Sie sind auf Seite 1von 20

Luki per se1

Govorei o romanima Vitomira Lukia moram navesti filmski realitet, koji


nadahnjuje dok nam pokuava doarati ne samo kolorit svakodnevnice male
bosanske kasabe (Donjeg Vakufa, ali i Bugojna, gdje se ilo po tekstil za ivanje,
kako sam autor veli) u romanu ALBUM iz 1968.g., ve i osjeaj zajednitva,
pripadnosti porodici kao osnovno polazite ovog oblika Lukieve proze, dok je
neobine uloge davao stvarima, prozorima, naprimjer piui gledali su nas irom
rastvoreni nalini prozori......zar prozori mogu gledati?...Knjievnost je
umjetnost rijei koja je dovedena do vrhunca nadnaravnosti i kod Vitomira Lukia,
zar ne? Iskrenou plijeni dok plemenitost openja gradi. Posluajte ..pod nogama
smo osjeali sklisko kao iznutrica dno prekriveno finim netaknutim blatom..:
Umjesto da osjetimo zgraanje nad ovakvim poreenjima, mi pred sobom imamo
jasnu, sirovo surovu sliku odrastanja realnou optoenim, ali ne zamjerajui ak
ni blatu koje u nama ivi kao neto prljavo, grozno...ono je fino, netaknuto. No,
onoga trenutka kada do njega ljudska ruka doe, ve tada postaje ono to iskonski
u nama jeste...prljavo, runo. Drugim rijeima, osjeaj da je neka druga ruka, a ne
ljudska ispisivala ove retke vam se ne moe oteti ni jednoga trenutka...jer...kao da
je spisateljski duh izaao iz onoga drugog duha, ovjeijeg, odvojio se i ivjevi
vlastiti ivot, stvarao, i stvorio novu realnost. Lukievsku. Nadasve. Njegova
bolna realnost i tih sedamdesetih godina je podsjeala, a u stvari je bila pretea, ne
njegovom grekom, ve grekom tadanjih vlastodraca koji se, da se ne
zavaravamo, ne razlikuju mnogo od dananjih, a imam obiaj kazati Socijalizam je

VitomirLuki,knjievnik(19291991,BosnaiHercegovina)

bio truo sistem. Sa kapitalizmom je proces zavren....velim, bio je pretea jedne


Jesice Jung, odnosno savremenik Charlesa Bukovskog...posluajte.....ja sam
osjeao kako se svjei stup sunca kao staklena osovina sputao kroz mene
potresajui moju unutranjost itavim drhtajima radosnog orgazma, kao kad sam
sjedao na konja ili skako nag u vodu....odnosno....Okrenuli su je na bok kao
mlitavu balu ne obazirui se na ostale skroz su joj zagalatili spavaicu preko
omekanih i u dno izlivenih sisa, koje su, sljepljene uz bedra, silazile postrance.
Jedino su joj tupe, kratke bradavice bile jo djevojake.... Eh...razmislite malo, i
vi bi potpisali ove rijei...samo je on imao znanja, ali i hrabrosti da ih napie.
Koliko vidim, to bjee prije nekih etrdesetak godina a danas bi neki eljeli i tu
nepatvorenu iskrenost zatomiti do bola...isti oni koji ukidaju Deda Mraza u
Sarajevu, odnosno grade nelogine koalicije lijevo-desnih, odnosno desno-lijevih
namjera. A u sutini se ne mogu oima vidjeti! Mogu, jer u zemlji gdje svi kradu,
niko ne krade, zar ne?...No, da se vratimo Lukiu, jer on je smjernica naih
nadanja, toliko inspirativnih...Ah, ta Kristina, i kao da je upravo u romanu
ALBUM autor opisivao sve Kristine, Alme i Mirjane nae mladosti.....jer u
prirodi je primitivnih ljudi da svoj vlastiti ivot gledaju tuim oima... Koliko
samo snane istine u jednoj jedinoj reenici Vitomira Lukia. Detalj unutar poruke
je izuzetno vaan jer detalji ine usmjerenje ka konanom cilju, razumjevanja u
shvaanju bivstvovanja samog. O, tempora, o mores...mi i dan danas ivimo
vlastitu smrt...gledajui ivot tuim oima.
Eh, kako lijepo zvue ti pozdravi sa kraja tridesetih godina prologa stoljea/vijeka
i ona rije zdravo dok oslukujem kako Luki veli To kratko i jo nepriznato
vrijeme izmislilo je svoje pozdrave, vjetake, i koju su na neto obavezivali, a stari
poznanici su i dalje govorili zdravo u ijem je prizvuku bilo sjeanja., veli
pisac dok nam pribliava tmurna vremena pred poetak onog drugog, velikog rata.
A danas se upravo toga zdravo odriu i zeleni i plavi i crveni. Unutar ovoga
kratkog i jo nepriznatog vremena...citiram autora. Zaista, Lukiev spisateljski duh
je nadograivao ovjeiji. Itekako. Nadivjevi i uei nas. Rat na ovim prostorima
u stvari nikada i nije prestajao. Postojala su samo intermezza prividnog mira. Kako
tada, tako i danas, koliko god mi utjeli o tome. Vitomir Luki znao je, kao
prosvjetljena vizija prorokih rijei, prepoznati i uobliiti ne samo svoju viziju
pakla, odnosno dehennema, to neko ratom nazvae. Znao je znati. Jednostavno.
2

Neupitno. Jako. I nadahnuto. Tako je i opisao sopstvenu porodinu golgotu u


romanu ALBUM.
Rijei Ima li moda neke hrabrosti koja je vrlina...i odgovor Ima, svaka
hrabrost je vrlina. Svaka. Ona je vrijedna divljenja. Utoliko je vrlina.... je
refleksija starogrkih snanih manifestnih oblika snage unutar hrabrosti same. I
David je pobijedio Golijata, ali znanjem unutar hrabrosti same. Ovdje, o ivotu se
samom radi. Hrabrosti usmjerenom.
I smrt kod njega ivotom postaje. Kristina nestaje ovjekovjeena romanom djeije,
nepatvorene, iskrene ljubavi. Rijeju usmjerena. Vitomirovom. Kako i sam
kae...poao sam sam da traim Kristinu...Jedino i tako se moglo tragati za
Kristinom, jedino po slutnji... Kristina bjee i sjenom unutar mozaika traenja,
gledanja i nadanja. Toplota osjenenosti izraaja je ovdje, kako i rekoh na samom
poetku osvrta ka ovom romanu, filmski umjena i scenaristiki osmiljena. Ovo je
film ivota, odnosno ivot filma. Kristinog. Ali i njegovog, Lukievog. Koji se
iznova i iznova raao.....u dubini pramagline, obasjan velikom slutnjom. O
egzotinosti njegovog visprenog jezikog viesloja neu govoriti, ve u samo
citirati dio SMS poruke koju mi je poslao kolega prof.dr. Antun Lui:..Jesu li ti
uruili Lukieve egzotine knjige
U drugom romanu HODNICI SVIJETLOGA PRAHA iz 1989.g., Vitomir Luki
snano jasnoom vlastitog izraaja podsjea na Danila Kia iz knjige Rani jadi...
Konkretnost vlastitog iskaza, nerijetko blasfemino dovedena do savrenstva, pred
nama stvara kritinu mogunost sopstvene kreacije suivljavanja sa dramom
likova koji kreiraju radnju. Oprostite, deavanje samo. Unutar romana
pretpostavljenih nakana. U susretu ovjeka i drutva u kojem egzistira. Opstanku
teei. Nerijetko i u praznoj bogomolji, ispunjenoj duhom. Ne samo njegovim.
Jer ...nema niti jednoga dana u naem ivotu bez prolosti...a vrijeme ne moe
uiniti nita vie da bi postalo materijom ivota. A dua je tokom sna u
permanentnom dodiru sa smru, jer jednostavno zaboravi gdje je i uvijek viziju
trai i na drugoj strani, preko granice...estica Bulgakovljevih itanja, pretoenih
sopstvenim megalitnim vizijama dananjice, stvaraju puninu kreacije. Po meni,
ovo djelo je naracia studiorum, oblik udnih kretanja koje trai vieslojnu
didaktiku, odnosno sintetiziranu pristrasnost. italaca, ali i kritiara, opservatora
3

HODNIKA SVIJETLOGA PRAHA. Snaga rijei ovdje je mitskih usmjerenja.


Naime, posluajte ...Tih nekoliko spokojnih godina pred rat naruile su najezde
prosjaka koji su ritualno ljubili komad kruha prije nego to ga spuste u
torbu....Stizali su obino predveer kada su se u okvirima prozora hladili tek
ispeeni kruhovi. Ali na milje ispred njih iao je pojas jeze od sutranjeg dana
kome su oni izricali presudu istog trenutka im bi stupili na dvorinu kapiju
mjeavinom proklinjanja i sulude pobonosti, pa bi zatim padali u retoriku ispod
koje je nestajalo sve to postoji....a veliki bi se eshatoloki spektakl zavravao
obino izbacivanjem klobuka pjene tamo gdje je na usta do tada isticala uarena
lava stranoga suda, a na blatnjavom tlu, ispod zraka ispunjenog poveim
maslacima, tijela proroka dotrajavala su u epileptinim napadima isputajui
krike, cvrkute, roktanja, lave, skianje, pupurikanje, cvile, meketanje, njisku,
kreket, praen nadimanjem gue, zavijanje sa bjeolonicama prevraenim unutra,
zvidanje, jeku, frktanje, tako da nijedna ivotinjska vrsta iz Nojeve barke nije
ostala bez glasa.... Dubina njegovih objanjenja i opisa je nemjerljiva. Ali i
jednostavna u sloenosti svojoj. Kada kae ...Pravi instrument je ovjek, jer on
uje muziku dok jo nije dospjela do zvuka. A to se dogaa onog asa kada ga
sudbina dovede u sazvuje sa istinom....autor samo naizgled nerazumljiva
sazvijea sudbine razgre jednostavnou naracije objanjavajui neobjanjivo.
Pitko. I jasno. Itekako!
Aristokratska reflektivna osionost svadbe opisana u ovom romanu nije nita drugo
do snaga pojavnosti kako i ovi prostori monolitnost plemstva sadre, ali
nedovoljno istraen. Valjda zbog vika historije kako nam se prigovara sa svih
strana. Naravno, taj viak proizvedene historije/istorije/povijesti i nije nita
drugo do stvaranja novih, ali lanih, plemstava. Primjera radi, da li znate ta je
najpopularnije u Sarajevu posljednjih godina? Da se nose fotografije na retuiranje
i da se dananje glave postavljaju na ondanja tijela uz rijei kako smo iz
begovske porodice...Evo, vidite, na fotografijama naih pradjedova u Sarajevu...
vele. A oni dooe iz krajeva gdje i dan danas struja jeste...udo. Onozemaljsko.
No, nisu samo begovi u pitanju. Ima tu i kneeva i grofova. Ovozemaljskih.
Ba kao i odgovornost koja kae, a na pitanje odakle ti vlasnitvo nad tolikim
nekretninama...a Mihovil Jerg veli Naslijedio sam...Zemlju sam naslijedio od
svojih predaka...Poto tvojih predaka vie nema-nastavi isljednik-odgovarat e i
4

za njih. Da, jer historija poinje sa nama. Prije nas nita bilo nije. Jadni, ni
shvatali nisu da je povijest kriminogenih nagona u stvari creacia sublimaris
ljudske sujete. One iste koja od prijeratnih istaica kreira Predsjednika Ustavnog
suda, odnosno od vozaa kamiona predratnih stvara generale dananje. Ali i
ondanje. Onomad. U onom nenarodnom sistemu. Da mi je samo znati kako da
nazovemo ovaj narodni, dananji? Demokratski. A ja ne volim demokratiju, jer
umjesto jednom, sluim mnotvu idiota!
Ovaj politiko-tragi-komini triler Vitomira Lukia je samo opis realnosti koju je
ivjela jedna generacija na jedan nain dok se ovaploenje uvijek nastavlja, ali na
drugi, ve u sljedeoj generaciji. Naalost. Organi(zirana)zovana anarhija 2je usud
ovih prostora. Balkanskih. Njegov barokni stil uvoda u roman iznenada postaje
tendencija krimi prie uobliene na politikoj potki. Jasnoj. Do bola. Sveukupnog.
Ljudskog.
A ljepota se ne sastoji u putnicima, ni u putu, nego u putovanju.3 Upravo o tome
i govori ovo prozno djelo Vitomira Lukia. Putovanju usmjerenog konanom
osvjeenju ljudskoga u nama. U barem pokuaju. Kroz pisanu rije, Oprostite,
prenesenu smislenu uobrazilju o mogunostima opstanka. HuxlijevskoOrwelovskim umijeem objanjenja naizgled neobjanjivog i razotkrivanjem
sutine gluposti koju je jedan ivot svojevremeno kreirao kao postulat injenja
svakodnevnice, samo naizgled u onomad onoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
ali u stvarnosti bola koju na ovaj nain preivljava svaka generacija koja ivi na
prostorima Planine krvi, a Balkanom je zovemo......citiram......Mihovilu Jergu su
bile oduzete sve oranice okrenute prema jugu s obrazloenjem da su upijale viak
sunca koje po nepisanom pravilu pripada svima. Zatim je odlukom prijekog suda
izvrena konfiskacija zapadnih uma jer su izvozile preko granice reakcionarne
sjene za vrijeme ljetnih sutona....kraj citata. Poznato, zar ne?
No, sukob granica svjetova, novog i starog, kako on naziva u stvari sukob sirovog,
surovog, malograanskog i nesuvislog svijeta sa novim, suptilnim, iskrenim i
otvoreno altruistikim oblikom ivljenja i djelanja, kod Lukia je na pijadestalu
mudrosti. Ne mudrovanja ve, zaista, mudrosti. On razara onaj prvi snagom
argumenta dok se argument snage tog provincijskog ivljenja i djelanja topi pred

KnjigaesejaOrgani(ziirana)zovanaanarhija,SabahudinHadiali,2004.g.BosnaiHercegovina
Kineskaposlovica

naletima razumnih, mislenih reenica, paragrafa umijea. Dok Mihovil Jerg odvaja
svoje ime od svoje savjesti potpisujui priznanja nejasnih uenja, mrtvi ljudi u
gaenju realiteta, kao na balu kod Majstora i Margarite Mihaila Bulgakova,
kreiraju stvarnost nevidljivih nada. U Eugen Ionesquovom festivalu apsurda ova
dramska jednoinka romanom to jeste, deava se u zaista jednom prostoru veoma
jednostavnom i na scenu za postaviti, a pred nama se rue svjetovi...i raaju
novi...koji bivaju srueni. Da bi doli jo noviji. A u stvari isti oni u kojima
pominjemo stara dobra vremena, ni ne shvatajui da e i ova naa dananja
vremena biti stara dobra vremena jer povijest ljudske civilizacije ide samo ka
loijem i loijem...kraju...starih dobrih vremena. Uz opis jednog prostora i
dogaaja, pred nama prolaze decenije, vijekovi moguih pretpostavki
civilizacijskih usuda. I nestaju, kao gumicom izbrisani. Da bi se ponovo rodili.
Srameljivi, ali dovoljno cinino - satirini kroz rijei autora koji kae Crkvi e
biti dozvoljeno da od sada djeluje samo u sastavu kemijske industrije kao
proizvodni pogon opijuma za narod, a u liturgiji e se pojam Boga zamijeniti
pojmom drave. Kao da oslukujem odjeke Duka Radovia iz njegove nadasve
inspirativne knjige DOBRO JUTRO, BEOGRADE ili Savu Martinovia iz SAGE
O SAGU.
Filozofski dijalozi ne ostavljaju mjesta sumnji da je pred nama djelo visprenog
znalca mozainog oslikavanja isprepletene svakodnevnice mudrih nakana. Luki
ne dozvoljava ni jednoga trenutka zasienost ni prostorom ni vremenom, ali ni
dijalogom kod bilo koga od nas. On nas, bez predaha, nagoni da zastanemo,
ponovo proitamo, izvrimo analizu sadraja, i nastavimo dalje, nadograajui
skromno znanje njegovim znalakim sadrajem. Smisla.
I zaista homo percepticus, ovjek posmatra - u Lukievoj prozi dobija
ovaploenje u liku koji to prepoznaje, ali se preputa, uz zakljuak, da bi moglo
biti i drugaije, tome sa uzdahom. Iako veli da nije. Ipak jeste. Tvrdokorno bolan.
Ta veza ljudi, ivotinja i stvari u djelu Vitomira Lukia, po meni, nije nita do
objedinjeni oblik duhovne isprepletenosti najavljenih mogunosti da sve jeste,
ovdje i sada jer je bilo tamo i nekada. U ovom ili onom obliku. Odnos sa kobilom,
odnosno objektima u vlasnitvu nije nita drugo do reinkarnacija duha proetog
snagom uma. Na ovaj ili onaj nain. Ali najvie na razini metonimije, sa kojom
uspjeno sazrijeva i oputenost narativnih mogunosti autora. Kroz razarajuu
6

potku stvaranja Svijeta uz odaslane onozemaljske poruke ciljanih tenji ka


ovozemaljskim natruhama to se ljudima zovu, Luki govori o ljudskoj
malodunosti unutar bogatstva oekivanja. Njegov glavni junak je autor sam, ali i
italac koji nesvjesno biva uznesen na vii stepen svijesti kako bi, na odgovarajui
nain stvorio....novoga sebe. Produhovljenog, nadahnutog...SEBE. Ja bih na to
dodao jednu sloenicu a koju bih skromno nazvao SEBENAS. Uspjeno
koketirajui sa moguim pretpostavkama vienja Bogomajke, autor romana
HODNICI SVIJETLOGA PRAHA vida vlastite traume mladosti neizreene, a
nadane. Mogue, a nerealizirane. Ili nam se to samo ini?
Svjetlost crkvene prosvijeljenosti duhom vjenanja i ovdje, unutar eljenih
narataja sree, pokazuje kako predanost odreenom cilju moe biti nadahnue
samo ako je dobrotom injenja i rada usmjereno. S druge strane, moe initi
mnogo toga, ali ako ini u pogrenom pravcu, svjetla na kraju tunela nema. Osim
u produhovljenom sebi. Bez obzira bio ti vjernik i/ili gnostik. Pisac i/ili italac.
Njegove, pieve, godine su nepomine kako sadrajno veli. I jedna jedina rije
kod Vitomira Lukia zahtijeva dugo posmatranje i snalaljivo razumjevanje. Dok
se rane vidaju umuene sa vremenom. ivota samog. Dok vrijeme stoji. Kako ve
kazah na poetku mojih skromnih poruka ovdje...ono ni ne prolazi jer i ne postoji.
U obliku koji mi moemo spoznati. Njegov prolazak kroz prostor koji je najblii,
moda, SABIRNOM CENTRU Duana Kovaevia, dok hodnicima podzemnog
mraka hodi Mihovil Jerg. Da li je to mrak? Ili udnja za svjetlom. I samog autora.
Dok koijom putovanja ka svjetlosti hodi.
O romanima Vitomira Lukia jo sve nije reeno jer udna je to najava. Valja ih
ralanjivati duhu stremei. Vlastitom. Zbog sebe. Jer pisac je to uinio ve.
Vlastitim otiskom. Djela samih.

THE SHORT NOVELS AND STORIES


Drugi tom pred nama su PRIPOVIJETKE I NOVELE Vitomira Lukia.
Sveobuhvatnost knjievnog opusa je veoma uspjeno snalaenje u lavirintu
predodbi, pretpostavki, najava odreenih prostorno-vremenskih refleksija. Naime,
u zbirci pripovijedaka, odnosno u prvoj prii, istoimenog naziva - SOBA ZA
PROLAZNIKE sve se moe svesti samo u jednu jedinu rije: ISTILITE. Ta
7

soba u kojoj se susreu, prolaze njome i razgovaraju osobe potpuno razliitih


socijalnih i starosnih dobi nije nita drugo do spisateljska vizija prelaznog stanja
duhovnog putovanja u onostrano, ovjeije. Raanje, poslije...I tako do samog
kraja kada shvatimo da je grekom osobnost zalutala u sami PAKAO
bila...istilitu stremei.
Jer njegovo, uslovno nazvano, spisateljsko koketiranja sa smru je u stvari
iskonska elja za saznanjem da li je ba sve tako kako i oekujemo..posluajte: Ali
znao sam: to je smrt. Ona je sveobuhvatna, grana se u krvi i sjeanju kao rak,
svaki as je otkrivamo kako djeluje u nekoj misli ili doivljenom detalju. Ono na
to se jo uvijek ne smijem odluiti samo je polazna toka, dakle, to uto lice iz
koga probija uvjerljiva nijansa trave, usta zalijepljena i osuena uza zube, taj
osmijeh izvan skale ivih osmijeha, onaj gorki i uasavajui humor samog ina:
mudri i nemoni smijeh hladnog, gluhog mesa. I ova pria pod nazivom LADINA
SMRT otkriva raskoan spisateljski talent ovjeka Lukia. Na trenutak kao da
susreemo Borhesa i Lorcu dok Turgenjev nagovara Dostojevskog na zajedniku
jutarnju kafu...jer u istoj prii veli i ovo.Treba uvati, rekao sam sam sebi, onaj
izuzetni bljesak ovjeka koji je proao kroz vrijeme, deifrirati ga u zatvorenoj
komori svoga duha i objaviti sutinu poruke koju je ostavio. Neka ona bude
pokopana meu toplim dlanovima koje u sklapati za nju, neka bude, umjesto u
zemlji, izgubljena u cirkulaciji moje krvi i mojih sjeanja. Svako proljee e
oivjeti u pokretu neke sluajne ene. Moda u trebati ivjeti da bih doekao da
mi se u neijim usnama podmetnu njene, da mi ona kae neiskazanu njenost
oima neke namjernice. Vjerujem da e opet doi sa crvcima ovoga ljeta. Njena
zamiljenost eterinog osvjetljenja ove doline u doba punog mjeseca. Ono to
treba pobijediti, to ionako ostaje samo meni. Zato pustite me, vae utjehe ja znam,
one e odloiti ono to mi upravo sada treba. Ne smijem nita unititi. Veeras u
ostati sam u ovoj sobi. A sutra u poeti zaista ivjeti s njom. I koga sam
zaboravio navesti pored navedene etvorice. Lukia, naravno.
I ne samo navedeno. Pred nama se, itajui prii za priom otvaraju modaliteti
razliitih kreacija unutar jedinstvene poruke. Uz osjeaj da spisatelj nadgrauje
ovjeka i vice versa. I sve do legendi gdje se vrijeme pojavi kada ivi zavidjee
mrtvima dok polagano pretakae vlastiti ivot u nitavilo smrti. Bar im se tada tako
inilo. Dok nestajahu pod navalom lavine, u legendi o sablasti. Varijable unutar
8

varijacija duine predoene proze kod Lukia su inspirativno ive. Bez obzira radi
li se o nekoliko kartica teksta ili desetinama stranica hartije pred nama, njegova
poruka je u jednostavnosti predoenog, usmjerena prorokim vizijama ovjeka u
piscu, a nerijetko i obrnuto. Ali, uvijek i nadasve inspirativno. Kako i Turgenjev
zapisa svojevremeno Nema nita jae i nemonije od rijei... Kod Vitomira
Lukia je mo u nemoi svakodnevnice da nemo mona postane. I uvijek
uspijeva. Mono ovladati prostorom i vremenom koje predstavlja knjievnim
anrovima bez obzira da li se tu radi o svakovrsnoj prozi i/ili poeziji. Njegove
reenice imaju dvostruki pristup itaocu. Sa jedne strane imamo susret sa
kratkoom nadahnute misli...posluajte:Na domaku sluajne misli drijema veliko
zlo....Dok sa druge strane pred nama je zbunjujua sentenca raznovrsnosti koja
zbunjuje i oekivanja, a kamoli osobnosti italaca: Disao sam damarima i
mjehurima onih jabuica kao aba kreketua na vruem pepelu. Jasno sam utio
kako je moje veliko napaeno srce poput zgaene glavnje prelo u tisue malih i
sva su ona kucala toliko bre koliko su puta bila umnoena. Detalji su kod Lukia
na pijadestalu svjeine knjievnosti kao umjetnosti rijei. Kao, usudiu se kazati,
Leonardo da Vinchi koji okondu bjee postavio na pijadestal neprikosnovene
vladalice naim ulima, tako i Luki svoje pisanje pretpostavlja pukim sentencama
svakodnevnice koje pokuavamo predoiti. On uspijeva ne samo zbog injenice da
snaga uma jednoga ovjeka ini slabost misli stotine drugih, ve i zbog toga to
objedinjenost znanja o sebi, po sebi i za sebe u sluaju ovog autora i ini
vieslojnost njegove kako prozne poetike ali tako i poetske proze. I kada kae kako
njegovi preci ive u njemu, u njegovim kretnjama, u njegovoj volji kao smrt koja
se nastani u tijelu i sve do konanog sjedinjenja upravo sa njom, autor u stvari,
cijelim tokom putovanja ka neumitnom kraju (a njemu se desio dok je u 62.godini
ivota etao zajedno sa prijateljem Milom Babiem obalom Miljacke u Sarajevu i
kada je i zastao pred smru 30 maja 1991.g.)...kako rekoh autor, u stvari, cijelim
tokom putovanja ka neumitnom kraju pokuava samo na trenutak odloiti
neumitno, ono to e sigurno doi. Ispunjenim ivotom samim. A kada pie o
ivotinjama i ljudima, to nije vrhunac groteske unutar pisanih poruka, kako bi neki
amaterski pledoaje mogao poeti, ve je to upozoravajue strahopotovanje prema
neemu to mi, kao svjesna bia (mada se pitam u kojem kontekstu
svjesnosti...Aristotelovskom ili Hazjajinskom4?) pokuavamo uspostaviti kao lanac

Staljinovskom

sudbine. A mi smo na vrhu tog lanca i vodimo igru. No, da li je ba tako? Naslov O
IVOTINJAMA I LJUDIMA je i sam po sebi dovoljno anahronian da se moramo
zapitati zbog ega je u ovom sluaju prednost data manje vrijednim pojavnostima
na ovome svijetu. Odgovor je upravo u itanju Lukia. Kada bih vam sve rekao, ne
bi bilo razumno itati sa ve jasnim odrednicama. Jednostavno, jer ta god da
kaem, ponitiu realno mogunost kreiranja vae, vlastite slike o tome. A to ne
elim, jer sam uvjeren da ga svi moemo, ali i moramo drugaije itati. Radi istine
o nama samima, ponajvie.
I on, kao ovjek, dok sanja o vlastitoj kui, sanja o Bugojnu...gdje se, makar u
snovima osjeao veoma sigurnim...on kae: U toj kui u Bugojnu, stanujui
visoko iznad sitnih i lukavih prizemlja, moji snovi nisu vie imali potrebe za
bedemima sigurnosti. Barem u svijetu niskih gradove i udobnosti koja se irila
horizontalno, stanovati visoko znailo je sanjati ivot u sigurnosti....Njegovi
snovi javi streme. Ispisani, pak na papiri, ivlji su od neije jave. Iako jo daleko
od toga ostaju. Luki ovdje i sada penetrira duboko u misaone dubine podsvijesti
sa eljom da objasni neobjanjivo, a to u ovom sluaju jeste upravo kako i zbog
ega upravo te i takve snove sanja. Cijeli jedan manji dio njegovog proznog opusa
su prie proizale iz snova. Kod njega su upravo snovi taj most koji se dijelom
moe objasniti i kao spona izmeu ovoga i onoga svijeta. Neka vrsta istilita due.
Kada smo na trenutak spojeni sa svemoguim...oekivanjima. Evo kako on to
objanjava u prii MOJA MAJKA SE KUPA: Pitanje postavljeno dui moje
majke: Ako se u snu kupamo pred smrt i poslije smrti, nije li san ocean koji sve zna
milju svojih struja i sve pamti formulom svojih soli. Mogu li vjerovati da je san
maternica iz koje e se roditi nada naeg ponovnog susreta kao to sam se ja rodio
iz tebe. A u malim snima udostoji me, ugasla zvijezdo moje sree, barem pogleda
koji e obasjati stazu sutranjeg dana.
Vitomir Luki je i u dijelu sabranih djela naziva PRIPOVIJETKE I NOVELE jo
jednom potvrdio pitkost knjievnog pehara koji je kod njega ispunjen vinom
nastalih iz groa vinograda inspiracije mirakula. ak i kada selo ostane bez Boga,
kako veli..a apatom uma dodaje: radei danju za TEBE, a nou za NJEGA, da bi
se kraljevstvo TVOJE slavilo in secula seculorum. Amen. Zaista, gdje prestaje
pisac, a poinje ovjek?
10

PJESME I DRUGE PROZE...


...Jer nema dolje nita,
pjesma svoje korijenje u njega namae.
Slikovitost je pred hirom oplodnje.
Kutije smo pune jeanja...
Poslije Boga niko se tako nije poigrao
stvaranja iz niega...
Nerijetko sam bio iznenaen, dok itah Lukievu poetiku, lakoom njegovog
izraaja koja se ogleda u udnim opisima usmjerenih objanjenjima IGRE sui
generis. Iskonsko stvaranje, creacia ultimative je igra kod Lukia, jer on sve
posmatra upravo kao igru ivota, odnosno ivotnu igru. Jednostavno?..samo
naizgled...jer......s nekog prozora sie flauta, obie trg i preda rije melankoliji
dana od koje sam je i ja zatim preuzeo... Te veze isprepletenosti materijalnog i
duhovnog unutar ljudskih stremljenja Lukia predstavljaju unutar jedinstvenog
oblika prezentacije omoguavanja shvatanja njegovog spisateljskog duha u
ovjeku i vice versa. U njegovoj poeziji religioznost nije causa prima ve je
logian slijed ivotnih usmjerenja. Produhovljeni oblik vienja sebe u neemu to
ljudi jo uvijek ne vidjee, ali itekako osjetie, kao condicio prima, uzrok svih
stvari. Bogom to nazvae. Meni, kao gnostiku, uopte zapitanost o tome ne
predstavlja problem jer odgovor je uvijek u ljudima. No i u svetim knjigama se
moe nai..samo valja itati i na odgovarajui nain ne samo predoavati ve i
ivjeti u skladu s tim. Zbog toga se pitam....a u POKAJANJU-AL TAWBA...Suri IX
(prevod Kur'ana asnog od strane Besima Korkuta a po nalogu Kralja Fahda iz
Saudijske Arabije...) je navedeno...na str.197...citat: Licemjeri i licemjerke slini
11

su jedni drugima: trae da se ine nevaljala djela, a odvraaju od dobrih, i ruke su


im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista
pravi nevjernici. A odgovor je, kako rekoh u ljudima, prije svega. A Luki
kae..Od igara to mi predstoje/jedino je s igrom kunje gotovo...i sve te male
stvari/imaju neto u sreditu/oko ega se i dalje svijet okree,/a ti se samo
prazni...a ako poruimo mostove/ispod ega e tei rijeke. No, da pojasnim zbog
ega iskoristih dio Sure IX iz Kur'ana asnog unutar objanjenja ciljane poetike
Vitomira Lukia: - Otvorena igra produhovljenog ovjeka kao odsjaj spisatelja se
manifestira iskrenou predoenih tendencija preinake svijeta. Vitomir Luki
ima jednu rijetku crtu koju veoma mali broj knjievnih stvaralaca posjeduje, a to
je ivjeti u skladu sa vlastitim htijenjima i nazorima spisateljstva i stvarati,
odnosno pisati u skladu sa vlastitim htijenjima i nazorima ovjekoljublja.
Usklaenim sa porukom energije kojoj se svi, at the end of day vraamo, a
zovemo je Bogom, Allahom ili Budom. Razlika izmeu ovoga vremena
optereenog klerikalnim do bola naeg vlastitog, i onoga kada je stvarao Vitomir
Luki je u reenici, odnosno misli koju nerijetko govorim: Prije rata smo imali
religiju ideologije, a danas imamo idelogiju religije.5 Slobodno me moete
razapeti na stubu sopstvenih oekivanja ako meritorno kaem da bi Vitomir Luki i
danas svrsishodno usmjerio svoje aoke i protiv dananjih licemjera, kao to je to
radio svojevremeno i u vremenu koje se smatralo ateistikim, odnosno
nevjernikim.
Ipak, njegova poetika, unutar vlastite vieslojnosti sama pria i u POBUNI
STVARI...jer ...Nova djeca zloina uie razlomke na mome tijelu.....I tako,
dok ekasmo ispunjenje prorotva,/drvee se dvaput presvue./kripale su od
mraka stranice kreveta/sa enama koje su se prikazama podavale,/i stenjale su i
grebale,/s noktima u svanuu....Jedne noi vrata pobjegoe/sa straarskih mjesta/i
drhtae kao ovce,/a prostori poee da se bratime/pred naim bivim oima....Iz
ovoga mjesta otii e samo rijeke/a Sunce e nam ih opet vratiti...
On je bio permanentni borac protiv ruenja mostova. Kao neimar rijei ih je
neprestano gradio. Bivajui i ohol, ali i surov prema samome sebi, ovozemaljskom
sebi. Stvarajui pretpostavke da onozemaljski Luki istoi vapi. Ovozemaljskoj.
Iskrenoj. Ljudskoj. Unutar spisateljskog ara.

SabahudinHadzialic

12

Lina proza6
No, u knjizi PJESME, I DRUGE PROZE ima jo i romana...odnosno njihovih
skica ...DJETINJSTVO U DONJEM VAKUFU je jedan od onih proznih uradaka
koji bi mogli nazvati linom, istraivakom, autobiografskom prozom. Dakle, ne
neto to ostaje u amanetu itanja ve to jeste i vlastiti testament injenja. Prema
sebi. Naime, ne mogu se oteti utisku da je ovo proza vie usmjerena istraivanju,
ali i propitivanju sopstvenih osjeanja, a ne samo predoavanju sjeanja. Ipak, tu je
prisutan i opis prostora, ljudi i obiaja toga vremena i okruenja u toj maloj
bosanskoj kasabi, Donjem Vakufu. Percepcija i prosjaka tadanjih za Lukia je
poseban doivljaj. Od Zlatnog Joze, preko Stanka do Jure, vidimo koloplet udnih
likova obuvenih nakanama dobrote, ali i eznutljivosti. Unutar svog profesionalnog
delanja. Prosjatva. Evo, uhvatih sebe kako, pod uticajem egzotinosti jezika
Vitomira Lukia, i sam kreiram sentencu...ponoviu... obuvam nakane dobrote.
No, zaista nadahnjuje. Njegov jezik. Djeija igra kod njega kroz prianje pria pod
jorganom ali i pjevanje pjesama o banu Jelaiu uvijek alje odreenu poruku - o
pripadnosti, obuhvaenosti i jedinstvu. Djece i naroda koji ine. Manjina unutar
veine jednog prostora i vremena, zatomljena u vlastiti atar, traila je i u Donjem
Vakufu mogunost izraaja toploti openja to stremi. Ne nameui se. ak ni
samome sebi.
Iako je uo od nekoga, kako sam navodi, da je vrag u toj kui koja se nalazi u
turskom groblju, a turbetom se zove, ta djeija mata iskrenou nije sebi mogla

desnestrane,govorioVitomiruLukiuuBugojnu,26.05.2012.

SabahudinHadiali,sjediprvis

13

dozvoliti sebi da upita kako to da vrag boravi upravo tu, ve je Tom Sojerovskom7
radoznalou htjela, zajedno sa mlaim bratom, otii i provjeriti zbog ega se na
toj drvenoj kuici as ukae svijetla pukotina, as opet sakrije. I ak ni tada,
kada bi se pribliio sa mlaim bratom da provjeri navode o vragu nije bio siguran
da li je to tano jer Ponekada smo mislili da tu zapravo nita nema i da nam se
samo privialo. Meutim, ponovo bi nas obuzela jo jaa trema kada bi se to s
nesumnjivom uvjerljivou ponovilo. On govori o DOBROM KOJI TU IVI i
CRVENOM JARCU KOJI PO POJATI SKAE. Ovaj virtualni oblik realnog svijeta
je bio dio njegovog djetinjstva, iznad svega. I ne samo to. Mnotvo je izvanredno
predoenih vitraa susreta, avantura, ali i zrelih promiljanja unutar mladosti
htijenja. I dok je dugo tinjala no u prozorima...Luki najavljuje smrtno roenje
brata koji ivjee samo mjesec dana...estoko bolno je i za itanje, a kamoli za
prepriavanje. Idui dalje, egzotinim otocima Lukieve proze, dolazimo do onog
dijela koje je prireiva SABRANIH DJELA, uvaeni kolega Dr. Antun Lui,
nazvao ZASEBNE PROZE. I odmah, u susretu sa prvom zasebnom prozom na
um mi pade jo jedna vlastita misao koja veli onaj ko eli pticom biti, prvo mora
napraviti gnijezdo visoko na grebenu. Da sagledamo svu estinu smrti u svome
iskonskom nadahnuu. Ubistvu jednog ivota - orla. Briljantna minijatura od samo
tri stranice izgleda kao neiji roman od tri stotine najava, nakana i blijedih
realizacija. Samo to u ovom sluaju ima sve ono to minijaturu ini priom.
ivotnom. U smrti svojoj. Cjelina je u ovom sluaju svrhovita predlokom
znaajne najave, uvoda i konanog creschenda prie. I ne samo ove. Jer pred nama
je u ovom ciklusu neto to izuzetno podsjea na Raymonda Carvera u svojoj
ciklinosti kratkoe jezgrovitosti izraaja, a opet tu je i neto svojstveno samo
Vitomiru Lukiu unutar prepoznatljivosti njegovih odabira. Rijei. Reenica.
Spisatelja kao ovjeka, ali i vice versa. Od muziara do zidara, preko portira do
eljezniara, i sve do indijskih godina, pred nama je osoba eljna uenja. Dok vri
pedantno predstavljanje sopstvenih oputajuih sentenci kao maestral blagih
namjera, ali sa burinom koji se iza puine valja. Kao avet koja dolazi iz svijeta
zombija te 1965.g. - kojima krave slue za pravljenje svih vrsta jela, odjednom se
sa njim, kako i sam kae, u Indiji susreu Te krave...koje...nose sa sobom
prokletstvo vjeite osude na slobodu, one gaze nekim meuprostorom i odmah ga
zatvaraju za sobom. Te bijele, nikom potrebne ivotinje, zakljuane u tajnu svoga

MarkTven.AvantureTomaSojera

14

jezika, najokrutniji su primjer oboavanja. One ovim svijetom pronose


zastraujuu opomenu slave kao kazne. I njegova veza izmeu ljudi, ivotinja i
stvari i ovom prilikom se potvruje na primjerima pasa, vrabaca i krava u jednoj
dalekoj zemlji Indiji. Toliko dalekoj, kao da nam je, iza oka. Kada govorimo o
ponaanju ljudi, samih. U dungli na asfaltu. Putopisi Luki Vitomira su kao i
biciklisti u New Delhiju. Najopasniji su, pardon, najdetaljniji, onda kada se
najmanje nadate. A jedan je vrli pitac neki jo davno rekao detalj je Bog. Luki
je upravo na tom i takvom putu i traio u tom detalju, svoj cilj. Traenja, prije
svega. Jer kako je i ranije reeno, ni put ni cilj nisu bitni. Bitno je putovanje. Uz
naglaeno koketiranje sa novinarskom persiflaom putopisa, autor svoje knjievne
odsjaje upravo usmjerava ka mimikriji svakodnevnice odnosa meu ljudima na
ulicama Delhija, uz prisustvo samog autora. Koji je istovremeno i sudionik i
narator. I uesnik i gledalac. Ali i pisac, nebeskih poriva koji kae: Nepravedno je
i sa spoznajnog stanovita ako pomislimo da van knjige nema nita, da knjiga
poinje na poetku sebe i da se zavrava sjeanjem. Postoji jedna vrijednost knjige
pretpostavljena njoj, koja je time ne zasjenjuje. Odgovor je kod Lukia u namjeri
da nas odvede putevima traenja. Kao voa koji vidi. Itekako. Dok indijske kobre,
kao opomena upravo tamonjem smislu za simultanost, upozoravaju o bliskosti
smrti na ulicama Delhija, upoznajemo se sa temeljnim stupovima vedske etike koja
kae da dijeljenje postoji bez interesa za nagradu, rad radi rada, a ne zbog njegova
korisna ishoda. I kako se ne bi zapitali na kojoj je planeti bio autor, odnosno koja
je to zemlja koja interes ne poznaje, ali ve sljedeom reenicom nas razoruava da
postoji manjina izabranih koji to slijede i velika veina kod koje postoji, kako autor
kae, otuna prljava slika odsutnog zanimanja za ivot i stvaralake posljedice
rada. Ovakav esejistiko-socioloki pristup je svojstven svojevremeno bio
novinarima kao to su bili Jug Grizelj i Veselko Tenera8. Ovdje imamo pisca
isprepletenog novinarskim uzusima koji u nekoliko reenica pie ono to nekim
novinarima treba i po nekoliko arafa kartica, hajde, da profesionalno usmjeren
velim. Povijesno nadahnut pred nas razastire mnotvo informacija pitkou
omeenih ali nepretenciozno navedenih. Dok itate Lukieva promiljanja uz
navoenje imena ljudi i mjesta gdje bijae tokom boravka u Indiji pune dvije
godine pred vama se otvaraju dveri jednog drugog oblika ljudskog postojanja, koje
je istovremeno duhovno mirno ali manifestno izuzetno razuzdano. U duhovnosti

Exyunovinari

15

svojoj. Predlaem da proitate priu DECEMBARSKA PANORAMA. Kazae


vam se samo. I kada govori o ljudima, ali i o hramovima. Koje su kreirali i stvarali
ljudi. Da bi neke druge ljude usmjerili ka duhovnosti samoj. Unutar traenja istine.
Bogu to stremi.
Kada kae Religije su, kao i ideologije, uvijek plaale danak opem ukusu,
govorei upravo o hramu u Indiji koji je bogomolja izvana a zabavite unutra,
toliko istina bljeti da oi moramo pokriti rukama. Ui, pak, ostaju nepokrivene.
Naalost.
I kada je krenuo dalje, van New Delhija, svojim KRUGOM PO RADASTANU,
kao Evlija elebija9 onomad, odnosno kao njegov savremenik Zuko Dumhur10,
konkretnou fascinira dok scene reda kao na filmskom platnu obilazei
prostranstva te azijske zemlje - Indije. A kada krene INDIJSKIM TEMAMA, e,
tada je pred nama pokuaj, i moram rei veoma uspjean u svojoj metodolokoj
postavci, da se objasni i politiki sistem ove mnogoljudne zemlje. Od onih
marginalnih skupina do vladajuih struktura. Kao da smo pred profesorom geopolitikih studija koji poznaje ne samo historiju, odnosno povijest ve i muziku,
odnosno ples. I naravno, kada se susretnemo sa putopisima iz Bosne, tek tada se
pred nama ovaplouje djelo samo. Autor. Dok ide od BRODA, GUE GORE,
PROZORA i sve do LIVNA, Luki nas upoznaje sa mnotvom istina, koje su
skrivene u njegovim reenicama bile...i kae Kau veli gvardijan, mladi tihi
ovjek Krlea je kanoniki sin, a Andri franjevaki. To s njegovim roenjem
treba raistiti, da s nas skine teret. A zatim...dok hodi, iz Gue Gore ka Prozoru,
kae Zaboravio sam kako izgleda Bosna ispod noa i pohodnikih cokula, ona
prijetea, jedinstvena na sebe i na neljubazno nebo i na nesigurne puteve upuena
Bosna u kojoj smo se mi rodili i ne pomiljajui koliko su kasabe bile malene, iako
im rubove nikada nismo dosezali i tako nam se inilo da su vee od svake nae
mogunosti.
I sve do susreta sa Gabrijelom Jurkiem11 u Livnu, koji ga se dojmio toliko da je u
blagoj polemici sa Jurkiem pokazao da su iz dva rukavca oba umjetnika krenula
ka istom cilju - sjedinjenju u bojim nakanama inspiracije. Jedan kistom a drugi

Putopisacizsrednjovjekovnogturskogadoba
ExYuputopisacsakrajaXXvijeka/stoljea
11
PoznatilikovniumjetnikizExYu
10

16

olovkom, odnosno perom. Dok ga naziva apostolom ljubavi, Luki odaje dunu
panju senzibilitetu kako slikara, tako i ovjeka Gabrijela Jurkia. U Livnu.

Eseji
Eseji su kod Jukia, opet, storia specifica i zaista oni su IZABRANI, kako je i
prireiva naveo u dijelu knjige PJESME, DRUGE PROZE...pod nazivom
IZABRANI ESEJI...Viak historije/povijesti/istorije koju mu ivimo na prostoru
Balkana, oprostite, Jugoistone Evrope Vitomir Luki sneno objanjava:
..Platonove su ideje kao nosioci apsolutnog bitka trebali stvoriti svijet osloboen
ve u samome nastanku od svakog apsurda. Ako su jedino one prava realnost, a
taktilni svijet oblik prolaznog postojanja, mogli smo se svih dvadeset pet stoljea
tjeiti da je ljudska glupost nusprodukt prilikom inkarnacije iste ideje u
materijalni svijet. Platon je bio sklon da nesavrenstvo drutva objanjava
njegovim nepoznavanjem smisla ideala i stoga je u idealnoj dravi preporuivao
filozofe kao vodei drutveni stale... No, to se nikada nije desilo. Danas imamo
NACIJU na pijadestalu oekivanja i, obzirom da je nacija nastala ljudskom rukom,
valja nama samo saekati kraj historije koju poznajemo. I tada e i ona nestati, zar
ne? Istovremeno, i NADNACIJE su istoga oblika...nestajanju sto streme. Svi se
sjeamo lanjaka sa JUGOSLOVENSKOM nacijom koja je u stvari bila
supremacija jednog oblika objedinjavanja pojedinanih tenji unutar kolopleta
mnotva nagona. I koja nije uspjela. Nestala je u ropotarnici povijesti. No,
polemiui sa Lukiem, ne mogu a da ne navedem da ne postoji razlika izmedju
revolucionarnog soc-realizma socijalistikog drutva i reakcionarnog turbo-folk
mehanizma kapitalistikog drutva osim u jednom. Tamo smo imali jednoumlje a
ovdje danas i sada imamo troumlje. U Bosni i Hercegovini. Samo u navesti
nekoliko redaka sa kojima se moe polemisati: Moral je postao komunistiki
moral i on je pljaku mogao justificirati ispoljavanjem klasne pravde.
Permanentno nasilje nad tuom sigurnou i imovinom dobilo je u novom kodeksu
prava naziv klasna borba a sva pisana zakonitost bila je legalni oblik
bezakonja. Sluganstvo u literaturi uivalo je legitimitet kao prijatnost u
literaturi. Na ove rijei odgovoriu konkretnim primjerima dvadeset godina
kasnije: Pri(h)vatizacija, sakrivanje pod skute nacionalnog pogroma jer kada
mene napadaju, brate dragi, napadaju moj narod...ja sam krao po zakonu..jer
17

tamo gdje svi kradu niko ne krade...trajkovi koji ne prestaju...530.000


nezaposlenih, odnosno blizu 50 % radno sposobnog stanovnitva....a ivimo u
demokratiji..ovaploenju vjekovnog/stoljetnog sna o slobodi...od pameti, dodao
bih...a trajkujemo, umjesto da uivamo u vlastitim glasovima birajui iznova nove
metre lopovluka, bez obzira da li se radi o desnim ili lijevim varijantama
ideolokih namjera...Svijet vjeitog proljea ne postoji samo u komunizmu...I u
kapitalizmu postoji itekako...ali za odabrane...I nemojte mi govoriti o jednakim
pravima i mogunostima u zemlji u kojoj je mogue da otac i sin budu istovremeno
ambasadori, odnosno u dravi gdje istog prezimena mogu ministri biti, dodue na
razliitim novima vlasti...ovdje se radi o klasinoj zamjeni teza...i uvjeren sam da
bi sa istim arom Vitomir Luki, naslonjen na svoje hrianske korijene koje tee
dobroti, pravdi i razumjevanju (zar sve religije to ne ele...ali jedno je eljeti, a
drugo, sasvim drugo moi...) i danas pisao o ovoj bandi kao to je pisao o onoj,
anamo onoj bandi tada. Odmah se pitate, gdje je rjeenje) Naravno, apsolutna
sloboda ne postoji, a i Erih From nije jednom o tome govorio. Ipak, postoji upravo
to...putovanje ka njoj. To je ona dra usmjerena dobroti, iskrenosti, otvorenosti a
protiv licemjerja, zavisti, mrnje. Vidite, mojoj osrednjosti je prije osam godina
bilo ponudjeno mjesto ministra u kantonalnoj vladi i mislim da sam jedina osoba
koja je odbila ministarsku poziciju u ovoj dravi, a kakva smo drava, svako od nas
e moi biti ministar bar jednom u svom ivotu obzirom koliko nivoa vlasti
imamo...a koliko je vas koji ovo itate koji bi odbili apanau od etiri godine
meraklijskog odnosa prema vlastitom depu?..malo, zaista malo..vidite, o tome se
radi..sve dok ne shvatimo da ministar jeste tu da slui, a da ne bude usluen, do
tada e nam i biti ovako...a to nisi prihvatio i borio se unutra?- rei e neko,
odmah...moj odgovor je sljedei: zamislite tor sa 20 vukova i ovcom sa njima...sta
mislite ko ce preivjeti?...No, da se vratimo Lukiu...
Jednostavnost Lukievog izriaja dok navodi Platona, Aristotela, Kanta, Hegela,
Marxa, ide loginim slijedom da je jedan reim morao nestati kao istroeni oblik
koji vie nije mogao izmiljenim neprijateljima hraniti svoje politike rituale...
No, kao vjernik, Luki poziva na dobro. I odmah se slaem sa njime. Jer vjera nije
samo predanost Bogu unutar htijenja konanog objedinjenja u Bogu ve i nada za
bolje ivljenje. ak i u smrti svojoj. Kao i Aristotel u Nihomanovoj etici
rekao...gdje se ne bavimo time samo da bismo saznali ta je vrlina, nego zato da
18

postanemo dobri, jer inae ne bi od vrline bilo nikakve koristi...To je ideal


Lukiev. Potpisujem. Primjerima.
I dalje, u esejima koji slijede, Luki sihrono, stilistiki besprijekorno udijeva misao
u nae promatranje okruenja u kojem ivimo. Preko Franjevaca, tih uvara ne
samo opstojnosti jednog naroda ve i drave Bosne i cjelini, preko definiranja
poetka kulture na odreenom prostoru..posluajte... Kultura poinje onda kada
jedan narod preuzme odgovornost za svijet. Dodamo li tome da je ona u svome
procesu neprestani izbor, onda je kultura i moralni in...Da, i uvjeren sam da bi
Luki potpuno sve ponovio kao i na obnoviteljskoj Skuptini HKD NAPREDAK
1990.g. uz jednu naznaku...da bi bio razoaran drutvom u cjelini koje je kreiralo
troumlje na mjestu nekadanjeg jednoumlja...umjesto drutva izbora moguih
pretpostavljenih dobrota, dobilo smo drutvo selektivnih, ve odabranih,
mogunosti...ali ega?
Erudita Luki je u neprestanom konfliktu sa ovjekom Lukiem. No, to je veoma
inspirativno, pak, za pisca Lukia. I on kae...Velika djela su uvijek pobjeda nad
strastima ogranienja, kao to je za pisca knjievna istina izvan domaaja
religioznih uvjerenja, ideologija, rase i nacije, a da u isto vrijeme ostane
najdubljom istinom svake od ovih kategorija uzete pojedinano...a koliko je samo
aktuelna i danas njegova reenica iskazana na skupu pisaca, odranom u ODJEKU,
26.1.1991.g...Sad e, poslije kratkog predaha, dok politiari povrate dah, poeti
pregovori gdje e kao vrhunske vrijednosti figurirati: nacije, povijesti i granice.
Poet e nova faza politike muzeologije. Ta opsjednutost etnikim granicama ve
je razorno djelovala na duhovnu ogranienost itavih nacija. Molim!...Dvadeset
godina kasnije, kao da se nismo pomjerili ni metar, pardon ni sekundicu vremena
od ovoga. Aktuelnost Lukievih izjava je bolna. I danas smo nesvjesni u svojoj
nesvijesti da neprestano ivimo vlastitu smrt. Sluei onomad jednoj, a danas
potpuno istoj kasti. Lopova, brate. Bez obzira koje ime i prezime nose. Jednoj
rijei se klanjam, sa dubokim potovanjem...a to je KOMPROMIS. To je rjeenje
koje je predloio Luki onomad. Ali ko ga je sluao?
I kada doemo do KNJIEVNIH RASPRAVA unutar predoavanja ovoga ciklusa
ne moemo a da ne naglasimo vieslojnost Lukievog djela koje nikada nije
nametalo ve opominjalo, naglaavalo, inilo latentno manifestnim sve nae
pretpostavke o neemu, nekome ili za neto ili za nekoga...jer i sam kae:
19

...ponekad mi se ini da bre razaramo ovaj svijet nego to mu je bilo potrebno da


nastane... Inspiracio sublimaris koji neumitno nastaje dok itamo tivo Vitomira
Lukia nije nita drugo do objedinjeno znanje koje je ekalo itanje.
Odgovarajueg oblika svijesti. Jo kada bi mogli i ivjeti u skladu sa njime. Evo,
iako dolazim iz, uslovno nazvano, druge kulture i tradicije, pronaoh mnotvo
mementum causali sopstvenog opstanka. To i jeste prednost ovih naih prostora
koje lani proroci manama nazivaju. Jedna rije- ISPREPLETENOST- je prednost,
a ne mana. I ZAPISI su inspirativni oblik predobe o autorskoj snazi. I kada govori
o jeziku, tom kauzalnom obliku nacionalne svijesti i pojavnosti, polemikom
nadjaava sopstvenu bol. No, nimalo ne vrijeajui drugoga i drugaijeg, samo
traei ravnopravnost opstojnosti. Vlastite.

Sabahudin Hadiali
Knjievnik
Sarajevo, 26.5.2011.g.
Bosna i Hercegovina

PR
DIOGEN pro kultura
http://www.diogenpro.com

20

Bewerten