FJODOR MIHAJLOVI DOSTOJEVSKI

ZLOIN I KAZNA

Baviti se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, slino je i bavljenju istinom i

smislom ivota. Dostojevski je pisao o najveim dilemama u oveku, o moralnom
padu i stradanju, drutvenim nepravdama, borbi za istinom i, konano,
proienju due. Dostojevski nas tera da budemo svesni vremena u kome
ivimo, da se kritiki odnosimo prema njemu, da ne zaboravimo kuda smo poli i
emu teimo. Podsea nas na mranu stranu ljudske due i ui nas da budemo
bolji. itajui Dostojevskog, mi nepogreivo dobijamo odgovor na mnoga pitanja
koja nas mue. Uz Dostojevskog ne prestajemo da se menjamo i da bolje
razumemo sami sebe.
Od samog poetka romana susreemo se sa turobnim ivotom glavnog junaka
romana, siromanim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis
Raskoljnikove sobe, koja podsea na mrtvaki sanduk, iroka i duga svega pet est koraka, stvara oseaj munine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski
vrlo dobro opisuje poutele, pranjave i odlepljene tapete u niskoj sobi u kojoj je
svaki malo vii ovek oseao zebnju i strepnju da e udariti glavom u tavanicu.
Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako ovek moe da se osea u tako skuenim
uslovima svakodnevnog ivota. Povratak u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao
simbolini pad u sopstveni ponor, tamnicu, mrane misli i nemilosdnan,
neprijatan ivot bez pravde.
Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenaici i
,,poela da mu kljuje u glavi''''. Meutim, sav kasniji sled dogaaja, koji, uprkos
njegovom unutranjem otporu prema takvoj monstruoznoj ideji, gura Rodiona u
zlocin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava takvo ponaanje i tera nas,
itaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge koji e pomutiti svest ovog
siromanog intelektualca.
itav roman Zloin i kazna izgraen je, zapravo, na fabuli o ubistvu. Od
poetka pratimo ubicu i njegov zloin, ali isto tako i unutranju borbu ovog
kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatiemo na samom pocetku romana u
rascepu izmedu jednostavnosti reenja koje je smislio i gnuanja nad
mogucnocu da se ta ideja uopte rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno
razrauje i proverava plan, iako jedan deo njega ne veruje u izvrenje plana.
Rodion nije eleo samo da pokrade i ubije babu-zelenaicu, njegovi su motivi
podreeni osnovnoj ideji o satiranju zla. Ona je, sticajem okolnosti, stvorenje koje
je ivelo na tuoj nesrei, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov naao siromatvo, beda i ponienje u drutvu u kojem je ivio - navele su ga da je ubije

sekirom.
Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim linostima uvek bilo doputeno da
odstranjuju nametnike koji ine drutvo nepravednim. Zato je nakon ubistva
uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajui svoj zloin u ideoloki poinjeno
ubistvo. Pokuavajui da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi sa svojom
griom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvrenju vie pravde koju je
ostvario ubistvom Aljone Ivanove.
Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova i Sonje
Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon
olien u Porfiriju Petroviu. Sada se motivacija, sa kojom je naao moralno
opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u njemu pada u bunilo i latentnu
bolest uma.
Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te rei, ostaje simbol iste
hrianske due. Kroz njen lik ujemo rei koje donose spas. Ona savetuje
Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i njome da se iskupi''''.
Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz njeno duhovno vostvo on shvata da
je jedini put ispravnosti put preobraaja - put povratka iz sveta neobinih u svet
obinih ljudi. Raskoljnikov je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata
uspela da sauva istotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogreivo vodi ljude
na pravi put, koji ima ljubav, razumevanje i oprotaj za sve.
Ovo je prekretnica u romanu gde poinje Raskoljnikov preobraaj. Njegova
odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, emu je uzrok veoma jaka motivacija.
U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i
priznao svoj zlokobni in. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam
godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja, kao zvezda vodilja na putu ka proienju
due, koje e uslediti nakon beskonano dugog lutanja po ponorima i tminama
sopstvenog dna.
Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar cilj opravdava
sredstvo kojim se ostvaruje? Dok je pisao zloin i kaznu, ovo pitanje je
zaokupljalo i razmiljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i
ratnih vojskovodja uopte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade
nevinih zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran
cilj i humanu ideju, medjutim, ono to je onemoguilo ostvarivane tog cilja bilo je
upravo pogreno odabrano sredstvo. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra
podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je pre zloina smatrao
da cilj opravdava sredstvo, meutim, na kraju ipak spoznaje da ,,bez morala
nema covjeka''''.
Roman Zloin i kazna prevazilazi granice vremena i prostora samim tim
to je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako drugo umetnicko
delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno prolazi. Dostojevski je,
istraujui dubine linosti takvim silnim psiholokim poniranjem, koje ni do danas

nije dostignuto, razgolitio oveka kao bie, osvetlio nemilosrdno i najtamnije i

najskrivenije delove njegove due, a ujedno dao optu sliku svoje epohe i
drutva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac za sobom ostavio. Delo
Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje poniremo u njega, nailazimo na
sve vie ideja i poruka.

ZLOIN I KAZNA
"Njegovo lice se u prvi as ini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovae,
upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se
izbrazdana i ispucana koa napinje kao da je edna i da je opaljena; iz nje je
vampir dvadesetogodinje bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdiu, kao
dva snana kamena bloka, slavenske jagodine kosti, a smrena gutara brade
neuredno pokriva opora usta i lomne eljusti. Sve je tamno, zemljano i bez
ljepote na tom seljakom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno,
bez sjaja, komadi ruske stepe ispucano kamena. Oi su mu duboke i upale.
Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjeaj uasa kojemu se
oklijevajui pridruuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve veoj zaaranosti,
divljenje."
Stefan Zweig
ZIOIN i KAZNA
Roman Zloin i kazna izgraden je na fabuli o ubojstvu. Od poetka pratimo
ubojicu i njegov zloin, ali isto tako i unutranju borbu lika. Glavni junak Rodion
Romanovi Raskoljnikov poinio je zloin. Nije htio pokrasti lihvarku, ve su
njegovi motivi podreeni osnovnoj ideji o zatiranju zla. Ona je stvorenje koje ivi
na tuoj nesrei, a okolnosti u kojima se je Raskoljnikov naao (siromatvo,
bijeda i uope, ljudsko stradanje i ponienje u drutvu u kojem je ivio) navele su
ga da je ubije sjekirom. Raskoljnikov smatra da je izuzetnim linostima uvijek
kroz povijest bilo doputeno da odstranjuju nametnike koji ine drutvo
nepravednim (uzima primjer Napoleona), a kako je sebe smatrao izuzetnim
zaokuplja ga takva misao pa njegov zloin postaje zloin s predoumiljanjem tj.
ideoloki zloin uope. I sam istraitelj je ovdje dobar poznavatelj ljudske due,

dovitljiv i lukav policajac koji tijekom romana sve vie stie obru oko
Raskoljnikova. Kroz monolog izmedu ubojice i istraitelja pisac najbolje daje
psiholoki karakter lika koji si postavlja mnoga etika i moralna pitanja,
preispituje sebe i otuuje se od svijeta. Mnogo se likova pojavljuje u romanu, a
uz Raskoljnikova i istraitelja moda je navanija Sonja Marmeladova koja
Raskoljnikova svojim kranskim odgojem i vjerom dovodi do prizbavanja
zloina. Raskoljnikov se konano predaje te odlazi u Sibir gdje u ljubavi prema
Sonji i Evanelju nalazi volju za ivot.
CITATI
RASKOLJNIKOVA SOBA - mrtvaki sanduk
"To je zapravo bila krletka pet - est koraka u duinu. Sa svojim poutjelim,
pranjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da
je u njoj svaki malo vii ovjek osjeao zebnju i sve mu se inilo da e glavom
udariti u tavanicu. I namjetaj je bio u skladu sa stanom: tri ne ba ispravne stare
stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; ve samo
po tome koliko je na njima bilo praine, moglo se vidjeti da ih ve odavno nije
dotakla niija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvuena cicom, a sad sva
u ritama koja se pruila gotovo du itavog zida i zauzimala polovinu irine cijele
sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. esto je on na njoj spavao onako kako bi
doao, ne svlaei se, bez deke i pokrivajui se starim, iznoenim studentskim
kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje to je imao i prljavo i isto - da bi mu uzglavlje bilo vie. Ispred sofe je stajao mali stol."
PEJZA
Nad gradom je leala gusta, mlijena magla. Svidirgajlov poe po klizavoj i
prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noi nabujala
voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvee i
bunje, i najzad onaj bun..." Na ulici je bila strana vruina, a pored toga
sparina, guva, na sve strane vapno, skele, praina i onaj osobiti ljetni zadah,
tako poznat svakom itelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac..."
LIKOVI
RODION RASKOLJMKOV
Na njenim crtama mladievog lica na trenutak se pojavi osjeanje najdubljeg
gaenja. Uzgred reeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih oiju,
sme, povisok, tankovijast i stasit.....

On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, ak i naviknut na tako neto,

stidio da u takvim traljama danju izae na ulicu."
PORFIRIJE PETROVI
"Porfirije Petrovi je bio raskomoen, u domaem ogrtau, u veoma istom rublju
i izgaenim papuama. To je bio ovjek od nekih trideset i pet godina, omalen,
pun i ak s trbuiem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko oiane kose
na velikoj okrugloj glavi, nekako neobino ispupeno zaobljenoj na potiljku.
Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prasta nosa bilo je boleljive, tamno ute
boje, ali prilino ivahno i ak podsmjeljivo. Ono bi izgledalo ak i dobroduno
da mu nije smetao izraz oiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih
bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih
oiju nekako je udno odudarao od itave njegove pojave, koja je u sebi imala
ak neto ensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego to bi ovjek na prvi
put mnogo od nje oekivati."
SONJA
"udno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita,
smrti i oaja. I ona je bila u krpetinama; odjea joj je bila bezvrijedna, ali je bila
ukraena na ulini nain, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobiajena u tom
naroitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u
hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorai; gledala je kao izgubljena
i, izgleda, nita nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz etvrte ruke kupljenu, ali
ovdje nedolinu svilenu haljinu u boji sa dugakim i smijenim skutom; zaboravila
je na svoju ogromnu krinolinu to je sva vrata zakrila; i na svijetle cipele, i
suncobran, nepotreban nou, ali koji je ponijela; i na smijean okrugli slamni
eiri sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestano nakrivljenog eiria
virilo je mravo, blijedo i uplaeno lice, otvorenih usta i od uasa ukoenih oiju.
Sonja je bila omanjeg rasta, mrava, ali prilino lijepa osamnaestogodinja
plavua, sa prekrasnim plavim oima."
DIMITRIJE PROKOFJI - RAZUMIHIN
"To je bio neobino veseo, drutven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo,
pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najblii drugovi
shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilino bistar, iako ponekad zaista priprost.
Bio je izrazite vanjtine - visok, mrav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je
pravio izgrede i vaio je za veoma snanog ovjeka. Jedne noi je u drutvu
jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i
konca, a mogao je da i uope ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali
je mogao da ih uope i ne napravi. On je bio jo i po tome zanimljiv to njega
nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i to ga, kako je izgledalo, nikakve teke
okolnosti nisu mogle dovesti do oaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je

trpjeti paklenu glad i neobinu studen. Bio je neobino siromaan i potpuno sam,
sam se izdravao zaraujui novac raznim poslovima. On je znao bezbroj
izgovora odakle je mogao da izvue neku korist, ali razumije se, samo zaradom.
Jednu itavu zimu uope nije loio u sobi i tvrdio je daje tako ak prijatnije, jer se
u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali
samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi
mogao nastaviti studije."
AVDOTJA ROMANOVNA- Dunja
"Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa - visoka, neobino stasita, jaka i
samouvjerena - to se izraavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije
uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slina bratu, ali ona
se mogla nazvati ak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo - smeu, neto svjetliju
nego u brata; oi gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme ponekad na trenutak
neobino dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boleljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svjeinom i zdravljem. Usta je imala neto mala, a donja usna, svjea i
rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada - jedina nepravilnost
na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naroitu karakteristinost,
pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio vie ozbiljan i
zamiljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj
je pristajao smjeh, veseo, mladalaki i od sveg srca!"
PULHERIJA ALEKSANDROVNA
"Mada je Pulherija Aleksandrovna imala ve etrdeset i tri godine, njeno lice je
jo uvijek zadralo ostatke predanje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlae
nego to jeste, to gotovo uvijek biva kod ena koje do starosti sauvaju jasnost
duha, svjeinu utisaka, poten i ist ar srca. Uzgred emo rei: ouvanje svega
toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota ak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj
je ve poela da sijedi i opada, ve odavno su se pojavile sitne bore oko oiju,
obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je
bila kopija Dunjekinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza
donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je
bila osjeajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do
izvjesne granice: u mnogo emu je mogla popustiti, na mnogo to je mogla
pristati, ak i na ono to je proturjeilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek
postojala odredena crta potenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve
okolnosti nisu mogle primorati da prekorai."
PETAR PETROVI LUIN
"To je bio neki postariji gospodin, ukruen, stasit, s izrazom opreznosti i
mrzovolje na licu; on poe time to zastade na vratima gledajui oko sebe
uvredljivo - ne skrivenim udenjem i kao da je oima pitao: "Kuda sam ja to

zabasao?" Nepovjerljivo i ak s afektacijom izvjesne uplaenosti, gotovo neke

uvrijeenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu."
ARKADIJE IVANOVI SVIDRIGAJLOV
"itav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepaivalo. To
je bilo nekakvo udnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana,
svijetlo plave brade i jo prilino guste plave kose. Oi je imao nekako previe
plave, a pogled nekako i suvie teak i ukoen. Bilo je neto strano neprijatno u
tom lijepom i prema godinama neobino mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo
je bilo kicoko, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na koulje. Na prstu je
nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom."
MARMELADOV
"To je bio ovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snane grae, s
prosijedom kosom i velikom elom, sa podbuhlim, utim i ak zalenkastim licem
od stalnog pijanenja i s oteenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine,
sijale ivahne crvenkaste oice. Ali u njemu je bilo neto vrlo udnovato; u
njegovom pogledu kao da je blistalo ak neko ushienje - ako hoete, osjeao se
i smisao i razum - a1i u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je
na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se jo
jedno nekako dralo, i njime se on i zakopavao, oevidno ne elei da se
udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zguvan,
uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na inovniki nain, ali ve poodavno, pa mu je
gusto izrastala siva ekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo neto
inovniki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u
nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajui poderane laktove na mokar i
ljepljiv sto."
KATARINA IVANOVNA
"To je bila strano mrava ena, slabana, dosta visoka i stasita, jo divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvi ruke na grudima, zapeenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i
disala neujednaeno i isprekidano. Oi su joj bljetale kao u groznica, ali njen
pogled je bio otar i ukoen. To suiavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu
dotrajale svijee koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema vie od trideset godina i da ona stvarno
nije bila za Marmeladova..."
ALJONA IVANOVNA
"To je bila siina, suhonjava stara baba od ezdesetak godina, uagrenih i
zlobnih oica, malog iljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa

bila je izdano namazana zejtinom. Njen dugaki i tanki vrat, koji je liio na
kokoju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila
vruina, visio joj je pohaban i poutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki
as kaljala i stenjala. Mora da ju je mladi omjerio nekim udnim pogledom, jer i
u njenim oima opet bljesnu on predanja nepovjerljivost."
LIZAVETA IVANOVNA
"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je
imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i no je radila,
drhtala pred njom i ak batine od nje dobivala. Sa nekim zaveljajem u rukama,
ona je zamiljeno stajala pred tim trgoviem i njegovom enom i paljivo ih
sluala..."
IZ LANKA - KAKO RASKOLJNIKOV DIJELI LJUDE
"Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po
prirodidnom zakonu, openito dijele na dvije vrste: na niu (obine), to jest, da
tako kaem na materijal koji slui jedino razmnoavanju sebi slinih, i na one
prave ljude, tj na one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu
novu rije.
Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dvije osnovne vrste prilino razlikuju.
prvu vrstu tj. materijal, ine, openito govorei, ljudi koji su po svojoj naravi
konzervativni, pristojni, ive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom
miljenju, i moraju biti pokorni zato to su za to i predodreeni, i to njih nimalo ne
ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi kre zakon, to su ruioci ili su bar skloni
ruenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zloini su tih ljudi, dakako relativni i
razliiti; ponajee zahtjevaju u vrlo raznolikim iskazima da se srui ovo
dananje u ime neega boljeg. Ali, ako takav ovjek treba, radi svoje ideje, da
preskoi i preko lea, da zagazi u krv, on moe sam sebi u svojoj dui, po mom
miljenju, odobriti takav korak, ovisno dodue o ideji i njenim razmjerima, to valja
dobro upamtiti."

www.maturski.org