Neven Budak Tomislav Raukar

HRVATSKA POVIJEST
SREDNJEG VIJEKA
-skripta-

1. Uvod
HRVATSKA MEDIEVISTIKA
Medievistika je najstarija grana hrvatske historiografije, a sa djelom
Ivana Luia dobiva svoj postojani kamen temeljac. Znanstveno
obraivanje hrvatske srednjovjekovne povijesti zapoinje sa Ivanom
Kukuljeviem, Drutvom za povjesnicu jugoslavensku i Arkivom kao prvim
hrvatskim znanstvenim asopisom. Najznatniji poticaj domaoj
medievistici dao je Franjo Raki, on je postavio temelje istraivanja ranog
srednjeg vijeka objavljivanjem zbirke izvora Documenta (1877). Uz Rakog
vana osoba u razvitku povijesne znanosti bio je Tadija Smiiklas sa
djelima: Povijest Hrvatske, seija Diplomatiki zbornik koja se od 1904.
nastavlja sve do danas. Tu je jo i Vjekoslav Klai sa svojim djelom Povijest
Hrvata.
Zaostajanje hrvatske historiografije zapoinje tek u 20.st. Iako iz
tog razdoblja dolaze najvanija djela za razvoj hrvatske medievistike i to iz
pera Ferde iia (djelo Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, 1925.). U
meuratnom razdoblju uoljiva je odreena stagnacija medievistike
produkcije, a obogaenje medievistike dogodilo se zahvaljujui
ukljuivanjem rezultata iz arheologije i povijesti umjetnosti (Frane Buli i
Ljubo Karaman). Drutvene i politike promjene nakon 1945. odrazile su se
i na medievistici, kao uostalom na cijeloj historiografiji. Prvih pet godina
komunistikog reima rezultiralo je prilinim mrtvilom u historiografiji
(izuzmemo li pokretanje Historijskog zbornika 1948. godine pod vodstvom
Jaroslava iaka). Pedesete i ezdesete godine razdoblje su naglog
osuvremenjivljanja hrvatske medievistike, kao i njezina kvantitivnog
razvoja.
Najvanija povjesniarka novog usmjerenja bila je Nada Klai koja je
uz Rakog i iia obiljeila razdoblje u razvoju hrvatske medievistike.
Njezina sinteza ranosrednjovjekovne povijesti (1971.) prvo je djelo koje se
kod nas doista moe nazvati sintezom i u kojem politika, drutvena i
kulturna povijest ine jedinstvenu cjelinu.
Valja spomenuti i Josipa Adameka jedinog hrvatskog povjesniara
srednjeg i ranog novog vijeka kojeg se doista moe nazvati marksistom.
Tih se, sedamdesetih godina prolog stoljea, hrvatska histeriografija
naglo poinje razvijati u smjeru zapadne histeriografije, ponajprije
zahvaljujui Tomislavu Raukaru i Mirjani Gross.
U devedesetim godinama se javlja zanimanje za stariju hrvatsku
povijest, te se javio pokuaj pisanja i tumaenja prolosti od strane
amatera koje je znanost uspjeno odbacila.
BATINA I BUDUNOST
Istraivaka batina historiografija i hrvatskom srednjovjekovlju
bogata je u plodna spoznajama. Od djela Ivana Luciusa-Luia, to bijae
izraslo u znanstvenom ozraju europskog eruditizma 17.st., do danas
mnogobrojni narataji povjesniara su prouavali dugo trajanje srednjeg
vijeka. Svaki je narataj tako irio osnovicu, na koju danas moemo s
pouzdanjem osloniti nae napore. Svaki narataj u jednom trenutku
2

svojega sazrijevanja nuno se suoava sa najteim zadatkom- pisanjem

sinteze o hrvatskom srednjovjekovlju. Sinteza otkriva sve: dostignutu
razinu batine i znaajke naih zamisli o budunosti.
DVOJBA SINTEZE
Da bi se moglo pristupiti sintezi nuno je prije svega razrijeiti
koncepcijske dvojbe, odrediti samo shvaanje povijesnog, utvrditi
periodizaciju hrvatskog srednjovjekovlja i njezin odnos prema
periodizacijskim sustavima okolnih makroregionalnih cjelina, objasniti neke
primjetne razlike, primjerice, spam periodizacijskog tijeka na europskomediteranskom i balkanskom prostoru. U istraivaki prostor sinteze valja
ukljuiti pojam o fundamentalnoj razlici izmeu hrvatskog politikog i
drutvenog prostora, razlike izmeu prostorne cjeline hrvatskog
srednjovjekovlja i njezinih regionalnih dijelova, upozoriti na osjetljivost
njihovih uzajamnih odnosa, itd. Nuno je i utvrditi smjernice metodolokog
postupka napose vane u prouavanju hrvatske srednjevjekovnje povijesti.
Ovo je djelo prinos nastojanjima na takav nain zabiljeiti povijest.
CJELOVITOST POVIJESTI
Sinteza moe imati dvije vrste metodoloke osnovice pa se tako
povjesniar mora odluiti hoe li prouavati sjaj zbivanja na povrini
povijesti (vladari, dinastije, odlune bitke, politiki lomovi i sline
uzbudljive prole dogaanje) ili dubinske povijesne procese. Kvalitetna
sinteza objedinjuje oba naina.
OSVRT NA BATINU
Moderna hrvatska historiografija je u neto manje od jednog stoljea
ostvarila pet sustavnih pregleda ili sinteza o hrvatskoj povijesti u srednjem
vijeku i to: Poviest hrvatska Tadije Smiiklasa (1879.-1882.); Povjest Hrvata
Vjekoslava Klaia (1899.-1911.); Povijest Hrvata u vrijeme narodnih
vladara (1925.) i Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovia (1944.)
Ferde iia; Historija naroda Jugoslavije I djelo vie autora; Povijest Hrvata
u ranom srednjem vijeku (1971.) i Povijest Hrvata u razvijenom srednjem
vijeku (1976.) Nade Klai.
STARI I NOVI POSTUPCI
Hrvatska medievalna historijografija je u pokuajima sinteze
uglavnom primjenjivala dva koncpcijska i, s njima vrsto povezana,
metodoloka postupka: a) tradicionalni, s teitem na dinastikovladarskom slijedu i politikom okviru povijesnog razvoja (T. Smiiklas, V.
Klai, F. ii) te b) drutveni, s dosljednom regionalnom razdiobom
hrvatskog prostora (N. Klai).
DVIJE RAZINE SPOZNAJE
Preduvijet gibanja prema sintezi je prevladavanje raspona izmeu
dviju razina povijesne spoznaje: histografskog znanja o pojedinanom (koje
je obiljeavalo sve postojee preglede) i koncepcijskog gledita o
cjelovitosti drutvenog razvoja. Te dvije razine mogu se pribliiti u
istraivakom postupku povijesniara samo odreivanjem procesa u
kojima se stvaralo hrvatsko srednjovjekovno drutvo i u kojima se oitovao
3

slijed pojava raznorodosti i spajanja. Da bi se takav cilj postigao nuan je i

sloeniji metodoloki postupak od uobiajenog. Takav postupak zahtijeva
primjenu dvaju temeljnih istraivakih naela: prvo, o prostornoj
cjelovitosti istraivanja, i drugo, o usporednosti razvojnih struktura.
VRIJEME SREDNJOVJEKOVLJA
Hrvatsko srednjovjekovlje obuhvaa trajanje od poetka 9. st do prve
polovice 16. st. Naalost, ni materijalni ostatci ni pisana vrela ne
omoguuju pregled poetnog razdoblja povijesti Hrvata, prije 800. Godine.
7. i 8. stoljee hrvatske povijesti jo je uvijek obavijeno maglicom
nepoznatoga.
Poslijednja dva stoljea prevladava teza o dolasku Hrvata na Jadran
poetkom 7. stoljea, a vrijeme doseljenja pomaknuto je na kraj 8. /
poetak 9. stoljea. Meutim valja naglasiti da niti ovo tumaenje nije
oslonjeno na bitno utemeljenija i pouzdanija gledalita o poetcima
hrvatske povijesti od onog to ih je zastupala starija hrvatska
historiografija.
Tek od kraja 8. i poetka 9. stoljea moemo govoriti o hrvatskom
srednjovjekovlju. Predhodna razdoblja svakako su predmet istraivanja
nekih drugih znanosti (arheologije, jezikoslovlja, povijesti umjetnosti) koje
povijesniarima pomau shvatitit cjeloukupnu sliku o nastanku novog
naroda na europskoj pozornici.
DRUTVO I PERIODIZACIJA
U ovoj knjizi vrijeme hrvatskog srednjeg vijeka dijeli se u tri
razdoblja: rani, razvijeni i kasni srednji vijek ta su tri razdoblja prije svega
usredotoena oko promjena u dinamici i ustrojstvu drutvenih procesa to
se proteu kroz cjelovito trajanje srednjeg vijeka.
Rani je srednji vijek duga epoha oblikovanja hrvatskog prostora, to
se priblino protee do kraja 11. stoljea. To poetno razdoblje hrvatskog
srednjevjekovlja uglavnom se poklapa sa vljadanjem dinastije Trpimirovia,
ali e u ovom tekstu u sreditu pozornosti biti drutvana djelovanja
dinastike vlasti. Ranosrednjevjekovna epoha se gotovo neprimjetno raa
u maglici nepoznate povijesti, a isto tako neprimjetno poinje prelaziti u
novu, razvijeniju etapu srednjega vijeka. Stoga, kronoloke granice izmeu
triju razdoblja srednjega vijeka ne mogu biti strogo odreene. One
omeuju jasno raspoznatljiva razdoblja u kojima je drutvo dobilo nove
znaajke, pri emu se ta razdoblja kronoloki i razvojno proimaju, a
donekle i preklapaju. U zavrnoj etapi ranoga srednjeg vijeka poinju se
nasluivati prve pojave nove epohe drutvenog razvoja. Od druge polovice
11. st i Hrvatsku dodiruju prvi valovi onih procesa to su jedno stoljee
poeli preobraavati europski prostor na jadranskoj obali i u njezinu
zaleu stvaraju se nova zemljina vlastelinstva (samostan sv Ivana
Evanelista u Biogradu, 1060.; samostan sv Petra u Selu, 1080.), iri se
mrea seoskih naselja, nagovjetava demografski rast, a istovremeno i
Slavonija ulazi izrazitije u povijest, utemeljuje se Zagrebaka biskupija
(najkasnije 1094.), stvara se osnovica budue urbanizacije itd. Rano
srednjevjekovlje, kao drutvena osnovica hrvatske povijesti, poinje se
preobraavati i prelaziti u epohu drutvenog sazrijevanja i rasta.
4

Upravo ta injenica, nagli i sveopi drutveni rast nakon 1100. god i

jest glavnim kriterijem hrvatskog razvijenog srednjeg vijeka, doba
sazrijevanja na svim drutvenim podrujima. Na istonoj obali Jadrana
poinju sazrijevati komunalna podruja, od Istre do Dubrovnika i Kotora, na
kontinentalnom prostoru pojavljuju se prve dinastike obitelji vlastele
(Hrvatska), poinju se stvarati mree gradskih naselja (Slavonija), a u
brdskom sreditu poinje se razvijati specifino drutveno ustrojstvo
srednjevjekovne Bosne. Zrelost drutvenih struktura na vrhuncu je u 14. st
procesi zapoeti oko godine 1100. zakljuuju se prostornom i drutvenom
integracijom u drugoj polovici 14.st. Upravo tada pojavljuju se i prvi
znakovi zastoja i krize. Hrvatsko drutvo ulazi u kasni srednji vijek, u doba
razgradnje, tegoba i razaranja.
Hrvatsko srednjevjekovje na taj nain iskazuje veoma jasnu
drutvenu dinamiku: od epohe poetnog oblikovanja i drutvenoe osnovice
(rani srednji vijek), preko razdoblja sazrijevanja i rasta (razvijeni srednji
vijek 12.-14.st) do etape poremeaja i drutvene razgradnje (kasni srednji
vijek, od kraja 14.st sve do prve polovice 16.st).
HUMANIZACIJA POVIJESNOG
Objekt prouavanja hrvatskog rednjeg vijeka je ovjek. Toka
promatranja srednjovjekovne povijesti time postaje sloene strukture: (a)
drutveni prostor (b) drutvena zajednica (c) pojedinani pripadnik
zajednice.
Najiri je cilj odreivanje procesa i razvojnih znaajki na cjelovitom
drutvenom prostoru hrvatskoga naroda (a). Taj prostor poklapa se s
uobiajenim pojmom hrvatske povijesti. Unutar tog zajednikog okvira
povijesti istraivaka se pozornost napose usmjerava prema pojedincu kao
makrosvijetu srednjevjekovnog ivota (c). Drutveni prostor hrvatskog
naroda se u tom smislu promatra i u svjetlosti egzistencijalnih pitanja to
ispunjavaju ivot pojedinca takvim motritem povijesniar humanizira
povijest. Da bi mogao tako pristupiti mora obratiti pozornost na drutvenu
zajednicu (communitas, opina), u koju je pojedinac svakodnevno ukljuen
(b).
ZATVORENA DRUTVA, OTVORENA DRUTVA
Pojam drutvene zajednice srednjega vijeka valja razloiti u dva
razvojna sloja: prvi, drutvena zajednica sama u sebi (cilj: osiguravanje
svakodnevne djelatnosti pripadnika) i drugi, drutvena zajednica u sklopu
veza sa drugim drutvenim zajednicama. Drutvo se nuno zatvara da bi
podizalo i njegovalo vlastiti svijet i drutvo se isto tako nuno otvara
prema djelovanjima i poticajima drugih drutava, jer bez tog sustava veza
ne bi zapravo moglo postojati. Neprekidna uzajamnost zatvorenosti i
otvorenosti drutava srednjeg vijeka njihova je glavna znaajka, i to je
ono najvanije za razumijevanje hrvatskog srednjeg vijeka.
POJAM SIGURNOSTI I POJAM UGROENOSTI
Temeljni i najvaniji zahtijev srednjega vijeka: sigurnost opstanka u
opoj nesigurnosti srednjovjekovnog drutva. U gibanju izmeu sigurnosti i
ugroenosti srednjevjekovne zajednice postoje doklegod svojim lanovima
osiguravaju svakodnevni opstanak.
5

PERMA NEPOSREDNOJ POVIJESTI?

U hrvatskom srednjovjekovlju politika povijest nikada nije bila samo
dinastiko feudalnim slijedom nego i egzistencijalnom pojavom,
initeljem to je stvarao i lomio prostor povijesti, usmjeravao ivot ljudi.
Epidemije i bioloke ugroenosti, ratna pustoenja i suanjstva, glad i
oskudica, bijeg ljudi i migracije stanovnitva, zatim i ideoloke ugroenosti,
hereze i otpori, progoni i kazne strah i bespua osjeajnosti, pripadnosti i
iskljuivanja iz zajednice (...) usmjeravali su ivotni tok zajednica i ljudi te
stvarali neposrednu povijest.
POGIBELJ STATINOSTI
U ishoditu istraivanja valja izbjei zamku statinosti. Hrvatsko
srednjevjekovlje i njegov drutveni prostor valja ocrtati u procesima
nastajanja i promjena, irenja i stezanja, a ne kao unaprijed dane, zauvijek
odreene i nepromijenjive povijesne kategorije srednjovjekovlja. Hrvatske
zemlje bile su drutveni prostor to se oblikovao u tegobama i usponima,
izvan razvojne statinostii nepovijesne osamljenosti. To bijae prostor koji
se ve u ranome srednjem vijeku, u stoljeima sveopega raanja na
europsko-mediteranskom prstoru, postavlja i uvruje svoje korijenje na
prostoru izmeu Drave i Jadrana, ali koji na prostoru od srednje Europe i
panonske ravnice do nije jedini i odvojen od ostatka Europe. Primjer za to
da hrvatske zemlje nisu bile zabaeni dio Europe su brojni mislioci,
umjetnici sa naih prostora koji su bili, u to vrijeme, iznad svoga vremena.
RUENJE IZMILJENIH BEDEMA
Mi smo dakle, podigli bedeme kojima smo nastojali uskladiti
srednjovjekovno miljenje i negove drutvene zakonitosti s aktualnim
gleditima naega vremena.
SREDNJEVJEKOVLJE U SUVREMENOSTI?
Danas, na srednjovjekovlje moemo gledati kao na daleko,
zatvoreno, hladno doba povijesti ili srednjovjekovlje to se ivotnou
pojava protee do nae suvremenosti. Knjiga se, dakako, zalae za ovo
drugo shvaanje smatrajui ga jedino moguim pristupom
srednjovjekovlju.

2. Etnogeneza i identiteti
RAZVOJ ISTRAIVANJA ETNOGENEZA I IDENTITETA
Uz traganje za mehanizmina koji su omoguili okupljanje ljudi pod
jednim etnikim imenom, veu se i druge, srodne teme: pokrtavanje,
stvaranje politikih tvorbi (kraljevstava), kultura...
Poeci nacija mogli su se traiti u vremenu raspada Rimskog Carstva,
kada na europsku pozornicu izlaze germanski, a kasnije i slavenski narodi.
Poticaj istraivanjima porijekla naroda dala je indoeuropska filologija, koja
se poela razvijati krajem 18.st. Klasifikacija jezika i uspostavljanje njihove
genealoke povezanosti omoguili su tumaenja o srodnosti ili istovjetnosti
pojedinih srednjovjekovnih naroda. Uz historiju i filologiju, znatnu ulogu u
6

istraivanju etnogeneza imala je arheologija.

U novije doba sve se ee javljaju miljenja da suvremene nacije
nisu izrasle ni iz ega, te da su nacionalni osjeaji postojali (ak i prije
srednjeg vijeka) samo kao jedan od mnogih oblika iskazivanja pripadnosti
(rodu, klanu, drutvenom sloju,..). Na etnogeneze se gleda kao na
neprekinute procese, koji kroz nacionalne integrativne i dezintegrativne
procese traju i danas.
ISTRAIVANJA HRVATSKOG IDENTITETA
Razliita tumaenja porijekla Hrvata, uz to su usko vezana
tumaenja podrijetla imena Hrvat i vremena doseljavanja Hrvata u
rimsku provinciju Dalmaciju, javljaju se vrlo rano. Bizantski car Konstantin
VII Porfirogenet u svom djelu De administrato imperio, nastalom sredinom
10.st. donosi dvije razliite verzije o doseljenju Hrvata. Po verziji u glavi 30.
Hrvati su doli svojevoljno u Dalmaciju i zavladali njome nakon ratovanja s
Avarima. Prije seobe ivjeli su u Bijeloj Hrvatskoj, koja je graniila sa
Francima, Bavarcima i Maarima, a dio njih je krenuo u Dalmaciju pod
vodstvom petero brae i dvije sestre. Neko vrijeme su priznavali vlast
Franaka, a onda su poveli rat protiv njih i osamostalili se. Prema prii u
glavi 29., Dalmaciju isprva nisu osvojili Avari, nego Slaveni koji su bili
nazivani i Avarima. Tada su, kako nastavlja opis u glavi 31., Hrvati, koji su
ivjeli u Bijeloj Hrvatskoj doli na poziv cara Heraklija i osvojili Dalmaciju.
To su osvajanje izveli pod vodstvom oca arhnota Porge, a za vladavine
samog Porge su se pokrstili.
O porijeklu Hrvata pisao je i splitski kroniar Toma Arhiakon, koji je
u svome djelu Historia salonitana (13.st.) tvrdio da su Hrvati bili autohtono
pleme u Dalmaciji, a da su se izmijeali sa sedam ili osam plemena koja su
stigla iz krajeva Poljske.
Ovoj dvojici autora treba pripisati i Popa Dukljanina, iako on u svom
djelu Kraljevstvo Slavena ne pie izrijekom o doseljavanju Hrvata.
Istim pitanjima bavili su se renesansni, barokni i prosvjetiteljski pisci
(Bonfini, Rattkay, Lucius, Katani, i dr.) , te preporoditelji u vrijeme
ilirizma koji su zastupali tezu o autohtonosti Hrvata/Ilira, ali najustrija
rasprava poela se voditi s razvojem suvremene historiografije i filologije.
Nove poglede donjela je Dummlerova kritika Konstantina Porfirogeneta
(1858.) nakon koje se uvrstilo miljenje dijela istraivaa o dvostrukom
doseljenju u Dalmaciju: prvo Slavena, a potom Hrvata. Raki i Jagi bili su
glavni nositelji teze o slavenskom podrijetlu Hrvata o njihovoj istovremenoj
doseobi s ostalim Slavenima koji su naselili antiku Dalmaciju.
Osim ovih teorija bile su jo neke poput one da su Hrvati rodno
povezani s Bugarima, ili pak one da su Hrvati slavenizirani Goti, ili
miljenja da je ime Hrvat iranskog postanka.
Poticaj raspravama o hrvatskoj etnogenezi dao je simpozij odran u
Zagrebu poetkom 1989. U novije vrijeme istaknuta je teza o doseljenju
Hrvata krajem 8.st. iz slavenskih zemalja na istonom rubu Karolinkog
Carstva (slaba argumentacija). Zanimljivo je da se najnovije interpretacije
vraaju pisanju Konstantina Porfirogeneta, ali ga itaju drugaije,
potkrepljuju nalaze u arheolokom i osteolokom materijalu.
PODRIJETLO HRVATA I MRANA STOLJEA
7

Uzrok razliitim tumaenjima razvoja hrvatskog identiteta lei u

oskudici izvora, ali vrlo esto i u ideologijama istraivaa koji se
problemom etnogeneze nisu bavili kao isto znanstvenim, nego i politikim
pitanjem.
to su dananji Hrvati: jesu li oni samo potomci doseljenih
Protohrvata, ili su posljedak mijeanja doseljenika i zateenih manje-vie
romaniziranih domorodaca? Sigurno ovo drugo, s time da je s vremenom
nad doseljenicima prevladala batina njihove domovine. Zbog toga nije
neopravdano rei da povijest Hrvata zapoinje tek njihovim dolaskom na
tlo nekadanjega Rimskog Carstva: Protohrvati su postali Hrvatima tek u
stapanju Slavena i autohtonog stanovnitva te nakon oblikovanja
drutvenih i politikih struktura kojima su nametnuli svoje ime ostalim
stanovnicima rimske Dalmacije.
NA EMU SE TEMELJE ZAKLJUIVANJA O RANOSREDNJOVJEKOVNIM
IDENTITETIMA?
Mnogi istraivai danas dre da su temeljna djela za razdoblje
hrvatskog ranog srednjeg vijeka djela Konstantina Porifirogeneta O
upravljanju Carstvom (nastalo tek pri kraju prve polovice 10.st.). Zatim
Kraljevstvo Slavena anonimnog barskog sveenika (poznato i pod imenom
Ljetopis Popa Dukljanina ili Barski rodoslov) koje je jo mlae (12.st., uz
pretpostavku da je ak krivotvorina nastala u doba hrvatskog humanizma)
kao i Salonitska povijest Tome Arhiakona (13.st.).
Dakle, zakljuci o ovom razdoblju povijesti temelje se na oskudnim,
esto kontradiktornim i nepovjerljivim izvorima nastalim u razvijenom
srednjem vijeku.
JE LI HRVATSKO IME OZNAAVALO DRUTVENU SKUPINU?
Ve je spomenuto miljenje po kojem Hrvati nisu bili etniki
definirana skupina, ve su bili ratnici u slubi Avarskog Kraljevstva. Nije
nemogue zamisliti da su Hrvati u ime Avara vladali podlonim
Slavenima. Tek se nakon raspada Avarskog Kraljevstva u tom sluaju
Hrvati poinju javljati kao etnos. Po toj se pretpostavci stvorila teorija da je
hrvatsko ime u 7.st jo uvije oznaavalo socijalnu kategoriju, a da nije bilo
etnonim Hrvat je moda bila samo titula za ratnika.
DOSELJENICI I STAROSJEDIOCI
Ne znamo koliki je udio slavenskog stanovnitva doao na prostor
rimske Dalmacije ni kojim intenzitetom su Slaveni prodirali prema moru
stvarajui svoja stalna naselja. Suvremena istraivanja pokazuju tragove
kontinuiteta antikog ivota ne samo u neposrednom zaleu dalmatinskih
gradova, nego i dublje u unutranjosti, pa ak i na prostoru savskodalmatinskoh meurijeja. Od gradskoh naselja Panonije samo su se neka
odrala u rudimentarnim oblicima (Siscia-poetkom 9.st ak i obnovila
svoju funkciju centralnog mjesta). U rimskoj Dalmaciji, starosjedioci nisu
bili samo primitivni stoari nego su ouvali privredne strukture svojih
zemljinih posjeda (villa rustica) stoga moemo govoriti o postojanju
lokalnih zemljoposjednikih elita sa ogranienom vlau. Komanska kultura
u svojim nalazima svjedoi o kontinuitetu romanskog stanovnitva i
izmjeanosti sa novopridolim Slavenima.
8

VRIJEME DOSELJAVANJA
utnja izvora o dogaajima kroz itavo 7. i 8.st. Sve do kraja
sedamdesetih godina 20.st. smatralo se je vrijeme doseljenja neka godina
u prvoj etvrtini 7.st. Zatim se poelo sumnjati da se doseljenje Hrvata
ustvari odigralo na kraju 8.st. za vrijeme franako-avarskog rata. Takva
pretpostavka stvara tezu da je doseljenje Hrvata bio dio politike Karla
Velikog, osmiljen u cilju osiguravanja jugoistonih granica njegova
Carstva.
TO MOEMO TVRDITI?
1. poetkom 7.st. u rimsku Dalmaciju prodiru Slaveni, koji su u
saveznitvu s Avarima prethodno zaposjeli Panoniju
2. Nakon neuspjele opsade Carigrada 626.godine, prilike u Dalmaciji se
mijenjaju misija opata Martina koji 641. u papino ime otkupljuje od
Slavena zarobljenike i prikuplja relikvije muenika
3. Stanovnitvo rimske Dalmacije sastoji se od pridolica (Slavena) i
starosjedilakih Romana (romaniziranih Ilira)
4. Iz kraja 8.st sauvan je arheoloki sloj karolinke provenijencije, koja
svjedoi o novom drutvenom sloju
5. Izvori sa kraja 6. i poetka 7.st poznaju samo zajedniko etniko ime
Slavena, dok vrela prve polovice 9.st poznaju razna posebna imena manjih
skupina, meu njima i hrvatsko
6. Ime Hrvata prvi puta se spominje u dokumentu iz 852.godine
(Trpimirova darovnica)
Kako je metodoloki jedino ispravno govoriti o nekom narodu tek
kada se poinje spominjati u izvorima, tako si i o Hrvatima ne moe
govoriti prije poetka 9.st. Tek je Trpimir potjecao iz skupine koja se
nazivala Hrvatima.
PANONIJA SISAKA KNEEVINA SLAVONIJA
Franaki anali , opisujui Ljudevitov ustanak, spominju samo Slavene
i Panonce na prostoru meurijeja Save i Drave. Tvrdnja Konstantina
Porfirogeneta, da se nakon doseljenja dio Hrvata odvojio i naselio u Iliriku i
Panoniji, ostaje neobjanjiva i bez potpore u drugim vrelima no nije
iskljuivo da su u 9.st. nakon doseljenja, hrvatski vladari privremeno
proirili prostor svog vladanja i na sisaku kneevinu. U Slavoniji, Hrvati
(sve do prodora Osmanlija) nisu uspjeli proiriti vlastito ime (kao to su u
Dalmaciji/Hrvatskoj).
ROMANI U GRADOVIMA DALMACIJE
Ve od poetka ranog srednjeg vijeka dalmatinski su se gradovi nali
u vrstom okruenju, a u njihovu zaleu oblikovala se oko 800.godine rana
hrvatska drava. Hrvati se od tad naseljavaju u romanske gradove i otoke,
polako se stapajui sa romanskim stanovnitvom. Od 12.st, kada poinje
naglo prostorno i drutveno irenje komuna, gradska drutva ulaze u
razdoblje kroatizacije. Romanska osnovica gradskog patricijata ima
istaknutu ulogu u drutvenom razvoju istonojadranskih gradova sve do
9

kraja srednjeg vijeka.

ROMANSKI PREICI U TIINI STOLJEA: VLASI
Ivere Romana koji su se pred naletom slavenskih doljaka na
prijelomu 6. i 7. stoljea rasprili planinskim podrujima Dinarida splitski
kroniar Miha Madijev prvi put naziva Vlasima. Njihove stoarske stanove i
opine nalaze se u Lici, u porjeju Zrmanje, u krakim predjelima zadarskoibenskog zalea i u Cetinskoj upaniji (vrela iz 14.st) te se u kasnom
srednjem vijeku ukljuuju u hrvatsko drutvo.
Liki Vlasi imaju svoje knezove, vojvode, suce i vlastito sudite ili
rotni stol (1433.), cetinski Vlasi mogu odbiti kneza to im ga imenuje
vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije biti Hrvat.
HRVATSKI I SLAVENSKI SVIJET
Dva temeljna zakljuka: prvo, ime hrvatske jezgre nije se uspjelo
proiriti na cjeloukupni prostor to je u ranom srednjem vijeku uao u
opseg drave Trpimirovia i drugo, prostor i upotreba hrvatskog imena u
rasponu od ranog do kasnog srednjeg vijeka nisu bili jednini kriterij prema
kojem bismo mogli odreivati drutveni prostor hrvatskog srednjevjekovlja.
Izriaja slavenski i hrvatski se uzajamno nadopunjuju i izmjenjuju,
to znai da razlike u njihovim znaenjima nisu zadugo bile tono
utvrene. Izriaj hrvatski ve od dredine 9.st. poinje prevladavati u
vladarskim naslovima (Trpimirova darovnica iz 852.god dux Chroatorum;
Branimir dux Cruatorum, dux Slcavorum). U Branimirovo doba crta
izmeu hrvatskog i slavenskog jo nije podvuena. Papinska kancelarija u
9.st hrvatske vladare naziva knezovima Slavena (Domagoj, Zdeslav), tek
Tomislava ve na poetku 10.st naziva kraljem Hrvata. U 10.st hrvatsko
ime postalo je prostornim i vladarskim znakom dravne jezgre
Trpimirovia. Slavonija se ve u 10.st i mnogo vre u 11.st ukljuuje u
pojam hrvatskog kraljevstva te postaje njegovim sastavnim dijelom, ali
uva svoje slavensko ime.
POJAM DOLJAKA
Struje doljaka od 12.st nadalje zahvaaju itav hrvatski prostor i
gradska sredita na istonom Jadranu i ravnice Meurjeja. Novi ljudi,
kolonisti, to ih vrela nazivaju gostima, naseljavaju slavonski zemljini
prostor, postaju sudionicima u stvaranju prvih gradskih naselja u
Meurjeju o tome svjedoi prvi gradski privilegij u Slavoniji; zagrebaki
iz 1198.god: herceg Andrija daje slobode Ugarima, Latinima tj. zapadnim
kolonistima, doljacima iz Italije i Francuske te Slavenima. U dalmatinskim
gradovima je bilo najvie doljaka iz Italije, pa Jadran prelazi itava lepeza
obrazovanih ljudi, od obrtnika, notara i lijenika do uitelja i potestata, ali
nisu bili rijetki ni doljaci iz zapadnoeuropskih zemalja.
U OKRILJU ZAJEDNITVA
Etnokulturna osnovica hrvatskog drutva bijae sloena, ali ljudi to
su sa svih strana dolazili obogaivali su hrvatski prostor i drutvo.

10

3. Pokrtavanje i kristijanizacija
RAZLIITA TUMAENJA POKRTAVANJA
Dva osnovna miljenja: prema jednom su Hrvati pokrteni u 7. Ili
8.st, a kranstvo su prihvatili od sveenika koji su djelovali iz dalmatinskih
gradova. Zastupnicii dugog miljenja tvrdili su da su Hrvate pokrstili
franaki sveenici u 9.st.
ak i nakon prihvaanja kranstva, mnogi su se i dalje drali
poganskih obiaja i vjerovanja stoga kada govorimo o
ranosrednjevjekovnom pokrtavanju, mislimo na formalno prihvaanje
vjere od strane elite i njezino postupno irenje na itavu zajednicu, dok
sferu vjerovanja svjesno zanemarujemo.
SUSRET S KRANSTVOM
Prve dodire s kranstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Poticaj
irenju krianstva meu Hrvatima davala su i organizirana nastojanja
Crkve i Carstva. Dosad se uglavnom sumljalo u ulogu Heraklija, a unazad
par desetljea i na Ivana Ravenjanina, u pokrtavanju Hrvata.
Vanu ulogu cara Heraklija ne pridaje samo Konstantin Porfirogenet
nego i mletake kronike te Toma Arhiakon. Heraklijev cilj mu je bio
osnaiti Crkvu kao glavni oslonac bizantske vlasti i stvoriti saveznike
odnose sa Slavenima, pri emu ih je trebalo (bar teoretski) privui
kranskoj vjeru jedna od teorija.
Nakon avarsko-slavenskog poraza stanje se mijenja Bizant u
Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujui diplomaciji, ali i nesumnjivoj
prevlasti na moru. S Hrvatima se sklapa ugovor u kojem oni dolaze u
poloaj federata, to se moe vidjeti iz njhovog kasnijeg odnosa prema
carevima, i postojanje svojevrsnog suvladarstva.
U vrijeme smirivanja prilika na istonojadranskoj obali Bizant je
kontrolirao i situaciju u Rimu. Pape su uvelike ovisile o ravenskom egzarhu.
Koordiniranju djelovanja Carigrada kao politikog sredita i Rima kao
crkvenog potpomagala je injenica da je u to vrijeme stolicu sv. Petra
zauzimao Ivan IV, rodom iz Salone. One je 641.god u Dalmaciju i Istru
poslao opata Martina sa zadaom da od Slavena otkupljuje sunjeve, i da
sakuplja svetake relikvije. Mislija je zavrila uspjeno to pokazuje da su
odnosi izmeu Carstva i Slavena bili ureeni. Oko 641. se odvija niz
dogaaja (naseljavanje Dioklecijanove palae, odailjanje carskog
reskripta kojim se ureuju odnosi sa Slavenima, misija opata Martina) koji
upuuju na sreivanje odnosa izmeu Carstva i Slavena.
IVAN RAVENJANIN
U sklopu te ope djelatnosti na sreivanju prilika u Dalmaciji, u Split
je upuen i Ivan iz Ravene. Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljake
Salone, salonitska Crkva se seli u carsku palau koja je pruala veu
sigurnost. U palau je upuen Ivan Ravenjanin, sa zadaom da ponovno
organizira salonitsku nadbiskupiju. Po dolasku u Split dao je iz palae
11

izbaciti idole, zgradu je pretvorio u katedralu i posvetio ju Bl.Dj. Mariji.

Ivanova je djelatnost bila prije svega usmjerena na reorganiziranje
crkvene hijerarhije i Crkve uope.
Vrlo dobre veze istone obale Jadrana i Ravene u to vrijeme otkriva i
biskupovanje ravenskog episkopa Damjana, rodom Dalmatinca. U tom
slijedu valja gledati i na legendarni ugovor Hrvata s Papom, o emu pie
Konstantin, prema kojem su oni obeali da nee napadati susjedne narode,
to se moglo odnostiti samo na dalmatinske Romane. Konstantin govori o
papi koji je bio u doba Heraklija, pa bismo oprezno mogli zakljuiti da se
radi o Ivanu IV. i reskriptu rimskih careva kojima se zabranjuje Slavenima
napadati Spliane.
Hrvati su u toj prvoj fazi mijenjali religiju dolazei u obiteljske odnose
s kranima, doseljavajui se meu njih svojom voljnom ili prisilno (kao
robovi), te ostvarujui neke druge veze.
CRKVENA JURISDIKCIJA PO OBNOVI BISKUPIJE
Jurisdikcijom salonitske Crkve bio je obuhvaen isti prostor kao i prije
preseljenja crkvenog sredita u Split. Spominjanje dalmatinskih biskupa
(splitskog, rapskog i osorskog) na Drugom nikejskom koncilu 787.godine
svjedoi o postojanju crkvene organizacije.
FRANCI POKRTAVAJU HRVATE
Razdoblje intenzivnog pokrtavanja Hrvata, u kojem je novu vjeru
prihvatila ne samo elita nego i itava zajednica, zapoelo je nakon
franakog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Moe se pretpostaviti da su se
Hrvati za vrijeme vladavine Karla Velikog nalazili onkraj istonih granica
franakog kranstva. Aachenskim ugovorom 812.godine se uspostavljaju
stoljetne granice na Jadranu, a Dalmacija je politiki podjeljena izmeu
Franaka i Bizanta. Crkvena jurisdikcija nije u Aachenskom ugovorom nigdje
spometa.
Odgovor na pitanje je li politiko razgranienje bilo praeno crkvenim
daje nam Trpimirova darovnica, odnosno veze to su postojale izmeu
hrvatskoh knezova (Mislava i Trpimira) i salonitskog nadbiskupa. Trpimir
nadbiskupa naziva kumom, potvruje mu posjede na hrvatskom zemljitu,
daruje mu neko drugo zemljite i dodjeljuje prihod desetine s klikog
posjeda (dvora). Takav odnos jasan je dokaz da je salonitska nadbiskupija i
dalje bila nadlena za sredinji dio hrvatske kneevine, usprkos politikom
razgranienju.
Ipak ne postoji niti jedan pisani izvor koji bi izravno potvrivao
djelatnosti misionara sa Zapada. No franaka politika, kakva nam je
poznata nakon pokoravanja Sasa, Bavaraca, Karantanaca i Avara,
sjedinjavala je vojno s vjerskim djelovanjem zbog toga moemo
predpostaviti da je Franako Carstvo svoj utjecaj u Hrvatskoj kanilo proiriti
intenzivnijim irenjem kranstva meu veinom poganim Hrvatima.
Uspjesi franakih misionara odrazili su se najjasnije u intenzivnoj
gradnjih i opremi crkava sredinom 9.st (grade se benediktinski samostani i
crkve). A gradnja se nastavila nesmanjenim intenzitetom i u drugoj
polovici 9.st. Prihvaanje westwerka i liturgijskih obrazaca ambrozijanskog
ritusa potvruju premo franakih mislionara nad konkurentskim
utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaeni kao
12

dravni oblik izraavanja vjere to se na Hrvatskim prostorima nee

mijenjati (glagoljica na Kvarneru je iznimka).
OSNUTAK NINSKE BISKUPIJE
Osnivanje Ninske biskupije vaan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj
povijesti, jer tada se prvi puta na hrvatskom podruju organizira crkvena
hijerarhija. Miljenje koje i danas prevladava je da je Ninska biskupija
osnovana u vrijeme pontifikata Nikole I., nakon to je dalmatinsko
sveenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao knezom (864.-867.). Nin
je jo u antici bio vano crkveno sredite i sredite preko kojeg su franaki
misionari dolazili u Hrvatsku (svjedoe tome kultovi franakih svetaca,
imena sveenika i ostatci materijalne kulture). Franci su u vrijeme svoje
dominacije moda koristili i Zadar kao ishodite misionarenja. U prilog
tome moe ii i podizanje crkve Sv.Krevana, akvilejskog sveca, krajem 9.
Ili poetkom 10.st.
Nin je bez sumnje bio najvanije crkveno sredite na hrvatskom
prostoru. Okolnosti u kojima dolazi do organiziranja ninske biskupije
prilino su jasne. Izmeu carigradskog patrijaha (Focija) i pape (Nikole I.)
po prvi puta dolazi do ozbiljnijih sukoba (Focijeva shizma). Crkva u
Hrvatskoj vee se uz Zapad, dok se dalmatinsko sveenstvo priklanja
Carigradu. Kako se je Zadar naao na Focijevoj strani, pucaju veze izmeu
dalmatinske metropole i Nina, glavnog uporita zapadne Crkve. Trpimir (ili
Domagoj) je trebao odluiti o podvrgavanju Crkve u Hrvata nekoj vikoj
jurisdikciji, pri emu je mogao birati izmeu pape i akvilejskog patrijaha, a
on je odabrao prvo.
ini se da je ninsko sveenstvo odluilo samoinicijativno osnovati
biskupiju, to im je i uspjelo,iako papa Nikola I. nije bio zadovoljan nainom
uspostave biskupije ali glavni cilj mu je bio sprijeiti irenje bizantskog
utjecaja na Hrvatsku. Hrvatska je po prvi puta dobila svoju crkvenu
hijerarhiju, odvojenu od dalmatinskih gradova.
Ninska biskupija bila je oita prepreka hrvatskim vladarima u
pokuaju da uspostave to tjenje veze s dalmatinskim gradovima. Ukinuta
je na saborima 925. i 928. godine, a njezino je podruje bilo uklopljeno u
jedinstvenu crkvenu provinciju na ijem je elu stajao splitski metropolit u
Dalmaciji, u kojoj se pojavio kao bizantski namjesnik.
SLAVENSKA MISIJA MEU HRVATIMA
U Hrvatskoj, koja je u drugoj polovici 9.stoljea ve uglavnom
pokrtena i u kojoj se razvija vlastita Crkva sa zapadnom liturgijom nije
bilo tako jednostvano uvesti slavensko bogosluje. Osim toga slubeno
pismo drutvene elite bila je latinica pa nije bilo razloa uvoditi glagoljicu,
njoj e se vrata otvoriti tek krajem 11.st (vrijeme nestanka sredinje vlasti
i uvoenje feudalizma). U krajevima juno od Cetine, u kojima niti u drugoj
polovici 9.st. nije bilo sredinje vlasti (a i to su podruja blie Bizantu) su
vrata slavenskim sveenicima bila irom otvorena. Zbog toga se je na
junom Jadranu stvorio krug drugaiji od onog na sjeveru koji se oituje u
arhitekturi (jednobrodne crkve s kupolom), slikarstvu (ardiobizantizam) i
pismenosti.
13

ZAKLJUCI I PERSPEKTIVE
Prodiranje nove vjere zapoeto kratko po doseljenju, krajem prve
polovice 7.st., dobilo je na intenzitetu u prvoj polovici 9.st. te je napokon
itav proces zavren konstituiranjem jedinstvene crkvene pokrajine sa
sreditem u Splitu 928.godine (o tome neto vie kasnije). U vrijeme
velikog raskola 1054. nije postojala tako otra podjela na zapadnu i istonu
Crkvu istoni utjecaji bili su najjai u Dalmaciji i sklavinijama juno od
Neretve, dok su u Hrvatskoj prevladavali zapadni obiaji.
BENEDIKTINSKE ZAJEDNICE
Prve poticaje benediktinskim zajednicama davali su franci. Najstariji
benediktinski samostan je onaj u Riinicama povrh Solina, a dao ga
najvjerovatnije sagraditi knez Trpimir, o emu svjedoi Trpimirova
darovnica (ulomak oltarne pregrade, pronaen upravo u Riinicama) iz
852.godine. Konano na Trpimirovu dvoru je prije te godine boravio
benediktinac Gottschalk iz Orabisa.
Podaci o samostanima s kraja 9. i poetka 10.stoljea ve mnogo
jasnije upuuju na akvilejsko ishodite. Najstarije redovnike zajednice jo
se ne nazivaju benediktinskima, premda su se temeljile na pravilima sv.
Benedikta. Prva zajednica koja je bila izravno vezana uz benediktinsku
matricu u Monte Cassinu bio je obnovljeni samostan sv. Krevana u Zadru
(986.). U 11. st stvara se niz benediktinskih samostana na istonom
Jadranu, a najistaknutije utemeljuju uglednici iz dalmatinskih gradova ili
sami kralj (Petar Kreimir IV. i biogradski samostani sv. Tome i sv. Ivana).
NA POETKU: KAMENI NATPISI
Razvoj latinskog pisma na istonom Jadranu nakon godine 800., u
9.st i 10.st, najbolje osvjetljavaju epigrafski spomenici. Kneevski i
kraljevski natpisi s hrvatskog politikog podruja se razlikuju u kvaliteti.
Najvii domet epigrafike ljepote u ranosrednjevjekovnoj Hrvatskoj je
Branimirov natpis iz 888.godine.
KAKO ODREDITI RAZVOJNI LUK
Dvije najvanije minuskule, beneventana i karolina, zarana su doprle
do istonog Jadrana i nastavile svoj umjetniki razvoj u dalmatinskim
skriptorijima. Vrijeme njihovog dolaska veoma je teko odrediti. Ne postoji
niti jedan beneventanski ili karolinki rukopis 9. ili 10. stoljea.
JADRANSKI EVANELISTARI
Prvi od njih je Splitski evanelistar njegov osnovni, poluinicijalni
tekst napisan je u 7. ili 8.st., nalazio se u Splitu (ali u njemu nije mogao
nastati jer u to doba u Splitu nije bilo drutvenih preduvijeta za postojanje
skriptorija) a najvjerojatije je donesen iz Italije u Split. U Splitu su na
margine dodane biljeke koje su upozoravale na svetkovine o kojima se
pojedino evanelje italo. Te biljeke poetna su toka u razvoju latinskog
pisma u Splita.
edadski evanelistar nepoznata je mjesta postanka, napisan u 6.
ili 7.st. izvanredno lijepom, umjetniki oblikovanom uncijalom, a vaan je
takoer zbog marginalnih biljeki. Na rubovima zabiljeena su imena
14

knezova Trpimira i Branimira.

OD RUSTINOSTI DO SAVRENSTVA
Na izmaku srednjeg vijeka umjetnost latinskog jezika na Jadranu
dosee iznimno visoku razinu. U benediktinskim samostanima du obale
razvijaju se skriptoriji u kojima se najvie njegovala ona vrsta
srednjevjekovne minuskule to je niknula u Monte Casino beneventana.
Spomenici dalmatinske beneventane iz 11.st uglavnom pripadaju
tkz. oblom tipu kakav se razvio u junom Italiji. O savrenstvu
beneventane u 11.st svjedoe jos dva jadranska evanelistara.
Prvi je Osorski evanelistar nastao je u samostanu sv. Nikole u
Osoru, napisan je sredinom 11.st oblom beneventanom, ukraen je
inicijalima i minijaturama, znamenit je po laudama u ast bizantskog cara i
hrvatskog kralja. Drugi je Vekenegin evanelistar koji je dijelo
najznamenitijeg beneventanskog skriptorija u Dalmaciji samostana sv.
Krevana u Zadru napisan je u poslijednjem desetljeu 11.st, oblom jo
skladnijom i mekom beneventanom.
U beneventanskim samostanima nije sazrela samo rukopisna ve i
epigrafika umjetnost, to dokazuje epigraf opatice Vekenege (1111.) iz
samostana sv. Marije u Zadru.
DUHOVNO ROENJE SLAVONIJE
Duhovno je roenje protkraj 11.st u panonskom zaleu imalo iste
znaajke kao dva stoljea ranije na jadranskoj obali. Crkvena sredita,
biskupije, kaptoli ili samostani posvuda su bili uporitima stvaralatva.
Zagrebaka biskupija utemeljena 1094.god. Dobiva tada prve
liturgijske kodekse. Najvaniji su bili Sakramentar sv. Margarete, Missale
antiqussimum i Benedikcional, napisani karolinkom minuskulom 11.st., a
nastali su u domaim skriptorijima na istonom Jadranu ili iz okolnih
podruja. To je poetna osnovica u misaonom razvoju Slavonije. U sredini
prve polovice 14.st, moda i ranije, nastaju u zagrebakom skriptoriju ve
nastaju i prvi kodeksi.
LATINISTIKA OSNOVICA
Stvaranje novog crkvenog i intelektualnog sredita u Slavoniji bijae
vanim drutvenim pomakom u hrvatskom srednjevjekovlju.
Latinski jezik je najstariji, prvotni jezik hrvatske pismenosti i trajna
univerzalna osnovica hrvatskog srednjevjekovlja.
IRILOMETODSKA SVJETLOST
Rani irilometodski tekstovi uope ne spominju Hrvate, ali sadre
nagovjetaje o djelovanju Svete Brae na jadranskoj obali. Najpouzdaniji
zakljuak je da su Metodijevi uenici doli na istoni Jadran nakon njegove
smrti 885.god i propasti irilometodske misije u Moravskoj. Dio uenika
odlazi prema Bugarskoj tj, Makedoniji gdje e se razviti sredite glagoljice i
zatim irilica. Dio je uenika pak pobjegao prema jadranskom podruju.
Prve pouzdane vijesti o glagoljanju na hrvatskom prostoru sadre
dva pisma pape Ivana X., napisana uoi odravanja splitskog crkvenog
sabora godine 925..
15

SAMO BIZANTSKO ILI I HRVATSKO PODRUJE?

Tekoe nastaju kada se pokua tonije odrediti prostor na kojem se
godine 925. obavljala sluba Boja na slavenskom jeziku.
GLAGOLJSKI I IRILSKI PROSTOR
Prvotno arite glagoljice, po svoj prilici na kvarnerskom otoju,
nastalo je njezinim prodorom sa sjevera, iz moravsko-panonskog podruja
(tkz. sjeverni smjer). Juni smjer irenja glagoljice je iz Makedonije i
Bugarske prema jadranskoj obali. U Bugarskoj, potkraj 9.st, u doba cara
Simeona, stvoreno je novo slavensko pismo ili irilica, zapravo grka
uncijala prilagoena slavenskim glasovima.
irenjem slavenskih pisama postupno su se na podruju hrvatskih
zemalja oblikovali prostori glagoljice i irilice. Do kraja ranog srednjeg
vijeka glagoljica se proirila na cijelo kvarnersko podruje, do obale Istre. U
iduim je stoljeima otprilike zahvatila prostor od zadarskog podruja do
Istre, a u zaleu Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Glagljica je tako uhvatila
vrsti korijen na sjeverozapadnom dijelu hrvatskog drutvenog prostora. U
Bosni se glagoljica odrala do 13.st, ali ju je ve u 12.st poela potiskivati
irilica. Potkraj 12.st irilica je zabiljeena i na sredinjem dijelu
istonojadranske obale, gdje na otoku Brau nastaje tkz. Povljanski prag
(1184.).
Posebna vrsta irilskog brzopisa, diplomatska minuskula, nastala u
14.st u Srbiji a brzo se iri u Bosnu gdje nastaje nova verzija brzopisa tkz.
bosanica. irenjem na okolna hrvatska podruja razvio se u kasnom
srednjam vijeku zajedniki prostor zapadne irilice ili bosanice. U
kodeksima i ispravama, na stecima i u osobnim zapisima, ta se bosanica
kao zasebna, drutveno i paleografijski individualizirana vrsta irilskog
pisma, oblikovala morfolokom, grafijskom i jezinom jednostavnou. Te
su je znaajke razlikovale od irilskog pisma na istonopravoslavnom
podruju. Upravo je ta irilica zapadnog tipa od 12.st postala sastavnim
dijelom hrvatske pismenosti.
Prostor hrvatske irilske pismenosti dodirivao se s prostorom
glagoljice. Na ranim glagolskim natpisima ima i irilskih slova, npr. na
Baanskoj ploi. Nije rijetko takvu simbiozu pisama vidjeti i izvan
hrvatskog prostora, npr. u Slavoniji.
CVAT ILI RAZONODNOST PISMENOSTI
Prvi latinistiki hrvatski tekstovi sauvani su iz sredine 14.st.
(zadarski Red i zakon, ibenska molitva ili Pohvale Gospi). Latinskohrvatska trojezinost nije ograniavala stvaralake procese u hrvatskoj
knjievnosti.
Bitka za glagoljicu trajala je vie od tri stoljea, od splitskih crkvenih
sabora u 10.st do sredine 13.st, kada je papa Inocent IV., na zamolbu
senjskog biskupa Filipa, 1248.god dopustio upotrebu glagoljice u slubi
Bojoj.
POSLJEDICE RASKOLA 1054. GODINE
Na usmjerenost hrvatskog prostora Zapadnoj crkvi, raskol 1054.god
neposredno uope nije djelovao, ponajvie jer je pripadnost hrvatskog
16

prostora Zapadnoj crkvi bila, unato kraim prekidima i jurisdikcijskim

kolebanjima izmeu Carigrada i Rima, utvrena ve u 9. i 10.st.
Glavnim uporitima Zapadne crkve na junom dijelu
istonojadranske obale u 11.st postaju Dubrovnik i Bar. Dubrovaka
nadbiskupija utemeljena je na samom kraju 10.st.
STVARANJE KATOLIKOG I PRAVOSLAVNOG PROSTORA
Srpska autokefalna crkva utemeljena je 1219. godine. Pravoslavna
crkva poinje prodirati prema jadranskoj obali i potiskivati utjecaj latinske
Crkve. Pojavljuje se pojam latinske hereze. Utemeljitelj Srpske
autokefalne crkve Sava Nemanji ve 1222.god poziva latinske heretike
da se odreknu krivovjerja. Zakonik Stefana Duana iz 1349.godine sadri
stroge odredbe protiv latinske hereze i latinskih sveenika, ako bi
djelovali meu Srbima.
BOSNA
Crkva Bosanska, prvi puta spomenuta 1089. godine, a ukljuena je u
jurisdikcijski prostor Zapadne crkve.
Godine 1199./1200. dukljanski knez Vukan obavjetava papu
Inocenta III. da se u susjednoj Bosni pojavilo krivovjerje. Na to Rim provodi
promjene u ustrojstvu Bosanske biskupije, no svi pokuaji da se Bosanska
biskupija i Crkva bosanska uklope u u jurisdikcijski prostor Zapadne crkve
bili su uzaludni. Napokon, katoliki bosanski biskup morao se povui 1247.
iz Bosne i svoje sjedite preseliti u akovo, u Slavoniju.
Postupno se oblikovao jasno razgranieni prostor Pravoslavne i
Katolike crkve. Izmeu njih je od prve polovice 13.st bila smjetena
zasebna Crkva bosanska. Odbijana i od Istoka i od Zapada ona e sve do
pada Bosne pod Osmanlijsku vlast 1463. biti heretikom zajednicom.
KAKO JE NIKNULA HEREZA
U spisima sabora to je odran godine 1167. u Francuskoj, spominje
se pet dualistikih crkava Istoka i ecclesia Dalmatiae. To je najraniji
podatak o postojanju dualistike hereze na zapadnom, jadranskom dijelu
Balkanskog poluotoka, a sam izriaj ecclesia Dalmatiae upuujue da je
prvobitno dualistiko sredie bilo u dalmatinskim gradovima.
GIBANJA HEREZE
Na zapadni dio Balkanskog poluotoka, u dalmatinske gradove a
zatim i u njihovo bosansko zalee, dualistika se hereza proirila sa Istoka.
Nakon godine 1200. prostor i komunikacijski odnosi dualistike hereze se
mijenjaju te se njezino sredite pomie prema srednjovjekovnoj Bosni.
GUALTERIUS DE ANGLIA
Sazrijevajui institucijalno i pretvarajui se u prvoj polovici 13.st u
samostalnu Crkvu bosansku, sa zasebnim hijerarhijskim ustrojstvom,
dualistika se hereza uvrstila u srednjevjekovnoj Bosni. Gvalterije iz
Engleske boravi u Splitu godine 1383. On je iskazivao jak otklon od
institucionalnog ustrojstva Crkve.
PROMJENA RAVNOTEE
17

Glagoljica u Hrvatskoj traje jedno puno stoljee, a irilica neto

krae, ali je ona u specifinom obliku bosanice bila u upotrebi sve do
19.st. oba pisma su u punom cvatu u 14. i 15.st. 14.st je vano jer u njemu
nastaju i prvi tekstovi na hrvatskom jeziku, nagovjetavajui buduu
pobjedu latinice.

4. Organizacija politike vlasti

KARLO OSVAJA LANGOBARDSKO KRALJEVSTVO
Pravi poetak srednjeg vijeka u Europi nagovjetava langobardsko
osvajanje Ravenskog egzaharijata. Papa Stejpan II., potraio je pomo od
franakog kralja Pipina Malog. Pipin je u dva pohoda 755. i 756. godine
natjerao Langobarde da papi prepuste Ravenu i velik dio egzarhata, te je
na taj nain stvoren tkz. Patrimonij sv. Petra, odnosno Papina Drava. Poraz
Langobarda nije bio potpun pa su dvadesetak godina kasnije ponovno
ugrozili papu. Na poziv Hadrijana I., Karlo Veliki 773. krenuo je u rat protiv
Langobarda i za kratko vrijeme osvojio njihovo kraljevstvo.
PRODOR U ISTRU
Pokoravanjem Frulanskoh vojvodstva, Karlo je ibio na granicu Istre
koja je tada najveim dijelom bila u rukama Bizanta. ini se da je
prelaskom dijela Ravenskog egzarhata u papine ruke, sam papa steka i
neke posjede u Istri. U svakom sluaju Istra je bila uklopljena u
potkraljevstvo Italije, to ga je Karlo 781. uspostavio i predao svom sinu
Pipinu.
OBRAUN S AVARIMA
Nakon to su Franci osvojili Istru, vrata Dalmacije i Panonije bila su im
irom otvorena, Prvi je cilj na istoku bio dobrano oslabljeni Avarski
Kaganat. Karlov rat protiv Avara bio je vjerski motiviran, jer je kaganat bio
jedina nekrranska tvorevina na nekadapnjem podruju Rimskog Carstva.
Kao povod za rat posluili su neuspjeli pregovori s Avarima, iz 790., na
kojima Avari nisu pristali na pomicanje njihove granice na istok.
Pohod protiv Avara 791. trebao je biti velik i spektakularan, meutim
do veih bitaka nikada nije dolo jer su Avari stalno uzmicali, a Karlo se
morao vratiti zbog neke bolesti koja je detkovala njegovu konjicu. 795.god
kraj dolazi sam od sebe, unutranji sukobi su podijelili kaganat pa su
nakraju odluili prihvatiti Karlovu vlast i kranstvo.
Avari su ponovno podigli ustanak protiv Karla 802.god to je karlo
rijeio vojskom. Avare su poeli napadati i Slaveni, njihovi donedavni
podlonici, a zatim i Bugari. Avari su od Slavena ubrzo preuzeli jezik i
obiaje i nestali kao etnos na panonskom prostoru.
DONJOPANONSKA KNEEVINA
Pobjeda nad Avarima omoguila je Francima stvaranje pogranine,
Donjopanonske kneevine, na ijem su elu stajali domai, slavenski
knezovi. Granice ove kneevine nisu sasvim jasne. Prvi poznati knez bio je
knez Ljudovit, a ini se da su se granice protezale od ruevina Sirmija do u
18

dananju Sloveniju, a na jug do Kupe ili moda Save. Stanovnici ove

kneevine nose u suvremenim izvorima naziv Panonci ili Slaveni.
KAROLINKO OSVAJANJE DALMACIJE
Nakon to se Karlo 800.god u Rimu okrunio za cara, nametnula mu
se je zadaa zaokruivanja vlasti nad onim to je nekada bilo Zapadno
Rimsko Carstvo. Pri tome je nuno bilo osvojiti Dalmaciju. Najvjerovatnije
803. godine franaka vojska zauzima Dalmaciju. Ta je vlast bila
kratkotrajna. Ve 806. godine car Nicifor u Jadran alje brodovlje, ime je
natjerao Pipina na dvogoginje primirje nakon kojeg se Dalmacija vratila
pod bizantsku vlast.
Sukob izmeu Karla i Bizanta zavrava Aachenskim mirom 814.,
prema kojem e u zamjenu za Veneciju i dalmatinske gradove i otoke
bizantski car (Mihajlo) priznati Karla kao brata, dakle ravnopravnog
kralja na zapadu.
SISAK U RANOM SREDNJEM VIJEKU
Vjeruje se da je Sisak bio najvanije sredite jugozapadne Panonije,
iako su pisani izvori i arheoloki nalazi malobrojni.
FRANAKI PRODOR U SLAVONIJU
Franaki kroniar Einhard zapisao je da je Sisak bio civitas, a ne
samo castrum.
USTANAK KNEZA LJUDEVITA
Iz vremena Ljudeviteve vlasti u Sisku gotovo da i nema materijalnih
ostataka.
U jesen 818. Godine stigli su predstavnici knezova Ljudevita i Borne pred
caraLudovika. Ljudevitovi ljudi alili su se na postupke furlanskog vojvode
Kadolha. Kada car nije nita poduzeo, donjopanonski knez poeo je
ustanak u proljee 819. godine. Prvi vojni pohod nije imao nikakva
uspjeha, jer se je Kadolah, vojskovoa italske vojske, razbolio. Borbe su se
uskoro rasplamsale, a donjopanonskom knezu su se pridruili Kranjci,
Karantanci i timoani. Zatim su se zaratili Ljudevit i Borna. Ljudevit je
poeo navaljivati u Hrvatsku, u poetku neuspjeno, a zatim je sam Borna
odustao. Borna umire 820. godine, a naslijeuje ga neak Ladislav.
Rat je okonan 822. godine, kada je na Sisak krenula nova franaka
vojska. Knez Ljudevit je procijenio da se vie nema vojne snage braniti, te
je napustio Sisak, pobjegavi Srbima. Zavladavi njihovom zemljom
(nejasno je o kojem se teritoriju radi) nakon ubojstva srpskog kneza,
pokuao je bezuspjeno obnoviti pregovore s Ludovikom. Napokon se
neoekivano sklonio u Hrvatsku, gdje ga je ubio Bornin roak.
SISAK POSLIJE PROPASTI USTANKA
Nekoliko godina nakon kraja Ljudevitova rata Franci su izvrili novu
upravnu podjelu u Panoniji. Ukinut je definitivno Avarski Kaganat a sva
podruja osvojena u ratu s Avarima pripala su Ludviku Njemakom.
Godine 884. javlja se u izvorima knez Braslav koji polae zakletvu
vjernosti Karlu III. Braslavova zemlja naziva se regium inter Dravum et
Savum flumine. Rodovske kneevine nisu bile dorasle maarskim
19

konjanicama, pa je Braslav zajedno sa svojom dravom nestao u

poslijednjim naletima Seobe naroda.
PRVI SUKOBI S VENECIJOM
Od rata s Ljudevitom pa sve do Trpimira nisu u Hrvatskoj zabiljeeni
gotovo nikakvi ratovi. Do sporova je dolazilo jedino na moru zbog Venecije
koja se sve vie emancipirala od Bizanta, poduzimajui prve samostalne
akcije na istonoj obali Jadrana. Njezinoj plovidbi smetali su hrvatski i
neretvanski gusari. Jaanjem pomorstva i trgovine, jaalo je i gusarstvo
kao unosna privredna grana, u emu su prednjaili Neretvanci. U kojoj
mjeri su ugroavali Jadran vidi se iz ugovora to je 840. sklopio italski kralj
Lotar s dudem Venecije Tradenikom. Dud se, u zamjenu za steene
trgovake povlastice u Italiji, obvezao tititi gradove u Italiji i Istri od
napada Slavena.
PRVO DRAVNO SREDITE
U razdoblju nakon Borne i njegovih nasljednika, sredite Hrvatske se
uvruje u blizini Splita, jedan od najvanijih izlaza kontinentalne
unutranjosti na more i najplodnjije podruje.
Iako najranije srednjevjekovne tvorevine nisu imale stalnih sjedita
vlasti, najvanije sredite Hrvatske u 9. st. moe se prepoznati u Klisu,
vanoj utvrdi koja je dominirala salonitskim agerom. No, istovremeno se
sve vie zgunjavaju vjerske i politike funkcije oko Knina, koji e u 11.st
prerasti u najrazvijenije hrvatsko sredite.
U Klisu je stolovao Trpimir, pa moemo ak pomiljati da se njegov
rod digao do najvie digao do najvie asti upravo zato to je imao kljunu
utvrdu u svojim rukama.
HRVATSKA IZMEU ISTOKA I ZAPADA
Hrvatska historiografija je uvijek vrednovala Trpimirovo doba kao ono u
kojem je mlada kneevina doivjela svoj prvi vrhunac.
Vrijeme Trpimirove vladavine doba je vreg oblikovanja i poetnog
osamostaljivanja Hrvatske. Nakon okupljanja hrvatskih upanija u jednu
dravnu tvorevinu u vrijeme kneza Borne, te uspjene obrane od prvih
mletakih presuzanja na nau obalu u vrijeme Mislava, to se odvijalo
manje-vie izraenim franakim vrhovnitvom, Trpimirova Hrvatska stjee
dovoljno snage da povede samostalnu politiku, polaui vrste temelje
buduoj Branimirovoj kneevini. Upravo u vrijeme Trpimirovo vrijeme
susreemo prvi puta izrijekom spomenuto hrvatsko ime u intulaciji
Trpimirove darovnice.
Vladajui na razmei dvaju svjetova, franakog i bizantskobugarskog, Trpimir je ve imao dovoljno snage da se sukobljava s oba.
Moni bugarski vladar Mihajlo Boris krenuo je 852. u osvajanje Hrvatske, a
Trpimir se pokazao dovoljno snanim da taj pokuaj sprijei, te su dva
vladara razmijenili darove u znak prijateljstva i mira.
VLADARI I GRADNJE
Uvrivanje krranstva u Trpimirovoj dravi ojaalo je nakon to je
knez u Riinicama podigao benediktinski samostan na ostatcima antike
ville, pod nesumnjivim utjecajem Zapada. Knez nije bio jedini naruitelj
20

gradnje crkava (to se zakljucuje po njihovoj brojnosti i disperziji), vidi se

razmjerno ravnopravan ugled njihovih upana, koji vlastitim gradnjama
ele prikazati svoj frutveni poloaj (npr., crkva Sv.Spasa, zadubina
upana Gastike).
TRPIMIROVA DAROVNICA
O autentinosti je izneseno dosta dvojbi, ali drimo da je njezina
jezgra vjerodostojna (jezina i sadrajna analiza).
CRKVENI ODNOSI
itav tekst darovnice, u dijelu kojega i jezina analiza smatra
neosporno autentinim, svjedoi o izuzetno dobrim odnosima splitske
nadbiskupije i hrvatskog kneza.
U prvim fazama pokrtavanja Hrvata vjera se irila prije svega iz
dalmatinskih gradova u kojima kranstvo nikada nije zamrlo, a ve
tijekom 7.stoljea doivjelo je ak i nove organizacijske poticaje. Nema
sumnje da su pokrteni Hrvati sve do 812. U crkvenom pogledu potpadali
pod dalmatinske biskupije. Glavni val pokrtavanja je doao u prvim
desetljeima 9.st iz Franake, ali sve do uspostave Ninske biskupije nije na
hrvatskom tlu postojala organizirana crkvena hijerarhija.
ELEMENTI DRUTVENOG RAZVOJA
Drutveni odnosi u Hrvatskoj nastavili su se na antikoj tradiciji.
Zbog toga u okolici Splita susreemo robove, i to upravo na posjedima
splitske Crkve u Mosoru (poklon od vladara?).
Trpimirova je vladavina postavila temelje samostalnoj i jakoj
Hrvatskoj povezavi je s tekovinama europske civilizacije. Njegovo doba
ostavilo nam je prvi spomen hrvatskog imena, prvi hrvatski zapis, prvi
kameni natpis, prvi samostan, pivi i dosada jedini trag vladarske
rezidencije (Klis).
Naslijedio ga je Domagoj, koji s njim najvjerovatnije nije bio u
rodbinskoj vezi.
BORBA NA JADRANU
Mletaki dud Urso Patricijak odluio je napasti Hrvatsku i prekinuti
dugogodinji mir sklopljen s Mislavom, procijenivi da su su Hrvati
zaokupljeni borbama za Trpimirovo nasljedstvo. To se pokazalo istinitim,
Domagoj je ubrzo ponudio mir i taoce kao zalog.
Time je zapoelo burno razdoblje borbi za Jadran, u koje e se pored
Hrvata i Neretvana uplesti i Bizant, Venecija i Arapi. Arapi su 866. godine
uputili u Jadran svoje Brodovlje kojemu je prvi cilj bilo osvajanje gradova
Gornje Dalmacije. Nakon opsade Kotora, Risana i Budve zapoeli su s
opsadom Dubrovnika, ali je grad bio dobro utvren, pa su branitelji imali
vremena ekati na pomo iz same carske prijestolnice. Na prijestolje u
Carigradu tada stupa Bazilije I., iji je cilj bila obnova Bizanta. Spremno se
odazvao pozivu Dubrovana i uputio im je snanu flotu. Razbijanjem
arapske opsade zapoelo je razdoblje bizantske inicijative na Jadranu. Tako
je Bizant bio u prilici, kada je 868.god zapoelo zajedniko bizantskofranako opsjedanje Barija, dovesti u sastav vojske uglavnom Slavene sa
istone jadranske obale. Pred Bari su se na svojim laama povezli
21

Dubrovani.
Odnos dvaju Carstava u to se vrijeme naglo pogorao. Sukob je dosegao
vrhunac na carigradskom crkvenom saboru 870.god kada je dolo do
estoke svae papinih poslanika sa carigradskim patrijarhom i samim
carom oko crkvene jurisdikcije nad Bugarskom i junom Italijom. Nakon
svega, Mihajlo Boris odlui se prikloniti Carigradu.
U isto vrijeme nastavila se borba oko Barija. Bazilije je, razoaran
Ludovikovom neaktivnou, povukao svoje ete pa je sav teret borbe pao
na Franke. Kako bez mornarice Ludovik nije mogao nita pozvao je u
pomo Domagoja te je s njim napokon osvojio grad u veljai 871.
Odsutnost glavnine hrvatskih ratnika i kneza Domagoja iskoristio je
Bazilije da bi jo vie osnaio svoj poloaj na Jadranu. Kao povod posluio
mu je incident u kojem su neretvanski gusari zarobili papine poslanike na
povratku iz Carigrada. Da bi toboe osvetio i osigurao mirnu plovidbu, dao
je opljakati ne samo neretvansko nego i hrvatsko podruje. Tom je
akcijom Bizant proirio vlast i nad Neretvane, dok su Hrvati i dalje
priznavali vrhovnu franaku vlast.
Domagoj se usmjerio na ratovanje po moru, osiguravajui na taj
nain obalu. Glavni neprijatelji bili su mu Mleani. Sukobi su zapoeli
872.godine kod istarske obale. Na privremeni mir Domagoja je naveo
pokuaj da ga se zbaci s prijestolja, vjerojatno djelo Trpimirovia ili
Bizanta). Domagoj se s pobunjenicima obraunao brzo i okrutno.
PUCANJE SPONA OVISNOSTI
Pred kraj svoje vlasti Domagoj se upleo u veliki ratni sukob oko franake
carske batine u Italiji. Oko talijanske batine, u to je spadala i Hrvatska,
poeo se voditi rat meu samim Karolinzima. Propadanje vlasti i ugleda
zapadnog cara ponukalo je domagoja da i on povede svoje ratnike u borbu
protiv franaka, pri emu je i njemu moda pomogao Bazilije, nakon
bezuspjenih pokuaja da savlada ratobornog kneza. Sukobi s Francima
odvijali su se na moru, omiljenom Domagojevom ratitu. Osjeajui se
previe ugroenim od Hrvata, Venecija je stala na stranu Franaka. Urso
Partcijak je ponovno poduzeo uspjean pohod protiv Hrvata. Natjerao ih je
na povlaenje i sklapanje mira, meutim njegove su brodove i dalje
ugroavali gusari.
Istovremeno bizantski car koristi unutranje razmirice to su u
Hrvatskoj trajale od vremena Trpimirove smrti, kako bi pod vlast istonog
Carstva povratio i Hrvatsku, te tako ponitio aachenski ugovor. Borba
dvaju hrvatskih vladarskih rodova kratkotrajno je zavrila krvoproliem
nakon neuspjele pobune protiv Domagoja, poslije ega su se Trpimirovi
sinovi izgleda sklonili u Carigrad. Domagojeva smrt je pruila novu priliku
Trpimiroviima, ali i Baziliju, koji je sada snagom vlastitog oruja mogao na
kneevsko prrijestolje dovesti svog kandidata.
OBNAVLJANJE BIZANTSKOG SUVERENITETA
Tako je na bizantskim brodovima 878. stigao Zdeslav. Time je Bazilijeva
politika na istonom Jadranu dospjela do vrhunca svojih uspjeha. Bazilije je
odluio Dalmaciju pretvoriti u vrsto organiziranu temu, proirivi tako
tematski sustav s juga Jadrana (gdje je postojao Draki temat) na njegov
krajnji sjever.
22

Da bi osigurao novostvorenu temu, Bazilije je odredio da dalmatinski

gradovi, umjesto strategu, godinji porez u zlatu plaaju hrvatskom,
zahumanskom i travunjskom knezu, ime je htio sprijeiti mogue upade
Slavena. Na taj nain su vladari dolazili do novca, pa im nije bilo u interesu
ugroavati gradove ak niti onda kada ih bizantska mornarica nije mogla
tititi onako djelotvorno kao u vrijeme Bazilija.
Car se odluio i na reformu crkvene organizacije. U tu je svrhu
dalmatinske biskupe izuzeo ispod papinske jurisdikcije i podredio ih
carigradskom patrijarhu.
KONANO UVRENJE NEOVISNOSTI
Protiv Zdeslava ubrzo izbija buna koja je imala pun uspjeh. Zdeslav
je ubijen, a na prijestolje dolazi Branimir, jo jedan od knezova nepoznata
podrijetla.
Prvi korak novog vladara bilo je traenje saveznika koji mu je mogao
jamiti sigurnost u meunarodnim odnosima. Zato je potraio pomo
pape, velikog autoriteta i Zapada i Bizanta. Papa se rado odazvao jer mu je
Branimir bio vaan i u borbi za jurisdikciju na bugarskom Crkvom. 879.god
je na misli u crkvi Sv. Petra u Rimu blagoslovio Branimira i njegov narod.
PROBLEM REFORME CRKVENE HIJERARHIJE
Oslobaajui dravu politike ovisnosti o istonom Cratvu, Branimir
je orekinuo veze ninske Crkve s patrijarhom u Carigradu. Meutim,
Dalmatinsko je sveenstvo i nakon politikih promjena u Hrvatskoj ostalo
vjerno carigradskom patrijarhu, kao to je dalmacija i politiki bila vezana
uz Carstvo. Time su dalmatinske biskupije ostale odvojene od Ninske
biskupije. Tek s prekidom Focijeve shizme i izmirenja pape i Carstva
dalmatinsko sveenstvo se je priklonilo papi.
Teodozije, obnovitelj poruenih i zaputenih starokranskih crkava,
mogao je ostvariti osobne ambicije, ali i stvoriti vru organizaciju za
irenje kranstva. Teodozije se ubrzo naao na nadbiskupskoj stolici. Po
posveivanje nije otiao u Rim nego u Akvileju. Papa Ivan VIII. nije se sloio
s takvim postupkom, ali je ipak pristao proglasit ga nadbiskupom ako ovaj
dode po palij u Rim. Nije nam poznato to se dalje dogodilo (ali znamo da
je 888., akle godinu dana nakon stupanja na nadbiskupsku stolicu, dao
obnoviti crkvu u Muu, to je dokaz ujedinjena ninske i splitske stolice).
Nakon smrti Teodozija ninska i splitska stolica nale su se ponovno
razjedinjene. U Ninu je za biskupa postavljen neki Aldefred (iz Akvileje?), a
splitsko sveenstvo je izabralo svog kandidata.
HRVATSKA KAROLINKA RENESANSA?
Vanost Teodozijeva djela - njegova aktivnost ostavila je trajan trag u
kulturi. Probuenu aktivnost crkve i graditeljstva mogli bismo nazvati
hrvatskom karolinkom renesansom, samo kada bismo imali malo vie
svjedoanstva iz Teodozijeva i Branimirova doba.
OTKLANJANJE MLETAKE OPASNOSTI
Neretvani su pobjedili Mleane kod Makarske, 886. Dud Petar
Kandijano je poginuo a Venecija vie od jednog stoljea nije opasnije
23

ugroavala Hrvatsku.
POECI ISTONE POLITIKE
Nakon Branimirove smrti (oko 892.) na prijestolje je doao Muncimir,
posljednji od Trpimirovih sinova. Snaga Muncimirove vlasti pokazuje da
promjena na prijestolju nije izazvala vee potrese. Nastojao je odrati
dobre odnose sa splitskom Crkvom.
Ve pred kraj Branimirove vladavine, a pogotovo u vrijeme
Muncimira Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umjea u sukobe to su se
vodili oko vlasti u Srbiji. Hrvatski je dvor postao pribjeite progranih
srpskih pretedanata. Prvi se kod Hrvata sklonio Petar Gojnikovi, koji je
potom uspjenom akcijom iz Srbije potjerao Brana i Stefana, sinove
srpskog kneza Mutimira. Muncimir ga meutim nije dalje podravao, ve je
prihvatio odbjeglu brau i pomogao Branov pokuaj povratka na vlast (nije
uspio, zarobljen i oslijepljen). Ova epizoda je dokaz da je Hrvatska za
vijeme Muncimira dosegla zrelost da voenje aktivne i agresivne vanjske
politike.
Muncimirovo sjedite nalazilo se u Biaama kraj Trogira, u blizini
tradicionalnog sjedita Trpimirovia. Na sauvanom natpisu Muncimir nosi
titulu princeps, do tad nepoznatu meu hrvatskim vladarima. Njome je
moda htio izraziti uzvieni poloaj to ga je hrvatski knez poeo uivati
meu svojim susjedima, ali i u vlastitoj dravi. Centralizacija vlasti,
predvoena generacijama, poela je davati ozbiljne rezultate. Naalost
upravo o slijedeim desetljeima usponima Hrvatske ne znamo gotovo
nita.
Izmeu Muncimira koji se zadnji put spominje 895.god i prve vijesti o
Tomislavu 914.god, treba smjestiti kneza Vieslava koji se spominje na
znamenitoj krstionici, ali za takvu konstrukciju nema vrih dokaza. Stoga
i dalje vrijedi pretpostavka da je Muncimira naslijedio Tomislav, oko
910.god.
KRALJEVSTVO
Tomilslavova vladavina obiljeena je brojnim sukobima sa susjednim
dravama i diplomatskim akcijama za uvrivanje vlasti. Bilo je to
razdoblje estokih sukoba s Maarima na sjeveru i Bugarima na istoku
drave.
O Tomislavovoj borbi s Maarima govori predaja nepoznatog barskog
sveenika
(Ljetopis Popa Dukljanina ili Kraljevstvo Slavena). Nemamo konkretnije
informacije o tim sukobima, osim to se moe zakljuit da je Tomislav
uspio sauvati sjeverne granice. U njegovoj vlasti je bio Sisak.
Na istoku Hrvatske narasla je u isto vrijeme snaga Bugara. Nakon
rata Mihajla Borisa s Trpimirom, Bugari vie nisu ugroavali Hrvate.
Meutim poetkom 10.st. prilike su se poele mijenjati kada je novi
bugarski vladar Simeon odluio Bugarskoj podrediti itavi Balkan, a u
tome je imao i uspjeha.
U takvim je prilikama Bizant bio ponukan traiti saveznika u slavenskim
dravama. Najzanimljiviji su bili Srbi, koji su graniili s Bugarima ali nisu
imali snage dorasle bugarskoj. Uslijedio je niz pokuaja Bizanta i Bugarske
da na srpsko prijestolje dovedu svog ovjeka. Hrvatska je takvu situaciju
24

iskoristia i nastavila se mijeati u odnose u Srbiji. Pritom se opredijelila za

bizantsku stranku. Meutim Simeon je nakon pobjede nad Srbima, poslao
vojsku i na Hrvate. Bugari su doivjeli teak poraz od Hrvata. Ratovanje se
nije nastavilo a mir je sklopljen nakon smrti cara Simeona, 927.
Tomislav je bio prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija asti
titulom kralja. Pritom ne trebamo traiti formalnu titulu, nego nastavak
podizanja ugleda hrvatskih vladara. Usprkos tome, Hrvatsku od tog
vremena moemo nazvati kraljevinom, jer su se Tomislavovi nasljednici
(od sredine 10.st) dosljedno nazivali kraljevima, a i struktura vlasti
odgovarala je tom ureenju.
INTEGRACIJA HRVATSKE I DALMACIJE
Tomislav je dobio titulu konzula, kao bizantski saveznik i dostojanstvenik
Carstva, a time i upravom i upravu nad Dalmacijom. Koji su gradovi na taj
nain doli pod Tomislavovu upravu, ostaje nepoznanicom. Politiko
zajednitvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno je makar kroz izvjesni oblik
personalne unije, otvorilo je mogunost ostvarivanja crkvenog jedinstva.
Meu dalmatinskim i Hrvatskim sveenstvom sazrela je ideja o sazivanju
zajednikog crkvenog sabora na kojem bi se rijeilo pitanje sazivanja
jedinstvene crkvene hijerarhije i izbor metropolita koji bi joj stajao na elu.
Papa Ivan X. sazvao je sabor da raspravi i o novoj Metodovoj doktrini koja
se poela iriti meu Slavenima.
Sabor je sazvan u Splitu, 925., a na njemu su sudjelovali splitski
nadbiskup Ivan, ninski biskup Grgur i zadarski Formin, svi su se natjecali
za metropolitsku ast. Sabor je donio zakljuak da se splitski nadbiskup
izabere za metropolita cijele nadbiskupije. A o problemu slavenskog
bogosluja sveenstvo se, suprotno papinim zamislima, nije ni
izjanjavalo. Zakljueno je samo da se gornjodalmatinski biskupi imaju u
svemu drati ispravonog uenja, a da se glagoljae nee zareivati ni
promicati u vie redove ukoliko ne naue latinski. Tomislav, koji je bio
prisutan na saboru nije se bunio protiv takvih odluka, jer nisu ugroavale
njegov poloaj hrvatskog vladara i bizantskog dostojanstvenika.
Drugi sabor odran je 928., takoer u Splitu. Na njemu je donesen
zakljuak o ukidanju Ninske biskupije, jer nije postojala od ranije, a Nin nije
bio dovoljno ugledno mjesto da bi bio sredite biskupa. Grgur je po
papinom nareenju otiao u Skradin.
Tomislavova politika prema dalmatinskoj Crkvi imala je dalekosene
posljedice. Po prvi puta nakon aachenskog razgranienja, dalmatinski su
gradovi mogli osjetitit izvjesnu pripadnost zaleu i njihovi meusobni
odbnosi nee vie moi biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to
kruna Tomislavova uspjeha.
TOMISLAVOVI NASLJEDNICI
Vojna i politika snaga Hrvatske odrala se i u vrijeme Trpimira II.,
kada je sklopljen mir s Bugarima. Na prijestolju su slijedila jo dva vladara
o kojima se ne zna gotovo nita. Od Kreimira I. sauvano je samo ime, a
za njegova nasljednika Miroslava znamo da je bio ubijen u buni koju je
protiv njega poveo ban Pribina.
Pribina je prvi poimenice poznati hrvatski ban, a iz opisa Konstantina
Porfirogeneta znamo da je vladao trima likim upanijama (Likom, Gackom
25

i Krbavom). S Pribinom zapoinje niz monih banova koji e sve do

propasti dinastije imati ulogu suvladara.
Postojanje bana ukazuje da proces integracije hrvatskih zemalja nije
bio dokraja proveden ni tijekom prve polovice 10.st.
TEMELJ BUDUE SNAGE
Graanski rat, ije su posljedice bile teke po Hrvatsku, jer su
ponitile dio uspjeha postignutih od Branimira do Trpimira II., zavrio je
ponovnom konsolidacijom kraljevske vlasti, nakon to je na prijestolje sjeo
Mihajlo Kreimir II. Banovi su svoj utjecaj zadrali i kasnije, ali se do
Zvonimira vie nisu uplitali u dinastike borbe. O Kreimiru II. ne moemo
trvrditi gotovo nita osim da je smirio situaciju u dravi. Darivao je posjed
samostanu Sv.Krevana, to govori o dobrim odnosima vladara i
dalmatinske metropole i u tome da je raspolagao nekadanjim zadarskim
javnim agerom, to govori da se u odnosu na Bizat nalazio u istom
poloaju kao i Tomislav.
Jelena, ena Kreimira II. i majka njegova sina Stjepana I. Drislava,
podigla je na Otoku kraj Solina, crkvu Sv. Marije, u kojoj su se od tog
vremena pokapali hrvatski vladari, o emu nam je vijest ostavio i Toma
Arhiakon.
PRVI OVJENANI VLADAR
U mladoj kraljevini nije prevladao jo nijedan princip po kojem bi se
jasno odredilo kome nakon smrti kralja ostaviti prijestolje. Prvi trag
pokuaja da se to pitanje uredi pripada vremenu Stjepana I. Drislava, a
moda i Kreimira II.
Na dvije kamene ploe, ija funkcija nije dovoljno razrjeena, saluvao
se ulomak natpisa u kojem se spominje neki dux Hrvata u vrijeme
Drislava koji je, prema istom natpisu, bio dux magnus. Suvremeni Jelenin
epitaf oznaava vladare titulom rex te bi se moglo zakljuiti da je Drislav
u vrijeme sastavljanja natpisa bio prijestolonasljednik. Uglavnom, natpis
govori da je postojala odreena hijerarhija, sa zadaom reguliranja pitanja
nasljeivanja prijestolja.
Vladajui tako konsolidiranom kraljevinom, i uhvativi korijen u oba
njezina sredita, Drislav je mogao misliti i na obnovu aktivne vanjske
politike, kakvu je Hrvatska vodila prije graanskih ratova. Povoljna mu se
prilika pruila s obnovom Bugarskog Carstva pod makedonskim velikaem
Samuilom koji je teio uspostaviti vlast na Balkanskom poluotoku (uspjesi
u ratu s Bizantom). Samuilov pohod bio je usmjeren prema Zadru, srcu
Hrvatske. Meutim doivjeli su neuspjeh i morali su se vratiti.
Takav je ishod borbi bio vaan za Bizant. Na elu carstva bio je
Bazilije II. Bugaroubojica koji je bio u dobrim odnosima (jo od Bazilija I.) u
dobrim odnosima s Hrvatima.Toma Arhiakon obavjetava nas da je
Drislav dobio iz Bizanta znakove kraljevske vlasti, zajedno s titulom
eparha i patricija, te da se od njegova vremena njegovi nasljednici
nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije. Tu je jo i negov naziv Stjepan
ovjenan. Uz titule asti pripala mu je i Dalmacija.
RATOVI ZA PRIJESTOLJE I DALMACIJU
26

Nakon kraljeve smrti ponovno je dolo do sukoba, u kojima se s

jedne strane naao predvieni prijestolonasljednik Svetoslav Suronja, a s
druge strane njegova braa Kreimir III. i Gojoslav I., koji bili miljenja da
braa trebaju zajedniki vladati. Svetoslav nije imao snage pruati otpor
nadolazeem pohodu Venecij te je sa sinom Stjepanom doekao dolazak
mletake mornarice.
Po prvi puta nakon mnogo desetljea Venecija se odluila u novi
pokuaj osvajanja uporita na istonoj jadranskoj obali. Dud Petar II.
Orseolo poveo je veliku flotu prema Dalmaciji, pod izlikom da svoje eli
osloboditi plaanja danka. Kako je sklopio enidbene veze s bizantskom
carskom obitelji, imao je podrku Bizanta ali i Otona III., pa odmah i pape
Silvestra II., a svoju snagu ojaao je rodbinskim vezama s Arpadoviima.
Tako jakoj snazi Dalmacija se nije mogla oduprijeti, te su gotovo svi
gradovi predani bez otpora. Orselo je formalno bio zastupnik Bazilija II., a
njegov pohod je znaio pvo uvrivanje Venecije na istonojadranskoj
obali. Uspjeh nee biti trajan ali e oznaiti novo razdoblje u odnosima sila
na Jadranu.
Svetoslav je u Trogiru doekao Orseola i sklopio s njime savez. Kao
zalog ugovora dao je dudu svoga sina Stjepana, kojeg je oenio Petrovom
kerkom Hicelom. Stjepan je otiao u Veneciju, te zasnovao zasebnu granu
Trpimirovia Svetoslavie (genealogija od Stjepana I. Drislava do
Stjepana II.). Meutim to nije vratilo Svetoslavu krunu. O njegovoj daljnjoj
sudbini ne znamo vie nita.
Novi pohod Oresola bio je 1018., Petrov sin Oton ponovno je povezao
mornaricu prema Kvarneru, ali ovoga puta stali su kod Raba, a biskupi triju
otokih gradova su prisegli vjernost dudu.
Te iste godine Bazilije II. je s potpunim uspjehom dovrio ratovanje
portiv Bugarskog Carstva, pa su Kreimir III. i Gojoslav I. otputovali k
njemu i priznali ga za svog vladara, a on im je dodjelio titulu patricija.
PODJELA DALMACIJE
Kvarnerski otoci izdvojili su se u zasebno podrue pod mletakom
vrhovtinom, to e se izmijeniti tek u vrijeme Kreimira IV. Pomorski se
uspon Venecije sve jasnije poeo osjeati. Gornja Dalmacija je tk. bila
zasebno tijelo. Presudni trenutak u raspradu nekad jedinstvene teme
odigrao se na poetku 11.st u vrijeme Samuilovih osvajanja na Balkanu.
Da bi pospjeio obranu, Bizant je Gornju Dalmaciju organizirao kao
zasebnu temu, sa sreditem u Dubrovniku. Dalmatinska tema kao
jedinstvena cjelina nije mogla biti dovoljno djelotvorna u trenutcima kada
je trebalo brzo reagirati. Bizant je svoju politiku jaanja Dubrovnika gradio i
uz pomo pape, koji je Dubrovnik 1022. uzdigao na rang nadbiskupije. To
nije odgovaralo Dukljanima pa je gotovo itavo stoljee obiljeeno
borbama oko uspostave barske nadbiskupije i pitanjima jurisdikcije dvaju
crkava. Sukob je privremeno rijeen uspostavom Barske nadbiskupije
1089.
NOVA SAVEZNITVA
Nakon izdvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka, sredinja je
Dalmacija morala sam gradaiti odnos prema Carstvu s jedne, te hrvatskim
vladarima s druge strane. Dvadesete su godine vrijeme estokih sukoba
27

Hrvata s Dalmatincima. Kreimir III. nastoji orujem osvojiti dalmatinsku

metropolu zadar. Moda mu je u tome pomogao ugarski kralj Stjepan I., to
bi znailo prvi pokuaj uplitanja ugarske u unutranje prilike u Hrvatskoj.
U Veneciji se situacija mijenja nastojanja Orseola da se drdeva
vlast pretvori u nasljednju, izazvalo je nezadovoljstvo stanovnika koji su
protjerali Otona (sin od Petra Orseola) i njegove roake. Pobuna je bila
signal Kreimiru da napadne Dalmaciju. Meutim Bazilije nije bio voljan
prepustiti gradove Hrvatima, pa je iz Italije poslao langobardskog kapetana
Bazilija Bojoana da obuzda Kreimira. Obrativi se za pomo Ugrima, oni
su nastavili s ratom u kojem su poluili odreene uspjehe. Na ruku im je
ilo slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija 1025. Ugarska se pomo
nastavila i za vrijeme kralja Salomana. Ugarsko uplitanje moe se
protumaiti rodbinskim vezama Arpadovia s Orseolima, kao i nastojanjem
maarskih kraljeva da dalmatiske gradove okrenu protiv nove vlasti u
Veneciji.
POKUAJ OSAMOSTALJIVANJA MADIJEVACA
U to vrijeme u Zadru vladao je utjecajni rod Madijevaca u kojem se
nasljeivanjem prenosila titula carskij stratega i protospatara. Na elu
dinastije nalazio se tada prokonzul Grgur. On je poduzimao mjere kojima bi
osigurao svoju vlast no u tome mu je nedostajala pomo Bizanta i
materijalna sredstva.
Dobronja (Grgurov brat?) krenuo je na put u Carigrad gdje ga je
doekao Roman III. najvjerojatnije mu dao novac, pa se ovaj odluio za jo
jedan put i opet bio dobro doekan. Meutim kad je trei put krenuo u
Carigrad Mihajlo IV., novi car, Dobronji nije pomogao ve ga je bacio u
tamnicu. Bezobzira na ishod, tenje Medijevaca pokazuju nam dubinu
promjena to su zahvatile Dalmaciju. U pojedinim gradovima sve vie su
dolazili do izriaja moni rodovi iz ijih su se redova birali biskupi i priori,
no nijedan nije bio toliko jak da se nametne cijeloj provinciji ali neki su ak
imali mogunost ovladati pojedinim gradovima.
PUT K VRHUNCU
Zahvaljujui dobroj i poduzetnoj politici Kreimira III., Hrvatska je
preivjela krizu nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja. Dalmacija je
dodue bila uglavnom izgubljena, ali je Hrvatska mogla nastaviti s
aktivnom vanjskom politikom. To se vijdelo ve nekoliko godina nakon to
je na hrvatsko prijestolje sjeo Stjepan I., sin Kreimira III. O njemu je
sauvano malo podataka, do nas je dola vijest o tome da su Hrvati bili
spremni pomoi ustanak karatanskog vojvode Adalberona protiv
njemakog cara Konrada II. (do ustanka ipak nije dolo)
U vrijeme Stjepana I. Hrvatska je vratila Zadar, ukoliko to ve nije
uspjelo njegovom ocu. O tome takoer imamo samo neizravni podatak da
je dud Dominik Kontareno 1050. ponovno osvojio taj grad.
Stjepan I. je bio sposoban vladar koji je znao iskoristiti povoljne
meunarodne odnose, kako bi u Hrvatskoj osigurao relativni mir i granice.
Pitanje Dalmacije Stjepan nije rijeio, ali je izgleda koristio rascjepkanost
nekada jedinstvene teme kako bi barem u Zadru osigurao vlast. U njegovo
vrijeme ponovno je uspostavljena frunkcija hrvatskog biskupa, ovoga puta
sa sjeditem u Kninu, gradu koji je sve vie dobivao na vanosti.
28

Iza sebe Stjepan je ostavio dva sina Kreimira IV. i Gojoslava II., te
dravu na solidnim temeljima.
CRKVENE REFORME: OD PODRKE DO SUPROTSTAVLJANJA
Prvo veliko iskuenje pred kojim se Kreimir naao pojavilo se s crkvenim
raskolom 1054. U svrhu promicanja reformi, papa je 1059. sazvao
Lateranski koncil na kojem su usvojeni zahtjevi to su tada trebali
postavljati pred sveenstvo i biskupe podlone papi. Nakon Lateranskog
koncila, Crkva je organizirala sline sinode i drugdje, kako bi proirila nova
pravila izvan Rima. Jedan od prvih crkvenih sabora odran je u Splitu
1060., pod pokroviteljstvom papinog izaslanika Majnarda.
Sabor je bio usmjeren protiv onih obiaja u dalmatinsko-hrvatskoj
Crkvi to su slijedili tradicije kranskog istoka enida sveenika i noenje
brade. Takoer je bio usmjeren i protiv slavenskog bogosluja. Pape nikada
nisu bili naisto s time je li crkveno uenje sadrano u slavenski pisanim
knjigama u vjerskom pogledu ispravno, ili je heretiko. Reformni pokret u
11.st nije vie mogao doputati takve izrazite razliitosti unutar Crkve, jer
bi to moglo ozbiljnije ugroziti jedinstvo zapadnoga kranstva, pogotovo u
krajevima politiki i tradicionalno vezanima uz Bizant. Zbog toga je
donesena odluka o zatvaranju crkava u kojima se bogosluilo slavenskim
jezikom, a biskupima je zabranjeno posveivati za sveenika one Hrvate
koji ne bi nauili latinski.
Slavensko sveenstvo, najjae zastupljeno na kvarnerskim otocima,
napose na Krku, nije prihvatilo ove zakljuke. Dolo je do estokih sukoba
to su podjelili kraljevinu i Dalmaciju na dvije stranke, reformnu i
protureformnu.
Protureformnoj su stranci ile na ruku prilike na Zapadu, gdje je car
pruao potporu papinim protivnicima. Uz njegovu je pomo ustolien i
protupapa Horonije II., u kojem su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji
mogli nai saveznika. U poetku je njihov pothvat imao uspjeha, ali je
reakcija pape Aleksandra II. stigla brzo.
Papa je u Hrvatsku uputio kardinala Ivana da sprijei graanske
ratove te napokon uvrsti reformu. Takoer je na molbu meusobno
posvaanih trogirskih graana postavio za biskupa lana svoje pratnje,
sveenika Ivana. Time je reformna stranka stekla vrst poloaj u Trogiru.
Iako je otpor na Krku bio skren, slavensko se bogosluje ondje
odralo, kao i na Kvarneru openito. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz
liturgijskog prerasla u diplomatiko pismo, toliko vrsto ukorijenjeno u
stanovnitvo da nikakve reforme nisu mogle sprijeiti njezinu upotrebu.
Kreimir je u sloenoj situaciji u kojoj se drava nala traio oslonac z
reformnoj Crkvi. Kralj je potaknuo osnivanje dvaju benediktanskih
samostana u svojoj prijestolnici Biogradu, od kojih je onaj Sv. Ivana
raspolagao najveim zemljinim posjedom u Hrvatskoj. Petar Kreimir IV.
odobrio je i osnivanje samostana Sv. Petra u Drazi na Rabu, a zadarski
samostan Sv.Marije bio je osloboen javnih podavanja.
ini se da je upravo u doba Petra Kreimira Dalmacija dola pod
kraljevu upravu. No istovremeno se uvrivala vlast hrvatkog kralja i u
unutranjosti. U Kreimirovoj pratnji se nalaze dva bana: Gojo i Zvonimir.
To je prvi puta da se suvladareva banska vlast dijeli, odnosno da je
zasvjedoeno da ban ne vlada samo podrujem Like. Gojo je vjerojatno
29

bio ban u tom podruju, dok je Zvonimir moda upravljao krajem izmeu
Save i Drave.
Na junim granicama Hrvatske moralo je takoer u to vrijeme doi
do promijena. Kreimir je sakupio dovoljno snage da zapone akrivniju
vanjsku politiku na Balkanu. U skopskom je podruju (Makedonija) dolo do
ustanka protiv Bizanta, a u ustanak su se ukljuili Hravti i Dukljani, koji su
vidjeli svoju korist u Makedoniji. Meutim nezadovoljnici su bili preslabi i
ustanak je propao. Ova epizoda nam govori da je Neretvanska kneevina
vjerojatno ve tada bila u sastavu Hrvatske, jer bi se inae teko moglo
protumaiti kako je hrvatska vojska otila tako daleo na jug.
Hrvatska se uplela i u borbe na svojim sjeverozapadnim granicama.
Tamo je vladao Zvonimir, rodbinski povezan s Arpadoviima. Istarskokranjski markgrof Urlih, napao je Zvonimira, odnosno kvarnerski dio
Hrvatske. Sam Zvonimir bio je preslab da mu se odupre, a pomo nije
mogao oekivati niti od Kreimira koji je bio zaokupljen graanskim
ratovima (reformne i protureformne stranke). U potrazi za saveznicima
Zvonimir se obratio svojim arpadovskim roacima, radi kojih je, uostalom,
do sukoba i dolo (maarska vladajua kua sukobila se sa njemakim
carem Henrikom IV., iji vjerni vazal je bio markgrof Urlih). Sukob je zvario
tako da, ikao je Urlih u poetku uspio oteti dio kvarnerskog teritorija, nije
uspio slomiti udruenu Hrvatsku i Maarsku te je na koncu sva teritorij
vraen. Ovim je ratom Zvonimir ojaao svoj poloaj u Kraljevini, te se
moda nametnuo kao Kreimirov nasljednik, jer je ubrzo dobio titulu
vojvode (koju je do tada nosio Kreimirov sinovac Stjepan).
GODINA PRIJELOMA
Konac Kreimirove vlasti i ivota ostaje nejasan. Ne zna se godina
njegove smrti, pa je to omoguilo razliita domiljanja o tome protiv koja je
bila uperena akcija Normana na Jadranu 1075. Junoitalski normanski
vojskovoa Amiko, papin vazal, provalio je s mornaricom u Hrvatsku,
bezuspjeno opsjedao Rab i naposlijetku zarobio hrvatskoga kralja
nepoznata imena.
Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih
politikih zbivanja na irem europskom porstoru. Papa Grgur VII. proveo je
estoku borbu protiv njemakog cara, kako bi crkvenu vlast nadredio
svjetovnoj, te ukinuo svjetovnjaku investituru (postavljanje biskupa od
strane svjetovnog vladara, odnosno davanje znakova crkvene vlasti
prelatima od strane svjetovnjaka).
Uklanjanje poslijednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za
kralja omoguili su papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom
prui potrebnu pomo. Tijek dogovora izmeu Zvonimira i pape nije nam
poznat, ali je sporazum brzo postignut, pa je papin legat, opat Gebizon,
1075. u crkvi Sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio Zvonimira za kralja
Hrvatske i Dalmacije.
Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje
obrazac feudalnog ugovora o valalstvz. Papa mu je kao senior poslao
znakove investiture: zastavu, ezlo, ma i krunu, te mu obeao zatitu.
Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog danka i na sluenje
papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Jo je nejasno
je li Zvonimir prvi hrvatski vladar koji je uspostavio takve odnose s papom,
30

ili je to ve na neki nain uino i Petar Kreimir IV.

Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu, kralja Hrvatske i Dalmacije,
te kralja Hrvata (hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska
naziva, odravao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi
nagovjetavao vre povezivanje drave u jednu cjelinu. Najautentiniji
iskaz o Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji je Baanska ploa, na kojoj se
Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljiem. Mogue da je Zvonimir preteno
koristio samo titulu kralja Hrvata, smatrajui je dovoljnom za legitimaciju
svoje vlasti i nad Dalmacijom.
Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia dokazuje
nam lako odricanje obiteljskih mauzoleja. Dvije godine po stjecanju krune,
poklonio je splitskoj nadbiskupiji crkvu Sv. Marije i Sv. Stjepana u kojima su
sahranjivani njegovi najugledniji prethodnici. Time je jasno dao do znanja
da eli stvoriti novu dinastiju.
Zvonimirova Hrvatska zadrala je snagu to je imala za vrijeme
njegovog prethodnika, a time i sposobnost voenja aktivne vanjske
politike. Njegova se prilika za uplitanje u vei meunarodni sukob javila s
promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski se
vladar Robert Guiscard pomirio s papom 1080. i uz njegov pristanak poeo
pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije (Komnen) naao je saveznike u
Veneciji, kojoj nije odgovaralo normansko snaenje na Jadranu. Uz Roberta
su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci.
Smijemo s vie vjerojatnosti pretpostavljati da je Zvonimir u ovom sukobu
sudjelovao kao papin vazal, poslavi Normanima svoju mornaricu,
sastavljenu preteito od brodova dalmatinskih gradova.
Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. kod Krfa, strateki vanog
zbog kontrole ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog
ega je dud Dominik Silvije smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie
koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu pomo osigurao trgovake
povlastice u Bizantu kakve nisu imali ni sami Bizantinci, pa su Mleani
vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo.
Rat je okonan 1085.godine kada je umro Robert. Aleksije je novom
dudu Vitalu Falieru namjenio kao dodatnu nagradu upravu temata
Dalmacija, zahvaljujui emu se novi dud okitio titulom dux Dalmatiae.
No, bila je to samo isprazna titula jer se dalmatinski gradovi vie ni u emu
nisu osjeali povezani sa Carigradom.
Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrunjena.
No prvi zameci razdora ve su se nasluivali. Jedan od njih bio je i sukob
oko izbora pape nakon smrti Grgura VII. Uz pape Viktora III. i Urbana II.,
izabran je i protupapa Klement III., ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji
vanjskopolitiki oslonac.
PROTUKRALJEVI
Zvonimirov sin Radovan umro je prije svoga oca, tako ovaj nije
ostavio zakonitog nasljednika. U takvoj situaciji na prijestolje se uspeo
poslijednji Trpimirovi, sinovac Petra Kreimira IV., Stjepan III. Meutim
javili su se i drugi pretendenti na Zvonimirovo prijestolje.
U okolici Knina zavladao je neki Petar, proglasivi se za kralja.
Njegovo porijeko je nepoznato, ali ne trebamo odbaciti podatak iz
Supetarskog katulara po kojemu je u vrijeme kralja Zvonimira banom bio
31

neki Petar iz roda Snaia. Mogue da se je on, po uzoru na Zvonimira,

pokuao sa banske asti uzdii na kraljevsku ast, ali nije imao snage da
sakupi dovoljno pristaa.
U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu
kralja Slavca. U historiografiji ovaj se sporni vladar tumaio ili kao kralj
Hrvatske ili kao neretvanski vladar, ali niti jedna od teorija nije utemeljena.
Kronoloki problem ispravno je rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u
poslijednje desetljee 11.st., u vrijeme nakon Zvonimirove a moda i
Stjepanove smrti. Savac je pripadao rodu iz kojeg su potjecali morstici ili
morjani, izgleda upravitelji neretvanskog otoja, a ne knezovi neretvanske
kneevine. Nakon Zvonimirove smrti ukazala se prilika da se dinastija
osamostali.
Prestankom centralizirajueg kraljevskog djelovanja, Slavcu se
pruila prilika da sebi podredi ne samo otoke, nego i obalu nasuprot njima.
Tako je zavladao itavim podrujem koje je mogao okupiti. Granica njegove
vlasti bila je na rjeici rnovnici kraj Splita, odakle se dalje prostiralo
podruje kojim je jo vladao Stjepan III. Slavac je bio dovoljno moan da se
proglasi kraljem, bez obzira je li pritom htio samo naglasiti vlastitu
neovisnost, ili je izravno pretendirao na hrvatsko prijestolje.
Rasulu drave pridonosila je i emancipacija dalmatinskih gradova, iji
e graani, ako je vjerovati splitskom Anonimu iz 14. st, na vlastiti poticaj
pomoi ugarskog kralja Ladislava, pri emu e podrku nai i u dijelu
hrvatskog plemstva u Lici koja nije bila obuhvaena vladavinom niti jednog
od pretendanata.
Iskoristivi nesigurnost to je zavladala u Dalmaciji pred dolaskom
panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud Vital Michieli uputio je
svoje poslanike na istonu jadransku obalu, da ponude zatitu u zamjenu
za priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud
je pred Dalmatincima nastupio sa titulom carskog protosebasta i duda
Venecije, Dalmacije i Hrvatske, pa su graani u njemu mogli vidjeti
predstavnika tradicionalne carske vlasti koja mu je podarila pravo vladanja
ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom.
Mogue da je na Kvarneru samostalno vladao knez Kosmat, ija se
uprava nad Krajinom (nekadanjom Markom dalmatinskom) spominje na
Baanskoj ploi. Stjee se dojam da je Kosmat imao na sjeveru slian
poloaj kao Slavac na jugu.
Na prijestolje je pretendirala jo jedna osoba, Zvonimirova udovica
Jelena. Iako nije imala pravo nasljeivanja krune, nastojala je zadrati
vlast, u emu je nailazila na razumljive otpore. Preostalo joj je samo da se
za pomo obrati svome bratu Ladislavu.
Same rodbinske veze ipak nisu davale Ladislavu pravo na krunu jer
nije bio u izravnome srodstvu sa Zvonimirom.
LADISLAVOV POHOD NA HRVATSKU
Kralj je na elu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je
polagao izvjesna prava. Najvei uspjeh imao je u Slavoniji, koju je osvojio
bez veih potekoa. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u
Hrvatskoj, na eljeznoj planini za koju se obino misli da je Gvozd.
Od daljnjeg osvajanja Ladislav je morao odustati zbog opasnosti koja
mu se iznenada pojavila za leima. Zabrinut za dalmatinske gradove na
32

koje je i dalje polagao prava, Bizant je odluio zaustaviti Ladislava kojemu

se razjedinjeni Hrvati nisu mogli suprotsaviti. Carska je diplomacija pozvala
u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa sjevera provalili u Ugarsku i
ozbiljno je ugrozili.
USPOSTAVA UGARSKE VLASTI U SLAVONIJI
U Slavoniji je kralj imenovao svoga neaka Almoa hrvatskim
kraljem. Ne zna se je li se ovaj ikada okrunio, niti je li uope boravio u
Hrvatskoj. U Zagrebu je osnovao biskupiju, podredivi joj itavo podruje
tadanje Slavonije, ili tkz. Slavonski dukat.
Nije nam poznato to se dogaalo sa starom Sisakom biskupijom,
koja se poslijednji put spominje u vrijeme Tomislava. Ladislav je traio
sigurnije uporite, a nalazi ga u utvrdi podno Medvednice, uz koju je ve
tada moralo postojati naselje. S osiguranim zaleem, uz dobar rijeni
prilaz, na najkraem putom od sredita Ugarske do mora, Zagreb je bio
idealno sredite nove vlasti.
Zagrebaka je crkva vjerojatno naslijedila posjede ukrinute Sisake
biskupije i dobila neke nove, stvorivi tako osnovu najkraeg veleposjeda u
Slavoniji. Za prvog biskupa Ladislav je doveo ekog benediktinca Duha,
za kojeg se moe pretpostaviti da je bio vian slavenskom jeziku i
bogosluju. Da bi zatitio svoga biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini
njegova sjedita stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo.
UGARSKO-HRVATSKA ZAJEDNICA
Ladislavov neak Almo u Hrvatskoj nije naiao ni na kakvu potporu,
pa je Ladislav pred smrt odluio ulogu hrvatskog vladara namjeniti svom
drugom sinovcu Kolomanu.
Koloman je poduzeo prvi pokuaj prodora u Hrvatsku, odnosno
uplitanja u prilike juno od Slavonije, kada je poslao jedan odred vojske da
u Biogradu doeka njegovu zarunicu, normansku princezu Buzilu. Tada
mu je postalo jasno koliko bi mu znailo posjedovanje Hrvatske i
dalmatinskih gradova, ako bi se elio vre uklopiti u zapadni svijet. in
vjenanja sa Buzilom zapravo je bila potvrda Kolomanovog povratka pod
papino okrilje. Sklopio sa Venecijom je sklopio dogovor o meusobnom
priznavanju vlasti nad steenim podrujem. Dud je mogao zadrati naslov
vojvode Dalmacije, pod uvijetom da Kolomanu prizna pravu na titulu kralja
Hrvatske.
Meutim trebalo se je rijeiti i hrvatskih pretendanata na prijestolje.
Prvi na udaru bio je Petar, koji je bio odluan u tome da sprijei svaki
pokuaj Ugra da se upletu u zbivanja u Hrvatskoj. Njihovog je vojskovodu
Merkurija doekao sa vojskom na planini Gvozd. Petar je u tome sukobu
poginuo, ime je nestala posljednja mogunost okupljanja Hrvata oko
jednog politikog sredita.
Kolomanu je trebalo jo nekoliko godina da se odlui za konano
pokoravanje susjednog kraljevstva. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s
ciljem da za sebe pridobije priobalne krajeve. ini se da je Koloman s
Hrvatima sklopio neki dogovor. Toboji ugovor izmeu njega i predstavnika
dvanaest hrvatskih plemena.
Plemstvo koje nije bilo u stanju izmeu sebe izabrati novoga kralja,
moralo je prihvatiti ovakvo rjeenje. Kolomanu je predana Zvonimirova
33

kruna, kojom se u jednom od najvanijih hrvatskih sredita, Biogradu,

okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Pred njim je stajao jo i zadatak
pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je ve nekoliko godina vladala
Venecija.
PRIPAJANJE DALMACIJE
Dalmacija u to vrijeme ve odavno nije postojala kao jedinstvena
cjelina, ve je svaki grad zasebno odluivao o svojoj sudbini.
Koloman se prvo uputio prema Splitu, osvajanje je popraeno
otporom ali sukob je prekinut nakon dogovora kralja sa nadbiskupom
Krescencijem, kada su Spliani dopustili Ugarima slobodan ulazak u grad.
Zatim je krenuo na Trogir koji se je mirno predao.
Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. Ulazak u
dalmatinsku metropolu morao je takoer biti miran, s obzirom na vaei
ugovor s Venecijom. Kralj je po dolasku odluio svoj trijumf trajno obiljeiti.
Uz samostan Sv. Marije podigao je impozantni zvonik na koji je dao
uklesati natpis na spomen svog ulaska u grad.
Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovno
objedinio Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jako kraljevstvo
Arpadovia, hrvatske su zemlje imale mogunost mirnog i sigurnog
razvoja. Nevolja je, meutim, bila u preseljavanju najvanije sredinje
(kraljevske) vlasti izvan same drave. Hrvatska je ostala bez politikog
sredita oko kojeg bi se mogla okupljati. Tako se je na kraju svoje
samostalnosti nala razmrvljena u upanije. To e, meutim, pogodovati
razvoju hrvatskog plemstva koje e se moi nadmetati u meusobnim
borbama oko prevlasti i graditi lokalne dinastije. Drugi problem koji je
nastao promjenom dinastije bila je nebriga za dalmatinske gradove,
Arpadovii e rijetko imati elje i mogunosti suprotstaviti se mletakim,
pa i bizantskim presizanjima prema obali.
SABORI U RANOME SREDNJEM VIJEKU
Ne znamo na koji nain su se odvijala saborovanja prije 10.st. Iz tog
se vremena o njima nije sauvao nijedan podatak, a svako nagaanje ovisi
o nizu initelja o kojima u povijesnoj znanosti ne postoji suglasnot. S
oprezom treba uzeti i podatke koji su nam poznati iz Kraljevstva Slavena
Popa Dukljanina (koji govori o izmiljenom saboru, moda onom
odranom 925. god na Duvnjanskom polju na kojem se navodno Tomislav
okrunio za kralja).
Prema navoenju Popa Dukljanina, ranovjekovni se sabor sazivao
prema naredbi kralja. Bio je naroito svean, jer se na njemu krunio kralj, a
rjeavala su se i vrlo vana pitanja teritorijalnog i crkvenog razgranienja.
Osim takvih sabora, zacjelo su se sazivali i neki manje sveani sabori, na
kojima su se rjeavala pitanja tekue politike. Na polju pogodnom za
saborovanje skupili su se svi narodi kraljevstva. Saboru je sigurno
pribivalo i lokalno stanovnitvo, ali u kojoj je mjeri ono sudjelovalo u
njegovu radu teko je rei. Ukupno je moralo doi vie stotina ljudi s
brojnim konjima i atorima. Na saboru se okupilo i sveenstvo, a
prisustvovali su mu, kao to je to esto bio sluaj, papini poslanici i
predstavnici drugih drava koji su doli rijeiti neka vana pitanja.
Sabor je prema rijeima Popa Dukljanina trajao dvanaest dana. Prvih
34

se osam dana raspravljao o crkvenim i vjerskim pitanjima. U ranome

srednjam vijeku crkvena i politika pitanja bila su tijesno vezana, te ovaj
podatak moe takoer odgovarati istini. Primjerom nam to potvruje
splitski crkveni sabor odran 925. Sabor je sazvao Ivan X. s ciljem
suzbijanja slavenskog bogosluja i ponovnog stvaranja jedinstvene
hrvatsko-dalmatinske crkvene provincije, ali bili su mu nazoni kralj
Tomislav i zahumanski knez Mihajlo Vievi s mnogim svjetovnim
dostojanstvenicima. Iako se preteno raspravljalo o crkvenim pitanjima,
bilo je rijei i o onim politikim, kao primjerice o postupanju prema
ubojicama, posebice ubojicama vladara.
Sabor je zavrio odreivanjem granica izmeu pojedinih dijelova
kraljevstva, imenovanjem raznih dunosnika (banova, upana, satnika) te
donoenjem raznih zakona. Sve su to bile uobiajene djelatnosti
srednjevjekovnih (pa i kasnijih) sabora.
Najupeatljiviji je trag ostavio Zvonimirov krunidbeni sabor, odran
1075. u Solinu. Nakon smrti svog prethodnika Zvonimr se mogao uspeti na
prijestolje samo izborom, jer nije bio u rodbinskim vezama s dotad
vladajuom dinastijom. U elji da i simboliki najavi raskid s Trpimiroviima
koji su se krunili u Biogradu, Zvonimir je jo u svojstvu kraljevskog
zamjenika (duksa) sazvao sabor u Solinu, pred crkvom Sv. Petra i Mojsija
(dananja uplja crkva). Na njemu je zajednikim i slonim izborom itavog
sveenstva i naroda izabran za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je
nakon krunidbe, koju je obavio papin izaslanik Gebizon, preuzeo na sebe
provoenje nekih zahtjeva Crkve koji su time dobili snagu zakona,
primjerice reguliranje branih odnosa, uredno prikupljanje crkvenih
podavanja, zatitu udovica i siroadi, zabranu prodaje ljudi u roblje.
Drugi takav sabor odran je prilikom krunidbe Stjepana III. Iako se
obino pretpostavlja da se i on krunio u Biogradu, sabor je odran u blizini
ibenske utvrde, pa se moe pretpostavljati da je tamo obavljen i in
krunidbe. Kralj je doao na prijestolje uz pristanak svih plemia kraljevstva
te se moe rei da je sabor sveden i formalno na onaj sloj koji e se
ubudue nazivati plemenitima. Bilo je to vrijeme kada se plemstvo
poelo odvajati od ostalih itelja kraljevstva, ali je ve preuzelo vodeu
ulogu u upravljanju zemljom.
Osim velikih krunidbenih sabora i onakvih na kojima su se rjeavala
pitanja od vanosti za itavo kraljevstvo, vladaru su odravali i lokalne
sabore, na kojima su sudili u poslovima koji su se ticali samo nekog ueg
kraja. Tek u kasnijim stoljeima, zahvaljujui usavravanju naina uprave i
brojnijoj sauvanoj grai, dobuteno je donositi vre zakljuke o radu i
sastavu sabora. No, tada e ve hrvatski kraljevi sjediti u ugarskim
dvorima, a na hrvatskom e se tlu pojaviti dva zasebna sabora: hrvatski i
slavonski.
PREGOVARANJE KAO NAIN RJEAVANJA SPOROVA
Pregovaranje, odnosno rjeavanje sporova mirnim putem, je u
najveoj mjeri nastalo u okrilju Crkve, a sveenstvo je imalo, kako zbog
organiziranosti i uloge Crkve, tako i zbog svoje obrazovanosti, vanu ulogu
u pregovaranjima i diplomatskim mislijama. Crkvena je diplomacija, ipak,
ponajprije sluila rjeavanju crkvenih pitanja.
O svjetovnim licima koja su vodila pregovore imamo vie podataka.
35

Prvi se poslanici spominju u vrijeme aktivnosti biskupa Donata, te neto

kasnije u doba knezova Borne i Ljudevita. I sam Borna je 820. otiao na
pregovore u inozemstvo, pred cara u Aachen.
Kao naistaknutiji in svjetovne diplomacije istiu se pregovori voeni
oko dolaska Ladislava, a potom i Kolomana na hrvatsko prijestolje.
Koloman je svoje diplomatske uspjehe osnaivao darovnicama i poklonima.
Pregovarai i poslanici nazivali su se missi (po franakom uzoru).
Ciljevi diplomatskih aktivnosti bili su razliiti. to se tie svjetovnih
poslova, sklapanje mira bila je jedna od vanijih tema pregovora. Mirovne
sporazume sklapali su Mislav s Venecijom, vjerojatno Trpimir s Mihajlom
Borisom, Domagoj s Mleanima i hrvatski vladar s Bugarima 928. Druga
vana tema pregovaranja bilo je ureivanje meusobnih odnosa sa
susjedima. Posebnu vrstu pregovora ine oni vezani uz crkvena pitanja.
Mentalitet ranosrednjevjekovnih ljudi zahtjevao je materijalizaciju
postignutih dogovora. Dogovor se obino potvrivao odreenim ritalom
(polaganjem ruke na Sveto pismo) ili poklanjanjem, odnosno razmjenom
predmeta.

5. Drutveni odnosi u ranome srednjem vijeku

ISPRAVE I KARTULARI
Meu izvorima posebno mjesto zauzimaju kartulari samostana Sv.
Petra u Selu i Sv. Ivana Biogradskog, ali i drugi, poput kartulara zadarskih
samostana Sv. Krevana i Sv. Marije, ili splitskog Sv. Stjepana. Uz njihovu
pomo moemo pratiti stvaranje dvaju ponajveih veleposjeda u Hrvatskoj
(biogradskog i poljikog), nastalih darivanjima i kupnjama.
SERVI
Razlika je u odnosima na posjedima poljikog i biogradskog
samostana. Dok na prvome upravitelji samostana vrlo esto nabavljaju
serve (robove), zasebno ili sa zemljom, dotle biogradski kartular ne biljei
niti jedan takav sluaj.
Servi se u izvorima javljaju na tri podruja: dubrovakom, splitskom i
zadarskom. Oko Splita veina serva se spominje na hrvatskom tlu, ali
redovito na posjedima splitske Crkve. Slina je situacija i na dubrovakom
podruju gdje se, neto kasnije, servi spominju zajedno sa stokom u
darovnici suca Boleslava benediktincima na Lokrumu.
ANTIKI UTJECAJ NA DRUTVENU STRUKTURU
Robove kao obraivae zemlje susreeno gotovo iskljuivo na
zemljinim posjedima gradova, ili pak na bivem ageru naputene Salone.
Oni su, kao pritak porcesa pasivne negacije antike, bili strani u drutvu
slavenskih doseljenika, kojima je na njihovim, vjerojatno malim zemljinim
posjedima, bilo ionako previe radne snage.
Najstarije vijesti o servima susreemo u Trpimirovoj darovnici. Njome
Trpimir potvruje splitskoj Crkvi posjede u Laanima i Tugarima.
36

SLOBODNI SELJACI I KMETOVI

Slavensko je stanovnitvo donjelo sa sobom i svoju drutvenu
organizaciju u kojoj nije bilo mjesta servima, osim moda kao ratnim
zarobljenicima koji su probavani za otkup, poklanjani ili nakon nekog
vremena opustoeni.
Zemlju su veinom obraivali slobodni seljaci unutar seoske opine, i
vjerojatno je tek 11.st vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u
agraru. O tome nam govori Policorion. Petar Kreimir poklanja samostanu
zemlje u Kratanima, to ih doivotno obrauju u korist samostana
etvorica seljaka. Ne znamo jesu li ti seljaci bili servi, niti kakav je bio
njihov status te jesu li njihova djeca naslijedila radnu obvezu.
Najvei broj seljaka u to vrijeme je jo uvijek slobodan. Policorion ih
poznaje pod imenom villani, a ivjeli su u selima, raspolaui slobodno
svojom zemljom. Njihovi zemljini posjedi, to su esto na stranicama
kartulara predmet poklanjanja ili prodaje, nazivani su alodijima. Znailo je
to da se s njega nisu plaali nikakvi porezi, odnosno da je bio sasvim
slobodan.
ALODIJ
Pojedinci su mogli imati i vie alogija, a s druge strane alodij je
mogao imati i vie vlasnika. Alodij je bio ono, to se u kasnijim izvorima
nazivalo plemeninom, batinom ili djedovinom.
Vrijednost i veliina alodija su varirali.
PRIDVORNO GOSPODARSTVO
Uz alodij se kao gospodarsko-zemljina jedinica u Policorionu esto
spominje i curtis. Curtis ili dvor, imanje je s gospodarskim zgradama (neto
poput antike villae rusticae) kojih je namjena prije svega skladitenje
prinosa s polja. Takvo je imanje, za razliku od antikih vila ije su zemlje
obraivali robovi, zahtjevalo tlaku, ali se rad kmetova i dalje kombinirao s
robovskim, pa je ponekada za obje kategorije podlonika koriten isti
termin servus.
Sredite posjeda je dvor: nekoliko zgrada to ine arhitektonsku
cjelinu razmjetenih oko zajednikog dvorita. Takav se objekt razlikovao
od antike vile poput one poljikog samostana po tome to nije imao
nastambe za serve koji bi obraivali zemlju.
Izraz terra, to se esto javlja u kartularu, nije znaio zemljinu
parcelu nego isto posjed. Terra je bila oznaka za posjed to se mogao
sastojati od vie estica, a ako je terminologija odraz stvarne razlike, takav
posjed nije bio istovjetan niti s alodijem (po svom pravnom statusu), niti s
dvorom (po nainu organizacije). Vjerojatno je to bio posjed s kojega se
plaao porez, ali bez odreenog stupnja centralizacije, kakvog je imao
dvor.
NABAVLJANJE ZEMALJA
Ve se u 11.st javlja tenja da se stvori koherentniji veleposjed, kojim
e se lake upravljati. Stoga se esto u biljekama kartulara nailazi na
zamjenu imanja s drugim vlasnicima.
S obzirom na vrijeme kupnje (druga polovica 11.st), oekivali bismo
37

da se naknada za kupljeno dobrim dijelom isplaivala u robi ili stoci. Takav

je nain plaanja bio est pri nabavljanju zemalja i robova za samostan Sv.
Petra u Selu, iako su se i tamo za plaanje veih iznosa sluili novcem.
Kada se plaalo u naturi, inilo se to redovito stokom. ini se da su
se njome plaale i manje parcele, jer se kao naknada esto davao jedan
konj. Prema svemu moglo bi se zakljuiti da je uporaba novca ve uhvatila
vrsta korijena u sredinjim hrvatskim oblastima. Novac je bio u opticaju i
u sredinjoj i u junoj Hrvatskoj, ali se ini da je novana privreda jae
zahvatila Biograd s okolicom. Taj je kraj bio i manje zahvaen propadanjem
seljatva.
RAZVOJ GRADOVA
Na cijelom prostoru od Drave do Jadrana, najjai je potencijal bio
usredotoen u gradovima na obali. Oni su u najveem broju pripadali
nekadanjoj bizantskoj provinciji Dalmaciji, ali je meu njima bilo i onih to
su se razvijali na podruju Hrvatske. Svojedobno su to bila samo kastra,
bez biskupa, u mnogome vjerojatno nalik na sredita hrvatskih upanija u
unutranjosti. U Zvonimirovo vrijeme Biograd i Nin imali su biskupe,
postigavi time civitet. Druga dva vana naselja, ibenik i Skradin, bila su i
dalje, ini se, vie administrativana, no gospodarsko-vjerska sredita.
Biograd je u tom razvoju otiao najdalje. Njegov prior, jedini u uoj
Hrvatskoj, stajao je na elu zajednice to se ve, izgleda, podjelila na
plemenite i neplemenite, kao to se, uostalom ranije i izrazitije, maiores et
minores (nobiles et ignobiles) pojavljuju u velikim sreditima poput Zadra i
Splita.
U dalmatinskim gradovima u uem smislu rijei drutvena je
struktura bila svakako sloenija od one u Biogradu. Njezini su korijeni
sezali daleko u prolost. Zbog toga je zadarski protopatricijat ve u prvoj
polovici 11.st mogao iskazivati tenje ekspanzije izvan gradskih zidina, kao
u sluaju Grgura Dobronje, pripadnika ugledne obitelji Madijevaca.
PROTOPATRICIJAT
Medijevici su najbolji, iako ne i jedini primjer nakojem moemo pratiti
razvoj dalmatinskog ranosrednjevjekovnog protopatricijata.
Razlog zbog kojeg ovaj sloj nazivamo protopatricijatom, a ne
patricijatom, jest taj to se on znatno razlikuje i od kasnijih patricijskih
rodova iz vremena pravnog definiranja gradskog plemstva u 14.st., i od
plemikih rodova kakvi su upravljali gradovima nakon to je dolo do
zatvaranja gradskih vijea u koja su mogli ui samo pripadnici odreenih
obitelji. Dalmatinski se protopatricijat ranoga srednjeg vijeka razlikovao od
kasnijeg patricijata po tome to nije bio pravno definiran (dakle nije imao
ekskluzivno pravo na vlast u gradu, niti posebne povlastice odreene
nekim pravom), a i svoju je rodovsku identifikaciju zasnivao na
kognatskim, a ne agnatskim vezama. To znai da su protopatricijski rodovi
podjednako tretirali veze s oeve i majine strane, dok e kasniji patricijat
svoj legitimitet zasnivati iskljuivo na ocu i njegovim precima.
RAZVOJ FEUDALNIH ODNOSA
Razdoblje vladavine Petra Kreimira i Zvonimira donjelo je u svijet
hrvatskih seoskih opina prve dake feudalizma. Slobodni seljaci inili su u
38

oba drutva veinu, ali se na kraju 11.st poinje javljati i kategorija

neslobodnih seljaka, kasnije nazvanih kmetovi.
Zvonimirova zakletva papi rjeit je znak promjena, ali mjene u
drutvu ipak nisu bile tako potpune. Tada se ve otkrivaju i ostali katovi
feudalne piramide, s kraljem (papom?) na elu, te s monim banovima i
upanima u meuprostoru. Poloaj banova, istina, nije sasvim jasan, ali za
upane se moe pretpostaviti da nisu samo predstavnici jedne teritorijalne
cjeline, nego da nastoje svoju vlast pretvoriti u neto vie, moda i u
nasljedno pravo.
Vladar je, osim sa zemljitem svog roda, raspolagao i krunskim
dobrima, a ova su se nalazila dijelom u Hrvatskoj, gdje kasnije njima
raspolau Arpadovii, dijelom pak u Dalmaciji, kako se vidi iz injenice da
Zvonimir daruje zemlju na dalmatinskom Krku samostani Sv. Lucije u
Bakoj.
Usprkos prodiranju feudalizma veinu stavnovnitva i dalje su inili
slobodni seljaci. Posvuda su ivjeli u opinama, na zemlji to su je batinili
kroz generacije, vjerojatno onako kako to neto kasnije pokazuje Poljiki
statut. Njihova batina, plemenina ili alodij, kako god se zvala, bila je
garancija sigurnosti i slobodnog poloaja to e ga mnogi uspjeti odrati
kroz itavi srednji vijek.
RAZVOJ U SLAVONIJI
O savsko-dravskom meurjeju u ranome srednjem vijeku moemo
rei vrlo malo. Taj je kraj dugo vremena bio stalno ratno poprite i
pozornica gotovo svih znaajnih europskih seobenih valova te je kraj 9.st
doekao demografski i gospodarski poprilino iscrpljen.
Jedno od rijetkih mjesta s veom koncentracijom stanovnitva mogao
je biti Sisak, u kojem antiki preici nisu sasvim ugasli. Tek u 11.st., s
razvojem bjelobrdske kulture i vrom organizacijom vlasti, moemo
stvoriti, vrlo nejasnu sliku o stanju u Meurjeju.
To je vrijeme prve kolonizacije to iz zapadne Europe dovodi trgovce,
obrtnike i seljake. Njihovim dolaskom i ukljuivanjem u lokalnu privredu
dotada pritajeni razvoj prvotnih gradskih jezgara dobiva potrebni polet.
Vrlo rano dolazi do uzdizanja Zagreba kao najvanijeh gradskog sredita
srednjovjekovne Slavonije.
ISTRA
U istri je antika batina bila najmanje okrnjena, ponajprije u
gradovima uz obalu, ali i u unutranjosti. Glavni teret stanovnitva prema
staroj bizantskoj vlasti bili su novani porezi, to ukazuje na visok stupanj
robno-novane privrede. Struktura gradskog drutva bila je u osnovi ista
kao i u dalmatinskim gradovima.
Istarski su seljaci uspjeli u velikoj mjeri sauvati osobne slobode kroz
institucije opina, ali je feudalizam, zahvaljujui franakoj vlasti, prodirao u
istarsko drutvo bre i intenzivnije. Prvi znaci novog sustava javljaju se u
darovnicama kojima u 10.st istarski biskupi, kao i akvilejski patrijarh,
dobivaju vee ili manje posjede. Istra je u 11.st bila najproetija feudalnim
drutvenim odnosima.
OBLIKOVANJE HRVATSKOG SREDNJEVJEKOVNOG PROSTORA
39

Politika je integracija hrvatskih zemalja, u prvom redu Hrvatske i

Dalmacije, pridonjela meusobnim drutvenim interakcijama, pogotovo
utjecajima to su iz gradova prodirali u zalee. itav prostor hrvatskih
historijskih pokrajina bio je proet razliitim drutvenim strukturama. Tu su
zemlju obraivali uglavnom slobodni seljaci, malobrojni robovi i pokoji
kmet. Vana su sredita bila kako gradovi na obali i otocima, tako i utvrde
u unutranjosti. Slika Hrvatske u 11.st slika je svog bogatstva i raznolikosti
srednjovjekovlja.

40