Miljenko Jergovi:

DVORI OD ORAHA

www. crowarez.org
princes78

-Gospoo Marija, ker sam, nisam udovite! Brinula sam se za nju

trideset godina, i ivot mi je u tome proao i nikome se nisam
alila. Nisam bjeala, kao to djeca pobjegnu od roditelja. Na drugi
kraj svijeta pobjegnu. I nije udo da pobjegnu. Svakakvih nas ima.
Nisam bila takva i sad imam pravo neto rei. Cijeloga jutra ila
sam od sobe do sobe, slali su me s prvoga na etvrti kat, pa nazad.
Ne znam zato to ine. Da li bi tako bilo i da sam dola prijaviti
ubojstvo? Nisam udovite, gospodo Marija, vjerujte mi, ali
laknulo mi je, vjerujte. Kao da se preda mnom otvorio svijet. I pred
djecom isto tako. Moete li zamisliti kako je to kad gledate roenu
majku dok se pretvara u neman, u nakazu, u... ne znam kako bih to
uope nazvala? Bila je majka, dobra ili loa, nije vano, ne znam ni
kakva sam ja svojoj djeci, pa zato njoj da sudim. Ali sam je
voljela! Mogu to rei i dobro znam ta govorim. Ali od prije tri
mjeseca to vie nije bila ona. Vrag se uselio u nju! A ja ne vjerujem
u vragove, uroke, duhove pa da mislite kako umiljam. Ali mi smo
se nou zakljuavali u spavau sobu, jer samo tako se u toj kui
smjelo zaspati. Ja i moje dvoje djece. Ujutro bih istila ono to je
porazbijala, istila njezina..., njezin izmet po kui, bilo ga je na
svakom koraku, po zidovima, po stropovima, uas, ne moete
vjerovati koliko toga iz ivoga stvora moe izai van. U mjesec
dana bila je opoganjena i razbijena svaka stvar u kui. Veliki
hrastov ormar, star sto godina, teak sigurno pola tone, iscijepala je
u jednoj noi sjekirom. A sjekira ona velika, mukarac ju ne
podigne samo tako! Eto, to vam je, gospodo Marija, bila ta starica
od devedeset sedam godina o kojoj juer i danas piu sve novine.
Razumi jem ja to, za njih je ona draga bakica, nonica sa Straduna,
svatko je imao takvu. Dirljiva slika, kao pomor tuljana ili psi u
interaju. Svi bi sada rastrgali tog mladia i rastrgat e ga na kraju!
S njime je gotovo, nikada vie nee biti lijenik, a tko zna kakav e
izai iz zatvora. Osudit e ga, znam dobro. Ali zato ga niste
sklonili? Ubit e ga ljudi! Zato ga ne stavite u pritvor? Zar ekate
da stvarno dou po njega i linuju ga kao na Divljem zapadu? Tako
bi cijela stvar bila rijeena. Bez muke i suda i vaega mi jeanja u
jednu tragediju.

Tako je, gospoo Marija, ovo je tragedija! Ali ne jedne devedeset

sedmogodinje starice, nego tog mladia, koji nas je spasio. Mene i
moju djecu! Mogla bih utjeti, jer je moja nesrea dola kraju, ali
neu taman da zavrim kao i on. Ako nekoga treba rastrgati, imate
nas, mi smo ve navikli. Nama se ne moe dogoditi nita to nam
se ve nije dogodilo. Nije smrt najstranija, gospoo Marija! Gore
je ono to ovjek preivi. Ni sramota nije najstranija. Ima puno
gorih stvari i ne daj boe da to osjetite na svojoj koi. Ni vi, ni iko
va! Ja neu moi ivjeti s tim da je taj mladi stradao zbog nje. Ne
elim, pa da stotinu puta mislite da sam udovite, a ne neije
dijete! Ali to, to, to, ne znam kako da to nazovem, to nije bila moja
majka! Kada bih vjerovala da jest, istog bih trena skoila kroz ovaj
prozor, izmeu reetki bih se provukla, ali ne bih podnijela da me
je neto takvo donijelo na svijet. Mislite da sam luda? Da, da,
sigurno mislite da sam luda, da sam u oku, da ovo to govorim
nije istina i da e se sutra sve promi jeniti, nakon to netko
porazgovara sa mnom, uvjeri me, objasni mi, poalje me psihijatru,
naopa me sedativima kao gusku. Ali varate se! Ne znate koliko se
varate i koliko sam puta u zadnja tri mjeseca poeljela spasiti svoju
djecu i sebe, ali nisam imala hrabrosti, nisam znala kako da to
uinim, a danas mi je ao, nikad si neu oprostiti, jer sam ja kriva
to se tom mladiu sad raspada ivot. Tako je, ubila bih i ne bi mi
ruka zadrhtala, samo da sam znala... gledala je enu koja ne preta
je vikati i nije joj bilo jasno kako je zavrila u njezinoj kancelariji,
tko ju je poslao i s kakvom namjerom.
Marija Kablar bila je samo policijski arhivar i ostalo joj je tri
mjeseca do mirovine. Ve dvije i pol godine, otkako je
dokumentacija kompjuterizirana, sjedila je u sobi 407, nita ne
radei i ekajui da joj istekne vrijeme. Pila bi kavu, okretala
minijaturni pjeani sat, od osam do etiri okrenula bi ga tono
sedamsto dvanaest puta; brojala je u vie navrata i uvijek bi bilo
sedamsto dvanaest.

Rijetko je itala novine ili ukljuivala mali japanski tranzistor,

tako da bi se moglo rei da osim kave i pjeanoga sata njezin
radni dan nije imao drugih sadraja. U dvije i pol godine na
vrata kancelarije pokucali su desetak puta, uvijek grekom,
osim jednom kada su doli provjeriti protupoarne aparate. U
poetku je strahovala od otkaza, a onda se smirila, shvativi da
su je svi zaboravili i teko e ju, meu dvjestotinjak zaposlenih,
pronai prije dana kada e s navrenih ezdeset pet otii u
kadrovsku slubu i objaviti da ide u mirovinu.
Tako to ide, ako se sama ne sjeti, oni nee, nego bi je pustili da
tu ostane jo dvadeset godina. Nakon to se prije est godina
rastala od mua, otiao je s trideset godina mlaom curom, i
nakon to su poumirali ili iz grada otili svi prijatelji i oni s
kojima se mogla nai u Gradskoj kavani, Marija Kablar ekala
je jo samo penziju, pa da se vrati u Glamo iz kojega je otila
prije pola stoljea, ali gdje je jo uvijek, tako je zamiljala, mir
njezina ivota. Dolazak nepoznate ju je uznemirio; strahovala
je da ona tu nije sluajno, jer joj se odmah obratila po imenu;
dobro, to ime pie na vratima, ali ispod pie i vii arhivar, tako
da je malo vjerojatno da se radi o zabuni. Prije e biti da se
netko sjetio i odluio joj smjestiti, makar da je podsjeti kako tu
sjedi, ne radi nita i prima plau. I to ba kad joj je ostalo jo
samo tri mjeseca do kraja.
-Mislim da ste pogrijeili, ja se ne bavim policijskim poslovima
- oprezno progovori, gledajui uplakanu enu preko naoala. To
je uvijek inila kada je htjela izgledati ozbiljnije i sigurnije u
sebe. - Nisam pogrijeila. Sve vrijeme to pokuavam rei, ali
me nitko ne eli sasluati. Stvarno nisam pogrijeila.
Pokuavam spasiti ovjeka koji nije kriv. A to nije greka. Nije
grijeh. Recite, zar je i to postalo grijeh? - navaljivala je goa.
Doimala se prilino iskrenom, ali istovremeno nepodnoljivo
teatralnom. Ili je luda ili opinjena time to se nala u
policijskoj zgradi.
- Gospoo, ja sam samo arhivarka. Nita drugo. - Zaista... A
gdje vam je arhiv? Pokaite mi onda arhiv!...
- Jeste li proitali to pie na vratima?...- Nisam, zato bih
itala? - slagala je ena, a Mariju Kablar poe hvatati panika.

Znai, netko ju je poslao. To je sigurno. - Pogrijeio je onaj tko

vas je poslao k meni. Vjerujte!... - Oprostite, a vjerujete li vi u
Boga?...
- Tko ste vi da me to pitate? - ljutnu se. Jo e joj i ateizam
natovariti na vrat. Nije shvaala zato. Tri mjeseca pred
mirovinu ne mogu joj nita ni po ljudskim, ni po dravnim
zakonima. to ih briga ide li u crkvu, kad dobro znaju da ne ide.
- Nitko sam, eto tko. I ne vjerujem u Boga, ali vjerujem da se
ovjeku sve u ivotu vrati, svako zlo...
- Dobro, i to onda?... Zato mi ne elite pomoi? Sjedila je
stiskajui u krilu minijaturnu lakiranu torbicu, kakve se nose na
pogreb i u kazalite. Taj detalj Mariju malo rastui. Gumene
izme na nogama starca koji eka u redu na banci, majica
University of Los Angeles na tijelu Cigania koji prosi pred
crkvom, kravata na umiruem bolesniku, puknuta nit na arapi
bive britanske premi jerke, crna lakirana torbica u rukama ene
koja je dola na policiju: pojedinosti koje bi je uvijek vie
dirnule od prizora stvarne nesree.
- Pomogla bih vam, ali to naprosto nije moj posao... Nije niiji.
Strano je da je pomo ovjeku postalo posao... Ali ja vam,
gospoo, ne mogu pomoi. To naprosto nije u mojoj moi...
- Diana se zovem. Vjerojatno znate iz novina...
- ao mi je, ali stvarno rijetko itam novine... - Morali ste uti
na ulici. O tome pria cijeli grad. Mengele iz nae bolnice
usmrtio je devedeset sedmogodinju staricu. Tako pie... Vjerujte mi da ne znam. Nisam ula. Trudim se to manje uti.
A to je vaa majka? ao mi je gospoo...
- Diana, niste zapamtili? Nije vam ao. Da vam je ao, sasluali
biste me...
- Pa zar nisam? Govorili ste, a ja sam sluala... I jeste li neto
razumjeli?...
- Nisam... - Eto vidite, niste. - Samo ekate da izaem van.
Trpite me jer ste pristojni i neete me izbaciti, kao to su me
drugi izbacili...
- Stvarno mi je ao. Sigurna sam da to nije u redu. Svakoga bi
trebalo sasluati...
- Tek tako to kaete. Jer vam dobro zvui.

Marija je zbilja vjerovala da bi u policiji trebao biti netko iji bi

posao bio samo da slua ljude. Tada bi bilo manje umorstava iz
oaja ili osvete. Recimo, neki psihijatar ili sveenik, iji bi posao
bio da ih smiruje i uvjeri da e biti bolje.
-Tko je taj mladi, upita Marija. - Koji mladi?...- Taj o kojem
ste govorili. Mladi koji nije kriv...
-Doktor Vlaho Peut - odgovori Diana, kao da bi joj to ime
trebalo neto znaiti. Marija automatski klimnu glavom, kao da
joj neto i znai. A to vam je on?... Nita, to bi mi bio! Diana
se uzbudila, slutei nekakvu aluziju; jo uvijek nisu poela
ogovaranja meu susjedima, a sigurno hoe, znala je da hoe i
znala je da e prva stvar biti da je spavala s mladim doktorom i
zato sad proda je roenu mater, samo da bi ga spasila.
- Zato ste takvi, zato odmah na to pomiljate?... - Nita nisam
pomislila. Samo pitam...
- Vjerujete li da se roena majka moe pretvoriti u udovite, u
nekoga koga uope ne poznajete?...
- Ne znam. Pretpostavljam da moe. Svata se sa ovjekom
dogodi kad ostari...
- Pa zato me onda pitate za njega?... Vi mislite da... Ne, nego ja
znam to ste vi pomislili...
- Nisam, ispriavam se najiskrenije, ali nisam. Neugodno mi je,
evo zacrvenila sam se, zbilja tako neto nisam pomislila. Gledala
ju je i mislila: je li ta ena luda ili je ona stvarno rekla neto to
nije trebala ili to nije htjela. Nikad joj ne bi palo na pamet initi
takve aluzije.
Shvatila je da Dianu vie ne moe samo tako skinuti s vrata. Izae
li Diana sada iz sobe, Marija e otii u penziju, vratiti se u Glamo,
provoditi dane negdje gdje bi trebao biti raj, ali nee ju prestati
muiti to da je moda uvrijedila i odbila enu koja joj je u
kancelariju ula sa stvarnim problemom. I to prvu takvu u trideset
godina rada u policiji. Kada se tek zaposlila u arhivi i dobila
slubenu iskaznicu i pitolj, takva su vremena bila da se pitolja
nalo i za arhivare, oekivala je da e sve biti kao u filmovima.

Inspektori e joj dolaziti s nerijeenim sluajevima od prije

dvadeset godina, ona e nou prekopavati po registratorima, u
naizgled nevanim spisima pronalaziti klju ubojstva i ivjeti
uzbudljivim ivotom punim pravde. Nikad se nije dogodilo bilo ta
slino. Rad na policiji nije se razlikovao od rada u komunalnom
preduzeu; pospremala je papire koje vie nitko nikada nije traio,
a nakon samo est mjeseci oduzeli su joj i pitolj. Valjda su poele
godine tednje. Nije udjela za ivotom iz filmova, nije vjerovala
da ga zasluuje, samo je nakratko pomislila da bi joj se mogao
desiti. Kasnije je samoj sebi bila smi jena. Ipak je tada imala
trideset pet godina i nije bila balavica, pa da se zanosi takvim
stvarima.
-A kakva je bila prije nego stoje ostarila? - pitala je Dianu ne bi li
popravila stvar.
- Vie ne znam. U svakom sluaju bila je normalna... - Oporavit
ete se vi. Osjea se da imate snage...
- To samo onako govorite. Ne poznajete me...
- Ne, ali osjeti se kad je ena spremna na borbu...
- Vjerujete u takve stvari?... - Moram vjerovati. Drukije ne bih
mogla...
- Mislite, ne biste mogli raditi na policiji? - Marija se nasmija i tek
tada Diana primi jeti godine na njezinom licu.
Povjerovala je da ta ena ipak ni o emu ne odluuje. Zato ju
vjerojatno nije ni otjerala.
-Ne, nisam na to mislila. Nego onako, u ivotu.
- Hoete li da nam naruim kave? To je, istina, najvie to mogu
uiniti...
- Dobro, i to je neki poetak - rekla je Diana i objesila torbicu na
naslon stolice. Znak povjerenja koji nije ostao neprimi jeen.
- Sad mi je malo lake - rekla je Diana nakon to je djeak u
crnobijeloj konobarskoj odori donio kave.
Pogledala ga je: crnokos i bubuljiav, s tankim crnim dlaicama
ispod nosa.

-Prvi razred ugostiteljske - Marija e nakon to je izaao, u policiju

ih alju na praksu. Lake je tako nego plaati profesionalca...
- Rekli ste to ba kao da radite na policiji.
- Nitko ne bi tako rekao: profesionalca - nasmijala se.
- Drago mi je da vam je bolje...
- Ali i dalje mislite da sam luda?...
- Iskreno u vam rei: ne mislim nita. Samo znam da vam nije
lako. Nije nikome tko ue u ovu zgradu. Naravno, ako nije doao
zami jeniti vozaku...
-Jako mi je stalo da mi povjerujete. Da mi bilo tko povjeruje... Vjerujem vam. Svaku rije. Zato biste lagali staroj arhivarki? To
se jo nije dogodilo. A ni nee. Jo tri mjeseca i ja odoh u
mirovinu...
- Starosnu? Nije mogue - lagala je Diana, pa ne izgledate kao da
vam je toliko godina... I vie nikada neu ui u ovu zgradu.
- Pogledajte onaj zid. Tu su nekad stajali dosjei s nerazrijeenim
seksualnim deliktima. Od stropa do poda, cijeli zid prepun
silovanja. Prije mene tu je radio neki Trebinjac, dali su mu otkaz
jer je itao te uase i zatekli su ga kako masturbira. Moete li
zamisliti? Samozadovoljava se nad silovanjem petnaestogodinje
djevojice! Mislim da su me i smjestili tu zato to sam ensko, pa
valjda neu doi u iskuenje. Eto, to vam je pria o policiji i mom
radu u policiji...
- A gdje su sad ti dosjei?... Pretpostavljam da je veina unitena
zbog zastare. Tko bi uvao dokumentaciju o silovanjima od prije
trideset i vie godina.
- Arhiva je nedavno veim dijelom kompjuterizirana. Od tada
samo sjedim i nita ne radim...
- Znai, nita se od svega vie ne zna. Proao voz, kao da se nikada
nije ni dogodilo... Tako je. Otprilike... Nije poteno. Ipak je netko
to uradio. Mislim silovao. I neke ene su nastradale. To ostane za
cijeli ivot... Veina ih nije iva... Ipak nije pravedno...
- Slaem se, ali sad je gotovo. Marija je pomislila da je i ta ena
moda silovana. Nikad ne zna kada e rei neto to ne treba.
Zato je bolje uvijek paziti, o emu god da se radi, paziti da o
runim i tunim stvarima govori to opreznije. Eto, vjerojatno nije
ni trebala rei to se u tim dosjeima nalazilo, jer moda i ona...

- Taj lijenik bit e optuen da je ubio moju majku - ree Diana - i

ta bih ja sada trebala uiniti?
Niti ju je ubio, niti je to vie bila ona. Mariji nije bilo drago da se
stvari ponovo vraaju na poetak. eljela je da se Diana smiri, ali
ne i da na nju prebaci i pretovari neto od ega, to je jasno, moe
biti samo tete i neke zajednike sramote. Slutila je to kao opasnost
koja nailazi i kojoj moe izbjei samo ako Diana odustane od toga
to je namjerila.
- Najbolje bi bilo da saekate suenje - rekla je - policija ne oduta
je lako. Kad zagrizu, oni teko putaju. Moj savjet vam je da
ekate i nikome nita ne govorite. Znate, mali je ovo grad... - ta
time elite rei? - namrti se i uspravi. - To da rune prie lako
krenu. Ljudi samo ekaju na rtvu...
- Ali nisam ja rtva, nego mladi koji e ni kriv ni duan zavriti u
zatvoru, Diana je ve mislila bi li se digla i otila, bez rijei, jer
ovo nema smisla. Kada je netko tako bezosjeajan i ne eli shvatiti
da se ne radi o svaama na pekariji i djejim igrarijama, nego o
tome hoe li jedan ovjek, svejedno koji, stradati ni kriv ni duan i
ivotom platiti za neto to se moglo i moralo izbjei, samo da smo
bili ljudi.
- Ako se pria rairi - pokuala ju je smiriti - tada e sve biti
uzalud. Ni sud vam nee vjerovati. Vidjela sam takve situacije
hiljadu puta - lagala je jer nikad nije ni bila na sudu. - Svjedoite
istinu, a onda druga strana od vas napravi luakinju. Tuiteljstvo
dovede svjedoke, najee susjede, koji onda govore da niste
normalni i da ste uvijek bili takvi. Niste pozdravljali ako ih sretnete
na stubitu, muili ste roenu majku koja je, naravno, bila divna
ena i sline stvari. Upozoravam vas, to uvijek zavri na isti nain raslo je u Mariji samopouzdanje i za as je izmislila priu: Jednom
se tako dogodilo, davno je od toga, sigurno trideset godina, da je
starac, luki kapetan u mirovini, koji je ivio na Lapadu, izgorio u
svome stanu. Policija je zakljuila da se radi o samoubojstvu, ali
njegova ker, kasnije se morala iseliti u Australiju, priala je po
Dubrovniku da joj se otac nije ubio, nego da gaje, zbog nasljedstva,
usmrtio roeni sin, a njezin polubrat. I to mislite kako je to

zavrilo i kome su vjerovali? Nego vi lijepo saekajte suenje i

tada recite istinu. Moda e ljudi biti okirani, moda e vam
svata govoriti iza lea, ali e vam vjerovati...
- Tako mislite? Ne znam kako u ivjeti ako za tog mladia neto
ne uradim - rekla je Diana i to je Mariji zvualo kao zgodna la
nekoga tko cijeloga ivota prijeti kako e se zbog neega rtvovati.
Ali kako god bilo, eljela je izbjei da bude upetljana u priu, i to
ba sada kad je dola do kraja. Taj kraj nije osjeala kao odlazak u
mirovinu, nego kao kraj ivota ispunjenog nesporazumima i
prevarama, u kojima se nikada nije uspjela snai, nego je sve
nalikovalo beskrajnom vozakom teaju. Instruktori su se
izmjenjivali, vikali na nju i gubili ivce jer joj tolike godine nisu
bile dovoljne da naui ono za to su drugima potrebna dva mjeseca.
Nije u takvome ivotu bilo previe muke, ni tuge, jer je prolazio
lako, ali bez ikakva cilja i pravog zadovoljstva. Nakon to ju je
napustio mu shvatila je da ga nikada nije voljela, ali nita nije
poduzimala jer svoju ljubav ili njezino odsustvo nije imala sa ime
usporeivati. Nekome drugom samoa bi poslije godina braka bila
strana, ali Marija je ve drugo jutro nakon njegova odlaska
nastavila ivjeti svojim ivotom, kao da je uvijek bila stara
usidjelica, s ritualima koji su svi bili nalik onome s pjeanim
satom. Osjeala je nelagodu samo od mraka i onoga to se u
mraku ne vidi i od toga to nakon njegova odlaska vie ni sa kim
nije razgovarala dulje od deset minuta. Poela je primjeivati tko je
sve umro, nestao i otiao iz grada, pa je tako i odluila da s prvim
mjesecom mirovine napusti to pusto mjesto i vrati se u Glamo.
Cijeli jedan ivot bio je definitivno potroen, ali nije za njim alila.
Samo je htjela da ono to dolazi poslije bude onakvo kakvo je bilo
prije nego to je postala svjesna da ivi. Dianin dolazak je prva
ozbiljna prijetnja njezinom spokoju.
- Samo budite mirni - rekla je - i nemojte nikome previe vjerovati.
Diana se osvrnula za svojom torbicom: - Pomogli ste mi, da znate
da jeste! - astvarno je vjerovala u to. Marija je ustala, rukavom
zakaila alicu, tek da se zauje porculanski zveket.
-Drago mi je to smo se upoznali - rekla je i pruila ruku.
- Sigurno emo se jo vidjeti - odgovorila je Diana traei po stolu
i ispod njega neto to je zaboravila.

Odlazila je zadovoljna, iako nije postigla nita od onoga to je

namjeravala dolazei u policiju.
ak nije ni ispriala to se dogaalo u gradskoj bolnici, a zbog
ega bi doktora Kneevia trebalo osloboditi svake krivnje i
prekinuti hajku koja traje po novinama i gradskim trgovima. Bila je
zadovoljna to se izborila da ju pola sata netko slua, svejedno to
govorila, jer je to za nju mogao biti novi poetak, nakon ega moe
pozaboravljati prole mjesece, vrijeme koje se u jednom trenutku
inilo konanom i potpunom propau, kada se prestajala sjeati
kako joj je majka nekada izgledala i da je uope imala majku.
Marija se vratila svome ekanju. Jo dvadesetak puta prevrnula je
pjeani sat i jo jedan dan bio je gotov. Dok je kretala kui i
uzimala alice od kave da ih stavi na radijator ispred svoje sobe,
odakle e ih pokupiti djeak u crnobijeloj konobarskoj odori, jo
jednom se, vjerojatno posljednji put, sjetila goe. Nekog drugog bi
zanimala ta pria, mislila je, ljudi su previe znatieljni, pa im se
zato i dogaa toliko nesrea u ivotu. Ako ne zna ono to ne
mora znati i to ti se ne srui na glavu, tebi i tvojima - ako ih
ima, mnoge te loe stvari naprosto zaobiu. Zadovoljna sobom
zakljuala je kancelariju i nestala.

XIV
Nakon to je luda Mande u svojim nonim divljanjima akom
razbila debelo mlijeno staklo na kuhinjskim vratima i ujutro ju je
nala kako lei u lokvi krvi i izmeta, blijeda kao da je sav ivot iz
nje ve istekao, Diana je nazvala hitnu pomo. Bilo je gotovo s
laima i obmanama, nije vie od grada mogla sakrivati ono to je
grad zapravo i znao, da joj je majka u devedeset sedmoj godini
sasvim sila s uma. Ali na kakav nain: psovala bi i proklinjala,
najgorim kletvama i na najstranije naine, izvrui utrobe
blinjima i pokazujui od sebe ono to nije za pokazivanje niti
kada je ovjek mlad.
Skidala bi se gola, mrava kao avet, hvatala se za osuenu dojku i
vikala: - O mlijeka, kurvo luka, o da ti podojim kopilad?

Ili bi se hvatala za ono meu nogama i putajui mlaz govorila:

gledaj suhopizdo stoje ensko! Diana je od toga, i od jo gorih
stvari, sklanjala djecu koliko je mogla, ali od onoga to se
dogaalo u njihovim duama bilo joj je stranije to da bi jo netko
mogao uti ludu Mandu, kako je jedne noi Darijan prozvao svoju
nonu Reginu, pa su je tim imenom sve troje dalje zvali, valjda
pokuavajui sebe uvjeriti kako ona nema veze s babom s kojom su
ranije ivjeli.
Diana je, jo prije dva i pol mjeseca, dakle malo nakon to je ono
najgore poelo, pokuavala majku smjestiti na gradsku psihijatriju,
ali tamo nije bilo mjesta ni za normalne, a kamoli za luake.
Desetak kroninih sluajeva naputenih od obitelji zauzimali su
ve godinama pola odjela, dok je drugo pola otpadalo na prolupale
ratne veterane te pokojeg sina i ker iz bolje kue, koji su ve
proli deveti krug droge i nije im bilo spasa, a roditelji su ih htjeli
sakriti od svijeta. Nije se moglo nai mjesta za jednu mahnitu i
agresivnu staricu. Moda bi ga i bilo na drugim odjelima, Regina
je ionako bolovala od stotinu bolesti, ali Diana se jo i mogla
pomiriti s tim da psihijatri vide u to joj se mater pretvorila, no da
to vide drugi doktori nije do ovoga jutra dolazilo u obzir. Hitna
pomo dola je sat nakon poziva. - Pa ta je ovo, ive li gudini tu? nije se suzdrao debeli bolniar obrijane glave. Diana je panino
smiljala to bi slagala, inila je to otkako je nazvala hitnu pomo,
ali nita to bi moglo objasniti potpuno razoren, zasran, zapisan i
krvav stan nije joj padalo na pamet. Mirni i Darijanu je rekla da
ostanu zatvoreni u spavaoj sobi dok ne odvedu ludu Mandu. Bolje
da ih bolniari ne vide.
-Ajde baba, idemo - rekao je elavi i pokuao ju prihvatiti ispod
pazuha dok ju je njegov kolega, stariji sijedi mravko s naoalama,
htio uzeti za noge, ali se luda Mande munjevito okrenula i zubima
ga zgrabila za ruku. - Za gospu blaenu - odskoio je dva metra
unatrag- a to ti uti, jebem mu boga, smiri je! - zaurlao je na
Dianu. Ona je stajala uza zid na kojem su se vidjeli tragovi neisti
koju je neke od proteklih noi starica razmazivala po zidovima;
utjela je i gledala u pod. - Ona nije normalna - konano je rekla.
- Je li, a mi mislili da je tu dri da uva kuu i grize potare! - ree
sijedi. elavi opet krenu na ludu Mandu, ovog puta joj je zaao

vie iza lea, ali ona se izvrnu kao maka i kljocnu zubima.
- Nije ovo na posa, idemo! - ree sijedi. - Ljudi, nemojte molim
vas - zavapila je Diana. - Sinjorina, mi smo vam od infarkta i od
pneumonije, ako vam to zatreba, zovite nas, a za ovo zovite koga
drugog - ree sijedi. elavi je stajao nad ludom Mandom i gledao
ju odozgo: a kako bi te puka no gon u glavu! Ona mu se bijesno
kezila, sijevala rijetkim i otrim utim zubima i vrebala priliku da
ga epa za muda. Tu je Diana shvatila na koga treba igrati,
odluna da pod svaku cijenu zavri ono to je konano zapoela. Vodite je, molim vas! - sklopila je ruke pred elavim. - A gdje da
ju vodimo ako ne znamo ni kako?... - U bolnicu. Iskrvarit e... Ako nije dosad, nee ni odsad - umi jea se ponovo sijedi - idemo.
Damire, dok te stara nije za guzicu apala, zna da nema
antitetanusa u bolnici - alio se, sve se trudei da Dianu poto poto ponizi, niko nam ovo nee virovat... - Moe li za sto maraka?
- molila je elavog. - Ma ni za petsto! - sijedi joj se nadvirio preko
ramena. - Budite ljudi, ako boga znate! - molila je. - Ajde, dae
vam baba bokun piske! - najednom se i ludoj Mandi svidjela ideja
da ju nekamo vode. - Aj, daj svakom po sto maraka - smilova se
elavi. - Ja neu, boga mi velikoga! - opirao se sijedi. - Hoe,
hoe, Tripune - ree elavi - a ti ovo ne gledaj! - obrati se Diani,
i epa staricu srednjakom i palcem za vrat, ona zakrklja, boli, je li
stara da boli? E, bude li grizla, drugi put te neu pustiti - ree to
i uhvati je ispod pazuha. Luda Mande je, vjerojatno, bila previe
iznenaena da bi brzo stigla uzvratiti, ali kako ju Tripun nije
prihvatio za noge, poe bijesno udarati po parketu. - Drje,
Tripune! - to je Tripun i pokuavao nakon to mu je valjda bilo
dosta izmotavanja, ali kako je stara opet naglo ojaala, to mu je
teko polazilo za rukom i svako malo pogodila bi ga u bradu ili
nos. Gotova si, kurvo stara!, dreknu nakon to je konano uspio
epati njezina mrava koljena. Osjetio je aice pod palevima
kako struu o vrhove istroenih kostiju. Najeio se kao kad bi
noktima zagrebao po kolskoj ploi. Dok su je nosili niz stubite,
luda je Manda urlala, ljudi pomagajte, striljat e me, zaklat e me!,
i samo se vidjelo kako se pomiu poklopci na pijunkama, a
susjedi vire i pamte.

Diana je ila nekoliko stepenika iza njih, u kunim papuama, sa

crnom lakiranom torbicom preko ramena i dvjesto njemakih
maraka u znojavoj ruci. U bolnikim kolima elavi je izvadio
injekciju i starici koju su Diana i Tripun jedva drali na leaju,
onako kroz kunu haljinu, sruio iglu u stranjicu. - E, baba, sa'
bit mirna! Pet minuta kasnije Regina Delavale leala je kao
mrtvo mumificirano tijelo, s blagim osmi jehom na mirnome i
spokojnom licu, na kojem je Diana tada posljednji put vidjela neto
od svoje majke. Dok spava ista je kakva je bila, pomislila je,
sigurna da bi radije cijeloga svog ivota ostala uz to usnulo tijelo
brinui se o njemu, nego da se jo jednom, makar na pet minuta,
probudi u njemu luda Mande. Pred dolazak u bolnicu elavi je
zabio jo jednu injekciju. - Pazite, zbog ovoga to sad radim ja
mogu izgubiti posao rekao je. - Na prijemnoj e rei da ste ju
nali u nesvijesti od iskrvarenja. Ne do ti dragi Bog da im kae
to sam joj radio, jer u te nai gdje god pola i jezik u ti iupati,
razumi je? Diana je klimnula glavom. - E, jesi lud, kako joj
moe virovat! - uzdisao je Tripun. - A sad pare na sunce! Diana
je elavom pruila dvjesto maraka, on je uzeo samo jednu
novanicu. - Drugo njemu! nainio je pokret kaiprstom kao da
ju tjera. - E, nek san doeka da mene enska plaa! - naali se
Tripun pruajui dlan. U prijemnoj ambulanti Diana je predala
Regininu zdravstvenu knjiicu i mladoj doktorici, vjerojatno
staistici, krasotici krupnih crnih oiju, koja se jednako lijepo
osmjehivala i zabrinjavala, prodala sve potrebne lai. - Nita se ne
brinite, sve e biti u redu - govorila je doktorica prelazei joj
dlanom po nadlaktici. Brinut u se za nju kao za svoju baku! Diani
su, bez ikakve najave, grunule suze na oi. Gorko je plakala na
punim grudima nepoznate djevojke koja je u onesvijetenoj ludoj
Mandi vidjela svoju baku i koju je ona, Diana, prevarila kao
nikoga u ivotu.
Plakala je i nije mogla prestati, nad sobom i nad tom curom i nad
onim to e se dogoditi kada se luda Mande probudi, a djevojka
shvati to je uas i u to se jedna lijepa i dirljiva pria moe
pretvoriti.

-Oprostite mi, molim vas - grcala je, a mlada doktorica niti je znala
to joj treba oprostiti, niti su je pripremali za ovakve sluajeve.
Kada je poinjala raditi sigurno su joj dali stotinu savjeta o tome
kako se treba ponaati prema bolesnicima i njihovoj rodbini, kada
valja lagati a kad govoriti istinu, ali nisu joj rekli kako postupiti
kada ima enu u zagrljaju koja bi ti mogla biti majka, i ije vrele
suze su neto najudnije mokro to si ikada osjetila na svome
tijelu. Moda najslinije parafinu to se slijevao niz svijeu jedne
davne zimske noi na Koloepu, a ona ga je, vrelog, hvatala na
dlan. Dok se vraala kui sa spiskom stvari koji joj je sastavila
mlada doktorica, da ih popodne donese ludoj Mandi ; pidamu,
kuni ogrta, sapun, ukosnice i etkicu za zube - Diana je znala da
nee stupiti nogom u stan, a starica e ve biti budna i rasplitat e
se sramno klupko, cijela bolnica saznat e istinu da Regina
Delavale nije pala u komu od iskrvarenja, nego su je neim
uspavali da bi je mogli ludu doktorima podvaliti. Tako neto nikad
se nije dogodilo, barem ona nije ula da jest, pa e pria biti tim
zanimljivija, bolje e se i bre iriti, sve dok ne doe do zadnje
pekarue. A tada e zapoeti ispiranje usta njezinim imenom,
koje e trajati godinama i zauvijek,da bi nadivilo i ludu Mandu i
Dianu i postalo trajan dodatak obitelj skome prezimenu, tvri od
gradskih zidina i jai od moi sveca zatitnika. Ovdje se stoljeima
pamti kome je tko u familiji bio lud, prenose se sjeanja na debilnu
djecu koja su umirala ne navrivi sedmu godinu, zna se iji je brat
silovao etrnaestogodinju djevojicu i bacio je u krapu iznad
Popova polja i kome je prababa pobjegla s Turinom i po
izmirskim sokacima sputala gae, i u sebe primala francuske
trgovce i putopisce, pamti se svako kopile roeno od vremena kad
ovo jo nije bio grad nego gomila kamenja nadnesena nad morem,
biljee se vijesti o dogaajima u dalekoazijskim lukama, svaki
kapavac, triper i goroneja, i nema familije koja je due od jedne
generacije u gradu a da ju ne prati barem deset sramnih pria, od
kojih se brani samo tako da u tuemu dvoru i obitelj skome stablu
uzgaja korov i uva sjeanja na tui gad i rugobu. Znala je da e
se s tim nuno miriti, a za mirenje nije bila spremna. Hvatao ju je
uas pred milju da mora odgovoriti istom mjerom, svakome tko
joj neto dobaci i za koga god uje da prenosi priu i da u tome

uiva. Djecu nije zatekla doma. Po navici su pobjegli van, kao to

ve mjesecima bjee, a i to bi radili u sobama u kojima se nema
na to sjesti, niti se ita moe uzeti u ruke bez straha da je
opoganjeno. Stajala je nasred onoga to je nekad bila dnevna soba,
nemona da uini bilo to. Metla ni ribaa etka ne mogu poistiti i
oprati ono za to ne bi bio dostatan ni kamion gradske istoe,
skupa s deratizacijskom ekipom: prljavtinu koja se da poistiti
samo ako je tua. Najbolje bi bilo zakljuati i zapeatiti ovo
strano mjesto, nikad se ovamo ne vratiti i nikoga ne pustiti unutra.
Luda Mande uspjela je unititi sve to se u kui moglo smatrati
uspomenom i za ime ljudi ale kada im spaljuju dom. Diani ovaj
stan vie nije znaio neto njezino, samo mjesto na kojem provodi
no. Bila je odluna ni po koju cijenu ne dozvoliti da joj vrate ludu
Mandu. Borit e se kao lavica, prelazit e preko mrtvih glava,
izloiti sebe i sve svoje, ali nee je primiti nazad makar morala
skupa s Mirnom i Darijanom bjeati iz grada i negdje drugdje
ivjeti kao podstanar i istiti tua stubita. Ve je to radila i zna da
se moe preivjeti i tako, a i djeca su velika, pa neka se snalaze
sama. Sve je bolje od toga da se luda vrati i da pone ispoetka. Ali
bez nade da e je se ive ikada rijeiti. Nala je neku staru
pidamu, uzela Mirnin ruiasti kimono kojeg je dvije godine
ranije dobila od onog veanina i nikad ga nije ogrnula, niti ga je
voljela vidjeti, sitnice je pokupila u neseser za plau i sve to
potrpala u najlonsku vreicu.
Znala je da ludoj Mandi nita od toga u bolnici nee trebati, ali
nije vano; inila je Diana to zbog sebe, ne bi li lijenike uvjerila
da nije udovite i da se brine za svoju majku. Izala je iz kue,
iako je bilo rano za bolnicu. Htjela je da proe bar nekoliko sati,
da se malo naviknu na ludu Mandu, da ih ispsuje i izgrize, moda
da negdje pronau luaku koulju, jer ako prerano stigne, moglo
bi se dogoditi da im moradne neto objanjavati ili da, nedajboe,
zatekne staricu kako jo uvijek spava. Zato je polako, nogu pred
nogu i obilaznim putovima, krenula prema bolnici. Raunala je da
e joj tako trebati najmanje etrdeset pet minuta.

Zastajala je pred svakim izlogom, gledala arene ljetne haljine,

ulazila u duane s loncima i tanjurima, u kui vie nisu imali
nijednoga, smi jeila se prodavaicama i stalno imala dojam da to
ini posljednji put, jer e se uskoro rairiti glas o ludoj Mandi i
vie nitko Dianu nee gledati tako kako je one sad gledaju.
-Gospoa, pogledajte ove, pravi kraljevski pjati, bie da je miss
Simpson iz njih jela! - rekla je mala trbuasta trgovkinja s
naboranim licem cirkuskoga patuljka. Djelovala je kao da je
proitala ba svaki ljubavni roman koji je ikada objavljen i da u
njoj ive sve prie u kojima je svaki nesretan zavretak imao svoj
veliki smisao. Evo nekoga koga nee zanimati ludilo Regine
Delavale, pomisli Diana i osjeti onu bliskost s patuljicom zbog
koje bi joj trebala rei neto lijepo i nezaboravno. Kupala se u
Trstenu, potpuno gola, ona i Edward. Moj barba ju je svojim
oima vidio. Bio je dijete. Patuljica je bila iznenaena, ak se na
trenutak uinilo da misli da ju ena zafrkava. Mislite na miss
Simpson, koja nije mogla biti kraljica, pa onda ni on vie nije htio
biti kralj? Diana se nasmija, skoro bi pogladila patuljicu po glavi,
samo kad ne bi bilo onih koji to gledaju. Tako je slatko irila svoje
male oi, uokvirene mreom dubokih indijanskih bora. Da, ona,
niste znali da su jednoga ljeta, moglo je to biti trideset este, bili
kod nas, tajno, i kupali su se kao nudisti?... - Goli! - patuljica
zaprepateno sklopi ruke. - Da, da - potvrivala je Diana, kao da
se radi o zajednikim roacima. Izala je iz duana sretna to je
nekome uljepala ivot. Malena prodavaica kuhinjskoga
porculana sada ima neto ime e se mjesecima baviti. Ii e u
Trsteno, skakutati po stijenama pokraj mora i dodirivati kamenje,
u nadi da su taj isti oblutak, tu istu stijenu i fosil raia dotakli
prsti Wallis Simpson dok se gola naginjala da poljubi Edwarda, a
na glatkoj bijeloj stranjici vidjeli su joj se crveni tragovi borovih
iglica, koljki i otroga kamenja. to si manje ljubavi imala u
ivotu, mislila je Diana, to se na tebe bolje primaju takve prie.
Kao da je grad, svi osim patuljice s pjatima miss Simpson, tri
etvrtine ivota proveo u zaljubljenosti, pa je u ovoj etvrtini
postao sasvim neosjetljiv na druge. Svoj put do bolnice uspjela je
rastegnuti na dva sata. Na ulazu je duboko udahnula, kao da e
zaroniti u lovu na stranu murinu, i krenula vrsto. Ako se

patuljica moe nositi sa sobom cijeloga ivota, moe i ona

izgurati ovo malo, hrabrila se, ali nakon pet marevskih koraka
ve ju je zaustavio portir.
-Kuda ti - dreknuo je iz svoje kabine. - Traim Reginu Delavale,
nije htjela rei majku, ako se ve proulo. - Ama da trai mog
au, nee proi! Pogleda ga iznenaeno, moda je epidemija
gripe, pa ne putaju nikoga bolesnicima, moda je neto drugo u
pitanju... - ta zijeva u mene! Ne ulazi se u bolnicu tek tako! Da u
bolnicu! Ne ulazi se tako ni u krmu. Prvo se kae dobar dan, pa
ja sam ta i ta, izvolite moju osobnu iskaznicu, dola sam tim i tim
poslom, a onda ja ocijenim mogu li te pustiti. Pa majka mu stara,
mora postojati neki red - dok je govorio klanjao se as na jednu,
as na drugu stranu, kao da se obraa nevidljivoj publici ili dri
javno predavanje o tome kakva su prava i obaveze nekoga tko se
nae ispred portira.
-Zar nije vrijeme posjeta? - upita ona. - E, pa nije - odvrati on,
potvrujui da je i samo takvo pitanje uvredljivo po njegov
poloaj.
-A kada su posjete?... - Odgovor mo dobit na informacijama nastojao je zvuati jako slubeno. - Gdje su informacije? Portir
pokaza prstom iza svojih lea. - Ali i do tamo mo do samo ako
te ja pustim!... - Pa hoete li me pustiti?... - Hoemo ako bude
pristojna, pa fino zamoli... - Oprostite, to je vama? - prezrivo ga
je gledala. Ve joj je poelo bivati svejedno hoe li ui. Ako ju ne
pusti, na neki nain e biti bolje za sve. I za Dianu, jer e do sutra
odgoditi susret s ludom Mandom, i za doktore, jer e do sutra ve
smisliti to da ine s ludom staricom. - Aj, prolazi! - mahnuo je
rukom poput policajca koji proputa neispravan kamion. - Kako
mi se to obraate? - pobjesnila je. - A kako to, moliu fino? izmotavao se. - Nisam ja s tobom ovce uvala da mi govori ti,
prostaino jedna!... - Molim, tas to rekla?... - To to si uo,
seljaino jedna, i onaj ko te u grad pustio takvog!... - Sluaj, mogu
se ja i predomisliti - pokuavao je zaprijetiti. Umjesto da ga
navede da ju ne pusti, postigla je da se portir povukao i uplaio.
Ali takav mi je posao, rekao je za njom, kao da se ispriava.

Nije znala gdje da trai ludu Mandu, ila je od odjela do odjela,

kroz bolnike hodnike koji su as bili poput katakomba, pa se
morala saginjati da proe kroz niski ulaz radiologije iji su zidovi
bili obloeni elikom i nalikovali podmornici, as su se hodnici
pretvarali u labirinte koji su vodili u krug, mimo staklenih zidova
iza kojih su starci razrogaenih oiju umirali s kanilama u grlu.
inilo joj se kao da je ula u drugi svijet ili barem u drugu dravu,
gdje postoje drukiji obiaji i pravila nego vani, i iz kojega je
ivome jednako teko izai kako je teko bilo u njega ui. Oblio ju
je hladan znoj, srce joj lupalo kao ludo i bila je sasvim sigurna da
e ju zarobiti prva kardioloka patrola, i pod optubom za teak
infarkt strpati u zelenu pidamu sa igom bolnice. Nakon dobrih
dvadeset minuta hoda sluajno je nabasala na odjel hitnih
intervencija i na onu istu mladu doktoricu. - Kako je? - upita za
ludu Mandu, prije nego to je djevojka ita stigla rei. - Ne znam
to da vam kaem... - Iskrvarila je?... - Ne, ali... - Recite mi to se
dogodilo! Diana se trudila izgledati to brinije, upadala je
doktorici u rije i unosila joj se u lice, u strahu od njezina napada.
-Izgleda da je modani udar, prebaena je na neuroloki odjel...
-Nije pri svijesti?... - Pri svijesti je, ako se to tako moe rei, ali
nije pri sebi... - Kako to mislite?... - Ne znam kako bih vam
objasnila. Ne zna za sebe. Morali su je vezati. Diana opet poe
plakati. Naprosto nije znala to bi drugo. Plakala je od straha i
uzbuenja, ili od sree, jer se inilo kako je prevara uspjela.
-Moete razgovarati s primarijusom Onofrijem, on e vam vie
toga rei - rekla je djevojka. Nije se drala onako prisno kao
jutros, iako je alila Dianu, ali uz neki daleki osjeaj gaenja, to
je svakako bilo puno bolje od Dianinih oekivanja. Uvela ju je u
minijaturnu kancelariju, gdje je iza prevelikog pisaeg stola
sjedio golemi sijedi mukarac, velikog nosa i isturene donje vilice,
nalik na dinovskoga albino buldoga, pokazala joj je stolicu i brzo
izala van. Diana je sjela, prije nego to je primarijus ita rekao.
Nije ju ni pozdravio, niti se pomjerio iz svoga crnog naslonjaa
presvuenog ispucalim skajem. Ne moe se ni dignuti.

Tko zna kako se uope izvue van i kako opet sjedne, prvo je
pomislila, jer se zbilja inilo da nema naina kako bi se i
najmraviji ovjek, a ovaj je bio jako debeo, provukao izmeu
zida i stola, do naslonjaa. - Eto, rekla je - vie da odvrati njegov
pogled, nego da prekine utnju. - Vi ste dakle gospoa Delavale rekao je onim dubokim i gromkim glasom koji se i u apatu uje s
brda na brdo. - Nisam, zapravo jesam, roeno Delavale - spetljala
se Diana. - Ako je ono na to sumnjamo, onda dobro, ali ako nije,
mi vau gospou majku neemo moi zadrati u bolnici. U sluaju
modanoga inzulta, ovo stanje nee trajati dugo i ona e otii. Ali
ako je neto drugo u pitanju, a vi ste tu da mi kaete da jest ili da
nije, tada nam je niste morali dovoditi zbog rasjeenog zapea.
Dakle, pitam vas: kako se vaa gospoda majka ponaala ovih
dana? Gledao je kao netko tko je u stanju prezreti svaku la. Nije
znala to da mu odgovori ili kako da dobije na vremenu. - to se s
njom dogaa? - upita treperavo. On ju pogleda uvjeren da lae, ili
barem, pun iskustva s laljivim pacijentima i njihovom rodbinom,
oduti nekoliko sekundi ne bi li se slomila, pa ree: - Nita
naroito, samo sam morao evakuirati pola odjela, ukljuujui sve
sestre. - Znate, kod nas po tradiciji, koju ni komunisti nisu dirali,
rade sestre milosrdnice, pobone redovnice, ija je rtva za
bolesnike i sve koji pate zbilja bezmjerna. Morao sam ih skloniti s
odjela dok god je vaa gospoa majka tu. Ono to ona radi i govori
nije za ljudske ui i oi. Vi o tome nita ne znate, je li tako? Ako
jest tako, tada imamo posla s modanim udarom, ali vrlo
neobinim, kakvoga u ovoj bolnici nije bilo u posljednjih trideset
pet godina. Toliko ja, naime, pamtim! Inae takvi sluajevi
postoje samo u knjigama. A u knjigama, znate, svata pie, pa ja
nisam sklon vjerovati u svaku bizarnost. Dakle, iskreno govorei i
meu nama reeno, ja vjerujem da je vaa gospoda majka u stanju
kronine manijakalne psihoze, ili kako to ve psihijatri zovu, i
mislim da je sramotno to ste je nama doveli! Naravno, ja to ne
mogu dokazati, a i kada bih mogao, ne bi vas gonili niti po jednom
zakonu. Ali velim vam, gospoo, to nije poteno, nije moralno,
nije ljudski, ni prema nama koji ovdje radimo, ni prema
bolesnicima koji lee na ovom odjelu i koji zbog vae gospode
majke danas nisu imali adekvatnu njegu.

A pitam se i na koji ste je nain uspavali, to ste joj to dali prije

nego to ste pozvali hitnu pomo. Naime, tu bi se ve moglo
razgovarati o ozbiljnim posljedicama po vas. Kada ste ju naopali
sedativima, vi ste svoju gospodu majku doveli u stanje smrtne
opasnosti. Mala je razlika izmeu doze koja e staricu od
devedeset sedam godina baciti u duboki san i doze koja je za nju
letalna. Pogotovu kada se takvim stvarima slue diletanti. A vi ste,
gospodo Delavale, ili kako se ve zovete, diletant, zar ne? No,
nemojte misliti da ete se tek tako izvui. Ja sam spreman
svjedoiti da ste pokuali ubiti svoju gospou majku. Naravno, u
sluaju da su moje pretpostavke tone, a sve mi neto govori da
jesu, i u sluaju da vaa gospoa majka nije doivjela krajnje
bizaran modani inzult, a duboko sam uvjeren da nije i da nas na
taj tos neete uhvatiti. Takav inzult bio bi vee udo od pojave
morske medvjedice u grukoj luci. Stoga je sad posljednji as da
priznate i da mi kaete to se zapravo dogodilo! - kada je zavrio,
kucnuo je kemijskom olovkom o stol, kao da u ruci dri sudaki
eki, a Diana se po tko zna koji put danas osjetila osramoenom.
Svima je, eto, bilo naroito stalo da ju ponize i nogom gurnu niza
stranu.
-I mislite da u sad kleknuti i moliti vas, to mislite?- gledala ga je
kao vuica koja se upravo sprema skoiti na svoj tusti i nemoni
plijen, zarobljen izmeu zida i crnog pisaeg stola. Primarijus
Onofri nije, meutim, ustuknuo. U njemu se tog asa rojila sva
ona mrnja koja se nakupila od dana kada
je kao mlad lijenik stupio u ovu bolnicu, vjerujui da e se
zadrati dvije - tri godine, samo da nakupi iskustva, odradi sta i
stekne preporuke za dobru specijalizaciju, a ostao je praktiki cijeli
ivot, specijalizirao ono to nije elio, iao ulicama koje su bivale
sve tjenje to se njegovo tijelo vie irilo i mirio se s istinom da
nije morao ni studirati medicinu da postane ovo to jest: netko tko
je uzalud elio maknuti se iz rodnoga grada, otii tamo gdje ne
znaju ni njega ni njegove, i ivjeti s pogledom na neko od
vicarskih jezera. Kako mu elja nije ispunjena, ne osjea razliku
izmeu sebe i zadnjega gradskog kovacina.
Mrzio je pacijente i njihovu vjeno brinu rodbinu koja vara, lae i
krade, pa misli da e i smrt prevariti. Mrzio je staiste, a pogotovu

mlade staistkinje koje protre njegovim odjelom i na tko zna

kakav nain, i preko ijega kreveta i kurca, dospiju tamo gdje je on
elio biti.
Mrzio je one koji umiru i one koji ozdravljuju, i odavno nije bilo
ishoda kojem se mogao radovati. S istom je mrzovoljom i bez
imalo strasti pisao i b. o. i exit. leth. A sada je pred sobom
imao enu koju je uhvatio u lai i svejedno joj nita nije mogao.
-Vi se igrate sa mnom, mislite da to moete? - rekao je, odgovorite
kad vas pitam! - zaurlao je, a Diana je pokuavala netremice
gledati ga u oi. Kao da lav nita ne moe dok god antilopa ne
spusti pogled. - Vi ste...- nije znao to, jer mu se nijedna uvreda
nije inila dovoljno dubokom - kurva!- izgovorio je tiho. - Mislim
da smo zavrili - sabrano mu je odvratila, digla se i pola van.
- Mar napolje! - viknuo je primarijus Onofri, kada je Diana ve
zatvarala vrata. Njegov glas odjeknuo je hodnikom prebojanim u
dvije nijanse masne zelene boje, s linoleumskim podom u treoj
zelenoj. - to vam je rekao? - pitala je mlada doktorica.
- Zbilja vas zanima? Ako vas zanima pitajte njega. Mislim da e
vam rado odgovoriti, koliko god bila ozlojeena, Diana se osjeala
puno bolje. Bila je sigurna da joj ludu Mandu nee vratiti. Nemaju
naina da to uine, osim da je poalju potom. Popustili su mu
ivci.
- Inae je dobar lijenik, vjerojatno najbolji u gradu. Znate, to su
godine - djevojci je bilo neugodno. - Dobro, a sad recite gdje mi je
majka? - hladno e Diana. Upravo su je vratili na odjel... Mogu li
je vidjeti?... Ako elite... Da, elim, zato ne bih eljela. Mislite da
bih se mogla iznenaditi?... Morali smo je vezati, rekla je doktorica
daju pripremi, ali rijei su zvuale strasnije od onoga to su trebale
rei. To je sasvim u redu, odvrati Diana. Nije u pitanju izljev krvi
u mozak, encefalogram joj je savren, kao u najnormalnijega
ovjeka. Diana se nasmija: U to nisam ni sumnjala! Stajale su
iznad postelje na kojoj je luda Mande leala poleuke, bez jastuka
ispod glave, pokrivena sivom vojnikom dekom i preko nje vezana
konim remenima. Mogla je gledati samo u strop ili u iskrzani
noni ormari pokraj kreveta.
utjela je, to je Dianu iznenadilo, jer bi zadnjih mjeseci
proklinjala i vikala im bi se probudila nakon sat ili dva dnevnoga

sna. Bako, pozva ju doktorica, vidite tko vam je doao. Ali starica
se nije ni pomakla, niti je iim pokazala da uje.
Po ritminom i pravilnom treptanju moglo se vidjeti da je budna i
savreno mirna. Diana nije znala to da ini. Najradije bi se
okrenula i izala, ali to bi bilo grubo, moda i nepoteno prema
djevojci koja joj je vjerovala i moda joj jo uvijek vjeruje.
Postojala je i sasvim mala mogunost da je luda Mande udom
nestala kao to se udom i pojavila, i da je vezana starica ona
Regina Delavale koja je nestala jednoga novembarskog jutra, kada
je neka druga ena u njezinom tijelu poela s proklinjanjem i
razbijanjem. Nije Diana u to ozbiljno povjerovala, ali se ipak nije
usuivala uiniti neto zbog ega bi kasnije alila.
- uje li nas? - upita nakon desetak minuta. - Ne znam - ree
doktorica i preleti dlanom ispred stariinih oiju. Luda Mande je
trepnula.
- A da ju odveemo? - predloi djevojka. Diana nije htjela rei ni
da ni ne. - Ne znam. Ja se u to ne razumi jem... - Mislite da se ja
razumi jem? Vi ste joj ipak ker, pa odluite, zvuala je zlobno. Ne mogu vie - ree Diana i zaputi se van. Stajala je naslonjena na
zid hodnika, s rukama na leima, i nije znala ta da radi. Sjetila se
da je negdje zaboravila vreicu sa stvarima za ludu Mandu,
vjerojatno u primarijusovoj kancelariji. A onda se iz sobe zauo
krik. Utrala je unutra i zatekla ludu Mandu kako mladu doktoricu
stie za vrat. Diana ju uhvati za ruke. Pokuavala je lomiti
starake prste, vikala je, a onda su utrala dvojica mukaraca u
bijelim ogrtaima. Jedan je odgurnuo Dianu da je pala i sruila
svjetiljku s nonoga ormaria. Ostala je tako leati, iako sasvim pri
sebi i sabrana, ali joj se inilo da e, ako ustane, biti kriva za lom i
ciku, treskove koji su zvuali kao da daska udara po dasci; vidjela
je doktoriinu nogu u bijeloj drvenoj klompi, na naranastoj
djeakoj sokni bile su nacrtane nogometne lopte. - Je li vam
dobro? - mukarac u bijeloj kuti pomagao je Diani da ustane, drugi
je pokuavao iglom pogoditi stranjicu lude Mande.

Doktorica je sjedila na podu, naslonjena na krevet, oputenih

mrtvih ruku, i hvatala je dah.
- Dobro mi je - odgovori Diana - nisam kriva. Dali su joj au
vode i odveli je doktoru Vlahoviu, mladom anesteziologu koji se
kao neka vrsta lijenike zvijezde vratio sa studija iz Zagreba,
premda je imao ponuda sa svih strana kao jedan od najboljih
studenata u povijesti fakulteta, jednako sjajan i na specijalizaciji.
Primili su ga, iako bolnici nije trebao anesteziolog. Ni ona tri
uglavnom nisu imala posla, jer kirurki odjeli uglavnom nisu
funkcionirali, to zbog nedostatka kirurga, to zbog potpuno
propale opreme, pa su operabilne bolesnike slali u druge bolnice i
gradove, a doktora Vlahovia spremno su prihvatili, kao to bi
seoski nogometni klub prihvatio mladog Maradonu, vjerujui da e
sa njim lake doi do novca za obnovu bolnice. On se na odjelu
bavio poslovima ope ili interne medicine, nita nije radio ili bi, u
vrijeme juine i razdoblja izrazite Onofrijeve netrpeljivosti,
razgovarao s pacijentima i njihovom rodbinom. Pruio je Diani
ruku, Ares, rekao je, a njoj u prvi mah nije bilo jasno to to znai.
Tek kasnije, kad na vratima sobe ugleda dr. Ares Vlahovi,
anesteziolog, shvatit e da joj je rekao svoje ime, to doktori
nikada ne ine i to e Diani biti potvrdom besprijekorne finoe,
kojom e objasniti i Aresovo tragino stradanje. - Nesretnica je
potpuno psihotina. Ne zvui lijepo, ali je narodski tono: ona je
luda! Ne morate mi nita rei, jer sve znam. Jasno mi je da se to
nije poelo dogaati danas, i mogu misliti to ste s njom preivjeli.
Takoer mi je jasno zato ste je nama doveli. Na psihijatriji je nisu
eljeli primiti, je li tako? Problem je u tome to mi ni uz najbolju
volju, a ja je imam, ima je i doktorica Foi, upoznali ste je,
nemamo to initi s vaom majkom na ovom odjelu. Znam da je to
vama strano, ali istina je da zbog takvoga sluaja pada cijeli
sistem. Vie ne pomaemo ni onima kojima bismo mogli pomoi,
govorio je mirnim i tihim glasom, u kojemu je istovremeno bilo i
razumi jevanja i hladne razlonosti. Ali ja je ne mogu vratiti
doma!, zavapila je. Vjerujte da mi je to jasno i da vas na to nikada
ne bih prisiljavao, i nagovarao. Pokuat emo je zadrati zbog rana
na rukama koliko god budemo mogli. Ali to je kratko.

Ne vie od dva - tri dana. U meuvremenu bismo neto morali

smisliti.
Te veeri dogodit e se sve ono to e dovesti do smrti Regine
Delavale ili lude Mande. Najprije e, malo nakon to se Diana
zaputila kui, u sobu doktora Aresa Vlahovi poput furije uletjeti
primarijus Onofri i napasti ga pitanjem tko ga je ovlastio da
psihotinu staricu zadri na odjelu. Je li on svjestan koje sve
propise kri i kako ugroava ivote bolesnika i ljudsko dostojanstvo
osoblja. Ares mu je odgovorio da je njemu Hipokratova zakletva
iznad svega toga, na to se Onofri cinino nasmijao i primi jetio da
je mladome kolegi pika iznad svega i da je to jedini razlog to se
iz Zagreba vratio u grad. Od drugih moda i moe sakriti nain na
koji se ophodi s doktoricom Foi, ali od njega ne. Ares je na to
skoio kao oparen. - Ne dozvoljavam! - povikao je, to Onofri
shvati kao otvoreni poziv na fiziki obraun, prevrnu stol s
kompjutorom i krenu na mladoga kolegu. U taj as, kao za nesreu,
u sobu je ula mlada doktorica, to je sprijeilo tuu, ali je
primarijusu posluilo kao novi dokaz njegove teze. to ona tu radi
ako nije deurna, i ve bi puna etiri sata trebala biti izvan bolnice.
Nakon prijetnji i vrijeanja, koja su samo dijelom bila uzvraena,
primarijus Onofri napustio je sobu da glavnoj sestri naredi da
odvee bolesnicu Reginu Delavale, jer na njegovom odjelu, na
kojemu ne lee opasni psihijatrijski bolesnici, nitko ne smi je biti
vezan. Nakon to je to uinio te zaprijetio da e u sluaju
ponovnoga vezivanja primi jeniti najotrije stegovne mjere protiv
glavne sestre koju od sada smatra odgovornom, primarijus Onofri
je otiao kui. Tokom noi doktor Ares Vlahovi je etiri puta
glavnoj sestri naloio da pacijentici Regini Delavale
intramuskularno da je sredstva za smirenje. Devedeset
sedmogodinju staricu pritom su svaki put morala drati trojica
bolniara, od kojih su dvojica bila pozvana s odjela traumatologije.
Dozu bi svaki puta udvostruio, ali nakon kratkoga perioda
smirivanja, starica se dizala iz kreveta i kretala u svoj razbijaki
pohod. Pritom je iskazivala nevjerojatnu fiziku snagu i vitalnost,
sasvim neprispodobivu ne samo njezinoj dobi, nego i spolu.

Kada je glavnoj sestri etvrti put naloio da udvostrui dozu, ona je

doktora Vlahovia upozorila, premda je on to kao sjajan
specijalizant anesteziologije morao znati, a znao bi i da je student
prve godine medicine, kako je prepisana doza smrtonosna. To jest,
usmrtila bi i mukarca mlae dobi i snane fizike grae. Na to je
doktor Vlahovi samo ponovio svoju uputu. etrdeset pet minuta
kasnije konstatirana je smrt Regine Delavale. Primarijus Onofri je
ujutro sluaj prijavio policiji, nakon to je iz bolesnikoga kartona
iitao ubojstvo. On je, vjerojatno, pozvao i novinare, koji su se
zatim raspisali o Mengeleu iz nae bolnice, a afera, najvea od
kraja rata, u tren oka protresla je grad. Mit o genijalnom mladom
anesteziologu ruili su isti koji su ga i stvarali, uglavnom s
jednakim argumentima, samo to je ono to bi se do juer uzimalo
kao razlog za pohvalu danas bilo izvorom najveih pokuda. Na
studiju je bio tako briljantan, jer je jo tada planirao savreno
ubojstvo medikamentima.
Mir i sabranost zapravo su potvrivali njegovu beutnu prirodu,
karakteristinu za psihopate u bijelim mantilima kakvih je, kao to
znamo, u povijesti bilo mnogo. Njegovo lijepo i isto lice otkrivalo
je da najvei zloinci uope ne izgledaju kao zloinci. Naravno,
nitko se nije obazirao na to to je doktor Ares Vlahovi za sobom
ostavio pisani trag, u bolesniki karton je bila upisana tona doza
sedativa, pa samim tim zloin nije mogao biti savren, niti bi pria
o njegovoj ledenoj beutnosti smjela biti ispriana. Ta i neke
druge pojedinosti koje su demantirale novinske i uline
konstrukcije, preuivane su i odbacivane kao da se radilo o
filmskome scenariju, a ne o ivotu, pa je trebalo eliminirati sve to
bi previe kompliciralo priu ili naruavalo njezinu anrovsku
konstituciju. Nesretni Ares je zbog ljubavi zapao u neprilike iz
kojih e se teko izvui. Naime, prostaka primjedba primarijusa
Onofrija u vezi doktorice Foi imala je podlogu u stvarnosti nikad se on ne bi vratio u grad da nije bilo nje - niti bi, da nije
zaljubljen, dozvolio sebi da se umi jea u ivote koji ga se nisu
ticali i tako presudi Regini Delavale, eni koju nije poznavao, a bila
je majka druge ene nad ijom se sudbinom njegova odabranica
tako saalila. La je da ga je ona nagovorila da udvostruava doze
sedativa sve do smrtonosne, doktorica Foi uplakana je napustila

bolnicu puno prije tih dogaaja, ali Ares je znao to ona od njega
oekuje i to bi i sama uinila da se zatekla u istoj prilici. Kao to je
u usnuloj starici vidjela svoju baku, tako je i u ludoj Mandi vidjela
neto to nema drugi razlog svoga postojanja osim da unesreuje
svijet oko sebe. I jedno i drugo savreno je razumljivo i blisko srcu
i svjedoi o plemenitosti due u koju se Ares zaljubio, vie nego u
doktoriinu fiziku ljepotu. Meutim, nita od toga nee biti
argument ni pred ljudima, ni pred tuiteljima i sucima, jer zakoni bi
morali biti napisani u vie tomova nego to je knjiga u
washingtonskoj Kongresnoj biblioteci i ne bi se naao nitko, osim
moda Boga, tko bi ih tako dobro poznavao da moe suditi u
potpunome skladu s ljudskom duom. Sve je to Diani bilo jasno
nakon to je potpisala primitak smrtnoga lista Regine Delavale, a
suze koje je pustila na gradskome groblju, to su zaudile njezinu
djecu i zadovoljile rodbinu i prijatelje, bile su upuene lijepome
Aresu i mladoj doktorici. Zemlja koja je tutnjala po crnome furniru
mrtvakoga sanduka nije pokopavala Dianinu majku, jer je ona ve
odavno bila mrtva, nego to dvoje mladih ljudi, u koje se, nije
pretjerano rei, zagledala i zaljubila na nain koji nipoto nije lien
erotskih konotacija. Moda i vie od moralnoga ina i obaveze koju
je Ares stvorio svojom rtvom, ono to je Dianu privuklo njemu i
njegovoj druici bila je njihova ista ljepota, pojaana smislom
bijelih lijenikih mantila i infantilnih detalja, kakav je onaj sa
soknicom na kojoj su iscrtane nogometne lopte. Optubu Aresa za
ubojstvo doivjela je kao posljednju osvetu lude Mande, s kojom je
njezino tromjeseno ludilo dobilo svoj konani zloinaki smisao.
Otila je s ovoga svijeta po vlastitoj odluci i udarivi svoj peat na
ivote onih koji su je ispratili. Time se njezinih devedeset sedam
godina dalje produavaju i trajat e dok god je onih ijim je
putovima promi jenila smjer. Troje e se ljudi, dvije ene i
mukarac, do vlastitoga kraja sjeati nje i u duama e nositi
njezino zlo, da bi ga, ako sasvim izgube nadu, predali drugima i
tako uinili besmrtnom prokletinju lude Mande. Sjedila je nakon
pogreba na krevetu spavae sobe i gledala u svoju djecu, zbunjena
kao i oni, ne znajui to da ini i kamo da krene sada kad vie ne
postoji ono to joj je mukom i strahom ispunjavalo ivot, a sad kad
je to otilo, nije mogla osjetiti nikakvu sreu.

-Eto, sad je gotovo - rekla je Mirna i mahinalno se uhvatila za svoju

lijevu dojku. Darijan se kratko nasmijao, ona se trgnula i zatim
shvatila i poela se smijati kao luda. - Dajte, prestanite vie!
Diana je htjela biti stroga, ali niti je tako zvualo, niti je zapravo
bilo razloga za strogost. Onda se i sama zasmijala, nezaustavljivo i
neutjeno, i to se vie smijala, to su se u njoj bolje mi jeale radost
i tuga, kao to se mi jeaju slatka i slana voda pa tako stvaraju
duboke snane virove u kojima se utapaju stranci i samoubojice,
tonu probuene lopte, pivske boce i plastini brodii, rtve nemara,
ravnodunosti ili naprosto starosti.
Mirna se jo jednom uhvatila za lijevu dojku, sada namjerno,
vjerujui da tako produava razlog za smi jeh, a zapravo ga je
prekinula.
XIII
Mirna je navrila desetu kad joj je u dva mjeseca iznenada narasla
lijeva dojka. Desna je i dalje bila potpuno ravna, kao u djeaka
njezinih godina, a lijeva je bila krupna, jedra i vrsta, skoro kao
polovica dinje, s pravom enskom bradavicom koja bi se ispupila
pri dodiru s hladnom stijenkom kade. Kao mali kuri, rekao je
Darijan, pa ga vie nije putala u kupaonicu dok bi se tuirala.
Bradavica na desnoj strani skoro da nije ni postojala, malena,
svijetla i nevidljiva, nije reagirala ni na toplo ni na hladno.
Svakodnevno bi to provjeravala, neodluna koja je strana vie plai
i koja na odvratniji nain potvruje da neto s njom nije u redu. 0
svojoj enskosti jo nita nije znala, jer po Dianinom uvjerenju nije
dola prilika da joj se kae. Uostalom, u vrijeme kada je Mirni
poela rasti dojka, Diana je otputovala u Kairo, gdje e, putujui s
kraja na kraj Afrike, provesti etiri luda mjeseca s Markom
Radicom, kapetanom duge plovidbe, u kojega je godinama ludo
zaljubljena i koji je, vjerovala je tako, njezinu djecu prihvatio kao
roenu. Njih je ostavila na brigu svojoj osamdesetpetogodinjoj
majci, nad ime se skandaliziralo ire susjedstvo, pa se po gradu
prialo da je Diana, pokojnoga Vida Kraljeva, napustila djecu i
pobjegla s nekim crncem u kojega je ona stvar, svjedoile su
zabraene udovice, tolika da bi njome moga murve otresat a da se

ne popne na stablo. Takva ogovaranja nisu uznemiravala Reginu

Delavale. Previe je toga preko glave preturila, a i sama je u ustima
ve isprala pola grada, pa je na neki nain i bilo u redu da joj se
vraa. Osim toga, pomalo je i uivala u nami jenjenoj joj ulozi.
Malo kojoj se eni dogodi, pa bilo to makar i u ogovaranjima, da u
tim godinama iznova postane muenicom koja se sa svojih deset
prstiju brine oko dvoje male djece. To mu ga doe kao druga
mladost, trei zubi, udesno preporaanje, neto u emu je svaka
muka slatka. Znala je da e novosteeni ugled kratko trajati, jer e
se Diana vratiti, a ona e opet biti baba do kakvih grad dri tek
malo vie nego do pasa koji se sunaju na trgu. Ali sad je svi
pozdravljaju s potovanjem, pitaju je za zdravlje i treba li joj to,
sve se nadajui da e im se poaliti i tako novim detaljima obogatiti
priu o kurvi koja je otila za crncem velika kurca. No, govorila bi
im da je dobro i udi se zato svi kukaju na juinu kad ona nita ne
osjea. Ne ali se stara baba to ju bole kosti ve zato to joj treba
bokun mukog!, rekla je na uas onih koji e to dalje prenositi. I
napominjati da u tome ima neto, jer krv ipak nije voda i jasno je u
koga se crnaka kurva uvrgla. Ima ena kojima je toliko duboka da
je nijedan na ne moe napunit! I onda trae crnca, znalaki je
posvjedoio Mijo Alavanja, Reginin vrnjak i gradski galeb s kraja
dvadesetih, kojemu je nakon afere s nekom Svabicom u mladosti
otpao nos, ime je zavrena jedna, a zapoela druga Mijina karijera.
Od velikoga ljubavnika pretvorio se u mjesnog mudraca i
strunjaka za sve aspekte erotike i rasploda u ljudi i ivotinja.
Zatvorio bi se u talu i nagovorio svakog konja, bika i gudina da
naskoi na enku. Nije se znalo kako mu to uspijeva, a on je
ljubomorno uvao tajnu svoga umi jea, i tako zaraivao veliki
novac. Prialo se da je Mijo Alevanja na slian nain lijeio i ljude
od impotencije, legenda govori da je nekom Ahmi, partizanskome
majoru iz Gacka koji je na Neretvi ostao bez oba testisa, uinio da
napravi dijete. Dakle, Miji se moglo vjerovati, pa mu se vjerovalo i
to da nekim enama iz anatomskih razloga treba crnaki kurac.
Domaini su tek ivjeli u nadi da to nisu ba njihove ene.

Regina nikome nije htjela dati gusta, niti se uznemiravala priom o

crnakim moima, i u tome je bila jednako odreena kao i u
namjeri da iskoristi priliku kakva joj ne bi bila pruena da Diana
nije pobudalila za tim Markom Radicom. Uostalom, oko djece i
nema velikog posla. Trebalo im je oprati i ispeglati, brinuti se da
slabo obueni ne idu na zimu i da imaju ta za pojesti. Ionako im
nije trebalo kuhati, jer nikad nisu ni okusili njezinu koko, nego bi
obijesno epili noseve i inili gadljive grimase dok bi se kuhala u
onom najveem zelenom loncu. Umjesto toga jeli su svoje
eurokreme i patete, to Reginu nije previe ivciralo, iako nije
shvaala kako netko moe ne jesti kuhanu koko, kad bi je ona u
dva dana cijelu pojela i jo bi lizala prste, kao to su ih lizali i svi
njeni. S novim generacijama dolaze i novi obiaji pa je ne bi
iznenadilo da doe vrijeme kad vie nitko nee u loncu kuhati
koko i kada e se svima rigati pri pogledu na troprste goludrave
noice to vire iz kipue vode, kao to se riga njezinoj unuci.
Moglo bi se rei da je u tome, to ju je Diana ostavila samu s
djecom, bilo i gastronomskoga uitka. Mogla je koko skuhati kad
god joj je bila volja, a ne da ker stalno zanovijeta kako je
zaboravila to su juer jeli, pa je danas skuhala isto. Mirna je od
bake pokuavala sakriti udo koje je na njoj izniknulo, zvala bi
Darijana koji joj je irokim vojnikim zavojem vrsto obmotavao
gornji dio tijela, oblaila je iroke koulje i bjeala od Regininih
oiju.
U koli je bilo lake nego doma, ak i nakon to su djeca poela
primjeivati da joj je lijeva strana deblja od desne, a djeaci su se
zatravali da svojeruno provjere to je to, pa bi ih mlatila ime je
stigla. Ali nekako joj se inilo kako njezina deformacija u takvome
okruju i nije u toj mjeri nenormalna. Tjeila se da je ta dojka ipak
manji uas od fibroznih bubuljiavih lica, grbe na leima sirote Ane
i vodene glave Nazifa iz prve klupe, ali kada se nakon tri mjeseca
rasta dinjasta izraslina poela bliiti svome vrhuncu, Mirna je
shvatila da je to strasnije od svih bubuljica i svake grbe, jer je
nezaustavljivo, smrtonosno i sramno. Na kraju e je ta dojka sasvim
prerasti i ubiti kao to ubija rak. Moda to i jest rak, nije znala, kao
to nije znala zato ju hvata uasni stid kada u ogledalu kupaonice
ugleda pola od onoga to je viala na tijelima odraslih ena po

plaama na Mljetu i Koruli, zbog ega bi joj majka pokrivala oi, i

to je nasluivala pod crnom vestom svoje none. U jedanaestoj
godini vjerovala je da dojke narastu nakon to se rode djeca i samo
se po njima vidi da je neka ena raala. Zamiljala ih je kao
tetrapake s mlijekom koji nakon poroda ostanu na tijelu za cijeli
ivot, i dok bi virila gole mljetske kupaice, bila je sigurna da
nikada nee roditi jer joj se odvratnom inila pomisao na ukvareno
mlijeko pod koom ostarjelih enskih tijela. A sada joj je, eto,
narasla dojka, i to samo jedna, iz ega se lako dalo zakljuiti da nije
normalna, nakazna je, i pitanje je vremena kada e svi, a ne samo
Darijan, postati svjesni njezine nakaznosti. Promjenu na sestri on
nije doivljavao tako dramatino, jer nikada nije razmiljao o
smislu dojki na enskome tijelu. Mirna se po jednoj pojedinosti
meu nogama od njega razlikovala cijeloga ivota, pa je njezinu
ogromnu dojku, kao ukradenu s naslovnice magazina u izlogu
novinskoga kioska, doivljavao kao nastavak u razlikovanju, neto
to sigurno nije njegov problem, i uope ga nije udila
asimetrinost na njezinu tijelu. ak mu se inilo da je normalnije da
joj izraste jedna, a ne dvije. Na drugu bi, vjerojatno, ve postao
ljubomoran, jer ne bi znaila tek razliku u spolu, nego i razliku u
uzrastu, i sigurno se, nakon majinog povratka iz Afrike, vie ne bi
htio kupati zajedno sa sestrom. Naime, Diana bi ih oboje strpala u
kadu i izribala o istome troku, ne obazirui se na Reginine
primjedbe kako se tolika djeca ve sama moraju kupati. Nije joj se
dalo misliti jesu li dobro oprali ui, noge i lea, i sramotiti se pred
svijetom koji bi rekao da ne vodi dovoljno rauna o djeci, nego bi
ih u dvadeset minuta okupala i potom pustila da se brakaju u kadi,
onako maleni i goludravi, bez svijesti o razlici i njezinom smislu, i
bez ijedne dlaice na tijelu. Diana se drala toga da su njezina
blizanad u biti istoga spola, dok god im ne izrastu dlake. Tek tada
e ih razdvojiti i nauiti sramu koji razdvaja spolove. Nije mogla
pretpostaviti, niti je ula da je to mogue, da e njezinoj keri
najprije narasti jedna dojka, uveliko prerastavi obje Dianine, a tek
potom doi e sve drugo. Nakon to joj je preko vikenda dojka
naoigled porasla, u ponedjeljak ujutro Mirna je rekla Darijanu da
ne mora donositi zavoj, jer ona ne ide u kolu, ostat e u krevetu i
neka uiteljici kae da je bolesna. Njemu je bilo svejedno, spremio

je kolsku torbu, obuo cipele i poao van.

-Gdje ti je sestra? - pitala ga je nona na izlasku. Eno je u sobi,
govori da je bolesna, doviknuo je i odmaglio svojim putem. Regina
se uspaniila da je djetetu zbilja loe, jer je mala odlikaica i ne
bjei iz kole, a ne bi joj bilo drago da sad mora traiti doktore, pa
je odjurila u sobu i tamo je imala to vidjeti. Pod poluprozirnom
spavaicom njezine male unuke ocrtavalo se neto to je Regina na
tren pripisala vlastitome gubitku razuma. Nije mogla vjerovati
oima! Jedna velika sisa, s bradavicom na vrhu, trcala je kao da se
ruga njezinim godinama. Ajme erce, a ta ti je to? Mirna se
rasplakala, shvativi da je otpala i ona mala, sasvim zanemariva, ali
ipak svijetla nada da na sebi nosi neto uobiajeno, zbog koje je i
odluila noni pokazati dojku, hvatajui se poput nekoga tko je
nepravedno osuen na smrt za posljednje to bi ga moglo spasiti.
Nije vie bilo naina da se sakrije to to je sakrivala tri mjeseca, a
sada je, eto, shvatila kako je fantomska dojka moda i groznija
nego to je mislila. Nona je pokrila usta dlanovima, to je pred
njom uinila jo samo jednom: kada je admiral Boko Ala skoio
iz svoga stana na devetom katu i pao pred njihove noge. Dojka je
bila jednako straan prizor kao razmrskana admiralova glava, iz
koje se po asfaltu rasula neka sivo - uta smjesa nalik govnima koja
ribari raspu po alu kad ih izvade iz velike tune.
- ta mi je none? - ila je za njom po kuhinji i krila prste.
- A nosi te vrag, kako bi ja to znala! Ali sigurno ima ko e znati odgovarala je starica. - Idi pa pitaj, molim te, pitaj nekog - molila je
Mirna oajno.
- Kako u pitat! Misli da odem i kaem da je djetetu narasla sisa
ko pipun, ali samo jedna, i ta bi to moglo biti? Pa, odma bi me u
ludnicu strpali. Nego bi to neko moro do vidjet.Mirna se zamisli:
dovest e ljude da je gledaju; a ne, to ne dolazi u obzir. Prije bi
umrla, kao to moda i hoe. Ali kad? Koliko joj ota je vremena
prije nego stoje gigantska dojka privue zemlji? Jo sedam dana ili
sedam godina? Hoe li zauvijek ostati zatvorena u kui i skrivati
svoju sramnu nakaznost, sve dok je grobari ne iznesu van ili dok
njezina izraslina na dobije svoje mjesto u tegli s formalinom, u
jutarnjem televizijskom programu, meu neroenom djecom,
puakim pluima i posljednjim primjercima izumrlih ivotinjskih

vrsta? Nije mislila da joj nona eli zlo, ali moda je ipak malo
zluradosti u njezinoj namjeri. Nije samo ona stara, nego je starako
neto izraslo i na njezinoj unuci, pa to sad hoe pokazivati, ne bi li
se tako pomladila ili opravdala to to je jo uvijek iva, iako
svakoga jutra, ve godinama, zaziva crnu zemlju, a u zadnje
vrijeme i Boga, da je uzmu sebi i da se ne mui vie. Tko zna to je
zapravo mislila Regina Delavale, ali istog je popodneva u kuhinju
sazvala sve starije ene iz susjedstva, njih devet, posjela ih oko
stola i pokraj tednjaka na drva. Vidjet ete sad neto, rekla im je i
otila po Mirnu. One nisu progovorile ni rijei, mlae su se
meusobno zgledale, grimasama neto pokazivale i strepile pred
udom o kojemu im Regina nije nita rekla, ali su znale da je veliko
udo, dok su dvije najstarije, zabraene u vjenu udoviku crninu, s
naoalama koje samo to ne padnu s nosa, vrijedno heklale svoje
bijele konane ornamente, kao da znaju da im nije ostalo jo puno
vremena u ivotu i kao da e ravno u pakao ako ne zavre svoje
sveane stolnjake ili prekrivae za televizor. Idemo u kuinu, rekla
je none, nemoj, molim te, Mirna je navlaila plahtu preko svoga
srama, sad je gotovo, sad mora, ene su dole, one znaju, vukla ju
je iz postelje. Bolje da tipoe doli, nego da ih dovodim vamo. Nije
se dalje opirala, mislei da je i tako sve gotovo i da njezino tijelo
ustvari preta je biti iskljuivo njezina svojina, jer e ju i mrtvu
gledati i prevrtati kako tko bude htio. Bit e joj mrtvoj svejedno, pa
neka se sad navikava. Regina je unuku gurnula ispred sebe u
kuhinju; kad je vidjela sve te ene, Mirna je refleksno ustuknula, ali
nije bilo povratka. Zadigni maju!, naredila je nona, no
dijete se nije moglo pomaknuti. Starica je hitrim pokretom, onako s
lea, zadigla Mirni majicu, ruke su same od sebe poletjele u zrak,
bijela tkanina prekrila joj je oi, vidjela je crne siluete, mi jeali su
se glasovi susjeda: - Isuse Kriste boe, bijedna mala, pola ena pola muko, ko da ju je danas dopola, a sutra otpola pravilo. - A
lijepe li sise - ovako kad pokrije drugu stranu, i lice i lice, ne smi
je joj gledat lice, ovako je dobro kad se tijelo do pola vidi i kad joj
je glava pokrivena . A jel joj ta naraslo meu nogama?, ima li
runo?, kako je poelo? - Veli preko noi, jo juer je bila ista i na
jednu i na drugu stranu, ama nije, ta je tebi, ama daj da opipam, a
kako je meka, e, bijedno dijete...

Mirna ih je nepomina sluala, inilo joj se da je sve to jedan glas

koji je as dubok, as kretav, hrapav i djeji, i mogla bi tako ostati
satima, samo da joj ne spuste majicu s lica. - Mogu li i ja opipati? ula je i odmah osjetila ledene prste na dojki koji je gnjee kao da
nije iva, na isti nain na koji grabe glavicu kupusa u vrtu ili lome
mahunu boba. Nikad joj nitko tako grubo nije dodirnuo ruku, lice,
tijelo, to je dokaz da strana i mrska izraslina nije neto ivo i
drago, nego je muka i jad, kao kamenje koje treba povaditi iz
zemlje u koju e zasaditi vinograd, kao velike kie koje saperu svu
zemlju, odnesu je u more i na mjestu vinograda ostane samo gola
stijena. Dojka je prokletstvo i kad je u paru i kad je samo jedna,
shvatila je. - Pokrij se, ta stoji ko drvena Marija - podviknula je
Regina, malo u strahu da joj unuka uiva u tome to je golu gledaju.
Mirna se tek tad probudila iz obamrlosti, kad su joj ene mogle
raditi to su htjele, rezati je kuhinjskim noevima i po grudima joj
posipati uareno ugljevlje - ne bi ni jauknula. Obuze ju uas i uz
luake krikove otra u sobu, baci se na postelju i poe se tresti kao
da joj je na svaki ivac u tijelu prikljuena ica sa strujom. Nije
nita mislila, nije osjeala, nije razlikovala ivot od smrti,
osloboena boli, eljela je samo da ovo to prije prestane, to god
da jest i kakav god bio kraj. Tek bi joj se povremeno, u tupoj
treskavici, uinilo da osjea ledene grube prste na dojki, pa bi se
bacila na drugi kraj kreveta, pokuavala pobjei od onoga od ega
se vie nije imalo kamo, jer se dogodilo i jer e tako ostati.
Vijeanje u kuhinji trajalo je satima. Neke od susjeda vjerovale su
da je u malu uao vrag, a ako ga istjeraju van, i sramotna dojka
splasnut e sama od sebe. Predlagale su za istjerivaa nekog
mljetskog pustinjaka i svrzimantiju, pa jednog sinjskog fratra, i
jo jednog koji je dvadeset godina robijao u Zenici jer je na
daljinu istjerivao vraga iz Borisa Kidria, to je rezultiralo
naprasnom Kidrievom smru, pa su komunisti, tvrdila je najstarija
meu babama ne prestajui hitro heklati, zbog te vudu arolije
osudile istjerivaa, inae dominikanca, bijelog fratra. A moda bi
valjalo pozvati onog trebinjskog hodu, bez obzira na razliku u
vjeri i sve opasnosti koje iz toga proizlaze, jer je on po istonoj
Hercegovini i Podrinju s opsjednute djece skinuo vie uroka nego

svi katoliki popovi zajedno.

Ideja o istjerivanju vraga iz unuke nije se Regini svidjela, iako je u
zadnje vrijeme prvi puta u ivotu poela otkrivati Boga i crkvu, ali
jo uvijek nije shvaala smisao egzorcizma, niti je mogla
povjerovati da se avo u ljude uvlai kao pijanica u svoj kaput.
Sklonija je bila vjerovati kako se radi o nekom nasljednom
poremeaju. O takvim se stvarima puno govorilo na televiziji, a
savreno se uklapalo u ono to je mislila o Vidu Kraljevu,
pokojnome Dianinom muu. Nije joj bilo mrsko pomisliti ni da se
radi o nasljeu Iva Delavalea, njezinoga pokojnog mua i
Mirninog djeda. ak se inilo loginim da se enska prokletstva
prenose mukom lozom. Nikada u eni ne moe biti toliko zla
koliko ga zna biti u onome to joj ostave mu ili otac. Jedna
susjeda drala je kako se radi o medicinskom problemu, pa dijete
pod hitno treba odvesti doktoru, postoje hormonalne tablete,
injekcije i uda medicine, jer bi ta sisa malu mogla ubiti ili
doivotno unakaziti. Doktori moraju zaustaviti njezin rast da bi
do iste veliine stigla narasti druga kad za to doe pravo vrijeme.
No, ova je bila brzo uutkana, i od ostalih prija i od Regine. Malo
je vjerojatno da se radi o nekoj poznatoj bolesti, netko bi tada ve
uo za ovakve sluajeve. Vidjelo bi se takvih djevojica po ulici ili
na plai. Jo je nevjerojatnije da za golemu sisu ima u ambulanti
lijeka. A ako, pak, odvedu dijete u bolnicu, tada e u tri dana cijeli
grad znati za nakaznost male kraljeve i sramota e progristi
kamene zidove kue Delavale. Naravno, svih devet ena zareklo se
da e utjeti o onome to su vidjele. Pred Bogom su zgrijeile
prema djetetu ako bi ikome ita rekle, ali ne prooe tri ve samo
dva dana i cijeli je grad brujao o udu u Ulici Pod starom murvom.
Dojka na tijelu desetogodinje djevojice prerasla je u as svoju
stvarnu veliinu i postala najvea u dugoj i slavnoj povijesti grada.
Iz nje je ve trcalo mlijeko, oko bradavice izrasle su tri duge i
debele crne dlake, prialo se da stiu doktori iz Amerike vidjeti
udo, stii e i vlasnici talijanskoga cirkusa, moda maloj izraste i
brada. Pria je jednako zabavljala primitivne i polupismene
prodavaice na trnici i na pekariji, kao i intelektualnu elitu,
profesore i novinare te redatelja i glumce iz mjesnoga teatra, koji bi
se subotom okupljali u Gradskoj kavani i zbijali ale na raun male

Amazonke i razloga zbog kojih se upravo sada, u vrijeme

kompliciranja politike situacije u zemlji i ratnih prijetnji, pojavila
ba tu, na ovome mjestu. Da nas nee mobilizirati i povesti u
obranu ovih zidina?, glasno se zapitao lokalni lirik i besposliar,
koji je u nedostatku dara i inspiracije sav svoj umjetniki smisao
nalazio na oku stola Gradske kavane. Njegovu dosjetku ispratili
su gadljivi izrazi lica za stolom. Niti se radilo o dobroj ali, niti o
osobito mudrom komentaru. A to tree bi se moglo rei? Mirna se
do veeri nije uspjela sabrati. Darijan ju je zatekao kako se trese na
postelji i u grcaj ima nerazumljivo odgovara na pitanja.
Otrao je noni, pitao to se dogodilo. Nije to za muke ui, sine,
rekla mu je. Vidjet e ta e biti za tvoje ui kad nam se mater
vrati, odvratio je i otiao sestri. Cijelu no sjedio je uz nju i
pokuavao saznati to se dogodilo, ali ona mu prvo nije mogla, a
zatim nije htjela rei. Sto se tada vrtilo po njegovoj glavi sam Bog
zna, no brat nikada nije saznao zbog ega je Mirna bila tako izvan
sebe. Dok god o enama i mukarcima nita ne bude znao, on e
svako malo pitati, ali nakon sto pone saznavati i spoznavati
njihove razlike, vie mstinktivno nego svjesno, prestat e
spominjati ovaj dan. Kada tek s navrenih dvanaest jedne kasne
ljetne noi na televiziji vidi Bergmanov Djevianski izvor i shvati
to znai rije silovanje, Darijan e ostati uvjeren da je tog dana,
dok je on bio u koli, a poslije u lovu na grlija gnijezda, njegova
sestra silovana. Vjerovat e da je tako i dok ludu Mandu budu
sputali u grob i nikada ga nee napustiti onaj osjeaj krivnje koji
se rodio dok je u Bergmanovom filmu gledao oca silovane keri
kako se iba brezovim pruem. Nije pomiljao da bi Mirnin slom
mogao imati veze s dojkom, niti je ita shvatio iz injenice da sav
grad pria o tome. Trajno ga je unesreilo i olovom naselilo to je
bio jedini koji u dinovskoj dojki nije vidio nakazno udo, pa nije
mogao ni znati da je sav problem u dojki. Jutro nakon
neprospavane noi brat i sestra proveli su u snu. Regina ih nije
htjela buditi, jer je san vaniji od kole. ak se trudila da u kui
bude to tia, nije vadila lonce iz kredenca, niti se s prozora na
prozor dozivala sa susjedama. Znala je da nisu spavali. Voljela je
tu djecu vie od vlastite keri, jer djeca nisu nizato kriva, ali
njezina ljubav prema njima bila je oskudna, trpka i nestalna.

No, i takva ljubav nastupala je samo kad im se dogodi neko zlo,

kad su bolesni, uplakani ili su u snu. Mali vrapci, bratac i sestrica
smrti, jedva se vidi kako diu. Sama je voljela puno spavati, a
nikada za san nije imala dosta vremena, pa se smilila nad njih
dvoje i njihovim snima, putajui da sva dragost srca preplavi tu
jutarnju misao na unuad. Tako se dogaalo kad god bi u Mirni i
Darijanu prepoznala neto svoje, isti osjeaj, elju, a pogotovu
strah. arko bi ih prigrlila i branila, emu se Diana uvijek udila i
iznenadne Reginine napade ljubavi za unuke pripisivala njezinim
godinama, seniliji ili ludosti koju je, u malenim dozama, oduvijek
primjeivala kod svoje majke. Nije povezala da u unucima nona
voli samo ono to osjea i zna po sebi. A nije ni mogla povezati, jer
bi se Reginini izljevi dragosti i miline dogaali iznimno rijetko,
dok je inae djelovala vie ili manje ravnoduna i nezainteresirana.
Katkad i neuveno hladna, u situacijama koje bi u vezi s unucima
dirnule svaku baku na ovome svijetu.
ivei u svome uruenom svijetu, Regina Delavale je s drugima
dijelila samo ono to su oni iz svojih itavih nedirnutih dua
upuivali kao sluajne znake prepoznavanja. Bila je opsjednuta
onim to se u njoj zbivalo i da je netko mogao ui u njezino srce,
zatekao bi tamo enu koja nije preboljela uvrede, razoarenja i na
prevaru ukradene godine, dakle enu koja bez mua navrava
pedesetu, a ne staricu od punih osamdeset pet. Taj nesporazum
izmeu due i tijela, gdje je prvo mlado u nesrei, a drugo
dotrajalo u skladu s godinama, vjerojatni je uzrok dugoga ivota
Regine Delavale. Dva su prirodna naina za odlazak s ovoga
svijeta: ili ode, poput veine ljudi, pomiren s izgubljenim ivotom
ili zavri u ludilu jer dua ne izdri nemirenje. Intenzitet ludila na
koncu uvijek odredi duinu ivota. Istoga popodneva Mirna je noni
rekla da vie nee ii u kolu. Ubit e te mater kad se vrati!,
pokuavala je stara, ali bilo je uzalud. Djevojica je odluila da
vie nikad ne izae iz kue i ne pokazuje svijetu svoju sramotu.
Uostalom, nije vjerovala da e doekati dan majinog povratka s
afrikih putovanja. Do toga je preostalo dvadesetak dana, to joj
se, kao umiruoj, inilo predugim vremenom. Leala je na postelji
i gledala u zid na kojem su visile slike glumaca i pop pjevaa,

relikvije davnoga bezbrinog vremena, dovrenog nekoliko dana

nakon stoje majka otputovala, kada je prvi put primi jetila da joj
lijeva strana grudi biva vea od desne. Da nije otila, moda bi sve
bilo drukije, na vrijeme bije odvela doktoru, uinila neto to je
trebalo uiniti; sad je ve beznadno kasno. Nema naina daju itko
izravna, niti da zaustavi bujanje divljeg mesa. Saalila se nad
sobom, bez oca, ostavljena od majke, sama na svijetu. Potekle su
suze i Mirna je napokon nala neto to je poznavala, osjeaj koji
nije bio nov i u kojem se barem za kratko mogla smiriti.
Sutradan je uiteljica Klara eremet, neudata sivokosa usidjelica,
fanatino strpljiva sa acima, ali u gradu na glasu kao udakinja,
tako da su protiv nje roditelji potpisivali peticije sa zahtjevom da
ju se prijevremeno umirovi, pitala Darijana gdje je bio juer i zato
mu sestre ve trei dan nema u koli. Slagao je da ga je bolio trbuh,
a Mirna je isto bolesna. Grozniavo se pokuavao sjetiti od ega je
bolesna, ali predugo mu nita nije padalo na pamet.
-Mater vam se nije vratila s puta? - prekinula ga je u smiljanju. Nije jo, skoro e - odgovorio je. - A kako vam je baba? - zvuala
je blago i zabrinuto, ni u ta ne sumnjajui. Darijana je to
ohrabrilo, mislio je da je preula la, kao to bi se pravila da ne
vidi kad loi aci prepisuju od dobrih, zbog ega je meu
uenicima bila na glasu kao najgluplja te samim tim i najbolja
uiteljica. - Baba je dobro, ona jedina nije bolesna - ree moda
pretjerano vedro. Klimala je glavom i odobravala i taman kad je
pomislio da je gotovo i pustit e ga na miru, iznenada upita: - Jesi
li mi neto zaboravio rei?... Nita - odgovorio je i znao je da se
na tome nee zavriti. Bilo je pet sati popodne kada je Regina
otvorila vrata svoga doma uiteljici Klari eremet. Nije mogla
sakriti pomalo gadljiv izraz lica; nije podnosila tu enu, nitko nije
znao zato, ali Regina je bila od onih koji su po gradu pronosili
priu da se Klara voli sa enama i da zato svake zime preko
raspusta odlazi u Njemaku, iako za tako neto, kao ni za druge zle
glasove koji su je pratili, uiteljica nije davala povoda, a u
Njemaku je odlazila naprosto zato to je po majci bila Njemica i u
Hamburgu je imala petoro polubrae i polusestara, odreda bogate
ili barem dobrostojee ljude koji su je nagovarali da tamo ostane,
kupili joj stan, u garai ju je ekao njezin auto, ali ona nije eljela

napustiti svoju samou usred zloestoga mediteranskog grada i

kolu koja je savreno nadomjetala svaki ivotni manjak to bi
prirodno nastao iz pretjerane usamljenosti. Nije se udavala jer se
ba nikada nije ni zaljubila. To joj nije priinilo patnju, nije joj se
inilo vano, niti je imala ikoga tko bi je na to upozoravao. Poput
nekoga tko za ivota ne zapali cigaretu i ne moe zamisliti
uivanje u duhanu, pa saalijeva rtve nikotinske ovisnosti, tako je
i Klara eremet tiho, bez rijei alila sve koji svojoj tjeskobi i
nesrei pridrue jo neiju. Njezin otac, mostarski firmopisac i
kasniji vlasnik kina Orion, 1945. osuen je na smrt pred
partizanskim sudom, jer je u etiri godine rata u svoju kuu primao
talijanske i njemake oficire i s njima teferiio za ljetnih noi
pored Neretve. Kao to je doekivao i komunistike ilegalce,
davao im ono to su traili, i u podrumu kue, bez obzira na grdne
strahove svoje Gudrun, Klarine majke, sakrivao ranjenu partizanku
Palomu Levi, a kad je prizdravila u svom ju je mercedesu
sakrivenu prebacio, mimo svih patrola i straa, sve do Jablanice.
Bio je stari eremet protiv Hitlera, ali nije mogao biti protiv
pristojnih ljudi, a samo se s takvima, bez obzira na uniforme i
oznake na njima, i druio. Nacisti su mu bili mrski dok ih je gledao
izdaleka, a im bi se pribliili, i jo prije nego to ih je upoznao,
shvaao je da su to fini i pristojni ljudi koji bi, da nije rata,
skupljali kamenie neobinih oblika po obalama Neretve ili bi
oko Glavatieva traili i popisivali udne biljice kakvih po
Njemakoj nema. Lakomislen i galantan provodio je rat na visokoj
nozi, ne bendajui to arija pria i otvoreno prezirui ustae, jer
meu njima nije nalazio pristojna i kulturna svijeta, niti je imao
elje upoznavati ih, te se uspio zamjeriti svakome tko je rat proveo
u gladi i strahu ili je, od ove ili one vojske i bande, izgubio nekoga
svog. Zapravo, mrzili su ga svi kojima nije pomogao, a nalo se i
takvih koji bi zaboravili to je za njih uinio. Koji mjesec pred
osloboenje Mostara doao mu je Franko Rebac, komunist od
vremena Vukovarskog kongresa, i upozorio ga da se na neko
vrijeme skloni iz grada: tem mu je ena Njemica, tem je na
Talijanima i Nijemcima zaraivao, tem je s tolikima od njih bio
prijatelj...
Gajo eremet se nasmijao: - Braca moj, pa ko bi mene diro? Fini

su to ljudi. Franko nije bio siguran na koje misli da su fini, na

faiste ili komuniste. Samo mu je rekao: - S finima i halaa doe.
Kada je otiao, Gudrun ga je pitala ta znai rije halaa.
Odgovorio je: -Ne bi mi vjerovala, al ne znam. Sluam o halai
otkad sam se rodio, ama ako nisam hiljadu puta i sam to izgovorio,
ali do danas nikog nisam pito ta je to halaa. I vidi zato je dobro
da si ti Svabica. Pita ono to ja ko znam a ustvari ne znam. Evo,
prvom u prilikom nekoga pametnijeg traiti da mi prevede ta je
zapravo halaa. Ali prije nego to je stigao pitati, partizani su uli u
grad, on je uhapen i izveden pred sud.
Pa se protiv Gaje eremeta nalo vie svjedoka nego protiv
najgorih krvnika. Neki su lagali, drugi su govorili istinu koja nije
bila nita laka od lai, a on je sjedio s lancima na rukama, sluao
kako mu iza lea publika u sudnici izvikuje borbene parole i
nikako nije mogao povjerovati da tuitelj i sudac nee na kraju
shvatiti kako se radi o greki. Cak je pomislio da je smisao procesa
da ga zaplae jer im je oito smetalo to pune etiri godine nije
doputao da ga rat ubije u pojam ili ga uini halaom koja e preko
tuih glava ostvarivati neku svoju pravdu. Prvi put se ozbiljno
uplaio kada je namijenjeni mu branitelj umjesto kazne vjeanjem,
koju je predloio tuitelj, traio da se njegov branjenik Gajo
eremet samo strijelja. Ali i dalje je vjerovao da e doi netko i
rei: - Znate li vi ko je ovaj ovjek? i onda e u smijehu i ali
otii u onu birtijicu pod Starim mostom i oblehat se ko majke. I
sudac, i tuitelj, i branitelj, i svi, a on e galantno platiti raun.
Njegov optimizam djelovao je poput ozbiljnoga duevnog
poremeaja zbog kakvog ljudi postaju masovni ubojice, ali
optimist u zla vremena mogao je glave doi jedino samome sebi.
Kad su ga izveli pred zid i crnom mu maramom vezivali oi, Gajo
eremet se u trenu usrao i upisao. Ja to kandie parfem u
izdajnika!, bilo je posljednje to je u ivotu uo otac uiteljice
Klare, ali sreom nije ni osjetio trenutak kada se sruio u blato od
kojega je toliko elio biti razliit. Klarina majka odvedena je u
logor za etnike Nijemce, negdje u Slavoniji, a u posljednji as
uspjela je trogodinju ker utrapiti u ruke teti Terezi, Gajinoj
starijoj sestri i eni Pere Domanovia, partizanskoga komandanta
koji je poginuo oslobaajui Mostar. Tereza je Klaru i podigla,

bezuspjeno godinama pokuavajui dijete vratiti majci koja e ju

opet vidjeti tek dvanaest godina kasnije. Ali tada je sve ve bilo
gotovo i dovreno; svaka sudbina zauzela je svoje mjesto pod
nebom i Klari nije padalo na pamet seliti se u Njemaku. Svake
zime ii e u Hamburg, osjeat e brau, sestre i roake kao svoje
krv i meso, ali nita vie od toga. Nakon to joj je pred kraj studija
umrla teta Tereza, nastavila je dalje sama, bez ljubavi i uda je,
zapravo sretna. Htjela bih vidjeti Mirnu, uiteljica prva progovori.
A, bogami ne znam, ree Flegma i izmaknu se s prolaza, da Klara
proe, iako ju nije pozvala unutra i nije imala namjeru to uiniti.
Bolesna je?... Nita ja ne znam... Dobro, onda me odvedite k njoj...
A zato?, upita starica, lukavo kiljei na protivnicu. Tjerala ju je
da odustane, makar njezina unuad imala od toga tete, ali da je
otvoreno ne odbije i zalupi joj vrata pred nosom, jer to se u finim
kuama tako ne radi. Nitko ne zna zato se ne radi, ali eto, takav je
obiaj i valja ga se drati. Vidjet uje zato to sam njezina
uiteljica, odvrati Klara, naviknuta na sve lokalne obiaje. I zaputi
se prema drvenim stubama koje su vodile na kat. - ekaj, mala nije
dobro - ila je za njom Regina. - Koja vrata? Starica pokaza prstom
na Mirninu i Darijanovu sobu. - Hvala vam najljepa. Vie mi niste
potrebni. Djevojica je prije oekivala zlu vjeticu iz Ivice i
Marice da joj se pojavi u sobi, nego svoju uiteljicu. Navukla je
plahtu preko glave i hitro se sklupala poput jea. Ostat e tako to
god uiteljica pokua, jer kad - tad mora odustati i otii. Klara je
sjela na postelju, spustila dlan na bibajuu bijelu grudvu i malo
odutjela, kao da ne zna to bi kazala i kako poela. - to god se
dogodilo, mislim da nije tako strano - rekla je i opet zautjela.
-Nita vano nisi propustila i nitko se na tebe ne ljuti. uje li me?
Dobro, ne mora rei. Dola sam jer sam se zabrinula. Nita drugo
nije vano. Nisi bolesna? Da jesi ne bi se sakrivala. Ali to je u
redu, svima nam doe da se sakrijemo.
Ne moe stalno raditi ono to oekuju od tebe. Ni ja to ne mogu,
pa se onda sakrivam, a drugi primi jete ili ne primi jete.
Primjeuju oni koji te vole i sluajno su u blizini. Slua li me
Mirna? Pa da, ba sam glupa, kako bi nesluala. Je li te neto
boli?
Ako je odgovor da, samo pomakni nogu. Ima neki problem sa

kolom? Netko te je povrijedio? Dogodilo ti se neto drugo?

Mirna sasvim malo isprui desnu nogu. Neto grozno? Isprui je
sasvim, tako da je izvirila ispod plahte. Netko ti je neto rekao?...
Nije - progovori Mirna. Uiteljica duboko uzdahnu i potapa
tijelo pod plahtom. - Ne mogu vam pokazati - ree djevojica.
-to? - upita Klara, pomalo slutei koje su to grozne stvari to ih
desetogodinja djevojica ne bi mogla pokazati. - Dobro, ne
mora mi rei. I ne treba mi sad pokazivati. Ali neto u ti rei:
nita to bi mi ti mogla pokazati meni nee biti tako grozno kao
tebi. To sam ti ve rekla, je li tako? Da, ponavljam se. Zna, kada
sam bila mlaa, i to ne puno mlaa nego sad, sakrivala sam se od
drugih. Ne od uenika, nego od prijatelja ili drugova, onih kojima
sam draga. inila sam to uvijek kad ne bih znala to je sa mnom,
a plailo me da u ih izgubiti ako im se takva pokaem. Danas mi
je to smi jeno, to kakva sam bila, ali mi nije smi jean strah koji
sam preivjela. Ako mi ne eli rei to ti je, ja u to potovati i
otii u. Ne mora ni sutra, ni prekosutra doi u kolu, ali ne
moe zauvijek ostati tu. Mora jednom izai. Nitko te nee
natjerati, naprosto vie nee moi tako. Sad razmisli to ti je
lake: da to odmah uini ili da odloi do jednoga dana. Ijedno i
drugo je u redu. Ali ja mislim, pazi - ja mislim, a ne traim da ti
tako misli, da je lake da uini to odmah sad. Hoe li da sad
odem? Mirna nije odgovarala. Ako uiteljici kae neka ide, spasit
e se vee sramote i ostat e sama. Ovo drugo joj se vie nije
inilo tako dobro. Pomakni nogu ako eli da ostanem!...
-Ostanite - apnula je. Onda su obje potonule u utnju koja je
trajala jako dugo. Mirna je znala da e uiteljica ostati onoliko
dugo koliko ona to bude htjela, a Klari se vie nigdje nije urilo.
Sluala je disanje tog djeteta i osjeala se rijetko korisnom. To je
bilo ono to bi od sebe najee oekivala i zbog ega nije mogla
zamisliti ni ivot u Njemakoj, ni odlazak u mirovinu; to da se
osjea korisnom!
Isto ju prati cijeloga ivota, a da, kao ni za mnoge druge stvari, ne
postoji neki duboki razlog. Jednostavno, takva se rodila Klara
eremet i samo je njezina razliitost tjerala ljude da izmiljaju
uzroke i skrivene i sramne razloge, iako je sama pred sobom, ali i
pod nebom koje na kraju odredi sva uda, ona bila jedna sasvim

obina ena. - Neete me mrziti? - bilo je ve jako kasno kada se

javio glas ispod plahte, soba je tonula u mrak.
-Zaboga, Mirna, neu. Najprije je ispod plahte izronila glava. Mrano je - rekla je Klara - nemojte paliti svjetlo - rekla je
djevojica i skinula plahtu sa sebe. - Vidite li neto?... - Pa, mrak
je... - Tu mi je neto naraslo... - Gdje, ena se ugrize za jezik, joj,
znai to je problem! - Mama ti o tome nije nita govorila?
Dobro, naravno, jer nije stigla. Nikad se ne zna kada e se to
dogoditi. enama dojke poinju rasti u razliito vrijeme, izmeu
desete i etrnaeste godine, kako kojoj, ali to je normalno... - Meni
je narasla samo jedna. Ogromna... - Kako to misli samo jedna?
Pa da, ne rastu obje jednako brzo... - Ne, druge uope nema... Sigurna si?... - Da, nema je... - Zna to, Mirna, vjerojatno je i to
normalno... - Kako mislite normalno?...
- Nije nita strano. Narast e i druga... - To ba tako treba?... Naravno. Pa, vidjela si sigurno ene na plai... - Jesam, ali..., i tu
Mirna stade. Nije bila sigurna u to da vjeruje. inilo se
nemogue da postoji neto to se desi svakoj djevojici, a da ona
o tome ne zna nita. - Uskoro e ti se dogaati i druge stvari, koje
isto tako nisu strane i nenormalne, ali mama e ti o tome rei
kada se vrati. Nee je nita ispitivati. Sama e ti kazati im te
vidi. Klari je postajalo malo neugodno. U tami sobe u kojoj je
jedino svjetlo dolazilo od zvjezdanog neba sjedila je s
djevojicom i nije joj mogla rei ono to je tako jednostavno za
kazati, ali zbog neega se ne govori tek tako, a pogotovo se ne
kae djetetu koje nisi sama rodila.
- Ali ne bih sad ila u kolu - ree djevojica kad se uiteljica
ve digla. - To naprosto ne dolazi u obzir. Zato ne bi ila? Pa to
to se tebi sad dogaa, drugima e se uskoro dogoditi. Kako bi
bilo da sve prestanu izlaziti iz kue im se ponu pretvarati u
ene?... - Ali samo je jedna i ogromna je. To se vidi...- Pa ta ako
se vidi? Normalno je da se vidi. Naspavaj se i vidimo se sutra.
Budi sretna da je sve dobro.
- ta ste toliko radili u njenoj sobi? - Flegma ju je ekala pred
vratima. Klara pomisli kako bi sad bilo dobro da toj babi kae sve
to bi joj trebalo rei i jo puno vie, ali nita nije rekla, osim
dovienja na izlazu. A i to je na neki nain bilo previe. Dabogda

te moje oi ne vidile, pizdo pizdina, promrmljala je Regina nakon

to je za uiteljicom tresnula vrata. Bila je bijesna, pauk bi se
otrovao da ju ubode. Kao da je netko obeastio njezin dom i
zatrovao zrak koji die. Sjela je uz uareni paher, lomila prste i u
sebi proklinjala sve redom: ker koja se kurva tko zna gdje i tko
zna s kim, i ne bi bilo udo da je sa crncem, n jezinu djecu to se
jo nisu estito ni ispilila, a ve umnaaju obiteljsku sramotu i
nastavljaju gdje su im roditelji stali. Proklinjala je sebe jer je opet
bila prevarena, kao to se to uvijek dogodi, i jer je opet netko od
nje oekivao da se osjea krivom. A Regina Delavale, sama pred
sobom, nizato nije bila kriva. Znali bi i drugi da nije kriva, kad
bi proivjeli njezin ivot, od dana do dana i od godine do godine,
ili kad bi barem od nekoga uli njezinu priu. Od nje je nee uti.
Ona e utjeti kao grob i trpiti dok god bude mogla, a kad vie ne
bude ilo, tad neka ju mrtva usta progutaju. - Mar van - kopile
kurvino - izderala se na Darijana kada je doao u kuhinju po kruh
i eurokrem. On se iskrao na vrhovima prstiju, kao da bjei iz
kaveza s lavovima, gdje se u nekome zlom snu zatekao. Mirna je
posluala uiteljicu i sljedeega jutra pola u kolu. Obukla je
najiru Darijanovu koulju, a preko Dianin kini ogrta, ali nije
na ulici bilo para oiju koji se u nju nije zabuljio. ene u crnini su
se doaptavale i pokazivale prema djevojici, mukarci u
Gradskoj kavani sputali su novine na stol i pratili je pogledom,
djeurlija se smijala i njoj je bilo jasno da se to ne dogaa zbog
njezine dojke, nisu je mogli ni vidjeti, nego zato to su nonine
prijateljice rairile priu, a pria e rasti sve dok se svatko ne
zabulji u nju. Sto je vie onih koji je tako gledaju, manje ih je koji
je nisu vidjeli. To je na neki nain dobro. Darijan je iao par
koraka iza nje i nije dizao pogleda sa ceste. Izgledali su kao
gradska siroad nad kojom bi se smilovao tek pisac bajki, ali on
je bio na dalekom sjeveru i ve dugo je mrtav. Razred je, zaudo,
bio puno nezainteresiraniji za Mirninu dojku. Nakon to je
skinula mantil svi su se, kao po zapovijedi, zagledali u ono stoje
bubrilo ispod koulje i trenutano se razoarali jer su, sluajui
prie odraslih, vjerovali da je to puno vee.
Poslije su ve bili spremni zaboraviti tu sisu. Kad si mali i ivot

mjeri danima a ne godinama esto ti se dogodi udo, ali jo

ee se razoara i uvjeri da nikakvog uda nema. Burnije je
reagirao Boris Werber, sin branog para slikara koji su se prole
godine doselili iz Zagreba, ali i on iskljuivo zato to do njegovih
roditelja nije doprla pria o maloj Amazonki. - Gle joj cice! zgrabio je Mirnu, na to je Darijan skoio na njega i nastala je
tua iz koje e mali Werber izai razbijene arkade. Kada je
uiteljica ula u razred, krvi je bilo na sve strane, Boris je urlao
kao da mu gule kou, pojavio se i ravnatelj.
- Tko se tukao? - zgrabio je Darijana za uho i povukao ga prema
svojoj kancelariji. Uiteljica je potrala za njima, pa je zastala u
koraku, kao koarka kad kree u kontranapad, potrala je nazad
krvavom Borisu i nastala je strka iz koje se, meutim, nee
izroditi nita to bi trajalo i to bi, kakav je ve obiaj, unijelo
nove probleme u zbornicu i zavadilo jo nezavadene uenike
obitelji. Malog Werbera odveli su u dom zdravlja, gdje mu je s tri
ava zakrpana rasjekotina, Klara se razletila izmeu njegovih
raspameenih roditelja i ravnatelja kojemu je trebalo objasniti
pozadinu prie i zato Darijanovi roditelji sutra ne mogu doi u
kolu, da bi se sve smirilo u nekoj vrsti pedagoke idile. Otac
Tobias Werber sutra je doao u razred. Dobro je da brani sestru,
ali ipak nemoj ubiti prijatelja, rekao je Darijanu, a ti sad vidi kaj
bu s tobom ak nisi dentlmen s damama, okrenuo se prema sinu. I
svi su bili ponosni: Mirna na brata jer ju je branio, ravnatelj na
uiteljicu jer o acima zna i to roditelji ne znaju, Boris Werber
na svog oca jer je po opem miljenju velika faca, kakve se meu
oevima rijetko nau. Samo Darijan nije imao na koga i na to
biti ponosan. Nakon krvavog dvoboja Mirnina dojka vie nije
bivala razrednom temom, ali gradskom e biti sve do Dianinog
povratka iz Afrike, nakon kojeg je poeo i rat. Dok se
raspakiravala od puta poele su odjekivati eksplozije. Kako puna
etiri mjeseca o domovini nije ula ni rije, ona nije imala pojma
to je to, pa je uspaniena otrala u kuhinju, Regina je upravo
spremala tanjure u kredenac. - Majko, ta je ovo? - a majka se
gnjevno nasmija, kao da je ekala ba takvo pitanje: - Nita,
skoro e doi i klati nas ko gude!
Nee pitati koja od nas dvije guda, a koja nije. Dianu su rijei

vie okirale od eksplozija. Kakva god znala biti, stara nikada nije
tako govorila. - Majko, to ti je?... -Pita to mi je, mene to pita!
Eno ti tvoje djece, pa njih pitaj da ti kau! Pogledaj malu ako si
mater, pa onda mene neto pitaj... A to bi ja to na njoj trebala
gledati. Misli sisu? To da gledam! Da sam znala kakva si, nikad
ne bi ila... I bolje bi bilo da nisi... Mar, pantagano stara, ivot si
mi upropastila. Svaki mi je dan gorak od tebe. I tako, dok su
padale granate po gradu, njih dvije su se svaale i erupale a da
se prvi put nisu nimalo tedjele, niti je bilo iega to se jedna o
drugoj sjetila, a da odmah ne bi i rekla. Ta svaa nee biti
zaboravljena. Jedna drugoj bile su uteg u ivotu, kao dva uljeza u
istome domu koji je postao niiji. Progonile su se i dok bi danima
jedna u drugu samo utjele, jer se u svakome trenutku znalo to
koja uti. - Nalizala si se crnakog kurca, kurvo gruka! - rekla je
starica upravo u asu kada je Darijan uao u kuhinju. Svira sirena.
Znai, moramo u sklonite, mirno je rekao i iziao. Narednih
mjesec dana, koliko je trajao i rat, bit e najtei u Dianinom
ivotu, gori i od ona tri provedena s ludom Mandom. Sin a
pogotovu ker odbili su se od nje i doivljavali je kao stranca.
Nisu joj opratali izbivanje, ali ona nije znala zato, jer joj nitko
nije rekao kako je ila pria o Mirninoj lijevoj dojci, niti e ikada
doznati za okupljanje crnih vrana u kuhinji, koje je vrhunac imalo
u neemu to je bilo nalik silovanju. Teko je podnosila prezir u
oima djece i njihovu iznenada probuenu svirepost koja je
prema Regini bila i vea nego prema njoj.
Odnosi e se tek malo popraviti nakon to dvadeset treega dana
rata, dok su bili u sklonitu, zapaljiva granata pogodi njihovu kuu
i ona izgori do temelja, ne ostavljajui nijednu jedinu stvar da
poslui kao uspomena na prethodni ivot. Kada rat naglo stane,
kako je barem za nju naglo i zapoeo, Diana e se osjetiti golom i
bosom, s njih troje o kojima se treba brinuti. Obaveza a ne ljubav
vezivala ju je tad za mater i djecu, to je i sama znala, jer ne bi
proao dan a da ne pomisli kako bi sada, da nije njih, otila u
Kairo i ukrcala se s Markom, jedinim koji ju je usreio, na
prekooceanski brod, radila kao kuharica ili sobarica, i napokon
nala ono to je traila u ivotu. Proi e godine prije nego to za
Mirnu i Darijana ponovo osjeti neto to bi se drugima smjelo

priznati. U meuvremenu e ih doivljavati kao udoviku

zaostavtinu, neto to je najslinije crnini koju su ene pomoraca
i ribara jednom obukle, da je vie nikada ne skinu. Mimo tog
poara u kojemu su izgorjele obiteljske memorabilije, nijedno od
njih etvero nije osjetilo rat. Tema koja e odrediti ivot grada u
godinama koje su dolazile njih se nije ticala jer je bila manja i ne
tako burna kao unutranji raspadi, koji e trajati do kraja
Regininog ivota, kada e ve i Diana lagano ui u prvu starost.
Nakon okupljanja susjeda na vienje unukine dojke, Regina e se
ponaati kao ubojica koji se skriva od policije i usporedo si stvara
alibi, svakoga dana novi. Krivce za ono to je uinila nalazit e na
sve strane, najee u Diani koja je nesposobna biti prava majka,
jer joj je njezin enski organ jai od due, potom u Mirni jer je
povukla isti korijen i s deset godina ve je bila mala kurva, zbog
ega je morala biti i fiziki obiljeena, u uiteljici Klari koja na
uenike prenosi vlastitu nastranost. I u svima koji su na bilo koji
nain mogli biti povezani s nakaznim ukazanjima u obitelji
Delavale. Nakon nekoliko mjeseci se, primjerice, sjetila da je mala
neposredno pred poetak bujanja dojke bila cijepljena protiv
tetanusa. U tom je cjepivu neega bilo. Netko je na djeci
eksperimentirao i zato je stradala njezina unuka. To otkrie nee ju
razgnjeviti, nego gurnuti u duboku depresiju. A depresija e
potrajati do sljedeeg alibija. U tom je eksperimentu Regina
Delavale vidjela neto to vezuje dvije sudbine i ivotne nesree,
njezinu i djevojicinu, shvaajui po tko zna koji put da si na
ovome svijetu osuen na trpljenje, jad i sram im se rodi kao
ensko. Mirnino sazrijevanje dogodilo se preko reda i mimo
pravila po kojima se, otkako je svijeta, iz djejega prelazi u odrasli
svijet. U prvo doba prema majci e biti stalno zlonamjerna,
neizravno je optuujui za ono to joj se dogodilo, da bi potom
nastupilo dugo vrijeme ravnodunosti, sve dok se obje nisu
navikle na to kao na neki prirodni odnos, koji nikoga ni na to ne
obavezuje. Tako joj se otvorio iroki prostor slobode, od koje e
grabiti dok god bude imala to.
Nakon prve cigarete nee proi ni tri dana i ve e puiti pred

Dianom, mi jenjat e mladie, pogotovu u ljetnim sezonama, kao

na pokretnoj traci i skandalizirati grad opscenim ponaanjem po
plaama i parvkovima. Sve do dana kada e sa veaninom
Maxom, etrdesetogodinjim jedriliarem i vlasnikom goleme
jahte, koji je troei bezmjerno obiteljsko bogatstvo cijele godine
jedrio toplim morima, doivjeti dvomjesenu avanturu u plovidbi
po kornatskome otoju. Maxova zaljubljenost bit e iskazana u
desetinama tisua dolara koje je uspio potroiti po jadranskim
restoranima, nonim klubovima, kockarnicama i drugim mjestima,
na kojima se moe potroiti onoliko novca koliko je potrebno da
ovjek troenjem postane sve ono to ivotom nije. Trajalo je to do
onoga jutra kada mu je u jednom kafeu na ibenskoj rivi Mirna
kazala da je ostala trudna, na to je on skoio od sree,
ampanjcem ispolijevao sve goste na tekatu, platio pie cijeloj
rivi, nekamo otrao i vratio se s prekrasnim ruiastim kimonom,
rekao Mirni da ga saeka jo deset minuta, samo da ode do banke
po novac, a zatim je isplovio da se vie nikada ne pojavi,
vjerojatno se grozniavo premiljajui je li toj djevojci, moda,
ve dao svoju adresu i broj telefona u Malmou, jer ako jest, nastat
e problemi koje on ne umi je rjeavati.
Mirna je ekala Maxa sve dok nije pala veer, a onda je bez kune u
depu otila na magistralu i ekala da joj netko stane i poveze je
prema Dubrovniku. S ruiastim kimonom u ruci i osobnom
kartom u depu, bez iega po emu bi znala to joj se u posljednja
dva mjeseca dogaalo osim onoga to je nosila u trbuhu, osjeala
se kao one izbjeglice koje je netko u tri sata ujutro izbacio iz
njihovih postelja i lansirao tisuama kilometara daleko. Abortus
je obavljen u istoj bolnici u kojoj e svome kraju doi luda Mande.
Darijan se nakon Dianinog povratka iz Afrike zatvorio u sebe.
Sklanjao se od majinih i noninih svaa, bjeao od Mirne prema
kojoj je njegov dug iz dana u dan sve vie rastao, sve dok na kraju
nije bio spreman da ode i vie se nikada ne vrati obiteljskim
zgaritima. Do Reginine smrti to nee uiniti iz prostoga razloga
to se jo nije naao dobar sluaj da ga nekamo odvede.
Uiteljica Klara je u vie prigoda, tokom posljednje godine svoga

razrednikovanja njezinim blizancima, Diani pokuala neto rei o

onome to se dogodilo u vrijeme afrikih putovanja, ali je na kraju
ustuknula, odbijena na najgrublji mogui nain, uz neprikrivene
aluzije na svoje seksualne preferencije. U izljevu gnjeva, koji nije
mogla iskazati u vlastitome domu, Diana je koristila fragmente
suludih Regininih izmiljotina o uiteljiinom boravku u
Mirninoj sobi i tako je smirivala svoju savjest i uvala istu
uspomenu na Marka Radiu, do koje joj je, ipak, bilo najvie stalo.
Ako ostane, znam da e te proklinjati, ali imat e me do smrti,
rekao joj je posljednje kairske noi. Leala je, glave naslonjene na
njegova prsa, gorko plakala i u napadima bijesa poput kakve
glumice u amerikome filmu upala mu dlake s grudi. Do jutra mu
nije odgovorila na ponudu, niti ju je on ponovio. Znao je da tako
neto nije mogue, jer ona nee ostaviti djecu i poi s njim, kao to
se ni on nee vraati u svoj grad. Sreli su se deset godina prekasno
i to se nije moglo popraviti. ivjet e daleko od njega, ekati
razglednice iz Singapura, Hong Konga i Liverpoola, sve dok
jednoga dana ne prestanu stizati i u njoj se ne pone gasiti ar.
Pola godine nakon ratnoga mjeseca Mirnina desna dojka narasla
je do veliine lijeve. Ali to, kao ni dan prve menstruacije, nikome
nije bilo vano.
XII
Mislila sam da si pametnija, rekla je Diani majka onoga dana kada
je postalo definitivno jasno da menstruacija ne kasni, nego da je
Vid posijao neeljeno sjeme koje sada buja i sva je prilika da e se
iz njega roditi ivot, a iz toga i ljubav izmeu mukarca i ene. To
je sve to mi ima rei?, pitala je Reginu. Sve e biti dobro,
odgovorila je starica lakonski, bez namjere da dublje ulazi u
probleme koji su nastajali u Dianinoj glavi. - Majko, to da
radim?... - Nita sine, sve e to ii prirodno, kad je ve poelo
tako... - Majko, imam malo vremena da odluim - krila je prste,
oekujui da dobije neku vrstu odobrenja ili da Regina preuzme
odgovornost za ono to sama nije mogla odluiti.
-A to to, molim te? Da ubije ono to ti u drobu raste? Moe, ko

ti brani. Ali nee ti onda biti bolje. Ja ti govorim da nee - rekla je

Regina, bez elje da ju hrabri ili tjei, jer ni nju nitko nije tjeio
kada je s navrenih trideset osam raala Dianu. - Ne znam volim li
ga - pokuala je ker jo jednom. - A ko da se to moe znat odvratila je majka, navukla papue i otila u vrt iza kue da
provjeri kako nie ono to je posadila.
Bio je kraj aprila, godine 1980., grad je ivio tie nego inae. Na
trgu se ulo samo kljocanje fotografskih aparata i graja
njemake, engleske i talijanske djece. Nai su utjeli u skladu s
dugim javnim ceremonijalom koji je poeo oko Nove godine
kada je u ljubljanskoj bolnici amputirana noga doivotnome
predsjedniku drave i najobljubljenijoj osobi u krtoj i krvavoj
ljubavnoj povijesti balkanskih naroda i narodnosti. Svakoga dana
anonimni je lijeniki konzilij izdavao kratka priopenja u
kojima se lijepim i ohrabrujuim vijestima o skorome
ozdravljenju zapravo najavljivala smrt. Nitko ju glasno ili bar
apatom nije smio spomenuti, jer takav je ishod bio drutveno
neprihvatljiv. Nije se radilo samo o politikim razlozima koji su
najveemu sinu branili da umre, nego o neemu to je puno
dublje usaeno u kolektiv i u svakoga njegovog lana. ivot koji
se gasio u Ljubljani bio je narodu arhetipski zadat, bez obzira na
to jesi li pripadao veini slijepo zaljubljenoj u dravu i sva
njezina pisana pravila i obiaje, ili si bio dio jedva primjetne
manjine koja je mrzila tu istu dravu, a ona joj je uzvraala
jednakom ako ne i gorom mjerom. Taj
ovjek bio je neto to je puno vee od oca ili kralja i konkretnije
od Boga. Bio je nezamjenjiv, kako na prijestolju, tako i u glavama
svojih podanika. To to je nekoliko godina ranije izabran za
doivotnog predsjednika nije toliko bilo znakom njegovog
apsolutizma i ideologije, koliko se radilo o najiskrenijoj elji i volji
veine graana. Takvome ovjeku ograniiti mandat jednako je
nezamislivo kao i ostarjele roditelje dati u staraki dom. Da, i to se
radi, ali ne u boljim kuama, i ne u Jugoslaviji. U svim gradskim
crkvama puk je usrdno molio za njegovo ozdravljenje,
preporuujui tako Svevinjemu da povede rauna o jednome
ateistu, a Bog e ve znati zbog ega valja po preporuci postupiti.
Stvarajui ovjeka Bog je sebi stvorio i konkurenta. Ako ne uslii

molitve za Titovo ozdravljenje, vidjet e i sam u kakvoga e se

monstruma uskoro pretvoriti njegovo najsavrenije djelo. Dianina
trudnoa je, dakle, dola u vrijeme kada nijedna odluka koju je
ovjek mogao donijeti o sebi i svome ivotu nije izgledala
vanijom od toga to se dogaalo u ljubljanskome klinikom
centru. Vjerojatno je ve tada netko znao da se radi o prividu i da
nee svi umrijeti s osamdesetosmogodinjim bolesnikom, ali Diana
je u izvjetajima o umiranju nala dobar razlog da ne odlui nita u
vezi ivota koji se u njoj raao. Niti ga je prihvatila, niti odbacila,
nego je naprosto ekala: televizijski dnevnik, jutarnje novine,
mjesece graviditeta i mjesece bolesti, te as kada e za svaku
odluku biti prekasno, a novi ivot morat e prihvatiti kao
providnosni dar. U prvomajskom saopenju lijenikoga konzilija
istina se prestala sakrivati. Kapetani su priznali da brod tone i to su
priznanje svima dali na uvid u obliku kratke i precizne reenice u
kojoj se nije spominjala smrt, ali je za razliku od prethodnih,
stilski jednako sroenih reenica, bila liena svake nade.
Umjesto zareza, tog srcu najmilijega interpunkcijskog znaka koji
relativizira smisao svake nesree, slijedila je toka u koju se nije
moglo sumnjati ve zbog same strukture smrtopisa
predsjednikovih lijenika. Radilo se jo samo o tome kada e,
kojega dana i u koliko sati, mehaniki simulatori ivota biti u
ljubljanskoj bolnici iskljueni i na koji e se nain objaviti vijest
da je umro onaj o ijoj je nesumnjivoj besmrtnosti ispjevano
barem stotinu tisua stihova, svakako vie nego o bilo kojoj drugoj
temi ovoga jezika. Tog je etvrtka, cijeli dan, Diana sjedila ispred
ukljuenog televizora. Iza lea joj je bio, isto tako ukljuen, stari
radioaparat po imenu Avala. Na stolu su bile rastvorene dnevne
novine, a ona je plakala i nije mogla prestati ni nakon to bi
Regina ulazila i izlazila iz sobe, tjeila ju, ruila, vrijeala, grlila,
pa odustajala. Govorila joj je da je lijepo roditi dijete i da je njoj
zadnji as da to uini jer bioloki sat otkucava. Pa je govorila da
moe i pobaciti, to nije sramota, a i ivot bez djece ima svojih
prednosti. Nudila se da joj podie djecu, valjda e jo poivjeti,
dugovjene je loze.
Pa je predlagala da odu u bolnicu, da potplate lijenike za abortus

pod totalnom anestezijom... Pruala je Diani sve to inae nije bila

spremna pruiti, niti joj je padalo na pamet kao mogunost, samo
da prestane plakati i smiri se. inila je to jer se uplaila da joj ker
zahvaa trudnika histerija, koja e rasti i razvijati se, sve dok
sasvim ne pomrai Dianinu svijest i pogasi sva ula. A tada vie
nema povratka. Slutila je kako je teko vratiti se iz duevne zbrke
ispunjene lanim slikama i glasovima, kad u srcu i glavi vie nema
mjesta u kojem si ono to jesi, jer je sve to vidi i osjeti kriva
percepcija i tua misao. Sto je najstranije, taj svijet neusporedivo
je uvjerljiviji od svake stvarnosti. Stvarnost je blijeda i
dvosmislena, a ludilo je jarko i istinito. Vee istine od ludosti
nema. Meutim, uzaludni su bili svi njezini pokuaji. Nisu
pomogle ni pljuske i prijetnje da e se baciti pod autobus ako
Diana ne prestane. Ona je plakala za Titom i svaku je misao
odbacivala ako se ne bi ticala njega. Nita to je Regina tog Prvog
maja mogla rei ili uiniti nije se moglo mjeriti s njim. Kasnije e
se, ne bez grinje savjesti, sjeati majinih rijei i ponuda, kao
jednog od rijetkih, i svakako posljednjega Regininog materinskog
herojstva. Pitat e se kako je to nestalo i iz ega je bilo dolo, ali
odgovor nee nalaziti, premda je bio jasan i nudio se u priama iz
prolosti, koje Diani nisu bile nepoznate. Takoer e se zapitati o
pravim razlozima svoga prvomajskog oaja i zakljuit e kako je
zbog trudnoe bila osjetljivija nego drugi, pa se zato gorko
isplakala za cijeli grad i pola drave. U svakom sluaju, odbijat e
od sebe pomisli kakve e se javljati u prvim godinama Mirninog i
Darijanovog ivota, da je roenju njezine djece, ustvari izostanku
suprotne odluke, presudilo umiranje Josipa Broza Tita. Napokon
je, negdje oko deset, san progutao Dianine suze, da bi se
sljedeega jutra probudila s bolnim konjunktivitisom i u depresiji.
Prvo to je pomislila bilo je da njezin ivot, jednako kao i onaj koji
raste u utrobi, ne nosi nita drugo osim patnje, i da je strah jedini
stvarni razlog zbog kojega se davno nije ubila. Drugo to je
shvatila bilo je da jutros nita od tog straha ne osjea. Kada je
ovjek stvarno jadan tada se preta je plaiti, a Diana je po
vlastitoj prosudbi tog drugoga maja 1980. bila stvarno jadna i
zakljuila je da bi to valjalo iskoristiti. Otila je u kupaonicu,
napunila kadu toplom vodom i s ogledala uzela Vidove ilete.

Sjela je u kadu i odluila saekati da joj se tijelo navikne na

temperaturu vode. U nekom filmu vidjela je da tako treba initi.
Uskoro su je zaboljela koljena; godinama je matala o tome da e
jednoga dana kupiti veliku kadu u kojoj e se moi lijepo ispruiti
i uivati. A onda joj se najednom pripikilo.
U posljednjih nekoliko tjedana pikila je svakih pola sata; nije
znala ima li to neke veze s trudnoom ili je dobila upalu mjehura.
Razmiljala je o tome da bi se trebala dii i prebaciti do zahodske
koljke, ali ju je unaprijed hvatala zimica od pomisli da bi sad
izala iz vode i golim tabanima zagazila po ledenim ploicama.
Shvati da je potpuno svejedno to e se popikiti u kadu kad e
nakon toga ionako prerezati ile. Pustila je da se voda s vodom
spoji, pa je malo uivala u ispranjenom mjehuru i blagoj jezi koja
doe nakon dugog trpljenja. Ispruila je noge preko ruba kade, a
bol u koljenima prela je u novu ugodu. Kada je prolo ve toliko
vremena da su joj se poele meurati jagodice na prstima sjetila se
ileta. Uzela je paketi, poela ga rastvarati i najednom joj je bilo
ao sve to prekinuti. Zato zbog ivota koji nema smisla prekidati
trenutke uivanja? Sada je sve dobro, a patnju e lako prekinuti
kada se opet pojavi. A znala je da e se pojaviti, ali je to nije inilo
nesretnom. Kako biti nesretna ako je sve to sad vidi i uje tako
lijepo. Osim nogu koje su joj pred oima. I one bi bile lijepe da
nisu obrasle dlakama. Rasle su od prole jeseni i sad nalikuju na
one rune i masne crne uperke kakve elavi mukarci navlae
preko glave. Ako spusti noge u kadu, nee ih vidjeti, ali tada e se
vratiti bol u koljenima. Izvila se i s ogledala uzela Vidov aparat za
brijanje. Odmotala je ilet i namjestila ga u aparat. Zastala je,
malo se dvoumila, pa uzela i Vidovu pjenu za brijanje. U ovoj
prigodi to joj se uinilo elegantnijim od obinoga sapuna.
Poprskala je lijevu potkoljenicu. Gusta pjena sliila je na snijeg i
mirisala na borovinu. Mukarci se briju svakoga dana i to nikad ne
pomisle. teta, jer je lijepo. Snijeg koji mirie na borovinu u
boici s pjenom za brijanje. Razmazala je pjenu du noge i
prevukla iletom od stopala prema koljenu. Izbila je bijela i ista
koa, bez ijedne crne tokice i bez imalo krvi.
Iskreno se divila svojoj lijevoj nozi, kao da pripada nekom

drugom ili kao da uope nije noga, nego je, kao i snijeg s mirisom
borovine, djelo dobrog arobnjaka. Paljivo je prelazila britvicom
i gledala kako joj noga pota je sve mlaa. Zatim je prela na
desnu, koja nije postala nita manje lijepa, ali Dianu je, ipak, bila
razoarana. ovjek se brzo navikne i nema te ljepote koja te malo
ne razoara kada se ponovi. Nakon to je bila gotova i s desnom
potkoljenicom pogledala je ruke. I po njima su izniknule crne
dlaice, istina, ne onakve kakve su bile na nogama, ali i ove su
vrijedne truda i uitka. Obrijala je lijevu podlakticu, a na desnoj se
malo porezala. Ali nita strano. Uitak je bio jai od krvi. Potom
je duboko uzdahnula; zar e tako skonati avantura koja je samo
sreu nosila? eljela je po svaku cijenu produiti put po
novootkrivenim bjelinama. Vrhom nonoga palca povukla je ep,
voda je najprije tiho, a onda uz klokot istjecala iz kade. Kada je
dopola istekla, Diana ponovo prui ruku prema ogledalu i uze
karice za nokte. Sjedila je u praznoj kadi i prvi put u ivotu
reckala dlake koje, rije tako kae, pokrivaju stid. Srce joj je
lupalo od uzbuenja i osjeala se kao da jo nije navrila ni
petnaestu. teta to se ne moe sjetiti puno stvari koje bi mogla
uiniti prvi put u ivotu, a ne bi bile samoubojstvo. Protresla je
boicu s pjenom, jo jednom duboko uzdahnula, zatvorila oi i
pritisnula pipac. Iako je pjena bila blaga i lagana i jedva bi ju
osjetila na rukama i nogama, sam njezin dodir Dianu je okirao.
Dlake su oito branile da tim mjestom prisno osjea. Dugo je, uz
puno panje, uitka i opreza prevlaila iletom preko Venerinog
brijega i okolnih udolina, breuljaka i vulkana, nastojei da to to
due traje i da, nakon to doe kraj, dobro zna da je o kraju
dovoljno dugo mislila da ne bi za njim alila. S djevianskom je
strepnjom prste pa dlan spustila na goli brijeg. Bio je to najljepi
dodir tijela koje je ikad osjetila, jer je istovremeno bilo i njezino i
tue. Tada se, bez velike brige, sjetila Vida i toga da e mu ovu
promjenu morati nekako da objasni kada se vrati s puta po Bosni,
na koji je otiao prije deset dana, u vrijeme kada su saopenja
lijenikoga konzilija bila puna optimizma, a ona jo uvijek nije
znala da je trudna. Misao o tome znaila je povratak u ivot izvan
kade, koji je u meuvremenu prestao biti bolesno depresivan i
postao je zdravo mrzovoljan. Vid se trebao vratiti u nedjelju kasno

naveer s gotovim fotografijama Banje Vruice kod Teslica, koje

e zajedno sa slikama i tekstovima o desetak drugih reumatskih
ljeilita po Bosni postati dijelom Jadranskoga vodia, izdanja na
desetak europskih jezika, kojim e se vremene kostoboljne i
grudoboljne, a bogate turiste pozivati na specijalne dvodijelne
aranmane: prvo dva tjedna oporavka u nekoj od bosanskih banja,
a zatim tjedan morskih avantura. Banja Vruica bila je esto ili
sedmo mjesto na kojemu je u posljednjih godinu dana Vid Kraljev
provodio po tri tjedna, kao asistent - snimatelj kod Petra Pardika,
legendarnog beogradskog umjetnika i osobnoga fotografa svih
jugoslavenskih vladara od Petra Prvog Karadordevia, Ujedinitelja
do marala Tita, koji je posao prihvatio po molbi i nalogu najviih
bosanskohercegovakih partijskih elnika, uvjerenih da samo
Pardik moete banje i bolnice poslikati tako da vabi budu
privlane. A moda im prui i neto od carske i kraljevske
karizme, pa zgrade postanu marali i feldmarali. Kraljeva su mu
dodijelili kao najperspektivnijega mladog jugoslavenskog
fotografa, pobjednika na saveznim natjeajima u umjetnikoj
fotografiji, na koje je slao nekoliko desetaka puta uveane slike
morskih raia ije su noice i tipaljke izgledale poput prijeteih
science fiction apstrakcija ili kao tornjevi i divovski fosili, no
svemu tome je posebno znaenje, koje je vjerojatno i presudilo
Kraljevljevu slavu, davalo to to je on svoje fotografije nazivao
imenima i kljunim toponimima iz narodnooslobodilake borbe i
socijalistike revolucije, recimo Bitka za ranjenike ili Pucnjevi s
Ljubina groba. Ali, niti je Pardiku trebao asistent, niti je Vid
Kraljev to ikome mogao biti. Starac se po cijele dane alio na
svoje bolesti i prebirao po dlanu arene pilulice, preslagivao ih i
rasporeivao, slagao u koloristike nizove i razvijao teoriju zbog
ega nije dobro stoje lijek za srce plave, a za mokrani mjehur i
prostatu zelene boje. - Morao je neko i o tome da vodi rauna govorio je - teko bi ovek mogao verovati da e da propisa od
zelenog. To je kao da visoku temperaturu skida crvenim pilulama.
Bogamu, pa oni kao da e da lece samo daltoniste! I kao da su
vizuelni umetnici osueni na smrt im obole! Niste razmiljali o
tome? Pa da, uopte me ne udi. Mlad ste ovek. Doi e i vae
vreme da mislite. Mudrovao je tako stari majstor, dok je za njim

Vid vukao kamere i stative. Natovaren kao magarac, razmiljao je

o tome da se u vrijeme Pardikovog popodnevnoga odmora
jednostavno odeta do autobuske stanice, kupi kartu i ostavi starca
da se sam bavi jedinom stvari koja ga je zanimala, a za koju mu
kamere ni stativi nisu ni trebali. To bi i uinio jo za prve
ekskurzije kada su trebali snimiti ljeilite u Kladnju, ali se plaio
da bi mu zbog bijega, u najboljem sluaju, bilo trajno uskraeno
sudjelovanje na izlobama, ako ga ve ne bi hapsili jer je izveo
sabotau. Svakoga drugog dana iz bosanskoga Centralnog
komiteta zvao je drug Fejzi i raspitivao se kako ide posao.
Razgovore s njim Pardik je prepustio Vidu. A on bi lagao da drug
Petar upravo obilazi lokacije, eka da jutarnje ili popodnevno
svjetlo obasja objekat, ili bi izmislio neku nevjerojatnu glupost,
recimo, da stari vri tehniki pregled objektiva ili da usklauje
plan s kontraplanom, to bi Fejzia naroito oduevljavalo. Samo
tako nastavite, radni ljudi i graani Bosne i Hercegovine bit e
vam zahvalni, govorio je. Vidu se u poetku inilo da Fejzi s
njima radi sprdainu, a onda je s uasom shvatio da je smrtno
ozbiljan i da je zahvalnost radnih ljudi i graana ustvari neka vrsta
prijetnje onim to e se dogoditi ako posao ne bude dovren na
najbolji mogui nain. I to prijetnje koja se odnosila samo
na njega, a ne na Petra Pardika, uvaenog umjetnika i junaka
socijalistikoga rada, koji je ve zbog svojih godina i prethodnih
zasluga bio izvan svake sumnje, dok se on, mlaahni
etrdesetogodinji asistent, tek treba dokazati, pa bi u tom
dokazivanju mogao i nastradati.
-Zato ne odustanete? - pitao je Pardika nakon to je ve esti dan
hodao savijen do zemlje, jer mu se izmeu dva kraljeka uklijetio
neki ivac.
- Od ega da odustanem, ovee boji? Nije ovo posao od kojeg se
oduta je! Bolje vam je da to na vreme shvatite. Kada po prvi put
snimate nekog
budovana, mislite da ste skinuli zvezdu s neba. Znate li vi koja je
ast bila za mene kada sam 1913. pozvan u Beli dvor da
fotografiem Njegovo visoanstvo Petra? A nisam imao pojma ta
to znai. Resio sam se bede za eli ivot i jebali su mi oca oinjeg!
Istovremeno ijedno i drugo. Uvek sam mogao da nosim lepa

odela, plaao sam cehove u najboljim restoranima, svake godine

iao u Pariz i nikad nisam bio bez para, ali nikad ih vie nisam
mogao odbiti nakon to sam slikao prvog. ta bi bilo sa mnom da
sam rekao neu kad su me zvali da snimim prve snimke
Aleksandra Karaordevia kao novog kralja? Pa zavrio bi na
robiji, ovee boji! Ili da posle nisam hteo slikati enerala Peru
Zivkovia, njegovu familiju i kue? Bre, ja sam tom mamlazu
morao i kera da slikam, a izvinte molim vas, slikanje kerova je
najvee ponienje koje fotograf moe da doivi, jer da bi vam ker
pozirao, morate da napravite takvu budalu od sebe da je to
neopevano! Teko je biti budala i biti slavan. Bolje je biti samo
budala. Posle sam slikao i enerala Nedia, i Dimitrija Ljotia, i
Nemce, a slikao bi i ia Drau da se nisam sakrivao od njegovih
izaslanika. Bre, gde da idem na Ravnu
Goru, pa da usput izgubim glavu. II da me tamo zadre koju
godiniu! A znao sam da Draa nema anse i da me nee posle
pitati: a je li bre, Pero, zato nisi hteo da me slika, pa zar sam ja,
majka mu stara, jedini ruan? Naivan bee cia Draa, al bolje je
da utim o tome. E, i onda doe etres peta. Jesam li Titu mogao
rei neu? Jesam, sigurno da jesam, pa da biram da li da me veaju
ili da me streljaju. Samo to su se njegovi dojebnici razmnoavali
ko amebe. est republika, u svakoj minimum po dvadeset titia, a
ti Pero traftaj od Triglava do evelije i uslikaj svakog. Mamicu
im jebem! A ve sledee godine se promene, pa slikaj nove. Nemoj
da misli kako sam ja za kralja, jebe se meni i za njega i za
monarhiju, ali tada se znalo koliko je onih koji Petru Pardiku
mogu da dou i kau: Slikaj Pero ovu mudru glavu! Osim kralja
bio je to samo predsednik Vlade, pa princ Pavle i moda jo neko
u vanrednim okolnostima. A kod Tita vie im se nije znao broj.
Pedeset i neke naredili su mi da slikam fudbalere koji su u Finskoj
pobedili Ruse. Doo ministar policije Krcun i naredio, a ja mu
kaem: - Pa ovee, kako da slikam bilmeze koji s kraja na kraj
livade nabijaju loptu i ivot im prolazi u dangubi. A zna ta meni
Krcun kae? Kae: - A je li bre, drue, a da li bi slikao Ruse da su
pobedili? - Ita sam mogo, sliko sam ih. Da nisam, zavrio bi na
Golom otoku. E, tako i sad. Iz kreveta su me digli da slikam ova
bosanska sranja, a ja sam samo reko: razumem! - Ti nisi moro! Da

si reko da ne zna, da nema iskustva, da si glup i kreten, pustili bi

te na miru i nikad te vie ne bi zvali. A sad je gotovo. Uo si u
mainu i nema van. Al bie ti lake kad ti zelembai zaukaju pod
nosom. Tad zaboravi i ne zna ni ta si radio, sve dok te sledei
put ne pozovu. A onda se opet malo pati. Red uivancije, red
muke. Ovo je takav poso. Takav je i ivot. Red uivancije, red
patnje. Samo to ja vie nemam vremena za uivanciju. To ti je.
Ja svoje pare neu stii da potroim. Jebali su mi majku na uranku!
Al pokazae njima ika Pera iz groba! Dok me na lafetu budu
vozikali po Aleji velikana, znau da
je gotovo. Nema vie slikaj ovog, slikaj onog. I tako je Vid danima
vukao opremu s kraja na kraj ljeilita, sluao Pardikove prie o
davnim vremenima i lamentacije nad pilulama, a da stari fotograf
ne napravi nijednu jedinu snimku. Tek dan pred put ili na sam dan
putovanja Petar Pardik bi nabrzinu, bez ikakve posebne pripreme
i neovisno od toga kako padaju jutarnje ili popodnevne sjene,
okinuo dvadesetak snimki, ne mi jenjajui kameru ili objektiv.
Kasnije bi se drugovi u komitetima i turistikim zajednicama divili
njegovoj genijalnosti, a na novinskim stranicama u rubrici kulture
izlazile su recenzije tih fotografija, koje su ispisivali najvei
jugoslavenski autoriteti za umjetniku fotografiju, povjesniari
umjetnosti i sveuilini profesori estetike, iako se te slike ni po
emu nisu razlikovale od diletantskih fotografija koje su izraivali
reumatini penzioneri, kratei po banjama vrijeme izmeu terapija.
Stari ve odavno nije bio fotograf, a umjetnost mu je izala na nos
jo u vrijeme kad je slikao enerala Peru Zivkovia, i sve je on to
znao i nije se plaio mogunosti da saznaju i drugi. Pokazivao je
Vidu Kraljevu u to se pretvore mladalake ljubavi i kako
svravaju umjetnici kojima su se divili kraljevi. ak bi se reklo da
je u tom razotkrivanju s Pardikove strane bilo nekog neobinog
sladostraa. Nije ga zanimalo da etrdesetogodinjega mladia
poduava ivotu, ne bi to inio ni da je Vid bio dvostruko mlai,
niti mu je zapravo bilo stalo da on ne doivi istu sudbinu. Svoju
ispovijest izgovarao je tek kao malu osvetu svima, od Petra Prvog
Ujedinitelja do marala Tita, ukljuujui i vlastite oduevljene
kritiare, koji su mu oduzeli vjeru da je fotografija udo jer se na
njoj vidi gola istina oka. - Mogli bismo danas neto napraviti -

rekao je Vidu za dorukom u Banji Vruica, u rano nedjeljno jutro,

etvrtoga svibnja 1980. - Ne da bismo mogli, nego bismo morali nervozno mu je odgovorio. - A zato bi ovek, moliu lepo, ita
morao osim da umre? - upita Pardik uzimajui prstohvat soli i
zabavljajui se dok zamilja kako sibirska vijavica pada po vrhu
tvrdokuhanog jajeta.
Ve trei put ga je solio i prizor je bio velianstven. - Pa i umrijet
ete ako budete toliko solili - zajedljivo e Vid, ve sasvim na
kraju sa ivcima, jer danas putuju, a Pardik opet nita nije snimio.
A ko kae da u ja ovo jaje da pojedem? E, neu! Pera Pardik
ne jede ono emu se divi. Ja se, znate, divim ba ovom tu jajetu.
Ne bilo kojem, nego ba ovom. To znai da sam umetnik.
Umetnici znaju da razlikuju jaje od jajeta. Vi, ako ste nervozni,
moete lepo da proetate i da okolo i gledate babe. Moda vam
zapne za oko neka mlada. Mene pustite na miru. Kad budem
spreman, ja u vas nai. Ako budem spreman. Ovo malo vremena
to mi je od ivota ostalo hou da provedem po svome eifu, a i
vama preporuujem isto. Nigde vam se ne uri. Verujte meni.
Nigde - govorio je, sputajui glavu sve do plohe stola, da bi to
bolje vidio kako sol sipi po jajetu i na koji se nain rasporeuju
kristali. Nije bio ba sasvim zadovoljan jer jo uvijek njegov palac,
kaiprst i srednjak nisu sasvim savladali tehniku solne vijavice pa
je sve pomalo nalikovalo padanju umjetnog snijega u amerikim
filmovima iz etrdesetih godina. Ali bio je siguran da e na kraju
uspjeti i da e jo danas savreno posoliti jaje. U Vidu su se mi
jeali bijes i saaljenje. Ne vodei rauna o tome da su svi pogledi
u dvorani za doruak usmjereni prema njemu, starac je, obraza
naslonjenog na stol i s visoko uzdignutom desnicom iz koje sipi
sol, podsjeao na zaigrano dijete, nesvjesno da bi ga, nastavi li po
svome, mogla stii pljuska. - Dobro, znai jo uvijek ne znamo
kad emo snimati? - upita Vid. - Ko prstom u pekmez! Pogodili
ste, mladi kolega. Jo uvek nita ne znamo - ree Pardik
pokuavajui rasporediti nanose i smetove po vrhu jajeta. - Dobro,
ja idem proitati novine - Vid se digao od stola i krenuo prema
televizijskoj sali. Onda se predomislio i odluio najprije otii do
recepcije, da nazove Dianu i kae joj da nema pojma kad e
krenuti iz banje Vuice, ali malo je vjerojatno da e doma stii

prije jutra. Zadnjih dana zvuala je udno kad bi se uli. I to ga je

muilo. Ionako nije bio uvjeren u njezinu ljubav, a ove bosanske
turneje, mislio je, samo doprinose da se ohladi ono to nikada s
Dianine strane nije bilo vrelo kao s njegove. Plazio je za njom
skoro dvadeset godina, s proljea i jeseni bi ju prosio, bio joj
prijatelj i netko kome se ne javlja na telefon i izbjegava ga po
gradu, mi jenjao je zbog Diane poslove i zanimanja, da bi se na
kraju zadrao na fotografiji. Ili zato to je ona zbilja voljela
umjetnike, ili jer je ve polako zalazila u godine kad joj vie nije
bilo vano ime se njezini mukarci bave. Uletjela mu je u zagrljaj
krajem ljeta 1978., nakon jedne nesretne sezone koju je provodila
u postelji satirana upalom plua i onom malom fibrom to je u
nekim sluajevima, kau, simptom ludila, ali nakon to traje puna
tri mjeseca izludi i najnormalniju enu. Bila je umorna kao pas,
izveo ju je u prvu etnju, neprestano se znojila i bolio ju je svaki
mii. Nakon pola sata molila je Vida da ju vrati kui, uhvatila ga
je pod ruku i sva se prilijepila uz njega, da bi shvatila kako ne
postoje pravi razlozi zbog kojih gaje odbijala sve te godine, jer je i
tako jedino vano da u ivotu ima nekoga tko e te odvesti do
postelje kad bude nemona i umorna pa ne mogne sama.
Vjenali su se pred novu 1979., nakon ega je Vid na sve naine
pokuavao nagovoriti je na djecu. Posljednji joj je as i bit e joj
uskoro ao ako ga ne iskoristi. A zapravo nije udio za tim da
postane otac, nego mu je trebalo neto to bi zauvijek uvrstilo
njihovu zajednicu i u Diani probudilo pravu ljubav. Dok bi
razmiljao o svome oinstvu, uvijek je pred sobom imao njezin
pogled. Vidio je Dianu kako sa strane gleda dok on svoga sina ui
hodati, bila je tu dok je keri mi jenjao pelene, gledala je sa stijene
oca i sina na prvome pecanju, pa kako maloga ui veslati, maloj
plete pletenicu i za ruku je drei vodi u kolu... Nijedna Vidova
slika djeteta nije bila bez nje, niti je ita u vezi s neroenom
djecom zamiljao a da je ostajalo izmeu njega i njih. Opsesivna
vizija enskoga i mukog djeteta bila je tokom 1979. i 1980. jedino
to ga je stvarno zaokupljalo i ime je kanio otkupiti Dianinu
ljubav. Pritom nije znao nai mjeru, oarati enu ili je pridobiti
sitnim varkama, nego je navaljivao kao sivonja, uvijek istim
rijeima i argumentima, ime je zapravo gubio njezinu naklonost i

opet je, istina na suenom prostoru, Diana poela bjeati od njega

kao to je bjeala dvadeset godina. Odahnula bi kada je odlazio na
put i ne bi ga dugo bilo. Desetak puta je okrenuo njezin broj, ali
nije dobijao liniju. Tek kad je poeo nervozno udarati po aparatu,
debela recepcionerka, koja je tu bila sve vrijeme i buljila u njega
dok je pokuavao, promrsila je kroz zube: Veze su u prekidu. Ne
moete to shvatiti?
Cijelo jutro su u prekidu. Otiao je u televizijsku salu, penzioneri
su gledali emisiju Dozvolite da se obratimo, dobitnik znake
Primjerni vojnik Karlo Papec rekao je da ima samo jednu elju to skorije ozdravljenje druga Tita, penzioneri su na to klimnuli
glavama, a potporunik Musadik Borovi je dodao da je Karlo
dobar drug, uvek na pomoi onima koji slabo kopaju, i da je zato
dobio najdrae vojniko priznanje. Vidi ti!, rekao je starac s
naoalama debelih stakala, koji je sjedio najblie televizoru i samo
to nosom nije dodirivao ekran, na to je ia s vunenom kapom na
glavi i sa solunakim brkovima primi jetio: - Ja bogme ne vidim
od tvoje glave nita! Vid je uzeo novine koje su stajale na stoliu
iza televizora, sjeo u fotelju u kutu i otvorio sportsku stranicu. U
Splitu se igrao veliki derbi izmeu Hajduka i Crvene zvezde.
Nekoliko puta proitao je najavljene sastave, pokuavajui
smiriti nervozu, ali nije ilo. Nogomet moe spasiti ovjeka od
sloma ivaca, no samo ukoliko stvari nisu otile predaleko, a
ovog puta doista jesu. inilo mu se da Petar Pardik rapidno
gubi razum; ovo s jajetom bilo je neto sasvim novo, to mu se
nije dogaalo pri ranijim putovanjima. Vid je strepio da e se to
nastaviti, stari e potpuno poandrcati prije nego to projekat
bude gotov, a drug Fejzi e zacijelo u njemu pronai krivca ili
e ga natjerati da sam zavri Pardikov posao, nakon ega e po
dinastikim zakonima preuzeti i titulu dvorskoga fotografa.
Stalno e izbivati od kue, Diana e nai ljubavnika ako ga ve
nije nala, ili e staraka blesavost proizvesti neke druge
probleme koje sad ne moe ni naslutiti, ali svakako nee biti
manji od onih koji su mu na umu. Jo jednom je proitao imena
Hajdukovih i Zvezdinih igraa koji e popodne istrati na
poljudski travnjak, a zatim je sklopio novine i poeo itati
naslovnicu. Stanje druga Tita i dalje je kritino, saopavao je

ljubljanski konzilij. Vid Kraljev je, vjerojatno, bio jedan od

rijetkih Jugoslavena koji je imao veih i vanijih problema od
toga. Kako se Pardik nije pojavljivao, a Vidova nervoza samo je
rasla, u vrijeme ruka odluio ga je potraiti i predloiti mu da
sam na brzinu snimi tih dvadesetak fotografija banje, kad je ve
majstor indisponiran ili nema inspiracije, pa da prije mraka krenu
na put. Naao ga je kao hre u svojoj sobi, valjda premoren
soljenjem jajeta. Probudio ga je spreman na svau i po cijeni da
mu to bude posljednja epizoda u bavljenju umjetnikom
fotografijom. Pardik je, meutim, skoio iz postelje: - pravu
ste, sasvim ste u pravu - ponavljao je na Vidova zanovijetanja evo, za deset sam minuta spreman, uzmuvao se po sobi sasvim
zaboravi na reumu, kostobolju i starost. Nelagoda zbog
injenice to je mladoga ovjeka doveo u neprilike bila mu je
nakon podnevnog sna najednom vanija od svake bolesti. Vid je
bijesno grabio opremu i natovario na sebe cijeli jedan muzej
tehnolokih starina, jer je Pardik uporno odbijao da svoje po
trideset i pedeset godina stare kamere zami jeni novima, tehniki
savrenijima i lakim za noenje, tvrdei da nisu nita bolje, pae
loije su i nepouzdanije, i slue samo tome da se svaki glupan
moe baviti fotografijom.Vid je urio tri koraka ispred, a starac
je trkarao za njim i pokuavao mu se dodvoriti. - Stvarno mi je
ao. Ali znate na ta lii mozak matorog oveka. Isto ono to vi
svakoga jutra izbacite iz svojih creva, to ja nosim u glavi! U
pravu su u Negotinskoj krajini kad starca odvedu u umu,
prislone mu pogau na glavu, pa tras - uicama sekire po njoj!
Nisam te ja ubio, nego ovaj hleb. E, to je sa mnom odavna
trebalo uraditi. Verujte da je tako! O Boe, tako mi je neugodno
da sam oveka doveo u ovakvu situaciju. Evo, evo, za pola sata
u ja to sve da zavrim. Vi samo spustite gvouriju na onu
uku, a sve drugo u sam. Idite u hotel, odmorite se, znam da ste
umorni od mene. Imate jo novaca? Ako nemate, ja imam. Idite
samo, popijte kaficu, smirite se. Jao, Pero, crni Pero ta uini,
gde e ti obraz... Vid stade, spusti ono to je nosio u rukama: Hoete li prestati ve jednom! to vi mislite? Da je ovo moj
ivot? E, pa nije i ne zanima me to to govorite! Uope me ne
zanima ako vam je sad neugodno i molio bih vas da uutite.

Malo bih, znate, sluao ptice kako cvrkuu ili medvjede, a ne

vas. Osamdeset petogodinji dvorski fotograf tuno pogleda Vida
i zacaklie mu se oi: - Kako vi kaete, samo nemojte da se
ljutite na mene. Nakon toga Petar Pardik nee progovoriti ni
rijei, sve dok negdje oko etiri ne okine svoju posljednju
snimku. Vid je za to vrijeme sjedio na nekom panju, desetak
metara od starca, puio cigaretu za cigaretom i uzaludno se
pokuavao smiriti. Sve mu je ilo naopako i zapravo je najmanje
vano bilo ono to je starac jutros izvodio, a to je Vida dovelo u
ovakvo stanje. Mislio je o Diani i njezinome upornom odbijanju
da mu rodi dijete i o vlastitoj bijedi u koju je zapao onoga dana
kad se do uiju zaljubio u osamnaestogodinju gimnazijalku i
odluio da nikad od svoje ljubavi ne odustane. Nije ju mogao
voljeti svih dvadeset godina. Prije e biti da ga je bezumna
tvrdoglavost prijeila da oslune vlastito srce, ako i ono nije
tvrdo i glupo pa u osjeaje pretvara sve to s osjeajima nema
nikakve veze.
Mjesecima je, sjedei na zaklopljenoj zahodskoj koljki, iglom
buio paketie s prezervativima vjerujui da e se kroz rupicu na
gumenoj opni
probiti njegova ljubav. I uvijek se pritom osjeao jednako jadnim,
ali je barem mislio da to ini iz nekih viih i plemenitijih razloga.
A sad je bio samo jadan i nita drugo. Taj jad je od one vrste da bi
zbog njega mogao nekoga ubiti kad ve nema hrabrosti ubiti sebe.
Bilo je dvadeset do pet kada su Pardik i Kraljev sjeli u bijelog
golfa kojeg im je bosanski Centralni komitet ustupio na koritenje
do okonanja projekta Zdrav gost - odmoran gost.
-Izvinite jo jednom - rekao je stari, sve je u redu - odgovorio je
Vid, niste vi krivi ve se u meni nagomilalo svega i svaega. Dok
su izlazili s parkiralita, jedna je ena istrala iz ljeilita drei se
za glavu, s histerino uplakanim izrazom lica. - Izgleda da imamo
mrtvih na terapiji - primi jetio je Vid. - Srea da smo krenuli na
vreme - odvrati starac, a onda pomisli kako je opet izgovorio
glupost, jer to bi njih dvojica mogli imati s nekim tko je izdahnuo
pokuavajui ljekovitim vodama popraviti neto nepopravljivo,
neko srce koje je dotraj avalo u vremenu i o kojemu je, vjerojatno,
trebalo vie voditi rauna dok je bilo mlado i zdravo. Zamiljao je

starca koji lei na dnu bazena, pogleda zakovanog za modre

stropne ploice, dok mu izmeu cijanotinih modroljubiastih
usana vlada bonaca, taj neprirodni mir koji kod ivih stvara
paniku, i zbog kojega su izmislili Boga i uvjerenje da pod ovim
nebom postoji neto dragocjenije od uzdaha meu usnama. Uskoro
u i sam tako, pomislio je i poelio to glasno rei, a onda se
predomislio jer je mladoga ovjeka danas ve dovoljno napatio.
Cesta prema Zenici bila je sablasno pusta. Osim milicijskih auta i
ponekog vojnog kamiona skoro da se nitko nije ni vozio, to je
udno, pogotovo za kraj dugoga vikenda koji je poeo jo na Prvi
maj i trajao etiri dana. Bilo bi logino da se ljudi vraaju s
odmora, da studenti idu u Zenicu i Sarajevo, jer sutra poinju
poslovi i fakulteti. Sputao se mrak, kroz prozore kua uz cestu
svijetlili su televizori, sunevo rumenilo nestajalo je iza planina, a
Petar Pardik je tonuo u san. Vid bi ga pogledao krajikom oka;
majstor se ljuljukao i padao s kraja na kraj auta, ve kako su ga
bacale okuke na cesti. Tako je star, pomisli, ali kako iza toga nije
bilo nastavka, niti je Vida njegova starost dirala onako kao to
dirne ono to je ivo i drago, a blii je svome poetku ili kraju,
Vid pree na neto drugo, temu koja e ga u vonji vie zaokupiti.
Nonome vozau, ako je sam ili je jedini budan u autu, vano je
nai neto o emu e misliti. Tada vonja pota je zadovoljstvo i
ovjek tone u melankoliju i laku tugu, ega se poslije sjea kao
vremena bez ikakvih briga. Ljudi koji ne vole voziti ili mrze biti
sami u autu, zapravo nisu u stanju jednu misao putati da dugo i
slobodno plovi svijeu. Vid je krenuo od utakmice Hajduk Crvena Zvezda, koja je ve odavno zavrila, ali nije znao kojim
rezultatom. Da pokraj njega ne spava starac, ukljuio bi radio, no
sad to nije mogao uiniti jer bi Pardik mislio da mu se time
sveti i vjerojatno bi ga opet pogledao onim pogledom naputenog
dadevnjaka, koji je Vida potresao, bez obzira na sav bijes. U tom
trenutku znao je da e Pardik umrijeti, za godinu, dvije ili pet, a
da e se on nakon to proita tu vijest u jutarnjim novinama sjetiti
njegovog pogleda dok su se penjali na uku, i tad e se osjeati
krivim. Htio je uiniti neto dobro, neim razveseliti starca,
naravno kad za to doe vrijeme. Umjesto da ukljui radio, poeo je
u glavi vrtiti sve utakmice Hajduka i Zvezde kojih se sjeao, u

dugome nizu od tridesetak godina, u kojemu se izmi jenilo desetak

generacija nogometaa. Dolazili su i odlazili, raali su se talenti
koji bi propali za prvim ankom, najvei igrai su na leima nosili
brojeve devet i deset, u Hajduku Jurica Jerkovi, a u Zvezdi Jovan
Aimovi, slijedile su oprotajne utakmice, buketi rua, kristalni i
srebrni pehari, suze i skandiranje, Daji koji prodire po lijevom
krilu i najvei je igra kojeg je Vid u ivotu gledao, Hajdukov
golman Mekovi koji je patio od kokojeg sljepila i slabo branio
na nonim utakmicama, finala Kupa marala Tita, predsjednikovi
izaslanici u sveanoj loi, suze radosnice, najstariji igra ljubi
pehar, spiker po deseti put ponavlja rijei - najdrai trofej, rezervni
igrai koji u posljednjih deset minuta s klupe ulaze u igru, Mija,
Matkovi, Dramianin, Boko Kajgani... Igrake karijere su kao
ljudski ivoti, s raanjem i smru, samo to traju krae od ivota,
pa u trideset godina stane cijelo stoljee, o kojemu ovjek moe
misliti dok se ovako vozi kroz no, pustim cestama uz Bosnu i
Vrbas, pored malenih bosanskih sela, nijedno nema vie od
dvadesetak kua i damiju podno brijega. Uvijek ga prati isti
osjeaj, o emu god u vonji mislio: ljudi koji ive iza tih prozora
gradili su svoje kue na sigurnoj udaljenosti jedni od drugih, da bi
mogli disati isti zrak i ostati jedni drugima prijatelji, a ne kao uz
more, gdje kue rastu jedna iz druge, svatko svakome moe
zaviriti u spavau sobu i nikamo, osim na more, ne moe pobjei
od tuih oiju. Zato su Dalmatinci pomorci i nije im teko
godinama izbivati iz svojih mjesta i gradia, otii u Australiju i
Novi Zeland i nikad se ne vratiti, dok Bosanci ostaju tu gdje jesu,
stotinama godina se ne mi jenjaju i u tuim oima izazivaju blagi
prezir, katkad i otvorenu mrnju, jer su glupi i zatucani ljudi koji
nikada ne vide svijeta i daleko im je otii i dvadeset kilometara od
kue, zapravo otii toliko daleko da ne vide krovove svojih kua.
Njima je svejedno jesu li u drugoj mahali ili na drugome kraju
svijeta: uvijek se samo ele vratiti doma. Sretni su jer su dovoljno
daleko jedni od drugih. ak ni na stadionima ne navijaju svi uglas,
nego pojedinano dobacuju protivnikim igraima, priaju
viceve, ismijavaju krivonoge napadae i centarhalfa niskoga ela,
ali uvijek zna tko je to rekao i za svaku rije, izgovorenu unazad
stotinu godina i tisuu utakmica, zna ija je bila i tko ju je prvi

izgovorio. Da ivi tu, ne bi fotografirao rakove, nego stotine starih

papua i iznoenih cipela poslaganih na betonskim podestima
ispred bosanskih kua. Pomislio bi ovjek da je Bosanaca koliko i
Kineza, a zapravo se radi samo o tome to nikada stare cipele ne
bacaju u smee, nego ih ostavljaju ispred ulaznih vrata, neka se
nae kad izlaze u avliju ili idu u duan preko puta. Dok su mu
misli lutale od nogometaa do Bosanaca i njihovih modrim
svjetlima obasjanih prozora, Vid Kraljev ugledao je milicajca s
uzdignutim svije-tleim znakom Stop, usporio je i skrenuo na
ljunanu zaravan pokraj ceste. Pardik je otvorio oi i nije znao
gdje se nalazi. Vid je spustio staklo, a crnoputi brkati milicajac se
sagnuo prema njemu, zaustio da kae, pa progutao knedlu. Sto se
dogodilo?, upitao je Vid. Nita, samo vas molim da budete
oprezni, promrsio je milicajac dok su mu niz obraze tekle suze.
Da, naravno, no je, zbunjeno mu je odgovorio i krenuli su dalje.
Danas su svi poludjeli, pogleda Pardika, a on se tugaljivo nasmi
jei. Mislio je da mi znamo, a eto vidite, nita ne znamo... O emu
vi to govorite?... Nisam mladi ovee ba sasvim siguran, ali mi se
ini da je umro moj poslednji kralj i car. Tek tada Vidu je sinulo i
neto ga presijee u koljenima. Svih ovih mjeseci nije stigao
promisliti o tome to e biti ako Tito umre, a morao je osjetiti, kao
to se osjea no pred juinu, da svi o tome misle.
Ama nije mogue!, uzviknuo je s iskrenou domaice na trnici.
Mislite da je nemogue? Pa da, i ja sam to mislio kad su ubili
kralja Aleksandra. Slikao sam doek njegovog mrtvog tela na
splitskoj rivi. I znate ta sam snimio? Strah! Nita drugo. Samo
strah. Ljudi plau, a ustvari se plae, kao to se i ovaj milicioner
plai. Hteoje da mi njemu pomognemo, to je on ustvari hteo.
Trebali ste izai iz kola, zagrliti se sa njime i rei brko, sve e
da bude dobro! Pa da vam ispria kako ima enu i troje dece, ali
mu Tito vie znai. A znate ta je najudnije? On stvarno misli da
je tako. Dao bi sad
da mu decu pogube, samo da je Tito iv. Tek posle bi shvatio da
to nije uinio iz ljubavi, nego iz straha i onda bi poludeo. Vidite,
tako vam je to. I nemojte sad kazati pusti staroga Peru, ne zna
Pera ta pria, jer ovo stvarno znam. Vie je puta provereno.
udni su ljudi i lako podivljaju. Da, mladi kolega, umro je Tito,

moj poslednji kralj! Mene nije strah, nego sam samo tuan. I to
zato to mi je poslednji. Sluajno je umro on, a ne ja. Eto, pa vi
sad gledajte kako ete. Mladi ste i doiveete jo ovakvih noi.
Vid je elio povjerovati da su Pardikove rijei samo nastavak
njegove jutarnje blesavosti, ali nije ilo. Ukljuio je radio.
Svirala je neka teka muzika, ispunjena tamnim gudaima i
dalekim odjecima velikih kazalinih bubnjeva. Mi jenjao je
stanicu, ali je na svakoj tekao isti rekvijem. Tek se na jednoj,
kroz kranje, plimu i oseku elektromagnetnih valova to su se
kotrljali preko bosanskih planina, uo daleki enski glas koji je
neto brbljao na talijanskome. - Eto vidite - rekao je Petar
Pardik - i bile su to posljednje rijei izgovorene u bijelome
slubenom golfu Komisije za informisanje
bosanskohercegovakoga Centralnog komiteta. Ili je
auto naiao na benzinsku mrlju na cesti ili se zarotirao zbog rupe
na kolovozu, to nikada nije ustanovljeno, jer je milicijski uviaj
obavljen krajnje povrno, to je pravdano objektivnim
okolnostima i pomutnjom zbog smrti marala Tita. Uglavnom,
golf je proklizao na drugu cestovnu traku kojom je upravo
nailazio autobus na relaciji Zenica - Tesli. Voza Stipo Valjan
nije stigao koiti i zabio se u suvozaevu stranu; autobus je mljeo
golfa nekih dvadesetak metara, prije nego to se zaustavio. Stipo
Valjan glavom je razbio prednje autobusko staklo, minutu ili
dvije bio je u nesvijesti, a onda je krvave glave iziao van,
potpuno sam, jer nije vozio nijednog putnika. Pitao je efa
stanice hoe li otkazati vonju, a ovaj mu je odgovorio kako je u
ovome trenutku za njihov radni kolektiv najvanije da autobusi
normalno voze i da stiu na vrijeme, kao to bi za svakoga radnog
ovjeka i graanina trebala biti sveta obaveza uvanje uspomene
na njezinoga najveeg sina. A kako se uvaju uspomene? Tako
to se ivim uvaju djela velikana. Ova je zemlja, dakle, roena
iz uspomena i Stipo Valjan je upravo zato svoj prazni autobus
vozio prema Tesliu. Onako krvav dobauljao je do vozaa golfa,
koji je priklijeten sjedio usred zguvanoga lima ija su mu
sjeiva prola kroz trbuh i lijevu natkoljenicu. Ali nije izgledalo
kao da je ovjek ranjen, nego je nekim udom lim izniknuo na
tom mjestu, kao to iz stijena nad kanjonom Neretve rastu

osamljeni borovi, iz gologa kamena bez imalo zemlje.

Osmjehnuo se krvavoj glavi kao da je rije o nekome poznatom
koga dugo nije vidio, potom je zaustio da pita je li istina da je
umro Predsjednik, ali usne se nisu pomjerale, u grlu nije bilo
glasa, donja vilica bila je kao zakovana za glavu. Svemu se tome
Vid iskreno zaudio, i to je bilo posljednje to se dogodilo prije
nego mu je oteo uzdah. Pola sata kasnije stigli su policija i hitna
pomo. Stipo Valjan provest e tri dana u zenikoj bolnici, bit e
pozvan u Slubu dravne bezbjednosti u Sarajevu da tamo da
iskaz, jer su sve nesree u kojima su sudjelovali partijski i dravni
auti morale biti obraene u toj slubi. Nakon to je cijeli maj
proveo na bolovanju, ve je s prvim junom vozio svoju staru
relaciju. Pri promjeni vremena znala ga je zaboljeti glava, ali to
je, uz pitomi osmi jeh Vida Kraljeva, bila jedina posljedica
doivljene nesree. Taj osmi jeh dolazio mu je u san i smirivao ga
godinama, pa nesretnome oferu nikako nije bilo jasno kakvi ga
to duhovi pohode i koji to bezdunik u njemu ivi da se stranoga
dogaaja samo po dobru i po njenome mukom osmi jehu sjea.
Ono to ostade od slavnoga jugoslavenskog fotografa, vjerojatno
najveega uz Skrigina, Dabca i Afria, i njegovoga perspektivnog
asistenta koji je, kako je pisalo u nekrolozima, svojim
malobrojnim, ali iznimnim radovima stvorio jedan od
upeatljivijih rukavaca jugoslavenskoga modernizma i
eksperimentalne fotografije, cijele noi pokuavala su uz pomo
vajs - aparata izvui trojica radnika zenike eljezare. Policija ih
je digla iza sna i dovela ih onako podbuhle i mamurne da obave
posao za koji bi u suprotnome trebalo ekati specijalnu ekipu iz
Sarajeva, koja ne bi stigla do jutra. Nastao bi meurepubliki
skandal da ljudi s beogradske umjetnike akademi je dou prije
nego to se iz skrenoga auta izvue tijelo njihova umirovljenog
profesora i dugogodinjega dekana Petra Pardika, pa su trojica
eljezaraca, uz nadgledanje onoga istog brkatog milicionera,
morali raditi ono to nikada prije nisu. Uzdisali su i kukali bez
rijei, kroz no su svijetlila i bacala iskre tri acetilenska ika iji
se modri sjaj inio od istoga roda kao televizori koji su prvi puta
u povijesti bosanskih drumova svijetlili sve do jutra. U jedan
poslije pola noi zvonio je telefon u kuhinji Regine Delavale.

ula ga je kroz zidove, a kroz san ekala da prestane. Prestao bi

na nekoliko sekundi, a onda bi opet poinjao zvoniti. Deurni
inspektor u maglajskoj stanici milicije vjerojatno je petnaest puta
okrenuo broj koji su mu poslali iz Sarajeva i putao da odzvone
svih dvanaest intervala, prije nego to mu se javio stariji enski
glas. - Stanica milicije Maglaj na liniji. Je li to broj Diane
Kraljev? Regina je pretrnula od straha, ak joj je kroz glavu
prolo da kae da su nazvali pogrean broj, jer zato bi Dianu
traila milicija. - Jest, ipak je rekla. - A vi ste? - upita glas, ne
ostavljajui mogunost da mu se ne odgovori ili slae. - Ja sam
joj mater - priznala je. -Duan sam vas informisati da je va zet
Petar Kraljev doivio saobraajnu nesreu na cesti Teanj Zenica i da je na licu mjesta podlegao povredama. Regina je
drala slualicu i utjela. Ako ne progovori, moda se to to uje
nije desilo. Jeste li na vezi, jeste li me uli, upita glas neizmi
jenjenim tonom. - Jesam na vezi - odgovori Regina. - Onda
primite moje sauee - zavrio je glas i veza se prekinula.
Regina je sjela na kuhinjsku stolicu i laktove koje je netko upravo
napunio olovom spustila na stol. Nije znala to sad treba uiniti.
ivjela je sedamdeset pet godina i nita ovakvo jo nije dolo
pred nju. Moda bi se najprije morala rasplakati i takva doi
Diani, ali kako ju probuditi? Tako da vie ve pred vratima
njezine spavae sobe ili da ue tiho i da ju zove, da joj pretrese
rame? Nije znala kako e, pa iako bi svaka druga na njezinome
mjesto naprosto pala u oaj i nadigla dreku od silne alosti ili
nelagode to joj je dopalo ovako neto, ona je sjedila, buljila u tri
objeene kuhinjske krpe i ponavljala:
- A, bidni Vido, bidno dite... - ne bi se reklo da je ba te rijei
osjeala, ali su joj se inile najzgodnijim za poloaj u kojemu se
zatekla. Zapravo bi najradije legla nazad u postelju i tek ujutro
mislila o tome to je ula, ali tako neto nije mogla uiniti. Sjela
je u dno Dianina kreveta i prije nego to ju je dodirnula, ker se
probudila. - Umro je Vido - samo je rekla. - Nije Vido, majko,
nego drug Tito - mirno e Diana ne pomaknuvi se. - Vido.
Ubilo ga u Bosni. Vido, keri, on. Sad su javili. Diana se naglo
uspravi s pokretima mehanike lutke; gledala je u mater i ne bi
joj jasno to ona govori: - Ko je javio?... Bosanska milicija...

Kako oni to znaju? - tupo je gledala Reginu, vjerujui da je neto

izmislila; iz nje opet progovara zlo, ne voli ona Vida, kao to nije
voljela nijednoga Dianinog mladia i nijednoga mukarca koji se
primakao njihovoj kui. Bila je nesrea i Vido je sad mrtav.
-Tako ti je to, dijete moje - ree Regina ozbiljno, na jeziku koji
inae nije govorila, a zvuao je kao glas televizijskoga spikera.
-Majko mila! - Diana je irila ruke i vrsto prihvatila staricu,
dugo ju nije putala i nita nije mislila, osim da je neto
zaboravila ili izgubila, ali se nikako ne moe sjetiti to. Recimo,
kljueve dok je traila sitni po torbi. Vida su sahranjivali estoga
svibnja, na starome groblju iznad grada, meu posivjelim
kamenim ploama s ispisanim imenima davno izumrlih obitelji.
Njegov je grob, gledano izdaleka, bio jedina oaza cvijea i
zelenila usred sive i bezvodne kamene pustinje. Diana je stajala
meu Vidovom starijom braom, bilo ih je est, svi u istim crnim
odijelima i kravatama; izgledali su kao zaplakani napolitanski
verceri orujem i samo su im kragne po kojima je sipila prhut
odudarale od tog dojma, pretvarajui ih u ono to jesu. Ona jedina
nije plakala; stiskala je u akama buket bijelih rua i osjeala
bockanje u meunoju, kao kad se Vid dva dana ne bi obrijao i
usred bi se
noi spustio dolje, ne obazirui se na Dianin kikot koji je dolazio
iz neke unutarnje nelagode koja se budila kad god bi inio ono to
je nadilazilo njezinu ljubav. Ono to je neki dan napravila u kadi i
uzbuivalo bi ju, im na to pomisli, osjeala je kao prvi in prie
koja je morala zavriti na groblju. On bi se jadan, mislila je, tako
iznenadio da je vidio ili pod rukom osjetio njezin obrijani brijeg,
svakako vie nego kad bi mu rekla da je trudna, i tko zna to bi se
dalje dogaalo i kako bi Vid u svojoj glavi uskladio majinstvo i
ono drugo o emu se vie mata, a manje govori.
Misli su joj bjeale s mjesta na kojem se nalazila, nastojala je ne
gledati prema Regini koja je stajala uz Vidovu majku, tetu
Nusretu, hvatala je pod ruku, tjeei je dok bi plakala i ridajui im
bi ova prestala. Ponaala se prema njoj kao najbolja prijateljica,
kao sestrica u nesrei, iako ju je otvoreno prezirala, kako zbog
njezinoga turskog imena i ponaanja koje je mekoom i
diskrecijom bilo protivno Regininoj naravi, tako i zbog injenice

da je rodila i odgojila sedmoricu sinova, to je Reginu vrijealo do

sri i navodilo da satima razlae Nusretinu fiziologiju i stanje
organa kroz koje su prola tolika djeca. A ako bi Vid bio doma,
tada je inila rune aluzije na prijin raun, uvjerena kako ih on ne
razabire. Diana je vie puta u takvim situacijama napravila skandal
po kui, pokuavajui je posramiti ili je silom natjerati da
umukne, ali bilo je uzalud, jer je Nusreta bila
jedna od Regininih opsesivnih tema, zbog koje je razvila itavu
teoriju o muslimanskim rodiljama, zasnovanu na neemu to je
proitala u novinama ili vidjela na televiziji, u kojoj su se ljudi
muslimanskih imena i prezimena obino pojavljivali u ulogama
okrutnih ratnika i njihovih primitivnih ena, koje prokreacijom
nadoknauju poraze u ratovima. No, dok je trajao pogrebni
ceremonijal grlila je Nusretu kao najroeniju, ne bi li i sama nala
mjesto u toj feti od alosti. Nakon sprovoda kolona se zaputila u
Hotel Otrant, gdje su Vidova braa ve rezervirala dugi sveani
stol, jer nesreu donosi ako se s groblja odmah ode kui. Smrt
treba ostaviti na nekom usputnom mjestu, najbolje u krmi, gdje
e se opijena alkoholom obratiti nekome drugom, a alujuu
obitelj e na neko vrijeme ostaviti na miru. Diani su nami jenili
mjesto na elu stola, gdje je opet bila okruena Vidovom braom
koja su joj se obraala iskljuivo s nevisto naa i u njoj su
gledali svoju vjenu udovicu. Koju e potovati i o njoj se brinuti
sve do njezine preuda je, nakon ega e im postati najvei
neprijatelj, ona koja je pljunula na grob najmilijega i pogazila
rije ija se vrijednost mjeri samo njezinim ivotom. Osjeala je
to i eljela je im prije pobjei doma, ali nije ilo jer su se jedna
za drugom izmjenjivale posmrtne zdravice za njezinog Vidu. Pola
ae ljute itluke lozovae bi prolijevali po zelenom hotelskom
tapisonu, biva da se i mrtva dua napoji, a drugo pola pili bi
naiskap, i muki i enski, i stari i mladi. Isto je inila i Nusreta, a
s njom, naravno, i Regina koja je nakon pete rakije bila ve tako
opijena da je ustala, podigla ruke smirujui publiku, i
progovorila: Reu vam neto to ni pokojni Vido nije zna, a juer
je treba saznati, jadno dijete, Bog da mu duu prosti. Nevjesta je
nosea. Diana nosi Vidovo edo! Posljednje rijei uzviknula je i
svalila se na stolicu. estorica brae zabuljila su se u svoju

udovicu,
a ona je spustila pogled oekujui da se zemlja pod njom provali.
Petar Pardik bio je pokopan dan kasnije, u Aleji velikana u
Beogradu, uz poasne plotune i vojni orkestar, a u nazonosti
jugoslavenske kulturne i javne elite. Politiara je bilo malo,
vjerojatno zato to su se tedjeli za preksutranju sahranu marala
Tita, ali je iz Sarajeva stigla visoka partijska delegacija na elu s
drugom Fejziem koji je nad otvorenim grobom govorio o
posljednjem i nedovrenom djelu velikog fotografa i pregaoca, On
je sagorio i ivot dao za umjetnost i ideale radnike klase, a na
generacijama koje dolaze je da nikad ne zaborave Petra Pardika i
sve one
znane i neznane koji su na Sutjesci i Neretvi, Kozari i Romaniji
svoje ivote ugradili u same temelje nae socijalistike zajednice.
Nakon Fejzia svoje su rekli Pardikovi prijatelji, umjetniki
kritiari i profesori, da bi zatim uz zvuke Internacionale njegovo
tijelo bilo sputeno u raku. Ova smrt je, meutim, jedva spomenuta
u novinama i na televiziji, jer se teko moglo nai prostora za jo
jedno alovanje pored onoga najveeg, a i moglo bi djelovati
sumnjivo ako bi se Pardikovom odlasku posvetile prejake rijei
alovanja. Ali nagrada za ivotno djelo u umjetnikoj fotografiji je
ponijela njegovo ime i nosit e ga ak i nakon pada komunizma i
raspada Jugoslavije. To je na neki nain i poteno, jer je Pardik
jednako potivao sve vladare, drave i politike sisteme, pa bi isti
odnos imao i prema onima koje nije imao sreu doivjeti. Nakon
sprovoda odlueno je da se udovici vjernoga i posljednjeg
majstorovog asistenta dodijeli jednokratna novana pomo, u
iznosu prosjene jugoslavenske godinje plae.
Na dan Titove sahrane, dok su vani zavijale sirene i kroz otvorene
prozore uli se televizori iz susjedstva i zvukovi Lenjinovog
mara, Regina i Diana sjedile su ispred zapeaenog i u modri
pakpapir zamotanog televizora. Naime, mater je, usprkos
kerinom protivljenju, pozvala nadlenog iz opine da u skladu s
lokalnim obiajima zapeati televizor dok traje alovanje u kui.
Uinila je to da se po gradu ne pronosi pria kako Regina
Delavale pjeva i plee po kui, umjesto da ali zeta. Koliko god
bila vezana uz televizor i koliko god je se inae ne dotiu gradska

i susjedska
ogovaranja, Regina nikako nije eljela biti uskraena za sve ono
to donosi alost u kui. Obuena u strogu crninu i s maramom na
glavi izlazila je van, primala od poznatih i nepoznatih izraze suuti
i po stoti put prepriavala okolnosti u kojima se dogodila prometna
nesrea u kojoj je stradao Vid. Nakon to su uli da je umro Tito,
pourili su da se nau sa svojima, ko to bi i svako drugi i eto,
sudbina jarac, ne zna iza koje okuke tvoj grob eka, govorila je i
klimala glavom, dok su debelguze ene na pekariji coktale
jezikom i nudili joj svjee sipice, evo su jutros iz mora izvaene,
da nosi doma noseoj keri, nesretnici koja u svojoj utrobi nosi
dijete mrtvoga ovjeka. Zbog neega je to da e ena roditi dijete
onome kojega vie nema ljudima bilo naroito uzbudljivo, neto
poput teleta s dvije glave, crnca s glavom slona ili neke sline
cirkuske atrakcije. Roditi dijete mrtvoga oca ulici se inilo
zanimljivijim nego roditi mrtvo dijete. Iako se tako neto nije prvi
puta u gradu desilo, bivalo je slinih sluajeva u posljednjih
pedeset godina, koliko ulice pamte i svjeom ine vijest, ali oito
je da bi istim udom bilo i da se dogaalo svake godine. edo u
Dianinoj utrobi, a do dana roenja nee se ni znati da su ak dva,
za grad je bilo neto to je istovremeno i kopile i bezgreno zaeti
mali Isus. Tako je, premda razumni razlozi ne postoje, niti su ikada
postojali. Diana materi nije oprostila stoje razglasila njezinu
trudnou. Najprije s njom nije htjela ni razgovarati, a onda bi
progovarala samo kad je morala ili kad bi joj od previe utnje svi
zvukovi postajali prejaki. Nije joj se dalo izlaziti iz kue, na poslu
je dobila sedam slobodnih dana zbog smrtnoga sluaja u obitelji, a
nije imala nikoga kome bi mogla ispriati istinu o Vidu i o onome
to je njegovo i to u njoj nastavlja rasti. Osjeala se tupom i drao
ju je samo strah da opet ne potone u depresiju i oaj ili u neki do
danas nepoznati oaj. Zato je i sad sjedila u svojoj fotelji, sluala
zvuke beogradskoga velikog ispraaja, koje je donosio maestral,
skupa s mirisima mora i borovine, dalekim laveom pasa i
kliktanjem galebova koji su se negdje duboko dolje izmeu sebe
tukli oko ribljih utroba i trulih ivotinjskih tijela, to ih je tko zna s
kojih strana nanosilo more. Do nje je sjedila Regina, ljutito
heklajui vez kojim e obrubiti sveani bijeli stolnjak, jer joj se

ker ponaa kao mula, samo uti i vue se od fotelje do zahoda i

nazad. I prolazi Titova sahrana, a da ona nije nita vidjela.
Tako e heklati sve do kasnog popodneva, kada e bez rijei izai
iz kue, pokucati na prozor susjedi Terezi i rei da joj je teko i da
joj netko treba. A onda e na Terezinom televizoru gledati
zambijskoga predsjednika Kenetha Kaundu kako velikom
maramicom privezanom za mali prst brie suze nad bijelim
mramornim grobom. Taj golemi crnac s rupcem veliine
kavanskoga stolnjaka je u susjedama probudio iznenadnu
televizijsku tugu. Gledale su u ekran kao da se upravo prikazuje
igrana serija o tragediji obitelji s amerikoga juga; okrenule su se
jedna drugoj kada je Kaunda po deseti put zaronio lice u
maramicu, tresla su mu se ramena kao da preko njih u galopu bjei
pleme antilopa, pogledale su se ravno u oi i jo dublje - u zjenice,
i u istom su asu gorko zaplakale. E, bijedan ovjek, toliki je put
preo da nae mrtvog prijatelja. Diana e jo neko vrijeme sjediti
ispred zapeaenog televizora, da bi joj na kraju prekipilo. Uzela
je kare, raskinula peate, razrezala modri papir, ukljuila stari
Ambasador, Elektronske industrije Ni, i stigla na trenutak
kada je kakanjski rudar po izlasku iz jame svjedoio o tome da je
Maral za njega bio svjetlo, zemlja, voda i zrak koji die, a niz
garavo lice dvije su mu suze za sobom ostavljale ist bijeli trag.
Ona se gnijezdila u fotelji, podvijala noge ispod sebe i bila je
sretna jer se vraala u zajednicu tunih ljudi, to je svakako
prijatnije od zbrkane samoe koja je izvirala iz svega na to je
mogla pomisliti. alila je Vida onako kako se ale psi lutalice
pored kojih prolazimo za kinih dana, s punom svijeu da bi ih
usreili za cijeli ivot, samo da ih povedemo sa sobom. Mogla je
biti njegova madona i sve bi bilo lijepo i jednostavno za oboje;
ostali bi zajedno do kraja, a da ju Vid nikada ne iznevjeri. Jer ako
ju je ekao dvadeset godina, preostalih dvadeset ili etrdeset
doivio bi kao nagradu i provienje, prst boanske sudbine koji
potvruje kako ustrajnost u enji ima smisla. Sve njezine budue
probleme, mislila je, on bi rjeavao, jer je svaki jednostavniji od
onoga od kojega je sve poelo, a taj je da ga nije voljela i nikad
ga nije mogla voljeti. Mogla bi initi to joj je volja, varati ga, biti
zla i ohola, ivjeti vlastiti ivot, a njemu preputati brigu za sve

to je zajedniko ili to je cijena takvoga ivota. On bi sve radio i

ne bi nikada nita prigovorio. Tako joj se inilo sad kad Vida vie
nije bilo, a ona je zbog toga osjeala olakanje. Generalni
sekretar Komunistike partije Italije rekao je da svjetski radniki
pokret gubi jednoga od svojih najveih voa i vizionara: Danas
nita ne moe ispuniti nae opustoene due!. To s opustoenim
duama Dianu je naroito dirnulo. Iz rukava je izvukla gromuljicu
papirnate maramice i njome obrisala nos. Kada je u kasnijim
mjesecima trudnoe, nakon to je ve odavno bilo prekasno za
abortus, mislila o asu u kojem je zaela, stalno su joj se vraale
slike dvaju sprovoda, jednoga ivog i drugoga televizijskog.
Nikako nije uspijevala drukije zapoeti priu svoga djeteta, uz
koje e provesti ostatak ivota i vie nikad nee biti slobodna.
Vrijeme kad joj je lijenik rekao da je u drugom stanju inilo se
tako mutnim, a in izmeu nje i Vida, kad su se stekli bioloki
razlozi za ono to je pripisivala kasnijim dogaajima, bio je u
Dianinom sjeanju potpuno nevjerojatan. Pamtila je kako joj
Vid okree lea dok navlai prezervativ, uvijek je to tako inio,
kao da je to najsramniji dio seksa, jasno je vidjela njegove
kraljeke kako se istiu u polumraku. Vidjela je as prije nego to
e ui u nju, kada ga kao i svaki put hvata za kurac. Na to on
duboko uzdahne, a ona zapravo provjerava je li dobro navukao
prezervativ ili ju pokuava prevariti pa da se, kao sluajno, sjeme
izlije u nju. Uvijek je prezervativ bio dobro navuen, pa kako se
onda dogodilo ono to se dogodilo? Za Dianu je to tajna, neto to
e ostati bez odgovora, pa kada ju Mirna dvadeset godina kasnije
bude pitala gdje su ona i njezin brat zaeti, ona e zamucati
smiljajui la, jer prave istine, tako se Diani inilo, nije ni bilo.
Tog se ljeta odravala Olimpijada u Moskvi, a ona je po cijele
dane sjedila ispred televizora, prodirala nevjerojatne koliine
ipsa i gledala apsolutno sve direktne prenose i reportae s
najudnijih natjecanja, ukljuujui preponsko jahanje i hokej na
travi. Uzaludno je navijala za hokejaku reprezentaciju Indije, u
kojoj su se svi igrai preivali Singh, pa je Diana zamiljala da
pripadaju nekoj velikoj i sretnoj obitelji u kojoj je toliko brae i
roaka da jedni druge ba najbolje i ne poznaju, sreu se na ulici i
prolaze jedni pokraj drugih kao stranci, i nitko onog drugoga ne

moe opteretiti vlastitim problemima. To je jedini nain, mislila je,

da ima sretnu obitelj. Pod istim krovom stotine njih, a zajedniko
im je samo to to svi igraju hokej na travi.

Znojili su joj se dlanovi dok je familija Singh pokuavala probiti

granitnu obranu pakistanske reprezentacije i skoro da nije ni
primjeivala kako joj svakoga dana sve vie raste trbuh, a na licu
joj se u procjepima prvih bora stvaraju vreice sala, koje e uskoro
sasvim izmi jeniti Dianinu fizionomiju i u samo nekoliko mjeseci
pretvoriti je od mlade i lijepe ene u sredovjenu potansku
slubenicu koju sljedeega ljeta vie nee prepoznavati stalni
turisti. Ono to e pripisivati trudnoi i hormonalnome
poremeaju, zapravo je imalo vie veze sa ipsom i Olimpijadom
koja je odgaala Dianine depresije i otklanjala svaku pomisao na
to da bi sa ivotom konano trebala neto uiniti. U plivakim
natjecanjima primi jetila je Darjana Petria, esnaestogodinjeg
Slovenca s licem djeaka i tijelom mukarca iz snova, te je
odluila da e, rodi li sina, dijete nazvati Darijan. Godinama
kasnije shvatila je da ak ni to nije obavila kako valja i da je u ime
ubacila suvino i koje je irilinim pismom bilo ispisano u vrhu
televizijskoga ekrana jer je netko u studiju sovjetske televizije
pogreno transkribirao Petrievo ime. Vidjevi u to joj se ker
pretvara, Regina je digla ruke od pokuaja daju odvoji od
televizora. Povremeno bi grintala oko toga to e se desiti kad
opinska inspekcija otkrije da je prelomila slubeni peat na
televizoru, da je zdrobila crvenu votanu petokraku vrijeajui
tako i dravu i pokojnoga mua. Diana joj nije odgovarala, nego je
nastavljala grickati ips i gledati etvrtfinale rukometnoga turnira,
pa je stara odlazila u kuhinju ili kod susjeda kojima je priala da
joj je ker ve poluluda od toga to joj nedota je muko i kako se
plai da se s njom ne dogodi neto strano. Ali naravno da se nije
plaila, ve joj je trebalo neto ime bi mogla biti u sreditu
panje, to je vee i vanije od starakih bolesti i problema s
niskim penzijama, svega o emu su govorile njezine prijateljice.
No, izgleda da je izmiljajui prizvala vraga. Dva dana nakon

svretka Olimpijade Diana je u kadi punoj vrele vode pokuala

prerezati ile. Dotrala je potpuno gola u kuhinju, vrsto steui
lijevo zapee iz kojeg je lijevala tamnocrvena krv, a Regina samo
to nije pala u nesvijest, koliko zbog krvi,
toliko i zato to ispod kerinog loptastog trbuha nije vidjela gusto
runo. Svjee izbrijan brijeg s ljubiastim kanjonom blistao se
poput gradskih kula na augustovskom suncu. Bio je to posljednji
Dianin ivani ispad koji je ostao uredno zatakan, jer ni prvome
susjedstvu Regina nije nita rekla. Razrezotina je zaivena na
hitnoj pomoi, gdje je Diana dobila i uputnicu za psihijatra Nije
mu otila, budui da nije znala to bi bilo kome, a kamoli
nepoznatom, o sebi rekla.
S prvim danima jeseni sasvim se smirila, pa ak vie nije ni
provodila dane sjedei pred televizorom. Mirila se sa sudbinom i
ekala roenje djeteta, uspjevi sebe uvjeriti kako e tada i ivot
krenuti takvim tokom da e njoj biti kao meu Singhovima koji ne
moraju voditi rauna jedni o drugima. Uznemirila bi se samo kada
bi, svakih nekoliko tjedana, nailazio poneki od Vidove brae da
pita treba li joj to i svojim je dolaskom upozori kome se na
doivotnu vjernost klela, ali i to e se deavati sve rjee i rjee,
kako budu prolazili dani alovanja, a oni ponu shvaati za
kakvom je enskom nesreom njihov Vido poao. Sasvim e se
odbiti od kue Delavale nakon to je Diana na prijedlog jednoga
od njih da se dijete zove Vid ili Vida, rekla da to ne dolazi u obzir,
i to zato to joj je i u enskome i u mukom obliku runo ime, a
jo vie jer bi je cijeloga ivota podsjealo na nekoga tko je mrtav
i moglo bi urei njezino dijete, pa da doivi oevu sudbinu. Nakon
toga estorica Kraljeva vie nisu prekoraila njihov kuni prag,
samo bi Nusreta ponekad nazvala, pitala je kako se osjea, je li
eljna ega i hoe li da joj poalje naranaa iz kunoga vrta.
Diana, pak, nije imala nikakvih posebnih trudnikih elja i nije joj
se, kako to inae biva, probudila udnja za nekim odreenim
jelom ili barem vokom, iz ega bi ene onda mogle gatati kakvo
e dijete u ivotu biti. Ako trudnica opsesivno trai jagode, tada
e vjerojatno roditi curicu, a ako rodi djeaka, on e po cijelome

tijelu imati mnotvo madea, bijelu put i enske pokrete; ako trai
limune i narane, rodit e sina koji e biti omiljen u drutvu,
uvijek spreman za veselje i alu, koji e kroz ivot prolaziti lako,
ili ker ija e ljepota suparnicama biti nepodnoljiva; ako, pak,
trudnica trai crveno meso, rodit e boleljivu djecu koja se niim
drugim nee izdvajati, niti biti obdarena posebnim talentima ili
ljepotom, ali ni urocima... Tako se za svaku trudniku elju dobro
znalo to znai, pa su i dobronamjerni i oni drugi samo ekali to
e ona rei i na svaku rije skakali da ispunjavaju elje, kakve god
bile i to god znaile, uvjereni da su kuriri sudbine koja je ve
zapisana i ne moe se mi jenjati. Diana je, meutim, bila
zagonetka. Iako je jela preko svake mjere, bilo joj je svejedno to
jede. Kad bi ju Nusreta pitala a ne bi li ti erce naranaa?, samo bi
se nasmijala i po stoti put kazala da ne bi. Rodila je dvadeset
prvoga decembra. Najprije je lako i brzo na svijet izala Mirna, a
onda je doktor Zii povikao: Ima jo jedno! Diana je urlala kako
zbog bolova, tako i zato to se pomirila s time da e mrtvome
Vidu roditi dijete, ali ne i blizance. Darijanu je trebalo puno vie
vremena, kao da se ukopao u majinoj utrobi, pandicama se
drao za maternicu, i nikako nije elio van. Rodio se u trenucima
dok je radio najavljivao dvadeset etiri poasna plotuna iz
dvanaest artiljerijskih orua u glavnome gradu Beogradu i
dvanaest plotuna iz est orua u glavnim gradovima socijalistikih
republika, ime je najavljen Dan Armi je, u spomen na datum
kada je, trideset devet godina ranije, u bosanskome gradiu Rudo
drug Tito postrojio Prvu proletersku brigadu. Spiker je
napomenuo da ovaj dan prvi puta doekujemo bez naega
najveeg sina i slavnog vojskovoe, a Diana je konano mogla
odahnuti. Po bolnici irio se glas da su roeni blizanci, djeak i
djevojica, to je isto tako morao biti neki znak kojega je samo
trebalo proitati i onda znati to nam sudbina poruuje preko
svojih malih izaslanika, kondotjera novoga doba, pred kojim su
svi osjeali strah pa su ga eljeli na svaki nain pripitomiti. E, sad
sam mirna, apnula je Regina preko zida susjedi Emiliji koja je
upravo upala mrtve stabljike nevena iz smrznute zemlje, da ne bi
na proljee iz njih neto izraslo. Bradaviavo lice se kiselo
osmjehnu: E, neka si se i ti smirila! Dok je silazila niz skaline,

ula je Emiliju kako ponavlja: E, moja Gina, e moja Gina... Za

svaku iupanu stabljiku jednom bi izgovorila e moja Gina, a
mrtvih je nevena bilo puno te je ponavljala svoju formulu i kad je
Regina ve bila daleko i vie ju nije mogla uti. Izgovarala je to
punih etrdeset minuta, kada je legla meu nevene, pazei da
nijednoga ne zgnjei, i umrla.
XI
U dvadeset petoj Diana je prvi put pobjegla od kue. Ako se takvo
to uope moe nazvati bijegom i ako u tim godinama, bez obzira
na okolnosti, ovjek nije gospodar svoga ivota. Spakirala je stvari
dok Regine nije bilo doma, na stolu joj ostavila poruku u kojoj je
pisalo da odlazi s onim kojega
voli i da je spremna sve rtovati da bi bila s njim, pa evo to i ini.
Torbe i kofere progurala je kroz zahodski prozori, da je
susjedstvo ne vidi dok odlazi i da glas o tome ne stigne do matere
prije nego to se vrati kui. Izala je iz kue kao da ide u vrt,
pokupila prtljagu koja je zgnjeila itavu jednu lijehu s mladim
lukom, i prebacila je preko kamenog zida, na ulicu, gdje je ve
ekao taksi. Na alost, to je bila prva i posljednja romantina
epizoda Dianinog bijega. Sve to e se dogaati narednih devet
mjeseci vie e nalikovati mranim francuskim filmovima koji su
tih godina bili u modi, nego bijegu od kue i ljubavnoj prii
kakvu je zamiljala. Dok je sjedila u ekaonici autobuskoga
kolodvora i kroz staklena vrata gledala kupae u bazenu koji je
po nekoj sumanutoj arhitektonskoj ideji ba tu sagraen, Diana je
mislila kako je lako biti odvaan i prekoravala se to ranije to
nije znala. enje ovjeka zbunjuju, pogotovo ako ezne za onim
do ega je lako doi pod uvjetom da se neega odrekne. Eto, na
primjer, oni koji e sad putovati, sa enjom gledaju one koji se
kupaju. A kupai gledaju putnike i eznu za putovanjima. Diana
je vjerovala da se izdigla iznad tih putnika i kupaa. Odlazila je u
grad u kojemu nikad nije bila, kod ovjeka kojeg je voljela, iako
o njemu skoro nita nije znala. Ali ni to ju nije brinulo. Ljubav
nije zloin pa da ovisi o kartotekama u kojima su zapisani podaci
i injenice to na ovakav ili onakav nain odreuju ovjekov
poloaj. Zaljubi se i to je sve, mislila je, i nitko, a pogotovu ne

Regina, nije joj mogao rei kako nije u pravu. S perona

umivenog suncem, iz grada iji je bolni augustovski bljesak
jedan od razloga da ga se turisti sjeaju cijeloga ivota i nakon
to ga samo jednom vide, otputovala je sa samo jednom
sjenicom na radosti. Na ormariu za cipele zaboravila je
sunane naoale. Osam sati kasnije autobus je kroz maglu i
duboki snijeg ulazio u Sarajevo. Nekoliko puta voza je
mukarce istjerivao van na zimu. U majicama kratkih rukava i
polubosih nogu gurali su vozilo kroz smetove, psujui Boga i
Gospu meteorolozima i Bosni, zemljici na prvi pogled tako blizoj
moru, a zapravo grekom zasaenoj na Sjevernome polu. Jo
sino su u televizijskom dnevniku rekli da e Jugoslavija
osvanuti okupana suncem i prava je prilika da iskoristite ari
kasnoga ljeta, zaputite se na mora, rijeke i jezera i osvjeite se
nakon jo jednoga napornog radnog dana. Ba tako je kazao
Kamenko Kati, najslavniji znalac vremenskih prilika, dok su
ekranom promicale slike pustih jadranskih plaa s tek ponekim
kupaem i kupaicom, izgleda tipinog za kraj ezdesetih. On,
podue kose koja mu pada preko oiju i sa zulufima u obliku
ratnikih sjekirica, bio je neto izmeu gastarbajtera i ulinoga
revolucionara, a ona poupanih obrva, to ocrtavaju tek tanke
mjeseeve lukove iznad oiju i s gumenom kapom koja hladnu
trajnu titi od mora, izgledala je kao istonoeuropska sestrica
Brigitte Bardot. Gledajui ih kako se smiju u kameru, puni
optimizma i vjere u bolju budunost, Diana je morala vjerovati
Kamenkovim rijeima. Dok je autobus prolazio kroz Hadie i
Tarin, i uranjao u olovni sivi jastuk sarajevske magle, ona je
cvokotala u svojoj tankoj kouljici jer su joj svi demperi i jedini
zimski kaput bili dolje u prtljaniku. Uplaila se od onoga to je
vidjela pred sobom: sjene nebodera, dugi niz kasarni, regruti na
strai, ulice po kojima oevi djecu vuku na sanjkama, visoki vitki
minareti koji e zbuniti svakoga tko ih gleda prvi put i ne zna
kako se ovjek treba ponaati dok prolazi mimo njih i oekuje li
se od njega neto vie od onoga to je inio, ili nije inio, pod
crkvenim zvonicima. Vjerojatno je takve misli ne bi morile da
vremenska prognoza nije toliko pogrijeila pa joj se inilo da e
nalazi izvan prostora o kojem je Kamenko Kati govorio, daleko

od zemlje u kojoj se osjeala zatienom. U Sarajevu nije bilo

Jugoslavije, iako su na televiziji i u novinama uvijek govorili da
je taj grad Jugoslavija u malom. Smisao ideoloke varke, koja
moda i nije bila varka onima koji u kasno ljeto ne stiu sa
sunanoga juga, Diana nije shvaala i nije o njoj razmiljala na
nain drukiji od onog kakav je vladao duhom tih godina. Ako je
Sarajevo Jugoslavija u malom, ako se po potrebi i cijela Bosna
tako zvala, zbog ega nikad Jugoslavija ni u najsmjelijoj
komitetskoj metafori nije postala veliko Sarajevo ili velika
Bosna? Zato to ideoloke matafore ne potuju principe
formalne logike ili zato to tako skovana metafora ne bi imala
dovoljno atraktivan sadraj? Nije vano o emu se tu zapravo
radi. Da se pria o velikom u malom mogla premetnuti u priu o
malom u velikom, drukije bi izgledala naa povijest i djelovali
bismo normalnije onima koji e je jednoga dana prouavati. Ali o
tome Diana nije mislila ni ciglih pet minuta svoga ivota. Na
izlasku iz autobusa doekala ju je zima kakvu nikada nije osjetila
i teki vonj ugljenog dima na koji se nee naviknuti, i pratit e je
cijeloga ivota kao glavna osjetilna senzacija njezinih sarajevskih
mjeseci. Taj miris e Dianu vraati u taj grad i u doba prvoga
odlaska od kue, kao nepogreiva najava ili simptom loega
raspoloenja. Pokuavala se kroz guvu probiti do konduktera
koji je dijelio prtljagu ne bi li to prije obukla kaput, ali drugi su
bili jai i snalaljiviji te je meu zadnjima dola na red. E, to si
se ti curo razgolitila, primi jetio je brko u plavoj kuti na kojoj je
pisalo Centrotrans. A koliko to torbi ima, bona ne bila, udio se
dok joj je dodavao etvrtu, a ona mu prstom pokazivala jo i na
veliki kofer. Jedva je sve to sklonila s perona i unijela u prljavu
staninu birtiju, tjerajui od sebe buljuk Cigania to su iskali
novac. Svalila se na kripavu drvenu stolicu i rastvorila kofer iz
kojega su iskoile i po blatnjavom podu se rasule nabijene stvari.
Nekako se doepala kaputa, pa pokuala sve drugo vratiti u kofer
i ponovo ga zatvoriti. Iz ugla su je bez rijei gledale zakrvavljene
oi staninih pijanaca. Oni oito nisu bili naviknuti na ovakve
putnice. Raupana, u ljetnoj haljini i tekom suknenom kaputu,
penjala se na kofer i skakala po njemu, sve dok nije dola
konobarica i rekla: Mala ekaj, kud si navalila! Pa je svojim

debelim ruerdama stisnula kofer, bravice su kljocnule, i opet je

sve bilo na svome mjestu. Konobarica se nasmi jeila, sve e biti
u redu!, rekla je. Diana pomisli emu li boe slii ako joj
nepoznata ena to govori. Naruila je sok i ekala da Gabrijel
doe po nju. Iako je autobus po voznome redu kasnio etrdeset
minuta, njega nije bilo. Regina se po povratku kui potpuno
izbezumila. Nakon to je proitala Dianinu poruku, otrala je kod
Bartola Curlina, koji je te 1969. jedini od susjeda imao telefon,
jer je radio u opini. Bio je neenja, dobroudan i tih, pa se u
njega dolazilo kao u javnu govornicu. Pobjegla kurva, zovi
miliciju!, kriala je jo iz dvorita. Bartol ju je hvatao za
ruke, pokuavao ju smiriti, ne bi li mu objasnila to se dogodilo, a
Regina se otimala, kao da je uao vrag u nju ili joj taj ovjek eli
uiniti zlo. Ispisat e ona meni svo mlijeko to ga je sa sise
jamila!, urlala je, na to je ovjek naprosto odustao, eno ti
telefona!, i stao pored vrata kao da e pri prvim znacima opasnosti
pobjei iz roene kue. Regina je nazvala miliciju, ispriala da joj
je ker pobjegla od kue ili ju je, moda, netko oteo, a kad je glas s
druge strane upitao koliko joj dijete ima godina, rekla je
sedamnaest! Kazali su joj da saeka tri dana pa da ponovo nazove,
jer ako se
ker u tom roku ne pojavi, a najvjerojatnije hoe, tek tada se za
njom moe poslati potjernica. Na to je mater malo ridala, malo
psovala, ali je rekla da e za tri dana nazvati. Bartol je sluao,
kolaio oi i podizao obrve od uda, a kad je Regina spustila
slualicu, samo je pitao: Pa otkad to Diana ima sedamnaest
godina? Nije ga ni pogledala, nego je istrala iz kue viui:
-to milicija zna koliko kurva ima godina! Cijeli dan po kui je
traila Dianine tragove, prekopavala ladice i ormare, bijesna jer
zna s kime je i kamo pobjegla. Prvo je mislila da joj se ker skriva
negdje u gradu, u kui nekog od svojih ljubavnika, kojih je u
Regininoj mati bilo na stotine.
Nekima je znala imena, druge bi pamtila samo po tome to bi se
za Dianom okrenuli na ulici, neto dobacili, a ona je uzvraala
raspusnim vrckanjem i rijeima koje su majku dovodile u
uvjerenje kako je sa svima spavala. U glavi je nosila cijeli katalog
prokletaca, probisvijeta i mulaca, mornara triperaa, kurvara,

razbojnika i utljive Turadi to je ljegla od Gacka i Trebinja,

sinova iz propalih gosparskih kua u kojima se sifilis prenosi s
koljena na koljeno, blatnjavih radnika sa ilom koja je deblja od
telefonskih kablova to ih radnici ve pola godine polau u kanal
ispred njezine kue i sve zaviruju Diani pod suknju, lukih
svodnika i dvospolaca koji u zahralim ranirnim vagonima
povaljuju i muke i enske, studenata bolesnih na ivce i mladih
udovaca, sveenika prozirne puti koji ruiastim znojavim prstima
gnjee uvojke sedmogodinjih anela, turskih kamiondija koji za
sto dinara svoje obrezane ile guraju u usta svakoj koja hoe da
uzme, nastavnika matematike s naoalama bez dioptrije, ostarjelih
mongoloida iz ijih guzica vire kukumari, nezasitih staraca koji bi
po pravdi boga odavno morali biti pod zemljom... U njezinoj je
glavi bio itav jedan muki svijet, ivopisan poput Godardovog
Pariza, kojemu je jedini cilj trcnuti na svakom koraku sjeme, i to
po mogunosti u njezino dijete. Mrzila ih je silinom svoga velikog
srca, a tu mrnju bi svakome tko joj je kazao da pretjeruje, jer nije
normalno roenu ker zvati kurvom i svakoga tko ju pogleda
manijakom, tumaila kao najvii i najsvetiji oblik majinske
ljubavi. im je o seksu bila rije, osjeala se velikom zatitnicom,
iako prema onoj koju je titila zapravo i nije osjeala neto to bi
se bitno razlikovalo od odnosa prema Dianinim stvarnim i
izmiljenim mukarcima. Ta djevojka podsjeala ju je na njezinu
ivotnu nesreu i zato je morala biti kanjena. Barem u snu.
Sanjala je kako ju nalazi po parkovima i na lukim dizalicama, s
uspuhanim mujacima na sebi, koje bi Regina u svome snu katkad
prepoznala, a znali bi biti i nepoznati izmatani ljudi, udovita s
licima i tijelima raznih ivotinja, nakaze s osam pari ruku i nogu,
dlakavi vukodlaci i divovski jastozi koji su Dianu tipali za bedra i
ostavljali tragove iz kojih umjesto krvi tee neto uto i sluzavo.
Bacala ih je sa svoga djeteta, tako gnjevno da bi odletjeli ravno u
more ili jo dalje. Razbijali su se o stijenje dalekih otoka ili bi uz
urlike ili ravno u nebo. A onda bi, u svakome svom snu,
poinjala tui Dianu. Tukla ju je nogama i akama, ali ona ne bi
davala ni glasa od sebe, udarci su se odbijali o njezino tijelo kao
da je tukla po madracu na napuhavanje; to bi je sasvim izmorilo i
uinilo oajnom, poinjala je plakati i budila se sva mokra. Ubrzo

je shvatila da joj se ker ne skriva u gradu, to ne bi imalo

nikakvog smisla, nego je pobjegla negdje daleko. Ali koliko
daleko? U drugi grad ili u drugu dravu ili se s nekim od mornara
ukrcala na brod i tko zna na kojem e kraju zemaljske kugle
dodirnuti kopno? Otrala je u dnevnu sobu i, naravno, u ladici
ispod televizora nije bilo Dianinog pasoa. Za tri dana, koliko bi
trebalo miliciji da pokrene istragu i potjeru, njezin e brod ve
odavno proi Otrantska vrata i izgubiti se meu gusarima i
morskim psima. Stoga Regina odlui ponovo zvati miliciju. No,
Bartola nije bilo doma ili nije htio otvoriti, pa je otrala ravno u
stanicu. Ukrali su mi dijete!, vikala je na deurnog. Unuka ili
unuku?, pitao je crnoputi milicajac, niskoga ela i sraslih obrva.
Kakvog unuka, moje dijete! Iz mene ispalo!, odgovorila mu je i
otresla rukama od trbuha pa na nie, kao da je zbilja iz nje ispalo i
nije to primi jetila dok je na ribarnici davila ugore i ciplie, pa joj
gaje netko ukrao. Baba, ta ti pria, koliko dijete?, namrgodio se
milicioner. Nisam ti ja baba, mazgove mazgin!, unijela mu se u
lice. On se odmaknu i spusti ruku na bok, kao da e isukati
pendrek. Pazi kako govori sa slubenim licem! Ona se na to malo
povue, pa upita: Zar tako s jednom majkom? Sto bi ti tvoja mater
rekla da te uje? Milicajac se noktom maloga prsta poea po
elu, oito bi to radio kad ostane bez rijei; moda baba stvarno
ima malo dijete, nikad se takve stvari kod ena ne znaju, za jednu
bi rekao da joj je trideset, a ono je u sedamdesetoj, a ovoj bi
rekao da je prela ezdesetu, a moda joj je samo etrdeset.
Izvadio je rokovnik iz ladice, otvorio ga po sredini i pljucnuo u
kemijsku olovku: Ime, spol i datum roenja djeteta, dan i sat
nestanka, lica na koja se sumnja da su sudjelovali u kanjivom
djelul, izrecitirao je u komadu, a Regina je sjela i poela lagati o
svemu za to je mislila da e dobro zvuati milicionerskome uhu.
Te ve su joj stizala anonimna pisma i upozorenja, te ker su joj
pratili sumnjivi tipovi na kojima se vidjelo da nisu iz grada, te ula
je i za nekoga koji je stigao iz Australije, a aa mu je bio ustaki
kolja u Popovu polju, pa se moda doao svetiti. A kud e bolje
osvete od otimanja nae djece pa da ih kasnije razmjenjuje za
zloince to lee po zatvorima, moda za onoga Miljenka Hrkaa
koji je lanjske godine podmetnuo bombu u onom beogradskom

kinu, pa mu sad sude... Deurni je uredno zapisivao sve to mu je

Regina rekla. Dobro drugarice, provjerit emo!, prekinuo ju je u
neka doba. Regina je htjela jo neto dodati, ali milicioner je ve
bjeao niz hodnik i vie ga nije mogla stii. Otila je doma mislei
da od svega ovog nee nita biti, ne brine se narodna milicija za
obian svijet, nego samo za partijae i njihovu djecu, ali nije
prolo ni sat vremena kad su dvojica u civilu zalupali na vrata.
Drugarica Regina Delavale?, pitao je stariji nakon to joj je pred
nosom otvorio i zatvorio lisnicu sa slubenom legitimacijom.
Imamo nalog da vas privedemo! Regina je pokuala zatvoriti
vrata, ali onaj drugi je ve pruio nogu u dovratak, epao ju za
ovratnik, dugme je zacvokotalo po ploicama u hodniku. Bolje ti
je, baba, da se ne opire!, rekao je glavni, ali u njoj je kipilo, sav
joj se jed nakupio u ustima, samo to nije znala to bi im rekla i
to uope rei ljudima koji umjesto da pronalaze odbjeglu djecu,
privode njihove matere. Pa je naprosto pljunula u lice ovjeka koji
ju je drao. Sljedee to je osjetila bio je bljesak u oima i glavi,
kao da ju je grom pogodio u vrh nosa, i ve su joj ruke bile u
lisiinama. Naravno, sve je susjedstvo bilo na prozorima i pod
solarima kada su Reginu Delavale krvavoga nosa i s gvoem na
rukama vodili niza skaline do slubenoga fiata 1300. Prije nego
to sutra saznaju njezinu verziju prie, susjedi e biti duboko
uvjereni da je Regina zaglavila po politikoj liniji. Ili je na trnici
opsovala Tita i partiju ili su joj u kui pronali neke papire ili joj je
iv onaj brat, stari ustaa, pa ga je sakrivala na tavanu dok je
pripremao diverzije. Otilo se babi Teri Kalabreovoj, gluhoj i
slijepoj udovici austrougarskoga pukovnika, koja je skoro
navravala stotu, a o svakoj je gradskoj obitelji imala najpotpunije
i prilino pouzdane podatke. Njih petnaestak, to ena, to
mukih, okupilo se oko njezina kreveta, ne bi li saznali za sve
ustae meu Delavalama i Sikiriima - to je Reginino djevojako
prezime, ali Tere se nije mogla sjetiti vie
niti jednoga ivoga domaeg izdajnika od sveg Reginina roda.
Roaka i strieva nema ivih, braa su joj pomrla, dok onaj to ivi
u Trstu nije sumnjiv. A u pokojnoga Ive Delavalea bilo je dva - tri
sumnjivca, sve daljih roaka, ali se niti za jednoga nije ulo da je
preivio rat. A i ona je pola na kvasinu, rekao je Mile Milun,

razoaran kao i ostali, jer nisu nali pravih razloga to je dolo po

Reginu. Pria o ustaama i diverzantima bila je ve nekoliko
godina u modi, ali jo nitko nije vidio ni ivoga ustau, ni njegove
jatake, a strepili su od uzbuenja pred prvim susretom. Reginu su
naizmjence ispitivala dvojica inspektora. Dok bi ju prvi tjeio,
govorei da i on ima istu takvu brinu majku, drugi joj je prijetio s
osam godina robije, dakle s tono onoliko za koliko je pomladila
svoju ker. Tko te je i zbog ega na to nagovorio? S kime si
razgovarala prije nego to si dola u stanicu milicije? Tko sve zna
da ti je ker otila od kue? Ponavljao je ista pitanja, a ona je
govorila as jedno, as drugo; malo bi govorila istinu, a onda se
opet vraala svojim laima u kojima, barem za miliciju, nije bilo
nikakvog smisla. Masirali su je tako sve do jutra kada je doao ef
stanice i rekao: - Pustite babu, vidite da je luda! Vratila se kui
slomljena i bespomona. Nakon to se malo sabrala, shvatila je to
joj je izbor: dii ruke od sebe i svog ivota ili pronai Dianu kako
god zna i umi je. Ve se previe osramotila pred gradom da bi
odustala. Gabrijel se pojavio tri sata nakon to je stigao autobus,
kada je Diana ve poela gubiti nadu ispijajui etvrti sok u
staninoj birtiji grada u kojem nije znala nijednu adresu i nijedan
telefonski broj osim njegovog. Nekoliko puta ila je do telefonske
govornice, ali on se nije javljao. E, curo moja, takvi su ti muki!,
saaljivo je kazala konobarica, dok su se etvorica ljubiastih
pijanaca smijuljili s kraja anka. Diani su promoile cipele im je
zagazila na peron, najprije joj je bilo hladno, a onda su je
neizdrljivo poeli svrbjeti prsti na nogama. Dok bi ih eala
jednog o drugi, svrab se pretvarao u bol, a onda bi i bol svrbila. To
jo nije osjetila; je li moda pokupila neku infekciju, gljivice,
runu konu bolest? Zamiljala je kako joj izgledaju prsti, kakve su
boje i jesu li se poeli guliti. Nije izdrala pa je skinula cipele i
arape, djelovali su sasvim normalno, samo malo plavkasti, sa
crnom prljavtinom oko noktiju, jednako svrabni i bolni. I upravo
dok ih je ekala i oprezno, da ju konobarica i pijanci ne vide,
njuila dlanove, uao je Gabrijel. Iza njega su, iroko osmjehnuti,
stajali mladi i djevojka. Nabrzinu je navukla iste one mokre
arape i cipele i skoila mu u zagrljaj. e si Dijo, bona nebila!,
rekao je kao da uope ne kasni. Zapravo, radilo se o nesporazumu,

jer je mislio da ona dolazi Budvanskim autobusom, koji je kretao

dva sata kasnije i
upravo je uao na kolodvor, pa su se uspaniili kad ona nije izala,
a eto ti, Diana ih eka u staninoj birtiji! Ovo je moj drug Musa!
Goga, njegova cura! Musa je djelovao puno mlae od Gabrijela,
duge plave kose, ljepukastoga osavog lica preko kojega nikad
nije preao ilet. Izgledao je kao nesvreni gimnazijalac s
meuratnih potjernica za komunistima. A ona je bila runjikava
debeljukasta cura i oito je nastojala sliiti na Janis Joplin. to joj
je, ruku na srce, i uspijevalo. U irokim trapezastim trapericama
iji su se krajevi vukli po snijegu i ispod kojih se uope nisu
vidjele cipele, Goga je za sarajevske prilike bila udo. Nisu se
stigli odmaknuti ni stotinu metara od kolodvora, a ve se ulo
dobacivanje na njezin raun. - Okupaj se curo! - vikao je za njima
taksist iz sivoga opel rekorda, valjda se osveujui to nisu
prihvatili da ih vozi do grada. - Joj, vidi ove kakva je! - rekao je
jedan Cigani drugome. - Eki, stigle amerike pike! zamiljeno, ali dovoljno glasno, dobaci proelavi brko s ulaza
evabdinice Tripoli. Ali kako troje domaih niim nisu ni
pokazali da su ita uli, Diana je shvatila kako se radi o neemu
to je ovdje normalno, a to se od dovikivanja u mediteranskome
gradu razlikuje samo po mjeri otvorenosti i vrsti uvrede. U prvi
mah inilo se da s takvim nainom komuniciranja nee imati
problema. Tramvaj ih je odveo do Baarije, a onda su, skupa sa
svom Dianinom prtljagom, zapoeli uspon uz brdo, koji je trajao
vie od pola sata, skoro vertikalnim uliicama i sokacima. Svakih
par metara bi se okliznula i pala, Gabrijel ju je uz smi jeh dizao,
torbe su letjele na sve strane, znoj se cijedio niz lica, a Diana
nikako nije mogla shvatiti kako njih troje mogu biti tako veseli i
oputeni. Kao da im se ne deava isto to i njoj, nego uivaju u
penjanju. Otkako je stigla u ovaj grad nije izgovorila ni deset
reenica, a ve je shvatila kako nita od onoga to bi mogla sad
rei ne pripada osjeaju koji bi s njima dijelila. Mokra, prljava i
umorna kao pas ula je u Gabrijelovu kuu i skinula cipele. Doi malo vamo pozvao ju je do prozora.
-Pogledaj, zbog ovoga se ja svaki dan penjem! Negdje dolje
duboko, dublje od Dubrovnika kada se gleda sa Sra, u snijegu i

smogu bio je grad. mirkali su svjetlom prozori na neboderima i

zgradama, modro je na vrhu nebodera svijetlio znak slovenske
industrije televizora, do pola zeleni, a od pola bijeli stajali su
jablani, a horizont je sa svake strane neba bio u ravni prozora iza
kojeg je stajala. - Ba je lijepo - slagala je, shvaajui meutim da
nekome ova slika moe postati najljepa i najvanija na svijetu,
samo ako ju od roenja gleda i onda jednom ostane bez nje. Evo
rakijice, da se ugrijemo, Musa je iz kuhinje donio bocu. U kutu je
plamsala i arila se pe na ugljen. Iz nje se irio isti onaj miris koji
je obavijao cijeli grad. Tim mirisom znai Sarajlije plaaju razliku
izmeu mraza i kune topline. Diana je sjedila na seiji; podvila je
noge ispod sebe, onako kako je vidjela da se to radi, rakija je
vonjala na medicinski alkohol, mutilo joj se u glavi i osjetila je da
tone, naslonila se na Gabrijelovo rame, pa se spustila na njegovo
krilo. Zaspala je i vie nita nije ula, osim, povremeno, tihoga i
dalekog razgovora u kojem su se poznate rijei izgovarale na neki
udan nain i zvuale su kao da ih izgovaraju ljudi koji se ne
prestaju aliti. Rijetki su u tom govoru samoglasnici, veinom
ostaju u grlu govornika, ali oni koji se uju dugi su i beskrajno
rastegnuti. Njima se potvruje bliskost meu ljudima, dok ih
svatko tko nije blizak uje kao glasove ruganja. Gabrijela je
upoznala prole jeseni. Doao je u grad kao turistiki vodi, s
grupom austrijskih penzionera koji su prvo eljeli vidjeti mjesto
gdje je ubijen nadvojvoda Franz Ferdinand, a nakon toga i
kulturnopovijesne znamenitosti najljepega grada na
jugoslavenskoj obali Jadrana. Ali kako je voza Bosnatursovog
autobusa te noi zavrio u bolnici zbog perforacije slijepog crijeva,
Gabrijel im je morao biti i vodi i ofer. Vozio je autobus prvi puta
nakon vojske i prvi puta na tako dugoj relaciji. Sve je dobro prolo
osim to mu je, tko zna kako, uspjelo da promai ulaz u
Dubrovnik. Umjesto da se vrati na magistralu, pokuao je,
manevrirajui autobusom kroz uske uliice, pronai preicu, sve
dok se nije zaglavio tano ispred ulaza u Dianinu kuu, na dnu
ulice koja je zavravala skalinama. Majka i ker ule su iz kuhinje
zvuk podivljaloga motora, koji je dolazio tono s druge strane
zida, potom uspaniene muke i enske glasove, njemake
suglasnike i bosansku psovku. Izale su van taman da vide i uju

kako autobus strue o kameni brid njihove kue. Regina je stala

kao ukopana, razjapljenih usta buljila je u limenu grdosiju kakva se
nikada nije pojavila na ulici kojom bi rijetko proao i neki mali
auto. Nakon to je nekoliko puta kretao naprijed i nazad, sve gore
struui zid, Gabrijel je ugasio motor i iziao iz autobusa. Jedva se,
onako mrav, uspio provui izmeu vrata i zida. Ne obraajui
panju na dvije ene koje su stajale nekoliko koraka dalje, starija
je ve sklapala ruke
kao za molitvu, vrzmao se poput hrka u kavezu i pokuavao nai
neko rjeenje. Diani je bio smi jean, onako bradat i dugokos, u
runom izguvanom odijelu i s natpisom Bosnaturs na depu. Ne
bi bio nita manje udan ni da gaje vidjela u normalnijim
okolnostima. Onda je provirio nazad u autobus i neto rekao, pa su
starci i starice nahrupili prema izlazu. Troje mravih nekako se
izvuklo van, ali tada je na red dola jedna malo deblja gospoa
koja nikako nije mogla proi, a uhvatio ju je strah te se silno
trudila, sve dok se nije zaglavila, i vie nije mogla ni tamo, ni
ovamo. Poela je zapomagati i vikati, ve se okupilo cijelo
susjedstvo. U oku kao i Regina, netremice su gledali
udo od autobusa. Tek kada je Gabrijel poeo gurati debelu
gospou natrag u vozilo, jer mu nije uspjelo da ju izvue van,
Bartol je progovorio: Momak, momak, lijevo malo guraj, lijevo,
taaaako, lijepo, taaako... Baba je vraena u autobus, ali to je samo
pojaalo paniku za evakuacijom. Sve je, i muko i ensko, krenulo
prema vratima. Neki valjda zato to su se smatrali mravijima od
drugih, a ostali jer im je strah bio vei od pameti i pomislili su da
e ovaj autobus usred Jugoslavije, zemlje komunista i partizana i
onih to ubie prijestolonasljednika, postati njihov Titanic. Gazili
su jedni po drugima, sijevali su laktovi i koljena, dame su noktima
greble po staklu, a na promatraima je bilo
da se slobodno odlue gledaju li tragediju ili komediju, hoe li se
smijati ili pritei u pomo. Gabrijel je pokuavao urazumiti
izbezumljenu starad, preklinjao ih da se smire pa nabijao nogom
one koji su svoje debele trbuhe pokuavali izvui van, da bi na
koncu pukao: Ama, gonite se vi u sto piki materina! Bijesno je
odmahnuo i poao dalje od autobusa. Vidjelo se da ne zna kamo
bi,

krenuo je niza skaline, pa se vratio i opet stao. Diana je

povjerovala da udnijega i simpatinijeg ovjeka u ivotu nije
vidjela. Ni nju, kao ni ostatak gledateljstva, uskoro vie nije
brinula sudbina austrijskih penzionera. Oni nisu djelovali poput
stvarnih ljudi, nego su vie bili likovi iz nekoga filma ili cirkusa
koji je sluajno otpoeo predstavu pred naim kuama. Gledali su
ih nijemo kako se guraju, viu i plau, padaju po sjedalima i
nateu jedni druge. Mogli su tako i umirati, guiti se u otrovnome
plinu i raspadati se od bojnih otrova, bilo bi isto. Prije nego to je
Bartol pozvao miliciju da pokua srediti stvari, iz autobusa je
uspjelo izai sedam Austrijanaca. Njih su domai napojili vodom i
vinom, iznosile su se katrige na dvor, razmjenjivale nauene
njemake rijei, sve dok i stranci nisu polako svrnuli pogled sa
svojih zarobljenih supatnika i osmi jesima se srodili sa slobodnim
svijetom. Ako bi se sjetili drugova, inili su to bez previe razumi
jevanja za situaciju u kojoj su i sami do maloas bili, upuujui im
rijei utjehe i smirenja u koje oito nisu vjerovali. Gabrijel je i
dalje etkao gore - dolje i psovao, uvjeren da je mu je upravo
propala karijera turistikoga vodia, i dobro je proao ako nee iz
svoga depa platiti tetu na autobusu. Prolazio je mimo Diane
koja je gledala as lijevo as desno, opinjena njegovom pojavom.
Bio je kao Tarzan u New Yorku, sasvim neuklopiv izvan svojih
praumskih koridora. Regina je, naravno, primi jetila njezin
pogled i nije joj bilo drago. Milicija je prvo napravila zapisnik, a
onda je poelo dugo vijeanje to da se dalje radi. Uspjeli su jo
dvije mravije starice izvui van, stigla su i kola hitne pomoi, jer
je jedna dobila srani napad, okupilo se naroda iz cijelog kvarta.
Milicija je bezuspjeno pokuavala raistiti guvu, ljudi su se
gurali da osvoje pozicije s kojih se to bolje vide dogaanja u
autobusu. Neka djeca izverala su se na okolne krovove, Bartol im
je prijetio da siu jer bi mogli porazbijati crepove, a onda je stigao
kamion vune slube. Uz ovacije publike voza se uvukao u
autobus i pokuavao ga izvui iz klopke, ali nita nije mogao
uiniti, osim to je slupao prednje lijevo svjetlo i dalje derao bok
vozila o Reginin zid. Kako bi lim zastrugao po kamenu, tako je
Gabrijel slagao grimase kao da mu netko iletom prevlaci preko
noktiju. Hoete da vam donesem jednu rakiju?, obratila mu se

Diana. Ama, hou pitolj da si pucam u glavu!, odgovorio je i nije

sklanjao pogled sa svog autobusa. On se polako pretvarao u
sastrugani i zahrali limeni poret. Ipak bi rakijica bila bolja,
navaljivala je. A Gabrijel ju prvi put zapravo pogleda. Nije bila
toliko lijepa koliko je u nainu na koji mu se obraala i kako ga je
gledala bilo neega prisnog, do ega je kod ena obino dolazio
tek nakon mjeseci truda i obigravanja, ako bi ikad i doao. E, pa
curo, spasila si mi ivot, rekao je kad je srknuo iz bierina, a
Diana se nasmijala kao da je ula neto jako duhovito, i uhvatila
ga za ruku. Taj dodir je bio nekako pretjeran. Autobus sa
zarobljenim austrijskim penzionerima ostao je tu cijele noi.
Narod se raziao po kuama, devetoro spaenih turista smjeteni
su u hotel, a Gabrijel je poput pravoga kapetana odluio jutro
doekati na skalinama, da nesretna starad vide kako nije digao
ruke od njih. Nakon to je Regina ve oko devet zaspala, Diana se
iskrala iz kue s tanjurom graha i komadom kruha, i uz Gabrijela
na istoj skalini provela no. Bilo je usko, bokovi su im se
dodirivali, pa su i rijei tekle bre i blie nego to to inae biva
izmeu ene i mukarca koji su se tek upoznali. askali su o
svemu i svaemu, samo ne o sebi.
On je prepriavao anegdote u kojima su glavni likovi bili otac
Mijo i njegov kartaki drug Zuo koji je vladao udnim umi
jeem: sat nakon to bi pojeo dva tanjura graha, mogao je od
poetka do kraja odprditi pjesmu Kad ja pooh na Bentbau. O
putanju vjetrova Gabrijel je priao veselo i bez imalo srama
i uobiajenih isprika, kao da se radi o neemu to se svakako
mora rei djevojci pri upoznavanju. Koja to cura ne bi bila
fascinirana objanjenjima kako se postiu duboki tonovi, a to
treba uiniti da iz debelog crijeva izae visoki C koji, Gabrijel
kae, iz tog instrumenta izlazi u puno istijem stanju nego iz
klarineta i saksofona. Takoer je neobino vano da u grahu ne
bude previe zaprke i da bude skuhan na suhom, a ne na
sirovom mesu. Od zaprke i sirovog mesa prde gubi na
melodioznosti i dobija na smradu. Zatim je priao o Hurjmu,
drugome prijatelju oca Mi je, koji ima nadimak Maja Glava.
Zato Maja Glava? Pa zato to mu je glavi u erekciji
veliine maje glave, toliki je da ne moe ui u teglu s

pekmezom. Kad to vide, ene bjee glavom bez obzira. Diani

se zavrtilo u glavi od takvih pria, koje bi joj bile odvratne da
ih je ula od nekoga drugog ili da su bile drukije ispriane.
Meutim, privukle su je Gabrijelu umjesto da ju odbiju od
njega. Kada je svanjivalo Diana je ve bila spremna otii s tim
ovjekom na kraj svijeta, uvjerena da e ono to bi joj se
moglo dogoditi s njim biti razliito od svega to je iskusila s
mukarcima. Dolazili su kao prinevi i odlazili kao hulje,
najprije zaljubljeni najvie na svijetu, a onda bi joj govorili da
je ostavljaju jer je predobra za njih i naprosto je ne zasluuju.
Nikad se Diani nije dogodilo da je neki mukarac napusti
govorei joj da je glupa krava, nego je svaki odlazio tvrdei za
sebe da je kreten i da e se cijeloga ivota kajati. A ovaj to uz
nju sjedi i veselo zbori o tome kako su mu oca Miju pretukle
kurve u nekom dobojskom kupleraju zato stoje zaboravio
ponijeti novanik a ve je svrio ono to se mora plaati, taj
sasvim sigurno nije princ i nee iz njezinoga ivota otii kao
dezerter. Gabrijelu se, pak, svidjelo jer je sreo enu koja je
mogla sluati o tome kako Zuo prdi, a da se ne osjea
obaveznom da mu odgovara gadljivim facama, ve se smi je kao
to bi se svatko normalan trebao smijati. Nije mu se svialo to se
veina ena ponaa kao da nikada u ivotu nisu prdnule, nego
samo pusu u maslake i ire miris rua oko sebe. Ako su u tome
laljive, bit e da lau i u svemu drugom. Ujutro je stigla
spasilaka ekipa iz gradskog prometnog poduzea, sa specijalnim
vozilom koje je uz pomo vitla i elinog ueta izvuklo iz stupice
autobus sarajevskog Bosnatursa. Osloboeni turisti istoga su dana
avionom otputovali u Be, da im vie nikada ne padne na pamet
dolaziti u Jugoslaviju. Direktor Meho Obuina poruio je
Gabrijelu da mu ne izlazi na oi i neka se oprosti s idejom da e
vie ikada, u bilo kojoj jugoslavenskoj turistikoj agenciji, dobiti
posao, i bolje mu je neka se zaposli u Gradskoj istoi jer u
drugim poslovima za njega hljeba nee biti! Poslao je Mehu u
pizdu materinu i tresnuo telefonskom slualicom. Smiri se, Gavro,
molim te, grlila ga je Diana. Ama de u se smirit, jebem li mu
milu majku, razbit u ga kad ga ufatim!, urlao je i cijela je pota
gledala s kakvim se divljakom grli mala od Delavale. Narednih

deset dana proveli su valjajui se po skrivenim uvalama i u

Vidovoj kui. Naime, Diana je zamolila Vida da ovjeku iz
Sarajeva, koji je imao nesreu, iznajmi sobu; on sad nema para,
ali ona garantira da e mu poslati novce im doe kui. A to ti je
on?, pitao je Vid. Nita, to bi mi bio. ovjek kojem treba pomo,
a u ovom je gradu nema od koga oekivati, prijekorno je
odgovorila. Prvih dana trudili su se da Vid ne primi jeti to se
izmeu njih rodilo, ali onda ih je, vrativi se u petak ranije s posla,
zatekao kako se jebu nasred kuhinje. Ona presamiena preko stola
po kojem su se rasule skue koje je do maloas istila, s noem u
ruci i s ribljom krljuti u uglu usana, a on se zabija u njezinu
uzbibanu bijelu stranjicu, sav oznojen i s licem tigra. Vid je stao
kao ukopan i nije znao treba li neto rei ili uiniti prije nego to
pobjegne. To su skue, je li?, blesavo upita. Diana je zamagljenog
pogleda zurila u njega i stiskala onaj no, i izgledala mu kao krava
koja e samu sebe zaklati. Mukarac iza nje zatvorenih se oiju i
dalje zabijao u nju, nije ga uo i nije bio svjestan da je netko uao.
Skue, je li?, ponovio je Vid, ali ona mu nije odgovorila. A
sigurno ga je ula. Morala je uti. Bio je to, bez sumnje, trenutak
kada je Vid bio najblii tome da ju zauvijek zaboravi i odustane
od onoga to e trajati jo jedanaest godina, prije nego to Diana
napokon postane njegova. Moda bi je tad i ostavio da je imao
snage izbaciti Sarajliju iz svoje kue. Ali nije znao kako da to
uini, to ne bi znao ni u manje delikatnoj situaciji, tim prije to je
u hipu naao opravdanja za njega. ovjek je bio simpatian i
duhovit, nije stigao na prevaru, niti je to lagao, a vjerojatno nije
ni slutio u to se uplie. Bilo bi glupo sad mu rei da tu vie ne
moe ostati. Zato ga otjerati? Zato to nasred Vidova
kuhinjskoga stola kree curu koja mu se oito svia. Bilo bi
bijedno rei mu da ide. Gabrijel je naredna dva dana pokuavao
nai nain da s njim nasamo porazgovara i sve mu objasni, to je
Vid uporno izbjegavao, sve vie posramljen. Ubio bi se koliko mi
je neugodno, ali ju volim!, rekao mu je Sarajlija kada su sluajno
na minutu ostali sami. Ama jasno, odgovorio je Vid stegnuta grla
iz kojeg su rijei izlazile kao zrna rie iz dunika zagrcnutog
djeteta. Ve zbog same injenice to se nije previe po trgu
pokazivala sa svojim novim ljubavnikom, Diana je Gabrijela

uspjela sakriti od Regine. Mater je, naravno, sumnjala da se

izmeu nje i tog Bosanca neto dogodilo, ali bila je to samo jedna
od nekoliko desetina sumnji istoga ili veeg intenziteta, tako da
joj nee biti ni na kraj pameti da je Diana pobjegla u Sarajevo i da
se u Vidovoj kui odigralo neto to je, ako se te stvari mogu
mjeriti u kubicima i registarskim tonama, nadmaivalo prethodne
afere. No, Regina e, ipak, otii do Vida, znajui da bi o nestanku
njezine keri iz ve poznatih razloga on mogao najvie znati i
vjerujui da e joj sve rei ne bi li preicom stigao do Dianinog
srca. - Ja znam to ona tebi znai - zapoela je Regina - zna to ti
je materino srce, nita ga ne moe prevarit. Diana je moje dijete,
moje kosti, ile moje, s obje ruke hvatala se za lijevu sisu, da on
vidi to je srce. I ja bi volila da je ona s tobom, znam kako bi ti
njojzi dobar bio. Ama da bije krivo pogleda, ne bi, je li tako? E,
vidi kako mater zna! Ali u nju se uvuko vrag, pa ne zna to joj je
dobro. Takve su ene, moj Vido, ko one leptirie to lete na
an.lju i izgore krila, a poslije svi govore - vidi kurve! A nije moja
Dija kurva. Ona je neto drugo, ona ima isto ovoliko srce, al ne
zna kako do do njega. To je njojzi najgore. Nije ti ena, moj
Vido, od jednog crijeva nainjena. Puno je u ene crijeva, raznih.
A Diana je ena. Nije dijete, znam ja to. I nije joj srce, jadna ti san
majko, jedino crijevo. Ima ih Vido jo, samo to ta druga crijeva u
zlo vode i zlo iu. Svrbe crijeva jer trae muko, zlo trae, a njoj
se sad zlo ini. Ali ona to ne zna! Ja u se napola razdijelit, glava
e mi se ko pipun razletit ako joj sad ne pomognem. A kako u,
jadna ti sam? Udovica, bez ikog svoga ko bi mi pomogo, dao mi
ruku. Drugo bi bilo da joj je otac iv. Keri ne mogu bez oca, moj
Vido!
Samo e muka ruka svako crijevo na svoje mjesto postavit. Pa da
misli glavom, a osjea srcem, a ne, boemiprosti, i jedno i drugo
guzicom! Ne moe se to drukije rei. Pa bi te sad molila, Vido
moj, dijete moje, anele materin, da mi ti pomogne i da mi ree
ako ita zna. A ja znam da ti zna i da te srce mojoj Diji vodi.
Gdje je ona sad, reci mi Vido? Gledao je babu i znao je da ga ona
ivog ne moe smisliti. Druge mukarce koji su joj se vrtili oko
keri je mrzila, a njega je i mrzila i prezirala, kao to ene koje
nemaju srca pa da ale, preziru odbaene mukarce. Mogao bi joj

rei gdje je sad Diana, pretpostavljao je da je u Sarajevu i da ju

ljubav prema dugokosom oferu nije pustila. To je znao i po tome
to je njega svih ovih mjeseci tjerala od sebe i izbjegavala, kao i
uvijek kada bi u nekoga bila jako zaljubljena. Mogao bi, moda,
postii i to da Diana nikad ne sazna da ju je on odao: da Regini ne
kae to misli ve da ju onako zaobilazno podsjeti na dan kada se
pred njezinom kuom zaglavio onaj autobus i kad je Diana
doekala jutro na skalinama inei Bosancu drutvo. Ali pomisao
da e time pomoi babi ija mu je fantazija bila odvratnija i od
stola sa skuama, inila je da samo slijee ramenima, klima
glavom i izgovara neke starake rijei utjehe i smirenja. Sigurno e
se ona vratiti, rekao je, ja tako osjeam, vjerujte mi.
Regina mu, naravno, nije vjerovala, ali to nije pokazala, nego ga je
potapala po obrazu. Bit e ti jednom moj zet!, rekla je, a Vid se
zacrvenio i spustio pogled, pa iznenada podigao glavu jer se
uplaio da e baba pomisliti da mu se plae. Naravno da mu se nije
plakalo, nego mu se prevrtao eludac i jedva je ekao da ona ode.
Mahnula mu je silazei niz vrt, kroz mrak u kojem se nisu uli
cvrci, iako je no bila vrela, gora nego sve ljetne. Priroda se
okrenula naopako, a godinja doba su poela mi jenjati mjesta kao
u onoj djejoj igri u kojoj jedna stolica manjka i netko uvijek
ispada van. Pobjednik ota je posljednji sjediti. Hoe li zavladati
vjeno ljeto ili e zauvijek biti zima, to se jo ne zna. Ali u
posljednje vrijeme se poelo priati o tome zato godinja doba
nisu kakva su bila: bajami procvatu u prosincu, pa ih za Boi
pomori mraz, brda nad morem zabijele se u svibnju, a onda u dva
dana zavladaju saharske vruine... Stariji ljudi u tome vide
Luciferove prste, kad se on spusti na zemlju, jal pogori jal
pomrzne sve, doK mlai i kolovaniji vjeruju da su za sve krive
nuklearne probe na otoku Bikini i u pustinji Nevada. Ali svi se
slau da to ne moe dugo trajati. Ili e se svijet opametiti ili mu se
blii sudnji dan. U beogradskoj Politici jedan je sovjetski
meteorolog izjavio: Ako Amerikanci nastave detonirati bombe,
planet Zemlja u ovom obliku nee doekati dvehiljaditu. Umjesto
da bude uplaeno, itateljstvo se, sudei po pismima italaca,
utjeilo. Do poetka XXI veka ve e da egzistiraju ljudske
kolonije na planetu Veneri. Koji preive eksploziju, Zemlju e da

napuste kao veliko ubrite., pie Aleksej Navadin, futurist

amater iz Sombora.
Prola je pono kada se Diana probudila, usred Sarajeva, s glavom
u Gabrijelovom krilu. Nije se micao da ju ne probudi. Otkako su
Goga i Musa otili, sjedio je u mraku, puio i razmiljao je li ba
ovo elio. Da mu se doseli njegova morska cura i ivot mu
premjesti iz jednoga u drugi zglob. To je svakako bolje nego da je
opet ispao iz zgloba, ali ne toliko dobro da sad ne bi bio uplaen.
Bila je istina da je Dianu mjesecima zvao u Sarajevo, no to je
inio jer se nije prestajala aliti na majku i priati mu monstruozne
dnevne epizode u koje nije do kraja vjerovao - koja bi se majka
tako ponaala prema svome djetetu, pogotovo enskom? Ali bilo
je normalno da ju uvijek, nakon to mu telefonom prepria svoj
dan, poziva k sebi. Zvao je tako i druge, pa je znao da nee doi.
Nema ta vrsta zvanja svoje ime, ali svi za nju znaju i jasno im je
da ona slui tome da se olaka dua onome koga zove. Tko bi
pomislio da je to zvanje ba zvanje? Nije to ni Diana mislila sve
dok prije tri tjedna nije rekla: - Dobro, ja dolazim, ivjet emo
zajedno i biti sretni! Zvualo je kao prepisano iz ljubavnoga
romana. Gabrijelu nije padalo na pamet da misli o onome to je
govorio ili da sebe ispituje eli li ili ne eli ono to je predlagao.
Jednostavno nije znao to bi s njom i najednom je sve u vezi s
Dianom postalo problem. Od toga da e ona tu ivjeti i nee biti
sam u svojoj kui, niti e moi slijediti svoje navike, ukljuujui i
pianje u sudoper do kojega mu je odjednom tako stalo, pa sve do
problema sa injenicom da e ona hodati ulicama ovoga grada
koji nije onakav kakvim joj ga je predstavio, niti se tu da ivjeti
ivotom na koji je navikla. Osjeao se tako glupo i samo su mu
gluposti padale na um. Bio je uplaen. - Ti se probudila - rekao je
kad mu se u tami uinilo da je otvorila oi. - Sve me boli prostenjala je, i mislim da imam fibru... - ta ima?... Temperaturu. Razbolila sam se... - Ama nisi. Sta bi se razbolila.
Spavala si, pa si se probudila. Hoe da upalim svjetlo?- upita i
spusti joj glavu na seiju. Diana je dlanovima prekrila oi,
oekujui bljesak. Sve e biti u redu, vjeruj meni, rekao je dok ga
je kiljila kroz skupljene prste. Nije zvuao uvjerljivo. Sjela je i
prislonila dlan na elo. - Vrelo je - ree. Uhvatio ju je za

nadlanicu, pa joj usnama dodirnuo obraz: drhtala je kao tek

probueni imi. I nita vie od toga. Barem je to moglo biti
utjeno. Do pred jutro je Gabrijel izgovorio Diani sve ono o emu
nije rekao ni rijei otkako su se upoznali. Nijednom nije
spomenuo oca Miju, ni prdonju uu, nego je, kao opsjednut
udnim duevnim poremeajem, govorio sve najgore ega se o
samome sebi mogao sjetiti. Ona je prvo odmahivala i pokuavala
mu upasti u rije, a poslije se samo igrala s praznom aicom od
rakije i hvatala njezinim vlanim dnom zrna ugljene praine po
furniru stola; sluala ga je i mislila u to li se pretvorila Gavrina
vedrina i je li uope bilo one noi kad ga je poljubila u uho dok je
glasno smiljao uz koje e se rijei na groblju, rodbina i popovi
opratati od putnika iz autobusa Titanic. Pred sobom je imala
nekoga drugog, tko je samo izgledao kao on, ali mu je svaka crta
lica govorila neto suprotno i bila drukiji znak. Tako nosat i
dugokos, s jareom bradom iz koje je svaka dlaka rasla na svoju
stranu, ranije je izgledao kao Don Quijote. A sad je bio isti ona
crna ptica u koju bi se maskirali srednjovjekovni vidari kuge. - Ja
sam govno od ovjeka, stalno priam da je neto lijepo i krasno, a
jest kurac. im me upozna, vidi da nije. Samo kontam da mi je
pobje. ta god radio i gdje god bio, vazda je isto. Dok ima za
popit i pojest, dobar sam, al im treba neto drugo, meni se ne da.
Ubij me, al ne mogu! - Zna li ti ta sam ja sve u ivotu radio,
mislim, kojim sam se poslovima bavio? Upoznala si me kad sam
bio turistiki vodi, a to mi je bio najbolji poso. Ko mali sam
nauio njemaki, jer mi je baka bila vabica, pa sam starad okolo
vodo i ne do bog da je ko provjeravo ta sam im govorio. Te ova
damija je starija od piramida u Egiptu, te u ovom hotelu je odsjeo
Hitler kad je bio u Kladnju, te ova voda po narodnom vjerovanju
lijei familijarno. Ti se napije, a ozdrave ti amida u Hanoveru i
daidinica u Chicagu. I fakat mi je bilo dobro dok sam to radio,
jer bi bakice zijevale u mene ko da ekaju da im Sojuz Pet uleti u
usta, i sve su mi vjerovale, a mene je bolio kurac.
Mogo sam ih maslat kolko sam htio i kontat - joj vidi starih
majmuna, pika im materina, trebalo bi ih sahranit dok jo hodaju,
da se grobari ne mue nosajui sanduke. Konta Dijo? To sam ja, a
ne ono to ti misli da jesam. Sad radim u Narodnom pozoritu ko

stolar. Zakucavam eksere i to mi je sav poso. Zna ono kad ekser

izviri na drugu stranu pa ga majstor natue da se neko ne bi nabo?
E, meni se to ne radi. Boli mene kurac hoe li se trei glasnik u
Hamletu nagrdit na ekser usred predstave. Ili mi je ba merak da se
nagrdi, ta ja znam. Trebo sam ti sve ovo prije re, al sam i tebe
zajebo, ko to svakog zajebem. I sad mi je ao. Eto, pa sad ga jebi govorio je i potezao rakiju iz boce, sve dok ga nije poeo hvatati
san. - Ja u tu ostat, a ti poi u
sobu. Tamo nai neki jorgan i jastuk. Izvini, Dijo. Ugasila je
svjetlo, uzela kofer iz hodnika i jedna za drugima otvarala vrata,
sve dok nije naila na spavau sobu. Na zidu iznad gologa branog
kreveta visilo je veliko drveno raspelo s iscerenim Kristom koji je
na mjestu oiju imao dva modra poludraga kamena, i izgledao je
tako jezivo da ga je morala skinuti. Gurnut e ga pod krevet i vratiti
ujutro, prije nego se Gabrijel probudi. Na zidu je ostao crni
pranjavi trag kria i Diani se inilo da to raspelo nitko nije
pomakao najmanje dvadeset godina. U golemom hrastovom ormaru
nala je, poslagane u nekoliko urednih nizova, stotine plahti,
jastunica i lifera. Zaudila se njihovoj vrstini. Posteljina je bila
tako utirkana da se inilo kao da je od kartona. Vonjala je na
vlagu, naftalin i prainu. Nekako je navukla plahtu preko kreveta,
obukla jastuk i jorgan, izvadila spavaicu iz kofera i pola u
potragu za kupaonicom. Nala ju je na kraju hodnika, iza estih
vrata. U mraku nije mogla odgonetnuti to se u preostalih pet
prostorija nalazi, a nije htjela paliti svjetlo jer se plaila da ne
ugleda neto slino iscerenom Isusu. Njezin se ok, vjerojatno, nije
ticao samo injenice da je Spasitelj iz Gabrijelove spavae sobe
imao lice iz filmova strave i uasa, nego i toga to je zamiljajui
Sarajevo i unaprijed se navikavajui na misao o ivotu u tom
gradu, oekivala Regininu Turad, muslimane o kojima nita nije
znala, zaslaene poglede i pozdra ve Vidove majke Nusrete, za
koju je u poetku vjero vala da time pokazuje kako je eli za snahu,
da bi potom shvatila da teta Nusreta svakoga tako pozdrav lja i
vjeruje kako je brini osmi jeh upuen svakome i svaemu znak
pristojnosti i dobrog odgoja. Takvim osmi jesima olakava
drugima ono to eli da oni olakaju tebi. Nusreta to nije prestala
raditi iako je dugo ivjela meu ljudima koji joj nikada nisu uzvra

tili jer u njih nije takav obiaj. Ali Orijent u dui ne rauna na ivot
od danas do sutra. Fanatizam Islama se sastoji u tome da provodi
svoje ne nadajui se uzvratu, a sve za onu daleku budunost, koja
moda 1. nije smjetena u konkretnom vremenu, kada e ti netko
konano odgovoriti. Diani se i Gabrijel, bez obzira na svoje ime i to
to se prekrstio i klecnuo kad ga je uvela u katedralu, zapravo inio
kao netko tko je iz te prie sa damijama, baklavama i bojama
Lawrencea od Arabije, koji je mimo televizijskih emisija sa
Zaimom Imamoviem, Nadom Mamulom i Rejhanom
Demirdiem bio najblia vizija zamiljanog Sarajeva. Raspelo sa
stranim Kristom je odudaralo od orijentalnog mira, ali se
razlikovalo i od kranskoga blaenstva i pozlate na koje je bila
naviknuta u svome gradu, i razbilo je prvu iluziju o privlanosti
avanture u nepoznatom. Nacereni Krist s zacakljenim modrim
oima ostat e joj, nakon vonja ugljenog dima, druga duboka
sarajevska uspomena. Kupaonica je bila velika ledena prostorija, sa
starinskom kadom i zahodskom koljkom oslikanom plavim i
ruiastim ruama penjaicama. Sa zidova se u listovima gulila
masna ukasta boja i nije bilo tople vode u bojleru. A hladna je
bila tako ledena da je Diana trznula dlanom, jer joj se uinilo da je
voda vrela. Stajala je nasred kupaonice, vidjela je svoj dah kao da
je na ulici a ne u kui, i nije znala to da ini. U ivotu nije prljavija
legla u postelju. Iskoila je iz sna kao da ju je istresao kamion
gradske istoo, lupalo joj je srce i u prvi as nije znala gdje se
nalazi. Kada se sabrala, navukla je polumokre cipele i otila po
ostatak prtljage. Rastvorila je nasred sobe kofer i svaku torbu, i
probrala stvari koje e obui. Vratila je raspelo na svoje mjesto - ni
po danu Krist nije izgledao nita pitomi je - i krenula u kupaonicu
pa se predomislila. Sigurno i dalje nema tople vode, obukla se to je
toplije mogla, i pola potraiti Gabrijela. Meutim, njega nije bilo,
a kako nije bilo ni cipela i jakne, shvatila je da je iziao. Opet je
kroz prozor pogledala zasnjeen grad i uinio joj se manjim nego
juer. Dan je bio sunan, bez magle i oblaka. uo se um u
olucima. Snijeg e se brzo otopiti. Valjda je takav red u ovo doba
godine, mrzovoljno je pomislila. Prije nego to je stigla sjesti, uo
se klju u vratima. - Dijooo, vidi ko je to dooooo! - javio se
Gabrijel glasom djeteta, vidi ta sam ti doniooo! Spustio je na stol

platnenu vreicu punu vruih somuna, a iz depa jakne izvadio je

dva jogurta. Da je Dianu trideset godina kasnije netko upitao kada
je u ivotu najbolje jela, sjetila bi se toga dana i svoga prvog
somuna. Izmeu kruha i kruha sigurno postoje razlike, ali one nisu
tolike da bi se kruhovi znali po imenima a ne samo po boji i vrsti
brana. I somun je bio kruh, ali je zasluio drugo ime. Sve to e
Diana zavoljeti u ovome gradu, raspoznavat e iskljuivo okusom.
Druga ula bit e zgroena i zgaena, a nepce e s nostalgijom
pamtiti devet sarajevskih mjeseci. Nakon to umalo nije nastradala
jer je na miliciji slagala Dianine godine i nakon to od Vida nita
nije saznala, Regina se autobusom zaputila u Niki, kod Nikole
Radonjia, bivega partizanskog pukovnika, koji je petnaest godina
odrobijao zbog ubojstva punca i punice. Du jadranske obale i u
Crnoj Gori o njemu se irio glas da rjeava sluajeve koje policija
nije u stanju rijeiti, pronalazi opljakanu obiteljsku zlatninu, po
Italiji lovi odbjegle dunike, hvata i po potrebi likvidira znane i
neznane ubojice i silovatelje. Legende o Pukovniku odavno su
dole do udbakih i milicijskih uiju, ali te 1969. mu se jo uvijek
nisu umi jeali u ivot. Ili su imali neki dogovor s njime ili je i za
dravu obavljao prljave poslove. U biti, Pukovnik je bio prvi i
jedini privatni istraitelj u Jugoslaviji. Samo to na vratima kue
nije imao naziv tvrtke, niti je davao intervjue za novine i televiziju.
Njegov telefonski broj Regina je dobila od Ivke Karabogdanue,
kavanske pjevaice, a vele i kurve, kojoj je neki Albanac bacio
kiselinu u lice, iz osvete jer ga je gazda kavane varao na kartama.
Pukovnik je Albanca pronaao u Milanu, a Ivki je donio njegov
paso i oba uha spakirana u kutijici za nakit. Evo, pogledaj ako ne
vjeruje, otvorila ju je pred Regininim oima, nisam ga ni pitala ta
mu je jo napravio. Ovo mi je dosta, rekla je Ivka Karabogdanua,
sakrivajui spaljenu polovicu lica uvojcima goleme plave perike.
Dva smeurana uha, koja su vonjala na oltar okaen tamjanom, bila
su dovoljna da smire Reginu i uvjere je da e i njezin sluaj
Pukovnik uspjeno rijeiti. Kada ga je nazvala, javio se enski glas
i rekao joj da drug Radonji ima prvi slobodan termin danas u deset
naveer, a sljedei tek za etrnaest dana. Ispostavit e se da je to
bila la i da Pukovnikova sekretarica govori uvijek isto, zbog ega
ljudi iz svih krajeva tre na autobuse i vlakove, fascinirani njime i

prije nego to su ga vidjeli. Narod najvie cijeni one koji nemaju

vremena. Taksistu u zelenom moskviu Regina je kazala da vozi u
Save Kovaevia jedanaest. - A ti, baba, ravno u Pukovnika! odmah e on - koja te nevolja njemu tjera? - upita. - Nije vano otro mu odvrati. - Hah, ti zna jel vano ili nije vano, al bi ti
bolje bilo da je vano. Raunaj da samo to e te pogledat kota
milion. Da si evojka bilo bi i jeftinije, a moglo bi se i drugim
platiti, no ovako ba i ne znam - naali se taksist, oito ljut jer mu
nije htjela rei kakva ju je nevolja pritisla. Pozvonila je na kapiji
kamene kue s malim prozorima, koja je izgledala kao bunker.
Dotrala su dva kudrava gnjevna psa i poela pjeniti preko ograde,
a onda se pojavio on. U starom vojnikom injelu prebaenom
preko ramena, visokim oficirskim izmama u koje su bile uvuene
nekakve iroke akire, s razdrljenom bijelom kouljom, visok i
uspravan iao je prema kapiji, a Regina pomisli kako ljepega
ovjeka u ivotu nije vidjela. Potjerao je pse i pustio je u dvorite.
Odmah se predstavila. Pukovnik, uzvratio je ne pruajui joj ruku.
Proli su kroz zamraen hodnik do sobe s velikim kancelarijskim
stolom i visokom drvenom foteljom s dva izrezbarena orla na vrhu
naslona. Sjeo je i pokazao joj rukom okruglu klavirsku stolicu bez
naslonjaa, s druge strane stola. Jedino svjetlo u prostoriji bila je
mala nona svjetiljka sa aruljom od etrdeset vata, okrenuta od
njega, tako da je Pukovnikovo lice sve vrijeme razgovora ostajalo
u potpunom mraku. Ispriala mu je svoj sluaj, veinom govorei
istinu. - Ba nemate nikakvog traga, niti znate ko bi neto vie
mogao znati? - pitao je, a zatim je zapisao imena svih Dianinih
prijatelja i prijateljica, svakoga s kime se viala i kome je odlazila,
a da ga se Regina mogla sjetiti. - To to sami nita niste nali
poskupljuje stvar - rekao je - osim toga, niste rekli ta elite od
mene. - Ne znam ta bi drugo moga uinit, osim da saznam e vam
se erka nalazi... A zar ne biste mogli napraviti da mi se vrati?...
Kako? Nisam gospodin Bog. Ne znate ni sa kim je ona sad.
-Moda ga mogu zaplait, a ako je kakav razbojnik, predati ga
organima reda ili slino, ali ta emo ako nije?... - Pa, vi
istraite...- Dakle, oete da saznam e vam je dijete, ko joj je
uvegija i ima li masla na glavi, pa ako ima da dejstvujemo u
skladu s tim ? Ako to oete, cijela stvar kotae vas oko milion i

po dinara, raunajui u starim dinarima, dok bi to da samo saznam

e je mala iznosilo sto pedeset hiIjadarki. Ali ako se za to
odluite, dalje ete morati sami, jer ulazim samo u finalni posa.
Sad mi veli ta hoe i to je ono to u da odradim. Kasnije nema
dodatnih zahtjeva... - Dobro, platit u sve... - Ali ne garantujem da
e se mala vratit. Garantujem samo da e i o njemu i o njoj znat
sve. A vie od toga samo u sluaju da mu neto naem. I jo
neto! Pola novca mi da je u roku od sedam dana, a drugo pola
kad posa bude gotov - zavrio je Pukovnik.
Ustao je i to je bio znak da je sastanak zavren i da vie nema
pitanja. Ve sutradan Regina je oglasila da u Kuni, na poluotoku
Peljecu, za milijun i pol dinara hitno proda je kuu s maslinikom.
Kako je ponuda bila suludo dobra, jer je sama kua vrijedila
najmanje tri milijuna, odmah se naao kupac s gotovinom te je
tako zbog Dianinog prvog bijega od kue izgubljen ljetnikovac
Delevale koji se kroz sedam generacija prenosio s koljena na
koljeno i nikome ni u vrijeme najveega siromatva nije padalo
na um da ga proda. Pukovnik je iz Nikia poslao kurira po
kaparu, te je Regini ostalo samo da eka, nervira se i trai nove
razloge zbog kojih joj je ker pobjegla od kue, ali svaki se ipak
svodio na bolesnu lozu Delavala koju je davno, svakako prije
nego to se ona uzela s Ivom, trebalo iskorijeniti i tako spasiti
svijet od neizljeivoga ljudskog defekta koji se samo uveavao iz
generacije u generaciju. Uzalud ona pokuava spasiti u Diani ono
to je njezino i to je povukla od Sikiria, jer toga izgleda ni
nema. Sva je na au, jer je pogan uvijek jaa od ovjeka, zlo od
dobroga i naopako od ispravnoga, te e i svijet propasti onoga
dana kad svaka dobra loza bude satrvena nekim Delavalima i vie
na kugli zemaljskoj ne ostane nijedna mater koja nije rodila
naopako dijete. Pukovnik je brojao novce i spremao se za
potragu, kada je Gabrijel uspio nagovoriti Dianu da s njime krene
u pozorite.
Nije ju htio ostavljati samu kod kue, jer se plaila svega i
svaega, govorila da je moda raspadajui le ispod gomile
strievih knjiga, kojima je bila zakrena jedna soba, kad ve toliko
smrde; skidala je raspelo sa zida, traila da cijele noi u hodniku
gori svjetlo i zavirivala u prostorije u koje ni on nikad nije ulazio.

A u gradu nije znala to da radi i ponaala se kao gori stranac od

svih onih vaba i Austrijanaca koje je vodao okolo. Ostavio bi ju i
danas Musi i Gogi na uvanje, ali su ga izradili i otili na proslavu
neijeg roendana na Jahorinu. Bolje i to nego da maloj
Dalmatinki pokazuju Sarajevo, a da ne znaju ni ta bi joj pokazali.
Pustio je Dianu da ga eka u Pozorinoj kafani, dok zavre s
namjetanjem scenografije, a u pola osam e ju uvesti na
predstavu. Pila je oru, gazirani sok od narane, proizvod
mariborske punionice Tali kojim je domaa industrija konkurirala
coca coli, amerikome crnom udu koje se od prole godine irilo
Jugoslavijom, prvom komunistikom zemljom u kojoj se pije coca
cola. Taj je podatak ljude ispunjavao ponosom pa nitko tko dri do
sebe nije pio oru i coctu. Diani je, meutim, bilo svejedno. Sjedila
je sama za stolom, a u uglu kafane neko je drutvo, po svoj prilici
studenti s juga, u vieglasju pjevalo Odiljam se moja vilo...
Gabrijel je prenosio praktikable s kraja na kraj pozornice i
otpuhivao kao da e duu ispustiti, dok Mehi Pezeru nije pukao
film i nije se izderao na njega: Sluaj konju, bude li mi dalje
dahto, odo ja fino kui,
a ti se onda jebi i s upravnikom i s reiserom! Ionako sam na
bolovanju i umjesto da mi kae fala to sam doo, tu se pravi
mangup. ta bi htio? Da glumi? Je I bi to moda htio? Evo,
jarane, samo glumi, al pusti mene da ivim. Gabrijel je spustio
svoj kraj praktikabla, ekaj da ti kaem!, pokuao ga je smiriti,
ama ta mi bolan re?, tresnuo je Meho svojim krajem da je
pozorite odjeknulo. Izgleda da sam se oenio. Nisam htio, al
izgleda da je tako ispalo, odgovorio mu je. Kako, jadan?, zaudi se
Meho Pezer koji je bio oenjen pedeset i neto godina i ve je od
devetero djece imao dvoje u penziji. Iako ni sam jo nije navrio
sedamdesetu. Tako ispada. Cura mi se doselila... Koja cura?...
Jedna s mora... Nisam znao za tu. A to si je pustio da se doseli?...
E, vidi u tome je frka. Nisam je pustio, nego sam ju zvao... Fino, i
ta bi sad? Ti je zvao, ona dola, kud e bolje! Sad morete pravit
djecu... Nije to ba tako... A nego kako je, majke ti?... Nisam ba
mislio da e se doselit... Ih, nisam hi ja mislio da e u mene Fazila
poi za Pezer a kad sam je pito, a vidi pola je i sad duram!,
nasmija se Meho, ve bolje volje, iako se pravio da nita ne

shvaa. Meho, bolan, ja ti se ne mogu zenit, Gabrijel e planim

glasom. A to, jadan? Da ti se ne sviaju muki? Ako je to razlog,
dri se dalje od mene. I ajde dii to udo, nee Hamlet imat gdje
zajebavat Ofeliju.
Tu se i zavrila Gabrijelova ispovijest, ali ve sutra pola e
pozorita znati za njegov nesretni ljubavni sluaj. Meho je,
naravno, sve dobro shvatio i razumio te je i ispriao kome je
trebalo, saalijevajui nesretnoga mladia, to je Gabrijelu samo
priskrbilo ugled meu glumakim svijetom koji je neskriveno
uivao u vlastitim i tuim traginim ljubavima, raspadajuim
brakovima, fingiranim ivanim slomovima i inim emocionalnim
razlozima za alkoholiziranje. injenica da je kao scenski radnik i
pomonik dekoratera doivio neto to se smatra viim kastinskim
znakom, bit e razlogom da mu Viktor Barilla, reiser Hamleta,
udijeli epizodnu ulogu drugoga glasnika, nakon to stari Jozef
Cerni zavri u bolnici zbog modanog udara. Tako e Gabrijel
avanzovati meu glumce, to je iz njegove take gledita bila
jedina dobra stvar u vezi devetomjesenoga divljeg braka s
Dianom Delavale.. Sjeli su u sedmi red partera, na desetu i
jedanaestu stolicu, koje su bile trajno rezervirane za sluaj da
netko iz partijskih ili dravnih delegacija nesvrstanog svijeta, koje
su svakodnevno dolazile u grad ugovarati poslove s orujem i
naftom, poeli da mimo protokola
posjeti pozorinu predstavu. Kako se to nikad nije dogodilo, dva
najbolja mjesta u sedmom redu pripala su scenskim radnicima, ali
ih ni oni nisu koristili, osim ako bi netko od mlaih naao curicu
koja bi se dala omaijati aikovanjem u pozoritu. Hamlet je bio
smrtno dosadan, razvuen i sasvim u skladu sa injenicom da ga je
reirao ovjek koji se, mlad, hrabar i perspektivan, istim poslom u
istome pozoritu bavio dvadeset pet godina ranije, pod ustaama i
njemakom okupacijom, te je predstava iz 1969. trebala biti neka
vrsta njegove tihe rehabilitacije, nakon to je etvrt stoljea bio
zabranjen u Sarajevu. Kao i svaka druga rehabilitacija iz tih
godina, tako je i ova podrazumi jevala in pokajanja, skruenosti i
totalne diskrecije, ega se Barilla tako uspjeno drao da je
predstava bila svima negledljiva, to opet nije bilo razlogom da je
ne pohvale novinski kritiari i da ne dobije poziv za sudjelovanje

na vie jugoslavenskih i stranih festivala. Nitko se, osim Udbe i

drugova iz Komisije za idejni rad u Centralnome komitetu, nije
sjeao Barillinih ratnih reija i grene mladosti pred prepunom
dvoranom ijim je premi jernim aplauzima dirigirao ministar
bogotovlja Nezavisne drave Hrvatske Mile Budak, niti je bilo
glumca u Hamletu iz 1969. koji je znao zato je maestro tako
indisponiran, zato na probama ne progovara ni rijei, a jedina
glumaka uputa koju izgovara je: Smiri to malo, nisi na
demonstracijama! Problem koji je postojao izmeu jednog
kazalinog redatelja i drave rjeavao se na tetu publike kojoj
nita nije bilo jasno, pa ni to zato se najednom toliko dosauje na
predstavi ovjeka kojeg su s ovacijama ispraali i u Zagrebu i u
Beogradu, i koji je nosio asno ime nestora jugoslavenskoga teatra.
Publika nije znala, jer joj nije bilo dato da zna a ne jer nije eljela
znati, da veliki Viktor Barilla u Sarajevo dolazi popravljati neto
to je bilo nepopravljivo, vlastitu prolost koliko i prolost ovoga
grada. Ali najgore je to to u tom uzaludnom poslu nije bio jedini.
U Sarajevo se iz Zagreba i Beograda uglavnom i dolazilo na
okajavanje grijeha.
Dok su malobrojniji bili kanjeni zbog nedostatka svakoga talenta
pa bi, odbaeni u teatrima istone i zapadne metropole, ili u
Bosnu, drugi su, poput Barille, kao najvea imena jugoslavenskih
umjetnosti ili u Sarajevo da iskupe grijehe to su se namrli zbog
Ante Pavelia, Milana Nedia ili Staljina. Malo e ih biti
upameno koji su te grijehe iskupljivali sa svijeu o vlastitome
stvaralakom dostojanstvu i imenu. Ovdje su obino naslijepo
reirali i glumili kao pred praznom mrtvanicom ili
spomen - kosturnicom u kojoj ih plae slijepe lubanje umorenih
rtava, a publika je ostajala uvijek jednako zbunjena i sve
uvjerenija da dosada izvire iz same prirode ovoga grada, a ne iz
motiva onih koji su u njega doli. Ali ne treba biti prestrog prema
Viktoru Barilli! Za razliku od drugih, on u Sarajevo nije iao zbog
zagrebake ili beogradske sramote. U tim je gradovima bio
slavljen, po njemu su nazivani avangardni teatarski stilovi,
predavao je na fakultetima i bio objekat prvorazrednih
intelektualnih enji, a ljudi iz komiteta klanjali su mu se do crne

zemljice. Meutim, u starakim je godinama odluio rjeavati

nesporazum s gradom u koji i nije morao dolaziti, jer osim dvije
reije iz vremena NDH, za Sarajevo ga nije nita vezivalo. elio je
umrijeti pomiren i s tim gradom, to je moda vrijedno nekog
potovanja. Koliko god bilo uzalud. Oboje su dremuckali svoja tri
i pol sata, dodirujui se u skladu s ritmom kralj evievih dugih
monologa. -Ej, gledaj, to je glava Pire Trole - laktom gurnu Dianu
u asu Hamletova askanja s lubanjom. - ija glava? - nije
shvatila to joj pokazuje. - Pire Trole, gradske budaletine. Nije imo
nikog svog, pa kad je umro nisu ga ukopali, nego su ga izrezali za
potrebe Medicinskog fakulteta. Pozorite je na revers posudilo
glavu. Ja predlago da stavimo Piru Trolu u afiu, meu imena
glumaca, al me nisu sluali. Ne znam zato, due je njegova glava
na sceni, nego glave onih ija su imena napisana.
Diana je do kraja scene zurila u tu lubanju koja je izgledala kao i
svaka druga lubanja, ali injenicom da je imala ime i prezime bila
je strasnija od svakoga boljeizgledajueg anonimnog lesa u
raspadanju. Dizao joj se eludac od pomisli da je to bio iv ovjek,
Gabrijel ga je znao, i evo mu se raduje kad ga vidi na sceni, i ne
padne mu na pamet kako i on ima slinu takvu lubanju s koje sutra
netko moe zguliti kou i proglasiti je za kazalinu rekvizitu. Vi
stvarno niste normalni, rekla je i pola pikiti. U mraku se saplitala
o noge gimnazijalaca dovedenih na predstavu. Te veeri su se prvi
put posvaali. Zapravo, Diana se nikada prije ni sa kim osim s
majkom nije tako ozbiljno i do kraja svaala. Rekla mu je da nije
mogla zamisliti da takvi primitivci postoje. - to bi ti da zna da
e tvoju glavu nositi u kazalite?... - Bolio bi me kurac. Eto ta bi...
- A moe li izgovoriti jednu reenicu bez kurca i pike?... - A
moe li ti zavezat ili oe da ti zaljepim amarinu, pa da malo
slua Petu simfoniju!... - Gabrijele!... - Molim duo! Molim!
Molim! - urlao je, unosio joj se u lice i mahao ruerdama. - Ne
bojim te se - nastavila je tie - vara se ako misli da te se bojim.
Samo se kukavice toliko deru. Kukavica si. Usrao si se jer sam
dola. Je li tako, Gabrijele, da si se usrao? Ali zato si me zvao!
Zato stoje to fino zvualo, je li? Htio si biti veliki mangup, ali vie
onako na daljinu. Ba si pizda. Da zna da si pizda. Provocirala ga
je isto onako kako bi to inila kad je znala da je kraj. Htjela je sve

uiniti da ne uje kako joj opet netko govori da je nije dostojan.

Ali umjesto da do kraja poludi, Gabrijel je stao, zamucao i
rasplakao se kao glumac u loem indijskom filmu malo prije
nego to djevojaki zbor zapjeva odu Brahmaputri. I koliko god
bila bijesna i pripravna da istri iz kue bez dinara u depu i bez
mjesta na koje bi mogla otii, Diana nije znala to da uini. Stajala
je nasred sobe, stisnutih aka i u raskoraku, i otpuhivala kao bik
kad mu toreador pobjegne iz arene. Ovakve svae ponavljat e se
barem jednom tjedno, uz neznatne varijacije u uvredama i smislu,
uvijek oko neke teme koja bi se istovremeno ticala i Gabrijela i
grada u koji je dola. Diani se inilo da sve loe i runo to je
upoznala od Sarajeva ivi u njegovoj osobi, kao da je zaraen
svim bolestima koje su se na ariji mogle pokupiti. Bjesnila je jer
ju je prevario i navukao na lijepe rijei i arm koji je trajao sve dok
se nije naselila u njegov svijet, a zatim je nestao kao jezerska varka
u sunanom jutru. Napadala ga je i istjerivala Sarajevo iz
Gabrijela, jer jo nije bila spremna istjerati sebe iz Sarajeva. On bi
se na kraju rasplakao ili bi
istrao iz kue i ostavio je svu no samu, da se nastrahuje meu
sobama s nabacanim namjetajem i srolanim ilimima, gomilama
njemakih knjiga i predratnih novina, sve samim posmrtnim
ostacima koji su, kao i lubanja Pire Trole, bili tako prostaki
izloeni javnome pogledu. 0 ivotu te kue i Gabrijelovom stricu
Brunu Ekertu i strini Faniki malo je toga doznala, jer je to bila
jedna od rijetkih stvari zapravo jedina o kojoj Gabrijel nije
priao nadugo i nairoko ve bi se izvlaio i bjeao u prie koje su
esto bivale bolnije i strasnije nego to je, barem po Dianinom
miljenju, bila strieva. Uglavnom, znala je da su 1945. Brunu
Ekerta osudili na smrt zbog suradnje s okupatorom- kakve, to joj
nije htio rei, da bi mu kazna bila zami jenjena s dvadeset godina
robije i konfiskacijom cjelokupne imovine, koja zbog
administrativne greke nikada nije provedena ali ni opozvana, tako
da ovo i jest i nije Gabrijelova kua. Strina Fanika se nakon pet
godina ekanja ubila ispivi esenciju, tako da nakon 1951., pa sve
dok se prije est godina Gabrijel nije uselio, u kui nitko nije ivio,
niti je itko u nju ulazio. Bruno Ekert objesio se u zenikome
zatvoru dvadeset osmoga maja 1966., dva dana prije nego to je po

odsluenoj kazni trebao biti puten na slobodu. To je bilo sve to

je uspjela izvui iz Gabrijela. O drugome je utio i crvenio se, kao
da nevjesto krije neku neizljeivu obiteljsku bolest. Ostavljajui je
usred noi samu u mrtvoj kui dvoje samoubojica, Gabrijel je
Dianu kanjavao na najgori nain. Ako ne bi bili kui i svaali se,
ili kod Goge i Muse na teferiima koji su trajali po cijelu no uz
muziku Janis Joplin i Boba Dvlana i afganistanski hai, Gabrijel i
Diana su vrijeme provodili u Narodnome pozoritu. U etiri i pol
mjeseca po nekoliko su puta gledali sve drame, opere i balete.
Sumnjivo lice Branislava Nuia ak sedam puta. Jedino su
izbjegavali Barillinog Hamleta koji se, meutim, davao dvaput
tjedno, iako je publike bivalo sve manje nakon to su se ve
izredale sve osnovne i srednje kole i kolske ekskurzije iz Tuzle i
Zenice, koje su po naputku republikoga sekretara za nauku,
obrazovanje i kulturu bile dune pohoditi upravo tu predstavu.
Kada je Gabrijel poeo, umjesto bolesnog Cernija, igrati drugoga
glasnika, Diana bi ga ekala u Pozorinoj kafani. Odlasci u
pozorite bili su i za nju i za njega najbolji nain da se ubije veer.
Ona nije morala ii od jedne do druge sarajevske kafane i od
svakoga tko primi jeti da nije odavde sluati kako se ovjek nigdje
na svijetu ne zabavlja kao u Sarajevu jer nigdje nema ovakve raje,
a on nije morao strepiti od njezinih pogleda i primjedbi pod kojima
se ruio njegov grad. Osim toga, im bi sa njom negdje iziao,
dogaale su se pizdarije kakve nikada prije nije doivio. Ili bi se
pred Dianinim oima ljudi iz ista mira poboli noevima ili bi se
konobar u Moria hanu sapleo o prag i ba Diani izlio tanjur vrele
begove orbe na glavu ili bi im se dogodilo da im, kao u legendi
koju su prepriavali svi ali je nitko nije doivio, nasred Baarije
prie oiani grmalj i natjera Gabrijela da za pet stoj a kupi ciglu.
Sa svakim novim danom stvarnost je stizala Dianine novosteene
predrasude i nije bilo pomoi nego se sakriti u pozorite. Da je
Sarajevo takav grad kakvim ga ona vidi i kakav joj se svakoga
dana dogaa, nitko tu ne bi ivio, mislio je Gabrijel, pomiren sa
injenicom da na svijetu nema mjesta koje bi s Dianom mogao
dijeliti i koje bi se prema oboje jednako odnosilo. A onda se
dogodio taj nesretni petak i premi jera opere Nikola Subi Zrinski.
Tko zna kome je i zato palo na pamet da u Sarajevu, tom bastionu

bratstva&jedinstva i komunistikoga pravovjerja, postavlja

hrvatsku nacionalnu operu u kojoj glavni junak gine u junakome
boju protiv Turaka, ali se u ariji govorkalo da se to ini po
direktivi najviega partijskog vrha, u sklopu ire akcije
pridobijanja narodnih masa u zapadnoj Hercegovini koja je
dvadeset i neto godina ivjela pod nekom vrstom policijske
prismotre, stigmatizirana zbog masovne suradnje s ustaama u
Drugome svjetskom ratu. Ne mogu djeca biti kriva za ono to su
radili oevi i djedovi, glasila je najnovija partijska parola, ali se
isto tako govorilo da bi onda tu operu trebalo postaviti u Listii ili
Ljubukom, jer kakve veze Sarajevo ima s ustaama i zato bi se
nepravde ispravljale ba preko prie o nekom hrvatskom velikau
koji se tukao s Turcima. Nije arija ba neto patila za
Otomanskom imperijom i sultanovim vremenima, nitko ih se nije
sjeao, ali prevelika hampa i hajka na Turke ljudima se nikad nije
sviala i instinktivno su osjeali da se sve te narodne pjesme i
prie, u kojima Jovo i Ivo ginu od nekog Sulejmana, ipak posredno
tiu i svakog Bosanca koji nosi tursko ime. Ako nita drugo, on
nema prava na svoje herojske legende, jer se nije borio protiv
osmanlijskoga zuluma o kojem se u koli ui da je trajao pet
vijekova, iako kalendar kae da se radi o etristo godina, i jedva da
je do danas prolo pet stoljea otkako Turci dooe u Bosnu, a
koliko ih ve nema tu! Toliko da samo
kaldrma pamti da je po njoj gazila turska noga. Eno, na groblju
usred grada otvorili su javni nunik, da narod zna kako ni mrtvi
nemaju meusobno ista prava. Nee se dogoditi da govna zasmrde
nad katolikim i pravoslavnim grobovima, iako u njima lee ljudi
koji su umrli u isto vrijeme kad i oni koji se sad kupaju u
govnima. Potiho je romorila arija i nakon dugo vremena
muslimanski su gazde pazili to govore pred svojim katolikim i
pravoslavnim komijama, jer su osjeali da je opera ozbiljna stvar,
zbog koje se glava gubi i na robiju ide, iako ni jedni, ni drugi, ni
trei u ivotu nisu nogom kroili u Narodno pozorite. Ali
arijski katolici, kojih su bili manjina naao bi se poneki meu
urarima, usterima i najderima bome su se spremali da prvi
put pou u operu. I nisu to krili, nego bi sa epenaka dobacivali
da, koliko sutra, kupuju karte za premi jeru. Zajebavaju li ili misle

ozbiljno, to se nije znalo, niti se pitalo, jer bolje je utjeti oko onih
stvari za koje ni sam ne eli biti pitan.
Ali sasvim je mogue da je neki od njih i kupio karte i zaputio se
te veeri na operu Ivana pl. Zajca, Nikola Subi Zrinski. Ve oko
pola sedam okupila se pred Narodnim pozoritem masa svijeta.
Dok su jedni i izgledali kao da su poli u operu visoki starci sa
eljezniarskim briima, pod ruku su vodili svoje sijede bakice
koje su glave netom izvukle ispod frizerskih haubi, i frizure su im
se modrile od Ehotona poput zapjenjene morske puine, dotle
veina okupljenih ba i nije djelovala kao da e u pozorite.
Glavati tipovi kvrgavih ela mrgodili su se poput negativaca u
partizanskim filmovima i stalno prelazili pogledom preko svjetine,
isto kao da imaju kamere umjesto oiju pa upravo snimaju film.
Stigla je i studentarija iz provincije, u zakrpljenim tamnoplavim i

crnim odijelima kakva se u Kaknju i Doboju kupuju jednom u

ivotu i slue za sprovode i svadbe. Oni su se drali zajedno u
nekoliko grupa, i bacali su prema kvrgavim glavama poglede
pune prkosa. Nalo se tu i sirotinje iz Sarajevskog polja i sa
Stupa, u blatnjavim gumenim kaloama, ilijakih mljekarica i
dvijetri starije ene u poderanim i uflekanim kostimima,
prenaminkanih lica, sa eirima na glavi. Jedna je oko vrata
nosila povelik srebrni kri i svako ga malo izbacivala van jer joj
se zavlaio pod bluzu. Atmosfera je, barem iz perspektive nekoga
tko nije Sarajlija, bila
kao u nekom De Sicinom filmu, ali za svakoga tko je ovdje roen
ili ima pojma o ovome gradu, bilo je to mjesto s kojeg se valja
skloniti. Osjeala se, naime, opasnost kakvu zna ak i ako je
nikada nisi doivio i nema pojma to ona zapravo donosi. A
veina svijeta s takvom opasnou nije imala iskustva, jer bi prole
godine, deset, petnaest ili dvadeset, prije nego to se neto slino
dogodi. Iako je stariji svijet, i arijski i gradski, dobro znao da
takve stvari uvijek dou, poput zemljotresa, poara i velikih
snjegova. Nemogue ih je izbjei, ali valja biti to dalje od njih jer
je sigurno da e netko stradati, da e netko biti ponesen ludom
glavom i jo luim srcem, pustit e jeziku da lamata i dogodit e
se ono to e grad godinama drati u strahu ili uvjerenju da od nas
vee pogani na svijetu nema jer nam miran ivot manje vrijedi od
pet minuta ludosti. I onda se, naravno, dogodilo ono to se moglo
predvidjeti i to je morao znati taj koji je odluio da se u Sarajevu
postavi opera Nikola ubi Zrinski. Skupina studenata, moglo ih je
biti sedam ili osam, stala je u krug, zagrlili su se i glasno zapjevali
ariju U boj, u boj. Pustili su glasove to su jae mogli, i nisu bili
bez sluha, samo to su Zajevu romantiarsku budnicu zavrnuli na
neku svoju kajdu u kojoj su se uli odjeci Vlaia, Zvijezde i
Vranie, zavijanje vukova i urlik nekoga tko na drugome kraju
planine pada u provaliju. Njihovi glasovi nisu poznavali
sevdalijsku tugu sa arijskih strana, njihovo je bilo neto jae,
tvre i opasnije. Oaj planina i nesrea sela iz kojih su stigli: sela
koja su klana ili su klala. A najvjerojatnije e biti i jedno i drugo!

Klanja se u nas uvijek prataju, ali nikad ne zaboravljaju. I svaki

oprost ima upisan rok trajanja. Nekome se oprosti na deset,
nekome na pedeset i sto godina, ali se ne pamti da je ita, ijedan
zloin, stvarni ili izmiljeni, oproten za sva vremena. Da je netko
struan te 1969. ispred Narodnoga pozorita u Sarajevu mogao
stvarno uti gortake dok pjevaju U boj, u boj, rekao bi kako
Zajeva arija nikada nije ljepe zvuala. Umjesto provincijalne
imitacije europskoga uzora iz devetnaestog stoljea, propjevao je
narodni glas. Divlji balkanski folklor koji je zasluio svoga Belu
Bartoka, ali ga nije doekao. No tko bi sluao studentariju koja je
odluila da gine, i pri tom se bavio muzikolokim razmatranjima.
U nekoliko sekundi svijet se poeo odmicati od pjevakoga kruga,
uskoro na pedeset metara uokolo nikoga nije bilo, a onda su, kad
je sve bilo isto, kvrgoglavi mrgudi, sigurno ih je bilo trideset,
krenuli na pjevae, opkolili ih i naprosto progutali. Ljudi se kunu
da nisu ni vidjeli kako su ih odveli, to im je za vjerovati, jer su se
i trudili da nita ne vide, ali dva dana kasnije u beogradskim je
Veernjim novostima izaao lanak o nacionalistikom incidentu
ispred Narodnoga pozorita u Sarajevu. Narodu nisu trebale
novine, jer su svi ve sve znali. Sama premi jera odrana je bez
izgreda, uz aplauz koji je bio taman onoliko dug da nikome ne
bude sumnjiv. U vrijeme incidenta Gabrijel je namjetao scenu, a
Diana je u internom pozorinom bifeu razgovarala s Katarinom
Katzer, mladom i perspektivnom balerinom kojoj bi se katkad
znala poaliti na svoje sarajevske neprilike i nailazila je na razumi
jevanje, jer ni Kati, istina iz nekih drugih razloga o kojima se u
pristojnome drutvu ne govori, ovo nije bio najmiliji grad na
svijetu. Nijedno od nj/h troje, sve do kraja predstave, nije imalo
pojma o onome to se dogaalo ispred pozorita. Sutra u devet
ujutro pred Gabrijelovom kuom zaustavio se crni citroen, izala
su dvojica inspektora u civilu i odveli ga na informativni razgovor
u Slubu dravne bezbjednosti. A zapravo u prostorije tajne
policije koja se bavila sluajevima kontrarevolucionarne i
neprijateljske djelatnosti. Diana je htjela poi s njim.
-Drugarice, vas niko nije traio, kad vas budu traili doi emo i
po vas! - odbrusio je plavokosi nabijeni tip.Ostala je kod kue i
ekala, sve dok nije sasvim izgubila ivce i pola traiti nekoga s

kime bi dijelila vrijeme dok se Gabrijel ne vrati. Zvala je Gogu i

Musu, ali se nisu javljali, a onda je odetala do Katarine, ispriala
joj to se dogodilo, a Kati to uope nije bilo udno, kao da je
oekivala da se i takve stvari tu ponu dogaati, i pola je s njom
da kui ekaju Gabrijela. - Pojma nemam ta je bilo pred
pozoritem - rekao je inspektoru Jeri Vidoeviu, crnom
zalizanom tipu staljinskih brkova, prije nego to ga je ovaj ita
pitao. - Kako zna da smo te zato zvali? - ispod oka ga pogleda,
istovremeno neto zapisujui. - Ne znam, al pretpostavljam. Zato biste me inae zvali? - ree Gabrijel. Jo uvijek se nije
previe brinuo. - Da razgovaramo, kao to graani razgovaraju sa
slubama. Svjesni graani. Oni koji nita ne kriju. Je li tako?
Zato bi se poten ovjek brinuo kad ga pozovemo? To je isto ko
da bi se ja brinuo kad uem u pozorite da e me ubiti iz onog,
kako se to kae, lanog pitolja. - E, maak, al pitolj moe bit
pravi. - To znamo i ti i ja - prenemagao se Jere, kao da glumi
Koievog Davida Strpca. - Kakav pitolj? Ne kontam, zbunio se
Gabrijel. - Ne razumi jem. Kae se: ne razumi jem. U pozoritu
radi, a govori ko jalija. Nemoj da te uje drug Barilla. Ili je on
gospodin? Je li, reci mi, jel Barilla drug ili gospodin? Da znam
kako u ga zvat ako mi doe na kaju. Znamo mi da te uzeo za
glumca. Drugi glasnik, ha? I ba tebe uzo! Biva, stolar, al
talentovan!
Pa ja, oni na glumakim fakultetima ne znaju ta rade, al zna
slavni reiser, je li tako? Gabrijel pomisli da su ga ovdje doveli
da ispitaju zato ga je Barilla uzeo u predstavu i to ga naljuti: Nisam ja traio da me uzme. Uzo me je jer nijedan glumac ne bi
prihvatio tolinu ulogu... - Pa da, to i ja govorim! I onda je uzo
tebe. Zna ovjek - nastavljao je Jere u istoj kajdi. - A zato njega
niste zvali i pitali ga?... - A bi li se ti to meni mi jeo u poso?
-Zna, ne bi ti to valjalo, jer im mi se neko mi jea u poso, mene
pone igat ova strana glave. Zna, tu sam etres devete fasovo
ustaki metak ganjajui kripare po Hercegovini. Nisu mi ostale
neke znaajnije posljedice, osim to popizdim kad mi se neko mi
jea u poso ili kad se, nedobog, neko na toj stolici pone kuriti.
Tad, Gabrijele moj dobri i prepoteni, pota jem zajeban. A kad
sam zajeban onda ti evo ovim rukama uzmem glavu i udaram

malo njome u onu kasu. isto da se smirim. Okreni se i pogledaj

je, iza lea ti je. Ama okreni se kad ti velim i gledaj kasu! E, i
onda ja tako kreem tvojom glavom o kasu dok se ne uhavizam i
ne popusti mi moja posljedica. Samo to to zna potrajat i onda
jebi ga, zavisi od toga kolko ti je glava tvrda. Ako je tvra
ostane iv, al okolo hoda ko budala i ne zna ta ti je ranije bilo
unutra. A ako je meka, e onda halali ga drue i dravi i partiji i
inspektoru Jeri Vidoeviu! Tvoja glava, Gabrijele, koliko mi
znamo, nije bosanska. Gabrijel Ekert, to ti odmah mogu rei, znai
meku glavu, pa je bolje da ne provjeravamo. Je li tako? Ekert nije
bosansko prezime. Nego je vapsko. Pardon, njemako! Nisi se
valjda uvrijedio, jel de da nisi? Znamo ti oca Miju, malo veseliji
ovjek, je li tako, al boga ti, reci ti meni jel ti stari imo kakvog
brata?
Pred tim pitanjem Gabrijel se spetljao i zamucao i u sekundi je od
nevina ovjeka koji se tu naao grekom, postao krivac koji
sakriva svoj zloin. Nije vano to je uinio i je li ita uinio zbog
ega bi se trebao plaiti milicije. Krivnja se ne dokazuje nevinome
ve krivcu, i to nakon to je takvim proglaen i nakon to se tako
poeo osjeati. im se osjea kao krivac, poinje se i ponaati
kao krivac. Zato nema bolje policije od komunistike, jer se njoj
ne dogaa da kroz izlazna vrata propusti nevina ovjeka. Svi su
krivci, samo to jedni budu kanjeni, a drugima je oproteno. S
ovog je mjesta lako bilo koga poslati na robiju, jer nema tog
ovjeka koji barem jednom nije rekao neto za to bi mogao
dobiti pet godina zatvora. A ako bi se i naao takav pravednik, i
on je uo nekoga tko je rekao neto i nije ga prijavio. - ta je bilo?
Svezo ti se jezik? E, ta ja u ovom poslu neu doivit!
Ue mi ovjek u kancelariju, zdrav, itav i normalan, jo i
glumac. Fino se pozdravi i upita, vidi se, ovjek pun sebe. Ima i
ega biti pun. Nije ala da te zadnji red u pozoritu uje dok
ape. I onda odjednom ko da ga je grom oinuo. Da nisi
bolestan? O da ti donesem eera i vode? Nee? Pa koji ti je
onda, da tako kaem, kurac? Gabrijel duboko uzdahnu, pa
progovori prije nego to je Jere i taj uzdah stigao prokomentirati:
-Jest, imo sam strica. Umro je u zatvoru. Nikad ga nisam
vidio... - A sramote! Nisi mu io u posjete! Pa ako je dravi i

narodu bio kriv, ako je krao i klao, nije red da ga se rod

najrodeniji odrekne - nastavi inspektor. - Nije klao! Gabrijel se pobunio. Jere se naglo uozbilji i namrti, s lijeve
strane ela iznenada mu zijevnu rupa, pod koom je
nedostajao komadi kosti i vidjelo se kako mozak pulsira.
Nagnuo se preko stola, skoro do Gabrijela, kao da e skoiti
na njega ili ga tresnuti po licu: - A kako ti, efendija, zna da
Bruno Ekert nije klao? Sad e mi fino rei ko ti je to reko pa
da njega malo priupitamo za zdravlje... - Niko mi nije reko proapta Gabrijel. Tresla su mu se koljena i igrali svi miii
na licu. Oekivao je udarac i elio je da se to to prije desi,
da ga Jere Vidoevi sastavi sa zemljom i da bude ono to
mora biti, samo da se to prije sve zavri. - Aha! Pa tako mi
reci, da te razumi jem! A ne da mislim u sebi, ta to ovaj
ovjek govori, jesu li meni vrake popile mozak ili je on
totalni kreten. Trebo si mi odma fino re da ustae nisu klale
i ubijale, nije bilo Jasenovca, nije iza njih ostalo milion i
neto mrtvih ljudi. Ljudi ili Srba i Jevreja. O pardon, prosim
lepo, par don! Vi kaete idova, jel de? idova! idovima i
psima ulaz zabranjen! Je li se tako kae, pasji poglavnie,
ili smo i to izmislili? Govori, pika ti materina, jel se tako
kae? - zaurla Jere Vidoevi, a Gabrijel se skupio koliko
god je mogao, pogleda zakovanog uz otri rub crnoga
kancelarijskog stola. Grozniavo je mislio to sad treba
uiniti. Da uti ili da neto kae? Ako uti, ovaj e ga zatui
na licu mjesta jer provocira, a ako kae da uvijek govori
Jevreji, a ne idovi, kakve to veze s vezom ima i ispast e da
se kuri. No, u taj mah u kancelariju utra debeli postariji
ovjeuljak u sivom odjelu: - ta je bilo Jere, ta se dogodilo,
doi vamo, ajde, ajde, odmori se malo, ajde, donijela Fazila
evape... I prije nego to je Gabrijel podigao glavu, mali
debeli ve je sjedio na Vidoevievom mjestu, a Jere je
nestao iz prostorije. - Pusti ga, bolan, nije normalan. Ubit e
jednom nekog. Govorim mu ja, Jere jadan, idi u penziju,
odmaraj se, dr se svojih pelinjaka, nije ovo za tebe.
Budala, ve ima staa vie nego godina ivota. Kad mu se
saberu partizanija i ono stoje deset godina ganjo ustae po

Hercegovini. Al nee on u penziju! Nego, reci ti meni,

momak, jesi li ti ta juer vidio ispred pozorita, pa da za
deset minuta zavrimo. Uf, jebem ti, koji sam ja nekulturan
ovjek, nisam ti se predstavio, a red je i po pravilu slube i
po ljudskim adetima. Martin Barnjak, inspektor se die i
prui mu ruku. Ruka je bila malena kao u djeteta i sva
nekako okrugla, s vjenanim prstenom koji je stavljen jako
davno, dok je prst bio tanji. Gabrijel je tu ruku prihvatio kao
najvei dar koji je mogao dobiti. - Nita nisam vidio.
Namjetao sam scenografiju. U pozorite sam uao u etiri
popodne, a u to vrijeme nikoga nije bilo ispred...- Fino. To
smo i znali, ali takva je procedura. Mora imat izjavu, bez
obzira to je i tebi i onome koga pita jasno da je glupo. Al
jebaji ga, takvo je pravilo slube. A jel ti poslije neko reko
ta su ti momci ispred pozorita pjevali? Pitam te to onako,
isto me zanima... - Pjesmu U boj, u boj. To je iz te opere...
-Znam, znam, gledo sam ja Zrinskog kad sam bio u Zagrebu.
-Pogledau i ovde, da vidim iji je Zrinski bolji, na ili
zagrebaki. Ah, eto, pjevala mladarija da oproba glasove. A
ta ti misli, onako ko ovjek, zato su pjevali ba tu pjesmu,
a ne neku drugu? - upita Barnjak koji je, i zbog budalastoga
smi jeka koji mu nije silazio s lica i zbog naina na koji je
postavljao pitanja, Gabrijelu nalikovao nekom dosadnom
tetku koji dok si jo dijete, jednom godinje, obino za
roendan, doe u posjetu, pokloni ti plastinu lokomotivu i
ne puta te na miru dok ne ode. Dri te na koljenu, tipa za
obraze, pita koga vie voli njega ili oca, i ima li curu.
- Fakat ne znam zato su pjevali ba U boj, u boj - ree.
-Pa ja, vidi mene budale ta pitam! Kako bi ti to znao! Barnjak se zbunjeno poea po eli. - A kako bi ti
komentariso tu pjesmu da si bio pred pozoritem?... - Kako?
-Nikako, ta ja tu imam komentarisat. Ljudi pjevaju ono to
e u operi sluat. Ja mislim da je to normalno - ree Gabrijel,
dok mu se u misli vraala Diana, to da je ostala sama kod
kue i da sigurno pizdi to ga nema ili prekopava po sobama
u koje se ne ulazi.
-Normalno, n-o-r-m-a-l-n-o - izgovarao je Barnjak kako bi zapisao

koje slovo. - Dobro, ako je tebi normalno, onda je i meni, i izae iz

kancelarije.
Pola sata sjedio je Gabrijel na svome mjestu i nije se micao da opet
neto ne bi pokvario dok se ne vrati inspektor Jere. Ali umjesto
njega pojavio se tip u uniformi. Gabrijel je skoio.
-Okreni se i ruke na lea! - proderao se milicioner. Tri minute
kasnije Gabrijel je bio u sobi bez prozora, meu zidovima
obojenim masnom zelenom bojom, s lisiinama koje mu nee biti
skinute s ruku sve do sutra kad e ga, usred neradne nedjelje,
izvesti pred suca za prekraje, koji e ga osuditi na ezdeset dana
zatvora, jer je podravao pjevanje pjesama nacionalistikoga
sadraja ispred Narodnoga pozorita u Sarajevu i izraavao
aljenje to se i sam nije mogao pridruiti pjevaima. I tako je
Gabrijel stradao zbog Zrinskog, i to ba one godine kada je prvi
put poalio to se rodio u ovoj vukojebini, a ne u Americi odakle
su i do Sarajeva stigli prvi glasovi o festivalu na privatnoj farmi
nekog Maxa Yasgura, u mjestu koje se zvalo Woodstock, gdje je
jedna generacija stekla pravo da se odrekne upisane joj roditeljske
povijesti, drave, zastave, zakona i svega onog sa ime se vie nije
moglo ivjeti. I Gabrijel je nakratko povjerovao da e biti zatien
tim Woodstockom, ve samo zato to je za njega uo i to se kod
Goge i Muse opijao uz pjesme koje su tamo pjevane. A s arijom u
boj, u boj imale su taman onoliko veze koliko i on sa svojim
stricem Brunom. Njegova nada se ugasila onako kako se gase sve
nade i vjerovanja da moe biti mimo svijeta pa da te mae nevolje
koje su na svoj put pole prije nego to si se rodio i prije nego to
je itko i ita, osim tih nevolja, raunalo da e jednom biti tu. Dok
je uao u zelenoj eliji svi Gabrijelovi problemi sveli su se na
jedan. Zapravo na dva: na pianje i sranje. Uhvatile su ga i jedna i
druga sila, te je o ostalim silama prestao razmiljati. Diana je
provela no s Katarinom Katzer, a da nije uspjela progovoriti ni tri
rijei, niti previe misliti o sebi i Gabrijelu. Kate joj je ispriala
cijeli svoj ivot, prepun mrtvih tetki i uroka to ih je neki galicijski
pop prije dvije stotine godina bacio na Katzere, a zbog kojih je
svaki muki lan obitelji ljubio muke. Pa su se s vremenom uroci
produbili te su ene u Katzera poele ljubiti enske. Od istoga
prokletstva stradali su joj i pradjed i djed i otac i svih pet oevih

sestara koje su se jedna za drugom ubijale u Beu zbog nekih

glumica i balerina. Svake dvije godine po jedna bi gurnula glavu u
rernu i pustila plin, pa bi se iz Sarajeva ilo na sprovod.
O tome je li se galicijsko prokletstvo i na nju protegnulo, Kate nije
nita govorila. No Diana je oprezno uzmicala kad god bi je u aru
prie hvatala za ruku. Smijala se i plakala nad nevjerojatnim
ispovijestima sarajevske balerine, u kojima je sigurno bilo i lai i
neke udne mahnitosti, to su djevojku tjerale da bez prestanka
govori i da joj rijei prestiu misao pa bi prelijetala iz jednog u
drugo vrijeme i vie nije znala ni gdje je, ni u kojem je liku. Onda
bi na trenutak zastala, pogledala u strop uplaena da e se sruiti, i
umjesto da nastavi nedovrenu priu, poinjala je neku novu. O
moskovskoj baletnoj koli i o tome kako je u osamnaestoj godini
izgubila menstruaciju, ali se zbog toga ne brine, jer zna da e joj se
vratiti kad jednom slomi je nogu, istoga mjeseca kad plesaka
karijera doe kraju. Konji i balerine samo jednom slomiju nogu, uz
tu razliku da konja ustrijele, a balerini daju penzijicu da s neim
provede mladost. Kate zna da e slomiti nogu, vie puta sanjala je
isti san i tano zna gdje e se to dogoditi. Ali ne zna kada. Nije ni
vano: to izgubi na mostu, to dobije na upriji. Bijelu labudicu
zami jenit e menstruacija. Oko est polegla ju je u krevet podno
raspela, i Kate je zaspala u pola reenice. Diana se vratila u dnevni
boravak, legla na seiju, malo gledala vatru koja je plamsala u
kraljici pei, sve dok nije sklopila oi. U osam e se ispred kue
zaustaviti milicijski auto, a isti onaj milicajac koji je odveo
Gabrijela e, nakon to ju probudi zvonjavom, Diani uruiti poziv
za informativni razgovor u Slubi dravne bezbjednosti, gdje je
trebala doi u ponedjeljak u deset. Pitala ga je gdje joj je momak,
odgovorio je da ne zna, ali je uvjeren da je na sigurnome. Tek dan
kasnije Diana e saznati da je Gabrijel osuen na ezdeset dana
zatvora i da je u centralnome zatvoru koji nosi ime Miljacke,
malene gradske rjeice u koju se sliva sva sarajevska kanalizacija,
pa zaudara i za zimskih dana. Na policiji su Diani postavljali
uobiajena pitanja o ovjeku s kojim je ivjela, gdje ga je i kako
upoznala, je li joj rekao to mu je za Drugog svjetskog rata bio
stric, I kakvo je njezino miljenje o tome. S kime se drue i koga
viaju, o emu razgovaraju i koje filmove gledaju. A kad je

inspektor upitao kad su prvi put vodili ljubav, odgovorila je da ga

se to ne tie, na to se ovaj samo nasmijao i preao na neto drugo.
Navratite s vremena na vrijeme, rekao joj je na rastanku, naroito
ako primi jetite neto sumnjivo. Morate razvijati bezbjedonosnu
kulturu. Sami ste vidjeli kako zavri kultura u pozoritu. Nakon to
ga je prvi put vidjela, utuenog i oianog do gole koe, moro sam
potpisat da se iam po vlastitoj volji, kau da je to zbog vaki,
Diana je naglo zaboravila ono to se izmeu njih dvoje dogaalo
otkako se doselila, odluna da bude podrka svome ovjeku bez
obzira na to to e se dalje dogaati, jer su mu rekli da ovo nije
kraj i da se oekuje i krivina prijava, po lanu 114. Krivinog
zakonika, zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i naruavanja
ustavnoga poretka SFRJ. Bila je spremna na sve i nijednoga
trenutka u sljedea dva mjeseca nije se pokolebala i nita joj nije
bilo vanije od toga da njezin Gabrijel izae na slobodu i da ga
doeka mir i obiteljski sklad. To vrijeme, koliko god bilo teko i
koliko god je i ono malo ljudi koje je upoznala, ukljuujui Gogu I
Musu, pokazalo svoja najrunija lica, bilo je doba najvee Dianine
ljubavi u ivotu. Najvee, sve do tragino prekasne pojave Marka
Radice. Voljela je Gabrijela jer je stradao i jer je to stradanje
upisala sebi kao nekakav emocionalni dug, a voljela ga je i zato to
nije bio tu kraj nje i mogla ga je zamiljati onakvoga kakav nikada
nije bio, kao Ivanu Orleansku u onom nijemom filmu, oiane
glave i s pogledom punim patnje, lienoga svake mukosti. Danima
je nazivala Gogu i Musu mislei da e preko njih nai neki posao,
jer novaca u kui nije bilo, a u pozoritu nisu htjeli ni uti da joj
daju Gabrijelovu plau. Niti su joj se javljali, niti bi otvarali vrata
kad je zvonila. Znala je da su kod kue i ne ele je pustiti. Na
petom katu zgrade u Ulici kralja Tomislava gorjelo je svjetlo i do
ulice se uo Dvlanov glas. Nije odustajala jer naprosto nije znala
kome bi se, osim njima, mogla obratiti da joj pomogne. Nakon to
je cijeli tjedan proao u bezuspjenim pokuajima i nakon to je
ve trei put od Katarine posudila novac, sjela je na klupu preko
puta njihovog ulaza. Kad-tad e netko od njih dvoje izai van. Nije
prolo ni deset minuta i pojavila se Goga. Ali prije nego to je
Diana ita stigla rei, cura je osula vatru: - Ne kontam ta od nas
hoe! Ostavi nas vie na miru, jebem mu mater! Nit znam ko si,

nit znam koji je njemu kurac bio da zavri u zatvoru! Nije nas pito
kad je radio ono stoje radio i nemoj nas sad uvlait u te vae prie.
I drugarski bih te savjetovala da nam vie ne obigrava oko kue.
Imala si sreu da sam ja naila. Musa bi ti piku iupo da te vidi!
Njega se uvaj! etnici su mu dedi ivom kou s lea derali i ne
voli ba te vae folove s pjevanjima. Eto, a sad idi s milim bogom i
ne pozdravljaj me bude li me srela na ulici. Bez da je progovorila,
Diana se okrenu u mjestu, kao vojnik u Chaplinovom filmu, i ode,
olakana za jednu brigu u ivotu. Raspelo je i dalje naveer skidala
sa zida, a ujutro ga vraala. Gabrijel je sto puta rekao da ga ne
vraa; ako joj se ne svia, onda ne mora biti na zidu, jer je u ovoj
kui ionako sve po nekom sluajnom rasporedu i razmjetaju, a
njemu se ne da ulaziti u posao koji nikad nema kraja,
pa zato i ivi u neredu naslijeenom od pokojne strine. Ali nije ga
posluala i uporno je vraala raspelo na zid. Bio je to neki ritual
za koji se vezala i ivot je inio lakim. Da je prvog dana
premjestila kantu sa umurom s jednoga na drugo mjesto, to bi
svakodnevno ponavljala, a kako se, umorna od puta, preplaila
nacerenog Krista, premjetala je njega. I tako, dok je raspelo
spremala na poinak, sigurna da vie nitko nije ostao tko bi joj
pomogao da nae posao, Diani je palo na um da sutra ode u
crkvu, tamo sve ispria i zamoli sveenika da joj nae neki posao.
Nije zapravo znala zato bi u crkvi trebali biti osjetljivi na
Gabrijelovo stradanje, ali kako i bi kad je odrasla meu sve
samim ateistima i bezbonicima, jer od cijeloga susjedstva jedva
da su dvije babe ile na misu. A kad bi se za nekoga trebalo
pronai neto naroito runo, obino bi mu se naao neki barba
koji je bio pop i s ustaama je pobjegao u Argentinu, a Diana je
slutila da bi se u crkvi moglo nai mjesta i za strievske grijehe
Gabrijelove due. Don Antun je bio visok i tanan mladi
mukarac, moda mlai i od Diane. Doekao ju je u upnome
dvoru, odjeven u crno odijelo i s kolarom koji ga je stezao, pa bi
ga stalno potezao kaiprstom, onako kako to ine ljudi
nenaviknuti na kravatu. - Tu si pola godine, a nisi dola u crkvu,
nego si ekala da te muka natjera. Heh, dobro je i tako. Mnogi se
materi crkvi obratiejer ih je muka natjerala. Ali od obraanja do
obraenja dug je put! Svejedno ga veina pree i vrati vjeru u

Gospodina. A taj tvoj nesretnik s kojim nevjenana ivi, je li on

iao u crkvu? Ne zna! Pa, jasno, ako ti nisi ila, kako bi za njega
znala. Nita zato. Najvea crkva koja postoji je ljudsko srce. U
srcu je vjera, a ne u zidinama. Zidine budu i nestanu. Ti bi, je li
tako, htjela da ti crkva pomogne oko nekih svakodnevnih stvari.
Mora se od neega i ivjeti, to je jasno. Ali kako e ti crkva
pomoi ako ne moe pomoi ni samoj sebi? Ljudi kau, dae
Bog! Bog i dadne, ali ne moe on dati koliko ljudi otmu! Tako ti
je to, jadna. Ne mogu te s praga otjerati, a pravo da ti kaem, ne
znam kako bi ti pomogo. Evo, moe u nas dobiti ono to od
ruka ostane. Kako mi jedemo da i ti jede! Ni vie, ni manje. Ali
bojim se da ti to nee biti dosta. Mora i tom svom nesretniku
pomoi. Tvoj je, iako ivite, boemeprosti, ko to paad ivi.
Poite barem u opinu pa se tamo vjenajte, ako ve neete pred
Bogom. Vidi, moda bi mogla istiti stubite u Bogosloviji. Mogu
pitati ako ti nije ispod asti radit. A nijedan poten posao ne bi
trebo bit krtenom eljadetu ispod asti. Nisi mi rekla, jesi li ti
ita primila od svetih sakramenata? O, mila majko, u kakvom ovo
svijetu ivimo! Ajde sad, a ja u se raspitati za poso. Don Antun
se i raspitao, to mu Diana nikad nee zaboraviti. Iako bi bilo
pretjerivanje rei kako e ga se sjeati sa zahvalnou. Stubite je
istila svakoga drugog dana, do kraja svog boravka u Sarajevu.
Plaali su je malo, puno manje nego to bi platili zaposlenu
istaicu, ali su barem plaali na vrijeme; svakoga drugog petka u
pet popodne pokucala bi na vrata kancelarije brata laika Branka
Zidaria, ekonoma i intendanta Bogoslovije, i on bi joj predao
kovertu s novcima, ispraajui je uvijek istim rijeima: Neka ti
je s Bojom pomoi i pazi kako troi! Moda bi u nekome
probudilo vjeru to to je u crkvi naao pomo koje drugdje nije
bilo, ali u Dianinom sluaju tako neto nije bilo mogue. S
jednakom ravnodunou s kojom je sluala don Antunove rijei
pune ponienja i prezira, prolazila je pokraj raspela, nabonih
slika i kapelica, mladih bogoslova zaarenih oiju i profesora u
habitima koji su se uz oinske osmi jehe za njom osvrtali. Bila je
zahvalna samo nacerenom Kristu modrih oiju, koji joj je dao
spasonosnu ideju i koji e biti glavni lik njezinih nonih mora
nakon to ode iz ovoga grada. Sanjat e njega kako ju vodi natrag

u Sarajevo, a ona mu se ne uspijeva oteti.

to je pukovnik Nikola Radonji zapravo istraivao, s kime je
razgovarao i tko mu je rekao da je Diana pobjegla u Sarajevo
(Vid sigurno nije, jer njemu nije ni dolazio), ostat e tajnom
njegova detektivskog posla, ali na dan Gabrijelovog izlaska iz
zatvora Pukovnik se pojavio u Sarajevu. Iznajmio je sobu u
hotelu Evropa, rekao recepcioneru da ota je tri dana i da
nikome tko bi ga mogao traiti, telefonom ili na bilo koji drugi
nain, ne govori da je tu prenoio. Recepcioneru Halidu Lizdi su
se ovakvi prohtjevi, naravno, uinili sumnjivima, nazvao je koga
je trebalo nazvati, ali su mu, valjda nakon provjere, odgovorili da
postupa onako kako mu je Pukovnik naloio. Lizde je zakljuio
da u sobi 112 ima veliku zvjerku i traio je od sobarica da se
prema gostu odnose dvostruko paljivo. Ako su drugdje po dva
pekira, u stodvanaestici ima ih biti etiri, ako se novi sapun
stavlja svaka dva dana, tu mora biti svaki dan, a ako ostale sobe
obilaze samo ujutro, ovu moraju i ujutro i naveer. Onako kako je
to po protokolu za goste koje alju Ce-Ka i Predsjednitvo. Ali
umjesto da time ugodi Pukovniku, njemu je bilo sumnjivo kada
se naveer vratio i zatekao spremljen krevet.
Tko zna u koga je i u to sumnjao i kome je sve bio duan, ali
upravo to bio je razlog za promjenu plana, i umjesto da u tri dana
sreuje sluaj Diane Delavale i njezinog ljubavnika, odluio je to
uiniti odmah. Prola je pono kada je banuo na vrata
Gabrijelovog doma. Lupao je policijski odluno i derao se:
- Otvori! Milicija! Gabrijel je skoio iz postelje, stao u dovratak
sobe i tresao se kao da je dobio napad epilepsije. Onako mrav, s
dvadeset kila manje nego to je imao prije zatvora - a ni tada ba
nije bio debeo, izgledao je kao luak po kojeg dolaze da ga
odvedu na kuru elektrookova. Tu je Diani puklo: nee ga dati od
sebe pa makar je ubili ili ih oboje poslali na robiju. Otvori ili
provaljujemo!, urlao je Pukovnik. Otrala
je u kuhinju i zgrabila zahralu mesarsku sjekiricu koja je
objeena ispod kredenca i netaknuta stajala valjda od vremena
Miinchenskog sporazuma. - Nemoj Dijo, molim te! - tresao se
Gabrijel. Pukovnik je navaljivao na vrata, iznad stoka su se osuli

komadii maltera. Stala je kraj vrata i digla sjekiricu, odluna da

raskoli glavu onome tko pree prag. Valjda je ta slika, koja je
najavljivala neto gore od onoga najgoreg, uinila da se Gabrijel
prene i razbistri, pritri vratima, otme Diani sjekiricu i otvori ih.
-A vidu Vinetua! Coe, a to bi ti s tim tomahavkom? Da ne bi na
narodnu miliciju? - progovori Pukovnik po crnogorski, valjda
raunajui na ope miljenje da nema zajebanije od crnogorske
milicije. - ta hoete od njega? - vikala je Diana. - A to voe
ensko kolo vodi? Je li junaino? De se obuci, vidi ga u pidamu
ko kakva baba!... - Ne dam da ga vodite! - stala je ispred
Gabrijela.
-E, pa dobro. Onda ono to imamo moemo i tu obavit - ree
Pukovnik i izvadi kolt. Diana zinu, bila je okirana, jer je revolver
vidjela prvi put u ivotu, izgledao je vei nego u filmovima, i
nijednom joj dosad nije palo na pamet da bi Gabrijela mogli ubiti.
Njemu je ispala sjekira iz ruke. Diana je poe plakati, nepomina
na pola metra od ovjeka s kaubojskim pitoljem; plakala je
glasno i neutjeno kao Pepeljuga kad ostane sama. - Eto te, sad si
prava evojka. Ajde mar naprijed!- potjerao ih je u dnevnu sobu
i posjeo na seiju, jedno do drugoga. Stao je, zamislio se,
pogledao kroz prozor: Ja lijepa grada, blago onom ko ga je vidio.
Zar u ovakvom gradu ruit socijalizam? Da si ga ruio u
Nikiu,ja bi razumio! Moda bi ti i ruku dao, pomogo ko komija
komiji kad se kolju janjci. Ali tu ruit socijalizam! Majka mu
stara, previe je. U Nikiu bi dobio metak u elo i gotovo, a u
Bosni je drukiji svijet. Mekan. Pa onda mene moraju zvat da s
takvima posvravam. Gabrijel je osjetio kako mu biva toplo i
vlano oko prepona, pa se toplina iri i sputa, sve dok nije sjedio
na mokrome. Diana je jecala i pokuavala neto rei, ali se rijei
nisu dale. - Oe ovu tabletu - pukovnik izvadi boicu iz depa pa da je sam popije? - Nee se muit. Deset minuta i srce ta je.
Ili da te ustrijelim. Ima li tu neki zahod, kadu nekakvu, tamo je
najbolje. Ne volim ljudima da zaserem kuu. Pucam iskljuivo u
glavu, pa mozga I krvi bude da se u mjesec dana ne da oistiti, a
vidim da devojka nije od velikog posla, samo bi lajala i cmizdrila.
Zato volim to obavit u kadi. Sjedne unutra ko da e se kupat,
zatvori oi i gotovo. Lake nego da si musliman pa da te brico

suneti! Ajmo odma i da smo gotovi, pa da stignem na veeru! A

sigurno i ova tvoja ima posla pa da ju ne zadravamo, - gurkao je
Gabrijela koltom po ramenu. - Ti nisi milicija - ree Diana. - Ko
da je to vano. Provjeri ko sam kad zavrim posao - razlono e
Pukovnik. Molim vas nemojte ga ubiti, sklopila je ruke, nije on to
to vi mislite da jest... Ja curo ne mislim, ja radim. Da sam u
ivotu mislio, nikad ne bi postigo to to sam postigo... Nemojte ga
ubiti!... A zato? Probaj mi re zato? Staru si mater ostavila da
svisne od brige i tuge i pobjegla s narodnim neprijateljem. Vidi
devojko, ubio bi ga i da mi to nije zadatak. Zato to u moju glupu
glavu ne ide da neko materi moe uinjet to si ti uinila... Nisam
htjela... Sta nisi htjela, kurvo luka!, zaurla Pukovnik da se kua
zatresla. - Nemojte ga ubiti - zapomagala je. - Sluaj me sad Pukovnik e tie - hodajui s jednoga na drugi kraj sobe, ima
dvadeset etiri sata da se gubi iz Sarajeva. Pokupi svoje prnje i
idi tamo odakle si dola. Ja mogu provjerit ima li anse da ovom
tu potedimo ivot, ali ne garantujem nita! No, ako me ne
poslua i ako te sutra tu naem, njemu u na licu mjesta prosuti
mozak, a ti e, devojko, fino na robiju s koje e izai starija od
svoje babe. I da ti ne padne na pamet da ga zove telefonom, jer
emo mi to znati! Ili da se, nedaj boe, vie ikad igdje s njime
proba nai! U Sarajevo ne dolazi, a ni on bogumi nee skoro do
mora. Eto, curo, to ti sad mogu ponudit, a Savezni sekretarijat e
odluit ta e, momak, sa tobom bit.
Bilo je podne, prohladan majski dan, kad je Diana s istog onog
perona na koji je stigla prije devet mjeseci, s istim koferom i pet
torbi krenula doma. Gabrijela je ostavila bez poljupca, uvjerena da
iza svega ipak stoji neka la, da netko sve ovo sanja, a ona je lik iz
neije more. Nikad ga vie nije vidjela, niti se za njega raspitivala,
a kroz Sarajevo je prola jo samo jednom, vlakom koji je vozio
prema Beogradu. Znala je da Gabrijela nisu ubili, a s vremenom je
shvatila da je dobro uinio onaj koji ih je razdvojio, tko god to bio
i ije god ludilo pratio. Dvadeset prvog februara 1975. Diana e u
rukama drati beogradsku Politiku, ekajui u restoranu Kod
Vuka mladia s kojim je tada bjeala. Ali e preskoiti stranicu s
osmrtnicama, jer je bila jo uvijek dovoljno mlada da ne ita
imena mrtvih. Prelistat e Politiku i nee vidjeti poznato lice, a

sasvim sigurno bi ga prepoznala. Devetnaestog februara prestalo

je da kuca junako srce pukovnika Nikole Radonjia, nosioca
Partizanske spomenice 1941. i ordena junaka socijalistikog
rada.Tragino preminu na radnome zadatku i neka mu je slava i
hvala kolega i prijatelji s posla, pisalo je ispod slike.
Dianina beogradska epizoda bila je manje vana od te smrtovnice
i svega to joj je prethodilo. Svake bi godine, kad stigne jesen,
odlazila od kue, ostavljajui materi poruku da je nala ljubav
svoga ivota i vie se nikad nee vratiti, ali se vraala tri dana ili
tri mjeseca kasnije; trajanje bijega nije bilo vano, jer je Regina
znala da se Diana uvijek vrati i nema potrebe da trai Pukovnika i
proda je maslinike i vinograde. Vjena je ljubav kalendarska
pojava i ne traje due od jednoga godinjeg doba. Tako je u lozi
Delavale, a drukije nije gdje god ima mukaraca i ena koji se
nasmrt zaljubljuju. Na bazenu pokraj autobuskoga kolodvora prvi
su kupai izlagali suncu blijedu zimsku kou. U Sarajevu ene
im doe proljee iznesu ilime na ulicu, rasprostru ih po asfaltu,
kleknu i ribaju nakupljenu prljavtinu. Ako naie auto pobjegnu
na plonik i dugo kunu ofera koji je pogazio njihovu muku.
Izmeu tih ena i ljudi na bazenu Diana nije vidjela razlike.
Svatko izlae ono do ega mu je najvie stalo kad ogrije sunce i
prirodni ciklusi krenu ispoetka. Njezin se sastoji u povratku
onome od ega nije mogla pobjei koliko god daleko i dugo
bjeala. Prvi bijeg jo je i nosio u sebi vjeru i nadu, ili naprosto jo
nije znala ono to e potom osjeati do materine smrti. Vea je
sila od ljubavi potrebna da bi se iupalo korijenje koje ju za
Reginu dri. A ona te sile u sebi nema, a mimo sebe je ne zna
nai. Povratak keri Regina je doekala hinei potpunu
ravnodunost. Pomogla je Diani da unese stvari, brbljala to se sve
u kui pokvarilo, razvalilo i uruilo otkako je nije bilo, pokazivala
joj novu vemainu koja, za razliku od prole, sve radi sama i ne
mora je svakih pola sata iznova pokretati. Naravno, nije joj rekla
da ju je kupila jer je Pukovnik snizio cijenu istrage za dvjesto
hiljada dinara. Nije spomenula da je prodala Villu Delavale. Ali
ne zato to bi to skrivala. Vemaina je bila vanija. Po tome se
Regina nije razlikovala od veine Jugoslavenki koje su prelazak s
poluautomatskih strojeva za pranje rublja na strojeve to su imali

ugraen programator, doivjele kao najvei drutveni napredak

nakon Drugoga svjetskog rata. To da vie nema Ville Delavale
Diana e sama otkriti kada dva mjeseca kasnije s Vidom bude
putovala po Peljecu, gdje e on ugovarati otkup jesenje jematve
za nekog cavtatskog vinara, pa kad naveer pou prespavati u
obiteljskome ljetnikovcu a doeka ju promi jenjena brava na
vratima i otueni kameni natpis. 0 tome to je radila i gdje je bila
devet mjeseci, Regina keri nije postavila nijedno pitanje, niti je
Diana o tome eljela razgovarati. Uinilo joj se sumnjivim da
mater zna da se radi o Sarajevu; govorila je o vremenu prije i
poslije njezinoga povratka iz Sarajeva. Ali kako sumnja nije
nalazila svoj put, niti je Diana znala to bi s njom, tako se nije ni
rasplamsala.. Ako je i slutila Regininu ulogu u prii, to je zbilja
malo vjerojatno, nije imala razloga da se njome bavi, pogotovu u
prva dva-tri dana po povratku, dok je mater bila jo sasvim
diskretna i, suprotno svojoj naravi, nije se mi jeala u njezin ivot,
niti je komentirala kad ju neko muko na ulici pozdravi. Reginino
ponaanje naglo e se promi jeniti i vratiti na stare staze nakon
smrti barba Luke, posljednjega i najmlaeg njezinog brata, koji se
tjedan nakon Diane vratio iz Trsta, gdje je ivio posljednjih
esnaest godina, da umre na svojoj zemlji i u svome gradu. Iznijeli
su ga na nosilima iz bolnikih kola i unijeli u kuu. S njim je
dola i medicinska sestra, Talijanka Patricija. Polegli su ga u
gostinsku sobu, na postelju na kojoj godinama nitko nije leao,
niti je ikad vidjela ikakvoga gosta i samo se radi konvencije zvala
gostinskom. Luka se smijao i pravio ale na raun svoje bolesti,
Regina ga je grlila i skakutala okolo, mlada i lijepa, kakvom je
Diana nije pamtila. Prvi put nakon dugo vremena nije se po kui
sklanjala od majke, nego je sjedila uz barba Lukinu postelju i
veselila se. Takva je bila ta subotnja veer. Da su se u domu
Delavale zatekli i najgori mrgud i najjadnija hodajua nesrea, i
oni bi se skupa s majkom i keri i transkom medicinskom
sestrom kidali od smi jeha uz ovjeka koji kao da je odivio ivot
samo zbog posljednjega dana kada e razvedriti cijeli svijet. Oko
ponoi su Regina i Diana otile na poinak, a s prvim suncem
barba Luka je bio mrtav. Sve su mu gradske kurve dole na
sprovod, rekla je Regina, ko da je i on Delavale! A moe bit i da

jest, vrag zna ko vas je sve skupa na svijet polo. Tu je Diana

znala kako je miru u kui kraj. Samo se trebalo dogoditi neto to
bi vanou ponitilo njezin povratak. Sluajno je to bila barba
Lukina smrt. Iako je istina da su mu dole kurve i da su plakale i
cvijeem zatrpale grob njegove vedre due. Nitko se zbog toga
nije iznenadio, a ak ni sveenik koji je vodio obred nije u tome
vidio neto to bi naruavalo sveani trenutak Lukinog prelaska iz
zemaljskoga u vjeni ivot: Gospodin ima kantar na kojemu e
odvagnuti sve pokojnikove grijehe, a mi mu moemo samo
preporuiti naega brata Luku Sikiria. On nam veselijim uini
bivanje u ovoj dolini suza i ne bi medu nama onih koje nije
nasmijao bar jednom, istom vedrinom i bez zlobe.
X
Petoga marta 1953. zapuhala je najjaa bura te zime. Digla se
iznenada i u nedoba, negdje oko deset ujutro, poupala lancune to
su se suili ispred kua, nosila ih preko krovova, niz ulice i trgove,
bacala daleko na more, pa kovitlala visoko u zrak, kao da i nije
bura ve sa sjevera i istoka stie
neki nepoznat vjetar kakvoga jo nije bilo, da poupa i srui sve
to mu se nae na putu. ene su izlazile iz kua i kao poludjele
trale gradom, pokuavale loviti plahte, ali teko da je ijedna
ulovljena, a ako i jest, bura je i nju istrgnula iz ruku, odnijela
prema nebu pa bacila na more. Da se neka od ena tvrdoglavila i
za svoj se lancun vre uhvatila, odnijelo bi i nju u nebo. Srea da
ovo nije grad kakvih je bilo u istonoj Poljskoj i Rusiji i da se ljudi
koliko god ludi bili ipak dre zemlje, jer bi ih marana bura
razbacala nebom da ih ni Bog poslije ne bi mogao razvrstati i
rasporediti po vjeri i nevjeri i po teini grijeha. Bjeali su u kue i
meu kamenim zidovima ekali da se oluja smiri. Flegma je bila
sama doma. Dianu je ranim jutrom spremila u kolu, kad se jo
nije ni znalo kakva se nevera sprema. Pola je slabo obuena,
prema vremenu kakvo je bilo juer, ali rekla joj je da uzme
kabanicu za svaki sluaj i nije htjela. Djeca joj se smiju, govore da
je kabanica od pokojnog ae, to je istina, no Regina je oi
iskapala da je pokrpi i potkrati. Jest da je Diani malo iroka i da

mora triput zavrnuti rukave, ali da je ne bi jo i suavala i rukave

kratila, kao da nije kabanica ve balska haljina i kao da nije za
dijete ve za udavaul Ali ne!, njoj je kabanica preiroka!, njoj se
smiju djeca!, kao da je vano to se smiju. Smij se i ti njima,
stoput joj je mater rekla, na to bi mala poela rukama udarati po
stolu, derati se i upati kosu. - Ne upaj kosu - jednom je rekla - ne
upaj kosu - drugi put je rekla - ne upaj kosu, zadnji put ti kaem
- rekla je Diani nakon to se cijelu zimu inatila oko kabanice. Ne
bi ju obukla ni na kiu ili bi je skinula im izae iz kue i bacila
preko ograde u vrt. Pa bi ju Regina tukla kad se vrati iz kole
prehlaena i s fibrom. Jednom e dobiti upalu plua i tko e je
onda vodili lijenicima, tresti se nou nad njom jer u gradu nema
lijekova i ljudi umiru od upale plua vie nego od iega drugog.
Ali nita nije pomagalo, ni lijepe rijei ni batine, ni to to je pola
kolske godine preleala u postelji. Jo bi se s tim nekako i nosila,
ali kad mala pone upati kosu, pa itavi pramenovi lete po
kuhinji, Regina je dolazila na rub sloma ivaca. Dijete je inilo
ono to rade odrasle ene kada se pobetimaju s muevima, oni ih
izbace iz kue i onda one kao lude tre po dvoru i upaju se;
najradije bi se ubile, ali ne znaju kako i sa ime i strah im je vei
od histerije. Ili kurve nakon to im pobjegnu mornari, a da nisu
platili. I one se poupae pred cijelim svijetom, kao da bi svi
trebali ustanak dizati jer kurvama nije plaeno jebanje i kao da su
njihove pike zajedniko dobro oko kojega se zajedno moramo
brinuti, autoputovi, tvornice ili opinske zgrade; kao da im je pike
partija eksproprirala i nacionalizirala pa svatko tko nije neprijatelj
komunizma sad mora voditi brigu plaaju li engleski mornari
jebavanje naih kurvi! Eto, upravo tako je Diana upala kose kad
bi joj mater naredila da obue kabanicu, pa ako joj se tko nasmi je,
neka se i ona smi je njemu. Ne upaj kosu, zadnji put ti kaem!,
rekla je, na to ju mala pogleda ravno u oi, zgrabi desnicom
pramen i jednim ga trzajem iupa, kao da joj je sam Lucifer dao
snagu. Dobro, mirno odvrati Regina i zaputi se u konobu. Meu
nabacanim Ivinim alatom, zapetljanim parangalima i velikim
udicama za lov na sabljarke, pronala je limenku amerikoga
ljepila. Ivo ju je donio s jedne od svojih posljednjih predratnih
plovidbi. To ljepilo bilo je udo kakvo nai ljudi nisu vidjeli. Ne

trebaju ti klinovi i brokve, jer ljepilo lijepi sve. Otvorila je limenku

zidarskom pahtlom i na nju zagrabila grumen ute smolaste mase.
Cijedila se za njom po kui, ali Reginu nije bilo briga. Odluila je
to dijete nauiti pameti, pa ta kota da kota. Bolje da ne ivi ako
nee ivjeti poteno. U meuvremenu se Diana ve smirila,
prekopavala je po kolskoj torbi mislei da je mater odustala i
otila svojim poslom, a ona e lijepo u kolu bez kabanice. U
posljednji as vidjela je Reginu kako zamahuje, pokuala se
izmaknuti i ostala je iznenaena kad joj se na glavu umjesto
udarca sruilo neto meko i vlano. Sad upaj kose, betijo!,
kriknula je mater. Diana se uhvati za glavu, ali ruka ostade
zalijepljena. U asu ju je spopao uasan strah, mahinalno je
krenula i drugom rukom te i ona osta zalijepljena za glavu. Vodila
ju je tako niz ulicu s rukama na glavi kao ratnoga zarobljenika.
Zapravo vie ju je nosila za ovratnik nego to je Diana sama
hodala. Dijete nije znalo to je to mater napravila i krialo je vie
ivotinjskim nego ljudskim glasom. Osjeala je kako joj dlanovi
srastaju s glavom. Pretvarala se u nemono udovite bez vlastite
volje i snage, sasvim preputeno majci i njezinoj volji. Nisu ruke
bile zalijepljene za glavu, nego su iz glave rasle i urastale u
ramena. Sve se obrnulo u uas kakvoga nema ni u snovima, a da
nije znala kako i zato i koja je to u materi mo da ju moe premi
jesiti i pretvoriti u neto to jo nije vieno. Sto je, za gospu
blaenu!, sklopio je ruke brico Sime kad je Regina unijela Dianu u
njegovu radnju. Gurala glavu gdje ne treba, eto to, odgovorila je
mirno majka. Brico se oprezno primakao, kao da se boji da e ga
Diana ugristi, pogledao je sa svih strana pazei da ju ne dotakne: /
sad si je meni dovela, je li? A nije to iz moje domene. Ja ljude
iam i brijem, ne znam to bi tu trebalo uinjet, zavlaio je i
prenemagao se. Sa stolice je, nasapunjala lica, zabezeknuto gledao
Kota Najdanovi, kolski direktor, jedan od onih ljudi koje
godine provedene s generacijama gradske djece naue da ih vie
nita ne udi. Da sad ljudi ponu etati po morskoj povrini, a da
vojsci i policiji izrastu krila na leima i da djeca u kolu ponu
dolaziti jaui na gudinima, direktor Kota se nimalo ne bi
iznenadio. Ili bi se barem pravio da nije iznenaen, vjerujui da
samo na takav nain moe sauvati autoritet meu acima i

njihovim roditeljima. No, kad je vidio uplakanu i ishavijeenu

Dianu s rukama na glavi, nije se ak ni on mogao praviti da pred
sobom ima neto to moda nije u skladu s lijepim odgojem i
dobrim ponaanjem, ali nije mu nepoznato. U prvi mah uope nije
prepoznao uenicu svoje kole. Sime, sveca mu sveevog, pomozi
djetetu. Ja u se sam obrijati, sabrao se direktor Kota, uzeo britvu
i poeo se brijati. Zurilo mu se u kolu jer se spremala sjednica
nastavnikoga vijea povodom dana polaska kolske tafete, koja
e zajedno sa tafetom mladosti biti predana drugu Titu za njegov
roendan. Kota kao ni svaki stari momak nije volio kasniti, a
pomalo se i plaio da bi mu netko mogao neto prigovoriti ako sa
tafetom sve ne bude ilo po planu. U grad je stigao iz Nevesinja
pa je kao i svaki doljak bio malo vie sumnjiv. I dok se on
nabrzinu brijao vjeto obilazei nos i ui, i dok je istravao iz
radnje ne zaboravivi platiti barem sapunjanje poto se ve obrijao
sam, brico je pokuavao medicinskim alkoholom odlijepiti
Dianine ruke. Ali ne samo da nije uspijevao, nego je malu poela
ariti koa na glavi i tulila je poput broda kad ulazi u luku, ve
promuklo, ali dovoljno prodorno da ljudi s ulice ponu ulaziti u
radnju da vide to se tu zbiva. Kako bi tko uao, rekao bi samo
ajme, majko mila! ili bidno dite, to mu to inite!, pa bi se okrenuo
i iziao. To je Regini tako ilo na ivce da je traila neka se duan
zatvori i zakljua, to imi nije bilo ni na kraj pameti. Jer kako e
usred bijela dana zatvoriti gradsku brijanicu, pa da se pobuni
svijet ili da se ljudi naljute i odu kod konkurencije. Ionako je imao
silnih problema otkako je onaj trebinjski guzoljubac Hurem
otvorio treu brijanicu u gradu, iako su ove dvije, imina i
Andrijina, bile vie nego dovoljne, a grad u svojoj tisugodinjoj
povijesti nikad nije imao tri brijanice. I tako je narod ulazio i
izlazio, sve dok se nije pojavio Roko Ronson, mehaniar i brodski
mainist, koji stanuje kat iznad radnje pa je valjda bio privuen
Dianinom drekom. Sad u ja donijeti neto to skida svaki lijepak i
tutkalo, rekao je Ronson i vratio se s bocom u kojoj je bio
razrjeiva ili neto slino tome. Nakon pola sata muke i ekanja,
Diana je opet imala ruke, ali je na glavi, umjesto kose, u zrcalu
vidjela neku odvratnu prljavu grudu i gvalju, slinu onoj kuini i
kudelji kojom barba Luka brie motor u barci.

-to emo sad? - upita ime. - E, mala, bojim se da e malo bit

elava ko ja!, nasmija se Roko Ronson. Diana je izgubila volju i
snagu da se opire, prepustila se sudbini i bricinim rukama. Najprije
je onim najveim karama izrezao grudu kose i ljepila pa je uzeo
mainicu i polako joj skidao ono to je od kose ostalo. Svako malo
bi nauljio zupce mainice, zagledao se u svoje djelo u zrcalu, pa
nastavljao posao, zadovoljan jer je konano opet mogao raditi ono
za to se i kolovao i to svaki brico i inae radi. Sime je, naime,
bio uvjeren da samo njemu ljudi dolaze s ovakvim ludostima i da
je pola radnoga vijeka proveo bavei se ljudskim budalatinama, a
ne frizurama. A bogme taj vijek ve dugo traje, jer je u ovoj
brijanici od 1925., najprije kao egrt kod pokojnoga Karla
Karakune, onda kao njegov radnik, da bi mu majstor kad je
onemoao ostavio i radnju i sve to je u njoj, samo da se o njemu
do smrti brine. I brinuo se o majstoru vie nego o roenome ocu i
plakao mu je na sprovodu vie nego za ocem. Nakon to je ostrigao
i posljednje dlake s Dianine glave, veselo pljesnu djevojicu po
zatiljku: eto, sad si ko pravi djekol, ree, perukom joj poisti
elu i namaza joj kou djejom kremom. E, Niveom te barba Sime
asti! To se inae specijalno plaa, pokuavao je nekako razvedriti
dijete. Ona je nepomina i zabezeknuta zurila u ogledalo, gdje je
vidjela nekoga tko joj je istina slian, ali nije ona i ne moe biti
ona, jer ima tako velike strane oi i dva crna polumjeseca obrva,
nad kojima se die crvenosiva koa kao na glavama ciganadi i
rahitinih malih Bosanaca, koje svakoga ljeta u kamionima dovedu
pred vilu Magnolija, da se tu odmaraju i da im, kako je uiteljica
rekla, nae more i zdravi zrak pun mirisa borovine poprave krvnu
sliku i ojaaju kosti. To su vai drugovi, objanjavala je pred
razredom, koji e zajedno s vama izgraivati nau domovinu i
socijalizam! Sluali su je kao da govori najvee gluposti na svijetu
ili im pokuava slagati neto u to ni dijete u beiki ne bi
povjeravalo. Djeaci u zadnjim klupama ne bi zadrali kikot, jer
kako vjerovati da je uiteljica pri zdravoj dok ih uvjerava kako
nema razlike izmeu elavih bosanskih majmunia,
vodenastoplavih oiju i ogromnih glava, i njih koji su ovdje,

normalni su, imaju kosu i govore kao to govore ljudi. Prije bi

uiteljici povjerovali da je koza koja opka lie s bajama iza kole
zapravo slon, nego to bi pristali biti isto s Bosancima. Runim,
bradaviavim i prljavim koliko god se kupali u moru. Tito jednako
voli i njih i vas!, uiteljica je upotrijebila posljednji argument koji
nije bio nita uvjerljiviji, ali na to se ni najhrabriji u razredu nisu
usudili nasmijati. Diana je u zrcalu upravo vidjela jednog od takvih
Bosanaca koji trepne kad i ona. Pomakne nos, zine, ugrize se za
usnu, sve kad i ona. Bila je posramljena jer je gledala maloga
Bosanca koji je bio ona. Taj sram bio je vei od mrnje prema
materi, uasa zalijepljenih ruku, straha od mraka, bijesa to joj se u
koli smiju, tuge, alosti i svega drugog to je osjeala i mislila. Na
svijetu vie nije postojalo nita od ega bi bila jaa i emu bi se
mogla suprotstaviti. im izae van, to je dobro znala, svi e ju
gledati isto onako kako gledaju te slabokrvne i kostolomne
ivotinjice to ih dovode u vile gradskih gospara, gdje se nekada
raala povijest i kultura ovoga grada. Tu kulturu su partizani
ponizili na najstraniji nain, zorno pokazujui gradskome svijetu
da su im vanija rahitina mladunad iz magle turskih arija, od
mediteranske tradicije i uljuenosti drevnih zidina. Kao da su
upustili svinje da roku u ljetnikovcima naih gospara! Diana nije
znala bit tog ponienja, ali je dobro osjeala njegov smisao. Ila je
za materom pognute glave, vjetri joj je pirkao po koi
podsjeajui da je gola i osuena biti netko drugi. U kolu je dola
s kapom natuenom na elo, a kad je uiteljica naredila da skine tu
kapu, kako moe biti tako nekulturna pa da u razredu sjedi s
kapom, Diana se rasplakala, zagnjurila lice u dlanove, tako jadna i
nemona da su se zadnje klupe opet poele kikotati, a Vlaho
Andriji, odlika iz prve klupe je rekao: - Drugarice, nee skinuti
kapu jer ju je ime ostrigo na elavo! Na to je cijeli razred prasnuo
u smijeh, a kako uiteljica nije shvatila o emu je rije, ni tko je
ime i to se dogodilo, pomislila je da se Vlaho uzoholio, to mu je
i inae bio obiaj, pa ga je zgrabila za uperak iznad uha, on je
jauknuo, i poslala ga za kaznu u kut. A ti sad skidaj kapu!, strogo
je podviknula, ponosna to je razredom zavladala grobna tiina.
Diana nije odgovorila, sakrivala je lice i puzila niz klupu.
Uiteljica je prila vrstim korakom, uh to joj danas dobro ide!, i

zgrabila kapu. Diana je rukama pokrila glavu, mali dlanovi teko

su mogli zakloniti stidno mjesto, i zaledila se kao kip. Uiteljica se
zbunila, falile su rijei, strano je zamuknuti pred trideset ivih
usta, a zatim se gorko pokajala. Tako rijetko je uspijevala
nametnuti svoj autoritet i tad da se ba ovo dogodi. Cunula je kraj
Dianine klupe; suze su kapale po crnom drvenom podu. Oprosti,
dijete, apnu. Onda se digla, dvaput pljesnula dlanovima: Idemo
van, sat tjelesnog! Svi u asu zaboravie na elavu atrakciju,
uraaaaaaa!, urlali su kikotavci iz zadnjih klupa i razred se ispraznio
brzinom vatrogasnog doma kad negdje izbije poar. Ostali su samo
njih troje: uiteljica, Diana i Vlaho koji se nastavljao oholiti. Ako
je kanjen, e, onda e biti kanjen! Andrijiu, mar van! Pitala je
Dianu to se dogodilo, je li zbog neega doma kanjena ili je
negdje pokupila ui, ali joj djevojica nita nije rekla. Drugarice,
nemojte! Drugarice, nemojte! Drugarice, nemojte!, odgovarala je
na svako pitanje. E, jedva da su od toga prola dva tjedna, a Diana
je opet bez kabanice otila u kolu. I to ba na ovakav dan!
Regina vie nije znala to da ini i kako da ju urazumi. Deset dana
bio je mir u kui, niti se emu opirala, niti se inatila, a onda je
krenulo ispoetka. Sramota je pomisliti a kamoli rei, ali najradije
bi ju oklagijom tukla dok ne slomi je avla u njoj. Ako se avo
uope da slomiti i ako se nije preduboko zavukao. Ubila bi ju samo
da od nje naini enu, bjesnila je Regina dok je bura vani postajala
sve jaa. Nadimali su se krovovi kua, kripale su grede u ufitu,
nestala je kronja stare murve koja se oduvijek vidjela s prozora,
tamo iza kua prema gradu. Eto kako lako ovjek ostane sam,
pomisli. Ne moe izai iz kue, ni ikoga dozvati, bura te nosi im
promoli nos. I isto je svakome. Samo to su neki doma sa
svojima, a ona je sama samcata i mogla bi sad umrijeti i da nitko to
ne zna i da nikoga ne bude briga. Svaka kua u gradu je otok.
Postoje naseljeni i nenaseljeni otoci, braci i koji. Na kojima
nema ive due, a na bracima se ivi. Samo je ona na otoku koji
nije ni bra ni koj, nego samuje kad joj do samoe nije. A oko nje
su svi im joj ne treba nitko, saalila se Regina nad sobom. Potekle
bi joj suze, samo kad bi bilo onoga tko e te suze primiti na duu.
Nije jo ula ni u pedesetu godinu ivota, ima malo dijete i pred
sobom samo smrt. Izvadila je maramicu iz ormaria koji je mirisao

na tirku i lavandu i malo uzdisala. O Boe, kako mi je teko, ree

kao da ju netko slua. Vani je u neka doba poelo sijevati, s druge
strane brda ve su se uli gromovi, iako je horizont daleko
na moru bio osunan i inilo se da tamo nema ni vjetra. Tko god
nije tad bio okupljen oko sebe i svojih stvarnih i izmiljenih jada,
morao je osjetiti strah. U prirodi je sve bilo naopako i taj e se peti
oujak pamtiti i prepriavati kao dan kada je puhala bura koja nije
bura i donosila kiu s onih strana svijeta s kojih kia nikada ne
stie. Ili moda i nije bilo tako, jer oblaci oduvijek dolaze sa svake
strane neba i vjetrovi pusu kuda god mogu proi, ali naprosto se
peti oujak 1953. morao upamtiti po neemu to se nikada ranije
nije dogodilo. Svijet je neto morao izmisliti. Regini se uini da
netko lupa na vratima. Bit e da su se negdje rastvorile persijane i
sad ih upa vjetar. Nekoliko trenutaka kasnije ponovo se uo isti
zvuk. Dakle, nije bura, ali ako nije, ta je onda? Po ovakvom
vremenu se ne seta po vani, a ako je kakvo zlo nekoga istjeralo i
poslalo njoj na vrata, bolje je da takvome ne otvara. Neka ode
nekom drugom. Bartolu, on je dobar ovjek. A ima i veze tamo
gdje treba. Hvatao ju je strah, nije znala od ega, ali isto kao da je
duboka no, a ona negdje u planini. Ipak ju radoznalost potjera da
na vrcima prstiju poe prema vratima, spremna na hitri uzmak
ako netko provali. Pa je opet zalupalo. Muka aka, u to nije bilo
sumnje. Otvaraj, eno boja, znam da si unutra!, Luka je
pokuavao nadglasati vjetar i konano ga je ula. Ti si lud! Zna
kako sam se prepala!, ree, a on utra u kuu mokar, raupan i
bez kaputa. Igrali smo na karte i onaj Spiro veli da ujemo
vijesti Radio Londona! A sad kad gubi sluo bi vijesti, a to ih
nismo sluali dok si dobivo, govorim mu ja. On upali radio i zna
to je bilo? E, ne zna, kako bi znala kad slua samo Radio
Zagreb. Javljaju da je umro Staljin! Ej, zamisli, umro Staljin! Kau
vijest iz neslubenih izvora, ali je Prezidij Vrhovnog Sovjeta
najavio komunike. Znai umro je!, govorio je ne uzimajui dah,
kao da se plai da e mu ona upasti u rije, kazati da to nije istina,
on samo fantazira i lae Radio London kao to svi lau i jedino je
pitanje gdje ivi i sa ijim laima se saivi. Luka se saivljavao s
vijestima Radio Londona, a ne Zagreba, Beograda ili Moskve
dok je za Moskvu bilo vrijeme. Mrzio je Staljina i prije rezolucije

Informbiroa, kad se zbog rune rijei o njemu mogla izgubiti

glava. Ali niti je Luka pazio to govori, niti su ga gradske pije
shvaale ozbiljno. Laprdao je, a Regina mu je govorila nemoj,
mui, ut e vrag, no e te progutati, svi emo stradati zbog
tebe... Govorila mu je da se sjeti kako je u ludnici zavrio Bepo,
njihov najstariji brat, i zna li to bi se moglo dogoditi ako i do onih
koji ne znaju stigne vijest da srednji brat ovani nije otiao u
Australiju pa se ne javlja, nego je promi jenio ime u Jovan i otiao
s Draom Mihailoviem na Ravnu Goru i pria se da je klao i
ubijao? Samo da stigne glas o tome i ve e svima biti jasno s
kojih on to pozicija govori protiv druga Staljina, i nee mu trebati
ni sud, ni tuitelj. Nakon Rezolucije, kada se inilo da je Luka
konano doao na svoje, iao je gradom i svakome partizanu i
partijcu u brk skresao da je davno znao tko je i to je Staljin, dok
su ga drugi hvalili, dizali u nebesa i stavljali iznad Tita. Pa bi
svima od rijei do rijei ponavljao kojim su sve epitetima astili
Staljina. Ljudima to nikako nije bilo drago. Ili ga je netko prijavio
da okolo previe sere ili je moda i nekom gradskom oznau ili
udbau pripomenuo kada je i gdje hvalio Staljina, no jedno su jutro
doli po Luku i odveli ga na ispitivanje. Izmjenjivali su se pred
njim isljednici, u devet sati koliko je to trajalo izredalo ih se
sedam-osam, a svaki ga je pitao samo jedno: Zato si ti, drue
Sikiriu, prije ljeta 1948. napadao Staljina i s kojih si pozicija to
inio. Svakom je isljedniku drno odgovarao da uvijek nastupa s
pozicija zdrave glave i da mu nije jasno na kojoj su poziciji do
Rezolucije bili drugi. Sve dok to isto nije rekao nekom Slovencu
bez ruke, nije ga poznavao, iako ga je viao po gradu i nikad ga ne
bi mogao zaboraviti ili s nekim pomi jeati. Zaeljane crne kose i
s gustim neraeljanim brinama, izgledao je taj Slovenac kao
neki od onih lanova Centralnoga komiteta SKP(b) s gruzijskim,
armenskim ili zakavkaskim prezimenima, koji e sigurno biti
osueni na smrt zbog izda je i hitlerovskcerilovske pijunae,
ali e i tad, pred streljakim vodom, izjavljivati ljubav Staljinu.

Po gradu se nakon rata nakotilo I naselilo svakakvih lica i pojava

koje su prirodno nalikovale na statiste iz romana Maksima
Gorkog i Nikolaja Ostrovskog ili su inili sve da im postanu slini,
kao to normalni ljudi katkad poele sliiti na Jamesa Stewarta, ali
nitko kao taj brko bez ruke nije u toj mjeri nalikovao svojim
uzorima. Toliko da se inilo da im slii vie nego oni sami sebi. Tako dakle, drue Sikiriu - poe Slovenac nakon to mu je Luka
izdeklamirao to o pozicijama zdrave glave - ti si znao da je Staljin
budala i izdajnik, dok drugi o tome nisu imali pojma. A ja sam,
vidi, zbog druga Staljina izgubio ruku. Bila mi je ast s herojima
Crvene armi je oslobaati Beograd i bio sam siguran da me on
odnekud gleda. Veliki voa svjetskog proletarijata! Nisam glasa
pustio kad je ruka otila. Bilo me je stid pred Staljinom! A ti si se
za to vrijeme zavlaio enama pod suknje, govorio protiv njega i
mislio da smo svi mi budale. I sada te nije stid. Ja tebe, Sikiriu, ne
poznajem, ali znam da si gnjida i trebalo te je zgaziti izmom i ne
osvrnuti se. Misli da si se izvukao ? E, pa nisi! Misli da je tvoje
pobijedilo? E, pa nije i nikad nee! Za takvim govnima neko mora
povui vodu! Nije tebi niko dao pravo da vrijea Staljina! - Luki
se zaledio osmi jeh. Pokajao se jer nije posluao glas koji mu je
govorio da se kloni ovoga ovjeka i pokua pred njim biti
nevidljiv, kao to je bio kad ga je sretao na ulici. - Voljeli smo ga.
Svi mi! Volio ga je svaki poteni graanin Jugoslavije, svaki
antifaist, svaki ovjek u ovome gradu koji nije domai izdajnik,
ustaa, etnik ili belogardejac. Ili gnjida kao ti, Sikiriu! Kako ti ne
ide u glavu ta ini kad proziva potene ljude, antifaiste i
partizane kojima takva ubrad kao to si ti ne bi mogla ni cokule
istiti? Nema toliko asti ni da nam cokule isti. A usuuje se
govoriti da si protiv Staljina! Streljali smo svakoga ko bi rekao
rije protiv njega. Svaki poten ovjek potezao je oroz. A streljat
emo i sad one koji su prije Staljinove izda je bili protiv njega!
Ovaj je lud, pomisli Luka, i poe smiljati kako da nekoga dozove
da ga spaava, jer bi budala mogla stvarno izvui pitolj i
ucmekati ga kao psa. - Kad bi pokleknuli pred takvima kao to si
ti, pljunuli bi na borbu protiv faizma, na mrtve drugove od
Granade do Vladivostoka, na Kozaru i Neretvu, mrtve majke i
djecu, na nau mladost bi pljunuli. A mi to, Sikiriu, neemo

uiniti! Neemo zbog samih sebe. Zar mi da budemo robovi, a ti

da postane svetac. Je I ti, smee jedno, misli da bi Adolf Hitler
izgubio rat da nije bilo Staljina i slavne Crvene armi je? Ma ko bi
to porazio Nijemce? Amerikanci moda, ili Englezi, njih aica
to su se usudili udarit na faistu? Jedino to su oni napravili bilo
je da bacaju atomske bombe i spaljuju nebranjene gradove. To je,
mome, bila njihova borba protiv Hitlera, a Crvena je armija
ginula. I ginuli smo mi pod istom zastavom! I niko drugi. Vidi
ovu ruku! Njome u ti prerezati grkljan nakon to ti se poserem u
usta i natjeram te da mi guzicu polie, ako do mene stigne glas da
si jo ikada ikome rekao da si protiv Staljina ili ako ujem da si to
ime jo jednom uzeo u usta. A sad se gubi odavde i gledaj da te
vie u ivotu ne vidim. Luka je tada shvatio kako ovo nije zemlja u
kojoj bi elio doekati starost, niti su ljudi s kojima se na ulici
mimoilazi dostojni njegova straha. Pitali su Luku je li ga to boli
drob, zato se mrgodi ako nikada nije, je li mu netko umro, a on je
samo mislio kako bi bilo lijepo kad ga vie ne bi prepoznavali.
Slovenac je, naime, bio u pravu. Svi su voljeli Staljina, i ak danas
kada ga ne vole Luki ne mogu oprostiti to se zajebavao na
Staljinov raun. Njihov Bog pao je s neba kao meteor, i vie ga
nema i nitko mu se ne moli. Ali zloin bezbonitva nije time
postao nita manji. Ako mu to i ne govore, sigurno tako misle. I
kako bi drukije mislili? Na svijetu ne postoji puno razloga zbog
kojih pametan i dobar
ovjek prita je pljunuti na sebe, a jedan od njih svakako nije taj to
je netko drugi bio protiv Staljina i pokazalo se da je bio u pravu.
Sale na Staljinov raun mogli su mu opratati, ali nee podsjeanje
na njih. Ako se cijeli svijet divi ubojici, velika je hrabrost stati
nasred trga i govoriti ljudima da nisu u pravu, ali je ludost, nakon
to divljenja nestane, podsjeati ih da su se klanjali ubojicama. Ubit
e te sa svom strau odricanja koja je uvijek vea od prave ljubavi
ili mrnje, jer je ustvari njihov zbroj. Jueranja ljubav prema
diktatoru plus dananja mrnja, u zbroju daju najsnaniju ljudsku
strast, nasuprot koje ne stoji nijedna fizika ili duhovna snaga. Ne
postoji moralni institut, niti institucija, Crkva ili Partija, da stanu na
put budalama koje bi danas nekoga podsjeale kako su i juer bile
protiv Staljina. To je zato to je sve ljudsko i neljudsko bilo uz

Staljina. Budalama koje to ne shvaaju je sueno da im se nebo

srui na glavu. Iako, da, istina je, da nije ginula Crvena armija,
Hitler bi dobio rat. Amerika i Engleska bile su samo zgodan ukras,
fina humanistika dekoracija na milijunima mrtvih Staljinovih
vojnika. Kada je Radio London objavio vijest o Staljinovoj smrti,
Luka je ostavio karte i kartake drugove; nije obukao kaput jer mu
se i to u ovakvoj prigodi inilo nepotrebnim, i to mu mogu bura i
oluja kad Staljina vie nema! Otiao je sestri jer je ona bila jedina
pred kojom se mogao slobodno radovati, a da mu se ne stegne
eludac i ne doe muka od njezinog radovanja. Uostalom, njoj je
bilo svejedno. Sa Staljinom, kao i bez njega, njezin je ivot tekao
svojim tokom. Mrtav i nema ga vie, rekla je, a ti e navui upalu
plua! Luka je u kredencu, iza lonaca i tanjura, traio bocu s
rakijom. Regina bi je uvijek sakrivala na drugome mjestu, da se
manje popije, a i zato jer joj je na ivce ilo da, tko god od mukih
ue u kuu, samo gleda gdje je rakija. Ajde, bogati, daj mi tu bocu,
mrtav je Staljin!, ree nakon to je nije naao ni ispod lavandina.
Trebala mu je rakija da samoga sebe uvjeri kako Josifa
Visarionovia vie nema.
Oko pet popodne bura je naglo stala, u isti as svi su poizlazili iz
kua, u tiini pregledali polomljene grane murvi i smokava, vrhom
cipela gurkali crepove koji su popadali s krovova. Oprezno kao da
su bombe, pa e eksplodirati. Iako je vei dio grada ostao bez struje
i malo je bilo onih koji su mogli uti vijesti Radio Londona, svi su
znali da je umro Staljin. Ali o tome se nije govorilo. Ako je netko
htio provjeriti zna li susjed, samo bi arnuo oima i nainio
grimasu. Stizao je isti takav odgovor. Grimasa koja je prvi puta
koritena, prenosila se s lica na lice, da bi na kraju
cijeli grad nosom i oima postavljao pitanje i davao odgovor o
Staljinovoj smrti. Nema tog parikog majstora pantomime koji bi
tolike ljude nauio da istovremeno rade istu stvar. Dogodilo se
nakon velike bure, petoga marta 1953., trajalo jedno popodne, da bi
se potom grimasa izgubila, nestala zauvijek ili do vremena smrti
nekog novog Staljina. Sve dok Radio Zagreb i Radio Beograd nisu
objavili vijest, naglaavajui tko je i to je za narode socijalistike
Jugoslavije bio Staljin, ljudi se nisu usuivali progovoriti. A i tko
bi nakon svega unaprijed mogao znati kako se valja odnositi prema

Staljinovoj smrti. Bolje je da najprije uje to kau Tito i Partija,

pa da onda Staljinu jebe majku. im se smirila bura, uiteljica je
ake pustila doma. Ostali su tri-etiri sata due, ali bolje je i tako
nego da joj sutra ponu dolaziti bijesni roditelji. Diana je nabila
kapu na glavu i potrala kui, uvjerena da
joj mater nee vjerovati kad kae da ih je uiteljica zadrala u
koli. Drae joj je bilo pouriti i zbog djece koja su je, im izau iz
kole, poinjala maltretirati. Netko bi joj oteo kapu s glave, pa bi se
dobacivali po kolskome dvoritu, ona je trala od jednog do
drugog, ali kapa je ve bila na suprotnoj strani; u igru se
ukljuivala cijela kola i nije bilo pomoi dok se ne pojavi netko
od nastavnika ili uitelja pa se svi razbjee i ona konano doe do
svoje kape. Drugu nije imala, a znala je da e materi biti svejedno
ukradu li joj kapu; rei se ukradi i ti njima! Satima je trala
dvoritem kao muha bez glave, uasnuta i samom milju to bi bez
kape prije nego to joj naraste kosa. Naravno, njezina upornost
samo je izazivala pa je igra sa elavom Delavaluom stekla
iznimnu popularnost u koli. Nadmaila je ak i omiljenu zabavu
koja se sastojala u tome da uhvate maku, bace je u more i gaaju
je kamenjem kad pokua izai van. Stigla je doma, a barba Luka je
bio pijan ko ep. Pjevao je neku rusku pjesmu i povlaio Reginu da
mu se pridrui. Ona je kuhala i udarala ga kuhaom po vrhovima
prstiju; barba Luka bi jauknuo, pa rekao kako nijedna rtva za
revoluciju nije prevelika, nastavljao pjevati, opet je povlaio za
kraj suknje i dobijao po prstima, jaukao i veselio se. Regina se
smijuljila, pokuavala strogo dreknuti da se smiri, ali i njoj je bilo
drago ovo ludovanje. Dianu nije nita pitala. Jo malo pa e ruak,
rekla je, ruak ili veera, ko e znati u ovako lud dan. Pa je opet
oinula Luku po prstima. Diana ga je voljela kao to su ga voljeli i
drugi, ali je barba njoj bio i ono to otac i mater nisu mogli biti.
Kad bi ju pitali to e postati kad odraste, odgovarala je barba
Luka! I onda bi se svi zgledali i bivalo bi im neugodno, jer je Luka
imao samo jednu manu. Nju mu nitko nije nabijao na nos, ali su je
uvijek imali na umu, a ta je da nita u ivotu nije radio i nije imao
zvanja ni zanata. Gimnaziju je zavrio s odlikom, govorilo se da je
bogomdan za matematiku i trebalo bi ga dati na studije, ali je doao
rat i od studiranja nije bilo nita. A i da nije bilo rata, malo je

vjerojatno da bi ikada zavrio fakultet, jer je u ivotu puno

zanimljivijih stvari od te da bude ozbiljan i uvaavan ovjek. Sa
zavrenom je gimnazijom, naravno, mogao dobiti posao, ali zato
da cijele dane provodi u advokatskoj kancelariji, opinskom uredu
ili na nekom jo gorem mjestu i tako erda ivot, kad se moe
kartati i igrati ah, priati s djecom i starcima i uveseljavati ljude
koje ivot ubije u pojam i ne bi se, da nije njega, nikad ni
nasmijali? Njemu nije bilo vee i ljepe stvari nego kad bi gledao
ljude koji mu se smiju. Kada se Diana rodila, dva mjeseca je stajao
nad njezinom kolijevkom, pravio grimase i beljio se i zalud su mu
ene objanjavale kako ga djetece ne vidi i nisu mu smi jene
njegove ale. Nije povjerovao u bapske prie, niti bi vjerovao u
njih da ih je izrekao najpametniji ovjek na svijetu, jer nije mogue
da pod ovim nebom postoji iv ovjek, od dva dana ili od dvjesto
godina, koji se nee smijati. Nakon to mu se dvomjesena beba
konano nasmijala, Luki su potekle suze od sree. Uzeo je Dianu u
naruje, dijete moje drago, girice moja mila, cvijete moj lijepi,
plakao je i svima je bilo udo da se i ona nije rasplakala. A tulila je
im bi je drugi uzimali u naruje i neto joj govorili, umjesto da
samo ute i diu. I tako, umjesto da radi, Luka je krao bogu dane.
Istina, isto su inili mnogi u njegovoj generaciji. Ako se netko za
rata ne bi pridruio ustaama ili partizanima, nego se sakrivao
okolo, krivotvorio papire, varao dravu i narod, najee se ni
poslije rata ne bi pretrgao traei posao. Vjerojatno se raunalo da
e onaj tko je u stanju prevariti vojske i izbjei rtvu za domovinu,
na koncu prevariti i ivot. Gradski svijet takve je mladie prezirao,
a esto i otvoreno mrzio. Nisu bile rijetke prijave ustakome
redarstvu, a kasnije i partizanskim vlastima, da se u nekoj konobi
sakriva vojni bjegunac ili da bi valjalo provjeriti neije papire o
nesposobnosti za sluenje vojne slube. Dezerteri su meu
narodom gore prolazili od ilegalaca i simpatizera neprijatelja.
Dounici su u oba reima bili isti i nisu stradavali kad su se mi
jenjale vlasti i drave, kao to je stradavao onaj za koga se sazna da
je kraljevskim vlastima otkucao nekog ustau ili da je ustaama
prijavio skrivenog skojevca. Zloinom se nije smatralo privoditi
pravdi svakoga tko je svoju guzicu izvlaio iz ralja povijesne
nunosti, jer dok mladost krvari na Staljingradu i brani hrvatske

granice na Drini, dok oslobaa Beograd, dri Sremski front i udara

temelje nove Jugoslavije, a starci se plae da e ostati gladni ili da
e Britanci i Nijemci u avionskome napadu sravniti grad sa
zemljom, bezbrino ignoriranje vojnih dunosti najgora je uvreda.
Jedini kojemu se to doputalo bio je Luka. Svijetu je trebao netko
tko e ga nasmijati. Ali svejedno je bilo runo uti kad bi Diana
kao sasvim mala djevojica govorila da e kad odraste biti barba
Luka. Oko osam odluio je da e Staljinovu smrt proslaviti sa
svima koji slave. Uzalud gaje Regina zadravala, govorila mu da je
kasno i previe je popio, a ako hoe jo - evo mu nova boca i neka
ga vrag nosi, samo neka sjedi tu gdje jest. On je htio biti s ljudima,
rakija je uinila da zaboravi od kakve je grae njihova radost i
emu su se nekad radovali. Iziao je van, a Regina mu je jedva
navukla Ivin kaput, govorio je da mu ne treba jer ga u srcu grije
vrela pe revolucije. Niega to se dalje deavalo sutra se nije
mogao sjetiti. Probudio se u jarku pokraj ceste koja vodi prema
selima u brdu, premlaen, polomljenih kostiju i umrljan govnima.
Taj koji ga je tukao, vodio je rauna da mu to vie unakazi lice.
Rascvalog nosa iz kojega su virile kost i hrskavica, slomljenih
jagodinih kostiju i oiju koje nije mogao otvoriti, Luku Sikiria
vie nisu mogli prepoznati. Odnijeli su ga u gradsku bolnicu, gdje
su lijenici pokrpali sve to je bilo za krpanje i namjestili kosti koje
su se mogle namjestiti, pa su rekli da sad moe samo ekati. Ako
preivi ovaj i sljedei dan, dobre su mu anse da se izvue. Staljin
ga doe glave!, aptalo se po trgu. Narod je zabrinuto mahao
glavama - livada maslaaka na vjetru - i svima je bilo ao. Oni
kojima nije, mahali su jo vie. Dok je leao u bolnici, Luka je bio
uvjeren da mu je sve namjestio isljednik Slovenac i da gaje
pretukla Udba. Mjesecima kasnije shvatit e da je to mogao biti
bilo tko od onih koje je podsjeao kako su hvalili Staljina ili onih
koji su znali da bi ih imao na to podsjetiti. Tri su mu tjedna trebala
da se digne iz postelje, klimav na nogama i lica to nije nalikovalo
licu koje je ranije nosio. Nije toliki problem bio u oiljcima,
koliko se izmi jenio njegov izraz. Umjesto vedrog i mladolikog
tridesetogodinjaka koji se djevojicama po Metkoviu i Mostaru
mogao prodavati za maturanta, iz zrcala je gledao sredovjean
ovjek, mutnih i bezizraajnih oiju, previsokog ela i spljotenog

nosa. Na toj glavi od svega ivog ostala su jo samo dva pomalo

klempava uha. Ali ni ona nikome nisu mogla biti smi jena. No,
Luku je neto drugo nasmrt uplailo. U zrcalu je vidio lice
najstarijeg brata Bepa, koji je poludio po povratku iz rata i umro u
sarajevskoj ludnici Jagomir. Nikada mu nije sliio, govorilo se da
Bepo, u odnosu na brau i Reginu, kao da nije od istih oca i majke.
Luka pomisli da je to znak da e i on jednako skonati ako ostane
ovdje, u ovom gnjilom gradu i u ovoj ludoj zemlji. Tako je odluio
bjeati iz Jugoslavije. Nee traiti paso jer ga ne bi dobio i jer bi
nakon toga postao sumnjiv, nego e bjeati onako kako se preko
dravnih granica i bjei, zajedno sa vukovima i medvjedima,
razbojnicima, zloincima, industrijalcima i kurvama, propalicama
koji bjee od pravde i istim takvim propalicama uvjerenim da
odlaze za kapitalom. Nije vano meu koje e ga ubrojiti, jer im
emigrira, ionako si na glavu natovari sve grijehe ljudi koji su bilo
kada i bilo gdje poinili istu stvar. Mjesec dana je prikupljao snagu
i novce. Trg se udio kako se Luka uozbiljio, a i bolje mu je tako,
jer ne moe od veselja ivjeti! Valja se nad ivotom zamisliti;
vino ne voli kad ga mukaju, ali glavom valja munuti, pouavali
su penzioneri etajui Porporelom. Luka se preko lukih kurvi
upoznao s nekim amerikim mornarem, zvao se Oliver Reed,
nikad mu nije ime zaboravio, i taj mu je mornar ponudio posao
koji se sastojao u sljedeem: tri paketa koje on ima na brodu
odnijet e do Jablanice i predati nekom ovjeku. Taj e mu dati
novac koji e Luka predati Reedu, i to je sav posao! - to je u
paketima? - pitao je Amerikanca. - To nije tvoj problem odgovorio mu je. - Dobro, ako nije moj problem, onda nita od
posla - Luka e pomirljivo, vie mislei o tome kako da Renati,
najmlaoj i najuuvanijoj kurvi, zavue ruku pod suknju, dok se
ona cerekala i pedalj po pedalj se odmicala od njega. - Honorar je
tri hiljade dolara - ree Oliver, znajui da te novce Luka u ivotu
nije vidio. - Za tri hiljade dolara se nakon rata moglo kupiti sve
to drava nije nacionalizirala: kue, vinograde, polja, i jo da
ovjeku ostane. Nisam u takvoj situaciji da bih pristao. I ne znam
kakva bi trebala biti situacija da pristanem na ponudu, ree. I poto
nije uspio Renati staviti ruku meu noge, epa je za sisu, na to
mu ona tresnu amar. - Mali, to kota, pazi se! - nasmija se

Amerikanac. - Evo, mogu ti ponuditi etiri hiljade, ali to je zadnja

cijena. Luka ga pogleda, ne vjerujui: - etiri hiljade dolara! Jo
manje sam u takvoj situaciji da gubim glavu zbog etiri hiljade
dolara. Reci ta je u kutijama, pa emo se dogovoriti. Ali da zna,
ako je oruje ili propagandni materijal, ne raunaj na mene.
Koliko god bio ravnoduan prema Titu i Partiji, Luki nije padalo
na kraj pameti prenositi letke i oruje nekim etnicima i ustaama,
e, samo zato to Amerikanci misle da su se zajebali pomaui
partizane. Uostalom, nije on ni vjerovao da su se zajebali. Ili
barem nas nisu zajebali, jer da je 1945. doao netko drugi umjesto
komunista ne bi ovdje falilo ljudi, nego bi zafalilo cijelih naroda i
tko zna kad
bi se rat zavrio. Nije ni oruje, ni propaganda, ree Amerikanac,
nego su lijekovi, penicilin, da djeca ne umiru od najobinije
prehlade, pa da to komunisti koriste u propagandne svrhe,
uozbiljio se Oliver prije nego to je spomenuo komuniste. / ti si
se zato odluio baviti vercom penicilina. Moram ti rei da si
ljudina. Ali dobro, hajde, prita jem!
Odnijet u to u Jablanicu i uzet u ti etiri hiljade dolara. Ali
Lukina pruena ruka ostade u zraku. Tri hiljade, jer sam ti rekao
to nosi, ree Amerikanac. Nita od posla!, die se Luka
uvrijeen i odluan da vie ne pristane ni na etiri. Dugo ga je
Reed navlaio po kveru, nije ga putao da ode, govorio mu da u
San Pedru ima enu i bolesno dijete pa mora raditi ovo to radi,
onda njemu nosi penicilin!, pa zar mu nije ao ljudi koje bi
mogao spasiti i zar ne pomilja to moe od ivota uiniti sa etiri
hiljade dolara... Rekao mu je tri hiljade samo zato to je mislio da
se ljudi u Jugoslaviji vole cjenkati, a sad mu se ispriava i na
koljenima ga moli da prihvati posao. Dok se u posuenom
kamionetu Plivakog kluba Dupin, izbuenoj talijanskoj starudiji
zaplijenjenoj u ratu, vozio prema Trebinju i dalje prema Mostaru
i Jablanici, Luki nisu bile jasne dvije stvari i intenzivno je o njima
razmiljao. Prvo: zato je mornar odabrao ba njega za ovaj
posao? Drugo: zato misli da e mu on donijeti novce kad se
moe izgubiti u nepoznatom pravcu sa svim dolarima u depu, a
Amerikanac neka mu stavi soli na rep? Usput ga nije zaustavila
nikakva kontrola, ceste su bile puste, okolo su se vidjela spaljena

sela, u zelenoj Neretvi poivao je most koji je Tito sruio da spasi

ranjenike, po praini su se valjala ostriena bosanska djeca, mali
kvrgavi konjii izvlaili su balvane iz jarka dok ih je seljak u
vojnikoj bluzi dumanski mlatio korbaem, mesar je dva janjca
nosio I na klanje, ene u dimijama i s maramama na glavama
sklopljenih su ruku gledale kamionet koji prolazi vjerujui da je i
on znak kako se neto radi da bi nam svima bilo bolje i kako e
dragi Allah, ako ne ljudi, nahraniti i napojiti ovu harnu i lijepu
zemljicu. Kamionet je povezivao dvije daljine do kojih one
nikada nisu stigle, ali su vjerovale da se u tim daljinama odluuju
sve vane stvari pa su i ljudi koji daljine prelaze vani. Tih
mjeseci aneli od sve tri vjere svakoga sunanog dana letjeli su
od jedne do druge crte horizonta. U Jablanici gaje na
dogovorenom mjestu, u kafani Kod Edhema Pivca, doekao jako
debeli mladi, dobroduna izraza lica i nevjerojatno lijepih oiju,
onih to su kao psee i vjeruje im i kad lau. Rekao je da se zove
Orhan Veli, ali mu Luka za svaki sluaj nije vjerovao. Iza
kafane su napravili razmjenu dobara. Orhan je provjerio sadraj
kutija, Luka prebrajao deset hiljada dolara. Zato ovo radi?, nije
izdrao da ga na rastanku ne upita. Orhan se nasmija, kad bi ti
reko zato to sam dobar ovjek, bi li mi vjerovo?, okrenu se i
ode, onako gegajui se, niz drvored topola na kojima su visile
jedne do drugih crne i zelene smrtovnice. Luka se nije mogao
pomaknuti, niti ga prestati gledati sve dok nije zamakao izmeu
topola. ovjeka s oima psa sjetio
se i na dan svoga velikog predsmrtnog radovanja. Da je bio pas,
sigurno bi uspio u ivotu. Kako je bio ovjek, sigurno su ga
zatukli kopsa, rekao je dok su se Regina, Diana i medicinska
sestra Patricija, koja uope nije znala hrvatski, drale za trbuhe od
smi jeha. Tad je, u proljee te 1969. godine, Luka Sikiri svodei
raune pomislio da je u ivotu samo u jednome bio na gubitku.
Ljudi su mu se smijali i kad bi rekao neto ozbiljno ili tuno. Ali
ne bi mu ao, i nasmija se i on s njima, nad neznanim grobom
ljepookog Orhana Velia. Dok je Amerikancu predavao est
hiljada dolara, ovaj je skakao od sree i poeo ga grliti i ljubiti.
Nita tu Luki nije bilo jasno. I bolje je da nije, jer je u Jablanici
Veliu predao lani penicilin kojeg je otkupilo sarajevsko

podzemlje, nakon to je u posljednji as Reedu propao posao s

Albancima i nakon to je mogao birati: ili da kutije pobaca u more
ili da pokua neto to je teko moglo uspjeti. Najprije da nae
nekoga tko e Orhanu Veliu odnijeti lani pencilin, a to se iz
perspektive usidrenog amerikoga broda inilo nemoguim, zatim
se trebalo potrefiti da Orhan preda novce i ne ubije kurira, jer da
ga je ubio, nitko ga zbog toga ne bi gonio, a njemu bi ostalo deset
hiljada dolara koje je mogao poslije zatajiti svojima. I na kraju: taj
kojem Veli ipak preda novce, trebao bi biti toliko poten da ih i
donese. Kada je Luki ponudio tri, pa etiri hiljade dolara
honorara, bio je ve sasvim siguran da mu je propao posao.
Pokuao je s njim u ludoj vjeri pionira s Divljega Zapada koji nisu
odustajali dok bi postojala i najmanja ansa za uspjeh. Istina,
Oliver Reed nije nita riskirao, osim
ivota nepoznatog ovjeka kojeg je sudbina odredila da plati tui
raun. I tako su sljedee zime po Bosni umirali ljudi lijeeni
lanim penicilinom, do kraja se nadajui da e ozdraviti jer piju
ameriki lijek. Moda bi bili ivi da nije bilo Luke Sikiria, kao to
on moda ne bi ostao iv da Orhanu Veliu nije bio simpatian;
uope mu nije izgledao kao vercer i kriminalac, oi su mu se
odmarale dok je gledao Luku. Na no pred bijeg u Italiju Luka
Sikiri okupio je u naputenom brodogradilitu sve luke kurve.
Jelo se i pilo do jutra, a je li se jo neto radilo teko je znati, ali je
malo vjerojatno da jest. Luka je bio jedino muko meu njih
trideset, i nije sa enama dobro stajao. Jednom bi godinje legao
na neku da provjeri je li se to promi jenilo ili bi, da pokae kako
je s kurvama dobar, pred oima drugih mukih nekoj zavlaio ruku
pod suknju. I to je bilo sve. Na rastanku je svakoj dao novaca da
ne mora mjesec dana nita raditi, a da ivi kao kraljica, i otiao.
Moda bi svatko drugi tad mislio da je Luka Sikiri lud, no kurve
su, sve do posljednje, bile sigurne da je on aneo. esnaest godina
kasnije na sprovod mu je dola svaka koja je jo bila iva. A dole
su i mlae, zbog starih dobrih vremena koja nisu doivjele. Utjeno
je im zna da je takvih vremena nekad bilo i da su postojali ljudi
ili aneli, koji su kurvama davali novac, pili i puili s njima, a da
zauzvrat nisu traili nita. U sedam ujutro pijan je doao oprostiti
se s Reginom i Dianom. Mala se upravo digla iz postelje I spremala

se za kolu, a sestra je sjedila pokraj pahera i istila grah. Ja odo i

moda se vie ne vidimo, rekao je. Ne pizdi dok si pijan!, mirno
mu je odvratila Regina.
Podigao je Dianu u zrak: - Dijo duo... - rekao je, pa nije znao kako
da nastavi - Ne daj se, duo! - rekao je, ostavio na stolu hiljadu
dolara i otiao. Nije izgovorio ni zbogom, ni dovienja, a Regina je
uzdahnula: ubit e ga ta nesretna rakija. Tek kada je oistila grah i
ustala, na stolu je ugledala novce i umalo nije pala u nesvijest.
Dobro je znala koliko hiljadu dolara vrijedi. Toliko pokojni Ivo ne
bi zaradio ni u pola godine plovidbe. Uhvatila ju je panika, istrala
je iz kue traiti brata, ali je bila dovoljno pametna da nikome ne
kae za dolare, jer da je rekla, Luku bi uhvatili prije nego to bi
stigao do Gorice. Pooje da se objesi, jadna ti sam, majko!,
zapomagala je po dvoru i nadigla susjedstvo da ga trae.
Zavirili su na svaki tavan, traili ga po skrivenim uvalama i
parkovima, a nakon to ga dva dana nije bilo, nestanak su prijavili
miliciji. Mjesec dana kasnije stigla je razglednica iz Milana na
kojoj je pisalo: Ja sam dobro i zdravo. Ne pizdim dok sam pijan.
I ne dam duu. Va Stijepo Bobek ! Plaio
se da im ne navue zlo na vrat ako se potpie pa je stavio ime
popularnoga nogometaa, jednoga od onih koji su lani na
Olimpijadi u Finskoj pobijedili Ruse. Znao je da e i jedna i druga
znati tko im pie i bit e im drago zbog onoga to je napisao. U
nekoliko mjeseci potroio je, ivei po milanskim hotelima i
druei se sa udnim svijetom kojeg je nevolja tu dovela sa svih
strana svijeta, dolare koji su mu ostali. Bilo je tu ruskih grofova i
profesora matematike koji su 1918. doli u kaputima u koje su
bile uivene stotine dukata, s punim depovima dijamanata i s
tugom koja je uas potroila sve njihovo bogatstvo, tako da su
okolo prosili i prekopavali po kantama smea. Bilo je odbjeglih
lanova Kominterne, koji su trideset i neke izvukli ivu glavu
pred Staljinom i evo se sakrivaju ve dvadeset godina, to od
Mussolinija, to od talijanskih partizana i komunista, to od samih
sebe jer osim revolucije drugoga posla nemaju. Bilo je u Milanu
zagrebake i beogradske gospode izbjegle 1941. pred Nijemcima,

nedievcima, ustaama i ratnim mobilizacijama ili 1945. pred

komunistima i njihovom osvetom. Bilo je idova od svake vrste:
njemakih, poljskih, zagrebakih, maarskih, rumunjskih i onih
veselih - bosanskih koji su stalno nekoga podjebavali, priali
masne ale i viceve, a samo kad bi se osamili u nekom uglu
eljeznikoga kolodvora ili barake za kolektivni smjetaj, tuno
su razgovarali na nekom udnom jeziku koji i jest i nije bio
panjolski, pa bi onda zapjevali alobne bosanske pjesme koje ti
je lijepo sluati, ali nakon kojih ti se vie ne ivi. Bilo je u Milanu
etnike fukare koja se povlaila po one dvije - tri krme to su
ih drali Talijani s prezimenima koja zavravaju na i, gdje su
bistrili svjetsku politiku i razmatrali to smjera kralj Petar,
baraba, a ne kralj, u rosno ga dupe jebem! ; Hvatala ih je depresija
jer su shvaali da Petar ne smjera nita pa bi se ponapijali kao
zvijeri i urlali da se nebo nad Italijom treslo, tako da ih je i
policija u irokome luku izbjegavala. No, Luka bi i s njima sjeo,
astio ih piem i izokola im pokuavao objasniti da smo svi braa
jer govorimo istim jezikom, na to bi oni klimali glavama,
potvrujui; ali nakon toga bi im rekao da su i Bosanci
muhamedanci naa braa, pa ak i komunisti su nam braa.
Dobar si ovek, a opet potpuna budala, saaljivo su ga gledali,
uvjereni da e jednom platiti glavom to tako voli ljudima
govoriti to ne ele uti. To njegovo dobro zvui u crkvi i na
samrtnoj postelji, ali u ivotu ne moe biti istina. Kad bi takve
istine postojale, cijeli svijet bi se nakon ovoga rata pekao u paklu.
Bilo je u Milanu i ustake sirotinje. Zurili su uz fasade kao da su
nekome prodali vlastite sjene pa ih je sram da ljudi ne primi jete.
Imali su oi divljih jelena i svi su se predstavljali kao ininjeri,
zagrebaki koljenovii ili travniki begovi. A zapravo nisu bili
nita od toga. Trebalo im je neto za to e se uhvatili i nad ime
e se smilovati svijet. Ali gorko su shvaali da se ba njima nitko
nee smilovati jer veih i prezrenijih grenika nema. Koliko god
za rata vidio to su i tko su bili ustae u Dubrovniku i oko grada,
Luka nije mogao vjerovati da su to oni isti. Oi svinje ili ovjeka
koji po gradu trai Srbe i idove da ne ostane edan krvi, te oi
se nikada ne pretvore u oi srne, mislio je i nudio im pomo. Ali
oni su bjeali uvjereni da je provokator, udbaki agent, da e im

na licu mjesta prosuti mozak ili ih potrpati u kamione i odvesti u

Jugoslaviju, gdje e na njih pustiti srpske i idovske pse. Bila su
u Milanu i dva-tri katolika sveenika, nai ljudi poslani iz Rima,
koji su kupili te krupnooke nesretnike, sakrivali ih po
samostanima i sreivali im dokumente za prekomorske zemlje. I s
njima je Luka pokuao stupiti u kontakt. Nasmi jeili bi mu se
ponizno i unjkavim biskupskim glasovima blagosiljali as kad e
Luka nestati iz njihove blizine. Svakakvog je svijeta te 1953. bilo
u Milanu. Da je netko snimao, bio bi to jedan od tunijih filmova.
Toliko ljudi koji nemaju nita, osim onoga to nose u srcu i glavi
i nemaju mjesta na koje bi mogli stati i ja sam sad tu! I nije ga
morila misao da je daleko od mjesta gdje mu je bio dom. Sluao
je nostalgine prie o e dok gradovima i domovinama, Chelmu,
Krakovu, nije Vukovaru, Pragu, Peti, Varavi, Cernopolu, Bitoli,
potroi Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sarajevu, Skopju, o
Koprivnici, Subotici, Travniku, Beu, Banjoj Luci, dolare, Odesi,
Mostaru, Talinu, Bukuretu i Dubrovniku. SluLuka ao je
tualjku nad svojim gradom i udio se jer tugu nije nije osjetio.
Taj ovjek, zvao se Moritz Ferrara, pobjegao je iz grada 1943.,
spaavajui ivu glavu pred o da susjedima kojima su dravni
zakoni dali priliku da pripad svojim smatraju sve ono to je bilo
njegovo, ukljua ujui i Moritzov ivot. Deset godina kasnije
Moritz svijetu je bio spreman sve im oprostiti, samo da ga puste
da se vrati i ponaaju se kao da nita nije bilo. Ali je znao da to
nije mogue, jer nije on taj kojemu je dato da prata, nego bi
njemu trebali oprostiti njegovi susjedi to ih je doveo u nepriliku
da ga prognaju a da se zatim svjetska povijest pretumba. Donijeti
su novi zakoni koji su stare proglasili zloinakim, a one koji su
ih provodili, dakle Moritzove susjede zloincima. Kao da su ti
ljudi ikad donosili bilo kakve zakone ili su im se protivili. Da nije
bilo njega, oni danas ne bi ivjeli u strahu pa i kad bi mu sve
drugo oprostili, ne mogu mu oprostiti taj strah. Moritz Ferrara
umrijet e od bolesti koja nema imena, a najblie bi se mogla
opisati kao tumor na dui. U njemu e rasti njegov zaviaj, sve
dok mu ne posie sve ivotne sokove, razmeka mu kosti i na
koncu ga ubije; u Milanu ili u nekom drugom gradu. Luka je
vjerovao da njega ta bolest nikada nee zahvatiti. Otiao je iz

gotovo nevanih razloga ako ih se usporedi s razlozima Moritza

Ferrare. Naprosto je bio drukiji od onih meu kojima je ivio,
nije se mogao mi jenjati ili je oholo pomislio da njega moe
mimoii ta glupost iz koje potekoe rijeke krvi i zbog koje se
potom svi osjeaju krivima. Postojalo je, dakle, neto to mu je
bilo vanije od zaviaja te je logino da se nikada od zaviaja ne
razboli. Moda se i ne bi razbolio ili bi bolest bila due odgaana
da je bio manje rasipan ili da je imao vie dolara. Ali onoga dana
kada je prvi put pomislio da je bolje sauvati novac za kasnije,
umjesto da u prvoj krmi nahrani gomilu nesretnika, Luka je bio
blizu da shvati kako ni Milano nije mjesto u kojem bi elio
provesti ivot. A kada je u rukama drao prve zaraene lire,
nakon to je statirao u filmu o sirotinji koja tri za sunevim
zrakama i na kraju odlazi u nebo, ve je mogao razumjeti i
beskrajnu tugu Moritza Ferrare i kolodvorsku povijest idovskih
luda iz Chelma i razloge zbog kojih je rusko plemstvo u dvadeset
godina potroilo svoje dukate i dijamante umjesto da ih u neto
uloi i ivi istim ivotom kojim je ivjelo u Moskvi i Petrogradu.
im se ne moe vratiti tamo odakle si doao, poinje ivot u
kolodvorskoj ekaonici; sve ti je privremeno i nema razloga nita
planirati i zapoinjati, jer eka svoj vlak i nita ne moe biti
vano osim ekanja i askanja s drugima koji ekaju. Taj vlak
nikada nee doi, to zna svatko tko ga je ikada ekao, ali o tome
ne razmilja dok ne potroi svoj posljednji dukat, dijamant i
dolar. Po isteku milanske godine, kada je ve ivio ivotom
europske kolodvorske sirotinje i pjevao tune ljubavne pjesme
svoga kraja, Luka odluio preseliti se u Trst. Odgovarali su ga i
upozoravali da je taj grad napola u Jugoslaviji, po njemu vrljaju
Titovi agenti, este su otmice i ubojstva na to su Talijani i
Amerikanci prilino ravnoduni. Moglo bi mu se dogoditi da
zaspi u Trstu i probudi se u zenikome zatvoru. A manja je i
prilika da e u Trstu nai posao. I domai tamo loije ive, puno
je istarskih optanata koji ne gledaju lijepo na jugoslavenske
emigrante ukoliko su Slaveni...
Ali nita ga nije moglo odvratiti. Ili ga je pomalo i privlailo ono
ime su ga plaili. Trst je bio blie. Nije vano emu, ali je bio
blie i samim tim vie je bio njegov. Otiao je tamo s

nepomuenim osjeajem da ivot moe i treba biti radost, veselje i

besposlica, i da samo mranjaci, oni koji su teki i sebi i drugima,
ozbiljno planiraju svaki sljedei korak i strepe da nee imati od
ega da ive. Normalno je da im se na kraju i dogodi da propadnu
i umiru od gladi.
Ako ovjek nikada ne pomisli na siromatvo, vrlo je vjerojatno da
nee ni osiromaiti, bio je uvjeren Luka Sikiri i na njegovom
sluaju se pokazalo da je bio u pravu. Ve prvoga dana u Trstu
sreo je i udbae i one koji su se od njih skrivali. U jednoj su birtiji,
toboe neprimjetni, pili jugoslavenski pijuni, tajni agenti i
ubojice, a u drugoj, udaljenoj nekoliko stotina metara, skupljali su
se, jednako neprimjetni, vojni bjegunci, mufljuzi, porezni
slubenici i ovrhovoditelji propalih drava, narednici kvislinkih
armija, a najvie je bilo onih koji su naprosto pogreno tipovali.
To su inili odve javno pa su nakon gubitka na kladionici
povijesti dali petama vjetra. Oni u prvoj birtiji o onima u drugoj
govorili su kao o bandi kojoj valja stati za vrat, dok su u drugoj
birtiji o onima u prvoj govorili isto kao o bandi kojoj e za vrat
stati Englezi, Amerikanci i slobodni svijet im se malo sabere i
shvati da ga je Tito 1945. zajebao. Fraza slobodni svijet se meu
neslobodnima koristila vie kao ime i prezime junaka iz bajke,
nego kao politika sintagma ili literarna metafora. Kad bi
izgovarali slobodni svijet, inilo se da ti ljudi jasno vide oblik
nosa, boju oiju i visoko elo svoga imaginarnog princa. Ni
jednima ni drugima, progoniteljima i progonjenima, nije se
osobito urilo. pijunima i agentima su efovi oito dali
neograniene rokove da posvravaju svoje poslove i drae im je
bilo razvlaiti ih nego da dobiju druge, dok su njihove rtve i dalje
vjerovale kako je pitanje dana kada e Saveznici sruiti Tita i
komuniste, a oni se vratiti kui. Istina, uvijek bi se dogodilo neto
to je odlagalo ameriku akciju u Jugoslaviji. Najprije prejako
zaotravanje s Rusima, jer Harry Truman nije bio mudar kao
njegov prethodnik. Potom taj nesretni rat u Koreji, zbog kojeg se
nije moglo krenuti na Jugoslaviju. A ni Staljinova smrt nije dola
u najbolje vrijeme... Luka je odmah poeo zalaziti i u jednu i u
drugu birtiju. Svima je rekao i tko je i odakle je i zato je bjeao iz
Jugoslavije. I svi su, naravno, bili uvjereni da lae. Meu

agentima se javila tiha sumnja da je on zapravo visoki oficir i da

su ga poslali iz Beograda u inspekciju, dok su izbjeglice bile
sigurne da je Luka udbaki agent i da su ga poslali iz susjedne
birtije da se infiltrira meu njih i sazna to vie povjerljivih
informacija. Meutim, i jednoj i drugoj strani bilo je neobjanjivo
to on nije postavljao pitanja, niti je otvarao politike teme, nego
je priao viceve, budalesao, smiljao spake i sakrivao
konobarima otvara za boce. - On je jebena luda! - rekao je Rako
Pribojac zvani Sajkaa, glavni u agentskoj birtiji. Nije glup, ali ni
sasvim zdrav, primijetio je Husref - beg Urumli, najsabraniji od
svih bjegunaca, predratni komunist, a za rata ustaki naelnik u
Janji. - Da ga malo isprepadamo? - predloio je Lojze Bohinjc,
najmlai i najambiciozniji meu pijunima. Ja bi ga nauio
pameti, izbije mu bubrege, povali ga u kanal, pa da vidi kako e
ozdraviti!, smatrao je bojnik Rudolf Zovko, jedini ustaki asnik u
bjegunakoj birtiji. - Pusti budalu - odmahnuo je Sajkaa. Budale
Bog uva, rekao je Husref - beg. Ali ubrzo je Luka Sikiri shvatio
da se u dvije birtije nitko ne smije i ne veseli, nemogue je
razgaliti te ljude ili ih barem navesti da ispriaju neto to ne bi
imalo veze s ratom i politikom.
Shvatio je da ga boravak meu njima samo deprimira i da s njima
ne dijeli nita osim jezika koji govore. Sve drugo mu je dobro
poznato, ali i strano i mrsko koliko ti samo tvoj svijet moe biti
mrzak i stran. Tako je i prestao dolaziti u agentsku i bjegunaku
birtiju, a da njegov izostanak nitko nije ni primi jetio. Zaposlio
se kao prodava sira na gradskoj trnici. Radio je za nekoga
starog seljaka, porijeklom Slovenca, koji je na talijanskome
Krasu drao farmu koza i ve je bio na rubu propasti jer su ga
preprodavai varali, uzimali sir i vie se nikada ne bi pojavili. A i
sam je bio udne naravi, od gortaka koji, nakon to dugo ive
sami, postanu nepovjerljivi i paranoini, sumnjaju ako ugledaju
ovjeka na susjednome brdu, a kamoli nee u pijane
preprodavae. - Ima sat, lijep je. Koliko je star? - pitao je Luku
nakon to ga je dva sata procjenjivao i on je ve htio otii pa je
pogledao na sat da nae izliku kako mu se uri. - Stotinjak
godina. Moda ak i vie - odgovorio je. - Jako je vrijedan? interesirao se seljak. - Ne znam. Meni je vrijedan jer mi je ostao

od djeda, ree Luka . - A volio si djeda? - gnjavio je stari. Luki

nije bilo jasno to hoe, poeo se mekoljiti i bivati nervozan. Volio sam ga. Zato bih uvao sat da ga nisam volio. Ve bih ga
prodao. Seljak se ozari, skoi sa stolice i prui mu ruku. Luka je
prihvati, onako sjedei, veoma zbunjen u dui. - Sklopili smo
posao - viknu seljak - ja u ti dati sir, a ti meni daj sat kao zalog
da me nee prevariti! Vratit u ti ga kad mi donese novac od
sira. Luka bez rijei izvadi sat iz depa i prui ga starcu. Nije to
uinio jer mu je bilo o glavu da dobije ovaj posao; svidjela mu se
pria, nekome e je u ivotu sigurno ispriati; osim toga, glupo je
razoarati starca koji se razveselio svojoj savrenoj ideji. Posao
sa sirom bio je, ako emo istinu govoriti, prvi posao u Lukinom
ivotu. Ali umjesto da mu to stvori muku i obavezu, pokazalo se
da svakodnevni odlazak na trnicu nije razliit od odlazaka u
kavanu, osim to na trnicu dolaze zanimljiviji ljudi. Prodavai
su na trnicu stizali u pet u jutro, da zauzmu tezge i to prije
prodaju svoju robu, a Luka je dolazio u devet, rastvarao stoli za
kampiranje i na njega poslagao sireva koliko je moglo stati, a
onda je zapoinjao svoj ou. Ili bi izvikivao imena svih sireva za
koje je ikada uo ili bi na hrvatskome priao ale i anegdote o
poznatim vojskovoama i diktatorima, na to su talijanske bakice
zastajale i gledale u njega kao u deveto udo Svijeta. - A
Napoleon, dragi moji, Napoleon je slabo mogao pojest i popit.
Imao je bolestan eludac ili je bio bolestan na ivce ili mu Bog
nije dao dovoljno enzima i kiselina da bez muke probavlja hranu.
Pravu istinu historija nije zabiljeila, a kako nema ni ivih
svjedoka, najjednostavnije rei da Napoleon nikada nije kao
ovjek ruao i veerao. Umjesto da jede, on je osvajao svijet.
Umjesto da pije, Napoleon je ratovao. Pa je li Napoleon, dragi
moji, bio veliki ovjek? Evo, gospodo, recite vi: da li bi vama
bilo drae da va gospodin mu, umjesto da rua te krasne
skuice koje ste kupili, uzme puku i zapuca po kaleti, pobije
susjedstvo i krene u ratno osvajanje? Gospoa se smjekala,
podizala obrve i slijegala ramenima. Zato to ga nije razumjela,
premda je veina Trana znala slovenski ili hrvatski, ili zato to
je mislila da na ovako postavljena pitanja ne treba odgovarati, da
se pitau ne oduzima vrijeme za nastavak prie. Naravno da vam

ne bi bilo drae! Vi ete mu skue isfrigati, sloiti mu marinadu,

najesti ga i napojiti, pa ete onda oboje malo prilei poslije ruka,
sluati ga, redove kako se otimaju oko ribljih glava, mirisati
borovinu i misliti kako je ivot lijep. A Napoleonu nije bio lijep!
Napoleon je bio nesretan. Nije mogao pojest, ni popit, a sve to
je imao od ivota moglo se izmjeriti u milionima dunuma tue
zemlje i milionima ivota svojih vojnika. Napoleon nije bio
veliki ovjek! - dreknuo je na zavretku s visoko podignutim
kaiprstom, nekoliko trenutaka drao ga je u zraku, a onda bi
tiim i mirnijim glasom rekao: Dragi moji, ovaj sir je izvrstan,
jedem ga svake veeri i jo mi nije dojadio, izvolite kupiti!
Okupljeni svijet bi kao omaijan kupovao Lukine sireve i ve
oko deset bili su rasprodani. Uskoro se poelo dogaati da dio
publike ostane bez svoga sira pa se enama morao ispriavati i
uveseljavati ih novim priama. Talijanski je ve govorio kao
vlastiti jezik, ali gastronomske ale i anegdote o vojskovoama i
diktatorima uvijek bi priao na hrvatskome. inilo mu se
prikladnijim, a i nije svaki jezik za svaku budalatinu. Nakon to
bi zavrio posao na trnici, odlazio je starcu i davao mu novac.
On bi vadio sat iz drvene katulje i stavljao ga pred Luku, odlazio
po nove koare sa sirevima, a nakon to bi ih Luka preuzeo, stari
je natrag uzimao sat, zakljuavao ga u katulju i uvijek isto
ponavljao: Ti meni lire, ja tebi sat! Godinu dana su ve tako radili
zajedno, stado koza se udvostruilo, starac je naao pet novih
radnika na farmi da bi mogao proizvesti sira koliko je Luki
trebalo, ali sat je uvijek vraao u katulju. U tome nije bilo niega
runog ili Luka runo nije mogao vidjeti. Bilo je smi jeno, a na
neki nain i drago, kao to su drage djeje prie u kojima ludi
kraljevi, pustinjaci i vilenjaci rade neto to nitko na svijetu ne
razumi je, ali to na kraju spasi svijet. Zar mi i dalje ne vjeruje?,
upitao ga je nakon to je unajmio kamionet jer je potranja za
sirom postala prevelika da bi se i dalje prenosio u koarama.
Starac se zacrvenio, oborio pogled i poput aka koji ne zna
odgovor poeo je noktom grebati iver sa stola. Nije vano, zbilja
nije vano!, Luki bi ao to se starac unezgodio. Vjerujem ti. I
vjerovao sam nakon to me prvi put nisi prevario. Htio sam ti
vratiti sat, a onda sam pomislio da e neto krenuti po zlu ako ga

vratim. Nisam mislio da e me prevariti, nego da e se neto

drugo dogoditi, pojavit e se epidemija neke bolesti, pomorit e
cijelo stado, udarit e grom, mene e presjei srce. I tako svaki
put. Vratio bih ti sat, grozno mi je to ga uzimam, u zemlju bih
propao od sramote, ali to me je vie stid, to se vie bojim da e
se neto loe dogoditi. I tako je sat ostao kod starca. Luka ga nije
uzeo ni nakon to je u Trstu otvorio prvi duan i prodavao sireve
iz cijele Italije i Francuske, ni nakon to je iste takve duane
otvorio u Bologni i Milanu. Meu najslavnijim sirevima Europe,
poasno mjesto uvijek je imao kozji sir sa Krasa, Sir sa priom,
uz koji je svaki kupac dobijao knjiicu koju je po Lukinim
kazivanjima sastavio jedan transki novinar. Knjiga je govorila
o tome kakva su zla svijetu uinili ljudi koji nisu uivali u hrani.
Luka Sikiri stekao je veliki novac, opet je ivio ivotom u kojem
nita nije morao raditi, ali je barem jednom tjedno odlazio na
Kras. Starac je sat stavljao na stol, Luka je vadio novce, kuna
pomonica donosila je dvije koare sa sirom i sve je trebalo
izgledati kao prvi put. No, ipak se osjealo da se radi o igri koja
produava ivot i podsjea na lijepa vremena, ije ljepote ljudi
postaju svjesni tek nakon to vremena prou. Ubija me sve ovo,
poalio se starcu. On je utio i bilo mu je kao kad su ga nakupci
varali, uzimali sir i nestajali, samo to se vie nije imao na koga
ljutiti, niti je itko mogao razumjeti u emu se sastojala prevara i
to to mui dvojicu ljudi koji su, radei samo ono to su i eljeli
raditi u ivotu, doli do kraja. Kraj ih nije inio sretnim. U ljeto
1968. starac je navrio osamdeset petu, a Luki Sikiriu su u
parikoj klinici za tumore rekli da mu je ostalo jo tri mjeseca
ivota. etao je ulicama na kojima su se djeca igrala
rata. Prevrtali su automobile, razbijali izloge, upali granitne
kocke s kolovoza i bacali ih na policiju izvikujui parole o
revoluciji. Policajci su bacali suzavac i razmahivali pendrecima, a
mnogi od njih su krvavih glava zavrili u bolnici. Bilo im je
zabranjeno da pucaju na djecu. Zabranili su roditelji protiv kojih je
revolucija podignuta. Priglupi andarski umovi to nisu mogli
shvatiti dok su im bolniarke viale rane, a ne bi shvatio ni
pametniji svijet kad ne bi bilo knjiga, filmova i pogotovo
filozofskih traktata koji e od 1968. nainiti znaajan povijesni

dogaaj, vaniji od svih ratova za osloboenje voenih u

francuskim kolonijama Afrike, a moda i od rata u Vijetnamu, u
kojemu se u ime istih ideala protiv kojih su se nadigla djeca
Europe ubijalo na tisue i milijune, uglavnom bezimenih kosookih
primata. Nikada nee biti odgovoreno na pitanje kako je
revolucija, u kojoj kontrarevolucionari nisu smjeli pucati, mogla
biti tako vaan povijesni dogaaj, ali njezin konani smisao znat
e se kada djeca s parikih ulica za deset-petnaest godina odrastu u
replikante svojih oeva. Kao u dokumentarnome filmu kolskoga
televizijskog programa promicali su mornari iz Krontata, jurialo
se na Auroru i Zimski dvorac, Rosa i Karl drali su vatrene govore
i bjeali pred razjarenim veteranima iz 1914., Mao je pozivao na
Veliki mar, Crveni Kmeri su pretvarali hramove u kole u kojima
su aci uili uitelje, Staljin je govorio Ne Titu i Tito je govorio
Ne Staljinu, a umjesto Maksima Gorkog djecu je vodio runi
ovjeuljak s naoalama. Razlika izmeu njega i Gorkog bila je
zapravo razlika izmeu igrarije i prave revolucije. Ona revolucija
je bila krvava i mona i nije udno da su se ljudi zaljubljivali u
Maksimove brkove i njegove tmurne i neduhovite novele, a
igrarija je bila runa i jadna jer ak ni djeca, koliko god bila
zanesena I gnjevna, nisu raunala da bi njihova mala ulina zabava
mogla promi jeniti svijet. eljeli su samo doivjeti romantine
trenutke, za koje su bili uskraeni jer su se rodili prekasno. I to na
Zapadu koji nije doivio crvenu revoluciju! Bio je to as udnje za
Istokom, europskim i azijskim, za povijeu koja je tako privlana
kad se dogaa drugima, a jo je privlanija ako se pretoi u teatar i
ulinu igru. Dok ih je gledao kako nasru na De Gauleove andare
i operetnu vlast mudroga generala, Luka je znao da e doi doma
oznojeni i glava mutnih od suzavca, i da e se im odrastu s
nostalgijom sjeati dana kada su parike ulice nalikovale na
napredni djeiji vrti lenjinskoga tipa. To je, vjerojatno, najvanija
razlika izmeu revolucije i zabava na revolucionarne teme. Dok se
revolucije ba nitko ne sjea s toplinom u srcu, ak ni oni koji ih
se nikada nisu odrekli, pa ni onaj Slovenac koji je u juriu Crvene
armi je izgubio ruku, revolucionarne zabave pamte se kao najljepi
trenuci ovjeanstva. Spomenica iz rata na kraju ne vrijedi nita,
dok se spomenice iz 1968. i pozivnice za crvenu zabavu poslije

mogu pokazivati unucima, koji onda misle u kakve su se

konzervativne monstrume djedovi u meuvremenu pretvorili.
Putujui vlakom za Trst pokuavao se miriti s milju o dolasku
kraja. Umjesto oaja i smrtnoga straha koje bi osjetio netko drugi
u njegovoj koi, Luku je morila samo nevjerica. Koliko god
uvjeravao sebe da umire, neto u njemu govorilo je da to nije
mogue. Smrt je filmska iluzija u koju ljudi povjeruju ili ne
povjeruju, samo to u kino ne mora ii ako nisi u stanju zamisliti
da su te brze sliice ivot, a umrijet e ovako ili onako. Luka je
htio imati svijest o tome, jer nije lignja i noni leptir! Ali naprosto
nije ilo. Ideja o nestanku bila je protivna zdravome razumu,
prizorima to su promicali du eljeznike pruge, mirisima ljudi
koji su na stanicama ulazili i izlazili, njihovim glasovima i
uzvicima, nainu na koji su ga gledali bez tuge i straha,
ravnoduni prema tome hoe li ga vie ikad vidjeti. Ne moe
svega toga nestati tek tako: za tri mjeseca, devedeset dana, dvije
tisue sati, ako je sada tu i toliko je prisutno, i sam je dio te
prisutnosti, nita manje iv od kvake na vratima kupea, muhe na
prljavom modrom zastoru, talijanskoga konduktera koji ga pita
kako je iv iziao iz Pariza, stare kone kondukterske torbe koju je
nosio jo u vrijeme Mussolinija, on ili njegov kolega koji je ve
odavno u penziji; u penziji ili na transkome groblju meu
trgovcima i pomorskim
kapetanima. Luka ne eli tamo biti sahranjen, kao jo jedan od
stranaca nad ijom e se neznanom sudbinom alostiti zaljubljeni
matoviti parovi. Bit e pokopan u svome gradu, na groblju
poznatih, gdje netko nekome moe biti roak ili neprijatelj i gdje
nita prema niemu nije ravnoduno. ivjeti na drugome kraju
svijeta, ili barem tisuu kilometara od rodnoga mjesta, dobro je i
ljekovito, ali poivati u tuoj zemlji nesrea je. Svaki ovjek mora
biti sahranjen tamo gdje je roen ili gdje je nauio govoriti i
odakle je odluio otii. Cim osjeti da je doao kraj, sredit e da ga
prebace preko granice, makar morao potplatiti i carinike i policiju,
i odvezu ga doma k sestri, da tamo doeka ono u to ne moe
vjerovati i sa ime se upravo zato i miri lako. Umjesto tri mjeseca,
koliko su mu obeali, ivio je due od godine. Bez velikih muka i
bolova, mravei iz dana u dan i vie plaei druge no sebe, Luka

je dotrajavao uz svakodnevne rituale. I dalje je jednom tjedno

odlazio starcu na Kras, vadio novac, gledao sat i odnosio dvije
koare sa sirom. Sve do dana kad vie nije imao snage da ih
podigne. France, ini mi se da je dolo vrijeme da mi vrati sat,
rekao je. Stari se rasplakao, molio ga da ne ide, da jo malo
ostane, govorio mu kako je juina. A im je juina ovjek izgubi
snagu i nije vano koliko mu je godina i od kakvih bolesti boluje.
Luka ga je tjeio, pa zasmijavao, ali nije pomagalo - ono to se
dralo osamdeset pet godina raspalo se pred njegovim oima u
nekoliko minuta. Nestajalo je grubosti na koju je seljak bio
ponosan jer ga je sauvala od gladi, ljudi i ratova, dok se izmeu
linija fronte provlaio sa svojim kozama, ne uzmiui ni kad su na
Soi i Monte Maleti u ljeto 1916. ginula djeca dvaju posvaanih
kraljeva i kad je trebalo paziti da ivotinje ne brste krvavu travu i
ne priviknu se na okus ljudskoga mesa jer bi poslije traile samo
takvu travu i ne bi ih mogao sauvati od zle navike.
One navike koja je od majmuna stvorila ljude, okusa krvi koji e
svakoga ivog stvora pretvoriti u zvijer. Shvatio je tada da se
krvlju i mesom ne hrane samo stvorenja koje je srea sauvala da
krv i meso nikada ne nanjue, ali ako ratovi potraju i ako na malim
gorskim rjeicama izgine jo koji narod, tada vie nee biti bia
koje bi brstilo lie i travu; ovce e klati i bivati zaklane, a od
njihovog mlijeka nee se vie praviti sir. ovjek mora biti tvrd i
grub da ne bi siao s uma meu mrtvim regimentama i divizijama
i da zajedno s kozama, derui leeve onih koji su vjerovali
svojim kraljevima, ne prodere samoga sebe. Ni u vrijeme
najveih bitaka u Prvome ratu nije napustio Kras. Nije mu padalo
na pamet da ode ni trideset godina kasnije, dok se nije znalo s koje
e strane biti granica talijanske i Titove drave i kad su ga plaili
da e mu komunisti oteti koze. Sto bi komunisti s njegovim
kozama? Juriali na Berlin i Petu, nagonili buroaziju i ruili
crkve? U takvim poslovima nema koristi ni od koza, ni od kozara.
Zato je svejedno s koje e strane biti granica i kakve e boje biti
zastave. Ni jednom ni drugom kralju ne treba vjerovati i njihov se
posao ovjeka tie samo dok traje rat. I paziti mora da ivotinje ne
brste lie uprljano ljudskim mozgom i krvavu travu. Takva je
bila stareva vjera, a kako se razlikovala od onoga u to su

vjerovali drugi, svijet je drao daleko od sebe. Sve dok mu nije

doao taj smi jeni Dalmatinac, uzeo sir i ostavio svoj sat u
zalog, i zauvijek ga
vezao za sebe. Prodavao je sireve na nain na koji se nikada nita
nije prodalo i izmiljao neto ega u sirevima nije bilo, ili je bilo,
ali to nitko ranije nije znao. Valjda ni sir nije samo sir, mislio je
starac, i bio sretan to i izvan kozjega svijeta postoji neto za ta bi
se ovjek trebao boriti. Da nije bilo Luke Sikiria, sam do toga ne
bi doao. To to sad eli uzeti svoj sat i zauvijek nestati, starcu je
bilo gore nego da neki veliki grom, kakvoga na nebu nema, pobije
u istom asu svih njegovih tisuu i dvjesto koza. Misao o vlastitoj
smrti inila mu se puno lakom. Ne moe ovjek biti takav
mekuac, pa da narie nad tim to ga vie nee biti. Na kraju je
Luka morao starcu ostaviti sat i obeati mu da e opet doi. Tu la
nije mu bilo teko izgovoriti. Starac ga je zbunio i uplaio, jer ga
niim nije mogao nasmijati, prevariti dijete u njemu, i prevesti ga
preko rijeke da vidi kako je i s druge strane samo obala pa se
ovjek ne smi je uzrujavati kad mora ii. Na rastanku je stari
iziao iz kue, to nikad ranije nije inio jer bi odlazio svojim
poslom im zakljua katulju. Mahao je s kamenog praga dok god
Lukin auto nije zamakao za brijeg. Istoga dana Luka je isplanirao
posljednje putovanje. Telefonirao je jugoslavenskome ambasadoru
u Rim da se raspita o svom statusu. Dva sata kasnije on ga je
obavijestio da ne postoji nikakva potjernica, niti bilo kakvi
specijalni razlozi zbog kojih bi se Luka Sikiri trebao plaiti
povratka kui. ak mu je ponudio jugoslavenski paso, da ga
uvjeri kako se u zemlji ne vodi postupak protiv njega. - U
posljednjih petnaest godina dosta se toga promi jenilo - rekao je
ambasador. Nita mu nije odgovorio, iako bi mu rado rekao da se
stvari mi jenjaju i u petnaest dana, a kamoli ne bi u petnaest
godina, i nije bilo tog vremena, takve drave i ambasadora koji
uvijek ne bi rekao da je danas bolje, vea sloboda i razumniji
zakoni, nego prije petnaest godina. Problem je samo u tome to
sloboda nikako da toliko naraste, a zakoni da se toliko smanje, pa
da se ovjek ne mora raspitivati je li jo uvijek neto kriv onima
od kojih je pobjegao. Osim toga, Luka nije ambasadoru posve
povjerovao. Odluio je za svaki sluaj potplatiti carinike, poslati u

Beograd poklonpakete sira za Maralat te po kolut parmezana

veliine traktorskoga kotaa opini Dubrovnik i gradskome
komitetu. Ako svi prime svoje sireve, to e biti znak da se stvarno
ne ljute na njega, naivno je vjerovao i danima ekao da stignu
potpisane povratnice za primljene darove. I stigle su dva dana
nakon to vie nije mogao ustati iz postelje. Putovao je u
bolnikim kolima, zabavljajui sestru Patriciju, bezbrian, sretan i
zbilja uvjeren kako je sirevima kupio svoju slobodu. Carinici nisu
eljeli primiti novac, niti su shvaali zato ga on nudi, ali su ga
satima zadravali na granici i provjeravali kojoj slubi su putnici
iz kola neto skrivili pa ih sad pokuavaju potplatiti. No, i voza, i
Patricija, i talijanski dravljanin Luka Sikiri bili su nevini poput
novoroenadi. Sve do raspada jugoslavenske drave na
graninom e se prelazu kod Opiine s generacije na generaciju
carinika prenositi pria o bolesnome ovjeku koji je nudio velike
novce da ue u Jugoslaviju, iako je imao uredne dokumente i nije
ga traila nijedna policija ovoga svijeta. Moda i danas neki djed
potiho, da ga nitko ne uje, svojim unucima pria kakva je samo to
drava bila da su ljudi zlatom plaali i ono to im se besplatno
nudilo i to im je po svim zakonima pripadalo. Luka je umro u
snu, umoran i sretan jer je proveo lijep dan sa svojima. Patricija
mu nije trebala sklopiti oi. Spustila mu je ruku natrag na jastuk i
izvadila iz depa papir koji joj je dao kada su polazili na put. Ako
umrem usred noi, lijepo e otii mojoj sestri i probuditi je. Ima
lak san i im ue u sobu, ona e ve biti budna. Ako ne bude
tako, znait e da je umrla prije mene i plan nam je propao, E, ali
kako to nije vjerojatno, onda e joj se najprije nakloniti i otpjevati
0 tu che in seno agli angeli. To joj je bila najdraa pjesma i bit e
joj drago to sam se sjetio. Ali nemoj da bude preozbiljno. Moe
mahati rukama, malo plesati,
da bude veselije. I mora kratko trajati da se ne bi naljutila i
istjerala te. Na kraju se opet nakloni i kae: Luka je umro. Rei
e joj ba tako, ne na talijanskome jer bi se mogla praviti da te ne
razumi je. Hajde, ponovi za mnom: Luka je umro, Luka je um
rol Dobro, ali u ti napisati, da ne zaboravi kako se kae.
Prije nego to je ula u Regininu sobu jo jednom je pogledala na
papir, pa uzela dah i zapjevala, glasno kako je Luka rekao. Nije

ba zvuala kao Mario Lanza, ali 0 tu che in seno agli angeli

ionako nitko na svijetu osim njega nije ni otpjevao kako treba, uz
krckanje istroene gramofonske ploe i ubrzanja na sedamdeset
osam okretaja, u duhu posljednje ere u kojoj umjetnici nisu bili
ljudi, nego lutke na koncima univerzuma, pa izmeu Maria Lanze,
Enrica Carusa, Rudolfa Valentina i Charliea Chaplina nije ni bilo
razlike. Luka Sikiri bio je Chaplin u ivotima onih koje
je zabavljao i tako dokazao da su aneli nijemoga filma i
gramofona na navijanje svojim nestankom ostavili svijet bez
neega to je bilo vanije od tehnolokoga napretka i potrebe da
slika bude istinitija od stvarnosti. No, 1969. godine ve je
prekasno da se nad anelima tuguje. Medicinska sestra Patricija
otpjevala je njihovu pjesmu najbolje to je znala, uz koreografiju
koju je vidjela u nekome filmu Freda Astaira, koja moda nije
odgovarala onome stoje elio Mario Lanza, ali bi razveselila
svakoga kome je sva prolost isto mila i draga i ne tiu ga se
nesrazmjeri u desetljeima. Dvadeset trogodinjoj Patriciji Fred i
Mario bili su jednako daleki likovi, o njima nije znala nita osim
da pripadaju svijetu njezinih tetki i ujaka, u kojem je uobiajeno
suzama naglasiti svaku simpatiju. Plakali su u vrijeme
televizijskih komedija, plakali im bi na radiju uli pjesmu koju
vole, dovoljno je bilo rei Verdi i da i muki i enski lanovi
obitelji ponu vaditi maramice iz depova, plakali su ak i ako bi
netko spomenuo naziv kreme za cipele koja se koristila prije
trideset godina. Nikada nije razumjela te suze i zato plau kad
nisu nesretni i kakva je to tuga
u kojoj se uiva vie nego u bilo kakvoj srei. Bili su nervozni i
angrizavi, svi ti ujaci i tetke, im
bi se poveo razgovor o neemu to je ivo i traje, a nad ime e,
vjerovala je Patricija, jednoga dana isto ovako plakati. Kada je
primarijus Fanelli okupio sve sestre i pitao koja zna pjevati, pa
kad se javilo njih tri, da bi ih on potom odveo u svoju kancelariju
na glasovnu provjeru, Patricija je mislila da je stari pobenavio,
stoje izgleda est sluaj u toj generaciji. Bit e mu dolo, kao to
doe tetkama i ujacima, da pjevanjem priziva mladost, ali im je
nju odabrao, sklapao ruke i govorio: - O, kako je to krasno! ozbiljno se zabrinula da iza toga stoje neasne namjere. Na

dugogodinji pacijent, gospodin Sikiri, inae divan ovjek,

trgovac sirom, ali kakvim sirom!, ja koji sam obiao Francusku i
Holandiju i znam to su sirevi, ja vam svojom au jamim da
takav izbor sireva nigdje nisam vidio, e, karcinom gospodina
Sikiria je u terminalnojfazi, rekao sam mu - Luka, prijatelji smo,
ne elim ti lagati, a on mi je odgovorio - dragi moj Fanelli, kakvo
je to prijateljstvo u kojem se ne lae; gola istina govori se
poreznicima i eni koju ne voli! No, dobro, da vam o tome dalje
ne priam, mladi ste, to vas ne zanima, a nije ni lijepo prenositi
intimne ispovijesti, iako bih volio, znate Luka je jako duhovit
ovjek, ali dobro, ne radi se o tome, nego - on eli umrijeti u
svome gradu, na drugoj strani Jadrana i zamolio me da mu za
pratnju odaberem sestru koja lijepo pjeva. Nije mi rekao za to e
mu pjevaica, ali ne sumnjam kako se radi o neemu jako
zgodnom. Vi ste Patricija idealni! Znate svoj posao, lijepi ste i
lijepo pjevate. Ovo nije samo posao ve neto to je vanije od
posla. Vidjet ete! Nikad Luku neete zaboraviti. Patriciji su se
koljena podsjekla od straha. Vjerovala je da je posljednja elja
umirueg pacijenta zapravo erotske prirode. Sigurno ju ne trai da
bi se na kraju rasplakao, a ako nije to - zato bi onda traio mladu
i lijepu pjevaicu? Nije se usudila Fanelliju rei ne, ali bila je
spremna da izgubi posao ukoliko bolesnik kojeg e pratiti pree
granicu. Koju granicu? Pa onu koju e ona postaviti. Dva dana
razmiljala je gdje bi ta granica trebala biti i to je vie mislila, to
je njezina zbunjenost vie rasla. Prvo je vrsto odluila da nee
dopustiti da ju taj ovjek dotakne. Udovoljit e mu u svemu to ne
podrazumi jeva dodire. Moda eli da mu uz neku lascivnu
pjesmicu izvede predsmrtni striptiz. Je li u redu da na to pristane?
Naravno da nije. Izmeu skidanja za novce i seksa za novce nema
razlike. Dakle, nita od striptiza! Nevjerojatno kako primitivci
ostaju primitivci i u smrtnome asu. Ali ta ako joj se ovjek
svidi? Ako je neki simpatini i dragi tip, ako je ba onakav o
kakvome mata? ta ako je takav da bi se u njega zaljubila da ga
je srela u drugim okolnostima i u sretnijim igrama sudbine? Zato
se takvome ne bi skinula? Zato to je to pitanje principa od kojih
ne smi je odustati. Da, ali zbog takvih principa ee zaali,
nego ako se ne dri nikakvih principa. Odluila je da e se skinuti

ako se pokae da je Luka njezin tip mukarca. Ali ta ako on trai

neto vie? Ako trai neto vie, tada sigurno nije njezin tip.
U naelu je tako, ali naela su isto to i principi. Te dvije rijei
imaju i isto znaenje, samo to njoj malo drugaije zvue, pa ako
se zbog principa moe pokajati, pokajat e se i zbog naela. Na
kraju je odluila postupiti u skladu sa situacijom, ali time njezin
strah pred upoznavanjem s Lukom Sikiriem nije bio nita manji.
Jesam li ja sad kurva?, pitala se spremajui putnu torbu. Pola sata
zajednikoga putovanja bilo je dovoljno da Patricija shvati da je
taj muki skelet nezdrave sivo - rumene boje koe koja se od
bolesti stanjila kao flispapir, s licem na kojem su samo oi i oiljci
bili ivi, a sve drugo bilo je kao na iskusnome mrtvacu da je ba
on njezin tip mukarca. Mogao je izgledati i drugaije, biti jo
mrtviji, s otvorenim i gnojnim ranama i maceracijskim pjegama,
mogao je zaudarati i imati glavu brontosaura i drvene vjealice
umjesto ruku, ali Luka bi opet ostao to isto, onaj koga je eljela
mislei da takvi mukarci postoje samo u njezinoj uobrazilji. Gdje
jo ima smi jenih prineva koji sve razloge za sreu nalaze u
svojim princezama i nita im drugo nije na umu, osim da njih
zabave? Odluila je pristati na sve to bude traio i bila je
razoarana kad je shvatila da je odabrana za neto to se treba
dogoditi tek nakon to Luka bude mrtav. Godinama e ju to pei i
godinama e eljeti nekoga kome bi mogla ispriati kako se eljela
skidati i pjevati pred mukarcem svoga ivota, nakon to ga je
upoznala u posljednjim danima njegova ivota. Onaj kome to ne
bude udno, bit e njezin mu. I nema anse da se uda za bilo koga
tko nee razumjeti njezinu ljubavnu priu ili e
pomisliti da je perverzna i da ju vode mrane strasti. Patricijine
strasti bile su onoliko nevine koliko je nevin bio Luka Sikiri.
Pjevala je njegovu posljednju elju dok je vani svitalo, na trnici
su mamurni momci s jednoga na drugi kraj prenosili prazne
kasete, na puinu su ispio vljavale male drvene barke, budio se
ptiji i maji svijet, a ena u spavaici skupila se uza zid u vrhu
postelje, kao da nije sigurna sanja li. Suze su joj potekle i prije
nego to je Patricija rekla: Luka je umro. Jer je shvatila to se
dogodilo ili zato to je i ona bila poput Patricijinih tetki i ujaka.
Tako je Regina ostala bez posljednjeg brata. - I druga rice, kad ti

je umrlo dijete?- trkarao je za njom krivonogi ovjeuljak.

Moglo mu je biti ezdes et, ali nee biti udo ako mu je tek
trideseta. Meu luacima i nesretnicima kojima je Bog dao pamet
petogodinjega djeteta teko je uvijek znati koliko je kojem
godina. Njihovo vrijeme tee drukije od naega: nekima bre,
drugima sporije, ali nikada kao svijetu koji sebe smatra
normalnim. To je najuoljivija razlika izmeu ludih i pametnih.
Ako ne i jedina koja je sasvim pouzdana. - Drugarice, od ega ti je
umrlo dijete? - ustrajavao je ovjeuljak, a im bi se okrenula da
ga potjera, bjeao je, sakrivao se iza stabla i vraao se kad bi
nastavila, iao dva koraka iza nje i postavljao novo pitanje:
Drugarice, je I ti tuno oko srca? Ispod srca ti se rodilo, a sad ti je
prazno. Zgrabila je kamen i bacila prema njemu, da ga zaplai. On
je poskoio i skviknuo poput psia kojem su prignjeili rep, iako
je kamen proao barem tri metra od njega. - Drugarice, uzmi
mene, ja u ti biti dobro dijete. Mene nije majka rodila, mene je
donijelo iz rata. Uzmi me, ja sam ratni plijen - nudio se. Regina ga
je pokuala ignorirati; cesta prema Jagomiru sreom je bila pusta i
nitko nije vidio enu u crnini i elavog majmunia kako ju
naganja, jer bi se taj sigurno nasmijao, neto dobacio ili bi zgrabio
ovjeuljka i namlatio ga, uvjeren da time titi normalne od ludih.
ovjeuljak je odustao tek kada su stigli pred kapiju ludnice, stare
austrougarske zgrade u sjeni hrastova, davno zasaenih u vjeri da
e se oi luaka odmoriti i smiriti u njihovim gustim zelenim
kronjama koje su se u meuvremenu pretvorile u praumu,
jednako divlju i nesreenu kakve su i njihove due. - Ja tu neu, tu
su ludi. I ti si luda! - bio je uplaen i razoaran. Vjerojatno je
unutra ve bio ili su ga kod kue plaili da e ga poslati u ludnicu
ako ne bude dobar. Po parku su stajali ili se sporo kretali mukarci
u sivim pidamama. Neki su preko njih nosili poderane
partizanske injele; jedan je bio utegnut oficirskim opasaem na
kojeg je oito bio ponosan jer ga je pritegnuo stoje vie mogao i
gegao se okolo kao gusan. Kad je prola kroz kapiju, svi su se
zagledali u nju. Nisu pokuavali prii, gledali su je svaki sa svoga
mjesta, onoga na kojem se tko zatekao, svejedno je li to mjesto
bilo udaljeno pedeset ili samo pet metara. Oni udaljeniji moda su
zavidjeli onima koji su bili blie, ali nisu inili nita da poprave

svoj poloaj. Regina je osjeala nelagodu pred stotinom velikih

mirnih oiju. Tim veu jer su meu njima, moda, oi njezinog
Bepa. U Sarajevo je dola po pozivu doktora Hofmana; javio je da
Bepo Sikiri ve est dana odbija hranu i moda e svoju odluku
da vie nikada ne jede promi jeniti kad mu doe sestra koju nije
vidio otkako su ga u decembru 1945. iz tuzlanske kasarne
premjestili najprije na psihijatrijski odjel tamonje gradske
bolnice, a tri tjedna kasnije na sarajevski Jagomir, u najstariju
kliniku takve vrste u Bosni, osnovanu u vrijeme francjozefovske
vladavine kada je i Franc Hofman kao mladi lijenik doao iz
Bea. Regina nije posjeivala brata jer se plaila da ga ludog vidi,
zazirala je od toga da uope ue u ludnicu, jer joj se inilo da e
na takvome mjestu i sama poemeriti. Ako je neka bolest zarazna,
onda je zarazan gubitak razuma. Uzalud u knjigama pie
drugaije. Kuga i kolera prenijet e se s tijela na tijelo kao to se
cvijetni prah prenosi sa stabla na stablo. Ako je povoljan vjetar,
dobra temperatura zraka i ako je tijelo ve nagrizeno i osjetljivo na
viruse i bakterije. A ludilo se prenosi zastraujuom logikom
snage elemenata. Razum je slab pred svime to je nerazumno, jer
je razum izuzetak a ne kosmiko pravilo. Put u ludilo put je
povratka logici stijenja i kamenja, ameba, paprati i svega ivog to
nije ovjek. Ila je parkom uvjerena da ju kuga polako osvaja, ali
nije imala izbora. Nije Bepa mogla tek tako pustiti da umre od
gladi. Ispred ulaza je na hoklici sjedio mladi u modrome
radnikom odjelu. Velikim lovakim noem otrio je olovke i
slagao ih u metalnu kutijicu. Digao se kad je ugledao Reginu.
Ustuknula je pred noem, a mladi se osmjehnuo: - Nita se ne
bojte. Ja tu radim. Ja sam Hamdija. Prebacio je no u drugu ruku i
pruio joj desnicu. Bio je visok preko dva metra i imao je aku
veliine vesla, toplu i mekanu. Doktor Hofman vas eka. Triput
me pitao jeste li stigli. Znate kako je to, stariji ovjek, beka kola.
Ovaj ih sigurno tue, pomisli Regina. A fin je kad doe rodbina,
jer bi ga mogli prijaviti. Vodio ju je kroz mrane hodnike bez
prozora, u svakom je gorjela samo po jedna arulja, sa zidova se
gulila i u velikim listovima otpadala boja. Zar se za ovo moj Bepo
borio, pomisli. Imamo bolesnike koji su tu ve pedeset i neto
godina, ali najvie je partizana, poe Hamdija glasom turistikoga

vodia. Regini se uini da je ovo mjesto gdje se svakome itaju

misli. Imamo dva pukovnika, nekoliko majora, kapetane,
komandante eta, politike komesare i jednoga narodnog heroja.
Veina je prola Sutjesku i Neretvu. etiri godine po umama, a
onda su u prvih tri mjeseca slobode doivjeli slom ivaca. Raspali
se da ih niko iv ne sastavi. Strano je to, moja gospodo.
Iznenadila se da ju Hamdija zove gospoom. To nije bilo
zabranjeno, ali je bilo znak, i to opasan znak. Gospoo ili
gospodine govori se samo ako se prijeti ili ako se s nekim kuje
zavjera. Moda Bepa ele otrovati i nakanili su je uvui u to.
Majke mi, nekad se osjeam kriv pred tim ljudima. Doktor
Hofman mi govori da to nije dobro, ali nema pomoi. Tako je i
kapak. Kako bi ja mogo biti prav ako sam jedini normalan medu
njima koji su se borili za ovu zemlju. Ja se nisam borio jer sam jo
io u kolu i sad sam biva zdrav, a oni su biva bolesni. E, moja
gospodo, da tu ostanete malo due znali bi da se pravo i ne moe
rei koje lud, a ko normalan, govorio je dok su ve trei put iz
jednoga prelazili u drugi hodnik prolazei kroz labirinte i
katakombe u kojima jo nikoga nisu sreli. Pustite vi mene, svata
priam, odmahnu Hamdija kad je primi jetio kako ga Regina
gleda. Franz Hofman bio je dobro drei
sedamdesetpetogodinjak, kudrave sijede kose, s brkovima iz kojih
je svaka dlaka bjeala na svoju stranu pa je izgledalo kao da ih
namjerno raupava. Sliio je srpskome pjesniku Lai Koticu s
one jedine fotografije reproducirane u kolskim itankama i
enciklopedijama jo za kraljevine Jugoslavije. Poskoio je kad su
uli u sobicu i poljubio Regini ruku. To ju jo vie uplai.
Najmanje petnaest godina nitko njezinom spolu nije odao tu
poast. Sjedite, molim vas, sjedite! Hamdija, dijete, skuhaj
gospodi kaju, vrzmao se starac kao da su mu nakon dugih godina u
kuu stigli gosti. Kako ste putovali? Regina klimnu glavom dobro, ali nije mogla to rei. inilo se kako e sve to bude rekla
ispasti pogreno i da e biti i njoj i Bepu na tetu. Kakvu tetu, to
nije znala, niti bi mogla znati na ovakvome mjestu, meu ovim
ljudima. Da, daleko je to, stvarno daleko. Nisam u Dubrovniku bio
od dvadeset tree. A lijep je grad, pogotovo kad je ovjek mlad i
onda se toga sjea i ne zna je li mu ljepa mladost koja je prola ili

je ljepi grad, Hofman je pokuavao umiriti i udobrovoljiti enu za

koju je vjerovao da u svojim rukama dri njegov ivot. Ali
umjesto da kae neto lijepo, ispalo je zbrkano i budalasto, pa se
nasmija i lupi se vrhovima prstiju po elu. Ni time se nita nije
promjenilo. Drala je ruke u krilu i gledala ga kao da joj nije jasno
koji je smisao njegovoga postojanja na svijetu. No nakon to je
pacijent Bepo Sikiri prvi put odbio hranu i izjavio kako je u
ivotu pojeo to je bilo za pojesti i ne pada mu na pamet dalje jesti
kosti svojih mrtvih drugova umi jeene u hljeb - jer narodni
neprijatelji i pekulanti tede na branu, doktor Hofman proveo je
prevrui se po postelji i mislei o tome to bi se moglo dogoditi
ako mu od gladi umre pukovnik Titove vojske, panski borac i
revolucionar. Kako e on uvjeriti Udbu, Oznu i tko zna koga sve
jo, da nije kriv za njegovu smrt. Prije nego to ita stigne rei,
izvest e ga pred zid bolnice u kojoj radi ve pedeset dvije godine
i strijeljati. I jo e biti sretan ako ga prije strijeljanja ne budu
muili. Nakon to je pacijent i sutradan odbio hranu i nastavio ju
odbijati jo tri dana, Franz Hofman je napisao oporuku. A svojoj
Tidi, s kojom ivi od 1907., kad su se vjenali u crkvi svetoga
Stjepana u Beu i ona prela na katoliku vjeru i nazvala se
Margaretom - o emu nitko u Sarajevu nita nije znao te su je i
dalje zvali Tidom - rekao je da sluti da je dotjeran do zida, i
stvarno i metaforiki. I da ovoga puta nema anse da se izvue.
Tida je neto promrmljala i energino zakotrljala drvenim
valjkom du jufke koja se tanjila do debljine papira, ali se, za
razliku od njegovoga ivota, nikada nee proupljiti. A godinama
je vrebao da Tida napravi greku pa da iznova mora izvaljati
tijesto jer se probuilo, sve dok nije shvatio kako je takva greka
nemogua. Ubit e me, duo moja, pokuavao joj je objasniti da je
ovaj put ozbiljno. E, moj Franci, ko o emu, ti o tome da e te
neko ubit. I tako ve dvajst godina. Prvo te htio ubit Hitler jer si
io kod Freuda u Be i jer su te s njegovim knjigama viali po
kafanama, onda su te htjele ubit ustae kad im nisi pokazo age na
kojem pie koje je vjere koji bolesnik, pa su te htjeli ubit partizani
jer si vabo i jer si ustaama i Nijemcima io na boine i
bajramske teferie. E, da mi je samo znat ko te sad hoe ubit! Al
ivota ti, nemoj mi rei! Lake u spavat. Pa kad e se vie

jednom dozvat pameti? Ko bi bolan tebe meni mogo ubit? I ko bi

ludima sluio ko pamet, kad tebe ne bi bilo? Nisu ljudi budale.
Mole boga da im to due poivi. Ako ti umre, ludi e se
arijom proetat i daba vam onda sve, i socijalizam i Trumanova
jaja, govorila je Tida i on je shvatio da nema rijei kojom bi je
uvjerio da od ivota Bepa Sikiria zavisi njegov. Malo je odahnuo
kad je Regina nakon telefonskoga razgovora pristala doi i
razgovarati s bratom. Mislio je da nee, da nema anse da ta ena
u sebi prelomi razloge zbog kojih nije posjeivala brata. O tim
razlozima nije nita znao, niti su ga posebno zanimali. Razlozi su
uvijek isti kod rodbine koja ne obilazi svoje bolesnike i ne
razlikuju se bitno od razloga onih koji svakoga tjedna dolaze u
posjete i raspituju se kad e ve jednom njihovi ozdraviti.
Nerazumni su i jedni i drugi. Prvi jer vjeruju da su im oevi i
sinovi ve mrtvi. A nisu, itekako su ivi. Bog zna koliko e jo
ivjeti, i esto im je jako stalo da netko doe u posjetu. Oni koji
pak dolaze, nerazumni su jer misle da je pitanje dana kada e se
njihovim sinovima i oevima razbistriti u glavama. Kao da su
glave punjene vodom i samo se eka da mulj padne na dno. Ali to
to je Regina ipak rekla da dolazi, bilo je prvi dobar znak u
dugome nizu loih koji su se redali u posljednjih nekoliko dana
sputajui grobnu plou nad elom doktora Hofmana. Hamdija je
uao s kafama. Na tri bakrene tacne bile su tri male dezve, svaka
s poklopcem na kojemu su, kao na vrhu minareta s razglednice,
bili polumjesec i zvijezda. Po fildanima su bili iscrtani zlatni
florealni ornamenti, a u svakoj minijaturnoj eernici bile su po
dvije kocke eera.
-Predratni kujundijski rad - ree Hofman ponosno, kao da je
svojim rukama iskovao dezve. - eer mi alje sestra iz Bea. Ni
tamo ga nije lako nai, ali ona se snalazi. Ja vam ne pijem kaju
ako nema eera u kocki, nastavio je i za primjer umoio kocku u
kafu. Smea se boja irila eernom bjelinom. teta!, pomislila je
gledajui kristale kako se otapaju i nestaju. Slatko na nepcu inilo
se nedovoljnim da zami jeni lijepu pravilnu kocku, djelo bekih
majstora ili bjelosvjetskih vercera, koja je vea rijetkost i udo od
antikih kipova, katedrala i kamenih lukova atrija franjevakoga
samostana i svega onog to je stvoreno ljudskom rukom, a

preivjelo je rat. Obje svoje kocke potopila je u hipu i uronila ih

srebrnom kaiicom da ne bi dugo nestajale ve da ieznu
odjednom. - Hoe li me prepoznati? - upita Regina. - Naravno da
hoe. Nikoga on nije zaboravio. O ljudima misli isto to je,
vjerujem, mislio dok je bio zdrav. Ima samo malo drugaiji odnos
prema sebi i ivotu, ree Hofman i uini mu se da bi mogla
pomisliti kako joj zamjera jer nije dolazila, ali on ivi na drugome
svijetu, na drugoj planeti nego mi, na nekom Saturnu jer mu je
tako lake. ini mi se da mu je lake, iako o tome znam koliko i
vi. Dakle, nita! - pokuavao je enu gledati kao suuesnik i s
nadom da bi je to moglo otvoriti pa da uini neto i nagovori brata
da pone jesti. Iako je bila u crnini djelovala mu je kao da nije
navrila ni etrdesetu i bila je, barem u oima doktora Hofmana,
jako lijepa. Bijele puti i pravilnoga lica, stoje rijetkost u
Mediteranki, izgledala je kao neka glumica iz nijemoga filma
Fritza Langa. Nije se mogao sjetiti naziva filma, niti imena
glumice, ali oko nje se okretao svijet i zbog nje su mukarci pazili
da ih promai metak i da se vrate iz svakoga rata. - Hoete li da ga
vidite? - upita nakon to je Regina ispila zadnji gutljaj. Slegnula je
ramenima i pogledala u pod. - Nita se ne bojte, ja u ii s vama hrabrio ju je Hamdija. - A ega bi se plaila, molim te! - kobajagi
se obrecnu Hofman. Bepo je bio sam u sobi. Sjedio je na
vojnikome krevetu i gledao u zid na kojemu su visile dvije
fotografije: Vladimir Ilji Lenjin dok dri govor radnicima i
Trijumfalna kapija u Parizu. - Ti si dola! - bio je iznenaen. Hamdija, ovo mi je sestra, jedina sestra! -E, ba sam lud, pa morali
ste se ve upoznati, ree i zagrli ju. - Ja sad odoh da vam ne
smetam, ree mladi. Reginu je preplavila nenadana srea jer
Bepo nije bio onakav kakvim ga je zamiljala. Godinama je
sklanjala pogled kad na ulici sretne debilno dijete ili nekoga od
etiri gradska ridikula. U svakoj iskeenoj spodobi, u jako pijanim
ljudima ili prodavaima kad se na trnici izbezume od gnjeva jer
ih je muterija prevarila, Regina je vidjela svoga brata. Nacerena
lica iznakaena mrnjom i strahom bila su najblie zamiljenoj
slici ludila. Posljednji put vidjela ga je zdravog kada je po
osloboenju Beograda dobio tri dana odsustva. Tada se na njemu
nita nije primjeivalo, nikakav rat. ak nije bio ni umoran;

izgledao je kao da se vraa s godinjega odmora, sav preplanuo i

miiav, zgodniji nego to je bio prije. Puno se smijao, sve ga je
zanimalo, obilazio je oko kue i gledao to e se sve popravljati i
krpiti nakon to rat zavri. Jo par mjeseci i eto ti mene doma,
rekao je na rastanku, a Regina je svake veeri mislila samo jedno:
da ga ne pogodi posljednji metak, da ne strada u zadnjoj bici, da
njezin Bepo ne bude onaj vojnik iz prie, koji gine jer je neki
general tri sekunde due potpisivao primirje, jer je imao prezime
od sedamnaest, a ne od sedam slova, jer mu je u peru nestalo
tinte. Ili se kurir zapio u seoskoj krmi i kasno stigao s vijeu o
kraju rata. Kada su javili da je Bepo u bolnici jer su mu otili
ivci, mislila je da to ne moe biti ozbiljno. Ako je iv i itav i
nita ga ne boli, mora mu na koncu biti dobro. Dua jo nije bila
otvorena rana, pa da iskrvari. Svi Reginini luaci jo su bili luaci
od roenja ili luaci koji su upravo to htjeli biti. A Bepo se rodio
kao najnormalniji ovjek pod zvijezdom nebeskom. Ali nakon to
je prebaen u sarajevsku ludnicu i nakon to su joj doma donijeli
njegov revolver, vojnu knjiicu i odlikovanja, shvatila je da se
loe stvari dogaaju. Samo mrtvima se oduzimaju oruje i
odlikovanja, i samo se tada pitaju sestre treba li im pomo.
Vojska se mora brinuti za obitelji poginulih drugova, a njezin
Bepo nije poginuo ve se sa njim dogodilo neto drugo. Nije znala
to, ali sigurno je strano ako ga ispraaju s posmrtnim poastima.
Tako je gradila svoju priu o ludom i normalnom, koja moda nije
imala veze s onim to pie u knjigama, ali je bila istinita. Istina je
sve u to ovjek povjeruje. Tako je istina i da je ludilo zaraznije
od kuge i kolere. To je smrt bez groba, zakljuila je nakon to je
danima mislila i predomiljala se hoe li ii kod Bepa u Jagomir.
Ludilo je zarazno, shvatila je kad se njezin ivot poeo mi jenjati
samo zato jer je znala gdje joj je brat. A mi jenjao se tako stoje
stvorena razlika izmeu onoga to vidi i uje i onoga to je
stvarno. Moda ni ono to joj se dogaa i to je ostalo kad je umro
Ivo, nije takvo kakvo jest ve je onakvo kakvo nije. Izmeu jest
i nije razlika je u odluci da neto bude ili ne bude. Gledala bi
Dianu, svoju malu djevojicu, i pitala se je li problem u imenu
koje nosi ili u ivotu koji se u njoj zaeo. I nije ju voljela onom
ljubavlju kakvu je zamiljala dok je bila nosea ili dok bi od

drugih majki sluala to znai imati dijete. - Rekli su mi da

nejede - poela je im su sjeli na krevet. - Kako je mala? Krivo
mi je da ju nisam vidio - pravio se da ne uje.
-Dobro je. Svaki dan raste - ree to joj prvo pade na pamet. Ako bude po Ivu, bit e velika. Od tebe vea za glavu, moda i
od svojih dunda vea.
-Tako je to. Mi smo prerasli svoje ae i matere, a oni su bili vei
od baba i djedova. Za tristo godina muki e biti ko empresi, a
enske ko topole. udit e se u kakvim smo kuicama ivili.
Smijat e nam se, a bit e nam svejedno jer nas vie nee biti
govorio je lomei prste, sve dok zglobovi nisu prestali pucketati.
Tada je prestao.
-Bepo, zato ne jede? - upita Regina. Malo vrijedi sve to djeci
ostavljamo. Naoj djeci i buduim generacijama. Koliko god
mislili da im ostavljamo puno, koliko god se rtvovali, njima e to
biti nita. Mali svijet u koji se ne moe useliti. Isto kao da smo
mi od mrava naslijedili ovo to imamo. U Americi ima
mravinjaka koji su sto puta vei od naih, ali opet nisu toliki da bi
ljudi unutra ivjeli, mahao je rukama, dlanovima oblikovao
mravinjake, izmeu palca i kaiprsta ostavljao prostor za mrava,
dlanom pokazivao razliku izmeu velikih i malih. - Umrijet e
mi od gladi - upala je Regina im vie nije bilo onoga to e on
rei i pokazati. Mi vjerujemo da je komunizam ono veliko i
vjeno. Za nas i jest jer nam je takva mjera, ali nije za nau djecu i
djecu nae djece. Mali ne mogu razumjeti velike, tako ni mi ne
razumi jemo njih. Samo znamo da e im komunizam biti sitan.
Uzet e crveni barjak izmeu dva prsta, evo ovako, u tri koraka
prei Rusiju jer e im i ona biti mala, puno manja od Peljeca.
Samo pogleda kako rastu djeca i vidi da nema smisla mjeriti
svijet mjerom koja je vea od tvoga ivota. Ja sam to shvatio!,
podviknuo je i podigao prst iznad glave. Bila je to gesta strogog
uitelja, pokuaj da se naali. Bepo, uhvatila ga je za ruku, ta je s
tobom, moj Bepo?, pa zaplaka. Nita ti to ne valja!, otresao se na
nju s gaenjem, kako me to moe pitati, aplae? Ako e plakati
pitaj neto drugo! Hitro je rukavom obrisala suze: Evo, ne plaem
vie. Sta je s tobom, reci mi?, pokuavala je smi jeiti se. E, tako
je bolje! A ne da se osjeam kao da sam ukrao jabuku. Nita sa

mnom nije. Svakoga jutra doktor Hofman mi donese Politiku i

Osloboenje, pa vidim da je i sa svijetom nita. Evo, potpisano je
primirje izmeu Indije i Pakistana. Ratovali su oko Kamira i sve
mi se neto ini da je taj Kamir njihova Bosna. Zamiljam da ima
puno ovaca, zelenih planina sa snjenim vrhovima. Zato bi inae
ratovali. Jedino ne razumi jem ta se to dogaa s Berlinom.
Staljin ne da Englezima da eljeznicom i cestom ulaze u grad pa
Englezi vie od hiljadu puta dnevno uzlijeu i slijeu avionima.
Kao da Rus ne bi mogao ruiti te njihove avione. Sve mi se ini
da se saveznici inate.
Pokazivao je kako avioni uzlijeu i slijeu i inio je to jako dobro,
skoro da bi mu se ruke pretvarale u velike vojne transportere.
- Ti se inati! - ree ona. - Zato tako misli? - rastuio se. - Zato
to ne jede, Bepo. Umrijet e ako ne jede. - Gospe moja,
obraa mi se kao djetetu. Umrijet e ako ne jede, umrijet e
ako ne jede. Sigurno tako govori Diani? Misli da sam dijete ako
sam na psihijatriji?... - Ne mislim. Samo mislim da se inati... - To
ti je sigurno rekao Hamdija. Dobar, prostoduan mladi. Hofman
ne bi takve budalatine govorio. Ne zna deko ta je ivot...
- I jedan i drugi se brinu zbog tebe. Umrijet e... - Naravno da u
umrijeti. Svi umru, jeli, ne jeli.
- Svejedno umru... Zato ti ne jede?...
- Ne bi mi vjerovala kad bi ti rekao. Kad bi ti uope mogao rei. A
ne mogu! To je izmeu mene i pokreta. Nakon to se jednom
ukljui, vie nema uzmaka. Ali nije mi ao nijednog dana. Samo
mi je ao Spanije, ao mi je Granade. Nikad vie Spanija nee biti
ono to smo sanjali da bude. Naoj djeci bit e premalena i odbacit
e je kao igraku. Mi smo posljednji znali koliko je lijepa. I kako
je velika. - Hoe li jesti?... - Regina, tvrdoglava si ko mazga. Nisi
prije takva bila... - Hoe li vie ikada jesti? Opet plae! Da ti
nisu popustili ivci? Pazi, tako to krene. Pitaj Hofmana ako meni
ne vjeruje. Ne, nisam dijete i ne mora me muiti. Ili mi
pomae? Nema meni pomoi. Ja sam svoj kruh pojeo i ne treba
mi vie. Regina je skoila, uhvatila se akom za bradu koja se
nekontrolirano tresla i istrala iz Bepove sobe, ravno u Hamdijino
naruje. On ju je bez rijei proveo hodnicima punim praznih

odjeka, u kojima su jecaji zvuali isto kao kripa ormara koje

netko gura s jednoga na drugi kraj pustog salona. Stavio je pred
nju au sa zaeerenom vodom. Doktor Hofman je pogledom
pokazao na ormar, Hamdija je izvadio bocu i dvije rakijske aice.
Regina je svim silama pokuavala zadrati lice da joj se ne razleti
na sve strane. Popijte, gospodo, bolji lijek od loze na alost nismo
izmislili! Iskapio je rakiju koju mu je Hamdija natoio, stresao se
poput rundova po izlasku iz jezera, nakostrijeila se svaka dlaka na
njemu, vie od straha nego od bilo ega drugog, jer je znao da
Bepo Sikiri nee odustati. A na njemu je da bira: ili e ekati da
ga izvedu pred zid ili e samome sebi presuditi.
Palo mu je na um da si ubrizga morfij; ljepe smrti od morfijske
nema, ako ikakva smrt moe biti lijepa.
to je stariji, to mu se vie ivi i to je manje razloga za umiranje.
Nekad je bio spreman poginuti za cara i kralja, pa se tako strano
razbjesnio na one to ubie princa kod Latinske uprije da se
drugoga dana prijavio kao dobrovoljac za sluaj da Be odlui
Srbiju vojno kazniti, ali ta njegova prijava se, sreom, bila negdje
zagubila i nitko ga nije pozivao u vojsku kad je rat zbilja objavljen.
Valjda su raunali kako doktor za luake na fronti ne bi bio od
koristi ili bi ak natetio borbenome moralu regimente. Soldat ne
misli o dui, niti oficir o tome jesu li mu vojnici zdravi ili blesavi,
jer kad bi se o takvim stvarima razmiljalo, nikad se ne bi ni
ratovalo. Eh, ali nije samo atentat u Sarajevu bio inspiracija Franzu
Hofmanu da gine za vie ciljeve! etiri godine kasnije, kad je
carevinu odnio vrag, Bosnom zavladali glad i bijeda, a svatko tko
je imao vapsko ime i prezime gledao kako bi pokupio prnje i
krenuo prema Beu, on je udario akom o stol: Ne naputa se
narod koji te je prihvatio i hranio! Ne, kad je narodu teko!
Okrenuo se i bez pozdrava napustio skup koji je u svojoj vili na
vrelu Bosne sazvao profesor Ernst Erlich, direktor Zemaljske
banke u mirovini, gdje se trebalo odluiti o pismu - vapaju to e
ga uputiti u Be da dvor ni u ovim najteim danima za narod i
krunu ne zaboravi svoje sinove i keri zatoene u turskoj
provinciji. Veinu ljudi iz Erlichove vile vie nikada nije vidio, a

one koji su ostali u Sarajevu jedva da je i pozdravljao. S Austrijom

i Austrijancima te sa svojim njemakim korijenima, nije elio
imati vie nita. Stvarala se nova drava, velika kraljevina junih
Slavena u kojoj je Hofman odluio biti Slaven po vlastitome
izboru. Nekoliko dana poto su srpske trupe ule u Sarajevo
junano je kroio u matini ured i od mrkog oficira sa ajkacom
zahtijevao da mu na licu mjesta slavenizira ime i prezime. No,
kako je ovaj bio polupismen ili barem aljkav, tako je u knjige
irilicom upisao Franz Hofman. Tako je postao samo
od pola Jugoslaven, dok je do pola ostao ono to je i bio. Ali nije
mu to smetalo: Ako naem kralju Petru Ujedinitelju zatreba dobar
ratnik, moete me uvijek nai u sanatoriju za duevne bolesnike
na Jagomiru!, dreknuo je, unosei se oficiru u lice. Mislio je da
tako treba i da je vika srbijanski narodni obiaj, poto su svi
Srbijanci koje je zadnjih dana vidio urlali iz petnih ila. Hofman
to nije povezao sa injenicom da je svaki bio u uniformi i da
Srbijanca u civilu nikad nije ni vidio, jer prije rata nisu esto
prelazili Drinu, a iznimno rijetko su stizali do Sarajeva. Ili e ipak
biti da je te ljude viao, ali nije znao da su Srbijanci. Nekako je
mislio da oni moraju biti jako razliiti, drniji od Bosanaca.
-Koga ti zajebava, ubre jedno, oe da ti ui veem u manu, je
li? - oficir mu je jo glasnije uzvratio. Hofman je pobjegao iz
kancelarije i nije mu bilo jasno zato se oficir na njega naljutio.
Bilo je to lijepo vrijeme; dua se nije grila od tjeskobe i bilo je
toliko stvari kojima se ovjek mogao radovati i zbog kojih se
isplatilo biti hrabar. Poslije vie nije ostala nijedna. Da li zato to
se ostarilo ili su se vremena izvrnula naglavce, to se Franz
Hofman esto pitao. A najgora vremena, vremena duevnih
nemira, depresije i disleksije, za njega su poela dvadeset osmoga
februara 1933. Sjedio je u kavani hotela Evropa, vani je padao
snijeg, u kutu je klavirist svirao Mozarta, bliilo se podne, stalni
su gosti ve kretali kui na ruak, kad je Hofman otvorio
beogradsku Politiku i na treoj stranici proitao naslov:
Rajhstag sagoreo u prah i pepeo! Kancelar Hitler optuio
komuniste i socijaldemokrate! Bilo je i gorih vijesti koje je
proitao u novinama, ali nijedna ga nikada nije zabrinula kao ova.
Teak kamen, poput onoga kojim se u kaci pritisne kiseli kupus,

pao mu je na eludac. Poeo je uzdisati i zafalilo mu zraka. Ovo je

panika, pomislio je, enska histerija ili
aritmija. Provjerio je bilo, srce je tuklo snano i pravilno.
Zatvorio je novine i nekoliko minuta gledao u zid. - Je li vam
dobro? - pitao je konobar Rudo. Kad se malo smirio, opet je
otvorio treu stranicu i dogodila se ista reakcija. im je doao
kui, rekao je Tidi da sprema kovege, sutra idu u Opatiju na
odmor jer je poeo ludjeti od posla i od bolesnika. U Opatiji su
ostali tri tjedna, nije itao novine, ni sluao vijesti; etali su
pokraj mora i svake veeri ili na koncerte, sluali lagere,
Straussa mlaeg i starijeg, ruske romanse u izvedbi ansambla
Novogorod... Ali Hofman nikako nije dolazio sebi. Kada se
vratio u sanatorij, rekao je primarijusu uri Sandiu kako misli
da je duevno obolio pa ga moli da ga pusti u Be doktoru
Freudu. uro se grohotom nasmijao, onako debeo i krupan
zarumenio se kao paradajz. Volio je Franza, iako su mu pomalo
na ivce ile njegove novotarije i sve te budalatine koje je
pokupio iz beke i londonske tampe, gdje se od psihijatrije
pravila filozofija. Kao da su duevni bolesnici, boemiprosti,
umnija eljad od zdravih, pa zdravi moraju pronai naine da ih
nadpamete. Primarijus uro bio je dobar i plemenit ovjek i
odistinski je proivljavao patnje svojih pacijenata, ak vie
nego to bi to Hofman ikada inio, ali je vjerovao da boljega
lijeka za teka duevna stanja od ledene vode i elektrookova
naprosto nema. Glavu, Franjo moj poteni, treba dobrano
promukati, pa moda stvari legnu na svoje mjesto. A moda i
ne legnu. Ali od prie i bajanja o kojima piu ti tvoji
hohtapleri nikakve koristi nee biti, tumaio je Hofmanu kad
je ovaj sav oduevljen dotrao na Jagomir, jer je proitao veliki
lanak o psihoanalizi. Jo nekoliko puta pokuao je primarijusa
uru uvjeriti u prednosti modernih metoda lijeenja duevnih
bolesti, ali on bi ga redovito ismijao ili bi se pravio da se ljuti.
Kobajagi je prijetio da e mu uruiti otkaz i prijaviti ga
Ministarstvu u Beograd.
E, ali nakon to mu je Hofman doao s priom da je i sam
duevno obolio i da e zavriti kao bolesnik u njegovom
sanatoriju ukoliko ga uro ne pusti Freudu u Be, ef nije

mogao zaustaviti smi jeh. Mislio je da e ga pogoditi kap, plua

su mu pucala i ve ga je igalo u srcu i trbuhu. Nitko mu nikada
nije s takvom ozbiljnou u lice rekao takvu budalatinu. Kao
da je Franz malo dijete pa izmilja da je bolestan, samo da ga
pusti tom jevrejskom zgubidanu. Naravno da e ga pustiti da
ide! Neka se mladi zabavlja. Nita loe od toga nee biti, a
bolje je ako su potinjeni zadovoljni, pogotovo Hofman kojem
e ostaviti kliniku kad ode u mirovinu. - Kolko bi osto u Beu,
oca ti balavog? - upitao je primarijus uro drei se za trbuh.
Mjesec dana, ako ikako moe, ree Hofman posramljeno. Sef je
bio petnaestak godina od njega stariji, ali se ponaao kao da mu
je djed. Evo ti tri mjeseca, al da mi se vrati zdrav! I da me
sluajno poslije nisi gnjavio onim ime e ti ta budala napunit
glavu, jer u te strpati u izolaciju i okovima u ti istjerati
psihoanalizu iz glave. Pazi me se, Franjo, moj aa je spavo s
vukovima na Vlaiu, a ni ja ti nisam bolji! U nas seljaka nema
ile - mile! To da nema cile-mile, Hofman e shvatiti tek puno
kasnije. Kao i da ga uro nije pustio u Be Freudu samo zato
to je dobar ovjek i jer ga je razgalila la ili ono stoje mislio
da je la, nego je ef raunao kako od tih novotarija ne moe
biti prevelike tete. A moda bude i koristi kad se poslije po
Sarajevu i cijeloj Kraljevini bude prialo da je on, doktor uro
Sandi, upustio Sigmundov duh u jagomirsku kliniku. Ako se
radi o budalatini kao to on misli, lako e taj duh pobjei put
skakavakih uma, a ako u psihoanalizi ima nekoga vraga u
to se uro ni u tom sluaju ne bi petljao, tada e njegovo ime
ostati upisano zlatnim slovima u anale bosanskoga duevnog
zdravlja, ispred jagomirskog sanatorija koit e se njegova
namrgoena bista na koju je on unaprijed ponosan, bez obzira
na to to e biti lana ta njegova bronana glava i to e novim
naratajima duevnih bolesnika poruivati kako su imali sree
jer nisu dopali u ruke takvome mrgudu. Koliko god za ivota
ne dri do ozbiljnih poza i jednak je klaun i meed dok se smi
je i ali
i s bolesnicima i sa svojim nadreenima i podreenima, primarijus
uro svoju posmrtnu ulogu vidi jako ozbiljnom i mrgodnom. Ali i
da nije toga i da je sto posto siguran kako je Freud potpuna

budala, opet bi Hofmana pustio da ide. Bez velike potrebe i

razloga ovjek ne treba druge prijeiti u onome to ih veseli.
Primarijus uro ne vjeruje u Boga, ali vjeruje da bi tako neto
bilo neoprostiv grijeh. Sedam dana izgubio je Franz Hofman
ekajui da ga Freud primi. Ve je imao dojam kako ga Doktor
izbjegava i bio se zabrinuo da e svoju opsesiju novinskim
naslovom od dvadeset osmoga februara biti prisiljen rjeavati sam
ili se, moda, naviknuti na injenicu da je preko noi postao
kukakvica i da mu vie nijedan ideal nije vredniji od ivota.
Zapravo, nije se tih dana mogao sjetiti ideala koji bi iega bio
vrijedan. Moda je to jo jedan orijentalni utjecaj, mislio je
lunjajui ulicama grada koji je nekada bio njegov. Moda su ga
godine ivota na ariji i meu arijskim svijetom pretvorile u jo
jednoga malog hodicu ili duandiju, u ovjeka koji ne eli
gledati dalje od svoje dami je i svoga epenka. Ali kako je
mogue da se to dogodi s jednim vabom, roenim daleko od
Bosne, Islama i svega onog to orijentalne Slavene ini tako
pasivnima i opsjednutim samo svojim sitnim ljudskim uicima?
Ipak e biti da se radi o nekoj udnoj neurozi, duevnoj bolesti u
najirem smislu rijei, o kojoj bi mu doktor Freud sigurno neto
mogao rei. Osmoga dana ugledao ga je kako ulazi u zgradu u
kojoj je imao neregistriranu ordinaciju, potrao je za njim,
doktore, doktore!, Freud se nije osvrtao, valjda je bio duboko
zamiljen ili se pravio kako ne uje. Hofman ga je zaustavio na
stubitu taman kada je Freud zakoraio na etvrti stepenik.
Pogledao ga je iznenaeno, pokuavajui se prisjetiti zna li ovoga
ovjeka, a Hofmanu je taj pogled s visine, jer je sam stajao na
prvoj stubi, bio poput posveenja. Osjeao se kao to bi se
osjeala svaka starica iz Kraljeve Sutjeske koja na ruci ima
tetovirani kri, kad bi ju usred Rima primio Papa.
Poeo je brbljati bez reda i smisla, rekao je da dolazi iz Bosne, ali
da je studirao u Beu i roeni je Belija, no godinama ve radi u
sarajevskoj duevnoj bolnici, pa apelira na doktorovo dragocjeno
vrijeme, elio bi da ga on uputi i posavjetuje, a moda i pomogne
u rjeavanju jednoga udnog duevnog problema. Freud je,
vjerojatno, bio u nedoumici: hoe li pobjei ili bi napasnika
trebalo otjerati, ili da ipak s njime porazgovara. Interes za razliita

psihika stanja koja definiraju osobu nipoto nije istovjetan

interesu za uline budale i napasnike. A ovaj djeluje upravo tako.
Takve je teko otjerati ili odbiti. Oni i prilaze jer osjeaju da nisi
sposoban izvrijeati ih. Hofman je ispriao doktoru Freudu to mu
se dogodilo. Sluao gaje nepomino, ne mi jenjajui izraz lica.
Djelovao je napeto, kao netko koga s proljea pone muiti ulcus
duodeni i danima ga bol ne ostavlja na miru. Kad je Hofman
zavrio, Freud je nastavio utjeti. Valjda zato jer mu nije
postavljeno pitanje, a Hofman nikako nije mogao domisliti to bi
ga zapravo pitao. Vrpoljio se poput studenta koji sluti to profesor
od njega oekuje, ali se ne usuuje progovoriti da ne bi izvalio
neku glupost. Jeste li idov?, tiho upita Freud. Ne, Austrijanac
sam i katolik, odgovorio mu je i odmah shvati da je rekao neto
neumjesno. Kao da idov ne moe biti Austrijanac. Ali Freud to
nije ni primi jetio. Sigurni ste? Moda vam je neka baka ipak
idovka? Ili neki dalji predak?, insistirao je. Ne, zbilja mi nitko
nije idov. Moji su u vrijeme Marije Terezije u Be stigli iz
Schwabenlanda. Bili su luteranci i preli su na katolianstvo.
- Ali zato vam je to vano? - Hofman se osjeao sve nelagodnije.
Ako niste idov, a oito je da niste ni komunist, ne znam zato
vas je tako osobno pogodila paljevina Reichstaga. I ne znam zato
mislite da bih ja mogao imati odgovore na vaa pitanja. Doktor
Freud je nastavio uza stepenice, a razgovor je bio zavren. Franz
Hofman napustio je Be duboko razoaran. I dalje je vjerovao u
Doktorovu genijalnost, ali uvredu mu nije oprostio. Freud ga je
ostavio samog na svijetu, da vie nikada ne nae nekoga kome bi
povjerio svoje strahove i slabost. Nakon to je kao djeak izgubio
Isusa Krista, gubitak Sigmunda Freuda bio je za Hofmana gubitak
posljednje veze s boanstvom, onim to je izvan ovjeka i slui
kao potpora njegovoj hrabrosti. Bio je to i konani oprotaj s
rodnim gradom. Prije nego to je siao s jedine stube na koju je
kroio, ve je zaboravio na umiljenu duevnu bolest i prihvatio
ono to mu se do tada inilo apsolutno nedostojnim. Da, postao je
kukavica, plai se kao to se plae starci i ljudi bez zatite, bogate
rodbine i sigurnoga zaviaja. U Beu je ostao jo samo dva dana,
obiao nekoliko knjiara, neko vrijeme stajao ispred rodne kue i
gledao u prozore iza kojih su sad ivjeli neki nepoznati ljudi.

Primarijus uro iznenadio se Hofmanovom ranom povratku, ali

ga nije ispitivao, niti se alio na njegov raun. Nikad ga nije pitao
to mu se dogodilo u Beu, i tako je mogla biti zaboravljena pria
o Hofmanovoj duevnoj bolesti kojoj pomoi moe samo
Sigmund Freud. Mjeseci i godine nakon novinske vijesti koja gaje
promi jenila bili su dio ope zavjere straha. Trajao je krvavi rat u
Etiopiji, Liga naroda ismijala je cara Selasija, puistiki generali
su s Kanara krenuli u ruenje panjolske republike, Hitler je
prisajedinio Austriju, Be je postao njemaki grad, pisalo se o
zakonima kojim se idovima u Njemakoj ograniavaju prava, u
beogradskoj Skuptini moglo se od predstavnika sva tri
jugoslavenska plemena uti da bi iste ili sline zakone trebalo u
nas donijeti... Franz Hofman je sve to itao, u njemu je rasla
planina olovnih slova koja mu je branila da misli o bilo emu
drugome osim o onom to bi vidio u novinama.
Prestao je s planinarskim drutvom odlaziti na Trebevi, Jahorinu
i Treskavicu, odbijao je pozive na nedjeljna kartanja u krmi Kod
dva vola. Tako da uskoro osim svojih pacijenata, primarijusa
ure i ene Tide, vie nije imao nikoga s kim bi provodio
vrijeme. Sporost orijentalnoga ivota koja mu je godinama ranije
tako prijala i u kojoj je sasvim utopio svoja beka naela,
pretvarala se u depresiju koju je osjeao u sebi i gledao oko sebe.
U ljeto 1939. Primarijus uro otiao je po sili zakona u penziju.
Jagomir je napustio u suzama, nakon stoje kraljevskome
namjesniku Pavlu i predsjednicima kraljevskih vlada nekoliko
puta slao dopise s molbom da mu izvanredno produe radni vijek
jer je njegovo iskustvo potrebno ovoj klinici, njezinom osoblju, te
to je najvanije - pacijentima. Hofman je supotpisao svako
urino pismo, i bio je svjestan da od toga nee biti koristi. Ali
barem da nesretnome efu sauva vjeru u lojalnost i prijateljstvo.
Na posljednje pismo, odaslano tri dana prije nego to e iz
Beograda stii rjeenje o umirovljenju, potpisali su se svi. Od
loaa i portira, kuharica, bolniara i lijenika do bolesnika koji
su bili pismeni i pri tolikoj pameti da se mogu potpisati. Uzalud.
Na taj krajnje neobian apel nikada nije stigao odgovor. Dva
mjeseca primarijus uro je kao penzioner dolazio na svoju
kliniku, a zatim je s prvim jesenjim kiama nestao. Hofman ga

nije viao ni za nedjeljnih kahvenisanja u hotelu Evropa. U ranu

jesen 1940. saznat e od nekog urinog roaka da je primarijus
umro prije tri mjeseca, da je sprovod bio kao pravom siromahu jer
prema pokojnikovoj elji nikome nije javljeno da je umro, niti je
vijest objavljena u novinama. Sahranjen je na pravoslavnome
groblju u Mrkonji Gradu. Nakon rata Hofman je iao traiti
urin grob. Smatrao je da klinika treba svome dugogodinjem
efu izgraditi dostojan nadgrobnik. Ali niti je bilo groba, a kako su
izgorjele knjige mrtvih i urina se rodbina razbjeala po svijetu,
vie nije bilo ni onih koji bi znali gdje lei ovjek koji je potajno
sanjao svoju bronanu bistu, zbog koje je bio spreman i
psihoanalizu pripustiti na svoju kliniku. Nakon urinog odlaska
Hofman vie nije imao nadreenih. U Sarajevu nikoga nije pravo
ni zanimalo to on radi s duevnim bolesnicima, a Ministarstvo
zdravlja tradicionalno nije odgovaralo na dopise iz Jagomira jer
su od urinih vremena smatrali da u sarajevskoj duevnoj bolnici
nema velike razlike izmeu lijenika i pacijenata. No, sloboda da
radi to mu je volja i da nikome zbog toga ne odgovara samo je
produbila Hofmanove strahove. Lake je biti najnii u drutvenoj
hijerarhiji, nego se nai izvan svake hijerarhije. Shvatio je to u
posljednjim danima Kraljevine, kada se cijelo Sarajevo uzbibalo i
pokrenulo jer je svatko iao onima kojima je slian. Komunist za
komunistima, pravoslavac za pravoslavcima, musliman za
muslimanima, katolik za katolicima. Jedino su sarajevski Jevreji
nastojali biti sa itavom arijom istovremeno, da se netko ne
uvrijedi ili neto ne pomisli. Gledao je te nesretne i uplaene
Jevreje kako iarete komunistima, daju priloge za katoliku
sirotinju i egleniu s arijskim gazdama o lijepim vezirskim
vremenima, i znao je da su odabrali najgori nain da se brane od
onoga stoje dolazilo. Iz sasvim osobnih i egoistinih razloga
Jevreji su vlastitom krvlju inili jedino vezivo meu grupama koje
su pole svaka na svoju stranu. Bili su malter graevini kojoj je
prijetilo ruenje, da bi na kraju viak obzira platili svojim
glavama. Ostali su izvan hijerarhije koja se u gradu stvarala prvih
dana aprila 1941., izvan koje su osim njih bili jo samo doktor
Hofman i njegovi bolesnici. Ustakome satniku je u ljeto 1942. uz
neskriveno gnuanje odbio predati listu bolesnika na koju bi bila

upisana i njihova vjeroispovijest. Koliko god se plaio za svoju

kou i koliko god mu se od podneva 28. februara 1933. inilo da
se historija zavjerila protiv njega i nekolicine slinih njemu,
satnikovom zahtjevu nije mogao udovoljiti. Meu bolesnicima je
bilo desetak pravoslavaca, a jedina Jevrejka arah Nolan,
mongoloidna djevojka, umrla je u aprilu 1941., tako da ne bi bilo
velike tete i da je Hofman predao spisak svojih pacijenata. Ako
bi ustae pokuali odvesti pravoslavce, lako bi nazvao doktora
Savu Besarovia da intervenira za njih i sigurno je da im se nita
ne bi dogodilo. Hofman, meutim, nije mogao prihvatiti da netko
duevne bolesnike tretira dukije nego kao bolesnike, jer bi tada
sve izgubilo smisao. Sve stoje na Jagomiru radio tolike godine. A
injenicu da su ga iz Bea poslali u Sarajevo morao bi prihvatiti
kao kaznu i doivotnu robiju. Ako je netko, moda, i pomiljao da
ga kanjava time to ga tjera u tursku provinciju ili ako je bilo
onih koji su vjerovali da je Franz Hofman lo lijenik, jer da je
dobar, ne bi ga austrijski car poslao tako daleko, on se nije
osjeao ni kanjenim, niti se smatrao loijim od svojih kolega.
Kada se radi o ovjekovoj dui, medicina uglavnom tapka u
mraku i nismo daleko odmakli od lijeenja vradbinama, govorio
je kolegama. Koliko god e nas neki budui psiholozi i psihijatri
prezirati ili nas ismijavati ako ne bude nas, nee biti ni njih.
Bio je ponosan na ove rijei, smatrao ih je pametnima, kao da ih
je izgovorio netko drugi. Da je popustio pred satnikovim
prijetnjama, ni u tim rijeima vie ne bi bilo smisla. Ali ve sutra
otiao je ravno u gradsko poglavarstvo, pa u njemaku komandu.
Ustaama je rekao da su on i njegovi ljudi sretni to je povijesno
Sarajevo, stara hrvatska Vrhbosna, konano postalo dijelom
Nezavisne drave Hrvatske u iji su pleter utkane stoljetne tenje
ovoga naroda koje su uz Boji blagoslov ostvarene pod
poglavnikom doktorom Paveliem. Ako, pak, duevna bolnica na
Jagomiru, koju je od prilike do prilike razliito zvao
sanatorijem, klinikom ili bolnicom, moe na bilo kakav nain
pomoi procvatu i obrani jedine nam domovine, on, doktor Franz
Hofman, nai e se duboko uvrijeenim ako mu na to ne ukazu.
Zamjeniku zapovjednika komande svih njemakih jedinica
staeioniranih u Srednjoj Bosni, inae prilino neuljudnome

Bavarcu, za desetominutnoga prijema Herman je kazao da se

osjea Nijemcem i uvijek se takvim osjeao te da bi bio sretan ako
bi vojni i civilni predstavnici Treega Reicha imali na umu kako u
ovome gradu ive i takvi kao on i da ve desetljeima pokuavaju
civilizirati ovu divlju zemlju. Ni hrvatska, ni njemaka strana nisu
bile pretjerano fascinirane iskazanom lojalnou.
Bilo im je, vjerojatno, jasno da ovjek koji tako nastupa ne moe
imati sasvim istu savjest. Ali nita nisu provjeravali, niti ih je na
bilo koji nain zainteresirao sluaj efa duevne bolnice. Jagomir
je na kraju grada, i to na onoj strani koja nikome nije na putu i s
koje bi se mogli pojaviti samo etniki ili partizanski odmetnici.
Ali ni oni ne bi znali kamo e dalje od ludnice, tako da je Franz
Hofman ostao preputen sebi i svojim strahovima. Satnik se vie
nikada nije pojavio i bilo je jasno da listu bolesnika nije traio po
neijem nalogu, nego je bio u individualnom lovu na Zidova
kojeg bi mogao hapsiti i poslije se hvaliti po marijindvorskim
krmama. Ali im se rat pribliio kraju i ekao se dan kada e
partizani ui u grad, Franz Hofman sjetio se poinjenog grijeha.
Samrtni znoj ga je oblio da e komunisti u zarobljenoj
dokumentaciji nai i izvjetaje o njegovim posjetama ustakim i
njemakim vlastima. Na oba mjesta bile su prisutne sekretarice i
neto su zapisivale i bio je uvjeren da je na nekom papiru i
njegovo ime. Teko je mogao pretpostaviti da se radilo samo o
zavaravanju. I Nijemci i ustae su drnog psihijatra koji je hvalio
Pavelia i Hitlera nastojali uvjeriti kako je doao na vano mjesto
i kako mu se tu prida je birokratska panja. Dan nakon
osloboenja grada, ve sedmoga aprila 1945., Franz Hofman je
na Baariji dao da mu saiju dvije zastave: jugoslavensku i
sovjetsku. najderu Hakiji Cengiu skupo je platio hitnu
narudbu i to to je
Hakija morao slati kalfu u Kreevo, jer u gradu nije bilo crvenog
platna. Ve osmoga aprila na jagomirskoj duevnoj bolnici
vihorili su se barjaci pobjednika, a Hofman se jo mjesecima u
svojoj sobi tresao od straha. Bilo mu je lake kada su poeli
dovoditi oboljele partizane i partizanke. One koji su bili bez
inova dopremali su u bolnikim kolima ili vojnim dipovima, a
drugovi sa inovima dolazili su uz pratnju oficira Ozne, koji bi

doktora odveo u stranu i upozoravao ga da ime majora Horvata ili

pukovnika Sakovia mora drati u strogoj tajnosti. Takoer je
duan osigurati im specijalni tretman, ne zaboraviti in koji su
stekli u borbi protiv okupatora i domaih izdajnika, jer to to su
enuli pameu ne znai da su im zaboravljene zasluge u
narodnooslobodilakom ratu i socijalistikoj revoluciji. Pod
prijetnjom najstroe kazne zabranjeno je davati im elektrookove
ili ih muiti na druge naine. Ozna bi na kraju zaprijetio da e se
redovito raspitivati o stanju dotinoga druga. Evo skoro je prolo
etiri godine otkako su prvi duevno oboljeli oficiri stigli na
Jagomir, a da se nitko ni telefonski nije interesirao za njih.
Bolesne partizane ne obilazi ni rodbina pa sestra Bepa Sikiria
nije nikakav izuzetak. Ali doktor Hofman se svejedno nije
usuivao prekriti ita od onoga to mu je u vezi s partizanima
bilo nareeno. A nije imao ni posebnih razloga da to ini. Njih
tridesetak od kojih su devetnaestorica nosila vojne inove moglo se podijeliti u dvije skupine. U prvu su spadali agresivci
koji bi na svakome koraku vidjeli neprijatelja i nisu ratovali samo
kad su spavali. U borbi su spaavali druga Tita i Savu
Kovaevia, forsirali Neretvu i prelazili Sutjesku, svakodnevno
mi jenjali imena i identitete i ponaali se kao jedan, bez
individualnih obiljeja. U drugoj skupini bili su oni tihi i mirni.
Dvojica nisu progovorili ni rijei otkako su stigli na Jagomir i
nita osim utnje ne ukazuje na duevnu bolest, tako da rado
sudjeluju u proljetnim ienjima parka, odlaze po vodu i cijepaju
drva. U poetku im je Hofman branio da rade, strahujui da bi ga
se moglo optuiti da ih poniava nedostojnim poslovima,
pogotovu majora Seida Redu, ali onda je shvatio da ni on, ni
Ivan Ruklja, drugi utljivac, sreom bez ina, nemaju drugoga
veselja do ienja parka i odlaska po vodu. Osim toga, Hofman
nije ni vjerovao da su njih dvojica duevno bolesni. Da je bilo po
njegovome, poslao bi ih kui. ovjek moe ivjeti i biti koristan
zajednici i ako uti. Reda i Ruklja bili su ivi dokazi da je tako.
Katkad bi za ljetne ege pri kraju radnoga vremena sjeo s Redom
na klupu pod gustim kronjama, ponudio mu cigaretu, pa bi puili
u miru i tiini, poput prijatelja izmeu kojih je sve ve reeno.
Hofmanu se nije ilo kui jer je znao da e se sedam puta oznojiti

dok stigne do Koevskog brda gdje je stanovao. A pod starim

hrastovima bilo je tako ugodno, skoro prohladno, i tko bi
normalan izlazio na sunce. Ako bi ga neto muilo ili bi bio u
naponu svojih strahova pa bi jo i dva - tri puta uzdahnuo, Reda
bi ga zagrlio i osmjehnuo mu se onim irokim i samouvjerenim
osmi jehom s plakata koji su pozivali na izgradnju pruge
BrkoBanovii. Tko bi onda smio rei da je major Seid Reda
duevni bolesnik? Drukiji od njega i Ivana Rukljaa bili su
jagomirski depresivci i samoubojice, dakle trea skupina, kojih je
bilo est ili sedam. Na njih je trebalo paziti po cijele dane i drati
ih u izolaciji da ne pronau neto ime bi se mogli objesiti ili si
prerezati ile. Oni su voljeli razgovarati. Naroito s Hamdijom jer
su od doktora Hofmana zazirali. Zato to je bio vrhovni autoritet,
neka vrsta ludnikoga Tite, zato to je bio vabo, pa se tako i
drao, i zato to je bio prosjenog rasta, to je za njih, uglavnom
Crnogorce redom vie od metar devedeset, bilo oit znak manje
vrijednosti. Hamdija im je imponirao, zvali su ga Turski Vladika i
nisu se bunili kad bi ih pozatvarao po sobama. Bio im je ona
prihvatljiva vlast kojoj se valja podiniti ak i kada si borac i
revolucionar. Da nije bilo njega, teko bi Hofman iziao na kraj s
depresivnim dijelom svoje partizanske ete. Bilo je tu jo i onih
koji su bez prestanka plakali, onih to su prepriavali smrti svojih
keri i sinova, kojih u stvarnosti nije ni bilo, i na kraju trojica
potpuno izgubljenih ljudi. Ti nisu znali ni tko su ni to su,
zaboravili su i rat i svoje vojevanje, Jugoslaviju i komunizam, i
bili su, to ree Hamdija, sasvim rahat od pameti. Niti su kome
smetali, niti su emu koristili. A bogme se niemu nisu ni udili.
Bepa Sikiria se raunalo kao depresivca i potencijalnoga
samoubojicu, iako zapravo nije bio utuen, niti je ranije
pokazivao sklonost suicidu. Ali tako je bio ograniziran ivot na
Jagomiru: ako nisi agresivac, tada te broje u depresivca. To to u
stvari nikada nisi bio depresivan uope nije vano, jer se sve vrti
oko organizacije ivota, a ne oko toga od koje bolesti boluje. Uz
dvjestotinjak civilnih bolesnika, od kojih svi i nisu bili civilni jer
je Franz Hofman na svojoj klinici imao i dvojicu koja su sili s
uma za Prvoga svjetskog rata te jednoga domobranskog doasnika
kojeg su mu doveli 1944., tih trideset partizana zaokruivalo je

nevjerojatno kompliciranu drutvenu strukturu, o ijem se

funkcioniranju osoblje Jagomira moralo brinuti po cijele dane.
Tako ni Hofmanov posao nije imao previe veze s medicinom i
lijeenjem. Mogao je zaboraviti veinu onoga to je nauio na
fakultetu i pouzdavati se u iskustva steena s primarijusom
urom. Psihoanalitiki spisi i knjige, koje nikada nije prestajao
nabavljati i prouavati, nimalo mu nisu koristili. Bez obzira na to
to je uenje doktora Freuda poslije rata ulo na velika vrata
beogradskih i zagrebakih psihijatrijskih salona. On koji je
najvie proitao i znao, nije imao svoj salon, niti je bio u prilici
due razgovarati o svojoj omiljenoj temi. Kada bi, obino u
augustu, uzeo slobodni tjedan, polegao bi svoju Tidu u hlad
ispod ljive u avliji pa bi se s njom malo igrao psihoanalize,
pokuavao ju hipnotizirati, postavljao joj udna pitanja i radio
sprdnju i od sebe i od Sigmunda Freuda. Zapravo, krenuo bi
sasvim ozbiljno, a onda je shvaao koliko sve to nema smisla ako
se radi ispod ljive i s roenom enom. No, koliko god te igre
veselile i njega i Tidu, u dubini Hofmanove due raslo je
saznanje kako je uludo proerdao svoj vijek jer niti radi ono stoje
radio primarijus uro - iznimno rijetko propisuje elektrookove
i uranjanja u ledenu vodu niti se slui onim u to vjeruje i to
e ve sutra kao najvaniju psihijatrijsku metodu rabiti cijeli
svijet. Pritom ga uope ne tjei to je vjerovao u psihoanalizu i
prije nego to su drugi za nju znali. Imao je svoj Jagomir, svoju
dravicu kojom je upravljao i s kojom je izbjegavao sve pobune i
ratove i za koju nitko nije mario jer nikome nije smetala. Popijte
rakiju. Nema boljega lijeka od ljute loze!, nagovarao je Reginu
koja se nije mogla smiriti nakon to je vidjela Bepa. Hamdija je
stajao na vratima i ekao da doktor Hofman neto smisli. Bio je
spreman na sve. I da na silu hrani pobunjenog pukovnika, samo
ako ef ocijeni da nema drugog rjeenja. Popijte, gospoo, molim
vas!, navaljivao je. Regina je digla pogled i kroz suze je umjesto
jednoga vidjela dva starca. Pruio joj je maramicu, mirisala je na
rue. U tom mirisu bilo je mira, obiteljskoga sklada i neega to je
napovratno nestalo u svim tim ratovima, zajedno s duom
njezinog Bepa. Bude li jo samo tren o tome mislila, opet e
zaplakati i tko zna koliko e vremena proi dok suze ne stanu.

Snano je ispuhnula nos. Taj zvuk bio je ruan i sramotan, ali je

barem mogla biti sigurna da vie nee plakati.
Prvi put je uzdahnula, a da je nije prekinuo jecaj. Nema to
nikakvog smisla, pomisli, jecanje kao ni tucanje. Draga gospoo,
popijte rakiju, gnjavio je Hofman. Neu, od rakije mi se pone
tucati, slagala je. Sjedila je jo neko vrijeme s tim starcem i
njegovim pomonikom i izgledalo je kao da nitko tu nema
drugoga posla. Njih dvojica Bepu nee pomoi jer ne mogu i ne
znaju. 0 tome to se u ljudima dogodi pa polude znaju koliko i
ona. Pun mjesec, juina, none more, strahovi, otkinute ljudske
glave, aveti, ada je, vragovi i sotone, izda je i prevare, nesanica,
bol za koju je nemogue utvrditi odakle dolazi... Sve to je Bepa
kotalo. Zna ona dobro, kao to svatko zna, ali se ljudi prave da je
neto drugo u pitanju i da u ljudskoj dui postoji nekakva tajna.
Ustvari tajne nema, ali je teko prihvatiti da je jednako malo
normalnima nedostajalo da polude, koliko je ludima nedostajalo
da
budu normalni. eljela je to prije otii odavde i zaboraviti na
brata kojem nema pomoi, ali kako to uiniti dok starac od nje
neto oekuje. - Znate li to e se sad dogoditi? - upita Hofman.
-Va brat e gladovati jo petnaestak dana, zatim e pasti u komu,
hranit emo ga infuzijom, a ako se oporavi, sve e krenuti
otpoetka. Dok ne umre. Sklopio je ruke kao da sklapa knjigu.
Nije mu odgovorila. Zatraila je kaput, a Hamdija ju je ispratio do
kapije. - Ne elite ga jo jednom vidjeti? - pitao je doktor na
rastanku. Nasmijeila mu se i poeljela sreu u ivotu. Ali
Hamdiju, ipak, nije vidjela posljednju put. Dva sata kasnije trao
je za njom po eljeznikom peronu,vlak za Mostar samo to nije
poao. - Gospoo, ekajte! - vikao je. Regina je ve zagazila na
eljezni stepenik vagona kad ju je uhvatio za ruku i rekao: - Umro
je, molim vas doite sa mnom! Ako Boga znate, nemojte otii.
Bila je mirna i nije pustila suzu; izali su na cestu ispred kolodvora
kada je Hamdija zastao, naslonio se na zid i poeo povraati.
Pomislila je da se napio i bilo joj je neugodno to ljudi prolaze i
vide je u takvom drutvu. Bila je u crnini za muem, upravo joj je
umro i brat, a taj mladi povraa. Bilo bi tako dobro da sad ode jer
ionako nita ne moe popraviti. - Kako je umro? - upitala je

Hamdiju kad je malo doao sebi. - Infarkt. To mu je bio trei u

godinu dana. Govorio sam mu da se uva, ali me nije sluao... - To
mi niste rekli - zaudila se. - ta vam nisam rekao?... - To da je
Bepo srani bolesnik! - pobjesnila je, konano u prilici da nekoga
optui za ono to joj se dogodilo s bratom. - Gospoo, oprostite,
umro je doktor Hofman, a ne va brat! Uskoro e se pokazati da
Reginino zadravanje nije imalo nikakva smisla. Hamdija je
naprosto izgubio glavu, valjda je i sam nakon godina sluenja
Franzu Hofmanu postao blago paranoian te je mislio da e ta
ena koja je posljednja vidjela doktora ivog, biti potrebna da
posvjedoi kako ga nitko nije ubio.
Ili mu je neto deseto bilo na umu, to vie ni sam nije znao nakon
to se sabrao i poeo se ispriavati jer je propustila sve dananje
vlakove. Na kraju je Reginu odveo svojim roditeljima na Bistrik
da kod njih prespava, a sam je otiao na Jagomir, gdje su mrtvaka
kola ve dola po starevo tijelo i ve se pojavio doktor Niko
Sren i privremeno preuzeo dunost efa klinike. Nije bilo
milicije, niti je itko pitao Hamdiju za smrt Franza Hofmana.
Njemu je to bilo nevjerojatno. Pa valjda je nekoga trebalo zanimati
kako je i zato umro jedan ovjek. Da
su Hamdiju pitali, on bi rekao istinu: umro je od straha, zato to
partizanski pukovnik odbija hranu i zato to bi efa optuili za
pukovnikovu smrt! Zgroen i zgaen umjesto da ode kui na
Bistrik, zavrio je u Gradskoj kafani, gdje je do zore pio s
nepoznatim ljudima i psovao svijet u kojem je mogue da jedan
takav ovjek svisne kao pas, samo zato to u ovoj zemlji nitko
nikome nita ne vjeruje. Tako je Hamdija traio pravdu i trait e
je do kraja ivota, bivajui svakoga dana sve vea budala jer je
bilo malo onih koji su shvaali to znai kad pijan kae da je
Hofman bio prvi do Freuda. A moda i ispred njega, jer je Freud
samo analizirao ljude kao da su mikrobi, a Hofman je uvao ono
malo pameti to im je nakon svega ostalo. Uskoro e mu se
smijati cijeli grad, a novi ef otjerat e ga s posla jer nema kole i
puno pije. Zavrit e kao jedan od luaka koji nisu imali sree da
ih neki Hofman primi na svoju kliniku, nego dane provode na
ulicama, a noi po gradskim podrumima. Regina je prenoila kod

Fuada i Begzade, mirnih i tihih ljudi koji je nita nisu pitali, a ona
je bila sretna to o sebi ne mora nita rei. Posjeli su je na seiju,
nutkali je hurmaicama i baklavama, pitali kakvo je vrijeme u
Dubrovniku i to cvate, a to zri u ovo doba godine. On je nadugo
i nairoko objanjavao kako se pee pekmez od ljiva i na koji
nain treba paziti da ljive ne uskisnu. Begzada je klimala glavom
i povremeno ga nadopunjavala.
Onda je priala kako je to bilo kad su se Nijemci povlaili iz
Sarajeva i tuno ih je bilo gledati, a etiri godine ranije doli su
mladi, lijepi i plavi, puni kuveta i furseta i mislio si da e ostati sto
godina. Kako su Rusi tjerali Hitlerove divizije preko Ukrajine i
Poljske, tako je svaki Nijemac u Bosni ili bilo gdje na svijetu
stario i bivao nemoniji. Na kraju je cijeli narod bio za staraki
dom, zakljuila je Begzada. Onda su brani drugovi malo
odutjeli, tako da je svaki znao to drugi misli. U mislima su se
slagali i tiinom tjeili nepoznatu. E, jadan doktor! ivot je dao za
Jagomir, rekao
je Hamdijin otac konano, ali dalje od toga nije iao, da ena koja
im je dola u goste ne pomisli kako i ona treba govoriti o
pokojnom doktoru Franji, a zatim otkrivati zato je i kome ila na
Jagomir. To je neto to se ne pita jer je jedna od onih muka o
kojima se ne govori, nego se uti, pa tko zna zna, a tko ne zna
nije ovjek, jer ne shvaa da bi se i njemu isto moglo desiti.
Neka mu se dobri Bog smiluje, rekla je Hamdijina majka. Regina
je utjela i pila sok od rua koji je mirisao kao Hofmanova
maramica. A ni vama nije lako, dodao je Fuad, sudei po crnini
da te rijei imaju smisla i da nee biti krivo shvaene. Kad su se
ujutro rastajali Begzada ju je izljubila kao da su sestre ili najbolje
prijateljice. No na Bistriku Regina e brzo zaboraviti i tih ljudi
se vie nee sjetiti kad joj u ivotu bude teko. A moda je
trebala. Niim je ne opteretivi, ni po emu nisu mogli ostati
upameni. Da je takvih vie, ivot bi bio laki i ljepi. I trajao bi
krae, jer bi sav bio zaboravljen. Mjesec dana kasnije iz Sarajeva
je stigao telegram u kojem doktor Niko Sren javlja obitelji da je
pacijent Bepo Sikiri preminuo prirodnom smru na odjelu
intenzivne njege Klinike za interne bolesti na Koevu, kamo je
prebaen prije devet dana u komatoznom stanju. Tijelo druga

Sikiria, pukovnika JNA, preuzele su nadlene slube

sarajevskoga garnizona, koje su zaduene za njegov transport do
rodnog grada. Pukovnikova smrt nije gubitak samo za njegove
najblie, nego i za cjelokupnu nau socijalistiku zajednicu koja
ota je bez jednoga od svojih vizionara i pregaoca. Regina se
zamislila to bi rije pregalac trebala znaiti. Bepo je sahranjen u
istoj grobnici u kojoj je ve dvije godine leao Ivo Delavale.
Jedan do drugoga, na dvije betonske stalae, nala su se dvojica
mukaraca koji za ivota nisu imali nita zajedniko, toliko nita
da jedan drugome nisu mogli biti ni neprijatelji. Bepo je leao u
masivnom kovegu od orahova drveta, s izrezbarenom
petokrakom zvijezdom u vrhu, a Ivo u zahraloj limenoj kutijici
sa slikom nasmijane crnkinje golemih grudi.

VIII
Vijest da je na svome imanju na Floridi umro Alphonse Capone,
najvei gangster u novinskoj povijesti i jedna od glavnih zvijezda
filmskih urnala, objavljena je u nas s tri mjeseca zakanjenja, i to
samo u beogradskoj Politici, iznad stripa s Mikom Misom. Capone
je umro krajem sijenja, a Ivo Delavale je upravo kretao na svoje
posljednje putovanje, u limenoj kutiji od brazilske Santos kafe,
spremljenoj na dno mornarskoga kovega Mila Milidraga. Dok je
brod isplovljavao iz luke, velika talijanska obitelj alila je svoga
kuma, a onoga jutra kad uplovi u Gru, beogradske novine objavit
e vijest o Caponeovoj smrti. Ta koincidencija potvruje koliko je
te 1947. godine Amerika bila daleko od Jugoslavije. Da je bila
blie, Regina bi za muevljevu smrt saznala ranije, odmah nakon
Nove godine, kada je u nekom ikakom baru ostao leati na
podu; svi su mislili da je mrtav pijan, a bio je, ipak, samo mrtav.
Tko je platio kremiranje i tko je pepeo pospremio u kutiju od kafe,
to Regini nije mogao rei ni Milo Milidrag. Ivu Delavalea nije

poznavao, a priu o njegovoj smrti uo je od ovjeka koji mu je

predao kutiju zajedno s adresom, uz molbu da je po povratku u
zemlju isporui pokojnikovoj eni. Milidrag je zaboravio kako se
taj ovjek zvao i uzalud je Regina pokuavala jo ita od njega
uti. Ili se taj Kotoranin pravio blesavijim nego to je bio, jer je od
nje htio neto sakriti, ili stvarno nije imao pojma. Ali nain na koji
je saznala za Ivovu smrt, i to to je u kutiji mogao biti i netko
drugi ili samo pepeo koji je netko pokupio iz svoga pahera,
probudio je u Regini sumnju. Teko da je i moglo biti drugaije.
Nitko joj nije poslao smrtni list, Milo Milidrag nije joj predao
Ivove osobne stvari i nije bilo ba niega to bi pruilo
vjerodostojnost kutiji s licem nasmijane crnkinje. Spremila ju je
ispod lavandina, pokraj kante za smee, i odluila nikome nita ne
govoriti prije nego to sazna punu istinu. Ako bi se pokazalo da je
Ivo iv, a da je nju nasamario nekakav mornar, po gradu bi pukla
pria koje se do smrti ne bi oslobodila. ena obukla udoviku
crninu, organizirala sprovod, dovela popove i pokopala kutiju od
brazilske kafe, a mu poslije stigao iv i zdrav! Drukije bi bilo da
u trenutku smrti Ivo Delavale u svome novaniku nije imao deset
dolara. Ili da je Milo Milidrag bio poteniji ovjek, da se plaio
Boga i vjerovao kako e u paklu zavriti onaj tko od mrtvih krade.
U tom sluaju na drugu bi stranu poao Reginin ivot i ivot
njezine keri koja je u vrijeme oeve smrti imala tri godine, i
izostala bi veina onoga to se dogodilo. Moe se rei da je jedna
jedina novanica odredila i usmjerila sudbinu u Chicagu. Osim
limene kutije s pepelom, mornaru je predao pokojnikov novanik
u kojemu su osim deset dolara bili fotografija tromjesene Diane,
jugoslavenska vojna knjiica i est ili sedam prijava mjesta
boravka na ime Ive Delavalea. Takoer mu je predao radniki
kaket i dvije maramice koje je Pognarova ena prethodno oprala,
da se pokojnik ne sramoti, te mali mesingani kri na privjesku,
inae sasvim bezvrijedan. Svaku od tih stvari Regina je poznavala:
maramice. ovjek kojem je Milidrag zaboravio ime zvao se Petar
Pognar i bio je povjerenik neke hrvatske udruge. Kaket je nosio
umjesto mornarske kape, kri je pripadao Ivovom bratu Radovanu
koji je kao austrijski vojnik poginuo na Soi u ljeto 1915. Da je
ijedan od tih predmeta stigao do Regine, ona bi znala da je njezin

Ivo mrtav, dugo bi ga i iskreno alila i oplakivala i nikada nita ne

bi ila provjeravati. Ali Milidrag je sve stvari bacio u Atlantik
nakon to je iz
novanika uzeo deset dolara, uvjeren da samo tako moe sakriti
svoj zloin. Bacio bi i limenu kutiju s pepelom, ali se nadao
nekom znaku zahvalnosti nakon to ju preda udovici. Kad je
njezina zahvalnost izostala, ispratila ga je s praga gore nego to se
ispraa potara, zaalio je to pepeo nije istresao u more. Nije ga
zapekla savjest to je od mrtvoga ukrao novac. Regina je pisala
brodarskoj kompaniji za koju je Ivo plovio, ali joj nije stigao
odgovor. Zatim je muevljev nestanak prijavila miliciji, slala
pismo jugoslavenskoj ambasadi u Washingtonu, raspitivala se u
drutvima iseljenika, objavila oglase u novinama i na radiju. Ime
Iva Delavalea spiker je itao svakoga petka u nonoj emisiji nami
jenjenoj rodbini nestalih u ratu. Meu tisuama onih koji se nisu
vratili niti su im pronaena tijela, a pripadali su razliitim
vojskama i bivali posljednji put vieni na najudnijim mjestima,
od Dachaua, Staljingrada, Berlina, Moskve, Bea, Zidanog Mosta,
Zeleznog, Trsta, Udina, Blagoevgrada, Bukureta do Sutjeske,
Foe, Zvonimirove ulice u Zagrebu, Blagaja, Visa, Biokova i El
Shata, naao se tako i Ivo Delavale, brodski strojar za kojega se
posljednje pouzdano znalo da je u jesen 1944. isplovio iz luke
Bari, na amerikome ratnom brodu Iron Star, kao dio ekipe
mornara koja e po nalogu vlade slobodne Jugoslavije preuzimati
ostatke kraljevske trgovake flote, ve tri godine usidrene ispred
amerikih luka. Svakoga petka Regina je sluala emisiju na radiju
i ekala da joj se netko javi. Pamtila je imena nestalih i uskoro je
znala dvjestotinjak onih koja su se stalno ponavljala, jer vijesti o
njima nisu stizale. Vjerojatno je i njihova rodbina upamtila Ivovo
ime, i sada su jedni drugima poznati i bliski, iako se nikada nisu
sreli. Kao to djeca pamte imena nogometaa i naizust e nabrojati
jedanaestoricu koja e dogodine putovati na londonsku
Olimpijadu, tako ene i keri nestalih vojnika i mornara mogu
nabrojati one ija se imena svakoga petka itaju na radiju i itat e
se godinama, sve dok je ivih koji ne znaju za svoje mrtve.
Znam ja, iv je Ive, loe sa crncima i lovi kurve. Jebe se njemu za
nas komunizam!, rekao je Luka da ju utjei. Regina je uzela bocun

sa stola i da nije dovoljno brzo za sobom zatvorio vrata, pogodio

bi ga u glavu. Diana je zatulila poput brodske sirene, niz bradu joj
se cijedio pinat kuhan na mlijeku. Oi samo to nisu iskoile iz
onih duplja i izgledala je kao neki jako udan stvor. Afriki
majmuni kojeg je u zoolokome vrtu ugrizla bijesna lisica.
Regina je uzela ker u naruje i vrsto je obgrlila, vie da ju ne
gleda takvu, nego iz majinske brige. Zelena sluz razmazala se po
bijeloj bluzi, razbijeno staklo krkalo je pri svakom koraku; mater
se pokuavala sjetiti rijei neke uspavanke, ali nije mogla od vike i
dreke. Zapjevala je Slatku malu Marijanu i trudila se nadglasati
Dianu. Kako nije bila pretjerano muzikalna, a i dijete je glasnije
tulilo to je ona jae pjevala, tako
je svatko tko ih je uo mogao zakljuiti da Reginu od brige za
muem poinje izdavati pamet. Prozori su bili otvoreni, a ono
to dopire kroz susjedske prozore paljivije se slua nego Radio
London. Danima je bila oajna i zdvojna. Kad god je kore od
krumpira i riblje kosti bacala u kovace, vidjela bi kutiju s
nasmijanom crnkinjom, pomislila da je njezin Ivo mrtav i u asu
bi je satrala tuga. Pet minuta kasnije ve se sjeala Mila
Milidraga i njegovog tupavog lika: tako ne izgleda glasnik
nesree. Onaj tko donosi takve vijesti mora biti drukiji, ili
barem na sebi ima uniformu koja je ozbiljna. Ne moe
vjerovati da ivote i iz kue odnose propalice, odrpanci i
varalice. A Milo Milidrag, to bi i slijepac vidio, bio je sve troje.
Iako nije vjerovala u Boga, Regina je osjeala da su due u
Svemiru ipak rasporeene po nekom pravilu u koje se nisu
uklapali ni kotorski mornar, ni limena kutija. ula je da se u
Boki roaci meusobno ene i ne pazi se na to imaju li mu i
ena istoga barbu i istoga djeda, pa se onda raaju djeca s dvije
glave i puno je odraslih mukih koji imaju pamet trogodinjaka.
Prisjeala se svega stoje ikada ula o Bokeljima i bivala sve
sigurnija kako je Milo Milidrag izmislio smrt njezinog Ive u
nadi da e za lou vijest dobiti nekakvu nagradu. Da je mornar
bio Korulanin, Hvaranin, Splianin ili Hercegovac, Regina bi
se uhvatila drugih pria i legendi, jer ih ne manjka ni za koga,
ali kako je bio ba Bokelj, zamrzila je sve Bokelje. To joj je
trebalo da ne povjeruje kako u kutiji od kafe poiva njezina

ljubav. Dvanaestoga petka spiker je objavio da iz Amerike stie

glas o mornaru Ivu Delavaleu te moli njegove roake da se jave
na telefonski broj radiostanica Zagreb, Beograd ili Sarajevo,
gdje mogu dobiti podrobnije informacije. Regina je bila izvan
sebe od sree; dogodilo se ono emu se jedva mogla nadati jer
se u posljednja tri mjeseca, otkako slua emisiju, samo jo
dvaput desilo da se neto sazna o nestalima. I jo ovo: spiker
nije rekao pokojni Ivo Delavale ve samo Ivo Delavale. Iz
toga je zakljuila da je iv i zaboravila je da rije pokojni u
programu nikada nije izgovorena.
Skoro da je bila zabranjena, jer su toliki ljudi sjedili pokraj
radioaparata s nadom da ju nikada nee uti. Da su za ikoga od
onih ija su imena znali napamet uli da je pokojni, moda bi ih
uhvatio oaj i moda bi odustali, a nakon velikoga rata nije smjelo
biti odustajanja dok god svatko ne zna za
svoje grobno mjesto. Jurila je po kui kao bez glave, palila i
gasila svjetla, grlila Dianu, govorila aa nam se javio!, na aa,
a dijete bi kratko zacviljelo, odbijajui sve materine ponude i
pozive za neim to nije san. im je svanulo, uzela je Dianu u
naruje i otila pred potu, sjela na kameni
zidi i ekala da otvore altere. Dijete je spavalo na ramenu i bilo
teko poput mrtvoga tijela; do est sati ve su joj utrnule i ruke i
noge i mislila je da bi, moda, bilo bolje da je Dianu ostavila
doma. Ali tko bi strepio hoe li se mala uguiti jastukom, pasti s
postelje ili se iznenada probuditi i u strahu lutati praznom kuom.
Da ju nije tako kasno rodila, moda bi je lake ostavljala i manje
se o njoj brinula, ali u etrdesetoj vjerojatno ve ponu poputati
majinski instinkti; ena vie ne zna to je prirodno, to se smi je,
a to ne smi je initi djetetu. Starim se rodiljama ukvari mlijeko,
rekla je Zajka Muji kad ju je dola poroditi, zato ti fino nai
mladu doilju, da ti dijete ne bude krofulozno. Poslije je na svoje
grudi gledala kao na kante u koje je pomuzeno, pa zaboravljeno
mlijeko ili su muzilju odveli u umu, priklali je i bacili u jamu.
Crne slike u crnome vremenu; bila je to 1944., Italija je propala,
ustae su ludovale, etnici se sputali do grada, o partizanima se
svata prialo, a Regina je raala u svoj posljednji enski as, ali i
u najkrivlje vrijeme da se svijetu dariva novi ivot. I sve je ispalo

dobro, posreilo se da ivi pregrme rat. Ali onda je Bepo poludio

pa je kao iz njegove glave na vrata pokucao Milo Milidrag. inilo
se da izmeu dvije nesree postoji jasna veza i da nije bilo tih
petnaest mjeseci to prooe od prve do druge strane vijesti. Prva
je bila istinita, a druga je la. Ali od onih lai koje nita ne moe
popraviti i traju nakon to budu razotkrivene. Nee zaboraviti noi
u kojima nije spavala i as se opratala od svoga ovjeka i
oplakivala svaku njegovu njenost, a as bjesnila na glasonou i
taj bi se bijes u trenu prenio na Iva koji se ne javlja vie od dvije
godine. Zna ona - veze su slabe, marke su skupe, pisma ne stiu, u
pomorskim bitkama i olujama tonu brodovi
s potom. Ali drugim se enama muevi javljaju s mora. Da se
samo jednom javio, znala bi da Kotoranin lae, nabila bi mu onu
limenu kutiju na glavu, jer je njoj njezin Ivo pisao da je iv i da
je dobro pa sad ne moe biti da je tek tako umro. A moda joj je
Ive deset puta pisao, slao pakete i poruke po ljudima, ali sluaj je
htio da nita ne stigne? Moda se on i sad brine isto onako kako
se ona brine za njega, strepi je li iva i zdrava? Ako ne ona, onda
dijete. Svaki otac barem deset puta dnevno pomisli kako mu je
dijete. Ako se majci pred oima strane slike javljaju pa tri u
sobu da vidi spava li edo ili je mrtvo, kako je tek ocu koji ga nije
vidio toliko vremena? Ivu je puno tee nego njoj. Iz eluca se
uspinjala muka. Obuzimala biju tuga, pa je plakala, mislila to mu
se dogodilo, pa bi vjerovala u limenu kutiju ispod lavandina i
opratala se od svoje ljubavi bez koje ivot nema smisla. Tako su
prolazile noi i zato joj se u trenutku kada je naiao ef pote
inilo da vrijeme nee isprati Kotoraninovu la. Potar Vito je
prvo pokuavao dobiti Radio Zagreb. Brojanik na crnom
kancelarijskom telefonu - koji je tu jo od habsburkih vremena okrenuo je najmanje dvadeset puta, ali je u slualici bio muk ili se
uo um i kranje u kojem se nije mogao razabrati ljudski glas.
Onda je zvao Sarajevo, ali u radiostanici nitko nije dizao
slualicu. Jebemti Bosnu, promrmljao je i pokuao jo jednom.
Onda je nazvao Radio Beograd.
Ima vezu, pruio je Regini slualicu. Halo, halo, halo, vikala je,
iako je dobro ula enski glas s druge strane ice. Ali nije znala
kako da pone i to da kae. Moj mu Ivo Delavale..., pokuavala

je sastaviti pitanje. Po informaciji koju smo dobili iz Chicaga drug

Ivo Delavale, bivi mornar Trgovake mornarice Federativne
Narodne Republike Jugoslavije, preminuo je prvog januara u
dotinom gradu. Njegovo telo spaljeno je i pepeo je predat
amerikoj dravljanki Diani Vichedemonni koja je platila sve
trokove, deklamirao je enski glas, primite nae sauee i
zdravo!, zavrio je glas i veza se prekinula. Regina je stajala sa
slualicom u ruci, klimala glavom, ponavljala da, da, da... jo dugo
nakon to se veza prekinula. Hvala vam i dovienja, rekla je kad
vie nita nije bilo sumnjivo. Potar Vito je znatieljno ekao to
e se dogoditi, kada e Ivova udova zaplakati i poeti naricati, jer
tako to biva im se ena za mua telefonom raspituje. Takva su
vremena da stiu samo telegrami smrti. Meutim, ona se
nasmi jeila, Ivo dakle nije umro. Koliko sam duna?, pitala je.
astim za dobre vijesti, odgovorio je i odgurnuo novanicu preko
pulta. Da je bogdo vie takvih vijesti, svaku bi platio iz svog
depa, rekao je i nije popustio. E, koja si ti sretnica, mislio je dok
je izlazila, ni ne zna koja si sretnica. Samo u nesrei ovjek zna
kako mu je, i nikada vie. Gledao je Vito Anaf u svoj telefon i bi
mu drago zbog te ene. Ona je, pak, uinila sve da zadri suze i da
joj se nita teko i runo ne vidi na licu, uvjerena da bi potar
uivao da zna istinu: i da je Ivo mrtav i da joj je Beograanka
spustila slualicu prije nego stoje ita stigla pitati... U takvim
stvarima uivaju svi, ak i kad se prave da im je ao, ak i ako su
ti spremni pomoi. Kada je izala van, u pamet joj je dolo neto
to je u trenu zaklonilo razloge za tugu i oaj. Tko je ena koja je
platila sve trokove? Malo je vjerojatno da se radi o dobroj dui,
bogataici koja na onaj svijet ispraa ljude koji u Americi nemaju
nikoga svog. Ali moda bi i u to povjerovala, vie iz elje za
vjerovanjem i ljubavi koja je vanija od istine - samo da se ta ena
ne zove Diana! Da je Beograanka izgovorila neko drugo ime, da
je daktilografkinja u Radio Beogradu krivo zapisala ili da su veze
bile slabije, pa da je Regina umjesto Diana ula neto drugo, opet
bi njezin vijek poao drugim tokom. Cijeloga ivota za Ivom bi
nosila crninu, njegovu sliku u kraljevskoj mornarikoj uniformi
drala bi na kantunalu, ne bi doivjela devedeset sedmu, ve bi
umrla kad joj za to doe vrijeme pomirena sa svijetom i sudbinom.

Ne bi se u njoj rodio veliki ivotni bijes, koji srcu nee dati da

stane. Sve njenosti i strahovi poli su u bijes kao vino u kvasinu.
Idui doma, smiljala je nain da doe do Diane Vichedemonni i
odgovora na pitanje stoje ta ena bila Ivu. Iako je ve bila sigurna
da zna odgovor. One noi kada je mjesec dana pred Reginin porod
Ivo usred noi banuo u njihovu kuu, bila se prestravila to ga vidi
jer je grad bio izlijepljen potjernicama za njim. A mislila je da je
na sigurnome, na Visu, u Engleskoj ili tamo gdje ve jesu Titovi
mornari. Misli li ti na ovo dijete?, prekoravala ga je dok su joj se
oi bistrile od sna. Dugo se neemo vidjeti, rekao je i legao uz nju
onako obuen, zagrlio je s lea i dlanom joj milovao trbuh. Brokve
e ti pod nokte zabijati ako te uhvate, rekla je gnijezdei mu se u
zagrljaju.
Ostani tako, zaustavio ju je kad se htjela okrenuti da mu vidi lice.
Jo ovaj put, rekao je, a ona se nasmijala. Uvijek to isto kae, jo
ovaj put, jo ovaj put, svejedno jesu li zajedno svake noi ili joj u
postelju ue nakon to ga nije bilo mjesecima i godinama. Ivo voli
da mu je leima okrenuta, da mu se namjeta u krilu i da tako
spavaju i rade one stvari. Regini je to udno; iako ne zna kako se
drugi grle i kako spavaju. Ali ini joj se da je ovo malo nepristojno
i da ene ne pristaju na to ak i kada muki ele. A mukima
svata na um padne. Muko je istovremeno dijete i vrag. To to bi
on u krevetu inio, enska pamet ne moe zamisliti. Lako je Ivu s
njom, ali druge nisu takve. Pogotovo ako svake nedjelje idu u
crkvu. Ne sjeda na klupicu guzica koja se svu no trla o muku
stvar i na njoj se namjetala, kao to se na klecalo ne sputaju
koljena koja su pred njim kleala. Ni njoj nije bilo lako kad joj je
prvi put glavu nanie gurnuo i rekao joj da klekne pred postelju i
poljubi ono to usta ne ljube. Da to ine ene koje svake nedjelje
odlaze na misu! Ne, to Regina nije vjerovala. I smetalo joj je jer
znala je gdje Ivo ui na to je sve ensko spremno i kakve se
opaine u postelji mogu initi. Kad bi govorio u kojim je lukama
brod pristao, pred Reginine oi su izlazile sve te kosooke i
dugokose, plave i crne i one koje izgledaju kao majmuni i imaju
spljotene noseve i velika usta i nije ti jasno kako se mukome
mogu sviati. Bila je sigurna da su sve pred Ivom irile noge, da
su kleale, da su prile svoje velike tamne guzice, da su ga vabile

u sebe i primale kao to zemlja prima krticu. I to bi drugo inili

mornari u luci ako ne bi ili kurvama? Nikad ih nije spominjao, ali
zar je ijedan mukarac eni govorio o takvim stvarima? Ne bi
osjetila ljubomoru, niti se plaila bolesti koje su iz dalekih krajeva
stizale u grad i o kojima se govorilo ispod glasa jer se svaka
pomorkinja bojala da i njoj mu ne donese gonoreju iz Singapura
ili triper iz crne Afrike, pa se nisu usuivale previe se naslaivati
nad onim nesretnicama za koje se prialo da su im muevi na dar s
toplih mora donijeli kapavac koji ne izlijei nijedan zagrebaki i
beogradski lijenik. Reginu je morilo neto drugo: kad god bi Ivo
doao s mora, ona se plaila prve noi koju e provesti s njim u
postelji. Plaila se i druge i tree i etvrte, jer tko zna kad e mu
pasti na pamet ili koliko e mu trebati da se ohrabri da i od nje
zatrai da mu uini ono emu su ga nauile luke kurve. Hoe li
moi od srama? Hoe li znati i hoe li uope shvatiti to treba da
radi? Te enske se svakoga dana i noi ue onome to bi ene
mornara trebale znati im im se muevi vrate s mora. U njima je
sabrano znanje o svemu to muko moe poeljeti. Svaka elja
ba svakoga mukog na svijetu. A kako su ljudi razliiti, tako su
im razliite i elje. Ne poeli crnac isto to i na ovjek, mislila
je Regina, kao to izmeu Japanca i Amerikanca razlika sigurno
postoji. Kao to su im oi i lica razliiti, tako se razlikuju i u
onim dijelovima tijela koje vide samo kurve. Ona o tome nita
ne zna, a one znaju sve. Takoer znaju da su muki nezasitna
djeca pa poele ono to nije za njih ve je za neke druge. I onda
im kurve to daju. Sve to im one daju, mornari kasnije oekuju
od svojih ena. Koliko god ih je prezirala ili barem pokuavala o
njima misliti to je mislio cijeli grad, prema lukim je kurvama
osjeala potovanje. Kao prema lijenicima, advokatima i
maioniarima, ljudima koji vladaju znanjima bez kojih svijet ne
bi propao, ali je na njima postavljen. I plaila se, kad bi se Ivo
vraao s mora, hoe li sama moi ono to mogu one. Kad ga je
prvi put uzela u usta i osjetila slani okus onoga to, kako je
vjerovala, veina ena ne poznaje, vjerovala je da je slan od
Afrike i Singapura. Osjetila je na jeziku cimet i mukatni
orai, zaine razvrata kojima nije mjesto ni u jednom jelu. Te
posljednje noi, dok ju je grlio i dlanom oslukivao ivot svoga

djeteta, Ivo nije traio nita od onoga emu ga je nauio svijet.

Leao je odjeven, ali ga je osjeala kroz svilu i sukno. Osjetila bi
ga i da je izmeu njih bio kameni zid i silno je eljela da se skine
i ini joj sve to mu je volja. I ono to mu nijedna kurva nije
mogla pokazati, i ono za to ensko tijelo nije stvoreno, i ono to
bi je ubilo. Sve je Regina mogla i sve je htjela, zaljubljena te
noi ljubavlju veom od grada i njegovih zidina, veom od sveca
zatitnika, veom od rata i svih armija, veom od onih koji bi
sad objesili njezinoga Ivu samo kad bi znali da je tu. Bila je tako
ponosna i osjeala se najispunjenijom enom otkako je svijeta,
jer je njezin ovjek riskirao svoj ivot samo da bi njoj doao i
uvukao joj se u postelju. Ako je sumnjala u Ivu i ako je mislila
ono to sve ene misle, da je nevana stvar u njegovome ivotu i
da je sluajno tu - kao to bi tu mogla biti i neka druga - sada je
bila sigurna u svoju odabranost, u to da je za njega stvorena i da
je nikad ne bi mi jenjao s nekom drugom. Pomicala se u
njegovom zagrljaju, namjetala se i vrckala poput kurve, rukom
ga grabila za njegovu tvrdu stvar pa se posramila jer je tad
upitao: - Bie curica, je li tako? - Rekle su Ciganke - hitro je
povukla ruku, nadajui se da je na vrijeme. Diana, rekao je, to je
lijepo ime, Diana. Nita mu nije odgovorila, ali je poslije strepila
da e roditi djeaka. Bila bi to njezina izdaja. Sreom, rodila se
ba Diana. Svaki trenutak te posljednje noi prolazio joj je kroz
glavu dok se s djetetom u naruju vraala iz pote. Mi jeali su
se sram i bijes i gadila joj se svaka stvar koju mu je u ivotu
uinila. Sve na to ju je prevarom naveo. Osjeala je njegovu
mukost kako pee i ari i hoe je uiniti to jadnijom. Na vrhu
jezika bolna je grizlica. Kao da se najela zelenih smokava. Ivin
okus bio je tako bliz da joj se inilo kako je dovoljno da samo
malo pouri ili da vikne njegovo ime pa da se stvori tu pred
njom, gol, ljepljiv i dlakav. Ivo Delavale! Pitat e ga tko mu je
Diana Vichedemonni i to god da odgovori, ona e uiniti isto:
izrezati ga na komadie, paliti mu rane uarenim borovim
cjepanicama i vrelu mu smolu cijediti niz monje i nalijevati u
prljavu rupu, taj bajamov februarski cvijetak koji je bilo
zabranjeno dirati. On joj to nije dao. A sad je znala i zato nije!
Da ne pomisli kako je, osim s kurvama, imao neto i s

drugovima na brodu! Ne bi izdrao takvu sumnju, raspao bi se

poput staroga brodskog motora, prestao biti muko. Samo da je
jednom prepoznala u njemu Gezu Maara kojem su gradski
momci odsjekli uho i obiljeili ga tako da cijeli grad zna da mu
se ne valja primicati jer ga je zateklo ispod velikoga vitla u
kveru dok mu je Crnac, ameriki mornar, zabijao kurac u
guzicu. Crnca su tukli cijelo jutro, sve dok od njega nije ostala
krvava gvalja i nije se znalo je li to bio ovjek ili je netko pokraj
hravih brodskih kontejnera, usred blata, kolomasti i nafte bacio
ukvareno volovsko truplo. A Gezu Maara nisu tukli ve su
poslali maloga Diva, petogodinjega sina brijaa Karla Karakune
da od ae donese britvu. Mali nije znao to e im britva, ali ju
je donio. Dundo Mate je molio, rekao je ocu, a on kako je bio
blesav nije ni mislio to dijete s britvom moe napraviti, nego
mu je dao, reci dundu Mati da je odma vrati. Djeak je bio sretan
to moe biti od koristi, vjerovao je da se upravo upisuje u svijet
odraslih, malo ga je zbunilo kad je vidio barba Gezu Maara
kako ga barba Mate dri za noge, a Ale Pjeva mu hrvakim
zahvatom stee glavu. Daj to, mali!, rekao je Ivanko, zagrebaki
student i najbolji pliva u gradu, uzeo britvu, prihvatio Gezu za
uho i jednim ga potezom odsjekao, Maar se poeo derati, a
Ivanko mu je uho gurnuo u usta: - deri, mater ti jebem
pedersku, deri, ako ga ne podere, odrezat u ti i kurac! Ionako
ti ne treba! Tako je Geza Maar pojeo vlastito uho. Divo je sve
to gledao i nije progovarao, ledio se, kamenio i uio to biva s
ljudima koji nisu kao drugi ljudi i to treba initi sa ovjekom
iji se snovi i elje razlikuju od elja ljudi koji ga dre. Znao je
da Geza Maar nije kao drugi u gradu, ali nije bio siguran da zna
po emu nije kao oni. Po tome to je debeo i mlohav, po tome
to se svakome smi je dok pozdravlja, po tome to razgovara s
pekaruama i hoda preko place kao da e mu se izmaknuti
kamenovi pod nogama i mora paziti kako e na svaki stati, ili se
od drugih razlikuje samo po tome to je on sam, a njih je toliko?
Nita tu Divu nije bilo jasno, ali je traio da mu Ivanko vrati
britvu, ubit e ga aa ako je ne donese. Pljuni ga, pa u ti je
dati!, naredio je student. I tako je mali Divo pljunio Gezu
Maara dok je ovome ikljala krv iz glave. Reci mu jebem te u

prkno govnjivo!, pa je Divo i to rekao samo da doe do britve.

Bila je krvava pa ju je usput obrisao o gae i odmah se sjetio da
e ga mater zbog toga karati i htio je prebrisati krv, ali kako e
prebrisati ono to je ve umazano, i na kraju je porezao prst.
Otvorio se tanki crveni rez koji nije bio bolan, ali im je stegnuo
aku rez se proirio, krv je pola i zaboljelo ga je. Plakao bi, ali
nije smio i nije imao kome. Bilo mu je vano samo da vrati
britvu. E, Ivo se plaio da Regina u njemu ne vidi neto ega je
bilo u Gezi Maaru i zato bi odskoio na postelji kad bi mu
sluajno dodirnula bajamov cvijetak. Sto ti je, nisam htjela!,
govorila mu je posramljena, da sluajno ne pomisli kako je
namjerno prstima ila tamo. I nije lako nai granicu izmeu
muke elje, jedne od onih kojima su ga uile kurve, i
zabranjenih dijelova tijela. Onih koji dijele normalne muke od
jednouhih nakaza kakvih ima u svakom dalmatinskom mjestu.
Njezin bajamov cvijetak, kako ga je on i nazvao kada se jedne
od takvih noi sav gladak, napet i ljubiast htio uvui unutra,
nije meutim bio zabranjeno mjesto. On je odluio da ne bude.
A ne moe biti da su oni dijelovi tijela koji su zajedniki
mukom i enskoj za njega bedemi asti, a za nju bajamov
cvijetak kojega valja rascvjetati. Sve to se Regini po glavi
motalo, uveavajui sa svakim korakom njezinu mrnju, ticalo
se samo noi provedenih s Ivom. Sav svijet stao je u postelju te
nije ni razmiljala o onome to se izmeu njih dvoje dogaalo
danju i izvan postelje. Razlozi za osvetu, koji e postati vei od
svih drugih ivotnih razloga, ticali su se njezinoga osjeaja da
Ivo nije spavao s njom, nego s nekom drugom enom koju je
zamiljao i zbog koje nije ni volio da mu je u postelji licem
okrenuta. Kurve je plaao novcem, a njoj je naprosto lagao. Sve
drugo bilo je isto i nije ju razlikovao od stotina, moda i tisua
ena koje je spoznavao po svim lukama svijeta. Volio je samo
jednu pa je zato htio nazvati ker njezinim imenom. Spustila je
Dianu na otoman, uzela papir i olovku i napisala: Tunoga srca
javljamo da je u Americi umro Ivo (Etorea) Delavale. Bit e
pokopan sutra, u utorak, u obiteljskoj grobnici Lovre Sikiria.
Oaloeni: ena Regina i ker Diana. Onda je razmislila i
najprije prekriila tunoga srca, pa je umjesto rijei

oaloeni napisala frazu zemlji ga predaju. Pa je prekriila

i ime djeteta. Uzela je papir i kutiju s nasmijanom crnkinjom i
otila u pogrebno poduzee. Tek kada je izala iz kue, sjetila se
da je ostavila Dianu, zastala je na tren, i nastavila niza skale.
Tada je prvi put ostavila Dianu samu kod kue. Pogrebnici u prvi
mah nisu htjeli preuzeti limenu kutiju, ali im je zaprijetila da e
ju sad otvoriti i rasuti pepeo po podu i neka se onda snalaze.
Odbila je i ideju da u gradu nae neku ljepu urnu, primjerice
onu keramiku apotekarsku u kojoj se uvaju pripravci za
lijekove. - Ne, pokopau ga takvog kakvog su ga poslali! odbrusila je i ljudima u crnome nije padalo na pamet dalje
prigovarati. Sprovod je trajao kratko, bez govornika i popova.
Luka je donio vijenac, susjede su zavirivale u otvorenu grobnicu
pokuavajui provjeriti u kakvom su stanju pradjed Lovre koji je
umro osamsto i neke, i ostali mrtvaci koji su ili za njim, ali
slabo su to mogle vidjeti jer je u grobnici bilo mrano i nije se
osjeao nikakav poseban miris. Vonjalo je na kamen i vlagu, isto
onako kako vonjaju poplavljene konobe kua razruenih u ratu.
Pogrebnik u crnom donio je kutiju s Ivovim pepelom prekrivenu
crnom maramom. - Aj kvragu s tom krpom! - viknula je na
njega udovica - skidaj to!
Prila je i strgnula maramu kao u onom maioniarskome triku
sa zecom i eirom. uo se uzdah zaprepatenja. ak je i Luki
bilo neugodno, iako nije drao do posmrtnih poasti i gnuao se
svijeta koji obilazi sprovode. Ali jo se nije dogodilo da nekoga
ukopavaju u zahraloj limenoj kutiji od kave. - Ona je poludila!
- aptale su zabraene starice odlazei s groblja. Kako ju nije
strah Boga?, pobunie se glasno kada ih Regina vie nije mogla
uti. - Sad si se nala upiat, sotono! - podviknula je na Dianu i
pljusnula je po obrazu. Dijete je zacviljelo, pa ju je pljusnula
jo jednom. - to je tebi, eno boja?- pritrao je Luka i otrgnuo
joj malu. Naavi se u sigurnim rukama, Diana je poela tuliti
koliko ju glas nosi. Ujak ju je podigao u naruje: - Dae tebi tvoj
dundo eera - tjeio je djevojicu i pokuavao sustii Reginu
koja je bijesno grabila naprijed. Trkarao je za njom sve do kue
i to bi vie ubrzavao korak, to je i ona ila sve urnije, drei
razmak od tri, etiri metra. Nikad mu nije ispriala cijelu istinu o

tome zato se tako ponaala, a Luka nije previe ni ispitivao.

Sestra je bila sedamnaest godina starija od njega. Od njegovih
malih nogu ponaala se prema Luki majinski, zapravo mu je u
velikoj mjeri i zami jenila mater nakon stoje ona 1927. umrla od
srca. Rijetko je vikala na njega i nije se ljutila zbog njegovih
muica, nego bi ga branila pred starijom braom koja su ga ve
kad mu je bilo trinaest htjela izbaciti iz kue kad je na Pilama
izazvao skandal s britanskim konzulom, pa im je policija
dolazila u kuu. To stoje Regina bjesnila, stoje bez razloga
udarila dijete i to za Ivom nije ni suzu pustila, Luki je bilo
udno. Vjerovao je da iza toga neto stoji, a da e mu ona
objasniti i rei upravo onoliko koliko on i treba znati. Imao je
neku kurvu u Chicagu, rekla je iste veeri.
-Sigurna si? - pitao je umjesto da kae kako ensku ima svaki ili
skoro svaki mornar i da se zbog toga ne bi trebala uzbuivati.
Regina ga je samo pogledala i nije mu odgovorila. Diana je
sjedila na tuti pokraj lavandina i nije se usuivala rei da joj se
ne piki i ne kaki. utjela je i virkala malo u mater, malo u
barbu, sve dok Luka nije shvatio da dijete ve sat vremena sjedi
na nonoj posudi i ne da je glasa od sebe.
Pljesnuo je dlanovima: - Jesmo li gotovi, brate Sokrate? - pitao
je, zgrabio Dianu i okrenuo je naglavce da provjeri stvar. Na
bijeloj djejoj stranjici ocrtavao se savreno pravilan i jasan
crveni krug, ocrtan rubom tute. - Nita nije bilo? - upita toboe
strogo, njukajui Diani guzu. Ona se smijala kao luda i vie nije
pamtila strah. - Jesmo li gotovi, brate Sokrate? - pitao je Luka
svakoga dana i po pet-est puta, brisao je Diani guzu, presvlaio
je kad bi se u igri zanijela i upikila, vodio je sa sobom u grad,
od kavane do kavane. A ona bi satima mirno sjedila dok se barba
kartao. Takvo je bilo pravilo. Kad barba karta, trebaju biti mir i
tiina. Da i nju i njega drugi barbe ne bi potjerali. - Sjedi i ne
mii se i misli da dobijem najbolje karte. Ako bude dobro
mislila, onda u ih i dobiti - rekao joj je, a ona bi dobro mislila.
Iako barba nije rekao kako se to radi, u glavi je slagala
najarenije kombinacije teta, kraljeva i andara. I uvijek po
jednoga asa sa srcem jer je to bila karta koju je barba najvie
volio. Premda se slika iz Dianine glave nije slagala s onom koju

bi Luka imao u rukama, jer da jest, gubio bi novce, poela je

duga sezona njegovih kartakih dobitaka, koja e potrajati sve
dok Diana ne krene u kolu. U poetku je mislio da se radi o
sluajnostima, ali uskoro je povjerovao u Dianine nadnaravne
sposobnosti. Ili je vjerovao da mu dijete pripada i da on pripada
njoj po nekom viem svemirskom zakonu. Niti je Luka Diani bio
samo ujak, niti je ona njemu bila tek mala neakinja. Iz njihovog
zajednitva logino su proizlazili kockarski uspjesi. Dok bi
sjedila u kutu, krila prste, mrtila se i dobro mislila, on je
pobjeivao. A kad bi ostala doma jer se prehladila ili bi se mater
pobunila to ju stalno vodi uza se, karta bi ga stala i poinjao je
gubiti. Uskoro su i drugi povezali njezino prisustvo s njegovim
pobjedama i rekli su mu da malu vie ne dovodi. Tko je vidio s
djetetom dolaziti na kartanje! Pitao ih je kakvi su to oni ljudi,
mukarci i kockari pa se plae etverogodinje curice. Ako ih
ona moe pobjeivati, tada je bolje da se ostave karata i uhvate
motike. Na kraju je zakljueno da Diana smi je biti prisutna, ali
ne uvijek, nego samo preko tjedna, a subotom i nedjeljom e
igrati sami. Tako je, kao pravi radni ovjek, Luka radnim danima
zaraivao, dok bi neradnim troio zaraeno ili uope ne bi
dolazio na kartanje, nego bi s malom iao u avanture. Sjeli bi u
barku i veslali - ona je umjesto vesla po moru udarala velikom
kuhaom - do nekog od otoia ili koja i po cijeli dan se igrali
robinzona. On bi na udicu lovio ribu, palio vatru udarajui
kremenom po kamenu, pa su pekli ulovljeno i zamiljali koliko
su godina ve tu i kada su posljednji put vidjeli brod u daljini.
Obino je godina bilo preko dvadeset, a brod su vidjeli prije
sedam. Dianu je oduevljavalo to u toj igri na svijetu nema
nikoga osim njih dvoje, a ni Luki nije bilo mrsko znati da je
ostao sam s tim djetetom i da se vie ne mora snalaziti meu
ljudima koji su jednom davno podivljali. Podivljali su malo
nakon to se gola miss Simpson s Edwardom sunala na
njihovim plaama, a on ju je gledao mislei kako je lijepa ta
princeza i kako bi sretna bila njezina kraljevina. Bio je to
posljednji prizor romantinoga i veselog svijeta, onoga koji je
postojao prije otkria ton - filma. Nakon to su miss Simpson i
Edward zauvijek otili, zaule su se eksplozije koje su se onda

irile gradovima i dravama, zauo se zveket kama i noeva,

gradom su promarirali talijanski vojnici s kokojim guzicama
na ljemovima, mukarci su poli u rat, ene su pekle pogae za
dugi put i bilo je sramotno ostati izvan te lude krvavije. Njemu
je, meutim, sramota bila blia i draa od toga da ivi ivotom
hrabrih i onih koji su lako umirali. Iza onoga to se dogaalo nije
vidio veliku politiku, niti ita to normalnome ovjeku odmah ne
bi bilo jasno; nije ga zanimala ni Njemaka, ni Hrvatska, a ni
borba protiv faizma. Moda mu je Staljin bio drai od Hitlera, a
Churchill od Mussolinija i moda je navijao za Tita, jer mu je
brat Bepo bio u partizanima, ali Luki je od toga bilo vanije da
uvjeri grad u svoju bezazlenost. Izigravajui klauna i budalu,
onoga koji nijednome mukarcu nije suparnik i ni od jedne ene
ne trai ljubav, on je zapravo molio da bude izuzet od svega
emu su drugi srcem ili nesreom pripadali. Meutim, nije
izgubio svijest o tome to radi i koliko je teko cijeli jedan grad
okrenuti u svoju korist i drati ga uvijek u istome uvjerenju.
Nita se nije promi jenilo ni s krajem rata jer su tada pristigli
zasluni i osvetnici koje je isto tako trebalo uvjeriti da im on
ne stoji na putu i da je nedostojan njihova gnjeva.
A godine 1947. i nekoliko sljedeih taj gnjev bio je straan, te se
na mahove inilo i da je strasniji od onoga ratnikog.
Igra robinzona bila je, ako odrastao ovjek u nju povjeruje, a Luka
je vjerovao bez ikakvih problema, jedan od ljepih naina da se
odmori od svakoga gnjeva. Osim kartanja i robinzona, odvijala
se jo jedna avantura. Svakog mjeseca odlazili su u Kunu, u
ljetnikovac Delavale, on je obrezivao lozu ili brao groe ili bi u
selu ugovarao berbu maslinika. Nakon to je Ivo umro, a
ljetnikovac pripao Regini, Luka se bavio milju da se preseli u
Kunu, okopava lozu, sadi masline i tako proivi ivot. Ali to ga je
kratko dralo. Za ozbiljnije planove nije imao volje, ni pameti i
stvarao bi ih samo dok ne izau izvan kraljevstva mate, nakon
ega ih je putao da odu svojim putom, svakako to dalje od
njega. Jer tko bi cijeloga ivota okopavao lozu, sadio masline i
strahovao od peronospore, juga i bure, od nevere i neverina i gripe

koja bi sigurno dola im bi se neto trebalo okopati ili obrezati.

Kad ovjek tako planira, onda rauna na enu i djecu, a njemu su
ena i djeca bili novo vrelo briga, komplikacija i jo ozbiljnijih
planova u kojima nema radosti. U dvadeset petoj godini ivota
vjerovao je da nikada nee imati djece i bio je skoro siguran da se
nee eniti. Do prije dvije-tri godine muilo ga je to jo nije
legao sa enom, a svi koji su ili s njime u kolu jesu, ili su barem
govorili da jesu. Da je ostala ijedna kurva u gradu, sigurno bi
skupio novac i otiao k njoj da skine mrak s oiju - kako se tad
govorilo. Ali bile su godine 1944. i 1945., kurve su se razbjeale
pred umiranjem i raanjem drava. Poslije ga je prola volja ili je
shvatio kako bi od ulaska u svijet mukih imao vie tete, nego
koristi. Seks i muko-enska ljubav su poput opijuma: nakon to
jednom proba, sili te da to ini cijeloga ivota. A sve to ovjeka
na takav nain obavezuje ne moe biti uitak. Dolazei s Dianom
u ljetnikovac Delavale, opet je izmeu ivota i igre birao igru.
Osjeao se kao pijani bogata i veliki nasljednik, a tako je i
komunicirao sa seljacima, plaao im vino u seoskoj krmi i nudio
im svoj maslinik da ga tako jeftino oberu da su na kraju i
povjerovali kako ima novaca na bacanje. Godilo mu je da tako
misle i da se prema Diani ponaaju kao prema princezi.
-Nije ona dijete, barabo jedna nevaspitana, ona je dama! - dreknuo
je na krmara koji je rekao da nemaju nikakvoga pia za dite - I da
si joj donio au vode! Osnovna distinkcija izmeu tebe i nje jest
to dama zna da je voda najzdravije pie na svijetu. Krmar se
odgegao do kuhinje, dok su mu se nad glavom rojili upitnici kao u
Disnevevom stripu Mika Mi. Niti je znao to znai rije
distinkcija, niti je razumio zato bi voda bila najzdravije pie na
svijetu, ali ga je uputa da je nevaspitan zabrinula. Znao je to
znai ta rije, ali mu je nitko jo nije uputio. Tu rije izgovarali su
na radiju, u priama s ubojicama i policajcima emitiranim iz
Beograda. A uo bi ju i od ministara koji su drali govore na
sveanim otvorenjima radnih akcija.
- Naoj omladini nije nedostajalo lepog vaspitanja ni kad je
juriala na bunkere! - uzvikivao je drug Boris Kidri. Ve po tome
je krmar mogao zakljuiti da gaje ovaj ovjek uvrijedio. Donio je

Luki njegovo vino, a Diani vodu, pa se vratio u kuhinju, da im

bude to dalje od oiju. Svijet se izvrnuo naglavce, u to nije bilo
nikakve sumnje, ali ga je muilo to je taj ovjek djevojici. Otac i
ker sigurno nisu; bit e da joj je neto ega ranije nije bilo.
Raspitat e se on u selu. - A ta ti gleda? - dreknuo je na staru
Tere koja je gulila krumpir, zgrabio kapu i kroz stranja vrata
iziao van. -Zna li da ti je aa mrtav? - upita Luka djevojicu.
-Znam - ree ona, gledajui negdje ispod stola.
-A zna li to je to biti mrtav? - pitao je dalje
-On se nee vratiti, a mater je ljuta na mene - odgovorila mu je.
-Nije ljuta, zato bi bila ljuta... Je, je, znam ja to... Nije ljuta, nego
joj nije lako. Diana je slegnula ramenima. Izlazilo je na isto: i
mater je ljuta ili joj nije lako. Ionako nema razlike izmeu te dvije
stvari.
- Meni je lako, ree i nasmija se. - Meni je lako - ree barba i
strogo tresnu aom po drvenom stolu, nama je lako!...
-Uvijek e mi bit lako? - insistirala je djevojica. - Nego kako,
nego lako! Kome je danas lako, uvijek e mu bit lako. Takvo je
pravilo i tako je odlueno u JaltU, irio je ruke kao da se to
podrazumi jeva.
- A to je to Jalta? - upita ona.
-E, vidi, to je duga pria i mislim da nije vrijeme za nju,
odmahnuo je kao da se brani od pela, znajui da e je to navesti
da pita dalje.
-Priaj mi, priaj mi, to je Jalta? - molila je.
-Ali da paljivo slua i sve pamti, da moe re ako te budu
pitali - pravio se strog.
- Sluat u, sve u sluat, namjetala se na stolici kao Lindberg
pred polijetanje. - Evo ovako - zapoeo je - Jalta ti je jedna
konoba, ustvari staja u kojoj su se nala tri barbe, ustvari barabe...
-Nemoj tako - prekide ga Neu, ustvari.
-to su to barabe?... - E, teko e to bit bez ustvari. Ali probat
emo. Nala su se njih trojica u toj staji, a svaki je imao arobni
kamen. To je kamen koji izgleda ko obini, ali nije obini jer se
kroz njega vidi kao kroz caklo, a nije caklo ve je kamen. Nemoj
me pitati vie o tom kamenu, jer ni ja ne znam. Da znam, ve bi

ga naao. S tim kamenom moe sve. Odrediti koliko e trajati

no, a koliko dan, hoe li ljudi ii na rukama ili na nogama i hoe
li kue rasti od krovova ili od temelja. E, ali problem je nastao jer
su sva trojica imali takav kamen, pa su se morali dogovoriti kako
e bit. A ne da jedan produava dan na esnaest sati, drugi ga krati
na pet, a trei veli da nee biti nikakvog dana. Mora se znati red i
moraju ljudi znati kako im je, objanjavao je. Djevojica se
mrtila. Nije shvaala zato bi jedan barba htio dan od esnaest, a
drugi dan od pet sati.
-A jesu li ti arobni kamenovi ba skroz jednaki? upitala je. Moram ti rei da jesu. Samo su malo razliitih boja, ali sve drugo
je isto - ree Luka.
- Isto su jaki? - pitala je. - Bravo! To je bilo najgore, sva tri
kamena bila su isto jaka. E, i onda su njih trojica sjeli u tu Jaltu i
nisu izlazili van tri dana i tri noi... - A koliko su im trajali dani i
noi? - upita Diana, na to se on zbuni. Nije znao to e joj rei:
koji je od trojice barba odredio duinu dana i noi u Jalti? Dobro
pitanje, dobro pitanje, pokuavao se izvui, ali oni su se u tu Jaltu i
zatvorili da ne bi vidjeli kad je dan, a kad no, nego su pustili da
sunce izlazi i zalazi kako mu je volja, sve dok se tri kamena ne
dogovore. A dogovorili su se tako to je jedan drugoj dvojici
rekao - vi ste najljepi, drugi je rekao - a, vi ste najpametniji, trei
je rekao - vi ste, pak, najjai. Kako ih je bilo trojica, a svaki je
govorio drugoj dvojici, tako se vie nije ni znalo koji su najljepi, a
koji najpametniji i najjai. Tako su odluili da Svijet podijele na tri
jednaka dijela, pa da svaki odluuje u svome dijelu. Zato je u
Americi no kad je u nas dan i zato su neki ljudi bogati, a drugi
siromani. Sve to su njih trojica odluili u Jalti, rekao je razoaran
to mu je propala bajka. Samo se u jednom trenutku otkliznula i
pretvorila u neto to joj nije htio ispriati i to nije ni sam
razumio. - U Jalti je odlueno da materi bude ljuto i teko?- upita
Diana ba u trenutku kada se krmar pojavio na vratima. Gledao
ih je s prezirom u uglovima usana i klimao glavom. - Sve znam,
ree, sad mi je sve jasno! Sve mi je jasno! - ponavljao je i krpom
istio nevidljivu prainu sa stolova. - Idemo sad - Luka apnu
Diani. - Samo idite, idite zbogom! - uo ga je krmar, ne morate ni
platiti! Al u mene vie ne dolazi! Bolje ti je, gudinu stari! utke su

ili prema ljetnikovcu, barba je bio posramljen jer se pred

djevojicom nije pokazao kao veliki zatitnik, a ona je bila sretna
to su pobjegli. Sigurno je on jedan od trojice iz Jalte, zakljuila je.
Samo to joj barba to nee rei, ali ona ga nee pitati, da joj ne bi
lagao ili da ne bi vidio ono to ona vidi: barba se plai tog ovjeka.
Neka se plai, plait e se njih dvoje zajedno. Diana e se jo vie
plaiti, samo da njemu bude lake.
Luku je muilo to je to krmar mogao uti o njemu kad se vratio
takav. I od koga je uo to to je uo. Odgovor nee saznati, ali s
djevojicom vie nije ulazio u jedinu krmu u Kuni. Tako e ostati
zauvijek, do posljednjega zajednikog putovanja. Bio je to jedini
neugodni doivljaj u Lukinim i Dianinim avanturama.
Sve drugo bilo je njenost i srea, koliko za nju, toliko i za njega.
U ludim godinama jedno su drugome bili aneli uvari. On je nju
spasio od Reginine lude opsesije drugom Dianom. Djevojica je
postala vrhuncem jedne lai, ali je Luku spasila od godina
partizanske osvete, ljubavi i mrnje prema Staljinu i svega drugog
to bi ga, moda, dolo glave da se nije igrao robinzona, imao
svoga kockarskoga anela i s njime odlazio u Kunu. titili bi jedno
drugo i dalje da Diana nije krenula u kolu i da Regina ba tada
nije odluila preuzeti njezin ivot u svoje ruke. Dok ju je trebalo
hraniti i presvlaiti, uiti je prvim rijeima i stvarati slike vedroga
djetinjstva, prepustila je dijete Luki, ali u asu kada je mala morala
poi meu drugu djecu i tako se nai pred oima grada, Regina ju
je istrgnula iz bratova naruja. Dosta je to on nije kao normalan
svijet i to je na sramotu obitelji. Nee mu dozvoliti da malu
oblikuje i mi jesi prema svojoj mjeri. Uostalom, to bi bio enski
Luka? Kurvica koja e se svima smijati i svakome biti na ludost i
veselje. Ako muko i moe biti takvo, e, ensko vala ne moe!
Naroito ensko od loze Delavale koje u sebi ve nosi zlo. Nakon
prvih dana rujna 1951. Regina vie nikada nije pustila Dianu da s
barbom ide na kartanje ili u robinzone. Svejedno je li bio radni dan
ili nedjelja, tjerala ju je da sjedi pokraj pahera i ui, na istoj onoj
drvenoj stolici na kojoj e sama doekati starost i koja e sa svim
drugim stvarima izgorjeti u ratnome poaru 1991. Luki je rekla da
joj ne dira u dijete i da ne ini tetu ako od njega ve ne moe biti
koristi. On se povukao, dijelom stoga jer je vjerovao starijoj sestri,

a dijelom zato to nije mislio da ikoga, osim samoga sebe, moe

spaavati. Sve do bijega u Italiju mirno je i skoro bez rijei gledao
kako mater odgaja dijete i zaboravljao na obeanja koja je Diani
dao i na tajno bratstvo koje je sa njom inio. Bio je to jedini njegov
grijeh, ali ni taj nitko nije pamtio. O Diani Vichedemonni Regina
se raspitivala jo punih deset godina nakon to je sahranila hravu
kutiju s natpisom Santos i licem nasmijane crnkinje. Pisala je
vlasnicima brodova na kojima je Ivo od tridesetih godina plovio,
molila ih da joj alju spiskove mornara, lagala da trai brata s
kojim treba podijeliti bogato nasljedstvo; obeavala je novce ako
ga pronau, izmiljala raune u vicarskim bankama, potpisivala se
kao contesa Regina Della Valle, ila profesoru Svitiu da joj pisma
prevodi na talijanski, francuski, njemaki i engleski, naruila peat
sa svojim imenom I papire s monogramom, sve dok nije potroila
obiteljsku zlatninu i rasprodala vinograde na Peljecu. Opsesija
nepoznatom enom, jedinom osobom koja je mogla ugasiti
Reginin ivotni bijes, bila je u svakome smislu preskupa. Osim
obiteljskog nasljea ija se vrijednost uvijek bolje izrazi u
uspomenama nego u kretanju cijena zlata na svjetskim burzama,
Regina je na bubanj stavila i sve drugo. Ono to joj je pripadalo i
ono to nije. Diana Vichedemonni postala je njezina jedina misao,
sredite kosmosa, crno sunce u heliocentrinome doivljaju svijeta.
Oko tog imena okree se sve to jest i to nije, oko svoje osi i oko
Diane. Iz gravitacijskoga polja tog crnog sunca nee se otrgnuti
nitko. I nita to Regina uje, vidi, nanjui, opipa i osjeti svejedno
na kakav nain. itavih pola stoljea kasnije zbog Diane
Vichedemonni raspast e se obitelj i bit e otvoren novi lanac
nesrea u koji e se Regininom smru ukljuiti ljudi koji s njom
nisu imali nikakve prethodne veze. Heliocentrini sustavi nesrea
ciklino se obnavljaju. Oni su jedina iva povijest, historija koja se
ne gasi nego se prenosi s generacije na generaciju i iz vremena u
vrijeme. Postoje i stotinama godina kasnije. Kao to je za veliki
svijet Hitlerov zloin iv i od njega stradaju djeca koja su roena
nakon uruavanja Treega raj ha, tako je i za male svjetove,
obiteljske mikrokosmose i ljubavne spojeve, besmrtan taj sitni, sa
stanovita historijskih znanosti sasvim beznaajan zloin.
Povremeno su stizali odgovori od Llovda i Georga J.

Ronsona&Sons, u kojima su Reginu upuivali na jugoslavenske

ambasade u Londonu i Washingtonu. Tako je dolo i pismo
Samuela F. Kleina, predratnoga transkog brodara koji je 1951.
ivio u Haifi. Pisao joj je da ne zna nita o sudbini svoja etiri
broda, ali da je sva dokumentacija izgorjela u crnokouljakoj
paljevini jo 1938., i da ali to gospoa ne moe pronai svoga
brata, ali se udi to ga trai samo zbog nasljedstva. Moj vam je
savjet da ga potraite iz nekih boljih i plemenitijih razloga. Tada e
dragi Bog dati da ga naete!, pustila je suzu nad tim rijeima i
saalila se nad ovjekom kojega je sudbina navela da tako govori.
Ne moe to biti nita drugo osim sudbine, mislila je: nekima smrt
odnese sve koje su voljeli i sve koji nikada nisu poinili zlo.
Nije znala da joj je Samuel F. Klein mogao ispriati barem dio
istine o Ivu, samo da je pitala prave stvari umjesto da trai spisak
mornara s broda Leonica. A moda bi i Klein prepoznao tko mu
pie samo da je svoje prezime napisala kako valja. Ili je ak i to
znao te ju je zato I uputio da nae bolje i plemenitije razloge za
svoju potragu. Nemogue je to tvrditi, ali nije iskljueno da bi
Samuel F. Klein u nekim sretnijim okolnostima, i da je njezin bijes
bio samo malo tii i blii razumu, spasio Reginu Delavale. Moda
bi bilo dovoljno samo da je znala tko je zapravo bio Samuel F.
Klein.
VII
U zimu 1942. Samuel F. Klein bio je zarobljen na tavanu
banjaluke gimnazije. Nitko ga zapravo nije zarobio, ali se nije
usuivao izai van jer je bio od onih Abrahamovih sinova za koje
se govorilo da ih moe po nosu prepoznati. Iako Kleina nije
odavala samo orlovska nosurda koja mu se sputala skoro do vrha
brade; sav je izgledao kao da su po njemu crtane nacistike
karikature: malen i pogrbljen, kokojih prsiju, krivih nogu kao da je
jahao na bavi, i sitnook, upavih crnih obrva i kose koja se
neprestano mastila, i uzaludni su bili amponi i pomade koje je u
dobra vremena nabavljao iz Londona i Pariza. Da se spustio s
gimnazijskoga tavana, ne bi ni stigao do Gospodske ulice, a ve bi
ga epali, ako ne ustae, onda svjesni graani kakvih je u Banjoj

Luci bilo tano onoliko koliko ih je i inae, u normalnim

vremenima i dravama u kojima nisu na snazi rasni zakoni. Ljudi
koji gradskoj kafileriji prijavljuju pse lutalice nakon uspostave
velikoga njemakog reicha i svih drugih rajhova prijavljivat e
idove i Cigane. O tome je Klein razmiljao dok je leao na
pranjavom otomanu i igrao se s velikim kolskim globusom.
Muilo ga je jedno sjeanje: 1919. sjedio je na Suaku, u
advokatskoj kancelariji bratia Huga, kada je Hugo oduevljen
konanom uspostavom vlasti i normalnoga ivota telefonirao
mjesnom naelniku i upozorio ga na potrebu osnivanja gradske
kafilerije jer su se psi lutalice u godinama rata i bezvlaa toliko
namnoili da prijete epidemijama zaraznih bolesti.
Ne samo to se Samuel nije pobunio, nego se slagao s bratiem i
bio iskreno zauen naelnikovom pomanjkanjem interesa za
problem i osornim nainom na koji je s telefonske veze skinuo
najuglednijega suakoga advokata. A jesu li im psi zapravo
smetali, jesu li bili agresivni i je li bratiima iao na ivce noni
lave? Koliko god se trudio izmatati pozitivne odgovore, Samuel
F. Klein se nije mogao sjetiti niti jednog jedinog neugodnog
iskustva sa suakim psima. Sugavi i izgladnjeli, sklanjali su se
ljudima s puta, bjeali su kad bi ovjeka vidjeli na pedeset metara
daljine. Djelovali su prilino razoarano cjelokupnim rodom
dvonoaca. Suaki psi su, mislio je Klein, bili dostigli treu
evolucijsku fazu: od divljih prapredaka i pitomih predaka nastali su
rezignirani psei suvremenici. Bia strepnje, straha i filozofske
melankolije. Kad bi se osamili, leali su na gomilama smea i
mirkali pod suncem.
Osim meusobne, to im je bila jedina komunikacija s vanjskim
svijetom. Samo od sunca nije prijetilo zlo.
Pa zato su onda i bratiu Hugu i njemu smetali ti psi? Shvatio je
da im nisu smetali oni, nego su svoje uzbuenje raanjem nove
drave pretoili u potrebu za obraunom sa psima lutalicama. To
je bio jedan od brojnih higijenskih imperativa. A u danima
stvaranja drave ovjek ivi od imperativa. Da nisu bili uzbueni
dravom, po svoj bi prilici doli do zakljuka kako javnoj higijeni s
drugih strana prijeti puno vea opasnost nego s psee strane. Ili ne
bi ni razmiljali o javnoj higijeni. Slina pravila vrijede sad, pa

zbog njih on ne smi je sii s tavana. Razlika je samo u tome to je

potrebu za kafilerijom zami jenila potreba za logorima, a
eliminacija pasa lutalica je u suvremenom svijetu pretvorena u
eliminaciju Zidova, Cigana i pravoslavaca. Dakle ljudi. ovjek nije
isto to i pas, ali uzbuenje koje nata je kada se raaju rajhovi ili
drave ne priznaje razliku izmeu ljudi i pasa. Ono o emu je Klein
najee razmiljao i na to nije bilo odgovora jest da li bi i on, da
sluajem nije Abrahamov sin, bio svjesni i savjesni graanin nove
drave pa da prijavljuje dvonoce bez pedigrea? Nije razumio
kako se ljudi preko noi pretvore u divlje zvijeri i uvjeravao je sebe
da mu se to nikako ne bi moglo dogoditi.
A onda bi se sjetio 1919., znake s likom kralja Petra Prvog
Osloboditelja, enjivih pogleda prema Rijeci za koju se slutilo
da e pripasti Italiji, i olakanja koje je osjetio kada je brati Hugo
odluio dati njihov zajedniki prilog raanju drave. Nije ga tjeilo
to od kafilerije na kraju nije ispalo nita, niti to to bi se obojica
sigurno pokajali kad bi vidjeli ljude kako love pse. injenica da je
zbog drave uinio ili osjetio neto to inae ne bi, bila je
neoboriva. Patriotizam se razlijevao kao med sa srebrne lice i
traio je krv s kojom bi se pomi jeao. Pseu ili ljudsku, to je prije
zavisilo od prirode novoroene drave nego od dua iz kojih je
patriotizam potekao. Ona iz 1919. ostavljala je graanima slobodu
izbora rtve, pa su Samuel i Hugo odabrali pse lutalice, a drava iz
1941. je u zakonima tono navela iju krv trai. I to je bilo ispisano
na svakom ulinom uglu, svakoj oglasnoj ploi, na grbu i zastavi.
Govorile su o tome vojne i redarstvene uniforme, njihovi boja i
kroj, mrtvake lubanje s prekrienim kostima i junake
pjesme elitnih postrojbi. Patriotizam je med i krv. ivi svijet dijeli
se na patriote i bia ija krv ima biti rtvovana. Mjesec dana
boravka na gimnazijskome tavanu bilo je dovoljno da se Samuel
F. Klein zarekne da vie nee voljeti nijednu dravu.
U Banju Luku stigao je ujesen 1941. iz sela Stivor kod Prnjavora,
putujui u zaprenim kolima Husnije Hadalia, ispod sijena na
koje je bio alergian. Desetak puta je u dva dana mislio da e se
uguiti, ali gore od toga bilo mu je to Husnija, inae dua od
ovjeka, uope nije shvaao to je alergija. Vlastitu glavu stavio je

u torbu da spasi Kleinovu glavu, obojicu bi na licu mjesta smaknuli

da su otkrili idova pod sijenom, i jo je bio duboko razoaran
ponaanjem ovjeka kojeg spaava: - Gui te sijeno, kae. Pa ja,
kako te i nee guiti kad si iz grada. Dobro je da te samo gui. udo
da te ne ulja i ne bode. - Grom me ubio ako ja vas ita razumi jem.
Gone te ustae, goni te redarstvo, dravu bolan protiv sebe ima, ej,
ni manje ni vie nego dravu, al tebi je od roene guzice vanije da
Husniji pokae da si rasto u svili i kadiji, pa ti smeta moje sijeno! Ko da ja ne bi volio da sam se valjo po svili i kadiji. Al ja sam se,
gospodine moj, grijo u kravljim govnima! I mislio sam da boljeg od
toga nema. Sve dok nisam doo u grad i sve dok mi ti nisi reko da ti
smeta moje sijeno.
Allah delianuhu sebi ne bi mogo do da ovo vidi. Al sreom ne
vidi. Odavno je on od ovog digo ruke. Zalud je Klein pokuavao
seljaku objasniti prirodu svoje bolesti. Kakva je to bolest koja se ne
prenosi sa ovjeka na ovjeka i koja nata je samo od sijena?
Nekome od sijena, a drugome od brana, cvijea ili jagoda. - Takve
bolesti nema i kapak! Zna kako se kod nas u Bosni zove ta tvoja
bolest? - pitao ga je - Zove se pasjaluk! Ali od nje oboli dok si
dijete i nije se ulo da staroga prdonju to ufati. Ne do Bog! A zna
kojim se melemom pasjaluk jedino lijei? Batinom i kandijom i
vrbovim prutom, pa preko guzice! Nekom treba vie, nekom
manje, al svi su se od pasjaluka izlijeili. Za tebe je, bojim se,
kasno. Sluajui ga, Klein nije znao da li bi se smijao ili bi plakao,
ali mu je u svakom sluaju bilo ao to se u tako loem svjetlu
prikazao ovjeku koji mu spaava glavu.
Na rastanku mu je htio dati dva francjozefovska dukata, ali Husnija
nije htio uzeti. Ruka bi mi se osuila da ih uzmem, rekao je i
pobjegao u no. Vie od zlata njemu bi vrijedilo da je dobri Allah
uredio svijet tako da ljudi ne psuju njegovo sijeno.
kolski podvornik Franjo smjestio je Kleina na tavan, da tu ostane
pet - est dana, dok ne stigne veza koja e ga prebaciti u talijansku
okupacijsku zonu. Do tada e ga hraniti i dvoriti, ni ptijega
mlijeka mu nee usfaliti, ali ne do Bog da nos promoli s tavana, ili
da danju, dok su aci u koli, sputa noge s otomana, jer su
stropovi tanki i netko e ga uti. Danju, dakle, nema ni sranja ni
pianja. Ako ga napne, neka nudu pravi u gae! Bude li se

drukije ponaao pa ga ustae otkriju, Franjo e se praviti da ne zna

za njega i jo e ga pljunuti i nabiti nogom u guzicu. Ali ako bude
pametan i bude postupao po pravilima, nema anse da ga itko nae.
Dogovor je sklopljen; svake veeri podvornik mu je donosio hranu
i novine od toga dana, a svakoga jutra odnosio je punu nonu
posudu. - E, vala nisam vidio da iko toliko sere i pia ko ti! - rekao
mu je trei dan. Klein se zacrvenio pa se poeo ispriavati, da bi
kasnije shvatio da je Franji dua priati o sranju, pianju i prdenju.
To mu je, valjda, bio neki psihiki feler, ali o te tri stvari mogao je
razglabati satima, na hiljadu razliitih naina i silno ga je veselilo
kada je Klein to shvatio i poeo mu iznositi svoja iskustva. Sjedili
bi na otomanu u potpunome mraku i satima jedan drugome
prepriavali svoja i tua zahodska iskustva. Franju je najvie
oduevilo kad mu je priao o nekom Francuzu, pisao je o njemu
zagrebaki Jutarnji list jo dvadeset i neke, koji je mogao odprditi
cijelu Marseljezu, a da ne profula nijedan ton.
-Kae, nigdje nefala! Veli, savren sluh! - umirao je Franjo od
smi jeha. - Ljudi karte plaaju da ga uju! I enske isto dolaze na
koncerte! - Jel sa eirima? I uzmu tipaljke za ve da zaepe
nosie. Zna ta u ti re! Veliki je to ovjek. Samo ako ga ti nisi
izmislio. Ako jesi, onda si ti veliki ovjek. Majke mi moje Mare,
nisam bolju priu u ivotu uo. A jel iv maestro prdonja? - Pa ja,
odakle bi ti znao jel iv. Ako i jest, nije mu lako. Sad moe vabi
na uho svirat Marseljezu, pa da glavu izgubi, zabrinuo se nad
sudbinom parikoga sviraa. Nakon to bi se lijepo ispriao s
podvornikom, Samuel F. Klein je ostajao sam i itao novine u
kojima je traio vijesti o svijetu u kojem nema rata. Takvih je malo
i uvijek ih je bilo malo, ali to ne primjeuje dok ne zarati u tvojoj
avliji. Nije se trebao dogoditi svjetski rat pa da se samo o ratovima,
sadanjim i buduim, pie na svim stranicama svakih novina na
svijetu. Samo to je ranije itao novine bez zebnje i osjeaja da se
ba njega tie ono to unutra pie. Ako bi ga hvatao duevni nemir,
to se dogaalo iznimno rijetko, jednom ili dvaput u pola godine,
pa bi osjetio kako su sve nesree u vezi sa svim nesreama i svaka
e ti kad tad doi pred kuna vrata, tada jednostavno nije itao
novine. ekao bi da ga proe nemir, a kad se to dogodi, mirno se i
sabrano vraao nemirima u svijetu. Ali sad je sve bilo drugaije.

Nije bilo vijesti koju nee shvatiti vrlo osobno. Novine su postale
ovjekov intimni dnevnik za taj dan. Netko drugi je jo juer znao
kako e se danas osjeati. Prolo je tako deset dana, a veza za
Kleinovo prebacivanje u Italiju nije se pojavljivala. Dogaalo se to
i ranije, Franjo ga je nastojao tjeiti. Bezuspjeno, jer je Samuel
ve bio na rubu sloma ivaca. Ili e skoiti s krova gimnazije ili e
odetati van, pa neka ga hvataju i neka mu rade to hoe. - Ne
moe vie ostati tu. Bujrum, efendija! - ljutio se podvornik - samo
ti fino skai, pa nek te eree i nek te kolju, al to si mi onda
dolazio?
- Misli da je meni merak raditi ovo i na tavanu drat pravoslavce i
ifute? Veli, neko dri koze i kokoi, a ludi Franjo uzo tebe da te
poji i tovi. U neku ruku i jest tako, samo to ti nit nosi jaja, nit da
je mlijeko i jo bi se sad predavo ustaama. E, zna ta bi ti sad
uradio da si koko? Glavu bi ti sjeko! Ja sam te hranio i ja u je
sjei! Kako nisi koko, mogu ti samo re da si me zajebo - rekao je
Franjo i bez pozdrava otiao s tavana. Te noi nije mu ostavio ni
hranu, ni pie te je gladan i edan morao dobro promisliti i o
svome stomaku i o svojim ivcima. Ovakav ivot nema smisla i
ako te pola svijeta eli smaknuti, tada je stvarno najpametnije
kazati: dobro, evo vam moje glave, kad vam toliko vrijedi! Ja od
nje velike koristi nemam. Uini li tako, nitko ti nema prava
prigovoriti, ni oni koji su u istome poloaju kao ti, ni Bog ako ga
ima. Klein je bio spreman okonati svoje muke i bio je, to Husnija
ree, rahat sa ivotom. Rod mu je osuen na nestanak, tamo gdje
ga zovu idovskim i ovdje gdje ga zovu jevrejskim i na svakoj
taki zemaljske kugle gdje ga zovu hiljadama razliitih imena, pa
nema nikakvoga smisla, ni naina da se ba on, Samuel F. Klein,
tome odupire. Ako svi Jevreji moraju nestati i to je nain na koji
postoji svijet, koji bi razlozi njega, samo jednog Jevrejina, izuzeli
od opega pravila? Traiti to isto je kao traiti da samo za tebe ne
vai sila zemljine tee. Lako je hodati po povrini vode kada si
katoliki svetac i stotine milijuna vjeruju da stvarno hoda po vodi,
ali kako initi istu stvar a da ba nitko u nju ne vjeruje? Moe samo
da ali to je meu Abrahamove sinove stigao tako kasno, ba u
vrijeme kada je odlueno da ih vie ne treba biti. Da su se njegovi
preci unazad dvije hiljade godina enili i mnoili u svakoj

generaciji samo po mjesec dana ranije, ivio bi u sretnije doba, u

sedamnaestom ili osamnaestom stoljeu, ili jo ranije, imao bi svoj
duani i svoju sinagogu i umro bi kao ovjek. Od kuge, kolere ili
sifilisa, a ne da se zlopati zbog neega za to nije kriv i za to nije
ni zasluan. Svoje idovstvo Klein je, kao i svaku drugu
pripadnost, doivljavao kao nerjeiv aritmetiki zadatak.
Vjerojatno postoje ljudi kojima u glavu ide to znai biti idov,
katolik, musliman ili budist. To su ljudi koji zasluuju odliku iz
aritmetike. Znaju izraunati razlike u teini, visini i dubini zraka.
Ali Klein je bio lo aritmetiar u tim stvarima. Da je idovstvo
neto to se moe izmjeriti u registarskim tonama ili u novanim
jedinicama, lako bi s tim iziao na kraj i sigurno ne bi zavrio na
tavanu banjaluke gimnazije.
Jest, slavio je on Hanuku i Pesah, ali zar je to razlog to on i cijeli
Abrahamov rod trebaju nestati s lica zemlje? Pio je alkohol, radio
na sabat i nije davao priloge za idovsku sirotinju i sad ga Bog
kanjava, ali zato ga kanjava o istome troku s onima koji se nisu
ogrijeili niti o jedno zemaljsko i nebesko pravilo? Nita mu od
svega toga nije ilo u glavu, ali je u noi posta, koji mu je
nametnuo podvornik, Franjo ipak doao do vanoga zakljuka.
Izmeu dvije sekiracije, njegove i njegovoga hranitelja i pojitelja,
vanija je i jaa ova druga te u skladu s njom valja i postupiti. Ne
dolazi u obzir da skoi s krova i time Franji nateti. Zapekla gaje
savjest i osjetio se krivim. Osjeaj krivnje u ovjeku je tim jai to
mu ivotne okolnosti pruaju manje prilike da bude kriv. Jedva je
doekao jutro i sat kad je Franjo dolazio po tutu. Uao je mrk i
ljutit. Neto bi ti reko, uhvatio je Franju za rukav, ali on se otrgnuo.
Neto bih ti rekao, navaljivao je, molim te sjedi! Podvornik je sjeo
na otoman drei na krilu nonu posudu s Kleinovim govancetom,
kao da je rije o sveanom peharu koji e predati pobjednicama
europskog prvenstva u hazeni. Ali mrgod mu nije silazila s lica.
Klein je razmiljao da li da mu kae da spusti tutu da im obojici ne
smrdi pod nosom, ali plaio se da bi to moglo Franju razbjesniti pa
da opet ode i da ga mora ekati do veeri pa je odluio da na govno
zasad ne obraa panju. - Izvini, ivci su mi bili popustili. Neu
napraviti ono to ne bi koko i koza - rekao je. - Jel me to
zajebava? - upita Franjo ledenim glasom. Nije mu se svidjelo

pominjanje ivotinja. Pogrijeio sam, ree Klein. Jata nego si

pogrijeio. - Ujo si me za srce! - vedrije e Franjo, pa podie
sveani pehar kao da eli naglasiti svoje rijei. Od toga jutra
izmeu dvojice ljudi vie nije bilo ovakvih nesporazuma. Klein
nikad ne bi spominjao vezu za prebacivanje na talijanski teritorij, a
Franjo bi tek povremeno, jednom ili dvaput tjedno, konstatirao da
ne dolaze i da je loe to ne dolaze, kao to je loe da pada snijeg
kad mu nije vrijeme ili je oblano kad bi trebalo biti sunano.
Donosio je hranu i vodu, odnosio govna i mokrau, i ivio u ritmu
izlazaka i zalazaka sunca, onako kako propisuju svete knjige svih
monoteistikih religija i kako se ivjelo u davna vremena kada je
ovjek pratio izmjene dana i godinjih doba. Klein je, pak, ivio
kao koko. Danju bi sjedio na otomanu, premjetao se s guza na
guz, dremuckao i ekao da se izlegu pilii, a nou bi spavao ili bi
po tavanu u mrklome mraku traio stvari koje e ga malo zabaviti.
Opipom je prepoznavao stare kolske imenike za nie i vie razrede
gimnazije i stavljao ih uz otoman da sutra ima to itati. Od novina
je odustao na neko vrijeme, shvativi da od njih biva jo bolesniji. I
globus mu je ve bio dosadio.
Napamet je znao svaku dravu, grad i planinu, a kartu Austro Ugarske Monarhije tako je temeljito prouio da od Bratislave do
Viegrada nije bilo sela i zaseoka u kojem u svojoj fantaziji nije
bio. Nakon to je sve nauio o mjestima, poeo je uiti o ljudima.
Jedan za drugim redali su se davni gimnazijalci, Klein ih je pratio
iz godine u godinu i na osnovu kolskih ocjena donosio zakljuke
o duevnim krizama i zaljubljivanjima, o temperamentu i
karakterima, o tome to se s tim ljudima dogaalo nakon mature.
Moe li se iz toga to je nekome u prvom gimazije loe iao
latinski zakljuiti da je zavrio meu ubojicama? Ili su u ubojice
poli odlikai? Razvio je sistem itanja sudbina iz kolskih ocjena,
po kojem su uravnoteeni aci, oni koji od poetka do kraja
prolaze s odlikom ili dovoljnim sasvim je svejedno, postali
ljudi koji e se svakoj dravi nai pri ruci. A aci ije ocjene
variraju postat e pravednici koji se nee podati nijednome
zloinu. Danju ih je klasificirao, a nou je prema rezultatima svoje
statistike ocjenjivao protekli dan. Ako bi pretezali neuravnoteeni,
koji nisu postali ubojice, niti su ubojicama pomagali, dan je bio

dobar. A ako bi pretegnuli savreni odlikai i propalice, danje

ocijenjen kao lo. Klein se igrao i pamtio: sve drave, gradove,
planinske vrhunce, sela, rijeke, potoke i sve ake banjaluke
gimnazije od njezinoga osnutka pa do 1934., godine iz koje je
datirao posljednji imenik. Nijedno ime i naziv nee zaboraviti do
smrti, 1967. u Haifi, kao ni stotine tisua drugih jednako
besmislenih podataka koje je sabirao u svojoj glavi. Samuel F.
Klein bio je od onih ljudi ijoj se udesnoj i udnovatoj memoriji
svi dive, ali od nje nema nikakve koristi jer guta samo beskorisne
stvari i klasificira ih na jo beskorisniji nain. Nije bio u stanju
zapamtiti tri telefonska broja, ali je pamtio kolske ocjene ljudi o
kojima nita drugo nije znao. Zaboravljao je imena svojih
brodova, ali ne i nazive svih rjeica i potoka koji se slijevaju u
Drinu. Mogue da je tako pamtio i ime Ivove ene i prepoznao ju
u contesi Regini Della Valle, u pismu iz 1951. Tako je u
izmjenjivanju istih jutarnjih i veernjih rituala stiglo i proljee, a
da po Kleina nitko nije doao. Bio je siguran da Franjo zna to se
deava i zato se veza ne javlja, ali mu ne govori da ga ne uzruja.
Meutim, podvornik je znao taman onoliko koliko i onaj kojeg je
dvorio. U pismu koje mu je Husnija Hadali predao skupa s
Kleinom pisalo je neka eka. Panter e doi najdalje za sedam
dana. A ako ne doe u tom roku, neka i dalje eka i brine se za
druga koji mu je povjeren. Ali Panter niti se oglaavao, niti je
dolazio, niti ga je Franjo viao u gradu. Ranije bi ga sretao svaki
drugi dan, ako ne na ulici onda u one dvije - tri gradske birtije
gdje se igrao barbut; zbog konspiracije Panter se pravio da ga ne
poznaje, iako mu je u pola godine predao etrnaestoricu
mukaraca i jednu enu, to sarajevskih i travnikih Jevreja, a to
komunista. Davao mu je novce za tavandijski pansion i jo bi
Franji ostajalo za ivot.
Ali ono to mu je dao za Kleina potroilo se u dva tjedna pa se
kasnije snalazio kako je znao i umio. Ali nije Franju to najvie
muilo gdje ima za jedna bit e i za dvoja usta - niti mu je
briga oko tavandije bila teka; lake je trpiti onoga s kime se ve
dobro zna nego nekog novog. Zbog neega drugog noima nije
oka sklapao, a kad bi i zaspao, sustizale su ga none more i u
njima no na grkljanu. Naime, to to Pantera nije viao moglo je

samo znaiti da su ga ustae otkrili i zatvorili i sad ga mue, sve

dok ne prizna i ne otkrije svoje poslove. Tko zna to mu sve rade,
mislio je, I hoe li Panter izdrati. vrst je ovjek i budalasto
hrabar, tko bi se kao domobranski bojnik bavio prebacivanjem
Jevreja i komunista as u umu, a as Talijanima. Lake je
Panteru da taj posao radi nego to bi bilo drugome, jer u njega
ustae nee posumnjati. Ali njemu treba i vie hrabrosti, poto bi
svakog drugog objesili, strijeljali ili zaklali, a njega bi sjeckali na
komadie i kuhali u kipuoj vodi. Dugo je Franjo bio uvjeren da
je Panter uhien i samo je pitanje dana kada e ustae sve saznati.
Ali nakon to su prola dva mjeseca, zakljuio je da nitko ne bi
izdrao toliko dugo muenje - ili bi umro ili sve odao - te e ipak
biti da se s Panterom dogodilo neto tree. to je to moglo biti,
Franji nije padalo na pamet, ali je mirno spavao. Tek nekoliko
godina nakon to rat proe gimnazijski podvornik Franjo shvatit
e s kime je imao posla. U ruke e mu doi prvo izdanje
monografije Narodni heroji Jugoslavije, gdje e na sto
dvanaestoj stranici, ispod imena Ivana Skoibuhe - Kamenog
ugledati Panterovu fotografiju. Podgrmekim partizanskim
jedinicama drug Kameni prikljuio se u zimu 1942. Ovako je to
po sjeanju druga Mustafe Mulalia Olafa bilo: Sjedili smo oko
logorske vatre kad je straar pred nas doveo grmalja u
domobranskoj uniformi, koji je na leima nosio minobaca, onaj
teki njemaki to ga trojica jedva podignu. - Ovo sam ja, a ovo je
moj mutuluk - rekao je drug Kameni i spustio minobaca na
zemlju. Drugovi nisu progovarali ni rijei.
- Gledali smo malo njega, malo minobaca i nismo vjerovali
svojim oima. Niko nije posumnjao da je provokator, iako nismo
uvijek bili sigurni u drugove koji su se iz domobrana prikljuivali
narodnooslobodilakome pokretu. Ali ovjek koji pree dvadeset i
neto kilometara s minobacaem na leima ne moe biti
provokator. Drug Kameni potvrdio se u prvome okraju s
neprijateljem. Golim je rukama zgrabio usijanu cijev njemakoga
pukomitraljeza i iupao ga iz ruku zaprepatenog faiste. Trebali
ste vidjeti lica neprijatelja kad bi se Ivan Skoibuha - Kameni
pojavio pred njima! O njegovom junatvu se u podgrmekome
kraju priaju legende, ali ja potvrujem: rijei ne mogu opisati

kakav je drug Kameni stvarno bio.

Nisu takve rijei izmiljene! Kada je u posljednjim danima rata

izgubio ivot tjerajui faiste i njihove domae pomagae u
panini bijeg preko Slovenije, za njime je plakala itava
Bosanska Krajina. Neka njegovo djelo bude inspiracija buduim
generacijama u borbi za socijalizam i bolje sutra. Podvornik
Franjo nije mogao vjerovati svojim oima dok je u istoj sobici u
kojoj je proveo itav radni vijek, izmeu metli, krpa za ienje i
hravih kanti itao hagiografiju druga Ivana Skoibuhe Kamenog. U to vrijeme ve je jedna ulica u predgrau nosila
njegovo ime, a u gradskome parku je sveano otkrivena njegova
bronana bista. Franjo je, istina, mogao pokraj nje proi hiljadu
puta a da ispod brinoga ela i vizionarskog pogleda ne prepozna
Panterovo lice. Ne radi se o tome da bista druga Kamenog nije
sliila na Pantera, tovie slavni je kipar vjerno predstavio to
lijepo muko lice, ali mu je pripisao izraz i ozbiljnost kakve
Panter nije imao niti u jednom trenutku svoga ivota. Barabe bi
rekle da moda i jest: u asovima kad je sjedio na zahodskoj
koljki. Tek se na bistama vidi da je izraz lica najbolja ovjekova
krinka, puno bolja od lanih brkova i brade. itajui biljeku iz
knjige Narodni heroji Jugoslavije, Franjo je posumnjao kako iza
Panterovog junatva lei neto mutno i smrdljivo, neko trulo
govance. Osmotrio je bistu i zakljuio da je drug Skoibuha
veliki prevarant. I budali bi to bilo jasno kad usporedi ovjeka koji
igra barbut s bronanom glavom koja ima viziju. O kakvoj se
prevari radilo Franjo e saznati pred kraj ivota, kada mu u jednoj
penzionerskoj etnji Ferid Kodali, bivi profesor fizike u
gimnaziji i ustaki bojnik - zbog ega je odrobijao petnaest godina
u Foi i Zenici - u najstrooj konspiraciji ispria zato je
domobranski bojnik Ivan Skoibuha pobjegao u partizane. Toj
prii Franjo e se do suza nasmijati, iako mu je pokazala da je
ispao magarac i kotala ga je muke, jada i straha. Ovakva je to
pria: nakon stoje mjesecima s niim asnicima i banjalukim

barabama igrao barbut i u toj igri pobjeivao, Panter je na

boinome prijemu kod Velikoga upana, u pokrajnjoj dvorani u
koju su imali pristup samo odabrani, od talijanskoga vojnog ataea
Fernanda Noe Marinettija nauio osnovna pravila amerikoga
pokera i iste veeri izgubio na pokeru svoju mjesenu plau. I nije
mu ilo u glavu kako je i zato izgubio pa je sasvim batalio barbut
i poeo svakodnevno igrati poker. Igrao ga je sa znalcima, ali i s
treerazrednim kockarima koje bi sam nauio igri. Gubio je od
jednih i od drugih. U tri mjeseca Panterovi pokeraki dugovi
nadrasli su primanja tri domobranske pukovnije pa kako ljudi
kojima je dugovao nisu bili ni bezazleni, ni skloni pratanju
tim prije to ih je godinama derao na barbutu - on je ukrao
minobaca iz vojnoga magazina i pobjegao partizanima. Znao je
da kockarske dugove naplauju samo ratni pobjednici.. Ako
komunisti dobiju rat, on nikome nee biti duan, a ako izgube rat,
ionako e ih pobjednici poubijati. Bilo mu je vano da spasi glavu
i uinio je najloginiju stvar na svijetu i naravno da nikoga nije
obavijestio da se na tavanu banjaluke gimnazije u smrtnoj
opasnosti nalazi drug Samuel F. Klein. Moda bi to kome i rekao
da je Klein bio simpatizer narodnooslobodilakoga pokreta, a ne
samo propali brodovlasnik i idov. Ovako bi samo mogao
riskirati da drugovi saznaju kako je uzimao veliki novac
spaavajui ljudima glavu. Meutim, jednako kao to partizanima
nije otkrio svoj ilegalni rad, tako ni ljude iz mree koja se, to iz
altruistikih a to iz materijalistikih razloga, bavila spaavanjem
ljudi, nije obavijestio o svome odlasku. Panter je jedini znao tko
sve ini mreu. Drugi su znali samo dva konspirativna imena:
onoga iza sebe i onoga ispred sebe, pa kako je na zbilja genijalan
nain rasporedio ljude, tako su u istome poslu ili misiji sudjelovali
komunistiki simpatizeri, fratri, sveuilini profesori i humanisti,
skupa sa vercerima od karijere, ustakim i etnikim koljaima,
samostalnim ubojicama i svakakvim pokvarenjacima to su na
ljudskoj muci i nesrei zaraivali bogatstvo. Ne znajui jedni za
druge, niti za Panterov bijeg u partizane, nastavili su raditi svoj
posao te je jedne zvjezdane travanjske noi seljak Husnija
Hadali doveo podvorniku Franji Ivu Delavalea. Bez popratnoga
pisma i novca za hranu, samo ga je predao kao to se predaju

paketi na poti i daba je Franjo kukao i hvatao se za glavu. Ispod

gomile pranjavih plakata o tuberkulozi, sifilisu, koleri i akciji
Perite ruke, oprali ste savjest, u oku tavana pronaen je jo
jedan otoman. A zatim je Franjo dopunio pravila kunoga reda:
Po danu drite jezik za zubima jer se sve uje, a po noi ko vam
jebe mater! Bio je ljut kao leptir i uvjeren da e sva trojica
pocrkati od gladi. A daj Boe da uskoro ne stigne i etvrti. U prvo
vrijeme Ivu nita nije govorilo ime Samuel F. Klein, iako ga je
tokom 1933. i 1934. itao na proelju trpezarije Leonice, svakako
najljepega i najkomfornijega broda na kojemu je plovio. A ne
samo da je pamtio to ime ispisano crvenom bojom i gotskim
slovima, nego je nad njim u vrijeme doruka, ruka i veere
gledao brodovlasnikovu fotografiju i bezbroj puta se zapitao
kakav mora da je ovjek koji izlae svoje ime i sliku da mornari
pljuju po njemu, psuju mu majku i kunu dan kada su stupili na
brod. A psovat e ga i kleti jer nekoga mora, pa ako se plai
Boga, kapetana i prvog oficira palube, osut e po onome iju
sliku prvu ugleda. Austrijskoga cara, jugoslavenskoga kralja ili
golu ljepoticu zalijepljenu s unutranje strane sanduka za alat;
psovat e lice iz starih novina, a ako ni njega nema, jer na
brodovima malo je slika, psovat e samoga sebe to doma ne
hvata ribu na parangal, nego oplovljava Ognjenu zemlju i moli
Boga da Pacifik bude miran kako mu ime kae, a ne onakav kakav
po svojoj prirodi jest. Isto je uvijek, na svakome brodu i u svakoj
plovidbi, i to znaju svi koji su ikada plovili, barem kao putnici.
Nije mu ilo u glavu da vlasnik Leonice toga nije svjestan ili da je
tako ponosan na svoje ime i lik da e ih izloiti mornarskome
oaju. Bilo je i onih koji su ga pljuvali za sreu i mirno more;
svake veeri, umjesto molitve za bonacu, hraknuli bi u lice tog
tipa s leptir-manom i visokim crnim cilindrom. Ivo ga nije ni
psovao, ni pljuvao, nego se zabavljao u pokuajima da dokui
njegove razloge. Taj ovjek se po neemu mogao razlikovati od
drugih, neemu to ga je inilo zanimljivim. Ali se malo od toga
moglo saznati na osnovu jedne fotografije. Nitko od posade nije
sreo vlasnika Leonice, niti su o njemu ita vie znali. Misterij
fotografije je ostao nerazjanjen ako je i postojao i ako je jo
netko osim Iva Delavalea u njemu vidio ita drugo osim mete za

pljuvaku i ikone za kletve i psovke. Kad je Leonica otplovila iz

njegovoga ivota pa se ukrcao na runije, ruzinavije i opasnije
brodove koji nisu imali ni trpezariju, ni sliku cara, kralja ili Isusa
Krista, Ivu je esto znao na um pasti Samuel F. Klein. Ali u pojavi
pranjavog ovjeuljka na tavanu banjaluke gimnazije, koji mu
se iskreno obradovao jer vie nee po cijele dane biti sam, nije
bilo ba niega to bi podsjealo na upljuvanu sliku s
trpezarijskoga zida i ime ispisano gotskim pismom. S raspuknutim
globusima, portretima svrgnutih vladara i mapama na kojima su
zabiljeene granice koje vie ne vae, on je inio skladnu cjelinu.
Kao da je i sam rashodovan u kakvoj kolskoj reformi pa su ga
spremili na tavan umjesto na gradsko smetlite. Bio je simpatian
i zabavan dok je priao o svojim mnogobrojnim bolestima ili o
receptima za praznike, blagdanske i slavljenike kolae. E, da me
sad neko pita ta mi najvie fali i za cime u zaliti budem li se
opratao od ivota, ja bih mu rekao - torta, nita drugo nego torta, sve sam prealio, ali dobru zahericu ne mogu prealiti!,
govorio je Klein prve zajednike noi, a Ivo nije bio siguran da li
mu se ali ili se ali na vlastiti raun. Ista e dvojba ostati do kraja
njihovoga poznanstva. ak i nakon to jedan o drugome budu
znali vie nego to znaju najbolji prijatelji, Ivo nee biti siguran
kada se Klein sprda sa sobom, a kada eli podijeliti s njime svoj
oaj i tugu. Do pred jutro je nabrajao kolae koje je u ivotu jeo,
sjeao se slastiarnica i gradova, a bilo ih je puno 1 nalazili su se
na svim stranama svijeta; u asu je od bitoljskih i stambolskih
baklava prelazio na beki kajzermarn, pa na pitu od jabuka koju
je probao kada je ono jednom, moglo je to biti 1921. ili 1922.,
putovao u Ameriku; priao je o buhtlama koje je kao djeak jeo u
Subotici kod nekog Maara, i o razlici izmeu marmelada od
marelica i ipurka prva je kao stvo rena za buhtle, a druga se
bolje osjeti u prhkijim kolaima; govorio je da boljega pia od
boze nema, barem kada valja zaliti kolae, pa o prilepskim
rahatlokumima, siromakoj halvi bosanskih kasaba i nenoklama
koje voli samo dok ima kome biti unuk im pomru djedovi i
bake neta je i elje za nenoklama... Ivo ga je sluao i tonuo u
san. Klein e priati jo dugo i kada ve shvati da ga nitko ne
slua. Zaelio se prie o kolaima jer se o njima s Franjom nije

moglo razgovarati. Ujutro je podvornik odnio nonu posudu,

dvostruko puniju nego inae. Ovako to nee ii, rekao je. Ali ni
sam nije znao kako bi moglo ii i to da ini s ljudima koji su mu
povjereni na uvanje. Kada se prihvatio ovog posla, Franjo je
vjerovao da ini dobro djelo, a da pritom nije na gubitku, nego jo
i sebe prehrani i nadohrani Panterovim novcem. Meutim, kako
vie nije bilo ni novca, ni Pantera, tako je i dobro djelo poelo
gubiti smisao. Svi rade sebi u korist, a samo on sebi na tetu; nosi
tua govna po gimnaziji i eka dan kada e ga ustae otkriti. Vani
je bilo proljee na kakvo se u godinama mira dugo ekalo;
beharala su, listala i raala brda oko grada, zuj i cvrkut
nadglasavali su njemake kamione, vojske su se spremale da
krenu jedna na drugu, svreni gimnazijalci spremani su za
Staljingrad, sa zvunika na trgu odjekivali su Pavelievi govori i
pjesme koje slave ljepotu domovine... Svijet je bio u sezoni
savrenog sklada, samo je Franji naopako ilo u ivotu. Pred veer
bi se s Vrbasa ula argija i tuna povijest dva jarana, Latifa i
Sulejmana, koji evo ve ima i stopedeset godina svakoga
proljea naputaju Banju Luku i jedan drugome postavljaju uvijek
isto pitanje: je 1 ti ao? Pa e ovjeku da ne bude ao ostaviti
ovakvu ljepotu samo zato to zna da nee potrajati? Zar da ne
ivi samo zato to zna da si iz perspektive hraa nad
Sehitlucima ve odavno mrtav? Bolje je roditi se ko hajvan,
uivati u svakome proljetnom danu i ne imati pojma da sutra biva
neto drugo, neto to nije lijepo i zbog ega e, moda, zaaliti
to si iv. Morate odavde, odma noas morate! Kako god znate i
umi jete! Ja vam vie ne mogu pomoi, tresao se Franjo, evo sam
vam donio ta sam imo, pa je iz cekera vadio kruh, tablu slanine i
tri glavice luka, al da poete, poete prije ponoi! Sjedili su svaki
na svome otomanu i nije im bilo jasno ta podvornik zapravo
hoe. Stigla je veza?, upita Klein. Nema nikakve veze, snalazite se
sami, samo idite! Ravnatelj je za sutra najavio ienje tavana,
mahao je rukama, a na svakom prstu zakaila mu se po jedna
pauina. Ivo pomisli je li to od istoga pauka ili ih je bilo vie. Pa
kako emo i kamo emo?, snebivao se Kleim. Otkud bi ja znao
kako ete! Fino ete! Nogama, korak po korak i dokle stignete,
navaljivao je podvornik. Ivo ga je gledao, smjekao se i nita mu

nije vjerovao. Kakvo spremanje tavana! Nema toga dok traje rat.
A i koji bi ravnatelj kolskome podvorniku najavljivao to e se
raditi sutra. Nego se ovjek jednostavno eli rijeiti njih dvojice,
pa sad lae. Ali u krajnjoj liniji nije ni vano to je istina, jer ako
domain kae da je gostiju dosta, onda stvarno valja poi. Pa ubit
e nas, ree Klein gotovo djejim glasom. Hajde bogati, zar sam
nisi htio skakati s gimnazije!

Jedva sam te zadro, a sad kuka da e te ubit. Nee te ubit ako se

bude uvol Franjo je slagao po stolu ono to im je pripremio za
put i na kraju posla pljesnuo dlanom o dlan kao da pokazuje kako
on s njihovom priom vie nema nita. Eto mene pola sata prije
pomoi, a vi da ste spremni!, rekao je i nestao. Sta ovo bi?, javi se
Klein nakon desetak minuta utnje. Kroz okna na krovu prodiralo
je veernje rumenilo i uo se glas mujezina. Trajao je mjesec
ramazana. Nisam ga dosad ovakvog vidio, nastavi nakon to mu
Ivo nije odgovorio, valjda e ga do sutra proi. Htio je provjeriti
to misli Komunist. Bio je uvjeren da je Ivo komunist jer je
izgledao kao lik sa sovjetskih plakata za proljetnu sjetvu. Kleinu
se nije ilo s tavana, a ako stvarno predstoji ienje, onda je
mislio predloiti da ih Franjo za to vrijeme sakrije u podrumu ili
na nekom drugom mjestu, ali nikako da ih izbacuje van i tjera u
svijet. Uostalom, taman se poeo navikavati na ideju da e ostatak
ivota provesti na gimnazijskome tavanu. Ne znam hoe li njega
do sutra proi, ali mi noas idemo. Barem ja idem, a ti kako
hoe!, ree Ivo i Kleina obli hladan znoj. Pred milju da bi noas
trebao izai van uhvatio ga je takav strah kakav u svome
isprepadanom ivotu jo nije osjetio. Strah je bio tim vei to se
nije ticao razloga koji su ga doveli na ovo mjesto. Zaboravio je na
ustae i njihove noeve, na vjeala i na srednjovjekovna muenja,
o kojima je kao gimnazijalac itao u nekoj francuskoj
monografiji sa slikama i pred kojima je osjeao erotsko
uzbuenje, nije mu sad bilo vano to je idov u svijetu koji je
odluio da idova vie ne smi je biti, niti gaje brinulo to nema
snage u nogama i crknut e od umora ako ve nee od puke i
noa. Klein se naprosto plaio izlaska van! Bez obzira na to to se
vani deava i koga tamo ima. Nije mogao podnijeti pomisao da e
mu nad glavom biti iroko nebo, a ne niski kosi krov. Guio se od
pomisli
na tu irinu i nije znao to mu je. Ja ne mogu, apnuo je na rubu

suza. Ne ostavljaj me ako boga zna, procvilio je. Ivu nije bilo
jasno to ovjek od njega trai. Tupo je zurio u njega i pokuavao
otkriti da se ovjeuljak ali. Mislio je o tome ale li pauci
unitenu pauinu ili im je svejedno. - Sluaj me dobro - poeo je meni se ovdje ne umire i ja sigurno idem. Nemam pojma lae li
ova budala to za ienje, ali neu provjeravati. - A to se tebe
tie, svoj si ovjek i sam odlui. Bolje ti je da poe sa mnom, pa
kako bude jednom, bie i drugom. Lake je kad nas je dvojica. Ne prekidaj me i ne pizdi ko nevista usrid pira! To ti u mene ne
prolazi jer ja to ne razumi jem. Ja sam mornar, shvaa! Nisam
gradsko dite i nije me ivot mazio i pazio, nego sam uvijek gledo
kako bi izvuko ivu glavu i bilo je puno gorih situacija od ove. Ne
govorim to bi tebi bilo drago ut, al ih je bilo. Ne zna ti ta su
brodovi, a to je more! - ljutio se dok je Klein ronio suze. - Znam
ta subrodovi, imao sam ja brodove - projeca on. Ivu je dolo da
mu kao malom djetetu opali trisku, jer je runi ovjeuljak i bio
malo dijete, nerazumno i razmaeno. Moda je imao kai, pa ga je
zvao brodom.
- Ispriat u ti neto - pokuao je Ivo bajkom kad je ve triska
bila neprilina. Plovio sam dvije godine na brodu koji se zvao
Leonica... ovjeuljak se ozari i prestade plakati, ba kao dijete
na poetku Snjeguljice. Bio je to najljepi brod u mom ivotu,
ist, jak i siguran. Veina trgovakih brodova su starudije i
olupine, u gorem stanju od najgore koe i trabakule, jer gazde
gledaju samo kako bi zaradili. Nije ih briga to brod puta na sve
strane, motori se raspadaju... Klein je klimao glavom i sklapao
ruke u krilu, kao da je sasvim zaboravio na strah. - A Leonica je
bila neto drugo, brod kao iz nekog filma. Samo to posada nije
bila iz filmova. Mornari su gadan svijet. Nisam bio u zatvoru, ali
zatvorenici su takvi. Isti ko mornari. Meusobno se grizu i mrze.
Plove, a jedino im je vano kada e pristati. Umjesto da uivaju
na brodu iz bajke na kakvom vie nikad nee ploviti, oni su
Leonicu mrzili. Vrijealo ih je to nisu na ruzinavoj olupini pa da
si daju oduka. Naravno, takav brod imao je pravu trpezariju, kao
na bogatakoj putnikoj lai, sve je bilo na svome mjestu, i
namjetaj u stilu Luja etrnaestog... - ovjeuljak je odmahnuo
glavom, htio se pobuniti, nije to bio nikakav Luj etrnaesti... -

Sluaj, neka zavrim priu pa e onda rei, Ivo se nije dao

prekinuti. A na zidu trpezarije bio je brodovlasnikov portret pa su
svi psovali i pljuvali tu sliku. Vidi, o tom ovjeku ja mislim
cijeloga ivota
i ne mogu se odluiti je li on najvea budala na svijetu ili je svetac
koji je htio pokazati da ljudi nisu zadovoljni ni kad im je dobro. Ja
isto nisam bio zadovoljan, a bilo mi je dobro na Leonici. Trebale
su proi godine da shvatim da mi je bilo dobro. Uvijek kad neto
proe shvati da ti je bilo dobro. Ali, vidi, neto sam od tog
ovjeka nauio. Nikad ne zna kako ti je zapravo. Ni kad misli da
je dobro, ni kad misli da je loe. Moda je srea to noas
kreemo. Razumi je li ti mene uope ili sam ovo uludo ispriao?
ovjeuljak se smjekao kao da je poblesavio i inilo se da od
putovanja s njime nita nee biti. - A sjea li se kako se zvao
vlasnik Leonice? - upita Klein. Samuel F. Klein,
ree Ivo i dalje nita ne slutei. - Da - poea se ovjeuljak iza
uha, i nije bio svetac, nego budala. Glupa ifutska budala. A ti to
zna i vie puta si to rekao. Gledao je svog mornara koji nije
shvaao. Mrtio se i tko zna to mu je prolazilo kroz glavu.
Sigurno neto u vezi Zidova. Vie mu nije jasno s kime ima posla.
Mislio je za njega da je To, a sad ispada da nije To, jer ako je To,
kako bi za nekoga govorio da je glupa ifutska budala. Zvao se
Samuel F. Klein, promrsi ovjeuljak zamiljeno, a jesi li
zapamtio kako se ja zovem? Ivo Delavale nije znao to je san, a
to mu se deava. Od onog decembarskog dana 1941., kada je na
tunolovcu Olaf isplovio s Floride vjerujui da ide u vojnu misiju i
otkrivanje njemakih podmornica u Karibima, dogaala su mu se
sama uda. Najprije je pred Havanom Olaf poeo tonuti. Bez
ikakvog razloga, usred bonace; za dva sata do vrha se napunio
vodom i jedva su on i jo trojica Amerikanaca spasili ive glave.
Olafov vlasnik, bjelobradi novinar, oito bogat i malo lud ovjek,
psovao je da su ga prevarili neki Portorikanci i da bi Puertorico
trebalo potopiti ili barem spaliti, jer je ovo samo jedan od znakova
da podravaju Hitlera, kao to su podravali i Franca. Taj ovjek
nita nije znao ni o moru, ni o brodovima, jer kome bi pametnom
na um palo tunolovcem ii na njemake podmornice ali Ivo je
to prekasno shvatio. U Havani su se rastali i svatko je otiao na

svoju stranu. Bjelobradi da kupi novi brod, dvojica mornara u

potragu za kurvama, a Ivo je, bez dolara u depu, traio nain da
se s Kube prebaci natrag na Floridu. Tako se nakon dva dana
ekanja ukrcao na krstaricu Zemzem koja je plovila pod sirijskom
zastavom i prevozila idovske izbjeglice iz panjolske u
Sjedinjene Amerike Drave.
Nakon dva mjeseca ekanja da ljudi dobiju amerike vize i nakon
to su potroene ionako oskudne zalihe hrane i posljednji novci,
kapetan Sergije Prokopijev odluio je zaploviti prema Miamiju, u
nadi da e obalna straa propustiti Zemzem. Ipak se radilo o skoro
hiljadu ljudi, litavskih, poljskih, ukrajinskih, rumunjskih i
njemakih Zidova, kojima je ovako ili onako prijetila smrtna
opasnost. Amerikanci, naime, nisu vjerovali u prie o
konclogorima, ni da Nijemci u svome nadiranju prema istoku vre
masovne likvidacije tih ljudi. Dobro, oito je da Hitler ne voli
Zidove i da je njihovu eliminaciju postavio kao jedan od svojih
najvanijih politikih ciljeva, ali politiki ciljevi su jedno, a
stvarnost je neto drugo, mislili su Amerikanci, uvjereni da
nacistika ideologija funkcionira kao reklama za osvjeavajue
pie. Tko bi stvarno vjerovao da zaeerena soda voda ljude ini
sretnijima i potentnijima i tko bi zbilja pomislio da Hitler sa
Zidovima misli ozbiljno. A ako i misli, to samo znai da nije
normalan, propast e mu posao, sruit e se drava, a dok god se
ne srui pametnije je biti to dalje od njega i ne petljati se previe s
ljudima koji su iz stvarnih razloga ili iz straha bjeali na sve
strane. Uzalud je Prokopijev, i sam napola idov, pokuavao
objasniti stvari Richardu S. Elephantu, ataeu za imigracijska
pitanja u havanskome konzulatu, jer je Elephant odgovarao
argumentom koji je bio jai od svega to je kapetan mogao
smisliti: Amerika ima dovoljno svoje sirotinje i dovoljno svojih
Zidova! Ne trebaju joj europski Zidovi i europska sirotinja. Sergije
Prokopijev naravno nije znao da upravo pokuava neto to
pokuavaju jo stotine i hiljade slinih njemu, te da se trenutno, od
Bosfora i Magreba, preko Portugala i panjolske, sve do obala
obaju amerikih kontinenata, golema masa svijeta nalazi u istoj
situaciji kao i njegovi ljudi. Da je to znao, on nikada ne bi ni

krenuo prema Floridi i uzdao se u apstraktni humanizam obalnih

straa, nego bi nagovorio ljude da plivaju do kubanske obale. Oni
koji preive meu morskim psima razbjeali bi se po otoku pa
neka ih onda lokalne vlasti trae i vraaju u istonu Europu. Ivu
Delavalea primio je na Zemzem jer mu je ionako nedostajalo pola
posade, a imao je i nekakve papire od amerike vojske, koji su,
inilo se oajnome kapetanu, mogli biti od ope koristi.
Meutim, ispred amerikih obala Zemzem su zaustavili torpedni
amci, a neki osorni narednik dao je Prokopijevu ultimatum da u
roku od pola sata nestane s lica mjesta, jer e u suprotnome
narediti potapanje broda. Kapetan se samo nasmijao i odvratio
Amerikancu da ni njega, ni ljude koje prevozi ne moe ucjenjivati
ivotom i da ga slobodno mogu torpedirati. Narednik se zbunio te
je nakon razgovora s viom komandom predloio Prokopijevu da
se usidri tu gdje jest dok u Washingtonu ili na nekom drugom
mjestu ne odlue to e sa Zemzemom. - Nema anse! - odvratio
je - moji putnici umiru od gladi! - Ili nas potopite ili nas propustite
ili nas nahranite. Narednik nije uinio nita od toga, ali je opet
kontaktirao s viom komandom pa je neobino brzo stigao
motorni amac sa znakom Crvenog kria te je Zemzem dobio prvu
koliinu kruha i konzervi. Za sedam dana koliko e brod ostati na
istom mjestu, okruen s pet amaca Obalne strae, Crveni kri e
nekoliko stotina puta dolaziti s hranom i lijekovima, sav skladini
prostor na Zemzemu bit e prepunjen pa e kutije sa znakom
meunarodne pomoi ve slagati po palubi. ekala se odluka iz
Washingtona, ali kapetan je dobro znao kakva e ona biti.
Ispravno je razumio utjehu limenki i njezin princip, i bio je
spreman potopiti Zemzem zajedno s hranom koje se nakupilo za
godinu dana plovidbe. Nije vidio smisla u tome da gnjavi ljude
tjerajui ih preko mora ako ih nijedna obala ne eli primiti. Kada
je osmoga jutra bahati narednik stigao s odbijenicom, Sergije
Prokopijev okupio je brodsko vijee, sastavljeno po principu
zaviajnosti i drava iz kojih su ljudi bjeali, i predloio
kolektivno samoubojstvo. Povijest neka pamti idovski Titanic u
Karibima! Ljudi su se, naravno, sablaznuli, odbili njegovu ideju i
nagovarali ga da plove natrag prema Europi. Rat e sigurno
zavriti prije nego to tamo stignu, a Hitler e, naravno, biti

poraen. Kapetan nije vjerovao ni u brzi kraj rata, ni u Hitlerov

poraz, ali se nije protivio odluci vijea. Bez obzira na to poeli su
ga uhoditi i vrebati na svaki njegov pokret, uplaeni da e potopiti
Zemzem.
Drama hiljadu idova i njihovoga kapetana zbivala se
istovremeno s Ivovom osobnom dramom. Naime, umjesto da
posadi i putnicima pomogne injenica to on sudjeluje u misiji
koja ima odobrenje amerike vojske, kao to je oekivao
Prokopijev, pokazalo se fatalnim po Ivu Delavalea to se ukrcao
ba na Zemzem. Narednik je bio uvjeren da su njegovi papiri
krivotvoreni te ih je kao sumnjive poslao vioj komandi, gdje su
takoer sumnjali, ali nikako nisu mogli ispitati autentinost
dokumenata te su ih proslijedili dalje. Tko zna dokle su stigli
Ivovi papiri i tko ih je sve imao u rukama prije nego to su se
zagubili u neijoj ladici, ali je na kraju ispalo da ih nije ni predao
naredniku i vie nije bilo naina da dokae svoj identitet. Za
Amerikance bio je samo jedan u gomili europskih oajnika to su
tumarali palubom Zemzema i koje je trebalo na svaki nain
izbjegavati jer susret s njima po ovjeka moe biti fatalan, kao
kad za kinoga dana u blatu pokraj puta ugleda maloga pokislog
psia i zna da e ivotinjica tu zauvijek ostati i ispustiti svoju
malu duu ukoliko je ne ponese sa sobom. Zbog osjeaja koji se u
takvim situacijama budi vano je ne gledati previe oko sebe i biti
ravnoduan prema nesrei ljudi i pasa. Ocean je sve vrijeme
putovanja prema Europi bio neobino miran i svi su to doivjeli
kao dobar znak. Atlantik nikada nije tako tih, bez obzira na doba
godine, te su posada i putnici povjerovali kako se radi o prstu
sudbine. Posluila ih je srea i poeli su se razilaziti tmurni oblaci
nad njihovim glavama. Moda je i bolje da ih Amerika nije
primila, mislili su, jer tko bi se iz tako daleke zemlje vraao kui.
A vratili bi se sigurno, sutra ili za tri mjeseca. Siti i zadovoljni
veselili su se Europi. U predveerja su organizirane zabave na
palubi. Mali orkestar od gitara, violina i harmonika svirao je kola
i plesove iz raznih zemalja. Igrale su se polke i mazurke, niz
puinu je plovio valcer, tango je zvuao poput tunog piska
mrtvog remorkera, po drvenoj palubi tutnjala su balkanska ora,
zrakom su treperili hipnotiki ritmovi dervikih plesova, kada

ovjek pota je neosjetljiv na strah i bol i ini mu se da je na

pedalj od Boga, pa samo valja ispruiti ruke i primiti njegov
zagrljaj... Svata se sviralo i plesalo, ali se nije ula idovska ili
jevrejska, akenaska ili sefardska pjesma. Samo jednom su
zasvirali Der himl lacht, stari klezmer, ali se publika pobunila.
Nisu htjeli sluati idovske pjesme jer su tune i nitko ih ne
razumi je i nije dobro pjevati i svirati neto to te toliko razlikuje
od drugih.
Mora biti slian i da se o slinostima vie vodilo rauna, ne
bismo ni doli u priliku da nas vie ne bude. Tako nekako su
govorili i samo su dvojica znala da je istina drukija i da ona
nema previe veze s pjesmama koje se pjevaju. Znao je Ivo jer
samo on nije bio idov. I znao je kapetan broda,
jer je njemu bilo jasno kamo plove. Ali bio bi grijeh tim ljudima
kvariti veselje i razuvjeravati ih u asovima kada je svejedno u
to vjeruju. Ni na koji nain nisu mogli utjecati na svoju sudbinu
i mi jenjati ono to e se dogoditi i bilo je bolje da nasred
udesno mirnoga Atlantika, na jedinom mjestu na kojem su se
mogli osjeati kao slobodni ljudi, ive u iluziji da je rat doao
kraju i da im budua srea zavisi samo od toga koje e pjesme
pjevati. Dan prije nego to e Zemzem stii pred obale Portugala,
kapetan Sergije Prokopijev pozvao je Iva na komandni most i
pitao ga zna li upravljati brodom. On se zaudio, ali mu je bilo
jasno to to pitanje znai. Ako se meni neto dogodi, ti preuzima
Zemzem, ree Prokopijev, posada ve zna. Tad ga je posljednji
put vidio. Sljedeeg jutra kapetan je izmakao panji svojih uhoda
i nestao. Traili su ga i dozivali kao da je dijete pa se izgubio; sat
vremena trajala je zbrka, svi su bili na nogama, od graje i svae
uskoro nisi mogao uti ni vlastite misli. Posada je ekala da se
putnici malo smire i pa e im saopiti da Ivo Delavale preuzima
zapovjednitvo nad brodom. Stari kapetan za sobom nije ostavio
nikakvu poruku ili oprotaj no pismo, niti je itko znao kako je i
kamo nestao. Trebalo bi nekako javiti obitelji, zabrinuto je
govorio Izak Papo, devedesetogodinjak iz Bitole, i povlaio
novoga kapetana za rukav. Nisu znali ima li Sergije Prokopijev
ikoga svog, kao to se ni drugo o njemu nije znalo. Osim da je

roenjem Rus i da mu se majka zove arah te da je za zimskih

dana bez prestanka plela arape. Kad ih je isplela svim
ukuanima, plela ih je i za psa ovara koji se zvao Ataman. Samo
to je Sergije Prokopijev rekao o sebi nakon to je prije godinu
dana u marsejskoj luci preuzeo Zemzem. I jo je rekao da se
Ataman nije bunio kao to bi se od ivotinje moglo oekivati,
nego je svoje crvene arape nosio kad god bi zazimilo ili bi arah
mislila da je zazimilo. Ataman ju nije htio povrijediti koliko god
u njezinoj panji nije vidio smisla.
Mudar je bio taj pas, nije se trebao zvati Ataman, rekao je Sergije
Prokopijev. No pred uplovljavanje bila je teka kao nakovanj.
Vlana i sparna kakve su noi staraca na umoru. Nitko na
Zemzemu nije oka sklopio, ljudi su utke tumarali palubom,
muklo su se sudarale sjene nad crnilom mora, iz svake je due
ilio atlantski san o miru. Ivo je odluio zaobii Leixoes, Porto i
Lisabon i pristati pred ribarskom lukom Figuera de Foz. Raunao
je na efekat iznenaenja: dok se portugalske vlasti, carina i
policija priberu, putnici sa Zemzema e se iskrcati, a tad ih je
teko vratiti na brod i deportirati. Plan mu je bio krajnje naivan i
vjerojatno bi se nasmijao u lice svakom kapetanu kojemu bi
neto slino palo na um, ali u noi velike juine i zbrke to je
nastala u svim glavama, nijedna ideja nije bila dovoljno blesava
da se od nje odustane. Malo pred zoru Ivo Delavale okupio je na
komandnome mostu idovske predstavnike, rekao im da se
rastanak pribliio i zatraio da naine listu po kojoj e se ljudi
iskrcavati sa Zemzema. - Kad stanete nogom na portugalsko tlo,
nae putovanje bit e zavreno. Od tog asa svatko je odgovoran
samo za sebe. Savjetujem vam da se ne zadravate u luci. Bjeite
koliko vas noge nose. to dalje odete, manje su anse da e vas
policija uhvatiti. Nadam se da ste sauvali koji dukat ili zlatni
prsten. Dobro bi vam doao. elim vam sreu - zavrio je svoj
prvi i posljednji kapetanski govor. Ljudi su se utke razili; na
obzorju su mutno migala svjetla nekoga grada. Iskrcavanje je
trajalo puna dva sata. Toliko je trebalo da se u malim ribarskim
amcima svi prevezu do kopna. Ivo Delavale ostao je posljednji
na Zemzemu smatrajui da tako nalau obiaji. Dugo se i ne bez

tuge opratao s tim udnim brodom koji je plovio pod svetom

zastavom i nosio ime po mitskome bunaru usred arabijske
pustinje. Kada je Abraham prognao Hagaru i sina joj Ismaela,
Zemzem ih se spasio da ne umru od ei. Ime ispisano blijedim
pismom na hravom boku, lae ija je povijest Ivu bila
nepoznata, moda je ranije prevozila opijum, roblje ili oruje,
zaista je titilo ljude koji su na njoj plovili. Vjerovao je to u asu
kad se od Zemzema opratao. Dok je njegov amac pristajao uz
obalu, najednom se digla strana nevera.
Dogodilo se to u tridesetak sekundi, zapuhalo je s oceana,
zakripali su drveni dokovi i poletjeli krovovi kua, cerade
kojima je bilo prekriveno juno voe, crni kaftani i eiri ljudi
koji su prije godinu dana nabrzinu pobjegli iz svojih kua.
Letjele su limene bave pune nafte i drvene napunjene vinom,
upovi s maslinovim uljem takoer su letjeli visoko nad morem i
onda se naglo sunovraivali u dubinu, letjele su katarke ribarskih
brodova, letjela su uz viku i dreku ribarska djeca, letjeli su psi
lutalice i pokoja nedovoljno lukava maka. Poletio je itav svijet
u istome asu i nije se moglo posumnjati u boanski naum.
Vojnici koji su s pukama doekali putnike sa Zemzema poeli
su se kriati, pa su pridravajui
kape na glavama potrali da nau zaklon. idovi se zatekoe sami
usred ribarske luke, u lomljavi jarbola i stabala, ivoga i neivog
drveta, i u uasnome urliku vjetra o kojemu bi vie mogao govoriti
samo onaj tko je doivio starozavjetnu meteorologiju. Vojnici i
policajci su zaboravili idove jer nikome u takvim okolnostima
nisu trebali, ni generalu Carmoni, ni njegovom ministru financija
Oliveiri Salazaru, ni njihovoj Estado Novo koja se, daleko od svoje
imperijalne slave, negdje u samome oku Europe, zatekla usred
jedne obine oluje. Slutei njezin smisao, ljudi su bjeali, protiv
vjetra i na sve strane, tako da dva sata kasnije, kada je nevrijeme
stalo, u luci Figuera de Foz nije bilo nijednoga putnika sa
Zemzema. A nije bilo ni broda jer ga je raznijelo more ili je samo
nestao za svojim pravim kapetanom. etrdesetih godina su i takve
stvari bile mogue. Nestajali su ljudi, gradovi, teretni vlakovi i
narodi, pa zato ne bi nestao jedan brod? Na nebu, sa Chagalovim
suseljanima. Uzalud su vojnici tumarali dokom s pukama u

rukama i uzalud su
pokuavali dokuiti je li brod sa idovskim narodom stvarno
postojao ili se radilo o privienju, o jo jednome fatimskom udu
kojim ih bogomajka upozorava na neto to oni ionako nikada
nee shvatiti. U Setubalu se Ivo Delavale, poslije dva tjedna
skrivanja i noivanja po podrumima naputenih kua uz obalu, kao
slijepi putnik ukrcao na talijanski trgovaki brod De Amicis. Tri
dana i tri noi nije izlazio iz kontejnera s naranama, a onda je,
raunajui da ga vie ne mogu vratiti, iziao na palubu i prijavio
se. Umjesto da ga zatvore u potpalublje, premlate ili barem
dodijele kuharu da guli krumpire, kapetan Gordone i posada su se
valjali od smi jeha pred ovjekom koji se tri dana hranio i pojio
nedozrelim naranama, a onda se nisu mogli nauditi da iz
Portugala bjei u Italiju. Rekao im je da ide kui, dugo nije vidio
enu i ve mu je svejedno je li blizu ili je daleko od crta fronte.
Rat je svugdje, zahvatio je cijeli svijet i svejedno ti je jesi li u
Brazilu ili u Dalmaciji. Gordone je odmahivao: to nikako ne moe
biti svejedno, ali ako toliko voli svoju enu, onda neka mu bude,
neka vidi to je pravi rat. Mimo toga to ga je vrag natjerao da sa
sjedobradim fantastom ide loviti njemake podmornice po
Karibima, Ivo Delavale zbilja niti je vidio rata, niti je o ratu ba
puno mislio. Ustvari, mislio je koliko i svaki prosjeni
Amerikanac, koliko i Diana koja bi se, uglavnom pred menzes ili
za punoga mjeseca, uplaila japanskoga desanta na Chicago. No,
otkako mu je narednik Obalne strae odnio dokumenta i otkako je
stalno putovao u suprotnome smjeru od onoga koji je elio, ne
znajui sanja li sve ovo ili mu se stvarno dogaa, Ivo je i rat poeo
zamiljati kao jo jedan osobni peh. Neto to e mu pokvariti
ivotne planove, ali ga nee kotati glave. Tu je vidio razliku
izmeu sebe i idova sa Zemzema. Koliko god alio te ljude,
suosjeao s njima i bio spreman pomoi im, oni su jo uvijek za
njega bili poput Marsovaca. Drugi
svjetski rat je, barem to se njega tie, zemaljsku kuglu razdrobio
u vie planeta. U vrijeme kada je taj rat poinjao, Ivo je bio u
Americi te se mogao smatrati Amerikancem. To to je smi jeni
ovjeuljak s gimnazijskoga tavana bio onaj Samuel F. Klein,
fotografija s trpezarijskoga proelja lijepe Leonice, bilo je samo

jedno u nizu uda koja su mu se dogaala, ali prvo koje je Ivo

doivio kao znak sudbine. Ne plai se ti, ja u te do mora
prebaciti kao vreu krumpira, rekao mu je i skoro nasilu ga
izvukao u no. Klein je cvilio kao neka ivotinjica, ali se prestao
opirati. Hipnotiziran strahom, zatekao se pod irokim zvjezdanim
nebom, na kaldrmi po kojoj je sipila mjeseina, i koja je bila kao
posrebrena. Tolikim bi se srebrom mogle otkupiti sve due ove
zemlje. Konkvistadori - apnuo je Klein.

- to? - osvrnuo se Delavale. Nita, ree ovjeuljak tapkajui na

vrhovima prstiju, uplaen i oduevljen. Strah je dolazio od
zvukova koji su odjekivali arijom, odajui svakoga ivog
stvora, a oduevljenje je bilo nainjeno od srebra i sjena, svijetle
kaldrme i mranih doksata, neba koje je bilo tako ogromno i crno
da su zvijezde sjale jarko kao hiljade sunaca. Poelio je sve to
objasniti svome mornaru, najprije otkrie u vezi srebra, zlata i
dragoga kamenja i injenice da je ljudima bogatstvo dragocjenije
od ivota; kako i ne bi bilo kad je prauzor tako lijep, evo ga i na
nebu i na kaldrmi i
ima li uope ivoga stvora kojemu bi roeni kost i meso
predstavljali vie od ovoga uda? I jo mu je htio rei na koji se
nain srebro i zlato pretvaraju u novac, vrijednosne papire i
ekove, u ono to je lieno svake ljepote, a ipak u njoj nalazi
pokrie. I jo bi mu rekao da niega ne bi bilo da nije straha i nita
iv stvor ne primjeuje sve dok se dobro ne uplai i ivot mu ne
visi o koncu. urio je Klein svojim malim koracima i pokuavao
upamtiti to sve mornaru mora ispriati ako preive ovu no. Puno
je toga, a veina e biti zaboravljena. to i nije neka teta, jer ako
bolje razmisli, sve su to brbljarije, a on je brbljivac. To ljudi o
njemu misle i neka misle, jer su u pravu. Zato je dovoljno da
ponovi: Konkvistadori. I ve je dosta rekao. I previe za to kakav

je! Niega se u ivotu nije prihvatio do kraja, niti j e o bilo emu

mislio toliko dugo da bi sad mogao rei: o tome i tome, evo, ja
razmiljam cijeloga svog ivota i zakljuio sam to i to, a od toga i
toga je takva i takva korist! Nikakve koristi nema, mislio je pratei
Iva u korak. Evo, da nije ovoga ovjeka ispred, ne bi znao ni kamo
da krene. A on sigurno zna. Ne daj Boe da ne zna! Ivo, naravno,
nije imao pojma na koju bi stranu trebali poi. Podvornik Franjo
izbacio ih je iz gimnazije bez ikakve upute o tome gdje se i kada
kreu ustake parole i kojim putem je najlake izai iz grada. Ako
ste ljudi, neete me odati, rekao je i klisnuo u mrak. A dalje neka
se snalaze sami. etali su tako arijom puna dva sata a da Klein
nije primi jetio da se vrte u krug i da su dvaput proli pokraj
Hilmine musafirhane - gasthausa. Ivu su se znojili dlanovi, srce je
temalo grudnu kost, osjeao je da ga hvata panika i da je svakoga
trenutka dalje od izlaza iz labirinta. U sebi je kleo Turke i njihovu
arhitektonsku logiku, cara Franju koji je u nju samo uklopio svoje
vile i kuerine, duane i zakovane epenke, to se ni po emu nisu
razlikovali jedni od drugih. Ubitana je ta orijentalna potreba da se
ne zamjeri komiji pa gradi duan koji nee biti ni za pedalj vii
od njegovoga i nee se razlikovati ni bojom ni oblikom pa kad
jednoga dana nekome doe potreba da bjei kroz ariju, vrtit e se
u krug kao bijeli mi u kavezu biolokoga kabineta. Naposljetku
su, ipak, izmigoljili iz grada a da nikoga nisu sreli, to je Ivo
ubrojio meu sretne znakove, dok Klein nije ni primi jetio. Stigli
su do prvih umaraka i vrbika uz Vrbas te do pojate u kojoj e,
skriveni pod sijenom, provesti dan. Tu e ovjeuljak kihati,
kaljati i kukati, i tako dizati larmu koja bi, inilo se Ivu, mogla
privui tri njemake armi je i Poglavnikov tjelesni zdrug. Ali
nita takvo se nije dogodilo. Ni prvoga dana, ni naredna tri mjeseca
koliko je trajao njihov zajedniki put. Kad god bi se skrivali u
sijenu ili hodali pokoenim livadama, Klein je kihao, kaljao i
prizivao nevolje. Uskoro se Ivo na to navikao i uspio je samoga
sebe uvjeriti da im nije sueno da poginu ili padnu ljutim vojskama
u ruke. Ila su tako pustom bosanskom zemljom dva neobina
ovjeka i prava je teta da ih nije snimila filmska kamera. Naprijed
je grabio visoki, mravi, markantnoga nosa i lijepog lica, ve
obraslog otrom bradom, a nekoliko koraka za njim trkarao je

maleni i pogrbljeni. Visoki je uglavnom utio, dok se maleni

glasao za obojicu. Ako ne bi kihao ili stenjao, onda je bez
prestanka brbljao o smislu i besmislu ivota, bolestima koje lete
zrakom i samo je pitanje koju e i kada udahnuti, o
meunarodnim odnosima koji su doveli do ovoga stranog rata, o
tome da blizina toplih mora ljude ini boljima, pa Salazar, Franco i
Mussolini nikada ne mogu biti poput Hitlera, a Hitler bi bio jo
gori da se rodio u Norvekoj ili Danskoj, o Winstonu Churchillu
koji je ivi dokaz da briga i nevolja debljaju ovjeka prije rata
je bio skoro lank, a u zadnjih godinu dana pretvorio se u svinju,
nije mogao vjerovati svojim oima kad je Churchillovu sliku vidio
u novinama, o djedu Pintu koji je trebao postati sarajevski rabin,
ali ga jevrejska arija nije htjela jer je previe urio pa su mislili
da e i njih pourivati, o teraviji koja je najdua muhamedanska
molitva i o zlobnim hodama koje su, priao mu je djed, muili
narod uestalim teravijama, o tome da on uope ne zna kakva je to
molitva, niti mu je djed to znao rei pa godinama vreba priliku da
nekog muslimana priupita ta je teravija, o pravoslavcima koji ba
pretjeruju s liturgijama i svaka im je dua od najdue katolike i
islamske molitve, o svojima koji se isto tako znaju zabarikadirati u
hramu i ne izau po cijeli dan, o tome da bi iskreno elio biti
religiozan, ali mu nikako ne ide jer je za religioznost nuno da
ovjek bude naivan kao dijete i sistematian kao starozavjetni
mudrac, a on moda i jest pomalo dijete, ali od mudraca nema
nita, o njemakim motorima koji su najbolji motori na svijetu, bez
obzira na to ugrauju li se u automobile, brodove ili avione pa ako
Hitler na kraju pobijedi, bit e to zbog premoi u motorima, o tome
da veina svijeta misli da je njemaka premo u Wagnerovom i
Goetheovom duhu, to nema veze s pameu jer je njemaka
premo u motorima, pa bi brbljao o etiopskome caru Selasiju, o
kopljima kojima su njegovi vojnici gaali talijanske avione, o
pustinjskome zraku koji je dobar za astmu, za razliku od
praumskoga zraka, o svojoj alergiji koja nikako da se pretvori u
astmu, iako
mu je doktor Weber iz Graza rekao da svaka alergija na kraju
postane astma, o tome da slubena medicina jo uvijek nije
priznala postojanje alergije i da se niti u jednom medicinskom

udbeniku 0 toj bolesti nee nai ni rijei, ali da on dobro zna kako
se radi o boljci budunosti i kako e jednoga dana cijeli svijet
bolovati od alergije, pa je brbljao o spolnim bolestima i potrebi da
se javni zahodi grade u blizini glavnih gradskih trgova, o
homoseksualcima 1njihovoj izopaenosti i o tome kako je svaka
ljepota besmislena, ali zato u svemu traiti neki smisao? Ivo bi ga
samo sluao i pitao se je li taj ovjek uvijek bio ovakav ili mu je
brbljivost dola od nervoze. Ili od straha. Kau da u smrtnome
asu ovjeku sav ivot proe pred oima i da jo jednom odivi
svoje dane. Sve se ponovi u jednoj sekundi, u treptaju oka, pa
sedamdeset godina prosjenoga ivota stane u maleni djeli
vremena. Sabije se i presuje kao sijeno kad ga slau u bale. Isto
tako, u vremenu smrtnoga straha ovjek dobije potrebu ispriati i
ponoviti sve rijei koje je ikada izgovorio. Samo to dugo traje
Kleinov strah. Priao je zanimljivo, iako isprekidano, tako da se
njegove prie nisu mogle pamtiti, niti se iz njih ita moglo nauiti.
Sve do pred Biha Bosna je izgledala kao pusta zemlja. Sreli su
tek dvojicu-trojicu seljaka koji su se pri susretu, valjda zbog brada,
vie uplaili njih dvojice, nego to bi Iva i Kleina bilo strah da e
ih seljaci prijaviti redarstvu ili posjei sjekirama. Lake je bilo
kretati se nou, ali ne zato to je manje opasno, jer ovjek ni u to
ne moe biti sasvim siguran, nego zato to bi se po danu nagledali
spaljenih kua i sela, izrovanih puteva, mrtve stoke koja se
raspadala po jendecima, razlupanih vojnih kamiona i odbaenih
krvavih uniformi. Djelovalo je to kao da e zauvijek ostati tako ili
biti jo samo gore i da iz ove zemlje vie nita nee niknuti osim
korova i divljih jabuka ije su mladice izbijale na svakom koraku,
kao da je neki vjetar nanio more njihovog sjemena. No, koliko god
Bosna bila mrtva i sirota, tu nikako nisi mogao ostati gladan.
Svaka druga travka bila je jestiva, na svakih par kilometara bila su
mrtva krumpirita, u skrenim vonjacima bujali su poput divljeg
tkiva plodovi to su rodili u nevrijeme, mimo svih kalendara i
prirodnih mi jena, kao da su i njih izludjeli time to ih nisu
brali.Bosanci vjeruju da priroda najbolje raa u godinama
najgoreg rata, ree Klein dok su u sumrak, na uzvisini s koje se
vidio cijeli Biha, brali prezrele kruke i rastjerivali ose i divlje
pele. Bosanci u sve ivo vjeruju, odvrati Ivo, togod se

dogodilo, ispadne da su oni u to ve vjerovali. Znam ih dobro.

Bio je sa mnom jedan Hilmo. Zamisli, mornar iz Zvornika! U
dvadesetoj je prvi put zamoio prst u more, a u dvadeset prvoj
plovio na prekooceanskom brodu. Silan je bio taj Hilmo, al se
nije moglo dogoditi nita to on nije ve znao. Ako bi se digla
nevera, a nevera na Pacifiku je neto to iv ovjek ne moe
zamisliti, Hilmo bi mudro zakljuio da se ve juer znalo da e
bit kijameta jer je njega cijeli dan svrbio domaliprst, a im te
svrbi domaliprst, to ne znai nita drugo nego da se sprema
oluja na Pacifiku.
Ako bi more bilo kao ulje, Hilmo bi rekao: - Pa, ja, znao sam ja,
nije meni daba tri dana trzalo lijevo oko, a kad ovjeku trza
lijevo oko, to znai da e svijee traiti vjetra. Sve, ama ba sve
to se na brodu i s brodom moglo desiti, Hilmo bi objasnio
svojim bajanjima i aranjima. Malo me je to ivciralo, pa sam
mu govorio da je lako tako: digne se nevera, a on govori da je
juer znao. Pa zato nam juer nije rekao? Zato to me niste
pitali. E, visit e ti meni na jarbolu ako drugi put ne kae kad
te zasvrbi domali prst, rekao sam mu i unaprijed mi je bilo drago
i ekao sam sljedeu neveru, samo da se Hilmi napijem krvi.
Zamisli mene mornara! ekam oluju, onako iz ale i kenjijanja.
To ti je mladost! I zna to se desi? Prooe tri nedjelje, a meni
dolazi Hilmo i kae: drue moj dobri, svrbi me prst ko to nikad
nije! Sutra umalo to nas nije potopilo. Bila je to najvea oluja
koju sam doivio na brodu. Malo pred australijskim obalama.
Ljudi su plakali, molili se svetom Anti i niko nije mislio da
emo izvui ivu glavu. A Hilmo je, vidi, znao. To ti je
Bosanac. Nema toga u to on ve nije vjerovao prije nego se
desilo. I kakva im je korist od toga! - pokazao je rukom prema
nagorjelom mrtvom selu, kao da ta slika najbolje potvruje da u
Bosanaca nema pameti. Svoju sudbinu unaprijed su znali, a nita
nisu uinili da joj izbjegnu. Pred veer su prilegli na tavanu
jedne od uuvanijih kua. Plan je bio da se odspava do ponoi,
a onda e nastaviti put, zaobii Biha i nastaviti prema Kordunu.
Ivo je pronaao nekakve jorgane, od njih su na golim daskama
nainili posetelje i naj edeni krukama kao dva medvjeda
zaspali im su legli. Klein je sanjao svoj stari san koji ga je

pratio od dana kada je kao djeak krenuo u kolu, da je nasred

ulice izgubio lijevu cipelu, ne zna kako mu se to dogodilo, pa je
sada trai. Nekad se iz tog sna budio u znoju i suzama, oajan
jer se mora vratiti ocu i majci bez cipele, ali s godinama se
navikao na svoj san, prihvatio ga kao svakononu zabavu i
odmor od svih dnevnih briga. Traio je izgubljenu cipelu,
polako, odgaajui buenje i znajui da je nee nai jer ju
nikada nije naao i tko zna to bi se s njegovim snom dogodilo
ako bi se cipela jednom pojavila.
Moda bi tada umro, mislio je, a moda e stvarno i umrijeti
kada ju u svome snu nae. Znao je, barem dok je spavao, da je
taj san daleko. I tako, dok je Klein traio cipelu, u misli mu se
poeo uvlaiti zvuk emaneta. Gudila je neka tuna bosanska
pjesma, uskoro se prikljuila i harmonika, a kad se zauo def,
Klein je shvatio da sa snom neto nije u redu. Prestao je traiti
cipelu i pokuavao se sjetiti je li u ovakvim prilikama i ranije
svirala neka pjesma ili je potraga prolazila u tiini. Nije mogao
dozvati u pamet nikakav zvuk. Ali ni muk. Svira li neto ili ne
svira u snovima? Ima li u snovima boja i mirisa? Tako se i
probudio, upravo u trenutku kad su gruhnule trube. Najeila mu
se svaka dlaica na rukama, vrsto je stegnuo krajeve jorgana i
ugledao od straha izbuljene Ivove oi. Iako je njega probudio
ve prvi ton emaneta, jednako nije shvaao to se zbiva. Zurili
su jedan u drugoga dok je hrapavi muki glas pokuavao
nadglasati trube i harmoniku. S one strane Plive gajtan trava
raste, pjevao je, i svaka tuda zemlja tuga je golema dopjevavao
jo glasnije. Kad je pjesma zavrila, netko je viknuo: Sviraj
Zagrebake frajle. Krenule su trube, uo se cilik i muko
podvriskivanje, zauo se itav zbor, mlad ustaa pod barjakom,
boj se bije bije, ustaki se barjak vije, za slobodu i za dom,
hrvatski dom, a Klein se tresao kao da ga je netko prikljuio na
struju. Nee Samuel, nee, aptao je sebi u bradu, nee Samuel,
nee, ponavljao je formulu koja gaje titila od mraka, nee
Samuel, nee, govorila mu je baka dok je umirao od difterije,
nee Samuel, nee, i kada je pao s ograde i slomio nogu, nee
Samuel, nee, govorio je prvi put samome sebi. Legli su uz

procjep izmeu krova i poda, koji je na nekoliko mjesta bio

irok i po tridesetak centimetara, a kroz koji se vidjelo dvorite
ispred kue i nasred njega logorska vatra. Petnaestak ljudi u
crnim uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj
zemlji. S druge strane vatre dvanaest sviraa, nevjerojatno
odrpanih, izvodili su pjesmu o slatkoj maloj Marijani. Iza
njihovih lea bila su dvojica crnih s automatskim pukama
preko grudi. Trube su se presijavale na vatri i sasvim odudarale
od sumranoga prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo sjene, i
oni koji sjede, i svirai, i nepomina straa.
Kleinu je ono u to gleda bilo nestvami je od njegovoga sna, a
muzika koja je izlazila iz instrumenata manje je pripadala ovom
prizoru nego vjenoj potrazi za cipelom. Kao da je na mrtvu
sliku netko zalijepio zvuk, u vjeri da e ju time oivjeti. Ali
umjesto toga ona je postala jo mrtvija. - Bre sviraj! - dreknula
je nepomina prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao bre. Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooolee, alaj sokole - promuklo
je zavijao glas. Jo bre, nemamo mi vremena! - pa su svirali jo
bre, svaki svira za sebe i u skladu s vlastitim moima koje su
u svakoga razliite, kao to je razliit i strah u ljudi pa vie nisu
zvuali kao orkestar, nego kao svirai koji su u kriva vremena
zapoeli svoju pjesmu, netko juer, a netko prije deset godina, i
slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od poetka nareivao ustao je sa zemlje
i izvadio revolver. Ostali se nisu micali. - A sada ete polako
svirati irok Dunav, ravan Srijem, ali da zvui ko u kazalitu,
bezfaliranja. Ko bude falirao, dobit e metak medu oi. Nastao
je muk, oito se nitko nije usuivao da prvi pone, ruke su se
tresle na nonom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i
jo dalje, moda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je
dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noi, malo
rastrijeznio akamlije zanesene lakoom ljeta, naveo ih da
kratko uute i da s tanjura oslikanog s tri crvene rue odlome
svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju
njegova tijela.
- Diverzija! - povikao je ovjek s revolverom i netko se
nasmijao. - Vidi, emane se upisalo, rekao je smija i pokazao

prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz

nogavicu. U isto vrijeme jo dva mlaza slijevala su mu se niz
obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim
filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoonicu. - Sviraj!
irok Dunav, ravan Srijem - naredio je - samo ti, a onda e i
drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na
ice i pogledao ovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima
cijevi razmicale su se najmeke kosti glave. Zatvorio je oi i
povukao gudalom po ici. uo se drhtav zvuk, kao da su
zakripala vrata u sobi lutkine kue, revolvera se zagrcnuo:
-Mislim da si pogrijeio pjesmu! - uo se pucanj, ne previe
glasan, kao da je netko mokrom kouljom udario po potonom
kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacrvralo na aru
logorske vatre, ovjek se sruio na bok i ostao tako leati. Na
plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno
prljave zdjele za orbu. Iznad su ostali uperci kose, a u dnu,
tamo gdje zavrava pravilno ocrtan krater, kao izrezan
dijamantnim noem, bila su nedirnuta iva ljudska usta i crni
brkovi. Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili
su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz
zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima
izgledaju razoarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To
tijelo bi, to se njih tie, moglo biti tijelo spavaa. Ne mogu
vidjeti ono to je kurum nainio od glave i nisu najzadovoljniji
zbog toga. Ivo i Klein imaju pogled kao s galerije, iz carske
loe. U dnu lubanje nazire se neka kvrga, ili se djeli tkiva
slijepio uz kost ili plamen vatre ini takvu sjenu koja pokazuje
neto ega zapravo nema. Nikada kao tada Samuel F. Klein nee
se osjeati tako zatienim; mali bog ija se besmrtnost ne
dovodi u pitanje, posramljen jer od svega to bi sad mogao ili
trebao osjeati, svega to ovjeka ini ovjekom, on u sebi
nalazi potrebu da izvadi preostali komadi tkiva ili pomjeri
tijelo da vatra ne baca krive sjene i da smrt postane savreno
okrugli komad porculana sa stola pred nedjeljni ruak. Krivi
osjeaj muit e ga do kraja ivota, svega e se osloboditi, i
zaboravit e svoj strah i trenutke kada mu se inilo da se dua

raspada u tisuu hiljada zraka svjetlosti koje vie nita nee

sastaviti, ali to da je u ubijenome vidio samo estetsku injenicu,
dno lijepe porculanske posude za juhu, nee mu dati mira.
Jesam li bio lud?, upitat e koptskog sveenika, pedeset i neke u
Jeruzalemu. On e ga pogladiti po obrazu, kao djeaka koji je
doao na vjeronauk, i nee mu odgovoriti. Bog zna to je mislio
i je li uope razumio priu taj stari Kopt. - Nemojte, satnie, za
ime Isusovo! - pao je na koljena truba. Revolvera ga je
zgrabio za uho, mladi je jauknuo: - to ree, govno cigansko? razjareno e revolvera - Nemojte, Allaha vam! - truba je krivo
shvatio poduku, to je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao
uho. Pokuavao ga je Pokuavao je iupati, ali nije ilo jer bi
mu resica stalno migoljila izmeu kaiprsta i palca, uho se
kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla vrsto
zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane
vatre. Revolvera nije mislio da se smiju na trubaev raun,
pogotovo nakon to je ovaj, kad mu se po peti esti put uho
izmigoljilo izmeu satnikovih prstiju, prekrio dlanovima ui i
poeo kukati i moliti na sav glas. Ali vie ne spominjui Boga ni
po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu
dravu Hrvatsku, svoje isto katoliko porijeklo, to znaju svi u
Pitomai i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je sluajem on,
krteni Hrvat, zavrio u ciganskome orkestru. Ta dreka je
satnika u trenutku pokolebala. Moda Cigo ne lae i moda
uope nije Cigo. Niti je ba tako crnpurast, u satniji ima i crnjih
mladia i malo tko bi, osim po odjei, u ovom drekavcu vidio
Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako
popusti.
Ako rekne - jest, nisi ti Cigo, ja sam se prevario! - da mu nogom
u guzicu i poalje ga kui. Pola satnije mislilo bi da je satnik
Hajnrih mekuac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin
uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo orav ovjek ne vidi razliku
izmeu Cigana i Hrvata, ak i ako imaju jednako tamnu put.
ak i ako Ciganin ima plave oi. - Pa to ne kae, majka mu
stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema,
sad emo mi to provjeriti. Dedera, doi malo vamo - vabio je
satnik Hajnrih trubaa da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino,

da ti na vatri vidim lice. Truba je stao na pola metra od ognja,

smjekao se prijazno uvjeren u svoje spasenje. - Dobro, evo,
ama kako sam tako mogo pogrijeiti, iuavao se Hajnrih i
lupkao trubaa po zatiljku, kao da miluje dobroga lovakog psa,
a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvakoga asa
izmaknuo mu nogu, truba je potrbuke tresnuo o ledinu, s
licem ravno u ar. Hajnrih ga je drao za kosu i gurao mu glavu
dublje meu sagorjele hrastove cjepanice, truba je udarao
rukama i nogama pokuavajui se izvui. U grobnoj tiini uo se
samo topot po travi i praini. Kao da veliki medvjed upravo
prelazi pranjav seoski drum. Hajnrih se preznojavao od napora,
a vjerojatno mu je i vatra prljila ruku.
U nekoliko navrata inilo se da e popustiti i da e truba izvui
glavu iz ara, ali tada bi satnik odnekud izvukao jo malo snage
pa bi ga jae pritisnuo. To je ona snaga za koju ovjek ne zna
dok se ne nae u ivotnoj opasnosti ili prilici da spaava blinje
ili da, to je moda i najjai motiv, dokazuje svoju snagu pred
masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i
oajnikim koprcanjem rtve, satnika Antuna Hajnriha
vjerojatno je najvie motivirala misao da e ljudi iz njegove
satnije, barem jedan meu njima, dvojica, sedmorica ili svi,
osjetiti divljenje pred njegovom moi, da e shvatiti kakvu
ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji
i mui, ali ne oduta je. Jer pravi ustaa nikada ne oduta je,
pravi mukarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od
paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u
grudima i pita: - to to ini, crni Antune, u paklu e zbog
ovoga gorjeti! - I neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali
prije toga valja provesti ono po emu e nas naa djeca i djeca
nae djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad naim
grobovima budu molila za domovinu i mir. Drao se Antun
Hajnrih due nego to bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i
opiralo trubaevo tijelo itavih deset minuta. Moda i vie. Ili
se samo tako inilo onima koji gledaju. Moda je glavu gurao
preduboko i moda je trubaevim licem zagasio ar, ali tijelo je
bilo ivo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispee. A
nakon to se konano smirilo, satnik je jo malo drao glavu, da

netko ne pomisli kako on vie ne moe izdrati, a onda ju je

izvadio van. Klein je zatvorio oi. Prije nego to su pijevci drugi
put kukuriknuli, od noa, ognja i metka stradao je cijeli ciganski
orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a
harmonikaa, djeaka koji je svirao berde i drugog trubaa
prepustio je straarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti.
Naredili su svoj trojici da kleknu i lovakim noevima prerezali
im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferi doao kraju.
Momci su poustajali sa zemlje stenjui od bolova u koljenima i
tekoga soldatskog ivota gdje nema ni stolice, ni postelje.
Rasprostrli su sive vojnike deke i ubrzo pozaspali meu
razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih
tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za strau. Ili je od
silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini
nema partizana. Samuel F. Klein i Ivo Delavale su s tavana jo
dugo gledali na dvorite, u ljude koji su hrkali i glasno prdili,
stenjali u snu i dozivali majke, selili se iz ratnoga u vrijeme mira
i iz svojih odraslih mukih tijela u djeje due. ulo se kako
plau u snu, onako kako vojske plau otkad je svijeta i ratova,
tugom mukaraca kada se nau daleko od ena i majki, od
vlastitih ivota i svakodnevnih graanskih njenosti. Da sam
vojnik, aptao je Klein, siao bih dolje, dounjao se do prve
puke i sve ih poubijao. Samo da sam vojnik, ponovio je kao da
ezne za tim. Ivo nije odgovorio. Jezik mu se zalijepio za nepce
ili se pretvorio u glatku kamenu plou, u stup soli koji se topi u
ustima, od ega biva sve edniji i kune sebe, ludu glavu, to nije
napunio boce s vodom. inilo mu se da vie nema sa ime
progovoriti i da e prije jutra umrijeti od ei. Stegnuo je
Samuela za miicu i prstom mu pokazao da uti. Ostali su budni
do jutra, gledali vojsku kako se budi, pa dorukuje, sprema
stvari i odlazi. Potom su gledali ugaenu logorsku vatru, trube
koje su bljetale na suncu i mrtve ljude. Tek oko deset Ivo se
pomaknuo. - Idemo! - naredio je. Klein je otresao prainu s
hlaa, elio je da se ponaa kao da niega nije bilo. Mogao je
hodati, misliti o emu god hoe, bio je miran i sabran, osjeao se
kao i svaki dan. Tjedni pjeaenja i lutanja su ga ojaali i bio je
ponosan na sebe. Putao je da mu sve to prolazi kroz glavu. -

Neko bi ove ljude trebao sahraniti - rekao je kada su izali van. Neko bi trebao - sloio se Ivo. - Nemamo ime - rekao je Klein.
- Da imamo, tri dana bi nam trebalo da ih pokopamo - rekao je
Ivo. - Moda i due - rekao je Klein.

Nije im se ilo, nisu mogli tek tako, bila je to jedna od rijetkih

prilika kada su se i jedan i drugi u isto vrijeme jednako osjeali.
Bili su zbunjeni i nisu znali to se u ovakvim prilikama radi. Kao
da takve situacije inae postoje, pa ima onih koji znaju. - Zna li
neku molitvu?- upita Klein. - Nemoj to - odmahnu Ivo. - A to
onda da radimo?... - Ne znam... - Ja ne mogu tek tako ostaviti
ljude, pa zastade kao da smilja kakve ljude, koji su bili ivi!
-Vidjeli smo ih dok su bili ivi... Da, ba smo ih vidjeli, Ivo e
gorko. Onda krenu prema mrtvima, Klein ga je samo gledao.
Sagnu se nad prvim, bio je to onaj mali berda, najmlai u
orkestru, dodirnu mu ruku i neto apnu. Dodirnu drugoga, pa
treega i tako do posljednjeg, uz rije koju Klein nije mogao uti. to si im rekao? - upitao je kad su ve bili nekoliko kilometara
dalje. Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito santo, Nova
Iguacu, Vitoria, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa
Cruz Cabaralia. Eto, to sam im rekao, odgovori Ivo, a sa svakom
rijeju osjeao je da mu se u grlu skupljaju suze. Kakva je to
molitva?... Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali. Lijepa
mjesta, jedno ljepe od drugoga, ree Delavale i zaplaka. Stajali su
pod golemom vrbom, uz potok koji je bio tako malen da ga je i
dijete moglo prekoraiti, ali glasan kakvi ve znaju biti potoii s
kojih se ovjek jo nije napio vode, i plakali su obojica, svaki zbog
svoje tuge, nad dvanaest mrtvih Cigana. Nad maarskim gulaima
u nekoj pusti kasne jeseni trideset i neke, nad balkanskim
diktatorima malih crnih bria o ijim je posjetama Parizu redovno
izvjetavao bulevarski tisak, nad vezenim svadbenim pekirima
koji su vihorili nad Vrbasom dok su mladoenja i mlada bjeali od
kie, nad povorkom koja je ispraala sina opinskoga naelnika u
vojsku dok je pijani kum mravinjake zalijevao rakijom, nad
Kajmakalanom i Mohakom bitkom, opjevanim porazima i
pobjedama zakljuanim iza sedam brava Kraljevske Royal banke u
Bukuretu, nad mrtvim hrvatskim pjesnikom u panjolskoj
ubonici, nad Marijinom Kongregacijom. Gospoica koja je 1937.
u Krekovoj ulici broj 7 u Sarajevu slavila jubilej pa su naruili
Cigane da im sviraju jer su bili jeftiniji od orkestra hotela Evropa,
nad trgovinom gvoem Majdan i Malim Metalumom u

vlasnitvu Isidora A. Altarca, Kleinovog tetka o kojem ve godinu

dana nita ne zna, nad knjiarom Orfelin, vlasnitvo Milutina D.
Stanojevia, u beogradskoj Ulici svetoga Save, u kojoj je 1932.
Ivo Regini kupio spomenar U mom srcu pie, volim te najvie, a
ona je znala tko joj ga potom alje, iako se on sramio potpisati,
nad ruskim emigrantom koji je godinu kasnije skoio s Revelina i
sahranili su ga uz grobljansku ogradu, bez imena i znaka, nad
bistrim sokom od ruinih latica koji se prodavao na splitskoj rivi
onoga dana kada je stigla vijest da je ubijen kralj Aleksandar pa je
andarmerija u znak alovanja zabranila ruin sok, svima osim
djeci mlaoj od dvanaest godina, nad zagrebakim arenim
kiobranima koji proputaju kine kapi, nad morskim rakovima s
plae u Crikvenici krajem maja 1912. dok su zavaljeni u ligetule
i s pogledom na zalazak sunca umirali praki i pounski tuberani,
nad trgovcem koom Majirom Alkalajem koji je u kvalitetan
svinjski boks presvukao komandnu kabinu broda Leonica, nad
Strunim udruenjem imalaca kinematografskih radnja Savske
banovine u Varavskoj ulici broj 6 u Zagrebu, koje je preko
Samuela F. Kleina i njegove brodarske kompanije naruivalo
kolutove s najnovijim amerikanskim filmovima, ali im je nakon
godinu dana propao posao jer je umro Rudolf Valentino, nad
sahanima i dezvama iz bazara kraj Staroga mosta u Mostaru koje
je Klein kupovao poslovnim partnerima iz Hamburga i Ostendea,
nad zagrebakim muziarima koji sviraju po parikim i
londonskim varijeteima, nad slijepim prodavaem sreki sa
eljeznike stanice u Vinkovcima, koji je ponavljao mi beli sreu
deli!, a u kavezu na stoliu sa srekama bio je ogromni sivi takor,
nad albanskim kraljem u ijoj su pratnji bila trojica ljutih
otomanskih askera, a njihova je ljutnja parikoj rulji bila smi jena
jer je svaki bio stariji od osamdeset godina, nad telalima koji su u
ljeto 1935. po livanjskim, duvanjskim i bugojanskim sokacima i
ulicama lupajui u doboe reklamirali cipele Bata u kojima se
siromasi osjeaju kao kraljevi, nad brodskim sirenama koje su
tuno zavijale pred mrtvim tijelom Stjepana Radia, u augustu
1928. dok su drvena vrata na damskim kabinama lupkala na
vrelom vjetru, a uvari po pustim kupalinim plaama iz dosade
traili zlato, nad brkatim revolucionarima i borcima protiv

duhanskoga monopola koje je andarmerija u lancima provela niz

Stradun dok su se djeca zatravala i pljuvala ih, nad urarom
Josefom Kopelmanom, Aleksandrova ulica broj 55, iz Sarajeva, od
kojega je Klein kupio depni sat s ugraviranim monogramom
meksikoga princa i nad doktorom Grigorijem Merkulovim, iz iste
ulice broj 71, kojemu je iao nakon to je u prenoitu Elezar i
sinovi u Konjicu dobio stidne ui, nad brodicama koje su lutale po
korulanskoj luici nakon to ih je jedne noi netko iz osvete
odvezao. Isplakali su se, Samuel F. Klein i Ivo Delavale pod tom
vrbom, svaki nad svojom priom, onom koja je bila u nekoj, dui
razumljivoj, vezi s dvanaestoricom mrtvih Cigana, i nita jedan
drugome nisu govorili. Bratimljenje suzama koje je jae od
bratimljenja krvlju, jer nije stvar odluke niti mukoga prijateljstva,
zbliilo ih je i promi jenilo neto u nainu na koji su jedan drugoga
doivljavali. U naredna dva mjeseca, koliko im je trebalo da u
jesen 1942. stignu do mora, putujui nou i danju i zadravajui se
na istome mjestu i po pet-est dana jer bi se s drugoga brda ulo
pukaranje, Ivo je ispriao Kleinu svoju priu o dvije ene na dva
kontinenta. O jednoj koja je bila njegova, s kojom se vjenao i
namjeravao provesti ivot i drugoj koju je volio najvie na svijetu i
s kojom je postao Amerikanac. Ona je, pak, znala da je oenjen
tamo negdje u Europi, ali to joj se mjesto inilo tako dalekim da
nita to se tamo dogodilo nije stizalo do njezinog srca. Ako bi se
sluajno okrenuo za lijepom damom na ikakoj ulici, bila bi
ljubomorna, ali u vezi Ivove ene nije osjeala nita. Ili se njemu
samo tako ini, mislio je Klein. Svojoj pravoj eni, naravno, nije
rekao nita o Amerikanki jer bi mu, tano tako je rekao, noktima
iskopala oi i vie ga ne bi pustila na more. Njoj je, mudrovao je
Ivo, Amerika puno blia nego to je Amerikanki Europa. Takvi su
nai ljudi i nae ene. Iako ive na kraj svijeta, u najdubljoj od svih
provincija osim one ruske, cijeli svijet doivljavaju kao blisko
mjesto pa ono to se dogodi u Chicagu jednaka je sramota kao da
se dogodilo u apljini. Pa, voli li ti nju?, pitao je Klein, ne bi li
Ivo prestao petljati. Volim ijednu i drugu, rekao je dok su se
sputali niz neku planinarsku stazicu iznad Delnica, ali to nije
pravo pitanje. Problem je to ne znam koji je kontinent moj.
Zapravo, i to sam znao dok mi onaj gringo ispred Floride nije

oduzeo amerike papire pa sam krenuo unatrake. Kao rak, i sad

stalno idem unatrake. Rekao sam, okej stari, uinio si ono to si
uinio, pobjegao od ene i kue, bit e Amerikanac, umrijet e
ko Amerikanac, nikad se vie nee javiti ni njoj, ni svojima. Nije
ljudski i nije poteno, ali je tako ispalo. Niko mi nije kriv to je
tako, a ni ja nisam ba strano kriv. I onda se dogodilo to to se
dogodilo, vratilo me u Europu kao sanduk trulih jabuka, sad sam
tu i vrag zna hou li ikada opet vidjeti Ameriku. Tako sam se
upetljao u sve ovo. Ali udo je da sam uope iv. Na neki nain to
i jest bilo udo. Naime, brod De Amicis na koji se Ivo Delavale u
Portugalu ukrcao kao slijepi putnik, kod Otrantskih vrata napali su
grki gusari. Pobili su vei dio posade, spasila su se samo dvojica
mornara i Ivo. Kad je doplivao do albanske obale, tamo ga je
zarobila talijanska vojna straa. Sedam dana drali su ga u zatvoru,
poj ili ricinusovim uljem i traili da neto prizna. Nisu znali kakvo
priznanje oekuju, ali on je oito bio prvi kojega su uspjeli uhvatiti
usred ivahne vercerske rute pa su imali ambiciju Iva promovirati
u ozbiljnoga kriminalca. On, meutim, nije imao pojma ni gdje se
zatekao, ni ime se u ovim krajevima vercuje, tako da ni laima
nije mogao sebi pomoi, nego je istrpio ricinusovu kuru i na koncu
dobio nogu u prkno. Nakon toga uslijedio je put preko albanskih i
crnogorskih planina i gudura, susreti sa etnicima i partizanima te
ljutim seoskim straama koje ga umalo nisu dole glave, jer se
pokazalo da branitelji sela imaju manje problema u detektiranju
neprijatelja od bilo koje balkanske vojske. Neprijatelja su vidjeli u
svakome strancu, a Ivo Delavale je vjerojatno bio najstraniji lik
koji se ikad pojavio u selima oko Kolaina. To to ga nisu
likvidirali moe zahvaliti samo injenici da ni ovoga puta nije
imao pojma o onome o emu su ga ispitivali. Niti je znao za
Sekulu Drljevia, niti je imao pojma o Pavlu uriiu i mogao je
kao zadnji blesan slijegati ramenima kad bi ga lukavo mamili da
kae koji mu je od te dvojice ljepi. Seljacima je bilo svejedno
ijoj e se ljepoti prikloniti, zaklali bi ga kao slavskog prasca i
zbog jednoga i zbog drugog, ali nisu ga mogli klati ako se on
jednako budalasto snebiva i na spomen Sekulin i na spomen
Pavlov. Nakon to je proao Crnu Goru i kod Viegrada preao
Drinu, pao je u ruke partizanima. Ve mu je bilo lake jer je

poneto znao o Marxu, Engelsu i Lenjinu, i izrabljivanju

amerikoga proletarijata. Slagao je da se iz Chicaga zaputio u
borbu protiv faistikoga okupatora i za pravedno drutvo,
fascinirao je drugove znanjem stranih jezika, prozvali su ga Uom,
obukli u rasparenu uniformu kraljevske vojske, natukli mu titovku
s petokrakom i poslali u borbu. Drugi dan kod Ustikoline zarobili
su ga domobrani i sproveli u Sarajevo, gdje su ga predali
Nijemcima, jer je zakljueno kako se radi o istaknutome banditu,
previe pametnome i rjeitom za obinoga partizana. Nijemci su
ga dva dana ispitivali pa odluili prebaciti ga u Slavonski Brod, a
potom dalje. Vjerojatno u logor. Ali su kod Doboja partizani
napali kamionsku kolonu i oslobodili ga. Hitro im je slagao da je
zarobljen na putu za Dubrovnik, gdje je iao po nalogu Vrhovnoga
taba, i zatraio da mu hitno omogue nastavak puta. Imao je sree
da se radilo o jednoj od slabije uvezanih i organiziranih jedinica, u
kojoj nitko nije znao kako se uspostavlja kontakt s najviom
komandom pa da provjere Ivine rijei, a nisu ni posumnjali jer je i
na njih ostavio ozbiljan dojam te su ga preko ilegalne mree, a
zapravo preko Ivana Skoibuhe-Pantera i njegovih ljudi, naumili
prebaciti u Dubrovnik. Prva i posljednja postaja tog puta bio je
tavan banjaluke gimnazije. Tako ti je to, pouno e Klein, kad
puno petlja sa ivotom, onda i ivot pone petljati s tobom. Ivo
mu nije imao to rei. Samuel je bio u pravu. Ali ako je sve drugo
vodilo u tetu i propast, barem je naao prijatelja. Kao u nekoj
romantinoj komediji iz ranih dana tonfilma izgrlili su se i
izljubili na rijekoj rivi, odluni da preive rat i jo jednom autom
preu put od Banje Luke do mora. Stat e pred svakom birtijom, a
nakon rata bit e ih na svakom koraku. Pa e piti, jesti i lumpovati
do zore. Za svaku birtiju po jedna zora. Samuel F. Klein je
vjerovao u dogovor, barem do trenutka kada je uao u podrumski
ured Erwina Stieglitza koji e mu izraditi lane dokumente na ime
Gustava Toenhija, s kojima e otputovati u London pa u Palestinu,
dok je Ivo Delavale ve tada znao da Samuela vie nee vidjeti. U
katalogu prijatelja Klein e zauzeti vano mjesto, ali kao i drugi s
kojima je iao u kolu, pio, plovio ili ih sretao na raznim krajevima
i poetcima svijeta, i on e biti ovjek bez adrese, izgubljen u
svemiru lica i glasova. Prijatelj koji neta je nakon prvoga

rastanka. Od sluajnih susreta, a drukijih u mukome svijetu ne

moe biti, Ivo nikada nije nainio neto to bi mu trajalo cijeloga
ivota. Istina, ni prijatelji se oko toga nisu trudili, krivo vjerujui
da neki ovjek ne moe nestati samo tako i da e se opet sluajno
pojaviti, banuti na vrata ili naii kao sluajni prolaznik u bilo
kojem gradu na svijetu.
I uinilo bi im se da je to on, da se njegova lijepa glava pojavila
nad masom ljudi u utrobi gradske trnice, pred gradskom
damijom u vrijeme dume ili u dnu kalelarge, potrali bi da ga
dozovu, ali to ne bi bio Ivo, nego netko tko mu ak nije ni slian.
Koliko god bilo veliko razoarenje, vei je bio osjeaj niim
pomuenoga prijateljstva. Nikoga od tih mukaraca Ivo nije
iznevjerio prije nego to je nestao iz njihovih ivota. Samuel F.
Klein desetak je puta na raznim mjestima u Siriji, Egiptu i Izraelu
ugledao Delavaleovog fantoma, uvijek jednako uvjeren da je to
on. Posljednji put u Haifi, desetak dana pred smrt. Izronio je iz
brda naranaa, u radnikome odjelu i s blokom u koji je neto
popisivao. Nije bio nita stariji nego na dan kada su se rastajali na
rijekoj rivi. Klein mu je pokuao prii, ali dok je on nainio
svojih tridesetak koraia i preao tako punih deset metara, za to
mu je trebalo nekoliko minuta, nestalo je i naranaa i radnika i
niega nije bilo osim parkiralita graevinske tvrtke na kojem su
dizalice, gusjeniari, bageri i rovokopai ekali spremni da grade
domove ruskoj i ukrajinskoj idovskoj sirotinji, tamo negdje na
pravocrtnome pustinjskom limesu, na pukomet neprijateljskih
vojski ili na udaljenosti koju arapska sirotinja moe prebaciti
kamenom. To je bilo mjesto prve i posljednje halucinacije
Samuela F. Kleina. Na tom je mjestu, ako metafizike istine imaju
smisla, zauvijek ostao spomenik Ivu Delavaleu, mornaru s Leonice
i hrabrome ovjeku koji je ivot prijatelja cijenio koliko i svoj,
imao due za sve znane i neznane, i zalio suzama grob jednoga
ciganskog orkestra. Zbog svega toga moda je vjerojatno da je u
imenu Regine Della Valle, u potpisu jedne prilino bezobzirne,
istovremeno birokratske i krajnje privatne poruke, Klein
prepoznao jednu od dvije Ivove ljubavi. Moda je gorko pomislio
da ga takva ena nije dostojna, moda ga je tjeila vjera da je Ivo
sada u Americi s onom boljom ljubavi, a moda mu je na umu

bilo neto tree, do ega ljudska fantazija ne moe doprijeti pa ota

je zatajeno u dokumentima javne i osobne povijesti.
Ali neporeciva je injenica da je njegov odgovor bio odve
ponesen i dubok, lien lakrdijakog stila i lakomislenosti, da bi se
moglo povjerovati kako ga upuuje nekome o kome nita ne zna i
tko ga se zapravo ne tie.
Moj vam je savjet da ga potraite iz nekih boljih i plemenitijih
razloga. Tada e dragi Bog dati da ga naete. To je napisao
Samuel F. Klein Regini Delavale kada se ona zbog izmiljenoga
nasljea raspitivala za nepostojeega brata da bi doznala istinu o
ljubavnici svoga pokojnog mua. Iza te komplicirane formule, i
zamrenih razloga koji su do nje doveli, stajale su lai koje su
trebale sakriti slijepu elju za osvetom. Po toj je elji Regina bila
dijete svoga vremena. Zbog neuzvraenih ljubavi, izdaja i potvora
narodi su se svetili jedni drugima. Ali bi, umjesto pravih razloga
koje su voe u ceremonijalu kolektivne histerije otkrivali u dui
puka, pred osvetu smiljali lai. Odgovor Samuela F. Kleina
takoer je bio tipian. U njemu se, premda bezbonik, pozvao na
dragoga Boga i njegovu volju. Bio je to primjer poezije nakon
Auschwitza: dat e Bog to nisu dali ljudi, premda je izvjesno da
Boga vie nema meu ljudima. Reginino izmiljanje brata za
kojim traga takoer nije neobino. Osim Luke koji je te 1951.,
kada je pisala u Haifu, bio iv i zdrav i Bepa koji je dvije godine
ranije umro u sarajevskoj ludnici, imala je jo trojicu brae: Lina,
uzepea i ovanija. Sva trojica bili su pokojni, Lino je za Prvoga
rata umro od panjolske gripe, a o uzepeovoj i ovanijevoj
sudbini i razlozima, zbog kojih se ona sestre nije previe dotakla,
tek bi moglo biti rijei. Moda. No, braa Regini nisu bila nikakvo
udo pa da ih praznovjerno uva od uroka. Gdje ih je bilo pet,
mogla je izmisliti i estoga.
VI
Dvanaestog lipnja 1940. ovaniju Sikiriu netko je na Place de la
Concorde ukrao novanik i studentski indeks. Dogodilo se to u
kasno popodne, u vrijeme kada je, kao i cijeloga proteklog tjedna,
veina kavana i duana bila zatvorena. Malo je ljudi ostalo na

ulici; iza zatvorenih prozora i sputenih roleti ekao se as kada e

Nijemci ui u grad. Pobjednik iz bitke kod Verduna, nacionalni
heroj i potpredsjednik u Vladi Paula Revnauda, maral Philippe
Petain prije nekoliko tjedana rtvovao je domovinu za mir, uvjeren
da otpor Hitlerovim trupama ne bi imao smisla, niti bi mogao biti
efikasan. Svjestan da Francuska ima dovoljno ratnih pobjeda i da
je ovo odustajanje nee kotati asti, naredio je da vojska ne brani
grad. Oni koji se nisu slagali s Petainom ve su napustili Pariz i
krenuli prema jugu. Otili su i ljudi koji su procijenili da im iz
rasnih, ideolokih ili politikih razloga od Nijemaca prijeti osobna
pogibelj. ovani ih je danima gledao kako naputaju grad. Za
mnoge je znao i zato odlaze: studenti i profesori idovskoga
porijekla, ruski emigranti - odreda socijalisti, komunisti, trockisti,
socijaldemokrati, anarhisti, pripadnici neke od desetina
revolucionarnih organizacija, koji su jo od Oktobarske revolucije
utoite nalazili u Parizu. Pa onda liberalno graanstvo koje se
njemake provale plailo kao crnog vraga ili ga se plailo
proporcionalno prethodnom osjeaju nadmoi nad Nijemcima.
Bjeali su slikari, filozofi i pisci, doseljenici koji su ve jednom od
tih istih Nijemaca pobjegli kada je Hitler 1936. poeo iriti i
zaokruivati njemaki ivotni prostor. Konano, grad su napustili,
jo prije kraja zimskoga semestra, studenti iz istonoeuropskih
zemalja, sinovi bugarskih, rumunjskih i maarskih ministara i
industrijalaca, u vjeri da im manja opasnost prijeti u njihovim
malim metropolama nad kojima se, ope je uvjerenje, nee
prolomiti veliki povijesni bijes. Pariz je a ne London glavna
prepreka europskog ujedinjenja pod Hitlerom, rekao mu je na
rastanku Traje Bogoev, student slikarstva koji se hvalio da mu je
otac ef bugarske kontraobavjetajne slube, u to ovani nije
previe vjerovao jer se takvim rodoslovom, ukoliko je istinit, nitko
normalan ne bi hvalio. Uostalom, zar nije neobino da su ba svi ti
deki s europskoga istoka, Bugari, Rumunji, Grci i Albanci, sinovi
ljudi s najluim biografijama, pijuna, arobnjaka, kraljevskih
krvnika i lanih peatorezaca, a da nitko od njih ne dolazi iz
obine obitelji, iz kakve je svaki francuski, nizozemski ili vicarski
student u Parizu? Neka neutvrdiva i neprovjerljiva la pratila je
svaki njihov korak, u emu Traje nije bio nikakav izuzetak.

Prilino darovit portretist, lien meutim pravog umjetnikog

obrazovanja i sasvim bez osjeaja za mjeru lijepoga, Bugarin je
stvarao nepodnoljive ki sliice i preko njih razvijao i razglabao
urotnike teorije i geostrategijske aporije. Naslikao bi Eiffelov
toranj, a nad njim bi namaljao tri crna hrastova balvana koje
nevidljiva sila dri da se ne srue na grad. Ako sile nestane
nastupit e pakao, vjerojatno u istoj ki maniri. Pariz je simbol koji
Hitleru stoji na putu, a meni nije na kraj pameti da gubim glavu
zbog simbola, rekao je Traje, strusio posljednju votku, platio
raun, triput se izljubio s ovanijem i ukrcao se u mercedes
bugarskoga poslanstva koji e ga odvesti do Liona. Pola sata
kasnije, na Place de la Concorde ovani je primi jetio da mu nema
novanika i indeksa.
Vratio se istim putem do krme u kojoj su sjedili, ali je ve bilo
zatvoreno, sputene metalne rolete i zabravljen golemi katanac.
Nekoliko puta akom je udario po vratima, nadajui se da je netko
unutra i da e ga uti, ali je samo odjeknuo metalni glas prazne
dvorane. Bio je siguran da su mu indeks i novanik ispali dok je
oblaio sako i da e ih sutra nai kod konobara. U novaniku
skoro da i nije bilo novaca, zapravo bilo je za jednu kartu
podzemne eljeznice, a to se nikome ne bi isplatilo ukrasti. Od
indeksa lupe takoer ne bi imao koristi. A ovani je indeks
morao nai jer fakulteti
vie ne rade, nitko mu ne moe izdati uvjerenje da je student.
Izmeu studenta i besposlenoga mladia iz Jugoslavije postoji
stanovita razlika, pogotovu u vrijeme rata i najavljene
njemake okupacije.

Te noi loe je spavao, prevrtao se po postelji, sluao vlakove u

daljini i tonuo u crne misli i polusan u kojem nije mogao
razlikovati ono to mu se priinja od onoga to je moglo biti
stvarna prijetnja. Prvi put u ovom je gradu poeo gubiti
orijentaciju i nije bio siguran je li pametno postupio to nije bjeao
kad su ga nagovarali. Ili kad su mu govorili da nije asno doekati
Nijemce i da za nekoga, tko u Parizu nema nikoga svog, tako neto
ne bi imalo ni praktinoga smisla. Ali zar je asnije ostaviti grad
koji ga je primio i uinio boljim i svjetskijim, mislio je, i ostao.
Jedva je doekao da zidni sat otkuca sedmi as, obukao se i istrao
van da stigne do one kavane prije nego to je u osam otvore. Ljudi
nije bilo na ulici, ali se posvuda uo neki udan zvuk, kao da
uprazno klepee stari tkalaki stroj. Taj zvuk pratio ga je sve do
Pigallea i tada je shvatio da to nije tkalaki stroj, niti bilo kakav
stroj ili maina, nego zvuk tisua gumenih potplata koji se u
pravilnome ritmu sudaraju s asfaltom. Bili su to dugi osmoredi
njemakih vojnika koji pjeakim korakom, dakle bez mariranja,
kreu prema Etoileu. Grlo mu se stislo od straha, ali im je
nekoliko trenutaka kasnije shvatio da prizor nije kao iz filmskih
urnala koji su prikazivali berlinske vojne parade i ulazak u Prag i
Bratislavu, Nijemci ne stupaju glasno i silno, nego bi se prije reklo
da su poli u kazalite, ovanija je obuzeo novi osjeaj. Rastao je
u njemu bijes, pogotovu nakon to je vidio dvije none dame koje
su smi jehom i cijukom ispraale kolonu, a odmah zatim i grupice
od po desetak i vie tamnokosih mukaraca, oito Arapa, Aliraca,
Tuniana i Marokanaca, u sveanim crnim odijelima i s leptir
manama, koji su visoko uzdignutih glava i s dostojanstvom
plemenskih poglavica doekivali i ispraali njemaku vojsku.
Osim tih ljudi na pustome Pigalleu nije bilo nikoga. Nije bilo
Francuza. ovani je bio ogoren - toliko da su mu navrle suze
gnjeva - izdajom to su je upravo poinili ljudi koji su u kranski
Pariz donijeli svoju vjeru. etali su Elisejskim poljanama s

fesovima i turbanima ili ogrnuti onim beduinskim plahtama, nitko

im u tome nije smetao, nitko ih nije tjerao ili im neto dovikivao.
Ali oni su ipak doekali Nijemce sa svojim tihim oduevljenjem.
Njima u ast kupili su sveana europska odjela i skinuli fesove s
glava. Bio je to trenutak njihovoga pribliavanja Europi, pruena
ruka drugoj civilizaciji, gesta s kojom se ujedinjuju, zdruuju i
proimaju svjetovi. ekali su Hitlera da skinu fesove i turbane, jer
bez njega Europa tog ina nije dostojna. Izdali su grad s kojim se
nisu htjeli sroditi, mislio je, i pristali uz nekoga o kome su znali jo
manje nego o Parizu, ali im imponira to je doao zgaziti Pariz.
Zajednitvo mrnje i kozmopolitizam divljatva. Nikad nee
zaboraviti te ljude koji su se radovali okupaciji, ali ni zatvorene i
zamraene prozore iza kojih je mirovao i tugovao grad za koji je
ovani mislio da je najjai i nepobjediv. Tko doe u Pariz i u
njemu uspije ostati, taj se zauvijek izbavio od svega to ga je
tjeralo da odlazi otamo odakle je odlazio. U to je vjerovao od dana
kada je odluio da ode u Pariz studirati geologiju i time raskinuo
svaku vezu s domom i odrekao se obiteljskoga nasljea. Da vie
nikada ne vidi i ne uje sestru, ni brau, ni ikoga od onih iz ijega
svijeta je bjeao. Od ushienih Arapa uo je da e se sva njemaka
vojska okupiti na Place de la Concorde i pourio je tamo, manje iz
znatielje, a vie se nadajui da bi se ispred Are de Triomphe
moglo neto dogoditi. Francuzi moraju braniti to mjesto;
nezamislivo je da okupatori tek tako prou ispod Napoleonovog
slavoluka, bez krvi i otpora. Ako se ve predala Vlada,
preputajui trulu Republiku na milost i nemilost Hitlerovom
divljatvu, ipak e se nai Francuza koji e svojim ivotima i
krvlju braniti nacionalni ponos. Nije vano koliko e ih biti, trojica
ili stotinu trojica; koliko god ih bude, oni nee moi zaustaviti
vojsku, ali jednog e dana u podnoju Are de Triomphe stajati
mjedena ploica s njihovim imenima. Branili su Francusku dok je
svijet spavao snom pravednika, tako e pisati, mislio je ovani,

spreman prinijeti svoje ime imenima buduih heroja. Trao je kao

bez due niz Avenue des Champs Elvsees i stigao pred slavoluk
prije vojnikoga stroja. Ali tamo, osim njemakih oficira koji su
stalno pogledavali na svoje satove i islamskih velikodostojnika s
ahmedijama i turbanima na glavama, uz sam monument nije bilo
nikoga. Pedesetak metara od slavoluka stajali su dvojica mladia i
djevojka duge plave kose. Ona je plakala, glasno i neutjeno, kao
da je sama u kino dvorani i gleda neki jako tuan film u kojem
Greta Garbo umire na postelji s baldahinom, a njih dvojica stoje s
rukama u
depovima i ne pokuavaju je tjeiti. Mogao bi prii neki od onih
oficira i upitati je zato plae na ovakav dan, mislio je, i onda e
ih sve troje odvesti. I to je nekakav protest. Meutim, djevojka je
plakala, nitko nije prilazio, uo se korak hiljada vojnikih izama,
u isti as dizali su stopala i sputali ih na asfalt. Bez asonanci,
aritmi je i malih zvukova koji bi iznevjerili taj jedan veliki,
pribliavala se Napoleonovom slavoluku njemaka vojska. Osim
uplakane djevojke i njezinih prijatelja, samo je jo ovani Sikiri
doivio taj prizor kao udarac dui, napuhanoj mjeinici u
grudima, koju Hitlerova vojska nabija vojnikom izmom, kao to
je Ivica Bek, zagrebaki dribler, nekoliko godina ranije nabijao
nogometnu loptu po parikim stadionima i igralitima. Volio je
tog Beka jer je i on doao, nekako u isto vrijeme kad i ovani,
traiti spas u elegantnijem svijetu. Ako ona skoi pred vojsku,
krenut u i ja!, stezao je oznojene ake gledajui barjake s
kukastim krievima i iza njih beskrajni stroj, ali kada su stigli na
pedesetak metara od Are de Triomphe i isto toliko od gledateljske
etvorke, promi jenili su pravac i, umjesto da krenu ispod
slavoluka, proli su pokraj njega. Na taj in, uglavnom preuen u
povijesnim knjigama, za kojeg nije znao ni Winston Churchill
dok je pisao svoje memoare, njemaka komanda se, vjerojatno,
odluila da ne ponizi Francuze ili da ih barem bespotrebno ne
iritira, cijenei da izmeu njih i Poljaka ili eha postoji vana
razlika. Ista ona razlika koja postoji izmeu Varave i Pariza. Na
neki nain, nacisti su na taj grad gledali istim oima kao i ovani

Sikiri. Umjesto da s junakim inom ue u povijest i da zajedno

s nepoznatom djevojkom postane dio mita o kojem e se pisati
knjige i kazalini komadi, snimati filmovi i nadjevati imena ulica
i kola, ovani je pustio trupe Wermachta da prou pokraj
Napoleonovog slavoluka te je posramljen i ljut, budui da je netko
mogao pomisliti kako je doao pozdraviti okupatore, propustio
sveano postrojavanje i govor njemakoga oficira koji je
Parianima poruio da ne dolazi kao onaj tko e pokoriti
Francusku, nego su on i njegova vojska tu u prolazu, kao zatita
europske kulture od barbara. ovani je otiao do kavane u kojoj
se rastao s Traj etom Bogoevim da nae svoj studentski indeks i
novanik, ali je kavana bila zatvorena. Narednih pet
dana odlazit e svakoga jutra tamo, da bi tek estoga dana, kada
tihi protest protiv okupacije vie nije imao smisla, kavana konano
proradila. Ljudi su itali novine, sjedili i razgovarali, ista lica, isti
konobari i ef sale. Meutim, indeksa i novanika nije bilo. Oito
mu nisu ispali iz depa dok je oblaio sako. Netko ih je ukrao,
najvjerojatnije Traje, da mu zbog neega napakosti. Dugo je
mislio to e Bugarinu njegove stvari i nita mu drugo nije padalo
na pamet osim da se radilo o diverziji prema nekome tko je
odluio ostati u gradu, bez obzira na dolazak okupatora. Ako
preivi rat, Traje Bogoev e jednoga dana unucima prepriavati
taj junaki in. Sam i namagaren od povijesti i studentskoga
kolege, stajao je ovani Sikiri nasred parike avenije i nije znao
kamo da krene. U njemu su bujali svi oni razlozi koji su pokretali i
zaustavljali, motivirali i deprimirali, zapaljivali i ledili cijelu
njegovu generaciju. Bila je to 1940. godina, kada je gorjelo pola
Europe, ali rat jo nije ispunio ljudska srca i sasvim prekrio
novinske stranice. U oujku je potpisano primirje izmeu Finske i
Rusije, nekoliko mjeseci kasnije u popularne rjenike je ula
kovanica blitzkrieg, petogodinji Tibetanac Llamo Thondup
postao je trinaesti Dalai Lama sa svetim imenom Tenzing Gvatso,
u Rimu je otvoren Palazzo della civilita del lavoro, a Australac
Howard Florev i Nijemac Erns Chain usavrili su penicilin pa je u
Sjedinjenim Dravama zapoela njegova masovna proizvodnja.
ovani se premiljao na koju e stranu. Tono godinu dana
kasnije, u proljee 1941., stariji brat, uzepe Sikiri je fiktivnom

transakcijom ostvario ivotni san i doao do vlastite krme. Pola

ivota radio je kao konobar u staninim restoranima i krmama
du uskotrane pruge Dubrovnik Mostar - Sarajevo, proao je
Trebinje, Konjic, Jablanicu, Hadie, Blauj, pa natrag od stanice
do stanice, od birtije do birtije, ivei bez doma i kunoga mira,
spavajui po skladitima i na spojenim kavanskim stolovima,
meu bavama s vinom i rakijom, vreama brana i balama
vercane skije. U jednom konobarskom vijeku proao je uzepe
vie nego to bi Napoleonov admiral proao u deset ratova:
1929. je od pijanoga Solunaa dobio bajunet meu rebra. Sreom,
nakon ispijene boce rakije uspio ga je zabosti samo dopola.
Nekoliko godina kasnije u masovnoj tui koja je izbila u staninoj
birtiji u Konjicu nakon nekoga sprovoda, ni kriv ni duan zavrio
je sa akijom u trbuhu; u jesen 1934. pretukla ga je andarmerija
jer se iz kafane ula pjesma, a upravo se alovalo za kraljem
Aleksandrom, poslije je tri dana odleao u zatvoru; u aprilu 1941.
u apljini podoficir kraljevske vojske prislonio mu je revolver na
sljepoonicu i dreknuo: Seri, ubre izdajniko! Ne usere li se,
prosut u ti mozak po podu! I ta je tu mogao uzepe: tiskao je da
su mu po elu ile iskoile,
zarumenio se kao paradajz, cijela se krma smijala i navijala, neki
za njega, ali veina za podoficira, da ne eka toliko, nego da
odmah puca, jer nareenje nije izvreno im je izdato. Govno je,
sreom, na kraju polo pa je uzepe i iz ove nevolje izvukao ivu
glavu. Ali mjesec dana kasnije, srea mu se konano nasmi jeila.
Vlasnik najvee birtije u Gacku i gatakome kraju Milo
Davidovi, kod kojega se zaposlio nakon to je napustio apljinu,
svjestan da arija nikad nee zaboraviti kako se konobar usrao u
gae, a ni gazda nije imao volje zadravati ga jer je bio uvjeren da
e na takav nain kompromitiran konobar odbijati goste, pozvao
ga je jedne veeri k sebi u kuu, posjeo ga za stol, nalio i sebi i
uzepeu rakiju i rekao: Situacija se, da prosti, zagovnala. Ovo je
drava Hrvatska, a ja sam, da prosti, pravoslavac i da se ne
laemo, u toj dravi za pravoslavce mjesta nema. Jasno je meni,
jasno je tebi. Ova kua moja je edovina, ona kafana isto je moja
edovina. Srce bi mi stalo da mi neko popali edovinu, a nisam
tokmak da na edovini ekam da me ustae kolju. Pa sam mislio

ovako: na tebe bi prepisao i kuu i kafanu. Ustvari bi ti ih prodao.

Napisaemo ugovor u kojem e stajati da si mi isplatio hiljadu
dukata i da je sve ovo tvoje. Vlast e ti, raunam, priznati taj
ugovor jer si katolik. Ali isto raunam da ova drava nije dugog
vijeka. Kako je nastala tako e i nestati. Previe sije neprijatelja
stvorila i ima onih koji e je ruiti. Moe bit da ti misli drugaije.
Neka! Svako ima pravo mislit to mu je volja. Ja mislim ovako, a
ti misli kako hoe. Ne bi u to ulazio. E, ali gledaj ta nam je
zajednika raunica: ovo e biti tvoje dok god je Hrvatske. Kad
Hrvatske vie ne bude, ugovor e postati nevaei jer oni koji dou
nee priznati trgovinu dukatima. Nee priznati trgovinu koja je
nastala na ovakav nain. Tada e mi vratiti edovinu, ja u ti biti
zahvalan do groba.
Primiu te nazad za konobara ako ne zaradi dosta da otvori svoju
krmu. I biu ti od svake pomoi. Ako ja nisam u pravu, ako ova
drava bude trajala due od moga vijeka ili ako mi ipak dou
glave, sve ota je zauvijek tvoje. Samo ne dam da mi pale
edovinu. Eto, ja sam reko svoje, a sad ti reci svoje. uzepe se
suzdravao da ne pone skakati od sree i da ne izljubi gazda
Miloa u oba obraza pa jo jednom. Grdna muka i napor trebali su
mu da zabrinuto coke jezikom, klima glavom i dlanove okree
prema stropu, pokazujui tim udnim gestama, u koje odavno
nitko ne vjeruje, da nevolja nije samo Miloeva, nego je naa
zajednika i nitko ne moe biti sretan dok je drugome glava u
pitanju i tinjaju mu temelji edovine. Iste veeri ugovor je i
napisan i potpisan. Ve sutra Milo Davidovi je sa enom i
djecom napustio Gacko, a uzepe Sikiri, stariji Reginin brat,
obiteljski tudum i sramota fine gradske familije, konano je postao
gazda. Na zid na kojem je prije rata visila reprodukcija Predieve
Kosovke djevojke objesio je zlatno uokvirenu sliku Ante Pavelia
u admiralskoj uniformi, zagledanoga u daljine, koju je naruio iz
Sarajeva i odnio na koloriranje kod Pube Weissa. A Puba je uz
puno truda i panje poglavniku narumenio obraze i izvukao plavu
nijansu u oima. Nije mu bilo lako jer su na crno - bijeloj
fotografiji Pavelieve oi bile crnje od banovikoga umura i
uzalud je Puba Weiss uvjeravao naruitelja kako ne moe biti da

poglavnik ima plave oi. uzepe je insistirao da su plave,

poprilino uvjeren da Puba to govori jer je Jevrejin i da mu samo
zbog toga nije jasno zato oi Ante Pavelia moraju biti modre
poput Jadranskoga mora i najistijega ljetnog neba nad
Hercegovinom. A bit e uzepeu ao kad u jesen iste godine
razlupaju jedinu fotografsku radnju u Gacku, a Puba zavri u nekoj
jami prema Nevesinju. Sjedit e sam tog jutra u birtiji, gledati
poglavnikovu sliku, rumene obraze mlade etelice i plave oi
sveca zatitnika, posljednji Pubin rad, i pokuavat e shvatiti to se
to dogaa s ovim svijetom i kakav se vrag uvukao u ljude pa da
nastrada ovjek koji je bio u stanju nainiti poglavnika ljepim
nego to su mogli i zamisliti oni koji su Pubu na jamu odveli. Ali
uzepeova misao trajat e kratko. Odagnat e ju govorei sebi da
nije dosta pametan pa da shvati svjetsku politiku. Jer da jest, onda
bi on sjedio u Zagrebu, Berlinu ili Londonu, i odluivao o
narodima i narodnim sudbinama. Njegova mjera ova je birtija i ne
smi je si dozvoliti da mu misao
leti van, izvan birtije, tamo gdje se odluuju velike stvari. Osim
to ga Bog za to nije stvorio, to nije ni preporuljivo. Lako se
izgubi glava. Ne bi njemu Puba Weiss zamjerio to uva svoju
glavu. Kao to bi uzepe bio isti Puba, da je sluajno obrnuto i da
su njega, nedaj Boe, kao Jevrejina vodili na jamu. Prema novome
gazdi Gaani su se, bez obzira na vjeru i poloaj, odnosili kao
prema blentovini i hableini. Smatralo se da krma i jest i nije
njegova, a svima je, ukljuujui ustae, bilo jasno zato je Milo
Davidovi na konobara prepisao imovinu. Izvjesna neslaganja
postojala su samo oko dukata. Veina je drala da nikakvih
dukata tu nije bilo, ali je bilo i onih koji su vjerovali da se Srbin
opario pri odlasku, a da ovaj bilmez sigurno ima jo hiljadu ako je
Milou za kuu i kafanu ve hiljadu dao. Jedne je nesretni uzepe
uvjeravao da su dukati nasljedstvo od barbe iz Amerike i da je
poteno isplatio ono to je sad njegovo, dok je druge koji su
upravo u to i vjerovali, odreda lokalne ustae, pokuavao uvjeriti
u neto drugo. Ni sam, zapravo, nije znao u to. Smjekao se,
odmahivao i kaiprstom crtao krugove iznad glave, izgovarao
aluzije na raun pravoslavaca i svijee votanice koja je gorjela
dugo, ali znalo se da e jednom dogorjeti. Uporno je ustaama

nastojao objasniti da je zapravo sirotinja, a da su krma i kua

udo. Poprilici kao uspostava nezavisne drave. Nisu mu vjerovali
to god bi im govorio, ali njegove su lai nekako nalegle na
atmosferu smutnih vremena i kao da su svima inile dobro.
Onima koji su ili po zlo jer im zlou nisu dovodile u pitanje i
onima koji su mislili dobro jer bi povjerovali da je svako zlo
glupavo kao ovo uzepeovo. Prvu
je godinu svoga gazdovanja proivio rastrgan izmeu dvije
unutarnje sile. Izjutra bi, im ue u kafanu, osjeao arku i
bezgraninu sreu jer je sam svoj gazda, a ne tui sluga, jado i
halaa. Pri pogledu na iste prazne ae i pune boce i bave
sklapao bi ruke i hvalio Boga, gdje god bio i kako god se zvao, i
Poglavnika bez kojega ni Boja volja ne moe biti provedena.
Bez njegovoga sjajnog djela uzepe bi do kraja ivota ostao
konobar i ne bi ni znao kako je lijepo brinuti velike gazdinske
umjesto
malih kelnerskih briga. Umjesto da se hladi od straha jer si
zaboravio pije li satnik Zovko lozu ili ljivu i je li gazda Hamzi
platio svoj mjeseni raun ili bi mu trebalo pripomenuti, tvoje je
da brine hoe li vino iz Konavala stii u etvrtak ili u
ponedjeljak, i jesu li umske bande napale kola sa sirom koji je
trebao doi iz Travnika, zaklale dostavljaa i opljakale ve
plaenu robu. Kad je ovjek sam svoj gazda nijedan gubitak, ni
manjak u blagajni, nisu mu preveliki. Mislio je i svakoga jutra se
radovao uzepe Sikiri. Ali kako je dan odmicao, a kroz birtiju
prolazili svakakvi ljudi i ispaljivali svakakve ale na njegov raun,
najee u vezi s hiljadu dukata kojima je platio svoje gazdovanje,
on je bivao tjeskobniji, da bi veer doekao u smrtnome strahu.
Ne moe biti ovako kako se ini da jest, jer tako nije bilo otkad je
svijeta i ljudi; ne dolazi se ovako do bogatstva i nije mogue da se
ba niim ne plaa to to si od najgorega postao najbolji u ariji i
gradu. A ime bi
on mogao platiti ako ve nije dukatima? To pitanje muilo ga je
dok ne zaspi i u snu zaboravi strane odgovore. Ujutro se budio
sretan kao dijete kojem je dato da sa svakim novim danom ivot
poinje ispoetka. Istoga dana kada je preuzeo kafanu, uzepe je
u slubu primio dvojicu novih konobara jer je Savo Ekmek,

utljivi mladi s kojim je dijelio konobarske smjene i koji je kod

gazde Miloa radio otkako ga je ovaj pokupio s ulice kao
desetogodinjega sirotana, nestao istoga jutra kad i familija
Davidovia. Uzeo je prvu dvojicu na koje je naiao. Nekog Hamu
Aliia, pustahiju i osobenjaka iz Fazlagia kule, te Josu
Domazeta, bivega efa staninog restorana u Jablanici. Hamo
nikada ranije nije radio kao konobar, a Josu je prije pola godine
trefila modana kap pa je vukao lijevu nogu i slabo je pamtio
narudbe. No, obojica su odgovarali jedinom kriteriju koji je
uzepeu bio vaan. Carija je do njih drala manje nego do njega
pa je i on vjerovao da ga konobari pameu nee nadmaivati. I
moglo bi se rei da ga nisu iznevjerili; samo njih dvojica, od svih
ljudi koji su uli u kafanu, bili su potpuno ravnoduni prema
pitanju je li gazda uzepe zbilja isplatio gazdi Milou hiljadu
dukata. Koliko god loe radili, a Hamo je bio jo i gori od Jose, i
ne bi prolo dana da se u blagajni ne pojavi manjak, uzepe je
bio zadovoljan jer je osjeao da njegovi ljudi u njemu vide
upravo ono to je on elio vidjeti u samome sebi. ovjeka koji je
uspio u ivotu i od uspjeha mu se ne moe ni pinke odbiti. Nego
mu jo valja priznati da ima dobro srce i da u svakome ovjeku
gleda samo ono to je najvanije: je li poten i estit. Ako jest,
tada nema nikakvih problema. Tada je za gazdu uzepea takav
ovjek jednako vrijedan potovanja kao onaj iju rumenu
modrooku sliku svakoga jutra svojim rukavom brie da se na njoj
ne nakupi praina i pogan stranoga vremena u kojemu ivimo.
Jednoga jutra u ljeto 1942., dok je uzepe namjetao Poglavnika
za taj dan, samo dvadesetak kilometara dalje, u jednom zaseoku
prema Nevesinju, ovani se triput prekrstio pred sliicom
svetoga Pantelejmona, koja je udom ostala neoteena u kui u
kojoj je prethodnoga dana izgorjelo sve drugo, mrtvo i ivo. Tog
trenutka braa su bili najblie jedan drugome u posljednjih deset
godina; naravno, samo u pogledu zemljopisnih razdaljina, jer su u
svakom drugom smislu bili udaljeniji nego to bi brat bratu i u
jednoj prii mogao biti, udaljeniji i od ljudi koji jedva da su se
ikad sreli. Jedan na drugoga nisu pomislili od vremena kada su,
svaki za sebe i iz razliitih razloga, shvatili da obiteljske veze
vrijede malo ili nita i da ovjek ota je sam im je po neemu

izuzetan. A izuzetni su u rodu Sikiria bili i uzepe i ovani:

stariji brat po tromosti uma koja se jo naziva glupou i po dui
seljaka koju je
na uas roditelja naslijedio od tko zna kojega ukundjeda, dok je
mlai bio izuzetan po tome stoje o ocu i majci, brai Luki i Bepu,
a pogotovu sestri Regini, mislio isto to su svi oni mislili o
uzepeu. U biti, iz slinih razloga koji su starijega brata potjerali
da konobari du eljeznike pruge i nikada ne dolazi doma, mlai
se odrekao nasljedstva i otiao u Pariz. Vjerovao je da odlazi
zauvijek, a tako bi i bilo da komanda njemake vojske nije
donijela odluku da trupe ne prou ispod Napoleonova slavoluka ili
da se barem nalo jo Pariana koji bi sa ovanijem, uplakanom
djevojkom i dvojicom njezinih prijatelja branili grad. Ovako, on se
kao dojueranji otpadnik od svake vjere, skeptik i bezbonik,
naao usred hercegovake zabiti, pred sliicom pravoslavnoga
sveca, vrsto uvjeren u udo. Krstio se nad pepelom neijega
doma, nad karboniziranim tijelima ukuana, spaljenom
kolijevkom u kojoj je moda bilo djetece ali od njega nije
ostalo nita, i nad narodom koji je jedini pokuavao sauvati ast,
svoju i europsku i ast onih ljudi koji su iza vrsto zabravljenih
kapija i prozora po francuskim i inim metropolama i gradovima
ekali da se rat zavri sam od sebe.
udan je bio put koji je studenta ovanija Sikiria doveo pred
sliku svetoga Pantelejmona. Godinu dana lutao je okupiranim
Parizom i hranio se po javnim kuhinjama, ak i u idovskoj koju su
ostali zlosretnici izbjegavali u strahu da netko ne pomisli kako su
rasna pogan. Druio se s ono malo stranaca koji su ostali u Parizu a
da se usuuju govoriti protiv kolaboracionistike vlasti. Veina
ovanijevih poznanika i bivih prijatelja bjeala je od njega ili
njegovih rijei kao od kuge. Ljudi su se plaili pijuna i
provokatora ili im se ni u mislima nije dalo ratovati protiv velike
njemake sile. Meu izuzetke spadala je nekolicina srpskih
studenata, sitnih industrijalaca, bivih komunista i trockista,
uglavnom iz Beograda i Bosne, koji su se okupljali u krmi
Hilandar, to ju je u junome predgrau drao jedan Grk. U
Hilandaru je bivi sekretar kraljevskoga poslanstva u Parizu
Joakim Radak pozvao ovanija da krene s njime, nakon to mu je

ovaj sav ozlojeen prepriavao kako su se nacisti proetali preko

Pigallea. - Kamo? - pitao ga je.
-Tamo gde svet vie ceni obraz nego on na vapskoj kunduri patetino je odvratio Radak. Koliko juer ovani bi se nasmijao na
takve rijei, odmahnuo rukom i nastavio svojim putem. Ali
vjerojatno je injenica to nije znao kamo bi sa sobom, niti na
kojem se putu nalazi, uinila da Radaka ozbiljno shvati i da mu se
ak svide njegove rijei. Tri tjedna kasnije ve je bio na planini
Jelici, duboko u Srbiji i iza svih istonih granica do koje je
dopirala njegova svijest. Sjedio je za grubim hrastovim stolom,
licem u lice s pukovnikom Dragoljubom Mihailoviem, njih
dvojica sami u brvnari, dok je nad planinom bjesnila ljetna oluja.
Pukovnik je treptao iza okruglih naoala mirnoga jevrejskoga
trgovca, i blago se smjekao kada bi ovani poskoio jer je negdje
u blizini udario grom. Cijeloga ivota panino se bojao grmljavine,
a sada je, eto, doivio da se pred voom jedinoga pokreta otpora u
porobljenoj Europi trese i znoji ledenim znojem. Umjesto da ga
izbaci van i pljune na kukavicu kako bi, mislio je ovani, uinio
svaki vojnik na svijetu, pukovnik ga je pokuavao smiriti. Svaki se
ovek uplai. Jedino glupak je neustraiv. - Neko se plai pauka ili
da ga ne ritne konj, a vi se, eto, plaite grmljavine - govorio je.
Onda je priao o tome kako je Pariz izgledao dvadeset i neke,
kada je on kao vojni pitomac iao na ekskurziju. Govorio je o
suncu koje se na poseban nain prelamalo u prozorskim staklima i
pljutalo po ploniku, pred nae noge koje se jo uvek nisu odvikle
od iljkanih opanaka i nikada po tim ulicama nee hodati s merom
u koraku. Govorio j e o zvuku vergla i francuske harmonike koji
nije nita manje monoton od zvuka naih gusala, ali je to
ponavljanje plemenito. Mi svoju krvavu istoriju opevamo kao da
testeriemo drva, a Francuzi su iz svoje jednako krvave istorije
stvorili lepotu. Zato Francuzi preive svaki svoj poraz, a mi iz
svakoga poraza izlazimo kao sve vea i vea govna, govorio je
usred ljetne oluje, u kolibi na planini Jelici pukovnik Dragoljub
Mihailovi. ovani je tad u njemu vidio boga. Prvoga u ivotu. Ili
barem
anela spasitelja. Ako je Pariz bio njegov Jeruzalem, tada je ia
Draa bio onaj koji je u Jeruzalemu nedostajao. Da ga je bilo, niti

bi Francuska pala, niti bi Francuzi svoju ast titili drvenim

roletama na svojim prozorima. Ukvarila se nacija kao to se
ukvari kajmak. Ve sutradan imao je na sebi englesku pjeadijsku
uniformu i kapu s kokardom. Naao se meu stotinjak boraca
vjernih kralju i otadbini, koji su se u skladu s tradicijom iz
vremena kada se Srbija vaspostavljala zapadno od Drine
meusobno nazivali etnicima. Pukovniku se u prvi mah taj izraz
nije dopao. On je htio
vojsku, a ne folklor i hajduiju, ali ubrzo je shvatio da nema
nikakve koristi od onoga emu se uio na akademiji i stoje prije
rata, usprkos solunaenja zbog kojega je aprilski poraz i bio tako
straan, pokuavao provoditi gdje god bi ga prekomanda
odvodila. Osim toga, ve je letimian pogled na bataljon u kojem
se zatekao ovani bio dovoljan da pametan ovjek shvati pravu
razliku izmeu etovanja i vojevanja. Bilo je tu nepismenih
umadijskih seljaka koji nikada nisu puku uzeli u ruke, jer su se
1915. nenaoruani povlaili preko Albanije da bi tri godine
kasnije, jednako nenaoruani juriali preko poloaja koje su
vabe ve bili napustili. Bilo je rezervnih oficira i podoficira koji
su, istina, proli nekakvu obuku, ali umjesto vojnim naukama,
nauili su se samo osornome obraanju slabijima od sebe. Bilo je
djeurlije iz finih beogradskih kua, pristigle s po dva kofera u
koje su im mame spakirale svilene pidame i donji ve. Bilo je
varoke bagae, vercera, prevaranata, a moda i ubojica, koji su
bjeei od andarmerije zavrili kao borci za kralja i otadbinu.
Bilo je nekoliko Slovenaca i Hrvata, hudih idealista koji su
vjerovali u istu onu ideju koje se drao Pukovnik. U Jugoslaviju,
kraljevinu jednakopravnih slavenskih plemena, u jedan narod
koji je ujedinjen istim porijeklom i istom krvavom povijeu, u
Jugoslaviju u kojoj e postojati jedna vjera i jedno uzdanje - u
sebe i vlastito porijeklo - pa se duhovno i politiko uporite nee
traiti ni u Vatikanu, ni u Njemakoj, ni u Rusiji. Problem je,
meutim, bio to u tako neto nije vjerovao nitko osim Pukovnika
i tih nekoliko zanesenjaka. ak ni oni umadijski seljaci i srpske
izbjeglice iz istone Hercegovine, koji su samo ekali priliku da
herojski ginu jer im nad spaljenim domovima nita drugo nije ni
padalo na um. ak ni takvi nisu Pukovnikovu vjeru shvaali

ozbiljno! Mislili su da se radi o ratnoj strategiji, a da je stvarni cilj

neto drugo. Sta?, to znaju mudre glave u Londonu, umnici oko
mladoga kralja Petra. ovani se u takvome drutvu, usred zemlje
Srbije, osjeao sasvim izgubljeno. Nije se mogao sroditi s
Pukovnikovim vizijama drave i naroda, niti gaje srce vuklo
ijednome od jugoslavenskih plemena. uljalo ga je ponienje
ispred Napoleonovog slavoluka i ona muhamedanska pogan u
crnim odijelima, koja e nekanjeno proetati kroz povijest jer ne
pripada nijednoj od dvije zaraene strane, ni onoj koja je
pregazila Pariz, ni onoj koja je pregaena. Seljaci koji u hravim
limenim uturicama uvaju rakiju daskovau i svaaju se oko
toga hoe li Rus pomoi bratu Srbinu ili e Englez ia Drai
poslati tenkove, od ovanija su bili jednako daleko
kao oni zbog kojih se odrekao obiteljskoga nasljea i odluio
postati Parianin. Ti ljudi su, mislio je, slini njegovoj brai i
susjedima, samo to su zamazaniji od njih i vjeno smrde na luk
i ivotinjsku balegu i spremni su istoga asa umrijeti ako im
Pukovnik kae da je dolo vrijeme umiranju. Njihov smrad
prestao mu je smetati kada je shvatio ovo drugo. Ima nekog
erotskoga uzbuenja u susretu s ljudima koji svoje ivote ne dre
vrednijima od slobode, to god ta rije njima znaila. Svaki od
njih jedna je mala herojska smrt pa kao to tijela ljubavnika
vonjaju na znoj, tako su i heroji s planine Jelice smrdili na luk,
balegu i rakiju daskovau. Bio je to miris rtve za otadbinu.
Velike stvari ne miriu dobro, shvatio je ovani. S jedinicom
porunika Lazara Kobilovia preao je Drinu i preko Kalino vika
se spustio u istonu Hercegovinu. Cia Draa ih nije poslao da
ratuju, osveuju se ili ine diverzije na pruzi i cestama kojima su
se kretale talijanske i njemake trupe. Misija Kobilovieve grupe
bila je vanija, moda i presudna za sudbinu ravnogorskoga
pokreta: propaganda i irenje ideje o borbi protiv okupatora
meu pobunjenim srpskim seljacima i hajdukim grupama koje
su se namnoile na teritoriju pod ustakom vlau, a da nisu bile
ni pod komandom Jugoslavenske kraljevske vojske u otadbini,
ni pod Vrhovnim tabom partizanskih jedinica. Pridobiti te ljude
Pukovniku je bilo vano iz dva razloga: zbog jae pozicije u
moguim pregovorima s Titom oko ujedinjenja zajednikom

komandom, i da bi se s vie argumenata mogla traiti pomo od

Engleza, do kojih su ve stigle glasine kako se etnici ne bore
protiv Nijemaca, nego iskljuivo nastupaju u kampanjama
odmazde protiv muslimanskoga i katolikog stanovnitva. Te
glasine bile su tane, to je Pukovnika ozbiljno zabrinjavalo,
pogotovu jer je teko mogao uvjeriti Engleze kako u odmazdi
sudjeluju jedinice koje nisu pod njegovom kontrolom. Ali na
putu do Nevesinja kao krajnje zapadne take do koje e
Kobilovieva jedinica stii, promi jenili su se i ciljevi misije.
Prolazei kroz spaljena i poklana sela, u susretima s naoruanim
oajnicima koji su na kapama imali najraznovrsnije znakovlje
koje se moglo zamisliti, porunik Lazar je, kao i svih njegovih
trideset ljudi, zakljuio da izmeu onoga to se po Hercegovini
deava i toga kako ia Draa zamilja dravu nema nikakve
veze. S priom o jednome narodu i vie plemena, te Jugoslaviji
kao parlamentarnoj monarhiji, mogla se samo izgubiti glava. Ali
to je Lazaru bilo vanije, s glavom bi se gubio i obraz.
Nemogue je biti brat s razbratom, nemogue je stvarati dom
s onim tko e te zaklati. Ovo je vrijeme kada ovjek ima samo
jedan izbor: ili umrijeti ili ubiti svoga ubojicu. Veer prije nego to
e se ovani Sikiri triput prekrstiti pred udesnom sliicom
svetoga Pantelejmona, Lazar Kobilovi pozvao ga je k sebi. Dobar
si ovjek, ali nijesi Srbin, govorio mu je, a ovo nije onaj rat iz ia
Draine prie. Nema tu ni Jugoslavije, ni kralja Petra, ni brae od
tri vjere. Ovo je, sine moj, pakleni kazan, u njemu se krkamo svi,
a iz njega e izai samo jedni. Ili oni preko naih ili mi preko
njihovih glava. Nema milosti dok traje klanje. Milost, moj ovani,
dolazi s mirom. Tada emo pratati i bie nam oproteno. Eto,
toliko sam ti mislio rei. A ti sad vidi! U onu vreu spremio sam ti
pola pogae i slanine i sira koliko je bilo. I revolver da se brani
ako te ko napadne. Tu ti je i civilno odjelo. Nita ti dalje neu rei,
a ti mi sad nita nemoj odgovarati, nego vidi sam sa sobom. Svaka
ptica svome jatu leti i dobro je da je tako. Znau da je na drugoj
strani neko za koga u rei da je ovjek. I ostae mi ko brat.
ovani je sluao porunika, a srce mu se veralo uz grlo. Zinuo je
da neto kae, ali ovaj ga je uhvatio za ruku: uti, ne prodaji obraz
za malu paru. Vidi do jutra kako stvari stoje i neka zna da ti je

oproteno. Te noi ovani Sikiri mirno je spavao, ne mislei o

onome to mu je Lazar Kobilovi rekao. Ujutro su se izljubili,
poruniku su oi bile pune suza. Brate Jovane, tvoja krv od danas
je moja krv, rekao je. Tako je u danu svetoga Pantelejmona
zapoela propast jednoga parikoga studenta, najpametnijega I
najfinijeg Reginina brata, koji je od rodnoga grada ili
nepoznatog dalekog pretka pokupio sav gosparski prezir prema
prostoti sirotinje i rugobi plebsa. Od toga dana svi koji ga budu
vidjeli ivoga zvat e ga Jovanom. U jesen te 1942. godine ,
partizani su bjeali iz Hercegovine razjedeni izdajom, a Paveli je
pokuavajui osvojiti granicu na Drini, prepustio juni kamenjar
talijanskoj brizi ako je njihovo more, onda neka se tuku i za kr
pa su se ustake snage bez ikakvoga otpora povlaile pred
etnicima i preputale lokalnom, uglavnom muslimanskom
stanovnitvu brigu o Humskoj zemlji. Jame koje su ve dopola bile
napunjene pravoslavnom eljadi, iz noi u no dopunjavane su
muslimanima te katolicima iz Popova polja i obrtnicima i
zanatlijama ekih, poljskih i austrijskih imena i prezimena, koji
su, valjda po logici kria, smatrani Hrvatima. Sve se dogaalo brzo
i iznenada. Tako to bi preko noi nestalo ustakih straa, gradskih
uprava i pokretnih prijekih sudova, pa kad bi se ovjek ujutro
probudio, ugledao bi etnike kojima su brade ve podobro narasle,
kako pred sobom gone ene u dimijama, starce i djecu te pokoje
odraslo muko koje, valjda zbog tvrda sna, nije pobjeglo kroz
prozor. Ako si musliman ili katolik, a jesi, jer ta si do juer tu i
mogao biti, znao si da e tako doi i po tebe. Odvodili bi ih do
jame, ako je jame bilo u blizini, do kakve provalije, ako je selo
bilo na visoravni, ili do zabaenoga mjesta gdje su seljaci bacali
ivotinjsku strvinu. I tu bi poinjao ritual. Prvo bi odabrali nekoga
starca. etniki oficir ili voa grupe, kojega su esto zvali
vojvodom, naredio bi starcu da skine kapu ili fes s glave i klekne,
pa bi mu priao s lea. Glava rtve dopirala mu je tano do
prepona. Neki bi ilu i monje naslonili uz zatiljak ne bi li osjetili
strah staroga Turina, a drugi bi ga naprosto epali za kosu,
povukli glavu unatrag i engleskim vojnikim noem ili kamom
prerezali vrat. Ako je ispred bila jama ili provalija, tada bi prvu
rtvu gurnuli nogom u lea i ona je bez glasa nestajala. Ali ako

nije bilo jame, tada je pred oima prisutnih, koji e ubijati ili e
biti ubijeni, zapoinjala agonija. Naime, ili zbilja postoji neka
tehnika razlika izmeu klanja svinje i klanja ovjeka, ili bi voa
grupe redovito bio najmanje vjet u svome poslu, no umiranje prve
rtve obino je najdue trajalo. Starac se valjao po zemlji, s obje
ruke pokuavao zaustaviti krv, dugo bi krkljao, guio se i toptao
nogama po praini ili bi u nekim, ne tako rijetkim sluajevima,
poskoio i poeo trati pa bi se etnici morali sklanjati da ih ne
poprskaju crveni mlazovi, otri i jaki kao iz crijeva kojim gospoda
polijevaju vrt. Taj trk bi, meutim, bio kratak. Nikad dui od
trideset metara, kada bi ovjek padao i ostajao nepomino leati.
Takvo umiranje bilo je lake jer je krae trajalo. Kad je zaklana
prva rtva, poinju kuknjava ena, pla, zapomaganje i najudnije
molbe koje je iv ovjek ikada uo. Molile su u ime Boga i svih
anela, u ime komiluka, prijateljstva i toga stoje netko nekome
spasio ivot prije trideset godina, ili to je neka od njih dojila
pravoslavno dijete jer mu mater nije imala mlijeka. Molile su
usrdno kao to nitko nikada nije. Ali bilo je uzalud jer su oi ljudi
s noevima ve bile pune krvi. To se ne moe sigurno znati, no
vjerojatno je da u cijelome ratu i u svoj Europi nije bilo rtava koje
su tako molile svoje ubojice. Moda i zato to su ubojice veinom
bili ljudi meu kojima su ivjele i s kojima su se pozdravljale kada
se sretnu u ariji. Neka od ena bi se sjetila i toga da joj se ukundjed

pod prisilom poturio, ali se u kui vazda slavila slava svetoga

Nikole. No, bilo je i onih koje ne bi molile i kumile ve bi ono
ivota to im je ostalo troile na aranje, bacanje uroka i kletvi, od
kojih se mrznula krv u ilama jer bi ile do u deseto koljeno i u
daleku budunost. Prizivale su bolest, strah, svrab, ugu, none
more i svakojaku nesreu. Sve to e se etnicima, njihovoj djeci i
djeci njihove djece dogaati od toga dana, moe se objasniti
kletvama tih ena. O pravdi i ovjenosti nema smisla razmiljati,
niti o tome da djeca i unuci nisu krivi za oinske i djedovske
zloine, jer su kletvu izgovorile ene kojima je sueno da sad
umru. Povijest obiteljskih i plemenskih prokletstava starija je i od
onih koji su klali i koji su bili klani, i svejedno je vjeruje li netko u
nju. Ona pokree sve, pa nije nemogue i da su klanja u istonoj
Hercegovini s jeseni i zime bila ostvarenja nekih prethodnih kletvi
kojima su pravoslavne ene do u deseto koljeno proklele svoje
muslimanske komije. ak ako kletve i nije bilo, sve se dogaalo
po njezinoj logici. Muki noevima piu povijest, a enske je
rijeima prizivaju. Tako je i ovog puta, nad svakom jamom,
provalijom i strvinitem. Nakon to muslimanske ene svoje
odmole i iskunu, a njihovi se muevi, braa i oevi bez izgovorene
rijei, samo drhtei i gledajui u zemlju pod nogama, pretvore u
figure straha i srama, vojvoda odabere najslabijega od svih
etnika, recimo onoga koji je zalutao u odred s milju da je
otadbina polje ita i modro more, zgrabi ga za ovratnik i odvue
do ene koja je najglasnije klela i tutne mu no u ruku, ako ga
sluajno nema. To je obino i najuzbudljiviji trenutak cijele
predstave, jer se susretnu dvije due u raspadanju, dva uasa koja
na prvi pogled nemaju niega zajednikog, ali se u istome asu
oprataju od svega to su do tog asa bili. Ona se oprata od ivota
i kaje se zbog izgovorenih kletvi ili zbog toga to je bila
najglasnija pa joj je za dumanina nami jenjen najslabiji i
najnesigurniji od svih ubojica, onaj koji u ivotu nije ni pile zaklao

i ne zna s noem pa e njezine muke biti tee i dugotrajnije. On,

pak, shvaa da se naao na putu s kojega povratka nema, da e
klati i zaklati i da vie nikada samome sebi nee biti onaj koji je
bio. Ako to ne uini, bit e prezren i razbatinjen, familija e ga se
odrei, izdat e sve ono zbog ega je stvoren na ovome svijetu, a
moda e se i sam nai na mjestu te ene, ubit e ga braa da
pokau kako oprosta nema i nee ga biti do istrage nae ili vae. I
stoje tako jedno pred drugim neko vrijeme, ena i mukarac, dok
oko njih sve ivo eka to e se dogoditi, padaju opklade, a voa u
sebi arko eli da i najslabiji brat njegov postane ovjek. To
ekanje uvijek predugo traje, svejedno je radi li se o nekoliko
sekundi ili minuta i na koji nain biva prekinuto: tako to ona
svom dumaninu pljune u lice, vjerujui da bi time u njemu mogla
probuditi ivotinju koja e joj voena instinktom brzo i lako
presuditi, ili tako to on odlui prekinuti vlastitu agoniju pa se baci
na nju, zarije joj no u grudi ili joj pokua prerezati vrat. To je,
meutim, teak posao za onoga koji ga nikada nije radio ili za
onoga tko pred sobom vidi ljudske oi, ensko tijelo, nosnice koje
udiu i izdiu zrak. Teko je jer budui ubojica osjea ivot koji
postoji i koji mu ne da je nikakvoga povoda da ga prekine. im
najslabiji okrvavi no, predstava se pretvara u orgiju kora. Nestaju
glavni likovi, ljudi gube svoja imena i lica. Svatko grabi svoju
rtvu kako zna i umi je, neki se doepaju onih koje su od poetka
vrebali, djeteta, lijepe djevojke ili starca, po unutranjim porivima
i strastima. Strast najee nije u istoj mrnji, nego dolazi iz
neega to je u dalekoj vezi s ljubavnom strasti, onom zbog koje
se napne muka ila. Bog ju je smislio da ne mora svaki put
iznova stvarati ovjeka, ve da on to ini sam. A ovjek se izgubi,
zaboravi svoju mjeru i pravac kojim je poao, pa umjesto da raa i
mnoi se, on poinje klati. Objanjenje banalno, ali istinito. U
manje od pola sata svi su vratovi prerezani, otfikarena je pokoja
dojka, uho i nos, ili su niz kamenjar kliznule neije oi i monje.

Katkad vojvoda oprosti ivot najmlaemu djetetu i ono bez glasa

otri niza stranu. Bit e da je Bog i to po vlastitom naumu uredio.
Jer iza svakoga klanja mora ostati iva slika u oima zaklanih.
Jednoga jutra tako su i iz Gacka nestali uvari Pavelieve slike.
Otili su a da uzepeu Sikiriu, njemu koji je Poglavnika
najistijim srcem ljubio, nita nisu rekli. Nekoliko trenutaka trajala
je smutnja, netko je otvorio sve kokoinjce i tale, niz sokake i
drum rastrala se ivina, a ljudi su sleeni ostali gdje su bili.
Doao je gazda Milo Davidovi sa ubarom na glavi, opasan
tekim redenicima, skinuo sliku sa zida svoje birtije i tresnuo ju o
uzepeovu glavu, kao u nekoj staroj nijemoj komediji. Gazda
nemoj, za ime Isusovo!, provirivao je tupi lik s drvenim okvirom
umjesto volovskoga jarma. Milo mu nije dozvolio da okvir skine
s vrata sve do jame Duhovnjae, u ipraju ispod puta prema
Mostaru. Nismo se tako dogovorili, ponavljao je i udarao ga
tekom izmom u guzicu, a uzepeu su tekle suze, iako nije znao
to mu se sprema. Svjestan da je njegovome gazdovanju doao
kraj, nije ni mislio o onome to bi mu se dalje moglo dogoditi.
Nita nije bilo tako strano kao sjeanje na godine kada je bio
nitko i nita. uzepe Sikiri postao je glavni lik predstave nad
Duhovnjakom. Gazda Milo gaje zaklao velikim mesarskim
noem. Uinio je to struno i po propisima pa je nesretnik brzo i
lako ispustio duu. Jedva da se zakoprcao po kamenju. Potom mu
je golim rukama slomio vrat, razrezao kou i ile, otkinuo glavu i
bacio je u jamu. Ostavio je tijelo da lei pred nogama onih koji su
tek trebali doi na red, meu lakiranim daicama koje su nekada
inile okvir jedne smi jene slike.

Vijest o uzepeovoj smrti Regini je stigla krajem 1945. godine.

Bio je sunan i nenadano ugodan dan. Sjedila je na dvoru pred
kuom kada je naiao susjed Bartol, zagrlio ju, ne znam kako bi ti
rekao, uzdahnuo je i pruio joj papir. Bio je suradnik okupatora,
mislio ju je utjeiti pa se ugrizao za jezik shvativi to je rekao.
Ona se nasmi jeila; to je rijetko inila i Bartol je mislio da je smi
jeak uvod i da e u sljedeem trenutku briznuti u pla. Potpisala
je papir, on gaje brzo spremio u dep i pourio dalje, grizui se
zbog krivih rijei. Do kraja ivota one e ga muiti; bilo bi dobro
to rijeiti s njom, mislit e, ali nee biti prilike, niti e Bartol
smoi hrabrosti. Kako se vremena budu mi jenjala i svaka ljudska
patnja, bez obzira pod kojim znakom odbolovana, dobije svoje
tiho pravo, Bartola e uljati to je uzepea pred sestrom nazvao
suradnikom okupatora. Time e biti jedini
koji ga se uope sjea. Svi drugi, dobri, zli i ravnoduni, sestra i
braa, opinski slubenici i dravna statistika rtava u Drugome
svjetskom ratu, zaboravili su uzepea Sikiria. Njegovo ime nije
bilo napisano ni u kamenu, ni na papiru. Sol njegovih suza ostala
je na hercegovakom kamenu. ovani je s Lazarom Kobiloviem
dvaput proao put osvete du Drine i kasaba izraslih na njoj.
Gledao je ahmedije i fesove kako plove niz rijeku i pitao se to je
bilo tim ljudima da onako plavokosi i plavooki pokrivaju glave
arapskim kapama i vjeruju u Boga na nain koji je stran ovoj
zemlji i samo ih bespotrebno razlikuje od susjeda kojima su inae
tako slini. On nikoga nije ubio, uvijek je stajao sa strane kao
promatra. Drao je ruke na leima i netremice gledao predstavu
ili bi puio fini posavski duhan, dok su njegovi drugovi klali,
vadili oi i zarobljenim partizanima naivo derali kou. rtve su
vjerovale da je on glavni i da njega treba moliti za milost, a
Kobilovi je drao da nekome, najbolje bratu Jovanu, ruke trebaju
ostati iste i neokrvavljene, jer e samo tako imati svjedoka koji
zna zato su i u ime koje pravde inili ono to su inili. On e
svjedoiti i pred Bogom i pred ljudima da nisu bili zvijeri i
ubojice, nego su spaavali svoj narod i zemlju. To su inili po
najveoj cijeni koju iv ovjek moe platiti. Izgubili su duevni

mir, ruka koja je drala no vie nee pomilovati roeno dijete,

unuka, stablo ljive u vonjaku iznad kue... Postali su izrodi meu
ljudima i mogu ih razumjeti samo oni koji su klali i ubijali na
drugoj strani. Mrnja koju je osjeao prema ustaama kada je vidio
prva spaljena sela i zajedno s bratom Jovanom prekrstio se pred
udotvornom sliicom svetoga Pantelejmona, prela je kod
Kobilovia u neku vrstu razumijevanja te na kraju i simpatije. Oni
zapravo ine istu stvar kao on, samo u ime svoga naroda i
njegovoga prava na ovu zemlju. Ni njima, vjerojatno, nije lako,
plae se runih snova koji vitezove i vojvode prate do kraja ivota.
Kada se nau usred sela i kasaba kroz koje je proao Kobiloviev
bataljon, ustae osjeaju ono to Lazar osjea u selima i kasabama
kroz koje proe Francetieva legija. Tu velike razlike nema. Nisu
ljudi i narodi krivi, nego vremena koja su ih na zlo natjerala - bila
je to posljednja Kobilo viceva vjera. Vjerojatno ne samo njegova.
Trajalo je to mistino iskustvo krvi i klanja sve do pred kraj 1944.,
kada se dogodilo udo, izokrenule su se neke kosmike sile ili se
neto dogodilo u vanjskome svijetu, onome koji se jedva doticao s
bosanskim planinama i umama. Nije vie bilo nebranjenih ili
nespaljenih sela, niti ahmedija i fesova da plove niz Drinu. A
inilo se da vie nema ni ustaa. Zapoele su, meutim, krvave
borbe i bjeanije, ovani je konano morao uzeti puku u ruke,
nekoliko puta ilo se preko Romanije i nazad, kroz partizanske
poloaje i zasjede. Vie nije bilo slobodnih teritorija, pravoslavnim
selima zavladali su komunisti, na tornjevima su se zavihorile
crvene zastave, a Lazar Kobilovi je shvaao da je rat izgubljen i
da je dolo vrijeme da se po to veoj cijeni proda je vlastita koa.
Bit e pjesme u koju e ui njegovo ime, tjeio se. Ostat e barem
jedan ivi stvor pod kapom nebeskom, koji e znati da je on,
Lazar, pod zlom inio dobro. Uzdao se u brata Jovana koji je
prezreo vlastito ime, mekane dlanove vjenoga aka i sjajni grad
Pariz, dajui Lazarovoj borbi vii smisao i sklad. Bio je siguran da
e ovani preivjeti kraj rata i partizansku odmazdu koja se
spremala, a da se nije znalo u ime kojeg naroda i zbog kakve vie
pravde se partizani kane svetiti. ovanija nee dirati jer on niti je
klao, niti ubijao, niti pripada ijednoj od strana koje su klale i
ubijale. On je slobodan ovjek, aneo koji je zlo vidio svojim

oima i drao ruke na leima, da ih ne uprlja krvlju Bojega

stvora. On je ist, onakav kakav je bio kada se rodio, on e ovaj
svijet prevesti preko rijeke to je deset puta ira od Drine, iza koje
se nalazi neto u to treba vjerovati i u to Lazar Kobilovi vjeruje
svim srcem. U Hristosa i njegovu nesretnu mater, Josifa koji je
tesao drvo i ispod ijih su ruku i ovi kundaci izali, u svetoga
Pantelejmona i sva lica sa crkvenih zidova, ije zakrenute oi slie
oima ljudi upravo prerezanih grkljana dok im se utroba puni
krvlju. Svijetlom kao sunce i tamnom kao najmranija no nad
Magliem. Izluen
promjenama koje su nastupile, Lazar Kobilovi je svakoga dana
sve vie i ee mi jeao zemne i nebeske svjetove i dogaalo mu
se da se u jutarnjoj molitvi jednako usrdno moli Hristu i Jovanu,
od obojice oekujui izbavljenje, ne znajui kakvo. Na katoliki
Boi 1944. Kobiloviev bataljon, zapravo petnaestak ljudi koji su
ga sainjavali nakon svih bjeanija, upao je u zasjedu kod
Ustikoline. Bitka je trajala kratko. Nakon dvadeset minuta
ispunjenih rafalima partizanskih pukomitraljeza, u vodenici
okruenoj vatrom, ostala su jo dvojica ivih. Lazar i Jovan. Ja
ota jem,a ti brate e da se preda, rekao je Kobilovi i pucao sebi
u glavu prije nego to mu je ovani ita stigao odgovoriti.

Iziao je iz mlina s visoko podignutim rukama, bradata prikaza

sva u crnom i sa ubarom na glavi, takav da ga ne bi prepoznao
nitko od onih koji su ga poznavali. Odveli su ga u tab, pred
komesara Hurema Alagu koji ga je ispitao i potom naredio
strijeljanje. Alagu e via komanda pozvati na odgovornost i
osuditi na smrt pred sudom u Sarajevu, jer je svojevoljno pogubio
posljednjega preivjelog etnika iz zloglasne Kobilovieve grupe,
od ijih zloina barem u istonoj Bosni gorih nije bilo. ovani
Sikiri mogao je ispriati ono to e zauvijek ostati tajnom jer iza
Lazara nije ostalo preivjelih rtava da svjedoe. Od Sikiria su se
mogla izvui i imena preostalih koljaa, etnikih dezertera koji
su se, moda, prikljuili narodnooslobodilakome pokretu.
Umjesto svega toga, Alaga je zarobljeniku postavio samo dva - tri
pitanja, od kojih povijest nee imati nikakve koristi. - Kako se
zove?... Odakle si?... Gdje e ti dua? Vijest o ovanijevoj
sudbini je do Regine, Luke i Bepa stizala u refulima, s raznih
strana i u obliku otvorenih prijetnji. Prvo je iz komiteta netko
dojavio da je jedan od brae Sikiri likvidiran kao etniki kolja,
ali Regina u to nije povjerovala, znajui tko je i kakav bio ovani.
Osim toga, kako bi i zato iz Pariza otiao etnicima? Onda je u
beogradskoj Politici, u feljtonu koji se bavio Ravnogorskim
pokretom, objavljeno da je u Drainom tabu bilo i nekoliko
Slovenaca i Hrvata, pa je meu drugim imenima navedeno i
ovanijevo. Nitko u gradu nije komentirao novinsku vijest ili,
to je malo vjerojatno, komentari do Regine nisu stigli. Narod je
oito ekao da se oko sramote u kui Delavale - Sikiri najprije
postavi opinski komitet, a u komitetu su ekali da odozgor stigne
neko nareenje ili direktiva. Bilo je delikatno udariti na obraz
familije koja je istovremeno dala i partizanskog heroja, druga
Bepa, o ijim su se junatvima na Sutjesci i Neretvi irile legende.
Potom su iz Trebinja stigli glasovi da je ovani Sikiri, zvan
Krvavi Jovan, bio jedan od najgorih krvnika muhamedanskoga

ivlja od Gacka do Bilee, pa se ulo da se s Lazarom

Kobiloviem, kojem ni Draa Mihailovi nije bio dosta,
odmetnuo i za vlastiti raun i eif klao i palio po itavoj Bosni.
Regina je od takvih glasina bjeala koliko je mogla, a kad bi je
pitalo za brata, govorila je da s njim odavno nema nikakve veze,
odrekao se i rodbine i oevine, ali pouzdano zna da je ovani u
Parizu i da mu ni na kraj pameti nije da se vraa. Tamo je jer voli
muku stvar osjetit uprknu, govorila je, jebe se s Francuzima i ko
zna ta jo radi. Pa bi svatko tko ita upita bjeao glavom bez
obzira, znajui da je Regina u stanju podrobno opisivati ono o
emu muka i enska usta ne govore, niti ui o tom ele sluati.
Uskoro su se glasine utiale, vjerojatno zato to ih nije imao tko
potvrditi, ili zato to se poelo priati da su ovanija vidjeli u
Francuskoj. Sreo ga je ofer naeg konzula i popriao s njim.
Bogat je i ugledan ovjek, trguje zemljom i kuama te je ve
pomalo zaboravio na jezik. Bio je to dokaz jai od svakog
drugog, jai i od gradske zlobe. Fascinirani time to je netko
roen meu njima zaboravio rijei materinskoga govora, ljudi su
zaboravili i ono to je pisalo u novinama. Ili su povjerovali da je
postojao jo jedan ovani Sikiri koji je imao manje pameti i
sree i nije bio iz njihovog grada. estoga maja 1937. godine
cepelin Hindenburg, nazvan po slavnome maralu koji je etiri
godine ranije predao vlast Hitleru, zapalio se pri slijetanju u
Lakehurstu, amerika drava New Jersev. Poginulo je trideset tri
od devedeset sedam putnika, a tragedija najveega i najslavnijeg
cepelina u povijesti bit e udarna vijest u svim kino urnalima
sljedeeg ljeta. Bio je to pad nebeskoga Titanica koji je, bez
obzira na sve romantine konotacije, na bioskopsku publiku
djelovao zloslutnije od razbuktavanja graanskoga rata u
panjolskoj, bitaka za Guadalaharu i Malagu, japanskih napada
na angaj, pa ak i od futuristikih predvianja da e za deset
godina, najdalje do 1955., veina Europljanki postati rtve

alopecije izazvane uestalim trajnim ondulacijama. Katastrofa

cepelina, nakon koje su sasvim prekinuti eksperimenti na toj vrsti
letala, posjetiteljima, a naroito posjetiteljicama, ljetnih kina bila
je naroito potresna jer su svi sanjali o tome da jednoga dana
polete cepelinom. Prizori iz salona sa stilskim namjetajem u
kojima su kraljevi i kraljice, baruni, lordovi, bogata europska
gospoda i pustolovi pili ampanjac i smijali se alama koje nikada
nee stii do uiju obinoga svijeta, ponavljali su se tokom
nekoliko ljetnih sezona, draili matu i mamili uzdahe du
Jadranske obale. Gledateljstvo nije primjeivalo da se radi o
uvijek istoj snimci s istim licima i aama, jer bi se od ljeta do
ljeta zaboravljalo ono to se vidjelo u kino urnalu, a pamtilo se
tek oduevljenje raskonim dvoranama koje vise u zraku,
kristalnim lusterima i gudakim kvartetima to na nekoliko tisua
stopa iznad zemlje mi jenjaju predodbu o svijetu. Ako je istina da
saloni lete i da je isti ovaj ivot, samo puno ljepi i bogatiji,
mogu i u zraku, iznad oceana i planina, tada za ovjeka vie ne
postoje granice, brige gube smisao, a smrt preta je biti izvjesna.
Samo se treba ukrcati u cepelin, skupiti bogatstvo kojim se let
plaa, i na krilima napretka odletjeti s kraljevima i kraljicama. S
njima koji
e biti prvi spaeni od svake poznate nesree. Hindenburg je bio
velianstven ne samo zato to je u kino urnalu najavljen kao
najvei i najmoniji cepelin, nego i zato jer je njegovo ime bilo
teko kao olovo, masivno kao Ruhrske eliane, iz kojih dan i no
kulja oganj najmonije industrije svijeta; to ime bilo je kao
ukovano u zemlju, gromkije i zvunije od svih drugih imena; ni
sam Bog nije se tako zvao. Ali onda se ipak taj isti teki
Hindenburg vinuo meu oblake, laki od okoladnoga celofana
koji je ravnala djeja ruka. Kao perce u nebo je otila najtea rije
koju su posjetitelji ljetnih kina ikada uli! Kada je stigla vijest da
je pao Hindenburg i da su u dim i prah otila nasmijana lica i ruke
koje su drale ae sa ampanjcem, gledatelji su bili potreseni do
dna due. Ostali su poput djece koja su se probudila pretvorena u

odrasle nesretne ljude. Regina je uplakana istrala iz kina Kosmos

prije nego to se poeo prikazivati film Gertrudin grijeh,
njemaka ljubavna drama u snjenim Alpima, o kojoj je priao
itav grad. Prizori iz Lakehursta za nju su bili neizdrivi. Ljudi s
gospodskim tapovima i sa cilindrima na glavama gledali su s
pristojne udaljenosti kako neta je Hindenburg i inilo se da se
dosauju. Vidjela je njihova lea kako se ubrzano miu u
presporome ritmu pokretnih slika, i ameriko nebo u koje suklja
runi crni dim. A u tom dimu su bivi ljudi i njihova biva
bogatstva, slava i nada jednoga vremena. Dio njezinoga ivota
odlazio je u nebo, jer je povjerovala da je
mogu taj letei svijet i da je to njezina budunost ako je danas
neija sadanjost. Uvijek je tako, mislila je, ono to danas mogu
imati bogati, sutra e moi cijeli svijet. Samo valja biti dovoljno
strpljiv i ekati, i sve e doi na svoje mjesto. Gradovi e se vinuti
meu oblake, skupa s gradskom sirotinjom i onima koji nemaju ni
za kruh, u nekim jo veim cepelinima, pa e na kraju cijeli svijet
biti slobodan, napustit e Zemlju i letjeti prostorom irim od neba.
Zamiljala je takav scenarij gledajui kino urnale i nije se
obazirala na prie kako su trideset dvije godine previe za neudatu
enu i vrijeme joj je da hvata posljednji vlak. Vidjela je cepelin i
bila je spokojna; imalo se to
ekati sve dok Hindenburg nije pao.

A onda je bilo gotovo. U prvi mah zbunjeno je gledala u platno,

spiker je uzbueno spominjao ljude koji se pretvaraju u ive
buktinje. Smrt je dola brzo, prije nego su se nesretnici stigli
spomenuti Boga. Na te rijei Luka se kiselo nasmijao i munuo ju
laktom. On nije osjeao sav taj uas, njemu je samo ilo na ivce
to neki glas govori, pogledao je sestru i jo jednom ju gurnuo,
uje li ona? ;
samo sjedi poluotvorenih usta i bulji pred sebe, kao da je
hipnotizirana ili kao da sve budalatine koje izgovara taj glas
Regina vidi svojim oima. Ala dima!, apnuo je kada se u kadru
jo jednom pojavio veliki crni oblak, a Regina je skoila sa svoga
mjesta i poela se probijati prema izlazu. Gazila je ljudima po
nogama, neka gospoa cijuknula je kao mi jer joj je stala na kurje
oko, njezin mu opsovao je boga i blaenu divicu Mariju,
uskomeali su se redovi u kinu, svijet se zagledao u djevojku koja
je glasno ridajui trala prema izlazu. Luki nita nije bilo jasno.
Prvi put Regina je uinila neto to si on nije mogao objasniti. Od
tog trenutka poeo je, barem je tako mislio, njezin nesporazum sa
svijetom. No, vjerojatnije je da se nesporazum dogodio barem est
godina ranije, kada Luka jo nije navrio devetu, a sestra se
zaljubila u Aria Berberijana, novosadskog studenta prava kojeg
je bogati otac poslao na Jadran da se morskim zrakom lijei od
tuberkuloze, od koje Ari zapravo nije ni bolovao. Ali jest
bolovao od neega drugog, to gaje navelo da potplati lijenike i
da od doktora Muickog za novac, kojim se mogla kupiti kua u
centru grada, ishodi uvjerenje o tuberkulozi, u kojem su se
dramatino spominjale dvije otvorene kaverne i jo najvie pola
godine ivota. Od svih lekova na belom svetu za vaeg sina nee
biti boljeg od morskog vazduha, suvog i toplog, punog lekovitih
soli i mirodija to ih vetar nanese s kopna i mora. Ne mogu vam
dati garancije da e u moru Ari da nae spas, ne znam je li kasno
za njega, ni kako e se bolest ponaati. Tuberkuloza ima razliitih,
kao to su razliiti i ljudi koji obole, i svaka se ponaa na svoj
nain. Moemo se samo nadati da je Arisova od onih koje odnesu
jadranski vetrovi, kitio je doktor Simeon Muicki priu starome
Berberijanu, a on je plakao kao malo dijete, nasred ordinacije,

pred medicinskim sestrama koje su ga tjeile i Arisom koji je

kaljucao u maramicu. Ali nije se znalo zbog ega vie plae: zato
to mu najbolji doktor u Kraljevini govori da e mu umrijeti sin
jedinac ili zato to e time biti ugaena njegova advokatska
kancelarija, najstarija u Vojvodini, koju je osnovao deda Aleksej
kada je iz Erevana, preko berlinskih studija, stigao u Carevinu.
Jovan Berberijan bio je dobar advokat i sirotinjska majka. Skupo
je naplaivao svima koji su se pred varoi ponosili time to im
Berberijan vodi pravne poslove, a besplatno je zastupao svakog
bijednika i nesretnika kojega bi tuila drava ili bogati gazda. Ali
istovremeno je taj duevni ovjek bio nevjerojatno okrutan otac.
Sinu je branio sve za to je mislio da bi ga moglo skrenuti s puta
koji mu je bio odreen u trenutku zaea. Ariu su bile dvije
godine kada ga je prvi puta doveo u svoju kancelariju, da se dete
na vreme ui i da na vreme zavoli posao koji e da radi elo ga
ivota, i uzaludno je majka Saveta govorila da je za takve stvari
rano i da je bolje pustiti Aria da se igra s drugom djecom. Mene
je moj otac Sokrat doveo u kancelariju kad su mi bile dve. Trea
re, nakon mama i tata, koju sam nauio bila je zakon. Oca je
njegov otac Aleksej doveo tu kad su mu bile dve i prva re koju je
znao bila je pravda, odgovarao je Jovan i tu bi majka morala
odustati. U prvo vrijeme putao je djeaka da se igra ispod crnoga
pisaeg stola dok je razgovarao sa strankama. Kako bi se samo
ljudi iznenaivali kada usred prie izviri plavokoso djetece i kae
da mu se piki ili kaki. Tada bi slavni Berberijan udario po zvoncu
i dotravao je gospodin Jano, pogrbljeni sijedi pomonik, Aria
uzimao za ruku i vodio ga do zahoda. Koliko god bio teak i
dramatian sluaj zbog kojega se obraaju advokatu, a bivalo je i
ljudi ije je sinove i brau trebalo spasiti pred smrtnom kaznom,
svakome se pojava djeteta inila dobrim znakom. A kad bi
Berberijan otkrio razlog zbog kojeg djeak po cijele dane ne izlazi
iz kancelarije, jo su i vie vjerovali u njegovu strunost.
Pogotovu jer im nije padalo na pamet da vlastitu djecu na takav
nain pripremaju za budua zanimanja. Taj ovjek je malo lud i
nije normalno to to ini s djetetom, ali on je advokat! Kad je Ari
navrio etvrtu, otac je pred njega poeo postavljati jednostavnije
probleme, da provjeri sinovljevu inteligenciju, mo rasuivanja i

osjeaj za pravednost.
- Ko je vie kriv, sarho Laza jer je pokrao blagajnu veslakog
kluba ili blagajnik Steva jer je blagajnu ostavio otkljuatu?...
Kokoke gazda Jozike godinu dana prelazile su ogradu kominke
Milke, a ona je svo vreme gazda Joziku upozoravala na taj
problem, da bi na kraju zakrenula vratom njegovog petla. Ali to
nije uinila u svojoj ve u njegovoj avliji, ko je kriv?... Dvojica se
pobodu vilama i nasmrt strada i jedan i drugi, a ena onoga koji je
prvi poeo trai odtetu. Je li upravu i ta treba da napravi ena
onog drugog?... Padala kia, poplavio podrum i propalo svo vino
gazda Itvana, pa ga sad tue krmari koji su vino unapred platili.
On bi im vratio pare, ali oni nee da uzmu jer im je uinila vea
teta od cene vina. Kako sud da postupi? Ispitivao je Jovan
Berberijan djeaka i on bi odgovarao dok mu je to bilo zabavno i
uglavnom svi odgovori bili su tani. Ali djeja panja kratko se
dri jednoga. Ariu bi nakon desetak minuta dosadila oeva
zapitkivanja, htio bi se igrati ili je iz iste obijesti poeo namjerno
davati krive odgovore, na to se Jovan nije zaustavio kao to bi
uinio svatko drugi, nego je dalje postavljao sve nova i nova
pitanja, sa strpljivou staroga seoskog konja kojeg je nemogue
iznervirati i navesti da zbaci i sedlo i trapavog jahaa. Rijetko se
dogadjalo da uope shvati kako mali namjerno krivo odgovara, jer
do njegovog uma nije stizalo da na ovome svijetu postoji netko,
pa i sasvim mali djeak, tko bi na pitanja pravde i nepravde
neozbiljno odgovarao. Uskoro je Ari poeo krivo odgovarati ve
na prvo postavljeno pitanje i tada je Jovan Berberijan uveo sistem
nagraivanja za ispravne odgovore. Pet tanih odgovora - klaker,
deset tanih - eerna vuna, petnaest - sladoled, a pedeset tanih
odgovora - odlazak u cirkus. Na taj nain okupio je sinovljevu
panju ili bi bilo bolje rei da ju je - otkupio, uvjeren da trgovina
zauvijek vrijedi. Vrijedila je punih pet godina, kada je ponovo
naruena idila Advokatske kancelarije Berberijan i po prvi put je
dolo do otvorenog sukoba izmeu oca i sina. Vratio se kui sav
slomljen jer mu je Ari rekao da je stari debeli magarac. Saveta ga
je tjeila, ali je njezina utjeha bila iskrena koliko i nedjeljna
ispovijed kurve Melite. Majci je bilo jasno to se izmeu dvojice
mukaraca deava i to je mali odluio napraviti velikome, ali je

ve davno odustala od pokuaja da mu to objasni. A evo ta se

bilo dogodilo: Ari je dugo, jednom ili ak dvatri puta tjedno,
ispunjavao bonus od pedeset tanih odgovora, pa bi ga isto toliko
puta Jovan morao voditi u cirkus. Ako kojim sluajem u Novom
Sadu ne gostuje neka trupa, vozom su odlazili u Suboticu,
Sombor, Baku Palanku, pa ak i u Vukovar i Beograd. Tamo ve
kamo je doao cirkus. Prenoili bi u hotelu i ranim jutrom vraali
se kui. Tako je cirkus uz advokaturu postao jedini posao koji je
Ari vidio i o kojem je neto znao. Imena svih slonova koji su tih
godina stupili nogom na tlo Kraljevine, lavove, tigrove i konje te
zmi je zvearke i bijele mieve koji nalaze izlaz iz labirinta iz
kojega ovjek ne bi znao van, sve ih je poznavao bolje i od
vlasnika cirkusa. Takoer je nauio razlikovati lavove kojima su
za svaki sluaj poupani zubi, od onih koji bi zbilja mogli odgristi
glavu kad je dreser gurne meu eljusti. Postao je strunjak za
akrobatske figure i maioniarske trikove, a ve sa sedam godina
struno je raspravljao pripada li neki klaun ruskoj ili francuskoj
koli. Razlika izmeu te dvije kole bila je za Aria injenica od
prvorazredne vanosti, a Francuze i Ruse doivljavao je kao dva
smrtno zakrvljena naroda koji e kad-tad, na bojnom polju i uz
stotine hiljada mrtvih, odluiti iji e klaunovi vladati svijetom.
Odnekud je, valjda od cirkusanata, doznao gde bolje prolaze
Francuzi, a gdje Rusi. Olovkama u boji je na zemljopisnoj karti
zaokruivao gradove: plavom one u kojima vie cijene ruske
klaunove, crvenom one koji su naklonjeniji francuskim, a
zelenom je zaokruio Berlin, Beograd i Bukuret, jer je tamo
publika s jednakim oduevljenjem doekivala sve klaunove. Ocu
Arisova znanja nisu smetala, tovie, bio je ponosan na djeakovo
dobro pamenje jer je ono iznimno vano za pravog advokata.
Sve dok mu sin jednoga dana nije saopio da u ivotu kani biti
dreser maaka, budui da nikome, osim slavnom Rusu Jevgeniju
Milinskom, nije uspjelo maku nagovoriti na bilo to. Stari je
istovremeno bio zgroen i uvrijeen. Njegov roeni sin je izmeu
pravde i cirkusa odabrao cirkus! I to ne slonove ili lavove kojima
se divi svaki novosadski deran, nego najobinije maketine!
Neto je nastrano u tom djetetu i to valja im prije ispraviti,
pomislio je, i kazao Ariu da je ve veliki i da je prerastao cirkus

pa neka sam smisli to e ubudue biti nagrada za pedeset tanih

odgovora. Ari se borio, ali nije pomagalo. Ve si veliki, skoro
odrastao ovek, lagao je otac, a u djeaku je rastao gnjevni prezir,
osjeaj kojim e trajno ostati obiljeen njihov odnos. Kada je
shvatio da se tu nita ne moe i da otac nee popustiti, rekao mu je
da je stari debeli magarac. Uvredu je smiljao hladne glave,
savreno svjestan da e oca grozno pogoditi i poniziti. Jovan
Berberijan, naime, nikada nije psovao, niti ozbiljno povisio glas osim u sudnici gdje se ta vrsta teatralizacije i oekuje, i bez koje
nema dobro plasiranih argumenata i dokaza koji e sucima pasti
na pamet. Tihi i monotoni advokati dosadni su svima u poroti i
publici, a sudac preuje pola onoga to su rekli. Kada je Ari
dreknuo na staroga, udario je na ono to se u vezi gospodina
Jovana inilo najstabilnije i najvre. Kamo god bi poao, pratio
ga je dobar glas, pred njime se nije smjela izgovoriti gruba rije i
jednako potovanje izazivao je meu dobrima i zlima. U finoga
svijeta kao i meu primitivnim zatvorskim uvarima i ubojicama
zatoenim u najmranijim podrumima kraljevskih kazamata. ak
i hotelski recepcioneri i konobari u hotelima i restoranima
gradova do kojih nije stigao glas o advokatskoj slavi, prema
njemu su imali neko posebno potovanje. U tom potovanju nije
bilo nimalo straha. To da je stari debeli magarac bila je prva
ozbiljna uvreda koju je od momatva doivio. Meutim, bilo je
dovoljno da prespava no i ve sutra pojavio se s
nedirnutom aurom, blag i lalinski spor, i nezadriv kao engleska
vojna sila. Ita si smislio, ega vredipedeset tanih odgovora?
Djeaku su se pod stolom od uzbuenja tresla koljena. Mogao mu
je ponoviti da je stari debeli magarac ili plakati i urlati da ga nita
osim cirkusa ne zanima i da eli biti dreser maaka, i neka ga za
hiljadu dinara proda cirkusantima pa da se svakoga jutra budi u
etiri, hrani konje, pere slonove i isti ivotinjska govna! Bit e
mu cijeloga ivota zahvalan. Ali koliko god ga vrijeao, otac e
ostati fini gospon advokat iz Katolike porte osam, i njemu i
cijelom svijetu. Koliko god nagovarao oca da ga proda
cirkusantima, on to nee uiniti, nee se odrei svoga nasljednika,
malog faraona.

-Pare - apnuo je Ari; otac je bio tvrd na novce i mali se nadao da

nee prihvatiti. A ako ne prihvati, tada e argument cirkusa postati
jai, zapravo neoboriv. - Koliko? - upitao je. - Pedeset odgovora,
desetina tvoje plate - odgovori djeak s osjeajem da mu se vraa
snaga. Prvi put u ivotu ilama mu kola mo koja pokree svijet i
bogate ljude ini sretnima i tjera ih da postanu jo bogatiji. Jovan
Berberijan je progutao knedlu, pogledao prema stropu: iznad
lustera pauk je ispleo mreu, trebalo bi upozoriti istaice da ne
mogu mesti i istiti kao maka repom. Spustio je pogled na sina,
on je netremice zurio pred sebe, tano onako kako mu je rekao da
valja gledati suca i porotu as nakon to se iznese krunski
argument, nijednom ne trepnuti, stvoriti u ljudima iluziju da nita
ne skriva, u oima ti je gola istina i ako hoe, mogu je uzeti u
ruke, prevrnuti je s jedne na drugu stranu, dobro provjeriti da nije
falsifikat; upravo tako Ari brani svoju prvu poslovnu ponudu,
ini to dobro, nije trepnuo ve pola minute, gleda u oca kao fakir u
zvearku, jak je mali, bit e neto od njega, samo je vano da mu
se cirkus izbije iz glave. Dogovoreno, rekao je i pruio djeaku
ruku. Ari je prihvatio, ali nije bio siguran je li pobijedio ili je
definitivno izgubio. Dobio je ono to nije oekivao, a izgubio ono
to mu je bilo najvanije. Ima li velianstvenije stvari u kosmosu
od dresiranja maaka i ima li izuzetnijega ovjeka od onog koji
zavlada majim svijetom?
Jovan Berberijan je sinu nakon toga postavljao puno tea pitanja,
ali nikad takva za koja su nuna znanja iz pravnikih knjiga i
spisa. Igrao je fer, kao to engleski dentlmeni igraju kriket i polo,
ali se poeo ozbiljno truditi da sauva svoju plau, i to je inio kao
da pred sobom nema dijete i kao da mu taj djeak nije sin. Nalazio
je primjere iz sudske prakse koji su uli u legendu, presude i
obrane koje su proslavile velike suce i pretvarao ih u pitanja na
koja je Ari odgovarao. Ve u jedanaestoj on bi po nekoliko sati

znao obrazlagati svoj stav, logino ga braniti i uvoditi oca u

labirinte iz kojih nije bilo izlaza. Cas pobjede dolazio je kada otac
vie ne bi znao to da kae ili bi zamucao. Na prvo zamuckivanje
protivnik je dizao ruku u zrak, kao boksaki sudac i bio je to
klasini nokaut, bez brojanja. U prosjeku Ariu bi pripala polovica
oeve mjesene plae. Novac je slagao u kutiju od cipela koju je
sakrivao pod krevetom, jer nije znao na to da troi. Nakon to je
ukinut cirkus, Ariu osim kole i kancelarije nije puno toga ostalo.
Mati ga je budila svakoga jutra u est. Dorukovao bi s ocem, stari
je usput itao novine i komentirao dogaaje u svijetu. Rast cijena
dijamanata na londoskoj burzi najavljivao je loe dane, u
Njemakoj je slutilo na vojni udar, nizali su se radniki trajkovi i
uline tue izmeu crnih i crvenih, stari Berberijan bio je zabrinut
kako krupni industrijalci ne shvaaju da se igraju s bombom koja
e svakoga asa eksplodirati. A kad eksplo-

dira, tada se pravda nee deliti pred sudovima nego pred

streljakim vodovima, govorio je barem jednom tjedno. Nakon
doruka odlazili su u kancelariju, doi ranije na posao i kad misli
kako nema ta da radi, to je dobro zbog koncentracije, a u
dvadeset do osam stizao je stari Jano i pratio Aria u kolu.
Doekivao ga je poslije nastave, pa bi se vraali u kancelariju i
nakon sat-dva
slijedila je pauza za ruak. Popodne su otac i sin ponovo bili na
poslu, do osam ili devet naveer, kada je trebalo pisati kolsku
zadau. Takav je bio djeakov dnevni ritam sve do svretka
gimnazije i nita se tu nije moglo promi jeniti. Kako je Jovan
Berberijan odlazio na posao i kada je bio bolestan, tako je i
njegov sin sve djeje bolesti odbolovao u advokatskoj kancelariji,
ela naslonjenog na hladno prozorsko staklo. Da bi sina upisao na
studij prava u Beogradu, slavni je advokat morao iskoristiti svoje
veze i poznanstva. Molei i potplaujui iao je sve do autanta
princa Pavla Karaorevia, ali nikako nije ilo. Ari je, naime,
jedva prolazio gimnazijske razrede, sve sa dvojkama, a odliku je
dobijao samo iz latinskoga i povijesti. Takvog ga na uglednome
fakultetu nisu htjeli, a moe biti da mu je dodatno tetio oev
ugled. Velika je stvar bila, za neke i najvei uspjeh u karijeri,
odbiti Berberijanovog sina. Ako on bude primljen, sekirom u da
iscepam svoju katedru, pokenjau vam se na ast i doktorate, i
vie
me ovaj fakultet i ovaj grad nee videti, zavapio je profesor
Matuevski nakon to je s Dvora stigla intervencija. Starome
krakovskom asu nije ilo u glavu da se na studij koji ljude treba
pouiti pravdi i pravu studenti mogu primati mimo reda i zakona.
No, Ari je na kraju, ipak, proao, a Gregor Matuevski je
umirovljen ministarskim ukazom. Za posebne zasluge, one iz
Prvoga svjetskog rata, dodijeljena mu je Karaoreva zvijezda. U
Politici je o tome objavljen lanak s fotografijom na kojoj princ
Pavle kaci zvijezdu na profesorove grudi i tako slavom
besmrtnika ovenava oveka koji je znao kad treba pukom, a kad
perom, mastilom i pravnim znanjima braniti i graditi otadbinu.
Na licu Gregora Matuevskog zapaao se gr smi jeka, kao da

mu je princ probo ne samo rever posuenog fraka, nego i

bradavicu na grudima. Godinama je ba tu sliku iz Politike
dvorski fotograf Petar Pardik pokazivao svojim egrtima kao
primjer loeg rada. Lice oveka nevidljivo je oku, devet desetina
sekunda ono pokazuje pravo raspoloenje, a jednu desetinu
pokazuje la. Dobar majstor zna kad je pogodio u krivu desetinu
sekunde, govorio im je. Prvi mjeseci u Beogradu za Aria su bili
poput otkria novoga svijeta. Dane i noi provodio je po krmama
troei bogatstvo zaraeno na pitanjima to je pravedno, a to nije.
Do Boia gaje ve pratio glas najboljega platie u dugoj pijanoj
povijesti Skadarlije, jer je njegov dnevni ceh u pravilu bio vei od
onoga to bi potroili svi ostali gosti zajedno. astio je svakoga
tko je priao njegovom stolu, a u asovima posebne inspiracije, ili
ako se u blizini nae lijepa mlada dama, razbijao je kristalne ae
jednu za drugom. Kelner bi mu ih po deset donosio na srebrnom
pladnju. Na kraju bi Ari sru grabio rukama i objanjavao razliku
izmeu stakla i
kristala. Na staklo se razree, a kristal je kao dijamant, njean i
fin ako ga uzimaju gospodske ruke. Djevojke zbog kojih je to
inio bjeale su glavom bez obzira. Ili su u Ariu vidjele bahatu
barabu ili nekoga tko se odluio ubiti, pa prije toga eli potroiti
sve to ima. A ni jedno ni drugo, barem u ono vrijeme, nisu bile
dobre preporuke za udvaraa. Pred kraj prvoga semestra Ari je
shvatio da od njegovoga naukovanja nee biti nita. Na
predavanjima, kad bi na njih uspio stii, uglavnom je drijemao,
mamurao i smirivao eludac koji bi hrlio van, a ono emu su ga
profesori pokuavali nauiti ionako je bilo nezanimljivo. I to iz
dva razloga. Trebao je nauiti osnove, a on je jo kao djeak s
ocem proao nadgradnju. Znao je kako se tui i sudi, i to e mu
onda put kojim se do toga dolazi? No, drugi razlog zbog kojega
mu nije padalo na pamet da studira bio je vaniji. Iza sebe je vidio
osamnaest godina muenja kojega nije bio svjestan dok je trajalo.
Ako nastavi putem na koji ga je otac poslao, cijeli e ivot biti
muenje. Ne znajui to zapravo eli, jer ni u emu osim u
Skadarliji nije uivao, Ari je traio nain na koji e se osloboditi
oca. Kako nita osim smrti nije moglo odvratiti Jovana
Berberijana da advokatsku kancelariju prenese na sina, tako je

odluio izmisliti tuberkulozu. Prvo je planirao da se zaista pokua

zaraziti, ali je odustao kad su mu rekli da to ba i nije tako
jednostavno. Tuberkuloza nee svakome, a tko zna koliko bi dugo
trajalo dok bolest tako uznapreduje da ga odrijei studiranja. Nije
imao vremena jer su se bliili ispiti, a ako ih ne poloi, otac e
shvatiti to se deava i gdje mu sin po Beogradu provodi dane i
noi. Doktoru Muickom je za lanu dijagnozu dao sve novce koji
su mu preostali. Vrijedilo je, jer je on tako dobro odigrao svoju
ulogu da starom Berberijanu nije bilo ni potrebno objanjavati
kako bolest esto uznapreduje, a da bolesnik ni ne zna da je
bolestan pa se do juer zdravim ljudima ponu otvarati kaverne.
Samo je guvao papir na kojemu je bila ispisana smrtna presuda,
niz nepomino lice tekle su mu suze, a Simeon Muicki imao je
silnu potrebu da ga tjei, kao to se u takvim prigodama tjee
oevi umiruih sinova jedinaca. No, kako bi to bilo u suprotnosti s
avolskom nagodbom koju je sklopio s mladiem, doktor je utio i
uzdisao. Za svaku neizgovorenu rije utjehe po jedan uzdah. Tako
je Muicki zaradio najvei novac u svome ivotu, a Jovan
Berberijan izgubio razlog da ivi. Aria je u ponedjeljak poslao na
more, a ve u srijedu pao je u bolesniku postelju iz koje vie
nikada nee ustati. Saveta ga je pune tri godine prala, hranila i
prevrtala s jedne na drugu stranu i bila oajna
kada je umro. Voljela ga je kakav god da je drugima bio, a sinu
nikad nije zamjerila, iako je znala da je izmislio tuberkulozu i da
je ta izmiljotina Jovana ubila. Ako ve nije mogla mi jenjati
okolnosti, zaurlati na mua, rei mu da nesreu navlai na dom,
onda ih je barem obojicu prihvaala i saalijevala onom vrstom
njenosti koju ljudi obino zovu ljubav, dok ene koje u takvoj
ljubavi ive zovu muenicama. U rano proljee 1931. Ari
Berberijan stigao je u Dubrovnik. Iznajmio je stan kod Mine Elez,
stare cure koja je stanovala dvije kue dalje od Sikiria. Mina je u
konobi drala radnju za topanje i krpljenje enskih arapa i
plisiranje suknji. Regina joj je esto navraala, kad bi se nakupilo
arapa u kui, ali ee tek onako, da pregleda modne urnale koje
je svakoga tjedna Mini slao neak iz Miinchena, ili samo da
popria s nekim tko ju razumi je. Dok su je drugi gnjavili ta
eka?, zato se ne uda je?, proi e joj vrijeme! - Mini je sve bilo

jasno, samo je klimala glavom, govorila: E, moja ti, znam ja

kako je to, i dalje topala arapu dok bi Regina iznosila svoje
jade s mukarcima koji su joj se sviali, ili s drugima, a s takvima
je bilo jo tee, kojima se sviala ona. Tko zna koliko ju je Mina
zapravo sluala i to je od svega ula, ali te prie bile su tako
tipine, kao prepisane iz spomenara ili romana MirJam. Reginini
problemi samo su se u jednome razlikovali od problema drugih
cura. Je li to bio strah ili prevelik ponos, teko je rei, ali ona se
nije usuivala otisnuti, skoiti i zaroniti prvi put. Ili je stijena bila
previsoka, ili je more ispod nje bilo plitko, ili preduboko; ona je
stajala gore, zakoraila pa odustajala, da bi poslije, vie radi sebe
nego radi drugih, otkrivala i izmiljala to sve nije valjalo na
onome zbog kojega je trebala skoiti. Katalog mukih mana bio je
poput sliice izraene u stotinu tisua kopija koju je uz srce nosila
itava Reginina generacija, naravno njezin enski dio, te jo
nekoliko generacija prije nje. To to je u tom katalogu bilo
zabiljeeno nije za izgovoriti, niti napisati, jer u to vie nitko ne bi
vjerovao i cijelu stvar pripisao bi zlobi i dokonosti onoga koji
pria. Ljudi preziru opa mjesta i ne vjeruju da pod kapom
nebeskom postoji ita to bi odgovaralo opim mjerilima, pa se
onda takve stvari jednostavno ne kau i jedan veliki dio ljudske
povijesti izostane iz knjiga. Taj dio, koji se moe opisati i
objasniti samo opim mjestima, kasnije ini sivu mrlju svake
historiografije, naizgled nenaseljeno i neistraeno podruje,
mistini obris, prostorno zakrivljenje svemira ili ve neto to
znanstvenici izmiljaju od poetka stoljea da stvarnosti vrati onu
neobinost koja je postojala dok je Bog s punom svojom
izvjesnou bio tu. Stoga, valja tek naznaiti Reginin problem i o
njemu nita dalje ne rei. Mini je prijalo njezino drutvo, Reginina
svakodnevna tubalica, monotonija albi i kukanja ispunjena
mukim imenima, izgovorenim na takav nain kao da nije rije o
stvarnim ljudima ve o svecima u koje vie nitko ne vjeruje, ali to
nije razlog da ih se ne krivi za fortunale i neverine, otvorene kure
koje se razbijaju o kamene zidove i lancune koje iznenadni
sjeverac bijesno trga s konopa, i samo je pitanje hoe li ih odnijeti
na more ili ih pretvoriti u jedra koja e ponijeti ovaj prokleti grad i
preseliti ga meu potonule jedrenjake. Takve misli rojile su se u

Mininoj glavi, ukraene, razbrojane, sa stotinama sliica svaka.

Od tih sliica bi svatko tko nije Mina, da mu se nedajboe pojave
u glavi, odmah poludio. A njoj su bile normalne i svakodnevne.
Lancuni i zmajevi, dinovske hobotnice jednom viene na
pekariji koje su slikali eki fotografi a Grad ih ve sutra
zaboravio, mravinjak u ugaenom kaminu vlastelinske vile
pretvorene u muzej, saksije s kadificama na penderu Begovine i
mukarci s fesovima koji pod penderom prolaze, bruj rjeice
Bune i ljetni huk iz dervike tekije, osunani Vele mirnoga
ljetnog dana, na iji se vrh oborila oluja i udara ga munjama i
gromovima, Allahovi kamenolomi, srdelice koje otvaraju i
zatvaraju oi dok ekaju hitri no da im dere krljut s lea, sol u
kojoj poinu njihove posljednje riblje misli, muke golih posoljenih
ribljih lea, njihove grene due, kranski sveci ulovljeni u
ribarske mree, raspela od borovog granja, jastuci koji se zrae na
proljetnom prozoru onoga tko je juer umro, more crno kao katran
i miris lavande u depovima mukih kaputa, kapetanska kapa
visoko na kredencu doma u kojem je puno djece, prvomajski
kresovi, andarmerija s isukanim maevima i Avram zvani Lenjin
koji vadi kurac iz gaa i njime izaziva andare, goldun na dlanu
holandskoga mornara i njegovi prsti koji dugo i runo vonjaju po
gumi - to ju uplai i ona pobjegne, zrnca pijeska pod nonim
noktima, motorne barke u kojima strance prevoze na Lokrum,
barke na vesla u kojima ostarjele lovake pse prevoze na koj na
kojemu nema hrane ni vode, naprstak zaboravljen na dvoru, do
pola pun prve jesenje kie, tri trula rogaa u uglu konobe - jedne
zime s poetka stoljea, Ciganii to s malim boginjama tre za
gradskom djecom da ih zaraze, mjehurii ispunjeni limfom,
gnojne rane na slabinama mravog bosanskog konja, natovarenog
kacama travnikoga sira, otvoren kiobran pao u more i noen
strujom prema puini; to su neke od slika koje Mini svakoga asa
prou umom. Dok drugi ljudi misle rijeima, u jeziku koji su prvi
nauili, ona misli slikama i po tome je posebna. Minu ene
smatraju blesavom, ali se ne usuuju glasno rei da je luda. ute o
njezinim slikama pred mukima, bolje da o njoj nita ne znaju
i ne prigovaraju. Bez Mine se, naime, ne moe. Mina jedina u
gradu stopa arape i plisira suknje - a moda plisiranih suknji traje

evo ve deset godina i tko zna koliko e jo trajati. Moda nikad

ni ne proe: modu je izmislio bogat i dokon svijet kojeg nije briga
to se plisirane stvari dugo i teko upreavaju - pet mukih
koulja lake je izglaati nego jednu suknju! Ali tko dri do sebe i
ima se razloga pokazati, predat e se parikim diktatima i hvaliti
Boga jer je stvorio Minu. Osim toga, ona taj posao radi dobro.
Istina, s drugima je ne mogu usporediti jer je jedina, ali ve i to
neto govori. Da je topanje arapa jednostavan posao, ene bi ih
same topale, a da svatko moe plisirati suknju, sigurno bi radnji
za plisiranje bilo koliko i brijanica i frizerskih salona i ne bi
svijet zavisio od ove jedne Minine. E, moja ti, znam ja kako je to,
rekla bi Mina zatvarajui radnju, kao to je inila svakoga
podneva, a onda ila u potu da preuzme modne urnale ili
paketie sa specijalnim koncem koji su takoer stizali iz
Miinchena. Pa bi nastavila do gradskoga akvarija u ijim su
vodenim tamnicama uzniile ribe dubokih mora, prema kojima je
osjeala neku njenost jo otkako ih je prvi put prije petnaestak
godina vidjela. Od tada je svakodnevno obilazila ribe, osim
ponedjeljkom kada je akvarij zatvoren. Razgovarala je s njima,
sluala njihovu alost, tjeila ih i unosila malo svjetla i slobode u
njihove uboge ivote. Ako je u neto vjerovala, Mina je vjerovala
u to da joj je Bog dao da bude riblji ispovjednik. Ispovijedala je
njihovu nesreu, a ne grijehe, jer ribe nikad ne sagrijee. Regina ju
je ispratila do skalina koje su se sputale prema gradu. Znam ja
kako je to, rekla je Mina trei put tog popodneva. Regina je pola
doma da vidi je li se Luka vratio iz kole. Isti ritual ponavljao se
svakoga radnog dana, ali danas e za dvije ene on biti
sudbonosan. Dok je u poti ekala da potar Vito u sivim jutanim
vreama pronae njezine paketie, na ulazu se pojavio neznanac u
skupom sivom odijelu i s dva kona kovega u rukama. Ramenom
je pridravao vrata pokuavajui se uvui unutra, ali stalno je
zapinjao, na jednu ili na drugu stranu. Vjerojatno bi se snaao,
spustio kovege, otvorio irom teka eljezna vrata i jednostavno
uao, da sve oi nisu bile uprte u njega. Mini, potaru Viti i
dvjema besposlenim gradskim damama, upravo se ukazao Rudolf

Valentino! Prije pet ljeta ene su ga oplakale, a muki su se pravili

da im je svejedno ili da im je kamen sa srca pao jer im je on,
najljepi mukarac svijeta, s razdaljine od nekoliko tisua
kilometara raspirivao oganj ive ljubomore. Njegovo puno ime,
Rodolpho Alphonso Guglielmi di Valentina D'Antonguolla,
gradskome je upniku, ipak mukarcu, znailo nedvosmisleni
dokaz da se radi o vragu. Zar se krtena dua moe tako zvati? Pa
je u nedjeljnoj propovijedi, nakon stoje grad punih sedam dana
oplakivao Valentina, upozorio mueve da pripaze na svoje ene,
sestre i keri, jer je sotona u njihova srca posijao svoje sjeme. Iz
svake suze koju puste za amerikanskim hohtaplerom niu
vraje klice. I kao to klice pojedu gomolj iz kojega rastu, pa od
krumpira ne ostane nita, tako nita nee ostati ni od poganih
enskih srca. Tako je i nikako drukije, pa neka se muevi uvaju!
Na to se enska strana lae iz protesta digla s klupa i sve su, osim
onih nekoliko baba, pole van. Pria se da je te nedjelje u katedrali
jeknula i teka psovka. Izgovorio ju je glas koji nije pripadao
nikome od prisutnih. Vjerujuima je to bio nedvosmislen dokaz da
je veleasni u pravu i da je Rudolf Valentino sotona. A sotona
nikad ne umire nego samo mi jenja mjesto i vrijeme pojavljivanja.
Stie nam u raznim oblijima, najee suprotnim njegovoj pravoj
prirodi. Dobrota i nevinost su, kao i izrazita fizika ljepota, vazda
upozorenje za vjerni puk, pa svakome strancu bolje ako opak i
ruan pred njega stane. Ugledavi neznanca kako s kovezima
pokuava ui u potu i prepoznavi u njemu oplakanoga i nikad
prealjenog glumca iz vremena kada su se filmovi gledali samo
oima, sve etvero prisutnih, pa ak i potar Vito, na as su
pomislili da je sotona doao u njihov grad umjesto da se vrati u
Ameriku. Teko je znati kome je i zbog ega bilo drago ako je
tako, i je li i Vito u sebi osjetio neki od enskih razloga za sreu,
ali injenica je da su ga jednako gledali i da se iznenaenje, od
para do para oiju, nimalo nije razlikovalo. Mina se najbre
pribrala, pritrala vratima i otvorila ih irom. Neznanac je klimnuo
glavom i nasmi jeio se. Priao je pultu, besposliarke su
ustuknule po dva metra, svaka na svoju stranu, stao je pred potara
Vitu, duboko uzdahnuo, a potar je gledao u udu i ekao kojim e
jezikom stranac progovoriti. Dobar dan i izvinte ako smetam sa

neim to nije u vezi sa potom, ali ne znam kome da se obratim.

Bio sam u berbernici, ali su me poslali vama. Evo, traim stan! Ne
na dan - dva, nego najmanje na est mjeseci. Eto, pa ako moete
na nekog da me uputite, ja bih vam bio veoma zahvalan. Vito je
zbunjen gledao u ovjeka: moe biti da su ga poslali s Dvora. Bit
e da je neki princ, ali sigurno ne Karaorevi; Karadorevii
drukije izgledaju, nisu ovako fini. Iako ni to nije iskljueno,
barem po grai: i Karadorevii su uski, a visoki. Mravi, a
snani. Vidi ga ko prut je tanak, a na rukama bi mogao
prenijeti po tri vree cimente! Primio bi ga Vito kod sebe, dobro je
poznavati takve ljude to god da su i odakle god stiu, ali ne daj
Boe da mu pokae svoju kuu! To bi bilo isto kao da ga pokua
smjestiti u tenaru ili kokoinjac. Ba teta, ali tako mu i treba kad
je o svaijem dobru uvijek vie vodio rauna nego o svome. Da je
bio drukiji, da je mislio na sebe, da se nadao iemu drugom osim
da cijeloga ivota bude potar i potanski slubenik, sagradio bi
kuu u kojoj bi doekao ovakvoga ovjeka i sve bi onda bolje ilo.
S kim si takav si, ne kae uzalud narod! Ali sad je gotovo,
propustio je priliku, teta, ba teta, mislio je, odmahivao glavom i
neznancu se inio umno zaostalim. Poite k meni, prozborila je
Mina. Na trenutak su svi bili iznenaeni.. Ali ti..., krenula je pa
stala jedna od one dvije. I Mini kao da je bilo udno to to uje
svoj glas. U isti as su se nasmijali, svi etvero. Osjeali su se kao
pri sluajnome susretu plemia i plemkinja pred zahodom u
cepelinu Hindenburg. Netko je unutra. Sjedi na koljki od
bjelokosti i igra se sa zlatnim lancem vodokotlia, a svima se
piki. Odvela ga je svojoj kui, u stan na katu u koji nije ula od
dana kad joj je umrla sestra. Petka je bila deset godina starija od
Mine, ni ona se nikad nije udavala, nije joj trebao nitko drugi kad
je imala nju. Petkina smrt bila je jedini stvarno straan dogaaj u
Mininom ivotu. Samo je legla nakon ruka, kao to bi uvijek
inila, i nije se vie probudila. Da je bilo drukije, da je Petka
bolovala, da je ikakvim znakom najavila svoj odlazak, sestri bi
bilo lake. Ovako je to bila ona slika koja pomuti misli i javlja se
iznenada. Kada se ini da je sve dobro i posvuda je mir, samo joj
bljesne Petkino bijelo lice i poluotvorene usne s kojih visi tanka
nit pljuvake, tanja od najtanjega konca, i na kraju niti malena

kuglica koja vue prema dnu i svakog e asa pretegnuti. Ne

pamti je li se to na kraju i dogodilo, je li nit pukla, zapravo ne
pamti vie nita, jer je u sljedeem trenutku vikala i trala iz sobe i
iz Petkinog stana. Pa je pala niz kamene skaline koje su vodile na
dvor. Ne zna to je htjela tada, pozvati pomo, pobjei od smrti
koja se spremala i nju zgrabiti? Ili nita nije eljela, pa je zato i
pala i mjesec dana proboravila u bolnici, gdje su joj doktori rekli
da vie nikada nee prohodati. Svi od neke bolesti umru. A svaka
je bolest od nekoga otrova. I Petka je umrla od nekog otrova.
Mina je to znala i nitko joj nije morao rei da je tako. ovjek je
nesretni jadni stvor, ovjek je maka koja ne zna pobjei s
tramvajskih ina. I ne zna to ga sve ubija! Da to znamo, bili
bismo aneli! Njima kode isti otrovi kao i ljudima, ali aneli
znaju to je uvijek govore. Sta doktori znaju o hodanju! Ne znaju
nita. Kao to joj nisu znali rei od ega je umrla Petka. Moe li
biti da joj je nakodilo ueglo ulje? Ili stoje blitvi ve prolo
vrijeme? Blitvu valja jesti samo dok je mlada, prije nego to
ogora i u njoj se nakupe otrovi. Tko zna kakvi sve otrovi ubiju
ovjeka, u emu su sve i kako ih se pokupi! Kad bi se ljudi znali
uvati, nikada ne bi ni umirali. Smrt nije prirodna stvar kao to je
prirodno da se izmjenjuju proljee, ljeto, jesen otrovno, pa bjee
daleko od toga. to je vie otrova u svijetu, to aneli manje uvaju
ljude. Nemaju vremena ni naina jer moraju sauvati sebe. I bolje
je to je tako, jer kad bi aneli vie mislili na ljude nego na sebe,
uskoro bi i njih nestalo. Kao to je nestala Petka i kao to ti se,
kako stari, ini da nestaju svi s kojima si ivio. Umire tek kada
si sasvim sam. Mina je uvjerena da je tako. Ona ne vjeruje u Boga
i svece, jer ne zna to bi Bog trebao biti, niti to je smisao svetaca
osim da budu na vjenim mukama. Svece je mogla izmisliti samo
bolesna fantazija! Ali u anele Mina vjeruje! Aneli su tu i vidi ih
svatko. Djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, pametni i oni koji su
sasvim bez pameti. Samo to ljudi ne stignu prepoznati da su to
ba aneli, pa misle da su vidjeli neto drugo. Ni ljudi, kao ni
aneli nemaju vremena. Zato treba aliti ijedne i druge. Skoro
koliko ribe. Petka je moda bila Minin aneo. A moda i nije.
Moda joj je ipak bila samo sestra. Tko bi to vie znao. Prolo je
vrijeme, puno se zaboravilo. I odakle bi ovjek uope znao da mu

je netko starija sestra? Rodi se i to ti kau! Ali svata se djeci

govori, pa u to vjeruju kad odrastu.

Muila se Mina i vie nije ula u Petkin stan. Pune dvije godine.
Da ne vidi onu sliku, ili neku drugu jo strasniju. A sad ipak
otkljuava ta vrata dok joj iza lea stoji Rudolf Valentino. Zapravo
njegova slika i prilika, nije Mina luda pa da vjeruje u popovske
prie! I odakle bi Rudolf Valentino znao na jezik. Die joj za
leima kao da je i on uplaen. Tako je lijep, aptala je Mina,
kaiprstom pokrivala usne, pa pokazivala u strop.
- to ti je? - Regina se zbunila. Jo nikada prijateljica nije prva
progovorila i nije se desilo da ju zatekne kako samo sjedi usred
arapa koje treba topati, nita ne radi, samo iri oi kao oni
guteri to se ljeti s taraca uvlae u ledene spavae sobe i na
popodnevne spavae gledaju pogledom jako starih ljudi kad se
zaustave pred neim lijepim to lei na cesti u praini. - Tako je
lijep, moja ti! Zamislit ne moe - nastavljala je Mina. - O kome
ti to? - pitala je Regina. Moda je Mina poludjela od tolike
samoe; pritisle su je godine, vee od godina koje moe zamisliti
kad si cura i kad ti je dvadeset est, a jo zna da je i to puno,
previe naspram svega to nisi zapoela, a trebala si. Pogotovo
previe naspram onoga to je prolo i nije te ni za dlaku pomaklo
od dana kada si prestala biti dijete. Mina je stara kornjaa, sitna se
glavica smi jei iz prevelikog oklopa, i pita se je li to kljun po
sredini lica, ili je ipak nos; Imaju li kornjae kljun ili nos? ; to
nitko ne zna jer svima je svejedno. Prestara za bilo to, Mina sporo
prelazi s jedne na drugu stranu. Neto to jutros Reginu s te druge
strane plai, plailo bi svakoga tko Minu poznaje i voli. Takvih je
malo, a Regina je prva meu njima. Tako ona misli. Ili je mislila.
Kad Mina ostari, ona e se o njoj brinuti i biti joj zamjena za Njega
kojega nikad nije srela. Ljudi se uglavnom ene i udaju s mislima
o starosti, vlastitoj nemoi i smrti. Zamiljaju kako e ih onaj drugi
paziti, hraniti pileom juhicom i posoliti zemlju koja e ih pokriti.
Drugi razlozi ne postoje. Samo taj. Pa onda se pita je li samoivo
to svaka i svaki misle da e umrijeti prvi. A on i ona e za to

vrijeme bdjeti i preslagivati crninu po ormarima. Muka crnina

uvijek je ispod enske, jer takav je ovaj na svijet. Mukome valja
ugoditi. Meutim, pravda je da on esto umire prvi. To se ne moe
drukije podesiti, smrt odnosi po svome, a ne po ljudskom izboru,
i na gubitku su svi koji umiru sami. Mina nee umrijeti sama!
Regina je to davno odluila, ali sad se kolebala. Mina ludi, a s
ludilom mlada prijateljica ne eli imati posla. Ludilo je sramota i
nitko ne poludi sluajno. Postoji kod svakoga ludog sitna odluka
da poludi. Po vlastitoj volji se ne umire, ali uvijek se po vlastitoj
volji poludi. Regina je u to uvjerena u rano proljee 1931. I esto o
tome razmilja. O ludilu i ludima. O Bepu Ozretiu koji mumlja
stare turske psovke, nikoga ne prepoznaje, ne osvrne se i ne trne
kad ga mularija zove po imenu. I smrdi na mokrau i govna. Ne
moe biti da on tako nije htio. Bio je kapetan broda, imao obitelj i
sivi kameni grb nad ulazom u kuu. Prvo je ekiem stukao grb, a
onda je zasmrdio na mokrau i govna. Tako je htio, tako mu treba,
i normalno je da vie nema nikoga od roda i svojte. Mina, plai
me, samo da zna da me plai. Da poslije ne kae da ne zna to
mi je bilo, ozbiljno je zaprijetila. Zna kad Rudolf Valentino
poljubi pustinjsku ruu, prui je onoj curi malih usta, ali njoj rua
ispadne u more, pa ju on pogleda i bude kraj. I mi ne znamo to je
dalje bilo. E, moja ti, on ti je sad gore, ali ne na nebu, nego ga eno
u stanu pokojne Petke. Jutros, podoh ja u potu, taman Vito trai
moje pakete, kad eto ti njega. Nosi dva kufera i kae da mu treba
stan. I ne znam ta mi je bilo. Rekla sam da u mene ima prazan
stan. Nisam luda. Poi gore i pogledaj. Regina se ljutito digla,
stolica je zakripala po kamenom podu radnje. Krenula je uza
skaline, odluna da najmanje pet dana ne poviri u Mine nakon to
vidi da gore nema nikoga i niega. Ali na pola skalina uhvati ju
strah.
Sto ako je gore ipak netko? Ne moe biti da jest! Mina se igra s
njezinim ivcima, a zna da je Regina ba na takve stvari
osjetljiva. Sve e oprostiti, ali ozbiljno sa njom priaj ili barem

ozbiljno uti. Lijevom, slabijom rukom se maila za kvaku. Vrata

Petkina stana bila su otkljuana. Mina je stvarno enula umom
kad ih je nakon dvije godine otkljuala. U dnevnoj sobi nije bilo
nikoga. Vonjalo je na prainu. Groblja pela, mrava i ostale
kune gamadi. Fotelje su prekrivene bijelim plahtama, ilim su
dopola izjeli moljci, samo oni preive u grobovima. U spavaoj
sobi, nad branim krevetom, visi fotografija oca i matere, kripi
drveni pod. U kuhinji je suhi pustinjski zrak, dugo ve nitko nije
otvorio pinu. Dakle, nema nikoga, ostala su jo samo jedna
vrata. Kao u prii o Ba eliku! Jesu li ono bila sedma ili deveta
vrata? Ovdje su tek etvrta ili peta, zavisi od kojih poinje
brojati. Regina je zgrabila i tu kvaku i snano gurnula vrata, bila
je ljuta i to je trebalo pokazati,
neka vrata tresnu o zid. I tresnula su. A pred njom se ukazao
potpuno gol mukarac. Nije mu vidjela lice, samo oi. A oi su
bile ogromne i pune mraka. Naglo je spustila pogled, kao u strahu
da je te oi ne ureknu. A dolje je visila, a zatim dvaput poskoila
ona stvar. Vidjela ju je samo na slikama,
ali uivo je izgledala drukije. Kao gumena djeja igraka to se
kree i uvija sama od sebe. Kao duvenica nainjena od svinjske
krvi, debela i masna, s modrim kvrgavim ilama i krupnom
glavom. Kriknula je: Minaaaa, Minaaaa, majko mila!, i sjurila se
niz skaline.
udo je htjelo, ili je normalno da tako bude, i nije se skotrljala kao
Mina kad joj je umrla sestra, iako nije bila nita manje izvan sebe.
Srce joj je lupalo kao ludo, strah ju je sasvim progutao i okovao u
najmanju kapicu ira. inilo joj se da ne moe micati rukama, iako
je mahala poput vjetrenjae, i da joj se noge ne pokreu, iako se
dolje trcala bre od svjetskih rekordera u dugoj povijesti bjeanja.

Stajala je pred Minom, isprekidano disala i nita nije stizala rei.

Ono to bi rekla ve je gutala sljedea misao i reenica, a njih
nova, pa opet nova, tako da je muala i disala i tresla se kao
vrabac u kutu sobe iz koje je cijeloga jutra pokuavao pobjei, pa
kad ga najzad putaju van, on ne zna odletjeti. Jesam ti rekla!,
Mina je uzela prvu arapu toga dana. Moja ti, isti
RudolfValentino. Rodolpho Alphonso Guglielmi di Valentina
D'Antonguolla. On e njoj ruu, a curi rua ispade u more! Heh,
vraje ensko. A sve da bi je on poljubio! Sljedeih pet dana
Regina zbilja nije otila Mini. Ne samo to, nego nije nos
promolila iz kue. Plaila se da ih ne sretne. Nju ili njega, bilo je
svejedno. Vjerojatno ga ne bi prepoznala obuenog, ali prepoznao
bi on nju! Moda bi joj priao, ispriao se zbog golotinje ili je
upitao kakav je to nain ulaziti u tuu kupaonicu bez kucanja. Ili
bi poeo s onim masnim i prljavim mukim priama, ponosan to
ga je vidjela u svoj njegovoj veliini. Mukarci to vole, ona ne zna
otkud joj da vole, ali sigurno vole. I to li on sad uope misli i ta
je rekao Mini i kako mu je Mina odgovorila? Sigurno mu se ne
obraa s moja ti. U trenutku kada je shvatila da ne zna kojim se
rijeima Mina obraa mukarcima, to im govori umjesto moja
ti, a neto im sigurno govori, jer ne moe biti da s njima jo vie
uti ili nema potrebu za ponavljalicama i potapalicama, Reginu je
uhvatila ljubomora. Za poetak je nije muilo to je ona s njime,
ve ju je muilo to je on s njom. Bile su najbolje prijateljice, nije
proao dan a da se nisu vidjele, a sad, eto, prolazi ve peti kako je
nema i bit e da joj nije ni na pamet pala. Kako i bi kad u ruci
sigurno dri tu debelu masnu stvar i ne zna, gadura stara, gdje bi
je udjenula! Pada li joj na pamet da sam bolesna?, pomislila je.
Ako sam moda umrla? Ili sam se uspela na ufit, prebacila
konop preko grede i s omom oko vrata vagam bi li ostala na
ovom svijetu? Ili me ubola osa pa sam sva otekla, a nikoga nema
doma da mi donese leda da ublai otok? Na kraju, moe biti da

sam se skotrljala niza skaline kao Petka, jer stvari se u ivotu

ponavljaju. Ako si jednom skrivio veliko zlo, skrivit e ga i drugi
put. Ako si jednom sebi veliku nesreu navukla navrat, uinit e
to opet. Mislila je Regina, stajala na vrhu skalina koje su silazile
prema gradu i gledala kako da samoj sebi zapne nogu, slomi vrat i
padne na duu vjerolomnoj prijateljici. Nije to uinila. Vjerojatno
bi, samo da se naao netko da ju gurne, toliko se bijesa i oaja u
njoj nakupilo jer je Mina ostala sama s Rodolphom Alphonsom
Gugliemi jem di Valentina D' Antonguollom, ija je golema
muka stvar, poput bia Bojeg u oima grenika, sve vie rasla i
pretvarala se u obelisk koji, umjesto da raste iz zemlje, pada
prema njoj i samo to nije dodirnuo to sitno puue ensko bie,
to je klecalo uz Kalvariju. Regini e ovo jednom biti smi jeno.
Smi jene e joj biti vlastite muke i alit e za njima jer se u istom
obliku nikada nee ponoviti.estoga dana uzela je iz ladice dva
para starih poderanih arapa koje su bile za smee a ne za
topanje, odluna da ponizi Minu. Nee ju nita pitati, samo e
pred nju baciti arape. Krpi, stara curo!, Krpi, suhopizda nesreo!
To je smislila, tako e joj rei, da zna gdje joj je mjesto ili da
barem na tren shvati to je izgubila kada je tog mladog avla
pustila uz sebe, a nju izbacila iz kue i razvrgla prijateljstvo
vanije od ivota. Ula je u radnju. Mina je plisirala crnu suknju,
jednu od dvadeset za zbor koji e putovati u Beograd na proslavu
kraljeva roendana.
- Gdje si sve ove dane, jadna ne bila? Zabrinuli smo se. Oni su
se zabrinuli! Regina se okrenu oko sebe, gledala je ta bi se
moglo razbiti, da raspali akom po prozorskome oknu? Ne, to bi
bilo previe! Pa je nogom iz sve snage udarila stari up, imitaciju
kineske vaze, kupljen jednom davno u Trstu, u koji su rijetke
muke muterije odlagali putne tapove i kiobrane. up je odletio
u drugi kraj radnje i razbio se u paramparad. - Suhopizdo
prokleta!, dreknula je, i Mini je ispala suknja iz ruku. Bio bi to
zbilja efektan kraj jednog prijateljstva i poetak velike ivotne

ljubomore da Regina nije malo pretjerala ili da up nije bio tako

loe izrade, od teke peene gline, masivan poput lonanica u
kojima ispred hotela Astorija rastu afrike palme. Kad je pokuala
istrati iz duana, zaboljela ju je noga, bolom kakav jo nije
osjetila, te je u asu bila svjesna da odavde nee otii. Oblio ju je
stid jer tako glupo gubi sve to je u ovih pet dana stekla, pokuala
je jo jednom stati na nogu, pa joj se zamutilo u glavi. Osjetila je
da tone u velike bale pamuka koje su jednom davno, u prvom
mjesecu velikoga rata, iskrcavali s engleskoga broda koji je
doplovio iz Egipta i nije mogao nastaviti dalje. Pomislila je kako
moda umire i bilo joj je malo lake. Posljednje stoje vidjela bile
su Minine noge, bijele kao ukvareni ovji sir, s modro-ljubiastim
ilicama koje pucaju jedna za drugom. Cim posljednja pukne, ta
stara ena bit e mrtva. Pomislila je na reljef pravilnih modrih ila
i potonula u mrak. A onda je nad sobom vidjela njegovo lice.
Zapravo, osjetila je njegovu ruku kako joj sklanja kosu s lica.
Uinio je to paljivo, tako da nije dodirnuo kou. Otvorila je i
odmah zatvorila oi, pravila se da spava, da je nema. Mrtva je, ali
udom die. To nije moglo dugo trajati jer im ju je ljepotan
poeo pljuskati po obrazima, to je sigurno vidio u filmovima o
ruskim groficama, definitivno je progledala, prostrijelila ga oima
divljeg Hijavate i pokuala smisliti psovku kojom bi ga smjestila
tamo kamo je ve otpravila prijateljicu. No, od svih runih rijei,
Regini je na um padala samo jedna, ona koju nije smjela
izgovoriti jer bi u zemlju propala. Izmeu usana bila je rije koja
je onoga dana, u kupaonici pokojne Petke, od psovke postala
muka iva. Bila je nedjelja kada je Ari Berberijan na svojim
rukama nosio Reginu Sikiri sve do gradske bolnice. Zagrlila ga
je oko vrata, Mina je ila uz njih i svako malo joj pridravala
bolnu nogu, kao da e to neto pomoi, a on je herojski podnosio
najtei teret koji je u ivotu podigao. Nijednom ju nije spustio da
se odmori, nijednom nije dao glasa od sebe, niti su mu ruke
zadrhtale. Ili su niza skaline, pa prema gradu i vidjeli su ih svi
koji su ih trebali vidjeti. Tog popodneva ene su postale
naroito mrske prema svojim muevima, mlade cure zatvarale su
se u svoje sobe, prebacivale perine preko glava i gorko plakale u
nadi da e se uguiti. Te veeri nijedan mu u kuama pokraj puta

koji je vodio od Sikiria kue do bolnice nije dobio veeru. Te

noi nije se zaelo nijedno dijete. Muka polovica svijeta nala se
u udu. I samo su oni koji u sebi skrivaju sramno sjeme pederastije
znali o emu se tu radi. A enska je polovica svijeta u sebi nala
zajedniki i nikad izgovoreni razlog za ljubomoru i mrnju, koje e
od toga dana pa sve do smrti pratiti Regininu sjenu. Odavno vie
nee biti ivih enskih bedara koje su s ponistra i baladura udjele
da ih Ari Berberijan onako ponese,
ali ljubomora i mrnja ostat e jednako ive. Tri koice su
pukle, rekao je doktor Mikuli, sva je prilika da e ostati
epava. Regina je slegnula ramenima i okrenula glavu na drugu
stranu. Nije znala da doktori takve stvari vazda govore. Ari je
opet spustio ruku na njezinu kosu, ovoga puta daju dodirne i
utjei. Jo uvijek nita odreeno prema njoj nije osjeao. Kao to
to esto biva kod pretjerano lijepih mukaraca, naih malih
varokih Apolona, tako je i on bio lien dara ili vjetine da sebe
vidi u oima drugoga spola i osjeti kad mu se aura susree s
drugom aurom. Ali proi e samo tri dana i Ari e u istoj toj
bolnici prvi put proi kroz Reginine skrivene usne i nai se tamo
gdje do tada jo nijedan muki nije bio. Dogodilo se u nedjelju
naveer, dok je deurni doktor, stari Gjulio Devera, po obiaju
spavao u veeraju, a Hamza Begaja, bolniar, brojao dinare to
ih je dobio od Aria i oslukivao glasove koji su stizali s druge
strane zida. inilo mu se da uje cvile psa ptiara koji se ulovio
u zamku za lisice ili pla mlade Rizvanbegovice nakon to je
pobacila dijete pa sila s uma. Hamzu koji nije bio upuen u
mukoenske stvari, uplailo je ono to uje, muila ga je
savjest, bio je uvjeren da e zbog ovoga izgubiti posao, ako ne i
dopasti zatvora. Njegova muka je te noi bila jedina. Regina nije
ostala epava, normalno je hodala ve nakon tri tjedna, a doktori
su opet mislili da se radi o udu. Sitne kosti najsporije zacjeljuju
i najee krivo srastu. Ali, eto, njoj su srasle prije vremena,
svaka na svome mjestu i u rasporedu koji je Bog odredio. up
koji je nogom razbila donio joj je prvu pravu ljubav. A onda je
proetala gradom drei se sa strancem pod ruku i tako potvrdila
ono to su svi ve znali. Iako se svaka ena koja pod ruku dri
nevjenano muko ne smatra lakom enskom, Regina je odmah

postala kurva. Razlog je bio u Arisovoj ljepoti. Babe su se sjetile

upnikovih rijei u pomen Rudolfu Valentinu, ene koje su
uinile skandal napustivi misu u meuvremenu su ule u godine
ispunjene nezadovoljstvom i mrnjom prema samima sebi, te su
prema Regini bile jo otrije. Ona je u svemu tome vidjela samo
igru u kojoj se unaprijed osjeala pobjednicom. Nisu joj smetala
prijekorna coktanja jezicima to su se ula iz tame konoba, niti
je obadavala kad bi ene demonstrativno prelazile na drugu
stranu, im njih dvoje naiu. Uzoholila se kuja, rekao je fra
Dominko Milju, triput se prekriio i esnom premazao kvaku
samostanskih vrata. Za svaki sluaj, ako se za nju uhvati netko
ija je ruka dotakla Reginu, makar sluajno i u prolazu. Fra
Dominko je nekim metafizikim ulom osjeao da e uskoro
vrag doi po svoje, krievi e naglavce biti zabodeni u zemlju,
ljudima e se usta izvratiti prema unutra, a bjeloonice e
preplaviti krv i tama. Generalno govorei, bio je u pravu. Isto su
osjeali milijuni Europljana, ali kao to Abrahamovi sinovi nisu
znali s koje im strane prijeti opasnost, tako ni on nije
prepoznavao pravo lice neastivog. Povjesniari e kasnije suditi
da je to lice bilo vidljivo na svakome koraku, ali fra Dominko ga
je, dijete svoga vremena, vidio u ljubavi pristale gradske cure i
bolno ljepolikoga stranca. Bijelim je lukom premazivao kvaku i
uitavao molitve koje su mu bile pri srcu. Protiv gladi, kuge i
neastivoga, protiv onih koji nita ne razumiju, protiv krtenih i
nekrtenih dua koje su se svjesno ili nesvjesno nale na
sotoninom putu. Uvijek se molio protiv neega, u dubokoj vjeri
da Svevinji I sam zna kome e udijeliti svoju milost, ali moda
zaboravlja koga sve mora poslati u najdublje paklene oda je da
bi ovaj svijet bio spaen. Punih devet mjeseci - toliko je fratar
premazivao kvaku - mladim su bogoslovima dlanovi sklopljeni
Kristu vonjali na bijeli luk. Od proljea do zime te
1931. godine trajala je sezona plitke i mlake kontemplacije.
Pokazalo se da u crkvenome ritualu vonj bijeloga luka vie
odmae, nego to miris tamjana pomae. Vjerojatno bi Gospodin
na zaboravio svoju djecu ne uvi glasove njihovih srca da je
ljubav potrajala i da Ari Berberijan nije nestao iz grada kako se i
pojavio. Nakon toga je i kuja spustila svoju repicu, a oi su joj se

napunile suzama. Zato je Ari pobjegao od Regine? Na to pitanje

ona nikada nee nai odgovor, a dok god ga bude traila, odreivat
e joj ivot i voditi je na strane koje, da nije bilo njega, vjerojatno
nikad ne bi pola. Nakon prve bolnike noi koju su proveli
zajedno, jedno drugome postali su sve to si ljubavnici meusobno
mogu biti. Ona je nala ovjeka svoga ivota, s kojim e raati
djecuv i sagraditi dom na obali, daleko od susjeda i zlih glasova s
druge strane zidova, ovjeka s kojim e sjediti na verandi pod
odrinom, sluati zuj pela nad grozdovima koji pucaju pod
rujanskim suncem i gledati na puini jedra pod kojima plove
praki industrijalci; nala je ovjeka s kojim e pratiti vrijeme dok
sunce zalazi i uz kojega e doekati smrtni as, na zajednikoj
postelji, u istome trenutku, drei se za ruku ispod fotografije s
vjenanja koju e naslijediti unuci i odnijeti je u druge gradove i
zemlje. On je u asu zaboravio na oca i zemlju pod koju se sprema
lei, advokatsku kancelariju po kojoj ve pada praina, a ispod
vrata se skupljaju pozivnice za diplomatske balove, vatrogasne
zabave i drugarske veeri, za skup kriviara u Opatiji i estitke u
povodu zaboravljenih godinjica i presuda koje su ubojicama
spasile glavu. Je li zavolio Reginu ili mu je ona samo pomogla da
se odvoji od svoje prolosti i pobjegne od prevare koju je uinio,
na to pitanje Ari nije imao odgovora, niti je o njemu ozbiljno
razmiljao. Uostalom, za Aria nije postojala dvojba. Ljubav je sve
to ne podsjea na ravnodunost, nesreu i mrnju. Ali prvi korak
koji je prema njoj uinio, za njega je bio i posljednji. Pristao bi
tako ivjeti do kraja ivota, na pedeset metara od njezina doma,
primajui je svake noi u svoju postelju i budei se sam jer je ona
u pet bjeala kui, da ne primi jete kako je nema. Plailo ga je sve
to je vie od toga. Ili nije mogao podnijeti ritam u kojem je
Regina planirala budui ivot. Sljedeeg proljea e se vjenati,
godinu potom rodit e im se prvo dijete. A tada ve treba
razmiljati o gradnji kue! Ili bi moda bilo bolje od toga odmah
odustati i otii iz grada? Amerika? Moda Italija? Kau da je Novi
Zeland raj na zemlji; iako je daleko, usred oceana. I bolje je biti
to dalje. Tamo gdje te ne mogu stii oni od kojih bjei. A moda
Zagreb ili
Novi Sad? To je jednostavnije. Svijati gnijezdo meu svojim

narodom i obiajima koji nisu strani. Strpljivo je odbijao Reginine

ponude i ideje. Svakoj bi naao loe mjesto ili tvorniku greku, a
ona bi se nasmi jeila i rekla: da, pa o tome nisam mislila, ali ne bi
prolo ni pola sata, a ve je neto novo imala na umu, neku sreu
kojoj je zatim on nalazio manu. Umjesto da pomisli kako je Ari
zapravo nee, to bi shvatila svaka razumna ena, Regini se inilo
da neto s njom nije u redu. Loe planira, smi jene joj stvari
padaju na um i glavu bi ve izgubila da nije njega. Sreom, Ari je
pametan isto onoliko koliko je i lijep, pa joj uvijek kae zato nije
dobro ono to je smislila. Ali isto toliko je i dobar, puta ju da i
dalje smilja, planira i fantazira. Drugi bi joj nametao svoju volju,
ali on nee! On eka da ona otkrije neto to e ih istovremeno
usreiti i biti pametno! U tom su umiljenom ekanju prolazili
mjeseci, sve dok Ari nije shvatio da je iz jedne upao u drugu
klopku. Reginini planovi o srei sliili su oevim pitanjima o tome
to je pravedno. Bliilo se vrijeme novoga bijega. Mina je stopala
arape, plisirala suknje i pravila se da nita ne primjeuje i ne
shvaa. Mukarac koji se naselio u dom straha i tuge oslobodio ju
je Petkine smrti. Otvarala je svaka vrata, prolazila kroz sobe, i
kroz onu u kojoj se prekinula tanka nit pljuvake s kuglicom na
vrhu, brisala je prainu i preslagivala stvari kojima je bilo sueno
da vie nikada ne budu pomjerene s mjesta na koje ih je postavila
mrtva ruka anela. U danima bez juine, kada bi zrak bio poput
bistre vode, a zvijezde u rasporedu djeje sree, Mina se smijala
samoj sebi. Gospodarila je sudbinom i strahom, nijemo irila ruke
i klimala
glavom, pouno kao da ju netko gleda. Smi jeni su dani, mjeseci
i godine u kojima je izbjegavala pusti dom. Ali povratka nema bilo i ne ponovilo se! Ti si rob svojih slika i to ota je zauvijek.
Kada izae iz ropstva to je mogue uz puno sree i naklonost
anela - u uzima ostaju godine koje si izgubila. Osjeala je to za
lijepih dana, dok je istila Arisove sobe i dizala oblake praine
koji pamte Petkin epitel, njezine vlasi i nokte. Sunev trak
najbolje se ocrtava u oblaku praine. Samo tada ga jasno vidi sa
svim rubovima, dok se otro prelama u kristalnome zrcalu
djevojake
psihe. Zato se taj komad namjetaja jednako zove kao i ljudska

dua u priama onih koji ne vjeruju u Boga? Zato to su

djevojake psihe u starim gradskim stanovima kenotafi mladih
dua. Tu se Petka uljepavala, eljala i minkala za ljubav koja
nikad nije dola. Psiha je mjesto djevojake nade, a nada je najvie
to dua ima. Dua bez nade je dua starice. Starost dolazi rano,
puno prije nego vrijeme kada se mukarci prestaju osvrtati za
tobom. Starost dolazi kad oko sebe sagradi bedeme preko kojih
ljubav ne moe prei. Petka ih je sagradila rano, a Mina se
ugledala u stariju sestru. Ostale su stare cure, to je druga najvea
sramota u ovome gradu. Prva najvea bila bi da ih je svijet
proglasio kurvama. Ili jo gore - i takvih sluajeva ima -da se o
njima prialo i kao o starim curama i kao o kurvama. U tom
sluaju ne bi bilo tihoga saaljenja po kojemu ljudi razlikuju ene
bez ljubavi od ena koje u ljubavi pretjeruju. Promjena koju je
Ari donio u Minin ivot bila je poput zakanjele revolucije, ali je
urodila nekom vrstom tihe sree. Barem za istih i sunanih dana,
i noi kada su zvijezde u savrenom rasporedu. Tada se usuivala
raditi ono to nije smjela ranije. Porazgovarala bi s Petkinom
sjenom, glasno se smijala svojim strahovima, brisala prainu koja
se pod njezinom rukom pretvarala u sivo ovje
runo. A onda bi joj srce zalupalo kad bi dotakla neku od njegovih
stvari. etkicu za nanoenje pjene na lice, britvu s drkom od
bjelokosti, opasa s glavom orla na mjestu toke, glatku i vrstu
kou njegovih cipela. U lakiranoj crnoj povrini vidjela je svoje
lice, naboranog izoblienog patuljka koji se bezglasno smi je. A
onda bi se uplaila da se Ari iznenada ne vrati. Skakutala je
parketom, ne bi znala kamo da poe. Naizmjence su je oblijevali
valovi vreline i ledeni znoj. Sve stoje mukarac ostavljao za
sobom bilo je tako opasno i privlano. Nala je crvenu gumenu
pumpicu za klistiranje,
u grlu je osjetila aku ljenjaka, nije mogla disati. Jadan, da joj je
rekao, ona bi mu pripremila aj za te stvari! Brzo je potjerala krivu
misao. Domalim prstom pritisnula je pumpicu, zaitao je zrak i
zamirisala kamilica, nekoliko zrna praine poletjela su ka nebu.
Istrala je iz sobe i zakljuala vrata. Ako iznenada doe, rei e
mu da

se uplaila. Legla je na njegov krevet, jastuk je upio lavandu

Arisove kose, srce joj je udaralo kao deset galiota koji bi van s
broda to tone. Nekoliko sekundi nije znala to bi sa sobom, pa je
potrala prema kupaoni i na pola se puta upikila. Lijepo je ivjeti
s tajnom. Netko bi rekao da je prekasno shvatila, ali njoj to nije bio
problem. Bolje je tako, ivjeti u ljubavi kad ljubav vie ne mora
traiti
ili objavljivati. I kad nita od nje ne oekuje, a najmanje da ti
bude uzvraena. Bila je sretna to se Regina i on vole, vjerovala je
da e tako biti zauvijek. Plailo ju je samo da e nju napustiti, otii
u Ameriku i Australiju, svejedno kamo, i ostaviti je samu. Regina
se iznenadila kad joj je Mina rekla da to nije pametno, da nema
sree u tuemu svijetu. Bilo je prvi put da ona neto komentira i da
neemu stoje smislila nalazi manu. Ranije bi se sloila i da je
Regini palo na pamet nalijepiti krila labudova i poletjeti s vrha
Sra. A morala je to rei, iako ju je zapeklo u srcu, jer nije mogla
prihvatiti da njih dvoje odu, da Ari odnese svoje male strane
predmete, a jastuk prestane mirisati po njegovoj kosi. Tonula je u
san dok se iz Petkinog stana ula kripa kreveta, uli su se daleki
krici koje nikada ne bi prepoznala u njihovim dnevnim glasovima.
Ali sad ih je poznavala i inilo joj se kao da su njezini. Nikako nije
eljela izgubiti ih. Mjesec dana pred Arisov bijeg Mina je shvatila
to e se dogoditi. A znala je i zato e se dogoditi. Slijepa od
ljubavi i strasti, Regina se sve jae svijala uz njega. I bivala je
slijepa i gluha za sve oiglednije znakove Arisova odustajanja. E,
moja ti, kad bi znala koliko si sretna, otvorila bi etvere oi i ui,
smislila je Mina i uhvatila priliku da joj kae. Umjesto da shvati,
ili barem neto posumnja, Regina se samo nasmijala. Smijala se od
dragosti, svemu to joj se kae ili oduti, i bila je zaljubljena na
nain koji je u ljudskih bia iznimna rijetkost. Kao mujak
bogomoljke. On s punom vjerom i ista srca odlazi u smrt, uvjeren
da ne postoji nita bolje od toga. Kada im se dogodi takva ljubav,
ljudi je u pravilu preive, ali neto u njima ipak umire. Svaka
budua zaljubljenost bude im ispunjena sumnjom, a svaki budui
poraz ako je u sumnji uope i 'mogu tee podnesu. Iz
poraza izlaze drukiji, svakako gori i nesretniji nego to su bili.

Zavole druge boje, omrznu im jela koja su voljeli, u svemu u emu

su bili dobri postanu zli, izvjete se u planiranju nesrea, postaju
zloinci. Mina vie nije obilazila Arisove sobe i uzalud se
pokuavala miriti s onim to je dolazilo. Gledala ga je kako
unezvjereno i bez pozdrava izlazi iz kue i bivalo joj je lake kad
bi se ipak vraao. Sve tee je podnosila Reginine posjete. Poelo
joj je ii na ivce njezino besprekidno brbljanje, promaivala je
oice na arapama, igla se zabadala u vrhove prstiju i pod nokte.
On e ti otii, zaurlala je jedne subote krajem rujna, i nee se
vratiti jer si koza. Da zna da si koza, kozo jedna! Ponavljala je jer
drugu uvredu nije znala smisliti, a sve to je eljela bilo je da
Regini kae najrunije rijei na svijetu. Prvi put je bila ljubomorna
na njezinu mladost. Koliko god e ju zaboljeti, Ari joj nee biti
zadnji, a njoj je on i prvi i zadnji u ivotu, iako ga nikada nije
dotaknula. Regina je prvi put zautila, skamenila se i otvorenih
usta gledala enu koja opet ludi. Tako je poelo i tako ima i da
zavri. Ona gaje dovela, ona e Rudolfa Valentina i odvesti.
Pobjegla je iz radnje im joj se snaga vratila u noge, ula je za
sobom kozo, kozo, kozo..., gurnula je Luku koji je zaustio neto
rei, i dvaput se zakljuala u svojoj sobi. Strah je progutao sav
stvarni svijet, a kada se nekoliko sati kasnije probudila, prvo je
pomislila da je teko bolesna i da ne moe ustati iz postelje. Ni
pustiti glasa od sebe i dozvati nekoga da joj pomogne. Pa se sjetila
da je za sobom zakljuala vrata i da se mora dii ako ne eli sama
umrijeti. Nije vie stigla misliti o Mininom ispadu jer ju je na
kuhinjskome stolu doekalo njegovo pismo. Otvorila ga je i
proitala. Sa svakom sljedeom reenicom zaboravljala je
prethodnu. A pismo je bilo dugo, deset sitno pisanih stranica.
Oito ga je dugo pripremao. Nije mu dolo iznenada i sigurno se
nee vratiti. U svakom je retku napisao da je voli i u svakome je
stajalo po jedno ali koje objanjava zato odlazi. Regina je po
dva puta itala prvi dio reenice, a drugi samo jednom i onda je
sve zaboravljala. Kada je proitala posljednji redak desete stranice
shvaala je samo da je ostala sama. Ari je etao splitskom rivom i
gledao eku cirkusanticu kako onglira keglama, ba kada je
Regina bacala kroz prozor posljednje tanjure koje je nala u
kredencu. Putovao je s lijepom Janom prema Rijeci dok se Regina

teatralno pokuavala objesiti o konopac s kojega je skinula i u

prainu bacila vlane jastunice. Trala je da Mini iskopa oi, a za
njom je jurilo sve susjedstvo, kada je Ari prvi put poljubio Janu.
Pljunula je pred vrata njezina duana i kroz izlog je Minu
pogledala u oi, i tako je zavreno njihovo poznanstvo i
prijateljstvo, dok je on drugoj eni govorio da je voli, a ona mu se
smijala kao turist prodavau drvenih magaraca. Obeala je sebi da
vie nikada nee pogledati muko u asu kada je on pomislio da bi
Jana mogla biti ona ena s kojom eli provesti ivot. Zatvorila se u
kuu i mjesec dana nije izlazila, a on se svakoga jutra budio u
drugome gradu. Trst, Bolzano, Bologna, Milano, Torino, Firenca,
Rim, Napulj; kupovao je razglednice i nije ih imao kome slati, a
ona je iekivala pismo pokajanja oprostit e mu sve i biti mu
robinja do kraja ivota. Ari je dan pred Uskrs 1932. proveo ludu
no u postelji s Janom i njezinom prijateljicom Karolinom,
gutaicom noeva, i shvatio da njegova draga ljubi i druge ene, a
ne samo njega, ali mu to nijednoga trenutka nije zasmetalo. Regina
je mi jesila tijesto za orehnjau i gorko plakala kada je u kuu uao
pop Stevan Bojani, prekrstio se i rekao: Hristos voskrese. Danas
ili za dvije sedmice. Ne tuguj, dijete, nema razloga. Pred novu
1933. Ari i Jana su se prvi put svaali, a da nisu ni znali oko ega.
Policajac u civilu pokucao je na prozor kuhinje, a Regina je
slegnula ramenima kad joj je rekao da je Mina mrtva i nisu sigurni
je li se ubila ili ju je netko ubio prerezanog vrata leala je na
postelji iji jastuk vie
nije mirisao na lavandu. Staroj kurvi ne idem na sprovod!, viknula
je, tresnula vratima, a Luki je krv potekla iz nosa. Pogledaj ga,
mogao bi pesnicom ubiti lava, Jana se divila Mussoliniju koji je s
rimskoga balkona urlao o radnikim pravima, a Ari nije mogao
sakriti ljubomoru: pederina faistika!, rekao je. Istoga dana Luka
je rekao Regini da je Adolf Hitler postao njemaki kancelar, a ona
je odgovorila da bi mu bilo pametnije da ui za kolu, nego da kod
financa Svetinovia po cijeli dan slua radio. Ti mene voli?,
treptao je Ari dok je gorio Reichstag; Jana je vjebala s dvanaest
kegli i dok su sve bile u zraku rekla je; Pitao si me danas ve
trideset puta. Neu ti odgovoriti! Luka je udario akom o stol, a
Regina mu je opalila amar, prvi i posljednji u ivotu. Ti si

luakinja, jedna obina, povikao je kroz suze, ona je krila prste,

zglobovi su pucketali kao uaren borov panj na jesenjoj kii. Timarit u konje, sve znam o njima - rekao je Ari vlasniku
cirkusa Tiboru Timoenku. - Nema vie novaca, je li? - zakiljio
je stari akrobat. Kad potroi zadnji dinar, vratit e se on meni,
apnula je Luki kroz zatvorske reetke. A ta ako me osude?, pitao
je, ali engleski konzul nije ga tuio. Zaspi u Austriji, a probudi se
u Njemakoj, uzdahnuo je Timoenko dok su gimnazijalci stupali
bekim Ringom izvikujui parole o njemakome ujedinjenju.
Gotovo je s nama, uzdahnula je Jana. Borit emo se, odgovorio je
Ari, ne moe Hitler pokoriti svijet. Tuno ga je pogledala: Nema
on veze s tobom i sa mnom. Iste je veeri arapski konj, po imenu
Hafez, Aria pogodio kopitom u elo, a on je nakratko izgubio
pamenje.Ve sutra se sjeao svega, osim da je ikada bio s
Reginom. Taj detalj nee mu se vratiti u sjeanje sve do smrti,
1940. u Parizu, u naruju Tibora Timoenka koji je izgubio
opkladu da njegov leta na trapezu Ari Berberijan moe bez
zatitne mree i s povezom preko oiju nainiti dvostruki salto i
uhvatiti se za ruke Turina Alija, najjaeg ovjeka na Levantu.
Dodirnule su se jagodice srednjaka i. Ari je pao u provaliju i
slomio kimu. Dan nakon Anschlussa Ivo Delavale prvi je put
poljubio Reginu. Sutra isplovljavam, rekao je, a ti e me ekati
ako me voli. Pogledala ga je enjivo kao to dabar gleda sruenu
branu. Neu te ekati, odmahivala je, neu, neu, neu, a on ju je
stiskao u zagrljaj i imitirao mrave kako joj se veru uz pazuhe.
kakljao ju je do suza, a onda je otiao. Naredna godina bila je
najsretnija u njezinom ivotu. Zaboravila je jednoga mukarca, a
drugoga zbilja nije ekala. Nije mu vjerovala jer je tako odluila.

Ako preivi zaljubljenost, moe odluiti to te je volja i nee

pogrijeiti, ni popustiti. Sve je bilo dobro do one veeri u svibnju
kada je uplakana istrala iz kina Kosmos uasnuta katastrofom
cepelina Hindenburg. Shvatila je da su joj trideset dvije godine i
nee doekati da napredak nauke i tehnike popravi ono stoje Ari
pokvario. I Ari, i Mina koja je umrla da otplati neki strani dug, i
strah zbog kojeg je ekala tako dugo i doekala krivoga ovjeka,
sve je bilo krivo i samo je nada da e poletjeti u oblake, zajedno s
kraljevima i prinevima, drala njezinu duu na okupu.
Hindenburg je, meutim, pao. I to joj je drugo preostalo nego da
se prepusti onome kojem nije vjerovala i da, doekavi ga, stvori
vjeru u njega. A ta vjera, naravno, nije bila vjera od ljubavi, nego
vjera od straha. Jo jedna religija iza koje ne ostaju svete knjige,
ni povijesti. Ne uvruju je sveti ratovi i krv nevinih. Protiv sebe
nema vojsku inovjeraca. I nitko ju kao vjeru ne prepozna jer nije
niija nego ove oajnice koja je novu vjeru stvorila. Ono to je u
Regininom sluaju bio cepelin Hindenburg, za mnoge mukarce
njezine generacije bila je panjolska republika. Kada prou godine
i desetljea, a dvadeseti vijek stigne svome kraju, njihovi unuci
pitat e se to je to bilo s djedovima, kakav je to romantiarski
amok obuzeo njihove due, pa su ili tisuama kilometara daleko
braniti ono to je tue, pa su ginuli za Barcelonu i Madrid i u
francuskim logorima doekivali naciste koji
su ih zatim slali na istok Poljske, u logore smrti, plinske komore i
krematorije gdje je u dim i pepeo konano odlazila njihova velika
iluzija. Unuci, naime, nee znati da su se njihovi starci borili za
neto svoje, a ne za tue! panjolska im je pripala kao posljednja
velika nada svijeta na izdisaju. Nada je zami jenila Boga jer Bog
nije doekao dvadeseto stoljee. Umro je s posljednjim velikim
rekvijemima i pasijama. Mozart je jo u njega vjerovao, a ve s
Wagnerom vjera se pretvorila u bajku. Bepo Sikiri je u ime nade
iao braniti panjolsku. A njegova sestra je za to vrijeme ekala da
se cepelin Hindenburg spusti na Popovo polje, milijuni ena i

mukaraca irom svijeta nadali su se stotinama tisua svojih uda i

pritom su
se meusobno prezirali jer se tua nada gotovo redovito inila
nedostojnom. Problem je nastao jer je veina mukih vjerovala u
organizirana i kolektivna uda, ona za koja valja proliti krv. Tuu
ukoliko si jai i napada, a svoju ako si slabiji i brani se. To je
bio najvjerojatniji razlog izbijanja revolucija, jai od svih klasnih
i nacionalnih razloga, na koje se pozivaju historijske knjige.
Zbog mukih nada stradavali su u obezboenom svijetu gradovi,
zemlje i itavi narodi, a zbog enskih obino nije stradao nitko
osim one koja se nadala. Tek u izuzetnim sluajevima stradavale
su obitelji. Ako ih muka glava ve ne dotue ratom. Istina,
dogaalo se ve da uloge budu zami jenjene i da muke nade
postanu enske. Tako je Olga Benario, ker bogatog
miinchenskog advokata, otila tih godina u Latinsku Ameriku da
die revoluciju. Je li bila zgaena nad onim to se dogaalo u
pivnicama rodnoga grada, ili je prestala vjerovati da Europa
moe postati kontinent slobode i pravde, ili je bila ponesena
pjevnim melodijama hispanskih jezika, tek Olga je stigla u
Brazil i zaljubila se u Luisa Carlosa Prestesa, marksista i vou
ustanikog mara kroz brazilske praume. S njim je prola jednu
malu revoluciju koja iz dnevnopolitikih razloga nije spomenuta
u europskim novinama, kako zapadnim tako ni sovjetskim, a
historija ju uglavnom preuuje, jer u naem stoljeu takvo je
pravilo da povijest ne biljei ono o emu prethodno nisu
izvjetavale novine. U toj je revoluciji Olga Benario vidjela krv,
smrt i sela u plamenu, ali je vidjela i cvijet koji e se nakon
njezine smrti iriti Mediteranom i biti poznat po imenu bugenvil.
U praumi Amazonije, gdje je toplo i vlano, taj cvijet je gotovo
uvijek bijele boje, a na jadranskoj obali je plav, tamnoruiast i
ljubiast, zavisno od toga koliko biljci nedota je topline. Dopao
joj se taj bijeli cvijet, ali ne stoga to je bila ena - kako bi
pretpostavio onaj tko svijet jasno dijeli na muku i ensku stranu,
nego joj se svidio kao to bi svakome tko ima isto oko i gleda
neto prvi put. Luis je priznao njegovu ljepotu, iako je nikada
ranije nije primjeivao. Zato to ga je gledao cijeloga ivota.
Vidi, dobro je to, ljudi se moraju mi jeati da bi nauili gledati.

Zato e revolucija pobijediti, uzviknuo je, internacionala je u oku

ene i ovjeka!
I prevari se zlosretni Luis Carlos Prestas. Ustanak je propao, a
brazilska je vlada njegovu Olgu izruila Njemakoj. Umrla je u
koncentracionom logoru, a datum njezine smrti, kao i smrti veine
drugih logoraa, za Olgine blinje je svaki datum u svakoj godini.
Olgu Benario vrijedi upamtiti ne samo zato to je bila voena
nadom kao i Regina, nego i zato to je u vrtu iza kue Sikiria bio
zasaen jedan od prvih bugenvila na Jadranu. Donio ga je doktor
Elsner sa skupa botaniara u Padovi i zasadio tu jer svoga vrta nije
imao. Elsner je takoer skonao u logoru, ali ne zbog nada i
ideala, nego zato stoje bio idov. Bugenvil je rastao i granao se,
cvjetao uvijek ljubiasto, preivio Drugi svjetski rat i sve nesree
koje su slijedile, ostao nakon bombardiranja u kojemu je 1991.
izgorjela kua, i velik kao najvei bor i star kao najstarija maslina
doivio kraj stoljea i nadivio sve koji su ga pamtili. On je jedina
konstanta ove prie. Regina je zaspala pred zoru, neutjena kao
zemlja Poljska i bijesna na svijet koji nije osjetio suut za ono to
se dogodilo u Lakehurstu, drava New Jersev. Kada se probudila,
sunce je ve bilo u podnevnom satu, a ona je ekala svoga
mornara. Tako je poela njezina romansa s Ivom Delavaleom,
kojoj se nitko nije protivio i mogla je drukije zavriti da se u
jednom trenutku nisu ukrstile sudbine koje su se meusobno
iskljuivale. Reginina o kojoj znamo uglavnom sve i sudbina
Diane Vichedemmoni o kojoj neemo doznati nita. Takva je,
naime, logika ivota. Oni koji presuuju obino ne znaju da su
nekome presudili. Kao to ni osuenici ne saznaju nita o njima,
koliko god se trudili i koliko god se osveta inila slatkom. Nitko
se nikome za svoga kratkog ivota ne stigne osvetiti. Trebalo bi
ivjeti starozavjetnih tisuu godina i znati vie nego to e ijedan
ovjek ikada znati, pa da se moemo osvetiti.
IV
Na Badnjak 1927. Kata Sikiri opsovala je Boga, ake su se zgrile
u tamnome krunom tijestu i vie ih nije mogla rastvoriti. Lijeva ju
je ruka najprije jako zaboljela, a odmah zatim vie ju nije osjeala.

Prste na desnoj je i uspijevala pomaknuti, iako ne i osloboditi

tijesta, dok su prsti na lijevoj bili kao saliveni u tvrdom kamenu
Revelina. Nije Katu hvatao strah, moda tek zbunjenost. U
nekoliko sekundi koliko je sve trajalo nije se mogla odluiti
izmeu dvije misli i dva suprotna osjeaja. Misao o kvascu koji je
zamro u tijestu i, umjesto da podigne boini kruh, pretvorio
ga je u siroto beskvasno neto, u kola pobonih idova, ili misao
o psovki koju je glasno izgovorila i odmah zatim osjetila estok
bol? Uz prvu je misao stizao bijes, a uz drugu udo. Ili joj se Bog
osveuje za psovku, to znai da ga ipak ima, ili bi se ona morala
osvetiti njemu jer ga nema ni toliko da kvascu snagu da. ekala je
Kata razrjeenje svoje dvojbe, bilo je to najdue ekanje u njezinih
etrdeset dvije godine i uskoro niega osim ekanja nije ni bilo.
Nije bilo ruku zgrenih u tijestu, ni oiju koje bi iskoile iz duplji,
nije bilo ni misli, jedne i druge, stopala i drvenog poda pod njima.
Od Kate Sikiri je u trenutku kada je Regina vrisnula ostalo samo
ekanje. Za deset minuta tu je ve bilo sve susjedstvo, pa i
stogodinja slijepa Slava Tutin Unuk, kapetan Baria, drao je
babu za ruku, a ona je aputala: gdje je pokojnica, gdje lei, jesu li
zatvoreni svi prozori... Sa svih strana gurao se mlai svijet, ene
su vonjale na bakalar koji se moio ve trei dan, a muki su
vrsto stezali usne dok su im se obrazi napuhavali kao u umskih
puhova; itali su kroz nos i rumenili se pazei da im se na posni
dan iz usta ne bi ula rakija. Jai i spretniji probili su se sve do
kuhinjskoga stola iza kojega je leala Kata, a oni iza njih
propinjali su se na vrhove prstiju ne bi li neto vidjeli. Bilo ih je i
koji su mjerkali stol, da se popnu na njega i koliko god to
moda bilo nepristojno s najboljega vidikovca pogledaju
susjedu posljednji put. Da, vidjet e je oni u kapelici prije
sprovoda, koveg e biti otvoren jer je takav obiaj, a pokojnici
lice nije unakaeno boleu ili nesreom pa da bi ga obitelj
skrivala, ali to nije to. Sreenih, okupanih i u sveanu robu
obuenih mrtvaca via se barem jednom tjedno, jer tako esto
umire netko poznat, netko kome se ide na groblje, dok se ovako
neto vidi jednom u tko zna koliko vremena. Ni oi joj nisu bile
sklopljene, gledale su u luster na kojem je pauk upravo pleo mreu
i inilo se da je Kata bijesna to on to ini. Upravo je tako

izgledala i nikako drukije. Bit e da je to neki znak; starije ene

bi morale znati to znai kada mrtvac vidi pauka koji plete mreu.
Znai li to da se naradila za ivota i sada e u raj da se odmori ili
je neto drugo? A moda se znak ne odnosi na pokojnicu, nego na
njezin dom? Nad ovim domom sudbina je saplela mreu nesree i
ono najgore tek e se dogoditi. Neki su na tu misao blago
ustuknuli, dvije ene su se prekriile. Bijedna Kate, a petero djece
je rodila, rekla je jedna. Nije petero, nego estero, jedno joj je
umrlo od panjolke, ispravila ju je druga. Nije to bilo njeno, nego
sestre joj, malo se ljutnula prva. Kakve sestre, sestra joj je rodila
troje i svi su ivi, kona je bila spremna na svau. Ma jeste lude,
koje sestre? Nema ona sestre osim Ande. Ta djeca su od njenog
dunda, javila se trea. Umuknite, boga vam vaeg, prosiktao je
krupni mukarac, po svemu sudei mu one prve jer ju je snano
povukao za ruku i gurnuo sebi za lea. Tamo je jo neko vrijeme
mrmljala, a onda se konano smirila. Vidi, tijesto joj se nije
osuilo na rukama... A kako samo stee ake, kamen bi se zdrobio
da ga je prihvatila... Srce, srce je to, ja vam kaem... Ili je pukla
ila u mozgu... Nije, nije, kad u mozgu pukne, iskrivi se lice, a
vidi Kate, sve joj je ko to je i bilo... I bolje nego to je bilo!
Nestale joj brige... Lijepa li je, Boe... I mlada, nesretnica...irili
su se umilni glasovi, nizali se komplimenti i divljenja. Takva
lijeporijeka na svoj raun Kata za cijelog svog ivota nije ula.
Regina se kamenila sa strane, htjela je viknuti i rastjerati bagru, ali
glas je nije htio, a zglobovi su joj bili mekani kao da su od
pamuka. Svjetina ju je uskoro prestala primjeivati, nadirali su i
gurali se pred nju i uskoro se nala naslonjena na zid u kutu
kuhinje, sama i daleka od mrtve majke. Ostala bi tako do veeri,
dok bi se gledateljstvo izmjenjivalo, da nisu stigla braa, jedan za
drugim u pet minuta, uzepe, Bepo i ovani. Sta mi to radite s
materom!, zagrmio je najstariji i u tren oka kuhinja i kua poeli
su se prazniti. Postieni i zagledani u pod susjedi su nagrnuli van.
Zakripale su i zaklepetale stolice, vrata su treskala o zid, uo se
mukli jauk prignjeenog kurijeg oka; bjeali su kao djeca kad
netko razbije prozor na koli. Prole su, moda, ni dvije minute i
nali su se sami, njih etvero, uz stisnute Katine ake. Bepo joj je
sklopio oi, uzepe je tiho zaplakao, a ovani je problijedio i

poeo se tresti. Djeak ranije nije vidio mrtvaca. Malo kasnije

dotrala je teta Angelina, Katina sestra, nosei Luku na rukama.
Ona je ve s ulaza poela naricati. Mali je utio i ekao da ga tetka
spusti na tle, to ona predugo nije inila, nego ga je nosila oko
stola tulei: Sestrice moja, srce moje, od srca ti se ova siroad
otkinula... Pa se sagnula nad mrtvu Katu sve drei Luku na
rukama, a dijete je bilo teko i samo to ju nije pretegnulo. Kada je
shvatila to radi i da to to radi nema smisla, Angelina se pokuala
izvui: Ajde, duo, poljubi mater zadnji put! Skoro izvmut
naglavce Luka je poljubio mrtvu Katu u obraz. Uinio je to mirno
i bez ikakva straha. Po tome to se majka nije pomaknula on je
znao da je umrla. Nije to strano, mislio je, samo se prestane
micati i gotovo. Ovog dogaaja nee se sjeati. Zaboravit e ga
tako jako da e se smijati kada ga Regina puno kasnije pokua
podsjetiti. Histerinu tetu Angelinu i poljubac u ledeni obraz
spominjala mu je i one lude i vesele noi kada se, etrdesetak
godina kasnije, po povratku iz Trsta, i sam bude opratao od
ivota. Ali Luka se samo smijao i razmahivao dlanovima kao da
od sebe tjera dosadne aveti izmiljenih nonih mora. Uvjeravala
ga je da je sanjao neto to nikad nije. A to je smi jeno da
smjenije biti ne moe. A to emo sad?, upita uzepe glupavo.
ekat emo i sve e ii samo od sebe, mirno ree Bepo i izravna
majci noge i sklopi joj ruke na prsima. Teta Angelina je sjedila
pokraj tednjaka i mrmljala one dvije molitve koje je uope znala,
Oena i Zdravomariju. ovaniju se krv vraala u glavu, ironino
se podsmjehivao tetki i trudio se da ona to primi jeti. Ali Katina
sestra vie nita nije ni vidjela, ni ula oko sebe i zapala je u onaj
naroiti metafiziki trans koji obuzme areligiozne i od Duha
svetoga slobodne ene sklone modnim krikovima i povodljive
pred svim folklornim tradicijama. Usrdno je izgovarala svoju
mantru i njihala se kao istonjaki mistik, uivajui zapravo u
svemu to se dogaa i to e se tek dogaati. Nepravedno bi bilo
rei da nije alila sestru, voljela ju je isto i predano kao to vole
prosta srca i due bez puno pameti, ali to nikako nije bio razlog da
se s uitkom ne prepusti dugom privlanom nizu posmrtnih rituala
i obiaja. Uskoro e joj svi dolaziti na alost, kupit e crni eir s
velom, klonut e u nesvijest iza sestrinoga lijesa, a vrste muke

ruke prihvatit e ju ispod pazuha i voditi sve do groba. Izgovarat

e rijei svoje najvee tuge, prepustit se pjesnikome zanosu i to
je najvanije - svi e je sluati. Jeit e im se koa od njezina
alovanja, dugo nee zaboraviti as kada je zemlji predavana Kata
Sikiri, sirotica majka petero ive djece i estoga koje joj umrje na
rukama.
Nainit e to Angelina tako da e svi drugi sprovodi biti
zaboravljeni nakon tog jednog, najveeg, najtunijeg i najljepeg.
Prosut e pred njih svoje suze kao bisere, unizit e ih svojim
darom tugovanja, a pokojnicu e uzvisiti do mjesta koje joj je za
ivota pripadalo, ali joj ga ovaj beutni svijet nije priznavao. A
zapravo, bila je jadna teta Angelina. Dobra kao kruh i tupa kao
sjekira kad udara u bukovo deblo. Zlobni djeak nad njom je
uvjebavao svoje prve pubertetske ironije, Bepo se od srama nije
usuivao pogledati je, a prostoduni uzepe pokuavao ju je
tjeiti, sputao joj dlanove na ramena, svojim velikim palevima
otirao joj suze s obraza, kao da je sitnica to stoje njemu umrla
majka, pred tragedijom Angeline kojoj je umrla sestra. U biti, on
je mogao biti njezin sin jer je na tetku od sve obitelji najvie i
sliio, pa nije ni udo da ju je najvie i volio. Bila mu je blia od
majke Kate, jer od njega nita nije oekivala, niti ga je
usporeivala s drugom djecom ve ga je putala da bude ono to
jest. Neobian izdanak obitelji, neka vrsta plahoga gorskog stvora
kojem je civilizacija priinjavala samo muku, a kola mu je bila
izvor najveega ivotnog straha. Nakon to stigne vijest da je
uzepe ubijen na pravdi Boga u etnikoj odmazdi, jedina e mu
teta Angelina zapaliti svijeu, pustiti suzu i izgovoriti stotinu
Oenaa i Zdravomarija. Drugima e biti svejedno ili e im laknuti
to se on vie nee pojavljivati u roditeljskoj kui i podsjeati
svijet da je od bezbrojnih uda nainjen, ali da ovjeka od veine
njih hvataju nelagoda i sram. Sikirii su se sramili i za svoj gro i
za Angelinu i uzepea, pa ih zato nisu ni voljeli. Regina je utjela,
u glavi su joj se mi jeali i mutili gotovo svi osjeaji koje ivi
stvor u dnu srca moe ponijeti.
Nije bila sigurna ali li tu enu, boli li je to e joj ona zauvijek
ostati pod nogama, ili je sretna to vie nema one po ijim je

mjerama trebao biti skrojen i njezin svijet. Nije ju Kata ni na to

tjerala, nije joj spominjala ni udaju, iako su iz njezine perspektive
dvadeset dvije godine krajnji rok kada ena treba lei pod mua i
poeti mu raati djecu. Ali ve to to je bila kakva je bila, to je
disala pokraj nje i radila po kui od jutra do sutra, Regini je
stvaralo nelagodu.
Sada kada je otila nee biti ni nelagode. Nee se pomaknuti
njezine male okrugle ake oblijepljene tijestom, koje izviruju iz
predugih rukava, na kojima se rasuo bezbroj od pranja izblijedjelih
cvjetia kamilice.Te rukave i cvjetie gleda otkada se rodila i sve
su sitniji i bljei. Ne sjea se da je majku ikada vidjela u nekoj
drugoj koulji. A sad cvjetie gleda posljednji put, vie nee
blijediti i vie ih nikada nee ni biti. Oni su bili Reginina bolna
tuga, alost po mjeri svemira kojom se s ovoga svijeta ispraaju
svetice. ene koje za ivota niim nisu dovele u pitanje istu
nevinost rukava jedine koulje. Muk i mir uz mrtvu Katu trajali su
manje od sata. Tada je na vrata pokucao don Ivan, crni gavran koji
je ve nekako saznao za najnoviju pokojnicu u svojoj upi. Bepo
ga je bez rijei pustio unutra, Angelina je spremno poskoila sa
stolice da se prikljui ritualu, dok su se ostali pravili kao da pop ne
postoji. ovani je istio nokte, Regina nije skidala pogled s polja
kamilice, a uzepe je pobjegao van. Plaio se sveenika jer nije
znao to da ini u njihovom prisustvu, kad da se kria, kad da
mrmlja, a kad da pobono sklapa ruke. Pamtio je, meutim, da je u
koli dobio vie batina od vjerouitelja, nego od svih drugih
uitelja zajedno. A tukli su ga kao vola u kupusu jer je trpio i
nikada nije plakao. Mislili su da uzepe prkosi i drali se
starinskoga pedagokog naela koje kae da dijete valja tui dok
mu suzne lijezde ne presue. Mali Luka je sjedio na podu i inilo
se da ni njega don Ivanova pojava nije osobito zainteresirala.
Zanimljivije bi mu bilo da je kroz kuhinju protrao guter i
zavukao se pod kredenac. A pop je, naravno, dobro poznavao
svoje upljane i to u kakvu kuu ulazi, pa ni on nije obraao
panju na prisutne. Uz Angelinino nemuto asistiranje nabrzinu je
izgovorio svoje molitve, prekriio zrak nad mrtvom Katom, svima
pruio ruku te urno i bez pozdrava iziao van. Badnjak je, a na
Badnjak skoro da je nepristojno umirati. Samo to je don Ivan

otiao, pojavila se Dara ivoderka, ena u kasnim pedesetim, koja

je u gradu vodila neregistrirani obrt za opremanje pokojnika.
iroka i jaka, s rukama kao u cirkuskoga dizaa utega, ona bi
obavila sve za to oaloena obitelj nije bila spremna, ni obuena.
Sama je prenijela Katu do spavae sobe, poloila je na pod pokraj
postelje i iz velikog konog kofera koji je nosila sa sobom izvadila
je svu potrebnu opremu: limeni lavor, drvene tijeskove za
izravnavanje iskrivljenih zglobova (za sluaj da se pokojnik
ukoio u nepravilnom poloaju), svilenu maramu za zatvaranje
eljusti, razne karice i ulatene medicinske instrumente sline
ginekolokim, koji nisu imali praktine svrhe, osim da obitelj
uvjere u ozbiljnost Darinog posla. Naredila je svim mukima da
izau iz sobe, a Reginu je poslala da napuni lavor. Kada se vratila,
nala je majku ve potpuno golu. - Tu stani i nita ne pitaj - ena je
naredila, namoila spuvicu i poela prati mrtvo tijelo. Bila je
hitra, s rutinom u pokretima kakva se via samo u profesionalnih
peraa suda u velikim hotelima. Poznavala je anatomiju ljudskoga
tijela, pregibe, udoline i bregove bolje i od Stvoritelja. Pripremi
robu u kojoj ete preseliti mater, rekla je istei Kati ruke od
tijesta. Regina ju naas nije razumjela. Kakvo preseljenje? Valjda
da izbjegne navalu suza, Dara se trudila da ne izgovara rijei smrt,
sprovod, ispraaj, a negdje je valjda ula kako se o svemu tome
govori kod muslimana. Pokojnik se preseljava na Ahiret, a po
zaslugama nastavlja dalje, u denet gdje obitavaju blaene due ili
u dehenem gdje grenici bivaju podvrgnuti paklenim mukama. U
biti se radi o istome kao u krana, ali bez rijei koje e prizvati
suze. Regina je iz ormara izvadila majinu sveanu crninu, suknju,
koulju i kaputi koje je Kata oblaila kada bi ila na sprovode.
Dara je pokojnicu obukla opet bez iije pomoi. - A gae? - tiho e
ker. - Nee joj trebati - tvrdo joj je odgovorila, poloila tijelo na
ravnu postelju, preplela mrtve prste na grudima, tako i sad ju vie
nemojte pomicati, a moete upaliti svijeu, ali paljivo da se neto
ne zapali. Na izlasku iz sobe Dara se prekriila, onako za sebe i ne
pogledavi vie na rezultat obavljenog posla. inila je to protiv
uroka i runih snova. Skupo je naplatila svoj posao i otila ekati
da smrt u predblagdanskom danu donese alost u jo neije
domove. Tih godina Dara ivoderka vjerojatno je bila

najomrznutija linost u gradu, ali moda i jedina ena kojoj nisu

dobacivali u prolazu, niti su je pratila glasna ogovaranja. Ako bi
se o Dari neto i reklo, inilo se to ispod glasa, apatom i u
najstrooj diskreciji. Svijet se praznovjerno plaio njezinih moi, a
nisi mogao znati kada e ti Darine moi zatrebati. Dolazila je
uglavnom bez poziva, nakon to don Ivan obavi svoj posao, tako
da se vjerovalo kako su upnik i ona u nekoj vrsti poslovnog
dogovora. Graani se nikako nisu mogli sloiti oko toga uzima li
pop dio njezinoga honorara ili je ugovor s Darom dio njegove
duobrinike misije. Naravno, poboni su vjerovali u drugo, a
bezboni u prvo. Na osnovu takvih stvari se, bolje nego po publici
na nedjeljnim misama, zna u kakvom je netko odnosu sa
Svevinjim. Ali svi su se slagali oko istoga: Dara je u drutvenoj
hijerarhiji na viem mjestu nego don Ivan. upnici budu i odu, a
ona ota je u vjenom dosluhu sa smru. Svijet zazire od
pokojnika, zlih duhova i slutnje da je umiranje zarazno. Ne ele
vidjeti gola tijela roditelja, brae i sestara, mrtvu djecu. Pogotovo
ne usahle spolne organe, stidnice s kojih je pala i posljednja dlaka,
ud koji te stvorio i od kojeg je ostala samo naborana duhankesa,
ono za to zna da postoji, ali mora ostati sakriveno. Strano je
dodirivati ledenu kou i pomicati ukoene udove, vidjeti blinje
koji se pretvaraju u beskorisno neivo neto. Ni najdublji vjernik
nee sasvim prihvatiti don Ivanovu utjehu, i njemu je potrebna
Dara ivoderka da ga oslobodi smrti. I svima je drago to dolazi
sama i bez poziva, jer nije ugodno ni proi pokraj njezine kue, a
kamoli pokucati na vrata. Stanovala je izvan zidina, ispod gradske
bolnice, s ehinjom Jarmilom koja je jo prije rata dola na
ljetovanje i vie se nikad nije vratila u Prag. Nju su rijetko viali,
nije silazila u grad, a ljeti bi se sunala i kupala na skrivenim
stijenama prema Trstenom. Viali su je ribari kako lei sama na
suncu, sablaznuti njezinom golotinjom. Imala bi na sebi samo
muke vojnike gae i nita drugo. Ali ni o tome se, u strahu od
Dare nije puno govorilo. Kao ni o tome to su dvije ene jedna
drugoj. A da postoje puno strasnije stvari od otvorenoga
olajavanja, pokazat e se etiri godine kasnije, u ljeto 1931., kada
se dogodi jedan od najmunijih zloina u novijoj povijesti grada.
Jarmilino iskasapljeno tijelo bez glave i grudi pronala je na

skrivenim stijenama Dara ivoderka nakon to se prijateljica

dvije noi nije pojavila doma. Policija nije otkrila ubojicu, niti je
pronaena Jarmilina glava. Sve do smrti, krajem ezdesetih
godina, poludjela je Dara traila Jarmilinu lubanju, a gradski se
svijet teko navikavao na to da bez iije pomoi oprema pokojnike
za onaj svijet. U ljeto 1931. prekinuta je jedna neizreena ljubav i
vie se nije imao tko brinuti za mrtva tijela. Susjeda Mare
Laptalinka oito je pred kuom ekala da Dara Zivoderka zavri
svoj posao, pa da pokuca na kuhinjski prozor. Bepo je prevrnuo
oima i nita nije rekao; Mare se najvie gurala da to bolje
pogleda pokojnicu, a sad je evo opet. Valja ivjet, djeco moja!,
rekla je i pruila Regini teu punu junog bakalara. Osvrnula se
oko sebe, Kate vie nema tu- Eto djeco, ako vam to zatreba promrmljala je i pobjegla van.
I tek to je uzepe otklopio lonac i prostorijom se rairio miris
koji kuhinji da je boje i oblike, a ve je netko lupao na vratima.
Stjepo Alar, Bartolov otac i stari udovac nosio je pjat prepun
fritula. Nasmi jeio se kao za ispriku, pruio ruku dvojici starijih
sinova, pa zaustio da neto kae Regini, ali se niega nije mogao
sjetiti. Moja Mirica, ona nije navrila ni dvadesetu, isto od srca.
Nekad su
samo muki umirali od srca. Ovaj svijet je poludio... Bepo mu je
ponudio rakiju, ali Stjepu se urilo jer mu je opet suza bila na oku.
Petnaest je godina prolo kako je Mirica umrla, Bartolu je bilo tek
devet mjeseci, a otac je djetetu morao zami jeniti mater. Previjao
ga je, kuhao mu, prao, peglao i inio sve ono to je za muko
sramota. Za Stjepu nije bila sramota, ali je bila tuga. to god bi
radio podsjealo ga je na Miricu i svako malo potekle bi mu suze.
Isplakao je more jadransko i nikako se nije mogao smiriti. Ljudi
su ga prvo alili, ali uskoro se poelo govoriti kako je Stjepo malo
empja, jadno dite s takvim aom!, jer nije normalno toliko
plakati za enom. Moda mu je bila dobra, ali sigurno pod suncem
nebeskim nije jedina. Izbjegavao je drutvo i povukao se u kuu,
to zbog suza koje ni pred strancem nije mogao zaustaviti, a to
zbog uvrede koju nije mogao podnijeti. im bi mu, pa i
najdobronamjernije, netko rekao da jo ima dobrih ena i da
djetetu valja nai mater, bilo bi mu kao da mu je zabio no u srce.

Mirica je za njega bila jedina jer mu je bila prva i jer je tako otila.
Takve ljubavi teko se prebole.
Nakon Stjepe u kui Sikiria izredalo se jo barem tridesetak
susjeda, ena i udovaca, starih baba, neudatih cura, onih koji su se
iskupljivali za uitak u slici mrtve Kate i onih koji su, kao Stjepo,
doli ista srca. Svako je donio lonac, erpu, tanjur, proeru,
tavu... Redali su se na kuhinjskom stolu bakalari na bjanko i na
juno, na brujet i na crveno, potrusene girice, svakojake buzare i
brujeti, koljke, rakovi i ugori, pogaa sa slanim srdelama, savur
od skua, jedna grdobina i jedan faol na brujet, posna manetra
nekog siromaka i frigane srdele posuene pakpapirom. Kada
blaga blagdanska vie nisu mogla stati na stol, Regina ih je poela
slagati po bijelom sveanom stolnjaku koji je prostrla na pod
ispod prozora. Bilo je tu orahnjaa i biskupskoga kruha, kolaia
od rogaa i suhih smokava i itavo brdo krotula i fritula. Narod je
donosio i svatko bi progovorio po dvije - tri rijei i odlazio. Vani
je pao mrak, bliio se deveti sat kada ve poinju pripreme za
ponoku, a guva nije prestajala. Domai su bili zbunjeni, pa ih je
zatim poelo hvatati neko udno histerino veselje. Samo je teta
Angelina nevoljko klimala glavom, do pola izgovarala Oena i
Zdravo Mariju, i gasila se usred molitve koja vie nije imala
smisla jer je duh alovanja bio uguen na njoj nerazumljiv nain.
Odohja do moje sestrice, rekla je uvrijeeno i otila u sobu. Luka
je krenuo za njom, ali ga je uzepe uhvatio i digao u naruje.
Djetetu se poela tresti brada, u sekundi su mu se oi napunile
suzama. Sad e tebi tvoj brato pokazat kako leti aeronautik, pa ga
je bacio u zrak i jo jednom, i jo jednom, i jo jednom. - Jos
jedom, jos jedom - vikao je djeak, irio ruke, vrebao as kada
vie nee padati, nego e ostati u zraku kao galeb i sam letjeti
kuhinjom. A to e se jednom sigurno dogoditi, zna on, i zato brata
svaki dan nagovara da ga baca, ali samo kad ostanu sami jer se
Regina i Bepo ljute kad uzepe to radi. Dok je bio beba on ga je
isto tako bacao i jednom ga je bacio prejako i Luka se zalijepio za
strop kao palainka. On se toga ne sjea, ali svi govore da je bilo
tako. Osim uzepea. uzepe kae da nije bilo tako i baca ga kad
god ostanu sami. A sad nisu sami i svejedno se nitko ne ljuti. To je
zato to je majka umrla i vie se ne mie. Dobro je kad doe

Badnjak i umre majka i svi su dobro raspoloeni i nitko ne misli

da e se dogoditi neto loe, da e se vrelo mlijeko proliti po podu,
da e se Luka igrati noem i porezati prst, da e ga brato zalijepiti
za strop kao palainku, da e sestra plakati jer su joj doli oni dani.
Koji dani? Luka ne zna, ali svi uvijek tako govore i smijulje se
kao da su tiho prdnuli i sad jako smrdi. Svako zaepi nos osim
onoga tko je prdnuo. On se smijulji i po tome se zna da je prdnuo.
ovani najee prdne i smijulji se, a Regina nikada nije
prdnula. ene ne prde, Luka je u to siguran. Dugo ga je bacao i
lovio u naruje, sve dok se djeaku nije zavrtilo u glavi i traio je
da ga spusti na tlo. Zemlja mu se zaljuljala pod nogama, posrnuo
je dvaput izmeu tanjura i lonaca, ljuljale su se i stolice na kojima
su, svatko u svom uglu, sjedili Bepo, ovani i Regina. Bepo se
kratko zasmijao i zastao kao da se sjetio, ovani je pljesnuo po
koljenima, eh, eh, eh, a onda se sestra poela smijati kao luda.
Ovo nije u redu, smijao se uzepe, ovo nikako nije u redu,
govorio je kad bi uhvatio dah. Ona nije mogla stati, krenule su joj
suze na oi, bila je potpuno mokra, tijelom se irio blaeni osjeaj
nadolazee katastrofe. Ako jednom doe smak svijeta, oni koji e
ga biti svjesni smijat e se isto ovako. U sobi je uredno spremljena
za grob leala Kata. Do nje je prilegla i odmah zaspala teta
Angelina. Osjeao se bruj tisua ljudi koji su u jedinoj noi kad
ivi ostaju budni ili prema crkvama, dozivali se preko uvala ili su
usamljeni stajali u luci, gledali u crno more izmeu barki i
tugovali nad sobom. ivi Sikirii su doekali Boi. Te noi se
jelo i pilo kao nikad. Uglas su govorili, hvalili hranu, priali jedni
drugima sve to bi inae preutjeli, sve to se gubilo u muklom
bratskom i sestrinskom nevoljenju. udno je biti dijete iste majke
i oca, jedno od njih pet, a da te za druge skoro nita ne vee. I
onda doe as da se sklopi rasklopljeni svijet, naviru iste rijei i
mnoe se mala uda od kojih se poslije dugo ivi. Badnja no te
1927. bila je trenutkom najvee bliskosti, a na neobian nain i
radosti, u ivotima Katine djece. Ako bi postojala povijest koja se
mjeri ivotom posljednjega preivjeloga, tada u povijesti
dovrenoj danom kada je u ludilu umrla Regina Delavale roena
Sikiri, nije bilo veega blagdana.
to su jedni drugima govorili, kakve su sitne njenosti

razmjenjivali i kolike su muke i nepovjerenja smi jehom izbrisali,

nee na alost biti ni zapisano, ni izreeno. Svih petero pozaspat
e na kuhinjskome podu, s koricom kruha u ruci i glavom ugora u
krilu, i probuditi se mamurni i glavoboljni, bez pouke koju
iznenadna srea donese junacima bajki. Nita to su zajedno
doivjeli nije ostavilo traga. Kuhinja je bila puna smea, u sobi je
leala mrtva majka, a teta Angelina je stajala kao kip, akama
pritiskala lice i kolaila oi uvjerena da je sila s uma i da ono to
gleda nije istina. Nije se mogla sjetiti kako je zaspala, ali to to je
vidjela govorilo je da se u meuvremenu dogodilo neto strano.
Boi je prolazio u tiini, strahu i glavoboljama. ovani je kleao
pred zahodskom koljkom i povraao. Bilo je to prvo njegovo
pijanstvo, a u narednih petnaestak godina, sve do ukazanja
pravoslavnih svetaca i opijanja osvetom, ostat e i jedino. uzepe
se nije usuivao tetku pogledati u oi, praznio je lonce s
polupojedenim bakalarom, ona ih je bez rijei uzimala i prala.
Luka je spavao s glavom u Regininom krilu. Gladila ga je po kosi
i mislila o vremenu koje e proi prije nego to taj djeak postane
ovjek, pone se brinuti sam o sebi i ode. Kad ostanu bez majke,
maii glavinjaju po dvorima i kalama, strmoglavljuju se niz
stepenice, a njihovo mjaukanje ljudima remeti san. Cim ih uje
zna da e noas ili sljedeih noi netko bunovan istrati iz kue i
slomiti kimu prvome koji mu se nae pred nogama. Ujutro e
brine ene loviti preostale ivotinjice, zakrenuti im vratove kao
piliima ili ih podaviti u morskom pliaku. Jedan mai ipak
preivi. Onaj koji je bio najjai ili je imao najvie sree. On
nastavlja vrstu i produava patnju majega svijeta. I radost, ako se
ivotinje znaju radovati. Eto, zato maka okoti tolike mlade.
Nikad ne preive svi. A djeca se raaju jedno po jedno i netko se
za njih mora brinuti kad ostanu bez majke. Njoj je sueno da se
brine za Luku. To e initi najbolje to bude znala, dok god bude
imala snage, dok ju ne preplavi oaj i dok se djeak ne postavi na
vlastite noge. Bepo je otiao don Ivanu da vidi kada e biti
sprovod, ali je upnik krenuo nekamo u Hercegovinu drati
boinu misu. Debeli Adem, brat laik i upnikov asistent u svim
poslovima svjetovne i crkvene naravi, jo od ranoga jutra bio je
pijan ko zemlja, zaplitao je jezikom, nudio Bepa travaricom i

skoro se skotrljao niz skaline kad ga je pratio iz ureda. Crkvenjak

Antonijo je po obiaju blagdan doekivao u kontemplaciji, negdje
na Elafitima, pa nije bilo nikoga tko bi se brinuo o sprovodima.
Opina je zakljuana, ljudi slave, jedni u crkvi, drugi pred
trpezom, trei s bocom u ruci, svatko na svoj nain i u skladu s
vlastitim osjeajem Boga. Ljudi su ili od crkve do crkve, a kako
su mise poinjale u razliita vremena, jutro im je prolo u bojim
slubama. Veeras e usporeivati kako je gdje bilo i koji je
sveenik imao najbolju boinu propovijed. Ogovarat e don
Ivana jer je, kao i uvijek, za blagdana napustio svoju upu i
prepustio crkvu dvojici mladih popova iz Boke, kojima se ispunio
san da u gradu slave boinu misu, a on je otiao u neku selendru
blizu Gacka, gdje nema nego dvadeset katolika. Tamo je neki
Andro zvani Kismet sagradio crkvu svu od mramora, ne bi li se
tako iskupio za grijehe kojih se, kau, nabralo dok je u Australiji
radio kao nadglednik u rudniku. Ubijao je i silovao Andro zvani
Kismet, aputao je bogobojazni puk, iako Andru nikada nisu
vidjeli, a i ono to su o njemu uli bilo je tako nepouzdano da ne
bi bilo udo ako se pokae kako ovjek takvog imena i nadimka
niti ne postoji. Pria o njemu vana je samo zbog jednoga: da se
na kraju kae kako je za odlazak na boinu misu don Ivan uzeo
velike novce i stavio ih sebi u dep. Nakon to je poljubio vrata u
opini i uzaludno se na trgu raspitivao to da ini s mrtvom
materom, Bepo se neobavljena posla vratio doma. Teta Angelina
oprala je sve sue, Regina je pomela kuhinju i inilo se kako je
sve opet u najboljem redu. Zapravo onako kako je bilo do juer,
prije nego to je Kata zagnjurila prste u tijesto i vie ih iva nije
izvadila van. No, nikome, pa ni tetki, nije bilo drago to je prolo
podne, a nisu odnijeli pokojnicu. I to je najgore, Bepo nije znao
rei kada e mrtvozornici doi. Luka se igrao tako to bi se zaletio
prema sobi, Regina ga je hvatala u naruje, pa udarala po prstima,
ali djeak nije odustajao. Znao je da unutra lei majka, da se vie
ne mie i da je to razlog to mu ne daju u sobu. Nije znao to mu
mrtva majka moe uiniti, ali zato bi se toga plaio? Osjeao je
da se Regina boji, to je dovoljno za zabavu. S odraslima je lako
igrati se kada se plae za tebe i uope se ne igraju. Tee je kad bi
se htjeli igrati, a ne znaju kako se to radi.

-Spasi nas, Boe, ona se uula! - kriala se teta Angelina. - Ne

moe bit, nisu prola ni dvadeset etiri sata - odmahnuo je Bepo.
-Je, je, zar ne osjetite. Juina je, vrag da je nosi! - navaljivala je
tetka. Naravno da nita nije vonjalo, a ponajmanje Katin le, ali
dovoljno je na to pomisliti pa da u nosnice ue slatkasti miris
mesa kroz koje ne kola krv, zadah mesnice, otvorenog groba,
neprovjetrene grobljanske kapelice, pilje sa ivotinjskim
ostacima, svega na to pomisle ljudi koji nikada nisu osjetili
vonj ljudskoga lesa i zamiljaju ga kao spoj svih znanih im
munih smradova. Uzalud je Regina pokuavala okrenuti
razgovor na drugu stranu, nije pomagalo ni to su opet svako
malo dolazili susjedi, pitali treba li to i odnosili tanjure i lonce.
Uula nam se pokojnica, Boe mi prosti, sestrica moja,
procviljela bi tetka, a ljudi su gledali da to prije pobjegnu. Tako
je prolo popodne i padala je boina veer. Nitko nije upalio
svjetlo, sjedili su svaki u svome kutu, Luka je zaspao u
sestrinom krilu, ulo se kako tetka njui zrak i poput slijepe i
gluhe jazavarke najavljuje katastrofu. U noi uasa svi e, osim
najmlaeg brata, doivjeti trenutke u kojima e mrziti majku
Katu mrnjom veom od svake ljubavi. Kata sreom nee
saznati da ju je svako njezino dijete, osim najmlaega i onoga
koje je umrlo, zatajilo u Badnjoj noi. Bilo bi to strano za nju,
poludjela bi, etiri puta bi zaredom umrla ili bi joj se dua u asu
preselila meu korice svetih knjiga, tamo gdje svoje beskrajne
muke podnose svetice, sveci i proroci, zajedno s Bojim sinom s
kojim se na spektakularan nain okonava povijest svetih
patnika, a zapoinje historija grenih. A po mjerilima vremena u
kojem je ivjela, Kata Sikiri je u svakome pogledu bila grena i
nije neobino da je se odreknu roena djeca kad u nosnicama
osjete lani miris njezine smrti. Kako svaka zavrena ljudska
pria poinje od kraja, tako bi i listu Katinih grijeha valjalo
promatrati, od posljednjih prema prvima. Mjesec dana pred smrt
zaalila je to se na vrijeme nije uzoholila, to je pola za
mukarca koji ju je prvi lijepo pogledao, to nije zavrila kole i
pobjegla nekamo daleko, nego mu je raala djecu, jedno za
drugim, i gradila kulu do neba i est puta stvarala ono to je
Gospodin stvarao samo jednom, nainivi Adama i Evu.

Prezirala je Gospodina - ako ga uope ima! Ali sve to je mislila

i osjeala bilo je posloeno i izmatano kao da on postoji. Kata
je mogla zamisliti da Boga nema; to se vie nesrea u ivotu
sabiralo, ta mogunost inila joj se sve vjerojatnijom. Ali nije
mogla zamisliti da iega pod kapom nebeskom ima to ne bi bilo
sukladno svetim priama. Ukratko: moda Bog nije stvorio
Adama i Evu, ali nema nikakve sumnje da je Eva zagrizla
jabuku. A to se dogodilo da Kata zaali zbog pomanjkanja
oholosti? Jednoga jutra, dok je ekala da nabuja tijesto za kruh,
uzela je s prozora Reginine urnale. Voljela ih je listati, bili su
puni svjetskih uda, fotografija velikih gradova i slavnih
mukaraca i ena, ije su ivotne prie takoer bile svjetska
uda. Nita manja nego to je udo itije sveca ili svetice. Ali
ova uda nisu bila nainjena od dobrote i patnje, nego od neega
drugog. Kata nije znala od ega, niti joj se dalo razmiljati o
takvim stvarima. E, tog jutra je u asopisu Svijet proitala
priu o pogibiji ene koja se zvala Isadora Duncan. Bila je
balerina, udovica ruskoga pjesnika samoubojice, divio joj se
cijeli svijet. teta kad za tako nekog sazna tek kad pogine,
pomislila je na pola lanka, a prije nego to ga proita do kraja,
Kata e biti oajna i uvjerena da je ona osobno Isadori Duncan
mogla spasiti ivot! I tko je ta enturaa, ta vjetica iz bijelog
svijeta, koja je Isadori isplela predug al? Jer da al nije bio
predug, ne bi se obmotao o kolo automobila i ona bi jo uvijek
bila iva. Zato je al bio predug? Sigurno se i ranije vukao po
praini, Isadora je morala paziti da ga ne izgazi dok uri u teatar,
da joj njegovi krajevi ne zavre u blatu im padne kia pa da ga
onda mora esto prati. A kad takve alove preesto pere,
izblijedi boja. Svaka preesto prana vunena stvar je uskoro za
baciti. Moda bi bilo bolje da gaje nesretnica nakon tri pranja
bacila, ne bi se ovo dogodilo. Ili da je odmah posumnjala u
vjeticu koja plete preduge alove. Sigurno ih naplauje po
duini. Sto je al dui, to je skuplji. Vie pletiva u bijelom
svijetu sigurno skuplje kota od manje pletiva. Tako je vani: sve
se naplauje i nita se ne radi iz ljubavi. Ljubav je sirotinjska
srea. Bogataka srea je nainjena od bogatstva. I to je dolo
glave nesretnicu Isadoru.

Bila je bogata i nije razmiljala dok je kupovala predug al, a

ljubila je kao to ljubi sirotinja i nosila je taj al da bi ljepa bila
onome koji ju voli. Tako je mislila Kata dok je itala o hudoj
sudbini Ladore Dunkan, a onda su joj sinule dvije stvari. Bolje je
umrijeti kao ona, nego ivjeti u svijetu u kojem ti se nitko ne
divi, u kojem nema oiju koji e u tebi vidjeti udo. Gledati u
tebe kao to se gledaju goleme kimje ulovljene na prevaru koje
se pojave jednom u dvadeset godina i iji ivoti vrijede vie od
ivota ribara na ijim su ostima skonale. Ali, druga stvar: takva
moe biti samo ako ti je Bog dao da pripada lijepoj vrsti. Ako
si riba, on e te stvoriti skuom i srdelom ili e ti podariti oblije
rajskog bia ija je smrt ponienje ubojici. Ako si ena, tad ti je
Bog dao da sama bira hoe li biti skua ili kirnja. U asu
roenja izmeu nje i Isadore nije bilo razlike. To je Kati bilo
savreno jasno. Razlika se stvara ivotom koji jednima da samo
to da na svijet donose nova Boja stvorenja i ine stvar koja je
Crkvi draga, ali nije nita vanija i vea od posla kolodvorskih
nosaa. Drugim enama ivot da je da budu glumice i balerine
ijoj e se ljepoti diviti svaki razuman stvor. A da bi ti ivot
takvo neto dao, mora se odrei vjere, skruenosti i klecala koje
na tvoja koljena eka i ini te jednom od stotina tisua. Umjesto
da to uini, ti eka na raj i nakon to shvati da raja nema.
Onako iz navike ili zato to je kasno da ivot da za neki drugi.
Ne odrie se ni onoga u to ne vjeruje i to ti je najvea kazna.
Sve dok jednoga dana ne proita u novinama da je smrtno
stradala najljepa ena naega vijeka i ne shvati da si je mogla
spasiti da si imala snage spaavati sebe. Izrezala je Isadorinu
sliku iz urnala i spremila je na dno katulje s dokumentima. Ako
bude rata ili se kua zapali, u toj je katulji sve ime je Kata
mogla potvrditi svoje i pravo svoje djece na novi ivot. A sada je
unutra stavila neto to joj ne pripada i to je na neki nain nikad izgovoreno pa ni pretoeno u jasnu misao - znailo da ih se
odrie i da su joj postala mrska. I dalje bi za njih dala ivot, po
jednom umrla za svako dijete, ali ih vie nije voljela onom
istom ljubavlju Blaene Djevice zagledane u svoje
edo, na sliici iznad oltara koja je ve sasvim potamnila od

uzdaha stotine tisua dua to su se u zadnjih dvjesto godina

molile pod njom. Odricanje od roene djece bilo je posljednji i
najvei Katin grijeh. Prestala je vjerovati u najdirljiviju od svetih
pria. Prava istina glasi: i mali Krist je Mariju nainio samo
skuom. Kata se, dakle, odrekla svoga poroda, da bi se ubrzo
njezin porod odrekao nje. U odricanjima nije bilo izgovorenih
rijei, djeca nisu mogla niti naslutiti to se dogodilo, a majka za
njihovo odricanje nije saznala jer je ve bila mrtva. Iako nitko
nita nije znao, nesrea se ipak umnoavala s neizreenim
osjeajima i bilo bi lako u skladu s tim pratiti sudbinu svih
Sikiria. Da nije bilo potresne reportae o smrti Isadore Dunkan,
objavljene u zagrebakom urnalu, da Regina nije ostavila urnal
u kuhinji i da ga Kata nije proitala, vjerojatno bi drukije ivjela i
umirala njezina djeca. U vremenima o kojima govorimo
Darv,inova teorija jo nije bila opeprihvaena, a crkvena
vjerovanja ulazila su u svoje najvee povijesne krize, o
psihoanalizi se skoro nita nije znalo, a ideje o povijesnim
determinizmima ticale su se samo naroda i drava, ne i obitelji, no
po svim uenjima, vjerova njima i ideologijama drukije bi jednoj
obitelji prote klo dvadeseto stoljee da je preivjela iluzija o
majin skoj ljubavi. Bilo bi bolje kada bi se prethodna tvrdnja
mogla izgovoriti na tii ili barem neobavezniji nain, jer bi se
izbjegla zabluda o Katinoj snazi i veliini te, to je jo vanije, o
dubini njezinog posljednjeg grijeha. No, im budu navedeni
njezini prethodni grijesi, postat e jasno kako ta ena nije bila jaka,
ni velika i kako je u njezinoj dui bilo od svega pomalo, niega
previe. Jednostavne pameti i sasvim nezla, kao da je promaila
vrijeme u kojem e se roditi. Da je na svijet dola par stotina
godina ranije, za inkvizicije i progona vjetica, ona bi bila ono
nesumnjivo uzorno ensko koja muku svijeta i vlastitoga spola
ini podnoljivijom i svemu da je smisao dobrote. Moda bi
zavrila kao opatica, njegovateljica leproznih i okuenih, jer bi joj
pouzdanje u logiku i tok svetih pria dalo snagu veu od snage
istinske vjere. Vjera u fabulu je, barem u njezinom sluaju, ali
moda se radi i o opem pravilu, monija od vjere u Boga. U
Njega se kad-tad posumnja jer stvari ne teku po zamiljenom
etikom naumu, dok se u priu ne moe sumnjati. Ali kako se

rodila u doba kada se udesa vie nisu raala iz ljudskih glava,

nego su ih stvarali strojevi bez due i srca, tako od vjere u fabulu
nije moglo biti ivotne koristi. Sudbina joj je nami jenila da ivi i
umre veoma
zbunjena u dui. Voljela je svoga ovjeka jer je bio red da ga voli i
jer se za drukije nije znalo. Kata nije znala, neki moda i jesu. Ali
nije ju bilo briga za njih. Bjeala je van kad bi ene poinjale
ogovarati svoje mueve: te koji svoju tue, te iji svakog petka ide
u kurve, te kojem se izgubio
svaki trag, a samo je poao u Hercegovinu po duhan... Kad bi tako
poele, a poinjale su im bi ih se nalo vie od dvije, u vrijeme
jematve, pred svadbu ili poslije sprovoda, Kati se inilo da se iz
svakog susreta mukog i enskog samo nesrea raa. A ne moe i
ne smi je biti da je tako! Ako i jest, valja nam ivjeti kao da nije.
Kako one to ne znaju i kako ih ne boli - kad ih ve nije sram - dok
o svojim ljudima tako priaju? Ona o svome nikada nije rekla
rune rijei. Nije runo ni pomislila. Istina, niti ju je tukao, niti je
iz kue izlazio vie nego to treba. I nije iao u Hercegovinu po
duhan. Sjedio je na tronocu pokraj fumara, razabirao i
rasporeivao brokve u tri drvene kutije, i uzdisao. Dvadeset
godina radio je na tome da u prvoj kutiji budu najvee, u srednjoj
one manje, a u treoj najmanje brokve. Bilo ih je puno, mogla se s
njima ukrug opkovati kua, ali najsporijem ljudskom stvoru
svejedno ne bi trebalo vie od dva dana da svaku brokvu spremi u
pravu kutiju. A on nikada nije doao do kraja.
Samo jednom mu je rekla neka pusti brokve, ona e mu to srediti
kad zavri druge poslove. On ju je pogledao i trenutak, dug koliko
lastavici treba da preleti kuu, bio je dovoljan da Kati vie nikad
ne padne na pamet da mu ponudi svoju pomo. to je vidjela u tim
oima? Ljutnju sigurno nije. Nije ni strah. Pa ak se ni tugom to ne
bi moglo nazvati. U modrim oima svoga ovjeka vidjela je istog
njega koji e potonuti kada se zadnja brokva nae u pravoj kutiji.
Jedva se drao na povrini i taj u njegovom oku, i onaj jo manji u
oku njegova oka, i jo jedan, sve do najmanjeg koji se mogao
vidjeti, u ijem je oku bilo jo barem tisuu njih, sitnijih od zrna
brana, ali jednakim uasom obiljeenih skupljaa brokvi. Zazeblo
je Katu oko srca i znala je da nikada nee biti bolje. On e i dalje

zorom odlaziti u luku na posao, u isto se vrijeme vraati, uriti da

to prije ruak privede kraju, pa sjedati na tronoac i do veeri uz
uzdahe rasporeivati svoje brokve. Nou e ju buditi njegovo
drhtanje, stavljat e mu dlanove na ramena da se smiri, a perje u
njegovom jastuku mi jenjat e barem triput godinje jer istrune i
usmrdi se od njegovih suza. Pitala se zato je takav, pokuavala je
napipati njegovu nesreu, nastojala ga razgovoriti, a kad to ne bi
uspjelo, mjesecima nije progovarala rijei. Samo da se jednom
neto dogodi. Ali nita! On je svakoga dana i noi inio iste stvari,
a Kati nije bilo od Boga dano da prodre do njihovog smisla. I kako
bi ga onda mogla drukije voljeti osim reda radi i jer za drugo nije
htjela znati. Katino srce bilo je isto, ali sve praznije, da bi se u
njega na kraju uselila sumnja. Dogodilo se to nekoliko mjeseci
pred Lukino roenje. Kap po kap, punila se otrovom koji se nije
razlikovao od onog u ena iji su muevi nestajali svakoga petka.
Poela ga je uhoditi, skakala je iz postelje kad bi nou poao na
nunik, ali ga nije mogla uhvatiti na djelu. Nije otkrila da potajice
prebacuje brokve u krivu kutiju da bi ih sutra mogao razabirati.
Slutnja prevare prvo ju je dovodila do bijesa, ali kad je pomislila
da prevare moda i nema i da uvijek ostane dovoljno brokava u
krivoj kutiji, Katu je zapekla savjest. Zalila je svoga ovjeka i
gadila se samoj sebi. Kako joj je neto tako zloesto moglo pasti
na pamet! Ako je savjest organ za mjerenje ovjekova grijeha, tada
je Katin grijeh bio straan. Nebesa su bila uzbunjena njime i udo
da ju grom tih dana nije pogodio posred ela. Tako je to izgledalo
iz Katine perspektive, ali iz perspektive onih koji za grijeh nikada
nee saznati, niti bi ga razumjeli i kad bi im se reklo, bio je to
sasvim mali grijeh. Onoliko mali koliki su razlozi ovjekove
savjesti u odnosu na cijeli svijet. Svejedno ima li ili nema nad njim
Boga. Ostali Katini grijesi takoer su se odnosili na mua.
Obrecnula bi se na njega, ak i povikala, a jednom ga je i opsovala
unosei mu se u lice. eljela je da ju udari, trebala joj je ta pljuska
vie od daha ispod povrine mora. Od udarca po licu mogao je
zapoeti ivot. Ali on je nije udario, nije joj odgovorio, samo je
promrmljao neto to je zvualo kao isprika ili kao molba da ga
ostavi meu njegovim brokvama. Tako je izgovorena psovka u
Katinoj dui izmi jenila svoj prvotni smisao, postala neto

neprikladno i nepodnoljivo sramno. Vie nije psovala, pa ni iz

navike, ak ni u onim prilikama kada psovke zamjenjuju vedre i
nevine rijei koje nedostaju jeziku. Po tome je Kata bila
jedinstvena u gradu u kojem bi se i najbogobojaznijem eljadetu,
eni nestalog pomorca ili asnoj sestri, dogodilo da joj s jezika
kliznu porke rijei. Grijeh psovke njoj je bio teak kao povratak
iz rata poraenoj vojsci. Usred kine jeseni, izranjavana, gorka i
umorna od sudbine, vraala se armija oajnih u svoje domove koje
je neprijatelj temeljito razruio, blinjima koji su u vlastitim
mukama izgubili duu za tue, bez odlija za hrabrost i prilike da
herojskom prolou nadomjesti ivi ivot. Eto, tako se Kata
osjeala nakon to je uzalud opsovala, a je li joj pred oi izala
slika poraenih koji su se u godinama nakon 1918, pa sve do kraja
dvadesetih, vraali iz zarobljenitva, to je nemogue znati. Moe
bit i da jest, jer ih je svojim oima gledala dok su se sputali prema
Trebinju, prolazili kroz grad i nastavljali preko Arslanagia mosta,
a da nijedan od njih nekoliko stotina ne bi progovorio ni rijei, niti
bi dizao pogled iz praine. Sa soldatskim kapama natuenim preko
uiju, s fesovima koji su djelovali sasvim neprikladno kao i
prilika u kojoj se car i kralj Franjo Josip Drugi pokuao prikazati
ocem i svojoj muhamedanskoj djeci, s
oficirskim epoletama s kojih je otpala pozlata monarhijske slave.
Bosi ili u rasparenim izmama ili su svojim domovima oni koji
su uinili sve da ne bude kako je bilo i da ne propadne drava koju
moda i nisu voljeli, ali su joj bili duni na nain na koji je ena
duna muu. Dugovali su joj svoje ivote i samo je sluaj htio da
ih ne poloe usred Galicije, na Soi, Monte Meleti ili negdje meu
bezimenim albanskim klisurama. Ona, drava, bila je ve jako
stara i umorna, bez interesa za svoje podanike, opsjednuta tek
eljom da to bezbolnije doeka vlastiti kraj. Uzalud je bilo boriti
se za nju i buditi je iz mrtvoga sna, ali to su ti nesretni vojnici
mogli drugo initi? Samo isto ono to je Kata pokuavala s
vlastitim ovjekom. Nisu mogli razumjeti zato je carevina pala u
stupor i kako se jedna dua raspala na vie njih, na onoliko dua
koliko je u monarhiji bilo naroda i plemena, ali su slutili da iza
svega stoji ejtanov naum, ludilo koje e progutati svakoga kojem
Bog nije dao da benavi u skladu i ritmu u kojem benave drave.

Ni Kata nije mogla dokuiti to je to s njezinim ovjekom, zato je

takav iznutra ako izvana sve djeluje normalno i po propisima, u
skladu s priama u kojima je reeno kako e protei vijek svakog
Bojeg stvora. Dobri je Allah stvorio enu da se osigura. Da nije
nje ejtan bi mu zaarao ovjeka, ali se veliki On dosjetio, pa je po
ejtanskoj slici i prilici stvorio enu. Razlika je samo u tome stoje
more njegovog zla u eni zami jenio s kapi svoga dobra. I sad je
na nama da ar amo svaka svoje muko jer ako to ne uinimo,
ejtan e ga zaarati. Eto keri, pa ti vidi kako e, al upamti da
nema puno vremena. ejtan je brz ko zec i samo ga onim to ti je
medu nogama moe prestii. Tako je rekla, u Blagaju neke
godine, vraara Halima kad se Kata dola raspitati za trave i
obloge, arke i zapise, za bilo ta to bi njezinoga ovjeka
povratilo u ivot. U to je doba ve rodila dvoje djece

i mogla je znati da je njemu arka njezine utrobe sitnija od zrna

pijeska i sporija od kornjae, ali Halima je bila uporna, a svi su
govorili da zna znanje. Ako mu nije dosta jednom, onda ti daj
dvaput, daj stotinu puta svake noi, sve dok ga ne probudi. Ne
moe biti drukije i nije u njemu greka. Ako je muko, a jest, i
ako si ti ensko, a jesi, onda ga uzjai i ne putaj dok ejtan ne
popusti. To je tvoj i ejtanov rat. I upamti, ovjek ti u tome ne
moe pomoi. Ne krivi ga i ne proklinji jer e te Bog kazniti! Kata
se iz Blagaja vratila uplaena. Znala je da joj nema druge nego da
ini to je vraara rekla, pa taman ne vjerovala ni jednoj njezinoj
rijei. A je li vjerovala ili nije vjerovala, u to ni Svevinji ne bi
bio siguran da se tih dana bavio Katom i njezinim grijesima i
krepostima. Sama nije znala to da radi, nije joj imao tko rei, niti
je ula za sluaj slian njenome, pa je uinila ono to je bilo
najloginije. Da se rodila koju stotinu godina ranije, obratila bi se
ispovjedniku, da ju je ivot dopao u vrijeme u kojem e ivjeti
njezini praunuci, napisala bi pismo enskom magazinu ili bi se
to je, moda, najnevjerojatnije s obzirom na geografiju Katine
due
obratila psihijatru. Ovako je otila kod najpoznatije arobnice u
kraju, jedne od nekolicine njih o kojima se irio glas po svim
gradovima i selima Kraljevine, meu podanicima ije je sudbine
trebalo nekako preusmjeriti i pruiti im smisao sree i mjeru
ljudskoga sklada.
Pritom se drala pravila da valja ii inovjernoj arobnici jer je
njezin sud pouzdaniji i sigurniji. Ako nevoljama pritisnuta ena
ve prita je na grijeh praznovjerja koji je zaprijeen paklenim
mukama u sve etiri vjere u Kraljevini, onda je mudro provesti
stvar do kraja. Koliko god arobnica i sama bila grena, puno
grenija od nesretnica koje zatrae pomo, bolje je da nisu pred
istim hramom krive. Zbog toga, te iz razloga metafizike naravi,
arobnice i proroice muslimanskih imena bile su najcjenjenije u
preteito kranskoj kraljevini, pa se ak dogaalo da poneka

manje popularna arobnica uzme lano tursko ime. Tako se neka

Persida, biva prostitutka iz okolice Beograda, u novom poslu
prozvala Fatimom, ali je brzo provaljena i morala je ispred bijesne
svjetine bjeati iz svoga sela. Vie se nije ulo za nju, no lako je
pretpostaviti da se negdje gdje ne znaju za njezino stvarno
porijeklo nastavila baviti prorotvima i arkama. Moda u
Rumunjskoj ili Maarskoj, a nije iskljueno niti da je Persida ili
Fatima stigla do Zapada, u Be, Pariz ili Berlin, gdje su arobnice
s Balkana ve imale dobru prou. Predstavljale su se kao Ciganke i
obino su otvarale svoje urede blizu idovskih kvartova, uz
promenade prostitutki ili u sklopu cirkusa i zabavnih parkova.
Proricanje sudbine te bacanje i otklanjanje uroka dvadesetih je
godina postalo tako vano da se inilo kako europski kontinent
hvata svojevrsna metafizika panika, izazvana tehnolokim
napretkom i posljedicama rata i da bi pravu vjeru i vjerske
institucije mogao spasiti samo veliki inkvizicijski projekat ili
ideoloko ludilo kojim bi bilo pobijeeno praznovjerje i nanovo se
restaurirali religijski modeli. Kada desetak godina kasnije Hitler
sasvim ovlada njemakim duhom i veim dijelom Europe, ova e
se pretpostavka pokazati tonom. Nacisti nisu progonili vraare i
arobnice, jer za tim nije bilo nikakve potrebe. Njihov je posao
izgubio svaki smisao, nestalo je straha od sudbine, pa su one
mogle zatvoriti svoje urede i seliti se u one dijelove Europe u
kojima veina svijeta nije bila sklona fiihrerovoj zemaljskoj misiji.
Katin strah od onoga to je morala uiniti bio je naravno
bezrazloan. Uzjahala je svoga ovjeka, kao to francuske dame
zajau konja, i gotovo da nije silazila s njega do kraja zajednikog
ivota. On je bio izdrljiv ba kao konj i inilo se kako je njegova
muka stvar osoba za sebe, potpuno razliita od one koja mu je
boravila u glavi i srcu. Taj drugi on bio je nekako vedar i vazda
spreman, slobodan od tmurnih raspoloenja, ali i bez moi da
svojom malom glavom na veliku utjee. Pristajao je njezin ovjek
na svakonone jebaine koje bi svakog drugog sasvim iscijedile,
ali tako
bi pristao i na sve drugo, osim da mu oduzmu kutije s brokvama.
Katina napasnost niti ga je inila sretnijim, niti nesretnijim, ali
njoj je taj beskrajni snoaj dobro doao. Zamiljala je kako iz

njega istjeruje vraga, igrala se, pokuavala ga ubiti, padala s

rajskih visina u meke pernate ambise, razbijala se u tisuu
kristala i u sljedeem trenutku opet postajala jedno, plakala poput
jata udovica i padala s njegovog kurca luda od smi jeha, kao da je
sotona iz njegove upravo preselio u njezinu duu. Koliko god
dnevni ivot s tim ovjekom bio kao da jezikom dodiruje
zahralo sidro, toliko su je none minute i sati opijali morfijskim
ludilom. Da je bila drukije prirode i sklonija pijanstvu i trajnom
isplovljavanju iz vlastite due, Kata je, moda, i mogla biti sretna
s njim. Ovako nije znala zami jeniti ivot za asove ivotnih
uitaka. Skidala se s njega samo u posljednjim danima pred
porod, a spolna elja vraala joj se ve tjedan - dva nakon to
rodi. Grdno bi ju zaboljelo, grila se i urlala probodena uarenim
maem, ali nije odustajala. Htjela je da on barem jednom neto
upita, da kae kako ne bi smjeli to raditi ako je tek rodila, da se
pokae ivim i osjeti da je i ona iva, i da ju boli. Moda to nije
bilo najtee Katino iskuenje, niti najgora muka koju je podnijela
u pokuajima da svog ovjeka probudi iz vjenog sna. Ali bili su
najvei bolovi, vei nego u svakom od est Katinih poroda. Kad
raa ne moe odustati, pa ti je samim tim lake, dok je njegov
kurac u svakom trenutku svojih muka mogla i eljela izbaciti iz
sebe. Nije joj dala tvrdoglavost ili neto drugo zbog ega ne bi
odustajala. Kako od seksa tako i
od ivota s njim. To je Katu moda inilo veom i hrabrijom nego
to smo joj na poetku priznali i nego to bi ijedno od njezine
djece ikad pomislilo. Zapravo je nisu poznavali, niti je ona
poznavala njih. Podizala ih je mirno i bez strasti. Rijetko kad bi
se zabrinula, nisu je morili majinski strahovi, nije joj padalo na
pamet da bi neko njezino dijete moglo umrijeti u vruici.
Spravljala je obloge od kvasine, navlaila im na noge arape
natopljene u rakiji, bdjela nad njihovim nonim morama i
komarima, ali se nije plaila. Kada je u proljee 1915. od
panjolske groznice umro trogodinji Lino, sjela mu je uz
uzglavlje, milovala ga po kosi, tiho plakala i jednako tiho ga
prealila. Ni mrtvo dijete, kao ni petero ivih, nisu je mogli
odvojiti od opsjednutosti pokuajima da njihovog oca uini
normalnim ovjekom i svojim muem. Nakon to djeca pozaspu,

uunjala bi se u spavau sobu, zakljuala vrata, zatvorila prozore i

krpama zaepila svaki otvor, pa se, ne provjeravajui je li budan,
penjala na njega i zapoinjala borbu sa sotonom. Svejedno to je
rat odavno izgubljen, ona je nastavljala svoje i nije znala za
drugo. Djeca se valjda nisu budila nou i nisu je traila, a ako i
jesu, glas o tome do Kate nije doao. Kako i bi kad je golem
djeji sram, vei od svega to e se u budunosti dogoditi, vei od
kosmosa i male ljudske povijesti u njemu. Ako je netko od njih
uo mater kako urla i plae, izgovara rijei pika i kurac, dugo u
gluhu no ponavlja - jebi, jebi, jebi, jebi, jebi..., a onda u asu
kad gubi razum i kad joj se ini da svaka stvar u sobi - zid, ormar,
luster - ima duu i da je dua svega mokra i vrela, mater urla raepi debelu guzietinu, probij mi pizdu, avole, ikni u kurvu,
betijo, ako je ijedno od Katine djece to ulo, a nevolja e biti da
je ula Regina, tad se Katina uzaludna borba i patnja nastavila i
nakon to je vie nije bilo meu ivima. I trajala je dok god i
njezino dijete nije ispustilo posljednji dah. Na stjepandansko jutro
te 1927. leala je mrtva Kata na istoj branoj postelji, ruku
sklopljenih na grudima - taman da joj se meu prste moe
uglaviti svijea - ako to rodbina bude eljela, bez jastuka pod
glavom i ve odavno hladna i ukoena. Vani je zapuhalo jugo,
teta Angelina je po kui dizala paniku da joj se sestra usmrdjela i
da joj dua nee nai pokoj. Zato?, nije znala odgovor ali je
slutila da neto o tome pie u svetim knjigama. Mali Luka je ve
trei put povraao, neim je pokvario trbuh, uzepe je kao muha
bez glave trkarao za tetkom i uvjeravao je da se to uje bakalar a
ne mrtva majka, Bepo je utio, sjedio na tronocu uz tednjak i
puio cigarete, jednu za drugom. ovani je iz faze cinizma
lagano ulazio u vii stadij ivanog rastrojstva, bijesno
pogledavao prema starijem bratu i elio tresnuti ga daskom za
meso po gubici, zabiti mu cigaretu u grlo. Ubiti ga jer ne ini
nita. A on bi jedini mogao. Sjedi i eka da se neto dogodi, da
netko doe po mater i iznese je iz kue, onako kako se iz konobe
nosi kaca s istrulim kiselim kupusom. Dua e joj se uuti, nee
je u raj pustit takvu, vapila je teta Angelina.

Regina je pogledala tetku, pa ovanija, Luku je spustila iz naruja

i neprimjetno, prije nego to se neto strano dogodi, pola prema
majinoj sobi. Ne otvaraj ta vrata!, vikao je ovani. Regina je
ula, uzela deku iz ormara i presloila je uz vrata. Tako se smrad
nee iriti iz sobe. Zatim je sjela uz Katine noge, duboko
uzdahnula i opustila ruke u krilu. Na njima je osjeala Lukinu
teinu. Trnce djeteta koje nije rodila, ali je bilo njezino upravo
onoliko koliko jedno ljudsko bie moe pripadati drugom
ljudskom biu. Mali je brat bio najvea briga njezinog vijeka. A
sad je ostao sirotan, pomislila je i gotovo refleksno mrcnula.
Osjetila je miris svjee tirke koji je podsjeao na proljee
i djeje bolesti. Mater je svima presvlaila posteljinu jednom
tjedno, a kad bi se netko razbolio usred sedmice, njemu bi je
presvukla jo jednom. Lijepo je bolovati kad si dijete, dalje je
mislila i jo jednom kratko mrcnula. Ili je samo njuila zrak u
sobi. Sto se osjeti osim tirke? Vonj suhe crvotoine iz stranica
branog kreveta i daleka slutnja ruina ulja. Je li to miris smrti?
Valjda jest, jer u njihovoj kui nikad nije bilo ruina ulja. Ali to
god na rue mirisalo, to je bio najudaljeniji miris koji je Regina
mogla osjetiti. Mater se, naravno, nije uula. Znala je to sve
vrijeme, ali im nije mogla rei. I nije imala kome. Teti Angelini
se nita ne moe rei. Ona je luda; luda od sebe, a ne od lude
glave. U glavi je sasvim ista, zato njezino ludilo i jest tako
naporno. Ona otvori modni magazin, drei i pada u trans kao da
je ugledala Krista kako hoda povrinom vode. Ne moe vjerovati
da postoji tako lijepa haljina! Ne moe vjerovati da ima tako
lijepih ena poput ove na kojoj je haljina! Ne moe vjerovati da
je tehnika tako uznapredovala da fotografija izgleda kao da je na
njoj iva ena! Evo, sad e izai iz modnog magazina, ta
najljepa ena u prelijepoj haljini, proetat naom kuhinjom i
pobjei jer smo tako runi! To bi mislila luda teta Angelina im
bi otvorila modni magazin. Zato su se od nje morali sakrivati svi
urnali. Bila je neizdrljiva. Bila je luda. Kao stoje i sad dok vie
da joj sestra nee u raj jer se usmrdjela ekajui da je odnesu. A
mater je naalost nemogue sakriti od tete Angeline. Kasno je da

je gurnu pod krevet. Iako je moda trebalo, mislila je Regina.

Nikakvog zla u tome ne bi bilo. Da su znali to e se dogaati i
da preko Boia nee biti sprovoda, gurnuli bi je pod krevet i
uutjeli se. Nitko, pa ni tetka, ne bi znao da je Kata umrla. I sve
bi se ovo lake izduralo. Ovako mogu samo ekati. Nije im lako,
ali je njoj, Regini, ipak najtee. Ona jedina sigurno zna da se
mater nije uula. Samo nju nije zahvatilo tetkino ludilo. Rado bi
otvorila prozor, iskoila van, pobjegla i vie se ne bi vratila.
Jednostavno je nestati u ovolikom svijetu. Uzalud bi je traili.
Tako je lako kad te nema, mislila je, kad te nema tamo gdje je
sve tvoje i sve ludo. Ustala je i nadvila se materi nad lice. Katina
koa bila je bijela poput kamena na Stradunu i sivomodra poput
mora pred neveru. Primicala joj se sve vie, s rukama na leima,
savijala se poput grane o koju se vjeaju djeca, sve dok nije
vrhom nosa skoro dodirnula njezin nos. Tu je stala, lice joj se
razvuklo u laan osmi jeh, kreveljila se, nabirala elo, plazila
jezik pazei da ne dodirne Katinu usnu. Kad joj kraljenica vie
nije mogla izdrati pritisak, Regina se uspravila, na as se
zamislila, pa se napela i ispustila dug, stakato, prde. Eto, apnula
je i nekoliko sekundi njukala zrak, ali su se i dalje osjeali samo
tirka, crvotoina i daleki tragovi ruina ulja. Bila je razoarana.
Okrenula se i pola van iz sobe. Majku vie nikada nije vidjela.
III
Posljednje to je Rafo Sikiri vidio bile su dvije nabrekle dojke
koje poskakuju svaka u svome smjeru. Kad je lijeva gore, desna je
dolje, kad jedna krene udesno kao da e se otrgnuti, druga poe na
svoju stranu, pa se vrate i sudare, pljesne oznojena koa. Mora se
napregnuti da razabere taj zvuk izmeu krikova i uzdisaja, glasno
izgovorenih rijei, krckanja dasaka u krevetu, kripe zahralih
arki, zujanja u uima... Trajalo je tako godinama, pokuavao je
jasno uti pljesak dojki, registrirati trenutak kad obje odlete na istu
stranu, prepoznati znak da stvari konano poinju funkcionirati po
nekoj logici. A onda mu se najednom zamrailo pred oima,
nestalo je napetosti, splasnuo je svaki mii, i pomislio je da se
pretvara u palainku. Njegova ena skae po palainki koja joj se

razvlai meu koljenima. Uskoro se zaustavlja i uz duboki uzdah

pada na drugu stranu postelje. Nekoliko sekundi kasnije poinje
pravilno disati, pa Rafo zna da ona vie nije tu. Dugo je trljao oi
dok mu se nije vratio vid. Polako je siao s kreveta pazei da ju ne
probudi, otkljuao je vrata i bosonog izaao iz sobe. Regina je
spavala s Lukom u istoj postelji. Djeak se privijao uz nju kao
majmuni uz mater. Bepo je hrkao, uzepe se trzao u snu,
ovani je spavao na podu uz pe. Jedno je dijete vika, pa netko
uvijek mora spavati na podu. Bio je to jo jedan element Rafinog
nespokojstva, dokaz da sklad nije mogu i da sve u to pogleda
potvruje da je tako. Svega je ili viak, ili manjak. Niega nije
taman. Svake je stvari neparan broj i nita se ne da podijeliti na
dva jednaka dijela. A ako je sluajno neto u parnom broju, tada
nije djeljivo s tri... Sklapao je oi za rukom da ne bi brojao zrna
rie u tanjuru. Samo za oblanih noi znao je pogledati u nebo.
Zatvarao je vrata za sobom. Jedna, druga, pa trea ona koja
izlaze na dvor. Navukao je stare cipele, i u gaama i koulji krenuo
niza skaline. Bilo je tri po ponoi, sredina veljae, hladna godina.
Ako nekoga sretne, bit e to jo jedan znak. Vratit e se doma,
uvui Kati u postelju i paziti da je ne dodirne ledenim stopalima.
To bi ju moglo probuditi i podsjetiti na ono to ove noi nije
dovrila. Da je svojom mukom sluzi punio bavu umjesto da je
isputa u nju, bava bi se nakon svih ovih godina morala napuniti.
Gdje li to njoj odlazi, kako se prazni? I samo je est puta zanijela.
Mogla je triput vie. Jedno je dijete umrlo, da broj bude
neparan. Do dna skalina nije nikoga sreo. To je dobar znak. Nee
se vratiti. Trebalo mu je dva sata da dopjeai do Miladinovih
stijena. Da je obukao prave cipele trebalo bi mu manje. Ali pola
sata gore - pola sata dolje, ionako nita ne mi jenja. Da ih je
obuo, vjerojatno bi se predomislio i saekao jutro, odlazak u
kver, zvuk eljeznikih ina koje se sudaraju, izluujui osjeaj
kad nokti zagrebu po metalnoj hri, onda povratak doma, kutije s
brokvama i pokuaj da se ve jednom smiri. Eto, tako bi bilo da
je obuo nove cipele. Ne samo to, nego bi obukao i hlae, istu
bijelu koulju i razbudio pola kue. Ona bi ga pitala kamo je
poao u ova doba i ta bi joj mogao rei? Do Miladinovih stijena!
A to e na Miladinovim stijenama? Skoit u odozgo, neu

valjda bacat parangal! Skoit e! Kako odmah nisam pogodila!

Tako bi, mislio je Rafo, zavrila cijela pria da je poao s novim
cipelama. Doao bi pola sata ranije i ne bi se ovako nasmrzavao.
Trese se kao prut, cvokoe, evo eljust ne moe smiriti, ne moe
je zaustaviti ni rukama. Jaa je ona od ruku koje podiu
eljeznike ine, uzalud ju stie i akama lomi. Poskakivat e i
nakon to skoi dolje.
A dolje su sike otre kao uroenika koplja, probit e mu utrobu i
izai na lea. Tako e ga nai, mrtvog, sa zubalom koje i dalje
cvokoe. Ta ideja ga je prestravila. Mrtvi se vie ne pomaknu, ali
njemu e cvokotati zubi, gristi odlomljeno stijenje, stvarati
osjeaj gori od dodira nokta i elika. Je li to mogue? U
njegovom sluaju jest. Ako Katine sise nikada u isto vrijeme
nisu krenule u istom smjeru, ako jedno dijete vazda spava na
podu, ako u kutiji s velikim brokvama uvijek ima pokoja mala,
ako svaka stvar u kui ima neparni broj - a to je pravilo, provjerio
ga je po stotinu puta - onda e i njegovo mrtvo zubalo cvokotati
kao to cvokoe sad? A da ga nije moda strah skoiti, pa sad
umilja? Nije, zato bi bilo! A ako, moda, ipak jest? Stajao je na
Miladinovim stijenama jo desetak minuta, a onda se zaputio
natrag. U gaama, nonoj koulji i starim cipelama koje su
klepetale za njim, navuene do pola stopala. U gradu se
razdanjivalo, ribari su ili na more, Konavoke su sa sepetima na
leima i vrevima na glavama urile na trg, negdje je revao
magarac, radnici su se okupljali oko kvera, mljekarice su
zveketale limenim posudama. Pola grada je srelo Rafu Sikiria:
hvala Bogu i Blaenoj Djevici da je ve jednom siao s uma! Nije
ga se vie dalo gledati kako po tankoj ici nad gradom prelazi s
jedne na drugu stranu i nikako da padne. Divi mu se u prvo
vrijeme, moli se za njega, a onda shvati da nikad nee sii
dolje, da mu spasa nema i da je za svakoga, pa i za njegovu sirotu
enu, bolje da ve jednom sasvim poludi. - to je bilo? - leao je
na postelji s glavom u njezinom krilu. - to je bilo, dragi? - zubi
su se sudarali i svaki put kad bi joj htio odgovoriti zagrizao bi
jezik. - to je bilo, duo moja?- oajniki se trudio da bude miran.
- to je, sunce Katino? - bilo bi mu lake da moe zaplakati, da
joj tako odgovori, ali suze nisu htjele, nije ih bilo. - Hoe da ti

donesem brokve, anele crni moj? - zakolutao je oima i

pomislio da e mu srce puknuti. Vjerovala je da e mu brokve
uiniti dobro, one su lijek njegovoj dui i donijela bi mu ih. Ta ga
je pomisao dovela na rub da arko poeli jo malo ivota, samo
pola sata, ili godinu i stotinu godina, da joj kae kako mu je ao:
nije mogao drukije, a htio je, ali sad zna da mora i hoe, ivjet
e, pa makar mu svaki dan bio kao u paklu. ivjet e zbog nje jer
mu je htjela donijeti njegove brokve, znala je za njih... Rafo
Sikiri nije se smirio. Do veeri se tresao i nije mogao izgovoriti
nijednu rije. Oko ponoi je pao u vruicu i nije se vie budio.
Soba je vonjala na kvasinu i ljivovicu, Kata je kao bez glave
trala oko njega i mi jenjala obloge, djeca su okolo stajala i nisu
shvaala to se to dogodilo sa aom. Nije nitko, jer nitko
zapravo nije znao to je Rafo noas i jutros radio. Jedni su mislili
da je poludio, ena i djeca nisu znali to da misle, a doktor Focht
je ujutro rekao kako se radi o tekoj upali plua, sigurno ju je
vukao tjednima, i da bolesnik nee doivjeti veer. Rafo Sikiri
je, ne budei se, umro pred zoru sljedeeg dana. Udahnuo je,
izdahnuo i pretvorio se u mrtvu stvar, jo jedan neparan broj. Bilo
je to 12. veljae 1924. godine, istoga dana kada je George
Gershwin s orkestrom Paula Whitemana prvi put izveo Rapsodiju
u plavom. Regina je priu o Rapsodiji u plavom proitala tri
godine kasnije, u istom urnalu u kojem je bio lanak o smrti
Isadore Duncan. E, dobri aa moj, apnula je dok joj se grlo
punilo suzama. eljela je uti tu muziku koju je na drugome kraju
svijeta netko prvi puta svirao dok je njoj umirao otac. Zelju nije
zaboravila punih deset godina, sve do dana kada je Ivo Delavale
iz Amerike donio gramofon i jednu jedinu plou. Rapsodija u
plavom bila je krckavo hladno zavijanje vukova u daljini,
nesreeno prebiranje po klavirskim tipkama, jeziv cvokot kojim
se netko nepoznat rugao smrti njezina oca. Zvukovi bez sklada i
melodije, nepravilni kao brokve koje padaju jedna preko druge.
Ali Ivo je tu muziku nosio preko mora, u drvenom sanduku koji
je bio obloen slamom da se gramofon i ploa ne razbiju, a to se
ticalo Regininog srca vie nego to je mudrost nalagala. Epizoda
s Gershwinom izuzetna je u njezinom ivotu jer su se u ravnotei
nala dva suprotna osjeaja: ljubav i odvratnost. Gramofon je

nekoliko godina bio na poasnom mjestu u sobi, ali Rapsodiju u

plavom samo je jednom sluala. Bila je to jedina gramofonska
ploa u Regininom ivotu. Ako je Rapsodija u plavom bila
greka, omamljenost naslovom ili sluajnim poklapanjem
datuma, kakvu je zapravo muziku zamiljala za au? Neku
sigurno jest, budui da on nije bio stvarni otac, onaj koji sjedi na
elu stola, znoji se dok obrezuje vinograd, dodiruje vrhom prsta
rub teake kape kad naie pop, naganja djecu po dvoru ako ih
nae u krai jabuka, doziva poznatog na drugu stranu vale,
izbjegava podvodne stijene, pogledom mjerka otoke u daljini,
rasplie parangal i mumla zagrebake lagere... Nita od toga nije
bio njezin otac Rafo i nije ga bilo niti u jednom mukom,
oevskom prizoru koji je sebi mogla predoiti. Jedva da joj se
desetak puta u ivotu obratio rijeima, nikad nita nije traio ili
nareivao, ali kad bi mu dola ili ga dozvala s druge strane trga,
on se smi jeio, pokazivao da mu je drago, inio to na nain koji
gaje razlikovao od drugih oeva. Tako se smi jeio samo njoj, jer
je samo ona bila njegovo dijete. Sinove skoro da nije
primjeivao. Tako mu je bilo lake, poto se oni prema njemu
nisu odnosili kao prema ai. Znali su da ga ne smiju dirati dok
sreuje brokve, a mimo toga su mogli raunati kao da ga nema.
Ako su to skrivili, plaili bi se matere. Ako su se kome htjeli
umiliti, opet su ili k njoj. Regina je osjeala da ga to mora
vrijeati i znala je da on to ne smi je pokazati. Nita se u toj stvari
nije moglo promi jeniti, osim to je ona mogla stalno pokazivati
da je njegovo dijete. On je to prihvaao, mater nije ni
primjeivala, a brai je bilo svejedno. I onda je umro. Takva se
nepravda nije mogla sluajno desiti. Netko je za nju morao biti
kriv. Reginina braa - jer ga nisu voljeli? Ili mater - jer ga je
gonila da bude kao drugi? Ili je kriv bio cijeli svijet, kad nije
nainjen po njegovoj mjeri. A ta je mjera potenija i ljepa od
svih drugih mjera. Ipak je Regina najvie kriva: otkako se iz
djeteta pretvorila u curu, uskoro je trebala navriti devetnaestu
kad je umro, rjee bi mu dola ili na daljinu mamila pa lovila
njegov osmi jeh. Da je uinila to samo jednom - dvaput dnevno, a
nekad bi mu i po deset puta izmamila osmi jeh, moda on te noi
ne bi otiao, ne bi se razbolio i ne bi umro. Bila je posljednji, a i

prvi pti sree u njegovom ivotu. Pa kad je i toga nestalo, aa

je morao svisnuti. Dok bi tako mislila ula je jasno njegovu
muziku: tiinu koju proizvode prsti utopljenika kad se hvataju za
granu koje nema, nasred mora kojeg nema. Zbor otokih teaka
na ledini iza crkve, tamo gdje sahranjuju kopilad, lutalice i
utopljenike koje izbaci more, pjevao je o mornarima s potonule
galije, sirotinji skupljenoj s koca i konopca, potopljenoj u boju s
Turcima. Slagali su se muki glasovi jedni povrh drugih, na
sjekire su dizali crvene kape, gledali u nebo i hulili da se
pobonome puku ledila krv u ilama. Plitko zakopane kosti
izvirivale su iz zemlje. Teko je razlikovati vrh stijene koju je
tisuu puta oprala kia od glatkih i savreno okruglih lubanja
samoubojica i niije djece. Rafo Sikiri bio je najmlae od
dvanaestero ive djece u majke Matije i oca Josipa.
Rodio se u nevrijeme, kao udo o kojem su izvijestile beke
novine. Naime, Matija Sikiri, roena Valjan, donijela je na svijet
ivo i zdravo dijete, mjesec dana prije nego to e navriti
ezdeset dvije godine ivota. U Trebinje su dolazili da ga vide
doktori sa svih strana Monarhije, a car Franjo Josip oboavani
monarh koji je, nakon to lani osvoji Bosnu, bio na vrhuncu
vladarske moi - poslao je Josipu i Matiji pismo kojim ih
izvjeuje o svojoj tronutosti roenjem djeteta i izvolijeva mu biti
kum. Specijalni izaslanik sarajevske vojne uprave, pukovnik
Steiner doao je sa carskim darovima i objasnio ocu Josipu i
majci Matiji u emu se konkretno sastoji carevo kumstvo. Do
djetetove navrene osamnaeste isplaivat e se na ime staratelj
stva beriva u iznosu inovnike plae drugog razreda, a nakon to
djeak zavri temeljnu kolu bit e mu, u skladu s talentom i
eljama, omogueno dalje kolovanje o punom carevom troku, u
Beu, Zagrebu, Peti, Pragu, Pounu... Dok je pukovnik nabrajao
gdje e se Rafo kolovati, dvoje staraca uurilo se jedno uz
drugo i nita im zapravo nije bilo jasno. Josip je bio ve prevalio
osamdesetu, odavno nita nije radio, nego je bio na teret djeci, a i
pamet ga je pomalo naputala i jo se nije sasvim navikao na
injenicu da je turskoga sultana zami jenio austrijski car. Jedino
to gaje u ivotu dralo bila je spolna elja, to ga umalo nije

kotalo glave. Naime, kada su shvatili da im je mater pod stare

dane trudna i da e im roditi sestru ili brata, a sami su ve imali
djecu, Josipovi sinovi su poludjeli. Najvie zbog pretpostavljene
sramote jer e sva Hercegovina i pola Dalmacije uti da je stara
baba - njihova mater! - rodila dijete. Da nije bilo carskoga
kumstva, to bi i bila velika sramota i razlog za ogovaranja koja
traju due od jednog ljeta i iz kojih nerijetko nastaju obiteljski
nadimci. Ali kako je car intervenirao, ispalo je da se ne radi o
sramoti, nego o velikoj, istina sasvim nerazumljivoj, asti. Skoro
da su postali plemstvo kad im je austrijski pukovnik s darovima
uao u roditeljsku kuu. U asu Rafina roenja njegova najstarija
sestra je navravala etrdeset petu i imala je tri unuka, dok je
Rafin najmlai brat ve uzeo osamnaestu. Upravo ovo drugo je
za austrijske doktore bilo najvee udo. Kako je mogue da ena
izmeu esnaeste i etrdeset pete rodi petnaestero djece
etvero je mrtvoroenadi ili umrlih u prvim tjednima ivota a
onda sedamnaest godina nita, pa sa ezdeset i dvije jo jedno!
Pokuali su zgranutoj Matiji postavljati pitanja u vezi
menstrualnog
ciklusa. Prvo ih nije razumjela, a onda se poela kriati i moliti
Djevicu Mariju da istjera vragove iz kue. Nakon to su insistirali,
zazvala je svetog Iliju da gromom spali austrijskog esara i vrati
dobrog sultana. Uglavnom, koliko god se trudili, doktori nisu
otkrili tajnu Rafinog dolaska na svijet, a bogme je bilo i takvih
koji su sumnjali da ga je Matija rodila. Bit e da se radi o
vanbranom djetetu neke od babinih keri. Primitivan je ovo
svijet, neto izmeu ljudi i ivotinja. Kao ptice kukavice jedni
drugima podvaljuju svoje mlado, upozoravao je doktor Gerlitzkv
svoje mlae kolege. Stari pounski lisac nije htio sluati
zaklinjanja apljinske babice Jovanke koja je porodila Matiju.
Ravnoduno je gledao i na injenicu da stariine grudi daju
mlijeko. enska histerija nema granica! Ako si tako umisli, ena je
u stanju piati zlato!, estio se doktor. Ali veina je ipak
povjerovala u medicinsko udo, tako da je Rafin sluaj uao u
austrijske i njemake udbenike iz fiziologije i porodiljstva. Istina,
samo kao statistiki izuzetak jer ga se nije moglo znanstveno
obraditi poto je Matija odbijala suradnju. Kako god bilo, roenje

Rafe Sikiria drugi je hercegbosanski doprinos medicinskoj teoriji

Monarhije. Prvi i najznaajniji bio je endemski sifilis. Djeak je
postao obiteljski mezimac, dijelom zbog novca koji je svakog
mjeseca u njegovo ime pristizao iz Bea, a dijelom i zato to su ga
roena braa i sestre vie doivljavali kao habsburkoga princa,
nego kao okanjeli plod vlastite matere. Slutili su da bi, ako se
Rafi dogodi kakvo zlo, ako, nedajboe, padne s jabuke ili ga neki
deran strefi kamenom u glavu, svi mogli zavriti u zatvoru. I to u
stranoj sarajevskoj tamnici Belediji o kojoj su se po Hercegovini
ispredale crne legende, najvie meu vercerima duhana koji su
jedni druge plaili Bel'edijom. Uglavnom, uvijek je netko od
starijih dobivao zaduenje da na Rafu pazi po vas dan, prati ga
kamo god poe, i vodi rauna o tome da mali nikad ne bude
gladan, ni edan. U opem siromatvu kue Sikiria, a i
trebinjskoga kraja openito, takav je tretman djelovao skoro
nedolino. Nije se pokazalo da je neka srea biti mu podvrgnut.
Stari Josip Sikiri umro je druge zime nakon Rafinog roenja, a
na sprovod mu je dolo vie svijeta nego to je to po svome
siromatvu i nedrutvenosti nikad ga se nije vidjelo ni u birtiji
ni na sijelu mogao oekivati. Ali meu narodom je do legende
narasla pria o Josipovoj carskoga blagoslova vrijednoj
plodnosti, pa je svijet tog ubogog siromaka pretvorio u uglednika.
Jo su dvadeset godina nakon Josipove smrti trebinjske ene u noi
punog mjeseca uzimale kamenie s njegovog groba i potajice ih
sputale u depove svojih nedovoljno potentnih i plodnih mueva.
Vjerovanje u arobnu mo tih kamenia nestat e tek na
prijelomu stoljea, kada se Bosnom i Hercegovinom rairi pria o
Kladanjskoj mukoj vodi. Ta, inae ukusna i pitka gorska voda
bogata mineralima, zbrisat e mnoge lokalne legende o plodnosti,
a postat e vrlo traena i u Beu. Majka Matija otila je pola
godine nakon Josipa. Samo je jednog ljetnog popodneva legla i
vie se nije digla. Na njezin sprovod svijet naravno nije doao.
Samo rodbina i nekoliko kominica. Ali je zato stiglo carevo
pismo suuti u kojem Njegovo Visoanstvo Matiju naziva jednom
od najhrabrijih majki Monarhije i uzor-enom Herceg-Bosne. Bio
je to oit znak, iako ne i za Trebinje, da je u Austo-Ugarskoj
daleko uznapredovao proces enske emancipacije, ali i da postoji

bitna razlika izmeu balkanskoga i zapadnoeuropskog pogleda na

tajnu ljudskog roenja. Balkanci su fascinirani muem koji je
oplodio enu, a Zapadnjaci potuju injenicu da je ona donijela
dijete na svijet. Razlika u tim pogledima objanjava zato
Monarhija nije mogla dobro srasti po svojim balkanskim
avovima. Racionalizam Habsburga je ovdanjim plemenskim
misticima i metafiziarima bio odbojniji i od sultanove vlasti. Ali
te 1880. bilo je prerano da itko shvati kako stvari s novom
dravom nee izai na dobro. S kojom su i izale na dobro? Nije u
ljudskoj povijesti bilo drave koja nije propala i koja se as pred
propast svojim podanicima nije uinila najbesmislenijom i
najgorom od svih ikad stvorenih drava. Takva je naprosto sudbina
ove ljudske zajednice: raa se u krvi, a umire u saznanju da se
bezrazlono rodila. U tom banalnom i Bojeg nauma lienom
ponavljanju istih dravnih sudbina traju mali ljudski ivoti. Rafin
je bio jedan od najmanjih. Tek je kako treba prohodao i izgovorio
prve rijei, a ve je ostao bez oca i majke. Ne samo da ih nije
upamtio, nego e mu kasnije obiteljske prie o njima djelovati kao
legende o dalekim precima. Svoje ivote proivjeli su puno prije
vremena kad je na njega doao red. Umjesto roditelja, imao je
brau i sestre, njih jedanaest, koji su mu naizmjence i kako kojeg
dana, bili otac i majka. Do kole se inilo da je kao i druga djeca.
Smijao se koliko i oni, plakao koliko i oni, i dosta dobro podnosio
svoj prinevski poloaj. To to je od svega dobijao vie nego
drugi, nije ga ponukalo da trai vie nego to mu daju. U
trebinjskoj se ariji prialo da
boljeg i duevnijeg djeteta od Rafe nema, niti je mater slinoga
ikad rodila. Rafo je bio aneo, ali i ivi dokaz kako je Franjo
Josip mudar vladar. Zna car kome e biti kum, zna orao kakvi mu
se ptii u gnijezdima legu, izazivala je kranska raja razvlaene
trebinjske begove. Nije Rafo Mujo, nit je esar stambolska
debelguza, govorili su glasno gdje god ih je tursko uho moglo
uti. A begovi bi im preutjeli svaku, polako spremali stvari za
put prema slobodnom Istoku, i mrmorili izmeu sebe da se ni
vapskom carstvu, ni tom djetetu ne pie dobro. U njihovim
rijeima nije bilo zlobe, niti je zlobe moglo biti. Jo prije nego to
se Turska odrekla Bosne oni su shvatili kako su nekom

nevjerojatnom igrom sudbine ostali ivi, iako

je njihovo vrijeme prolo. Otkako je svijeta prvi puta se nekom
dogodilo da nadivi vlastito doba. U sljedeem stoljeu to e se
dogoditi mnogima, ali valja biti upameno da je poelo s
bosanskim begovima, kao i to da su oni svoju sudbinu podnijeli
uz rijetke iznimke s dostojanstvom i nedirnutim osjeajem da
su ovom svijetu neto znaili. Tih dana i mjeseci, ali i svih
narednih godina dok se nisu iselili ili asimilirali u graanstvo,
propili se, poludjeli ili se predali vjeri, trebinjski su begovi na
svaku pojavu gledali s tugom. Tuna im je bila zemlja, tuan beki
car, tuni su im bili njihovi posjedi u koje je provaljivala raja
svake vjere, i tuan im je bio taj djeak. Nee mu carska milost i
blago donijeti sreu, samo nesreu. Insana uini sretnim tek ono
to mu po Bojem rasporedu i naumu pripada. Sve drugo mu I
nevolju tovari na vrat. I ne moe biti da sirotinjskome djetetu,
svejedno koje vjere, kum i najroeniji biva vladar, svejedno koje i
kakve drave. To su o sudbini maloga Rafe mislili begovi.
Naravno da nije bilo po njihovom i naravno da je najmanje
mudrosti u naizgled mudrim rijeima kojim se rasporeuju
zvijezde nad ovjekovom glavom, ali s Rafom se ipak neto promi
jenilo im je krenuo u kolu. Iako bistar djeak, lako je pamtio i
jo lake za uiteljem ponavljao, nikako mu se nije primalo znanje.
Nabubao bi to je trebalo, razumio bi to se od njega oekivalo, ali
ni jedno, ni drugo nije bio u stanju upotrijebiti. Nova znanja bi
dovodio u vezu s prethodnim samo ako bi mu se to napomenulo ili
naredilo. Inae bi sve uio kao da mu je prvi put. Recimo: bre od
druge djece nauio je sva slova, ali mu je trebalo vremena i
vremena da ih naui povezivati u rijei. A i tada je znao kako se
pie neka rije, bez svijesti o tome od kojih je slova sastavljena.
Ovaj neobjanjiv poremeaj iao je ukorak s Rafinim povlaenjem
u sebe i gubitkom svakog interesa za drutvo.
Nakon svrena etiri razreda djelovao je kao umoran i tuan
postariji ovjek. Potrao bi samo ako je morao, u djejim igrama
sudjelovao je samo kad bi to od njega traili, i vie se nije smijao.
Provlaio se kao sjena meu djeurlijom, rijetko je putao glasa od
sebe i uglavnom bi sjedio ispod kruke u kolskoj avliji i ekao da
podvornik Ilijas kravljom klepetuom najavi poetak nastave.

Ovladao je umi jeem nestajanja. Nikamo ne bi otiao, znalo se da

je negdje u blizini, ali da je u trenutku nekog pitalo gdje je Rafo
taj ne bi znao, iako je Rafo na, recimo, dva koraka od njega.
Trebalo se dobro zagledati, otvoriti etvere oi, da bi se vidjelo
kako je Rafo tu. I nije bilo djeteta ili odraslog imunog na tu
njegovu vjetinu. Ako se radilo o vjetini I ako i nije nuna neka
druga rije ili drukije objanjenje. Kako se austrijsko carstvo ve
razbakarilo po Bosni i Hercegovini pa je narodu postalo teret i
namet kao i svaka druga carevina, tako je kransku raju prola
volja da muslimanima puni ui s Rafom koji nije Mujo i esarom
koji nije stambolska debelguza, pa je i s te strane djeak prestao
postojati. Jedini kojima je i dalje bio vaan, te su se nesmanjenim
arom brinuli za njega, bili su braa, sestre i kancelarija
austrougarskoga cara. Tako je odreeno da - bez obzira na ugave
ocjene - nastavi kolovanje u Mukoj klasinoj gimnaziji u
Sarajevu, nedavno otvorenoj koli koja je sluila na ponos
gradskim vlastima jer je stvorena po najboljim bekim uzorima, s
probranim profesorskim kadrom dovedenim iz svih krajeva
Monarhije. Tridesetoga kolovoza 1891. Rafo je putovao za
Sarajevo. Na visoke kole ispratila gaje cijela familija koja se u
meuvremenu namnoila i rairila, dijelom i na Rafinoj carskoj
apanai. Trideset i neto Sikiria, svi osim Rafine neake koja se
upravo poraala, doli su pred novoizgraeni eljezniki kolodvor
u Dubrovniku, i svi su, ukljuujui i trojicu nepismene brae, bili
opinjeni povijesnom veliinom trenutka. Prvi je Sikiri odlazio u
veliki grad, ali ne da bude sluga, nego da proe kroz aroliju
nakon koje e drugi njemu biti sluge. Teko je zamisliti, a jo tee
opisati to uzbuenje! Koje sigurno nije bilo manje od uzbuenja
ljudi kad prvi zakorae Mjeseevom povrinom. Da bi doivjeli to
to su doivjeli Sikirii, ljudi e dizati revolucije. Zbog takvog
uzbuenja u dvadesetom e stoljeu pasti milijuni mrtvih glava,
kontinenti e isplovljavati prema puini, iezavat e jedni i raati
se novi narodi, ruit e se sportski rekordi, ovjeanstvo e hvatati
fibra zbog koje ni zime vie nee biti tako hladne... Car Franjo
Josip darovao je Sikiriima neto to je vee od sveg blaga
njegovih riznica. Jedini Rafo nije osjeao veliinu trenutka, iako je
znao to brai prolazi kroz glavu. Ali zato je ba njemu dano da

ponese teret njihove sree? Nije bilo odgovora, ni nade da se ita

moe promi jeniti. Samo golemi jad i suze koje nije morao
sakrivati. Mislili su da plae zato to odlazi od kue, da mu se
stuilo to dugo nee vidjeti Trebinje i skoro su osjetili ponos.
Ipak neemu vrijedi ta njihova arija ako je ali dok odlazi u
raj. Tjeili su Rafu, grlili ga i ljubili, a on se preputao svojoj
nesrei, siguran da ga je sustiglo carsko prokletstvo. Njega koji je
od svega najvie elio da ga cijeli svijet ostavi na miru. Djeaku je
nevidljivost inila dobro, mogao je tako provoditi dane da mu
nikad ne dosadi i da na neki iskrivljen i drugima neshvatljiv nain
bude sretan. Na putu je otkrio ljepotu tunela. Dok su kotai
kloparali niz tamu Rafo je mogao biti to god je htio. Prvi put u
ivotu. I bilo je svejedno to nije imao elja i to mu je svejedno.
Sramio se do mile volje, crvenio se u mraku kao mrkva u zemlji, i
dolo bi mu da vie od sree. Ali to bi se ulo, nadglasao bi kripu
elika i poluge koje se divlje sudaraju i melju put pred sobom, pa
je utio i pokuavao zadrati dah sve dok ne izleti iz tunela i dok
njegovo rumenilo ljudi krivo ne protumae. Dijete se prvi put vozi
vlakom i samo to mu, od straha, ne puknu sitne ile u mozgu.
Prolo je vrijeme ruku kada je vlak stigao u Mostar, gdje se
presjedalo u kompoziciju koja e za dva sata krenuti prema
Sarajevu. Rije kompozicija otpravnici i kondukteri izgovarali su s
posebnim dostojanstvom u glasu, kao da je rije
o Mozartu i Brahmsu, i koristili su ba svaku priliku i nepriliku
da spomenu sarajevsku kompoziciju. Biljeteza sarajevsku
kompoziciju izvolite kupiti na kolodvoru, napominjali su
putnicima, iako veina nije ila dalje od Mostara. Sarajevska
kompozicija bit e postavljena etrdeset minuta pred polazak...
Kompozicija je opremljena specijalnim vagonrestoranom,
svjetsko udo!, beki restorant na elinim kotaima...
Sarajevska kompozicija polazi tano na vrijeme i nikad ne
kasni na krajnje odredite... Strogo je zabranjeno pljuvati po
podu kompozicije!... Kompozicija je sastavljena od est, devet
ili dvanaest vagona. Unaprijed ne moemo znati!...
Kompozicija ima snagu hiljadu najmonijih konja carstva koje
se prostire od sjevernih do junih mora!... Kompozicija je udo
ljudskih ruku, dobri Allah se mora dobro pomuiti da stvori

vee udo!... Ako ipak zakasnimo, nije to do kompozicije,

nego do objektivnih prilika na putu!... Nastavlja li ti, baba,
kompozicijom?... Eh, ne treba tebi kompozicija, dosta si luda
sama od sebe!, meraili su svoju slatku rije hercegovaki
eljezniari i jasno luili vlak ili voz, od kompozicije. Ono to
vozi od Dubrovnika do Mostara bio je prosti obini vlak, ali to
udo nevieno koje e odabrane sretnike odvesti do eher
Sarajeva zove se kompozicija. Zato? E, to ete tek vidjeti,
vi koji imate sree i razloga putovati dalje od Mostara! Nakon
to preete nevidljivu crtu koja Hercegovinu dijeli od Bosne,
ve e vam biti jasno kada je Bog prestao stvarati svijet i u
kojem je asu poeo komponirati. Lako je pretpostaviti kakvu
su zavist putnici vlaka osjeali prema onima koji e dalje
putovati kompozicijom. ovjeuljak zaduen da Rafu prati od
Dubrovnika do Sarajeva zvao se Alija i radio je kao loa u
trebinjskoj gradskoj upravi. Odabralo je ba njega da djeak ne
doivi ok im sjedne u vlak. Biva, od Alije u gradskoj upravi
obinijega i prostijeg ovjeka nema, pa e malome biti lake
prilagoditi se i prihvatiti prelazak iz jednoga u drugi svijet.
Uplai se i odrastao ovjek kad iz zaprenih kola prvi put
pree u elinu neman i kad lokomotivom zami jeni konje, pa
kako ne bi dijete! No, Alija je zaduenje prihvatio kao nagradu
za vjernu slubu caru i otadbini. Nije ni u snu oekivao da bi
mogao u ivotu vidjeti Ijepog Saraj'va, te je Rafi do u
potankosti iznio to e sve u Sarajevu raditi do povratka u
Trebinje. Kupovat e leblebije i eerleme za djecu, eni Nafi
e u Bezistanu uzeti najljepu svilenu mahramu, pa e proetat
dadom kojom etaju samo gospoda, pa e ii u Ali - painu
damiju gdje dnevne namaze klanja hafiz Sulejmanaga
Ferizoglu, najpametniji hafiz zapadno od Damaska. On naizust
zna ne samo Kuran asni, nego i sve ivo to je muslimanska
glava od nastanka svijeta smislila... A na kraju e Alija poi na
Skenderiju, to je valjda nekakva dada usred Sarajeva, gdje
onu stvar prodaju prave beke kurve! Ali nisu to tek takve
kurve, nisu kao Saveta i Kata u Trebinju, nego su
to alak - cure, sve ljepa od ljepe, ma u sultanovom haremu
malo bi se takvih nalo! One su za tu stvar zavrile kolu, u Beu i

takve kole ima, pa znaju kako od mukoga nainiti pijevca i

pastuha, bika Rudonju ije se sjeme dukatima plaa. Nee Alija u
krevet sa sarajevskim alak-curama, ne dao dragi Allah, jer kako
bi Nafi u oi pogledao i kako bi poslije abdeset uzimao, nego je
njemu samo do toga da ih vidi. Deset godina slua prie o
njihovoj ljepoti, tko god je iz gradske uprave poslom iao u
Sarajevo omaijan je alak - curama, a ima i takvih koji roenu
enu ne bi ni tapom dotakli nakon to su s njima legli. Urudbeni
pisar Hamza bio je s tri alak - cure, pa je siao s uma im se
vratio u Trebinje. Kad te one zajau i zapjevaju vapske pjesme,
zaboravlja i tko si i iji si. U krilatog ata se pretvara i ini ti se,
boemiprosti, da te u galop mamuzaju same denetske hurije.
Grijeh je to da veeg nema i ne bi si ga Alija na duu tovario,
taman i da ne voli svoju enu. A voli je toliko da mu je i sad bez
nje pusto, pa e on samo virnut u dvore s bekim kurvama, samo
e onjuit njihove mirise, a sigurno miriu na rue i jasmine - jer
ta bi ljepe mirisalo od rua i jasmina, pa e pobjei van da ga,
nedajboe, ar ne omami i u napast ne odvue. Brbljao je Alija
bez prestanka i bez obzira prema tome to uza se ima djeaka
kojemu jo ni naunice nisu izbile i koji, sva je prilika, nema
pojma o ovim i onim enskim arima. Rafo ga je sluao i klimao
glavom. Mogao je naizust ponoviti sve stoje Alija izgovorio
izmeu Dubrovnika i Mostara, ali ga se nita nije doticalo, niti je
mislio o onom to ovjeuljak govori. Bio je obuzet svojim
mukama i samo bi povremeno spustio pogled prema Alijinim
nogama koje nisu dosezale do poda. Kad bi ga sasvim zanijelo
oduevljenje Sarajevom i alak-curama, vrpoljio bi se na klupi i
lamatao noicama poput malog djeaka. U tom je prizoru bilo one
tuge s kojom se Rafo lako mogao sroditi. U Mostaru su, prije nego
to e biti postavljena sarajevska kompozicija, ili na burek. Tako
je naredio her Hajdrih, rekao je Alija mrano i bespogovorno.
Rafo je znao da mora jesti, iako mu se eludac stisnuo od jada, jer
ako ne bi pojeo burek, Alija bi pred tim her Hajdrihom vjerojatno
svisnuo od straha. ovjeuljak je sa strahom izgovarao njegovo
ime i vrlo vjerojatno alio to sam nije od junake fele. Jer da
jest, zatajio bi burek, ostalo bi mu vie para za leblebije,

eerleme i mahramu, prevario bi cara i dravu i bolje proao u

ivotu. Moe se i tako, mislio je Alija, ali njemu nije Bog dao da
bude takav. Onaj kome jest, taj e se bogatiti, u rahatluku
provoditi zemaljske dane i na kraju zavriti u crnom dehenemu.
Tjeilo je Aliju da je tako, ali mu opet nije bilo jasno zato mu se
srce puni emerom ako je izvjesno da Bog sve vidi i da lopovi
odlaze u pakao. Teka pitanja njegovoj nevelikoj pameti! Morao
bi ih izbaciti iz glave, pogotovu danas kad ide na svoje najdue
putovanje kojim gaje nagradilo za vjernu slubu bekome caru.
Jest da je to zemaljsko priznanje, ali ono ne bi prolo bez
odobrenja velikog Allaha koji svakoga vidi i sve zna. U dosluhu je
carska s Bojom voljom. Isplati se biti dobar, mislio je gledajui
Rafu kako se bori s burekom. Her Hajdrih mu je napomenuo da i
sebi kupi burek. Ali kad mu kae da nije bio gladan, on nee
traiti da Alija vrati pare. Nije her Hajdrih cicija. Her Hajdrih je
gospodin. Eh, a to ti je kompozicija! Alija je zinuo ko pe, a ni
Rafi nije bilo svejedno kad se sa sporednoga kolosijeka pojavila
lokomotiva, dvaput vea od dubrovake, crna ko zift i usjajena
poput djevojakih kosa, a vukla je etiri vagona koji su ve na prvi
pogled bili luksuzniji od najluksuznijih koija u kojima se za
turskoga vakta i zemana vozio Ali - paa Rizvanbegovi kad bi
svraao u Trebinje. Aman jarabi, vela havle vela kuvetile, sklapao
je ruke Alija i obilazio oko kompozicije u udu. Ali oprezno, da
neto ne poremeti ili pokvari - pa da mu poslije naplate tetu. Ili da
kompozicija iznenada ne poskoi i ne ugrize ga za nos. Rafo kao
da se i nasmi jeio. Ili se to nekome samo moglo uiniti. Omilio
mu se taj ovjeuljak, nogice kojima razmahuje kad je uzbuen, i
to oduevljenje kao u psa lutalice koji se silno razveseli, a ne
usuuje se prii. Takvoga kao to je Alija jo u ivotu nije sreo.
Malean je, pa ga svako raspoloenje cijeloga obuzme, a ne samo
do pola ili tri etvrt. Kad bi Rafu njegovo raspoloenje cijeloga
obuzelo, u asu bi izgorio kao ibica ili bi ga nestalo poput zrna

grada koji padne na avliju usred augustovske jare. Ali Aliji je

dobro, on je sav sretan pet minuta nakon to je bio sav nesretan.
Svakom bi drugom vjerojatno iao na ivce, a moda i ide trebalo bi pitati ljude koji Aliju due znaju, no Rafi je postao drag.
Ni drugi mu nisu bili mrski, ali Alija je prvi za kojeg bi se reklo da
mu je stvarno drag. Pred Alijom je lako nestati. Ali i kad Rafo
nestane, Alija se i dalje ponaa kao da je tu. Jedva da su zauzeli
svoja mjesta u kompoziciji - vagon je, istina, bio poluprazan, ali
nedajboe da bi Alija sjeo na tue mjesto! - i jedva da je
lokomotiva povukla vagone na put, kad li on predloi da odu do
bekog restorana na elinim kotaima. Tano je upamtio
kondukterove rijei i nema anse da bi neto iskrivio ili slagao.
Rafi se igra svidjela, zamiljao je kako e se ovjeuljak uditi i
to e sve rei i zabavljala ga je njegova srea. Vagon - restoran
bio je sav u pozlati i ornamentima, s dubokim ilimom na podu,
salonskim stolicama i stoliima - sve u duborezu i udnim
zakrivljenjima, a dvojica konobara imala su na sebi sveane
eljezniarske uniforme s nekakvim utim kanaficama, trakama i
epoletama. Da ovjek pomisli kako carska eljeznica upravo uvodi
vojne inove, konobari su generali, a kondukteri obini soldati.
Alija blago ustuknu pred tim pojavama koje su ga lijeno i pomalo
prezrivo pogledale. Nikoga drugog nije bilo u bekom restoranu
na elinim kotaima, a kepec i djeak konobarima ba i nisu
izgledali kao potencijalni gosti. Umjesto da padne u sevdah i dert
od ljepote i ne primi jeti kako ga gledaju, ili da se uplai i kae ajmo mi odavde! - Alija je hrabro zakoraio unutra, prihvatio Rafu
za ruku i iznenaujue autoritativno izgovorio: Ti ovdje sjedi! Pa
je obiao stol i poskoio na previsoku stolicu. Moda bi nekome
taj prizor bio smi jean, ali konobari se nisu stigli podsmjehnuti,
niti im je palo na pamet primjeivati kako ovjeuljku vise noice,
jer se Alija jedva malo osvrnuo, kao da mu se ukoio vrat, i
poludubokim glasom hercegovakog age podviknuo: - Momak,

posluenje! Konobari doskakutae s umilnou treerazrednih

cirkusanata kad im propadne trik. Alija se laktom naslonio na
stoli i uzdignutim malim prstom micao u pravcu starijega, pratei
ritam vlastitih rijei: Za mladia himber, a za mene rakiju. Lozu!
Ne, neu, donijet e mi ljivu, al da ne bude preko
dvajsipet gradi. Preko dvajsipet mi loe pada na stomak, pa u ti
je vratit. I neu ti je platit jer sam ti fino reko da ne smi je bit preko
dvajsipet gradi! Konobari su ga gledali s onom vrstom straha o
kojoj ljudi dvadesetog stoljea nee znati nita, pa teko shvaaju i
kad im se preko slike pokuava doarati. Nije to strah nevoljnika
pred silnikom, ali jest strah bosanske halae pred velikim vezirom,
strah pred mrkim pogledom iza kojeg su i pamet, i sila, i furset, i
adet, i zakon Neba i Zemlje. Bio je to strah koji je u ljudima,
kojima je dato da ga osjete, ukidao svako unutranje i vanjsko
uporite. Pred vezirom su bili nitavni i mali ak i u onim stvarima
na koje sam vezir nikada nije pomislio. E, takvi su bili konobari
vagon - restorana dok im je Alija govorio to eli. Zaas su na
stolu bili himber i ljiva - ma nije ni zericu bila jaa od dvadeset
pet gradi! Rafo je tada prvi put jasno vidio lice tog ovjeka. Ranije
se Alija stalno smijao, kreveljio, alio, djetinje mrtio, promi jenio
bi deset izraza u pet minuta, a svaki je bio kao da mu je lice od
gume i stvoreno za poniznost svake vrste. Lica poniznih tee se
pamte od rijei stranog i potpuno nerazumljivog jezika. Ali
sirotan se u vagon
-restoranu pretvorio u mranog i usporenog agu u ijim se
svijetlim oima nije ogledala mlakost due, ve su zraile ledom
skamenjenih ulinih esama usred januara. Lica pravilnog,
tipino hercegovakog, s uklesanim borama gdje god im je po
pravilima zrele muke ljepote mjesto, Alija je bio neki drugi
ovjek. Rafo je osjetio da ima zatitnika, nekoga tko jednako
nadzire njegov vanjski i unutranji svijet. Alija je to znao i bi mu
je drago. Uhvatio je djeaka za ruku, sjetio se neega, pa je kroz
nos, tiho da ga konobari ne uju, zapjevao: Nek ti je rahmet
veliki, beskrajni, golemi... Dok je plaao raun Alija nije ni
pogrenim treptajem oka pokazao kako je upravo prepolovio
poklone koje je naumio odnijeti svojima. Znao je da e himber i

ljiva ovoliko kotati, bilo mu je jasno im su zakoraili u beki

restoran na kotaima, ali cijena mu nije bila visoka. Zalio je svaki
krajcar koji je dao za burek, a za novce to ih je upravo potroio
mogao je kupiti tri tepsije bureka. Mogao je nahraniti i voz
Dubrovnik-Mostar i kompoziciju Mostar - Sarajevo, ali to je
neto drugo. Burek je kupovao po nalogu, dok himber i ljiva s
her Hajdrihom nisu imali veze, ni s njim, ni sa svijetlim carem.
Nitko mu potroene pare nee nadoknaditi, ali kao da je to vano
i kao da se takvi trokovi mogu nadoknaivati. ast i aenje
nemaju cijene. I nije sluajno da su te dvije rijei tako sline, iako
imaju razliita znaenja. Nije blesav jezik ako je blesav narod
koji ga govori. Alija to dobro zna, kao to zna da mu Allah nee
zamjeriti kad potegne pokoju rakiju. Bosna je rakijska zemlja,
svakom je Turinu jasno. Znaju to i oni koji u ivotu nisu
prekrili Boji zakon i potegnuli kap iz sie. A rakijska je zemlja
ne samo po ljivama i vinovoj lozi, nego je rakijska po muci koja
rakiju trai. Allah ne mjeri istim arinom svakog insana, sve
svoje keri i sinove, nego vodi rauna o tome je li netko ivi
meu planinama gdje se magla ne digne do maja mjeseca ili ivi
na moru gdje bura ovjeku kroz rebra propue ili ivi u pustinji
gdje je vazda ega, pa ti glava i bez rakije svako malo prokuha. A
nee mu Allah zamjeriti ni na huji i tersluku koji su ga utjerali u
troak. Ne moe ovjeka o kojem nita ne zna gledati onako
kako su njega gledali ti konobari. Ako e me iz ista mira
poniziti, onda neka ti jasno bude da u te ja poniziti triput gore.
Sjeo je uz prozor, gledao dolje u Neretvu nad kojom se do neba
uzdizao kanjon. Sive sjene su meko polegle jedna na drugu poput
jufki u piti guvari. Savijale su se i izvijale dok ih je guvala
velika ruka prije nego to e izmeu njih pustiti zelenu vodu. O
emu li je Bog mislio dok ih je tako slagao? I jo posadio jedan
jedini bor navrh najvie stijene. Rastao je bor iz kamena. Alija je
jasno vidio da gore nema zemlje. Kad zapue vjetar taj bor se
korijenjem dri za stijenu, a preko nje za cijeli svijet. Sve to na
bilo kojoj stopi vas dunjaluka dotakne, gdje god da zakorai i
na ta god sjeo da se
odmori, dio je onoga za ta se dri taj bor nad Neretvom. I nema
tako udaljenog mjesta na zemaljskom aru koje nije njegovo. Pred

tim je udom ovjek morao biti tih. Pred nekim drugim udima
treba biti glasan i veseliti im se. Prva su uda vea od drugih. Bor
koji raste iz kamena vee je udo od kompozicije u kojoj se voze.
Rafo je sjedio nasuprot njemu, ali nije primjeivao iste prizore.
Dok je gledao u Aliju vraala mu se njegova samoa. Osjeaj da
je ludo vjerovati kako je mogue da ne bude sam. im bolje
pogleda u neto, pone primjeivati kako se to odmie od tebe.
Ako ga gleda dovoljno dugo, shvati da e uskoro nestati. Tako je
i s Alijom. Zato je bolje da ga prestane gledati jer bi i on mogao
nestati. A to bi bila teta, veliki gubitak, najvei kojega se Rafo
mogao sjetiti prije nego stoje zatvorio oi, da bi nekoliko sekundi
kasnije opet ugledao Alijine noice kako lamau po zraku jer se
Alija sjetio kako neki momci skau s mosta u Mostaru. I nije ih
nimalo strah. A njega je bilo strah samo pogledati dolje kad je ono
prije dvije godine poslom bio u Mostaru i prvi put se popeo na vrh
mosta. Her Hajdrih ga poslao jer mu je maloj bio roendan, a u
slastiarni kod Kaltza joj pekli tortu. Her Hajdrih ne voli ove nae
kolae. Veli da mu je baklava preslatka, a tufahije su mu seljake.
Tko je vidio jabuku orasima puniti! Da tako treba i da to ima
smisla, ljutio se her Hajdrih, ne bi ni Eva zagrizla jabuku, nego bi
joj bozadija Ismo donio tufahiju. Svjetski je ovjek her Hajdrih
pa dobro zna. Nai kolai nisu svjetski, nego su samo nai. A tko
smo mi? Nitko i nita. Da nam nema Austrije, ostali bismo siroad
na zemaljskom aru. I Stambol je nakon tolikih stotina godina od
nas digao ruke. Jata nego e ih dii! Previe su sekiracije Turci
imali oko Bosne, a jo vie oko Hercegovine. Dobitak nikakav, a
veliki trokovi! I u krvi, i u zlatu, i u emu god hoe! A onda nam
se i begovat popimanio! Nabili fesove na glave, iznijeli
deferdare na sunce i dueke prostrli po ledini, pa malo sunaju
guzice, a malo diu bune i ustanke! Vele, nee oni sluat ta
svijetli slutan kae, nego e se ravnat po svome. E, nee im
pameti! Bezbeli da su se Turci okrenuli i otili. S ludovima ti je
bolje ne imati posla, a mi smo ludovi i ne valjamo sami sebi, pa
nam zato ne valjaju ni drugi. Bolji, vei i pametniji! Ej, gdje e se
trebinjska arija sa Stambolom mjeriti! To je isto kao kad bi
maleni Alija na megdan pozvao onog prizrenskog pelivana to je
lani raskidao lance debele tri prsta! Ne daj Boe ako i Austriji

jednom dodijemo I ako nas i Austrija ostavi. Ne daj Boe onome

tko e to doivjeti. Neto je od toga mislio, a neto Rafi govorio
dobri Alija dok je kompozicija milila i puzala uz Ivan planinu,
tako sporo da si mogao izai van i uz prugu brati umske jagode.
Moda bi Alija i predloio da izau, ali je bila no i nije se vidjelo
jagoda ako ih je i bilo. Dok se lokomotiva borila s posljednjim
usponom pred Bradinu, zaspali su jedan za drugim. I nije se znalo
koji je prije kliznuo u san dok su, kao usred dervikoga kola, svoj
zikr vrtili elini kotai. Rafu je probudila dreka kolodvorskih
nosaa. Alija je i dalje uuren hrkao i ne bi se budio dok ga
kondukteri ne izbace van.

Tih godina bili su rijetki ljudi lakog sna. Zaspivalo se gdje je tko
stigao, a spavalo se duboko i bez straha od buenja. I laki spavai
su izmiljotina dvadesetog stoljea i modernoga doba u kojem se
lake ivi, tijelo se manje mui i troi, a dui je sve tee pa se
nikad poteno ne naspava. Na peronu je bila guva kao u istilitu.
Hamali, bozadije i kokiari, otpravnici vozova, deparoi, telali i
oni koji su nekoga ekali, policajci i uhode u civilu, vrtirepke i
ene u crnini, Ciganad i bogalji bez nogu i ruku, Svabad
gadljivih izraza lica i njihove lijepe ene, musafiri i blagajnici
provincijskih pota, muhadiri svake vrste, guzonje, vidonje,
bradonje i elavci, oni to smrde na govna i oni to opakije od
pasa gledaju sve oko sebe, propalice i mamlazi, fina gospoda,
putujui pjevai, uzvanici opinskih teferia te neviena masa
svijeta za koju se nije moglo znati kojoj feli pripada i iz kakve
prie dolazi. Svi su se s ulaskom voza u stanicu poeli tako gurati,
tiskati jedni druge i zavlaiti prste u tue depove, da je izgledalo
taman kao da se Noa priprema za novu ekspediciju pa se treba to
prije ukrcati i izbjei potop. Alija je Rafu vrsto uhvatio za ruku,
nee ga valjda sad izgubiti kad se mesija bliila kraju, a djeak se
tresao od straha. Tek probuen, nije bio siguran da iz jednoga nije
preao u drugi san i da samo sanja da se probudio, a ustvari je
potonuo jo nie, u komar iza svih dosadanjih komara, za koji
je odavno znao da postoji. Znaju svi, pa se iz runih snova bude

sretni jer nisu sanjali one jo runije. Lica mukaraca i ena, starih
i mladih, pa ak i djece, bila su bez izuzetka prijetea. Zlo su se
smijali i zlo vikali, a sarajevski govor - Rafo ga je prvi put uo imao je grube i tvrde naglaske. Kao da ovaj svijet nikad nije
osjetio irinu meraje, nego je sav stisnut u frfljanju, krgutanju i
itanju. Sivouta boza prolijevala se po peronu, salep je mirisao
intenzivno i opojno kao lijek koji se da je smrtnom bolesniku ne bi
li mu se muke olakale prividom ljekovitosti, vrua se halva
razmazivala po modrom pakpapiru i cijedila niz rukave dempera
od nebojene vune. Iz daljine se ulo zavijanje i kevtanje pasjeg
zbora, nedavno uveden zemaljski interaj radio je punom parom.
Iza visokih planina, tolike ni Rafo, ni Alija jo nisu vidjeli, izbijalo
je jutarnje rumenilo. U nekoliko minuta, dolinom niz koju se s
kraja na kraj irio grad, razlile su se jarke boje od kojih zabole oi,
trnci se poinju uspinjati uz kimu, sve do lubanje za koju je veliki
Goethe - o njemu e se u Sarajevu tek uti! tvrdio da je
posljednji kraljeak. Alija je gledao minarete stotinu damija - ima
li ih toliko u Stambolu? - umjesto pranjave ceste pod nogama im
se prostirala crna kaldrma kojoj ne vidi kraja, na sve strane
zgrade od po pet-est katova - kako je mogue da temelji izdre
toliku kuerinu? - prolaze ene s otkrivenim nonim listovima jesu li to one alak - cure i zar ih ima toliko? - prolaze hanume
pod arovima, ali i one ure kao da su im noge gole pa ne znaju
kako bi ih sakrile... Trebalo je vremena da se obojica priberu i
sjete kakvim su poslom doli na ovo nevjerojatno mjesto, u grad
koji je bio vei i moniji od onoga to je iv insan zamiljao da bi
grad mogao biti. Rafo jo uvijek nije shvaao da e tu ostati, a
Aliji je ve bilo ao to e odavde otii. Izvadio je papiri iz
depa. Na njemu je pisalo kamo treba odvesti djeaka, ali nije
pisalo kome ga mora predati. Nee to Aliju zabrinuti, ma kakvi!,
jer ipak je mali carevo kume, a koliko god eher Sarajevo bilo i
ovdje svi moraju znati ta znai biti duin pupoljak Franje Josipa
Drugog. Nije on svakome kum! Jer da je stoput car, ne moe deset
puta biti kum. Sedam-osam uvrh glave! Aliju je obuzeo ponos i
vraalo
mu se samopouzdanje jer je zakljuio da Trebinje ima ono to
Sarajevo nema. S lijeve strane Miljacke, kad se pree Latinska

uprija, jo je u turska vremena sagraena trokatnica po zapadnoj

modi. Sagradio ju je Ivan Karada, veletrgovac i kiridija koji je
odravao vezu s Dubrovnikom i Venecijom, ona nije prekidana ni
u vrijeme buna i ratova kad bi sve veze bile pokidane, a trgovake
karavane morala je pratiti jaka askerska eta. Karadi, meutim,
nisu trebali askeri, niti gaje plaila hajduija. Sa svim zaraenim i
pobunjenim stranama uvijek je imao dogovor, a drumski ga
razbojnici nisu dirali jer se vazda trudio da meu takvim svijetom
izae na gori glas od onoga koji njih prati. Dvatri puta su, u
vrijeme velike gladi i Karaorevih buna u Srbiji, neki nevoljnici
napali Karadin karavan, ali niti je stradalo njegovih ljudi, niti su
razbojnici doli do ikakvog plijena. ta se s tim razbojnicima
dogodilo nije se pouzdano znalo, osim to se dobro znalo da se
nijedan nije vratio kui. Prialo se da bi im Ivan Karada vadio
oi, da im je upao nokte i da je u noi velikoga derneka koja bi
uslijedila nakon napada svojeruno zapalio vatru i napravio veliki
ar. Pa bi hajdukoga harambau vezao icom za raanj, a onda ga
ivog pekao. Ali tako, govorilo se u ariji, da je nad arom bio
samo od pojasa pa nanie. Harambaa bi iv doekao trenutak
kada je Karada uzimao no i rezao dobar komad debelog mesa te
ga na nesretnikove oi smazao uz glavicu luka. To je tek jedna od
stranih pria o Karadi, a bilo ih je jo. Neke su se ticale i
navodne Karadine sklonosti ka pederastiji i sodomiji te su
sadravale jo strasnije detalje, ali pravu istinu nitko nije znao.
Sam Ivan nikada nijednu priu o sebi nije opovrgao, pa ako bi mu
tko na ulici i dobacio runu rije ili optubu, on bi samo gospodski
proao dalje. Nosio se po graanskoj modi i bio je prvi Sarajlija
koji je oko 1820. po gradu hodao sa eirom na glavi. Mnoga bi se
djevojka, ukljuujui i turske hanume, zagledala u njega jer je bio
lijep i jak. Osmanlije su ga cijenili, vlasti potovale, a navodno je
na dobrome glasu bio i meu stambolskim trgovcima i
diplomatima. Dok su se u ljeto 1878. trupe baruna Filipovia ve
borile za Paino brdo i ulazile u grad, Karada se digao iz
bolesnike postelje, uredio se i stavio eir na glavu, pa nogu pred
nogu odetao do uprave grada. Bliila mu se stota, ve su ga
pomalo poeli zaboravljati, i njega i legende o njemu, ali je on
naao za shodno da ode u tursku gradsku upravu, izrazi aljenje

zbog preda je Bosne i kae da mu je elja da s turskim prijateljima

ostane u najboljim odnosima. Uprava je, meutim, ve bila
naputena i nije naao nikoga osim jednog sluge. Hadije Asima
Brutusa, oca devetoro djece, pobonog, ali divljeg ovjeka. Asim
ga nije prepoznao, nego mu je bijesno smakao eir s glave. Biva:
popimanio se kaurin i stavio poganu kapu i prije nego to su
njegovi uli u grad! Strani Ivan Karada samo ga je zaueno
pogledao, pa se pokuao sagnuti da pokupi eir, ali nije ilo. Jebe
i eir ako carstva ovako propadaju, navodno je rekao i sutradan
izdahnuo. Treba li napominjati da je umro nesretan? Ne treba, ali i
to je u skladu s legendom o Karadi. teta to Sarajevo nije grad
pravih sevdalija kao to je Mostar, pa da se nitko nije naao da o
Karadi spjeva pjesmu koja bi se pjevala uz saz ili emane i uvala
uspomenu na ovog neobinog ovjeka. E, na tu adresu, u te
Karadine dvore, Alija je trebao dovesti Rafu. Te gaje i doveo pa
predao dvjema asnim sestrama kojima je tu bio privremeni dom,
dok se na Banjskom brijegu, lijepom proplanku uz damiju i
groblje na Mejtau, ne izgradi samostan. Jedna se zvala Rozalija, i
bila je krupna, rumena i nasmijana, a druga se zvala Paulina, i bila
je visoka i mrava poput pritke za otresanje ljiva. Alija se
nasmijao kad ih je vidio i odmah se unez-godio, jezik mu se
zapleo od pokuaja da objasni emu se smi je. Njih dvije su,
meutim, znale ta je ovjeuljku, pa su ga krenule zaikavati.
inilo se da e se svakog trenutka rastvoriti pod ispod Alije, da e
u zemlju propasti te da ga samo time dobri Allah moe spasiti ove
sramote. Tu sjedi, evo rakije ako pije, a ako ne pije nek nam je
prosto to te nudimo. Ko stoje i tebi prosto ono za ta protenje
trai, rekla je Paulina hinei ozbiljnost. Debela Rozalija pokazala
je Rafi njegovu sobu: vojniki krevet s finom vezenom
posteljinom, uredski ormar i zidno raspelo. Tri ponjavice prostiru
se od zida do zida i skrivaju crvotoinom izjedene daske. Nije to
mjesto na kojem bi ovjek poelio provesti ostatak ivota, ali opet
je u njemu bilo one topline koju mora osjetiti kad ti je nami
jenjeno i za tebe namjeteno. Djeak je spustio torbu pokraj
kreveta, dok je asna sestra ekala to e rei. eljela je da djeak
kae da mu je ovdje lijepo, pa da se nasmi je. Rafo nita nije
rekao, ali se Rozalija ipak nasmijala. Smi jeh ne moe nakoditi,

niti je smi jeh ikome uinio zlo, vjerovala je Rozalija i nikad se

nije predavala. Smijala se vazda kao da joj je sveti Ilija naloio da
to ne preta je initi. To je bio smisao njezine misije, i nain na
koji je kanila izlijeiti nevjerni svijet. Nakon ruka koji su
blagovali skupa sa samostanskim zidarima Alija je rekao da on sad
ide u obilazak ehera, da kupi mahramu, leblebije i eerleme.
Pred Paulinom i Rozalijom koje su posluivale gladnu mukadiju
ipak nije spomenuo alak-cure. Namignuo je Rafi sauesniki,
vie sebe da ohrabri, i odskakutao je van. /Ve dolazi kasno,
podviknula je za njim Paulina, ovo je Boji dom! Rozalija je
zagrlila djeaka i opet se nasmijala. Znala je da tako treba kad
netko po prvi puta ota je sam. Zagrli ga pa njemu mora biti
lake. Ako vidi da mu nije lake, tada ga cmokne u obraz. A on
se ishavijesti to ga je poljubila asna sestra! I bude mu, naravno,
lake. Rafu je raznjeio miris lukije s njezinog rukava, ili je to bio
miris grubog seljakog sapuna kakav su tih godina na svim
bosanskim trnicama prodavale ene iz Posavine, kao prvi
kozmetiko-higijenski proizvod za masovnu upotrebu u povijesti
te zemlje. Nije vano ta je zapravo zamirisalo, ali Rafi su pole
suze na oi. Pomislio je da Aliju vie nikada nee vidjeti. Ostatak
dana preleao je na postelji pokraj otvorenog prozora. Neka se
dijete odmori, dan i no je putovalo, rekla je Rozalija. A hou li
seja ikad odmoriti?, dobacila je Paulina tek da starijoj drugarici
malo zabiberi eif. Rafo je spavao i budio se svakih desetak
minuta, sluao zvukove izvana, pa opet naglo tonuo u san. Sepeti,
sepeti, kupite korpe i sepete, zapjevao je unjkavi muki glas,
tandrkala su po kaldrmi zaprena kola, lajali su psi i njitali konji.
Onda se sa dami je zauo mujezin. Bio je glasan kao da okujie
pod prozorom. Nekoliko trenutaka kasnije uo se drugi, pa iz
velike daljine i trei mujezin. U razliita vremena zvonila su
crkvena zvona, tretali su bakreni lonci koji su se nepaljivom
trgovcu sroncali s kola, zapomagalo je dijete ranjeno u ratnikoj
igri vjernika i nevjernika, iz neke se bae uo enski glas:
Mustafa, Mustafaaaaa, Mujoooo, grom te spalio materi, dabogda...
Nakon toga se vie nije budio sve dok ga nije probudilo svjetlo
petrolejke i Rozalijina ruka na ramenu. asna sestra bila je
uplaena i nije se nasmijala. Alija je obavljao sve po redu,

zadovoljan to cijene nisu onakve kakve je oekivao. Mislio je da

je Sarajevo skup grad, a ono je sve jeftinije nego u Trebinju,
apljini i Mostaru, jeftinije nego i u Dubrovniku koji je vazda bio
pojam jeftinoe. Ne samo da je nakupovao leblebija i eerlema
vie nego to je mislio, nego je uzeo i drveni vlak s lokomotivom.
Bio je, ama u dlaku!, kao kompozicija Mostar-Sarajevo! Da ga je
obojilo u crno ne bi se ni vidjela razlika! Sve ima taj vlak: i dva
dimnjaka, i tender za umur, i vagonrestoran... Kad bi se ovjek
bolje zagledao moda bi naao i onu dvojicu konobara, himber i
rakiju... Dar ga je toliko oduevio da je poeo fantazirati da sva tri
sina da u eljezniare. im vide drveni vlak ni njima nita drugo
nee padati na pamet. A marama je bilo svakakvih, po raznim
cijenama. Najjeftinije su one najprostije: crne kakvima
kranke pokrivaju glavu kad im netko umre, i bijele - hanume se
njima pokriju kad za Ramazana idu u damiju. Neto su skuplje
marame u bojama: ute ko mjesec i kukuruzni uzljevak, crvene ko
kad poree prst, plave ko nebo i one druge plave ko more usred
ljeta, pa zelene ko trava i zastava, ljubiaste ko ne znam ta... Alija
je najprije mislio kupiti ljubiastu maramu, jer se nije mogao
sjetiti niega to je tako ljubiasto, a onda se sjetio Nafe; ona
sigurno ne bi na glavu stavila ono za to ne zna po emu je dobilo
boju. Ako ne zna on, onda ne zna ni ona.
E, ali tada je poeo pravi teferi marama i tada je Alija shvatio
neto to je morao znati, a eto nije se sjetio dok nije vidio. Jebe
maramu koja nije arena! A im je marama arena, ona nije po
kuferaki i gospodski - marama, nego je po naki - mahrama.
arenih mahrama bilo je od onih sa cvjetovima, ruama,
zumbulima i karanfilima, do onih sa arama i ornamentima. Sto su
ornamenti bili udniji i to je tee bilo prepoznati emu su u
stvarnosti slini, to su mahrame bile skuplje. Najskuplje mahrame
u bezistanu imale su are kakvih nema ni na damijskim ilimima,
a jo su bile izvezene zlatnim nitima. Onako ofrlje, posred
mahrame i preko ara, biva ko sluajno, ila je nit od istoga zlata.
Takve su mahrame kotale Alijinu godinju plau. Gledao ih je i
mislio: Boe dragi, koja li e budala ovo kupiti svojoj eni? Jako
bogata budala. Ali nije netko budala zato to je bogat, nego je

budala jer nema oi da vidi kako su te mahrame rune. Nagruje

ih ono to je najskuplje, zlato! A zlato je Bog stvorio da svaku
stvar uini ljepom.
Alija je bio preneraen jer je prvi put vidio da zlato moe
nagrditi. I drae bi mu bilo da ga je uskratilo za takvo
saznanje. Daj Boe nikad ne saznati da lijepo moe biti runo,
pomislio je i svojoj Nafi kupio najljepu mahramu u
bezistanu. Sa arama koje su skromnije nego na damijskom
ilimu, ali su ba po mjeri njezine glave, ljepote i pameti. Da
su ljepe ne bi joj dobro stajale te are jer bi pod njima Nafa
bila runija. A i on bi kraj nje bio za sramotu. Sare na ovoj
mahrami su kao izmiljene i za nju i za njega. Pa kad se za
carev roendan proetaju Trebinjem ili kad ju povede u
Dubrovnik da vidi Stradun i kako su Dubrovani pametno
sloili kaldrmu, svi e govoriti: Ma vidi fine hanume, prava je
gospoa, a vidi joj samo mua, eno ga ko da je beke kole
posvravao! I sve to zbog ispravno odabrane mahrame. Ili
marame to bi se vapski reklo. Alija je bio ponosan i na
sebe, i na svoj izbor, i na svoju Nafu koja ga sad eka da se
vrati s dalekog puta, iz eher Sarajeva, velikoga grada,
prevelikog i za vezire pa u njemu nikad nisu stolovali. Ili su se
plaili da od takve ljepote ne izgube vid i ne presui im mo
govora. Kad su se u zalazak sunca oglasili mujezini, Alija je
zavrio s kupovinama i jo mu je ostalo novaca da se
gospodski vrati u Dubrovnik. Her Hajdrih ipak nije bio cicija.
Dao je svome vjernom slubeniku dovoljno i da se poasti i da
se s obrazom
vrati kui. Alija se malo posramio zbog one prie s burekom.
Hvala Bogu da je kukavica, jer kako bi her Hajdrihu iziao na
oi!

A da i ne rauna grijeh koji bi poinio da je djeaka ostavio

gladnim. E, dobar je strah komu ga je Bog dao, mislio je Alija.
Jedino ga je malo brinulo rauna li Allah rune misli u ovjekov
konani raun i koliko su nepoinjeni pasjaluci na Alijinom
kantaru teki? To nitko ne zna, ne zna ni hafiz Sulejmanaga
Ferizoglu iz Ali-paine dami je kojega se, eto, nije ni sjetio dok
je predugo birao mahrame. Omaijala ga svila i nije na vrijeme
pomislio na Boga i stigao u damiju. I to je grijeh. Ali koliki?
Zabrinuo se, stuilo mu se i u trenu se u olovo pretvorila svaka
radost dananjeg dana. Leblebije, eerlema i mahrama... Gdje mu
je bila pamet da ne vidi kako ga Bog sve vrijeme iskuava! Ali
zar je ba tako? Pa nije kupovao darove sebi, nego je inio radost
eni i djeci. A initi radost njima isto je to i initi radost Njemu,
tjeio se Alija i prilageavao i nadomiljao onih nekoliko
Kuranskih surra koje je, inilo mu se, upamtio i shvatio. Ipak e
on otii do Skenderije da vidi austrijske kurve, bajne alak - cure
pred kojima je kleknuo tko god ih je vidio. To e, lagao je Alija,
biti njegovo iskuenje. Otii e, vidjeti ih i ponjuiti, ali ih nee ni
dodirnuti. Pokazat e Allahu kolika je njegova vjera. Ostat e
ponizan, malean kakav ve jest, ali tvrd kao kamen koji je u
temelju svijeta. Tvrd kao onaj kamen za koji se dri bor iznad
Neretve. Dok je kao somnambul iao prema Skenderiji neka
baraba se nasmijala na pitanje gdje je to i rekla: - Idi samo pravo
uz Miljacku, pa kad ti zamirie enska stvar, e to ti je Skenderija .
Mrmljao je dove kojih se mogao sjetiti i svako malo pogledavao
prema nebu oekujui valjda kako e mu Bog dati znak ako nije
dobro ono to upravo ini. U njedrima su mu se topile eerleme,
htjeli su puknut depovi punu leblebija, mahramu je stiskao tako
vrsto da su mu trnuli prsti, ali nita nije osjeao Alija dok ga je
srce vuklo alak - curama, a dua mu se mrznula od straha. Skoro
je bila pono kad je sestra Rozalija probudila Rafu. Alija nije
stigao na konak, a ona i Paulina zabrinule su se jer im je i on

ostavljen na brigu i jer im je iz Trebinja reeno da se radi o

dobrom, ali malo blentavom ovjeku koji nikad nije bio u velikom
gradu pa neka pripaze da se ne izgubi. Rozalija je mislila da je to
kazano u ali, zar bi djeaka povjerili nekoj blentovini, ali nakon
to se Alija nije pojavio i nju i Paulinu je uhvatila panika. Vidjele
su ga kakav je i zar nisu imale toliko pameti da ga ne putaju u
grad? Ispitale su Rafu je li Alija sluajno spomenuo ta e raditi u
Sarajevu, s kime e se nai i kamo e ii. Djeak je ponovio priu
o darovima, spomenuo i mudrog hafiza iju je molitvu Alija htio
uti, ali je preutio alak - cure. O takvim se stvarima sigurno ne
pria pred asnim sestrama, ali vanije mu je bilo sauvati Alijinu
tajnu i zatititi prijatelja. Ako one i ne bi u Trebinje javile kako je
Alija iao kod kurvi, sigurno bi ga runo gledale. I to samo zato
jer ne znaju zato je htio vidjeti alak-cure. Te noi se u
Karadinim dvorima nije spavalo. Sestre su se snebivale u
smrtnome strahu, a Rafo je uglavnom muao i gledao pred sebe.
Rozaliji i Paulini su pred oi izlazile strane prie iz turskih
vremena, sjeale su se raznih siledija, aga i gazija koji bi potezali
handare na svakoga tko ih pogleda u prolazu, a djeaka je muila
opsesivna misao da je Alija mrtav i da ga je on ubio. Ubio ga je
tako to su se upoznali i to ga je zavolio - prvi put nekoga
nepoznatog. Zapravo, moda je
samo njega i volio. Braa, sestre, neaci, roaci, tetii, tetke,
rodbina i svojta - svi su mu bili sueni pa se prema njima odnosio
onako kako je i disao. Bez svoje volje, po neispravljivoj navici,
zapravo bez due. Izbrisao bi ih da je mogao, kao to bi prestao
disati da se to ikako moe uiniti svojom voljom. Samo je Aliju
odabrao i zato je Alija mrtav. Nije ga tog asa alio. Prevelika je
bila njegova krivnja da bi ga mogao aliti. Toliko velika da bi se
pod njom sruila ova Boja kua da ju nije sagradio Ivan Karada.
Teko bi se moglo rei kako u ljudskome ivotu postoji jedan dan
koji je najvaniji, ali sudbina Rafe Sikiria, sve to e on postati i
sve oko ega e njegova Kata tratiti
vlastiti ivot, dovreno je malo prije podneva 31. kolovoza 1891.,

drugoga dana njegovog boravka u Sarajevu. Paulina se sva

uplakana vratila s policije, pratila su je dvojica redarstvenika u
civilu, a Rozalija je brebolje odvela Rafu u njegovu sobu. Bez
razloga jer je on jedini znao, bio je siguran, da Alija Culjak vie
nije meu ivima. Pronalo ga je malo nie Vrbanje i Skenderije,
uz obalu Miljacke, izubijanog i prerezana vrata. Policajci nisu
uspjeli rastvoriti ruku u kojoj je stezao Nafinu mahramu. Svud oko
mrtvog tijela bile su rasute leblebije. Kako je bio bez novanika
lako su rijeili motiv ubojstva. Meutim, nisu znali, niti e ikada
saznati, gdje je Alija uljak zaklan. Jer kraj Miljacke nije, tu su ga
ve mrtvog bacili. Je li vidio alak - cure, je li mu se koja svidjela
pa je zato platio glavom ili je odrao svoje obeanje dobrom
Allahu, i to ota je tajna izmeu Alije i Svevinjega. Ono to znaju
ljudi jest da mu mahramu nitko nije mogao uzeti. Pokuali su mu
razdvojiti prste i kad su ga spremali za denazu. Ali nije ilo. Tako
je na malom tabutu, kao da se pokopava dijete, uz tijelo koje se
golo preda je zemlji, zavrio i komad svile. Ako Nafa nije
posumnjala u svoga ovjeka, a tuga i alost e htjeti da nije, tada je
znala kako je ta mahrama bila njoj nami jenjena. Sto je samo
povealo njezin bol i osjeaj da dobri Allah slaboj enskoj pameti
dostian nije, dok ravna ovim svijetom i uzima k sebi one koje
najvie volimo. Rafo je nastavio ivjeti sa svojom krivnjom, ali je
0 meuvremenu izgubio dar nevidljivosti. Ili je Sarajevo bilo
razliito od Trebinja po tome to tu nitko nije mogao ostati
nevidljiv. Blago prema onima koji se znaju boriti, dobro prema
ljudima brzih misli i otroga jezika, raj za sklone ali i prznice
svake vrste, Sarajevo je bilo pakleno mjesto utljivcima i slabim
duama, svima koji se rado prvi sklanjaju s puta. U gimnaziji se
naao meu trideset razbojnika: djece iz finijih sarajevskih kua,
domaih muslimanskih koljenovia te malih kuferaa ekih,
austrijskih, slovakih, slovenskih, akenaskih, talijanskih i
maarskih imena, iji su oevi po okupaciji iz 1878. doli u carsku
slubu. I dok su roditelji zadrali manire i obiaje staroga kraja i
nisu se lako navikavali na udan humor i teku klimu, djeca im se
ni po emu nisu razlikovala od drugova islamske vjere. Ovi su ak
bili za nijansu suzdraniji i mirniji - iako ni to nije bilo pravilo - jer
su vjerojatno osjeali daleke tragove begovskoga porijekla, dok su

svi ti mali aloisi, ferdinandi, josefi i frantieki bili sasvim

poprimili najee oblike lokalnoga mentaliteta, i to one njegove
najopasnije i najivopisnije prigradske i lumpenproleterske
podvrste. Njihov duh, a potom i duh grada, nije oblikovala arija
koja je u tursko doba imala svoj humor, ali on je poznavao mjeru,
nije bio ispunjen cinizmom i rijetko bi ugroavao integritet
nezatienih. Kuferaku djecu koje je u gimnaziji bilo vie nego
domaih, odredila je i obiljeila karnevalska raskalaenost turske i
kranske raje koja je stoljeima ordinirala po obodima grada,
teferiila, akamluila i gladovala, a s dolaskom Austrije je
provalila u Sarajevo i na neki ga nain okupirala. Ta provala uope
nije negativno djelovala na sam grad umoran od one vrste
orijentalne
drutvene simetrije koja je dosadila i Carigradu, ali je ljude mekih
dua i manjih ivotnih snaga znala kotati glave ili barem pameti.
Oni koji se nisu znali prilagoditi, ili im nije data prilika da se
prilagode, bili su osueni da nikad s mirom u srcu ne iskorae
preko kunoga praga na sokak. Sto je opet paradoks, jer je novo
Sarajevo bilo tako ugoeno da e veina svijeta mir u srcu
pronalaziti upravo na ulici. Sedmi dan kole Rafu su poeli tui.
Pokuavao se braniti, ali nije znao kako. Bio je fiziki jai od
Aloisa Schechtela, najpoganijeg derita u razredu, sina direktora
pote, a mogao se mjeriti i s Demalom Sirom, sinom bogatoga
arijskog kujundije, barabom koja bi vjerojatno zavrila meu
mejtakim i bjelavskim deparoima da ga otac nije ukorak pratio i
im bi neto zgrijeio mlatio ga je kandijom za konje. Meutim,
ni Alois, ni Demal nisu napadali po pravilu djeakoga svijeta, s
namjerom da pokau svoju snagu nad slabijim i tako ovladaju
oporom. Prvo nisu bili u stanju, a drugo im nije padalo na pamet.
Vladavina oporom nije bila neto ime bi se itko u gimnaziji, pa
ni u sarajevskim mahalama, usudio baviti. S Austrijom i s
dolaskom raje iz predgraa zavladala je moda anarhije. Ne daj
Boe da je kome palo na pamet izigravati agu ili vezira. Proi e
godine i desetljea prije nego to Sarajevo dobije nove formalne i
neformalne voe koji e diktirati ta se moe "i smi je, a ta se ne
moe i ne smi je. U vrijeme kada se Rafo Sikiri zatekao izmeu
Aloisa i Demala, dva svoja dumanina, voa nije bilo na vidiku.

Ali si morao pokazati snagu voe da bi opstao u tom svijetu.

Nasrnuo bi, dakle, jedan od njih - nikad obojica zajedno - i,
recimo, hinjski i s lea ubo Rafu estarom u stranjicu. Rafo bi
skiknuo: Nemoj! Napada bi slegnuo ramenima: Nisam ja!
im se Rafo okrenuo i udubio u neto svoje, opet bi mu zabio
estar, ovaj put stvarno krvniki. Rafo bi jedva zadravao suze od
bola: Nemoj, konju! Napada bi jo nevinije slegnuo ramenima:
Nisam ja, matere mi! Trei put bi mu estar do balaka zario u
stranjicu. Rafo bi se okrenuo i epao ga za vrat, poelo bi
naguravanje i makljanje, ali to je u borbi vanije: razmjena
psovki i uvreda. Protivnik bi se strateki povlaio, izbjegavao
ozbiljniju tuu, ali i upuivao vrlo precizne verbalne udarce. Cilj je
bio privui panju to veeg dijela razreda, izazvati smi jeh,
namamiti suze iz Rafinih oiju, natjerati ga da zamuckuje i da kao
papagaj ponavlja jednu te istu psovku jer nije u stanju smisliti nita
ime bi uzvratio. A nije u stanju ne zato to je glup, a moda ni
zato stoje manje okretan na rijeima, nego zato to je napadnut, a
napadnuti je u ovakvoj borbi uvijek u podreenom poloaju.
Osnovni princip i pravilo igre je da napada uvijek pobjeuje,
osim u sluaju kad se napadnuti odlui na krvavu tuu. Ali ak i
tada bi na vidiku bila samo polovina pobjeda jer je cjenjenije umi
jee od nekoga napraviti budalu, nego ga isprebijati. Osim toga,
tua se u gimnaziji kanjava, a vrijeanje ne. Nakon to bi se Alois
i Demal zasitili maltretiranja Rafe, na red bi dolazio sljedei
ealon izazivaa koji su htjeli osvojiti dio razrednoga ugleda,
oprobati vlastitu hrabrost i naotriti jezik. Nakon dva mjeseca
ostalo je jo samo etiri ili pet djeaka koji nisu nasrtali na Rafu.
Pritom, on je bio jedini objekat iivljavanja. Ostali su bili lukavi i
snalaljivi, imali su stariju brau ili opasne oeve. Djeak koji
uglavnom uti i sklanja se, i jedini nije iz Sarajeva, a dvije smi
jene asne sestre mu naizmjence dolaze na roditeljske sastanke,
bio je osuen na svakodnevna smaknua. I u ostalim razredima
bilo je nesretnika slinih sudbina, ali nikad samo jedan u razredu, i
nikad tako slab u dui. Rozaliji I Paulini nije govorio to mu se
dogaa. One su primjeivale kad je dolazio blatnjav iz kole jer se
desetak hahara odluilo praktino demonstrirati Rafi lekciju iz
prirodopisa o turopoljskoj svinji, pa bi ga uvaljali u glib na sredini

kolskog dvorita. Vidjele bi da su mu oi crvene od suza, katkad

bi primi jetile da ima modrice po rukama, ali niti su znale to da
rade, niti su poznavale logiku svijeta u koji je Rafo gurnut. Osim
to po prirodi svoga zvanja o dungli u kolama nisu mogle imati
pojma, Rozalija i Paulina su jo uvijek ivjele u svijetu otomanske
Bosne u kojem su se ljudi klonili jedni drugih kad bi imali neto
jedni protiv drugih, a strah i trepet za sve su bili samo oni koji su
vie postavljeni u formalnoj hijerarhiji. Plaio si se age i aginih
ljudi, plaio si se vezira ako bi ga sluajno sreo ili mu se naao na
putu, ali to je bilo uglavnom sve. A opet je raja, osobito kranska,
mislila da je previe. Slobodan se ovjek nastrahuje vie straha
od roba, jer se rob plai samo gospodara i nikoga vie. Rozalija i
Paulina, kao i ono malo asnih sestara to ih je bilo za turske
uprave, smatrale su da ive u ulozi zemaljskoga robija. Sluile su
svojoj Crkvi, gladnima i nesretnima, ali nije to bilo njihovo
robovanje. Robovale su Turcima i turskim vlastima,
silnicima koji ne potuju Krista ni njegove pastire, i ispovijedaju
krivu vjeru. Ta injenica ih je silno uzrujavala, molile su se da
otomanski vakat i zeman dou kraju, a ovisno o tome kakvog bi
koja
bila srca, mrzile su Turke i sve to je tursko ili su ih se samo
plaile. Rozalija i Paulina su se i sprijateljile po tome to su mrnji
bile sasvim nevine, a vremena velikih prevrata za mrnju su
uvijek kao stvorena i zato ih se vie trebaju plaiti oni koji je u
srcu ne znaju pobuditi od onih koji su joj najvie izloeni.
Nedostatak tog avolskog i razumu nedostojnog dara e se u
vremenima prevrata esto tumaiti kao manjak patriotizma,
hrabrosti, pa ak i vjere u Boga. Rafine skrbnice to su na vrijeme
shvatile i nastojale su biti to dalje od svega to ih je na mrnju
moglo pozvati, ali i od onoga to bi svijetu pokazalo da ne umiju
mrziti. Sretne i zadovoljne to sad Bosnom vlada kranski car a
ne stambolski sultan, njih dvije su nastojale biti poteene daljih
saznanja. - Dira li te ko? - upitala bi ga Rozalija, pa je ne ekajui
odgovor nastavljala: - Ako te dira, ti fino bjei, sklanjaj glavu,
tako je pametnije i Bogu drae. S budalama ne treba imat posla ni
kad si jai od njih. A pogotovo kad si slabiji! Ako te borne
musliman, oprosti mu jer se ljuti to je sad u Bosni na car. On ne

udara tebe, nego udara Njegovo visoanstvo Franju Josipa, a ti to

treba znati i skloniti se. Nije on jadan kriv to su mu babo i
majka krive vjere. Shvatit e kad - tad da je na car dobar, a kad
shvati nee te udarati, nego e ti bit prijatelj. Tako je uvijek bilo.
Ako te, opet, bogme krteno eljade, ti mu isto oprosti. PodivIjo
je svijet i malo ko zna ta je dobro, a ta ne valja. Krv im je pred
oima ko da je
nije bilo dosta 1878. Oni bi da namire zulum to im ga je Turin
inio etristo godina i udaraju koga stignu. Nit potuju Boga i
Crkvu, nit potuju ljude. Sram ih bilo do vijeka, poela bi se ljutiti
sestra Rozalija, a da Rafo jo nije progovorio ni rijei. Samo bi
gledao lice i ruke te smi jene i drage ene, prelazio s oiju modrih
i sitnih kao u starog dadevnjaka, na nos krupan kao zreo
krastavac, pa na prste koji su uzbueno obigravali oko svake rijei
i inilo se da nisu u meusobnoj vezi. Prizor ga je smirivao, ali ono
to mu je Rozalija govorila njega se nije ticalo. A nije, zato to je
netko od njih dvoje ivio izvan ovoga svijeta. Rafina muka,
unutranja koju je ponio iz Trebinja, i vanjska kojom ga je
darivalo Sarajevo, nisu imale veze sa carevima i sultanima, niti je
ijednoga trenutka bilo vano kojeg su vjerozakona njegovi
muitelji. Samo je profesorima ostao nevidljiv. Pred boine
blagdane
i zimsko ferije nijedan mu nije upamtio ime i prezime, niti su ga
prepoznavali po liku. Ocjene su mu bile sivi prosjek: ni da bi
propao, ni da bi se po znanju isticao. Musav, a esto i krvav ili
blatnjav, Rafo je ostao izvan profesorskoga vidokruga, to je samo
po sebi neobino ako ni zbog ega
drugog, a ono jer je u Prvoj gimnaziji postojao strog naputak da se
vodi rauna o uenikoj higijeni. Beki kadar bio je zaprepaten
time u kakvu je prljavu zemlju doao: ui, buhe, stjenice, spolne
bolesti i endemski sifilis, kao neto najstranije to se dalo
zamisliti... Iako, valja priznati da su toliku prljavtinu izvoljeli
primi jetiti i zato to su je oekivali. Od niskoga higijenskog
standarda lokalnoga ivlja stoga ih je vie iznenaivala injenica
da su u gradu zatekli nekoliko stotina javnih esama, kao i pravilo
da se muslimani peruckaju pred svaku molitvu. Kako god bilo:
Prva

gimnazija trebala je posluiti i kao ogledni primjer unapreenja

javne higijene. 0 prljavim noktima i uljivim glavama vodilo se
rauna kao o najviem stratekom interesu carevine. Krv i blato na
licu Rafe Sikiria bacili su tamnu sjenu na dosege profesorskih
nastojanja. Dok se ukrcavao na kompoziciju za Mostar, Rafo
Sikiri odluio je da se u Sarajevo iv ne vraa. Zapravo, znao je
to i ranije, ali sad si je morao ponavljati naueno, da ne bi
zaboravio ili da mu se ne uini kako je istina to to vidi na peronu,
dok je sve to se dogaalo prethodnih mjeseci tek privid. Rozalija
i Paulina gurale su se meu svjetinom ne vodei rauna ni o
dostojanstvu svoje misije, ni o tome to bi svijet mogao pomisliti
kad ugleda dvije asne sestre kako plau poput ljute godine dok
djeaku kroz prozor dodaju cekere s kruhom, peenim piletom,
jabukama, bocama s mlijekom i vodom da malome nita ne
usfali i da, ne daj Boe, do Trebinja ne umre od gladi. A svijet je
mogao svata pomisliti kad se Paulina poela iz sveg glasa derati
na Rafu da sluajno ne ide u javne nunike. Tamo se skuplja
svakakav svijet i svakakvih boletina ima. Vikala je jer su mu to
upozorenje, meu desetinama drugih, zaboravile izrei, pa sad ona
uzaman i uzalud pokuava nadglasati lokomotivu. Mahao im je
dok god su ga mogle vidjeti, ali je znao da njegova ruka ne mae
onako kako su mahale njihove etiri. Zaboljelo gaje to i boljet e
ga zauvijek, kad god se bude sjetio kako su ga dvije Bogu
posveene ene ispratile na put, koliko su ga voljele i s kakvom ga
strepnjom predavale bijelom svijetu u arkoj vjeri da e im se
vratiti. Ako se majke po neemu poznaju i ako majinstvo nije
nain na koji biologija vara i prevari ljudski um, onda se poznaju
po toj strepnji. Rafo ju je osjetio kod Rozalije i Pauline, a nakon
toga - vie
nikad. To to im nije bio u stanju uzvratiti ljubav jedan je od
rijetkih grijehova koje e u ivotu jasno osjeati. Drugi grijeh
bio je to nije vjerovao u sve ono u to su vjerovale njih dvije.
To ga je, moda, moglo spasiti. I sam e te injenice postati
svjestan petnaestak godina kasnije, kada pone razabirati svoje
brokve i shvati da bi sad lake odravao svoju ivotnu nit da se
nauio Rozalijinoj i Paulininoj prostodunosti. No, kao to nije
bio u stanju utopiti se i utopliti u obiteljskoj mnoini, tako nije

imao smisla ni za utjehu slube Boje i blaene umirujue

moi pripadanja crkvenom stadu. Jednom mu je, pred
spavanje, Paulina priala priu o danu, upamtio je - 15. januar
1882!, kada je Sarajevo dobilo svoga nadbiskupa. U prisustvu
uglednoga svijeta, u drvenoj crkvici Svetoga Ante, Josip
Stadler je postao prvi meu pastirima. ivo je opisivala zlatne
resice i dugmad na uniformi zapovjednika grada generala
Hermana Dahlena koji je doao pozdraviti nadbiskupa,
govorila Rafi to se poslije blagovalo, kakva je bila juha i od
kojih je dijelova teleta spravljeno peenje, pa je spomenula i to
da se sluio bijeli kruh, ali je general zatraio crni. Domaini
su bili iznenaeni, a i malo uvrijeeni, jer se tih dana teko
moglo nai brana za bijeli kruh. Dahlen im se ni kriv ni duan
posro u eif, ba tako je rekla Paulina i ba je izgovorila rije posro! Nije psovala, ni govorila rune rijei, ali nije ni lagala,
ni iskrivljavala. Toj je rijei upravo tu bilo mjesto, u prii o
velikome danu njezinoga ivota u vjeri, danu kada je Sarajevo
postalo Kristov grad. Rafo je bio istinski tronut, skoro da je u
toj eni vidio Aliju. Sve do samoga kraja prie kada je priznala
da tog dana nije bila ni u crkvi jer za nju i Rozaliju nije bilo
mjesta, ni na blagovanju. Nita od svega o emu je govorila
nije vidjela svojim oima, nego je samo povjerovala u ono to
su drugi priali. A ni ti nisu bili prisutni, nego su njima priali
oni koji jesu. Paulina je bila utjeena jer je umjela stvarnim
vidjeti ono to joj se ne dogaa. Tu mo Bog Rafi nije dao, pa
zato za Rafu nije ni postojao. U Trebinju je doekan kao mali
car. Kao da je ve doktorirao, a ne u gimnaziji proveo jedno
polugodite. Opet se cijela familija okupila na dubrovakom
kolodvoru, a putem do kue obasipali su ga pitanjima u vezi
najuvanijih svjetskih i metafizikih tajni. Sve to ih je ikada
muilo i na to nisu imali odgovora jer nisu svrili carske
kole, Sikirii su pitali Rafu: Je li vie crkava u Beu ili
damija u Stambolu?... Ima li vie Kineza ili mrava?... Koliko
puta dnevno rua ausirijski car?... ive li ljudi na zvijezdama i
je li gore vrue ili hladno?... Koliko dunuma zemlje imaju
bogatiji Sarajlije?... Ima li jo turskih glava u Sarajevu i ta se
pria - doklen e ih nai trpit?... Hoe li se Isus vratit na

Zemlju ako sav svijet jednom bude vjerovao u njega?... Postoji

li neka stvar bra od eljeznice, je li eljeznica bra od ptice
lastavice?... Jede li narod u Sarajevu baklave?... Ima li koga da
ne vjeruje u Boga?... Ima li stranih jezika osim turskog koje
nisi nauio?... Kako se na latinskom kae tufahija?... Koliko je,
poprilici, ovjek pametniji nakon to zavri sve kole?... Morao
im je odgovoriti na sve, a ako odgovor nije znao ili bi pitanje
bilo bez ikakvog smisla, Rafo je izmiljao i lagao. Oni su mu
vjerovali svaku rije - zar bi lagao kolovan ovjek? - i bili su
zadovoljni jer im je razrijeio ivotnu dvojbu, neto oko ega
su godinama razbijali glave, a sad im se u sekundi razbistrilo.
Sedam su dana trajala aavanja i vodanje Rafe s jednoga na
drugo sijelo. Za ponoku su ga posjeli u prvi crkveni red,
odmah uz gradske glavare i vojne predstavnike. Pred boini
ruak sreski mu je tekli donio carevu estitku i darove, dan
kasnije poelio ga je vidjeti dopisnik bekih novina, koji je
zaboravnu publiku kanio podsjetiti na prvo herceg - bosansko
kumstvo austrougarskoga suverena. Podnosio je sve to i ekao
trenutak kada e Ivanu, najstarijem bratu i obiteljskome
glavaru, saopiti da se u Sarajevo ne vraa. Kad bi naao
priliku - nedostajalo mu je hrabrosti, kad bi skupio hrabrosti nije bilo Ivana, pa je na kraju shvatio kako postoji laki i
jednostavniji nain za spas od gimnazije i svega to ga titi i
mui. U rano jutro pred novu 1892. godinu digao se prije svih
iz postelje, uzeo konop za pripinjanje junaca pred kopljenje,
popeo se na ljivu u avliji i jedan kraj vezao za najniu granu, a
od drugoga kraja nainio omu. Jedva ju je nekako namaknuo
preko glave, konop je bio debeo skoro kao njegova ruka,
pogledao je u prozore iza kojih je snom pravednika snivalo
njegovo pleme, pa u nebo iznad kunoga trijema i na kraju u
kaldrmu kojom je bila okruena ljiva. U asu kada se otisnuo
dolje Rafo nije alio ba ni za im. Bilo mu je svejedno i ravno
jo jedan kratak djeli sekunde u kojem je vidljivi svijet sunuo
prema visinama, a zatim je osjetio kako mu strana sila trga
glavu, pucaju mu usni bubnjii, prekida se dah, srce umjesto da
stane poinje ludo udarati... Zaboravio je sve to je znao i zbog
ega se penjao na stablo i vie nije bio onaj Rafo, nije bio

ovjek, nego bie - moda ivotinja, moda grena dua u

paklu - koja pod nogama trai vrsto tle. Tko zna koliko je
dugo visio, i tko zna koliko bi jo visio da pored Sikiria kue
nije prolazio fra Ambroz Galonja, fratar koji je patio od
nesanice pa se bavio prouavanjem utjecaja zore na biljni
svijet. Fra Ambroz je preskoio nisku kamenu ogradu, zgrabio
ga za noge i poeo glasno zapomagati. Sestra Slavica prva je
istrala iz kue i bosa se uzverala uz stablo. Fratar je vidio
kako joj grudi pune mlijeka ispadaju iz koulje - nije prolo
deset dana kako je esti put rodila, elio je ne gledati, ali se nije
imao kamo okrenuti, a nije se sjetio da zatvori oi jer ga je
strava obuzimala od Rafinog krkljanja. Krkljao je kao to
krkljaju starci na umoru, na stotine ih je fra Ambroz ispratio na
onaj svijet. Slavica je pokuavala razvezati vor, ali nije ilo,
muka je snaga za to potrebna. Grudima je nalegla na grubu
granu staroga stabla, ostajali su crveni tragovi po njihovoj
bjelini, fra Ambroz ih je gledao izvan sebe od straha i na as
mu se uinilo da ovo nije stvarno, nego da je poludio od
tolikoga nespavanja. Iz Rafinih gaa kliznuo je izmet i, sporo
poput zmi je na vrelom kamenu, spustio se niz fratrovo rame
ostavljajui ruan ukast trag na habitu. Imao je sreu ili
nesreu da je konopac bio predebeo i nije mu se stegao oko
vrata. Umjesto da umre doivio je samo smrtne muke, sve ga je
boljelo i ostao je bez glasa. Leao je na postelji dok se oko njega
izmjenjivalo pleme Sikiria. Fra Ambroz ga je drao za ruku i
mrmljao oenae i zdravomarije. inio je to da ga nita ne upitaju,
a ne zato to je vjerovao da e djeaku molitva pomoi. Nije bilo
prolo ni pet minuta otkako su Rafu skinuli sa ljive, a Ivan Sikiri
je fra Ambrozu ve gurao u aku pet dukata, samo da nikome ne
kae to se dogodilo. Brat ga je htio potplatiti, a da jo nije ni znao
hoe li Rafo ostati iv. Fratru se zamutilo u glavi kao da je netko
na as otvorio vrata pakla da prozrai sav greniki smrad, uinilo
mu se da vie nee doi sebi, gurnuo je Ivanov dlan, dukati su
zazveckali po kaldrmi, uao je u kuu za djetetom, i da Ivana vie
nikada ne mora pogledati u oi. Sad je tu stajao, izgovarao molitve
kojih se mogao sjetiti, i vrebao as kada e pobjei iz kue. Bog ga
je dao da se brine za trave, voke i stabla, a ne za ljudsku nesreu.

0 njoj neka se brinu samostanska braa koja nesreu lake

podnose. Ve sutra je, naravno, cijelo Trebinje znalo da je carsko
kume diglo ruku na sebe. Boga pitaj kako se raulo i iz ijih je
usta potekla sramota, ali je sigurno da fra Ambroz Galonja nikome
nita nije rekao. A kako nitko izvan kue nije vidio Rafino
vjeanje, niti je ikoga stranog bilo oko njegove postelje, izvjesno je
da su sami Sikirii, zapravo netko od njih, odaslali vijest u svijet.
Ili je nekoj od keri, snaha i unuka pokojnog Josipa unulo da se
pred konama predstavi kao muenica pa je izbrbljala to se
dogodilo, ili se koji brat ubio rakijom u krmi kod Aladina i onda
arijskim pijancima objanjavao zato pije. Ivan Sikiri danima je
poput turskog gazije stupao Trebinjem i dreao da ga svi uju:
e je onaj fratarski krmak da mu kusturom kopam digericu!
Dukate sam mu dao da uti, jebo li ga Mujo Baaga u gnjojavo
dupe! Osim to je grijeio duu psujui redovnika koji mu je
spasio brata, a i sam je znao da grijei, ali mu je lake bilo obijediti
nedunoga nego razbijati glavu s gujom u njedrima, Ivan si je
navlaio vraga na vrat spominjui rahmetli Muju Baagu,
avanturistu i askera koji je u tko zna kakvom boju fasovao sifilis i
pred oima arije se godinama raspadao to od ivih rana, to od
toga jer mu se bolest dala i na mozak. Na kraju mu se nos
pretvorio u krastu, a aptalo se da mu je i kurac otpao te da je
namjesto muke stvari zijevnuo procjep, kao kad pukne prezrela
karpuza ili kao da se, boemiprosti, po kazni pretvorio u enu.
Neki su se kleli da su ga vidjeli kako u bai iza kue kopa rupu i
sahranjuje svoju mukost te nad grobom ui dovu, ali im se nije
vjerovalo jer se radilo o ljudima koji su aare
mrzili, kao i sve to je muslimansko,

pa su svata znali izmisliti protiv komija druge vjere. Pria o

otpalom kurcu Muje Baage je u svom zaetku imala strah od
njega i njegove bolesti. Nasilan kakav je bio, a dobro svjestan i
svoga stanja i naina na koji se u njemu zatekao, Mujo nije prijetio
handarom ili sjekirom. Onako krupan i jak svakome tko mu stane
na put bi govorio da e ga doekati nou, njega ili nekog od
njegovih, i da e mu stjerati svoju stranu stvar jal u dupe, jal u
piku, jal u onu duplju... Ljudi su se plaili i izbjegavali ga kako
god su mogli, a tek kad je umro poeli su ispod glasa spominjati
njegovo ime u raznim alama i pasjalucima. Meutim, nitko se u
tome nije oslobodio kao Ivan Sikiri, nitko nije vikao po ariji, jer
se znalo da rahmetli Mujo ima dvojicu sinova, jo veih nego to
im je bio babo i upravo onoliko nasilnijih koliko je nasilnija
mladost od starosti. Sin Hamid leao je ve petu godinu u
sarajevskome zatvoru jer je opljakao i ubio nekog francuskog
putnika, a mlai Medid je u Dubrovniku radio kao nosa. I kako
je Ivan danima ponavljao svoju kletvu, Medidu je netko dojavio
da mu Sikiri po ariji vrijea pokojnog oca. Bila je subota kada
se Medid Baaga
pojavio s udicom za morske pse u desnoj i konopcem u lijevoj
ruci. Nita nije govorio, nikoga nije pozdravljao, samo je hodao
okolo bez reda i smisla, a ljudi su se povlaili u svoje domove i
radnje i dobro su znali koga trai. Nije se naao onaj koji bi Ivana
upozorio na povratak mladog Baage, a on sam je bio toliko
budalast i tako zaokupljen vlastitim jadima da nije ni ustuknuo kad
je kod Arslanagia uprije izbio pred njega. Nijednom ga nije
udario. Stao je ispred Sikiria, gledao ga u oi, dugo, toliko dugo
da se sjena pomaknula s jednoga na drugi kraj ueta, a kad ga je
Ivan pokuao zaobii, smrtno prestravljen, ali jo uvijek ne
shvaajui stoje Medidu kriv, div je ispustio konopac i epao
Ivana za ono mjesto gdje se spajaju eljusti. Pritisnuo je palcem i
srednjakom, Ivan je jauknuo i refleksno zijevnuo, a Medid mu je
udicom probo obraz. Siknula je krv, Sikiri je od oka pao na
koljena, ali Baagu to nimalo nije pomelo. Sagnuo se taman

koliko treba i kao da neto petlja oko kovega s pokvarenom

bravom dugo je i pedantno vezivao konopac za udicu. Kad je
dobro uvrstio vor, potegao je konopac, Ivanu se uinilo da e
mu zderati lice s lubanje, a Medid je samo malo glasnije apnuo:
Idemo pseto, sad e Muji Baagi lizati mezar! Ivan Sikiri je na
koljenima proao arijom, meu svijetom koji je okolo prolazio i
pravio se da ga ne vidi ili da je to to Medid vodi hrt, a ne ovjek.
Stenjao je jer ga je boljelo i jer mu je udica sve vie razdirala
obraz, a dobro je znao da mu nitko nee pomoi. Ne bi ni on
pomogao da je na njihovom mjestu. Kad su stigli na groblje,
Medid je sjeo na susjedni mezar, a Ivan je lizao kamene niane i
zemlju s Mujinog groba. Kad bi dobro oblizao jednu stranu groba,
Medid bi apnuo: Drugu nogu lizi gospodaru, pa bi Ivan preao
na drugu stranu. Lizi ruke... Lizi prsi junake... Lizi gnjojivi kurac
Muje Baage, pseto kaursko! Ovo zadnje bi Medid podviknuo, te
je Ivan oekivao udarac. Ali nijednom ga nije udario, iako se niz
naredbi u istom tonu i rasporedu ponavljao satima. Pala je veer,
Medid je stavio duhankesu na koljena i poeo savijati cigaretu za
cigaretom. Ivan bi ga pogledao ispod oka, na to bi on samo
siknuo: Lizil... LiU... Lizi! Kada se naao na suprotnoj, od
Medida udaljenijoj strani mezara, Ivan je skoio na noge i poeo
bjeati. Rukama je stiskao udicu, saplitao se o konopac koji bi je
onda povukao i bolno ga ranjavao, urlao je, molio i plakao
oekujui udarac u potiljak i nije se mogao barem toliko sabrati da
shvati kako
div ne tri za njim. Medid je ostao sjediti na mezaru preko puta
oevog, puio je i nezainteresirano gledao na drugu stranu. Da je
tko naiao i da ga je takvog vidio, vjerovao bi da se sinu stuilo pa
se doao u mislima ispriati s mrtvim ocem. Trebalo je vremena
da se Ivanu povrati njegov bijes. Cvilio je i dozivao majku dok su
mu sestre skidale udicu, suze su mu tekle kad su rakijom
pokuavale oistiti ranu i zaustaviti krvarenje. Na kraju su mu
ranu zaile ribarskim koncem jer krv nije htjela stati. Ali ni to nije
bilo dovoljno. Svaki minut pljuvao je krv u limeni lavor, sklapao
dlanove kao u molitvi, i pogledom traio onoga tko e mu pomoi.
Rafo je leao u drugoj sobi, nasmrt uplaen jer je vidio kakvim se
putem ide u smrt i svjestan da je kriv za ono to se bratu dogodilo.

Lijepo bi bilo nestati, ali ovjek nije snijeg pa da se tek tako otopi.
Shvatio je to malo prekasno. Sanjao je Aliju Culjka i dvije asne
sestre. Sjede u blagovaonici Karadine vile,
jedu i smiju se. Pred njima su prazni tanjuri iz kojih vilicama
grabe komade niega, prinose ustima i vau. On ih pokuava
dozvati, rei im da su tanjuri prazni i da e koliko god jeli ostati
gladni, ali
ga ne uju. Isti je san trajao do jutra. Jo je ostalo pet dana do
povratka u Sarajevo. Zapravo do dana kad e ga pokuati vratiti
tamo. Ujutro je Ivan uzeo lovaku puku i bez rijei izaao iz
kue. Pijuckao je krv svakih par koraka, urio i mrko gledao u
prainu. Triput je obiao ariju, ali nije naao onoga koga je
traio. Ako je uope traio njega. Ako bi se Ivan Sikri uope
odvaio da puca u Medida Baagu. Ne, niti bi pucao u njega, ni u
bilo koga! Uzeo je puku da bi bio straan i da iz due istjera
muku. Kako mu se vraao bijes, pa vie nije bio uplakano dijete,
nego mukarac koji je odavno prevalio pedesetu, tako je u njemu
rastao oaj. Za ariju je to bio uobiajen prizor. Cesto se
dogaalo, pogotovo u proljee kad se ukvari krv u ilama i
proklijaju ivci, da ugledan i potovan domain proeta okolo s
orujem u rukama. Jedan bi uzeo puku, drugi sjekiru, trei vile,
pa bi neko vrijeme glavinjao, mrgodio se na sve koje bi vidio,
pogledima kao topovskom uladi ruio grad, ali u pravilu ne bi
naiao na onoga tko je uzrok
njegova jada. Narod bi tobo saalno coktao i uzdisao, no prava je
istina da je veina zlurado uivala jer se jo nekome dua
rascijepila nadvoje, ivot puknuo pred oima ili pamet poela
kapati van, i nije daleko dan kad e mu sasvim iskapati pa emo,
umjesto gazde i porodinoga glavara kojeg se fino gledalo i
pozdravljalo, dobiti jo jednu gradsku hableinu, budaletinu,
tuduma, mamlaza i bojaka. Uskoro e ga prljavog, zapisanog i
izbezumljenog ene metlama tjerati iz gradskih avlija. I u ovakvim
su prizorima posebno uivali ugledniji trebinjski muslimani, oni
koji su se povukli u kue otkako je dola Austrija, jer je pojava
blesavosti i proljetnoga ludila bilo neusporedivo vie nego u tursko
doba, a veina unesreenih bili su kranske vjere ili iz redova
turske raje - a to mu ga na isto doe. Uvjeravali su sami sebe, a

zatim i ariju, da u muslimanskim obrazli familijama nema takvih

sluajeva, to je naravno bila la. Blesavili su i begovi, njihove
keri i sinovi, ali oni ne bi glavinjali po ariji, nego bi izmeu
etiri zida podnosili svoj duevni jad. Kad se Ivan Sikiri pojavio s
pukom i velikom ranom preko obraza, nitko nije pomislio da trai
Medida Baagu i da bi moglo biti belaja. Carija gaje upisala u
tefter s imenima buduih i sadanjih budala. Tako su se u dva dana
familiji Sikiria dogodile tri sramote, sve gora od gore: najmlai
Rafo je digao ruku na sebe, najstarijega Ivana je natjeralo da oblie
mezar Muje Baage, nakon ega je - barem to se tie arije izgubio pamet. U svim kuama u koje se raselio Matijin i Josipov
porod zavladala je ista amotinja. Oboreni pogledi, muk i tek
poneki uzdah, ili bi ene mrcnule nad loncima u kojima se
iskuhavao ve, netko bi se zakaljao, dijete bi ciknulo jer se igralo
iza vrata koja su se naglo otvorila, mjauknula bi maka i zalajao
pas, ali nitko da bi progovorio rije. U kuama u koje su se poudale
Sikirike muevi su mrko pogledima ibali otekle glenjeve i
listove svojih ena, ali nisu nita govorili. Sutjele su ak i svekrve,
koje bi inae prve imale neto za rei o snahinoj familiji. Ali do
juer su okolo dizale glavu jer im je svojtom bilo carsko kume i
na taj su raun prijetile bakalinu koji bi im podvalio vlanu sol ili
su se hvalile pred komilukom kako e ih Franjo Josip uskoro
pozvati u Be da vide carske dvore. Tko god se u Trebinju zvao
Sikiriem i u iju bi se god kuu udala cura od Sikiria poeo se
pomalo osjeati Habsburgom. Cim bi kona spomenula kuma Stevu
iz Nikia koji e doi za Uskrs i donijeti tri njeguka pruta,
mogla je oekivati odgovor: E, a ta li e nama
poslati na kum iz Bea! Jebe kuma Stevu iz Nikia ako je tvoj
kum austrijski car! Kona bi oborila pogled, bijes joj se skupljao u
uglovima usana, a carska bi je svojta tad nudila jo jednim
fildanom kafe. Samo da uje kakvim e ga glasom odbiti. E, a
sad je dolo vrijeme da se izravnaju rauni! Rafo se vjeao o
granu ljive i carska je kruna popadala s mnogih glava. Ivanova
sramota manje ih je uznemirila. Iako je najstariji i njegova se
sluala ne samo meu mlaom

braom, nego i u zetovskim kuama, lako e ga se odrei, jer nije

ni prvi ni zadnji koji zbog vlastite budalatine gubi pamet i ugled.
Ako prokletstva i bude, ono e pasti samo na njegovu kuu i kue
njegove djece. Sestre e ga olajati, braa e zakataniti kapije i
preutjeti ga, i nee proi puno vremena, a arija e zaboraviti tko
je kome brat. Ivanu je to bilo jasno. Nije opalio iz puke koju je
pronio arijom, a Medid Baaga vratio se u Dubrovnik.
Najstariji Sikiri uruio se kao stup od krenjaka. Ostao mu je
samo jedan adut u rukama, ali taj je bio najjai. Carsko je kume
lealo u njegovoj kui. Sta ti bi, bolan ne bio?, gledao ga je kao to
orao gleda svoje bolesno ptice i najradije bi mu iskljucao mozak.
Nita, ptice se skupilo ispod jorgana zagledano u neto to je mimo
svega u ta se u tom asu dalo gledati. Kako nita?, krgutao je
Ivan. Nita mu nije odgovorio, mislio je - proi e. Kako nita?,
zagrmi nad njim, zna li ta si nam svima napravio, krvavu ti
nedelju jebem? Rafo nije odgovarao i nije se micao. Nastojao je da
se ne primi jeti ni kako die, ni da ga ima. Glava mu je bila prazna,
promicale su krzotine sinonjih snova, zrnca praine tonula su u
dubini pogleda i zavravala u bljesku jedne suneve zrake.
Odgovaraj!, urlao je Ivan. Odgovaraj! Djeak se sjetio Alijinih
prstiju. Dva su bila neobina, palac i kaiprst. Nokat im je bio iste
veliine i oblika, na lijevoj kao i na desnoj ruci. Pogledao je svoje
prste. Nokti se jako razlikuju. Kod svih, osim kod Alije. Palac i
kaiprst Aliji su bili kao braa blizanci. Sto si se morao u
nevrijeme okotiti, proklet bio, da bi li bio, to si izlazio na svijet
kopile vraije, to te ne zadavismo prvog dana..., zavijao je Ivan
glasom narikae. Rafo se nasmijao. Mogao ga je ubiti, ne bi bila
teta, niti bi kome bilo ao. A vjerojatno ne bi ni robijao. Mogao
ga je zadaviti i rekli bi da je umro od posljedica vjeanja. Cijelo
Trebinje zna da se vjeao. Bio bi veliki sprovod, doli bi vojni
predstavnici i carski popovi, a sramota bi se s vremenom
zaboravila. Uostalom, careva je taman koliko i Ivanova. Sigurno bi

ga zadavio im se poeo smijati! Zakrenuo bi mu vratom kao

boinom tukcu da mu u glavi nije bilo i ono to duguje Medidu
Baagi i ono to mu pokuavaju oduzeti arija i familija. Zavrit
e Rafo kole, otii e Rafo u Be, svijet e za Rafu znat, na dvoru
e Rafo dobit namjetenje... A tko e biti jedini zasluan i tko je
Rafu od smrti oteo i na ivot uputio? Ivan! Nitko drugi nego Ivan!
Nije Rafo od svih Sikiria, nego je samo od njega i od Franje
Josipa! Svi drugi bi Rafu zadavili kao da nije ljudsko eljade, nego
mai ili pseto! U Trebinjicu bi oni njega, da mu tijelo nikad ne
izae na svjetlo dana. Vlak je krenuo s pola sata zakanjenja.
Djeak je sjedio uz prozor. Bio je blijed i potpuno praznog
pogleda. - Jel bolestan? - pitao je kondukter.
-Ma ta bolestan, jabuka moja rumena! - odgovorio je Ivan
blesavo se osmjehujui uniformi. - Ajes ti rumen, ko telea
guzica - prezrivo e kondukter, oito povrijeen razlikom izmeu
svoje odore i odrpanog Ivanovog odijela. Otkako je eljeznica
pojeftinila svako govno se njome vozi. Uskoro e i ivu prasad
putati u vagone, a taman smo poeli postajati gospoda - mislio je
slubenik carskih eljeznica, sve se nadajui da e se Ivan
pobuniti pa da ga izbaci iz vlaka. Ali on se nije bunio. Bio je
smjeran i uplaen pred injenicom da prvi puta ide na ovako dalek
put. Ne bi da ne mora, ne bi ni da je glava u pitanju! Straile su ga
eljezniarske uniforme, straila gaje pomisao da e doi u
Sarajevo i da se tamo nee snai, da nee znati kako bi Rafu
doveo do tih asnih sestara. Od maloga nema pomoi. Ve trei
dan nije rije progovorio. Moe ga udarati po glavi, moe ga
kandijati po goloj guzici, moe ga tjerati da klei na kukuruzu i
vrbovom ibom ga votiti po tabanima - sve je to Ivan probao ali on ni mukaeta, ni rijei iz sebe ne da je. Samo uti i tek kad mu
pod kandijom prsne koa na leima zaskii, boemiprosti, ko da
je hajvan ili ko da mu je dua na jednom, a guzica na drugom
kraju svijeta. Zadnje to je rekao bilo je da se ne vraa u Sarajevo.
Ha budale, ne vraa se na carske kole! Takvu besmislicu Ivan
jo nije uo. Moe osramotiti brata roenoga, moe pljunuti na
one koji su te rodili, moe gospodinu Bogu uzvratiti bosanskim

grbom kad te upita za zdravlje, moe na sebe dignuti ruku, ali na

carsku milost i kumstvo se, dragi moj, ne udara! Otprilike to mu
je rekao, ili slino tome... Ama ne ba tim rijeima jer Ivan s
rijeima ne stoji najbolje, a i sludio ga je u trenutku, pa je moda
rekao neto drugo, a moe biti da nita nije ni rekao, nego ga je
samo fljasnuo preko usta, ali smisao je bio taj. - Moe osramotiti
brata roenoga...- aptao je Ivan da ga nitko ne uje, onako za
sebe i ponosan kako je pametne rijei smislio. Njima je rastjerivao
uvredu koju mu je nanio kondukter. Cuj, telea guzica! E, dat e
on njemu teleu guzicu kad Rafo zavri kole. Nai e ga, zveknut
mu amarinu i naloiti da ga otpuste... - Hoe li burek? - pitao
ga je dok su preko mostarske stanice ili prema biljetarnici. Drao
gaje za ovratnik, to je sigurno - sigurno je, ali Rafo opet nita nije
odgovorio. I ne mora! Javit e se on kad ogladni. Nijedan se nije
ubio tako to je prestao jesti pa nee ni on, mudrovao je Ivan i
sebi kupio burek. Debeli buregdija mu gaje pruio umotanog u
novine, a onom prije - bit
e da je neki vabo - prodao je burek u finom bijelom papiru.
Tano se vidjelo: bunt iskidanih novina i fino poslagani tanki
sveanj gospodskog papira. Pa kako bi koga procijenio tako je i
burek umotavao jal u jedno, jal u drugo. A za svakoga je kotalo
jednako! Bio je ozlojeen, ali se opet nije usudio prigovoriti. Jasno
mu je da je svijet naopako nasaen, ali ba ovako i ovoliko, to je i
za Ivana bilo previe. Zvakao je svoj burek, mast mu se cijedila
niz bradu, grizao je nizove gotskih slova otisnutih na tijestu i
uvjeravao samog sebe da ga vrag vie nee natjerati da se zaputi
ovoliko daleko od kue. Moda nismo tako fini ljudi, moda
smrdimo na luk i rakiju, ali nismo brate takvi da jedne papire
imamo za sirotinju, a druge za bogate. Sad miruj tu, rekao je,
raskomotio se u crvenoj fotelji sarajevske kompozicije pa izvadio
siu s rakijom. Burek nije bio ba neki, previe luka a krumpir
nekako uegao, te je ljivom pokuao gasiti urnebes u elucu. U
torbak je za svaki sluaj spremio lanac i katanac, da privee Rafu
ako mu se prispava, ali sad mu je bilo malo neugodno od svijeta.
Sta e rei kondukteri ako ga vide da malog stavlja u okove? Jest
da je njegov, jest da se nitko nema prava mi jeati u to ta ini s
mesom svoga mesa, ali opet - svijet je svakakav. Podsmjehivat e

mu se i dobacit e svata, a Ivanu je milije da mu se vie ne

obraaju. Samo neka ga ne gledaju, neka ga za njih nema. Nemoj
da bi se pomako jer u ti noge polomit!, upozorio je djeaka prije
nego to se
kapom pokrio preko oiju i potonuo u san u kojem je pokuao
miriti isklijali luk i ukvaren glamoki krumpir koji se tko zna
koliko puta smrznuo na mrazu prije negoli je doao u Ivanov
burek. Kloparali su kotai kompozicije u pravilnome ritmu, kao
da nepogreiva Boja ruka trese crkvena zvona i poziva stado na
pokajanje. Blii se potop i sigurni su samo oni koji imaju najmanje
za izgubiti. Ivan je imao manje od najmanjega te je mogao tonuti
dublje od svih putnika ove kompozicije. Probudilo gaje bolno
bubnjanje u sljepoonicama. Pomislio je da bol dolazi od zvuka
kotaa, vrsto je
stegnuo djeaka za podlakticu, Rafo je tiho jauknuo, znai tu je!, a
onda je osjetio da mu se neto udno deava u utrobi. uo je
panino dozivanje vlastitih crijeva, sve manja je bila mo miia
koji je pokuavao zadrati ono to je kuljalo van. Kuljala je arka
vatra, masna, bolna i slipava. Nije znao to da uini! Ili e iskoiti
iz vlaka i posrati se kao ovjek, pa makar mu Rafo pobjegao, ili e
zadrati vatru u sebi i zatititi pravo najstarijega sina, obraniti
obraz pred trebinjskom arijom, spasiti duu... Ono to jedino ne
smi je jest da se uneredi u gae! Osjetit e se smrad i progutat e
ga njihov prezir, izbacit e ga iz vlaka, tresnuti cokulom u
slabine... Kompozicija je sporo milila uz Ivan planinu, skoro da je
ve zastajala, njemu je pucala glava i svjetlaci su mu izbijali pred
oima. Svim silama steui najvaniji mii svoga tijela, ugrabio
je lanac iz torbaka i bez da je izgovorio rije krenuo je djeaku
okivati i kataniti noge. Nije ga bilo briga hoe li ga kondukteri
vidjeti, stegnuo je lanac to je jae mogao, a onda je u posljednjim
trenucima svoje neusranosti potrao niz vagon, putnici su ga
zbunjeno gledali, gospoa sa eirom je poskoila i namrtila se
da nije deparo koji bjei od redarstvenika - torbica je sreom
bila na svome mjestu, jer je on ve iskoio iz vlaka. Sapleo se o
nekakvo granje i tresnuo posred kamenja, mii je popustio,
mlazi je iknuo u gae, ali dovoljno brzo se Ivan sabrao, skinuo
se i uz praskav cvile ispustio iz sebe vodu, vatru i nepodnoljiv

smrad probavljene ljivovice. Glava ga je nepodnoljivo boljela,

sklopio je oi i napeo se da izbaci ono to je ostalo. Zatim je, ne
gubei vrijeme s brisanjem, navukao gae i potrao prema vlaku.
Uas ljudskoga srca zna biti takav da ovjek vie ne osjeti bol.
Trao je kao nikad u ivotu. Legenda o carskom kumetu je
dovrena jer su Ivanu Sikiriu proradila crijeva kada je
kompozicija vlaka na liniji Mostar - Sarajevo bila skoro na vrhu
Ivan planine koja Hercegovinu dijeli od Bosne, spreava prodor
mediteranske klime prema Sarajevu i predstavlja iskuenje
arhitektima i konstruktorima eljeznikog reda vonje jer nema
lokomotive koja bi se uz Ivan planinu uzverala brzinom veom od
ljudskoga koraka. Ali im pree vrh i prijevoj kod Bradine,
kompozicija se punom brzinom sjuri prema zlatnim dolinama i
Sarajevskom polju, daju ni najbri arapski konji ne bi stigli.
Uzalud je Ivan Sikiri trao za posljednjim vagonom, uzalud je
dozivao i proklinjao kroz no. Ostao je sam usred nepoznate
zemlje u kojoj se ulo samo zavijanje vukova i daleki jecaji
umskih vila i vilenjaka. Sreom, bila je to godina bez snijega i
otroga mraza jer bi se inae do jutra smrznuo. Prijavili su Rafin
nestanak, aspitivali se na sve strane: - Je li ga netko vidio?, je li se
ta ulo?, ima li gdje djece za koju se ne zna ija su?, i potroili
su svu uteevinu na lane dojave i uhode koje su slali sve do
Bihaa, Viegrada i Brodskih vrata. Ali djeak kao da je u zemlju
propao. Iz sarajevske gimnazije stigao je upit zato se Rafo
Sikiri nije pojavio na nastavi, dvije asne sestre su svakoga
tjedna slale pisma s molbom da im se jave, dolazili su i neki ljudi
iz policije, sumnjalo se da familija spreava djeaka da se vrati u
kolu... Nakon mjesec dana stigao je zapeaeni dopis
gimnazijskoga direktora Ivana Polaka, u kojem se uenik prvoga
razreda Rafo Sikiri izvjeuje da je zbog nepotivanja discipline i
zbog neopravdanih sati iskljuen iz kole i da je ista odluka
proslijeena ministru prosvjete osobno. Tri tjedna kasnije je
umjesto carske apanae stigao zahtjev za povrat novca od
prethodnoga mjeseca. To je Sikiriima bio znak da se car Franjo
Josip odrekao svog kumeta, a da ne zna je li djeak iv ili mrtav.
Umjesto da se zabrine, umjesto da poalje ljude da ga trae po
cijeloj carevini i umjesto da postupi onako kako u nevoljama

postupaju kumovi, car je zatraio da mu vrate novac! Gorko su se

u zimu te 1892. godine Sikirii razoarali u Monarhiju.

arija je zlurado gledala na njihovu tragediju, ali bez obzira na

to - ugled Habsburga u cijelom je Trebinju pao na niske grane!
Nije to ona drava kakvoj su se nadali, niti se njezin car jednako
odnosi prema svim svojim podanicima. Ili je u Beu kumstvo bez
ikakve vrijednosti? Svejedno o emu se radilo, ali narodu nije
bilo pravo. Ni s Dvora, ni iz sarajevske uprave, vie nikada nije
stigao nikakav dopis u vezi carskoga kumeta. Sikirii su vratili
novac i jo su platili kamate i taksene marke. A Ivan se iz svega
bio naprosto iskljuio. Pred njim Rafu nisu smjeli ni spomenuti:
ni njega, ni Franju Josipa, ni ariju, ni bilo ta od svega to mu
je bilo vano i to ga je ikad titalo. Rijetko je silazio u grad,
bavio se svojim pelama, a kad bi ga zapeklo sjeanje, prstom bi
dotakao brazgotinu na obrazu i odmah sve zaboravio. ivio je
tako jo pet godina, a onda ga je kinoga proljea 1898., dok je
raskivao konice, napalo i izujedalo jato strljenova. Zavukle se
betije u konicu, poubijale pele i naselile se. Dovukao se do
kue i malo zatim umro. Pred sprovod nisu otkrivali sanduk, jer
je bio tako izoblienog lica da komije ne bi povjerovale da je to
Ivan. Proi e vie od deset godina prije nego to Rafo Sikiri
kao oenjen ovjek ponovo doe u rodni grad. Jedni ga nisu
prepoznali,
a drugi ga nisu htjeli prepoznati. Upitao je brau je li to od
imanja njegovo. Rekli su mu da nije, i neka se ne igra glavom pa
da pita drugi put! Niti je upitao drugi put, niti je ikoga od familije
nakon toga vidio. Radio je kao stanini nosa u Konjicu, istio je
mostarski kolodvor i mljeo kukuruz kod nekog bozadije, spavao
u njegovom podrumu i pravio se da nita ne osjea kad bi ga nou
debeli starac drhtavo dodirnuo, pretovarivao je brodove kod
Metkovia, prenosio vercerski duhan do Splita i ibenika...
Rastao je i izrastao poput korova uz prugu, bezvoljan kakvim ga

je Bog dao i vazda sam, bez potrebe za prijateljima i drutvom.

Ono to gaje odravalo bio je uas koji je pretrpio dok je objeen
visio na avlijskoj ljivi. Radio je po cijeli dan, da poslije moe
spavati slobodan, bez misli i snova. U Dubrovniku se zatekao jer
u Metkoviu vie nije bilo posla, a pao je veliki snijeg i nije se
moglo prema Konjicu i Jablanici. Zaposlio se u grukoj luci i
naao stan kod babe Petke, stare cure i posljednjeg izdanka nekad
ugledne kapetanske obitelji, teke pijandure koja je, to od
starosti, to od alkohola, bila ve malo poemerila. Nakon to je
rasprodala vrednije pokustvo, oeve pomorske dnevnike,
djedovu kolekciju lula - bilo ih je nekoliko stotina, sa svih
kontinenata, od drva, gline i jedna, grka, od kamena, esnaest
zavjetnih slika - najstarija je bila iz vremena pred Stogodinji rat,
i bezbrojne pomorske i zemljopisne mape crtane perima najveih
portugalskih, engleskih i bokeljskih majstora, baba Petka vie nije
imala odakle dobaviti novac za rakiju pa je mjesecima po luci
traila nekoga koga e primiti na stan. Mornari na ekanju, radnici
na istovaru i svakojaki besposliari koji se skupljaju u svim
lukama i na svim eljeznikim stanicama
na svijetu odreda su odbijali babinu ponudu. Najprije, bila je
skupa traila je bocu rakije svaka dva dana, to je u to vrijeme
kotalo ozbiljan novac, a onda - ba i nije djelovala kao netko
kod koga bi ovjek bez velike potrebe prespavao. Malena i
pogrbljena, golemoga vjetijeg nosa na mravome licu, sva u
neuveno prljavim dronjcima, vonjala je po svim najneugodnijim
vonjevima koje ljudski nos moe zamisliti. Prvo bi stigao smrad,
a tek onda se pojavljivala ona deklamirajui poput novinskoga
kolportera: Poteno muko na stan primam, nita kurve, nita
porkecuni! Luki su je radnici prozvali baba Smrdua i poeli je
tjerati od sebe. To bi ju vazda iznenadilo! Na svako markanje
baba bi se pokunjila i jo malo smanjila i tad se primjeivalo da
ima moleiv pogled psa koji je uvjeren da su ljudi bia koja ne
izlaze van bez kostiju u depovima. Odepesala bi do sljedeeg
broda na istovaru i jednako se iznenaivala kad bi je opet otjerali.
Koliko god je puta ula runu rije, baba Petka se na nju nije
naviknula. Kad bi radnici oko podne marendavali pa bi im dolo
da za desert nekoga podjebavaju, jedan bi uzeo bocu u kojoj je

ostalo jo prst vina i viknuo bi: Smrdua, ose napit? Baba bi se

ozarila poput Eve kad je vidjela prvi izlazak sunca, i krenula
prema boci. Trala je, ukoliko se to moglo nazvati tranjem,
saplitala se i padala, i taman kad bi se dogegala, boca bi odletjela
u more, svi bi se histerino smijali, a glavni u psini bi govorio:
Ajde Smrdua, skai za vinom, da nam vie ne smrdi! Isti se
igrokaz ponavljao iz dana u dan, a da se ni za jotu nita nije mi
jenjalo. Baba bi svaki put poletjela prema boci, boca je uvijek
letjela u more, radnici su se s jednakim oduevljenjem smijali.
Rafo je odbio babu Petku kad mu je nudila stan, iz istih razloga
zbog kojih su je odbijali i drugi, ali nije sudjelovao u alama na
njezin raun, niti je marendavao u grupi. Uzalud se, meutim,
pokuavao skloniti da ne vidi i ne uje. Gdje god bi si naao
mjesto da razlomi kruh i izree slaninu, u svakome zakutku
grake luke i na stotinu metara uokolo, uo se smi jeh. I znalo se
da opet mue babu Smrduu. To gaje poelo izbezumljivati,
uruavao se njegov dnevni mir, svakidanja tegoba due
izvrgnula se u divlju ustitranost, u neto to je sliilo odjecima
hodnika sarajevske gimnazije. Napeto je iekivao smi jeh, a kad
bi ga uo dolazilo mu je da udara glavom o kamene luke
podzide. Mogao je birati: ili da bjei iz Dubrovnika, ili da se
nastani kod babe Smrdue i kupuje joj rakiju. Villa Rosa Bella
bila je najvea i najljepa graevina na istonome ulazu u grad,
sagraena 1771. kao vjerna kopija kue u Perastu u kojoj je
ivjela neka Rua, mjesna ljepotica i neostvarena ljubav Petkinog
ukundjeda. On je kao mladi pjeice odlazio u Boku, pjevao
pod Ruinim prozorima i uzalud iskao njezino srce koje je bilo
obeano starom venecijanskom trgovcu. Cim mu umre ena i
proe godina alosti, doi e Mleanin po Ruu i odvesti je sa
sobom. Sve je inio Petkin ukundjed da promi jeni ono to je
bilo zapisano i izgleda je da je tome, barem to se tie Rue i
njezinih elja, imao i nekog uspjeha. Meutim, kako je sudbinu
nemogue prevariti, Rua se razboljela i u jednom ljetnom
mjesecu prela put od najljepe Bokeljke do hladnoga groba.
Venecijanski trgovac izgubio je novac i onu koja e ga paziti u
starosti, a mladi je Dubrovanin ostao bez ljubavi svoga ivota.
Zarekao se da se nikada nee eniti i poao na more. Bio je ludo

hrabar, radio kao kapetan i na trgovakim i na ratnim brodovima

u slubi vie vojski i drava, odluan da kosti ostavi na dnu
nekog mora i da ga pamte po herojskoj legendi, a ne po nesretnoj
ljubavi. Smrt ga, meutim, nije htjela i vratio se doma. Pod stare
dane silno bogat, ali jednako vjeran Ruinoj uspomeni. Dao je da
mu se sagradi kua koja e u svakom detalju biti istovjetna
njezinoj. Slao je crtae i graditelje u Perast i veliki novac potroio
na to da im Ruini roaci dopuste da precrtaju i premjere
unutranji raspored. Tako je nastala Villa Rosa Bella, savrena
arhitektonska uspomena, a on je svoje posljednje godine troio u
melankoliji obilaska soba u kojima je boravila Rua. Sagradio je
kuu da bi preao prag koji je za njega bio zabranjen. Sjedio je i
puio lulu uz prozor ispod kojeg je Rui pjevao ljubavne pjesme.
Prekrio je vlastiti zavjet I pred smrt se oenio za
sedamnaestogodinju seljanicu iz Konavala. Nije bila naroito
lijepa, jo manje marljiva i pametna, ali se zvala Rua. Ta je
Konavoka bila ukunbaba babe Petke i prva vladarica Ville Rosa
Bella. Izvana gledano kameno je zdanje sauvalo svoju izvornu
ljepotu, ali onaj tko bi uao unutra, a takvoga prije Rafe nije bilo
barem petnaest godina, zatekao bi neto to je vie sliilo donjim
odajama pakla gdje se ohole francuske grenice umjesto u
parfemu kupaju u vlastitim govnima - nego domu davne
obiteljske slave i ljubavne nesree. Baba Petka valjda nikad nije
iznosila smee van, niti je ijednoj stvari koju nije mogla prodati
priznavala vrijednost. Trunule su po podu skupocjene haljine,
crvi su se mrijestili u buntovima neupotrijebljene svile, raspadale
su se u orgiji moljaca sveane kapetanske uniforme. A u toj
uglavnom bezoblinoj masi svega i svaega, najstranije su
djelovali godinama stari ostaci hrane. Rafo je vidio cijeli nedirnut
kruh, valjda iz vremena kad je baba Petka kod drugih znala
izazvati samilost, koji je bio zelen kao staro crkveno zvono, po
kojem su nepoznata stvorenja isplela fino pauinasto runo usred
kojega su u starozavjetnome zajednitvu ivjele kolonije
svakakve gamadi. Kako ih nisu unitavali i kako u Villi Rosa
Bella nisu imali prirodnih neprijatelja, crvi, moljci, mokrice,
mravi, ohari, gliste, ose, leptiri, strljenovi, gujavice, lazibube i
uholai, poprimili su neto od obiaja dostojanstvenih stvorova.

Poput lava je na vrhu polomoljenog svijenjaka, prekrtenih nogu

i pospanog pogleda, leao ohar veliine prepeliijeg jajeta i Rafu
gledao ravno u oi. Neto bi ga i priupitao, ali mu je bilo lijeno.
Donio je lopatu i kariolu i pobacao smee iz svoje sobe. Okreio
je zidove i nalio vapna u rupe u kojima je boravio viak ivoga
svijeta, oribao je pod na koji je onda prostro svoj duek. Taj
duek e, uz veliki vojniki sanduk, ostati jedina stvar u sobi.
Predloio je babi Petki da tako oisti cijelu kuu.
-Upamti jedno, ja sam u ovoj kui gospodar i knez - odgovorila je
uvrijeeno i dva dana nije s njim razgovarala. Tu nema babe
Smrdue, nije ti Villa Rosa Bella gruka luka, jo mu je rekla i
Rafo je shvatio da se u babin ivot ne smi je petljati. Ona vie
nije bila od ovog svijeta, ali ako nisi osjetljiv na prljavtinu, ako
se ne plai bolesti i ako nisi pretjerano praznovjeran, moe uz
nju ivjeti. U kui je bila tiha, progovarala bi samo ako je on to
htio, po cijele dane se grijala uz kuhinjski tednjak, pila rakiju i
grickala glavicu crnog luka. Rafo ju nije vidio da jede ita osim
luka. Dvatri puta joj je donosio sira i slanine, a baba bi ga s
gadljivim izrazom odbijala: Nisam ti ja vie mladica, masno mi
teko pada na drob. 0 luku i rakiji provodila je dane i vie nije
odlazila u luku. Ne moe zaboravit zlo koje ti naprave, rekla je
jednom, ne moe biti gospoda medu betijama. Rafo je kupovao
rakiju za stanarinu gdje god bi stigao. U poetku je vodio rauna
o tome da ne kupi ni najskuplju, ni najjeftiniju, ali je vidio da je
babi svejedno. Samo neka je jaka, neka je ljuta, a je li lozovaa,
ljivovica, rogaua ili govnovaa - prialo se, naime, da
Crnogorci prave rakiju od ovjih i kozjih brabonjaka - to je babi
Petki bilo svejedno. Jo kad bi joj donio i bocun vina ili proeka,
ona je bila najsretnije eljade na svijetu. Zacaklile bi joj se oi, a
kad bi se osmjehivala Rafi se inilo kao da je zamirisalo polje
lavande. Sjeo bi kraj nje i po tko zna koji put sluao priu o tome
kako je sagraena Villa Rosa Bella i kako je babin ukundjed
pjeaio u Perast da pjeva balade lijepoj Rui. Samo u toj prii i
samo uz pomo rakije i vina Petka je djelovala potpuno bistro. E,
blesav li je bio nono mog noneta, Bog da mu duu prosti,
govorila je nakon to bi se slatko ismijala njegovoj ludoj glavi i
tome kako je starac sjedio uz prozor i zamiljao sebe mladia

kako doziva jedinu ljubav svoga ivota. U mene je mlada ker, a i

ti si vidim mlad, rekao mu je Niko Azinovi kod kojeg je
mjesecima ranije kupovao rakiju. Zove se Kata. Moja ker. I
lijepa je ko slika, rekao mu je kad je doao sljedei put. Vrijeme
vam je. I njoj i tebi, nastavio je Niko dva dana kasnije. Hoe liju
barem pogledati?, pitao ga je sljedei put. Rafo mu nita nije
odgovarao, pravio se da ne uje ili da ga ne zanima ono to mu se
govori, ali kada je opet doao po rakiju, nije ga doekao Niko.
Zbunjenoj curi drhtale su ruke dok je pretakala rakiju,
pogledivala ga je ispod oka, pa se malo mrtila, ali nije nita
rekla. Ti se njoj svia!, rekao je Niko sljedei put. Rafo opet nije
odgovorio, ali otac vie nije ni oekivao odgovor. Sve je ilo
loginome razrjeenju i on je bio zadovoljan.
to je bilo Niki Azinoviu, siromanom ali potovanom udovcu, da
ker da je za ovjeka koji nije iz grada, nema korijena ni obitelji,
kue, ugleda, ni mjesta pod suncem? Ovim pitanjem bavit e se
ire susjedstvo sve dok cijeli narataj ne zavri pod kamenim
ploama na Boninovu. Dok svi ne pomru nee prestati uenje, a
odgovor - premda jednostavan i shvatljiv im promisli srcem a ne
glavom nikad im nee doi u pamet. Niko je traio ba takvoga
zeta jer nije htio ostati sam. Katu je volio onom ljubavlju koja nije
mogla preboljeti njezinu pokojnu majku i hvatao gaje uas pred
mogunou da je pusti u tuu kuu. Drugu, Angelinu, pustit e da
ide i jo e mu biti drago ako ode, ali ona je neto drugo i nije se
ai od srca otkinula. Kako to ljudi ne mogu shvatiti i odakle
pomisao da je roditelju jednako drago svako dijete? Nekima moda
i jest, ali Niki nije bilo. Naao je zeta po mjeri svojih osjeaja, a vjerovao je - i po mjeri domainske pameti: Rafo mu se uinio
solidnim mladiem i uzornim siromahom kojeg je nevolja jer
to bi drugo? - natjerala da ivi kod babe Petke. Nije imao nikoga
svoga, a odavao je dojam mua koji e se brinuti o eni. Koji bi se
mukarac vie brinuo od onoga ije imanje poinje i poiva na
enidbi? Tako je mislio Niko Azinovi i ostao je uvjeren kako se
nije prevario. Iz Rafine perspektive sve je izgledalo malo drukije.
Povjerovao je da se svia Kati, a i sviao joj se, kao to e uskoro
povjerovati i u to da ga ona voli. Nije ba bio nacistu to bi njemu
to svianje i voljenje trebali znaiti, ali zato bi se opirao? Kata je

dobro podnosila njegovu utnju. Katin otac nije oekivao da mu se

odgovara na postavljena pitanja. Ni jedno ni drugo nisu remetili
njegov mir. Bolji bi rod teko naao. Klimnuo je glavom i to je bio
njegov pristanak. U neprekinutoj povijesti samoe Rafe Sikiria
jedini izuzetak bila je ker Regina. Na dan njegove smrti, 12.
veljae 1924., samo je ona nekoga stvarno izgubila, jer ga je samo
Regina eljela onakvog kakav je bio. Svi ostali Rafe su se kad-tad
odrekli, vidjeli su ga drukijim nego to je bio, ili su ga pokuavali
mi jenjati. I nikoga osim nju nije muila savjest zbog naina na
koji je otiao. A savjest je dobar svjedok smrti. Bolji od suza i
svakog izreenog ili neizreenog alovanja. Preivjeli osjeaju
krivnju pred umrlima i ta je krivnja jedino to ih vee za svijet
sjena. Krivnja je ono to mrtvi roditelji ostavljaju svojoj djeci i po
emu ona postaju odrasli ljudi. Ako krivnje nema, tada nije bilo ni
oca i majke. Zapravo, tada oni nisu bili roditelji roenoj djeci.
Regina je, dakle, bila Rafino dijete i s njom je nastavljena njegova
loza. Na dan njegove smrti jo nije navrila devetnaestu, ali na
duu je primila veliku muku kakva se teko nosi i po kojoj se
prepoznaje ista i nepatvorena nesrea. Plemenitost nesree zavisi,
meutim, od naina na koji se kroz ivot nosi.
II
Kia je bez prestanka padala ve dvadeset sedmi dan. U portu su
jedan za drugim tonuli kaii za koje se vie nije imao tko brinuti,
ene u crnini virile su iza zastora i sklanjale glavu im bi se na
putu pojavili ljudi. Vojsku je bolje ne vidjeti, jer ne zna to trai.
A svi drugi koji mogu naii su gori od vojske. Od Hercegovine se
od prije nekog vremena svako malo sputao gladni svijet, horde
izbezumljenih divljaka pristizale su iz Bosne i Crne Gore,
pljakale sve pred sobom i nastavljale uz obalu, prema Trstenom i
jo dalje prema Zaostrogu i Makarskoj. Pravu istinu o dogaajima
na frontu teko je itko mogao znati. Austrijska propaganda je irila
vijesti da je Srbija pred padom i da vojska i narod bjee prema
Albaniji. Talijanski brodovi se, navodno, pribliavaju Dubrovniku.
Francuzima i Englezima ni traga ni glasa. Reklo bi se da je
austrijski car ve dobio rat. Ali hrane je sve manje, seljaci su do u
nebesa podigli cijene krumpiru i itu, a vlast kao da se nekako

povukla u sebe. Mrznu se u svojim kancelarijama, kao da ekaju

na koju e stranu okrenuti mokri limeni pijevci na krovovima
osmatranica. Niko Azinovi sjedi u mraku konobe i s trojicom
sebi slinih vodi raspravu o tome u kojoj dobi dijete stekne ljudsku
duu. Uskoro e godina otkako mu je umro unuk, a don Ivan je
odbio voditi sprovod i nije htio drati zadunicu. Djeak se zvao
Angelino. To ime su mu dali ne bi li ga zatitilo - jer se ranije
rodio i bio je manji od truce sirotinjskoga kruha. Ali ga je mala
sestra prozvala Lino. Nije krten na vrijeme, ali ne zato to Kata i
Rafo nisu obavili svoje. Jesu, triput su ili u upni dvor, ali isti taj
don Ivan nije imao vremena. Jest da se tih dana i mjeseci puno
umiralo, jest da je pop imao preih poslova i da je valjalo krstiti
djecu onih koji su ga mogli bolje pogostiti, ali ako je ve tako i
ako je don Ivanova greka to je Lino preminuo kao nekrtena
dua, zar ga je smio zemlji prepustiti kao psa? Nije, zauo se prvi
glas iz mraka. Dabome da nije, potvrdio je drugi. Sta znaju popi!
Na istoj su deredzi i s bogom i s vragom, ljutio se trei. Niko je
povukao dim. Na as se razgorio ar cigarete smi jeane od suene
metvice i prstohvata duhana, i kratko osvijetlio lica ljudi. Jedno je
bilo neprirodno debelo, glave nasaene na tijelu koje je izgledalo
kao ona kugla za razbijanje trulih brodova, i mirkalo je sitnim
zbijenim oicama. Drugo lice izgledalo je pretjerano izdueno, s
konjskom vilicom i izrazom uenja koji je, po svoj prilici, vie
stvar fizionomi je, nego to se lice neemu udilo. Tree lice bilo
je sitno i skoro skriveno ispod jako prevelike francuske kape. Na
tronocu ispred bave sjedila je desetogodinja djevojica. Bila je
lijepa. Njezino lice pripadalo je nekome tko se ne plai. I najvie
od svega eli pokazati da se ne plai. Ako nije krteno, to ne znai
da je bilo bez due, nego da mu dua nije krtena, rekao je
Debeli. Turci su nekrteni, a veli se da i oni imaju duu, potvrdio
je Izdueni. Nije da se veli, nego je imaju ko i svi drugi, pobunio
trei. Niko je povukao dim i vidjelo se da su se prva dvojica
smrknula, a trei se roguio. Na ijoj su Turci strani?, upita Debeli
zajedljivo. Neutralni. Ko govno od mlade!, ree Izdueni. Glava
pod francuzicom nije se javila. Trajalo je iekivanje u kojem je
Debeli glasno soptao, Izdueni je coktao jezikom ne bi li
isprovocirao odgovor, djed Niko je disao, djevojica bi meu

stotinama uzdaha prepoznala njegov. Naulila je ui da uje die li

trei, ali otamo gdje je on sjedio nije dopirao nikakav zvuk.
Zabavljalo ju je to to ga vie nema. A onda je pomislila da ga
zaista nema. Umro je kao Lino. Naprosto prestao disati. Moe se
dogoditi svakome. Rat je. Djed Niko povukao je dim, ali ona nije
bila dovoljno brza. Nije stigla vidjela glavu pod francuzicom. Nije
mene briga za Tursku. Nemam mira jer ne znam to je bilo s tim
djetetom. I gdje je rasporeena njegova dua. - To je moja krv, a
vi mislite o Turskoj jer se vae krvi nije dotaklo - rekao je djed
Niko. -Kako nije... - htio je neto rei Izdueni. - Tako, jer nije.
Da jest, ne bi mislio o Turskoj - prekinuo ga je djed. Ako jo
jednu progovori izbacit e ga van, pa neka se misli i snalazi. A
vani je kia, pada i padat e zauvijek. Ili dok ne prestane rat. Djed
je neki dan rekao da je dobro to pada i neka se molimo da pada i
na zapadnom frontu. Kad pada kia ubijaju samo bombe i meci.
Ne ubijaju otrovi. Svaka kap spaava jedan ljudski ivot. Ako
bude dovoljno dugo padala svi emo biti spaeni. im zamirie
goruica umiru vojnici, rekao je admiral Sterk. On nije pravi
admiral, nego je obini urar, ali otkako se zaratilo pamet mu je
pola na kvasinu i govori za sebe da je admiral. Ako mu
povjeruje popravit e ti uru i prenijeti povjerljive informacije
sa zapadnog fronta. A ako se nasmi je, ako
kae Jozo ti si admiral onoliko koliko sam ja sveti Petar!, kao
to mu je rekao Antia Bakunjin, onda nita ni od ure, ni od vijesti
s fronta. Lako e s vijestima, ali to e ako ne zna koje je
vrijeme? Nakon to su Andrijica Curlin i Beko Albi otili u rat, a
Albi Abinun pobjegao u Ameriku pred ratom, admiral Sterk ostao
je jedini urar u gradu. Zalud mu se Bakunjin ispriavao, klanjao do
zemlje i kleo se da e ga on lino unaprijediti u feldmarala, nije
mu htio popraviti zidnu uru! I sad Bakunjin ni po danu ni po noi
ne zna koja su doba! Potaraco bi crkve, pobio sve to nosi irit - od
cara do naelnika, ukinuo policiju, a sad vie ne zna ni koliko je
sati, rugao se djed Niko Bakunjinu i govorio da se ne zna koji je
vei ludonja od njih dvojice, admiral Sterk ili Antia Bakunjin. Ali
sluao je paljivo informacije s fronta, vjerovao i pamtio i ono to
ne razumi je. Eto, na primjer to da kad
zamirie goruica umiru vojnici. Djevojica nije znala to je

goruica i nije ga pitala jer je mislila da se to mora znati. Ako ne

zna, bolje ti je da ne govori da ne zna. Njukala je zrak i
vjerovala da e prepoznati miris goruice ako jednom stane kia.
Prva e znati kad ponu umirati vojnici. Nema
vee sile od Rusije, rekao je Debeli da prekine neugodni muk. To
mi ne znamo, iv se javio onaj s francuzicom. U Rusiji sunce
izlazi dvaput dnevno, insistirao je Debeli, jednom na zapadu, drugi
put na istoku. Hm, a ona je uila u koli da na istoku izlazi, na
zapadu zalazi! Oekivala je da mu djed Niko to kae. Nije zbog
toga Rusija sila, nego je luda zemlja. Dobro se zna gdje sunce
izlazi, svadljivo e Oivjeli. Ajde, neka nas je i pametnih,
uzdahnuo je Izdueni. Djed Niko je jo jednom povukao dim i
bacio cigaretu pred noge. Nije je tebao gasiti jer je voda ve
prodirala u konobu i cigareta se sama ugasila. Djevojica je znala
ta slijedi. Djed je elio da sva trojica odu, ali nije
znao kako bi im to rekao. Isto je ve danima. Dou da se sklone
od kie, a onda nikako da odu. Nita nije znala o tim ljudima, ni
kako se zovu, ni kamo su poli. Ali uvijek su na istome mjestu,
ba pred njihovom konobom, pomiljali da e pokisnuti. A djed
bi ih primio unutra, poastio
razblaenom kvasinom i ekao da odu. Njega je zanimalo ta je
bilo s Linovom duom, a njih trojica su se svaali. Svejedno oko
ega. Ali zato ba u njihovoj konobi, kad djedu Niki nije bilo do
svae? Bio je uvijek
ljut nakon to odu. Ni on nije znao tko su ti ljudi, a moda nije
znao ni njihova imena. Djevojica ga to nije pitala jer nije eljela
znati kako se zovu. Ti ljudi nisu bili iz grada. Djed je rekao da ih
nije viao prije rata. On ih se zapravo plaio. Prije nego to su prvi
put pobjegli pred kiom u njegovu konobu, djed se plaio samo
Boga. To je govorio i ona mu je vjerovala. Mogao ih je izbaciti, ali
kako i zato? Govorio je da ne zna. Otili su malo prije nego to
se poelo smrkavati. Svaki dan isto. Sreom, dani su bivali sve
krai. Nedaj Boe ako jednom zanoe, rekao je djed materi. Ona
je u kuini iskuhavala rublje, a otac je razvrstavao brokve na ono
malo svjetla to ga je stvarala vatra iz tednjaka. Braa su se
zaklonjena od pogleda natezala oko dvije kamene franje. Nedaj
Boe, nedaj Boe, ponavljao je i hodao s jednog na drugi kraj

prostorije. Ili je neto traio, ili se neega pokuavao sjetiti. Pao je

mrak i sad je sav ivot bio na njemu. Vano je da ga jed to prije
proe, da mu nitko ne kae grubu rije i da se braa ne potuku.
Bude li tako zabavljat e ih dok ne pozaspu. Prije stotinu stotina
godina, dok se jo nije znalo da vjetar pue u jedra i da se kolo na
karoci vrti, prije nego je na svijetu bilo nekrtena stvora, namjesto
kra i kamenjara svud su bile guste borove ume. A u njima su
ivjele vile i vilenjaci, bilo ih je vie nego na svijetu ljudi. U tim
je umama i ptica bilo vie nego to ih sad igdje ima, medvjeda,
lisica, vukova i svakakvih stvorova kakvi se ne daju ni zamisliti.
Sve je bilo pitomo, jedno je drugom jelo s glave, jer nije bilo
betije koja bi drugoj inila zlo. Jedino ega u tim umama nije
bilo jesu ljudi. Ako bi se koji buzdo odvaio i u umu zaputio,
mater bi ga oplakala jer se nikad ne bi vratio doma. Ni iv, ni
mrtav, niti bi mu duu na sudnji dan razabrali. Takav je bio
zakon! Nisu ga izmislili ljudi, ali ni gospodin Bog. Bio je to zakon
vila i vilenjaka. uvali su umu od svega ljudskog i boijeg, a vi
sad pogaajte za koga! Ne, nisu je uvali za vraga, jer bilo je to
prije stotinu stotina godifva kad vrag jo nije postojao. Vile i
vilenjaci umu su uvali za betije, kao to su betije uvale umu
za njih. Tako bi ostalo do kraja svijeta da se nije dogodilo ovo: U
ribara Cipolia razboljela se ker, a u tu je ker bio zagledan mlad
Lubinko. Momak pametan ko knjiga, dobar ko dobro more, a tako
lijep da niko ne bi znao rei ko ta je lijep. Ako bi ko rekao da je
ita lijepo ko Lubinko, svi bi se smijali i za tog govorili da je
ludov. Traio je Lubinko lijeka za svoju Srdelicu, traio ga od
Boke pa do Trsta, ali lijeka nigdje nije bilo. Izlijeit je mogu samo
dundur bobe, rekli su mu najbolji vidari. Znate li ta su
dundur bobe? Ne znate! E, znat e te na kraju prie. Ni Lubinko
nije znao ta su dundur bobe, ni vidari nisu znali i niko iv ko je
prije stotinu stotina godina ivio uz more nije znao ta su
dundur bobe. Ali znalo se da ih ima samo s one
strane gustih vilinskih uma koje su rasle tamo gdje su danas
kamen i kr. Pa ko od takve oboli boljke da mu zatrebaju dundur
bobe, taj ko da je ve umro. Ali nije mislio tako lijepi Lubinko,
nego je sedam puta poljubio svoju Srdelicu, da joj poljupci dotraju
dok se ne vrati, pa je poao u umu da pree na drugu stranu, tamo

gdje rastu dundur bobe. Svi ga odgovarali, odgovarao ga i stari

Cipoli, govorio mu da e ga posiniti ako ne ide, zaklinjao ga
kerinom ljepotom, ali se Lubinko nije dao odgovoriti. Ako na
svijetu ima dundur boba, ja po njih moram ii - tako je rekao i
kroz umu se zaputio. I im je tri koraka napravio uma gaje
progutala. Da je htio, vie se nije mogao vratiti. Tako su vile
uredile stvari. Ko jednom ue, nikad ne izlazi. Iao je tako dan,
dva, tri, nailazio na svakakve betije, medvjede sa zejim uima,
zeeve s medvjeim glavama, krilate vukove koji se hrane
pinjolima i umjesto vode piju smolu, ali nijedna ga se betija nije
uplaila jer su vile tako ugodile da u umu nikad ne ue strah.
Sedmoga dana stigao je Lubinko pred dvore koji su bili vei od
grada i vii od neba. Vrhovi najviih kula bili su tako visoki da ih
orao nije mogao preletjeti. Dvori nisu bili sagraeni od kamena,
nego od soli. U njima su ivjeli vile i vilenjaci. Odma je to znao, a
nije znao kako zna. Prosto mu se u pamet dalo. Stao je pred kapije,
srce mu je lupalo samo da ne iskoi, ali se sjetio svoje Srdelice i
pokucao.
Nije jako udario, ali su se vrata pred njim sasula u prah, u istu
bijelu sol, i najednom se stvorila ljepotica s kosom od eenog
zlata, stasom od empresa i krilima od vjetra. Bila je to Varja,
vilinska kraljica. - ta radi tu, nesreo? - upita ga kraljica.
Prelazim na drugu stranu, idem po dzundur bobe!, hrabro e njoj
Lubinko.
- Do druge strane nijedan ovjek nije stigao - nasmija se njemu
vila. - A je li ijedan do tvojih dvora doao? - upita nju Lubinko.
-Nije - njemu e kraljica. - Svaki je do sad ubio neku umsku
zvijer ili je barem zgazio mrava. A ovdje je pravilo da se istoga
trena pretvori u ono to si ubio. Pola betija koje si sreo nekad su
bile ljudi - ree mu vila i upita ga ta e njemu dzundur bobe.
-Trebaju mi za lijeka. - A zar si bolan? - Nisam bolan, al jest moja
Srdeliea.
- I zbog nje bi se u umsku zvijer pretvorio? - udila se kraljica. Ako bi joj to donijelo lijeka onda bi se i u pantaganu pretvorio.
Zamisli se kraljica i ne bi joj drago. Kako e i bit kad se na takva
junaka namjerila. A je li tvoja Srdeliea ljepa od mene?, upita ona.
Kako kome, odgovori Lubinko. Meni jest! A gdje bi jadna Srdeliea

bila ljepa od vilinske kraljice! Vila Var ja je od svega enskoga

na svijetu bila najljepa. Ali nevolja bi da je Lubinko najljepi bio
od svega mukog. Ljepi od svih vilenjaka zajedno, pa se Varja
zaljubi!
- Ovako emo nas dvoje - poe ona - ja u tebi dzundur boba
nabrat, a ti e meni srce svoje dat! Ne mogu ti ja srca dati kad je
moje srce zakljuano, a kljue uva moja Srdeliea, njoj e
Lubinko. Za kljua ti ne beri brige, govorila je vila, ako mi da
srce ja u ga otkljuat. Vidio je Lubinko da su u vile arobne
moi, ali i da je u nje lijek za Srdelicu, i pristade. Tri je dana
ekao pred dvorima od soli kraljicu da dzundur bobe donese, a
etvrtoga dana eto ti Varje, rane joj po nogama, dua u nosu, jer je
i za nju dalek put do druge strane.
- Lijepa vilo, daj mi dzundur bobe - odma e Lubinko, a ona stee
neto na dlanu i veli: - Ne dam, nego prvo srce iupaj ko zalog da
e se vratiti. Kako da ga upam, ne mogu iv bez srca ostat?
Moe, kako ne bi mogo, ko u vilinskoj umi srce iupa, taj i bez
srca ivi, samo ljubit ne moe. Ja u ti ga vratit im ispuni zavjet i
ivjet emo sretni u dvorima od soli. Lubinko nije imao kud nego
si je ivo srce iupao, a vila mu je dala dvije arene franje. To su
dzundur bobe, neka Srdeliea zatvori oi, prekrii srednjak i
kaiprst, i tako prede preko dzundur boba. Cimjoj se uini da ih
ima etiri, a ne dvije, bit e zdrava. Ti mi se onda vrati, jer u mene
je tvoje srce. Velika e te nesrea zadesiti ako se ne vrati. Obeo
je Lubinko kraljici Varji i istog je asa znao da obeanje odrati
nee. Kad je stigao doma, Srdelici dua ve bi u nosu, s ocem i
majkom se opratala, spremna da legne u ledeni grob. Ali im je
prela prekrienim prstima po arobnim dzundur bobama,
povratie joj se snaga i zdravlje, skoi iz postelje i nasta veliko
slavlje. Slavilo se sedam noi i dana, od Boke do Trsta. Svi su
slavili, samo Lubinko i Srdeliea nisu. Kad bi je dotakao ko da drvo
dira, kad bi ju pogledao ko da mrtvaca gleda, a kad bi ju htio
poljubiti, Srdeliea je okretala glavu. On je njoj bio hladan ko led i
gadan ko zelen roga. Izgledao je ko njen Lubinko, a bio joj je
stranac ko crni Arapin. Ona nije znala ta je na stvari. On jest!
Nisu vie bili jedno za drugo, ali su zajedno sedam dana i sedam
noi plakali. To im je od ljubavi jedino ostalo, to da su skupa

mogli plakati. Za to vrijeme vilinska kraljica shvatila je da se

Lubinko ne vraa, da ju je prevario i uzalud joj to na rukama
zakljuano srce dri. Bila je nesretna, bila je oajna i bila je
spremna svoje kraljevstvo za njegovu ljubav dati. Druge su joj vile
govorile da se u zlo dala, vilenjaci su po vas dan oko nje igrali i
pjevali, ne bi li koji osvojio njezino srce i tako spasio kraljevstvo,
ali nijednog nije pogledala.
Kraljica je uzela klju koji otkljuava sva srca i rekla je - ako nisi
moj, nee bit niiji! Gurnula je klju u bravu Lubinkovog srca i
kako je to uinila, tako se poe ruiti dvorac od soli i krenu se
suiti uma. Taj uas niko nije mogao gledati, nego su svi ivi na
Zemlji zatvarali oi. Nakon to su sedamnaest puta trepnuli, na
mjestu vilinske ume ostali su kamenjar i kr, a dvorac se pretvorio
u do neba visok stup soli. Bura je sol nanijela na more i od tog je
vremena more slano, kao to od tog vremena svi ivi stvorovi
trepu. Poeli su jer nisu mogli gledat kako se rui kraljevstvo vila.
Kada je osmoga dana Lubinko krenuo u umu da od Varje trai
svoje srce, nije vie bilo ni ume, ni vila, ni udnih betija. Nestalo
ih je jer je kraljica uinila zlo i otkljuavala srce koje drugoj
pripada. Eto, tako je nestalo ume nad morem i tako su nastali ljudi
bez srca, a nesrea je zavladala svijetom. Priu je, kao i uvijek,
zavrio u mraku i tiini. Nitko nije postavljao pitanja, samo su
djeaci jedan drugome predavali svoje kamene franje i svaki put
kad bi prekrienim prstima preli preko njih, inilo im se da su
etiri. To je bio dokaz da djed Niko nita nije izmislio i da su prije
stotinu stotina godina postojale dundur bobe, arobni lijek za
smrtne bolesti. Djevojici nisu trebali takvi dokazi. Vjerovala je
djedovim priama jer mora vjerovati da je istina ono to je tako
strano. Prie u kojima se sve sretno zavri uvijek se mogu
izmisliti. Strane prie su istinite. Ako je djed nekad i lagao, noas
sigurno ne lae. Mrznula se djevojica, iako je bila pokrivena
debelim perinama, meu braom ija e vrela usnula tijela mirno
doekati jutro. Ona nije spavala, nego je pokuavala uti otkucaje
svoga srca kao to ih je inae ula kad bi dobro zaepila ui ili kad
dovoljno dugo ne bi disala. Sto god je inila, sad nije mogla uti
svoje srce. Doivjela je sudbinu lijepog Lubinka! Tko zna kako i
zato! Nikoga nije prevarila, nita nije slagala, a ipak je ostala bez

srca. Neto e od ovoga svijeta nedostajati, vidjet e to im se

razdani. Djevojica je bila sigurna i bila je oajna. Braa su mirno
spavala. Njima se nita nee dogoditi. Dvadeset osmi danje padala
kia. Stigli su glasovi da svud okolo klize odroni zemlje i kamenja.
Pria se da su na Koruli i Hvaru u more otili itavi maslinici i
vinogradi, zajedno s kuama i kamenim meama.
Ljudi stoje na obali i gledaju svoje parcele pod morem. Nema im
druge nego da se pretvore u ribe i ponu uzgajati morsku travu. Od
jutra majci Kati dolaze ene iz susjedstva i svaka govori isto. Kako
su otili Korula i Hvar, tako emo, ako nastavi kia, svi otii u
more! Nabrajaju imena nestalih otokih sela, mnogi u gradu tamo
imaju rodbinu. Nabrajaju imena ljudi. ine to kao da itaju kolski
imenik, a uas im raste u oima. Prvi se put o nekoj nesrei govori
bez imalo zlobe. Djevojica je sigurna da ona u svemu tome ima
neku ulogu. Kriva je za nastupajui potop. ene trepu i cijede
suze straha iz oiju. I ona trepe. Cijeli svijet je poeo treptati dok
je nestajala vilinska uma. Jutros trepe bre i ee. Nitko ne
pria o ratu. Prvi put u posljednje dvije i pol godine. Vi ste lude,
blese enske!, vie djed Niko na zabraeno materino drutvo i
razmahuje po zraku kao da rastjeruje muhe. Koja li je prva poela
kenjijati pa da je sastavim po kostima! Kako samo znadete to o
Hvaru i Koruli, kad deset dana nijedna brodica nije isplovila? Ko
vam je i kako dojavio?, bjesnio je djed i na kraju postavio sasvim
razumno pitanje. Tko im je dojavio da su maslinici plaznuli u
more? Koliko god da su u panici, ene je uvrijedio njegov nastup.
Nitko nije ba njima javio, ali ako bruji itav grad, tada je istina.
Manje je vano kako je ta istina preplivala korulanski i peljeki
kanal. Zao glas se daleko uje i koja bi budala na zlo izmiljala i
lagala? Prebacile su crne pregae preko glava i izale na
kiu. Da nije mukih glava manje bi nesree bilo na svijetu.
Djevojica je bila na njihovoj strani. Djedu se jutros ne moe
vjerovati. Ljut je jer zna da e ona trojica opet doi. ekao ih je
otkako se probudio, a nikako nije mogao smisliti kako da ih
otjera. Jo jedna teko razumljiva stvar. Ako je mater mogla s
kunoga praga tjerati ludog Firgu kad bi doao iskati kruha, a u
njoj nema ni pola njegove snage, kako djed ne moe potjerati te

ljude? Samo je otac i jutros miran. Razabire svoje brokve i

duboko uzdie. Tako djed Niko uzdie kad izgubi na brikuli, ali
to se dogodi jednom u pola godine. Otac svake dvije minute
izgubi na brikuli. Miran je, a njemu je najtee. Djevojica se
malo utjeila. Kad otac moe sa svojim uzdasima, onda moe i
ona. Bez srca. Oko podne je netko zalupao na vrata. Djed je
okrenuo oima, na as su mu se vidjele samo bjeloonice: Mala,
doli su! Idemo u konobu! Djevojica je skoila i pola prema
vratima, ponosna to djed uvijek zove nju kad treba ii u konobu.
Nikad brau. Istina, oni ne bi ni ili, ali to nije vano. Vano je da
ih on nikad ne zove. Nisu sposobni za ii u konobu! Ooooo, to si
ti!, djed je bio oduevljen. Pujdin Dominko je odskoio unatrag
od iznenaenja. Nije oekivao da e ga Niko ikad ovako
doekivati. Bili su ispisnici, skupa odrasli i u mladosti zajedno
ribarili. U svakom sluaju - prijatelji, ali ne ba takvi da se toliko
poele nakon to se dva dana ne vide. Nisu oni, ne idemo u
konobu!, djeda je dralo veselje. Pujdin Dominko otresao je
kabanicu, neto ga je trecalo u krstima, a djed ga upita zato je
izlazio van ako ga treca. On sjevnu pogledom, kao - neto je
vano, djed zijevnu prema njemu, kao - ta je bilo? Pujdin
Dominko podie obrve skoro preko ela, kao - jako je povjerljivo.
- ta? - proapta djed. - Niko ne smi je znat, inae je propala stvar
- ree Pujdin Dominko. - Stie karavan. Dolaze kiridije... - Ma
nije mogue! - djed je bio zaprepaten. Djevojica nita nije
razumjela. Mater je izala iz kuhinje kao da joj se ne svia to to
uje. Otac je prestao prebirati po brokvama. Kiridije!, ponovio je
iznenaeno. Nije bilo ama ba nikakve sumnje da kiridije stiu i
da bi tu povjerljivu informaciju valjalo sauvati za sebe. Jer ako
ljudi saznaju stvar je propala. Zapalili su po cigaretu metvice i
duhana. Stiu dobre vijesti i nije red krtariti ni na kome pa ni na
sebi. Neko su vrijeme uivali, a onda djed upita: - A kako emo
znat da su doli? Pujdin Dominko se osmjehnu kao da je admiral
Sterk: - Sve sam sredio. Javit e mi! Djed je u ekanju da kiridije
dou sasvim zaboravio na nezvane goste. Djevojica nije
zaboravila, ali bila je sretna to on jest. Otkako je poela padati
kia nije im bilo ovako dobro. Ili im nije bilo tako jo od poetka
rata. Dobrih se dana teko sjetiti nakon to stvari pou po zlu. A

davno je sve krenulo ukrivo i mimo reda o kojem govore i pop i

car. Za one kojima nebo treba pasti na glavu da shvate kako neto
ne valja, polo je po zlu kad je u Sarajevu ubilo Ferdidanda. Tada
je i Pujdinom Dominku dolo iz guzice u glavu. Drugi su slutili
nesreu jo u
doba Balkanskih ratova, kad su vazali raetvorili ono to je nekad
bilo
tursko. Tu negdje sasvim blizu, iza dvatri brda, prolijevala se
krv za zemlju, a to nikad nije dobro. Nema zemlje koja je toga
vrijedna, ali vea je nevolja u tome to nakon prve ljudske glave
koja je
za zemlju pala, cijena zemlje poinje vrtoglavo rasti i najednom se
utvrdi da svaki njezin pedalj trai nove gospodare. I onda se do u
beskonanost lije krv. Morali su ljudi znati da e, nakon to u
pitanje bude dovedeno ono stoje tursko, isto biti s onim stoje
austrijsko. Carigrad nije imao snage sauvati zemlju pa hajde da
vidimo ima li snage Be! Zato je u Sarajevu ubijen Ferdinand i
tako je poeo veliki rat. Ljudi ekaju kada e njihove glave doi
na red, hrane je sve manje, a razbojnici i hajduci opet vladaju
drumovima. Vijest da stiu kiridije stoga je vrednija od tovara
koji donose. Oni e potvrditi da na svijetu jo uvijek postoje
pravda i red i da se potuju zemaljski zakoni koji su vaniji od
dravnih. A ponekad se ini vaniji i od Bojih zakona.
Kiridije e dokazati da se potuje adet! A adet je jedna od
rijetkih, ako ne i jedina turska rije koja se odrala u Dalmaciji,
ak i u otokome govoru. Nije ni udo, jer kako drukije rei nego
da kiridije dolaze po starinskom adetu. Nisu nimalo sumnjali da
je to istina, iako je od posljednjih karavana prolo petnaestak
godina. Ali otkako je poeo rat ili otkako su se prorijedili
trgovaki brodovi, a eljeznica ee bila u prekidu nego u
funkciji, govorilo se o kiridijama. Netko je bio u Sarajevu pa ih
je vidio, Turci su shvatili da je bolje

trgovati nego ratovati za tuu korist i aktivirali su izmirske veze,

Austrija je pregazila Srbiju i vie nema smetnje za verc, Sirija
ima vikove suene ovetine i kozletine pa ih planira prebaciti na
zapad, krumpir iz Anadolije, kukuruz i ito tko zna odakle, zaini,
eer, vino, rakija... Fantazirao je svijet, a sve fantazije bile su
vezane za istok. Turci, Arapi, nenadmani idovski trgovci,
Damask i Bagdad, tajne zmijastoga pisma koje migolji s desne na
lijevu stranu, legenda 0 Mojsiju koji
prevodi narod preko pustinje, moeje okrenute prema izlazeem
suncu, nerazumljivi obiaji 1navike obuzimali su kranski svijet
koji se prethod no lomio izmeu Austrijanaca i Talijana, a sad ga
je glad navela da povjeruje kako e spas doi s druge strane
svijeta, one koja ne osjea miris goruice, mu tarda, fozgena i
difozgena, i ne sudjeluje u ovom naem ratu koji je iz dana u dan
sve manje
na. Kako se o istoku uglavnom nita nije znalo, osim da s istoka
stiu karavani, tako se nada u spas svela na priu o kiridijama.
Znalo se i kojim putem trebaju doi. Istim onim kojim su ili
stoljeima. Turci e dotjerati robu do Ljubovije, gdje je
preuzimaju Foaci. Pred Smrdan karaulom kod Banje Koviljae
vri se pretovar, u kiridijanje se ne ide bez dvjesto konja!,
mudrovao je i pretjerivao Pujdin Dominko, formira se novi kara
van i skelom se prelazi Drina. Bilo bi jednostavnije da su Turci
preli na bosansku stranu i da se tek tada vrio pretovar, ali oni to
ne ine, niti su inili ak ni kad
je Bosna bila njihova. Runa ih vjerovanja tjeraju od te rijeke, a
ona seu jo u davna doba kada je sultan Mehmed El Fatih
krenuo u osvajanje Bosne. Tada se rijeka zvala Zelenka, bila je
nabujala i nitko se osim hrabre Kujundike, matere trojice brae
iz Ustikoline, nije odvaio otii skelom po sultana. Ta je ena,
vie nego itko drugi, pomogla El Fatihu da osvoji Bosnu. Dola
je po njega i njegovoga konja, ali se betija nasred vode uplaila,
pala u rijeku i utopila
v

se. Na to je sultan povikao: Bu su derin! Sto na turskome znai

ova je voda duboka! Po rijei Derin Zelenka se od tog vremena
zvala Drina, a zbog stradanja sultanova konja turski su je kiridije
nerado prelazili. E, nakon to bi foanski karavan kod Smrdan
karaule preao rijeku znao je sve
o tome Pujdin Dominko, a bilo ih je i koji su znali bolje od njega
pa su ili dalje u tanine krenuo bi prema bogatoj semberskoj
varoi Janji. Tamo bi se dotovarili kukuruzom i itom i krenuli uz
Drinu, provlaili bi se kroz kanjone i izmeu visokih podrinjskih
planina pa bi, ako Bog da, nakon pet noenja stigli do Dubrovnika.
Sad e im trebati i deset noenja, mislio je djed Niko, vremena su
nesigurna i kiridije moraju bit oprezni. Pujdin Dominko je vano
klimao glavom. Otac se vratio svojim brokvama. Djed se oito
premiljao hoe li smotati jo tri cigarete, ali to mu se uinilo
previe rastronim. Ipak ne znamo koliko e blago doi s
karavanom i koliko e ta kotati. Kad je shvatio da je s puenjem
za danas gotovo, Pujdin Dominko je

krenuo kui. Javit e im sazna da se karavan pribliava gradu.

Neka budu bez brige, uskoro e u kui biti svega blaga boijeg.
Utvare su oito ekale da gost ode, jer jedva da se Pujdin
Dominko stigao spustiti niza skaline, a oni su zalupali na vrata.
Pomagaj komija, ubi nas kia!, vikala je glava s francuzicom.
Skruen i ve sasvim odijeljen od dobrih vijesti, djed je ogrnuo
kaput, mater gaje prijekorno pogledala i nije nita rekla. Kako e
muku, pa jo roenom ai, govoriti takve stvari? Djevojica je
mugnula za njim. Trudila se biti to neprimjetnija jer je bila
sigurna da ju mater jednom nee pustiti s djedom u konobu. Tako
e mu rei da ne valja to prima te ljude. Nalio je razblaenu
kvasinu i bukara je ila od jednih do drugih usta. Izvana je
dopiralo jo malo svjetla i bolje su nego juer vidjeli jedni druge.
Debeli je nizak, tankih i kratkih ruica. Vidi se da nikada nita
nije radio. Izdueni nije izduen samo u licu. Sav je kao trstika
savijena pri vrhu pod teinom glave. Dlanovi su mu veliki kao
lopate, ali ne izgleda opasno. Sitnoglavi s francuzicom je,
meutim, straan. Da li zbog nesrazmjera glave i tijela ili zato to
mu je tijelo zbilja ogromno, djevojici se danas inio triput veim
i snanijim od djeda Nike. Juer ga je mogla vidjeti samo pod
arom cigarete i nije bio takav, ali nije ni prekjuer, a tada su doli
oko podne, kada se sve dobro vidjelo. Prekjuer je i Izdueni bio
malo krai i deblji, a Debeli nije imao male djeje ruke... Oni se
svaki dan mi jenjaju, mislila je. Djed je bezglasno otvarao usta,
kao pagar kad izvuku mreu, jer je htio prvi progovoriti, ali nije
znao ta. Ne smi je im rei za kiridije. A moda i on vidi da su ti
ljudi as manji i slabiji, as vei i zloestiji. Kae, pop tvrdi da u
maloga nije bilo due, prvi je progovorio Izdueni. Ih, sram ga
bilo, uskoi Debeli. Nema u popova srama, javi se monstrum s
francuzicom. U hodafala Bogu ima, ree Izdueni. A ta tebe
briga za hode, ima li ih u Dubrovniku?... Nemam, samo onako
kaem... Pustite to, nego to ono bi s duom?, umi jeao se

Debeli. Djed je i dalje micao usnama i nikako da neto kae. Ko

da bi toliko prali guzice da misle o dui?... Na koga ti to misli?
Opet ti na hode?... A nisam bogami! Tebi je hoda na j pameti
im spomenem guzicu... Dajte ljudi, uozbiljite se. ovjeku je
umrlo dijete, a pop ga nije htio sahraniti, zavapio je Debeli.
Nemoj sad o tome, ree djed. Kako nemoj!, pobunio se Izdueni,
pa nije valjda da ti je danas svejedno? Djed nije odgovorio. Tresla
mu se donja usna kao da e zaplakati ili je jako ljut. Djevojica se
uplaila. Srce joj je lupalo kao ludo. Ipak je tu, pomisli. Ali se
strah nije smanjio. Kako e mu bit svejedno!, pljeskao se po
koljenima Debeli, nije ivina da mu bude svejedno. Nego je
ovjek! Krteni ovjek! Je li tako stari, ti si krteni ovjek? Djed
je utio i gledao u vrhove cipela. Reci, majka mu stara, jesi li
krteni ovjek? Vidi ga, nita ne govori! Doe se skloniti od kie,
a on uti. Pa bolje bi nam bilo da smo ostali vani. Je I tako da bi
nam bilo bolje? Debeli je digao ruke, kao - nema on pojma, a
Monstrum je ustao i seta po konobi, samo to vrhom kape ne
oee stropne grede. Seta i jako je nervozan. A jo vie mu je
stalo da se vidi koliko je nervozan. Ti mala, kaiprst joj prisloni
na elo, ima li ti duu? Pogledala je djeda, ali on kao da nije
primjeivao to se dogaa. Sklopljenih ruku i oslonjen na koljena
gledao je to se zbiva u blatu. Monstrum nije odmicao svoj prst,
gurkao ju je da odgovori, a ona je ekala djeda. Jako gaje dugo
ekala. Moda su proli sati, moda i dani, vrijeme koje se nema
ime izmjeriti. Nije ga doekala. Ono to se dalje zbivalo
djevojica e zaboraviti, pa samim tim kao da se nije dogodilo
nita. Utvare su se dugo smijale, jedna za drugom tapale djeda
Niku po ramenima, udarale ga po leima kao da se zagrcnuo,
grlile ga i pljeskale po obrazima, a on je sjedio u istom poloaju,
suze su mu kapale s obraza i padale po blatnjavom podu konobe,
koji se polako pretvarao u malo jezero. Stari se boji da u njega ne
zanoimo, rekao je Izdueni na odlasku. Kao da djed to ne uje.

Te veeri djed Niko nije ispriao priu. Mater je rekla da mu je

slabo i da zato svi moraju biti tihi. Djevojica je na plamenu iz
pei gledala kako brokve prelaze iz jedne kutije u drugu. A onda
se vatra ugasila. Djeaci su se tukli i natezali pod perinom, ona je
znala da vie nikad nee sii s djedom u konobu. I poeljela je da
kiridije nikad ne dou. Ili da dou,
a da njemu ne daju nita. On je u drugoj sobi gorko alio to je
prestar za ovaj rat. Da ga je pokupilo s treepozivcima, zavrio bi
na Soi, u Galiciji, Albaniji ili na nekom od stotinu ratita gdje se
borila hrabra carska vojska. Umro bi kao ovjek, istresao bi
vlastita crijeva u snijeg, odnio bi ga k vragu miris goruice,
dogodilo bi se neto normalno i obino. Kako je bilo hiljadama
drugih, tako bi bilo i njemu. Sve je lako kad nisi sam, nego si
jedan od mnogih i sve je lako dok tvoji roeni ne znaju od kakvog
si jada i straha nainjen. Dvadeset devetog dana kia je stala. Nije
se znalo kada je
i kako prestala padati. Ljudi su zorom izmilili iz kua, a nje vie
nije bilo. S mora se poelo vedriti, ponegdje bi i sunce izbilo kroz
oblake, djeca su se rastrala okolo. Danima ih nisu putali van i u
njima se nakupilo snage koju je trebalo izdivljati. Naganjali su
takore po gradu, bilo ih je na stotine i izvirali su iz poplavljenih
podruma i konoba, pa kad bi kojega stigli, dokaili bi ga nogom i
vikali: Upantagane krila sokolova! Usred te djeje gungule
dogaalo se jo neto, to je trebalo biti tajna. Sakrivajui se jedni
od drugih, stariji su ljudi sa sepetima, jutenim vreama i
svakojakim torbama
ili prema Rijeci dubrovakoj. Ako bi se sudarila dvojica
poznatih, izmiljali su najnevjerojatnije lai o tome gdje su poli
s praznim vreama i torbacima. Sve u nadi da onaj drugi ipak ne
zna da dolaze kiridije i da je istina kad kae da je krenuo u brda
po neto to je pred kiu bio abo-

ravio. U depovima su tiskali dukat ili dva, vjenano prstenje,

medaljone s likom Blaene Djevice, lanie, naunice, ratne
obveznice i svakakav novac. Ve ono to bi kiridijama moglo
predstavljati neku vrijednost. Djed Niko i Pujdin Dominko bili su
meu rijetkima koji idu zajedno. Ha, poli vidjet ima li gdje suhih
drva, rekao je Dominko admiralu Sterku koji je na leima nosio
sepet od prua, barem dvostruko vei od njega. Da ga pauinom
natovari, ne bi ga mogao vratiti doma, doapnuo je Niko. A ja sam
krenuo u admiralitet. Javili su mi da je stiglo oficirsko sljedovanje,
hvalio se Sterk. Moda je zadnje jer gubimo rat!, dodao je bez
straha da bi ga pogrene ui mogle uti. Prvi put admiral Sterk
spomenuo je mogunost da Austrija izgubi rat. Obojica su osjetila
jednaku nelagodu. Urar je lud, u to nema nikakve sumnje, ali
koliko god bio lud do sada nije govorio o porazu. Sta bi to moglo
znaiti? Bolje je muati i ne prizivati vraga, pa su nastavili
pjeaiti, svaki pri vlastitim crnim slutnjama, ojaeni to im je
admiral pokvario radost pred kiridijama. Zborno mjesto bilo je na
Mokoici, a ne na putu prema Trebinju. Valjda iz konspirativnih
razloga, iz opreza zbog drumskih razbojnika. A pred Mokoicom
su imali to vidjeti! Raznim stazama, sakrivajui se od susjeda i
prijatelja, i u razna vremena, neki i prije zore, stiglo je nekoliko
stotina ljudi. I dalje su pristizali. Mrko su se meusobno gledali i
rijetko bi netko nekoga pozdravio. U tim pogledima i bez rijei su
se raspadala prijateljstva i raskivala kumstva. Malobrojni su veselo
askali i pogledavali na sat hoe li ve jednom taj karavan. To su
oni koji su doli u paru ili ak manjoj grupici: ako su se kome i
zamjerili, ako su susjedu i slagali kamo idu, ipak su najbliima
rekli istinu. Njih dvojica odabrali su dobro mjesto s obzirom na
stranu s koje e naii karavan, rasprostrli su vree i zasjeli. Niko je
izvadio ranije pripremljene cigarete, zapalili su i gledali svijet.
Odavno se nije nalo ovoliko ljudi na jednome mjestu. Moda jo
od 1914. i onog tjedna nakon atentata kada se najprije alovalo za

princem i njegovom trudnom enom, pa demonstriralo protiv

Srbije, a onda bogme malo i razbijalo po srpskim radnjama i
magazinima.
Niko nije razbijao, ali Pujdin Dominko jest! Razbio je izlog na
duanu Svete Stojnia za kojega se dobro znalo na ijoj je strani,
ruski mu barjak virio iz guzice, a Srbija mu vazda bila pri srcu.
Kasnije mu je bilo ao. Ne toliko to je Sveti razbio izlog, da nije
on razbio bi ga netko drugi. Ali
uao je kroz taj izlog u duan, izgazio lule i kamie, rasturio vree
s duhanom i ispljuskao gazdu. To si nije mogao oprostiti.
Oamario je ovjeka jaeg od sebe, a on se nije branio. Pa ga je
udario jo jednom i jo jednom. I jo devet puta. Boga je molio da
mu Sveto uzvrati. Ili da se barem izmakne. Ali ne!, Sveto je stajao
kao Orlando, niti da se makne, niti da okom trepne. Gledao je pred
sebe, negdje preko glave Pujdinog Dominka, i samo bi se
mahinalno trzao kad bi ga udarilo po licu. Na kraju je pobjegao iz
Svetinog duana, trao je kroz grad kao da je on Srbin i kao da
njega gone, i danima nije mogao doi sebi. Prola ga je volja od
svega to ga je odvelo pred Svetin duan. elio je samo to da
Svetu Stojnia vie nikada ne sretne jer nije znao kako bi pored
njega iv proao. Raspast e se od stida ako se pred njim nae,
mislio je. A zato? Pa zato to se vazda fino pozdravljao s tim
ovjekom i nije mu smetalo ni Svetino srbovanje, ni Svetino
rusovanje. Nije o tome razmiljao kao o neemu to bi ga se
trebalo ticati. Ako se ta zaradilo pa se trebalo poastiti fini jim
duhanom, iao je Sveti. On bi ga pozvao da sjedne i davao mu da
onjui iz pet vrea, duhan sve bolji od boljega. Nikad ga nije
prevario, ni skuplje naplatio. I kako je onda mogao imati neto
protiv takvoga ovje ka? Nikako! Sve dok nije ubijen Ferdinand, a
njemu ciknula pamet, pa je otiao razbiti izlog prve srpske radnje
koja mu je pala na pamet i amarati ovjeka jaeg od sebe.
ovjeka koji mu nee vratiti jer se mimo svoje krivnje naao na
krivoj strani. Veliku je muku imao Pujdin Dominko sa Svetom
Stojniem i nije mu previe laknulo kada je dva tjedna kasnije uo
da je s porodicom otiao u Srbiju. Ovaj svijet nije toliko velik: kad
- tad Pujdin Dominko e negdje sresti Svetu i pred njim u zemlju

propasti. Ako ga i ne sretne, nee zaboraviti to se dogodilo nakon

to je u Sarajevu ubilo Ferdinanda. Moda Sveto Stojni jednom i
za boravi, iako ni to nije vjerojatno, ali Pujdin Dominko svoju
sramotu zaboraviti ne moe. Takav je ovjek. Poten i naopak,
rekao bi Niko. Prijalo im je to ima toliko ljudi. Mjesec dana se
slabo izlazilo iz kue, a sad je kia konano stala i dolo se meu
svijet. Jest da taj svijet nije jako razgovorljiv, jest da se meusobno
mjerkaju kao pijevci prije nego to e se potui, jest da bi moglo
biti mrtvih glava i da robe nee biti dosta za sve, ali svejedno je
nekako dobro. Nakon dugih guenja izmeu kuhinje i konobe,
Niko je mogao dahnuti duom. Peklo ga je to ga djevojica
jutros nije ni pogledala. utjela je i kad joj je rekao da e i za nju
biti neto - kiridije su vazda donosili slatkia za djecu, svilenih
marama za ene, poneki fini kami, nargilu ili slinu mamiparu.
Pravila se kao da nije ula ili kao da joj je svejedno. A nije joj
svejedno! Toliko puta mu se umiljavala i ulagivala da joj donese
neto iz grada. Uvijek bi donio, jer je znao da e se veseliti. Dao bi
velike novce za par datula, donio bi joj prve zrele ipke, ukosnicu,
plianog zeca... A sad ga nije ni pogledala! Bez obzira na to to mu
je bilo vano da ga pogleda, da mu se raduje,
zagrli ga i moli da ju povede sa sobom. Ili ga nije pogledala ba
zato to mu je bilo vano. Dijete je, a ve zna kakvim se kaznama
kanjavaju odrasli. Zapravo, kakvim kaznama ene kanjavaju
mukarce koji ih vole. Za Niku Azinovia je to bilo neto novo u
ivotu. Njegova Bare ga nikad nije kaznila utnjom. Nije stigla jer
je prerano umrla, ali on je bio uvjeren da takve i sline stvari ona
nije mogla initi. Bare je za Niku bila utjelovljenje samog anela i
zato se vie nije ni enio. A ta emo ako je mala u pravu? Nije se
pomakao kad ju je onaj mamlaz uplaio, drao joj prst na elu i
gledao je onako kako lovac gleda mladune medvjeda i mjerka
gdje e mu spraiti metak da ne oteti krzno. Da, znao je on da se
nita nee dogoditi i da samo valja saekati da nezvani gosti odu,
ali djevojica nije znala. I da jest, nema razlike! Ona je htjela da ju
on brani. A vidjela ga je kako saginje glavu pred silom. Nije ju
obranio i to je to se nje tie sve. Ona sigurno misli da su joj ti
razbojnici potedjeli ivot, a da djed ne bi ni prstom maknuo da su
je htjeli zaklati. Idem doma!, ustao je i maio se za svoju vreu.

Pujdin Dominko ga je uhvatio za ruku: - to ti je, zar sam neto

krivo rekao?... - Nisi, ali moram doma. Odma sad!... - Jesi li
poludio, karavan stie. Roba svakakva. to ti je?... - Nita mi nije,
al idem...
- A to e re doma? Sto e im re kad ih bude hranio
mekinjama, a ko god nije puka sirotinja jede to donesu kiridije?
Zastao je. Stari je u pravu. Ne moe se doma vratiti s praznom
vreom. Uinio je neto runo i ne bi bilo dobro da sad ini neto
jo gore. Ali nepodnoljiva je bila pomisao da djevojica sad misli
ono to sigurno misli i da ga prezire. Reginu sam uvrijedio.
Strano, rekao je. Koga si povrijedio?, nije shvaao Pujdin
Dominko. Malu svoju. Unuku., oi mu se napunie suzama od
zvuka tih rijei. Pusti dijete na miru, drao ga je vrsto za ruku,
zaboravit e to god je bilo. Pujdin Dominko mu nije mogao
nainiti vei popust. Rekao je ono to ne misli, ali vjeruje da bi
Niko upravo to elio uti. Nije mu ilo u glavu ta taj ovjek, a
prijatelj mu je, radi sa svojim ivotom. I uvijek je radio. Umjesto
da preali enu i nae drugu, ostao je sam. S djecom pria kao s
odraslima, samo to jo s pticama i kozama nije poeo na ravnoj
nozi razgovarati... Sjeo je nazad na vreu, a kroz glavu mu je
prolazilo ta e uiniti kad se vrati doma. Rei e joj da bi on za
nju... Ne, nee joj nita rei. Danas nee. Ako ga ne bude ni
pogledala i ako ne uzme ono to joj donese, pravit e se kao da se
nita nije dogodilo. Ali sutra! Onu e trojicu doekati sa sjekirom ili da uzme lovaku puku od Dominka? Pa e ih s kunoga praga
otjerati. Mala e to gledati... Ne! Regina e to gledati. Odsad vie
nee rei mala, ni dijete, ni djevojica... Ona ima svoje ime! Da je
o njoj mislio kao o Regini, ne bi se onako ponio. Ili bi? To sad nije
vano. Vano je da e ih sjekirom i pukom otjerati s kunoga
praga! Izvrijeat e ih kao to nikoga nije. I kazat e im zato
mogu ui samo preko njega mrtvog. Zato to su dirnuli u ono to
mu je najdrae. Regina mu se od srca otkinula vie nego obje keri.
Kad postane otac uplai se roene djece, a kad postane djed
sretan si najvie na svijetu. To im nee rei, ali to treba upamtiti!
Da je tako mislio nikad se ne bi dogodilo ono to se dogodilo. A
ako oni nedajboe krenu na njega, pucat e! Zato je bolje da od
Dominka uzme puku. Sa sjekirom nikad nisi siguran. Pucat e i

ubit e! Nijedan sud na svijetu nee ga zbog toga osuditi. Ako ti na

silu netko ulazi u kuu, ima ga pravo ubiti! Sta onda i ako nema
to pravo? Robijat e ako treba, ali na svoje vie ne smi je dati! Da
je tako juer mislio, ne bi se danas ovako osjeao. Bolje je i pod
zemlju ii, nego da ti se dua raspada. A njemu se upravo dua
raspada! Ve su dva sata sjedili, a svijet je i dalje pristizao. Izgleda
da je cijeli Dubrovnik saznao za kiridije. Pujdinog Dominka je to
u neka doba poelo ivcirati. Zapravo ozlojedilo ga je kad je
shvatio da su svi, moda u isto vrijeme, na jednak nain kao on, u
povjerenju saznali istu
stvar. E, kakvi smo mi ljudi, pomislio je. Nema tu asti ni koliko u
najgoreg nekrsta! A sad jo i ovo s Nikom; svako malo bi ga
pogledao, pokuao zapodjenuti neku priu, a on bi kratko
odgovorio, vidi se da mu nije ni do ega, i nastavio bi dalje piljiti u
jedno taku, borati se kao stari hrast - svake mu je minute nova
bora izbijala, i vidjelo se da ga je golema muka spopala. Sto je
najgore, Pujdin Dominko je bio siguran da za tu muku nema ama
ba nikakvog razloga. Turci orobili karavani U Trebinju, kod
Arslanagia uprije., probijala se kroz svjetinu ljudeskara u
konavoskoj nonji. Nema nam druge nego se spremit I krenuti
gore!, hvatao se za kuburu - valjda i dvjesto godina staru - da
pokae kako je on ve spreman. A to emo gore? Ako su orobili
kiridije, onda nita od robe nije preostalo. - Meni se vala ne gine!
Ja ne idem! - bunio se Care Nedoklan. - E, ja u bogme po! Zar
da mi zbog turskog zuluma djeca ostanu gladna - uo se drugi
glas. Masa se uzbibala i poela razdvajati, svatko je krenuo na
svoju stranu, frcale su psovke, kresalo se i Boga, i mater, i dijete
tursko u materinoj utrobi, a bilo ih je i koji su se jednostavno
pokunjili, grabili svoje vree i sepete, da e krenuti doma. Niko ne
ide odavde!, iskoio je Konavljanin pred masu razmahujui
kuburom. Da ga vidim ko je izdajica roda svoga! Ovim u ga
rukama klati!, povikao je. Ljudi su ustuknuli. Niko i Pujdin
Dominko nisu odabrali ni ovu ni onu stranu, nego su se sklonili i
ekali da bijes proe ili da se dogodi ono to se dogoditi mora. Ba
da e ljuta pjeadija krenuti na Trebinje, nije im se inilo
vjerojatnim. Ako i pou, na pola e se puta ohladiti. Konavljanin
je skakao okolo kao da je siao s uma, optravao masu kao pas

ovar stado, i sakupljao istomiljenike. Uskoro ih je bilo

sedmorica, sve skupljenih od zla oca i gore matere: jedan s
vodenom glavom nitko ga nije znao, drugi u poderanim
hlaama i bosonog taj nema ime kupovati osim spremnou na
boj, tri gradska fifiria iz boljih kua zeleni kadar koji se
sakrivao od vojnih poziva i sad bi se tukli s Turcima, i jo jedan po
imenu
Sreten Kozomara, srpski raspop koji je jo od vremena nakon

atentata lukavo znao izabrati stranu. Iao je paliti srpske kue i

razbijati duane, sve da netko ne zapali njegovu kuu. Sreten je
bio najei uz Konavljanina. Smaknuo bi ovjeku kapu s glave,
povukao kontraa za brk i prijetio svakome tko se pobunio protiv
pohoda na Trebinje. Sedmi u ovoj udnoj skupini bio je admiral
Sterk. Trebamo se rasporediti u strijelce!, povlaio je za rukav
Konavljanina. / odrediti zapovjednika, ja sam najvii po inu!,
navaljivala je muha zunzara na junaka s kuburom. Kako nije bio iz
grada, a nije imao ni sata da mu se pokvari, Konavljanin nije znao
tko je taj ovjek. Ali mu se na mah nije svidio. Gadan je taj
gradski obiaj da te pipkaju dok ti neto govore. I stalno neto od
tebe trae. Odgurnuo je admirala Sterka, ali ne prejako. Onako
kako mukarac gume mukarca kad mu zasmeta, ali se admiral
opruio po ledini i leei na leima krenuo zapomagati:
Provokator! Provokator! Ljudi, ne vjerujte mu nita. A ljudi su se
odmicali koliko su mogli i koliko im je doputala Konavljaninova
pratnja. Nisu se umi jeali ni kad je epao admirala Sterka za
guu i poeo ga daviti, urlati da umukne. A ni kad admiral nije
htio umuknuti, nego je i dalje izgovarao nerazumljive, ali oito
neprijateljske rijei. Nisu se umi jeali ni kad je admiral Sterk
poeo krkljati. Nitko se nije usudio rei Konavljaninu da ga pusti,
objasniti mu da je admiral ludov, ali je na i popravlja pokvarene ure, sve dok admiral nije klonuo u njegovim rukama i ostao
leati na ledini. Vidi ga, upio se gudin!, nasmija se Sreten
Kozomara kratko, a zatim se naglo smrai. Valjda je oekivao da
se i drugi smiju, ali nije nitko. Konavljanin je zbunjeno gledao
svojih ruku djelo, mrtvoga ovjeka koji je raskreen leao i
izbuljenim oima gutao nebo koje se, a da to nisu ni primi jetili,
potpuno razvedrilo i netko miran i sabran mogao se upitati to je
modrije? Oi mrtvaca ili nebo poslije dvadeset osam dana kie?
Prva rtva je na as zaustavila vojskovou i njegove ljude. Ne,
nije on bio uplaen jer je upravo nekoga ubio, nego se u sebi
udio kako je lako izletjela dua iz ovjeka koji mu se

suprotstavio. To je pokazalo koliko je malo vrijedio i koliko je

malo zapravo bio iv.
Kao mrav, sluajno ga zgazi i vie ga nema. Ili noni leptir.
Mahinalno zamahne rukom, a on ti se raspljeska po dlanu.
Konavljanin se nije mogao osjetiti krivim. Je li uinio neto
neobino, neto to ljudi inae ne ine drugim ljudima? Nije!
Drugo bi bilo da ga je zaklao ili mu raseopao glavu drkom
kubure. To je ve previe ako ovjek nije kriv! A ovaj je moda
bio kriv, a moda i nije. Vrag bi ga znao. Bog e rasporediti
njegovu duu tamo gdje spada. Ili sveti Petar. Svejedno.
Konavljanin nije toliko uen da zna kako te stvari idu. - Jeste li
vidjeli! Jeste li vidjeli! Pogledajte dobro. I ti gledaj. Ajde proi i
vidi hoe li se buniti, vidi kako prolaze bundije! - zaao je
meu svijet onaj s vodenom glavom. A ljudi su gledali negdje u
stranu, nisu htjeli ni s vodenglavim, ni s Konavljaninom imati
posla, nit su ta vidjeli, nit su ta uli... I nitko ih ne moe poslije
optuiti. Ali uljali su ih dukati po depovima. Trebalo ih je
nekako sakriti, zaiti u postavu, uvati pod jezikom, gurnuti u
guzicu ako treba, a ne ovako lakomisleno ii okolo s preostalim
kunim blagom. Ako uti, glava ti nije u pitanju. Ali dukati jesu!
Kad - tad e se Konavljanin sjetiti dukata, a onda je gotovo.
Karavan ne dolazi, kiridija nema, kuni prag je daleko...
-A da saekamo do sutra? - lukavo e Care Nedoklan, ako danas
krenemo na Trebinje neemo stii do veeri. A i bolje je da se
naoruamo! Konavljaninu se u prvi mah prijedlog uinio
razlonim. Trebinjci e ih doekati i poklati kao janjad ako
ovakvi krenu. Ali ako sad raspusti vojsku, znao je dobro, sutra ju
vie nee sakupiti. Dubrovani su to! Vazda su se pred svakom
bitkom znali sakriti. Turin je sedam puta spalio sve od Grude i
Vitaljine do Cavtata i ulaza u grad, a onda bi ga oni doekali
rairenih ruku. ilime bi mu prostirali po Stradunu, gostili ga,
mitili i hvalili. I tako sedam puta! E, sad vala nee!
-Dobro, poeo je Konavljanin - ovakvi u boj ne moemo.
-Istinu zbori. Zato emo ovako: ko doma ima puku, bode u
kuburu - neka ide. A ko nema, neka se ovdje utabori!
Naravno, ispalo je da svi imaju oruje i da je grad bolje naoruan

nego vojska Franje Josipa. Ratoborni i ljutiti navalili su da idu

doma i, evo, ranom zorom e se vratiti naoruani do zuba. Samo
neka ih Konavljanin pusti da idu.
-Ama nije se meu nekoliko stotina mukih glava nala ni jedna
koja sad nije bila spremna na Turina navaliti. Dva lovaka
karabina imam! - protezao se Pujdin Dominko da ga Konavljanin
vidi, a Sreten Kozomara u svoj tefter popie. Ali kada su ve
mislili da su ga lako namagarili, Konavljanin opet uze rije: - A
sav novac i dukate koje imate pri sebi ostavljate ovdje i bie
vampovraeni im doete s pukama! Masa se naglo utiala, opet
su pogledi bludjeli okolo i vie se nikome nije ilo doma. Oni koji
su do maloprije imali itav arsenal u konobi, najednom vie nisu
imali drugoga oruja do, eventualno, ribarskih ostiju. Sreten
Kozomara lukavo se smjekao, lupkao plajvazom po svojoj crnoj
knjiici i ekao to e voa odluiti. Pokuali su ga prevariti, ali
nakon sedam turskih pohoda Konavle su dole pameti. Nema vie
turskih sijela u Dubrovniku preko konavljanskih lea! Bio je
ponosan na sebe i svoju pamet i gledao ih je s visine. Onako kako
sokol gleda zeca koji cupka travicu i pravi se da ga nema. Misli
zec da je ptica orava kod zdravih oiju. Eh, jadna li mu majka,
uivao je Konavljanin u svojoj ulozi, a onda je shvatio kako ba i
nema prevelike koristi od toga to se nije dao nadmudriti.
Dubrovani e ostati tu cijele noi, ali ujutro on nee imati sa ime
krenuti na Trebinje. Tko e donijeti puke? Previe ih je da bi im
dukate istresao iz depova i potjerao ih po oruje. Pobunit e se
ako to pokua, ginut e radije nego mu ostaviti blago na uvanje.
To je jedino u to im ne smi je dirnuti. Za to bi ivot dali i u
emu je sav njihov obraz, sva hrabrost i potenje! Dubrovani za
drugo ne znaju osim za dukate i za svoju guzicu. Zato su i doli tu.
ekaju da im Turin poalje sira i pruta, da razmjenjuju blago za
blago, da trguju i da se turskoj guzici ulizuju, a hoe li Turin na
dolasku ili na povratku popaliti sve to je krteno do Vrata od
grada, to Dubrovane nije briga. Pogan i nesorta! Mnoe se
izmeu sebe, ratuju izmeu sebe, pljuju jedni po drugima i nije ih
briga za svijet koji je ostao izvan zidina. Ne putaju ga unutra ako
im ne pokae silu, ako nije od turskoga soja. A ako jest onda ga
puste i omaijaju ga, umile mu se i glade Turina po stranjici da

vie ni on sam ne zna zato je doao. Gleda tako Konavljanin

svoju vojsku, a sve mu se nekako ini da mu je blii Turin od
njih.
S njim bi se gledao preko niana, klao bi ga i bio klan, njegovu bi
glavu pronio na vrhu koplja dok bi seoske ljepotice okolo padale u
nesvijest, kao to bi i Turin Konavljaninovu glavu uzidao u kulu
na granici, da svakoga kranina upozori na to da je stigao pred
svijet u kojem vladaju polumjesec i zvijezda. Turin mu je na neki
udan nain brat, a ovi ljudi koji stiskaju dukate u znojavim
dlanovima i gledaju kako bi pobjegli, nisu mu nita. I da pop na
nedjeljnoj misi stoput veli da je drukije, i dalje mu nisu nita.
Strano je to kad voa shvati da mu svjetina ni do glenjeva nije.
Taman se nad taborite poeo navlaiti sumrak kad se zauo topot
konja. - Evo ih!... kiridije!... karavani - apat se irio masom.
Konavljanin se lecnu - ma nije mogue da su trebinjski begovi
propustili robu - a njegovi ljudi kao da su se malo izmakli u stranu.
Ili se to samo tako uinilo. Sreten Kozomara strpao je tefter u
njedra. Danas mu vie nee trebati. Ali umjesto karavana iza
okuke se pojavie samo etiri konjanika. - A gdje je roba?... Nema robe!... - Ma, ovo je samo prethodnica!. . - A ova blesa nam
govori da su Turci orobili karavan!... - Mogli smo duu zgrijeit!...
-Vidi li se karavan?... - eiri su konjanicima bili narueni preko
ela, vidi se da stiu izdaleka, takvih eira, barem kako se iz ove
daljine ini, Dubrovnik jo nije vidio. U moje doba imali su fesove
- ree Niko. - Heh, ni Foaci nisu to su nekad bili! - veselio se
Pujdin Dominko to je konano sve krenulo kako treba. Veselje mu
je, meutim, kratko trajalo, taman koliko je trebalo da se konjanici
toliko primaknu da postane vidljivo kako ti ljudi ispod eira
nemaju lica. Kad dou jo blie, vidjet e im samo oi na
prorezima crnih kapuljaa. Izgledali su kao vjesnici kuge sa
crkvenih iluminacija. - Sjedaj na zemlju! - naredio je jaha na
vrancu. Malo se zaletio meu masu, da preplai narod, konj je
zanjitao i propeo se, zazveale su potkovice po kamenju i
bljesnule etiri vojnike puke s nataknutim bajunetima. Masa je
popadala po ledini, uz stenjanje, uzdahe i nehotino zazivanje
Boga i Blaene Djevice. Nestala je i Konavljaninova garda u polju

pognutih ljudskih glava. Samo je on i dalje stajao, zbunjen i

uspravan, s kuburom zataknutom za pojas, rairenih ruku kao da se
sprema uhvatiti prasca koji bjei po dvoritu.
-A ta je s tobom Kraljeviu Marko, ne uje dobro? - dojahao je
harambaa do njega. Bi li da te erzelez Ale moli ili da ti kou s
lea dere? Na zemlju sjedaj, uje ta sam reko! Da suze ita
vrijede, Konavljanin bi u tom asu isplakao sav svoj ivot. Linuo bi
kao potok i nestao u travi i meu kamenjem, da ga vie nikad ne
bude. Kratko se dvoumio, iako nije znao izmeu ega, a onda je
oprezno, kao da ga dolje ekaju igle, sjeo u travu i zauvijek nestao
iz svake junake prie. Dogaalo se to na drugoj strani ledine pa
Niko moda i nije uo svaku rije, ali ono to jest, inilo mu se
poznato. Kao i rune branske kundure od netavljene koe koje su
se raspadale na jahaevim nogama. Taj glas je ve nekad uo, dobro
ga je poznavao, predobro da bi se mogao prevariti. Jo malo se
pognuo i zgurio se, zabio glavu meu koljena da bude to
neprimjetniji. Izvadio je tri od etiri dukata iz depa i palcem ih
zatisnuo u zemlju. Pujdin Dominko je drhtao uz njega i zvjerao
okolo kao da e sad poskoiti i dati se u bijeg. Vladao je grobni
muk. Razbijali su ga samo neiji jecaji. Dvojica na alatima su bez
prestanka u krug objahivala oko mase, dok je etvrti, onaj koji je
dojahao posljednji i oito je bio najmanje vian s konjima,
pokuavao sjahati s goleme bijele kobile. Ali bi se ona svaki put
pomakla i on bi ustuknuo. - Skai ve jednom, ne skae na curu! dobacio mu je u prolazu jatak na alatu, na to se on naprosto
strovalio s kobile i bubnuo na ledinu kao telac kad se otkai s
mesarske kuke. eir mu je sletio s glave i umalo to mu kapuljaa
nije spala. uo se neiji kikot, ali ovjek je brzo poskoio i tada se
vidjelo da je nezdravo debeo. Natukao je eir i progovorio: Sluajte me dobro jer su glave u pitanju. I to vae, a ne nae glave!
Jedan po jedan ete vamo dolazit, istresat sve iz depova u ovu
vreu i onda ete prelazit na drugu stranu i opet sjedat. Jeste
razumjeli? Nemoj da poslije bude da neko nije, jer kome se otkrije
da je sakrio zlato ili novac, fasovat e kurum u elo! Jasno? Sa
svih strana se u istom trenutku zaula kuknjava, vika, istovremena
proklinjanja i molbe, amor i urlici, kakofonija kakve vjerojatno

ima samo pri donjim kapijama istilita. Voa je ispalio metak u

zrak, a vranac je poskoio oito nenaviknut na pucnjavu. Munite
glavama ljudi! Nudimo vam da se ivi i zdravi vratite enama i
djeci! Nitko nije htio biti prvi. Gurkali su se meusobno, oni otraga
su dumanski bubetali nogama u lea one naprijed, sve dok
blagajnik nije prvog zgrabio za ovratnik i povukao ga k sebi.
-Nemoj mene ako Boga zna! - kriao je nesretnik, Stjepo
Maklinica, postolar s dvanaestero djece, jedan od onih rijetko
bogobojaznih ljudi koji dvaput dnevno idu na misu i daju lemozinu
i kad nemaju to za jesti. E, prevario si se brate, ja ti Boga ne
znam., otpovrnuo mu je debeli blagajnik i rastvorio vreu. Stjepo
gaje pogledao poprilici onako kako je sveti Sebastijan gledao
streliarsku drubu, zavukao je ruku u dep i iz depa izvadio fino
presloenu bijelu maramicu. U njoj je bio dukat s Napoleonovim
likom. Stjepo je poljubio dukat i spustio ga u vreu. Debeli se
grohotom nasmijao: / sve si ovo izveo da me prevari? Postolar je
morao skinuti kaputi, debeli ga je dobro pretresao i otrgnuo ono
malo postave, ali nita nije naao. Zafrljaio je kaputi u masu.
Potom je Stjepo morao skinuti i hlae, pa cipele, i na kraju
razmotati uferice sa stopala. Debeli je sve dobro pregledao i
pobacao na narod, ali nita nije naao. S jednim jedincatim
dukatom si mislio doekat kiridije? Bosonog i samo u koulji koja
mu pokriva sramotu, stajao je Stjepo Maklinica i skoro da se
osjeao krivim. Ponijelo ga je isto to je ponijelo i druge, jednaka
alavost i pomama za neim finim. Nije jadan Stjepo ni znao to bi
kupio od kiridija. Krenuo je kao i drugi, sakrivao se kao i drugi, i
lagao svakom kamo je poao. Sjeo je golom stranjicom na travu i
pokuavao se pokriti krajevima koulje. Debeli je sljedeega
izdvojio iz mase. Taj je bio malo bogatiji, ali je pokuao sakriti dva
prstena u arapi pa ga je za kaznu tresnuo kundakom u glavu.
Jednom, i uo se samo jauk, a onda i drugi put. Tad je ve prsnulo
elo, potekla je krv, da ljudi vide kako nije ala u pitanju. Sljedei
koji bude varao svoj e mozak skupljat po livadi!, dobacio je voa
koji je na vrancu stajao malo po strani i istovremeno kontrolirao
masu i ono to blagajnik radi. Niko je prepoznao trojicu od
etvorice razbojnika. Sitnoglavi s francuzicom je harambaa na
vrancu, izdueni konjske vilice objahuje na alatu, a debeloglavi koji

se u konobi inio voom, pljaka ljude.

etvrti jaha ga nije zanimao, a ne bi ga mogao ni prepoznati, jer
jo nije progovorio, niti se na bilo koji nain odao.
Niko ni sad nije shvaao u emu je bio smisao njihovih
svakodnevnih dolazaka. Sate su provodili u njegovoj konobi i to je
moralo biti u nekakvoj vezi s ovim to se dogaa. Jesu li
pokuavali neto od njega doznati? Ako i jesu, on to nije primi
jetio. Bio je lakomislen i uplaen, vjerovao je da ih mora istrpiti i
ve e oni otii. I odlazili su, ali su se opet vraali. Preturio bi ih on
preko glave da se juer nije dogodilo ono... Pomislio je na Reginu
koja se sad igra pod kuhinjskim stolom dok Kata mi jesi kruh od
mekinja. Pod tim je stolom njezina kua koju isti i redi, pazi na
djecu, doekuje mua kad se vraa s posla i djedu vezuje cipele jer
se djed teko saginje. To nije razumio. Zato se djed iz njezine
fantazije teko saginje pa mu valja vezivati cipele? Sve drugo je u
Regininoj kui preslikano od njegove kue. Razlika je samo u tome
to je djed koji je pod stolom slab i nemoan.
Ako je i dalje tamo. Ako ga Regina nije danas izbacila iz svoje
kue. Kako je vrijeme prolazilo, hajduci su bivali sve nervozniji.
Zurilo im se jer e se uskoro spustiti veer i mogla bi neka luda
ena natjerati redarstvo u potragu za muem. Ili e same poeti
dolaziti pa e nastati cika i vika, odnekud e se pojaviti vojska,
dogodit e se tko zna ta. Debelom se u pljaki i pretresanju
pridruio onaj etvrti. Tukao je ljude, trgao im odjeu, ali i dalje
nije progovorio ni rijei. Niko je zakljuio da se radi o nekome iz
grada tko ima razloga plaiti se da ga ne prepoznaju. Prvo to je
uradio nakon to je skoio s konja bilo je da mrtvome admiralu
Sterku baci krpu preko lica. Znai poznaje ga. Oni koji su kasnije
doli na red mogli su bez previe rizika sakriti pokoji dukat ili
prsten, jer nije bilo vremena za temeljita prekopavanja po
depovima. Care Nedoklan je to htio iskoristiti, pruio je debelom
dukat i prsten s modrim kamenom, to bi ovoga vjerojatno
zadovoljilo, ali nije kolegu. apnuo je debelom neto na uho,
bijedni Care se morao skinuti pa su mu po depovima i arapama
nali jo etiri dukata, dva lania i sedam prstenova. Tresao se
od straha i zime dok je u mrak vree tonuo jedan po jedan zlatnik.

Za ovo si zasluio da te tano trinaest puta ubijemo, rekao je

debeli. U taj mah utljivi je skinuo puku s lea i vjetim trzajem,
kao da kupi sijeno, ari zabio bajunet u trbuh.
ovjek je zastenjao i presamitio se, a utljivi ga je probo kod
lopatice. Probadao ga je tano trinaest puta, i kad je Care
Nedoklan ve leao na zemlji. Nakon toga je pljaka ila puno
bre, ljudi su u vreu bacali sve to su imali, debelom je drhtao
glas, vie nije prijetio i inilo se da bi htio da se ovo to prije
zavri. Sa zalaskom sunca Kata je bila ve poluluda od brige.
Djed Niko se nije vraao, djeaci su divljali po kui, djevojica
nije izlazila ispod stola, niti je od sebe davala glasa, a Rafo je sve
nervoznije eprkao po brokvama, uzdisao kao puh i sve vrijeme
potiho prduckao. Mogla bi ga sad ubiti! Umjesto da ode pred
starca i pomogne mu da robu donese doma, on se tu igra i usput
dresira guzicu. Svi u kui prde naglas, a jedini on se snebiva.
Misli da e mu prde biti tih pa se prevari i zacvili guzicom da mu
se djeca smiju. Umjesto da prdne kao ovjek. Ali lako za to. to
je s djedom Nikom? Gdje je Angelina? Ni ona ga ne bi pola
traiti, nego bi se po vas dan okolo skitarala. Prepirala se tako
sama sa sobom, a onda je ostavila nezami jeen kruh, navukla
cipele i istrala van. Stala je na vrh skalina i nije znala na koju bi
stranu, a da se ne mimoie s djedom. Pa je odustala i vratila se
doma. Djeaci su se upravo potukli, a Rafo ih je pokuavao
razdvojiti. Ajd kvragu, ajd kvragu, ajd kvragu..., trudio se, ali
kako mu nije ilo, sjeo je nazad na svoju stoliicu. Zarekla se da
e otii po Nikinu kandiju i sve ih isprebijati ako nekome
prokrvari nos. Sreom, nije prokrvario i smirili su se sami od
sebe. Regina je pod stolom sahranjivala djeda. Umro je od
proirenih vena i tuberkuloze. Pripremila mu je sanduk napuknute stare nave, nainila kri od polomljene kuhae i tiho
je kroz nos pjevuila misu. Nikad nije ula zadunicu, niti to
sveenik govori na sprovodu, pa je izmiljala. - Djed je crko jer
od njega nema koristi - unjkao je sveenik. - Bio je dobar, klao je
gudine, smiluj mu se Isuse i Marijoooo, kropio je iz bierina na
sve etiri strane. Govno ljudsko, pizda kravlja, crijeva maja,
kurva, guba, slina i kri sveti, smiluj muuuu seeee - usrdno je

nastavio, ve toliko ponijet da je postao preglasan i zaboravljao

da ga drugi mogu uti. - Djed je crko, svima svetim i Isusu,
prolito je litavicu, govno, prde, guba, slina - sklapala je ruke
djevojica dok je iz nje ve skoro urlao neobini pop.
-Dabogda ga crvi jeli, u ime oca i sina i duha svetogaaaa,
aaaaaameeeeeen! Dok je sputala nave u zamiljenu grobnicu,
osjetila je uarena kljeta kako joj upaju uho. Iznenadila se i
uplaila. - Jesi li poludila? - zakrvavila je mater oima kao da e
ju sad prodrijeti. ak je i otac ponovo bio na nogama. - Ajd
kvragu i ti i te enske igre! - rekao je najotrije to je znao. Dolo
joj je da prkosi, da se baci na pod i udara rukama i nogama dok je
kleei ne zamole da prestane, ali mater nije isputala uho, nego
ga je sve jae stezala. Same od sebe djevojici su potekle suze.
Boljelo je i arilo, ali gore od toga: znala je da nita loe nije
uinila, a nitko joj ne bi vjerovao. U svojoj je kui sahranjivala
svoga djeda. Na njihovog nije mislila. Njihov je djed prestao
postojati nakon to je onaj ovjek prstom htio uzeti njezinu duu.
Ili je uinio neto drugo, nije vano. Njihov djed nije ju branio pa
za njega sveenik nee drati misu. Njezin sveenik! Nema mise
za one bez due. Pao je mrak, a pljakaima je ostalo jo
tridesetak neobraenih rtava. Na drugoj strani ledine, tamo gdje
su sjedili opljakani, ve se primjeivalo da srazmjerno gubitku
blaga raste odvanost mase. Netko bi glasno opsovao, tri vam
matere jebem!, ule su se prijetnje, nai u vas gdje god se sakrili
i crijeva u vam na tap namotavat!... Ljudi su se mekoljili i nije
bilo sigurno da koji ve nije pobjegao i da se uskoro nee vratiti s
potjerom. Debeli blagajnik je nekoliko puta kumio vou da
odustanu, vrea se dovoljno napunila i ne treba biti obijestan, ali
utljivi nije dao. Bilo mu je stalo i do posljednjeg pozlaenog
prstena. amarao je ljude, trgao im koulje i hlae, uli su se
bubotci, pljuske, jauci, ali od njega ni glasa. Taj je sigurno muto,
al udi me, nije gluh, uje to mu ovi vele, nije shvaao Pujdin
Dominko. - Ili je mutav ili je na - sumorno e Niko. - Ovi drugi
nisu nai!... - Kako zna da nisu?... - Eto, tako to znam - nije mu
se dalo objanjavati, a i kako bi objasnio da je s tim ljudima
posljednjih dana popio tri litre kvasine i proveo vie vremena
nego s roenom djecom. - Ali ne moe to tek tako zavriti! Nije

znao kako moe, ali siguran je da ovako ne moe. Lako emo za

dukat, ionako je tri abo u zemlju kao u slavski kola, lako emo i
za prstenje pokojne ene, trebao ga je baciti za njom u grob, ali
mu nisu dali, nego su govorili da ivima zlato moe zatrebati,
lako emo za amare koji ga ekaju. Ako je ispao magarac, nije
vei od svih koji su isto tako ispali magarci. Kako bude drugima,
tako e biti i njemu. Niti je ta bolji, a ni pametniji od ovog
svijeta. Ali ta trojica su ga najprije danima gnjavila, pa
maltretirala i vrijeala. I na njemu su kupili hrabrost za ono to
sada ine. I bogme su je skupili! Prst na Regininom elu bio je
kao prst Boji. Nije mu se usudio suprotstaviti. Niko Azinovi
nikad nije bio junaina. ivio je tano po onome redu po kakvom
se odgajaju djeca. Reklo mu je: ne smi je krasti, ne smi je
betimati, ne smi je ubijati, ne smi je varati. Nego uvijek lijepo
ekaj svoj red, potuj ljudske i nebeske zakone, marljivo radi i sve
e ti to ivot vratiti. Drugima su oevi isto to govorili, kao to e
njihova djeca to govoriti svojoj djeci, pa djeci svoje djece, dok
god bude svijeta, ljudi i djece. Ali malo je onih koji e se toga u
ivotu pridravati i biti tano onakvi kako je kazivao roditeljski
nauk. Niko je, na svoju alost, bio jedan od takvih. Svi e rei kukavica, ali nije on bio kukavica nego mu je reklo da se silom i
betimijom nita ne postie. Vlastitim se oima po stotinu stotina
puta mogao uvjeriti da je to la i da silnici vazda bolje prolaze, ali
ne moe se ovjek tek tako mi jenjati i od jednoga postajati drugo.
Kao to lopova ni batine ni robija nee oduiti od krae, tako
pravog potenjaka roene oi ne mogu uvjeriti da nije na dobitku.
Ako te uvrijede, ti im se skloni s puta! Drao se toga jer je mislio
da je tako bolje, ali i zato to mu je tako bilo lake. Ono to je od
imanja naslijedio, to e i ostaviti svojoj djeci. Niti je ita propio i
prokockao, niti je zaradio. Vinograda je imao u okot onoliko
koliko mu je ostavio otac. ivio je u njegovoj kui i godinama
krpio oevu brodicu, sve dok se nije sasvim rastoila. A onda je
sam gradio novu. Nain na koji je ivio teko mu je mogao pruiti
neto vie. Tako je bilo u Nikina vremena, a tko zna je li ikad
moglo drukije? Ako i jest, tih se vremena ljudi ne sjeaju. Ali
krivo je rei i misliti da su poteni na gubitku. Njima je dobro jer
mogu tako proivjeti ivot. Kao to je ubojici lako zaklati

ovjeka, tako je lako i onima koji to nikad nee uiniti. Teko je,
meutim, kad sudbina pomi jea uloge, pa od ovjeka vie nita
ne zavisi.Stajao je rairenih ruku dok mu je utljivi prekopavao
depove. Debeli je drao rastvorenu vreu i gledao ga ravno u oi.
Moda je provjeravao je li ga Niko prepoznao, ali ako je to i
inio, brzo je odustao. Kako ga ne bi prepoznao. - Mislio sam da
si pametniji! - ree sa aljenjem u glasu. - Nisi nas u kuu pustio
jer si se bojo da ti neto ne ukrademo, a opet si vjerovao da
kiridije dolaze. - Pa majka mu stara, kakve kiridije! Mi mislili,
ogulit emo pet budala, a ono dolo po grada! - Dobro oni, al
odakle ti? Niko je utio, ali je traio nain da mu nekako pokae
da ga se ne boji. Mislio je da e debeli to shvatiti ako ga i dalje
bude gledao u oi, ali debelome je bilo svejedno. Vidjelo se dobro
da mu je svejedno. Dok je govorio, opet je pogledom poeo
kruiti po ledini, u strahu da bi se tamo moglo neto dogoditi ili
da e stii potjera. U to dojaha voa na vrancu: -O, ma koga
vidim! Kumain na! Nade li se kvasine, kumaine? A e ti je ono
dijete? Evo sam se zlata nakupio i sad je vrijeme da traim
nevjestu, pa sam ko biva mislio... Jaha nije stigao dovriti
reenicu kad se Niko oteo utljivom, zgrabio mu puku s lea i
potegnuo je, remen je pukao, utljivi se pruio po zemlji, odletio
mu je eir i nastala je cika meu ljudima. Niko Azinovi je
uperio puku u ovjeka koji je uvrijedio Reginu i bez imalo
razmiljanja povukao je oroz. Prije nego to je naprazno kvrcnuo
otponac, metal bajuneta zabio mu se izmeu rebara. Pao je s
jasnim i istim osjeajem konane ivotne prevare. Debeli je
ispustio puku, bajunet je ostao u Niki, i krenuo je trati prema
svome konju. Ali bilo je kasno. Nakon to se prvi otvoreno
pobunio, ostali su poskakali na noge i krenuli u divlji juri. Masa
je u trenu progutala dvojicu pljakaa, onoga koji je prvi htio
pobjei i onoga koji je htio ostati do kraja. Osveta je trajala kratko
jer je bilo previe onih koji bi se svetili. Pucali su se noni prsti
pri udarcima u polumrtva tijela, grube teake pete lomile su
sljepoonicu, nokat neijega palca ostao je zaglavljen u nosnici,
ake su tonule u duboko bibavo salo, netko se sjetio i ugrabio
puku, opkovani kundak je probio lubanju, prsnuo je mozak i
pretvorio se u pomi je kojim hrane sirote ratne prasce. Sve to nije

trajalo due od dvije minute. Tada se masa kao po komandi

zaustavila. - Nemoj da stradaju, neka im se sudi! netko je
izvalio, valjda da skine odgovornost sa sebe.
-Gotovo je, mrtvi su - rekao je drugi.
Debeli razbojnik leao je smrskane glave na kojoj je cijelo i
prepoznatljivo ostalo samo jedno irom otvoreno crno oko,
oivieno dugim djevojakim trepavicama. Ako bi se ovjek u
njega zagledao, pomislio bi da je to oko dobriine koji mrava ne bi
zgazio, a ako kakvih grijeha ima, oni bi se najprije mogli ticati
pretjerane njenosti prema djeacima. Meutim, dok je debelom
kapuljaa bila otrgnuta s glave, drugi je razbojnik ostao pod
krinkom. Netko ga mora otkriti, ali zbog neega se ljudi poee
snebivati i nekati, odmicati od leeva i povlaiti u masu. Uskoro
se nee znati tko je bio u prvim redovima, tko je najvie udarao i
polomio prste, niti iji je nokat ostao u nosnici jednookog debelog
hajduka. - Daj vamo vreu s blagom! - povikae oni koje su
prigurali najblie mrtvacima. - Tako je, daj blago! Svakome
njegovo! Nasta dreka i vika ta je ije i koliko je kome oteto. Dok
se za nakit jo i moglo znati, francjozefovski i Napoleonovi dukati
bili su svaiji i niiji. Obuzeti paninim strahom da ne budu
prevareni i jo jednom opljakani, ljudi su zaboravili na mrtve
hajduke. Debela kobila mirno je pasla na kraju ledine i samo bi
podigla glavu i mirnula kada bi netko kriknuo zbog nagnjeene
noge ili zbog zlatnog raspela i medaljona Blaene Djevice kojeg je
netko drugi ve ukrao iz razbojnike vree. Nikina glava poivala
je u prijateljevom krilu, vrh bajuneta strao mu je ispod desne sise.
Starac je sa zanimanjem gledao kako mu se sa svakim uzdahom i
izdahom iri rupica na koulji, a metalno sjeivo na kojem se nije
vidjela krv raste prema nebu. Zabavljao ga je taj prizor i oslobaao
drugih misli. Kada bi se dovoljno koncentrirao, vie ne bi osjeao
ni bol. Pujdin Dominko je bez prestanka govorio, postavljao
pitanja, rukavom mu brisao znoj sa ela, nekoga dozivao i bez
ikakvoga razumnog razloga stalno se vrpoljio. Kao dijete koje se
ne moe smiriti. Kao dijete koje pita - zato ovo?, zato ono?, kako
ovo?, kako ono? - a ti mu strpljivo odgovara sve dok ne zaspi.
Njemu, meutim, ne moe nita odgovoriti. Jer ne raumi je

nijednu rije koju on izgovori. udno je to jer Pujdin Dominko ne

zna strane jezike. Pa kojim to onda jezikom govori? Heh, tko e ga
znati to se uope dogodilo u meuvremenu dok je leao na ledini
i spavao, a oko njega su toptali ljudi! Ljudi su nekamo urili, trali
kao izbezumljeni, ali mu nisu smetali.
Odspavao je svoje u miru i sam se sebi udio. Ranije bi mu sve
smetalo, budio se i na svaki suanj i osjeao je zavist prema
spavaima tvrdih uiju. A sad je i sa njim sve u najboljem redu.
Morao je ostariti pa da uhvati pravi san. Ne smeta mu vie ni ludi
Dominko. Osjeao je da e opet zaspati i bio je sretan zbog toga.
Kata se nee ljutiti, lako e zakrpati rupu na koulji. Njoj to dobro
ide. Od matere je naslijedila zlatne ruke. Najvanije je da se
ovjek poteno naspava. - Ljudi, umro je ovjek! - povikao je
koliko gaje nosio glas, ali ljudi ga nisu uli. Natezali su se oko
prazne vree sa zlatom. Nike mog vie nema, ljudi!, nastavio je
Pujdin Dominko, vie zbog sebe nego zbog drugih. Samo u
jednom kratkom blijesku pomislio je na svoje dukate, ali je ostao
sjediti na ledini, s Nikinom glavom u krilu i osjeajem kako je
svakoga trenutka sve manje razloga koji ga tjeraju da o ovome
ikome ita kae. Uskoro e doi neke ene, pojavit e se vojska i
redarstvo, doktor Hans Eberlich uhvatit e ga za ruku i povesti do
koije, a njegovog prijatelja Niku Azinovia odnijet e prema brdu
neki crni ljudi. - Zato ga nose? - pitao je Eberlicha. Sve e dobro
biti, odgovorio je vabo dok se na svjetla u luci sputala utjena
magla veronala. Niko Azinovi bio je jedna od etiri rtve dana
nakon velikih kia. On, admiral Sterk, Care Nedoklan i - ako se i
on smi je nazvati rtvom - Antia Bakunjin! Nikoga nije naroito
iznenadilo, a jo manje pogodilo, kad se otkrilo da je mutavi
pljaka zapravo najpoznatiji gradski anarhist i propali beki
student. Mnogima je i laknulo jer Antia nikome u gradu nije bio
rod ni svojta. Njegov otac, kapetan Ante Bartulovi bio je Bokelj, i
doselio se u Dubrovnik nakon to je prestao ploviti. Prave razloge
ljudi nisu znali, ali su se oni vjerojatno ticali Antiine matere,
plemenite transke gospoe koju su Kotorani zbog njezinih eira
i prekratkih suknji zvali Kurva Trijetina. Kratko nakon to su na
Pilama kupili kuu, kapetan je umro, a gospoa Francesca je svu
njegovu uteevinu potroila na Antiine beke studije. Vrag e

znati u kakvo je drutvo tamo upao, ali je nakon uludo proerdanih

sedam godina Antia protjeran u mjesto roenja jer je sudjelovao
u anticaristikim demonstracijama i pripremi atentata na direktora
Opere.
Prvo bi mu, moda i stvorilo nekakav ugled u gradu, ali drugo - to
da je htio ubiti direktora Opere! - izazvalo je samo podsmi jeh i
prezir. Umjesto da se primiri i eka da ljudi zaborave na njegovu
beku epizodu, Antia se roguio i svaao te uvjeravao svakog
ivog kako je Opera jedna od glavnih poluga za tlaenje
porobljenih naroda Monarhije, a njezin je direktor vaan i
prevaan imbenik drave kao najvieg sredstva terora nad
pojedincem. Nije primjeivao da ga provociraju i ikaju da istu
priu ispria po stoti put. Bilo je kasno kada mu je konano dolo
do pameti da su od njega nainili najveeg gradskog redikula.
Tada je bilo svejedno to govori. Neki put su ga zvali Antia
Karuzo, a neki put Antia Bakunjin, ali oba nadimka bila su
jednako podrugljiva. Nije se znalo iz ije je glave potekao plan za
pljaku, ni tko je izmislio i proirio priu o kiridijama, ali sve
govori da je to bio on. Drugi ubijeni razbojnik nije bio iz
Dubrovnika, niti ga je itko prepoznao, a za onu dvojicu koji su
umakli na konjima takoer se moglo vjerovati kako nisu iz grada.
Da jesu, ve bi se nekako znalo ili bi se ulo da iz neije kue
netko fali. A ovakva pljaka mogla je pasti na pamet samo nekome
tko tu ivi i poznaje ove ljude pa im zna namjestiti jeku. Glavno
ih je bilo izmamiti van, navesti ih da pokupe zlato iz kua i da se
polakome. Dolaze kiridije! Svi su to znali, a svakoje od svakoga
sakrivao pa je svatko vjerovao da samo on zna. Da je bilo drukije,
plan bi vjerojatno propao ili bi lovina bila oskudnija. Ovako su
ljudi ili s nakanom da otkupe cijeli karavan, nahrane i zadovolje
svoje doma, a drugo da preprodaju i namire troak. Antia je
savreno domislio plan, ali mu je bilo vanije ojaditi grad koji ga
je ponizio, nego sebi namaknuti bogatstvo. To je bila njegova
greka. Htio ih je ostaviti bez prebijenoga krajcara, gole i bose na
pustoj ledini, a onda gledati kako se namagareni i pokunjeni
vraaju doma. Moda bi mu to i uspjelo da kia nije padala skoro
mjesec dana i da mu jataci nisu iz puke dosade zalazili u konobu

Nike Azinovia. Istog su dana pokopani Reginin djed i Antia

Bakunjin. Nikin sprovod bio je najvei od poetka rata, a moda
grad nikada nije veega sprovoda ni vidio osim kad su umirali
biskupi. Ispraala su ga tri sveenika, doli su gotovo svi kojima je
pogibijom pomogao da povrate zlatninu, okupilo se mnotvo ena
i djece, predstavnici vojnih i redarstvenih vlasti, agenti u civilu
koji su radili na sluaju karavan te veliki broj radoznalaca,
nevoljnika i vucibatina koji dou na svaki skup od narodnoga i
povijesnog znaaja. Niko Azinovi je postao heroj i muenik,
govorilo se da je golim prsima iao na puane cijevi ne branei
sebe i svoje pravo, nego svjesno odabravi smrt da bi drugi mogli
dostojanstveno ivjeti. Sauvao je imovinu svojih sugraana i
obraz grada. Samo je njegova hrabrost spasila Dubrovnik od
najvee pljake u njegovoj povijesti. Tako su govorili oni koji su
ispraali djeda Niku. A nakon to bi proitali svoje nad otvorenom
grobnicom, prilazili su Kati i Angeli, grlili ih i tjeili, obeavali da
rtva njihovog oca nikada nee biti zaboravljena. Djevojica se
izmicala, bjeala od vlanih dlanova koji su je dodirivali po licu i
kosi, sluala je i pamtila. Umjesto da zatiti nju koja ga je voljela i
bila njegova, on je titio ljude koje nije ni volio, ni poznavao.
Antia Bakunjin pokopan je izvan grobljanskoga zida, usred drae
i divljeg kupusa jer su ljudi zaprijetili da e razlupati grobnicu
kapetana Ante Bartulovia ako u nju poloe i njegovog sina. Don
Ivan ga nije htio ispratiti na onaj svijet, uz objanjenje da je Antia
bio anarhist i antikrist te da samim tim ne vrijede nita sakramenti
na koje se pozivala nesretna mater. Platila je dvojici radnika da
iskopaju raku i sama gaje sahranila. Ako je u ovoj tunoj sudbini
ita bilo utjeno, onda je utjeno to to se Antie Bakunjina grad
nee sjeati kao redikula. Njegovo razbojniko djelo prerast e u
legendu koja e neko vrijeme govoriti o sukobu antikrista Antie i
muenika Nike, da bi Nikin lik uskoro izblijedio i nestao iz prie
ija je konana verzija govorila o tome kako je Antia Bakunjin u
vrijeme Prvoga svjetskog rata s trojicom jataka pobio i opljakao
dobroinitelje koji su grad pokuali spasiti od gladi. Za razliku od
njega, zlosretni Konavljanin nije proao slavno. Nekoliko mjeseci
pred pad Monarhije osuen je na smrt i objeen u zatvorskome
dvoritu. Kako se drao pod vjealima i je li se pokajao zbog

ubojstva posljednjega gradskog urara? 0 tome se nita ne zna, kao

ni o mjestu na kojem je pokopan, ali je za vjerovati da don Ivan
nije zaboravio njegovu grenu duu i da je dao preporuke njezinom
pokoju. Le debeloga razbojnika nikada nije identificiran pa je u
limenome sanduku pokopan iza vojne streljane.
Dvojica odbjeglih razbojnika nikad nisu uhvaeni. Meutim,
policija se sluajem karavan bavila do kraja rata i pada Monarhije.
Srpska kraljevska vojska bila je pred izlaskom na Jadran,
pregovori o uspostavi drave junih Slavena bili su okonani, a
Habsburzi su umjesto dravnim ve bili zaokupljeni obiteljskim
tragedijama, dok su jo uvijek agenti u civilu ispitivali ljude,
prislukivali po krmama i konobama te pokuavali od ena i djece
saznati na koji se nain gradom irila pria o dolasku kiridija.
Inspektor Aldo Tomaseo, kojem je sluaj bio povjeren, vjerovao je
kako pljaku nisu mogla organizirati i tako savreno provesti etiri
ovjeka, nego je sigurno postojala mrea onih koji su ili od kue
do kue i ljudima govorili da dolaze kiridije. Istina, Tomaseo je
teko shvaao kako je itko mogao povjerovati u pojavu koja je
nestala s odlaskom Otomanske imperije s Balkana. Ali i ta e tajna
biti razrijeena, mislio je on, im otkrije skupinu koja je irila
glasine. Aldo Tomaseo umirovljen je odmah po dolasku novih
osloboditelja, a pukovnik kraljevske vojske izbacio ga je iz
kancelarije kad mu je pokuao objasniti prirodu kriminalnog
sluaja i potrebu da se sluaj karavan razrijei bez obzira na
uspostavu novih meudravnih odnosa u Europi. Ojaen i zbunjen,
Tomaseo se vratio u rodnu Pulu gdje je za svoj raun i bez ikakve
svrhe iz tjedna u tjedan ispisivao dopise koje je slao dubrovakim
vlastima. U njedrima vaim je otrovna guja i kad - tad eka vas
pljaka stoljea... U domu pokojnoga Nike Azinovia nastupila su
vremena siromatva i amotinje. Od njegove uteevine nita nije
ostalo, vinogradi su podivljali jer ih nije imao tko obraivati, a
prvi je sumrak vazda donosio mnoenje praznih misli i dosadu.
Djeaci su jedan drugome prepriavali djedove prie, ali bi se
najee potukli zbog razlika u interpretaciji, tako da im je mater
morala zabraniti ovu igru. Djevojica je u nekoliko mjeseci
odrasla, promi jenila se i uozbiljila. Djeda je, ini se, uspjela
zaboraviti. Nije, meutim, zaboravila dundur bobe. Uzela bi

dvije franje, zatvorila oi i prekrienim prstima prela preko njih.

udo nije nestalo. Od dvije bi nastale etiri.
Kasno je ljeto 1904., kie nije bilo ni previe, ni premalo, godina
kakva bi se poeljeti mogla. Barem to se groa i vina tie.
Ispod balature sjedi August i meu koljenima dri komad
orahovog drva. to e to biti? Vrat za gusle koje e francuski
ambasador sveano darovati crnogorskome kralju Nikoli kad mu
doe na poklonjenje? Ili model broda Santa Maria delle Grazie za
kapetana Vojka Sikia, koji e krasiti njegov dom u Perastu? Ili
e to ipak biti glava Kraljevia Marka koju su naruili sarajevski
planinari za svoj dom? August nikad unaprijed ne zna to e od
kojeg komada drva zapoeti, nego sjedi i eka, s dlijetom u jednoj
i ekiem u drugoj ruci, da mu u pamet doe to bi danas mogao
nainiti. Neki su dani za brodove graditi, a neki naprosto nisu. I
nema ga ta kapetan Vojko pourivati. Lijepo mu je rekao da e
brod prema priloenom crteu biti nainjen u tri dana - ali tek kada
za brodove bude vrijeme! Recimo, kad se juina spusti i more
digne pa nitko ne isplovljava, e, tada je duu dalo da se u kakvom
sklonitu od vjetra i kie brodovi grade. A za gusle ima vremena
jo dva mjeseca. Lako ih je napraviti ako je drvo pravo, ali na
njega mora ekati. Sve dok se sluajno ne pojavi meu
desetinama naoko istih trupaca. Nije svaki orah isti, a najbolji je
onaj hercegovaki. Biljka koja se na kamenjaru primila i nije se
previe vode napila dok je rasla i u stablo se pretvarala. Bosanski
orah moda da je dobre plodove, ali u dui je poput ovjeka koji
bez mjere bani, dere i loe, nije za ene i kue, i ostari prije
vremena. Njegovo drvo lako trune, a teko se sui. Pa i kad se
osui postane krto i nije za gusle. Zapravo, nije nizato! Ako je na
Augustu da sudi, on e uvijek rei da od hercegovakog boljeg
oraha nema! Kau, grehota je sjei drvo koje dobre plodove da je!
Da, priznat e to i August; kad dou nerodne godine, bez penice,
krumpira i kukuruza, nita nije finije za pojesti od orahove jezgre.
Ima ih koji se povazdan hrane ribom. Sirotinja i krci! Ali on se na
ribu nikada nije priviknuo. Da je Bog stvorio ovjeka da se hrani
ribom, stvorio bi mu i peraje na leima i dao mu disati pod

vodom! Lau oni koji govore da je Isus hranio ljude ribama, kao
to lau i oni koji e rei da postoji drvo mahagonij koje je bolje
od oraha. Najprije, August nikad mahagonij nije imao u rukama, a
drugo, ti koji govore da je neto od neega bolje, morali bi prvo
rei ta fali orahovom drvetu pa da bi po neemu mahagonij bio
ispred njega.
E, to ne bi znali! I ne znaju, jer orahu ne moe nai manu pa da je
trai sto godina! Otkako se iz Tolmina doselio u Trsteno, a ima
tome godina i godina, ve pola ivota je tu, August Liar drugo
drvo nije dotakao dlijetom. Oni kojima je do hrastovine i borovine,
samo neka teu stolove, mrtvake sanduke i vrata sirotinjskih kua.
Neka teu i neka ute! Kada je Bog stvarao svijet, najprije je
stvorio umjetnike i diletante, a onda orah i hrast. Prvima je naloio
neka uljepavaju njegov svijet, a druge je zaduio da teu i ute.
Neka rade da se sirotinja ne pobuni! Ali neka nita ne govore! im
takvi progovore, August naputa krmu pa taman da mu je pola
boce vina ostalo na stolu. Zna on ta govori jer je na konju ili sa
eljeznicom prokrstario pola svijeta, od Skofje Loke do Soluna, i
uvijek je kupovao samo orahovinu. Mora putovati jer drvo ti nee
doi samo, a ljudi bez velike muke i potrebe ne sijeku svoj orah.
Nekad mu tako doe dok prolazi Bunom, Mostarom i Liticom, pa
gleda prekrasna stabla iz ijih debla kad kucne sviraju Mozart i
Brahms, da nabavi puku, okupi hajduku etu i doe gazdi pred
kapiju pa kae: orah ili ivot! Ali to je samo ala, nisu ga mama
Fanika i tata Pepi za razbojnika odgajali, niti bi on ita na silu
uzimao. Razumi je on i to da je ljudima stalo do tog stabla,
plodova koje da je i pretka koji ga je posadio. Njima je orah u
dvoritu kao to je dubrovakim gosparima grb iznad ulaza. Nema
tu razlike! I jedno i drugo pokazuje da je ovjek tu pustio
korijenje. Ali ne znaju ti ljudi, niti mogu znati, koliko vrijedi dua
posjeenog oraha. Nema vee nesree od rata i bolesti! To pie u
svetim knjigama, tako da August protiv toga nita ne moe rei,
ali njegovom poslu i njegovoj umjetnosti ratovi i epidemi je samo
dobro ine. U ljeto 1878. posjekao je u Hercegovini i Bosni toliko
oraha koliko nije za cijeli ivot. Sreom, bio je jo mlad, imao je
snage, a pomagala su mu i dvojica egrta - Feriz i Josip, tko zna ta

je danas s njima! Sjekli su u svakom selu i gradu, a ljudi su im

budzato prodavali svoja stabla. Ojaeni porazom i dolaskom
kranske vlasti, prodavali su imanja ako ih je netko htio kupiti, i
odlazili u Tursku. August im je inio uslugu jer bi dobili novac za
neto za to ga nisu ni oekivali. Ali svejedno bi svaki taj beg, aga
- ta li je ve bio!, svaki taj s turbanom i fesom na glavi, stajao
nasred svoga gaja ili avlije i suze bi mu niz lice potekle kad bi
zasjekli njegov orah. Nije lako kad muko plae! Tada svijet neto
gubi, to vie ni Bog ne moe nadoknaditi. Kad muko plae to je
znak da se rue carstva, mi jenjaju obiaji i dolaze bolja vremena
za neroenu djecu, a vremena umiranja za svakoga tko se klanjao
staroj zastavi. Tek kad bi im posjekao orah, ti ljudi su shvaali to
znai odlazak s mjesta na kojem si se rodio. Moda bi se neki i
pokajao pa prihvatio austrijskoga cara, ali bilo je kasno jer oraha
vie nije bilo. A onda su uslijedile nerodne godine, zavladali su
tifus i difterija, bune po Srbiji i Makedoniji, doba bezakonja u
bivim turskim pokrajinama, padali su po Uikoj Nahiji minareti
kao trule topole, jad i bijeda irili su se bre od oduevljenja
novosteenom slobodom i vladarima koji se krste i idu u crkvu.
August je, nekad sa egrtima, a esto i sam, obilazio poharana
mjesta i sjekao orahe. U doba kad mu je posao najbolje iao imao
je pet skladita i isto toliko radionica: u apcu, Sarajevu, Mostaru,
Splitu i Trstenom. Gradio je namjetaj za austrijske upravne
zgrade, crkve i dami je, deljao likove vladara i narodnih junaka,
gradio gusle za kraljeve i hajduke, sve dok se vremena opet nisu
promi jenila. Sto se drugih tie - popravila su se, a to se njega tie
- postala su gora nego ikad. Teko se dolazilo do orahovine, a
narudbi je bilo sve manje. Namjetaj je stizao iz Bea i zavladali
su diletanti koji od kojekakvog drva rade gusle naveliko. Svijet je
izgubio osjeaj za estetiku, svi se poee zabavljati i slaviti,
pojavile su se putujue kazaline trupe, gostuju operete,
organiziraju se balovi i slavlja po uzoru na Pariz i Be, ljudi
polako ali sigurno gube pamet. U poetku je August bio oajan
zbog toga, a onda je poeo zlobno uivati u nadolazeoj propasti.
Ostala mu je samo kua u Trstenom, druge je prodao jer ih nema
zato drati, stigle su ga i godine, sve ee ne moe raditi zbog
reume, izgubio je i snagu u rukama, djeca su se poenila i

poudavala u Zagrebu i Karlovcu, ostao je sam sa svojom

Matildom... Iako, nije mu loe! Ne ali se August, osim najbliim
prijateljima! S ostalima niti ne govori, a prijatelji i jesu stvoreni da
im se nekad poali. Zna im i dodijati sa svojim kukanjem pa kad
mu prestanu dolaziti, August se ne ljuti, nego on ode k njima.

U Dubrovnik, apljinu, Sarajevo... Vazda im pripremi neki dar:

Karlu Stubleru, najstarijem prijatelju, eljeznikom slubeniku, na
Ilidu je odnio zidnu apoteku s ornamentima koje je prekopirao sa
slika neke bagdadske dami je. Stubler je, naravno, bio oduevljen.
August mu se punih sedam dana alio na reumu, a prijatelj ga je
tjeio i nije mu padalo na um da spomene svoje bolesno srce. Ivi
Soldi u apljinu je odnio figuru kralja Tomislava na propetom
konju, koja danas stoji na posebnom mjestu u Soldinom hotelu, uz
carevu sliku. Miji Cipiku izradio je venecijanskoga gondolijera i
izdeljao mu Mijino lice. ena mu Zdenka deset se dana udila
kako ga je tako pogodio... Ne treba Augustu novaca za ivot!
Zaradio ih je za tri ivota, ali se ne moe pomiriti s tim da su ga
stigle godine - Matilda mu sto puta na dan kae da bi se trebao
odmarati! pa ga dere kad mu ne naruuju poslove i kad radi
samo poklone za prijatelje. Tih je dana i mjeseci bijesan na sve, ne
valjaju mu ni vlast, ni popovi, ivciraju ga novine koje mu djeca
alju iz Zagreba, ljuti se na Matildu. Ali to je najgore - kad nema
posla August sve bre stari i propada. Poeo je zaboravljati, ono
to ujutro kae, toga se naveer vie ne sjea. ile mu imena iz
glave, ne sjea se gdje je ostavio naoale, krene u Dubrovnik pa na
pola puta ne zna po ta je krenuo... Oajan je tada, ali Matilda je
jo oajnija. Plai se da e ga izgubiti, da e stari prije vremena
otegnuti papke,, prdnuti u siu i zakovrnuti okom - tako se on ali!
- i da e ostati sama. Zato je teko i opisati kakva je radost
zavladala u domu Liarevih u Trstenom kada su, nakon est
pustih mjeseci, u nekoliko dana dole etiri narudbe! Gusle za
kralja, brod za kapetana Vojka, Kraljevi Marko za planinare i
etvrta narudba: igrake za neroeno unue jednog
Dubrovanina. Taj ovjek mu je doao rei da mu je ker zanijela,

zapravo u etvrtom je mjesecu, i da bi on tom djetetu poklonio

igrake od orahovog drva. Pa ta kota da kota! Ba tako je
rekao. Veseljak neki, onako malo blesav, ali se Augustu jako
dopao. Da nije, sigurno bi ga odbio. Prvo: nikad u ivotu nije
pravio djeje igrake! Drugo: zar nije uvreda plemenitom drvu da
ga se mrcvari u te svrhe? Tree: ne bi to August priznao, ali malo
ga je i strah praviti neto prvi put. Te etvrto i najvanije: taj
ovjek hoe igrake koje e poloiti uz kolijevku kada se dijete
rodi, a da te igrake jednako odgovaraju i ako se rodi muko i ako
se rodi ensko! August teu narudbu nikad nije dobio. Dane i
noi ve misli o tome to bi moglo biti zajedniko mukom i
enskom svijetu. Poeo je od toga ime bi se rado igrali djeaci i
djevojice, ali je vrlo brzo svoju upitanost digao na univerzalnu
razinu, mudrovao je o spolnim razlikama, itao to o tome govore
mudre knjige, naruio da mu iz Zagreba poalju filozofske i
teoloke rasprave. Iao je u Zaostrog na razgovor s fra Anelom,
samostanskim knjiniarem, uenim, ali i naprednim ovjekom
koji je mirio crkveni led s vatrom modernog ivota i proitao je
sve vane knjige jedne i druge strane. Prvo ga je pitao izokola pa
se fratar raspriao i razdivanio o tome kako izmeu mukarca i
ene razlika u pameti nema, ali su ene osjeajnije, a muki su
brzopletiji. Samo to njezini osjeaji ine svijet sretnijim, a
njegova brzopletost nosi nesreu. Osnovna je to razlika izmeu
muka i enska!, uzviknuo je fra Aneo, ali od te mudrosti August
nije vidio velike koristi pa mu je onda prosto iznio svoj problem.
- Kakve igrake da nainim djetetu ako ne znam je li muko ili je
ensko? - Fratar se zbunio, kao da su mu i oi zasuzile pred
pitanjem na koje nema odgovora, pa je dugo mislio i pogledavao
Augusta, neki drugi pop ili pametnjakovi sigurno bi se izvukao
tako to bi rekao kako su igrake danguba i o njima se nema ta
misliti, ali fra Aneo nije od te fele. Za njega ne postoje manje
vana pitanja. Od toga koliko mrav ima nogu do toga zastoje Petar
izdao Krista, njemu je svaki odgovor bio vaan.
-Ne znam ti rei, brate Auguste - rekao je tonom starozavjetnoga
pokajnika. A da umjesto igraaka gradi kolijevku? Ne, to bi za
Augusta bilo isto kao da je priznao kako neto ne umi je nainiti
od orahovog drva. Potvrdilo bi se da je ostario, pljunuo bi na sve

to je u ivotu sagradio. I na kraju bi lagao muteriji! Lagao bi

Dubrovaninu da na svijetu postoji neto to se od orahovine ne
moe nainiti. Ne postoji nita osim tednjaka! Samo se tednjak
ne da sagraditi od orahovog drva. Za sve drugo vani su samo
pamet i vjetina. Nije mogue da je pamet izgubio. Ne sjedi
August ispod balature onako kako inae sjedi kad u drvu pokuava
prepoznati ono za to e biti nami jenjeno. Varaka se s guslama,
Kraljeviem Markom i brodom Santa Maria delle Grazie, a ustvari
su mu samo igrake na pameti.
Ve satima nita ne radi pa kad mu od napetosti popuste ivci i
odrvene ruke, August kucka po dlijetu, ostaju plitki zarezi u drvu,
ali nikako da pone raditi.
Na kraju e se pomiriti sa sudbinom - ima jo vremena do roenja
djeteta - i krenut e s onim to je najlake. U dva dana e se komad
orahovine pretvoriti u glavu Kraljevia Marka, mrkog brkajlije
niska ela i sputenih obrva ispod kojih se sluti pogled bika koji
samo to nije krenuo u odluni trk da se pobode s Musom
Kesedijom. August je za trideset godina napravio ve nekoliko
stotina Marka Kraljevia. Svaki put trudi se da napravi istu glavu,
bez promjena u izrazu lica ili obliku nosa, jer nema drugog
naina da se predoi portret ovjeka za kojeg nitko ne zna kako je
zapravo izgledao. Svaki kipar ili slikar, umjetnik ili diletant, pravi
svoga Marka, i to vie puta isti rad ponovi, to je vea mogunost
da ljudi povjeruju kako je slavni junak ba tako izgledao. August
je, nema tu zbora, blizu da postane tvorac konanoga lika
Kraljevia Marka. Odavno ga ve kopiraju i to Augusta ljuti, ali
svjestan je da mu tako pomau. Nisko elo, sputene obrve i
pogled bika! Ako je to zbilja Kraljevi Marko, neka se zna da ga
takvim nije stvorio Bog, nego tolminski majstor, conte od oraha,
August Liar! Ama zatvorenih je oiju napravo jo jednog
Marka! Sve od prve i bez popravljanja, a s pola snage i jo manje
truda. Tako mora biti. U ovih trideset i neto godina, zapravo - bit
e i etrdeset, a ako se raunaju prvi stolarski radovi - i etrdeset
pet, August je osvojio orahovo drvo kao Napoleonova vojske
Europu, ali Kraljevia Marka mora raditi s onim ogranienjem u
vjetini i znanju kakvo karakterizira majstorovu mladost. Grubo i
hinjeno neprecizno, bez finoe s kojom radi druge predmete. Jer

kada bi Marka nainio ovim rukama koje sve znaju, to vie ne bi

bio Marko i nitko ga ne bi prepoznao. E, da mu je sakupiti sve
junakove glave koje je ikad nainio i poredati ih jednu do druge.
Kakav bi to niz bio! A svaka ista i nijednoj se ne vidi kad je
stvorena i kako se osjeao dok ju je radio, je li bio bolestan ili mu
se upravo raalo dijete, je li deljao usred paklenog kujundisanja
Baarije ili je nastala u apcu. Na koga je mislio dok je radio, da
li mu je zbog neega bilo teko pri dui... Nita se toga ne
prepoznaje na glavama Kraljevia Marka. Zato i jesu umjetnost.
Sutra se ranim jutrom zaputio u Dubrovnik. Da popria s onim
ovjekom i uje kakvo e mu unue biti. Nekome je blentavo
ispitivati djeda kakav e mu biti unuk, ali August vjeruje u takve
stvari. Onakvi smo kakvim su nas poeljeli prije nego to smo se
rodili. Gradovi su puni prineva i princeza pa je lako zamisliti na
to su njihovi djedovi i babe mislili dok su ekali unuke. Na selima
je vie utljivih i radinih ljudi koji esto slie na vlastite volove.
Veinom su to sedmi ili osmi sinovi u oca i matere. Ako su ih i
eljeli, fantazija im se ve bila istroila. Te ljude nitko nije
zamiljao pa su zato takvi i ispali. Filozofirao je August dok se nad
morem rastvarao jo jedan sunan dan, a zrikavci su utimavali
svoje instrumente. Poput opernoga orkestra pred izvedbu toliko
puta ponovljenog djela da svaki svira partituru zna napamet i iz
istoga uitka natee ice i lupka po njima gudalom. Budui djed
se jako razveselio kad ga je vidio.
-Koga to vide moje oi! - uskliknuo je i zagrlio ga. Nema to
smisla, ni tako govoriti, a ni grliti nekoga koga jedva poznaje, ali
Augustu nije zasmetalo. Grlio je i on njega, da ovjeku ne bude
neugodno kad shvati kako je glupo ono to je uradio. A i zato biti
vjeito angrizalo? Ne govori mu to Matilda uzalud. Ponekad i
August mora priznati da stara zna znanje. Uveo ga je u kuu, a
kua je bila upravo onakva kakvu je August oekivao. Dom
gradske sirotinje bez grba i korijena, koja je generacijama vrijedno
radila, okopavala svoje vrtove i vinograde, ila u ribu, prodavala
hercegovaki duhan i skupljala malo - pomalo, dukat po dukat,
ciglu po ciglu - dok nije dola do ovoga. Ni runog, ni lijepog, ni
skupog, ni jeftinog, nego onakvog kakvi su i sami. Dobri ljudi. Ni
ker mu nije neka ljepotica, ali ne moe rei ni da je runa. Prava

rasna Dalmatinka koja e se s godinama raskvasati i okrupnjati, pa

e s rukama na bokovima i blago rairenih nogu u sumrak dozivati
djecu. Sad bi je mogao zamisliti u orahovini. Kate? Bila je jedna
kraljica, zvala se Katarina Kosaa. U Rimu je traila pravdu za
svoje kraljevstvo pa je tamo i umrla. U crkvi joj je grob. Lijepa je
bila, kau, rekao je August, a ona se nasmijala. Ba kao da je njoj
rekao da je lijepa. I to mu se svidjelo. Mu joj je neki miran
ovjek, previe uti, a im progovori pone lomiti prste. Ba ih
onako dumanski lomi. Srea da vie ne govori, jer bi ostao bez
prstiju.
- Bit e curica! - rekao je djed i upotrijebio rije koja nije ba
karakteristina za ove krajeve. - Bog zna - rekla je mater - moda
opet bude muko! Otac je slegnuo ramenima, pa malo lomio
palac i premiljao se, ali nita nije rekao.
- A ne znam kakvo e nam dijete bit. Pametno i lijepo! Bogato
sigurno nee, to nema po kome. Manje brigom kakvo e ono bit,
nego kakvi e ljudi bit prema njemu? Po tome se ravnaj! Nek ne
bude gore od drugih, nek ne bude opakije i nek ne ie za sebe vie
nego to zaie prvi do njega. Eto, ja bi nekako to elio. Ako
takvo bude vea je prilika da e sretno i kroz ivot i da e manje
nesree u grob ponjet. Iako, nikad ne zna. Ne odreuje
sam kako e ti bit, ne odreuju ni drugi, ne odreuje ni samo
Bog. Zna kako u Hercegovini kau: govno mi se potrefilo! E,
ako ti se poesto potrefi govno, onda ti uzalud sve drugo. Dvojica
ribara istu pandivijernu uzmu, istu udicu i jednaku jeku, pa
zajedno odu na istu potu i u isto vrijeme zabace. Jedan ulovi
zubaca od dvajst kila, a drugi nita. Drugom se govno potrefilo.
Tako je govorio budui djed mi jeajui jezike i naglaske kao da
je i on ivio na etiri strane jednog svijeta. Otac i mater su sluali
i inilo se da ga ne bi prekinuli da je tako nastavio govoriti do
sutra. Po tome je August bio siguran da je budue dijete vie
njegovo i da prema njemu valja praviti igrake. I to je ve neto,
iako napredak nije prevelik. Kasnije su sjeli pred kuu, Kata je
iznijela vina i slanih srdela, a August joj je tada prvi put vidio
trbuh. Mali zaobljeni trbui, kao na istonjakim sliicama, po
kojem se jo nije moglo znati da nosi dijete. Na trenutak se
uplaio da bi ga mogla pobaciti. esto se dogaa, onako iz ista

mira, da majka izbaci iz sebe neroeno dijete. Naprosto ga

iskrvari. Ne, ne smi je o tome misliti. Bilo bi to strano i za njih i
za njega. Propao bi mu veliki posao, onaj koji se eka dugo, a
mnogi ga nisu ni doekali. Koliko ih je bilo kojima je samo
trebalo dati da oslikaju Sikstinsku kapelu i postali bi najvei
umjetnici u povijesti! August se davno pozdravio s tim da bi
mogao biti najvei u povijesti. Nije on najvei ni u ovom
bijednom narodu koji nema svoje umjetnike, ali u orahu veeg od
njega nema! I ne postoji vanija narudba od ove: stvoriti djelo
za ovjeka koji e se tek roditi! Ne bi bilo dobro da ena pobaci.
Ovaj bi ovjek bio nesretan, ova bi ena bila nesretna i ovaj
prstolomni mladi s njima. A nesretan bio bi i August! Ushitilo
ga je to otkrie. Povezan je s ljudima koje ne poznaje, ne zna im
ni imena. Osim da se budua majka zove Kata.
- Eh, lijepog li dana! - uzdahnuo je August. Srdele su za njegov
ukus malo preslane, a vino je previe grko. Ali poteno govorei ,
August ne voli ribu, a vino je u ivotu pio samo da bi se napio.
Sad mu nije do toga da se napije. Sve to bi htio jest da ovaj dan
to due traje, da se nita ne promi jeni i da ostane s ovim
ljudima do veeri. To mu se i ispunilo. U Trsteno se vratio iza
ponoi. Matilda je ve spavala, a on joj se s osjeajem nevjernog
mua tiho uvukao u postelju. Koliko god se okolo skitao i
putovao, August nikada nije spavao s drugom enom, niti se u
drugu enu zagledao, ali esto mu se dogaalo da se osjea kao
nevjerni mu. Uvijek kad bi mu neto postalo vanije od Matilde.
A sad su mu vanije bile te igrake. Ali ne samo igrake, nego i
dijete koje e se roditi. Svoju djecu nije iekivao s ovakvom
radosnom strepnjom. Znam!, viknuo je prije nego to je otvorio
oi. Htio joj je rei, ali ruka mu je propala na praznu stranu
postelje - Matilda se po obiaju prva digla. To ga je odmah
uzrujalo, ali je odluio da se nee dizati dok joj ne kae. Heureka! - zaurlao je iz petnih ila. - Heureka, heureka,
heureka... - vikao je dok ga nije zaboljelo grlo, ali uzalud.
Matilda oito nije doma. Mrzovoljno je odgurnuo jorgan i bacio
cipelu u drugi kraj sobe. Pa je pomislio da to moda i nije u redu.
Ne moe se umjetnik ljutiti ako mu je na um pala genijalna ideja,
i to se ljutiti samo zato to mu ena nije pri ruci. Siao je u

konobu, protegnuo se da dodirne stropne grede, ali su mu

nedostajali centimetar ili dva. Taman toliko se smanjio u
posljednjih nekoliko godina. Nakon to popije au mlijeka otii
e u drvarnicu i odabrati pet najljepih komada oraha. Barem pet
e mu trebati za ono to je smislio. Na igraku za budue dijete
otii e vie drveta nego na manji crkveni oltar. Tako i treba!
Crkva slui za popravke i prepravke dovrenih te samim tim i
nepopravljivih ljudi. Ovo je za nekoga kome oltar jo uvijek nije
potreban i daj Boe da mu nikad ne zatreba.
U knjizi Moderni interieri gradova budunosti, izdanje
Knjiare Celap, naao je nacrt i boni presjek kue u kakvim e
veina Europljana ivjeti oko 1950. godine, dakle za tono
etrdeset pet godina. Autor knjige, ininjer Adolf Foose je, kako
u predgovoru kae, uzeo u obzir sva dananja i budua
postignua tehnike revolucije, kulturni napredak nae
civilizacije, te openito ovjekovu duhovno uzdizanje na vii
stadij humaniteta, blisku budunost u kojoj e vladati bratstvo i
jednakost... August je Moderne interiere gradova budunosti
kupio lani u Zagrebu, listao je knjigu na povratku u Trsteno, a
zatim pao u duboki oaj i odluio je vie ne uzimati u ruke. Kada
bi i doivio tu 1950., to je naravno nemogue, imao bi sto deset
godina i bio bi prestar za sve uitke koji e se tada nuditi. Rodio
se prekasno i ivio na samom zalasku jednoga mranog doba
ispunjenog neznanjem i primitivizmom, ratovima, bunama i
bespotrebnim prolijevanjem krvi. Jo juer su se spaljivale
vjetice, a okolo su skakutali turski askeri s isukanim
handarima, spremni da skrate za glavu svakoga tko im se ne bi
pokorio. Trajalo je to valjda i tisuu godina, a onda se najednom
neto dogodilo, izumljen je telegraf, krenula je eljeznica, plinske
su svjetiljke no pretvorile u dan, i svijet je ubrzano krenuo
prema srei, blagostanju i svakojakim uicima. Ubijalo ga je to
to zna, a nee doekati plodove promjena. Eto, zato je odluio tu
knjigu ne otvarati. Mislio je da ju odnese u Dubrovnik, Salamonu
Leviju i da je u pola cijene ustupi za njegov antikvarijat. Srea da
nije stigao, jer tad mu genijalna ideja ne bi pala na pamet:

sagradit e od orahovine kuu u kojoj e Europljani ivjeti 1950.!

To e biti igraka budueg djeteta i svejedno je hoe li ono biti
muko ili ensko. Kua je jedina stvar na ovom tunom svijetu
koja jednako pripada mukarcima i enama. U prizemlju je
primaa soba s tri fotelje, stoliem za aj i divanom u bojama
francuske zastave. U kutu je stroj za automatsko ienje cipela i
ogledalo koje se po elji pomie. Tu je i hladnjak s
osvjeavajuim piima, projektor za prikazivanje pominih slika
i kuni telegraf.
Na katu je, pored zahoda i velike kupaonice, salon za drutvene
igre s bilijar stolom, klavirom i japanskim namjetajem od trske,
iz kojeg se ide u kuhinju s elektrinim tednjakom, hladnjakom i
nizom sprava kojima August nije otkrio funkciju. Moda ih je
autor tu postavio za svaki sluaj, a da ni sam nije znao emu e
sluiti. Tu je i spavaa soba s branim krevetom, ormarima i
elektrinim stolom za masau, dok su na drugom katu jo dvije
sobe, a na tavanu prostrana ostava u koju je Adolf Foose
pospremio kuanske predmete iz prolosti. Uinio je to da istakne
kontrast, ali August je shvatio da se radi o mjeri opreza. Ako
budunost propadne ili ako je se ljudi jednom zasite - a i to je
mogue, tada e naprosto stare stvari spustiti s tavana i vratiti se
tamo gdje su nekad bili. Kua budunosti vjeno je osunana jer
se, opet na elektrini pogon, cijela okree za suncem. Ima velike
prozore i pogled na alpsko jezero nad kojim se uzdiu osnjeeni
planinski vrhovi i lete ptice grabljivice. Jednoga dana, daleke
1950., gradovi e biti saivljeni s prirodom, nalazit e se uz
stanita divljih ivotinja i usred uma, tamo gdje je ist zrak i
boje prijaju oima. Industrijske zone bit e prese ljene u saharsku
pustinju i ispod morske povrine, a nije nemogue niti to da budu
preseljene na Mjesec... Ljudi e putovati elektrinim vlakovima,
elektrinim koijama, balonima i elektrinim letjelicama.
Pjeaenje e biti svedeno na minimum, a sve ivotinje ivjet e
na slobodi. Nitko nee jesti meso, ravniarski dio Europe zlatit e
se u poljima ita, nee biti drava niti vlada, kralj e se mi jenjati
svake godine, a njegovo ime izvlait e se iz bubnja. Kraljevanje
e biti do puteno svakom punoljetnom graaninu koji prethod
no nije prekrio zakon... Dobro, nije August povjerovao ba u

sve, ali Fooseova kua bila je dobra osnovica za ono to je sam

zamislio, bez elektrinih aparata, multifunkcionalnog namjetaja
i prevelikog optimizma. Osim toga, budue dijete e 1950. imati
ve etrdeset pet godina, to nije dob kada se poinje ivjeti.
August e stvoriti kuu koja e biti jednako dobra i sutra i 1950.
godine. Francuskome ambasadoru je poslao pismo u kojem ga sa
aljenjem objavjetava da zbog bolesti ne moe sagraditi gusle za
kralja Nikolu. Kapetanu Vojku javio je da od Santa Maria delle
Grazie nee biti nita jer mu je ispod asti graditi maketu broda
koji nikada nije postojao.
Neka vas bude sram to pokuavate obmanuti vlastitu djecu.
Priznajte im da ste oplovili svijet na nizinama, a ne na
Columbovim karavelama!, napisao mu je i napomenuo neka ga
ne trai i ne pokuava nagovoriti, jer ono to August Liar danas
odlui, vrijedi do kraja njegovog ivota! Bio je ponosan na sebe,
opet je odbijao poslove, kao to je inio u najbolja vremena, i
prestao se ponaati kao uplaeni starac uvjeren da vie nikome ne
treba. Narednih mjeseci je od jutra do mraka gradio kuu od
orahovine, a da ga nijednom nisu zaboljela lea, nisu mu oticali
zglobovi, u rukama i akama osjeao je istu onu snagu koju je
imao dok bi davno, negdje u Bosni, sam odizao od zemlje deblo
stogodinjeg oraha. Konstrukciju je brzo sagradio, za sedam ili
osam dana. Nije mu trebalo vie niti da kuu pregradi u sobe i
naini unutranje stepenice, ali pravi je posao zapoeo sa sobnim
vratima, pokustvom i kuanskim potreptinama. Najprije je
morao od igala, britvica i kara za nokte nainiti alat s kojim e,
na primjer, izdubiti kadu veliine palca ili nave za kruh koje su
manje od nokta. Na tim je navama radio dva dana i vie se
namuio nego na deset glava Kraljevia Marka. Ali su na kraju
izgledale kao prave. Jo tee je bilo ornamentirati stilski
namjetaj, postaviti kvake na vratima, nainiti set minijaturnih
kuhinjskih noeva.
to je due radio, to je primjeivao vie stvari koje nedostaju, a
potrebne su svakoj kui. Drao se pravila da nita nije tako sitno
da ne bi moglo biti napravljeno. Od komadia svile nainio je

kuhinjske krpe, a od Matildine sveane haljine sagove. Svake

subote iao je kod budueg djeda, sjedio s njim ispred kue i uz
srdele i vino doekivao zalazak sunca. Gledao je kako Kati raste
trbuh i otie lice, i sluao kako buduem ocu pucketaju prsti dok,
tko zna to, pokuava rei. S tim je ljudima dijelio mir koji nikad
ranije nije osjetio. Igraku je proglasio tajnom i iznenaenjem, pa
ni za ivu glavu nije htio popustiti i otkriti to to gradi. Kata bi ga
gnjavila, moljakala da joj kae, gurkala ga i potezala za kaput.
Dodirivala je Augusta, a ako neto nije podnosio, bilo je da ga
ljudi dodiruju, skidaju mu nevidljivu vlas s ramena, veselo ga
udaraju po leima ili hvataju za podlakticu kad mu neto vano
ele rei... Ali ona mu nije smetala.
Smijao se, odmahivao rukom i govorio da je star ovjek i da mu
prija kada neka tako mlada i lijepa ena od njega neto trai. Kata
bi se zacrvenila i bjeala u kuhinju, djed ga je tada bockao
laktom u rebra, dizao obrve i sijevao oima. Ba kao kupler majstor kad okolo nutka svoje cure - ali nije u tome bilo niega
runog, nikakve primisli. Samo djetinja radost starih ljudi koji
su, eto, malo pobenavili ekajui novi ivot. Mjesec dana pred
Katin porod zapoela je trka izmeu Augusta i djeteta koje dolazi
na svijet. Bile su nedovrene jo dvije sobe, a tek je trebalo
nainiti budue stanare kue: mukarca, enu, troje djece i psa.
Takoer i kuicu za psa. Stanari e takoer biti od orahovog
drva. Krpene lutke su mu uvijek ile na ivce, a nisu ni prikladne
ako se rodi djeak. Djeaci se nikad ne igraju s krpenim lutkama,
ali ljudi i psi od orahovine dio su mukog koliko i enskog
svijeta. Svaki zglob na figuri mora biti pokretan, ljudi e sjediti,
stajati i hodati, okretati glavu i pomicati prste, a pas e imati
pokretne eljusti - da se vidi kada laje. Zamislio je i njihova lica.
U poetku je htio da odrasli slie Kati i njezinom muu. Ali zato
bi dijete eljelo igrake koje imaju lica majke i oca? Odustao je.
Kako mu je takva glupost uope pala na pamet! Zadnjih dana
radio je i nou. Samo da kua stigne na vrijeme. Pa je onda
morao odustati od psa i odluiti da djece bude samo dvoje.
Dola je tako posljednja subota, a babica je rekla da Kata mora
roditi tokom idueg tjedna. August je do pred jutro dovravao
kunu kapiju i onda je prilegao na sat vremena, prije nego to

koar Ante doe sa zapregom da njega i igraku preveze u

Dubrovnik. Sve je bilo gotovo: mukarac i ena sjedili su u
foteljama i gledali jedno u drugo, djeca su trkarala ispred kue,
blistala je ista bijela kuhinja, bili su postavljeni tanjuri za
doruak. Tanjure nije napravio od orahovine, nego od gipsa.
Zato? Nekako mu se uinilo da je neumjesno od plemenitog
drveta praviti tanjure. Oni se moraju lako razbiti kad doe do
obiteljske svae i nastupe vremena oaja. A sada, dok je sve u
redu, svi se vole i ive u blagostanju modernoga ivota, tanjuri se
na stolu smjenjuju poput godinjih doba. Jedni za doruak, drugi
za ruak, trei za veeru. I opet ispoetka.
U malome svijetu orahove kue vrijeme prolazi bre. Pet minuta
djeje igre dovoljno je da istekne dan, a u pola sata proe godina.
Za godinu od krvi i mesa ve je prolo stoljee od drveta. U
svijetu od orahovog drva ivi se due. ivi se onoliko stoljea
koliko ima djetinjstva. Jedino to je na kui ostalo nedovreno
bio je natpis iznad kapije. Dugo je o tome mislio, svakakva su mu
imena prolazila kroz glavu, ali nita nije bilo dovoljno dobro.
Djetetu to moda i nee biti vano, ali August je htio imati naziv
svoga umjetnikog djela. Najljepe stvari koju je svojim rukama
stvorio, neega za to se isplatilo muiti sve ove mjesece i to je
opravdavalo godine Augustovog ivota. Moda on i nije veliki
umjetnik, moda si je umiljao da je izuzetak meu tesarskim
diletantima, ali ovo je neto u ta nitko ne moe posumnjati.
Nitko na svijetu. A stvoreno je jednom jedinom djetetu. To ga je
veselilo. To to e najvanije umjetniko djelo od orahovog drva
biti namijenjeno djetetu. Spavao je na otomanu koji je prije
mjesec dana spustio u konobu da ne bi Matildi smetao dok radi.
Hrkao je, krgutao zubima i puhao kao stari umski glodavac,
dok je vani polako svitalo, a aurora je kroz otvoreni prozor
svojom rumenom svjetlou obasjavala dom sretnih ljudi.
Prelazila je preko drvenih lica mukarca i ene, koja su u igri
sjena mi jenjala izraze, od umora i zamiljenosti do budalastoga
veselja karakteristinoga za ljude kad ih uhvati ona vrsta sree
koja izbrie svaku pomisao da e se rune stvari jo dogoditi u
ivotu. U asu kada su bili najsretniji, glava koara Ante

zaklonila je svjetlo: - Metre, zora je, bijeli dan! - August je poput

revnog redova skoio s otomana i dan je mogao zapoeti. Stigli
su u posljednji tren, jer je Kati ve pukao vodenjak, babica je
trala po kui i treskala limenim lavorima, prstokrljivi otac je
blijed kao zid stajao ispred kue i jedva da se pomaknuo kad su
ga djed i August pozvali da im pomogne. Babica ih je jedva
pustila u Katinu sobu. - Ovo nije za muke! - vikala je - vi samo
ugurate onu stvar i ne brigate nita! - nastavila je dok je August
pokuavao nabrzinu napraviti red u orahovoj kui. - Bjete van,
sveti vam Ilija pamet munjom sviao! - vikala je dok je August
rasporeivao djecu i odrasle.
Otac je s rukama sklopljenim u molitvu kleao ispred sobnog
raspela, djeca su spavala, a mater je gledala prema Katinoj
postelji. Babica ga je izgurala van prije nego to je stigao
provjeriti jesu li djeje glave okrenute prema zidu. Dogaat e se
neto to ini najveu ljepotu svijeta, ali nije za njihove oi. Sva
trojica su sjela ispred kue iz koje su uskoro dopirali Katini
vriskovi. Dozivala je mater, Isusa i Mariju, stenjala je poput
bolesnoga psa na kii, onda opet vritala, pa govorila Rafo, Rafo,
Rafo moj dobri... Na to je otac krio prste pa je August shvatio da
se on zove Rafo. Rafo i Kata. To zvui skladno i dobro se uz
takva imena stari, pomislio je August. A i nekako su kuevna ta
imena. Dobro e im ii, radit e i stei neto u ivotu... Mudrovao
je u sebi da ne gleda njih dvojicu. Stari je puio cigaretu za
cigaretom i drao se kao da stie smak svijeta, a ne dijete. Bio je
toliko uplaen za ker da se jasno vidjelo kako se ne raduje
unuetu. To je normalno. I August se isto tako plaio za Matildu i
dok bi se ona poraala zatajio bi dijete kao Petar Isusa. Da ga je
Bog tad priupitao, rekao bi mu: - Prekini ovo, Gospodine!
Prekini pa nikad ne imali poroda! Sreom, ni oeve, ni djedove
Bog nita ne pita. Jer da ih pita djeca se ne bi raala ili bi ih
mogli imati samo bezduni ljudi, i oni koji ne vole svoje ene i
keri. Ali sve e biti dobro! Uvijek bude. Ili skoro uvijek. Danas
e biti dobro. Rafo i Kata dobit e dijete i bit e sretni. To im se u
imenima uje. Ako su August i Matilda mogli biti sretni, a
imena su im kao za rumunjske cirkusante a ne za brak, kako

Rafo i Kata jo danas ne bi bili sretni? Na koncu je i August

poeo kriti prste. Pucale su istovremeno sitne koice etiri
muke ruke i to je zvualo kao da se lovac na veprove ulja kroz
suho ipraje.
Djed je puio, vrsto stezao ake, sluao Katine vriskove i
zazivanje Boga. Te na kraju, nakon to bi trudovi stali, opet:
- Rafo, Rafo, Rafo moj dobri! Petog aprila 1905., u tano etiri
popodne, dijete je roeno. Posljednji vrisak bio je dug kao put na
kraj svijeta, otar kao sablja u ruci posljednjega junaka i visok kao
sunce na nebu. Tog se trenutka nita vanije pod zvijezdom
nebeskom nije moglo dogoditi.
Ratovi su stali ako se negdje i ratovalo, mornari na krstarici Knez
Potemkin Tavrievski su na as prestali biti gladni i gnjevni, car
Nikolaj II. zastao je sa alicom aja na pola puta do usta, duboko
se zamislio finski ribar s noem koji e zabiti u prijatelja, Jose
Manitas pogledao je bika u oi i u ivotinji vidio brata, John Eldar
Evian nije kihnuo nakon to je mrknuo iz burmutice, Nataa
Vasiljevna posljednji se put osvrnula za mladiem koji ju nee
zaboraviti, car Franjo Josip zautio je u pola reenice i nitko nije
pomislio da je to od starosti, stari je Boro na krilo uzeo maloga
bijelog psa, kraljevski krvnik izvadio je trun iz djeakova oka,
dabar je dovrio branu i odmarao se, japanski car iskaljao je
koticu trenje... Sve to na Zemlji govori, hoda i osjea, zastalo
je u asu djetetovog roenja. - Nije to mogue! Nije to mogue! povikali su ljudi kad su za to uli. Ali kako bi oni mogli znati ta
jest, a ta nije mogue? Kako kada nisu bili tu? August je,
meutim, znao.
Plakao je dok je kao trei u redu ekao da mu babica na ruke
spusti novoroenu djevojicu. Plakali su svi prisutni, osim Kate i
obitelji od orahovine. Bio je to kraj. A bio je poetak jednoga
ivota. Zbog neega to tako izgleda. Dijete se rodi, a oni koji ga
doekuju - uz svu radost i sreu - osjeaju da je ipak doao
nekakav kraj. I da dalje, barem to se njih tie, vie niega nema.
Ali to nipoto nije tuan osjeaj, niti u njemu ima straha. Barem
ga August nije osjetio. Ni djed. Ni Rafo. Ni Kata.
Ali nekome od njih, teko je sad znati kome jer su im se due

pretapale jedna u drugu, a misli zaboravljale ije su, palo je na

um kako bi lako bilo umirati i kako bi smrt dola bez imalo
straha, kad bi se umiralo na istoj postelji i u isto vrijeme dok
dijete dolazi na svijet. Takve se misli, kao i snovi, lako i brzo
zaborave. I nestane osjeaj s kojim su dole, pa ih se ovjek
moda i zastidi. Ili pomisli da je netko tu nekome neto lagao.
August je uzeo ilo i iznad kapije sretnoga doma krasnopisom
i malim pisanim slovima urezao: Dvori od oraha. Probudio je
drvenu djevojicu i stavio je ispred kapije. Ostala je zauvijek
sretna.