Gramatika

Osnove gramatike hrvatskoga standardnog jezika:

FONETIKA I FONOLOGIJA

GLASOVI, FONEMI I ALOFONI

GLASOVI HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

GLASOVNE PROMJENE

NAGLASAK U HRVATSKOME STANDARDNOM JEZIKU

MORFOLOGIJA

MORFEMI

ALOMORFI
VRSTE RIJEI:

IMENICE

ZAMJENICE

PRIDJEVI

BROJEVI

GLAGOLI

GLAGOLSKE VRSTE

PRILOZI

PRIJEDLOZI

VEZNICI

ESTICE

USKLICI
SINTAKSA

SINTAKSA I SINTAKTIKI ODNOSI

REENICA

PODJELA REENICA PREMA SASTAVU

RED RIJEI U REENICI

PREDIKAT

SUBJEKT

PRILONA OZNAKA

OBJEKT

APOZICIJA

ATRIBUT
LEKSIKOLOGIJA

PODRUNA RASLOJENOST LEKSIKA

VREMENSKA RASLOJENOST LEKSIKA

FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKA

JEZINO POSUIVANJE

IMENA

Glasovi, fonemi i alofoni

GLAS

najmanji odsjeak izgovorene rijei

skup akustikih svojstava koji se opaaju i zovu se razlikovna obiljeja

FONEM
jezina jedinica koja nema znaenja

nema znaenje, ali bitan je za znaenje po tome to udruivanjem s drugim

fonemima nastaju rijei razliita znaenja

Govornik hrvatskoga jezika razlikuje rijei brti i prti na osnovi njihova glasovnoga
sastava. Niz r a t i isti je u obje rijei, a razlikuju se glasovima b i p.
ALOFON

glasovna inaica fonema

Izgovor glasa ovisi o pojedincu (tj. o govorniku) i o okolini u kojoj se glas nae.
U hrvatskom standardnom jeziku akustiki se relativno jednostavno mogu razlikovati
sljedei alofoni: [], [], [], [F], [] i [].
Tako se na primjer fonem /n/ ostvaruje kao alofon [] ispred /k/ ili /g/:
banka [bka]

Glasovi hrvatskoga standardnog jezika

Hrvatski standardni jezik ima 32 glasa u ulozi fonema. To su u fonolokoj transkripciji:
/i, e, a, o, u, ie; v, m, n, , l, , r, r, j; p, t, k, b, d, g, c, , , , , f, s, h, z, /
OPIS I PODJELA GLASOVA
Glasovi hrvatskoga standardnoga jezika koji predstavljaju foneme opisuju se prema prema
njihovim akustikim i artikulacijskim svojstvima.
I. AKUSTIKA SVOJSTVA GLASOVA: vokalnost, umnost, kompaktnost, difuznost,
gravisnost, akutnost, nazalnost, neprekidnost, zvunost, stridentnost i napetost.

II. TVORBENA (ARTIKULACIJSKA) SVOJSTVA GLASOVA:

GLASOVI I NJIHOVA ARTIKULACIJSKA SVOJSTVA

SAMOGLASNICI (OTVORNICI, VOKALI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:

Samoglasnici se po mjestu tvorbe dijele:
1. prema vodoravnom poloaju jezika u odnosu prema tvrdom nepcu

prednji: i, e, ie

srednji: a

stranji: o, u
2. prema stupnju uzdignutosti jezika prema nepcu

visoki: i, u

srednji: e, o

niski: a
3. prema poloaju usana

neutralan poloaj: e, i
iroko otvorena usta: a
malo ispupene usne i okrugli, uski otvor: o, u

Slogotvorno r za razliku od suglasnika r ima veu zvonkost i due traje pa ima vei broj
treptaja. Po mjestu tvorbe slogotvorno r nenepani je, nadzubni glas kao i suglasnik r.
Mukli, neodreeni glas va () nefonemski je vokal, koji se izgovara uz neslogotvorne
glasove.
SUGLASNICI (KONSONANTI) U HRVATSKOM STANDARDNOM JEZIKU:
SUGLASNICI PREMA MJESTU TVORBE:
1. prema sudjelovanju pominih govornih organa:
A) usneni:

B) jezini:

dvousneni (bilabijali): p, b, m
zubnousneni (labiodentali): v, f

prednjojezini: , , , , c, z, s, t, d, n, l, r

srednjojezini: j, lj, nj, ,

stranjojezini: k, g, h
2. s obzirom na poloaj pominih govornih organa prema nepominima:
A) ispred tvrdog nepca:

usneni (labijali): p, b, m, v, f

zubni (dentali): c, z, s, t, d, n

nadzubni (alveolari): r, l
B) na tvrdom nepcu nepanici ili palatali:

prednjotvrdonepani: , , ,

stranjotvrdonepani: nj, lj, j, ,

C) iza tvrdog nepca mekonepani, velari: k, g, h
SUGLASNICI PREMA NAINU PROLAZA ZRANE STRUJE (NAINU TVORBE):
A) sonanti:

B) umnici:

nosni (nazali): m, n, nj
treperavi (drhtavi, vibranti): r
spiranti: v, j
boni (laterali): l, lj

zatvorni (praskavi, okluzivi): b, p, d, t, g, k

poluzatvorni (sloeni, sliveni, afrikate): c, , , ,
tjesnani (frikativi): s, , z, , f, h

SUGLASNICI PREMA DJELOVANJU GLASNICA

zvuni

bezvuni

Glasovne promjene
JOTACIJA
Jotacija je glasovna promjena u kojoj stapanjem (nepalatalnoga) suglasnika s
glasom j nastaje novi (palatalni) suglasnik.
Jotacija je i glasovna promjena u kojoj se izmeu usnenih glasova p, b, m, v i
glasa j umee l pa nastaju nastaju suglasniki skupovi plj, blj, mlj,vlj. Ovo se
umetnuto l naziva i epentetsko l.
t+j cvijet cvijee
k+j plakati plaem
c+j micati miem
d+j sagraditi sagraen
s+j disati diem
h+j gluh glui
z+j kazati kaem
g+j vagati vaem
n+j nj kamen kamenje
l+j lj spaliti spaljen
p+j plj snop snoplje
b+j blj rob roblje
m+j mlj grm grmlje
v+j vlj mrav mravlji
SIBILARIZACIJA
Sibilarizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala i u sibilante c, z, s u nekim oblicima
rijei:
k, g, h c, z, s /_i
Sibilarizacija se provodi:
1. U dativu i lokativu jednine imenica enskoga roda:
ruka ruci, knjiga knjizi, snaha snasi
2. U nominativu i vokativu mnoine imenica mukoga roda:
vojnik vojnici, biljeg biljezi, grijeh grijesi
3. U dativu, lokativu i instrumentalu mnoine imenica mukoga roda:
vojnik vojnicima, biljeg biljezima, grijeh grijesima
4. U 2. licu jednine imperativa:

rekoh reci, legoh lezi.

PALATALIZACIJA
Palatalizacija je promjena velara k, g, h ispred vokala e i i u palatale , , u nekim
oblicima rijei:
k, g, h , , /_e, i
Palatalizacija se najee provodi:
1. U vokativu jednine imenica mukoga roda:
vojnik vojnie, plug plue, duh due.
2. U prezentu nekih glagola:
peku peem, strigu striem.
3. U 2. i 3. licu jednine aorista nekih glagola:
rekoh ree; digoh die.
4. Ispred pojedinih sufiksa:
-(a)n muka muan; dug duan; suh suan
-i rak rai; krug krui; trbuh trbui
-etina ruka ruetina; knjiga knjietina; trbuh trbuetina
-ina vojnik vojniina; koveg koveina; trbuh trbuina
-ica ruka ruica; draga draica; juha juica
-je otok otoje; iprag ipraje; orah oraje
-ni mrak mrani; knjiga knjini; sluh sluni
-ak dah daak
-ke naopako naopake.
Palatalizacijom se naziva i promjena glasova c, z u , :
zec zee, knez knee; srce sran
JEDNAENJE PO ZVUNOSTI
Jednaenje po zvunosti dogaa se kada se jedan pored drugoga nau dva suglasnika
razliite zvunosti pa se radi lakega izgovora izjednauju tako da oba postanu ili zvuni ili
bezvuni, i to na nain da se prvi prilagoava drugome.
Po zvunosti se ne jednae sonanti: m, n, nj, j, l, lj, r, v.
zvuni

bezvuni

Z + B= BB obezvuivanje
b p vrabac vrapca
d t otpadak otpatka
g k bogac bokca
z s sklizak skliska
teak teka
sme smekast
B +Z = ZZ ozvuivanje

p b top tobdija
t d svat svadba
k g burek buregdija
s z glas glazba
za duu zadubina
d svjedoiti svjedodba
JEDNAENJE PO MJESTU TVORBE
Jednaenje po mjestu tvorbe dogaa se kada se u rijei jedan do drugoga nau dva glasa
koja se tvore na razliitim mjestima u usnoj upljini.
Jednaenje po mjestu tvorbe obuhvaa glasove s, z, h i n, prema pravilima:
s + , , lj, nj = + , , lj, nj nositi nonja
z + d, , lj, nj = + d, , lj, nj voziti vonja
h + , = + , orah orai
n + b, p = m + b, p prehraniti prehramben.
Odstupanja: suglasnici s i z ne prelaze u i na granicama morfema (sljubiti, razljutiti) te
kada se nau ispred nj i lj koji su nastali stapanjem glasova l i n s j od dvoglasnika (snijeg
snjegovi, slijep sljepilo).
Jednaenje po mjestu tvorbe esto se provodi nakon nekih drugih glasovnih promjena,
primjerice jotacije (grozd + je groze groe) ili jednaenja po zvunosti (raz + etvoriti
rasetvoriti raetvoriti).
NEPOSTOJANI SAMOGLASNICI: A, E
Nepostojani samoglasnici su oni koji se javljaju izmeu zadnja dva suglasnika u nekim
oblicima imenica i pridjeva, dok se u nekim oblicima gube.
Samoglasnik a se gubi:
1. U svim padeima jednine i mnoine mukoga roda osim nominativa jednine i genitiva
mnoine, te akuzativa jednine za neivo:
N jd. dvorac G jd. dvorca D jd. dvorcu ali G mn. dvoraca.
2. U odreenom liku pridjeva mukoga roda i u mnoini pridjeva i zamjenica:
neodr. sklizak odr. skliski
neodr. jd. sklizak neodr. mn. skliski
zamjenica m.r.jd. takav mn. takvi.
3. U enskom i srednjem rodu neodreenoga lika pridjeva i zamjenica:
sklizak skliska sklisko
takav takva takvo.
Samoglasnik e se gubi u nekim kajkavskim toponimima i prezimenima:
akovec akovca; Gubec Gupca.
PRIJEGLAS

Prijeglas je zamjena samoglasnika o samoglasnikom e iza palatala i skupova t, d:

1. u nominativu jednine imenica srednjeg roda: polje, godite
2. u instrumentalu jednine imenica mukog i srednjeg roda: ruem, poljem
3. u umetku za tvorbu duge mnoine imenica mukoga roda: ruevi, hrutevi.
Prijeglas se ne provodi u instrumentalu jednine imenica koje u slogu ispred nastavka imaju
samoglasnik e (je jeom), u imenica enskoga roda (pralja praljom) te u posuenica,
bez obzira na samoglasnik pred nastavkom (gauo gauom). Isto tako, prijeglas se ne
provodi u sloenica sa spojnikom -o- (duobrinik, a ne duebrinik!).
VOKALIZACIJA
Vokalizacija je zamjena suglasnika l samoglasnikom o na kraju rijei i na kraju sloga.
Zamjena l s o provodi se:
1. u mukome rodu glagolskoga pridjeva radnog: pisao pisala; vidio vidjela
2. u nominativu jednine imenica mukoga roda: posao posla, kabao kabla
3. u mukom rodu pridjeva: zao zla, mio mila
4. ispred sufiksa -ba: seliti seoba
5. u oblicima imenica na -l(a)c osim u nominativu jednine i genitivu mnoine: etelac G
jd. eteoca, N mn. eteoci, G mn. etelaca.
Suglasnik l se ne zamjenjuje s o na kraju dugoga sloga (blnica, stlnjak), u umanjenica sa
sufiksom -ce (ogledalce) te u nekih imenica s l na kraju kratkoga sloga (molba, alba).
GUBLJENJE GLASOVA
Kada se dva jednaka suglasnika zbog glasovnih promjena ili tvorbe rijei nau u rijei
jedan pored drugoga, jedan se gubi.
raz + estiti raestiti raestiti
od + dijeliti odijeliti
Udvojeni suglasnici se piu:
1. u superlativu pridjeva na j: najjai, najjednostavnije
2. u nekim sloenicama radi lakeg razumijevanja: naddravni, superrevizija.
ISPADANJE GLASOVA
Ispadanje glasova odnosi se na glasove d, t i s.
Glasovi d i t ne piu se:
1. ispred glasova c i : otac oca, oev, sudac suca, suev
2. ispred sufiksa tina: gospodin gospotina, Buzet buzetina
3. u skupovima st, t, zd, d, ako iza njih slijedi bilo koji suglasnik
osim r i v: nuda nuni, borilite borilini.
Glasovi d i t piu se :
1. u stranim rijeima: azbestni, protestni
2. u tvorenicama na -ski: sportski
3. u tvorenicama na -stvo: narodstvo

4. u skupu -stk u imenica enskoga roda izvedenih od imenica mukoga roda na ist: laburist laburistkinja
Glas s ne pie se u sufiksu -ski iza
glasova , , s, : ribiki, plemiki, bjeloruski, plemenitaki.
ALTERNACIJE IJE/JE/E/I/
Alternacije ije/je/e/i/ dogaaju se u rijeima u kojima je nekada bio glas koji se naziva
jatom. Da je u nekoj rijei bio jat, a ne trofonemski slijed ije (kao u rijei higijena), vidimo
usporedbom ekavskoga, ikavskoga i ijekavskoga izgovora:
stena stina stijena
mleko mliko mlijeko
videti viditi vidjeti.
Za rijei bez vidljivoga postanka treba nauiti koji se oblika jata u njima javlja. U ostalim
oblicima te rijei te izvedenicama u kojima je duljina sloga nepromijenjena, ostaje isti
refleks jata:
smjer smjera, smjerovi, smjernica, usmjeren, smjerokaz
Promjene mogu nastati u dva sluaja:
1. ako se kratko je dulji
2. ako se slog s dvoglasnikom krati.
1. Duljenje kratkoga je
a) kratki slog je se dulji u ije:
u tvorbi nesvrenih glagola od svrenih. U glagolskoj imenici tvorenoj od nesvrenog
glagola takoer ostaje ije:
zapovjediti zapovijedati zapovijedanje.
Izuzetak su glagoli koji u osnovi imaju rijei mjera, mjesto i sjesti. Oni uvijek imaju je:
zamjerati zamjeriti; nasjesti nasjedati; namjestiti namjetati
ispred sufikasa -e i -lo:
umjeti umijee
sjesti sijelo
b) kratko je se dulji u dugo je:
u genitivu mnoine imenica:
mjesto mjesta
ispred dvaju suglasnika od kojih je prvi l, lj, n, r, v:
dospjeti dospjevi; praznovjerac praznovjerni
u sloenicama s glagolom mjeriti:
brzinomjer
u imenica odmila i njihovim izvedenicama:
djedo

 u izvedenica na -je:
proturjean proturjeje
c) e i i se takoer mogu produljiti u ije
ese dulji u ije u tvorbi nesvrenih glagola od letjeti i lei, u sloenicama sa -zreti te u
imenica izvedenih od glagola s prefiksom pre-:
lijetati, dolijetati, prelijetati; lijegati, zalijegati; sazrijeti, dozrijeti; prijekor, prijenos
i se dulji u ije u tvorbi nesvrenih glagola od glagola liti:
lijevati, dolijevati, prelijevati
2. Kraenje sloga s dvoglasnikom
Dvoglasnik se krati u je kada na njegovo mjesto dolazi kratki slog:
cijel cjelina; mlijeko mljekara
To se dogaa:
kod imenica srednjeg roda s nejednakoslonom promjenom: dijete djeteta
u dugoj mnoini imenica kojima se ne mijenja naglasak u jednini: svijet svjetovi,
ali lijek lijekovi!
u genitivu mnoine s nepostojanim a imenica enskoga roda na
-ijevka: pripovijetka pripovjedaka, ali pripovijetki!
u komparativu i superlativu pridjeva: lijep ljepi najljepi
u prvom slogu sloenica sa spojnikom -o- i u prvom djelu sloenice ispred
naglaska: cjevovod, sjenokoa
u nesvrenih glagola na -ivati, -avati koji su tvoreni od svrenih glagola s ije: zamijeniti zamjenjivati
ispred nekih sufikasa, npr.: -ota, -oa, -urina, -ance, -ence, -ace, -ece, -ina, -ad, ar(a), -telj, -i, -i, -a, -ar, -a, -ica, -l(a)c, -ica,-iljka, -ulja, -ua, -ba, -ite, -arija, -enje; ovit, -evit, -an, -ahan, -ast, -kast, -cat, -it, -iv, -ljiv
ljepota, sljepoa, zvjezdurina, djetece, brjei, mjenja, zvjezdica; pjeskovit, bjelkast
Dvoglasnik se krati u e iza r u suglasnikom skupu, s time da je pravilan i oblik s je:
pogrijeiti: pogreka/pogrjeka
drijebe: drebeta/ drjebeta; drebad/drjebad
brijeg: bregovit/brjegovit
sprijeiti: spreavati/sprjeavati
grijeh: grean/grjean; greniji/grjeniji
suglasnik + r + ije suglasnik + r + e/je
Dvoglasnik se krati u i ispred o nastalog vokalizacijom (bilo u nastavku, bilo unutar rijei)
i j:
dio dijela; dijeliti dioba; smijeh smijati se
I je se krati u i u istim sluajevima:
vidjela vidio; smjeti smijem; tedjeti tedionica
Dvoglasnik se krati u u prezentu, imperativu te pridjevu radnom i trpnom:
umrijeti umrem, umri, umro

Naglasak u hrvatskome standardnom jeziku

Naglasni sustav hrvatskoga standardnog jezika sastoji se od etiriju naglaska:

kratkouzlazni: na
kratkosilazni: ka
dugouzlazni: rka
dugosilazni: zlto

U prozodijske se jedinice hrvatskoga jezika osim ovih etiriju naglaska ubraja i zanaglasna
duina ().
Postoji pet osnovnih pravila o raspodjeli naglaska u hrvatskome standardnom jeziku:
1. Jedna rije moe imati samo jedan naglasak.
2. Jednoslone rijei mogu imati samo silazne naglaske (k, l).
3. Na unutarnjem slogu vieslonih rijei mogu stajati samo uzlazni naglasci
(prijatljstvo, posditi).
4. Na prvom slogu vieslonih rijei mogu stajati sva etiri naglaska
(na, ka, rka, zlto).
5. Na zadnjem slogu vieslonih rijei ne moe stajati naglasak, osim pojedinih usklika
(opl, oh).
Neke rijei nemaju svoga naglaska. Takve se rijei nazivaju nenaglasnicama ili klitikama i
izgovaraju se zajedno s rijeju ispred ili iza sebe kao jedna izgovorna cjelina.
Rijei koje se nalaze iza naglaene rijei i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu
se zanaglasnice ili enklitike. Mogu biti:
1. glagolske: nenaglaeni oblici prezenta pomonih glagola biti i htjeti
(sam, si, je, smo, ste, su; u, e, e, emo, ete, e), te nenaglaeni oblici aorista glagola
biti (bih,bi, bi, bismo, biste, bi)
2. zamjenike: nenaglaeni oblici linih zamjenica
(me, mi, te, ti, ga, nj, mu, je, joj, ju,nju, nas, nam, vas, vam, ih, im, se, si)
3. upitna estica li.

Rijei koje se nalaze ispred naglaene rijei i s njom se izgovaraju kao jedna cjelina zovu
se prednaglasnice ili proklitike. Mogu biti:
1. prijedlozi: svi jednosloni (u, o, na, po, pri), neki dvosloni
(meu, mimo, nada, poda, pokraj, preko, prema, oko), svi prijedlozi sloeni s prijedlogom
iz- (izmeu, iznad)
2. neki veznici: a, i, ni, da, kad
3. nijena estica ne.
Prednaglasnica ponekad moe primiti naglasak, i to kad se nae ispred sloga na kojem je
silazni naglasak: znm n znm.

Morfemi
MORFEM

najmanja jezina jedinica koja ima svoje znaenje

izrazu je pridruen sadraj

izraz morfema zove se MORF

MORFOLOGIJA

znanstvena disciplina koja prouava morfeme

dio gramatike koji se odnosi na prouavanje vrsta rijei i njihovih oblika

VRSTE MORFEMA (s obzirom na poloaj, znaenje i ulogu ili funkciju)

A) MORFEMI PO POLOAJU:
1. PREFIKSALNI MORFEM (PREFIKS) ILI PREDMETAK, (oznaka P)

morfem koji se dodaje s lijeve strane korijenskog morfema

2. KORIJENSKI MORFEM (KORIJEN), (oznaka R)

morfem koji nosi temeljno leksiko znaenje rijei

sve rijei istog korijena ine PORODICU RIJEI (lijek, ljekarnica, lijenik)

3. SUFIKSALNI MORFEM (SUFIKS) ILI DODATAK, (oznaka S)

morfem koji se dodaje s desne strane korijenskog morfema

tzv. NULTI MOREM

prefiksalni i sufiksalni morfemi nazivaju se AFIKSALNIM MORFEMIMA (lat.

affigere pribiti, dodati)

4. INFIKS ILI UMETAK

morfem (sufiks) koji je umetnut izmeu osnove i nastavka (sinovi sin + ov +

i)

B) MORFEMI PO ZNAENJU:
1. LEKSIKI MORFEM

morfem koji nosi cjelovito leksiko znaenje rijei (znaenje koje se odnosi
na stvarnost bez obzir na kontekst)
svi leksiki morfemi zajedno ine OSNOVU

2. GRAMATIKI MORFEM (NASTAVAK)

morfem (sufiks) koji nosi gramatiko znaenje rijei

C) MORFEMI PO ULOZI ILI FUNKCIJI:

1. TVORBENI, RJEOTVORNI ILI DERIVACIJSKI MORFEM

morfem koji slue za tvorbu, izvoenje ili derivaciju novih rijei

rjeotvorni morfemi dodaju se na rjeotvornu osnovu

funkciju rjeotvornih morfema imaju afiksi, stoga se razlikuju tri osnovna

naina izvoenja novih rijei:

prefiksalna tvorba (iz + rod)

sufiksalna tvorba (rad + nik)
prefiksalno-sufiksalna tvorba (pred + rad + nik)
2. OBLIKOTVORNI, FLEKSIJSKI ILI RELACIJSKI MORFEM

morfem koji slui za tvorbu novih oblika

funkciju oblikotvornog morfema ima gramatiki morfem ili nastavak

oblikotvorni morfem dodaje se na oblikotvornu osnovu (radnik + , radnik +

a, radnik + u)

SLOBODNI MORFEM morfem koji u reenici moe stajati samostalno (sin, govor)
VEZANI MORFEM morfem koji u reenici ne moe stajati samostalno (pro-, -ov)
MORFEMSKA I MORFOLOKA ANALIZA

ralanjivanje rijei na morfeme po poloaju naziva se MORFEMSKA ANALIZA

predradnik = pred + rad + nik +

predradnik = P + R + S + S
ralanjivanje rijei na osnovu i nastavak naziva se MORFOLOKA ANALIZA

predradnik = predradnik +
predradnik = osnova + nastavak

Alomorfi
ALOMORF
isti morfem u svim oblicima neke rijei

razliiti morfi ili izrazi istog morfema nazivaju se ALOMORFI (izgovorne

varijante ili inaice morfema)

VRSTE:
A) DJELOMINO RAZLIITI:

nauk = na + uk +

nauci = na + uc + i

nauiti = na + u + i + ti
B) POTPUNO RAZLIITI (SUPLETIVNI ALOMORFI):

klela kunem
ovjek ljudi
ja mi
alomorfi jednoga morfema kojima se pridruuje isti gramatiki sadraj i koji se
mogu pojaviti u istoj okolini zovu se DUBLETE

dobr + og = dobr + oga

do pojave alomorfa dolazi zbog glasovnih promjena
osnova u kojoj se pojave alomorfi zbog neke glasovne promjene zove
se ALOOSNOVA (inaica ili varijanta osnove)

Imenice

rijei kojima se imenuju bia, predmeti i pojave

prema leksikim obiljejima imenice odreujemo s obzirom na:

1. opseg znaenja:

 OPE sva bie, predmeti ili pojave iste vrste (djevojica)

VLASTITE tono odreeno bie, predmet ili pojava (Petra)
ZBIRNE skup istovrsnih bia, predmeta ili pojava koji se uzimaju kao cjelina (momad)
2. ovjekov dodir s onim to znae:
STVARNE ILI KONKRETNE za opipljiva bia i predmete (knjiga, raunalo, stol) ili bia i
predmete koji nisu opipljivi, ali se zamiljaju kao da postoje ili kao da su nam nadohvat
ruke (aneo, mjesec)
NESTVARNE ILI APSTRAKTNE za neto nestvarno, neopipljivo: radnju, osobine,
osjeaje, stanja, fizike i duevne moi, prirodne i drutvene pojave (ljubav, bol, radost,
san)
3. stupnjevanje po veliini:
DEMINUTIVI ILI UMANJENICE (ptiica, knjiica)
AUGMENTATIVI ILI UVEANICE (ptiurina, knjiurina)
4. stupnjevanje po osjeajnoj vezi:
HIPOKORISTICI ILI ODMIL(N)ICE
PEJORATIVI ILI POGRDNICE
Posebnu skupinu ine RADNE IMENICE znae radnju, stanje, zbivanje i rezultat radnje
(enja, uenje, borba, jurnjava, plovidba, pobjeda)
GRAMATIKA OBILJEJA IMENICA:
A) ROD:
muki, enski i srednji
imenice na -a koje znae muku osobu u jednini su mukog roda (vojvoda je stigao), a u
mnoini mukog (vojvode su stigli) i enskog (vojvode su stigle) roda
neke imenice na -ica koje znae i muku i ensku osobu mogu biti i mukog i enskog
roda (ovaj/ova izdajica, lutalica, propalica)
neke imenice na -lo koje oznaavaju muku osobu mogu biti i srednjeg i mukog roda
(ovaj/ovo gunalo)
imenice na -e su srednjeg roda, iako znae muku ili ensku osobu (mome, djevoje)
imenice bol, glad, ar, splav i svrbe mogu biti i mukog i enskog roda
imenica doba srednjeg je roda, a kao imenica enskog roda upotrebljava se samo u
glazbenoj terminologiji
B) BROJ:

jednina i mnoina
uz brojeve dva, tri, etiri i oba u N,A i V dolazi DVOJINA ILI DUAL (oblik koji je za muki i
srednji rod jednak G jednine, a za enski rod N mnoine)
PLURALIA TANTUM imenice koje imaju samo oblik za mnoinu, iako znae jednu stvar
(gae, vrata, naoale)
C) PADE:
nezavisni: N, V i zavisni ili kosi: G, D, A, L, I
neke imenice za razliite padee imaju isti oblik ta se pojava naziva GRAMATIKA
HOMONIMIJA ILI SINKRETIZAM (G, D, L, I radosti)
SKLONIDBA (DEKLINACIJA) IMENICA

N tko? to?

G koga? ega?

D komu? emu?

A koga? to?

V o! oj!

L (o) kom (e)? (o) em?

I (s) kim? (s) im?

SKLONIDBA IMENICA MUKOGA RODA

Slonidba imenica mukoga roda to znae neto neivo i onih to znae neto ivo
ivo

Jednina

Mnoina

Neivo

Jednina

fakultet

fakulteti

uitelj

fakulteta

fakulteta

uitelja

fakultetu

fakultetima

uitelju

fakultet

fakultete

uitelja

fakultete

fakulteti

uitelje

fakultetu

fakultetima

uitelju

fakultetom

fakultetima

uiteljom

SKLONDIDBA IMENICA ENSKOGA RODA

Opa sklonidba imenica enskoga roda
Jednina

Mnoina

mudrost

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrostima

mudrost

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrosti

mudrostima

mudrostu

mudrostima

Sklonidba imenica k? i m?ti

Jednina

Mnoina

Jednina

ki

keri

mati

keri

keri

matere

keri

kerima

materi

ker

keri

mater

keri

keri

mati

keri

kerima

materi

keri/kerju

kerima

materom

SKLONDIDBA IMENICA SREDNJEGA RODA

Sklonidba imenica selo, polje, kume i pleme
Jednina

Mnoina

selo

sela

polje

sela

sela

polja

selu

selima

polju

selo

sela

polje

selo

sela

polje

selu

selima

polju

selom

selima

poljem

Jednina

Mnoina

tele

telad

Jednina

Jednina
N

pleme

teleta

plemena

teletu

plemenu

tele

pleme

tele

pleme

teletu

plemenu

teletom

plemenom

Zamjenice

rijei koje zamjenjuju druge rijei

Razlikujemo zamjenice po funkciji:

Imenine zamjenice, tj. rijei koje zamjenjuju imenice, u reenici su samostalne i

odgovaraju na pitanje tko?, to?
Tko je razbio prozor? On!
to je to? Nita.

Pridjevne zamjenice, tj. rijei koje zamjenjuju pridjeve, u reenici dolaze kao
dodatak imenicama i odgovaraju na pitanja: koji? iji? kakav? kolik?
iji je to eir? Njezin.
Koja je ivotinja bila ozlijeena? Ona ivotinja bila je ozlijeena.
Kakve filmove voli? Volim svakakve filmove.
Koliko se cipela nalazi u torbi? Pogledaj. Ovoliko cipela nalazi se u torbi.
Po znaenju zamjenice dijelimo na:

Osobne (line) zamjenice:

1. lice jednine (osoba koja govori i sebi): ja
2. lice jednine (osoba kojoj je govor upuen): ti
3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upuen): on (m. r.), ona (.
r.) i ono (s. r.) 1. lice mnoine (osobe koja govori o sebi): mi
2. lice jednine (osoba kojoj je govor upuen): vi

3. osoba jednine (osba koja ne govori o sebi niti joj je govor upuen): oni (m. r.), one (.
r.) i ona (s. r.)

Povratnu zamjenicu sebe:

Ona zamjenjuje sve osobne zamjenice kada se oznauje da radnje ne prelazi na
drugoga, nego se vraa na subjekt.
Ti vidi sebe.

Posvojne zamjenice:
One zamjenjuju posvojne pridjeve i odgovaraju na pitanja: iji? ija? ije?
Posvojne su zamjenice moj, tvoj, njegov, njezin (njen), na, va, njihov.

Povratno-posvojnu zamjenicu:
Ona oznaava da neto pripada subjektu i zamjenjuje sve posvojne zamjenice.
Ja vozim svoj bicikl.

Pokazne zamjenice:
One su pridjevne i govore nam u blizini kojega se lica nalazi ono to znai rije uz koju
stoji: u blizini 1. lica: ovaj
u blizini 2. lica: taj
u blizini 3. lica: onaj
Poklanjam ti ovu biljenicu.
Dodaj mi tu olovku.
Sjea li se one knjige?

Upitne i odnosne zamjenice:

To su iste rijei koje se razlikuju po upotrebi: tko, to, koji, iji, kakav, kolik
Upitne zamjenice slue za postavljanje pitanja.
Tko je on? On je saborski zastupnik.
Koji je ovo mjesec? Lipanj.
Odnosne zamjenice uvode odnosnu reenicu. One dolaze samo u zavisnim reenicama.
Mogu se odnositi na jednu rije:
Imao je bicikl kakav se obino koristi u biciklistikim utrkama.
Mogu se odnositi i na cijelu reenicu:
Kada je doao na posao vrata su ve bila otvorena, to je znailo da je netko moda
opljakao njegov duan tijekom noi.

Neodreene zamjenice:
One zamjenjuju neto neodreeno, neto suvie openito ili neto nijeno. Netko mi je
poslao pismo.
Svaka je osoba drugaija.
Nita ne vidim.
TABLICA:

Pridjevi
Pridjevi su rijei kojima se izrie svojstvo predmeta ili pojava. Pridjevi suzuju opseg
znaenja rijei kojima se pridijevaju, a to su najee imenice. Po znaenju se pridjevi
dijele na opisne, gradivne i posvojne.
OPISNI (KVALITATIVNI) PRIDJEVI izriu osobine i odgovaraju na pitanje kakav. Izriu
tvarna (prirodna, fizika, materijalna) i netvarna (misaona, duhovna, psihika) svojstva. Na
primjer: sladak, topao, ut, pametan, alostan
GRADIVNI (MATERIJALNI) PRIDJEVI izriu tvarnost, od ega je to napravljeno. Na
primjer: zlatni, drveni, eljezni
POSVOJNI (POSESIVNI) PRIDJEVI izriu pripadanje. Odgovaraju na pitanje iji. na
primjer: bratov, gospodski, majinski, vuji
Pridjeve je po znaenju mogue podijeliti na samo dvije
skupine; opisne i odnosne. Opisni su isti kao i u trodijelnoj podjeli, a odnosni izriu
odnose koje predmeti, bia ili pojave imaju prema kojemu drugom predmetu oni
obuhvaaju posvojne i gradivne i neke opisne (one koje izriu prostor i vrijeme).
GRAMATIKA SVOJSTVA:
pridjevi imaju posebne oblike za rod, broj i pade
po nainu kako odreuju imenicu, oblici pridjeva mogu bit odreeni i neodreeni
NEODREENI oblik pridjeva kazuje promjenjive osobine onoga to znae imenice i
odgovaraju na pitanje kakav.
u jednini se sklanjaju kao imenice (imenika promjena) N star, G stara, D staru, Astar(a),
V star, L staru, I starim
u mnoini se sklanjaju kao odreeni pridjevi N stari, G starih, D starim(a), A stare, V stari,
L starim(a), I starim(a)
neodreeni oblik pridjeva nemaju:
neki neizvedeni pridjevi (jarki, arki)
pridjevi koji zavravaju na -i (brijai, kupai)
pridjevi koji odreuju imenicu s obzirom na poloaj u prostoru i vremenu u kojem se
nalazi ili iz kojeg dolazi ono to ona znai (desni, juni)
u neodreenom obliku pridjev stoji kada je:

 dio imenskog predikata (eir je lijep.)

dio atributnog skupa tzv. G svojstva (medvjedii dobra srca)
u slubi predikatnog proirka (Poslije toga postao je zloest.)
posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in
ODREENI oblik pridjeva upotrebljava se kada se pridjevom izrie stalna osobina
predmeta, odnosno kada se odreuje izmeu vie stvari razliitih osobina ona o kojoj se
govori.
sklanjaju se po pridjevsko-zamjenikoj deklinaciji
jednina m. r. : N stari, G starog(a), D starom(u), A stari/starog(a), V stari, Lstarom(u),
I starim
mnoina m. r. : N stari, G starih, D starim(a), A stare, V stari, L starim(a), Istarim(a)
dulji padeni oblici (s navescima) upotrebljavaju se:
kada je pridjev u reenici bez imenice (Pijanomu se i vlak sklanja.)
kada sljedea rije poinje istim ili slinim zatvornikom (bijeloga goluba)
kada je uz imenicu vie pridjeva posljednji je krai (hrvatskoga knjievnog jezika)
odreeni pridjev se upotrebljava:
kada je ispred njega neka pokazna zamjenica (ovaj lijepi al)
kada je pridjev dio vlastitog imena (Dugi otok)
kada je pridjev dio strunog termina (pravopisni problem)
kada pridjev zavrava na -i, -ji, -nji, -nji, -ski/ki
kada je pridjev u komparativu ili superlativu (bolji, boljeg)
KOMPARACIJA PRIDJEVA
Samo opisni pridjevi se kompariraju kroz tri stupnja: pozitiv, komparativ, superlativ.
KOMPARATIV
tvori se nastavcima:
-iji > topliji, stariji, labaviji
-(j)i > krui, sui, skuplji (jotirani); vrui, krnji (nejotirani)
-i > samo tri pridjeva: laki, meki, ljepi
supletivne oblike imaju: dobar bolji, zao gori, malen manji, velik vei
neki pridjevi imaju dvojne oblike: istiji/ii, ljeniji/ljenji, slaniji/slanji, dulji/dui

 SUPERLATIV
tvori se o komparativa prefiksom naj-: najbolji, najjai, najvei
PRAVOPISNA PRAVILA:
1. posvojni pridjevi na -ov, -ev, -ljev, -in izvedeni od vlastitih imena piu se velikim slovom
(Markov, Petrin, ehovljev)
2. odnosni pridjevi na -ski, -ki, -ki, -ki izvedeni od vlastitih imena piu se malim slovom
(hrvatski, paki, matoevski)
3. odnosni pridjevi od stranih imena:
a. pridjevi od osobnih imena piu se izgovorno (ekspirovski)
b. pridjevi od zemljopisnih imena piu se izvorno i izgovorno (newyorki, njujorki)
4. u komparativu i superlativu krati se ije (ljepi, rjei, bljei)

Brojevi
Brojeve dijelimo na:

glavne brojeve: brojeve koji izriu tonu koliinu neega (jedan, dva, tri itd.)

redne brojeve: brojeve koji izriu koje je to po redu (prvi, drugi, trei itd.)
glavni brojevi mogu biti jednolani (npr. jedan, pedeset, milijun; dakle sastoje se od jedne
rijei) i vielani (dvadeset devet, tisuu petsto etrdeset osam; dakle sastoje se od dviju ili
vie rijei)
jednolani brojevi dijele se na osnovne od 1 do 10, zatim sto ili stotina, tisua, milijun,
milijarda, bilijun itd. i na izvedene od 1 do 19, desetice od 20 do 90 (dakle dvadeset,
trideset, etrdeset, pedeset itd.)
Oblici brojeva
1. Glavni brojevi
Od glavnih brojeva sklanjaju se jdan, dv, tr i tiri:
m. r.

. r.

sr. r.

jdan

jdna

jdno

jdnog, jednoga

jdn

jdnog, jednoga

jdnom, jednomu, jednome

jdnj

jdnom, jednomu, je

=N ili G

jdnu

=N

=N

=N

=N

jdnom, jdnomu, jdnome

jdnj

jdnom, jdnomu, j

jdnm

jdnm

jdnm

Broj jedan moe imati mnoinu i tada stoji uz imenice koje znae jedan predmet ili skup
koji po bilo emu pripada zajedno. Tada broj jedan znai: isti (mi smo jednih
godina); neki (jedni sjede, jedni stoje); skup/par (imenice koje su pluralia tantum i one koje
u mnoini ine cjelinu: na kui su samo jedna vrata, kupila sam jedne ljestve, jedne su
arape poderane).
Kao dv sklanjaju se ba i badv, a bje i badvije sklanjaju se kao dvje.
m. i sr. r.

. r.

NAV

dv

dvje

dvju

dvj

DLI

dvma

dvjma

Brojevi tr i tiri imaju iste oblike za sva tri roda:

NAV

tr

tiri

trj

etirj

DLI

trma

etirma, tirima

2. Redni brojevi
prvi, drugi, trei, stoti, tisui, hiljaditi, milijunti, milijardni

imaju oblike odreenih pridjeva

kod brojeva sedam sedmi, osam osmi nepostojano a

3. Zbirni brojevi
dvoje, troje

tvorba: osnova glavnog broja + nastavci -oje/-ero (osim broja etiri koji ima
drugu osnovu)

N., A., V. dvoje, G. dvojega (dvoga), D., L., I. dvojemu (dvome, dvojima,
dvoma)
oblici koji u D, L, I zavravaju na -im(a) zapravo su oblici brojevnog pridjeva!!

4. Brojevni pridjevi
dvoji, troji, etvori, osmori
tvorba: sufiksom -oj, -er i -or, a imaju oblike kao odreeni pridjevi

U mnoini: N. dvoji / dvoja / dvoje, G. dvojih, D. dvojima, A. = dvoje / dvoja

/dvoje, L.=D., I.=D.

u mn. rabe se uz pl. tantum (petora kola) i uz imenice koje znae par ili skup
(troje rukavice = tri para)
5. Brojevne imenice

dvojica, obojica, trojica, etvorica pedesetorica

tvorba: nastavkom -ica

slue kad se broje mukarci

imenica uz njih je u genitivu mnoine

Poredak: lina zamjenica uvijek stoji ispred i tada je u genitivu mnoine kad
je brojevna imenica u N., G., A., V. (N. nas trojica, G. nas trojice, A. nas trojicu, V.
vas trojica)

u istom je padeu kao i brojevna imenica kad je br. imenica u D., L, I. nama
trojici

6. Brojevni prilozi
desetak, petnaestak, dvadesetak

tvorba: nastavak -ak

znae priblinu koliinu

imenica uz njih > u G.mn. (desetak kua)

Pisanje vielanih brojeva

1. Mogu se samo nizati bez veznika: osamdeset devet, dvjesta pedeset tri, milijun esto
tisua sedamsto esnaest.
2. Moe se izmeu svakog lana stavljati veznik -i, ali to je rjee: est stotina i osamdeset i
tri, tisuu i dvjesta i ezdeset i etiri.
3. Moe se samo zadnji lan povezivati veznikom -i: est stotina osamdeset i tri, tisuu
osamsto pedeset i dva
PAZI! U novanim se dokumentima cijeli broj obino pie kao jedna
rije: tisuuosamstosedamdesetpet

Glagoli

rijei kojima se izrie radnja, stanje ili zbivanje

spreu se po glagolskim licima

I. ZNAENJE GLAGOLA
Glagoli radnje oznauju svjesno djelovanje.

trati, hodati, pogledati, dati, nositi itd.

Glagoli zbivanja oznauju dogaaje koje uzrokuju prirodne sile i koje nije uvjetovano
naom voljom.

grmjeti, kiiti, rasti, sazrijevati itd.

Glagoli stanja oznauju stanje u kome se nita ne radi niti se ita zbiva.

stajati, leati, spavati, utjeti itd.

II. KATEGORIJE GLAGOLA

1. NAIN
Razlikujemo etiri naina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ.
2. VID
Vid je glagolska kategorija karakteristina za hrvatski, a i za druge slavenske jezike.
Po vidu su glagoli svreni i nesvreni.
Nesvreni glagoli izriu radnju koja u odreenom vremenskom periodu jo nije zavrena.
Pisala je pismo.
Kuhao je ruak.
Svreni glagoli izriu radnju koja je u odreenom vremenskom periodu ve zavrena,
djelomino ili u cjelini.
Napisala je pismo.
Skuhao je ruak.
Vidski parnjaci glagoli su koji se razlikuju po vidu, ali dijele znaenje.
Postoje i dvovidni glagoli (npr. veerati).

3. LICE
Sprezanje je mijenjanje glagola po licima.

Sprezivi oblici: prezent, aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt, futur prvi, futur
drugi; imperativ, kondicional prvi i kondicional drugi
Nesprezivi oblici: infinitiv, glagolski prilog sadanji, glagolski prilog proli, glagolski
pridjev radni i glagolski pridjev trpni
Bezlini su i glagoli boljeti, zelenjeti se i neki drugi.

4. GLAGOLSKA STANJA
Glagolskim stanjem izrie se odnos izmeu subjekta reenice i glagolske radnje.
Razlikujemo dva glagolska stanja:

radno stanje ili aktiv

trpno stanje ili pasiv

Aktiv je radno glagolsko stanje:
Marko ita novine.
Pasiv je trpno glagolsko stanje.
Zgrada je sagraena.

5. PRELAZNOST
Prelaznost je osobina glagola da mu radnja prelazi ili ne prelazi na objekt. Glagoli koji
otvaraju mjesto objektu nazivaju se objektnim glagolima, a oni koji nemaju tu osobinu
apsolutnim glagolima. Razlikujemo izravnu, neizravnu i kosu prelaznost. Izravna
prelaznost jest svojstvo prelaznih (tranzitivnih) glagola, tj. glagola s bliim objektom
(objektom u akuzativu). Ostali su glagoli neprelazni (intranzitivni). Povratni glagoli ine
posebnu vrstu glagola koji sadre povratnu zamjenicu se.
6. GLAGOLSKI OBLICI
Glagoli u hrvatskom jeziku imaju sljedee oblike:

INFINITIV: pisati napisati

VREMENA:

prezent: piem napiem

aorist: napisah
imperfekt: pisah
perfekt: pisao sam napisao sam
pluskvamperfekt: bio sam pisao bio sam napisao

NAINI:

imperativ: pii napii

kondicional I.: pisao bih napisao bih
kondicional II.: bio bih pisao bio bih napisao
optativ: pisao napisao

PRILOZI:

prezentski: piui
proli: napisavi

PRIDJEVI:

radni/aktivni: pisao napisao

trpni/pasivni: pisan napisan

Glagolske vrste
Zbog razliitosti infinitivne i prezentske osnove glagole dijelimo na vrste, a neke vrste i na
razrede.
I. vrsta: njoj pripadaju glagoli na -sti i -i te niz glagola na -ti koji u ostalim oblicima imaju
raznovrsne osnove, a one se ne mogu jednostavno izvesti iz infinitiva.

1. razred glagoli kojima infinitiv sadri samoglasnik ispred svretka -sti ili
(rjee) -nijeti, a prezentska osnova zavrava suglasnicima d, t, s, z.
krasti kradem krao
plesti pletem pleo
tresti tresem tresao
musti muzem muzao

2. razred glagoli kojima infinitiv sadri suglasnik ispred svretka -sti, a

prezentska im osnova zavrava suglasnikom p ili b.
crpsti crpem crpao

grepsti grebem grebao

3. razred glagoli kojima infinitiv zavrava na -i.

pei peem pekao

4. razred glagoli koji sadre -r- ispred zavretka -ti, -eti, -ijeti:
vreti vrijem vreo

5. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -uti, -eti ili -jeti, a ne pripadaju 4.
razredu
uti ujem uo

6. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -iti

biti bijem bio

7. razred glagoli iji infinitivi zavravaju na -ati

slati aljem slao
II. vrsta
Drugoj vrsti pripadaju glagoli koji u infinitivu zavravaju na -nuti.
maknuti maknem maknuo
III. vrsta
Treoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim zavrecima -jeti, -ljeti, -njeti i prezentskim
nastavcima -im, -i, -i, -imo, -ite, -e.
Veina tih glagola izvedena je iz pridjeva:
poutjeti (ut), oslijepjeti (slijep) itd.
Neki lanovi ove vrste nisu izvedeni od pridjeva:
gorjeti gorim gorio
IV. vrsta
etvrtoj vrsti pripadaju glagoli iji infinitivi zavravaju nastavkom -iti, a oblici u prezentu
imaju nastavke: -im, -i, -i, -imo, -ite, -e.
uriti urim urio
V. vrsta
Petoj vrsti pripadaju glagoli s infinitivnim zavretkom -ati i prezentskim nastavcima -im, em, -jem, -am. Ne pripadaju joj glagoli na -ovati, -evati i -ivati koji se svrstavaju u estu
vrstu.

1. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli koji ispred -ati imaju , j, , , t, d, a u prezentu
nastavke -im, -i, -i, -imo, -ite, -e
bjeati bjeim bjeao
zvidati zvidim zvidao

2. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli prezent tvore nastavcima: -em, -e, -e, -emo, -ete, u
kaljati kaljem kaljao
orati orem orao

3. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavcima -jem, -je, -je, -jemo, jete, -ju. Ti nastavci na morfemskoj granici uzrokuju jotaciju.
disati diem disao
kretati kreem kretao

4. razred
Ovom razredu pripadaju glagoli s prezentskim nastavkom -am, -a, -a, -amo, -ate, aju.
hodati hodam hodao
zidati zidam zidao
VI. vrsta
estoj vrsti pripadaju glagoli koji tvore infinitivnu osnovu morfemima ova, eva, iva (infinitiv
na -o/e/i-vati), a u prezentu nakon odbacivanja -ati, -ov, -ev, -iv zamjenjuju sa -uj- i na tako
dobivenu osnovu dobivaju nastavke -em, -e, -e, -emo, -ete, -u.
tovati tujem tovao
bievati biujem bievao
izgraivati izgraujem izgraivao
NEPRAVILNI GLAGOLI
Nepravilni su glagoli oni koji svoje oblike tvore od supletivnih
osnova: biti jesam i budem, htjeti hou, ii idem, spati spim itd. Neke gramatike ove
glagole odreuju kao sedmu vrstu glagola.

Prilozi

prilau se drugim (obino punoznanim) rijeima da ih poblie odrede

Prilozi izriu:
1. okolnosti u kojima se vri radnja ili zbivanje, ili traje stanje:
a) mjesto: Kamo je otiao? Ondje je neto palo.
b) vrijeme: Kada se to dogodilo? Ovaj vlak vozi samo nou.
c) nain: Bilo nam je lijepo na moru ove godine, kao i inae.
d) uzrok: Zato si to napravio? Uinio je to namjerno.
2. stupanj osobine (uz pridjeve i priloge izvedene od pridjeva) ili jakost radnje (uz glagole)
Neobino brzo stigli su do svoga odredita.
Donekle me iznenadio veliki broj poklona.
3. neodbrojenu koliinu:

Mnogo je snijega palo ove zime.

Mnogo sam ih izgubio tijekom selidbe.
4. O potvrdnim, pokaznim i odnosnim prilozima:
npr. nekoliko tjedana, mnogo ljudi

Prijedlozi

nepromjenjive rijei koje slue da bi se prikazali odnosi meu biima,

stvarima i pojavama

utjeu na pade rijei uz koju stoje

nikada ne stoje uz nominativ i vokativ

Prijedlozi stoje uz:

genitiv: bez, blizu, do, du, ispod, iz, iza, izmeu, iznad, kraj, mjesto, mimo, n
akon, nakraj, nie, od, oko, osim, poput, pored, poslije i dr.
dativ: k(a), suprot, nasuprot, unato i usprkos.
akuzativ: kroz, meu, mimo, na, nad, niz, o, pod, pred, u, uz i za.
lokativ: na, o, po, pri, prema i u.
instrumental: meu, nad, pod, pred, s(a) i za.

Veznici
rijei koje povezuju reenice i reenine dijelove.

VRSTE VEZNIKA:
sastavni: i, pa, pak, te, ni, niti
rastavni: ili
suprotni: a, ali, dok, god, nego, no, ve, pa, pak, kad li, kad ono, kad to, a to,

a ono

iskljuni: samo, samo to, tek, tek to, jedino, osim, osim to
zakljuni: dakle, zato, stoga
izrini: da, da li, kako, gdje, e
vremenski: im, dok, kada (kad), kako, poto, nakon to
uzroni: jer, budui da, to, gdje, kako
namjerni: da, eda, kako, (ne bih) li, neka

posljedini: da, te
poredbeni i nainski: kako, kao, kao to, nego, no
pogodbeni: ako, da, kada, (kad) li
dopusni: premda, iako, ako i, maker

estice

rijei koje iskazuju stav govornika prema onome o emu govori, s obzirom na
njegovo znanje, elje i osjeanja.

estice se koriste:
U poricanju neke tvrdnje:

Ne znam o emu govori.

U pitanju je li tvrdnja istinita:

Zna li to se dogodilo s njima?
Zar smo ve stigli?

Za pojaavanje tvrdnje ili poricanja;

da, jest, dabome, dakako, svakako; ne, nikako

Za izricanje nestrpljenja, elje, zadovoljstva i sl. onim to znai rije uz koju

se rijeca stavlja:

bar, ba, ak, i, jedva, jo, ni, niti, opet, samo, tek, ve
Za izricanje ravnodunosti:

ma, makar, bilo, god

za izricanja dojma ili ocjene:

dosta, gotovo, istina, moda, naravno, nekako, potupno, sasvim, sigurno, skoro, vjerojatno,
veoma, vrlo, zaista

Usklici

nepromjenjive rijei kojima se izraava neki osjeaj, raspoloenje, doziv ili

zvuk u prirodi

Dijelimo ih na:

Usklike za izraavanje osjeaja ili raspoloenja:

ah, aha, aj, au, avaj, brr, e, eh, ehe, ej, haj, hm, hura, ih, iju, ijuju, jao, joj, ju, juh, o, oh, oh
o, oj, pi, u, uh, uf i dr.

Usklike za dozivanje i
poticanje: de, deder, ej, gic, i, hajde, halo, hej, mic, na, o, oj, ici dr.

Onomatopejske usklike: bu, bum, ap, dum, hop, mljac, pljus, tres, zum i dr.

Usklike za pokazivanje: evo, eto, eno

Sintaksa i sintaktiki odnosi

SINTAKSA
Sintaksa je dio gramatike koji prouava odnose meu:

rijeima u reenici

sureenicama (u sloenim reenicama)

reenicama u tekstu

Sintaksa prouava dva glavna odnosa:

1. sintagmatske (vodoravni odnosi meu rijeima u reenici)

odnosi kombinacije i razmjetanja rijei u reenici

vano je da se rijei slau u gramatikim kategorijama (rodu, broju, padeu

itd.)

2. paradigmatske (okomiti odnosi meu rijeima koje stoje u reenici i onih koje bi mogle
stajati umjesto tih koje stoje)

odnosi odabira rijei biramo rijei ovisno o poruci koju elimo izraziti.

OBAVIJESNO USTROJSTVO REENICE

Jezik je sredstvo komunikacije. U tom smislu reenice slue za prenoenje obavijesti
sugovorniku.
Postoje dva tipa obavijesti u reenicama: tema i rema.
Tema je dio koji je iz konteksta otprije ve poznat, dakle obavijesno je zalihostan; ne nosi
nikakve nove informacije ve ponavlja stare.
Rema je dio koji nije poznat; dio je iskaza koji nosi novu obavijest.
Mama: Tko je doao kui?
Tata: Marko je doao kui.
Marko je rema, je doao kui je tema.

SINTAKTIKA SLUBA RIJEI U REENICI

Budui da se u reenici rijei uvijek nalaze u nekom odnosu s drugim rijeima, one prema
prirodi toga odnosa dobivaju svoju odreenu slubu.
Tako moemo govoriti o slubi: predikata, subjekta, objekta, prilone oznake, atributa i
apozicije.
PUNOZNANICE I NEPUNOZNANICE
Punoznane rijei (punoznanice) mogu biti u slubi subjekta, predikata, objekta i prilone
oznake, a to su, jednom rijeju, samostalni reenini lanovi te mogu biti u subi atributa i
apozicije, a to su nesamostalni reenini lanovi. Punoznane rijei su imenice, glagoli,
pridjevi, prilozi i brojevi.
Nepunoznane rijei (nepunoznanice) ne mogu biti niti u jednoj od navedenih slubi jer se
radi o vrstama rijei koje nemaju leksikog znaenja, nego imaju samo gramatiko
znaenje, a takvi su prijedlozi, prilozi, veznici, uzvici, estice i pomoni glagoli.
SINTAGMA
Spoj najmanje dviju punoznanih rijei naziva se sintagmom.
Sastavnice koje ulaze u sintagmu nazivaju se tagmemima. Tako na primjer u sintagmi doi
kui imamo dva tagmema, jedem fini sendvi imamo tri tagmema itd.
Tagmemi mogu biti glavni ili zavisni. Glavni se tagmem naziva odreenicom, a zavisni
odrednicom. U sintagmi fini sendvi, sendvi je odreenica, a fini je odrednica. U sintagmi
doi kui doi je odreenica, a kui odrednica.
ODNOSI MEU TAGMEMIMA
Postoje tri tipa odnosa meu tagmemima:
1. Sronost (kongruencija)
2. Upravljanje (rekcija)
3. Pridruivanje
1. Sronost
To je odnos meu tagmemima od kojih glavni tagmem mora biti imenska rije (imenica,
poimenieni pridjev ili zamjenica), a zavisni tagmem mora biti pridjev ili imenica.
Primjer: fini sendvi, masna juha, topli aj, udobna fotelja, oblano nebo.
Glavni su tagmemi sendvi, juha, aj, fotelja i nebo, a zavisni su
tagmemi fini, masna, topli,udobna i oblano. Takve se odredbenice nazivaju pridjevskima,
jer je zavisni tagem pridjev, ali to nije jedini oblik sronosti.
Primjer: grad Vinkovci, sestra Sara, pu gola.
U ovim primjerima zavisne rijei su imenice. Zavisni tagmemi su grad, sestra i pu i po vrsti
rijei su imenice pa su to onda imenske odredbenice. Vinkovci, Sara i gola glavni su
tamemi.
Sronost moe biti potpuna i nepotpuna. Potpuna sronost podrazumijeva slaganje u rodu,
broju i padeu. Pridjevi su rijei koje mogu biti u bilo kojem rodu, ovisno o imenici uz koju
dolaze pa su oni obino i potpuno sroni to smo vidjeli u prvome primjeru. Meutim u
drugom primjeru imamo primjer nesronosti. Grad Vinkovci ne slae se u broju; grad je u
jednini, a Vinkovci su u mnoini. Tako je esto kada je zavisni tagmem imenica.
2. Upravljanje

To je odnos u kojem je glavni tagmem najee glagol, ali moe biti i glagolska imenica ili
pak obina imenica. Za razliku od sronosti gdje je glavni tagmem na drugome mjestu (a
kada bi bio na prvome to bi bilo stilski obiljeeno, npr. Vinkovci, grad), ovdje je glavni
tagmem na prvome mjestu.
Primjer: prati posue, svirati violinu, jesti doruak.
U ovim je primjerima glagol glavni tagmem i on upravlja zavisnim tagmemom. Slino je i
kada je glavni tagmem glagolska imenica ili samo imenica.
Primjer: pranje posua, sviranje violine, jedenje doruka; korica kruha, komad torte.
Kada je glavni tagmem imenica, primjeri upravljanja (komad torte) slie na ve navedeni
odnos sronosti (grad Vinkovci). Razlikovati ih moemo po tome gdje se nalazi glavni
tagmem. U sronosti glavni je tagmem na drugome mjestu (Vinkovci), a u odnosu
upravljanja glavni je tagmem na prvome mjestu (komad).
Vano je napomenuti da postoje dvije vrste upravljanja: jako i slabo upravljanje.
O jakom upravljanju govorimo onda kada glavna sastavnica odreuje gramatiki oblik u
kojem e se pojaviti zavisna sastavnica (odreuje joj rod, broj, pade, lice), a slabo je
upravljanje ono u kojem glavna sastavnica samo po znaenju odreuje koja se zavisna
sastavnica moe nai uz nju (vano je samo znaenjsko podudaranje).
Tako je primjer jakog upravljanja glagol trenirati. Taj glagol zahtijeva objekt iskljuivo u
akuzativu (trenirati hokej). Ne moemo rei trenirati hokeja, trenirati hokejem; ne moemo
upotrijebiti nijedan drugi pade osim akuzativa.
Primjer je slabog upravljanja je glagol razgovarati. Moemo razgovarati s nekim
(instrumental), o neemu (dativ), nakon neega (genitiv), a moemo razgovarati i brzo,
sporo, tiho, potajno (prilozi). Dakle glagol razgovarati ne odreuje strogo gramatiki oblik
svoje dopune, ali naravno, ostaje vano znaenjsko podudaranje. Ne moemo
razgovaratisa stolom (iako je gramatiki to ispravno, ali nema smisla), ne
moemo razgovarati nakon raunala i slino.
3. Pridruivanje
Radi se o odnosu u kojem slubu zavisnog tagmema vri rije koja je po vrsti
nepromjenjiva (prilozi, glagolski prilozi sadanji i proli te infinitiv).
Primjer: potajno razgovarati, smijati se plaui, upozoriti nekoga viknuvi, stati plakati.
VRSTE SPOJEVA RIJEI
Dosad smo spominjali samo tipove odnosa meu tagmemima u sintagmi.
U ovome emo dijelu nauiti kakva je sluba zavisnog tagmema u odnosu prema
glavnome i prema prirodi te slube dijelimo spojeve rijei na vrste: odredbeni spoj rijei,
dopunski spoj i okolnosni spoj rijei (tagmema).
Odredbeni spojevi rijei oni u kojima zavisni tagmem po nekom svojstvu odreuje glavni
tagmem (zavisni je tagmem stoga pridjev ili neka imenska rije). Navedimo ve spomenute
primjere: fini sendvi, masna juha, topli aj, udobna fotelja, oblano nebo. Kao to vidimo,
odredbeni spojevi rijei sadre odnose poput sronosti, ali mogu ukljuivati i odnos
upravljanja, primjerice: korica kruha, komad torte. Razlika je u tome to ako se radi o
sronosti, tagmemi se moraju podudarati u rodu, broju i padeu, a ako se radi o
upravljanju, to nije sluaj (korica N. jd. . r., kruha G. jd. m. r.).

Dopunski spojevi rijei rezultat su odnosa upravljanja u kojemu je glavni tagmem glagol,
a zavisni imenica. Primjeri koje smo naveli su: prati posue, svirati violinu, jesti doruak.
Ovi se spojevi rijei nazivaju dopunskima jer se zavisni tagmem ponaa kao dopuna
glavnome tagmemu.
Okolnosni spojevi rijei rezultat su upravljanja ili pridruivanja. Spojevi se nazivaju
okolnosnima jer se radi o okolnostima vrenja neke radnje. Primjeri su: potajno
razgovarati,brzo trati, sporo govoriti, malo misliti (primjeri pridruivanja); trati kroz
umu, pjevati na playback. (primjeri upravljanja).

Reenica
Reenica je osnovna sintaktika jedinica. Najee se definira kao skup rijei kojim se
izrie obavijest.
Reenica je jezina jedinica koja ima znaenje i ije je gramatiko ustrojstvo potpuno.
Realizacija reenice u govoru naziva se iskaz. Iskaz se koristi u komunikaciji, odnosno u
konkretnim situacijama. Zbog toga on ima smisao, a gramatiko mu ustrojstvo ne mora biti
potpuno jer smisao moe biti sadran u kontekstu.
Reenice se dijele prema priopajnoj svrsi i prema sastavu.

PODJELA REENICA PO PRIOPAJNOJ SVRSI

Prema priopajnoj se svrsi reenice dijele na izjavne, upitne i uskline.
Reenica kojom kaemo da neto jest ili nije naziva se izjavna (deklarativna) reenica. Na
kraju izjavne reenice obino dolazi toka.
Vratio je knjigu na policu.
Reenica kojom se neto pita zove se upitna (interogativna) reenica. Na kraju upitne
reenice stavlja se upitnik.
to je bilo prije, koko ili jaje?
Reenica kojom se dodatno naglaava sadraj ili emocionalni odnos prema sadraju
(odobravanje, uenje, nezadovoljstvo, radost, ljutnja) zove se usklina (eksklamativna)
reenica. Na kraju uskline reenice stavlja se usklinik.
Kako sam se prestraila!

Podjela reenica prema sastavu

Reenice se prema sastavu dijele na jednostavne i sloene.
Jednostavne reenice
Jednostavne su reenice one koje imaju samo jedan predikat. Mogu biti:
1. jednostavne neproirene
Jednostavna je neproirena reenica ona u kojoj ni subjekt ni predikat nemaju dopuna.

Dijete spava. Majka je vesela.

2. jednostavne proirene
Jednostavna je proirena reenica onu u kojoj ili uz subjekt ili uz predikat stoji barem jedna
dopuna.
Maleno dijete mirno spava. Moja majka veselo pjeva pjesmu iz mladosti.
Sloene reenice
Sloene su reenice one koje imaju barem dva predikata. Dijele se na nezavisnosloene i
zavisnosloene. Nezavisnosloene reenice nastaju nizanjem i sklapanjem, a
zavisnosloene uvrtavanjem.
Nezavisnosloene (koordinirane) reenice

Sastavne (kopulativne) reenice

Veznici: i, pa, te, ni, niti

Rastavne (disjunktivne) reenice

Veznik ili

Suprotne (adverzativne) reenice

Veznici: a, ali, nego, no, ve

Iskljune (izuzetne) reenice

Veznici: samo, samo to, tek, tek to, jedino, jedino to, osim, osim to (van, do, nego).
Zakljune: dakle, zato, stoga, pa, s obzirom na to.
Reenini niz takva je nezavisnosloena reenica u kojoj se reenice niu bez veznika:
Otiao je u kazalite, pogledao predstavu, vratio se veseo.
Zavisnosloene (subordinirane reenice)
Zavisnosloene su reenice one u kojima je jedna sureenica uvrtena u gramatiko
ustrojstvo druge sureenice. Ona reenica u ije se gramatiko ustrojstvo uvrtava zove
se glavna reenica, a ona reenica koja se uvrtava i koja je ovisi o glavnoj zove
se zavisna reenica.
Prema mjestu uvrtavanja zavisna reenica moe biti:

Predikatna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto predikata i prema njoj se

odnosi kao imenski predikat prema svome subjektu.

Subjektna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto subjekta i odnosi se prema

njoj kao subjekt prema svom predikatu.

Objektna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto objekta i prema njoj se odnosi

kao objekt prema svome glagolu.

Adverbna (prilona) uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto prilone oznake i

odnosi se prema njoj kao prilona oznaka prema svom predikatu.

Atributna uvrtava se u glavnu reenicu na mjesto atributa i odnosi se prema njoj

kao atribut prema svojoj imenici ili zamjenici.
Adverbne se reenice mogu dodatno podijeliti s obzirom na slubu koju imaju u odnosu na
glavnu reenicu. Adverbna reenica moe se uvrstiti u glavnu na mjesto prilonih uzroka
vremena, mjesta, naina, namjere, uzroka, pogodbe, posljedice, doputanja. Prema tome,
adverbna reenica moe biti:

vremenska

Nakon to zavri priu, moe otii.

mjesna

Gdje on stoji, nita ne raste.

nainska

Skoio je u zrak kao da ga je neto ugrizlo.

namjerna

Svi su susjedi doli da joj estitaju.

uzrona

Volim itati knjige zato to uvijek nauim neto zanimljivo.

pogodbena
Ako dobije peticu, tvoji e roditelji biti sretni.

posljedina
Tua je padala tako jako da smo se bojali izai iz kue.

dopusna
Iako je to teak zadatak, dovrit emo ga.

Red rijei u reenici

Red rijei podrazumijeva redoslijed sintaktikih kategorija u jednostavnoj ili sloenoj
reenici. U hrvatskome je jeziku red rijei uglavnom slobodan.
Osnovno je pravilo da tema dolazi prva, a za njom slijedi rema. Pri tom je tema ve
poznata i manje istaknuta obavijest, dok je rema ono to u reenici izrie neto novo o
temi. Rema je obavjesniji dio reenice. U pravilu je u reenici subjekt tema, a predikat,
odnosno predikatni skup rema.
Postoje tri vrste reda rijei:
a) STILSKI NEOBILJEEN (NEUTRALAN)
U stilski neobiljeenom redu rijei nijedna rije, odnosno sintaktika kategorija koja se
njome izrie, nije naglaenija od druge. Njime se izraava objektivan stav govornika.
I. Stilski je neobiljeen red sintaktikih kategorija u jednostavnoj reenici u hrvatskome
jeziku subjekt, predikat, objekt (S+P+O).
Marko voli aj.
Ivana se rijeila problema.
II. Ako u reenici postoje dva objekta, bilo oba izravna, bilo jedan izravni, a jedan neizravni,
oba stoje iza predikata.
Mirna je postavila pitanje predsjedniku.

III. Prilona oznaka moe biti izreena prilogom te prijedlonim ili padenim izrazom.
Kad je izreena prilogom, stoji:
ispred predikata izreenog jednostavnim glagolskim oblikom:
Dijete mirno spava.
izmeu dijelova predikata izreenog sloenim glagolskim oblikom:
Dijete je mirno spavalo.
Kada je prilona oznaka izreena prijedlonim ili padenim izrazom, stoji iza predikata:
Marko ide u kolu.
Nee dolaziti na posao cijeli mjesec.
IV. Pridjevski atribut dolazi ispred imenice na koju se odnosi:
Novo vrijeme donosi nove obiaje.
Isto tako, ispred imenice na koju se odnose stoje i glavni i redni brojevi te koliinski prilozi
u slubi atributa:
Prvi susret proao je vrlo dobro.
Marku su trebala dva dana da rijei problem.
Potrebno mu je bilo malo sna da bi mogao nastaviti dalje.
Imenski atribut u genitivu dolazi iza imenice na koju se odnosi:
Proitala je to u velikoj knjizi recepata.
Ako se uz neku imenicu uvrtava vie atributa, postoji nekoliko pravila o njihovu
redoslijedu:
pridjevi irega znaenja stoje ispred onih uega znaenja:

Hrvatski standardni jezik.

Velika platnena torba leala je na stolu.
pokazne, posvojne i neodreene zamjenice, povratno-posvojna zamjenica svoj, upitnoodnosna koji, zamjeniki pridjevi kakav i kolik stoje ispred pridjeva ili rednoga broja:

Tvoja mlaa sestra naprosto je neodoljiva.

O kakvom radnom sastanku priate?
U sluaju da se vie zamjenica uvrtava na mjesto atributa, na prvo mjesto dolazi
pokazna, a zatim posvojna i povratno-posvojna:

Onaj tvoj ujak dobro izgleda za svoje godine.

Neodreena zamjenica sav kao atribut dolazi na prvo mjesto:
Sav moj trud bio je uzaludan.
redni broj u slubi atributa stoji ispred pridjeva:

Bio je to prvi veliki uspjeh u njezinoj karijeri.

prilozi koji modificiraju znaenje pridjeva ili pridjevske rijei u slubi atributa stoje ispred
toga pridjeva ili pridjevske rijei:

Bio je to vrlo tuan dan za cijeli obitelj.

Za svoje je godine bio neobino visok.
prijedloni i padeni izrazi i prilozi mjesta u slubi atributa stoje iza rijei na koju se
odnose:

Put s juga na sjever zemlje pun je opasnosti.

V. Apozicija dolazi ispred imenice na koju se odnosi:
Profesor Horvat uvijek je s radou iao na posao.
VI. Predikatni proirak dolazi iza predikata.

Rijeka tee mutna.

Ona je postala uiteljicom.
VII. U zavisno sloenim reenicama u stilski je neobiljeenom redu rijei zavisna reenica
veinom iza glavne, ali moe biti i ispred glavne, to ovisi o veznicima i veznikim rijeima
pomou kojih se zavisna reenica uvrtava u glavnu.

b) STILSKI OBILJEEN (AFEKTIVAN)

Redoslijed je sintaktikih kategorija u stilski obiljeenom redu rijei vrlo slobodan. Naime,
govorniku su neke rijei vanije od ostalih pa ih eli staviti na istaknuta mjesta u reenici:
prvo i posljednje.
Rije se moe istaknuti stavljanjem na bilo koje mjesto u reenici koje nije u skladu s
pravilima o stilski neobiljeenom redu rijei.
I. Predikat u stilski obiljeenom redu rijei dolazi ispred subjekta:
Voli Matija more.
II. Objekt dolazi ispred predikata:
Karte dijeli kazalite.
Meni daje knjigu, a ne njemu.
III. U isticanju pridjevi i pridjevske rijei kao atributi mogu doi iza imenice na koju se
odnose:
Sve je to muka velika.
Veliki oblaci sivi plove nebom.
Ljubav moja najvea lei na krevetu.
Stilski se obiljeenim smatra svako odstupanje od pravila o redoslijedu rijei u slubi
atributa navedeno u odjeljku o stilski neobiljeenom redu rijei:
Standardni hrvatski jezik.
Plava tvoja koulja visi u ormaru.
Moja ona prijateljica kree na zanimljivo putovanje.
Visoke planine vrh potpuno je zabijeljen.
IV. Apozicija u stilski obiljeenom redu rijei stoji iza imenice na koju se odnosi.
Mari potar ve godinama raznosi potu u naem selu.
V. Predikatni proirak dolazi iza predikata:
U krevet se bolesna srui.
VI. Zavisna reenica u stilski obiljeenom redu rijei dolazi ispred glavne:
Da joj proe dan, gledala je sve serije koje su se prikazivale na televiziji.

c) OBVEZATAN
Iako je red rijei u hrvatskome standardnom jeziku relativno slobodan, postoje pravila koja
su obavezna, a odnose se na poloaj nenaglaenih rijei (klitika) u reenici.
I. Zanaglasnice (enklitike)
Zanaglasnice stoje iza prve naglaene rijei u naglasnoj cjelini. Tee poetku reenice,
odnosno najee dolaze iza prve naglaene rijei u reenici. Zbog toga nije rijetkost da
razdvajaju imenicu od njezina atributa, kao i ije ime i prezime:
Novi ga je dokaz oslobodio krivnje.
uro je Marti poludio.
Zanaglasnice se najee grupiraju, odnosno u reenici stoje jedna pored druge:
On mi ga je dao.
Ja sam mu je posudila.
Redoslijed je zanaglasnica odreen pravilima:
1. estica li

Hoe li mi to pomoi?
2. glagolske zanaglasnice, osim je

Ja sam ga juer vidjela.

3. zamjenike zanaglasnice, i to prvo one u dativu, pa u genitivu i akuzativu

Marko mi ga je poklonio.
4. glagolska zanaglasnica je

Ivan mi je priao o svom poslu.

Glagolska zanaglasnica je moe se izostaviti uz povratne glagole, kao i u perfektu:

Otac me se dosta nagledao.

Marina me neobino snano podravala sve ove godine.

Zanaglasnice ne mogu stajati na poetku reenice, iza nijene estice te iza veznika i.
II. Prednaglasnice (proklitike)
Prednaglasnice se nalaze ispred prve naglaene rijei u naglasnoj cjelini.
Prijedlozi stoje ispred rijei kojoj odreuju pade:
Vozio je svoju djecu iz kole.
Dodaj mi knjigu sa stola.
Prijedlog stoji ispred atributa imenice kojoj odreuje pade:
Dodaj mi knjigu s radnog stola.
Prijedlozi stoje izmeu sastavnih dijelova neodreenih zamjenica:
On nije ni po emu poseban.
Ne bih ga mijenjala ni za to.
Nijenica ne stoji ispred predikata i pie se odvojeno:
Mala djeca ne vole biti sama.

Predikat

lan reeninoga ustrojstva koji nije ovisan o drugim lanovima

sam sebi u reenici otvara mjesto

Predikatne kategorije: lice, vrijeme, nain i vid

Predikatne rijei: rijei pomou kojih se u reenici izrie sintaktika kategorija predikata
GLAGOLSKI PREDIKAT

predikat izreen glagolskom rijeju

predikatna rije moe biti glagol u finitnom obliku

takav se predikat moe izrei jednostavnim i sloenim glagolskim oblicima

U jednostavnu glagolskom obliku predikat se izrie jednom rijeju:

Marko ita knjigu.
U sloenu glagolskom obliku predikat se izrie s dvije ili vie rijei:
Prole je godine poela tedjeti novce za novi automobil.

IMENSKI PREDIKAT
predikat izreen imenskom rijeju sa sponom

predikatna rije moe biti imenska, tj. ime takva imenska rije zove se
predikatno ime.

Predikatnom se imenu dodaju oblici pomonoga glagola biti da bi se izrekle predikatne

kategorije. Glagol biti u takvoj slubi zove spona ili kopula.
U imenskom predikatu predikatno ime moe biti:
1. imenica:
Ti si kukavica.
2. pridjev:
Neron nije bio lud.
3. zamjenica:
a) imenika:
On je on.
b) pridjevska:
Takva je uvijek bila.
broj (glavni i redni):
Nas smo etvorica, a narane samo tri.
Imenica kao predikatno ime u nominativu moe stajati i u instrumentalu:
Prole je godine postao suvlasnikom najvee tvornice papira u zemlji.
Ista ta imenica u instrumentalu moe se zamijeniti imenicom u nominativu.
Prole je godine postao suvlasnik najvee tvornice papira u zemlji.
Osim glagola i imenske rijei predikatno ime moe biti prilog i itav prijedloni izraz:
To je divno.
Oni su u gradu.

Subjekt
SUBJEKT

lan reeninoga ustrojstva koji se u reenicu uvratava po sronosti s

predikatom

imenska rije u nominativu

mjesto mu otvara predikat

U slubi subjekta mogu biti:

imenice:

Ptice lete.

zamjenice:

Oni su glumci.
poimenieni pridjevi:

Mladi su bezbrini.
glagoli u infinitivu:

Zabavno je igrati se.

brojevi (glavni i redni):

Dva treeg ne ekaju.
Drugi je odjednom prestao pisati.

Prilona oznaka

jedna ili vie rijei kojima mjesto u reenici otvara predikat

izriu okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnja

Prilone oznake dijelimo na:

prilone oznake vremena:

Vidimo se sutra.

prilone oznake uzorka:

Zakasnio sam zbog guve u prometu.

prilone oznake namjere:

Dola je po svoj eir.

prilone oznake naina:

Borio se poput lava.

prilone oznake drutva:

Otiao je u kino s prijateljima.

prilone oznake sredstva:

Jesi li se ikada vozio vlakom?

prilone oznake koliine:

Sreo sam ga nekoliko puta proli tjedan.

prilone oznake posljedice:

Predstava nas je nasmijala do suza.

prilone oznake pogodbe:

On svoj rodni grad ne bi napustio ni za sva blaga na svijetu.

prilone oznake doputanja:

Usprkos svim preprekama uspio je prvi doi do cilja.

prilone oznake izuzimanja:

Upoznao ih je ve sve osim Ivana.

Objekt

lan reeninoga ustrojstva kojem mjesto u reenici otvara prijelazni glagol

dopuna koja izrie predmet radnje

Objekti su najee:

imenice:
Konobar joj je donio kavu.
zamjenice:
Ona ju je polako popila.
VRSTE OBJEKTA:

izravni uz prijelazne glagole, stoji u akuzativu

Nosite ga odavde.

neizravni nalaze se u svim kosim padeima osim u akuzativu

Nagledao sam se filmova prolo ljeto.

Proitala mu je priu prije spavanja.
Uivao je u lijepom vremenu.
Pisao je olovkom.

Apozicija

imenica koja poblie opisuje drugu imenicu s kojom se slae u padeu

Kralj Tomislav ujedinio je hrvatski sjever i jug.
Profesor Baltazar veliki je izumitelj.
Apozicija moe uza se imati i atribute:
Njihov trogodinji sin Marko hoda ve pune dvije godine.
Apozicijski skup ini apozicija sa svojima atributima.
Malo se zna o podrijetlu hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira.

Atribut

rije koja se dodaje kao blia oznaka imenici, imeninoj zamjenici ili poimenienom
pridjevu
Atribut moe biti:
pridjev:

areni leptiri letjeli su svuda oko nas.

zamjenica:

Ovaj ga put nije uspio prevariti.

broj:

ibenik se prvi put spominje 1066. godine zahvaljujui opatici iki kojoj hrvatski kralj Petar
Kreimir IV. pie povelju kojom daje kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete
Marije.

imenica, odnosno imenina zamjenica u genitivu ili nekom drugom kosom padeu:
Dodala mu je zdjelicu voa.
Uvijek je htjela kuu na kat.

Leksikologija
Leksikologija je grana jezikoslovlja koja prouava leksik. Leksikologija se bavi
opeuporabnim leksemima kao jedinicama leksikoga sustava prirodnoga jezika.
Leksik hrvatskoga jezika ine svi leksemi hrvatskoga jezika.
Leksem je ukupnost svih oblika i znaenja neke rijei. Leksem se, kao i svaki drugi jezini
znak, sastoji od plana izraza i plana sadraja.
Leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Meusobno ulaze u leksiko-semantike
odnose.
Osnovni su odnosi meu leksemima: hiperonimija/hiponimija, sinonimija, antonimija,
homonimija.

HIPERONIMIJA/HIPONIMIJA
Hiperonimija/hiponimija je odnos izmeu dvaju leksema od kojih jedan ima ire znaenje
(hiperonim ili znaenjska nadreenica), a drugi je znaenjski ui i dodatno specificira
znaenje prvoga leksema (hiponim ili znaenjska podreenica). Dva ili vie hiponima koji
imaju isti hiperonim nazivaju se kohiponimi ili znaenjske supodreenice.

Primjerice, leksem ptica hiperonim je leksemima kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica koji
su njegovi hiponimi. Leksemi su kos, vrabac, roda, pingvin, lastavica kohiponimi jer imaju
isti hiperonim.

SINONIMIJA
Sinonimija je odnos izmeu dvaju leksema razliita izraza, a istoga ili slinoga sadraja.
Dva leksema u odnosu sinonimije nazivamo sinonimski par (glazba muzika), a tri ili vie
sinonimnih leksema nazivamo sinonimski niz (veseo radostan sretan).
Sinonimi iji se sadraj u potpunosti preklapa i koji su zamjenjivi u svim kontekstima
nazivaju se potpuni sinonimi ili istoznanice (knjinica bibilioteka, ljekarna apoteka).
Sinonimi iji se sadraj preklapa samo djelomino i koji su zamjenjivi samo u nekim
kontekstima nazivaju se djelomini
sinonimi ili bliskoznanice (svjetiljka lampa, kua dom).
Brojni lingvisti negiraju postojanje potpunih sinonima i smatraju da izmeu svakoga para
sinonimskih leksema postoji barem mala znaenjska razlika.
Kada se govori o sinonimskim leksemima, obino se podrazumijevaju leksemi koji
pripadaju hrvatskome standardnome jeziku. Sinonimski leksemi od kojih jedan pripada
standardnome jeziku, a drugi nekom od dijalekata nazivaju se kontaktni
sinonimi (boja farba pitura,arapa bjeva tunf, rajica paradajz pomidor). Isto
vrijedi i za sinonimske lekseme od kojih jedan pripada standardnomu jeziku, a drugi
razgovornomu jeziku ili argonu (djevojka riba treba komad, muzika mjuza zika).
Sinonimi nadalje mogu biti opejezini i individualni. Opejezine sinonime svi govornici
nekoga jezika mogu prepoznati kao sinonime izvan konteksta. Individualni su sinonimi
sinonimi samo unutar odreenoga konteksta, zbog ega se nazivaju i kontekstualnim
sinonimima.

ANTONIMIJA
Antonimija je odnos izmeu dvaju leksema suprotnoga znaenja. Dva leksema suprotna
znaenja ine antonimski par (velik malen, vjenati se razvesti se, gladan sit) .
Antonimi se razlikuju po podrijetlu, po naravi znaenjske opreke i po stupnju socijalizacije
(usvojenosti).
Po podrijetlu antonimi mogu biti primarni (raznokorijenski: lijevo desno, topao hladan)
i tvorbeni (istokorijenski: moralan nemoralan, otvoriti zatvoriti).
Po naravi znaenjske opreke antonimi mogu biti binarni, stupnjeviti i obratni.
Binarni su antonimi oni koji zajedno u cijelosti pokrivaju jedan leksiko-semantiki
mikrosustav. Znaenje konteksta s jednim antonimom potpuno iskljuuje znaenje tog
istog konteksta s njegovim antonimskim parnjakom, npr.
mukarac ena, istina la, djeak djevojica, iv mrtav
Reenica Marko je iv. u potpunosti iskljuuje reenicu Marko je mrtav.
Stupnjeviti su antonimi krajnje toke leksiko-semantikog mikrosustava izmeu kojih
postoji jo najmanje jedna, sredinja toka koja oznaava normalnu vrijednost od koje se
mjeri suprotnost prema jednome ili drugome parnjaku. Stupnjeviti se antonimi meusobno
ne iskljuuju, npr.
topao hladan, malen velik, visok nizak
Izmeu vru i hladan postoji jo barem onaj koji je srednje temperature, mlak.
Obratni su antonimi oni koji oznaavaju isti odnos gledan iz dviju suprotnih perspektiva,
npr.
kupiti prodati, iznad ispod, dati primiti
Po stupnju socijalizacije antonimi mogu biti opejezini i individualni (kontekstualni).
Antonimija moe biti viestruka ili djelomina. Ovo njezino svojstvo proizlazi iz injenice da
leksemi mogu biti jednoznani ili vieznani. Kada je vieznaan leksem suprotan
drugomu leksemu samo jednim svojim znaenjem, govorimo o djelominoj antonimiji.
Kada je vieznaan leksem jednim svojim znaenjem suprotan jednom leksemu, a drugim
svojim znaenjem drugom leksemu, govorimo o viestrukoj antonimiji.
Djelomina antonimija:

dan (vrijeme od izlaska do zalaska sunca no)

Ali dan u znaenju vrijeme koje je potrebno da se Zemlja jednom okrene oko svoje osi nije
suprotno leksemu no.
Viestruka antonimija:
bogat siromaan
bogat skroman

HOMONIMIJA
Homonimija je odnos izmeu dvaju leksema istoga izraza, ali razliitoga sadraja
(znaenja).
Leksemi jednakih izraza nazivaju se homonimi, a dva leksema s istim izrazom, ali
razliitim sadrajem nazivamo homonimski par.
Homonimi mogu biti leksiki ili oblini.
Oblini ili morfoloki homonimi nastaju zbog izjednaavanja oblika uslijed dobivanja
oblinih nastavka u deklinaciji ili konjugaciji:
npr. oblik n moe znaiti:
1. G jd. imenice na
2. N jd. imenice na
3. A jd. imenice na
4. V jd. imenice na
5. 3. l. jd. prezenta glagola eniti.
Leksiki homonimi nastaju:
1. tvorbom rijei: istupiti (iz- + tupiti; iz- + stupiti) = tvorbeni homonimi
2. posuivanjem: br (zimzeleno stablo) br (kemijski element)
3. glasovnim promjenama u prolosti: bti (postojati) bti (tui)
4. udaljavanjem znaenja vieznanice: list (dvije strane papira) list (dio biljke)

Homografi (istopisnice) su leksemi koji se isto piu, ali razliito

izgovaraju: lk lk, kpiti kpiti.
Homofoni (istozvunice) su leksemi koji se razliito piu, ali isto
izgovaraju: Br br, Jgoda jgoda.
Podruna raslojenost leksika
Podruno su ogranieni leksemi: lokalizmi, regionalizmi i dijalektizmi.
Lokalizmi su leksemi jednoga mjesnoga govora, odnosno leksike znaajke nekoga
mjesta. Njihova je podruna rasprostranjenost najmanja.
Primjerice, dubrovaki su lokalizmi gospar (gospodin), pla (plat).
Regionalizmi su leksemi karakteristini za veinu govora ili sve govore iste skupine
govora. Rasprostiru se na irem podruju nego lokalizmi, ali na uem nego dijalektizmi.
Standardnojezinome tednjak odgovara vie
regionalizama: paret, poret, paher,parhet, paker.
Dijalektizmi su leksemi karakteristini za cijelo podruje nekoga narjeja. U hrvatskome
su jeziku to akavizmi, kajkavizmi i tokavizmi. Dijalektizmi mogu biti:
1. potpuni leksiki od standardnojezinih se leksema potpuno razlikuju izrazom:

vanjku, kuin jastuk

2. leksiko-semantiki leksemi kojima se u standardnome jeziku pridruuje jedan, a u
dijalektu drugi sadraj:
jezero u standardnome jeziku oznaava vodu stajaicu, a u kajkavskome glavni broj
tisuu (1000)
3. tvorbeni od standardnojezinih se leksema razlikuju afiksom (prefiksom ili sufiksom):

kruhek krui
4. fonoloki dijalektizmi koji se razlikuju fonolokim i prozodijskim znaajkama od
standardnojezinih leksema:

mleko, mliko mlijeko

5. etnografski leksemi koji imenuju stvari ili pojave karakteristine za pojedine hrvatske
krajeve:

trukli, kulen, gemit, brikula

Standardni jezik + podruno ogranien leksik = leksiko blago hrvatskoga jezika

Vremenska raslojenost leksika

Aktivni i pasivni leksik
Aktivni leksik skup leksema koji je u odreenome vremenskome razdoblju poznat veini
govornika nekoga jezika i ija je upotreba neutralna, odnosno nije stilski obiljeena.
Pasivni leksik leksemi koji su u opem leksiku suvremenoga jezika zastarjeli. Leksemi
se prema razlogu zastarijevanja dijele na historizme, arhaizme, nekrotizme i knjike
lekseme.
1. Historizmi leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz izvanjezinih razloga.
U historizme spadaju nazivi nekadanjih titula (barun, grof, ban), nekadanjih novanih
jedinica (banica, kuda), vojnih naziva (musketa, jatagan), ustanova
(preparandija, banovina) i sl.
2. Arhaizmi leksemi koji su postali dijelom pasivnoga leksika iz unutarjezinih razloga.
a) izrazni izraz je leksema zastario, a sadraj koji je oznaavao izrie se drugim izrazom:
horugva zastava, islo broj
b) sadrajni ili znaenjski izrazu se leksema u suvremenome jeziku pridruuje nov
sadraj
vra (lijenik), podoknica (prozorska daska)
c) tvorbeni leksemi sa zastarjelim tvorbenim elementima
ljepost (ljepota), kraljski (kraljevski)
d) fonoloki leksemi sa zastarjelim fonolokim stanjem
karv (krv), cesar (car)
e) grafijski i ortografski starija grafijska i pravopisna rjeenja:
dte (dijete), oudi (ovdi)
3. Nekrotizmi leksemi karakteristini za leksik nekog pisca koji nikada nisu uli u aktivni
leksik.
ljesit samo u Brne Karnarutia (16. st.), guar samo u Anke agar (20. 21. st.)
4. Knjiki leksemi leksemi koji se, neovisno o svojoj starosti, pojavljuju uglavnom samo u
rjenicima.
brodokrje brodolom, kruhopekarstvo pekara

Leksik na prijelazu leksemi koji ne pripadaju ni aktivnome ni pasivnome leksiku. U

leksik na prijelazu ubrajaju se zastarjelice, pomodnice i novotvorenice.
1. Zastarjelice leksemi koji se koriste vrlo rijetko i ubrzo e prijei u pasivni leksik
(ferije,gombalite).
2. Pomodnice rijei koje oznaavaju neku pomodnu pojavu (startasice, emo)
3. Novotvorenice (neologizmi) leksemi iji je izraz u nekome jeziku neko vrijeme nov.
Nastaju kako bi se imenovala neka nova pojava ili kako bi se zamijenila posuena rije.

Funkcionalna raslojenost leksika

Hrvatski jezik mora svojim govornicima sluiti u razliitim situacijama. Nisu svi leksemi
jednako pogodni u svakom kontekstu, isti je leksem u jednoj situaciji sasvim uobiajen, dok
je u drugoj vrlo rijedak i stilski obiljeen. Funkcionalnu uporabu jezinih jedinica
prouava stilsitika.
Prema zajednikim je karakteristikama izdvojeno pet funkcionalnih stilova hrvatskoga
standardnog jezika. To su:
1. knjievno-umjetniki stil otvoren leksemima iz svih leksikih slojeva (leksemi
karakteristini za pjesniki podstil: POETIZMI, npr. lijer, dad, cjelov), subjektivan,
obiljeava ga uporaba brojnih stilskih sredstava (figura, tropa)

2. publicistiki stil blizak je i knjievno-umjetnikomu stilu (individualnost u nainu

izlaganja), ali i znanstvenomu stilu (objektivnost, saetost)
3. znanstveni stil struni nazivi pojedini znanosti (TERMINI), objektivan, impersonalan
4. administrativni stil saet, impersonalan, ogranien izbor leksema, karakteristine
konstrukcije
5. razgovorni stil karakteristian za usmenu komunikaciju, KOLOKVIJALIZMI (leksemi
izmeu standardnoga jezika i dijalekata), VULGARIZMI (leksemi ija se uporaba smatra
neprimjerenom, prostake rijei), ARGONIZMI (leksemi koje koriste pripadnici odreene,
zatvorene drutvene skupine).
Svaki funkcionalni stil ima nekoliko podstilova. Neki su podstilovi na granici izmeu dvaju
funkcionalnih stilova pa se nazivaju hibridni podstilovi. Primjerice, esejistiki podstil
pripada knjievno-umjetnikome i publicistikome stilu.

Jezino posuivanje
Jezino je posuivanje preuzimanje neke jezine jedinice iz jednoga jezinoga sustava u
drugi.
Jezine jedinice posuene iz drugih jezika nazivaju se posuenice. No, ako takve rijei
nisu prilagoene hrvatskomu jeziku i ako nisu prihvaene od veega broja hrvatskih
govornika, nazivamo ih stranim (tuim) rijeima. Njihova se stranost u pismu istie
drugom vrstom slova (najee kurzivom). Rijei koje su prole nekoliko vrsta prilagodbi
(fonoloku, morfoloku, znaenjsku) i koje govornici vie ne doivljavaju kao strane rijei
zovu se usvojenice (boja, arapa). Rijei koje se ni nakon prilagodbe nekom od svojih
znaajki ne uklapaju u hrvatski standardni jezik zovu se tuice (sako, kakao).
Jezine se jedinice iz drugih jezika posuuju iz unutarjezinih i izvanjezinih razloga.
Posuenice su potrebne kad hrvatski jezik nema vlastitih jedinica za imenovanje
pojedinoga koncepta ili kada znaenje posuenica ne odgovara u potpunosti znaenjski
najbliim hrvatskim leksemima. Kada se jezine posuenice preuzmu iz ovih razloga,
govorimo o posuivanju iz unutarjezinih razloga.
Zemljopisni dodir dvaju jezinih podruja, politike, kulturne i gospodarske veze izmeu
govornika razliitih jezika te znanstveno tehnike veze glavni su izvanjezini
razlozi posuivanja jezinih jedinica.
Posuivanje moe biti izravno, posredno i kruno.
Ako se jezik primalac preuzme jezinu jedinicu izravno iz jezika davaoca govorimo
o izravnome posuivanju. Npr.:
latinski

vector

turski

hrvatski

vektor

hrvatski

Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezinu jedinicu, on tada postaje jezikom posrednikom
te govorimo i posrednome posuivanju. Npr.
arapski arq turski raki i arak hrvatski rakija
francuski contrle njemaki Kontrolle hrvatski kontrola
Ako jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon nekoga vremena
jezik davalac posudi natrag, govorimo o krunome posuivanju. Npr.
hrvatski Hrvat francuski cravatte hrvatski kravata
POSUENICE PREMA JEZIKU IZ KOJEGA SU PREUZETE
latinizmi posuenice iz latinskoga jezika
grecizmi posuenica iz grkoga jezika
anglizmi (i amerikanizmi) posuenice iz engleskoga jezika
germanizmi posuenice iz njemakoga jezika
hungarizmi posuenice iz maarskoga jezika
turcizmi posuenice iz turskoga jezika
orijentalizmi zajedniki naziv za posuenice iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezika
srbizmi posuenice iz srpskoga jezika
rusizmi posuenice iz ruskoga jezika
polonizmi posuenice iz poljskoga jezika
bohemizmi posuenice iz ekoga jezika
romanizmi zajedniki naziv za posuenice iz romanskih jezika
talijanizmi posuenice iz talijanskoga jezika
luzitanizmi posuenice iz portugalskoga i brazilskoga portugalskog jezika
hispanizmi posuenice iz panjolskoga jezika
PODJELA POSUENICA PREMA ZAJEDNIKIM ZNAAJKAMA
a) internacionalizmi posuenice koje imaju isti ili slini izraz i isto znaenje u vie jezika
(demokracija, politika, medicina, filozofija). Najee potjeu iz latinskoga ili grkoga
jezika.
b) egzotizmi posuenice koje oznaavaju posebitosti pojedinih naroda: specifina jela i
pia (tekila, sangrija; tortilja) odjeu, glazbala, pjesme, plesove
(dirndl, kimono; dideridu; sevdalinka; polka, arda), posebnosti biljnoga i ivotinjskoga
svijeta (banana, mango; koala, klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih
novanih jedinica i pojava iz drutvenoga ili politikoga ivota (dolar, rupija, lord, dihad).
c) eponimi vlastita imena koja su postala nazivi otkria ili izuma (sendvi, makadam),
razdoblja u umjetnosti, knjievnosti ili filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.
d) prevedenice hrvatski leksemi iji je izraz i sadraj doslovan prijevod izraza i sadraja
stranoga leksema:
vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).
e) znaenjske ili semantike posuenice posuivanje znaenja nekoga leksema i
pridruivanje toga znaenja izrazu vlastitoga leksema. Takvim su posuivanjem primjerice
hrvatski leksemi virus i prozor postali raunalnim nazivima (eng. virus, window).
Jezino posuivanje

Jezino je posuivanje preuzimanje neke jezine jedinice iz jednoga jezinoga sustava u

drugi.
Jezine jedinice posuene iz drugih jezika nazivaju se posuenice. No, ako takve rijei
nisu prilagoene hrvatskomu jeziku i ako nisu prihvaene od veega broja hrvatskih
govornika, nazivamo ih stranim (tuim) rijeima. Njihova se stranost u pismu istie
drugom vrstom slova (najee kurzivom). Rijei koje su prole nekoliko vrsta prilagodbi
(fonoloku, morfoloku, znaenjsku) i koje govornici vie ne doivljavaju kao strane rijei
zovu se usvojenice (boja, arapa). Rijei koje se ni nakon prilagodbe nekom od svojih
znaajki ne uklapaju u hrvatski standardni jezik zovu se tuice (sako, kakao).
Jezine se jedinice iz drugih jezika posuuju iz unutarjezinih i izvanjezinih razloga.
Posuenice su potrebne kad hrvatski jezik nema vlastitih jedinica za imenovanje
pojedinoga koncepta ili kada znaenje posuenica ne odgovara u potpunosti znaenjski
najbliim hrvatskim leksemima. Kada se jezine posuenice preuzmu iz ovih razloga,
govorimo o posuivanju iz unutarjezinih razloga.
Zemljopisni dodir dvaju jezinih podruja, politike, kulturne i gospodarske veze izmeu
govornika razliitih jezika te znanstveno tehnike veze glavni su izvanjezini
razlozi posuivanja jezinih jedinica.
Posuivanje moe biti izravno, posredno i kruno.
Ako se jezik primalac preuzme jezinu jedinicu izravno iz jezika davaoca govorimo
o izravnome posuivanju. Npr.:
latinski

vector

turski

hrvatski

vektor

hrvatski

Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezinu jedinicu, on tada postaje jezikom posrednikom
te govorimo i posrednome posuivanju. Npr.
arapski arq turski raki i arak hrvatski rakija
francuski contrle njemaki Kontrolle hrvatski kontrola
Ako jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon nekoga vremena
jezik davalac posudi natrag, govorimo o krunome posuivanju. Npr.
hrvatski Hrvat francuski cravatte hrvatski kravata
POSUENICE PREMA JEZIKU IZ KOJEGA SU PREUZETE
latinizmi posuenice iz latinskoga jezika
grecizmi posuenica iz grkoga jezika
anglizmi (i amerikanizmi) posuenice iz engleskoga jezika
germanizmi posuenice iz njemakoga jezika
hungarizmi posuenice iz maarskoga jezika
turcizmi posuenice iz turskoga jezika
orijentalizmi zajedniki naziv za posuenice iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezika
srbizmi posuenice iz srpskoga jezika
rusizmi posuenice iz ruskoga jezika
polonizmi posuenice iz poljskoga jezika
bohemizmi posuenice iz ekoga jezika
romanizmi zajedniki naziv za posuenice iz romanskih jezika

talijanizmi posuenice iz talijanskoga jezika

luzitanizmi posuenice iz portugalskoga i brazilskoga portugalskog jezika
hispanizmi posuenice iz panjolskoga jezika
PODJELA POSUENICA PREMA ZAJEDNIKIM ZNAAJKAMA
a) internacionalizmi posuenice koje imaju isti ili slini izraz i isto znaenje u vie jezika
(demokracija, politika, medicina, filozofija). Najee potjeu iz latinskoga ili grkoga
jezika.
b) egzotizmi posuenice koje oznaavaju posebitosti pojedinih naroda: specifina jela i
pia (tekila, sangrija; tortilja) odjeu, glazbala, pjesme, plesove
(dirndl, kimono; dideridu; sevdalinka; polka, arda), posebnosti biljnoga i ivotinjskoga
svijeta (banana, mango; koala, klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih
novanih jedinica i pojava iz drutvenoga ili politikoga ivota (dolar, rupija, lord, dihad).
c) eponimi vlastita imena koja su postala nazivi otkria ili izuma (sendvi, makadam),
razdoblja u umjetnosti, knjievnosti ili filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.
d) prevedenice hrvatski leksemi iji je izraz i sadraj doslovan prijevod izraza i sadraja
stranoga leksema:
vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).
e) znaenjske ili semantike posuenice posuivanje znaenja nekoga leksema i
pridruivanje toga znaenja izrazu vlastitoga leksema. Takvim su posuivanjem primjerice
hrvatski leksemi virus i prozor postali raunalnim nazivima (eng. virus, window).

Imena
Ovisno imenuju li sve pripadnike odreene vrste ili pojedinane pripadnike vrste
razlikujemoope imenice (apelative) i vlastite imenice (imena).
Onomastika ili imenoslovlje znanstvena je disciplina unutar leksikologije koja prouava
imena: njihovo podrijetlo, sustavnost i znaenje.
Unutar hrvatske onomastike, imena dijelimo u dvije velike skupine: u imena ljudi
(antroponime) i imena mjesta (toponime).
Antroponimi
a) osobna imena slavenski sloj (Vesna, Zdeslav), kranski sloj (Ivan, Josip), islamski
sloj (Izet, Fatima), sloj hrvatskih narodnih imena (Domagoj, Borna), sloj posuenih imena
(Vanja, Nataa), sloj pomodnih imena (Tara, Suri)
b) nadimci prvotno nastali kako bi se razlikovali ljudi istoga imena (prethodnici
prezimena!)

c) prezimena prve pojave prezimena u Hrvatskoj pojavljuju se na prijelazu iz 12. u 13. st.;
etiri su najea izvora prezimena osobna imena (Markovi, Marjanovi), zanimanja
(Kuhari, Ribari), nadimci (Brzi, Debeljak) i imena pokrajina, glagola i zemalja
(Horvat, Posavec)
patronimi prezimena izvedena od oeva imena
matronimi prezimena izvedena od majina imena
d) etnonimi imena naroda ili etnikih skupina (Hrvati, Francuzi, Egipani)
Toponimi
a) ekonimi imena naseljenih mjesta (Zagreb, Gospi, Klanjec)
etnik ime stanovnika naseljena mjesta (Zagrepanin, Zagrepanka)
ktetik posvojni pridjev izveden od imena naseljena mjesta (zagrebaki)
b) oronimi imena gora (Medvednica, Velebit, umberak)
c) hidronimi imena voda (Dunav, Kupa, Korana)
egzonimi hrvatska imena naseljenih mjesta izvan hrvatskoga govornoga podruja
(Be, Budimpeta, Rim)