ZINATULIN SERGEJ NAKIFOVIČ

KAKO SAM ŽIVIO BEZ KISIKA
Iskustvo «bezobraznog» doktora

1

OOO FIRMA «DINAMIKA» NOVOSIBIRSK – 2002. god. INTELEKT + DISANJE INTELECT + BREATHING

OOO firma «Dinamika» ZINATULIN SERGEJ NAKIFOVIČ KAKO SAM ŽIVIO BEZ KISIKA (iskustvo «bezobraznog» doktora) Novosibirsk 2002. god. Recenzent: zaslužni djelatnik znanosti RF, profesor, doktor medicinskih znanosti Cireljnjikov N.I., SO RAMN. Zinatulin S.N. «Kako sam živio bez kisika» (Iskustvo «bezobraznog» doktora) U knjizi se razmatra široki spektar pitanja povezanih s primjenom vježbi disanja za ozdravljenje i liječenje različitih bolesti. Navedena je analiza povijesti razvoja sistema vježbanja disanja, psiholoških, filozofskih aspekata disanja koje liječi i ozdravlja. Na bazi višegodišnjeg iskustva znanstvenog i praktičnog rada predložene su autorske metode ozdravljujućeg disanja. Knjiga je korisna za stručnjake u području netradicionalne medicine i disanja koje iscjeljuje, kao i za sve koji se ozbiljno odnose prema svome zdravlju. Licenca ID br. 00136 od 27.09.99.g. OOO firma «Dinamika» Rusija, 630004, Novosibirsk Ul. Lenjina, 53, a/ja 244 ISBN 5-901257-03-0

2

PREDGOVOR U današnje vrijeme velika se pažnja posvećuje pitanjima nemedikamentoznog liječenja i profilaktike. U ovom području veliko značenje ima primjena vježbi disanja. Bogati materijal činjenica sakupljen u narodnoj i znanstvenoj medicini svjedoči o važnoj ulozi disanja u sistemu očuvanja i razvoja zdravlja. Metode vježbanja disanja odlikuju se fiziologičnošću, visokim nivoom efikasnosti i bezopasnosti, ekološkom čistoćom, i, praktički, odsutnošću kontraindikacija. Klinički i eksperimentalni podaci dobiveni posljednjih godina svjedoče ne samo o najvažnijoj ulozi disanja u procesima izmjene plinova, već i o bitnom značenju disanja kao faktora stabilizacije homeostaze mnogih fizioloških sistema organizma. Rad koji se predlaže čitateljima je rezime višegodišnjih znanstvenih i praktičnih promatranja autora u području primjene aparatnih i bezaparatnih metoda disanja koje liječi i ozdravlja kod liječenja bolesti dišnog, srčanovaskularnog, nervnog i drugih sistema. Iskustvo doktora Zinatulina S.N. uspješno primjenjuju njegovi učenici i kolege u Rusiji, zemljama SNG-a i Baltike, Češke, Slovačke i drugih zemalja. U knjizi navedene činjenice svjedoče o važnoj profilaktičkoj, liječećoj i rehabilitacijskoj ulozi opisanih metoda vježbi disanja. Zaslužni djelatnik znanosti RF, doktor medicinskih znanosti, profesor Cireljnjikov N.I.

3

OD AUTORA U ovoj knjizi razmotrit ćemo vrlo važna i interesantna pitanja o našem disanju i primjeni vježbi disanja. Ovu temu razrađujem od 1987. godine. Za to vrijeme sakupljeno je veliko praktično iskustvo primjene disanja koje liječi i ozdravljuje kod odraslih i djece. Također se stalno provodio znanstveni rad, razrada teoretskih postavki. Neprestano sam morao biti jedan od prvih «pokretača», entuzijasta, istražujući, provjeravajući, prije svega na sebi, originalne načine disanja. Samo provjerivši na sebi to što je bilo slabo shvatljivo ili još nepoznato, izabravši optimalnu varijantu disanja, predavao sam to iskustvo kolegama, učenicima. Zahvaljujem svim liječnicima i znanstvenim suradnicima koji su mi pomagali u razradi znanstvenih ideja i metodičkih programa. Izražavam iskrenu zahvalnost mojem prvom znanstvenom voditelju još od studentskih vremena, rektoru Sjevernog Državnog Medicinskog Univerziteta, Zaslužnom djelatniku znanosti RF, članu-korespondentu RAMN-a, profesoru , doktoru medicinskih znanosti, Sidorovu P.I. U našim istraživanjima na katedri psihijatrije i narkologije AGMI, izučavajući mehanizme i efekte vježbi disanja, mi smo još 1987.-1990. g. razmatrali gimnastiku disanja kao način općeg djelovanja na organizam, koji omogućuje aktiviranje sanogenetičkih procesa u organizmu, formiranje nespecifičnih adaptacijskih reakcija, poboljšanje funkcionalnog stanja centralnog nervnog sistema. Uvijek su bili interesantni i korisni sastanci u laboratoriju funkcionalnih rezervi organizma Instituta fiziologije SO RAMN kod profesora, doktora medicinskih znanosti, Krivoščekova S.G. Njegove preporuke i konzultacije pomogle su da se uspješnije razradi koncepcija kombiniranog respiratornog treninga na TDI-01, varijante bezaparatnih i, posebno, aparatnih načina disanja, individualni programi treniranja. Novi teoretski aspekti, pokus originalnih načina aparatnih treninga, objektivna kontrola u budućnosti dalekih rezultata i mnoga druga važna pitanja razrađuju se uz učešće zaslužnog djelatnika znanosti RF, profesora, doktora medicinskih znanosti, rukovoditelja odjela Znanstvenog centra kliničke i eksperimentalne medicine SO RAMN Cireljnjikova N.I. Istraživanja u laboratoriju profesora Cireljnjikova N.I. pokazala su pozitivan utjecaj vježbi disanja , aparata Frolova na funkcionalne parametre organa i sistema, unutarstanični metabolizam, međusistemska uzajamna djelovanja u organizmu. Naše kolektivno iskustvo primjene gimnastike disanja i dihalice Frolova omogućuje da se govori o neophodnosti široke propagande metoda disanja koje ozdravlja neophodnosti masovne obuke vježbi disanja, primjeni dihalice Frolova, kako za liječenje, tako i u cilju profilaktike. Iskreno se nadam da će vam naše iskustvo i znanja omogućiti da uspješno ovladate praktičnim navikama vježbi disanja i da uvijek budete u odličnoj formi!

4

UVOD Zdravo, uvaženi Čitatelju! Za koga je napisana ova knjiga? Ova je knjiga napisana prije svega za one koji su još zdravi i žele ostati zdravi čitavog života, imati zdravu djecu – to jest za mladež. Ova je knjiga neophodna onima koji su se umorili od bolesti, koji su isprobali već desetke ljekarskih preparata i medicinskih čudo-aparata. Ona je napisana za one koji su se ozbiljno zamislili nad svojim zdravljem, koji su shvatili da njihovo zdravlje ovisi o njima samima, a ne o liječnicima i proizvođačima-prodavačima lijekova i koji su donijeli odluku da dovedu zdravlje u potpuni red, bez obzira na uzrast, invalidnost, «bukete bolesti» i «presude» liječnika, odsutnost novca i sl. Ova je knjiga napisana za one ljude koji su primorani živjeti u ekološki i klimatski nepovoljnim uvjetima, raditi u proizvodnji u štetnim uvjetima rada (naftnokemijskoj, cementnoj, mlinarskoj, tekstilnoj i sličnim industrijama), živjeti i raditi u stresnim uvjetima. Ova je knjiga potrebna onima koji žele uspješno raditi, aktivno živjeti u mladim godinama i u mirovinskoj dobi ne uzdisati «starost – nije radost», već živjeti po principu «i starost je na radost ako ima zdravlja!» Ova je knjiga korisna onima koji žele upoznati svoje disanje i naučiti njime upravljati s ciljem poboljšanja zdravlja (u tom smislu i sportašima). Ova je knjiga napisana na bazi osobnog i profesionalnog liječničkog iskustva primjene disanja koje liječi i ozdravljuje. Ja sam neprestano morao provjeravati na sebi različite načine treniranja disanja. Osobno iskustvo praktične primjene vježbi disanja, shvaćanje fizioloških, biokemijskih aspekata nespecifične adaptacije organizma na izmijenjene uvjete disanja, omogućili su smjelo i uvjereno primjenjivati sisteme disanja koje liječi kod najrazličitijih bolesti, u tom smislu u narkologiji, u psihoneurologiji, u ozdravljenju trudnica i predškolske djece, u rehabilitaciji onkoloških bolesnika, šećeraša i sl. Prirodno je da takav «entuzijazam» ponekad nije izazivao samo ironiju, već i nedoumicu kolega. Nisam jednom čuo «dobre» savjete – «Serjoža, što je tebi više nego svima potrebno, zar si ti najpametniji? Ne treba biti bezobrazan, radi kao svi – pomalo». No to što je onima koji žele dobro bio «bezobrazluk», u stvari je bila (i ostati će čitavog života) iskrena želja da pomognem bolesnim ljudima da nađu zdravlje. U periodu od ožujka 1987. godine i do današnjih dana ja neprestano pratim prava čuda iscjeljenja – mnogobrojne, začuđujuće, nerijetko fenomenalne primjere pretvaranja slabih, bolesnih, nemoćnih pacijenata u zdrave aktivne ljude. Ova realna

5

čuda nastaju zahvaljujući energiji disanja, zahvaljujući samom čovjeku, njegovim snagama i našem znanju. Zbog čega je napisana ova knjiga? Ova je knjiga napisana zato da svaki čovjek koji želi očuvati, poboljšati zdravlje, osloboditi se bolesti i problema, nađe odgovore na to kako, zašto i zbog čega treba primjenjivati vježbe disanja. Ona je napisana zato da svaki čitatelj dobije neophodna znanja i uspješno usvoji ugodne i korisne načine disanja koje liječi i ozdravljuje, kako u svojstvu «hitne pomoći», tako i u svojstvu pouzdane zaštite od bolesti i problema civilizacije koji odnose zdravlje, vrijeme, novac i skraćuju život. Zašto je napisana ova knjiga? Ova je knjiga napisana zato što je potrebna mnogim ljudima, zato što u knjižnicama i knjižarama gotovo nema knjiga u kojima je uopćeno, sintetizirano iskustvo različitih metoda vježbi disanja i aparatnih metoda treniranja disanja. Ova je knjiga neophodna zato što su u mnogim brošurama o gimnastici disanja nerijetko naprosto prepisane opće preporuke bez uzimanja u obzir dobnih, fizioloških i kliničkih (razne bolesti) osobitosti. A još je gore kada nesavjesni «djelatnici» naprosto bez savjesti prepisuju tuđe materijale, izdaju ih pod svojim imenom ili od «kolektivnih autora» (slično je bilo, jao, više puta s mojim radovima po metodi Butejka K.P. i endogenog disanja). U svezi s tim mi smo pripremili i izdali ovu knjigu – da bismo vam dali korisna, kvalitetna, u vremenu i u praksi provjerena znanja, da bismo vam predali naše iskustvo, da bismo vas osigurali od falsifikata i preuranjenih modernih metoda, neprovjerenih u praksi. Ova je knjiga napisana zato što ni kod liječnika, ni kod pedagoga praktički nema jasne predodžbe o značenju vježbi disanja u liječenju i rehabilitaciji bolesnika, u ozdravljenju «praktički zdravih», u profilaktici psihičkih, narkoloških, terapeutskih, neuroloških i drugih oboljenja. Zato smo i izdali ovu knjigu za vas, uvaženi Čitatelju! Čitajte, učite, dišite dobro, živite dugo i sretno u dobrom zdravlju!!! Kako čitati ovu knjigu? Najbolje je čitati ovu knjigu ne žureći, s olovkom i bilježnicom. U bilježnicu zapisujte svoja pitanja, rezultate testova. Za vrijeme čitanja knjige vršit ćete vježbe disanja, zapisivati ćete rezultate Vaših vježbi opisanog programa.

6

DIO I. POVIJEST PITANJA Naše prvo iskustvo
Povijest pitanja “disanje i zdravlje”dosiže, kao što se vidi, više od 2000 godina, zato što je pitanje “disanje i zdravlje” dio teme “Disanje i život”. Pri čemu se u tom slučaju ne radi naprosto o životu pojedinog čovjeka, već o Životu na planeti Zemlji. Nad tom temom razmišljali su i radili najveći umovi čovječanstva (filozofi, biolozi, medicinari) u tijeku čitave povijesti civilizacije. No još mnogo prije filozofa i medicinara, mnogo stotina godina prije Kristovog Rođenja, naš prvobitni predak, izučavajući sebe i svijet, Prirodu oko sebe, u raznim je situacijama otkrivao i uvjeravao se u ispoljavanje apsolutnog Zakona Prirode “Disanje – to je Život”. Prvobitna plemena uvijek su živjela pokraj vode, lutala po obalama rijeka, jezera, mora i već je tada čovjek opažao da ako riba u vodi ili na obali miče škrgama, “hvata zrak” – ona živi. A ako je prestala “hvatati” zrak – život je otišao, zato što je prestalo disanje. Morske grdosije – kitovi i njihova mlađa braća – delfini, morževi, također su pokazivali da je život bez zraka i bez disanja nemoguć. Koliko god plivali pod vodom, svejedno se trebaju vratiti, izroniti i uzeti zraka, da bi živjeli. I čovjek se također uvjeravao u to nalazeći se pod vodom slučajno ili posebno roneći za ribom, mekušcima i sl. Lovci su također vidjeli da život apsolutno ovisi o disanju. Oni su neprestano promatrali kako i ulovljena ptica, i ranjena životinja, žive dok dišu. I već tada su ljudi spoznali na svome iskustvu da zrak može biti “dobar”, ugodan, koristan za disanje – nakon nevremena, kraj mora, među rascvalim biljem. A zrak može biti i “zao”, štetan – dim kod požara, vlažni zrak za magle (kiše), hladan zrak za mraza. Promatrajući sebe, čovjek je vidio da su život i zdravlje na tajanstveni način, neraskidivo povezani s kretanjem zraka. Ako novorođenče diše – znači, živjeti će, dok čovjek živi – čitavo vrijeme troši zrak. Još tada, u prvobitnim vremenima, čovjek je smatrao kretanje zraka u Prirodi (vjetrovi, uragani) ispoljavanjem života i disanja svemoćnih Božanstava, duhovnih bića, duhova. Ovu tajanstvenu, živototvornu, nevidljivu supstanciju nazvali su zrak, a korijen “duh” odrazio se u nazivu procesa kretanja zraka – ovaj proces su nazvali “disanje”. Zato u vjerovanjima, mitovima prvobitnih naroda, u jezicima mnogih naroda svijeta takvi pojmovi kao “duh”, “disanje”, “duša” imaju zajednički korijen i blisko smisleno značenje. Ova prva, opća, empirijska promatranja dobila su odraz u različitim ritualima, poslovicama i uzrečicama. Tako na primjer, zijevajući, mi zatvaramo usta dlanom. Navikli smo na izraze tipa “prije smrti se nećeš nadisati” (popularni izraz ne samo kod medicinara, već i među studentima), “prevesti duh”, “dok dišem – nadam se”, “miriše (dyšit) na tamjan” i sl. A u ruskom jeziku tijesna neraskidiva veza disanja i života našla je odraz u jednostavnim i konkretnim riječima. I čak faze ciklusa disanja u ruskom jeziku izražavaju se na svoj način: ulazak zraka (“vhod vozduha”) – udisaj (“vdoh”), izlazak zraka (“vyhod vozduha”) – izdisaj (“vydoh”) (slova su jedna te ista, samo zamijenjenih mjesta). 7

Već su prvobitni ljudi imali prvo, najjednostavnije iskustvo vježbi disanja: naučili su zadržavati disanje kada je trebalo zaroniti u vodu ili proći dalje kroz dim za vrijeme požara, naučili su zatajiti, “skrivati” disanje ako se trebalo pritajiti , sakriti se za vrijeme lova i sl. Ovi najjednostavniji načini upravljanja disanjem ne samo da su se neproizvoljno predavali iz pokoljenja na pokoljenje, već su se i naknadno, čak u 20. stoljeću, koristili u različitim metodama ozdravljujućeg disanja , na primjer: zadržavanje disanja – u metodici Butejka K.P. i sl. Ovi se pak načini – proizvoljno zadržavanje disanja, izmjena obima ventilacije (dubine disanja) primjenjuju i u treninzima sportaša, i u vojsci (ronioci, borbeni moreplovci, snajperisti, piloti i sl.). U procesu daljnjeg razvoja čovječanstva, u bujici kulturne evolucije pojavilo se specifično područje znanja o čovjeku i njegovom zdravlju – medicina. Može se reći da je to bila naturalna, prirodna medicina. Na početku svog puta medicina je koristila sve što je svakom čovjeku bilo dano od Boga i Prirode – u tom smislu i vježbe disanja. Za poboljšanje svojeg zdravlja i za liječenje bolesti čovjek je koristio prirodne faktore – jestive biljke, vodu, sunce, aromate (miomirise) i sl. U povijesti čovječanstva vježbe disanja se opisuju od najdavnijih vremena. O vježbama disanja spominje se i u gimnastici egipatskih svećenika (gimnastika Hermesa), i u praksi indijskih , budističkih i drugih religijskih škola. Poznato je da su još liječnici Drevnog Rima i Grčke, među njima i takvi autoriteti kao Galen i Paracelzus, iscjelitelji Istoka, preporučali određene načine regulacije disanja (zadržavanje disanja, površinsko disanje) za liječenje različitih oboljenja i, prije svega, kod liječenja kašlja, spazme bronhija. U svijetu još nije bilo ni aspirina, ni analgina, ni nitroglicerina, ni inzulina, a ljekovita energija vježbi disanja već je bila jednim od jednostavnijih, ugodnih i pouzdanih sredstava prve pomoći i profilaktike. Razvoj civilizacije, religije, kulture, znanosti na Istoku i na Zapadu odvijao se u raznim smjerovima. Filozofska učenja, religije naroda zemalja Istoka uvijek su govorile o cjelovitosti, jedinstvu čovjeka, Prirode, Kosmosa. Zato se u kulturi zemalja Istoka disanje isprva smatralo i do danas se smatra energetskim procesom, a vježbe disanja su se primjenjivale i primjenjuju se kao način upravljanja životnom energijom. U Kini ovu su energiju označavali kao “chi”, u Indiji – “prana” i sl. Već u davnini na Istoku su bili razrađeni originalni načini treniranja, regulacije disanja. A kombinacija vježbi disanja s različitim programima prehrane, kompleksima vježbi kretanja, molitvama, psihološkim metodama, dovela je do stvaranja raznovrsnih ozdravljujućih gimnastika (cigun, u-šu, czjanfej, ziongšinj, joga i sl.), sistema borilačkih vještina (karate, aikido) i sl. No kao što su rekli drevnoistočni filozofi, religiozni učitelji i liječnici: “disanje – to je energija”, to je ostalo istinitim i nakon tisuća godina. Ovaj apsolutni zakon Prirode: “Disanje je Energija Života” naknadno je potvrdila i objasnila europska znanost sa svojim mikroskopima, izotopima, slobodnim radikalima i sl. No u srednjem vijeku u europskoj medicini je vladao određeni zastoj, konzervatizam, zato što je crkvena inkvizicija nemilosrdno uništavala sve neistomišljenike i ove su se posljedice još dugo osjećale, u tom smislu i u medicini. Na primjer, Zemmelveisa su

8

smjestili u umobolnicu (i nisu ga otpustili) samo zato što je uporno zahtijevao da kirurzi obavezno peru ruke prije operacije, a ne nakon kirurške intevencije. Povijest medicine puna je paradoksa i, nažalost, ti su paradoksi često povezani s tragedijama, s određenim konzervatizmom “oficijelne” medicine, sa zakašnjelim priznanjem znanstvenih otkrića, novih originalnih ideja i metoda liječenja. Naravno, “zdravi konzervatizam” u medicini je neizbježan i čak neophodan. Kao što opažaju Medvedev J.V. i Tolstoj A.D.: “…medicina se principijelno razlikuje od drugih znanosti.U slučaju neuspjelog liječenja glavni stradalnik je pacijent. Iz tog razloga medicina ne dopušta eksperimente na ljudima…Odsutnost prava na eksperiment kod liječenja uzrokovala je svima poznati konzervatizam medicine”. Izučavanje procesa povezanih s disanjem proteglo se u nauci na stoljeća, kraj te “povijesti disanja” se ne vidi i u toj povijesti također su postojali (i postoje) vlastiti paradoksi. Početak znanstvenih istraživanja Znanstvena istraživanja u području disanja provode se u raznim smjerovima. Izučava se građa dišnih organa (anatomija), njihove funkcije (fiziologija), procesi disanja u stanicama (biokemija), osobitosti disanja kod različitih bolesti (patološka fiziologija) i u različitim uvjetima (podvodni radovi, avijacija, kosmos i sl.). Razvoj naših znanja o disanju povezan je, prije svega, s otkrićem kisika i izučavanjem njegove uloge u prirodi. Još je Leonardo da Vinci slikovito uspoređivao život s gorenjem svijeće. U drugoj polovici 17. stoljeća engleski liječnik Mayow ustanovio je da živi miš i goruća svijeća apsorbiraju iz zraka jedan te isti dio (spiritus nitroaereus – dušično-zračni plin). Također u 17. stoljeću nizozemski inženjer Drebbel za vrijeme gradnje podvnodnog čamca ustanovio je da se kod izgaranja salitre stvara plin kojeg se može udisati. 1777. god. A. Lavoisier nazvao je taj plin kisikom. I evo već se treće stoljeće provode neprekidna znanstvena istraživanja u području značenja kisika u našem životu, stalno dodajući nove činjenice u kasicu znanja o disanju. Istraživanja u izučavanju ugljičnog dioksida također imaju svoju višestoljetnu povijest. U 17. stoljeću holanđanin Jan Baptiste van Helmont nakon mnogobrojnih pokusa sa paljenjem hrastovog ugljena napisao je da se veliki dio tvari (61 funta od 62) pretvara u “šumski duh”. Ovaj nepoznati duh on je nazvao “plin”. Ta riječ mu se svidjela po svojoj sličnosti grčkoj riječi “kaos”. Tako je u naš život, kao zamjena za riječ duh došla sada svima poznata, usvojena i razumljiva riječ – plin! Rad van Helmonta bio je faktički početak pneumokemije – kemije plinova. U 18. stoljeću Joseph Black je ustanovio da je plin koji se izdvaja iz pluća kod disanja analogan onome koji se oslobađa iz bikarbonata pod utjecajem kiselina. On je taj plin nazvao “vezani zrak”. Kasnije je Joseph Pristley izučavao topivost toga plina u vodi i prvi u svijetu dobio čašu “gazirane vode”! Za te radove Pristley je bio odlikovan zlatnom medaljom društva liječnika!!! Nadalje su taj plin istraživali mnogi, posebno Bergman koji je ostvario opsežan rad posvećen svojstvima “kiselog zraka”. No samo je

9

Antoine Lorant Lavoisieu odredio kemijski sastav “vezanog zraka” – ugljičnog dioksida. Lavoisieu je smatrao da je život neraskidivo povezan s procesima polaganog gorenja (biološke oksidacije). On je ustanovio da se kod oksidacije organskih tvari u organizmu, isto kao i kod njihovog sagorijevanja na zraku, kisik apsorbira, izdvaja se ugljični dioksid i oslobađa toplina. U tom periodu i u znanosti i u masovnoj spoznaji potvrdilo se mišljenje o sličnosti procesa disanja tkiva i procesa gorenja kisika u atmosferi. Uslijed toga ideja o koristi i neophodnosti dubokog disanja jako se učvrstila u medicinskoj znanosti i u masovnoj spoznaji. Obratite pažnju; isprva je medicina izučavala kisik i njegovo značenje u disanju. I već tada, krajem 19. stoljeća, u medicini i u našoj spoznaji utvrdila se teza – disati treba duboko da bi u organizam došlo što je moguće više korisnog, životnog i neophodnog kisika, da bi se “prozračila pluća”. Također se smatralo da je obavezno potrebno vršiti potpuno, duboko disanje da bi se krv maksimalno nasitila kisikom i odstranila štetni ugljični dioksid. I čak ne tako davno zbio se svojevrsni “bum kisika” – sjetite se koktela s kisikom, barokomora s kisikom (hiperbarička oksigenacija). Istina, krajem 20. stoljeća se pokazalo da “zasićivati” organizam kisikom uopće nije obavezno (o tome kasnije). I tako, kisik se izučavao u prvom redu kao najkorisniji, najneophodniji plin. A podaci o različitim efektima ugljičnog dioksida skupljali su se “usputno”, postepeno, kao slučajne činjenice. I na ovu informaciju malo se obraćala pažnja: pa ugljični dioksid se stvara u organizmu, mi ga izdišemo, pa što s tim? Zato su vježbe disanja, metode gimnastike disanja stvorene na Zapadu u 19-20. stoljeću, u pravilu bile orijetnirane na energično, duboko disanje, na potpunu ventilaciju pluća (sistem I. Millera i dr.). Istina, neki od njih su preporučali i usporavanje disanja, što se pokazalo dosta efikasnim (metodike trofaznog disanja – sistemi Lea Kofflera, Lobanove O.G., Lukjanove E.A.). Uzgred, predlagali su i primjenu ne naprosto pojedinačnih načina vježbi disanja, metode vježbanja disanja, već i različite specijalne aparate (trenažere) za regulaciju, treniranje disanja. A prve varijante aparatnih treninga disanja - to je disanje kroz slamku, disanje kroz cjevčicu (dišna cjevčica). Prvi medicinski aparat, trenažer disanja, patentiran je u SAD-u 1843. godine – patent br. 3079, Rose J.S. Taj je predmet podsjećao na lulu (cjevčica za disanje). Analiza literature pokazuje da su konstrukcije dišnih trenažera različite, no smisao njihove primjene općenito je isti – izmijeniti uvjete disanja i u tim izmijenjenim uvjetima vježbati dišni sustav i čitavi organizam. Krajem 20. stoljeća postalo je očigledno da općenito nije obavezno umjetno “napumpavati” organizam kisikom, već naprotiv, može biti korisno kratkotrajno smanjenje sadržaja kisika u zraku koji se udiše (hipoksija). Razvija se čak takav pravac u medicini – “hipoksiterapija” (liječenje hipoksijom), stvorena je Akademija problema hipoksije.

10

Dok smo se više od sto godina “bakćali” s kisikom, pokazalo se da je ugljični dioksid vrlo potreban i krajnje koristan za životnu djelatnost našeg organizma. Veliki doprinos u izučavnju problema povezanih s funkcijama ugljičnog dioksida dali su naši znanstvenici, Sečenov I.M., Aljbickij P.M., Gulij M.F., Maršak M.E., Butejko K.P., Agadžanjan N.A. i drugi. Ta je informacija bila izložena u mnogobrojnim monografijama i člancima. Zato sam, kada sam 1987. godine započeo s naučnim radom na katedri psihijatrije i narkologije AGMI-a, da bih učinio dobar pregled na temu “Biološko značenje ugljičnog dioksida i ugljične kiseline”, morao prostudirati vrlo mnogo literature, počevši od 1903. godine. I tek 1995. godine izašla je knjiga “Fiziološka uloga ugljične kiseline i radna sposobnost čovjeka”, a 2001. godine – fundamentalno istraživanje “Čovjek u uvjetima hipokapnije i hiperkapnije” u redakciji Agadžanjana N.A. U tim su knjigama publicirani rezultati višegodišnjih fundamentalnih istraživanja koji pokazuju aktualnost problema narušavanja funkcije disanja kod čovjeka i neophodnost njegove korekcije nemedikamentoznim načinima. Znanstvenim istraživanjima je ustanovljeno da je za dobro zdravlje neophodno održavati određenu koncentraciju ugljičnog dioksida u plućima, krvi i tkivima (u to su se prekrasno osvjedočili anesteziolozi-reanimatolozi). A u slučaju niskog nivoa ugljičnog dioksida u organizmu neophodno je normalizirati njegov sadržaj. To je jako uporno tvrdio naš sovjetski znanstvenik, kandidat medicinskih znanosti, Butejko Konstantin Pavlovič iz novosibirskog Akademgorodka, autor metode voljnog prestanka dubokog disanja (metoda VLGD). I evo vam primjera paradoksa – u početku je ideje Butejka K.P. kritizirao praktički svatko tko se sjetio (osim onih koji su usvojili metodu i kojima je ona pomogla). A sada, u principu, nitko ne negira, svi se slažu – “da je, općenito, ugljični dioksid neophodan i da je nužno paziti na njegov sadržaj u organizmu”. No autorsko svjedočanstvo za svoju metodu (br. 1067640 kl. A 61 N) kandidat medicinskih znanosti Butejko K.P. dobio je tek 1982. godine (s prioritetom od 1962. godine) – 20 godina nakon predaje prijave! I tek 1982. godine bilo je prihvaćeno rješenje Znanstvenog medicinskog Savjeta Minzdrava SSSR-a o uvođenju metode Butejka K.P. u kliničku praksu i daljnja istraživanja. A u ožujku 1987. godine u Krasnojarsku, prvi put u SSSR-u, na inicijativu stručnjaka Krasnojarskog medicinskog instituta i Krasnojarskog “krajzdravodjela”, bio je proveden prvi Svesavezni znanstvenopraktični seminar o metodi voljnog prestanka dubokog disanja. Upravo na tom prvom seminaru ja sam učio metodu voljnog prestanka dubokog disanja, stječući znanja i iskustvo iz prvih ruku – od Konstantina Pavloviča Butejka, Vilme Augustovne Genjine i drugih stručnjaka. U metode disanja koje liječi i ozdravljuje spadaju razni načini korekcije i regulacije disanja pomoću aparata, obnavljanja normalnog sadržaja ugljičnog dioksida. U današnje vrijeme poznati su aparati za liječenje ugljičnim dioksidom koji su prošli ekspertizu Ministarstva zdravstva, na primjer, kupke ugljičnom kiselinom. No javljaju se i “moderne prenagljenosti”, drsko se razbacujući reklamama, a koje nisu prošle neophodna klinička ispitivanja u Ministarstvu zdravstva, koje nemaju nalog Minzdrava i metodičke preporuke za primjenu ovih “usavršenih” aparata kod

11

bolesnika, za liječenje bolesti. Primjer takvog proizvoda koji nije prošao klinička istraživanja u Minzdravu RF je kompleks “Samozdrav” (ranije se u reklami ova naprava nazivala hiperkapnikator, TDI-02). Taj je kompleks registriran kao aparat za svakodnevni život, a ne kao medicinski proizvod. Zato nema dovoljnih osnova da se kompleks “Samozdrav” preporuči za liječenje bolesti. Svi aparati za disanje, trenažeri, instrumenti koje je preporučilo Ministarstvo zdravstva Ruske federacije, prolaze strogu ekspertizu specijalne komisije i odobreni su specijalnim odobrenjem za primjenu u medicini za liječenje bolesnika. To su aparati za narkozu, aparati za umjetnu ventilaciju pluća, barokomore, hipoksički aparati, trenažeri za disanje, inhalatori. Najpopularniji, najpogodniji, doista efikasan, pouzdan i dostupan za masovnu primjenu u današnje vrijeme je trenažer za disanje individualni TDI-01. Patentni naziv toga instrumenta je “inhalator Frolova”, trgovinska marka – “dišni trenažer Frolova” R(znak R označava da je to registrirana trgovinska marka). Jednostavniji, općeprihvaćeni, uobičajeni naziv toga aparata je dihalica Frolova. Ovaj medicinski aparat nakon serije kliničkih istraživanja odobren je za primjenu u medicinskoj, kliničkoj praksi 1995. godine pojedinačnim odobrenjem br. 311 Ministarstva zdravstva Rusije za liječnje različitih bolesti kod odraslih i kod djece. Aparat TDI-01 (dišni trenažer /dihalica Frolova) i metoda njegove primjene dosta su jednostavni, pogodni i vosoko efikasni. Upravo zbog toga dihalica Frolova je odlukom Vlade Rusije od 17.01.2002. godine unesena u spisak najvažnijih, životno neophodnih proizvoda medicinske namjene. To jest, može se reći da je dihalica Frolova, aparat neophodan za zdravlje svakog čovjeka (kao kefica za zube). Zato ćemo dosta podrobno razmotriti varijante njene primjene u liječenju, rehabilitaciji i profilaktici različitih bolesti kod odraslih i djece. U današnje vrijeme različiti aparati i instrumenti za disanje dosta se široko primjenjuju u medicini (reanimacija, anesteziologija, pulmologija, fizioterapija, fiskultura koja liječi). Oni se široko primjenjuju također u fizičkom odgoju i sportu, u različitim proizvodnjama i u vojsci (akvalanzi, protuplinovi, respiratori, aparati za kisik u vatrogastvu, ronilaštvu, za avijatičare, kozmonaute). Iskustvo primjene ovih aparata je pokazalo da jaki utjecaj treninga na dišni sustav i na čitavi organizam imaju obim aparata, otpor na udisaj i izdisaj. Zato je postalo očigledno da se aparati za disanje mogu koristiti ne samo u specijalnim uvjetima za spas ljudskih života, već ih se može, i čak mora, primjenjivati za jačanje zdravlja, za treniranja u kućnim uvjetima sa ciljem liječenja i profilaktike. Donosimo prve rezimee Čak kratko izučavanje povijesti razvoja naših znanja o disanju, stvaranja i primjene gimnastike disanja, metoda disanja koje liječi i ozdravljuje pokazuju da su vježbe disanja, različite metode treniranja disanja, načini proizvoljne regulacije disanja čovječanstvu poznati od najdavnijih vremena.

12

U procesu razvoja znanosti i medicine ustanovljeno je vodeće značenje procesa disanja i dišnog sustava u osiguranju života i zdravlja svakog od nas (od trenutka začeća). U današnje vrijeme skupljena je velika količina informacija o disanju i o pozitivnom utjecaju vježbi disanja na organizam, na stanje zdravlja. Zato sistemi disanja koje liječi i ozdravljuje stiču sve veću popularnost u medicini, u kulturi psihičkog i fizičkog zdravlja. Metoda gimnastike disanja postaje osnova, fundament medicine zdravlja, pouzdane zaštite čovjeka od štetnog utjecaja agresivnih lijekova, klimatskih, ekoloških, ekonomskih problema, psiholoških i socijalnih stresova, spašavaju čovjeka od patološkog, prijevremenog starenja (gerontoprotektorno djelovanje), osiguravaju prekrasno psihičko i fizičko zdravlje, aktivnu dugovječnost, odličnu kvalitetu života!!! Disanje: što je to i kako je ono “organizirano” To je jako važno pitanje i zahtijeva sistematsko, podrobno razlaganje. U početku ćemo razmotriti opće postavke, a zatim ćemo proanalizirati detalje. “Disanje – što je to?”. Općenito, svima je poznato da je disanje najvažnija potreba našeg tijela, najvažniji proces osiguranja života organizma. Razmislite, usporedite, provjerite: što je više od svega neophodno čovjeku za život – zrak, jelo ili piće? Odgovor se može dobiti za 1-2 minute, ako čvrsto zatvorite nos i usta. Zato mi i govorimo – “potreban kao zrak”, ako želimo naglasiti životnu neophodnost nečega. Odgovorite, molim vas, na slijedeće pitanje: što je najvažnije, što je najneophodnije za život i zdravlje – disanje, jelo ili lijekovi? Odgovor je očigledan – disanje!!! Ako govorimo o hijerarhiji, o važnosti bioloških potreba čovjeka, dobivamo slijedeći poredak - disanje, san, voda, hrana. Proces i funkcija disanja vrlo su tijesno, neraskidivo povezani sa mnogim procesima i funkcijama našeg organizma - sa stanjem nervnog sistema (u tom smislu i s našim raspoloženjem), s funkcijom organa krvotoka, s izmjenom tvari i temperaturom tijela, s kretanjem našeg tijela, s procesom govora (pjevanja), to jest sa stanjem čitavog organizma. I ne prosto sa stanjem “ovdje i sada”, već i s rezervnim mogućnostima organizma, s njegovim adaptacijskim (prilagođavajućim) sposobnostima. Disanje, stanje dišnog sistema treba ocjenjivati ne samo po njegovim parametrima u danom trenutku (frekvencija dišnih kretnji, volumeni disanja), već i po njegovim rezervnim pokazateljima, adaptacijskim mogućnostima dišnog sistema. Kao što pokazuje praktično iskustvo, isprva se kod čovjeka smanjuje rezervni potencijal dišnog sistema i organizma, slabe, smanjuju se (iscrpljuju se) adaptacijske mogućnosti - to je period “predbolesti”, govoreći jezikom medicinara. A zatim se bolest ispoljava u vanjskom obliku – u vidu lošeg stanja, pogoršanja analiza i sl. I čak

13

je proces starenja organizma dosta tijesno povezan sa slabljenjem dišnog sistema, njegovih rezervnih mogućnosti. Zato iskusni stručnjaci u području disanja koje ozdravljuje nerijetko govore da disanje može biti dobro, zdravo, “jako” – to jest, s dobrim rezervnim mogućnostima i adaptacijskim sposobnostima. Također govore da disanje može biti “slabo” – to jest s niskim rezervnim mogućnostima, kada su oslabljene adaptacijske sposobnosti dišnog sistema i organizma u cijelosti. U tom slučaju organizam više nije sposoban kompenzirati promjene, ne može se nositi s nastalim poremećajima i razvija se bolest. Parafrazirajući poznati izraz, može se reći – “reci mi kakvo ti je disanje i ja ću ti reći kakvo ti je zdravlje”. Kako pokazuju medicinska istraživanja, čovjek je jedna cjelina. Dokazano je da je proces disanja neraskidivo povezan s cirkulacijom, izmjenom tvari i energije, kiselinsko-alkalnom ravnotežom u organizmu, izmjenom vode i soli. Ustanovljene su uzajamne veze disanja s takvim funkcijama kao što su san, pamćenje, emocionalni tonus, radna sposobnost i fiziološke rezerve organizma, njegove adaptacijske (prilagodbene) sposobnosti. Zaključci: disanje je osnova života i zdravlja, najvažnija funkcija i potreba organizma. Život čovjeka bez disanja je nemoguć, mi dišemo zato da bismo živjeli. Što je bolje disanje i njegove rezerve, to je bolje zdravlje i veća je kvaliteta života. Kako je “organizirano” naše disanje? Naše je disanje “organizirano” dosta složeno i krajnje mudro, s velikom zalihom “čvrstoće” i pouzdanosti, zato se može dugo odupirati takvom otvorenom iživljavanju nad čovjekom kao što je pušenje, pijanstvo, zagađena atmosfera gradova. U disanju, kao i u politici, može se uvjetno izdvojiti vanjsko disanje (plućno, izmjena plinova između atmosfere i stanica), i unutrašnje, disanje tkiva (oksidacijski procesi u stanicama). Može se reći da dolazi do stalne izmjene plinova između stanica našeg tijela i atmosfere, ova se izmjena plinova ostvaruje kroz krv i plućno tkivo. Plućno tkivo je nešto kao naša “druga koža” koja štiti stanice od štetnog, toksičnog djelovanja visokih koncentracija atmosferskog kisika. Procesi vanjskog disanja (ventilacija i izmjena plinova u plućima) i unutrašnjeg (unutarstaničnog) disanja uzajamno su povezani kroz sistem transporta plinova (krvotok). A čitavim tim složenim “domaćinstvom” upravlja sistem kontrole i regulacije (centralni nervni sistem). Naše se disanje može usporediti sa složenom, dobro reguliranom proizvodnjom, u kojoj se na vrijeme naručuje i dobiva sirovina (kisik), ona se na vrijeme dostavlja u pogon (organi i tkiva), na stroj (u stanicu), efikasnno se koriste (oksidiraju molekule hrane i druge), dobivaju se osnovni proizvodi (energija) i dodatni (voda i ugljični dioksid). Ovi pobočni produkti mogu se koristiti ili djelomično odstraniti (otpaci).

14

Disanje – to je proces u kojem sudjeluju (dišu) praktički sve stanice našeg organizma i zato vježbe disanja blagotvorno utječu na čitavi organizam, a ne samo na stanje pluća. U procesima disanja i izmjene plinova sudjeluju ne samo pluća, već i drugi sistemi, prije svega srčanovaskularni sistem. Zato se u medicini odavno koristi termin “kardiorespiratorni” sistem, što u prijevodu s latinskog doslovno znači “srčano-dišni”, opisana su stanja plućno-srčane insuficijencije. U ovim medicinskim pojmovima odražena je neraskidiva veza pluća i srca, disanja, ventilacije pluća i krvotoka. Svaki će vam medicinar reći da ako pluća ne rade, vrlo će se brzo zaustaviti i srce, i obratno – besmisleno i beskorisno je ventilirati pluća, ako ne radi srce. Upravo zato kod pružanja hitne pomoći neophodno je provoditi ne samo umjetno disanje već i masažu srca. Uslijed ove neraskidive veze pluća i srca pozitivni efekt vježbi disanja zakonito se ispoljava i kod srčanovaskularnih oboljenja u obliku poboljšanja različitih pokazatelja srčanovaskularnog sistema (puls, srčani ritam, tlak i sl.). Različiti organi, tkiva i sustavi koji sudjeluju u ostvarenju funkcije disanja, u medicini se objedinjuju u jedinstveni funkcionalni dišni sistem. U tom sistemu izdvajaju se takvi dijelovi (blokovi) kao što su vanjsko disanje, sistem transporta plinova, disanje tkiva (stanično, unutarnje), sistem regulacije. Čitav ovaj složeni, visokoorganizirani fiziološki sistem nalazi se u stalnom uzajamnom djelovanju sa okruženjem, vrlo osjetljivo reagirajući na različite promjene u okruženju (vanjskom i unutarnjem), u stanju organizma (emocije, govor, kretanje, temperatura, kemijski sastav hrane i dr.). A glavna namjena ovog sistema je osigurati optimalni, najekonomičniji i najefikasniji nivo (obim) ventilacije u skladu sa stanjem organizma i karakterom izmjene tvari (metaboličke potrebe organizma). Razmotrit ćemo postepeno sastav i principe rada našeg funkcionalnog dišnog sistema, pritom određujući osnovna pravila njegove uspješne, efikasne “eksploatacije”. Treba pamtiti da svi ti dijelovi (karike) funkcionalnog dišnog sistema ne rade izolirano, već zajedno, u vrlo jasnoj uzajamnoj vezi. Pritom je vrlo važno pamtiti da je samo čovjeku, za razliku od životinja, “dana” sposonost i mogućnost da svjesno, proizvoljno, usmjereno na cilj mijenja, regulira disanje, upravlja svojim disanjem, da ga trenira. To je moguće zahvaljujući kod čovjeka prisutnoj samospoznaji, višem nivou spoznaje nego kod životinja. Zato informaciju, znanja skupljena empirijskim (pokusnim) putem i materijale znanstvenih istraživanja svaki čovjek može, koristeći svoj mozak, svoj um, intelekt pretvoriti u korisne navike, u praksu regulacije disanja. Ovu mogućnost izražava naša formula zdravlja: “Intelekt + Disanje = Odlično Zdravlje!” I tako, počinjemo izučavanje našeg Disanja, pozivamo vas na putovanje po “Velikom Dišnom Putu” na kojem ćete steći nova znanja, krajnje korisna i neophodna, životno važne navike. U procesu našeg putovanja po “Velikom Dišnom Putu” postepeno ćemo prelaziti od jedne teme na drugu, vi ćete istraživati disanje, izučavati ga i učiti upravljati svojim disanjem, obnavaljući snage i poboljšavajući zdravlje.

15

Vanjsko disanje Kod razmatranja ovog pitanja obično se govori o plućnom disanju, o izmjeni plinova između krvi i atmosfere kroz membrane plućnih stanica. To je osnovni način izmjene plinova. Poznat je i dodatni način disanja – kožno disanje. Ovaj način izmjene plinova kod čovjeka čini najviše 2%. Tu smo daleko od žabe – žaba ljeti diše plućima, a zimi se uvlači u mulj i usisava kisik kroz kožu. Evo na kakva je čudesa spremna “carica-žaba”! Ukupna površina kože kod čovjeka je prosječno 1,2 kvadratna metra. A ukupna površina pluća iznosi 90 kvadratnih metara! Zamislite kakav je “padobran”, kakvo je “jedro” upakirano u Vašem grudnom košu!!! I naše plivanje kroz valove oceana života u mnogome ovisi o tome kako dobro radi, koliko je pouzdano i krepko ovo “jedro” – naša pluća, naše disanje. Naš kondicioner S čime počinje disanje, s čime počinje život? Život počinje, kao što je poznato, od prvog udisaja i završava posljednjim izdisajem, a između njih mi živimo zahvaljujući energiji disanja. U knjizi “Tajne istinskog zdravlja” (1997.) Jackson Adam vrlo je mudro opazio da se jedna od tajni istinskog zdravlja sastoji u tome da “razlika između života i smrti leži u našem disanju”. Ja često na lekcijama i seminarima govorim da je disanje “nevidljiva nit života” i ne daj Bože da ona oslabi i da se prekine – prekinuti će se život. A vanjsko disanje započinje u nosnoj šupljini. Nos – to je vrlo neobičan organ, čitav fizikalni, kemijski, analitički laboratorij. No kao prvo, kako smo razjasnili već u ranom djetinjstvu, rujući prstićem u nosu, nos nisu naprosto dvije rupice, to nisu ravni prolazi, već čitavi sistem izvijenih kanala (kao cijev za odvođenje dima u peći). Nos ima unutarnju stijenku – nosnu pregradu. S obiju strana na nosnoj pregradi su duguljaste izbočine – to su gornja, srednja i donja nosna školjka. Ispod nosnih školjki nalaze se nosni prolazi (gornji, srednji, donji). Nosna šupljina se dijeli na dva dijela – na dišno i njušno područje. Dišno područje zauzima donju i dio srednje nosne školjke. Stanice sluznice dišnog područja ne samo da izdvajaju sluz. One imaju dlačice (resice) koje neprestano vrše oscilacije s frekvencijom do 250 oscilacija u minuti. Na taj nančin one pridonose kretanju čestica prilijepljenih za sluz, prema grkljanu. Također ove stanice izdvajaju različite tvari antimikrobnog djelovanja, štiteći nas od infekcija. Zahvaljujući osobitoj građi nosa, zračna struja ne prolazi kroz nos slobodno, već uz otpor, usporeno. I još začuđujuća činjenica – smjer kretanja zraka naglo se mijenja! Obratite pažnju, prošavši kroz nos, struja udahnutog zraka naglo zaokreće, spušta se dolje. Na taj način, kod nosnog disanja, i kod udisaja i kod izdisaja, struja zraka kao da nailazi na dvostruki otpor. Otpor struji zraka kod nosnog disanja je za 1,4-4 puta veći nego kod disanja kroz usta.

16

U tijeku dana nos propušta do 10000 (deset tisuća) litara zraka!!! Površina sluznice nosa je oko 160 kv. milimetara. U nosu se udahnuti zrak filtrira, pročišćuje od prašine i mikroba, ovlažuje se. Zahvaljujući kretanju resica epitela strane čestice (prašina i dr.) odstranjuju se sa strujom sluzi. Kod nosnog disanja čak se smanjuje toksično djelovanje plinova i štetnih para. To jest, nos radi kao kondicioner, pripremajući zrak za njegovu predaju plućima. A budući da su temperatura i vlažnost zraka u različitim područjima različite, i oblik nosa kod starosjedioca krajnjeg sjevera, srednjeg pojasa, južnih područja, ima karakteristične osobitosti. Njušno područje nosa zauzima dio srednje i čitavu gornju nosnu školjku. Na sluznici ovog područja nosa nalaze se osjetilni nervne stanice – receptori, ovdje započinje njušni analizator pomoću kojeg osjećamo mirise. Odavna je poznato da se čovjek može liječiti pomoću mirisa. Metodika aromaterapije omogućuje da se, primjenjujući udisanje različitih mirisa (eteričnih ulja) poboljša ne samo stanje sluznice nosa i nosno disanje, već i mnoge druge funkcije organizma, prije svega nervnog sistema. Nos je osnovni “kanal” za disanje, a usta su rezervni, “u slučaju kvara”, dodatni “kanal”. Kroz usta se može disati, no u slučaju krajnje potrebe: kada je nos razbijen ili neprohodan radi hunjavice, ili kod vršenja teškog fizičkog rada. Ako čovjek u stanju mirovanja diše kroz usta, čak ako naprosto sjedi, leži s poluotvorenim ustima – to znatno narušava procese disanja, izmjene plinova, pridonosi razvoju različitih oboljenja dišnog, srčanovaskularnog, nervnog sistema i drugih bolesti. U istraživanjima znanstvenika otkrivena je začuđujuća činjenica. Pokazalo se da je kod disanja na usta već nakon 15 minuta moguće smanjenje sadržaja kisika u krvi za 25%! Evo, uvaženi Čitatelju, narednog primjera paradoksa u području disanja. Takva štetna navika – disanje kroz usta za mirovanja, svjedoči o smanjenju fizioloških rezervi organizma, o slabom zdravlju. U psihijatriji je, na primjer, poznato da se kod debilnih bolesnika često susreće disanje kroz poluotvorena usta. Pedijatri, LOR-liječnici znaju da ako dijete ima adenoide, stalnu hunjavicu i loše diše (ili ne diše na nos) - ono “podihuje” kroz usta. U takvim slučajevima djeca često obolijevaju od prehlada, bronhitisa, bronhijalne astme, angina, češće se susreću različiti nervni poremećaji. Poznato je da kod djece nepunovrijedno disanje dovodi do usporavanja rasta štitnjače i razvoja organizma. Pritom je moguće smanjenje sadržaja eritrocita za 15-20%, hemoglobina za 5-10%. Štetna navika disanja kroz usta vrlo se često ispoljava u djetinjstvu. No, nažalost, ni liječnici, ni pedagozi, ni roditelji ne pridaju dužnu pažnju obuci djece pravilima nosnog disanja. Radeći u područnoj dječjoj bolnici grada Arhangelska, na katedri za dječje bolesti Blagoveščenskog medicinskog instituta, u dječjim ustanovama i bolnicama drugih gradova, ne jednom sam opažao takvu sliku. Mi beskonačno liječimo hunjavicu kod djeteta, adenoide, tonzilitis, bronhitis, astmu i sl., a ono hoda s poluotvorenim ustima i na to nitko ne obraća pažnju - lijekovi, masaža i sl. Dok dijete diše kroz usta – ono nikada neće ozdraviti i nikakvim tabletama i naredbama

17

tipa “zatvori usta”, usta mu nećemo zatvoriti (samo ako ih kirurg sašije). Ja sam se u praksi često uvjeravao kako je važno pravilno djetetu objasniti neophodnost i korisnost disanja kroz nos, pomoći mu pomoću vježbi disanja obnoviti i sačuvati normalno nosno disanje. To vrlo brzo poboljšava zdravlje i znatno pojačava rezultate terapije lijekovima, omogućujući primjenu minimalnih doza lijekova (također vrijedi i za odrasle). Očigledno nije slučajno do naših dana došao izraz “zatvori otvor za propuh” koji mnogi ne sasvim točno upotrebljavaju u sporu, kada se nema čemu proturječiti. U stvari ovaj izraz, narodna mudrost, vrlo jasno ukazuje na to da su usta – rezervni kanal za disanje, a disanje kroz usta bitno mijenja ventilaciju pluća. A na sjeveru Rusije još se uvijek često može čuti izraz “poluotvorenih usta”– tako govore o čovjeku nespretnom, nesposobnom, šeprtlji, smetenjaku, o čovjeku kod kojeg su usta poluotvorena (poluotvorena usta – “polorotyj”). I u tim su izrazima odražena višestoljetna opažanja o tome da ako čovjek stalno diše kroz usta, to narušava funkcije nervnog sistema. A sada mala domaća zadaća. Provjerite svoje nosno disanje: kako vi dišete kroz nos, da li se dogodi da jedna polovina nosa, jedna nozdrva diše slabije nego druga? Da li morate u stanju mirovanja disati kroz poluotvorena usta? I pogledajte pažljivo uokolo. Ako zaista pažljivo pogledate na ljude koji vas okružuju, obavezno ćete vidjeti, i ne jednom, ljude koji periodički ili stalno sjede (hodaju, spavaju) s poluotvorenim ustima. A ako im savjetujete da dišu samo nosom i drže usta zatvorena, oni će vam odgovoriti da je to jako teško, nemoguće, jer njima “nedostaje zraka”. Zašto? O tome ćemo popričati kasnije, kad budemo govorili o regulaciji disanja i sistema kontrole procesa disanja. A sada, molim vas, uvaženi čitatelju, provjerite svoje disanje (vidi gornji zadatak) i zapišite ova opažanja na drugoj stranici dnevnika disanja. Kakve varijante su moguće? Nos diše uvijek dobro (velika rijetkost), periodički sad jedna, sad druga polovica nosa diše slabije, začepi se jedna nozdrva (vrlo često i kod mnogih), nos diše loše ili uopće ne diše (dosta često). Zašto kod mnogih ljudi periodički jedna polovica nosa diše slabije od druge? Zato što postoji takva fiziološka zakonitost – “nosni ciklus”, kada se približno nakon 90 minuta mijenja prohodnost nosnih kanala. To se može razmatrati kao varijanta normale, no kada neprestano loše diše (ili uopće ne diše) jedna polovica, ili nos uopće ne diše - to su vrlo ozbiljni poremećaji u disanju i zdravlju. Čak ako ste još mladi i analize su vam u redu, u tom slučaju neophodno se je vrlo ozbiljno pozabaviti svojim zdravljem i u prvom redu – poboljšati, obnoviti normalno stanje dišnog sistema, prije svega – nosnog disanja. Završavamo prve korake na “Velikom Dišnom Putu”. Prošavši kroz nos, zagrijani, profiltrirani i u nosu ovlaženi (kao u kondicioneru) zrak se kroz grlo, kroz glasnu šupljinu usmjerava u naš “unutarnji akvalang” – u naša pluća, da bi napunio pluća, ovo jedro života i zdravlja, i dao nam snage da pouzdano i bez bolesti plivamo u oceanu života. Prolazeći kroz glasnu šupljinu, zrak može “raditi”, ako su glasne žice

18

napete, one stvaraju otpor zraku, vibriraju, i zato mi možemo govoriti, pjevati i sl. Na taj način, u ovoj točki naših dišnih puteva presijecaju se i uzajamno povezani procesi disanja, govora i čak probave hrane (gutanja). Uslijed tih anatomskih i fizioloških uzajamnih veza vježbe disanja su korisne kod liječenja logoneuroza (mucanja). One su također vrlo korisne, neophodne za stručnjake “razgovornih”, “govornih” profesija – pedagoge, liječnike, spikere, pjevače i sl. Osobito su korisne vježbe disanja uz otpor na izdisaj i s produženjem izdisaja. Iz vlastitog iskustva znam kako je to težak rad: 6-8 sati govoriti bez prestanka, osobito u velikom auditoriju. Zato je vrlo važno, korisno, u tom smislu i vama, tako odrepetirati disanje i govor, da za vrijeme razgovora udisaj vršite kroz nos. U prvo vrijeme to može biti neugodno (nenaviknuto, ako imate slabo disanje s malim rezervama), no zatim ćete se istrenirati i naviknuti, disanje će ojačati. Uzgred - to je naredna domaća zadaća: naučiti se upravljati disanjem za vrijeme razgovora (udisaj vršiti kroz nos). Uvjeravam vas da je to vrlo korisna navika – govoriti ćete, možda, tek nešto manje i sporije, no zato će vaše riječi zvučati solidnije i značajnije, k tome se javlja mogućnost da razmislite što govorite. Testirajte sebe, da li ste sposobni za vrijeme razgovora vršiti stalno udisaj kroz nos? Želimo vam uspjeh i donosimo prve rezimee. Pravilo prvo – u miru i uz lagani fizički rad (može i kod umjerenih fizičkih opterećenja) disanje (i udisaj i izdisaj) je korisno i neophodno vršiti kroz nos (nosno disanje). Za vrijeme razgovora (i za vrijeme pjevanja), kod umjerenih fizičkih opterećenja udisaj vršiti kroz nos, a izdisaj kroz usta. I samo u slučaju oštećenja (traume nosa), kao i za vrijeme velikih fizičkih opterećenja moguće je, dozvoljeno (provremeno) disanje kroz usta. No nakon završetka takvih opterećenja (skijanje i sl.) neophodno je obnoviti disanje – “predahnuti”, umiriti disanje, zatvoriti usta i prijeći na obično, nosno disanje. Drvo Života Vjerojatno ćete se iznenaditi i nećete vjerovati ako vam velimo da je u vama “drvo” koje ima stablo, mnogo-mnogo grana i grančica, i ogromnu količinu “listića” (do 700 milijuna!!!). I, tim ne manje, takvo drvo unutar svakog od nas postoji! To je bronhijalno “drvo”, sistem dišnih cjevčica, bronhija. Naše dišno drvo započinje odmah nakon glasnih žica u obliku traheje. Od traheje, kao od snažnog stabla, odlaze dva plućna bronhija (u lijevo i u desno plućno krilo). Ovi krupni, široki bronhiji višekratno se (do 22 puta) razdvajaju (razgranavaju) na sve sitnije i sitnije, uske dišne cjevčice - bronhiole. Uslijed toga višekratnog dijeljenja ukupna površina poprečnog presjeka dišnih puteva povećava se za više od 4,5 tisuća puta! Na samom kraju ovih dišnih cjevčica (grančica), kao maleni listići, nalaze se najsitniji zračni mjehurići. Ovi mjehurići koji nose zrak nazivaju se alveole. One su prekrivene, kao paučinom, vrlo gustom, kompaktnom mrežom najsitnijih krvonosnih sudova, kapilara. Opća predodžba o građi pluća daje njihovu usporedbu s grozdom vinove loze: grančice – kao bronhiji, a jagode – kao alveole.

19

Naše dišno, bronhijalno stablo začuđujuće je nalik na obično drvo – isto kao u listićima drva dolazi do izmjene plinova, u našim alveolama također dolazi do izmjene plinova. Obratite pažnju – naredni paradoks! Izmjena plinova se odvija samo u alveolama, ovaj dio pluća se naziva dišnom zonom. Predočite si veliku zgradu sa 23 kata u kojoj samo na posljednjem 3-4 katu žive ljudi – to je životna zona. A od 1. do 20. kata samo vozi lift, no tamo nitko ne živi. Do 20. kata svi dolaze liftom – a dalje idu pješke. Evo tako i u našim plućima po osnovnom dijelu zračnonosnih puteva (1-20. nivo bronhijalnog stabla) dolazi do kretanja, cirkulacije zraka na račun dišnih kretnji, no nema izmjene plinova u traheji, u brohnijima i mnogobrojnim bronhiolama. Nije slučajno da ovaj dio pluća tako i zovemo – anatomski mrtvi prostor. Obim mrtvog prostora kod zdravog čovjeka iznosi približno 2,22 ml/kg. I samo tamo gdje se nalaze alveole, stotine milijuna ovih najsitnijih zračnih mjehurića, dolazi do izmjene plinova između stanica (atmosfere) i krvi. Ovaj dio pluća (21-23. nivo) tako se i zove – dišna zona (kao živa zona našeg “nebodera” – 21.-23. kat). Osnovna zona izmjene plinova su upravo alveole (23. nivo) – dišna respiratorna zona. A u dišnoj zoni djeluju njeni zakoni. Glavni mehanizam premještanja plinova, ventilacije u dišnoj zoni je difuzija plinova. To jest, ventilacija, kretanje, premještanje plinova u dišnoj zoni odvija se uslijed razlike u koncentraciji kisika i ugljičnog dioksida u plućnim alveolama i u bronhijalnom stablu. I tako, u alveolama završava vanjski dio našeg “Velikog Dišnog Puta”. Dijametar alveola je oko 0,3 milimetra! Kada govorimo “pluća”, mi, u pravilu, imamo u vidu i bronhijalno drvo i alveole, plućno tkivo. Neposredno se plućno tkivo koje stvara alveole, sastoji od specijalnih stanica – alveolocita. Ove stanice u procesu svojeg života stvaraju i izdvajaju specijalnu tvar – surfaktant. Riječ neobična i teška, no sama ta tvar – surfaktant, životno je važna. Stanice suznih žlijezda stvaraju i izdvajaju suze koje štite očnu jabučicu od sušenja, stanice žlijezda slinovnica izrađuju i izdvajaju slinu. Također stanice pluća, alveolociti, izrađuju i izdvajaju specijalnu tvar – surfaktant koji, kao najfiniji film, prekriva alveole iznutra. Najvažnija funkcija ove tvari, surfaktanta je osigurati elastična svojstva, tako reći “neljepljivost”, stabilnost alveola. Izrada (sinteza) surfaktanta ovisi o mnogim uzrocima, u određenom stupnju na nju utječe i stanje nervnog sistema. Krajnje negativno na izradu surfaktanta utječu takvi načini “kulturnog polaganog samoubojstva” kao što je pušenje, zloporaba alkoholnih pića. Plućno tkivo je najveća površina organizma koja se dodiruje s vanjskom sredinom. Vanjska, zračna sredina vrlo je često agresivna, štetna – to i primjese u atmosferi gradova i primjese u zraku od štetne proizvodnje. Prirodno je da se ovoj opasnosti treba suprotstaviti. U dišnim putevima, na čitavom prostoru bronhija i u dišnoj zoni

20

stalno i aktivno radi zaštitni, imunološki sistem i sistem čišćenja pluća od čestica prašine i mikroba. Stanice sluznice bronhija stalno izrađuju i izdvajaju sluz (čak kod zdravih ljudi). Ova sluz štiti bronhije, za nju se “lijepe” čestice prašine. A još na prostoru čitavog bronhijalnog stabla, na površini bronhija smješteni su milijuni sitnih resica. Ove resice (najtanje dlačice) stvaraju epitel resica. Ove resice stalno vrše oscilacijske pokrete, pokrećući struju sluzi dosta brzo prema traheji. Ove resice rade faktički kao “vječni pazikuća”, čisteći pluća danju i noću, bez odmora i slobodnih dana. A u alveolama takve zaštitne sluzi i nikakvih resica nema, tamo zaštitu pluća i organizma vrše imunološke stanice. No ako mi trujemo zrak u proizvodnji, ili sa zadovoljstvom samoubojice usisavamo prljavi duhanski dim u pluća, mi, na taj način, sami gušimo moćne sisteme zaštite i čišćenja pluća. Uslijed toga stradaju i pluća, i čitavi organizam. Alveole su prekrivene vrlo gustom mrežom kapilara. Alveole mogu neravnomjerno sudjelovati u disanju. Moguće su situacije kada se dio alveola u miru ne ventilira (kao da su zatvorene). Moguća je situacija kada se alveole ventiliraju, a krvotoka kroz kapilare oko tih alveola nema (kapilare su zatvorene). U sličnim slučajevima ove alveole faktički ne sudjeluju u izmjeni plinova. Zato nam je radi dobrog disanja vrlo važan određeni suodnos ventilacije alveola i krvotoka kroz kapilare koje okružuju ventilirane alveole. Ovaj suodnos medicinari određuju kao ventilaciono-perfuzijski koeficijent. Ventilacija različitih dijelova pluća neravnomjerna je i na određeni način ovisi o položaju tijela. Ustanovljeno je da ako čovjek sjedi, ventilacija u području plućnih vršaka je veća nego u donjim dijelovima pluća. Ako legnete na leđa, ventilacija plućnih vršaka i donjih dijelova bit će približno jednaka, no u tom položaju stražnji dijelovi se ventiliraju bolje nego prednji. Kada ležite na boku, ventilacija onog dijela pluća koji je dolje, biti će bolja. Ovo ima i izravan odnos prema uvjetima vršenja vježbi disanja, osobito za pacijente koji imaju oboljenje pluća. Slične razlike karakteristične su i za krvotok kroz plućne sudove. Krvotok po žilama u području plućnih vršaka kod vertikalnog položaja tijela je slabiji nego u donjim dijelovima. A kada legnete, cirkulacija u donjim dijelovima i u vršcima pluća se izravnava. Ispoljene su i određene razlike u međusobnom odnosu između ventilacije i krvotoka. Ovaj je koeficijent veći u području plućnih vršaka, gdje obim ventilacije premašuje krvotok. To jest, kod vertikalnog položaja tijela ventilacija plućnih vršaka kao da je “prevelika” u odnosu na krvotok. Čak u normalnim uvjetima u području vršaka moguće je povećanje ventilacije nad perfuzijom (krvotokom) više od 3 puta. Kao što vidite, nije dovoljno naprosto udahnuti-izdahnuti, u vanjskom disanju ima mnogo dubokih mudrosti. Smatra se da u normali prosječna frekvencija disanja (FD) iznosi kod čovjeka 14-16 disaja u minuti. Uzgred, u prirodi se opaža interesantna zakonitost: što su veće

21

proporcije životinje, to je manja frekvencija disanja, to ona sporije diše. Na primjer: frekvencija disanja miša je do 200 puta u minuti, a kod psa je 25. Slonu je u jednoj minuti potrebno 10 disaja, a kit rasteže jedno disanje na 5-10 minuta. Kod treniranih jogija frekvencija disanja može iznositi 1 disanje u minuti. Istraživanaj fiziologa su pokazala da se zdravi ljudi mogu podijeliti u dvije grupe. Jedna grupa su bradipnoici, ljudi s rijetkim i dubokim disanjem. Druga su tahipnoici, ljudi s čestim i površinskim disanjem. No budete li se regularno bavili vježbama disanja, prije svega ćete dospjeti u “zlatnu sredinu” – vaše će disanje biti rijetko i ekonomično, ne duboko. U udžbeniku “Fiziologija čovjeka” za studente medicine je napisano: “Kod spokojnog disanja čovjek udiše i izdiše oko 500 ml zraka, ovaj obim zraka naziva se dišnim obimom. Obim anatomski mrtvog prostora je oko 150 ml, približno 1/3 dišnog obima kod spokojnog disanja. U alveole dolazi oko 350 ml u jednom udisaju. Na kraju izdisaja u alveolama ostaje oko 2500 ml. Zato kod svakog spokojnog udisaja u alveolama se obnavlja tek 1/7 alveolarnog zraka”. Zapamtite to!!! I sjećajte se toga kad vas budu upućivali na neophodnost “punog”, “dubokog” disanja, “prozračivanja” pluća. Sjećajte se toga uvijek kad budete čitali ili slušali slične površinske “znanstvene” preporuke. Pluća su složeni ventilacijski sistem. Disanje, ventilacija pluća su najsloženiji aerodinamički proces i samo šarlatani si mogu predočiti ventilaciju pluća kao primitivni proces zračenja sobe, kao rad motorne pumpe. Pluća ne sudjeluju samo u disanju! Dugo vremena se smatralo da su ventilacija i sudjelovanje u izmjeni plinova jedina funkcija pluća. No višegodišnja istraživanja su pokazala da pluća aktivno sudjeluju i u mnogim drugim fiziološkim procesima.Tako, na primjer, pluća intenzivno rade kao “druga” jetra, prerađujući, čineći bezopasnima i izdvajajući mnoge tvari. Primjer iz svakodnevnog života – nakon prekomjerne uporabe alkoholnih napitaka zadah u zraku koji se izdiše osjeća se nadaleko. Zato se i primjenjuje u narkologiji istraživanje zraka koji se izdiše u svojstvu testa kod ekspertize opijanja. U jednoj TV-emisiji 2001. godine u intervjuu sa znanstvenicima prozvučala je vrlo interesantna informacija. Navodili su se podaci istraživanja o tome da se kroz pluća sa zrakom koji se izdiše može izdvajati do 600 tvari u plinovitom stanju. Bilo je rečeno da se razrađuje dijagnostika prema analizi izdahnutog zraka. I, uzgred govoreći, najnovija forma nitroglicerina – inhalacijska, upravo je i stvorena zato što je u plućima odmah moguće brzo usisavanje u krv. U plućima se također izrađuju neke biološki aktivne tvari koje sudjeluju u regulaciji funkcija nervnog sistema, u regulaciji tonusa sudova i dr. Ventilacija pluća povezana je s kompenzacijom izmjene kiselinsko-alkalne ravnoteže. Tetenjev F.F., razrađujući koncepciju mehaničke aktivnosti pluća, istražujući pitanja biomehanike disanja, ustanovio je da su pluća sposobna aktivno usisavati i izbacivati iz sebe zrak mimo djelovanja sila od strane prsnog koša i dijafragme. Pluća sudjeluju u regulaciji temperature tijela, kod povećane temperature javlja se toplinsko zadihavanje. I zato kada mame i bake, iz prevelike, slijepe ljubavi i od

22

straha od prehlade jako toplo oblače dijete, one same pridonose tome da se dijete prehladi i da oboli. Zašto se jako toplo odjeveno, umotano dijete češće prehladi? A što da ono jadno, voljeno, radi! Njega su “zapakirali” tako da neizbježno dolazi do pregrijavanja tijela. Radi toga se javlja toplinska zadihanost, da bi regulirala procese toplinske produkcije i izmjene topline. Kroz kožu u ovom slučaju praktički nema izmjene topline, znači da ostaje jedina varijanta – otvoriti usta i disati na usta. Uzgred, pas diše kroz usta zato što se njegova koža ne znoji, disanjem na usta pas regulira temperaturu tijela. Na taj način, svakakao, i dijete se spašava od pegrijavanja. No pritom ono neizbježno previše ohlađuje sluznicu gornjih dišnih puteva, pa još i ugljični dioksid izdiše više no što se može. Dobiva se – “htjeli smo najbolje”, obukli smo voljeno čedo što toplije, da se ne bi prehladilo, a proizlazi “kao uvijek” - neprestane prehlade. Eto tako neznanje roditelja osnova fiziologije disanja dovodi do obolijevanja djece. Veliki prijelaz Sastav zraka u procesu njegovog kretanja po bronhijalnom stablu postepeno se mijenja i u alveolama imamo nešto drugačiju smjesu plinova nego u atmosferi. Na taj način alveolarni plin – to je kao naša unutarnja, “individualna” atmosfera. I osnovna razlika naše unutarnje atmosfere od okolnog zraka prije svega se sastoji u sadržaju ugljičnog dioksida. Evo još jednog paradoksa disanja! Razlika u koncentraciji ugljičnog dioksida u alveolama i u atmosferi je skoro 200 puta!!! U atmosferi je sadržaj ugljičnog dioksida u granicama 0,03%, a u plućnim alveolama, u nama – na nivou 5,7%. Začuđujuće je da kao da se u neposrednoj blizini nalaze dvije atmosfere: jedna unutar pluća, a sasvim blizu, izvana – druga. Osobito je interesantno to što u plućima, obratite pažnju, nema nikakvih vratašca ni ventila, to je neprekinuti sistem cjevčica (bronhija) koje međusobno komuniciraju, i pritom na začuđujući način organizam nastoji održavati postojanost unutarnje plinovite sredine, svoje unutarnje atmosfere. Na granici naše unutarnje atmosfere i krvi, kroz membranu plućnih stanica (alveolocita) i stijenki kapilara dolazi do izmjene plinova između krvi i alveola. Višegodišnja znanstvena istraživanja u stotinama znanstveno istraživačkih ustanova svijeta pokazuju jednu te istu sliku. U plućima dolazi do izmjene kisika i ugljičnog dioksida između alveola i krvi. I ništa drugo u današnje vrijeme u području vanjskog disanja, u području izmjene plinova znanstvena istraživanja nisu objavila. U principu sve je dosta jednostavno i razumljivo. Stijenke alveola i stijenke kapilara koje prekrivaju alveole, vrlo su tanke – kako govore znanstvenici, to su polupropusne biološke membrane (debljine ispod 0,5 mkm). Unutar alveola i u krvi koja protječe kroz žile pluća, različite su koncentracije kisika i ugljičnog dioksida. Izmjena plinova se odvija uslijed izravnavanja koncentracija, putem pasivne difuzije. Pri čemu sposobnost kretanja kroz granicu alveola/kapilara, ili kako se govori – difuzijska

23

sposobnost, kod ugljičnog dioksida je 25-30 puta veća nego kod kisika. (Zato je kod disanja na otvorena usta moguće brzo razvijanje poremećaja izmjene plinova). Istraživanja pomoću elektronskog mikroskopa, ultrastrukturna istraživanja pokazala su vrlo interesantnu sliku. Osobitost građe stijenki plućnih kapilara je u tome da one imaju dvije strane – “debelu” i “tanku”. Debela strana sadrži mnogo vlakana kolagena i elastina i stvara nešto kao kostur alveola. A tanka strana kapilare omogućuje difuziju, brzu izmjenu plinova kroz alveolarno-kapilarnu membranu. Difuzija plinova, izmjena plinova – to je neprekidni, stalni proces. Čak ako zatvorite nos i usta, čak ako uronite pod vodu – svejedno se izmjena plinova u alveolama nastavlja. Može se zaustaviti, privremeno zadržati vanjsko disanje, izmjena plinova između pluća i atmosfere, no prekinuti izmjenu plinova u alveolama proizvoljnim naporom čovjek ne može. U običnim uvjetima mi koristimo tek dio kisika koji dospijeva u pluća. U zraku koji se udiše sadržaj kisika je 21%, ugljičnog dioksida 0,03%, a u zraku koji se izdiše analogno 16% kisika i 4,5% ugljičnog dioksida. U šupljini alveola sadržaj kisika je 14%, a ugljičnog dioksida na nivou 5,5-6%. Kod hipoksičke terapije na aparatima hipoksikatora moguće je smanjenje kisika u zraku koji udišemo do 12-10%!!! Ako normalan čovjek radi maksimalno, granično zadržavanje disanja, sadržaj kisika u zraku koji izdiše smanjuje se do 12-10%. To svjedoči o tome da je u normalnim uvjetima sadržaj kisika u atmosferi i u krvi kod nas dovoljan, sa zalihom. Naš “ventilator” Vi, naravno, niste jednom čuli frazu “kretanje – to je život”. Za kretanje mi koristimo veliku količinu mišića za kretanje. Ovi mišići još se nazivaju “skeletni”, budući da je njihova funkcija povezana s održavanjem određenog položaja tijela, s kretanjem tijela. Za vršenje specijalnih pokreta, određenih funkcija, mi imamo specijalizirane mišiće. Na primjer: u crijevima rade mišići čije skraćivanje omogućuje peristaltiku, kretanje hrane koja se probavlja, bronhiji imaju muskulaturu, kod jakog skraćenja bronhijalnih mišića nastaje gušenje. Naše srce je specijalizirani mišić namijenjen za pumpanje krvi. I takav specijalizirani mišić imamo za disanje – to je dijafragma. Kako pokazuje praksa, velika većina ljudi nema predodžbu o tom čudesnom, jedinstvenom mišiću. Mnogi ljudi ne znaju, ne razumiju značenje i funkciju dijafragme i zato ne znaju upravljati svojim disanjem, ne vladaju svojim disanjem, faktički – ne znaju disati. U cijelosti pluća, rebra, dišni mišići objedinjuju se pod zajedničkim nazivom “ventilatorni aparat”. Pritom se najčešće govori o radu dišnih mišića. Dana istraživanja u području anatomije, fiziologije, svjedoče o tome da je dijafragma osnovni, glavni, jedini specijalizirani dišni mišić, to je “mišić udisaja”. A mišići grudnog koša i leđnog pojasa su skeletni, mišići kretanja. Ova grupa mišića tako se i zove – pomoćna dišna muskulatura. Za disanje oni se “uključuju” dodatno, u slučaju

24

kada je snaga dijafragme nedovoljna za punovrijednu izmjenu plinova. Iz kliničke prakse je poznato da ako dijafragma ne radi (ranjavanje dijafragme, paraliza dijafragmalnog živca i sl.), čovjek brzo umire, budući da pomoćni dišni mišići ne mogu dugotrajno punovrijedno osigurati disanje. U takvim slučajevima može pomoći samo prinudna ventilacija pluća – aparat za umjetnu ventilaciju pluća. I obratno, čak kod takvih najtežih trauma kao što je prijelom kičme s potpunim rascjepom leđne moždine, kada nastupa potpuna paraliza muskulature kretanja, čovjek može živjeti desetke godina, ako radi dijafragma. Naredni paradoks u području disanja. Vrlo često govore i pišu o tome da disanje može biti prsno, trbušno ili mješovito. Pritom kao da se samo po sebi razumije da u normali zdravi čovjek može disati po raznome. Liječnik je kod zapisivanja povijesti bolesti u principu dužan navesti tip disanja. I zbog nečega se smatra da su i prsni tip disanja, i mješoviti tip, i trbušno disanje – sve varijante normale. K tome pak moramo često slušati takve tvrdnje da je prsni tip disanja – “ženski” tip disanja. Tvrde također da je disanje trbuhom, trbušno – “muški” tip. Susreću se i suprotna mišljenja. Općenito, treba se snaći u tom vrlo važnom pitanju. Dijafragmalno disanje je urođeni tip disanja, u rodilištu novorođena djeca, i dječaci i djevojčice, svi dišu jednako. Dijafragma je specijalno predodređena za disanje (kao što su noge za hodanje, oči za gledanje, srce za krvotok). Zato je u mirovanju i kod lakog fizičkog opterećenja čovjeku dovoljno dijafragmalno disanje (ako ima zdravo, trenirano disanje). Pomoćna dišna muskulatura uključuje se u proces ventilacije pluća u periodu fizičkih opterećenja, omogućujući dodatnu ventilaciju u skladu s povećanjem opterećenja. A nakon prekida fizičkog opterećenja neophodno je obnoviti disanje, “predahnuti”, prijeći sa mješovitog disanja kada u disanju sudjeluju i dijafragma, i muskulatura prsnog koša, na normalno, dijafragmalno disanje, odstraniti suvišnu ventilaciju. Nažalost, čak sportaše ne uče uvijek upravljati svojim disanjem. Zato se kod mnogih u procesu aktivnih fiskulturnih i sportskih vježbi formira “prsni” tip disanja, kada čak nakon opterećenja, u stanju mirovanja, čovjek “diše prsno”. Podaci znanstvenih istraživanja i višegodišnje iskustvo obučavanja gimnastike disanja pokazuju da se praktički svakog čovjeka može obučiti dijafragmalnom disanju, odučiti ga od prsnog tipa disanja u stanju mirovanja. Takvo obučavanje donosi jedino korist u svakoj dobi. Tajne “kraljice disanja” U čemu je jedinstvenost dijafragme? Dijafragma – sam naziv ovog mišića je neobičan, on ukazuje na njegov osobiti položaj - to je kao pregrada koja dijeli (dija) na dijelove, na fragmente (-fragma) naše tijelo iznutra. Uistinu, po anatomiji sve ono što je iznad dijafragme je prsni koš, a što je ispod dijafragme je trbušna šupljina. Takva je eto anatomska granica. Dijafragma je smještena poprijeko našeg tijela, kao pregrada, kao prekriće među katovima kuće. Nad dijafragmom su smješteni pluća i srce. Ispod dijafragme su naši dragocjeni unutrašnji organi: želudac i sva crijeva,

25

jetra, želučani mjehur i gušterača, slezena, a još i takvo bogatstvo kao što su organi mokraćno-spolnog sistema. Osim ovog neobičnog položaja dijafragma je također interesantna i svojim osobitim, specijalnim oblikom, anatomskom građom. Poznato je da se obično mišići učvršćuju tetivama za dvije susjedne kosti. Pogledajte, na primjer, mišiće ruke. Jedinstvenost dijafragme ispoljava se u tome da ovaj veliki plosnati mišić (predočite si krug) ima osobite tetive: po vanjskoj kružnici dio tetiva dijafragme pričvršćuje se za rebra, a odostraga i za kralješke. Druge tetive nalaze se kao unutar mišića (u centru kruga). Među tim dijelovima tetiva smješten je mišićni dio. Evo takav neobičan mišić – jedne tetive, kao kod svih, pričvršćuju se za kosti, a druge nisu ni za što pričvršćene, slobodne su. Upravo ova osobitost omogućuje mišićnom dijelu dijafragme da se slobodno premješta unutar tijela gore-dolje, djelujući kao pumpa. Govoreći pojednostavljeno, dijafragma je plosnati mišić. Djeci ja obično govorim da je ona skrivena kod nas u unutrašnjosti i smještena kao “luk”, kao duga, kao mostić. Dijafragma je smještena unutar tijela u obliku kupole, no pritom treba imati u vidu da dijafragma ima dvije kupole – lijevu i desnu, koje su smještene ispod lijevog i desnog plućnog krila. A u sredini dijafragme smješten je centar tetiva. I eto, to je začuđujuće: ovaj centar tetiva nije samo kompaktni film tetiva. Centar tetiva dijafragme ima specijalne otvore kroz koje prolaze najvažnije žile – aorta i donja šuplja vena. I još kroz dijafragmu prolazi naš voljeni jednjak, i za nas vrlo vrlo važan sud – limfatički kanal. Evo kako je neobično i interesantno građen naš najvažniji mišić, “kraljica disanja” – dijafragma. Njezin su položaj i funkcije na taj način povezani ne samo s disanjem,no odmah i s krvotokom u arterijama i venama, s najvažnijim procesom kretanja limfe koja pročišćuje organe i tkiva, s funkcijom probavnih organa. Obratite osobitu pažnju na genijalnost konstrukcije! Kroz dijafragmu, upravo poprijeko, kroz otvore u centru tetiva, prolaze četiri dosta krupne “cjevčice” – aorta, vena, jednjak, limfatički kanal, no pritom su trbušna i prsna šupljina hermetički razdvojene. Kao što u podmornici čvrsto zatvaraju pregradni zid, hermetički razdvajajući odjele, tako su i u našem tijelu prsna i trbušna šupljina čvrsto odvojene, razdvojene jedna od druge. A “rupica” u centru tetiva ima! No pritom – hermetično razdvajanje!!! A čitavo središte, sva jedinstvenost građe dijafragme je u tome, da je u centru tetiva, među “cjevčicama” koje prolaze kroza nj, radi hermetičnosti, kao učvršćivač, smješteno masno stanično tkivo. I evo ove masne kapsule čvrsto zatvaraju čitav slobodni prostor u otvorima centra tetiva. Rad dijafragme također ima svoje neponovljive osobitosti. U početku izučavanja tajni “kraljice disanja” nismo slučajno nabrojili organe prsne i trbušne šupljine: položaj i kretanje dijafragme vrlo pozitivno utječu na stanje ovih organa. Mehanizmi ovog utjecaja su raznovrsni, razmotrit ćemo osnovne među njima. Kretanja dijafragme izravno, mehanički utječu na položaj i funkciju pluća i srca. Kad se dijafragma skraćuje, ona se spljošnjava, opušta se dolje. Pritom se povećava obim prsnog koša, on se širi, pluća se rastežu, tlak zraka u plućima se smanjuje ispod

26

atmosferskog i zrak se usisava u pluća. Na taj način se odvija udisaj. Za vrijeme udisaja mi osjećamo (i čak vidimo) kako prednja stijenka trbuha izlazi naprijed (trbuh se “napuhne”). Također se za vrijeme udisaja donekle širi šupljina osrčja – perikarda. No pritom se u trbušnoj šupljini donekle povećava unutar trbušni tlak, ti se organi skupljaju – odvija se masaža. A još uslijed toga kretanja, za vrijeme udisaja, krv po venoznom sistemu, iz vena trbušne šupljine dolazi u srce. Eto tako, dijafragma genijalno jednostavno i vrlo efektivno u jednom pokretu sjedinjuje odmah nekoliko procesa – i udisaj, i masažu organa trbušne šupljine, i pomoć srcu kod krvotoka!!! Dijafragma – to je “mišić udisaja”. Na kraju udisaja skraćivanje dijafragme završava. Nakon udisaja započinje izdisaj. Za vrijeme izdisaja dijafragma je opuštena. U svim medicinskim udžbenicima obično piše da je izdisaj – pasivna faza, no ako pogledamo uokolo, vidjet ćemo da mnogi ljudi, osobito sa prsnim tipom disanja, izdišu aktivno, s naporom. No, tim ne manje u medicini je priznato da je normalan izdisaj pasivni proces. Zašto? Zato što je tkivo pluća elastično, rastezljivo (kao guma). Ako smo na udisaju ovo elastično tkivo rastegnuli, zbog svoje elastičnosti ono se samo skraćuje. Praktičan primjer: uzmite i napuhnite gumeni balon. Da bi se napuhnuo, treba uložiti snagu, no da bi zrak izašao natrag, nije potreban nikakav napor, balon se sam ispuhuje. Tako i pluća, naši gumeni baloni – alveole su se nakon rastezanja na udisaju same sposobne vratiti u početno stanje, takoreći u točku ravnoteže. Pritom treba imati u vidu da postoje određeni odnosi između unutatrbušnog, unutargrudnog i atmosferskog tlaka.Pluća nam nisu prekrivena nikakvim ventilom i stalno su sjedinjena s atmosferom. Za vrijeme izdisaja postepeno se izravnava tlak u trbušnoj šupljini, u prsnom košu i u atmosferi, zrak izlazi, kao da se istiskuje iz pluća u atmosferu. Kod normalnog disanja, u stanju mirovanja izdisaj se vrši bez mišićnog napora. U procesu izdisaja dijafragma je opuštena, no budući da se pluća smanjuju po obimu, uvlače se, i dijafragma pasivno slijedi pluća, podiže se gore u početni položaj. Mi obično osjećamo kako prednja stijenka trbuha lagano ulazi unutra (trbuh se uvlači). Pritom se također odvija izvjesna masaža organa trbušne šupljine. Budući da je izdisaj pasivna faza, zrak polako izlazi iz bronhijalnog stabla i zato je u fazi mirovanja trajanje faze izdisaja uvijek duže nego vrijeme udisaja. Dijafragmalno disanje ima osobito značenje za pročišćenje organizma. Pročitavši ovu frazu, vjerojatno ćete posumnjati u nju. Vaše sumnje u potpunosti su shvatljive i objašnjive. Kako je dijafragmalno disanje povezano s pročišćenjem organizma? Ta poznato je mnoštvo sistema pročišćenja organizma, mnoge firme neprestano razrađuju i reklamiraju stotine različitih “pročišćujućih” proizvoda. Tisuće, deseci tisuća trgovaca prodaju na tone ovih proizvoda, milijuni ljudi sve to poslušno kupuju i gutaju. No, tim ne manje, to je tako – dijafragmalno disanje prekrasno pomaže u čišćenju organizma. Pomaže vrlo efikasno, na jednostavan i prirodan način. Dijafragmalno disanje izravno je vrlo tijesno povezano s kretanjem limfe. Limfa je specijalna tekućina u organizmu koja se kreće specijalnim sudovima koji stvaraju

27

limfatički sistem. Može se učiniti ovakva usporedba, da je krvonosni sustav kod nas “vodovod”, a limfatički sustav je “kanalizacija” organizma. Limfatički sustav osigurava očišćenje i organa i tkiva. Limfatičke kapilare započinju u organima i tkivima, “skupljaju” štetne tvari. Postepeno se ove kapilare slijevaju u sudove, u limfatičke kanale, završavaju krupnim sudom koji se naziva limfatičko deblo. Kada su znanstvenici počeli istraživati limfatički sustav, pojavilo se pitanje: u krvonosnom sustavu postoji pumpa (srce), a u limfatičkom sustavu takva pumpa nije pronađena. Zato je ostala tajna – kako se limfa pumpa po sudovima, kakva pumpa stimulira kretanje limfe koja pročišćuje naš organizam? Vrlo dugo, do 1981. godine, svi stručnjaci su smatrali da upravo skraćenje mišića za vrijeme fizičkih vježbi stimulira kretanje limfe po limfatičkim sudovima. Tek nakon specijalnih istraživanja razjasnilo se da naša “kraljica disanja”, dijafragma, vrši još i funkciju pumpe za limfatički sustav. Može se slikovito reći da je dijafragma “limfatičko srce”. Jedno od tih istraživanja potanko je opisano u knjizi G. Childersa “Prekrasna figura za 15 minuta dnevno”. 1981. godine pod vodstvom Arthura Geitona, priznatog autoriteta u području fiziologije, provedena su specijalna istraživanja. Bit eksperimenta sastojao se u tome da su mladom zdravom muškarcu, sportašu, proveli početno istraživanje limfatičkog sustava. Zatim je sportaš morao vršiti najrazličitije kretanje – i trčanje, i sagibanja, samo što nije stajao na glavi. Poslije opterećenja proveli su kontrolno istraživanje – kretanja limfe nije bilo. Tada su sportašu predložili da diše koristeći dijafragmu. I tu su vidjeli kako je uslijed dijafragmalnog disanja momentalno započelo aktivno kretanje limfe po sudovima. Zato svi pismeni stručnjaci koji daju usluge u području korekcije figure, mršavljenja, obično obavezno preporučuju dijafragmalno disanje. Također zato svi oni koji aktivno prakticiraju dijafragmalno disanje imaju čvrstu figuru, uvučeni trbuh i ne gube suvišno vrijeme i novac na prinudno čišćenje organizma. U cijelosti funkcije dijafragme su slijedeće: statička, dinamička, kardiovaskularna i motorno-probavna. Statička funkcija – to je tonus dijafragme (skraćivanje, opuštanje), izravnavanje unutarprsnog i unutartrbušnog tlaka. Dinamička funkcija je respiratorna, dišna, sudjelovanje u površinskom i dubokom disanju. Kardiovaskularna funkcija (“srčano-žilna”) - pokretljivost dijafragme utječe na položaj srca, dinamiku unutarprsnog i unutartrbušnog tlaka, venozno otjecanje iz jetre. Motorno-probavna funkcija dijafragme je utjecaj na kretanje želuca, želučanog mjehura, crijeva, dinamiku unutartrbušnog tlaka. Prema ocjeni fiziologa “najefikasniji s točke gledišta disanja i kemodinamike je trbušni tip disanja, budući da se kod takvog disanja dublje ventiliraju pluća i olakšava se venozni povrat od trbušne šupljine prema srcu”. Prema opažanjima Ovsjanjikova V.D. dijafragmalno disanje je kod dojenčadi, a također “tako diše većina dugovječnih ljudi koje je autor promatrao”. Pravilo drugo: dijafragmalno disanje je jedini normalan tip disanja u stanju mirovanja. U uvjetima mirovanja i kod laganog fizičkog opterećenja (miran hod, polagano trčanje, govor, pjevanje) učimo disati samo dijafragmom (trbuhom). Za vrijeme fizičkog opterećenja, ako je neophodno, dijafargmalnom disanju se dodaje

28

napor pomoćnih dišnih mišića (međurebrenih, prsnih). Nakon prekida fizičkih opterećenja treba obnoviti disanje, neophodno je “predahnuti”, prijeći od mješovitog disanja na dijafragmalno disanje. Sistem transporta plinova Kroz sudove pluća protječe sva krv. U kapilarama koje prekrivaju alveole, kisik dospijeva u krv. Neznatni dio kisika nalazi se u plazmi krvi u otopljenom obliku, a osnovni dio kisika dospijeva unutar eritrocita. Eritrocit se “specijalizira” za transport kisika: zato je u eritrocitu specijalna bjelančevina – hemoglobin. U sudovima pluća hemoglobinu se pripajaju molekule kisika. Jednoj molekuli hemoglobina pripajaju se 4 molekule kisika, stvarajući oksihemoglobin. U takvom vezanom, “upakiranom” obliku kisik se transportira po žilama tamo gdje je potreban – u stanice. U sudovima pluća krv se maksimalno zasićuje kisikom – to je arterijska krv. Prvi organ u kojeg dospijeva krv obogaćena kisikom je srce. A od srca krv zasićena kisikom rastače se po čitavom sistemu sudova, no do odvajanja kisika od hemoglobina dolazi samo u najsitnijim sudovima – u kapilarama. Procesi snabdijevanja stanica kisikom, odvajanja kisika od hemoglobina, ovise o glavnom od dvaju faktora. Pokazalo se da sadržaj ugljičnog dioksida izravno utječe na proces otcjepljivanja kisika od hemoglobina. Zato kod normalnog sadržaja ugljičnog dioksida naše stanice dobivaju dovoljno kisika iz krvi. Evo narednog paradoksa disanja. Ako je ugljičnog dioksida malo, bez obzira na visoki sadržaj kisika u krvi, stanice “gladuju”, imaju deficit kisika, u stanicama se razvija stanje hipoksije. Čudna je situacija – eritrocit je zasićen kisikom, u krvi je dovoljno kisika, a u stanice ga dospijeva malo. I što je manje ugljičnog dioksida, to se teže kisik odvaja od hemoglobina i manje kisika dospijeva u stanice. Ako probamo vrlo aktivno, jako, energično, duboko disati, mogli bismo se i onesvijestiti, ili osjetiti vrtoglavicu. To može biti povezano s tim da se kod pojačanog disanja smanjuje sadržaj ugljičnog dioksida, uslijed toga se otežava odvajanje kisika i smanjuje se njegovo dospijevanje u stanice. Tako da se prije smrti uistinu nećeš nadisati. Gora E.P. naglašava: “Mehanizam održavanja neophodnog nivoa kisika u organizmu je takav da vodeću ulogu u njemu igra ugljični dioksid. Prema slikovitom izrazu F. Miescher (1893. god.) “Nad snabdijevanjem organizma kisikom ugljični dioksid rasprostire svoja zaštićujuća krila”. I tako, ugljični dioksid je prvi faktor koji utječe na dospijevanje kisika iz krvi u stanice. Kroz pluća eritrocit prolazi za manje od sekunde, uspijevajući dobiti ogromnu količinu kisika. Pažnja!!! U krupnim sudovima eritrocit čvrsto zadržava kisik unutar sebe. I samo u najsitnijim sudovima, u kapilarama kisik se aktivno odvaja od hemoglobina. No, kao što razumijete, nedovoljno je naprosto odijeliti kisik od hemoglobina, potrebno je da molekula kisika izađe iz eritrocita, prođe kroz njegovu membranu. Sposobnost membrane da propušta molekule naziva se propusnost. Ovisno o propusnosti membrane ona ili propušta molekule, ili ne. U membrani

29

eritrocita u određenim situacijama mogu nastati propusne pore kroz koje kisik i izlazi iz eritrocita. A ako su ove pore zatvorene, tada je uistinu “prekriven kisik”, u eritrocitu ga je mnogo, no on praktički ne izlazi. Stručnjaci Fizikalnog instituta Lebedjeva pod rukovodstvom Mihaila Foka dugo vremena su izučavali procese prijenosa kisika eritrocitima. Fizičari su ustanovili da se nakon izlaska eritrocita iz kapilara pluća u krvonosni sustav propusnost njegove membrane smanjuje za 10000 puta!!! Zato se pore na membrani eritrocita zatvaraju. I u takvom “zatvorenom” stanju eritrocit donosi kisik u tkiva. Kod raznih tkiva u različitim stanjima i potreba za kisikom je različita. Zato se građa kapilara, gustoća kapilara u tkivima donekle razlikuju. No najzačudnije je to da je dijametar kapilara znatno manji od dijametra eritrocita. Veličina nekih kapilara je skoro 2,5 puta manja od veličine eritrocita. Zato eritrociti moraju faktički “puzati”, protiskivati se kroz kapilare, stijenke kapilara bukvalno tlače, stiskaju eritrocit. Pokazalo se da što je jače ovo tlačenje, to eritrocit ispušta više kisika. A tajna ove majstorije je u tome da propusnost membrane eritrocita, njena “sposobnost propuštanja”, količina pora koje se otvaraju, ovise o napetosti električnog polja u ovojnici eritrocita. Kod jakog pritiska, kod čvrstog kontakta stijenki eritrocita i kapilara napetost polja se smanjuje, poboljšava se propusnost membrane, otvara se neophodna količina pora i eritrocit ispušta porciju kisika. Propusnost membrane eritrocita je drugi faktor koji regulira dospijevanje kisika iz eritrocita u stanicu. Kako se pokazalo, stanice tkiva također imaju u svojim membranama pore za prodiranje kisika. I što je začuđujuće – stanice naših tkiva također mijenjaju propusnost membrana ovisno o tome koja količina kisika im je potrebna. Postoje određene razlike i u gustoći kapilara u različitim tkivima. Na primjer, u miokardu na svako mišićno vlakno dolazi jedna kapilara, prosječni razmak između kapilara miokarda je 25 µ m.U kori mozga taj je razmak 40µ m, a u skeletnim mišićima oko 80µ m. Nakon što kisik prelazi iz hemoglobina u stanicu, hemoglobinu se pripajaju molekule ugljičnog dioksida. Na obratnom putu, po venoznom sustavu krv teče prema plućima. U venoznoj je krvi visoki sadržaj ugljičnog dioksida i niski sadržaj kisika. Zasićenje arterijske krvi kisikom je 95-98%, a venozne 71-75%. U kapilarama pluća, kao što već znate, dolazi do obnavljanja sastava plina u krvi. Eritrociti predaju ugljični dioksid, on prelazi u alveole, a na njegovo mjesto k hemoglobinu se pripaja nov obrok svježeg kisika. Naredno skraćenje srca – i započinje novi ciklus putovanja kisika u eritrocitu. Na taj način sistem krvotoka i organi disanja čine jedinstveni kardiorespiratorni sustav. I zato je vrlo često jedan od prvih simptoma srčanih oboljenja zadihanost. Srce ne uspijeva efektivno propumpavati krv kroz plućne sudove, narušava se izmjena plinova i zadihanost je grozni, nepovratni simptom teškog oboljenja. No ako takvi bolesnici počnu sistematski provoditi seanse gimnastike disanja, uspijevaju pobijediti i takvu nevolju kao što je zadihanost (čak nakon infarkta miokarada).

30

I sjetimo se ponovo “kraljice disanja” – dijafragme. Dijafragma efektivno poboljšava i krvotok. Poznati ruski liječnik A.S. Zalmanov nije slučajno nazvao dijafragmu “drugo srce”. Zato ako efektivno koristite dijafragmalno disanje, samim tim si osiguravate i normalnu ventilaciju alveola, i dobar krvotok. U našim sudovima “radi” sistem kontrole sastava plina u krvi. Svatko od nas ima specijalizirane stanice – kemoreceptore koji reagiraju na promjenu sadržaja kisika i ugljičnog dioksida u krvi. Osnovna nakupina kemoreceptora nalazi se u stijenki luka aorte, tamo gdje se aorta opušta dolje (to je kao iza grudne kosti), u vratnim čvorovima – tamo gdje se zajednička vratna arterija dijeli na vanjsku i unutarnju vratnu arteriju. Žilni sustav također ima baroreceptore koji kontroliraju nivo arterijskog tlaka. Disanje tkiva Naše veliko i lijepo tijelo, naš voljeni organizam sastoji se od mnogo milijardi stanica. Stanica je osnovni oblik biološkog života na zemlji. Praktički svaka stanica našeg organizma diše, to jest koristi kisik za oksidaciju hranidbenih tvari. Na taj način disanje, oksidacijski procesi, leže u osnovi procesa izmjene tvari. Zato vježbe disanja, proizvoljna regulacija disanja neizbježno vrše određeni utjecaj na izmjenu tvari. Disanje u stanicama našeg tijela to je, u svojoj suštini, kemijska reakcija rastvaranja (raspadanja) molekula hranidbenih tvari uz korištenje kisika (oksidacija), uslijed čega se stvara ugljični dioksid i molekule vode (endogena voda). A ugljični dioksid, također, uzgred, mogu koristiti stanice. Disanje (oksidacija) je najvažniji dio i obavezan uvjet izmjene tvari.U našim stanicama disanje i hranjenje uzajamno su povezani u jedan neraskidivi i neprekidni proces izmjene tvari. A točnije govoreći – u jedinstveni proces izmjene tvari i energije. Zato se u udžbenicima biološke kemije za medicinske institute tema “disanje tkiva” razmatra u glavi “izmjena energije”. I tako, disanje tkiva počinje od toga da je molekula kisika, odijelivši se od hemoglobina, prošla kroz membranu eritrocita, kroz stijenku kapilare, kroz membranu stanice i stigla unutar stanice, u specijalnu strukturu stanice – u mitohondrij. Mitohondrij je dio stanice, unutarstanična struktura, na primjer kao elektrostanica u tvornici. U stanici se složene molekule hranidbenih tvari raspadaju (razlažu) na jednostavnije i iz njih se sintetiziraju neophodne tvari, a višak molekula može se učiniti rezervom (deponirati se) u obliku složenih spojeva. Na primjer, višak glukoze može se deponirati u mišićima i u jetri u obliku glikogena (kao u koncentriranom obliku, za rezervu). Za jedan dan u naše stanice pomoću hemoglobina se dovodi oko 600 litara kisika. Uslijed disanja u stanicama se stvara oko 500 litara ugljičnog dioksida. I ovaj proces, ova “neprekidna traka života”, naš “magistralni plinovod”, naš “jedinstveni energetski sistem” radi neprekidno i dan i noć, i u snu i na javi.

31

Poznati postulat: “disanje - to je energija” ima znanstveno objašnjenje: energija se proizvodi u mitohondrijima kod sjedinjenja kisika i vodika, u procesu disanja tkiva. Disanje stanica, oksidacijske reakcije, tijesno su povezane sa stvaranjem adenozintrifosforne kiseline – ATF. ATF djeluje kao prijenosnik fosfatnih grupa od visokoenergetskih molekula do drugih molekula. Dobivši fosfatne grupe od ATF-a, ove se molekule aktiviraju, osiguravaju stanicama vršenje njihovih funkcija. U našim stanicama molekule ATF-a stalno se stvaraju u procesu disanja tkiva i također se neprestano raspadaju, osiguravajući energijom različite procese u organima i tkivima (na primjer – rad mišića, skraćenje mišićnih vlakana). Zato jedna molekula ATF-a živi najviše 1 minutu, a u cijelosti za 24 sata stvara se i potroši oko 62 kilograma ATF-a!!! Obratite pažnju – zaliha ATF-a u stanici praktički nema. Postoji specijalni mehanizam regulacije nivoa ATF-a u stanici - kontrola disanja u stanici koja povezuje, uravnotežava brzinu procesa disanja u stanici, aktivnost oksidacijskih reakcija uz stvaranje i raspad ATF-a. I evo vam još jednog paradoksa u povijesti medicinske znanosti. Kada je 1961. godine engleski biokemičar Peter Mitchell predložio svoju teoriju stvaranja ATF-a u stanici (kemoosmotičku), ovu verziju nitko nije uzimao ozbiljno. I hipoteza se činila fantastičnom, pa i sam autor tada nije bio “od autoriteta”. No vrijeme je sve stavilo na svoje mjesto. Istina, za to je trebalo “samo” 17 godina i autor ove hipoteze je dobio Nobelovu nagradu. Uzgred, P. Mitchell dobio je Nobelovu nagradu prvi put upravo za kandidiranje kemoosmotske hipoteze stvaranja ATF-a, a ne za njenu potvrdu! Proces izmjene tvari uz korištenje kisika naziva se aerobni metabolizam. Ako se odvijaju kemijske reakcije bez sudjelovanja kisika, takve reakcije se nazivaju anaerobne (bez kisika). Prema podacima istraživanja najaktivnije troše kisik stanice takvih organa (tkiva) kao što su mozak (kora velikih polutki), srce, bubrezi, jetra, očna mrežnica. Na primjer, mozak za aerobno rastvaranje glukoze u mirnom stanju iskoristi do 20% sveg kisika koji dospijeva u organizam (a masa mozga je svega 2% tjelesne mase). Sada je shvatljivo zašto su čak kod neznatnih poremećaja disanja moguće promjene u funkciji nervnog sistema i zašto uslijed treniranja disanja čak stariji ljudi opažaju poboljšanje psihičkog stanja (sna, pamćenja, koncentracije, raspoloženja), sluha, vida. Aerobni procesi su osnovni, vodeći, a anaerobni su kao rezervni, pomoćni, no to je vrlo važna i neophodna rezerva. Na primjer, kod prijelaza na intenzivnu mišićnu aktivnost čak kod pojačanog dospijevanja kisika pored aerobnog načina rastvaranja glukoze, obavezno se uključuje anaerobni. Kod intenzivnog rada skeletnih mišića aerobni procesi se pojačavaju desetke puta, no anaerobni procesi povećavaju se stotine puta! To je uistinu naša evolucijska, prirodna, strateška rezerva. Jedan od paradoksa disanja povezan je s tim da svatko od nas u početku svojeg životnog puta uopće praktički ne treba kisik. Kada je to bilo? Ta na samom početku – u trenutku začeća i za prvih sati i dana svojeg života oplođena jajna stanica nalazi se praktički u sredini bez kisika. Više od toga, kisik u to vrijeme može biti

32

opasan za embrij. I samo paralelno s razvojem ploda, u procesu formiranja placente i placentarnog krvotoka stvaraju se uvjeti za razvoj procesa koji ovise o kisiku. No i u tom slučaju dospijevanje kisika do ploda je ograničeno, mi se razvijamo u uvjetima “limita kisika”. Na ovu osobitost našeg razvoja uvijek skreće pažnju profesor Cireljnjikov N.I., otkrivajući u svojim lekcijama mehanizme pozitivnog utjecaja vježbi disanja kod liječenja različitih oboljenja. Ispada da se za vrijeme trudnoće plod kao “trenira”, adaptira na nizak sadržaj kisika u krvi i u tkivima, na oscilacije u sadržaju kisika u krvi i u stanicama. Na taj način se čuva sposobnost stanica za anaerobne procese. Zato je i moguće rađanje u vodi jer se novorođenče svih 9 mjeseci trenira živjeti u hipoksičkim uvjetima. Nije slučajno da fiziolozi govore da je trudnoća – “Everest u maternici”. Kako su pokazala istraživanja, otpornost novorođenčadi na deficit kisika je 8-10 puta veća nego kod odraslih. Ispada da smo svi mi od rođenja izdržljivi skoro kao alpinisti, ronioci i kosmonauti!!! No bez specijalnog treniranja ova naša urođena fenomenalna sposobnost postepeno slabi, kao da ostaje u pamćenju stanica, u pamćenju organizma. Ona se može uključiti u ekstremnim uvjetima. Na primjer, trčanje tijekom 30 sek na razmaku od 200 metara može se u potpunosti osigurati anaerobnom glikolizom (rastvaranjem glukoze bez kisika). Također se može uspješno koristiti, aktivirati ova naša prirodna rezerva – anaerobni procesi, kao rezultat treniranja disanja. Uzgred, evo vam još paradoksa disanja – eritrocit, ovaj prijevoznik kisika, uopće ne koristi kisik za sebe. Kako naročito naglašava profesor Cireljnjikov N.I., eritrocit je “potpuni anaerob”. Samo pomislite kako je to čestiti “suradnik” – sam je sav natopljen, nasićen, napunjen kisikom preko ušiju, no sve daje drugima! I tako, osnovna, najvažnija funkcija kisika u stanicama je dobivati elektrone od oksidirajućih molekula, na taj način osiguravajući procese oksidacije i izmjene energije u stanicama. Kisik je najvažniji, najneophodniji element, zato i govorimo o nepodnošljivim uvjetima – “prekrili smo kisik”. No ovaj životno važni element može biti i vrlo opasan pretvarajući se u potpunu suprotnost “životvornog kisika”, u ozbiljnu opasnost za život i zdravlje. To je povezano s paradoksom kisika. “Paradoks kisika” povezan je s osobitim svojstvima atoma ovog elementa. Jezgra atoma kisika okružena je sa 8 elektrona. Atomi kisika ujedinjeni su u parove, stvarajući bezopasnu i čak korisnu molekulu. Molekularni kisik u osnovnom (tripletnom) stanju sposoban je pridružiti si još par elektrona. Pod utjecajem različitih faktora od molekule kisika se odvaja jedan elektron ili, nasuprot tome, dodaje se još jedan-dva dodatnih, suvišnih elektrona. Na taj način izmijenjena molekula kisika postaje vrlo aktivna, čak agresivna (točno kao bijesan pas). Takve promijenjene oblika molekula kisika, sa suvišnim elektronima ili, nasuprot, s deficitom elektrona nazivaju se “slobodni radikali”. I eto ti slobodni radikali, prekomjerno aktivne kemijske tvari, cirkulirajući po organizmu, spremno ulaze u kemijske reakcije. Na primjer, radi toga da bi obnovili normalnu količinu elektrona, odstranili deficit, oni su

33

sposobni “otkinuti” taj elektron od bilo koje molekule, izazivajući na takav način lančanu reakciju zato što se molekule od kojih oni uzimaju kisik, same pretvaraju u slobodne radikale. Zato kisik nije samo koristan, već nosi u sebi određenu opasnost. Nisu opasne samo aktivni oblici kisika (AOK), takvi slobodni radikali kao superoksid, kisikov peroksid, hidroksilni radikal, singletni kisik, već i produkti njihovog “napadanja”, “žrtve” uzajamnog djelovanja aktivnih oblika kisika s drugim molekulama, na primjer – s masnim kiselinama. Uslijed toga, na primjer, oštećuju se lipidi membrana stanica, oštećuju se organi i tkiva. Prema proračunima biokemičara samo u jednom danu, samo u jednoj stanici organizma u svojstvu nusproizvoda procesa izmjene tvari , stvara se oko 1 trilijun slobodnih radikala! Prirodno, naše stanice, naš organizam na određeni način sposobni su ograničavati stvaranje i djelovanje ovih opasnih, agresivnih molekula. No do 2% ovih opasnih molekula (reda veličine 20 milijardi) probija zaštitu i realno ugrožava naš život i zdravlje. Osobito ako mi nerazumno i glupo riskiramo sa svojim zdravljem. Pretvaranju normalnog, “korisnog” kisika u našeg neprijatelja, u slobodne radikale, mi često pomažemo sami pušenjem, prekomjernim ultravioletnim ili ionizirajućim zračenjem i sl. U organizmu se razvija oksidacijski stres s kojim je povezan razvoj većine oboljenja, u tom smislu i takvih kao što su infarkt miokarda, rak, katarakt, ateroskleroza i mnoga, mnoga druga, spisak ovih oboljenja je ogroman. Na taj način stanje našeg zdravlja izravno ovisi o kvaliteti disanja tkiva. No problem borbe sa slobodnim radikalima, zaštite od njihovog toksičkog djelovanja može biti uspješno riješen. Paradoks situacije sastoji se u tome da je određena količina slobodnih radikala, aktivnih oblika kisika, naprosto životno neophodna. Na primjer, naše imunološke stanice - leukociti, koriste aktivne oblike kisika (slobodne radikale) za uništavanje bakterija. Zato se u normali do 10-15% kisika može potrošiti na proizvodnju aktivnih oblika kisika. U našim stanicama postoje fermenti, tvari koje zadržavaju, usporavaju proces stvaranja slobodnih radikala. S hranom mi dobivamo tvari, antioksidanse – na primjer, vitamin E, koje “povezuju”, neutraliziraju slobodne radikale. U borbi sa viškom slobodnih radikala pomaže nam ugljični dioksid. Ruski znanstvenici, Kogan A.H., Gračev S.A., Jelisejeva E.V., Boljevič S.L. iz Moskovske medicinske akademije I.M. Sečenova, dešifrirali su jednu od zagonetki evolucije, ustanovivši da ugljični dioksid može znatno ugušiti stvaranje slobodnih radikala (ugljični dioksid je univerzalni inhibitor generacije aktivnih oblikai kisika od strane stanica). Oni su pokazali da ugljični dioksid znatno koči reakcije stvaranja aktivnih oblika kisika, štiteći na taj način stanice od razaranja. Ova svojstva se ispoljuju čak kod normalne koncentracije ugljičnog dioksida u krvi. Uzgred, kako su pokazala istraživanja, pomoću gimnastike disanja na dihalici Frolova može se smanjiti suvišno stvaranje slobodnih radikala. Na primjer, u jednom od posljednjih istraživanja stručnjaci klinike akademika RAMN Sokolova E.I. u Moskvi dokazali su da je uslijed primjene TDI-01 kod oboljelih od bronhijalne astme srednjeteškog tijeka opaženo “… statistički znatno smanjenje sekundarnih produkata peroksidne oksidacije lipida, što je dovelo do rasta funkcionalnog antioksidacijskog

34

osiguranja organizma (FAO)”. Oni su također ukazali na protuupalno djelovanje koje se realizira “kroz smanjenje slobodnoradikalne oksidacije lipida uslijed hiperkapničkog djelovanja dihalice TDI-01”. Mnogogodišnja istraživanja pokazala su najvažniju biološku ulogu ugljičnog dioksida. Opće je priznato da ugljični dioksid aktivno sudjeluje u regulaciji disanja, krvotoka, izmjene tvari, kiselinsko-alkalne ravnoteže, elektrolitnog balansa, propusnosti staničnih membrana, pobudivosti nervnih stanica, tonusa glatke muskulature bronhija, sudova, organa probave i mokraćnih puteva. Zato, koristeći ljekovite efekte ugljičnog dioksida, dihalice Frolova, može se pridonijeti izlječenju najrazličitijih bolesti, osiguravati efektivnu profilaktiku od najranijeg djetinjstva. Na taj način, kao što ste shvatili, funkcija disanja višestruko se “isprepliće” sa mnogim drugim funkcijama i procesima. Zato nije čudno da se u procesu znanstvenih istraživanja neprestano ispoljava negativan utjecaj mnogih bolesti na stanje i rezerve funkcije disanja i opaža se pozitivan utjecaj vježbi disanja na bolesti koje, čini se, nisu izravno povezane s organima disanja. Tko komandira paradom? Evo prošli smo s vama čitav “Veliki Dišni Put” od početka “do smoga kraja”, od vrha nosa do stanica svih unutarnjih organa. Kao što ste shvatili, diše čitavi organizam, čitavo naše tijelo od tjemena do peta. Javlja se pitanje, na koji način su usklađene funkcije raznih dijelova našeg dišnog sustava, kako se sve to regulira i kontrolira. Uistinu, čitav taj složeni sistem, ovaj dišni ansambl, treba raditi vrlo jasno i usklađeno, brzo reagirajući na sve promjene u stanju organizma i okruženja. I vrlo je važno da taj sistem sačuva određenu stabilnost, da se obnavlja nakon promjena koje su se dogodile, da “ne izlazi iz pogona” ni nakon stresova, ni od fizičkih opterećenja, ni od lošeg vremena, ni od uzrasta. Dakle “tko je gazda u kući”, tko je ovdje glavni, tko komandira, upravlja vašim disanjem? Tko je rukovoditelj, tko je dirigent “Orkestra Zdravog Disanja”? Vi osobno, i samo vi odgovarate za vaše disanje! Ne Predsjednik Rusije, ne Ministar zdravlja, ne vaš lokalni terapeut – nitko, osim vas ne može ozbiljno promijeniti, pojačati, učvrstiti vaše disanje! Upravo je vama dano pravo da upravljate ovom životno važnom funkcijom, da kontrolirate i regulirate njeno stanje i nivo svojeg zdravlja. I to je – vaša izravna obaveza! No većina ljudi tome se ili ne dovija, ili se ne zamisli ozbiljno: dišem i dišem, pa dobro, slava Bogu. Ali počinju se uznemirivati – kada se disanje”pokvari”, kada nos ne diše, kada kašalj, zadihanost ili gušenje neprestano uznemiruju. No već je kasno – ne pomažu ni lijekovi, ni liječnici, ni čudotvorni iscjelitelji. Zašto? Ta zato – što je to vaše disanje i jedino ga vi možete dovesti u normalu, obnoviti rezerve, “podesiti” disanje na potrebni nivo! Za to su potrebna znanja koja vi i ja dijelimo, malo vremena i ne tako mnogo napora.

35

Disanje je proces djelomično mehanički, to je čin kretanja. I, kao i svako kretanje, čin disanja pogodan je za proizvoljnu regulaciju, za svjesno upravljanje. No, na primjer, vi možete upravljati mišićima ruke, noge, tijela. I imate takvu mogućnost za proizvoljno upravljanje radom dišne muskulature. Prema mojim opažanjima dijete je sposobno upravljati svojim disanjem već u dobi od 2,5-3 godine, ako mu se u tome pravilno pomogne. Proizvoljno, svjesno, voljno upravljanje disanjem moguće je zahvaljujući sudjelovanju zone kretanja kore mozga u upravljanju mišićnom djelatnošću. Ovim se isto objašnjava mogućnost proizvoljne regulacije disanja za vrijeme fizičkog opterećenja. I tako, viši odjel upravljanja disanjem – to je vaša svijest i motorna zona kore mozga. No naš mozak, naša svijest imaju mnogo najrazličitijih zadataka i zato nije moguće stalno svjesno kontrolirati disanje, osobito u snu. Zato mi imamo svojevrsni “autopilot” – to je sistem automatske kontrole i regulacije disanja. Njeni osnovni dijelovi su – dišni centar mozga, kemoreceptori u sudovima (u vratnim arterijama i aorti), kemoreceptori u tkivima, živci, inervirajuća pluća, bronhiji, dišni mišići. Kemoreceptori – to su faktički kontrolni predajnici koji su podešeni na određene pokazatelje sadržaja kisika ili ugljičnog dioksida. Kod odstupanja pokazatelja koncentracije plinova u krvi od zadanih, ovi se receptori pobuđuju, od njih dolaze signali u dišni centar, kao u štab, kao u centar upravljanja. Neuroni dišnog centra mozga su osobita grupa stanica smještenih u dubini mozga. Najveća tajna ljudskog života – to je tajna rada dišnog centra. Dok neuroni dišnog centra predaju komandu dišnim mišićima – odvija se disanje, mi smo živi. A ako su neuroni dišnog centra “zašutjeli” – disanje se prekida i život je završio. Možemo učiniti ovakvu usporedbu: dišni sistem je orkestar, a dišni centar – dirigent. I od dobrog rada toga “dirigenta” zavisi kakva će prekrasna i zdrava biti melodija vašeg života i kako će dugo ona zvučati. A kompozitor “Simfonije Zdravog Disanja” ste vi! Kako je građen i kako radi dišni centar? Ova tajna iza sedam pečata postepeno se razjašnjava. Poznato je da se u sastavu dišnog centra može izdvojiti čitavih 8 grupa neurona koji su objedinjeni u dvije osnovne “komande” - to su inspiratorni neuroni (udisaj) i ekspiratorni neuroni (izdisaj). To jest, jedna je grupa aktivnija za vrijeme udisaja, a druga daje naredbu “za izdisaj”. Smatra se također da postoji još i druga specijalizacija – jedni neuroni upravljaju frekvencijom, ritmom disanja (ritmogeneza). A druga grupa neurona određuje stereotip disanja (trajanje faza disanja, obim disanja i sl.), tako reći “crtež disanja”. Dišni centar – to je pravi “autopilot” disanja, naš “vječni motor”. Sve grupe neurona, usklađeno uzajamno djelujući, formiraju program, stereotip disanja, to jest suodnos faza dišnog ciklusa, frekvenciju disanja, obim ventilacije. Neuroni dišnog centra povezani su međusobno u jedinstvenu komandu, u zajedničku mrežu, zatvoreni su u jedan lanac. I po tome lancu, u toj mreži disanja stalno cirkuliraju impulsi, postepeno prelazeći od jedne grupe neurona na drugu. Prema podacima fiziologa iz dišnog centra se stalno, automatski šalju impulsi u dijafragmu i međurebrene mišiće. Ovi impulsi kao da idu u salvama, porcijama, ritmično svakih 4-5 sekundi (ritmogeneza dišnog centra).

36

Može se reći da je u biološkom kompjuteru, u mozgu, utemeljen određeni program automatskog rada dišnog centra. No ovaj se program može poboljšati, usavršiti u procesu treniranja. Naš mozak – to je kompjuter koji uči i u procesu treniranja pamti one nove programe koje mi stvaramo. Na primjer: nekad nisam znao voziti bicikl i toga programa u mozgu nije bilo. Zatim sam protrenirao, formirale su se nove uvjetne veze, novi refleksi i mozak je zapamtio ovaj program. Sad mogu godinama ne sjesti na bicikl, no ako sjednem - odmah ću normalno krenuti, zato što mozak pamti ovaj program kretanja. Takav se primjer može navesti i s obučavanjem sviranja na muzičkim instrumentima, pravilnog držanja, hoda i sl. Zapamtite da se za vrijeme vježbi disanja aktivno uplićete u složeni rad velike grupe neurona i zato je potrebno postepeno, uredno mijenjati uvjete disanja u procesu vježbi. Treba vremena da bi se nervne stanice dišnog centra bez napora naučile, privikle na nove, izmijenjene uvjete rada, da bi zapamtile novi program disanja. Ako ćete vi prenaglo, brzo mijenjati režim treniranja, uvjete disanja, može doći do poremećaja u radu tog kompjutera, na primjer, javlja se zadihanost uslijed toga što se dišni centar i dišni sistem ne mogu prilagoditi novim uvjetima disanja, prijeći na novi program. Neuroni dišnog centra ne samo da su tijesno povezani međusobno, već i aktivno uzajamno djeluju sa stanicama drugih struktura mozga. Zato je disanje vrlo tijesno povezano sa mnogim drugim fiziološkim procesima i dišni sustav osjetljivo reagira na promjene u radu drugih organa i sistema. Upravo ova tijesna fiziološka, anatomska uzajamna veza omogućuje da se, koristeći vježbe disanja, izravno ili posredno utječe na rad mnogih organa i sistema, na stanje čitavog organizma. Neuroni dišnog centra aktivno reagiraju, prije svega, na promjenu koncentracije iona vodika u tekućini leđne moždine koja ispire moždinu, a također i na povećanje nivoa ugljičnog dioksida u krvi (hiperkapnija), u manjem stupnju – na smanjenje sadržaja kisika u krvi (hipoksija). Ovi su faktori specifični. Ustanovljeni su također faktori koji utječu na ventilaciju pluća, no neposredno ne sudjeluju u njenoj regulaciji – nespecifični faktori. Jaka hladna ili topla djelovanja na kožu pobuđuju dišni centar. Kod povećanja temperature tijela i kod neznatnog njenog smanjenja ventilacija pluća se povećava, a naglo hlađenje (duboka hipotermija) guši aktivnost dišnog centra. Postoji veza između dišnih neurona i baroreceptora koji kontroliraju arterijski tlak. Zato se kod povećanja arterijskog tlaka smanjuju istovremeno i frekvencija i dubina disanja. Ventilacija pluća također se može povećavati kod dospijevanja adrenalina u krv (stres, bol, napor), uslijed povećanja nivoa progesterona (kod trudnoće). Također neuroni dišnog centra reagiraju na različite psihotropne i narkotičke tvari. Obično narkotici i psihotropne tvari guše aktivnost dišnog centra, zato se poremećaji funkcije disanja stalno susreću kod različitih oblika ovisnosti (alkoholizam, narkomanija i sl.). Zato je za punovrijedno izlječenje od nikotinske, alkoholne ili narkotičke ovisnosti obavezno potrebno korištenje vježbi disanja, obnavljanje normalnog stanja dišnih stanica, nervnog sistema i čitavog organizma.

37

Ako disanje nije trenirano, u raznim stanjima (čak kod trudnoće) rezerve dišnog sistema se smanjuju, njegove sposobnosti za samoregulaciju se pogoršavaju i formiraju se najrazličitija bolesna stanja. Često se događa da su kod čovjeka sve analize normalne, no tim ne manje on se brzo umara, snažno, bolesno reagira na promjene vremena, mnogo spava i ne može se pošteno naspavati, uznemiruje ga neshvatljiva zadihanost, stalni osjećaj “nedostatka zraka”, potreba da stalno ili periodički vrši duboki udisaj punim grudima i sl. Stvar s vremenom dovodi do “dišne panike”. Takvo stanje odražava prvu etapu smanjenja rezervi dišnog sustava. Njega često nazivaju “dišna neuroza”, neurogena hiperventilacija, “zadihanost civlizacije” i sl. U sličnim slučajevima samo sistematsko treniranje disanja omogućuje da se u potpunosti obnovi disanje, normalno stanje i subjektivni osjećaj. Slijedeći nivo kontrole i regulacije disanja je krvonosni sustav. Mi smo već ranije govorili o tome da u žilnom sustavu također “dežuraju” specijalizirane stanice koje kontroliraju sastav plinova u krvi. Ovi kemoreceptori smješteni su na najvažnijim dijelovima sustava žila: na mjestu dijeljenja zajedničke vratne arterije na vanjsku i unutarnju (vratna klupka) i u stijenki luka aorte. Osobito su važni receptori vratnih klupka – ta oni kontroliraju sastav plinova u krvi koja protječe vratnom arterijom u mozak! U “komandi” kemoreceptora izvajaju se dvije grupe, dva oblika stanica. Jedne su specijalizirane za kontrolu nivoa kisika i reagiraju na njegovo smanjenje – to su hipoksički kemoreceptori. Drugi oblik su kemoreceptori koji se pobuđuju kod povećanja sadržaja ugljičnog dioksida – hiperkapnički kemoreceptori. Obratite osobitu pažnju! Osobita pažnja!!! Naši “receptori kisika” reagiraju, pobuđuju se samo kod smanjenja sadržaja kisika u krvi, no oni ne reagiraju, ne pobuđuju se kod povećanja sadržaja kisika u krvi. Zato je i postalo moguće provođenje seansi hiperbaričke oksigenizacije, smjestiti čovjeka u barokomoru i “napumpavati” ga kisikom – dišni sustav se tome ne protivi. No u principu hipoksički receptori su podešeni tako da čak kod normalne koncentracije kisika u krvi, kod savršeno zdravog čovjeka stalno šalju impulse u dišni centar. I najneugodnije za nas je to što nemamo kemoreceptore koji reagiraju na smanjenje nivoa ugljičnog dioksida u krvi. Evo, ako se sadržaj ugljičnog dioksida povećao iznad uobičajenog – kemoreceptori se pobuđuju i zato se javlja osjećaj “nedostatka” zraka. Pritom se javlja želja da se diše dublje i samim tim da se izdahne “suvišni” ugljični dioksid. A ako se sadržaj ugljičnog dioksida smanjuje – nikakvi receptori ne reagiraju, nema takvih receptora!!! Evo problema, evo slabe karike dišnog sustava čovjeka! Uzgred, ptice imaju receptore koji reagiraju na smanjenje sadržaja ugljičnog dioksida. To je za njih vrlo važno – ako u letu na visini izgubiš mnogo ugljičnog dioksida i izgubiš svijest, jasno je što će biti.

38

Eto tako, kao što slijedi iz podataka znanstvenih istraživanja – naš dišni sustav je nesavršen, zato što nije sposoban jasno kontrolirati sadržaj ugljičnog dioksida. Zato, kada se pod utjecajem različitih faktora disanje pobuđuje, čovjek, ne vladajući disanjem, radi lažne upute (dišite dublje) i uslijed štetne navike, diše duboko, gubi ugljični dioksid. Sadržaj ugljičnog dioksida se smanjuje i dišni sustav, kemoreceptori se privikavaju na takav smanjeni nivo ugljičnog dioksida – on postaje nova “normala”. Uslijed toga smanjuju se rezerve dišnog sustava i sekundarno se razvijaju bolesna stanja povezana sa smanjenim sadržajem ugljičnog dioksida i pogoršanjem disanja tkiva. U jednom od znanstvenih istraživanja stručnjaci Moskovskog pedagoškog državnog univerziteta, Malkin V.B. i Gora E.P. proveli su izučavanje individualnih reakcija organizma čovjeka na hiperventilaciju. U eksperimentu je sudjelovalo 290 muškaraca u dobi od 19-23 godine. I čak među ovim mladim, zdravim muškarcima javili su se ljudi vrlo osjetljivi na hipokapniju. Također je otkrivena grupa ljudi koji su kod hiperventilacije izgubili sposobnost proizvoljnog upravljanja disanjem. Ovaj fenomen “nezaustavivog disanja” potvrđuje nesavršenost regulacije u dišnom sustavu. Slične su rezultate dobivali još 1981. godine Gazenko O.G. i suradnici, istražujući grupu polaznika avio-škole analognu po količini i dobi. Agadžanjan N.A. i suradnici, istražujući funkciju disanja kod mladih, zdravih muškaraca (avijatičari, vojni obveznici – kandidati u VDV-u), također su ustanovili izražene promjene funkcije disanja po tipu hipokapnije. Zato, kako smatraju Vejn A.M. i Moldvanu I.V., može se govoriti o odsutnosti mehanizama koji koče hiperventilaciju i hipokapniju. Radi te nesavršenosti dišnog sustava je i moguće razmimoilaženje između funkcije vanjskog disanja i disanja tkiva, izmjene tvari. Opaža se “odvajanje stereotipa regulacije disanja od metaboličkih potreba organizma”. To jest, javlja se stanje kada ventilacija pluća, vanjsko disanje, ne odgovara disanju tkiva i procesima izmjene tvari. Najčešće se opaža hiperventilacija – to jest suvišna ventilacija pluća. Ovaj hiperventilacijski sindrom ocjenjuje se kao ispoljavanje kroničnog stresa. On se također susreće i kod drugih stanja, u tom smislu i kod sportaša. Razmotrili smo jedan od kanala upravljanja disanjem – kontrolu i regulaciju sastava plinova u krvi. Ovaj način kontrole naziva se kemoreceptorna kontura, budući da je stvoren od strane kemoreceptora. Može se reći da se na takav način ostvaruje “kemijska” analiza disanja, izmjene plinova. Ova kontura radi istovremeno, paralelno sa drugim načinom (kanalom) kontrole funkcije disanja i regulacije rada dišnih mišića i stanja plućnog tkiva (rastezanja pluća), obima disanja. Drugi kanal upravljanja je mehanoreceptorna kontura. Uz njegovo sudjelovanje vrši se analiza mehanike disanja, rada dišnih mišića i stanja plućnog tkiva (rastezanja pluća), obima disanja. On je povezan s funkcijom specijalnih neurona, mehanoreceptora koji reagiraju na rastezanje stanica dišnih mišića, izmjenu prožetosti bronhiola i rastezanje alveola, izmjenu unutarplućnog tlaka. Ovi neuroni stvaraju mehanoreceptornu konturu. U ovu grupu ulaze također receptori koji reagiraju na

39

stanje plućnog tkiva, na nadraživanje sluznice dišnih puteva. Oni osiguravaju zaštitne reflekse – na primjer kihanje, kašalj ili periodičke “uzdahe”, zijevanje, zahvaljujući kojima se pluća šire i upozoravaju na smanjenje alveola. Što je veća brzina povećanja obima pluća, to je veće pobuđivanje mehanoreceptora. To je najvažnija osobitost plućnih receptora rastezanja. Približno polovica receptora rastezanja kod izdisaja “se odmara”, ne šalje impulse u dišni centar. Zato je moguće izdisajem upravljati lakše nego udisajem. Najvažnija osobitost dijafragme je mala količina receptora rastezanja u njoj, u usporedbi s drugim dišnim mišićima! Budući da su pomoćni dišni mišići istovremeno i skeletni, motorički mišići, oni sudjeluju u održavanju poze tijela i kretanja tijela. Zato je moguće pasivno pobuđivanje mehanoreceptorne konture, kada se kod izmjene položaja grudnog koša mijenja stanje muskulature grudnog koša. U cijelosti pak regulaciju disanja ostvaruje dišni centar. Neuroni dišnog centra dobivaju informaciju o sastavu zraka koji se udiše (temperatura, vlažnost, različite primjese), o sastavu plinova zračne smjese u alveolama, o sastavu plinova u krvi, o stanju plućne ventilacije (obim udisaja-izdisaja, brzina disanja, frekvencija disanja), o rastezanju plućnog tkiva, o radu ventilatornog aparata, o napetosti dišnih mišića. Ova informacija neprestano dolazi u dišni centar, tamo se stalno analizira, obrađuje, uspoređuje se s informacijom o temperaturi tijela, izmjeni tvari, kiselinsko-alkalnom stanju, s pokazateljima pulsa i arterijskog tlaka i sl. Ovdje pak u neuronima dišnog centra, u skladu sa stanjem i potrebama organizma, izrađuje se program dišnog ciklusa – određuje se stupanj aktivnosti dišnih mišića, parametri ventilacije pluća, frekvencije disanja, suodnosi trajanja faza udisaja-izdisaja, vršenje zaustavljanja disanja (pauze disanja, zadržavanje disanja) ili reflektornih zaštitnih reakcija (kašalj, kihanje) i sl. Djelomično se naša svijest sposobna umiješati u automatski rad neurona dišnog centra i mijenjati stereotip disanja u skladu s određenim zadacima, na primjer za provođenje inhalacije ili treniranja disanja, kod sviranja na duhačkim instrumentima, za vrijeme pjevanja, razgovora i sl. Naš mozak je biološki superkompjuter, on obrađuje ogromni obim informacija o stanju organizma: o biokemijskim procesima u organizmu, o psihološkom stanju čovjeka i o stanju okruženja. Disanje je vrlo tijesno povezano sa mnogim najvažnijim funkcijama i procesima. Neuroni dišnog centra imaju vrlo tijesne neurofiziološke veze sa strukturama mozga koje reguliraju najvažnije procese (izmjenu tvari, hormonalne funkcije i dr.). Ustanovljena je tijesna veza procesa disanja sa stanjem različitih dijelova nervnog sistema. Trinjak N.G. navodi podatke istraživanja o tome da faza udisaja više pobuđuje simpatički dio nervnog sistema, aktivirajuće djeluje na mozak. A faza izdisaja tješnje je povezana sa stanjem parasimpatičkog dijela, s vegetativnim nervnim sistemom, djeluje sedativnije, umirujuće na naše dragocjene živce. U laboratoriju profesora Cireljnjikova N.I. stalno smo pratili ovu začuđujuću uzajamnu vezu između ritma i karaktera disanja i aktivnosti simpatičkog i parasimpatičkog dijela nervnog sistema. Zato profesor Cireljnjikov N.I. uvijek preporučuje liječnicima uzimati u obzir ove faktore i naglašava da kod neadekvatnog

40

načina disanja u organizmu neizbježno nastaju deadaptivne ili čak stresne, patološke promjene. Na taj način, rad dišnog centra neizbježno je povezan s radom drugih moždanih struktura. Zato promjene disanja nastaju i kao odgovor na različite štetne tvari u zraku koji se udiše, i na kretanje tijela, i na različite emocionalne reakcije, i na promjenu kemijskih procesa (promjena kiselosti krvi i leđne moždine, pH), kao odgovor na bol, na promjenu temperature tijela. Odgovorne reakcije disanja nastaju čak uslijed djelovanja na svjetlosne, zvučne, opipne, okusne osjete, čak kao odgovor na kretanje očiju! Može se ustvrditi da je disanje složeno organizirani psihofiziološki i biokemijski proces. Zato se miješati u njega, mijenjati ga, regulirati, treba točno, oprezno, uz neophodnu samokontrolu. Upravo kod takvog pažljivog, opreznog pristupa vježbama disanja vi dobivate stabilno dobre rezultate! Zdravlje – to je stanje koje vi stvarate i održavate sami. I zdravo disanje – to je ono stanje koje vi sami za sebe stvarate. Nikakav liječnik, terapeut, akademik za vas neće disati! U znanstvenoj, praktičnoj, “narodnoj” medicini nakupljena je velika količina informacija o organizaciji i radu našeg dišnog sistema, o ulozi disanja u funkcioniranju organizma, o značaju disanja u osiguranju zdravlja, o višegodišnjem iskustvu primjene vježbi disanja. Kada osmisliš ove informacije, vlastito praktično i liječničko iskustvo ozdravljujućeg disanja, dolaziš do zaključka da je disanje “vodeći zupčanik” biološkog sata našeg organizma. Disanje – to je “zlatni ključić zdravlja”, on leži nama na dlanu, pred nosom, no mi ga brižno ne zamjećujemo. Mi, svaki od nas, sposobni smo već 3-4 godine koristiti se disanjem u cilju razvoja svojeg zdravlja, no robovi smo svoje lijenosti, a ona nas vodi isprva u apoteku, a zatim, prijevremeno, u grob. Kolosalno znanstveno i medicinsko iskustvo potvrđuje da su vježbe disanja najvažnije i neophodno sredstvo liječenja i ozdravljenja. Izbor je na vama! Svatko bira prema sebi – disanje ili tabletice, zdravlje ili bolest. Mi smo u svoje vrijeme izabrali zdravo disanje, mi smo jednu godinu išli tim putem i dijelimo s vama naše kolektivno iskustvo ozdravljujućeg disanja. DIO 2. RECEPT ZDRAVOG DISANJA Dobro zdravlje, kao što pamtite – to nisu naprosto normalne analize i odsutnost jadikovki, već i određene fiziološke rezerve, dobre sposobnosti prilagodbe, adaptacije organizma. A to se u mnogome određuje fiziološkim rezervama dišnog sistema. Vježbe disanja za bolesne ljude su oblik liječeće fiskulture, a za zdrave – jedan od vidova fizičkog treninga. Za vrijeme vježbi disanja organizam radi u izmijenjenim uvjetima ventilacije, izmjene plinova i na taj način se treniraju sposobnosti prilagodbe, ili, kako govore fiziolozi – adaptacijski mehanizmi. Budući da je dišni sistem vrlo tijesno povezan s najvažnijim procesima i funkcijama organizma, on reagira na mnoge promjene u njegovom stanju. Zato se dišni sistem neproizvoljno,

41

može se reći – automatski, trenira i uslijed aktivnosti kretanja - za vrijeme fizičkog rada, sportskih vježbi, i u procesu čeličenja (hladni postupci, kupke, sauna), čak za vrijeme pjevanja, sviranja na duhačkim instrumentima i sl. No, kako pokazuje iskustvo liječničke prakse i opažanja u području sportske medicine, sistematsko specijalno teniranje disanja omogućuje znatno povećanje efikasnosti i ekonomičnosti funkcije vanjskog disanja i pritom povećanje, stabilizaciju fizioloških rezervi i adaptacijskih sposobnosti organizma. Pritom je pokazatelj dobrih adaptacijskih mogućnosti organizma i dišnog sistema prije svega otpornost na hipoksiju, na smanjeni sadržaj kisika u zraku koji se udiše. Također je važan pokazatelj treniranosti organizma i dišnog sistema visoka otpornost na hiperkapniju – povećani sadržaj ugljičnog dioksida u zraku koji se udiše. Upravo ova dva faktora – hiperkapnija (povećani sadržaj ugljičnog dioksida) i hipoksija (smanjeni sadržaj kisika) najjače pobuđuju kemoreceptore i neurone dišnog centra. Dugotrajni poremećaji izmjene plinova i ventilacije, osobito hipokapnija (niski sadržaj ugljičnog dioksida), hipoksija (niski sadržaj kisika), hiperventilacija (suvišna ventilacija) izazivaju određene promjene metaboličkih procesa i pridonose razvoju bolesti. Zato osnovnim smjerom u programu treniranja disanja treba smatrati formiranje ekonomičnog tipa disanja s dosta visokom otpornošću na hipoksiju i hiperkapniju. O ekonomičnom tipu disanja može se elementarno jednostavno suditi po frekvenciji dišnih kretnji, a o otpornosti organizma, o fiziološkim rezervama, dosta točno u običnim uvjetima govore jednostavni dišni i fiziološki testovi. Metode treniranja disanja mogu se podijeliti na bezaparatne i aparatne. Kod bezaparatnih treninga Vi trenirate dišni sistem u prirodnim uvjetima. A složeniji programi treninga zahtijevaju izvjesne prilagodbe pomoću kojih mijenjate uvjete disanja i regulirate, dozirate opterećenje na disanje, na organizam, na njegove mehanizme prilagodbe. Razmotrit ćemo najjednostavnije, razumljive, dostupne, korisne i efikasne načine treniranja disanja. Ovaj program treniranja disanja svatko može svakodnevno primjenjivati u običnim uvjetima s minimalnim utroškom vremena, novca, s minimalnim fizičkim naporima, no s dobrim efektom treniranja i ozdravljenja. Treniranje disanja može se provoditi u uvjetima mirovanja i za vrijeme fizičkih vježbi. Vježbe gimnastike disanja bolje je provoditi natašte ili 2-3 sata nakon uzimanja hrane (može i kasnije). Podatke vježbi obavezno treba zapisivati u dnevnik disanja, za samokontrolu (vidi dio 3). Osnovni princip vršenja gimnastike disanja je isti kao i kod drugih načina treniranja organizma – stalno, postepeno, dozirano povećanje opterećenja, stalno pojačavanje režima treniranja, promjena trenirajućih faktora (to jest uvjeta disanja). Samo u tom slučaju postepeno se povećavaju adaptacijske mogućnosti organizma i aktiviraju se nespecifični mehanizmi zaštite od raznih štetnih (patogenih) faktora, poboljšavaju se sposonosti samoregulacije. Ako mi iz dana u dan provodimo jednu te istu radnju, organizam se na nju privikava i daje vrlo slabe reakcije odgovora ili prestaje reagirati.

42

Zato je u procesu vršenja programa liječeće-ozdravljujućeg disanja poželjno postepeno pojačavati uvjete treniranja da bi se postigao određeni nivo koji se zatim može održavati već priviknutim načinima treniranja. Svatko od nas ima svoje određene genetičke, fiziološke, dobne i sl. osobitosti. Zato su i moguće granice kod svakoga, svejedno, svoje. No glavni zadatak programa vježbi disanja je stabilno poboljšanje vašeg zdravlja, a ne fanatično postizanje rekordnih pokazatelja disanja. Tako da se pripremite na spokojan, ozbiljan, uredan rad s disanjem, na rad isti i čak važniji i potrebniji od održavanja zubi, kontrole prehrane i sl. Ovaj rad se vrši svakodnevno, bez žurbe, uz obaveznu samokontrolu. Medicinska kontrola korisna je i neophodna zato što praktični liječnici rijetko susreću zdrave ljude. I u medicinskoj literaturi praktički nema istraživanja, promatranja ljudi koji dugotrajno i regularno vrše dišne vježbe. Zašto? Vi već znate: zato što se medicina bavila, bavi se (i ima namjeru baviti se) bolesnim ljudima, liječenjem bolesti. A sportska medicina se bavi, u glavnom, liječenjem sportaša. Tako da naći pismenog stručnjaka u području liječeće-ozdravljujućeg disanja u običnoj poliklinici nije jednostavno. Zato će Vam naše iskustvo vrlo dobro doći. Izučavamo svoje disanje Položaj za vježbanje: vježbe disanja vrše se obično u sjedećem položaju (polusjedeći), poluležeći, ležeći na leđima, ležeći na boku. U sjedećem položaju (polusjedećem) bolje je sjediti tako da čitava leđa imaju oslonac – to jest sjesti k zidu ili u fotelju, na divan, tako da zatiljak i čitava kičma imaju oslonac, da grudni koš bude raširen i da se ne “ljulja”, ne premješta naprijed-nazad, gore-dolje za vrijeme disanja (izravnati leđa). U takvom ugodnom položaju lako možete disati samo dijafragmom, “trbuhom”, bez sudjelovanja grudnog koša. U ležećem položaju bolje je saviti noge u koljenima i bedrima, da bi mišići trbuha bili opušteni. Jedan od najudobnijih položaja je ležeći na boku, pritom pod glavu stavite nevisoki jastuk. Stanje nosnog disanja ste provjerili i zapisali ranije. Oni koji su bili lijeni i nisu to učinili, stignite nas, provjerite stanje nosnog disanja. Ocijenite vaš tip disanja. Grudni tip disanja je ako se za vrijeme udisaja prsni koš podiže gore, šire se rebra. Mješoviti tip disanja je ako se na udisaju širi grudni koš i prednja trbušna stijenka izlazi naprijed. Trbušni tip disanja (dijafragmalno disanje) je ako za vrijeme udisaja prednja trbušna stijenka izlazi naprijed, trbuh se “nadme”, ali se grudni koš ne širi. Zapišite: “tip disanja – takav i takav”. Izbrojite frekevenciju dišnih pokreta u stanju mirovanja u 1 minuti. Udisaj i izdisaj smatraju se jednim disanjem. Ako se dobije, na primjer, 15 udisaja-izdisaja i još jedan udisaj – tako i napišite – 15.5. Ako brojite za 30 sekundi, brojite količinu udisaja i množite sa 2. I obavezno izmjerite frekvenciju pulsa! Frekvenciju disanja možete zapisati kao FD, frekvenciju pulsa – Ps ili FSK (frekvencija srčanih kontrakcija). Mjerimo disanje! U procesu treniranja disanja korisno je ocijeniti četiri pokazatelja – kontrolnu pauzu, maksimalnu pauzu, zadržavanje disanja na nivou spokojnog udisaja, zadržavanje disanja na nivou spokojnog izdisaja. Prva dva testa je predložio Butejko

43

K.P., oni su provjereni u vremenu i praksom, zaslužuju “povjerenje” i mogu se primjenjivati za ocjenu disanja, rezerve dišne funkcije i organizma. Posljednje dvije probe tradicionalno se primjenjuju u medicini i fizičkom odgoju, nazivaju se proba Štangea i proba Genča. Bit će bolje ako Vi te probe budete provodili s intervalom od 5-10 minuta, a ne odmah jednu za drugom. Provođenje ovih proba ne zahtijeva specijalnu aparaturu, lako se vrši u domaćim uvjetima. Test 1. Kontrolna pauza. Kontrolna pauza (KP) mjeri se nakon spokojnog izdisaja, to je vrlo “osjetljiva” proba. Pripremite sat sa sekundnom kazaljkom ili “štopericu”. Dva prsta stavite na nosnu kost, zatvorite oči i “osluškujte” disanje: osjetite gdje Vam je udisaj, gdje završava normalni, spokojni izdisaj. Ako imate “štopericu”, možete ne otvarati oči do kraja testa. Ako radite sa satom – otvorite oči. Nakon spokojnog izdisaja zatvorite nos sa dva prsta, zapamtite na satu vrijeme početka pauze (uključite “štopericu”), zatvorite oči. I sjedite spokojno, ne dišući, za zatvorenim nosom, dok se ne javi osjećaj “lakog nedostatka zraka”. Obično u početku pauze nema nikakvih osjećaja, ništa ne osjećaš, a zatim se javlja prvi laki osjećaj nedostatka zraka, prva lagana potreba da se udahne, koji se može pretrpjeti. No ne treba trpjeti, ne zatežite pauzu. Tek što se pojavio osjećaj laganog nedostatka zraka – kontrolna pauza je završila, otvorite oči, otvorite nos, počnite disati, no zapamtite i zapišite koliko je sekundi kod Vas trajala ova kontrolna pauza. Zapišite: KP - … sek. Došapnimo početnicima: nakon kontrolne pauze disanje je isto kao i prije nje. Ako Vi nakon KP dišete dublje, znači da ste “prezadržali” pauzu. Nemojte se čuditi ako kontrolna pauza bude vrlo mala, ona čak kod sportaša biva iznad 30-40 sekundi. Prema ocjeni Butejka K.P. kod zdravih ljudi kontrolna pauza iznosi 60 sekundi (za odrasle). Spokojno čitajte dalje, a nakon 5-10 minuta provedite slijedeći test. Test 2. Maksimalna pauza. Maksimalna pauza (MP) započinje isto kao i kontrolna pauza, nakon običnog, spokojnog izdisaja. No kod određivanja ove pauze Vi sjedite dugo, s naporom volje, koliko možete otrpjeti osjećaj nedostatka zraka. Samo do potpune granice ne trpite – to kod početnika može izazvati ne baš ugodne osjećaje. Također zapamtite vrijeme i zapišite: MP - … sek. Obično je ona veća od KP, smatra se da kod odraslih maksimalna pauza u normali iznosi 120 sekundi. Došapnimo: kako razlikovati maksimalnu pauzu od zadržavanja disanja. Ako niste prezadržali maksimalnu pauzu, nakon MP možete disati kroz nos, treba disati dublje nego obično, no možete disati kroz nos. Ako nakon probe za MP morate disati na usta – znači da ste umjesto maksimalne pauze napravili zadržavanje disanja. Budite pažljivi! Nastavite čitati dalje i nakon 5-10 minuta možete provesti slijedeći test. Test 3. Proba Štangea, ili zadržavanje disanja na nivou spokojnog udisaja. Učinite obični udisaj i izdisaj, zatim – udisaj (približno 80% maksimalnog) i zadržite disanje. Upamtite vrijeme početka zadržavanja, možete zatvoriti nos i oči. Sjedite, ne dišući, koliko možete. Kada postane vrlo teško, proba je završila. Otvorite nos i počnite disati. Zapišite: proba Štangea - … sek. Prosječni pokazatelj za odrasle je 40 sekundi. Smirujte disanje, čitajte dalje i nakon 5-10 minuta možete provesti slijedeću probu.

44

Test 4. Proba Henča ili zadržavanje disanja na nivou spokojnog izdisaja. Nakon spokojnog izdisaja zadržite disanje, upamtite vrijeme početka zadržavanja disanja. Zadržavajte disanje koliko možete, također možete sjediti sa zatvorenim nosom, zatvorivši oči, kao pod vodom. Kada osjetite da Vam je već teško ne disati – otvorite nos, počnite disati, pamtite vrijeme završetka probe. Zapišite: proba Henča - … sek. Za odrasle prosječni pokazatelj je 30 sekundi. Nadalje ove probe možete koristiti za kontrolu, mjerenje disanja i njegovih rezervi. To su Vaši domaći načini samokontrole, bolje je koristiti kontrolnu pauzu (stanje disanja) i maksimalnu pauzu (rezervne mogućnosti). Mjerenja je dovoljno provoditi 1-2 puta tjedno i zapisivati u “Dnevnik disanja” u glavi “Primjedbe”. Učimo dijafragmalno disanje Dijafragmalno disanje je urođeni tip dišnih pokreta, zato čak oni ljudi koji su tijekom dugih godina aktivno disali prsno, koji su koristili prsni ili mješoviti tip disanja, sposobni su uspješno prijeći na dijafragmalno disanje, obnoviti normalni tip disanja. Ponekad ljudi koji dišu prsno, govore “pa ja ionako dišem trbuhom”. Pritom oni pokazuju: vrše prsni udisaj – trbuh se pritom uvlači, a kada rade izdisaj, opuštajući prsni koš – trbuh se opušta, lagano izlazi naprijed. Potrebno je objasniti da je to prsni tip disanja kod kojeg trbuh pasivno slijedi pokrete prsnog koša. Zauzmite udobni položaj, radi kontrole disanja jednu ili dvije ruke stavite na trbuh u području pupka (ili niže). Zatvorite oči, osluškujte svoje disanje, osjetite ga. Disanje kroz nos! Naučite osjetiti svoje disanje,osjetite početak udisaja, završetak udisaja, početak izdisaja, završetak izdisaja, lagane pauze-prijelaze između udisaja i izdisaja. Vaše je disanje kao ocean, udisaj i izdisaj su kao valovi priljeva i odljeva. Na taj način Vi provodite podešavanje organizma na vježbe disanja, kao što muzičar podešava instrument prije koncerta. U periodu ove psihofiziološke pripreme moguće su promjene ritma ili obima disanja kao prve reakcije-odgovore dišnog sistema. Čak jedna tako jednostavna vježba kao “podešavanje”, koncentracija pažnje na disanje, daje umirujući efekt. Što raditi ako kod Vas aktivno diše prsni koš, ako se grudi aktivno podižu na udisaj, a trbuh u disanju sudjeluje slabo? Upamtite vrlo jednostavno pravilo, vrlo jednostavan način! Naučite polagano, ravnomjerno uvlačiti trbuh na kraju izdisaja. Trbuh se može uvući kontrahirajući mišiće trbuha, no pogodnije je uvlačiti trbuh rukama. Položite jednu ili dvije ruke na trbuh ispod pupka. Za vrijeme izdisaja uvlačite trbuh rukama, a u početku udisaja ruke “opuštate” i trbuh sam izlazi naprijed. Za preobuku od prsnog disanja na dijafragmalno najvažnije je naučiti uvlačiti trbuh na kraju izdisaja. Također se lako može osjetiti dijafragmalno disanje ako se, ležeći na leđima, stavi knjiga na trbuh i diše se tako da se na izdisaju knjiga spušta, a da se na udisaju podiže. Obično je izdisaj polagan, u trajanju 3-5 sekundi. Ako osjetite da Vam se nakon udisaja ili nakon izdisaja javlja želja da napravite laganu pauzu (od 1-3 sek.), možete učiniti takvu pauzu. No ne zabavljajte se zadržavanjem disanja!!! Kod

45

zadržavanja disanja dolazi do jakog uzbuđivanja dišnog centra i disanje izlazi “iz takta”, narušava se ritmičnost disanja. Vježbe dijafragmalnog disanja provodite 2-3 puta na dan po 10-15 minuta, na “prazan želudac”, ujutro nakon buđenja, danju 1-2 sata prije ili poslije jela, uvečer prije spavanja. U tijeku dana periodički obraćajte pažnju na svoje disanje i nastojte se u stanju mirovanja pridržavati dijafragmalnog disanja. Obično se već nakon 2-3 tjedna praktički kod svih formira dijafragmalni tip disanja u stanju mirovanja, on postaje navikom. Nadalje Vi postepeno započinjite učiti kontrolirati dijafragmalno disanje za vrijeme polaganog hoda. Vježbe disanja bez aparata Za uspješnu obuku dišnim vježbama, za postizanje dobrog efekta liječenja vrlo je važno da vježbe budu i razumljive, i ugodne. U procesu mnogogodišnje prakse neprestano sam morao raditi s teško bolesnim ljudima, s djecom i mladeži. Izučavanje raznih metodika, rezultata znanstvenih istraživanja u području fiziologije, biokemije disanja, netradicionalnih metoda ozdravljenja omogućilo mi je da razradim dosta efektivne i vrlo jednostavne, dostupne metodike treniranja disanja. Ove autorske razrade dišnih vježbi u cijelosti se mogu razmatrati kao program treniranja disanja. Prema mojim opažanjima treniranje disanja u stanju mirovanja pogodno je vršiti u dvije osnovne varijante. Varijanta 1 - dvofazno disanje (udisaj-izdisaj) s postepenim povećanjem trajanja udisaja i izdisaja i usporavanjem disanja, smanjenjem njegove frekvencije. Varijanta 2 – trofazno disanje (udisaj-izdisajpauza), s postepenim povećanjem vremena pojedinih faza i trajanja čitavog dišnog ciklusa. Frekvencija disanja također se znatno usporava. Pritom se u procesu treniranja može postepeno usložnjavati treniranje disanja mijenjajući uvjete izdisaja, koristeći razne načine disanja. Prvi način – disanje kroz nos, i udisaj i izdisaj samo kroz nos. Drugi način – udisaj kroz nos, izdisaj – uz otpor, kroz stisnute usnice. Disanje je samo dijafragmalno, za vrijeme udisaja prednja trbušna stijenka izlazi naprijed (trbuh se “nadima”), u procesu izdisaja trbuh se polagano uvlači. Ako Vi pritom također osjećate potrebu, neophodnost da napravite laganu pauzu (1-2 sek.) nakon udisaja (ili nakon izdisaja), možete učiniti takvu pauzu kao lagani prijelaz od jedne faze disanja na drugu. Ako se vrijeme izdisaja povećava za 10-15 sekundi i više, obično je složeno vršiti produženi izdisaj kroz nos. U takvom je slučaju pogodniji i korisniji izdisaj s laganim otporom. Najjednostavniji najugodniji način produženog izdisaja uz otpor vrši se ovako. Isprva vršimo spokojni dijafragmalni udisaj kroz nos – trbuh se “naduo”, prednja trbušna stijenka je izašla naprijed. Nakon udisaja – kratka pauza od 1 sekunde, za to vrijeme “nadunite obraze”. Naduvši obraze započnite polako izdisati kroz usku pukotinu između usana. Za vrijeme takvog izdisaja Vi vrlo polako, spokojno, ravnomjerno, bez napora ispuštate, ispuhujete zrak. Položaj obraza (i izraz lica) je kao kad imaš puna usta vode. Pukotina za izlazak zraka između usana je vrlo uska, po sredini između usana. Pri takvom izdisaju Vi kao da vrlo nježno, pažljivo

46

pušete, ispuštate zrak bez napora, kao da on sam izlazi. Kasnije, nakon 2-3 tjedna možete naučiti izdisati ne napuhujući obraze, jednostavno kroz čvrsto stisnute usnice. Takav način omogućuje Vam da trenirate ekonomičan, produženi izdisaj. Pritom je u početku izdisaja trbuh opušten, no trbušna stijenka je u prednjem položaju. U početku Vi izdišete, “napuhujući” obraze, a uvlačenje trbuha (mišićima ili rukama) vršite u drugoj polovici izdisaja, na kraju izdisaja. Isprva ponovite takav način s izdisajem od 5-6 sekundi. Izdišite ovako: za 1-3 sekunde izdišete, napuhujući obraze, za 4-6 sekundi uvlačite trbuh. Zatim se postepeno vrijeme izdisaja povećava, no princip ostaje isti: isprva izdišemo “napuhujući” obraze, a izdisaj završavamo laganim, spokojnim uvlačenjem trbuha. Na primjer: kod izdisaja od 10 sek. – trbuh uvlačimo od 6. sek., kod izdisaja od 15 sek. - trbuh uvlačimo od 10.-11. sek., kod izdisaja od 30 sek. - trbuh uvlačimo od 20. sekunde i sl. Do kraja izdisaja, i čak za vrijeme udisaja obraze možemo držati u “nadutom” stanju. Ovaj način disanja nakon 3-4 tjedna počet ćemo prakticirati i kod spokojnog kretanja. Trajanje faza dišnog ciklusa u sekundama označavamo kao formulu disanja – FD. Na primjer: udisaj 2 sekunde, izdisaj 3 sekunde, zapisat ćemo formulu disanja 2-3. Ako je udisaj 2 sek., izdisaj 3 sek., pauza 5 sek., formula disanja koju ćemo zapisati je 2-35. Primjer plana treniranja disanja je u tabeli 1 (obratite pažnju – primjer plana). Postepeno, paralelno s treniranošću, pokazatelji trajanja Vašeg dišnog ciklusa se povećavaju, frekvencija disanja za vrijeme treniranja i u običnim uvjetima se smanjuje, povećavaju se fiziološke rezerve dišnog sistema i čitavog organizma. Obratite pažnju na to da se preporučuje postepeno, ravnomjerno povećavanje trajanja faza dišnog ciklusa za vrijeme treniranja. Na primjer: za 1 sek. smo povećali udisaj, nakon 1-2 dana za 1 sek. smo povećali vrijeme izdisaja, još nakon jednog dana smo povećali vrijeme pauze nakon izdisaja (kod trofaznog disanja), zatim smo ponovo povećali vrijeme udisaja za 1 sek. i tako dalje. Moguće je da ćete se na nekim pokazateljima zadržati, da nećete uspjeti povećavati pokazatelje neke faze ili čitavog dišnog ciklusa (DC). U tom slučaju možete produžiti povećanje vremena one faze koja se povećava bez napora. No pritom je poželjno da vrijeme faze udisaja ne premašuje vrijeme izdisaja za više od 50%. To će biti Vaša individualna varijanta – Vaš patern disanja, govoreći znanstvenim jezikom. A može se učiniti i fiziološki prekid u treniranju od 3-4 dana (do tjedan dana).

47

TABELA 1

Program treniranja disanja
TROFAZNO DISANJE UDISAJ – IZDISAJ – PAUZA, SEK. DC, SEK. FD, MIN.

DVOFAZNO DISANJE UDISAJ - IZDISAJ, SEK.

2—2 2—3 2—4 3—3 2—5 3—4 2—6 3—5 3—6 4—5 3—7 4—6 4—8 6—6 5 — 10 7—8 8 — 12 5 — 15 5 — 20 10 — 15 10 — 20 10 — 25 10 — 30 15 — 35 20 — 40 30 –— 30 *DC = dišni ciklus u sekundama *FD = frekvencija disanja u 1. minuti

2—2—1 2—2—2 2—2—3 2—2—4 2—3—3 3—3—3 2—2—5 2—2—6 2—3—5 3—3—6 2—5—5 3—4—8 3—3—9 3 — 5 — 12 5 — 5 — 10 5 — 5 — 15 5 — 10 — 10 5 — 10 — 15 5 — 10 — 20 5 — 10 — 25 10 — 10 — 30 10 — 20 — 30 15 — 25 — 20

4 5 6 6 7 7 8 8 9 9 10 10 12 12 15 15 20 20 25 25 30 35 40 50 60 60

15 12 10 10 8.5 8.5 7.5 7.5 6.5 6.5 6 6 5 5 4 4 3 3 2.5 2.5 2

U tabeli je naveden primjer programa treniranja disanja u stanju mirovanja.Za mlade i fizički zdrave ljude već na početku vježbi može biti pogodna varijanta trofaznog disanja po formuli tipa: 5-5-5, 5-5-10, 10-10-10. No i u ovom slučaju treba se pridržavati uzastopnosti, postepeno, redom povećavati trajanje pojedinih faza dišnog ciklusa. Svatko od vas u ovom programu može provesti tečaj aktivnog treniranja disanja, postići svoje pokazatelje u skladu sa osobitostima organizma. Glavno je pravilo – postepeno pojačavanje režima treninga pod kontrolom stanja organizma. 48

Najjednostavniji načini samokontrole su mjerenje frekvencije pulsa prije i nakon seanse regulacije disanja. Ako se jave promjene arterijskog tlaka (hipertonija, hipotonija), obavezno je potrebno kontrolirati i arterijski tlak. Ako uvjeti treniranja disanja ne prelaze mogućnosti organizma, Vi radite u aktivirajućem, trenirajućem režimu. Pritom promjene pokazatelja pulsa i tlaka nakon treniranja ne prelaze 15% 20% od početnih, parametri pulsa i AT brzo se obnavljaju do normale. Period obnavljanja iznosi prosječno 30 minuta. Ako vježbate u režimu koji premašuje sposobnosti prilagodbe i adaptacije dišnog sistema i čitavog organizma, Vi stvarate stresnu situaciju. Uslijed toga je moguće znatno (za 30% i više) i dugotrajno (za 1 sat i više) povećanje pokazatelja pulsa i tlaka. U tom slučaju nužno je napraviti prekid od 1-2 dana, do obnavljanja normalnog stanja organizma i nastaviti vježbe u “mekšoj” varijanti, sporije povećavajući parametre faza dišnog ciklusa. Vrijeme jedne vježbe je najviše 30 minuta, u početku 6-8 minuta. U prvoj polovini vježbe provodite dvofazno disanje (udisaj-izdisaj), u drugoj polovini vježbe trofazno (udisaj-izdisaj-pauza). Ukupno vrijeme vježbe također povećavajte postepeno, obično za 1 minutu u 2-3 dana. Kontrolu vremena dišnog ciklusa, vremena vježbe provodite pomoću sata sa sekundnom kazaljkom, elektronskog tajmera. Poželjno je čitavo vrijeme pridržavati se zadanog režima disanja da bi se sačuvao stabilan ritam disanja. Zapamtite: disanje je ritmički proces. Svojevremeno je veliki K.S. Stanislavski govorio: “Osnova ljudskog života je ritam koji je svakome dan od njegove prirode, disanjem”. Imajte u vidu da nije neophodno stalno, neodvojivo pratiti sekundnu kazaljku. Veliki dio vježbe možete disati sa zatvorenim očima, polako brojeći u sebi, a na sat gledajte u početku i na kraju dišnog ciklusa. Obično se brojanje do 10-15 sekundi lako obavi bez sata. A za 4-5 minuta Vaš biološki kompjuter - mozak i Vaš “autopilot” – dišni centar, zapamtit će zadani ritam disanja. U početku vježbe, za uhodavanje i bolje raspoloženje općenito se može “prodisati” s dišnim ciklusom za 3-5 sekundi ispod treniranog. Na primjer: 3 minute dišite po formuli 3-7, a zatim 12 minuta po formuli 5-10. Ili 2-3 minute dišite po formuli 3-3-6, a zatim prijeđite na disanje po formuli 35-8. Kada dođete do Vaše individualne granice, na primjer vrijeme DC je 40 sekundi, nakon 2-3 tjedna svakodnevnih vježbi u ovom “rekordnom” režimu, nakon što on postane navikom za organizam, postane Vaša normala disanja i zdravlja, mogu se treninzi provoditi u održavanom profilaktičkom režimu nakon 1-2 dana. Postepeno se ove vježbe pretvaraju u korisnu, zdravu naviku, neophodnu kao što je umivanje. Pritom obratite pažnju da se nakon stresova, prejedanja, predoziranja alkoholnih pića, puštenja i sl. pogreški pokazatelji Vašeg disanja smanjuju, no uslijed treniranja brzo se obnavljaju. Treniramo disanje kod kretanja

49

Nakon što ste naučili kontrolirati i regulirati disanje u stanju mirovanja, nastavljate usavršavanje svoje umjetnosti upravljanja disanjem za vrijeme laganog fizičkog napora. Najjednostavniji način dišnih vježbi u kretanju je treniranje disanja za vrijeme spokojnog hodanja. Treniranje disanja kod kretanja počnite najranije 2-3 tjedna nakon početka treniranja disanja u mirnom stanju. Za to vrijeme već ćete imati formiranu naviku kontrole i regulacije disanja, dobro ćete osjećati svoje disanje. Upravljati disanjem za vrijeme kretanja je složenije nego u stanju mirovanja. To je povezano s tim da se kod kretanja pobuđuje i motorna zona kore mozga, i mehanoreceptori dišnog sistema (mehanoreceptorna kontura). Kod kretanja u mišićima se povećava stvaranje ugljičnog dioksida i mliječne kiseline što uzbuđuje kemoreceptore (kemoreceptornu konturu). Na taj način za vrijeme kretanja dišni sistem se uzbuđuje odmah putem nekoliko “kanala”. Od čega ćemo početi? Počnimo od provođenja kontrolnog testa. Odredite Vama poznati put gdje možete hodati 10-15 minuta, ne žureći, bez zustavljanja. Prođite ovaj put ujednačenim tempom, dišite pritom dijafragmom kroz nos. Ako ovaj test – dijafragmalno disanje kroz nos za vrijeme spokojnog hodanja vršite lagano, znači da možete hrabro pristupiti slijedećem režimu treniranja. Ako ne – znači da je korisno 24 puta dnevno po 10-15 minuta provoditi ove elementarne treninge. Disanje s pauzama. Za vrijeme takvog treniranja kod spokojnog hodanja vršite običan spokojni dijafragmalni udisaj kroz nos (od 2 koraka), spokojni izdisaj kroz nos (2-4 koraka), zatim radite pauzu od 2-3 koraka. To jest, za vrijeme pauze u disanju Vi idete, no pritom ne dišete, ne udišete ni ne izdišete. Zatim ponovo udisaj 2 koraka, izdisaj 2-4 koraka, pauza 2-3 koraka. I s takvim režimom disanja prolazite čitavu distanciju. Postepeno, nakon 1-2 dana povećavate pauzu u hodu od 1-2 koraka. Paralelno s treniranošću uspjet ćete spokojno ići i disati ekonomično, radeći pauze od 10-15 koraka. Također možete trenirati disanje kod kretanja pri penjanju stepenicama, izbavljujući se od zadihanosti i lupanja srca kod fizičkog napora. Ako provodite jutarnju gimnastiku, na početku vježbi možete raditi laganu pauzu nakon izdisaja, a zatim “uključiti disanje”. Na primjer: radite 15 čučnjeva od kojih 3-5 čučnjeva radite ne dišući, u pauzi nakon običnog izdisaja, a nadalje radite čučnjeve i dišite kroz nos, dijafragmom. Vi radite 30 pregiba (okretaja), 5-10 od njih u početku radite u pauzi nakon spokojnog izdisaja, ne dišući, a zatim počnite disati. Postepeno će Vam se stvoriti navika ekonomičnog disanja kod kretanja. Složenije metode treniranja disanja kod kretanja ovdje ne razmatramo.

Treniramo izdisaj kod kretanja Kod ovog načina treniranja učite vršiti produženi izdisaj uz otpor za vrijeme spokojnog hodanja. Ovi treninzi također zahtijevaju točnost i kontrolu, zato ih je neophodno zapisivati u dnevnik. Trenirani izdisaj uz otpor, “napuhujući obraze”, već ste usvojili. Sada isti takav izdisaj ponovite za vrijeme polaganog hodanja. Isprva

50

primjenjujete najjednostavniju varijantu: dijafragmalni udisaj kroz nos (od 2 koraka), izdisaj kroz usnice, uz otpor, “napuhujući obraze” od 4-5 koraka. Za vrijeme izdisaja trbuh lagano, na polovinu uvlačite i ponovo – udisaj kroz nos, izdisaj 4-5 koraka uz otpor kroz stisnute usnice. Nakon što spokojno, lagano možete disati u ovom režimu 10-15 minuta, možete postepeno povećavati trajanje izdisaja uz otpor. Paralelno s treniranošću možete doseći takav nivo da lako možete izvršiti za vrijeme polaganog hoda izdisaj od 10-15 koraka. Kod običnog fizičkog treninga, za vrijeme običnog fizičkog rada kod mnogih se neproizvoljno javlja navika da izdišu uz lagani otpor, kroz stisnute usnice. Takav izdisaj se koristi kao način ekonomičnog disanja, kao način profilaktike zadihanosti za vrijeme fizičkog napora. Pažnja!!! Ako za vrijeme fizičkog rada osjećate neophodnost da dišete kroz usta ili aktivno “grudima”, poželjno je učiniti prekid, smanjiti fizičko opterećenje. Takvo stanje govori o tome da fizičko opterećenje premašuje rezerve Vašeg organizma i postaje preopterećenje. Ako se bavite ozdravljujućim trčanjem, za vrijeme spokojnog trčanja također naučite disati ekonomično. Pritom za vrijeme spokojnog trčanja možete periodički vršiti lagane pauze, trčati 5-10 koraka i više, ne dišući, ili vršiti produženi izdisaj uz otpor od 10-15 koraka. Pri takvom načinu disanja smanjuje se zadihanost, dobro se otvaraju kapilare. Osobito je ugodno takvo disanje za vrijeme trčanja za hladnog vremena – dobro zagrijava. Uslijed sistematskih vježbi dišni sistem obučava se raditi u ekonomičnom režimu, s rijetkim disanjem i postepeno pamti ovaj program. Također za vrijeme treniranja obnavlja se normalni sadržaj ugljičnog dioksida, ako je bio smanjen, i kemoreceptori se postepeno “preobučavaju”, privikavaju, podešavaju na novi nivo ugljičnog dioksida. Kod izdisaja uz otpor lagano se povećava tlak u putevima koji prenose zrak i u ventilaciju se uključuju rezervne alveole koje se ventiliraju. Također takav izdisaj uz otpor pridonosi ravnomjernijoj ventilaciji svih dijelova pluća. Kod izdisaja s uvlačenjem trbuha Vi poboljšavate ukupni krvotok, poboljšavate krvotok kroz kapilare pluća, i uz to masirate pluća. Na taj način Vi efektivno ventilirate pluća, a najvažnije je da poboljšavate alveolarnu ventilaciju i krvotok kroz kapilare koje prekrivaju alveole. Uslijed toga se stvaraju najbolji uvjeti za izmjenu plinova u plućima: optimalni suodnos ventilacije i krvotoka u području alveola. Uslijed treniranja disanja poboljšavaju se sposobnosti organizma za samoregulaciju poremećenih funkcija. Prije svega poboljšava se funkcionalno stanje centralnog nervnog sistema koji regulira sve procese u organizmu. Zato se poboljšava san, raspoloženje, arterijski tlak, ritam srca, metabolički procesi i sl. Osobitu pažnju i točnost trebaju ispoljavati osobe koje imaju narušeni ritam srca, osobito kod rijetkog pulsa (bradikardija – manje od 50 otkucaja u minuti), kod teških formi bronhijalne astme, kod zadihanosti (frekvencija disanja 20 i više u minuti), kod emfizema pluća,

51

bronhoektatičke bolesti. No, kako pokazuje praksa, što je bolesnik slabiji, što je teže oboljenje, to su važnije i nužnije vježbe disanja. Osobito su one neophodne onima koji su slabo pokretljivi radi bolesti – bolesnicima s teškim formama oboljenja pluća, srca, zglobova i kralješnice, nervnog sistema, u periodu prije i poslije operacije.

Aparatna treniranja disanja: “dihalica vam je od pomoći!!!” U procesu svojeg razvoja čovječanstvo neprestano stvara različita jednostavna, korisna, ugodna i efektivna sredstva higijene i profilaktike. Mi smo odavno navikli koristiti se češljem, škarama, četkicom za zube. Za razvoj i učvršćenje muskulature izmislili smo i koristimo masažere, trenažere. U procesu mnogostoljetnih znanstvenih i praktičnih istraživanja također su se nakupila znanja i iskustvo koji su omogućili stvaranje dosta jednostavnih i korisnih sredstava higijene organa disanja i aparate za vježbe disanja. Prvo iskustvo “aparatnih” treninga disanja imali su vojnici koji su, nalazeći se pod vodom, disali kroz slamku. I Vi možete ponoviti njihovo iskustvo. Uzmite slamku za koktel (ili cjevčicu kapaljke dužine 20-30 cm), nalijte u prozirnu čašu vode sobne temperature (50-60 ml). Jedan kraj cjevčice uzmite u usta, drugi spustite u vodu, na razmaku 0,5 cm od dna čaše. Udisaj vršite kroz nos, kao obično. Izdisaj – kroz cjevčicu, polako, lagano, ravnomjerno u čašu s vodom. Disanje je dijafragmalno. Pokazatelje dišnog ciklusa možete regulirati u skladu s tabelom 1 (varijanta 1). U tom slučaju Vi efektivnije koristite otpor disanju u procesu izdisaja. Medicinari o takvom načinu treniranja govore – pozitivan tlak na kraju izdisaja (PTKI). Neophodno je sačuvati dijafragmalni tip disanja u tijeku čitavog treninga. Vrijeme treniranja je 1530 minuta. Ova je vježba korisna za treniranje dišnog sistema, dišnih mišića, u periodu rehabilitacije nakon pneumonije, nakon operacije, kod bronhoplućnih oboljenja. Na sreću, takvi surovi načini treniranja disanja kao što je napuhavanje odbojkaških lopti, iščezli su iz medicine. Između ostalog, dan uoči Dana zaštite djece 2002. godine na televiziji je bio intervju s našim fenomenalnim dječakom, sada već mladićem, po imenu Brus Li. Tako je on u studiju, između ostalih “vještina”, pokazao i takvu kao što je napuhavanje gumene grijalice koja je, na kraju krajeva pukla. No ne savjetujemo Vam da bez specijalne pripreme čak ni ne pokušate ponoviti takav rekord, to uopće nije neophodno. Ako vrlo ozbiljno prilazite aparatnim treniranjima disanja, treba koristiti samo ono što je prošlo klinička ispitivanja u Minzdravu RF i što je odobreno za primjenu u medicinskoj praksi. Tu imate određeni izbor. Možete kupiti aparat “gorski zrak” za približno 280000 rubalja, ili individualni aparat za hipoksičko disanje, jednostavniji i jeftiniji, ali stalno k njemu kupovati dodatne kazete. Možete, na primjer, kupiti trenažer za disanje njemačke proizvodnje po 80 dolara. No u principu, da biste dobili dobre rezultate, dovoljno je koristiti dišni trenažer Frolova. Pri čemu, kupujući aparat

52

Frolova, kupujete “dva aparata u jednom”, zato što je aparat Frolova i efektivni dišni trenažer i vrlo ugodan inhalator. Rezultati prvih istraživanja aparata Frolova pokazali su ovu jedinstvenu kombinaciju. Stručnjaci su zaključili da inhalator Frolova može biti efikasno korišten kao dišni trenažer. I od 1995. godine, nakon odluke Minzdrava RF br. 311, sva daljnja sudbina ovog aparata je njegova primjena u svojstvu dišnog trenažera. Zašto ćemo se u ovoj glavi potanko zaustaviti na primjeni dišnog trenažera Frolova? Zato što ovaj aparat preporučuje Minzdrav RF, dostupan je svakome po cijeni, lako ga se može nabaviti u apotekama praktički svih oblasnih centara Rusije ili ga naručiti poštom platnim nalogom s minimalnim poštanskim troškovima. Dišni trenažer Frolova provjerili su stručnjaci, vrijeme i narod u tijeku već 7 godina. Metoda vježbi na trenažeru je “prema snagama” praktički svih: i 3-godišnjeg djeteta i 90-godišnje bakice, i sportaša i trudnice. Treninzi disanja na aparatu Frolova provode se u kućnim uvjetima, oduzimaju malo vremena. Aparat je trajan, služi do tri godine, efikasno se primjenjuje kod najrazličitijih bolesti. Trenažer ne treba izvore napajanja, lako se koristi u kućnim uvjetima. Na žalost, u nekim preuranjenim izdanjima dišne gimnastike već su se pojavili falsifikati materijala koji često netočno odražavaju specifiku ove metode. Primjena dišnog trenažera Frolova omogućuje uspješno korištenje osnovnih faktora dišne gimnastike. Podaci istraživanja o utjecaju različitih faktora na dišni sistem i na organizam omogućuju da se izdvoje “ključni”, liječeći fakotri. Dakle, što možemo koristiti za treniranje disanja na trenažeru Frolova? Ljekovite moći dihalice Frolova 1. U medicini je ustanovljeno da izraženi trenirajući i liječeći efekt daje periodička (intervalna) hipoksija – smanjenje sadržaja kisika u zraku koji se udiše. Ustanovljeno je da liječeće seanse hipoksije snažno stimuliraju procese obnavljanja, a također i povećavaju nespecifičnu rezistentnost (otpornost). Organizam, treniran na hipoksiju, istovremeno, automatski, postaje otporan na druge nepovoljne faktore. Jednostavnije govoreći, ako trenirate u hiposkičkom režimu, obavezno ćete biti otporni na vrućinu i na hladnoću, na infekcije i glad, na stresove, na različite intoksikacije (trovanja) i na utjecaj mnogih drugih nepovoljnih faktora. Hipoksički treninzi poboljšavaju procese prijenosa kisika krvlju, i procese disanja tkiva. Evo redovnog “paradoksa disanja”: ograničavamo dospijevanje kisika u stanice, a organizam kao odgovor na to usavršava sposobnost prijenosa i usvajanja kisika!!! Vjerojatno se, za vrijeme hipoksičkih treninga naše stanice i organizam “prisjećaju” mladenačkog perioda života unutar utrobe, kada su živjele i razvijale se na oskudnom “obroku kisika”, u uvjetima niskog sadržaja kisika. I pritom organizam uči vrlo efektivno iskorištavati kisik.

53

Fundamentalna znanstvena istraživanja uvjerljivo pokazuju također da se u procesu dugotrajnih treniranja u uvjetima hipoksije poboljšava kapilarni krvotok- otvaraju se rezervne kapilare i dodatno se stvaraju nove kapilare. Može se reći da ovaj efekt žila nije gori od efekta trentala, nikotinske kiseline, cinarizina i mnogih drugih preparata za žile. Ustanovljen je imunomodulirajući efekt – to jest aktivacija oslabljenih i gušenje patoloških karika u radu imunološkog sistema. Također je zamijećeno poboljšanje funkcije antioksidantnog sistema, smanjenje stvaranja slobodnih radikala. Ovaj efekt osigurava i radiozaštitno djelovanje što omogućuje iskorištenje hipoksičkog disanja kao načina zaštite organizma kod terapije zračenja tumora. Dišne vježbe na dihalici Frolova omogućuju uspješno korištenje ljekovitih efekata hipoksičkog disanja kod najrazličitijih oboljenja i patoloških stanja, osobito kod kombinacije mnogih oboljenja (“buket bolesti”), kod stresova, kod sindroma kroničnog umora, u rehabilitaciji bolesnika nakon onkoloških bolesti, nakon zračenja (u tom smislu i za rehabilitaciju “Černobilaca”) i sl. Što je naročito važno? Periodički, jednokratni hipoksički treninzi poboljšavaju neurohumoralnu regulaciju u organizmu. To jest, ako Vi periodički (od slučaja do slučaja) provodite vježbe, to svejedno poboljšava nervnu i hormonalnu regulaciju različitih sistema i metaboličkih procesa. No ako provodite hipoksičke treninge ragularno, dolazi ne samo do znatnog poboljšanja nervne regulacije, već i do stabilnih promjena u biokemijskim reakcijama. I čak dolazi do značajnih strukturnih promjena stanica i tkiva, to jest Vi uistinu globalno, kapitalno reorganizirate stanje i rad čitavog organizma! To Vam omogućuje da zaustavite i čak “vratite unatrag” mnoge patološke procese, da se suprotstavite čak takvim najtežim bolestima kao što su reumatoidni poliartritis, multipla skleroza, dijabetes, psorijaza, sarkoidoza, endometrioza, ateroskleroza i dr. Upravo ovo omogućuje značajno poboljšanje stanja kod ljudi onda kad normalni liječnici često govore bolesnicima: “Pa što hoćete –imate nepovratne organske pormjene, to se ne liječi, radujte se što ste uopće još živi!” Ili govore još kraće: “Starost je neizlječiva!” A zatim dolazi, na primjer, u Novosibirsku, Marija Davidovna, 83 godine stara, na EKG istraživanju liječnici ne mogu naći ni traga tom najtežem infarktu miokarda koji je prije 3 godine umalo odveo bakicu u grob. A bakica se nije dala bolesti i 3 mjeseca nakon infarkta počela pod nadzorom specijalista vježbati disanje na dihalici Frolova. Uslijed toga ona se ponovo raduje životu, čak na vikendici sa zadovoljstvom (no umjereno) radi, a tablete već više od dvije i pol godine ne troši. 2. Povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u zraku koji se udiše, u alveolama, također jako trenirajuće i stimulirajuće djeluje na dišni sistem i na organizam, umnogome analogno hipoksičkom djelovanju. Dišne vježbe s povećanim sadržajem ugljičnog dioksida u zraku koji se udiše, u alveolama – to su hiperkapnički treninzi. Poznato je da je kod kratkotrajnog povećanja sadržaja ugljičnog dioksida u alveolama moguće i povećanje nivoa toga plina u krvi.

54

Dolazi do treniranja arterijskih kemoreceptora i neurona dišnog centra. To povećava otpornost dišnog sistema za vrijeme fizičkog napora. Povećanje sadržaja ugljičnog dioksida u krvi dodatno trenira sistem kiselinsko-alkalne ravnoteže našeg organizma, kako govore medicinari – homeostazu organizma (stabilnost unutrašnje sredine). To je vrlo važno za dobru prilagodljivost organizma , proširuje njegove adaptacijske mogućnosti. Povećanje nivoa ugljičnog dioksida u krvi može djelovati na lagano proširenje bronhija, poboljšavajući ventilaciju pluća. Također se pritom opaža djelovanje ugljičnog dioksida na širenje žila, na spazmirane arteriole i kapilare – evo Vašeg unutrašnjeg spazmolitika, “priorodne” no-špa. Osobito su osjetljive na lokalno djelovanje ugljične kiseline na širenje žila - žile produženog mozga. Kod dovoljnog sadržaja ugljičnog dioksida u stanicama dobro se odvijaju unutarstanični metabolički procesi. Ovaj se efekt objašnjava time da molekule ugljičnog dioksida koriste stanice u biokemijskom ciklusu trikarbonskih kiselina (ciklus Krebsa). One se koriste za sintezu ugljikovodičnih, masnih, bjelančevinskih molekula, to jest uz sudjelovanje ugljičnog dioksida unutar stanice moguća je ponovljena sinteza (resinteza) novih molekula od ostataka već “prerađenih” molekula – evo takva je mogućnsot “bezotpadne” izmjene tvari. Također kratkotrajno povećanje koncentracije ugljičnog dioksida ima tonizirajući utjecaj na strukture mozga ispod kore, na njegove unutarnje dijelove, prije svega na retikularnu formaciju od koje zavisi ukupni tonus mozga i čitavog organizma – naš osjećaj “tonusa”, aktivnsoti, bodrosti. I k tome, napominjemo Vam, ugljični dioksid guši stvaranje slobodnih radikala. Zbog toga treniranje “hiperkapničkog” karaktera, s periodičkim povećanjem nivoa ugljičnog dioksida u zraku koji se udiše, u alveolama, u krvi, omogućuje korištenje ovih prirodnih fizioloških reakcija i biokemijskih svojstava ugljičnog dioksida za liječeće i ozdravljujuće ciljeve. To omogućuje da se istreniraju kemoreceptori za povećani sadržaj ugljičnog dioksida, da se stimulira nervni sistem i da se bolje nosimo s astenijom, depresijom, pušenjem i sl. Također ovaj faktor omogućuje poboljšanje stanja kapilara, odvajanje kisika od hemoglobina, to jest njegovo pripremanje za izlazak iz eritrocita u stanicu. K tome on pridonosi poboljšanju metaboličkih procesa kod različitih poremećaja (pretilost, dijabetes) i štiti nas od suvišnog nakupljanja slobodnih radikala. Evo takvo najjače, univerzalno sredstvo imate “u rukama” trajno, k tome savršeno besplatno – u vašim se stanicama izrađuje!!! A zbog nečega trčite u apoteku. Sada imate znanja, “uključite” intelekt i iskoristite osobne, jedinstvene mogućnosti ozdravljenja putem treniranja disanja. Primjena dihalice Frolova omogućuje vrlo uspješno korištenje ovog liječećeg faktora u malim ili umjerenim dozama. Korištenje je efikasno i bezopasno! Upravo sa ciljem povećanja bezopasnosti dišnih vježbi na dihalici Frolova 1998. godine se principijelno izmijenila konstrukcija aparata. Nakon usaglašavanja sa stručnjacima Ministarstva zdravlja RF, na osnovu kliničkih istraživanja, aparat se preporučuje primjenjivati bez vanjske komore, da bi se isljučile jake, s vremenom

55

štetne i opasne reakcije povezane s brzim povećanjem sadržaja ugljičnog dioksida u plućima i u krvi. 3. Otpor disanju na izdisaj – je jaki trenirajući faktor, izaziva izražene fiziološke reakcije ne samo u dišnom sistemu, već i u čitavom organizmu. Takav način treniranja u medicini nazivaju URD – umjetna regulacija disanja, ili DRO – dodatni respiratorni otpor. Kako smo napominjali ranije, otpor disanju na izdisaj omogućuje poboljšanje ventilacije i krvotoka u alveolama i samim tim stvaranje optimalnih uvjeta za izmjenu plinova. Također ovi treninzi pridonose povećanju ugljičnog dioksida u alveolarnom zraku, poboljšavaju mogućnosti organizma u regulaciji kiselinsko-alkalnog stanja. Ustanovljeno je da se uslijed takvih treniranja poboljšava cirkulacija u plućnim sudovima i u velikom krugu krvotoka. Također se dobro treniraju dišni mišići, smanjuje se spazam, suženje (kolaps) sitnih bronhija, poboljšava se bronhijalna prohodnost. To omogućuje znatno poboljšanje drenažne funkcije bronhija i pročišćenje pluća. A još uslijed primjene URD-a zamjećuje se smanjenje frekvencije disanja i povećanje vremena zadržavanja disanja (VZD) – to jest formira se efektivniji i ekonomičniji tip disanja. No da bi se dobili ovi pozitivni efekti disanja uz otpor potrebno je da otpor disanju odgovara mogućnostima Vašeg organizma. Prirodno je da su kod različitog obima pluća, različitog stanja bronhijalne prohodnosti, općeg i plućnog krvotoka, različite brzine izdisaja i sl. mogući različiti pokazatelji otpora disanju. I to treba imati u vidu kod provođenja treninga. Promjena volumena vode koja se ulijeva u dišni trenažer omogućuje Vam da izaberete Vaš individualni, optimalni nivo otpora disanju kod izdisaja, da dobijete pozitivne efekte i izbjegnete popratne reakcije. 4. Dodatni prostor disanja (DPD) je volumen aparata kroz koji čovjek diše. Ustanovljeno je da disanje kroz DPD pridonosi formiranju hipoksihiperkapnije, pozitivno utječe na funkcionalne mogućnosti kardiorespiratornog sistema, poboljšava podnošenje fizičkih napora i obnavljanje nakon njega. Takvi treninzi pridonose treniranju dišne muskulature, povećanju vremena zadržavanja disanja, smanjenju energetske potrošnje na ventilaciju pluća. Dihalica Frolova faktički je dodatni prostor disanja s malim volumenom (u granicama 300 ml). Zato treniranje na njemu izaziva “meke” odgovorne reakcije na DPD, no čak takve slabe reakcije kod teških bolesnika ili osobito osjetljivih ljudi mogu izazvati očigledne promjene u subjektivnom osjećaju. Zato se također ne preporučuje bolesnim ljudima disati na trenažeru s dodatnom posudom (staklenkom). 5. Otpor disanju na udisaj pridonosi povećanju snage i izdržljivosti mišića, poboljšanju aerobne izdržljivosti. Smatra se da se treniranje uz otpor na udisaj može uspješno primjenjivati ne samo u liječenju i rehabilitaciji bolesnika.

56

Ovaj režim treniranja disanja je pouzdan i prirodan način povećanja fizioloških rezervi organizma čak kod sportaša. 6. Usporavanje frekvencije disanja je pouzdan, odavna poznati način povećanja ekonomičnosti vanjskog disanja, smanjenja utrošaka energije na svladavanje otpora kretanju zraka u bronhijalnom stablu, na “praznu” ventilaciju mrtvog prostora. Postepeno povećanje trajanja akta disanja, vremena dišnog ciklusa za vrijeme vježbi na trenažeru Frolova omogućuje Vam uspješno korištenje i ovog faktora dišne gimnastike za poboljšanje Vašeg zdravlja. Dišni trenažer Frolova je portativni aparat iz ekološki čiste plastike. Sastoji se od dvije dišne komore (vanjske i unutrašnje), unutra se ulijeva voda (do 20 ml) i vrši se disanje kroz vodu, uz otpor. Na taj način, kada započinjete vršiti vježbe disanja na trenažeru Frolova, Vi znatno mijenjate uvjete disanja. Vi koristite dijafragmalno disanje, no dišete uz otpor, kroz dodatni prostor disanja, u uvjetima lagane hipoksije i hiperkapnije, usporavajući disanje - evo koliko promjena u disanju stvarate počinjući disati na trenažeru Frolova. Prirodno, ovim se neobičnim uvjetima dišnog sistema i organizma treba prilagoditi, adaptirati se. Ako se ranije niste bavili dišnim vježbama u Vašem organizmu nema odgovarajućih refleksa i neophodno je vrijeme da bi se dišni sistem, organi krvotoka, nervni sistem preorijentirali na nove uvjete disanja. Potrebno je vrijeme da bi se u organizmu, osobito u nervnom sistemu, formirali i učvrstili novi refleksi, nove uvjetnoreflektorne veze. Ako Vi odmah znatno izmijenite uvjete disanja, ako budete od prvih dana mnogo disali na trenažeru, stvorit ćete na taj način situaciju stresa što može dovesti do znatnog pogoršanja stanja. Zato se treba pridržavati dvaju najvažnijih pravila – postepenosti povećanja opterećenja, usložnjavanja treniranja i stalnosti, sistematičnosti vježbi. Najbolje je prvih 3-5 dana vježbati malo, 5-10 minuta, radi toga da bi se dobro usvojile osnove metodike, da bi se dalo vremena organizmu, nervnom sistemu za formiranje novih refleksa.

Priprema za vježbe I tako, započinjemo usvajati načina disanja na dihalici Frolova. Nadamo se da niste uzalud gubili vrijeme i da ste dobro usvojili dijafragmalno disanje, a također i bezaparatne varijante treniranja disanja. To su uistinu vrlo korisne vježbe.! A onima koji su besposličarili i izgubili vrijeme čitajući knjigu i odlagali disanje “za kasnije”, do boljih vremena, savjetujemo da više ne ljenčare i već danas da započnu dovoditi disanje u red, da obavezno nauče pravilno disati dijafragmom, izdisati uz otpor i usporavati disanje. To pomaže da se lagano, brzo i efektivno usvoji metodika endogenog disanja na trenažeru Frolova. Otvorite Vaš “Dnevnik Disanja”, a ako ste ranije bili lijeni i niste ga otvorili, pripremite papir i penkalu, a sutra obavezno (!) otvorite normalni dnevnik. A ako

57

danas, sada ne počnete voditi dnevnik, prenijet ćete to na sutra, sutra ćete taj ozbiljan posao odgoditi na prekosutra. Tako možete po navici odgađati i prenositi do same smrti, zato što sutra ne dolazi nikada, uvijek je samo danas. Prije vježbe operite aparat običnim sredstvom za pranje. I nakon svake vježbe obavezno je dobro oprati aparat. Zašto? Zato što (naglašavamo!) nam pluća rade kao jaki filter i kao “druga jetra”, čisteći krv. I neprestano se odvija proces čišćenja organizma preko pluća. A za vrijeme vježbi disanja na trenažeru Frolova ovi se procesi u određenoj mjeri pojačavaju. Vrlo je dobro oprati cjevčicu aparata četkicom za zube. Za to izdvojite posebnu, odvojenu četkicu za zube. Radi obrade cjevčice aparata iznutra nasapunajte četkicu za zube i kružnim pokretima, okrečući, čistite cjevčicu isprva s jednog kraja cjevčice, zatim s drugog. Nakon toga dobro isperite. Također pažljivo pratite stanje mrežice na dnu, da njeni otvori uvijek budu čisti, da se ne začepe. Zbog čega se u trenažer ulijeva voda? Voda se u trenažer ulijeva radi otpora disanju, radi umjerenog povećanja tlaka u alveolama i u bronhijalnom stablu za vrijeme izdisaja. Kakva se voda ulijeva u trenažer? Ulijeva se čista voda, sobne temperature. To može biti odstajala voda, profiltrirana, mineralna, destilirana, u svakom slučaju – čista voda, bez primjesa! Koliko vode uliti u trenažer? O, to Vi zadajete “krunsko” pitanje!!! Vječni zakon u medicini je – ne liječiti bolest već bolesnika. Zato i volumen vode koju ulijevate u trenažer može biti različit i u početku vježbanja i u procesu treniranja. Optimalni volumen vode koja se ulijeva u trenažer određuje se u tijeku treniranja i ovisi ne toliko o stanju pluća i srca koliko o stanju organizma, njegovim adaptacijskim (prilagodbenim) sposobnostima. Istraživanja u raznim klinikama, višegodišnja praksa liječnika u Rusiji i u inozemstvu pokazala su da je za osnovnu masu odraslih pacijenata u početku vježbi dovoljno 12 mililitara, za školarce 10 ml, za predškolski uzrast 8 ml vode. Takav volumen vode osigurava neveliki otpor na izdisaj na kojeg se lako adaptira čak najslabiji organizam, čak najbolesnija, “najzadimljenija” pluća. A zatim, kako pokazuje medicinsko iskustvo, u procesu treniranosti može se postepeno povećavati volumen vode u trenažeru i, u skladu s tim, povećavati otpor disanju na izdisaj, povećavati opterećenje treninga. Ponovimo: odrasli u početku vježbi ulijevaju u trenažer 12 ml vode, školarci 10 ml, predškolski uzrast 8 ml. Nastavljamo podešavanje aparata. Spojite mrežicu na dnu i unutarnju komoru, stavite to unutra. Mrežica će biti lagano prelivena vodom (12 ml), a ako je vode 8-10 ml, voda ne prelijeva mrežicu ali osigurava neveliki otpor disanju. Cjevčicu provedite kroz otvor malog poklopca na 2-3 cm. Pažnja! Ako cjevčica teško prolazi kroz otvor u poklopcu, nemojte biti lijeni (i ne bojte se) lagano očistiti, ostrugati unutarnje

58

izbočine na poklopcu (nožem, turpijom i sl.). To je potrebno zato da cjevčica meko, lagano prolazi kroz poklopac. Ako cjevčica teško prolazi, može nakon nekog vremena na tom mjestu puknuti. Čvrsto nasadite cjevčicu na grlo komore i spokojno opustite poklopac na vanjsku komoru (čašu). Pisak umetnite u slobodni kraj cjevčice. Općenito se može vježbati i bez piska, meni je, na primjer, ugodnije disati na trenažeru bez piska. To ima određeni smisao: mišići usta su kružni mišići i zato je ugodnije držati usnicama okrugli predmet (cjevčicu). U tom slučaju mišići usnica se manje umaraju. Pogreške početnika. Ako su lijeni oprati aparat, čak ga u potpunosti ne rastavljaju i zatim nazivaju i pitaju: “A gdje da uzmemo menzuru i pisak?” Dozvoljavaju si i ovakvu pogrešku: praznu menzuru ponovo stavljaju u unutrašnju komoru, ili rade još “lukavije” – ulijevaju vodu u menzuru i stavljaju je unutar dišne komore. Također labavo zatvaraju čašu poklopcem, stavljaju na brzinu tako da mrežica dna ne stoji na dnu vanjske komore (čaše). Provjerite sebe i ako ste sve učinili pravilno, idemo dalje “Putem Zdravog Disanja” s trenažerom Frolova. Zauzmite početni položaj: za stolom, ili u fotelji, nagnuvši se unazad, ili poluležeći, ili ležeći na leđima (na boku). Glavno da vam nitko i ništa ne smeta. Nikakav televizor, telefon ni druga uznemiravanja – vi vježbate Disanje i sva vaša pažnja, sav rad nervnog sistema usmjereni su na taj najvažniji posao. U tom slučaju mozak obrađuje samo informaciju o promjeni disanja i ne odvlači se na druge procese. Takva spokojna atmosfera omogućuje mozgu da uspješnije preuređuje stari program disanja, da bolje izrađuje i pamti novi, optimalni program u procesu vježbi disanja. Recite, molim vas, ako ste počeli učiti voziti automobil, hoćete li u to vrijeme brbljati sa susjedom, razgovarati telefonom ili gledati televizor? Naravno da ne! Eto tako, zapamtite – sposobnost upravljanja vašim disanjem mnogo je puta važnija i potrebnija nego sposobnost “šofiranja”, čak ako imate stranu marku. I vaše je Disanje znatno skuplje i vrednije od svih Mercedesa, Volva, BMV-a, Tojote uzetih zajedno! Zato što je vaše disanje jedinstveno, nema mu cijene, ono je neprocjenjivo!!! Zato, uvaženi Čitatelju, dajte da se prema njemu odnosimo u skladu s tim, da cijenimo ovaj Božji Dar i da se njime pravilno koristimo! Ponavljamo: atmosfera je spokojna, položaj tijela udoban. Udoban položaj tijela - to znači da odjeća ne otežava kretanje trbuha, lako dišete trbuhom. Pritom grudni koš ne sudjeluje u disanju, ne miče se. Zato izaberite takav položaj da grudni koš bude ravan i da kičma bude dovoljno uspravna, osobito u vratnom dijelu. Ako sjedite za stolom, postavite trenažer na kutiju, na hrpu knjiga i sl. tako da možete slobodno uzeti pisak (cjevčicu) usnicama, ne spuštajući glavu nisko. Zašto? Zato što mnogi pate od osteohondroze vratnog dijela kičme, a često se još i kičmena arterija pritom “ukliješti”. Ako jako sagnete vrat, radi toga su mogući neugodni osjećaji tipa vrtoglavica, glavobolja. Zato je vježbati sjedeći potrebno u takvom položaju kod kojeg je dovoljno tek lagano sagnuti glavu. Pritom , radi rasterećenja vratnog dijela kralješnice možete poduprti glavu rukom (drugom pridržavate trenažer).

59

Ako sjedite u fotelji, na divanu – podložite jastuk otraga pod glavu i vrat i mali jastučić (valjak od ručnika) pod križa da se ne biste spustili u križima i “ukliještili” dijafragmu. Ako ležite na boku, također Vam je potreban nizak jastuk ispod glave i mali umetak ispod križa, osobito kod osteohondroze kičmenog dijela ( i kilama između kralježaka). Kakav je položaj bolji? Svatko bira prema sebi i obično u tijeku 7-10 dana određujete za sebe najbolji i najudobniji položaj. Osobitosti mogu biti slijedeće. Kod bolesti pluća bolji je položaj ležeći-poluležeći. To poboljšava izmjenu plinova (suodnos ventilacije i krvotoka u alveolama). Kod izražene insuficijencije moždanog krvotoka pogodniji je položaj ležeći na boku ili na leđima, poluležeći. Kod otečenosti nogu (varikozno proširenje vena, limfostaza i sl.) udobnije je disati ležeći na boku. Ako dišete sjedeći u fotelji možete noge ispružiti , staviti ih na niski podložak, ako ležeći na leđima, ispruživši noge – podložite pod pete niski jastuk. Smjestili ste se udobno? Dobro, izbrojite frekvenciju pulsa, zapišite je u dnevnik. Sada pravilno “podešavamo” trenažer. Pisak čvrsto obuhvaćamo usnama. Ne smije biti nikakvih pukotina između piska i usana. Pisak možemo smjestiti između zubi, no u tom slučaju kod dugotrajnih vježbi mogući su neugodni osjećaji u mišićima za žvakanje radi njihovog naprezanja. Zato je udobniji položaj piska (cjevčice) između usana, ali ispred zubi.U tom slučaju mišići se manje umaraju, a ako se za vrijeme treniranja pojačava izdvajanje sline, lagano možete slinu progutati, ne vadeći pisak iz usta i ne prekidajući treniranje. Napominjemo da se može vježbati na trenažeru i bez piska, to je osobito ugodno djeci , ljudima s patologijom čeljusti, s problemima u funikciji muskulature za žvakanje i mimiku (popratne pojave inzulta, paralize živca lica i sl.). Ako vježbate ležeći na boku, udobnije je vježbati bez piska, a dihalicu, radi bolje otpornosti, možete staviti u praznu polalitrenu staklenku (no staklenku nemojte zatvarati velikim poklopcem!). I ne bojte se saviti cjevčicu za disanje kako Vam je ugodno. Čašu dihalice držite vertikalno, ravno – samo u tom položaju voda ravnomjerno prekriva mrežicu i osigurava ravnomjeran, stalan otpor disanju. Kod korištenja dihalice Frolova osnovni faktor liječenja je kratkovremena umjerena hipoksija. Zato se prvi stupanj vježbi disanja naziva hipoksička, hipoksičko disanje. Treba napomenuti da se hipoksija javlja u zraku koji se udiše. Ovaj prvi stupanj može se podijeliti na dva perioda –adaptacijski (pripremni) period i osnovni. U adaptacijskom periodu udisaj se vrši kroz nos i samo izdisaj u aparat, kroz usta – to je lagani režim disanja. U osnovnom režimu vježbi udisaj i izdisaj vrše se kroz usta, kroz aparat. Drugi stupanj je režim endogenog disanja na trenažeru. Završni stupanj u ovoj metodici je bezaparatno endogeno disanje. Lagano disanje: režim za početnike

60

Hura! Na kraju započinjemo disati na dihalici Frolova!!! Sjednite (ili lezite) udobno. Jednom rukom držite čašu dihalice (ravno), drugu ruku radi kontrole disanja položite na donji dio trbuha. Pisak čvrsto, bez pukotina, obuhvatite usnama. Zatvorite, molim vas, oči da biste bolje osjećali disanje i da se ne biste dekoncentrirali. Sva čudesa se odvijaju unutar vas, nemate što gledati, neka se oči odmore. Zatvorili ste oči i osjetili kako dišete, gdje vam je udisaj, gdje izdisaj, kako diše dijafragma, kako se pritom kreće trbuh, kako se trbuh uvlači na kraju izdisaja. Vi ste se na taj način podesili na disanje, pripremili ste se na treniranje. A sada započnimo prvi trening, radimo prvi korak na “Putu Zdravog Disanja” s dihalicom Frolova. Udisaj vršite kroz nos, kao obično spokojno, ujednačeno, 2-3 sekunde. A izdisaj kroz usta, u aparat, lagano napuhujući obraze, “ispuhujete” zrak u cjevčicu aparata u tijeku 4-6 sekundi. I ponovo – udisaj kroz nos, spokojno, za par sekundi, izdisaj u aparat 4-6 sekundi, ravnomjerno uvlačeći trbuh. Pokušajte tako disati bez zaustavljanja 5 minuta. To je minimalno opterećenje. I čak takvo lagano opterećenje ne izdrže svi teško oboljeli. Zato ako Vam je nakon 2-3 minute postalo teško, odmaknite aparat, odmorite se nekoliko minuta i ponovo dišite 2-3 minute. Vrijeme izdisaja spokojno brojite u sebi, “u umu”. Kad je prošlo pet minuta odmaknite aparat, sjedite 1-2 minute ne otvarajući oči, “osluškujte” svoj organizam, osjetite kakvi su Vam se osjećaji pojavili. Zatim otvorite oči, izmjerite puls i zapišite u dnevnik pokazatelje vježbe. Ako vam takav trening bude težak, ako izaziva neugodne osjećaje, u istom tom režimu dišite 3-5 dana i više, dok se organizam čvrsto ne adaptira na to minimalno opterećenje. U mojoj se praksi stalno javljaju ljudi s najtežim oboljenjima, s minimalnim rezervama organizma. Za sebe ih ponekad nazivam “osuđenicima na smrt”, zato što su oni uistinu na granici života i smrti, i sve su mogućnosti ljekarske terapije već iscrpili. Takvi ljudi ne mogu neprestano disati na dihalici više od 3 minute. U tom slučaju ja im prepisujem individualni graf, kada oni dišu u laganom režimu (udisaj kroz nos) na aparatu s12 ml vode i s izdisajem od 3-4 sekunde najviše 3 minute, no 46 puta na dan. A zatim se postepeno, paralelno s treniranošću, javljaju rezerve u organizmu i oni postaju sposobni neprekidno disati 4-5-7-10 minuta. U tom slučaju mi postepeno povećavamo vrijeme večernje vježbe, no jutarnje i dnevne vježbe skraćujemo, a kasnije i prekidamo. I tako, najlakši režim u početku vježbanja na dihalici Frolova možemo označiti kao “pravilo dviju petica” – pet minuta treniranja disanja s izdisajem od pet sekundi (udisaj kroz nos). Također je poželjno planirati trajanje izdisaja za vrijeme vježbi tako da “u rezervi” imate 2-3 sekunde. Na primjer, ako je Vaš granični izdisaj 16 sekundi, za vrijeme vježbi vršite izdisaj 13-14 sekundi. Kako vježbati dalje, kako planirati vrijeme vježbi, povećanje izdisaja, trajanja disanja, povećanje otpora disanju? Pitanja, pitanja, pitanja… Koliko sam takvih pitanja postavoljao samom sebi, i meni su ih postavljali liječnici na seminarima, slušatelji na lekcijama, bolesnici na konzultacijama! Na mnoga pitanja odgovore mi omogućuje moja petogodišnja medicinska praksa s aparatom Frolova i prethodna desetogodišnja

61

liječnička praksa s metodom Butejka K.P., medicinsko iskustvo liječnika Rusije i SNG-a, Češke i Baltičkih zemalja kojima sam prenosio svoje iskustvo i znanja na seminarima o ljekovitom ozdravljujućem disanju u Novosibirsku, Jaroslavlju, Moskvi, Kijevu, Minsku i drugim gradovima. Iskoristit ćemo svima razumljivu usporedbu. Mnogi od Vas se sjećaju – dogodio se “bum” ozdravljujućeg polaganog trčanja kada su ljudi regularno trčali sporim tempom. Stalno trenirajući organizam oni su se na taj način spašavali od mnogih bolesti. Učinimo takvu usporedbu s ozdravljujućim trčanjem. Vrijeme treniranja, u minutama – to je količina krugova na stadionu koje ste Vi protrčali. Vrijeme izdisaja je poput brzine kojom trčite. A volumen vode u dihalici - to je masa tijela, trčite bez prtljage ili s ruksakom na leđima. Još može biti i raznih uvjeta disanja – trčati kod običnog disanja ili s plinskom maskom. Ako za vrijeme treniranja udisaj vršite kroz nos - to je kao obično trčanje, a ako udisaj i izdisaj vršite ustima kroz dihalicu, kroz vodu, uz otpor – to je isto kao da trčite s plinskom maskom. Principi treniranja organizma su jedinstveni i u sportu i u drugim načinima njegove aktivacije, u tom smislu preko disanja. Zato je glavni princip treniranja disanja na aparatu Frolova – stalno, postepeno, dozirano povećanje opterećenja. Najvažnije pravilo je : bezopasnost vježbi –prije svega!!! Bezopasnost liječenja je na prvom mjestu, a efektivnost na drugom! Zapamtite najvažniji princip - trenirati u skladu s mogućnostima vašeg organizma na današnji dan (ne disati preko “ne mogu”). Nije potrebno nikakvo nasilje nad disanjem, samo mali napor koji stvara režim treniranja no ne preopterećuje organizam, ne iscrpljuje njegove rezerve, ne “slama” ga. Zato postepeno isprva povećavamo vrijeme vježbi (količinu krugova na stadionu). Tek sporije povećavamo vrijeme izdisaja, PDA (brzinu trčanja). I još sporije povećavamo otpor disanju (težinu s kojom trčimo). I tek nakon 1-2 mjeseca prelazimo na vježbe u osnovnom režimu i udisaj, i izdisaj kroz dihalicu (“trčati s plinskom maskom”). Ako ste sasvim slabog zdravlja – ne žurite početi “trčati s plinskom maskom”. Kod slabog zdravlja bolje je za 2-4 tjedna postepeno povećati vrijeme vježbe do 20-25 minuta, ne povećavajući PDA i volumen vode. Opći plan treniranja na aparatu Frolova je u laganom, adaptacijskom režimu (udisaj kroz nos) dan u tabeli 2. U adaptacijskom režimu treniramo samo izdisaj, organizam se navikava na produženi izdisaj uz otpor. Trenirajte neprekidni izdisaj dok ne uspijete povećavati njegovo vrijeme. Pritom koristite onaj princip kojeg smo već primjenjivali u bezaparatnim treninzima. Započinjite izdisaj “napuhujući obraze”, a trbuh uvlačite na kraju izdisaja. Udisaj je običan, kroz nos. Skrećem Vam pažnju na to da je to približni plan. Onaj tko je mlađi i jači izvršava ga za par tjedana, a oni koji jedva dišu (“koji stoje jednom nogom u grobu”), prolaze taj program za 2-3 mjeseca.

62

TABELA 2. – Program vježbi u adaptacijskom režimu (udisaj kroz nos)
DAN 1–7 8 – 14 15 – 21 22 – 30 *TAD = trajanje disanja Nakon što ste uspješno usvojili pripremni, olakšani, adaptacijski režim treniranja, možete pristupiti osnovnom režimu disanja. U čemu se tehnički razlikuje osnovni režim od adaptacijskog? U osnovnom režimu disanje se vrši kroz aparat, ustima kroz trenažer. I udisaj, i izdisaj vrše se uz otpor, kroz vodu. To jest u potpunosti su se izmijenili svi uvjeti disanja. Za mnoge početnike udisaj ustima, kroz vodu je otežan. Zato savjetujem da zapamtite kako pijemo čaj iz tanjurića: kad uvlačimo čaj, pritom faktički i udišemo kroz usta, a kada pušemo na vrući čaj – izdišemo. Još pomaže da se razumije ovaj način udisaja primjer toga kako pijemo sokove, koktele kroz cjevčicu (usisavamo tekućinu). Da bi osnovni režim treniranja protjecao lako, savjetujem da ga se ponovi odvojeno na praznom trenažeru, bez vode, ili s minimalnim volumenom vode u trenažeru (5-8 ml). Kod slabog zdravlja poželjno je počinjati treniranje u osnovnom režimu s volumenom vode 11-12 ml, kod dobrog zdravlja s 15-16 ml. Pritom se može iskoristiti mala lukavština: prvi udisaj, pripremni, vršite kroz nos, izdišete kroz usta u aparat, a slijedeći udisaj već vršite kroz usta, kroz trenažer. Ako svejedno osnovni režim disanja (udisaj i izdisaj kroz usta) ispada teško, može se vršiti kombinirana varijanta: prvih 3-5 minuta dišite u laganom režimu – udisaj kroz nos, izdisaj u vodu, dalje vježbajte u osnovnom režimu – udisaj i izdisaj ustima kroz vodu u dihalici, uz otpor. Na taj način Vi, kao sportaš, vršite isprva razgibavanje, a zatim provodite osnovni trening. Približni plan vježbi u osnovnom režimu dan je u tabeli 3.
KOLIČINA VODE, ML TAD, SEK VRIJEME VJEŽBE, MIN

12 – 14 15 – 16 17 – 18 19 – 20

5 – 10 11 – 15 16 – 20 21 – 25

5 – 10 11 – 15 16 – 22 23 – 25

63

TABELA 3 – Program vježbi u osnovnom režimu (udisaj i izdisaj kroz usta).
DAN 31 – 35 36 – 42 43 – 49 50 – 60
KOLIČINA VODE, ML TAD, SEK VRIJEME VJEŽBE, MIN

12 – 14 15 – 16 17 – 18 19 – 20

15 – 18 19 – 25 25 – 35 35 – 50

15 – 20 21 – 25 25 – 30 30 – 35

Univerzalni, opći princip treninga je – da opterećenja povećavamo prema izdržljivosti, paralelno s privikavanjem organizma. To jest, ako ste 2 dana disali po 10 minuta i na kraju vježbi se ne umarate – znači da je sutra Vaš organizam “spreman” disati 11 minuta. A ako 3-4-5 dana dišete po 12 minuta i na kraju vježbe se umarate – ne povećavajte vrijeme vježbe, dišite makar 2 tjedna s tim vremenom, dok se organizam ne navikne, dok se ne prilagodi tom opterećenju. Također regulirate i povećavate vrijeme izdisaja, i povećanje volumena vode u trenažeru. Pri čemu se volumen vode (otpor disanju) ne može kod svih znatno povećati, netko se zaustavlja na 15-16 ml, netko na 18 ml, a nekima (mnogima) organizam dopušta izaći na fiziološku granicu – 20 ml. Vi trebate pamtiti da se otpor disanju određuje ne samo volumenom vode u dihalici, već i brzinom izdisaja. Prirodno da što je jači izdisaj, to je veći otpor, zato se od prvih dana učite izdisati polako, spokojno, ravnomjerno, sasvim tiho, jedva-jedvice. Što je slabiji i ravnomjerniji izdisaj – to je pravilnija i bolja tehnika disanja. Osnovni pokazatelj treniranosti organizma ovom metodikom je postepeno povećanje trajanja vremena izdisaja i akta disanja u cjelini i, u skladu s tim, usporavanje disanja, smanjenje frekvencije disanja. Zato je u procesu vježbi svejedno neophodno povećavati TAD. Ako Vam uspijeva, možete postepeno povećavati vrijeme jednog neprekidnog izdisaja do 30-40 sekundi i čak više, ako dozvoljavaju fiziološke rezerve Vašeg organizma. Pritom se stalno pridržavajte pravila “pasivnog” izdisaja, to jest izdišete vrlo polako, spokojno, započinjite izdisaj kao da “napuhujete” obraze. Trbuh je pritom veliki dio (polovicu, dvije trećine) vremena izdisaja opušten i nalazi se u “prednjem” položaju. A zatim u sredini izdisaja ili posljednjih 5-10 sekundi (ako je izdisaj iznad 20 sekundi) postepeno, polako uvlačite trbuh (mišićima ili rukom), završavajući izdisaj. Primjer: Vaš je izdisaj 20 sekundi, prvih 12-15 sekudni izdišete “napuhujući obraze”, a zatim lagano uvlačite trbuh. Izdisaj od 45 sekundi – trbuh uvlačite od 30-35 sekunde, i sl.

64

Upamtite: u početku postepeno povećavamo trajanje jednog neprekidnog izdisaja. Ako se u tijeku 3-5 dana TAD ne povećava, znači da su tom granicom ograničene mogućnosti Vašeg organizma u izvršavanju jednog neprekidnog izdisaja uz otpor. U tom slučaju koristimo drugu varijantu izdisaja – izdisaj u porcijama. Izučavamo umjetnost izdisaja u porcijama U čemu je razlika neprekidnog izdisaja od onog u porcijama? Za vrijeme neprekidnog izdisaja Vi stalno, neprekidno, bez zaustavljanja izdišete zrak iz pluća u dihalicu. Kod izdisaja u porcijama Vi periodički zaustavljate izdisaj, radite stanku, prekid, pauzu približno od 1 sekunde, ponovo izdišete porciju zraka, nakon 6 sekundi – pauza i tako dalje. Ova metodika omogućuje povećavanje TAD u slučaju kada se ne uspijeva izdisaj povećavati neprekidno. Zašto radimo pauzu u procesu izdisaja? Za vrijeme ove pauze radimo lagani “izbačaj trbuha”, gurnemo trbuh naprijed, vraćamo ga u početni položaj. Dobiva se to da se za vrijeme izdisaja u porcijama Vi kao “igrate” trbuhom: za vrijeme porcije izdisaja trbuh se lagano (za 1-2 cm) uvlači, a za vrijeme pauze Vi ga ponovo izbacujete naprijed. I tek za vrijeme posljednje porcije izdisaja trbuh se aktivno uvlači. Obično se na predposljednjoj porciji izdisaja trbuh mora već na pola uvući, a u posljednjoj porciji izdisaja trbuh se uvlači u potpunosti. Porcije izdisaja obično se vrše za 5-7 sekundi, prosječno, radi pogodnosti, pišemo 6 sek. Na primjer, ako je TAD 15 sekundi, disanje u porcijama vrši se ovako. Udisaj – 2 sek., porcija izdisaja – 6 sek., pauza (izbačaj trbuha) – 1 sek., porcija izdisaja – 6 sek. Zatim ponovo udisaj i sl. Formulu disanja u ovom slučaju zapišite ovako: 2-6-1-6. Ako je TAD 22 sekunde, formula disanja je 2-6-1-6-1-6. Pažnja!!! U procesu vježbi Vi postepeno, nakon 1-3 dana povećavate vrijeme izdisaja za 1 sekundu. Znači, postepeno se vrijeme posljednje porcije povećava, postaje više od 6 sekundi. Što da radite, kako da povećavate vrijeme izdisaja i kako da dijelite izdisaj na porcije? Vrijeme posljednje porcije izdisaja povećavate do 12-13 sekundi, zatim dijelite ovu posljednju porciju na 2 dijela po 6 sekundi. Nadalje ponovo povećavate vrijeme posljednje porcije do 12-13 sekundi i ponovo dijelite na 2 dijela. Primjer formula disanja prikazan je u tabeli 4.

65

TABELA 4 – Program disanja na dihalici Frolova (izdisaj u porcijama).
TRAJANJE DISANJA (TAD) SEK. FORMULA DISANJA TRAJANJE DISANJA (TAD) SEK. FORMULA DISANJA

8 9 10 11 12 13 14 15 15

2—6 2—7 2—8 2—9 2 — 10 2 — 11 2 — 12 2 — 13 2 — 6 —1 — 6

16 17 18 19 20 21 22 22 23

2 — 6 —1 — 7 2 — 6 —1 — 8 2 — 6 —1 — 9 2 — 6 —1 —10 2 — 6 —1 —11 2 — 6 —1 —12 2 — 6 —1 —13 2 — 6 —1 —6 — 1— 6 2 — 6 —1 —6 — 1— 7

Nadalje vježbate po formulama disanja: 2-6-1-6-1-8, 2-6-1-6-1-9, 2-6-1-6-1-10, 2-61-6-11, 2-6-1-6-1-12, 2-6-1-6-1-13. I ponovo promijenite posljednji, dugački obrok izdisaja od 13 sekundi u dvia kratka, dobiva se formula disanja: 2-6-1-6-1-6-16.Zatim dišite po formuli: 2-6-1-6-1-6-1-7. I nastavite povećavati posljednji obrok izdisaja do 13 sekundi, uz naknadno dijeljenje na dva obroka po 6 sek. Na taj način, trenirajući disanje, postepeno povećavate TAD, trajanje jednog izdisaja može doseći u neprekidnoj ili obročnoj varijanti 30-40 sekundi i više. U pojedinim slučajevima vrijeme jednog neprekidnog izdisaja može se povećati do 70-90 sekudni (i čak više). No sve ima granicu. Sposobnost organizma da ekonomično i efektivno koristi volumen jednog udisaja, da iskoristi kisik koji mu dolazi u jednom udisaju, svejedno je ograničena. To jest, na izvjesnoj etapi trajanje aktivnog disanja se prestaje povećavati. To znači da ste dosegli granicu u takvom načinu treniranja disanja. I svatko od nas ima svoje individualne granice rezervi organizma. Uslijed treniranja disanja u hipoksičkom režimu organizam se postepeno navikava na periodičko smanjenje kisika u alveolama, to jest na hipoksiju, na lagano povećanje sadržaja ugljičnog dioksida (hiperkapniju) i na druge faktore (vidi “Ljekovite snage trenažera Frolova”). Najsloženija za organizam je adaptacija na otpor disanju. Kod izdisaja uz otpor, kroz vodu, povećava se tlak unutar pluća. To izaziva svoje fiziološke reakcije. A kod udisaja uz otpor, kroz vodu, moguće je kratkotrajno smanjenje tlaka unutar pluća (efekt usisača). To također izaziva određene fiziološke reakcije. No u cijelosti, na prvim etapama (lagani i osnovni režim) mi jednom udišemo, a ostalo vrijeme izdišemo. U trenutku udisaja sadržaj kisika u alveolama je

66

maksimalan, na kraju izdisaja u alveolama je minimalna dozvoljena koncentracija kisika. Općenito, za vrijeme treniranja na dihalici Frolova odvija se proces analogan intervalnom hipoksičkom treningu – sadržaj kisika u alveolama čas se povećava do normale, čas se smanjuje do određenog nivoa. Na taj se način mijenja i koncentracija ugljičnog dioksida u alveolama. Paralelno s treniranošću kemoreceptora moguće je postepeno povećanje trajanje aktivnog disanja i prijelaz funkcionalnog sistema disanja i čitavog organizma na novi program disanja.

Endogeni režim: “ja dišem, dišem, dišem … i ne izdišem?” U čemu se razlikuje režim hipoksičkog disanja od endogenog disanja? Režim endogenog disanja razlikuje se od hipoksičkog u metodici izdisaja, uvjetima izmjene plinova i također nazivom. Počnimo se snalaziti od naziva. 1. Naziv. “Endogeno disanje” - što to znači? Izraz “endogeno disanje” pojavio se u knjizi Frolova V.F. 1997. godine. U knjizi “Endogeno disanje – sadašnjost i budućnost čovječanstva” na stranicama 33-34 piše: “Endogeno disanje – to je proces, kada u jasnom ritmu, u rezonanciji rade najmnogobrojnije stanice organizma alveolociti (stanice plućnih alveola), eritrociti (stanice krvi), endoteliociti (stanice pokrova unutarnje površine plućnih kapilara). One proizvode ne samo kisik, već i elektronsku plazmu koja ima ključno značenje u efektima Endogenog Disanja”. (Citiram doslovno). U daljnjim izdanjima ja ni ovu, ni druge definicije nisam susretao. Odredimo se u situaciji ovako. Svaki poznati umjetnik, majstor, na svoj će proizvod staviti osobni potpis, pečat i sl. Autori metoda koje ozdravljuju također ih nazivaju po svome, ukazujući u nazivu na principijelne osobitosti. Streljnjikova A.N. nazvala je svoj sistem “paradoksalna gimnastika disanja”, Butejko K.P. nazvao je svoj sistem “Metoda Voljne Likvidacije Dubokog Disanja – VLDD”, Vilunas J.G. nazvao je svoju metodiku “ridajuće disanje” i td. Također i Frolov V.F. označio je svoj sistem autorskim nazivom – “endogeno disanje”. Kako jednostavno, bez nerazumljivih teorija i objašnjenja, shvatiti smisao ovog naziva? “Endogeno” – u prijevodu s latinskog označava “unutarnjeg porijekla”, na primjer – “endogeno oboljenje, endogeni etanol”. U procesu treniranja mi treniramo, povećavajući, u osnovi, trajanje faze izdisaja , to jest kao da povećavamo unutarnju fazu ciklusa disanja koji ide “iznutra” organizma. I ovi treninzi znatno optimiziraju stanično disanje, to jest poboljšavaju disanje tkiva (unutarnje, endogeno). Pritom se može pretpostaviti da se na taj način trenira evolucijska sposobnost stanica u osobitim uvjetima da proizvode unutarstanični (endogeni) kisik. U cjelini kombinacija svih tih osobitosti i čini shvatljivim takav neobičan naziv metode – “endogeno disanje”.

67

2. Metoda izdisaja u endogenom režimu razlikuje se od hipoksičkog time što se za vrijeme stanke između obroka izdisaja vrši “usis” zraka kroz nos. Glavna zadaća pritom je učiniti ne obični udisaj, već minimalno mogući, najmanji “mikroudisaj” kroz nos, njega i nazivaju “usis”. To jest, kod hipoksičkog disanja udišete jedanput i zatim nastojite rastegnuti taj volumen , vrijeme izdisaja što je moguće duže, svo vrijeme samo izdišete do slijedećeg udisaja. A za vrijeme endogenog disanja udišete osnovni volumen zraka za vrijeme udisaja kroz usta, a zatim u tijeku izdisaja činite pauze zato da biste u kratkom periodu od 0,5-1 sek. “udahnuli” minimalnu porciju zraka (“svježeg” kisika) i dalje izdisali. 3. Uvjeti izmjene plinova. Kod vježbi u hipoksičkom režimu dolazi do periodičkih odstupanja koncentracije kisika u alveolarnom zraku. Na primjer: nakon udisaja – 14%, a nakon 20-40 sek., na kraju izdisaja – 12%. Kod endogenog disanja Vi ste sposobni održavati smanjeni sadržaj kisika u alveolama duže vrijeme (mnogo minuta), zahvaljujući perodičkom dolasku minimalne količine kisika za vrijeme “usisa”. Na taj način, za vrijeme treniranja endogenog disanja mi obučavamo system za disanje i čitavi organizam u uvjetima “upravljane hipoventilacije i dozirane hipoksije”. “Hipoventilacija” je smanjenje volumena ventilacije, onaj efekt kojeg postižu mnogi sistemi, posebice metoda Butejka K.P., jogiji. U danom slučaju ispravnije je govoriti o ekonomičnosti funkcije vanjskog disanja, o znatnom smanjenju fizičkog rada i smanjenju energetskih utrošaka na suvišnu ventilaciju mrtvog prostora. “Dozirana hipoksija” je određeni nivo smanjenja kisika u alveolama. Budući da je volumen zraka kod “usisa” malen, čak kod normalnog sadržaja kisika u zraku koji se udiše kroz nos, ukupna količina kisika koji dolazi u avleole biti će manja nego kod običnog udisaja. Na taj način “usis” zraka kroz nos pridonosi održavanju stalnog nivoa hipoksije za vrijeme režima “endogenog disanja”. Može se reći da na prvom stupnju vježbi s dihalicom Frolova Vi trenirate u režimu “lagane periodičke hipoksije”, realizirajući u medicini davno poznate efekte liječenja intervalnim hipoksičkim treningom. Nakon što organizam nakon 2-3 mjeseca navikne na periodičku hipoksiju, prelazite na treniranje u režimu “endogenog disanja” – to su stvarne vježbe u režimu “umjerene stalne hipoksije”, u uvjetima kada je u tijeku vježbi stalno smanjen sadržaj kisika. I pritom pamtite da se ljekoviti efekti hipoksije slažu s efektima povećanja koncentracije ugljičnog dioksida (hiperkapnije), s otporom disanju na udisaj, otporom disanju na izdisaj (povećanjem tlaka unutar pluća), s utjecajem dodatnog prostora disanja (volumen dihalice), s usporavanjem frekvencije disanja i efektima dijafragmalnog disanja. Prirodno je da se djelovanje svih ovih faktora spaja u jedan utjecaj, sumira se po principima sinergije, uzajamno pojačavajući jedan drugog. Odvija se proces harmoniziranog respiratornog treninga.

68

Ja nazivam ovih sedam faktora ljekovito-ozdravljujućeg disanja s aparatom Frolova “skalom zdravog disanja”. I ako uspješno usvojite ovu skalu disanja, steći ćete vrlo lijepu melodiju prekrasnog zdravlja i aktivne dugovječnosti. I samo o vama ovisi kako će dugo ona dobro zvučati, zato što ste sada vi domaćin svojeg disanja, vlasnik prekrasnog zdravlja. U vašoj privatnoj svojini nalazi se zdravo disanje i aktivna dugovječnost. Jedinstveni način endogenog disanja !!! Kao što je poznato, prvu slavu i prvo priznanje dihalici Frolova donio je aparat prve modifikacije (s vanjskim prstenovima) i prva, dosta snažna metodika treniranja s velikim zadržavanjima disanja na udisaju. Treba odati dužno poštovanje Vladimiru Fjodoroviču Frolovu – njegov je genij neprestano u stvaralačkom istraživanju. Uspjelo mu je poboljšati i aparat kojeg sada proizvodi firma “Dinamika”, i samu metodiku disanja. Sve varijante koje je predlagao Frolov V.F. ja sam morao izučavati i odrađivati sam radi daljnjeg obučavanja liječnika, metodičara i radi adaptacije metodike za primjenu kod najtežih bolesnika (“osuđenika na smrt”). Neophodnost obučavanja metodici disanja najtežih bolesnika primorala me je da tražim najmekše, delikatne i razumljive načine endogenog disanja. Trebalo je sve osmisliti, da bi se liječnicima objasnila metodika i njeni rezultati na njima razumljivom jeziku suvremene fiziologije, biokemije. Trebalo je odgovoriti i na najvažnije pitanje: a zašto je uopće sve to potrebno - i aparat, i endogeno disanje, i “usisi”? Prolazilo je vrijeme, nakupljalo se iskustvo i znanja, uspjelo se s pozicija suvremene biokemije, fiziologije disanja, fiziologije adaptacijskih procesa, mnogo toga objasniti. Čak se uspjelo razraditi najjednosavniji i najudobniji način endogenog disanja kojeg mogu lagano vršiti i bolesnici koji leže, i ljudi s oštećenjem vratnog dijela kralježnice i sl. Meni je bilo dosta jednostavno eksperimentirati na sebi, zato što su mi dugogodišnja “butejkovska” navika da dišem ekonomično i dovoljna rezerva funkcije disanja omogućili da provodim razne probe sa izmjenom disanja. Ja sam, uzgred, davno prešao s prsnog tipa disanja na dijafragmalno i metodiku Butejka K.P. sam usvojio na dijafragmalnom disanju, i druge sam obučavao metodi VLGD u ovoj fiziološkoj varijanti. I za mene, kao za liječnika, postojalo je pitanje: “Evo, obučio sam čovjeka endogenom disanju s usisima. On radi te usise s naprezanjem mišića vrata (1. varijanta), ili s laganim “ljuljanjem” tijela, s naprezanjem mišića vratno-prsnog dijela kralješnice (2. varijanta) za vrijeme vježbi u tijeku 30-40 minuta. A dalje tijekom dana kako da on diše, kako da održava endogeno disanje???” Ja sam razumio da za vrijeme vježbi disanja mi izrađujemo novi patern disanja, obučavamo system disanja i organizam u cijelosti novom načinu ekonomičnog i efektivnog disanja. Ovi treninzi ostavljaju svoj trag u dugotrajnom pamćenju organizma, u nervnom sistemu proizvode se novi refleksi, kemoreceptori se navikavaju na drugačiji sadržaj plinova u alveolama i u krvi. Ovi uvjeti postaju nova “normala” za organizam – nastupa postojana, dugotrajna adaptacija, bitna

69

reorganizacija djelatnosti svih sistema. Uslijed dugotrajne prakse javlja se novo stanje – stanje dobrog zdravlja i visokih adaptacijskih sposobnosti, fizioloških rezervi organizma. A to je stanje vrlo tijesno, neraskidivo povezano sa stanjem disanja. Kakvim da se jednostavnim, razumljivim i ugodnim načinom aparatnog i bezaparatnog disanja sačuvaju prekrasni efekti endogenog disanja? Uslijed nekoliko godina promatranja svojeg disanja, osobnog iskustva disanja i medicinske prakse liječnika, mojih učenika i kolega, iskustva ozdravljenja najodgovornijih i discipliniranih pacijenata, pojavio se razumljiv, jednostavan, vrlo efektivan način endogenog disanja. To je jedinstveni način endogenog disanja! To je savršeno prirodan, fiziološki normalan način endogenog disanja! Pažnja: to je način dijafragmalnog endogenog disanja!!! Upravo dijafragmalni način endogenog disanja na prirodni način završava ovaj sistem treniranja disanja! Kako disati endogeno Razmotrimo ovo pitanje u dva aspekta: kako disati endogeno na aparatu Frolova i kako disati endogeno bez aparata. Zapamtite: endogeni režim disanja “učvršćuje”, razvija one promjene, one procese liječenja koji započinju u hipoksičkom režimu! A započinje proces rehabilitacije organizma, proces sanogeneze, za vrijeme vježbi u hipoksičkom režimu. To je kao u fotografiji, kod izrade snimaka – isprva se koristi razvijač da bi se “slika” pojavila, a zatim učvršćivač, fiksator, da bi ona dugo vremena ostala. U hipoksičkom režimu ljekoviti efekti “se proizvode, ispoljuju se”, a u endogenom se “učvršćuju”. U programu disanja postoje obavezni stupnjevi, s postepenim prijelazom od jednog režima vježbi na drugi. To je cjeloviti sistem ljekovito-ozdravljujućeg disanja koji se oslanja na znanstvena istraživanja i mnogogodišnje međunarodno medicinsko iskustvo. On nema ničeg zajedničkog sa šarlatanstvom, s primitivnim ograničenim pogledima na “energetsko” disanje, disanje “kroz kosti”, “zračenje pluća” i sl. I tako, u hipoksičkom režimu naučili ste disati dijafragmom, uz otpor, s produženjem izdisaja i usporavanjem disanja. Vaš je organizam navikao na rijetko disanje, naučio je ekonomično i efektivno koristiti obim jednog udisaja, adaptirao se na periodičke hipoksije, normalizirao je sadržaj ugljičnog dioksida. U endogenom režimu mi učvršćujemo navike ekonomičnog disanja u uvjetima stalne hipoksije. Može se usporediti da za vrijeme hipoksičkih treninga vi kao da se penjete na planinu, zatim se spuštate u nizinu, a za vrijeme endogenog disanja vi se penjete u planinu na stalni boravak. Slikovito govoreći, koristeći endogeno disanje vi kod svoje kuće ili u vikendici stvarate planinsko lječilište na divanu. U endogenom disanju mi dalje razvijamo našu sposobnost upravljanja disanjem, usavršavamo našu umjetnost disanja. Recimo ovako – ako ste u hipoksičkom disanju prošli srednju školu disanja, u endogenom disanju proći ćete tečaj više škole, završit

70

ćete Akademiju zdravog disanja. Zato se nemojte čuditi onim čudesima koja će se s Vama događati. Glavna razlika endogenog disanja je da učimo vršiti vrlo mali udisaj (usis) kroz nos. Takav minimalni udisaj trenira se u metodici Streljnjikove A.N. (“njušite…”), i u metodici Butejka K.P. (“smanjenje dubine disanja…, smanjenje dubine svakog udisaja i izdisaja…”). Ovaj vrlo mali udisaj znatno je manji od običnog udisaja, zato ga i zovu “usis”. Kako da ga se shvati i kako da se nauči vršiti “usis”? Mnogima je poznat i razumljiv izraz “šmrkati” nosom. Kada čovjek ima laganu hunjavicu i malu oteklinu nosa, sluz ne ide ni ovamo ni tamo, ali smeta disanju, zato čovjek neproizvoljno, refleksno radi kratak, lagan, brzi pokret, sličan udisaju. Ovaj pokret faktički i je automatski, urođeni “usis”, kao imitacija udisaja. Kod toga kratkog, malenog udisaja zrak se usisava samo u nos. Ili se sjetite naše navike “njušenja”, osobito kada je miris nepoznat ili neugodan: lagani, kratki udisaj – i gotovo, da slučajno ne bi ništa suvišnog dospjelo u pluća. Sjetite se poluzaboravljenog i mnogima slabo shvatljivog izraza “šmrkanje duhana”. Eto tako, kada ja objašnjavam smisao usisa kod endogenog disanja, njegov obim, govorim ovako: “za vrijeme usisa uzimate zraka za “jedan njuh”. Kod vršenja usisa udišete zrak tako štedljivo, malo, da bi ga dostajalo za slijedeći obrok izdisaja , za 810 sekundi izdisaja (s malom rezervom). Na taj način organizam se postepeno navikava na minimalnu količinu zraka, to pridonosi postojanom oblikovanju vrlo ekonomičnog vanjskog disanja, s minimalnim udisajem. I također se dišni centar i dišni sistem privikavaju na rijetko disanje s frekvencijom od 8-10 disanja u minuti. Disanje postaje znatno spokojnije, ono postaje tako “površinsko”, na kakvo su usmjerene vježbe u metodi Butejka K.P. i mnogi drugi sistemi ozdravljujućeg disanja. Pristupamo praksi endogenog disanja !!!Smjestite se udobno, disanje je dijafragmalno, kroz nos. Zatvorite oči, osluškujte svoje disanje, osjetite disanje, njegove faze (udisaj i izdisaj), obim disanja, trajanje udisaja i izdisaja. Takvo psihofiziološko raspoloženje obavezno je za uspješnu obuku: nakon takvog raspoloženja mozak, dišni sistem uspješnije formiraju i pamte nove fiziološke veze, nove reflekse. Sada mijenjamo disanje, vježbu nastavljamo sa zatvorenim očima da bismo jasno osjetili, ulovili minimalni udisaj i izdisaj za koje ste sada sposobni. Vršite potpuni udisaj (trbuhom), izdisaj – na pola. Opet na udisaju trbuh izlazi naprijed, a izdisaj je još 2 puta manji (manje uvlačite trbuh). Opet se na udisaju trbuh “naduo” u potpunosti, a izdisaj je još manji. Na taj način, na 5.-8. dišnom ciklusu vi određujete minimalnu količinu udisaja i izdisaja s kojom možete sada disati. Pritom vam je trbušna stijenka u prednjem položaju, trbuh je “nadut”. Probajte prodisati s takvim minimalnim disanjem 5-6 minuta. Moguće je učestalije disanje, može se javiti osjećaj “laganog nedostatka zraka” koje možete otrpjeti. Zapamtite, obučavajte dišni sistem ovom načinu – minimalnom dijafragmalnom

71

disanju kod kojeg je dijafragma u donjem položaju, u položaju udisaja. Vi kao da “nedodišete”, no u stanju ste potpunog udisaja. Udahnuli ste jednom dobro, a zatim “poddihujete” jedva malo kroz nos, no tako da je čitavo vrijeme trbuh opušten, prednja trbušna stijenka lagano se kreće nazad (izdisaj) i naprijed (usis) na 1-2 cm u području pupka. Kada postane teško zadržavati disanje – završavate vježbu uvlačeći trbuh unutra, polako, jednolično. Preporučujem da ovu naviku minimalnog disanja kroz nos (bez aparata) ponovite odvojeno već nakon mjesec-mjesec i pol od početka vježbanja u hipoksičkom režimu na dihalici. Tada će se do početka treniranja u endogenom režimu kod Vas oblikovati novi refleksi, i endogeno disanje s usisima na dihalici neće predstavljati teškoću. To će također omogućiti lagano usvajanje bezaparatnog načina endogenog disanja. Na taj način, za efektivno endogeno disanje neophodno je naučiti raditi minimalni dijafragmalni udisaj kroz nos. Upravo takav minimalni udisaj u praksi disanja se i naziva “usis”. Taj naziv odražava dosta točno smisao ove metode. Vi uistinu vršite usis male porcije zraka, mnogo puta manje od vašeg uobičajenog udisaja. Na sličan način vi obučavate system za disanje ekonomičnom disanju, privikavate ga na taj režim. Endogeno disanje na dihalici Frolova Kod usvajanja endogenog disanja ja preporučujem raditi “prijelazni period” da se ne bi naglo mijenjao stereotip disanja. Tako je ispravnije ako se uzimaju u obzir zakoni funkcioniranja centra za disanje i čitavog funkcionalnog sustava za disanje. Kako planirati prijelaz na endogeno disanje? Radi toga dijelite vježbe na 2 dijela: u prvom dijelu obavljate vježbe u hipoksičkom režimu, a nakon kratke pauze (3-5 minuta) ponavljate endogeno disanje u tijeku 5-7 minuta. Ta je podjela opravdana, budući da se mozak, sustav za disanje trebaju reorganizirati s jednog programa na drugi. Pritom je TAD u hipoksičkom režimu i u endogenom jednako. Obično za 5-7 dana uspješno usvajate metodiku endogenog disanja. Zatim postepeno, za 3-5 minuta dnevno povećavate vrijeme treniranja endogenog disanja (drugi dio vježbe). A prvi dio vježbe (hipoksičko disanje) analogno smanjujete. TAD se u hipoksičkom režimu ne mijenja. A TAD u endogenom disanju postepeno se povećava. Obično, dok TAD nije iznad 60-70 sekundi, vrijeme izdisaja povećavajte najbrže za 1 sekundu dnevno. Kada ste uspješno usvojili metodiku endogenog disanja i TAD se stabiliziralo na više od 60 sekundi – možete povećavati TAD tek malo brže – za 3-5 sekundi dnevno, budući da su se organizam i dišni sistem već stabilno adaptirali na novi režim disanja, na stalnu hipoksiju. Koja je granica TAD (trajanja disanja)? V.F. Frolov je empirijski ustanovio da je kod disanja na dihalici TAD od 60 minuta – dovoljna granica. Promatranja bolesnika pokazuju da je TAD i od 30 minuta vrlo dobar pokazatelj treniranosti disanja. Kako pokazuje praksa, svaki čovjek se zadovoljava svojim individualnim nivoom: glavno da subjektivni osjećaj i stanje zdravlja budu dobri!!!

72

Radi zornosti razmotrit ćemo primjer. Vi ste disali u hipoksičkom režimu, voda 18 ml, udisaj i izdisaj ustima kroz aparat, TAD 30 sekundi, vrijeme vježbi 30 minuta. Počinjete usvajati endogeno disanje. 20 minuta vježbate u hipoksičkom disanju s TAD od 30 sekundi. Zatim radite pauzu od 5 minuta, možete izliti vodu i uliti svježu, isto 18 ml. Zatim 10 minuta ponavljate endogeno disanje, s usisima za vrijeme izdisaja kroz 6 sekundi. No TAD ostaje 30 sekundi, to jest nakon svakih 30 sekundi Vi vršite udisaj kroz aparat. Kod endogenog disanja disanje će se vršiti ovako. Udisaj ustima kroz aparat – trbuh se “naduo”, izašao je naprijed. Zatim, napuhujući obraze, vršite porciju izdisaja od 6 sek. u aparat (trbuh se tek vrlo malo uvukao, za 1-2 cm, lagano je “ušao unutra”). Zatim zaustavljate izdisaj, trbuh isturujete naprijed, u prvobitni položaj, i na taj način usisavate zrak kroz nos, vršite usis. Zatim – slijedeći obrok izdisaja, za 6 sek. trbuh je lagano ušao unutra, zatim opet dijafragmalni usis kroz nos (trbuh isturujete naprijed) i td. Na zadnjem, četvrtom obroku trbuh uvlačite unutra za 80-90%, to jest skoro potpuno, završavate izdisaj i započinjete udisaj ustima kroz aparat. Na taj način Vi kod endogenog disanja vršite osnovni udisaj ustima kroz aparat u početku disanja, a zatim peridoički prekidate izdisaj da biste izvršili dodatni, minimalni udisaj-usis kroz nos. To se može usporediti sa slabim zagrijavanjem peći ili gorenjem vatre: prvo ste stavili mnogo drva da bi se razgorjelo (učinili ste udisaj), a zatim lagano podmećete po cjepanicu (vršimo usis) da bi se održalo gorenje (disanje). Kada dobro uspijevate u endogenom disanju, Vi već 15 minuta dišete u hipoksičkom režimu, a 15 u endogenom. Zatim 10 minuta u hipoksičkom, a 20 minuta u endogenom, zatim 5 minuta u hipoksičkom, 25 minuta u endogenom. I nakon par tjedana možete u potpunosti prijeći na 30 minuta endogenog disanja. Ako sve ispada dobro, već u prijelaznom periodu, nakon 7-10 dana možete početi povećavati TAD za vrijeme disanja u endogenom režimu. To jest, u hipoksičkom režimu TAD će biti, na primjer, 30 sekundi, a u endogenom – 40 sekundi. Nadalje će se TAD kod endogenog disanja povećavati na račun dospijevanja svježeg kisika i minimalnog obnavljanja zraka u alveolama. Obično se već nakon 2-3 tjedna treniranja na aparatu u režimu endogenog disanja u memoriji neurona dišnog centra, u funkcionalnom dišnom sistemu formira novi program disanja. Ovaj novi stereotip disanja možete uspješno razvijati i usavršavati ne samo u stanju mirovanja, s aparatom Frolova, već i u običnom životu, kod kretanja. To je stupanj bezaparatnog endogenog disanja. I upravo dijafragmalni način usisa, dijafragmalni tip endogenog disanja omogućuje da se to radi na prirodan način lagano, uspješno, udobno i praktički neprimjetno za okruženje. Bezaparatno endogeno disanje Prirodno, početnici često osjećaju napetost radi toga što čitavi život moraju kontrolirati svoje disanje. No kada osjete kako se vraća zdravlje i mladost, o tome više ne raspravljaju. Naravno, svi žele da se to postiže na jednostavan i lagan način,

73

samo po sebi, prirodno i bez prinude. Zato moramo objasniti da se u prvo vrijeme treba vježbati svakodnevno i regularno na aparatu, da bi se efektivno i dosta brzo obnovilo zdravlje. Za to vrijeme Vaš mozak pamti novi program disanja i održava ga sam. No budući da idealne samoregulacije u organizmu nema, a disanje je povezano s mnogim procesima, ono neizbježno reagira na različite faktore i zato može odstupati od normalnog stanja. Pritom se često smanjuju rezerve disanja. Zato je važno naučiti efektivno disati i bez aparata. Radi toga ponavljamo bezaparatno disanje u stanju mirovanja i kod kretanja. Vježbe disanja u stanju mirovanja. Udisaj kroz nos, slabi izdisaj, napuhujući obraze, kroz stisnute usnice 6-7 sek., dijafragmalni usis kroz nos (trbuh isturujete naprijed), ponovo izdisaj kroz stisnute usnice, dijafragmalni usis i tako dalje. Na kraju izdisaja uvlačimo trbuh. Zatim vršimo udisaj kroz nos. Na taj način, kod bezaparatnog endogenog disanja udisaj vršite kroz nos, pritom vam prednja stijenka trbuha na kraju udisaja izlazi naprijed. A zatim dišite kao na aparatu, periodički vršeći lagani usis kroz nos pomoću dijafragme. Za vrijeme endogenog izdisaja s usisima prednja stijenka trbuha se lagano (za 1-2 cm) uvlači unutra (izdisaj) i izlazi opet naprijed (usis), i tek na kraju izdisaja Vi dobro uvlačite trbuh. Praktički je metodika bezaparatnog endogenog disanja vrlo slična metodici obročnog izdisaja. U procesu usavršavanja ovog načina osjetit ćete da prednja stijenka trbuha vrši vrlo lagane pokrete, manje nego na početku za 0,5-1 cm. Nakon što ste par tjedana ponovili bezaparatno endogeno disanje u stanju mirovanja, u kućnim uvjetima, možete ovaj način koristiti u tijeku dana kada Vam je pogodno – u transportu, na ulici i sl. Također možete ponoviti slabi, minimalni izdisaj kroz nos, a ne kroz stisnute usnice, pritom obroke izdisaja dobivate vrlo lako i gotovo neprimjetno. Dodatno možete trenirati način endogenog disanja u spokojnom hodu, kada nakon 4-6 koraka vršite vrlo lagan i maleni udisaj-usis kroz nos. A jedan potpuni udisaj vrši se nakon 10-40 koraka (ovisno o Vašoj treniranosti). Uslijed takve prakse organizam se navikava na ekonomično i rijetko disanje. Vanjsko ovo disanje možemo nazvati površinskim, no to je netočna definicija, budući da ne odražava fiziološki smisao ovog tipa disanja. Vi na taj način postižete ekonomično vanjsko disanje, smanjujete gubitke energije na suvišni rad dišne muskulature. Dišite u stanju mirovanja tako da periodički, jednom u 30-40 sek. dijafragma vrši potpuni udisaj. A zatim nakon 5-6 sek. dolazi do lakih, nedubokih dišnih pokreta tipa “usisa”. Nastaje osjećaj da se vanjsko, aktivno disanje smanjuje, postaje gotovo neprimjetno. Tako se postepeno navikavate na novo disanje. Donekle parafrazirajući Vladimira Visockog, možemo reći: “Ja dišem, no dišem drugačije, na drugi način, to jest – ne kao svi!”. Vi pomažete svojem disanju, čuvajući ga u normalnom stanju, a ono pomaže vama, čuvajući dobro zdravlje.

74

DIO 3. INFORMACIJA ZA RAZMIŠLJANJE Malo o bolestima Narodna mudorst glasi – “koga nešto boli, taj o tome i govori”. U medicini su ljudski organizam umjetno podijelili na dijelove. Svaki uski specijalist “privatizirao je” odgovarajuće organe: kardiolog – srce, pulmolog - pluća, oftalmolog – oči, no i tako dalje – ginekolog, urolog … “Najuspješniji” su stomatolozi, ta nama dva puta izraste po 32 zuba! U rezimeu svaki specijalist liječi pojedine bolesti pojedinih organa ili sistema pojedinim lijekovima. A kao rezultat – zdravlja nema, a još dobivamo i bolesti od lijekova – alergiju, komplikacije. Najodlučniji su kirurzi (“a mi ćemo uzeti skalpel i sve ćemo vam izrezati, i nećete se imati na što žaliti”). U svezi s tim sjećam se poluzaboravljene medicinske uzrečice: “kirurgija – to je terapija dovedena do očajanja”. Tako i živimo – liječili smo srce, nije uspjelo, pa dajte da Vam ga zamijenimo. Vrlo pogodan biznis! No problem nije toliko u medicini koliko u našoj praktičnoj nekulturi u pitanjima zdravlja. I ako su već liječnici u svojoj “uskoj” praksi daleko od pitanja psihosomatske medicine, cjelovitog pristupa zdravlju i sistematskog pristupa liječenju i rehabilitaciji, što možemo očekivati od bolesnika?! Pacijenti, slično medicinarima, također “usko” misle: ako me uznemiruju pluća, znači da treba liječiti samo pluća, ako me uznemirava zatvor - znači da se trebam baviti samo crijevima i sl. Zato ćemo malo popričati o ljekovitom utjecaju vježbi disanja na pojedine bolesti. Takva je psiha bolesnog čovjeka - dok ne čuje naziv svoje “vlastite” bolesti, on naprosto ne reagira na informaciju. Veliš mu “probavni organi” – do njega ne dopire, a ako veliš: “čir na želucu, ili holecistitis” – gotovo je, naćulio je uši, zato što se govori o njegovoj osobnoj bolesti! Znam osobno po sebi, zato što sam se ne jednu godinu bukvalno “presavijao” od čira na dvanaestopalačnom crijevu i najtežeg holecistitisa, dok se nisam počeo baviti gimnastikom disanja. No isprva ćemo reći naj-najvažnije, to što do mnogih dolazi teško: Čovjek je jedna cjelina, on je jedinstvo anatomije, biokemije, fiziologije, psihologije i td. U vašem je organizmu sve uzajamno povezano, na primjer stanje imuniteta, ili endokrinog sistema vrlo je tijesno povezano sa stanjem nervnog sistema. Kao što naglašava profesor Cireljnjikov N.I., vježbe disanja, osobito one koje razvijaju otpornost na hipoksiju, usmjerene na razvoj adaptivnih reakcija u nervnom sistemu “… mogu stabilizirati međusustavne uzajamne odnose kako u granicama više nervne aktivnosti, tako i unutar drugih sustava (srčanovaskularnog, probavnog, za izlučivanje i dr.), a također i međusustavnih korelacija”. I reakcija odgovora na vježbe disanja javlja se

75

odmah u čitavom organizmu, poboljšanje nervne i hormonalne regulacije odvija se u svim sustavima, no najosjetljivije reagiraju najoslabljeniji. Pritom, ovisno o osobitostima organizma, o “buketu” bolesti, ima i nekih metodičkih osobitosti u obavljanju vježbi disanja. Disanje koje liječi i ozdravlja kod bolesti bronhija i pluća Dobar učinak liječenja vježbi disanja zamjećuje se kod kroničnog bronhitisa, emfizema pluća, pneumoskleroze, bronhijalne astme, čak kod teškog tijeka i mnogogodišnjeg uzimanja hormonalnih preparata. Metoda disanja na dihalici Frolova pokazala je visoku učinkovitost u liječenju profesionalnih bolesti dišnih organa, čak kod takvih teških bolesti kao što su silikoza ili oboljenja pluća kod Černobilaca. Sistematska primjena dihalice Frolova znatno poboljšava stanje bolesnika i olakšava tijek takvih najstrašnijih bolesti kao što su sarkoidoza, mukoviscedoza, tuberkuloza, bronhoektatička bolest. Takav pozitivan utjecaj dišne gimnastike na dihalici Frolova, njen izraženi efekt liječenja objašnjava se izravnim djelovanjem treniranja na aparatu na stanje pluća i na izmjenu plinova, a također pozitivnim utjecajem na imunološki i nervni sistem. Uslijed treniranja poboljšava se funkcija epitela s titrajućim resicama i pročišćenje pluća od sluzi i sputuma. Tome posebno pridonosi metodika produženog dijafragmalnog izdisaja s uvlačenjem trbuha. Kod takvog izdisaja, u uvjetima nevelikog otpora disanju bolje se otvaraju bronhiole, lakše se odvija pročišćenje pluća i bronhija čak kod bronhospazma. A kod emfizema pluća ili pneumoskleroze takva metodika izdisaja poboljšava alveolarnu ventilaciju. Dodajte tome poboljšanje aktivnosti imunološkog sistema, poboljšanje krvotoka u plućima. Dodajte tome normalizaciju psihoemocionalnog stanja bolesnika uslijed pozitivnog utjecaja vježbi disanja na mozak, simpatičke i parasimpatičke dijelove nervnog sistema. Plus nespecifične reakcije aktivacije neuroendokrinog i imunološkog sistema. Evo kakva “skala” ljekovitih faktora počinje zvučati moćnim iscjeljujućim akordom kada počnete disati na dihalici Frolova. I zato se smiruju i odstupaju mnoge, činilo se, neizlječive bolesti. Zato ne žurite “otpisati” se, čak ako već 30 godina uzimate hormone, čak ako Vam je ostalo jedno plućno krilo i to oštećeno bronhoektatičkom bolešću. Ne dajte se, čak ako Vam se čini da više nemate snage – disanje će Vam dati nove snage! Meni i mojim kolegama stalno dolaze teško bolesni ljudi koji ovako govore: “od mene su medicinari praktički digli ruke, zato što su moje bolesti neizlječive”. Ja odgovaram ovako: “Da, te su bolesti neizlječive ako se liječite samo lijekovima. Lijek “prigušuje”, guši bolest, no ne obnavlja zdravlje”. Za sebe se uvijek treba boriti, u bilo kojoj situaciji, čak ako Vas bolesti prate čitavi život, od najranije dobi. Energija liječećeg disanja omogućuje vršenje kolosalnih promjena u organizmu. Ona omogućuje da se u potpunosti prekinu bolesti i da se obnovi zdravlje, kao što se zbilo u životu Iljgiza Magasumova iz sela Staroboltačevo u Baškortostanu. Od najranijeg djetinjstva – teška bronhijalna astma, višekratne reanimacije, klinička smrt i sl. Kao

76

što se kaže – ne život, ne sretno djetinjstvo, već jedna neprestana bolest. Dječaku su kupili dihalicu Frolova, on je počeo disati sam, pojavila su se pitanja – pisao mi je i dopisivanje traje drugu godinu. Duhovna snaga ovog teško bolesnog (u prošlosti) momka može biti primjer mnogim tisućama bolesnika. Pravilno vršeći svu metodiku, dječak ne samo da je pobijedio bolest. Ja smatram da je on realno promijenio svoju sudbinu. U posljednjem pismu, u travnju 2002. godine on piše: “postao sam kandidat za majstora sporta (sport na ručicama), uopće ne koristim inhalatore, prekrasno trčim”. I to je tek jedan primjer među mnogima. Ili Galina Danilovna R-ko iz Novosibirska – najteža forma bronhijalne astme, boluje 35 godina, 30 od njih je uzimala hormonalne preparate. Sada skoro uopće ne uzima lijekove, na vikendici s ogromnim zadovoljstvom obavlja sve poslove. 35 godina je žena, bolujući, faktički polagano umirala, a sada je u bukvalnom smislu započela novi život. Osobitosti vršenja vježbi disanja za bolesnike od bronhoplućnih oboljenja. Uzimanje svih ranije prepisanih lijekova je obavezno, bolje pod kontrolom PIK-floumetra. Inhalatore koristite kao obično, čak možete 10-15 minuta prije vježbe na dihalici vršiti inhalaciju. Paralelno s poboljšanjem funkcije vanjskog disanja postepeno smanjujte učestalost inhalacija i uzimanja medikamenata. Ne žurite u potpunosti prestati uzimati hormone – samo nakon konsultacije s pulmologom, uz uvjet dobre remisije u tijeku 5-6 mjeseci. Obavezno počnite disati na dihalici u lakom (udisaj kroz nos) režimu (1-2 mjeseca). Položaj za vježbe: bolje poluležeći, ležeći na boku. Za poboljšanje izbacivanja sputuma pogodnije je leći tako da bolesno plućno krilo bude “gore”. Kod vježbi u ležećem položaju na boku korisno je raditi ovako: radi udobnosti vježbanja pisak okrenite da bi ga bilo lakše držati usnicama, ili ga uopće maknite i naprosto stavite cjevčicu u usta. A dihalicu možete staviti u praznu polalitarnu staklenku, tada će ona stajati stabilno, kao usidrena. No staklenku nemojte zatvarati velikim poklopcem!!! U tijeku dana kontrolirajte dijafragmalno disanje, možete dodatno 2-4 puta dnevno po 5-8 minuta provoditi bezaparatne treninge dijafragmalnog disanja. Kod ljudi s bronhoplućnim oboljenjima nešto je izmijenjena ventilacijska funkcija pluća, osobito kod izraženog bronhospazma, emfizema pluća, pneumosklerozi. Zato se i javljaju neke individualne osobitosti u treninzima disanja. U pravilu, kod ovih oboljenja udisaj se vrši polako, spokojno, može biti 3-4 sekunde ili u porcijama, dva puta. Nerijetko je mnogima korisno i ugodno nakon udisaja ili nakon izdisaja raditi malu pauzu – 1-3 sek. Ako se za vrijeme vježbi javlja kašalj, treba napraviti prekid, iskašljati se i nastaviti vježbu na dihalici. Radi boljeg ozdravljenja korisno je ujutro vršiti inhalacije. Inhalacija na aparatu Frolova je korisna i ugodna procedura, čak za 3-4 godišnju djecu. Za inhalacije koristite sastave koje Vam je preporučio Vaš liječnik. Mogu se koristiti uvarci kamilice, eukaliptusa, mješavine za grudne bolesti. U polalitarnu staklenku ulijte 100 ml vode od 50-60 stupnjeva – to će biti vodena kupelj, za zagrijavanje. U čašu trenažera ulijte 10-12 ml uvarka, pripremite aparat bez malog poklopca, koristite veliki poklopac za staklenku. Inhalacija – to je udisanje ljekovitih para, zato ćete

77

morati vršiti udisaj ustima kroz aparat, no svejedno udisaj vršite dijafragmalno, polako, spokojno, ravnomjerno, možete vršiti udisaj u porcijama (od 2-3 puta). Zatim je korisna mala pauza, nakon udisaja, od 3-5 sekundi, da bi se to što ste udahnuli (inhalirali) razišlo po plućima, po čitavom bronhijalnom stablu. Zatim, lagano uvlačeći trbuh, vršite spokojni izdisaj 3-5 sekundi (može i više – 10-12 sek.), bolje je izdisati kroz usta u aparat, no može i kroz nos. Za vrijeme ili odmah nakon inhalacije moguće je izbacivanje sputuma - to je normalna reakcija pročišćenja pluća. Moguće su inhalacije s prirodnim fitoncidima – zato u trenažer, u vodu možete dodati 5-15 kapi soka češnjaka, ili soka luka, ili čak hrena. No u početku je bolje manje: 4-6 kapi. Mogu se također za inhalaciju koristiti eterična ulja: ulje bijele jele, bora, eukaliptusa. U početku također koristite minimalnu količinu, 1-2 kapi eteričnog ulja koje se dodaju u trenažer, u vodu sobne temperature. Kod odsutnosti izraženog razdražujućeg efekta ili alergijske reakcije nakon 2-3 dana možete povećati obim ulja za 1-2 kapi. Obično je dovoljno 5 kapi ulja bijele jele, 10 kapi ulja bora ili eukaliptusa. Neki bolesnici od bronhijalne astme uspješno kombiniraju inhalacije uvaraka ljekovitih trava s inhalacijama eufilina. U tom slučaju oni otapaju tabletu eufilina u uvarku, ili dodaju 1-5 ml 2,4%-tne (slabe) otopine eufilina iz ampule u trenažer. Radi udobnosti i bolje efektivnosti za vrijeme inhalacije može se skinuti pisak i dišnu cjevčicu uvesti u usta na 3-5 centimetara. Pritom cjevčica dolazi bliže grkljanu i inhalacija se odvija bolje. To je osobito korisno ako Vas uznemirava laringitis, faringitis, traheobronhitis. Najvažnija prednost aparata Frolova je prekrasan, podesan inhalator. Uvaženi Čitatelju, ja u knjizi pišem o tome što ja i moji kolege, liječnici, promatramo ne jednu godinu. Ovi su rezultati dostupni mnogim bolesnicima i liječnicima. Ova je metodika dostupan za primjenu na bilo kojoj točki zemaljske kugle i čak u onim udaljenim mjestima Rusije koja mi po navici zovemo “rupa”, gdje nema ni liječničkog pomoćnika. No, tim ne manje, stalno i u Novosibirsku, i u Arhangelsku, i u Blagoveščensku, i u Moskvi meni govore “astmatičari” – “a moj pulmolog nije ništa čuo o dihalici Frolova”. Potrebno je objašnjavati da je pulmolog obučen za terapiju lijekovima, a tih je lijekova iz godne u godinu sve više i više. On nema vremena odvlačiti se, pa i količina oboljelih od astme se povećava. Ili se dogodi još neugodnija situacija, kada bolesnici govore: “pokazala sam liječniku vaš aparat, a on je rekao – sve je to glupost…” Pažnja!!! Specijalno za bolesnike koji pate od bronhoplućnih bolesti i za liječniketerapeute, pulmologe, rehabilitologe, liječnike liječeće fiskulture, publiciramo slijedeću informaciju. Doslovno citiramo materijale. Brošura se zove metodičke preporuke “Primjena regulatora disanja u liječenju oboljelih od kroničnih nespecifičnih bolesti pluća s obstruktivnim sindromom”, Ministarstvo zdravlja RSFSR, Moskva – 1990. god. Sastavili su: akademik AMN SSSR-a, profesor Čučalin A.G., doktor medicinskih znanosti, Profesor Aleksandrov

78

O.V., a također još 4 kandidata med. znanosti i direktor medicinsko-inženjernog centra. Ukupno 9 stranica. Doslovno citiram najvažnije za vas. “U današnje vrijeme u kompleksnom liječenju oboljelih od KNOP-a (kroničnih nespecifičnih oboljenja pluća) sve se veće značenje pridaje nemedikamentoznim metodama. Važno mjesto u rehabilitaciji ove grupe bolesnika pripada sredstvima liječeće fizičke kulture (LFK) koja uključuje različite komplekse statičkih i dinamičkih vježbi disanja. Kombinacija regulatora umjetnog disanja (RUD) i gimnastike disanja omogućuje postizanje značajnog kliničkog efekta… Pomoću RUD-a stvara se pozitivni tlak u zračnim putevima za trajanja izdisaja koji iznosi 2-6 cm vod. st. Ova veličina pozitivnog tlaka kod izdisaja ne djeluje negativno na parametre centralne i plućne kemodinamike, izmjene plinova u tkivima… U procesu vježbi bolesnik diše ustima, zatvarajući nosno disanje pritiskom (str.3).Indikacije za vježbe. Vježbe gimnastike disanja uz korištenje RUD-a indicirane su bolesnicima: 1) od bronhijalne astme pluća (atopičke i infekcijsko-alergičke forme), srednje teškog i teškog tijeka (u tom smislu s hormonalnom ovisnošću) u periodu pogoršanja i remisije radi sprečavanja i separacije nastupa gušenja, radi funkcionalne rehabilitacije bolesnika. 2) Od kroničnog obstruktivnog bronhitisa s pojavama dišne insuficijencije (bez simptoma srčane insuficijencije)nakon stišavanja kliničkih i laboratorijskih simptoma aktivnog upalnog procesa u bronhijima (str. 4). Nakon svakog udisaja i izdisaja preporučuje se raditi kratku pauzu od 1-2 sek. Izdisaj treba biti ravnomjeran, polagan, kod tlaka od 2 cm vod. st. U procesu vježbe bolesnik je dužan nastojati održavati osjećaj suzdržanog ograničenog disanja (osjećaj nedostatka zraka). Disanje je samo dijafragmalno, nečujno i neprimjetno za okruženje. Nakon usvajanja disanja RUD-a u statičnim uvjetima, bolesniku se predlaže da dio vježbi provodi u kombinaciji s RUD-om i fizičkim opterećenjem: hodanjem po hodniku, penjanjem stepenicama, radom na veloergometru. Osnovni cilj dane etape je obučavanje bolesnika kontroliranju disanja, kako u stanju mirovanja, tako i u uvjetima za njega obične djelatnosti, naviknutog fizičkog opterećenja (str. 8).” Faktički su u ovim metodičkim preporukama Minzdrava RF izložena osnovna pravila vježbi na dihalici Frolova, no 1990. godine aparat Frolova tek je prolazio klinička ispitivanja. Obratite pažnju – treniranje disanja preporučuje se čak kod teškog tijeka, kod oblika bronhijalne astme koja zavisi od hormona. Još prije 12 godina pulmolozima i terapeutima Minzdrav RSFSR je preporučao vježbe disanja, analogne treniranju na aparatu Frolova, kao obaveznu i efektivnu dopunu terapiji lijekovima. U određenom stupnju ovdje je umjesan izraz: “novo – to je dobro zaboravljeno staro”. Tako da, oprostite, ja nisam kriv za to što se Vaš liječnik ne interesira za nemedikamentoznu terapiju i što do njega nije došla slična informacija. Sada Vi znate i možete o tome pričati doktoru. Uzgred, materijali o efikasnoj primjeni dišnog trenažera Frolova u pulmologiji publicirani su u knjizi “Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja”. Knjiga je izdana uz sudjelovanje Centra kliničke i eksperimentalne medicine Sibirskog odjela Akademije medicinskih znanosti RF 2001. godine.

79

Vježbe disanja i sračanovaskularni sistem Pluća i srce formiraju jedinstveni fiziološki sistem - kardiorespiratorni. Oni su anatomski vrlo blizu smješteni u grudnom košu. Položaj dijafragme neposredno utječe na položaj srca – što je više dijafragma, to jače ona pritišće srce, što je niže dijafragma, to su bolji uvjeti za opuštanje srčanog mišića u fazi dijastole. Ritam srca neraskidivo je povezan s ritmom disanja – ta to su dvije karike istog sistema! Upamtite da se kod obučavanja umjetnom disanju obavezno govori o neizravnoj masaži srca i o određenom suodnosu količine dišnih i masažnih pokreta. Nakon sudova pluća krv odmah dospijeva u srce. Zato je shvatljivo zbog čega se često susreće kombinacija plućnih i srčanovaskularnih oboljenja, zašto kod bolesnog srca kod čovjeka započinje zadihanost ili čak oteklina pluća. I također je shvatljivo zašto regularni treninzi disanja pridonose normalizaciji stanja kod najrazličitijih oboljenja sračnovaskularnog sistema. Nama se na konzultacije neprestano obraćaju bolesnici s ishemičnom bolesti srca (stenokardija, nakon infarkta miokarda), s hipertoničkom bolešću, vegeto-žilnom (neurocirkulatornom) distonijom, u posljednje vrijeme češće su stali dolaziti ljudi s poremećajima srčanog ritma i bolesnici nakon operacija srca. Pozitivni efekt u takvim slučajevima sastavljen je od mnogo faktora. To je i poboljšanje cirkulacije krvi zahvaljujući dijafragmalnom disanju, i poboljšanje zasićivanja krvi kisikom, odstranjenje hipoksije i ishemije miokarda, i poboljšanje regulacije srčanog ritma, normalizacija funkcionalnog stanja vegetativnog nervnog sistema i psihoemocionalnog stanja, i poboljšanje periferne cirkulacije krvi uslijed pozitivnog djelovanja ugljičnog dioksida na spazmirane kapilare. Uzgred, još 1987. godine, u uputama za liječnike “Preventivna kardiologija”, u redakciji profesora Kosickoga G.I., publiciran je rad “Povećanje obima dišnih puteva (PODP) kao način treniranja organizma.” U tom radu opisani su podaci o pozitivnom utjecaju treninga disanja s PODP-om na različite pokazatelje srčanovaskularnog sistema. Među ostalim tamo se navode podaci i takvog eksperimenta nad štakorima s nasljednom hipertonijom. I konkretno je pokazano da se čak kod štakora s arterijskom hipertonijom uspio dobiti dobar efekt liječenja. Ta Vi razumijete da ni o kakvom “sugeriranju, vjeri” štakora u liječenje hipertonije ovdje ne može biti ni govora!!! Neke osobitosti povezane s tehnikom disanja: za bolesnike sa srčanovaskularnim oboljenjima važno je naučiti izdisati “s rezervom”. Za njih je poželjno ne uvlačiti trbuh potpuno, ka kičmi, da visoki položaj dijafragme ne bi otežavao rad srca. Korisno je izdisati tako da na kraju izdisaja još ostane mala rezerva (10-20% po obimu, po dubini izdisaja). Također je kod ovih oboljenja korisnije spokojno disanje, “meka” tehnika udisaja i izdisaja, lagani dišni pokreti. Kod naglih “izbačaja” trbuha,

80

kod naglih dišnih pokreta moguće su brze promjene u ispunjenosti sudova krvlju, variranje arterijskog i venoznog tlaka - to nije poželjno. Kod teškog tijeka bolesti ne žurite povećavati TAD, bolje je postepeno povećavati ukupno vrijeme vježbi. Kod bradikardije (rijedak puls – na primjer 54 udaraca u minuti i manje) obavezno kontrolirajte frekvenciju pulsa ujutro nakon spavanja. Kod aritmija, nakon infarkta miokarda poželjno je provoditi EKG-ispitivanje svaka 2-3 mjeseca, kod nekompliciranih formi stenokardije i hipertoničke bolesti – jednom u 4-6 mjeseci. Nepoželjno je znatno smanjenje frekvencije pulsa (50 u minuti i manje), osobito kod postojanja izraženih promjena na EKG-u. Obavezno kontrolirajte pokazatelje AT i pulsa prije i nakon vježbi. O liječenju hipertenzije s primjenom dihalice Frolova mnogogodišnji znanstveni i praktični rad provodi moj učenik i kolega, liječnik-kardiolog iz Jaroslavlja, A.V. Bikov. Aleksej Vladimirovič je rezimirao svoj rad u referatu “Metoda vježbi na Frolovoj dihalici kod liječenja arterijske hipertenzije”. Uz njegovu suglasnost ukazat ćemo na osnovne osobitosti opisane u referatu. “Liječenje bolesnika pomoću Frolove dihalice, prolazi četiri etape. 1. etapa je primjena dihalice kao dopune baznoj terapiji. 2. etapa je povećanje trajanja vježbi, postepeno usložnjavanje vježbi na dihalici uz izbor optimalnog režima, smanjenje doza lijekova. 3. etapa su vježbe na dihalici uz primjenu vježbe “usis” iznad 20 minuta, dugotrajna dišna gimnastika (6 i više mjeseci). Periodičko uzimanje lijekova. 4. etapa – primjena vježbe “usis” u svakodnevnom životu (bez trenažera), osobito u hodu, vježbe na trenažeru 1 puta u 2 dana trajanja od 1 do 1,5 sati i praktički potpuno odbacivanje primjene lijekova. Po trajanju regularne primjene dišne gimnastike na dihalici 1. etapa zauzima 15-20 dana, 2. do 6 mjeseci, 3. do 1 godine i 4. više od 1 godine. Sve ove etape kontrolira liječnik koji vas inače liječi. Trajanje vježbi je različito, od 8 minuta (za početnike) do 40 minuta. Obim vode koja se ulijeva u dihalicu također je različit – od 14 do 20 ml, ovisno o stanju zdravlja čovjeka u trenutku korištenja. Za vrijeme prve vježbe na dihalici ne akcentirajte pažnju na trajanje udisaja i izdisaja. Obično kod bolesnika udisaj u prvoj minuti disanja kroz trenažer dosiže 3-6 sekundi, zatim u 3.-4. minuti smanjuje se do 2-3 sekunde, trajanje izdisaja je od 6 do 10 sek. Usredotočite pažnju na pravilan rad trbuha: udisaj – trbuh je naprijed, izdisaj – trbuh se polagano uvlači. Bolesnicima od AG-a neophodno je objasniti da je kod prve primjene trenažera moguće povećanje arterijskog tlaka. To je reakcija organizma na disanje kroz sloj vode, tj. na otpor kod udisaja i izdisaja, zato bronhoplućni, a zatim i srčanovaskularni sistemi čovjeka trpe dodatno opterećenje. Prva reakcija kod netreniranih, bolesnih ljudi može biti povećanje AT-a, kako sistoličkog (SAT), tako i dijastoličkog (DAT). Ova reakcija organizma kod oboljelih s različitim stupnjem AGa je različita. Što je viši stupanj AG-a, to je više moguće povećanje AT-a. Zato uzimanje lijekova na 1. i 2. etapi vježbi s dišnim trenažerom ne prekidati.

81

Vrijeme samostalnih svakodnevnih vježbi obično se predlaže od 21 do 23 sata. To je vrijeme maksimalne aktivnosti trostrukog grijača (endokrini meridijan). Razmotrimo nekoliko primjera vježbi za početnike. A. Arterijska hipertenizija 1. st. (“meka”). SAT = 140-159 mm st. žive, DAT = 90-99 mm st. žive. Količina vode – 17-18 ml. Primjer plana samostalnih večernjih vježbi. Vrijeme prvih vježbi na trenažeru – do 10 minuta. Kod dobre podnošljivosti može se povećavati trajanje vježbi za 1 minutu dnevno. Obavezno je uzimati u obzir dinamiku AT-a i ne fiksirati pažnju bolesnika na trajanje izdisaja, dok trajanje vježbe ne dosegne 25 minuta. Primjer sheme večernje samostalne vježbe: Trajanje vježbe je 25 minuta. Ona se dijeli na 3 perioda: 1. – period adaptacije na gimnastiku disanja, 2. - period stabilnog opterećenja, 3. – period povećanog opterećenja. 1. period – trajanje od 5 do 10 minuta, bolesnik diše kroz trenažer u slobodnom režimu, tj. prati trajanje udisaja (2 sek.) i pravilni rad trbuha. Udisaj je kroz trenažer, trajanje izdisaja bolesnik bira samostalno, orijentirajući se na komforan subjektivni osjećaj. U 5-oj minuti provjerite na satu TAD, kod komfornog subjektivnog osjećaja. Ako je TAD ispod 12 sekundi, narednih 5 minuta bolesnik diše kroz trenažer u režimu perioda adaptacije, zatim – ponovo kontrola izdisaja. Ako pak TAD ostaje isti, vježba se nastavlja u istom režimu. Samo kod TAD-a od 12 i više sek. može se prijeći na 2. period (period stabilnog opterećenja). 2. period – trajanje do 10 minuta. TAD u ovom periodu treba biti 12 i više sekundi! Trajanju izdisaja koji je 12 sekundi, dodajemo 1 sekundu i narednih 10 minuta predlažemo bolesniku da diše kroz trenažer u režimu: udisaj – 2 sekunde, izdisaj do 13 sekundi. 3. period – trajanje do 5 minuta. Ovaj se režim može primjenjivati ako je bolesnik mogao disati kroz trenažer u periodu stabilnog opterećenja najmanje 8-10 minuta. Trajanje izdisaja treba biti 15 i više sekundi i, ako bolesnik može disati kroz trenažer u ovom režimu 5 minuta, slijedećeg dana ovaj period može se povećati za 1 minutu na račun skraćenja vremena 2. perioda (za 1 minutu) ili povećati trajanje vježbe za 1 minutu (tj. 26 minuta). Ako ovih 5 minuta bolesnik bude osjećao nedostatak zraka, on treba prijeći na režim perioda adaptacije do obnavljanja osjećaja komfora. Zatim može ponovo prijeći na režim perioda povećanog opterećenja. Primjer sheme samostalne večernje vježbe: Trajanje vježbe 40 minuta. Period adaptacije – 5 minuta, period stabilnog opterećenja – 5 minuta, trajanje izdisaja 15 i više sekundi, period povećanog opterećenja – 30 minuta, na kraju perioda stabilnog opterećenja treba provesti kontrolu izdisaja. Ako je

82

izdisaj jednak ili veći od 15 sekundi, vrši se 1 “mikroizdisaj”. Ako je izdisaj jednak ili veći od 18 sekundi, vrše se 2 “mikroizdisaja”. Ako je izdisaj jednak ili veći od 24 sekunde, 3 “mikroizdisaja”. Ako je izdisaj jednak ili veći od 30 sekundi, 4-5-6 i više “mikroizdisaja”. B. Arterijska hipertenzija 2. st. (umjerena). SAT = 160-179 mm st. žive, DAT = 100-109 mm st. žive. Obim vode – 16 ml, kod stabilizacije AT-a u granicama 160/100 mm st. žive, ako je u granicama od 179/109 mm st. žive, obim vode je 15-15,5 ml. Primjer sheme samostalnih večernjih vježbi. Trajanje prve tri vježbe – 8-9-10 minuta kod dobrog subjektivnog osjećaja i kod povećanja SAT-a do 10 mm st. žive od početnog, a DAT-a – 5 mm st. žive. Ako se SAT i DAT povećavaju nakon treniranja iznad ovih cifri, neophodno je smanjiti obim vode na 1-1,5 ml, trajanje vježbe dovesti do 8 minuta sumarno i predložiti bolesniku da vrši udisaj kroz nos, trajanje vježbi pri takvom režimu je od 10 do 20 dana. Trajanje vježbe može se dovoditi postepeno do 15 minuta, no adekvatni pokazatelj normalne podnošljivosti vježbi na trenažeru je vrijeme neprekidne vježbe na trenažeru tijekom 10 minuta. Na ovom trajanju (10 min.) neophodno se zadržati 5-7 dana, orijentirajući se na pokazatelje AT-a i subjektivni osjećaj bolesnika. Zatim postepeno povećavati trajanje večernjih vježbi za 1 minutu u 2 dana. Kod postizanja trajanja vježbe od 25 minuta može se primijeniti troperiodna metodika vježbi na trenažeru (periodi adaptacije, stabilnog i povećanog opterećenja). Kod postizanja trajanja vježbi od 40 minuta može se primijeniti orijentacijski plan usložnjavanja. Kriterij za usložnjavanje treninga disanja su stabilni pokazatelji AT-a u tijeku 5 dana prije i poslije vježbi na trenažeru. C. Arterijska hipertenzija 3. st. (teška). SAT jednak ili veći od 180 mm st. žive, DAT veći ili jednak 110 mm st. žive, trajanje prve tri vježbe 8-10 minuta sumarno, udisaj kroz nos, izdisaj kroz trenažer. Dva puta dnevno, ujutro i uveče, pri čemu se ujutro ne jede, tj. nakon jutarnjeg treninga može se doručkovati nakon 15-20 minuta. Kod izbora režima disanja treba se orijentirati na komforno stanje bolesnika. Primjer sheme samostalne večernje vježbe – ona je identična kao kod AG 2 st. s uzimanjem u obzir povećanja trajanja prvih dviju etapa, tj. primjene trenažera kao dopune baznoj terapiji i s povećanjem trajanja večernjih vježbi optimalno smanjenje doza lijekova. Važna prednost regularne primjene dišnog trenažera Frolova kod liječenja arterijske hipertenzije je maksimalna zaštita organa od djelovanja lijekova u svezi s postepenim smanjenjem doza, a s povećanjem trajanja primjene trenažera praktički se prekida uzimanje lijekova. Stabilna normalizacija AT-a u tijeku prva

83

dva-tri tjedna primjene trenažera svjedoči o izboru optimalnog režima dišnih vježbi za danog pacijenta. Slični efekti omogućuju da se disanje na trenažeru Frolova smatra jednom od efektivnih metoda nemedikamentoznog liječenja kod arterijske hipertenizije koja ne dovodi do pojačavanja faktora rizika i koja smanjuje oštećenje organa-meta. Kod regularne primjene trenažera u tijeku 6 mjeseci i više opaža se smanjenje stupnja hipertrofije lijeve srčane klijetke. Tijekom dugog vremena provode istraživanja kandidat medicinskih znanosti Kulješova N.I. (grad Omsk), specijalisti Centra za rehabilitaciju GKB br. 7 i medicinske akademije grada Dnjepropetrovska. Njihovi zaključci su jednoznačni: korištenje dišnog trenažera Frolova efektivno je kod pacijenata s hipertonijom. Bogato praktično iskustvo liječenja srčanovaskularnih bolesti, u tom smislu i aritmija, ima liječnik-kardiolog, moj učenik i kolega Kalašnjikov Gennadij Aleksejevič iz grada Belova Kemerovske oblasti. Unikatno iskustvo rehabilitacije bolesnika nakon oštrog infarkta miokarda s primjenom dišne gimnastike na trenažeru Frolova imaju specijalisti-kardiolozi iz Kijeva, iz medicinske akademije postdiplomskog obrazovanja. Medicinsko iskustvo primjene trenažera Frolova u kardiologiji također je izloženo u knjizi “Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja”. Kao primjer navodim dva interesantna slučaja iz moje prakse u tom području. Dostignuća kardiologije i kardiokirurgije omogućuju da se bolesnici spase čak u najtežim slučajevima, kad je pomoć lijekova maloefektivna. No operacije srca su skupo zadovoljstvo u bukvalnom smislu riječi. Tako je bilo i u slučaju mog zemljaka iz Arhangelske oblasti, žitelja Severodvinska. Valentin Fjodorovič T-v radio je kao defektoskopist u Arhenergu, vodio običan način života, nikada nije naročito bolovao. No u dobi od 47 godina počelo ga je uznemirivati srce. Odluka kardiologa i kardiokirurga u Arhangelsku bila je jednoznačna i kategorična – bolesniku je obavezno neophodno izvršiti operaciju srca (aorto-koronarno šuntiranje). Novaca za spasonosnu operaciju nije bilo. Voljom sudbine on je doznao o metodici disanja na trenažeru Frolova. Još se uvijek nadajući da će “naći” novac za operaciju on je, tim ne manje, počeo vrlo ozbiljno usvajati metodiku disanja na trenažeru. Već je treća godina od onog dana kada su kardiokirurzi odredili spasonosnu operaciju. Čovjek za to vrijeme praktički nije bolovao, stalno je radio. Objektivna istraživanja potvrđuju poboljšanje u stanju srčanovaskularnog sistema. U svome izvještaju on piše: “U aprilu 2000. godine prošao sam veloergometriju u 1. kliničkoj bolnici Arhangelska. Kardiologinja je bila iznenađena rezultatima VEM-a izjavivši da se s takvim pokazateljima treba spremiti za svemirski let. Od 12.05.2000. godine prestao sam uzimati sve preparate za srce (uzimao sam ujmu)”.Još prije godinu dana, u rujnu 2001. godine, na godišnjem odmoru, za vrijeme putovanja u Arhangelsk, ja sam ga pozvao na pregled i nisam ga se mogao dočekati. Opravdavajući se zbog zakašnjenja, Valentin Fjodorovič je ispričao da se zadržao “zbog vrlo važnih razloga”: u šumi je bio obilan urod jarebine i on je skupio i iznio iz močvare nekoliko vjedara bobica. A zatim, na obratnom putu, odlučio je za dana iskopati krumpir kod vikendice. I tek nakon toga on je mirne duše pošao k meni u

84

Arhangelsk. Takvi pacijenti žive u Novosibirsku (suradnik UVD-a), u Minsku. A evo interesantnog iskustva ozdravljenja Moskovljana Viktora Moisejeviča K… Samo njegova kardiološka dijagnoza je vrlo ozbiljna (osobito u 72. godini), ne govoreći o drugim bolestima. Viktor Moisejevič je vježbao vrlo savjesno, vrlo odgovorno. Situacija se zakomplicirala time što je kod takvog “buketa” bolesti oslabljeno srce radilo ne naprosto s oscilacijama, s aritmijom, već i sa malom frekvencijom (bradikardija – najviše 52 udarca u minuti). Osnovna dijagnoza: ishemička bolest srca, stenokardija 3. funkcionalnog razreda. Ateroskleroza koronarnih arterija (grane dijagonalne arterije imaju stenozu do 60%, desna koronarna arterija – proksimalna okluzija). Umjerena arterijska hipertonija. Mješovita hiperlipidemija. Vježbao je nekoliko mjeseci na dihalici Frolova do 20 minuta , uvečer, prema individualnom programu, kombinirajući aparatno treniranje s bezaparatnim. Evo njegovog izvještaja o rezultatima primjene dišne gimnastike nakon pet mjeseci: “Rezultati: nestali su simptomi stenokardije, hipertonije, gastritisa. Ja sam postao bitno bodriji, “pomladio sam se”. Smanjio sam količinu uzimanih lijekova: u potpunosti sam isključio nitropreparate, smanjio sam količinu kardioloških sredstava. Trajanje izdisaja mi je 22 sek., količina vode 14 ml”. Uvjerivši se u korisnost treniranja, on je ispričao o metodici svojem konzultantu, profesorukardiologu i čuo samo pozitivnu ocjenu metodike.

Dišna gimnastika i probavni sistem Proces probave započinje u usnoj šupljini. Mnogi ljudi pate od paradentoze. Praktična promatranja pokazuju da pozitivan efekt dišnih treninga na kapilare i na imunološki sistem ima dobar ljekoviti efekt i kod paradentoze. Pozitivan efekt dišne gimnastike opaža se kod gastritisa, čira na želucu i osobito kod čira na 12palačnom crijevu, holecistitisa, pankreatitisa, kroničnih zatvora, kod stvrdnuća crijeva i sl. Taj se utjecaj objašnjava i izravnim masažnim djelovanjem dijafragmalnog disanja na organe trbušne šupljine, i poboljšanjem snabdijevanja krvlju ovih organa, poboljšanjem kretanja limfe koja pročišćuje unutarnje organe. Nemalo važno značenje ima i poboljšanje funkcionalnog stanja nervnog sistema. Kako opaža Trinjak N.G., uslijed primjene specijalnih dišnih vježbi kod oboljenja probavnih organa znatno se povećava kvaliteta liječenja, skraćuje se vrijeme boravka u stacionaru, povećava se trajanje remisije, izdaci na liječenje se smanjuju skoro 2 puta. Ne preporučuje se vježbati na aparatu Frolova u periodu izraženog pogoršanja, kod krvarenja (mogu se vršiti bezaparatni treninzi). Kod ozbiljnih oboljenja probavnih organa poželjno je dišne vježbe vršiti ravnomjerno, polako, bez “trzaja”, korisno je izabrati udoban, funkcionalan položaj - poluležeći, ležeći na boku. Ako po pravilima dijetalne prehrane morate nešto pojesti, prekid između uzimanja hrane i disanja u tom slučaju može biti 1-0,5 sati. Prisutnost žućnih

85

kamenaca ne smeta vježbanju na trenažeru. Kod kile obavezna je primjena fiksirajućeg poveza, bandaže. Osobito treba naglasiti vrlo dobar efekt liječenja dane metodike kod zatvora. To je važno i za djecu i za mladež, a osobito za starije ljude i za slabo pokretljive bolesnike (nakon inzulta, teških operacija, trauma, kod teških neuroloških oboljenja). Potporno-motorički aparat i ljekovito disanje (osteohondroza, artroze, artritisi, osteoporoza) Jednostavnije govoreći – “disanje i kosti”. Eto tu smo pretjerali, reći će Čitatelj, svejedno smo se dali u čarobnjaštvo, u mistiku! Ne, mi Vas nećemo učiti disati kroz kosti. No, tim ne manje, pozitivan efekt dišne gimnastike kod oboljenja potporno-motoričkog aparata specijalistima je poznat. I zato je u uputama Ministarstva zdravlja RF za TDI-01, u glavi “indikacije”, među ostalim bolestima navedeno: osteohondroza i oboljenja potporno-motoričkog aparata. Što ja i Vi ovdje imamo? Poboljšanje rada kapilara pridonosi boljem snabdijevanju krvlju mišića i zglobova, pa znači i pridonosi boljem hranjenju hrskavog tkiva, tkiva zglobova. Disanje s produženim izdisajem izaziva sedativni, relaksirajući, opuštajući efekt. Zato se mišići kičmenog stupa bolje opuštaju i obnavljaju normalni tonus, “skida” se spazam, napetost mišića kičmenog stupa. I naši pacijenti, osobito za vrijeme sezone vikendica, stalno govore o tome. Taj se efekt opaža ne samo kod osteohondroze, već i kod kila međukičmenih diskova. A protuupalni i imunomodulirajući efekti ove metodike omogućuju poboljšanje stanja bolesnika ne samo kod artritisa i artroza, već i kod reumatoidnog poliartritisa, kod psorijatskog poliartritisa. Reumatolozi, naravno, mogu sumnjati i ne vjerovati, no bolesnici vježbaju i zahvaljuju. Kao što zahvaljuje, na primjer, Jevlampija Lavrentjevna Dementjeva iz grada Šahte: “Imam gomilu bolesti, no ja se nadam da one neće progresirati… Imam neka poboljšanja u stanju zdravlja: poboljšao se AT, zaustavilo se proširenje vena na nogama, smanjili su se bolovi u koljenima (reumatoidni artritis). Imam 84 godine”. A evo i citata iz pisma P. Nine Ivanovne iz grada Timaševska Krasnodarskog kraja: “… Moja dijagnoza je reumatoidni poliartritis. Svi zglobovi za 20 godina bolesti (imam 42 godine) su deformirani. Disanje mi je vrlo slabo – TAD je bilo 5 sek. … Počevši od veljače nisam mogla ustati iz kreveta, koljena kao da su se “raspadala”… I evo od travnja počela sam disati na trenažeru Frolova, od 10 minuta… Prošlo je 2,5 mjeseci… Sada mogu stajati kraj kreveta i okretati se, držeći se za stolicu”. Nina Ivanovna završava pismo zahvalnošću na adresu Frolova V.F. i suradnika društva “Dinamika”, i dodatno izražava svoje utiske u obliku stihova “Mašta o endogenom disanju”. Kod osteohondroze obavezno je potrebno vježbati u takvom položaju koji omogućuje fiziološki odmor kičme. To jest – ležeći na leđima, ležeći na boku,

86

poluležeći, polusjedeći. Obavezno koristite valjke (podmetače) ispod pojasa, pod glavu i vrat. Možete vježbati čak kod oštrog napada radikulitisa - brže ćete se oporaviti i trebati će Vam manje lijekova protiv upala i bolova. Oboljenja sistema za izlučivanje mokraće – pomaže disanje Naravno, vrlo je teško ljudima shvatiti da su vježbe disanuja na dihalici Frolova korisne kod oboljenja bubrega. Zato moramo dobro objašnjavati da gimnastika disanja pridonosi poboljšanju imuniteta, snabdijevanju bubrega krvlju, kretanju limfe. Kada ispričaš da su pluća, bubrezi i mokraćni mjehur vrlo tijesno povezani od prvih dana života organizma, budući da se razvijaju iz jednog te istog zametka, do mnogih bolesnika i također do liječnika koji boluju od bubrega, dolazi smisao – kod oboljenja puteva za izlučivanje mokraće korisno je vježbati na dihalici. Čak bubrežni kamenci ne smetaju vježbama disanja. Kod bolesti bubrega, kod spuštenosti bubrega, kod lutajućeg bubrega bolje je vježbati ležeći na boku, tako da zdravi bubreg bude dolje, ili poluležeći na leđima. Čak kod kroničnog glomerulonefritisa gimnastika disanja je korisna. Sjećam se naftaša sa Sahalina koji je ležao u Novosibirskoj područnoj bolnici i čekao na red za presađivanje bubrega, budući da njegovi bubrezi nisu radili radi kronične bubrežne insuficijencije. A u prošlosti je čovjek bio kandidat za majstora sporta u skijanju. Kod tog bolesnika je neprestano bio nizak hemoglobin i pritom hipotonija – nizak tlak. Čak u bolnici, gdje su mu radili hemodijalizu (aparatno pročišćenje krvi), on je vježbao na dihalici, a njegova liječnica je samo odobravala te treninge. On nije vježbao samo na dan hemodijalize. Bolesnik je u potpunosti kompenzirao anemiju, hipotoniju i uspješno je podnio operaciju presađivanja bubrega. Vježbe disanja i hormonalni sistem Regularne vježbe gimnastike disanja pozitivno utječu na stanje bolesnika kod najrazličitijih poremećaja hormonalne funkcije. Naše iskustvo pokazuje da se pomoću vježbi disanja znatno poboljšava stanje bolesnika kod bolesti štitnjače (hipertireoza,hipotireoza), čak nakon operacija kod cista ili povodom drugih oboljenja štitnjače. Znatno se poboljšava stanje bolesnika kod hormonalnih poremećaja za vrijeme klimaksa kod žena i muškaraca. Treninzi disanja vrlo su korisni bolesnicima od dijabetesa. I kod dijabetesa ovisnog o insulinu, i kod drugog tipa dijabetesa treninzi disanja poboljšavaju stanje kapilarnog krvotoka i znači, samnjuju oštećenje sudova – angiopatiju radi koje se i razvija katarakta, dijabetička noga, polineuropatije i sl. Jedno od najinteresantnijih istraživanja u tom području provela je Tuz Valentina Valentinovna, pedijatar-endokrinolog iz Jaroslavlja. U program rehabilitacije

87

djece oboljele od dijabetesa, ona je uključila gimnastiku disanja na dihalici Frolova. U grupi su vježbala djeca s teškim oblicima dijabetesa s komplikacijama (katarakta, retinopatija, polineuropatija). Osim znatnog poboljšanja općeg stanja djece, bilo je nemalo i začuđujućih opažanja. Jedno od njih može se uvrstiti u kategoriju senzacionalnih: “Opaženo je potpuno isčeznuće katarakte kod jednog djeteta nakon 3 mjeseca disanja na dihalici Frolova”!!! Podrobnije o jedinstvenom istraživanju Valentine Valentinovne možete pročitati u knjizi “Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja” u glavi “Pedijatrija”. U cjelini pak vježbe disanja kroz aktivaciju nervnog sistema i endokrinih centara pridonose poboljšanju neuro-humoralne regulacije, obnavljanju poremećenih funkcija hormonalnih žlijezda. U slučaju primjene hormonalnih preparata kod bronhijalne astme, nakon operacija štitnjače i sl. regularne dišne vježbe omogućuju znatno smanjenje doze hormona i samim tim izbjegnuće popratnih djelovanja i komplikacija hormonalne terapije. Vrlo dobro djelovanje ima gimnastika disanja kod pretilosti. Pri čemu u većini slučajeva pacijentima nije potrebno umjetno ograničavati hranu – apetit se smanjuje na prirodan način. Zato, neovisno o obliku i trajanju hormonalnih poremećaja, ako nemate hormonalnoaktivni tumor, možete hrabro uključiti u svoj program zdravlja vježbe disanja. I ne čudite se kada se nakon 1-2 mjeseca stanje znatno popravi i pojave se mogućnosti smanjenja doze hormona. Zdravo disanje = odličan imunitet!!! Osobiti položaj Čovjeka u Prirodi određuje se nervnim i imunološkim sistemom. Osobitosti našeg mozga i nervnog sistema osiguravaju neponovljivost osobnosti čovjeka, osobitosti karaktera, ponašanja i sl. A imunološki sistem osigurava neponovljivost, jedinstvenu individualnost našeg tijela kao sistema bjelančevina, i naša je biološka zaštita. On se stalno nalazi u punoj bojnoj spremnosti, zato što se u okruženju nalazi ogromna količina mikroba. I što je začuđujuće – mikrobi ne samo da su oko nas, može se reći da su i u nama! Prema proračunima mikrobiologa, količina bakterija koje naseljavaju organizam čovjeka, prelazi za 10 puta količinu “naših” stanica. To jest, na jednu ljudsku stanicu dolazi do 10 bakterija. I sada zamislite kako je Vašem imunološkom sistemu kontrolirati čitavo to carstvo mikroba, pa još i pratiti dijeljenje “normalnih” stanica. Dok su naša znanja o imunitetu bila ograničena, mi nismo vladali metodikama njegove aktivacije. Zato je medicina u borbi s infekcijama računala na antibiotike. I jedno vrijeme se činilo: još samo malo i sve ćemo mikrobe zgnječiti, sve ćemo infekcije pobijediti. Evo još ćemo izmisliti jači antibiotik i gotovo! I navikli smo bez razmišljanja uzimati antibiotike – povodom i bez povoda. Prošlo je vrijeme i morali su se donijeti slabo utješni zaključci. Specijalisti VOZ-a naglašavaju da se opaža povratak onih bolesti koje su se smatrale “likvidiranima” – kolera, difterija, tuberkuloza, pjegavac. U 2005. godini je velika vjerojatnost vrlo ozbiljne epidemije gripe. Istraživanja posljednjih

88

godina su pokazala da su mnoge bolesti koje su ranije tradicionalno liječili terapeuti, neuropatolozi, psihijatri, endokrinolozi, na određeni način povezane s infekcijskim uzročnicima. Čak ateroskleroza! Višegodišnja ozbiljna istraživanja u SAD-u su dokazala da su u aterosklerotičkim pločicama pronađene bakterije klamidije pulmonis. Još 1997. godine specijalisti VOZ-a su došli do zaključka da 84% onkoloških oboljenja ima bezuvjetno infekcijsko-virusno podrijetlo. Dokazano je da je bakterija Heliobakter piloris uzročnik čira na želucu. Evo primjera redovitog medicinskog paradoksa! Zamišljam što bi bilo sa mnom da sam 1982. godine na državnom ispitu iz terapije izjavio da je uzročnik čira na želucu bakterija! Tada bi to zazvučalo kao besmislica. No našli su se znanstvenici, dokazali su to i sada nitko ne sumnja u infekcijsku prirodu čira na želucu, čak su izmislili i specijalne antibiotike. Tradicionalni rat s mikrobima se nastavlja! U svijetu se godišnje proizvodi više od 100 000 tona antibiotika!!! Široka primjena antibiotika je dala, nesumnjivo, pozitivne rezultate, no pritom je nemalo i negativnih posljedica. Na primjer – nova bolest, disbakterioza, koju mi sami sebi stvaramo. Pa ni mikrob nije “budala”, on također želi živjeti. Kako se govori “mi ih ubijamo - a oni jačaju”. Mnogi mikroorganizmi su naučili preživljavati zahvaljujući velikoj brzini dijeljenja. Na primjer, brzina udvostručenja crijevnog bacila, takoreći vrijeme pojave novog pokoljenja, uključujući i gen otpornosti na antibiotik - je 20 minuta!!! Točno prema poslovici – “za jednog ubijenog daju dva neubijena”. Zato su u posljednje vrijeme medicinari sve oprezniji u korištenju antibiotika i traže nove puteve. Već nekoliko godina u zemljama Evrope nametnuta su jaka ograničenja: antibiotici se prepisuju prema strogim indikacijama, osobito je utvrđeno trajanje i doziranje primjene. Ni u jednoj normalnoj zemlji antibiotici se ne prodaju bez recepta. Mi smo zasad još daleko od toga. I, nažalost, samoliječenje, dječje igre “doktora” kod nas su rasprostranjene. Već je davno dokazano da antibiotici ne djeluju na virusne infekcije i čak njihova profilaktička primjena nema smisla. No, u pravilu, čak kod banalne prehlade dobra polovica bolesnika “za osiguranje” troši antibiotike. Između ostalog, ljekovito-ozdravljujuće disanje preporučilo se prekrasno i u odnosima imuniteta. Kao što se sjećate, u uništavanju stranih bakterija naš organizam koristi aktivne forme kisika – slobodne radikale. No znatno veći značaj dišne vježbe imaju u cijelosti na imunološki sistem, djelujući na njega regulirajuće, modulirajuće. Pritom normalne karike (odjeli) imunološkog sistema ne izlaze iz ravnoteže, a oslabljene – normaliziraju svoju aktivnost. Takav efekt se naziva imunomodulirajući. Zato dišne vježbe s punom utemeljenošću treba primjenjivati i kod liječenja nespecifičnih upalnih bolesti ( adneksitis, pijelonefritis i dr.), i kod specifičnih bolesti (tonzilitis, tuberkuloza, pneumonija), nakon stišavanja akutne faze. To omogućuje da se postigne dobra remisija ili potpuno izlječenje i da se imunološki sistem održava u aktivnom stanju. Prema našim promatranjima ljudi koji prakticiraju dišnu gimnastiku ne boluju od gripe, u

89

krajnjem slučaju ispoljuju se lagani simptomi od 1-2 dana bez smanjenja radne sposobnosti. I u tom svjetlu vrlo čudno izgledaju godišnji “gripozni užasi” Minzdrava i stanovništva. Ja, na primjer, zahvaljujući dišnoj gimnastici, više od 15 godina ne znam što su prehlada i gripa, ne pribjegavajući nikakvim specijalnim formama čeličenja, ni imunim preparatima. Kod pojave ORZ-a Vi možete koristiti aparat Frolova kao pogodan i efektivan kućni inhalator. Nakon akutnog perioda gripe ili prehlade vršite regularno dišne vježbe na dihalici. I nakon 2-3 mjeseca dišnih vježbi možete reći od svih voljenom ORZ-u – “zbogom zauvijek!” Osim toga, ruski onkolozi su ustanovili, dokazali mogućnost nespecifične aktivacije i antitumornog imuniteta. Poznata je mogućnost slične aktivacije kod hipoksičke terapije. To omogućuje uspješno korištenje seansa hipoksičkog disanja za onkološke bolesnike kod radioterapije (zračenja). Jako disanje = snažni živci!!! Stanje dišnog sistema, funkcija disanja najjače su povezani sa stanjem nervnog sistema. Neuroni dišnog centra anatomski su smješteni u vrlo specifičnom dijelu mozga. Taj se dio naziva retikularna formacija. O nivou aktivnosti neurona retikularne formacije ovisi ukupnost rada centralnog nervnog sistema, kore mozga. Upravo o retikularnoj formaciji ovisi ono stanje koje nazivamo nivo bdijenja, ili, jednostavnije govoreći, životni tonus. Neuroni retikularne formacije i dišnog centra imaju vrlo tijesne fiziološke veze, stalno uzajamno djeluju. Na primjer, kod istraživanja spontane aktivnosti neurona retikularne formacije donjeg dijela produženog mozga ustanovljeno je da je impulsacija 57% ovih neurona neraskidivo povezana s ritmom srca (polovica od njih – s ritmom disanja). Vježbe disanja, aktivirajući dišni centar, a kroz njega i retikularnu formaciju, općetonizirajuće djeluju na organizam. Još 1891. godine Sečenov I.M. pisao je o utjecaju dišnog centra na koru mozga. A 1904. godine Tarhanov I.R. u radu “Duh i tijelo” pisao je o uzajamnoj vezi između disanja i psihičkog stanja. Neurofiziološka istraživanja su pokazala da je faza udisaja povezana s aktivacijom simpatičkog dijela nervnog sistema, a faza izdisaja sa kočenjem toga dijela. To objašnjava mogućnost usmjerenog utjecaja vježbi disanja na tonus nervnog sistema. Povećanje vremena udisaja pridonosi mobilizaciji čitavog nervnog sistema. Produženje vremena izdisaja s pauzom nakon izdisaja djeluje umirujuće. Vježbe disanja s aktivnim udisajem i pauzom disanja na udisaju pretežno aktiviraju simpatični dio vegetativnog nervnog sistema. Ovaj dio nervnog sistema pojačava i ubrzava kontrakciju srca, povećava AT, usporava peristaltiku crijeva, smanjuje sekreciju želučanog soka i gušterače, pojačava širenje bronhija i bronhiola.

90

Vježbe disanja s povećanjem vremena izdisaja i pauzom nakon izdisaja izraženije utječu na parasimpatični dio vegetativnog nervnog sistema koji usporava kontrakcije srca, smanjuje AT, ubrzava sekretornu i motornu funkciju želuca i crijeva, pojačava kontrakciju glatkih mišića bronhija i bronhiola. Neophodno je također uzeti u obzir određeni utjecaj ritma disanja na ritam encefalograma i bioelektričnu aktivnost mozga. Poznato je da ubrzano disanje znatno mijenja pokazatelje encefalograma i stanja svijesti. Zato se hiperventilacijska proba primjenjuje u psihoneurologiji za otkrivanje epilepsije i povećane konvulzivne aktivnosti mozga. A u metodici golotropnog disanja (metoda S. Grofa, rebefing) koristi se proizvoljna hiperventilacija, ubrzano disanje radi provođenja psihoterapijskih seansi. No kada u procesu treniranja učite disati rjeđe i spokojnije, to pozitivno djeluje na nervni sistem i na psihu. Promatranja pacijenata pokazuju da vježbe disanja poboljšavaju regulirajuću funkciju centralnog nervnog sistema u odnosu na funkcije unutarnjih organa. Uslijed vježbi normalizira se funkcionalno stanje nervnog sistema: poboljšava se san, opći tonus, pamćenje, pažnja, smanjuje se razdražljivost, premorenost. Mnogi pacijenti tako i govore: “u meni se sada pojavila snaga da bih živio!” Uzgred, prvi u svijetu klinički rad u svezi primjene hipoksičke terapije u psihijatriji bio je rad sovjetskog psihijatra Gureviča M.O. – “Iskustvo liječenja depresija hipoksemijom” (1941. god.). Takav izraženi pozitivni utjecaj gimnastike disanja na funkcije mozga i stanje nervnog sistema omogućuje znatno poboljšanje stanja bolesnika kod nesanice, asteničkih i neurotičkih stanja, depresivnih reakcija, u kompleksnoj terapiji narkoloških bolesnika, u rehabilitaciji bolesnika koji su preboljeli stresne situacije. Prekrasni efekt liječenja dišni trenažer Frolova ima kod logoneuroze (mucanja). Osobito treba izdvojiti dobar efekt liječenja kod izbavljenja od nikotinske ovisnosti. Također praksa pokazuje pozitivni efekt Frolove dihalice u rehabilitaciji neuroloških bolesnika – nakon inzulta, trauma mozga i lubanje, kod oboljenja sudova mozga. Regularne vježbe disanja s Frolovom dihalicom znatno poboljšavaju stanje zdravlja i kvalitetu života slabo pokretljivih bolesnika – s traumama kičme i leđne moždine, kod multiple skleroze i sl. U svojim istraživanjima Vejn A.M. i Moldovanu I.V. naglašavaju neobičnu sposobnost, visoku “sposobnost samoobuke dišnog sistema, mogućnost njenog nametanja određenih ritmova iz vanjske sredine”. Ova visoka sposobnost samoobučavanja i omogućuje uspješno treniranje disanja također kod oslabljenih bolesnika, kod predškolskog uzrasta, u slučajevima kada su pažnja i pamćenje oslabljeni. Za te je slučajeve osobito pogodna Frolova dihalica. Uslijed treninga disanja uspijeva se smanjiti uzimanje jakih, skupih lijekova, izbjeći popratne

91

reakcije, komplikacije. Pozitivna promjena u psihoemocionalnom stanju omogućuje uspješnije provođenje psihoterapije, psihološke rehabilitacije. Kod kvalificirane primjene gimnastika disanja je snažan faktor liječenja u rehabilitaciji oboljelih od alkoholizma, narkomanije, ovisnosti od nikotina, kod liječenja neuroza i neurozi sličnih stanja, kod depresivnih stanja, u rehabilitaciji ljudi koji su stradali od stresa (borbena djelovanja, nesretni slučajevi i sl.), nakon neurokirurških operacija, trauma mozga i lubanje i trauma kralješnice. Kod ovih najtežih oboljenja vježbe disanja znatno poboljšavaju kvalitetu života pacijenata, olakšavaju njihovu njegu i stimuliraju procese obnavljanja u organizmu čak u slučajevima teških oblika bolesti. I evo što je začuđujuće – dok kod čovjeka bolest progresivno raste, nitko ne sumnja. A kada se na očigled liječnika počinje događati čudo – tada su mnogi liječnici suglasni u izjavi da su ranije (u tijeku mnogih godina) oni “griješili” u dijagnozi, prije nego da priznaju da se odvija obratni razvoj bolesti koja je u svjetskoj medicini priznata kao neizlječiva i nepovratna. Sudbina mi je poslala sretan slučaj da pomognem ženi s najtežim oblikom multiple skleroze, invalidu 1. grupe, Galini Jevgenjevnoj Volkovoj iz seoca Jercevo Arhangelske oblasti. Mi smo nekad išli u istu školu. Tijekom mnogih godina kod Galine je bolest progresirala. Liječenje u oblasnim i moskovskim klinikama bilo je visoko profesionalno, no tim ne i jako uspješno, u rezimeu – 1. grupa invalidnosti, potpuna nepokretnost, znatno pogoršanje vida (gotovo sljepoća), česti napadi gušenja, stalno nazivanje “hitne pomoći”. Od rujna 1998. godine Galina stalno vježba na Frolovoj dihalici, ja je svake godine osobno promatram kada za vrijeme godišnjeg odmora dolazim mami. Poboljšanje je znatno i stabilno – žena se samostalno oblači, hrani, kreće po stanu, izlazi van, čita (s povećalom). I ja mogu odgovorno izjaviti da ju je spasilo disanje na Frolovoj dihalici. Materijalne mogućnosti porodice, veličina penzije Galine i njene mame tako su skromni da je vrlo složeno organizirati čak i punovrijednu, izbalansiranu prehranu, ne govoreći o dodatnim vitaminima, dodacima hrani i sl. I karakteristična, normalna reakcija medicinara – “to ne može biti, ako si ti ranije bila nepokretna, a sada hodaš i progledavaš – znači da to nije multipla skleroza, pogriješili smo u dijagnozi…” Posljednji puta sam posjetio Galinu Volkovu u rujnu 2002. godine i ponovo sam se uvjerio u stabilnost rezultata liječnja. U kirurgiji je disanje također korisno U paksi liječenja kirurških bolesti dišna gimnastika omogućuje uspješniju pripremu bolesnika za operaciju, poboljšava stanje bolesnika u postoperacijskom periodu. Primjena dihalice Frolova pomaže smanjenju rizika razvoja postoperacijskih pneumonija kod bolesnika koji leže. Kako opaža Trinjak N.G., istraživanjima je ustanovljeno da je čak kod akutne kirurške patologije, zakomplicirane peritonitom, primjena dišnih vježbi uz otpor disanju dovela do dvostrukog smanjenja nivoa postoperacijskih pneumonija. Čak u neurokirurgiji

92

primjena dihalice Frolova efikasna je za rehabilitaciju bolesnika nakon traume mozga i lubanje. Naša praksa pokazuje da dišna gimnastika na dihalici Frolova daje dobre rezultate u rehabilitaciji bolesnika sa oboljenjima sudova. Mene uvijek čudi i raduje kako dobro to disanje poboljšava stanje bolesnika s obliterirajućom aterosklerozom žila donjih ekstremiteta, kod endarteritisa. Dosta često opažamo poboljšanje venoznog krvotoka kod varikoznog proširenja vena. Ovi su efekti djelomično povezani s izravnim djelovanjem dijafragmalnog disanja na krvotok: napomenimo da konvulzija dijafragme mijenja unutartrbušni tlak. Kod udisaja tlak u trbušnoj šupljini se povećava i krv se iz krupnih venoznih žila istiskuje k srcu. Kod izdisaja krv dolazi od periferije u trbušnu šupljinu. Također imaju značenje i utjecaj na kapilare kratkovremene hipoksije i periodičko povećanje ugljičnog dioksida. Takav snažan pozitivan utjecaj na krvonosne žile poboljšava stanje bolesnika čak u onim slučajevima kada je bila određena operacija sudova srca – šuntiranje. Koristeći dišne vježbe netko se bolje pripremi i podnese operaciju srca bez komplikacija. No ima i takvih sretnika kojima je dihalica Frolova pomogla poboljšati krvotok i operacija je bila odgođena. Za uspješnu rehabilitaciju onkoloških bolesnika nakon operacije svrsishodno je primjenjivati dišne vježbe u kompleksu liječeće fiskulture. Kako ispravno opaža doktor B. Keler iz Njemačke: “Operacija se ne treba izjednačavati sa iscjeljenjem. Za to je odgovoran imunološki sistem!” Komunikacija s onkološkim bolesnicima pokazuje da je njima čak nakon uspješne operacije potrebna rehabilitacija. Ovi ljudi se nalaze u situaciji stresa,fiziološke rezerve organizma su smanjene, imunitet je oslabljen. Pravilna primjena dihalice Frolova u kombinaciji s preporukama onkologa omogućuje obnavljanje normalnog stanja nervnog sistema, imuniteta, osigurava kvalitetnu profilaktiku recidiva. I što je vrlo važno – u tom slučaju čovjek sam aktivno djeluje. Čovjek ne sjedi, drhteći od straha: “ovo se ne smije, ovo se ne smije, ovo se također ne smije…”, on aktivno i uvjereno obnavlja svoje zdravlje. U procesu rehabilitacije onkoloških bolesnika treba pacijentima objasniti da se imunološki sistem neprestano bori sa stanicama raka. Imunološke stanice (makrofazi) proizvode specijalnu bjelančevinu za uništavanje stanica raka. Ova se bjelančevina tako i zove - “faktor nekroze raka”. Kako opažaju Medvedev J.V. i Tolstoj A.D., “upravo toj bjelančevini duguju za svoje zdravlje neki sretnici kod kojih su bili fiksirani slučajevi samoproizvoljnog nestanka raka”. Pamtite to i dišite u zdravlje!!! Disanje protiv hipodinamike Pored osnovnih “uobičajenih” bolesnih stanja i starosti ima jedno vrlo podmuklo stanje, vrlo opasno za naše zdravlje. To je stanje neprimjetno i praktički neosjetljivo, no tim ne manje njegovo razarateljsko djelovanje na organizam je

93

vrlo veliko. Ova nevidljiva opasnost naziva se “hipodinamika”, jednostavnije govoreći – slaba pokretljivost. Prije ili kasnije svi teško bolesni ljudi nalaze se u “zamci”, u “mrtvilu” hipodinamike. Razorno djelovanje hipodinamike na organizam čovjeka opisano je u ogromnoj količini radova. No, tim ne manje, kada liječnici rade s bolesnicima, oni u praksi vrlo često ne obraćaju na to pažnju, ne prepisuju i ne primoravaju bolesnike da se bave fiskulturom. Evo i dogodi se da se čovjek razbolio – neprestano ga guši astma ili ga pritišće “angina pektoris” (stenokardija), ili je sa žilama nogu loše, ili trauma, inzult i neprimjetno se k očiglednoj bolesti dodaje tiha, no vrlo opasna hipodinamika. Banalni savjeti “više se kretati” u ovim slučajevima nisu drugo do obična izlika. Kuda se kretati kad već nakon 100 metara pritišće zadihanost i u srcu su aritmije (ili vrtoglavica, ili bole noge). Kao da nema izlaza. Može se naravno koristiti masaža, vježbe Niše ili Vitafon. No važno je ne naprosto poboljšati vrtoglavicu, već poboljšati i disanje stanica, obnoviti normalni sadržaj ugljičnog dioksida, aktivirati cirkulaciju limfe. I evo ovdje kao pouzdani štit protiv strašne hipodinamike javlja se naša voljena, jednostavna, udobna i efektivna dišna gimnastika. Njena primjena omogućuje sigurnu kompenzaciju negativnih posljedica slabe pokretljivosti (ili nepokretnosti), znatno poboljšava funkcije bubrega i crijeva, održava na dosta dobrom nivou fiziološke rezerve dišnog i srčanovaskularnog sistema i adaptacijske sposobnosti organizma. PAŽNJI TEŠKO BOLESNIH LJUDI I NJIHOVE RODBINE! Kod takvih najtežih stanja i oboljenja kao što su multipla skleroza, miopatije, posljedice inzulta, trauma lubanje i mozga i traume kralješnice (u tom smislu i kod prijeloma kralješnice i trauma leđne moždine), dječje cerebralne paralize, teških oboljenja potporno-motoričkog aparata (reumatoidni poliartritis, koksartroza i sl.), kod teških oboljenja pluća i srca, oboljenja žila i sl., nakon teških operacija, najvažnije sredstvo ozdravljenja je dišna gimnastika. Ona znatno poboljšava kvalitetu života bolesnika (olakšava njegu bolesnika), poboljšava djelovanje lijekova i zato smanjuje količinu neophodnih preparata, smanjuje se rizik od razvoja komplikacija terapija lijekovima. No vaš liječnik neće disati umjesto vas! Želite li sačuvati preostalo zdravlje, zaustaviti bolesti, poboljšati stanje zdravlja – budite ljubazni, obavljajte dišne vježbe. Tim više što su one dostupne najnepokretnijima, najslabijim pacijentima. I čak u staračkoj dobi, kada je već više od 80…, disanje vrlo dobro pomaže održavanju bodrog stanja. Prirodno, kretanje kao ljekoviti faktor, kao jedan od uvjeta dobrog zdravlja, ne smije se negirati. No isprva treba naučiti upravljati disanjem kod kretanja. Uzgred, oni koji se uzdaju samo na aktivnost kretanja i u potpunosti negiraju neophodnost i korisnost dišne gimnastike, trebaju pamtiti slijedeće. U

94

istraživanjima fiziologa (Agadžanjan N.A. i dr.) ustanovljen je fenomen “hiperventilacije kretanja i hipokapnije”, ovi faktori guše “funkcije izmjene energije organizma”, limitiraju (ograničavaju) fizičku radnu sposobnost čovjeka”. Zato je i sportašima korisno usvojiti metodiku dišnih treninga. Uči disati od mladosti!!! Kada čovjek počinje disati? To je vrlo teško pitanje! Poznato je, na primjer, da se već u kulturi stanica mozga embrija otkriva periodička aktivnost impulsa koja ovisi o izmjeni nivoa CO2 i iona H+. U procesu trudnoće dišni sistem se razvija i nakon porođaja još se dosta dugo usavršava. Do 12-13 godine stabilizira se osjetljivost kemoreceptora na CO2. Do 15-16 godine sazrijevaju receptori rastezanja pluća. Formiranje mehanizma integracije funkcioniranja kemoreceptorne i mehanoreceptorne konture završava do 17-18 godine. Dobni razvoj mehanizama regulacije disanja ispoljava se u ekonomizaciji funkcije dišnog sistema. Istraživanja napominju da se u periodu od 7-17 godina, s povećanjem dobi djece zamjećuje bitno povećanje vremena izdisaja u strukturi dišnog ciklusa. To se smatra najvažnijim simptomom ekonomizacije funckije vanjskgo disanja. Navike proizvoljne regulacije disanja razvijaju se zajedno s govorom djeteta u prvim godinama života, kada se disanje počinje mijenjati kao odgovor na zvučne, misaone i govorne naredbe. Zato se već od prvih osmišljenih pokreta djecu može obučavati pravilnom disanju, kako u uvjetima mirovanja, tako i kod vršenja fizičkih vježbi. Praksa primjene dihalice Frolova pokazuje da je od 4-5 godina dijete sposobno vršiti dišne vježbe u laganom režimu i to pozitivno utječe na njegovo zdravlje. Osobito uspješno vježbaju djeca bolesna od bronhitisa i bronhijalne astme - to je i razumljivo. Prekrasni rezultati visokoefektivne rehabilitacije djece s bronhijalnom astmom opisani su u mnogim radovima. Tako, na primjer, u Irkutskoj oblasti dječje bolnice dihalica Frolova već više od 5 godina koristi se u liječenju djece. Prekrasne rezultate publicirao je doktor med. znanosti Meščerjakov V.V. iz Omske medicinske akademije. U njegovom je radu pokazano da se pomoću ove metodike može postići stabilna remisija i čak ukidanje hormonalnih preparata kod djece s bronhijalnom astmom. Metoda je uistinu vrlo efikasna i vrlo pogodna, njena primjena omogućuje poboljšanje ne samo dišne funkcije pluća, već i uspješno obnavljanje nosnog disanja čak u onim slučajevima kad je već prepisana operacija zbog adenoida. Evo prekrasnog primjera povratka teško bolesnog djeteta u normalan zdrav život. Iskustvo obitelji Sirkaševih iz sela Krapivinskij Kemerovske oblasti. “… Našoj je kćerki 14 godina. Od 9 mjeseci stalno je bolovala… Meningealna infekcija, disbakterioza, alergija, bronhijalna astma, vrtoglavice, kašalj, hunjavica, stalna zadihanost, beskrajne tablete… Stalne dijete, do 9. godine nije znala što je čokolada i naranča… Djevojčica je bila otrgnuta od vršnjaka, nije bila ni na

95

jednom školskom prazniku, ni na satovima fiskulture, u svakoj četvrti školske godine propuštali smo 1 do 2 mjeseca… A ovo su riječi moje kćerke: “Ja više nikad neću ozdraviti, tako mi je dosadilo bolovati”. Sve to treba preživjeti. U prosincu smo na televiziji vidjeli reklamu, pošli smo u Kemerovo, kupili dihalicu. U procesu vježbi regularno smo se konzultirali telefonom u medicinskom centru “Dinamika”. Za 7,5 mjeseci koliko dišemo nismo upotrebljavali nikakve lijekove. Jedemo sve, oblačimo se u skladu sa sezonom i ne umatamo se kao ranije. Ne znam kojim riječima da Vam izrazim zahvalnost što donosite ljudima iscjeljenje, radost, sreću!!!” Regularne dišne vježbe pomažu održavati dobro stanje nervnog sistema i djelotvorna su mjera profilaktike pušenja i alkoholizma - tih “štetnih navika” od kojih počinju mnoge bolesti. Prirodno je da djeca uspješnije usvajaju dišne vježbe uz podršku roditelja. Tako i treba biti – dijete lako i neproizvoljno ponavlja to što rade roditelji. Zato, ako tata govori Petji: “Diši, sinko, na dihalici, bit ćeš zdrav”, a sam dimi s cigaretom, Petja će se nehotice “pobuniti”, neka ga tata ostavi na miru. A evo kada roditelji pomoću liječnika uspiju zainteresirati dijete i stimuliraju njegov interes za disanje i zdravlje, pa još i sami vježbaju na dihalici Frolova – tada se uistinu događaju čuda! A najbolja varijanta je kada budući roditelji imaju zdravo disanje, kada su se obučili dišnoj gimnastici i kada buduća mama za vrijeme trudnoće regularno obavlja seanse ozdravljujućeg disanja. Radi raznih uzroka kod trudnica se nerijetko razvija hiperventilacija i hipokapnija. To se prirodno neblagotvorno odražava i na zdravlje mame i na tijek trudnoće, i na zdravlje bebe. Praksa obučavanja dišnoj gimnastici na dihalici Frolova pokazuje da je ona pogodna za primjenu kod trudnica. U današnje vrijeme ovu metodiku uspješno primjenjuju kod trudnica profesor Cireljnjikov N.I. u Novosibirsku, kandidat medicinskih znanosti Harčenko E.V. u Barnaulu, liječnica Markelova T. V. u Krasnojarsku i drugi specijalisti. Evo mišljenja najiskusnijeg liječnika Nikolaja Poliša, šefa odjela centra “Zdravlje” Pečerskog rajona grada Kijeva. “Za trudnice to je profilaktika dječje perinatalne encefalopatije (poremećaj moždanog krvotoka) od koje pati 80-90% novorođenčadi, dječje cerebralne paralize (DCP), anemije trudnica i ploda, toksikoza i td. Nakon dva tjedna vježbi na TDI-01 pojave toksikoze su nestale. U rezimeu majke su zdrave (bez simptoma anemije), pa i bebe su se rodile apsolutno zdrave. Bebe su normalno sisale i ni od čega nisu bolovale”. Praktično iskustvo pokazuje da ako trudna žena ima naviku regulacije disanja, porođaj protječe više fiziološki, lakše prolazi period trudova. Tako da su i za zdravlje djeteta i za zdravlje majke dišne vježbe važne ne manje nego vitamini i ekološki čisti proizvodi. Zašto se vraćaju zdravlje i mladost? “Kako izdahnuti bolesti?” – pod takvim zaglavljem u Češkoj su izlazili članci o Frolovoj dihalici. Ovaj naziv vrlo točno odražava specifičnost metode – postepeno produženje izdisaja trenira organizam i pridonosi ozdravljenju. Na prvi

96

pogled, nekakva glupost – svakodnevno diši na aparatu i sve će bolesti proći? Ne može biti, zato što univerzalnog lijeka nema! I, tim ne manje, mnogogodišnji rad velikog kolektiva liječnika-praktikanata, masovna primjena dihalice Frolova govore o velikom liječećem potencijalu ove metode u odnosu na razne bolesti. Očevidan je i njen praktični značaj kod usporavanja procesa starenja i stimuliranja biološkog pomlađivanja organizma. Sve je to u potpunosti objašnjivo ako se sjetite da je organizam jedinstvena i nedjeljiva cjelina. Da su u takvom najsloženijem biološkom sistemu, kao što je organizam čovjeka, položene kolosalne rezerve i povezane izravno s disanjem, da su sposobnosti našeg organizma za samoregulaciju i samoizlječenje poznate odavna. Primjer metode koja koristi sistematski pristup u aktivaciji sposobnosti organizma za samoizlječenje je davno poznata metoda liječećeg posta. Ili najnoviji primjer – razrađena kod nas u Novosibirsku metoda upravljane hipertermije, kada se tijelo čovjeka po određenoj metodi zagrijava iznad kritične temperature – iznad 42 stupnja. Pritom je pozitivni efekt zamijećen i kod onkoloških oboljenja, i kod bolesti pluća, kod narkomanije i drugih bolesti. Mnogogodišnja znanstvena istraživanja u području adaptacije organizma, istraživanja znanstvenika iz Rostovskog NII (naučno istraživačkog instituta – op. prev.) onkologije mnogo toga objašnjavaju u tim čudesima. Znanstvena objašnjenja podrobno su izložena u takvim kapitalnim radovima kao “Adaptacijska medicina: mehanizmi i zaštitni efekti” (Mejerson F.Z.), “Antistresne reakcije i aktivacijska terapija (Garkavi L.H., Kvakina E.B., Kuzmenko T.S. Razmotrit ćemo tek najopćenitija pitanja. Što se događa u organizmu za vrijeme dišne gimnastike? Podaci mnogogodišnjih istraživanja u mnogim znanstvenim centrima svijeta omogućuju da se jednoznačno govori o vrlo širokom, pozitivnom utjecaju dišnih vježbi na čitavi organizam čovjeka. To je i razumljivo – ta diše praktički svaka naša stanica. Efekte dišnih vježbi uvjetno možemo podijeliti na opće (nespecifične) i specifične (izravan utjecaj). Izravan utjecaj dišnih vježbi na organizam ispoljava se u poboljšanju funkcije pluća i srca, obnavljanju i održavanju na dobrom nivou funkcionalnih rezervi kardiorespiratornog sistema. Opaža se postizanje ekonomičnosti funkcije vanjskog disanja i optimalizacija disanja tkiva. Istraživači ukazuju na poboljšanje krvotoka i likvorodinamike mozga, opisuju opći tonizirajući utjecaj dišne gimnastike na centralni nervni sistem. Napominju također da dolazi do treniranja sistema korekcije kiselinsko-alkalne ravnoteže, do poboljšanja izmjene tvari. Opće reakcije. Ovdje se u mnogome ispoljuju široko poznati u medicini efekti hipoksičke terapije o kojima smo govorili već ranije: raste količina eritrocita i hemoglobina, povećava se broj mitohondrija, poboljšava se funkcija kapilara, imunološkog sistema i td. Ako je organizam adaptiran na hipoksiju on će istovremeno biti otporan i na druge faktore, to jest opaža se efekt unakrsne

97

adaptacije. Unakrsna adaptacija popraćena je povećanjem nespecifične rezistentnosti (otpornosti) i uslijed toga - povećanjem energetskog potencijala. U razvoju prilagodbenih, adaptacijskih procesa postoje najinteresantnije zakonitosti. Sjećate se da je svojevremeno učenje Hansa Selea o stresu bilo svjetsko otkriće. Znanstvenici iz Rostovskog NII-a onkologije otkrili su antistresne reakcije organizma – reakcije aktivacije, reakcije treniranja i opisali periodičnost njihovog razvoja na raznim nivoima reaktivnosti. Pokazano je da kao odgovor na djelovanje različitih faktora organizam daje određene opće zaštitne reakcije. Na taj način, znajući zakonitost reagiranja, mogu se izazvati nespecifične adaptacijske, zaštitne reakcije u kojima se pojačavaju funkcije nervnog, imunološkog, hormonalnog sistema. Opažen je i efekt stimulacije antitumornog imuniteta, efekt pomlađivanja organizma. Vježbajući na dihalici Frolova treba pamtiti te zakonitosti, a također i poznato pravilo Arndta-Šulca. To pravilo govori da slabi nadražaji povećavaju životnu snagu, srednji je učvršćuju, jaki je sprečavaju, najjači razaraju. Zato, ako ćete odmah mnogo i energično disati, nastojeći za tjedan dana ozdraviti od desetogodišnje bolesti - stvarate situaciju stresa. A ako postepeno povećavate parametre treniranja disanja na dihalici Frolova –stalno održavate reakcije na nivou reakcija aktivacije i treniranja. Na taj način uspijevate uspješno iskoristiti mogućnosti organizma za obnavljanje. Zato se može reći da su svi primjeri jedinstvenog ozdravljenja i pomlađivanja ljudi u procesu vježbanja na dihalici Frolova u potpunosti objašnjivi s pozicija suvremene medicine. Uslijed sistematičnih dišnih treninga na Frolovoj dihalici u organizmu se razvijaju nespecifične adaptacijske reakcije po tipu reakcija aktivacije i treniranja. Uslijed toga poboljšavaju se funkcije nervnog, imunološkog, hormonalnog sistema, optimiziraju se procesi disanja tkiva, poboljšavaju se metabolički procesi. Sve se to klinički ispoljava kao proces samoozdravljenja, kada se procesi obnavljanja narušenih funkcija organa i sistema postepeno razvijaju u čitavom organizmu. I za to je potrebno vrijeme. U danom slučaju umjestan je izraz “vrijeme liječi”, što je veći staž dišnih vježbi - to izraženiji i stabilniji rezultat čovjek dobiva (više zdravlja). Nama je shvatljivo i zašto se uspijeva također utjecati na neodgodivu “bolest” čije je ime – starost. Problemi održavanja dobrog zdravlja u poodmakloj dobi vrlo su aktualni. U visoko razvijenim zemljama brojnost osoba poodmakle i staračke dobi stalno raste, oni zahtijevaju njegu, osobite uvjete života. Naši su penzioneri krepkiji duhom: oni su preživjeli i rat, i rasulo-glad, reorganizaciju (“perestrojku”) i “defolt” su također pretrpjeli. No svejedno dob uzima svoje. Zašto? Uzroka starosti je mnogo (u tom smislu i hormonalne promjene). Na primjer, najnovijim istraživanjima je ustanovljeno da hormon kore nadbubrežnih žlijezda, dihidroepisteron koji je odgovoran za seksualni ciklus, ima izravan odnos na probleme dugovječnosti. Pokazalo se da biološki uzrast izravno ovisi o količini

98

ovog hormona. Maksimalni vrhunac njegovog sadržaja opaža se u dobi od 25 godina, zatim se nivo ovog hormona smanjuje i sa 85 godina postaje minimalan. No, između ostalog, ima i određenih promjena u funkciji disanja. Kod starenja čovjeka postepeno se smanjuje volumen disanja, smanjuje se rezervni volumen udisaja i izdisaja, opada vitalni kapacitet pluća, opaža se povećanje učestalosti disanja, smanjuje se parcijalni tlak ugljičnog dioksida u alveolarnom zraku i razvija se hipokapnija. Evo ona je Ahilova peta, slaba karika dišnog sistema – nepunovrijednost sistema regulacije u odnosu na kontrolu sadržaja CO2!!! Nikakvim inozemnim čudo-pilulama ovaj proces se ne može prekinuti, samo regularne vježbe dišne gimnastike omogućuju održavanje fizioloških rezervi dišnog sistema na dužnom nivou i suprotstavljanje starosti. I vrlo je ugodno vidjeti kako se poboljšava zdravlje onih koji su toliko dali za domovinu – i u pozadini, i na frontu, kako se u 80-85. godini čovjeku ponovo vraća dobar san, normalno raspoloženje, poboljšava mu se pamćenje, javlja se želja za životom! U svezi s tim umjesno je napomenuti da se stanice ljudskog tijela obnavljaju neprestano, u svakom uzrastu. Period potpunog obnavljanja crvenih krvnih tjelešaca, naših voljenih eritrocita, je svega tri mjeseca. Stanice epitela bronhiola obnavljaju se nakon 8-9 tjedana, alveolociti nakon 4-5 tjedana. Proces pomlađivanja popraćen je i vanjskim promjenama – tamnjenjem sijede kose, poboljšanjem vida, sluha, stanja kože. Dolazi i do određenih bioloških promjena, posebno nerijetko kod muškaraca prestaju ispoljavanja adenoma prostate i sl. Zato penzioneri i čine veći dio onih koji sistematski vježbaju na dihalici Frolova – lijekova su se već “najeli”, uvozni skupi lijekovi i tehnologije nisu po džepu. A ovdje je sve jednostavno i očigledno – i ozdravljaš, i pomlađuješ se!!! Za vježbe je korisna određena samokontrola. Najjednostavniji pokazatelji poznati su svima – masa tijela, frekvencija pulsa, nivo arterijskog tlaka, frekvencija disanja, testovi na mjerenje disanja (pauze, zadržavanja). Kao dopunu ovim najjednostavnijim pokazateljima možemo koristiti još nekoliko pogodnih i jednostavnih pokazatelja. Jedan od pokazatelja zdravlja povezanih sa stanejm dišnog sistema je životni indeks. Za njegovo određenje potrebno Vam je izmjeriti vitalni kapacitet pluća (ŽVP) u mililitrima i masu tijela u kilogramima. Pokazatlej ŽVP-a određuje se u svakoj normalnoj poliklinici. Životni indeks određuje se po formuli – vitalni kapacitet pluća u ml podijeliti sa masom tijela u kg. Na primjer: ŽVP – 4800 ml, masa tijela – 80 kg, životni indeks – 60 ml/kg. Za muškarce u dobi od 30-35 godina ovaj pokazatelj iznosi 60-65 ml/kg (kod sportaša 65-75 ml/kg), kod žena 55-60 ml/kg (kod sportašica 60-70 ml/kg). Također za samoocjenjivanje može se koristiti indeks mase tijela. Indeks mase tijela određuje se ovako: težinu (kg) podijelimo sa visinom (m) na kvadrat, to jest u m2. Na primjer: rast – 1,6 m, masa – 70 kg, indeks mase tijela 70::2,56 = 27,3 kg/m2. Indeks mase tijela od 25 već ukazuje na višak težine, a za žene čak 24. Indeks 25-30 odgovara suvišnoj težini, a iznad 30 – pretilosti.

99

Postoji također “skala zdravog srca”: indeks mase tijela (kg/m2) – ispod 25, arterijski tlak ispod 140/90 mm st. žive, ukupni holesterol – ispod 200 mg %, lipoproteini male gustoće – ispod 130 mg %, lipoproteini velike gustoće – iznad 45 mg %. Radi kontrole izmjene lipida neophodno je pratiti tri pokazatelja, osobito lipoproteine velike gustoće – upravo oni sprečavaju stvaranje aterosklerotičkih pločica. Također za samoocjenjivanje stanja zdravlja može se koristiti vegetativni indeks Kerda – VIK. On se izračunava po formuli: VIK = (1 – AT min/P) x 100. AT min. – dijastolički (donji) tlak, P – frekvencija srčanih kontrakcija. Ovaj pokazatelj govori o utjecaju parasimpatičke inervacije na srčanovaskularni sistem. U normali indeks Kerda je u granicama od –10 do 10%. Ako indeks ima pozitivnu veličinu - prevladava simpatički utjecaj, ako ima negativnu – parasimpatička inervacija. Pojačanje parasimpatičkog utjecaja u stanju mirovanja osigurava ekonomičniji rad organa disanja i cirkulacije krvi, s manjim utrošcima energije. Ovi pokazatelji, kao i pokazatelji dišnih proba, odražavaju opće stanje zdravlja. Prirodno je da je svatko od nas zainteresiran ne samo za dobar subjektivni osjećaj već i za postojanje rezervi organizma, za veliku radnu sposobnost. Zato se u poliklinikama i zdravstveno-fiskulturnim dispanzerima provodi veloergometrija, ocjenjuje se izvršeni rad i količina kisika iskorištenog za obavljanje toga rada. No vama je potreban jednostavan i pouzdan test kojim se možete koristiti u kućnim uvjetima.

Apanasenko G.L. predlaže određivanje “nivoa fizičkog stanja” – NFS čiji pokazatelji odgovaraju rezultatima veloergometrije. Za izračunavanje NFS-a odredite dob, masu tijela u kilogramima, visinu u centimetrima, frekvenciju srčanih kontrakcija (pulsa)- FSK u 1 minuti, ATd – dijastolički tlak (“donji”), ATs – sistolički tlak (“gornji”). Odredite ATpr – prosječni arterijski tlak po formuli: ATpr = ATd + (ATs – ATd)/3. Formula izračunavanja nivoa fizičkog stanja: NFS = (700 – 3 x FSK – 2,5 x ATpr – 2,7 x dob + 0,28 x težina) / (350 – 2,6 x dob + 0,21 x visina). Naravno, možete proći i veloergometriju, no nju se još treba naći, a možda će se morati i čekati, i platiti za taj postupak. A sve se može izračunati doma. Prema tabeli 5 odredite svoje mogućnosti.

100

TABELA 5

Pokazatelji nivoa fizičkog stanja (NFS)
NIVO FIZIČKOG STANJA (NFS) MUŠKARCI ŽENE

Niski Ispod prosječni Prosječni Iznad prosječni Visoki

0,225 – 0,375 0,376 – 0,525 0,526 – 0,675 0,676 – 0,825 0,826 i više

0,157 – 0,260 0,261 – 0,365 0,366 – 0,475 0,476 – 0,575 0,576 i više

Pažnja – ako je masa tijela iznad normale za 15% i više, nije poželjno koristiti se ovom formulom, isprva treba dovesti težinu u normalu. U tome će Vam izvrsno pomoći gimnastika disanja. Filozofija i psihologija disanja Kako naglašavaju Vejn A.M. i Moldovanu I.V., “psihološki i simbolički značaj funkcije disanja kod čovjeka je ogroman. Disanje je tjelesni simbol psihičkog života čovjeka. Disanje je simbol života”. Prema mišljenju Safonova V.A. i suautora “empirijska i znanstvena informacija o procesu disanja čovjeka, nakupljena za mnogih tisućljeća, čini zlatni fond svjetske kulture”. Uistinu, počevši od vjerovanja, mitova prvobitnih plemena i do naših dana znanja o disanju se neprestano proširuju. I izvjestan odnos strahopoštovanja prema toj najvažnijoj životnoj funkciji sačuvao se i sada čak kod profesionalaca. Obim informacije je kolosalan, količina knjiga, članaka, znanstvenih istraživanja je vrlo velika. Podvlačeći najvažnije značenje zraka za sve živo na planeti starogrčki filozofi nazivali su atmosferu “pašnjakom života”. Već u samom početku spoznaje smatralo se da je zrak fina materijalna realnost između zemaljskog i duhovnog plana. On se razmatrao kao jedno od pet stanja materije – plinovito. Zrak se koristi kao simbol nevidljivog svijeta, jedan od četiri praelementa, kod nekih znanstvenika smatra se prvobitnim elementom. U alkemijskim sistemima zrak je muški element, aktivan i dinamičan kao vatra. Između zraka i vatre održava se harmonija. Zrak je povezan s tri znaka Zodijaka: Vodenjakom, Vagom, Blizancima. Stihija zraka određuje “zračni” temperament ljudi. To su sangvinici – ljudi s lakim, energičnim karakterom, probirljivi, s bujnom maštom. Disanje se smatralo posrednikom između tjelesnog i duševnog (duhovnog) početka u čovjeku. A drevni Grci su čak smatrali da se ljudska duša nalazi u dijafragmi. Zato na grčkom

101

jeziku takvi pojmovi kao duša, svijest, duh, raspoloženje i naziv dijafragme imaju blisko značenje i slično zvuče, zajedničkog su podrijetla od riječi “fren”. U mnogim morskim civilizacijama bili su prisutni bogovi i sveci koji su upravljali vjetrovima (kod Kršćana – sv. Nikola). U istočnjačkim filozofskim sistemima zrak se smatra hranilištem životne energije tijela. Kod Hindusa ova je energija – prana, kod Kineza – tsi, kod Japanaca – kaj. Mjesto obitavanja jednog od trojice hinduističkih bogova, Indre, je zrak. Osobitosti razvoja filozofije, religije, medicine na Istoku su iznjedrile različite, jednako važne sisteme disanja. Oni se u nečem razlikuju, no uglavnom su jedinstveni: za liječenje bolesti, za dobro zdravlje, vježbe disanja su apsolutno neophodne. To se objašnjava još i time da su svi filozofski i religiozni sistemi Istoka uvijek priznavali neraskidivo jedinstvo čovjeka i Kozmosa, cjelovitost ljudskog organizma. Zapadna medicina, znanost, filozofija tek su se krajem XX stoljeća približile tome, razrađujući koncepciju energoinformacijske izmjene u Prirodi. Najvažniji dio kineske narodne medicine je ljekovita gimnastika tsi-gun, “rad disanja”. Tsi-gun koristi principe i postavke metode drevnih znanstvenika koji leže u osnovi metode šen-tsi. Glavna je ideja priznavanje cjelovitosti u radu organizma, neraskidivo jedinstvo duhovnog početka “šen” i životne energije “tsi”. Smatra se da energija cirkulira po određenim kanalima, meridijanima, a poremećaj, zadržavanje cirkulacije energije dovodi do bolesti. Zato su mjere liječenja usmjerene na obnavljanje cirkulacije energije. Efikasnost liječećeg djelovanja tsi-guna u mnogome ovisi o usvajanju tehnike dijafragmalnog disanja. Disanje je samo dijafragmalno!!! Ako je pritom jezik lagano pritisnut o nepce, to pridonosi spajanju čudesnih meridijana du-maja i jen-maja. Jedno od izvanrednih filozofskih učenja je taoizam. Vježbe disanja ulaze u program fizičkog i duhovnog usavršavanja. U traktatu iz IV stoljeća “Baoputsi” piše: “početnik udiše zrak kroz nos i, zadržavajući ga, broji do 120,zatim izdiše kroz usta. Udisaj i izdisaj trebaju se vršiti bešumno.Blizu nosnica treba držati guščje pero i kada umijeće dosegne nivo na kojem guščje pero prestaje podrhtavati, prvi stupanj umjetnosti disanja možemo smatrati završenom. Na slijedećem stupnju brojanje se postepeno povećava dok ne dostigne tisuću, pri čemu će praktikant opaziti da ne stari, već da se pomlađuje.” Autor knjige “Tao Ljubavi” Čan-Čo-Lan ukazuje na to da je savršeno disanje najvažnija komponenta očuvanja dobrog zdravlja. Posredstvom funkcije disanja čovjek je uvučen u nevidljivu kozmičku vlast Svemira. Savršeno dijafragmalno disanje je osnova skoro svihoblika meditacija. Ono je fundamentalni princip u medicinskoj terapiji taoista. U knjizi “Tisuću zlatnih recepata za posebne slučajeve” opisuje se savršeno taoističko disanje. “Zatvoriti tsi u dijafragmi tako da se labuđe pero , smješteno na nos, ne pomakne. Proći će 300 disaja, uši neće ništa čuti, oči neće ništa vidjeti, srce neće ništa osjetiti – i tada ni hladnoća ni

102

vrućina ne mogu na tebe utjecati, pčele i škorpije neće te moći otrovati. Proživjet ćeš 360 godina”. Ovo savršeno, unutrašnje disanje zovu još embrionalnim, uspoređujući ga s disanjem ploda za vrijeme trudnoće. Učenje budizma također smatra da se oslobađanje tijela i ovladavanje njime postiže putem kontrole udisaja i izdisaja. A u široko poznatoj gimnastici tajtsi, “velika granica”, predlaže se koristiti “duboko” (dijafragmalno), “fino” (meko, bešumno), “dugo” (dugački udisaj i dugački izdisaj), “ravnomjerno” (ujednačeno) disanje. Upravo takvo disanje u kombinaciji s laganim pokretima pridonosi izravnavanju stanja pojedinih dijelova i sistema organizma. Opisane su koncepcije disanja tsi, besmrtnog disanja i sl. U sistemu joge mnogo se pažnje posvećuje sposobnosti čovjeka da upravlja svojim disanjem. Umjetnosti disanja kod jogija posvećen je čitavi sustav – pranajama. Važnom se smatra navika ritmičkog disanja, u procesu kojeg čovjek uči svjesno sinkronizirati ritam srca i disanja. Ritmičko disanje smatra se najboljim načinom korekcije napetosti, smirenja. Način disanja s različitim suodnosima vremena udisaja, pauze nakon udisaja, izdisaja, pauze nakon izdisaja naziva se disanje “sukha-purvak”. Mogući su slijedeći suodnosi faza- 1:2:2:2, 1:4:2:1. Jogiji drže ovo disanje klasičnim i vrlo efektivnim. Najviši stupanj ove vježbe opisuje se po formuli – 20c:80c:40c:20c, to jest dišni ciklus iznosi 160 sekundi! Jedan od autoriteta joge savršeno je točno rekao: “samo jedna generacija ljudi koji normalno dišu preporoditi će čovječanstvo i učiniti bolesti toliko rijetkom pojavom da će na nju gledati kao na nešto neobično!” Govoreći o kozmičkom značenju disanja, Ajvanhov O.M. naglašava: “U Prirodi sve diše – životinje, biljke i čak Zemlja, njezin ritam disanja je protegnut na mnoge godine. Zemlja je živa – ona diše, i zvijezde također dišu… Bog također diše…, udisaji i izdisaji Boga protječu milijarde milijardi godina. Kroz čovjeka Bog diše brže, no u Kozmosu je njegovo disanje sporije. Na taj način, što je duži ciklus našeg disanja, to se više približavamo Bogu”. Petar Dinov u knjizi “Zdravlje i bolesti” (M., 1998.) znatnu pažnju je udijelio pitanjima disanja. “Zrak – to je odlagalište božanskih energija. Zrak je najveće odlagalište u kome je život nakupio svoje energije… Snaga čovjeka sastoji se u pravilnom disanju. Disanje je povezano s mislima i osjećajima. Tko diše pravilno, taj misli i osjeća pravilno. To je put čovjekovog razvoja… Disanje je dvostruki proces: fiziološki i psihički. Konačni cilj disanja kao psihičkog procesa je očišćenje misli… Tko diše brzo, ima slabu volju. Iskoristite svoju volju kod disanja i postepeno smanjujte broj udisaja u minuti… Tko želi ojačati svoju volju neka diše polako…” U radu “Mjesto kršćanstva u povijesti” V.V. Rozanov piše: “Ne samo s religiozne, već i s naučne točke gledišta najpravilnije je priznati da u nama živi “disanje” Stvoritelja naše prirode i da tim disanjem živimo mi, da je ono izvor svega najboljega što mi u sebi osjećamo, i da je njegovo zatamnjenje uzrok svega

103

mračnog što znamo u povijesti i nalazimo u životu”. Ruski filozof Vladimir Solovjov u radu “Opravdanje dobra. Prirodna filozofija” piše: “Disanje je osnovni uvjet života i stalni način općenja našeg tijela s okruženjem. Za vlast duha nad tijelom može biti samo poželjno da se ta osnovna funkcija nalazi pod upravom ili “kontrolom” čovjekove volje. Spoznaja toga odavno i posvuda je dovela do različitih asketskih stavova u pogledu disanja. Praksu i teoriju takvih vježbi nalazimo kod indijskih pustinjaka i kod čarobnjaka drevnih i najstarijih, i kod monaha Afona i drugih manastira istog tipa… Izvjesna kontrola volje nad disanjem potrebna je već naprosto radi dobrog odgoja… Stečena vlast nad ovim organskim funkcioniranjem, nesumnjivo učvršćuje snagu duha i daje mu čvrstu točku oslonca za daljnje asketske uspjehe”. U Kuranu je o Isusu Kristu rečeno: “Isus, sin Marije, je Poslanik Svevišnjega i Njegovo Slovo. Bog ga je poslao u Mariji. On je disanje Božje”. U svijesti čovjeka disanje se obično predočuje atributom života, takvim apsolutno prirodnim da se ljudi čak ni ne zamisle o značaju disanja. Pritom je potpuno (aktivno, slobodno) disanje simbol lične slobode. Široko je poznat opće prihvaćeni izraz tipa “slobodno dišući punim grudima”. Sjetite se kako se pjevalo u poznatoj pjesmi “Široka zemlja moja rođena” – “gdje tako slobodno čovjek diše”. Na izvjestan način grudni tip disanja ima vezu s erotskim faktorima. Kod grudnog tipa disanja muškarac demonstrira svoje snažne grudne mišiće (ako ih ima, naravno). A za žene je grudni tip disanja konkretan način “erotske igre”. No ako ćemo, općenito, govoriti o smislu slobodnog disanja – to je način čovjeka da slobodno upravlja svojim disanjem a ne da se nalazi u potpunoj ovisnosti o slijepim refleksima. Meni su ne jednom zadavali pitanje “kako se vježbe disanja, proizvoljna regulacija disanja slaže s različitim religioznim učenjima”. Jednostavno govoreći – da li se mogu uskladiti vjera u Boga i vježbe disanja. Prema iskustvu liječenja bolesnika, komunikacije s vjernicima i crkvenim djelatnicima raznih konfesija, mogu odgovoriti samo pozitivno. Ja odgovaram jednostavno i kratko: “pred disanjem, kao i pred Bogom, svi su jednaki”. I pravoslavci, i katolici, i muslimani, i budisti, i baptisti, i nevjernici dobivaju od vježbi disanja samo nesumnjivu i očiglednu korist. I u prvom redu svi opažaju znatno poboljšanje funkcija nervnog sistema i psihičkog stanja. Koristeći religiozne metafore, može se reći da je disanje ona nevidljiva nit koja u životu stalno sjedinjuje čovjeka s Bogom. Sjetite se izraza – “udahnuti život”. Zato, kada mene pitaju u koje je vrijeme najbolje disati, ja nekad odgovaram: “disanje je kao molitva. Najbolje vrijeme je prije spavanja i odmah nakon spavanja”. Ako disanje vježbaju vjernici, obično provode isprva seansu disanja, zatim večernju molitvu. A ujutro se najprije pomole, a zatim provode seansu gimnastike disanja. Vježbe disanja nerijetko koriste i ljudi koji odavna prakticiraju i meditacije. U ovom slučaju vršimo seansu gimnastike disanja, a zatim meditaciju. U mnogobrojnim medicinskim, umjetničkim, filozofskim radovima prosljeđuje se jedna te ista misao: “čovjek ima veliki potencijal usavršavanja – i moralnog, i

104

fizičkog, i duhovnog. I za njegov razvoj i usavršavanje na svim tim planovima vježbe disanja su korisne i neophodne”. Liječniku: “iscijeli se sam!” Vama je poznat, pa naravno, ovakav izraz: “ako će slijepac povesti slijepca, kamo će oni dospjeti – u jamu!” A ako bolesnik povede bolesnika?… U medicini ne postoji slučajno izraz: “liječnik vodi bolesnika”. Nažalost, predavanje pitanja zdravlja u programu pripreme liječnika zauzimaju malo vremena u usporedbi s pitanjima liječenja lijekovima. Zato već iz medicinskog instituta liječnici izlaze ne baš zdravi, a dalje se situacija pogoršava. I događa se da bolesni liječnici “vode” bolesne ljude. Kamo?… Specijalisti NII-a higijene rada istraživali su stanje zdravlja medicinara i bili su totalno iznenađeni. Pokazalo se da je obolijevanje medicinskih radnika veće nego kod radnika osnovnih grana industrije – strojarstva, metalurgije, građevinske industrije i čak kemijske proizvodnje. Uzmite k tome u obzir da se mnogi medicinari faktički bave samoliječenjem, “liječeći se u hodu”, ne koriste bolničke liste. Naravno, to se objašnjava osobitim uvjetima rada. Rad s bolesnim ljudima je najsloženiji i najnapetiji, pritom su neizbježne određene profesionalne štetnosti. Na primjer, puls kirurga za vrijeme operacije je 100-155 udaraca u minuti i čak ne može u toalet, operacioni stol nije alatni stroj, ne možeš ga isključiti radi odmora. Lokalni terapeut koji uzima “na sebe” sve oboljele od gripe, treba imati divovski imunitet, a psihijatar-narkolog – trostruko čelične živce. Ali, jao… Oboljenja dišnih organa kod terapeuta su najrasprostranjenija među liječnicima, a na drugom mjestu su srčanovaskularna oboljenja. Sudbina kirurga je prekrasna, no često i tragična. Prema podacima istraživača već sa 35-40 godina kirurge obično uznemiruju bolovi u području srca, glavobolje i sl. A gotovo polovica kirurga čija je dob iznad 50 godina umire od infarkta ili oštećenja žila nervnog sistema. Taj udio otpada i na anesteziologe koji se skupa s članovima kirurške brigade satima nalaze u operacionoj sali ne samo u situaciji stresa, već i u atmosferi zagađenoj narkotičkim plinovima i parama etilnog alkohola. U danoj situaciji uistinu “spas utopljenika – je djelo ruku samih utopljenika”. Mnogi medicinari ne mogu odmah shvatiti i povjerovati u ljekovite efekte gimnastike disanja, budući da odavna rade kao uski specijalisti. No susreću se na sreću liječnici vrlo prosvijećeni u području disanja. Ja sam bio iznenađen i vrlo obradovan kada smo u srpnju 2002. godine govorili na ORT-u u redakciji programa “Zdravlje”. Slušavši nas svega par minuta, Jeljena Vasiljevna Mališova je rekla: “Sve je jasno. Ova metodika uistinu može biti korisna i interesantna. Ovdje je moguće i smanjenje peroksidne oksidacije lipida, povećanje proizvodnje endorfina… U NII-u pulmologije dani aparat ocjenjuju pozitivno. Dajte da razmotrimo pitanja suradnje”. Pismeni specijalisti odmah ocjenjuju dihalicu Frolova po dobrim osobinama i uključuju je u svoju kućnu apoteku i u arsenal liječničke pomoći. U vezi s tim

105

sjetim se zakona drevnih kineskih liječnika, napisanog u traktatu “Nej Czin”. On glasi: “Mudar ne čeka da ljudi obole, da bi započeo njihovo liječenje. Savršeni liječnik prihvaća se posla još prije nego što se bolest pojavila”. Liječnike koji su izučili gimnastiku disanja i koji tome obučavaju ljude može se uistinu smatrati savršenim liječnicima. I takvih je liječnika, na sreću, sa svakim danom sve više u Rusiji i u inozemstvu. Pitali ste? – Odgovaramo! Uvaženi Čitatelju, Vi naravno shvaćate da je u jednom malom radu nemoguće izložiti sve informacije o našem disanju, o efektima liječenja i profilaktike vježbi disanja. Radi pogodnosti izlaganja neka smo pitanja smjestili u posebni odjeljak. To su ona pitanja koja se najčešće javljaju na lekcijama i medicinskim seminarima kod slušatelja. Pitanje. Kakvi osjećaji, kakve reakcije nastaju kod vježbi gimnastike disanja na aparatu Frolova? Odgovor. Kod vježbi gimnastike disanja kod početnika vrlo često nastaje osjećaj tipa “lakog nedostatka zraka”. To je povezano s nekim promjenama plinovitog sastava zraka u plućima i s pobuđivanjem kemoreceptora koji reagiraju na ove promjene. Slični osjećaji se javljaju, na primjer, kod brzog hoda, kod trčanja. Za vrijeme vježbi nadihalici Frolova kod početnika često nastaje kratkotrajni “osjećaj laganog potresa”, vrlo sličan na laganu vrtoglavicu. Također se javljaju osjećaji topline u ekstremitetima, može se javiti zijevanje, slinjenje, iskašljavanje sputuma. Ako se javlja zijevanje, kašalj, slinjenje – vježba se može prekinuti na 12 minute. Pitanje. Može li doći do pogoršanja stanja, do progresiranja bolesti radi vježbanja gimnastike disanja? Odgovor. Uslijed vježbanja opaža se proces sanogeneze – samoozdravljenja, samoočišćenja organizma, uslijed čega se na prirodan način odvija čišćenje bolesnih organa i tkiva. Najefikasnije se čiste pluća, crijeva, bubrezi, jetra. Sporije i ne tako zamjetno odvija se čišćenje zglobova, kože, drugih organa i tkiva. Napomenimo da se naš organizam neprestano obnavlja – crvena krvna tjelešca, eritrociti, obnavljaju se nakon 90 dana, a potpuni ciklus obnavaljanja organizma je 7 godina. I u tome je također “ključ” pomlađivanja organizma putem disanja! Kod prisutnosti žarišta kronične infekcije (paradentoza, bolesni zubi, upala gornjovilične šupljine, tonzilitis, bronhitis, pijelonefritis) moguća su lagana pogoršanja ovih bolesti uslijed aktivacije imunološkog sistema. U takvim slučajevima je neophodna, prema indikacijama, specijalna terapija (antibiotici i sl.). Proces obnavljanja normalnog stanja bolesnog organa ili tkiva (zglob, srčani mišić, živac) ponekad je popraćen kratkotrajnim, neobičnim i nerazumljivim osjećajima koji obično prolaze samostalno. Nakon 3-4 tjedna potrebno se vrlo pažljivo odnositi prema uzimanju hrane. Kod mnogih se često smanjuje apetit, no

106

ljudi po navici jedu mnogo, kao i ranije. Poželjno je smanjiti uzimanje hrane, jesti prema apetitu, birajući one proizvode koji Vam se više sviđaju. Pitanje. Što raditi ako se čovjek već duže vrijeme bavi drugim metodama disanja (metoda Butejka K.P. ili Streljnjikove A.N.) i odlučio je usvojiti metodu disanja na dihalici Frolova? Odgovor. Ako ste regularno, dugo vremena prakticirali neku metodu, Vaš je organizam na nju navikao. Njegovi su sistemi “podešeni” na taj oblik stimulacije, aktivacije i treniranja. Zato nije poželjno naglo prekidati te vježbe (odbacivati ih). Ako ste ranije koristili drugi sistem dišnih vježbi, podijelite vršenje različitih metoda u vremenu. Na primjer: disanje na dihalici Frolova uvečer, a seansa druge gimnastike disanja ujutro ili tijekom dana. Iz sportske medicine je poznato da što su raznovrsniji treninzi, to je bolji i stabilniji rezultat. Zato takva kompromisna, kombinirana varijanta samo poboljšava treniranost vašeg organizma. S vremenom vi ćete sami (ili s našom pomoći) odrediti, osjetiti, koja varijanta programa vježbi disanja vam odgovara. Pitanje. Kako dugo treba vježbati na dihalici Frolova i, uopće, kako dugo i kako regularno treba provoditi gimnastiku disanja? Odgovor. Ako želite imati dobro zdravlje, o njemu se treba brinuti stalno, nemoguće je jednom se umiti i čitavi život biti čist, nemoguće je jednom se najesti i čitavi život biti sit i td. Zato se i gimnastikom disanja treba baviti stalno. Prva 3-4 mjeseca (a teško bolesni 5-6 mjeseci) vježbe disanja se preporučuje obavljati svakodnevno – to je kurs liječenja. Nakon toga vježbe disanja, kao specijalne seanse, obavljaju se 2-3 puta tjedno – to je profilaktički kurs. No za to vrijeme se izgrađuje automatska navika regulacije disanja “u hodu” – na ulici, u transportu i sl. Pitanje. Zbog čega se treba vježbati na dihalici Frolova uvečer, prije spavanja i ne preporučuje se vježbati u drugo vrijeme? Odgovor. Svi smo mi – slobodni ljudi i možemo disati na dihalici kad hoćemo. No medicinska promatranja pokazuju da su efikasnije vježbe uvečer prije spavanja. To se može objasniti na slijedeći način. Disanje s produženjem faze izdisaja dobro sedativno, umirujuće djeluje na nervni sistem. Zato ove vježbe pomažu znatno poboljšati san čak u poodmakloj dobi kod nesanice. Za vrijeme spavanja mozak, centralni nervni sistem obnavljaju ona odstupanja, poremećaje u regulaciji unutarnjih funkcija koje su nastale za dana. Noću je aktivniji imunološki sistem pa su zato večernje vježbe korisnije. Konkretno vrijeme svatko bira sam ovisno o situaciji na radu i u obitelji. Ako radite u smjenama, korisno je nakon noćne smjene obaviti seansu disanja, a zatim se odmarati. Ako uopće ne uspijevate disati na dihalici u večernje vrijeme možete disati i u drugo vrijeme, no vrlo je važno pridržavati se pravila: vrijeme između “disanja” i jela – najmanje jedan sat, a najbolje 2-3 sata.

107

Pitanje. Da li je obavezno ograničavati uzimanje hrane u večernje vrijeme prije disanja? Odgovor. Preporuke da se jede malo za vrijeme večere opće su poznate ne jedno desetljeće. Mi smo naprosto navikli za vrijeme jela komunicirati, radi razdvojenosti ili zauzetosti ljudi večera je jedini povod okupljanja i komunikacije čitave obitelji. Tako da treba donekle promijeniti naviknute stereotipe, ako želite dobro disati. Isprobajte, provjerite – prejedite se i nakon 3 sata dišite dijafragmom na dihalici. A drugog dana pojedite 2 puta manje i ponovite vježbu. U prvom slučaju – pravo mučenje, a ne disanje. A u drugom – zadovoljstvo! Naravno, ako vježba trudna žena ili dijabetičar, s čestim hipoglikemijama – tada oni imaju individualni režim prehrane. Bolesnicima od dijabetesa čak se preporučuje lagano uzimanje hrane (jabuka, kefir i sl.) odmah nakon disanja. A popiti vodice nakon seanse disanja na dihalici svima je korisno. Za vrijeme disanja aktivnije počinju raditi mnoge krvonosne i limfatičke kapilare i za bolje očišćenje tkiva korisno je popiti 200-300 ml vode, da bi se toksini i šljaka aktivnije profiltrirali kroz bubrege. Pitanje. Zašto preporučujete raditi pauzu nakon izdisaja? Odgovor. Za vrijeme udisaja pluća su rastegnuta, velika struja impulsa od mehanoreceptora pobuđuje dišni centar. Na kraju spokojnog izdisaja opaža se stanje “ravnoteže” u dišnom sistemu. U to vrijeme volumen pluća je jednak njihovoj funkcionalnoj preostaloj zapremini, alveolarni tlak jednak je nuli (jednak atmosferskom). U tom se trenutku uravnotežuju snage koje šire grudni koš i elastične snage pluća pod čijim se utjecajem ona spuštaju. Pritom je u mehanoreceptornoj i kemoreceptornoj konturi minimalna pobuda receptora. Znači da je i u neuronima dišnog centra također minimalni nivo pobude. Na taj način stanje dišnog sistema nakon običnog izdisaja je najspokojnije. Ovaj period dišnog ciklusa je najpogodniji za provođenje pauze u disanju , to je prirodno mjesto za pauzu. Također su fiziolozi ustanovili da je slično stanje funkcionalne ravnoteže moguće u onom momentu udisaja kada volumen zraka koji se udiše iznosi oko 55% vitalnog volumena pluća. Pritom treba pamtiti o prisutnosti refleksa HeringaBrejera: poznato je da napuhavanje pluća na udisaju koči udisaj, a napuhavanje pluća na izdisaju zadržava nastup slijedećeg udisaja, pridonosi produženju faze izdisaja. Vršenje dugačke pauze na udisaju (5 sek. i više) nije fiziološko, tako se kod zadržavanja disanja na udisaju, osobito kod grudnog tipa disanja, stvaraju nepovoljni uvjeti za rad srca. Pitanje. Da li je potrebno za vrijeme bezaparatnih treninga vršiti potpuni, duboki, pojačani izdisaj radi boljeg pročišćenja pluća? Nerijetko se preporučuje potpuno disanje za pročišćenje pluća. Odgovor. Kao što sam već objašnjavao, mnogi takvi empirijski savjeti, blago govoreći, “nespojivi” su sa fiziologijom disanja. Treba uzeti u obzir promjene

108

tlaka unutar pluća i promjene u ventilaciji alveola. Nakon običnog izdisaja tlak unutar pluća jednak je atmosferskom, to jest razlika među njima je jednaka nuli. Za vrijeme udisaja pluća se rastežu, tlak u njima se smanjuje, postaje negativan. U sredini udisaja tlak iznosi 6-8 cm. vod. st., a na kraju udisaja –5 cm. vod. st. (to jest, ispod atmosferskog). Radi toga smanjenja tlaka zrak se usisava, uvlači u pluća. A faza izdisaja, naglašavam (!), je pasivni čin. Zahvaljujući elastičnom kretanju plućnog tkiva (kontrakcija) u alveolama se stvara neznatno povećanje tlaka (2 cm. vod. st.) Ovo povećanje tlaka dostatno je za spokojni izdisaj, za “istiskivanje” zraka iz alveola i bronhijalnog stabla. To je kod spokojnog izdisaja u normalnim uvjetima. A ako čovjek forsira izdisaj, vrši u normalnim uvjetima suvišni napor na izdisaju, on stvara uvjete za prekrivanje alveolarnih bronhiola. Alveolarne bronhiole su najfinije cjevčice koje nose zrak, nemaju hrskavično tkivo. Stijenke ovih bronhiola su vrlo meke. Radi povećanja tlaka za vrijeme forsiranog izdisaja dolazi do njihovog stegnuća, prekrivanja bronhiola, zatvaranja alveola. Fini putevi koji nose zrak se prekrivaju, to sprečava izlazak zraka iz alveola. Medicinari ovo stanje nazivaju “volumen zatvaranja”, ekspiratorno zatvaranje dišnih puteva. Zato se kod forsiranog izdisaja (s naporom), umjesto očišćenja i potpune ventilacije pluća stvara “zamka zraka”. Imajte u vidu da čak kod zdravih ljudi, u normali, ovaj mehanizam radi kao prirodan i normalan način osiguranja života i očuvanja alveolarnog plina, “zračnog H3” za svaki nesretni slučaj. Na taj način, imajući u vidu općepoznate i općeprihvaćene zakone u svjetskoj fiziologiji disanja, može se ustvrditi da su disati duboko u stanju mirovanja, u potpunosti “provjetravati” pluća – neprofesionalne, amaterske preporuke, one nemaju smisla. Prema izračunima fiziologa volumen zatvaranja (VZ) ima najmanju veličinu u drugom desetljeću života. Kasnije, nakon 20. godine, ovaj se pokazatelj progresivno povećava i do 70-tih godina iznosi 35-40% ŽOP-a !!! No nesumnjivo, ako čovjek regularno vježba disanje na dihalici Frolova, ovaj se pokazatelj smanjuje i to također pridonosi usporavanju starenja organizma. Pitanje. Koja je minimalna i koja maksimalna granica otpora disanju, koju je količinu vode najbolje uliti u dihalicu Frolova? Odgovor. Prema opažanjima fiziologa, čovjek je vrlo osjetljiv na promjene otpora disanju. Čovjek je sposoban osjećati povećanje otpora disanju od svega 0,24 cm vod. st. (l/s). Na primjer, prirodni otpor samih zračnih puteva (bronhijalnog stabla) pri brzini zračne struje od 1 l/s iznosi 2-3 cm vod. st. U fiziološkim istraživanjima primjenjuju se različiti programi, u tom smislu i povećanje otpora zračnoj struji do 20 cm vod. st. pri brzini zračne struje od 1 l/s. Kod provođenja umjetne ventilacije pluća (UVP) obično se stvara tlak u dišnom sistemu od 15-20 cm vod. st. (11-15 mm st. žive). Zato su u aparatima za umjetnu ventilaciju pluća predviđeni specijalni ventili za regulaciju otpora disanju. Također u reanimacijskoj praksi pokazana je visoka efektivnost održavanja pozitivnog tlaka na kraju izdisaja na nivou 2-5 cm vod. st. kod narušavanja krvotoka i difuzije plinova u plućnim kapilarama. Dihalica Frolova omogućuje korištenje ovog

109

davno poznatog ljekovitog efekta u kućnim uvjetima. To pomaže bolesnicima da se izbave od zadihanosti i da znatno poboljšaju stanje čak kod teških bolesti sa simptomima dišne i srčane insuficijencije. No za oboljele, naravno, ovi su parametri individualni u procesu treniranja. Minimalni volumen vode u dihalici od 5 ml koristili su kijevski kardiolozi u rehabilitaciji bolesnika nakon infarkta miokarda. Maksimalni, od 20 ml, za mlade, zdrave ljude i za osobe s velikim volumenom grudnog koša (pluća). Kod suvišnog povećanja alveolarnog tlaka, ako tlak u alveolama premašuje tlak u plućnim kapilarama, moguće je spuštanje (stiskanje) ovih sudova i prekidanje krvotoka u njima. Nastaje situacija kada se alveola ventilira, no nema krvotoka u kapilarama oko nje, znači, i nema izmjene plinova. Pitanje. Zbog čega je potrebno vršiti izbačaje trbuha za vrijeme porcijskog disanja? Odgovor. Takav tip pokreta kod disanja podrazumijeva rad dišnog centra od kojeg postupno dolaze impulsi u mišiće disanja. Na taj način mi imitiramo udisaj u skladu s ritmogenezom dišnog centra. Također kod takvog tipa obročnog izdisaja dolazi do izvjesnog miješanja zraka koji se nalazi u bronhijalnom stablu, u mrtvom prostoru, i alveolarnog zraka. Na taj način mi pridonosimo kretanju kisika iz traheje, bronhijalnog stabla u alveole, u zonu izmjene plinova, što omogućuje povećanje trajanja akta disanja. To omogućuje efektivno korištenje volumena kisika koji dospijeva u pluća u jednom udisaju. Pitanje. Zašto se u organizmu ne stvara zaliha kisika, depo kisika? Odgovor. Kako opaža Trinjak N.G., “Čiževski A.L. je u svojim istraživanjima ustanovio da je uzrok odsutnosti rezervi kisika u organizmu ne samo kemijski sastav zraka, već i njegovo fizičko stanje: zasićenje zraka električnim nabojima uslijed čega molekule kisika postaju ionizirane. Ionizirani kisik s negativnim polaritetom može opstati nekoliko minuta, nakon čega se kisik pretvara u neaktivnu formu i nije u stanju održavati normalnu životnu djelatnost organizma. U svezi s tim postaje razumljivo zašto organizam nema zalihe toliko neophodnog, životno važnog elementa i zašto visokoorganizirane životinje ne mogu opstati bez vanjskog disanja duže vrijeme”. Higijenska norma sadržaja negativnih aeroiona u zraku prostorija je najmanje 1500 iona na 1 kub. cm. Osjećaj “zapare” u prostoriji najčešće je povezan s deficitom negativnih aeroiona. Interesantnu činjenicu navode također Boguš L.K. i Ivanovskij I. V. “Negativno nabijenih molekula kisika koje su sadržane u zraku koji se udiše je nedovoljno za osiguranje svih bioloških procesa… Epitel sa titravim resicama bavi se “proizvodnjom” dodatne količine ioniziranih molekula. Priprema kisika odvija se u dodatnim šupljinama nosa, odakle, kao iz rezervoara, on dolazi u pluća. Eksperimenti s pojačanim zasićenjem organizma kisikom pokazali su besmislenost i čak opasnost ovih procedura. Poznato je da ako zdrav čovjek

110

nekoliko sati diše čisti kisik dolazi do pojava tipičnog trovanja, razvijaju se procesi oštećenja plućnog tkiva. U seriji istraživanja pitanja genijalnosti Amerikanci su za trudnice organizirali pojačano hranjenje kisikom kod normalnog režima prehrane. Pokazalo se da su se kod mamica koje su dobivale višak “hranjenja” kisikom rađala donesena, u potpunosti formirana djeca, no s izraženim nedostatkom težine. Težina takve novorođenčadi iznosila je prosječno 1,5 kg, to je dovodilo nadalje do određenih problema sa zdravljem novorođenčadi. Pitanje. Da li je moguće stvaranje kisika unutar organizma, unutarstanično, takoreći stvaranje “endogenog” kisika? Odgovor. Pitanje je principijelno važno! Postoje određene osnove za potvrdni odgovor. 7 travnja 1997. godine u “Međunarodnoj informacijskoj intelektualnoj komori za registriranje inovacija” registrirano je otkriće – “Mehanizam životnog osiguranja visokorezistentnih individua na hipoksiju u ekstremnim uvjetima” (br. EIW 000254, šifra 00018, kod 0015). Autori su Timočko M.F., Aleksejevič J.I., Bobkov J.T., Kovalenko E.A. Suština otkrića svodi se na to da su autori eksperimentalno otkrili i teoretski opravdali , da se kod visokorezistentnih životinja i ljudi u ekstremnim hipoksičkim uvjetima uključuju mehanizmi koji osiguravaju organizam energijom koristeći kisik koji se oslobađa iz hidro- i lipoperoksida uz sudjelovanje antioksidantnih fermenata. To jest, ako je organizam treniran, ima veliku otpornost na hipoksiju, u tom su slučaju moguće određene kemijske reakcije za stvaranje unutarstaničnog kisika. Pitanje. Objasnite razumljivim riječima koje su kontraindikacije kod primjene Frolove dihalice? Odgovor. Komentar odlomku “Kontraindikacije” uputa za primjenu Frolove dihalice. “Akutna somatska i infekcijska oboljenja”. Somatska – to su “tjelesna” oboljenja (od riječi “soma” – tijelo). To jest terapeutska oboljenja, bolesti koje liječi terapeut (pedijatar, neuropatolog, ginekolog i sl.) – to su nekirurške, neinfektivne bolesti. Infektivna oboljenja. To su oboljenja izazvana virusima, bakterijama (u tom smislu respiratorne infekcije, gripa, hepatitis, diznterija i td.). “Kronična oboljenja u stadiju jakog pogoršanja i dekompenzacije”. U slučaju jakog pogoršanja i dekompenzacije kroničnih oboljenja bolesniku je potrebna hospitalizacija i ukazivanje neodgodive, intenzivne terapije u uvjetima stacionara i stalnog liječničkog promatranja. To su stanja koja ugrožavaju život bolesnika. “Dišna insuficijencija popraćena izraženom hipoksemijom u kombinaciji s hiperkapnijom”. Hipoksemija je smanjeni sadržaj kisika u krvi, hiperkapnija je

111

povećani sadržaj ugljičnog dioksida u krvi i u plućima (u organizmu). U sličnim slučajevima opaža se izražena zadihanost, bolesniku je također potrebna neodgodiva medicinska pomoć u hospitalizaciji. “Recidivirajuća plućna krvarenja i iskašljavanja krvi”. Recidivirajuće znači ponovno. Plućna krvarenja su slučajevi kada se krv izlučuje sa sputumom, kod kašlja u tankom mlazu, kod iskašljavanja – ako je primjesa krvi u sputumu, u sluzi (kao sukrvica). “Hipertonička kriza”. Hipertonička kriza je pogoršanje hipertoničke bolesti, predinzultno stanje, kada je bolesniku potrebna neodgodiva medicinska pomoć i liječnički nadzor. “Onkološka oboljenja”. Onkološka oboljenja – to su zloćudne nove tvorevine, tumori (rak). Ova oboljenja spadaju u kontraindicirana za primjenu Frolove dihalice uvjetno, budući da se istraživanja uopće nisu provodila. Zato je u slučaju onkoloških oboljenja neophodno proći liječenje onkologa. A gimnastiku disanja na dihalici Frolova koristiti za rehabilitaciju, kao dopunu osnovnoj terapiji. Dobroćudne nove tvorevine (adenom prostate, mastopatije, miom maternice i sl.) nisu onkološka oboljenja i spadaju u tu grupu bolesti uvjetno. Kod ovih oboljenja također je neophodan nadzor specijalista (ginekologa, onkologa i dr.), vršenje svih neophodnih preporuka, a Frolova dihalica primjenjuje se kao dodatno sredstvo za ozdravljenje, no ne za liječenje. Napomena: u danom slučaju gljivična oboljenja, disbakterioza, kronične bolesti tipa tonzilitisa, herpesa nisu kontraindicirana za primjenu Frolove dihalice. Pitanje. Da li je obavezno potrebno prijeći na endogeno disanje? Odgovor. Glavni zadatak vaših vježbi na Frolovoj dihalici je stabilno poboljšanje vašeg zdravlja. I samo vi odlučujete kakvo vam je zdravlje potrebno. Moj i vaš zadatak je dugo i sretno proživjeti u dobrom zdravlju zahvaljujući gimnastici disanja. Zato ako ste postigli dobre rezultate ozdravljenja u hipoksičkom disanju i baš vam se neće usvajati endogeni režim – to je vaše pravo. Nastavite vježbati u hipoksičkom režimu – i budite zdravi! Pitanje. Što je korisno dodatno koristiti za poboljšanje efekata gimnastike disanja? Odgovor. Budući da su problemi razvoja mnogih bolesti i starenja organizma povezani sa suvišnim nakupljanjem slobodnih radikala, korisno je razmisliti o antioksidantnoj zaštiti organizma. Osim vježbi disanja za to su korisne tvari koje neutraliziraju, vežu slobodne radikale. To su vitamini – C, A, E, mikroelementi kao što su selen, bakar, mangan, cink, nezasićene masne kiseline. “Najjači” su na tom planu – češnjak, čaj zelenih viših sorti, borovnica, a također i svježe

112

iscijeđeni sokovi, osobito sok aronije (oskoruše crnih plodova), nara. Uzgred, zeleni čaj odstajava samo 10 minuta, 1 čajna žličica na ½ čaše ključale vode. Antioksidansima su također bogati bijeli glog, borovnica, hudika, jarebina, pasji trn, crni ribiz, šipak, drijenak. U povrću je najveći sadržaj antioksidansa u rotkvi, repi, rotkvici, cikli. Visoku antioksidansnu aktivnost ima kukuruzno ulje, a također i laneno ulje hladnog ožimanja (a gorušičino ulje ima antitumorno djelovanje). Uzimajući u obzir visoka antioksidansna svojstva jantarne kiseline može se preporučiti periodičko uzimanje toga preparata u raznim oblicima, prema općim uputama. To može biti korisno još i zato što jantarna kiselina znanto pojačava difuziju kisika u stanici. Uzgred, u proizvodima naše regije sadržaj jantarne kiseline je nizak. Najbogatije su jantarnom kiselinom nezrele bobice ribiza i repa. Pitanje. Zašto se u bolnicama gimnastika disanja primjenjuje rijetko i vrlo ograničeno, u obliku kratkog tečaja, u tijeku 2-3 tjedna? Odgovor. Medicina radi prema određenim standardima u kojima je jedan od osnovnih principa brzo intenzivno liječenje primjenom lijekova. Financiranje bolnica ovisi o količini “propuštenih” bolesnika. Osiguravajuća društva trebaju izdvajati sredstva bolnicama ovisno o ukazanoj pomoći i potrebi za medikamentima. Zato su bolnice zainteresirane za to da kod njih bude više bolesnika, zdravstvenim ustanovama je pogodno obsluživati mnogo osiguranih pacijenata. Zasad je situacija takva da što se više bolesnika obraća za pomoć, to će više novaca osiguravajuće društvo izdvojiti bolnici. Kada medicinari budu vladali tehnologijama zdravlja, dobivati će novac za količinu zdravih ljudi - tada će se situacija promijeniti. U principu gimnastika disanja – to je dio tradicionalne medicine. Budući da je disanje na Frolovoj dihalici aparatna varijanta gimnastike disanja, ovu metodu možemo ubrojiti u odsjek fizioterapije, budući da je ovdje prisutan aparat. K tome je Frolova dihalica prekrasan inhalator. U onim bolnicama gdje specijalisti razvijaju nemedikamentoznu terapiju, Frolova dihalica uspješno se koristi za ozdravljenje odraslih i djece kod različitih oboljenja. Na primjer, ako je u Čiti područna administracija postavila takav zadatak, u područnoj bolnici br. 2 (bivša obkomovska bolnica) su obnovili prostoriju, specijalist je prošao obuku kod nas u medicinskom centru “Dinamika” u Novosibirsku i otvorili su specijalizirani kabinet. Veliku pomoć u organizaciji toga kabineta dao je zamjenik šefa područne administracije Ljeskov Vadim Tihonovič koji je sam osobno dobio dobre rezultate ozdravljenja pomoću Frolove dihalice. A drugi liječnici navikli su djelovati samo po naredbi odozgora i ni o čemu osim o lijekovima ne žele ni čuti. No vi znate da netko ide u medicinu po pozivu, a netko iz ekonomski pobuda. Rezultati najboljih medicinskih istraživanja primjene Frolove dihalice izloženi su u knjizi “Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja”. Pitanje. Kako ispuniti “Dnevnik Disanja”?

113

Odgovor. U “Dnevniku Disanja” svakodnevno navodite uvjete vježbi: datum, vrijeme vježbe, volumen vode u dihalici, TAD, frekvenciju pulsa prije i nakon vježbe (kod hipertonije – arterijski tlak prije i nakon vježbe), karakter udisaja – kroz nos ili kroz usta, subjektivni osjećaj (za vrijeme vježbe i stanje tijekom dana). Kod bezaparatnog treniranja – formulu disanja, FD. Periodički 2-3 puta tjedno možete provjeriti pauze (zadržavanja) disanja, 1-2 puta mjesečno – masu tijela, nivo fizičkog stanja, indeks mase tijela, vegetativni indeks Kerda, kod kroničnih oboljenja – odgovarajuće analize, ispitivanja jednom u 2-3 mjeseca. Također je obavezno potrebno navoditi uzimanje lijekova, promjene u prehrani, pitanja koja su se pojavila u procesu vježbi. TABELA –– Obrazac “Dnevnika Disanja” DATUM VRIJE ME 02.09. 15min VODA (ml) 16 TAD (sek) 45 PULS 66-60 AD FD NAPOM ENA Sve u redu

145-80 5-10-25

Nastavak slijedi!!! U procesu svojeg razvoja mi neprestano dobivamo nova znanja o čovjeku, njegovom zdravlju, na osnovu kojih razrađujemo nove metode kontrole stanja organizma, nove programe očuvanja i učvršćenja zdravlja. Neprestano se predlažu različiti dijetetski programi. Evo sada se dogodio bum: “prehrana – po krvnim grupama” (“i to će proći”). Tisućugodišnje iskustvo i znanja o disanju omogućuju nam formiranje novih pristupa gimnastici disanja. Aparatne metode, kao i Frolova dihalica - to je nesumnjivo novi val u našem općeljudskom iskustvu liječećeozdravljujućeg disanja. Mnogogodišnje paktično iskustvo pokazuje da se ova metoda pokazala pravovremenom u Rusiji u epohi kriza. U naše vrijeme, kada novine i čak državna televizija otvoreno govore o postojanju krivotvorenih, lažnih lijekova u mreži apoteka, o problemu kontrole kvalitete lijekova i biološki aktivnih dodataka, treba vrlo ozbiljno misliti o svojem zdravlju, dok ga ima. Kada se neprestano događaju izvanredne situacije (poplave, požari i td.), jednostavno, kada život stalno poskupljuje – značaj disanja za zdravlje je vrlo očigledan. Meni i mojim kolegama ne jednom su ljudi govorili “hvala” zato što su ih dišne vježbe uistinu spasile – za potpuno ljekarsko liječenje naprosto nije dostajalo novaca. I ne jednom su ljudi govorili ovako: “ako kupim sve lijekove - neće mi ostati novaca za namirnice”. Mnogogodišnje praktično iskustvo dozvoljava mi da kažem jednostavno – “endogeno disanje olakšava preživljavanje”. Iz povijesti spasenja naših bivših bolesnika, a danas drugova i istomišljenika, može se sastaviti enciklopedija preživljavanja od mnogo tomova. Može se napisati ne jedna interesantna priča (čak roman) na temu “Disanje i volja za životom”. Za nas je savršeno očigledno da je mnogogodišnje iskustvo primjene gimnastike disanja

114

na Frolovoj dihalici tek početak mnogogodišnjeg međunarodnog programa propagande i masovne obuke visokoefikasnim metodama liječeće-ozdravljujućeg disanja. Mi ćemo i dalje analizirati naše kolektivno iskustvo. Gimnastika disanja – to nije samo oblik fiskulture, to je određeni i vrlo važan element kulture čovjeka. Predstoji nam osmisliti i takve važne teme kao “disanje i prehrana”, “disanje i nervni sistem”, “disanje i razvoj djece” i druge. Hvala na pažnji. “Dišite” i pišite nam. Budite zdravi, živite dugo i sretno!!! LITERATURA 1. Agadžanjan N.A., Krasnjikov N.P., Polunjin I.N. Fiziološka uloga ugljične kiseline i radna sposobnost čovjeka. M.-Astrahan-Naljčik, 1995. g. 2. Agadžanjan N.A., Polunjin I.N., PoljakovV.N., Stjepanov V.K. Čovjek u uvjetima hipokapnije i hiperkapnije. Astrahan-Moskva, 2001. 3. Ajvanhov O.M. Harmonija i zdravlje. M., 1992. 4. Apanasjenko G.L. Autobiografska opažanja o zdravlju. Kijev, 2000. 5. Boguš L.K., Ivanovskij I.V. Šesnaest puta u minuti. M., 1986. 6. Breslav I.S. Kako se upravlja disanjem čovjeka. L., 1985. 7. Bunatjan A.A., Rjabov G.A., Manjevič A.Z. Anesteziologija i reanimatologija. M., 1984. 8. Bikov A.V. “Metodika vježbanja na dihalici Frolova kod liječenja arterijalne hipertenzije.” Autoreferat. Jaroslavlj 2002. g. 9. Vejn A.M., Moldovanu I.V. Neurogena hiperventilacija. Kišinjev, 1988. 10. Gora E.P. Utjecaj disanja na funkcionalno stanje sistema organizma. M., 1987. 11. Gora E.P. Fiziološki efekti proizvoljnog upravljanja disanjem. Autoreferat diss.dokt.biol.nauka, M., 1992. 12. Garkavi L.H., Kvakina E.B., Kuzmenko T.S. Antistresne reakcije i aktivacijska terapija. M., 1998. 13. Demidov V.N., Manjevič J.K., SaakjanS.S. Vanjsko disanje, izmjena plinova i energije u trudnoći. Minsk, 1986. 14. “Dugovječnik”. Kijev, br. 3, 2002. 15. Doncov V.I., Krutko V.N., Podkolzin A.A. Fundamentalni mehanizmi geroprofilaktike. M., 2001. 16. Jermolajev O.J. Pravilno disanje: praktični priručnik. M., 2001. 17. Zakoščikov K.F., Katin S.O. Hipoksiterapija – “Gorski zrak”. M., 2001. 18. Zinatulin S.N. Teorija i praksa VLGD-a (sb. “Metoda Butejka”), Odesa, 1991. 19. Zinatulin S.N. Normalno disanje osnova aktivne dugovječnosti. Arhangelsk, “Znanje”, 1991. 20. Zinatulin S.N. “+50 godina života. Disanje – osnova zdravlja i dugovječnosti”. Novosibirsk, 1997. 21. Zinatulin S.N. Dihalica Frolova u medicini i valeologiji. Novosibirsk, “Dinamika”, 1999.

115

22. Zvjagina E. “Dišite – ne dišite”. “Nauka i život”, 2001., br. 9, s. 60-63. 23. Ivančenko V.A. Kako biti zdrav. M., 1994. 24. Izvestija AN, biološka serija, 1997., br. 2, str. 15-23. 25. Kuznjecova T.D., Levitskij P.M., Jazloveckij V.S. Dišne vježbe u fizičkom odgoju. Kijev, 1989. 26. “Krvna stvar” po zakonima fizike. “Rosijskaja gazeta”, 20.04.2001. 27. Medvedjev J.V., Tolstoj A.D. Hipoksija i slobodni radikali u razvoju patoloških stanja organizma. M., 2000. 28. Ovsjanjikov V.D. Dišna gimnastika. M., 1986. 29. Osnove suvremene fiziologije. SPb., 1994. 30. Rjabov G.A. Hipoksija kritičnih stanja. M., 1988. 31. Safonov V.A., Minjajev V.I., Polunjin I.N. Disanje?!? M., 2000. 32. Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja. U red. prof. Cireljnjikova N.I. SO RAMN, Novosibirsk, 2001. 33. Tetenjev F.F. Biomehanika disanja. Tomsk, 1981. 34. Terehin P.I. Istraživanje funkcije vanjskog disanja i režima kisika organizma čovjeka kod različitih psihoemocionalnih stanja. Autoref. kand.diss. M., 1997. 35. Trinjak N.G. Upravljanje disanjem i zdravlje čovjeka. Kijev, 1991. 36. West G. Fiziologija disanja. Osnove. M., 115 37. Cireljnjikov N.I. Lekcija: “Teorija i praksa ozdravljujućeg disanja”. Moskva, 05.12.2001.

SADRŽAJ Uvod DIO 1. Povijest pitanja Naše prvo iskustvo. Početak znanstvenih istraživanja. Donosimo prve rezimee. Disanje: što je to i kako je ono “organizirano”? Kako je “organizirano” naše disanje? Vanjsko disanje. Naš kondicioner. Drvo Života. Veliki prijelaz. Naš “ventilator”. Tajne “kraljice disanja”. Sistem transporta plinova. Disanje tkiva. Tko komandira paradom? DIO 2. Recept zdravog disanja Izučavamo svoje disanje. Učimo dijafragmalno disanje. Bezaparatni treninzi disanja. Treniramo disanje u stanju mirovanja. Treniramo disanje kod kretanja. Treniramo izdisaj kod kretanja. Aparatno treniranje disanja: “Trenažer Vam je na pomoć!” Ljekovite snage dihalice Frolova. Priprema za vježbe. “Lako” disanje: režim za početnike. Izučavamo umjetnost porcijskog izdisaja. Endogeni režim: “ja dišem, dišem, dišem…i ne izdišem?” Unikatni način endogenog disanja!!! Kako disati endogeno? Endogeno disanje na dihalici Frolova. Bezaparatno endogeno disanje.

116

DIO 3. Informacija za razmišljanje Malo o bolestima. Ljekovito-ozdravljujuće disanje kod bronhoplućnih oboljenja. Dišne vježbe i srčanovaskularni sistem. Dišna gimnastika i sistem probave. Potporno-motorički aparat i ljekovito disanje. Oboljenja sistema za izlučivanje mokraće – pomaže disanje. Dišne vježbe i hormonalni sistem. Zdravo disanje = Odličan imunitet!!! Jako disanje = Jaki živci!!! U kirurgiji je disanje također korisno. Disanje protiv hipodinamike. Uči disati od mladosti! Zašto se vraćaju zdravlje i mladost. Filozofija i psihologija disanja. Liječniku: “iscijeli se sam!” Pitali ste? – Odgovaramo! Nastavak slijedi!!!

117

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful