Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
- 1556. – Turci osvajaju Kostajnicu («vrata Hrvatske», jer je iz nje vodio put u Turopolje i
Pokuplje, a preko njegova ravnice do Zagreba); prelaze Kupu i pljačkaju Turopolje.
- 1556. – prvi napad Osmanlija na Siget, grad u mađarskoj Podravini; u tom je pohodu
hrvatska vojska razorila Čazmu, pa je središte sandžaka privremeno preseljeno u Pakrac.
- 1566. – Sulejman II. Veličanstveni kreće na svoj šesti i posljednji pohod na Ugarsku i Beč
(uz njega je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović). Turci zauzimaju Siget, a Nikola Zrinski
pogiba u napadu. Sultan umire u svome šatoru 3 dana prije pada Sigeta (pao je 7.09.1566.).
Beč nikad nije osvojen. Junaštvo Zrinskog je zadivilo i čitavu kršćansku Europu i pokazalo da
su Turci pobjedivi. Slavili su ga svi suvremenici, o njemu su pisali ode i spjevove, te su ga
usporedili s grčkim Leonidom i nazvali ga «novim Leonidom».
Pad Virovitice i Čazme (1552.), zatim važnih uporišta na Uni, Kostajnice, Novog (1556.) i
Krupe (1565.), otvorio je put turskim četama prema Kupi i unutrašnjim austrijskim
pokrajinama. Upravo ti događaji prethodili su pretvaranju privremenih kapetanija u posebnu
vojnu teritorijalnu jedinicu pod nazivom Vojna Krajina. Zbog toga je plemstvo Kranjske,
Koruške i Štajerske spremno preuzima dio troškova ratne obrane u Hrvatskoj za obranu od
Turaka.
- Začeci Vojne granice: 1) Oduzimanje Senja Frankopanima (1469.);
2) Dolazak habsburških vojnih postrojbi u Hrvatsku (1522.);
3) Obveza kralja Ferdinanda da će držati stalnu vojsku na turskoj
granici (1527.).
- U Senjsku kapetaniju dolaze kliški uskoci; nakon toga slijedi stvaranje kapetanija u Bihaću,
Ogulinu, Križevcima, Ivaniću, Koprivnici i na Žumberku. (uspostavljen je niz utvrda od mora
do Drave)
Od sredine 16. st. kapetanije se u hrvatskom međuriječju, tj. u Slavoniji, nazivaju
Slavonskom, a od Save do mora Hrvatskom Krajinom. Prva se često zbog glavne utvrde u
zaleđu naziva Varaždinskom krajinom ili generalatom, a druga, poslije podizanja utvrde
podno Dubovca - nazvane Karlovac - Karlovačkom krajinom ili generalatom, dok je
Žumberačka kapetanija bila na području Kranjske.
- 16. st.→doba buna kmetova i pučana, koji su nezadovoljni nasiljima velikaša, ratovima,
velikim daćama i rabotama.
- Hvarska buna po vodstvom Matije Ivanića (1510.-1514.)-pučani su
zahtijevali veća prava u gradskoj upravi. Pod vodstvom Matije Ivanića
zavladali su čitavim otokom, osvojili su i grad Hvar i pobili neke plemiće.
- Šibenska buna (1512.)-u grad su na brodovima uplovili mletački vojnici i u
krvi ugušili ustanak.
3
Hrvatski je sabor 1584. donio odluku da se obnovi samostalna državna vojnička jedinica –
zemaljske haramije (njih 200), pod zapovjedništvom banova zamjenika – banovca, sa
zadaćom da suzbiju manje tursko – vlaške napade.
- Od 1575. do 1584. Turci osvajaju Cazin, Gvozdansko i Zrin, a padom Kladuše Hrvatska
gubi područje Banovine i Korduna.
- 1593. – «godina propasti» (turski kroničari)→Hasan-paša Predojević pokušava osvojiti
utvrdu Sisak. Hrvatski ban je Toma Bakač-Erdödy koji je postigao pobjede kod Slunja i
Ivanića
- nekoliko opsada: →1591. – bezuspješna; 1592. – Hrvatski sabor donosi
odluku da u slučaju rata, na poziv bana u njemu moraju sudjelovati svi
staleži. Hasan-paša s 40.000 vojnika kreće na Sisak; na ušću Petrinjčice u
Kupu daje sagraditi Jeni hisar – Novi Grad, današnju Petrinju, kako bi
lakše izvršio opsadu Siska. Da bi se u slučaju poraza imao kuda povlačiti,
osvaja Bihać – posljednju hrvatsku utvrdu u srednjem Pounju; sljedeće
dvije opsade – neuspješne; u trećoj je opkoljenom gradu u pomoć došao
ban sa svojom vojskom i austrijskim i njemačkim plaćenicima, pa su Turci
opet poraženi→to je najveća kopnena pobjeda hrvatskih vojnika u ratu
protiv Osmanlija i prijelomna bitka u hrvatskoj obrani. Malo poslije
kršćanska vojska opsjeda tursku Petrinju, a sultan Murat III. objavljuje rat
caru Rudolfu II. koji je trajao 14. godina i nazvan je «dugim ratom». Jedan
4
→Vlaške seobe:
- 1587. – okolica Koprivnice→prva veća seoba u Slavoniju koju su upriličili
harambaša Ivan i pop Gregorije
- 1597. – Vlasi iz Slatine (Podravske) naseljavaju Rovišće kod Bjelovara i
okolicu Križevaca.
- 1600. – najveća seoba kad su Vlasi naselili Gomirje u Gorskom kotaru gdje
su 1602. podigli svoj najzapadniji manastir u Hrvatskoj.
- Pitanje uprave nad Vlasima: Postavilo se pitanje jurisdikcije, odnosno
uprave nad doseljenim Vlasima, koji su uzeli polja što su pripadala
hrvatskim velikašima i morali su na njima postati zavisni kmetovi. Ugarski
sabor u Požunu je 1604. pokazao stalešku solidarnost s ugroženim
hrvatskim plemstvom i na svom zasjedanju usvojio čl. XIV., a Hrvatski
sabor to potvrdio. Njime se nalaže doseljenicima da moraju plaćati
zemljarinu ili devetinu vlasteli i crkvenu desetinu-Zagrebačkoj biskupiji.
Hrvatski sabor potvrđuje tu odluku. Krmpoćani→Vlasi-katolici, koji su
1605. i 1627. naselili Lič; došli su s odobrenjem Zrinskih, položili im
zakletvu vjernosti i od njih dobili grb.
- 1609. i 1612. – U rukama Hrvatske bili su: Lič, okolica Ogulina, Oštarija i
Modruša.
- 1611. i 1638.-1658. – Brinje i Otočac.
- Borba hrvatskog plemstva protiv habsburškog centralizma (Maksimilijana koji je htio uvesti
ratni porez - diku i Rudolfa za čije vrijeme su se nastojali ukinuti položaj hrvatskog bana i
vojničko zapovjedništvo dati krajiškim kapetanima).
- 1606. – na ušću rijeke Žitve u Dunav sklopljen je Žitvanski mir→Hrvatska gubi Bihać;
dobiva Čazmu, Rovišće i Moslavinu (Popovaču).
→Početak 17. st. – Budući da Habsburgovci gospodare Rijekom kao važnom lukom, te se u
okviru njihove države nalaze nalazi Hrvatsko primorje (od Bakra do Baga), sa zrinskim
lukama (Bakrom i Kraljevicom), frankopanskim Novim i uskočkim Senjom, postavilo se
pitanje slobodne plovidbe Jadranskim morem koje nadziru Mlečani i smatraju svojim. Budući
da Mlečani trguju s Osmanlijama, tj. prevoze njihovu robu na svojim lađama, uskoci, koji
5
nisu od Habsburgovaca dobivali redovito plaću, sve češće plijene i mletačke posjede i
brodove. Stoga su Mlečani zahtijevali i od Ferdinanda, zapovjednika Krajine i od kraljeva da
riješe pitanje uskoka i da ih odstrane iz Senja. Budući da oni nisu imali ni novca ni volje da
riješe uskočko pitanje izbio je rat između Venecije i Habsburgovaca, koji je nazvan uskočkim,
a trajao je dvije godine. Vodio se u dolini Soče, gdje su braća Nikola i Vuk Frankopan potukli
Mlečane i prodrli u Istru (1615.), a uskoci su s mora doplovili u blizinu Venecije i upadali na
mletačka područja na otocima i u Istri.
→Uskočki rat (1615.-1617., u Istri 1618.)→tri bojišta: - Furlanija;
- mletačko-austrijska granica u Istri;
- obala sjevernog Jadrana.
Madridski mir 1617 u Parizu.→austrijski nadvojvoda Ferdinand obvezuje se
raseliti uskoke i spaliti njihove brodove; pitanje slobodne plovidbe
Jadranom nije riješeno, pa su hrvatske luke i dalje u mletačkom okruženju.
→Vlaške bune→ Vlasi se počinju buniti da dođu pod vlast hrvatske gospode kao kmetovi
- dvaput se bune 1623. i 1628. godine u Rovišću.
- 1627. – kralj Ferdinand «narodu Vlaha» nudi povlasticu→da ostanu na
dosadašnjim imanjima te da neće biti podložni hrvatskom plemstvu, nego
samo zakonitim kraljevima Ugarske.
- 1629. – Hrvatski sabor donosi svoj «Vlaški zakon»→obećava Vlasima
prava ako pristanu uz hrvatsku državu. Na nagovor zapovjednika u Vojnoj
granici i na traženje pravoslavne crkve zahtjev je odbijen.
- 1630. – «Vlaški zakon» (Statuta Valachorum) kralja Ferdinanda:
→Vlasi naseljeni u križevačkoj, koprivničkoj i ivanićkoj
kapetaniji zadržavaju sve povlastice koje su imali u
Osmanskom Carstvu: izbor kneza, velikog suca i slobodu
trgovanja. Od tada oni su graničari, a ne kmetovi hrvatskih
feudalaca. Tim protuzakonitim činom kralj izdvaja Vojnu
granicu iz vlasti hrvatskog sabora i bana, ali Vlasima ne
daju nikakvu političku ili teritorijalnu autonomiju.
→Kandijski rat u Dalmaciji (1644.-1669.) Turci i Mlečani su ratovali oko najvećeg grčkog
otoka →Kandija = mletački naziv za Kretu, ali se istodobno ratuje i u dalmatinskom zaleđu.
→dva bojišta: - Kandija i
- zaleđe Dalmacije.
→Venecija uspijeva okupiti vojsku od 9.000 ljudi, uglavnom Hrvata.
→Tijekom rata, na njezinu stranu prelazi puno Vlaha, koji se u izvorima
spominju kao Morovlasi, Maurovlasi, Crni Vlasi ili Morlaci (katoličke i
pravoslavne vjere). Oni kao pomoćni odredi ili hajduci pomažu mletačkoj vojci.
→Poznate vlaške hajdučke harambaše: Ilija Smiljanić i Vuk Mandušić (Ravni
kotari), braća Kulišić (Makarsko primorje).
6
Braća Zrinski bila su nezadovoljna habsburškom politikom u Vojnoj krajini, te isto tako
Hrvatskom je plemstvu smetalo što na zapovjedničke položaj dolaze samo austrijski plemići i
što su Vlasi često dizani protiv Hrvata i Hrvatske, stoga se Nikola Zrinski→povezuje s
francuskim kraljem Lujem XIV.; Katarina Zrinska (rođ. Frankopan započela je razgovore s
Lujevim veleposlanikom u Veneciji, postali su srce i duša pokreta protiv Habsburgovaca
- Ostali sudionici urote: Franjo Vesselenyi (ugarski palatin); Juraj Lippay
(ostrogonski nadbiskup); Franjo Nadasdy (državni sudac).
- Ostvarenju urote ne pogoduju međunarodne okolnosti i položaj Hrvatske.
- 1664. – u lovu na veprove kod Čakovca pogiba Nikola Zrinski; 1666.
umire nadbiskup Lippay; 1667. i Vesselenyi najvažniji ljudi Ugarske
- 1668. – Francuska sklapa s Habsburgovcima ugovor o diobi španjolske
baštine, pa prestaje s tradicionalnom politikom slabljenja Habsburške
Monarhije.
- 1666. – na stranu urotnika dolazi Franjo Rakoczy (moćni erdeljski knez), a
1667. i Erasmo Tattenbach (štajerski grof).
- Pregovori s Turcima javljeni caru u Beč preko grčkog prevoditelja
- Petar Zrinski za pomoć se obraća Veneciji i Poljskoj; 1669. na pregovore s
Turcima u Solun šalje kapetane Franju Bukovačkog, Franju Pogledića i
Franju Berislavića.
- 1670. – kapetan Bukovački podiže ustanak u Banskoj Vojnoj granici,
nadajući se da će Turci stati na stranu Hrvatske; no, oni sve javljaju Beču.
- Zrinski nazvan «nevjernikom krune» i optužen za suradnju s Turcima.
- Uhićenje urotnika→Gavro Mijakić – vlaški episkop, pristaša pobunjenika,
jedan od rijetkih vlaških vođa koji je bio na strani hrvatskih velikaša.
- 11. travnja 1671. – Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan od strane
posebnog suda osuđeni na smrt; Petar je optužen jer je htjeo postati vladar,
a drugi jer je pozivao na ustanak
- 30. travnja 1671. – njihovo smaknuće u Bečkom Novom Mjestu.
- Konfiskacija imanja Zrinskih i Frankopana.
→1684. – uz pomoć pape sazvan savez Sveta liga→cilj: protjerivanje Turaka iz Europe→opći
protuturski rat koji se pretvorio u oslobodilački pohod→Francuzi – saveznici Turaka.
→ U borbama se ističu svećenici Luka Ibrišimović iz Požege (zvan sokol) i Marko Mesić iz
Brinja (čijom su zaslugom muslimani prešli na katoličanstvo).
→1687. – ban Nikola Erdödy, pristaša Habsburgovaca, oslobađa Zrin, Novi na Uni i Dubicu,
i Hrvatskoj vraća unsku granicu
→1688. – proslavljeni vojskovođa Ludvig Badenski vodi napade i prelazi Savu, osvaja Brod,
ulazi u Bosnu i hrvatskoj vojsci pomaže u zauzimanju Kostajnice, a onda nakon 167. godina
opet osvaja Beograd (nekad nazvan zlatnim ključem Ugarske).
→od 1690. – Turci ponovno počinju ratovati, pokušavajući vratiti izgubljena područja.
→1708. – sabor u Požunu donosi odluku da kralj može potvrđivati samo one odluke
Hrvatskog sabora koje nisu suprotne ugarskim pravima, ali Hrvati su i to odbili
→1712. – Hrvatski sabor donosi odluku o priznanju ženske nasljednice, koja će kao članica
austrijske vladajuće kuće upravljati nasljednim zemljama Koruškom, Štajerskom i
Kranjskom. Taj se zaključak naziva Hrvatskom pragmatičnom sankcijom. Donesen je zato da
bi Karla VI. (1711.-1740.), koji je bio bez muških nasljednika, mogla naslijediti kći Marija
Terezija. Kralj, međutim, nije potvrdio ovu odluku Hrvatskog sabora iz 1712., već ugarsku
koju su 1722. Mađari donijeli za sebe.
→Početkom 18. st. Turci opet napadaju mletačke posjede na Levantu i u Dalmaciji.
→Dva rata: 1) 1715.-1718.→Požarevački mir: Habsburgovci moraju predati Turcima
istočni Srijem; Venecija dobiva dio Dalmatinske zagore, a Hrvatska
desnu obalu Save i Une.
2) 1736.-1739.→Beogradski mir: Turci vraćaju gotovo sve posjede koje
su izgubili u prethodnom ratu, pa i desnu obalu Save i Une. Međutim,
u sastav Hrvatske ulazi istočni Srijem.
Marija Terezija je nastojala očuvati apsolutnu vlast i jedinstvenu austrijsku državu. Stoga je
težila da stegne i na kraju da dokine hrvatsku i ugarsku stalešku nezavisnost, te je uskoro
Hrvatska izgubila i proračun jer se čitav porez ubirao u ime državne blagajne. Time je
hrvatski sabor izgubio svoje znamenito pravo.
→1746. – preustrojavanje Vojne granice , s namjerom da ona daje što više jeftinijih i
uvježbanijih vojnika, da postane carska zemlja potpuno izdvojena iz Hrvatskog Kraljevstva, a
krajišnici ili graničari da postanu carski ljudi koji moraju prema potrebi Habsburške
Monarhije ratovati gdje car odredi.
10
→Josip II.→reformator, koji je želio stvoriti jedinstvenu njemačku državu, s jednim vladarom
i jednim središtem vlasti. Djelovao po zamišljenom modelu idealne države, uz
odbacivanje svih povijesnih, vjerskih i narodnih tradicija i običaja.
→1781. – Patent o vjerskoj toleranciji→sloboda vjeroispovijedi za protestante,
Židove i pravoslavne. 1782. raspustio je crkvene redove, osim onih koji
su se bavili njegom bolesnika i školstvom.
→Popisivanje sve imovine i prihoda visokog svećenstva; ukidanje povlastica koje
je ono uživalo u svjetovnoj vlasti; oduzimanje imanja samostanima. Stalno se
miješao u papinske i biskupske poslove i tako izazvao prosjede
→1784. – Odluka o uredovanju na njemačkom jeziku, kojim se od 1786. moraju
služiti sve ugarske i hrvatske županije.
→Ugarska kruna Sv. Stjepana prenosi se u Beč i pohranjuje u carsku riznicu kao
starina, te je time povrijedio Mađare jer su krunu smatrali svetinjom.
12
→ Josipa II. nasljeđuje njegov mlađi brat Leopold II. (1790.-1792.)→u skladu sa zaključcima
Pragmatične sankcije iz 1723. vraća sve povlastice i prava plemstva, a to znači sazivanje svih
županijskih skupština i sabora
→1791.- potpisan mir u Svištovu-bugarski gradić na Dunavu, kojim završava rat između
Habsburgovaca i Turaka: Hrvatska dobiva Dvor na Uni, Drežnik, Lapac u Lici; na taj se
način određuje graničnu crtu prema Bosni→koja je slična i danas.
→1790. – zasjedanje Hrvatskog sabora u Zagrebu pod vodstvom bana Ivana Erdödyja: radi
sprječavanja jačanja habsburškog apsolutizma, odlučuje se o povezivanju s
Ugarskom→stvaranje zajedničke vlade.
→Mađari traže: uvođenje mađarskog kao službenog jezika, izjednačavanje katolika i
protestanata u Hrvatskoj, a Slavoniju smatraju svojom.
→Izreka bana Erdödyja: «Regnum regno non praescribit leges» («Kraljevstvo kraljevstvu ne
propisuje zakone»).
→Prihvaćanjem zajedničkog sabora Hrvatska dozvoljava da se o njoj odlučuje u Budimu i
Požunu, a ne u Zagrebu, pa se od tada Hrvatska smatra sastavnim dijelom Ugarske
→90. godine 18. st.→širenje ideja Francuske revolucije, posebice u Zagrebu i
Dubrovniku→Habsburgovci brane suprugu francuskog kralja, Mariju Antoinettu, kćer Marije
Terezije, pa im je Francuska navijestila rat→1792.-1797.→rat s Francuskom, u kojem se na
strani Austrije ističu i hrvatski vojnici.
→1797. →primirje u Leobenu: Austrija dobiva Istru, Kvarner, Dalmaciju i Boku kotorsku.
→mir u Campoformiju (Passarianu): ukidanje Mletačke Republike.
→1802. - Franjo I. (1792.-1835.)→odbija ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom.
→1805. – hrvatski zastupnici s Maksimilijanom Vrhovcem odbijaju zahtjev Mađara za
uvođenjem mađarskog jezika u hrvatske škole-izjavio je da ako Mađari tako nastave Hrvati će
u javnu uporabu uvesti svoj jezik
→1805.-1813. – francuska (Napoleon B.) vlast u Istri i Dalmaciji
- general August Marmont→postavljen na čelo vojne uprave u Dalmaciji;
Vincenzo (Vicko) Dandolo→građanski upravitelj, puku je uputio
proglas na hrvatskom i talijanskom jeziku
- pokrenuo je «Kraljski Dalmatin»→dvojezično glasilo (na hrvatskom i
talijanskom jeziku) – prve novine na hrvatskom jeziku
→26.5.1806. –francuski general planirao je napad na Rusiju, stoga je došao pred Dubrovnik i
zamolio je Dubrovčane da mu dozvole ulaz- francuska vojska ulazi u Dubrovnik→ to je bio
kraj tisućljetne neovisnosti i slobode - ukidanje drevne Dubrovačke Republike.
- 1808. – službeni proglas – dao je general Marmont, a Napoleon je potvrdio
→1809. – novi rat između Austrije i Francuske; mir u Schönbrunnu kraj Beča→Franjo I.
Francuzima ustupa Hrvatsku južno od Save (Liku, Hrvatsko primorje, Istru, Kranjsku,
Goričku, dio Koruške).
→1809.-1813. –Napoleon je dao ustrojiti oblast nazvanu Ilirske pokrajine (Ilirija)→sjedište u
Ljubljani→Ilirija podijeljena na šest pokrajina: Civilna Hrvatska, Vojnička Hrvatska,
Dalmacija i Dubrovnik, Istra, Kranjska i Koruška – na čelu poddržave Ilirije bio je Marmont
sa titulom ''vojvode dubrovačkog''
→iako su puno postigli: Gradnja cesta; otvaranje škola; kulturni i upravni
napredak; međutim, Vojna granica za Francuze je bila izvor dobrih i jeftinih vojnika za brojne
Napoleonove ratove.
→Austrijska Ilirija (1816.-1822.)→nastaje nakon Napoleonove propasti.
→1822. – posebnom carskom odlukom Hrvatska je ujedinjena i iz Austrijskog Carstva
vraćena pod Ugarsku.
14
→Početkom 19. st. slabi uloga hrvatskog sabora i bana; ograničavaju se prava hrv. županija.
→Maksimilijan. Vrhovec – zagrebački biskup, mecena hrvatskog kulturnog života, sudjeluje
u brojnim inicijativama→važan zbog svojih dvorskih poznanstava, međunarodnih veza,
poticaja za izgradnju cesta, otvaranje knjižnica, muzeja, tiskara, itd.; Vrhovčev kulturni krug,
on i njegov krug postaju nezamjenjiva hrvatska kulturna institucija
→1827. – Hrvatski sabor donosi odluku da se mađarski jezik u školama uči kao obvezatan
predmet – to je bio znak za uzbunu
→Početkom 19. st. u Hrvatskoj se koristi nekoliko jezika; postoje tri narječja (štokavsko,
čakavsko i kajkavsko)→tri izgovora (ijekavski, ikavski i ekavski)→službeni jezik u vladi,
saboru i crkvi je latinski→Austrija nameće njemački, Ugarska mađarski, u bivšim mletačkim
posjedima govori se talijanski, od 1797. do 1813. u južnoj Hrvatskoj uvodio se francuski
jezik, uz to su postojali i načini pisanja po svim tim uzrocima i prema hrvatskoj tradiciji
→Prihvaćanje jedinstvenog književnog jezika, pisma i načina pisanja - najvažniji korak
hrvatskog narodnog preporoda.
→Ljudevit Gaj (1809.-1872.) – «Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja», Budim
1830.→predložena nova ortografija (način pisanja) prema češkom uzoru (tzv. gajica), koju
prihvaćaju Hrvati i Slovenci.
→1830. – zasjedanje zajedničkog sabora u Požunu→Hrvati se boje udaljiti od Mađara da ne
bi potpali pod austrijski utjecaj→Mađari i mađaroni (mađarske pristaše u Hrvatskoj) tvrde da
Hrvatska i Ugarska nisu udružene kraljevine (regna socia), nego su hrvatske zemlje podložni
dijelovi (partes subjectae)→Josip Kušević, protonotar Hrvatskog Kraljevstva izdao je Jura
municipalia (O posebnim pravima i ustavu Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije),
1830.→dokazao da je Hrvatska oduvijek imala posebna prava i zaseban državnopravni odnos
15
prema Ugarskoj bila je to prva formulacija hrvatskog državnog prava na kojoj će se temeljiti
buduća hrvatska politika.
→Gaj i Kušević udaraju temelje hrvatskom narodnom preporodu i nacionalnoj politici uopće.
→1832. – preporodnom budnicom postaje Gajeva pjesma «Još Horvatska ni propala».
→1832. - grof Janko Drašković izdaje najvažniji spis narodnog preporoda- «Disertacija»,
izdana u Karlovcu→najcjelovitiji politički program Hrvata. Ilirički –predlaže ga za zajednički
jezik. U Disertaciji je pomno razrađen čitav program političke djelatnosti na svim područjima
javnog života. Drašković se zalagao za to da hrv. vlada opet bude samostalna, da se odvoji od
Ugarske, da hrv. jezik bude službeni, za podizanje industrije i organizaciju kredita, otvaranje
stručnih škola, dok u feudalne društvene odnose nije dirao. Predlaže stvaranje Velike Ilirije
koja bi obuhvaćala sve hrvatske zemlje, današnje slovenske zemlje i Bosnu. Mađarski
nacionalni pokret težio je stvaranju mađarske države koja će se protezati od Karpata do mora,
te je pritom ugrožavala opstanak hrvatskog naroda. Stoga je Janko Drašković u svojoj
«Disertaciji» stavio za uzor «peldu» (primjer) Mađarov u promicanje narodnog jezika (što
znači štokavsko narječje). Učinio je to u času kada je Hrvatski sabor 1827. god. uveo učenje
mađarskog jezika kao obvezatnog u hrvatskim školama. Politika mađarizacije počela se
provoditi već 1790. nakon neuspjelog pokušaja cara Josipa II. da njemački jezik uvede i u
ugarsku polovinu svoje države kao službeni jezik umjesto latinskog. Učestali pokušaji da se
nađe rješenje za jezično-pravna pitanja, uzaludni pokušaji da se izdaju novine na narodnom
jeziku i da potaknu osnivanje nekih važnijih kulturnih ustanova (pr. tiskara koju je otvorio
zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, 1794. sa svrhom da unapređuje čast ilirskog jezika
koji je surađivao s slavistom Jernej Kopitarom ili pak pjesnik Jan Kolar koji je u svom djelu
uveo ideju o slavenskoj uzajamnosti na podlozi četiriju glavnih književnih jezika, od kojih je
jedan trebao biti glavni za sve Južne Slavene).
→Revolucija 1848. iz europskih se zemalja širi i na Hrvatsku. Hrvatski sabor nije zasjedao
niti je banska stolica već više od dvije godine bila popunjena. Niti namjesnik banske vlasti
nije tada boravio u zemlji. Za razliku od Ugarske, gdje je sabor, od Kossuthova govora 3.
ožujka, usmjeravao prijelaz u novi poredak i osiguravao zemlji političku samostalnost, a
ukidanjem kmetstva je otvorio put kapitalističkim odnosima na selu, u Hrvatskoj nije do
potkraj travnja bilo zakonite vlasti koja bi mogla ustupati u ime cijele zemlje. Promjena u
državnopravnom odnosu Ugarske prema Austriji provedena je bez učešća Hrvatskog sabora, a
politički položaj Hrvatske u novoj Ugarskoj bio joj je jednostrano nametnut. Urbarijalni zakon
je izglasan uz pristanak hrvatskih nuncija u svim hrvatskim županijama osim zagrebačke koja
je tada bila u rukama mađarona. Prema tom zakonu ukinute su samo urbarska tlaka, devetina
ili desetina zajedno s crkvenom desetinom, a zemlje koje nisu upisane u urbar («gorne
zemlje») iako one nisu pripadale vlastelinskom alodijalu i «manja kraljevska prava», među
kojima je krčmarenje u ljetno doba, nisu predani u vlasništvo dotadašnjih kmetova. Ništa se
nije ni promijenilo u tzv. servitutima koji su seljacima dopuštali besplatno uživanje
vlastelinskih pašnjaka i šuma. Zakon je jedino zadovoljio onaj sloj seljaka koji je već
posjedovao dovoljno tzv. selišne zemlje. Selo je prestalo da ispunjava dotadašnje obaveze
prema gospoštiji. Na vijest o revoluciji u Beču grupa istaknutih narodnjaka oko Ambroza
Vranjicana odlučila je da ishodi hitan saziv Hrvatskog sabora. Građani su se, predvođeni
Ivanom Kukuljićem obratili s tim prijedlogom gradskom magistratu, jedinoj zakonitoj vlasti u
Zagrebu, pa je u ime građanstva upućen u Beč odbor s «reprezentacijom» u kojoj je osim
izbora za novi sabor izražen također zahtjev za povratkom «izgubljene cjelovitosti naše
domovine» i za tješnjim spajanjem s austrijskim nasljednim zemljama. Narodnjaci su počeli s
pripremama za saziv velike narodne skupštine koja je trebala nadomjestiti sabor i donijeti
17
program «narodnih želja». Gaj u tome nije sudjelovao, jer je otputovao u Graz i ondje je
pridobio nadvojvodu Ivana za svoj plan o imenovanju baruna Josipa Jelačića za bana.
Dana 25. ožujka 1848. u Zagrebu (u Ilirskoj dvorani na Gornjem gradu) sazvana je velika
narodna skupština→zahtjev da se za bana postavi zapovjednik Prve banske pukovnije Josip
Jelačić→podupire ga i Beč, jer mu za borbu protiv Mađara trebaju uvježbani Jelačićevi
vojnici.
→»Zahtijevanja naroda» (ili «Narodne želje»): program pokreta koji je u 30 točaka sadržavao
zahtjeve značajne za tadašnja napredna gibanja na putu iz feudalnih društvenih odnosa u
buržoasko-kapitalističke, ujedinjenje hrvatskih zemalja; stvaranje neovisne vlade, stalnog
Hrvatskog sabora; ukidanje kmetskih odnosa; težnja za nacionalnom emancipacijom. Kralj je
prihvatio samo jedan zahtjev – Jelačićevo imenovanje za bana.
→Mađari u Rijeci uvode mađarski jezik te izjavljuju da Slavonija pripada Ugarskoj. Kada im
se Jelačić suprotstavio, Kossuth je u tome vidio povod za rat.
→25. travnja 1848. – Jelačićevo Bansko pismo, kojim se ukidaju kmetski odnosi. Tim činom
prestaje doba staleške i feudalne Hrvatske i počinje razdoblje građanske Hrvatske.
→Neizbježan sukob Hrvata i Mađara→kralj ih hoće pomiriti, pa Jelačića poziva u Beč. No,
Jelačić traži da se Hrvatskoj prizna unutarnja neovisnost i uporaba hrvatskog jezika, čak i na
zajedničkom saboru.
→5. lipnja 1848., Trg sv. Katarine u Zagrebu – Jelačić svečano ustoličen za bana na
zasjedanju Hrvatskog sabora. Sabor se tada izjasnio za federalističko uređenje Monarhije,
proglasio je bansku vlast od Drave do mora te zatražio ujedinjenje Dalmacije i Vojne granice
s Hrvatskom. Od zaključaka zajedničkog sabora u Požunu prihvatio je samo ukidanje
kmetstva
→Jelačićev pohod na Budim→pad mađarske vlade→poslovi obrane povjeravaju se Lajosu
Kossuthu→Jelačić kao carski general (koji ratuje za Beč).
→Kad je Jelačić ušao u Budim, s njim je bio i Kukuljević, koji je važne hrvatske spise,
prisvojene od Mađara, vratio u Zagreb. Mađari, međutim, dobivaju pomoć iz Poljske, pa
udružena hrvatsko-austrijska vojska mora napustiti Budim.
→Novi car Franjo Josip I. (1848.-1916.)→Jelačića imenuje gubernatorom Rijeke i Dalmacije.
Uz pomoć oko 80.000 kozaka, koje mu je poslao saveznik, ruski car Nikola I., Franjo Josip
Habsburški 1849. uspijeva ugušiti mađarsku revoluciju, a Kossuth s mađarskim kraljevskim
simbolima bježi u Tursku.
→1849. – Oktroirani (nametnuti) ustav – «Mađari ga dobivaju za kaznu, a Hrvati za
nagradu»→od Hrvatske se odvajaju tri srijemska kotara koje dobiva Vojvodina srpska→na
temelju te odluke Hrvatska poslije ostaje bez istočnog Srijema, svojeg povijesnog područja.
→1850. – car ukida Hrvatski sabor.
→1851. – ukinut Oktroirani ustav i uvedena germanizacija i otvoreni apsolutizam (Bachov
apsolutizam), zapravo novi austrijski apsolutizam. Zabranjena hrvatska zastava; 1852. –
uveden Opći građanski zakonik, suprotan dotadašnjim pravnim normama koje su vrijedile u
Hrvatskoj; 1854. – Jelačićeva banska vlada pretvorena u carsko i kraljevsko namjesništvo.
Ukinut hrvatski županijski sustav; država podijeljena na pet okružja; njemački – službeni
jezik u uredima i školama; hrvatski činovnici otjerani u mirovinu, a na njihova mjesta
dovedeni njemački, tzv. Bachovi husari; jedini pozitivni događaj: podizanje Zagrebačke
biskupije na stupanj nadbiskupije (1852.), čime je Hrvatska u crkvenom smislu odvojena od
Ugarske: mecena Juraj Haulik - prvi zagrebački nadbiskup; Zagreb spojen u jedinstveni grad:
Gornji Grad (Gradec) + Zagreb (Kaptol) + okolne općine; Janko Kamauf – prvi zagrebački
gradonačelnik; Banski stol – vrhovni sud u Hrvatskoj.
→1859. – nakon poraza u Italiji car Franjo Josip I. mora odbaciti apsolutistički sustav
vladanja→tzv. Listopadska diploma→obećava političke slobode (saziv sabora i županijskih
skupština)→ban postaje Josip Šokčević, koji je otjerao Bachove husare iz Zagreba i uveo
hrvatski jezik.
→1861. – ponovno zasjedanje Hrvatskog sabora u Zagrebu (nakon 12 godina)→treba
definirati odnos Hrvatske prema Ugarskoj i Austriji. Traži se ujedinjenje hrvatskih zemalja i
obnavljanje odnosa s Ugarskom (prekinutih 1848.), ali s time da ona prizna teritorijalnu
cjelokupnost i neovisnost Hrvatske.
→Na tom je saboru od bivših iliraca stvorena Narodna stranka (narodnjaci), u kojoj
se isticao biskup i dobrotvor J. J. Strossmayer→poznat i značajan je i kanonik i povjesničar
Franjo Rački.
→1861. – Dalmatinski sabor u Zadru; Istarski sabor u Poreču.
→Unionistička stranka→skupina političara (uglavnom bivših mađarona), koja je bila za
stvarnu i bezuvjetnu uniju s Ugarskom.
→Stranka prava(pravaška stranka)→skupina oko Ante Starčevića i Eugena Kvaternika
→političkog emigranta koji je na temelju povijesnih prava zahtijevao neovisnu hrvatsku
državu, te je odbacivalo bilo kakav slavenski okvir. Ta je stranka bila protivnica saveza i s
19
Ugarskom i s Austrijom. Prema Kvaterniku Hrvati su bili izabrani narod da brani kršćansku
Europu od navala s Istoka, tj. Avara, Tatara i Turaka.
→Skupina srpskih političara u saboru→vodi ih patrijarh Josif Rajačić→nakon što su
ukidanjem Vojvodine srpske (1861.) tri srijemska kotara vraćena Hrvatskoj, srpski političari
postavljaju pitanje prava srpskog naroda u Hrvatskoj→Rajačić ustvrđuje da su Hrvati i Srbi
dva različita naroda, s različitom poviješću, crkvom, jezikom i pismom.
→Pitanje jezika→ban Šokčević 1860. službenim jezikom proglašava hrvatski (umjesto
njemačkog)→nakon što su Srbi u Saboru prigovorima uspjeli izboriti naziv «jugoslavenski
jezik», odluku je trebao potvrditi kralj; književnik Ivan Mažuranić, tada dvorski kancelar,
poništio ju je i jezik nazvao hrvatskim; bila je to formulacija koja je 1868. ušla i u Hrvatsko-
ugarsku nagodbu.
→Kada je Hrvatski sabor odlučio da hrvatski predstavnik neće zasjedati na Bečkom
državnom vijeću, Franjo Josip I. ukinuo je Sabor (Veljački patent, 1861.)→započinje
razdoblje prikrivenog apsolutizma→vladar, međutim, ipak priznaje čl. 42. Hrvatskog sabora
iz 1861.: realne odnose s Ugarskom, uz uvjet da ona prizna hrvatsku posebnost, pravo na
ujedinjenje i na unutarnju samoupravu→pomoću tog zakona Hrvatska uspijeva očuvati
autonomiju u Habsburškoj Monarhiji do 1918.→takav položaj u državi imala su još samo dva
vladajuća naroda (Austrijanci i Mađari).
→1862. – Mažuranić kao dvorski kancelar radi na stvaranju stranke koja bi se zalagala za
sporazum s Austrijom prije nego li se ona sporazumije s Mađarima→Samostalna narodna
stranka→Ivan Kukuljević, Juraj Haulik i dr.
→1865. - ta proaustrijska stranka doživljava poraz od udruženih narodnjaka i unionista.
→1865. - →Sabor u Peštu upućuje poseban Kraljevski odbor na dogovor s Mađarima; no, oni
odbijaju priznavanje autonomije, pa se Hrvati okreću Austriji.
→Austrija, međutim, u unutarnjoj politici mora popuštati Ugarskoj, zbog čega dolazi do
Austro-ugarske nagodbe (1867.):
→Nastaje Dvojna monarhija ili Austro-Ugarska (austrijski je dio bio carevina,
a ugarski kraljevina);
→Car se mora okruniti i posebnom ugarskom krunom;
→Ugarska treba sklopiti ugovor s Hrvatskom, koja je stoljećima imala poseban
državnopravni položaj.
→Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.)→u njoj ne sudjeluju narodnjaci, zbog čega ban
Šokčević mjesto prepušta unionistu Levinu Rauchu.
→Nagodbu sklapa Hrvatski kraljevinski odbor, na čelu s unionistima, iako su
temelji hrvatske autonomije očuvani sukladno čl. 42. iz 1861.;
→Hrvatska dobiva potpunu autonomiju u unutarnjim poslovima (bogoštovlje,
nastava, uprava i pravosuđe);
→Zajednički poslovi: financije, poljodjelstvo, trgovina i obrana→rješava ih
Sabor svih kraljevina ugarske krune, na koji Hrvatski sabor šalje svoje
izaslanike;
→Zastupnici Kraljevine Hrvatske i Slavonije imaju pravo na hrvatski jezik u
zajedničkom saboru te na svoju hrvatsku zastavu;
→Nagodba predstavlja međunarodni ugovor kojim je Hrvatska priznata kao
posebna državna jedinica.
→Nagodbom su hrvatske zemlje podijeljene između Carevine Austrije (Istra,
Kvarnerski otoci, Dalmacija, Dubrovnik, Boka kotorska, Vojna granica) i
Kraljevine Ugarske (Hrvatska i Slavonija).
→Književnik August Cesarec: «Careva kraljevina».
→Čl. 56. i 57.→službeni jezik je hrvatski→ta se odluka nije poštivala, pa su
kasnije izbila dva protumađarska pokreta (1883. i 1903.)
20
→Nagodbu su u ime Hrvatske sklopili unionisti, pa su protiv nje žestoko bili pravaši i
narodnjaci. U Beču je ukinuta Dvorska kancelarija, a u Zagrebu je osnovana Kraljevska
hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada, na čelu s banom Rauchom.
→U Pešti se osniva posebno ministarstvo za Hrvatsku, uz istodobno prekidanje veza s
Bečom.
→Otpor Nagodbi bio je toliko jak da je 1870. ban donio zakon po kojem je borba protiv nje
krivično djelo.
→Narodna stranka u Sisku pokreće novine «Zatočenik», u kojima bana optužuje zbog mita u
vezi isušivanja Lonjskog polja. Rauch je tužio novine, ali sud nije stao na njegovu stranu te je
morao dati ostavku.
→1871. – Rujanski manifest→Nagodba se proglašava nezakonitom, jer je sklopljena pod
pritiskom i bez pravih predstavnika hrvatskog naroda.
→1871. – Rakovička buna Eugena Kvaternika (koji je uz Antu Starčevića utemeljio Stranke
prava), pisca, političara, organizatora otpora i političkog emigranta koji je surađivao s G.
Garibaldijem i s njime dogovarao ustanak u Hrvatskoj→svoje je ideje širio u brojnim
spisima→buna je bila loše pripremljena; vođa je u zasjedi ubijen, a neki su sudionici uhićeni i
osuđeni na smrt→njegov pokušaj suvremenici ocjenjuju nepromišljenim.
→1871. – počinje razvojačenje Vojne granice i njezino vraćanje Hrvatskoj, nakon čega se
Banska Hrvatska povećala za oko 2.550 km²→dobivanjem Bilogore spajaju se Hrvatska i
Slavonija, a dobitkom Žumberka određuje se današnja granica prema Sloveniji.
→1872. – pravaši i narodnjaci dobivaju izbore; Mažuranić postaje predsjednik Sabora.
→1873. – Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe.
→Hrvatskoj je povećan ukupni iznos troškova za unutarnju upravu.
→Ivan Mažuranić postaje ban→»ban-pučanin»→prvi ban koji nije plemić.
21
→Istočno pitanje:
→1875. – Franjo Josip I. putuje po Bosni i Hercegovini, u kojima počinju ustanci.
→1876. – u rat ulazi Srbija, smatrajući te krajeve svojima.
→Crna Gora zahtijeva dio Hercegovine.
→1877. – u rat ulazi i Rusija, pa izbija tzv. istočna kriza.
→1878. – Sanstefanski mir→pokušaj Rusije da riješi krizu.
→1878. – Berlinski kongres→Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija, Francuska i
Engleska dogovaraju da Srbija i Crna Gora dobiju neovisnost. BIH podijeljene
između Ugarske i Austrije (po zonama utjecaja). Srbija počinje organizirati svoje
širenje prema Bosni, a pravi i tajne planove za širenje po Hrvatskoj.
→Dobivanjem Bosne, granica Austro-Ugarske postaje Drina; Vojna granica u Hrvatskoj
postaje nepotrebna, pa se ukida→konačno je ujedinjena s Hrvatskom 1880/1881., u doba bana
Ladislava Pejačevića (unionista). Banska (ili građanska) Hrvatska tada zaokružuje svoje
granice: od Sutle do Zemuna; od Drave do Une.
→U doba bana Pejačevića nastavlja se mađarizacija Hrvatske i to pomoću
zajedničkih poslova koji su se ticali carinske i porezne službe, pošta i željeznica.
→Grbovi s mađarskim natpisima; narod ih je uništio 1883. u Zagrebu→ban daje
ostavku, a po Hrvatskoj počinje prvi narodni protumađarski pokret (1883.)→car Franjo Josip
I. nastoji ga smiriti, jer se po europskom tisku pisalo o nasilnoj mađarizaciji Hrvatske→šalje
vojsku generala Ramberga, koji guši bunu→postavljanje grbova bez natpisa («nijemi
grbovi»).
→Ban Khuen Hedervary, vlasnik imanja kraj Vinkovaca u Slavoniji.
je gradsko stanovništvo u kojemu nije bilo moderne građanske klase, te se sastojalo od slojeva
koji su imali u svojim rukama gospodarsku snagu i političku moć (sloj je imao obilježja
oligarhijskog položaja što znači da su zemljoposjednici koji su živjeli u gradićima i pobirali
dio prihoda od težaka-kolona, činovnici, više svećenstvo,…). Jačanjem građanstva započeo je
proces ukidanja oligarhijskog sloja u društvu. Taj proces je bio polagan jer su bili nepovoljni
uvjeti za gospodarski razvitak Dalmacije, nedostatak pomoći države koja nije ulagala u
industrijsku proizvodnju, stoga je najsigurnija investicija bila kupnja zemlje i vinogradarstvo.
Stoga kupnjom zemlje i njezinim davanjem u obradu u kolonatskom odnosu stvarao se kod
građanstva interes za očuvanjem kolonata.
Na samom teritoriju nekadašnje Mletačke Dalmacije postojala su dva društva. Uz gradsko
društvo na primorskom i otočkom pojasu postojalo je seljačko društvo na području
Dalmatinske zagore, Makarskog primorja i Neretve. Seljačko društvo protezalo se na teritoriju
koji je bio otrgnut od turske vlasti. Venecija je tu zadržala elemente «vlaškog» društva koje je
obdarila plaćama i zemljišnim posjedima. U 19. st. vlaško društvo se svelo na seljake koji su
za vrijeme francuske uprave ili vlasnicima zemlje, ali su je zbog zaduživanja izgubili, te su
stupali u kolonatski odnos koji je bio sastavljen do imućnijih seljaka, trgovaca i svećenika.
Gradsko društvo bilo je izloženo talijanskom kulturnom utjecaju, a gradski slojevi bili su
talijanizirani (Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik→zbog stoljetne dominacije talijanskog jezika
sporiji je nego u Banskoj Hrvatskoj). Stanovništvo Dalmacije pripadalo je najvećim dijelom
katoličkoj vjeroispovijesti, a slijedi je pravoslavna vjera. Obje vjere su bile podložne
talijanskoj kulturi. U 19. st. u Dalmaciji su se odvijali nacionalni integracijski procesi, u toku
kojih se provodilo uključivanje dalmatinskih građanskih slojeva u hrvatsku i srpsku naciju.
Oligarhijski sloj gradskog društva primorske Dalmacije mogao je osigurati svoj društveni
položaj samo očuvanjem Dalmacije kao političke cjeline. Taj je sloj stvarao «slavo-
dalmatinsku» ideologiju koje je jedan od bitnih elemenata bilo shvaćanje o slavo-dalmatinskoj
naciji, tj. dalmatinskoj naciji kao jednoj od slavenskih naroda. Ta je ideologija posebno
mjesto davala talijanskom jeziku i kulturi u kojem je živio oligarhijski sloj koji je bio vezan
za Mletačku Republiku. Oligarhijski sloj je želio osigurati opstanak kulturne i jezične barijere
prema nižim društvenim slojevima. Preporodni pokret u Dalmaciji započinje pokretanjem
lista «Zora dalmatinska», 1844. u Zadru. Do 1848. u preporodnom radu angažirala se mala
skupina sastavljena od obrazovanih pojedinaca, podijeljena u dvije struje. Jedna je (u
Dubrovniku) prihvaćala građansku liberalnu i nacionalnu južnoslavensku ilirsku ideologiju, a
druga je dijelila shvaćanja Ante Kuzmanića koji je afirmirao hrvatsku nacionalnu ideju
temeljenu na etničkoj svijesti puka, te ikavskoj štokavštini i katoličkoj vjeri. Većina građana
prihvaćala je slavo-dalmatsku orijentaciju, te je odbacila poziv na sjedinjenje Dalmacije s
banskom Hrvatskom. Slavo-dalmatskoj ideologiji i autonomaštvu 1860. suprotstavila se mala
skupina intelektualaca, što je dovelo do sukoba građanskih klasa. Pod pritiskom političkih
događaja-napose agresivnog nastupa autonomaša u novoosnovanom dalmatinskom saboru –
skupina mlade inteligencije formulirala je nacionalnu ideologiju preporodnog pokreta i
odredila osnovne točke njegova programa. Narodna stranka, kao politički izraz preporodnog
pokreta oblikovala se u ubrzanom procesu do izbora za Dalmatinski sabor.
→1861. – sabor odbija ujedinjenje, a talijanaška stranka predlaže autonomiju
Dalmacije bez povezivanja sa Zagrebom.
→ Početak preporoda započinje pokretanjem narodnjačkoga glasila 1862.,
Zadar→»Narodni list» - »Il nazionale» i uskoro zatim potpuni raskid između autonomaškog i
narodnjačkog građanstva. Do tog raskida došlo je kad su autonomaši iz «casina», središta
okupljanja gornjih slojeva u gradovima, izbacili iz «Nazionale», njegova urednika Natka
Nodila i jednog uglednog zagovornika slavo-dalmatske orijentacije, o pravcu nacionalnog
razvitka u Dalmaciji. Narodnjaci su nakon toga počeli u gadovima osnivati «čitaonice» kao
23
→Narodni preporod u Istri→ Istra je stoljećima bila odvojena od ostalih krajeva u kojima
živa Hrvati, a istarski poluotok je bio od kraja 14. st. pa nadalje podijeljen između Mletaka
koji su posjedovali sjeverozapadnu, zapadnu i južnu Istru i Austrije koja je imala središnju i
istočnu Istru. Nakon mnogobrojnih epidemija i ratova dolazili su novi valovi doseljenika iz
hrvatskih krajeva. Istarski Hrvati nisu bili toliko jaki da prodru u gradove u kojima su živjeli
Talijani i da ondje stvore svoja kulturna središta. Ostali su seljaci vezani uza zemlju, a dugo
vremena jedini su uzdignutiji sloj bili glagoljaški svećenici koji su i imali ulogu narodnih
preporoditelja u Istri. Istra je bila ujedinjena pod jednom vlašću, tek nakon pada Mletačke
Republike (1797.). Tada je Austrija pripojila i mletačku Istru, te je 1814. osnovala posebnu
upravnu oblast Austrijsko-ilirskog primorja sa sjedištem u Trstu i Riječki okrug (stari
austrijski dio Istre i kvarnerski otoci: Cres, Krk i Lošinj, te otočići koji su odcijepljeni od
Dalmacije), sa sjedištem u Rijeci. Nakon što je ukinut Riječki okrug, istarski je poluotok
zajedno s kvarnerskim otocima dobio konačnu svoju upravu. Upravno sjedište Istarskog
okruga premješteno je u Pazin, a viša upravna vlast bilo je namjesništvo u Trstu. Pošto je
Mletački dio Istre pripao Austriji, ostalo je i dalje ekonomsko-društveno uređenje, samo što je
bila ukinuta autonomija gradova, a plemići su bili izjednačeni s pučanima. U bivšoj Mletačkoj
Istri vladao je kolonatski sistem i prevladavalo je slobodno seljačko vlasništvo. U starom
austrijskom dijelu (zapadno od Učke) vladao je i dalje feudalni sistem s podavanjima u naturi
i slobodan seljački posjed opterećen urbarijalnim podavanjima. Istarski gradovi i gradići bili
su maleni, a samo tri grada Rovinj, Piran i Kopar imali su oko 8 tisuća stanovnika, a tek će u
2 pol. 19. st. Pula postati najveći istarski grad. Talijanski jezik je bio službeni jezik sudstva, a
malo tko je poznavao hrvatski jezik. Hrvati i Slovenci su u to vrijeme imeli mali broj
obrazovanih ljudi. U Istri nije bio hrvatskih srednjih škola, a školovala su se samo djeca iz
bogatijih obitelji. Postojala je njemačka gimnazija u Pazinu i tal. gimnazija u Kopru, a
24
hrvatski ili slovenski se učio u nekim osnovnim crkvenim školama. Zaslugom tršćanskog
namjesnika grofa Stadiona, u osnovne škole se počeo uvoditi i materinji jezik, te su se počele
tiskati školske knjige na hrvatskim i slovenskom jeziku.
U Istri se najprije počeo razvijati proces integracije talijanske nacije. No ideje risorgimenta i
težnja za ujedinjenjem Istre s Italijom oduševljavale su samo mali broj građana, uglavnom
intelektualaca, koji su u to vrijeme gajili nade da će se Hrvati i Slovenci pod utjecajem
talijanske kulture talijanizirati i da će Istra postati talijanska. Istarski Hrvati govorili su svojim
materinjim jezikom (čakavski i ikavski), a rjeđe slovenskim. Ideje ilirskog pokreta prihvaćali
su rijetki intelektualci koji su se školovali u Hrvatskoj (pr. Rijeka, Senj), a među njih spada
Riječanin Petar Studenac, župnik u Kanfanaru.
Hrvatski je sabor 1848. zatražio da Istra uže u savez s Trojednom kraljevinom, a nešto kasnije
da se Hrvatska pripoji Dalmaciji zajedno s kvarnerskim otocima. Istarski su Hrvati pokazali
malo interesa za izbore, pa stoka kao predstavnici Istre za taj parlament bila izabrana četiri
talijanska kandidata, a samo jedan hrvatski (sudac Josip Vlah iz Kastva). Talijansko su
zastupnici pobijedili, te su tražili da se uvede talijanski kao službeni jezik. Ipak digli su se
građani lovranske općine koji su zatražili da se istočna Istra priključi Rijeci, odnosno
Hrvatskoj. Vlada je odbila talijanske zahtjeve, ali je u ratu s Piemontom (1848.), kada se
bojala da će se istarski Talijani pobuniti, podržavala Hrvate i Slovence i pozvala ih da ostanu
vjerni Austriji i da se odupru talijanskom separatizmu, ističući da je Austrijsko primorje bilo
od davnine slavensko. Kad je vlada odbila tal. zahtjeve njezini su zastupnici ipak uspjeli
izboriti to da na području bivše mletačke Istre uvedu talijanski jezik u urede i škole.
Seljaci nisu bili zainteresirani za šira nacionalno-politička pitanja. Oni su se željeli osloboditi
nameta, poreza, htjeli su poboljšati svoj ekonomski položaj. Nezadovoljni su bili kmetovi u
pazinskoj grofoviji, gdje su se pobunili 1847. protiv svojih gospodara (lupoglavska pobuna).
Kad je ukinut feudalni sistem seljaci su oslobođeni kmetstva i postali su slobodni
zemljoposjednici.
Ilirska je ideologija i dalje prodirala u Istru, šireći se iz Rijeke (tamo je djelovao lingvist Fran
Kurelac), te su se sve više osjećali utjecaji iz Trsta. U Trstu je počeo djelovati Juraj Dobrila,
rodom iz Ježenja. On je objavio molitvenik «Otče budi volja Tvoja» na hrvatskom jeziku, koji
je imao važnu ulogu u prosvjećivanju hrvatskog puka u Istri. Kad je postao biskupom
porečko-puljske biskupije, Dobrila je imao prilike da nastavi svoj rad i da se posveti više
nacionalno-političkom radu. Nakon pada Bachova apsolutizma, 1861. godine u Istri se
obnavlja ustavni život. Istra dobiva Zemaljski sabor koji je birao Zemaljsko vijeće, zaduženo
za upravljanje autonomnim poslovima Istre. Taj se sabor birao po kurijalnom sistemu
(veleposjed, gradovi, seoske općine, trgovinske komore), te je favorizirao imućnije slojeve,
odnosno Talijane. Uz predstavnike tih kurija u saboru su sjedila tri istarska biskupa (virilisti),-
tršćansko, koparski, porečko-puljski i krčki. Na prvim izborima pobijedila je Talijanska
liberalna stranka koja je htjela istaknuti talijanstvo Istre. Već na prvim zasjedanjima sabora
počela je borba za ravnopravnost hrvatskog i slovenskog jezika. Novi izbori opet su donijeli
pobjedu talijanskih konzervativaca, a Hrvati i Slovenci su postigli četiri mandata čime je
priključenje Istre Italiji bilo na neko vrijeme odgođeno.
Širenje nacionalne svijesti bilo teklo je sporo, a seljak se zbog čestih suša morao zaduživati i
padati u sve veću ovisnost o talijanskim trgovcima. Ovisnost je povećana novim općinskim
zakonom kojeg je izglasao Zemaljski sabor. Tim se zakonom predviđalo da se općine koje
nemaju uvjeta da se same upravljaju pripoje jačim općinama. Novi problem predstavljalo je
laiciziranje školstva koje je provela austrijska liberalna vlada, a kojem su se najviše oduprijeli
svećenici. Kad se ta reforma počela provoditi, prestale su raditi osnovne škole u kojima su
poučavali svećenici i na hrv. i na slovenskom jeziku. Rad osnovnih i srednjih škola sad je
ovisio o općinama koje su bile pod talijanskom upravom.
→1866. – osnivanje čitaonice u Kastvu→početak preporoda.
25
Hrvatskim banom imenovan je grof Khuen H., kojeg je Narodna stranka primila s velikim
nepovjerenjem jer je bio Mađar, iako je imao posjed u Slavoniji.
→ Nastojao je da od Hrvatske napravi veliku Mađarsku koja će se prostirati od Karpata do
Jadranskog mora. Banovo geslo: Rad, red i mir!
→Dao pooštriti saborski poslovnik; uveo odredbu o samovoljnom isključenju svakog
zastupnika.
→Postupci protiv pravaša i obzoraša (neovisnih zastupnika, koji su se okupljali oko časopisa
«Obzor»).
→Pravaši diskreditiraju bana u Saboru: on je, naime, hrvatske spise koji su 1848. doneseni u
Zagreb, vratio u Budim→Grga Tuškan, pripadnik Stranke prava, optužuje ga za krađu.
→Podmićivanjem i nasiljima Hedervary je 20 godina vladao Hrvatskom.
→Željeznice→ počeo je graditi pruge usmjerene istok – zapad i tzv. lokalne željeznice na
kojima su radili isključivo Mađari, a službeni jezik je bio mađarski (Čije željeznice, njegova i
zemlja!).
→Mađarske škole.
→Da bi prikrio nezadovoljstvo, ban daje sagraditi niz reprezentativnih zgrada (u Zagrebu:
Hrvatsko narodno kazalište i Gimnaziju→danas Muzej Mimara)→ministar Izidor Kršnjavi.
→1895. – na poziv bana u Hrvatsku dolazi car Franjo Josip I.→studenti na Jelačićevom trgu u
Zagrebu u znak prosvjeda spaljuju mađarsku zastavu.
→Drugo banovo geslo: Zavadi pa vladaj!→dobro se uočavalo u odnosima između Hrvata i
Srba→ban je frankovce (pravašku desnicu) žestoko progonio, a srpskim je političarima davao
unosna mjesta i odobravao njihovu protuhrvatsku politiku→poticao je rad Srpske samostalne
stranke u Hrvatskoj i izdavanje srpskog lista «Srbobran» (u Zagrebu, na ćirilici), koji se
otvoreno zalagao za program Velike Srbije.
→Širenje pravaštva po Dalmaciji→Frano Supilo (1870.-1917.); Ante Trumbić (1864.-1938.).
→U Istri novi naraštaj hrvatskih političara→Vjekoslav Spinčić (1891. u Zagrebu traži
ujedinjenje Istre s Hrvatskom); Matko Laginja→Austriji je Istra bila važna zbog Pule (ratne
luke Carstva) i Opatije i Brijuna (središta elitnog turizma).
→Hrvatska emigracija→konac 19. st. i poč. 20. st. je doba najvećeg iseljavanja→gospodarska
emigracija.
→1894. – Hrvati u Pittsburgu osnivaju Hrvatsku bratsku zajednicu.
27