Muhidin Danko

O JEDNOM ASPEKTU ROMANA PONORNICA SKENDERA KULENOVIA

U romanu Ponornica Skendera Kulenovia itatelj moe pronai jedan u knjievnoj kritici
esto citirani odlomak u kojem dva lika, bonjaki feudalac Hilmi-beg i srpski kmet Ostoja, u
bezmalo antiki doaranoj atmosferi, u ulogama epskih rapsoda, pjevaju istu pjesmu o Zlatiji
djevojci. itavu tu scenu paljivo posmatra i pronicljivo analizira glavni lik romana,
Muhamed-beg, koji iz pozicije pouzdanog pripovjedaa informira itatelja o tome da mu je
dobro znan sadraj ove pjesme:
"Kod sviju, oi i ui jedno.
Znam ta e biti dalje u ovoj pjesmi. Pjevai je u poneemu, u imenima lica i mjesta i u
svojim linim opisima, preinauju, svaki na svoj nain, ali fabula joj ostaje uvijek ista. Zlatiju
djevojku, ljepoticu nad ljepoticama u oba carstva,prose prosci sa svih strana,ali ona svakog
odbija. Zainatile se tako na nju muterije, svaki slijedei bogatiji i ugledniji, dok je na kraju ne
zaprosi sam vezir, ali ona odbije i njega. Toliku javnu uvredu vezirova sujeta nije mogla
podnijeti.Uvrijeen preko svake mjere, vezir poalje pismo u kaursku carevinu, primorskom
banu, s nagovorom da pokupi vojsku i bez brige krenu na kulu Zlatijinog oca, da kulu pohara i
otme Zlatiju. ulo se to po svom serhatu, ali niko banu ne ide u susret, odbijeni prosci stoga
to su ljuti, ostali stoga to se boje grdne banove vojske i, najvie, vezirove osvete. Nae se,
meutim, jedan s obrazom, a bez straha, najmlai meu braom Bojiiima, stane sa svojom
etom u busiju, razbije kaursku vojsku i banu u bijegu odsijee glavu.Zlatija poe za njega, i
rodi mu, kako kod kojeg pjevaa, tri ili sedam novih Bojiia.
Ono to me sad jedino zanima to je po emu e to Hilmi-begova pjesma koju pjeva biti "jedna
nova".
Pozorite!
Na mjestu gdje ban Zlatijinom ocu alje pismo u kom prosi Zlatiju, Hilmi-beg dade rije
Ostoji, kao predstavniku druge strane.
Tamburica je zvockala oko jedrog Hilmi-begovog basa, sad Ostojin tenor na neprekidnoj
tamnoj podlozi gusala jei kao iz peine.Ban u pismu kuka, moli, obeava sve, Hilmi-beg se
vrpolji, a kad Ostoja otpjeva:
I vjeru u svoju promijeniti
Privest vojsku svijetlom veziru
Planu
"Lae! Nije tako, lae! Pjevaj pravo!"
Ostoja je prekinuo, pogruio, ne smije oiju da podigne.
"Pjevaj kad ti kaem!"

"Ja, beg", gleda u njega moleivo - "drukije ne znam".

Ne zna! Zna ti bolje nego ja! Nego hoe ovima niz dlaku. Ban je junak! Dumanin, ali
junak!"1
Epski prizor natpjevavanja izmeu Hilmi-bega i Ostoje Muhamed-beg doivljava kao
pozorite, ali je drama ovoga pjevakog nadmetanja mnogo dublja i kompleksnija, i ba to
pouzdani pripovjeda eli objasniti implicitnim itateljima romana. U drami pjevakog
takmienja izmeu Hilmi-bega i Ostoje sukobljavaju se dva stoljeima razliita i protivna
svijeta, dvije vjekovno polarizirane i neprijateljski sueljene drutvene kaste: bonjaki
feudalci-begovi i srpski plebejci-kmetovi.
Kmet Ostoja, pjeva na begovskim dvorovima, profesionalni je rapsod koji svoje zanimanje
nije razlikovao od svjesnog poltronizma. Takvih je pjevaa, ulizica i liisahana, bilo mnogo u
kuama krajikih begova koji su zvuk gusala u svojim domovima doivljavali kao pitanje
drutvenog statusa, asti i linog prestia. O fenomenu "begovskih" pjevaa veoma poticajno
pisao je Alois Schmaus u znamenitom ogledu pod nazivom Studija o krajinskoj epici (Rad
JAZU, Zagreb, l953., 297.), gdje se govori openito o pojavi bosanskih feudalnih pjevaa koji
su u svome epskom pjevanju strogo vodili rauna o staleki uslovljenom ukusu bosanskih
begova. Za begove je epika bila prije svega projekcija idealizirane slike prolosti, te su oni
svuda, a posebno u ratnikoj i junakoj Krajini, posveivali epskoj junakoj pjesmi vidno
interesovanje. tavie, u nedostatku muslimanskih pjevaa-oni su se zadovoljavali i
hrianskim, ili su ak i sami pjevali, o emu upravo svjedoi i navedeni odlomak iz romana
Ponornica.
Kmet Ostoja u potpunosti je svjestan svoga rapsodijskog poloaja, te podilazi sujetnom
auditorijumu-pripitim i raspojasanim krajikim begovima koji su svoju staru begovsku slavu
mogli evocirati i prepoznati jo jedino u drevnim epskim pjesmama. Ali njihov horizont
oekivanja vie nije onako nabusit i prepotentan kao u vrijeme stare slave, i Hilmi-beg ne
dozvoljava kmetovskom pjevau da iznevjeri autentini epski tekst nego trai od njega da
pjeva pravu verziju o junatvu primorskoga bana, makar ga i dalje smatra dumaninom. Ovu
je scenu Enes Durakovi objasnio kao kraj agonalne nepomirljivosti i epske iskljuivosti
izmeu bonjakih begova i srpskih kmetova, to je meu njima navjeivalo "irinu ljudske
koegzistencije". Meutim, ini mi se, uz puno uvaavanje Durakovievog stava, da se ovdje
prije radi o kraju jedne epohe u kojoj su bosanski begovi osjeali svoju neupitnu i
bespogovornu mo zasnovanu na nekadanjoj snazi Turske Imperije. Taj neumitni kraj i
propast begovske moi i slave bez ikakvoga zazora priznaje i razgoliuje Muhamed-beg koji,
pri povratku u zaviaj, svjesno uestvuje u nadmetanju "kamena sa ramena" sa korpulentnim i
snanim srpskim mladiima, kmetovima u begova Filipovia. Ovo je nadmetanje prihvatao
vie kao igru,mada je znao da su to ostali uesnici doivljavali kao "bitku izmeu vjera". Tako
je mislio i koija Fehim predbacujui Muhamed-begu to je sebi dozvolio blamau pred
kmetovima, ali Muhamed-beg za to nije previe mario, jer je dobro znao da vie ne pripada
tom svijetu u kojem se sve mjerilo i doivljavalo kao vjekovna "bitka izmeu vjera". tavie,
u tom svijetu i pasji lave odavao je antagonizam izmeu muslimana i hriana: "Psi ovarski
zatrkuju se za nama, izlijeu ak i pred konje, laju: vau, vau, vlau, vlau, vlah, vlah. Fehim
mirno opuckuje kandijom, vie im u ali: "Kakav Vlah! Nije Vlah, nego Turin!" Na ovu
duhovitu opasku koijaa Fehima uslijedio je gotovo nehajni Muhamed-begov solilokvij:
"(Zaista, prvi put mi dopire u svijest: ova onomatopeja, koja odista prisiljava ovjeka da i iz
pasjih usta ta rije Vlah, u svijetu u kojem sam se rodio, znai neto do zla boga prevarno i
pogano)".

Muhamed-beg ve odavno nije pripadao tom svijetu, te mu poraz u nadmetanju sa kmetovima

nita nije predstavljao osim vesele razbibrige, ali u njemu je i dalje ostalo neto od onoga
starog begovskog nama i kastinskog odnosa prema kmetovima koje je doivljavao kao
"ljudsku vuad", "to hiljade godina ovako vije i spava sa stokom".
Meutim, Skender Kulenovi dobro je znao da je stara begovska slava samo lijepa prolost i
da je ta bosanska gospodska kasta u dubokoj krizi i odumiranju. Ponornica je bila oma toj
razvlaenoj kasti, ili je jo bolje kazati - to je bio "posljednji begovski roman" u bonjakoj
knjievnosti. Svijest o propasti i opoj degradaciji bosanskih begova bila je duboko
ukorijenjena u Skenderovoj porodici, i on tu propast niim nije skrivao. tavie, u
Skenderovoj porodici vladao je izuzetno kritian odnos prema begovatu, u emu je prednjaio
Skenderov otac. O tome je Skender pisao i u eseju Moji susreti sa Mauranievim epom:
Mom ocu - primjeivao sam - imponirala je begovska titula, ali sve ono pogrdno to je on
govorio o begovima vjerujem da nije uspijevao da tako sono rekne nijedan kmet. U pozadini
Prvog svjetskog rata - od etvrte do osme godine mog djetinjstva - zanemarivao je ubiranje
treine od kmetova, bavio se trgovinom i vercom. A kad je naa porodica devetsto
osamnaeste "izgubila kmetove" i iz godine u godinu padala u sve veu bijedu, da se na kraju
naemo u njenom vrhunskom uasu, sve optube i sav bijes oaja, i kod oca i kod mene i kod
svih nas u porodici, svaljivali su se na begove, na pretke, kao na ljude slijepe, glupe, zatucane,
bandoglave i tvrdoglave"2
Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bonjakoj literaturi3, analiza
njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenovi
nije pokazivao previe sentimentalnosti. Muhamed-beg, kojeg, naravno, ne moemo
bezrezervno poistovjeivati sa piscem Ponornice, otuen je od svoga zaviaja i od svojih
duhovnih izvorita, od islama prije svega, pa mu i ne pada teko poraz u nadmetanju "kamena
s ramena" sa kmetovskim mladiima u begova Filipovia. Prije bi se moglo rei da je
Muhamed-beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazee budunosti u kojoj e
nekadanja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska la
ispjevana od naruenog kmetovskog pjevaa. Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno
degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je
kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i proivljavao kao samozatajnu i vrijuu
ponornicu u svome biu. Ova je ambivalencija moda bila i izraz Skenderove raspoluenosti
izmeu svjesno izabrane socijalistike ideologije i roenjem dodijeljenog begovskog
aristokracizma. U Skenderovoj spisateljskoj linosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg,
to je djelimino preneeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sueljavali svjetovnjaki
orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje.
Muhamed-beg je sve vie ostajao bez titule uz svoje ime, ba kao to je u kuu Skendera
Kulenovia, zahvaljujui njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski nain ivota, o emu je
Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mauraniu: "Moj otac je u nau kuu unio
evropski nain ivota, i ja sam za drukiji saznavao samo kod susjeda i roaka. Iako beg, nije
bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Be i Petu, znao je turski i neto njemaki, sve
je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je znailo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti
viljukom i noem itd.), i govor i nain odijevanja, ne samo nas sinove nego - to je bio
rijedak sluaj - i kerku dao je na kole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio eir, kajao se
to na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uloio u trgovinu, ismijavao zbog
zaostalosti hode, kadije, muftije - sve do reis-ul-uleme"4
Sreom, Skenderova kritika bosanskoga begovata nije bila izvana, ideologijski motivirana,
ve duboko iznutra proivljena, i on nije mogao nita drugo niti napisati osim begovskog

romana. Naalost, bio je to "posljednji begovski roman" u bonjakoj knjievnosti - i u

doslovnom i u simbolikom znaenju te rijei. Doslovnom - jer ga je pisao jedan autentini
potomak bosanskih begova, i simbolikom - jer je taj isti beg bio svjestan neminovnog kraha
jednog ve odavno razvlaenog i ekonomski oslabljenog plemstva koje vie nije moglo
povratiti staru sliku svijeta opjevanu kroz feudalne epske pjesme. U tom smislu, scena epskog
natpjevavanja izmeu Hilmi-bega i kmeta Ostoje odista u sebi ima neto od antikog
tragizma, jer svjedoi o definitivnom priznavanju begovskog otmjenog propadanja, gdje se i u
nevolji nastoje sauvati obraz i plemenitost. Hilmi-begova gesta na Ostojin pokuaj
falsificiranja originalne epske pjesme o Zlatiji djevojci ima istinski tragini karakter, jer ne
izraava samo "irinu ljudske koegzistencije" i tolerancije ve i dubinu vlastitoga propadanja i
surovost neumitne degradacije bosanskog begovata koji je propadao po usudu povijesnih
zbivanja (propast Turske Imperije) i po logici unutarnjih rastakanja bez nade da se mogu
zaustaviti. Neumitna propast usljed pada turskog Carstva bila je "krivica bez krivice"
bosanskih begova i kompleksnost njihove tragine krivnje pokuao je opisati u romanu
Ponornica Skender-beg Kulenovi - naizgled ateistiki bezduno i bezosjeajno, a sutinski
veoma bolno i emotivno, kako je jedino i mogao pisati o begovima jedan autentini bosanski
beg.