Meša Selimović-Derviš i smrt

Meša Selimović-Derviš i smrt

(1910.-1982.) (1966.)

Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je
osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i
jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a
od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen
za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse
zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje
član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda,
a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947.
godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog
fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni
urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio
je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog
univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su
najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada
(1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.Umro je 11. jula 1982.
godine u Beogradu.

Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskohercegovačkim piscima. Ono što nije
sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status
temelji ponjaviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na
središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog
modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom
vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju
školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne
ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani
Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimović je dobro razumio da za upečatljiv
prikaz unutarnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo
kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti
protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame.
Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni
sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne
vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike-dijelom i zbog upravo
magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni
milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove
dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti.
No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati
mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- općeljudske dileme i muke
postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman,
"Tvrđava", prikaz je Sarajeva nakon Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i
odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od "Derviša", čvrsto
usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom
emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško
jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv
neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na
"Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično
spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno islamski
senzibilitet.
Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i
"Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu
ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija
Selimovićeva nefikcionalna knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka
Meša Selimović-Derviš i smrt

Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke

vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim
nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- "Za i protiv Vuka" knjiga je potpuno uronjena u
problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom
Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim
građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah
upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim
ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj
tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado
književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih
velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok
se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke
opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za
beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu,
nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-
intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom
srpske književnosti.

Djela:
-Uvrijeđeni čovjek (1947.)
-Prva četa (1950.)
-Tuđa zemlja (1957.)
-Noć i jutra (1958.)
-Tišine (1961.)
-Magla i mjesečina (1965.)
-Eseji i ogledi (1966.)
-Derviš i smrt (1966.)
-Za i protiv Vuka (1967.)
-Pisci, mišljenja, razgovori (1970.)
-Tvrđava (1970.)
-Djevojka crvene kose (1970.)
-Sabrana djela (1970.)
-Ostrvo (1974.)
-Sjećanja (1976.)
Meša Selimović-Derviš i smrt

O djelu:
Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme
Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi
kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću
prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom.Ahmed je
osjećao da je dužan da pomogne svome bratu da mu nebi ko zamjerio.Nakon istrage koja je
vođena on je saznao da je njgeov brat samo za nekolliko dana pogubljen,bio je mrtav pa ga
je to podstaklo da pravi i radi nepravilne postupke.Za brata se nije ipak mnogo zauzeo,ali
najgore što je uradio je kad je zbog straha potpisao dokument o hapšenju najboljeg prjatelja
Hasana.Iako je bio špijun,Mula Jusuf je podmetnuo drugi dokument i Hasan je bio
oslobođen.Sve zasluge su pripale Nurdinu jer je postao novi kadija,ali on nije zaboravio da je
potpisao dokument o hapšenju.Njegova savjest se nekoliko puta probudila,pa nakon
održanog govora u Džamiji i osvete na lukav način biva uhapšen.Iako je imao 40 godina bio
je veoma kolebljiv.Nakon njegovog hapšenja on je za sebe rekao da je đubre,sramota i da
diže ruke od samog sebe,vecina ga je natjerala da bude ono čega se on najviše gadio.Hasan
je ipak bio najbolji Mula Jusufov prijatelj pa saznaje da je on špijun i doživljava veliko
razočarenje,ali ipak Mula Jusuf mu je ispao veći prijatelj od Derviša jer je on krivotvorio
doukmenta o njegovom hapšenju tako da je pravda zadovoljena i Hasan biva oslobođen.

Karakterizacija likova:

AHMED NURUDIN, derviš:''Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi

imao želja, a već star da ih ostvaruje.''''Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i
najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama
što zaklanjaju širinu neba...'' ''Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u
školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da
trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo.'' ''Imao sam porodicu,
živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života
zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez
dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.''

HASAN:
''Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran
i nasmijan u toj gužvi...''Na samom kraju najbolji Mula Jusufov prijatelj iako je saznao da je
on špijun.

MULA-JUSUF:
''Onda je sišao Mula-Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo
bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da
krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim
licem.

Likovi:Ahmed Nurdin-derviš,Hasan,Mula Jusuf,Kadija.....

Vrieme radnje:Druga polovina 20 stoljeća.
Mjesto radnje:BiH