Sie sind auf Seite 1von 20

HRVATSKA POVIJEST SREDNJEGA VIJEKA

1. Ferdo Šišić, Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 600. – 1526.
2. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje

Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira plemstvo se razdijelilo na dvije stranke: jedna se okupila oko
Stjepana II (koji je oko 1090. vjerojatno umro), a druga uz kraljicu Jelenu. Nakon smrti Stjepana II.
uz Jelenu je stao znatan dio njegove stranke. Ostatak plemstva je opredijelio se za Bizant i cara
Aleksija Komnena nadajući se od njega pomoći. U takvim prilikama odlučila je kraljica Jelena
zajedno s pristašama pozvati u pomoć ugarskoga kralja Ladislava koji joj je bio u rodu. Kralj
Ladislav je prihvatio poziv i s vojskom krenuo prema Hrvatskoj na proljeće 1091. Dravu je prešao
nizvodno od Virovitice, a sve do Gozda nije naišao ni na kakav otpor (a i tamo tek poneko pleme).
Unatoč lakom napretku, morao se vratiti u Ugarsku jer su sa sjevera napali Kumani koje je
vjerojatno tamo poslao sam Aleksij Komnen. Ladislav se vratio, ali je u Hrvatskoj za kralja
postavio svoga nećaka Almoša. Ubrzo nakon toga Aleksije je u dalmatinske gradove poslao svoga
opunomoćenika Guifreda koji je ponovno ujedinio dalmatinski temat s carstvom, a hrvatsko
plemstvo se okrenulo protiv Ladislava i za kralja okrunilo Petra. Ladislav se više nije vraćao u
Hrvatsku, ali je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju kako bi je što više vezao uz Ugarsku.

Novi ugarski kralj Koloman odlučio je ući u rat s hrvatskim kraljem Petrom kojemu je prijestolnica
bio Knin. Aleksije nije pomagao Hrvatskoj ni dalmatinskim gradovima jer je ratovao protiv križara
koji su prolazili kroz Carigrad i Malu Aziju. Umjesto vojne pomoći predao je dalmatinski temat na
upravu i zaštitu mletačkom duždu. U međuvremenu se Koloman zaručio s južnoitalskom
normanskom princezom Buzilom. Rat Kolomana i Petra započeo je 1097, a u bitci kod Gvozda
Petar je izgubio život. Ta bitka i zauzeće Biograda značila su da je Koloman susjed Venecije te
dužd Vitale započinje pregovore radi međusobne sigurnosti posjeda.
Koloman je svoje vladarsko pravo temeljio na nasljednom pravu. Ali nakon 1099. kad su ga potuklu
Rusi i Kumani morao je na neki drugi način učvrstiti svoju vlast u Hrvatskoj.

Koloman. Kolomanov pokušaj osvajanja dalmatinskih gradova nije mogao proteći bez sukoba s
Bizantom i Venecijom kao bizantskom zemljom. Kako se bizantski princ Ivan Konmen oženio
ugarskom princezom Piroškom (Irenom), a antiohijski i tarentski herceg Boemund zamislio
ponovnu navalu na Drač i Bizant, car Aleksije i kralj Koloman su sklopili savez. To je morala
prihvatiti Venecija, kao carska saveznica.
Na proljeće 1107. zaputi se kralj Koloman s vojskom na primorje. Osvojio je Zadar, građani polažu
prisegu te ga svečano uvode u grad. Nakon toga osvojio je Šibenik, Trogir i druge gradove. Poslije
predaje gradova i otoka Koloman sazva sabor ispred Zadra te građanstvo , biskup i kralj polože
prisegu vjernosti. Nakon toga Koloman je za posebnog dalmatinsko-hrvatskog kralja proglasio
svog sina Stjepana koji je tada imao šest godina1. Gradovima je podijelio privilegije: oslobođeni su
plaćanja danka (kralj je sebi uzimao samo trećinu prihoda gradske luke), zajamčena im je drevna
autonomija, gradovima je zajamčeno da nijedan građanin neće morati primiti gosta na silu…
Kolomanov uspjeh u Hrvatskoj nagnao je hercega Almoša (Kolomanov brat) da zatraži pomoć u
Njemačkoj. Pomoć nije dobio, ali kad je Koloman zauzeo dalmatinske gradove Almoš se ponovno
digao protiv njega. Na Kolomana je krenuo car Henrik V. Godine 1108. opkolio je Požun
(Bratislavu), ali se morao vratiti.
Pred smrt je Koloman odlučio oslijepiti Almoša i njegovog sina Belu (1115.). Nakon Kolomanove
smrti Almoš pobjegne u Bizant gdje ga primi car Aleksije i princ Ivan. Slijepog sina Belu Almoš je
ostavio u samostanu nedaleko Pečuha.

1 Natpis iz Zadra koji Stjepana naziva «našim kraljem». Koloman je imao još jednog sina. Ženio se dva puta; najprije
Buzilom, a zatim Ruskinjom Eufemijom koju je trudnu otpravio u Rusiju optužujući je za nevjeru. Sin kojeg je
Eufemija rodila zvao se Boris Kolomanović.

1
Pacta conventa ili Qualiter - Godine 1102. sastao se s predstavnicima dvanaest hrvatskih plemena
koji su ga svojom voljom izabrali za hrvatsko-dalmatinskoga kralja obvezavši ga na zasebnu
krunidbu za hrvatsko-dalmatinskog kralja i održavanje posebnog sabora u hrvatskim državnim
poslovima. Koloman je priznao i potvrdio hrvatskom plemstvu sigurno i neumanjeno posjedovanje
njegovih plemenskih drevnih zemljišnih baština i kmetova na njima, a oni će mu za uzvrat u ratu
davati po deset oboružanih konjanika po plemenu, dolazeći do Drave o svom trošku, a preko Drave
o kraljevu. Nakon toga okrunjen je u Biogradu na moru te je utemeljena personalna unija Hrvatske i
Ugarske. Pacta conventa je spis koji govori o tim događajima i starija je historiografija zastupala
njegovu apsolutnu vjerodostojnost. Qualiter govori o Kolomanovim povlasticama hrvatskom
plemstvu što ih je ugarski kralj podijelio 1102, a o zasebnom političkom i upravnom položaju
hrvatskih zemalja nema ni riječi. Hrvatska je, istina, izgubila državnu samostalnost, ali valja
istaknuti da dinastički prijelom i 1102. godina ne bijahu prepreka stoljećima društvenog
sazrijevanja.

Granice hrvatske države često su se mijenjale. U vremenu kad je Koloman vladao granice su tekle
otprilike Neretvom do Rame, odatle na gornji i srednji Vrbas, zatim na donju Bosnu do ušća u Savu
i pravcem između štajersko-kranjskog pograničnog gorja, otkuda se spuštala na more kod Rijeke;
od većih otoka pripadali su Hrvatskoj Krk, Cres, Rab, Pag, Hvar, Brač i Vis.
Društvo je bilo sastavljeno od slavenskog te romanskog (Romani; kasnije Latini i Vlasi)
stanovništva u dalmatinskim gradovima. Slojevi društva dijelili su se na slobodne i neslobodne.
Neslobodni su bili sluge u gradovima te na plemićkim i crkvenim posjedima. Slobodni su se dijelili
na seljake, građane (gradski plemići i obični građani) i plemiće (niže i više plemstvo – ban, župan i
dvorski dostojanstvenici).

Hrvatski vladari nisu imali stalnu prijestolnicu; stolovali su iz raznih mjesta: Nin, Klis, Biaći, Knin,
Biograd i Solin.
Svoju vlast vladar je dijelio s banom (od X. st.) te županima (od IX. st.). župani su stajali na čelu
županija koje se često sastoje od manjih župa. U X. i XI. st. županije su bile: gatska, lička,
krbavska, lučka, sidraška, ninska, bribirska, kninska, podmorska ili kliška, cetinska, imotska,
livanjska, plivanjska, psetska, (pri)morska, rastočka. Za županije u Bosni i u Panonskoj Hrvatskoj
nema iz toga vremena nikakvih pouzdanih podataka, ali ih je bez sumnje bilo.

Dalmatinski gradovi imali su svoju samoupravu, a po njihovu uzoru kasnije su uređeni gradovi koje
su Hrvati sami podigli: Biograd i Šibenik. Na čelu grada bio je prior kojeg su birali gradski plemići
(patriciji). A zatim potvrdio kralj. Zadarski prior je bio najugledniji (iz porodice Madijevaca). Prior
je predsjedatelj gradskog vijeća koje se sastojalo od sudaca, tribuna i bilježnika, a redovito se
sastajala i gradska skupština na koju bi dolazili gradski biskup, svećenstvo, plemstvo i građani. U
gradovima se sudilo po rimskom zakonu.

POVIJEST HRVATSKE
1102. – 1526.

Uklapajući kraj XI. st. u njegov društveni kontekst i postavljajući ga u odnos naspram europskog
srednjovjekovlja, ne bismo u zbivanjima u Hrvatskoj mogli otkriti nijednu pojavu koja bi se bitnije
razlikovala od općenita razvoja u europskom društvu toga doba. Bio je to razmah feudalizacije ili
pak smjena dinastija što su u toj epohi sveopćega rađanja nesmetano prelazile državne granice i
narodnosna područja srednjovjekovne Europe.
U osvit XII. st. pred dinastijom Arpadovića stajao je samo jedan zadatak: nastaviti prekinutu
djelatnost Trpimirovića, a zajednički ugarsko-hrvatski prostor priključiti europskim društvenim
zbivanjima.
Nakon krunidbe u Biogradu i ulaska u Zadar i druge dalmatinske gradove2, Koloman je svoj uspjeh

2 Isprava opatice Vekenege iz 1105. i natpis na zvoniku samostana sv. Marije u Zadru.
nadovezao na ostvarenja Petra Krešimira IV. i Zvonimira, a dalmatinske gradove je još uže vezao
uz kraljevstvo. Uklapanjem hrvatskog kraljevstva u opseg zemalja krune sv. Stjepana, Slavonija se
pridružila onoj društvenoj cjelini koje od Ljudevita Posavskog i Tomislava bijaše dijelom. Ona je
sada mogla postati integralnim dijelom hrvatskoga kraljevstva, njegovom trećom povijesnom
pokrajinom. U takav će se razvoj uključiti i Zagrebačka biskupija. Ona je svoju jurisdikciju širila
južno od Same prema brdskom razmeđu Slavonije i Hrvatske, sve do granica Splitske
nadbiskupije ; od jadranske obale prema sjeveru.

Koloman je 1105. protegnuo svoju vlast na čitavu Donju Dalmaciju. Povlastice što ih je dao
Trogiru, Zadru i Rabu, njegovo obećanje da će održavati čvrsti mir te da ničim neće krnjiti staru
slobodu Dalmacije nisu mogli prikriti kraljevo nastojanje da vojnim snagama što ih je smjestio u
gradske utvrde (Split, Zadar) podvrgne gradove čvrstom nadzoru.
Trogirskim privilegijem3 se obvezao da neće «dopustiti da se u vašem gradu nastani nijedan Ugrin
ili stranac osim onoga koga po svojoj volji zaželite», ali uvođenje ugarskih posada u gradski recinkt
bilo je kršenje vlastite riječi. Ipak, ugarski zaštitni sustav na Jadranu raspada se već Kolomanovom
smrću 1116. Njegovi nasljednici nisu mogli trajnije održavati utjecaj Arpadovića na Jadranu.

Premda su proširili svoju vlast i na kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, njihova se državna


organizacije ni u čemu nije promijenila. Državno središte ostalo je duboko u panonskoj ravnici.
Dolaskom Arpadovića i stvaranjem ugarsko-hrvatske države napuštena je jadranska usmjerenost
Trpimirovića. Arpadovići su bili mirni u Panoniji, u političkim zbivanjima uglavnom su bili lokalna
dinastija.
Nakon Kolomanova pobjedničkog ulaska u dalmatinske gradove Arpadovići do kraja svojega
postojanja, uz možda jedinu iznimku Bele III, više nisu poveli odlučniju, promišljeniju politiku na
istočnom Jadranu. Tako je osnovicu svojem imperijalnom poletu XIII. stoljeća, Venecija na
istočnom Jadranu postavila već u XII. st.

Već potkraj Kolomanova vladanja Venecija je započela boru na uporišta na istočnom Jadranu.
1115. dužd Ordelafo Faledro osvaja Rab, Zadar (osim gradskog kaštela) i Biograd. Iduće godine
osvaja zadarski kaštel, Šibenik, Trogir i Split; a Republika uspostavlja svoju vlast i nad kvarnerskim
dijelom Dalmacije. Ugarski knez Sergije je pokušao ponovno osvojiti Rab i uspostaviti vlast
ugarsko-hrvatskog kralja, ali nije mu uspjelo. Kasnije su pokušavali Stjepan II. i Bela II, ali
bezuspješno.

Stjepan II. Kolomana je naslijedio sin Stjepan u dobi od petnaest godina. Promjena na prijestolju
povukla je za sobom ozbiljne promjene na međunarodnom planu jer su svi Stjepanovi susjedi
pokušavali proširiti svoje posjede na uštrb njegova kraljevstva. U Hrvatskoj se morao braniti od
Bizanta i Venecije (dužd Ordefalo Faledro).
Ratovao je protiv bizantskog cara Ivana od kojeg je zahtijevao da sa svojeg dvora protjera Almoša i
druge ugarske bjegunce. Ivan je odbio te je rat trajao dvije godine. Mir je sklopljen s dogovorom da
Sava i Dunav budu granicom dviju država. Stjepan nije znao da je Bela još uvijek živ, a iz rata se
vratio teško bolestan. Nije ima nasljednika. Kad je saznao za Belu, pozvao ga je na dvor, proglasio
ga prijestolonasljednikom i oženio Srpkinjom Jelenom.

Bela II. Slijepi. Zbog svoje mane većinu poslova je prepustio drugima, naročito ženi Jeleni. Protiv
njega je kao pretendent na prijestolje istupio Boris Kolomanović. On je najprije pošao u Bizant caru
Ivanu koji ga oženi svojom rođakinjom, a zatim preko Karpata s vojskom uge u Ugarsku. Bio je
poražen. Bela je ratom protiv Venecije opet vratio Dalmaciju, ali bez Zadra i otoka, a stekao je i
Bosnu.

Gejza II. Bela je imao tri sina: Gejzu, Stjepana i Ladislava. Gejza ga je naslijedio kao kralj, Stjepan

3 Toma Arhiđakon; Kronika

3
kao herceg hrvatski, a Ladislav kao herceg bosanski. U to vrijeme na vlast u Bizantu dolazi
Emanuel Komnen s željom da pod svojom vlašću okupi sve zemlje koje su nekad bile u sklopu
Rimskog carstva. Rat je trajao od 1146. do mira 1156. Osim Komnena u ratu su sudjelovali
Austrijanci, Nijemci i Boris Kolomanović na strani Bizanta te Srbija, Hrvatska, Dalmacija, Panonija
i južnoitalska Normanija na suprotnoj.
Nakon Gejzine smrti, na prijestolje je trebao stići njegov sin Stjepan III, ali protiv toga je stao
Emenuel Komnen zahtijevajući da novi kralj bude najmlađi Gejzin brat Stjepan. Ugri su to odbili u
na prijestolje postavili Ladislava koji je nakon šest mjeseci na vlasti umro. Ipak je priznat Stjepan
IV, koji je s vlasti protjeran zbog lošeg vladanja te je ipak kraljem proglašen Stjepan III, Gejzin sin.

Stjepan III. Novi kralj je bio primoran poslati svog brata Belu u Bizant gdje ga car zaruči svojom
kćerkom i proglasi prijestolonasljednikom. Osim slanja Bele u Bizant, Stjepan se obvezao caru
predati i Hrvatsku južno od Velebita te Dalmaciju, ali to nije izvršio. Zbog toda je 1164. došlo do
novog rata. Stjepan je bio primoran zemlje predati Emanuelu.
Nakon što je Emanuel dobio Sina Aleksija, Bela gubi dostojanstvo prijestolonasljednika; čak su i
njegove zaruke razvrgnute. Ubrzo nakon toga Stjepan III. iznenada umire, a Bela dolazi u ugarsku
gdje ga nasljeđuje kao Bela III.

Kad se, pak, Bizant u doba Emanuela Komnena posljednji put okrenuo prema Zapadu, stočni se
Jadran našao između dvostrukog, bizantskog i mletačkog pritiska. Stjepan III. (1163. –
1172.)pokušao se oduprijeti Emanuelu, ali je u sredini 60-ih godina XII. st. bio poražen. 1180. umro
je Emanuel Komnen, pa je njegova smrt zauvijek ugasila svaki bizantski san o Zapadu. Zadar je te
godine prihvatio vlast Bele III, a istodobno su se i drugi dalmatinski gradovi južno od Zadra, do
Splita vratili u opseg ugarsko-hrvatskog kraljevstva.

Bela III. Kralj je zavladao Ugarskom i Hrvatskom od Drave do Krke (bez Srijema), jer je bizantska
vlast u Hrvatskoj prestala ubrzo nakon Emanuelove smrti. Kralj je bez otpora zauzeo hrvatske
gradove, Srijem, Dalmaciju od Krke do Neretve, Split, Trogir pa čak i Zadar (1180.). Bela je svog
starijeg sina Emerika dao još za svoga života okruniti za ugarskog te hrvatsko-dalmatinskog kralja;
u Bosni se održao ban Kulin kao ugarski vazal, a srpski veliki župan Stefan Nemanja se približio
ugarskom dvoru kao saveznik (to nije ostao dugo, budući da je Bela počeo posezati za Srbijom i
Bugarskom).
1. Krčki knezovi
- prvi poznati član ove porodice, knez Dujam (1118. – 1163.) bio je mletački vazal
- opravljali su otokom Krkom kao mletačkom knežijom
- Bartola II. je Bela III. obdario čitavom zemljom što je pripadala županiji modruškoj
2. Knezovi Bribirski
- prvi put se spominju kod Konstantina Porfirogeneta
- naziv su dobili po gradu Bribiru gdje je od dolaska Hrvata živjelo pleme nazivano
Šubići
3. Knezovi Cetinski
- u vrijeme kraljeva Emerika i Andrije II. vrlo značajnu ulogu ima cetinski knez
Domald koji je potekao od plemena Snačić (Svačić)
- njegovi bliski rođaci ili direktni potomci su knezovi Cetinski, obično nazivani
Nelipčići
4. Omiški knezovi Kačići
- na kraju XI. i u XII. st. ta je obitelj vrlo moćna u okolici Omiša, a vjerojatno su
potekli iz područja između Krke i Zadra
- od 1167. do 1180. se kao knez ističe Nikola s kojim je grad Kotor klopio ugovor
kako bi građani mogli slobodno ploviti po moru; on je 4.08.1180. dao kamenovati
splitskog nadbiskupa Rajnerija s kojim je bio u svađi radi nekih posjeda pod
Mosorom
- u vrijeme mletačkog rata zbog Zadra, Kačići su kralju Beli III. bili velika pomoć jer
su ometali mletačko brodovlje
5. Knezovi gorički i vodički Babonići; kasnije nazvani Blagajski
- pleme je nastalo na obali Kupe, između Karlovca i Siska (grad Steničnjak)
- u znak priznanja zbog pobjede nad istarskim markgrofom Berchtoldom, kralj Emerik
je Stjepanu Goričkom darovao posjed Vodica na rijeci Sani gdje je kasnije sagrađen
Blagaj
-
Emerik. Ubrzo nakon stupanja na vlast, na Emerika sa digao mlađi brat Andrija zahtijevajući
Hrvatsku s Dalmacijom kao svoju baštinu. Pobijedivši brata, Andrija postade hrvatskim hercegom.
U kasnijim ratovima protiv brata, Andrija je izgubio potporu svojih privrženika je je stavljen u
gradu Knegincu pod stražu. Boležljivi Emerik je još za života dao okruniti sina Ladislava zasebnim
hrvatsko-dalmatinskim kraljem, a za ugarskog kralja okrunjen je 1204.
U vrijeme građanskih ratova u Ugarskoj krenuo je Četvrti križarski rat.
Emerik je umro 1204. pomirivši se prije toga s bratom Andrijom. Ladislav II. je vladao svega osam
mjeseci, nakon čega je umro.

Venecija je zadržala samo kvarnerski dio Dalmacije, a središnjim dijelom je zavladao panonski
kralj. Da bi ponovno stekla Zadar, Venecija koristi Četvrti križarski rat 1202. godine. Umjesto
plaćanja brodske zakupnine mletačkom brodovlju za prijevoz prema Istoku, križari su se obvezali
da će za nju osvojiti Zadar.
Grad je osvojen 18.XI.1202. Križari (francuski) i Mlečani (dužd Henrik Dandolo) nastanili su se u
gradu što ga je njegovo stanovništvo napustilo. U njemu su proveli čitavu zimu i tek su u proljeće
iduće godine napustili osvojeni grad. Zadru nije pomogao kralj Emerik, nego hrvatski velikaš i
sidraški knez Domald te splitski nadbiskup Bernard. 1204. Domald je postao zadarskim knezom, ali
je 1205. grad ponovno morao prihvatiti mletačku vlast. Ugarski kraljevi nisu pokušali zavladati
Zadrom sve do Ludovika Anžuvinca, a Andrija II. i Bela IV. su ga se čak i odricali u korist
Venecije.

Andrija II. Stupanjem na prijestolje, Andrija je razriješio dugogodišnje dinastičke sukobe, ali nije
znao ponovno vratiti ugled kraljevske osobe. Pokušao je ratom protiv Galicije, ali to je propao.
Nakon toga odlučio je ispuniti očev zavjet te krenuti u križarski rat. Kako nije imao dovoljno
financijskih sredstava za plaćanje prevoznine po moru, prepustio je Mlečanima svoja prava na
Zadar (1216.). Prije odlaska na Istok, postavio je za namjesnika templarskog meštra Poncija de
Cruce, a u ugarskoj ostrogonskog nadbiskupa Ivana. Andrijina epizoda u križarskom ratu bila je
neznatna. Vratio se u Europu kopnenim putem preko Carigrada noseći sa sobom nekoliko relikvija
što ih je nabavio za svog boravka u Svetoj Zemlji.
Po povratku našao je zemlju u vrlo nepovoljnom stanju, posebno zbog pohlepe velikaša. Okrunio je
svojeg starijeg sina Belu za «mlađeg kralja» te ga učinio hrvatskim hercegom. Nakon toga je počeo
oduzimati nekim plemićima državna dobra koja su prigrabili za njegova odsustva. Unatoč trudu da
zemlju uspravi na noge, kralj je ponovno utonuo u dugove i rasipništvo pa se na njega diglo brojno
niže plemstvo, vojni službenici, čak i sam Bela. Napokon je bio prisiljen izdati «Zlatnu bulu».
Ukratko, ona je bila pokušaj da se smanji moć velikaša i ukinu financijski neredi, podigne
kraljevska moć te zajamče prava i sloboda pripadnicima nižeg plemstva. Posljednji članak Zlatne
bule određivao je pravo višega i nižega plemstva da svrgne kralja bez straha od osude na veleizdaju
ukoliko on ne bi poštivao odredbe toga dokumenta.
Međutim, ništa se u državi nije poboljšalo nakon Zlatne bule; kralj je i dalje živio rasipno. Stoga se
ponovno podigla buna, ali ovaj puta na čelu visokog crkvenog i svjetovnog plemstva. Andrija je
morao izdati novu Bulu; ovaj puta se kralj podvrgava presudi ostrogonskog nadbiskupa, umjesto
oružanom otporu plemstva. Sljedeće godine, kralj je doveo sebe i Ugarsku u situaciju izopćenja iz
Crkve, a samo svečana prisega i obećanje da će poštovati odredbe «Zlatne bule» spasile su ga od
takve strašne kazne.

5
Bela IV. Bela IV. je na prijestolje stupio u tridesetim godinama života i čvrsto odlučan vratiti stari
sjaj kraljevstva. Uz Kolomana i Belu III. smatra se najznačajnijim vladarom dinastije Arpadovića.
Prvi zadatak bio mu je zbrinjavanje udovice svoga oca, mlade Beatrice koja je bila trudna. Bela ju
je stavio pod stražu, ali ona je pobjegla u Njemačku i tamo rodila Stjepana Postuma, oca
posljednjeg Arpadovića, Andrije III. Ni Bela, ni Koloman4 nisu dijete priznali svojim bratom. Novi
kralj odlučio je uvesti reda u državu, prije svega među plemstvo. Odredio je da nitko osim biskupa i
glavnih državnih dostojanstvenika ne smije sjediti u prisustvu kralja. Sve molbe, pa i najviših
velikaša, moraju se kralju podnositi pismeno. Ujedno je odlučio pod kraljevsku vlast vratiti sve
posjede što ih je njegov otac razdavao ili su ih je plemići dočepali na nepravedan način.
Godine 1239. Beli je stigao zahtjev od kumanskog kana Kutena da primi njega i njegov narod u
Ugarsku jer su ih napali Mongoli (Tatari). Bela je primio izbjeglice, ali Tatari su zatražili da im se
vrate «podanici». Bela je sazvao sabor u Budimu 1241., ali prisutni su zahtijevali da se Kumani
izruče. Čak je i narod smatrao da su Kumani potajne tatarske uhode pa je napadnuta kuća kana
Kutena u Pešti, a on ubijen. Nakon toga se velik dio Kumana vrati u domovinu harajući Ugarskom,
Slavonijom, Srbijom i Bugarskom.
Do bitke između Batu-kana i Kadana te Bele došlo je 11.04.1241. na rijeci Šaju. Bela je pobijeđen
te je uspio pobjeći u Austriju, ali Koloman je bio teško ranjen te je umro u Čazmi. Austrijski herceg
je iskoristio situaciju i zatražio od Bele tri županije. Za to vrijeme Tatari su opustošili čitavu
Ugarsku i Slavoniju (posebno Zagreb), a zatim su krenuli prema jugu. Bezuspješno su opsjedali
mnoge gradove, a konačno ih je zaustavila vijest o smrti vrhovnog kana Ogotaja u Aziji. Vratili su
se na Istok usput pustošeći Ugarskom, Srbijom, Bugarskom, južnom Rusijom…
Nakon najezde Tatara, kraljevina se našla u potpunom rasulu. Stanovništvo je pobjeglo u šume i
planine, zemlja nije bila obrađena, savladala je glad, a zatim i kuga, počele su pljačke razbojnika, a
gladni vukovi su napadali ljude čak i u kućama. Bela se vratio u Ugarsku i počeo obnovu. Najprije
je vratio upravu, a zatim uspostavio sigurnost osobe i imetka. Nakon toga počeo je stvarati tvrde
gradove jer je bilo očito da su jedino oni davali dovoljno sigurnosti narodu. Poticao je gradnju
bedema i obrambenih sustava: Kalnik, Medvedgrad, Garić, Lipovac, Okić i drugi. Opustjelu zemlju
je naseljavao, ponajviše Nijemcima koji su u najvećem dijelu slučajeva bili obrtnici i nastavali su
gradove (pojačani razvoj slobodnih kraljevskih gradova). Povlastice su gradovi dobivali i prije:
Varaždin, Perna, Vukovar, Virovitica, Petrinja, Samobor; novi slobodni k. gradovi bili su Križevci,
Jastrebarsko, Gradec…

Nakon uređenja kraljevine, Bela je počeo rješavati vanjskopolitička pitanja. Najprije je od


austrijskog hercega Fridrika Babenbergovca uspio vratiti tri županije koje je ovaj od njega zatražio
godinu dana ranije. Zatim je ratovao s Venecijom zbog Zadra. Vojska hrvatskog hercega i bana
Dionizija bila je 1243. potučena pod Zadrom te se on vratio pod Mlečane, ali većina građana je
odselila u Nin. Godine 1244. Bela je u slavonskom gradu Glažu (današnja bosanska posavina)
sklopio s Mlečanima mir odrekavši se Zadra. Prema mirovnom sporazumu Zadrani su bili primorani
za kneza primati onoga koga im dužd pošalje, nisu se smjeli ženiti iz Hrvatske, a Mlečani su
preuzeli upravu nad svim gradskim prihodima. Mletačka Republika se obvezala da neće pomagati
Stjepana, «tobožnjeg sina kralja Andrije» koji je tada živio u Veneciji i za koga je njegova majka
Beatrice zahtijevala hrvatsko herceštvo. U isto vrijeme u Hrvatskoj je trajao građanski rat koji su
započeli Splićani i Trogirani sporom oko sela Ostroga. Sve je završilo 1244. Split, poraženi,
obvezao se da će za gradskog kneza birati kraljevskog čovjeka, predati šest talaca i ponovno
položiti prisegu vjernosti. Bosanskog bana Ninoslava, koji je bio splitski saveznik, Bela je natjerao
na pokornost.
Nakon toga započeo je rat za babenberšku baštinu. Fridrik Babenberg poginuo je kao posljednji od
svoje loze te su Austrija i Štajerska ostale bez vladara. Kao kandidati javili su se Bela i češki kralj
Přemysl Otakat II. U borbu se umiješao i papa Inocent IV. te je njegovim zalaganjem došlo do mira
u Požunu 1254. Češki kralj dobio je Austriju, a Bela Štajersku. Ubrzo je u Štajerskoj izbila buna i

4 Belin brat; herceg u Hrvatskoj i Bosni.


Štajerci svojim vladarom proglase kralja Otakara. Zbog toga je došlo do češko-ugarskog rata nakon
kojeg se poraženi Bela morao odreći Štajerske. Belin sin Stjepan morao se oženiti Otakarovom
nećakinjom Kunigundom, a češki je kralj uspio pridobiti Hrvatsko zagorje i sav kraj oko Samobora.

Stjepan V. Odmah na početku svog vladanja ušao je u rat s češkim kraljem Otakarom II. Rat je
završio mirom u kojem se Stjepan odrekao zahtjeva za Austrijom, Štajerskom, Koruškom i
Kranjskom, a Otakar je obećao da neće podržavati Stjepana Postuma, sina kralja Andrije II. koji je
ubrzo i umro u Veneciji.
Godine 1272. Stjepan je krenuo u Napulj. Sa sobom je poveo sina Ladislava kojeg je ustavio u
opatiji u Topuskom. Kad je stigao u Bihać, kralju je javljeno da mu je sin nestao te se vratio natrag.
Saznao je da se Ladislav nalazi u Koprivnici kamo je vjerojatno dospio u sporazumu bana Joakima
Pektara i kraljice Jelisavete. Stjepan je umro u vrijeme opsade Koprivnice.

Ladislav IV. Kumanac. Nakon Stjepanove smrti došlo je do potpunog rasula u kraljevstvu.
Velikaši su jačali i otimali se za bansku čast i imanja. Dok je Ladislav još bio malodoban, umjesto
njega je vladala kraljica majka, Jelisaveta. Glavni zamjenik bio joj je slavonski ban Joakim Pektar.
Nakon njega na banskoj časti bio je Matija od plemena Čaka te Henrik Gisingovac koji je 1273.
podigao bunu protiv kralja i njegove majke. Ban je poginuo, a kraljev brat Andrija bio je imenovan
hrvatskim hercegm. I tu dužnost je preuzela njegova majka. Godine 1273. odvijala se bitka na
Moravskom polju. Tu je novoizabrani njemački kralj Rudolf Habsburški pobijedio češkog kralja
Otakara te vratio baštinu Babenbergovaca. Habsburgovcima su uvelike pomagali ugarski vojnici.
Nekoliko godina kasnije (1278.) umro je hrvatski herceg Andrija te je Ladislav ostao jedini zakoniti
Arpadović, jer dvor nije htio priznati Andriju «Mlečanina», sina Stjepana Postuma. Ipak se
dogodilo da je on bio posljednji Arpadović na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Knezovi Gisingovci
su se 1289. digli na kralja Ladislava te su pozvali Andriju koji je stigao u pratnji ujaka Morosinija.
Nakon što je stigao u Hrvatsku, krenuo je na sjever, ali su ga zarobili u Štrigovi u Međimurju te je
predan na čuvanje austrijskom hercegu Albrehtu I. Nakon što su neki Kumani ubili Ladislava,
Andrija je pozvan na prijesolje.

Andrija III. Mlečanin. Rudolf Habsburški, papa Nikola IV. i napuljska kraljica Marija, sestra
Ladislava IV. počeli su odmah po stupanju Andrije na vlast svojatati ugarsko-hrvatsko kraljevstvo.
Napuljskom dvoru se pridružila gotovo sva Hrvatska od Drave do Neretve, čak i Gisingovci.
Andrija je upotrijebio oružanu silu, ali Ivan Gisingovac ga je izdajnički uhvatio i zarobio. Kralj se
otkupio, a Babonići su mu pomogli dovesti majku Tomasinu Morosini u Ugarsku; nakon toga
imenovao ju je hrvatskim hercegom. Poslije kratkog mira ponovno je 1295. došlo do građanskog
rata, a posebno je stradao Zagreb gdje je Gradec bio uz Andriju, a Kaptol uz Karla Martela
(Napulj). Sveopća buna buknula je kad je kralj htio svog ujaka Alberta, budući da nije imao
nasljednika, proglasiti prijestolonasljednikom. Andrija je umro usred nemira 1301. S njime je
izumro rod Arpadovića.

Bribirci
Kralj godine 1251. potvrđuje Bribircima Bribirsku županiju, koju su im, ističe kralj u ispravi,
tobože darovali još njegovi preci, a privilegijem potvrdio njegov otac. Bribirci, nekadašnji
kraljevski župani, pretvaraju Bribirsku županiju u vlastito kneštvo, a Bela IV. može takav razvoj
samo potvrditi, premda oni nisu mogli kralju predočiti navodni Andrijin privilegij, izjavljujući da su
ga izgubili. Belin privilegij za Bribirsku županiju iz 1251. god. prava je mjera zbiljske vlasti, ali i
kraljevskog ugleda Arpadovića u Hrvatskoj južno od Velebita u sredini XIII. stoljeća.
Arpadovići u Slavoniji u srednjem vijeku potiču razvoj gradskih društava, ubiru tridesetinu,
marturinu i poreze, organiziraju županije.
U dalmatinskim gradovima su prisutni vrlo rijetko, ali imaju pravo izdavati povelje i sl., ali nisu
mogli utjecati na proces kroatizacije komuna. Hrvatsku odlikuje dinastički uspon vlastele kojoj su
ogledni primjer Bribirci. Izvanredno smješteni u tvrdim uporištima u zaleđu Zadra i Šibenika; od

7
Grgura u 30-im godinama XIII. st, do Mladena II. stotinu godina kasnije, Bribirci svojim
kneževanjem u dalmatinskim gradovima stvaraju jedinstven politički prostor na istočnom Jadranu.
Oko godine 1300. i u vrijeme Pavla I. njihova politička moć je na vrhuncu. Za vrijeme dinastičkog
sukoba Arpadovića i Anžuvinaca potkraj XIII. st. moć Bribiraca je naglo ojačala te su proširili
svoju vlast na Bosnu i Hum.
Ipak, intenzivna uloga Bribiraca nije trajala dugo. U sukobu oko Zadra, Bribirci se nisu mogli
suprotstaviti moćnoj Veneciji (1313. su se Mlećani oko Zadra sporili s Anžuvincem Karlom I, ali
grad se oslanja na Pavla I.), a desetak godina kasnije (Mladenov poraz kod Blizne 1322.) ni
anžuvinskom centralizmu (tada počinje jačati Bosna pod Stjepanom II. Kotromanićem).
Kasnije su Anžuvinci potisnuli Bribirce s Jadrana.

Četrnaesto stoljeće (prijelaz iz razvijenog u kasni srednji vijek)

Karlo I. Karlo je za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen kao dvanaestogodišnjak. Pretendenti na


prijestolje bili su još napuljski Karlo II, Oton Bavarski5 i češki kralj Većeslav6 II. Njega je većina
ugarski velikaša dovela u Stolni Biograd i okrunila za kralja Ladislava V. nakon toga izbio je
građanski rat između dva kralja. Ladislav je 1304. napustio Ugarsku, a ugarski velikaši su za novog
kralja okrunili Otona Bavarskog. Njegova je stranka bila slabija pa je pošao po pomoć vojvodi
Ladislavu Aporu7 u Erdelj, ali taj mu je oteo krunu sv. Stjepana i bacio ga u tamnicu gdje je ostao
do 1308. kada je napustio prava na ugarsku krunu i vratio se kući. Tada se kao pretendent javio i
srpski raskralj Stefan Dragutin, rođak Arpadovića. On je htio svojeg sina okruniti za ugarskog
kralja, ali Karlo je pobijedio u ratu u Srijemu te je ta epizoda bila završena.
U Hrvatskoj Karlo nikad nije uspio potpuno učvrstiti svoju vlast. Velikaši su priznavali kraljev, ali
inače su gotovo nezavisno vladali u svojim područjima. Najjači su u to vrijeme bili Bribirci, a
naročito njihov starješina ban Hrvata i gospodar Bosne Pavao Bribirac. On je umro 1312, (usred
pobune Zadra protiv Mlečana koju je sam potaknuo) ostavivši sve posjede i bansku čast sinu
Mladenu. Mladen nije uspio dovršiti rat protiv Mlečana pa se Zadar ponovno vratio pod njihovu
upravu. Republika je ubrzo našla ljude u Šibeniku i Trogiru koji su oba grada pobunili protiv
Mladena. Njima su se pridružili vojvoda Nelipić i Mladenov brat Pavao jer je njemu bila obećana
banska čast. Rat je završio bitkom kod Blizne u Poljicama 1322. gdje je Mladen poražen. Da bi
vratio mir u Hrvatsku, sam je Karlo stigao u Knin i poveo Mladena sa sobom u Ugarsku, a banom
imenovao dotadašnjeg slavonskog bana Ivana Babonića. Hrvatska se nije pomirila s tim te je
krenula u oružani otpor protiv kralja. Vođa im je bio vojvoda Nelipić. Nakon rata samo su još Krčki
knezovi i Slavonija priznavali kralja. To je iskoristila Venecija, a bosanski ban Stjepan Kotromanić
je pod svoju vlast stavio cijelo područje između Cetine i Neretve, Imotski, Dumno, Livno i Glamoč.
Pred kraj vladavine Karlo je pokušao proširiti svoju vlast na temelju rodbinskih veza. U Napulj je
poslao sina Andriju kojeg je zaručio za Ivanu, unuku napuljskog kralja Roberta. Kralj je izgubio
sina te se Karlo nadao da će nasljednik na napuljskom prijestolju biti upravo njegov sin. Nakon toga
pokušao je kao nasljednika na poljskom prijestolju progurati starijeg sina Ludovika. Karlova žena
Jelisaveta je bila sestra poljskog kralja Kazimira, a taj nije imao djece. Svoju vlast Karlo je proširio
i osvojenjem Beograda 1319. umro je 1342.

U prvoj trećini XIV. st. Hrvatska gubi gotovo sav istočnojadranski prostor. Ono što je Venecija
pripremala u XIII. st. sada je i ostvarila. Izvan njezina posjeda ostao je samo Senj Krčkih knezova.
Kasnije, Zadarski mir 1358. uklanja mletačku vlast s istočnog Jadrana na pedesetak godina; do
1409. Prema sredini XIV. st. primjetno je da su na gotovo čitavom prostoru hrvatskih zemalja
društvene grupe staleški određene, njihov opseg zatvoren. Nagli gospodarski rast istočnojadranskih
gradova, od Senja, preko Zadra do Dubrovnika, druga je primjetna značajka četrnaestog stoljeća.

5 sin Beline kćeri Jelisavete.


6 Sin Kunigunde, unuke Bele IV. i češkog kralja Přemysla Otakara II.
7 Apor je krunu zadržao sve do 1310. kad je Karlo napokon bio punopravno okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja.
Nova, anžuvinska, dinastija dolazi na ugarsko-hrvatsko prijestolje 1301.
Anžuvinska zamisao o jakoj kraljevskoj vlasti prije svega iziskuje uklanjanje svih protivnika u
redovima faudalne vlastele koji bi kraljevski uspon mogli osporiti ili barem otežati. Ta anžuvinska
osnova napose pogađa moćne Bribirce u Hrvatskoj. Da bi kralj, za razliku od tromih Arpadovića,
mogao uistinu vladati u Hrvatskoj i Dalmaciji, valja ukloniti Bribirca Mladena II. Posljedice bitke
kod Blizne 1322. bile su dvojbene za sve sudionike, osim za Veneciju. Bribirci su i dalje vladali
Bribirom, Ostrovicom i Klisom, ali nakon 1322 bila im je onemogućena bilo kakva samostalna
djelatnost na jadranskoj obali. Porazom Bribiraca ni Karlo nije ništa dobio. Trećim najvažnijim
tvrdim gradom u obrambenom trokutu između Zrmanje i Krke, Kninom vlada Nelipac, pa ugarski
kralj ne može prijeći Dinaride i stići do Jadrana. Padom Mladena II. Venecija je izgubila jedinog
protivnika na Jadranu te njezinu vlast priznaju Trogir, Šibenik, Split, Nin i Pula (kao posljednja).
Godine 1344. umire knez Nelipac. Da bi mogao doprijeti iz Panonije do Jadrana, Ludovik je
najprije morao zavladati trokutom utvrda Ostrovica – Knin – Klis. Nelipčeva udovica Vladislava je
u početku u Kninu nastavila s otporom, ali je Knin 1345. došao pod vlast Ludovika Anžuvinca.
Zadrani u to vrijeme nisu uočavali strateške slabosti Ludovika pa su 1345. još jednom, sedmi put,
ustali protiv Mletačke Republike, očekujući pomoć kontinentalnog vladara. Do proljeća sljedeće
godine, Ludovik je mogao gradu upućivati samo prazna obećanja, a kad je napokon stigao pod
opsjednuti grad, njegova je vojska bila poražena. Venecija je 1348. nametnula Zadru mirovni
ugovor s teškim odredbama, a Ludovik je godinu kasnije morao sklopiti osmogodišnje primirje s
Republikom.

Za trajanja primirja s Venecijom mijenjali su se prostorno-politički odnosi na središnjem dijelu


istočnog Jadrana. U srpnju 1347. skrbnik bribirskog kneza Jurja III, Grgur II, prepustio je Ludoviku
Ostrovicu i za nju u zamjenu dobio Zrin u Slavoniji. U tom trenutku Mladen III. je još uvijek vladao
Klisom, ali umro je 1.V.1348.

Mir u Zadru. Nakon isteka primirja Ludovik je obnovio rat s Venecijom. Ratnim operacijama u
sjevernoj Italiji pogodio je središte Republike, a na istočnom Jadranu njegove su čete napadale
zaleđa dalmatinskih gradova. Time je bila slomljena moć Mletačke Republike. Ona je morala
pristati na mir s Ludovikom. Mir je sklopljen u Zadru, u sakristiji samostana sv. Frane, 18.II.1358.
Venecija se morala odreći istočnojadranskih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača, a dužd
naslova dux Dalmatie et Croatie. Svi gradove na istočnoj jadranskoj obali (od Osora do
Dubrovnika) te otoci, kao i dijelovi Dalmacije priključuju se hrvatskom kraljevstvu. Izvan opsega
kraljevstva ostala je samo Istra.

Dojam o sigurnosti zemalja krune svetog Stjepana i hrvatskog kraljevstva, što se sada protezalo od
Drave do Jadrana, temeljio se na činjenici da ih u Ludovikovu razdoblju uistinu nitko nije
ugrožavao. Ali Osmanlije su već na početku Ludovikova vladanja osvojili utvrdu Cimpe kod grada
Galipolja, a nešto kasnije i taj grad. Kasnije osvajaju Hadrianopolis, a Bizantsko Carstvo već je
svedeno na sam Carigrad. Kako je nakon smrti Stefana Dušana (1355.) oslabila i Srbija, Turci na
jugu Balkana nisu imali primjerena protivnika te su kretali prema zapadu. Uz to je mir Tvrtka I.
(Bosna) bio samo prividan, a još više suzdržanost Mletaka. Sve to Ludovik nije primijetio kao
prijetnju svojoj kraljevini.
Nije shvaćao Osmanlije kao ozbiljnu prijetnju čak ni kad je osobno, uz papu Urbana V. raspravljao
s Ivanom V. Paleologom, Bizantskim carem. Nije ni mogao, jer u razgovorima su prevladavala
pitanja crkvene unije, više nego politička i vojna. Kad se Ivan V. vratio u Carigrad Turci su već
izvojevali prvu od triju pobjeda, kod Černomena na Marici (1371.), što će im otvoriti brada
Balkanskog poluotoka.
Ludovika je više zanimala prijetnja koja mu je dolazila od Venecije te se uključio u rat protiv
Mlećana 1378. koji je započeo zbog spora oko otoka Tenedosa. Mirom u Torinu 1381. Ludovik je
potvrdio svoje jadranske uspjehe.
Osim vanjskopolitičkih neprijatelja nije primijetio ni one unutarnje što će, nakon njegove smrti,

9
dovesti do slabljenja kraljevske vlasti i uzletu vlastele.

Ludovik I. Veliki. Prvi pothvat mladog kralja bilo je uređenje Hrvatske. Nakon smrti vojvode
Nelipića u Kninu je, u ime malodobnog sina Ivana, ostala vladati njegova žena Vladislava. Ona se
uspjela oduprijeti banu Nikoli, ali kad je Ludovik stigao do Bihaća s 30.000 ljudi, Vladislava mu se
poklonila i predala Knin. Na vijest da je kralj u blizini, Zadar se pobunio protiv Mletačke vlasti.
Kralj je pod grad stigao sa 100.000 ljudi, ali bio je potučen te se vrati u Ugarsku. Grad se odupirao
još dvije godine, ali zatim se morao predati Veneciji. Usred rata protiv Venecije pod Zadrom,
Ludovik je primio vijest da je u Napulju ubijen njegov brat Andrija. Osvetio se osvajanjem čitavog
napuljskog kraljevstva koje je kasnije bio primoran vratiti kraljici Ivani. Dok je kralj boravio u
Napulju, srpski kralj (samoproglašeni car Srba i Grka) Stefan Dušan krene u osvajanje Bosne koju
je držao ban Stjepan Kotromanić. Nije uspio u svom pothvatu zbog intervencije Bizantinaca. Nakon
toga Ludovik je oženio Jelisavetu, kćer bana Kotromanića koji je ubrzo umro i banovinu ostavio
posinku Tvrtku. Ubrzo nakon toga umro je i Stefan Dušan, a moć srpske države počela je opadati.
Godine 1356. isteklo je osmogodišnje primirje između Ludovika i Venecije te je on započeo veliki
rat za čitavu Dalmaciju koji se trebao voditi i na talijanskom zemljištu. Skupio je veliku vojsku
objavivši da ide u rat protiv Srba, ali kad se okrenuo prema Veneciji, ona je ponudila mir uz uvjet
da će kralju predati sve dalmatinske gradove osim Zadra. Kralj je odbio takvo rješenje i rat je
potrajao dvije godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji vojsku je vodio ban Ivan Čuz iz Ludbrega. Venecija
je naposljetku pristala na mir u Zadru (1358.) kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova i otoka od
polovice Kvarnera do grada Drača. Nakon rata s Venecijom, Ludovik je ratovao i protiv Srbije,
Tvrtka, bosanskog bana te Bugara. Godine 1370. Ludovik je u Krakovu okrunjen i za poljskog
kralja te je tako postao gotovo najmoćnijim vladarom u Europi.
Uslijed tih osvajanja u Europi se pojavila nova vojna sila, Turci Osmanlije. Prvi koji im se
suprotstavio bio je srpski kralj Vukašin8, ali je kod Črnomena na Marici 1371. kralj pobijeđen i sve
su zemlje južno od Kosova polja pale pod tursku vlast. Iste godine umro je Stefan Uroš, posljednji
iz dinastije Nemanjića i gospodar sjevernog dijela Srbije. To je kao svoju priliku vidio bosanski ban
Tvrtko koji je s Nemanjićima bio u rodbinskoj vezi. Ubrzo je Tvrtko vladao na jugu preko Huma do
Kotora i današnjeg Nikšića, a na istoku do Raške. Odlučio je obnoviti kraljevstvo Nemanjića pa se
1377. na grobu sv. Save dao okruniti «sugubim vijencem» kao Stefan Tvrtko, kralj Srbije, Bosne,
Primorja, Huma, Donjeg Kraja i Zapadnih Strana…
Ludovik je umro 11.09.1382. ostavivši dvije malodobne kćeri, Marija je bila zaručnica češkog
kraljevića Žigmunda Luksemburškog; mlađa kćer zvala se Hedviga.

Marija. Odmah nakon pokopa Ludovika, velikaši su za kralja okrunili njegovu kćer Mariju koja je
tada imala dvanaest godina; umjesto nje vladala je kraljica-majka Jelisaveta Kotromanić. Poljski
velikaši su se odupirali Mariji, a nakon poduljih pregovora okrunili su mlađu Ludovikovu kćer za
poljsku kraljicu. Kad se Hedviga udala za litvanskog kneza Ladislava Jagela osnovana je poljska
kraljevska dinastija Jagelovića.
U Hrvatskoj je Stjepan Tvrtko htio svoje kraljevstvo proširiti od Jadranskog mora do Drave. Da bi
to postigao, počeo je nagovarati velikaše da se odvoje od ugarske krune. Kad su u Budimu saznali
za njegove namjere odlučila je kraljica Jelisaveta osobno s kćerkom otići u Hrvatsku. Kad su stigle,
u Vrani se digla pobuna, ali je propala. Naposljetku je Tvrtku predan Kotor, te je tako bosanski kralj
umiren. Ženska vlast ipak je još uvijek uznemirivala velikaše. Predvodnici pobune bili su braća
Horvati: Pavao, Ivaniš i Ladislav. Oni su kralja potražili u Napulju; Karla Dračkog, a u to vrijeme i
Žigmund Luksemburški je provalio u Ugarsku i primorao dvor da ga vjenča s Marijom.

Karlo II. Za ugarsko-hrvatskog kralja okrunjen je 1385, ali ne vladao samo dva mjeseca. Kraljica
Jelisaveta i Nikola Gorjanski (njezin najbliži savjetnik) dali su ga pogubiti. Ponovno je za kraljicu
okrunjena Marija. Ona, njena majka, Gorjanski i Blaž Forgač koji je ubio kralja bili su zarobljeni u
blizini Đakova. Blaž i Nikola su pogubljeni, a kraljice su odvedene u Novigrad na moru. Tamo je

8 Vukašinov sin Marko je postao turskim vazalom – Kraljević Marko.


Jelisaveta zadavljena, a Marija pošteđena kao nedužna.

Nakon Ludovikove smrti 1382. u Hrvatskoj se razbuktao otpor faudalaca protiv centralne vlasti.
Tome se pridružila i Bosna Tvrtka I. dok Turci pojačavaju pritisak i 1389. ruše srpsku državu na
Kosovu. Mletačka Republika zasada ostaje pritajena. Na ugarsko-hrvatsko prijestolje dolazi
luksemburška dinastija; Žigmund koji je vladao pedeset godina (od 1387.).

Žigmund Luksemburški. Kad je Žigmund saznao za te događaje, odmah je stigao u Ugarsku gdje
je 1387. okrunjen za kralja. Upotrijebio je oružanu snagu kako bi Mariju izvukao iz novigradske
tamnice gdje ju je držao ban Ivan od Paližne.
Borbe unutar kraljevstva prekinulo je napredovanje Turaka. Na Kosovu polju došlo je na Vidov-dan
1389. do velike bitke u kojoj je poginuo sultan Murat, ali i srpski knez Lazar. Ipak su pobijedili
Turci pod vodstvom Muratova sina Bajazida I. Tom pobjedom Turci su sebi otvorili put na Bosnu,
Bugarsku i Podunavlje.
Unatoč turskom napredovanju, bosanski kralj Tvrtko nije stao u širenju svoje vlasti. Ubrzo je pod
sobom imao cijelu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom i Klisom, Omiš,
Split, Trogir, Šibenik. Svoju vlast ipak nije uspio utvrditi jer je umro već 1391. tvrtka je naslijedio
nećak Stjepan Dabiša. On je sa Žigmundom sklopio mir u Đakovu kojim se obvezao da će svoju
državu ostaviti njemu nakon svoje smrti. Vratio je Žigmundu dijelove Hrvatske i Dalmacije što ih je
osvojio Tvrtko, ali nakon smrti bosanski velikaši nisu poštivali kraljevu odluku te je Bosnom neko
vrijeme vladala njegova udovica Jelena Gruba. Za novog kralja izabran je Stjepan Ostoja,
nezakoniti sin kralja Tvrtka, a umjesto njega vladali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić i
Pavao Radinović.
Za to vrijeme umrla je kraljica Marija, a Žigmund je krenuo na Bajazida s težnjom da
uništi Tursko Carstvo u Europi. U bitci kod Nikopolja sultan je nadmoćno pobijedio (1396.).
Nakon bitke kod Nikopolja dugo se nije znalo što se dogodilo s kraljem Žigmundom ni da li je
uopće živ. Zato je skupina velikaša pod vodstvom Stjepana Lackovića od Čakovca za novog kralja
okrunila Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Kad se Žigmund vratio pozvao je one koji su okrunili
Ladislava u Križevce na sabor uz obećanje da im se ništa loše neće dogoditi. Unatoč tom obećanju,
došlo je do svađe na saboru i ubijeni su Stjepan Lacković i njegovi privrženici. Na to je u Hrvatskoj
došlo do velike pobune kojoj je pridružila i Bosna pod Hrvojem Vukčićem. Žigmund je 1401.
uhvaćen u Višegradu, svrgnut s prijestolja i zatvoren u gradu Šiklošu, a za kralja je ponovno
okrunjen Ladislav Napuljski iako se većina plemstva izmirila s Žigmundom. Već treći mjesec
vladavine novi se kralj vratio u Napulj, a vojvodu Hrvoja je imenovao splitskim hercegom i svojim
namjesnikom u Hrvatskoj i Dalmaciji.
Nakon što je u Bosni svrgnut Stjepan Ostoja, a za kralja proglašen zakoniti Tvrtkov sin Stjepan
Tvrtko II. Tvrtković, Žigmund je krenuo u rat protiv Bosne. U međuvremenu oženio se Barbarom,
kćerkom grofa Hermana Celjskog9. Kako ratovi protiv Bosne nisu bili uspješni, Žigmund je pozvao
u pomoć papu te je tako sakupio priličnu vojsku. Godine 1408. zarobljen je kralj Stjepan Tvrtko II.
te mnogi velikaši. Napokon je cijela Hrvatska priznala Žigmunda za kralja. Nakon toga je Ladislav
Napuljski predao svoja prava na Dalmaciju za 100.000 dukata Veneciji. Žigmund je za Dalmaciju
vodio Prvi mletački rat (141110-1413) i Drugi mletački rat (1418-1420), ali bezuspješno.
Godine 1418. umire bosanski kralj Stjepan Ostoja; naslijedio ga je sin Stjepan Ostojić koga je
uskoro zamijenio Stjepan Tvrtko II. Tvrtković. Dok se bosanski kralj pripremao na borbu protiv
kneza Ivaniša Nelipčića u korist Venecije, u Bosnu su provalili Turci. Njihova navala primorala je
bosanskog kralja i srpskog despota Stefana Lazarevića da se približe Žigmundu. Lazarević mu je
čak obećao Beograd nakon svoje smrti što je njegov nasljednik Đurađ Branković i ispunio. Na vijest
o smrti Lazarevića, sultan Murat II. je provalio u Srbiju i osvojio Kruševac (tadašnja srpska
prijestolnica) i Golubac. Žigmund je pokušao vratiti Golubac, ali nije uspio. Nakon toga ponovno je

9 Vjenčanje je bilo u Krapini, a Celjski je tada bio grof Varaždina i gotovo čitavog Hrvatskog zagorja.
10 Iste godine Žigmund je postao i njemačkim kraljem.

11
otišao iz zemlje, a upravu je ostavio u rukama kraljice Barbare 11, tasta bana Hermana Celjskog i
šurjaka Nikole Gorjanovića. Za to vrijeme (1433.) Žigmund je u Rimu okrunjen za cara, a s
Mlečanima je uredio primirje kojim je riješeno pitanje Dalmacije u Mletačku korist za više stoljeća.
U to vrijeme ban u Hrvatskoj bio je Krčki knez Nikola Frankopan, a posjedovao je gotovo čitavu
Hrvatsku. Slavonski ban bio je Herman Celjski, a između dva roda dolazilo je do razmirica. Nakon
smrti bana Nikole njegovih devet sinova osnovali su grane frankopanske porodice koje će igrati
značajnu ulogu u Hrvatskoj do polovice XVII. st.
Kraj Žibmundova vladanja bio je pun unutarnjih nemira. Umro je Ivaniš Nelipčić, a sve njegove
posjede trebali su naslijediti kći Katarina i njezin muž Ivan Frankopan. Ali Žigmund je zahtijevao
da se sve preda njemu. Ivan to nije prihvatio i tako je 1436. buknuo građanski rat. Ban Frankopan je
iznenada umro i svi njegovi posjedi su prešli u ruke bana Matka Talovca. Kralj Žigmund je umor u
Moravskoj 1437.

Sukob triju dinastija; Anžuvinaca, Luksemburžana i Kotromanića najjače se očitovao u


dalmatinskim gradovima koji su pokušavali zadržati anžuvinski mir izrazima dinastičke odanosti i
pokušajem međugradskog saveza.
Žigmunt je pohodom na Bosnu 1408. uspio svladati otpor bosanskih feudalaca kojima je na čelu bio
Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a razriješio je i dinastičko dvovlašće Anžuvinaca i Luksemburžana u
Hrvatskoj. Poraženi dinastički kandidat Ladislav Napuljski prodao je 1409. Veneciji svoja prava na
Dalmaciju, a Hrvoje je 1414. u Bosnu doveo Turke.
Venecija između 1409. i 1420. obnavlja svoju vlast nad Dalmacijom (samo je Dubrovački prostor
izbjegao podvrgavanju Mlećanima i njegov je prostor razdvajao mletački posjed na dva dijela12), a
istodobno se na hrvatskom prostoru pojavljuju turske čete (već 1415.).
Turskim nadiranjem rasla je i obrambena važnost ugarsko-hrvatskih kraljeva. Budim je postao
uporištem otpora. Žigmunt je 1396. s vojskom francuskih vitezova krenuo prema jugu Balkanskog
poluotoka, ali je kog Nikopolja teško poražen. Ubrzo su Srbija i Bosna bile primorane prihvatiti
vazalni odnos prema budimskom vladaru. Ipak sve je pokazalo da je osamljeni ugarsko-hrvatski
vladar bio previše slab pred Osmanlijama, a stanje je pogoršavala činjenica da su snage koje su ga
pomagale, pape, Habsburgovci, Venecija, bile sporedne i njihova potpora gotovo zanemarujuća.

Albert Habsburgovac. Za novog kralja izabran je Žigmundov zet, muž njegove jedinice Jelisavete.
Turci su zadavali mnogo glavobolja srpskom despotu Đurađu pa je zatražio pomoć od Alberta.
Sazvan je sabor u Budimu na kojem je utvrđeno da kralj ne može krenuti u ratni pohod ni donijeti
nikakvu važnu odluku bez potvrde tog sabora. Albert se odazvao Đurađu, ali njegov pohod nije bio
od velikog značaja. Kralj je ubrzo i umro od kuge koja je harala u vojsci. Prije smrti obnovio je
Severinsku banovinu u jugoistočnoj Ugarskoj, a kao bana postavio je Rumunja Janka Hunyadija13.

Vladislav Jagelović. Nakon kraljeve smrti ponovno se javilo pitanje nasljedstva. Imao je dvije
kćeri (Ana i Jelisaveta), a žena Jelisaveta bila je trudna. Kraljica se nadala da će roditi sina te je uz
pomoć dvorkinje tajno pribavila krunu sv. Stjepana. Mnogi su podržavali kraljicu, ali većina je
htjela odraslog i sposobnog kralja koji će se moći suprotstaviti Turcima. Jedni su htjeli da se za
kralja izabere sin srpskog despota Đurađa Lazar, ali za kralja je ipak izabran šesnaestogodišnji
poljski kralj Vladislav Jagelović. Dok se krunio novi kralj, kraljica Jelisaveta rodila je Ladislava
Postuma koji je uskoro okrunjen krunom sv. Stjepana. U međuvremenu je Vladislav stigao u Budim
te mu se priklonila većina velikaša. Krunidba Ladislava je proglašena bezvrijednom te je za kralja
okrunjen Vladislav Jagelović.
Stranačke borbe je vrlo dobro iskoristio sultan Murat II. te je počeo opsjedati Beograd koji je branio
vranski prior Ivan Talovac. Murat nije uspio osvojiti grad.
To je omogućilo ponovne borbe oko prijestolja, tj. obračun Vladislava s Jelisavetom. Nju je

11 Medvedgradska «crna kraljica».


12 to su bili temelji Dubrovačke Republike
13 narodno – Sibinjanin Janko
napustila većina pristaša pa se okrenula njemačkom kralju Fridriku III. Habsburgovcu koji je samo
čekao priliku. Jelisaveta mu je poslala krunu sv. Stjepana i malog Ladislava na odgajanje. Na to je
započeo građanski rat u kojem je najviše stradao Zagreb. Mirom je uređeno da će Vladislav
Jagelović vladati do smrti, a naslijedit će ga Ladislav Postum. Za vrijeme građanskog rata Bosna je
Hrvatskoj oduzela Krajinu između Cetine i Neretve s Omišom i Poljičkom župom.
Veliki turski rat (1443. – 1444.) započet je sa ciljem sa se Turci potpuno izbace iz Europe. Plan je
nastao na temelju dvogodišnjeg uspješnog ratovanja Janka Nunyadija, a pridružili su mu se kardinal
Julijan Cesarini, bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. i srpski despot Đurađ Branković. Godine 1443.
Hunyadi je uspio prodrijeti sve do Sofije pobijedivši u nekoliko odlučnih bitaka, ali velika hladnoća
i glad primorali su ga na povlačenje. Sultan Murat II. je ponudio mir koji je sklopljen u Segedinu
1444.
Čim je mir potpisan, počeo je kardinal Cesarini nagovarati na novi rat tvrdeći da prisege dane
«nevjernicima» ne vrijede. Kralj Vladislav i Janko su krenuli niz Dunav do Varne, ali sultan Murat
je imao 40.000 ljudi te je ta bitka bila izgubljena. Vladislav je poginuo.

Ladislav V. i gubernator Janko Hunyadi. Sada je trebao zavladati Ladislav Postum, ali Fridrik
III. ga nije htio izručiti, kao ni krunu sv. Stjepana. Tako je za gubernatora izabran Janko Hunyadi te
mu je predana sva vlast. Fridrik još uvijek nije izručivao Ladislava, ali Janku se i nije žurilo s novog
položaja. Radije se okrenuo na Turke te je 1448. došlo do trodnevne bitke na Kolovu polju kod
Varne. Ugarsko-hrvatska vojska je bila potpuno poražena te je Đurađ Branković dao uhvatiti Janka
i baciti ga u tamnicu u Smenderevu odakle se ovaj nakon dva mjeseca uspio osloboditi i sklopiti
trogodišnje primirje s novim sultanom Mehmedom II. Austrijski staleži su primorali Fridrika na
izručenje Ladislava koji je tada imao dvanaest godina. On je nastanio u Beču i preuzeo vlast u
Austriji, Češkoj, Ugarskoj i Hrvatskoj, ali na svakom položaju imao je upravitelja tako da gotovo
nije vladao osobno. Za odgojitelja je mladom kralju poslan knez Ulrik Celjski.
Unutar Hrvatske Celjski nisu bili popularni. Fridrik i Ulrik su nakon smrti Matka Talovca prigrabili
slavonsko banstvo te počeli otimati imanja Talovcima i zagrebačkoj biskupiji. Kad je nasilje
Celjskih eskaliralo, sabor je naredio Janku Hunyadiju da ih pokori. On je (1446.) zauzeo Đurđevac,
popalio Varaždin, udario na Štajersku, Međimurje i Koprivnicu. Celjski su predali oteta imanja i
gradove, ali banska čast im je ostala iako su se trebali pokoravati Hunyadijevom rođaku Ivanu
Székelyju14 koji je bio vranski prior, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban i vicegubernator u
Hrvatskoj.

Sultan Mehmed II. Fatih je 1453. osvojio Carigrad te je tako potpuno srušeno tisućljetno Bizantsko
Carstvo. Godinu dana kasnije započeo je Janko Hunyadi rat protiv Turaka, ali s malo uspjeha. Papa
Nikola V. mu je, zato, kao pomoć poslao legendarnog Ivana Kapistrana koji je uspio oko sebe
okupiti mnogo križara iz Austrije, Češke i Ugarske. Kad je sultan pokušao osvojiti Beograd, te su
ga snage porazile najprije na Savi i Dunavu, a zatim i na kopnu. Ubrzo nakon toga Janko Hunyadi
je umro (1456.).

Najistaknutijim vladarima XV. st, Žigmundu i Matijašu Korvinu, Hrvatska je bila samo periferni
aspekt njihove političke djelatnosti. Žigmund nije bio samo ugarsko-hrvatski kralj; on je, prije
svega, bio njemačko-rimski car. Matijaš Korvin, pedesetak godina kasnije teži srednjoeuropskoj,
korvinskoj monarhiji i carskom naslovu, pa u uzaludnom sukobu s Habsburgovcima i Fridrikom III.
iscrpljuje svoje snage. Žigmund i Hrvatska izgubili su dalmatinske gradove, ali on je i dalje nosio
naslov kralja Dalmacije te je tako sačuvao barem dojam o cjelovitosti kraljevstva.
Žigmundov odnos prema feudalcima bio je uvjetovan njegovim političkim potrebama. Dugo i često
izbivanje iz ugarsko-hrvatskog kraljevstva i golema novčana sredstva koja je trebao uvjetovali su
potrebu za stvaranjem sloja sebi odanih feudalaca koji neće ugrožavati njegovu krunu. Zato je on
podupirao uspon novih dinasta među kojima su najistaknutiji bili Celjski i Talovci.
Matijašev primjer bio je drugačiji. Prije svega, Matijaš nije poticao iz vlastelinske obitelji nego iz

14 narodno – banović Sekula

13
redova srednjega plemstva. Na izbornom saboru u Pešti 1458, dok se tek izabrani kralj Matijaš još
uvijek nalazio u Pragu kog Jurja Podjebradskog, velikaši su primorali gubernatora Mihajla
Szilágyja da objavi dekret koji je obvezivao kralja da na vlastiti trošak brani ugarsko kraljevstvo, a
u isti mah mu osporava pravo da plemstvu nameće bilo kakav porez. Kralj je oslonac tražio u
pojedincima koji su pripadali istom staležu kao i on. Aristokracija se odupirala Matijaševoj
centralizaciji da bi sačuvala staleški položaj i materijalne interese. Pripadnici korvinskog kruga,
podrijetlom iz plemićkog staleža, odupirali su se apsolutizmu iz ideoloških razloga. Na čelu njihova
otpora bili su Ivan Vitez od Sredne i Ivan Česmički.

Matijaš Korvin. U međuvremenu je Ulrih Celjski, nakon smrti bana Petra Talovca, prigrabio
njegova imanja i svu Hrvatsku osim Klisa i frankopanskih posjeda. Za novog bana postavljen je
Ladislav Hunyadi, sin Janka koji je 1456. dao pogubiti Ulriha u Beogradu. Time je izumrla obitelj
Celjski. Nešto kasnije te godine umro je i Ulrihov tast, srpski despot Đurađ Branković. Smrt svojeg
odgojitelja ubrzo je osvetio mladi kralj Ladislav. Dao je pogubiti Ladislava Hunyadija. Nakon toga
uzeo je kao taoca mlađeg Jankova sina Matijaša te je s njim pobjegao u Prag. Osam mjeseci kasnije
tamo je i umro. Godine 1458. za novog kralja je izabran Hunyadijev sin Matijaš koji se naziva i
Korvin15. Tada mu je bilo petnaest godina. Prvi zadatak bilo mu je uređenje unutarnjih prilika u
kraljevstvu gdje su se još uvijek osjećale posljedice Celjskih, a bosanski kralj Stjepan tomaš, herceg
Stjepan Vukčić i Venecija otimali su se za posjede. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovao je
Pavla Špirančića. Njemački kralj Fridrik III. napokon je vratio krunu sv. Stjepana uz odštetu od
80.000 dukata, a Matijaš primi obvezu da će ga Fridrik ili njegovi nasljednici naslijediti na ugarsko-
hrvatskom prijestolju ako ne bi imao nasljednika.
Godine 1459. Srbija je potpuno pala pod tursku vlast, a zatim je došao red na Bosnu. Tu je vladao
Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša. Kralj se uzdao samo u pomoć pape i kralja Matijaša. Ali,
dok je Matijaš bio u pregovorima s Fridrikom III, upao je Mehmed II. u Bosnu i pokorio
prijestolnisu Bobovac, Jajce, a zatim i Ključ gdje se sklonio kralj. Kad je pao i Ključ, sultan je
Stjepana Tomaša dao pogubiti pred Jajce. Slobodna je ostala jedino Hercegovina gdje je vladao
Stjepan Vukčić. Matijaš je oslobodio Jajce, a idućih godina i svu Bosnu. Tada je osnovao Jajačku i
Srebrnički banovinu koje su bila važan dio njegovog obrambenog sustava.
Nakon pada Žbosne, Turci su neprekodno provaljivali u Hrvatsku. Godine 1469. već je bilo toliko
teško da su se pojedini velikaši počeli obraćati za pomoć Veneciji i njemačkom kralju Fridriku III.
Matijaš se bojao da bi Frankopani mogli predati Senj Veneciji. U taj je grad poslao kapetana Blaža
Podmanickoga s vojskom, a on je Frankopanima oduzeo Senj i tamo uspostavio kapetaniju. Gubitak
Senja bio je velik udarac za knezove te je došlo do razmirice između Frankopana i Matijaša, a
posebno kad im je kralj oduzeo i čitavo primorje od Trsata i Senja te Vinodol. Tako su se
Frankopani obratili Veneciji te joj predali Krk.
Godine 1472. Matijaš je za bosanskog kralja imenovao Nikolu Iločkoga. Njegov zadatak bio je da
Turcima preotme preostali dio Bosne, ali ovaj to nije uspio izvršiti. Nakon Nikoline smrti Matijaš je
sam provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, ali uspjeh je bio tek privremen. Matijaš je umro za
vrijeme rata s Fridrikom III. 1490. u 47 godini života. Kralj je bio oženjen tri puta, ali ni jedna žena
nije mu rodila dijete. Imao je samo nezakonitog sina Ivaniša kojemu je na sve načine pokušavao
osigurati nasljedstvo, ali to mu nije potpuno uspjelo.
Kao kandidati za prijestolje javili su se češki kralj Vladislav Jagelović, njegov mlađi brat poljski
kraljević Ivan Albert i njemački kralj Maksimilijan.
Ivan Vitez je bio osobom najvećeg kraljevog povjerenja, pouzdanik njegova oca Ivana Hunyadija.
Nakon Matijaševa izbora za kralja postao je kancelarom kraljevstva i ostrogonskim nadbiskupom.
Upravo je on okrunio Matijaša krunom sv. Stjepana 1465.
Vitezov nećak Ivan Česmički ili Janus Pannonius, bio je pjesnik i osoba iz najužeg kraljevog kruga.
Ipak su obojica bili protiv Matijaša u vrijeme pobune 1471.
Sve jače Matijaševo priklanjanje apsolutističkom ponašanju izazvalo je otpor aristokracije i
humanističkog kruga oko kralja. Vitezov cilj bio je jak vladar na dvoru, a ne kralj-apsolutist s

15 Prema gavranu koji je bio u grbu obitelji Hunyadi.


neograničenom vlašću – parlamentarna monarhija u kojoj staleški sabor uz kralja sudjeluje u
upravljanju državom.
Ljeti 1471, na saboru u Budimu, kralj se obvezao da će svake godine sazivati sabor i da neće
raspisivati izvanredne poreze bez njegova pristanka.
Pobuna je završila slomom i smrću oba Ivana. Vitez je bačen u tamnicu potkraj 1471, a iduće
godine je umro; na slobodi. Ivan Česmički je pobjegao u Medvedgrad Ivanu Thuzu, a 1472. tamo je
i umro.

Desetak godina poslije, 1481, kralj je na «općem sudištu» u Zagrebu optužio Frankopane, Zrinske i
Blagajske da su spram nižega plemstva zločinci i otimali, zaprijetivši im najoštrijim kaznama. Sve
je završilo kraljevim poništavanjem svih osuda i suglasnošću staleža za nove poreze u Slavoniji.

Jedina europska snaga koja se u sredini XV. st. nastojala uključiti u otpor Turcima bilo je papinstvo.
Papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini) obvezao se na križarski rat protiv Turaka, a 1459. je u
Mantovi sazvao skup europskih vladara nastojeći ublažiti njihove međusobne razmirice kako bi
zajednički mogli ratovati protiv Osmanlija. Iduće godine pozvao je zapadnu Europu u rat, ali od
svega nije bilo ništa. Nakon pada srpske despotovine 1459. Turci su krenuli na Bosnu pa je Pio II.
pokušao pomoći. Njegov je legat 1461. okrunio novog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, a
ujedno su se ublažavale suprotnosti bosanskog i ugarskog dvora; Venecija je počela novčano
pomagati Matijaša Korvina. Unatoč svemu, Turci su 1463. srušili srednjovjekovnu Bosnu. Te iste
godine Matijaš je sklopio mir s Fridrikom III. te je habsburgovcima priznao pravo na ugarsko-
hrvatsko prijestolje ako sam ne bi imao nasljednika. Kralj je sklopio i savez s Venecijom i križarski
rat je mogao početi.
Plan je bio ovakav: Matijaš će biti nositelj pohoda na kopnu. Brodovlje će se okupiti u Anconi i
napadi će se voditi simultano. Sve je propalo zbog nezainteresiranosti Europe za križarski rat. Kad
je u kolovozu 1464. u Anconi umro papa Pio II. pripreme za pohod bile su zauvijek prekinute.

Nakon pada srpske despotovine i bosanske države pod tursku vlast Budim je bio jedinim uporištem
protuturskog otpora. Korvin je objektivno učinio onoliko koliko je mogao. Slijedio je Žigmundovu
zamisao o obrambenim taborima te branio ono što Osmanlije još nisu uspjele osvojiti da bi se tako
spriječio njihov prodor prema srednjoj Europi. Potkraj 1463. Korvin je sam provalio u Bosnu u
zauzeo Jajce ne čekajući okupljanje križara u Anconi. Iste godine je osvojio Srebrnik i oblikovao
Jajačku i Srebrničku banovinu radi zaštite Slavonije i Ugarske. Dvjema banovinama dodao je 1468.
i Senjsku kapetaniju, pošto je Senj oduzeo Frankopanima. U obrambeni sustav ušli su i Ostrovica,
Knin i Klis, ali on nije spriječio turska pustošenja u čitavom prostoru od Drave do Jadrana (čak i do
Slovenije).

Smrt Matijaša Korvina 1490. i dolazak Jagelovića na vlast.

Vladislav II. Češki kralj izabran je na saboru u Pešti dok se Ivaniš morao zadovoljiti čašću
slavonskog hercega te hrvatsko-dalmatinskog bana. Novi se kralj najprije obračunao s drugim
pretendentima na prijestolje. Vladislav je bio slab vladar, gotovo u potpunosti ovisan o saboru.
Frankopani su se ponovno dočepali Senja i primorja. Sve se primirilo kad je bosanski paša Jakub
provalio u Hrvatsku, a otuda u Kranjsku i Korušku. Velikaši su ga složno dočekali na Krbavskom
polju gdje je 9.08.1493. došlo do velike bitke, pogubne za hrvatsku plemićku vojsku. Odmah nakon
bitke, hrvatski velikaši su se počeli obraćati papi i kralju Maksimilijanu za pomoć, jer od Vladislava
to nisu mogli očekivati.
Tada su se na ugarskom dvoru pojavile dvije stranke; jedna dvorska na čelu s Tomom Erdödyjem, a
druga pod Lovrom Iločkim koji je težio zbacivanju Vladislava s prijestolja. Vladislav je ratom
primorao Lovru na poslušnost.
Za to vrijeme se u Hrvatskoj opet kao herceg vratio Ivaniš Korvin. Bio je oženjen Beatricom
Frankopan, a stolovali su u Bihaću i Krapini. Glavna mu je zadaća bila obraniti hrvatsku zemlju od

15
Turskoh napada. Nakon pobjede kod Jajca i oko Knina Ivaniš je umro (1504.) u Krapini. Sahranjen
je u crkvi pavlinskog samostana u Lepoglavi.
Uskoro nakon toga Vladislav je ušao u rat s Venecijom kao saveznik kralja Maksimilijana, a kao
nagrada mu je obećana Dalmacija. Budući da je nadbiskup i kancelar Toma Erdödy bio potajni
privrženik Venecije, znao je spriječiti svaki udarac uperen na Mlečane tako da je Dalmacija i dalje
ostala u njihovim rukama. Rat protiv Turaka se dalje nastavio; posebno je bila slavna pobjeda
novog bana Petra Berislavića kod Dubice na Uni. Jednako tako se i Ugarska spremala u ratni pohod,
ali vojska, većim dijelom seljaci, okrenula se na velikaše i plemstvo. Pokorio ih je erdeljski vojvoda
Ivan Zapoljski, porazivši njihova vođu Jurja Dózsu kod Temišvara. Maksimilijan i Vladimir su se
sastali u Požunu i Beču 1515. te ponovno sklopili nasljedni ugovor koji je Habsburgovcima
obećavao ugarsko-hrvatsku krunu u slučaju da kralj nema nasljednika. Za veće jamstvo se Ludovik
zaručio s Marijom Habsburškom, a Ana, kći Vladislava II, Marijinim bratom Ferdinandom
Habsburškim.

Ludovik II. Ubrzo nakon toga je Vladislav umro, a naslijedio ga je sin Ludovik iako mu je bilo tek
deset godina. Država je sve više propadala, a između dvorskih stranaka su bješnjele borbe. Nitko
nije znao kako razriješiti nastalu situaciju, čak ni kad je Ludovik II. postao punoljetan te se oženio
Marijom Habsburškom (1522.). Neprilike su iskoristili Turci. Ban Petar Berislavić ih je suzbijao, ali
vrlo teško, posebno kad je jedina oaza u turskoj vlasti ostalo Jajce. Ban je poginuo u bitci na planini
Plješivici, između Korenice i Bihaća 1520.
Te je godine ustoličen i novi sultan Sulejman II. Odmah na početku vladanja zauzeo je otok Rodos,
Beograd kao «zlatni ključ» Ugarske i Slavonije, a zatim i Knin, Skradin, Ostrovicu dok je Klis
odlučno branio Petar Kružić. Hrvati su se potpuno priklonili Ferdinandu Habsburškom koji ih je
branio više od kralja Ludovika. Trebalo je braniti i Jajce. To je uspješno obavio Krsto Frankopan,
sin kneza Bernardina (1525.). Godine 1526. okupljen je sabor u Križevcima gdje je Krsto pozvao na
odcjepljenje Hrvatske od kralja Ludovika te da sebi potraži vladara koji će je znati zaštiti, tj.
Ferdinanda. Budući da su neki velikaši bili više za pomoć od strane Venecije, sabor se razišao bez
važnijih zaključaka. U isto vrijeme i Ugarska je bila na pragu građanskog rata, ali Sulejman je već
krenuo s 200.000 ljudi. Vrhovno zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je nadbiskup Pavao Tomory
te okupio oko 30.000 ljudi. Nisu pričekali hrvatsku vojsku pod Krstom Frankopanom nego su
29.08.1526. započeli bitku kod Mohača. Ugarska vojska je potučena, poginuo je Pavao Tomory, a
kralj Ludovik se u bijegu utopio u potoku Čeleju te su Ugarska, Hrvatska i Češka ostale bez kralja.

Čitav skup društvenih preduvjeta nakon Matijaševe smrti postao je sve nepogodnijim za
organiziranje kraljevske vlasti i protuturskog otpora.
Sam izbor Vladislava II. za kralja bio je plod procjene ugarskih staleža da će upravo on najmanje
ugrožavati njihove staleške povlastice16. Tzv. krunidbenom zavjernicom (31.07.1490.) obvezao se
da neće uvoditi nikakve novotarije kao što je činio Matijaš te da će se suglasiti sa svime što odluče
prelati i baruni. Dekretom ugarskog sabora (7.03.1492.) su ukinuti porezi Matijaša Korvina i vraćen
je sustav iz vremena Žigmunda. Kralj više nije smio pozivati u rat izvan države, a unutar nje samo
ako se kraljeva plaćenička vojska ne bi mogla oduprijeti neprijatelju. Konačna prevlast feudalne
oligarhije nad kraljevskom vlašću.

Nakon isteka primirja što ga je 1483. Korvin bio sklopio sa sultanom, Turci su 1491. poraženi kod
Udbine, ali su 9.09.1493. teško porazili hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju 17. Fabregues
kaže da je na Krbavskom polju «zarobljeno i pogubljeno čitavo hrvatsko plemstvo» te da u «čitavoj
Hrvatskoj nije preostao tko bi se mogao oduprijeti» Turcima. Točni podatci o sudionicima i žrtvama
bitke su neujednačeni.
16 Korvinov sin Ivaniš je, nakon očeve smrti, sporazumom s Vladislavom II. dobio naslov slavonskog hercega, a 1495.
imenovan je banom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. 1499. je imenovan doživotnim banom te ga je zapala dužnost
ratovanja s Turcima. Najvažniji uspjeh na tom polju bila je pobjeda kod Jajca 1501. Umro je 1504.
17 Najstariji sačuvani zapis o bitci na Krbavskom polju sastavio je Antonio Fabregues 13.09.1493. (poslanik pape
Aleksandra VI. u Senju.
Nakon 1500. Jagelovići gotovo potpuno napuštaju ulogu organizatora protuturskog otpora te
dužnost obrane prelazi na pojedince; Ivaniš Korvin, Žarko Dražojević, Petar Berislavić, Ivan
Karlović, Krsto Frankopan, Petar Kružić i dr18.

Uključivanje Vladislava II. u protuturski savez 1501. u kojem su sudjelovali Venecija i papa
Aleksandar IV. nije donijelo mnogo.
Papa i Republika su obećali obilatu novčanu pomoć ugarsko-hrvatskom kralju (godišnje ukupno
140000 dukata).
Unatoč savezu, Venecija je 1502. prihvatila primirje koje je ponudio sultan Bajazit II. Republika je
u ratu do tada pretrpjela velike gubitke na Peloponezu. To je natjeralo i Vladislava II. na
potpisivanje sedmogodišnjeg mira s Turcima; 1503.

Godine 1508. sklopljena je Liga u Cambraiju, na poticaj pape Julija II, cara Maksimilijana i kralja
Luja XII. Cilj lige bilo je uništenje Mletačke Republike. Ona je u jesen 1509. u Budim uputila
svojega poslanika Pietra Pasqualiga da na budimskom dvoru zastupa mletačke interese. Vladislav
II. je pristupio Ligi (sabor u Tathi 1510.) i tamo se obvezao na rat za Dalmaciju, ali Pasqualigo je
dobro znao da kralj to neće učiniti. Za takav pohod nije imao novčanih sredstava, a novčano ga je
pomagala upravo Venecija (prema protuturskom ugovoru) koja mu je 1510. poslala 116000
dukata19.

Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu karijeru u Ugarskoj, diplomatsku na dvoru Vladislava
II. U proljeće 1513. imenovan je upraviteljem banata Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a iduće
godine i banom.
Nakon cambraiske epizode dobio je zadatak obraniti dio krovinskog protuturskog sustava na potezu
Jajce – Pounje – Cetina koji je Turcima priječio prodor u Hrvatsku i Slavoniju. Uporište mu je bilo
Jajce, ali on za takav otpor nije raspolagao potrebnim preduvjetima. Nije ga pomagao kralj,
Venecija je bila nepovjerljiva zbog Vladislavova stupanja u Cambraisku litu, a i Slavonski sabor je
odbio pomoć u obrani Hrvatske južno od Velebita ističući da su staleži po starom običaju braniti
samo svoju kraljevinu (pomogao je jedino papa Leon X. koje s vremena na vrijeme slao novčanu
pomoć).
Berislavić je, unatoč osamljenoj borbi, ustrajao sve do pogibije na Plješivici 1520. U vrijeme
njegova banovanja Turci nisu osvojili ni jedan dio hrvatskog prostora.
Nakon Berislavića, u još je nezavidnijoj situaciji bio ban Ivan Karlović. On je bio dugogodišnji
mletački kondotijer, a od 1521. hrvatski ban. Na dužnost kondotijera natjerala ga je opća oskudica
iako je i za taj posao dobio minimalnu plaću. Tako nije mogao braniti Hrvatsku. Nakon zauzeća
Beograda 1521, Sulejman I. je počeo ostvarivati osnovu pritiska prema sjeveru i jugu Hrvatske.
Napad je najprije usmjerio prema Hrvatskoj južno od Velebita gdje se Karlović nije mogao
oduprijeti. Turci su 1522. zauzeli Knin i Skradin, a 1523. Ostrovicu. Kada je 1524. Karlović
napustio bansku čast i dalje se nadao mletačkoj pomoći ne bi li zadržao svoje glavno uporište,
Obrovac, ali i ta su se očekivanja izjalovila. Turci su Obrovac osvojili 1527. Godinu dana kasnije
palo je Jajce i korvinski bedem bio je konačno razoren. Turci su istodobno nakon pada Osijeka i
poraza kod Mohača (1526) vršili pritisak na Slavoniju, a na jugu im se odupirao još samo Klis.
Deset godina kasnije osvojeni su Požega (1536), Klis (1537) te Nadin i Vrana u zadarskom zaleđu.

Bitkom na Mohačkom polju i pogibijom Ludovika II. ugasila se srednjovjekovna ugarsko-hrvatska


država. Izumrla je obitelj Jagelovića te Budim više nije bio politički oslonac hrvatskih zemalja.
18 Kako su Jagelovići bivali sve siromašnijima, sve su oskudnije podupirali vlastite banove koji su se okretali drugim
izvorima financija kako bi očuvali svoje od turskih provala. Tako je npr. Žarko Dražojević stupio u službu Mletačke
Republike koja ga je financirala sa skromnih 20 dukata mjesečno; time je mogao izdržavati 25 konjanika. Nakon
sklapanja primirja sa sultanom to je smanjeno na 12 dukata. Kasnije je ponovno primao po 20 dukata, ali samo jer je
Signoriji prepustio jedan svoj kaštel iznad Cetine.
19 Kralj je lud!

17
Počelo je nametanje za vlast, a tu se posebno isticao habsburški Beč. Dolazak Habsburgovaca na
hrvatsko, a zatim i ugarsko prijestolje najlakše je objasniti dinastičkim ugovorima od kojih su prvi
sklopili Matijaš Korvin i Fridrik III. 1463. te izborom nadvojvode Ferdinanda za hrvatskog kralja na
saboru hrvatskih staleža u Cetinu 1.01.1527. Njega su izabrali hrvatski staleži dok su slavonski na
saboru u Dubravi kod Čazme pet dana kasnije za kralja izabrali za kralja Ivana Zapolju. Kraljevina
Slavonija tada još nije bila tako pritisnuta Osmanlijama pa je u izboru kralja slijedila primjer
ugarskih staleža. Ferdinand je priznat za slavonskog kralja na saboru u Križevcima 6.10.1527.
nakon što je porazio Zapolju u sukobu oko mjesec dana ranije.

Habsburški prodor prema Jadranskom moru odvijao se polagano i preko Istre gdje je trebalo
razlomiti faudalni akvilejsko-gorički obruč i svladati otpor Mletačke Republike. Prvi habsburški
posjed u Istri nalazio se u njezinu kontinentalnom središtu, a ne na jadranskoj obali (Pazinska
knežija; 1374.). Godine 1382. zavladali su Trstom, a desetak godina kasnije Kastav, Veprinac,
Mošćenice i grad Rijeku.
U godinama uoči bitke na Mohačkom polju većina hrvatskih pokušaja oslanja se na Habsburgovce.
Bernardin Frankopan, otac Krste Frankopana, odlazi 1522. na sjever gdje na državnom saboru u
Nürnbergu drži «Govor za Hrvatsku» u kojem kaže da je ona «štit i vrata kršćanstva». Govor nije
ostavio previše utjecaja na Europu. Nadvojvoda Ferdinand je, doduše, pomagao, ali samo one
dijelove Hrvatske koji su izravno ležali na putu turskim prodorima prema habsburškim zemljama
Kranjskoj i Štajerskoj.

Dolazak Habsburgovaca na vlast bilo je posljedica krajnje ugroženosti i dinastičkog sloma koje je
nastupio već i prije pogibije kralja Ludovika II. na Mohačkom polju. Na samom početku 1526.
hrvatski i slavonski staleži su na saboru u Križevcima razmatrali otkazivanje poslušnosti kralju
budući da ih on neće štititi. Jedina obrana kojoj su se staleži mogli obratiti bili su Habsburgovci;
Venecija nije dolazila u obzir jer se ona brinula jedino za gradska uporišta na obali, a prema
Hrvatskoj ili još udaljenijoj Slavoniji bila je ravnodušna.

Unatoč optimizmu nakon izbora novog kralja, hrvatski feudalci nisu uspjeli osigurati ono zbog čega
su mu i dali povjerenje; obvezao se držati tisuću konjanika i dvije stotine pješaka u Hrvatskoj, ali
bez čvrstih odredaba o načinu njihova ostvarivanja.
Stoga je održan drugi sabor u Cetinu (28.04.1527.) gdje su kralju prigovorili zbog neizvršenih
obveza. Prigovorili su mu da nije poznato da bi «ijedan vladar silom zavladao Hrvatskom» i da su
se oni nakon Zvonimirove smrti «slobodne volje pridružili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a
nakon toga i vašemu veličanstvu». Njihov prosvjed nije urodio znatnijim plodom. Do prijelomne
bitke kod Siska 1593. nastavljeno je prostorno mrvljenje hrvatskoga kraljevstva.

Ostatak/dodatak
Polazište poznavanju etnokulturnog razvoja na području hrvatskih zemalja jest zaključak o
strukturalnoj složenosti pojma hrvatski narod. Narodnosni procesi, zapravo, održavaju složenost
prostora, društvenog organiziranja i misaone baštine u hrvatskom srednjovjekovlju. U zbirni
etnokulturni pojam hrvatski narod uključuje se u tijeku srednjega vijeka nekoliko etnokulturno
različitih slojeva ili njihovih ivera, od kojih onaj temeljni, slavenski sloj, bijaše Hrvatima srodan, a
neki drugi, prije svega različiti slojevi romanskoga stanovništva, bijahu etnokulturno raznorodni.
Narodnosni razvoj hrvatskih zemalja u srednjem vijeku nedvojbeno je usmjeren prema kroatizaciji
slavenskih i nehrvatskih/slavenskih narodnosnih skupina, ali se pohrvaćivanje ne vrši u jednakim
ritmovima na svim dijelovima hrvatskih zemalja. Dapače, u nekim regionalnim cjelinama prethodna
se narodnosna osnovica ili trajno odupire hrvatskom imenu, premda je već u ranom srednjem vijeku
ta cjelina postala sastavnim dijelom hrvatskog društvenog i političkog prostora (Slavonija), ili se,
pak, nehrvatske skupine odjednom pojavljuju na površini razvoja i ostaju zasebnim društvenim
cjelinama u srcu hrvatskoga okruženja (srednjovjekovni Vlasi).
Od etničkog supstrata što su ga u osvit svoje povijesti Slaveni i Hrvati zatekli, dolazeći na obale
Jadrana, romanski je sloj nedvojbeno bio najvažniji, kako brojnošću, tako i trajnošću djelovanja u
hrvatskom srednjovjekovlju. Drugi etnički iver, primjerice ostaci romaniziranog stanovništva ili
prežici ljudske osnovice avarskoga kaganata, jedna su primjetni u oblikovanju hrvatskoga društva u
srednjem vijeku.

Moglo bi se sasvim općenito reći da je srednjovjekovni grad na istarskoj obali prije svega bio
prostorom romanskog etnodruštvenog sloja, dok je slavenski/hrvatski etnos obilježavao seosko
zaleđe kontinentalne Istre. Nazočnost Hrvata u istarskim komunama bila je brojčano skromna i nije
mogla utjecati na njihovo romansko obilježje. Zato će suprotnost između romanskih gradskih
središta i hrvatskog seoskog prostora biti temeljnom odrednicom istarskog srednjovjekovlja.
Romanska nadmoć na obali, politički utjecaj Venecije i njemačko-carski, poslije habsburški prodor
sa sjevera, a u kasnom srednjem vijeku i lepeza društvenih poremećaja, otežavali su rast hrvatskog
etnosa u Istri, ali upravo zbog toga ne valja zanemariti zadivljujuću otpornost tog stanovništva u
nimalo povoljnim okolnostima.
U gradovima na središnjem dijelu istočnog Jadrana, što su u ranom srednjem vijeku ušli u
opseg bizantske Dalmacije etnokulturni odnosi bijahu temeljito drukčijima. Već od početka ranog
srednjeg vijeka dalmatinski gradovi su se našli u čvrstom hrvatskom okruženju. Stoga Hrvati već u
ranom srednjem vijeku naseljavaju gradska područja dodirujući se u svakodnevici s romanskim
stanovništvom, a gradska društva ulaze u razdoblje kroatizacije.
Postoji još jedna skupina romanskog stanovništva; oni su se pred naletom slavenskih došljaka na
prijelomu VI. i VII. st. raspršili po planinskim područjima Dinarida i utonuli u potpunu povijesnu
šutnju. Tek nakon stoljetnih procesa prilagodbe i postupne preobrazbe napokon se javljaju – Vlasi.
O njihovu postojanju prvo svjedočanstvo donosi splitski kroničar Miha Madijev kad kaže da su u
vojski bribirca Mladena II. u bitci kod Blizne bili i Vlasi. Njihovi stočarski stanovi i općine nalaze
se u Lici, porječju Zrmanje, u kraškim predjelima zadarsko-šibenskog zaleđa i u Cetinskoj županiji.
Lički Vlasi imaju svoje knezove, vojvode, suce i vlastito sudište («stol vlaški»), cetinski Vlasi
mogu odbiti kneza što im ga imenuje vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije biti Hrvat.

Određivanje odnosa između izričaja slavenski i hrvatski bijaše plodom duljega razvoja. Još se u IX.
st. ta dva izričaja uzaja mno dopunjuju i izmjenjuju čak i u nazivima hrvatskih vladara. U
sadržajnoj neodređenosti i miješanju naziva hrvatski i slavenski u vrelima zrcali se etnokulturno
prožimanje hrvatske jezgre i slavenske osnovice. Ali već na izmaku IX. st. njihova upotreba postaje
određenijom, a izričaj hrvatski prevladavajućim. U Međurječju, pak, ono nikad nije zamijenilo
općeslavensko ime. Slavonija se već u X. i mnogo češće u XI. st. uključuje u pojam hrvatskog
kraljevstva, postaje njegovima sastavnim dijelom, ali dosljedno čuva svoje prvobitno slavensko
ime.

Glavnim obilježjem jadransko-mediteranskog pojasa bio je grad i gradsko društvo, a kontinentalni


je prostor prije svega obilježavala zemljišna privreda i feudalno vlastelinstvo. Tako se u hrvatskom
srednjovjekovlju jasno razlikuju tri područja gradskog života, koja se znatnim dijelom poklapaju s
regionalnom razdiobom hrvatskog prostora: istočnojadranski pojas, brdsko područje
srednjovjekovne Hrvatske i Međurječje.
Grad na obali: Glavnina gradova na obali bila je po pravnom položaju civitas ili sjedište biskupa, a
gotovo svi su nastali na kasnoantičkim korijenima (Zadar, Split…). Pored takvih urbanih područja
postoje još i tvrdi gradovi (castrum) te gradovi koji se nisu oslanjali na kasnoantičku baštinu ili koji
je uopće nisu imali (Nin, Šibenik, Senj…).
Grad u zaleđu: U Hrvatskoj je grad u okrilju vlastelinskih obitelji (Ostrovica, Sinj…), a
prevladavajući oblik grada bila je utvrda. Dometi takvih naselja bili su ograničeni zbog podložnosti
feudalnoj ili kraljevskoj vlasti te zbog činjenice da su smješteni u najosjetljivijem geopolitičkom
prostoru.
Grad u Slavoniji: U Međurječju se gradski život razvio više nego u Hrvatskoj. To nisu bila

19
biskupska sjedišta pa gradovi nisu posjedovali civitet, a društvena uloga ovisila im je o stupnju
djelotvornosti kraljevskog okrilja. Pored kraljevskih gradova razvila se i velika skupina feudalnih
trgovišta. Samo rijetki su iskazali povijesnu otpornost i jaku društvenu individualnost (Gradec,
Zagreb, Varaždin).

Kada je došljak iz Italije, Petar Pantela, u drugom desetljeću XV. st. u Dubrovnik prenio talijansku
tehnologiju u proizvodnji otmjenih, skupih vunenih tkanina, to bijaše jedino komunalno društvo na
istočnom Jadranu koje je takvu tehnološku razinu moglo prihvatiti i dalje razvijati. Dubrovačko
suknarstvo, u cvatu do početka 60-ih godina XV. st, najviši je tehnološki domet na području
proizvodnje u čitavom hrvatskom srednjovjekovlju. Pojavu novog činitelja na Balkanu, Osmanlija,
Dubrovnik je pažljivo osluškivao već od kraja XIV. st. pripremajući se na prilagodbu. Provi ugovor
s Turskom Dubrovnik sklapa već 1430. Sultan Murat II. tada je Dubrovčanima potvrdio slobodu
trgovanja u Carstvu. U sredini XV. st. stanje se pogoršavalo i Dubrovnik se učvršćivao, gradila se
Minčeta i pojas bedema prema Šrđu. Tada su srušene sve zgrade izvan bedema, pa i radionice sukna
na Pilama.

Spis poznat pod imenom Pacta conventa ili Qualiter jedno je od historiografskih vrela o hrvatskom
srednjovjekovlju. Povijesnoj biti toga sastavka iz sredine XIV. st., s kroničarskim, pripovjednim
značajkama, moguće je pristupiti samo uvažavanjem činjenice o njegovoj kronološkoj sadržajnom
slojevitosti, u kojoj se prožimaju legenda i misao o dogovoru što ga godine 1102. sklapaju kralj
Koloman i «prvaci kraljevstva», prije svega kraljevski župani. Nedvojbeno je legendarnim slojem
kazivanje o staleškim, plemičkim pravima što ih je Koloman pripadnicima dvanaest hrvatskih
plemena tada tobože podijelio.

Poljički statut je sastavljen 1440. godine (u današnjem obliku). Tada je popisano običajno pravo
poljičkih seoskih općina, pa je statut, pisan bosančicom, utvrdio visoku razinu njihove društvene
zasebnosti.