Sie sind auf Seite 1von 219

Tatiana de Rosnay

Sarin klju
Naslov izvornika
Elle s'appelait Sarah

S francuskoga prevela
TATJANA SMOJVER

Mojoj majci Steli


Mojoj lijepoj i buntovnoj Charlotte
Mojoj baki Nataschi (1914.-2005.)

Moj Boe! to mi ini ova zemlja!


Jer me odbacuje, promotrimo je hladno,
Pogledajmo je kako gubi svoju ast i ivot.
IRENE NEMIROVSKY, FRANCUSKA SUITA

Tigre, tigre, plamen jak


to sijeva kroz umski mrak,
Koji vjeni dlan, i kad,
Stvori taj tvoj strani sklad?
WILLIAM BLAKE, PJESME ISKUSTVA

PREDGOVOR
Likovi u ovom romanu u potpunosti su izmiljeni, no neki od opisanih dogaaja to nisu,
osobito oni koji su se zbili tijekom ljeta 1942.godine dok je Francuska bila pod
okupacijom Njemake.
Masovno uhienje idova na zimskom biciklistikom stadionu u Parizu
(Velodrome d'Hiver ili skraeno Vl dHiv) dogodilo se 16. srpnja 1942. u samom
sreditu grada.
Ova knjiga nije djelo povjesniara i nema namjeru to biti. To je osobni hommage
djeci Vl dHiva koja su nestala. Hommage onima koji su preivjeli i svjedoili taj
strani zloin.

PARIZ, SRPANJ 1942.


jevojica je prva zaula snano lupanje po vratima. Njezina je soba bila najblie
ulazu u stan. Jo zbunjena od sna, u prvom je trenutku pomislila da se njezin otac
popeo iz podruma u kojem se skrivao, da je zasigurno izgubio kljueve i da je snano
udarao jer ga nitko nije uo dok je tiho kucao. No uskoro su se, snani i grubi, glasovi
pojaali u tiini noi. Nije bio njezin otac.

Policija! Otvorite! Odmah! Udaranje se nastavilo jo snanije. Osjeala ga je do


dna kraljenice. Njezin mlai brat, koji je kraj nje spavao, poeo se micati u svom
krevetu. Policija! Otvarajte! Otvarajte! Koliko je bilo sati? Bacila je pogled kroz
zastore. Vani je jo bio mrak.
Bojala se. Mislila je na one razgovore, nona aputanja koja su njezini roditelji
razmjenjivali mislei da ona spava. Ali ona je sve ula. Odsklizala bi se sve do vrata
dnevne sobe i skrivena sluala i gledala svoje roditelje kroz mali otvor u vratima. ula
je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobno lice svoje majke. Razgovarali su na
njihovom materinskom jeziku koji je djevojica razumjela iako ga nije dobro govorila.
Otac je sasvim tiho govorio da e vremena koja dolaze biti teka. Da treba biti hrabar i
jako oprezan. Izgovarao je udne i nepoznate rijei kao logor, uhienje i masovno
uhienje i ona se pitala to bi sve to moglo znaiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodao da
su samo mukarci u opasnosti, da se ene i djeca nemaju ega bojati i da e se svaku
veer odlaziti sakriti.
Sljedei dan, objasnio je svojoj keri da je u ovom trenutku sigurnije da spava u
podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vratiti se u red, to to
zapravo znai? I kada e se to dogoditi? Gorjela je od elje da ga pita to su znaile
neobine rijei koje je bila ula, logor i uhienje. Ali onda bi mu morala priznati da ih je
prislukivala. I to vie puta. Iza vrata. Nije se usuivala.
Otvorite! Policija!
Je li policija pronala tatu u podrumu? Jesu li zato doli da odvedu tatu na neko od
tih mjesta o kojima je govorio kada je nou aptao s majkom, u te logore koji su se
nalazili negdje izvan grada?
Malena se kriom iskrala prema majinoj sobi, na drugom kraju hodnika. im je
osjetila kerkinu ruku na ramenu, majka se probudila.
Mama, dola je policija, proaptala je djevojica, udaraju po vratima.
Majka je izvukla noge ispod pokrivaa i zagladila kosu koja joj je padala preko
oiju. Djevojici je izgledala umorno i staro, mnogo starije od njezinih trideset godina.
Jesu li doli odvesti tatu? moleivo je zapitala stiui se u majin zagrljaj, jesu
li doli zbog njega?
Majka nije odgovorila. Ponovo su se zauli snani glasovi sa stubita. Majka se na
brzinu omotala u kuni ogrta, uzela djevojicu za ruku i krenula prema vratima. Ruka
joj je bila vlana i topla. Poput djeje, pomislila je djevojica.
6

Da? srameljivo je rekla majka iza reze.


Muki glas je viknuo njezino ime.
Da, gospodine, to sam ja, odgovorila je. Naglo se vratio njezin snaan i gotovo
tvrd akcent.
Odmah otvorite. Policija.
Majka je ruku prinijela grlu. Djevojica je primijetila kako je blijeda. Izgledala je
zaleena, ispranjena, nesposobna da se pomakne. Djevojica nikada nije vidjela toliko
straha na njezinu licu. Tada je osjetila tjeskobu od koje su joj se suila usta.
Mukarci su posljednji put udarili. Majka otvori vrata drhtavom i nespretnom
rukom. Djevojica je ustuknula oekujui zelenosive uniforme.
Dva su mukarca stajala na njihovim vratima. Policajac, u marinsko-plavom ogrtau
koji mu je dosezao do koljena i vojnikim eirom i drugi, odjeven u be kabanicu, koji je
u ruci drao listu. Ponovio je ime njezine majke. A zatim ime njezina oca. Govorio je
savrenim francuskim. Nemamo se ega bojati, mislila je djevojica. Ako su Francuzi, a
ne Nijemci, nismo u opasnosti. Francuzi nam nee uiniti nita naao.
Majka je privukla ker k sebi. Malena je osjeala kako joj srce udara kroz kuni
ogrta. eljela je odgurnuti svoju majku, vidjeti da se uspravila, vidjeti ju da gleda te
mukarce sa sigurnou umjesto da se povlai, umjesto da joj srce tue u grudima kao
nekoj uplaenoj ivotinji. Htjela je da njezina majka bude hrabra.
Moj mu nije... ovdje, mucala je majka. Ne znam gdje je. Ne znam.
Mukarac u be kabanici odgurnuo ju je da bi uao u stan.
Pourite se gospoo. Dat u vam deset minuta. Uzmite nekoliko stvari, dovoljno za
dva ili tri dana.
Majka se nije ni pomakla. Tupo je gledala u policajca. On je ostao stajati na
stubitu, leima blokirajui izlaz. inilo se da je ravnoduan i da se dosauje. Stavila je
ruku na njegov marinskoplavi rukav.
Gospodine, molim vas, poela je.
Policajac se okrenuo i odgurnuo joj ruku dobacivi joj grub i indiferentan pogled.
Niste uli? Slijedite nas. Vi i vaa ki. Radite ono to vam se kae.

PARIZ, SVIBANJ, 2002.


ertrand je, kao i obino, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinuti se. Zo se, vidljivo
umorna, naslonila na zid. Toliko je sliila na svog oca da me to ponekad
nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sam pogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad
stanovala Mam. Stari stan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti
buni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kola koja su hitala
prema oblinjim bolnicama, njegove kafie, restorane, da bismo ivjeli u ovoj uskoj i
mirnoj ulici na desnoj obali Seine.

Nisam dobro poznavala etvrt Marais, ali sam se divila njegovoj dekadentnoj ljepoti
iz prolih vremena. Je li mi bilo drago to se selimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me
zapravo nije ni pitao za miljenje. Nismo o tome, iskreno govorei, niti uistinu
popriali. U njegovom uobiajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene.
Evo ga, ree Zo. Sa samo pola sata zakanjenja.
Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim i senzualnim korakom.
Vitak, potamnio, jako privlaan. Arhetip Francuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na
telefon. Nekoliko koraka iza njega slijedio ga je njegov pomonik Antoine. Crvenokos i
bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkve svete Magdalene.
Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mnogo prije nego to smo se
vjenali, ali posljednjih pet godina, osnovao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam
je, a zatim prstom pokazao na telefon i nezadovoljno se namrtio.
Kao da ne moe poklopiti, alila se Zo. Pa naravno da moe!
Zo nije jo bila napunila 11 godina, ali katkad se inilo da je ve djevojka. Bila je za
glavu via od svih svojih prijateljica, i s proporcionalno velikim stopalima, dodavala
bi alei se, ali i stoga to je pokazivala lucidnost od koje mi je zastajao dah. Bilo je
neeg odraslog u ozbiljnosti njezinih smeih oiju, u nainu na koji bi digla bradu
zamiljenog izraza lica. Oduvijek je bila takva. ak i kada je bila sasvim mala. Smirena,
zrela, ak i previe, za svoju dob.
Antoine nas je doao pozdraviti dok je Bertrand nastavljao telefonski razgovor,
dovoljno glasno da cijela ulica uje, maui rukama, sve vie i vie kreveljei se i
okreui se svako malo prema nama da bi bio siguran da ga zainteresirano sluamo.
Ima problem s jednim arhitektom, objasnio je Antoine s poluosmijehom.
Konkurencija? upita Zo.
Da, konkurencija, odgovori Antoine.
Zo uzdahne.
to moe znaiti da bismo mogli ovdje trunuti cijeli dan.
Sinula mi je ideja.
Antoine, ima sluajno kljueve od stana gospoe Tzac?
8

Naravno Julia, ree on iroko se osmjehujui. Antoine mi je uvijek odgovarao na


engleskom kada bih govorila francuski. Pretpostavljam da je to inio iz njenosti, ali to
me je zapravo iritiralo i davalo mi neugodan osjeaj da je, unato godinama
provedenim u Parizu, moj francuski i dalje jednako lo.
Antoine je pobjedonosno mahao kljuevima. Odluili smo se svi troje uspeti u stan.
Zo je spretno ukucala lozinku. Prolazili smo kroz dvorite, svjee i puno zelenila, sve
do lifta.
Mrzim ovaj lift, ree Zo. Tata bi ga trebao popraviti.
Draga moja, ureuje stan tvoje bake, a ne cijelu zgradu, odgovorila sam joj.
Ali, trebao bi, odgovori ona.
Dok smo ekali lift, zazvonio mi je mobitel. Gledala sam broj koji je svijetlio na
ekranu. Bio je to moj ef Joshua.
Javila sam se: Halo?.
Joshua je bio kratak i jasan. Kao i obino.
Trebam te tono u tri sata. Zavravamo srpanjski broj!
Gee whiz! rekla sam sama sebi. Sluala sam cerekanje s druge strane linije dok
nije poklopio. Joshua je uvijek volio kada bih rekla gee whiz. Moda ga je to
podsjealo na njegovu mladost.
Antoine se inio zabavljenim mojim starinskim amerikanizmima. Zamiljala sam ga
kako pokuava to ponoviti svojim francuskim naglaskom.
Bio je to lift kakav se moe nai samo u Parizu, s majunom kabinom, reetkama od
kovanog eljeza i dvostrukim drvenim vratima koja bi se neizbjeno zalupila u lice.
Stisnuta izmeu Antoine i Zo koji je snano zalupio vratima, kradom sam se
pogledavala u zrcalu dok se lift uspinjao. Izgledala sam jednako iscrpljeno kao taj stari
kripei lift. to se dogodilo s onom mladom i svjeom ljepoticom iz Bostona? ena
koja me gledala u zrcalu dosegla je crvenu zonu koja se nalazi negdje izmeu etrdeset
pete i pedesete godine, to je niija zemlja oputanja koe, dubokih bora i neizbjenog
pribliavanja menopauze.
I ja mrzim ovaj lift, rekla sam natmureno.
Zo se nasmijala i utipnula me za obraz.
Mama, ak bi i Gwyenth Palthrow izgledala kao zombi u ovom zrcalu.
Nisam mogla suzdrati osmijeh. To je bila tipina Zoina primjedba.

*
ajka je poela tiho plakati. A zatim sve jae i jae. Djevojica ju je gledala,
zateena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majku kako plae. Uasnuto
je promatrala kako se suze slijevaju niz majino slomljeno i blijedo lice. Htjela joj je rei
da prestane plakati, ne bi mogla podnijeti sram da vidi majku kako mrca pred ovim
stranim ljudima. No njih dvojica nisu obraali ni najmanju pozornost na majine suze.
Govorili su joj da se pouri. Nije bilo vremena za gubljenje.

U sobi, njezin mlai brat i dalje je spavao.


Ali kamo nas vodite? moleivo je zapitkivala majka. Ki mi je Francuskinja,
roena je u Parizu, zato elite da i ona ide? Kamo nas vodite?
Oba mukarca su utjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijetei. Majine oi bile
su ispunjene uasom. Otila je u svoju sobu i sklupala se na krevetu. Nekoliko trenutaka
kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj keri.
Lica zaleenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu:
Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjee za vas dvoje. Pouri se, pouri se,
idemo.
Njezin mlai brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva mukarca na vratima.
Gledao je majku koja je jecala nespretno pokuavajui spremili stvari. Skupio je svu
snagu djeaia od 4 godine i odbijao se pomaknuti. Sestra ga je pokuavala pomaknuti
mazei ga. Uzalud. Ostao je kao ukopan, nepomian, ruku prekrienih na prsima.
Djevojica je skinula spavaicu, dohvatila pamunu koulju, suknju. Navukla je
cipele. Brat ju je promatrao nepomian. Iz sobe su uli majku kako plae.
Idem u nae sklonite, proaptao je.
Ne! naredila je njegova sestra. Ide s nama!
Zgrabila ga je, ali se oslobodio njezinog stiska i uvukao se u dug i dubok ormar u
zidu. Tamo gdje su se obino igrali skrivaa. Stalno su se tamo skrivali, zatvarali. To je
bio njihov mali dom. Mama i tata su znali za skrovite, ali su se pretvarali da ne znaju.
Zazivali su ih lijepim jasnim glasom. Gdje su nestala djeca? udno, pa tu su bili prije
minutu! A ona i njezin brat su se zadovoljno hihotali.
U tom ormaru, uvali su depnu lampu, jastuke, igrake, knjige i ak i vr za vodu,
koji je mama svaki dan punila. Kako njezin brat jo nije znao itati, djevojica bi mu
itala. Volio je priu Dobri avoli. Oboavao je sluati o siroiu Charlesu i stranoj
gospoi MacMiche i kako se Charles uspio osvetiti. Stalno mu je iznova itala tu priu.
Djevojica je primijetila lice svoga brata, koje ju je gledalo iz tame. Drao je
najdraeg plianog medvjedia i nije se vie bojao. Moda e ipak ovdje biti na
sigurnom. Imao je vode i depnu lampicu. Mogao je gledati slike iz knjige grofice Segur
to je najvie volio. Moda bi bilo bolje da ga zasad ostavi ovdje. Policajci ga nee
nikada ovdje pronai. Ona e se kasnije vratiti po njega tijekom dana kada im dopuste
10

da se vrate. A tata, u podrumu, znat e da je njegov sin ovdje skriven kada se popne u
stan.
Je li te strah unutra? upitala ga je njeno, dok su ih ljudi dozivali.
Ne, rekao je. Ne bojim se. Zatvori me. Nee me uloviti.
Zatvorila je vrata pred malim bijelim licem i okrenula klju. Spremila ga je u dep.
Kljuanica je bila skrivena iza lanog okretnog prekidaa. Bilo je nemogue otkriti
obrise ormara u zidu. Da, bio je zatien. Bila je u to sigurna.
Djevojica je posljednji put izgovorila ime svoga brata i pritisnula dlan o drvo.
Vratit u se kasnije. Obeajem ti.

11

*
li smo u stan traei prekidae. Nije bilo svjetla. Antoine je otvorio kapke na
prozoru. Sunce je ulo u stan. Sobe su bile gole i pranjave. Bez namjetaja, dnevna
soba se inila ogromnom. Zlatne zrake probijale su se kroz prljave visoke prozore
iscrtavajui svjetlosne figure na smeim podnim letvama.

Gledala sam stan, prazne police, duguljaste tragove na zidovima na kojima su nekada
visile slike, mramorni dimnjak ijih se lijepih zimskih vatri, nad kojima je Mam grijala
svoje bijele i fine ruke, sjeam.
Pribliila sam se jednom prozoru i gledala mirno i zeleno dvorite. Bila sam sretna
da znam da je Mam otila, a da nije svoj stan vidjela prazan. To bi je duboko pogodilo.
Mene je pogaalo.
Jo mirii na Mam, rekla je Zo. Shalimar.
Mirii i na groznu Minette, kaem tipajui se za nos. Minette je bila njezin
posljednji kuni ljubimac. Inkontinentna sijamska maka.
Antoine me je pogledao iznenaen.
Maka, objasnila sam. Na engleskom.
Naravno da znam enski rod od maka, ali znam i njegovo drugo znaenje na
francuskom. A uti Antoinea da umire od smijeha ne znam kojem dvostrukom znaenju
je posljednje to sam sada eljela. Promatrao je prostor znalakim okom.
Elektrika nije po dananjim standardima, primijetio je pokazajui na stare
porculanske osigurae. I grijanje je prastaro.
Ogromni radijatori bili su crni od prljavtine i izgrebaniji od zmijske koe.
ekaj da vidi kuhinju i kupaonicu, kaem mu.
Kada ima noice u obliku eljusti, kae Zo. Nedostajat e mi ako je maknemo.
Antoine je prouavao zidove, kuckajui.
Pretpostavljam da je Bertrand i ti elite potpuno renovirati? kae gledajui me.
Slegla sam ramenima.
Ne znam tono to eli napraviti. To je njegova ideja da uredi ovaj stan. Ja i nisam
ba za. Voljela bih neto praktinije. Neto novo.
Antoine se nasmijeio.
Ali bit e potpuno novo kada zavrimo.
Moda. Ali za mene to e uvijek biti stan Mam.
Mamin trag bio je posvuda iako je bila u domu za umirovljenike devet mjeseci.
Baka moga mua u ovom je stanu ivjela godinama. Sjetila sam se naeg prvog susreta,
12

prije 16 godina. Bila sam impresionirana starim slikama, mramornim dimnjakom


na kojem su stajale obiteljske fotografije u srebrnim okvirima, namjetajem elegantne i
nenametljive jednostavnosti, brojnim knjigama na policama biblioteke, velikim klavirom
prekrivenim bogatim crvenim pliem. Taj svijetli dnevni boravak gledao je na
mirno unutranje dvorite, a zid preko puta bio je prekriven gustim slojem brljana.
Upravo ovdje sam ju prvi put vidjela, nespretno sam joj pruila ruku, nenaviknuta na ono
to je moja sestra zvala francuskom manijom ljubljenja.
Jednoj Parianki se ne stie ruka, ak ni kod upoznavanja, nego se je poljubi u oba
obraza.
Ali ja to tada nisam jo znala.

13

ukarac u be kabanici ponovo je pogledao u svoju listu.

ekajte, rekao je svom kolegi, nedostaje jedno dijete. Djeak. Izgovorio je


njegovo ime.
Srce djevojice je na trenutak prestalo kucati. Majka je pogledala prema njoj.
Malena je kriom stavila prst na usta. Gesta koju mukarci nisu vidjeli.
Gdje je djeak? upitao je mukarac u kabanici.
Djevojica je krenula prema njima lomei ruke.
Moj brat nije ovdje gospodine, kae ona, na svom savrenom francuskom.
Materinskom francuskom. Otputovao je poetkom mjeseca prijateljima na selo.
Mukarac u kabanici uporno ju je promatrao. A zatim je napravio znak bradom
policajcu.
Pretraite stan. Brzo. Moda se i otac ovdje skriva.
Policajac je pregledao sve sobe u stanu jednu za drugom, otvorivi brino sva vrata,
zavirivao je ispod kreveta, otvarao ormare.
Dok je jedan pretraivao stan, drugi je ekao hodajui gore dolje. Kada se okrenuo,
djevojica je brzo pokazala majci klju. Tata e ga doi potraiti, tata e doi kasnije,
proaptala je. Majka je kimnula glavom. U redu, inilo se kao da govori, razumijem gdje
je. Poela je micati obrvama, oponaati klju, traei gestama gdje je ostavila klju za
oca i kako e on znati gdje se nalazi. ovjek se naglo okrenuo i promatrao ih. Majka se
ukoi. Djevojica je drhtala od straha.
Na trenutak ih je promatrao, a zatim naglo zatvori prozor.
Molim vas, ovdje je vrue, kae majka.
Mukarac se nasmije. Malena je sama sebi rekla da tako ruan osmijeh nikada nije
vidjela.
Drae nam je da prozori budu zatvoreni gospoo, ree. Neto ranije jutros jedna
je ena bacila svoje dijete kroz prozor prije nego to je sama skoila. Ne bismo eljeli da
se takvo neto ponovi.
Majka nije nita rekla, uasnuta. Djevojica je gledala u mukarca s mrnjom u
oima. Mrzila je svaki centimetar njegove osobe. Proklinjala je njegovo ivahno lice,
vlana usta, tmuran i hladan pogled. Proklinjala je nain na koji se drao, koni eir
koji je nosio prema nazad, debele ruke prekriene na leima.
Mrzila ga je svom snagom volje, kako nikada nikoga u ivotu nije mrzila, vie nego
to je mrzila onog groznog djeaka iz kole, onog Daniela koji joj je aptao grozne
stvari, poluglasno, odvratne stvari o naglasku njezinog oca i majke. Pozorno je pratila

14

detaljnu pretragu policajca. Nije pronaao malog brata. Ormar je bio previe znalaki
sakriven. Djeak je na sigurnom. Nikada ga nee pronai. Nikada.
Policajac se vratio. Slegnuo je ramenima kimajui glavom.
Nema nikoga, rekao je.
Mukarac u kabanici gurnuo je majku prema vratima. Zatraio je kljueve od stana.
Ona mu ih je u tiini predala. Silazili su niz stubite jedni iza drugih usporeni teretom
torbi i paketa koje je majka ponijela. Djevojica je brzo razmiljala: kako da dade
kljueve svome ocu? Gdje bi ih mogla ostaviti? Pazikui? Je li budna u ovo doba?
Zaudno, stara je ve bila na nogama i ekala iza vrata svoga stana. Djevojica je
primijetila da joj je na licu bio nekakav smijean izraz, poput zluradog likovanja. Stoje
to znailo? pitala se djevojica. Zato nije gledala ni u nju ni u majku nego samo u
mukarce, kao da nije eljela sresti njihove poglede, kao da ih nikada nije vidjela? Ali
majka je uvijek bila ljubazna prema toj eni, ponekad se brinula za njezino dijete, malu
Suzanu koja je esto plakala jer ju je bolio trbuh. Da, njezina majka je bila zaista
strpljiva, pjevala je Suzani pjesme na svom materinskom jeziku, a da se nije umarala, i
djetetu se to svidjelo pa bi mirno zaspalo.
Znate li gdje su otac i sin? pitao je policajac dajui joj kljueve od stana.
Pazikua je slegla ramenima. Jo uvijek nije gledala ni u djevojicu niti u majku.
Brzo je gurnula kljueve u dep s gramzivou koja se malenoj zgadila.
Ne, rekla je policajcu. Mua nisam mnogo viala u posljednje vrijeme. Moda se
skriva. Zajedno s djeakom. Trebali biste pogledati u podrume ili sobe za poslugu na
zadnjem katu. Mogu vas tamo odvesti.
Iz stana se zaulo dijete koje je poelo plakati. Pazikua je pogledao preko preko
njezina ramena.
Nemamo vremena, ree mukarac u kabanici. Moramo ii. Vratit emo se kasnije
ako bude potrebno.
Pazikua je otila po dijete i vratila se nosei ga na grudima. Rekla je da zna da ima
drugih obitelji u zgradi do. Izgovorila je njihova imena s gaenjem kao da je
izgovorila kakvu prljavu rije, mislila je djevojica, jednu od onih groznih rijei koje
nam nikad nije doputeno izgovoriti.

15

*
ertrand je napokon spremio telefon u dep i obratio pozornost na mene. Poklonio mi
je jedan od svojih neodoljivih osmijeha. Zato imam tako beskrajno privlanog
supruga? pitala sam se po enti put. Jo za naeg prvog susreta, prije mnogo godina, u
Courchevelu, bio je vitak mukarac. Danas, sa etrdeset sedam godina bio je snaniji,
jai, odisao je muevnou na francuski nain, muevnou presvuenom patinom
profinjenosti. Bio je poput dobrog vina starei mono i dostojanstveno, dok sam ja bila
uvjerena da sam mladost izgubila negdje izmeu rijeke Charles i Seine. etrdesete mi
nisu nita donijele. Dok su sijede vlasi i bore isticale dodatno Bertrandovu ljepotu, moju
su, u to nisam uope sumnjala, umanjivale.

Onda? kae mi hvatajui me za stranjicu bezbrino i posesivno ne brinui se hoe


li tu gestu primijetiti njegov partner ili ki. Zar nije ovo super?
Super, ponovi Zo. Antoine nam je upravo rekao da treba sve popraviti. to znai
da se neemo moi ovamo preseliti bar jo godinu dana.
Bertrand je prasnuo u smijeh.
To je bio problem s mojim muem. Taj opijajui arm koji je volio iskoritavati.
Pitala sam se od koga ga je naslijedio. Od svojih roditelja, Colette i douarda? Oboje su
bili inteligentni, fini, kultivirani ljudi, ali ne i armantni. Od svojih sestara, Laure i
Ccile? Dobro odgojene, inteligentne, savrenih manira, ali smijale su se jedino ako je
obaveza ili situacija nalagala. arm je naslijedio od Mam. Buntovne, ratnice Mam.
Antoine je okorjeli pesimist, ree Bertrand smijui se. Vrlo brzo emo srediti
zidove. Ima stvarno puno posla, ali uzet emo najbolje radnike.
Slijedili smo ga niz hodnik po kripeem parketu do soba koje su gledale na ulicu.
Treba sruiti ovaj zid, izjavio je. Antoine je kimnuo. I spojiti s kuhinjom jer e u
protivnom gica Jarmond smatrati da nismo praktini.
Rekao je praktini na engleskom dobacivi mi zloest pogled i crtajui prstima
navodnike u zraku.
Stan je velik, primijetio je Antoine. Uistinu sjajno!
Danas, da. Ali nekad je bio mnogo skromniji, ree Bertrand. Moj djed je tek u
ezdesetima poeo dobro zaraivati i tada je kupio susjedni stan i spojio ih. To je bilo
vrlo teko razdoblje za moju baku i djeda.
Znai, kada je djed bio mali, ivio je u ovom dijelu? upita Zo.
Da, tako je, odgovori Bertrand. Odavde do tamo. To je bila soba njegovih
roditelja, a spavao je ovdje. Bio je to mnogo manji prostor tada.
Antoine je struno kucao po zidovima.
Da, znam na to misli, osmjehne se Bertrand. eli spojiti ove dvije sobe, zar
ne?
16

Tono! priznao je Antoine.


To je dobra ideja. Ali treba o njoj malo razmisliti. Nee biti jednostavno s ovim
zidom, pokazat u ti poslije. Nosivi zid s cijevima i gomilom instalacija iznutra. Nije
tako jednostavno kako se ini.
Pogledala sam na sat. Dva i pol.
Moram ii. Imam sastanak s Joshuom. to emo sa Zo? upita Bertrand.
Zo je pogledala u nebo.
Pa, mogu se vratiti autobusom do Montparnassea.
A kola? upita Bertrand.
Ponovo je pogledala u nebo.
Tata! Danas je srijeda i podsjeam te da srijedom popodne nema kole, sjea se?
Bertrand se poeao po glavi.
U moje vrijeme...
Nije bilo kole etvrtkom, dovrila je Zo kao refren koji je tisuu puta otpjevala.
Taj smijeni francuski sistem obrazovanja, uzdahnula sam. A kole subotom!
Antoine se slagao sa mnom. Njegovi sinovi ili su u privatnu kolu u kojoj nije bilo
nastave subotom ujutro. Ali Bertrand kao i njegovi roditelji, bio je gorljivi zastupnik
dravne kole. Htjela sam upisati Zo u dvojezinu kolu kojih je bilo nekoliko u Parizu,
ali pleme Tzac nije htjelo ni uti o tome. Zo je bila Francuskinja, roena u Francuskoj.
Ila je u francusku kolu. U gimnaziju Montaigne, u blizini Luksemburkog parka.
Tzacovi su izgleda zaboravljali da ona ima ameriku majku. Sreom, njezin je engleski
bio savren. S njom sam uvijek govorila samo engleski i esto je odlazila u posjet mojim
roditeljima u Boston. Provodila je vei dio ljetnih praznika na Long Islandu kod moje
sestre Charle.
Bertrand se okrenuo prema meni. Imao je u oku ono malo svjetlo kojeg sam se
klonila, koje je moglo znaiti neto smijeno, ali i okrutno ili oboje istovremeno. Antoine
je takoer znao to moe oekivati ako je suditi po nainu na koji je pogled
koncentrirano uronio u svoje kone mokasine.
Naravno, znamo to gica Jarmond misli o naim kolama, bolnicama, neprestanim
trajkovima, dugim praznicima, vodovodnom sistemu, poti, televiziji, politici, pseim
govnima na cestama, ree Bertrand pokazajui mi svoje savreno zubalo. uli smo taj
refren stotine puta. Zaista stotine, zar ne? Volim Ameriku, sve je clean u Americi, svi
skupljamo govna svojih pasa u Americi!
Tata, prestani! Teak si! ree Zo dajui mi ruku.

17

z dvorita djevojica je ugledala susjeda u pidami naslonjenog na prozor.

Bio je to pristojan gospodin, profesor glazbe. Svirao je violinu, a ona ga je voljela


sluati. esto je svirao njoj i njezinom bratu s druge strane dvorita stare francuske
pjesme Sur lepont dAvignon, A la claire fontaine i melodije iz domovine njezinih
roditelja, koje su u njoj budile elju da s njima veselo zaplee. Majine papue su klizile
niz parket dok ju je otac okretao i okretao dok joj se nije zavrtilo.
to to inite? Kamo ih vodite? povikao je.
Njegov glas proao je dvoritem prekrivi bebin pla. Mukarac u kabanici nije
odgovorio.
Ali ne moete to initi, nastavio je susjed. To su poteni ljudi, dobri ljudi! Ne
moete to initi!
Na zvuk njegovog glasa, poeli su se otvarati prozorski kapci, lica su se pojavila iza
zastora.
Ali djevojica je primijetila da se nitko nije pomakao, nitko nita nije rekao.
Zadovoljili su se s time da promatraju. Majka se zaustavila, nesposobna da nastavi
hodati, lea su joj se svinula od jecanja. Grubo su je gurnuli da nastavi. Susjedi su scenu
promatrali u tiini. ak je i profesor glazbe sada utio. Najednom se majka okrenula i
zaurlala ime svog supruga. Tri puta. Mukarci su je zgrabili za ruke i protresli bez rijei.
Ispustila je prtljagu i pakete. Djevojica ju je htjela zaustaviti, ali su je odgurnuli.
Mukarac se pojavio na trijemu. Mrav mukarac koji je nosio zguvanu odjeu i tri
dana staru bradu oiju pocrvenjelih i umornih. Proao je dvoritem uspravno hodajui.
Kada je doao pred mukarce, rekao im je svoje ime. Govorio je francuski s istim
tvrdim naglaskom kao i njegova supruga.
Vodite me s mojom obitelji, ree.
Djevojica je primila oca za ruku.
Govorila je sebi da je sada sigurna. Sigurna sa svojom majkom i ocem. Sve e ovo
brzo zavriti. To je bila francuska policija, ne Nijemci. Nitko im nee uiniti nita naao.
Vratit e se u stan, a mama e pripremiti dobar doruak. Mlai brat e izii iz svog
skrovita. A tata e se vratiti u radionicu na dnu ulice u kojoj je radio kao nadglednik, u
kojoj su proizvodili remenje, vree i novanike. Sve e biti kao prije. Vrlo brzo, ivot e
ponovo postati siguran.
Vani je bio dan. Uska je ulica bila prazna. Djevojica se okrenula prema zgradi u
kojoj su ivjeli, prema tihim licima na prozorima, prema pazikui koja je ljuljala malu
Suzanu.
Profesor glazbe polako je digao ruku u znak pozdrava. I ona je uinili isto
osmjehujui se. Sve e biti dobro. Ona e se vratiti, svi e se vratiti. No lice violinista
18

izraavalo je takvo aljenje. Suze su mu se slijevale niz obraze. Nijeme suze koje su
govorile o nemoi i sramu i koje djevojica nije razumjela.

19

eak? Ja? Ali tvoja majka to oboava! guio se od smijeha Bertrand pogledavi na
tren Antoina. Zar ne ljubavi? Ti to voli? Nije li tako draga?

Okrenuo se oko sebe u dnevnom boravku puckajui prstima melodiju iz mjuzikla


West Side Story.
Osjeala sam se smijenom, glupom pred Antoineom. Zato se Bertrandu toliko
svialo da me prikazuje kao glupavu Amerikanku punu predrasuda, uvijek spremnu da
kritizira Francuze? I zato sam ostala kao ukopana i doputala mu da to ini, a da nisam
reagirala? Postojalo je vrijeme u kojem me to zabavljalo. Na poetku naeg braka to je
bila naa omiljena ala koja je do suza nasmijavala nae francuske i amerike prijatelje.
Na poetku. Nasmijala sam se kao i obino. Ali pomalo nervozno.
Jesi li posjetio Mam u posljednje vrijeme? upitala sam ga. Ve je bio preao na
neto drugo, zabavljen uzimanjem mjera. Molim?
Mam, strpljivo sam ponovila. Mislim da bi te jako voljela vidjeti. Usreilo bi je
da s njom malo porazgovara o stanu. Presjekao me pogledom.
Nemam vremena ljubavi. Idi ti!
Moleivo me pogledao.
Bertrand, ja je posjeujem svaki tjedan, to dobro zna. Uzdahnuo je.
To je tvoja baka napokon, kaem.
Ali ona te oboava, gospoice Amerika, ree s osmijehom. I ja te oboavam
draga.
Krenuo je prema meni da me poljubi u usta.
Amerikanka. Dakle ti si ta Amerikanka? zapitala me je Mam u znak upoznavanja
godinama prije u ovom istom stanu promatrajui me uzdu i poprijeko svojim sivim i
sanjivim arenicama. Amerikanka. Ah da, do koje sam se samo mjere osjeala ameriki
s mojom kratkom frizurom, tenisicama i irokim osmijehom, pred tom kvintesencijom
francuske ene od ezdeset i pet godina, koja se drala tako uspravno, aristokratskog
profila, sa savrenom punom i zlobnim oima. Pa ipak, zavoljela sam ju na prvi
pogled. Njezin iznenadan i grleni smijeh. Njezin hladni humor.
Jo i danas morala bih priznati da je vie volim nego Bertrandove roditelje koji me
uvijek podsjeaju na to odakle dolazim iako sam provela 25 godina u Parizu i iako sam
supruga njihovog sina i majka njihove unuke.
Naputajui stan, ponovo sam se suoila s onim groznim odrazom u zrcalu lifta i
odjednom postala svjesna da sam predugo trpjela Bertrandova podbadanja ljubazna
kakva jesam.
Ali danas, po prvi put i zbog nekog nejasnog razloga osjetila sam da je to vrijeme
prolo.
20

*
jevojica se drala stalno blizu roditelja. Sada su ve doli do kraja ulice, a
mukarac u kabanici nije im prestajao ponavljati da se poure. Pitala se kamo idu.
Zato moraju tako brzo hodati? Natjerali su ih da uu u veliku garau. Prepoznala je
mjesto, nije bilo daleko od mjesta gdje su ivjeli i njezin otac radio.

Unutra su bili mukarci u plavim zamaenim kombinezonima, koji su popravljali


motore. Radnici su ih tiho pogledali. Nitko nije izgovorio ni jednu rije. Zatim je
djevojica primijetila jednu grupu ljudi, koja je tamo stajala, s vreama i koarama koje
su drali na nogama. Primijetila je da je bilo najvie ena i djece. Neke od njih je
poznavala. Ali nitko ih se nije usudio pozdraviti. Prozivali su imena. Njezin otac je digao
ruku kada su proitali njegovo.
Djevojica je pogledala oko sebe. Primijetila je djeaka iz kole, Leona koji je
izgledao umorno i preplaeno. Nasmijala mu se. Htjela mu je rei da e sve biti dobro,
da e se brzo vratiti kui, da ovo nee dugo trajati, da emo ih ponovo vidjeti. Ali Leon
ju je gledao kao da je poludjela. Spustila je pogled na svoja stopala zacrvenjevi se.
Moda je potpuno u krivu. Srce joj je snano kucalo. Moda se stvari nee odvijati onako
kako je mislila. Osjetila se jako naivnom, glupom, jako mladom.
Otac se nagnuo prema njoj. Njegova loe obrijana brada joj je pokakaljala uho.
Izgovorio je njezino ime. Upitao ju je gdje joj je brat. Pokazala mu je klju. Djeak je
bio na sigurnom u njihovom tajnom ormaru, proaptala je, ponosna na ono to je
uinila. Bio je na sigurnom.
Oi njezina oca udno su se rairile. Osjetila je kako je stie za ramena.
Ali to e biti dobro, rekla je, sve e proi dobro za njega. Ormar je velik, ima
dovoljno zraka za disanje. Ima i vode i depnu lampu. Sve e biti dobro s njim tata.
Ne razumije, ree joj otac, ti ne razumije.
I na svoje veliko razoaranje, vidjela je suze u njegovim oima.
Povukla ga je za rukav. Nije podnosila gledati oca kako plae.
Tata, ree ona, vratit emo se kui, zar ne? Idemo nakon to nas prozovu?
Tata?
Otac je obrisao suze. Gledao ju je toliko strano tunim oima da nije mogla
podnijeti njegov pogled.
Ne, rekao je, neemo se vratiti. Nee nam to dopustiti.
Osjetila je kako je uznemiruju i hladan vjetar proao kroz nju. Ponovo se prisjetila
onoga to je ula od razgovora svojih roditelja, skrivena iza vrata, njihovog straha i
tjeskobe koja je prijetila u noi.
to eli rei tata? Kamo idemo? Zato se ne vraamo? Mora mi rei! Molim te!
Skoro je vikala posljednje rijei.
21

Otac ju je ponovo pogledao. Jo jednom je vrlo njeno izgovorio njezino ime. Oi su


mu bile vlane, vjee pune suza. Stavio joj je ruku na potiljak.
Budi hrabra, moje lijepo zlato. Budi hrabra, najhrabrija to moe.
Nije mogla zaplakati. Toliko se bojala da je strah progutao sve ostalo, udisala je
najmanje svojih osjeaja to je mogla kao da izbjegava neku stranu i prodrljivu rupu.
Ali ja sam mu obeala da u se vratiti tata! Obeala sam mu!
Ponovo je zaplakao i nije ju sluao. Bio je zatvoren u svoju vlastitu bol, u svoj strah.
Svi su morali izii. Ulica je bila pusta, samo je dugi niz autobusa stajao parkiran na
ploniku. Obinih autobusa, kao onih s kojima su s majkom ili u grad: svakodnevni
autobusi, s platformama na kraju.
Naredili su im da se popnu u autobuse, gurajui ih jedne kraj drugih. Djevojica je
pogledom traila zelenosive uniforme, pozorno je sluala kako bi ula grub i grlen jezik
kojeg se nauila bojati. Ali tu su bili samo policajci. Francuski policajci.
Kroz pranjavo staklo autobusa, prepoznala je jednog od njih, mladog policajca
crvene kose, koji joj je esto pomagao da prijee cestu kada se vraala iz kole. Kuckala
je u prozor kako bi mu privukla panju. Kada ju je primijetio, odmah je odvratio pogled.
inilo se da mu je neugodno, da je gotovo iziritiran. Pitala se zato. Dok su ih
naguravali u autobuse, jedan ovjek se poeo buniti. Udarili su ga. Zatim je policajac
zaurlao da e izudarati svakoga tko bude pokuao pobjei.
Djevojica je promatrala zgrade i drvee u prolazu kao u magli. Mislila je samo na
brata zatvorenog u ormaru u praznom stanu i na to da ju je on ekao. Nije bila u stanju
misliti ni na to drugo. Proli su preko mosta, vidjela je Seinu koja se svjetlucala. Kamo
su ili? Tata nije znao. Nitko nije znao. I svi su se bojali.
Odjednom je zaula grmljavinu. Kia se spustila na Pariz. Tako gusta da se autobus
morao zaustaviti. Djevojica je sluala kapi koje su se razbijale o krov autobusa. Stanka
je trajala tek trenutak. Autobus je nastavio, uz kripu guma po trotoaru. Sunce se ponovo
pojavilo.
Autobus se zaustavio i morali su izii. U kaosu paketa, kovega i djece koja su
plakala. Djevojica ovu ulicu nije poznavala. Nikada nije bila u ovoj etvrti. Vidjela je
liniju zranog metroa na drugoj strani ulice.
Vodili su ih prema velikoj sjajnoj zgradi. Neto je bilo na fasadi napisano ogromnim
crnim slovima, ali nije uspjela proitati to. Zatim je vidjela kako je cijela ulica puna
obitelji poput njezine, koje su izlazile iz autobusa pod urlicima policije. Francuske
policije i samo francuske.
Naslonjenu na oevu ruku gurali su je i udarali dok nisu stigli do ogromnog
natkrivenog stadiona. Neizbrojiva gomila bila je ve ovdje okupljena, u sreditu
stadionske arene i na tvrdim i metalnim stolicama na tribinama. Koliko ih je bilo? Nije
znala rei. Stotine? Bez prestanka su dolazili novi.
Djevojica je podigla oi prema ogromnom plavkastom staklenom krovu u formi
kupole. Sunce je kroz njega probijalo nemilosrdno.

22

Otac je naao mjesto za sjedenje. Djevojica je promatrala neprekinuto pristizanje


ljudi koje je stalno poveavalo gomilu. Buka je bila sve vea i vea. Buka koju je
stvaralo tisue glasova, pla djece, jecaji ena. Vruina je bila neizdriva i sve
nepodnoljivija kako se sunce na nebu podizalo. Bilo je sve manje i manje prostora i bili
su stisnuti jedni uz druge. Promatrala je mukarce, ene, djecu i njihova izmuena lica,
oi ispunjene strahom.
Tata, koliko dugo emo ostati ovdje?
Ne znam duo.
Zato smo ovdje?
Naslonila je ruku na utu zvijezdu saivenu na grudima.
To je zbog ovoga zar ne? upita. Svi je ovdje imaju.
Njezin otac se tuno nasmijei.
Da. Zato.
Zatreptala je.
To nije pravedno tata, ree ona stisnutih zubiju. To nije pravedno!
Uzeo ju je u naruje i mrmljao njezino ime.
Da ljubavi moja. Ima pravo. To nije pravedno.
Sjela je kraj njega obraza naslonjenog na zvijezdu koju je nosio na sakou.
Prije mjesec dana, majka je saila utu zvijezdu na njihovu odjeu. Osim na onu
njezinog brata. Neto ranije, na njihovim osobnim iskaznicama pikalo je idov ili
idovka. Zatim je postojala gomila stvari koje vie nisu smjeli initi. Igrati se na trgu.
Voziti bicikl. Ii u kino. U kazalite. U restoran. Na bazen. Posuivati knjige u knjinici.
Svugdje je vidjela ploe na kojima je pisalo: Zabranjeno za idove. A na vratima
tvornice u kojoj je radio njezin otac, pisalo je idovsko poduzee i Mama je morala
odlaziti u trgovinu nakon 16 sati, kada vie niega nije bilo, zbog tednje. Morali su
putovati u zadnjem vagonu u podzemnoj eljeznici. Morali su se vratiti kui prije
policijskog sata i nisu smjeli izii prije zore. to im je jo bilo doputeno da rade? Nita.
Nita, mislila je.
Nepravedno. Jako nepravedno. Zato? Zato oni? Zato sve to? inilo se da joj nitko
nije mogao objasniti.

23

*
oshua ju je ekao u sobi za sastanke srui bljutavu kavu iz aparata koju je oboavao.
Pourila sam se da uem i sjela izmeu Bambera, direktora fotografije i Alessandre
koja je pratila drutvena pitanja.

Ured je gledao na prometnu ulicu Marbeuf na dva koraka od Elizejskih poljana.


To nije bila moja omiljena etvrt; previe ljudi, previe trendovski, ali svaki dan sam
ovamo dolazila, navikla sam se probijati kroz aveniju, po pranjavim i irokim
plonicima zakrenim turistima u svako doba dana bez obzira na godinje doba.
Ve est godina piem za ameriki tjednik Seine Scenes. Izlazi u tiskanom izdanju,
ali i u internetskoj verziji. Piem kroniku dogaanja koja bi mogla zanimati amerike
iseljenike. Dodajem lokalnu boju, piem o svemu onom to se moe nazvati drutvenim i
kulturnim ivotom - o izlobama, filmovima, restoranima, knjigama, ali i skorim
predsjednikim izborima.
To zapravo i nije tako lak posao kako se moe initi. Rokovi su bili kratki, a Joshua
se ponaao kao pravi despot. Voljela sam ga, ali nije zbog toga bio manje tiranin. On je
bio tip efa koji je odbijao uzeti u obzir privatan ivot, brak, djecu. Ako je neka
suradnica zatrudnjela, odmah bi postala nevidljiva. Ako je neije dijete bilo bolesno,
ibao bi majku pogledom. S druge strane, imao je pronicljivo oko, istinski uredniki
talent i znao je savreno pogoditi pravi trenutak. Pred njim smo se pokoravali, a im bi
okrenuo lea, alili smo se, ali smo i naporno radili. Imao je pedeset godina, rodio se i
odrastao u New Yorku, a u Parizu je ivio posljednjih deset godina. Joshua je odavao
miran izgled u koji je bilo bolje ne mijeati se. Imao je izdueno lice i uvijek gledao u
pod. Ali im bi otvorio usta, bio je ef. Bespogovorno. Sluali smo ga. I nitko ga se nije
usuivao prekidati.
Bamber je bio iz Londona i imao je jedva trideset godina. Bio je vii od metar
osamdeset, nosio je naoale s ruiastim staklima, razliite piercinge i bojio je kosu u
naranasto. Imao je izvrstan britanski humor koji sam nalazila neodoljivim, ali kojeg je
Joshua rijetko shvaao. Bamber je bio diskretan i uinkovit kolega. Bio je i velika
podrka kada Joshua nije imao dobar dan i na nas prenosio svoje raspoloenje. Bio je
vaan saveznik.
Alessandra je bila napola Talijanka savrene koe i nezasitne ambicije. Bila je lijepa
djevojka kovrave crne kose s napuenim usnicama zbog kojih su mukarci ludili. Ne
znam jesam li je voljela ili ne. Bila je upola mlaa od mene, a zaraivala je koliko i ja
iako se moje ime pojavljivalo ispred njezinog u impresumu novina.
Joshua je protrao kroz listu lanaka za idui broj. Trebalo je napisati lanak o
buduim predsjednikim izborima, velika tema nakon kontroverzne pobjede Jean-Marie
Le Pena u prvom krugu. Nisam se ba htjela time baviti i potajno sam se veselila kada su
i Alessandri dali taj posao.
Julia, ree Joshua gledajui me kroz stakla svojih naoala, ezdeseti i roendan
Vl dHiva. To je tvoja domena.
24

Proistila sam grlo. to je rekao? ula sam neto kao veldiv.


Ni na to me to nije asociralo.
Alessandra me prezrivo pogledala.
16. srpnja 1942.? To ti nita ne govori? ree ona. Mrzila sam taj sladunjavi
sveznadarski ton kojim bi mi se katkad obraala. Kao na primjer danas.
Joshua nastavi: Masovno uhienje idova na zimskom biciklistikom stadionu.
Skraeno Vl dHiv. Slavni natkriveni stadion na kojem su se odravale biciklistike
trke. Tisue idovskih obitelji u njemu su boravile i bile zatvorene danima u
groznim uvjetima. Zatim su ih poslali u Auschwitz i svi su ubijeni u plinskim
komorama.
Sada mi se poelo vraati. Ali nije mi bilo sasvim jasno.
Da, kaem sigurnim tonom gledajui Joshuu. U redu, to trebam napraviti?
Uvukao je glavu meu ramena. Moe poeti s traenjem svjedoka ili preivjelih.
Zatim provjeri detalje komemoracije, tko ju organizira i kada. Zatim elim injenice. to
se tono tamo dogodilo. To je delikatan posao, zna. Francuzi jo uvijek oklijevaju
govoriti o tome svemu, Vichyu, okupaciji... stvarima na koje nisu ba jako ponosni.
Znam nekoga tko ti moe pomoi, kae Alessandra malo manje grubo. Franck
Lvy. On je utemeljitelj jedne od velikih organizacija koje pomau idovima da pronau
svoje obitelji nakon Holokausta.
ula sam za njega, kaem zapisujui njegovo ime.
Franck Lvy je oito netko poznat. Odravao je konferencije i pisao lanke o krai
idovskih dobara i deportacijama.
Joshua je otpio gutljaj kave.
Ne elim neto mlako, kae. Bez sentimentalizma. injenice. Svjedoanstva.
I..., bacio je pogled na Bambera, ... dobre okantne fotografije. Prokopaj arhive. Nema
toga mnogo, kao to e i sam shvatiti, ali moda ti taj Lvy moe pomoi da nae neto
vie.
elio bih poeti s odlaskom na stadion, ree Bamber. Da dobijem predodbu.
Joshua se ironino nasmijao.
Stadiona vie nema. Sruen je 1959.
to se dogodilo? upitala sam veselo konstatirajui da nisam jedina neznalica.
Alessandra je opet imala odgovor.
Ulica Nelaton. U 15. okrugu.
Jo uvijek moemo tamo otii, kaem gledajui Bambera. Moda se neki ljudi u
toj ulici sjeaju to se dogodilo.
Joshua je slegnuo ramenima.

25

Pokuaj ako eli, rekao je. Ali iskreno sumnjam da e nai puno ljudi spremnih
za razgovor. Kako sam vam ve rekao, Francuzi su jako osjetljivi na tu temu, to je jo
uvijek jako delikatno. Ne zaboravite da je francuska policija uhitila sve idovske obitelji.
A ne nacisti.
Sluajui Joshuu, postala sam svjesna koliko malo sam znala o dogaajima koji su se
zbili u Parizu 1942. To nije bilo na kolskom programu u Bostonu. A od kada ivim u
Parizu, 25 godina, nisam poitala ni jednu reenicu o toj temi. To je bila tajna. Neto
zakopano u prolosti. Neto o emu nitko nije govorio. Pourila sam se do svog raunala
kako bih zapoela pretragu na internetu.
im je sastanak zavrio, pojurila sam prema prostoru koji mi je sluio kao ured,
iznad glasne ulice Marbeuf. Bili smo stisnuti u uredu. Ali navikla sam se na to i bilo mi
je svejedno. Nisam imala mjesto za rad kod kue. U naem novom stanu, Bertrand mi je
obeao veliki ured samo za mene. Moj ured. Napokon. To je zvualo prelijepo da bi bilo
istinito. Vrst luksuza na koju se lako naviknuti.
Upalila sam raunalo, otila na internet, pretraivala. Ukucala sam zimski stadion
Vl dHiv. Stranice su bile vrlo brojne. Veina ih je bila na francuskom. I bile su vrlo
precizne.
itala sam cijelo poslijepodne. Nisam nita drugo radila nego itala i zapisivala
informacije, traila knjige o okupaciji i uhienjima.
Primijetila sam da tu mnogih djela nije bilo. Pitala sam se zato. Jer nitko nije htio
itati o tome? Jer to vie nikoga nije zanimalo? Nazvala sam nekoliko knjinica.
Odgovorili su mi da mi nee biti jednostavno nabaviti knjige koje sam traila. Uinite
to moete, rekla sam.
Kada sam ugasila raunalo, osjetila sam se iscijeenom. Pekle su me oi. Srce i glava
su mi bili teki. Pritiskalo me to to sam saznala.
Vie od etiri tisue idovske djece dovedeno je na stadion Vl dHiv. Veina njih
bila je stara izmeu dvije i dvanaest godina. Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, roeni
u Francuskoj.
Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.

26

*
zgledalo je kao da taj dan nikada nee zavriti. Bilo je nepodnoljivo. Glave
naslonjene na majino rame, djevojica je promatrala obitelji kojima su bili okrueni
kako postepeno gube razum. Nije bilo niega da piju, da jedu. Vruina je bila
nepodnoljiva. Zrak je bio pun suhe i iritirajue praine koja ih je bola u oi i grlo.

Velika stadionska vrata bila su zatvorena. Cijelom duinom zidova stajali su


policajci ozbiljnih lica, koji su im tiho prijetili pukama. Nikamo se nije moglo otii.
Nita se nije dalo uiniti. Osim ostati ovdje i ekati. Ali to ekati? to e se s njima
dogoditi, to e se dogoditi s njezinom obitelji i svim ovim ljudima? Zajedno s ocem,
pokuala je doi do toaleta na drugoj strani stadionske arene. Zaplahnuo ih je
nezamisliv smrad. Bilo je premalo sanitarnih vorova za toliki broj ljudi i vrlo brzo su
postali neupotrebljivi. I djevojica je morala unuti uza zid da bi se olakala, borei se
sa nezadrivom eljom da povrati, s rukom preko usta. Ljudi su piali i nudili gdje bi
mogli na gadno tlo, posramljeni, slomljeni, sklupani poput ivotinja. Vidjela je jednu
staru enu kako pokuava sauvati neto malo dostojanstva sakrivi se iza ogrtaa svoga
mua. Druga se guila od uasa i mahala glavom prekrivi rukama nos i usta.
I djevojica je slijedila oca kroz gomilu da bi se vratili na mjesto na kojem su ostavili
majku. Teko su se probijali kroz tribine zakrene paketima, vreama, madracima,
kolijevkama. Stadionska arena bila je crna od svijeta. Pitala se koliko ljudi je bilo sve
skupa unutra. Djeca su trala po stazicama prljava, gladna, vikala su da hoe vode.
Jedna trudna ena, skoro onesvijetena od vruine i ei, vikala je iz sve snage da jedino
to joj je preostalo jest da umre, da e umrijeti sljedeeg trena. Starac se najednom
sruio, pao je cijelim tijelom na pranjavo tlo. Lice mu je bilo plavo i imao je
greve. Nitko nije reagirao. Djevojica je sjela kraj majke. Majka je bila
neobino smirena. Vie nita nije govorila. Djevojica ju je uzela za ruku i stisnula je uz
svoju. Nije bilo nikakve reakcije. Otac je krenuo prema policajcu da ga zatrai vode za
svoju enu i dijete. Mukarac mu je suho odgovorio da trenutno nema vode. Otac mu je
rekao da je to uasno, da ih nemaju pravo tretirati kao pse. Policajac mu je okrenuo
lea i udaljio se. Djevojica je ponovo ugledala Leona, djeaka kojeg je vidjela u garai.
Lutao je kroz gomilu ne putajui iz vida velika zatvorena vrata. Primijetila je da nije
nosio svoju zvijezdu, da ju je iupao. Digla se da mu se pridrui. Lice djeaka bilo je
prljavo i imao je modricu na lijevom obrazu, i jo jednu na kljunoj kosti. Pitala seje li i
ona izgleda tako jadno i iscrpljeno. Izii u odavde, tiho je rekao. Roditelji su mi
rekli da tako uinim. Sada.
Ali kako e to uiniti? rekla je. Policajci e te zaustaviti.
Djeak ju je pogledao. Bio je star kao i ona, ali inio se mnogo starijim. Svaki trag
djetinjstva mu je nestao s lica.
Pronai u nain, rekao je. Moji roditelji su mi rekli da bjeim. Oni su mi strgali
zvijezdu. To je jedino rjeenje. Ako ne, to je kraj. Kraj za svakog od nas.
Hladan vjetar straha ju je zapahnuo. Kraj? Je li mogue da je djeak imao pravo? Je
li ovo zbilja bio kraj?
27

Odmjerio ju je pomalo prezirno.


Ne vjeruje mi, zar ne? Pa ipak, trebala bi poi sa mnom. Iupaj zvijezdu i slijedi
me. Sakrit emo se. Brinut u se za tebe. Znam kako.
Mislila je na svog malog brata koji ju je ekao u ormaru. Prstima je pomilovala klju
koji joj se nalazio u depu. Zato da ne poe za ovim ivim i inteligentnim djeakom?
Moda bi mogla spasiti i brata i sebe istovremeno.
Ali osjeala se premalenom, preranjivom da tako neto uini. Previe se bojala. A
zatim i roditelji... njezina majka i otac... to e s njima biti? Je li Leon govorio istinu?Je
li mu mogla vjerovati?
Stavio joj je dlan na ruku. Osjeao je da ona oklijeva.
Poi sa mnom, pritiskao ju je.
Nisam sigurna, proaptala je.
Ustuknuo je.
Ja sam odluio. Idem. Zbogom.
Gledala ga je kako hoda prema izlazu. Policajci su uvodili sve vie i vie ljudi, starce
na u kolicima, nepregledne redove djece i ena koji su plakali. Promatrala je Leona
kako se provlai kroz gomilu i eka pravi trenutak.
U jednom trenutku, policajac ga je zgrabio za ovratnik i bacio ga prema nazad. Ali
Leon je bio spretan i brz. Brzo se podigao, nastavio hodati polako prema vratima, kao
pliva koji strpljivo pliva protiv struje. Djevojica ga je gledala fascinirana.
Grupa majki je zauzela ulazna vrata i luda od ljutnje traila vode za djecu. Policija
ih je jedno vrijeme pustila ne znajui kako da reagira. Djevojica je vidjela malog
djeaka kako se provlai kroz taj nered spretno, brzo kao zvijezda. A zatim je nestao.
Vratila se kraj roditelja. No je poela padati, a njezin je oaj, poput tisua ljudi oko
nje, poeo rasti kao udovino stvorenje izvan kontrole. Potpuni, apsolutni oaj koji ju je
ispunjavao panikom.
Pokuala je zatvoriti oi, nos, ui, odgurnuti smrad od sebe, vruinu, tjeskobne
krikove, slike uplakanih odraslih ljudi, djece koja jecaju, ali nije uspijevala.
Jedino to je mogla napraviti bilo je gledati, nemono i tiho. Na zadnjim tribinama,
blizu staklene kupole, gdje su se ljudi smjestili, primijetila je naglo komeanje. Urlik koji
probija srce, odjea koja pada, i tup zvuk udarca o pod arene. A zatim ubrzavanje uasa
meu gomilom.
Tata to je to bilo? upitala je.
Otac je pokuao okrenuti lice djevojice.
"Nita duo, ba nita. Samo je pala neka odjea.
Ali ona je dobro vidjela. Znala je to se upravo dogodilo. Mlada ena stara kao
njezina majka i malo dijete. Bili su stisnuti jedno uz drugo. Skoili su. Sa zadnjeg sjedala
na tribinama.
28

Od tamo gdje je sjedila, vidjela je raspadnuto tijelo ene, okrvavljenu glavu djeteta,
raspadnutu kao zrela rajica.
Djevojica je spustila glavu i poela plakati.

29

*
ok sam bila sasvim mala i ivjela u ulici Hyslop na broju 49 u Brooklinu u dravi
Massachussets, nisam zamiljala da u jednog dana ivjeti u Francuskoj niti se
udati za Francuza. Mislila sam da u cijeli ivot ivjeti u SAD-u. S jedanaest godina
zaljubila sam se u Evana Frosta, sina naih susjeda. Bio je to uspravan klinac koji kao da
je ietao iz stripova Normana Rockwella, lica prepunog crvenih pjegica i s aparatiem na
zubima, a iji je pas Inky oboavao rasturati gredice s cvijeem moga oca.

Moj otac, Sean Jarmond, predavao je na Institutu za tehnologiju drave


Massachussets. Bio je tip profesora Nimbusa sa svojom neukrotivom kosom i
naoalama poput sove. Bio je popularni profesor meu acima. Moja majka, Heather
Carter Jarmond, bila je biva teniska ampionka Miamija, visoka, atletski graena i
preplanula ena na kojoj vrijeme kao da nije ostavljalo traga. Vjebala je jogu i jela
zdravo.
Nedjeljom, moj otac i susjed, gospodin Frost, iznad ivica su se bez prestanka
svaali zbog Inkya koji je gazio po naim tulipanima. Za to vrijeme u kuhinji moja
majka je pripremala kolaie od meda i cjelovitog ita, uzdiui. Ona je mrzila sve
vrste konflikata. Moja mlaa sestra Karla, potpuno ravnoduna prema vanjskom
dogaanju, nastavljala je gledati svoje omiljene televizijske serije prodirui kilometre
slatkog korijena. Na katu, moja najbolja prijateljica Katy Lacy i ja pijunirale smo iza
zastora fantastinog Evana Frosta koji se zabavljao s objektom ljutnje moga oca,
labradorom crne dlake.
Bilo je to mirno i sigurno djetinjstvo. Bez svaa, bez prekida. kola na kraju ulice.
Mirne proslave Dana zahvalnosti. Topli Boici. Dugaka lijena ljeta u Nahantu. Mjeseci
bez povijesti sainjeni od tjedana bez povijesti. Moju je sreu kvarila jedino
profesorica engleskog u 5. razredu, platinasta gica Seebold koja me je straila itajui
nam Izdajniko srce Edgara Allana Poea. Zahvaljujui njoj godinama sam imala
none more.
U mladenakim godinama sam prvi put osjetila poziv Francuske, fascinaciju koja je s
godinama rasla. Zato Francuska? Zato Pariz? Francuski jezik me oduvijek privlaio.
inio mi se njenijim, senzualnijim od njemakog, panjolskog ili talijanskog. ak sam
odlino imitirala francuskog tvora Pepe le Pewa iz animiranih filmova Looney
Tunes. No u sebi sam znala da moja rastua elja za Parizom nema nieg zajednikog s
kliejima koje je o njemu imala veina Amerikanaca kao romantinom, seksi i ik gradu.
To je za mene bilo neto sasvim drugo.
Kada sam otkrila Pariz prvi put, njegove su me suprotnosti zaarale. Popularne
etvrti oaravale su me jednako kao i etvrti iz doba baruna Haussmana. eljela sam
znati sve o njegovim paradoksima, tajnama i iznenaenjima. 25 godina ivota sam
uloila da bih se unijela u taj univerzum, ali sam napokon uspjela. Nauila sam se nositi
sa loim raspoloenjem konobara i nepristojnou taksista. Nauila sam voziti po trgu
dEtoile da me ne iznerviraju uvrede iziritiranih vozaa autobusa i elegantnih plavua u
crnim mini morisima. Nauila sam odgovoriti arogantnim pazikuama, umiljenim
30

prodavaicama, blaziranim telefonisticama i pompoznim lijenicima. Nauila sam do


koje se mjere Pariani osjeaju superiorni ostatku svijeta, a naroito svim ostalim
stanovnicima Francuske od Nice do Nancya osjeajui jo dodatan prezir
prema stanovnicima parikih predgraa. Nauila sam da ostatak Francuske naziva
Pariane teleim glavama i da ih ne vole. Nitko ne moe vie voljeti Pariz od roenog
Parianina. Nitko nije na svoj grad ponosniji od roenog Parianina. Nitko nije jednako
arogantan gotovo podrugljiv, odvratan i tako neodoljiv. Zato toliko volim Pariz, pitala
sam se. Moda zato to znam da nikada neu biti uistinu njegov dio. Ovaj grad e mi
ostati zatvoren podsjeajui me na ono to jesam i to u zauvijek biti. Amerikanka.
Ve u Zoinoj dobi htjela sam biti novinarka. Poela sam pisati u kolskom tjedniku.
I od tada se nisam zaustavila. Dola sam ivjeti u Pariz s dvadeset i neto godina, nakon
to sam u Bostonu diplomirala englesku knjievnost. Moj prvi posao bio je na mjestu
pomonice u amerikom modnom asopisu, ali sam ga ubrzo napustila. Htjela sam raditi
neto sadrajnije od pisanja o duljini suknji ili novim smjerovima u modi za proljee i
ljeto.
Nakon te kratke epizode prihvatila sam prvi posao koji mi je bio ponuen.
Preraivala sam obavijesti za jednu ameriku televiziju. Plaa nije bila bogzna to, ali je
bilo dovoljno da platim najam u 18. arondismanu u stanu koji sam dijelila s dvojicom
homia Francuza: Herveom i Christopheom koji su mi postali pravi prijatelji.
Trebala sam s njima veerati ovaj tjedan, u ulici Berthe gdje sam ivjela prije no to
sam upoznala Bertranda. Rijetko je odlazio sa limom k mojim bivim cimerima. Katkada
sam se pitala koji je bio razlog njegovom nezanimanju za Hervea i Christophea. Zato
jer tvoj dragi suprug, poput veine dobro odgojenih buruja u ovoj zemlji, vie voli
ensko od homo drutva, duo!. Moja prijateljica Isabelle mi je to jednoga dana rekla
svojim leernim glasom. Imala je pravo. Bertrand je definitivno volio ene.
Cijelim sobom, rekla bi Charla.
Herv i Christophe i dalje su ivjeli u stanu koji smo dijelili, a moju bivu sobu su
pretvorili u garderobu. Christophe je bio prava rtva mode i to ga je potpuno okupiralo.
Veerati s njima za mene je bio uitak. Uvijek je kod njih bila mjeavina
zanimljivih ljudi slavni maneken, pjeva, pisac polemiar, sladak susjed homi,
ameriki novinar poput mene ili kanadski poetnik-urednik... Herv je radio kao
odvjetnik za jednu meunarodnu tvrtku. Christophe je bio muziar.
Oni su bili moji pravi, jako dragi prijatelji. Imala sam i druge prijatelje u Parizu
amerike iseljenice Holly, Susannah i Jan koje sam upoznala preko posla u asopisu za
koji sam radila ili amerike kole u kojoj sam ostavljala oglase kada sam traila dadilju.
Bilo je jo nekoliko bliskih prijatelja poput Isabelle, koju sam upoznala na Zoinim
satovima plesa u dvorani Pleyel. Ali Herv i Christophe bili su jedini koje sam mogla
nazvati u jedan ujutro kada sam bila nesretna zbog Bertranda. Oni su doli u
bolnicu kada je Zo pala sa svog romobila i uganula gleanj. Oni nikada nisu zaboravljah
moj roendan. Oni su znah koji film pogledati, koji novi album nabaviti. Njihove veere
uz svijee bile su uvijek vrlo profinjene.
Stigla sam s buteljom ohlaenog pjenuca. Christophe je jo pod tuem, rekao mi
je Herv otvarajui mi vrata. Herv, brkovi, crne kose, vitak etrdesetogodinjak, bio je
sama ljubaznost. Puio je jednu za drugom. Nitko ga nije mogao uvjeriti da prestane.
Pa smo odustali od uvjeravanja.
31

Lijepa haljina, prokomentirao je, odlaui cigaretu da bi otvorio ampanjac. Herv


i Christophe uvijek su bih paljivi prema odjei koju sam nosila, nisu zaboravljah
primijetiti moj novi parfem, minku, novu frizuru. U njihovom drutvu nisam se
osjeala kao Amerikanka koja mora initi nadljudske napore da bi dosegla kriterije
parikog ika. Osjeala sam se kao ja. I to je bilo ono to sam kod njih najvie cijenila.
Ova plavo-zelena nijansa prekrasno pristaje uz boju tvojih oiju. Gdje si je
kupila?!
U H&M-u, u ulici Rennes.
Izgleda sjajno. Onda, kako ide s tvojim novim stanom? pitao me dodajui mi au
i ohlaen prepeenac premazan salatom od ikre.
Sa svime to se u njemu treba napraviti, neemo se preseliti jo mjesecima!
uzdahnula sam.
I pretpostavljam da je tvoj mu arhitekt sav uzbuen zbog novog zadatka?
Kimnula sam. eli rei da je neumoran.
Ah, da, ree Herv, ali s tobom je strano naporan.
To si ti rekao, kaem otpivi gutljaj pjenuca.
Herv me je paljivo gledao kroz svoje staklene naoale. Oi su mu bile blijedosive,
a trepavice smijeno preduge.
Ajde micek, reci mi jesi sigurna da je sve u redu?
iroko sam se osmjehnula.
Da, Herv, vrlo sam dobro.
Ali dobro je bilo vrlo daleko do mog trenutanog stanja. Sve to sam nedavno
saznala o dogaajima iz srpnja 1942. uinilo me ranjivom probudivi u meni neto to
sam oduvijek ubijala i to me sada pritiskalo i proganjalo. Taj sam teret neprestano
osjeala od trenutka od kada sam zapoela istraivanje o Vl dHivu.
Ba i ne izgleda tako, ree Herv zabrinuto. Sjeo je kraj mene i stavio svoju dugu
bijelu ruku na moje koljeno. Poznajem taj izraz lica, Julia. To je izraz lica tune
djevojke. Ispriaj mi to te mui.

32

*
edini nain koji je pronala da izbjegne pakao koji ju je okruivao, bio je da stavi
glavu meu koljena, a rukama prekrije ui. Njihala se naprijed-natrag pritiui lice
uz noge. Morala je misliti na lijepe stvari, na sve lijepe stvari koje je voljela, na sve
stvari koje su je usreivale, prisjetiti se svih arobnih trenutaka koje je upoznala. Kada
ju je majka odvela frizeru i svih komplimenata koje je dobila za svoju gustu kosu boje
meda i kako su je svi uvjeravali da e biti na nju ponosna kada odraste.

Ruku svojega oca koje su obraivale kou u radionici, snanih i spretnih ruku. Divila
se njegovom talentu. Njezinog desetog roendana i novog sata u lijepoj plavoj kutiji s
konom narukvicom koju je njezin otac izradio, snanog, opijajueg mirisa koe i tihog
kucanja sata. Oh, bila je tako ponosna na svoj poklon. Ali mama joj je rekla da ga ne
nosi u kolu. Da ga ne bi slomila i izgubila. Pokazala ga je samo svojoj najboljoj
prijateljici Armelle, koja je umirala od ljubomore!
Gdje je sada bila Armelle? ivjela je na kraju njihove ulice, ile su u istu kolu. Ali
Armelle je napustila Pariz poetkom kolskih praznika. Otputovala je s roditeljima
nekamo na jug. Primila je od nje jedno pismo i to je bilo sve. Armelle je bila sitna, vrlo
inteligentna crvenokosa djevojica. Znala je sve tablice mnoenja i ak i
najkompliciranija gramatika pravila.
Ono emu se djevojica najvie divila kod svoje prijateljice bilo je to to se Armelle
nikada nije bojala. ak i kada bi sirene za uzbunu zazvonile za vrijeme sata poput
vukova koji zavijaju, Armelle bi ostala smirena dok su svi oko nje skakali. Uzela bi ju za
ruku i odvela u kolski podrum koji je smrdio po plijesni, neprobojna za prestraena
aputanja drugih aka i nareenja koja je drhtavim glasom izvikavala gica Dixsaut.
Potom bi se stisnule jedna uz drugu, rame uz rame, u vlazi i tami koju je jedva
osvjetljavala titrava svjetlost svijea u dugim satima. Sluale su zujanje aviona iznad
njihovih glava, dok im je gica Dixsaut itala Jean de la Fontainea ili Molierea
pokuavajui prikriti drhtanje ruku. Pogledaj njezine ruke, aptala je Armelle, boji
se, jedva moe itati, pogledaj. A djevojica bi pogledom ispitivala svoju prijateljicu i
aptala: ti se ne boji? Niti malo? Odgovor bi zapoeo odmahivanjem crvenih kovra.
Ja? Ne. Ne bojim sr. Ponekad, kada bi od zujanja aviona drhtao prljavi pod podruma,
a glas gice Dixsaut probijao, a zatim utihnuo, Armelle bi primila prijateljicu za ruku i
vrsto je stisnula.
Nedostajala joj je, toliko bi bila voljela da je ovdje da je dri za ruku i da joj kae da
se ne boji. Nedostajale su joj njezine pjegice i lukave oi i velikoduan osmijeh. Misli na
stvari koje voli, na stvari koje te ine sretnom.
Prolo ljeto, gdje je sada bilo to prolo ljeto, vie se nije sjeala, tata ju je odveo na
nekoliko dana na selo kraj mora. Vie se nije sjeala imena rijeke, ali voda je bila tako
njena na koi, tako ugodna. Njezin otac se trudio da je naui plivati. Nakon nekoliko
dana, nauila je samo veslati rukama poput nespretnog psia zbog ega su joj se svi
smijali. Kraj rijeke, njezin je mlai brat ludovao od sree i uzbuenja. U to je vrijeme
bio jo dojene. Provela je cijeli dan trei za njim i lovei ga da ne padne u vodu.
33

Mama i tata izgledali se tako mirno, mlado, zaljubljeno. Sjeala se malog hotela na
obali rijeke, u kojem su jeli jednostavna i ukusna jela, svjee pripremljena, u vrtu
pod sjenicom. Gazdarica ih je zamolila da joj pomognu donijeti kave i osjeala se lako
velikom i ponosnom sve dok nije prolila kavu na cipele jednog gosta. Ali gazdarica se
nije naljutila, bila je jako ljubazna.
I djevojica je podigla glavu i vidjela majku kako razgovara s Evom, mladom enom
koja je ivjela blizu njih. Eva je imala etvero djece, pomalo divlje djeake koje
djevojica nije previe voljela. Evino lice nosilo je iste znakove kao i lice njezine majke,
inilo se ogrubjelim i ostarjelim. Kako su te ene mogle toliko ostarjeti u jednu no?
pitala se djevojica. Eva je isto bila Poljakinja. A francuski nije dobro govorila ba kao i
njezina majka. Kao njezini majka i otac, i Eva je jo uvijek imala obitelj u Poljskoj.
Roditelje, tetke i ujake. Djevojica se sjeala onog groznog dana, kada je to ono
bilo? Ne tako davno, kada je Eva primila pismo iz Poljske i pourila se k njima sva u
suzama i pala u naruje njezinoj majci. Majka ju je pokuavala utjeiti, ali djevojica je
znala da je i ona bila okirana. Nitko joj nije elio rei o emu se zapravo radilo, ali
djevojica je shvatila, koncentriravi se na svaku rije izgovorenu na jidiu izmeu
jecaja. Grozna stvar se dogodila u Poljskoj; itave obitelji su ubijene, domovi spaljeni.
Ostao je samo pepeo i ruevine. Pitala je svog oca jesu li njezini djed i baka dobro,
roditelji njezine majke, oni ija je fotografija stajala na mramornom zidiu dimnjaka u
dnevnoj sobi. Vijesti iz Poljske bile su loe, ali joj je odbijao bilo to rei.
Gledajui majku i Evu, djevojica se pitala jesu li roditelji dobro postupili jer su je
od svega uvali, drali je postrani od tekih i uznemirujuih vijesti, fesu li dobro uinili
to joj nisu objasnili zato se toliko stvari za njih promijenilo od poetka rata. Poput
onog dana prole godine kada je nestao Evin mu i nije se vratio. Gdje je on? Nitko joj
to nije elio rei. Nitko joj to nije elio objasniti. Mrzila je to to se prema njoj ponaaju
kao prema maloj bebi. Mrzila je to sputaju glas kada ue u sobu.
Da su joj sve rekli, da su joj rekli sve to su znali, bi li joj sada bilo lake?

34

obro sam. Samo malo umorna. To je sve. Onda, tko sve dolazi veeras?

Prije no to je Herv stigao odgovoriti, Christophe je uao u sobu, poput


savrene slike parike otmjenosti, odjeven u kaki i prljavobijelo, zamirisavi na luksuzan
parfem. Christophe je bio malo mlai od Herva, tamnog tena cijelu godinu, a svoju
sjedinama proaranu kosu nosio je a la Lagerfeld.
U istom trenutku, zaulo se zvono na vratima.
Ah, ree Christophe poslavi mi pusu, to je sigurno Guillaume. Potrao je
otvoriti.
Guillaume? promrmljala sam Hervu.
Na novi prijatelj. ljaka u kafiu. Razveden je. Inteligentan deko. Jako e ti se
svidjeti. Bit emo samo nas etvero. Svi su otputovali na selo, vikend od tri dana na to
obavezuje.
Guillaume je bio visok, smeokos i pribliavao se etrdesetoj. Donio je mirisnu
svijeu i buket rua.
Ovo je Julia Jarmond, ree Christophe. Naa jako draga prijateljica novinarka
koju poznajemo iz vremena kada si ti bio jo mali.
To e rei od juer... promrmljao je Guillaume s tipino francuskom galantnou.
Pazila sam da ostanem nasmijana znajui da me Herv promatra. Bilo je to pomalo
neobino jer bih mu se obino povjerila. Bila bih mu rekla kako sam se udno osjeala
proli tjedan. Govorila bih o problemima koje imam s Betrandom. Uvijek sam se dobro
nosila s provokacijama mog supruga, s njegovim humorom koji je katkad bio neugodan.
Nije me nikada ranjavao ili smetao. Ali sada je bilo drugaije. Prije sam se divila
njegovom duhu, njegovoj sarkastinoj strani. Bila sam zbog nje jo zaljubljenija u njega.
Ljudi su se smijali njegovim upadicama. ak su ga se i pribojavali. Iza neodoljivog
osmijeha, sjajnih plavih oiju, nalazio se teak i zahtjevan ovjek koji je obiavao dobiti
ono to je elio. Podnosila sam to jer se svaki put kada bi shvatio da me je povrijedio,
ispriavao prekrivi me cvijeem i poklonima. I strastvenom ljubavlju. U krevetu smo
Bertrand i ja uistinu komunicirali i to je bilo jedino mjesto u kojem nitko nije dominirao.
Sjetila sam se neega to mi je Charla jednom rekla, nakon jedne posebno zainjene
tirade o mom muu: Je li se to udovite ikada ponaa prijateljski prema tebi? A
zatim, nakon to sam se zacrvenjela, dodala je: Moj boe! Ve vidim natpis. Pomirbe
na branom jastuku. Djela govore vie od rijei! A zatim je uzdahnula potapavi me po
ruci. Zato veeras nisam otvorila srce Hervu? Neto me je zadravalo. Usta su ostala
zatvorena.
Kada smo sjeli za velik oktagonalni stol, Guillaume me upitao za koji asopis radim.
Kada sam mu rekla, lice mu je ostalo nepromijenjeno. To me nije iznenadilo. Francuzi
nisu poznavali Seine Scenes. asopis su itali iskljuivo Amerikanci. Bilo mi je
35

svejedno. Nikada nisam trala za slavom. Imala sam dobro plaen posao koji mi je
ostavljao slobodno vrijeme unato Joshuinim despotskim krizama i to me je u potpunosti
ispunjavalo.
I na emu sada radite? pristojno je upitao Guillaume zavrtivi zelene rezance oko
vilice.
Na Vl dHivu, odgovorim. Uskoro e biti ezdeseta obljetnica.
eli pisati o tom masovnom uhienju za vrijeme rata? upita Christophe punih
ustiju.
Krenula sam mu odgovoriti kada sam vidjela da se Guillaumeova vilica zaustavila
izmeu usta i tanjura.
Da, o velikom uhienju idova na zimskom biciklistikom stadionu, kaem.
Ali zar se nije to dogodilo izvan Pariza?, nastavi Christophe vaui.
Guillaume je njeno odloio vilicu. Oi su mu bile uprte u mene. Tamne oi iznad
tankih i njenih usana.
Nacistiki udarac, pretpostavljam, ree Herv posluivi se ponovno
Chardonnayem. Nijedan od njih inilo se nije primijetio napetost na Guillaumeovom
licu. Nacisti koji su hapsili idove tijekom Okupacije.
Zapravo, to nisu inili Nijemci... poela sam govoriti.
Nego francuska policija, prekinuo me Guillaume. I to se dogodilo u centru
Pariza. Na stadionu na kojem su se odravale slavne biciklistike trke.
A da? Zaista? upita Herv . Mislio sam da su to uinili nacisti i da se to dogodilo
u predgrau.
Istraujem tu temu ve tjedan dana, kaem. Po njemakoj naredbi da, ali je
uhienje provela francuska policija. Nisu te to uili u koli?
Ne sjeam se. Ne vjerujem, priznao je Christophe.
Guillaume me ponovo pogledao, kao da bi htio neto iz mene izvui, testirati me. To
me je uznemirivalo.
To je nevjerojatno, ree Guillaume s ironinim osmijehom, koliki broj Francuza
dan-danas ne zna to se dogodilo. A Amerikanci? Jeste li vi znali neto prije nego to ste
poeli raditi na toj temi Julia?
Nisam spustila pogled.
Ne, nisam znala i nisu mi o tome govorili dok sam ila u kolu u Bostonu u
ezdesetima. Ali danas znam vie. I ono to sam proitala, na mene je snano djelovalo.
Herv i Christophe su utjeli. Izgledali su izgubljeno ne znajui to bi rekli.
Guillaume je napokon ponovo progovorio.
U srpnju 1995. Jacques Chirac bio je prvi predsjednik Republike Francuske koji je
skrenuo pozornost javnosti na ulogu koju je odigrala francuska vlada za vrijeme

36

Okupacije. A zatim osobito na ovaj dogaaj. Njegov je govor bio na naslovnici svih
novina. Sjeate li se toga?
Naila sam na Chiracov govor za vrijeme istraivanja. Bio je vrlo eksplicitan. Ali
est godina ranije kada sam ula novost to mi je promaklo. A djeaci uvijek sam ih
tako zvala jer je to bilo jae od mene nisu pokazivali nikakav znak da se sjeaju tog
govora. Gledali su Guillaumea oiju punih nelagode. Herv je puio cigaretu za
cigaretom, a Christophe je grizao nokte to je inio svaki put kada bi bio nervozan ili mu
je bilo nelagodno.
Tiina se spustila nad veeru. Bilo je neobino da je ovo mjesto tiho. U njemu se
odvio toliki broj veselih i glasnih tuluma, ljudi koji umiru od smijeha, beskrajne ale,
zagluujua glazba. Toliko igara, roendanskih govora, plesa do zore usprkos
mrzovoljnim susjedima koji su metlom udarali u strop.
Tiina je bila teka i bolna. Kada je Guillaume ponovo progovorio, glas mu se
promijenio. I lice. Problijedio je i nije nas vie mogao pogledati u oi. Glavu je drao
sputenu u tanjur, a jelo nije ni taknuo.
Moja baka imala je petnaest godina na dan uhienja. Rekli su joj da je slobodna jer
su uzimali samo najmlau djecu, izmeu dvije i dvanaest godina, s roditeljima. Ostala je
sama. Sve druge su odveli. Njezinu mlau brau, mlau sestru, majku, oca, ujaka. To je
bio posljednji put da ih vidjela. Nitko se nije vratio. Nitko.

37

*
jevojiine oi nisu se oporavile od uasa od prole noi. Previe su toga vidjele.
Malo prije zore, trudna ena prerano je rodila mrtvoroeno dijete. Djevojica je
bila svjedokom suza i urlika. Vidjela je djetetovu glavicu kako izlazi, zamrljana krvlju
meu nogama njegove majke. Znala je da bi bilo bolje odvratiti pogled, ali to je bilo jae
od nje. Nije mogla prestati promatrati tu scenu fascinacijom pomijeanom s uasom.
Vidjela je mrtvo dijete, njegovu namrekanu i sivu kou, koje je izgledalo poput
skamenjene lutke i kako su se pourili sakriti ga pod prljavu plahtu. ena je isputala
nepodnoljive jecaje koje nitko nije mogao zaustaviti.

U zoru, njezin otac skliznuo je ruku u njezin dep da bi uzeo klju od ormara. Zatim
je razgovarao s jednim policajcem. Pokazao mu je klju. Objasnio situaciju. Pokuavao
je ostati miran, to je djevojica primijetila, ali sada je doao do svojih granica. Objasnio
je da apsolutno mora pronai svog sina koji ima samo etiri godine. Mora se vratiti u
njihov stan. Otii e po sina i odmah se vratiti, obeaje. Policajac mu se nasmijao u lice
rekavi mu:
I ti jadni moj mladiu misli da u ti ja povjerovati otac je inzistirao, predloio
policajcu da ga otprati, ponovio da ide samo po svoje dijete, i da e se odmah nakon
toga vratiti. Policajac mu je rekao da se ostavi toga. Otac se vratio na svoje mjesto
sputenih ramena. Plaui.
Djevojica mu je uzela klju i vratila ga u dep. Pitala se koliko dugo e njezin brat
izdrati. Morao ju je ekati. Vjerovao joj je. Potpuno, apsolutno vjerovao.
Nije podnosila ideju da zna da je on eka sam u mraku. Sigurno je bio gladan,
edan. Vjerojatno ve dugo nije imao vode. Niti baterija za depnu lampu. Ali sve je bilo
bolje od biti zatvoren ovdje, to je ono to je mislila. Nita ne moe biti gore od smrada,
zaguujue vruine, praine i ljudi koji su vikali ili umirali.
Gledala je majku koja sklupana nije progovorila ve dva sata. Zatim je pogledala
svog oca, izgubljenog pogleda, sluenog izraza lica. Zatim oko sebe. Vidjela je Evu i
njezinu jadnu izmuenu djecu. Vidjela je obitelji, sve te ljude koje nije poznavala, ali koji
su, kao ona, nosili utu zvijezdu na prsima. Vidjela je tisue djece, uznemirene,
preuzbuene, izgladnjele, oednjele, najmanje, koji nisu nita razumjeli, koji su nalazili
da je ova udna igra predugo trajala i koji su traili da se vrate kui da bi pronali svoje
krevetie i pliane medvjedie.
Pokuala se odmoriti prislonivi bradu na koljena. Toplina, koja je malo jenjala,
vratila se s prvim zrakama sunca. Nije mogla shvatiti kako bi mogla podnijeti jo jedan
dan na ovom mjestu. Osjeala se jako oslabjelom, umornom. Grlo joj je bilo suho kao
pergament. Bolio ju je trbuh od gladi.
U jednom trenutku je zaspala. Sanjala je da se vratila kui, u svoju sobu koja je
gledala na ulicu, da je prola dnevnom sobom u kojoj je sunce ulazilo kroz prozore i
iscrtavalo lijepe motive od svjetlosti na mramoru dimnjaka i fotografiji njezine bake. U
snu, ula je profesora violine, koji je svirao s druge strane zelenog dvorita. Na mostu

38

Avignon, pleemo, pleemo, na mostu Avignon, svi pleemo u krug1. Njezina majka je
pripremala veeru pjevuei Fina gospoda ine ovako i ovako. Njezin mali brat igrao
se sa svojim crvenim vlakom u hodniku, vozio ga po parketu sa zvukovima bing i bang.
Lijepe gospoe ine ovako i ovako. Mogla je osjetiti miris svoga doma, taj utjeni
miris voska i zaina koji su se mijeali s finim mirisima jela koje je spremala njezina
majka. ula je i glas svoga oca koji je itao svojoj eni. Bili su sigurni. Bili su sretni.
Osjetila je svje dodir ruke na svom elu. Podigla je pogled i ugledala mladu enu
koja je nosila plavi veo oznaen kriem.
Mlada joj se ena nasmijeila davi joj au hladne vode koju je pohlepno popila.
Zatim joj je bolniarka dala suhi keks i sardine u konzervi.
Treba biti hrabar, promrmljala je ena.
Ali djevojica je vidjela da ona to govori, kao i njezin otac, sa suzama u oima.
elim otii odavde, rekla je djevojica. eljela se vratiti u svoj san, u tu luku
sigurnosti i mira.
Bolniarka je kimnula glavom. Pokuala se jo jednom osmjehnuti, ali to je bio tuan
mali osmijeh.
Razumijem. Nita ne mogu uiniti. ao mi je.
Podigla se i krenula prema drugoj obitelji. Djevojica ju je uhvatila za rukav.
Molim vas recite mi kada emo otii odavde.
Bolniarka je odmahnula glavom i njeno pogladila obraz djevojice. A zatim se
udaljila.
Djevojica je mislila da je poludjela. Imala je elju urlati, udarati nogama, eljela je
napustiti ovo odvratno i uasno mjesto. eljela se vratiti kui, svom prijanjem ivotu,
svom ivotu prije ute zvijezde, prije policijskih udaraca palicom po vratima.
Zato joj se ovo dogaalo? to je uinila, to su uinili njezini roditelji da su ovo
zasluili? Zato je bilo tako strano biti idov? Zato su se prema idovima ponaali na
ovaj nain?

Stihovi prve dvije kitice francuske tradicionalne pjesme Sur le pont dAvignon
Sur le pont dAvignon
Lon y danse,
I'on y danse
Sur le pont dAvignon
Lon y danse tous en rond
Les beaux messieurs font comm a
Et puis encore comm a
1

Sur le pont dAvignon


Lon y danse, lon y danse
Sur le pont dAvignon
Lon y danse tous en rond
Les bell dames font comm a
Et puis encore comm a
39

Sjeala se prvog dana kada je morala nositi zvijezdu u kolu. Trenutak u kojem je
ula razred, a svi su se pogledi usmjerili u nju. Velika uta zvijezda, velika kao dlan
oeve ruke na njezinim malim pleima. A zatim je vidjela da nije sama, da i druge
djevojice u razredu nose zvijezdu. Kao na primjer Armelle. Osjetila je olakanje. Za
vrijeme odmora, sve djevojice sa utom zvijezdom bile su grupirane. Drugi aci, oni
koji su im prije bili prijatelji pokazivali su ih prstom. Gica Dixsaut je inzistirala na
tome da ta pria sa utom zvijezdom nita ne mijenja. Prema svim acima e se jednako
ponaati, kao i do tada, sa ili bez zvijezde.
Ali lijepe rijei gice Dixsaut nisu nita rijeile. Od toga dana, veina djevojica nije
se obraala onima koje su nosile utu zvijezdu ili ih je, jo gore, promatrala sa prezirom.
To nije mogla podnijeti. A zatim je tu bio taj djeak, Daniel, koji je njoj i Armelle, na
ulici, ispred kole, usta iskrivljenih od okrutnosti govorio: Vai roditelji su prljavi
idovi!. Kako to prljavi? Zato je biti idov znailo biti prljav? To ju je rastuivalo,
posramljivalo. Osjeala je elju da zaplae. Armelle nije odgovorila tom djeaku.
Samo se ugrizla za usnicu do krvi. To je bilo prvi put da je vidjela da se
njezina prijateljica boji. Djevojica je eljela iupati svoju zvijezdu. Rekla je roditeljima
da se odbija vratiti u kolu takva. Ali njezina majka je rekla da naprotiv mora biti
ponosna na svoju zvijezdu. A njezin se mlai brat inatio jer je i on elio svoju zvijezdu.
Ali imao je manje od 6 godina, njeno mu je objasnila majka. Morao je priekati jo
dvije godine. Cijelo poslijepodne je uvrijeeno utio.
Neprestano je mislila na brata, samog u tamnom i dubokom ormaru. eljela je uzeti
njegovo malo toplo tijelo u naruje, poljubiti njegove plave kovre, njegov mali djeji
vrat. Stavila je ruku u dep i stisnula klju svom snagom.
Briga me za ono to mi govore, rekla je samoj sebi. Nai u nain da iziem
odavde da bih ga spasila. Sigurna sam da u pronai nain.

40

*
akon veere, Herv nas je ponudio Limoncellom, likerom od limuna s juga
Italije, koji se posluivao hladan i imao fantastinu boju. Guillaume je polako
ispijao svoju au. Nije mnogo govorio za vrijeme jela. Izgledao je utueno. Nisam se
usudila gurnuti temu pod tepih. On se nagnuo prema meni.

Moja baka je danas stara, ree. Ne eli vie o tome govoriti. Ali ispriala mi je sve
to trebam znati, sve mi je ispriala u vezi s tim danom. Mislim da je za nju najgore to
to je preivjela, a svi drugi su umrli. Nastaviti ivjeti bez njih. Bez svoje
obitelji. Nisam znala to bih rekla. I djeaci su utjeli.
Nakon rata, moja baka je svaki dan odlazila u hotel Lutetia na bulevaru Raspail,
nastavio je Guillaume. Tamo se moglo dobiti obavijesti o onima koji su se vratili iz
logora. Postojale su liste i organizacije koje su se brinule za preivjele. Odlazila je
tamo svakog dana i ekala. I onda je prestala odlaziti. ula je to se govorilo o onome
to se dogaalo u logorima. Shvatila je da su svi mrtvi. Da se nitko od njih nee vratiti.
Prije nitko nije znao to se uistinu tamo dogaalo. Ali danas, preivjeli priaju svoje
prie i itav svijet saznaje za taj uas.
I dalje smo utjeli.
Znate to me najvie okira u vezi s Vl dHivom? upita Guillaume. Ime koje
je policija koristila za tu akciju.
Poznavala sam ga zahvaljujui dugim istraivanjima. Operacija Proljetni vjetar,
promrmljala sam.
armantno ime, zar ne, za jednu tako uasnu stvar, kae. Gestapo je od francuske
policije zatraio da isporui odreeni broj idova izmeu 16 i 50 godina. Francuska
policija se pokazala gorljivom, odlunom da deportira maksimalni broj idova i zato je
isto tako uhitila djecu, onu koja su bila roena u Francuskoj. Francusku djecu.
Gestapo nije traio tu djecu? upitala sam.
Ne, odgovorio je. Ne u tom trenutku. Deportacija djece bi otkrila istinu: bilo bi
oito da svi idovi nisu poslani u radne logore nego u smrt.
Zato su onda uhitili djecu? upitala sam.
Guillaume je otpio gutljaj Limoncella.
Francuska policija je vjerojatno mislila da djeca idova, ona koja su roena u
Francuskoj, nisu manje idovi. Za kraj, Francuska je poslala oko 80 000 idova u logore
smrti. Samo su dvije tisue od njih preivjele. Ali praktiki niti jedno dijete.
Dok sam se vraala kui, nisam si iz glave mogla izbiti tuan i taman Guillaumeov
pogled. Predloio mi je da mi pokae fotografije svoje bake i njezine obitelji. Ostavila
sam mu moj broj telefona. Obeao je da e me uskoro nazvati.
Kada sam stigla, nala sam Bertranda kako gleda televiziju. Leao je izvaljen na
kauu s rukom iza glave.
41

Onda? rekao je ne maknuvi pogled s ekrana, kako su djeaci? Po obiaju?


Skinula sam cipele da bih sjela kraj njega. Gledala sam njegov elegantan i fin profil.
Veera je bila savrena. Bio je jedan vrlo zanimljiv gost. Guillaume.
A tako? ree Bertrand gledajui me zabavljeno. Homi?
Ne, mislim da ne. Ali to nije neto to inae primjeujem.
A po emu je taj Guillaume tako zanimljiv?
Ispriao nam je priu o svojoj baki koja je uspjela izbjei sudbinu Vel dHiva
1942.
Aha ree promijenivi kanal.
Bertrand, upitam ga, kada si iao u kolu, jesu li ti govorili o Vl dHivu?
Nemam pojma duo.
Radim na toj temi za magazin trenutano. Uskoro se slavi ezdeseta obljetnica tog
dogaaja.
Bertrand je uzeo jedno moje golo stopalo i poeo me masirati sigurnom i toplom
rukom.
Misli da e to zanimati tvoje itatelje? upitao me. To je sada prolost. To nije
neto o emu ljudi ele itati.
Zato jer se Francuzi toga srame? kaem. Onda treba zakopati sve to i nastaviti
kao da se nita nije dogodilo kako to Francuzi ve rade?.
Odgurnuo je moje stopalo koljenom i ugledala sam dobro poznatu iskricu u njegovim
oima. Pripremila sam se na najgore.
Kako ti govori, rekao je avolskim osmijehom, ne eli propustiti priliku da
pokae svojim sunarodnjacima do koje su mjere abari devijantni, uasni suradnici koji
jadne obitelji alju u smrt da bi se svidjeli nacistima... Mala gica Nahant otkriva cijelu
istinu! I to e uiniti? Zabiti nos u to do kraja? Briga ikoga za to danas. Nitko se toga
ne sjea. Radi na neem drugom. Na neem veselom, slatkom. To dobro zna. Reci
Joshui da je ta pria pogreka. Nitko o tome ne eli itati. itatelji e umirati od dosade i
prei direktno na sljedei stupac.
Ustala sam beznadno.
Mislim da se vara, pjenila sam se. Mislim da ljudi ne znaju dovoljno o toj temi.
ak i Christophe nije znao gotovo nita, a on je Francuz.
Bertrand je poludio.
Oigledno Christophe jedva da zna itati. Jedine rijei koje uspijeva deifrirati su
Gucci i Prada.
Izila sam iz sobe u tiini i ula u kupaonicu. Zato mu nisam rekla da ode sam
vidjeti? Zato sam se slomila kao svaki put? Jer sam bila luda za njim? Luda za njim od
prvog dana iako je bio grub, egoist i tiranin? Ali isto tako inteligentan, lijep, duhovit i
sjajan ljubavnik, dakle zato? Tolike noi za koje se inilo da e trajati zauvijek,
42

senzualnih noi, noi punih zagrljaja i poljubaca, zguvanih plahti i njegovo tijelo, tako
lijepo tijelo, topla usta, vragolasti osmijeh. Bertrand. Uistinu neodoljiv. Tako estok.
Zato da bi se uvijek pred njim slomila? Ali jo koliko dugo? Prisjetila sam se nedavnog
razgovora s Isabelle. Julia, da li ti podrava Bertranda samo zato jer se boji da ga ne
izgubi? Sjedile smo u malom kafiu u blizini dvorane Pleyel, ekajui da zavri sat
plesa naih keri. Isabelle je upalila svoju stotu cigaretu i pogledala me ravno u oi.
Ne, odgovorila sam joj. Volim ga. Uistinu ga volim. Volim ga takvog kakav jest.
Zafukala je od divljenja, ali to je bila ironija. Prokletnik! Ali za ime boje, kada
prijee granicu, reci mu to. Reci mu molim te.
Ispruena u kadi, sjetila sam se naeg prvog susreta. U diskoteci Courchevel. Bio je s
grupom glasnih prijatelja i nekoliko plavua. Ja sam dola s tadanjim dekom Henryem
kojeg sam upoznala dva mjeseca ranije na televiziji na kojoj sam radila. Imali smo
jednostavnu i mirnu vezu. Niti jedno od nas nije bilo istinski zaljubljeno. Bili smo
naprosto dva amerika sugraanina koja su vodila lijep ivot u Francuskoj.
Bertrand me pozvao na ples. Nije ga smetalo to sam u drutvu. Iziritirana njegovom
nepristojnou, odbila sam ga. Ali tada je poeo inzistirati. Samo jedan ples gospoice.
Samo jedan! Ali obeajem vam da e biti nezaboravan! Bacila sam pogled
prema Henryu koji se zadovoljio time da slegne ramenima. A zatim mi je i rekao: Idi,
namignuvi mi. Ustala sam i zaplesala s odvanim francuzom.
Imala sam 27 godina. Bila sam ak izabrana za Miss Nahanta sa 17. Jo uvijek
uvam dijademu od trasa negdje. Zo se voljela s njom igrati kada je bila mala. Nikada
nisam pridavala svom izgledu previe vanosti. Ali sam utvrdila da me, otkada ivim u
Parizu, primjeuju vie nego s druge strane oceana. Otkrila sam i to da su Francuzi
drskiji, poduzetniji kada je rije o flertu. Shvatila sam da nemam ni trunke
sofisticiranosti jedne Parianke previsoka, preplava, previe zubiju ali moj
novoengleski izgled se inio po ukusu trenutka. Prvih mjeseci koje sam provela u Parizu,
bila sam iznenaena nainom na koji Francuzi i Francuskinje otvoreno bulje jedni u
druge. Neprestano se odmjeravajui od glave do pete. Prouavajui lice, odjeu, modne
dodatke. Sjeam se mog prvog parikog proljea, hodala sam po bulevaru Saint Michael
Susannah, koja je bila iz Oregona, i Jan koja je bila iz Virginije. Nismo bile neto
posebno sreene, nosile smo traperice, majice i japanke. Ali smo sve tri bile plave,
atletski graene i tako oigledno Amerikanke.
Mukarci su nam se neprestano udvarali. Dobar dan gospoice, vi ste iz Amerike,
gospoice? Mladi i stariji mukarci, studenti, mukarci svih vrsta traili su nas nae
brojeve telefona, pozivali nas na veere, na au vina, zezajui se, moleivo, neki
armantni, drugi manje. To se kod nas nikada nije dogaalo. Amerikanci nisu na ulici
djevojkama izraavali svoj ljubavni ar. Jan, Susannah i ja smo to glupo prihvaale od
nemoi, osjeajui se neugodno i polaskano istovremeno.
Bertrand uvijek govori da se u mene zaljubio za vrijeme tog prvog plesa, u diskoteci
Courchevel. Odmah. Ali ja to ne vjerujem. Mislim da se to dogodilo poslije. Moda
drugo jutro kada me odveo na skijanje. Sranje, Francuskinje ne znaju tako skijati,
rekao je sav zadihan promatrajui me s otvorenim divljenjem. A kako one skijaju?
upitala sam. Dva puta sporije, odgovorio je smijui se, a zatim me strastveno poljubio.
Kako god bilo, ja sam se u njega zaljubila na plesnom podiju. Do te mjere da Henrya
nisam vie ni pogledala, a iz diska sam izila u Bertrandovom naruju.
43

Ubrzo je poeo govoriti o braku. Nikada mi nije to tako brzo palo na pamet. Biti
njegova djevojka bilo mi je u tom trenutku dovoljno. Ali on je inzistirao i pokazao se
tako zavodljivim i tako zaljubljenim da sam na kraju prihvatila da se udam za njega.
Vjerujem da je mislio da u biti savrena majka i supruga. Bila sam inteligentna,
kultivirana, uspjeno diplomirala (s pohvalama na sveuilitu u Bostonu) i dobro
odgojena za jednu Amerikanku, skoro sam ga mogla uti kako razmilja. Bila sam
zdrava, robusna i dobro sam se osjeala u svojoj koi. Nisam puila, nisam se drogirala,
gotovo uope nisam pila i vjerovala sam u Boga. Uskoro sam upoznala sam obitelj
Tzac. Bila sam tako nervozna prvi put. Njihov lijepi, klasian stan, u Sveuilinoj ulici.
Hladan i plav douardov pogled, suzdran osmijeh. Diskretno naminkana
Colette, savrenog dranja, pokuavajui se pokazati prijateljskom, dodaje mi kavu i
eer elegantnom i savreno manikiranom rukom. I dvije sestre. Jedna koata, plava i
blijeda, Laure. Druga bucmasta, crvenih obraza i kestenjaste kose, Ccile. Laurein
zarunik Thierry takoer je bio tamo. Taj dan jedva da mi se obratio. Sestre su me
gledale s oitim nezanimanjem, dosta iznenaene izborom njihova brata Casanove,
nekakva Amerikanka, kad mu je cijeli Pariz bio pod nogama.
Znala sam da Bertrandova obitelj od mene oekuje da rodim barem troje ili etvero
djece zaredom. Ali komplikacije su poele odmah nakon vjenanja. Komplikacije bez
kraja na koje nismo posumnjali. Niz spontanih pobaaja koji su me ostavili oajnom.
Zo sam rodila nakon est dugih godina. Bertrand se dugo nadao drugom djetetu. I ja
isto. Ali nikada vie nismo o tome govorili.
A zatim je tu bila Amlie.
Ali to je posljednja stvar na koju veeras elim misliti. Dosta sam to inila u
prolosti.
Kupka je bila mlaka i izila sam drhtei. Bertrand je i dalje gledao televiziju. Obino
bih se stisnula uz njega, on bi me uzeo u naruje i njihao, poljubio bi me, a ja bih mu
rekla da je malo prevrio mjeru, ali bih mu to rekla izrazom djevojice. I zatim bismo se
ljubili, a on bi me odnio u sobu da vodimo ljubav.
Ali veeras se nisam vratila k njemu. Legla sam u krevet da bih itala o djeci Vl
dHiva.
I zadnja slika koju sam vidjela dok sam gasila svijetlo, bilo je Guillameovo lice koje
pria priu svoje bake.

44

*
oliko dugo su bili ovdje? Djevojica nije znala. Osjeala se otupjelo i umirue.
Mijeali su se dani i noi. U jednom trenutku bila je bolesna, slomljena od
zabrinutosti, slomljena od boli. Osjeala je ruku svog oca na sebi, koja ju je pokuavala
umiriti. Ali ono o emu je jo uvijek neprestano razmiljala, bio je njezin brat. Nije ga
mogla istjerati iz svoje due. Izvadila je klju iz svog depa i grozniavo ga poljubila kao
da ljubi njegove male bucmaste obraze, plave kovre.

Ljudi su umirali proteklih dana i djevojica je sve to vidjela. Vidjela je ljude


poludjele od zaguujue i otrovne vruine, kako se potinjavaju plamenu i zavravaju
svezani na tribinama. Vidjela je sluajeve sranih udara, samoubojstava, jakih groznica.
Pogledom je ispraala leeve koje su iznosili. Nikada nije bila svjedokom takvog uasa.
Njezina majka se pretvorila u malu, potinjenu ivotinju. Vie nije govorila. Plakala je u
tiini. Molila je.
Jednog jutra, iz zvunika su se zaule brutalne naredbe. Morali su uzeti svoje stvari i
grupirati se kraj ulaza. U tiini. Djevojica je ustala. Noge su pod njom drhtale i jedva
da su je nosile. Pomagala je ocu da ustane. Gomila se kretala prema vratima vukui
noge. Djevojica je primijetila kako su se svi sporo kretali. ak su i djeca bila pognuta
kao starci. Pitala se kamo ih vode. Htjela je pitati oca, ali kad je vidjela njegovo
izmueno i zatvoreno lice, shvatila je da nee dobiti odgovor. Hoe li se vratiti kui?Je li
sve ovo gotovo? Zaista gotovo? Moe li ona napokon otii kui i spasiti svog brata?
Sputali su se uskom ulicom. Policija ih je okruivala. Promatrala je lica koja su ih
gledala s prozora, balkona, vrata, plonika. Veina njih je bila bezizraajna. Bila su to
lica bez suuti. Slijedili su povorku pogledom bez rijei. Nije ih briga, pomislila je. Nije
ih briga za ono to bi nam mogli uiniti, kamo bi nas mogli odvesti. Jedan se ovjek
nasmijao pokazujui na njih prstom. Drao je dijete za ruku. I dijete se smijalo. Zato,
mislila je djevojica, zato?Jesu li doista tako smijeno izgledali u otunoj i smrdljivoj
odjei?Jesu li se zato smijali? Je li to bilo doista tako zabavno? Kako su se mogli
smijati, kako su mogli biti tako okrutni? Poeljela ih je udariti. vikati na njih.
Jedna ena od pedesetak godina prola je ulicom i stavila joj kriom neto u ruku. To
je bio mali okrugli kruh. Policajac ju je grubo odgurnuo. Djevojica je uspjela uhvatiti
enu pogledom na drugoj strani ulice. ena joj je rekla: Jadna djevojice. Neka ti se
Bog smiluje. Pitala se je li Boga bilo imalo briga. Je li ih napustio?Je li ih kanjavao za
neku pogreku? Njezini roditelji nisu bili religiozni, ali je znala da vjeruju u Boga. Nisu
je odgojili na tradicionalan nain, kao Armelle njezini koji su potovali sve
obrede. Djevojica se pitala je li to bio razlog njihovoj kazni.
Dala je kruh ocu. On joj je rekao da je to za nju, da ga mora pojesti. Progutala ga je
cijelog i skoro se uguila.
Odveli su ih autobusom do kolodvora koji je nadvisivao rijeku. Nije znala o kojem je
kolodvoru bila rije. Nikada nije bila na tom mjestu. Rijetko je boravila izvan Pariza.
Kada je ugledala vlak, obuzela ju je panika. Ne, to je nemogue, ne moe otputovati,
45

mora ostati, mora ostati zbog svog mlaeg brata, obeala mu je da e se vratiti i spasiti
ga. Povlaila je oca za rukav i ponavljala ime svog brata. Otac ju je pogledao.
Ne moemo nita uiniti, rekao je potpuno nemoan. Nita.
Ponovo je mislila na bistrog djeaka koji je pobjegao. Osjetila je ljutnju. Zato je
otac tako slab, tako ustraen? Zar to nije i njegov sin?Je li mu bilo svejedno kako e
zavriti njegov sin? Zato nije imao hrabrosti da pobjegne? Kako je mogao ostajati
ovdje, dopustiti da ga odvedu u vlak, kao ovcu? Kako se mogao podiniti, a da ne uini
neto i pouri se u stan, prema svom djetetu i slobodi? Zato joj nije uzeo klju i otrao?
Otac ju je i dalje gledao i znala je da razumije sve njezine misli. Vrlo mirno joj je
rekao da su u velikoj opasnosti. Ne znaju kamo ih vode. Ne znaju to e s njima biti. Ali
ono stoje znao jest da ako sada pokua pobjei, da e biti ubijen. A ako se to dogodi, to
je onda zaista kraj. Njezina majka i ona bit e sasvim same. Morao je ostati kraj njih da
ih titi.
Djevojica ga je sluala. Nikada prije nije joj govorio ovim glasom. To je bio isti
onaj glas koji je ula za vrijeme nonih i tajnih razgovora s majkom, razgovora prepunih
brige. Pokuavala je shvatiti. Trudila se da se ne vidi tjeskoba na njezinu licu. Ali njezin
brat... bila je to njezina pogreka! Ona mu je rekla da eka u ormaru. Sve je bila njezina
pogreka. Mogao je biti ovdje s njima. Mogao je biti ovdje i drati je za ruku da se nije
umijeala.
Poela je plakati i suze su joj pekle oi i obraze.
Nisam znala! jecala je. Tata, nisam znala, vjerovala sam da emo se brzo vratiti,
da je na sigurnom. Zatim je podigla oi prema njemu. Glas joj je bio pun patnje i bijesa
i udarala je svojim malim akama po oevim prsima. Nikada mi nisi nita rekao, tata,
nisi mi objasnio, nisi mi nikada rekao za opasnost, nikada! Zato? Jer si mislio da sam
premala da razumijem, je li zato? Htio si me zatititi? Jesi li to pokuavao uiniti?
Nije mogla niti sekundu dulje gledati lice svoga oca. Bilo je prepuno tuge i oaja.
Suze su izbrisale sliku tog lica boli. Plakala je, glave meu rukama, potpuno sama. Otac
joj se nije pokuao pribliiti. Kroz te uasne i samotne minute, shvatila je. Vie nije bila
djevojica od deset godina. Bila je mnogo starija. Nita vie nije kao prije. Za nju. Za
njezinu obitelj. Za njezinog brata.
Pobjesnila je posljednji put, vukui oca za ruke estinom koju nije poznavala.
Umrijet e! Umrijet e, to je sigurno!
Svi smo u opasnosti, napokon je odgovorio. Ti i ja, tvoja majka, brat, Eva i
njezini sinovi, i svi ovi ljudi koji su oko nas. Svi. Ja sam s tobom. A mi smo s tvojim
bratom. On je u naim molitvama i naim srcima.
Prije no to je stigla odgovoriti, gurnuli su ih u vlak, vlak bez sjedala, potpuno gol.
Vlak za prijevoz goveda. Koji je smrdio i bio odvratan. Stojei kraj vrata, bacila je
posljednji pogled na pranjav i siv kolodvor.
Na peronu preko puta, jedna obitelj ekala je vlak. Otac, majka i dvoje djece. Majka
je bila lijepa i nosila je prekrasan eir. Bila je i jedna djevojini otprilike njezinih
godina. Nosila je lijepu ruiastu haljinu. Kosa joj je bila poeljana, a cipele ulatene.
46

Dvije su se djevojice pogledale. I lijepa mama je isto gledala. Djevojica u vlaku


znala je da je njezino uplakano lice bilo crno od prljavtine i da joj je kosa bila prljava.
Ali nije spustila glavu od srama. Drala se uspravno, uzdignute brade. I brisala suze.
Kada su se vrata zatvorila, vlak krenuo, a kotai se stali okretati po tranicama,
pogledala je kroz rupicu u metalu. Nije isputala iz vida drugu djevojicu. Gledala je u
nju sve dok mala silueta u ruiastoj haljini nije u potpunosti nestala.

47

ikada nisam voljela 15. arondisman. Vjerojatno zbog redova modernih zgrada koje
su porunjivale obale Seine, odmah nakon Eiffelovog tornja, i na koje se nisam
nikada mogla naviknuti iako su sve sagraene prije mog dolaska u Pariz jo u
sedamdesetim godinama. No kada sam se s Bamberom nala u ulici Nlaton, gdje se
nekada nalazio zimski stadion, rekla sam sebi da je sada jo manje volim.
Kakva mrana ulica! kae Bamber tihim glasom.
A zatim je nainio nekoliko fotografija.
Ulica Nlaton bila je tiha i tamna. Suneva svjetlost u nju jedva da se probijala. S
jedne strane ulice nalazile su se graanske zgrade s kraja 19. stoljea. S druge, na mjestu
zimskog stadiona, smekasta konstrukcija izgraena u stilu ezdesetih godina uzdizala se
u svoj svojoj runoi boje i proporcija. Ministarstvo unutarnjih poslova, govorila je
ploa iznad staklenih vrata s automatskim otvaranjem.
Neobino mjesto za izgradnju dravne zgrade, zar ne? primijetio je Bamber.
Bamber je uspio pronai samo dvije fotografije iz vremena Vl dHiva. Jednu sam
drala u ruci. Na njoj se vidjela fasada na kojoj je velikim crnim slovima pisalo: VL
DHIV i ogromna vrata, du plonika poredani redovi autobusa i ljudi snimljeni
odozgo. Fotografija je vjerojatno uslikana s prozora preko puta, u jutro masovnog
uhienja.
Traili smo spomen-plou, neto to bi ukazivalo na to to se ovdje dogodilo, ali
uzalud.
Ne mogu vjerovati da nema niega, kaem.
Nali smo je na bulevaru Grenelle, odmah iza ugla. Mala ploa, sasvim jednostavna.
Pitala sam se je li itko na nju bacio pogled do sada.
16. i 17. srpnja 1942. godine, 13 152 idova uhiena su u Parizu i
predgraima, deportirani su i ubijeni u Auschwitzu. Na zimskom biciklistikom
stadionu Vl dHiv koji se ovdje nalazio, 4115 djece, 2916 ena, 1129
mukaraca smjeteno je u neljudskim uvjetima od strane policije viijevske vlade
po naredbi okupatora. Hvala onima koji su im pritekli u pomo. Kad prolazi,
sjeti se!
Zanimljivo, mislio je naglas Bamber. Zato toliko ena i djece i tako malo
mukaraca?
Kruile su glasine o tome da se priprema masovno uhienje, objasnila sam. Ve
se dogodilo nekoliko uhienja ranije, najvie u kolovozu 1941. Ali do tada su uhiivali
iskljuivo mukarce. Ta prethodna uhienja nisu bila tako brojna niti detaljno
pripremana kao ovo. Zato je ono tako slavno, naalost. U noi 16. srpnja, veina
mukaraca se sakrila jer su mislili da e ene i djecu ostaviti na miru. Bili su u krivu.
48

Koliko dugo su tadanje vlasti pripremale ovo uhienje?


Mjesecima, odgovorila sam. Sama francuska vlada je na tom projektu radila od
travnja 1942., sloivi listu idova koje je trebalo uhititi. Vie od 6 tisua parikih
policajaca dodijeljeno je za taj zadatak. Na poetku, uhienje se trebalo dogoditi 14.
srpnja. Ali taj dan Francuska slavi dan dravnosti. Zato je taj dan odbijen.
Hodali smo prema stanici podzemne eljeznice. Bila je to tmurna ulica. Tmurna i
tuna.
I to se onda dogodilo? pitao je Bamber. Kamo su odveli sve u obitelji?
Zatvorili su ih na stadion na nekoliko dana. Ipak su dopustili nekolicini bolniarki i
grupi lijenika da uu. Oni svi su opisali kaos i oaj koji je ovdje vladao. Zatim su ih
odveli na kolodvor Austerlitz otkuda su ih poslali u logore u parikoj okolici. I na kraju,
ravno u Poljsku.
Bamber je podigao obrvu.
Logore? eli rei da je u francuskoj bilo koncentracijskih logora?
Ti se logori smatraju francuskim predvorjima Auschwitza. Najblii Parizu bio je
Drancy. Postojali su jo i Pithiviers i Beaune-la-Rolande.
Pitam se kako danas izgledaju ta mjesta, kae Bamber. Trebali bismo ih otii
pogledati.
Ii emo, odgovorim.
Pourili smo se do kafia na uglu ulice da popijemo kavu. Bacila sam pogled na sat.
Obeala sam Mam da u je posjetiti danas. Znala sam da sada to vie nije mogue.
Prekasno. Odluila sam prebaciti posjet za sutra. Nije mi to nikada bila teko. Mam je
bila baka koju nikada nisam imala. Moje obje bake su umrle kada sam bila mala. Nadala
sam se da e se i Bertrand udostojiti potruditi da je posjeti. Mam ga je toliko voljela.
Bamber me vratio na Vl dHiv.
Sad kada sam sve ovo saznao, drago mi je da nisam Francuz, ree on.
A zatim se sjetio.
Oprosti, ti si Francuskinja, zar ne?
Da, kaem. Udajom. Imam dvostruko dravljanstvo.
Nisam razmiljao to govorim. Mucao je. Bilo mi je neugodno.
Sve je u redu. Nemoj se uzbuivati, kaem mu osmjehujui se. Zna, ak i nakon
svih ovih godina, mueva obitelj me i dalje zove Amerikankom.
Bamber se nasmijao od uha do uha.
I to ti ne smeta?
Slegla sam ramenima.
Ponekad. Provela sam vie od polovice moga ivota u Francuskoj. Sada se osjeam
zaista kao da sam ovdje roena.
49

Koliko dugo si udana?


Bit e uskoro 16 godina. Ali ivim ovdje 25 godina.
Imala si jedno od onih a la francaise vjenanja?
Prasnula sam u smijeh.
Ne. Sveanost je bila vrlo jednostavna. Bilo je to u Bourgognei, na imanju mueve
obitelji, blizu Sensa.
Kratko sam se prisjetila toga dana. Roditelji vjenanih Sean i Heather Jarmond,
douard i Colette Tzac - nisu si mnogo toga rekli. Kao da je francuska grana obitelji
potpuno zaboravila engleski. Ali meni je bilo svejedno. Bila sam tako sretna. Sunce je
sjalo nad seoskom crkvicom. Nosila sam haljinu boje bjelokosti, posve jednostavnu, s
kojom se ak i moja svekrva sloila. Bertrand je izgledao prekrasno u sivom odijelu.
Jednako fantastina veera u domu Tzac. ampanjac, svijee, ruine latice. Charla
je izrekla svoj jako smijeni govor na pregroznom francuskom kojem sam se jedino ja
smijala, dok su Laure i Ccile glumile da se zabavljaju. Moja majka je nosila ruiasti
kostim i apnula mi u uho: Nadam se da e biti sretna, anele moj. Moj otac je
plesao valcer s Colette koja je bila uspravna kao slovo i. inilo mi se da se to dogodilo
prije nekoliko stoljea.
Je li ti nedostaje SAD? upita me Bamber.
Ne. Nedostaje mi moja sestra. Ne Amerika.
Mladi konobar nam je donio kave. Bacio je pogled na boju Bamberove kose i
osmjehnuo se. Zatim je primijetio zamjetan broj fotoaparata i dodatne opreme.
Turisti? upitao je. Fotografirate Pariz?
Ne, nismo turisti. Fotografiramo lijepe sliice onoga to je ostalo od Vl dHiva,
kae Bamber na svom francuskom u kojem se osjeao jaki britanski naglasak.
Konobar je izgledao iznenaeno.
Nikada nas nitko ne pita za Vl dHiv, ree. Naprotiv, za Eiffelov toranj da... ali
Vl dHiv, to...
Mi smo novinari, kaem. Radimo za jedan ameriki magazin.
S vremena na vrijeme, vidim idovske obitelji, rekao je mladi ovjek nakon kraeg
razmiljanja. Osobito kada su obljetnice, nakon govora na Memorijalnom zidu na
obalama Seine.
Pala mi je na pamet ideja.
Poznajete li nekog, na primjer susjeda koji bi nam mogao govoriti o uhienju?
upitala sam.
Ve smo intervjuirali nekoliko preivjelih. Veina ih je napisala knjige kako bi
ispriala svoje iskustvo, ali nedostajali su nam svjedoci. Htjeli smo Pariane koji su
vidjeli dogaaj.
Odjednom sam se osjetila glupom. Konobar je imao jedva dvadeset godina. Njegov
vlastiti otac se vjerojatno nije jo rodio 1942.
50

Da, poznajem, odgovorio je na moje veliko iznenaenje. Popnite se uz ulicu, na


vaoj lijevoj strani vidjet ete kiosk. Upitajte vlasnika, on e vam rei. Njegova je majka
ovdje ivjela cijeli ivot, ona mora znati.
Zasluio je ogromnu napojnicu.

51

*
odali su neodreeno dugo kroz prainu, od kolodvora u malom selu, gdje su ljudi
ponovo na njih pokazivali prstom gledajui ih kao neke udne ivotinje. Boljela su
je stopala. Kamo su sada ili? to e se s njima dogoditi? Jesu li bili daleko od Pariza?
Vonja vlakom nije trajala due od dva sata. Nije prestajala misliti na svoga brata. Sa
svakim prijeenim kilometrom, srce joj je bilo tee. Kako da se sada vrati kui? Kako?
Pomisao da je on uvjeren da ga je ona zaboravila, boljela ju je. Da, zasigurno je to ono
to je mislio u tami ormara. Mislio je da ga je napustila, da ju nije bilo briga, da ga ne
voli. Nije vie imao vode, niti svjetla i bilo ga je strah. Punila ga je da umre.

Gdje su bili? Nije stigla pogledati ime kolodvora kada su dolazili. Ali primijetila je
ono to bi privuklo pozornost svakog gradskog djeteta: bukoliko selo, velike zelene
livade, zlatna polja. Opojni miris svjeeg zraka i ljeta. Zujanje bumbara. Ptice na nebu.
Bijeli i pamuni oblaci. Nakon smrada i zaguljive topline posljednjih dana, ovo joj se
inilo kao blagoslov. Moda nee sve ipak biti tako loe.
Slijedila je roditelje iza eljeznih vrata koja je uvala stroga straa s pukama. Zatim
je vidjela redove tmurnih baraka. Mjesto je bilo tmurno i sve su njezine nade nestale.
Stisla se uz majku. Policajci su poeli davati naredbe urlajui. ene i djeca su se trebali
kretati prema barakama na desnoj strani, a mukarci na lijevoj. Nemona, drei se za
majku, gledala je kako oca gurajui prema grupi mukaraca. Osjetila je kako se strah
vraa jer on vie nije bio kraj njih. Ali nije mogla nita uiniti. Puke su je plaile.
Majka se nije pomakla. Oi su joj bile prazne. Mrtve. Lice jako blijedo i boleivo.
Primila je majku za ruku dok su ih gurali prema barakama. Iznutra, prostor je bio
oskudan. Strunjae i sijeno. Smrad i prljavtina. Toaleti su se nalazili vani bile su to
jednostavne drvene daske postavljene nad rupe. Naredili su im da sjednu na te rupe u
grupi i da piaju i nude pred svima kao ivotinje. To ju je ozlojedilo. Osjeala je da to
nee moi uiniti. Ne, nee moi. Vidjela je kako je majka stavila noge sa svake strane
rupe. Od srama, spustila je glavu. Ali i ona je na kraju uinila to su joj naredili,
unula, nadajui se da je nitko ne gleda.
Odmah iznad bodljikave ice, djevojica je mogla vidjeti selo. Tamno crkveno zvono.
Dvorac na vodi. Krovove i dimnjake. Stabla. Mislila je kako su tamo, u tim kuama,
spavali ljudi u svojim krevetima, da su imali plahte, pokrivae, hrane i vode. Da su bili
isti i nosili odjeu koja je dobro mirisala. Nitko nije na njih vikao. Nitko se prema njima
nije ponaao kao da su stoka. Tamo, ve tamo, s druge strane zida. U tom zgodnom
mjestacu u kojem je crkveno zvono zvonilo. U kojem su djeca sigurno bila
na praznicima. Djeca koja su se igrala, odlazila na izlete, zabavljala se igrajui se
skrivaa. Djeca sretna unato ratu i ogranienjima prehrane, unato, moda, odlasku
njihovih oeva u rat. Sretna djeca. Oboavana i voljena. Nije mogla razumjeti kako je
moglo biti toliko razlike izmeu njih i nje. Nije razumjela zato se nju i ove ljude mora
na takav nain tretirati? Tko je to odluio? I s kojim ciljem?
Dali su im slabanu juhu od kupusa. Bila je prozirna i puna pijeska. Nisu imali
pravo ni na to drugo. Zatim je vidjela gole ene, prisiljene da peru svoja prljava tijela
52

pod slabim mlazom vode, koji je curio u bazene hravog eljeza. Izgledale su joj
groteskno i runo. Mrzila je mekuce, mrave, stare, mlade. Mrzila je biti prisiljena da ih
gleda nage. Nije ih eljela vidjeti. Ali nije mogla drugaije.
Stisla se uz toplo majino tijelo i pokuala vie ne misliti na brata. Tijelo ju je peklo.
I lubanja. eljela se oprati, baciti se u svoj krevet, u bratov zagrljaj. I veerati. Pitala se
postoji li neto gore od ovoga to se njoj dogodilo prolih dana. Mislila je na svoje
prijatelje, na druge djevojice iz kole, koje su isto nosile utu zvijezdu. Dominique,
Sophie i Agnes. to se s njima dogodilo? Jesu li neke od njih uspjele pobjei? Je li se
koja od njih skrivala na sigurnom, skrivena negdje? Je li Armelle bila na sigurnom sa
svojom obitelji? Hoe lije ikada vie vidjeti? Nju i sve druge? Mogu li se vratiti u kolu u
rujnu?
Te noi nije spavala. Imala je potrebu za oevom utjehom. Bolio ju je trbuh, osjetila
je kako se stie. Znala je da im nije doputeno naputati barake tijekom noi. Stisnula je
zube drei se za trbuh. Ali bol se pojaala. Polako je ustala, prela na vrhovima prstiju
izmeu redova zaspalih ena i djece, sve do zahoda koji su se nalazili vani.
Lampe zasljepljujue svjetlosti svijetlile su logorom. unula je. Pogledala je kroz
noge i vidjela velike bijele crve koji su puzali u masi govana. Bojala se da policajac ne
vidi njezinu guzu odozgo pa je navukla suknju preko bokova. Brzo se vratila u barake.
Unutra, zrak je bio teak i ustajao. Djeca su slabano uzdisala u snu. ula je jednu
enu kako jeca. Okrenula se prema majci, promatrajui njeno uniteno i blijedo lice.
Njene i sretne ene vie nije bilo. Majka koja ju je njihala u rukama apui joj
rijei ljubavi, njena imena na jidiu, nestala je. Ta ena sjajne kose boje meda i
senzualna lica, koju su svi susjedi i svi trgovci pozdravljali po imenu. Ona koja je imala
topli i utjeni miris, koja je mirisala po dobroj kuhinji, sapunu i istim plahtama. Ona
iji je smijeh bio neodoljiv i koja je gomila da e se usprkos ratu izvui jer su bili dobra i
snana obitelj, obitelj puna ljubavi.
Malo-pomalo, ta je ena zamijenila mjesto s oajnom, blijedom i mravom spodobom
koja se nije smijala niti osmjehivala nikada, koja je mirisala na gorko i ustajalo, ija je
kosa bila suha i lomljiva, a boja meda je postala sijeda.
I djevojicu je proeo osjeaj uasa. Njezina majka izgledala je kao da je ve mrtva.

53

*
tara ena nas je gledala, Bambera i mene, vlanim i staklastim oima. Mora imati
skoro stotinu godina, pomislila sam. Imala je bezubi djeji osmijeh. Mam je
izgledala kao mlada djevojka u odnosu na nju. ivjela je odmah iznad trgovine svoga
sina, prodavaa novina u ulici Nlaton. Bio je to stisnut stan, zakren pranjavim
namjetajem, izblijedjelim tepisima i napola mrtvim biljkama. Stara je gospoa umorno
sjedila u fotelji, kraj prozora. Promatrala nas je dok smo ulazili i predstavili se. Izgledala
je sretna zbog neoekivane posjete.

Ameriki novinari, dakle... ree kimajui nam, drhtavim glasom. Ameriki i


britanski, ispravi je Bamber.
Novinari koji se zanimaju za Vl dHiv, upita.
Izvadila sam biljenicu i olovku i smjestila ih na koljena. Sjeate li se iega u vezi s
tim dogaajem, gospoo? upitala sam je. Moete li nam rei neto, ak i neki
beznaajni detalj? Pokazala je neku vrst negodovanja.
Mislite da se ne sjeam, mlada eno? Mislite da sam moda zaboravila?
Pa sluajte, ipak je prolo dosta vremena.
Koliko imate godina? upitala me bez ustezanja.
Osjetila sam kako se crvenim. Bamber je sakrio osmijeh iza svog aparata.
etrdeset i pet, odgovorim.
Ja u imati devedeset i pet, ree, smjeei se bezubim desnima.
16. srpnja 1942. imala sam trideset i pet godina, ree ona. Deset godina manje od
vas danas. I sjeam se svega.
Zastala je. Njezine slabe oi gledale su na ulicu.
Sjeam se da me jako rano probudio zvuk autobusa. Odmah ispod prozora.
Pogledala sam van i vidjela druge autobuse kako pristiu. I zatim jo i jo ih je stizalo.
Autobusi opeg transporta, autobusi s kojima sam se svaki dan vozila. Bijeli i zeleni.
Bilo ih je mnogo. Pitala sam se to rade ovdje. Zatim sam vidjela ljude kako izlaze. I svu
tu djecu. Jako puno djece. Znate, nemogue je zaboraviti djecu.
Zapisivala sam dok ju je Bamber fotografirao.
Za trenutak sam se odjenula i sa sinovima, koji su u to vrijeme bili mali, spustila se
na ulicu. Htjeli smo znati to se dogaa, bili smO znatieljni. I svi nai susjedi i pazikua
izili su na ulicu. Tada smo ugledali ute zvijezde na ulici. I u tom trenu smo
shvatili. Grupirali su idove.
Jeste li imali i ikakvu predodbu o tome to e se tim ljudima dogoditi? upitala
sam ju.
Slegla je svojim starim ramenima.
54

Ne, odgovorila je. Nismo imali pojma. Kako smo to mogli znati? Tek smo nakon
rata sve otkrili. Mislili smo da ih alju na rad nekamo. Nismo mislili da e se neto
gadno dogoditi. Sjeam da je netko rekao: To je francuska policija. Nitko im nee
nauditi. Dakle nismo se brinuli. Sutradan, iako se to dogodilo u centru Pariza, nije bilo
nikakve vijesti niti na radiju niti na televiziji. inilo se da se nitko s tim ne optereuje. Pa
nismo ni mi. Sve dok nisam vidjela djecu.
Zastala je.
Djecu? ponovila sam.
Nekoliko dana poslije, idove su ponovo potrpali u autobuse, nastavila je. Stajala
sam na ploniku i vidjela obitelji kako izlaze sa stadiona i svu tu prljavu djecu koja su
plakala. Bili su prljavi i izgledali kao da ih je netko muio. Nisam shvaala. Vidjela sam
po njima da im na stadionu nisu davali mnogo hrane ni pia. Osjeala sam se nemonom
i bila sam ljuta. Pokuala sam im dobaciti kruha i voa, ali me policija zaustavila.
Jo jednom je dugo zastala. Odjednom je izgledala umorno, iscrpljena. Bamber je
tiho odloio fotoaparat. ekali smo i nismo se pomicali. Nisam bila sigurna hoe li
nastaviti.
Nakon svih tih godina..., ree ona napokon, glasom koji vie nije bio apat,
nakon svih tih godina, jo uvijek vidim djecu, znate. Vidim ih kako se penju u autobuse
koji e ih odvesti. Nisam znala kamo ih odvode, ali imala sam jako lo predosjeaj.
Straan predosjeaj. Veina ljudi koja me je okruivala, bila je ravnoduna. Govorili su
da je to normalno. Bilo im je normalno da deportiraju idove.
Zato mislite da su na takav nain razmiljali?
Opet je negodovala.
Godinama su nam ponavljali, nama Francuzima, da su idovi neprijatelji naeg
naroda, eto zato! 41. i 42. godine, u palai Berlitz na Talijanskom bulevaru se odravala
izloba, ako me pamenje dobro slui, koja se zvala idovi i Francuska. Nijemci su to
tako organizirali da traje mjesecima. Izloba je izazvala veliko zanimanje parike
publike. Ali to je to napokon bilo? Velika izloba antisemitizma.
Njezini prsti zgreni starou stisnuli su suknju.
Sjeam se policajaca, znate. Naih dobrih starih parikih policajaca. Naih dobrih
starih potenih andara. Koji su gurali djecu u autobuse. Koja su urlala. Koja su se
opirala.
Spustila je bradu na prsa. A zatim je neto promrmljala to nisam uspjela uhvatiti.
Neto poput: Sramota za sve nas to smo dopustili da se tako neto dogodi.
Vi niste znali, kaem njeno, dirnuta suzama u njezinim oima. I napokon, to ste
mogli uiniti?
Nitko se ne sjea djece Vl dHiva, znate. To vie nikoga ne zanima.
Moda bude drugaije ove godine, kaem. Ove godine, stvari moda budu
drugaije.
Ugrizla se za usnu.
55

Ne. Vidjet ete. Nita se nije promijenilo. Nitko se ne sjea. A i zato bi? To su
najtamniji dani nae prolosti.

56

itala se gdje je njezin otac. Negdje u logoru, u barakama zasigurno, pa ipak vidjela
ga je samo jednom ili dvaput. Izgubila je osjeaj vremena. Jedino to ju je
progonilo, je bio njezin brat. Budila se nou i vidjela ga u ormaru. Izvadila bi klju i
gledala bolno u njega drui od uasa. Moda je umro od gladi i ei. Pokuavala je
izraunati koliko je dana prolo od onog prokletog petka kada su ih mukarci doli
traiti. Tjedan? Deset dana? Nije imala pojma. Osjeala se izgubljeno, zabrinuto. Sve
ovo je bio vrtlog uasa, gladi i smrti. Mnoga djeca u logoru nisu preivjela.
Njihova mala tijela iznosili su usred suza i urlika.
Jednog jutra, sluala je iv razgovor dviju ena. Izgledale su zabrinuto, izmueno.
Pitala je majku to se dogaa, ali ona je odgovorila da ne zna nita. Da se ne bi
neugodno iznenadila, djevojica je upitala enu koja je imala malog sina starog kao
njezin brat, koji su kraj njih spavali nakon nekoliko dana. Lice joj je bilo ruiasto, kao
da je imala vruicu. Odgovorila je da se logorom ire glasine. Roditelje e poslati na
prisilni rad na istok. Moraju pripremiti djecu koja e im se pridruiti nakon nekoliko
dana. Djevojica ju je sluala, u stanju oka. Ponovila je ono to je ula majci ije su oi
odmah zaiskrile. Njezina je majka snano odmahnula glavom. Ne, to nije mogue. Ne
mogu to uiniti. Ne mogu odvojiti djecu od roditelja.
U zatienom i njenom ivotu od nekada, koji se sada inio tako dalekim, djevojica
bi povjerovala majci. Vjerovala bi sve to bi joj majka rekla. Ali u ovom novom i
okrutnom svijetu, djevojica se osjeala veom i zrelijom. Imala je osjeaj da je starija
od svoje majke. Bila je sigurna da su druge ene govorile istinu. Znala je da su glasine
bile utemeljene. Nije znala kako to objasniti majci. Svojoj majci, koja je postala dijete.
Kada su mukarci uli u barake, nije se prestraila. Ojaala je. Podigla je oko sebe
visoki zid. Uzela je majinu ruku i snano je stisnula. Htjela je da se majka pokae
snanom i hrabrom. Naredili su im da iziu, a alim da krenu prema drugim barakama u
malim grupama. ekala je u redu, strpljivo, s majkom. Nije prestajala gledati uokolo u
nadi da e vidjeti oca. Uzalud.
Kada je bio na njih red da uu u baraku, vidjela je dva policajca koja su sjedila za
stolom. Dvije ene u civilu su kraj njih stajale. ene iz sela koje su promatrale red
hladnim i tvrdim licima. ula ih je kako su staroj eni koja je bila ispred nje naredili da
preda svoje srebro i nakit. Promatrala je enu kako nevoljko predaje svoj vjenani
prsten i sat. Djevojica od est ili sedam godina stajala je kraj nje i drhtala od uasa.
Jedan od policajaca je pokazao na male zlatne naunice u obliku janjeta, koje je
djevojica nosila. Previe se bojala da bi ih mogla sama izvaditi. ena se nagnula da joj
pomogne skinuti ih. Policajac je oajno uzdahnuo. To nije ilo dovoljno brzo. Ovim
ritmom emo ovdje provesti no, rekao je.
Jedna od ena iz sela pribliila se djevojici i brzom kretnjom, povukla naunice
razderavi joj une resice. Djevojica je zaurlala ruku punih krvi. I stara ena je
zavikala. Jedan od policajaca ju je udario po licu. Zatim su ih izgurali van. Uasnuti
apat je prostrujao redom. Policajci su naotrili oruje. Odmah je nastala tiina.
57

Djevojica i majka nisu imale to dati. Osim vjenanog majinog prstena. ena iz
sela rastrgala je majinu haljinu i ukazala se blijeda koa i golo tijelo. Rukama je
pretraivala tkaninu, zavukla ruku u donje rublje i ak u intimne dijelove. Majka je
drhtala, ali nije nita rekla. Djevojica je nemono promatrala scenu. Strah je u njoj
rastao. Mrzila je nain na koji su dirali majino tijelo i nain na koji su je dodirivale te
ene, kao da je bila komad mesa. Pitala se sprema li se i njoj takva sudbina. Hoe li i
njoj potrgati odjeu? I uzeti joj klju? Stisnut e ga u depu iz sve snage. Ne, ne mogu
joj ga uzeti. Nee im to dopustiti. Nee im dopustiti da se doepaju kljua od ormara.
Nikada.
Ali policajce nije zanimalo to ima u depu. Prije no to su obje izile, bacila je
posljednji pogled na hrpu koja je rasla na policajevom stolu: ogrlice, narukvice,
broevi, satovi, srebro. to e sa svim tim, pitala se. Prodati? Sauvati za sebe? Zato su
ih imali potrebu opeljeiti?
Kada su izile, morale su stati u red. Bio je topao i suh dan. Djevojica je bila edna,
grlo joj je bilo suho kao papir. Stajale su u redu, nisu se micale, dugo, pod
nepodnoljivim pogledom policajaca. to se dogaalo? Gdje je bio njezin otac? Zato su
morale ovdje ekati? Djevojica je ula neprestana aputanja iza svojih lea. Nitko nije
znao, nitko nije imao odgovor.
Ali ona, ona je znala. Osjeala je kako to dolazi. A kada se to dogodi, nee je samo
tako odvesti.
Policajci su ih odozgo udarali kao jato vrana. Odvukli su ene na jednu stranu, a
djecu na drugu. ak su i najmlau djecu odvojili od majki. Djevojica je u svemu tome
sudjelovala kao da je izgubljena u nekom drugom svijetu. ula je uzvike, krikove.
Vidjela je kako se ene bacaju na zemlju hvatajui se za odjeu svoje djece ili kosu.
Vidjela je kako policajci udaraju po lubanjama i licima tih jadnih ena. Vidjela je jednu
kako se onesvijestila krvavog nosa.
Njezina majka je nepomino stajala kraj nje. ula je njezino kratko i plitko disanje.
Naslonila se na njezinu hladnu ruku. Osjetila je kako ih je policajac nasilno odvojio,
ula je majku kako urla od oaja, zatim je vidjela kako se bacila prema njoj, potrgane
haljine, raupane kose, raspucalih usana, viui ime svoje keri. Pokuala ju je uhvatiti
za ruku, ali su je mukarci tako snano odgurnuli da je pala na koljena. Majka se borila
kao divlja zvijer suprotstavivi se na trenutak jednom policajcu i tada je djevojica
ugledala ponovo svoju pravu majku, snanu i strastvenu enu kojoj se divila i koja joj je
toliko nedostajala. Osjetila je naruje svoje majke posljednji put, meku kosu kako joj
miluje lice. Najednom, hladna voda ih je zaslijepila. Traei zrak, maui rukama,
otvorila je oi i vidjela ljude kako odvode majku drei je za ovratnik crvenkaste haljine.
inilo joj sve da se to traje satima. Djeca u suzama, izgubljeni roditelji. Mlazovi
vode koje su im trcali u lice. ene koje su pokuavale sve za sve, slomljene ene. Tup
zvuk udaraca. Ali znala je da je zapravo sve ilo vrlo brzo.
Vratila se tiina. Bilo je svreno. Grupa djece stajala je na jednoj, a majke na drugoj
strani. A izmeu njih, vea grupa policajaca. Policajaca koji su bez prestanka ponavljali
da majke i djeca starija od 12 godina odlaze prvi, a da e mlaa djeca ostati jo
dodatnih tjedan dana prije nego im se pridrue. Oevi su ve otili, rekli su im. Svi
moraju sluati i suraivati.
58

Vidjela je majku meu drugim enama. Gledala ju je s malim hrabrim osmijehom


koji kao da je govorio: Vidjet e duo, sve e biti dobro za nas, lako je rekla policija.
Vi ete nam se pridruiti za nekoliko dana. Nita se ne brini, srce moje.
Djevojica je pogledom prela na grupu djece. Bilo ih je jako mnogo. Gledala je one
sasvim malene i njihova lica izmuena strahom i tugom. Vidjela je djevojicu kojoj su
rastrgali une resice, koja je pruala ruke prema majci. to e se dogoditi sa svom ovom
djecom, s njom? Kamo vode roditelje?
Vrata logora su se otvorila i ene su izile. Dugaak red se kretao putem koji je
prolazio kroz selo i vodio prema kolodvoru. Lice njezine majke se okrenulo prema njoj
posljednji put.
A zatim je nestalo.

59

*
anas je jedan od naih dobrih dana, gospoo Tzac, govori mi Veronique, sa
irokim osmijehom dok ulazim u bijelu i osunanu sobu. Ona je dio osoblja koje se
brine za Mam u istom i radosnom domu umirovljenika u kojem stanuje, u 17.
arondismanu na dva koraka od parka Monceau.

Ne zovite je gospoa Tzac, zalajala je Bertrandova baka. Ona to mrzi. Zovite je


gospoica Jarmond.
Nasmijala se. Veronique je skrueno sluala.
I osim toga, gospoa Tzac, to sam ja, kae stara dama sa sumnjom u aroganciju i
prezir druge gospoe Tzac, svoje snahe Colette, Bertrandove majke. Ovo toliko slii
na Mam, pomislila sam. Uvijek svadljiva, ak i u ovoj dobi. Ona se zvala Micheline
i to je ime mrzila. Nitko je nikada nije zvao po imenu.
ao mi je, rekla je skromno Veronique.
Stavila sam joj ruku na rame.
Ne brinite se, kaem joj. Ne koristim svoje vjenano prezime.
To je neka amerika stvar, kae Mam. Gica Jarmond je Amerikanka.
Da primijetila sam, ree Veronique s osmijehom ponovno. to si primijetila, skoro
sam ju upitala. Moj naglasak, odjeu, cipele? Onda, kako si provela dan Mam?. Sjela
sam kraj nje i uzela njenu ruku u svoju.
U usporedbi sa starom gospoom iz ulice Nlaton, Mam je izgledala svjee. Koa
joj je bila jedva naborana, a u sivim oima jo je bilo sjaja. Pa ipak, stara gospoa iz
ulice Nlaton bila je bistra, unato dubokoj starosti, dok je Mam, koja je imala 90
godina, patila od Alzheimerove bolesti.
Neke dane se nije sjeala niti tko je.
Bertrandovi roditelji su je odluili dati u dom za umirovljenike kada su shvatili da
vie nije sposobna brinuti se sama o sebi. Upalila bi plin i ostavila ga da gori cijeli dan,
prepunila bi kadu, zatvarala vrata kljuem koji bi ostao iznutra, a nali su je i da
luta ulicom Santonge u kunom ogrtau. Opirala se toj odluci. Nije se ni na koji nain
namjeravala preseliti u dom za starce. Ali na kraju je ipak pristala nakon dva ili tri
izljeva krvi u mozak.
Provela sam dobar dan, nasmijala se dok se Veronique izvlaila.
Aha, kaem, gnjavila si ju kao obino?
Kao obino, rekla je. Okrenula se prema meni i pogledala me svojim sivim oima
punim ljubavi. Gdje je ona tvoja nitarija od mua? Nikada ne dolazi. I nemoj mi priati
da je previe zaposlen.
Uzdahnula sam.
60

Napokon, ti si dola, rekla je uvrijeenim tonom. Izgleda umorno. Jesi dobro?


Da.
Imala je pravo, stvarno sam izgledala umorno. Ali nisam nita mogla uiniti po tom
pitanju osim uzeti godinji odmor. Ali za to sam morala priekati ljeto.
A stan?
Upravo sam bila prola onuda vidjeti kako napreduju radovi. Prava mala konica.
Bertrand se natezao s radnicima sa svojom uobiajenom energijom dok je Antoine
izgledao iscrpljeno.
To e biti genijalno, kaem. Kada bude gotovo.
Nedostaje mi moj dom, kae Mam. Jako bih voljela ponovno tamo ivjeti.
Razumijem.
Slegnula je ramenima.
Veemo se za mjesta, zna. Kao i za ljude, pretpostavljam. Pitam se je li Andru
jednako nedostaje stan.
Andr je bio njezin mu. Nisam ga upoznala. Umro je kada je Bertrand jo bio
mladi. Navikla sam da Mam o njemu govori u sadanjem vremenu. Pustila sam ju da
govori, a nisam je podsjeala da je odavno umro od raka plua. Tako je voljela govoriti
o njemu. Na poetku, prije nego to je poela gubiti pamenje, pokazivala mi je albume
sa slikama svaki put kada bih je dola posjetiti u ulicu Santonge. Imala sam osjeaj da
poznajem lice Andr a Tzaca napamet.
Imao je plavosive oi poput douarda, ali okrugliji nos i topliji osmijeh, kako mi se
inilo. Mam mi je do detalja ispriala kako su se upoznali i zaljubili i kako se sve
zakompliciralo za vrijeme rata. Tzacovi su rodom iz pokrajine Bourgogne, ali kada je
Andr naslijedio oevo imanje, nije znao kako spojiti kraj s krajem. Zato se preselio u
Pariz i otvorio mali duan s antiknim namjetajem u ulici Turenne, u blizini trga Vosges.
Trebalo mu je vremena da stekne ugled i da dobro razvije svoj posao. douard je
nastavio nakon njegove smrti, preselivi se u ulicu Bac u sedmom arondismanu u kojem
su se nalazili najprestiniji pariki antikvari. Sada je posao vodila Ccile, najmlaa
Bertrandova sestra koja je drala duan, a posao je dobro iao.
Mamin lijenik, melankolian, ali kompetentan doktor Roche sugerirao mi je da je
za Mam odlina terapija da govori o prolosti. Prema njemu, ona se bolje sjeala stvari
koje su se dogodile prije 30 godina nego jutros.
To je postala mala igra. Prilikom svakog mog posjeta, postavljala sam joj pitanja.
Prirodno bih ih postavila i ne bih nita dodavala. Ona je znala to izvodim i zato, ali se
pravila da ne zna.
Bilo mi je jako zabavno sluati o Bertrandu kada je bio dijete. Mam je imala osjeaj
za bitne detalje. Iscrtala mi je portret mladia koji nije tako snaan kako bi elio biti. Bio
je prosjean uenik, daleko od sjajnog studenta koji je postojao samo u
iluzijama njegovih roditelja. Sa 14 godina, posvaao se s ocem zbog cure iz susjedstva,
blijede i bezbojne plavue koja je puila marihuanu.
61

Pa ipak, nije se uvijek bilo dobro mijeati u varljivo sjeanje Mam. esto sam se
susretala s nepreglednim bjelinama. Nije se vie niega sjeala. U loim danima, ostajala
bi zatvorena koljka. Tupo bi buljila u televizor, tako objeenih usana da bi joj
brada padala prema naprijed.
Jedan dan zaboravila je sve do Zo i neprestano ispitivala: Ali tko je ovo dijete? to
ona radi ovdje? Zo je, kao i uvijek, reagirala kao odrasla osoba. Ali naveer sam je
ula kako plae u krevetu. Kada sam je upitala zbog ega plae, priznala mi je da
nije pretpostavljala da e vidjeti svoju prabaku kako stari, da joj je to nepodnoljivo.
Mam, kaem. Kada ste se preselili s Androm u ulicu Saintonge?
Oekivala sam uasnu grimasu zbog koje je izgledala kao stari majmun prepun
mudrosti, a zatim neizbjeno: Oh, pa ne sjeam se vie...
No odgovor je odmah stigao.
U srpnju 1942.
Podigla sam glavu i pogledala je zaueno.
U srpnju 1942.? nisam se mogla suzdrati da ne ponovim.
Da tada.
A kako ste pronali stan? Bio je rat. Sigurno nije bilo jednostavno, zar ne?
Uope nije, odgovori ona veselo. Najednom se oslobodio. Pazikua nam je o
njemu govorila, gospoa Royer, koja je poznavala na tadanji stan. ivjeli smo tada u
ulici Turenne, odmah iznad trgovine, u jednosobnom stanu, uskom i mranom. Ali tada
smo se preselili, douard je imao deset ili dvanaest godina u to doba. Bili smo jako
uzbueni idejom da emo stanovati u veem stanu. I sjeam se da je stanarina bila
jeftina. U to vrijeme, ta etvrt nije bila popularna kao danas.
Nisam skidala pogled s nje i nastavila sam proistivi grlo.
Mam, sjeate li se je li bio poetak ili kraj srpnja?
Osmjehnula se, sretna to je pamenje tako dobro slui.
Vrlo dobro se sjeam. Bilo je to krajem mjeseca.
A sjeate li se zato se stan najednom oslobodio?
Jo se ire osmjehnula.
Naravno. Tada je bilo masovno uhienje. Uhapsili su ljude i mnogi su se stanovi
ispraznili.
Gledala sam ju bez rijei. Oi su joj se zaustavile na mojima i potamnile vidjevi
izraz moga lica.
Ali kako se to dogodilo? Kako ste se preselili?
Zavrnula je rukave i iskrivila usta:
Gospoa Royer rekla je naem pazikui da je trosobni stan u ulici Saintonge
slobodan. Tako se to dogodilo. To je sve.
62

utjela je, prestala je micati rukama i prekriila ih je na koljenima.


Ali Mam, aptala sam, niste mislili da e se ti ljudi vratiti?
Lice joj je postalo ozbiljno, a usta su joj se bolno iskrivila.
Nismo znali, napokon je rekla. Nismo nita, ba nita znali.
A zatim je spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Vie nije govorila.

63

*
a je no bila najgora od svih. Najgora no za nju i svu ovu djecu, razmiljala je.
Barake su bile potpuno prazne. Nita nije ostalo, niti komad odjee, pokriva, nita.
Prekrivai su bili rastrgani, a bijelo perje pokrivalo je pod kao snijeg.

Djeca su plakala, djeca su vikala, vritala od uasa. Najmanji nisu nita razumjeli i
zvali su svoje majke jecajui. Smoili su odjeu, vrtjeli se po zemlji od oaja, isputajui
neznatne probadajue krikove. Najstariji, kao ona, sjedili su na prljavom podu, drei se
za glave.
Nitko ih nije ni pogledao. Nitko se nije brinuo. Zaboravili su ih nahraniti. Bili su
tako izgladnjeli da su vakali vlati suhe trave, sijeno. Nitko ih nije dolazio tjeiti.
Djevojica se pitala: ti policajci... zar oni nemaju obitelji? Nemaju djece? Djecu koja ih
ekaju kod kue naveer kada se vrate? Ili li se mogli prema njima ovako ponaati? Jesu
li se ponaali prema nareenjima ili je to kod njih bilo neto prirodno? Jesu li bili
strojevi ili ljudi? Pomnjivo ih je prouavala pogledom. Od krvi i mesa su bili.
Nesumnjivo. Bili su to ljudi. Nije shvaala.
Sutradan, djevojica je primijetila da su ih promatrale kroz bodljikavu icu. ene su
nosile pakete i hranu, pokuale su to progurati kroz reetke. Ali su im policajci naredili
da odu. Nitko ih vie nije pokuao doi vidjeti.
I djevojici se inilo da je postala netko drugi. Teka, gruba, divlja osoba, Katkad,
borila se s drugom djecom, onima koji su htjeli uzeti komad starog kruha koji je ona
pronala. Ranjavala ih je. Udarala. Bila je opasna i divlja.
Na poetku, izbjegavala je najmlau djecu. Previe su je podsjeala na njezinog
brata. Ali sada, osjeala je da im mora pomoi. Bili su tako maleni i ranjivi. Tako jadni.
Jako prljavi. Veina ih je imala proljev. Nitko ih nije prao. Nitko im nije davao neto
jesti.
Malo-pomalo, saznala je njihova imena, ali neki su bili tako maleni da nisu bili u
stanju odgovoriti na njezina pitanja. Bili su sretni to uju topli glas, na osmijehu, tako
da su je stalno slijedili gdje god da je ila, na desetine njih, prikovani za njezine pete kao
aica nespretnih psia.
Priala im je prie koje je aptala svom bratu prije spavanja. Nou, ispruena na
sijenu prepunom takora, mrmljala je rijei sporo, odugovlaei najvie to je mogla taj
trenutak njenosti.
Najstariji bi se pribliili. Neki su se pravili da ne sluaju, ali nisu je mogli prevariti.
Jedna djevojica od 11 godina, veliko i smee stvorenje koja se zvala Rachel, uvijek
ju je promatrala s trunicom prezira. Ali tijekom tih noi, sve je pomnije sluala te prie,
pribliivi se djevojici toliko da ne propusti niti jedan djeli prie. Zatim, jednu veer,
kada su svi maleni zaspali, napokon joj se obratila dubokim glasom.
Treba otii odavde. Treba pobjei.
64

Ali to je nemogue. Policajci su naoruani. Nikada ne bismo uspjele pobjei.


Rachel je slegnula svojim mravim ramenima.
Ja u to napraviti. Ja u pobjei.
A tvoja majka? Misli li na nju? ekat e te u drugom logoru kao i moja.
Rachel se osmjehnula.
Ti si povjerovala u to to su nam rekli? Ti si povjerovala u tu glupost?
Djevojica je mrzila prezirni Rachelin osmijeh.
Ne, vrsto je rekla. Naravno da nisam povjerovala. Ni u ta vie tu vjerujem.
Ni ja, kae Rachel. Vidjela sam to su napravili. ak su i imena najmlaih tono
napisali na ceduljice koje su im privrstili i koje su se pomijeale kada su ih djeca
skinula. Ali njima je to u osnovi svejedno. Lagali su svima nama. Nama i naim
majkama.
Na veliko iznenaenje djevojice, Rachel ju je uzela za ruku i vrsto je stisnula kao
stoje to nekada inila Armelle. A zatim se digla i nestala.
Sutradan su ih jako rano probudili. Policajci su uli u barake i ubadali ih palicama.
Najmlaa djeca koja su jo spavala, poela su urlati. Djevojica je pokuavala smiriti
one koji su joj bili najblie, ali nita se nije dalo uiniti. Njihov je uas bio prevelik.
Odveli su ih u drugu baraku. Djevojica je uzela dvoje malenih za ruku. Vidjela je da
jedan policajac dri neki udan predmet. Nije znala to je to. Maleni su se tresli od
uasa i povlaili se. Policajci su ih privukli, a onda ih udarcima nogama gurnuli prema
onome koji je drao predmet. Djevojica je uasnuta promatrala tu scenu. A zatim
je shvatila. Odrezat e im kosu. Da, to je to, svoj djeci e obrijati glave.
Gledala je kao hipnotizirana kako na pod pada duga Rachelina kosa. Njezina gola
glava je bila duguljasta i podsjeala ju je na jaje. Rachel je odmjeravala policajce
pogledom punim mrnje i prezira. Pljunula im je na cipele. Jedan od andara grubo ju je
udario.
Maleni su bili ludi od straha. Trebala su dva-tri ovjeka da ih zadre na mjestu.
Kada je doao red na nju, nije se opirala. Sagnula je glavu. Zatim je zaula zvuk maine
za brijanje i zatvorila oi. Nije mogla podnijeti sliku svoje duge plave kose kako joj pada
po stopalima. Njezina kosa, njezina lijepa kosa kojoj su se divili. Osjetila je jecaje kako
joj se skupljalju u grlu, ali se suzdrala da ne zaplae. Nikada ne smije plakati pred ovim
ljudima. Nikada. Nikada! To je samo kosa. Ona ponovo naraste. Misli na to i samo na
to. I ne plai.
Bilo je skoro gotovo. Otvorila je oi. Policajac koji ju je drao, imao je masne i
crvene ruke. Podigla je pogled prema njemu dok su drugima brijali glave.
Prepoznala je crvenokosog policajca iz svoje etvrti. Onog koji je bio tako ljubazan.
Onog s kojim je majka voljela razgovarati. Koji bi joj uvijek kimnuo kada bi ga srela na
putu do kole. Onaj kojemu je dala znak na dan uhienja i koji je okrenuo glavu. Ali
sada nee moi. Bili su preblizu.

65

Podnijela je njegov pogled, a da nije trepnula. Oi su mu bile udne ute boje,


gotovo zlatne. Bilo mu je tako neugodno da je sav pocrvenio, i bila bi se zaklela da je
drhtao. Nastavila ga je netremice gledati sa svim prezirom koji je mogla u sebi sakupiti.
Nije imao drugog izbora nego da gleda u nju bez pomicanja. Djevojica je imala
gorak osmijeh kakav nikada nemaju djevojice od deset godina, a zatim je odgurnula
ruke koje su je drale, ruiaste i masne ruke.

66

zila sam iz doma za umirovljenika s laganom vrtoglavicom.

Morala sam skoiti do ureda gdje me je Bamber ekao, ali sam se nala na cesti za
ulicu Saintonge, a da nisam znala zapravo zato. Cijeli niz pitanja prolazio mi je kroz
glavu. Bilo je to iscrpljujue. Je li Mam govorila istinu ili je sve pomijeala zbog
bolesti? Je li ovdje uistinu stanovala idovska obitelj? Kako su Tzacovi mogli preseliti
ovamo ne znajui nita kako je govorila Mam?
Polako sam prola kroz hodnik. Ovdje se sigurno nalazila loa. Pretvorili su je u
studio prije mnogo godina. Zgrada vie nije imala pazikuu koji je svaki dan ostavljao
potu. Mam je rekla da se u to vrijeme pazikua zvala gospoa Royer. Mnogo sam
itala o ulozi pazikua za vrijeme uhienja. Veina ih se podvrgnula naredbama policije,
a neki su ak ili i dalje ukazujui policiji gdje su se skrivale neke idovske obitelji.
Drugi su prodavali ispranjene stanove nakon uhienja. Neki su titili te obitelji najbolje
to su mogli, ali to su rijetki. Pitala sam se kakvu je ulogu odigrala ga Royer. Mislila
sam nejasno na mog pazikuu na Montparnasseu: bila je stara kao i ja i bila je iz
Portugala, nije mogla poznavati rat.
Izbjegla sam lift i popela se na etvrti kat pjeke. Radnici su otili na uinu. Zgrada
je bila tiha. Kada sam otvorila vrata, obuzeo me udan osjeaj, nepoznat osjeaj praznine
i oaja. Otila sam do najstarijeg dijela stana koji nam je Bertrand neki dan pokazao.
Ovdje se sve dogodilo. Ovdje su mukarci udarali na vrata prije zore tog srpanjskog
jutra koje je bilo jako toplo.
inilo mi se da se sve to sam proitala ovih proteklih tjedana, sve to sam saznala o
Vl dHivu, ovdje koncentriralo, na mjestu na kojem sam se spremala ivjeti. Sva
svjedoanstva u koja sam uronila, sva djela koja sam prouavala, svi preivjeli i svi
svjedoci koje sam ispitivala, pomogli su mi da shvatim, uinili mi vidljivim, gotovo
nezbiljskom jasnoom, to se dogodilo izmeu zidova koje danas dodirujem.
lanak koji sam zapoela pisati prije nekoliko dana bio je pri kraju. Vrijeme
pripreme se pribliavalo. Jo sam morala posjetiti logore Drancy i Loiret, sastati se sa
Francom Lvyem ija organizacija organizira ezdesetu obljetnicu uhienja. Uskoro u
zavriti moje istraivanje i baciti se na drugu temu.
Ali sada kada sam znala to se ovdje dogodilo, tako blizu mene, u tako intimnoj vezi
s mojim vlastitim ivotom, htjela sam znati vie. Moje istraivanje nije zavrilo. Osjeala
sam elju da saznam sve. to se dogodilo sa idovskom obitelji koja je ovdje ivjela?
Kako su se zvali? Jesu li imali djece? Je li netko od njih preivio logore? Jesu li svi bili
mrtvi?
Lutala sam praznim stanom. Jedan od zidova bio je sruen. Izgubljena meu
ruevinama, ugledala sam dug i dubok otvor, vjeto skriven iza drvene ploe. Radovi su
ga djelomino otkrili. Kada bi samo zidovi mogli govoriti. Ali nisam imala za tim
potrebe. Znala sam da se to ovdje dogodilo. Mogla sam to vidjeti. Preivjeli su mi priali
o toploj i mirnoj noi, udarcima po vratima, grubim naredbama, prolaskom Parizom u
67

autobusima. Govorili su mi o paklenom smradu stadiona. Oni koji su o tome mogli


govoriti, jesu oni koji su preivjeli. Oni koji su pobjegli, koji su iupali u tu zvijezdu
da bi se spasili.
esto sam se pitala mogu li podnijeti teret onoga to sam znala, mogu li ivjeti u
ovom stanu znajui da je jedna obitelj ovdje uhiena i najvjerojatnije poslana u smrt.
Kako su Tzacovi mogli s time ivjeti?
Izvukla sam mobitel da bih nazvala Bertranda. ula sam ga kako govori:
Sastanak! neka vrsta nae ifre koja znai: Ne mogu sada razgovarati.
Hitno je! inzistirala sam.
ula sam ga kako neto govori, a zatim se njegov glas vratio k meni.
to se dogodilo ljubavi? rekao je. Brzo, molim te. S nekim sam.
Duboko sam udahnula.
Bertrand, rekla sam, zna li ti kako su tvoji roditelji zavrili u ulici Saintonge?
Ne. Zato?
Upravo sam bila kod Mam. Ispriala mi je da su se u srpnju 1942. preselili ovamo,
da je stan bio prazan jer je idovska obitelj koja je u njemu stanovala uhiena za vrijeme
Vl dHiva.
Na drugoj strani slualice bio je muk.
I onda? zavrio je Bertrand.
Obrazi su mi gorjeli. U praznom stanu moj glas je odzvanjao.
To te ne okira da je tvoja obitelj uzela ovaj stan znajui da su njegovi pravi
idovski vlasnici uhieni? Nisu ti nikada o tome govorili?
Mogla sam ga gotovo uti kako prigovara, onim tipino francuskim stavom,
sumnjiavim izrazom i podignute obrve.
Ne, to me ne okira. Nisam to znao, nikada mi o tome nisu priali. Siguran sam da
je to mnogo Pariana napravilo tada nakon Vl dHiva. To od moje obitelji ne ini bandu
nacistikih suradnika, ini mi se.
Njegov smijeh mi je proparao ui.
Nisam to ni rekla Bertrande.
To te je uzrujalo Julia, rekao je njenim glasom. To se dogodilo prije 60 godina.
Bio je rat, sjea se? To doba je bilo teko za sve.
Uzdahnula sam.
Samo elim znati to se dogodilo. Jer ne uspijevam razumjeti.
Ali to je vrlo jednostavno anele. Moji djed i baka su imali problema tijekom rata.
Duan nije dobro poslovao. Bilo im je zasigurno veliko olakanje da se presele u vei i
ljepi stan. Bili su sigurno jako sretni to su nali krov nad glavom. Vjerojatno
nisu mislili na tu idovsku obitelj.
68

Oh Bertrande, rekla sam. Kako to da uope nisu mislili na tu obitelj? Kako su


mogli ne misliti?
Ispustio je zvuni poljubac.
Pretpostavljam da nisu nita znali. Moram zbilja ii ljubavi. Do veeras!
Poklopio je.
Ostala sam jo trenutak u stanu, uspinjui se dugim hodnikom, ostavi nepokretna u
velikom dnevnom boravku, milujui mramor na dimnjaku, pokuavajui razumjeti, a da
me ne preplave osjeaji.

69

*
achel ju je uspjela uvjeriti. Pobjei e. Napustit e ovo mjesto. Ili to ili radije
umrijeti. Znala je to. Znala je da ako ostane ovdje s ostalom djecom, da je to kraj.
Mnogi su bili bolesni. Dio njih je ve umro. Jednom je vidjela bolniarku, kao to je bila
ona s plavim velom sa stadiona. Jedna jedina bolniarka na toliko bolesne i izgladnjele
djece.

Taj bijeg je bio njihova tajna. Nije o tome razgovarala ni s jednim drugim djetetom.
Nitko nije u njih sumnjao. Pobjei e usred bijela dana jer su primijetile da veinu
vremena, policajci na njih tijekom dana ne obrani ju pozornost. Bit e to lako i brzo. Iza
baraka, nedaleko od dvorca, na onom mjestu na kojem su seoske ene pokuale proturiti
hranu. Napravile su malu rupu u bodljikavoj ici, dovoljno veliku da dijete moe proi
na drugu stranu puzajui.
Djeca su ve napustila logor u pratnji policajaca. Slijedila ih je pogledom, krhka
stvorenja u krpama golih glava. Kamo su ih vodili? Je li to bilo daleko? Hoe li se
pridruiti majkama i oevima? Sumnjala je u to. I Rachel je takoer u to sumnjala. Ako
su svi trebali ii na isto mjesto zato je onda policija odvojila djecu od roditelja? Zato
toliko boli, toliko patnje? Zato jer nas oni mrze, rekla joj je Rachel svojim smijenim
promuklim glasom. Mrze idove. Zato sva ta mrnja? Ona nije nikog u ivotu mrzila
uz iznimku uiteljice koja ju je bila jako strogo kaznila jer nije znala lekciju.
Pokuala se prisjetiti je li ju mrzila toliko da je poeljela da umre. Da toliko. Moda
se na taj nain stvari dogode. Kada mrzi ljude do te mjere da eli njihovu smrt. Mrzi
ih zbog toga jer nose utu zvijezdu. Od toga joj se jeila koa. Imala je osjeaj da se sva
mrnja svijeta, sve zlo svijeta koncentriralo ovdje, okruivalo ih i pokazivalo se na
zatvorenim licima policajaca, u njihovoj ravnodunosti, prijeziru. A je li izvan logora
bilo isto tako? Je li i ostatak svijeta mrzio idove? Hoe li tako izgledati cijeli njezin
ivot?
Sjetila se razgovora izmeu susjeda kada se vraala poslije kole kui. Bilo je to u
lipnju. ene su sasvim tiho razgovarale. Zaustavila se na stubitu da bi ula uiju
nauljenih poput mladog psia. I znate to, sako mu se otvorio, a ispod njega je bila
uta zvijezda. Nikada ne bih pomislila da je on idov. ula je kako druga ena hvata
zrak pa kae: On idov! Izgledao je kao vrlo pristojan gospodin. Kakvo iznenaenje!
Pitala je majku zato neki susjedi ne vole idove. Majka je slegnula ramenima, a
zatim uzdahnula spustivi pogled na ono to je ivala. Nije odgovorila na pitanje svoje
keri koja je otila pitati oca. to je tako grozno u idovima? Zato neki ljudi mrze
idove? Njezin otac se poeao po glavi i nagnuo prema njoj sa zagonetnim osmijehom
na licu. Zatim joj je oklijevajui rekao: Zato jer misle da smo mi drugaiji od njih, a to
ih strai. Ali to je bilo tako razliito, pitala se, toliko razliito?
Njezina majka. Otac. Brat. Toliko su joj nedostajali da je od toga bila fiziki bolesna.
Osjeala je da pada u bunar bez dna. Nada da e pobjei odavde, bila je jedina stvar
koja joj je doputala da se jo uvijek dri za ivot, za taj novi ivot koji joj je bio
70

neshvatljiv. Moda su i njezini roditelji uspjeli pobjei? Moda su uspjeli doi do


njihovog doma? Moda. Toliko moda...
Mislila je na prazan stan, na nepospremljene krevete, na hranu koja se polagano
kvarila u kuhinji. I na svog brata, samog u tiini. U toj smrtnoj tiini koja se spustila na
nekad radosno i toplo ognjite.
Rachel ju je prestraila.
Sada, proaptala je. Pokuajmo sada.
Logor je bio tih, gotovo naputen. Otkada su odveli roditelje, djevojice su
primijetile da je bilo manje policajaca. A oni su se rijetko bavili djecom. Prepustili su ih
same sebi.
Vruina je udarala na barake. Bilo je nepodnoljivo vrue. Unutra, oslabjela i
bolesna djeca su umirala na vlanom sijenu. Djevojice su ule glasove mukaraca i
udaljeni smijeh. Policajci su se zasigurno sklonili od vruine u jednu od zgrada.
Jedini kojeg su vidjele sjedio je u sjeni, puke poloene uz jednu nogu.
Glava mu je bila naslonjena na jedan zid i imao je otvorena usta. Izgleda da je
zaspao. Penjale su se prema otvoru kao dvije male spretne ivotinje. Pred njima su se
otvorile livade i polja.
Nije se uo nikakav drugi zvuk. Samo toplina i tiina. Je li ih tko vidio? Puzale su po
travi, srce im je udaralo, a zatim bacile pogled preko ramena. Jo uvijek nikakvo
kretanje. Bilo je dakle tako jednostavno, pomisli djevojica. Ne, to nije mogue. Nikada
nita nije bilo tako jednostavno ili barem ne sada.
Rachel je drala neku odjeu ispod ruke. Zamolila je djevojicu da se poure.
Dodatni slojevi odjee e ih tititi od ice objasnila joj je. Djevojica se nije mogla
suzdrati od gaenja kada je teko navlaila na sebe stari prljavi pulover i uske hlae.
Pitala se kome je pripadala ta odjea. Nekom jadnom mrtvom djetetu nesumnjivo,
sasvim samom, daleko od majke.
Puzeki su se dovukle do malog otvora u ogradi. Jedan je policajac nedaleko stajao.
Od tamo gdje su stajale, nije mogla dobro vidjeti njegovo lice, samo se obris vojnike
kape jasno isticao. Rachel je pokazala prstom u smjeru rupe. Sada se trebalo pouriti.
Nisu vie smjele izgubiti ni trenutak. Bacile su se na trbuh i puzale poput zmija da bi
prele na drugu stranu. Djevojici se inilo da je tako usko. Kako e uspjeti proi da ne
rane kou na ogradi, unato dodatnoj odjei? Kako su uope mogle misliti da je to
bilo mogue? Da ih nitko nee iznenaditi? Da e uspjeti? Rekla je samoj sebi da su lude.
Potpuno lude.
Trava joj je kakljala nos i lijepo mirisala. Htjela je u nju zariti lice i punim pluima
udisati taj zelen i moan miris. Vidjela je da je Rachel ve gurnula glavu kroz otvor
pazei da se ne ozlijedi.
Odjednom, djevojica je ula teke korake u travi. Srce joj se zaustavilo. Podigla je
pogled. Sjena se nadvila nad nju. Policajac. Podigao ju je za istroeni ovratnik njezine
majice i protresao. Osjetila je da e se onesvijestiti od uasa.
Kamo ete vas dvije?
71

Rachel se ve do pola izvukla. Mukarac je drei djevojicu za ovratnik, zgrabio


Rachel za gleanj. Ona se borila, udarala nogama ali mukarac je bio jaci. Povukao ju j
k sebi kroz reetke. Lice i ruke su joj bili krvavi.
Sada su obje gledale u njega. Rachel je plakala. Djevojica se drala jako uspravno,
uzdignute brade, u pobjednikom poloaju. Iznutra je umirala od straha, ali je odluila
da to nee pokazati. Ili da e barem pokuati ne pokazati.
Ali kada je pogledala policajca u lice, nije se mogla suzdrati da ne zaplae.
Bio je to onaj crvenokosi policajac. I on je nju odmah prepoznao. Vidjela je da mu je
iskoila Adamova jabuica i osjetila njegovu masnu ruku koja ju je jo uvijek drala za
vrat kako drhti.
Neete pobjei, rekao je grubo. Ostajete ovdje, je li jasno?
Bio je mlad, bio je neto stariji od dvadeset godina, velik, ruiaste koe. Djevojica
je primijetila da teko die pod svojom debelom tamnom uniformom. Znoj mu je izbijao
na elu i iznad gornje usnice. Neprestano je treptao oima i nervozno se premjetao s
jedne na drugu nogu.
Primijetila je da ga se ne boji i da je ak osjeala neko neobino saaljenje za tog
mladog ovjeka. Taj ju je osjeaj uznemirivao. Stavila je dlan na njegovu ruku. Bio je
iznenaen i bilo mu je neugodno. A zatim mu je rekla:
Sjea me se, zar ne?
To nije bilo pitanje. To je bila injenica.
Kimnuo je glavom briui znoj koji mu se slijevao prema nosu. Izvadila je klju iz
depa i pokazala mu ga. Ruka joj nije drhtala.
Sjea se onda zasigurno i mog malog brata, ree ona. Malog plavog
kovravog?
Jo jednom je kimnuo.
Morate me pustiti da odem gospodine. Zbog mog malog brata gospodine. On je u
Parizu. Sasvim sam. Zatvorila sam ga u ormar jer sam mislila....
Glas joj je puknuo. Jer sam mislila da e tako biti na sigurnom! Moram se vratiti
tamo! Pustite me da proem kroz ovu rupu. Treba samo rei da nisi nita vidio
gospodine.
Mladi policajac bacio je pogled preko ramena, prema barakama, kao da se bojao da
netko ne doe, ili ih ne vidi ili ne uje.
Stavio je prst na usta i okrenuo se prema djevojici. Lice mu se napelo i kimnuo je
glavom.
Ne mogu to uiniti, rekao je tihim glasom. Imam nareenja.
Stavila mu je dlan prsa.
Molim te, gospodine, njeno je rekla.

72

Rachel je jecala kraj nje, lica svog krvavog i u suzama. Mukarac je jo jednom
pogledao preko ramena. Izgledao je vrlo zabrinuto. Imao je isti udan izraz kao na dan
uhienja. Mjeavinu suuti, srama i ljutnje.
Svaka minuta koja je prolazila bila je teka kao olovo. ekanje se inilo
beskonanim. Osjetila je kako se u njoj penju jecaji i suze. Vratila se panika. to e
napraviti ako ih vrati u logor? Kako e izdrati? Kako? Pokuat e ponovo pobjei,
mislila je ljutito, i ponovo i ponovo. Samo to e raditi.
Najednom je izgovorio njezino ime. Uzeo ju je za ruku. Njezina je bila topla i vlana.
Idi, rekao je stisnutih zubi. Idi sada! Brzo! Znoj je curio niz njegove obraze.
Gledala je zlatne oi. Nije bila sigurna da razumije. Gurnuo ju je u otvor reetki
gurajui je rukom u pod. Podigao je reetku i snano je gurnuo. Osjetila je kako joj je
metal razderao elo. Bilo je to napravljeno. Spretno je ustala. Bila je slobodna. Prela je
na drugu stranu.
Rachel nije vjerovala svojim oima, skamenjena od iznenaenja.
I ja elim ii, rekla je.
Policajac ju je vrsto zgrabio za ovratnik.
Ne, ti ostaje.
Rachel zajeca.
To nije pravedno. Zato ona, a ne ja?Zato?
Prijeteom gestom pokazao joj je da zauti. Iza reetki, djevojica se nije micala,
skamenjena. Zato Rachel nije mogla ii s njom? Zato je morala ostati u logoru?
Molim te pusti je da ode. Gospodine, molim te.
Glas joj je bio smiren i njean. Gotovo glas mlade ene.
Policajcu je bili neugodno. Ali nije dugo oklijevao.
Ajde idi. I gurnuo je Rachel prema njoj. Pouri se.
Ponovo je podigao reetku da se Rachel provue. Dola je do djevojice kratkog
daha.
Mladi je ovjek prekapao po depovima i izvukao neto to je dao djevojici kroz
reetku.
Uzmi ovo. Bila je to naredba.
Djevojica je gledala sveanj novanica koje je drala u ruci, a zatim strpala u
depove gdje se nalazio klju.
ovjek se okrenu prema barakama trepui.
Za ime boje trite! Trite! Brzo. Ako vas vide... i strgajte zvijezde. Potraite
pomo. I ponajvie budite oprezne! Sretno!
Djevojica mu je htjela zahvaliti za pomo, za novac, pozdraviti ga, ali Rachel ju je
povukla za ruku i usmjerila na put. Trale su dok nisu ostale bez daha kroz ito, ravno
73

ispred sebe, plua koja su gorjela, bolnih ruku i nogu. Udaljiti se od logora. Otii
daleko, to dalje! to je dalje mogue.

74

*
ok sam se vraala kui, postala sam svjesna da me neugodan osjeaj munine ve
danima prati. Nisam na njega do tad obraala pozornost zadubljena u istraivanja o
Vl dHivu. I napokon, tu je bilo i otkrie o stanu Mam. Ali nije me to smetalo. Bile
su to moje grudi. Bile se napete, bolne. Provjerila sam dokuda mi je stigao menstrualni
ciklus. Mjesenica mi je kasnila. To mi se i prije dogaalo. Pa ipak sam otila po test za
trudnou u ljekarnu. Da mi srce bude na mjestu.

Bila je tu. Mala plava linija. Bila sam trudna. Trudna? Nisam mogla u to povjerovati.
Otila sam sjesti u kuhinju jedva se usuujui disati.
Moja zadnja trudnoa, prije pet godina i nakon dva spontana pobaaja, bila je prava
nona mora. Imala sam krvarenja i bolove od poetka, a zatim su lijenici primijetili da
se plod razvija vanmaterino. Trebalo me je operirati. Bila je to osjetljiva
operacija. Nakon koje su slijedile brojne fizike i psiholoke komplikacije. Trebalo mi je
jako dugo da se oporavim. Morali su mi odstranili jedan jajnik i kirurg je izrazio najvee
mogue rezerve prema samoj mogunosti neke budue trudnoe. Osim toga, imala
sam 40 godina. Na Bertrandovom licu ogledalo se takvo razoaranje i takva potitenost.
Nikada o tome nije govorio, ali ja sam to osjeala. Znala sam to. To to on odbija
govoriti o svojim osjeajima, samo je jo pogoravalo situaciju. Sve je uvao duboko u
sebi, nita sa mnom nije dijelio. Nikada izgovorene rijei postale su tiha i nevidljiva
zbilja meu nama. O toj drami mogla sam razgovarati jedino sa svojim psihijatrom. Ili s
najbliim prijateljima.
Prisjetila sam se nedavnog vikenda u Bourgognei. Pozvali smo Isabelle, njezinog
mua i djecu. Njihova ki Mathilde je bila stara kao i Zo. Mathieu je bio malo mlai.
Taj nain na koji je Bertrand gledao tog djeaka, zgounog od glave do pete od 4, 5
godina... Nije ga isputao iz vida, igrao se s njim, nosio ga je na ramenima, osmjehivao
mu se, s trunkom tuge i aljenja u pogledu. To je bilo nepodnoljivo. Isabelle me
iznenadila dok sam plakala u kuhinji dok su svi dovravali svoj quiche-lorraine. Snano
me zagrlila, a zatim smo popili veliku au vina sluajui u pozadini staru plou Diane
Ross. To nije tvoja pogreka, duo, nije tvoja pogreka. Utuvi si to u glavu.
Osjeala sam se ve dugo nekorisnom. Obitelj Tzac pokazala je diskreciju i
njenost u vezi sa svim tim, ali to me nije sprijeilo da mislim da sam nesposobna dati
Bertrandu ono to je elio najvie na svijetu: drugo dijete. I ponajvie, sina. Bertrand je
imao dvije sestre. Bio je jedino muko dijete u obitelji. Bez mukog nasljednika,
obiteljsko ime e nestati. Nisam mogla niim izmjeriti kakvu je to vanost imalo u toj
obitelji.
Kada sam inzistirala da me nastave zvati Julia Jarmond unato mom statusu udane
ene, susrela sam se sa opim iznenaenjem. Moja svekrva, Colette, ljubaznim mi je
osmijehom objasnila da se u Francuskoj takav stav smatra, kako to rei, modernim.
Odnosno, premodernim. To je neka vrsta feministike osvete koja nije dobro prolazila s
ove strane Atlantika. U Francuskoj, udana ena mora nositi prezime svoga supruga. to
je trebalo znaiti da sam do kraja ivota gospoa Bertranda Tzaca. Sjeam se da sam
75

je nagradila mojim savreno bijelim osmijehom rekavi joj leerno da u zadrati


Jarmond i da je to ukratko to. Nije nita vie rekla, ali od toga dana, douard i ona su me
uvijek predstavljali rijeima Bertrandova ena.
Nagnula sam se nad plavu liniju. Dijete. Dijete! Osjeaj duboke sree i radosti
prevagnuo je nad svime. Rodit u bebu! Pogledom sam prela po dobro poznatoj kuhinji.
A zatim sam se nagnula na prozorsku dasku i promatrala tamno i zaputeno dvorite.
Djevojica ili djeak, bilo mi je svejedno. Znala sam da Bertrand eli sina. Ali i da bude
djevojica, bila sam sigurna da bi je jednako volio. Drugo dijete. Ono to smo toliko
dugo ekali. Ono emu smo se najvie nadali. Sestra ili brat koje se Zo vie nije
usuivala niti spomenuti. Kao i Mam.
Kako da to kaem Bertrandu? Ne mogu mu to rei preko telefona. Moramo biti
zajedno. Samo nas dvoje. Vano je da to bude u trenutku istinske intimnosti. I da pazimo
da nitko to ne sazna do treeg mjeseca dok se trudnoa dobro ne primi. Umirala sam od
elje da nazovem Hervea i Christophea, Isabelle i moju sestru, roditelje, ali nisam. Moj
mu mora prvi saznati. A zatim u to rei svojoj keri. Odjednom mi je na pamet pala
ideja.
Nazvat u Elsu, moju dadilju i pitat u je je li slobodna veeras da uva Zo. Bila je
slobodna. A zatim u rezervirati stol u naem omiljenom restoranu, pivnici u ulici Saint
Dominique, koji posjeujemo otkad smo u braku. Na kraju u nazvati Bertranda, dobila
sam telefonsku sekretaricu i ostavila sam mu poruku da mi se pridrui u restoranu kod
Thoumieuxa tono u 21 sat.
ula sam Zoin klju u bravi na ulaznim vratima. Zatvorila je vrata i krenula prema
kuhinji, s krcatom torbom na leima i blokom za pisanje u ruci.
Bok mama, kae. Kako si provela dan?
Nasmijala sam se. Kao i uvijek, odnosno svaki put kada bih pogledala svoju ker,
bila sam dirnuta njezinom ljepotom, vitkom figurom, oima boje ljenjaka, koje su se
sjajile.
Doi ovamo, ti, rekla sam zagrlivi ju snano kao vuica.
Udaljila se i prodorno me pogledala.
Mora da je dan bio jako dobar s obzirom na nain na koji si me zagrlila.
Ima pravo, odgovorim s ludom eljom da joj sve ispriam. Danas je jedan divan,
predivan dan!
Drago mi je zbog tebe. U posljednje vrijeme izgleda vrlo udno. Zbog te djece
vjerojatno.
Djece? Koje djece? kaem miui joj kosu s lica, lijepu ravnu, kestenjastu kosu.
Zna djeca. Djeca Vl dHiva. Ona koja su nikada nisu vratila kui.
Da, to je istina. Bila sam preplavljena takvom tugom koje se nisam mogla
osloboditi.
Zo me uzela za ruke, okreui moj vjenani prsten, to je radila otkada je bila mala.

76

Zna ula sam te kada si razgovarala na telefon proli tjedan, ree ona ne
usuujui me se pogledati.
To jest?
Mislila si da spavam.
Oh, kaem.
Ali nisam spavala. Bilo je kasno. Razgovarala si s Hervom, mislim. Ponovila si
mu ono to ti je Mam rekla.
U vezi sa stanom?, upitala sam.
Da, ree ona podiui pogled prema meni. O toj obitelji koja je ivjela u njezinom
stanu, o onome to im se dogodilo i o nainu na koji je Mam ivjela sve te godine i
inilo se da se o tome niti najmanje ne brine.
To sve si ula..., kaem.
Kimnula je glavom.
Zna li neto o toj obitelji mama? Zna li tko su bili ti ljudi i to im se dogodilo?
Ne draga moja, ne znam.
Je li istina da je Mam bilo ba briga za to?
To je bilo osjetljivo mjesto.
Duo moja, sigurna sam da nije, ali vjerujem da ona nije ba tono znala to se
dogodilo.
Zo je jo jednom okrenula moj vjenani prsten, ali bre.
Mama, vjeruje da e saznati neto o tim ljudima?
Zaustavila sam nervozne prste stavivi prsten na mjesto.
Da Zo. To je upravo ono to u uiniti, odgovorila sam.
Tata e to mrziti, ree ona. ula sam ga kako ti govori da prestane razmiljati o
svemu tome. Da se prestane time baviti. Bio je jako ljut.
Drala sam ju stisnutu uz sebe, naslonivi bradu na njezino rame. Mislila sam na
sjajnu tajnu koju sam u sebi nosila. Mislila sam na veeranji sastanak s Bertrandom.
Zamiljala sam njegov zateeni pogled, uzvik radosti koji nee moi suzdrati.
Duo moja, rekla sam. Tata nita nee rei, obeajem ti.

77

scrpljene od ludog tranja, dvije su se djevojice sakrile iza jednog grma.

Bile su edne i zapuhane. Djevojica je imala modricu. Da je samo mogla popiti


malo vode i na trenutak se odmoriti da povrati snagu. Ali znala je da ne smije zakasniti.
Morale su nastaviti. Morala je stii u Pariz. Na ovaj ili onaj nain.
Skinite svoje zvijezde, rekao je mladi policajac. Rijeile su se odjee koja ih je
trebala tititi, a koju se reetke potpuno rastrgale. Djevojica je pogledala u svoja prsa.
Na mjesto na kojem joj je bila saivena zvijezda. Strgala ju je. Rachel ju je oponaala i
poela noktima trgati svoju. Lako ju je iupala. Ali djevojiina je bila prejako
saivena. Zatim je skinula majicu i drala zvijezdu pred oima. Saivenu malim
savrenim vezovima. Sjetila se svoje majke, nagnute nad ono to je ila, kako ije svaku
zvijezdu strpljivo, jednu za drugom. Zaplakala je. Gurnula je glavu u majicu i
plakala, oajem koji nikada do tada nije osjetila.
Osjetila je Rachelin zagrljaj i ruke izranjavane od reetki, koje su je vrsto drale.
Rachel je rekla: Je li to istina za tvoga malog brata?Je li on zaista u ormaru?
Djevojica je kimnula. Rachel ju je jo malo jae zagrlila, gladei je po glavi. Gdje je
sada bila njezina majka? I njezin otac? Voljela bi da je znala. Kamo su ih odveli?Jesu li
bili zajedno?Jesu li dobro? Da vide svoju ker kako plae iza grma, prljava, gladna,
izgubljena... da je sada vide...
Pribrala se i istovremeno se, oiju punih suza, nasmijala Racheli najljepe to je
mogla. Prljava, izgubljena, izgladnjela, ali ne i uplaena. Spretno je obrisala suze. Bila
je sada ve prevelika da bi se bojala. Vie nije bila dijete.
Njezini bi roditelji bili na nju ponosni. To je ono to je eljela, da budu ponosni na
svoju veliku ker. Jer je uspjela pobjei iz logora. Jer e se vratiti u Pariz spasiti svoga
brata. Oh da, mogu biti ponosni jer se ona nije bojala.
Zubima je zgrabila zvijezdu, rastrgavi rad svoje majke. Komadi utog tofa se
otkinuo. Promotrila je na trenutak zvijezdu koja je pala s majice. idov je na njoj
pisalo velikom crnim slovima. Zavrtjela ga je na dlanu.
Zar nije odjednom natpis postao mali, rekla je Rachel.
to emo s time? rekla je Rachel. Ako ih sauvamo u depovima i ako nas uhvate,
gotove smo.
Odluile su ih zakopati zajedno s odjeom u kojoj su pobjegle. Zemlja je bila fina i
suha. Rachel je iskopala rupu, odloila u nju zvijezde i odjeu, a zatim sve prekrila
smeom zemljom.
I evo ga, rekla je ushieno. Zakopala sam nae zvijezde. Mrtve su. Pokrit e ih
brljan. Za stoljea i stoljea koja dolaze.
Smijale su se. A zatim se posramila. Majka joj je bila rekla da mora biti ponosna na
zvijezdu. Biti ponosna na to to je idovka.
78

Nije eljela u ovom trenutku na to misliti. Stvari su se promijenile. Sve je bilo


drugaije. Morale su to prije nai skrovite, vode i hrane. A zatim, djevojica se morala
to prije vratiti kui. Kako? Nije znala. Nije ak znala gdje su se nalazile. Ali imala je
novca koji joj je dao policajac. Nije se na kraju pokazao kao tako lo ovjek, taj
policajac. Moda to znai da ima i drugih ljudi koji bi im bili spremni pomoi. Ljudi koji
ih nee mrziti jer su idovke. Koji nee misliti da su drugaije.
Nisu bile daleko od sela. Beaune-la-Rolande, proitala je Rachel naglas. Vidjele
su tablu s natpisom iza grma.
Odluile su ne otii tamo. Tamo nee nai pomo. Seljani su znali za logor pa ipak
nitko im nije doao upomo, osim onih ena jedanput. Osim toga, selo je bilo preblizu
logora. Mogle bi naii na nekoga tko bi ih mogao vratiti ravno u nonu moru. Okrenule
su lea Beaune-la-Rolandeu i nastavile hodati u visokoj travi uz cestu. Kada bi samo
pronale neto da popiju , mislila je osjeajui da e se onesvijestiti.
Jako dugo su hodale skrivajui se svaki put kada bi zaule neki zvuk, automobil,
pastira koji vodi krave na pau. Jesu li ile u dobrom smjeru?Jesu li ile prema Parizu?
Djevojica nije znala. Ali ono u to je bila sigurna, bilo je da se udaljavaju od logora.
Gledala je svoje cipele. Raspadale su se. Tko bi rekao da su to bile cipele za sveane
prilike koje je nosila za roendane, u kino ili kod prijatelja. S majkom je ila kupiti u
trgovinu Republique. To se sada inilo tako daleko. Kao da se radilo o nekom drugom
ivotu. Sada su joj bile premale i ranjavale su joj prste.
Kasno poslijepodne, stigle su do ume, dugog i svjeeg zelenog dijela blagog i
vlanog mirisa. Sile su s ceste nadajui se da e u umi pronai umske jagode ili
maline. Uskoro, nabrale su koliinu jedne koare. Rachel je povikala od sree. Zatim su
sjele i pohlepno pojele sve to su pronale. Djevojica se sjeala vremena kada je s ocem
odlazila brati voe za vrijeme praznika blizu rijeke. To je bilo tako davno.
Njezin eludac, koji nije bio naviknut na toliko koliinu hrane, loe je podnio obrok.
Drala se za trbuh, savinuta od boli i povraala. Izbacila je voe skoro netaknuto. Usta
su joj imala gorak okus. Rekla je Rachel da moraju pod hitno pronai vodu. Pomogla joj
je da ustane i zajedno su krenule u umu, u taj tajnoviti, smaragdni svijet okupan
suncem. Djevojica je primijetila kozlia koji je etao kroz paprat. Ostala je bez daha.
Kao pravo gradsko dijete, nije bila navikla na toliku koliinu istinske prirode.
Dole su do malog jezerca svjee i sjajne vode. Zaronile su u nju ruke, a djevojica
je dugo pila, a zatim isprala usta i umila se. Lice joj je bilo umrljano kupinama. Na
kraju je stavila noge u jezerce. Nije plivala od kada su bili na praznicima kraj rijeke i
nije se usuivala ui cijela u vodu. Rachel ju je nagovarala da joj se pridrui. Djevojica
se pustila, drei se za ramena prijateljice koja ju je natjerala da pliva drei je za bradu
i trbuh kao to je to inio njezin otac. Osjeaj vode na koi bio je predivan, smirujui,
njean poput svile. Prskala je vodom svoju obrijanu glavu po kojoj je ponovo
poela rasti kosa, ali koja je bila tvrda kao brada na licu njezina oca.
Odjednom ju je preplavila snana iscrpljenost. Imala je samo jednu elju. Lei na
vlanu mahovinu i zaspati. Samo nakratko. Napraviti kratki predah. Rachel se slagala.
Mogu se malo odmoriti. Ovdje su bile na sigurnom.
Stisle su se jedna uz drugu, trljajui se u tlo, svje miris mahovine toliko drugaiji od
munog smrada sijena u barakama.
79

Djevojica je brzo zaspala. Spavala je mirnim i dubokim snom kakvim dugo ve nije
snivala.

80

*
ali su nam na uobiajeni stol. Onaj u kutu, desno od ulaza, kraj starog anka po
kojem su bila naslagana obojena zrcala. Klupa presvuena crvenim pliem bila je u
obliku slova L. Sjela sam i promatrala ples konobara u njihovim dugim bijelim
pregaama. Jedan mi je pruio kraljevski kir. Bilo je dosta ljudi u restoranu. Bertrand me
ovamo pozvao na na prvi sastanak. Mjesto se od tada nije promijenilo. Isti niski strop,
kremasti zidovi, svjetiljke njenog sjaja, utirkani stolnjaci. Ista gaskonska kuhinja koju
je Bertrand najvie volio. Kada sam ga upoznala, ivio je u ulici Malar, u uskom
staniu, u potkrovlju gdje se ljeti nije moglo disati. Kao prava dobra Amerikanka,
navikla na klima-ureaje u prostorijama, nisam shvaala kako je preivljavao u toj
penici. Ja sam ivjela u ulici Berthe s djeacima, a moja mala tamna, ali svjea soba
inila se kao raj za vrijeme zaguljivih parikih ljeta. Bertrand i njegove sestre odrasli su
u 7. arondismanu, bogatoj i aristokratskoj etvrti gdje su njegovi roditelji godinama
ivjeli, u ulici Sveuilita nedaleko od trgovine antikvitetima u ulici Baca.

Na stol. Za kojim me pitao elim li se za njega udati. Za kojim sam mu rekla da sam
trudna sa Zo. Za kojim sam mu rekla da znam za Amlie.
Amlie.
Ne veeras. Ne sada. Amlie je bila davna prolost. Je li zaista bilo tako? Morala sam
priznati da nisam u to sasvim sigurna. Ali recimo da radije nisam htjela znati. Niti
vidjeti. Imat emo drugu dijete. Amlie prema tome ne moe nita. Gorko sam se
osmjehnula. Zatvorila sam oi. Nisam li se ponaala tipino francuski zatvarajui oi
nad muevom nevjerom? Pitala sam se mogu li to uistinu uiniti.
Kada sam prvi put otkrila da mi je bio nevjeran, prije deset godina, strano smo se
posvaali. Upravo ovdje smo sjedili. Ovdje sam odluila staviti toku na i. Nije negirao.
Ostao je miran, smiren, sasluao me, prstiju isprepletenih ispod brade. Imala sam dokaze.
Raune iz restorana Carte bleue. Hotel Perla, u ulici Canette. Hotel Lenox, ulica
Delambre. Hotel Relais Christine, ulica Christine. Vadila sam ih jedne za drugima.
Nije se pokazao jako opreznim. Ni s raunima niti s potocima enskog parfema na
svojoj odjei, kosi, na pojasu za vezivanje u njegovom audiju to je bio prvi znak koji
mi je stavio bubu u uho. Parfem Heure bleue. Najmoniji, najtei i najsirupastiji
Guerlainov parfem. Nije mi bilo teko pronai kome je pripadao. Zapravo, ve sam je
poznavala. Bertrand me s njom upoznao tek neto prije naeg vjenanja. Razvedena,
troje djece koji su ve bili adolescenti, oko etrdesete, prosijeda proarana kosa. Niska,
mrava, savreno odjevena, uvijek s dobrom torbom i dobrim cipelama, genijalnim
poslom, velikim stanom koji je gledao na Trocadero.
Tome je trebalo dodati obiteljsko ime koje je odzvanjalo - stara aristokratska loza
ija je obiljeja nosila na lijevoj ruci.
Amlie. Njegova cura iz gimnazije Victor Duruy. Ona koju nije nikada izgubio iz
vida. Ona koju je nastavio ljubiti unato braku, djeci i godinama. Mi smo sada samo
prijatelji, govorio mi je. Samo prijatelji. Dobri prijatelji.
81

Kada smo, nakon veere, sjeli u auto pretvorila sam se u lavicu spremnu da grize i
grebe. To mu je moralo laskati, napokon. Obeao je, zakleo se. Da je imao samo mene, i
nikog osim mene. Ona nije bila vana, samo prolazna. I dugo vremena sam u to
vjerovala.
Ali od nedavno, ponovo sam si poela postavljati pitanja. Imala sam sumnje, nita
konkretno, samo sumnje koje bi mi prole kroz glavu. Jesam li jo uvijek imala
povjerenja u njega?
Luda si to mu vjeruje, rekao mi je Herv. Christophe mi je ponovio istu stvar.
Moda bi ga mogla upitati direktno, rekla je Isabelle. Stvarno si glupa to mu
vjeruje, rekla je Charla. I moja mama i Holly i Susannah i Jan.
Ne misliti o Amlie. Ne veeras. Odluila sam se toga drati. Samo Bertrand i ja, i
genijalna novost. Njeno sam milovala au. Osjeala sam se dobro. Snano. Kvragu i
Amlie! Bertrand je moj mu. I imat emo jo jedno dijete.
Restoran je bio prepun. Bacila sam pogled na stolove za kojima su se vrtjeli
konobari. Stari par svaki sa svojom aom vina, brino nagnuti nad svoj obrok. Grupa
mladih ena od tridesetak godina nije se prestajala smijati dok je jedna sama i tuna
ena, koja je kraj njih veerala, gledala u njih trepui. Poslovni ljudi u sivim odijelima
puili su cigare. Ameriki turisti pokuavali proitati to je na meniju. Jedna obitelj sa
sinom. I mnogo buke. I mnogo dima. Ali nije mi to smetalo. Navikla sam.
Bertrand je kao i uvijek kasnio. Nije bilo strano. Imala sam se vremena presvui,
poeljati. Obukla sam hlae boje okolade, koje je toliko volio i uski bronani top,
sasvim jednostavno, naunice Agatha i Hermesov sat. Bacila sam pogled u zrcalo koje
se nalazilo s moje lijeve strane. Oi su mi izgledale vee, plavije nego obino, koa mi je
sjajila. Nije loe za trudnu enu mojih godina! A to su mi potvrdili i pogledi konobara.
Izvadila sam svoj raspored. Sutra ujutro, prva stvar koju moram napraviti je nazvati
svog ginekologa. Moram hitno zakazati termin kod njega. Moram bez sumnje otii na
testove. Amniocenteza, to sigurno. Nisam vie bila mlada majka. Zo se nije juer
rodila.
Odjednom me je uhvatila panika. Jesam li jo uvijek sposobna proi kroz sve to?
Jedanaest godina nakon prve trudnoe? Trudnoa, porod, noi bez sna, dudice, pla,
grevi? Naravno da jesam.
To je bilo ono to sam ekala deset godina. Dakle naravno da sam bila spremna. I
Bertrand takoer.
Ali dok sam ga ekala, tjeskoba je rasla. Pokuala sam misliti na neto drugo.
Otvorila sam biljenicu i proitala posljednje biljeke koje sam zapisala o Vl dHivu.
Naravno, bila sam sva u svom poslu. Vie nisam ula restoransku buku, ljude koji su
se smijali, konobare koji su vjeto klizili izmeu stolova, stolica koje su se vukle po tlu.
Kad sam podigla pogled, ugledala sam svog mua koji je sjedio preko puta mene i
promatrao me.
Jesi li ve dugo tu? upitala sam ga.
Osmjehnuo mi se i primio me za ruke.
82

Dovoljno dugo da vidim da si lijepa veeras.


Nosio je svoju vestu boje plave noi i savreno bijelu koulju. Ti si taj koji je lijep,
rekla sam.
Bila sam na dva koraka da mu sve kaem. Ali ne, bilo je prerano. Prebrzo. Teko
sam se suzdrala. Konobar je Bertrandu donio kir royal.
Onda? rekao je.Zato smo ovdje, ljubavi? Neto posebno? Iznenaenje?
Da, tako je, rekla sam podiui au u zdravicu. Vrlo posebno iznenaenje.
Pijmo! Za iznenaenje!
Kucnuli smo se.
Je li mi zabranjeno pogaati o emu je rije? upitao je. Osjetila sam se koketnom
poput djevojice.
Nikada nee pogoditi! Nikada!
Prasnuo je u smijeh.
Rekao bih da je rije o Zo! A ona, ona zna za iznenaenje?
Odmahnula sam glavom sve uzbuenija.
Ne, nitko ne zna. Nitko... osim mene.
Uzela sam ga za ruku. Koa mu je bila meka i potamnjela.
Bertrande...
Nad nas se nagnula sjena konobara. Odluili smo naruiti. To je potrajalo minutu.
Peena patka na gaskonjski za mene, a za njega cassoulet.
paroge za predjelo.
Trudna sam.
ekala sam njegovu reakciju. ekala sam da vidim kako mu se krajevi usana
razvlae u osmijeh, kako mu se oi svjetlucaju. Ali nije mu se pomaknuo ni mii na
licu. Lice mu je bilo kao maska. Trepnuo je i ponovio:
Trudna?
Stisnula sam mu ruku.
Zar to nije prekrasno? Bertrande zar to nije prekrasno?
Nije nita rekao. Nisam shvaala.
Koliko dugo si trudna? upitao me.
Tek sam sada postala toga svjesna, proaptala sam, zabrinuta zbog njegove
hladnoe.
Protrljao je oi, to je uvijek inio kada je bio zabrinut ili umoran ali je nastavio
utjeti. I ja sam ostala nijema.
Tiina se uvukla meu nas poput magle koju sam mogla gotovo opipati prstima.
83

Konobar je donio predjela. Nismo ni takli paroge.


to nije u redu? rekla sam ne mogavi zadugo podnijeti situaciju.
Uzdahnuo je, protresao glavom i pogledao me.
Stavio je bradu na prste i gledao me.
Julia, obeao sam samome sebi...
I ja isto zna!
Oi su mu bile ozbiljne. Nije mi se svialo ono to sam vidjela.
to eli rei? rekla sam. Da si odustao...?
Julia imat u pedeset godina za manje od tri godine.
I onda? rekla sam, a obrazi su mi gorjeli.
Ne elim biti stari otac, rekao je mirno.
Ma molim te, rekla sam.
Ponovo tiina.
Ne moemo zadrati to dijete Julia, rekao je njenim glasom. Sada imamo
drugaiji ivot. Zo e uskoro postati tinejderka. Ti ima 45 godina. Na ivot se
promijenio. Malo dijete u njemu ne bi pronalo svoje mjesto.
Nisam mogla zadrati suze koje su tekle u moj tanjur.
Pokuava li mi rei..., guila sam se, da bih trebala pobaciti?
Obitelj koja je sjedila za susjednim stolom diskretno se okrenula prema nama. Bilo
mi je svejedno.
Kao i obino, u kriznoj situaciji, govorila sam svojim materinjim jezikom. Nisam se
znala izraziti na francuskom u tim trenucima.
Pobaaj nakon tri lane trudnoe? rekla sam drhtei.
Tuga se vidjela na njegovom licu. I njenost. Htjela sam ga zadiviti.
Ali nisam bila u stanju. Nastavila sam plakati. Gladio me po kosi, i ponavljao i
ponavljao da me voli.
Ostala sam gluha na te rijei ljubavi.

84

*
ada su se djevojice probudile, pala je no. uma vie nije bila miran i zelen raj u
kojem se lutale cijelo poslijepodne nego nepregledna, nepoznata povrina puna
udnih zvukova. Polako su hodale kroz paprat drei se za ruke, zaustavljajui se kada
bi zaule buku. inilo im se da je sve tamnije i tamnije. Da je no bila sve dublja. Ali
usprkos svemu nastavile su hodati. Djevojica je imala osjeaj da e se onesvijestiti od
umora. Ali topla Rachelina ruka ju je ohrabrivala da nastavi.

Stigle su do puta koji se nastavljao u nepreglednim livadama. uma je ostala iza


njih. Podigle su pogled prema nebu bez mjeseine.
Pogledaj, ree Rachel pokazujui prstom ispred sebe. Auto.
Svjetla su sjajila u noi. U tankom snopu u mraku. Zatim su ule zvuk motora kako se
pribliava.
to da radimo? upita Rachel, Da ga zaustavimo?
Djevojica je primijetila drugi par svjetala, a zatim jo jedan. Pribliavao im se niz
automobila.
Lezi na trbuh! proaptala je Rachel povlaei je za majicu. Brzo!
Nije bilo nigdje grma da se sakriju. Ispruila se na trbuh, bradu je gurnula u tlo.
Ali to radi? upitala je Rachel.
Brzo je shvatila.
Vojnici. Njemaki vojnici. Nona patrola.
Rachel se bacila na tlo kraj prijateljice.
Snaan zvuk automobila bio je sasvim blizu. Automobili su doli kraj njih ubrzo.
Djevojice su vidjele okrugle i sjajne kacige na slaboj svjetlosti.
Otkrit e ih, djevojica je bila sigurna. Bilo se nemogue sakriti. Nemogue. Sigurno
e ih uhvatiti. Nije moglo biti drugaije.
Prvi je automobil proao kraj njih, a za njim svi drugi. Gusta bijela praina im je
ila u oi a one su poele kaljati i micati se. Licem na zemlji i s rukama preko uiju,
ekale su da njemaki automobili nestanu. To je trajalo itavu vjenost. Jesu li vojnici
vidjeli njihove siluete na strani zemljanog puta? Djevojica se ve pripremila da zauje
povike, kripanje konica, zvuk izama, na grube ruke kako je grabe za ramena. Ali i
zadnji auto je proao i njegovo brujanje se izgubilo u noi. Vratila se tiina, podigle
su pogled. Zemljani put je bio naputen. Samo se nekoliko oblaka praine vrtilo u zraku.
ekale su trenutak da se ponovno uspnu na put u suprotnom mjeru. Kroz stabla,
primijetile su malo bijelo svjetlo koje kao da im je davalo znak. Pribliile su se hodajui
postrance. Otvorile su rampu, a oprezno se pribliavale prema kui. Reklo bi se da je
seosko imanje (farma pomislila je djevojica. Kroz otvoren prozor, vidjele su enu koja
je itala kraj ognjita i mukarca koji je puio lulu. Dobar miris kuhinje im je
85

pokakljao nosnice. Bez oklijevanja, Rachel je pokucala na vrata. Pamuni zastor


se pomaknuo. ena koja ih je gledala kroz staklo imala je dugako i koato lice. Nije im
otvorila. Rachel je ponovo pokucala.
Molim vas gospoo, eljele bismo neto pojesti i popiti...
Zastor se nije pomaknuo. Djevojice su se smjestile ispred otvorenog prozora.
Mukarac s lulom je ustao.
Odlazite, rekao je tihim i prijeteim glasom. Gubite se od tuda.
Iza njega, ena s koatim licem gledala je prizor u tiini.
Molim vas, samo malo vode... zamolila je djevojica.
Prozor se naglo zatvorio.
Djevojica je imala elju zaplakati. Kako su ovi seljani mogli biti tako okrutni? Bilo
je kruha na stolu, djevojica ga je vidjela. Bio je i vr s vodom. Rachel ju je primila za
ruku i nastavile su mranim putem. Bilo je i drugih imanja, ali svaki put se ponovila ista
stvar. Rekli bi im da se odu proetati. I svaki put, one su nastavile. Bilo je kasno. Bile su
umorne, izgladnjele, jedva su imale snage hodati. Stigle su na veliko i staro imanje
prekriveno brljanom, malo udaljeno od ceste, iji je ulaz osvjetljavala ulina svjetiljka.
Nisu se usudile pokucati. Ispred kue su primijetile veliku kuicu za pse. Upuzale su u
nju. Bila je ista i u njoj je bilo toplo. Psei miris je ulijevao sigurnost. Tu se nalazila i
posudica s vodom i stara kost. Polizale su malo vode jedna pa druga. Djevojica se
bojala da se pas ne vrati i da ih ne ugrize. To je rekla sasvim tiho Rachel. Ali ona je ve
spavala, sklupana poput male ivotinje. Djevojica je promatrala njezino malo
iscrpljeno lice, upale obraze i velike podonjake ispod oiju. Rachel je izgledala kao
stara ena.
Ona je spavala s jednim okom otvorenim, stisnuta uz Rachel i imala neobinu i
groznu nonu moru. Sanjala je da je njezin mali brat mrtav u ormaru, a da je njezine
roditelje uhitila policija. Jecala je u snu.
Probudio je ljuti lave. Prodrmala je Rachel. A zatim se zauo glas mukarca i
koraci kako se pribliavaju. ljunak je zakripao. Bilo je prekasno za bijeg. Jedino to im
je preostalo, bilo je da ekaju da ih otkriju stiskajui se oajniki jedna uz drugu. Gotove
smo, pomislila je djevojicu Ubit e nas.
Gazda je primio psa. Djevojica je osjetila ruku kako kopa unutra u kuicu, a zatim
ju je uhvatio za ruku, a onda i Rachel. Izvukli su ih van.
ovjek je bio malen, sitan, elav. Imao je prosjede brkove.
Ma vidi ti to to imamo ovdje! rekao je promatrajui ih pod svjetlom uline
svjetiljke.
Djevojica je osjetila kako se Rachel ukoila, i shvatila da je spremna po eti trati
im uhvati prvu priliku.
Jeste li se izgubile? upitao je starac. Izgledao je zabrinuto.
Djevojice su bile vrlo zauene. Oekivale su prijetnje, uvrede, sve osim
ljubaznosti.
86

Molim vas gospodine jako smo gladne, rekla je Rachel.


ovjek je kimnuo.
To vidim.
Uutkao je psa. A zatim dodao:
Uite djeco. Slijedite me.
Nijedna djevojica se nije pomaknula. Jesu li mogle vjerovati ovom starcu?
Nitko vam nee nita naao uiniti, rekao je.
Stisle su se jedna uz drugu. Ono to su upravo ule, nije ih uvjerilo.
ovjek je imao osmijeh prepun njenosti i blagosti.
Genevive! pozvao je okreui se prema kui.
Starija ena odjevena u plavi kuni ogrta pojavila se na dovratku vrata.
Zato tvoj kreten od psa laje? upitala je ona s osmijehom. A zatim je spazila
djevojice. Stavila je ruke na lice.
Moj boe! proaptala je.
Pribliila im se. Lice joj je bilo okruglo i smireno i nosila je veliki bijeli stolnjak.
Bacila je pogled pun suuti i zgraanja na djevojice.
Djevojica je osjetila kako joj je srce zadrhtalo u grudima. Stara gospoa sliila je
njezinoj baki iz Poljske, koju je vidjela na fotografiji. Iste svijetle oi, ista sijeda kosa,
ista dobrodola punoa.
Jules, rekla je stara gospoa tihim glasom, jesu li one...
Starac je kimnuo glavom.
Mislim da da.
Zatim je stara gospoa vrsto rekla:
Trebamo ih uvesti unutra i smjesta sakriti.
Izila je na cestu i pogledala lijevo i desno.
Brzo djeco, doite, rekla je drei ih za ruke. Ovdje ste na sigurnom. Niega se
ne morate bojati s nama.

87

*
o je bila uasna. Probudila sam se podbuhlog lica od manjka sna. S olakanjem
sam ustanovila da je Zo ve otila u kolu. Mrzila bih da me je vidjela ovakvu.
Bertrand se pokazao njenim i punim razumijevanja. Izjavio je da trebamo
porazgovarati o situaciji. I da to moemo uiniti veeras kada Zo bude spavala. Glas mu
je bio savreno miran i ljubazan. Shvatila sam da je on ve odluio. Nitko i nita ga ne
mogu nagovoriti da ima ovo dijete, Nisam se mogla odluiti da porazgovaram s
prijateljima ili sestrom. Bertrandova pozicija me toliko uznemirila da sam radije sve
uvala za sebe ili barem za sada.

Bilo mi je zlo jutros. Sve mi se inilo kao teki rad. Svaki pokret je od mene
zahtijevao nadljudski napor. Stalno sam se prisjeala prole veeri. Vraale su mi se
Bertrandove rijei. Vidjela sam samo jedno rjeenje, da se bez razmiljanja bacim na
posao. Danas poslijepodne trebala sam se nai sa Francom Lvyem. U ovom trenutku
Vl dHiv mi je odjednom izgledao tako daleko. Ima la sam osjeaj da sam naglo
ostarjela u jednu no. Vie nita nije bilo vano, nita osim djeteta koje sam nosila i o
kojem Bertrand nije htio uti ni rijei.
Bila sam na putu za posao kada mi je zazvonio telefon. Bio je Guillaume. Naao je u
bakinom stanu nekoliko starih knjiga koje je e mi trebati. Moe mi ih posuditi. Pitao me
jesam li slobodna kasno popodne ili veeras za au vina. Glas mu je bio prijateljski i
radostan. Odmah sam prihvatila. Nai emo se u 18 sati u Selectu, na bulevaru
Montparnasse, na deset minuta od moje kue. Tek to sam ga pozdravila, telefon mi je
ponovo zazvonio.
Bio je to moj svekar. Bila sam iznenaena jer me douard vrlo rijetko nazivao.
Pristojno smo razgovarali, tipino francuski. Bili smo oboje jako dobri u toj igri. Ali s
moje strane nije bilo nikakvog licemjerja, s njim sam se dobro osjeala. Odavno sam
shvatila da se on nee nikada otkriti, da nikada nee pokazati svoje osjeaje niti meni niti
ikome.
On je bio tip ovjeka kojeg se slualo, kojeg se gledalo. Jedini osjeaji za koje sam
mislila da ih pokazuje bili su ljutnja, ponos i zadovoljstvo samim sobom. Nikada nisam
vidjela douarda da nosi traperice, ak niti za vrijeme naih vikenda u Bourgognei kada
je sjedao pod hrast da bi itao Rousseaua. Ne sjeam se jednako tako da sam ga ikada
vidjela bez kravate. Nije se mnogo promijenio od naeg prvog susreta prije 17 godina.
To je jo uvijek bilo isto suvereno dranje, iste sjedine, isti elini pogled. Bio je lud
za gastronomijom. Stalno je tjerao Colette iz kuhinje u kojoj je neprestano pripremao
jednostavna i ukusna jela: varivo od govedine, juhu od luka, alu punu okusa, omlet s
tartufima. Jedino je Zo primao u svoje ognjite. Bio je jako vezan za unuku iako su
mu Ccile i Laure rodile unuke Arnauda i Louisa. Oboavao je moju ker. Ono to se
dogaalo u toj kuhinji, bila je njihova tajna. Iza zatvorenih vrata, ula bih Zoin smijeh,
sjeckanje povra, vodu kako kljua i maslac kako se topi na tavi i, s vremena na
vrijeme, mog svekra kako se glasno smije. douard me upitao ima li to nova kod Zo, i
sa stanom. No zatim je preao na stvar. Juer je posjetio Mam. Imala je svoj lo dan,
88

jednu od svojih kriza turobnosti. Otiao je ostavivi je ispred televizije, kada je ona
odjednom rekla neto u vezi sa mnom.
I to ti je rekla? upitala sam znatieljno. douard je proistio grlo.
Moja majka je rekla da ste joj postavljali razna pitanja u vezi sa stanom u ulici
Saintonge.
Duboko sam udahnula.
Pa dobro to je istina. Priznala sam. Pitala sam se kamo vodi ovaj razgovor.
Nastala je tiina.
Julia, volio bih da takva pitanja ne postavljate Mam.
Poeo je govoriti na engleskom kao da je elio biti siguran da sam razumjela.
Povrijeena, odgovorila sam mu na francuskom.
ao mi je douarde. To je iz tog razloga to radim istraivanje vezano za Vl
dHiv za moj asopis. Koincidencija me je zaudila.
Opet tiina.
Koincidencija? ponovio je na francuskom ovaj put.
Da, koincidencija, rekla sam, zato jer je idovska obitelj u stanu ivjela prije vae
i bila uhiena tijekom Vl dHiva. Mislim da je Mam bila potresena kada smo o tome
razgovarale. Ja nisam inzistirala.
Hvala Julia, rekao je. Zastao je. Da, to je oito potreslo Mam. Nemojte vie s
njom o tome razgovarati molim vas.
Zaustavila sam se nasred plonika.
U redu, odgovorila sam, nisam joj htjela nauditi, samo sam htjela znati kako je
vaa obitelj zavrila u tom stanu i je li Mam znala neto o toj obitelji. A Vi douarde?
Znate li vi togod?
ao mi je, nisam uo to ste mi rekli, pristojno je odgovorio. Moram ii sada. Do
vienja Julia.
Veza se prekinula.
To me je toliko zaintrigiralo da sam na trenutak zaboravila Bertranda i prolu veer.
Mam se uistinu poalila na moja pitanja douardu? Sjetila sam se kako je skratila
razgovor onaj dan, kako se zatvorila, i ostala bez rijei sve do mog odlaska. To me je
zbunilo. Zato su moja pitanja toliko uzbudila Mam? Zato je douardu bilo toliko stalo
do toga da joj vie ne postavljam pitanja u vezi sa stanom? ega se bojao da bih mogla
otkriti?
Bertrand i roenje djeteta ponovo su me opteretili. Najednom, vie nisam imala
snage da idem u ured i suoim se s Alessandrinim pronicavim pogledom. Bila je
znatieljna kao obino i postavljala je pitanja. Pokuavala je biti ljubazna, ali uspijevala
je izazvati suprotan uinak. Bamber i Joshua su me gledali jer su mi vjee bile nateene.
Bamber kao pravi gospodin nije rekao nita nego mi je stavio ruku na rame. Dok
89

Joshua... to je bio on u najgorem izdanju. Onda, duice, koja je dananja drama? Le


francuski mui, po enti put? ve sam vidjela njegov cinini osmijeh kada mi
je ponudio alicu kave. Nisam imala snage otii u ured jutros.
Uspela sam se do Slavoluka pobjede2 nestrpljivo vozei slalom meu hordama
turista koji su se etali vukui se, divei se i fotografirajui se ispred spomenika. Uzela
sam svoj raspored i nazvala udrugu Franca Lvya. Upitala sam mogu li odmah sada doi
umjesto poslijepodne. Odgovorili su mi da nema problema. To nije bilo daleko, na
aveniji Hoche. Treba mi deset minuta do tamo. im se izvuem s Elizejskih poljana,
ulice oko trga dEtoile bile su nevjerojatno prazne.
Franc Lvy je imao negdje oko 65 godina. Njegovo lice imalo je neto duboko,
plemenito i umorno. Slijedila sam ga u njegov ured koji je do stropa bio krcat knjigama,
spisima, raunalima i fotografijama. Bacila sam pogled na crno-bijele fotografije na
zidu. Djeca. Dojenad. Djeca koja su nosila utu zvijezdu.
Neka su djeca Vl dHiva, ree gledajui me. Ali zajedno ine 11 000 djece
deportirane iz Francuske.
Ponudio mi je da sjednem za njegov stol. Poslala sam mu emailom nekoliko pitanja
kako bi se mogao pripremiti za razgovor.
elite informacije o logoru Loiret? upitao je.
Da o logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers. Mnogo vie informacija dostupno je
o Drancyu koji je bio blie Parizu, ali manje o ostala dva.
Franck Lvy je uzdahnuo.
Imate pravo. Malo se informacija moe pronai o Loiretu u usporedbi s Drancyem.
I vidjet ete i sami kada posjetite mjesto, malo je toga na samoj lokaciji to bi pomoglo
da se razumije to se tamo dogodilo. Ljudi koji tamo ive, jedva da se ele toga sjeati.
Ne ele o tome govoriti. I kao kruna svemu, jako je malo preivjelih.
Ponovo sam prouavala fotografije, redove malih ranjivih lica.
emu su sluili ti logori? upitala sam.
Radilo se o vojnim logorima sagraenim 1939. za uvanje njemakih zarobljenika.
Ali pod vladom Vichy, u njih su slali idove od 1941. 1942. prvi direktni vlakovi za
Auschwitz poeli su odlaziti iz Beaune i Pithiviersa.
Zato nisu obitelji uhiene na Vl dHivu slali u Drancy u parikom predgrau?
Franck Lvy se tuno osmjehnuo.
idove bez djece poslali su u Drancy nakon uhienja. Drugi logori, na vie od sat
vremena od Pariza, izgubljeni su usred mirnog sela u okolici Loireta. Tamo je, u
potpunoj diskreciji, francuska policija odvojila djecu od roditelja. U Parizu ne bi bilo
tako lako. itali ste koje su brutalne metode koristili, pretpostavljam?
Nema se ba mnogo proitati.

Slavni pariki spomenik originalna naziva Arc de Triomphe smjeten na Elizejskim poljanama.
90

Tuan osmijeh je nestao.


Imate pravo. Nita veliko zapravo. Ali znamo kako se sve to dogodilo. Rado u
vam posuditi nekoliko djela ako elite. Djecu su istrgli od majki. Izmuene, pretuene,
polijevane ledenom vodom .
Oima sam jo jednom prela po fotografijama malih lica. Mi slila sam na Zo,
samu, odvojenu od mene i Bertranda. Samu i izgladnjelu. Prljavu. Najeila sam se od te
pomisli.
Francuska policija razbijala je glavu to da uini sa 4000 tisue djece s Vl
dHiva, rekao je Franc Lvy. Nacisti su traili da odrasle odmah deportiraju. Ali ne i
djecu. Nepogreiva organizacija transporta vlakom nije smjela biti naruena. Zato
brutalno odvajanje djece i majki na poetku kolovoza.
to se poslije dogodilo s djecom? upitala sam.
Roditelje su slali direktno iz Loireta u Auschwitz dok su djeca naputena u
stravinim higijenskim uvjetima. Sredinom kolovoza, stigla je odluka iz Berlina. Morali
su deportirati i djecu. Za to vrijeme, da bi se izbjeglo da se to dozna, premjestili su djecu
u Drancy, a zatim u Poljsku, pomijeane s odraslima, pa se javnost nije pitala niti
posumnjala da su djeca odvojena od roditelja i mislilo se da ih se alje na istok s
njihovim obiteljima u radne logore.
Franck Lvy je zastao, promatrajui, kao i ja, fotografije objeene na zidu.
Kada su ta djeca stigla u Auschwitz, nisu vrili selekciju. Nisu ih stavili u redove s
odraslima. Nisu gledali tko je bio boljeg zdravlja, tko je bio bolestan, tko moe raditi a
tko ne. Poslali su ih ravno u plinske komore.
Zahvaljujui francuskoj vladi, parikim autobusima i eljeznici 3, dodala sam.
Moda je to bilo zato jer sam bila trudna, moda zbog hormona ili zato jer nisam
spavala, ali odjednom sam se osjetila potpuno unitenom.
Nisam mogla maknuti pogled s fotografija. Bila sam kao skamenjena.
Franck Lvy je to primijetio, ali nije nita rekao. A zatim je ustao i stavio mi ruku na
rame.

SNCF = Francuske eljeznice


91

*
jevojica se bacila na hranu koja je bila pred njom, gutajui stvarala je zvukove
koje bi njezina majka mrzila. Bio je to raj. Ta juha je bila najukusnija juha,
najfinija juha koju je ikada jela. A kruh! Bio je tako svje, tako njean! Sir je bio bogat i
kremast. Breskve sone i njene kao barun. Rachel je sporije jela. Djevojica je
primijetila da je bila blijeda. Ruke su joj drhtale, bila je u groznici.

Stari par je bio zabavljen u kuhinji, servirajui nove porcije juhe i punoi ae
svjeom vodom. ula je pitanja koja su joj postavljali, ali nije bila u stanju odgovoriti.
Tek kada ih je Genevive odvela, nju i Rachel, na kupanje na katu, jezik joj se razvezao.
Opisala je veliko mjesto na koje su ih sve odveli i zatvorili na nekoliko dana, bez vode i
hrane, a zatim putovanje na selo vlakom, logor i odvratno odvajanje od roditelja i zatim
bijeg.
Stara ena ih je sluala kimajui glavom i njeno je razodjenula Rachel. Djevojica
je vidjela izmravjelo tijelo svoje prijateljice, kojoj je koa bila prekrivena crvenim
ranama. Stara ena je izgledala uasnuto.
to su ti uinili? proaptala je.
Racheline oi su jedva trepnule. Stara ena joj je pomogla da ue u toplu i sapunastu
vodu. Prala ju je kao to je njezina majka prala brata.
Zatim ju je u velikom runiku odnijela na krevet.
A sada ti, rekla je Genevive putajui ponovo vodu. Kako se zove malena? Nisi
mi jo rekla.
Sirka, rekla je djevojica.
Kakvo lijepo ime, rekla je Genevive dodajui joj spuvu i sapun. Primijetila je da
je djevojici neugodno biti gola pred njom pa se okrenula da bi joj dopustila da se skine
i ue u vodu. Djevojica se briljivo prala, uivajui u brkanju u toploj vodi i zamotala
se u runik koji je lijepo mirisao na lavandu.
Genevive je prala njihovu prljavu odjeu u velikom emajliranom umivaoniku.
Djevojica je zastala na trenutak i promatrala ju, a zatim srameljivo spustila dlan na
eninu ruku.
Gospoo, moete li mi pomoi da doem do Pariza?
Genevive se iznenaeno okrenula prema njoj.
Zaista se eli vratiti u Pariz, malena?
Djevojica je poela cijela drhtati. Stara ena je shvatila da je bilo vano. Pustila je
robu i obrisala ruke.
to je Sirka?
Njezine usne su drhtale.
92

Moj mali brat Michel. On je jo u stanu. U Parizu. Zatvoren je u ormar, u naem


skrovitu. On je tamo otkad nas je policija dola traiti. Mislila sam da sam ga zatvorila
na sigurno mjesto. Obeala sam mu da u se vratiti da ga od tamo izvuem.
Genevive je pozorno sluala pokuavajui je smiriti poloivi joj ruke na malena
mrava ramena.
Sirka, koliko dugo je tvoj brat u tom ormaru?
Ne znam, rekla je djevojica utuenog izraza lica. Ne sjeam se. Ne sjeam se!
Najednom, posljednja zrnca nade koju je osjeala su nestala. Proitala je u oima
stare gospoe ono u to je i sama ponajvie sumnjala. Michel je bio mrtav. Mrtav u
ormaru. Znala je to. Bilo je prekasno. Predugo je ekala. Nije mogao preivjeti. Nije
izdrao. Bio je mrtav, tamo, posve sam, u tami, bez vode, bez hrane, sa svojim
medvjediem i knjigom iz povijesti.
Vjerovao je svojoj sestri. ekao je. Sirka, Sirka, gdje si? Gdje si ti? Bio je mrtav,
Michel je bio mrtav. Imao je samo etiri godine i bio je mrtav zbog nje. Da ga nije toga
dana tamo zakljuala, bio bi jo iv, bio bi sada ovdje, mogla bi mu dati svoju kupku,
sada, ovdje. Trebala je nad njim bdjeti, trebala ga je dovesti ovamo gdje bi bio na
sigurnom. To je bila njezina pogreka. Sve je bilo njezina pogreka.
Djevojica je pala na pod kao malo slomljeno bie. Preplavljivali su je valovi oaja.
Nikada u svom kratkom ivotu nije osjetila tako otru patnju. Osjetila je kako ju je
Genevive uzela u naruje, milovala njezinu golu glavu, aptala joj rijei utjehe. Pustila
je, pustila se toplini tih starih ruku koje su je obuhvatile. A zatim je osjetila njean
osjeaj mekog kreveta i istih plahti na koi. Pala je u neobian i teak san.
Probudila se u podne. Bila je izgubljena. Nije shvaala gdje je. Bilo je udno spavati
u istom krevetu nakon svih tih noi na sijenu u barakama. Otila je na prozor. Rebrenice
su bile napola otvorene, kroz njih se vidio velik vrt iji su se mirisi penjali sve do nje.
Pilii su trali po dvoritu, a za njima je trao veliki smijeni pas. Na klupi od lijevanog
eljeza velika ria maka lijeno je lizala ape. Djevojica je zaula ptice i pjev pijevca.
Nedaleko mukala je krava. Bilo je lijepo svjee i sunano jutro. Rekla je samoj sebi da
nikada nije vidjela ljepe i mirnije mjesto. Rat, mrnja, uas, inili su se tako dalekim.
Vrt u cvijeu, stabla, ivotinje, nijedna od tih stvari nije imala predznak zla, kojih je bila
svjedokom tjednima.
Prouavala je bijelu spavaicu koju je nosila, koja joj je bila malo predugaka.
Kome je pripadala? Moda je ovaj par imao djece ili unuka? Soba u kojoj je spavala,
bila je prostrana i jednostavna, ali udobna. Kraj vrata se nalazila polica s knjigama.
Otila je baciti pogled. Njezine najdrae knjige su se tu nalazile, Jules Verne, barunica
de Segur. Na stranicama knjiga jedna mlada, kolska ruka je napisala: Nicolas Dufaure.
Pitala se o kome je bila rije.
Sila je niz stube. Drvene daske su kripale, glasovi su dolazili iz kuhinje. Kua je
bila mirna i ugodna, skromna. Stopalima je dotakla crveni pod. Bacila je pogled na
dnevnu sobu punu svjetla, koja je mirisala na pelinji vosak i lavandu. Ogromni zidni sat
sveano je otkucavao ure.
Hodala je na vrhovima prstiju sve do kuhinje i pogledala kroz poluotvorena vrata.
Stari par je sjedio oko dugog stola i pio iz plavih vreva. Izgledali su zabrinuto.
93

Brinem se za Rachel, rekla je Genevive. Ima jaku vruicu koja ne pada. A koa.
Ne izgleda dobro. Stvarno ne. Duboko je uzdahnula. U kakvom su stanju ta djeca,
Jules! Jedna je imala ui ak i na trepavicama.
Djevojica je oklijevala ui u kuhinju.
Pitala sam se ako... poela je.
Stari par se okrenuo prema njoj i nasmijeio.
Pa vidi ti, rekao je starac, sasvim novu djevojicu danas ujutro! ak su se i obrazi
malo zacrvenjeli.
Imala sam u depovima, ree djevojica.
Genevive je ustala i pokazala policu.
Pronala sam klju i malo novca. Sve je ovdje.
Djevojica je krenula uzeti svoja dobra i vrsto ih drala u ruci.
To je klju od ormara, rekla je tihim glasom. Ormara u kojem je zatvoren
Michel. Naeg skrovita.
Jules i Genevive su se pogledali.
Znam da mislite da je on mrtav, brbljala je djevojica. Ali ja se svejedno elim
vratiti u Pariz. Moram znati. Moda mu je netko mogao pomoi, kao to ste vi pomogli
meni. Moda me eka. Moram znati, moram biti sigurna. Posluit u se novcem koji mi
je policajac dao.
Ali kako e otii sve do Pariza, malena? upita Jules.
Vlakom. Pariz nije tako daleko zar ne?
Opet su se pogledali.
Sirka, mi ivimo na jugu Orlansa. Ti si mnogo hodala s Rachel. Ali ile ste od
Pariza.
Ustala je. Vratit e se u Pariz, kraj Michela, da sazna to se dogodilo, kako bilo da
bilo.
Moram otii, vrsto je rekla. Sigurno ima vlakova iz Orlansa za Pariz. Ve
danas u otputovati.
Genevive joj se pribliila i primila je za ruke.
Sirka, ovdje si na sigurnom. Moe ostati kod nas jedno vrijeme. Mi smo
zemljoradnici, imamo mlijeka, mesa, jaja, nema bonova za tednju kod nas. Moe se
odmoriti, najesti do sita i povratiti zdravlje.
Hvala, rekla je djevojica, ali ve se osjeam bolje. Moram se vratiti u Pariz. Ne
trebate me pratiti. Sama u se snai. Recite mi samo gdje je kolodvor.
Prije no to je stara ena stigla odgovoriti, uli su dugi jecaji s kata. Rachel. Pourili
su se u njezinu sobu. Kidala se od bolova. Plahte su bile uglavnom umrljane neim
crnim i smrdljivim.
94

To je ono ega sam se bojala, rekla je Genevive. Dizenterija. Njoj pod hitno
treba lijenik.
Jules je krenuo niza stube.
Idem u selo vidjeti je li doktor Thevenin tamo, rekao je pourivi se.
Jedan sat kasnije, vratio se, gurajui motor najbre to je mogao. Djevojica ga je
spazila s kuhinjskog prozora.
Na stari drug doktor nije bio tamo, rekao je svojoj eni. Kua je prazna. Nitko
me nije znao uputiti. Onda sam iao do Orlansa. Naao sam jednog mladog lijenika,
inzistirao sam da doe, ali to je jedan arogantni fifiri koji ima pametnijeg posla
napraviti prije.
Genevive se ugrizla za usnicu.
Nadam se da e doi. I to brzo!
Lijenik je doao tek kasno poslijepodne. Djevojica se vie nije usuivala spomenuti
odlazak u Pariz. Shvatila je da je Rachel bila jako bolesna. Genevive i Jules su se
previe brinuli zbog Rachel da bi na nju obraali pozornost.
Kada su zauli lijenika da dolazi, najavljenog lajanjem pasa, Genevive je zamolila
djevojicu da se sakrije u podrum. Nisu poznavali ovog doktora, objasnila joj je kratko.
To nije bio njihov uobiajeni lijenik. Tako da su morali pripaziti.
Djevojica se spustila u podrum i sjela u mrak sluajui razgovore. Nije mogla
vidjeti lice lijenika, ali nije joj se sviao njegov glas, nazalan i otar. Neprestano je
ispitivao otkuda dolazi Rachel i gdje su je pronali. Inzistirao je i bio je uporan. Julesov
glas je bio miran. Rachel je bila susjedova ki, koji je otputovao u Pariz na nekoliko
dana.
Ali djevojica je znala, samo po tonu njegova glasa, da lijenik nije niti rije
povjerovao. Zlurado se smijao i drao tiradu o redu i zakonu, o generalu Petainu i novoj
viziji Francuske. O onome to je Vrhovni zapovjednik mislio o ovoj pothranjenoj i
mravoj djevojici. Napokon je ula vrata kako se zatvaraju. A zatim opet Julesov glas.
inio se zgroenim.
Genevive, rekao je. to smo uinili?

95

ma neto to sam vas htjela upitati gospodine Lvy, to nema veze s lankom koji
piem.
Pogledao me i sjeo za radni stol.
Molim vas. Recite.
Nagnula sam se prema njemu.

Kada bih vam dala tonu adresu jedne obitelji uhiene 16. srpnja 1942., biste li mi
mogli pomoi da joj uem u trag?
Obitelji uhiene za Vl dHiva?
Da, rekla sam. Vrlo je vano.
Promatrao je moje umorno lice, nateene oi. Imala sam osjeaj da u meni ita i zna
moju tugu kao i sve ono to sam otkrila o stanu. Da, bila sam sigurna da je vidio sve ono
to sam u sebi nosila tog jutra, sjedei preko puta njega.
Unatrag 40 godina gospoice Jarmond, konstruirao sam ivot svake idovske osobe
deportirane izmeu 1941. i 1942. Bio je to dugaak i bolan posao, ali prijeko potreban.
Svi podaci nalaze se u onom raunalu. Da, mogu vam dati ime te obitelji. Moemo
pronai ime za nekoliko sekundi. Ali biste li mi mogli rei zato vas zanima ba ta
odreena obitelj? Je li to novinarska znatielja ili neto drugo? Osjetila sam kako sam
pocrvenjela.
Osobno je, rekla sam. I nije ba jednostavno objasniti.
Pa ipak pokuajte.
Oklijevala sam na trenutak, a zatim mu ispriala priu o stanu u ulici Saintonge, ono
to mi je Mam rekla, to mi je moj svekar rekao. Zavrila sam priznajui i bez ikakvog
oklijevanja da sam neprestano mislila na tu obitelj i da sam eljela znati to im se
dogodilo. On me sluao, kimnuvi katkad glavom. A zatim mi je rekao: Znate
gospoice Jarmond, oivjeti prolost nije jednostavna stvar. Katkad naiemo na
neugodna iznenaenja. Istina je stranija od neznanja.
Znam, rekla sam. Ali elim znati.
Netremice me promatrao.
Dat u vam to ime. Ali samo za vas. Ne za va asopis. Imam li vau rije?
Da, odgovorila sam iznenaena sveanim tonom u mom glasu. Krenuo je prema
raunalu.
Moete li mi dati adresu molim vas?
Izgovorila sam prezime obitelji i adresu.

96

Prstima je prelazio po tastaturi. Zatim je raunalo lagano zabrujalo. Srce mi je stalo.


Pisa je izbacio komadi papira kojeg mi je Franck Lvy pruio i na kojem sam
proitala: 26, ulica Saintonge, 75 003 Pariz
STARZYNSKI
Wladyslaw, roen u Varavi 1910. Uhien 16. srpnja 1942. garaa, ulica
Bretagne. Vel dHiv. Logor Beaune-la-Rolande. Konvoj 15. 5. Kolovoz 1942.
Rywka, roena u Okuniewu 1912. Uhiena 16. srpnja 1942. garaa, ulica
Bretagne. Vel dHiv. Logor Beaune-la-Rolande. Konvoj 15. 5. Kolovoz 1942.
Sarah, roena u Parizu u 12. arondismanu 1932. Uhiena 16. srpnja 1942.
garaa, ulica Bretagne. Vl dHiv. Logor Beaune-la-Rolande.
Pisa je izbacio jo jedan dokument.
To je fotografija, ree Franck Lvy. Pogledao ju je prije no to mi ju je dao.
Na njoj je bila djevojica od desetak godina. Legenda je govorila: lipanj 1942. kola
u ulici Blancs-Anteaux. Odmah kraj ulice Saintonge.
Djevojica je imala jasne bademastog oblika oi. Plave ili zelene, bilo je teko rei.
Plavu kosu dugaku do ramena, lagano kovravu. Lijep plah osmijeh. Srcoliko lice.
Sjedila je u klupi, knjiga otvorena pred njom. Na prsima uta zvijezda.
Sarah Starzynski. Jednu godinu mlaa od Zo.
Ponovo sam proitala to je pisalo na papiriu. Nisam trebala upitati Francka Lvy
gdje je zavrio 15. konvoj. Znala sam da je to bilo u Auschwitzu.
to je to? Garaa u ulici Bretagne? upitala sam.
Tamo je veina idova iz 3. arondismana odvedena i grupirana prije no to su
odvedeni u ulicu Nelaton, na stadion.
Jedna stvar me intrigirala. Za Sarah nije se spominjao broj konvoja.
To znai da se nije popela ni na jedan vlak koji je vozio u Poljsku. To je sve to
mogu rei.
Znai moda je pobjegla? rekla sam.
Teko je rei. Neka djeca su pobjegla iz Beaune-la-Rolandea i primila su ih okolna
gospodarstva. Druga, mnogo mlaa od Sarah deportirana su a da ne moemo tono
utvrditi njihov identitet. U tom sluaju, pisat e vam. Djeak, Pithiviers. Naalost, ne
mogu vam rei to se dogodilo Sari Starzynski, gospoice Jarmond. Jedino to je sigurno
jest to da nije stigla u Drancy zajedno s ostalom djecom iz Beaune-la-Rolandea i
Pithiviersa. Ne pojavljuje se u registru.
Ponovo sam pogledala lijepo nevino lice.
Posljednji trag koji imamo od nje jest Beaune. Moda se spasila, moda ju je
primila obitelj prekoputa i ostala je skrivena do kraja rata pod lanim tuim imenom.
To je bilo esto?
97

Da, veliki broj idovske djece preivjelo je na taj nain, zahvaljujui pomoi i
velikodunosti francuskih obitelji ili religijskih institucija.
Inzistirala sam.
Mislite li da se Sara Starzynski spasila? Mislite li da je preivjela?
Spustio je pogled na fotografiju ljupkog djeteta plahog osmijeha.
Nadam se. Sada imate informacije koje ste eljeli. Znate tko je ivio u vaem
stanu.
Da. Puno, puno vam hvala. I dalje se pitam kako je obitelj moga mua mogla ivjeti
na tom mjestu znajui da su Starzynski uhieni. To mi je totalno neshvatljivo.
Nemojte ih prebrzo osuditi, rekao mi je Franc Lvy. Naravno, meu Parianima
je bilo mnogo ravnodunosti, ali nemojte zaboraviti da je Pariz bio okupiran. Ljudi su se
bojali za svoj ivot. To je bilo vrlo specifino vrijeme.
Dok sam izlazila iz njegovog ureda, najednom sam se osjetila vrlo krhkom. Bila sam
na rubu suza. Dananji dan me potpuno iscrpio. Bila sam doslovno ispranjena. Kao da
se svijet stisnuo oko mene, pritiskajui me sa svih strana. Bertrand. Dijete.
Nemogua odluka koju bih trebala donijeti. Razgovor koji u morati voditi sa svojim
suprugom.
I isto tako, tajna stana u ulici Saintonge. Preseljenje obitelji Tzac odmah nakon
uhienja. Mam i douard koji nisu eljeli o tome govoriti. Zato? to se dogodilo?
Zato mi nisu htjeli rei?
Hodajui prema ulici Marbeuf, osjetila sam se preplavljena neim ogromnim i
nekontroliranim.
Uveer sam se srela sa Guillaumeom u Selectu. Sjeli smo unutra, blizu anka,
daleko od bune terase. Donio je knjige. Bila sam oduevljena. Upravo njih sam traila.
Posebno jednu o logoru Loiret. Toplo sam mu se zahvalila.
Nisam namjeravala s njime podijeliti ono to sam poslijepodne saznala, ali sve je
izilo iz mene. Guillaume me pozorno sluao. Kada sam zavrila, rekao mi je da mu je
baka govorila o tim stanovima koji su oduzeti nakon uhienja. Policija je neke
zapeatila, ali su ih otvorili kada je bilo sigurno da se nitko nee vratiti. Prema njegovoj
baki policija je suraivala s pazikuama koji su stalno nalazili nove stanare dok si
pucnuo prstima. I to se vjerojatno dogodilo obitelji moga mua.
Zato je to tako vano za vas Julia?
Gledao me. Oi su mu bile ozbiljne i duboke.
Razumijem, ali pripazite kada budete ispitivali obitelj svoga mua.
Sigurna sam da mi neto sakrivaju. elim znati to.
Budite oprezni Julia, ponovio je. Osmjehnuo mi se, ali su mu oi i dalje bile
ozbiljne. Ne otvaramo nekanjeno Pandorinu kutiju. Ponekad je bolje da ostane
zatvorena. Ponekad je bolje nita ne znati.
Franck Lvy me upozorio na isti nain upravo jutros.
98

*
ules i Genevive su se uzvrtjeli po kui desetak minuta, kao poludjele ivotinje,
maui rukama bez rijei. inilo se da su oajni. Pokuali su premjestiti Rachel
odvevi je u prizemlje, ali je djevojica bila preslaba. Odluili su je napokon ostaviti u
krevetu. Jules je pokuavao smiriti Genevive, ali bezuspjeno. Stalno je padala na
fotelju ili na kau i plakala.

Djevojica ih je slijedila kao mali zabrinuti pas. Nisu odgovarali ni na jedno njezino
pitanje. Primijetila je da Jules nije prestajao gledati u smjeru ulaza, bacavi pogled
prema ogradi kroz prozor. Osjetila je kako joj se srce puni strahom.
Kada je pala no, Jules i Genevive sjeli su jedno nasuprot drugog pred ognjite.
Smirili su se. Zabrinutost se smanjila. Pa ipak, djevojica je vidjela da se Genevevine
ruke tresu. Oboje su bili blijedi i nisu micali pogled s velikog zidnog sata.
U jednom trenutku Jules se okrenuo prema djevojici i njeno joj govorio. Zamolio
ju je da se ponovo ode sakriti u podrum, iza velikih vrea s krumpirima i da se tamo
sakrije najbolje to moe. Bilo je vrlo vano. Da netko ue u podrum, mora biti potpuno
nevidljiva.
Djevojica se ukoila.
Doi e Nijemci!
Prije no to su Jules ili Genevive ita stigli rei, pas je poeo lajati. Skoili su. Jules
je napravio znak i djevojica je digla lesu. Odmah je posluala i skliznula u mrak
podruma koji je mirisao na plijesan. Nita nije vidjela, ali je uspjela pronai vree s
krumpirima, na kraju prostorije, posrui. Osjetila je jutu pod prstima. Bilo ih je vie,
naslagane jedne na druge. Pomaknula ih je da proe iza njih. Jedna se vrea otvorila i
iz nje su glasno poeli ispadati krumpiri. Brzo je pokupila krumpire.
Zatim je zaula korake. Teke i odmjerene. Sline je ula u Parizu nakon policijskog
sata. Znala je to to znai. Kod roditelja je gledala kroz prozor, kroz papir zalijepljen za
staklo, i vidjela je mukarce kako patroliraju u slabo osvijetljenim ulicama, mukarce sa
savreno pravilnim pokretima, koji su nosili okrugle kacige.
Isti koraci koji su ili ravno prema kui. Desetina mukaraca po onome to je ula.
Muki glas, malo zaguen, ali ipak ujan dopirao joj je do uiju. Govorio je njemaki.
Doli su dakle. Po njih. Rachel i nju. Najednom je dobila stranu elju da isprazni
mjehur. ula je korake tono iznad svoje glave. Mrmljanje razgovora koji nije
uspijevala dobro uti. A zatim Julesov glas:
Da narednie, ovdje je bolesno dijete.
Bolesno, ali arijevsko naravno? dodao je stran i grleni glas.
Bolesno, narednie.
Gdje je?
99

Na katu. Julesov glas bio je gotovo neujan.


Strop je drhtao od tekih koraka. Zatim se Rachelin krik prolomio cijelom kuom.
Nijemci su je istrgli iz njezinog kreveta. uo se jo samo tihi jecaj. Bila je previe
bolesna da bi im se suprotstavljala.
Djevojica je stavila ruke na ui. Nije htjela nita uti. Bilo je to jae od njezinih
snaga. U toj tiini osjetila se zatienom.
Ispruena na krumpirima, vidjela je prvu zraku svjetlosti kako probija tamu. Netko je
otvorio poklopac i spremio se spustiti stubitem koje je vodilo u podrum. Maknula je
ruke s uiju.
Nema nikoga, rekao je Jules. Djevojica je bila sama kada smo je pronali u
kuici za pse.
Djevojica je ula Genevive kako ispuhuje nos. A zatim je glasom punim suza rekla:
Molim vas nemojte odvesti malenu! Previe je bolesna!
Grleni glas je postao podrugljiv.
Gospoo dijete je idovsko i vjerojatno je pobjeglo iz jednog od oblinjih logora.
Ona nema to traiti u vaem domu.
Djevojica je pogledom slijedila naranasti snop svjetla iz lampe koja je
osvjetljavala zidove podruma i pribliila se njezinu skrovitu. Zatim je vidjela divovsku
crnu siluetu vojnika kako se odvaja kao u slikovnicama. Bila je preplaena. Doao ju je
pronai. Doao ju je uhvatiti. Smanjila se najvie to je mogla, prestala disati. Kao da
joj je srce prestalo kucati.
Ne, nee je pronai! To bi bilo previe nepravedno! Ve su imali Rachel. Zar to nije
bilo dovoljno? I kamo e je odvesti? Van, u kamionu s vojnicima? Je li se onesvijestila?
U bolnicu? U logor? Ta udovita gladna krvi! udovita! udovita! Mrzila ih je.
eljela ih je vidjeti mrtve. Prokletnici! Mislila je na sve rune rijei koje je znala, sve
one rijei koje joj je majka branila da izgovara. Prokleta prljava kopilad! U glavi je
urlala te uvrede snano zatvorivi vjee da ne vidi snop svjetla kako joj se pribliava,
tri po jutenim vreama iza kojih se skrivala. Taj ovjek je nee pronai.
Nikada! Prokletnici, prljavi prokletnici!
Ponovo je zaula Julesov glas.
Nema nikoga dolje narednie. Malena je sama. Jedva moe ustati. Treba za nju
neto uiniti.
Glas narednika je zujao u uima djevojice.
Mi samo provjeravamo. Pregledat emo podrum, a zatim ete nas slijediti do
komandanta.
Djevojica je inila sve to je mogla da je nita ne oda, nije se micala, niti disala,
niti udahnula dok se lampa nastavljala micati iznad njezine glave.
Slijediti vas? Jules je pokuavao smireno rijeiti situaciju, ali zato?
idovsko dijete vam se nalazi u kui i vi me pitate zato.
100

A zatim se zauo Genevivin glas, zauujue smiren. Vie nije plakala.


Vi ste mogli dobro vidjeti da je nismo pokuali sakriti narednie. Samo smo joj
htjeli pomoi da ozdravi. To je sve. Ne znamo niti kako se zove. Nije nam rekla. Toliko je
bolesna da ne moe ni govoriti.
Moja ena vam govori istinu narednie, nastavio je Jules, mi smo ak pozvali
lijenika. Ako je to bilo da je sakrijemo, vi mislite...
Nastala je tiina. Djevojica je ula narednika kako kalje.
To je ono to nam je Guillemin rekao. Da je niste pokuavali sakriti. To je ono to
nam je rekao na dobri doktor.
Djevojica je ula krumpire kako se miu iznad njezine glave. Ukoila se kao kip ne
diui. kakljao ju je nos i imala je potrebu kihnuti.
Opet je zaula Genevivin glas, i dalje smiren, jasan, gotovo tvrd. Ton koji nije
poznavala.
ele li gospoda au vina?
Krumpiri su se prestali micati.
Gore se ulo kako je narednik prasnuo u smijeh.
Vina? Ja wohl!
I malo patete uz to? ree Genevive istim tonom.
Koraci su se vratili istim putem. Vrata su se zatvorila. Djevojica se skoro
onesvijestila od olakanja. Koliko dugo e ostati gore, koliko dugo e se kucati aama,
lupati nogama i smijati se svojim ogavnim smijehom? Cijelu vjenost. Grleni narednikov
glas postajao je sve veseliji. ak je ula snano podrigivanje, ali vie nije ula ni Jules
ni Genevive. Jesu li jo uvijek bili tamo? to se dogaalo? Bilo je uasno ne znati nita,
osim to je morala ostati skrivena u ovom podrumu dok je jedan od njih ne doe traiti.
Vratila joj se snaga, ali se i dalje nije usuivala micati.
Napokon kua je utihnula. Pasje zalajao jednom, a zatim zautio. Djevojica je
naulila ui. Jesu li Nijemci odveli Julesa i Genevive? Je li od sada bila sama u kui?
ula je priguene jecaje, a zatim su se otvorila vrata uz kripu. Jules ju je pozvao.
Sirka! Sirka!
Kada im se pridruila, bolnih nogu, crvenih oiju od praine i vlanih i prljavih
obraza, vidjela je kako se Genevive dri rukama za glavu, slomljena. Jules ju je tjeio
koliko je mogao. Djevojica ju je nemona gledala. Stara ena ju je pogledala. Lice joj
je odjednom ostarilo, upalo. To je uplailo djevojicu.
Tvoja prijateljica, rekla je, odveli su je. Umrijet e. Ne znam kamo su je odveli ni
u kakve uvjete, ali znam da e umrijeti. Nita nisu htjeli uti. Pokuali smo ih napiti, ali
su ostali pri svome. Nas su ostavili na miru, ali Rachel su uzeli.
Izborani obrazi Genevive bili su puni suza. Glava joj je ila s lijeva na desno,
pokretom prepunim oaja. Uzela je Julesa za ruku i stisnula je uz sebe.
Moj Boe, u to se pretvorila ova zemlja?
101

Genevive je pokazala djevojici da se priblii i primila je svojom starom rukom


istroenih prstiju. Spasili su me, ponavljala je u sebi djevojica. Spasili. Spasili su joj
ivot. Moda je netko spasio Michela i tatu i mamu. Ostalo je malo nade.
Moja mala Sirka! uzdahnula je Genevive stiui prstima. Bila si jako hrabra u
podrumu.
Djevojica se osmjehnula. Bio je to lijep ohrabrujui osmijeh koji je duboko dirnuo
stari par.
Molim vas nemojte me vie zvati Sirka. Tako su me zvali kada sam bila beba.
Kako te onda moramo zvati? upita Jules.
Djevojica je ispravila ramena i ponosno podigla bradu.
Moje ime je Sara Starzynski.

102

*
aputajui stan u koji sam s Antoineom dola vidjeti kako napreduju radovi, zastala
sam u ulici Bretagne. Garaa je i dalje bila tamo. I ploica koja je podsjeala da su
ovuda prole idovske obitelji iz 3. arondismana i bile grupirane ujutro 16. srpnja 1942.
prije nego su ih odveli na Vl dHiv, a zatim u logore smrti. Na tom mjestu je poela
Sarina odiseja. Ali gdje je zavrila?

Stajala sam ispred spomen-ploe ne brinui se za promet. Gotovo sam mogla vidjeti
Saru kako dolazi iz ulice Saintonge, tog ranog toplog srpanjskog jutra, izmeu majke i
oca i policajaca. Da, vidjela sam tu scenu. Nain na koji su ih gurnuli u tu garau
ispred koje sam sada stajala. Njeno srcoliko lice bilo je preda mnom i na njemu sam
vidjela neshvaanje i strah. Glatka kosa zavezana u konjski rep, tirkizne oi bademasta
oblika. Sara Starzynski. Je li bila jo iva? Danas bi imala sedamdeset godina. Ne, nije
vie mogla biti iva. Nestala je s lica zemlje zajedno sa drugom djecom Vl dHiva.
Nikada se nije vratila iz Auschwitza. Od nje je ostala samo aica pepela.
Ula sam u auto. Kao prava Amerikanka nikada se nisam znala sluiti mjenjaem
brzine. Vozila sam mali japanski automatik s kojim se Bertrand sprdao. Ujutro sam bila
u Drancyu s Guillaumeom. Bio je blizu Pariza, stisnut u sivom i pohabanom predgrau,
izmeu Bobignya i Pantina. Vie od 60 vlakova eljeznikom mreom francuske
eljeznice. Nisam odmah shvatila dok smo prolazili kraj velike spomen-skulpture da je
logor sada bio naseljen.
ene su etale pse, gurale kolica, djeca su trala, zastave su se vijorile na vjetru,
biljke su krasile rubove prozora. Bila sam iznenaena. Kako su mogli ivjeti izmeu
ovih zidova? Pitala sam Guillaumea je li znao da je logor bio naseljen prije nego to smo
doli. Kimnuo je potvrdno glavom. Vidjela sam po izrazu njegova lica da je bio dirnut.
Cijela njegova obitelj s ovog je mjesta deportirana. Nije mu bilo lako ovamo doi. Ali
inzistirao je da ide sa mnom.
uvar Memorijala u Drancyu bio je ovjek od pedesetak godina, umorna izgleda.
Zvao se Menetzky. Doekao nas je pred majunim muzejom koji se otvarao samo uz
prethodnu najavu. U jednostavnom malenom prostoru razgledavali smo fotografije,
lanke, razglednice. Iza stakla, bile su izloene ute zvijezde. To je bilo prvi put da sam
ih vidjela uivo. Bila sam pod neugodnim dojmom.
Logor je doivio vrlo malo preinaka u 60 godina. Veliko U od betona, sagraeno u
tridesetim godinama tada se smatralo inovatorskim rezidencijalnim projektom, 1941.
zaplijenila ga je vlada Vichya da bi deportirala idove. 1947. prenamijenjen je za
obiteljsko stanovanje. Trenutano je ovdje ivjelo oko 40 obitelji u malim stanovima.
Najam je bio jeftiniji nego u okolici.
Pitala sam tunog gospodina Menetzkya jesu li stanovnici grada Nijemih to je bio
nenamjeran ironian naziv mjesta - znali gdje ive. Glavom je zanijekao. Veina
stanovnika bila je premlada. Nisu znali i kako se njemu inilo nisu ni eljeli znati. Bilo
im je svejedno. Pitala sam ga ima li Memorijal mnogo posjetitelja. Odgovorio mi je da
katkad dolaze kolske grupe i turisti. Listali smo zlatnu knjigu.
103

Za Paulette, moju majku. Volim te i nikada te neu zaboraviti. Dolazim ovamo


svake godine u sjeanje na tebe. Odavde su te odveli u Auschwitz 1944. Nikada se nisi
vratila. Tvoja ki Danielle.
Osjetila sam kako mi naviru suze. uvar me tada odveo do stonog vagona koji se
zatvarao kljuem, smjetenom tik ispred muzeja, na travnjaku. Otvorio nam je, a
Guillaume me primio za ruku da mi pomogne uspeti se. Pokuavala sam zamisliti
ovaj prazni prostor pun ljudi, stisnutih jedni uz druge, malu djecu, bake i djedove,
roditelje, tinejdere. Na putu u smrt. Guillaume je problijedio. Priznao mi je poslije da se
nikada nije popeo u vagon. Nije se usudio. Pitala sam ga je li se dobro osjea. Pretvarao
se, ali njegova muka je bila oita.
Izili smo iz zgrade. Nosila sam gomilu dokumenata, broura i knjiga, koje mi je
uvar dao. U mojoj glavi mijealo se sve to sam znala o Drancyu, neljudskom tretmanu
iz tih stranih godina, vlakovi koji prevoze idove sve do Poljske.
Bila sam puna stranih informacija koje sam proitala o 4000 djece Vl dHiva
koji su tamo stigli krajem ljeta 1942. bez roditelja, bolesni, prljavi i gladni. Je li Sarah
bila jedna od njih? Je li prola put Drancy-Auschwitz, sama i uasnuta, u vagonu za
stoku prepunom stranaca?
Bamber me ekao u dnu ureda. Nagnuo je tijelo nad fotelju, nakon to je iza sloio
svoju fotografsku opremu. A zatim me pogledao. Brinuo se. Stavio mi je ruku na prsa.
Julia jesi li dobro?
Crne naoale nita nisu sakrile. Probdjevena no vidjela mi se na licu. Razgovor s
Bertrandom do jedan sat u noi. Kako je razgovor odmicao, pokazao se sve neumoljiviji.
Nije elio to dijete. ak ne ni ljudsko bie. Samo zametak. Mali zametak. Nita. I
to nita nije elio. Za njega, sada, dijete nije dolazilo u obzir. Nije to mogao zamisliti ak
i da upotrijebi svu svoju snagu. U tom trenutku kada je to rekao, slomio mu se glas. Bila
sam jako iznenaena. Lice mu je bilo uniteno, inilo se starijim. Gdje je sada bio moj
bezbrini, nemarni mu siguran u sebe? okirano sam ga promatrala. A ako odluim
imati dijete bez obzira na njega, onda je gotovo. Gotovo? To jest? Gledala sam u njega
zabezeknuto. Gotovo meu nama, to je odgovorio tim uasnim slomljenim glasom koji
se zvuao kao neiji tui. Zavretak nae veze. Ostali smo bez rijei, za kuhinjskim
stolom. Zatim sam ga upitala zato ga roenje toga djeteta toliko ugroava. Odvratio je
pogled i uzdahnuo trljajui oi. Smatrao je da je prestar. Uskoro e imati pedeset godina.
To je samo po sebi dovoljno strano. Starenje. Imao je pritisak na poslu da se odri meu
mladim vukovima dugih zubiju. Da ostane u konkurenciji s njima svaki dan ispoetka. I
zatim trebalo je podnijeti da se mijenja nagore. Podnijeti svoje lice u zrcalu. Nisam ga
nikada ula da tako govori. Nikada nisam ni pomislila da bi mu starenje moglo
predstavljati problem. Imat u sedamdeset godina kada to dijete bude imalo dvadeset, a
to ne elim, sto puta je ponovio. Ne mogu. Ne elim. Julia, mora to nekako shvatiti.
Ako zadri to dijete, ubit e me. uje li me? Ubija me!
Duboko sam udahnula. to da odgovorim Bamberu? Gdje da ponem? Koliko bi
razumio? Bio je tako mlad, toliko drugaiji od nas. Ali voljela sam njegovu ljubaznost i
panju. Pribrala sam se.
Pa nema smisla da ti priam prie Bamber, rekla sam pogledavi ga u lice. No
nije bila dobra.
104

Zbog tvog mua? pokuao je.


Da zapravo zbog mog mua, odgovorila sam.
Ako eli sa mom razgovarati Juha, ne oklijevaj, tu sam, rekao je monim i
ozbiljnim erilovskim tonom Nikada se neemo predati.
Nisam mogla zadrati osmijeh.
Hvala Bamber. Prua mi sigurnost.
Napravio je grimasu.
Kako je bilo u Drancyu?
Zajecala sam.
O moj boe grozno! Najdeprimirajue mjesto koje sam vidjela u ivotu. Ima ljudi
koji danas ive tamo. Nevjerojatno zar ne? Bila sam s jednim prijateljem ija je cijela
obitelj bila deportirana iz Drancya. Nee se zabaviti tim fotografijama vjeruj mi.
Deset puta je gore od ulice Nelaton.
Na izlazu iz Pariza, krenula sam autocestom A6. Sreom nije bila velika guva u ovo
doba dana. Vozili smo se bez rijei. Shvatila sam da moram s nekim porazgovarati o
onome to mi se dogaalo. I to brzo. Nisam mogla sve zadrati u sebi, bebu i sve ostalo.
U New Yorku je bilo jedva 6 ujutro. Prerano je da nazovem Charlu iako je njezin dan
uspjene odvjetnice rano poinjao. Imala je dvoje male djece, koji su bili pljunuti otac,
njezin bivi mu Ben. Novi mu, Barry, bio je armantan i radio je kao
informatiar. Nisam ga jo dobro poznavala.
Tako sam eljela uti Charlin glas, taj njeni i topli nain na kojim bi mi rekla:
Hej! na telefon kada bih je nazvala. Charla se nije nikada slagala s Bertrandom. Oboje
su igrah igru katkad bolje katkad loije. I tako je bilo od poetka. Nisam znala to
je Bertrand o njoj mislio. Lijepa, pametna, arogantna, feministkinja i Amerikanka. Dok
je Bertrand za nju bio tati abar, previe zavodljiv i ovinist. Nedostajala mi je Charla.
Njezino potenje, smijeh, njezin duh. Kada sam otila iz Bostona u Pariz, bila je
jo tinejderka. Na poetku mi nije nedostajala moja mlaa sestrica. Sada mi je
udaljenost bila teka kao nikada.
Hmmm, zar nismo upravo proli izlaz?
Imao je pravo.
Sranje, rekla sam.
Nemoj se uzrujavati, rekao je Bamber borei se s kartom. Moemo izii i na
sljedeem izlazu.
Oprosti, malo sam iscrpljena, progunala sam.
Ljubazno mi se osmjehnuo i nita nije dodao. Voljela sam tu njegovu vrlinu.
Pribliavali smo se logoru Beaune-la-Rolande, malom dosadnom mjestu,
izgubljenom u itnim poljima. Odluili smo se parkirati u centru mjesta gdje se nalazila
crkva i vijenica. Proetali smo mjestom. Bamber je napravio nekoliko fotografija. Bilo
je vrlo malo ljudi. To me je pogodilo. Bilo je to tuno i prazno mjesto.
105

itala sam da se logor nalazio u sjeveroistonim etvrtima, a da se na njegovoj


nekadanjoj lokaciji danas nalazila srednja tehnika kola sagraena u ezdesetim
godinama. Logor se u to vrijeme nalazio na oko tri kilometra od kolodvora u suprotnom
smjeru to je znailo da su deportirane obitelji morale proi kroz sredite mjesta. Morali
su postojati ljudi koji su se toga sjeali, rekla sam Bamberu. Ljudi koji su vidjeli
nepregledne grupe ljudi koji su teko hodali ispod njihovih prozora ili ispred njih.
Kolodvor vie nije bio u funkciji. Renovirali su ga i prenamijenili u jaslice. Koja
ironija! Kroz prozore, vidjeli smo lijepe crtee i preparirane ivotinje. Grupa djeice se
igrala desno od zgrade.
Jedna mlada ena od dvadesetak godina, nosei dojene u naruju, uputila se prema
nama i upitala nas treba li nam pomo. Rekla sam joj da sam novinarka i da traim
informacije o bivem logoru za zatvorenike, koji se ovdje nalazio prije 40 godina.
Nikada nije za to ula. Pokazala sam joj plou odmah iznad ulaza u jaslice.
U sjeanje na tisue idovske djece, ena, mukaraca koji su od svibnja 1941.
do kolovoza 1943. proli kroz ovaj kolodvor i logor Beau-ne-la-Rolande prije
no to su poslani u smrt u logor Auschwitz gdje su ubijeni. Nikada ih neemo
zaboraviti.
Slegnula je ramenima i nasmijala se kao da se ispriava. Nije znala. Svakako, bila je
premlada. To se dogodilo prije nego se ona rodila. Pitala sam je dolaze li ljudi vidjeti
komemorativnu plou. Rekla je da nije vidjela nikada otkad ovdje radi, a tome ima
sada godina dana.
Bamber je fotografirao dok sam ja proetala oko zgrade. Ime mjesta moglo se jo
uvijek proitati kroz rampu.
Stari eljezniki put obrastao je korovom, ali jo uvijek su se nazirale drvene opruge
i istroeni metal. Tim tranicama, danas preputenim zaboravu, mnogi su vlakovi otili
za Auschwitz. Srce mi se stislo. Odjednom mi je bilo teko disati.
U konvoju broj 15 od 5. kolovoza 1942. u kojem su odvedeni roditelji Sare
Starzynski ravno u smrt.

106

*
arah je te noi loe spavala. Rachelini krici su u njoj odzvanjali. Gdje je sada bila?
Je li bila dobro? Je li se netko za nju brinuo, pomagao joj da se oporavi? I za sve te
idovske obitelji koje su odveli? A za njezinu majku? I oca? I svu onu djecu u logoru
Beaune?

Leei na leima, Sarah je sluala tiinu stare kue. Imala je toliko pitanja na koje
nije bilo odgovora. Njezin otac je nekada imao odgovore na sva pitanja. Zato je nebo
plavo, od ega su napravljeni oblaci, kako su bebe dolazile na svijet, to je izazivalo
plimu, zato cvijee raste, a ljudi se zaljubljuju. Uvijek je nalazio vremena da joj
odgovori, smireno, strpljivo, jednostavnim rijeima i smirenim pokretima. Nikada joj
nije rekao da je previe zaposlen. Volio je njezina neprestana pitanja. Uvijek joj je
govorio da je ona jako inteligentna djevojica.
Ali u posljednje vrijeme, njezin otac nije odgovarao kao nekada. Na pitanja o utoj
zvijezdi, ili injenici da nije mogla ii u kino niti na opinski bazen. Niti o policijskom
satu niti o tom ovjeku u Njemakoj koji je mrzio idove i od ijeg samog imena je
drhtala. Ne na sva ta pitanja nije joj davao zadovoljavajue odgovore. Ostajao je
nejasan i tih. A kada bi ga upitala po drugi ili trei put, neto prije nego to su mukarci
poeli udarati po vratima onog crnog petka, to je tako odvratno u tome to si idov, jer
biti drugaiji nije se inilo kao dovoljan razlog odvratio je pogled pravei se da
nije uo pitanje. Znala je da jest.
Nije imala elju misliti na svoga oca. To joj je bilo previe bolno. Vie se nije
uspijevala sjetiti kada ga je posljednji put vidjela. Mora da je to bilo u logoru... ali kada
tono? Vie nije znala. S majkom je bilo drugaije.
Imala je isto i jasno sjeanje na trenutak, kada se njezino lice posljednji put
okrenulo dok se udaljavala s drugim majkama u suzama na dugom pranjavom
kolodvorskom putu. Slika je bila jasna u njezinu sjeanju, precizna kao fotografija.
Blijedo lice njezine majke, udesno plavetnilo njezinih oiju. Njezin osmijeh koji gotovo
da je nestao.
Nije postojao posljednji put s njezinim ocem. Nije bilo te zadnje slike za koju bi se
mogla uhvatiti, koje bi se mogla sjetiti. Pokuavala se sjetiti njegovog lica, vratiti ga u
sjeanju, to fino lice tamne koe i divljih oiju, na kojem su se zubi inili tako bijelima.
Uvijek su joj govorili da slii na majku kao i Michel. Od svoje su slavenske strane
naslijedili plavu kosu, visoke jagodice i bademaste oi. Otac se alio da ni jedno od
njegove djece ne slii na njega. Djevojica je odagnala sliku svoga oca kako se smije.
Bilo je to previe bolno. Duboko bolno.
Sutra e otii u Pariz. Morala je to uiniti. Morala je saznati to se dogodilo
njezinom bratu. Moda je bio na sigurnom kao ona sada. Moda su neki dobri i
velikoduni ljudi otvorili vrata sklonita da ga oslobode. Ali tko? Tko mu je mogao
pomoi? Nikada nije vjerovala gospoi Royer, njihovoj pazikui. Laan pogled i
licemjeran osmijeh. Ne to sigurno nije mogla biti ona. Profesor violine? On je onog
stranog jutra povikao Zato ih odvodite? To su estiti ljudi, ne moete to initi!
107

Da, moda je on mogao spasiti Michela koji bi bio na sigurnom u domu ovjeka koji im
je svirao stare poljske pjesme na violini. Michelov smijeh, njegovi ruiasti obrazi.
Michel koji je pljeskao ruicama i plesao okreui se. Moda ju je Michel ekao i svaki
dan pitao profesora violine kada e se Sirka vratiti, hoe li se danas vratiti... rekla je da
e se vratiti, zaklela mi se!
U zoru kada ju je probudio pijevac, jastuk joj je bio natopljen suzama. Brzo se
odjenula u odjeu koju joj je Genevive pripremila. Solidnu odjeu za djeaka, istu i
potpuno izvan mode. Pitala se kome je pripadala. Tom Nicolasu Dufaureu koji je jedva
napisao svoje ime na sve te knjige? Stavila je klju i novac ujedan dep.
Dolje, velika kuhinja u kojoj je jo bilo pomalo svjee, bila je prazna. Bilo je rano.
Maka je spavala sklupana na stolici. Na brzinu je pojela komad kruha i popila malo
mlijeka neprestance okreui novac i klju kao da je htjela biti sigurna da su na svom
mjestu.
Bilo je toplo i sivo jutro. Veeras bi moglo biti nevrijeme. Grozno nevrijeme kakvo je
uvijek plailo Michela. Pitala se kako e stii do kolodvora. Je li Orlans bio daleko?
Nije imala pojma. Kako e do tamo stii? Kako e znati koja je prava cesta? Ponavljala
je samoj sebi da ako je uspjela izdrati do sada, sada nije zasigurno bio trenutak za
odustajanje. Nai e pravu stazu, nije imala izbora. Ali ne moe otii prije no to se
pozdravi sa Julesom i Genevive. ekala je da se probude, hranei komadiima kruha
pilie i kokoi ispred vrata.
Genevive je sila za pola sata. Na licu joj se jo vidio umor od jueranjih
dogaaja. Za nekoliko minuta siao je i Jules. Podragao ju je po glavi. Djevojica je
sporim i spretnim kretnjama pripremala doruak. Osjeala je njenost prema njima. I
vie od toga. Kako da im kae da danas odlazi? Slomit e im srce. Ali nije imala izbora.
Morala se vratiti u Pariz.
ekala je da zavre s dorukom i im zavre, rei e im da je to danas.
Ali ne moe to napraviti, zagrcnula se starica skoro razbivi alicu koju je
brisala. Na cestama su kontrole, a vlakove nadgledaju. Nema ni dokumente. Uhapsit
e te i vratiti u logor.
Imam novaca, rekla je Sarah.
To nee sprijeiti Nijemce da...
Jules je prekinuo svoj enu pokretom ruke. Pokuao je uvjeriti Saru da ostane jo
malo. Tiho, ali odluno je s njom razgovarao kao to je to nekada inio njezin otac.
Morali su razumjeti. Kako da im objasni da je povratak u Pariz bio apsolutno nuan. I
kako da to napravi ostajui tako smirena i odluna kao Jules?
Rijei su izlazile pobrkano, bez reda. Bilo joj je dosta toga da se pravi odrasla.
Drhtala je kao inatljivo dijete.
Ako me pokuate zaustaviti, rekla je gotovo prijeteim glasom, ako me pokuate
ovdje zadrati, pobjei u.
Ustala je i krenula prema vratima. Nisu se pomaknuli, gledali su je ukoeno.
ekaj, rekao je Jules u posljednji tren. Priekaj na tren.
108

Ne. Ne mogu vie ekati! Idem na kolodvor, ree Sara s rukom na kvaki.
ak ne zna ni gdje se nalazi, ree Jules.
Pronai u ga. Snai u se.
Gurnula je vrata.
Zbogom, rekla je starom paru. Zbogom i hvala.
Okrenula se i krenula prema izlazu. To je barem bilo lako. Jednostavno. Ali jednom
kada izie s imanja, nakon to se nagnula da podraga psa, odjednom je postala svjesna
onoga to je upravo uinila. Sada je bila sama. Posve sama. ula je straan Rachelin
krik, teke korake, ledeni narednikov smijeh. Napustila ju je hrabrost. Protiv svoje volje,
posljednji put je okrenula glavu prema kui.
Jules i Genevive su je gledali kroz prozor skamenjeni. U isti tren su se odluili
pokrenuti. Jules je zgrabio svoju kapu, a Genevive svoj novanik. Istrali su van,
zakljuali vrata. Sustigli su je, a Jules joj je stavio ruku na rame.
Molim vas nemojte me pokuati zaustaviti, promrmljala je Sara i pocrvenjela. Bilo
je istovremeno sretna i razdraljiva to su je slijedili.
Ne pada nam napamet! osmjehnuo se Jules. Posve suprotno mala tvrdoglava
djevojice. Idemo s tobom.

109

*
renuli smo prema groblju pod olovnim suncem. Postalo mi je najednom muno i
morala sam zastati da bih dola do daha. Bamber se zabrinuo. Smirila sam ga
rekavi mu da je to od manjka sna. Ponovo je imao sumnjiav izraz lica, ali nije nita
komentirao.

Groblje je bilo maleno, ali trebalo nam je dosta vremena da pronaemo ono to smo
traili. Ve smo bili na izlasku kada je Bamber primijetio ljunak na jednom od grobova.
Bio je to idovski obiaj. Pribliavajui se bijeloj i ravnoj zvijezdi proitali smo:
U ratu deportirani idovi podiu ovaj spomenik, deset godina nakon zatvaranja, u
sjeanje na svoje muenike, rtve nacistikog barbarstva. Svibanj 1941. svibanj 1951.
Nacistiko barbarstvo! primijetio je suho Bamber. Kao da Francuzi nisu imali
svoje prste u tome.
Nekoliko imena i datuma bilo je upisano na grobni kamen. Nagnula sam se da ih
proitam. Prema datumima, bila je rije o djeci. Od jedva dvije-tri godine. Djeci umrloj u
logorima u srpnju i kolovozu 1942. Djeci Vl dHiva.
Nikad nisam sumnjala u istinitost onoga to sam proitala o uhienjima. Pa ipak, tog
lijepog proljetnog dana, nagnuta nad grobni spomenik, bila sam pogoena zbiljnou
svega toga.
I znala sam u tom trenutku da neu imati mira dok ne saznam to se dogodilo sa
Sarom Starzynski. I to mi Tzacovi nisu htjeli otkriti.
Vraajui se u sredite mjesta, sreli smo starca koji je sporo hodao i nosio vreu s
povrem. Morao je imati osamdesetak godina. Lice mu je bilo okruglo i rumeno, kosa
posve sijeda. Pitala sam ga moe li nam rei gdje se nekada nalazio logor. Pogledao nas
je sumnjiavim pogledom.
Logor? upitao je. elite znati gdje se nalazio logor?
Kimnuli smo glavom.
Nitko nikada ne pita za logor, promrmljao je vrativi poriluk koji je gotovo ispao
iz koare. elio je izbjei nae poglede.
Znate li gdje je? inzistirala sam.
Nakaljao se.
Naravno da znam. Oduvijek ivim ovdje. Kada sam bio dijete, nisam znao o emu
je rije. Nitko o tome nije govorio. Pravili smo se da ne postoji. Znali smo da ima veze
sa idovima, ali se nismo usuivali postavljati pitanja. Previe smo se bojali.
Brinuli smo se o naim problemima.
Sjeate li se neeg odreenog u vezi s tim logorom? upitala sam ga.

110

Imao sam petnaestak godina, rekao je. Sjeam se ljeta 42., gomile idova koji s
stizali s kolodvora i ovuda prolazili, evo ovuda. Pokazao je prstom na veliki plonik na
kojem smo stajali. Kolodvorska avenija. Redovi i redovi idova. Jedan dan zauli smo
stranu buku. Uasnu buku. No moji roditelji su ivjeli daleko od logora. Pa ipak smo
sve uli. Buku koja preplavila cijeli grad. To je trajalo cijeli dan. uo sam kako moji
roditelji razgovaraju sa susjedima. Govorili su da su razdvojili djecu i majke. Iz kojeg
razloga? Nismo znali. Vidio sam grupu idovskih ena kako hodaju prema kolodvoru.
Ne, zapravo nisu hodale. Jedva su se drale na nogama, plakale su, a policija ih je silom
tjerala da hodaju.
Pogled mu se izgubio na cesti. Prisjeao se. A zatim je pokupio svoju koaru.
Jednog lijepog dana vie nije bilo nikoga u logoru. Rekao sam si da su idovi otili.
Kamo? Nisam znao. Zatim sam prestao o tome razmiljati. Nitko vie nije o tome
razmiljao. To nije neto o emu razgovaramo. Ne elimo povratiti uspomene. Neki
ljudi koji ovdje ive ne znaju nita o tome.
Nastavio je svojim putem. Uzela sam biljenicu da bih zapisala ono to sam upravo
ula. Bilo mi je jo uvijek teko. Ali ovaj put nisam bila sigurna je li moja trudnoa
razlog tome. Ili je to ono to sam vidjela u pogledu tog ovjeka, ravnodunost i prijezir.
Autom smo otili do ulice Roland i parkirali ispred gimnazije. Bamber mi je skrenuo
pozornost da se ulica zove Ulica deportiranih. Bilo mi je lake. Ne bih podnijela da se
zvala Ulicom Francuske Republike.
Tehnika gimnazija tuna je moderna zgrada koja se izdizala nad starim dvorcem na
vodi. Teko je zamisliti da se logor nalazio na toj masi cementa i parkirnih mjesta. aci
su puili pred kolom. Bilo je vrijeme velikog odmora. Na loe odravanom
travnjaku ispred gimnazije vidjeli smo neobine nagnute skulpture na kojima su bili
ucrtani crtei. Na jednoj od skulptura je pisalo: Neka jedni s drugima postupaju u
bratskom dubu. To je bilo sve. Bamber i ja smo se preneraeno pogledali.
Pitala sam jednog od aka imaju li skulpture kakve veze
logorom? upitao me. Njegova se kolegica smijala kao idiotkinja.
emu je bila rije. To ga je malo ohladilo. Djevojka mi je rekla da
spomen-ploa malo nie niz cestu koja je vodila u selo. Pitala
komemorativnoj ploi, ali nije bila sigurna.

s logorom. Kojim
Objasnila sam mu o
je postojala nekakva
sam je je li rije o

Spomenik je bio od crnog mramora, s izblijedjelim natpisom zlatnih slova. Podigao


ga je 1965. gradonaelnik Beaune-la-Ro-landea. Na vrhu se isticala Davidova zvijezda.
Bila su upisana i imena. Nepregledna lista imena. Dva imena koja su mi bila
bolno poznata, koja sam proitala, ovdje su se nalazila: Starzynski, Wladislaw.
Starzynski, Rywka.
Kraj spomenika se nalazila mala kvadratna urna. Ovdje je odloen pepeo naih
muenika iz logora Auschwitz-Birkenau. Malo vie, na popisu imena proitala sam
natpis: U sjeanje na 3500 tisue idovske djece odvojene od svojih roditelja, koji su
bili zatvoreni u logorima Beaune-la-Rolande i Pithiviers i deportirani i pogubljeni u
Auschwitzu. Bamber je naglas proitao svojim britanskim naglaskom: rtve nacista
pokopane na groblju Beaune-la-Rolande. itao je istu listu imena na grobu. Imena
djece Vl dHiva koja su umrla u logoru.
111

Ponovo rtve nacista, rekao je Bamber. Reklo bi se da je ovdje rije o


patolokom sluaju amnezije.
Ostali smo stajati pred spomenikom utei. Bamber je napravio nekoliko fotografija,
slagao svoj materijal. Crni mramor nije spominjao da je francuska policija bila jedina
odgovorna za rad tog logora, i za sve ono to se dogaalo iza njegovih reetaka.
Okrenula sam se u smjeru sela. Lijevo od mene nalazio se tamni i tuni crkveni
zvonik.
Sara Starzynski teko je hodala istim ovim putem. Prola je ovuda gdje sam stajala, a
zatim se okrenula nalijevo i ula u logor. Nekoliko dana poslije, njezini roditelji
odvedeni su na kolodvor ususret smrti. Djeca su ostala sama tjednima prije no to su
odvedena u logor Drancy. Prema smrti u samoi nakon dugog puta do Poljske.
to se dogodilo sa Sarom? Je li umrla ovdje? Ime joj nije pisalo ni na grobu ni na
spomen-ploi. Je li uspjela pobjei? Gledala sam preko dvorca na vodi, koji se uzdizao
na sjeveru na kraju sela. Je li bila jo uvijek iva? Zazvonio mi je mobitel tako naglo da
smo se oboje trgnuli. Bila je to moja sestra Charla.
Kako si? upitala me snanim glasom kao da je tu kraj mene, a ne tisuama
kilometara daleko na drugoj strani Atlantika. Poruka koju si mi jutros ostavila na
sekretarici, vrlo je tuna.
U mislima sam ostavila Saru Starzynski i usredotoila se na dijete koje sam nosila.
Na rijei koje je Bertrand juer izgovorio o kraju nas kao para. Ponovo sam osjetila
straan teret na ramenima.

112

*
olodvor u Orlansu bio je glasan i dinamian. Pravi mali mravinjak prepun sivih
uniformi. Sara se pribliila starom paru. Nije htjela pokazati da se bojala. Ako se
mogla do sada dobro drati, to je trebalo znaiti da je jo bilo nade. Nade u Parizu.
Morala je biti hrabra i snana.

Ako te neto pitaju, proaptao je Jules, dok je stajao u redu za karte ti si naa
unuka i zove se Stephanie Dufaure. Kosa ti je kratka jer si dobila ui u koli pa su ti je
morali odrezati.
Genevive je popravila Sarin ovratnik.
Eto ga, rekla je osmjehujui se. ista si i uredna. I lijepa kao sunce! Kao naa
mala unuka.
Imate li zapravo ker? upitala je Sara. Je li ovo njezina odjea?
Genevive se nasmijala.
Imamo samo dva unuka vraika Gasparda i Nicolasa. I sina Alana. Koji ima 40
godina. ivi u Orlansu sa svojom enom koja se zove Henriette. Nosi Nicolasovu
odjeu. Malo je stariji od tebe. I jako lijep djeak!
Sara se divila kako se stari par pravio da je sve u redu. Smijali su se, ponaali se kao
da je jutro kao i svako drugo, neko nebitno putovanje u Pariz. Ali primijetila je njihove
poglede kojim su oprezno promatrali peron. Postala je nervoznija kada je primijetila da
vojnici kontroliraju sve putnike koji se penju u vlak. Nagnula se da bolje vidi. Nijemci?
Ne, Francuzi. Francuski vojnici. Nije imala sa sobom dokumente. Samo klju i neto
novca. Tiho i na oprezu je drala karte. Izgledao je iznenaeno. Bradom mu je
pokazala u smjeru vojnika koji su preprijeili ulaz u vlak.
to eli da uinim Sara? zabrinuto je upitao.
Trait e papire. Nemam ih. Moda ovo moe pomoi.
Jules je promatrao aicu mukaraca ispred vlaka. Sve se vie brinuo. Genevive ga
je gurnula laktom.
Jules! Bit e sve u redu. Moramo pokuati. Nema drugog naina.
Starac se pribrao. Kimnuo je glavom prema svojoj supruzi. Izgledalo je da se smirio.
Kupili su karte i krenuli prema vlaku.
Peron je bio prepun. Bili su stisnuti izmeu putnika koji su dolazili sa svih strana,
ena s djecom, starcima ozbiljnih lica, nestrpljivim poslovnim ljudima u odijelima. Sara
je znala to mora uiniti. Sjeala se malog djeaka koji je pobjegao sa stadiona
iskoristivi pomutnju. Zapamtila je lekciju. Iskoristi nered, buku, vojnike koji se deru,
micanje gomile.

113

Pustila je Julesovu ruku i unula. Tako je hodala prema naprijed s osjeajem kao
da je pod vodom u masi suknji i hlaa, cipela i kosa. Teko se kretala prema naprijed
gurajui se, a zatim je pred sobom ugledala vlak.
Dok se penjala jedna ruka ju je uhvatila za rame. Odmah je namjestila odgovarajui
izraz lica natjeravi usne u bezbrian osmijeh. Osmijeh normalne djevojice. Normalne
male djevojice koja putuje vlakom za Pariz. Tako normalne kao to je bila djevojica u
ruiastoj haljini koju je vidjela na peronu prekoputa onog dana kada su ih odveli u
logor, a koji joj se sada inio tako daleko.
Ja sam s bakom, rekla je osmjehujui se pokazujui na unutranjost vlaka. Vojnik
je kimnuo glavom i pustio ju da proe. Bez daha, ugurala se u hodnik traei Julesa i
Genevive iza stakala po kupeima. Srce joj je udaralo kao ludo. Napokon ih je ugledala.
Gledali su je zateeno. Pobjedonosno se nasmijeila. Bila je tako ponosna. Uspjela se
sama popeti u vlak, a vojnici je nisu zaustavili.
Osmijeh joj je nestao s lica kada je vidjela broj njemakih vojnika koji se nalazio u
vlaku. Njihovi grubi i zvuni glasovi odzvanjali su u prekrcanom hodniku. Ljudi su
okretali glave, buljili u svoje cipele inei se to manjima.
Sara se stisnula u kut kupea napola sakrivena izmeu Julesa i Genevive. Moglo joj
se vidjeti samo lice izmeu ramena starog para. Vidjela je Nijemce kako se pribliavaju.
Gledala ih je zapanjeno. Nije mogla odvratiti pogled. Jules joj je rekao da okrene glavu.
Ali to je bilo jae od nje, nije mogla.
Jedan mukarac ju je posebno odbijao. Bio je visok, mrav, blijeda i upala lica. Oi
su mu bile tako kristalno plave da su bile gotovo prozirne pod ruiastim vjeama. Dok
je prolazila grupa oficira, mukarac je ispruio sivu dugaku ruku i povukao Saru za
uho. Protrnula je.
Onda, djeae, ne treba me se bojati. I ti e jednog dana postati vojnik, zar ne?
Jules i Genevive su se osmjehivali kao dva kipa i nisu ni trepnuli. Drali su Saru
kao da se nita nije dogaalo, ali osjetila je kako im drhte ruke.
Ovaj mali lijepi djeak, nasmijao se vojnik proavi rukom kroz Sarinu kosu.
Plave oi, plava kosa, kao kod nas doma, zar ne?
Namignuo im je zavjereniki, a zatim nastavio sa svojom grupom. Mislio je da sam
djeak, mislila je Sara. Nije vidio da sam idovka. Je li se to da si idov moglo vidjeti na
prvi pogled? Nije bila u to sigurna. Bila je to jednom upitala Armelle. Armelle joj je
odgovorila da ne izgleda kao idovka zbog svoje plave kose i oiju. Pomislila je da e
joj to spasiti ivot. Provela je gotovo cijeli put u toplini i blagosti starog para. Nitko joj
se nije obratio. Nitko joj nije postavio ni jedno pitanje. Gledala je kroz prozor i mislila
kako je iz minute u minutu blie Parizu, da je svakim trenutkom bila malo blie Michelu.
Sivi oblaci su se nakupili i prve kapi kie su poele udarati po prozorima prije no to bi
ih odnio vjetar.
Vlak je stigao na kraj svog puta, na kolodvor Austerlitz s kojeg je napustila Pariz sa
svojim roditeljima jednog toplog pranjavog dana. Uli su u podzemnu eljeznicu.
Jules je ustuknuo. Pred njima su bili policajci u morskoplavim uniformama.
Zaustavljali su putnike i provjeravali osobne dokumente. Genevive nije nita rekla i
114

njeno ih je gurnula prema naprijed. Ila je prema naprijed vrstim korakom podignute
brade. Jules ju je slijedio naslonjen na Sarinu ruku.
Dok su stajali u redu, Sara je promatrala policajca. Bio je to ovjek od etrdesetak
godina. Nosio je veliki vjenani prsten. Izgledao je ravnoduno, ali je primijetila da se
njegove oi zaustavljaju malo na dokumentima koje je drao u ruci, a malo na ljudima
koji su bili ispred njega. Savjesno je obavljao svoj posao.
Sarah je ostala u valu. Nije eljela misliti na ono to se moglo dogoditi. Nije imala
dovoljno snage da to zamisli. Pustila je da joj misli lutaju. Mislila je na maku koju su
imali, tu maku zbog koje je stalno kihala. Kako se ono zvala? Nije se vie sjeala. Neko
glupo ime kao Bonbon ili Rglisse. Obitelj ju je morala dati drugdje jer je djevojici
zbog te make curio nos, a oi se crvenjele i bile nateene. Bila je tuna toga dana. I
Michel isto tako. Cijeli dan je plakao. Rekao joj je da je njezina pogreka.
ovjek ju je primio za ruku kao da se dosauje. Jules mu je dao osobne iskaznice
koje je sloio u kuvertu. ovjek je spustio pogled okretao stranice gledavi Julesa i
Genevive u lice. A zatim je rekao:
A dijete?
Jules je pokazao na kuvertu rekavi. U kuverti s naim papirima gospodine.
ovjek je jae otvorio kuvertu spretnim pokretom prsta. Velika novanica je bila na
dnu presavijena na tri dijela. ovjek nije ni trepnuo.
Bacio je pogled na raun, a zatim prema Sari. Ona ga je gledala pogledom koji nije
bio ni moleiv niti preplaen. Jednostavno ga je gledala.
Trenutak se vukao, beskrajno, slino onoj minuti kada ju je u logoru policajac
napokon pustio da pobjegne. ovjek je hladno kimnuo glavom. Dao je papire Julesu i
brzo ugurao kuvertu u dep. A zatim se pomaknuo da ih pusti da prou. Hvala
gospodine, rekao je prije no to je preao na sljedeu osobu.

115

harlin glas mi je zvonio u uima.

Julia, zar ti to ozbiljno? Nije to mogao rei. Ne moe te staviti u takvu situaciju.
Nema na to pravo.
Govorila je kao odvjetnica. Tvrda i arogantna odvjetnica s Manhattana koja se
nikoga i niega nije bojala.
Ali ipak to je ono to je rekao, meko sam odgovorila. Dodao je da e biti gotovo
meu nama. Da e me ostaviti ako zadrim dijete. Rekao je da se osjea starim, da nema
snage za drugo dijete i da ne eli biti stari otac.
Charla nije odmah odgovorila.
Ima li to na neki nain veze s onom enom s kojom je imao avanturu? napokon me
upitala. Kako se ono zvala?
Ne. Bertrand nije o njoj govorio.
Nemoj mu dopustiti da odluuje umjesto tebe, Julia. To je i tvoje dijete. Nemoj to
nikada zaboraviti duo moja.
Cijeli dan su mi rijei moje sestre odzvanjale u mislima. To je i tvoje dijete. Bila
sam kod lijenika. Nije se inio iznenaenim Bertrandovom odlukom, sugeriravi da je
rije o klasinoj krizi pedesetih godina, da je odgovornost za drugo dijete preteka
za njega. Dodala je da je bez sumnje bio krhkiji i da se to esto dogaa kod mukaraca
koji se pribliavaju toj dobi.
Je li Bertrand uistinu prolazio kroz takvu krizu? Ako je to bio sluaj, ja nisam nita
primijetila. Kako je to bilo mogue? Ja sam mislila, da se pokazao naprosto egoistinim,
da je mislio samo na sebe kao i obino. S druge strane, to sam mu i rekla za vrijeme
naeg razgovora. Rekla sam mu sve to me optereivalo. Kako me mogao nagovarati da
pobacim nakon svih onih lanih trudnoa koje sam podnijela, nakon boli, unitenih
snova i oaja? ak sam ga pitala voli li me, voli li me uistinu? Gledao me kimajui
glavom. Naravno da me je volio. Kako sam mogla biti tako glupa da mu postavim to
pitanje. Volio me je, nisam smjela u to sumnjati. Njegov promukli glas mi se vraao, taj
nain na koji mi je priznao da se boji starenja. Kriza pedesetih... moda je lijenica bila u
pravu, napokon. I ako nisam nita primijetila, moda sam i sama mjesecima bila
prezauzeta. Bila sam izgubljena. Nesposobna da znam to da radim s Bertrandovim
tjeskobama.
Lijenica me je upozorila: nemam jo puno vremena da se odluim. Bila sam trudna
ve 6 tjedana. Ako elim pobaciti moram to uiniti u narednih 15 dana. Trebam napraviti
testove i pronai kliniku. Predloila je da popriam o tome s Bertrandom i s branim
savjetnikom. O tome treba uistinu popriati, staviti sve na vidjelo. Ako se podvrgnete
pobaaju protiv svoje volje, inzistirala je moja lijenica, nikada mu to neete oprostiti.
Ali ako ne pobacite, on vas je upozorio da je to za njega situacija koju ne moe tolerirati.
Zato je jako vano da vas dvoje o tome porazgovarate, i to brzo.
116

Imala je pravo. Ali bilo mi je teko ubrzavati stvari. Svaka minuta je bila 60 sekundi
vie za moje dijete. Dijete koje sam ve voljela. Bilo je malo vee od zrna graka, ali
voljela sam ga jednako koliko sam voljela Zo.
Odluila sam otii do Isabelle. ivjela je u malom dupleksu u ulici Tolbiac. Nije mi
se vraalo pravo kui iz ureda u kojem sam morala ekati povratak svog supruga. Nisam
bila za to sposobna. Nazvala sam Elsu, dadilju i zamolila je da uskoi. Isabelle mi
je napravila prepeenac sa sirom Crottin de Chavignol i ukusnom salatom. Mu joj je
bio na slubenom putu. O.K. duo, ree ona pazei da mi dim njezine cigarete ne ide u
lice, pokuaj zamisliti ivot bez Bertranda. Jesi li vizualizirala? Razvod, odvjetnici,
porod, to e to znaiti za Zo, kako e izgledati vai ivoti, dva doma, odvojene
egzistencije, Zo ide od jednog do drugog, vie niste prava obitelj, nema vie zajednikih
Boia niti praznika. .. osjea li se spremnom za to? Moe zamisliti takav ivot?
Netremice sam je gledala. Ne, to mi se inilo nezamislivim, nemoguim. Pa ipak, to
se ljudima svakodnevno dogaalo. Zo je praktiki bila jedina u razredu iji su roditelji
nakon 15 godina jo uvijek bili u braku. Rekla sam Isabelle da nemam vie snage o tome
razgovarati. Ponudila mi je okoladnu pjenicu, a zatim smo gledale na DVD-u
Gospoice iz Rocheforta. Kada sam se vratila kui, Bertrand je bio pod tuem, a Zo
je spavala. Legla sam u krevet dok je Bertrand bio u dnevnom boravku ispred
televizije. Kada je doao u krevet, ve sam duboko spavala.
Danas je bio dan za posjet Mam. Prvi put sam skoro nazvala i otkazala posjet. Bila
sam iscrpljena. eljela sam samo jednu stvar: ostati u krevetu i spavati cijelo jutro. Ali
znala sam da me eka, u svojoj najljepoj haljini boje lavande i ruiaste, da je
naminkala usta i namirisala se svojim Shalimarom. Nisam je mogla iznevjeriti. Stigla
sam u dom za umirovljenika malo nakon podneva i primijetila da je ispred doma
parkiran sivi mercedes moga svekra. To je bilo neuobiajeno.
Doao me je vidjeti. Obino ne bi posjeivao majku istog dana kada i ja. Podijelili
smo raspored. Laure i Ccile su dolazile za vikend, Colette ponedjeljkom poslijepodne,
douard utorkom i srijedom, a ja srijedom sa Zo i petkom poslijepodne. Svi smo
se strogo drali tog rasporeda.
Bio je tamo, sjedio uspravno sluajui majku. Upravo je ruala. Uvijek su i
posluivali smijeno rano. Odjednom me uhvatila tjeskoba poput kolarke koja je
napravila neku glupost. to je elio od mene? Zato me nije nazvao ako me elio vidjeti?
Zato sada?
Skrivajui ljutnju i zabrinutost iza toplog osmijeha, poljubila sam ih i sjela kraj
Mam primajui je za ruku kao uvijek. Potajno sam se nadala da e on otii, no on je
ostao sjediti gledajui nas ljubaznim izrazom lica. Bilo je vrlo neugodno. Kao da je
napadnuta moja intima, kao da su me pijunirali i sudili svakoj rijei koju sam rekla
Mam.
Nakon pola sata, ustao je pogledavajui na sat, a zatim mi se neobino osmjehnuo.
Moram s vama razgovarati Julia, molim vas, proaptao je da ga Mam ne moe
uti. Izgledao je napeto, micao nogama, a pogled mu je bio nestrpljiv. Poljubila sam
Mam i pola za njim prema autu. Pokazao mi je da uem. Sjeo je za volan izvukao
kljueve, ali nije upalio. Bila sam iznenaena nervoznim pokretima. Zavladala je teka
117

tiina. Spaavala sam se promatrajui dvorite i gledala ples bolniarki koje su gurale
nemone starce u kolicima.
Odluio je progovoriti.
Kako ste? upitao me i dalje namjetenim osmijehom.
Vrlo dobro. A vi?
Ja sam dobro. A isto tako i Colette.
Ponovo je nastala tiina.
Juer sam razgovarao sa Zo. Vi ste bili vani, rekao je ne pogledavi me.
Vidjela sam njegov profil, carski nos, aristokratsku bradu.
I onda? rekla sam oprezno.
Rekla mi je da istraujete...
Zaustavio se. ula sam metalni zvuk kljueva u njegovoj ruci.
U vezi sa stanom..., rekao je napokon se okrenuvi prema meni.
Da, sada znam i ime obitelji koje je tamo ivjela prije vae. Zo vam je vjerojatno
rekla.
Uzdahnuo je. Brada mu je bila na prstima, a koa se naborala na vratu.
Julia, upozorio sam vas, sjeate se?
Krv mi je poela bre tei u ilama.
Traili ste me da ne postavljam vie pitanja Mam, rekla sam hladnim glasom. I
to sam i napravila.
Zato onda nastavljate kopati po prolosti?
Bio je znojan i jedva je disao.
Sve je sada bilo jasno. Napokon sam saznala zato je sa mnom elio danas
razgovarati.
Pronala sam tko je stanovao u tom stanu, nastavila sam, to je sve. Imala sam
potrebu znati tko su ti ljudi. Ne znam nita drugo. Ne znam to vaa obitelj ima s tim...
Nita! prekinuo me gotovo viui. Mi nemamo nita s njihovim uhienjem.
Gledala sam ga u tiini. Drhtao je, ali nisam znala je li od ljutnje ili neeg drugog.
Nemamo nita s njihovim uhienjem, ponovio je inzistirajui. Odvedeni su za
vrijeme masovnog uhienja na Vl dHivu. Mi ih nismo prokazali niti ita slino
napravili. Razumijete?
Bila sam okirana.
douarde, nisam takvo neto nikada ni pomislila. Nikada!
Pokuavao se smiriti stavivi nervoznu ruku na elo.

118

Imate mnogo pitanja Julia. Pokazali ste se vrlo znatieljnom. Dopustite da vam
kaem kako se sve to dogodilo. Dobro me sluajte. Postojala je ta pazikua, gospoa
Royer. Ona je poznavala nau pazikuu iz ulice Turenne koja nije daleko od ulice
Saintonge. Gospoa Royer je jako voljela Mam jer je Mam uvijek bila vrlo ljubazna s
njom. Ona je upozorila moje roditelje na to da je stan prazan. Eto kako se to dogodilo. I
na taj nain smo se preselili! To je sve!
I dalje sam ga gledala. Nastavio je drhtati. Nikada ga nisam vidjela tako izgubljenog,
rasprenog. Srameljivo sam mu stavila ruku na rukav.
Jeste li sigurno dobro douarde?
Osjetila sam kako mu tijelo drhti pod mojim prstima. Moda je bio bolestan.
Da, dobro sam odgovorio je. Ali glas ga je izdavao. Nisam razumjela zato je tako
uznemiren i blijed.
Mam ne zna nita, nastavio je sputene glave. Nitko ne zna. Razumijete? Ona ne
smije znati. Ona nikada ne smije saznati.
Bila sam jako zaintrigirana.
Saznati to? upitala sam. O emu govorite douarde?
Julia, pogledao me u oi vi znate koja je to obitelj bila, znate njihovo ime.
Ne razumijem. Proaptala sam.
Nali ste njihovo prezime, da ili ne? rekao je otro da sam se trznula. Znate to se
dogodilo, zar ne?
Morala sam imati toliko zaprepaten izraz lica jer je uzdahnuo sakrivi lice rukama.
Ostala sam sjediti bez rijei. O emu je dovraga htio razgovarati? to se dogodilo i
kome?
Djevojica... rekao je napokon podigavi glavu. Govorio je tako tiho da sam ga
jedva ula. to znate o djevojici?
Molim? upitala sam skamenjena.
Neto u njegovim oima i glasu me sledilo od uasa.
Djevojica, ponovio je udnim glasom, se vratila. Nekoliko tjedana nakon naeg
preseljenja. Vratila se u ulicu Saintonge. Imao sam dvanaest godina. Nikada to neu
zaboraviti. Nikada neu zaboraviti Saru Starzynski.
S uasom sam ga promatrala kako se raspada. Suze su mu klizile niz obraze. Nisam
mogla govoriti. Mogla sam samo ekati i sluati. Arogantni svekar je nestao. Preda
mnom je bio netko drugi. Netko tko je godinama uvao tajnu. Punih 60 godina.

119

*
utovanje u podzemnoj eljeznici do ulice Saintonge bilo je kratko. Samo nekoliko
stanica i jedno presjedanje kod Bastille. Kada su krenuli ulicom Bretagne, Sara je
osjetila kako joj srce tue. Za nekoliko minuta bit e kod kue. Moda su se za njezine
odsutnosti njezini otac ili majka vratili ili ju je moda cijela obitelj ekala u njihovom
stanu da se vrati. Michel, mama, tata. Je li to bila luda misao? Je li poludjela? Nije li se
imala pravo nadati? Zar to nije bilo doputeno? Imala je samo deset godina i eljela
se nadati, vjerovati u to, vie nego ita, vie nego u ivot sam.

Izvukla je ruku od Julesa. eljela je bre hodati. Osjeala je kako nada raste sa
svakim korakom kao luda biljka koju se ne moe obuzdati. U njoj je jedan glas govorio:
Sara, ne nadaj se, ne vjeruj u to, pripremi se, zamisli da te nitko ne eka, zamisli da
mama i tata nisu tamo, da je stan sav pranjav i prljav i da Michel... Michel...
Stigli su do broja 26. Nita se nije promijenilo u ulici. Bila je to ista mirna mala i
uska ulica kakva je oduvijek bila. Kako je to mogue da se ivoti toliko promijene, budu
uniteni a da ulice i stanovi ostanu isti?
Jules je gurnuo velika vrata. Ni dvorite se nije promijenilo, bilo je i dalje zeleno, s
onim mirisom vlage, zatvorenog prostora, praine. Dok su prolazili dvoritem, gospoa
Royer je otvorila vrata i gurnula glavu van. Sara je pustila Julesovu ruku i potrala
stubitem. Brzo, morala je biti brza. Vratila se kui, nije smjela izgubiti ni minutu.
ula je kako pazikua pita upitnim izrazom lica: Traite nekoga? i ve je bila na
prvom katu i jedva dolazila do daha. Nastavila je hodati uvi Julesa kako govori:
Traimo obitelj Starzynski. Sara je ula smijeh gospoe Royer, neugodan, koji je
gotovo probadao: Odlazite gospodine! Briite! Ovdje ih neete pronai, to je sigurno!
Sara je zastala na drugom katu i bacila pogled na dvorite. Vidjela je gospou Royer
u jako istoj plavoj pregai: s malom Suzanne na ramenu. Otili... Zbrisali... to je ona
htjela? Otili kamo? Kada?
Nema vremena za gubljenje, nema vremena za tu vrstu razmiljanja, brinula se. Jo
se morala uspeti dva kata. Pazikuin glas ju je slijedio u stubite: Policajci su ih doli
uhapsiti gospodine. Uhitili su sve idove iz etvrti. Odveli su ih u velikom autobusu.
etvrt je puna ispranjenih stanova, sada, gospodine. Traite stan? Stan Starzynski je
naao kupca, ali mogla bih vam pomoi... ima jedan jako lijep stan na drugom katu.
Ako vas zanima, mogu vam ga pokazati!
Bez daha, djevojica se popela na etvrti kat. Nije mogla doi do daha. Naslonila se
na zid. Boljela ju je lijeva strana tijela.
Pokucala je na vrata stana kratkim, brzim i suhim udarcima dlana. Nije bilo
odgovora. Ponovo je pokucala jae udarajui akama. Zaula je korake iza vrata.
Otvorili su.
Pojavio se djeak od 12 ili 13 godina.
Da?
120

Tko je on bio? to je radio u njezinom domu?


Traim mog brata, mucala je. Tko ste vi? Gdje je Michel?
Vaeg brata? polako je rekao djeak. Ovdje nema Michela.
Gurnula ga je grubo da ue jedva primjeujui nepoznate slike koje su ukraavale
zidove ulaza, novu policu, neobian crveno-zeleni sag. Djeak je u oku poeo vikati, ali
ona se nije zaustavila. Trala je dugim dobro poznatim hodnikom, skrenula lijevo u
svoju sobu. Nije primijetila nove tapete, novi krevet, knjige, sve one stvari koje joj nisu
pripadale. Djeak je pozvao oca i koraci su se zauli u sobi do. Sara je brzo izvadila
klju i pritiskom ruke otkrila skrivenu bravu. ula je glasove, tihe i zabrinute kako se
pribliavaju. Julesov i Genevivin glas i jo jedan nepoznat glas. Brzo, morala je brzo
djelovati. Ponavljala je bratovo ime. Michel, Michel, Michel, to sam ja, Sirka... prsti su
joj toliko drhtali da joj je skoro ispao klju.
Djeak je dotrao. Bio je zadihan.
to radite? to radite u mojoj sobi?
Nije obraala pozornost na njega, zgrabila je klju, ugurala ga u kljuanicu. Bila je
previe nervozna, nestrpljiva. Trebalo je vremena. Napokon je brava kljocnula. I vrata
tajnog ormara su se otvorila. Smrad raspadanja ju je udario kao aka. Udaljila se.
Djeak se povukao preplaen. Sara je pala na koljena. Veliki prosijedi ovjek se pojavio
u sobi zajedno sa Julesom i Genevive. Sara nije bila u stanju rei nijednu rije. Samo je
drhtala, ruku na oima i nosu da bi prekrila smrad. Jules se pribliio. Stavio joj je ruku
na rame i bacio pogled u ormar. A zatim ju je uzeo u naruje i pokuao udaljiti. aptao
joj je u uho: Doi Sara, doi sa mnom... borila se svom snagom, rukama i nogama,
grebajui, udarajui nogama i uspjela doi do vrata ormara. Na dnu skrovita, vidjela je
malo sklupano i nepomino tijelo a zatim drago, poplavjelo, neprepoznatljivo lice.
Sruila se viui. Zvala je oajno urliui svoju majku, oca, Michela.

121

*
douard Tzac tako je snano primio volan da su mu zglobovi postali bijeli. Gledala
sam u njegove ruke kao hipnotizirana. Jo uvijek je ujem kako urla, proaptao je.
Nikada to neu moi zaboraviti. Nikada.

Ono to sam upravo saznala, dotuklo me je. Sara Starzynski je pobjegla iz logora
Beaune-la-Rolande. Vratila se u ulicu Saintonge. I tamo je otkrila neto strano.
Nisam bila u stanju rei ni rije. Zadovoljila sam se s time da gledam u svekra koji je
nastavio govoriti istim napetim i slomljenim glasom.
Postojao je grozan trenutak kada se moj otac nagnuo u ormar da pogleda. Pokuao
sam i ja vidjeti, ali me odgurnuo. Nisam razumio to se dogaa. Taj smrad... smrad
raspadanja. Zatim je moj otac polako izvadio tijelo malog djeaka. Nije mogao imati
vie od tri ili etiri godine. Nikada u ivotu nisam vidio le. Bila je to slika koja me
razdirala. Djeak je imao plavu kovravu kosu. Tijelo mu je bilo ukoeno, sklupano.
Lice mu je bilo u rukama, bio je uasne zelenkaste boje.
Rijei su se guile u njegovu grlu i morao je stati. Mislila sam da e povratiti. Stavila
sam mu dlan na ruku nadajui se da u mu prenijeti svoju suut i toplinu. Situacija je bila
nadrealna. Ja sam tjeila mog svekra, tog ponosnog i oholog ovjeka, koji se kupao u
suzama i koji je bio jedan drhtavi i pogoeni starac. Spretno je obrisao suze i nastavio.
Bili smo uasnuti. Djevojica se onesvijestila. Doslovno se sruila na pod. Moj otac
ju je uzeo i stavio na krevet. Kada je dola k sebi vidjevi ga, ponovo se povukla i
zaurlala. Poeo sam shvaati sluajui ono to je govorio moj otac i par koji je pratio
djevojicu. Mrtvi djeak je bio njezin brat. Na novi stan bio je njihov dom. Djeai je
bio skriven u ormaru 16. srpnja na dan masovnog uhienja. Djevojica je mislila kako e
se brzo vratiti da ga spasi, ali je odvedena u logor izvan Pariza.
Ponovo je zastao, a stanka mi se inila beskonanom.
I onda? to se dogodilo? rekla sam napokon progovorivi.
Par je ivio u Orlansu. Djevojica je pobjegla iz logora koji se nalazio u blizini i
naletjela je na njih. Odluili su joj pomoi, dovesti je kui u Pariz. Moj otac im je
objasnio da smo se preselili krajem srpnja. Nije znao da je ormar skriven u zidu moje
sobe. Nitko nije znao. Primijetio sam neugodan miris, ali moj otac je mislio da je to bio
problem s instalacijama (cijevima) i ekali smo posjet vodoinstalatera ba taj tjedan.
to je va otac napravio s djeakom?
Ne znam. Sjeam se da je elio sve rijeiti. Bio je vrlo okiran i nesretan. Mislim da
je par ponio tijelo djeaka. Ali nisam siguran. Ne sjeam se vie.
A potom? pitala sam u jednom dahu.
A potom? A potom!. Gorko se osmjehnuo. Julia, moete li zamisliti u kakvom
smo stanju bili kada je djevojica otila? Gledala nas je na takav nain. Mrzila nas je.
Proklinjala nas je. Za nju, mi smo bili odgovorni za smrt njezinog brata. Bili smo
122

kriminalci. Najgore vrste. Uselili smo se u njezin dom. Pustili njezinog brata da umre.
Njezine oi... toliko mrnje, toliko patnje, toliko oaja je bilo u njezinim oima! Pogled
ene na licu djevojice od deset godina!
I ja sam vidjela te oi. Najeila sam se.
douard je uzdahnuo i protrljao lice dlanovima.
Nakon njihova odlaska, moj otac je sjeo sputene glave. Plakao je. Dugo. Nikada ga
nisam vidio da plae. To je bilo prvi i posljednji put. Moj otac je bio tip snanog i
vrstog ovjeka. Uvijek su mi govorili da Tzac nikada ne plae, nikada ne pokazuje
osjeaje. Bila je to strana slika. Rekao je da se neto udovino dogodilo. Neto ega
emo se obojica sjeati cijeli na ivot. A zatim mi je poeo objanjavati stvari o kojima
mi nije nikada govorio. Rekao je da sam dovoljno odrastao da razumijem. Nije pitao
gospou Royer tko je ovdje ivio prije nas jer je to ve znao. Znao je da je to bila obitelj
idova, koja je uhiena za vrijeme masovnog uhienja. Ali je zatvorio oi kao mnogi
Pariani tijekom strane 1942. godine. Zatvorio je oi i na dan uhienja kada je vidio sve
te ljude koje su naguravali u autobuse da bi ih odveli tko zna kamo. Nije se trudio saznati
zato je stan prazan i kamo su otili prethodni stanari. Ponio se kao i mnoge druge
parike obitelji, nestrpljiv da pronae to vei i kvalitetniji stan. Da, zatvorio je oi.
I dogodilo se ono to se dogodilo. Djevojica se vratila, a djeak je mrtav. Bio je ve
mrtav kada smo se uselili. Moj otac je rekao da ne moemo nikada zaboraviti. Nikada. I
imao je pravo Julia. To je ovdje, u nama. U meni. Nakon 60 godina.
Zaustavio se i pustio da mu brada padne na prsa. Pokuavala sam zamisliti kako mu
je bilo nositi tu tajnu toliko dugo.
A Mam? upitala sam odluna da saznam cijelu priu.
Polako je dignuo glavu.
Mam taj dan nije bila kod kue. Moj otac nije elio da ona sazna to se dogodilo.
Bio je izmuen krivnjom, mislio je da je sve njegova krivnja to, naravno, nije bila. Nije
mogao podnijeti pomisao da ona sazna. Bojao se da e ga osuditi. Ona ne smije nikada
saznati, rekao mi je. Izgledao je stvarno oajno, tako tuno. Obeao sam mu da u uvati
njegovu tajnu.
I ona jo uvijek to ne zna? proaptala sam.
Duboko je uzdahnuo.
Ne zna, Julia. Zna za masovno uhienje. Sve se to odigralo pred naim oima. Kada
se te veeri vratila, moj otac i ja smo bili drugaiji, udni. Osjetila je da se neto
dogodilo. Te noi, i mnoge druge noi, vidio sam slike mrtvog djeaka. Imao sam none
more. To je trajalo do moje 20. godine. Bilo mi je olakanje odseliti iz tog stana.
Vjerujem da je moja majka u dubini znala. Mislim da je shvatila da je moj otac pogoen,
ono to je osjeao. Moda joj je na kraju sve rekao, jer je to preteko za jednog ovjeka
da nosi u sebi. Ali nije nikada o tome govorila.
A Bertrand? A djevojke? Colette?
Oni nita ne znaju.
Kako to? upitala sam.
123

Primio me za ruku. Ruka mu je bila ledena. Osjetila sam hladnou leda kako mi se
uvlai pod kou.
Obeao sam mome ocu, na njegovoj smrtnoj postelji, da nita neu rei svojoj eni i
djeci. Krivnja ga nije prestajala muiti cijelog njegovog ivota. Nije se mogao nikome
otvoriti. Nikada o tome nije govorio. Potovao sam njegovu utnju. Razumijete?
Naravno.
Odjednom sam ga prekinula.
douarde, to se dogodilo sa Sarom?
Od 1942. do svoje smrti moj otac nije nikada vie izgovorio njezino ime. Sara je
bila dio tajne. Tajne o kojoj nikada nije prestao misliti. Mislim da nije pretpostavljao da
ja mislim do te mjere o njoj. I koliko sam patio zbog njegove utnje. Ja sam apsolutno
elio znati kako je ona, gdje je, to joj se dogodilo. Ali svaki put kada bih ga pokuao
upitati, uutkao me. Nisam podnosio ideju da se on o tome vie ne brine, da je okrenuo
novu stranicu u ivotu, da ona za njega nita ne znai. Bilo bi se reklo da je odluio
pokopati prolost.
Vi ste mu to eljeli.
Da, rekao je kimnuvi glavom, jesam. To je zauvijek zatamnilo divljenje koje
sam za njega osjeao. Ali nisam mu to mogao rei. Nikada to nisam uinio.
Ostali smo na trenutak u tiini. Bolniarke su se zasigurno pitale to gospodin Tzac
radi tako dugo sa snahom u autu.
douarde, zar ne biste voljeli znati to se dogodilo sa Sarom Starzynski?
Nasmijao se prvi put od poetka naeg razgovora.
Ali ne znam gdje bih poeo. Rekao je.
Sada sam se ja osmjehnula.
To je moj posao. Znam kako i gdje poeti.
U lice mu se vratila boja. Oi su mu zasvijetlile novim sjajem.
Julia, jo samo jedna stvar. Kada je moj otac umro, prije gotovo 30 godina, njegov
mi je biljenik povjerio tajne dokumente koji su bili uvani u kovegu.
Jeste li ih proitali? upitala sam. Bilo mi se ubrzalo.
Spustio je pogled.
Kratko sam ih preletio tik nakon oeve smrti.
I? rekla sam bez daha.
Ticali su se duana, papirologija oko slika, namjetaja i srebrnine.
I to je bilo sve?
Moja zabluda ga je nasmijala.
Vjerujem da jest.
124

Odnosno?
Nisam ih vie nikada pogledao. Bio sam jako brz, bio sam ljut jer nije bilo niega
to se ticalo Sare. Zbog toga sam bio jo ljui na njega.
Ugrizla sam se za usnicu.
elite rei da ste vjerovali da nema niega, ali da niste sigurni?
Da tako je. Nikada nisam poslije pokuao provjeriti.
Zato?
Ugrizao se za usnu.
Jer sam se bojao da u morati utvrditi da nema uistinu niega.
I da ete jo vie zamjerati ocu.
Da. Priznao je.
Znai niste uope sigurni u vezi s tim dokumentima. Nakon 30 godina?
Da, rekao je.
Pogledi su nam se sreli. Doli smo na istu ideju.
Upalio je automobil i krenuo punom brzinom u smjeru banke. Nisam ga nikada
vidjela da tako brzo vozi. Drugi vozai bijesno su psovali pokazujui akama. Pjeaci su
se odmicali preplaeni. Vie nismo razgovarali, ali ta je tiina bila topla i zadivljujua.
Dijelili smo taj trenutak. Prvi put da smo neto podijelili. Gledali smo se neprestance
osmjehujui se.
Dok smo nali parkirno mjesto na aveniji Bosquet i otrali do banke. Vrata su bila
zatvorena. Bilo je vrijeme stanke za ruak to je bio jo jedan francuski obiaj koji je
dovodio do ludila, a osobito danas. Plakala sam od muke.
douard me poljubio u oba obraza i odveo me dalje.
Vratite se Julia. Ja u se vratiti za dva sata kada otvore. Nazvat u vas ako neto
pronaem.
Spustila sam se avenijom prema izlazu 92 koji me vodio ravno prema uredu, na
desnoj obali.
Dok se autobus udaljavao, okrenula sam se da vidim douarda. ekao je ispred
banke uspravne i usamljene figure u svom tamnozelenom ogrtau.
Pitala sam se kako e podnijeti ako ne bude niega u kovegu u vezi sa Sarom osim
hrpe starih papira koji se odnose na slike i porculan. Moje je srce bilo s njim.

125

igurni ste u ono to radite gospoice Jarmond? upitala me lijenica pogledavi me


kroz svoje polunaoale?

Ne, potpuno iskreno sam joj odgovorila. Ali za sada moram obaviti te pretrage.
Proitala je moj zdravstveni karton.
Jako mi je drago to vam mogu napraviti te pretrage ali nisam sigurna da vam je
odluka koju ste donijeli sasvim ugodna.
Ponovo sam pomislila na juer naveer. Bertrand se pokazao osobito njenim i
paljivim. Drao me u naruju cijelu no ponavljajui mi bez prestanka da me voli, da
me treba, ali da ne moe zamisliti mogunost da ima dijete tako kasno u ivotu. Mislio je
kako emo s godinama imate vie vremena jedno za drugo, da emo moi ee putovati
kako Zo bude sve samostalnija. Vidio je pedesetu kao drugi medeni mjesec.
Sluala sam ga plaui u tami. Pronalazila sam ironiju u tome to sam ula. Izgovorio
je sve ono to sam oduvijek eljela uti. Sve je bilo tu, njenost, angaman,
velikodunost. Ali trik je bio u tome da sam bila trudna, s djetetom koje nije elio. Moja
posljednja prilika da budem majka. Bez prestanka sam mislila na Charleine rijei: To je
i tvoje dijete.
Godinama sam eljela dati Bertrandu drugo dijete. Da bih pokazala da sam za to
sposobna. Da bih sliila ideji savrene ene prema mjerilima obitelji Tzac. Danas,
shvaam da sam to dijete htjela samo za mene. Moje dijete. Moje posljednje dijete.
Htjela sam osjetiti njegov teret u svojoj utrobi. I mlijeni miris njegove koe. Moja beba.
Da, Bertrand je bio otac ali to je bilo moje dijete. Moja krv. Moje meso. Toliko sam
snano eljela njegovo roenje, osjetiti glavu bebe kako gura u moje tijelo da bi dolo na
svijet, taj trenutak istinit, ist i bolan porod. eljela sam to vie od svega, te suze, tu
patnju. Nisam eljela patiti i plakati nad mojom praznom i krvavom utrobom.
Izila sam iz ordinacije da bih se pridruila Hervu i Christopheu u kafiu Flore na
bulevaru Saint-Germain. Nisam im imala namjeru nita otkriti, ali su izgledali toliko
zabrinuto kada su vidjeli moje lice da sam im sve ispriala. Kao i obino nisu se slagali u
miljenjima. Herv je smatrao da trebam pobaciti da bih spasila svoj brak, a Christophe
je inzistirao na injenici da je dijete najvanije i ako ga ne sauvam, aliti u cijeli ivot.
Rasprava se toliko rasplamsala da su zaboravili da sam i ja tamo. Bilo je to
nepodnoljivo. Udarila sam akom po stolu tako jako da su se ae zatresle. Iznenaeno
su me pogledali. To nije bilo u mom stilu. Zamolila sam da me ispriaju izgovarajui se
da sam preumorna da bih dalje raspravljala o toj temi i ostavila sam ih. Izgledali su
iznenaeno i zabrinuto. Nije strano, mislila sam, objasnit u svoje ponaanje drugi put.
Oni su bili moji najstariji prijatelji. Razumjet e.
Vratila sam se kui kroz Luksemburki park. Nisam ula novosti od douarda od
juer. Je li to znailo da nje nita pronaao u kovegu svoga oca? Ako je to bio sluaj,

126

mogla sam zamisliti njegov bijes i gorinu. I osjeaj prevarenosti. Osjeala sam se
krivom. Kao da sam mu namjerno zarila no u srce.
Polako sam se etala du rascvjetale stazice izbjegavajui trkae, kolica, vrtlare,
starije osobe, turiste, zaljubljene, vjebae Taiija, boare, tinejdere, itae, one koji su
se sunali. Uobiajena populacija parka. I svu tu djecu koja su me podsjeala na
maleno bie koje sam nosila u sebi.
Malo zatim, prije posjeta lijeniku, razgovarala sam s Isabelle. Ona mi je kao i uvijek
pruala sigurnu podrku. Inzistirala je na injenici da sam imala pravo na izbor usprkos
svim psihiima i prijateljima zemlje iz kojeg god kuta pogledali situaciju i koje
god miljenje razmatrali. Bio je to moj izbor i to je to, i to je upravo bilo ono najbolnije.
Znala sam jednu stvar: Zo moram ostaviti postrani od toga svega, pod svaku cijenu.
Ona e uskoro otii na praznike i provest e dio ljeta sa Charleinom djecom, Cooperom i
Alexom na Long Islandu, a zatim kod mojih roditelja u Nahantu. To mi je olakalo.
Pobaaj e se dogoditi u njezinoj odsutnosti. Ako se napokon odluim za to rjeenje.
Kada sam se vratila, pronala sam veliku be kuvertu na mom stolu. Zo je bila na
telefonu s prijateljicom, povikala mi je iz sobe da je to pazikua za mene donijela.
Bez adrese, samo moji inicijali nakrabani plavom tintom. Otvorila sam i izvukla iz
nje crvenu izblijedjelu koulju. Ime koje je na njoj pisalo, doslovno mi je skoilo u lice:
SARA. Znala sam o emu je rije. Hvala douarde, mislila sam estoko, hvala, hvala,
hvala.

127

dokumentu se nalazilo 12 pisama, datiranih od rujna 1942. do travnja 1952.


napisanih na finom plavom papiru. Lijepim okruglim rukopisom. Pomnjivo sam ih
itala. Stizala su od izvjesnog Julesa Dufaurea koji je ivio blizu Orlansa. Svako od tih
kratkih pisama govorilo je o Sari. Njezinom napretku. koli. Zdravlju. U jasnim i
kratkim reenicama: Sara je dobro. Ove godine poela je uiti latinski. Prolog
proljea imala je ospice.
Sara je posjetila Bretagnu ovog ljeta s mojim unucima i posjetila je planinu Saint
Michel.
Pretpostavljam da je Jules Dufaure bio star ovjek koji je sakrio Saru kada je
pobjegla iz logora Beaune i odveo je u Pariz, onog dana kada je otkrila mrtvog brata u
ormaru. Ali zato je Jules Dufaure prenosio vijesti o Sari Andru Tzacu? I s toliko
detalja? Je li Andr bio taj koji je to traio?
Ubrzo sam pronala rjeenje. Dokument iz banke. Svaki mjesec, Andr Tzac slao je
novac Dufaureovima za Saru. Velikodunu svotu. I tako deset godina.
Deset godina, douardov otac je na takav nain pomagao Saru. Pomislila sam na
olakanje koje je douard zasigurno osjetio kada je pronaao ove dokumente u kovegu.
Zamiljala sam ga dok je itao ova ista pisma i otkrivao ono to sam i ja upravo
otkrila. Toliko dugo ekano iskupljenje napokon je stiglo.
Primijetila sam da pisma nisu slana iz ulice Saintonge nego s adrese Androvog
starog duana u ulici Turenne. Pitala sam se zato. Nesumnjivo zbog Mam. Andre nije
elio da ona zna ita o tome. Kao to nije elio da Sara sazna da joj je svaki mjesec
slao novac. To je i potvrdio Jules u jednom od svojih pisama: Kao to ste traili, Sara
ne zna za postojanje vaih darova.
Na leima koulje, vidjela sam omotnicu koja je sadravala fotografije. Ponovo sam
pronala plavu kosu i bademaste oi. Mnogo se promijenila od fotografije u kolskom
razredu iz 1942. Lice je izraavalo opipljivu tugu. Radost je napustila to lice. Nije vie
bila djevojica nego visoka i mrava ena od skoro 18 godina. Usne se osmjehuju, ali oi
su tune. Dvoje mladih ljudi njezinih godina s njom su na plai. Okrenula sam
fotografiju. Lijep Julesov rukopis: 1950. Trouville. Sara s Gaspardom i Nicolasom
Dufaureom.
Mislila sam na sve ono to je Sara podnijela. Vl dHiv, Beaune-la-Rolande,
gubitak roditelja, smrt brata. Mnogo vie nego to dijete moe. Toliko sam bila unesena
u Sarinu priu da nisam osjetila Zoinu ruku na ramenu:
Mama tko je ta djevojka?
Brzo sam sakrila fotografije s omotnicom rekavi neto bez veze u vezi s novim
brojem asopisa.
Dakle tko je to?
128

Nitko koga poznaje duo, rekla sam kao da mi se uri pretvarajui se da slaem
svoj stol.
Uzdahnula je, a onda mi rekla zrelim i hladnim glasom:
U ovom trenutku si mi udna mama. Misli da nita ne vidim. A ja vidim sve.
Okrenula mi je lea i otila. Krivnja me obuzela. Odluila sam otii u njezinu sobu.
Ima pravo Zo, udna sam u ovom trenu. ao mi je. Nisi to zasluila.
Sjela sam na njezin krevet. Nisam je mogla pogledati ravno u njezine smirene i
mudre oi.
Mama zato mi jednostavno ne kae to se dogaa? Reci mi to nije u redu.
Osjetila sam sve jau glavobolju.
Misli da neu razumjeti jer imam samo jedanaest godina, zar ne?
Kimnula sam glavom.
Znai ne vjeruje mi? rekla je slegnuvi ramenima.
Jasno da ti vjerujem, ali ima stvari koje ti ne mogu rei jer su previe tune i teke.
Ne elim da ti zbog njih pati kao to ja patim.
Njeno me pogladila po obrazu. Oi su joj sjajile.
Ne elim da mi bude teko. Ima pravo. Nemoj mi nita rei. Bojim se da neu vie
moi zaspati. Ali obeaj da e poslije biti bolje.
Zagrlila sam je snano. Moja lijepa i hrabra ki. Moje lijepo dijete. Bila sam tako
sretna to je imam. Tako sretna. Usprkos poecima glavobolje, dijete se vratilo u moje
misli. Zoin brat ili sestra. Nije nita znala. Nije imala pojma o onome to sam prolazila.
Ugrizla sam se za usne da bih sprijeila suze da teku. Za trenutak, njeno me odgurnula i
podigla pogled prema meni.
Reci mi tko je ta djevojka. Ona se crno-bijelih fotografija koje si mi pokuala
sakriti.
U redu, rekla sam. Ali to je tajna koju ne smije nikome rei. Obeaje?
Obeajem. Obeaj, kunem se!
Sjea se da sam ti rekla da sam pronala tko je ivio u stanu u ulici Saintonge prije
nego to se Mam u njega uselila?
Govorila si o poljskoj obitelji i djevojici moje dobi.
Njezino ime je Sara Starzynski. To je ona na fotografijama.
Zo je skupila oi.
Ali zato je to tajna? Ne razumijem.
To je obiteljska tajna. Neto tuno se dogodilo. Tvoj djed o tome ne eli govoriti, a
tvoj otac ne zna nita o tome.
Neto tuno se dogodilo Sari? oprezno je upitala.
129

Da, njeno sam odgovorila. Neto jako tuno.


Hoe je pokuati pronai? upitala je uznemirena tonom moga glasa.
Da.
Zato?
elim joj rei da naa obitelj nije onakva kakvom je ona smatra. elim joj objasniti
to se dogodilo. Mislim da ne zna to je tvoj pradjed deset godina inio da joj pomogne.
A to je inio?
Slao joj je novac svaki mjesec. Ali nije htio da ona zna da joj to on alje.
Zo nije nita rekla na trenutak.
Kako e je pronai?
Uzdahnula sam.
Ne znam duo. Ali nadam se da u uspjeti. Izgubio joj se trag nakon 1952. Vie
nema pisama ni fotografija nakon te godine. Niti adrese.
Zo mi je sjela na koljena i naslonila se na mene. Udahnula sam tako poznati miris
Zo, njezine guste i sjajne kose, koji me je podsjeao na vrijeme kada je bila beba i kada
sam joj dlanom ruke gladila tek poneku neposlunu kovru.
Mislila sam na Saru Starzynski koja je bila njenih godina kada se uas dogodio u
njezinom ivotu. Zatvorila sam oi. Ali slika je i dalje bila tu. Policajci odvajaju djecu od
majki u logoru Beaune-la-Rolande. Nisam uspijevala istjerati tu sliku iz glave.
Stisnula sam Zo uz sebe toliko snano da je ostala bez daha.

130

*
atumi se katkad znaju neobino poklopiti. Gotovo ironino. Utorak, 16. srpnja,
1942. dan sjeanja na masovno uhienje na stadionu Vl dHiv. Datum kada sam
trebala pobaciti. To se trebalo dogoditi u jednoj klinici koju nisam poznavala, u
17. arondismanu blizu doma u kojem je bila smjetena Mam. Traila sam drugi datum 16. srpnja bio je preoptereen znaenjima za mene - ali to nije bilo mogue.

Zoina kolska godina upravo je zavravala i uskoro je putovala na Long Island sa


svojom kumom Alison, jednom od mojih starih prijateljica iz Bostona, koja je esto
putovala izmeu Manhattana i Pariza. Trebala sam joj se pridruiti 27-og istog mjeseca.
Bertrand je uzimao godinji tek u kolovozu. Obino smo provodili petnaestak dana u
Bourgognei u kui obitelji Tzac. Nikada mi se tamo nije svialo. Bertrandovi roditelji
nisu razumjeli to znai rije oputanje. Obroci su bili u odreeno vrijeme,
konverzacije su bile zatupljujue banalne, htjeli su vidjeti svoju djecu, ali ne ih i uti.
Nisam shvaala zato je Bertrand toliko drao do toga da doe u tu kuu kada smo svi
troje mogli otii negdje drugdje na praznike. Sreom, Zo se dobro slagala sa sinovima
Laure i Ccile, a Bertrand je igrao jedan teniski me za drugim s njihovim muevima. Ja
sam se osjeala umorno kao i uvijek. Laure i Ccile su mi s vremenom bile sve dalje.
Pozivale su svoje razvedene prijateljice i savjesno se satima sunale kraj bazena. I nakon
25 godina u Francuskoj nisam se na to navikla. Nikada se nisam sunala i osjeala sam
da mi se smiju iza lea, da me tretiraju kao ameriku istunku. Radije sam dane
provodila hodajui umom sa Zo, ili u dugim i iscrpljujuim izletima na biciklu dok
nisam poznavala sve puteve napamet ili plivala savrenim delfinom dok su druge ene
puile u uskim majicama Eres i nisu se ni pribliivale vodi.
Ljubomorne su na tebe jer savreno izgleda u bikiniju, rekao mi je Christophe
svaki put kada sam se alila na teret tih ljeta. Razgovarale bi s tobom da si puna pjegica
i celulita! Umirala sam od smijeha iako mu nisam do kraja vjerovala. Pa ipak, voljela
sam ljepotu tog mjesta, mirnu staru kuu u kojoj je uvijek bilo svjee ak i za vrijeme
najtoplijih ljeta veliki vrt prepun stoljetnih hrastova s pogledom na zavojiti tok
Yonne. Voljela sam i oblinju umu u kojoj smo Zo i ja etale satima i dok je jo
bila dijete, ptiji pjev, udni oblici grana, su je oduevljavali.
Stan u ulici Saintonge morao je biti spreman za poetak rujna prema tome kako su
govorili Bertrand i Antoine. Bertrand i njegova ekipa napravili su dobar posao. Ali nisam
se pomiljala da tamo ivim znajui to se tamo dogodilo. Jedan zid su sruili, ali to za
mene ne brie sjeanje na skriveni ormar. Ormar u kojem je mali Michel ekao svoju
sestru da se vrati. Uzalud.
Ta me pria neumorno proganjala. Morala sam priznati da mi se nije urilo da se
preselim u taj stan. Sumnjala sam da u u njemu provoditi svoje noi. Bojala sam se da
u se bez prestanka u mislima sjeati tih zidova, i da neu znati prestati.
Ne moi o tome razgovarati s Bertrandom, bilo je vrlo teko. Voljela bih uti
njegovo miljenje i jednostavan pristup stvarima da mi kae da unato tom uasu
moemo ovdje ivjeti. Ali bilo je nemogue s njim razgovarati. Obeala sam njegovom
131

ocu. Pitala sam se ipak to bi Bertrand mislio o cijeloj toj prii. A njegove sestre?
Pokuavala sam zamisliti njegovu reakciju. I reakciju Mam... nisam uspijevala.
Francuzi su bili zatvoreni kao koljke. Nije se smjelo nita pokazati. Nita otkriti. Sve je
trebalo ostati uglaeno i zapakirano. To je bilo tako. Uvijek je bilo tako. A meni je bilo
jako komplicirano tako ivjeti.
Kada je Zo otila za Ameriku, kua je ostala prazna. Provodila sam vrijeme u uredu
radei na novom lanku koji je govorio o mladim francuskim piscima i parikoj
knjievnoj sceni. Zanimljivo, ali zahtjevno. Uveer mi je bilo sve tee otii iz ureda,
odbojno da se naem sama u tihom stanu. Stalno sam se vraala duim putem koristei
ono to je Zo nazivala mamine duge kratice, davei se u gorljivoj ljepoti Pariza u
zalaz sunca. U metropoli se poelo osjeati da su ljudi polako krenuli na godinje
odmore, a pogotovo nakon 14. 7. i to je bio pravi uitak. Na trgovinama su spustili
eljezne rolete i zakaili natpise Zatvoreno zbog praznika otvaramo 1. 9.. to je bilo
vrijeme kada je dugo trebalo traiti otvorenu ljekarnu, trgovinu, praonicu, pekaru.
Pariani su otili drugamo slaviti ljeto preputajui svoj grad neumornim turistima. A
kada bih se vratila kui tih blagih ljetnih noi, prolazei ravno od Elizejskih poljana do
Montparnassea, govorila sam si da mi ovaj Pariz bez Pariana napokon pripada.
Da, voljela sam Pariz, oduvijek sam ga voljela, ali sada kada sam prolazila Mostom
Alexandrea III. u suton, gledajui u kupolu Invalida, koja je sjajila kao prevelika igraka,
Amerika mi je tako strano nedostajala da mi je ta bol prila utrobu. Nedostajala mi je
moja zemlja, ono to je nekada bilo moja zemlja, iako sam provela vie od polovice
ivota u Francuskoj. Toliko stvari mi je nedostajalo jednostavnost, sloboda, prostor,
prirodnost, jezik, lakoa da se svima obraam sa ti. Nikada nisam savladala razliku
izmeu ti i vi i to me je i dalje dekoncentriralo. Morala sam priznati da su mi nedostajali
moji roditelji i sestra, Amerika mi je nedostajala. Kao nikada.
Dok sam se pribliavala etvrti u kojoj smo stanovali, oznaen strogim tornjem
Montparnasse (kojeg su Pariani oboavali mrziti i kojeg sam voljela jer mi je
omoguavao da pronaem put gdje god da sam se nala u Parizu), esto sam se pitala
kako je Pariz izgledao pod Okupacijom. Sarin Pariz. Zelenosive uniforme i okrugle
kacige. Policijski sat i osobne iskaznice. Obavijesti na njemakom pisane goticom.
Divovski kukasti krievi na plemenitim kamenim kuama.
I djeca koja nose ute zvijezde.

132

*
linika je bila vrlo ik i fina, bolniarke koje su se osmjehivale od uha do uha,
preuslune recepcionarke i brino ureeni cvjetni aranmani. Pobaaj se morao
dogoditi sutradan ujutro, u sedam sati. Traili su me da se doem veer prije petnaestog.
Bertrand je bio u Bruxellesu da bi finalizirao neki ugovor. Nisam inzistirala da ide sa
mnom. Ne jedan nain sam se osjeala bolje bez njega. Bilo mi je lake smjestiti se sama
u sobu njene boje marelice. U nekom drugom trenutku bih si zasigurno postavila
pitanje zato mi je prisutnost moga mua bila tako sporedna. Bila bih iznenaena. Nije li
on bio, nakon svega, dio moga ivota, svakodnevna prisutnost? Bila sam sama u toj
klinici i trebala sam proi kroz najgoru krizu u svom ivotu pa ipak laknulo mi je to je
odsutan.

Sve sam radila mehanikim pokretima: sloila odjeu, sloila etkicu za zube na
policu iznad slavine, gledala kroz prozor burujske fasade te mirne ulice. Unutranji glas
mi je cijeli dan neto aptao to sam pokuala ignorirati cijeli dan. to sam ovdje radila?
Jesam li luda to u proi kroz sve to? Nikome se nisam povjerila. Nikome osim
Bertranda. Nisam htjela misliti na njegov zaneseni osmijeh kada sam mu najavila da
prihvaam pobaciti i taj nain na koji me uzeo u naruje i ljubio me u vrh glave
nezadrivom estinom.
Sjela sam na krevet i izvadila iz torbe dokument SARA. Sara je jedina osoba na koju
sam sada mogla misliti. Pronai je za mene je bila sveta misija, to je bio jedini nain da
hodam dignute glave, da rasprim tugu u koju je bio uronjen moj ivot. Pronai ju, da, ali
kako? U godinjaku nisam pronala ni Saru Starzynski ni Saru Dufaure. Bilo bi to
prelako. Adresa s koje je Jules slao pisma, vie nije postojala. Zato sam odluila
otputovati u potrazi za sinovima ili unucima, djeacima s fotografije iz
Trouvillea: Gaspard i Nicolas Dufaure koji bi sada trebali imati negdje izmeu 60 i 70
godina.
Na nesreu Dufaure je bilo esto prezime. Samo u okolici Orlansa bilo ih je na
stotine. A trebalo ih je nazivati jednog po jednog! Posvetila sam se tom zadatku proli
tjedan, pretraivala Internet, kopala po godinjacima, hvatala niti, ali zavravala s
varljivim rezultatima.
No jutros sam razgovarala s izvjesnom Nathalie Dufaure iji je broj bio u parikom
imeniku. Mlad i veseo glas mi se javio. Ponovila sam svoju priu po ne znam koji put:
Zovem se Julia Jarmond, novinarka sam i traim Saru Dufaure roenu 1932.
Jedina imena koja sam uspjela pronai jesu Gaspard i Nicolas Dufaure.. Prekinula me:
da, Gaspard Dufaure je bio njezin djed. ivio je u Ascheres-le-Marcheu vrlo blizu
Orlansa. Bio je na crvenoj listi. Pitala sam ju je li joj ime Sara Dufaure neto govori.
Djevojka se poela smijati. Bio je to pravi smijeh. Rekla mi je da je roena 1982. i da
nije znala mnogo o djetinjstvu svoga djeda i da nije ula za Saru. U svakom sluaju njoj
to nije nita govorilo. Predloila je da nazove svoga djeda ako elim, upozorivi me da je
on stari medvjed koji ne voli ba telefon, ali da mi je spremna pomoi i da e me nazvati
kada ga dobije. Pitala me moj broj telefona. A zatim je rekla: Vi ste Amerikanka?
Strano mi se svia va naglasak.
133

Cijeli dan sam ekala da me nazove. Nita. Nisam prestala pogledavati mobitel
provjeravajui da su mu pune baterije i da dobro svijetli. Nita. Moda Gaspard Dufaure
nije elio razgovarati s novinarkom o Sari. Moda nisam bila dovoljno uvjerljiva. Ili
previe. Nisam trebala rei da sam novinarka. Obiteljska prijateljica bi bolje prolo. Ali
ne, nisam to mogla rei. To nije bila istina. Nisam to eljela.
Aschres-le-March je bilo malo selo izmeu Orlansa i Pithiviersa, logor blizanac
Beaune-la-Rolandea, koji isto tako nije bio daleko, kao to je pokazivala karta. To nije
odgovaralo staroj adresi Julesa i Genevive. To dakle nije bilo mjesto na kojem je Sara
provela deset godina svoga ivota.
Moje je nestrpljenje raslo. Jesam li trebala ponovo nazvati Nathalie Dufaure? Dok
sam oklijevala, telefon je zazvonio. Brzo sam digla slualicu: Halo? to je bio moj mu
koji me zvao iz Bruxellesa. ivci su mi bili napeti.
Nisam imala nikakvu elju razgovarati s Bertrandom. Nisam mu imala to rei.

134

*
o je bila kratka i iscrpljujua. U zoru, bolniarka s izrazom matrone ula je sa
spavaicom zamotanom u plavi papir pod rukom. Rekla je osmjehujui mi se da je
to za operaciju. Uz to ide i kapica i lape od istog materijala. Pojasnila je da e se
vratiti za pola sata da me odvede u operacijsku dvoranu. Podsjetila me, i dalje se
osmjehujui, da ne smijem piti ni jesti zbog anestezije. Njeno je zatvorila vrata na
izlasku. Pitala sam se koliko se ena jutros probudilo namjetajui taj isti lani osmijeh,
koliko je trudnih ena na putu da iupaju dijete iz utrobe. Kao ja.

Pokorno sam oblaila plavu koulju.


Papir je ukao. Sada sam mogla samo ekati. Upalila sam televiziju, mijenjala
programe na daljinskom upravljau i odsutno gledala. Bila sam prazna. Za malo manje
od sata sve e biti gotovo. Jesam li zaista bila spremna? Sposobna to podnijeti? Dovoljno
jaka? Odgovoriti na ta pitanja bilo mi je nemogue pa sam se zadovoljila ekanjem,
ispruena na krevetu u mojoj kirurkoj koulji, kapici i lapicama.
Priekati trenutak za silazak u operacijsku salu. ekati da sve potamni pod
anestezijom. ekati da kirurg obavi svoju dunost. Njegovi pokreti s kojima e uiniti
to treba meu mojim rairenim bedrima. Brzo sam odgurnula tu misao koncentrirajui
se na lijepu plavuu manikiranih noktiju ije su ruke profesionalno prolazile kartom
Francuske prekrivenom malim nasmijeenim suncima. Mislila sam na posljednju seansu
kod psihia proli tjedan. Bertrand mi je stavio ruku na koljeno. Ne, ne elimo to dijete.
Zajedno smo donijeli tu odluku. Nisam nita rekla. Psihi se okrenuo prema meni.
Jesam li se sloila? Nisam se sjeala. Ali sam se prisjetila da sam se osjeala uzdrmano,
kao hipnotizirana. Poslije, u autu, Bertrand je rekao: To je najbolje da napravi, ljubavi.
Vidjet e. Sve e to biti uskoro gotovo. I poljubio me, toplo i strastveno.
Plavua je nestala, a zamijenio ju je predstavljao, nakon poznatog info jingla.
Danas, 16. srpnja 2002. proslavit emo 60. obljetnicu masovnog uhienja idova na
Vl dHivu tijekom kojeg su mnoge idovske obitelji bile uhiene od strane francuske
policije, najtamniji sati francuske povijesti.
Brzo sam pojaala. Ulica Nelaton. Mislila sam na Saru. I gdje god da je sada bila,
sjetit e se na ovaj dan. Nije joj to trebalo da se sjeti. Za nju, kao i za sve obitelji koje su
izgubile drago bie, 16. srpnja nije mogao biti zaboravljen, i ovo jutro, kao i sva druga
jutra, otvorit e se vjee s teretom njihove boli. eljela sam im rei, i njemu rei, svima
njima tamo, ali kako? Osjeala sam se nemonom, htjela sam vikati, urlati, njoj, njemu,
svima, da znam, da se sjeam i da nikada neu zaboraviti.
Pokazali su nekoliko preivjelih, neke koje sam upoznala intervjuirajui pred ploom
u ulici Nelaton. Odjednom sam shvatila da nisam pogledala zadnji broj Seine Scenes u
kojem je bio tiskan moj lanak. Danas je iziao. Odluila sam ostaviti poruku Bamberu
da mi dostavi primjerak u kliniku. Uzela sam mobitel i dalje gledajui televiziju.
Ozbiljno lice Franka Lvya pojavilo se. Govorio je o komemoraciji, vanijoj ove godine,
istaknuo je. Bip mi je javio da sam dobila poruku. Jednu od Bertranda poslanu kasno
sino u kojoj mi je napisao da me voli.
135

Druga je bila od Nathalie Dufaure. Ispriavala se to joj je trebalo toliko dugo da mi


se javi. Imala je dobre vijesti: njezin djed je prihvatio da se nae sa mnom i da mi ispria
cijelu priu o Sari Dufaure. Bio je toliko oduevljen da se probudila
Nathaliena znatielja. Njezin ivahni glas prekrio je ujednaeni ton Francka Lvya.
Ako elite, mogu vas odvesti u Ascheres u utorak ujutro, nije mi nikakav problem. Jako
bih eljela uti to djedica ima rei. Nazovite me molim vas da se dogovorimo gdje
emo se nai.
Srce mi je tako jako udaralo da mi je bilo skoro slabo. Predstavlja je opet bio na
ekranu i govorio o drugoj temi. Bilo je prerano da sada zovem Nathalie Dufaure. Morala
sam priekati jo sat ili dva. Stopala su mi plesala u lapama od papira. Cijela pria o
Sari Dufaure... to e mi rei Gaspard Dufaure? to u saznati?
Pokucali su na vrata. Poskoila sam. Bolniarka i njezin iroki osmijeh vratili su me
u stvarnost.
Vrijeme je gospoo, rekla je naglo sa svim zubima prema naprijed.
Zaula sam zvuk kotaa kolica ispred vrata.
Odjednom, sve se razjasnilo. Nikada mi nije bilo tako jasno, tako jednostavno.
Ustala sam i mirno rekla:
ao mi je. Promijenila sam miljenje.
Oslobodila sam se koulje rastrgavi ju. Bolniarku je okirala moja nagla nagost.
Gledala me preneraeno.
Ali gospoo...
Kirurzi vas ekaju!
Briga me, rekla sam odluno. Neu ii za vama. elim zadrati ovo dijete.
Imala je izraz kao da joj je neugodno.
Idem odmah potraiti lijenika.
Otila je. ula sam ljapkanje njezinih sandala na linoleumu. Navukla sam svoju
haljinu od dinsa, uskoila u cipele, zgrabila torbu i izila iz sobe. Skakala sam niz
stubite tako da su se bolniarke odskakale nosei tacne sa dorucima. Zaboravila
sam etkicu za zube, runike, ampon, sapun, dezodorans, dnevnu kremu i minku u
kupaonici, ali to mi je bilo potpuno svejedno. Prola sam kroz uminkanu i istu
recepciju trei. Svejedno! Svejedno! Potpuno svejedno!
Ulica je bila pusta. Pariki plonici su sjali, kao i uvijek u ovo doba dana. Pozvala
sam taksi koji me odveo kui.
16. srpnja 2002.
Moje dijete. Moje dijete na sigurnom u meni. Imala sam elju zaplakati i smijati se u
isto vrijeme. I to sam i uinila. Voza taksija me promatrao u retrovizoru, ali mi je bilo
svejedno. Rodit u ovo dijete.

136

*
rema mojoj gruboj procjeni vie od dvije tisue ljudi se okupilo du mosta BirHakeim. Preivjeli. Njihove obitelji. Djeca, unuci. Rabini. Gradonaelnik Pariza.
Premijer. Ministar obrane. Brojni politiari. Novinari. Fotografi. Franck Lvy. Tisue
cvjetova, ator koji se njihao na vjetru, bijela govornica. Bilo je to impresivno
okupljanje. Guillaume je stajao kraj mene, sveanog lica i sputenog pogleda.

Odjednom mi se vratilo sjeanje na staricu iz ulice Nelaton. Nitko se ne sjea. A


zato? To su najtamniji sati nae povijesti.
U tom trenutku voljela bih da je bila ovdje, da vidi stotine dirnutih i okupljenih lica
koja su me okruivala. Jedna lijepa ena u zrelim godinama s gustom smeom kosom
pjevala je za govornicom. Njezin ist glas pokrio je buku prometa. A zatim je
premijer Jean-Pierre Raffarin uzeo rije.
Prije 60 godina, ba ovdje, u Parizu, ali i na cijelom prostoru nae drave, dogodila
se strana tragedija. Hod prema uasu se ubrzavao. Ve je oina sjena obgrljavala nevine
dovedene na zimski stadion. Ove godine, kao i svake godine, nalazimo se na ovom
mjestu da se sjeamo. Da ne zaboravimo smaknua, lov na unitene sudbine tolikih
francuskih idova.
Na mojoj lijevoj strani, jedan je starac izvadio rupi i obrisao se. Bez buke. Moje
srce je bilo s njim. Koga je oplakivao? Koga je izgubio? Dok je premijer nastavljao svoj
govor, prelazila sam pogledom kroz gomilu. Je li ovdje bio netko tko je poznavao i
sjeao se Sare Starzynski? A da je ona bila ovdje? Ovdje i sada? Je li dola s muem,
djetetom, unukom ili unuicom? Je li bila iza mene? Ispred? Koncentrirala sam se na sve
ene starije od 70 godina koje su imale dostojanstvena i izborana lica da bih pronala
lijepe oi bademasta oblika. Ali nisam se mogla tako ponaati usred okupljene gomile.
Spustila sam pogled. Glas premijera je inilo se bio sve jai i jasniji, odzvanjajui u
svima.
Da, Vl dHiv, Drancy, Compigne i svi tranzitni logori, ta predsoblja smrti
organizirali su, vodili, uvali Francuzi. Da, prvi in oe se ovdje odigrao uz sudionitvo
francuske drave.
Gomila je sveano sluala govor. Promatrala sam je dok je ministar nastavljao
monim glasom. Lica su bila mirna, ali sva su nosila znakove tuge. Tuge koju nita ne
moe izbrisati. Uslijedio je dug pljesak. Ljudi su plakali i grlili se.
I dalje sam bila s Guillaumeom i otila sam porazgovarati s Franckom Lvyem koji
je pod rukom imao primjerak Seine Scenes. Toplo me pozdravio i predstavio nas
nekolicini novinara. Malo poslije toga smo otili. Otkrila sam Guillaumeu da sam
pronala prezime bivih stanara stana Tzacovih i da me je to na neki nain zbliilo sa
svekrom koji je 60 godina nosio mranu tajnu u sebi. Rekla sam mu i da traim Saru,
djevojicu koja je pobjegla iz logora Beaune-la-Rolande.
Za pola sata, morala sam se nai sa Nathalie Dufaure pred stanicom Pasteur. Odvest
e me u Orlans do svog djeda. Guillaume me poljubio i zaelio mi sreu.
137

Prola sam ivom ulicom uivajui u vjetru. Da nisam jutros napustila kliniku, ovog
trena bi mi se postupno vraala svijest u sobi boje marelice pod dobronamjernim
pogledom bolniarke koje se neprestano osmjehivala.
Donijeli bi mi slastan doruak croissant, marmeladu i kavu s mlijekom,
poslijepodne, potpuno dola k sebi, vratila bih se sama kui, s higijenskim ulokom
meu nogama i tupom boli u donjem dijelu trbuha. Prazne glave i srca.
Nisam imala novosti od Bertranda. Jesu li ga zvali iz klinike da ga obavijeste da sam
otila prije intervencije? Bio je jo uvijek u Bruxellesu i vraao se naveer.
Nisam znala kako u mu priopiti novost, niti kako e on reagirati.
Silazei avenijom Emila Zole, zabrinuta da ne zakasnim na sastanak sa Nathalie
Dufaure, pitala sam seje li mi bilo vano jo uvijek to je mislio ili osjeao Bertrand. To
me neugodno razmiljanje uplailo.

138

*
ratila sam se iz Orlansa poetkom veeri. U stanu je bilo toplo i zaguljivo.
Otvorila sam prozor i nagnula se nad buni bulevar Montparnasse. Zamisao da
emo od sada ivjeti u ulici Saintonge, bila je neobina. Proveli smo 12 godina u ovom
stanu. Zo je ovdje oduvijek ivjela. Ovo e biti nae posljednje ljeto ovdje. Voljela sam
ovaj stan, sunce koje je svakog poslijepodneva prodiralo u veliki bijeli dnevni boravak,
Luksemburki park bio je blizu, na dnu ulice Vavin, tu je bio i komfor ivljenja u
jednoj od najivljih parikih etvrti u kojoj se osjealo samo srce ivota, iv i uzbudljiv
puls grada.

Skinula sam sandale i ispruila se na mekom be kauu. Teina dana pala je na mene
kao olovo. im sam zatvorila oi, zvonjava telefona vratila me u stvarnost. Na telefonu
je bila moja sestra koja me zvala iz svog ureda iznad Central Parka. Zamiljala sam je
kako radi s naoalama na vrhu nosa.
Kratko sam joj ispriala kako nisam pobacila.
O moj Boe, uzdahnula je Charla, nisi to uinila.
Nisam mogla. To je bilo jednostavno nemogue.
Mogla sam je uti kako se smije na drugoj strani telefonske ice, svojim irokim i
neodoljivim osmijehom.
Sjajna hrabra djevojko, rekla je. Ponosna sam na tebe duo.
Bertrand jo ne zna. Vraa se tek naveer. Misli da je to ve rijeeno.
Kratka transatlantika stanka.
Rei e mu zar ne?
Naravno. Svakako mu moram rei, nemam drugog izbora.
Nakon to smo zavrile razgovor, kratko sam leala ispruena na kauu, ruku
prekrienih na trbuhu kao da samu sebe titim. Malo-pomalo, osjetila sam kako mi se
vraa energija.
Kao i esto u posljednje vrijeme, mislila sam na Saru Starzynski na ono to sam do
sada o njoj znala. Nisam morala snimati Gasparda Dufaurea. Niti uzimati biljeke. Sve je
bilo zapisano u meni.

139

*
io je to mali zgodni stani u predgrau Orlansa, s dobro uvanim gredicama
cvijea i starim mirnim psom sputena pogleda. Jedna starija sitna gospoa gulila je
povre iznad sudopera i pozdravila me kada sam ula.

Zatim se zauo grub glas Gasparda Dufaurea. Jednom rukom na kojoj su se vidjele
plave ile, gladio je naboranu glavu svoga psa.
Moj brat i ja smo znali da se neto ozbiljno dogodilo za vrijeme rata. Ali u to doba
smo bili vrlo mladi i niega se ne sjeamo. Tek nakon smrti mojih bake i djeda, otac mi
je otkrio da je pravo ime Sare Dufaure bilo Starzynski i da je bila idovka. Moji su djed i
baka uvijek skrivali istinu. Bilo je neto tuno u Sari. Nije nikada bila radosna ili
ushiena. Neprobojna. Rekli su nam da su je posvojili za vrijeme rata jer su njezini
roditelji umrli. To je sve to smo znali. Ali smo osjeali da je ona drugaija. Kada bi ila
s nama u crkvu, ne bi otvarala usta za vrijeme Oenaa. Nije molila niti primala hostiju.
Gledala je ravno pred sebe kamena izraza lica, koji me plaio. Moji baka i djed bi se tada
okrenuli prema nama, nasmijeeni, ali vrsti i zamolili nas da je ostavimo na miru. Malopomalo, Sara je postala dio naih ivota. Ona je bila starija sestra koju nikad nismo
imali. Izrasla je u prekrasnu tunu djevojku. Bila je vrlo ozbiljna i vrlo zrela za svoje
godine. Nakon rata, katkad smo odlazili u Pariz s roditeljima Sara nikada nije htjela ii s
nama. Govorila je da mrzi Pariz, da tamo vie ne eli kroiti nogom.
Je li vam kada govorila o svom bratu? O svojim roditeljima? upitala sam.
Nikada. Moj otac mi je ispriao za njezinog brata i sve ostalo prije oko 40 godina.
Kada sam s njom ivio, nisam nita o tome znao.
Visok glas Nathalie Dufaure nas je prekinuo.
to se dogodilo njezinom bratu?
Gaspard Dufaure bacio je pogled prema unuci koja je, kako se inilo, bila fascinirana
svakom izgovorenom rijeju. A zatim je pogledao svoju enu koja nije rekla ni jednu
rije za vrijeme razgovora, ali ga je s njenou sluala.
Ispriat u ti drugi put Nati. To je jako tuna pria.
Nastala je duga tiina.
Gospodine Dufaure, pokuavam saznati gdje je u ovom trenutku Sara Starzynski.
Zato sam ovdje. Moete li mi pomoi?
Gaspard Dufaure se poeao po glavi i dobacio mi upitan pogled.
A ono to bih ja volio znati gospoice Jarmond, rekao je osmjehujui se, zato je
to vama tako vano.

140

*
elefon je ponovo zazvonio. Bila je Zo. Zvala je s Long Islanda. Dobro se provodila,
bilo je lijepo vrijeme, pocrnila je, dobila je novi bicikl, smatrala je svojeg roaka
Coopera zgodnim, ali ja sam joj nedostajala. Odgovorila sam joj da i ona meni
nedostaje i da emo biti zajedno za manje od deset dana. A zatim je snizila glas i upitala
me jesam li napredovala s istraivanjima o Sari Starzynski. Ozbiljnost s kojom mi je
postavila pitanje, raznjeila me. Rekla sam da jesam i da u joj uskoro o tome priati.

O mama, reci mi to si novo saznala? elim znati! Odmah!


U redu, rekla sam uzvrativi oduevljeno. Danas sam upoznala ovjeka koji ju je
poznavao dok je bila mlada. Rekao mi je da je Sara napustila Francusku 1952., da bi
postala medicinska sestra u New Yorku.
eli rei da ivi u SAD-u?
Izgleda da da
Nastala je stanka.
Kako e je ovdje pronai mama? upitala me manje radosnim glasom. SAD su
mnogo vee od Francuske.
To sam bog zna duo, uzdahnula sam. Toplo sam je pozdravila, poslala joj volim
te i poklopila.
A ja bih volio znati gospoice Jarmond zato je to vama tako vano. Na licu mjesta
sam odluila rei istinu Gaspardu Dufaureu. Kako je Sara dospjela u moj ivot, kako
sam otkrila njezinu groznu tajnu i kako je povezana s obitelji moga mua. Na kraju kako
(sada kada sam znala za ljeto 1942., Vl dHiv, Beaune-la-Rolande, smrt malog
Michela u stanu Tzacovih) pronai Saru postao je moj cilj, moja potraga, neto to je
ovladalo mojom voljom.
Gaspard Dufaure bio je iznenaen mojom tvrdoglavou. Zato je pronai? Da bi se
to postiglo? Upitao me kimajui svojom prosijedom glavom. Da joj kaemo da nam je
do nje stalo i da nismo zaboravili. To je bio moj odgovor. Nasmijalo ga je mi. Tko
smo to mi? Obitelj moga mua, francuski narod? Lagano iziritirana njegovim
podrugljivim smijehom, odgovorila sam da sam mislila na sebe, posve jednostavno, ja i
samo ja sam joj htjela rei do koje mjere mi je ao, da nisam zaboravila na
masovno uhienje, logor, na Michela i vlak za Auschwitz, koji je odveo njezine roditelje
zauvijek. Kako je meni Amerikanki moglo biti ao? Zar nisu moji sunarodnjaci
oslobodili Francusku 1944.? Nije razumio. Rekao mi je smijui se da nemam niti jedan
razlog da mi bude ao.
Pogledala sam ga ravno u oi.
Da, ao mi je. ao mi je to imam 45 godina i o svemu tome znam tako malo.

141

ara je napustila Francusku krajem 1952. Otputovala je u Ameriku.


Zato tamo? upitala sam.

Rekla nam je da eli ivjeti u zemlji koja nije direktno pogoena Holokaustom kao
to je to bila Francuska. Bilo nam je teko zbog toga, a posebno mojoj baki i djedu.
Voljeli su je kao svoju vlastitu ker. Ali nita je nije moglo odvratiti. I tako je otila.
Nikada se nije vratila. Barem ne koliko je meni poznato.
A tamo? to joj se dogodilo? upitala sam s istom estinom i iskrenou s kojom
nas je Nathalie sluala.
Gaspard Dufaure je slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo. Ustao je, a slijedio ga je
gotovo slijepi pas. Njegova supruga mi je donijela drugu alicu jake kave. Njihova unuka
nije nita govorila, sklupana u fotelji, naizmjence promatrajui svoga djeda i mene
njenim pogledom. Znala sam da e se sjeati ovoga trenutka, da nee nita zaboraviti.
Gaspard Dufaure je ponovo sjeo pomalo stenjui i pruio mi moju alicu. Napravio
je krug po sobi, gledao u stare fotografije i istroeni namjetaj. Poeao se po glavi
uzdiui. ekala sam. Nathalie je ekala. Napokon je progovorio.
Nakon 1955. vie nisu imali vijesti o Sari.
Poslala je nekoliko pisama baki i djedu. Godinu dana nakon dolaska u SAD
razglednicom smo saznali da se udala. Sjeam se da nam je otac rekao da se udala za
Yankeeyia. Gaspard se osmjehnuo. Bili smo jako sretni zbog nje. ali nakon toga, vie
nismo primili ni jedan telefonski poziv, niti jedno pismo. Nikada vie. Moji su baka i
djed pokuavali saznati gdje je. inili su nemogue da je pronau. Zvali su u New York,
pisali pisma, slali telegrame. Pokuavali su pronai njezinog supruga. Nita. Sara je
nestala. Bilo je to strano za njih. Godine su prolazile, a oni su uvijek ekali neki znak,
poziv, razglednicu. Ali nita nije stizalo. Zatim je moj djed umro ezdesetih godina, a
nekoliko godina poslije i moja baka. Siguran sam da su umrli slomljenog srca.
Znate li da vai djed i baka imaju pravo na naziv Pravednika meu narodima?
kaem mu.
to to znai?
Institut Yad Vashem iz Jeruzalema dodijeljuje nazive ne-idovima koji su spasili
idove tijekom rata. Taj se naziv moe stei i posthumno.
Proistio je grlo i odvratio pogled.
Pronaite ju. Ostalo nije vano. Molim vas pronaite je gospoice Jarmond. Recite
joj da mi nedostaje. Da nedostaje mom bratu Nicholasu. Recite joj da je volimo i da je
grlimo.
Prije no to sam otila, dao mi je pismo.

142

Moja baka je napisala ovo pismo mome ocu nakon rata. Moda biste eljeli na
njega baciti pogled. Proslijedit ete ga Nathalie kada ga proitate.

143

ada sam se nala sam kod kue, odgonetala sam rukopis odnekada. Plakala sam
itajui. Napokon sam se uspjela smiriti, obrisala suze i obrisala nos.

Zatim sam nazvala douarda i proitala mu pismo. Znala sam da e i on plakati ak


iako sam osjeala da ini sve mogue napore da to ne primijetim. Zahvalio mi je
priguena glasa i poklopio.

8. rujna 1946.
Moj dragi sine Alaine,
Kada se Sara vratila proli tjedan, nakon to je provela tjedan s tobom i
Henriettom, imala je lijepe rumene obraze i osmijeh na licu. Jules i ja nismo
mogli vjerovati. Bilo je to nevjerojatno. Pisat e ti i ona sama da ti zahvali, ali
elim ti rei ve sada koliko sam ti zahvalna na pomoi i gostoprimstvu. Kao to
zna, za nama su etiri vrlo tmurne godine. etiri duge godine pod okupacijom,
godine straha, odricanja, za nas i nau zemlju. Za Julesa i mene ali posebno
Saru. Vjerujem da se nikada nije oporavila od onoga to se dogodilo u ljeto
1942. Kada smo je odveli u stan njezinih roditelja u pariku etvrt Marais.
Toga dana, neto se u njoj definitivno slomilo. Uruilo.
To je bilo vrlo teko razdoblje i tvoja nam je podrka bila vrlo vana. Skrivati
Saru da pobjegne od neprijatelja, skrivati je na sigurnom do mira bila je
neprestana nona mora. Ali sada Sara ima obitelj. Mi smo postali njezina
obitelj. I tvoji sinovi, Gaspard i Nicolas njezina braa. Ona je sada Dufaure.
Nosi nae prezime.
Znam da ona nikada nee zaboraviti. Iza osmijeha i ruiastih obraza ostaje
neto tvrdo u njoj. Nikada nee biti djevojica od 14 godina kao druge. Ona je
ve sada ena, ogorena ena. Nekada mi se ini da je starija od mene. Nikada
ne govori o svojoj obitelji, o mlaem bratu. Ali znam da su uvijek s njom.
Uvijek. Svaki tjedan odlazi na groblje, nekada i ee, moliti na bratov grob.
Odlazi tamo sama. Odbija da idem s njom. Ponekad je slijedim; samo da budem
sigurna da je sve u redu. Sjedne ispred malog groba i nepomino sjedi. Moe
tamo ostati satima stiui meu prstima klju od koe koji sa sobom uvijek
nosi. Klju od ormara u kojem je umro njezin mlai brat. Kada se vrati, lice joj
je zatvoreno, hladno. Teko joj je govoriti, ui u kontakt sa mnom. Pokuavam
joj dati svu moju ljubav. Ona je ki koju nikada nisam imala.
Nikada ne govori o logoru Beaune-la-Rolande. Ako sluajno prolazimo blizu
sela, problijedi. Okrene glavu i zatvori oi. Pitam se hoe li jednoga dana svijet
znati za sve to. Hoe li sve to se ovdje dogodilo izii na vidjelo. Ili e to
zauvijek ostati tajna, zakopana u prolosti, tako munoj prolosti.

144

Otkada je rat zavrio, Jules je esto odlazio u Lutetiu, nekad sa Sarom da bi


saznao tko se vratio iz logora. Nadajui se. Stalno se nadajui. Svi smo se
nadali iz sve snage. Ali sada znamo. Njezini roditelji se nee vratiti. Umrli su u
Auschwitzu tijekom stranog ljeta 1942.
Pitam se koliko je djece kao to je ona prolo kroz taj pakao i preivjelo i
moraju sada nastaviti ivjeti bez bia koja su voljeli. Toliko patnje i toliko boli.
Sara je morala sve napustiti: svoju obitelj, ime, vjeru. Nikada o tome ne
razgovaramo, ali ja znam koliko je duboka praznina, koliko je to sve okrutno.
Sara esto govori da e otii iz Francuske, poeti negdje drugdje iznova, daleko
od onoga to je poznavala i podnijela. Premala je i prekrhka da bi jo napustila
imanje, ali taj dan e doi.. .Jules i ja emo je morati znati pustiti da ode.
Da, rat je zavrio, napokon zavrio, ali za mene i tvoga oca, nita vie nije isto.
I nikada vie nee biti isto. Mir ima gorak okus. A budunost je zabrinjavajua.
Dogaaji koji su se dogodili promijenili su lice svijeta. I lice Francuske isto
tako. Naa se zemlja jo nije oporavila od tih tunih godina. Hoe li jednoga
dana? To vie nije Francuska koju sam poznavala dok sam odrastala. Ja sam
sada ve stara i znam da su mi dani odbrojeni. Ali Sara, Gaspard i Nicholas jo
su mladi. Oni e ivjeti u toj novoj Francuskoj. Teko mi je zbog njih jer se
bojim onoga to ih eka.
Moj dragi sine, nisam ti eljela napisati tuno pismo, ali, ali bojim se da jest i
da vidi da mi je teko. Treba se brinuti za vrt, nahraniti pilie, pa te moram
sada napustiti. Jo jednom ti zahvaljujem za sve to si uinio za Saru. Neka vas
Bog blagoslovi, tebe i Henriettu, na vaoj velikodunosti, vjernosti i neka
blagoslovi vau djecu.
Tvoja majka koja te voli,
Genevive

145

onovo poziv. Morala sam izgasiti mobitel. Bio je Joshua. Bila sam iznenaena.
Nikada me nije zvao tako kasno.

Dolazim te vidjeti s novostima, rekao je jednolinim glasom. Lijepa kao slika.


Malo blijeda, ali jako glamurozna.
Novostima? Kakvim novostima?
Upalio sam televizor da pogledam dnevnik u 20 sati na kanalu TF1 i vidio moju
Juliu, odmah ispod premijera.
Oh, gledao si sveanost Vl dHiva.
Dobar govor zar ne?
Da, jako dobar.
Napravio je stanku. ula sam paljenje njegova upaljaa. Sigurno je zapalio
Marlboro, to su one srebrnaste kutije i kojih ima samo u SAD-u. to me je to morao
pitati? Bio je kao i obino grub. Pregrub. to eli Joshua? upitala sam ga
nepovjerljivo.
Nita, nita. Zovem te samo da ti kaem da si napravila dobar posao. O tvojem
lanku o Vl dHivu se pria. Htio sam da to zna. I Bamberove fotografije su odlino
ispale. Bih ste dobra ekipa.
Oh, hvala.
Ali predobro sam ga poznavala.
Nita drugo, siguran si? dodala sam oprezno.
Ima jedna stvar koja me mui.
Reci, sluam te.
Neto po mom miljenju nedostaje. Ima preivjele, svjedoke, starog tipa iz
Beaunea i tako dalje, sve to je jako dobro. Stvarno jako dobro. Ali zaboravila si dvije, tri
stvari. Policiju. Francusku policiju.
I onda? poeo me umarati. Kamo eli stii s francuskom policijom?
Tvoj bi lanak bio savren da si mogla intervjuirati bive andare koji su sudjelovali
u uhienju. Da si ih pronala nekoliko, samo da se vidi i druga strana. ak i ako su danas
jako stari. to su ti ljudi rekli svojoj djeci? Znaju li njihove obitelji za to uope?
Naravno, bio je u pravu. To mi nije nikada palo na pamet. Moj umor se rasprio.
Nisam mu mogla nita odgovoriti. Bila sam zateena.
Julia, ne brini se, sve je u redu, rekao je Joshua smijui se. Napravila si dobar
posao. Moda ti policajci ne bi htjeli s tobom razgovarati ionako iovako. Nisi pronala
mnogo o njima dok si istraivala zar ne?
146

Zapravo, rekla sam, kada razmislim, nisam pronala ba nita dok sam itala o
tome kako se osjeala francuska policija u tom sluaju. Samo da su radili svoj posao.
Svoj posao, da, to je to, ponovio je Joshua Ali ja bih volio znati kako su ivjeli s
tim. Kao to bih volio imati svjedoanstva onih koji su vozili vlakove iz Drancya za
Auschwitz. Jesu li znali koga su prevozili?Jesu li uistinu vjerovali da je rije o stoci?
Jesu li znali kamo voze te ljude i to e im se dogoditi? A vozai autobusa? Je li mogue
da nisu znali to su inili?
I opet je imao pravo. Ostala sam bez rijei. Dobra novinarka je trebala prokopati u
tim smjerovima, otkriti tabue. Francuska policija, francuske eljeznice, pariki transport.
Bila sam potpuno opsjednuta djecom Vl dHiva. Jednim djetetom osobito.
Jesi li dobro Julia?
Ne moe bolje.
Lagala sam.
Treba se odmoriti, rekao je zapovjedniki. Vrijeme je da sjedne na avion i
vrati se svojoj domovini.
To je upravo ono na to mislim.

147

*
osljednji poziv te veeri bio je od Nathalie Dufaure. Zvuala je ludo oduevljeno.
Zamiljala sam njezino malo lijepo lice kako sjaji od uzbuenja, smee oi koje
sjaje.

Julia! Pogledala sam sve djedove papire i pronala sam ju. Pronala sam Sarinu
razglednicu.
Sarinu razglednicu? ponovila sam ne shvaajui o emu eli razgovarati.
Razglednicu koju je poslala da ih obavijesti da se udala, zadnju potu koju je slala.
Napisala je prezime svoga supruga.
Zgrabila sam olovku i traila komad papira, koji nisam mogla nai. Okretala sam
olovku u ruci.
A prezime glasi...?
Pie da se udala za izvjesnog Richarda J. Rainsferda. Slovkala mi je prezime.
Razglednica je od 15. oujka 1955. Ne pie adresa. Nita osim ovoga to sam vam
upravo rekla.
Richard J. Rainsferd, ponovila sam piui ime i prezime velikim slovima na ruku.
Zahvalila sam Nathalie obeajui da u joj javljati sve to budem dalje saznavala
(otkrivala), a zatim sam nazvala Charlu na Manhattan. Dobila sam njezinu pomonicu
Tinu koja me zamolila da kratko priekam. Zatim sam zaula sestrin glas.
Opet ti ljubice?
Prela sam odmah na stvar.
Kako moemo nekog pronai u SAD-u?
U imeniku.
Tako lako?
Ima i drugih naina, ree ona tajanstveno.
Za nekoga tko je nestao jo 1955.?
Ima broj zdravstvenog osiguranja, adresu ili porezni broj?
Nita od toga.
Zazvidala je.
To nee biti lako. Moda je i nemogue. Ali elim ipak pokuati. Imam prijatelje
koji mi mogu pomoi. Daj mi ime.
U tom trenutku zaula sam ulazna vrata kako se zatvaraju i zveket kljueva na stolu.
Moj suprug se vratio iz Bruxellesa.
148

Zvrcnem te kasnije, proaptala sam sestri dok sam poklapala slualicu.

149

*
ertrand je uao u dnevni boravak. Bio je blijed i umoran, lice mu je bilo naborano.
Pribliio mi se i primio me za ruke. Osjetila sam njegovu bradu kako se namjeta na
vrh moje glave. Morala sam s njim odmah razgovarati.

Nisam to uinila.
Nije ni trepnuo.
Znam, odgovorio mi je. Lijenica me zvala.
Udaljila sam se.
Nisam mogla Bertrand.
Na licu mu je bio neobian razoaravajui osmijeh. Otiao je prema prozoru gdje su
se na stoliu nalazila alkoholna pia. Natoio si je konjak i progutao ga u jednom
gutljaju zabacivi glavu unatrag. Gesta je bila runa, ali me je dirnula.
I onda, to sada radimo? rekao je grubo odloivi au. Pokuala sam se
osmjehnuti, ali srce me je izdalo. Bertrand je sjeo na kau, odrijeio kravatu i otkopao
prva dva puceta na koulji.
Ne mogu se pronai u ideji da imamo dijete, Julia. Upozorio sam te. Nisi me htjela
uti.
Neto u njegovom glasu me ponukalo da ga pomnije promatram. Izgledao je manji,
ranjiv. U djeliu sekunde vidjela sam lice douarda Tzaca. Izraz lica koji je imao u
automobilu dok mi je priao o Sarinom povratku u Pariz.
Ne mogu te sprijeiti da rodi to dijete. Ali elim da zna da ne mogu podrati tvoju
odluku. To dijete e me ubiti.
Htjela sam pokazati malo suuti prema njemu, izgledao je tako izgubljeno, ali zavist
mi nije dala.
Ubiti? ponovila sam.
Bertrand je ustao da si natoi drugu au. Okrenula sam pogled. Nisam ga htjela
gledati kako guta.
Nisi nikad ula o krizi pedesetih, ljubavi? Ostali Amerikanci oboavaju izraz
midlife crisis. Bila si toliko zadubljena u svoj posao, svoje prijatelje i svoju ker da
nisi ni primijetila kroz to prolazim. Istinu govorei, nije te ni briga. Nemam li pravo?
Gledala sam ga iznenaeno.
Legao je na kau polagano oiju uprtih u strop. Da, pokreti su mu bila spori i
oprezni. Nisam ga nikada takvog vidjela. Koa na licu izgledala mu je zguvano.
Najednom preda mnom je bio moj mu koji je ostario. Nestao je mladi Bertrand. On koji
je uvijek bio besramno mlad, dinamian, pun energije. Tip ovjeka koji ne moe
mirovati, uvijek spreman za akciju, pun ivota, brz, nestrpljiv. ovjek kojeg sam gledala
150

bio je sjena onog nekadanjeg. Kada se dogodila ta preobrazba? Kako sam mogla to ne
primijetiti? Bertrand i njegov nevjerojatan osmijeh. Njegove ale. Odvanost. To je va
mu? aptali bi ljudi, ustraeni i puni divljenja. Bertrand veera u gradu, koji je
monopolizrao sve konverzacije a da mu nitko nije proturjeio - bio je uistinu fascinantan.
Nain na koji bi vas gledao, moni sjaj njegovih plavih oiju i avolski osmijeh...
Te veeri, u njemu nije bilo nieg vrstog, stamenog. Reklo bi se da se pustio. Leao
je mlako ispruen. Oi su mu bile tune, vjee su mu padale.
Nisi vidjela da prolazim kroz teko razdoblje. Ne, nisi nita vidjela.
Glas mu je bio ravan i monoton. Sjedila sam kraj njega i gladila ga po ruci. Teko mi
je bilo priznati da nisam nita primijetila. Kako sam mu mogla priznati do koje mjere
sam se osjeala krivom?
Zato mi nisi nita rekao Bertrand?
Uglovi usana su mu se objesili.
Pokuao sam. Ali nije ilo.
Zato?
Lice mu je otvrdnulo. Poeo se malo osorno smijati.
Ne slua me Julia.
Znala sam da ima pravo. Sjeala sam se te grozne noi, kada mu je glas puknuo.
Kada mi je pokazao djeli svoga najveeg straha, starenja. Kada sam shvatila da je
krhak. Mnogo krhkiji nego to sam vjerovala. Ono to mi je tada otkrio o sebi, smetalo
me. Stvorilo mi je nelagodu. On je to primijetio. Ali mi se nije usudio rei do koje mjere
ga je moja reakcija zaboljela.
Sjedila sam kraj njega ne govorei nita i drei ga za ruku. Pogodila me ironija
situacije.
Depriminirani mu. Brak u raspadu. Dijete koje se treba roditi.
A kada bismo izili na veericu u Selection ili u Rotonde, njeno sam rekla.
Mogli bismo razgovarati.
Podigao se s kaua.
Neki drugi put moda. Crknut sam.
Primijetila sam da se esto alio da je umoran posljednjih mjeseci. Preumoran da bi
iao u kino, da bi iao trati u Luksemburki park, preumoran da bi odveo Zo u
Versailles u nedjelju poslijepodne. Preumoran da bi vodio ljubav. Voditi ljubav? Kada
smo posljednji put vodili ljubav? Nismo ve tjednima. Gledala sam ga kako prolazi
stanom tekog koraka. Udebljao se. Ni to nisam primijetila. On je toliko pazio na svoj
izgled. Bila si toliko zadubljena u svoj posao, svoje prijatelje i svoju ker da nisi ni
primijetila kroz to prolazim. Ne slua me Julia.
Naglo me obuzeo osjeaj srama. Jesam li bila toliko nesposobna suoiti se sa
zbiljom? Bertrand nije bio dio moga ivota posljednjih tjedana, iako smo dijelili isti
krevet i ivjeli pod istini krovom. Nisam mu rekla ni rijei o Sari Starzynski. Niti o
151

onome to smo razmijenili ja i douard. Nisam li ga udaljila iz svega to je meni bilo


vano? Iskljuila sam ga iz svog ivota, a nosila sam njegovo dijete. Koja ironija! ula
sam ga kako otvara friider i vadi neto umotano u aluminijski papir. Ponovo se
pojavio u dnevnom boravku s komadom pileta u jednoj i aluminijskim papirom u drugoj
ruci.
Samo jedna stvar Julia.
Koja?
Kada sam ti rekao da se ne osjeam spremnim za dijete, to sam mislio. Ti si
napravila svoj izbor. Sada, evo moje odluke. Ja trebam vremena za sebe. Imam potrebu
biti sam. Ti i Zo, preselit ete se u ulicu Saintonge nakon ljeta, a ja u nai neto drugo
u blizini. Onda emo vidjeti kako e ii stvari. Moda se ipak priviknem na tvoju
trudnou - ako to ne bude tako, razvest emo se.
To to mi je govorio, nije me iznenaivalo. Ve sam dugo ekala te rijei. Ustala
sam, popravila haljinu, a zatim mirno rekla:
Jedina stvar koja mi je u ovom trenutku bitna, to je Zo. to god da se dogodi, s
njom moramo razgovarati ti i ja. Treba je pripremiti na sve to. Morat emo stvari
napraviti kako treba.
Odloio je komad pileta u foliju.
Zato si tako tvrda Julia? u njegovom glasu nije bilo sarkazma, samo gorina.
Reklo bi se da je tvoja sestra, a ne ti.
Nisam odgovorila i izila sam iz dnevnog boravka, otila sam u kupaonicu i otvorila
slavine. Misao me pogodila. Zar nisam ve izabrala? Nisam bila pogoena iz njegovog
kuta, njegovim najintimnijim strahovima. Nisam sumnjala u njegov odlazak, kratak ili
konaan. On je bio otac moje keri i djeteta koje sam u utrobi nosila. Nikada nee u
potpunosti izii iz mog ivota.
Dok sam se gledala u zrcalo, dok je magla pomalo punila prostoriju, moj lik nestajao
u zrcalu, osjetila sam da se sve korjenito promijenilo. Jesam li jo uvijek voljela
Bertranda? Jesam li jo uvijek imala potrebu za njim? Kako sam mogla eljeti njegovo
dijete, a njega vie ne?
Imala sam potrebu zaplakati, ali suze nisu dolazile.

152

ila sam jo uvijek u kupaonici kada je uao. Drao je u ruci dosje SARA, koji sam
ostavila u torbi.

to je ovo? rekao je maui crvenim fasciklom.


Iznenaena, naglo sam se pomakla pa se voda poela prelijevati. Bio je tako
uznemiren da je pocrvenio. Sjeo je na koljku. U bilo kojem drugom trenutku smijala bih
se toj smijenoj pozi. Dopusti da ti objasnim...
Podigao je ruku.
To je jae od tebe, ha? Ne moe ostaviti prolost na miru. Listao je dokument,
pisma Jules Deafurea i Andra Tzaca i prouavao Sarine fotografije.
Otkud ti sve ovo? Tko ti je to dao?
Tvoj otac, rekla sam mirno.
Iznenaeno me pogledao.
to moj otac ima s tim?
Izila sam iz vode, dohvatila runik i obrisala se okrenuvi mu lea. Nisam eljela da
me vidi golu.
To je duga pria Bertrand.
Zato ne ostavi prolost gdje joj je mjesto? To je bilo prije 60 godina! To je
gotovo, zaboravljeno.
Okrenula sam se prema njemu.
Ne, nije tako. Prije 60 godina neto se dogodilo u tvojoj obitelji. Neto to ti ne
zna. Ti i tvoje sestre ne znate o tome nita. Niti Mam.
Sluao me otvorenih usta, potpuno
to se dogodilo? Mora mi rei!
Uzela sam mu dosje i stisla ga uz sebe.
A ti meni reci zato kopa po mojoj torbi.
Bili smo kao dvoje djece koji se svaaju iz zabave. Podigao je oi prema nebu.
Vidio sam dosje i upitao se to je to. To je sve.
esto imam dosjee u torbi. Nikada prije nisi bio znatieljan.
To nije pravo pitanje. Reci mi o emu je rije. Odmah!
Zanijekala sam glavom.

153

Dovoljno je da nazove svoga oca. Reci mu da si sluajno naiao na moj dosje i


zamoli ga da ti objasni.
Ne vjeruje mi, zar ne?
Lice mu se snudilo i bilo mi ga je najednom ao. Izgledao je ranjeno i nepovjerljivo.
Tvoj otac me zamolio da ti nita ne govorim, rekla sam njenim glasom.
Bertrand se teko ustao i pruio ruku da bi uhvatio kvaku na vratima. Bio je
smoden, uruen.
Napravio je korak natrag da bi me pomilovao po obrazu. Prsti su mu bili topli na
mom licu.
Julia, to nam se dogodilo? Gdje smo mi?
A zatim je iziao.
Zaplakala sam bez suzdravanja. uo me kako jecam, ali se nije vratio k meni.

154

*
a vrijeme ljeta 2002. znajui da je Sara napustila Pariz i otila u New York
pedesetak godina ranije, osjeala sam kako me privlai druga strana Atlantika kao
magnet. Nisam vie mogla izdrati. Bila sam nestrpljiva da vidim Zo kao i da krenem u
potragu za Richardom J. Rainsferdom. Zurilo mi se ukrcati se na taj avion.

Je li Bertrand nazvao svoga oca da sazna to se dogodilo u stanu u ulici Saintonge za


vrijeme rata? Nije o tome ponovno govorio; bio je srdaan, ali distanciran. Osjeala sam
da se i njemu urilo da otputujem. Da bi stavio toku? Da bi vidio Amlie? Nisam znala
koji je bio razlog. Bilo mi je svejedno. Ili sam barem samoj sebi to govorila.
Nekoliko sati prije mog odlaska za New York, nazvala sam svog svekra da ga
pozdravim. Nije spomenuo nikakav razgovor s Bertrandom, a ja mu nisam postavljala
pitanja.
Zato je Sara prestala pisati Dufaureovima? upitao me douard . to mislite da se
dogodilo?
Ne znam douarde. Ali dat u sve od sebe da saznam.
Ta me sjenka sumnje proganjala no i dan. Ukrcavajui se na avion nekoliko dana
poslije, i dalje sam si postavljala isto pitanje. Je li Sara Starzynski bila iva?

155

*
oja sestra i njezina lijepa kestenjasta kosa, pristii, njezine fantastine plave oi,
atletska graa, ozbiljna, slina naoj majci. Sestre Jarmond. Nadvisivale smo za
glavu sve ene u obitelji Tzac. Koje su imale velike dosadne, licemjerne i
zavidne osmijehe. Zato ste tako visoke vi Amerikanke? Jeli to zbog vae prehrane,
vitamina, hormona? Charla je bila jo via od mene. A trudnoe nisu nimalo pokvarile
njezinu liniju.

Onog trenutka kada me ugledala na aerodromu, Charla je znala da me neto


zaokupljalo, neto to nije imalo veze s bebom koju sam odluila zadrati ili branim
problemima. Dok smo se vozile prema gradu, telefon joj je neprestano zvonio. Njezina
pomonica, ef, klijenti, djeca, dadilja, Ben, bivi mu s Long Islanda, Barry, novi mu,
iz Atlante gdje je bio na poslovnom putu... neprestani pozivi. Bila sam tako zadovoljna
to je vidim da mi je bilo svejedno. Sama injenica da sam kraj nje, da osjeam kako
nam se dodiruju ramena, inila me sretnom.
Kada smo napokon ostale same u njezinoj savrenoj kromiranoj kuhinji u njezinoj
kui od cigle u 81. ulici Est i kada si je natoila au bijelog vina, a meni dala voni sok
(trudnoa obvezuje), stavila sam cijelu priu na stol. Charla nije znala gotovo nita o
Francuskoj. Jedva je govorila neto malo francuskog. Jedini drugi jezik koji je govorila
uz engleski bio je panjolski. Okupacija, to joj nije mnogo govorilo. Sluala me bez
pitanja dok sam joj objanjavala masovno uhienje, logore, vlakove za Poljsku, Pariz u
srpnju 1942., ulicu Saintonge, stan, Saru, Michela.
Promatrala sam kako je njezino lijepo lice problijedilo od uasa. Nije ni dotakla
svoju au. Neprestano je stavljala ruke na usta, odmahivala glavom. Ispriala sam joj
sve, sve do Sarine razglednice, one zadnje, poslane 1955. iz New Yorka.
Napokon mi je rekla otpivi gutljaj vina:
Oh moj boe! Ti si zbog nje ovamo dola, zar ne?
Kimnula sam glavom.
Otkud e, dovraga, poeti?
Od imena o kojem sam ti govorila, sjea se? Richard J. Rainsferd. To je ime
njezina mua.
Rainsferd?
Slovkala sam joj.
Charla se najednom digla i uzela telefon.
to radi?
Pokazala mi je rukom da budem tiho.
Dobar dan. Traim izvjesnog Richarda J. Rainsferda. U dravi New York. To je to.
Rainsferd. Nemate nikoga pod tim imenom? U redu. Moete li provjeriti u dravi New
156

Yersey, molim vas? Nita? Connecticut? Genijalno. Da, hvala. Samo minutu molim
vas.
Napisala je neto na komadiu papira. A zatim mi ju je, ozarena i pobjednosna,
pruila.
Imamo ga!
Nepovjerljivo sam proitala broj i adresu.
Gospodin i gospoa J. Rainsferd. 2299 cesta Shepaug. Roxbury Connecticut.
To ne mogu biti oni, proaptala sam. Bilo bi prelagano.
Roxbury, rekla je Charla veselim osmijehom, zar to nije u grofoviji Litchfield?
Imala sam deka tamo. Ve si bila otila. Greg Tanner. Jako sladak. Otac mu je bio
lijenik. Lijepo mjesto Roxbury. Na 25 kilometara od Manhattana.
Bila sam u oku. Nisam uspijevala povjerovati da je pronai Saru bilo tako lako, tako
brzo. Jedva sam imala vremena doi k sebi. Nisam ak stigla razgovarati sa svojom
keri. A ve sam znala gdje je Sara ivjela. Bila je dakle jo iva. To se inilo
nemoguim, nestvarnim.
uj, rekla sam, kako moemo biti sigurne da je to ona?
Charla je sjedila za stolom, zaokupljena paljenjem raunala. Kopala je po torbi da bi
pronala naoale, a zatim ih je stavila na vrh nosa.
Vrlo brzo emo saznati.
Stala sam iza nje dok su joj prsti prelazili tipkovnicom.
to radi?
Smirimo se! rekla je i dalje tipkajui. Vidjela sam preko njezinog ramena da
pretrauje internet.
Na ekranu smo mogle proitati: Dobro doli u Roxbury, u dravi Connecticut.
Sveanosti, sastanci, kontakti, nekretnine.
To je upravo ono to nam treba rekla je Charla buljei u ekran. Zatim mi je brzo
uzela papiri, dohvatila telefon i utipkala broj.
Sve se dogaalo prebrzo za mene. Osjeala sam se kao da sam usred oluje.
Charla! ekaj! Ne zna ni to e rei zaboga!
Pokrila je slualicu rukom, a oi su joj se sjajile iznad naoala. Morala sam ju pustiti
da to napravi. Osjeala sam se nemonom, sluenom. Ustala sam i koraala gore-dolje
po kuhinji spotiui se o plan rada i elektrine instalacije.
Kada sam se ponovo usudila pogledati prema njoj, osmjehivala se.
Mora moda popiti au vina. I nemoj se bojati, moj broj je skriven. Prstom je
napravila znak da budem tiho.
Dobra veer. Gospodin Rainsferd?
Nasmijavala me govorei nazalno. Uvijek je imala smisla za oponaanje.
157

Gospoa Rainsferd nije bila kod kue. Znai postojala je gospoa Rainsferd. Sluala
sam i dalje ne vjerujui.
Da, zovem u ime Sharon Burstall knjinice Memorijal u Junoj ulici. eljela bih
znati ima li gospoa elju doi na na sastanak koji e se odrati 2. kolovoza. Aha,
razumijem. ao mi je gospoo. Hmm da. Oprostite na smetnji gospoo. Hvala.
Dovienja.
Poklopila je i pogledala me zadovoljnim osmijehom.
Onda? izustila sam.
ena koja se javila na telefon, kae da je bolniarka gospodina Rainsferda. Bolestan
je, privezan za krevet. Treba mu mnogo njege. Bolniarka dolazi svakog
poslijepodneva.
A gospoa Rainsferd? pitala sam uzbueno.
Treba se svaki as vratiti kui.
Oklijevala sam na trenutak.
to da radim? Da idem tamo?
Moja sestra je prasnula u smijeh.
Poslije tebe?

158

tigla sam tamo. Ugasila sam motor i ekala u automobilu, vlanih ruku edno
poloenih na koljena.

Odavde sam vidjela kuu iza dva kamena ulazna stupa. Bilo je to imanje izgraeno u
kolonijalnom stilu, koje je datiralo vjerojatno iz tridesetih godina. Bilo je manje
dojmljivo od ogromnih zgrada vrijednih milijune dolara, koje sam vidjela na putu
ovamo, ali profinjenije i skladnije.
Popevi se na cestu 67, bila sam iznenaena ljepotom okruga Lichtfield: blaga
brdaca, rjeice, bujna vegetacija iako je bila sredina ljeta. Zaboravila sam koliko ljeta
mogu biti topla u Novoj Engleskoj. Unato klimatiziranom zraku u vozilu, guila sam
se. Da sam se samo sjetila ponijeti bocu mineralne vode sa sobom. Grlo mi je bilo suho
kao papir.
Charla mi je rekla da su stanovnici Roxburya bili imuni ljudi. To je bio grad u modi
u kojem su se ve odavno voljeli naseljavati umjetnici. Slikari, pisci, filmske zvijezde.
Izgleda da ih je ovdje doista mnogo ivjelo. Pitala sam se to je Richard Rainsferd radio
u ivotu. Je li jo uvijek ovdje stanovao? Ili je napustio Manhattan sa Sarom u mirovini?
Brojala sam prozore kue kroz vjetrobran. Morala je imati dvije tri sobe osim ako
stranji dio kue nije mnogo vei nego to mi se inio. Da su imali djecu, morala bi biti
otprilike mojih godina. Moda su ve imali i unuke. Ispruila sam vrat da vidim ima li
isparkiranih automobila ispred kue. Uspijevala sam vidjeti samo garau.
Bacila sam pogled na sat. Prolo je 14 sati. Trebalo mi je samo nekoliko sati da
stignem s Manhattana. Charla mi je posudila svoj volvo koji je bio jednako savren kao i
njezina kuhinja. Da je barem ona ila sa mnom! Ali ona je imala sastanke koje nije
mogla otkazati. Ti e se vrlo dobro snai sister, rekla je dobacivi mi kljueve od
automobila. Javljaj mi novosti ok?
U volvu, moja zabrinutost je poveala stupanj topline koja je postajala sve
zaguljivijom. to sam zapravo mogla rei Sari Starzynski? Ali nije se vie tako zvala.
Ni Starzynski ni Dufaure. Sada se prezivala Rainsferd i to ve pedeset godina. Izii iz
auta i pozvoniti na vrata, inilo mi se pretekim. Dobar dan, gospoo Rainsferd, vi me ne
poznajete, zovem se Julia Jarmond, elim s vama razgovarati o ulici Saintonge, o onome
to se dogodilo s obitelji Tzac, i...
Bilo je to nespretno, zvualo je lano. to sam radila ovdje? Zato sam ovamo dola?
Trebala sam joj napisati pismo i ekati da mi ona odgovori. Bilo je smijeno prijei sav
taj put ovamo. Da, bila je to zaista apsurdna ideja. emu sam se nadala? Da me doeka
rairenih ruku, ponudi mi aj i kae mi apui: Naravno da opratam Tzacovima.
Luda ideja. Nadrealna. Bespotrebno sam dolazila. Bilo je bolje da odem i to odmah.
Ba sam htjela krenuti natrag kada me jedan glas iznenadio.
Traite nekoga?!

159

Vratila sam se na svoje sjedalo mokra od znoja i ugledala enu od trideset, trideset
pet godina, potamnjele koe. Imala je kratku smeu kosu, malo zdepasta.
Traim gospou Rainsferd, ali nisam sigurna da sam na dobroj adresi:
ena se osmjehnula.
Na dobroj ste adresi. Moja mama je u kupovini. Vratit e se za 20 minuta. Zovem
se Ornella Harris. ivim u kui preko puta.
Preda mnom je stajala Sarina ki. Ki Sare Starzynski. Trudila sam se ostati smirena
i pristojno sam se osmjehnula.
Zovem se Julia Jarmond.
Jako mi je drago, rekla je. Mogu li vam ja kako pomoi?
Oajniki sam pokuavala smisliti neto rei.
Nadala sam se da u upoznati vau majku. Trebala sam vjerojatno prije nazvati, ali
s obzirom na to da sam ovuda prolazila, pomislila sam da bih je mogla samo
pozdraviti...
Vi ste mamina prijateljica?
Pa ne zapravo. Upoznala sam nedavno jednog od njezinih roaka i on mi je rekao
da ona ovdje stanuje...
Ornellino lice se ozarilo.
Vjerojatno ste upoznali Lorenza? Jeste li se upoznali u Europi?
Izgubila sam se, ali sam se jako trudila to ne pokazati. Tko je mogao biti taj
Lorenzo?
Da tako je u Parizu.
Zagrcnula se.
On je zbilja poseban ujak Lorenzo. Mama ga oboava. Ne dolazi nas esto vidjeti,
ali ona ga zove gotovo svaki dan... elite ui na alicu ledenog aja ili neeg drugog?
Vani je paklenska vruina. Bit e vam lake priekati mamu unutra. ut emo
njezin auto kada stigne.
Ne elim vam smetati.
Moja djeca su otila na brod na jezero Lillinonah s ocem pa vas molim nemojte da
vam bude neugodno!
Izila sam iz automobila, sve nervoznija, i pola za Ornellom po putu u oblinju kuu
sagraenu u istom stilu kao to je bila kua Rainsferdovih. Travnjak je bio pun plastinih
igraaka, frizbija, barbika bez glave, Lego-kocki. Sjela sam u sjenu na trijem. Bilo
je svjee. Zamiljala sam Saru kako se igra s unucima. Sigurno ih je dolazila vidjeti
svaki dan s obzirom na to da su bili susjedi.
Ornella mi je pruila veliku au ledenog aja, koju sam objeruke prihvatila. U
tiini smo srkale aj.
160

ivite u okolici? upitala me.


Ne, ivim u Francuskoj u Parizu. Udala sam se za Francuza.
U Parizu? Opa! Lijep grad zar ne?
Istina je, ali sretna sam to sam dola kui. Moja sestra ivi na Manhattanu, a
roditelji u Bostonu. Dola sam provesti ljeto s njima.
Zazvonio je telefon. Ornella je odgovorila. Proaptala je nekoliko rijei tihim glasom
i sjela ponovo kraj mene na trijem.
Bila je to Mildred, rekla je.
Mildred?
Bolniarka koja se brine za moga oca.
ena koju je Charla juer dobila na telefon i koja je govorila o starom ovjeku
prikovanom za krevet.
Vaem ocu je bolje? pokuala sam.
Ne. Ima rak koji je u jako visokom stupnju. Nee se izvui. Ne moe vie ni
govoriti, nije pri svijesti. v
ao mi je.
Hvala Bogu mama je vrlo jaka. Ona me podrava u toj drami, a ne obratno. Sjajna
je. I moj suprug Eric isto tako. Ne znam to bih bez njih.
Zauo se automobil koji se parkirao na ljunku.
To je mama! rekla je Ornella.
ula sam kako su kljocnula vrata, zvuk koraka. A zatim visoki i njean glas je
proao preko ograde.
Nella! Nella!
Osjeao se neprimjetni strani naglasak u tom glasu.
Dolazim mama.
Srce mi je poskoilo u prsima. Prislonila sam ruku na prsnu kost da se smirim.
Slijedila sam iroke Ornelline bokove preko travnjaka, napola onesvijetena od nervoze i
uzbuenja.
Upoznat u Saru Starzynski. Vidjet u je uivo i to svojim vlastitim oima. Samo
bog zna to u joj rei. Stajala sam odmah pokraj Ornelle, ali njezin glas mi se inio
udaljenim.
Mama predstavljam ti Juliu Jarmond, prijateljicu ujaka Lorenza. Upravo je stigla iz
Pariza i prolazila kroz Roxbury...
ena je krenula prema meni osmjehujui se, u crvenoj haljini koja joj je sezala do
nonih lanaka. Imala je dobrih pedesetak godina i bila jednako korpulentna kao i
njezina ki: okrugla ramena, jaka bedra, velike grudi. Prosijede kose, elegantno
podignute u punu, potamnjele koe i crnih oiju.
161

Crnih oiju.
To nije bila Sara Starzynski.

162

i ste znai Lorenzova prijateljica? Jako mi je drago to smo se upoznale!


isti talijanski naglasak. Sve na toj eni je bilo talijansko.

ao mi je zaista, iskreno... rekla sam povlaei se zbunjena. Ornella i njezina


majka su me zbunjeno gledale. Osmijesi su im nestali s lica.
Vi niste gospoa Rainsferd koju traim.
Kako to mislite?
Traim Saru Rainsferd, rekla sam. Prevarila sam se. Ornellina majka je
uzdahnula i potapala me po ruci.
Molim vas ne ispriavajte se. To se moe dogoditi.
Ja u sada otii, rekla sam crvenei se. ao mi je to sam tratila vae vrijeme.
Drui sam dola do automobila. Bila sam strano razoarana i uznemirena.
ekajte! Gospoice, ekajte!
Bio je to jasan glas gospoe Rainsferd. Zastala sam. Prila mi je i stavila mi svoju
oblu ruku na rame.
Niste se prevarili gospoice.
Namrtila sam se.
to elite rei?
Francuskinja Sara je bila prva supruga moga mua.
Znate li gdje je mogu pronai?
Njeno mi je potapala rame, a crne oi su joj se ispunile tugom.
Draga moja, ona je mrtva. Umrla je 1972. ao mi je to vam to moram rei.
inilo mi se da ekam itavu vjenost da ujem ovo to mi je upravo rekla. Glava mi
se okrenula moda zbog sunca koja je udaralo.
Nella! Vode, brzo!
Gospoa Rainsferd me uzela za ruku i odvela na trijem. Posjela me na drvenu klupu,
dala mi vode koju sam naiskap popila.
Uistinu mi je ao to sam vam morala priopiti tu runu vijest, vjerujte mi.
Kako je umrla? upitala sam neujno.
U saobraajnoj nesrei. Richard i Sara su ve ivjeli u Roxburyu od poetka
ezdesetih godina. Sarin automobil je izmakao kontroli na ledu i udarila je u stablo.
Ovdje su ceste jako opasne zimi. Ostala je na mjestu mrtva.
163

Nisam bila u stanju rei ni rije. Osjeala sam se uniteno.


Vi ste potreseni... jadna mala aptala je gladei me po obrazu na snaan i
majinski nain.
Kimnula sam. Osjeala sam se iscijeeno. Bila sam kao prazna koljka. Kada sam
pomislila da se moram vratiti u New York, dolo mi je da zaurlam. A zatim... to u rei
douardu i Gaspardu? Kako da im to kaem? Mrtva je jednostavno. Naprosto tako.
I vie se nita ne moe uiniti.
Bila je mrtva. Ve 40 godina. Otila. Mrtva. Nestala. Sara je bila mrtva. Nikada neu
s njom razgovarati. Nikada joj neu moi rei da nam je ao, da je douardu ao, da
obitelj Tzac nije ravnoduna ni sudionik zloina. Nikada joj neu moi rei koliko
je nedostajala Gaspardu i Nicolasu Dufaureu, da na nju misle s toplinom i ljubavlju. Bilo
je prekasno. 30 godina prekasno.
Nisam je nikada upoznala, rekla je gospoa Rainsferd. Upoznala sam Richarda
nekoliko godina poslije. Bio je tuan ovjek. A njihov sin...
Podigla sam glavu.
Sin?
Da, William. Poznajete li Williama?
Sarinog sina?
Da, Sarinog sina.
Moga polubrata, rekla je Ornella.
Moja nada se probudila.
Ne, ne poznajem ga. Recite mi to znate.
Jadni deki, imao je samo 12 godina kada mu je umrla majka, vidite. Djeaku je
bilo slomljeno srce. Podigla sam ga kao vlastito dijete. Nauila sam ga da voli Italiju. I
oenio se Talijankom iz mog rodnog sela.
Zraila je ponosom.
ivi u Roxburyu? upitala sam.
Osmjehnula se i ponovo me pogladila po obrazu.
Mamma mia, ne, William ivi u Italiji. Otiao je odavde 1980. Imao je 20 godina.
Oenio je Francescu 1985. Ima dvije prekrasne keri. S vremena na vrijeme doe
posjetiti svoga oca, mene i Nellu, ali ne preesto. Mrzi ovo mjesto. Podsjea ga na smrt
njegove majke.
Odjednom sam se osjeala bolje. Bilo mi je manje vrue i prestala sam se guiti.
Lake sam disala.
Gospoo Rainsferd... poela sam.
Molim vas zovite me Mara.

164

Mara, moram razgovarati s Williamom. Moram ga upoznati. Jako je vano. Moete


li mi dati njegovu adresu u Italiji?

165

eza je bila loa i jedva sam ula Joshuu.


Treba poviicu? rekao je. Usred ljeta?

Da, vikala sam iziritirana njegovim sumnjiavim tonom. Koliko?


Rekla sam mu.
Hm, to se dogaa Julia? Tvoj dragi mu je najednom postao zloest?
Uzdahnula sam, bijesna.
Hoe mi je dati ili ne, Joshua? Vano je.
Naravno, to je dobro. Ovo je prvi put da me trai poviicu. Nadam se da nema
nekih briga.
Ne. Ali moram otputovati. To je sve. I to brzo.
Aha, rekao je. Osjeala sam kako raste njegova znatielja. I kamo ide?
Vodim ker u Toskanu. Objasnit u ti poslije.
Kaem mu to konanim i neutralnim tonom. Shvaa da nije vrijedno inzistirati. Ali
osjeala sam da je uvrijeen s druge strane Atlantika. Potvrdio mi je da e poviica biti
na mom raunu najkasnije toga dana poslijepodne. Zahvalila sam mu i poklopila. Ostala
sam zamiljena brade poduprte rukama. Da sam razgovarala s Bertrandom o mom
projektu, napravio bi mi scenu. On je sve inio sloenim, tekim. Nisam se mogla s tim
suoiti. Moda sam to mogla rei douardu, ali ne, bilo je prerano. Moram najprije
pronai Williama Rainsferda. Imala sam njegovu adresu, lako u ga pronai. to u mu
rei, bila je druga pria.
Morala sam misliti na Zo. Kako e reagirati kada prekinem njezine praznike na
Long Islandu? I kaem joj da nee ii u Nahant baki i djedu? To me je najprije
zabrinjavalo. Pa ipak, bila sam sigurna da nee od toga napraviti scenu. Nije nikada bila
u Italiji. A ja sam je mogla tamo potajno odvesti, rei joj istinu, da idemo u posjet sinu
Sare Starzynski.
Ostali su jo moji roditelji. to da njima kaem? Otkuda da ponem? I oni su me
ekali u Nahantu nakon Long Islanda. Koga vraga mogu izmisliti?
To je to, rekla je Charla nakon to sam joj ispriala to sam namjeravala napraviti;
to je to i sada jo bijeg u Toskanu sa Zo, u potrazi za nepoznatim ovjekom, sve to da
bi joj se ispriala 60 godina poslije?
Njezin ironini ton me iritirao.
I onda u emu je problem?
Uzdahnula je. Sjedile smo u velikoj sobi koja je gledala na ulicu, koju je koristila kao
ured, na drugom katu kue. Njezin mu se vraao tek veeras. Veera je bila gotova u
166

kuhinji. Zajedno smo je pripremile. Charla je oboavala ive boje kao Zo. Ured joj je
bio vesela kombinacija pistacija zelene, koraljno crvene i sjajne naranaste. Kada sam ga
prvi put vidjela, skoro me zaboljela glava, ali sam se na kraju naviknula i ak sam ga
smatrala egzotinim. Imala sam sklonost ka neutralnijim tonovima smee, be, bijeloj,
sivoj, ak i u izboru odjee. Charla i Zo su se usuivale izabrati ive boje i sjajno su ih
nosile. Zavidjela sam im i divila se na odvanosti.
Smiri se malo velika sestro. Podsjeam te da si trudna. Nisam sigurna da je to
putovanje najbolja stvar koju e napraviti u ovom trenutku.
Nisam nita odgovorila. Rekla je to misli. Ustala je i stavila plou. Staru Carly
Simon. S Mick Jaggerom u pozadini.
A zatim se okrenula prema meni.
Toliko ti se uri da pronae tog tipa? elim rei, zar to ne moe ekati?
Opet je zastala.
Charla, nije tako jednostavno. I ne, ne mogu ekati. Previe je vano. Ne mogu ti to
objasniti. Ali to je najvanija stvar u mom ivotu. To i dijete.
Opet je uzdahnula.
Ova pjesma od Carly Simon podsjea me na tvog mua. Youre so vain, I betcha
think this song is about you...
Pustila sam je da se ironino nasmije.
to e rei roditeljima? upitala me. Kako e im objasniti da nee doi u
Nahant? I to e im rei za dijete?
Samo bog zna.
Razmisli dobro. Promisli dvaput ako treba.
To i radim, to i radim.
Stala je iza mene i masirala mi ramena.
To znai da si ve sve organizirala?
Pa da!
Brza si, ha?
Godila mi je masaa, oputala me. Prola sam pogledom po njezinom uredu punom
boja, po radnom stolu prekrivenom dokumentima i knjigama, po koraljno crvenim
zastorima od laganog pamuka, koji su leprali po vjetriu. Kua je bila mirna luka
kada nije bilo njezine djece.
A gdje ivi taj tip?
Kao prvo taj tip kako ga zove ima ime. Zove se William Rainsferd i ivi u Lucci.
Gdje je to?
To je jedno malo selo izmeu Pise i Firenze.
167

to radi u ivotu?
Pogledala sam na internetu, a rekla mi je ve i njegova pomajka. On je kulinarski
kritiar, a ena mu je kiparica. Imaju dvoje djece.
Koliko ima godina?
Jesi ti neki policajac ili? Roen je 1959.
A ti, ti e banuti u njegov ivot i okrenuti ga naopake?
Odgurnula sam njezine ruke razbjenjena.
Naravno da neu. elim samo da sazna i drugu stranu prie. elim da zna da nitko
nije zaboravio ono to se dogodilo.
Charla se podmuklo osmjehnula.
To je vjerojatno njegov sluaj. Njegova majka je nosila tu priu cijeli ivot... moda
ba i ne eli da ga se na to podsjea...
kljocnula su vrata.
Ima li koga? Lijepa gospoica i njezina sestra Parisss?
Uspele smo se po stubama.
Bio je to Barry, sestrin mu. Charlino lice se ozarilo. Bili su jako zaljubljeni. Bila
sam sretna zbog njih. Nakon tekog i bolnog razvoda, ponovo je pronala sreu.
Dok sam ih gledala kako se ljube, mislila sam na Bertranda. to e biti s naim
brakom? Kako e se stvari posloiti? Hoe li se sve srediti? Pokuavala sam vie na to ne
misliti krenuvi za Charlom i Barryem.
Kada sam legla, vratilo mi se ono to je Charla rekla za Williama Rainsferda.
Moda ba i ne eli da ga se na to podsjea. Okretala sam se cijelu no, ali nisam
mogla zaspati. Sutradan ujutro uvjerila sam se govorei si da u ubrzo saznati ako
William Rainsferd ima problem s prolou. Nai u se s njim i porazgovarati. Dva dana
poslije, Zo i ja smo sjele na avion za Pariz, a zatim na drugi za Firenzu. William
Rainsferd je svako ljeto provodio u Lucci, to mi je rekla Mara dajui mi njegovu adresu.
I Mara ga je nazvala da ga upozori da u ga potraiti. William Rainsferd je znao da e ga
izvjesna Julia Jarmond nazvati. I nita vie od toga.

168

*
oskansko ljeto nije bilo kao ono u Novoj Engleskoj. Bilo je jako suho. Izlazei s
aerodroma u Firenzi sa Zo, koja je sporo hodala, shvatila sam koliko je jaka
vruina. inilo mi se da u najednom ispariti, dehidrirati u sekundi. Uvjeravala sam se
da je to sve zbog trudnoe. Da u normalnom stanju ne bih bila ni toliko edna niti
umorna. Vremenska razlika je pogorala stvar. Sunce me peklo, prodiralo mi kou, oi
usprkos slamnatom eiru i crnim sunanim naoalama.

Iznajmila sam auto, mali fiat koji nas je ekao na lijepom mjestu na parkingu po
najgorem zvizdanu. Klimatizirani zrak jedva se osjetio. Hou li izdrati do Lucce?
Sanjala sam o svjeoj i tamnoj sobi gdje bih mogla zaspati u ugodnim bijelim plahtama.
Zoin entuzijazam mi je pomagao da izdrim. Nije prestajala govoriti, upozoravajui me
da primijetim kako je nebo plavo, bez oblaka, jako se veselila pred empresima uz rub
autoceste, plantaama maslina, starim ruevnim kuama na vrhovima brdaaca.
Stiemo u Montecatini rekla je ozbiljno gledajui u vodi. Koji je poznat po svojim
luksuznim toplicama i vinu.
Zo je itala ono to je pisalo o Lucci dok sam vozila. Jedan je od rijetkih
srednjovjekovnih gradova koji je sauvao zidine koje su okruivale sredite mjesta i
zabranjivale promet. Moglo se mnogo toga vidjeti, katedrala, crkva San Michele, toranj
Guinigui, muzej Puccini, palaa Mansi... osmjehivala sam joj se zabavljena njezinim
komentarima. Okrenula se prema meni.
Pretpostavljam da neemo zapravo imati vremena za razgledavanje... Mi smo ovdje
zbog posla, zar ne?
Da, tako je potvrdila sam.
Zo je pronala adresu Williama Rainsferda na karti. ivio je blizu ulice Fillungo,
glavne gradske arterije, dugake pjeake ulice u kojoj sam rezervirala smjetaj u malom
hotelu Casa Giovanna.
Stigle smo u Luccu. Bio je to labirint krunih ulica i morala sam se koncentrirati na
vonju jer je vonja u ovoj zemlji bila poprilino bez reda. Automobili su iskakali bez
upozorenja, i na isti nain se zaustavljali, skretali bez paljenja migavaca. Gore nego u
Parizu! Postajala sam razdraljiva, a trbuh mi se poeo stezati. Kao da sam poimala
imati neka pravila. Moda mi nije sjelo ono to sam jela u avionu? Ili je bilo neto
ozbiljnije? Zabrinula sam se.
Charla je imala pravo. Bila sam luda to sam doputovala ovamo u mom stanju. Bila
sam u drugom stanju manje od 3 mjeseca, u najdelikatnijem trenutku. Mogla sam
priekati. I William Rainsferd mogao je jo malo priekati.
Ali vidjevi Zoino lice, njezinu radost i oduevljenje, tako lijepo, nije mi bilo ao.
Nije jo znala za svog oca i mene. Bila je jo poteena toga, ne znajui za nae namjere.
To e za nju biti nezaboravno ljeto.

169

I parkirajui fiat na jednom od besplatnih parkinga koji se nalazi u blizini zidina,


znala sam da u uiniti sve da ovo putovanje bude za nju najljepe mogue.

170

*
ekla sam Zo da se moram na trenutak odmoriti. Dok je ona brbljala sa simpatinom
Giovannom, krupnom enom senzualna glasa, istuirala sam se i ispruila se na
krevet. Bol u donjem dijelu trbuha malo-pomalo se smirivala.

Imale smo spojene sobe. Bile su malene, na zadnjem katu mone stare zgrade, ali
jako udobne. Neprestano sam mislila na majinu reakciju kada sam joj najavila, kod
Charle, da neu doi u Nahant i da vodim Zo u Europu. Znala sam, po nainu na koji je
obiavala raditi stanke i proiavati glas, da je bila zabrinuta. Pitala me je li sve u redu.
Odgovorila sam najveselije to sam mogla da je sve bilo odlino, ali da imam prilike
posjetiti Firenzu sa Zo i da u se zatim vratiti u SAD da vidim nju i tatu. Ali tek si
dola! Zar nisi provela nekoliko dana sa svojom sestrom, uvjeravala me. I zato
prekidati Zoine praznike? Ne razumijem. A ti koja kae da ti nedostaje SAD... taj
odlazak mi se inio vrlo preuranjenim.
Osjeala sam se krivom, ali kako da im objasnim cijelu priu preko telefona? Jednog
dana u im ispriati. Ali ne sada. Ispruena iznad kreveta blijedo ruiaste boje, koji je
blago mirisao na lavandu, i dalje sam se osjeala krivom. Nisam majci ni rekla da sam
trudna. Niti Zo. urila sam im najaviti trudnou, ali neto me zadravalo. Neka vrsta
udnog praznovjerja, jedan stari strah koji prije nisam osjeala. Ovih prolih mjeseci moj
je ivot neprimjetno promijenio smjer.
Je li to bilo zbog Sare, zbog ulice Saintonge? Ili uinka vremena koje prolazi? Nisam
znala rei. Znala sam da sam jasno osjeala da izlazim iz blage i zatitnike magle koja
je jako dugo trajala. Trenutano, moja su osjetila bila otra, iva. Vie nije bilo magle.
Nita mlako, blago. Samo injenice. Pronai tog ovjeka. Rei mu da Tzacovi i
Dufaureovi nisu nikada zaboravili njegovu majku.
Zurilo mi se da upoznam Williama. Bio je tu, sasvim blizu, u ovom gradu, moda se
upravo sada etao po ulici Fillungo. Ispruena u mojoj maloj sobi do koje su kroz
otvorene prozore dopirali dijelovi razgovora, smijeh, prde vespi, zvono na biciklu,
osjetila sam se blisko Sari, blie nego ikada. Upoznat u njezinog sina, tijelo njezina
tijela, krv njezine krvi. Nikada se nisam osjeala bliom djevojici sa utom zvijezdom.
Isprui ruku, uzmi telefon i nazovi ga. Jednostavno je. Lako. Pa ipak, nisam mogla to
uiniti. Buljila sam u stari crni telefon, nemona i uzdisala od oaja i razdraljivosti.
Odgodila sam za kasnije, osjeajui se gotovo posramljeno i glupo. Primijetila sam da
sam bila toliko opsjednuta Sarinim sinom da nisam ni pogledala mjesto njegov arm i
ljepotu. Slijedila sam Zo kao mjesear dok je ona napredovala u nerazrjeivoj mrei
uskih ulica kao da je ovdje oduvijek ivjela. Za mene je neto znaio samo William
Rainsferd. Ali ga s druge strane nisam bila u stanju nazvati.
Zo je ula i sjela na krevet.
Jesi dobro?
Dobro sam se odmorila, odgovorila sam.
171

Gledala me u lice svojim oima boje ljenjaka.


Mislim da se mora jo odmoriti mama.
Zatreptala sam.
Izgledam tako umorno?
Kimnula je glavom.
Odmori se mama. Giovanna e mi dati neto za jelo. Ne brini se za mene. Ja u se
za sve pobrinuti.
Nisam se mogla suzdrati da se ne nasmijem pred toliko ozbiljnosti. Kada je dola do
vrata, okrenula se.
Mama...
Da zlato?
Zna li tata da smo mi ovdje?
Nisam nita jo rekla Bertrandu. Bit e strano bijesan kada sazna, bila sam u to
sigurna.
Ne, ne zna zlato.
Tata i ti ste se posvaali?
Nije imalo smisla lagati tako jasnim i sjajnim oima.
Da. Tata se ne slae s nekim stvarima o kojima pokuavam saznati vie o Sari. Ne
bio bi sretan da sazna da smo ovdje.
Znam da djed zna.
Sjela sam iznenaeno.
Pria s djedom o svemu tome?
Zakimala je glavom.
Zna on se jako zanima za Saru. Zvala sam ga s Long Islanda i rekla mu da
dolazimo ovamo da upoznamo njezinog sina. Mislila sam da e ga sigurno i ti nazvati,
ali bila sam tako uzbuena da nisam mogla zauzdati jezik.
I to je rekao? upitala sam iznenaena iskrenou djeteta.
Da imamo razloga ii i da e istu stvar rei tati ako pone s priama. Rekao je da si
ti sjajna osoba.
douard to je to rekao?
Da, on je to rekao.
Bila sam istovremeno zabrinuta i dirnuta.
Djed je rekao jo neto. Dodao je da moramo polako ii i molio me da pazim da se
ne umara previe.

172

Znai, douard je znao. Znao je da sam trudna. Sigurno je razgovarao s Bertrandom.


Otac i sin su zasigurno dugo razgovarali Sada je Bertrand znao to se dogodilo u stanu u
ulici Siantonge tijekom ljeta 1942.
Zo me izvukla iz misli.
Zato ne nazove Williama mama? Treba se s njim nai.
Ima pravo duo. Uzela sam komadi papira na kojem je pisao broj Marinim
rukopisom i odabrala ga na zastarjelim tipkama telefona. Srce mi je kucalo kao ludo.
Situacija mi se inila nestvarnom. Upravo sam zvala Sarinog sina.
Nekoliko puta je zazvonilo, a zatim se zauo zvuk automatske sekretarice. Jedan
enski glas davao je poruku na talijanskom. Brzo sam poklopila, osjeala sam se glupo.
To je stvarno idiotski, primijetila je Zo, nemoj nikada poklopiti kada ti se javi
sekretarica. Ponovila si mi to stotinu puta.
Ponovo sam nazvala, vesela da se na mene ljuti kao odrasla. Ovaj put sam ekala
signal. Poruka koju sam ostavila, bila je savrena, bez oklijevanja, kao da sam je danima
ponavljala.
Dobar dan, ovdje Julia Jarmond. Zovem vas na preporuku Mare Rainsferd. Moja
ki i ja smo u Lucci, odsjele smo u Casa Giovanna, u ulici Fillungo. Ostajemo nekoliko
dana. ekat u da mi se javite. Hvala. Dovienja.
Spustila sam slualicu, istovremeno mi je bilo lake i bila sam zbunjena.
Dobro, rekla je Zo, nastavi se odmarati. Vidimo se uskoro.
Poljubila me u elo i izila iz sobe.

173

*
eerale smo u simpatinom malom restoranu, iza hotela, blizu amfiteatra, velika
terasa okruena starim kuama, a koja je nekada sluila za srednjovjekovne borbe.
Odmor me je vratio u ravnoteu pa sam uivala u paradama turista, stanovnicima
Lucce, ulinim trgovcima, djeci, golubovima. Otkrila sam koliko Talijani vole djecu.
Konobari i trgovci zvali su Zo principessa, kimali joj, osmjehivali joj se, povlaili je
za uho, nos, gladili je po kosi. U poetku me to inilo nervoznom, ali ona se odlino
zabavljala. Voljela sam ju gledati kako se strastveno upire da progovori poetniki
talijanski: Sono francese e americana, mi chiamo Zo. Vruina je malo popustila, bilo
je malo vie svjeeg zraka. Ali znala sam da emo se unato svemu uguiti u naim
malim sobama na zadnjem katu, iznad ulice. Talijani, kao i Francuzi nisu ba bili na ti s
klimatiziranim zrakom. Meni bi veeras odgovarao ledeni klimatizirani zrak.

Kada smo se vratile u hotel, iscrpljene od vremenske razlike, pronale smo poruku na
vratima. Molim nazovite Williama Rainsferda. Ostala sam ispred vrata kao pogoena.
Zo je uzviknula od sree Hoemo ga odmah nazvati? rekla sam.
Pa dobro, sad je etvrt do devet, primijetila je Zo.
O.K., rekla sam otvarajui vrata drhtavom rukom. Sa slualicom na ruku, odabrala
sam Williamov broj trei put danas I opet mi se javila telefonska sekretarica. Ne
poklapaj mama, proaptala mi je Zo. Nakon signala, izbrbljala sam svoje
ime, oklijevala, i kada sam ve gotovo poklopila jedan je muki glas rekao: Halo?
Naglasak je bio ameriki. To je bio on.
Dobra veer, Julia Jarmond ovdje.
Dobra veer, rekao je, upravo veeram.
Oprostite.
Nema veze. elite li da se vidimo sutra ujutro prije ruka?
Moe. Odlino.
Ima jedan jako lijep kafi u zidinama, odmah nakon palae Mansi. Naemo se tamo
u podne?
Savreno, odgovaram, ali kako emo se prepoznati? Prasnuo je u smijeh.
Ne brinite se. Lucca je mali grad. Uoit u vas bez problema. Nastala je tiina.
Dovienja, rekao je, a zatim poklopio.

174

*
rugo jutro, opet me je bolio trbuh. Lagana bol koja nije prestajala. Odluila sam je
ignorirati. Ako mi bude loe i nakon ruka, zamolit u Giovannu da pozove
lijenika. Na putu prema kafiu, razmiljala sam o nainu na koji u razgovarati s
Williamom o temi. Nisam o tome razmiljala i to je bila pogreno. Probudit u tune i
bolne uspomene. Moda uope nee htjeti razgovarati o svojoj majci. Moda je
podvukao crtu. Nije li svoj ivot zapoeo ovdje, daleko od Roxburya i ulice Saintonge?
Miran, provincijski ivot. I sada ja dolazim i donosim prolost. I pokojnike.

Zo i ja smo otkrile kako moemo na vrh zidina koje su okruivale grad. irokim
putem koji je zavijao i posaenim drvoredom kestena. Probijale smo se kroz neprestane
valove trkaa, etaa, rolera, biciklista, majki s djecom, staraca koji su glasno
govorili, mladih na romobilima i turista.
Kafi se nalazio malo dalje, u sjeni stabala. to smo se vie pribliavale, glava mi je
postajala sve laka, gotovo prazna. Nije bilo nikoga na terasi izuzev jednog para od
pedesetak godina, koji je jeo sladoled i njemakih turista koji su prouavali kartu
mjesta. Spustila sam eir do oiju i ispravila zguvanu haljinu.
Kada je izgovorio moje ime, upravo sam itala Zo dnevni jelovnik.
Julia Jarmond?
Podigla sam pogled i ugledala visokog dobro graenog mukarca od etrdesetak
godina. Sjeo je nasuprot nas.
Dobar dan, rekla je Zo.
Ja nisam uspjela ni usta otvoriti. Gledala sam nijemo u njega. U njegovoj
tamnoplavoj kosi bilo je nekoliko sjedina. Polako je poeo elaviti. eljust mu je bila
etvrtasta. Nos mu je bio snaan i lijep.
Dobar dan, rekao je Zo. Trebala bi probati tiramisu. Oboavat e ga.
Zatim je skinuo sunane naoale i podigao ih na vrh glave. Imao je majine oi.
Tirkizne i bademasta oblika. Osmjehnuo se.
Dakle vi ste novinarka? U Parizu prema onome to sam pronaao na internetu?
Poela sam nervozno kaljucati igrajui se satom.
I ja sam vas potraila. Vaa zadnja knjiga Toskanske gozbe pisana je u pomalo
bajkovitom tonu.
William Rainsferd uzdahnuo je potapavi se po trbuhu.
Da! Zbog te knjige sam dobio 5 kilograma vika koje nikako ne mogu skinuti.
Nasmijala sam se. Prijei s lagane i ugodne teme na ono to me zaokupljalo, nee biti
lako. Zo me netremice gledala kao da me eli pozvati na red.
Puno vam hvala to ste doli... stvarno mi to mnogo znai.
175

Glas mi je zvuao neiskreno.


Molim vas, nasmijao se, a zatim pozvao konobara pucketanjem prstiju.
Naruili smo tiramisu i kokakolu za Zo i dva kapuina.
Jeste li prvi put u Lucci? upitao me.
Kimnula sam. Konobar se nagnuo nad nas. William Rainsferd dao mu je narudbu na
brzom i tenom talijanskom. Obojica su se poela smijati.
esto ovamo dolazim, objasnio je. Volim ovdje biti. ak i kada je jako vrue kao
danas.
Zo se bacila na tiramisu i u tiini koja je nastala meu nama ula se samo njezina
lica koja je udarala po posudici.
to mogu uiniti za vas? upitao me veselo. Mara mi je rekla da je rije o mojoj
majci.
U sebi sam zahvalila Mari. Olakala mi je stvari.
Nisam znala da je vaa majka preminula, rekla sam, ao mi je.
U redu je, rekao je slijegajui ramenima. Stavio je eer u kavu. To je bilo davno.
Bio sam jo dijete. Jeste li je poznavali? inite mi se malo premladi da ste je mogli
poznavati.
Ne, nisam nikada upoznala vau majku. Dogodilo se da se trebam preseliti u stan u
kojem je ona ivjela za vrijeme rata. U ulici Saintonge u Parizu. I poznajem ljude koji su
joj bili bliski. Zato sam ovdje i zato sam vas htjela vidjeti.
Odloio je alicu i smireno me pogledao. Oi su mu bile mirne i zamiljene.
Ispod stola Zo je svoju vlanu ruku stavila na moje koljeno. Pogledom sam pratila
dvoje biciklista. Vruina je bila strana. Duboko sam udahnula.
Ne znam gdje bih poela, mucala sam. Pretpostavljam da je govoriti o svemu
tome nesumnjivo bolno za vas, ali moram to uiniti. Obitelj moga supruga Tzac
upoznala je vau majku u ulici Saintonge 1942. godine.
Mislila sam da e mu prezime Tzac neto govoriti, ali nije ni trepnuo.
Nakon onoga to se dogodilo, eljela sam s vama razgovarati o traginim
dogaajima iz srpnja 1942., smrti vaeg ujaka, stalo mi je da vam kaem da obitelj Tzac
nije nikada zaboravila vau majku. Osobito moj svekar koji na nju misli svaki dan svoga
ivota.
Tiina. Oi Williama Rainsferda su se stisnule.
Oprostite, dodala sam brzo, znam da je to bolno za vas, ispriavam se.
Kada je napokon progovorio, bilo je to neobinim gotovo neujnim glasom.
to elite rei o traginim dogaajima?
Pa, masovno uhienje na stadionu Vl dHiv..., brbljala sam. idovske obitelji
odvedene u Parizu u srpnju 1942..
176

Nastavite.
I logori... obitelji poslane u Drancy i Auschwitz...
William Rainsferd je rairio ruke i zakimao glavom.
ao mi je, ali ne znam kakve to veze ima s mojom majkom.
Zo i ja smo se blijedo pogledale.
Prola je jedna minuta bez rijei. Bilo mi je vrlo neugodno.
Govorili ste o smrti moga ujaka? rekao je napokon.
Da... Michela. Mlaeg brata vae majke. To se dogodilo u ulici Saintonge.
Opet tiina.
Michel? Moja majka nije nikada imala mlaeg brata koji se tako zvao. I nikada je
nisam uo da govori o toj ulici. Mislim da ne govorimo o istoj osobi.
Ime vae majke je Sara? mucala sam.
Da tono. Sarah Dufaure.
Da, Sarah Dufaure, to je ona. Rekla sam ubrzano. Ili radije Sara Starzynski.
Nadala sam se da e mu se oi otvoriti.
Molim? rekao je dignute obrve. Sara kako?
Starzynski. To je djevojako ime vae majke.
William Rainsferd me pogledao podigavi bradu.
Djevojako ime moje majke je Dufaure.
Neto kao signal je zazvonilo u mojoj glavi. Neto nije timalo. On nije nita znao.
Imao je jo vremena da ode, da se spasi prije nego rastavim u komadie miran ivot
ovog ovjeka.
Namjestila sam veseo osmijeh, neto promrmljala u vezi s jednom pogrekom i dala
Zo znak da ostavi svoj desert. Izgovorila sam se da ne elim vie tratiti njegovo vrijeme
i da mi je jako ao, a zatim sam ustala. I on isto.
Vjerujem da ste mislili na pogrenu Saru, rekao je s osmijehom. Ne brinite se
zbog mene, provedite ugodne praznike u Lucci. Jako mi je drago da smo se upoznali
kako god bilo.
Prije nego to sam mogla ita rei, Zo je gurnula ruku u moju torbu i izvukla neto i
stavila na stol.
William Rainsferd je gledao fotografiju djevojice sa utom zvijezdom.
Je li ovo vaa majka? upitala je Zo svojim glasiem.
Bilo je kao da je sve oko nas zautjelo. Vie nije bilo buke sa etalita. ak su i ptice,
inilo se, prestale pjevati. Ostala je samo vruina. I tiina.
Moj boe! rekao je.
177

I sruio se u stolicu.

178

*
otografija je leala poloena na stolu. William Rainsferd je gledao u nju pa u mene
pa u nju pa u mene. Ne vjerujui ponovo i ponovo je iitavao tekst na poleini
fotografije.

Stvarno bi se reklo da je ovo moja majka kada je bila dijete. Ne mogu to negirati.
Zo i ja smo utjele.
Ne razumijem. To nije mogue. To ne moe biti ona. Nervozno je trljao ruke.
Primijetila sam da je nosio srebrni vjenani prsten i da je imao fine, duge prste.
Zvijezda, kimao je glavom neprestano, ta zvijezda na njezinim prsima.
Kako sam mogla i zamisliti da taj ovjek nije znao nita o majinoj prolosti? Da nije
znao da je bila idovka? Je li mogue da Sara nije nita rekla Rainsferdovima?
Vidjevi njegovo okirano lice, tjeskobu, bila sam sigurna da je tako. Nita im nije
rekla. Nikada nije govorila o svom djetinjstvu, o svojim korijenima, vjeri. Prekinula je u
potpunosti sve veze sa uasnom prolou.
Poeljela sam da sam negdje daleko. Daleko od ovog grada, ove zemlje,
nerazumijevanja tog ovjeka. Kako sam mogla biti tako nesvjesna? Trebala sam u to
posumnjati. Ali ni jednom nisam pomislila da je Sara sve to uvala kao tajnu. Njezina
patnja je bila prevelika. Zato je prestala pisati Dufaureovima. Jer nije svome sinu
nita rekla o svom pravom identitetu. eljela je poeti od nule u Americi.
A ja, strankinja, otkrila sam gorku prolost tom ovjeku koji nije nita traio.
Nespretno sam igrala glasnika loih vijesti.
William Rainsferd je gurnuo fotografiju prema meni. Usta su mu imala sarkastian
izraz lica.
Zato ste zapravo ovamo doli? proaptao je.
Grlo mi je bilo suho.
Da mi kaete da se moja majka drugaije zvala? Da je bila rtva tragedije? Jeste li
zato ovdje?
Noge su mi drhtale pod stolom. Nisam oekivala takvu reakciju. Mislila sam da u se
suoiti s tugom, boli, ali ne s tom ljutnjom.
Mislila sam da sve znate. Dola sam zato jer moja obitelj nije nikada zaboravila ono
to se dogodilo 1942. Iz tog razloga sam ovdje.
Zakimao je glavom i nervozno proao prstima kroz kosu. Sunane naoale su mu
pale na stol.
Ne, rekao je u jednom dahu. Ne, ne, ne. To nije mogue. Moja majka je bila
Francuskinja. Prezivala se Dufaure. Roena je u Orlansu. Izgubila je roditelje za
179

vrijeme rata. Nije imala brata. Nikada nije ivjela u Parizu, u toj ulici Saintonge. Ta mala
idovka na fotografiji ne moe biti ona. Vi ste se u potpunosti prevarili.
Molim vas, njeno sam rekla, dopustite da vam objasnim, dopustite da vam
ispriam cijelu priu...
Pruio je ruke prema meni kao da eli da nestanem.
Ne elim znati nita. Sauvajte vau priu za sebe.
Ponovo sam osjetila poznatu bol u utrobi, upornu i jasnu.
Molim vas, rekla sam slabano. Molim vas sluajte me.
William Rainsferd ustao je brzim i spretnim pokretom, iznenaujuim za ovjeka
njegova stasa. Pogledao me, a lice mu je bilo tmurno.
Raistimo: ne elim vas nikada vie vidjeti. Niti uti da se o ovome razgovara.
Imajte milosti, nemojte me zvati.
A zatim je nestao.
Zo i ja smo ga traile pogledom. Sve ovo ni za to. Putovanje, sav taj trud. Ni za
to. Da bi zavrila nigdje. Nisam mogla vjerovati da e Sarina pria ovdje zavriti. Tako
brzo. Nisam mogla doi k sebi.
Sjedile smo trenutak ne govorei nita. A zatim sam osjeala hladne drhtaje unato
vruini. Na brzinu sam platila. Zo nije nita govorila. Izgledala je utueno.
Ustala sam, a umor je blokirao svaki moj pokret. I to sada? Kamo da idem? Da se
vratim u Pariz? Ili Charli?
Teko sam hodala. Noge su mi bile teke kao olovo. ula sam kako me Zo zove, ali
se nisam okretala. Htjela sam se vratiti u hotel to prije. Da razmislim. Da doem k sebi.
Da nazovem sestru. I douarda. I Gasparda.
Zoin glas je bio sve jai. to je htjela? Zato se tako derala? Primijetila sam da me
prolaznici gledaju. Okrenula sam se prema keri, iscrpljena, da je zamolim da se pouri.
Pourila se i primila me za ruku.
Bila je blijeda.
Mama, proaptala je jedva ujnim glasom.
to? to je bilo? rekla sam suho.
Pokazala mi je na moje noge prstom i poela lajati kao mali pas.
Spustila sam glavu. Moja bijela suknja bila je umrljana krvlju. Na stolici na kojoj
sam sjedila bila je krvavo crvena mrlja u obliku malog polumjeseca. Niz bedra mi je
tekla krv.
Je li ti loe mama? guila se Zo.
Primila sam se za trbuh.
Dijete, rekla sam uasnuta.
180

Zo je buljila u mene.
Kakvo dijete?. Vikala je zarivi prste u moje ruke. Mama kakvo dijete? O emu
govori?
Lice joj je nestajalo. Moje noge su popustile. Bradom sam udarila na suho i vrue tlo.
A zatim je nastala tiina. I tama.

181

*
tvorila sam oi i vidjela Zoino lice na nekoliko centimetara od moga. Osjetila sam
miris bolnice. Bila sam u maloj zelenoj sobi. ena u bijeloj koulji biljeila je
karton za praenje temperature.

Mama... aptala je Zo stiui mi ruku. Mama, sve e biti dobro. Ne brini se.
Mlada ena mi je prila, osmjehnula se i pogladila Zo po glavi. Bit e sve u redu
gospoo, rekla je na iznenaujue pravilnom engleskom. Izgubili ste mnogo krvi, ali
sada ste dobro.
A dijete?
Dijete je dobro. Napravili smo ultrazvuk. Bio je problem s posteljicom. Morate se
odmoriti. Ostanite leati jo trenutak.
Izila je iz sobe njeno zatvarajui vrata iza sebe.
Sranje, onda, prestraila si me nasmrt, rekla je Zo. Znam da govorim kako ne
bih smjela, ali mislim da me danas nee prekoravati.
Privukla sam je k sebi i stisnula je tako snano bez obzira na infuziju.
Mama zato mi nisi rekla za dijete?
Namjeravala sam zlato.
Pogledala me.
Zbog toga ste se ti i tata posvaali?
Da.
Ti eli dijete, a tata ne, je li tako?
Tako neto.
Njeno mi je pogladila ruku.
Tata stie.
Bertrand ovdje. Bertrand kao toka na i svim ovim dogaanjima.
Zvala sam ga, rekla je Zo. Doi e za nekoliko sati.
Suze su mi tekle i klizile mi niz obraze.
Mama, ne plai, molila me Zo gorljivo briui suze svojim rukama.
Sve e biti dobro. Sada e sve biti dobro.
Nasmijala sam se da je smirim, ali umorno. Svijet mi se inio prazan, upalj. Slika
Williama Rainsferda kako odlazi govorei mi Raistimo: ne elim vas nikada vie
vidjeti. Niti uti da se o ovome razgovara. Imajte milosti, nemojte me zvati neprestano mi
se vraala, njegova pognuta lea, iskrivljena usta.
182

Dani, tjedni, mjeseci koji dolaze preda mnom su se ispruili kao siva i tmurna masa.
Nikada se nisam osjeala tako obeshrabreno i izgubljeno. Kada me je sve to izglodalo do
kosti. to mi je ostalo? Dijete za koje moj bivi mu nije htio ni uti i koje u morati
sama podizati. Ki koja je postajala djevojka i koja moda vie nee biti sjajna
djevojica kao do sada. inilo se kao da najednom nisam imala vie to ekati, nije bilo
niega to bi me guralo naprijed.
Bertrand je stigao, smiren, uinkovit, njean. Pustila sam ga da sve obavlja, sluala
ga kako razgovara s lijenikom, kako smiruje Zo toplim pogledom. On e se za sve
pobrinuti. Ja sam morala ostati u bolnici do potpunog prestanka krvarenja. A zatim se
vratiti u Pariz i mirovati do jeseni, sve do 5. mjeseca trudnoe. Bertrand nije spomenuo
Saru. Nije postavio nijedno pitanje. Povukla sam se u ugodnu tiinu. Nisam eljela
razgovarati o njoj.
Osjeala sam se sve vie kao starica koju etaju amo-tamo kao to su to inili s
Mam u poznatim granicama njezina doma.
Imala sam pravo na iste mirne osmijehe, na ustajalu dobronamjernost. Postojala je
neka lakoa u putanju da netko drugi vodi na ivot. Nisam se vie imala elju boriti.
Osim za to dijete.
To dijete koje je Bertrand jednako tako zaboravio spomenuti.

183

*
ada je avion sletio u Pariz nekoliko tjedana poslije, imala sam osjeaj da je ve
prola itava godina dana. Bila sam i dalje tuna i umorna. Mislila sam svaki dan na
Williama Rainsferda. Vie sam puta gotovo napisala pismo ili ga nazvala. Htjela sam mu
objasniti, rei mu ne znam to, da mi je ao, ali sam svaki put odustajala.

Dani su jednolino prolazili. Nakon ljeta je stigla jesen. Ostajala sam u krevetu,
itala, pisala lanke na mom prijenosnom raunalu, zvala Joshuu, Bambera, Alessandru,
moju obitelj i prijatelje. Moja soba mi je postala ured. Na poetku mi se to inilo
sloenim, ali na kraju je sve dobro funkcioniralo. Moje prijateljice Isabelle, Holly i
Susannah dolazile su mi pripremati ruak. Jednom tjedno navratila bi jedna od mojih
ogorica koja bi otila u kupovinu sa Zo. Obla i senzualna Ccile pripremala je ukusne
palainke s maslacem, dok je koata i trendi Laure spremala egzotine
salate, iznenaujue ukusne. Moja svekrva je povremeno dolazila, slala svoju
spremaicu, dinaminu i jako namirisanu gospou Leclere, koja je usisavala s toliko
energije da bih dobila greve samo dok sam ju gledala. Moji roditelji su doli na tjedan
dana. Spavali su u svom omiljenom hotelu, u ulici Delambre, ludi od sree to e ponovo
postati djed i baka.
douard je dolazio svakog petka s buketom cvijea. Sjeo bi u fotelju koja se nalazila
kraj mog kreveta i stalno me iznova traio da mu ispriam razgovor s Williamom
Rainsferdom u Lucci.
Sluao me kimajui mi glavom i uzdiui. Stalno je ponavljao da je trebalo
predvidjeti njegovu reakciju, da je bilo ludo da se ni on ni ja nismo sjetili da ovjek
moda ne zna nita, da mu Sara nikada nije o tome govorila. Zar ga zaista ne moemo
nazvati? govorio je oiju punih nade. A da ga ja nazovem da mu objasnim? zatim bi
me pogledao s rijeima: Ne, naravno, ne mogu to uiniti. To je glupo. Smijean sam.
Upitala sam lijenika mogu li organizirati malu proslavu ako ostanem leati
ispruena na kauu u dnevnom boravku. Dopustila mi je pod uvjetom da ne nosim nita
teko i da ostanem u horizontali. Tu veer krajem ljeta, Gaspard i Nicolas Dufaure e
upoznati douarda. Pozvala sam i Nathalie Dufaure i Guillaumea. Bio je to aroban,
dirljiv trenutak. Susret tri ovjeka kojima je zajednika bila nezaboravna djevojica.
Gledala sam ih kako razmjenjuju Sarine fotografije, pisma. Gaspard i Nicolas su
postavljah pitanja u vezi s Williamom, Nathalie je pozorno sluala pomaui Zo s
piem i hranom.
Nicolas, pljunuta Gaspardova kopija samo malo mlaa, isto okruglo lice, ista tanka
sijeda kosa, ispriao je kakav je poseban odnos imao sa Sarom, kako ju je zadirkivao jer
mu je teko padala njezina utnja, i kako je svaka reakcija, slijeganje ramenima, uvreda
ih udarac nogom, bila za njega pobjeda jer bi Sara tada izlazila iz svoje ljuture. Ispriao
je i kada je prvi put bila na moru, u Trouvilleu, poetkom pedesetih godina. Ispred
oceana, ostala je zadivljena, rairila je ruke od divljenja, a zatim je trala sve do vode na
tankim i spretnim nogama, i bacila se na velike bijele i svjee valove viui od sree.

184

Pridruio joj se derui se glasnije od nje, povuen njezinim ushienjem koje do tada nije
nikada vidio na takav nain.
Bila je lijepa, sjeao se Nicolas, lijepa djevojka od 18 godina, zraila je ivotom i
energijom i toga dana, prvi put, osjetio sam da za nju jo ima sree i nade.
Nakon 2 godine, Sara je nestala iz njihovih ivota ponijevi svoju tajnu u Ameriku.
20 godina poslije umrla je. to se dogaalo tih dvadeset godina? Njezin brak, roenje
sina... je li bila sretna u Roxburyu? Samo je William znao na to odgovor. Samo nam
je William to mogao rei. Pogled mi se susreo s douardovim. Mislio je na istu stvar kao
i ja.
ula sam klju kako se okree u kljuanici. Bio je to Bertrand. Uao je u dnevni
boravak, lijep i uurban. Dobacio nam je zaigrani osmijeh. Nonalantnom elegancijom
pruio ruku svima. Pjesma Carly Simon za koju je Charla rekla da ju podsjea na
njega: You walked into the party like you were walking on to a yacht. Da, stigao je na
zabavu kao da se popeo na jahtu.

185

*
ertrand je odluio odgoditi nae preseljenje zbog moje tegobne trudnoe. U tom
novom i neobinom ivotu na koji se nisam uspijevala naviknuti, bio je fiziki
prisutan, prijateljski i uinkovit, ali duhovno je bio potpuno odsutan. Putovao je vie
nego prije, vraao se kasno, odlazio rano. I dalje smo dijelili isti krevet, ali to vie nije
brani krevet. Berlinski zid ga je dijelio napola.

inilo se da Zo dobro podnosi situaciju. esto je govorila o djetetu, koliko joj je to


bilo vano i koliko je uzbuena. Bila je u kupovini s mojom majkom dok su moji
roditelji boravili u Parizu. Obje ih je obuzela kupovna groznica u strano skupom butiku
u centru grada gdje su nakupovale stvari za dijete.
Veina ljudi je reagirala kao moja ki moji roditelji, sestra, svekar i svekrva i
Mam: svi su bili uzbueni zbog djetetova skora roenja. ak i Joshua koji je bio poznat
po prijeziru prema maloj djeci i bolovanjima, izgledao je zainteresirano. Nisam znao da
se mogu imati djeca u tvojoj dobi, rekao je zadirkujui. Nitko nije spominjao branu
krizu kroz koju sam prolazila. Kao da nitko nije vidio to se dogaalo izmeu Bertranda
i mene. Jesu li svi potajno vjerovali da e nakon poroda Bertrand doi k sebi i
doekati bebu rairenih ruku?
Shvatila sam da smo se on i ja zatvorili u obostranu utnju. Nismo razgovarali, nismo
si imali to rei. ekali smo djetetovo roenje. I tada emo vidjeti. Tada e doi vrijeme
odluke.
Jednog jutra, osjetila sam kako se dijete mie u meni, malim udarcima noicama.
eljela sam da izie, da ga uzmem u ruke.
Mrzila sam ovaj prisilni odmor, to stanje tihe letargije, to ekanje. Osjeala sam se
uhvaena u zamku. eljela sam da je ve zima, da doe nova godina i s njom vrijeme
roenja moga djeteta.
Mrzila sam kraj ljeta, vruinu koja je svakog dana slabila, taj dojam da vrijeme tee
brzinom kornjae. Mrzila sam francusku rije koja je opisivala kraj rujna, povratak s
praznika i poetak kolske godine: povratak, rije koju se moglo neprestano uti na
radiju, televiziji, u novinama. Mrzila sam kada su me pitali kako u nazvati dijete.
Zahvaljujui amniocentezi mogla sam saznati kojeg e spola biti, ali nisam htjela da mi
kau. Jo nije imalo ime. to ne znai da se nisam osjeala spremnom.
Kriala sam dane na kalendaru. Doao je listopad. Trbuh mi se lijepo zaokruio.
Mogla sam ve i ustati, svratiti u ured, pokupiti Zo poslije kole u prolazu, ii u kino s
Isabelle, nai se s Guillaumeom na veeri u Selectu.
Iako su mi dani bili ispunjeni, bila sam zauzetija, praznina i bol su ostali.
William Rainsferd. Njegovo lice. I oi. Izraz lica dok je gledao fotografiju djevojice
sa utom zvijezdom. Moj boe. Njegov glas kada je rekao te rijei.
Kako sada izgleda njegov ivot? Je li sve izbrisao onog trenutka kada nam je
okrenuo lea? Je li sve zaboravio im je stigao kui?
186

Ili su stvari bile drugaije? Je li ivio u paklu zbog onoga to sam mu ispriala?
Majka mu je odjednom postala stranac, netko o ijoj prolosti nije znao nita.
Pitala sam seje li o tome govorio svojim kerima, svojoj eni. Je li govorio o toj
Amerikanki koja se pojavila u Lucci sa keri i pokazala mu fotografiju njegove majke
govorei mu da mu je majka bila idovka, da je bila rtva uhienja za vrijeme rata, da je
patila, izgubila brata, roditelje, o kojima nikada nije govorila.
Pitala sam se je li istraivao Vl dHiv, itao lanke, knjige o dogaajima iz srpnja
1942. koji su se dogodili u srcu Pariza.
Je li se budio nou mislei na svoju majku, na njezinu prolost, pitajui se je li ono
to sam mu otkrila istinito, razmatrajui ono to je ostalo tajnom, neizreeno, u sjeni?

187

tan u ulici Saintonge bio je skoro spreman za useljenje. Bertrand je sve organizirao
da Zo i ja uselimo prije roenja djeteta u veljai. Sve je bilo promijenjeno i jako
lijepo. Njegova ekipa je napravila dobar posao. Trag Mam je nestao i zamiljala sam
da je stan sada drugaiji od onoga kako ga je Sara poznavala.
Pa ipak, dok sam etala njegovim praznim sobama jo svjee obojenim zidovima,
pitala sam se kako bih mogla podnijeti da ivim na ovome mjestu. Tu gdje je Sarin brat
umro. Skriveni ormar vie nije postojao, bio je uniten kada su sruili zid da bi spojili
dvije sobe. Ali to meni nije nita promijenilo.
Ovdje se to dogodilo. To nisam mogla izbrisati. Nisam ispriala svojoj keri da se
tragedija dogodila meu ovim zidovima, ali ona je to osjetila na nain koji joj je bio
svojstven po osjeaju i intuiciji.
Jednog vlanog jutra u studenom, svratila sam u stan zbog zavrnih radova na
zavjesama, tapetama, tepisima. Isabelle mi je jako puno pomogla. Pratila me u butike i
trgovine za unutranje ureenje. Na veliko Zoino zadovoljstvo odluila sam ne koristiti
neutralne tonove koje sam neko voljela, nego se usuditi upotrijebiti odvanije boje.
Bertrand je svoju ravnodunost pokazao gestom: Kako elite, to je va dom na kraju.
Zo je htjela sobu u boji limete i ljubiastoj. To je jako podsjealo na Charlin ukus pa
nisam mogla sakriti osmijeh.
Hrpa kataloga me doekala na izlakiranom parketu. Savjesno sam ih listala kada mi
je telefon zazvonio. Prepoznala sam broj.
Zvali su iz doma gdje je smjetena Mam. Mam je u posljednje vrijeme bila
umorna, razdraljiva, nekad nepodnoljiva. Nismo mogli izvui osmijeh iz nje. ak niti
Zo. Bila je jako nestrpljiva sa svima. Otii joj u posjet, bila mi je dunost.
Gospoice Jarmond? Veronique na telefonu iz doma za umirovljenike. Moram vam
priopiti loe vijesti. Gospoi Tzac nije dobro. Imala je modani udar.
Ustala sam u oku.
Modani udar?
Malo joj je bolje. O njoj se sada brine doktor Roche, ali trebali biste doi.
Obavijestili smo vaeg svekra. Ali ne moemo dobiti vaeg supruga.
Poklopila sam zahvaena osjeajem nevolje i panike. Vani je kia udarala po
prozorima. Gdje je bio Bertrand? Odabrala sam njegov broj i dobila telefonsku
sekretaricu. U njegovom uredu nitko nije znao gdje bi mogao biti, ak niti Antoine
kojem sam rekla da se nalazim u ulici Saintonge i da mu kae, ako se uje s njim, da
me hitno nazove. Bilo je jako hitno.
Moj Boe je li neto s djetetom? probrbljao je.
Ne, Antoine, nije dijete nego Mam, odgovorila sam. Zatim sam poklopila.
188

Bacila sam pogled van. Kia je padala kao veliki sivi i sjajni zastor. Smoit u se ako
iziem. O ne! Ali nije vano. Mam. Sjajna Mam, draga Mam. Moja Mam. Ne,
Mam nas nije mogla sada napustiti, trebala sam ju. Bilo je prerano. Nisam bila spremna.
Ali nikada neu biti spremna da je vidim kako umire. Pogledala sam oko sebe, taj dnevni
boravak u kojem sam ju prvi put upoznala.
I ponovo sam se osjetila preplavljenom teinom dogaaja koji su se ovdje dogodili i
bez prestanka me progonili.
Odluila sam nazvati Ccile i Laure da budem sigurna da su obavijetene i krenem
prema domu za umirovljenike. Laure mi je uurbano odgovorila da se ve vozi tamo i da
emo se uskoro vidjeti. Ccile je djelovala dirnutije, krhkije, suze su se osjeale
u njezinu glasu.
Oh, Julia, ne mogu podnijeti pomisao da Mam... zna... to je previe grozno...
Rekla sam joj da nisam uspjela dobiti Bertranda. Zvuala je iznenaeno.
Ali upravo sam s njim razgovarala, rekla je.
ula si se mobitelom s njim?
Ne, odgovorila je oklijevajui. Doi e po mene za minutu da me odveze u dom.
Nisam uspjela s njim porazgovarati.
A tako? rekla je oprezno. Shvaam.
Shvatila sam. Obuzela me ljutnja.
On je kod Amlie zar ne?
Amlie? ponovila je neuvjerljivo.
Prestani Ccile. Zna vrlo dobro o kome govorim.
Zvoni mi portafon. Ostavljam te. Bertrand je stigao.
Poklopila je. Ostala sam usred dnevnog boravka s telefonom u ruci kao da drim
pitolj. Naslonila sam elo na prozor. Staklo je bilo hladno. Imala sam potrebu zadaviti
Bertranda. Vie od prie o njegovoj vezi s Amlie ljutila me injenica da su njegove
sestre imale broj te ene i znale su kako ga nai u hitnom sluaju dok ja to nisam znala.
injenica da iako je na brak bio na izdisaju, nije imao hrabrosti rei mi da se s njom jo
uvijek via. Kao i obino, ja sam posljednja koja saznaje. Vjeni kabaretski lik
prevarene ene.
Ostala sam trenutak tako ne pomaknuvi se. Osjeala sam da dijete u trbuhu udara
noicama. Nisam znala da li da plaem ili da se smijem.
Je li mi jo uvijek stalo do Bertranda? Je li mi to zato tako pogodilo? Ili je to bio
samo moj povrijeeni ponos? Amlie i njezin pariki glamur, profil savrene ene, njezin
savreno moderan stan na Trocaderu, dobro odgojena djeca koja su uvijek pozdravljala s
dobar dan gospoo, njezin teki parfem koji se uvukao u njegovu kosu i odjeu. Ako ju
je volio, a mene vie nije, zato mi se to bojao rei? Je li se bojao da e meni ili Zo
nakoditi? to ga je plailo? Kada e ve jednom shvatiti da me nije boljela
njegova nevjera nego kukaviluk?
189

Otila sam u kuhinju. Usta su mi bila suha. Nagnula sam se nad umivaonik i pila
vodu ravno iz slavine, moj veliki trbuh se eao uz rub. Ponovo sam se pogledala u
zrcalo. Kia kao da je prestala. Navukla sam kabanicu, zgrabila torbu i krenula prema
vratima.
Netko je pokucao tri puta kratko.
To je sigurno bio Bertrand. Bila sam ogorena. Antoine ili Ccile su mu sigurno rekli
da me nazove ili proe kraj stana.
Ccile je ekala vjerojatno dolje u automobilu. Mislila sam da joj je neugodno.
Napeta tiina, puna nervoze koja e nastati im uem u audi.
Odluila sam da u joj pokazati zube. Nisam imala namjeru igrati ulogu srameljive
francuske supruge. Trait u od Bertranda da mi od sada govori istinu.
Naglo sam otvorila vrata.
Ali ovjek koji me ekao na vratima, nije bio Bertrand. Odmah sam prepoznala
visinu, iroka ramena, pepeljasto plavu kosu vlanu od kie i zalijepljenu za glavu.
William Rainsferd.
Napravila sam korak natrag.
Smetam li? upitao je.
Ne, slagala sam.
Kog je vraga ovdje radio? to je htio?
Pogledali smo se ravno u oi. Lice mu se promijenilo od proli puta. Izgledao je
mravije i izgubljenije.
Nije to bio onaj potamnjeli gurman.
Moram s vama razgovarati. Hitno je. ao mi je to vas nisam nazvao, ali nisam
mogao pronai va broj. Zato sam doao ovamo. Kako vas nije bilo sino, odluio sam
ponovo pokuati jutros.
Kako ste nali adresu? upitala sam zabrinuto. Nismo u imeniku, nismo se
preselili.
Izvadio je omotnicu iz sakoa.
Ovdje je bila adresa. Ulica o kojoj ste mi govorili u Lucci. Ulica Saintonge.
Ne razumijem.
Pruio mi je omotnicu. Bila je stara, istrgana na rubovima. Na njoj nita nije pisalo.
Otvorite, rekao je.
Unutra se nalazila mala, jako oteena biljenica, napola izbrisan crte i dugaak
koni klju. Pao je na pod i William se sagnuo da ga podigne. Stavio ga je na dlan da mi
ga pokae.
to je sve ovo? upitala sam nepovjerljivo.
190

Kada ste otili iz Lucce, bio sam u stanju oka. Nisam mogao zaboraviti onu
fotografiju. Stalno sam na nju mislio.
Da? rekla sam, a srce mi je snano udaralo.
Otiao sam u Roxbury da vidim oca. Teko je bolestan kao to, pretpostavljam,
znate. Rak. Ne moe vie govoriti. Naao sam ovu omotnicu u njegovom stolu. uvao ju
je tamo godinama. Nikada mi je nije pokazao.
Zato ste ovamo doli?
U njegovom pogledu je bilo patnje, patnje i straha.
Zato jer bih elio da mi ispriate to se dogodilo. to se dogodilo mojoj majci kada
je bila djevojica. Moram sve znati. Vi mi jedini moete pomoi.
Pogledala sam klju, a zatim crte. Nespretan portret djeaka s plavim kovrama,
koji kao da je sjedio u ormaru s knjigom na koljenima i plianim medvjediem kraj sebe.
Na poleini je pisalo: Michel, 26, ulica Saintonge. Listala sam biljenicu. Nigdje
nije pisao datum. Kratke reenice u poetskoj formi, na francuskom, koje je bilo teko
proitati. Neke rijei su mi upadale u oi: logor, klju, nikada ne zaboraviti, umrijeti.
Jeste li proitali?
Pokuala sam. Ali ne govorim dobro francuski. Razumijem samo djelie.
U depu mi je zazvonio telefon. Oboje smo poskoili. Bio je to douard.
Jeste li vi Julia? rekao je njenim glasom.
Jako joj je loe. eli vas vidjeti.
Dolazim, odgovorila sam.
William Rainsferd me upitno pogledao.
Morate ii?
Da, obiteljska stvar. Baka moga mua. Imala je modani udar, opet. v
ao mi je.
Oklijevao je, a zatim mi stavio ruku na rame.
Kada se moemo vidjeti da razgovaramo?
Otvorila sam vrata, okrenula se prema njemu, pogledala njegovu ruku na mom
ramenu. Bilo ga je neobino i dirljivo vidjeti na pragu toga stana, na mjestu koje je
donijelo toliko patnje njegovoj majci, toliko boli, neobino i dirljivo da mi kae da jo
uvijek ne zna to se dogodilo, to se zbilo s njegovom obitelji, njegovom djedu i baki,
njegovom ujaku.
Doite sa mnom, rekla sam. Hou vas upoznati s nekim.

191

am. Umorna i izborana lica. Izgledala je kao da spava.

Govorila sam joj, ali nisam bila sigurna da me uje. Zatim sam osjetila kako
mi je prstima stegnula zglob ruke. Snano. Znala je da sam tu.
Iza mene, obitelj Tzac okruivala je krevet. Bertrand, njegova majka Colette i
douard, Laure i Ccile. I u hodniku William Rainsferd koji je oklijevao ui. Bertrand ga
je pogledao jednom-dvaput zaintrigiran. Mislio je vjerojatno da mi je to ljubavnik.
U drugim okolnostima, to bi me zabavljalo. I douard ga je primijetio, znatieljno i
zabrinuto, naizmjence gledajui mene i njega.
Tek na izlasku iz doma, uhvatila sam svekra za ruku. Doktor Roche nam je ba
govorio da je Mam u stabilnom stanju, ali da je i dalje slaba. Nije nita rekao o
budunosti. Ali morali smo se pripremiti za najgore. Uvjeriti se da je kraj blizu.
Ovo me tako rastuuje douarde, proaptala sam.
Pogladio me po obrazu.
Moja majka vas jako voli Julia. Jako vas voli.
Pojavio se Bertrand natmurena lica. Kada sam ga vidjela, pomislila sam na Amlie.
eljela sam ga povrijediti, dirnuti u ivac, ali nisam. Napokon imat emo poslije
vremena za razgovor. To je sada bilo nevano. Samo je Mam bila vana i visoki
mukarac koji je ekao u hodniku.
Julia, rekao je douard gledajui preko ramena, tko je onaj ovjek?
To je Sarin sin.
douard ga je uplaeno gledao nekoliko minuta.
Vi ste ga pozvali?
Ne. Otkrio je neke dokumente koje mu je otac itavog ivota skrivao. Biljenicu
koja je pripadala Sari. Ovdje je jer eli saznati cijelu priu. Danas je stigao.
elio bih s njim porazgovarati.
Otila sam potraiti Williama i rei mu da ga moj svekar eli upoznati. Iao je za
mnom. Nadvisivao je sve za glavu: Bertranda, douarda, Colette i sestre.
douard Tzac ga je pogledao. Lice mu je imalo svean, utogljen izraz, ali su mu
oi bile vlane.
Pruili su si ruke. Bio je to tih i snaan trenutak. Svi su zautjeli.
Sin Sare Starzynski, proaptao je douard.
Vidjela sam kako ga Colette, Ccile i Laure gledaju pristojno s uenjem. Nisu
shvaale to se dogaalo. Samo je Bertrand znao. Samo on je znao cijelu priu otkad je
192

otkrio dokument SARA iako sa mnom nikada nije htio o tome razgovarati. ak i nakon
to je kod nas upoznao Dufaureove prije nekoliko mjeseci, nije postavio ni jedno pitanje.
douard se nakaljao. Dva mukarca su se i dalje drala za ruke. Obratio se Williamu
na engleskom. Pravilnim engleskim sa snanim francuskim naglaskom.
Ja sam douard Tzac. Upoznajemo se u tekom trenutku. Moja majka upravo
umire.
ao mi je? rekao je William.
Julia e vam objasniti. Ali u vezi s vaom majkom Sarom...
douard je zautio ostavi bez glasa. Njegova ena i keri su ga zaueno gledale.
O emu on govori? aptala je Colette zabrinuto. Tko je ta Sara?
To je neto to se dogodilo prije 60 godina., rekao je douard pokuavajui vratili
svoj glas.
Suzdravala sam se da ga ne zagrlim. douard je duboko udahnuo i srameljivo se
osmjehnuo Williamu na nain koji nikad nisam vidjela.
Nikada neu zaboraviti vau majku. Nikada.
Lice mu se steglo, a osmijeh nestao. Patnja i tuga nisu mu dali da die, kao onog
dana kada mi je sve ispriao.
Nastala je nepodnoljiva tiina. Colette i sestre sve je vie zanimalo o emu je rije.
Hvala vam gospodine, rekao je William tiho. I on je bio blijed. Ja o njoj tako
malo znam. Doao sam ovdje da bih razumio. Moja majka je patila i elim saznati
zato.
Mi smo uinili sve to smo mogli za nju. U to moete biti sigurni. Julia e vam
ispriati. Objasnit e vam i ispriati cijelu priu vae majke. Dovienja.
Povukao se. Najednom je izgledao kao malen i blijed starac. Bertrand ga je gledao
zainteresirano i distancirano istovremeno. Sigurno je sada prvi put vidio takvu emociju
kod svoga oca. Pitala sam se to je osjeao.
douard je iziao sa enom i kerima koje su ga bombardirale pitanjima. Njegov sin
je iao malo iza, s rukama u depovima, tih. Hoe li douard rei istinu Colette i
djevojkama? Vjerojatno. Mogu zamisliti kakav e to ok biti za njih.

193

illiam Rainsferd i ja smo ostali sami u predvorju doma. Vani, na ulici Courcelles, i
dalje je kiilo.

Jeste li za kavu? upitao me.


Imao je lijep osmijeh. Otili smo u oblinji kafi. Naruili dva espresa. Na trenutak
smo sjedili ne govorei nita.
Zatim me upitao:
Jeste li bliski s tom starom gospoom?
Da rekla sam. Vrlo.
Vidim da oekujete dijete.
Potapala sam svoj okrugli trbuh.
Trebam roditi u veljai.
Zatim mi je polako rekao:
Ispriajte mi priu moje majke.
Nee biti lako.
Da, ali imam potrebu to uti. Molim vas Julia.
Poela sam polako apatom tek ga povremeno pogledavajui. Priajui o Sari,
mislila sam na douarda. Sigurno je radio isto to i ja, u svom elegantnom dnevnom
boravku u Sveuilinoj ulici, priao istu priu eni i kerima, sinu. Masovno uhienje.
Vl dHiv. Logor. Sarin bijeg. Povratak. Mrtav djeak u ormaru. Dvije obitelji
povezane tugom. Jedan dio mene je elio da taj ovjek dozna istinu. Drugi ga je elio
zatititi od stvarnosti umrljane vremenom. Uiniti da ne vidi stranu sliku djevojice koja
pati. Njezine boli, onoga to je izgubila. Kako e on prihvatiti tu bol, intenzivan osjeaj
gubitka. to sam due govorila, dodavala sam vie detalja, odgovarala na njegova
pitanja, to sam vie osjeala da ga rijei sijeku kao maevi.
Kada sam zavrila, pogledala sam ga. Njegovo lice, usta, problijedili su. Izvukao je
biljenicu iz omotnice i dao mi je bez rijei. Mali klju je stajao na stoliu izmeu nas.
Drala sam biljenicu meu rukama. Pogledom mi je pokazao da otvorim.
Proitala sam tiho prvu reenicu. A zatim sam nastavila glasnije, odmah prevodei s
francuskog na materinji jezik. Nisam se urila. Lijep i nagnut rukopis bilo je dosta teko
proitati.
Gdje si mali moj Michel? Moj lijepi Michel.
Gdje si sada?
Sjea li me se?
194

Mene, Sare, tvoje sestre.


One koja se nije nikada vratila. One koja te napustila u ormaru.
One koja je vjerovala da si na sigurnom.
Michel. Godine su prole a ja jo uvijek uvam klju.
Klju naeg skrovita.
uvam ga iz dana u dan i milujem ga iz dana u dan sjeajui se tebe. Sa mnom je od
16. srpnja 1942. Nitko to ne zna. Nitko ne zna za taj klju, za tebe.
Ti, u ormaru.
I tata. I mama.
I logor.
I ljeto 1942.
Nitko ne zna tko sam ja zapravo.
Michel.
Ne proe ni jedan dan da ne mislim na tebe.
Ili da se ne sjetim ulice Saintonge 26.
Nosim teret tvoje smrti kao to bih nosila dijete.
Nosit u ga do svoje smrti.
Ponekad, elim otii.
Teret tvoje smrti mi je nepodnoljiv.
Kao i smrt mame i tate.
Prisjeam se vagona za stoku koji su ih odveli u smrt.
ekam vlak. ekam ga ve 30 godina.
Ne podnosim vie teret moje prolosti.
Pa ipak, ne mogu baciti klju tvog ormara.
To je jedini predmet koji me povezuje s tobom, s tvojim grobom.
Michel.
Kako da se pretvaram da sam neto to nisam?
Kako da ih uvjerim da sam jedna druga ena?
Ne, ne mogu zaboraviti.
Stadion.
Logor.
195

Vlak.
Jules i Genevive.
Alain i Henriette.
Nicolas i Gaspard.
Moje dijete nije nita promijenilo. Volim ga. On je moj sin.
Moj suprug ne zna tko sam zapravo.
Koja je moja pria.
Ali ja ne mogu zaboraviti.
Doi u ovu zemlju bila je pogreka.
Mislila sam da e sve biti drugaije, da u ja biti drugaija. Mislila sam da u sve
ostaviti iza sebe.
Ali to nije tako.
Odveli su ih u Auschwitz. Ubili su ih.
Moj brat? Mrtav u ormaru.
Nita mi nije ostalo.
Mislila sam da hoe.
Imala sam krivo.
Dijete i suprug nisu dovoljni.
Oni ne znaju nita.
Ne znaju tko sam.
Nikada nee znati.
Michel.
U snovima me dolazi potraiti.
Prima me za ruku i odvodi.
Ovaj ivot je preteko podnijeti.
uvam klju i elim se vratiti u vrijeme kad si bio tu.
elim da se vrate ti dani nae nevinosti i bezbrinosti prije rata. Znam da moje rane
nee nikada zacijeliti.
Nadam se da e mi moj sin oprostiti.
Nikada nee saznati. Nitko nikada nee saznati.
Zakhor, Al Tichkah. Sjeti se. Nikada ne zaboravi.
196

aj kafi je bio buno i ivo mjesto. Ali oko nas kao da se napravio balon potpune
tiine.

Odloila sam biljenicu, pogoena onim to sam upravo proitala. Ona se ubila,
rekao je William. Nije bila nesrea. Namjerno je udarila u stablo.
utjela sam ne mogavi izgovoriti ni rije. to rei?
Htjela sam ga primiti za ruku, ali neto me zadravalo. Duboko sam disala. Ali rijei
i dalje nisu dolazile.
Klju je bio na stolu, nijemi svjedok prolosti, Michelove smrti. Osjetila sam da se
William zatvorio kao onog dana u Lucci kada me htio odgurnuti. Nije se micao, ali jasno
sam osjetila da se povukao. Jo jednom sam se otela potrebi da ga dodirnem, da
ga zagrlim. Zato sam imala osjeaj da imamo toliko zajednikog s ovim ovjekom? Na
odreeni nain mi nije bio stranac i to je bilo najudnije, inilo mi se da ni ja njemu
nisam strana. to nas je zbliilo? Moja potraga, e za istinom, suut prema
njegovoj majci? Nita o meni nije znao, niti o mom braku u krizi, da sam skoro pobacila
u Lucci, o mom poslu, o mom ivotu. to sam ja znala o njemu, njegovoj eni, djeci,
karijeri? Njegova sadanjost mi je bila zagonetka. Ali njegova prolost, prolost njegove
majke otkrili su mi kako se hoda u mraku samo sa svjetiljkom. Vie od svega htjela sam
tom ovjeku pokazati koliko je sve to meni znailo, do koje je mjere promijenilo moj
ivot.
Hvala, rekao je. Hvala to ste mi sve ispriali.
Glas mu je bio neobian. Primijetila sam da sam htjela da se slomi, plae, pokae
neku emociju. Zato? Zato jer sam i ja imala potrebu osloboditi se, plakati da izbacim
bol, tugu, prazninu, potrebu da s njim podijelim svoje osjeaje, u intimom i jedinstvenom
zajednitvu.
Ustao je za polazak uzevi klju i biljenicu. Nisam mogla podnijeti da tako brzo
ode. Ako sada ode, bila sam uvjerena da ga neu vie vidjeti. Da nee vie htjeti sa
mnom razgovarati ili me vidjeti. Izgubit u moju jedinu vezu sa Sarom. Izgubit u ga. I
iz tko zna kojeg razloga, on je bio jedina osoba s kojom sam sada eljela biti.
Kao da je proitao moje misli jer sam vidjela da oklijeva. Nagnuo se prema meni.
Idem na ta mjesta, rekao je. U Beaune-la-Rolande i u ulicu Nelaton.
Mogu ii s vama ako elite.
Na trenutak me pogledao. Opet sam primijetila sloenost osjeaja koje sam u njemu
izazivala: izmeu zamjeranja i zahvalnosti.
Ne, radije bih iao sam. Ali bio bih vam zahvalan ako biste mi dali adresu
Dufaureovih. Volio bih ih upoznati.

197

Naravno. Odgovorila sam otvorivi svoj raspored i crtajui kako doi do


Dufaureovih na komadiu papira.
Najednom se sruio u stolicu.
Treba mi alkoholno pie, rekao je.
Naravno, naravno.
Pozvala sam konobara i naruila vino za nas dvoje.
Dok smo pili u tiini, primijetila sam kako se dobro osjeam u njegovom drutvu.
Dvoje Amerikanaca s aicom. Nismo osjeali potrebu za razgovorom i naa utnja nije
bila neugodna. Ali znala sam da e nakon posljednjeg gutljaja otii.
Taj trenutak je doao.
Hvala Julia. Hvala za sve.
Nije rekao: ostanimo u kontaktu, aljimo si emailove, razgovarajmo telefonom
povremeno. Ne, nije rekao nita od toga. I mogla sam uti ono to je govorila njegova
utnja: nemojte me zvati, moram razmisliti o cijelom svom ivotu, treba mi vremena,
mira i tiine. Moram saznati tko sam sada.
Gledala sam ga kako odlazi po kii, njegova visoka figura nestajala je u noi u
ivosti ulice.
Prekriila sam ruke na trbuhu preplavljena samoom.

198

ada sam se vratila te veeri, ekala me cijela obitelj Tzac, s Bertrandom i Zo u


dnevnom boravku. Odmah sam osjetila do koje je mjere atmosfera bila napeta.

Izgledalo je kao da su se podijelili u dvije grupe: douard, Zo i Ccile bili su na


mojoj strani, a anti su bile Colette i Laure.
Bertrand je bio neobino tih. Lice mu je bilo mrano, usne sputene. Nije me gledao.
Colette je poludjela. Kako sam mogla napraviti takvo neto? Istraiti tu obitelj,
kontaktirati tog ovjeka koji u zbilji nije znao nita o prolosti svoje majke.
Jadan ovjek, ponovila je moja ogorica drhtei. Sada zna tko je zapravo njegova
majka, da je bila idovka, da mu je cijela obitelj ubijena u Poljskoj i da mu je ujak umro
od gladi. Julia ih je trebala ostaviti na miru.
Jednim pokretom, douard je ustao i digao ruke prema nebu. Zo se priljubila uz
mene.
Julia se ponijela hrabro, ono to je uinila, in je istinske velikodunosti, nastavio
je drui od ljutnje. Htjela je biti sigurna da obitelj te djevojice bude upoznata, da zna
sve to joj se dogodilo. Da zna da se moj otac brinuo za nju dovoljno da Sara
Starzynski bude dobro primljena u novu obitelj u kojoj je bila voljena.
Ali tata, molim te, prekinula ga je Laure. To to je Julia uinila, alosno je.
Oivjeti prolost nije nikada dobra ideja osobito ako se tie rata. Nitko se toga ne eli
sjeati ni na to misliti.
Nije me gledala, ali osjetila sam svu snagu odbojnosti koju je prema meni osjeala.
itala sam to na njenom licu. Ponijela sam se kao prava Amerikanka. Nisam znala to je
potovanje prema prolosti. Nisam bila obrazovana. Niti imala dovoljno osjetljivosti.
Prosta i neobrazovana Amerikanka!
Ne slaem se! uzviknula je Ccile drhtavim glasom. Zahvaljujem ti to si mi
ispriao to se dogodilo, oe. To je strana pria, taj jadni mrtvi djeak u stanu, sestra
koja se vraa po njega. Vjerujem da je Julia imala razloga kontaktirati tu obitelj.
Napokon, nismo uinili nita ega bismo se trebali sramiti.
Moda! rekla je Colette grizui se za usne, ali da Julia nije bila toliko znatieljna,
douard nam vjerojatno ne bi nita od toga rekao, zar ne douarde?
douard je pogledao svoju enu u oi. Lice i glas su mu bili hladni.
Colette, otac je traio da mu se zakunem da nikada neu otkriti ono to se dogodilo.
Potovao sam to obeanje 60 godina to je bilo vrlo teko. Ali danas sam sretan to vi
znate. Sada to mogu podijeliti s mojom obitelji, ak i ako primjeujem da neke od vas to
smeta.
Hvala Bogu, Mam nema pojma, uzdahnula je Colette namjetujui svoju plavu
pepeljastu kosu.
199

Mam zna sve, lupila je Zo piskutavim glasiem.


Obrazi su joj se zacrvenjeli, ali nije spustila pogled.
ak mi je i ispriala to se dogodilo. Nisam znala za malog djeaka, pretpostavljam
da mami ne bi bilo drago da mi je ispriala taj dio prie. Ali Mam mi je sve rekla.
Zo je nastavila.
Ona zna od poetka, otkad joj je pazikua rekla da se Sara vratila. Rekla je takoer
da je djed dugo imao none more u kojima je mrtvo dijete bilo u njegovoj sobi. Rekla je
da je to bilo strano znati i ne moi o tome razgovarati sa svojim suprugom, a poslije sa
sinom, obitelji. Rekla je da je to promijenilo mog pradjeda i da ga je povrijedilo toliko da
o tome nije mogao razgovarati ak ni sa njom.
Okrenula sam se prema svom svekru. Zateeno je gledao u Zo.
Znala je? Sve ove godine je znala?
Zo je kimnula glavom.
Mam je rekla da je bilo strano uvati tu tajnu, da nije prestala misliti na tu
djevojicu i da je bila sretna da je sa mnom to podijelila. Rekla je da smo s njom trebali
ranije razgovarati, da smo trebali uiniti ovo to je mama napravila, da nismo trebali
ekati. Trebali smo pronai obitelj te djevojice. Krivo je bilo skrivati sve to neizreeno.
To mi je rekla. Malo prije udara.
Nastala je duga bolna tiina.
Zo se podigla i pogledala redom Colette, douarda, svoje tetke i oca. I napokon
mene.
elim vam rei jo neto, dodala je nespretno prelazei s francuskog na engleski s
jakim amerikim naglaskom. Briga me za ono to neki od vas misle da je mama bila u
krivu ili da je napravila glupost. Ja sam ponosna na ono to je uspjela napraviti. Ponosna
sam to je pronala Williama i sve mu ispriala. Nemate pojma to je to za nju znailo,
koliko snage je bilo za to potrebno. I znate to? Kada budem velika, elim biti kao ona.
Postati majka ija su djeca na nju ponosna. Laku no.
Smijeno se naklonila i izila njeno zatvorivi vrata.
Ostali smo bez rijei. Colettino lice naoigled se skamenilo. Laure je popravljala
minku u depnom zrcalu. Ccile je bila zateena.
Bertrand nije rekao ni rijei. Gledao je kroz prozor, ruku prekrienih na leima. Ni
jednom me nije pogledao. Ni mene niti ikog drugog.
douard je ustao i pogladio me po glavi oinskom njenou. Plave su mu oi zasjale
dok me gledao, a zatim mi je u uho proaptao:
Uinila si kako je trebalo. Dobro si uinila.
Ali kasnije te veeri, sama u krevetu, nisam bila u stanju itati, misliti, bilo to raditi
osim gledati u strop, postavljala sam si pitanja.
Mislila sam na Williama. Nisam znala gdje je, ali bila sam sigurna da pokuava
povezati sve kockice slagalice, stare i nove.
200

Mislila sam na obitelj Tzac koja je jednom morala izii iz svoje ljuture,
razgovarati, objelodaniti tunu i mranu tajnu.
Uinila si kako je trebalo. Dobro si uinila.
Je li douard imao pravo? Nisam bila sigurna u to.
Zo je gurnula vrata i uvukla se u krevet. Stisla se uz mene kao psi, primila me za
ruku i njeno me poljubila, a zatim mi stavila glavu na rame.
ule smo buku koja je dolazila s bulevara Montparnasse. Bilo je kasno. Bertrand je
zasigurno bio s Amebe. Bio je tako daleko od mene, kao stranac. Kao netko koga sam
jedva poznavala.
Dvije obitelji, ujedinila sam dvije obitelji barem za danas. Dvije obitelji koje nikada
vie nee biti iste.
Jesam li dobro uinila?
Nisam znala to bih mislila.
Zo je zaspala kraj mene. Njezin njeni dah mi je kakljao vrat. Mislila sam na dijete
koje e se uskoro roditi i obuzeo me mir. Sveani osjeaj me za trenutak umirio. Ali bol i
tuga su i dalje bile ovdje.

201

NEW YORK, 2005.

o, vikala sam. Za ime boje ne putaj sestrinu ruku. Past e i slomit e vrat!
Moja ki s nogama poput skakavca uzvratila je.

Mama, potpuno si paranoina!


Uhvatila je bucmastu sestrinu ruicu i ponovo ju postavila uspravno na tricikl.
Malim noicama ustro je pedalirala du puta dok je Zo za njom trala. Moje
djetece je cvrkutalo od sree okreui glavu da provjeri da je gledam sa onim tatim
izrazom koji moe imati jedino dvogodinje dijete.
Central Park i prve najave proljea... bilo je tako lijepo! Ispruila sam noge okreui
lice prema suncu.
ovjek koji je bio kraj mene, gladio me je po obrazu.
Moj deko Niel. Malo stariji od mene. Odvjetnik. Razveden. ivio je u stanu u
etvrti Flat Iron sa kerima tinejderkama. Moja sestra me s njim upoznala. Bio mi je
drag. Nisam bila zaljubljena, ali osjeala sam se dobro u njegovom drutvu. Bio je
inteligentan i pristojan ovjek. Nije se imao namjeru mnome oeniti, hvala Bogu, a moje
je keri viao s vremena na vrijeme.
Imala sam nekoliko avantura otkad smo ovdje. Nita ozbiljno niti vano. Zo ih je
nazivala mojim slugama vitezovima, Charla mojim junjakim ljepotanima. Prije Niela,
bio je Peter. Peter je imao galeriju sa slikama, bio je elav na tjemenu to ga je jako
smetalo i ledeni lofi u etvrti Tribeca. Svi su bili Amerikanci u zrelim godinama i
prilino dosadni. Pristojni, poteni i pedantni. Imali su dobre poslove, dobro
obrazovanje, bili su kultivirani i najee razvedeni. Dolazili bi po mene, vraali me
kui, nudili mi svoj kiobran ili ruku. Vodili su me na rukove u Met, Momu,
Operu, Njujorki balet, na predstave na Broadwayu, na veere... i katkad u krevet.
Putala sam se bez elje. Seks je za mene postao obavezna stanica. Dosadan i mehanian
in. Neto je nestalo u tom podruju ivota. Strast. Uzbuenje. Toplina. Nestale i nema
ih vie.
Imala sam osjeaj da je netko, moda ja, pustio film mog ivota pritisnuvi dugme
naprijed. Ja sam bila Charlie Chaplin u kazalitu lutaka, koji je sve radio u prebrzom
ritmu kao da nisam mogla drugaije postupati. Namjestila sam nepromjenjivi osmijeh
djevojke zadovoljne svojim novim ivotom. Ponekad Charla bi me pogledala njeno i
rekla: Ah, je li sve dobro? A moj odgovor je bio uvijek isti: Da, naravno, sve je
dobro, sve je dobro. Charla nije izgledala uvjereno, ali pustila je. I moja majka je radila
istu stvar traei ne znam to na mom licu kada bi me upitala zabrinutim izrazom lica:
Je li sve u redu duo moja?.
Tjerala sam svoje tjeskobe bezbrinim osmijehom.

202

*
ijepo svjee jutro kakvo postoji jedino u New Yorku. Otar zrak i plavo nebo bez
oblaka. Neboderi nadvisuju stabla. Jasna masa Dakote preko puta nas, ispred koje je
John Lennon umro. Miris hotdoga i pereca koje donosi vjetar.

Milovala sam Nielovo koljeno zatvorenih oiju. Toplina sunca se pomalo pojaavala.
New York i njegovi grozni klimatski kontrasti. Olovna ljeta. Ledene zime. I svjetlost
koja pada na grad teka, zasljepljua, srebrna, svjetlost koju sam nauila voljeti.
Pariko sivilo i sitna kiica inili su mi se kao neki drugi svijet.
Otvorila sam oi i ugledala moje keri kako skau. Zo je postala djevojka preko
noi, kako mi se inilo. Bila je djevojka koju su primjeivali. Bila je visoka kao ja. Vitka
i miiava. Sliila je Charli i Bertrandu, naslijedila je njihovu ponosito dranje,
dojam, mo zavoenja, i ta mona i vatrena mjeavina Tzaca i Jarmonda me
oduevljavala.
Malena je bila drugaija. Njenija, zaobljenija, krhkija. Ona je imala potrebu za
njenim rijeima, poljupcima, za znacima panje koje Zo nije u toj dobi traila. Je li to
bilo zbog odsutnosti oca? Zbog odlaska u New York nakon njezina roenja? Nisam
znala odgovor i nisam zapravo ni traila odgovore na ta pitanja.
Nakon toliko godina provedenih u Parizu, povratak u New York bio je zaista neto
posebno. I jo uvijek je bilo ponekad tako. Nisam se osjeala kao svoja na svome u
potpunosti. Pitala sam se koliko e mi vremena trebati. Ali uinila sam to, otila sam.
To nije bila laka odluka.
Dijete je bilo roeno dva mjeseca prerano, odmah nakon Boia u panici i boli. U
ambulanti bolnice Saint Vincent Paul rodila sam carskim rezom. Bertrand je bio tamo,
dirnut i napet protiv svoje volje. Savrena mala djevojica. Je li se prevario? Ja
nisam. To je dijete bilo tako vano za mene. Borila sam se za nju. Nisam popustila. Ona
je bila moja pobjeda.
Odmah nakon njezina roenja i tik prije preseljenja u ulicu Saintonge, skupio je
hrabrost i priznao mi napokon da voli Amlie i da eli s njom ivjeti. Izjavio je da ne eli
vie lagati ni meni ni Zo, da se trebamo razvesti i da e to biti lako i brzo. U tom
trenutku, sluajui njegovo priznanje koje kao da nije imalo kraja, dok je prohodao
stotinu koraka s rukama na leima, s pogledom u pod, prvi mi je put pala napamet ideja
da se vratim u Ameriku. Sluala sam ga do kraja. Izgledao je iscrpljeno, ispranjeno,
ali bilo je svreno. I s njim. Pogledala sam svog lijepog i senzualnog supruga i zahvalila
sam mu se. Izgledao je iznenaeno. Oekivao je nasilniju i ogorenije reakciju. Vikanje,
uvrede, prie bez kraja. Dijete koje sam drala u rukama, zajecalo je.
Neemo se svaati. Neu vikati. Neu te vrijeati. U redu?
U redu, rekao je. A zatim i mene i bebu poljubio.
Ponaao se kao da je ve otiao iz mog ivota, kao da je ve napustio na dom.

203

Te noi, svaki put kada sam ustala nahraniti gladnu bebu, mislila sam na Ameriku.
Boston? Ne, mrzila sam ideju vraanja u prolost, u grad moga djetinjstva.
A zatim mi je sinulo.
New York. Zo, beba i ja mogle bismo se preseliti u New York. Charla je tamo
ivjela, a i moji roditelji nisu bili daleko. Zato ne? Nisam dobro poznavala taj grad,
napokon nisam u njemu nikada zaista ivjela, osim u kratkim posjetima sestri.
New York. Moda jedini grad koji je mogao biti suparnik s Parizu prije svega zato
jer je od njega bio izrazito drugaiji. to sam o tome vie mislila, vie se ta ideja u meni
konkretizirala. Nisam o tome razgovarala s prijateljima. Znala sam da Herv,
Christophe, Guillaume, Susannah, Holly, Jan i Isabelle ne bi voljeli da odem. Ali znala
sam i da e me razumjeti i prihvatiti tu ideju.
A zatim je Mam umrla. Njezina agonija dugo je trajala nakon udara u studenom.
Nije vie mogla govoriti iako je bila pri svijesti. Smjestili su je na intenzivnu njegu u
bolnicu Cochin. ekala sam njezinu skoru smrt i vjerovala da sam se pripremila, ali to je
bio ok.
Nakon pogreba na tunom malom groblju u Bourgognei Zo mi je dola rei:
Mama moramo li mi zaista ivjeti u ulici Saintonge?
Mislim da to eli tvoj otac.
Ali ti, eli li ti tamo ivjeti?
Ne, odgovorila sam najiskrenije. Ne, nakon to sam saznala to se tamo
dogodilo.
Ni ja.
A zatim je dodala:
Ali gdje emo onda ivjeti?
Moj odgovor je bio lagan, ugodan, radostan. Oekivala sam da se Zo nee sloiti.
Pa to kae na New York?
Sa Zo je prolo lako. To je bila druga pria s Bertrandom to se nije ba razveselio
naoj odluci. Nije mu se sviala ideja da mu ki ivi tako daleko. Ali Zo mu je vrsto
odgovorila da je odluila. Obeala mu je da e dolaziti svaka dva mjeseca u posjet i
dodala da ako eli, on moe sjesti na avion i doi je posjetiti kao i bebicu. Objasnila sam
Bertrandu da nita jo nije sigurno i da nae preseljenje nije konano. Da nije zauvijek.
Samo na nekoliko godina, dvije najvie. Da Zo integrira svoju ameriku stranu. Da
imam vremena doi k sebi, da se mogu suoiti sa zapoinjanjem novog ivota. Sada je
stanovao kod Amlie. Bili su ono to se naziva slubenim parom. Amlieina djeca bila
su gotovo odrasla i nisu vie ivjela s njom ili su posjeivala oca. Je li imao perspektivu
novog ivota bez svakodnevne odgovornosti prema ijednom djetetu? Na kraju je ipak
prihvatio. A pripreme za na odlazak mogle su zapoeti.
Ostale smo neko vrijeme kod Charle koja mi je pomogla pronai stan. Nale smo
dvosobni stan s pogledom i vratarom u Zapadnoj ulici na broju 86 izmeu Amsterdama i
Columbusa. Bio je to podnajam, stan je pripadao jednoj njezinoj prijateljici koja je otila
204

ivjeti u Los Angelesu. Zgrada je bila puna obitelji, razvedenih ili ne. Prava konica,
glasna, puna male djece, beba, bicikala, kolica, romobila. Stan je bio udoban i komotan
pa ipak neto mu je nedostajalo. to? Nisam znala.
Zahvaljujui Joshui, zaposlila sam se kao dopisnica za jedan francuski internetski
portal. Radila sam kod kue i koristila Bamberove usluge kada sam trebala fotografije
Pariza.
Zo je ila u koled Trinity, dva bloka od nae zgrade. Mama, nikada se neu
uklopiti, svi e me zvati Frenchy, alila se. Ali mi je izvukla osmijeh na lice.

205

*
jujorani su me fascinirali. Njihov odluni korak, humor, prijateljska familijarnost.
Susjedi su me pozdravljali u liftu, nudili mi bombone i cvijee za djevojice kada
smo se uselile i zbijale ale s vratarom. Nisam vie bila na to navikla. Navikla sam se na
loe pariko raspoloenje, na tu naviku da se ivi pod istim krovom, a jedva da se
pozdravlja.

Ali to je bilo najironinije, to je bilo da unato svemu, unato radosnom vrtlogu


moga novoga ivota, Pariz mi je nedostajao. Nedostajao mi je Eiffelov toranj, a posebno
njegovo neprestano svjetlucanje u noi. Glasne sirene, svake prve srijede u mjesecu,
nedostajale su mi. Kao i trnica subotom na bulevaru Edgar Quinet na kojoj su me
prodavai voa i povra zvali malenom damicom iako sam zasigurno bila najvia
klijentica. I ja sam, na odreeni nain, bila Francuzica usprkos mojoj amerikoj krvi.
Napustiti Pariz nije mi bilo tako lako kao to sam mislila. New York, njegova
energija, mlazovi pare koja izlazi iz reetki gradskog grijanja, njegov gigantizam,
mostovi, neboderi, stravina zakrenja u prometu; toga nije bilo doma. Nedostajali su mi
moji pariki prijatelji iako sam i ovdje nala neke vrlo dobre. douard, s kojim sam se
tako zbliila i koji mi je svakog mjeseca pisao, mi je nedostajao. Francuski nain
flertovanja mi je nedostajao. Taj pogled koji je svlaio kako se Holly izrazila. Navikla
sam se na to. Na Manhattanu ule su se samo radosni povici vozaa autobusa: Yo!
Lijepi cvijete! za mene, inae bih imala osjeaj da sam postala nevidljiva. Pitala sam se
zato mi se ivot inio tako praznim. Kao da je njime proao uragan. Kao da je bio
zdenac bez dna.
A moje noi...
Prazne i dosadne, ak i one koje sam dijelila s Nielom. Uglavnom sam ih provodila
sluajui, ispruena na krevetu, svaki zvuk te velike ive metropole, putajui da mi
dou slike moga ivota kao plima na pijesak.

206

*
ara me nije nikada napustila. Promijenila me zauvijek. Njezinu priu, patnju, nosila
sam u sebi. Imala sam osjeaj da sam je poznavala. Da sam je poznavala kada je bila
dijete, a zatim djevojka, a potom majka obitelji od 40 godina, koja se ubila zabivi se u
stablo na zaleenoj cesti Nove Engleske. Vidjela sam jasno njezino lice. Oi bademasta
oblika. Oblik glave. Nain dranja. Ruke. Rijedak osmijeh. Da, poznavala sam je. Mogla
bih je bez problema prepoznati u gomili, da je jo iva.

Zo je bila lukava. Stavila mi je ruku u torbu.


Dok sam traila informacije o Williamu Rainsferdu na internetu. Nisam je ula da se
vratila iz kole. Bilo je kasno zimsko poslijepodne. Skliznula je neujno iza mojih lea.
To ve dugo traje? upitala me tonom majke koja otkriva tinejdera kako pui
travu.
Pocrvenjevi morala sam priznati da sam imala novosti ve godinu dana.
I? inzistirala je, prekrienih ruku trepui.
Reklo bi se da je otiao iz Lucce.
Aha. I gdje je sada?
Ovdje je u Americi ve nekoliko mjeseci.
Nisam mogla podnijeti njezin pogled. Ustala sam i krenula prema prozoru bacivi
pogled na aveniju Amsterdam.
U New Yorku je?
Glas joj je postao blai. Stala je iza mene i naslonila svoju lijepu glavu na moje rame.
Kimnula sam. Nisam joj se usuivala rei koliko sam bila uzbuena to u ga ovdje
moda sresti, do koje mjere sam iznenaena da smo oboje u istom gradu, dvije godine
nakon naeg prvog susreta. Sjetila sam se da mu je otac bio Njujoranin. Vjerojatno je
odrastao ovdje.
U imeniku sam pronala adresu u Villageu. Na tek 15 minuta podzemnom. I danima,
tjednima oklijevala sam ga nazvati. Napokon, nikada me nije pokuao kontaktirati u
Parizu i nije se javljao.
Moje uzbuenje je s vremenom malo splasnulo. Nisam ga imala hrabrosti nazvati.
Ali uvijek sam mislila na njega. Svaki dan. U tiini i potajno. Govorila sam si da emo se
sluajno sresti u parku Central, u trgovini, baru, restoranu. Jesu li ga pratili ena i
djeca? Zato se vratio u SAD kao i ja? to se dogodilo?
Jesi li ga kontaktirala? upitala me Zo.
Ne.
Hoe?
207

Ne znam, Zo.
Poela sam neujno plakati.
Mama, molim te, uzdahnula je.
Divlje sam obrisala suze. Osjeala sam se glupo.
Mama, on zna da ivi ovdje. Sigurna sam u to. I on surfa po netu, prema tome on
zna gdje ivi i to radi.
Nikada nisam na to pomislila. Da me William potraio na internetu, potraio moju
adresu. Je li mogue da Zo ima pravo? Je li znao da i ja ivim u New Yorku na Upper
West Sideu? Je li ponekad mislio na mene? I ako jest, to je osjeao?
Mora to pustiti mama. Ostavi sve to iza sebe. Nazovi Neila, viaj ga ee, uhvati
se za svoj novi ivot.
Okrenula sam se prema njoj i rekla joj snanim i grubim glasom:
Ne mogu Zo. Imam potrebu znati je li mu pomoglo ono to sam napravila. Moram
to znati. Je li to previe traiti? Je li to uistinu nemogue?
Dijete je poelo plakati u sobi do. Prekinula sam njezin odmor. Zo je otila po nju i
vratila se sa svojom malom plaljivom sestricom.
Zatim me pogladila po kosi iznad kovri djeteta.
Mislim da nee nikada znati mama. Nikada nee biti spreman da ti to kae.
Promijenila si njegov ivot. Sve si sravnila sa zemljom, sjeti se. Vjerojatno nema
nikakvu namjeru vidjeti te.
Uzela sam dijete i stisla ga uz sebe da bih osjetila njegovu toplinu i mekou. Zo je
imala pravo. Trebala sam okrenuti novu stranicu u ivotu, poeti ivjeti ovaj novi ivot.
Kako, to je bila ve sasvim druga pria.

208

*
rijeme sam maksimalno popunila. Nisam imala minute za sebe. Tu je bila Zo,
njezina sestra, Niel, moji roditelji, neaci, posao i neprestane gozbe na koje su me
pozivali Charla i njezin mu, na koje sam odlazila a da nisam znala elim li zapravo.
U dvije godine upoznala sam vie ljudi u tom ugodnom kozmopolitskom miljeu nego za
itavog boravka u Parizu.

Napustila sam Pariz zauvijek, ali svaki put kada bih se vraala, zbog posla ili
posjetiti prijatelje ili douarda, opet bih Se nala u Maraisu, bilo je to jae od mene.
Ulice des Rosiers, Roide-Sici-le, des Ecouffes de Saintonge, de Bretagne, etala sam
njima drugaijim oima, puna sjeanja na mjesta, dogaaje iz 1942., iako se sve to
dogodilo davno prije moga roenja.
Htjela sam znati tko sada stanuje u ulici Saintonge, tko gleda kroz prozor na zeleno
dvorite, tko miluje mramor na dimnjaku. Pitala sam se je li novi vlasnici mogu zamisliti
da je mali djeak umro u ormaru i da se ivot jedne djevojice toga dana u potpunosti
promijenio.
Moji snovi su me vodili u Marais. Prema uasima iz prolosti kojima nisam bila
svjedok, ali koje sam proivljavala toliko stvarno da sam morala upaliti svjetlo da nona
mora proe.
Za vrijeme tih noi bez sna, sama u krevetu, umorna od mondenih razgovora, suhih
usta zbog te ae previe koju nisam nikada trebala popiti da me stara bol dolazila
proganjati.
Njezine oi. Njezino lice kada sam proitala Sarino pismo. Sve se vratilo i ivjelo u
meni i nisam imala mira.
Zoin glas me vratio u park Central, u to prekrasno proljee u kojem je Neilova ruka
bila na mom koljenu.
Mama, malo udovite eli sladoled.
Nikako, kaem. Ne sladoled.
Kad je ula te rijei, malena se bacila na glavu na travnjak i poela vikati.
Ovo obeava! rekao je Niel zabrinuta izraza lica.

209

*
ijeanj 2005. godine iznova me i iznova vraao Sari i Williamu. Proslava 60 godina
od oslobaanja idova iz Auschwitza bila je na naslovnicama svih svjetskih medija.
ini se kao da nikada ne moemo dovoljno puta ponoviti oa.

Svaki put kada bih to ula, u mislima punim boli odlazila sam k njoj i njemu.
Gledajui sveanost na televiziji, pitala sam se je li i William u ovom trenutku misli na
mene uvi tu rije, vidjevi strane crno-bijele slike na ekranu. Nabacana mrava
beivotna tijela, neizbrojiva, spaljivanje tijela, pepeo, gledajui tu strahotu.
Njegova obitelj je umrla na tom uasnom mjestu. Roditelji njegove majke. Nije
mogao o tome ne razmiljati. Sa Zo i Charlom gledala sam na ekranu snijeg koji je
pokrivao logor, bodljikavu icu, mraan prizor. I gomilu, govore, molitve, svijee.
Ruske vojnike iji je neobian hod sliio na ples.
A zatim je slijedila nezaboravna slika noi koja se sputala na logor i tranice koje su
se pomalo palile osvjetljavajui tamu mjeavinom boli i sjeanja.

210

tigao je jednog svibanjskog poslijepodneva. Poziv koji nisam oekivala.

Sjedila sam za radnim stolom i borila se sa sporim raunalom. Podigla sam


slualicu i hladno se javila.
Dobar dan. Na telefonu William Rainsferd.
Uspravila sam se, a srce mi je lupalo, ali pokuavala sam ostati smirena.
William Rainsferd.
Ostala sam bez teksta zalijepljena za slualicu.
Jeste li jo uvijek ovdje Julia?
Progutala sam slinu.
Da, imam nekih problema s raunalom. Kako ste Williame?
Ide, rekao je.
Uslijedila je kratka tiina, ali nije bilo uoljive napetosti. Prolo je dosta vremena.
Moje rijei su zazvuale pomalo prazno.
Da, tako je. Rekao je.
Opet tiina.
Vidim da ste postali prava Njujoranka. Naao sam vae podatke u imeniku.
Zo je imala pravo.
Hoete da se vidimo?
Danas? rekla sam.
Ako moete, bilo bi savreno.
Dijete je spavalo u sobi do. Ujutro je bila u jaslicama. Zato je ne bih povela sa
sobom? Iako sam znala da u, ako je prekinem u poslijepodnevnom spavanju, izazvati
pravu dramu.
Mogu se snai.
Vrlo dobro. Ja sam u vaoj etvrti. Znate li neko mjesto na koje bismo mogli otii?
Vidite li kafi Mozart na krianju Zapadne ulice i Broadwaya?
Vidim. Savreno. Recimo za pola sata?
Kada sam spustila slualicu, srce mi je tako jako udaralo da sam jedva mogla disati.
Otila sam probuditi moje malo udovite pa zanemarujui njezino negodovanje,
zgrabila kolica i izila iz stana.

211

*
e je bio tamo kada sam stigla. Vidjela sam ga najprije s lea, ali odmah sam
prepoznala snana lea, gustu sijedu kosu. itao je novine. I kao da je osjetio moj
pogled na sebi, okrenuo se dok sam mu se pribliavala. Ustao je, a zatim je uslijedio
trenutak neugode u kojem nismo znali da li da se izgrlimo i izljubimo ili si samo
pruimo ruku. Poeo se smijati, i ja takoer, napokon me snano zagrlio, tako snano da
sam mu bradom ozlijedila kljunu kost. Ispruio je ruku iza mojih lea i nagnuo se
prema malenoj. Kakva lijepa princeza, rekao je armantnim glasom.

Pruila mu je sveano svoju omiljenu irafu.


A kako se ti zove? upitao ju je.
Lucy, odgovorila je.
Tako se zove irafa... poela sam, ali William se ve igrao na veliku radost moje
djevojice.
Sjeli smo za stol i ostavila sam ker u kolicima. William je prouavao meni.
Jeste li ve probali kola od sira Amadeus? upitao me podigavi obrvu.
Da, odlian je!
Nasmijao se mojoj napomeni.
Izgledate prekrasno Julia. New York vam dobro ini. Pocrvenjela sam kao
djevojica, sigurna da bi Zo digla pogled prema nebu da me je vidjela.
Zatim mu je poeo zvoniti telefon. Javio se. Po izrazu lica shvatila sam da je rije o
eni. Njegovoj eni? Jednoj od njegovih keri?
Bilo mu je neugodno razgovarati preda mnom. Okrenula sam se prema keri i igrala
se sa irafom.
Oprostite. Djevojka me zvala.
Aha.
Osjetio je moju zbunjenost. Objasnio mi je s osmijehom:
Sada sam razveden Julia.
Rekao je to gledajui me ravno u oi. Lice mu je postalo ozbiljnije.
Znate, nakon onoga to ste mi rekli, sve se promijenilo.
Napokon. Napokon mi je povjerio ono to sam htjela uti. Je li postojalo nakon,
posljedice.
Nisam znala to bih rekla. Bojala sam se da e utjeti ako ga budem prekidala. Bavila
sam se s keri, dodajui joj dudu, pazei da ne ide posvuda, igrajui se runikom.

212

Stigla je konobarica po narudbu. Dva kolaa sa sirom Amadeus, dvije kave i


palainka za djevojicu.
Sve se sruilo. Bio je to pakao. Grozna godina.
Zautio je. Gledali smo oko sebe. Bilo je svijeta. Bio je to buan kafi, pun svjetlosti
i klasine glazbe. Malena nam se nasmijeila vaui svoju irafu. Konobarica se vratila
s naim kolaima.
A sada ste bolje? pokuala sam.
Da, bolje sam. Ali trebalo mi je vremena da se naviknem na taj novi ivot i
prihvatim prolost moje majke, prihvatim bol. Ponekad pustim da me preplavi. Ali
trudim se. Borim se. Napravio sam jo dvije tri nezaobilazne stvari.
Kao na primjer? upitala sam hranei malenu komadiima palainke.
Shvatio sam da ne mogu sam nositi tu cijelu priu. Osjeao sam se izolirano,
slomljeno. Moja supruga nije razumjela kroz to sam prolazio. A ja joj nisam uspijevao
objasniti. Meu nama nije bilo nikakve komunikacije. Odveo sam keri u Auschwitz
prole godine taman prije komemoracije. Imao sam potrebu da one znaju to se dogodilo
njihovim pradjedu i prabaki. Nije bilo lako, ali to je bio jedini nain koji sam pronaao.
Da im pokaem Auschwitz. Bilo je to dirljivo putovanje i puno suza, ali napokon sam
osjeao mir jer su moje keri razumjele.
Lice mu je bilo tuno i zamiljeno.
Pustila sam ga da govori suei usne moje keri i dajui joj da pije.
Posljednja stvar koju sam uinio, bila je u sijenju. Vratio sam se u Pariz. Otvoren
je nov Memorijalni centar oa u etvrti Marais kao to pretpostavljam znate.
Tada mi je pala na pamet ideja da se tamo vratim za vrijeme mog sljedeeg
putovanja.
Chirac ga je inaugurirao krajem sijenja. Na ulazu se nalazi zid prepun imena. To je
masivna siva stijena u kojoj je ugravirano 76 000 imena. Ime svakog idova
deportiranog iz Francuske.
Prstima se igrao alicom. Teko mi ga je bilo gledati u oi.
Traio sam imena i naao sam ih. Wladyslaw i Rywka Starzynski. Moj djed i baka.
Ista bol. I osjeaj zahvalnosti. Bili su tamo, nisu ih zaboravili. Francuska ih nije
zaboravila i odala im je poast. Ljudi su plakali pred zidom. Stari ljudi, mladi, ljudi
mojih godina, koji su dodirivali zid plaui.
Zastao je i udahnuo. Gledala sam u alicu, u njegove prste. irafa je zacvilila ali
jedva da smo je uli.
Chirac je odrao govor koji zasigurno nisam dobro razumio. Proitao sam poslije
prijevod na Internetu. Pozvao je ljude da se sjete odgovornosti Francuske u dogaajima
na Vl dHivu. Na kraju je izgovorio iste rijei koje je moja majka napisala na
kraju svog pisma. Zakhor, Al Tichkah. Sjeti se. Nikada nemoj zaboraviti.
Nagnuo se da bi izvukao veliku omotnicu iz svog ruksaka. Pruio mi ju je.
213

Ovo su njezine fotografije. elio sam da ih vidite. Odjednom sam shvatio da nisam
znao tko je bila moja majka. Znao sam kako je izgledala, njezino lice, osmijeh, ali nita
nisam znao o njoj kao linosti, o njezinoj dui.
Brisala sam javorov sirup koji mi je procurio po prstima. Unutra je bila Sarina
fotografija na dan njezina vjenanja. Visoka, elegantna, sa diskretnim osmijehom i
tajnovitim pogledom. Sara nosi Williama kada je bio beba. Sara dri malog Williama za
ruku. Sara sa trideset godina u plesnoj haljini smaragdno zelene boje. I na kraju, Sara
malo prije smrti u velikom kadru u boji. Primijetila sam njezinu sijedu kosu. Prerano je
osijedila, ali joj je dobro stajalo. Sijeda kosa kakva je danas Williamova.
Sjeam je se kao tihe, visoke i mrave osobe, ali tihe, jako tihe, rekao je William
kada je osjetio kako moji osjeaji rastu dok sam gledala fotografije. Rijetko se smijala i
bila je jako napeta, ali bila je majka puna ljubavi. Nitko nije pomislio na suicid kada je
umrla. Nikada. ak niti tata. Pretpostavljam da nije proitao njezinu biljenicu. Nitko ju
nije proitao. Vjerojatno ju je pronaao dugo nakon to je umrla. Mislili smo da je bila
rije o nesrei. Ali nitko nije uistinu znao tko je moja majka. Ja sam nisam znao. I to je
najtee - ivjeti s tom injenicom. S tim to ju je odvelo u smrt tog hladnog i snijenog
dana. To to je uinilo da donese takvu odluku. Zato nismo nita znali o njezinoj
prolosti. Zato nita nije rekla mome ocu. Zato je uvala tu patnju, svu tu patnju za
sebe.
Ove fotografije su vrlo lijepe, napokon sam rekla. Hvala to ste mi ih donijeli.
Htjela sam vas neto upitati, rekla sam srameljivim osmijehom.
Pitajte.
Imam dojam da sam vam unitila ivot. Zamjerate li mi?
Osmjehnuo se.
Zaboravite tu tmurnu misao Julia. Imao sam samo potrebu razumjeti. Prikupiti
dijelove slagalice. I za to mi je trebalo dosta vremena. Zato vam se nisam prije javio.
Bilo mi je lake.
Ali znao sam gdje vas mogu nai. Nisam nikada izgubio va trag.
Mama, on zna da ivi ovdje. Sigurna sam u to. I on surfa po netu, prema tome on
zna gdje ivi i to radi.
Kada ste se tono preselili u New York? upitao me.
Malo nakon to se dijete rodilo... u proljee 2003.
Zato ste napustili Pariz? Nadam se da nije previe indiskretno pitanje...
Osmjehnula sam se.
Upravo sam bila prekinula i rodila. Nisam se nikako mogla naviknuti na ideju da u
ivjeti u ulici Saintonge nakon svega to se tamo dogodilo. Imala sam se potrebu vratiti u
SAD. Eto, to je to.
I kako se to sve odvijalo?

214

Bile smo neko vrijeme kod moje sestre na Upper East Sideu, a zatim mi je ona
pronala podnajam preko jedne prijateljice. Moj bivi ef mi je namjestio odlian posao.
A vi?
Otprilike ista pria. Nisam vie mogao ivjeti u Lucci. A s mojom enom... ostao
je bez glasa. Rukom mi je pokazao pozdrav. Kada sam bio dijete, ovdje sam ivio. Prije
Roxburya. Jedno vrijeme mi se ideja motala po glavi. Na kraju sam se doselio. Prvo
sam bio kod jednog od mojih najstarijih prijatelja u Brooklynu, a zatim sam naao stan u
etvrti Village. I dalje sam gastronomski kritiar.
Zazvonio mu je mobitel. Ponovo djevojka. Okrenula sam glavu da mu ostavim malo
intimnosti. Brzo je poklopio.
Lagano je posesivna, rekao je krivim glasom. Najbolje bi bilo da iskljuim
mobitel.
eprkao je po tipkama.
Koliko dugo ste zajedno?
Nekoliko mjeseci. A vi? Imate nekoga?
Da. Pomislila sam na nejasan i pristojan Nielov osmijeh. Na paljive geste. Na
rutinski seks. Skoro sam dodala da je pria nevana, da ne elim biti sama i da je to
nepodnoljivo zato jer svaku veer mislim na njega i na njegovu majku. Svake veeri bez
iznimke ve dvije i pol godine. Ali nita od toga mu nisam rekla.
Dobar tip. Razveden. Odvjetnik.
William je naruio jo dvije kave. Dok me posluivao, ponovo sam primijetila kako
su mu ruke bile bijele, prsti dugi i fini.
Otprilike 6 mjeseci nakon naeg susreta, rekao je, vratio sam se u ulicu
Saintonge. Htio sam vas vidjeti, s vama razgovarati. Nisam znao kako vas nai. Nisam
znao broj vaeg telefona, a zaboravio sam prezime vaeg supruga pa nisam mogao
potraiti u imeniku. Mislio sam da tamo ivite. Nisam pretpostavljao da ste se moda
preselili.
Zaustavio se i proao rukom kroz kosu.
Mnogo sam itao o masovnom uhienju na Vl dHivu, iao sam u Beaune-laRolande i dananju lokaciju stadiona. Iao sam do Gasparda i Nicolasa Dufaurea.
Zajedno smo otili na grob moga ujaka na groblje u Orlansu. To su krasni ljudi. Pa ipak
to mi je bio teak trenutak i volio bih da ste bili kraj mene. Bila je pogreka da sve to
sam napravim i trebao sam onda prihvatiti va poziv.
Moda sam trebala inzistirati, rekla sam.
Trebao sam vas posluati. Zaista je preteko sve to sam podnijeti. I tako sam se
vratio u ulicu Saintonge. Kada su mi stranci otvorili vrata, imao sam osjeaj da ste me
napustili.
Spustio je pogled. Vratila sam alicu na tanjuri.
Bila sam preplavljena loim osjeajem. Kako se usuivao tako neto rei nakon
svega to sam za njega uinila, nakon proteklog vremena, napora, patnje, samoe...
215

Morao je to vidjeti na mome licu jer mi je stavio dlan na ruku.


Oprostite, nisam to trebao rei proaptao je.
Nikada vas nisam napustila Williame.
Moj glas je bio tvrd.
Znam Julia. Oprostite.
Njegov je bio grlen i dubok.
Pribrala sam se, uspjela sam se nasmjeiti. Pili smo kavu bez rijei. Koljena su nam
se na trenutak dotaknula ispod stola. Nije bilo neugodno nego gotovo prirodno. Kao da
se ve godinama tako dodirujemo. Kao da nije ovo tek trei put da smo se sreli.
Va mu se slae da ivite ovdje s djecom?
Slegla sam ramenima i bacila pogled na ker koja je spavala u kolicima.
Nije bilo lako. Ali zaljubljen je u drugu enu. Ve neko vrijeme. Pa je i to pomoglo.
Ne via mnogo djevojke. S vremena na vrijeme doe ovamo ili Zo ode na praznike u
Francusku.
Isto je s mojom enom. Ima s drugim dijete - djeaka. Odlazim u Luccu koliko
esto mogu da vidim keri. Nekad one dou ovamo, ali rijetko. Ve su velike.
Koliko su stare?
Stefania ima 20, a Giustina 19 godina.
Vi ste stvarno mladi imali djecu.
Premladi moda.
Ne znam, rekla sam. Ponekad mi je neobino da se vidim s bebom. Voljela bih da
sam mlaa. Velika je razlika izmeu nje i Zo.
To je draga djevojica, rekao je progutavi veliki komad kolaa sa sirom.
Da, zlato svoje majke koja e je razmaziti.
Smijao se zajedno sa mnom.
Biste li radije imali djeaka?
Ne. A vi?
Ne. Oboavam svoje keri. Moda e one roditi djeake. Zove se Lucy zar ne?
Ne, tako se zove irafa.
Zove se Sara, rekla sam njeno.
Prestao je vakati i odloio vilicu. Pogled mu se promijenio. Bez rijei nas je gledao.
A zatim je zaronio glavu meu ruke i ostao tako dugo. Nisam znala kako reagirati.
Stavila sam ruku na njegovo rame.
Tiina je bila duga kao vjenost.

216

Ponovo sam se osjetila krivom kao da sam uinila neto neoprostivo. Ali znala sam,
od prvog dana, da e se ovo dijete zvati Sara. Od roenja kada sam saznala spol, bila
sam sigurna da e se tako zvati. Nije se mogla drugaije zvati. Bila je Sara. Moja
Sara. Odraz jedne druge Sare, male djevojice sa utom zvijezdom koja mi je
promijenila ivot.
Napokon je maknuo ruke. Pojavilo mu se lice, lijepo i povrijeeno. Prepuno tuge i
emocije koja se itala u pogledu. Nije se pokuavao sakriti. Nije se borio protiv suza.
Kao da je elio da budem svjedokom svega, ljepote, ali i boli njegova ivota. Htio je da
vidim njegovu zahvalnost i patnju.
vrsto sam stisla njegovu ruku u svojoj. Nisam ga vie mogla gledati u oi. Zatvorila
sam oi i stavila njegovu ruku na obraz. A zatim sam poela plakati zajedno s njim.
Osjeala sam suze kako mi teku po njegovim prstima, ali zadrala sam njegovu ruku.
Tako smo dugo sjedili. Dok se gomila nije razila, dok sunce nije promijenilo smjer,
a svjetlo intenzitet. Dok nam se oi nisu mogle ponovo sresti. Oi iz kojih su nestale
suze.
SVRETAK

___
Ziki
www.crowarez.org

217

*
Za one koji ele znati vie evo nekoliko knjiga koje su mi pojasnile te tamne
stranice povijesti Francuske.
Roger Boussinot, Les Guichets de Louvre, Gaia, 1999.
Eric Conan, Sans oublier les enfants. Les camps de Pithivers et Beaune-laRolande, Grasset, 1991.
Blanche Finger, William Karel, Operation Vent Printanier 16-17 Juillet 1942.
La rafle du Vl dHiv, La Decouverte, 1992.
Daniel Goldenberg, Gabriel Wachman, Evade du VldFliv, Calmann-Lvy,
2006.
Serge Klarsfeld, Le memorial des enfants juifs deportes de France, Fayard,
2001.
Claude Lvy, Paul Tillard, La Grande Rafle du VldHiv, Robert Laffont,
1992.
Jean-Claude Moscovici, Voyage a Pitchipoi, ed. L'Ecole des Loisir, coll.
Medium, 1995.
Annette Muller, La Petite Fille du VldHiv, Denoel, 1991.
Maurice Rajfus, La Rafle du VldHiv, PUF, coll. Que saisje? 2002.
Cecile Wajsbrot, Beaune-la-Rolande, Zulma, 2004.

218

ZAHVALE
Hvala: Nicolasu, Loisu i Charlotte, Hugh Thomasu, Andra Stuartu, Peteru
Viertelu.
Hvala jo i:
Valerie Bertoni, Charli Carter-Halabi, Suzy Cohen, Valeri Colin-Simard, Holly
Dando, Abhi Dawesar, Violaine i Paulu Gradvohlu, Julii Harris-Voss, Sari Hirsch,
Jeanu de la Hosseraye, Tari Kaufmann, Laetitii Lacmann, Helene le Beau, Agnes
Michaux, Jean-Claudeu Moscovici, Emmi Parry, Laure du Pavilion, Janu Pfeiffer,
Susanni Salk, Karini i Ariel Tuil-Toledano.
Posebno hvala.
Heloise d'Ormesson i Giles Cohen-Solal.

Blog o Sari.
http://ellesappelaitsarah.over-blog.com
e-mail za itatelje: tatianacom@hotmail.com

219