode politički
život46 unutar okvira islamskog prava.
39 Muhammad Asad, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str.73
40 Ibid., str.75
41 Ibid., str.75
42 Ibid., str.77
43 Muhammad Asad, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str. 97
44 Kur’an, 4:59
45 Abule’la Maududi, Islamic Law and Constitution,
Lahore, 1955., str. 346
46 Muhammad Asad, Principi države i vlasti u
islamu, Zagreb, 2005., str. 91 ili Azzam S. Tamimi, Rachid

Iako predstavlja ideološku državu,
islamska država ograničava svoje državljanstvo
na ljude koji žive na njenoj teritoriji, sa
konstantno obnovljenim ugovorom kojim se
regulira zaštita pripadnicima drugih objavljenih
religija (Dima), pod uslovom da oni priznaju
dominaciju islama.47 Ganuči zaključuje da je
najznačajnije ljudsko pravo zagarantirano u
islamskoj državi pravo na vjeroispovijest, koje
je zasnovano na kur’anskom principu da u vjeri
nema prisile48.
ISLAM I DEMOKRATIJA
Demokratija je početkom 21. stoljeća
najprihvatljiviji i najefikasniji način sudjelovanja
naroda u vlasti i davanja smisla narodnoj vlasti.
Od grčkog korijena, demokratija znači vladavina
naroda. Demokratizacija društva je, tako,
proces iznad sfere politike, jer vodi ka rušenju
hijerarhija, otvaranju zatvorenih političkih
sistema, a pritisak masa postaje glavni pokretač
društvenih promjena.49
Još od vremena Herodota, politička
demokratija bila je definirana kao vladavina
naroda. Termin demokratija ukazuje na oblik
vlasti gdje sve državne odluke direktno ili indi-
rektno donosi i primjenjuje većina građanstva
kroz pravičan izborni proces. Za zapadne mis-
lioce, demokratija uglavnom podrazumjeva
liberalnu demokratiju.
Liberalna demokratija je oblik
predstavničke demokratije gdje je sposobnost
izabranih predstavnika da primijene moć
donošenja odluka podređena vladavini zakona i
obuzdana ustrojem koji naglašava zaštitu prava
i sloboda pojedinaca i manjina (također, naz-
vana ustavnom demokratijom i ustavnim libe-
ralizmom) i koja stavlja organičenja na nivo do
kojega volja većine može biti provedena.50 Ova
prava i slobode uključuju pravo na pravedno
suđenje, privatno vlasništvo, privatnost, jedna-
Ghannouchi, New York, 2001., str.100
47 Abule’la Maududi, Islamic Law and Constitution,
Lahore, 1955., str. 197
48 Azzam S.Tamimi, Rachid Ghannouchi, New
York, 2001., str. 76
49 Fareed Zakaria, The Future of Freedom, London,
2003., str. 15
50 en.wikipedia.org/wiki/democracy
SAGLEDAVANJA †
kost pred zakonom, slobodu govora, okupljanja
i vjeroispovijesti.
Ustavni liberalizam, kako to postavlja
Zakaria, nije fokusiran na proceduru za biranje
vlasti, nego prije na cilj vlasti.51 To je zapadna
tradicija koja teži odbraniti pravo pojedinca
na život i imovinu, slobodu vjeroispovijesti i
govora. Da bi osigurala ova prava, insistira na
provjeri autoriteta vlasti, jednakosti po zakonu,
nepristranim sudovima i tribunalima te odvo-
jenosti crkve i države. Od 1945., zapadne vlade
u većini slučajeva predstavljaju demokratiju i
ustavni liberalizam, a u međunarodnom svjetlu
to prikazuju kao izvor napretka zapadnog svi-
jeta.52 Fukuyama je čak otišao tako daleko da je
to proglasio krajnjim dometom ideološke evo-
lucije ljudskog roda, a univerzalizaciju zapadne
liberalne demokratije konačnim oblikom ljud-
ske vlasti.53
Bennabi objašnjava da demokratija
– koja se sastoji od dvije grčke riječi – u najj-
ednostavnijem značenju predstavlja vladavinu
naroda ili vladavinu masa ili, kako bi se moglo
nazvati, vladavinu čovjeka. Bennabi naglašava
da se odgovor na pitanje postoji li demokrati-
ja u islamu ne može dobiti na osnovu pravila
izvedenih iz Kur’ana ili tradicije Poslanika, već
se može dobiti iz sveobuhvatnog shvatanja isla-
ma.54 Nekoliko savremenih islamskih mislilaca,
poput Eš-Šavija, Ganučija ili Bennabija, tvrde
da je savremena demokratija evropsko viđenje
islamske šure. Kroz hilafet četverice pravednih
halifa prakticiranje šure bilo je obustavljeno,
objašnjavaju, dok su Evropljani uspjeli uspostav-
iti sistem vlasti utemeljen na šuri.55 Ganuči i
drugi savremeni mislioci ne prihvataju izazov
demokratizacije a da ne naglase ograničenja i
manjkavosti liberalne demokratije, kao što su
51 Fareed Zakaria, The Future of Freedom, London,
2003., str. 20
52 Fukuyama ide tako daleko da je proglasio kraj
historije zbog visokog nivoa poltičkog razvoja zapadnih
društava, dok su drugi poput Samuela P. Huntingtona
došli do zaključaka o budućim sukobima civilizacija,
prvenstveno islamske i zapadne
53 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 38
54 Azzam S. Tamimi, Rachid Ghannouchi, New
York, 2001., str. 67
55 Ibid., str. 81
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 25
† SAGLEDAVANJA
ograničenje nacionalnih granica i mogućnost
da liberalnu demokratiju nadvladaju nacio-
nalizam, rasizam ili bilo koji drugi oblik radi-
kalizma.56 Ganuči nudi dopunske božanske
smjernice islamske države kao sistema čiji je cilj
postizanje pravde i mira u svijetu.57
Sejid Kutb nije naveo detalje o islams-
koj državi, već je naglasio da država mora biti
demokratska i utemeljena na principima sav-
jetovanja,58 dok Jusuf Kardavi odbacuje ideju
liberalne demokratije smatrajući je uvezenim
rješenjem i nasiljeđem kolonijalizma.59
Sasvim suprotno modernom pristupu,
Ajman Zavahiri, teoretičar frakcije Egipatskog
islamskog džihada, smatra demokratiju pitan-
jem pripisivanja Bogu druga.60 On smatra da
monoteizam zahtjeva vjerovanje da je zakono-
davstvo isključivo pravo Boga, dok je, po nje-
govom shvatanju, demokratija vladavina ljudi
u ime ljudi. Dok je u demokratiji zakonodavac
čovjek, u monoteizmu je zakonodavac Bog. Sto-
ga je demokratija idolopoklonstvo jer uzurpira
Svemogućem pravo na zakonodavstvo i stavlja
ga u ruke ljudi. Tvrdeći da svoje zaključke temelji
na pisanju Mevdudija i Kutba, Zavahiri odbacu-
je demokratiju smatrajući je novom religijom
koja obožava ljude dajući im pravo donošenja
zakona, ne bivajući ograničeni uzvišenim
božanskim autoritetom. Cijela ova rasprava zas-
niva se na argumentu da, pošto je demokratija
spoznavanje suvereniteta ljudi, to, onda, mora
predstavljati negiranje Božije suverenosti. Pre-
ma tome, oni koji vjeruju u demokratiju, kao
što vjeruje Muslimansko bratstvo poslije Kutba,
i prihvataju vladavinu ljudi umjesto vladavine
Boga, isti su kao oni koji pripisuju Bogu druga,
čineći najveći grijeh – širk. Stoga je sudjelovanje
u demokratskim procesima na bilo kom nivou
haram i oni koji to počine otpadnici su i nevjer-
nici.61 Treba napomenuti da samo nekolicina
dijeli ovaj stav.
56 Ibid str. 81
57 Ibid., 2001., str. 91
58 Yvonne Y.Haddad, u Enes Karić, Tumačenje
Kur’ana i ideologije 20. vijeka, Sarajevo, 1997., str. 165
59 Bassam Tibi, The Challenge of Fundamentalism,
London, 1998., str. 187
60 Ibid., str. 188
61 Azzam S.Tamimi, Rachid Ghannouchi, New
York, 2001., str. 183
26 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Zakaria smatra kur’anski model
vođstva autoritativnim, dok Elie Kedourie
rezimira najpoznatiji zapadnjački stav: „Ide-
je zastupništva, izbora, prava glasa naroda,
političkih institucija reguliranih zakonima koje
je donijela parlamentarna skupština, zakona
koje nadzire i potvrđuje nezavisno sudstvo, ide-
je sekularnosti države strane su muslimanskoj
političkoj tradiciji“.62
Elementi demokratije u islamu
Uprkos žestokom otporu tradicional-
nih škola mišljenja i kritike orijentalista, mus-
limanski mislioci definirali su islamski pogled
na demokratiju. U ovom kontekstu, Esposi-
to podsjeća da su ova dva procesa (islam i
demokratija) kontradiktorni i konkurentni
jedino ako se demokratija definira na ograničen
način i ako se smatra mogućom jedino u
specifičnom zapadnoevropskom i američkom
obliku, ili ako se islamski principi definiraju
kruto i na tradicionalan način.63
Muslimanski mislioci slažu se da može
postojati samo suverenitet Boga. Na osnovu
ovih činjenica, neki mislioci tvrde da se koncept
čovjekovog suvereniteta sukobljava sa suve-
renitetom Boga. Po Mevdudijevom i Asadovom
mišljenju, islam je izuzetno protiv teza seku-
larne zapadne demokratije, ne priznajući filozo-
fiju o čovjekovom suverenitetu i uspostavljajući
namjesništvo čovjeka na temeljima suvereni-
teta Boga. Ovo ne predstavlja odbacivanje ideje
o demokratskom političkom sistemu, nego
uspostavu teodemokratije kojom upravlja cije-
la zajednica muslimana64 u skladu sa Božijom
knjigom i praksom Njegovog Poslanika. Mevdu-
di primjećuje da je u ovom sistemu svaki mus-
liman, koji je sposoban i kvalificiran, ovlašten
tumačiti Božiji zakon kadgod je to neophod-
no.65 Koncept namjesništva obuhvata nasljed-
stvo Poslanika. Političko mišljenje u srednjo-
vjekovnom islamu bilo je skoncentrirano oko
62 Fareed Zakaria, The Future of Freedom, London,
2003., str. 123
63 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 21
64 Ibid.
65 Ali nikada da izmijeni izričitu naredbu

hilafeta i, zapravo, predstavlja teoriju hilafeta.66
Konkretnije, politički sistem kojim je upravljao
namjesnik trajao je od četverice pravednih hal-
ifa do kraja Otomanskog carstva. Kao dodatno
značenje namjesništva, koji je sadržan u arap-
skom izrazu halifa, postoji, također, i izraz
zamjenik, predstavnik, dok odlomci Kur’ana
opisuju ljudska bića kao Božije namjesnike
na Zemlji. Maududi zaključuje da se autoritet
hilafeta nameće cijeloj jednoj grupi ljudi, zajed-
nici koja je spremna ispuniti uslove predstavl-
janja nakon prihvatanja principa tevhida.67 U
tom kontekstu, muslimanski mislioci započeli
su razvoj značajnih političkih teorija, stavljajući
poseban naglasak na jednakost ljudi i obaveze
ljudi kao nosilaca povjerenja vlasti, pružajući
nova tumačenja dugoročnog islamskog kon-
cepta savjetovanja (šura), konsenzusa (idžma) i
nezavisnih tumačenja (idžtihad). Ovi koncepti
nisu uvijek bili poistovjećeni sa demokratskim
institucijama, ali, kao što Muhammed
Hamidullah i Fazlur Rahman68 tvrde, jesu
neophodni za demokratsku raspravu.
Doktrina uzajamnog savjetovanja
politička je posljedica načela hilafeta ljudi i oni
su ti koji prenose svoju ovlast na vladara i čije
mišljenje mora biti traženo u vladanju državom.69
Ostavljeno je misliocima i vođama svake
generacije i zemlje da odluče o broju i obliku
izbora i trajanju mandata. Klasični muslimanski
učenjaci definiraju to kao savjetodavni proces
za jednu osobu, vladara, koji traži savjet od
drugih ljudi. Rahman zaključuje: „...Učesnička
asocijacija muslimanske zajednice (uma) kroz
direktno potvrđivanje svoje volje, u političkim
i zakonodavnim odlukama koje obuhvataju
život zajednice, ne može biti odbijena niti
odgođena“.70
Konsenzus je prihvaćen kao formalno
punovažni pojam islamskog prava, utemeljenog
na tradiciji poslanika Muhammeda koji
66 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 21
67 Islamski koncept monoteizma, vidi Abule’la
Maududi, Islamic Way of Life, Delhi, 1967., str. 43
68 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 27
69 Ibid., 1996., str. 27
70 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 28
SAGLEDAVANJA †
je kazao: „Moja zajednica neće se složiti u
zlu“.71 Međutim, za većinu islamske historije,
konsenzus kao izvor islamskog prava težio je da
bude ograničen konsenzusom učenjaka, a manje
općenarodnim konsenzusom u specifičnim i
operativnim aspektima života muslimanske
zajednice. U savremenim raspravama,
konsenzus i savjetovanje ipak su shvaćeni kao
osnova za prihvatanje sistema koji priznaje glas
većine.
Nekoliko savremenih učenjaka navo-
di da struktura države nije jasno formulirana
Kur’anom i da legitimnost, organizacija i moć
države odražavaju konsenzus zajednice vjerni-
ka.
Treći operativni koncept od velike
važnosti jest primjena informiranog, slobod-
nog prosuđivanja. Muhammed Ikbal je već 30-
tih godina prošloga stoljeća spominjao vezu
između konsenzusa, demokratizacije i primjene
slobodnog prosuđivanja: „Razvoj republikansk-
og duha i postepeno formiranje zakonodavnih
skupšina u muslimanskim zemljama predstav-
ljaju veliki korak naprijed. Prenošenje snage
idžtihada sa pojednačnih predstavnika različitih
škola mišljenja na muslimansko zakonodavno
tijelo koje je, s obzirom na porast suprotnih
sekti, jedini oblik koji idžma može zauzeti u
savremenom dobu, osigurat će sudjelovanje u
pravnim raspravama laicima koji imaju dubok
uvid u problematiku.72
Dvije važne ideje pomažu da se u islam-
skom nasljeđu postave konceptualne granice za
neslaganje i protivljenje. To su građanski nemir
(fitna) i razilaženje (iktilaf), a i jedno i drugo
su osuđeni. Uprkos naglašavanju apsolutne
jednoće Boga, postoje mnogi načini u kojima
je priznata raznolikost. Među ovima bili su
koncepti neslaganja muslimana i sljedbenika
Knjige, definirajući značaj i položaj nemuslima-
na u odnosu na muslimane u društvu. Moderni
mislioci, poput Mevdudija ili Hasana el-Ben-
na, vide u pravnoj različitosti korist prije nego
poteškoću, dok Mevdudi navodi da razlike koje
se pojavljuju u četiri pravne škole proizlaze iz
71 Ibid., str. 28
72 Mohammad Ikbal, Obnova vjerske misli u
islamu, Lahore, 1968., str. 173
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 27
† SAGLEDAVANJA
činjenice da je istina mnogostrana.73
Drugi elemenat zapadnih demokratija,
razdvajanje religije od države, može biti prove-
den u muslimanskim društvima pošto se nije
razvila formalna crkvena struktura.74 Konsenzus
učenjaka, a ne naredbe i pravila halifa, postavili
su temelje osnivanja islamskog prava.75 U ovom
historijskom kontekstu moguće je reći da su
religija i politika odvojeni u islamu, ali područje
politike ostaje definirano i uobličeno islamskim
pogledom na svijet.
Političko dudjelovanje muslimana u
multireligijskim/ multietničkim društvima
Poenta naredne rasprave o oblicima
demokratije u islamu je kontrast između
konsenzusa i vladanja većine. U standardnoj
konceptualizaciji zapadnog modela postoji
naglašavanje izbora i vladanja većine. Kad su
sljedbenici poslanika Muhammeda slijedili
njegovo iseljenje u Medinu nakon 13 godina
tlačenja u Mekki, oni su predstavljali značajnu
ali malu zajednicu u okviru pluralističkog
konteksta.76 Sve različite religijske i etničke
grupe savjetovale su se i složile sa principima
postavljanja temelja novog grada-države
sadržanih u Medinskoj povelji.77 U toku
pripreme ugovora bili su prisutni zastupnici
svih društvenih grupa, a članovi ugovora su
doneseni u slobodnom okruženju, uključujući
rasprave i pregovore.78
Medinska povelja uključuje muslimane,
jevreje i politeiste, pleme po pleme, i grupe
koje su postale članice ugovora stavljajući svoja
imena i potpise i time oni zastupaju ostale grupe
s kojima su u savezu te potvrđuju jednaka prava
i odgovornosti za njih. Plemena su spominjana
pojedinačno da bi se potvrdio identitet vjerskih
73 Abule’la Maududi, Towards Understanding
Islam, Kuvajt, 1982., str. 146
74 Ali, jest klasa muslimanskih mislilaca, pod
nazivom ulema
75 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 47
76 Od 10.000 stanovnika Medine, 1.500 bili su
muslimani, 4.000 jevreji i 4.500 politeisti Arapi
77 Ali Bulać, Medinska povelja, u Liberal Islam,
1997., str. 171
78 Ibid., 1997., str. 174
28 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
i etničkih zajednica koje egzistiraju u društvu.
U sferama vjere, zakonodavstva, pravosuđa,
obrazovanja, trgovine, kulture i organizacije
svakodnevnog života, svaka grupa ostala je u
potpunosti autonomna. U tom smislu, islam
jest obavezao muslimane, ali ne uključuje,
niti obavezuje druge. S druge strane, povelja
nadmašuje sve vjerske i društvene grupe svojim
nepristranim odredbama. Muslimani, jevreji i
politeisti nisu mogli prekršiti opće smjernice;
Povelja je pravno bila iznad svetih knjiga ili
uspostavljenih običaja.79 Dok je Povelja zahti-
jevala pokornost vladavini zakona, čin rata je u
odgovornosti centralnog autoriteta utemeljen-
og na osnovu sporazuma među stranama. U
slučaju takvog odbrambenog rata, strane preuz-
imaju zajedničke finansijske i vojne odgovor-
nosti, boreći se zajedno.80
Dok je povelja prenijela vlast na central-
ni autoritet u pravosuđu, odbrani i donošenju
ratnih zakona, druga pitanja, poput kulture,
nauke, umjetnosti, ekonomije, obrazovan-
ja, zdravstva i ostalih usluga, prepuštena su
autonomnim grupama. Kroz druga predanja o
poslaniku Muhammedu preneseno je da je uti-
caj vlade bio ograničen na poreze, pravosuđe i
odbranu.81 U ovom kontekstu, islam daje pred-
nost principu da pravo ne može biti odvojeno
od religije u okviru same muslimanske zajed-
nice, ali ne postoji imperativ za zvaničnu vjeru
ili ideologiju nametnutu s vrha u multietničkom
i viševjerskom društvu.82
Političko sudjelovanje muslimana u zapadnim
društvima
Drugi važan aspekt rasprave o demokra-
tizaciji jest pitanje je li dozvoljeno muslim-
anima-građanima da sudjeluju u političkom
životu većinskih nemuslimanskih društava.
Priroda društava koja su prihvatila muslimane
kao građane zahtijeva ozbiljno razmišljanje o
79 Ibid., str. 175
80 Članovi 15, 17, 18, 19 i 24 Medinske povelje, u
Bulac Liberal Islam, 1997., str. 176
81 Ali Bulac, Medinska povelja, u Liberal Islam,
1997., str. 175
82 S obzirom da u vjeru nema prisile (Kur’an,
2:256)

implikacijama tog statusa u svjetlu islamskih
izvora.
Neki predstavnici tradicionalnih škola
mišljenja83 odbili su bilo kakvu vrstu kontekstu-
aliziranog pristupa, oslanjajući se na činjenicu
da islamski principi nisu otvoreni za interpre-
taciju, a sadržani su u pet glavnih tačaka: 1)
ne postoje izbori u islamu, a veza pojedinca i
političkih lidera je ugovor o vjernosti; 2) čovjek
ne smije željeti političku službu na osnovu riječi
Božijeg poslanika: „Mi ne dajemo (politički)
autoritet onima koji to sa velikom strašću
žele“; 3) musliman može biti odan samo mus-
limanu, a u suprotnom se mora suzdržati od
bilo kakvog političkog angažiranja; 4) musli-
man mora poštovati muslimanski politički
autoritet, čak i ako on nije idealan, na osnovu
kur’anskog ajeta koji naređuje muslimanima
da se pokoravaju Bogu, Njegovom Poslaniku
i svojim predstavnicima koji imaju politički
autoritet; 5) demokratski sistemi ne poštuju
islamske kriterije i musliman u SAD-u, Evropi,
izvan je svoje domovine (Daru-l-Islam84), mora
se distancirati od sistema oprečnog islamskim
vrijednostima.85
Drugi učenjaci razmatrali su ovo pitanje
sa stanovišta iznimnih situacija (hala istithnai-
yya), zatim neophodnosti (darura) ili potrebe
(haja).86 Po njihovom mišljenju, osnovna pravila
su poznata, ali bi trebala biti ponovo razmatra-
na u svjetlu aktualne situacije (el-vaki). To znači
prakticiranje idžtihada i izdavanje fetvi87 pod
određenim okolnostima. Odgovori učenjaka
reformista imaju cilj da ohrabre muslimane da
sudjeluju u političkom životu svojih zemalja,
ali s određenom rezervom, poštujući način na
koji bi islamski okvir trebao biti definiran.88
83 Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future
of Islam, New York, 2004., str. 159
84 Srednjovjekovna podjela svijeta na Kuću islama
i Kuću rata
85 Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future
of Islam, New York, 2004., str. 159
86 Ibid., str. 160
87 Pravni proglas u islamu, koji usvajaju eksperti
iz vjerskog prava u vezi sa nekom određenom temom.
Obično se fetva izdaje na zahtjev pojedinca ili sudije radi
rješavanja nekog pitanja kad je fikh nejasan
88 Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future
of Islam, New York, 2004., str. 159
SAGLEDAVANJA †
Većina savremenih učenjaka reformista slaže
se (idžma89) da je politički angažman dozvoljen
i čak obavezan muslimanima u demokrats-
kim zapadnim društvima. Pored ukazivanja
na iznimnu situaciju muslimana koji se nalaze
van većinskih muslimanskog društva, zaključili
su da je neophodno da muslimani na zapadu
budu društveno i politički aktivni, pokušavajući
posvjedočiti da pripadaju islamu duhovno
i suštinski, prilagođavajući svoje prisustvo
etičkom senzibilitetu.90 Prvi opći princip (el-
asl) jest da ne postanu uključeni u sistem koji u
potpunosti nije u skladu sa zahtjevima islamske
duhovnosti, vrijednosti i morala, ali, zapravo,
muslimani i dalje trebaju odgovarati na etičke
zahtjeve: sprječavati nepravdu i zlo, što je više
moguće biti posvećen u svim situacijama
birajući manje zlo, pronalazeći rješenja koja će
ljudima postepeno olakšati život i rad.91
Štaviše, novi načini tumačenja starih
izvora pomogli su da se prevaziđe srednjo-
vjekovni koncept podjele svijeta na svijet bez
islama i konstantnih sukoba (Daru-l-Harb)
te na svijet islamskog poretka (Daru-l-Islam).
Oko 1,5 milijardi muslimana predstavljaju
20% svjetske populacije, A 300 miliona musli-
mana su manjine u pretežno nemuslimanskim
zemljama. Stari model definirao se rječnikom
vjernika, nevjernika i principom gostoljubivo-
sti i zaštite pripadnika drugih objavljenih vjera
(Dima). Savremeni muslimanski mislioci, pop-
ut Ramadana, Bulaća ili Arkuna, otišli su dalje
od ovoga konfliktnog rječnika i razvili novi
koncept, koji se temelji na stvarnoj činjenici da
zapadna demokratska društva predstavljaju dom
milionima muslimana – koncept društvenog
ugovora (Daru-l-Sulh), ili vladavine zakona.92
89 Idealno – konsenzus zajednice muslimana,
u stvarnosti konsenzus islamskih učenjaka po pitanju
nečega u islamskom pravu
90 Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future
of Islam, New York, 2004., str. 164
91 Ibid., str. 164. Prema Kur’anu: “Zato se Allaha
bojte koliko god možete”(64:16); “Allah želi da vam
olakša, a ne poteškoće da imate” (2:185), hadis ”Kad vam
naredim da nešto uradite, uradite to što je bolje moguće”
i “Činite stvari lahkima, ne teškima: širite dobre vijesti, ne
tjerajte ljude od sebe”(Buhari i Muslim), sljedeći pravilo
da od dva zla treba odabrati manje
92 Tariq Ramadan, Western Muslims and the Future
of Islam, New York, 2004., str. 164
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 29
† SAGLEDAVANJA

ZAKLJUČAK suživota, ustavne jednakosti muslimanskih i

nemuslimanskih građana i uspostavu parla-
Muslimanski imigranti i konvertiti
mentarnih demokratija koje provode vladavinu
u dominantno nemuslimanskim društvima
zakona, podjelu moći i zaštitu imovine, života,
na Zapadu već su se stopili sa kulturom tih
časti i vjere pojedinca.
društava i istrajavaju na duhovnim i etničkim
Savjetovanje, konsenzus i primjena
modalitetima suživota kroz političke integracije,
slobodnog mišljenja neki su od potrebnih
dok se rasprave o potrebi demokratizacije
koncepata za artikuliranje elemenata
muslimanskog svijeta nastavljaju. Insistiranje
demokratije u okviru jednoće i suvereniteta
na jednostranom, relativno specifičnom modelu
Boga i predstavničkih obaveza građana u
demokratije, u kontekstu svjetske rasprave o
islamu. Uprkos činjenici da se ovi termini
širokom spektru demokratskih mišljenja, čini
dovode u pitanje i da postoje problemi sa
da se zapadni svijet pojavljuje kao neko ko ulaže
primjenjivošću demokratija zapadnog stila u
velike napore da nametne neki posebni model.93
islamu, ovi termini pružaju korisna sredstva
Dok se islamski sistem vlasti nikad nije potpuno
za razumijevanje odnosa islama i demokratije.
razvio kako bi doživio svoj demokratski poten-
Principi konsenzusa, savjetovanja, a također i
cijal, službeno predstavljeni zapadni model i
mnoge pojedinačne tradicije mogu pružiti kon-
različiti koncepti zapadnih demokratija mogu
cepte ustavne opozicije i ograničenja neobuz-
imati ogroman uticaj na proces demokratizacije
danoj moći vlasti.96 Koncepti poput iktilafa
u islamskom svijetu.
(razlike među mezhebima u islamu97) te veza
Pokušaji Mevdudija, Asada, Ikbala,
sa nemuslimanskim manjinama podloga su za
Ganučija, Bennabija ili Ramadana da definiraju
uspostavljanje različitosti i oprečnosti u okviru
nove realnosti i modele muslimanskog političkog
islamske demokratije. Ograničeni suverenitet
angažmana, ponovo interpretirajući primarne
vladara, ideja društvenog ugovora i učinkovito
izvore islamskog zakonodavstva, zaslužuju
odvajanje vlasti, koncepti su već dostupni kao
detaljnije razmatranje postojećih rasprava o
elementi demokratije u islamu. Pitanja defin-
izazovima današnjice i kompatibilnosti islama
icije suvereniteta, forme političke participacije,
i demokratije. Zaključak ove rasprave fokusira
političkog pluralizma ili odnosa prema nemus-
se na trojnu muslimansku realnost u današnjem
limanima nedovoljno su istraženi I, u smislu
svijetu: muslimanska društva, multietnička i
produbljavanja ove rasprave, bilo bi poželjno da
multireligijska društva, poput Bosne i Hercegov-
se detaljnije istraže.
ine, i sekularna demokratska društva zapadnog
Posmatrajući civilizaciju kao kon-
tipa sa značajnim muslimanskim manjinama.
tinuitet, možemo zaključiti da će zapadno
Spektar kur’anskih principa i prakse poslanika
napredovanje u vlasti i upravi pomoći aktiviranje
Muhammeda, kao direktnih izvora islamskog
ili institucionaliziranje islamskih političkih
prava i političke moći od ranog mekanskog
vrijednosti, poput šure i idžme. Idući korak je
perioda94 i statusa muslimanskih manjina, preko
prilagodba etičkih i zakonskih postulata islama,
ustavnog sporazuma muslimanskih imigranata
kao i stavova i institucija izazovima demokratije.
i konvertita sa stanovnicima grada Medine95 do
Ako i muslimanski i zapadni mislioci i političari
osvajanja Mekke i uspostavljanja musliman-
počnu razumijevati historiju i istinu kao proces,
ske vlasti na Arabijskom poluostrvu, pruža
kako ga Hegel predstavlja, tada će projekt izmi-
dovoljno zakonodavnih i političkih sadržaja
renja islama sa modernizmom i demokratijom
za savremenu interpretaciju, naglašavajući duh
dobiti vrijeme potrebno za razvoj.
93 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
1996., str. 21
94 Mustafa Spahić, Muhammed, a.s., Tuzla, 1997.,
str. 25-49
95 Ali Bulać, Medinska povelja, u Charles Kurzman, 96 John Esposito, Islam and Democracy, New York,
Liberalni islam (Liberal Islam), New York, 1997., str. 169- 1996., str. 51
178 97 Islamska škola mišljenja

30 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


MODERN APPROACH TO GOVERNMENT AND
POLITICS IN MUSLIM THOUGHT
- ELEMENTS OF DEMOCRACY IN ISLAM -
Enver Ferhatovic
Islamic world of the 20th and the beginning of the
21st century is marked by the revival of a political
stream of Islam and the challenges that are born
with modernism. The interrelation between these
two elements led many Muslim thinkers towards
deeper study of Islamic understanding of state
and the Islamic society as a whole. Today we have
more that 120 Muslim countries in the world that
choose their governments through democratic
elections. To use the words of Muslim scholars,
Islam represents at the same time a religion and a
state, it is questionable however, whether Islamic
state complies with the standards of modern
western democracy. We may also ask whether the
principles upon which Islamic state is founded
are compatible with western conception of
democracy.
Within this discourse, the author searches for
conceptual and ideological bases of contemporary
understanding of Islamic state. He reflects upon
the thought of Mawdudi, Asad, Iqbal, Ganuchi,
Bennabi and Ramadan and their attempts to
define new realities and models of Muslim political
engagements through reinterpretation of the
primary sources of Islamic Law. Author concludes
that Islamic elements of pluralism, like counseling,
consensus and the use of free opinion are only
some of the concepts necessary for articulation of
the elements of democracy within the framework
of the supremacy of oneness, sovereignty of God
and representative duties of a citizen in Islam.
Despite the fact that these terms are often subject of
questioning, and that problem of the applicability
of western stile of democracies on Islam is evident,
they still represent useful tools for understanding
the relation between Islam and democracy.
Whilst the Islamic system of government never
really developed to such an extent to present in
practice its full democratic potential, officially
proposed western model of democracy could
have an enormous influence upon the process of
democratization in the Islamic world.
SAGLEDAVANJA †
ΔτϠδϟ΍ϭ ΔγΎϴδϟ΍ ϊϣ ϞϣΎόΘϟ΍ ϲϓ ΚϳΪΤϟ΍ ΏϮϠγϷ΍
ϲϣϼγϹ΍ ήϜϔϟ΍ ϲϓ
ϡϼγϹ΍ ϲϓ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ήλΎϨϋ
ζΘϴϓϮΗΎΣήϓ έϮϧ΃
ϱΩΎΤϟ΍ ϥήϘϟ΍ Δϳ΍ΪΑϭ ϥϭήθόϟ΍ ϥήϘϟ΍ ίΎΘϣ΍
ϲΘϟ΍ ΕΎϳΪΤΘϟ΍ϭ ϲγΎϴδϟ΍ ϡϼγϹ΍ ˯ΎϴΣΈΑ Ϧϳήθόϟ΍ϭ
ϦϴΗΎϫ ϦϴΑ Δϗϼόϟ΍ ΖόϓΩ ΪϘϟϭ .ΔΛ΍ΪΤϟ΍ ΎϬΑ Ε˯ΎΟ
Δϳ΅ήΑ ϡΎϤΘϫϻ΍ ϰϟ· ϦϴϴϣϼγϹ΍ ϦϳήϜϔϤϟ΍ ϦϴΗήϫΎψϟ΍
ΪΠϧϭ .ϩήγ΄Α ϲϣϼγϹ΍ ϊϤΘΠϤϠϟϭ ΔϟϭΪϠϟ ϡϼγϹ΍
ϢϟΎόϟ΍ ϲϓ ΔϟϭΩ 120 Ϧϣ ήΜϛ΃ ϲϓ ΏϮόθϟ΍ ϥ΃ ϡϮϴϟ΍
έΎΘΨΗ ˬΔϴϣϼγϹ΍ ϝϭΪϟ΍ Ϧϣ ϞϴϠϗ ήϴϏ ΩΪϋ ϲϓϭ
ϥϭήϜϔϤϟ΍ ϯήϳ .ΏΎΨΘϧϻ΍ ϖϳήσ Ϧϋ ΎϬΗΎϣϮϜΣ
ϝ΍Άδϟ΍ ϦϜϟϭ ˬΔϟϭΩϭ ϦϳΩ ϡϼγϹ΍ ϥ΃ ϥϮϴϣϼγϹ΍
ήϴϳΎόϤϟ΍ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϟϭΪϟ΍ ϲΒϠΗ Ϟϫ :Ϯϫ ΡϭήτϤϟ΍
ϢΠδϨΗ Ϟϫϭ ˬΔΜϳΪΤϟ΍ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ΎϬόπΗ ϲΘϟ΍
Δϳ΅ήϟ΍ ϊϣ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϟϭΪϟ΍ ΎϬϴϠϋ ϡϮϘΗ ϲΘϟ΍ ΉΩΎΒϤϟ΍
ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ΐΗΎϛ ζϗΎϧ Ϊϗϭ ˮΔϴσ΍ήϘϤϳΪϠϟ ΔϴΑήϐϟ΍
ΎϬϴϠϋ ϡϮϘϳ ϲΘϟ΍ ΔϴΟϮϟϮϳΪϳϷ΍ϭ ΔϴϤϴϫΎϔϤϟ΍ έΩΎμϤϟ΍
ΐΗΎϜϟ΍ ϲϘϠϳϭ .ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϟϭΪϠϟ ϱήμόϟ΍ ϢϬϔϟ΍
ϲηϮϨϐϟ΍ϭ ϝΎΒϗ·ϭ Ϊγ΃ϭ ϱΩϭΩϮϤϟ΍ έΎϜϓ΃ ϰϠϋ Ε΍ήψϧ
ϢϳΪϘΗ ϲϓ ϢϬΗϻϭΎΤϣ νήόΘδϳϭ ˬϥΎπϣέϭ ϲΒϧ ϦΑ΍ϭ
ϲγΎϴδϟ΍ ϞϤόϟ΍ ρΎϤϧϷϭ ΪϳΪΠϟ΍ ϊϗ΍ϮϠϟ ϒϳήόΗ
ΔϴγΎγϷ΍ έΩΎμϤϟ΍ ήϴδϔΗ ΓΩΎϋ· ϝϼΧ Ϧϣ ˬϲϣϼγϹ΍
ήλΎϨϋ ϥ΃ ΐΗΎϜϟ΍ ΞΘϨΘδϳϭ .ϲϣϼγϹ΍ ϊϳήθΘϠϟ
ΩΎϬΘΟϻ΍ϭ ωΎϤΟϹ΍ϭ ϯέϮθϟΎϛ ˬϡϼγϹ΍ ϲϓ ΔϳΩΪόΘϟ΍
Δϣίϼϟ΍ ϢϴϫΎϔϤϟ΍ Ϧϣ ΎπόΑ ϞΜϤΗ ΎϤϧ· ϱ΃ήϟ΍ ΔϳήΣϭ
έ΍ήϗϹ΍ έΎσ· ϲϓ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ήλΎϨϋ ϖϴΒτΘϟ
ϞϴΜϤΗ ΏϮΟϭϭ ˬϞΟϭ ΰϋ Ϳ ΔϴΑϮΑήϟ΍ϭ Δϴϧ΍ΪΣϮϟΎΑ
ϝϮΒϗ ϡΪϋ Ϧϣ ϢϏήϟΎΑϭ .ϡϼγϹ΍ ϲϓ ϦϴϨσ΍ϮϤϟ΍
ϲϓ ϞϛΎθϤϟ΍ ΩϮΟϭϭ ΕΎΤϠτμϤϟ΍ ϩάϬϟ ξόΒϟ΍
ϩάϫ ϥΈϓ ˬϡϼγϹ΍ ϲϓ ΔϴΑήϐϟ΍ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ςϤϧ ϖϴΒτΗ
ϦϴΑ Δϗϼόϟ΍ ϢϬϔϟ ΓΪϴϔϣ Ε΍ϭΩ΃ ϡΪϘΗ ΕΎΤϠτμϤϟ΍
ϢϜΤϟ΍ ϡΎψϧ ϥ΃ ΪΠϧ ΎϤϨϴΒϓ .Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ϭ ϡϼγϹ΍
ζϴόϳ ϥ΃ Ϫϟ ΢Ϥδϳ ϞϣΎϛ ϞϜθΑ ϖ͉Βτϳ Ϣϟ ϲϣϼγϹ΍
ϲΑήϐϟ΍ ςϤϨϟ΍ ϥΈϓ ˬΔϴϘϴϘΤϟ΍ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ϪΗΎϧΎϜϣ·
Δϴσ΍ήϘϤϳΪϠϟ ΔϔϠΘΨϤϟ΍ ϢϴϫΎϔϤϟ΍ϭ νϭήόϤϟ΍ ϲϤγήϟ΍
ΔϴϠϤϋ ϲϓ ήϴΒϛ ήϴΛ΄Η ΎϬϟ ϥϮϜϳ ϥ΃ ϦϜϤϳ ˬΔϴΑήϐϟ΍
.ϲϣϼγϹ΍ ϢϟΎόϟ΍ ϲϓ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ϮΤϧ ϝϮΤΘϟ΍
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 31
† SAGLEDAVANJA

MUSLIMANSKA ODJEĆA
U EVROPI: DEBATE O
MAHRAMI
W. SHADID
P.S. VAN KONINGSVELD

1. UVOD: PRAVILA, DJELOVANJE, TERMINOLOGIJA Na kraju, treća grupa (najliberalnijih) mislilaca

i feminista u cijelosti odbacuje valjanost u
današnje doba islamskih propisa u pogledu

M
uslimanski učenjaci mogu u tri grupe
pokrivanja, na široko različitoj osnovi. Ova tri
svrstati različita mišljenja koja se
različita pristupa religijskim normama, koje se
tiču čednog odijevanja žena. Prvo,
tiču čednog ženskog načina odijevanja, također
postoji mišljenje koje ide u prilog cjelokupnog
su predstavljena i među muslimanima u cjelini,
prekrivanja ženskog tijela sa izuzetkom lica i
kako u muslimanskom svijetu, tako i među
ruku. Ovo je stanovište značajnog broja učenjaka
muslimanima koji žive na Zapadu.
i predstavljeni su, naprimjer, poznatim izdanjem
Ženska čedna odjeća propisana u
The Hijab of the Muslim Women in the Quran and
sadašnjim islamskim normativnim izvorima
the Sunna, (Pokrivanje muslimanke u Kur’anu i
obuhvata a) pokrivanje glave (himar) i b) haljina
sunetu), jordanskog učenjaka Nasira el-Dina el-
ili ogrtač (džilbab). U njegovom cjelokupnom
Albanija. U evropskom okruženju ovaj pogled
obliku, himar je glava prekrivena tako da
dijeli, naprimjer, Syed Mutawalli ad-Darsh,
podsjeća na koprenu opatice koja pokriva kosu,
azharski učenjak porijeklom iz Egipta koji
nisko do čela, preko obraza, da se sakrije vrat, i
živi u Engleskoj. Druga, znatno manja grupa
padajući preko prsa i leđa. S druge strane, džilbab
(konzervativnih) učenjaka smatra da ženska
je široka, dugih rukava do članaka, odjeća
odjeća treba pokriti ne samo cijelo tijelo, nego
jednostavnih boja i debele tamne tkanine. Iako
i ruke i lice, izuzev očiju ili samo jedno oko.
 Vidi, naprimjer, Mahmud Muhammad Taha,
 Muhammad Nasir al-Din al-Albani, Hijab al- The Second Message of Islam, uredio i preveo Abdullahi
mar’a al-muslima fi ‘l-kitab wa-’l-sunna (Beirut: al-maktab an-Naim (Syracuse, NY: Syracuse University Press, 1987);
al-Islami, 3rd edn 1969). Muhammad Sa’id al- ‘Ashmawi, Haqiqat al-hijab wa-
 Syed Mutawalli ad-Darsh, Muslim Women’s hujjiyyat al-hadith (Kairo: Al-kitab al-Dhahabi, 2002);
Dress: Hijab or Niqab (Kuala Lumpur: Islamic Book trust, Nasr Hamid Abu Zayd, Dawa’ir al-khawf, qira’a fi khitab
1997). al-mar’a (Beirut: Al-Markaz al-Thaqafi al-Arabi, 2002).
 Vidi, naprimjer, Darwish Mustafa Hasan, Fasl  Fadwa El Guindi, s.v. ‘hijab’, u The Oxford
al-khitab fi mas’alat al-hijab wa-’l-niqab (Kairo: Dar al- Encyclopedia of the Modern Islamic World (Oxford:
I’tisam, 1987). Oxford University Press, 1995), ii. 108-111.

32 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


mišljenja da žensko lice ne treba biti prekriveno
može imati uporišta u autoritativnim klasičnim
izvorima, ostali izvori predviđaju da pokrivanje
glave treba obuhvatiti i lice, sa izuzetkom očiju
ili oka (mišljenje koje i danas zastupa mala
grupa konzervativnih naučnika). Prevlađujući
islamski način odijevanja danas, zajednički od
1970-tih, uslijedio je poslije postepene zabrane
prekrivanja lica početkom dvadesetog vijeka,
proces koji se u nekoj mjeri i dalje nastavlja.
Nikab je izraz za tkaninu koja se koristi za
prekrivanje lica.
Odijevajući čednu islamsku nošnju,
žena smatra se da nosi hidžab. U arapskom,
ona je muhajjaba, što označava da se ona tako
pokorava vjerskim propisima pristojnosti i
odvajanja među spolovima, posebno u javnom
životu. (Izvorno značenje hidžab je prekrivanje,
umotavanje, zavjesa, veo, paravan, odvajanje). Kad
su se, početkom dvadesetog vijeka, feministi u
arapskom svijetu zalagali za skidanje vela, oni su
također koristili riječ hidžab. I dalje diskusije, i u
muslimanskom svijetu i na Zapadu, fokusirale
su se žestoko na pokrivanju glave, hidžab se
također počeo koristiti da indicira dio islamskog
čednog načina odijevanja.
U tom smislu se riječ hidžab također
koristila u januaru 2004. u deklaraciji Evropskog
vijeća za fetve i istraživanja, odnoseći se na
problem mahrame (hidžab) u Francuskoj. U tome
je Vijeće navelo slijedeće: «Nošenje mahrame je
vjerska zapovijed i obaveza propisana islamskim
pravom i nije običan vjerski i politički simbol.
Muslimanke smatraju to značajnim djelom
prakticiranja i učenja njihove vjere. Ova odanost
je propis koji nije uslovljen nekim (specifičnim)
javnim mjestom, bez obzira je li to mjesto
za vjerske obrede ili zvanična ili nezvanična
ustanova. Po svojoj prirodi, islamsko učenje ne
poznaje suprotnost ili diobu života muslimana
koji prakticiraju svoju vjeru. Ovo je činjenica o
kojoj su islamski učenjaci saglasni i u prošlosti
i sadašnjosti i koju su potvrdili muslimanski
stručnjaci u svim dijelovima svijeta».
Vijeće je naglasilo da je «nošenje
mahrame od treba biti bazirano na ličnom
ubjeđenju i na razumijevanju. Ako to nije slučaj,
 Ibid.
SAGLEDAVANJA †
tu gubi svoju religijsku vrijednost. Slično tome,
nije dozvoljeno da se muslimanka prisiljava
da skida mahramu sa glave kao cijenu svoga
školovanja ili njenog zakonskog prava da koristi
državne pogodnosti».
Sa islamskog normativnog stanovišta,
glavna funkcija pokrivanja glave sastoji se
u prekrivanju i čednosti. Ovo je eksplicitno
izraženo u pismu predsjedavajućeg Vijeća
upućenom francuskom predsjedniku 23.
decembra 2003., u kome odbacuje ulogu
prekrivanja glave kao «vjerskog simbola koji
izražava vjersku pripadnost osobe koja je
nosi». Slični pogledi su i u brošuri koju je izdao
Institut za islamske informacije i obrazovanje u
Chicagu:
"Muslimanka se drži propisa hidžaba
(pokrivajući glavu i tijelo) zato što je to Allah,
dž.š., rekao da se to radi. Ostali razlozi uključuju
zahtjev za čednost kod oba spola, i muškarca
i žene. Oboje će poslije biti ocjenjivani po
inteligenciji i sposobnosti, a ne izgledu i
seksualnosti… Muslimanka pokrivanjem glavu
izražava i činjenicu njenog identiteta. Bilo ko da
je pogleda vidjet će da je muslimanka i da ima
dobar moralni karakter. Mnoge muslimanke
koje su pokrivene osjećaju dignitet i
samopoštovanje; one su ponosne da budu
identificirane kao žene muslimanke. Kao časna,
čedna i čista žena, ona ni na najmanjem nivou
ne želi svoju seksualnost unijeti u vezu sa
čovjekom. Žena koja pokriva sebe skriva svoju
seksualnost, ali dozvoljava da njena ženstvenost
bude ispoljena."
Ovaj normativan pogled na cilj i
funkciju mahrame široko je prihvaćen u
islamskim krugovima. To je, naprimjer, izraženo
i u pisanom stručnom mišljenju koje je jedan
musliman podnio Belgijskom sudu pravde 1994.
On navodi da je obaveza nošenja mahrame
vanjsko iskazivanje učenja islama da djevojke
i žene nisu seksualni objekti, nego su osobe
 Bayan al-Majlis al-Urubi li-’l-Ifta’ wa-’l-buhuth
hawla mas’alat al-hijab fi Firansa, Dublin, 3 Jan. 2004, str. 2.
 Pismo Dr. Yusufa al-Qardawi Predsjedniku
Francuske Jacques Chirac, datirano u al-Dawha, 23
decembra 1003, str. 2.
 Hijab’, serijska brošura koju je objavio Institut za
islamsko informiranje i obrazovanje (Chicago: IIIE, n.d.).
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 33
† SAGLEDAVANJA
koje trebaju biti poštovane. To je također jasan
znak da je seksualnost rezervirana isključivo
na relaciju u okviru porodice, a ne izvan toga.10
U terminima izvedenim iz društvenih nauka,
Fadwa el-Guindi na sljedeći način sumira
normativnu ulogu mahrame: «S obzirom na
to da je mahrama kod opatica prihvaćena kao
izraz njene povučenosti i signal bezbračnosti
i aseksualnosti, muslimanka nosi el-himar
u namjeri da isključi seksualnost u javnom
društevenom prostoru čiji je ona dio».11
I u Evropi i u islamskom svijetu
muslimanka koristi veoma različite forme
odijevanja. Prvo, postoje one koje nose
kompletnu islamsku odjeću kao što je ovdje
opisano, sa pokrivačem na glavi koji ostavlja
veoma malo otkrivenog lica. Druga kategorija
odijevanja je kompletno u evropskom stilu.
U trećoj kategoriji, mnoge nose neki oblik
pokrivala glave, dok ispuštaju kompletno
nošenje hidžaba. Ovdje pokrivanje glave može
slijediti opisani normativni način pokrivanja
glave, ali, također, mogu ostaviti nepokriven
vrat i, povremeno, nepokriven dio kose.
Četvrto, izuzetno mali broj žena nosi veo koji
prekriva i glavu i lice (nikab), obično kao dio
kompletnog islamskog načina odijevanja. I, na
kraju, treba znati da velika većina muslimanki
uopće ne prekriva glavu u svakodnevnom
životu, iako one uobičajeno stavljaju jednu
vrstu prekrivala na glavu kad obavljaju namaz,
posjećuju džamije ili na drugim specifičnim
vjerskim manifestacijama. Pored specifične
antropološke literature, ove različitosti
– koje otkrivaju različite nivoe striktnosti u
primjeni vjerskih pravila odijevanja – bično su
potpuno nejasne u javnim, posebno političkim
diskusijama na Zapadu. Izgleda da je zajednička
karakteristika svih ovih diskusija nedostatak
bilo kakvog razumijevanja fenomena islamskog
načina odijevanja u cjelini, kao i kompleksnost
i značenje tih različitosti. U nedostatku takvog
razumijevanja, tendenciozna interpretacija
postaje dominantna na Zapadu, pripisujući
onima koji nose bilo koji oblik islamske nošnje
raznorazne negativne karakteristike (pogledaj
10 Rechtbank Hasselt, Inleidende Zitting, 15 mart 1994.
11 El Guindi, Oxford Encyclopedia of the Modern
Islamic World, ii 108-111.
34 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
dio 3). Veoma su oskudni iskustveni podaci
oko stvarnog nošenja mahrame i odnosa
prema tome. Na polju istraživanja koje je
provedeno 2000. godine među muslimanskom
i nemuslimanskom omladinom u Roterdamu,
jedno pitanje je uključivalo i odnos prema
mahrami. Prema nalazima, mahrama se može
vidjeti, između ostalog, kao izraz svjesnosti
muslimanskog identiteta.12
Sedamdeset posto holandske omladine
u Roterdamu misli da nošenje mahrame treba
biti moguće; 16 posto nema o tome mišljenje,
dok je 14 posto protiv nošenja mahrame. Kad su
u pitanju mladi turskog porijekla u Roterdamu,
29 posto smatra da nošenje mahrame treba biti
omogućeno, 24 posto je neodlučno, dok je 46
posto protiv. Među mladima marokanskog
porijekla, 51 posto su se izjasnili u korist
mahrame, 16 posto su bili neodlučni, a 33 posto
su bili protiv. Istraživanje koje je obavljeno
u Francuskoj 2004., nakratko prije glasanja
o novom zakonu o zabrani nošenja obilježja
vjerske pripadnosti (uključujući i mahramu),
pokazuje da to velika većina Francuza (69 posto)
odbacuje, ali, u isto vrijeme, postoji izrazita
podjela među muslimanima u Francuskoj (42
posto u korist), uključujući i muslimanke žene (49
posto u korist).13 Ovi podaci, izgleda, pokazuju
da je mahrama kontraverzno pitanje više među
muslimanima nego među nemuslimanima, bar
što se tiče omladine.
2. VJERSKE SLOBODE U EVROPI: ULOGA SUDA U
STRAZBOURU
Islamska čedna ženska nošnja, posebno
kad je prakticiraju djevojke u školama – i
naročito na mješovitoj nastavi gimnastike
i ostalih sportova – bila je predmet brojnih
rasprava u mnogim evropskim centrima.
Iako Evropska unija, na nivou i Komisije i
12 K. Phalet, C. van Lotringen, i H. Entzinger, Islam
in de multiculturele samenleving: opvattingen van jongeren
in Rotterdam. (Utrecht: European Research Centre on
Migration and Ethnic Relations (Utrecht University),
2000), 39.
13 Program razvoja Ujedinjenih nacija, Human
Development Report 2004: Cultural Liberty in Today’s
Diverse World (New York: UNDP, 2004), 101.
* Taj zakon je u međuvremenu donijet – op. prev.

Parlamenta, obraća i prigodnu pažnju na pitanja
koja su u vezi sa religijom, ne postoji jedinstvena
evropska politika o ovome pitanju. U principu,
veze između javnih autoriteta i vjerskih grupa,
uključujući i određene religije u sferi javnog
života, pada pod suverenitet i isključivu
nadležnost svake države članice Evropske unije.
Pošto su pravila javnog prava koja reguliraju
ove odnose rezultat dugog historijskog procesa,
koji se obično razlikuje između država, također
se razlikuju rješenja pojedinih država u pogledu
mahrame. Dok je u Velikoj Britaniji, naprimjer,
studentima u državnim školama dozvoljeno
nositi mahramu kao dio njihove školske
uniforme, francuska vlada priprema zakon o
zabrani nošenja vjerskih simbola, uključujući i
mahramu.* Ovdje je mahrama postala političko
pitanje par exellence: sjetimo se da je u ranim
1990-godinama francusko Državno vijeće
zauzelo dijametralno suprotan stav u odnosu na
ovo pitanje. Iako Vijeće priznaje da Francuska
kao suverena država ima pravo donijeti zakon
i pravna pravila koja se smatraju prikladnim,
dodalo je:
Ovo pravo je također uslovljeno
paktovima o ljudskim pravima, međunarodnim
ugovorima i Poveljom Ujedinjenih nacija.
Tako, nije razumljivo da bi suverenost bilo
koje države legitimizirala pravna pravila koja
su u suprotnosti sa ljudskim pravima i ličnoj i
vjerskoj slobodi… Prisiljavati muslimanku da
skine mahramu, koja izražava njenu vjersku
savjest i njen slobodan izbor, smatralo bi se
najžešćom vrstom pritiska na ženu, što je u
suprotnosti sa francuskim vrijednostima koje
pozivaju na poštivanje dostojanstva žene i njene
vjere, ljudske i lične slobode.14
Ustvari, percepcija mahrame je pitanje
koje je značajno za javnu raspravu, a i politika o
tome razlikuje od se države do države. U nekim
državama, naprimjer u Švedskoj, mahrama
privlači vrlo malo pažnje u javnim debatama,
u drugim zemljama – uključujuću Belgiju i
Holandiju – to je postalo predmet mnogih
14 W. Shadid i P.S. Van Koningsveld, religions
Freedom and the Position of Islam in Western Europe:
Oportunities and Obstacles in the Acquisition of Equal
Rights (Kok Pharos: Kampen, 1995), 229.
SAGLEDAVANJA †
javnih rasprava.15 I pored toga, moguće je
govoriti o evropskoj cjelini pravila koja se tiču
slobode vjere, posebno na nivou evropskih
konvencija o ljudskim pravima i pravila koja
iz toga proizlaze u Evropskom sudu za ljudska
prava u Strazbouru.
Posebno drugi paragraf člana 9.
predviđa da «sloboda manifestiranja nečije
vjere ili uvjerenje ne može biti predmet
drugim zabranama osim onih propisanih
zakonom, čineći mjere sigurnosti neophodne
demokratskom društvu radi zaštite reda,
zdravlja i javnog morala, ili zaštitu prava ili
sloboda drugih». Čak i obim i valjanost ovih
pravila evropejstva šira je nego teritorija
Evropske unije: nekoliko nečlanica Evropske
unije, kao naprimjer Turska i Švicarska, također
su potpisnice ovih konvencija. Shodno tome,
čak se i nečlanice obraćaju Evropskom sudu
u Strazbouru, a odluke koje proiziđu iz ovih
sporova postaju valjane – također i u pitanjima
koja su u vezi sa vjerskim slobodama – za sve
države članice Evropske unije. Zato je moguće
zaključiti da Evropski sud za ljudska prava ima
nadležnost da definira granice u okviru kojih
će se nacionalne politike u vezi sa vjerskim
slobodama razvijati ili mogu (nastavljaju)
varirati od jedne države do druge. Muslimanska
mahrama je slučaj u žiži – nedavni događaji u
Francuskoj, naprimjer, moraju biti shvaćeni u
svjetlu razvijajuće prakse Evropskog suda.
U odluci od 3. maja 1993. godine,
Evropska komisija za ljudska prava riješila
je nesporazum između turske žene i države
Turske. Žena je tvrdila da država krši njeno
pravo vjerske slobode koje ima prema članu
9. Evropske konvencije o ljudskim pravima
kad joj je odbijeno da joj se stavi fotografija
na univerzitetsku diplomu na kojoj ona nosi
mahramu. Komisija je primijetila da:
Izborom da studira na sekularnom
univerzitetu, student se podvrgava njegovim/
njenim pravilima. Ova ustanova može pružiti
slobodu studentima da ispoljavaju svoju vjersku
pripadnost sa određenim ograničenjima mjesta
i načina zbog osiguranja miješanja studenata
različitih vjerskih ubjeđenja. Posebno u zemlji
15 Pogledaj u globalu isto
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 35
 gdje velika većina pripada jednoj specifičnoj
religiji, ispoljavanje obreda i simbola ove
religije bez ograničenja mjesta i načina može
predstavljati pritisak na druge studente koji ne
prakticiraju spomenutu religiju ili na one koji
pripadaju drugoj religiji. Kad uspostave pravila
discipline u pogledu odijevanja studenata,
sekularni univerziteti mogu kontrolirati da
određeni osnovni pravac ne naruši javni red
u višem obrazovanju i ne povrijedi vjerovanje
drugih. Komisija je zaključila da u ovom slučaju
nema prekršaja u odnosu na slobodu u vjeri i
savjesti te Turkinje i odlučeno je u korist države
Turske.16 Interesantno, francuski pravnik
prokomentirao je ovu presudu rekavši da je
francusko Državno vijeće očigledno posmatralo
slučaj mahrame znatno naklonjenije nego što je
to zahtjevano u članu 9. Evropske konvencije
o ljudskim pravima.17 Možemo ići čak i dalje i
zaključiti da je francuska vlada, pripremajući
novi zakon protiv nošenja vjerskih simbola u
državnim školama, percepirala dolazeću odluku
Evropskog suda kao podršku prijedlogu da se
zabrani nošenje mahrame.
Drugu važnu odluku Evropski sud u
Strazbouru donio je 15. februara 2001. godine
u slučaju gospođe Dahlab protiv Švicarske.
Žalba je bila usmjerena protiv zabrane nošenja
mahrame nastavnicama u toku nastave, što
je ona smatrala kršenjem njenog prava da
slobodno ispoljava svoju religiju, kao što je
to zagarantirano članom 9. Sud je odbio ovu
žalbu obrazlažući da nošenje mahrame nije
dozvoljeno u toku nastave. Jer, prvo, time
može vrijeđati vjerska osjećanja svojih učenika
i drugih studenata i njihovih roditelja. Drugo,
sud je našao da je to u suprotnosti sa principom
konfesionalne neutralnosti države. Sud je,
također, odbacio argument da, prema članu 14.
Konvencije koja zabranjuje diskriminaciju među
spolovima, nastavnicima ženskog spola treba
biti dozvoljeno nošenje mahrame na nastavi s
obzirom da muslimani muškarci mogu predavati
u državnim školama, ali muslimanka ne može
16 L. de Martelaere, ‚Rechtspraak over de
hoofddoek‘, Acta Comparande ix (1998), 36.
17 Vidi K. Jbil, ‘L’Integrisme musulman a du plomb
dans l’aile: Mouvement des Maghrebin laiques de France,
6 novembre 2003’ www.maghrebins-laiques.fr.st.
36 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
bez odricanja svoga vjerskog prakticiranja. Sud
je istakao da je progres u pogledu jednakosti
spolova važan cilj država članica Vijeća Evrope
i da se samo na osnovu veoma jakog razloga
različit tretman po osnova spola može smatrati
da je u skladu sa Konvencijom.
U pravnoj praksi Evropskog suda,
islamska mahrama je uglavnom prihvaćena
kao oblik javnog ispoljavanja ili manifestacija
vjerskog ubjeđenja koja je, onda, povezana
sa principima neutralnosti sekularnog
okruženja ili države u cjelini, kao i vjerskim
slobodama drugih. Suprotno nekim sudovima
u Belgiji i mnogim političkim diskusijama u
različitim evropskim zemljama, Sud se nije
zapitao o vjerskom položaju mahrame kao
izvorne islamske obaveze, niti je to u bilo
kom pogledu povezivao sa raznim negativnim
odlikama široko pripisivanih mahrami u
raznim evropskim medijima, kao i političkim i
sudskim diskusijama. Jedini izuzetak sudskom,
inače neutralnom odnosu prema mahrami,
može se naći u referiranju presude iz 1993.
na «izvjesne fundamentalističke struje», koje,
kaže se, imaju cilj «narušavanje javnog reda u
visokom obrazovanju», navodno promovirajući
mahramu koja kao takva može «vrijeđati
osjećanja drugih». Izgleda da to indicira da je
Sud prihvatio vezu između mahrame, na jednoj
strani, i osnovnog vjerovanja da ona remeti
javni red, na drugoj strani.
Međutim, na osnovu ove pravne prakse,
moglo bi biti prerano zaključiti da nedavno
doneseni francuski zakon koji zabranjuje
mahramu u državnim školama ne krši i Evropsku
konvenciju o ljudskim pravima, posebno član 2.
stav 1, koji se tiče prava na slobodu obrazovanja.
Ovaj član navodi: ‘’Nijednoj osobi neće se
osporiti pravo na obrazovanje. U izvršenju
bilo koje funkcije koje preuzima u odnosu
na obrazovanje i nastavu, država će uvažiti
pravo roditelja da omoguće takvo obrazovanje
i učenje u skladu sa njihovom vjerom i
uvjerenjem». U presudi od 7. decembra 1976.,
Evropski sud je istakao da je «druga rečenica
člana 2. obavezujuća za države ugovornice u
vršenju svake funkcije – govori se o ‘’bilo kojim
funkcijama’’ – koje one poduzimaju u oblasti
obrazovanja i nastave, uključujući i one funkcije

koje se sastoje od organizacije i funkcionisanja
državnog obrazovanja». Može se zaključiti da ovaj
član, ustvari, štiti pravo djevojke muslimanke
da nosi mahramu u državnim i u privatnim
školama u svim državama koje su prihvatile
Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
3. STEREOTIPI KOJI SE TIČU MAHRAME
Pitanje mahrame izazvalo je nebrojene
diskusije među političarima i naučnicima koje
su imale širok uticaj i u medijima informiranja.
Oni su nametnuli mnogo stereotipa o ženi
koja nosi mahramu i vjeri koja to traži od njih,
kao i o islamu i odnosu muslimana prema
zapadnoj civilizaciji i njihovoj spremnosti da
se uključe u zapadno društvo. Gotovo bez
izuzetka, ovim stereotipima pripisivane su
visoko negativne karakteristike osobama o
kojima je riječ. Kao takve, one se mogu smatrati
grupom za kolektivno žigosanje, s obzirom da
po prirodi njima nedostaje oblik iskustvenog
potvrđivanja.18 Razmatranje ovih stereotipa
usložnjava faktor da oni obično ne kruže izvan
grupa kojima su usmjereni nego su u određenoj
mjeri preuzeti i u krugu samih tih grupa.
Stereotipi povezani sa islamskom mahramom
predstavljaju slučaj za razmatranje: moglo se
primijetiti da se koriste među nemuslimanima
i muslimanima, gdje su oni direktno vezani za
interne muslimanske diskusije za i protiv nošenja
mahrame. Ostavljajući nastranu neodvojivu
povezanost problema historijskog porijekla i
raširenosti ovih stereotipa, bitno je ustanoviti
jesu li ovi stereotipi korišteni u različitim
procesima donošenja odluka – i političkih i
sudskih – koji se odnose na mahramu. Stereotipi
sa kojima se ovdje suočavamo mogli bi se
grupirati u dvije kategorije: vjerske i društvene.
Prva kategorija obuhvata nedoumice u vezi
sa izvornim islamskim karakterom nošenja
mahrame, kao i njihovom klasifikacijom kao
izrazom fundamentalizma ili aktom vjerske
propagande. Pod drugom kategorijom,
18 Vidi, John L. Espozito, ‘Modernizing Islam and
Re-Islamization in Global Perspectives’, u id. I Francois
Burgat (ured.), Modernizing Islam: Religion in the Public
Sphere in the Middle East and Europe (London: Hurst,
2003).
SAGLEDAVANJA †
mahrama se smatra izrazom potčinjenosti
žene, nespremnošću za integraciju i, na kraju,
nedostatkom privrženosti javnom i ustavnom
redu. Raspravi o ovim kategorijama, međutim,
prethodi pitanje nomenklature, koja se i sama
može smatrati djelimično stereotipnom. U
različitim zapadnoevropskim jezicima postoje
izvjesne nejasnoće u nazivima koji su korišteni
da se označi islamska mahrama. Neka okruženja
nastoje to zvati veil, voile, tchador, Schleier, sluier
i tako dalje. Sukob u Francuskoj koji se tiče
djevojaka koje nose mahrame u državnim
školama često se odnosio na rat sa velom (la guerre
des voiles). Kako se riječ veil i njezin ekvivalenat
u drugim evropskim jezicima može koristititi i
za pokrivanje glave ili himar (prekrivanje kose)
i nikab (prekrivanje i lica i kose), često se može
sresti da ovu riječ koriste protivnici hidžaba
koji preko mjere žele naglasiti kontradikciju
u koju oni vjeruju da postoji između običaja
nošenja toga i normi i vrijednosti modernog
društva i civilizacije. Druga grupa daje prednost
odvojenom pristupu, nastojeći koristiti riječ
headscarf, foulard, Kopftuch, hoofddoek itd. Čini
se da bi bilo najadekvatnije upotrebljavati
riječ veil kao prijevod riječi nikab, označavajući
komad platna koji prekriva i kosu i lice (obično
sa izuzetkom očiju).
Vjerski položaj mahrame
U Belgiji su sudije pokušale odgonetnuti
je li nošenje mahrame izvorni islamski propis
ili nije. Međutim, kad su ti pokušaji uključili
spekulacije o islamskim normama koji se tiču
pokrivanja glave, sudije su se, sudjelujući u
procesu, upustile u rizik sukoba autoriteta
definiranja islamske pravovjernosti. Takav
je slučaj kad je sudija počeo objašnjavati,
naprimjer, stavove Kur’ana koji se odnose na
mahramu ili, uzimajući u obzir činjenicu da je
u zemlji kao što je Turska, «gdje je ova religija
široko rasprostranjena, nošenje mahrame
zabranjeno».19 Sudija nije imao kompetencije
ocjenjivati bilo koji vjerski propis u općem ili
apsolutnom smislu: on samo može ocjenjivati
na osnovu argumenata koje su stranke podnijele
19 Rechtbank van eerste aangel in Hasselt, 25.
novem. 1993, str.5.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 37
† SAGLEDAVANJA
sudu. Naprimjer, izjava jednog belgijskog sudije
1993. da «postoji dovoljan broj sekti i/ili grupa
u islamu u kojima nije propisano pokrivanje
glave, pa čak ni prakticirano», nevalidna je
i nebitna.20 Takvo razumijevanje zapostavlja
različitosti među religijama u globalu i unutar
islama posebno. To se pdnosi i na jednog drugog
belgijskog sudiju koji naveo da se «muslimanski
premijer Turske u javnosti pojavljuje bez
vela».21
Drugi belgijski sud slijedio je različitum
ali proceduru koja više odgovara. U ovom
slučaju, sudija je prihvatio «pisanu izjavu
nekolicine autoritativnih osoba u islamskoj
zajednici», pokazujući da lice koje je u pitanju
«treba, kao i druge žene, nositi mahramu u
javnosti».22 Sličnu presudu donio je još jedan
belgijski sudija 2000. On je prihvatio pisanu
izjavu Islamskog kulturnog centra Belgije da
je nošenje mahrame u javnosti vjerski propis.
Sudija je bio odlučan da je postotak nošenja
mahrame dovoljan dokaz da to nije samo puki
običaj nego i vjerski propis.23
Mahrama kao izraz fundamentalizma
Analizom francuske štampe između
1989. i 1999. pokazano je da je mahrama
često predstavljana kao oživljavanje izvornog
islamskog fundamentalizma i kao simbol
fundamentalizma te da to predstavlja prijetnju
laicite i sekularnom ili vjerskom neutralnom
karakteru francuskih državnih škola: «Islamska
mahrama predstavljena je kao simbol pokornosti
i vjerske gorljivosti/žestine ili indoktrinacije
i manipulacije».24 Ova ideja je zajednička
mnogim zemljaama Evropske unije, ne samo
zato što je viđena kao prijetnja sekularizmu,
nego zato što se uz fundamentalizam veoma
20 Isto.
21 Verzokschrift in Hoger Beroep 18/01/1994 van de
stad Beringen aan het Hof van Beroep in Antwerpen.
22 Hof van Beroep Antwerpen 14/2/1994, Inleidende
zitting; vidi takođe Rechtbank Hasselt, Inleidende zitting
15/3/1994.
23 Rechtbank van eerste aanleg in Hasselt, 25 Nov.
1993, str.5.
24 L.Molokotos Liederman, ‘Religious diversity
in Schools: the Muslim Headscarf Controversy and
Beyond0, Social Compass 47/3 (2000), 373-5.
38 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
često pripisuju netolerancija i terorizam. Tako je
belgijska općina Beringen zaključila da želja da
se nosi mahrama na fotografiji identifikacionog
dokumenta «može biti potaknuta političkim
fundamentalizmom umjesto vjerskim
uvjerenjem».25 Na drugoj strani, belgijski sudija
uključen u ovaj problem kvalificira prethodne
poglede kao izraz neuvažavanja.26
Mahrama kao čin vjerske propagande
Drugi politički stereotip za mahramu u
sudskoj praksi predstavlja ideja da se mahrama
koristi kao oblik vjerske propagande. U tom
smislu, neki smatraju da je to vid prekršaja
neutralnosti, naprimjer, državnih škola.
Međutim, ako je neutralnost definirana kao
poštivanje svih religija i/ili filozofskih uvjerenja,
teško je shvatiti zašto bi u suprotnosti sa tim
moglo biti nošenje vjerskih simbola. Čak
i ako neko prihvati ideju da je mahrama
simbol vjerskog preobraćanja, to se opet čini
neprihvatljivom osnovom za zabranu. Oni koji
se zalažu za ove mjere očigledno su naklonjeni
laicističkoj definiciji neutralnosti koja zahtijeva
da vjerske razlike budu neopažene u javnom
životu. U sklopu toga, Lionel Panafit referira
presudu Evropskog suda za ljudska prava u
slučaju Grčke protiv Jehovinih svjedoka, gdje je,
između ostalog, podržano da se ekstravagantno
obraćanje – ne obraćanje kao takvo – treba
osuditi.27
Mahrama kao čin ženine potčinjenosti
U intervjuu objavljenom 31. okrobra
2003., predsjednik francuske Državne komisije
za laicitet okarakterizirao je mahramu kao
«znak otuđenja žene». On je također podvukao
da muslimanke «nose mahramu posebno zbog
svojih roditelja, njene starije braće, kao i zbog
vjerskih grupa koje im nalažu da to čine. Ako
25 Rechtbank van eerste aanleg in Hasselt25. nov.
1993, str. 5.
26 Rechtbank Hasselt, 15/3/1994, str. 6; cf.
Verzoekschrift in Hoger Beroep 18/01/1994.
27 LQuand le droit ecrit l’Islam: L’Integration
juridique de l'Islam en Belgique (Brussels; Bruylant, 1999),
316.

žene to ne nose, one su vrijeđane».28 Katherine
Bullock kvalificirala je raširenost stereotipa o
mahrami kao simbol ženine inferiornosti prema
muškarcu, kao «popularni kulturni pogled».29
Ovi stereotipi također kruže i među
muslimanima. U maju 2001., četiri muslimanke
žene u Holandiji polemizirale su o značenju
mahrame. Neke od njih smatraju da «mahrama
može biti simbol emancipacije, kao što može
biti i simbol potčinjenosti. Vjera može služiti
pravdi, ali, također, i za ubistva i krvoprolića.
Stvarno je bitno šta mahrama zaista predstavlja
lično tebi. Zapadne žene često misle: Što je
žena više prekrivena – manje je emancipirana.
Ali, sloboda je u vašoj glavi». Međutim, neke
druge žene osjećaju da «mahrama predstavlja
podrugivanje emancipaciji i potčinjenosti žene
u društvu».30
Mahrama kao izraz nespremnosti za integraciju
Neki ljudi vjeruju da pitanje mahrame
ne bi postojalo da nije povezano sa politikom
integracije. Belgijske škole branile su na sudu
odrednice svojih lokalnih propisa o zabrani
mahrame ističući da je to «iz iskustva nekih,
odbijanje da se integriraju u belgijsko društvo,
kao i izraz želje da se razlikuju od ostalih».
Belgijski sud zauzeo je stav da integracija
znači prilagođavanje sebe zakonima, pravilima
i običajima zemlje domaćina, neovisno o
etničkom porijeklu i vjerskom ubjeđenju».31
Međutim, belgijski ministar unutarnjih poslova
istakao je da «nošenje mahrame ili bilo kog
načina pokrivanja glave, kao što je to praksa
kod jevreja, naprimjer, nema nikakve veze sa
pitanjem integracije».32 Druga škola je dodala
28 Union des Organisations Islamiques de France,
Lettre ouverte a monsieur Bernard Stasi, president de la
Commission sur la laicite, Paris, 5 Nov. 2003.
29 K. Bullock, Rethinking Muslim Women and
the Veil: Challenging Historical and Modern Stereotypes
(Herndon, Va.: International Institute of islamic Thought,
2002).
30 A. Feiter, ‚Een feministe met een hoofddoek,
kan dat? Vier allochtone vrouwen in discussie‘, Opzij,
May 2001, 22-7.
31 Rechtbank van eerste aanleg in Hasselt, 25.
nov.1993, str.5.
32 Chambre des Representants de Belgique, 48
Legislature, SO 1993-1994, PLEN 22.12.93.
SAGLEDAVANJA †
da djevojke imaju veće šanse da se zaposle ako
ne nose mahramu. Sve ovo znači da su sudiju,
ustvari, oponenati mahrame pozvali da donese
presudu na čisto političkom prije negoli na
pravnom osnovu, zato što integracija nema
pravne osnove.33 Ako je to slučaj, onda neko treba
i specificirati i obim njegovih kompetencija.
Presude u Švicarskoj i Njemačkoj su, naprimjer,
opravdale izostajanje učenika s određenih
nastavnih sati koji se ne bi mogli pratiti uz
održavanje respekta vjerskog ubjeđenja. Jedan
od elemenata uvažavanja je da se «može
zahtijevati politička integracija u demokratske
institucije, ali ne i kulturna integracija».34
Stereotipi o tome da mahrama sprječava
integraciju mogu se naći i među muslimankama
u Francuskoj. U jednoj nedavnoj studiji, jedna
trećina intervjuiranih muslimanki smatra da
se treba zabraniti nošenje mahrame. Njihovi
argumenti bi se mogli sumirati u slijedećem:
Nošenje mahrame u školama nije u skladu sa
integrativnom ulogom škole (adaptiraj se ili idi
nazad!); mahrama je simbol fundamentalizma;
ona nema ništa sa islamom; islam ne treba
prakticirati vanjskim simbolima nego
unutarnjim ubjeđenjem (u srcu’. U tom pogledu,
Caitlin Killian bilježi:
Ovaj odgovor je posebno objelodanjujući za cijelu
grupu muslimanki u Francuskoj. Mnoge žene imigranti
koje su u zemljama svoga porijekla rasle sa mahramom
napuštaju to u Francuskoj da bi radile i bile angažirane
i da bi se uklopile u društvo. Dolazeći u Francusku, one
postaju manjinske grupe i bivaju prekinute mnoge veze
sa ostalim članovima njihovih porodica. Religija, koja
je pitanje zajednice u sjevernoj Africi, postaje privatno
pitanje u Francuskoj, pitanje srca. Pet žena koje su
spomenule riječ srce u njihovim odgovorima imaju
problema da razumiju zašto njihove kćerke ili njihove
prijateljice izaberu da usvoje propise odijevanja koje su
one same napustile poslije useljavanja. Samo nekoliko
ovih žena razumije problem borbe za identitet generacija
rođenih u Francuskoj i njihovu potrebu za afirmacijom
vlastitog identiteta u javnosti kao način da se ustane
protiv dominacije francuske kulture.35
(NASTAVAK U NAREDNOM BROJU)
Prijevod s engleskog:
Hamida KARČIĆ
33 Vidi Panafit, Quand le droit ecrit l’Islam, 315.
34 Isto
35 C. Killian, ‘The Other Side of the Veil: North
African Women in France respond to the Headscarf
Affair’, Gender and Society, 17 (2003), 284.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 39
† SAGLEDAVANJA
PRIJEVODI KUR'ANA NA
ENGLESKI JEZIK
(I)
Ifet MUSTAFIĆ
UVOD
K
ur’an, kao Božija Poruka i materijalni
izraz božanske Objave, jedna je od
najobjavljivanijih i najprevođenijih
knjiga na svijetu. Prema Svjetskoj bibliografiji
prijevoda značenja Časnog Kur’ana, Kur’an
je preveden na šezdeset pet različitih jezika.
Prema istom izvoru, danas u svijetu ima više
od 2.672 originalna prijevoda Kur’ana, od kojih
je štampano 551 kompletan i 883 nekompletna
prijevoda. Na engleskom jeziku postoji više
desetina prijevoda Kur’ana, od kojih je više od
četrdeset kompletnih publicirano te doživjelo i
po više izdanja, neki čak i više od stotinu. Ovaj
rad se bavi upravo ovom vrstom prijevoda
Kur’ana, prijevodima na engleski jezik, sa svim
njihovim karakteristikama, posebnostima,
intencijama, strukturom, stilovima, motivima,
specifičnim i diskutabilnim prevodilačkim
rješenjima, prevodiocima, istovjetnostima i
posebnostima, sličnostima i razlikama.
Pored naučne znatiželje i potrebe da
se ova tema sistematičnije i cjelovitije istraži,
 World Bibliography of The Translations of The
Meanings of The Holy Qur’an (1986) OIC Research Center,
Istanbul
40 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
postoje i drugi – ako ne važniji a ono bar jed-
nako važni – razlozi za bavljenje ovom temom.
Naime, s obzirom na teorijsko i praktično
poimanje islama na Zapadu od vremena
križarskih ratova pa sve do današnjih dana,
može se kazati da je Zapad imao i još uvijek ima
vrlo problematične i vrlo sporne stavove prema
islamu uopće te prema Poslaniku Muhammedu,
a.s., i Kur’anu, posebno. Imajući u vidu da je sva-
ka interpretacija islama neodvojiva od prethod-
ne ili uporedne interpretacije Kur’ana, logično je
zapitati se kakvi su to prijevodi Kur’ana dostupni
Zapadu te na emelju čijih i kakvih tumačenja
Kur’ana Zapad formira svoje mišljenje i stavove
o islamu, Poslaniku i Kur’anu. Sve veća manipu-
lacija islamom i Kur’anom, kako na Zapadu,
tako, posebno u novije vrijeme, i na musliman-
skom Istoku, razlog je više da se bolje upoz-
namo sa engleskim prijevodima Kur’ana kao
mogućim izvorom nerazumijevanja i pogrešnog
interpretiranja islama na Zapadu ili, pak, kao
neizbježnom posljedicom imperijalističkih i
misionarskih nakana i ciljeva istog tog Zapada.
Ovu temu je, pored lingvističkog, teološkog,
književnog, naučnog, fenomenološkog i dru-
gih aspekata, važno istraživati i sa stanovišta
praktične upotrebe ovih prijevoda u tumačenju

islama na Zapadu te njihove vjerske ispravnosti
u podučavanju mladih generacija zapadnih
muslimana njihovoj vjeri.
Sam rad ima tri osnovna cilja. Prvi je
da se, multimetodološkim pristupom, prije
svega historijskom i komparativno-analitičkom
metodom, istraži i ustanovi koje su se sve religi-
jsko-političko-naučno-nacionalne grupe bavile
prevođenjem Kur’an na engleski jezik te gdje i
koliko. Zatim, kad je ta djelatnost počela i kako
se razvijala, šta su bili razlozi i motivi prevođenja
Kur’ana na engleski jezik, ko se i koliko uspješno
ili neuspješno time bavio i, napokon, kakav je
kvalitet i upotrebna vrijednost postojećih pri-
jevoda Kur’ana na engleski jezik. Drugi cilj ovog
rada je da se, komparativnom i dijelom tekstu-
alnom analizom, identificiraju i sistematski
prikažu najbitnije karakteristike ove vrste pri-
jevoda Časnog Kur’ana, dok je treći cilj da se
ponudi dovoljno informacija i smjernica za još
temeljitije, bilo parcijalno bilo integralno, bav-
ljenje ovom temom.
Pitanjem prevođenja Kur’ana na engles-
ki nezik, kao i pitanjem prevođenja Kur’ana
uopće bavili su se mnogi, a ponajviše sami
prevodioci Kur’ana u uvodima i predgovorima
svojih prijevoda, kao, naprimjer, T. B. Irving,
R. Bell, G. Sale, A. J. Arberry, M. Asad, J. M.
Rodwell i drugi. Iako se o ovoj temi pisalo i na
drugim jezicima, najviše je, sasvim razumljivo,
napisano na engleskom jeziku. Pored njihovih
prevodilaca, engleskim prijevodima Kur’ana i
općenito prevođenjem Kur’ana na engleski jezik
bavili su se, između ostalih, i istraživači poput
Muhammada Hamidullaha, J. D. Pearsona, A.
T. Welcha, A. Rippina, Mahmouda Ayouba, A.
R. Kidwaija i dr. Na bosanskom jeziku o ovoj
temi, osim Enesa Karića, Mustafe Mlive i Hilme
Ćerimovića, koji je preveo Asadov engleski
prijevod na bosanski jezik, malo je ko izravno
pisao. Također se može kazati da se pisanje o
ovoj, inače vrlo interesantnoj temi, uz nekoliko
ozbiljnijih studija, uglavnom svodi na šturo
prikazivanje prijevoda, njihovo kritiziranje i
međusobno kompariranje, usputne rasprave o
prevodiocima i njihovim intencijama, klasifici-
ranje i interpretiranje pojedinih prijevoda i sl.
Ključni pojmovi u ovom radu su: islam,
Kur’an, Poslanik, sura, arhetip Kur’ana, prijevo-
SAGLEDAVANJA †
di Kur’ana na engleski jezik ili engleski prijevodi
Kur’ana, muslimanski prijevodi, sektaški prijevodi,
nemuslimanski prijevodi, kolinijalizam, misionar-
stvo, orijentalizam, kadijanizam, istočno pitanje,
(muslimanski, sektaški, nemuslimanski) prevo-
dioci Kur’ana, Istok, Zapad/Okcident.
1. KRATKA POVIJEST PREVOĐENJA KUR’ANA NA ENGLESKI
JEZIK
1.1. Prvi prijevodi i razlozi njihovog
pojavljivanja
Potreba za prevođenjem arapskog
originala Kur’ana na druge jezike koincidira sa
širenjem islama i muslimanske države, s jedne, te
kršćanskim misionarskim i kolonijalizatorskim
pohodima, s druge strane. U prvom slučaju,
širenjem muslimanske države, islam su primali
narodi čiji maternji jezik nije bio jezik Kur’ana,
odnosno arapski jezik. S obzirom da Arapi
nisu nametali arapski jezik svojim novim
državljanima, a mnogi od njih su primili islam,
pojavila se potreba da se Kur’an prevede na
njihov maternji jezik. Pošto se, tokom svog
višestoljetnog širenja, muslimanska država nije
susretala sa engleskom govornom populacijom,
stoga nije ni postojala potreba da muslimani u
to vrijeme prevode Kur’an na engleski jezik.
U drugom slučaju, kad su, raspadom
velike muslimanske imperije, zapadnoevropske
zemlje, među kojima i Velika Britanija, započele
kolonijalizaciju islamskog svijeta, odnosno
područja na kojima su u većini živjeli musli-
mani, javila se potreba za prevođenjem Kur’ana
na zapadnoevropske jezike, pa tako i na
engleski.
Treba spomenuti da su sa
kolonijalizatorima, a negdje čak i prije njih,
u kolonijalizirana područja stigli i kršćanski
misionari. Tri su konkretna razloga koji su u
to vrijeme doveli do pojave prvih prijevoda
Kur’ana na zapadnoevropske jezike, među
kojima i na engleski. Prvo, kolonizatori su, radi
lakšeg pokoravanja i vladanja kolonijaliziranim
narodima, nastojali upoznati njihovu kulturu,
vjeru i običaje. Jedan od načina da to postigne
vidjeli su i u prevođenju Kur’ana na svoje
jezike. S obzirom na njihovu svrhu i učinak,
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 41
† SAGLEDAVANJA
takvi bi se prijevodi mogli okarakterizirati i
kao politički. Drugi razlog koji je doveo do
prevođenja Kur’ana na engleski jezik bio je
potreba kršćanskih misionara da se, s jedne
strane, upoznaju s onim što žele pobijati a, s
druge, da krivim i tendencioznim prevođenjem
i interpretiranjem Kur’ana šire predrasude
među onima koje žele preobratiti u kršćanstvo,
ali da to čine i u kršćanskoj populaciji, kojoj
su željeli predstaviti islam kao lažnu vjeru,
kao nešto retrogradno i necivilizirano, i time
dobiti podršku za svoju osnovnu djelatnost,
tj. pokrštavanje barbarskih i paganskih naroda.
Treći razlog pojave prvih prijevoda Kur’ana
na engleski jezik bila je potreba muslimana da
odgovore na pogrešne i tendenciozne prijevode
i iskrivljeno predstavljanje islama i Kur’ana. U
novijoj povijesti prevođenja Kur’ana na engleski
jezik pojavit će se novi razlozi za prevođenje,
među kojima su i znanstvena i orijentalistička
znatiželja Okcidenta te obrazovno-odgojne
potrebe muslimana na Zapadu.
Imajući u vidu hronologiju pojavljivanja
razloga za prevođenje Kur’ana na engleski jezik,
nije teško zaključiti da su se, shodno njima, i
sami prijevodi pojavljivali istim redoslijedom.
S obzirom da su kolonizatori i kršćanski
misionari u prvim godinama kolonijalističkih
osvajanja dolazili, ako ne ruku pod ruku, ono
bar ublizu jedni za drugima, prve prijevode
Kur’ana na engleski jezik koji su se tada pojavili
moglo bi se – pored toga što su nemuslimanski
– okarakterizirati i kao političke i(li) misionarske.
Ovi prijevodi obiluju netačnim prevođenjem,
greškama te nedosljednošću i odstupanjem
od kur’anskog arhetipa. Značajno je, također,
da većina nije prevođena sa originala, nego
sa prijevoda na neki od zapadnoevropskih
jezika, najprije sa latinskog, a potom i drugih
 G. Sale, The Koran: Commonly Called Alkoran
of Mohammed, Preliminary discourse on Sira and the
Qur’an (1734) London (ovaj dio citata prenosi i A. R.
Kidwai u svom radu „English Translations of the Holy
Qur’an“)
 Ustvari, teško je uopće razdvojiti ove dvije
vrste prijevoda, kao što je, uostalom, teško razdvojiti
kolonijalizam i kršćansko misionarstvo
 Pod nemuslimanskim prijevodima Kur’ana u
ovom radu prvenstveno se podrazumijevaju prijevodi čiji
autori nisu muslimani
42 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
jezika. To su tzv. prijevodi prijevoda. Prvi
takav prijevod, ali i prvi prijevod Kur’ana na
engleski jezik uopće, sačinio je Škotlanđanin
Aleksander Ross, 1649. godine. On je, ustvari,
na engleski jezik preveo francuski prijevod
Kur’ana, sa do sada najdužim naslovom. Iako je
prvi prijevod Kur’ana sa arapskog jezika na neki
zapadnoevropski jezik bio prijevod na latinski,
još oko 1143. godine, prvi prijevod neposredno
sa arapskog na engleski jezik uradio je George
Sale (The Koran: Commonly Called the Alkoran of
Mohammed), 1734. godine.
Prvi muslimanski prijevod Kur’ana
na engleski jezik pojavio se tek početkom XX.
stoljeća, tačnije 1905. godine, a uradio ga je
Mohammad Abdulhakim Kan. Prema A. R.
Kidwaiju, odlika prvih muslimanskih prijevoda
Kur’ana na engleski jezik bila je u tome da su
ih pisali ljudi koji nisu imali visoko formalno
vjersko obrazovanje, niti su bili istaknuti
islamski autoriteti svog vremena. Bili su to
pobožni entuzijasti koji su se na taj način željeli
oduprijeti misionarskim pritiscima i opovrgnuti
njihove optužbe na račun islama i Kur’ana.10
Njihovim prijevodima nedostaje stručnost i
visoki vjerski kvalitet. Iako ne bez značaja i
svrhe, vrijednost ovih prijevoda je ponajprije
historijska.11 Kao primjer ovakvih prijevoda,
 Alexander Ross, The Alcoran of Mahomet,
Translated out of Arabick into French. By the Sieur du
Ryer, Lord of Malezair, and Resident for the French King,
at Alexandria. And Newly Englished, for the satisfaction of
all that desire to look into the Turkish Vanities. To which
is prefixed, the Life of Mahomet, the Prophet of the Turks,
and Author of the Alcoran. With a Needful Caveat, or
Admonition, for them who desire to know what Use may
be made of, or if there be danger in Reading the Alcoran
(1649) London
 J. D. Pearson, „Translations into specific
languages“, u: A. T. Welch, „Al-Kur’an“, u: Encyclopedia of
Islam V, str. 431
 Isto
 Pod muslimanskim prijevodima Kur’ana u
ovom radu prvenstveno se podrazumijevaju prijevodi čiji
su autori muslimani
 Mohammad Abdul Hakim Khan, The Holy
Qur’an (1905) Patiala
10 Vidi: A. R. Kidwai, „Translating the
Untranslatable: a Survay of English Translations of the
Qur’an“, The Muslim World Book Review, Vol. 7, No. 4,
Summer 1987
11 Isto
 SAGLEDAVANJA †

Kidwai navodi prijevode već spomenutog Irvinga,14 a mogao bi im se pridodati i saudijski

Muhammada Abdulhakima Kana (The Holy komisijski prijevod (1985.) te prijevodi novijeg
Qur’an), te Mirze Hairata Dehlavija (The Koran) datuma, Majida Fakhry (2002.) i Abdel Haleema
i Mirze Abu’lfadla (The Qur’an Translated into (2004.).
English from the Original Arabic).12 S druge strane, kod nemuslimanskih
autora (premda ovi prijevodi i dalje obiluju
1.2 Kasniji prijevodi brojnim greškama i upitnim prevodilačkim
rješenjima), po ozbiljnosti bismo mogli izdvojiti
Iako su se prvi razlozi za prevođenje A. J. Arberryjev The Koran Interpreted, objavljen
Kur’ana na engleski jezik (politički, misionarski 1955. godine u Londonu.15
i antimisionarski) zadržali i do danas, moderno Sektaški pokreti među muslimanima,
doba donijelo je i svoje razloge i nove povode. inspirirani željom za širenjem vlastitog učenja,
Naime, tokom kolonijalističkog perioda te također su se bavili prevođenjem Kur’ana. Nji-
povlačenjem kolonizatora iz kolonijaliziranih hovi prvi engleski prijevodi pojavili su se već
područja, kao i pojavom industrijske revolucije početkom dvadesetog stoljeća. Među njima su
i ekonomske emigracije, u zapadnoevropske se ponajviše isticali kadijanije i(li) ahmedije.
zemlje doselio se veliki broj muslimana iz Najpoznatiji kadijanijski16 prijevod Kur’ana na
bivših zapadnih kolonija i Turske. Pojavom engleski jezik je prijevod Muhammeda Alija
druge i treće generacije ovih muslimanskih The Holy Qur’an: English Translation, koji se po-
emigranata, u njihovim novim domovinama javio 1917. godine.
javila se potreba za vjerskom literaturom
na engleskom i drugim zapadnoevropskim (NASTAVAK U NAREDNOM BROJU)
jezicima, tako i za novim prijevodima Kur’ana
koji bi zadovoljili potrebe novih generacija
muslimana u zapadnoevropskim zemljama.
Ovu potrebu pojačava i pojava sve većeg
broja povratnika13 u islam među domicilnim
evropskim stanovništvom.
Pojavom renesanse i postrenesansnih
kretanja u Evropi i općenito razvojem nauke i
orijentalistike kao njene posebne discipline te
ponovnim otvaranjem istočnog pitanja, jačao
je i naučni interes ne samo za antičku, nego i
za istočne i bliskoistočne kulture i civilizacije,
a time i za njihove svete spise. Iz pragmatizma
naučne i orijentalističke znatiželje i potrebe,
nastavljeno je prevođenje Kur’ana na engleski
jezik, ali ovaj put sa ozbiljnijim, objektivnijim
i nepristrasnijim pristupom i intencijama.
Prijevodi Kur’ana na engleski jezik koji su
nastali od kraja treće decenije XX. do početka
14 Vidi: A. R. Kidwai, Isto
XXI. stoljeća bili su ozbiljniji i stručno izrasliji. 15 Isto (u svom drugom tekstu, „English
Kidwai kao primjer izdvaja prijevode Pickthalla, Translations of the Holy Qur’an“, Kidwai navodi 1957.
Jusufa Alija, Daryabadija, Mevdudija, Asada i godinu kao godinu londonskog izdanja, ne navodeći
radi li se o ponovljenom izdanju ili ne ili je, pak, riječ o
12 Isto pogrešci)
13 Ovo je termin kojim sebe najčešće označavaju 16 Pod kadijanijskim prijevodima Kur’ana u ovom
osobe zapadnog porijekla koje su primile islam, radu podrazumijevaju se prvenstveno prijevodi čiji su
objašnjavajući to time da se oni samo vraćaju vjeri sa autori kadijanije/ahmedije
kojom su i došli na ovaj svijet

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 43

† SAGLEDAVANJA
TRANSLATIONS OF THE QUR’AN TO ENGLISH
Ifet Mustafić
The Qur’an is one of the most issued and translated
books in the world. It has been translated to more
than sixty languages, among these is English.
During the half of the millennium, the Qur’an has
been translated to this language by various people,
with different motives, by Muslims as well as by
non-Muslims, by religious and linguistic experts
as well as by amateurs and linguistic dilettantes,
by those with good intention, but also by those
with malicious purpose. First people to take up
the task of translating the Qur’an to English were
non-Muslims.
First Muslim translations of the Qur’an, however,
appeared as a response to disputable, Orientalist
and missionary translations of the Qur’an. This
article deals with translations of the Qur’an to
English language, discusses all the characteristics
of these translations, their particularities,
intentions, structure, stiles, motives, some specific
and disputable translation options, translators,
their similarities and differences.
These translations of the Qur’an are mostly
characterized by diversity of motives and aims
of translating, as well as by the distinctiveness of
the terminology and linguistic stiles. One of the
features of English translations of the Qur’an is
loads of disputable, if not absolutely wrong and
unacceptable interpretations, what, undoubtedly
makes the credibility of these translations
questionable. In this article we identified, on
the bases of religious background, motives and
intentions of translators, three basic types of
translations of the Qur’an: Muslim translations,
sectarian and non-Muslim translations.
The quality of the translations of the Qur’an to
English language varies, depending on expertise
of the translator, historical period in which it
was written and finally upon the intentions
and motives of the translator. Thus, not all the
English translations of the Qur’an are relevant or
suitable for the practical usage with the aim of the
interpretation of the Islamic faith in the West, nor
for educating young generations of Muslims in the
West.
44 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍ ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϣ ΔϤΟήΗ
ζΘϴϔτμ˵ϣ Ζ
˸ ͉ϔ˶ϋ
ϲϓ ΔϤΟήΗϭ ΍ήθϧ ΐΘϜϟ΍ ήΜϛ΃ ΪΣ΃ ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ήΒΘόϳ
Ϧϣ ήΜϛ΃ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϣ ΖϤΟήΗ ΪϘϓ ˬϢϟΎόϟ΍
ϰϠϋ ΪΠϧϭ .ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍ ΔϐϠϟ΍ ΎϬϨϴΑ Ϧϣ ˬΔϐϟ ϦϴΘγϭ ΔδϤΧ
ϲϔϠΘΨϣ ΎλΎΨη΃ ϥ΃ ΓήϴΧϷ΍ ΔδϤΨϟ΍ ϥϭήϘϟ΍ ϯΪϣ
ϲϧΎόϣ ΔϤΟήΘΑ ΍ϮϣΎϗ Ϊϗ ˬΎϳ΍ϮϨϟ΍ϭ ΕΎϬΟϮΘϟ΍ϭ ΏέΎθϤϟ΍
ήϴϏϭ ϥϮϤϠδϣ ϢϬϨϣ ˬΔϳΰϴϠϜϧϹ΍ ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍
ϥϮϴΤτγϭ ˬϥϮϳϮϐϟ ˯΍ήΒΧϭ ϦϳΩ ˯ΎϤϠϋ ϢϬϨϣϭ ˬϦϴϤϠδϣ
˯ϲγ ϥΎϛ Ϧϣ ϢϬϨϣϭ ˬΔϨδΣ ϩΎϳ΍Ϯϧ ΖϧΎϛ Ϧϣ ϢϬϨϣϭ ˬΓ΍Ϯϫϭ
Ϣϟ Ϧϣ ϢϬϨϣϭ ˬϦϴϨ͋ϳΪΘϣ ΍ϮϧΎϛ Ϧϣ ϢϬϨϣϭ ˬν΍ήϏϷ΍ϭ Ύϳ΍ϮϨϟ΍
Ύϣ΃ .ϞϤόϟ΍ Ϧϣ ωϮϨϟ΍ ΍άϫ ϰϟ· ϲϨϳΪϟ΍ ϢϬϧΎϤϳ· ϢϬόϓΪϳ
ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϤϟ Ϟ΋΍ϭϷ΍ ϥϮϤΟήΘϤϟ΍
ϰϟϭϷ΍ ΕΎϤΟήΘϟ΍ ˷ϥ· ϞΑ ˬϦϴϤϠδϣ ΍ϮϧϮϜϳ ϢϠϓ ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍
ΔϳήϴθΒΗ ΕΎϤΟήΗ ϰϠϋ ˱΍˷Ωέ Ε˯ΎΟ ϥϮϤϠδϣ ΎϬΑ ϡΎϗ ϲΘϟ΍
ϲϓ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ΚΤΒϳϭ .Ύϫήϣ΃ ϲϓ ϙϮϜθϣ Δϴϗ΍ήθΘγ·
ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϤϟ ΓΩΪόΘϤϟ΍ ΕΎϤΟήΘϟ΍
ΎϫΎϨ˵Αϭ ΎϬϓ΍Ϊϫ΃ϭ ΎϫΎϳ΍ΰϣϭ ΎϬμ΋ΎμΧ ϞϜΑ ˬΔϳΰϴϠϜϧϹ΍
ϪΒθϟ΍ ϪΟϭ΃ϭ ΎϬϴϤΟήΘϣϭ ΎϬΗϻΎϜη·ϭ ΎϬόϓ΍ϭΩϭ ΎϬΒϴϟΎγ΃ϭ
.ΎϬϨϴΑ ΎϤϴϓ ϑϼΘΧϻ΍ϭ
ίΎΘϤϳ ΕΎϤΟήΘϟ΍ Ϧϣ ωϮϨϟ΍ ΍άϫ ϥ΃ ΕϻΎΤϟ΍ Ϣψόϣ ϲϓ ΪΠϧϭ
ϡΪΨΘγ΍ ΔϴλϮμΨΑϭ ˬϑ΍ΪϫϷ΍ϭ ϊϓ΍ϭΪϟ΍ ϑϼΘΧΎΑ
ΕΎϤΟήΘϟ΍ ϩάϫ ίΎΘϤΗϭ .ϱϮϐϠϟ΍ ΏϮϠγϷ΍ϭ ΕΎΤϠτμϤϟ΍
ˬΔϟϮΒϘϣ ήϴϏϭ ΔσϮϠϐϣϭ ΔδΒΘϠϣ ΕΎϤΟήΘΑ ΔΌϴϠϣ ΎϬϧ΄Α Ύπϳ΃
˯ΎϨΑ – ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ΩΪΤϳϭ .ΎϬΘϴϗ΍ΪμϤΑ Ύϴότϗ ϚϜθϳ ΎϤϣ
ϢϬόϓ΍ϭΩϭ ϦϴϤΟήΘϤϠϟ ϲϨϳΪϟ΍ϭ ϲϣϮϘϟ΍ ˯ΎϤΘϧϻ΍ ϰϠϋ
ϲϧΎόϣ ΕΎϤΟήΗ Ϧϣ ΔϴγΎγ΃ ΕΎϋϮϤΠϣ ΙϼΛ – ϢϫΎϳ΍Ϯϧϭ
ήϴϏϭ Δϴϔ΋Ύσϭ Δϴϣϼγ· :ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍ ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍
.Δϴϣϼγ·
ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍ ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϣ ΕΎϤΟήΗ ΓΩϮΟ ϒϠΘΨΗϭ
ϲΘϟ΍ ΔϴϨϣΰϟ΍ ΐϘΤϟ΍ϭ ϦϴϤΟήΘϤϟ΍ ΓήΒΧ ϑϼΘΧΎΑ ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍
ϑ΍ΪϫϷ΍ϭ ϦϴϤΟήΘϤϟ΍ Ύϳ΍Ϯϧϭ ΕΎϤΟήΘϟ΍ ϚϠΗ ΎϬϴϓ ΕήϬχ
ϲϓ ϲϠϤόϟ΍ ϡ΍ΪΨΘγϻ΍ ΔϴΣΎϧ Ϧϣ Ύϣ΃ .ΎϬϘϴϘΤΗ ΍ϭΩ΍έ΃ ϲΘϟ΍
ΔΑΎθϟ΍ ΔϤϠδϤϟ΍ ϝΎϴΟϷ΍ ϢϴϠόΗϭ ˬΏήϐϟ΍ ϲϓ ϡϼγϹ΍ ήϴδϔΗ
ϥ΁ήϘϟ΍ ϲϧΎόϣ ΕΎϤΟήΗ ϥΈϓ ˬ΢ϴΤμϟ΍ ϢϬϨϳΩ Ώήϐϟ΍ ϲϓ
βϔϨΑ Ζδϴϟ ΎϴϟΎΣ ΓΩϮΟϮϤϟ΍ ΔϳΰϴϠϜϧϹ΍ ΔϐϠϟ΍ ϰϟ· ϢϳήϜϟ΍
.ϡ΍ΪΨΘγϼϟ ΔϴϠΑΎϘϟ΍ϭ Δϴϗ΍ΪμϤϟ΍ Ϧϣ ΔΟέΪϟ΍
† MUALLIM
DOMAĆA ZADAĆA
U ODGOJNO-
OBRAZOVNOM RADU
Sabina MRKONJIĆ
R edovno prateći tokove nastavnog
procesa, uočila sam da se na gotovo
svakom nastavnom času učenicima
zadaje domaća zadaća. Njenoj svrsi, uticaju na
razvoj učenika i ulozi nastavnika pri odabiru i
zadavanju domaće zadaće, ne pridaje se dovoljno
pažnje.
Nastavnici trebaju promijeniti svoj
pristup zadavanju domaće zadaće te da obratiti
više pažnje i vremena njenom osmišljavanju,
planiranju i vrednovanju.
U odgojno-obrazovnom radu domaća
zadaća je prisutna kao sastavni dio nastavnog
procesa, svakodnevno i u gotovo svim nastavnim
predmetima. Smatra se da je domaća zadaća
poseban oblik realizacije sadržaja nastavnih
planova i programa, bitan je element nastavnog
procesa, a u nastavnoj praksi prepoznajemo
različite oblike i postupke izrade. Kad govorimo
o domaćoj zadaći, tada o njoj možemo govoriti
u smislu samostalne učeničke aktivnosti.
Smisao i svrha domaće zadaće
Dugo, pa i danas, u vrijeme provođenja
reforme obrazovnog sistema, raspravlja se
i govori o opravdanosti domaće zadaće.
46 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Obično se govori o tome kako domaća zadaća
nepotrebno opterećuje učenike, kako se svodi
na memoriranje sadržaja i vježbanje zadatih
zadataka, kako se njome umanjuje slobodno
vrijeme učenika, da svi učenici nemaju uslove za
rad, da kod nekih učenika može razviti averziju
prema školi i sl. Pojedine zemlje poduzele su i
određene aktivnosti, pa je, tako, u Belgiji domaća
zadaća zabranjena u nižim razredima, u Italiji
su pokušali uvesti vremensko trajanje domaće
zadaće, a neke zemlje uvele su cjelodnevni
boravak u školi, koji učenici iskoriste za izradu
domaće zadaće. Bez obzira na sve kritike, domaća
zadaća se u našim školama i na našim nastavnim
satima zadržala, a kod nekih nastavnika ona je
obavezni dio nastavnog sata.
Smatramo da je svoj opstanak i
postojanost u nastavnom procesu zadržala zbog
smisla i svrhe koju postiže.
Smisao i svrha domaće zadaće ogleda se u sljedećem:
◆ Osamostaljivanje učenika za samostalan
rad i učenje te razvijanje radnih navika;
◆ Osposobljavanje za samoobrazovanje
i povezivanje sadržaja sa nastavnim sadržajem
obrađenim na nastavnom satu;

◆ Potvrđivanje i izgradnja pozitivnih
osobina ličnosti i samopouzdanja;
◆ Pospješivanje trajnosti i kvaliteta
usvojenog znanja;
◆ Razvijanje i učvršćivanje kvalitetnijih
porodičnih odnosa, što je veoma važno
danas, kad roditelji, zbog poslovnih i drugih
egzistencijalnih obaveza, izdvajaju veoma malo
ili čak nimalo vremena za druženje i razgovor sa
svojom djecom. U tom slučaju, domaća zadaća je
dobar razlog da roditelj komunicira sa djetetom,
razmijeni mišljenja, pruži odgovarajuću pomoć
ili, jednostavno, da jedan mali dio dana provede
u društvu sa svojim djetetom.
Vrste domaće zadaće
U pedagoškoj literaturi spominju se
različite vrste domaće zadaće, a u ovom radu
ćemo govoriti o onim vrstama koje su najčešće
u našoj pedagoškoj praksi.
◆ Domaća zadaća usmjerena na obradu
novog sadržaja iz udžbenika, knjiga, časopisa, s
interneta, TV i drugih medija. Nastavnik treba
objasniti učenicima kako da urade zadatke, a na
sljedećem satu obavezna je provjera naučenog
gradiva i ispravljanje propusta.
◆ Zadaci za uvježbavanje. Samostalno
vježbanje znanja stečenog na satu omogućava
da se uspješnije nauče odgovarajuće radnje,
tehnike, izražavanja, postupci rada, pri čemu je
veoma bitno da nastavnik uputi učenika kako i
šta tačno treba uraditi.
◆ Pripremni radovi. Ova vrsta domaće
zadaće služi kao priprema za obradu novog
gradiva, a svodi se na prikupljanje informacija
neophodnih za uspješnu realizaciju odgojno-
obrazovnog rada. Uloga nastavnika je da uputi
učenike na materijal i literaturu koju može
koristiti.
◆ Domaća zadaća u funkciji ponavljanja i
utvrđivanja gradiva u praksi je i najčešća vrsta
domaće zadaće, a svrha joj je da učenicima
omogući trajniju upotrebu znanja.
◆ Zadaci za memoriranje su
najjednostavniji zadaci, zasnovani su na
reproduciranju onoga što se učilo na satu.
MUALLIM †
◆ Čitanje lektire je domaća zadaća
propisana nastavnim planom i programom i kao
takva je obavezna učenicima. Uloga nastavnika
je dobra motivacija učenika za čitanje lektire.
◆ Pored navedenih, poznate su i sljedeće
vrste: čitanje umjetničke literature, izrada
stvaralačkih radova, rješavanje problema.
Uloga nastavnika u zadavanju domaće zadaće
Uloga nastavnika u zadavanju domaće
zadaće izuzetno je bitna. Pri zadavanju
domaće zadaće nastavnik treba imati smisla za
odmjerenost i primjerenost zadataka uzrastu i
sposobostima učenika.
Idealno bi bilo da nastavnici izrađuju
individualizirane domaće zadatke. Ukoliko
nastavnici nemaju dovoljno vremena za
individualizaciju nastave, tada bi trebali
zadavati onoliko zadaće koliko ona kod učenika
može razviti mentalne sposobnosti i pozitivne
osobine ličnosti, a poželjno je da zadaci budu
pripremljeni na posebnim listićima i papirima
ili u svesci za domaću zadaću.
Nastavnik treba posjedovati i određeni
nivo taktičnosti, jer bi domaća zadaća trebala
biti mnogo više od rješavanja zadataka iz
udžbenika. Domaća zadaća kojoj je cilj razvijanje
kreativnih potencijala trebala bi se sastojati
od promatranja, mjerenja, pokusa, pravljenja
bilješki, obilazaka kulturnih i društvenih
događaja, što bi, svakako, postiglo funkciju
korisnog provođenja slobodnog vremena.
Često je neplanirano i nepripremljeno
zadavanje domaće zadaće, a prepoznaje se po
tome što nastavnik na kraju sata, kad ostane malo
vremena, učeniku izdiktira zadatke iz udžbenika
koje treba riješiti, a nastavnici nemaju dovoljno
vremena ukazati na ispravan način rješavanja i
dati jasne upute šta i kako treba uraditi.
Da bi se izbjegao formalizam i
preopterećenost učenika, nastavnik treba
unaprijed pripremiti zadaću, procijeniti njenu
težinu i odrediti obim koji neće predstavljati
opterećenje učenicima.
Nastavnici bi trebali postići međusobnu
saradnju na nivou odjeljenskog vijeća i
dogovoriti se kad i iz kojih predmeta će biti
zadata domaća zadaća, da se izbjegnu situacije
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 47
† MUALLIM
da učenik za jedan dan dobije zadaću iz više
nastavnih predmeta.
Nastavnik treba procijeniti koji dio
nastavnog sata je najpogodniji za zadavanje
domaće zadaće, kad je nivo pažnje i koncentracije
takav da učenici mogu shvatiti upute te kad nisu
umorni. Praksa nastavnika je da zadaću zadaju
na kraju sata, što nije najpogodnije vrijeme, jer
je moguća prisutnost umora i konfuzije kod
učenika zbog gradiva obrađenog na satu, a
posebno kad ga nije upotpunosti usvojio.
Uloga nastavnika je presudna za
postizanje funkcije domaće zadaće. «Zato je
organiziraniji i odgovorniji rad nastavnika
vezan za domaće zadatake učenika jedini put
prevazilaženja preopterećenosti formalizma,
niske produktivnosti učenika i drugih pratećih
slabosti.»
Da bi domaća zadaća postigla
didaktičko-metodičku vrijednost neophodna je
kontrola, vrednovanje, ispravljanje grešaka,
evaluacija urađenog i povratna informacija
poslata učenicima o ishodu evaluacije. Ukoliko
se ne vrednuje i ne kontrolira, domaća zadaća
gubi na značaju, učenik se navikava na
neodgovornost i izbjegavanje obaveza, nastavnik
gubi na autoritetu i kvalitetu ličnosti, a može se
javiti i odbojnost učenika prema nastavnom
predmetu koji predaje taj nastavnik.
Prema opsegu i broju domaćih radova,
diferencirana su četiri tipa nastavnika:
1. Nastavnici koji svakodnevno zadaju
veliki broj zadataka. Ovi nastvanici isključivo
se oslanjaju na zadatke iz udžbenika i teško
zapažaju vrijednosti savremenih sredstava i
drugih izvora iz koji učenici mogu mnogo
naučiti;
2. Nastavnici koji na nastavnom satu
organiziraju samostalan rad. To su nastavnici
koji, primjenom savremenih oblika, metoda
i sredstava rada, organiziraju nastavni proces
tako da učenici gradivo nauče i domaće zadatke
urade u školi. Ovi nastavnici postupaju ispravno,
jer postoji tendencija da se učenici rasterete i da
sve obaveze završe u školi.
 Nikola Filipović: Didaktika, Svjetlost, Sarajevo,
1980., str. 164.
48 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
3. Nastavnici koji su protiv bilo kakavih
zadaća. Smatra se da su postupci koji ne
obavezuju učenike na dodatne obaveze, koje su
u funkciji razvoja ličnosti i sticanja znanja, više
štete nego koriste učenicima.
4. Nastavnici koji povremeno zadaju
domaću zadaću.
Uloga roditelja u izradi domaće zadaće
Polaskom djeteta u školu, uloga roditelja
postaje kompleksnija i odgovornija nego što je
bila do tada. Roditelji trebaju pratiti razvoj svog
djeteta, tok njegovog obrazovanja, izvršavanje
školskih obaveza i pružati mu pomoć. Višestruka
je pomoć roditelja u izradi domaće zadaće, a
može biti:
– roditelj može djetetu pokazati na
adekvatnom primjeru kako da riješi određeni
zadatak i da mu pokaže pravilan način
rješavanja;
– objasniti kako da dijete riješi neki od
zadataka i da sudjeluje u traženju rješenja;
– bodriti i hrabriti dijete tokom izrade
domaća zadaće;
– pohvala je nazaobilazno stimulativno
sredstvo odgoja;
– kako se učenici sve više upućuju na
posmatranja i istraživanja, praćenje događaja
u društvu, time se mijenja i uloga roditelja.
Roditelj treba djetetu omogućiti praćenje
događaja u društvu, organizirati posjete kinima,
pozorištima i drugim manifestacijama, osigurati
literaturu, enciklopedije, pristup internetu i dr.
Od roditelja se očekuje da, poslije obavljanja
ovih vrsta zadataka, razgovaraju sa djetotom
o sadržajima koje je dijete pratilo, razmijene
mišljenja, daju svoju kritike i dr.;
– roditelj ima više obaveza i dužnosti
vezanih za aktivno uključivanje u tokove djeteta,
da provodi više slobodnog vremena sa djetetom
u zajedničkim aktivnostima i druženjima,
što predstavlja kariku koja ojačava porodične
odnose i razvija povjerenje između njenih
članova te daje priliku svakom članu porodice
da kaže svoje mišljenje.
 MUALLIM †

Zaključak Literatura:

Bez obzira koliko je negirali ili smatrali 1. Nikola Filipović: Didaktika, Svjetlost, Sarajevo,1980.
nepotrebnom, domaća zadaća je prisutna u 2. Grupa autora: Pedagoška enciklopedija, Sarajevo, Zagreb,
nastavnom procesu, a zastupljeni su razni Beograd, 1989.
oblici i vrste. Potvrđeno je da doprinosi razvoju 3. Marko Stevanović: Odgoj u obitelji i školi, Pula, 1997.
4. Mladen Vilotijević: Didaktika 3, BH Most, Sarajevo, 2001.
učenika ukoliko su zadaci odmjereni i primjereni
uzrastu i mogućnostima učenika. Nastavnici se
trebaju međusobno dogovarati o obimu i težini
zadataka, redovno vrednovati i vršiti evaluaciju
urađenih domaćih zadataka, učenicima poslati
povratnu informaciju o kvalitetu urađenog i
dati dodatna pojašnjenja ukoliko neki zadatak
nije urađen na ispravan način.
Nastavnici trebaju mijenjati svoj pristup
domaćoj zadaći te, umjesto zadavanja zadataka
za vježbanje, učenike upućivati da im zadaća
bude da istražuju, pronalaze informacije,
prate kulturna događanja u društvu, prate i
kritički razmišljaju o sadržajima koje nude TV,
radio, internet, a sve sa ciljem da kod učenika
podstaknu radoznalost, kreativnost, maštu i
druge sposobnosti i razvoj pozitivnih osobina
ličnosti.
Reforma obrazovanja pretpostavlja i
drukčiji pristup domaćoj zadaći, koju treba
osmisliti na način da učenikovo slobodno
vrijeme ispuni korisnim i edukativnim
sadržajima, da ih stavi u položaj istraživača
i pronalazača informacija neophodnih za
realizaciju nastavnih sadržaja te da im domaća
zadaća predstavlja zadovoljstvo i radost, a ne
opterećenje.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 49

† MUALLIM

NASTAVNA PRIPREMA ZA OGLEDNI SAT IZ VJERONAUKE U PRVOM RAZREDU

NASTAVNA JEDINICA:
MOJE ZDRAVLJE
(USVAJANJE NOVOG GRADIVA)

Amra IMAMOVIĆ

Škola Osnovna škola ‘’Fatima Gunić’’, Sarajevo

Realizator Amra Imamović
Nastavni predmet Islamska vjeronauka
Razred i odjeljenje I2
Datum 23. novembra 2006.
Nastavna jedinica Moje zdravlje
Tip nastavnog sata Ogledni sat – usvajanje novih znanja o tome kako se trebamo
odnositi prema svom zdravlju
Nastavne metode Usmeno izlaganje, nastavni razgovor, ilustracije, igra,
demonstracija
Oblici rada Frontalni oblik rada, grupni oblik rada, individualni oblik rada
Nastavna sredstva i pomagala Verbalna, tabla, udžbenik, slike, plakati, kasetofon, aplikacije,
koverte, svježe voće, tanjiri, torba, higijenska sredstva, salvete
Cilj nastavnog sata Razvijati spoznaju o važnosti čistoće, pravilne ishrane te bavljenja
spotskim aktivnostima za naše zdravlje; sistematski i planski
uticati na razvijanje higijensko-zdravstvenih, radnih i kulturnih
navika; razvijati zanimanje za spoznavanje i primjenu zdrave
prehrane u svakodnevnom životu.

Zadaci nastavne jedinice

Obrazovni Nabrojati i imenovati pribor za održavanje čistoće i opisati

njegovu upotrebu, objasniti važnost hrane za održavanje životnih
aktivnosti, rast, razvoj i zdravlje, objasniti važnost bavljenja
sportom za pravilan fizički razvoj.

50 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

 MUALLIM †

Odgojni Odgojne potrebe za redovnim održavanjem higijene, odgojne

potrebe za pravilnim držanjem tijela i redovnim obavljanjem
fiskulturnim vježbama, razvijanje osjećaja za redovnim
uzimanjem obroka i umjerenosti u obrocima, razvijanje svijesti
učenika o zdravoj ishrani
Funkcionalni Razvijati navike redovnog održavanja lične higijene, razvijati
navike redovnog fiskulturnog vježbanja, razvijati navike zdrave
i redovne prehrane u svakodnevnom životu

Koleracija s drugim nastavnim Bosanaki jezik i književnost, priroda i društvo, likovna kultura,
predmetima muzička kultura
Literatura - Ibrahim Begović: «Vjeronauka za prvi razred»,
- Ediba Pozderović, Zinaida Livnjak, Sabaheta Bijedić: «Moja
okolina za drugi razred»,
- Barka Marjanović: «Svijet oko mene»,
- Muzički CD

PLAN SATA
Uvodni dio Učenici se pripremaju za sat, stavljam CD ,,Kad vježbaju mala
(7 minuta) raja’’, nakon toga učenici sjedaju na svoje mjesto, podijelim im
udžbenike i predstavljam goste, učenike pred gostima pohvalim
za aktivnost i marljivost. Ponovimo prethodnu lekciju. Kako
započinjemo svaki dobar-hairli posao? (Sa Bsmillom.) Pa, hajde
da tako započnemo i ovaj naš današnji sat. (Učenici, svi zajedno,
uče Bismillu.) Koju knjigu svaka kuća obavezno treba imati?
(Odgovor je Kur’an.) Šta sadrži Kur’an? (Upute i svjete; učenici
trebaju odgovoriti.)
Glavni dio Ističem cilj sata: Naučit ćemo kako treba čuvati svoje zdravlje
(30-35 min.) redovnim čišćenjem, bavljenjem sportom te redovnom i zdravom
ishranom.’
MOJE ZDRAVLJE

U platnenu ukrašenu torbu, koju ću u toku realizacije sata zvati

‘’čarobnom torbom’’, prethodno stavim razna higijenska sredstva
koja su potrebna za svakodnevno održavanje lične higijene.
Potom izlazi određen broj učenika (jedno po jedno), zatvore oči
i iz ‘’ čarobne torbe’’ izvlače nešto od tih higijenskih sredstava,
opipaju prstima i pokušaju pogoditi šta je to, i tako redom za svaki
predmet Za svaki izvučeni higijenski predmet kratko kažemo za
šta služi i kako se koristi. Naglasiti da je tuširanje poželjno svaku
večer, kupanje obavezno jednom sedmično, dok je pranje ruku
obavezno prije i poslije jela, poslije korištenja toaleta, zube je
poželjno prati poslije jela ako smo u mogućnosti, a obavezno je
izutra i uvečer.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 51

† MUALLIM

Na tablu, pomoću magneta, stavim slike raznih sportskih

aktivnosti. Učenici govore koje vježbe radimo izutra, kad
ustanemo, a kad ostale vježbe; pri tom ustaju i urade par osnovnih
vježbi koje bismo trebali uraditi svako jutro. Potom komentiramo
zašto su poželjno te vježbe, a učenici govore kojim se sportskim
aktivnostima najviše vole baviti.
Da bi se učenicici malo odmorili i pripremili za dalji tok sata,
puštam pjesmu ‘’Moja užina’’. Podijelim koverte u kojima su
aplikacije voća, povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda i po jedna
aplikacija nekog slatkiša. Učenici trebaju pronaći aplikaciju koja
ne pripada grupi. Nakon završenog zadatka, komentiramo zašto
je sve potrebna hrana (zbog zdravlja, pravilnog rasta i da bismo
mogli uspješno obavljati svoje zadatke), koliko često i kakvi obroci
trebaju biti, kad i koliko ćemo uzeti slatkiše, poslije čega moramo,
ako smo u mogućnosti, odmah oprati zube. Razgovaramo kako
se treba ponašati za stolom: prije jela obavezno operemo ruke,
pravilno sjedimo, prije jela proučimo Bismillu, hranu jedemo
ispred sebe, jedemo koliko možemo, bez pretjerivanja, poslije
jela operemo ruke.
Potom otvorim udžbenik na stranama 32-33 i dam zadatak da
oboje voće i povrće koje najviše vole, kratko prokomentiramo
zbog čega im je to omiljeno.
Završni dio Kao sublimat, umjesto klasične provjere pripremila sam svakoj
(5 minuta) grupi po tanjir sa očišćenim i izrezanim voćem. Učenici bi, prije
nego što počnu jesti, trebali obrisati ruke i proučiti Bismillu, uz
pravilno sjedenje na svom mjestu. Pripremiti vlažne papirne
salavetice u slučaju da to učenici zaborave i nenametljivo ih
podsjetiti.

Zadaća Redovno jedite, jedite što više voća i povrća. Na sljedećem satu
učimo jednu kratku dovu, zove se Rabbi jesir.
PRILOG Slike sportskih aktivnosti

52 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


PREPARATION FOR THE EXPERIMENTAL CLASS
ISLAMIC EDUCATION FOR THE FIRST GRADE
STUDENTS
TEACHING UNIT: MY HEALTH
Amra Imamovic
This text attempts to present one class of Islamic
education for grade I students. Considering
the fact that in the first semester students are
learning only through games this could be a
small contribution to solving the problem of a
creative representation of religious education.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
MUALLIM †
ΔϴΟΫϮϤϧ ΔϴδϳέΪΗ ΔμΣ Ω΍Ϊϋ·
ϲ΋΍ΪΘΑϻ΍ ϝϭϷ΍ ϒμϠϟ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϴΑήΘϟ΍ ϲϓ
(ΓΪϳΪΟ ΓΩΎϣ ΩΎϤΘϋ΍) ϲΘΤλ :ΔϴδϳέΪΘϟ΍ ΓΪΣϮϟ΍
ζΘϴϓϮϣΎϣ· ΓήϣΎϋ
ΓΩΎϣ ϲϓ ΔϴδϳέΪΗ ΔμΣ ϖϴΒτΗ Ϧϋ ϝΎϘϤϟ΍ ΙΪΤΘϳ
.ϲ΋΍ΪΘΑϻ΍ ϝϭϷ΍ ϒμϟ΍ άϴϣϼΘϟ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϴΑήΘϟ΍
ϝϭϷ΍ ϲγ΍έΪϟ΍ Ϟμϔϟ΍ ϲϓ άϴϣϼΘϟ΍ ϥ΃ ϰϟ· ΍ήψϧϭ
ϞΜϤϳ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ϥΈϓ ˬΐόϠϟ΍ ϝϼΧ Ϧϣ ϥϮϤϠόΘϳ
έΎϜΘΑ΍ ϰϟ· ϞλϮΘϟ΍ Δϴϔϴϛ ϲϓ Ύόο΍ϮΘϣ ΎϣΎϬγ·
.ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϴΑήΘϟ΍ ΓΩΎϣ ϲϓ ΔϴδϳέΪΗ ΔμΤϟ ϲϋ΍ΪΑ·
53
† MUALLIM

INTERPRETACIJA
LIRSKO-EPSKE PJESME
"HASANAGINICA"
U NASTAVI
ISLAMSKE VJERONAUKE
Aida IMAMOVIĆ-TERZIĆ

UVOD pisma i mnogih drugih. Neuvrštenost

nastavi islamske vjeronauke veoma
U bitno sredstvo do postizanja cilja
nastavne jedinice predstavlja i obrada
književnih vrsta, pa i lirsko-epske pjesme. Znači,
veoma je bitna korelacija vjeronauke i bosanskog
jezika i književnosti. Nastavnik islamske
vjeronauke treba znati i pravilno obraditi
lirsko-epsko djelo, jer se obrada ne svodi samo
na čitanje naglas i prepričavanje pročitanog.
Analiza lirsko-epskog djela znatno je složenija.
Nastavnik može upotrijebiti i nedovršeni tekst
koji učenici trebaju sami dovršiti. Odabrani
odlomak priče mora izazivati spontano, iskreno
pisanje (pričanje), na osnovu čega će vjeroučitelj
imati priliku provjeriti učenikova gledišta,
stavove, osjećaje, predodžbe, znanje, poimanje
i iskustvo o nekoj problematici.
Hasanaginica može izvrsno poslužiti u
postizanju cilja nastavnih jedinica iz područja
ahlaka, fikha (oblast bračnog prava), arapskog
Hasanaginice predstavlja veliki nedostatak
i veliku prazninu u udžbenicima islamske
vjeronauke. Može se mnogo naučiti o njenom
plemenitom odgoju, odgoju muslimanke.
NAČIN OBRADE I ANALIZA LIRSKO-EPSKOG DJELA
«Često se obrada proznog teksta svodi
na to da učenici čitaju naglas i prepričavaju
pročitano (što, u osnovi, nije obrada teksta,
a još manje analiza), a da se zaobiđu bitni
elementi analitičko-sintetičkog pristupa makar
najvažnijim slojevima štiva.» Nakon što se
tekst pažljivo pročita i podvuku bitne činjenice,
riječi i sl., prelazi se na njegovu analizu. Ovdje je
jako bitno istaći moment ili momente «životnih
istina, ideja, poruka, ljudskih raspoloženja, misli,
etičkih vrijednosti, estetskih vrijednosti itd. I
 Refik Ćatić i Izet Pehlić, Metodika nastave
islamske , str. 203, Islamska pedagoška akademija,
Zenica,2004.

54 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


sve to pretočeno u jezik, slikovit, figurativan,
precizan, osmišljen – uzoran u svemu.» To
postižemo u toku razgovora sa učenicima koji
treba teći spontano, dijaloški, a ne šturo, tj.
nastavnik pita – učenik odgovara, bez ikakvog
dubljeg uživljavanja u pročitano. Učenik, zatim,
pristupa otkrivanju važnih događaja iz života,
analizi likova, prostora i vremena u kome se
radnja događa. «Analiza likova predstavlja
centralni dio svih analitičko-sintetičkih
proučavanja epskog i dramskog štiva.»
Likovi iz epskog ili dramskog štiva
konkretne su ličnosti iz stvarnog života. Učenik
u likovima prepoznaje dobro i zlo, kritikuje
loše postupke i opredjeljuje se za dobro. Tako
učenik saznanjem o datim likovima obogaćuje
svoje životno iskustvo i trajno ga nosi u život.
«Svaka analiza književnog lika, bez obzira na to
je li on protagonist ili epizodna ličnost u razvoju
događaja, podrazumijeva sljedeće važne etape:
– isticanje fizičkih crta,
– uočavanje dominantnih duhovnih
osobina,
– tumačenje ponašanja u konkretnim
životnim okolnostima,
– otkrivanje i procjenjivanje konkretnih
piščevih ideja.»
Pisac najčešće u fizičkom opisu ličnosti
otkriva i neke njegove karakterne osobnosti
(namršteno lice, blagi pogled, rumenilo u
obrazima i sl.). «Učenika treba navikavati da,
između fizičkih i duhovnih osobina književnog
lika, uspostavlja prirodnu vezu, tako da,
zahvaljujući takvom iskustvu i kreativnoj mašti,
može kreirati jasnu predstavu o fizičkom izgledu
i onih likova čiji portret pisac ne opisuje, što nije
tako rijetko.»
Učeniku je važnije da kroz fizičke crte
ličnosti formira jasne predstave o čovjeku,
njegove duhovne karakteristike i način na koji
on reagira u različitim životnim situacijama.
Učenik treba proniknuti u njihove misli i
osjećanja, da na njihovim životnim greškama
ne gradi vlastite. Bez svega toga, teško je
proniknuti u piščeve poruke i ideje da saopći
 Ibid., str.204
 Ibid., str. 205
 Ibid., str. 206
 Ibid., str. 206
MUALLIM †
čitaocu neko svoje viđenje života. Ovdje treba
istaknuti da ne treba svakog čovjeka koji učini
nešto loše u potpunosti smatrati lošim ili onoga
koji učini dobro smatrati dobrim, jer svaki
čovjek ima mahana i nedostataka, ali i vrlina,
zasluga i priznanja. Ljudske slabosti ne treba
samo osuđivati, nego i nastojati ispraviti. Učenik
treba prepoznati i ukazati na mjesta u štivu u
kojima se neka osobina određenog lika naročito
ispoljava, npr. riječ stid:
«A ljubovca od stida ne mogla.» Ili, u
dramatizaciji Hasanaginice: «′Ne mogu′, reče
nevjesta. ′Jera′, pitam je. ′Ne mogu od stida′,
reče.»
Ideja i poruka lirsko-epskog djela
U obradi lirsko-epskog djela mogu
se koristiti razni oblici rada, kao i nastavna
sredstva. Kombinacijom frontalnog, grupnog,
partnerskog i individualnog rada i korištenjem
pogodnih sredstava (nastavni listići, grafoskop,
učeničke bilješke itd.), može se postići zavidan
analitički nivo, bez obzira na to jesu li učenici
istraživali na nastavnom satu ili su dobili
uputstva i usmjerenja za samostalan rad kod
kuće prije ili poslije takvog nastavnog sata.
Svako djelo nije napisano tek da bude
napisano, nego da upozna ljude s piščevim
idejama, porukama, zamislima. Obično je to
piščevo viđenje života koje predstavlja istinu.
Hasanaginica – interpretacija lirsko epske pjesme
Bošnjačka muslimanska balada,
zabilježena je 1774. godine. Zapisao ju je Talijan
Alberto Fortis (1741.-1803.), svećenik, filolog,
prirodislovac i putopisac i objavio u svojoj
knjizi Putovanje po Dalmaciji u Veneciji 1774., i
to na bosanskom jeziku i u njegovom prijevodu
na talijanski. Već 1775. godine veliki njemački
pjesnik Johan Wolfgang Goethe, oduševljen
Hasanaginicom, služeći se ritmom originala,
prevodi je na njemački. Ovu baladu kasnije
su prepjevali Walter Scott, 1799., na engleski,
Charles Nodier (Šarl Nodie), 1813., pa Porsper
Merime i Gerard de Nerval, na francuski.
Na ruski jezik preveo ju je Puškin, na poljski
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 55
† MUALLIM
Adam Mickjewicz, a zatim su je prevodili
i braća Grimm, Lamartine, Jernej Kopitar,
Madam de Steal (d Stal) i dr. Sadržaj čuvene
muslimanske balade Hasanaginica dramatizirao
je Alija Isaković stavljajući ga čvrsto u kontekst
historijskih zbivanja sedamnaestog stoljeća i
u kontekst govornog jezika u tom vremenu
i na tom prostoru. Ovdje donosimo tekst
muslimanske balade Hasanaginica.
Hasanaginica
Što se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ su sn’jezi, al’ su labutovi?
Da su sn’jezi već bi okopnuli,
Labutovi već bi poletjeli.
Nit su sn’jezi, nit su labutovi,
Nego šator age Hasan-age.
On boluje u ranama ljutim.
Ob’lazi ga mater i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
Ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
«Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
Ni u dvoru, ni u rodu momu!»
Kad kaduna r’ječi razumjela,
Još je, jadna, u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora:
I pobježe Hasanaginica
Da vrat lomi kule niz pendžere,
Za njom trču dv’je ‚ćere djevojke:
«Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Već daidža Pintorović beže».
I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
«Da, moj brate, velike sramote,
Gdi me šalje od petero dice!»
Beže muči, ne govori ništa,
Već se maša u džepe svione
I vadi joj knjigu oprošćenja,
Da uzimlje potpuno vjenčanje,
Da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
Dva je sina u čelo ljubila,
A dv’je ‚ćere u rumena lica,
A s malahnim u bešici sinkom
Od’jeliti nikako ne mogla,
Već je bratac za ruke uzeo,
56 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
I jedva je s’ sinkom rastavio,
Ter je meće sebi na konjica,
S njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr’jeme stala,
Malo vr’jeme, ni nedjelju dana.
Dobra kada, i od roda dobra.
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
«Aj, tako te ne željela, braco!
Nemoj mene davat‘ za nikoga,
Da ne puca jadno srce moje
Gledajući sirotice svoje».
Ali beže ne hajaše ništa,
Već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
Da njoj piše listak b’jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
«Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul’duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotice svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ‚ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu,
Tere svojoj majci govorahu:
«Vrati nam se, mila majko naša.
Da mi tebi užinati damo!»
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov‘ govorila:
«Bogom brate, svatov‘ starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje».
Ustaviše konje uza dvora,
Svoju dicu l’jepo darovala,
Svakom sinku nazve pozlećene,
Svakoj ‚ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
«Hod’te amo, sirotice moje,

Kad se neće smilovati na vas
Majka vaša srca hrđavskoga!»
Kad to čula Hasanaginica,
B’jelim licem u zemlju ud’rila,
Upet se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć‘ sirota.
Balada je relativno kraća pjesma koju
karakterizira jedinstvo nejednako zastupljenih
elemenata epskog, lirskog i dramskog izraza.
Ona ima narativni karakter po načinu iznošenja
svoga sižea, a priča se, kao u epskoj pjesmi,
kazuje u trećem licu. Fabula ili radnja bitno
je uvjetovana i duboko prožeta najdubljim
emocijama, pa je time srodna s lirskom
pjesmom. Dramski karakter balade vidi se u
dijalozima i monolozima koji otkrivaju sukobe
naravi i strasti junaka, zatim u redukciji sižea,
u slutnjama i nagovještajima umjesto epskog
saznanja i odsustvu vanjskog opisa aktera
balade. Nema, dakle, vanjskog fabuliranja, nego
je unutarnji plan ljudskog života, zapravo, jedna
od temeljnih odrednica balade. Predmet balade
nisu junački podvizi kao u epici, nego unutarnji
duševni potresi. Tehnika građenja sižea balade
ne karakterizira se epskom postupnošću i
hronologijom, nego skokovitim sprezanjem
sadržaja. Najviše je bosanskih usmenih
(narodnih) balada u desetercu, ali ih ima i u
osmercu.
Psihološki i moralni sukobi na relaciji
pojedinac – društvo i njegove norme, etičke
krajnosti i njihovo razrješenje, moralna pobjeda
i duševni heroizam u porazu pojedinca, pa i
svih aktera balade, suštinske su karakteristike
njenog sadržaja.
„Hasanaginica je balada o kojoj je najviše
pisano i koja je najviše prevođena u svjetskoj
književnosti, a samo na njemački prevedena je na
više od 50 različitih načina, dok je na francuskom
i engleskom jeziku poznato po više od 20
prijevoda. Osim na spomenute, Hasanaginica je
prevedena na latinski, mađarski, češki, poljski,
ruski, švedski, slovački, španski, portugalski,
ukrajinski, rumunski, novohebrejski, turski,
holandski, albanski, malajski, makedonski,
danski, arapski, perzijski itd.“
 Fahrudin Rizvanbegović, Čitanka, 1. razred
gimnazije, str. 204, RBiH Ministarstvo obrazovanja, nauke
MUALLIM †
Otvor za ulazak u strukturu socijalnih
odnosa u Hasan-aginoj porodičnoj zajednici,
odnosa na kojima se, ustvari, gradi drama
ove balade, predstavlja socijalna situacija
data u stihovima 21 i 22 Fortisovog teksta
ove pjesme: «Nije ono babo Hasan-aga, već je
ono Pintorović beže». Iz ovih stihova može se
zaključiti da je junakinja ove balade begovskog
porijekla, rodom iz begovske porodice, a udata
je za agu, Hasan-agu, tj. došla je u aginsku
porodicu. Narodni pisac pjesme je ne samo
uvažavao nego i istakao ovu činjenicu: «Dobra
kada, i od roda dobra», postavljajući se intimno,
što se vidi u emocionalnom nagnuću cijele
pjesme, na stranu glavne junakinje imanentno
kao pripadnika begovskog soja i sloja, a protiv
Hasan-age ne samo zbog brutalnosti njegovih
postupaka nego i zbog toga što su ti postupci
ujedno bili oznaka njegova neplemenitog bića.
Begovat je u Bosni predstavljao zatvoreno
kastinsko društvo koje je imalo svoje staleške
regule i običajne kanone. Kad se sve ovo ima u
vidu, jasno je da između Hasanaginice, begovice
porijeklom, i brata joj, ponosnog i odlučnog
bega Pintorovića, u zaleđu, na jednoj strani, i
Hasan-age, te posebno njegove majke i sestre,
na drugoj strani, morao postojati društveni
jaz, što indicira na loše odnose u kući još prije
vremena radnje same balade, na Hasan-agino,
osjećanje manje socijalne vrijednosti, možda i
na postojanje intrige, svekrvine i zaovine.
Stih «A ljubovca od stida ne mogla»
može se shvatiti kao njihovo ironično pričanje
Hasan-agi s akcentom na socijalno-kastinskom
stidu njegove žene u odnosu prema njemu-
agi. Nesumnjivo je da je beg Pintorović
(Hasanagicin staratelj, jer nema oca), u
nekakvoj konkretnoj obavezi ili pogodbi s
Hasan-agom, imao i odlučujuću ulogu u njenoj
udaji za Hasan-agu, iako se ni on, a ni njegova
sestra nisu mogli osloboditi begovsko-kastinske
psihologije u odnosu prema agi. U okvirima
te socijalne psihologije, za njih je Hasan-aga
mogao biti ne u begovskom posjedu nego u
sablji i graničarskom vojevanju. To ukazuje na
moguću junačku uslugu Hasan-age, na nekakvo
ozbiljno junačko zaduženje, za koje je zauzvrat,
i kulture, Sarajevo, 1994.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 57
† MUALLIM

kao vraćanje duga, dobio njegovu sestru za ženu PRIPREMA ZA NASTAVNI SAT IZ ISLAMSKE VJERONAUKE
i pored činjenice što sam nije bio beg nego aga.
Razred: VI
Begovsko držanje bega Pintorovića stvaralo je
Nastavna tema: Ahlak
socijalni kompleks u Hasan-agi.
Nastavna jedinica: Dužnosti roditelja prema
«Ob’lazi ga mater i sestrica, a ljubovca
djeci
od stida ne mogla». Ovi stihovi pokazuju, prvo,
Tip sata: Obrada novog gradiva
da su majka i sestra obišle ranjenog Hasan-
Oblici učenja: Problemsko-istraživački,
agu, i to u odsutnosti nevjeste. Već kraj prvog
kreativni, scenska izvedba
od ovih stihova deminutivom sestrica stilski
Oblici rada: Frontalni, grupni, individualni
koncentrira svu nježnost situacije sadržane u
Nastavne metode: Metoda usmenog izlaganja,
ovoj posjeti najbližih teško ranjenom Hasan-
razgovor, metoda demonstracije
agi, postavljajući oštru granicu za etički i
Nastavna sredstva: Grafoskop, grafo-folija,
emocionalno nerazumljivi kontrast drugog
kreda, tabla, učenički pribor, pribor potreban
stiha. Već je u tome sadržano osjećanje i
za uređenje scene ( grafo-folija sa oslikanom
nagovještaj neslaganja u Hasan-aginoj kući.
tvrđavom, ćilim, šilteta, demirlija, jastuci,
Izraz od stida predstavlja strukturni pojam
đugum, lavor itd.), narodna nošnja, hamer
cijele balade. Stih a ljubovca od stida ne mogla ne
papir itd.
treba nipošto shvatiti u smislu stida žene pred
Literatura: Udžbenik vjeronauke, Hasanaginica
porodicom njenog muža. Stid u ovoj baladi
– balada, Hasanaginica – drama Alije Isakovića
treba razumijevati kao socijalno-emocionalnu
kategoriju suprotnu ponosu, inače tradicionalno
Ciljevi i zadaci nastavnog sata:
vezanom za begovat. Stid treba, zatim, shvatiti
Duhovni cilj: Uvažavanjem i razumijevanjem
kao stid koji je krasio i bio vrlina muslimanke
roditelja, stičemo Allahovo zadovoljstvo.
pred tuđim svijetom i da nije njeno da ide na
Izvršavanjem roditeljskih obaveza, izvršava se
ratište među vojnike, nego da bude uz svoju
Allahova naredba.
djecu i da čuva svoju čast i svoga muža.
Odgojni cilj: Razvijanje razumijevanja
Stihom «Majka vaša, srca kamenoga/
i ljubavi djece prema roditeljima. Ljubav
hrđavskoga», Hasan-aga je htio uvrijediti ženu
prema narodnoj poeziji. Razvijanje patriotskih
u odgovoru na njenu „uvredu“.
osjećanja i plemenitosti. Razvijanje govorne
Socijalni plan radnje, započet socijalnim
kulture i upoznavanje sa starim bosanskim
uniženjem Hasan-age, nastavlja se Hasan-
jezikom. Jačanje sabura i jačanje potrebe za
aginom reakcijom u poruci: «Ne čekaj me u
prevladavanjem nepravednih međuljudskih
dvoru bijelom, ni u dvoru, ni u rodu momu», koja
odnosa. Razvijanje slobode ličnosti i prava
ga pokazuje kao brutalnog i prijekog čovjeka,
na samostalno odlučivanje i opredjeljivanje.
na šta, uostalom, upućuje i Hasanaginicin strah
Poštovanje žene i majke. Razvijanje etičkih
kad začuje jeku konja oko dvorca, ali ukazuje i
osjećanja i estetski razvoj ličnosti, osjećaj za
na to da je njen nedolazak predstavljao samo
pravdu, dostojanstvo, poštovanje, saosjećanje.
kritični moment u braku koji se odavno klima i
Potreba za životom u skladnoj, porodičnoj
u sukobu koji vlada u ovoj porodici.
atmosferi. Pobuđivanje želje za humanizacijom
Hasanaginica je ipak odlučila udati se za
svijeta, otkrivanje istinskih vrijednosti u
kadiju, jer se mislila od njega i rastati nadajući se
čovjeku.
da će je Hasan-aga ponovo uzeti sebi (šerijatski
Funkcionalni cilj: Razvoj sposobnosti za
propis). Tako se lik Hasanaginice, nakon ovih
kvalitetniju analizu činjenica te sposobnosti
razmatranja, na kraju pokazuje raslojen na dvije
procjenjivanja, razumijevanja, zaključivanja i
dimenzije: na ponos begovice i ravnodušnost
sl. Razvoj kreativnosti učenika. Koordinacija
prema Hasan-agi te na osjetljivost i ljubav prema
govora i mišljenja.
djeci. Hasanaginica je žrtva begovskokasti-
nskih kanona, staleških predrasuda i socijalno-
klasne psihologije.

58 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


Opis rada:
Učenici su dobili zadatak na prethodnom
satu da kod kuće u cijelosti pročitaju dramu
Hasanaginica A. Isakovića. Imali su zadatak da
olovkom podvuku dijelove koji opisuju odnos
Hasanaginice i djece i Hasan-age i djece. Učenici
su na sekciji islamske vjeronauke uvježbali
dijelove drame za scensku izvedbu. Jedna
učenica iz literarne sekcije dobila je zadatak da
nauči lijepo recitirati baladu Hasanaginica. U
koordinaciji sa nastavnicom bosanskog jezika,
učenici su napravili pano na kome su detaljno
objašnjeni balada i dramsko djelo kao književne
vrste. Urađene su i dvije grafo-folije:
1. Sa slikom kule koja bi trebala predstavljati
Hasan-agine bijele dvore,
2. Sa ispisanim tekstom koji učenici trebaju
prepisati u svoje bilježnice. Evo tog teksta:
Dužnosti roditelja prema djeci:
– da im daju lijepo muslimansko ime,
– da se brinu za njihov život i zdravlje,
– da ih nauče osnovnim islamskim propisima
i da ih privikavaju na izvršavanje vjerskih
obreda,
– da ih odgajaju u duhu islamskih propisa,
– da im osiguraju život bilo naukom bilo
zanatom,
– kad postanu punoljetni, da im pomognu
zasnovati porodicu.
Nastavnik treba imati i pripremljena
objašnjenja manje poznatih riječi da bi ih u toku
sata spontano objasnio učenicima.
Opis učionice:
U desnom uglu učionice je improvizirana
scena. Grafoskop je pripremljen. Učenici-glumci
(ukupno 12 učenika: Hasanaginica, Hasan-aga,
petero djece, beg Pintorović, Ajkuna, Hasan-
agina majka, majka) također su na sceni.
Djevojčica koja recitira stihove stoji u lijevom
uglu. Odjevena je u narodnu nošnju koju škola
posjeduje. Ostali učenici raspoređeni su u četiri
grupe po tri učenika.
Tok sata:
Uvodni dio
Eselamu alejkum! Svi ste imali zadatak da se
upoznate sa jednom majkom koja je svoju
ljubav prema svojoj djeci platila životom. Njeno
pravo ime je Fatima, ali nama je poznatija kao
MUALLIM †
Hasanaginica. Zato se prisjetimo njene životne
priče...
Glavni dio – najava cilja sata
Učenica izražajno recitira stihove balade
Hasanaginica. Nakon što završi, uključujem
grafoskop sa već opisanom slikom koja se
oslikava na zidu učionice i predstavlja pozadinu
improvizirane scene. Hasanaginica je završila
češljanje starije kćerke i sapliće joj pletenice.
Mlađa kćerka ljulja brata u bešici. Tiho pjevuši
uspavanku. Hasanaginica, sa suzama na licu,
zamišljena (nastavak scenske izvedbe priložen
je uz rad).
Gasi se grafoskop. Vidjeli smo jednu majčinu
žrtvu, vidjeli smo tragediju.Vidjeli smo jednu
porodicu. Vidjeli smo roditelje i njihovu djecu.
Sada bih vas zamolila da pažljivo pročitate
instrukcije na listićima koje ću vam podijeliti,
a zatim da uradite radne zadatke. Nakon što
završite sa radnim zadacima, predstavnik grupe,
kojeg ćete sami odabrati, izložit će vaša rješenja
na zadate problemske zadatke.
Nastavni listići:
1. Venovim dijagramom predstavite osobine
Hasanaginice i Hasan-age, tj. njihove razlike i
sličnosti.
2. Venovim dijagramom predstavi razlike i
sličnosti između balade i drame.
3. Grozdovima predstavi dužnosti roditelja i
djece.
4. Grozdovima predstavi kulturu ponašanja
roditelja i njihove djece.
Napomena za sve grupe: U prezentiranju
zadatog, koristi dijelove dramskog teksta.
Završni dio:
Učenici nakon obavljenih radnih zadataka izlaze
ispred table sa hamer-papirom i predstavljaju
svoja rješenja datih zadataka. Nakon toga,
uključujem grafoskop I, sa folije broj 2, učenici
prepišu tekst u svoje bilježnice.
Domaći zadatak je u međuvremenu
napisan na tabli.
Domaći zadatak:
Kako sam doživio Hasanaginicu?
(Napisati literarni sastav.)
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 59
† MUALLIM

Radni zadaci:
1. Venov dijagram razlike i sličnosti između Hasan-age i Hasanaginice. U sredinu dijagrama
napišite njihove zajedničke osobine.

Hasanaginicine osobine Hasanagine osobine

2. Venov dijagram – razlike i sličnosti između balade i dramskog djela.

Balada Dramsko djelo

3. Grozdovi – napiši dužnosti roditelja i djece.

Dužnosti djece prema

roditeljima

60 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

 MUALLIM †

Dužnosti roditelja prema

djeci

4. Grozdovi – kultura ponašanja roditelja i djece.

Roditelji su...

Djeca su...

Literatura
1. Dr. Borislav Stevanović, Pedagoška psihologija, Zavod za
izdavanje udžbenika SRS-a, Beograd, 1958.
2. Fatima Ćosić, Tekst u nastavi, Didaktički putokazi, br.15,
Zenica, maj 1999.
3. Refik Ćatić i Izet Pehlić, Metodika nastave islamske, Islamska
pedagoška akademija, Zenica, 2004.
4. Alija Isaković, Drame, Preporod, Sarajevo, 1995.
5. Fahrudin Rizvanbegović, Čitanka, 1. razred gimnazije, R iH –
Ministarstvo obrazovanja, nauke i kulture, Sarajevo, 1994.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 61

† MUALLIM
ANALYSIS OF EPIC POEM “HASANAGINICA” IN
THE CLASS OF ISLAMIC EDUCATION
Aida Imamovic-Terzic
Analysis of various literary genres, including
epic poetry is an important tool in reaching the
objective of a teaching unit.
Hasanaginica is an epic that can be an
exceptionally useful tool in the process of
attaining the goals of a teaching unit, especially
in the fields of ahlaq, fiqh (marital law), Arabic
letters learning and many others. Teacher of
Islamic education should be able to recognize
those elements of Bosnian literature that are
capable of offering spiritual values and moral
education that the child will adopt and carry
throughout his life.
62 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ΔϴϟϮτΒϟ΍ Δϴ΋ΎϨϐϟ΍ "ΎϏ΁ ϦδΣ ΔΟϭί" ΓΪϴμϗ Ρήη
ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϴΑήΘϟ΍ ΓΩΎϣ βϳέΪΗ ϲϓ
ζΘϳίήΗ - ζΘϴϓϮϣΎϣ· ΓΪϳΎϋ
Ϊ΋ΎμϘϟ΍ ΎϬϨϴΑ Ϧϣϭ ˬΔϴΑΩϷ΍ ϝΎϤϋϷ΍ Δγ΍έΩ ήΒΘόΗ
ϖϴϘΤΘϟ ΍ΪΟ ΔϤϬϤϟ΍ Ϟ΋ΎγϮϟ΍ Ϧϣ ˬΔϴϟϮτΒϟ΍ Δϴ΋ΎϨϐϟ΍
ΔϴΑήΘϟ΍ ΓΩΎϣ βϳέΪΗ ϲϓ ΔϨϴόϣ ΔϴδϳέΪΗ ΓΪΣϭ ϑΪϫ
.ΔϴϣϼγϹ΍
ϝΎϤϋϷ΍ Ϧϣ "ΎϏ΁ ϦδΣ ΔΟϭί" ΓΪϴμϗ ήΒΘόΗϭ
Ε΍ΪΣϮϟ΍ ϑ΍Ϊϫ΃ ϖϴϘΤΗ ϞΟ΃ Ϧϣ ΍ΪΟ ΓΪϴϔϤϟ΍
ϡΎϜΣ΃) ϪϘϔϟ΍ϭ ϕϼΧϷ΍ ΕϻΎΠϣ ϲϓ ΔϴδϳέΪΘϟ΍
ϲϐΒϨϳϭ .ΎϫήϴϏ ήϴΜϛϭ ϲΑήόϟ΍ ςΨϟ΍ϭ (Ν΍ϭΰϟ΍
ΏΩϷ΍ ϲϓ ϑήόΘϳ ϥ΃ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϴΑήΘϟ΍ ΓΩΎϣ α˷έΪϤϟ
ήϫϮΠϟ΍ ϚϟΫ ϰϠϋ ϝΎϔσϸϟ κμΨϤϟ΍ ϲϗΎϨηϮΒϟ΍
ϲΘϟ΍ ΔϴΣϭήϟ΍ϭ ΔϳϮΑήΘϟ΍ ϢϴϘϟ΍ ϝΎϔσϷ΍ ΪϨϋ ϲϤϨϳ ϱάϟ΍
ϪΗήϴδϣ ϲϓ Ϫόϣ ϪϠϤΤϳ ϞϔτϠϟ Ω΍ΰϟ΍ ΔΑΎΜϤΑ ϥϮϜΘγ
.ΎϬϠϛ ΔϴΗΎϴΤϟ΍

USPJEŠNO
RODITELJSTVO
Selvira DRAGANOVIĆ
R oditeljstvo nije nikad bilo toliko
zahtjevno kao danas, a mnogo je
razloga za to. Uspješno roditeljstvo je,
kao nikad do sad, ekstremno važno ne samo za
porodični uspjeh nego i za mentalno zdravlje
pojednica i zajednice. Posljedice neuspjeha na
ovome planu odražavaju se, ako ne podjednako,
onda približno i na pojednica i na društvo.
Delikvencija, SIDA, seksualno prenosive
bolesti, alkohol i alkoholom uzrokovani neredi
i prijestupi, socijano neprilagođena ponašanja,
nasilje, neosjetljivost na druge i njihove potrebe,
emocionalna neinteligencija itd., samo su neki od
mogućih rezultata koji se javljaju kao posljedica
neuspješnih roditeljskih vještina od kojih pate i
roditelji i djeca i društvo. Mnogo napora ulaže
se u liječenje tih pojava, a malo toga se radi
na sprječavanju da se one nikako ne dogode.
Često smo svjedoci tih i sličnih turbulencija, a
sve češće čujemo kako se ljudi pitaju: «Odkud
sad to?» ili kako govore: «U naše vrijeme nije
bilo tako». To su opravdane konstatacije, a
na pitanje zašto u naše vrijeme nije bilo tako,
možemo kazati slijedeće. U to vrijeme nije bilo
ovoliko nauke i tehnike, kompjutera i igrica na
kompjuteru, chatova, droge na ulicama, oružja
u svakoj kući, TV-kanala, nasilnih crtanih
filmova i igrica namijenjenih djeci, manje je bilo
razvoda brakova, roditelji su manje radili i više
MUALLIM †
vremena provodili sa svojom djecom itd. Danas
sve više čujemo izjave: «Hoću da im omogućim
sve, da im dam da imaju ono što ja nisam imao»
itd. Često čujemo i kako upravo takva djeca
koja imaju sve nisu zadovoljna. «Dosadno nam
je», kažu, svađaju se i prepiru s roditeljima i sa
starijim općenito. Škola je, nasreću, donekle još
uvijek ustanova u kojoj se zna red, sve ostalo je
poremećeno. Djeca naređuju roditeljima, sve
više zahtijevaju, sve manje imaju respekta, ranije
stupaju u seksualne veze, puše, piju, drogiraju
se, a sa time dolaze navedeni problemi. Roditelji
sve više priznaju vlastitu nemoć nad tim
događanjima, sve češće čujemo kako postupke
djeteta opravdavaju pubertetom i ludim
godinama. A nismo li možda i mi prošli kroz
tu fazu puberteta, nismo li se možda i mi mogli
ponašati isto tako, jer «su nam hormoni diktirali
kako da se ponašamo»? Razmislimo i zapitajmo
se zašto se mi nismo mogli tako ponašati.
Činjenica da se ljudi za svaki drugi poziv-
zanimanje prilično dobro pripremaju može nam
pomoći da pokušamo pojasniti ovakvo stanje.
Za bilo koji zanat ide se u školu nakon osnovne
škole još nekoliko godina i plus još na praksu,
pa ponekad i na višu ili čak fakultet. Isto tako je
za svaku drugu profesiju. Kako se pripremamo
za stupanje u bračnu zajednicu koja bi trebala
trajati «dok nas smrt ne rastavi»? Šta radimo
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 63
† MUALLIM
kad otkrijemo da nam na svijet dolazi dijete,
kako se pripremamo, idemo li u neku školu? Zar
je biti zidar, zubar, tesar, knjigovođa, trgovac,
ekonomist, profesor, fizičar, biolog itd. važnije
od odgajanja čovjeka?
Ne postoje škole roditeljstva, ali ima
mnogo knjiga koje govore o tome. Jesmo li
možda nekad neku pročitali? Imamo li u kući
neku skromnu vlastitu biblioteku? Ako nemamo
i ne možemo to priuštiti, možemo li od nekoga
posuditi, iz biblioteke, od prijatelja, rođaka? Stoji
li nam knjiga na noćnom ormariću? Čitamo
li barem imalo ili nam je sve drugo preče, TV,
zatupljujuće sapunice, kahva sa društvom?
Jesmo li možda odgodili kahvu kod susjede
zato što želimo pročitati poglavlje u knjizi koje
govori kako se pripremiti za brak, trudnoću,
roditeljstvo?
Za sve drugo se pripremamo, samo
najmanje za odgoj čovječansva. Smatramo da to
dolazi samo po sebi. Često smo svjedoci izjava:
«Hajde, bolan, pa ja sam troje odgojila», a kad
se malo unesete u tu porodicu, otkrijete da je
to troje djece, nažalost, samo othranjeno, a od
odgoja tu nema ni početnog o.
U svemu ovome, najveće žrtve su upravo
djeca, jer ona na svijet dolaze bezgrešna i čista,
a mi od njih napravimo nešto drugo. Ona nisu
birala nas za roditelje, nisu birala kad će se
roditi, odluka je bila bliža nama, roditeljima.
Poslanik Muhammed, s.a.v.s., rekao je:
«Odgoj djeteta počinje 20 godina prije njegovog
rodjenja».
Neko će se sada upitati: «Pa, kako to,
kako se može odgajati dijete koje nije ni došlo
na svijet?» Pa, lijepo! Tako što će se njegova
majka odgajati, ali znatno prije nego već dođe
u probleme sa vlastitom djecom, prije nego što
joj svega bude preko glave, prije nego što kaže:
«Ne mogu više ovako». Tako što će čitati knjige,
umjesto sapunica pratiti edukativne emisije o
djeci, njihovom rastu i razvoju, o roditeljstvu, o
problemima i pošastima današnjice itd. Dakle,
znatno prije nego što se i uda i odluči imati
djecu, prije nego što zatrudni, a pogotovo prije
nego što već donese dijete na svijet i posebno
prije nego što dođe u priliku da rješava neki
problem. Ovdje zagovaram pristup spriječiti a
ne liječiti.
64 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Efikasno roditeljstvo podrazumijeva
poznavanje psihofizičkih faza djetetovog rasta
i razvoja, poznavanje onoga realnog šta djeca
mogu a šta ne mogu, poznavanje sebe, svojih
prednosti i nedostataka, zajedništvo u donošenju
odluka, strpljivost, odlučnost, dosljednost i
spremnost na priznavanje pogreški i, po potrebi,
spremnost traženja stručnih savjeta i pomoći.
O ČEMU SE RODITELJI MORAJU USAGLASITI U ODGOJU
DJECE RADI EFIKASNOG RODITELJSTVA
Ukoliko žele uspješno roditeljstvo,
roditelji vlastito zadovoljstvo i dobrobit
cjelokupnoj zajednici u kojoj žive trebaju
usaglasiti svoje stavove u vezi sa načinima
i sredstvima odgoja svoje djece. William
Lopez (2004.) tvrdi da uspješno roditeljstvo
podrazumijeva slijedeće:
– postavljane jasnih očekivanja,
– ostajanje smirenim u napetim situacijama i
kad se dijete uzruja,
– konzistentno slijeđenje djeteta popraćeno
pozitivnim i negativnim posljedicama,
– biti pozitivan uzor svome djetetu,
– igranje uloga u svrhu ispravke nepoželjnog
ponašanja,
– pohvala djeteta za njegovo ponašanje.
RAZVIJANJE JASNIH OČEKIVANJA
Prije nego što se usmjeri pažnja na
discipliniranje djeteta, treba imati strategiju ili
plan kako bi se djetetu stavilo do znanja kako se
očekuje da se ono ponaša. Pri tome, istovremeno
roditelji trebaju sami biti uzor. Razvijanje jasnih
očekivanja podrazumijeva da roditelji naprave
listu očekivanja (socijalnih, akademskih,
vjerskih, porodično orijentiranih, lični izgled i
higijena) od vlastitog djeteta. Kakvo dijete treba
biti socijalno (npr., u slučaju tuče među djecom,
šta se očekuje od djeteta). Često se događa
da jedan roditelj smatra da dijete treba vratiti
istom mjerom, a drugi da treba reći starijima
da će, ukoliko oboje nastupe sa ovako različitim
očekivanjima, dijete postati zbunjeno.
Kakvo dijete treba biti što se tiče vjere
i vjerskih obaveza, kad ga treba početi slati na
vjersku pouku, kad ga učiti prvim molitvama,

koje dužnosti u porodici ono treba imati (npr.,
da pokupi igračke nakon igre, pospremi svoju
sobu, stavi svoj tanjir u sudoper nakon jela), kad
treba početi prati zube samo, kad ga odvikavamo
od pampersa, itd. Ova očekivanja moraju biti u
skladu sa rastom i razvojem djeteta. Naravno da
ne možemo očekivati od dvogodišnjeg djeteta
da pospremi stan ili da ne prosipa dok jede ili
pije itd.
Jednom kad roditelji razjasne vlastita
očekivanja u vezi sa djetetom, onda to treba
prenositi jasno i riječima i djelom na samo
dijete. To znači da, ukoliko očekujemo da
dijete ne piše po trpezarijskom stolu ili zidu,
kad to prvi put uradi, jasno, smireno i polahko,
to djetetu stavimo do znanja, kažemo mu:
«Trpezarijski sto je za objede. Ukoliko želiš
pisati, evo ti papir ili teka». Ukoliko se ukaže
potreba, ponavljati to nekoliko puta dok dijete
ne shvati. Nekonzistentnost je najveća pogreška
koja se često događa. Roditelj, ako je dobre
volje, dozvoljava sve, nije mu teško pospremiti,
očistiti za djetetom te mu popušta i dopusti sve.
U suprotnom, kad je loše volje, kad ga/nju boli
glava, ne dozvoljava ni inače dozvoljive stvari:
«E, sad nećeš više ni olovku dobiti».
Dobro bi bilo, isto tako, kad bi bili
organizirani mali porodični sastanci, recimo
jednom sedmično, na kojima bi se iznosili
porodični problem, diskutiralo o njima i
zajednički dolazilo do rješenja. To donosi
zadovoljstvo i radost i roditeljima i djeci, jer kod
djece jača samovažnost i samopouzdanje, a kod
roditelja zadovoljstvo i osjećaj uspjeha
OSTATI MIRAN U NAPETIM SITUACIJAMA
Isto kao i odrasli, djeca mogu biti,
kako kaže Ray Burke (1997.), sarkastična,
uvredljiva, neposlušna, a ponekad nasilna.
Roditelje je veoma važno da ostanu mirni u
takvim situacijama prije nego što pribjegnu bilo
pozitivnim ili negativnim konsekvencama za
takvo ponašanje. Roditelji se trebaju pripremiti
za takve situacije i naučiti da ostanu smireni.
Postoje situacije kad djeca roditelje toliko
naljute da, naprosto, više ne mogu trezveno
misliti. To su teške situacije i, ovisno o tome
kako se roditelji postave, mogu dovesti ili do
MUALLIM †
jačeg sukoba ili do pozitivnijeg ishoda. Burke
predlaže slijedeće tehnike roditeljima ukoliko
se žele uspješno nositi u napetim situacijama:
vježbati pozitivno razmišljanje, ne uzimati lično
ono što dijete izjavi, fokusitati se na ponašanja
umjesto na razloge zbog kojih je ili nije dijete
nešto uradilo, i, na kraju, ako se ikad naljutite ili
uradite nešto zbog čega kasnije zažalite, uvijek
se povratite i kažite da ste pogriješili, da vam je
žao, tražite oprost od djeteta. Time istovremeno
igrate ulogu dobrog uzora i dajete primjer
djetetu šta treba raditi u slučaju kad se uradi
nešto a nije se htjelo ili željelo.
KONSEKVENCE I KONZISTENTNOST
Konsekvence i konzistentnost odonose
se na osmišljavanje sistema nagrađivanja ili
kažnjavanja za djetetovo nepoželjno ponašanje.
Pozitivne konsekvence povećat će ili podsticati
poželjno ponašanje, a negativne suprotno. Kad
primjetite da dijete čini nešto dobro ili slijedi
vaše upute, prilika je da primijenite pozitivne
konsekvence. Vodite računa o tome da pozitivne
konsekvence koje ste osmislili variraju od
krakotrajnih nagrada, kao što je čokoladica ili
malo duže vrijeme gledanja TV-a, pa sve do
onih dugotrajnijih, kao što su izleti, putovanja
ili skuplji darovi. Isto tako, vodite računa o tome
ne samo da to budu konsekvence koje pale kod
vašeg djeteta nego i da koristite konsekvence
koje nisu novac, a koje djetetu mnogo znače
(npr., pomaganje majci da pospremi namirnice
koje ste kupili kao nagradu zato što je dijete
bilo dobro u supermarketu ili pomaganje majci
da napravi ručak). Zašto ne dati djetetu malo
tijesta da i ono pravi pitu?!). Nevjerovatno je
koliko ovakve nagrade znače djetetu, a tako
malo se koriste. Roditelji često, zato što nemaju
strpljenja sačekati da dijete nešto uradi, urade
to za njeg. Takav nastup u djetetu brzo ne
samo ubija znatiželju i želju da isprobava nove
stvari i na taj način uči nego mu još daje signal:
«Imam jednog slugu, on/ona će za mene sve
činiti». Miller u svojoj knjizi Komunikacija sa
djecom navodi pjesmu (Saslušaj me), u kojoj
se kaže: «Kad uradiš nešto za mene, nešto što
mogu i trebam uraditi sam/a, ti pojačavaš moj
strah i bespomoćnost». Zašto se poslije čuditi
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 65
† MUALLIM
kad otkrijete da vam dijete «neće ništa da radi»
ili zašto nema radne navike? Jednostavnim
nagradama kod djeteta istovremeno stvaramo
radne navike koje će i nama i djetetu kasnije
dobro doći. Negativne konsekvence Hurlok
(1929.) definira kao «dodavanje negativnim
posljedicama da bi se spriječilo ili umanjilo
nepoželjno ili problematično ponašanje djece».
One mogu varirati od ekstra rada u kući,
oduzimanja pozitivnih konsekvenci ili nečega
što je djetetu vrlo drago, zabranjivanje gledanja
TV-a cijeli dan, zabrana izlaska itd. Djeca će
brzo naučiti da je potrebno izbjegavati ponašanje
koje donosi ovakve konsekvence.
Roditelji se moraju dobro potruditi da
pronađu efikasne konzekvence za svoje dijete i
trebaju biti istrajni u tome jer je to predstavlja
pravi izazov. Istovremeno, treba voditi računa o
tome da ostanu mirni, da ne reagiraju prenaglo
niti ljutito, jer to dijete dovodi u situaciju da
se brani. U tom slučaju se situacija zagrijava i
nastaje nešto što se nije željelo, otvoreni sukob,
jer je čovjek predisponiran da se brani prilikom
napada. Ukoliko dijete nije uradilo domaću
zadaću i dobilo lošu ocjenu u školi, treba mu
sasvim mirno, bez mnogo buke i prašine, kazati:
«Zato što jučer nisi uradio/la zadaću i dobio/la
si lošu ocjenu, danas nikako nema televizije» ili
nešto slično, i ostati ustrajan u tome. Roditeljima
se ostavlja da vlastitom maštom pronađu najbolje
nagrade i kazne, one koje će biti efikasne kod
njihove djece. Kod jedne djece su neke metode
uspješne, a neke ne, kod druge obrnuto. Veoma
ja važno da se djetetu uvijek objasni razlog
kažnjavanja, čak i onome malome, i da se bude
dosljedno.
Sve navedeno ne bi ništa vrijedilo bez
konsistentnosti. Konsistencija ili dosljednost je,
prema mnogim stručnjacima, kičma discipline
i ključ u nastojanju da se bude uspješan roditelj
jer djetetu daje do znanja da ste pouzdani i
ozbiljni.
BITI UZOR SVOME DJETETU
Glavna uloga svakog roditelja trebala bi
biti uloga pozitivnog uzora, modela koji djeca
posmatraju i prema njemu se i ponašaju. Nisu
rijetke izjave koje čujemo od roditelja: «Radi
66 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ono što sam ti rekao/la, a ne ono što ja radim».
Djeca, isto kao i odrasli, ne žele raditi ono što
im je rečeno, nego ono što i drugi rade. Ovdje
bi dobro došao prijedlog korisne igre u kojoj se
roditelji i djeca zajednički dogovore da igraju
uloge. Robert Eimers (1977.) nudi jednostavan,
način igranja uloga koji roditeljima pomaže da
dijete nauče odgovarajućem ponašanju:
1. određivanje uloga i zamjena uloge sa
vašim djetetom
2. napravite pozornicu, prepričajte sitaciju
koja se dogodila vašem djetetu,
3. zaigrajte uloge
4. dajte kritiku dajući povratnu informaciju
o performansu i, po potrebi, pohvalite
učesnike.
Schaefer (1982.) tvrdi da tehnike kao što
je igranje uloga pomažu djetetu da unaprijed
razmisli i ponovi odgovarajuće reakcije na
potencijalno frustrirajuće situacije, a dijete na
taj način razumnije i fleksibilnije usvaja reakcije
na svakodnevne probleme s kojima se susreće.
EFIKASNO POHVALJIVANJE
Pohvala je moćna. Ona ne samo
djetetu nego i odraslima pomaže da gradimo
samopoštovanje i samopouzdanje, osjećaj
ličnog zadovoljstva te osjećaj sigurnosti i
stabilnosti u vlastitoj koži. Bonnie Miller
(2000.), u svom priručniku Komunikacija s
djecom, navodi: «Djeca koja su stabilna i imaju
samopuzdanja, imaju manje šanse da u životu
zapadnu u poteškoće». Schaefer tvrdi da je
pohvala «realistično, pozitivno vrednovanje
dječijeg ponašanja». Svako ko je na svojoj koži
osjetio pohvalu zna da pohvala dovodi do
osjećaja sigurnosti i samozadovoljstva, jer znate
da je neko obratio pažnju na vaš rad, na vas, i
da vas, zbog vaših napora, bodri. Tako, znajmo
da, pohvaljuću svoje dijete, bodrite ga da ustraje
u tome što čini, dajete mu znak da nastavi, da
ide dalje, da ne odustaje. To je bitan sastojak
za zdrav psihofizički rast i razvoj. Međutim,
pažnja!
Pohvaljivanje djeteta, ukoliko se čini
nepažljivo, tj. ili previše ili premalo, djetetu može
biti mač sa dvije oštrice. Previše pohvale može

dovesti do toga da dijete počne stvari uzimati
zdravo za gotovo ili do osjećaja arogancije,
pogrešnog očekivanja o nepogrešivosti i,
naravno, do toga da nam dijete postane
razmaženo. Da bi se dijete efikasno pohvalilo,
mora se imati u vidu balans u reagiranju. Burke
(1997.) daje tri savjeta kako bi se lakše održao
ovaj balans: a) pohvalite dijete za radnje u
kojima su dobri, ali su roditelji to uzeli zdravo za
gotovo, b) pohvalite dijete kad načini napredak u
trenutnim vještinama ili zadacima, c) pohvalite
dijete kad načini pozitivne pokušaje u novim
vještinama ili kad isprobava nešto novo. Burke
ujedno nudi i odgovor na pitanje koliko često i
kad dijete treba pohvaliti a da na površinu ne
isplivavaju negativna ponašanja.
Posljednje u spektru pohvaljivanja javlja
se pitanje kako efikasno i jasno pohvaliti svoje
dijete, na koji način. Sama pohvala može varirati
od verbalne, kao što su: vao, bravo, odlično,
super, lijepo je to što si uradio/la, napravio/la,
nastavi tako (ovisno o uzrastu djeteta), pa do
pohvale djelima, kao što su: zagrljaj, poljubac,
klimanje glavom kao znak odobravanja, nabaci
jednu, pljesak itd. Ove radnje pomažu djetetu da
sazna koje radnje treba nastaviti činiti. Burke,
povrh ovog, dodaje još jednu napomenu: Dajte
djetetu do znanja zašto je to određeno ponašanje
korisno njima ili drugima, jer im to pomaže da
shvate vezu između odgovarajućeg ponašanja i
njegovih posljedica.
ZAKLJUČAK
Biti efikasan roditelj, to ne dolazi
samo po sebi. Nije svako ko je uspio donijeti
dijete na svijet uspješan roditelj, isto kao što ni
svako ko završi studije medicine nije uspješan
doktor. Mnogima mnogi pacijenti podlegnu
na operacionom stolu. Ne dozvolimo da se to
nama dogodi. Odgajati dijete, i to još uspješno,
ne znači omogućiti djetetu sve što poželi ili sve
što imaju druga djeca. Isto tako, othraniti 2-3-4-
5 djece ne znači da smo ih uspješno odgojili i da
smo efikasni roditelji. To je 24-satni i cjeloživotni
posao i zahtjeva znanje koje se treba sticati,
tražiti, čitati, pitati, razmjenjivati. Biti efikasan
roditelj podrazumjeva posvećenost, pažnju,
ljubav i konstatno zapostavljanje disciplinskih
MUALLIM †
mjera nabrzinu, kao što su: disciplinska iza ušiju,
fizičko kažnjavanje, tj. udaranje bilo rukom,
prutem ili bilo čim drugim. To dijete zaboli ali
ga ne nauči ispravom ponašanju. Dijete najčešće
iz takvih disciplinskih mjera nauči da i ono tako
komunicira sa drugima, pa kad njega neko ne
posluša, kad ga naljuti, i ono pribjegne šamaru,
udaranju i nasilnom ponašanju. U takvim
slučajevima često nastaje začarani krug nasilja,
iz čega nema izlaza bez stručne pomoći.
Roditeljstvo je vjerovatno najvažniji posao i
najvažnija uloga u životu. Zahtijeva veoma
mnogo vremena i strpljenja, ali plodovi, koji su
obično dugoročni, toliko su zadovoljavajući da
ispunjavaju čovjeka u svakom smislu. Buduće
generacije u svijetu (naša djeca) psihološki će se
okoristiti ukoliko mi odlučimo posvetiti pažnju
njihovom odgoju. Nadam se da će ovaj članak
mnoge podstaći na takvo što.
Literatura:
1. Burke, R., & Herron, R. (1996.), Common Sense Parenting,
Nebraska, Boys Town Press
2. Eimers, R., & Aihtison, R. (1977.), Effective Parents/Responsible
Children: A Guide To  Confident Parenting, New York,
McGraw-Hill Book Company
3. Hurlock, E. B. (1949.), Child Growth and Development (5th ed.),
New York, Webster  Division, McGraw-Hill Company
4. Schaefer, C. (1982.), How to Influence Children: A Complete
Guide for Becoming a Better Parent (2nd ed.), New York,
Van Nostrand Reinhold Company
5. Lopez, W. (2004.), Successful Parenting Skills that Shape
Childrens Behaviors, All Psych Journal
6. Miller, B. (2000.), Komunikacija sa djecom, Maunagić d.o.o.,
Sarajevo
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 67
† MUALLIM
SUCCESSFUL PARENTHOOD
Selvira Draganovic
Reflecting upon modern society, the author
of this article concludes that the most of the
contemporary problems are direct consequence
of the lack of good preparation of young
couples for parenthood, and therefore the bad
parenthood. Thus, she believes that good and
effective parenthood requires: acquaintance
with the fazes of psychological and physical
growth and development of a child, knowing the
limits of a child in each faze of its development,
knowledge of ones own self, that is knowing
ones own qualities and weaknesses, knowing
how to bring the decisions in a democratic way,
patience, decisiveness, consistency, ability to
admit ones own mistakes and readiness to seek
professional help when required. She proposes
the method of “preventing rather then curing”,
which includes preparing parents before they
even enter a marital relation, and before they
are faced with the problems. With this purpose
the article offers following techniques: setting
of clear expectations, remaining calm in tens
situations and when the child is disturbed,
consistent rewards for the positive activities of
the child and appropriate correction for negative
activities, to be a positive model to the child,
playing a role in order to correct undesirable
behavior, words of praise for good behavior
of the child. Parenthood is probably most
important job as well as the most important
role in ones life. It requires loads of time and
patience, but at the same time it is also the most
rewarding job that a person can have.
68 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ΔΤΟΎϨϟ΍ Γ˷ϮΑϷ΍
ζΘϴϓϮϧΎϏ΍έΩ ΍ήϴϔϠγ
ΎϨΘϗϭ ϲϓ ϊϤΘΠϤϟ΍ ωΎοϭ΃ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ΔΒΗΎϛ ζϗΎϨΗ
ϢΠϨΗ ΔϴϟΎΤϟ΍ ΎϨϠϛΎθϣ Ϣψόϣ ϥ΃ ήΒΘόΗϭ ˬήοΎΤϟ΍
ϰϟ· ϲπϔϳ ΎϤϣ ˬϪϣ΍Ϊόϧ΍ ϭ΃ ϦϳϮΑϷ΍ Ω΍Ϊϋ· ˯Ϯγ Ϧϋ
ϥ΃ ΔΒΗΎϜϟ΍ ήΒΘόΗϭ .ϢϬΘϟΎγέ ˯΍Ω΃ ϲϓ ˯ΎΑϵ΍ ϕΎϔΧ·
Δϓήόϣ :ΔϴΗϵ΍ έϮϣϷ΍ ϰϠϋ ϡϮϘΗ ΔΤΟΎϨϟ΍ ΓϮΑϷ΍
Ϟϔτϟ΍ ϮϤϧ ϲϓ ΔϳΪδΠϟ΍ϭ ΔϴδϔϨϟ΍ ϞΣ΍ήϤϟ΍
Δϓήόϣϭ ˬϞϔτϟ΍ ΕΎϧΎϜϣ· ΔϘϴϘΣ Δϓήόϣϭ ˬϩέϮτΗϭ
ϲϓ ϙ΍ήΘηϻ΍ϭ ˬϢϬμϗ΍Ϯϧϭ ϢϬΗ΍ίΎϴΘϣ΍ϭ ϢϬδϔϧ΃
ˬϡΰΤϟ΍ϭ ˬέ΍ήλϹ΍ϭ ˬήΒμϟ΍ϭ ˬΕ΍έ΍ήϘϟ΍ ΫΎΨΗ΍
ΐϠτϟ Ω΍ΪόΘγϻ΍ϭ ˬ΄τΨϟΎΑ ϑ΍ήΘϋϻ΍ ϰϠϋ ΓέΪϘϟ΍ϭ
ΔΟΎΤϟ΍ ΖϋΩ ΎϤϠϛ ϦϴμΘΨϤϟ΍ Ϧϣ ΢μϨϟ΍ϭ ϥϮόϟ΍
Ϧϣ ήϴΧ ΔϳΎϗϮϟ΍" ΃ΪΒϣ ϰϠϋ ΔΒΗΎϜϟ΍ ΪϛΆΗϭ .Ϛϟάϟ
ΓήϜΒϣ ϞΣ΍ήϣ ϲϓ ˯ΎΑϵ΍ Ω΍Ϊϋ· ϢΘϳ ΚϴΤΑ "Νϼόϟ΍
΍ϮϬΟ΍Ϯϳ ϥ΃ ϞΒϗϭ ˯ΎΑ΁ ΍ϮΤΒμϳ ϥ΃ ϞΒϗ ˬ΍ΪΟ
ϡΪϘϳϭ .Ν΍ϭΰϟ΍ ϞΒϗ ϱ΃ ˬϢϬ΋ΎϨΑ΃ ΔϴΑήΗ ϲϓ ΐϋΎμϤϟ΍
ˬϒϗ΍ϮϤϟ΍ ϖϴδϨΗ ΎϬϨϣ ΓΪϋ ΢΋Ύμϧ ˯ΎΑ϶ϟ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ
˯ϭΪϫ ϰϠϋ ΔψϓΎΤϤϟ΍ϭ ˬΡϮοϮΑ ϝΎϣϵ΍ ΪϳΪΤΗϭ
ΐπϏ ΪϨϋϭ ήΗϮΘϟ΍ ΕϻΎΣ ϲϓ ΏΎμϋϷ΍
ϥϮϜϳ ϥ΃ϭ ˬϞϔτϠϟ ΓήϤΘδϤϟ΍ ΔόΑΎΘϤϟ΍ϭ ˬϝΎϔσϷ΍
ΡϼλϹ ϞΧΪΘϟ΍ϭ ˬ˯ΎϨΑϸϟ ΔϨδΣ ΓϮγ΃ ˯ΎΑϵ΍
ϦδΤϟ Ϟϔτϟ΍ ϰϠϋ ˯ΎϨΜϟ΍ϭ ˬΔΌϴδϟ΍ ΕΎϴϛϮϠδϟ΍
ΔϔϴχϮϟ΍ ϲϫ ΓϮΑϷ΍ Δϔϴχϭ ϥ΃ ΪϛΆϤϟ΍ Ϧϣϭ .ϪϛϮϠγ
ΐϠτΘΗ ΎϬϧΈϓ Ϛϟάϟϭ ˬϥΎδϧϹ΍ ΓΎϴΣ ϲϓ ΔϴϤϫ΃ ήΜϛϷ΍
ϲΗ΄Η ϲΘϟ΍ έΎϤΜϟ΍ ϦϜϟϭ ˬήΒμϟ΍ϭ ΖϗϮϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϜϟ΍
ΚϴΤΑ ΔϳΎϔϜϟ΍ Ϧϣ ϲϫ ˬϞϳϮτϟ΍ ϯΪϤϟ΍ ϰϠϋ ΓΩΎϋ
.ϱήθΒϟ΍ ϥΎϴϜϟ΍ ΐϧ΍ϮΟ ϊϴϤΟ ϸϤΗ

SOCIJALNA I
EMOCIONALNA KLIMA U
RAZREDU
Muamer TINJAK
Kolika je uloga nastavnika u školi? Može
li on i koliko svojim radom i ponašanjem uticati
na rezultate učenja i nastavni proces? Ovo su
pitanja koja često postavljamo. Nema jasnih
odgovora na ova pitanja. Ali, sigurno možemo
reći da je uloga nastavnika u kreiranju i ishodima
nastavnog procesa velika, možda i odlučujuća.
Odnose ili relacije u školi odlikuje
sticanje znanja, koje proizlazi iz ukupnih odnosa
unutar škole (raspoloženja i ugođaja). Znanje
se ne može sticati bez potrebnog ugođaja i
raspoloženja, zadovoljstva i radosti.
Odnosi unutar škole mogu biti aktivni,
pasivni i neutralni. Ranije su se odnosi nazivali
atmosferom, pa je bila radna atmosfera i
emocionalna atmosfera. Danas se to naziva
klima (radna klima), pa imamo socijalnu i
emocionalnu klimu ili ozračje. Povoljna radna
klima je važan uslov uspjeha u jednom kolektivu,
pa tako i u razredu.
Uticaj nastavnika na rezultate učenja
Ponašanje nastavnika uveliko utiče na
rezultate učenika u učenju.
Ponašanje nastavnika, zajedno s
reakcijama učenika, može izazvati specifičnu
razrednu klimu koja se ogleda kroz:
MUALLIM †
a) emocionalno ozračje (toplina i
podupiranje, suprotno kritici).
b) socijalno ozračje (odnosi podređenosti,
prava odlučivanja i inicijative),
c) interakcija (stepen aktivnosti učenika i
nastavnika i inicijative u procesu učenja),
Na nastanak pojedine karakteristične
klime utiču:
• ličnost nastavnika, njegov karakter i
temperament,
• njegovo znanje i mišljenje o tome koje
ponašanje daje dobre obrazovne rezultate,
• njegova lična obrazovna filozofija: koje
obrazovne ciljeve želi postići u svom radu. 
Emocionalna klima
Emocionalna klima predstavlja temelj ili
osnovu radne klime. Ukoliko u nekom kolektivu
nije prisutna vedra radna atmosfera, opuštenost,
smijeh, šala, ushićenost, oduševljenje, pozitivan
poticaj, međusobna tolerancija i uvažavanje,
nije moguće govoriti o dobroj emocionalnoj
 Psihologija učenja i nastave, Vlado Andrilović
i Mira Čudina-Obradović, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
str. 131
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 69
† MUALLIM
klimi. A ukoliko nema povoljne emocionalne
klime, teško je očekivati i povoljne rezultate.
Emocionalne osobine nastavnika utiču na
emocionalnu klimu u razredu.
Dobar nastavnik je uvijek inicijator
pozitivnih procesa u okolini, bilo u razredu ili
unutar samog kolektiva. Svojom kreativnošću,
vedrinom, dobrim raspoloženjem i poletom za
rad, utiče na svoju okolinu. Tamo gdje ima makar
jedan nastavnik sa navedenim osobinama,
moguće je očekivati pozitivnu klimu i radnu
atmosferu.
S druge strane, ukoliko je nastavnik
dovoljno komotan i ima širine te dozvoljava
i potiče učeničku kreativnost, protok novih
ideja, radoznalost i orginalnost, to je za svaku
pohvalu. Učenici to razumiju na sasvim ispravan
i poticajan način. Pomoći učeniku da se sam
izražava, znači omogućiti mu kreiranje vlastite
percepcije slike samog sebe, razvijanje vlastitog
identiteta i osobnosti. Omogućiti mu da već
postojeće osobnosti dopunjava novim idejama
i sadržajima.
Autoritaran, represivan i nesiguran
(plašljiv) nastavnik izaziva potpuno suprotan
efekt. On svojim ponašanjem guši učeničku
kreativnost, polet, zaustavlja nephodnu
cirkulaciju novih ideja, sputava razvijanje
osobnosti učenika. Gradi sliku učenika potpuno
suprotnu od prethodne. Njegovo uspostavljanje
autoriteta na satu nije bazirano na stvarnoj
autoritativnosti i znanju, nego na prisili, strahu,
strogoći i prijetnji. Takav nastavnik formira
djeci sliku da trebaju učiti iz straha od slabih
ocjena, a ne zato što je učenje stvarna potreba.
Važno je napomenuti da postoji potreba
da svaki nastavnik povremeno ispita kom stilu
i profilu nastavnika pripada. Ukoliko utvrdi
svoje stvarno stanje, onda je moguće da izvrši i
odgovarajuće korekcije u svom ponašanju. Ako
ne želi spoznati svoje stanje i negira stvarnu
sliku svoga rada, onda je već problem za takve
nastavnike, jer oni odbijaju priznati svoje
greške.
Razredna klima najviše zavisi od samog
nastavnika. Sve zavisi od toga hoće li nastavnik
stati iza svojih učenika, podržavati ih, poticati,
ohrabrivati i uvažavati njihove ideje i inicijative.
Stepen njegove kooperativnosti presudan je
70 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
u uspostavljanju razredne klime. Povoljna
razredna klima doprinosi boljim rezultatima
učenja, a dobri rezultati, opet, pomažu razvijanju
povoljnije klime. Moglo bi se reći da su uzajamno
povezani. Da bismo mogli sagledati ukupne
rezultate rada, potrebno je poznavati okolnosti
u kojima se izvodi nastava, je li klima poticajna
ili je obeshrabrujuća.
Razredno okruženje sastavni je dio procesa
učenja, pa ono utiče na svakog nastavnika i učenika.
U svakoj školi razredni nastavnici i učenici moraju
se prilagoditi arhitekturi školske zgrade – ukupnom
prostoru, položaju i broju vrata i prozora, visini
stropa i izolaciji zidova (Ross, 1982). Međutim,
stvaralačko uređenje prostora valja provesti imajući
na umu da određeni fizički uvjeti i veličina prostora
mogu snažno uticati na stavove, ponašanje, pa čak
i uspjeh učenika.
Socijalna klima
U razredu nastavnik ima ulogu autoriteta
i ima pravo donositi odluke. On je rukovodilac
u razredu. Od njega zavisi kako će upotrebljavati
svoj autoritet, jer način rukovođenja je način
upotrebe autoriteta.
Način rukovođenja direktno utiče
na ishod i rezultate učenja i rada, ali i na
ponašanje učenika. Mnogo istraživanja vršeno
je na ovom polju i došlo se do rezultata da iz
nastavnikovog rukovođenja prističu različiti
stilovi rukovođenja:
a) Autokratski stil. Sve odluke o aktivnosti
i postupcima u skupini donosi odrasli
rukovodilac, bez objašnjavanja, obrazloženja i
bez određivanja plana akcije.
b) Demokratski stil. Sve odluke donose se
zajednički, na osnovu diskusije, uz pomoć i
poticanje odraslog rukovodioca.
c) Stil potpune slobode. Odrasli rukovodilac ima
pasivnu ulogu i ostavlja punu slobodu skupini
ili pojedincima. On pruža pomoć i informacije
samo kad se to od njega traži.
Za ove stilove karakteristično je sljedeće
ponašanje rukovodioca:
 C. Marsh, 1994.,str. 31. Fusnota preuzeta iz
knjige Školska pedagogija, autori: Dževdeta Ajanović i
Marko Stevanović, Sarajevo, 1998., str. 179
 MUALLIM †

Autokratski: izdavanje naredbi, Međusobna interakcija nastavnik – učenik

prekidanje drugih u aktivnosti i inicijativi,
Međusobna komunikacija, govor
česta nekonstruktivna kritika, česte pohvale i
nastavnika i učenika najbolji je pokazatelj
odobravanje.
odnosa i klime u razredu. Prema N. A. Flandersu
Demokratski: davanje informacija,
(vidi prilog) i njegovoj listi, komunikacija se
sugestija, poticanje samoinicijativnosti;
svodi na govor nastavnika i govor učenika.
Potpuna sloboda: davanje uputa o
Flanders pravi analizu direktnog uticaja govora
postupcima.
nastavnika kroz predavanje, izdavanje zapovijedi
Ovi stilovi proizveli su različitu
i učenikovo odgovaranje, ili indirektnog kroz
atmosferu kod djece. Autokratski stil je
savjetovanje, pohvalu, ohrabrenje i učenikovo
izazvao najviše nezadovoljstva, ovisnosti,
postavljanje pitanja. Flanders je analizom svoje
traženja pažnje, očekivanje i traženje uputa...
liste primijetio da nastavnici sputavaju učenike
Demokratski stil je razvio prijateljske odnose,
postavljanjem pitanja i prisiljavanjem da rade
fokusiranost i usmjerenost na zadatke, a tamo
isključivo po instrukcijama, ne dozvoljavaju
gdje je bila potpuna sloboda vidan je nedostatak
im da preuzmu inicijativu, ne uvažavaju
samostalnosti, pomanjkanje vlastite inicijative,
mišljenje i stavove učenika, dok indirektnim
ideja i samostalnog promišljanja.
pristupom dolazi do razvijanja kreativnosti,
U razredima u kojima prevladava
samostalne inicijative i obogaćivanja vlastitog
frontalna nastava i istovremeno poučavanje
rada, primjenjivanja vlastitih ideja i stavova.
cijelog razreda na isti način, nastavnik mora
Ovakav oblik rada stimulira učenike i rezultira
imati autoritativnu ulogu. Veći dio vremena
razvijanjem zdrave diskusije i sudjelovanjem u
provodi u uspostavljanju discipline i radne
samostalnim i zajedničkim projektima
atmosfere. Posljedica ovog ponašanja su česti
Ovdje se mora napomenuti da su brojna
disciplinski prekršaji i nezainteresiranost
istraživanja pokazala da učenici usvoje više
učenika.
znanja kad ih nastavnik direktno poučava nego
Pokušaj de se prevaziđe ovaj problem
kad samostalno rade, što dovodi do zaključka da
proizveo je demokratsko rukovođenje u
govor nastavnika u obliku demonstracije i dalje
odjeljenju, što, također, nije uvijek davalo
ima važnu ulogu u poučavanju te da su nerealna
najbolje rezultate.
prevelika očekivanja od potpuno samostalnog
Kod predškolske djece se pokazalo da
učeničkog rada. Prednosti od direktnog
nije ni važno koji je tip rukovođenja u održavanju
poučavanja proističu iz nekoliko izvora, koji su,
pažnje pri crtanju. Ali, potpuna sloboda imala
zapravo, nužni preduvjeti učenja uopće:
je negativne posljedice, što znači da je potrebno
1. Više vremena je provedeno u stvarnom
da mala djeca dobijaju upute od nastavnika bilo
radu,
kojeg tipa.
2. Nastavnik upravlja zadržavanjem pažnje
U osnovnoj školi se radilo upoređivanje
na predmetu proučavanja,
dviju klima autokratskog i demokratskog tipa.
3. Nastavnik organizira ponavljanje
U autokratskoj atmosferi bila je veća radna
i primjenu stečenog znanja radi boljeg
angažiranost, a u demokratskoj atmosferi bila
pamćenja.
je manja radna angažiranost, ali su međusobni
Ukratko, direktnim poučavanjem
odnosi djece bili mnogo bolji.
postiže se maksimalni učenikov angažman te je
ono primjerenije za pojedince maloga iskustva i
 W. L. Brittain, Creativity, An and the Young
samostalnosti u njegovu postizanju.
Child, McMillan, London, 1979,
 ]. Morrison, Strukturiranost nastave, količina Direktne metode poučavanja važnije su
radne aktivnosti i socijalna klima, Primijenjena za niži uzrast, dok su indirektne metode važnije
psihologija, br. 1- 2, Zagreb, 1980. Fusnote preuzete iz i uspješnije u srednjoj školi i na fakultetu.
knjige Psihologija učenja i nastave, Vlado Andrilović i
Mira Čudina-Obradović, Školska knjiga, Zagreb, 1996.,  J. Brophy, Teacher Behavior and its Effects,
str. 138 »Journal of Educational Psychology«, vol. 71, br. 6, 1979.

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 71

† MUALLIM

Zaključak Literatura:

Može se zaključiti da korištenje

samo jednog pristupa, bilo autokratskog, 1. Mijenjajmo naše škole, Luise Stoll i Dean Fink, Educa, Zagreb,
demokratskog ili davanja potpune slobode 2000.
učenicima, ne pruža idealne rezultate učenja i 2. Inovacije u nastavi, dr. Petar Mandić, Svjetlost, Sarajevo,
klime u razredu. Ali, dobra kombinacija ovih 1977.
tipova poučavanja može dati neočekivano 3. Psihologija učenja i nastave, Vlado Andrilović i Mira Čudina-
dobre rezultate. I dalje je najvažnija uloga Obradović, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
nastavnika, jer on određuje i pronalazi mjeru 4. Školska pedagogija, Dževdeta Ajanović i Marko Stevanović,
Prosvjetni list, Sarajevo, 1998.
upotrebljavanja autoriteta, bilo demokratskog
ili autokratskog. Od njegove umješnosti, radne
sposobnosti, vedrog raspoloženja i pozitivne
energije koju širi oko sebe zavisi čitav nastavni
proces.
Pozitivna klima u razredu odlikuje
se visokim očekivanjima nastavnika i
usmjeravanjem na učenje. Nastavnik učenike
motivira, ohrabruje i pokazuje da u njih ima
povjerenja. Dobar nastavnik više vremena
provodi u rješavanju zadataka, pripremanju
za nastavu i pripremanju učenika, a manje na
uspostavljanju discipline u razredu.
Pozitivna klima je rezultat usmjerenosti
na obrazovne ciljeve i znanje, a ne samo na
ocjene, pohvale ili nagrade, koje su samo vanjske
procjene znanja. Ona kod učenika razvija stalno
interesiranje i motiviranost za rad i učenje.

72 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.

 MUALLIM †

Prilog

FLANDERSOVA LISTA ZA ANALIZU RAZREDNIH INTERAKCIJA

Govor nastavnika

Indirektno poučavanje

1.
Prihvata emocije: prihvata i razjašnjava emocije učenika – i pozitivne i negativne (tu
pripada predviđanje emocija i podsjećanje na njih).
2.
Hvali i ohrabruje: ponašanje ili rad. Tu pripadaju i šale za olakšavanje napetosti,
odobravanje glavom i hrabrenje (»Da, da«, »Tako je« i sl.).
3.
Prihvata i primjenjuje učenikovu misao: razjašnjava je i razrađuje. Kad to sadrži sve
više nastavnikovih ideja, prelazi se na kategoriju 5.
4.
Postavlja pitanja: o sadržaju ili postupku, sa željom da od učenika dobije odgovor.
Direktno poučavanje

5.
Predaje: iznosi činjenice ili mišljenja o sadržaju ili postupcima, izražava svoje mišljenje,
postavlja retorička pitanja.
6.
Daje upute, naredbe, zadatke koje učenik treba izvršiti.
7.
Kritizira ili se poziva na autoritet. Tu pripadaju tvrdnje koje trebaju uticati na ponašanje
učenika; grdnje, obrazlaganje nastavnikovih postupaka, isticanje »ja«.

Govor učenika

1.
Učenik odgovara: govor učenika kao reakcija da započinje govor; inicijativu za
govor učenika daje nastavnik. Učenik samoinicijativno započinje govora (tu pripada
i prozivanje učenika).
2.
Tišina ili metež: pauze, period tišine ili meteža.

 N. A. Flanders, Analyzing Teacher Behavior, Addison Wesley, Reading Massachussetts, 1970. Fusnota preuzeta
iz knjige Psihologija učenja i nastave, Vlado Andrilović i Mira Čudina-Obradović, Školska knjiga, Zagreb,
1996., str. 134

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 73

† MUALLIM
SOCIAL AND EMOTIONAL ATMOSPHERE IN
THE CLASSROOM
Muamer Tinjak
Favorable working environment is an important
condition for the success of any group.
Emotional environment represents the foundation
or the bases of a working environment.
Teacher has a role of an authority in a classroom,
and he is the one who makes decisions. He is the
leader of the class. The manner of leading and
directing the activities of the class will depend on
teachers’ personality and his ability and the manner
in which he uses that authority. This will directly
reflect upon the outcome and the results of the
work and the process of learning, but it will also
reflect upon the behavior of the student. We have
three forms of the leadership in the classroom:
autocratic, democratic and giving the full freedom
to the students.
The use of only one of these methods of teaching
whether it be democratic, autocratic or the
method giving the full freedom to students
does not promise ideal results of studding nor a
favorable environment in the class. However, the
good combination of these three methods can give
results beyond our expectations. Still, the role of
the teacher is essential for he is the one who decides
and works out the measure in which authority,
weather democratic or autocratic, is used. The
whole of teaching and learning process depends on
his skill, capability, charisma and positive energy
that he spreads around. Positive environment is in
the classroom is marked by the high expectations
that teacher has from his students and by his ability
to direct students towards learning. The teachers
job is to motivate encourage students and to show
them that he has a faith in their success. A good
teacher spends more time in solving the problems
and tasks, preparing for the class and on preparing
students for the class and lesser time he spends on
establishing discipline.
Positive environment is the result of teachers focus
on educational tasks and knowledge, not only on
grades, praises and prizes that are, by the way, only
formal methods of the evaluation of knowledge.
Good environment in the classroom develops
interest and motivation for work in students.
74 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Ϟμϔϟ΍ ϲϓ ϲϔσΎόϟ΍ϭ ϲϋΎϤΘΟϻ΍ ΥΎϨϤϟ΍
ϙΎϴϨϴΗ ή˷Ϥόϣ
ρϭήθѧ ϟ΍ Ϧѧѧϣ Ύσήѧѧη Ϣѧѧ΋ϼϤϟ΍ ϞѧѧϤόϟ΍ ΥΎѧѧϨϣ ήѧѧΒΘόϳ
Ύπѧϳ΃ ϚѧϟΫ ϖѧΒτϨϳϭ ˬΔѧϋϮϤΠϣ Δѧϳ΃ ΡΎѧΠϨϟ ΔϤϬϤϟ΍
.ϲγέΪϤϟ΍ Ϟμϔϟ΍ ϰϠϋ
ϪѧϴϠϋ ϡϮѧϘϳ ϱάѧϟ΍ αΎѧγϷ΍ ϲϔσΎѧόϟ΍ ΥΎѧϨϤϟ΍ ϞѧΜϤϳϭ
ϲѧѧϓ ΫϮѧѧϔϨϟ΍ ΐΣΎѧѧλ Ϯѧѧϫ α˷έΪѧѧϤϟ΍ϭ ˬϞѧѧϤόϟ΍ ΥΎѧѧϨϣ
Ϯѧѧѧѧϫϭ ˬΕ΍έ΍ήѧѧѧѧϘϟ΍ ΫΎѧѧѧѧΨΗΎΑ ϖѧѧѧѧΤϟ΍ Ϫѧѧѧѧϟϭ Ϟμѧѧѧѧϔϟ΍
ΡΎѧѧѧѧΠϧ ΪѧѧѧѧϤΘόϳϭ ˬϞμѧѧѧѧϔϟ΍ Γέ΍Ω· Ϧѧѧѧѧϋ ϝϭΆδѧѧѧѧϤϟ΍
ϦδѧѧѧΣ ϯΪѧѧѧϣ ϰѧѧѧϠϋ Ϟμѧѧѧϔϟ΍ Γέ΍Ω· ϲѧѧѧϓ α˷έΪѧѧѧϤϟ΍
Ϟμѧѧѧϔϟ΍ Γέ΍Ω· ΏϮϠѧѧѧγ΃ ήΛΆѧѧϳϭ .ϩΫϮѧѧѧϔϨϟ Ϫϣ΍ΪΨΘѧѧγ΍
ϰѧϠϋϭ ˬϞѧϤόϟ΍ϭ ϢϴѧϠόΘϟ΍ Ξ΋ΎѧΘϧ ϰѧϠϋ ΍ήѧηΎΒϣ ΍ήϴΛ΄Η
ΐϴϟΎѧѧѧѧγ΃ ΔѧѧѧѧΛϼΛ ΪѧѧѧѧΟϮϳ .Ύπѧѧѧѧϳ΃ άѧѧѧѧϴϣϼΘϟ΍ ϙϮϠѧѧѧѧγ
.ϲϟ΍ήΒϴϟ ϭ΃ ϲσ΍ήϘϤϳΩ ϭ΃ ϱΩ΍ΪΒΘγ΍ :Γέ΍ΩϺϟ
ΐϴϟΎѧѧγϷ΍ ϩάѧѧϫ ΪѧѧΣ΃ ϡ΍ΪΨΘѧѧγ΍ ϰѧѧϠϋ έΎμѧѧΘϗϻ΍ ϥ·
ϢϴѧѧѧѧϠόΘϟ΍ Ϧѧѧѧѧϣ ΓϮѧѧѧѧΟήϤϟ΍ έΎѧѧѧѧϤΜϟΎΑ ϲΗ΄ѧѧѧѧϳ ϻ ΔѧѧѧѧΛϼΜϟ΍
ϖѧϴϓϮΘϟ΍ ϱΩΆѧϳ ΎѧϤϨϴΑ ˬϞμѧϔϟ΍ ϲϓ ΥΎϨϤϟ΍ Δϣ˯ϼϣϭ
Ξ΋ΎѧΘϧ ϖѧϴϘΤΗ ϰѧϟ· ΔѧΛϼΜϟ΍ ΐϴϟΎγϷ΍ ϩάϫ ϦϴΑ ΪϴΠϟ΍
έϭΩ ϥϮѧѧѧѧϜϳ ΎѧѧѧѧϨϫϭ .ΕΎѧѧѧѧόϗϮΘϟ΍ ˷Ϟѧѧѧϛ ϕϮѧѧѧѧϔΗ ΓΪѧѧѧѧϴΟ
ΩΪѧѧΤϳ ϱάѧѧϟ΍ Ϯѧѧϫ ϪѧѧϧϷ ΔѧѧϴϤϫ΃ ήѧѧΜϛϷ΍ Ϯѧѧϫ α˷έΪѧѧϤϟ΍
ϞϜθѧѧΑ ϩΫϮѧѧϔϧ ϡ΍ΪΨΘѧѧγϻ ϩέήѧѧϘϳϭ ϩΪѧѧΠϳϭ έΎѧѧϴόϤϟ΍
ΔѧѧѧѧѧѧѧϴϠϤόϟ΍ ΪѧѧѧѧѧѧѧϤΘόΗϭ .ϲѧѧѧѧѧѧѧσ΍ήϘϤϳΩ ϭ΃ ϱΩ΍ΪΒΘѧѧѧѧѧѧѧγ΍
ϪѧѧΗ˯Ύϔϛϭ α˷έΪѧѧϤϟ΍ ΓέΎѧѧϬϣ ϰѧѧϠϋ ΎѧѧϬΘϣήΑ ΔϴδѧѧϳέΪΘϟ΍
ΎϫήθѧѧϨϳ ϲѧѧΘϟ΍ ΔѧѧϴΑΎΠϳϹ΍ ΔѧѧϗΎτϟ΍ϭ ϪѧѧΟ΍ΰϣ ΐѧѧϴσϭ
.ϪϟϮΣ
ϊϴϓέ ϯϮΘδϤΑ Ϟμϔϟ΍ ϲϓ ϲΑΎΠϳϹ΍ ΥΎϨϤϟ΍ ίΎΘϤϳϭ
ϞϴμѧѧΤΘϟ΍ ϮѧѧΤϧ ϪѧѧΗΎϬϴΟϮΗϭ α˷έΪѧѧϤϟ΍ ΕΎѧόϗϮΗ Ϧѧѧϣ
Ϣϫΰѧѧѧ˷ϔΤϳϭ άѧѧѧϴϣϼΘϟ΍ ϊΠθѧѧѧϳ ϱάѧѧѧϟ΍ ϮѧѧѧϬϓ ˬϲѧѧѧϤϠόϟ΍
ΪѧѧѧϴΠϟ΍ αέΪѧѧѧϤϟ΍ϭ ˬϢϬϨѧѧѧϣ ϖѧѧѧΛ΍ϭ Ϫѧѧѧϧ΄Α Ϣϫήόθѧѧѧϳϭ
ήϴπѧѧѧΤΗϭ Ϟ΋ΎδѧѧѧϤϟ΍ ϞѧѧѧΣ ϲѧѧѧϓ ϪѧѧѧΘϗϭ ˷ϞѧѧΟ ϲπѧѧѧϤϳ
ϪѧѧΘϗϭ Ϧѧѧϣ ϰѧѧϘΒΗ Ύѧѧϣϭ ˬάѧѧϴϣϼΘϟ΍ Ω΍Ϊѧѧϋ·ϭ αϭέΪѧѧϟ΍
.Ϟμϔϟ΍ ϲϓ ρΎΒπϧϻ΍ ΔϣΎϗ· ϰϟ· Ϫϓήμϳ
ΔѧѧϓήόϤϟΎΑ ϡΎѧϤΘϫϼϟ ΔѧΠϴΘϧ ϲΗ΄ѧѧϳ ϲΑΎѧѧΠϳϹ΍ ΥΎѧϨϤϟ΍ϭ
ϰѧѧϠϋ ΰϴϛήΘϟΎѧѧΑ ςѧѧϘϓ βϴѧѧϟϭ ˬΔѧѧϴϤϴϠόΘϟ΍ ϑ΍ΪѧѧϫϷ΍ϭ
ϞѧѧѧΜϤΗ ϻ ϲѧѧѧΘϟ΍ Ε΂ѧѧѧϓΎϜϤϟ΍ϭ Ε΍˯ΎѧѧѧϨΜϟ΍ϭ ΕΎΟέΪѧѧѧϟ΍
.ΔϓήόϤϟ΍ ϢϴϴϘΘϟ ϲΟέΎΨϟ΍ ήϬψϤϟ΍ ϯϮγ
ϡΎѧѧϤΘϫϻ΍ άѧѧϴϣϼΘϟ΍ ΪѧѧϨϋ ϲѧѧϤϨϳ ϲΑΎѧѧΠϳϹ΍ ΥΎѧѧϨϤϟ΍ ϥ·
.Δγ΍έΪϟ΍ϭ ϞϤόϟ΍ ϰϠϋ ϢϫΰϔΤϳϭ Ϟλ΍ϮΘϤϟ΍
† TEFSIR
“RISALA”
IMAMA ŠAFIJE
II POGLAVLJE
El-bejan – jasno objašnjenje
Šta je el-bejan?
53. Kaže Imam Šafija, r.a.: El-bejan je imenica
koja sadrži sveukupan naziv za značenja
koja imaju iste osnove (korijene), ali različite
posljedice (ogranke).
54. Nit koja povezuje ova značenja, koja su iste
osnove a različite posljedice, u tome je da su ona
el-bejan – jasno objašnjenje onima kojima su
upućena i na čijem jeziku je Kur´an objavljen;
ona su približno iste težine kod njih, premda su
neka objašnjenja snažnije razjašnjena od drugih,
dok su različita kod osoba koje ne poznaju jezik
Arapa.
55. Kaže Imam Šafija, r.a.: Sve što je Uzvišeni
Allah obznanio u Kur´anu Svojim stvorenjima,
čime ih je, iz Svoje vječne mudrosti, uputio na
način iskazivanja pokornosti (robovanja) samo
Njemu, Uzvišen neka je On, uključuje više
različitih kategorija.
 El-bejan (jasno objašnjenje) – jedno od
najvažnijih oružja govornika, i zato imam Šafija, r.a.,
svoju ˝Risalu˝ otvara poglavljem o el-Bejanu. Za dodatna
značenje El-ejana, v.: El-Gazzali, El-Mustasfa, Vol. I, str.
153-154; El-Bakillani, I´jaz El-Qur´an, Cairo 1954., str.
69-70, 319-320
 Tj., arapski jezik
76 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
56. Prva od tih kategorija je ona koju je On
pojasnio Svojim stvorenjima izravnim tekstom
(nassom) u Kur´anu, poput naredbi kojima
se prema Njemu pojašnjavaju obaveze, dakle
da je na njima obaveza obavljanja namaza,
davanja zekjata, izvršavanje hadždža i post
u mjesecu ramazanu i da im On zabranjuje
činjenje razvrata – bilo javno ili tajno – i
izravno zakonodavnim tekstom im zabranjuje
bludničenje (zinaluk), vino i svaku vrstu strvine,
kao i krv i svinjsko meso. I objasnio im je kako
će uzeti farzove abdesta,10 sa svim ostalim što je
precizno objasnio u kur´anskom tekstu.
57. Druga kategorija je ona čije je obaveze
propisao u Svojoj Knjizi, ali je načine njihova
izvršavanja pojasnio kroz sunnet (hadis) Svoga
Poslanika, s.a.v.s., kao što je broj namaza, visina
zekjata i vrijeme njihova izvršavanja i druge
stvari u propisima koje je On objavio u Svojoj
Knjizi.
 Vidi: El-En´am, 72, Hud, 114, Ibrahim, 31, El-
Isra´, 78, Taha, 132, El-Nur, 56
 Vidi: El-Tevba, 60, El-Nur, 56
 Vidi: El-Bekara, 196-199
 Vidi: El-Bekara, 183
 Vidi: El-A´raf, 33, El-Nur, 30-31
 Vidi: El-Isra´, 32, El-Furkan, 68
 Vidi: El-Bekara, 173, 219-220, El-Maide, 3, 90,
El-En´am, 143-145
10 Vidi: El-Maide, 6

58. Treća kategorija ustanovljena je na
životnoj praksi poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
(sunnetom) i njegovim izrekama (hadisom), a
za šta ne nalazimo pravni propis u kur´anskom
tekstu, ali je Uzvišeni Allah zato propisao
slijeđenje Njegovog Poslanika, s.a.v.s., i primjenu
njegovih odredbi,11 pa ko prihvati te naredbe
od Poslanika, s.a.v.s., prihvatio je zato što ga je
Uzvišeni Allah na to obavezao.
59. Četvrta kategorija tretira obavezu koju
je Uzvišeni stavio Svojim stvorenjima, a to je
da rješenje pronalaze putem idžtihada. Na taj
način, On je iskušavao njihovu pokornost, kao
što ju je iskušavao i u drugim stvarima koje im
je On izravno naredio.
60. Jer, zaista, Slavljeni i Uzvišeni Allah u
Kur´anu veli: ˝Mi ćemo vas provjeravati sve dok
ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i
vijesti o vama provjeravat ćemo˝;12
61. ˝…Da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima
i da bi istražio ono što je u vašim srcima…; ˝13
62. ˝Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti i vas
nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako
ćete postupati˝.14
63. Kaže imam Šafija, r.a.: Pa im je Uzvišeni Allah
naredio da lica svoja prema Kibli u Časnom
hramu okreću i rekao je Svome Poslaniku,
s.a.v.s.: ˝Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled
prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš
prema strani koju ti želiš; okreni zato lice svoje
prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica
svoja na tu stranu˝;15
64. ˝I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti lice svoje
Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica
svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi
imali šta prigovoriti˝.16
65. Uzvišeni Allah upućuje ljude da se, u
situaciji kad ne znaju pravac Časnog hrama (tj.,
11 V.: Ali Imran, 31-32, En-Nisa, 59, 105, El-
Ahzab, 36, El-Tagabun, 16
12 Muhammed, 5
13 Ali Imran, 154
14 El-A´raf, 129
15 El-Bekara, 144
16 El-Bekara, 150
TEFSIR †
udaljeni su toliko da ga ne mogu vidjeti – op.
prev.), koriste idžtihadom, što im je obaveza, tj.
koristiti se razumom koji im je podaren a koji
može praviti razliku između stvari i njihovih
suprotnosti, koji prepoznaje prirodna obilježja
(znakove koji služe kao putokazi) koje je On
postavio na Zemlji, prema kojima se prepoznaje
(određuje) pravac (strana svijeta) u slučaju kad
ne vide Sveti hram, u čijem pravcu im je naredio
da okreću svoja lica.
66. Pa kaže Uzvišeni Allah: ˝On vam je stvorio
zvijezde da se po njima u mraku upravljate, na
kopnu i na moru˝;17 ˝I putokaze, a i po zvijezdama
se oni ravnaju˝.18
67. Kaže imam Šafija, r.a.: Tako, putokazi
(znakovi) mogu biti brda, planine, noći i dani;
u njima se nalaze vjetrovi poznatih imena koji
pušu iz različitih pravaca i mjesta. A znakovi
još mogu biti Sunce, Mjesec i zvijezde čija su
uzdizanja, zalasci i pozicije na nebu dobro
poznate ljudima.
68. Pa je Uzvišeni Bog čovjeku propisao
idžtihad u traženju pravca Časnog hrama na
osnovu ukazanih znakova koje sam opisao. Sve
dok čovjek koristi idžtihad, ljudi neće skrenuti
s Njegove odredbe, a nije im dozvolio, ukoliko
nisu u stanju odrediti pravac Kible, da klanjaju
u bilo kom pravcu.
69. On ih, također, obavještava o Svome sudu,
pa kaže: ˝Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten
biti, da neće odgovarati?˝19 A riječ ˝es-suda˝ –
onaj koji je prepušten samom sebi (spomenuta
u navedenom ajetu – op. prev.) označava onu
osobu kojoj niko ništa ne naređuje, niti joj iko
išta zabranjuje.
70. Kaže imam Šafija, r.a.: Ovo ukazuje da
nikome osim Allahovome Poslaniku, s.a.v.s.,
nije dozvoljeno da donese odluku ukoliko se
(u svome odlučivanju – op. prev.) oslanja na
dokaze na način koji sam opisao kad je riječ o
17 El-En´am, 97
18 El-Nahl, 16
19 El-Kijama, 36
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 77
† TEFSIR
ovoj materiji, zatim kad je riječ o pravdi i kad
se radi o sudijama koji će presuditi kolika je
vrijednost ubijene divljači,20 niti će kazati shodno
istihsanu21 (juristic preference), jer odlučivanje
putem istihsana podrazumijeva temeljenje
nečega vlastitog bez zasnivanja svojih odluka
na sličnim primjerima.
71. Allah, dž.š., zapovijeda ljudima da za
svjedoke moraju uzeti dvojicu pravednih
muškaraca22, a pravednost podrazumijeva
djelovanje u okvirima pokornosti Allahu, dž.š.
To je način na koji se prepoznaje pravedan od
onoga koji to nije.
72. Navedena tema smještena je na njoj
odgovarajuće mjesto, a naveo sam i neke primjere
u nadi da će ukazati na prethodno navedeno, a
koji imaju ista značenja kao i ova potonja.
El-bejan I
73. Uzvišeni Allah kaže o hadžiji koji obavlja
hadždž temettu:23 ˝Obavite ´umru do hadža i
zakoljite kurban do koga možete lahko doći! A
onoga ko ne nađe, neka posti tri dana u danima
hadža i sedam dana po povratku; to je punih deset
dana. To je za onoga koji nije iz Mekke. I bojte se
Allaha i znajte da On teško kažnjava˝.24
74. Ovo je jasno objašnjeno onome kome je ova
naredba upućena. U ovom ajetu se propisuje
post tri dana u danima hadža, a sedam dana po
povratku kući; to je punih deset dana.
75. Uzvišeni Allah kaže: ˝To je punih deset dana˝.
Može biti da se ovom rečenicom želi dati
dodatno pojašnjenje, a može biti da ih se želi
poučiti da je tri, kad sabere sa sedam, deset.
20 Ovaj slučaj nalazimo u suri El-Maide, 95
21 O istihsanu će biti govora u trećem poglavlju
ove knjige
22 El-Bekara, 282, El-Maide, 106-108
23 Temettu´ – vrsta hadža koja, kod imam-i
Šafija, r.a., označava ulazak u obrede hadža odijevanjem
ihrama radi obavljanja ´umre u mjesecima hadža na
jednom od mikata, pa se hadžija nakon obavljene ´umre
u Mekki odlučuje na hadž; zove se temettu´ zato što se
može naslađivati u stvarima koje inače nisu dozvoljene za
onoga ko je u ihramu. Kao čin zahvalnosti Allahu na tome
olakšanju prinosi se žrtva (kurban), koja je obavezna
onome ko obavlja ovu vrstu hadža (op. prev.)
24 El-Bekara, 196
78 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
76. A Allah Uzvišeni kaže: ˝Mi odredismo da čas
susreta s Musaom dođe u određeno vrijeme, kad se
napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa
se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za
četrdeset noći˝.25
77. Jasno je, kad se u ovom ajetu kaže: trideset
noći plus deset noći, da je jednako četrdeset
noći.
78. A riječi Uzvišenog ˝četrdeset noći˝ donose
isto što i ajet prije njega, a to je da, iznosi
četrdeset kad se sabere trideset i deset. Dakle, to
je dodatno objašnjenje (dodatak).
79. Uzvišeni Allah kaže: ˝Propisuje vam se post,
kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste se
grijeha klonuli, i to neznatan broj dana; a onome
od vas ko bude bolestan ili na putu – isti broj drugih
dana˝;26
80. i kaže: ˝U mjesecu ramazanu počelo je
objavljivanje Kur´ana, koji je putokaz ljudima i
jasan dokaz Pravoga Puta i razlikovanja dobra od
zla. Ko od vas u tome mjesecu bude kod kuće, neka
ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu
zadesi, neka isti broj dana naposti˝.27
81. U ovom ajetu im je propisan post kao
obavezan, a zatim je objašnjeno da je to mjesec
dana, a mjesec kod njih (Arapa – op. prev) smatra
se periodom između viđenja dva mlađaka, pa to
može biti trideset ili dvadeset devet dana.
82. Ukazivanje u ovom ajetu bilo je kao i u dva
prethodna; prema mišljenju većine islamskih
učenjaka: To je dodatak koji pojašnjava zbir
brojeva.
83. Najpreča stvar, kad se radi o dodatku kojim
se pojašnjava zbir brojeva sedam i tri i trideset
i deset je da se radi o dodatnom pojašnjavanju,
jer su oni sasvim dobro upoznati sa sadržajima
ova dva broja i njihovim zbirom, isto kao što su
poznavali mjesec dana ramazana.
Prijevod s arapskog:
Muriz Mešić
25 El-A´raf, 142
26 El-Bekara, 183, 184
27 El-Bekara, 185
† HISTORIJA OBRAZOVANJA
ALIMSKE PORODICE:
RIFDI-ĆERIMOVIĆ
Ahmed MEHMEDOVIĆ
Muderrisi, pjesnici, kadije, kaligrafi
R ifdi-Ćerimovići su jedna od uglednih
sarajevskih alimskih porodica iz 17. i
18. stoljeća. Bili su uvaženi istanbulski
profesori i kadije, mulle u velikim gradovima.
Našu i tursku poeziju obogatili su sa najmanje
dva cjelovita divana poezije, nekim drugim
djelima i mnoštvom pojedinačnih pjesničkih
dostignuća. Glava ove porodice, Abdulkerim,
po kome se jedna grana porodice prozvala
Ćerimović, otišao je na studije u Istanbul i tamo
ostao. Njegov sin Fa’iz vratio se u Sarajevo i
predavao u Malkočevoj medresi, a drugi sin
Mehmed efendija Rifdi ostao je u Istanbulu.
Abdulkerim je bio veliki pjesnik, a ni njegovi
potomci nisu mnogo zaostajali za njim. Omer
efendija Rifdi i njegov sin Muhammed Sadik
efendija ubrajaju se među prve bosanske kadije,
a Muhammed Sadik je, uz to, bio muderris te
odličan kaligraf.
Ovo je prilika da na jednom mjestu
iznesemo podatke o životu i djelu nekolicine
pjesnika, kadija i muderrisa ove ugledne
sarajevske alimske porodice i tako ih otrgnemo
od zaborava.
80 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
Sami’i – Abdulkerim ef. Bošnjak
Abdulekerim ef. Bošnjak, poznat pod
pjesničkim imenom Sami’i, pjesnik i stilist,
prema Fehimu Nametku, predstavlja »izuzetnu
kulturnu pojavu svoga vremena«.
Rođen je u Sarajevu krajem 16. ili
početkom 17. stoljeća. Ocu mu je bilo ime
Ahmed i može se pretpostaviti da je, također, bio
učen. Mekteb i medresu Abdulkerim je završio
u Sarajevu, a onda otišao na studije u Istanbul.
Tamo je slušao Kametizade Mehmed-efendiju,
kod koga je bio i mulazim (asistent). Kasnije je
bio muderris na nekoliko nižih medresa, a prema
nekim autorima, bio je i kadija. U mirovinu je
otišao sa skromnim novčanim sredstvima, od
čega je jedva sastavljao kraj s krajem. Dopisivao
se sa ondašnjim uglednim književnicima
Bošnjacima Ahmedom ef. Bejazićem, Rušdijem,
Mezakijem.
Umro je u Istanbulu 1684./85. godine.
Posmrtni hronogram spjevao mu je La’lizade
Šejhi:
Onome rijetkom piscu koji se svakom dopadao,
Nemoćni su bili opisati savršenstvo i odlični i
obični ljudi.

Kad je otišao u dvore Onoga svijeta, bi mu
hronogram:
»Abdulkerim efendiji raj neka bude vječni zavičaj«.
Ukopan je unutar ograđenog harema,
koji se nalazi nasuprot hamamu na Ejjubu, u
Istanbulu.
Abdulkerim ef. Sami’i ostavio je
kompletan divan pjesama, izuzetno vrijednu
zbirku pisama (Munše’at) i jedno hagiografsko
djelo. Dva rukopisa Sami’ijeva Divana čuvaju
se u knjižnici Top-kapi muzeja u Istanbulu.
Jedan od njih je bio vlasništvo njegovog unuka,
pjesnika ‘Iffetija. Sami’ijev sin Mehmed Rifdi,
‘Iffetijev otac, također je bio cijenjen pjesnik. Iza
njega je ostao vrijedan divan pjesama. I drugi
njegov sin Abdullah Fa’iz, muderris Malkočeve
medrese u Sarajevu, okušao se u poeziji, ali
ne tako uspješno kao otac i brat. Njegov unuk
Omer-efendija Rifdi bio je istaknuti bosanski
kadija i uglednik, a praunuk Muhammed Sadik
Rifdi kadija i muderris.
Jedan rukopis Sami’ijeva Divana sadrži
220, a drugi 196 pjesama, najviše gazela, a onda
tariha. Nekoliko njegovih pjesama nalazi se i
u jednom rukopisu biblioteke Univerziteta u
Istanbulu. Ovo je vrlo bogat i sređen Divan i
autoru osigurava visoko mjesto u osmanskoj,
a samim tim i našoj poeziji. Njegov visoki stil
nije ostao nezapažen ni kod turskih klasika, niti
kod naših ljudi. Ugledni mostarski pjesnik Adli
Čelebi spominje ga u jednoj svojoj pjesmi na
ovaj način:
Hoće li se češće čuti pjesme Sami’ije, stiliste-
umjetnika,
Učenog, vidovitog, svjetiljke koja prosipa zrake
znanja?
Ovi stihovi dokazuju da su Sami’ijeve
pjesme bile rado čitane u našim književnim
krugovima i da su bile uzor našim pjesnicima,
da je smatran učenim, svjetiljkom znanja,
čak vidovitim, a i Šejhi kaže da je nemoguće
bilo opisati njegovo savršenstvo. Bašagić, kao
primjer Sami’ijeve poezije, donosi jednu njegovu
ruba’iju.
Također, Sami’ijeva zbirka pisama,
sa uobičajenim naslovom Munše’at, visoko je
ocijenjena u turskoj epistolarnoj književnosti.
Dopisivao se, rekosmo, sa prvim perima svoga
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
HISTORIJA OBRAZOVANJA †
vremena. Pisao je pod uticajem originalnog
pjesnika Bošnjaka Muhammeda Nerkesija,
ali i Vejsija. Safaji piše da su mu pisma »glose
Nerkesijina duha«. Da je cijenio Vejsija, potvrđuje
i to što je Abdulkerim ef. Sami’i nastavio njegovo
nedovršeno hagiografsko djelo Durret et-tadž
fi sirat Sahib al-mi’radž (Biser krune o životu
Mi’radžlije (Muhammeda). Sami’ijevo djelo nosi
naziv Zejl-i sijer-i Vejsi ili Takmil Durret et-tadž.
Rukopis Sami’ijevih Munše’ata nalazi se u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu (R-991) i,
možda, u Nacionalnoj biblioteci u Beču.
Mehmed efendija Rifdi Kerimzade (Ćerimović)
Mehmed efendija Rifdi, muderris,
pjesnik i kadija, sin pjesnika Abdulkerima
Sami’ija, prema Bašagićevom sudu, bio je
najsuptilniji pjesnik iz ove porodice: »Rifdi je
zbilja nježan i čuvstven liričar. Stihovi mu teku
glatko, a jezik mu je veoma lahak prema onome
vremenu.
Njegove pjesničke umotvorine mogu
se i danas čitati i razumjeti. Mi bar ne možemo
opaziti nikakve razlike između njega i današnjih
turskih pjesnika, koji pjevaju gazele i ruba’ije.
Kad jednom dobar kritičar osvijetli njegov
Divan, zaboravljeni Rifdi će, bez dvojbe, stupiti
u prve redove osmanlijskih pjesnika prije
preporoda«.
Rođen je u Istanbulu, gdje mu je
otac bio muderris, polovinom 17. stoljeća.
Školovao se u Istanbulu, a onda postao asistent
(mulazim) kod šejhu-l-islama Minkarizadea
Jahjaa efendije, u 26. godini života. Nakon
stažiranja u nekoliko nižih medresa, imenovan
je muderrisom Huremijje medrese sa 50 akči
dnevno. Prije nego što je, 1689. godine, postao
profesor na Has Odobaši medresi, radio je na
još nekoliko istanbulskih medresa, a jedna od
njih je i medresa Hajruddin-paše. Ovaj podatak
bilježimo sa prvog lista rukopisa šestog sveska
Buharijeve zbirke hadisa R-455 Gazi Husrev-
begove biblioteke koji je pripadao Rifdiju. Tu
je i otisak njegovog pečata. Konačno, na Sahn
je došao 1699., na medresu našeg zemljaka Zal
Mahmud-paše, 1703., a na Sulejmanijju 1706.
godine. Za kadiju u Solunu u Grčkoj imenovan
je 1708., a onda je, po istom poslu, otišao u Siriju,
81
† HISTORIJA OBRAZOVANJA
gdje je stekao počasnu titulu mulla od Edrene.
Još znamo da je negdje iza ovoga vakta čekao
u Istanbulu imenovanje za kadiju u Mekki, ali
ne znamo je li to mjesto i dobio. Umro je 1721.
godine.
Ostavio je sređen divan pjesama, a da je
njegova poezija bila cijenjena vidi se i po tome
što je na njegov Divan Es’adzade spjevao takriz.
Uspješno je pjevao ruba’ije.
Evo nekoliko Rifdijevih stihova, u
prepjevu našeg Bašagića:
O oko, maštajući o licu drage,
Ti ostade na njemu kao komarac na svijeći punoj
svjetla.
O zaljubljeni, pred kojim nema zastora na brdu
ljubavi,
Ti ostade kao Musa (na Sinaju) s udivljenjem
gledajući lice.
O ljubavniče, koji ima ludo srce i neobuzdanu
narav,
Ti ostade kao Medžnun u pustari brige i nevolje.
O pero Behzadovo, što praviš slike bez duše,
Ti ostade slikajući arabeske po vratima i zidu.
O pero rječitog Rifdije, i ti ostade pod nebom
Natežući se i boreći se s crnom sudbinom.
Hafiz Mustafa efendija Iffeti Kerim-zade (Ćerimović)
Sin je našeg značajnog pjesnika na
turskom jeziku Mehmeda efendije Rifdija, a
unuk pjesnika Abdulkerima efendije Sami’ija.
Hafiz Mustafa Iffeti rođen je u Istanbulu, krajem
17. stoljeća. Otac mu je bio dovoljno imućan da
mu omogući svestrano i kvalitetno obrazovanje.
Brzo se istakao svojom sposobnošću među
sinovima istanbulskih velikaša i prednjačio
im. Nakon okončanja školovanja 1712. godine,
podvrgao se strogim ispitima i odmah imenovan
vanrednim profesorom na carigradskoj Galata
Saraj medresi. Tokom školovanja završio je
i hifz. Kasnije je radio kao redovni profesor
na nekim drugim carigradskim medresama,
a 1722. godine predavao je na Jar-hisar
medresi. Ne zna se koje je predmete predavao,
ali se pouzdano zna da je bio izvanredan
kaligraf pisma ta’lik. Savremenici ga hvale kao
darovitoga pjesnika i iskrenog i čestitog alima.
Poput oca Rifdija, pjevao je ruba’ije. Salim u
svojoj Tezkiri donosi dvije njegove ruba’ije,koje
82 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
u originalu bilježi i naš Bašagić. Imao je bogatu
biblioteku, a jedan od njegovih rukopisa dospio
je i u Gazijinu biblioteku (R-3.814). Riječ je o
arapskom rječniku Muhtasar as-Sihah, autora
Muhammeda er-Razija (umro iza 1268.). Na
naslovnoj stranici tog rukopisa, hafiz Mustafa
Iffeti potpisao se kao vlasnik i ostavio otisak
svoga pečata.
On je posjedovao jedan od dva rukopisa
Divana njegovog djeda Abdulkerima Sami’ija
koji se danas nalazi u knjižnici Top-kapi muzeja
u Istanbulu. Zaključujemo da je neke od
rukopisa svoje zbirke i sam prepisao, pogotovo
kad znamo da je bio odličan kaligraf, što nije
promaklo ni njegovim biografima.
Abdullah efendija Kerimzade (Ćerimović) Fa’iz
Abdullah efendija, sin pjesnika
Abdulkerima Sami’ija, pjevao je pod pjesničkim
pseudonimom Fa’iz. Školovao se u Istanbulu,
gdje je vjerovatno i rođen oko 1660. godine.
Njegov otac, rođeni Sarajlija, doselio je u
Istanbul i tu ostao.
Nakon dovršetka školovanja, Abdullah
efendija je imenaovan za muderrisa Malkočeve
medrese u Sarajevu, 1684. godine. Izgleda da
je kasnije predavao i u nekim carigradskim
medresama, a porodica mu je ostala u Sarajevu.
Godine 1688. zaputio se u Sarajevo da bi doveo
ženu i djecu, ali ga je iste godine pokosila kuga.
O ovom našem pjesniku pisali su Salim, Šejhi,
Hammer i Safvet-beg Bašagić, koji kaže da mu
pjesme «nijesu na odmet». Sureyya i Handžić ga
samo spominju, a Šabanović uglavnom prenosi
Bašagićeve podatke.
Ne zna se je li mu sačuvan kakav divan
njegovih pjesama, a Bašagić donosi samo ove
stihove:
Žar rastanka po mome tijelu,
Neka ranu do rane poreda!
Kao čirak, što no se ne trne,
Nek u društvu bijede izgleda!
Omer efendija Rifdi Sarajlija
Sarajlija Omer efendija Rifdi bio je
ugledni je alim i kadija u 18. stoljeću. Ne znamo
kad je rođen (vjerovatno krajem 17. stoljeća), niti

gdje se školovao. Pretpostavljamo da je završio
Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.
Prema Šabanoviću, Omer Rifdi je sin pjesnika
Abdulkerima Sami’ija, a to bi opet značilo da je
brat dvojice pjesnika Mehmeda efendije Rifdija
i Abdullaha Fa’iza. Ova Šabanovića tvrdnja
teško bi održiva jer je Abdulkerim Sami’i
umro 1684./85. godine, a Omer Rifdi je bio
živ i aktivan 1788. godine, što bi značilo da je
bio kadija u svojoj 103. godini sve i da je bi bio
rođen u godini očeve smrti! Mi smatramo da je
Omer Rifdi Sami’ijev unuk od sina Faiza, koji se
vratio u Sarajevo.
I u ovom primjeru imamo račvanje
porodice na dvije grane; jedni su prihvatili
novo prezime Ćerimović, a drugi su ostali
pod prezimenom Rifdi, što je slučaj sa Omer-
efendijom i njegovim potomcima. O ugledu
Omera efendije Rifdija dovoljno govori
podatak da je prepisivač rukopisa Ibrahim ibn
Muhammed u bilješci na kraju svoga rukopisa
Fetava-yi Ahmediyye, napomenuo da je djelo
prepisao 1778. godine, »kad je u Tešnju bio kadija
Omer Rifdi«. Tako saznajemo vrijeme u kom je
Omer-efenidja bio tešanjski kadija. Možda je
spomenuti prepisivač bio pisar kadije Omer-
efendije. I Rifdijev sin Muhammed Sadik bio je,
prije 1778. godine, kadija u Tešnju.
O kadiji Rifdiju znamo još i to da je,
muraselom rumelijskog kadiaskera od 16. jula
1788. godine, postavljen za kadiju Bosna Broda
(Travnika), a da je on svojim naibom odredio
Muhammeda efendiju Džudi Čohadžića, koji je
jedno vrijeme bio i travnički muftija. Čohadžić
je u više navrata bio travnički kadija ili naib.
Rifdije i Čohadžići bili su nerazdvojni prijatelji,
jedni su druge zamjenjivali i preporučivali na
različite položaje.
Muhammed Sadik efendija Rifdi Sarajlija
Muhammed Sadik efendija je sin Omer-
efendije Sarajlije Rifdija, praunuk pjesnika
Abdulkerima Sami’ija, muderris, kadija i kaligraf
iz druge polovine 18. stoljeća.
Njegov otac Omer efendija Sarajlija
Rifdi bio je učen čovjek i ugledan građanin
Sarajeva. Isto to možemo reći i za njegovog sina
Muhammeda Sadika efendiju. Nakon završene
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
HISTORIJA OBRAZOVANJA †
medrese (najvjerovatnije Gazi Husrev-begove),
bavio se kadijskim poslom. Znamo da je,
prije 1778. godine, bio kadija u Tešnju, gdje je
prepisao jedan rukopis i o tome ostavio zapis. U
međuvremenu je obavio hadž.
Hadži Muhammed Sadik efendija je,
na prijedlog muderrisa, kadije i travničkog
muftije Muhammeda efendije Čohadžića, s
kim su Rifdije bili u prijateljskim odnosima,
postavljen za muderrisa Simzade ili Đumišića
ili Drvenije medrese u Sarajevu 1799. godine.
Te godine stigao je carski berat da se hadži
Muhammed Sadik postavlja »na upražnjeno
mjesto muderrisa sa istom plaćom (25 akči dnevno)
i o tome ovaj moj carski berat besplatno izdajem
i naređujem da od današnjeg dana imenovani
novi muderris svoju novu dužnost otpočne i bez
pogreške vrši sa već određenom plaćom te da se za
me i moje carstvo Bogu moli«. Ne znamo koliko
je godina Muhammed Sadik efendija predavao
na ovoj medresi, ali se nakon tri godine žalio
bosanskome valiji zbog neredovnih primanja, a
on mu odgovorio bujuruldijom.
Godine 1801., Muhammed Sadik
efendija bio je prvi mu’allim Gazi Husrev-
begovog mekteba, ali se ne zna koliko je godina
obavljao tu dužnost.
Nemamo sigurnih podataka da se
Muhammed Sadik efendija, poput svojih slavnih
predaka, bavio poezijom, ali imamo jedan tarih
sa pseudonimom Sadik iz vremena kad je ovaj
alim bio najaktivniji, iz 1791. godine. Riječ je
o tarihu s nišana Lutfullaha Džennetića koji
se i danas nalazi u mezarju Hambina carina u
Sarajevu. Pretpostavljamo da je pisao poeziju i
da su to njegovi stihovi.
Muhammed Sadik Rifdi bio je odličan
kaligraf i plodan prepisivač rukopisa.
Od 1778. do 1787. godine prepisao
je najmanje pet djela. Navest ćemo te njegove
rukopise i ukratko ih opisati.
– Godine 1778. on je u Tešnju prepisao
djelo Mufredat-i Kanun-i cedid (Ogledi o Novom
zakonu), na turskom jeziku, od neutvrđenog
autora. Riječ je o zbornku odredaba sa
tumačenjem zakona o imovinskim i zemljišnim
odnosima, o plaćanju poreza, odredaba o
dogandžijama, filurdžijama, dervišima, jarucima
i drugim kategorijama stanovništva.
83
† HISTORIJA OBRAZOVANJA

U potpisu, uz ime prepisivača stoji »bivši Literatura:

kadija u Tešnju«. Na kraju rukopisa nalazi se
prijepis berata za službu u Mekki i Medini iz 1. Dr. Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti, Sarajevo, 1912., str. 101-102, 108, 141-142,
1771. godine te dva fermana – jedan iz 1776.,
144;
a drugi iz 1778. godine, koji se odnosi na neki
2. Šejh Sejfuddin Kemura: Sarajevske džamije i druge javne
spor oko zemlje na Stupu kod Sarajeva. Rukopis zgrade turske dobe, Sarajevo, 1913., str. 95-96; Spomenica
je, na 124 stranice srednjeg formata, urađen Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932., str.
lijepim nevokaliziranim nasta’lik pismom. Tinta 44;
je crna, a naslovi i neke riječi pisane su crvenom 3. Hivzija Hasandedić: Katalog arapskih, turskih, perzijskih
tintom. Prva stranica uokvirena je zlatnom i bosanskih rukopisa iz Zbirke orijentalnih rukopisa
trakom, a ostale crvenom linijom. Na marginama Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru, Mostar,
1961., str. 2;
ima bilježaka u vezi sa sadržajem djela. Papir
4. Kasim Dobrača: Katalog arapskih, turskih i perzijskih
je prljavobijel, deblji, a povez polukožni. Na rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo, 1963., sv.
petom listu stoji: «Napisao Sejjid Muhammed, 1, str. 257;
muftija u gradu Sarajevu». Ovo se može odnositi 5. Dr. Hazim Šabanović: Književnost muslimana BiH na
samo na Sejjida Muhammeda efendiju Svraku, orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 238, 358-360,
koji je bio sarajevski muftija od 1763. do 1769. 375, 436, 438;
i od 1770. do 1783. godine. Ostaje na budućim 6. Mehmed Mujezinović: Islamska epigrafika Bosne i
istraživačima da utvrde jesmo li ovim razriješili Hercegovine, I., Sarajevo 1974., str. 164-165;
pitanje autorstva ovog djela. Rukopis se čuva u 7. Vančo Boškov: Katalog turskih rukopisa franjevačkih
samostana u BiH, Sarajevo, 1988., str. 48-49;
Orijentalnoj zbirci Provincijalata hercegovačkih
franjevaca u Mostaru, R-6. 8. Muhamed Ždralović: Prepisivači djela u arabičkim
rukopisima, Sarajevo, 1988., knj. II, str, 211, 220;
– Slijedećih nekoliko rukopisa
9. Dr. Fehim Nametak: Pregled književnog stvaranja
Muhammeda Sadika čini kodeks Orijentalnog bosanskohercegovačkih muslimana na turskom jeziku,
instituta u Sarajevu, br. 8. Prvo je, 14. oktobra Sarajevo, 1989., str. 110, 166;
1785. godine, u Sarajevu dovršio prijepis 10. Salih Trako – Lejla Gazić: Katalog rukopisa Orijentalnog
epistolarnog djela Munše’at (Pisma), autora instituta – lijepa književnost, Sarajevo, 1997., str. 134, 151,
Jusufa Nabija, na turskom jeziku. 155
Slijede ova djela: Hayriyya, pjesma 11. Mehmed Handžić: Izabrana djela, knji 1., Sarajevo
didaktičkog sadržaja u mesnevi formi, istog 1999., str. 358-359, 269-270, 293-294;
autora, na turskom jeziku; epistolarno djelo 12. Ahmed Mehmedović: Leksikon naše uleme, rukopis)
Munše’at-i Nerkesi, našeg velikog pjesnika
Muhammeda Nerkesija Sarajlije; Pjesma o
Sarajevu i tri gazela, također Nerkesijeve, na
turskom jeziku. Tri posljednja rukopisa ispisana
su u Sarajevu 1787. godine. Ispod Nerkesijevih
Munše’ata stoji zabilješka: «Prepisao Muhammed
Sadik ibn Omer Rifdi, kadija, nastanjen u gradu
Sarajevu, u prvoj dekadi mjeseca džeumade-l-ula
1201. (1787). Godine».
Rukopis cijelog kodeksa ispisan je, na
oko 300 stranica srednjeg formata, lijepim i
korektnim nesh pismom. Tekst je uglavnom
pisan crnom, a naslovi i istaknute riječi crvenom
tintom. Tekst je kod nekih djela uokviren
crvenom linijom, a polustihovi odvojeni sa
dvije crvene linije. Povez je kožni, zajednički,
bez zadnje korice.

84 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


FAMILIES OF THE ULEMA –RIFDI ĆERIMOVIĆ
MUDERRIS, POETS, QADIES AND
CALLIGRAPHERS
Ahmed Mehmedovic
Rifdi-Ćerimovic is one of the eminent ulema
families of Sarajevo dating back to 17th and 18th
centuries. Many were well renowned professors,
qadis, mullas in Istambul as well as in other
important metropolis of the Islamic world. They
have contributed to our as well as to Turkish
literary heritage by at least two whole Divans, and
many separate, individual poems. The head of
the family, Abdulkerim, after whom one branch
of this family take their name ( Ćerimovic),
departed from Bosnia to Istanbul and settled
there. His son, Fa’iz, returned to Sarajevo where
he taught in Malkočeva Medresa. His other
son, Mehmed effendi Rifdi, however, stayed in
Istanbul.
Abdulkerim was a great poet, and his
descendants were not much behind him in
their talents. According to Safvet beg Basagic,
Mehmed effendi Rifdi was “soft and sensitive
poet” and is “without a doubt to become one of
the best Ottoman poets in the period before the
revival”.
Other two alims of this family Omer effendi
Rifdi and his son Muhammed Sadik effendi,
were eminent qadis of Bosnia. Besides that,
Muhammed Sadik was also a well known
calligrapher.
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
HISTORIJA OBRAZOVANJA †
:ϢϠόϟ΍ ΕϮϴΑ
ζΘϴϓϮϤϳήθΗ – ϱΪϓέ ΔϠ΋Ύϋ
ϥϮσΎ˷τΧ ˬΓΎπϗ ˬ˯΍ήόη ˬϥϮγέΪϣ
ζΘϴϓϭΪϤΤϣ ΪϤΣ΃
ϢϠόϟ΍ ΕϮϴΑ Ϧϣ ζΘϴϓϮϤϳήθΗ – ϱΪϓέ ΔϠ΋Ύϋ ήΒΘόΗ
ϦϣΎΜϟ΍ϭ ήθϋ ϊΑΎδϟ΍ ϦϴϧήϘϟ΍ ϲϓ Ϯϔϴϳ΍ήγ ϲϓ ΔϘϳήόϟ΍
ΓΎπϘϟ΍ϭ ΓάΗΎγϷ΍ Ϧϣ ΪϳΪόϟ΍ ΎϬ΋ΎϨΑ΃ Ϧϣ ήϬΘη΍ϭ ˬήθϋ
ϲϓ ΍ϮϠϤϋϭ ϝϮΒϨτγ΍ ϲϓ ΍ϮγέΩ Ϧϳάϟ΍ ϦϴγέΪϤϟ΍ϭ
ϲϓ έϭΩ ϢϬϟ ϥΎϛϭ ˬΓήϴΒϜϟ΍ ΔϴϣϼγϹ΍ ϥΪϤϟ΍ ϒϠΘΨϣ
ϰϠϋ ϦϴϠϣΎϛ Ϧϴϧ΍ϮϳΪΑ ϲϛήΘϟ΍ϭ ϲϨγϮΒϟ΍ ήόθϟ΍ ˯΍ήΛ·
.Δϳήόθϟ΍ Ϊ΋ΎμϘϟ΍ϭ ΕΎϋϮϤΠϤϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϜϟΎΑϭ ˬϞϗϷ΍
ϢϫΪΟ ϰϟ· ΔϠ΋Ύόϟ΍ ϩάϫ ϲϓ ζΘϴϓϮϤϳήθΗ ωήϓ ΐδϨϳϭ
ϢϠόϟ΍ ϞϴμΤΘϟ ϝϮΒϨτγ΍ ϰϟ· ήϓΎγ ϱάϟ΍ ϢϳήϜϟ΍ ΪΒϋ
ϰϟ· ΰ΋Ύϓ ϪϨΑ΍ ΩΎϋ Ϊϗϭ ˬϪΗΎϴΣ ΔϳΎϬϧ ϰΘΣ ΎϬϴϓ ήϘΘγ΍ϭ
ΎϤϨϴΑ ˬζΗϮϜϟΎϣ ΔγέΪϣ ϲϓ Ύγ˷έΪϣ ΎϬϴϓ ϞϤϋϭ Ϯϔϴϳ΍ήγ
.ϝϮΒϨτγ΍ ϲϓ ϱΪϓέ ϲϧΎΜϟ΍ ϪϨΑ΍ ϲϘΑ
Ϣϟ ϩΩΎϔΣ΃ϭ ϩ˯ΎϨΑ΃ ϦϜϟϭ ˬ΍ήϴΒϛ ΍ήϋΎη ϢϳήϜϟ΍ ΪΒϋ ϥΎϛ
Ϧϋ ζΘϴϏΎηΎΑ Ι˷ΪΤΗ ΪϘϓ ˬϝΎΠϤϟ΍ ΍άϫ ϲϓ ϪϨϋ ΍ϭήΧ΄Θϳ
Ύϔϴτϟ ΍ήϋΎη" ϥΎϛ Ϫϧ΄Α ϪϔλϮϓ ϱΪϓέ ϱΪϨϓ΃ ΪϤΤϣ
ϲϓ Ϛη ϰϧΩ΃ ϥϭΪΑϭ" ϪϔϴϨμΗ ϦϜϤϳ "ήϋΎθϤϟ΍ ϖϴϗέϭ
."ΔπϬϨϟ΍ ϞΒϗ ϦϴϴϧΎϤΜόϟ΍ ˯΍ήόθϠϟ ϰϟϭϷ΍ ϑϮϔμϟ΍
ήϤϋ ήϛάϧ ΔϠ΋Ύόϟ΍ ϩάϫ ϲϓ ϦϳέϮϬθϤϟ΍ ˯ΎϤϠόϟ΍ Ϧϣϭ
ϦϳάϠϟ΍ ˬϱΪϓέ ϱΪϨϓ΃ ϕΩΎλ ΪϤΤϣ ϪϨΑ΍ϭ ϱΪϓέ ϱΪϨϓ΃
ΪϤΤϣ ϥ΃ ΎϤϛ ˬΔϨγϮΒϟ΍ ϲϓ ϦϴϗϮϣήϣ ϦϴϴοΎϗ ΎϧΎϛ
.ΕΎσϮτΨϤϠϟ ΎΨγΎϧϭ ΎσΎτΧ ϥΎϛ ϕΩΎλ
85
† HISTORIJA OBRAZOVANJA
HILJADU I JEDAN IZUM
Andrea BISTRICH
Islamu trebamo biti zahvalni više nego što možemo zamisliti. Univerzitetski profesor iz
Manchestera napokon je obradio povezani izvorni materijal koji nudi sasvim drukčiju sliku novije
povijesti.
K
ad bi se pitao profesor Salim el-Hassani,
vremenskom razdoblju na zapadnjačkoj
povijesnoj skali koje se obično naziva
mračni srednji vijek, moralo bi se promijeniti
ime u muslimanski vijek. Jer, dok je Zapad
spavao, islamski svijet je postigao svoj vrhunac
mnogobrojnim znanstvenim i kulturološkim
izumima. «U Evropi, Americi i većini zemalja
engleskoga govornog područja uči se, da je
vrijeme, ustvari, stalo nakon Rimljana i Grka:
govori se o takozvanom mračnom vijeku. Ja
tvrdim da je to, pak, bilo zlatno doba islama»,
kaže Hassani. Utoliko je žalosnije, smatra on,
što su dosadašnji doprinosi muslimanskih
naučnika premalo cijenjeni na Zapadu.
Profesor El-Hassani, koji na univerzite-
tu u Manchesteru predaje lingvistiku i kulturne
znanosti, od 1993. godine traga za navodno
izgubljenom povijesti dužom od 1.000 godina.
Preradio je stotine arapskih manuskripta da bi
naše povijesne knjige upotpunio dijelovima sla-
galice iz islamskoga svijeta.
Uistinu su se dogodili mnogi važni pro-
nalasci i izumi između 600. i 1600. godine našega
vremena – znači u vremenu kad se islamski svi-
86 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
jet protezao između Kine i južne Španije. Ipak,
danas vrlo malo znamo o izumima za koje Za-
pad treba biti zahvalan muslimanima. Salim el-
Hassani je ubijeđen da su muslimanski učenjaci
još 600 godina prije rođenja Leonarda da Vin-
cija postavili kamen temeljac kasnijem procvatu
renesanse.
Mnoge spoznaje helenske klasike
prenesene su nam od muslimana. Arapski
učenjaci nisu samo lučonoše koje su čuvale
znanje Grka da bi ga kasnije ponovo vratili
Zapadu. Nasuprot grčkoj nauci, koja je u prvi
plan stavljala samo teoriju, muslimanska
nauka je, prije svega, praktična. Nove spoznaje
postizane su pomoću eksperimenata i opažanja.
Na takav način zasnovane su cijele naučne
discipline.
Mnogobrojni ajeti u Kur’anu opisuju
postupke u prirodi – od stvaranja Univerzuma,
pa sve do oplođene jajne ćelije. Čovjek mora
istraživati svoju okolinu i pronaći znakove
Stvoritelja; to traži islam. Astronomija,
medicina, metematika, arhitektura i geografija
razvile su se u najznačajnije stubove naučne
spoznaje srednjovjekovnog islama.

Medicina kao ponos nauka
«Allah nije spustio nijednu bolest, a da
nije u isto vrijeme spustio i lijek za nju», kaže
se u jednom hadisu. Islamski učenjaci bili su
uvjereni da je svaka bolest izlječiva, ukoliko
samo – po Božijoj volji – nađu odgovarajuće
lijekove.
Muslimanski ljekari osnovali su prve
bolnice na svijetu, razvili su stručnu specijalnost
koja se na Zapadu mogla naći tek 1.000 godina
kasnije. Bez islamske medicine, ne bi se mogla
ni zamisliti zapadna medicina.
Oko 1156. godine El-Nuri, bolnica u
Damasku, bila je najveća i najrazvijenija na
svijetu. Raspolagala je sa više od 8.000 kreveta
za stacionarnu njegu pacijenata. Medicinska
zaštita bila je besplatna. (Sada je tu smješten
muzej arapske medicine i nauke.)
Međutim, Bagdad je bio centar medi-
cinskog istraživanja. Tu su prakticirali veoma
poznati ljekari, kao što je Perzijanac Ebu Bekr
Muhammed ibn Zekerija er-Razi (864.-930.),
pionir porodiljske pomoći i očne medicinske
znanosti, otac dječije medicinske znanosti; on je
prepoznao sterilizirajuću osobinu čistog alko-
hola i upotrebljavao ga kao antiseptik.
Kad se biralo mjesto za izgradnju velike
bolnice u Bagdadu, Er-Razi je objesio tri kom-
ada mesa i onda odabrao ono mjesto na kome
je meso pokazalo najmanje naznaka truhljenja.
Pored svog posla hirurga i upravnika bagdadske
bolnice, istraživao je na području ospica i bogin-
ja. Njegova poznata knjiga o boginjama prvi put
je na latinski jezik prevedena 1565. godine. En-
ciklopedija u 23 toma, Er-Razijevo najveće djelo,
bila je prije 19. stoljeća jedna od najopširnijih
medicinskih naučnih rasprava koja je do tada
objavljena. Napisao je 183 medicinske knjige.
Svakog 27. augusta Iranci slave veličanstvena
djela svog izvrsnog medicinara.
Također, zbog svojih zasluga u medicini,
priznat je Ebu Ali el-Hussein ibn Sina (980.-
1037.), rođen u perzijskom Afšanu kraj Buhare
(danas Uzbekistan), na Zapadu više poznat pod
imenom Avicena. Njegov portret se nalazi i na
medicinskom fakultetu Sorbone u Parizu. Ko
je pročitao bestseler Noaha Gordonsa Medikus,
zvučat će mu poznato njegovo ime zato što je
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
HISTORIJA OBRAZOVANJA †
protagonist tog romana studirao medicinu kod
Ibn Sine.
Stara poslovica kaže: «Ko želi biti dobar
doktor mora biti avicienist». Ibn Sinino djelo
o općim principima medicine El-Kanun fit-
Tibb (Kanon medicine) ili, jednostavno, Kanon,
bilo je i na Zapadu duže od 600 godina najviše
korišteno standardno djelo. Opisane su teme
poput širenja bolesti, liječenja kožnih, nervnih i
spolnih bolesti; predstavljanje i analiza mnogo-
brojnih psiholoških i patoloških fakata; lomovi
kostiju, poremećaji organa, nauka o lijekovima i
slično. Do 17. stoljeća na medicinskim školama
kao što su Louvain i Montpellier korišten je kao
temeljno znanje (i prema UNESCO-u). Kanon
je čak 1909., znači u doba moderne medicine,
korišten na univerzitetu u Bruxsellesu.
Ibn Sina, koga zovu i islamskim Gale-
nusom (starogrčki ljekar), kao prvi opisuje sli-
ku bolesti meningitisa (upala moždane opne);
također je prvi prepoznao zašto se epidemije
šire i zašto je tuberkuloza zarazna. Od 1937. go-
dine, 900 godina poslije njegove smrti, Turska
uvodi dan sjećanja u čast na velikog musliman-
skog ljekara i enciklopedistu.
Algebra, algoritmi, astronomija
Mnogo toga što nam je došlo iz
arapskog svijeta danas koristimo kao da se
samo po sebi podrazumijeva. Pri tome je samo
manjini poznato da muslimanskim učenjacima
i istraživačima treba zahvaliti na tako lijepim,
odvažnim ili korisnim izumima.
Mnogima nije poznato da je algebra
na Zapad došla iz arapskog svijeta, izumio je
perzijski genije El-Havarizmi (780.-850.), koji
je, također, razvio nauku o algoritmima i uveo
decimalne brojeve i nulu iz indijskog u arapski
a time i u moderne brojčane sisteme. Isto tako,
mnogi ne znaju da je kahva, naš omiljeni na-
pitak (širom svijeta se dnevno popije 1,6 mili-
jardi šoljica), prvobitno arapsko, iako slučajno
otkriće: uz 18. stoljeću je čobanin Halid primije-
tio da njegove životinje jedu crvene bobe od ko-
jih postaju začuđujuće živahne. Sufije u Jemenu
pravili su kuhivo, el-kahva, od tih crvenih boba,
koje bi popili da ostanu budni i koncentrirani
kad bi do kasno u noć izgovarali svoje molitve.
87
† HISTORIJA OBRAZOVANJA
Ali, ko zna da je Ebu el-Kasim Halaf ibn
el-Abbas el-Zahravi (936.-1013.) razvio više od
200 hirurških instrumenata koji su dugo bili
revolucionirni u medicinskoj znanosti?
Ko je slutio da je prvi globus, nastao u
12. stoljeću, konstruirao muslimanski geograf
Ebu Abdullah Muhammed el-Idrisi (1100.-
1166.)? Na 400 kg. teškoj zemaljskoj kugli od
čistog srebra oslikano je sedam kontinenata – sa
važnim trgovačkim rutama, rijekama i jezeri-
ma, velikim gradovima, dolinama i planinama.
Za Rodžera II., kralja Sicilije, načinio je El-Id-
risi atlas sa 70 karata, takozvanu Rodžerovu
knjigu, u koju je ucrtao kontinente Evropu,
Aziju i Sjevernu Afriku. U slijedećim stoljećima
su El-Idrisijeve svjetske karte korištene u cijeloj
Evropi; i Christopher Kolumbo ih je nabavio za
svoja putovanja. El-Idrisi je, 350 godina prije
Kolumba i dva stoljeća prije Marca Pola. poka-
zao da je zemlja okrugla, shvatanje koje su tada
muslimanski učenjaci općenito dijelili, dok se u
Evropi uporno tvrdilo da je zemlja ravna.
Kome je poznato da je egipatski ljekar
Ibn en-Nafis (1210.-1288.) u 13. stoljeću prvi
put opisao mali krvotok, odnosno plućni tok?
Prepoznao je i opskrbu srca kroz koronarne su-
dove. Ali, to otkriće mu je naknadno priznato
tek 1957. godine, 670 godina nakon njegove
smrti,.
A ko je čuo za Abbasa ibn Firnasa
(810.-887.), koji je, 852. godine, izgradio prvi
leteći aparat i, pred očima zadivljene publike,
spustio se sa munare velike džamije u Kordo-
bi? Svoj drugi uspješni let poduzeo je gotovo
kao 70-godišnjak. Gotovo 20 godina je radio
na popravkama prvog aparata. Hiljadu godina
prije braće Wright i sedam stoljeća prije kon-
strukcija Leonarda da Vincija, Ibn Firnas je bio
prvi čovjek u povijesti koji je poduzeo naučni
pokušaj leta. Njemu u čast, Libijci su štampali
poštansku markicu sa njegovim portretom, a u
Iraku je aerodrom Ibn Firnas, na sjeveru Bag-
dada, nazvan po njemu.
Mnogo više je cijenjen u arapskom svi-
jetu nego na Zapadu, u Basri, u Iraku, rođeni
Ebu Ali el-Hasan ibn el-Haitham ili Elhazen
(965.-1039.). Ne samo da važi kao utemeljitelj
optike, nego je i najviše citirani fizičar srednjeg
vijeka i prokrčio je put na području matema-
88 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
tike, astronomije i fizike. On je izumio prvu
kameru na svijetu i nazvao je kamara, arapska
riječ za privatnu prostoriju ili mračnu sobu. Od
2003. godine, iračka novčanica od 10.000 di-
nara podsjeća na tog univerzalnog učenjaka. U
dalekom svemiru, asteroidu 59,239 dali su ime
Elhazen.
Irački učenjak El-Haitem analizirao je
konstrukciju oka, prepoznao je važnost sočiva
i u naučnim eksperimentima opovrgao je grčku
teoriju vidnih zraka, prema kojoj iz ljudskog
oka izlazi nevidljivo svjetlo i opipava okolinu.
Njegova istraživanja svjetloloma (dioptrije) i sv-
jetlosne refleksije dovela su ga do toga da proiz-
vede kamen od stakla za čitanje, a to ga je učinilo
izumiteljem lupe. Njegovi spisi, među njima
poznato djelo Kitab el-Manazir (Knjiga optike),
inspirirali su Rogera Bacona u 13. stoljeću da
izumi naočale. Veliki broj njegovih spoznaja o
optici i svjetlolomu, koje su imale značajan uti-
caj na evropske mislioce od Bacona do Keplera,
pripisan je kasnije Isaacu Newtonu.
Danas to više nije tajna da su najpoznatiji
izumitelji i naučnici Zapada, među njima Rog-
er Bacon, Leonardo da Vinci, Johan Kepler ili
Nicolas Kopernik, veliki dio svojih inspiracija
uzimali iz djela svojih arapskih kolega.
Ipak, u našim povijesnim knjigama to
nije nikako ili je samo usput spomenuto. Radi-
je se polazi od toga da je moderna civilizacija,
počev od renesanse, nastala upravo iz ničega.
Pogrešno shvaćena sujetnost? U svakom slučaju,
krajnje kratkovida, pa čak i etnocentrična sv-
jetska slika, smatra profesor El-Hassani.
Kršćanske dogme
Dok je islamski svijet pružao ruke prema
zvjezdama znanja i posvetio se svjetlu spoznaje,
kršćanski zapad je propadao u tami. To se može
i doslovno shvatiti, jer islamski gradovi, kao što
je Kordoba u Andaluziji, koju su 711. osvojili
Arapi i taj grad samo četiri godine kasnije postao
glavni grad muslimanske Španije, uživali su još
tada uličnu rasvjetu, u vrijeme dok je London
zasluživao naziv prljave, tamne rupe.
Evropa gotovo i nije imala infrastrukture,
a da i ne govorimo o centralnoj vladi. Studenti
i učenici iz svih dijelova svijeta dolazili su u

Kordobu da bi se tu obrazovali. U 19. stoljeću
je biblioteka u St. Gallenu, sa 36 tomova, bila
je najveća biblioteka kršćanske Evrope; u isto
vrijeme, u muslimanskoj Kordobi učenjaci su na
raspolaganju imali već mnogo više od 500.000
knjiga.
Katolička crkva je nedvosmisleno izjas-
nila svoje stajalište: duhovna sloboda, nije bitno
na kom polju, bila je bogohulno satansko djelo.
Ko se, ipak, usudio zastupati mišljenje koje
odstupa od vladajućih dogmi, makar to bilo
samo iz naučne radoznalosti, prekršio bi dobro-
bit kršćanskog svjetskog uređenja i kažnila bi ga
inkvizicija.
Sa humanističkog gledišta, bila je to epo-
ha propasti. Mnoge davnašnje tekovine grčko-
rimske antike – književne, naučne, tehnološke
i civilizacijske – posvećene su raspadu i gubile
su se kroz stoljeća. Nije ni čudo da je muslim-
anima kršćanska Evropa izgledala zaostalo, ne-
organizirano, strateški beznačajno i zato, u biti,
irelevantno. Gradovi kao Bagdad, Damask, Kai-
ro i Kordoba bili su centri civilizacije, trgovine
i kulture.
Kuća mudrosti
Dar el-islam – islamski svijet – širio
se preko tri kontinenta. Pod Abasijama (749.-
1258.) dostigao je jedinstvene civilizacijske
uspone.
U Iraku su Abasije, u takozvanoj
konzervativnoj revoluciji, smijenile Emevije, koji
su kod mnogih pobožnih dijelova stanovništva
važili kao previše svjetovni. Bagdad, koji je bio
tek nanovo sagrađen, zbog povoljnog položaja,
proglašen je, 762. godine, budućim glavnim
gradom. Odatle se trebalo slijedećih 500 godina
vladati velikim muslimanskim carstvom. U to
vrijeme Bagdad je bio najbogatiji grad na svijetu,
centar umjetnosti, kulture, nauke i istraživanja i
po veličini drugi grad, poslije Konstantinopola.
Abasijski halifa Muhammeda el-Mehdi
(775.-785.) ubrzo je prepoznao svoju posebnu
nadarenost za naučnim djelima. Mnoga djela
iz njegove lične zbirke bila su plijen njegovih
pohoda u stranim zemljama. Njegov sin je nas-
tavio djelo koje je on počeo. A i njegov nasljed-
nik, Harun er-Rešid (786.-809.) – njegov hilafet
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
HISTORIJA OBRAZOVANJA †
označio je veliku kulturnu renesansu u Bagdadu
i drugim gradovima carstva – u međuvremenu
je uživao u krasnoj biblioteci izvrsnih djela
neprocjenjive vrijednosti. To je bio onaj Harun
er-Rešid koji je osnovao Bejtu-l-Hikmah, Kuću
mudrosti, i time zbirci znanja dodijelio stalno
mjesto.
Samo nekoliko godina kasnije, daleko
izvan granica grada raščulo se da je u Bagdadu
nastao centar duhovnih i prirodnih nauka sa
do tada nepoznatim razmjerama. (Sa sličnom
tradicijom osnovan je Daru-l-Hikmah 1004. u
Kairu pod fatimijskim halifom El-Hakimom
bin Amrullahom).
Tu se sastajala elita muslimanskih
učenjaka iz čitavog svijeta. Svakodnevno su
dolazili da bi studirali umijeće čitanja i pisanja;
mnogi su radili na prevodima i vježbali diskurs
i dijalog. Tu su prevedena perzijska djela kao i
sva antička djela do kojih se ikako moglo doći
– Galen, Hipokrat, Platon, Aristotel, Ptolomej,
Arhimed i drugi. Bagdad se avansirao u kosmo-
politsko otapalo; govorilo se arapski, farsi, he-
brejski, latinski, grčki i sirijski, aramejski i san-
skritski (na ovom posljednjem su bili sastavljeni
mnogi staroindijski matematički manuskripti).
Tako žive intelektualne aktivnosti
postale su moguće, prije svega, kroz proizvod-
nju papira. Prvi papir stigao je u Irak oko 750.
iz Kine – putem svile preko Samarkanda – četiri
stoljeća prije nego što je stigao u Evropu. Krat-
ko iza toga, u Bagdadu je izgrađena prva tvor-
nica papira. (u Bolonji je 1293. sagrađena prva
tvornica papira u kršćanskoj Evropi). Na suku
El-Varakin, bagdadskoj pijaci papira, jedna do
druge bile su stotine prodavnica papira, koje su
uglavnom držali učitelji i pisci. Mnoge su bile
mali centri nauke i književnosti. Krajem 10.
stoljeća pobjednički pohod papira u cjelokup-
nom arapskom svijetu u potpunosti je potisnuo
pergament i papirus.
I Abdullah el-Ma’mun planirao je nastav-
iti djelo svoga oca Haruna er-Rešida i svom nar-
odu biti dobar pokrovitelj umjetnosti i učenosti.
Međutim, prije toga je morao sebi osigurati hi-
lafet (813.-833.) u nemilom građanskom ratu
protiv svoga brata El-Amina. El-Ma’mun je bio
pravi intelektualac tjeran neugasivom žeđu za
znanjem. Kaže se da je pisao guverneru Sicilije
89
† HISTORIJA OBRAZOVANJA
i zamolio ga da mu da čitavu biblioteku Sicilije,
za koju se kaže da je sadržavala neke značajne
filozofske i naučne knjige. Odgovor guvernera
bio je odobravajući: dao je da se halifi urade
kopije svake knjige u biblioteci.
Drugi put je El-Ma’mun poslao više od
stotinu deva da bi u Bagdad donijele rukopisne
knjige i manuskripte iz Horosana u Iranu. El-
Ma’mun je dao nalog za gradnju prve opser-
vatorije na svijetu; osnovao je bolnicu i oživio
više od 300 obrazovnih ustanova. Kad god
je bilo moguće, halifa je provodio vrijeme sa
učenjacima i sudjelovao je u njihovim preda-
vanjima i raspravama.
Mnoge poznate ličnosti iz naučnog
života, bezbroj učenika i studenata, u slijedećih
400 godina, prošlo je kroz ovo mjesto znanja i
mudrosti; vođeni su mnogobrojni razgovori,
dostignute mnoge spoznaje prije nego što je
počelo opće propadanje veličanstvenog doba
islamskog procvata u 13. stoljeću. Godine
1258., najezdom Mongola, Bagdad je uništen i
opljačkan. Kaže se da je voda Tigrisa dugo bila
crna od tinte hiljada knjiga koje su osvajači ba-
cili u rijeku.
140 gradova na listi čekanja
«Kako se brzo zaboravi povijest», žalio je
davno George Washington. Profesor El-Hassani
je ovo upozorenje ozbiljno shvatio. Pokrenuo
je sve ručice da u svijest javnosti vrati olahko
zaboravljenu muslimansku tekovinu.
Osnovao je fondaciju za znanost,
tehnologiju i civilizaciju i za nju uspio
zainteresirati mnoge poznate učenjake i ličnosti;
napisao je bestseler: 1001 Inventions. Muslim
Heritage in our World i, kao da to nije dovoljno,
koncipirao istoimenu izložbu, koja je prošle
godine prvi put prikazana u Museum of Science
and Industry u Manchesteru.
Za samo tri mjeseca, došlo je 80.000
posjetilaca. 1001 Inventions mogao se razgledati
do početka februara u nacionalnom muzeju
u Cardifu, Wales; druga mjesta prikazivanja
u Engleskoj su Think Tank u Birminghamu,
Science center u Glasgovu i, ako ostane dovoljno
vremena, London i New Castle. Poslije toga će
izložba krenuti na dug put kroz čitavu Evropu,
90 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
pa i do arapskog svijeta. U zemlji i inozemstvu,
na listi čekanja uređivača izložbe nalazi se
140 gradova. Ogroman uspjeh, sa kojim je El-
Hassani vjerovatno najmanje računao.
Ipak, neka pitanja ostaju otvorena i na-
kon posjete izložbi i lektire iz knjiga. Naprimjer,
zašto je doba islamskog procvata, sa ogrom-
nim naučnim i kulturološkim tekovinama, sa
početkom renesanse zadesio tako brz kraj?
Također, i pitanje zašto je doprinos koji
islamski svijet danas daje daljem razvoju unauke
toliko iznenađujuće mali u ukupnom poređenju
sa ostalim zemaljama. Profesor, makar zasad,
nema odgovor. Ali, to ni u kom slučaju ne uman-
juje iznad svega sveukupni pozitivni dojam sa-
branih fakata i često zabavnih detalja iz povijesti
Orijenta i Okcidenta.
Pojavio se veliki interes za islam kao vje-
ru, običaje i islamsku kulturu i civilizaciju, prije
svega nakon 11. septembra 2001. godine, izjav-
ljuje El-Hassani. «Odjednom su ljudi htjeli znati
sve o islamu.» Taj veliki interes pokazuje koliko
se trude da istinski razumiju, da se približe i
da ni u kom slučaju odmah ne odbace ono što
je sprva strano i drukčije. To saznanje tješi. U
vremenima kao što je ovo, kad se vode moderni
križarski pohodi, kad slike neprijatelja jačaju,
kad se Zapad nijedne religije ne boji koliko is-
lama i kad čak i političari i vladari govore o ot-
vorenoj borbi kultura, najbolje bi bilo da postoji
10.001 ili čak 100.001 ovakav projekt.
Prevela s njemačkog:
Mevla Suljić
† PREGLED
FENOMENOLOŠKI
I HERMENEUTIČKI
OGLED O
ISLAMSKOJ ETICI
(Mustafa Spahić: Etika i društvo, BEMUST,
Sarajevo, 2006.)
Afirmiranim i plodonosnim autorima
poput Mustafe Spahića može predstavljati
otežavajuću okolnost pisanje knjiga u vremenu
njihovog nesrazmjernog štampanja i izdavanja
u odnosu na broj onih rijetkih naslova i djela
koji se istinski, od korica do korica, i pročitaju.
Uloženi trud da se napiše kvalitetna knjiga pred
stalnom je opasnošću ovdašnjeg ignorantskog
i nivelirajućeg odnosa nepostojeće kritike.
Književnik Nedžad Ibrišimović s pravom
primjećuje kako je ozbiljna književna kritika u
domovini iščezla iz prostog razloga što se knjiga
kod nas vrlo malo i ovlaš čita.
Ipak, najnovija knjiga Mustafe Spahića
Etika i društvo, idejnim, tematskim, sadržajnim,
relacijskim,pojmovnim i naučno-istraživačkim
predmetom i ciljem autorskog pisanja i
promišljanja, pretendira da nadmaši čitalačku
suzdržanost spram čitanja knjiga. Zašto?
Zato što knjiga Etika i društvo stoji na
čvrstim temeljima jasno formulirane ideje.
Ta ideja je sistematičan i metodičan pokušaj
autora da definira, terminološki odredi,
istakne, naznači i objasni specifikum jedne
islamske, univerzalne, heterenomne etike u
odnosu na sve druge takozvane autonomne,
u biti relativne, parcijalne i partikularne etike.
Preciznom terminologijom, čitaocu su u knjizi
predstavljeni i razjašnjeni osnovni, najučestaliji
etički i moralni pojmovi, kategorije i odnosi, kao
što su: dobro i zlo, nijjet, sloboda volje i savjest,
zatim moralna norma i moralni sud, zabrana
i grijeh, obaveza i dužnost, etika i nauka...
Nakon što definira jedan pojam Spahić isti
pojam višestruko analizira i propituje njegova
značenja. To najčešće čini metodologijom
navođenja kur`anskih ajeta, potom citiranjem
92 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
hadisa te navođenjem citata velikih mislilaca,
npr. A. Izetbegovića, A. Camusa, A. Malrauxa,
Platona, Aristotela, V. Hugoa, N. Smailagića.
Metodološki krug propitivanja značenja etičkih
pojmova Spahić završava vlastitim stavovima,
spoznajama i sintezama. Tako prof. Spahić
osnovne pojmove morala definira, raščlanjuje i
objašnjava na slijedeći način:
“Ruh je, u čovjeku iskonska, primordijalna,
prirođena i neuništiva lična veza, direktna veza
svakog čovjeka sa svojim Stvoriteljem.
S obzirom da u fizičko-biološkom i materijalno-
izvanjskom smislu, u čovjekovom organizmu
odumiru sve ćelije i budu obnovljene i regenirane
novim za sedam godina, to znači da u čovjeku nije
Ruha ljudsko pamćenje i sjećanje ne bi moglo biti
duže od sedam godina… Tako, ovisno od namjere,
nijjeta ili razloga radi kojeg se čini, nije svako
ubistvo moralno nedopustivo. Ubistvo drugog
čovjeka u nužnoj bezizlaznoj odbrani kad se čovjek
potpuno nevin, ni kriv ni dužan brani od napadača
ili ubistvo neprijateljskog vojnika u ratu na drugoj
neprijateljskoj, agresorskoj strani dok traju direktne
neposredne borbe može biti i tretira se kao čin
patriotizma, požrtvovanosti i hrabrosti, pa čak i
pravičnosti ukoliko se ubijaju neprijateljski vojnici
u zaštiti žena, djece, nemoćnih, bolesnih i starih
osoba.”
Objašnjavajući odnos između Božije
apsolutne slobode i stvaranja i ljudskog
relativnog izbora i odgovornosti u činjenju djela,
prof. Spahić zamršene apologetske rasprave
o spomenutoj temi nastoji pojednostaviti i
približiti prosječnom čitaocu:
“Tako je, slikovito rečeno, čovjek odgovoran
za svoje sijanje pšenice, kukuruza, ječma, raži, zobi,
ali samo Bog odlučuje koje će zrno niknuti. Ukoliko
ne posije pšenicu, čovjek je odgovoran za svako
neposijano zrno. Isti je slučaj sa brakom. Čovjeku
je brak obaveza – farz, a samo Bog odlučuje hoće li
u braku imati samo mušku ili samo žensku djecu
ili i mušku i žensku ili neće imati nikako djece.“
Pišući o etici i moralu, prof. Spahić je
vjerovatno prvi bosanskohercegovački autor
koji je uočio bitnu terminološku i semantiču
distinkciju među islamskim pojmovima dobra.
Etički pojam Ma`ruf Spahić u knjizi definira
kao općepoznato dobro, analogno tome Munker
je općepoznato zlo, dok je Hajr imenovan

pojmom konkretnog dobra, Ihsan je definiran
kao sinteza moralnih vrlina. Čitaocu ne treba
posebno naglašavati kako su tradicionalni
islamski pojmovi dobra i dobročinstva u
literaturi na bosanskom jeziku uglavnom
prevođeni jednoznačno, neizdiferencirano, kao
da se radi o sinonimima, a ne o pojmovima
iznijansiranog, specifičnog značenja. Suhoparni
i deskriptivni, često i dosadni stil pisanja ovako
zahtjevnih knjiga, profesor Spahić je izbjegao
na sebi svojstven i karakterističan način.
Nazivajući savjest seizmografskim
aparatom u duši čovjeka, zaborav Ahilovoom
petom čovjeka, a Dedžala jednodimenzionalnim
i jednookim dobom, sučeljavajući oprečna
mišljenja i stavove o izvoru, porijeklu i značenju
morala, obrađujući konkretne nemoralne
pojave u bosanskohercegovačkom društvu,
autor je knjizi, pored naučnog, utisnuo i
snažan dijaloški i kritički pečat. Autor je,
apostrofirajući nezamjenljivu društvenu ulogu
morala, citirao Huseina ef. Đozu, koji je tvrdio
da će komunistički sistem vlasti opstojati sve
dok ga budu pronosili i zastupali vjernici,
odnosno djeca vjernika. Sličnu misao u svojoj
knjizi Vodič mladom muslimanu izrekao je i
S. H. Nasr, smatrajući da su vrline milosrđa
i socijalne pravde u zapadnim društvima
naslijeđe kršćanskog morala koje su intuitivno
i podsvjesno usvajali i praktično nereligozni
Evropljani.
Drugi dio knjige tretira konkretne
etičke teme: od primitivizma i psovke, kocke,
praznovjerja, do droge, prostitucije, potvore
i klevete. Sve ove teme, svojim sadržajem i
neiscrpnom moralnom pourukom, mogu biti
optimalan izbor za etičku poruku jedne hutbe
u džamiji ili pedagoški oslonac odgajateljima u
odgojno-obrazovnom radu. Čitalac će primijetiti
da je autor na nekoliko mjesta citirao obimne
pasuse iz djela A. Izetbegovića i A. Camusa.
Citati na prvi pogled izgledaju bespotrebno i
zamarajuće dugi. Objektivnije gledano, najduže
citirani navodi iz nekih djela su neraskidive
misaone cjeline o dubokim promišljanjima onih
najvažnijih etičkih pitanja, izazova i dilema sa
kojima se na teorijsko-saznajnom i analitičkom
planu suočio sam prof. Spahić. Ne uvrstiti u
knjigu takve citate u cjelovitoj, originalnoj,
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
neskraćenoj formi, bez obzira na njihovu
dužinu, bio bi, metodološki gledano, znatno
veći propust i grijeh autora od čestog navođenja
opširnih citata. Šezdeset stranica trećeg dijela
knjige popunjeno je Rječnikom osnovnih termina
i pojmova. Ubijeđen sam da Rječnik neće biti
suvišan i mnogo obrazovanijim i upućenijim
čitaocima od potpisnika ovog prikaza. Poznajući
njegovu intelektualnu energiju i strast prema
pisanju, izvjesno je da će prof. Spahić napisati
još poneku knjigu i time uvećati svoj obimni
bibliografski opus.
Ipak, krajnje je neizvjesno hoće li uspjeti
napisati relevantnije, svrsishodnije, sadržajnije
i korisnije štivo od knjige Etika i društvo. Ako
čitalac sumnja u izrečeno, neka se prepusti
izazovu čitanja knjige!
Meho Šljivo
RIZNICA
POSLANIKOVOG
SUNNETA I EDEBA
Ibn Kajjim el-Dževzije, Poslanikove fetve,
prijevod sa arapskog: Jasmin Hadžikadunić, El-
Kelimeh, Beograd, 2006.
Posljednjih nekoliko godina na
bosanskom jeziku objavljene su izuzetno
vrijedne biografije o životu Božijeg poslanika
Muhammeda, a.s. Posebno zapažena djela iz te
oblasti su prijevod na bosanski jezik poslaničke
biografije autora Ebu Bekra Siradžuddina pod
naslovom Muhammed, a.s. i prijevod slavnog
Ibn Hišamovog tradicionalnog djela Životopis
Muhammeda, a.s.
Biografije Poslanikovog života, mnoštvo
najsitnijih detalja iz Poslanikovog porodičnog
i društvenog života koje ti životopisi sadrže,
nedvojbeno ilustriraju – kako je to lucidno uočio
akademik Enes Karić – da je Poslanik islama
Muhammed, a.s., bio konkretna povijesna ličnost
i da je njegov život tekao pod „punim svjetlom
93
† PREGLED

historije“. To nije slučaj sa ostalim Božijim na najrazličitija pitanja o seksualnoj etici i

poslanicima i vjeronavjestiteljima. Mnogi detalji
iz njihovog života, fenomen njihove poslaničke
misije, zatim način ophođenja i komuniciranja
ovih poslanika sa svojim savremenicima, ostali
su prekriveni velom tajni i nepoznanica.
S obzirom da je Poslanikov život vjerno
opisan u dostupnim historijskim izvorima
i autentičnim zbirkama hadisa, sasvim je
razumljivo – kako ukazuje Muhamed Asad
– da „vođstvo našeg Poslanika obuhvata život kao
složenu suštinu, cjelovitost moralnih i praktičnih,
individualnih i socijalnih manifestacija islama».
Klasično djelo Ibn Kajjima el Dževzije
Poslanikove fetve u prijevodu na bosanski jezik
sadrži nejvjerodostojnije fetve Muhammeda,
a.s., o širokom spektru pitanja koje su tokom
poslaničke misije Muhamedu, a.s., u raznim
životnim prilikama postavljali njegovi vjerni
ashabi, njegove časne supruge ili se najčešće
izrijekom ne imenuje osoba koja se obraća
Poslaniku. Umjesto toga, susreću se neodređene
formulacije: “Upitan je Allahov Poslanik
Muhammed, a.s.“, „neki čovjek je upitao Poslanika,
a.s.“
Pored fetvi o obredoslovlju, koje su,
razumljivo, u knjizi i najbrojnije, zabilježeni su
i Poslanikovi hadisi koji se odnose na intimna i
porodična pitanja, krvne delikte, zatim propisi
o nasljedstvu, kaznenom i krivičnom postupku,
kao i fetve o političkom djelovanju, medicini
i liječenju i čitav niz fetvi o pojedinačnim i
specifičnim pitanjima .
Knjiga sadrži 700 vjerodostojnih fetvi,
odnosno hadisa, i 86 hadisa koji se u hadiskoj
nauci valoriziraju kao daif – slabi hadisi.
Prevodilac knjige na bosanski jezik u uvodu ističe
kako je sa valorizatorom knjige Abdulkadirom
Arnautom odlučio odstraniti sve apokrifne
hadise kako bi čitaoci izbjeli svaku sumnju u
vjerodostojnost fetvi.
Knjiga Poslanikove fetve zorno
demonstrira otvoreni i slobodni princip
Poslanikovog poučavanja svojih sljedbenika.
Muhammed, a.s., odgovara na njihova
najintimnija pitanja i najljubaznije ih savjetuje.
On poučava i upućuje ne samo punoljetne
muškarce već i svoje supruge i savremenice.
Spremnost Poslanika, a.s., da daje odgovor
intimnom životu supružnika ilustrativno govori
o islamskom sveobuhvatnom konceptu odgoja i
obrazovanja, ali i o univerzalno prožimajućem
konceptu Poslanikovog sunneta. Nema tabu-
tema. Nema skrivanja znanja. Ne postoji strah
i zaziranje od pitanja. Ljudska znatiželja se
ne smatra grijehom. Knjiga Poslanikove fetve
odslikava nam Poslanikov nauk u svoj njegovoj
suptilnoj plemenitosti i raskošnoj dobroti, u
svijetlim tonovima vedrine i nade kojom su
zračile Alejhisselamove riječi i poruke. Za
učinjena dobra djela blagoslovljeni Poslanik
neizostavno spominje izdašne nagrade na
budućem svijetu. Ne zaboravlja se, međutim,
ni na ovozemne ljepote. Ashabima, svojim
životnim saputnicima, poslanik Muhammed,
a.s., ne obraća se kao klasični propovjednik. On
sa njima razgovara, nastoji im i logički dokazati
prednosti islamskoga puta i izbora.
Prevodiocu i priređivaču knjige
dugujemo zahvalnost što su, pored izvrsno
tehnički obrađene i dizajnirane knjige, čitaocu
uz prijevod hadisa ponudili i originalnu, arapsku
verziju fetvi. Ponegdje izostavljeni dio arapskog
teksta fetve, kao što je to slučaj na 308. strani,
ne umanjuje izvanredan dojam o knjizi. Tiraž
od 300 štampanih primjeraka je, ipak, odveć
skroman za knjigu ovakvog značaja.
Meho Šljivo

94 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


PRILOG
RAZUMIJEVANJU
IŠČITAVANJA SIRE
Muhammed Revvas Kal’ahdži: Ličnost
posljednjeg Allahovog poslanika, s arapskog
preveli hfz. Safvet Halilović i Mehmed Klico, El-
Kalem, Sarajevo, i Islamski pedagoški fakultet
u Zenici, 2006.
Knjiga Ličnost posljednjeg Allahovog
poslanika u uvodna dva poglavlja isuviše
podsjeća na knjige sire koje smo imali prilike
čitati na našem jeziku. Na više od pedesetak
stranica autor Muhammed Revvas Kal’ahdži
na uobičajen način, nadugo i naširoko, uvodi
čitaoca u životopis Poslanika islama baveći se
detaljno prilikama na Arabijskom poluostrvu
kakve su bile prije pojave Muhammeda, s.a.v.s.,
i objavljivanja Kur’ana. To je nesrazmjerno dugo
u odnosu na preostali dio knjige, u kome mu je
preostalo da se bavi bitnijim događanjima, ali
je to valjda šablonski pristup arapskih autora,
čemu se, očito, njima teško oduprijeti. Kal’ahdži
je i poslije povremeno slijedio klišee hronologije
događanja, ali, kad se oteo klasičnom pristupu,
uspio je da njegova studija većim dijelom ne
bude kopiranje sličnih knjiga sire i da autorsku
pažnju usredsredi na razmatranje nekih od
mnogobrojnih aspekata ličnosti poslanika
Muhammeda, s.a.v.s., onako kako je to sebi i
naslovom zadao.
Naravno, to i nije lahak zadatak, pa
autor Muhammed Revvas Kal’ahdži u Uvodu
navodi: «Nije poznato da je historija, počevši od
vremena kad je Uzvišeni Allah stvorio Adema,
a.s., pa sve do naših dana iznijela toliko detalja i
preciznih podataka o ponašanju nekog čovjeka
kao što je slučaj sa životom i ponašanjem
Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Nije
nam poznato da je životopis bilo kojeg čovjeka
priređivan, kritički obrađivan i faktografski
prečišćavan kao što je slučaj sa životopisom
Muhammeda, s.a.v.s.», a potom dodaje da
životopis Poslanika, s.a.v.s., «sadrži dosta
gipkosti i pruža brojne mogućnosti tumačenja.
Zapravo, to ne znači da, iako je čovjek nešto
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
iz tog životopisa pažljivo pročitao, prilikom
novog pažljivog čitanja ne može izvući neko
dodatno razumijevanje koje mu prilikom
prethodnog čitanja nije naumpadalo... Čini se
da se Poslanikov, s.a.v.s., životopis može čitati
na hiljadu načina i da se svaki razlikuje od
ostalih».
Tako, u poglavlju Poslanik kao politička
ličnost, iščitavamo razrađena potpoglavlja o
njegovoj politici u izgradnji države, vođenju
unutrašnje, ekonomske i vanjske politike.
Poglavlje o Poslanikovoj vojničkoj ličnosti
obrađeno je kroz segmente njegovih osobina
kao vojskovođe, pripremanje boraca za borbu,
naoružavanje, preventivne mjere za vođenje
borbe. Uspješnim se doimlje i završno poglavlje
Poslanik kao pedagog, koje je raščlanjeno
u segmente o definiciji odgoja, njegovim
svojstvima kao odajatelja, pedagoškim načelima
i sredstvima kojih se predržavao i kojima se
koristio. Posebno je bitno je što je s dosta
digniteta obrađeno i poglavlje koje je nespretno
naslovljeno kao Podrška poslaničkoj misiji, a
u kome se autor, zapravo, bavi nesumnjivim
nadnaravnim djelima kojima je Allah, dž.š.,
obdario sve svoje poslanike, pa je, na specifičan
način, tako bilo i u primjeru poslanika
Muhammeda, s.a.v.s., i mudžiza kojima je
podržana njegova poslanička misija.
Dr. Safvet Halilović, jedan od
prevodilaca, navodi u predgovoru da će «ova
studija dobro doći ne samo studentima islamskih
i humanističkih nauka» te da je «objavljivanje
ove knjige i na bosanskom jeziku veoma bitno,
naročito u vremenu u kome savremeni čovjek
ne može naći svoje stajalište... koje će mu
omogućiti da taj svijet razumije i sebe odredi i
usmjeri u njemu».
Knjiga je prvi put objavljena u Bejrutu
1998. godine, a kao izdavači prijevoda na
bosanski jezik (biblioteka Hadis i sira) zajedno
su potpisani El-Kalem iz Sarajeva – Izdvački
centar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini i Islamski pedagoški fakultet u
Zenici.
Isnam Taljić
95
† PREGLED
UŽIVLJENOST U
MUHADŽIRSKI
ŽIVOT NA SJEVERU
Uzeir Bukvić: Sijermina djeca, reportaže, izdanje
autora, Sarajevo – Oslo, 2006.
Rahmetli Zulfikar Zuko Džumhur, veliki
karikaturist, izuzetan putopisac i vrsni pisac
reportaže – shodno vremenu u kome je živio
i dobro ga poznavao ­ – definirao je novinsku
reportažu kao jedinu literaturu za narod.
Međutim, iako su objavljivani i objavljuju se
tekstovi s takvim nadnaslovom, reportaža je
gotovo iščeznula u ratnom i poratnom bh.
novinarstvu.
Zato posebno raduje pojavljivanje knjige
novinskih reportaža Uzeira Bukvića, predratnog
dopisnika TV Sarajevo iz Brčkog i Posavine,
sada nastanjenog u Norveškoj, pod neobičnim
naslovom Sijermina djeca. Helem, u našoj
sandžačkoj mitologiji (a Bukvić je sandžački
Bošnjak) očuvana je priča o nekoj Sijermi koja
je imala buljuk djece, pa ih život rasijao izvan
zavičaja. Njegova knjiga svjedoči o Bošnjacima
koje su ratni usud i tzv. međunarodna zajednica
– poput Sijermine djece – rasijali svukud po
svijetu, pa su zaživjeli i tamo gdje nismo mogli
ni zamisliti da će nas ikad i ikako biti u velikom
broju, eto i u Norveškoj; surovoj, hladnoj,
dalekoj, primamljivoj, sada najbogatijoj zemlji
na svijetu.
U ovoj knjizi okupljene su novinske priče
o Bošnjacima između egzodusa i svikavanja na
život na sjeveru kao na nešto najnormalnije.
Uzeir Bukvić ispreda svjedočanstva o tome
međuvremenu, šta je i kako je bivalo s našim
ljudima. To nisu svjedočenja naknadne pameti,
nego, neposredna, zapisivana kako se i šta
zbivalo s Bosnom, s tim ljudima i u tim ljudima,
s tim ljudima izvan Bosne, posebno na sjeveru
Evrope. Uzeir Bukvić je uživljen u živote
drugih i nije posmatrač koji samo opisuje šta
im se događa. On čuva dignitet junaka svojih
reportaža, ma koliko oni postrtali ili se uzdizali,
čak i onda kad oni, živeći u sasvim drugom
96 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
prostoru, ne shvataju da i dalje žive u vremenu
koje je prošlo. On i takvima čuva ponos i ne
dozvoljava sebi podsmijeh. Piše i o sebi, a to mu
omogućava da napiše i ono što ne bi pripisao
uz druge. To nije samohvalisanje, japajakanje,
narcisoidnost, zloupotreba tzv. spisateljskog
sveznanja, čega ima u slabim reportažama. To je
nepoštedan odnos prema vlastititim lutanjima,
vrludanjima, gubljenjima, posrtajima, ne
libeći se ni crnohumornog vica na svoj račun
ili samokritike. I takvi, njegovi tekstovi su
iznijansirani, ni prelaze granice banalnosti,
primitivizma, egoizma.
Bukvićeve reportaže su osmjehnute.
I one tegobne, i one koje nose surove pečete.
Nema u njima bezizlaza. Ako se učini da nema
šanse, ima! Ima je i tako što Bukvić kao novinar
ne ostaje po strani, nego s ljudima o kojima
piše dijeli njihovu sudbinu i direktno im nastoji
pomoći, ali ne samo objavljivanjem tekstova
o njima u našoj štampi u dijaspori, nego i
direktnim pomaganjem u ganjanju pravde, tako
da i sam postaje akter zbivanja o kojima piše, a
da bi doprinio sretnijem raspletu.
Na kraju knjige načinjen je dodatni
napor i sačinjen registar više od hiljadu imena
(i prezimena) koja su spomenuta u knjizi!
Knjiga je i tematski raznovrsna. Ma
koliko su ove reportaže raznolike, zanimljive,
proživljene..., da je knjiga svedena samo na
reportaže o Bosni i Norveškoj, zaprijetilo bi
da bude monotna. Zato su uvršteni tekstovi
s utakmice nogometne reprezentacije Bosne
i Hercegovine u Danskoj, o Bošnjaku koji
dugo živi u Americi, o talijanskoj reporterki
u Sarajevu, zagrebačkim (ne)zgodama te
putopisne reportaže iz Turske i Italije.
Inače, televizijsko novinarstvo sasvim je
različito od pisanoga novinarstva, pa je i pristup
televizijskoj reportaži različit od novinske.
Otuda Uzeir Bukvić zavrjeđuje priznanje na
ovoj izvanrednoj knjizi novinskih reportaža.
Isnam Taljić

OSMJEHNUTI
PODSMIJEH
HRONIKE RATA
Enver Mehmedabašić: Spomenar – Sarajevu s
ljubavlju, Udruženje novinara veterana BiH,
Sarajevo, 2006.
Enver Mehmedbašić, rođen 1935.
godine u Tuzli, nastanjen u Sarajevu od
studentskih dana (diplomirao na Pravnom
fakultetu), već decenijama je najbolji bošnjački i
bosanskohercegovački humorist. Iako je objavio
devet knjiga humorističke proze i iako su dugi
niz godina njegovi tekstovi bili omiljeni u
novinama, a u biografiji uz ovu knjigu navedeno
da su o njegovom humoru pisali Gustav Krklec,
Zuko Džumhur, Ćamil Sijarić, Fadil Hadžić...
te da je još 1971. godine dobio Šestoaprilsku
nagradu grada Sarajeva, treba priznati da bi
u književnosti i novinarstvu većine drugih
naroda i zemalja kudikamo bio cjenjeniji
Mehmedbašićev doprinos specifičnom žanru
pisanja kojim se on istrajno bavi.
Ali, da se – u Mehmedbašićevom stilu
– vratim vedrijim stranama života, odnosno
vedrini koja isijava sa stranica njegove
posljednje knjige Spomenar, podnaslovljene
sa: Sarajevu s ljubavlju. Ovo je izvanredna, a
može se reći i najbolja njegova knjiga. Enver
Mehmedbašić u najboljem izdanju! To mogu
ustvrditi zato što godinama iščitavam njegove
tekstove, a šezdesetih i sedamdesetih godina bio
mi i urednik, pa i zato što sam, s Abdulahom
Sidranom, bio recenzent ove knjige.
Međutim, uza sav respekt, s velikom
bojazni pristupio sam čitanju ove knjige. Tekstovi
u novinama i pristup njihovom čitanju ipak
su nešto drugo, a ukoričeni ostavljaju drukčiji
dojam. Naime, i novinarstvo i književnost i kod
nas i u svijetu puni su primjera kako se pera
ispišu a da autori toga nisu svjesni i ne znaju
stati i reći sebi da je dosta, pa uporno ispisuju
već napisano i štancaju knjige. Pogotovo je teško
održati spisateljski dignitet u tekstovimna koji
se objavljuju u novinama kao reportaže, a tu
formu pisanja svojataju i teorija književnosti i
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
teorija novinarstva. To je i inače pehlivanski hod
po razapetoj žici – olahka riječ i slaba rečenica
strmeknu u ambis trivijalnosti i bizarnosti.
A još je nezahvalnije pisati reportaže u formi
humoreske. I još, onda, sve to skupa smjestiti u
ram za sliku zbivanja u ratnom Sarajevu, čijim
stradalnicima je humor bio nužno potreban da
bi preživjeli, ali je više nego delikatno pisati o
tom preživljavanju na humoristički način, a da
to ne bude crnohumoristički pogubno.
Mehmedbašić se uzdigao iznad svega i
– i sam stanovnik tog i takvog Sarajeva – uspio
ispisati jedinstven spomenar Sarajevu s ljubavlju.
Čak 104 reportaže, humoreske, humorističke
pripovijetke ili priče, raspoređene u tri poglavlja
knjige, a na kraju, u čertvrtom poglavlju, još 68
minijatura, koje je uspio sabiti na jednu stranicu,
a ponegdje i četiri-pet na jednoj. Ukupno
172 naslova i toliko raznolikih priča iz života,
uporedo s osmijehom i podsmijehom u zaista
jedinstvenoj hronici rata.
Isnam Taljić
KNJIGA S
OSJEĆAJEM ZA
MJERU
Samir Tahirović: Kuća na četiri vode, BZK
Preporod, Donji Vakuf, 2006.
O Kući na četiri vode Samira Tahirovića
može se govoriti/pisati na mnogo načina, ali bi
se u svakom slučaju ustvrdilo da u malom gradu
Donjem Vakufu živi izrazito dobar pjesnik.
Moglo bi se samo prepisati naslove
poglavlja i naslove pjesama unutar njih,
predvođenje glavnim naslovom knjige, pa i
samo time završiti prikaz ove knjige! Naslovi
uvjerljivo potvrđuju s koliko se brižljivosti Samir
Tahirović odnosi prema svojim pjesmama.
To bi se zaključilo i da mu se na dnu pjesme
Jutarnja žega nije omakao datum. To što je ta
pjesma datirana s januarom 1990. godine samo
97
† PREGLED
osvjedočava da je dugo, mukotrpno, nimalo
olahko nastajala ova knjiga.
Bio je mrak.
U mraku nebo ne vidjesmo od oblaka.
Od oblaka ne znadosmo kakva je vedrina.
Bile su kiše.
Kiše su lile.
U sebi spustile prkosnu trunku nade
da ćemo ugledat’ vedrinu.
Bio je mrak. Bio oblak. I kiše lile.
A onda duga skinu tu tminu
i samo na tren vidjesmo vedrinu.
Sada su magle.
Uzalud kisnusmo u mraku.
A utjeha nam da sve je sudbina:
To nam se samo pričinjava vedrina.
Evo, umjesto naslova iz sadržaja, pjesmu
s naslovom To nam se samo pričinjava vedrina. U
podnaslovu pjesme stoji: Bošnjacima.
Samir Tahirović je naslonjen na tradiciju
bošnjačke poezije minuloga dvadesetog stoljeća,
ali su njegovi orijentirni korijeni znatno dublji i
dobacuju i do Kaimije i Ilhamije, da spomenem
tu dvojicu velikih pjesnika iz davnih vremena,
a uporedo su i sasvim svoji/njegovi, ispisani u
ovome vremenu, svjedočeći iz sadašnje vizure
Bosnu otkako je ima, istrajavanje u vremenu i
njezinu zlehudu sadašnjost.
Ovo je zbirka pjesama koja je unutar
svojih korica sasvim samjerena, napisana s
istančanim osjećajem za mjeru.
Nije li pitanje mjere (i iznalaženje mjere)
pitanje svih pitanja?! I ne samo u poeziji.
Isnam Taljić
98 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PRIMJER KOJI TREBA
SLIJEDITI
Amber, prvi broj glasila Islamske skupnosti u
Sloveniji, Ljubljana, januar 2007.
Mešihat Islamske zajednice u Sloveniji
(Islamske skupnosti v Sloveniji), koji
podržava matična Islamska zajednica iz Bosne
i Hercegovine i većina muslimana u toj bivšoj
jugoslavenskoj republici, priredio je i izdao prvi
broj svoga glasila pod lijepim imenom Amber,
datiranim sa januarom ove godine i objavljenim
povodom proteklog Kurban-bajrama.
Štampan na 52 strane na formatu B5, s
tekstovima na bosanskom i slovenskom jeziku,
Amber je više od pukog biltena i ipak manje od
magazina (kako je apostrofiran), ali je moguće
da takvo određivanje svjedoči ambiciju da ovo
glasilo to i postane. Međutim, kako je u pitanju
prvjenac, Amber ne zaslužuje da se baci niz vodu
i moglo bi se konstatirati da je prezentiran
poprilično raznovrstan sadržaj. Pohvale ne
mogu izostati pogotovo zato što je Amber
pripremljen uglavnom vlastitim snagama i na
volonterskoj osnovi.
Poslije opširnog uvodnika, koji je
potpisao muftija mr. Nedžad ef. Grabus,
slijedi pregled aktivnosti od maja prošle
godine naovamo, tako i izvještaj s centralne
svečanosti Ramazanskog bajrama u Sloveniji,
zatim informacija o značajnim susretima
muftije Grabusa s ministrom vanjskim poslova
Slovenije dr. Dimitrijem Rupelom (u novembru)
i gradonačelnikom Ljubljane Zoranom
Jankovičem (drugom polovinom decembra). U
tom setu su i vijesti o susretima s muslimanima
privrednicima u Sloveniji, o prvom zajedničkom
ispraćaju hadžija iz Slovenije, upriličen u
Jesenicama, uz prisustvo zamjenika reisu-l-
uleme hfz. Ismeta ef. Spahića.
Dva teksta na po dvije stranice odnose
se na značaj hadža, a slijedi opširniji programski
tekst pod naslovom Izazovi pred Islamskom
zajednicom u Slovenijii te redakcijski prilog
Trideset osam godina čekanja (o nastojanjima da
se izgradi džamija u Ljubljani, odnosno islamski
 PREGLED †

kulturni centar). Na šta se nadovezuju zabilješke

prof. Seda ef. Karišika, imama u Jesenicama,
o deset džemata (Maribor, Postojna, Kranj,
Velenje, Celje, Škofja Loka, Kopar, Kočevje,
Trbovlje Jesenice), uz najavu da će u idućem
broju biti riječi o preostalim džamatima
– Novo Mesto, Tržič, Sežana, Ajdovščina i
džemat Krško-Kamnik. Lijepo je i pošteno je
što je objavljen poduži razgovor s Murisom ef.
Hadžibaščauševićem, dugogodišnjim glavnim
imamom u Ljubljani (bio je to u dva navrata) i
prvim muftijom Islamske zajednice u Sloveniji.
Mogao bi se pohvaliti i dobar
nijjet s portretima zaslužnih džematlija i
predstavljanjem Udruženju žena džemata u
Ljubljani te još nekoliko edukativnih tekstova.
«Nakon turbulentnih događaja u
Islamskoj zajednici u periodu od kraja 2004.
pa do polovine 2006. godine i istrajavanja na
sistematskom rješenju problema, nastupio je
period u kome je Islamska zajednica pokrenula
zajedničke promjene u svom djelovanju.
Islamska zajednica u Sloveniji je
zajednički okvir djelovanja muslimana
Bošnjaka, Albanaca, Turaka, Roma, Arapa,
Slovenaca, muslimana iz Makedonije, Bosne
i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Crne Gore
itd.», piše u opširnom uvodniku muftije
Grabusa, uz isticanje da je cilj Ambera
promoviranje pozitivnih ideja i pojedinca,
porodica, uspješnih članove Islamske zajednice
u Sloveniji i šire.
Poznato je da većina medresa u Bosni
i Hercegovini ima svoja povremeno-redovna
štampana glasila, pa će biti zanimljivo hoće li
muftijstva u Bosni i Hercegovini slijediti primjer
iz Ljubljane, odnosno Mešihata u Sloveniji.
Pogotovo bi se to trebalo uraditi kad je u
pitanju bošnjačka dijaspora u ostalim krajevima
svijeta. Štaviše, pokretanja sličnih glasila treba
shvatiti kao nasušnu potrebu i tretirati ga u
okviru priprema pri najavljenom preustrojstvu
organiziranja Islamske zajednice u dijaspori,
gdje je stanje s bošnjačkim štampanim medijima
više nego alarmantno, a pogotovo kad je riječ o
tretiranju vjerskog života.

Isnam Taljić

novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007. 99