Srednja Europa je kao pojam konstruirana u 18 st.Zahvaljujući teritorijima koje je držala Habs.

Monarhija,
stoga je ona zemljopisna a ne kulturološka odrednica.U pojmu JI Europe želi se izbjeći termin Balkan kako bi se
izbjegao termin Jugoslavije koja ne obuhvaća Bugarrsku, Albaniju i Grčku a njih pojam JI Europe svakako uključuje.
Povijesni identitet
-identitet je skup svih onih odlika koje neku stvar razlikuju od ostalih.Povijesni identitet je sklop referenci koje
određenu pov. pojavu čine raspoznatljivom i drugačijom od svih ostalih.Identitet se odnosi na povijesnu ukupnost
neke zajednice ili povijesne pojavnosti, on je postojao i ranije samo je pitanje u kakvoj je korelaciji sa sadašnjim
identitetom., npr. povijesni identitet srednjovjekovnog Dubrovnika naspram povijesnog identiteta Dubrovnika danas,
je li identitet srednjovj. Dubrovnika ugrađen u povijesni identitet koji mi danas imamo o Dubr.Slika o jednom
vremenu prihvatljiva je za jedan period, a može se razvući prije i poslije tog vremena. Tako je dubr. identitet izvađen
iz njegova renesansnog perioda, te se onda odnosi na srednji vijek i na 19.st. Na izmaku srednjeg vijeka Dubr.
republika je imala svoju historiografiju koja je stvarala sliku o povijesti te zajednice. Dalmatinski su gradovi poč.13
st. dospjeli pod stranu vlast, Mletke, što je hrv. historiografija opisivala kao tragično, ali prema tome treba biti
oprezan. Tako se i nakon 1204. dubr. komuna uključila u mletački trgovački imperij jer je bila prisiljena prihvatiti
mletačko vrhovništvo pred čijom se represijom ( onemogućavanje trgovine na moru i zaokret ka kopnenoj
balkanskoj trgovini sve do 1358) morala povinuti. Razvitak na gosp. planu je zaustavljen, a tek 1358. kad je
zadarskim mirom ušao u sastav ugarsko-hrv. države oslobođen je od “nenarodnih razina”- to je stereotip koji je
stvorila hrv historgr.
Ranosrednjovjekovni Dubrovnik bio je vrlo razvijen zahvaljujući posredničkoj trgovini između zemalja
balkanskog zaleđa i njihovih proizvoda i prekojadranskog terirorija i njihovih proizvoda, a pomorska trgovina je bila
samo jedan od segmenata sveukupnog gosp razvoja Dubrovnika. Dolaskom Mlečana 1204. Dubrovnik je dobio neka
ograničenja, ali ne na onom osnovnom pravcu Balkan-Jadran. Mleci nisu uvidjeli mogućnosti posredništva Dubr.
između Konstantinopolisa i srednje Europe, ali je on svakako uključen u mletački gosp sustav u čijem je periodu
1204-1348 ostvario vrlo značajan gosp rast. Što se tiče dozrijevanja dubr. komune i vlasti, to se najbolje može vidjeti
sagledavanjem njenog stanja nakon 1358. kada su komunalna vijeća uzela sudbinu u svoje ruke, nije došlo ni do
kakve krize vlasti, može se lijepo vidjeti kako se kroz to stoljeće i pol komuna normalno razvijala od autonomne
komune u trgovački grad. Skučenost teritorija dubr komune kao i ostalih dalmatinskih komuna, osim zadarske, bio je
velik nedostatak u njenom razvoju. U tom periodu Dub. je više nego udvostručio svoj teritorij komune (Mljet,
Pelješac, Ston i dubrovačko primorje). Dubrovčani su htjeli osvojiti i druge teritorije, osobito Korčulu u 12. st. zbog
plovidbe, vinograda i maslinika, ali bezuspješno, gdje su tad imali samo nadzor, te su je ubrzo napustili. Mletački
knez Ivan Dandolo je u doba svoje vlasti u Dubrovniku bio nositelj operacija novog osvajanja Korčule, u nju je
uložio mnogo novca, ali zbog neuspjeha nije znao kako će taj novac vratiti komuni; to je bilo teško razdoblje, osobito
za diplomaciju i historiogr. jer su dubr. historiografi bacali izvore koji su proturječili njihovoj slici događaja i
povijesti. Povijesna slika Dub. kao područja mira i harmonije ustaljuje se sve do danas, a prvi put ju donosi ravnatelj
dub. gimnazije Filip de Diveresis 1435 g. u svom Opisu Dubrovnika, za koji kaže da ne ratuje i da mrzi rat, te ga
vješto izbjegava, ali sama faktografija to uopće ne pokazuje-6 godina prije tog opisa Dub. je vodio rat za Konavle na
koje proširio nakon 1419. te se tad dogovarao o kupnji. Dub. je gotovo stalno bio u ratu, bilo sa susjedima, bilo sa
srednjevjekovnom srpskom državom, neprestano je pokušavao staviti pod svoj nadzor otoke Brač, Hvar i Vis za koje
kaže u svojim spisima “ona tri otoka”. U svojim traženjima dub diplomacija nije forsirala, ali je uvijek imala svoj širi
program koji je željela ostvariti. Posjedovanjem ta 3 otoka Dubrovčani bi bili gospodari Jadrana (kao nekad u ranom
srednjem vijeku Neretljani), a tu su poruku uputili i kralju Žigmundu (1411-1417), uz njegovo posredovanje (zajam)
Dub. su dobili ta područja ali vrlo kratko, dobili su i teritorij sve do Valone, područje prema hrv. teritoriju i u
unutrašnjost (Trebinje i okolica) gdje je bilo križište karavanskih puteva, htjeli su i Klobuk i Stolac, te u dogovoru s
bosanskim vladarima ušće Neretve, kad to nisu uspjeli htjeli su to ušće spaliti flotom –samo da pokažu ko je gazda.
Sam Dub. je stvarao u srednjem vijeku svoj identitet-bilo slike samih povjesničara, bilo na temelju želja koje je Dub.
želio ostvariti.

Povijest Crkve se promatra s dvije razine:

1) kad se govori o vjeri, duhovnosti-srednjevjekovni je čovjek prožet duhovnošću
2) kad se crkva promatra i proučava kao institucija-o njezinu nastanku, strukturi, o razvoju hijerarhije
Crkva je zamišljena kao univerzalna tvorba, različitosti unutar univerzalizma postoje od samog početka.
Crkva je nastala na Prednjem istoku, no središte seli na zapad u Rim. Duhovnost koja je nastala na istoku doživljava
promjene na zapadu, no sada ta duhovnost djeluje na istok. Na istoku je postojala svijest da je duhovnost izgrađena
kod njih, ali u području S i JI Europe postoje neke osobitost, to je prostor susreta i odvajanja. Zahvaljujući seobi
naroda nastaje fizičko odvajanje istoka i zapada kroz dva stoljeća, ona je iz temelja promijenila svijet.

1
 U hrv historiogr vodile su se i vode se polemike oko rušenja ili ne rušenja Salone, tj je li došla barbarska
snaga koja je uništila metropolu, ili se u to doba kasnog carstva grad uslijed gosp. recesije sam po sebi srušio (istina
je obično u sredini). To pitanje je i pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta, a ono se može istraživati na svim razinama,
kao recimo demografskoj. Kakav je bio odnos starosjedilaca i novopridošlih Slavena, tj Hrvata čija je sudbina u
mnogočemu zavisila o zatečenoj kulturi i civilizaciji na području na koje su došli? U tome nam može pomoći i slika
crkvene organizacije. Crkvenost je prije seobe bila teška, njome su se bavili antičari, a prvi je bio Daniele Farlatti u
svojoj povijesti Ilirika (Illyricum sacrum). S 3. st kršćanstvo se na ovom području jače širi zbog velike pokretljivost
vojnika, robova…
Tako su dva osnovna smjera propovijedanja vjere :
1)uzvodno uz Dunav-nosioci azijskih vojnih postrojba čuvali su sjeverne granice carstva
2) u uzmorskim istočnojadranskim gradovima-iz njih su carski funkcioneri i dužnosnici prelazili prvi
planinski lanac i prenosili kršćanstvo.
Ubrzo se cijeli prostor dobro organizirao u biskupska središta (Salona, Sirmium, Mursa, Cibalae, Siscia,
Epidaur…).Kršćanstvo je imalo svetačku podlogu-mučeništvo. Postoji tradicija o propovijedanju sv. Pavla u Iliriku
koje se spominje u njegovoj poslanici Rimljanima, a u kasnom srednjem vijeku osobito jako su ga poštovali vitezovi.
Njegov se brodolom navodno desio na Mljetu, a ne Malti ali pitanje je zapravo jesu li onodobni kršćani vjerovali u tu
priču. Stoga je bitna duhovna baština ljudi tog doba, ono u što su oni bili uvjereni, a ne ono što je doista istina danas.
Iz ovih je krajeva i sv. Jeronim, bitan je i lokalni kult, kao što je mučenik sisački biskup sv. Kvirin koji je 303.
uhapšen i osuđen na smrt; vezali su mu ruke i noge i bacili u rijeku ali mu “bog “ nije dao da odmah potone, pa se tad
okolo njega skupilo mnoštvo i doživjelo prosvijećenje- to je srednjevjekovna priča i vjerovanje. Kršćanska se rana
organizacija na ovim prostorima srušila u 5. st a u 7. i 8 st dolazi do nove kristijanizacije što je podijelilo istočnu i
zapadnu Crkvu, barbarska cezura je izmjenila ta dva prostora, preklopila ove prostore u interesima i tako dovela do
područja sukoba od 7 i 8 st nadalje, te još i danas. Kristijanizacija je proces, ali pitanje je da li ona završava kad je
prihvati i dovrši elita ili kad se uspostavi biskupsko središte. Razdoblje prve kristijanizacije traje do 5. st a išla je
smjerom odzdo prema gore, tj prihvaćanjem vjere od širih, siromašnih slojeva, ka vlasti, carstvu, a razdoblje druge
kristijanizacije traje od 7. st smjerom odozgo prema dolje, tj od elite na šire slojeve puka. Kristijanizacija se može
promatrati po narodima posebno, načinom na koji se širila iz kršćanskog centra, može se proučavati i u cjelini.

Države u srednjem vijeku; Bizantsko carstvo

Na prijelazu 5/6 st Bizant je u stanju raspada. U njemu je kao Istočnom rimskom carstvu prisutna svijest o jedinom
carstvu, te je smatrano da to nasljeđuje i da zato treba osloboditi zapad od barbara. Car Justinijan I 527-565 bio je
seljačkog porijekla s Balkana, no s vremenom je postao vrlo obrazovan, školovao se u Carigradu, centru kulture
tadanjeg svijeta .Žena mu je bila Teodora, prije je bila glumica što je značilo i prostitutka. Njih dvoje je biralo
sposobne suradnike kao što su glavni vojskovođa Belizar, strateg Narzes, pravnik Tribonijan, reformator uprave Ivan
Kapadokijski. Prvo su vojskom od 20000 ljudi krenuli na Almoravidsku državu 534. gdje je Justinijan uveo svoju
vlast s uvjerenjem da je on rimski car, dakle carska vlast. Zatim Sicilija, a s nje na Apeninski poluotok 535 da ga
oslobodi od barbara (Totila). Pri osvajanju jedan dio vojske se odvojio i osvojio Dalmaciju. Zbog toga su barbari pod
vodstvom Totile (Ostrogoti) izvršili protuudar tako što su razrušili sve što je podsjećalo na Rimsko carstvo. To je bilo
najjače razaranje antičke baštine s namjerom, sve do sada, pa je na taj način bizantsko osvojenje Dalmacije njima
samo u tom pogledu štetilo.Bizant je polako napredovao prema Ravenni, središtu barbara na italskom prostoru, pa je
njenim padom u Carigradu proslavljen trijumf. Bizant je osvojio JI dio Pirenejskog poluotoka i pacificirao sve
sredozemne otoke. Tako je opet nastalo carstvo, no to je bila samo njegova izvanjska slika jer je ono bilo u tom
ostvarivanju prenapregnuto-gubile su se granice na istoku s Perzijom i na Dunavu gdje su provaljivali Bugari i
Slaveni. Perzija je vojno ugrožavala Siriju i Egipat koji su davali lavovski dio budžeta Bizanta, a Perzija sama je bila
mjesto trgovačke razmjene te je Bizant morao izbjegavati bilo kakve sukobe s njom. Bizantska je fortifikacija bila
slaba na Dunavu, pa su Slaveni prodrli na Balkan, ali sasvim drugačije od svojih prethodnika-oni nisu imali ambiciju
osvajanja već jednokratne pljačke u sezoni ratovanja. To su bili mali odredi koji su iza sebe ostavljali pustoš i na taj
su način zapravo pripremali teren za svoje kasnije doseljenje koje prvotno nisu ni htjeli. Slaveni su bili vrlo blizu
Carigrada pa su tako destabilizirali samu jezgru imperija.
U svrhu uskrsnuća carstva uložena su golema sredstva što je izazvalo velika opterećenja u davanjima,
postala su jedva podnošljiva. Tako se u te unutarnje nemire uplela religiozna diferencijacija. Bizant je htio uskrisiti
apsolutni prostor bivšeg R. carstva a to je značilo osvojiti Rim u kojem vlada papa, ali bizantski patrijarsi nisu htjeli
prihvatiti papin primat religijske vlasti i moći. Zbog toga su carevi (sve do 15. St) bili na mukama u nastojanju da
pomire religiju i svjetovnu moć što se kasnije odrazilo na samom Carigradu. Određene koncesije koje je car davao
papi izazvale su nemire u Siriji i kod Kopta. Pobuna Nika 532. planula je u Carigradu na hipodromu gdje su se

2
povezale stranke zelenih i plavih protiv cara, a to su na hipodromu bile oznake kočijaša. Te su boje kao svoje zaštitne
znakove izabrale deme, pa su plave činili stari grčko-rimski aristokrati, a zelene novi činovnički stalež i krupni
trgovci. Plavi su bili bliži pravoslavlju carigradskog tipa, a zeleni monofizitizmu istočnog slijeda (jedna božanska
narav Isusa). Povod suprotstavljanju caru bio je samo novi slijed centralizacije države.Justinijan je bio na rubu ali je
Teodora uzela stvari u svoje ruke, plaćenićka carska vojska je pobila 30000 ljudi opkoljenih na hipodromu, spaljena
je simbolički stara crkva sv. Sofije, moć patrijarha je skršena, a sagrađena je nova sv. Sofija (Hagia Sofia). Carigrad
je bio ključno mjesto razmjene zapada i istoka, osobito Indijom i Kinom. Deficit zbog golemog uvoza svile u Bizant.
552 dva su nestorijanska svećenika prošvercala dudovog svilca u Bizant i tkanje svile je otada glavni izvor budžeta.
Justinijan I nije imao ni volje ni nekog izbora po pitanju gospodarstva. Ropstvo je u propadanju, a jača kmetstvo, tj
okolnosti koje vode prema feudalizmu. Justinijanova vlada bila je svršetak jedne stare epohe, a ne početak nove kako
je on smatrao jer je on posljedni rimski car na bizantskom prijestolju. Došlo je do kristijanizacije imperija Bizanta.
Glavni izvor novog bizantskog carstva su rimsko državno uređenje, helenistička kultura i kršćanstvo, a to je bilo
omogućeno preseljenjem središta sa zapad na istok. Bizantsko carstvo se u početku svoje povijesti nastavljalo na
Rim, smatralo se drugim Rimom.Bizantinci se tako nazivaju Romejima a njihovi su carevi po titulaturi rimski carevi.
Bizant se nikad nije lišio ideje o univerzalnom carstvu. Stvoren je model carske obitelji-braća, rođaci…,a najdonji su
sluge-tako su nazivane zemlje, tj to su bili njihovi statusi u odnosu na Bizant. Politika se vodila na istoku, napustio se
latinski a uveo grčki, pa je i Justinijan svoj pravni kodeks objavio na latinskom ali prije toga na grčkom. Car je po
definiciji bio branitelj vjere i Crkve, njegova je vlast teokratizirana-bio je iznad svega ljudskog, povezan s
božanstvom,tako je nastao novi kult-proskineza-pristup vladaru kao nekome tko je iznad svih ljudi, uz padanje
ničice. Prvo se taj kult objašnjavao bliskošću Bizanta s Perzijom, ali je bio produkt helenističke i rimske kulture.
Bizantska kultura je obilježena dozom epigonstva, njezina svježina nadomještena je velikom moći sinteze kultura.
Bizantska kultura je najveća baština antike zapadnoj Europi koja ju je otkrila i dobila u 12 st. Bez Bizanta na bi bilo
današnje europske civilizacije, a za to su zaslužna znanstvene institucije Bizanta. Nepunih 100 godina od osnutka
Carigrada, grad je po pučanstvu nadmašio Rim, imao je pola milijuna stanovnika.Bizant i sam Carigrad doživjeli su
dvije velike traume u svojoj povijesti; u 4. tom križarskom ratu 1204 osvojen je Carigrad, carstvo je eliminirano pola
stoljeća.To je stvorilo razdor između kršćanskog istoka i zapada koji traje i danas. Križarstvo je obilježilo samu
zapadnu crkvu i viteštvo, te promijenilo poglede na svijet Carigrada.1453. Carigrad je pao pod Turke, simbolično je
zaključena čitava epoha srednjeg vijeka i bizantske kulture
Feudalno društvo:svome kraju dolazila su dva uređenja:robovlasničko i rodovsko društvo. U kasnoj antici
robovlasništvo traži izlaz davanjem koncesija proizvođačima. Na taj je način trebalo zainteresirati ljude za
proizvodnju jer nije bilo nove robovske snage. Zemlja se davala obrađivaču u trajni posjed, ali ne u vlasništvo.Ta je
reforma pokrenuta još u antičkim državama. Rodovska društva su došla do granica implozije, nisu više bila u stanju
funkcionirati bez privatnog vlasništva. U prilikama velikih seoba naroda stvorila se grupa ljudi koja je išla u
ratovanje i trebala je financiranje, a oružjem je mogla prigrabiti vlast. Velika seoba naroda pomiješala je etničke
grupe i ova dva društvena modela. Pojedinačni utjecaj ovih modela je različit od prostora do prostora. Prostor sinteze
je područje čitavog bivšeg R carstva.Na sjeveru Galije je ukupna sinteza, a na jugu je jači antički model. Bizant je
prostor antičkog modela, a izvan područja sinteze su unutrašnja Germanija, Britanija, Skandinavija, Pribaltik, istočna
Europa.Čitav razvitak vodi jednom cilju-velikim zemljoposjedima koji unutar sebe okupljaju male i srednje, tu
obrađivači postaju česticama veleposjednika, daju im davanja u radu i naturi-feudalizam.
Bizant je do kraja 12 st bio najvažniji činitelj zbibanja na prostoru JI i S Europe. Između Bizanta i Franačke odlučna
sila bili su Avari koji su imali kontinuitet u razvoju kroz 200 godina. Avari se prvi put spominju u europskim
izvorima oko 560-te jer se tada pojavljuju na dunavskim granicama. 567. su skupa s Langobardima uništili Gepide;
Langobardi potom odlaze u sj. Italiju (568), a Avari su se pomakli u srednjopanonski prostor nakon što su osvojili
Sirmium 582, to je bio kraj procesa njihovog doseljavanja. Avarski kaganat je funkcionirao do kraja 8 st kada je
uništen i pretvoren u avarsku marku kao dio franačkog carstva. Među Avarima većinu čine Slaveni iako su Avari ti
koji se spominju u izvorima i koji pregovaraju sa Biz. – tu treba imati na umu da je to podregionalna multietnička
zajednica vrlo podložna promjenama. Avarsko ime pokriva sve one koji žive pod kaganovom vlašću:ovakve naravi
bili su svi azijski konjanički narodi-otvoreni za došljake-Gepide, Kutigure, Bugare i slavenske mase. Zašto avarsko
ime? Avari kao i Hrvati i ostali slavenski narodi koji su imali svoje etničko ime su zapravo male etničke skupine koje
imaju čvrstu i dugu tradiciju, pa su tako prenijele svoje ime na velike skupine došljaka. Avarski kaganat se prostirao
od Baltika do Egejskog mora.Takva velika međuregionalna zajednica brzo je propala za razliku od vrlo malih
teritorijalnih jedinica slavenskog uređenja u kojima su bile male društvene razlike, one su dugo preživjele.
Stvaranje novog carstva na zapadu može se promatrati od smrti Pipina Malog 768, razdorom među
sinovima Karlomanom i Karlom. Karloman je htio sačuvati vlast u Italiji. Karlo je bio oženjen Deziderijom, kćerkom
langobardskog kralja Dezidera zbog kojeg mu je politika u Italiji bila spriječena.

3
 Avari-sukobi slavenskog stanovništva s avarskom silom činili su ishodište na postupni nastanak pojedinih
područja pod slavenskom vlašću na rubu avarskog carstva.Oko 600-te Slaveni nisu bili smatrani subjektima
međunarodnog prava, Slaveni su slijedili vlastite ciljeve i stvarali kaganatu teškoće čak i na vrhuncu njegove moći.
Izvori:Maurucijev Strategikon:Avari-njihov vladar vlada strahom, razmišljaju o taktici, bore se u savezima, ratuju na
konju, služe se lukom i kopljem, dobro oklopljeni. Slaveni-bez vladara, međusobno se mrze, ne poznaju nikakvu
taktiku i ne bore se u savezu, žive na teško pristupačnim mjestima u šumama i močvarama, drže stoku i uzgajaju
proso, gostoljubivi, ne daju se pokoriti niti podvrći nikakvoj tuđoj vlasti, naoružani malim kopljima i lukovima s
otrovanim strijelama.Slično:Theophylact, Miracula Demetrii, Fredegar, kasnije Pavao Đakon
U ranom srednjem vijeku u JI Europi razlikuju se dva barbarska životna oblika;1) konjanici koji se više ili manje
bave stočarstvom i okupljaju se u visokoorganizirane velike saveze, 2) seljaci koji uglavnom žive u lokalnim
seoskim savezima, ali radi ratovanja i pljačke kratkotrajno stvaraju veće zajednice. Razvijaju se jasne etničke razlike:
uspjeh avarskih kagana dovodi do toga da se većina konjanika vezuje uz avarsku tradiciju. Među ratarima između
Baltika i Egejskog mora prevladavaju slavenske životne forme.Germanska kraljevstva u tom prostoru propala su
zbog svoje ovisnosti o kasnorimskoj državi i unutrašnjih napetosti. Slaveni su se očuvali: decentralizacija, fleksibilno
mješovito poljodjeljstvo, korištenje područja za uzmak, relativno male društvene razlike, otvorenost prema
strancima, malena akumulacija bogatstva. Avarski kaganat polagao je pravo na vrhovnu vlast nad slavenskim
skupinama u području svoga djelovanja; njegova stvarna moć i utjecaj su varirali. U 2. pol 6. st nastaju na donjem
Dunavu začeci slavenskog vojničkog kraljevstva-slavenski arhont Dauritas. Oko 600-te Slaveni su sve češće
suparnici Avara, izvori ih miješaju-K Porfirogenet:Salonu su osvojili naoružani slavenski narodi koji se nazivaju i
Avari. Udarna snaga avarskog kaganta slabi poslije 626, porast značaja sjedilačkog poljodjeljstva. Vladarska središta
koja su nastala u 7. st nisu se mogla razviti u punoj mjeri između još uvijek nadmoćnog avarskog carstva te Franaka i
Langobarda. Nosilac ustanka bio je od samih Avara postavljen sloj ratnika koji su zapovijedali regionalnim
polietničkim savezima. Zbog toga bi bilo opravdano u hrvatskom imenu iz 7. st ne gledati etnonim već socijalnu
oznaku. Nakon propasti avarske države ime je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ili funkcionalno značenje,
počelo je služiti kao oznaka lokalnih ratničkih skupina, te konačno dalo ime etnogenetskim procesima kojih su oni
bili nosici. Hrvatska etnogeneza odvijala se u dva navrata; oko 600. Došlo je do naseljavanja slavenskih skupina u
dalmatinskom zaleđu. Ti su Slaveni priznavali vrhovnu avarsku vlast, a nakon 626 su se odvojili od kaganata,
osnaženi avarskim i/ili slavenskim članovima poražene avarske vojske.Veća organizacija im privremeno nije pošla za
rukom; u staroj provinciji Dalmaciji živjele su manje slavenske skupine pod županom, koji su uglavnom svoje
odnose s Bizantom i obalnim gradovima uredili ugovorima.

Naseljavanje Slavena na Balkan,raspadanje rodovskih odnosa i počeci formiranja klasnog društva

Najstarije vijesti o Slavenima;Gepidi, razbijeni od Langobarda 567. nestaju kao politički čimbenik,nosioci
novih napadaja na Bizant-Slaveni, Avari, Bugari. Na početku 6. st Slaveni se nalaze u kompaktnim masama na
lijevoj obali donjeg Dunava. Jordanes i Prokopije za slavenska plemena upotrebljavaju imena Slaveni (plemena
zapadno od Dnjestra) i Anti (plemena istočno od Dnjestra). Jordanes koristi i ime Veneti za grupu u području Visle.
Prva svjedočanstva o Slavenima 1 i 2 st ne –Plinije Stariji, Tacit i Ptolomej-oskudni podaci o Venetima pod čim
podrazumijevaju Slavene.
Stari Slaveni su jezično i materijalno mnogo naslijedili od predindoeuropskog stanovništva iza Karpata. Slaveni su
se formirali tek u svojoj postojbini iza Karpata i ondje čine autohtono stanovništvo.Prostor procesa:Z-dio istočnog
porječja Odre, I-srednje Podnjeprovlje, S-Baltičko more, J-Karpati.Temelj-poljodjelstvo i stočarstvo. Oko 500. Južna
plemena dosižu posljednji stupanj u razvitku rodovskog društva(veze s rimskim pokrajinama i grčkim kolonijma,
Hersonez). Prva kretanja manjih razmjera već u 5 st. – Pseudo Cezarije Nazijanski prvi spominje Slavene pod
njihovim imenom. Masovna seoba poslije propasti Atiline države. Primitivna zemljoradnja, koja je zahtijevala
obrađivanje većih zemljišta, i relativno povećanje stanovništva bili su važan poticaj za seobu. Južni dio Slavena-
posljednja faza rodovskog poretka;začeci društvenog raslojavanja,jačanje rodovsko-plemenskih starješina i vođa,
stvaranje plemanskih saveza, konačna slavenska kolonizacija Balkana-prva desetljeća 7 st.

Borba protiv Bizanta u 1. pol 6. st

.Prvi napadaj na bizantski teritorij, koji je zabilježen kao napadaj antskih plemena-doba cara Justina-napad
suzbijen. Ranije su Slaveni sudjelovali u borbi protiv Bizanta pomiješani s drugim barbarima,naročito Bugarima.
Prvih godina Justinijana ponavljaju se zajednički napadi Bugara i Slavena. Uspješna obrana tračkog zapovjednika
Hilvuda. Međusobni rat Slavena i Anta. 540. Slaveni s Bugarima prvi put pred Carigradom.547. Slaveni samostalno
pustoše Ilirik i dolaze do Drača.549.-pustošenje Ilirika i Trakije, pad grada Topera na egejskoj obali.Zima 550/551.

4
Slaveni prvi put prezimljuju na bizantskom teritoriju kao na svojoj zemlji (Prokopije, Jordanes). Prodiru do Dugog
zida ispred Carigrada.Teška vanjskopolitička situacija Bizanta pružala je povoljne uvjete za uspjeh prvih slavenskih
pohoda.
Ekonomsko društveni odnosi kod Slavena u doba napada na Bizant-obrađivanje zemlje na paljevinski način,
zemljište je kolektivno vlasništvo čitave općine.Rodovsko-plemenska organizacija:sloboda i ravnopravnost svih
članova u rodovskoj demokraciji, obavljanje svih poslova na temelju zajedničkih odluka rodovskih i plemenskih
vijeća, zajednički rad u patrijahalnoj velikoj porodici, starješinska vlast u rodovima,plemenima i plemenskim
savezima. Za vrijeme ratova ta organizacija sve više dobiva oblik vojne demokracije. Plijen, koji su Slaveni
godinama izvlačili iz Bizanta stalnim pljačkaškim pohodima stvorio je imovinsku nejednakost i dao jaku ekonomsku
podlogu starješinama.Socijalna diferencijacija, pojavilo se i ropstvo-stranci zarobljeni u ratu.Osnovna svrha-
dobivanje otkupa za zarobljene.
Plemenski savezi u početnoj fazi soc. diferencijacije znače još uvijek privremeno udruživanje plemena s konkretnom
svrhom napada ili obrane, a ne stalnu političku formaciju. Vještina u izradi monoksila kojima su opsjedali Carigrad i
Solun, spuštali se u Egejsko more, pljačkali po otocima i plovili do maloazijske obale.586. i 617. pri opsadi Soluna
upotrebljavaju opsadne sprave.Vjera je politeističko obožavanje prirodnih sila;vrhovno božanstvo Perun- bog munje,
Dažbog-Sunca, Veles-stoke, Vesna-proljeća i mladosti, Morana-smrti i zime.

Avari i njihova uloga u slavenskim osvajanjima

.Avari su pleme turskog podrijetla koje je pod pritiskom zapadnih Turaka sa središtem u Turkestanu sredinom 6. st
krenulo prema Europi, ustaljuju se u srednjem Podunavlju. 558. Bizantu nude pomoć protiv drugih barbarskih
naroda, Justinijan im šalje godišnje darove.Budući da im Bizant nije htio dodijeliti mjesto na kojem bi se južno od
donjeg Dunava nastanili, oni dva puta odlaze sjeverno od Karpata na zapad 562. i 656. ali se oba puta vraćaju na
Donji Dunav. Uništenje Gepida, Avari su dostigli stupanj vojne demokracije, vojska je bila raspoređena po
desetinskom sistemu u jedinice od 1000 i 10000 ljudi (tumen). Plijen i danak Bizanta i podređenih naroda stvarali su
čvrst temelj za imovinsko izdvajanje kagana i rodovskih starješina.Avari još nisu jedinstven narod nego pravi
plemenski savez.Zbog toga koncepcija o "avarskoj državi” u kojoj bi nomadi bili gospodari razdrobljene i porobljene
mase Slavena ne odgovara historijskoj istini. Slaveni su mogli biti uključeni u savez samo u obliku kolektivnih
jedinica.U tom plemenskom savezu Avari su bili odlučujući faktor, pokretljivost avarskog konjaništva znatna
prednost nad slavenskom pješadijom.Podređeni položaj Slavena (danak itd.), poslije propasti bizantske vlasti na
Balkanu, dolazi do manjka plijena pa Avari pljačkaju i podređena slavenska plemena, savez počinje slabiti da bi se
raspao oko 626. 579.. Avari osvajaju Sirmium-važno uporište za pohode protiv Bizanta579-583: velika slavenska
navala, savez Bizanta i obnovljenog antskog plemenskog saveza-Slaveni uzmiču.

Naseljavanje Slavena u Istočne Alpe-već oko 550 kad je ondje nestalo franačke premoći.Oko 600 prodor u
talijansku nizinu.Na liniji od izvora Drave do Dunava alpski Slaveni su graničili s germanskim Bavarcima koji su se
kratko vrijeme prije njih naselili u Alpama.Pri svom doseljenju Slaveni su odabirali staro kultivirano zemljište,
naseljeno već u antičko doba.

Osvajanje Balkana i naseljenje Slavenima

591 je završio rat s Perzijom i Bizant je prebacio vojsku s istoka u Europu te započeo rat protiv Avara i
Slavena koji je trajao 592-602. Biz. vojskovođa Prisko bio je uspješan u ratu no 600. je biz. vojska razbijena, ali je
kuga desetkovala Avare pa je sklopljen mir, opet sukob, Prisko se vraća s mnogo zarobljenika.Nakon traženja cara
Maurikija da vojska prezimi u sklaviniji izbila je pobuna i car je zbačen, novi car Foka 602-610. Ta promjena je
popraćena građanskim ratom što je oslabilo državu, izbio je rat s Perzijom (do 630.), za Heraklija 610-641. unutarnja
kriza je prebrođena.Do 615. Slaveni se proširuju preko cijelog Balkana i naseljavaju ga. Oko 641. zauzeli su zajedno
s Avarima veći dio rimske Dalmacije i razorili više gradova, Salonu. Alpski Slaveni se nakon oslobađanja od Avara
poslije 626. udružuju sa zapadnim Slavenima u plemenski savez pod vodstvom Sama.Taj savez propada oko 660.
U prvoj četvrtini 7 st bizantske je vlasti nad Balkanom gotovo nestalo. Na zapadu je bila ograničena samo
na Istru, dalmatinske otoke i nekoliko primorskih gradova, u koje su se sklonili ostaci gradskog stanovništva u
Dalmaciji.Uza sve slavenske napade i kolonizaciju u Grčkoj se sačuvalo tako jako grčko stanovništvo da je ono u
nekoliko stoljeća uspjelo asimilirati doseljene Slavene. Tek pri kraju 7. st se obnavlja ondje bizantska vlast. Solun
Slaveni nisu uspjeli osvojiti, kao ni Carigrad.Tridesetih godina 7. st Slaveni stvaraju samostalne plemenske saveze.
Staro predslavensko stanovništvo u Alpama(Romani, većinom Iliri i Kelti) očuvalo se samo u pograničnom
teritoriju na zapadu i u nekim zabitim krajevima. Romanski starosjedioci su uvelike bježali sa slavenskog područja u

5
oblasti pod vlašću Bavaraca i Langobarda. Razlog tome treba tražiti u većoj primitivnosti Slavena i u nekadašnjim
vezama germanskih plemena s Rimljanima.Antičko i slavensko doba dijeli dubok jaz u privrednom, društvenom i
kulturnom pogledu. Osim uz more i u Istri, nestaju gradovi, kršćani postaju izuzetak, zemljoradnja se bitno mijenja,
rudarstvo propada.Među alpskim Slavenima nije bilo mnogo Vlaha (slavenski naziv za Romane), ti su se ostaci
poslavenili do 9 st.Ostaci starosjedilaca su bili brojniji na Balkanu, iako su i oni bili izloženi velikim pustošenjima.
To još i danas dokazuju Arbanasi, Aromuni i drugi potomci starosjedilaca.Slaveni su starosjedioce potiskivali s
ravnica u planine ali su se ponekad i povezivali s njima.
Društveni temelji razvitka Slavena poslije doseljenja
.Raspadanje rodovsko-plemenskog uređenja koje je započelo za vrijeme preseljavanja, znatno se produbilo zbog
osvajanja novih područja.Rodovsku organizaciju zamjenjuje seoska općina u kojoj su obradivu zemlju dijelili među
velike porodice, kuća ili hiža, a neobrađena je zajedno sa šumama i pašnjacima ostajala zajedničkom svojinom
općine. U vezi sa sve većim napredovanjem poljoprivredne tehnike, a dijelom i pod utjecajem starosjedilaca
(naročito u Dalamciji i Makedoniji) ili samog zemljišta (npr u kršu i alpskim dolinama), podjela obrađenog zemljišta
dobivala je sve ustaljeniji karakter. To je omogućilo pojedinim porodicama da učvrste svoje pravo vlasništva na
određeno zemljište.
Izvori:biz. historiogr. izvori;Prokopije iz Cezareje(za napadaje do sredine 6 st), Agatija (zadnjih 15 Justinijanovih
godina), Menandar Protektor(za razdoblje Justina i Tiberija), Teofilakt Sinokata(za razdoblje Maurikija) , Teofan i
patrijarh Nikefor (Foka i Heraklije), Jordan, ivan Efeski, comes Marcellinus, Malala, Chromeon paschale, Georgije
Pisida, homilije (crkvene propovijedi), Miracula S Demetrii, Pseudo-Maurikije, biz. agrarni zakon, Porfirogenet,
Pavao Đakon.

Franačka

Karlo se odlučuje odvojiti od tradicionalne politike-razvrgnuo je politički brak s Deziderijom i ušao u

pregovore s papinstvom. To je izoliralo Karlomana koji ubrzo umire 771. Karlo je eliminirao Langobarde ušavši u
Rim, stekao je naslov kralja Franaka i Langobarda i rimskog patricija 774. Kad je obnovio Pipinovu povelju, kojom
je ponovo potvrdio papinski posjed i to Ravenski egzarhat s Pentapolom (petograđe od Riminija do Ankone), Rimski
dukat, ali i Veneciju i Istru koje su bile pod biz. suverenitetom. Početkom 80-ih Karlo je ujedinio italske posjede koji
nisu bili pod vlašću Bizanta i nazvao ih Kraljevina Italija i tu je za kralja postavio mlađeg sina Pipina. Pod vlašću Biz
bili su Napuljski dukat, Kalabrija, istočna Apulija i Sicilija, a u Beneventu je vladao samostalan langobardski
vojvoda. Karlo je vodio pregovore s biz. caricom Irenom o braku njenog sina KonstantinaVI s njegovom kćeri
Rotrudom. Povod ratu Karla s Biz. bilo je njegovo zaposjedanje Beneventa koji je Biz. smatrao pod svojim
suverenitetom. Papinska država se pretvorila u golemo imunitetno vlastelinstvo koje je i u pravnom i u faktičnom
pogledu ovisilo o Franačkoj. To je pomoglo Karlu da preuzme carski naslov, a glavni ideolog Karlove politike bio je
anglosaski redovnik Alquin. On je isticao Karlovo božansko poslanje kao zaštitnika vjere i papinstva. Termin
“kršćansko carstvo” postalo je sinonim za čitav kršćanski zapad, odjeljujući ga od Biz. Taj ideološki program izdigao
je Karla na zapadu iznad kraljevstva i papinstva. Biz. car (bazileus) je do polovice 8. st imao pravo birati rimskog
papu (i carigradskog patrijarha), a to je pravo prisvojio Karlo od početka svoje vladavine. U dinastičkim zapletajima
u Biz. Irena je svrgnula svog sina i preuzela vlast, Karlovi ideolozi smatraju da kršćanskom svijetu na zapadu treba
jedan car, što znači da je ideja o jednom i jedinstvenom carstvu mučila i zapad, a ne samo istok. Svjetina je svrgnula
papu Leona III zbog nemoralnog života. Karlo je onda obuzdao nezadovoljne rimske velikaše i proveo istragu o
tome da li papa udovoljava zahtjevima. Karlo je po franačkim obrascima, ne obazirući se na rimske tradicije i pravo,
dao priliku papi da se okaje zakletvom pred rimskim i franačkim svjetovnim i crkvenim velikašima, a tom
skupštinom je predsjedao sam Karlo. Istog dana 23.12.800. u Rim je stigla delegacija iz Jeruzalema i Karlu predala
ključeve grada, svetog Groba i Kalvarije. Na taj je način čitavo kršćanstvo zapada i istoka, osim područja Biz,
priznavalo Karlovo starateljstvo, on je time ključna osoba kršćanskog svijeta. Na Božić 800. Papa ga kruni za cara.
Papa mu se baca ničice pod noge i time pokazuje odnos između cara i Petrova nasljednika. Karlovo preuzimanje
krune je izazvalo šok u Biz, te je shvaćeno kao uzurpacija. Tu napetost Karlo je htio riješiti brakom s Irenom, ali je
Irena svgnuta 802. pa je to propalo. Naslijedio ju je Nikefor I koji nije želio uspostavljanje novog carstva. Karlo je
smatrao da će bugarski i arapski pritisak dovesti do biz. popuštanja, a on sam je pritisnuo Veneciju gdje je probiz
dužd zamijenjen dvojicom franačkih pristaša koji su 805. osvojili dalmatinske gradove. To je bio povod ratu od 806-
812, mir u Aachenu i Franci su dobili Istru(osvojenu još 788), obje hrvatske kneževine, jadranske obale i gradove.
Biz je Karlu priznao titulu cara Franaka.Tu su se stvorile osnove za ovu razdvojenost na geopolitički jedinstvenom
prostoru(integracija hrv. prostora, Zagreb-Split).Formirana su dva carstva, sile koje su izrasle na donekle različitim
društveno gosp. temeljima i na bitno različitim političkim i kulturnim baštinama

6
 Politička organizacija: temeljila se na vazalsko-beneficijalnom, odnosu; kralj je božji poslanik, on upravlja
životima podanika kako bi zadobili vječni život. Pojam države je iščezao iz svijesti pučanstva. 802. od podanika
traži zakletvu vjernosti. Careva uloga je da bdije nad vjerom i podanicima, a podanik podupire cara u vršenju pravde
i primjeni zakona, urednog plaćanja poreza (velikim problemi), savjesno izvršenje carskih obveza, poslušnost Crkvi.
Feudalno društvo izgrađeno je na brutalnoj sili koja zapravo pokazuje nemoć središnje vlasti i provođenja zakona na
području cijele države. Takav ustroj je rezultat stvarnih gosp odnosa na terenu, nije rezultat ideologije.Imperijem je
vladalo 200-250 grofova, namjesnika kraljeve vlast, svaki sa desetak službenika. U tom upravnom aparatu bilo je
3500-4000 ljudi.Carstvo je bilo obilježeno i brojnim individualitetima-kraljevstvo Italije, Britanija, Bavarska,
vojvodstva Benevent i Spoleto. Carstvo je moglo dići po 10000 vojnika za pohode, zato je toliko trebalo za gušenje
Ljudevitove pobune.Najbliži suradnici Karla bili su Alquin, Petar iz Pise, Pavao Đakon, Einhardt, Pjesnik Teodulf,
par irskih redovnika.
Karolinška renesansa spasila je klasični latinitet, prepisivanjem je očuvana antička baština.Renesansa nije
dosegla sva područja ali je prevalila razlike od antičke baštine do ranog srednjeg vijeka, stvorila među njima
kontinuitet.Karlo u pismu Leonu III 796. Iznosi svoju i njegovu zadaću: zaštititi Crkvu od pogana, a iznutra osigurati
opće priznavalnje katoličke vjere.Papina je zadaća da ga pomaže u tim njegovim naporima. Kako je ta Karlova
ideologija djelovala na ljude? Ljudi su bili vjernici. Bizantska i zapadna crkva su izazivale sukobe oko prevođenja
grčkih termina iz Biblije. Put prevođenja je išao od sj Afrike-Sicilija-do Italije, s grčkoarapskog na latinski.

Mletačka republika imala je utjecaja na samo središte Biz carstva i istočnu obalu. Od Alpa do solunskih
zidina, Baltika do Crnog i Egejskog mora pojavio se mozaik sklavinija. Sklavinija je historiografsko-tehnički pojam
kojeg je rabila biz kancelarija. Početkom 6. st javlja se Velika sklavinija (bila je zajednica 6 slavenskih plemena) oko
donjeg Dunava. Za Biz. je to zemlja gdje žive Slaveni. Nakon svršetka velike seobe sklavinije su bile male
teritorijalne jedinice, a granice su im zadale odlike prostora.Tu se ne radi o krvnom srodstvu , nego o političkoj
zajednici. Rodovska struktura Slavena sprečavala je nastajanje većih interesnih zajednica. U sklavinijama se živi u
rodovskom društvu čiji su pripadnici jednakih imovnih mogućnosti. O životu sklavinija ima malo podataka, nešto od
biz pisaca, ali pomažu arheološki nalazi, naročito u prialpskom i zapadnopanonskom području. Na prostoru
Karantanije je Kesteljska kultura (6. st, Kesztelj kod Balatona), kultura grobova gdje se niti jedan leš, niti jedno
ukopno mjesto, ne uzdvaja bez obzira na svoj grobni prilog, distribucija je među pojedinim grobnim mjestima
jednaka. To znači da je to društvo, kojemu je ova kultura pripadala rodovsko društvo. Slaveni su nakon doseljenja još
uvijek bili rodovsko društvo, ali se po tim nalazima ne saznaje puno.Na tom prostoru dva st. kasnije je postojala
Ketlaška kultura (kultura grobova,nalazišta Istra, Furlanija, donja Austrija, 8-11. st), koja pokazuje da tu više ne
postoji rodovsko društvo, jer su pojedini grobovi luksuzno opremljeni, dok su drugi pokopani bez ičega. Biz. pisci
pokazuju za slavenske kulture bliže njima interes, zanima ih funkcioniranje društva u kojem su svi jednaki (npr
Bjelobrdska kultura). Slavenske zajednice su po društvenom i ekonomskom ustroju bile vrlo slične, od Soluna do
Karantanije su bile jednake u samim počecima doseljenja, ali je to kratko trajalo. To je zato što razvoj na svim
razinama nije tekao paralelno jer su sklavinije stvorene na geografski zadanom prostoru različite kulturne baštine.U
djelu “Čuda sv Dimitrija” govori se o uspješnoj obrani Soluna od napada Slavena. Spominje se junak Pervund iz
sklavinije koji dolazi pregovarati s Bizantincima obučen u grčku nošnju i govori grčki. To znači da je zatečena
kultura bila visoka a takva pojava bi bila nezamisliva na području istočnojadranskih sklavinija. Biz. gradovi na ist
jadranskoj obali (Kotor, Dubrovnik, Split, Zadar) susjedi su vrlo bliski sklavinijama (Duklja, Zahumlje, Konavle,
Hrvatska…)no oni su sasvim drugačiji od Soluna koji je uz Carigrad jedina metropola u carstvu. Zbog toga u to doba
pojava poput Pervunda nije moguća na istočnojadranskoj obali. S druge strane, one sklavinije koje su bile uz samo
srce Biz ubrzo su bile progutane u carstvo, nisu imale vlastiti razvoj kao one na periferiji. U odnosima sklavinija-
grad Slaven prodaje gradu ako grad potražuje, a kad Slaven traži novce, dolazi do društvene diferencijacije među
njimja.

U Karantaniji se očuvao obred ustoličavanja koruškog vojvode na Gosposvetskom polju-opis tog obreda
bacio je svjetlo na dozrijevanje specifične društvene grupe koja nema usporedbe u drugim europskim društvima i
koja je usko povezana s knezom-to su kosezi. Karantanija je tada bila neovisna, a u sklopu Franačke njome je
stolovao koruški vojvoda.Ta se grupa postepeno pretvorila u plemstvo, no pitanje je otkud se stvorila ta zasebna
društvena grupa i kako se odvojila iz jedinstvene platforme rodovskog društva.
Teze:
1)kosezi su etnički Hrvati kojih je jedan dio u drugoj seobi otišao na sjever. To su Hrvati koji su kao
oružana skupina podvlastili gosp neizdiferencirano slavensko društvo te tako postali vladajući sloj. Tu tezu zastupa
Hauptmann. To znači da je onda Karantanija najranija hrv država. Na prostoru Karantanije je doista velika
koncentracija hrv toponima- pagus Croatorum. Slovenci danas Karanraniju ne vide kao nekadašnju slovensku

7
državu, već kao Karantaniju. Neki misle da je tamo očito bila jedna grupa Hrvata zbog koncentracije toponima samo
na jednom dijelu, a ne diljem cijele Karantanije.
2) Bogo Grafenauer tvrdi da su kosezi bili vojna družina gentilnog kneza. Metodom analogije misli se-
pošto kod istočnih Slavena o kojima pišu Bizantinci postoji model po kojem se jedna skupina formira iz rodovskog
društva u vojnu organizaciju-da su kosezi družinici, iz vojne skupine, družine kneza.
Početkom 9.st Karantanija je bila bavarska vazalna kneževina, a Bavarci su bili vazali franačkog kralja
dakle i Karantažani su bili vazali Franaka. To je nužno dovodilo do kristijanizacije, pa je bavarski vojvoda Tasilo II
izgradio dva samostana na granici Bavarske s Karantanijom koji su bili izvor pokrštavanja; 765. na izvoru Drave-
Innichen-i 777. na rijeci Kiems. Na čelu Karantanaca bio je knez, a njegova je titula bila nasljedna u kneževskoj
obitelji okruženoj prvacima i kosezima koji dominiraju društvom Nakon Karlovih iskušenja s Panonijom i
Ljudevitom Posavskim, Karantanija je bila izravno integrirana u franačku državu. To je značilo da će Franačka taj
prostor što prije kristijanizirati i urediti feudalno jer je Franačka na taj način htjela unificirati svoj teritorij. Zbog toga
je knez postao suvišan, a kosezi su trebali postupnim razvitkom postati plemstvo. Franci su iz drugih dijelova carstva
doveli feudalce da upravljaju Karantanijom, a zbog njih je tu kosezima prekinut postupni razvoj u plemiće. Kosezi
su, kako ne bi postali obični seljaci, dobili ulogu da uz određene beneficije podržavaju te uvezene feudalce. Kosezi
nisu ni feudalci jer nemaju feud, a nisu ni slobodni seljaci jer su imali pravo nošenja oružja (što su tada mogli samo
plemići) i svoj sudački sistem. Oni su jamčili kralju kristijanizaciju i feudalizaciju na miran način, bez pobuna. Na
Alquinov nagovor, a zbog loših iskustava sa Sasima, Karlo je dopustio da se crkvena desetina prikuplja na drugačiji
način jer su prinosi Slavena bili mali, Slaveni su bili na rubu gladi, pa je pljačka bila vrlo česta kao nači privređivanja
za egzistenciju. Zato je bila slavenska desetina u srednjoj Europi simboličke vrijednosti kako bi se stanovništvo
priviknulo na davanja, to nije bila desetina u pravom smislu jer da jest Franci bi sa Slavenima imali istih problema
kako sa Sasima.
Franačka se morala ponašati drugačije jer se nije moglo ući u neku zemlju gdje je već započela kristijanizacija, za
razliku od barbarskih zemalja, pa su Franci tako doslovno poklali baltičke Slavene.
Kosezi su zadržali do prve polovice 15 st. (1443) obred ustoličavanja svog kneza, ali tada već poodavno nema
kosega kao društvene grupe (to su do 11, najkasnije 13. st.). Što je uvjetovalo da oni postanu suvišni? Funkciju
kosega preuzela je nova društvena grupa-niže ili sitno plemstvo koje je nastalo raspadom pridvornog gospodarstva
(sitni plemići su nadzirali kmetove i obradu zemlje za svog seniora, a imali su koristi od toga).
Postojale su dvije pravne skupine sitnog plemstva:
1) ministerijali – mogu biti vazali ili seniori nekome drugome, imaju aktivno i pasivno feudalno pravo
2) vitezovi – ne mogu nikome biti seniori, imali su određene vojne obveze, pa su tako feudalci stekli privatnu
feudalnu vojsku.
Zbog toga kosezi nestaju

U 9 st na Apeninskom poluotoku bila je franačka vlast, a biz. vlast je bila spremna na koncesiju od strane
pape. Uz rimskog papu, na Prednjem istoku, u Aleksandriji i Antiohiji bilo je dosta utjecajnih crkvenih središta.
U 9. st Bizant se borio s pitanjem ikona, a sukobe oko njih generirao je doticaj s islamom. Tijekom prve pol.
9. st bizantska se Crkva dobro raspoznaje kao samostalna crkvena organizacija u odnosu na Rim, ali je papa i dalje
potvrđivao izabranog carigradskog patrijarha. Raskol u Crkvi nije donesen na prečac, to je dugotrajan proces. Veliki
raskol 1054 je historiografski punkt, to je u biti samo jedna etapa u razdvajanju. Kreator nove doktrine bio je
patrijarh Focije, najveći intelektualac svog vremena. Na funkciju od svjetovnjaka do patrijarha došao je kroz pet
dana, te je zatražio papinu potvrdu. No papa je dao negativan odgovor jer je smatrao da patrijarh nije bio izabran
kanonskim pravom, samo što su i pape prije njega potvrđivale tako izabrane patrijarhe. Usprkos odgovoru Focije je
vršio službu patrijarha.
60-ih godina 9. st oko Carigrada su se pojavile ruske postrojbe koje su ga opkolile. Nekoliko godina nakon toga
Focije je otpočeo politiku u Rusiji; poslao je biz. misionare koji su kristijanizirali ruske prvake, elitu, pa je tako
Rusija bila uvedena u sustav biz. svijeta, Bizant je imao nadzor nad duhovnošću Rusije. Za Biz. je to bilo proširenje
u dotad neslućenom pravcu jer su unutrašnji prostori Rusije bili nepoznati za Biz. a sad se vezuju uz Carigrad.
Bizantu je ruski knez i država pretvoren od respektabilnog protivnika u dragocjenog saveznika.
Tada se na vratima Carigrada uzdigla Bugarska. Njen knez je trebao kristijanizaciju svoje zemlje, a pošto je
uviđao opasnost od kristijanizacije s biz. strane, zatražio je to od pape Nikole I. Papa je bio dva puta u prilici da to
učini, a Focije je iskoristio gotovo nikakvu šansu za to. Focije je dakle spasio bug. kneza, a prvaku bug. crkve je
priznao arhiepiskopski status.. Taj status nije bio jednak ostalim statusima arhiepiskopija u Carstvu, bug.
arhgiepiskopija je bila podvrgnuta izravno caru i imala je puno veću autonomnost od ostalih. Focije zapravo i nije
bio u prilici da vlada Crkvom Bugarske, ali pošto je uspio, bio je široke ruke.

8
 Biz. politika išla je daleko na SZ i SI, na dvor Hazarske države 860. bili su pozvani predstavnici kršćanstva
(Bizant), islama i judaizma. Na dvoru je trebalo odlučiti koju će vjeru, od ovih velikih monoteističkih, prihvatiti elita.
Biz. je tamo poslao Konstantina da zastupa kršćanstvo, a Metod mu je bio pratnja. Konstantin tada uopće nije bio
svećenik, ali je bio visokoobrazovan i djelovao kao učitelj u Carigradu. Ovo poslanje donijelo mu je veliko iskustvo
za buduće djelovanje izvan Biz. Tu su pronašli relikvije sv. Klementa (4. papa).

Knez Velikomoravske kneževine Rastislav (846-870), prvi poznati knez velmoravske-Mojmir 818-846)
poslao je pismo biz. caru Mihajlu III (842-867). Do Velikomoravske nije dopirala biz. diplomacija. Ona s nalazila na
istoku Franačke, a većina stanovništva bili su Slaveni. Ona je bila kamen kušnje istočne politike Franačke jer se
jedino tu mogla širiti, a Franačka se je kao tvorevina kakva je bila morala širiti. Zbog toga su Franci sklopili savez s
Bugarima kako bi pritisnuli Velikomoravsku s JI strane. Tako su u panonskom prostoru stvorili novu teritorijalno-
upravnu jedinicu carstva-Donju Panoniju(Kocelj,Pribina), južno od Velikomoravske (840-874). Knez Rastislav je
reagirao tako da je za leđima svog neprijatelja pronašao svog prijatelja-sporazumom sa Biz, na taj način da mu se
učvrsti crkvena organizacija (od biz. strane). On se obratio caru, a ne carigradskom patrijarhu, te je zatražio da mu
pošalje biskupa i svećenike za kristijanizaciju Velikomoravske. Zatražio je biskupa jer je on po rangu najniži koji
može ostvariti cjelokupnu crkvenu organizaciju na terenu, a nije mu trebalo uvjeravanje da bog postoji, da je samo
jedan,itd. Bila mu je potrebna organizacija jer je Velikomoravska crkveno krzmala među Nijemcima, bila je pod
utjecajem salzburške nadbiskupije (Ostmarke), pa od Franaka Velikomoravska nije mogla očekivati tu organizaciju.
Rastislavovo pismo 862. je u Carigradu izazvalo interes, ali Biz. je bio oprezan jer je Velikomoravska bila prilično
daleko. Bizant je 863 poslao Konstantina i Metoda s prevedenim evanđelistarom na slavenski. To je Rastislava
razočaralo, ali njih dvojica nisu bili samo vjerovjesnici, već su održavali i bogoslužje na slavenskom jeziku- to je bio
začetak glagoljaštva(glagoljica-od grčke minuskule). Ubrzo je Velikomoravska poražena, a 867 Konstantin i Metod
su se vraćali u Carigrad (put; Blataski grad-Ptuj-Celje-Ljubljana-Akvileja). Na tom putu skrenuli su do Rima na
papin poziv da se opravdaju jer ih je franačko svećenstvo optužilo za krivovjerje. U Rimu se povela rasprava o tome,
njih su dvojica optuženi da navješćuju blagovijest (božju riječ) na slavenskom jeziku i tako služe misu, a tadašnja
crkva je poznavala učenje trilingua-liturgiju je bilo dopušteno služiti samo na latinskom, grčkom i hebrejskom. Papa
Hadrijan II 868. je ponudio rješenje rekavši da su svi jezici od boga, pa stoga nijedan nije nedostojan da se na njemu
vodi bogoslužje. Tako je došlo do sukoba papinstva i Franačke, a papa je bio sklon koncesiji vjerovjesništva i
bogoslužja na slavenskom jeziku. Papa je Metoda 869. posvetio za panonsko-srijemskog nadbiskupa (po kanonskom
pravu obnovio je tu staru organizaciju, ali Sirmij nije bio Metodovo središte)-u tom pogledu Bizant je htio još malo
pričekati. Konstantin je tada 869. umro u Rimu. Metod je otišao u Donju Panoniju, Velikomoravska se restaurirala
869. a knez u Donjoj Panoniji je bio Kocelj (861-874). Donju Panoniju su u historiografiji natezali i svojatali
Slovenci i Slovaci, a onda i Hrvati. Donja Panonija osnovana je u 9 st kao sklavinija koja je propala 874.
885. umro je Metod, te je nakon brojnih zapleta završena srednjeeuropska epizoda, a njegovi učenici bježe te
dolaze u Hrvatsku gdje stvaraju glagoljaštvo. Bila su dva glavna smjera kojima su išli ti učenici od Velikomoravske
do Bizanta:
1) do Istre, pa istočnojadranskom obalom na biz teritorij-Dalmatia Inferior i Superior
2) Panonijom do Bugarske i Makedonije koje su bile glavna žarišta glagoljaštva.
Smatra se da je postojao i treći pravac, a to je od Bugarske i Makedonije prema ist.jadranskoj obali preko Raške
do sklavinija Duklje, Zahumlja, Travunje, Paganije. Baš se tu na južnom Jadranu događa ono najbitnije, kod
Dubrovnika. U 9.st Dubrovnik je (po Konstantinu Porf.) u prve 2/3 9.st doživljavao društveno-političku
samostalnost, odvajajući se od Bizanta.. Tek s Bazilijiem u 70-im godinama 9.st biz. politika je zasjela na ist.
Jadranu, to je vrijeme ponovnog pokrštavanja. Kršćanstvo se u te prve 2/3 9. st potpuno ugasio u zaleđu biz prostora.
Tada se na Mediteranu javljaju Saraceni koji ugrožavaju Bizant (spalili su Kotor, a Dubrovnik opsjedali 15 mjeseci).
Nakon tih 15 mjeseci došla je biz. flota kojoj je sve ovo bio povod za dolazak u Jadran, a Saraceni bježe s
dubrovačkog područja. Bazilije je tad uredio odnos između biz gradova i sklavinija, te je prebacio Slavene do Barija
da se bore za Bizant. Bazilije je organizirao Focijevu doktrinu, odnosno želio je iskoristiti oružje kojim je raspolagao
(a to je bio prolaz Metodovih učenika), pa su na bizantskim brodovima za Dubrovnik dovedeni svećenici koji bi
trebali kristijanizirati sklavinije u zaleđu. U hrv. se historiografiji u vezi 9. i 10.st i splitskih sabora zaboravilo na
glagoljaštvo-ono se po odredbama 925. i 928. izričito htjelo ukinuti u tri biskupije na istoku; Stonu, Dubrovniku i
Kotoru. Prostori Duklje, Zahumlja, Travunje, Paganije i Raške za kristijanizaciju dobro su poslužili carskom
konceptu, na kojem je zapravo bilo težište u svim ovim događajima. To je glagoljaštvo u Hrvatskoj jedina crkva koja
je na narodnom jeziku zaživjela sve do 20.stoljeća u ujedinjenom katoličanstvu (1905 publiciran je, a 1927 tiskan
posljedni glagoljski misal, te ujedno odmah transkribiran na latinicu). Upravo je ta činjenica poslužila 2.vatikanskom
saboru u 20.st na kojem je određeno da se bogoslužje vrši na narodnom jeziku što je za cijelo katoličanstvo bila

9
prilično potresna vijest, a prva misa služena je upravo na hrvatskoj varijanti staroslavenskog jezika. Papa Ivan Pavao
II je dotadašnjem zaštitniku Europe, sv.Benediktu, pridružio kao zaštitnike sv.Konstantina i Metoda.

U području Panonije nema termina sklavinija, identitet sklavinija nastao je kasnije, no ne treba ih zato
staviti na marginu. Sklavinija Duklja, prije zvana Prevalitana, oslonjena je na ist. jadransko uzgorje i teritorijalno se
preklapa sa današnjom Crnom Gorom. O ranijim stoljećima Duklje ima puno podataka u Ljetopisu popa Dukljanina
koji se treba uzeti s rezervom. Duklja je postala dijelom Bizanta nakon pohoda Bazilija I u 9.st, ali u 11.st u njoj se
prepoznaju tendencije za stjecanje političke neovisnosti i izgradnje društvene strukture nakon smrti Bazilija II.
Vrijeme Samuila i njegovog rata s Bazilijem II ostavilo je neke posljedice u organizaciji crkvenog ustrojstva.
Samuilo je u pravnom smislu bio obnovitelj bugarskog carstva, on nema nikakve veze s Makedonijom i
makedonskim carstvom kao što je tvrdila starija jugoslavenska historiografija, a jedini argument za to je bio taj da se
tadašnja bugarsko carstvo nalazilo zapadnije na prostoru Makedonije, za razliku od prvog bugarskog carstva. Bazilije
II (Bugaroubojica) htio je niz godina eliminirati Samuila u stjecanju legitimiteta za baštinjenje Biz. carstva, koji je
osnovao Ohridsku patrijaršiju kako bi kao car imao uz sebe sukladnu duhovnu vlast. Kad je Samuilova država bila
uništena 1014. Bazilije II je bio u iskušenju novog ustrojstva ponovo vraćenog carskog teritorija. Iako je bio barbar
koji nosi carski naslov, bio je genijalan u tome što nije upao u zamku da vraća te teritorije u stanje prije rata (ante
bellum), nego je uzeo u obzir sve promjene koje su bile strukturalno uvjetovane i prije Samuilovog uzdizanja.
Bazilije II sačuvao je Ohridsku patrijaršiju u svemu što je činilo njenu osnovu-dotadašnji ustroj i slavensku
orijentaciju, ali ju je nominalno s ranga patrijaršije sve o na rang arhiepiskopata koji je bio izravno podvrgnut njemu.
Bazileusu, a ne carigradskom patrijarhu. Tako je on sam mogao imenovati buduće arhiepiskope. Takav arhiepiskopat
bio je u jednako dobrom položaju kao i carigradska patrijaršija čija je prednost bila jedino duža tradicija. Bazilije II
postupno je i sofisticirano nastojao gušiti slavensko usmjerenje, a i preveliku moć carigradske patrijaršije. Nakon
njegove smrti dolazi do duboke gosp krize u Carigradu.

U Duklji je na vlasti bio Vojislav (1040-1052) koji je nizom ustanaka nastojao postići njenu emancipaciu od
carskog vrhovništva. Slavenski knezovi su u svim bitnim stvarima bili podvrgnuti najbližim carigradskim
zapovjednicima i visokim činovnicima. Poslušnošću Vojislava Carigradu bavio se strateg iz Drača. Odnos snaga bio
je podjednak u sukobima, no zbog toga je Vojislav iskoristio svoju jaku materijalnu osnovicu. U zadnji čas spas mu
je došao na taj način da se na njegovu teritoriju nasukao bizantski brod s gomilom novca i blaga koje su bizantinci
bezuspješno zahtijevali natrag. U fazi mirenja strateg je trebao biti krsnim kumom Vojislavovom sinu, pa je svaki
htio zarobiti onog drugog, a to je uspjelu Vojislavu koji je zarobio stratega. Taj su događaj biz izvori opisali kao
općenitu pokvarenost barbara, a zapravo su intencije stratega bile iste kao i u Vojislava koji je imao više
sreće.Vojislav nije dugo potrajao jer je u to doba moć Bizanta na ist.Jadranu još uvijek bila jaka.
Polovicom 11.st Vojislava je naslijedio Mihajlo (1052-1081) koji je , za razliku od Vojislava, bio u dobrim osnosima
sa Biz, dobio je titulu protospatera (mačonoša) i upisan je kao prijatelj i saveznik carigradskih Romeja, ojačao je
svoju središnju vlast. Ubrzo je s izuzetno dobrim položajem krenuio drugim smjerom, u doba kada Biz. nije bio u
mogućnosti intervenirati na dalekom dijelu carstva. Mihajlo se okrenuo Zapadu što Vojislav zbog okolnosti u kojima
se nalazio nije mogao. U to je vrijeme (1072) došlo do velikog ustanka, pa je Mihajlo poslao svog sina Bodina za
novog prestolonasljednika bugarskog carstva. To je ujedno vrijeme jačanja reformnog papinstva i pape Grgura VII.
Baš je to vrijeme kad su se doista zaoštrili odnosi između istočne i zapadne crkve ( a ne striktno 1054 kako je to
historiografija izbacila). U Sredozemlju je jačala normanska komponenta koja je htjela oružjem srušiti bazileusovu
vlast i onda putem papinstva na tom prostoru ostvariti crkveno jedinstvo. Da bi to ostvario Grguru VII su bili
potrebni saveznici. Mihajlo je tada osim Dukljom vladao još i Raškom, te je nadzirao Bosnu (regionalna sila za
okvire 11.st) Bio je saveznik pape kako bi dobio potvrdu svoje državnosti na tako velikom i već značajnom prostoru,
a papa Grgur VII poslao mu je u to ime 1077 krunu kao i Zvonimiru 1075. Tada je problem Duklje bio crkveni
ustroj. Od kraja 10.st metropolitanska vlast nad Dukljom, Raškom i Bosnom bila je u rukama dubrovačkog
nadbiskupa koji je bio dio Biz. Zbog toga se Mihajlo obratio Rimu kako bi se na njegovom državnom prostoru
uzdigla jedna crkva i zadobila nad njim metropolitsku vlast. To je ostvareno 1089. kad je papa Klement III Wibert
imenovao dotadašnjeg sufragara dubrovačkog nadbiskupa, barskog biskupa za barskog metropolita. To je bio uzrok
dugog sukoba Bara i Dubrovnika. Duklja nije bila prolazna nepogoda, bila je mala ali je nosila neizbrisiv trag u
svojoj povijesti sve do danas, a osobito se ta svijest očituje u 19.st.

Etnogeneza kosega

10
Izvori:bogatstvo hrv. toponima na prostoru nekadašnje Koruške i gornje Štajerske, navođenje hrv. okruga (župe)
pagus Crouvati u četiri listine iz druge polovice 10.st i spominjanje hrvatske desetine (decima ad Chrowat) na
području gornje doline Mure u drugoj polovici 11.st.
Teorija Ljudmila Hauptmanna (tzv.hrv.teorija): nakon avarske vlasti nad alpskim Slavenima u Karantaniji afirmirali
su se Hrvati- kosezi kao plemstvo nad Slavenima-slugama. –nije prihvaćeno od znanstvene kritike.
Bogo Grafenauer je cjelokupno stanje “hrvatske” problematike rezimirao i tri točke;1)Nedvojbeno se u Karantaniju
doselio dio Hrvata ali su smjer, opseg i vrijeme te migracije još uvijek sporni. 2)Izjednačavanje kosega i Hrvata nije
opravdano, kosezi su kao društveni sloj rezultat razvoja u Karantaniji, a mogući utjecaj Hrvata je samo unošenje
novog imena u slovensku povijest 3) Sporna je neka posebna povijesna uloga Hrvata kao plemena političkih
organizatora.
U posljednjih sto godina javljaju se tri nova priloga:
1)austrijski filolog Otto Kronsteiner-na temelju filološke analize toponomastičke i onomastičke građe, te na osnovi
pov. izvora došao je do radikalnih zaključaka prema kojima karantanski Hrvati nisu posebna etnička struktura, već
prvotno avarski viši društveni sloj (ratnici) koji se tijekom 7 i 8.st.pomiješao sa slavenskim plemstvom te tako
preuzeo slavenski jezik
2 i 3)Kunstmann i Nada Klaić-Karantanija je Bijela Hrvatska Konstantina Porf., tj stara postojbina dalmatinskih
Hrvata.
Sve tri teze su radikalne i neutemeljene (Peter Štih). Ni najljepša etimologija sama za sebe još nije nikakav dokaz.
Čini se da karantanske Hrvate politički i društveno povezuje s ostalom Karantanijom u zajedničku cjelinu činjenica
da su neki Hrvati bili kosezi.Grafenauer:kosezi su bili prvotno povlašteni vojnički sloj (družinici) podređen
neposredno karantanskom knezu.Još su uvijek najprihvatljivije Grafenauerove tri točke.

Ekonomsko-društveni razvitak Europe do 12.st

Znatne razlike između pokrajina koje su pripadale Rimskom C i onih koje su bile izvan njega.U zemljama
oko Sredozemnog mora već je u rimsko doba potpuno prevladao dvopoljni sistem u poljoprivredi. Poslije seobe
naroda-velik zastoj na drugim područjima ekonomskog života, proširuje se naturalna privreda. Dolaskom Arapa oko
700.trgovina se na Sredozemlju odvijala samo u biz.oblastima. Njive se kod barbara ustaljuju, a u 6 ili 7.st javlja se u
sjev. Galiji tropoljni sistem koji se do kraja 10.st proširio po čitavoj Europi.Formira se seljačka privatna svojina,
izgrađuje se feudalno društvo. Do kraja 10.st na Zapadu prevlađuje naturalna privreda. Proizvodnja za osobnu
potrošnju , isto vrijedi i za obrt. Slaba rasprostranjenost obrta i trgovine(većinom u rukma putujućih stranaca-
Sirijaca, Arapa, Židova-uglavnom luksuzni predmeti ili roblje). Europski zapad ekonomski zaostaje za Arapima, a
pogotovo za Bizantom.

Južni Slaveni između Bizanta i Franaka do 9.st

Veliko značenje za historiju južnih Slavena ima činjenica da se granica utjecaja dviju velikih sila poklapala
sa nekadašnjom granicom između oba rimska carstva, koja je išla preko kasnijeg južnoslavenskog teritorija. Bizant je
u vrijeme doseljenja Slavena, usporedo s gubljenjem vlasti nad velikim oblastima u Europi i Aziji proživljavao i
dubok unutrašnji preobražaj. 7.st-novi vojnoupravni sistem, tematsko uređenje. Nastaje širok sloj slobodnih sitnih
posjednika, nezavisnih seljaka i vojnika-stratiota, kojima se uz obvezu vršenja vojne službe dodjeljuju zemljišni
posjedi po novoorganiziranim vojnoupravnim pokrajinama, temama. Tematsko uređenje bilo je polazna točka za
razvitak feudalnih odnosa u Bizantu. Seoba Slavena potpuno je slomila vlast Bizanta na Balkanu-zato je tu temat
uveden kasnije (Bazilije I). Bizant već potkraj 7.st pretendira na vlast nad slavenskim plemenima na Balkanu i dopire
u ratnim pohodima sve do Dunava, a od kraja 8.st obnavlja svoju vrhovnu vlast, iako u labavim formama, nad
velikim dijelom tog poluotoka. Za vrijeme karolinške države dovršava se formiranje klasičnog zapadnoeuropskog
feudalnog društva. Normalni oblik velikoga zemljišnog posjeda postaje feud (beneficium). Koji feudalac dobiva kao
vazal od svoga seniora u zamjenu za obećanu vjernost-fidelitas. Na osnovu društvene diferencijacije i u vezi s novim
ekonomskim razvitkom postepeno se formiraju antagonističke društvene klase u Slavena.Postepeno se formira veliki
feudalni posjed, dotadašnji slobodni suplemenici padaju u zavisnost, pa čak i u ropstvo rodovskog plemstva, kneza i
njegove pratnje. Plemenski savezi se spajaju u čvršće cjeline, koje zahtijevaju jaču centralnu vlast i stvaraju temelje
za postanak prvih država.
Makedonski Slaveni stvaraju u zaleđu Soluna plemenski savez sa svrhom da osvoje taj grad (Pervund).
Bizant ih povremenim napadima 658, 688, 758 podvrgava pod svoju vlast, osniva temu, dijelom ih prebacuje u Malu
Aziju, a na Balkan naseljuje kao stratiote Grke i doseljenike iz prednje Azije.

11
 Slovenci ulaze početkom 7.st u savez pod Samom kako bi se obranili od Avara i Franaka. Poslije njegova
raspada nastaje prva slovenska državna formacija Karantanija, u kojoj je većina stanovnika bila slobodna, ali se
spominju prvaci(primores) i patrijahalni robovi. Knez učvršćuje svoju vlast pomoću svoje osobne vojske (kosega), a
narodna skupština gubi svoja prava u korist nove feudalne klase, koja je tada nastajala. U sredini 8.st Karantanija
pada pod Franke. Nakon sudjelovanja Slovenaca u ustanku Lj Posavskog, uvedena je potpuna franačka
organizacija:slovenske su pokrajine podijelili u grofovije pod njemačkim grofovima, slovensko zemljište dodijelili su
franačkim feudalcima koji su apsorbirali početke domaće feudalne klase, a slovenske seljake potisnuli u kmetstvo. U
9.st nesistematski počinje doseljavanje njemačkih kolonista.
Od svih južnih Slavena samo su Srbi do kraja ovog razdoblja zadržali stvarnu neovisnost. Polazna točka u njihovoj
historiji je srpski plemenski savez koji obuhvaća područje od dalmatinskog primorja na jugu od Cetine do Raške i
srednje Bosne. Na tom se području u 9.st javlja nekoliko više ili manje samostalnih oblasti, od kojih kasnija Raška
postaje državna jezgra. Formira se klasno društvo, od kraja 8.st kneževska je vlast nasljedna. Na kraju toga doba
formiranja klasnog društva i nastajanja države počinje i pokrštavanje Slavena-ono znači učvršćivanje vladajuće klase
i državne organizacije. Među Srbe i Makedonce kršćanstvo se širi od 7.st iz biz. gradova na Jadranskom i Egejskom
moru. Ipak, njihovo pokrštavanje pripada u drugu polovinu 9.st i u vezi je s radom Ćirila i Metoda.

Propadanje bizantske i franačke vlasti nad južnim Slavenima u 9 i 10.st; pojava novih sila u susjedstvu
južnih Slavena.

Bizantsko-franačka prevlast u Europi nestaje sredinom 9.st.70-ih godina 7.st između Dunava i planine
Balkana naseljuju se Bugari, porijeklom turansko pleme. Pod kanom Asparuhom prelaze Dunav i nameću svoju vlast
Slavenima, a dijelom i sklapaju savez s njima radi obrane od Bizanta-temelj za prvu bugarsku državu, slavenskoj po
stanovništvu, a do 9.st s pretežnim udjelom Bugara u vladajućoj klasi. Konstantin IV 682 pristaje na plaćanje
godišnjeg danka-priznanje bugarske države. Nagli uspon Bugarske na početku 9.st- kan Krum prodire do Carigrada i
prisvaja bivši teritorij avarske države istočno od Tise. Poslije dugog kolebanja između Rima i Carigrada kan Boris
kršćanstvo prima 865 preko carigradske crkve. Vrhunac moći: car Simeon (893-927) podvlastio cijeli istočni dio
Balkanskog poluotoka do Hadrianopola i Soluna, pokorio Epir i Rašku, bez uspjeha napadao Hrvate. Za Simeonova
nasljednika Petra (927-969) snaga Bugarske opada-Srbija se oslobađa (Časlav), 969-ustanak u Makedoniji. Bizant je
potpuno pokorio Bugarsku 971. no 976. izbija ustanak makedonskih Slavena –Samuilo.

Karlov sin Ludovik dijeli državu sinovima-Verdunski ugovor 843-dioba države na tri dijela. Ludovik
Njemački je dobio istočne pokrajine i slavenske poluvazalne kneževine na istočnoj granici. Otcjepljenje
velikomoravske države 869 (Rastislav i Svjatopluk), napadaji Mađara, smrt posljednjeg Karolinga Ludovika Djeteta
911. Raspad istočnofranačke države na samostalne plemenske vojvodine (Švapska, Bavarska s Karantanijom,
Franačka, Saska s Tiringijom, Lotaringija). Slom franačke vlasti nad srednjim Podunavljem u najužoj je vezi s
naseljenjem pljačkaških nomadskih plemena Mađara u Panonskoj nizini. Etnička podloga ugro-finska plemena,
povezivanje s nekim turskim plemenima, potisnuta od Pečenega mađarska su se plemena naselila u drugoj polovini
9.st duž Crnoga mora između Dnjepra i ušća Dunava-pod utjecajem razvijenijih Hazara 860 udružuju se u plemenski
savez koji predvode knezovi iz plemena Megeri, prvi od njih bio je Arpad. Od 70-ih 9.st zalijeću se u Panonsku
nizinu i utječu na tok borbi između velikomoravske i istočnofranačke države. 80-ih se naseljuju u porječju Tise. Od
kraja 9.do sredine 10.st radi pljačke se zalijeću u Italiju i Njemaču, ponekad i do Pireneja. Oko 900. zaposjeli su
Panoniju s desne strane Dunava i do 908. uništili velikomoravsku državu. Kraj pljačkaških pohoda na zapad-poraz
kod Augsburga (Leško polje) 955.

Na Jadranskom moru pojavljuje se u sredini 9.st nova sila- Venecija.

Usprkos franačkim nasrtajima na kraju 8.st i početku 9.st, poslije pada Ravenskog egzarhata 751, Venetski
dukat posljednji je ostatak biz. vlasti u sjev. Italiji, ostaje napokon u posjedu Bizanta mirovnim ugovorom u
Aachenu (812). U to doba, kad Bizant teško odolijeva Arapima i Bugarima, Venecija se naglo razvija u samostalnu
državu, čiju ekonomsku podlogu čini sve jača trgovina između Istoka i Zapada. Centar Venetskog dukata prelazi na
otok Rialto, na koji su 812 prenijete moći sv. Marka ukradene iz Aleksandrije.Formalno je Venecija još pod
vrhovnim vblašću Bizanta. Duždev je položaj bio vrlo sličan položaju monarha. U 9 i 10.st razvija se grad na Rialtu-
civitas Rialti, poslije civitas Venetiarum. U ta dva stoljeća razvila se Venecija kao grad i kao država. U dobrim
odnosima s biz carevima, s kojima se zajednički bori protiv Arapa, koji provaljuju i u Jadransko more, izgrađuje
svoje trgovačke brodove i proširuje svoju trgovinu na zemlje istočnog Mediterana.

12
 Kod južnih Slavena raste težnja za političkom samostalnošću. Knez Kocelj pokušava na feudalnim
temeljima osnovati samostalnu slovensku državu u Donjoj Panoniji (869-874), no taj pokušaj je brzo propao zbog
Mađara. Potkraj 9.st udružuju se slovenske pokrajine u vojvodinu Karantaniju. Mađari oko 900. prisvajaju slov.
zemlje i vrše pritisak na teritorij koji ostaje u Njemačkoj što je sprečavalo njemačku kolonizaciju.
Makedonski Slaveni potpali su sredinom 9.st pod Bugarsku, no time u Makedoniji nije bila prekinuta linija
unutrašnjeg razvitka niti je nestalo tradicije o samostalnosti u sklopu sklavinija. U prvoj polovici 10.st javlja se otpor
protiv feudalizacije u obliku bogumilstva, a 976 se stvara makedonska!? država pod Samuilom-proširila se po
cijelom Balkanskom poluotoku i obuhvaćala i Srbe i Bugare. Nakon propasti Samuilove države 1018 Bizant
obnavlja svoju vlast.
924. Srbija je priključena Bugarskoj, poslije smrti cara Simeona osamostalila se pod Časlavom (927ili928-960), ali
poslije pada Bugarske došla je i ona pod vrhovnu vlast Bizanta, a zatim i cara Samuila.

Slovenci u ranofeudalno doba (od 7 do 12. stoljeća)

Slavenski plemenski savez pod Samom. Karantanija

Zbog obrane od Avara slavenska su plemena osnovala 623. savez, koji se širio od polapskih Slavena do
Slovenaca. Jezgra su bila češka i moravska plemena. Najkasnije poslije poraza Avara pod Carigradom 626. kada se
avarrski plemenski savez raspao za četiri desetljeća (626-oko 660). Tom savezu pod vodstvom Sama pridružili su se i
Slovenci u Karantaniji, u istočnim Alpama i uz gornju Savu. Samo je stajao na čelu saveza 35 godina, do 658. Savez
pod Samom je prvo samostalno istupanje Slavena u obrani od nomadskih, avarskih plemena u Panonskoj nizini, a
osim toga i prvi pokušaj nezavisnog razvitka, koji im treba osigurati slobodu i od germanskih susjeda. Taj savez je
imao tri napredna obilježja:
1)ubrzao je unutrašnji razvitak slavenskih plemena
2)podigao je branu barbarskom pritisku s istoka
3)zaustavio je osvajačke napade njemačkih knezova
Poslije Samove smrti 658. savez se raspao;kao veća jedinica očuvala se samo Karantanija u kojoj je pod Samovim
vodstvom vladao knez Valuk (oko 630). U početku kao dio Samova plem. saveza, zatim kao samostalna slav
kneževina (otprilike do 745) i vazalna kneževina u franačkoj državi s unutrašnjom samoupravom (otpr do 820),
naposljetku kao franačka grofovija i vojvodina njemačke države- Karantanija je do svog definitivnog raspada u 11.st
okupljala većinu Slovenaca. Njezino središte bijaše Krnski grad na Gosposvetskom polju u Slovenskoj Koruškoj.
Zbog centralnog položaja Karantanije u tadašnjem slovenskom teritoriju i u historijskom razvitku, ime Karantanac
upotrebljava se već u franačko doba za Slovence uopće. Kada se oko 660. ponovo obnovio plemenski savez Avara i
opet porasla njihova snaga, povoljni geografski položaj Karantanaca i njihova ekonomska i socijalna struktura
omogućili su im da očuvaju svoju nezavisnost.

Ekonomska i društvena struktura Karantanije

Paljevinska zemljoradnja i stočarstvo-do 9.st glavno obilježje ekonomskog života Slovenaca. O materijalnoj kulturi
kesteljski grobovi-siromašni.Polazna točka karantanskog društvenog razvoja isti je stupanj plemensko-rodovskog
društva kako i kod drugih južnih Slavena. Osnovna jedinica slovenskog društva u to doba je još uvijek patrijahalna
“velika porodica”. Rodovsko društvo proživljava posljednu fazu, neposredno pred konačnim raspadom na male
porodice s punim pravom vlasništva na obrađenu zemlju. Veće jedinice bile su župe. Sa slov. teritorija potječe
najstarije spominjanje slavenskog župana (Physso, 777). Zajedničko ime Karantanci, koje se već od 2. pol 7.st
proširilo od Krnskog grada (civitas Carantana), kneževe prijestolnice, na cijelu kneževinu Karantaniju i potisnulo sva
druga plemenska imena na njezinu području, pokazuje nov stupanj u slabljenju plemenske razdrobljenosti i njihovo
stapanje u novu cjelinu na osnovu dalje društvene diferencijacije-prijelaz od plem.saveza prema državi.
Ustoličavanje koruških vojvoda
Kneževska vlast bila je već nasljedna u kneževskoj porodici, ali je prije preuzimanja vlasti bilo potrebno da novog
kneza izabere zemaljsko vijeće župana velmoža-kosega, koji su mu “kneževskim” kamenom kod Krnskog grada
simbolički predavali vlast. Najstariji izvor o ustoličavanju koruških vojvoda-umetak u Švapskom ogledalu na osnovu
izgubljenog starijeg spisa iz 11.st. U sredini 8.st upleten je u obred franački vladar, uvođenjem franačkog feudalizma
poslije 820.odstranjeni su iz zemaljskog vijeća župani i drugi velikaši. Iz tog vremena potječe oblačenje vojvode u
oseško ruho koje simbolizira privremeno stupanje vojvode u stalež kosega. Davanje vlasti i feud zadržava franački

13
vladar. Odlučnu ulogu u tom obredu imali su kosezi. Kosezi su osobit društveni sloj u Karantaniji, koji je do 13.st
zauzimao posebno mjesto između feudalca i kmeta. Od feudalaca se razlikuju po tome što nemaju vlastelinstvo; od
kmetova, što nisu uključeni u vlastelinstvo, a od slobodnjaka, što imaju svoje posebno pravo i sudstvo, kao i posebne
vojničke obaveze i što su tijesno povezani s vojvodom. Njihova uloga kod obreda dokazuje da su u staroj Karantaniji
oni bili brojem najjači i međusobno čvrsto povezani dio društvene klase feudalaca koja se tek stvarala. Sve dok
vojvoda nije zemlju primio u feud od strane feudalnog gospodara, vladara njemačke države, on je u sudstvu bio
uključen među kosege, pa mu je sudio koseški, zemaljski sudac. S preuzimanjem feuda novi je vojvoda u sudstvu
opet preuzeo i prava feudalca. U 9.st prekrio je slovensko društvo viši sloj tuđih njemačkih feudalaca. Oni su se u
početku još morali obazirati na zametke slovenske feudalne klase, pa su zbog toga i održali taj starinski običaj, ali su
onemogućili daljnju unutrašnju diferencijaciju među kosezima i tako usporili propadanje samog obreda. Osobine
kosega podsjećaju na “družinike”, vojnu pratnju, koju su imali knez i prvaci kod istočnih Slavena. Karantanski je
knez osigurao svoju vlast naročitom vojskom družinika , koja je bila odijeljena od plemenske, što je značajno za
formiranje ranofeudalne države uopće. Neprekinut razvitak bio bi uveo kosege u klasu feudalaca ali dolazak
franačkih feudalaca, prije završetka domaće društvene diferencijacije, uzrokovao je od 9.st njihovo postepeno
propadanje. Posljednji vojvoda je ustoličen 1414. Od sredine 12.st obred se mijenja: vojvoda prima zemlju u feud
prije ustoličenja, a vijeće postaje zbog toga suvišno i ukida se. Habsburgovac Fridrik III, koji je smatrao da taj
seljački obred ponizuje njegovo carsko dostojanstvo, oslobodio se 1443. obveze da se pridržava tog obreda.

Gubitak političke samostalnosti, primanje kršćanstva i napredovanje feudalizma

U prvim desetljećima 8.st Karantanci još uvijek napadaju Furlane i Bavarce, no sredinom 8.st iznova raste
avarska moć.Karantanci sklapaju vojno-politički savez s Bavarcima koji dižu ustanak protiv Franaka 737. Franci su u
bitci na Lechu 743.svladali Bavarce i podvrgli ih pod svoju vlast-dvostruki vazalitet. Avari pritišću Karantance, knez
Borut (?-748) traži od Bavaraca pomoć-744-745 Avari su odbijeni, ali Bavarci podvrgavaju Kar. pod vlast franačkih
kraljeva i uzimaju taoce: Gorazd i Hotimir. K. je očuvala unutrašnju samoupravu i još 817 smatra se vazalnom
kneževinom, a ne feudalnom pokrajinom, bila je neposredno podređena Francima. Franci se počinju miješati u
unutrašnje poslove Ka-uvođenje kršćanstva preko bavarskih crkvenih središta.Crkveno podređivanje K. Salzburgu-
oko 752 za kneza Hotimira. Najveći ustanak protiv kršćanstva i Franaka 769-772. ugušio je knez Valtunk (Vladun?).
Da ubrza pokrštavanje podigao je bavarski vojvoda Tassilo uz samu granicu prema K. samostane u Innichenu (izvor
Drave) 769 i Kremsmunsteru 777. Usporedo s pokrštavanje napreduje i društvena diferencijacija. U posljednjoj
četvrti 8.st za Karla Velikog Franci proširuju svoju vlast i nad ostalim slovenskim zemljama. 788. osvajaju biz. Istru,
Karlo uklanja buntovnog Tassila koji je nastojao uspostaviti vezu sa Avarima. Franci 791. napadaju Avare, 796
furlanski markgrof Erih osvaja kaganovu prijestolnicu, hring avarskog plemena-avarska se država zauvijek raspala.
Slovenci u dolini Dunava, u gornjem Posavlju i Panoniji dolaze pod franačku vlast. Karlo Furlanskoj marki
podvrgava gornje Posavlje, Donju Panoniju i hrvatske zemlje, a Istočnoj marki dio Gornje Panonije, Avarsku marku
istočno od Kaniže i Karantaniju. Te pokrajine su bile obrambeni organizmi. Od 803 (potvrđeno 811) slovenski
teritorij je bio podijeljen između Akvilejskog patrijarhata i Salzburške nadbiskupije granicom koja je išla Dravom.
Crkvena desetina bila je manja.”slavenska desetina” radi olakšanja prelaska na kršćanstvo. Crkvena središta bila su
izvan zemlje što je vrlo negativno za dalji razvitak Slovenaca-podvrgnuti su utjecaju strane jezične kulture-latinski
obred.Propast avarske države utrla je put snažnom kolonizacijskom pokretu Slovenaca u Donju Panoniju. Premda su
Avari zadržali dio Gornje Panonije kao poluvazalnu kneževinu pod pokrštenim kaganom, nadiranje Slovenaca prema
istoku i dalje se nastavilo, pa je franačka vojska morala 811. zaštiti Avare. Avari u vezi s upravnim reformama 828
postaju kraljevski kmetovi i u 9.st nestaju među slavenskim i njemačkim kolonistima. Jaka kolonizacijska struja
potekla je krajem 8.st i u Istru.

Uvođenje franačkog feudalizma, ekonomske i društvene promjene

819. Slovenci u Donjoj Panoniji sjev.od Drave priključuju se ustanku Lj.Posavskog; poslije njegova uspjeha protiv
Borne priključuju se i Kranjci koji stanuju uz Savu i Karantanci .Vraćajući se s Ljudevitova područja Franci 820.
slamaju slovenski otpor. Ka. gubi značaj samoupravne vazalne plemenske kneževine i postaje obična pokrajina
franačke države-grofovija. Slovenskog kneza zamjenjuje franački grof, a kralj prisvaja cijeli, i ustanički i
nezaposjednuti teritorij, koji dodjeljuje franačkim feudalcima. Franačka klasa feudalaca preslojava domaće početke
feudalne klase i tako sprečava konačno formiranje domaćeg feudalizma. 827. Bugari ruše cijeli franački obrambeni
sistem u Podunavlju. 828. Ludovik Njemački tjera Bugare i dijeli Furlansku marku na 4 grofovije; Furlanska, Istra,
grofovija uz Savu (prethodnica Kranjske), Donja Panonija. Posljednje dvije bile su podređene Istočnoj marki koja je

14
obuhvaćala i Avarsku marku (prethodnica Donje Austrije), Karantaniju i Gornju Panoniju. Podjelom u Verdunu 843.
Furlanska i Istra su bile dodijeljenje Italiji, a Istočna marka Njemačkoj.
Unutrašnje reforme:kralj dijeli zemlju franačkim crkvenim i svjetovnim velikašima- nastaje nov društveni sloj
njemačke feudalne gospode. Slovenski velikaši se germaniziraju; u K nastaju i prve njemačke naseobine-počeci
njem.kolonizacije.Uvođenje feudalnog vlastelinstva potiskuje Slovence pretežno u kmetstvo. Uvodi se tropoljni
sistem- razbijeno kolektivno vlasništvo obrađene zemlje; sredinom 9.st pojavljuju se nova stalna seljačka
gospodarstva (grunt, huba, mansus)

Donja Panonija, knez Kocelj

Oko sredine 9.st franačka država se raspada. U Francuskoj i Italiji nastaju feudalizirane pokrajine i
tzv.plemenske vojvodine u Njemačkoj. Središte Istočne marke preneseno je iz Panonije u Karantaniju koju izvori za
Arnulfa (876-899) nazivaju “Karantanskom kraljevinom). Franačku granicu u Podunavlju ugrožavaju Bugari i
ponovno ojačali Bizant, a moravska i slovačka plemena udružuju se u velikomoravski plemenski savez za obranu od
Franaka. Oko 835. sklonio se u Istočnu marku Pribina, knez jednog slavenskog plemena, koga je protjerao Mojmir,
kad je osnivao velikomoravski savez plemena. Oko 840. Pribina prima u feud vlastelinstvo na rijeci Zali kod Blatnog
jezera sa središtem u Blatenskom Kastelu (Blatograd). U to doba u D.Panoniji većinu čine Slovenci. Kao nagradu za
njegov rad na kolonizaciji i za potporu salzburškoj crkvi Ludovik Njemački dodjeljuje Pribini još veće posjede i 847.
ga postavlja za markgrofa D.Panonije.Pribina je vjerno sprovodio politiku franačkog kralja. 846. Ludovik je pokorio
Moravljane i na Mojmirovo mjesto doveo Rastislava, no on je 854. ponovo stekao nezavisnost. Pribina je u borbi
protiv ustanika poginuo (860-861), naslijedio ga je sin Kocelj (861-874). U namjeri da ponovo pokori Moravsku,
Ludovik sklapa savez s Bugarima, čija je vlast dopirala do srednje i gornje Tise. Rastislav uspostavlja vezu s
Bizantom, 862. je uputio poslanstvo u Carigrad i zamolio cara da mu pošalje biskupa i svećenike, koji dobro poznaju
slavenski jezik, kako bi se mogao osamostaliti i u crkvenim stvarima. Car šalje Konstantina i Metoda, budući da je
kao Solunjanin dobro poznavao slavenski jezik, Konstantin je još prije polaska u Moravsku sastavio prvu slavensku
azbuku, glagoljicu i uzevši za književni jezik njemu poznati govor makedonskih Slavena počeo prevoditi prve
obredne knjige. Ali Nijemci su 864. nanovo pokorili Moravljane. Poslije višegodišnjeg rada u Moravskoj, gdje su
naišli na žestok otpor njemačkih svećenika, K i M su učinili snažan utisak na Kocelja i pridonijeli njegovom
političkom odvajanju od Franaka. 869. dižu ustanak sva slavenska plemena duž istočne granice. Franci su sve
ustanke ugušili, no V.Moravska i D.Panonija su obranile svoju slobodu. Kocelj do svoje smrti 874. vlada kao
samostalan vladar. Metodije se vraća u Panoniju kao nadbiskup obnovljene panonsko-srijemske dijeceze, a
slavenskim je bogoslužjem postigao da se salzburško svećenstvo povuče iz Koceljeve države. Njemački feudalci i
biskupi namamili su Metoda u svoju sinodu i zatvorili ga u tamnicu (870-873). Kocelj je za to vrijeme podržavao
njegovo djelo-omogućio je daljni rad Metodovim učenicima. Svatoplukovim izdajstvom Nijemci su se 870. dočepali
i Rastislava koji umire u tamnici. Kad je Svatopluk, koji je ponovo stao na čelo Moravljana u borbi protiv Nijemaca
postigao da Nijemci priznaju nezavisnost V. Moravske, i sklopio s njima mir 874. osamljena D. Panonija je propala.
Papa Ivan VIII je postigao da puste Metoda, prognali su ga iz Panonije u V. Moravsku, a Kocelju su 874. zbog
veleizdaje oduzeli posjede i na njegovo mjesto doveli grofa Gozvina. Latinsko bogoslužje i kultura na tuđem jeziku
uništili su pokušaj samostalnog kulturnog razvitka. Njemačko svećenstvo i biskup Viching radili su velike probleme
Metodiju u velikomoravskoj državi. Da se opravda od njegovih kleveta, on je 880. ponovo morao u Rim i vratio se s
odobrenjem za rad i dopuštenjem za slavensko bogoslužje. Za nasljednika imenuje Gorazda i umire 885. no Gorazda
je naslijedio Viching-Metodijevi učenici su bili primorani naoustiti V. Moravsku.

Dolazak Mađara i njegove posljedice

Potkraj 9.st Karantanijom je vladao Arnulf kojem je glavni problem bila borba s V. Moravskom. 80-ih 9.st u
Panonsku nizinu dolaze Mađari. U početku sudjeluju u borbi kao saveznici Svatopluka, no poslije 892. bore se na
Arnulfovoj strani. 894. udaraju na svog saveznika i prelaze Dunav, u bitki kod Bratislave 907 potpuno su uništili
bavarsko-karantansku vojsku. Od slovenskog teritorija ostala je samo Karantanija u sklopu njemačke države. Poslije
poraza na Leškom polju 955. mađari su prihvatili zemljoradnju, pa se i kod njih utvrdio feudalni društveni poredak i
kršćanstvo u rimskom obliku-to im je i omogućilo da se održe za razliku od Huna i Avara. Mađari su razbili njemački
obruč, koji se stvarao oko slovenskog područja i za više od pola stoljeća zaustavili njemačku kolonizaciju.

Velika Karantanija

15
 Već prije 955. Bavarci i Karantanci su započeli s ofenzivom protiv Mađara-novoosvojeni teritorij je
podijeljen u više pograničnih maraka:Austrija uz Dunav, Karantanska marka, Podravska ili Ptujska, Savinjska,
Kranjska, Furlanija, Istra. Kad je Karantanija, zbog separatističkih težnji bavarskog vojvode, carskom odlukom 976.
odvojena od Bavarske, ona je u obliku Velike Karantanije udružila sve te marke osim Austrije, a uz njih i Veronsku
marku. Krupni feudalci i markgrofovi u Karantaniji nisu kao vazali zavisili od vojvoda, nego su bili podvrgnuti
neposredno kruni. Zato se tu nikad nije izgradila prava feudalna piramida. U doba porasta feudalnog partikularizma
druge se vojvodine dijele tek postepeno, a Karantanija je raskomadana već onda, kad je bila obnovljena. Već na
početku 11.st spomenute marke postaju samostalne osim italskih, a i te postepeno otpadaju-posljednja Veronska
početkom 12.st. Markgrof Karantanske marke Adalberon pobunio se u vezi s Hrvatima i Mađarima 1035. protiv cara
jer je car bio protiv učvršćivanja koruške vojvodske vlasti u posjedu jedne od domaćih velikih feudalnih porodica,
pobuna je ugušena. Sredinom 11.st spajaju se Kranjska i Savinjska marka u Veliku Kranjsku, Karantanska marka
(Štajerska) dobila je oko 1000. porječje gornje Mure, a 1147. Podravsku marku, u Koruškoj su domaći velikaši
uspjeli učiniti vojvodsku vlast nasljednom (Epenstein od 1077).
Ekonomska i društvena struktura od 9 do 11.st
U naturalnoj privredi Slovenije prevladava ratarstvo sa stočarstvom, tropoljni sistem je potpuno istisnuo
paljevinski. Najjači kolonizacijski val je zahvatio Austriju, gdje su slovenske naseobine propale već do kraja 13.st. U
2.pol 11.st za vrijeme borbe oko investiture, u Salzburškoj nadbiskupiji uvode pravu desetinu. Naročiti sloj
slovenskog stanovništva su još uvijek kosezi, oni žive na svojim imanjima, kojima slobodno raspolažu, i imaju pravo
na nošenje oružja. U 10.st dovršava se crkvena organizacija-broj crkava porastao je s novim ktitorskim crkavama
koje su podizala vlastela, oni su bili njihovi vlasnici, postavljali u njima svećenike i uživali njihove prihode. Crkva
postaje najveća snaga feudalne klase. Prva stalna biskupija osnovana je 1072. u Krki u Koruškoj.
Kultura
Činjenica, da viša društvena klasa nije bila po svojoj jezičnoj pripadnosti uglavnom slovenska i da u
slovenskim krajevima nije bilo domaćih kulturnih središta, bila je za kulturni razvitak Slovenaca vrlo nepovoljna.
Kulturni život se ograničava na elemente narodne kulture. Već potkraj 8.st prevedeno je apostolsko vjerovanje i
očenaš. Brižinski spomenici sa tri slovenska teksta obrednog i propovjednog sadržaja-najstariji tekstovi (oko 1000)
zapisani na slovenskom jeziku i uopće najstariji slavenski tekstovi zapisani latinicom. Plod crkvenog rada u 8 i 9.st
bila je pojava nekih kraćih narodnih pjesama, tzv. “kirielejsona”, koji u sažetom obliku sadrže pojedine molitve.
Prava narodna poezija, u koju se od 11.st prenosi težište slovenskog kulturnog života, sastoji se od karakterističnih
ranosrednjovjekovnih balada- motivi su isključivo istočnjačkog podrijetla (npr. balada o lijepoj Vidi-varijanta grčke
pjesme o majci, koju je arapski trgovac domamio na brod ponudivši joj lijek za bolesno dijete-u 10.st preko Italije
prenesena u slovenske krajeve; nastala je u Bizantu u 7/8.st)

Srpske zemlje do kraja 12.st

Srbi se spominju kao “narod koji drži velik dio Dalmacije” tj.stare rimske provincije, tek u vezi s ustankom
Lj.Posavskog 822. Opširnije vijesti o Srbima-Kons.Porfirogenet, 32 poglavlje. Srbija je po njemu obuhvaćala
predjele oko Lima, gornje Drine, Ibra i zapadne Morave (kasniji izvori:Raška), Soli (oko Tuzle) i Bosnu (gornji tok
rijeke Bosne). Za doseljenje Srba na Balkan veže se i ove oblasti: Zahumlje (obalom od Dubrovnika do doline
Neretve), Travunju s Konavlima, primorje od Boke Kotorske do Dubrovnika i Paganiju. Duklju K.Porf. spominje
kao zasebnu oblast ali ne govori ništa o njenoj plemenskoj pripadnosti. U Porfirogenetovim se vijestima vjerojatno
odražava politički razvitak tih oblasti od 7-9.st, kada se kroz formu širenja plemenskog saveza širilo i srpsko ime.
Proces formiranja srpske države, završen u 12.st u doba Nemanje, odigravao se uglavnom na tom području,
uključujući i Duklju, ali bez Bosne (izdigla se na početku 12.st) i Neretljanske oblasti. U tom su procesu igrale
glavnu ulogu kasnija Raška i Duklja, a Zahumlje i naročito Travunja igrali su podređenu ulogu. Dubrovnik od 2.pol
9.st zahumskom i travunjskom knezu plaća danak, kasnije nazvan mogoriš, od po 36 zlatnika za vinograde izvan
gradskih zidina na njihovu zemljištu. Osnivne upravne jedinice su župe sa županima na čelu i gradovima kao
njihovim središtima. Državne organizacije koje na tom području nastaju potkraj 8 i u početku 9.st niču zajedno sa
nastankom klasnog društva. Nije pobliže poznat proces pokrštavanja srpskog područja- K.Porf.:Heraklije je pokrstio
Srbe, a na drugom mjestu Bazilije I (867-886), K.P. to ponovno primanje kršćanstva objašnjava prestankom biz. vlast
nad Srbima za Mihajla II Amorijskog (820.829), kada su se vratili poganstvu. Za Neretljane izričito ističe da su do
Bazilija I bili nekršteni. Biz. je želio da širenjem kršćanstva među srpskim plemenima proširi svoj utjecaj nad njima-
dug proces, više od 2 stoljeća. Kršćanstvo je prodiralo u srpske zemlje uglavnom sa zapada. Nesumnjivo je već u
2.pol.9.st. površno prevladalo u Srbiji. Konačno učvršćivanje sa dolaskom učenika Ćirila i Metoda. Mada se jedan
dio staroga rodovsko-plemenskog starješinskog sloja odupirao novoj centralnoj vlasti, velika većina vlastele bila je
svakako uz vladara, koji joj je davao, i s pomoću svojih vojnih snaga, osiguravao zemljišne posjede. Knez Vlastimir

16
odbija Bugare, njegovi sinovi Mutimir, Strojmir i Gojnik odbijaju kana Borisa (853-888) i zarobljavaju mu sina
Vladimira sa 12 velikih boljara-oni su kasnije vraćeni uz obostranu razmjenu darova. Borbe su pridonijele daljnjem
jačanju državne vlasti. Mutimir je poslije pobjede nad Bugarima otjerao svoju braću i zavladao sam (860-890).
Njegove sinove je oko 891. prognao Petar Gojniković koji je došao iz Hrvatske i zavladao Srbijom. Odbijeni su
pokušaji uzurpacije Mutimirovog sina Brana (iz Hrvatske) i Klonimira Strojmirovića (iz Bugarske). Tada je i
Paganija bila pod Srbijom. U to je doba Hum igrao naročito značajnu ulogu. U težnji da se održe protiv prodiranja
Srbije na primorju s jedne i pritiska Bizanta s druge strane, humski knez Mihajlo Višević oslanjao se na Bugarsku.
Na njegov poticaj Simeon napada Srbiju i smjenjuje Petra Gojnikovića, na vlasti je onda Pavao Branović koji se
održao tri godine. U Srbiji je kod vladajućeg sloja stalno izbijala težnja da se s pomoću Bizanta otrgne od teškog
bugarskog pritiska. Car Roman Lekapen (921-944) šalje s vojskom pretendenta Zahariju Prvoslavljevića, no Pavao
ga je zarobio i predao Bugarima. Branović prelazi na stranu Bizanta, car Simeon zbacuje Branovića i dovodi onog
istog Zahariju koji je priznavao vlast Bizanta. Srbi su uništili bugarsku vojsku, na što Simeon odlučuje uništiti Srbiju.
Zaharija bježi u Hrvatsku, svi župani su odvedeni u ropstvo, a zemlja je opustošena i priključena Bugarskoj 924. Od
Simeonove smrti 927. počinje opadanje bugarske moći. Časlav Klonimirović bježi s bugarskog dvora 927. i uz
pomoć Bizanta obnavlja državu koja je obuhvatila i Travunju. Mihajlo Višević nakon Simeonove smrti i obnove
srpske države prelazi na stranu Bizanta, od koga dobiva naslove prokonzula i patricija. Zahumska biskupija bila je
podređena splitskoj nadbiskupiji (saboru 925. je prisustvovao i Višević). Historija Srbije u 2.pol.10.st vrlo je malo
poznata. Bosna se poslije smrti Časlava (oko 950) izdvojila iz srpske države. Poslije pada Bugarske pod Bizant 971.
Srbija je bila podvrgnuta Bizantu, dok nije došla pod vlast cara Samuila. 1018 uništenjem makedonske države, Srbija
je opet pod Bizantom. U Srbiji, Zeti i Humu unutrašnje uređenje ostalo je netaknuto (teme su obuhvaćale samo
periferne oblasti). Crkvena organizacija Ohridske arhiepiskopije obuhvaćala je i Srbiju. Bizant uskoro slabi-Zeta se
oslobađa 1077, u Makedoniji izbijaju ustanci, što je tada bilo s Raškom nije poznato.
Gomila izvora nastala sukobom između dubrovačke i barske crkve omogućila je da dobijemo mnoštvo podataka i o
drugim povijesnim situacijama i razvoju toga doba. U 6.st. u antici sjedište biskupije bio je Epidaur, a 530. Fabricijan
je upisan kao sudionik sinoda u Saloni. Tada je epidaurski biskup Fabricijan bio sufragan salonitanskom metropoliti
nadbiskupu. Tada dolazi do seobe naroda, a o vremenu nakon nje manjkaju povijesni izvori. Imamo podatak da su se
na 2. Nicejskom saboru 787. pojavili dalmatinski biskupi. Ne zna se da li su tada te crkve pripadale Rimu ili
Carigradu. 732. su sve dalmatinske crkve odlukom bazileusa Leona III bile podvrgnute carigradskom patrijarhu, a
danas se smatra, kako je to prvi konstatirao Šišić, da je takvo stanje potrajalo sve do početka 10.st. Tada se
uspostavlja jedan princip koji je otada prisutan u srednjem vijeku, i u suvremenosti: rimska kurija nastoji da se
granice crkvene organizacije podudaraju državnim i politričkim granicama. To je vrijeme kad bazileus gubi Ravennu.
Središte crkve mora biti na politički istom teritoriju. U 8.st na ovom saboru se ne spominju biskupi Epidaura,
Dubrovnika i Zadra. Dalmatinski biskupi koji su tamo bili prisutni, zabilježeni su u dugom popisu prelata iz kojeg se
vidi njihov značaj. Bili su vrlo visoko rangirani, imali su status samostalnih biskupa, odnosno biskupa koji nisu bili
sufragani svom nadbiskupu za određenu metropoliju (tj. Salonitanskoj metropliji koja je onda bila podvrgnuta
Carigradu), već su bili direktni sufragani carigradskom patrijarhu. Tada Dalmacija nije jedinstvena, ti su biskupski
gradovi osamljeni, dolazi do atomizacije crkvenih središta. Na taj čin Carigrad je pristao, gradovi su imali veliku
moć, kako ta središta ne bi bila podvrgnuta Rimu, nego njemu. O dubrovačkoj crkvi postoji podatak tek sa sinoda u
Splitu. Smatra se da je i ona 732. bila atomizirana, samostalna i direktno podvrgnuta Carigradu kao nasljednica
epidaurske biskupije, jer se epidaurski biskup preselio iz Epidaura u Dubrovnik. O tome je pisao Radoslav Katičić
tako što je uzeo izvore o osnutku Dubrovnika (K. Porf., Milecije, Ljetopis popa Dukljanina, Historia Salonitana) i
konstantirao da oni uzajamno ne ovise, ali se upiru o izvore koji su nama danas nepoznati. To je izgleda bio
materijalni zapis, ili pontifikalna kronika dubrovačke crkve. Katičić je pokazao da je i u tim stoljećima, kad izvori
šute, postojala pismena književnost. Dalmatinske crkve su početkom 10.st trebale potpasti pod jurisdikciju Rima jer
su potkraj 9.st izgubile visoki rang u istočnoj crkvi. Na saboru u Splitu 925. spominje se dubrovački biskup. On je
imao problema sa susjednim Kotorom i Stonim kojima je tada vladao knez Mihajlo Višević (Zahumlje). Te su se
crkve borile oko vjerovjesničkog prostora, a manje oko jurisdikcijskog jer je tom društvu bila potrebna
kristijanizacija. Otada o dubrovačkoj biskupiji nema podataka. Spominje se u buli pape Zaharije 743. da je
dubrovački biskup Andrija dobio od njega palium i područje jurisdikcije za Zahumlje, Travunju, Kotor, Budvu, Bar,
Ulcinj, Skadar, Srbiju i zaleđe sve do Prizrena. Ona je od 1911 bila proglašena za falsifikat, a tako ju je ocijenio i
Milan Šufflay i ustvrdio da je nastala nekoliko stpljeća kasnije u dubrovačkoj biskupiji. Prvi autentični dokument
koji spominje dubrovačku crkvu kao nadbiskupiju jest bula pape Benedikta VIII 1022 kojom dubr.biskupu Vitalu
dodijeljuje pallium io područje Zahumlja, Travunje, Srbije, Bar, Kotor, Ulcinj, na isti način kao i njegov predšasnik
Grgur. Taj Grgur bi mogao biti ili papa Grgur Veliki ili Grgur iz 80-ih 10.st za kojeg se misli da je baš on bio
predšasnik Benedikta VIII. Zato se smatra da je dubr.nadbiskupija nastala u razdoblju pontifikata tog Grgura od 996-
999. To se potvrđuje i u kronici Ivana Đakona za vrijeme pohoda Petra Orseola kojem se, među ostalima, podredio i

17
dub.nadbiskup. Pitanje je zašto se baš u to vrijeme izdvaja Dub.kao nadbiskupija? Grad s nadbiskupom očito ima
velike ambicije za razvoj i utjecaj u regiji. Miho Barada rekao je da je bugarski car Samuilo osvojio drački temat, no
ne cijeli teritorij temata, pa je Bizant od neosvojenog dijela temata osnovao novu teritorijalnu jedinicu Dalmatia
Superior. Godinu dana ranije 988. biskupi Kotora, Drača, Ulcinja i Svača poginuli su u brodolomu kad su putovali u
metrropoliju Split. To je onda bio razlog zbog kojeg je bizantski car zatražio od Rima, a na zahtjev biskupa caru da
im se nađe bliže nadbiskupsko serdište, da promaknu Dubrovnik u nadbiskupiju. Dominik Mandić tvrdio je da je
bugarski car Samuilo zatražio od Rima da stvori nadbiskupiju u Dub.za ona područja koja je osvojio jer je sam Dub.
bio zauzet od Samuila. Dub.je ovaj status nadbiskupije dobio stjecajem okolnosti, odnosno političkim prekrajanjem
na prostoru JI Europe, a ne zbog svog gosp. razvitka. Ta je odluka Rima bila početak velikog projekta koji je
implicirao Dubrovnik metropolom velikog južnog prostora. Neprijatelji dubrovnika postali su brojni: splitski
metropolit koji je na taj način izgubio sufragane, Kotor (vrlo star, ima katedralu sv.Tripuna iz 809. koja je u njezinim
temeljima) koji je želio autonomnost, zato se radije podložio nadbiskupu Barija kako bi od njega imao veće koristi
jer mu je daleko i ne može ga lako i strogo nadzirati. Tako je bilo cijeli srednji vijek, o čemu govore izvori u Apuliji.
Bar-40-ih godina 11.st izrasta Duklja. Ustancima kneza Vojislava Duklja je stekla neovisnost od Bizanta.
Međunarodno priznanje moglo se ostvariti crkvenim priznanjem, odnosno da na njezinom političkom teritoriju kojim
vlada knez bude crkveno središte, i to nadbiskupsko, pa bio to Bar ili Dub. kojeg bi onda trebalo i osvojiti. Na tom
cilju radili su dukljanski knezovi Mihajlo i Bodin. Dubrovnik nije onda imao ničiju podršku, samo Rima a i ona je
ovisila o situaciji.
Bar je postao sastavnim dijelom Duklje, tako da su iza pretenzija barskog biskupa stajale pretenzije dukljanskog
kneza. On je htio imati samostalnu crkvenu zajednicu, ali da metropolit Bara bude izravno podvrgnut papi. Barski
biskup bio je dub. sufragan. Između njega i Dub. vodile su se parnice, pa se i u jednoj od njih u razdoblju 1050-1055
nadbiskup (iz 1022) Vital titulira kao biskup, a ne kako nadbiskup. Iz godine 1060. sa splitskog sinoda, spominje se
da na njemu sudjeluju i biskupi Gornje Dalmacije što bi značilo da je u međuvremenu dub. nadbiskupija ugašena i da
je postala sufraganom splitske metropolije. Metropolija Dalmacija (Gornje i Donje) je bio Zadar. Za te termine
mislilo se da nije možda greška u pisanju, ali dokument o parnici je sumnjive autentičnosti, a uvod u splitski sinod je
napisan kasnije zbog oštrih pretenzija splitske crkve. Što je onda dovelo do ukidanja dub. metropolije i do njenog
ponovnog uspostavljanja ? U 11.st Dub. je status metroploije izgubio samo formalno, no to je vjerojatno odraz
stvarne situacije na terenu, odnosno pitanje je u kolikoj je mjeri dub. nadbiskup mogao natjerati svoje sufragane na
poslušnost. Polovinom 11.st dolazi do naglog uspona reformnog papinstva i produbljenja razlika s Istočnom crkvom
što se jako očituje upravo na ist obali Jadrana ( u sklopu rimsko-bizantskih odnosa). U zapadnoj ekumeni to je
papinstvo raznim koncilima nametalo nove poglede i način života, a papini poslanici su na terenu pokušali uskladiti
zatečeno stanje sa novim crkvenim normama. Od početka 10.st dalmatinske crkve su bile podvrgnute papi u Rimu,
ali su živjele po načinu i pravilima Istočne crkve. Rim je želio učvrstiti ist.jadranske crkve u poslušnosti i vjernost,
ne zbog toga što bi trebale biti predziđe katoličke uljudbe ?!, već su shvaćene kao polazište za djelovanje
rimokatoličkih svećenika na JI, za sabijanje Istočne crkve do samog Carigrada. Tako je 925. sazvan sinod u Splitu
( Toma spominje Dabrala koji je živio po običaju Istočne crkve) i 1060. također u Splitu, metropoliji za Donju
Dalmaciju i Hrvatsku u kojoj su se također htjele povesti reforme. U isto vrijeme 1060. je i u Dub. sazvan sinod, a
dub. nadbiskup Vital II uopće nije sudjelovao na njemu jer se služio palijem prije nego što mu je uopće bio poslan od
pape. To ionako nije ni bio razlog sinoda, a legat je sa sobon donio palij što znači da ga je Vital II ispravno primio
nakon pomirdbe, odnosno kompromisnog rješenja. Kako Vital II nije ni pristupio tom sinodu, papin ga je legat
ekskomunicirao. Čim je legat otišao, Vital II se nastavio baviti svojom nadbiskupskom dužnošću. Vlast komune Dub.
uhitila je Vitala II, bacila u tamnicu i odabrala si novog pastira. 1071 Bizant je poražen tako da je na ist.Jadranu bio
prisutan samo simbolično ali stvarno nestaje. U južnoj Italiji jačaju Normani, a Duklja je sve primjetnija kao
regionalna sila kojom vlada knez Mihajlo. On je sve do 1071. bio saveznik Biz. ali se tada u novim okolnostima
osamostalio, Duklja je postala samostalna država i težila je teritorijalnoj ekspanziji (imala je još Zahumlje, te nadzor
u Bosni i Raškoj). Sada je u neposrednoj blizini Dub. niknula mlada i moćna država čega dotada za Dub. nije nikad
bilo, pa je i to bio jedan veliki razlog zbog čega si je Dub. mogao stvarati goleme resurse sasvim neometano. Mihajlo
je poslao svog sina Bodina na ustanak u Bizantu, Bugari su ga proglasili Petrom i svojim carem, ali to nije uspjelo,
pa ga je Mihajlo morao osloboditi iz carigradskog zatvora. Vital II imao je podršku klera koji se služio slavenskim
istočnim obredom. Gradska vlast je tada uspostavila ravnovjesje i supremaciju nad duhovnom vlašću u Dub. po prvi
put od osnutka grada. Vital II našao je načina da se požali papi u Rim (Grgur VII). U pismu je spomenuo da su ga
Dubrovčani zatočili jer si žele zadržati isključivo pravo biranja nadbiskupa-tome se upravo novim reformama crkva
apsolutno protivila (civilna vlast nije smjela zarobiti pastira, a pogotovo ga nije smjela birati). To je vrijeme kada se
tek počela stvarati čvrsta jezgra središnjice rimske crkve (dobro uređen ured rimske crkve bio je tek u 13.st za
Inocenta III), Grgur VII sve je probleme nekog manjeg područja htio rješavati direktno u Rimu gdje još ured nije bio
osposobljen za rad, to je bila njegova želja da učini, ali na terenu nije izgledalo tako. Grgur VII donosio je odluke

18
putem pisama, a kako nije imao ured nije mogao pratiti što je odlučivao u tim pismima priej nekog vremena za
određeni problem. Dubrovčani su za nadbiskupa izabrali prijašnjeg barskog biskupa Petra. U dub. više nije bilo
stratega, Biz. je tada nemoćan, a slavenski knez Mihajlo sve jači. Kako dub. nadbiskup nije imao poslušnost svojih
sufragana na terenu, i nije iza sebe imao jaču političku vlast, Dubrovčani su posegnuli za Petrom, a Mihajlo je tako
mogao biskupske gradove, sufragane dub. metropolije privezati za svoju državu. Grgur VII uputio je pismo knezu
Mihajlu, “slavenskom kralju”, kako ga naziva u njemu, iako tada nije mogao biti okrunjen. Mihajlo tek tada u pismu
traži krunu iz Rima, ali se Grgur u pismu u kojem mu odgovara dvoumi, iako ga naziva rex. Mihajlo je tražio rang
kraljevstva za Duklju i uređenje crkvenog ustrojstve. Grgur VII ne zna što će odlučiti jer je o Mihajlu dobio drugačije
podatke s terena, a legat kojeg je tamo poslao još se nije vratio, no što se tiče crkvenog ustrojstva, papa kaže Mihajlu
da mu pošalje barskog biskupa Petra u Rim. Grgur VII je htio uz sebe vezati Duklju kako bi prodro iz tog područja u
samo srce Balkana, ali istovremeno nije htio dokinuti dub. nadbiskupiju, odnosno htio je riješiti problem Vitala II.
Duklja je prvi nukleus stvaranja regionalne sile na donjem Jadranu. Grgur je htio oba problema kompromisno riješiti
ali je umro, a Mihajla je naslijedio Bodin. 1089. papa Klement III Vibert je bulom osnovao Barsku metropoliju za
cijelu Duklju, napušteno je ono stanje kompromisa da se Dub veže uz Duklju tako da on bude metropolija tog
područja. Ovo je rješenje ujedno i posljedica raskola u papinstvu. Klement III utemeljio je i Zagrebačku
nadbiskupiju. Za Dub.to nije bilo povoljno rješenje jer je izgubio najveći dio svog jurisdikcijskog prostora, ali i ono
što nije imao a polagao je pravo na to. Za Bodinova života Dub.nije mogao ništa učiniti jadajući se Rimu. Bodin je
istom krenuo u ratni sukob s Dub.odnosno opsadu grada. Dub.je dotada izgradio resurse i flotu te slobodan pristup
gradu s mora, a Bodin je nadzirao obalu. Zaposjeo je sav izvangradski teren oko grada, ali nije bio dorastao gradskim
fortifikacijama. Na taj je način potpuno bezuspješno opsjedao grad s kopna 7 godina, bez ikakvog uspjeha.
Po Bodinovoj smrti 1101. u Duklji je došlo do dinastičkih zapleta, drobi joj se politička i vojna moć, a
odvajaju se i Bosna i Raška. Dub.osjeća olakšanje od njenog pritiska, pa mu ambicije postaju veće. Dub.poslanici
odlaze u Rim požaliti se kako je utemeljenje Barske nadbiskupije nekanonsko, a ionako ga je osnovao protupapa…
Problem Dub.riješio se 1142. kad je Rim imenovao Andriju za dub.nadbiskupa i dodijelio mu sve oni sufragane koje
je 1089. dobio Bar. Raspad Duklje značio je da Rim više ne može računati na nju u svom velikom projektu. Dub.je
vraćena hijerarhijska pozicija, a nadbiskup je bio izabran direktno od pape. Dub.je bio jedina kopča za papu i
njegovo daljnnje djelovanje na Balkanu i prema istoku, a kurija je taj čin protumačila kao vraćanje pravde. 70-ih
12.st naglo se uspinje Nemanja i njegova braća u Raškoj, pa je Rim usputno obavijestio Nemanju o postavljanju tad
novog nadbiskupa u Dub., Bernarda. 1199. na zahtjev Nemanjinog najstarijeg sina Vukana koji je vladao Dukljom, a
naziovao se kraljem Dalmacije, Rim je ponovno osnovao metropoliju u Baru. Dubrovčani su zbog toga protestirali
do 1255. ali su shvatili da su još dobro prošli kad im je velika srpska država iza leđa. Bar je tada bio metropolija za
sve katolike Nemanjinoj državi (pa u papinoj kuriji barski biskup nosi naziv primas servicae, te je danas ispred
zagrebačkog biskupa)
Kultura Duklje

Književnost-doba9-12.st u kome se nastavlja rad na širenju osnovne pismenosti koju su u 9.st započeli
učenici Ć i M. Prepisivanje obrednih knjiga-najveći broj je pisan glagoljicom koju je zamijenila spretnija ćirilica-ti
spomenici nisu sačuvani. Dva značajna djela iz 12.st:Ljetopis popa Dukaljanina-sačuvan u latinskom prijevodu- prvi
naš pisani spomenik, u koji je ušla suvremena narodna tradicija o viteškim pothvatima legendarnih junaka i vladara
iz najstarije historije Srba i Hrvata. Miroslavljevo evanđelje-pisano ćirilicom, najstariji spomenik srpske redakcije,
remekdjelo kaligrafske umjetnosti. To je doba prijelaza od opće ćirilometodske pismenosti k posebnim nacionalnim
književnostima.
Umjetnost-antički spomenici propali su za seobe naroda. Najstarije građevine u dukljanskom kraljevstvu
ponavljaju oblike koji se oslanjaju na tradiciju kasnoantičke, vrlo orijentalizirane kulture (Sv.Petar de Campo kod
Trebinja-mauzolej kralja Radoslava). Najstariji spomenik monumentalnog slikarstva-freske u crkvi sv.Mihajla u
Stonu (1077-1150)-rana romanika. Umjetnost je u Raškoj u to doba gotovo nepoznata-najstarija crkva:sv.Petar,
vjerojatno podignuta prije pokrštenja Srba.

Makedonci u ranofeudalno doba (7-12.st.)

Postanak “Sklavinija” i borba za Solun u 7.st.

Samo je Solun odolio opsadama Slavena i Avara (oko 615 i 617). Među makednoskim Slavenima ostalo je
poprilično starosjedilaca, što se viid po toponomastici (ime po biz.temi Makedoniji). Već u prvoj polovini 7.st
plemena mak.Slavena se u zaleđu Soluna udružuju u plemenske saveze- biz.historičari oblasti pojedinih plemena
kako i plemenski savez zovu “Sklavinije”-zemlje slavenskih plemena. Legenda sv. Dimitrija-slavenskog kneza
Pervunda su uhvatili i u Carigradu ubili-povod za dvogodišnju opsadu Soluna-40-te 7.st. Protuudar cara Konstansa II

19
658.-nameće Slavenima plaćanje godišnjeg danka uz vojničku obavezu, jedan dio Slavena preselio je u Malu Aziju.
70-ih 7.st.-nova opsada pod vodstvom Kuvera. U to vrijeme preko donjeg Dunava prelaze Bugari pod Asparuhom.
Bizant počinje uvoditi vojnoupravnu tematsku organizaciju-685. tema Trakija. 688. car Justinijan II slama otpor
slavenskih plemena-ona priznaju vrhovnu vlast Bizanta; nastaje nova tema Helada- time je razbijen plemenski savez
makedonskih Slavena i za nekoliko stotina godina odgođeno formiranje njihove države.

Borbe Bizanta i Bugara oko vlasti nad makedonskim Slavenima

Iako su priznavala vrhovnu vlast Bizanta, plemena mak Slavena živjela su na kraju 7.st i dalje pod svojim knezovima
i njihovi odnosi s predstavnicima biz. vlasti u Solunu bili su dosta labavi. Biz. carevi od sredine 8.st nastoje učvrstiti
svoju vlast nad zaleđem Soluna. 758. car Konstantin V pokorava mak.Slavene, no njihov odnos prema Biz.ni tada se
nije bitno promijenio. 70-ih 8.st u Trakiji su naseljeni kolonisti iz Sirije, a 783. logotet Staurakos pobjeđuje Slavene-
organizira se nova tema Makedonija između Marice i Strume za cara Nikifora I (802-811). Stvorena je i Solunska
tema, tema Peloponez i tema Kefalonija te istočno od Strume Strumska tema. Nikifor naseljuje velik broj grčkog
stanovništva kao stratiote u te teme. 847. uništena je slavenska plemenska organizacija na Peloponezu. Početkom 9.st
raste moć Bugara nakon apsorbiranja propale avarske države. Tridesetgodišnji mir s Bizantom 814-815. pod
Krumom. Porastom posjeda vojnog plemstva i činovništva te uslijed jače eksploatacije seljaka, produbljuje se
unutrašnja kriza u Biz. 821.824-ustanak seljaka i gradske sirotinje (Toma Slaven). Bizant 964. ustupa Makedoniju
Borisu, kako bi ga pridobio za primanje kršćanstva.

Primanje kršćanstva i rad Klimenta i Nauma

Time što su makedonski Slaveni ušli u sastav bugarske države, nije se prekinula nit njihova unutrašnjeg razvitka.
Ubrzao se u seoskim općinama proces diferencijacije i njihova jačeg raspadanja. Bizant je nastojao pokrstiti Bugare,
želeći bar u crkvenim stvarima podvrći svog susjeda i pomoću crkvene organizacije učvrstiti svoj utjecaj u
Bugarskoj. Bugarska se 870. definitivno oslonila na carigradsku patrijaršiju. Poslije Metodove smrti 885. njegovi su
učenici došli na Balkan i to većina baš u Bugarsku. Djelo Ć i M dobilo je veliki zamah tek poslije Klimentova i
Naumova dolaska u Mak.oni rade na suzbijanju biz.utjecaja Sv. Kliment organizira crkvu u Mak., uvodi narodni
jezik u crkvu i osposobljuje ih za svećenike-organizira škole. 893. Kliment je postavljen za episkopa Veličke
episkopije koja je obuhvaćala gotovo cijelu Mak. Kliment-organizator mak.slavenske crkve s hijerarhijom koja je
potjecala iz sredine mak.Slavena. Klimentu se pripisuje stvaranje nove slavenske azbuke, ćirilice; podigao je
manastir u Ohridu-poslije sjedište ohridske arhiepiskopije, umro je 916. Naum je bio na dvoru kneza Borisa u
Preslavu, gsje je upravljao prevodilačkim radom, 893. prelazi u Makedoniju i radi zajedno s Klimentom; pokopan je
u Ohridu 910.

Bogumilski pokret u Makedoniji

Feudalizacija bugarske države i moralna dekadencija svećenstva izaziva opći otpor u narodu. Ostaci starih paganskih
vjerovanja i heretička učenja jačaju-paulićani i masalijani. Sredinom 10.st pojavljuje se bogumilstvo-pokret je
nazvan po popu Bogumilu kojeg prezbiter Kozma optužuje da je prvi počeo naučavati herezu u bugarskoj zemlji.
Bogumilstvo se pojavilo najprije u Makedoniji; po Kozmu, bogumili vjeruju da je sav vidljivi svijet đavolje djelo i
da sve postoji po volji đavola. Razlikuju se samo po tome što jedni smatraju đavla ili mamona anđelom, koji je otpao
od boga, a drugi za njegova mlađeg sina. U skladu sa svojim osnovnim učenjem, odbacivali su sve kršćanske
simbole, obrede, tajne, priznavali su samo Novi zavjet, a od molitava Očenaš i kao sluge mamonove osuđivali one
koji se hrane mesom, piju vino, uzimaju žene i podaju se životu ovog svijeta. Bogumili se obraćaju najširim
slojevima naroda i pozivaju na otpor postojećem poretku. Bogumili su u svom učenju izrazili raspoloženje svih onih,
koji su u opstanku seoske općine vidjeli jedini spas pred pritiskom feudalizma. Od 2.pol.10.st izvori ne donose više
nikakve podatke o bogumilima u Makedoniji niti ih dovode u vezu sa državom cara Samuila.

Makedonska država pod Samuilom i njezino širenje na Balkanu

Bugarska moć opada za Simeonova nasljednika Petra, pritisak Nikifora Foke i osvajanje podunavske Bugarske od
strane ruskog kneza Svjatoslava 969. Bugarska postaje poprište rusko-biz.borbe, car Ivan Cimisk pobjeđuje
Svjatoslava te ukida bug.samostalnost i okupira njen teritorij 971. 969. u mak.oblastima izbija ustanak četvoro braće:
Davida, Mojsija, Arona i Samuila, nema podataka o sudbini ustanka, vjerojatno je Mak.priznala vrhovnu vlast
Bizanta. 976. poslije smrti Ivana Cimiska u Mak.izbija ustanak protiv Bizanta koji opet vode komitopuli (sinovi
komesa brsjačke oblasti Nikole) D, M, A i Samuilo. Mojsije i David ginu u borbama, a Aron ubijen po Samuilovoj

20
zapovijedi. Ne zna se točno kada se on proglasio za cara ni kada je uspostavljena ohridska patrijaršija. Samuilo 985.
osvaja Larisu i cijelu Tesaliju. Bazilije II jedva se spašava bijegom 986, Samuilo širi državu: Bugarska, Drač 989 i
Epir. Nema konkretnih podataka o borbama između Bazilija II i Samuila oko 991-994. 996 Samuilo pobjeđuje pred
Solunom i provaljuje na Peloponez, doživljava težak poraz na povratku, no bez ikakvih posljedica. Bazilije II
uspostavlja savezničke odnose sa Držislavom i dukljanskim knezom Vladimirom. 998. Samuilo pokorava Duklju i
odvodi Vladimira u zarobljeništvo, pustoši Dalmaciju do Zadra, pa se vraća natrag preko Bosne i Raške. Knez
Vladimir je postao Samuilov zet, pa mu je Duklja vraćena na upravu. Najveći opseg Samuilove države: Makedonija
bez Soluna, Tesalija, Epir, Albanija, Duklja, Zahumlje, Travunja, Raška, Bosna, Srijem i podunavska Bugarska. Od
1001-1004. Bazilije II sistematski poduzima velike pohode, kao bi Samuilu najprije oduzeo njegove istočne i južne
oblasti pa zatim udario na centralne- osvaja skoro cijelu Bugarsku, zatim Tesaliju i južnu Makedoniju. Samuilo je
teško potučen kod Skopja oko 1004, 1005. predaje se Drač. Za deset posljednih godina Samuilova otpora izvori ne
daju detalje osim vijesti da je Bazilije II nastavljao svoje navale svake godine. Posljedni put su se sukobili 1014,
Samuilova vojska je potpuno razbijena, Samuilo se sklonio u Prilep, gdje ga je udarila kap kad mu se vratila slijepa
vojska (6.10.1014). Naslijedio ga je sin Gavrilo Radomir kojega u lovu ubija Aronov sin Ivan Vladislav i zatim
uzima carsku krunu 1015. U početku 1018 pri opsadi Drača gine Ivan Vladislav i poslije toga popušta otpor
mak.države-više plemstvo predaje Makedoniju Baziliju II i dobivaju potvrdu svojih privilegija i biz.činove i naslove.
Svi suvremeni izvori nazivaju Samuilovo carstvo bugarskim carstvom, a njegove stanovnike Bugarima.
Makedonija pod biz. vlašću, ustanci mak.Slavena i borbe oko Makedonije do početka 12.st.
Teritorij Samuilove države bio je podijeljen u dvije teme: Paristrion ili Paradunavon (podunavska Bugarska) i
Bulgaria (Makedonija), koja je imala rang katepanata, a poslije i dukata (tako su se nazivale veće i važnije teme).
Bazilije II započeo je proces grecizacije feudalne klase u Makedoniji. Zadržao je porezni sistem iz Samuilovog
doba-porez se plaćao u naturi, u korist crkve je uveo kanonikon, koji se plaćao episkopijama. Nakon smrti Bazilija II
1025, prevladava utjecaj činovničkog plemstva, koje uzima u zakup ubiranje poreza po provincijama, pa njihovim
povećavanjem upropaštava seljake i stratiote i tako ih primorava da postanu kmetovi-parici. Pečenezi, nekadašnji
saveznici protiv Bugara i dalje navaljuju. Zakupnici poreza počeli su i u Makedoniji uvoditi biz.porezni sistem i
zahtijevati plaćanje u novcu, a u isto je vrijeme oslabila potpora koju je Biz.imao kod slavenskog svećenstva jer je za
ohridskog arhiepiskopa postavljen Grk Leon (1037). 1040 izbija ustanak pod vodstvom Petra Deljana, koji se
izdavao za sina Gavrila Radomira. Petar je smaknuo svog konkurenta Tihomira, koji je podigao ustanak u Dračkoj
oblasti. Deljan zauzima Niš i Skopje, neuspješno opsjeda Solun. Pobunjenicima je prebjegao i drugi Samuilov umuk
Alusijan, sin Ivana Vladislava. Deljan ga prima za suvladara i šalje na Solun, no Alusijan je razbijen, vraća se i
osljepljuje Deljana te preuzima vodstvo. Poslije novog poraza prelazi Grcima. Grci razbijaju ostatke Deljanove
vojske i guše ustanak u krvi. U Mak.je nastavljena sve jača eksploatacija seoskih masa. Seldžuci 1071 razbijaju
biz.plaćenićku vojsku kod Manzikerta, Bari pada u ruke Normana. 1072 Makedonci dižu ustanak pod vodstvom
Georgija Vojteha. Obraćaju se za pomoć dukljanskom knezu Mihajlu koji im je poslao svoga sina Bodina sa 300
vojnika. Bodina su proglasili za cara Bugara, no ustanak je početkom 1073 ugušen, a Bodin zarobljen. Kumani, a
naročito Pečenezi su u to vrijeme pravi gospodari u pokrajinama sjeverno od planine Balkan, u isto vrijeme Seldžuci
su osvojili skoro cijelu Malu Aziju. Aleksije I Komnen (1081-1118) obnovio je moć Bizanta. Normani pod Robertom
Guiscardom 1081. zauzimaju Albaniju, Epir, Tesaliju i velik dio Makedonije, Skopje, Ohrid, Bitolu, Ber, Maglen,
Kostur i Belu Crkvu. Tek 1084. Normani su potučeni pa su se do kraja te godine izgubila sva osvojena područja.
1091. Bizant je pomoću Kumana gotovo uništio Pečenege, a njihove ostatke raselio posvuda, 1094. razbijeni su i
Kumani- tako je biz.vlast učvršćena sve do Dunava. Makedonija je stradala pri prolasku križara.

Privreda i društveno uređenje u Makedoniji u 11 i 12.st

Makedonci od 1040. potpadaju pod iste opće obveze i pravne propise kao i stanovnici u ostalim područjima carstva.
Ojačao je biz. element u upravi, gradskom stanovništvu i među feudalcima. Širenje grčkog utjecaja preko crkvene
organizacije dobiva pun zamah za vrijeme ohridskog arhiepiskopa Teofilakta (1090-1109), jednoga od najviđenijih
crkvenih biz.pisaca u to doba. Potiskivao je književni rad slavenskog mak.svećenstva. Za narod je najosjetljivija
promjena bilo uvođenje biz.poreznog sistema, s mnogo vrsta poreza. Car je, da napuni državne blagajne, prodavao
funkcije poreznih činovnika, koji su zatim da pokriju svoje troškove povećavali porez. Buduća da seljaci više nisu
mogli ispunjavati svoje obveze, zakupnici poreza počeli su porez uzimati u obliku krvnog danka, pa su od petoro
djece odvodili jedno u ropstvo. Feudalni odnosi u Makedoniji se brzo ustaljuju. Širi se davanje zemlje u proniju, tj na
doživotno uživanje uz obvezu vojne službe u teško naoružanoj konjici. Vojničko pokrajinsko plemstvo potiskuje
prijestolničko činovničko plemstvo.
Kultura

21
Književnost-vezana za rad slav.prosvjetitelja Ć i M i njikovih učenika Klimenta i Nauma. Kliment i Naum su podigli
prve slavenske manastire na Balkanu, koji su postali žarišta slavenske kulture. Izvori: Miracula Demetrii 7.st, Teofan,
Nikifor, K.Porf, Žitija Konstantina i Metoda, Žitja Klimenta Ohridskog, Žitja sv. Nauma, Teofilakt.

1089. promjena rimske kurije prema ovom prostoru najbolje se vidi kada je barska biskupija postala nadbiskupijom.
Nakon Bodina, 1101. dolazi do osipanja Duklje i Dubrovnikov položaj je vraćen na staro. U to doba dolazi do
renesanse biz.vlasti cara Emanuela Komnena. Nakon 1180. ruši se imperij i stvara se politički vakuum na ist
Sredozemlju i ist Jadranu. Ugarski vladar u 12.st osvaja Jadran (raspored silnica ostao je isti do 1918). Nakon
Emanuelove smrti 1180. nestaje utjecaj Biz. na ist Jadranu, pa se i taj prostor otvara. Raste Nemanjina država koja se
htjela izvući od biz. vlasti pod kojom je bila, pa je nakon smrti Emanuela počela ekspanziju na Duklju i prema
zapadu. Nemanjići su osvojili i Duklju i Zahumlje 1183. 1186. je u kuriji normanskog kralja Wilhelma u Dub.
potpisan mir između Dub. i Nemanjića. U ratu s Dub. Nemanjići su reagirali na nekih 6 vinograda koje je Dub. htio
zaposjesti, a postojao je i problem između barske i dub. crkve. Dub.biskup je uspio u namjeri da barska crkva izgubi
metropolitanski status. Dubrovčani su se htjeli izboriti za trgovačke povlastice na teritoriju Nemanjića-tako su
postojali svi mogući razlozi za rat Dub. sa Srbijom. Sukob je izbio 1184. Nemanjići su osvojili Zahumlje kojem su
pripadali glavni srednjodalmatinski otoci Brač, Hvar, Korčula, Vis te je u njemu vladao Nemanjin brat Miroslav.
Korčula je pozvala dub. flotu i ta je uništila Nemanjiće kod Poljica. Oni se ponovo prebacuju na Korčulu, koja opet
poziva dub. flotu koja spaljuje flotu Nemanjića. Zbog toga su Nemanjići opkolili Dub, ali napadač nije bio dorastao
gradu i fortifikacijama. 1186 Nemanjići odustaju i potpisuju mir. Dub. je dobio trgovačke povlastice na njihovom
prostoru, a za uzvrat Nemanjići su tražili da Dub. odstupi od srednjodalmatinskih otoka. U gosp. smislu Nemanjići i
Dub. nisu mogli jedni bez drugih, Dub. je imao moćnije gosp i integriranost najsuvremenije tehnologije tog doba..
Srpski kraljevi su uvidjeli dubrovački gospodarski embargo, tko nadzire Dub. i srednjodalmatinske otoke nadzire i
plovidbu Jadranom. Uvijek se isticalo kako je mir potpisan u kuriji normanskog kralja Wilhelma, do 11.st Dub. je
mogao voditi vanjsku diplomatsku politiku.
Nakon 1180. se oko Duklje konstruiralo središte moći, a to je dovelo do sukoba Dub. i Nemanjića.
Nemanjići su krenuli ka Duklji, a posredstvom dinastičkih veza zavladali su i Zahumljem i svim velikim otocima.
Zbog toga je Dub. zaratio s Nemanjićima. Na tom su prostoru htjeli rješavati neke probleme: Raška je geopolitički
bila čvrsto vezana uzn Bizant, A Duklja geopolitički uz Rim, slično je bilo i sa Zahumljem koje je imalo svoju
političku tradiciju vezanja uz papu. 90-ih 12.st Nemanja i njegova žena su se zaredili i ostatak života proveli u
redovništvu. Nemanja je bio kršten kao katolik ali se kasnije opet krstio po pravoslavnom obredu, no Nemanja nije
bio isključivo oprijedjeljen toj orijentaciji, služio se onima kojin su mu donosili korist. Tek se krajem života Nemanja
okrenuo pravoslavlju jer mu je Bizant bio prihvatljiv. Eudokija, žena njegovog mlađeg sina Stefana bila je s biz.
dvora, a njen otac je nešto kasnije prevratom postao car Aleksije III Angel. Zato je Nemanja htio da mlađi sin Stefan
bude nasljednik vrhovne vlasti, a stariji Vukan bio je samo kralj Duklje i Dalmacije. Bizant je preferirao da vrhovnu
vlast nosi onaj tko je na bilo koji način povezan s njegovim dvorom, a nije bilo bitno je li prvorođen. Na
međunarodnom planu dukljanska tradicija je imala veću težinu, koju je trebao nositi Vukan, a rašku je trebao nositi
Stefan (1196-1223). Stefan je pokušao u Rimu od novoizabranog pape Inocenta III dobiti krunu (a i papa je to htio)
zbog toga što je bio ujedno nosioc vlasti nad Dukljom, pa se okoristio njenom tradicijom. Rim je taj prostor htio
vezati uz sebe, no tu je politiku, koju je Rim htio ponoviti iz 11..st zapriječila ugarska diplomacija koja je na istom
području imala svoje interese. Vukan se pobunio protiv brata Stefana, intervencijom Ugarske, Stefan je bio protjeran
1202, a ugarski vladari su poč.13.st u svoj naslov uzeli naslov kralja Srbije sve do 1918. do posljednjeg ugarskog
kralja. Tako se državno-političko središte Ugarsko-Hrvatske očitovalo prema tom prostoru.
U to doba obrazovalo se bugarsko carstvo, drugo po redu, koje je uvijek, pa i tada, imalo ambicije prema
Bizantu, a ovoga puta je ekspandiralo u Panoniju. Bugarska se sukobila s Ugarskom, a htjela je zamjeniti moć
Bizanta nad JI Europom. To je učinila uz pomoć Stefana koji se 1203. vratio na prijestolje. Tada se u sukob uplela i
Kulinova Bosna pokušavajući zadržati svoju nezavisnost od Ugarsko-hrvatskog kralja. Vukan je 1199/1200 poslao
pismo papi o heretizmu Kulina, te mu preporučio da ugarski kralj riješi pitanje pravovjerja u Bosni. Zato se Bosna
opredijelila Stefanu, a ne Ugarskoj koja je intervenirala u Raškoj. Stefan je znao da mu je pozicija loša, dijelom se
mogao oslanjati na Ugarsku koja je bila zaustavljena od ugarskog vlafara. Stefanova supruga jest bila biz. princeza,
ali je Biz. imao vrlo nizak ugled u to vrijeme (1204. Latinsko carstvo!). Stefan se zato odlučio za zaokret-otpustio je
svoju suprugu, a razlog je bio međusobno optuživanje za nevjeru. Stefan nije imao što tražiti u Ugarskoj koja je bila
vezana uz Vukana, pa se okrenuo Veneciji oženivši Anu Dandolo, unuku mletačkog dužda Henrika Dandola. Tako je
mogao parirati ugarskim akcijama-povećan mu je ugled na zapadu, a u Rimu se na Srbe drugačije gledalo. Stefanova
leđa učvrstilo je krunjenje bugarskog kralja Kalojana u Trnovu 1204. papinom krunom. Nemanja se povukavši se u
samostan združio sa svojim mlađim sinom Rastkom, redovničkog imena Sava. Na svetoj gori Atosu njih dvojica su
obnovili srpski manastir Hilandar jer je tu većina naroda imala svoje uprave. Nemanja je pokopan na Atosu, a kad je

22
iz njegovog groba počeo teći “mir” (tekućina), to je značilo da je pokojnik posvećen. Zbog toga su braća Vukan i
Stefan zajednički odlučila da prenesu tijelo svoga oca u Rašku. Nemanja se redovnički zvao Simeon, te je postao
svetac sv.Simeon Mirotočivi, a kasnije i njegov sin sv. Sava. To je bio kult s kojim se nijedna velikaška obitelj nije
mogla natjecati. Da bi se kult održao trebalo je ostaviti vlast, otići u samostan, živjeti pustinjački i doživjeti čudo na
grobu. O tome postoje dva žitja, prvo je o Nemanji napisao Stefan, a drugo Rastko. Na taj je način Stefan sve svoje
uspjehe pripisao čudima sv. Simeona, a vlast mu je bila utemeljena i nepobitna jer ju je dobio od samoga sveca.
Taj način kanonizacije prvih vladara je bio proširen među mladim kršćanskim zemljama kako bi dobile
svoje zaštitnike na nebu. To je zbog toga što su svi stariji narodi spomenuti u Bibliji, a oni nešto mlađi su imali svoje
mučenike u početku kršćanstva (npr. u Hrvatskoj sv. Jeronim Dalmatinac). Sama se crkva tim svetačkim kultovima
približavala mladim državama (a to je vidljivo još i danas, zar ne sv. Alojzije Stepinče ? J).

Ugri

U Karpatskom bazenu arheološka istraživanja sežu do unazad 500 000 godina kada su tu uz termalne izvore živjeli
lovci, a to je konzervirano u blatu. U zadnjih 10000 godina klima je slična današnjoj. Za taj prostor rabi se izraz
“talionica naroda”, jer je vrlo često imao pokretno stanovništvo, a smjer doseobe je išao iz JI. Rimskim osvajanjem je
taj prostor integriran u mediteranski krug grčko-rimske civilizacije. Za rimske vladavine prostor je bio podijeljen
između provincija Panonije i Davije, pa ima ostataka cesta i urbanističke kulture. U doba kasnog carstva teritorij je
bio u cjelosti pokršten po onodobnim kriterijima. Amblematski znak je sv. Martin, rođen u Savariji, živio u Galiji
gdje mučen, pa je kao svetac zaštitnik Francuske. Prostor je među prvima izgubljen od strane Rima jer je bio na
raskrižju cijele seobe čije se kretanje može pratiti na margini. Tu su se usidrili Huni, po mađ. historiografiji srodnici
Mađara. Mađarski vojvoda Arpad se pozivao na Atilinu baštinu kako njegov nasljednik kako bi stekao legitimitet na
tom prostoru. Huni su izmislili stremen koji je oslobađao ruke i razorno povećao ratničku moć jahača. Smatra se da
su oni uništili antičku baštinu što zapravo nije točno jer su Rimljani davno otišli kad su se Huni usidrili u
Karpatskom bazenu, pa od te antičke baštine nije ostalo gotovo ništa što bi se moglo ucijepiti u novopridošlu kulturu.
Ugarska je tako imala potpuno prekinut kontinuitet s antikom. Hune su 568. smjenili Avari pod Bajanom za iduća
dva stoljeća, pa su otud ugrožavali JI i Srednju Europu i Apeninski poluotok. Nakon nestanka Avara, tu je stvorena
Velikomoravska, Donja Panonija. Krajem 9.st pomiču se Ugro-finci, dolaze Mađari pod vodstvom Arpada koji su iz
tog prostora istisnuli vlast Bugara, Velikomoravske i Franaka. Ušli su između Franaka i Bizanta koji su se htjeli
pomaknuti što više prema drugom carstvu. Tu se nije odmah stvorila država, glavni su bili plemenski vladari koji su
okruženi svojim vojnim skupinama. To su privatne vojne jedinice dobro izvježbane i beskompromisne u sprovođenju
svojih ciljeva, a vladar ih uzdržava pljačkanjem. Središnja vlast postoji samo nominalno, slaba je. Ugri su izvor
straha zbog pljački, pa su se na zapadu molili: “Gospode, spasi nas mađarskih strelica”. Pojedini mađarski odredi su
se pojavljivali kao pomoćni odredi u unutarnjim sukobima Italije i Srednje Njemačke. Određeni dijelovi elite
Mađara su se tako upoznali s političkim modelom vladanja na Zapadu i s gospodarskim poretkom. Mađari su se
morali prikloniti kršćanstvu, bilo istočnom bilo zapadnom. Za Mađare je kršćanstvo bilo privlačno i politički i
sociološki kao učenje. Prvi se pokrstio, spustivši se do Bizanta 948. princ Bulesu. U bitci kod Augsburga 955.
mađarsku je konjicu uništio Oton I, utemeljitelj Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda, pa se zbog državnje
politike mađarsko pučanstvo moralo kristijanizirati. Mađari su bili u krvnom srodstvu, u klanskom uređenju, u kojem
su veliku ulogu imali klanski magovi koji su bili protiv pokrštenja, bili su čvrst temelj vođa klanova koji su
raspolagali vojskom, plijenom i rodovima. Zbog toga je otpor bio značajan. Središnja vlast htjela je uspostaviti
crkvenu organizaciju, pa je Arpadov unuk Taksony (955-978) 961. htio dobiti biskupe iz Rima. Rim je odgovorio
pozitivno, poslan je biskup Zach ali nije uspio doći jer ga je spriječio Oton I koji nije htio da se tamo osnuje
biskupija neposredno podređena Rimu. Mađarska mu je bila blizu, htio ju je pripojiti svojoj državi i organizirati
crkvu tako da ona prvo bude podređena nekom od prelata njegovog carstva, a onda Rimu. U zadnjim desetljećima
10.st dolaze misionari iz Njemačkog carstva kad je na vlasti Geza (972-997) koji je obavio ključni dio prljavih
poslova- borio se s klanovima, preseljavao ih cijele u druge krajeve. 973.-pokrštenje je predvođeno biskupom
Brunom poslanim od Otona I. U Gezinoj neposrednoj pratnji bili su njemački vitezovi koji su za Gezu odrađivali
neke vojne poslove i bili mu garancija da ga klanovske borbe vladara neće ostaviti na brisanom prostoru. Ti vitezovi
imali su interesa samo u obrani središnje vlasti jer nisu imali korijene u klanovima. 997. na vlast je došao Stjepan
(997-1038), već pokršten, a kasnije kanoniziran kao sv. Stjepan. On je dalje nastavio ispunjavati Gezinu politiku,
proveo je reforme tako da su se središta lokalne moći klanovskih glavara zamijenila nositeljima vlasti zajednice koja
se zasnivala na činjenici da svi članovi žive na istom teritoriju. To je učinjeno kroz stvaranje crkvene organizacije na
tom prostoru. Vladarskom naredbom određeno je da svakih 10 sela treba izgraditi crkvu koja čini župu, a župe se
udružuju u dekanate. Dekanati su se teritorijalno pokrivali sa županijama, osnovnim teritorijalnim jedinicama države.

23
Na taj je način zasnovano 10 biskupija od kojih su dvije postale nadbiskupije: Eszergam i Kalasca. 1000.g Stjepan je
dobio krunu od pape Silvestra II (ali nije njegov vazal). 30-ih je došlo do krize zbog smrti vladara i dinastičkih
sukoba jer su postojale dvije jače interesne skupine: jedna je bila za poganstvo, a druga za kršćanstvo. Ta je poganska
buna usred duboko kršćanske Europe srednjeg vijeka imala masovnu podršku u ugroženim slobodnim seljacima i
kmetoviam koji su procesom kristijanizacije ušli u feudalni sustav. Oni žele povratak svojoj klanovskoj i poganskoj
tradiciji. Mađarskoj je tada prijetila i opasnost izvana od Njemačke koja je stavila pod svoje vazalstvo Poljake i
Čehe, Bizant je tada uništio Bugare i Mađarska se opet našla ukliještena između dviju sila. U Mađarsku su na vlast
došli Orseoli preko Petra Orseola 1038-1041, čija je supruga bila Stjepanova sestra. Mađarski feudalci pružali su
otpor strancu, pa se Petar obratio za pomoć Njemačkom carstvu, ali je cijena bila priznanje njemačke suverenosti.
Petar je ipak zbačen, Andrija I (1040-1060) je ugušio pogansku bunu i obnovio državu sv. Stjepana. Stvorio je
obiteljske veze s njemačkim susjedima, a njegov brat princ Bela iskoristio ih je da bi sebi osigurao prijestolje. Nakon
nagle smrti Bele I 1063 kraljem je postao Salamon, zet Henrika IV, koji je vladao do 1074. Geza (1074-1077) prima
krunu ob biz.cara. 1077. dolazi do konsolidacije vlasti kad na prijestolje stupa Ladislav I (1077-1095), kasnije
također kanoniziran. Našao se u sukobu za investituru između Grgura VII i Njemačke, a sam se priklonio papi jer je
htio biti emancipiran od hegemonije Njemačke. Odbio je oblik prisege papi kao što je to učinio Zvonimir jer nije htio
reformsku politiku crkve. Koloman (1095-1116) je dospio na Jadran jer su i Bizant i Njemačka bili slabi, a Hrvatska
se 1102 vezala uz Ugre. Emanuel Komnen nije imao snage promijeniti geopolitičke silnice, kao što su to učinili Ugri,
pogotovu u zajednici s Hrvatskom. Ugri su tu stvorili svoj identitet bez uklapanja u neku silu ili carstvo, zapadno ili
istočno, bez obzira na zakašnjenje u razvoju od dva stoljeća u usporedbi s Hrvatskom. Preko Hrvatske Mađari su
došli u doticaj s mediteranskom baštinom i tako su ojačali kroz stoljeće nadalje. U 12/13 st. Mađari su imali interese
u Bosni, Duklji, kod Nemanjića, u smjeru J i JI te na prostor Erdelja, pa polako stješnjavaju Biz prema samom vrhu
Balkanskog poluotoka. Taj je program ustrajao sve do 15.st, sve do tada ugarski i hrvatski vladari imali su iste
interese, ali je stupanj njihova ispunjenja bio različit. Tek se Žigmund Luksemburški 1411. ostavio tih pokušaja s
Biz, počeo se baviti obranom od Turaka i uređenjem crkve na Zapadu gdje su mu bili usmjereni interesi, te je postao
i carem Njem.carstva. Prekinuo je ugarski program, krunu sv.Stjepana ponio je vladar čije su ambicije izvan ovih.
Bela III (1172-1196), vrlo nadaren vladar, u to doba Njem.carstvo je uzdrmano sukobom s papom, Bizant paraliziran
dinastičkim borbama, Bela III je neko vrijeme bio zaštitnik Bizanta, no kasnije je prihvatio neovisnost Srba i Bugara.
Venecija postaje veliki mađarski protivnik na Jadranu. Valovi francuskih i njemačkih naseljenika slijevali su se u
Ugarsku, Andrija II (1205-1235) darivao je kraljevska i županijska dobra feudalnim gospodarima, a nastale gubitke
nastojao je pokriti povećanjem poreza i carinskih pristojbi. Robno-novčana privreda dobila je jak razvojni poticaj.
Raste nezadovoljstvo u kraljevoj stalnoj vojsci, među tzv.servientes koje su izrabljivali velikaši, a isto se odnosi i na
pučane, koji su ostajali bez svojih dobara. 1222 prisilili su kralja da potpiše “Zlatnu bulu” kojom je zajamčena zaštita
prava servientes pred nasiljem magnata, obećan prestanak financijskih zloporaba te priznato plemićko pravo na
pobunu, ako se vladar ne bi pridržavao njegovih odredaba. Bela IV (1235-1270) poziva Kumane da se nasele u
Mađarsku kao i Mađare iz Baškirije. Njegove mjere izazivaju unutrašnje napetosti što je pridonijelo porazu od
Mongola 1241 na rijeci Šaju. Mongoli su pljačkali zemlju više od godine dana, a kada su je napustili, Ugarska je
država morala biti stvarana iznova.

Borbe s barunima 1242-1308

Bela IV nije imao izbora pa je opustošene zemlje dao velikašima. Useljenici su Nijemci (Sasi), moravski, rutenski i
rumunjski seljaci. Mađarski su kmetovi dobili slobode koje su uživali strani naseljenici, magnatima je bilo dopušteno
stvarati vlastite vojske iz redova sitnog plemstva, nekadašnjih servientes. Velikaši ili baruni sve češće prekidaju s
kraljevom vlašću a da bi to zaustavio Bela IV podupire nastanak nove vrste županija koje su stvarali kraljevski
vitezovi johbagy i servientes. Bela IV je i u Kumanima nalazio potporu kraljevskoj vlasti jer se kraljevska kuća
ženidbeno povezuje s njima. Bogatstvo i snaga baruna ipak rastu uz građanski rat između Bele IV i njegovog sina
Istvana što je posljedica barunskih makinacija. Baruni su stvarni vladari države u vrijeme Stjepana V (1270-1272),
Ladislava IV (1272-1290) i Andrije III čijom smrću 1301. izumire dinastija Arpadovića. Karlo Robert Anžujski
okrunjen je 1308, no tek 1321. je porazio posljednjeg baruna. Sređuje kraljevske financije i upravu, posjedi na
Jadranu su izgubljeni. Ludovik I (1342-1382) je vrlo ambiciozan, naslijedila ga je kćerka Marija, protukandidat
Karlo Drački je uklonjen. Žigmund (1387-1437) je pokušao osigurati ugarsku hegemoniju na Balkanu, ali je njegova
mnogonarodna kampanja protiv Turaka završena kod Nikopolja 1396. Okreće se zapadu i postaje car Njemačkog
carstva. Albert Habsburški (1437-39) obranu južnih granica povjerava Janosu Hunyadiju. Vladislav I Jagelović
pogiba kod Varne 1444, Hunyadi je poražen na Kosovu 1448, slabi slaveznici Srbi, Bugari i Rumunji. U Ugarskoj su
izbijale unutrašnje borbe između baruna i nižeg plemstva. Hunyadi je bio regent malodobnom Ladislavu V od 1446-
1453. Hunyadi razbija opsadu Beograda 1456. i zaustavlja tako otomansko napredovanje za gotovo cijelo stoljeće,

24
ali potom umire od kuge. Struje Celjskih i Hunyadija počele su ogorčenu borbu jer je umoren Ulrich Celjski. Kralj je
pogubio starijeg Hunyadijevog sina Laszla, a mlađeg Matijaša zadržao u zatvoru. Hunyadijevi su bili najsnažnija
barunska obitelj u Ugarskoj u to doba te su u savezu s nižim plemstvom prisilili druge velikaše da izaberu Matijaša,
jedina preživjela sina pokojnog regenta, za ugarskog kralja. Na prijedlog savjetnika Ivana Viteza ojačao je kraljevski
vlast spram baruna, ograničio je i vlast velikaša, birajući svoje časnike među nižim plemstvom, purgerima i među
seljacima. Unajmio je plaćeničku vojsku “Crna vojska”, uveo je nov sustav oporezivanja i strogo nadziranje ubiranja
poreza. 1464. zauzima Jajce i Srebrenik, ali je zbog smrti pape Pija II izostala obećana pomoć križara-shvatio je da
sam ne može zaustaviti Turke. Okreće se Zapadu pa tako dijeli Češku s Vladislavom, zadržao je Moravsku i Šlesku,
1485. osvaja Beč i u njega premješta svoje upravno sjedište, bio je pokrovitelj umjetnosti i znanosti. Do kraja 16.st
Ugarska je bila glavni opskrbljivač sirovinama i Europi (srebro, zlato,bakar, stoka, vino) i upravo je zbog toga ostala
industrijski zaostala zemlja. Baruni poslije Matijaševe smrti preuzimaju vlast i za kralja postavljaju slabog
Vladislava II Jagelovića (1490-1516). Običan svijet bio je bez obrane pred moćnicima 1514. izbija seljački rat koji je
krvavo ugušen a seljaci su privezani uz zemlju bez prava da je posjeduju. Borba baruna i nižeg plemstva se nastavila.
Sulejman Veličanstveni 1521. zauzima Beograd, a 29.8.1526. težak poraz Mađara na Mohaču i smrt Ludovika II.

Utemeljenje kršćanaskih institucija na Balkanu sve do 13.st kad je stvorena Crkva išlo je prvo od kristijanizacije tog
prostora, stvaranjem Ohridske arhieposkopije i Samuilove epizode, reformama Bazilija II do stvaranja autokefalne
arhiepiskopije 1219. u Nemanjićkoj državi. Pod Turcima je u 2.pol14.st obnovljena Pećka patrijaršija. JI Europa je u
kasnoj antici kristijanizirana, no velikom seobom naroda na tom prostoru dva su se stoljeća vodile borbe, sva su
crkvena središta propala, a sačuvala su se ona uz obalu. Razvoj crkve u ranom srednjem vijeku na ovom prostoru
može se pratiti od vremena Bazilija I. Kons. P. je spomenuo u DAI-u sa se pokrštenje dogodilo u doba njegovog
djeda Bazilija I. Polazna točka za to bila je na obali uz pomoć glagoljaških misionara u 9.st, no ta kristijanizacija nije
našla oslonac u ovom slavenskom slabo izdiferenciranom društvu bez prepoznatljive elite. U ovo doba
vjerovjesništvo je išlo u smjeru od vrha, društvene elite, prema narodnim masama, ali nije bilo potpuno moćnih
političkih snaga. Kako je ta elita bila slaba, ona je sama trebala u kršćanstvu prepoznati sofisticirano oružje za
učvršćivanje svoje vlasti. Kristijanizacija je ovisila o intenzitetu pritiska izvana od Bazilija I koji je njime trebao u
tim prostorima postići da se njegova vlast osjeća. Episkopije su se javile povratkom Metodovih učenika iz srednje
Europe, u Bugarskoj. Za bug.cara Samuila se uzdigla Ohridska Crkva na rang patrijaršije čija je jurisdikcija dosezala
do političkih granica carstva. Bazilije II slomio je Samuila i proveo reforme tako da je Ohridsku patrijaršiju ostavio u
cjelosti u njenim granicama ali je Carigrad vršio izbor patrijarha. Bila je autokefalna arhiepiskopija, nominalno
autonomna, ali pod neposrednom prismotrom carigradskog dvora. Episkopska središta Ohridske arhiepiskopije bila
su u Rasu, Prizrenu, Nišu i Lipljanima. S vremenom su na ta mjesta slavenskih biskupija došli Grci kao episkopi u
sklopu Ohridske arh. Oni su samo formalno pripadali kršćanskom svijetu u to doba. Usponom Duklje kao regionalne
sile granice jurisdikcije Ohridske arh. mogle su se potisnuti daleko na istok uz njeno daljnje slabljenje. Uz Barsku
metropoliju stajao je vladar Mihajlo i Bodin nakon njega. Rubni prostori Ohr.arh interferirali su s prostorom na koji
su polagali pravo uzmorski biskupi, a u 10.st došli su pod jurisdikciju rimskog pape. U prvim desetljećima 12.st
Duklja je pala u dinastičke sukobe; a na istoku se u to vrijeme počela iz Raške izdizati država Nemanjića, te je
svladala Duklju i Zahumlje. Nemanjići su tada u 12.st dobro procijenili da pitanje Crkve treba riješiti onako kako su
to učinili Mihajlo i Bodin, a to znači obnoviti Barsku metropoliju kao središte kršćanstva u njihovoj državi bez
animoziteta prema istoku, ali ni neke osobite priljubljenosti zapadu. Takva je odluka bila čisti prikaz konstelacije
snaga-Srbija se širila u smjeru J i JZ gdje je katolička crkva već bila dobro organizirana. U to vrijeme je došlo do
sukoba Nemanjića i stonskog biskupa Donata, sufragana dub. nadbiskupa, antagonista Barske metropolije, pa stoga
mrskog i Nemanjićima. Donata je Nemanjin brat Miroslav protjerao u benediktinski samostan na Lokrumu. 1199.
rimska je kurija obnovila Barsku metropoliju, ali Nemanjići nisu uspjeli dobiti i krunu od pape. To što su i dobili bilo
je maksimalno za jednu tako mladu kršćansku državu. Uto slijedi epizoda ugarskog utjecaja na njihovom području.
1204. slomljeno je Biz. carstvo, pa se Nemanjić Stefan okrenuo Zapadu oženivši Anu Dandolo, 1217. Stefanu je
odlukom rimske kurije, a na njegov zahtjev, poslana kruna. O tom krunjenju pisali su Toma Arhiđakon i Andrija
Dandolo, a u srpskim izvorima se to različito tumači. U Rastkovom žitju piše da je on, Sava, poslao svog učenika
Metodija u Rim da dobije i donese krunu. Kasniji biografi pisali su da je do krunjenja došlo u samostanu Žiča te da je
sam Sava okrunio svog brata. Na taj način se htio umanjiti utjecaj Zapada i zaboraviti njegova epizoda. U
historiografiji se potom htjelo poduprijeti mišljenje o dvostrukoj krunidbi, no sigurno je da je ona imala izvorište u
rimskoj kuriji. Stefanova prozapadna politika imala je opoziciju u Raškoj, a za središnju osobu te opozicije htjelo se
proglasiti Rastka Nemanjića jer je Sava baš 1217, kad je Stefan dobio zapadnu krunu, otputovao iz Nemanjićke
države kao izraz narodnog protesta; htjela mu se pripisati vezanost uz Bizant, no to cjelokupno mišljenje je
nevjerojatno. U toj opoziciji bili su oni koji su bili protivnici centralne vlasti srpske države, a to je raško plemstvo
koje nije htjelo biti samo puko dvorjanstvo vladara koji svoj dvor izgrađuje po uzoru na Bizant gdje je dvorska vlast

25
neupitna. Taj protest opozicije vezan je uz sam oblik rodovsko-plemenskog društva u kojem jke uvijek dolazilo do
koncenzusa elite i mase što se sad odbacuje, te je to smetalo raškom plemstvu. Osim toga postojao je i raško-
dukljanski animozitet. Nemanja (Simeon) se okrenuo istočnom redovništvu čija je karakteristika posvećenost samo
Bogu. Simeon i Sava su 1198. dobili od biz. cara Alekseja II Angela samostan Hilandar na Atosu, koji je bio ruševan
i napušten. Na taj način su se uspostavile osnove za samostalno vlastelinstvo, a sam Atos je bio prestiž za Nemanjiće.
Kanonizacijom Simeona izbrisali su se jazovi, dinastički sukobi između braće Stefana i Vukana. Rastko Nemanjić je
otputovao u Nikeju koja je imala ambiciju biti politička jedinica koja će obnoviti Biz. carstvo nakon 1204. Sava je
razgovarao s nikejskom carem Teodorom I Laskarisom i patrijarhom Emanuelom koji se smatrao pravnim
nasljednikom carigradskom patrijarha, od kojeg je Sava tražio formiranje autokefalne arhiepiskopije za državu
Nemanjića. Na Cvjetnicu 1219. Savu su posvetili za prvog arhiepiskopa novostvorene nemanjićke arhiepiskopije.
Time je ojačala opozicija. Istočna crkva Srbima je nudila više sredstava, a primjer za to je kanonizacija sv. Simeona,
za razliku od katoličke crkve. Država je na taj način trebala biti jedinstvena, okupljena oko jedne institucije,
arhiepiskopije. Ohridska arhiepiskopija je bila nadležna za Rašku, pa su za svoj pothvat Nemanjići trebali dobiti
dozvolu od samog ohridskog arhiepiskopa koju najvjerojatnije ne bi dobili. Sava je arhiepiskopiju dobio od onih koji
su polagali pravo na obnovu Biz. carstva. Tada su se Nemanjići mogli vezati uz Biz. što je i bio motiv nikejskog cara
i patrijarha-obnova carstva u njegovim granicama. Zbog toga se ohr. arh. Homatijan nalazio u oštrom sukobu s
Nikejom. Ohridski prosvjedi su bili zanemareni. Sava je dobio pravo da se njegovi nasljednici biraju na sinodu
arhijereja same te arhiepiskopije, a ne od strane biz. cara. U tom pogledu Crkva mu je bila neovisna. Sava je na
povratku iz Nikeje došao na Atos u Hilandar i uzeo nove kandidate za buduće episkope. Trebale su se formirati
episkopije i arhiepiskopija de facto iz ničega. Episkopi Grci, sufragani ohrd. arh. su se tome protivili, no problem je
riješen tako da su ti episkopi dobrovoljno ili prisilno napustili srpsku državu. Tome su se protivile i katoličke
biskupije sa sjedištem u Barskoj i Dubrovačkoj nadbiskupiji. Barski nadbiskup svoju je nadbiskupiju protezao na
prostoru teritorija suvereniteta Stefana Nemanjića, a dubrovački nadbiskup je nekako bio zaštićen političkom
granicom dubrovačke komune i više je polagao pravo na jurisdikciju prostora pod Nemanjićima nego što je to pravo
mogao ostvariti, taj prostor je za njega bio uzaludan. Sava je novu arhiepiskopiju organizirao u 10 episkopija sa
arhiepiskopskim središtem u Žiči, a 2 episkopije su imale sjedišta na obali, jedna u Stonu (Bogorodičin manastir za
Hum), druga na Prevlaci (sv. Arhanđela u Boki na Zetu) gdje do tada ohridska crkva nije imala ni svog utjecaja ni
institucija. Smjer ekspanzionizma Srba išao je upravo tim smjerom prema Duklji i Dubrovniku, linijom manjeg
otpora jer su na sjever na Savu i Dunav jak pritisak vršili Ugri. Skučeni prostor dub. komune je tako bio prikliješten.
U starom grčkom samostanu, još iz 5. st koji je bio napušten ( ti su samostani izum istočne provinijencije, a ne odraz
pravoslavlja, pogotove ne nacionalne pripadnosti ljudi tog kraja koja bi se mogla protumačiti srpskom, što ona u
svakom slučaju nije. Samostane su prihvatile i zapadne crkvene institucije duž cijelog Sredozemlja), na Prevlaci bilo
je episkopsko središte za Zetu (Duklju). Dubrovački nadbiskup je isprva prosvjedovao zbog Stona, ali nije imao
odjeka ni kod Nemanjića ni kod Rima jer su Nemanjići i dalje bili u dobrim odnosima sa Zapadom, te su 1220. od
rimskog pape dobili blagoslov krune. Ubrzo je sjedište stonske episkopije premješteno u unutrašnjost kada su i
interesi Nemanjića sve više prelazili u prostor prema Raškoj. Isto se dogodilo i sa episkopskim središtem na Prevlaci.

Pitanja na koja se treba osvrnuti:

Avari i avarski kaganat-bitne su osnovne napomene o odlikama i ustroju kaganata. Nije bitna kronologija već
karakter države-kako je avarski kaganat polietnička tvorevina s dominacijom Avara. Karakter avarske vlasti u
prialpskom prostoru, u njegovom rubnom dijelu, otud dozrijeva etnogeneza Slovenaca. Taj je teritorij bio put kojim
su prolazile ključne informacije, njime su se Avari služili pri pljačkaškim pohodima do Italije i Njemačke.

Justinijan-značaj ideologije univerzalnog carstva, važan je za razumijevanje Karlovog carstva nastalog nešto kasnije.

Što su to sklavinije, koji je prostor na kojem se pojavljuju i njihove granice, kakav im je gosp. ustroj, hoće li imati
sve one koje su nastale gotovo u isto vrijeme isti društveni i gosp razvoj? Vjerojatno da, kad bi sva slavenska
plemena koja su se nastanila imala isti stupanj gosp i društvenig razvitka, ali tome nije tako jer se u njihovoj
pretvorbi iz rodovskog društva vide razlike koje su ovisne o podlozi na koju su naišli i koji su presudni razlozi
znatnom razvijanju sklavinija npr. onih u zaleđu Soluna, za razliku od onih u zaleđu npr. Dubrovnika. Svoju
eventualnu političku budućnost su prvo izgubile one sklavinije koje su se stvorile na plodnim tlu antičke baštine jer
ih je zbog te baštine prve progutala bizantska rekonkvista.

Kosezi-oni su zasebna društvena grupa u ranom srednjem vijeku u Karantaniji. Nastali su u doba nakon samog
doseljenja i održali se do 13.st. Prvi ih je u kritičkoj historiografiji htio objasniti Jean Bodin. Najviše prašine digla je

26
teza Ljudmila Hauptmanna o toma da su kosezi hrvatskog podrijetla. Hrvati naoružani, koji su podvlastili društveno
neizdiferencirane Slavene, te im se nametnuli kao vladajuća skupina. Oni su tvorci Karantanije. Do tog je zaključka
došao kad je napravio kartu srednjovjekovne Karantanije i našao niz toponima hrvatskog imena, a prilikom seobe
jedan dio Hrvata je zaista došao na taj prostor. Sve do tada, prije Hauptmannove teze, Karantanija je smatrana prvom
slavenskom državom u srednjem vijeku gdje su nađene prve potvrde Slovenaca kao naroda, a onda je
Hauptmannovom tezom ispalo da je Karantanija zapravo prva hrvatska država. To je ondašnjoj Jugoslaviji kao
federaciji bila problematična teza. Na Hauptmannovu tezu reagirao je Slovenac Bogo Grafenauer koji je potvrdio
frekvenciju hrvatskih toponima, no istaknuo je da je to samo u jednom malom dijelu Karantanije-pagus Croatorum,
gdje je bila samo jedna skupina Hrvata, koja se zato ne može poistovjetiti sa cijelom etničkom skupinom na prostoru
Karantanije. Kosezi su bili u funkciji vojne partije kojom se počeo okruživati plemenski knez u rodovskom društvu.
O Karantancima u to doba nije imao tko pisati jer su im susjedi bili nepismeni, dok o istočnim Slavenima postoje
podaci od njihovih bizantskih susjeda. Historiografija se zato u slučaju Karantanaca služi metodom analogije, po
tome su zapadni Slaveni kao i istočni, o kojima postoje podaci, bili prvo u rodovskom društvu, te se smatra da je
njihova društvena pretvorba išla podjednako. Po Grafenaueru kosezi su nastali unutrašnjim društvenim razvitkom.
Mislilo se da će oni biti zametak feudalne klase, ali to nije uspjelo jer su u sklopu Karantanije ušli u 9.st u sastav
Franačke, koja je u Karantaniju poslala svoje feudalce. Ulaskom u Franačku kosezi nisu bili eliminirani i izjednačeni
sa slobodnim seljacima, već ih je Franačka očuvala izdvojivši ih od ostalih društvenih grupa posebnim pravima. Tako
postoje 4 društvene skupine : kmetovi (zavisni seljaci na vlastelinstvima), slobodni seljaci, kosezi, feudalci. Kosezi
su bili u sredini, imali su zasebno sudstvo, pravo nošenja oružja (koje je u srednjem vijeku moglo nositi samo
plemstvo), sudjelovali su u običaju ustoličenja plemenskog kneza na Gosposvetskom polju. U početku je to bio
postupak slobodnog izbora plemenskog kneza u rodovskom društvu, zatim je kneževska vlast postala nasljedna u
okviru jedne obitelji, a pravo izbora kneza imali su samo kosezi, onda je napokon s dolaskom franačke vlasti nestao
čak i privid izbora kneza, već je to ostala simbolička procedura kojom se netko (franački odabranik u tom slučaju)
odabire na položaj kneza. Kosezi su, dakle, u doba Franačke sudjelovali u toj simboličkoj proceduri. Franačka vlast
je u tom prostoru bila vrlo lomna pa je trebala društvenu grupu na koju će se osloniti, a to su bili upravo kosezi.
Karantanija je feudalizirana i kristijanizirana, odnosno crkveno uređena u vrlo brzom roku baš kad se u njoj društvo
počelo diferencirati. Ta brzina društvene pretvorbe izazvala bi velike potrese, pa su u tome kosezi pomagali knezu.
Kosezi su na tom prostoru bili potrebni jer se tu javljaju prvi vjesnici feudalizacije, te je to rubni prostor gdje je
vojno interveniranje bilo vrlo skupo (za razliku od drugih područja franačke države gdje je provođena feudalizacija).
Kosezi su ipak nestali u razvijenom srednjem vijeku. Postali su suvišni zbog raspada pridvornog gospodarstva.
Isprva je sav urod pripadao samo feudalcu koji je kasnije imao svoj alodij, a ostalo je isparcelirano seljacima koji su
im onda davali određene daće. Zatim je taj senior podijelio određene parcele vazalima. Tako je nastalo sitno, niže
plemstvo ( to je zapravo pravna kategorija, a ne odraz imovinskog stanja jer je taj niži plemić mogao biti bogatiji od
vlastelina svog seniora). To niže plemstvo se dijeli na dvije pravne kategorije: ministerijale i vitezove. Ministerijal je
osoba s aktivnim i pasivnim feudalnim pravom. Pasivan je bio kao vazal u odnosu na svoga seniora, a aktivan kao
senior svom vazalu (to je obično vitez). Vitez je osoba sa samo pasivnim feudalnim pravom, nije mogao biti senior,
već samo vazal svome senioru. Niže plemstvo postalo je vojska svog seniora, seniori su tako stekli svoju privatnu
vojsku. Kad se taj proces dogodio u Karantaniji, kosezi kao feudalni vojnici, poluseljaci, više nisu bili potrebni.
Pojedinci koseške grupe sačuvali su koseški ugled jer su htjeli sačuvati tradiciju biranja koruškog vojvode (kneza) da
bi se zadržala njihova afirmacija. Takvo očuvanje tradicije nije moglo ostati tako dugo inercijom od raspada
pridvornog gospodarstva 11.st do 15.st, netko je morao biti zainteresiran da se ono održi (iza tog obreda stvara se
nova društvena grupa), ali i da se prekine. Fridrik III Habsburški prekinuo je to simbolično ustoličenje koruškog
kneza u 15.st jer je smatrao da je to ispod njegove časti. Prije toga Fridrik III je napravio veliku koncesiju nižem
plemstvu-staleže (1414) kroz čije će se statute po staleškim saborima niže plemstvo boriti za svoja prava ( pa kad je
to ustoličenje tom plemstvu postalo nevažno, ono je ukinuto). Tada je taj prostor u svom razvoju ušao u isti razvojni
tijek kao i područje zapadnog feudalizma. U tu novu kategoriju sitnog plemstva regrutiraju se :službenici
vlastelinstva, osobe iz redova kosega zbog interesa feudalaca, niže plemstvo iz Njemačke (njemački
visokokvalificirani ljudi koji su se tu naselili putem njemačke kolonizacije). Nijemac kojem je bilo loše na prostoru
Njemačke unaprijedio bi vlastelinstvo u Karantaniji i bio biran u privatnu vojsku seniora. Oprema feudalnih ratnika
bila je skupa, pa je u tu vojsku feudalaca prvi mogao ući dobro izvježban i opremljen ratnik.

Pitanje formiranja Donje Panonije

Pribina je bio osnivač D.Panonije, lokalni knez Velikomoravske istisnut s političke scene. Prije toga išao je u
Franačku tražiti posao sa svojom ratnom družinom. Franački kralj dodijelio mu je prostor gdje on treba osnovati
jedinicu franačkog carstva da bi doveo Velikomoravsku u poluokruženje od franačkog carstva te da ona bude tampon
zona od prodora Bugara. Tu se počinje provoditi kolonizacija, uređuju se crkvena pitanja i uprava. D.Panonija je

27
postala neovisna ranosrednjevjekovna država. Treba se osvrnuti na to na koji se način hrvatska historiografija odnosi
prema D.Panoniji i prema kojim kriteriju. Velikomoravskiknez se u pogledu pokrštavanja (ćirilometodska misija)
okrenuo Carigradu koji ne odgovara u potpunosti prema njegovim željama. Papinstvo se nalazi pred teološko-
doktrinarnim problemom. Papa mora naći rješenje za legalizaciju vjerovjesništva bez da povrijedi učenje Crkve.

Stefana Prvovjenčanog je naslijedio njegov najstariji sin Radoslav (1227-1234) koji je manje sposoban od svoga oca,
uzeo je carski naslov, bio je pod utjecajem epirskog despota Teodora Angela (Epir je bio na vrhuncu moći i težio
obnovi Bizanta), oženio se njegovom kćerkom. U zemlji je izazvao nezadovoljstvo svojim postupcima koji su bili
posljedica njegovog grčkog odgoja kao sina Stefanove žene Eudokije. Epirsko carstvo doživjelo je slom porazom
kod Klokotnice 1230. Bugarska pod Asenom II (1218-1241) izbija na prevo mjesto među balkanskim državama.
Vlastela je zbacila Radoslava i dovela na prijestolje njegova brata Vladislava (1234-1243), zeta bugarskog cara, pa je
mjesto grčkog utjecaja zavladao bugarski. Nezadovoljan prilikama u zemlji, arhiepiskop Sava (Rastko) odlazi na
istok u obilazak svetih mjesta. Na povratku je svratio u Bugarsku, gdje je i umro na Asenovom dvoru 1235. Smrću
cara Asena II Bugarska gubi svoje značenje 1241. Nestabilnost donose Mongoli koji su na povratku prešli i preko
Srbije. Vlastela dovodi na vlast trećeg Stefanovog sina Uroša I (1243-1276). Vladislav se izmiruje s bratom i
zadržavši kraljevski naslov, dobija na upravu Primorje (Zetu i Trebinje) odakle su uklonjeni potomci Nemanjina sina
Vukana. Za Uroša I država je uređivala odnose s Bugarskom i Hrvatskom, tada je Bugarska bila velesila, a na jugu su
bile državne tvorbe Bizanta. Uroševa država se ne širi nego se uređuje iznutra učvršćivanjem dinastičke vlasti.
Bugarski car Mihajlo Asen (1246-1257) je potpisao savez s dubrovačkom komunom koja je tada bila pod mletačkom
vlašću, a ratovala je protiv Uroša zbog sukoba dub. i barske crkve. Borba se vodila oko toga, da li će katolici u
srpskoj državi biti podložni Baru ili Dubrovniku. Papa Inocent IV donosi 1247. odluku da se Barska crkva podredi
Dub nadbiskupiji. Barska nadbiskupija, koju je energično podupirao kralj Uroš jer nije mogao dopustiti da katolici u
njegovoj državi zavise od jednog centra izvan nje, ne samo da se nije pokorila, nego je poslije dugih sporova uspjela
očuvati svoju jurisdikciju nad katolicima u Srbiji. Dubrovnik je 1255. morao napustiti svoje pretenzije. Osnovni
uzroci ratovanja Uroša protiv Dub. bili su zbog trgovine i povlastica Dub. na trgovinu sa srpskim zaleđem koje su
starije od Nemanjićke države. U tom sukobu Mleci nisu neposredno sudjelovali, ali su davali donekle zaštitu na
širem međunarodnom pravu. U svim ratovanjima s Urošem ne dolazi do opsade Dub. u klasičnom smislu-blokadom
s kopna i izmirivanjem neprijatelja pod opsadom. Nemanjići nisu bili dorasli fortifikacijama Dub, a on se nije ni
mogao izmiriti zbog pomorskog položaja koji mu je uvijek bio otvoren. Nemanjići su se zato odlučili na malobrojne
vojne odrede na dub teritoriju, a dolaze najviše na domet strelica od grada. U okolici Dub. vrše štetu, palež i pljačku.
Dub. je zato vodio kontraudare, no više se služio gosp. embargom tako što bi zamrznuo gosp. odnose s Nemanjićima.
Nemanjići su se htjeli emancipirati od dub. supremacije u gosp. srpske države, uzimajući najbolje od nje, ali kad su
to učinili Dubrovčani uvode embargo i tako su svi putevi trgovine Nemanjića zatvoreni. Dub. je s Mihajlom Asenom
sklopio ugovor o preciznim kopnenim granicama koje su bile bliske kad je Bugarska pritisnula Srbiju. Srbije pod
Urošem nije imala uspjeha u odnosima s Ugarskom u u težnji da svoju granicu prema sjeveru pomakne do Save i
Dunava. Ugarska se brzo oporavila poslije Mongola, organizira između Save i Drine Mačvansku banovinu. Premda
su Nemanjići bili samostalni, dobili nezavisnost, osobito 60-ih 13.st za vladavine Uroša, Uroš je slao Beli IV
pomoćne postrojbe za Belino ratovanje na zapadu srednje Europe. To nije bio oblik saveza Srba i ugarsko-hrvatskog
kralja, ali taj zahtjev Bele IV Nemanjić nije mogao odbiti. Ugarska je preko Nemanjića htjela duboko na JI Balkana
pa je tako uključila srpsku dinastičku obitelj u svoje političko-dinastičke sklopove. Urošev sin Dragutin oženio se
unukom Bele IV. Prilike u Europi su tada bile zapletene i čim je ugarska dinastija oslabila (sukob Bele IV i njegova
sina Stjepana), Uroš je pokušao zaposjesti Mačvu. Tada bi se Raška po prvi put proširila na sjever do Save i Dunava.
Uroševe političke procjene bile su loše tako da je 1268. bio zarobljen. Uroš je morao po mirovnom dekretu svome
sinu Dragutinu, zetu Arpadovića, odstupiti polovicu teritorija svoje države. Dragutin je nosio titulu “mladog kralja”,
to je bila srpska titula prijestolonasljednika. Ugarska je pokušala ojačati svoj položaj u spornim oblastima između nje
i Bugarske osnivanjem banovine u Kučevu i Braničevu, no ta se banovina nije dugo održala(1272-73) jer su se u njoj
osamostalila dva velikaša, braća Drman i Kudelin. 1261. na biz. prostoru obnovljeno je jedinstvo, pa su i Nemanjići
trebali urediti odnose s Bizantom dinastičkim vezama udajom jedne kćeri cara Mihajla VIII Paleologa za Uroševa
sina Milutina, ali su pregovori propali. Nemanjići su procijenili da je jug slab i da je za njih bolje da budu u
protubizantskom taboru što bi im omogućilo da se ojačaju teritorijalnim proširenjem na jugu. Diplomatske i političke
veze remetilo je i to što je biz. car Mihajlo VIII Paleolog osporavao autokefalnost srpske Crkve time što je priznao
autokefalnost Ohridske Crkve stvorene za Bazilija II. Nemanjići su već bili izgradili svoj identitet i srasli su sa
svojom crkvom, pa se ta institucija nije mogla samo tako ukinuti. 1276. dolazi do vojnog udara, Dragutin nije dobio
teritorij od oca Uroša, pa je krenuo izvršiti vojni udar. Majci Jeleni je na upravu dao Trebinje i Duklju, a s Dub. je
htio uspostaviti dobre odnose. To je učinio kako bi lakše udario na vlast, da ne troši energiju na periferiji države od
koje bi mu mogla doći kakva potencijalna opasnost i omesti mu planove za centar vlasti. 1289. Dragutin je pao s

28
konja i slomio nogu pa tako invalidan nije mogao postati kraljem (možda je postao neki drugi razlog za abdikaciju
ali nije poznat). Sve do sloma križarskih država i obnavljanja Biz.carstva 1261. Bugarska, Srbija, Epir, Solunsko
kraljevstvo i Nikejsko carstvo bore se oko vlasti nad Makedonijom pa se u tom razdoblju više od 10 puta izmjenjuju
kao gospodari cijele Makedonije ili pojedinih dijelova. Tada dolaze na vlast snage koje žele veći teritorijalni iskorak.
To je u osnovi viteško društvo kojemu je potrebno permanentno stanje navalnog ekspanzionističkog rata. Osim toga
prilike u međunarodnom okruženju su povoljnije i nestala je opasnost od Ugarske sa sjevera, a Bizant je to
podržavao. 1282. sastao se sabor u Deževu gdje je Dragutinov mlađi brat preuzeo konja i oružje svoga brata kao
elemente viteštva odnosno znakova vrhovne vlasti. Dogovoreno je da će nakon Milutinove smrti vlast preuzeti
Dragutinov sin a ne Milutinov što je zapravo potvrda da je razlog Dragutinove abdikacije bio invaliditet. Dragutin je
zadržao neposrednu vlast u dijelovima države uz Dunav akoje trebao dobiti od oca. Nemanjići s Milutinom kreću u
ekspanziju, a Dragutin je sudjelovao na saboru u Orvietu za ukidanje obnove Bizanta, jer bi na taj način dobio neke
bivše biz. teritorije. Smjer Srbije na JI bio je dobro procijenjen. U prvom proboju na jug Milutin je osvojio teritorij
vardarske Makedonije (to je okvir današnje Makedonije). Protuudar Bizanta bio je samo u obliku kaznene pljačke,
bez snažne ofenzive za vraćanjem teritorija. Milutin je imao potporu Dragutina, Prodorom na jug Srbi su došli do
Atosa u Egeju, ali se sav teritorij nije mogao inkorporirati u upravni sklop nemanjićke države. U trajnijem posjedu
mogao je ostati sav prostor sjeverno od pravca Štip-Prilep-Ohrid, na tome se inzistiralo. Dragutin je stekao
mačvansko-bosansku banovinu, a taj je prostor i nešto južnije bio zvan Srijemom pa je Dragutin tako dobio titulu
srijemskog kralja. Dragutin je bio okrenut problematici srednje Europe, podržavao je Anžuvince. Dragutin je prvi
srpski vladar koji povremeno rezidira u Beogradu, vlast Nemanjića je dosta učvršćena na sjeveru uz granicu Sava-
Dunav. Milutin je sagradio velik broj manastira, koji po veličini, po raskoši arhitekture i slikarstva, kao i po
dobivenim posjedima odskaču znatno od zadužbina prijašnjih Nemanjića (Nagoričino kod Kumanova, Gračanica,.
Banjska, Bogorodica Leviška u Prizrenu itd.). Milutin je umjesto prvobitnog skromnog Hilandara podigao današnji
manastir, u Jeruzalemu je osnovao srpski manastir sv. Arhanđela a sagradio je i neke crkve u Solunu i Carigradu. Na
istoku je Bugare tatarski kan Nogaj zbog svoje vojne moći stavio sebi u zavisnost. Dragutin se nije mogao proširiti
na istok jer su Bugari uzvratili udar (zbog zauzimanja Braničeva). Iako su Nemanjići pobijedili Bugare, nisu im
mogli ništa zbog tatarskog zaleđa. Zato su se Srbi povezali s Bugarima preko dinastičkih veza: Milutinova kćer Ana
udala se za sina bug. cara Mihajla Šišmana (kasnijeg cara). Navalu kana Nogaja na Srbiu osujetio je Milutin tako da
je poslao taoce (sina Stefana sa vlastelom) na tatarski dvor. Poslije Nogajeve smrti taoci su pobjegli natrag u Srbiju.
Tada su postojale 2 nemanjićke države koje su bile posljedica gosp. prilika i viteškog društva koje je težilo
ekspanziji.
1. Pod Milutinom-držao je Rašku, Hum, Duklju i primorje-regnum Rassiae
2. Pod Dragutinom-imao je Srbiju, SI Bosnu, Mačvu (Srijem)-regnum Serviae.
Između braće je došlo do sukoba. Milutin je htio izigrati ugovor o nasljeđivanju. Milutin želi rješiti odnose s
Bizantom da izbjegne pat-poziciju, pa da legalizira prodore na jug. Tom uređenju odnosa protivile su se strane u
Bizantu i među Nemanjićima. Nemanjićki ekspanzionisti nisu htjeli uređivanje odnosa s Biz, a u Biz. protiv
sporazuma je bilo makedonsko-bizantsko plemstvo koje je već ionako ostalo bez ogromnih teritorija zbog srpskih
osvajanja, a tim bi ugovorom ostali zauvijek zaboravljeni. Konzervativci u Biz. podržavali su ideologiju jedinstvenog
carstva u kojem ne bi bilo barbarskih primjesa. Kao nekada Vukan prema Stefanu Prvovjenčanom, Dragutin je tražio
oslonac na Zapadu, u Ugarskoj i katoličkoj crkvi. Feudalci su bili nezadovoljni jačanjem centralne vlasti u Srbiji i
novim kursom prijateljstva prema Bizantu. Dragutin je raspolagao prostranim oblastima, gdje prije nije bilo ili je bilo
vrlo malo srpskog plemstva, pa ih je mogao dijeliti vlasteli i tako je vezati uza se. Ali crkva, u čijem je interesu bilo
jačanje centralne vlasti i koju je Milutin obilato pomagao, zazirala je od Dragutinovih veza sa Zapadom i bila
potpuno na Milutinovoj strani (crkva će ga poslije smrti proglasiti svecem, iako njegov privatni život nije bio u
skladu sa crkvenim zahtjevima). Milutin je mogao držati najamničku vojsku zahvaljujući visokim prihodima,
pomoću koje se i održao na vlasti. Poslije višegodišnje borbe svećenstvo je napokon uspjelo izmiriti sukobljenu
braću, pod uvjetom da Dragutinovo potomstvo zavlada Srbijom. Milutin je htio otkloniti opasnost s juga dobijanjem
za suprugu biz princezu, a onda bi time dobio i nasljedno pravo za svoju djecu. Pregovori Biz. i Milutina su počeli, a
njima se protivila i biz crkva. Jedina kandidatkinja za Milutinovu suprugu bila je careva sestra Eudikija, udovica
vladara Ivana Trapezuntskog. Ona se nije htjela udati za čovjeka koji je bio tri puta oženjen, a treća mu je žena još k
tome živa, nije htjela otići u barbarsku državu, a podržavala je svoga sina. Milutin nije posustajao, pa mu je zato biz
car Andronik II ponudio petogodišnju kćer Simonidu. Tome se protivio i patrijarh zbog kanonskih propisa o braku;
bila su dopuštena najviše tri braka, ali četvrti nipošto. 1290. Bizant je na Vardaru predao Simonidu, a odveo taoce i
bugarsku princezu, Milutinovu dotadašnju suprugu. Tako je to i po kanonskim propisima bio treći brak Milutina.
Simonidu i Milutina vjenčao je Ohridski arhiepiskop, a za miraz je dobio prostor osvojen sjeverno od linije Ohrid-
Prilep-Štip. Sve to je pogoršalo odnose među braćom. 1292. ugarski kralj Andrija III Mlečanin je Dragutinovu sinu
Vladislavu darovao herceštvo Slavonije u nasljedni posjed, a 1293. dobio je za ženu Konstancu Morozini. Nakon

29
smrti Andrije III 1301. došlo je do desetljetnog ratovanja za krunu sv. Stjepana u kojem je sudjelovao i Dragutin
kako bi svome sinu osigurao samu krunu sv. Stjepana, ali to nije bilo realno, te je uz to došlo do sukoba sa
Milutinom. 1301. Dubrovčani su s vojskom, došlom iz Zadra i Hrvatske, napali Kotor, okupirali Mljet i uspostavili
pomorsku blokadu države Nemanjića. Zbog toga je Milutin odgovorio kopnenom blokadom Dubrovnika. U pozadini
svega je zapravo bio sukob braće. 1302. na Drini su se našli u sukobu Stjepan II Kotromanović i ban Mladen II.
Jedini glavni gospodar ui Bosni bio je Pavao, a s Mladenom je htio istisnuti Kotromanoviće, te je koristeći sukob
Milutina i Dragutina, prodro sve do Nikšića i u Hum. 1304. Pavlov sin, Mladen II je nosio titulu gospodara cijele
bosanske zemlje. Vlast Ugarsko-Hrvatske nad Zahumljem nije bila trajna, ali je oslabila Milutina koji je tražio
potporu od pape Bendikta IX i Klementa V ponudivši se pod zaštitu papinstva. 1308. papa je poslao trojicu legata
Milutinu da ostvare crkvenu uniju i predaju mu papinsku zastavu koja je simbol zaštite i borbe protiv nevjernika.
Filip Tarenški (sin napuljskogh kralja Karla II) je bio nositelj anžuvinskog prava na Bizant (anžuvinski posjedi u
Epiru 1254), bio je u vezi s Milutinom kako bi obnovio latinsku vlast nad Bizantom išavši iz prostora Albanije i
Epira. To se prolongiralo, ali tko zna je li to bilo moguće od tada jake srpske autokefalne crkve i uz to ni Milutinove
namjere nisu bile takve da se ti planovi realiziraju. Država kralja Dragutina bila je privremena tvorevina vezana za
njegovu ličnost. Jedan je dio bio izdvojen iz srpske države, drugi su sačinjavale zemlje dobivene na upravu od
Ugarske, treći je bio plod njegovih osvajanja (Braničevo). Poslije Dragutinove smrti Milutin je pogazio sporazum sa
bratom, zatvorio svog nećaka Vladislava i zaposjeo njegove oblasti. Ugarska to nije prihvatila i Karlo I zauzima
1319. Beograd, te obnavlja Mačvansku banovinu. Srbija je ipak kao trajan posjed zadržala Braničevo. Protiv
Milutina je ustao njegov sin Stefan zbog Simonide i njezine braće koji su htjeli biti pretendenti na baštinu
Nemanjića. Uporište mu je bilo ratoborno plemstvo koje je željelo korjenitu promjenu vanjske politike. Izbjegnut je
unutrašnji raskol, ali je Milutin kaznio sina osljepljenjem zbog čega kao invalid nije mogao preuzeti vrhovnu vlast.
Stefan je protjeran s obitelji u Bizant, a jedno od njegove djece je bio Dušan. U progonstvu je bio 7 godina nakon
čega se vratio. Kako nije bio dobro osljepljen, imao je malo vida, uzeo je vlast (bila si tri pretendenta:Milutinovi
sinovi Stefan i Konstantin i Dragutinov sin Vladislav). Svoj vid je Stefan skrivao od oca sve do njegove smrti 1321.
U Milutinovo vrijeme Nemanjićka država se usmjeruje prema JI, a nakon njega na vlasti je Stefan Dečanski
(1321-1331), koji je u Dečanima izgradio svoju zadužbinu. Ona je graditeljska ljepota, spoj je istočnog utjecaja i
obale istočnog Jadrana. Na sjeveru države učvrstio se Dragutinov sin Vladislav. Na prostoru Stona i Pelješca su se u
14.st učvrstila braća Branivojevići čija je dinastička kuća htjela širiti svoj utjecaj ne gledajući etnička i nacionalna
obilježja. Branivojevići su počeli vršiti ekspanziju prema Dub. i Neretvi, a u unutrašnjosti prema Krajini (između
Neretve i Cetine). Opsjedali su Imotski i borili se za Zahumlje koje su htjeli i Bribirci (Mladen II) i srpski vladar.
Bosanski ban Stjepan II Kotromanović vladao je Usorom i Soli nakon pada Bribiraca. Stjepan II i Dubrovčani su se
sporazumjeli o razbijanju Branivojevića i podjeli njihovih teritorija. Dubrovačka komuna je znala da srpski vladar ne
može zaštiti Branivojeviće, a Stjepan II je mogao samostalno vladati u Bosni. 1326. zajednički djeluju vojska
bosanskog bana i dubrovačko ratno brodovlje u delti Neretve i akvatoriju toga prostora. Tada je “mladi kralj” Dušan
bio u blizini posredujući u oslobađanju nekih zarobljenika te je tako primio i dubrovačko poslanstvo. 1326.
Dubrovčani su vojno zauzeli Ston i Pelješac, prostor Nemanjića, a zbog toga Dušan nije uložio ni protest u ime
srpskog vladara. Taj prostor nije imao teritorijalnog kontinuiteta s dotadašnjim dubrovačkim prostorom. Jedna
komisija senatora trebala je odlučiti da li bi se Pelješac mogao zaštiti zidinama ili prokopati da postane otok jer se
Dub. nije bojao opasnosti s mora već iz zaleđa. Odlučili su izgraditi zidine kod Stona koje su primjer tadašnje
suvremene vojne tehnologije. Ston je prvo srednjevjekovno naselje koje je nastalo u potpunosti isplanirano. U tim
sukobima poginula su braća Branivojević. Dubrovčani su htjeli diplomacijom steći legitimnost novoosvojenog
posjeda u odnosu na Nemanjiće. Pregovori sa Stefanom Dečanskim su propali jer je tražio previsok tribut za taj
prostor, pa je 1327/28. došlo do dubrovačko-srpskog rata. Ne zna se je li taj prostor ostao potpuno sačuvan u sukobu
ili je bio izgubljen za kratko vrijeme, no sugurno je da ga je kasnije trajno zadržao. Kronike o tom sukobu se nisu
sačuvale. Stefan Dečanski je htio ojačati svoj politički položaj ženidbom na Zapadu, s Blankom, kćeri tarentskog
kneza Filipa, mogao se oženiti jedino ako prihvati papinsku vlast nad srpskom Crkvom, ali Stefan je to odbio,
ženidba je propala, a onda se 1324. oženio nećakinjom bugarskog cara. 1330. Bugarski car Mihajlo Šišman i biz. car
Andronik III Paleolog (1328-1341) sklapaju vojni savez i Stefan se okrenuo istočnoj politici. Te iste godine Stefan je
kod Velbužda pobijedio Bugare pri čemu je poginuo i car Mihajlo. Na bugarsko prijestolje došao je Ivan Štefan
(1330-31), sin Ane, sestre Stefana Dečanskog. S Bizantom se nije ni sukobio, pa se Andronik III okrenuo na
Bugarsku i počeo joj otimati prostore koristeći njene slabosti. U nemanjićkoj državi tada dolazi do dinastičkog
razdora između mladog kralja Dušana i Stefana. Isprva su se pomirili a onda je Dušan zarobio Stefana i utamničio ga
u Zvečanu gdje je ovaj i umro. Dušan je tako 1331. došao na prijestolje. Stefan Dečanski nije se borio navalnim
ratom pod utjecajem viteškog društva, nego je to protiv Bugara bio obrambeni rat. Dušan je na vlast došao upravo
zbog te viteške klase, a tada je Bizant bio najslabiji u svom obrambenom sustavu. To je bila prava prilika za
Dušanova osvajanja jer nije kao svoji prethodnici bio dinastički vezan uz Bizant. Prve godine Dušanove vlasti prošle

30
su u konsolidaciji središnje vlasti koja je bila uzdrmana promjenama na prijestolju i pripremanju terena za akciju
protiv Bizanta. Dušan je intervenirao u Bugarskoj gdje je vladar postao Ivan Aleksandar(1331-1371), rođak bivšeg
cara Mihajla Šišmana, pregovarao je s njim i oženio njegovu sestru Jelenu. Bugarska je tada bila samo pasivni
promatrač promjena u JI Europi. Dušan je skršio unutarnje pobune drastičnim kaznama. Dubrovnik mu je konstantno
htio nametnuti ekonomski embargo, pa je i s njim uredio odnose. 1333. Dušan u svojoj povelji daruje dubrovačkoj
općini Ston i Pelješac za 8000 perpera + 500 perpera godišnje. Time su Dubrovčani zauvijek dobili Pelješac, kojim
su ionako oduvijek vladali, što je znao i Dušan, tako da se i on okoristio tom prodajom. Za te iste novce
Dubrovčanima je priznao prostor “dubrovačkog primorja” (između Stona i Dubrovnika) iz istih razloga jer njime nije
faktički vladao. Taj prostor držao je bosanski ban, ali Dubrovčani su htjeli da im ga potvrde Nemanjići. Nakon dva
tjedna od Dušanove povelje dub. diplomacija je dobila povelju od Stjepana II kojom je on priznao Pelješac i Ston
kao dubrovački posjed (iako taj prostor Bosna nikad nije imala, Dub. je htio potvrdu da spriječi eventualnon
pretendiranje Bosne na taj prostor). 1399. od bosanskog kralja Ostoje Dub. je dobio i Primorje. Dušan je u svoju
povelju iz 1333. uveo i članak da se na Ratu (Pelješac) treba dopustiti prisutnost srpskog popa, a tim je argumentom
branio svoje želje prema Zahumlju. Ubrzo je na tom prostoru nestalo pravoslavne crkve jer Srbi nisu bili
zainteresirani za nj, a Dubrovčani su širili katoličanstvo. 1334. Dušan je krenuo u ekspanziju na Egeju jer ga je
interesirala biz. carska kruna. Osvojio je Ohrid, Prilep i došao do Soluna, no kako je bio odlično fortificiran, morao
ga je ostaviti. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert upao je Dušanu na sjever države kako bi vratio tradicionalne
teritorije pod svoju vlast. Zbog toga Dušan kreće u pregovore s Andronikom III koji mu je legalizirao osvojena
područja. Ohrid je tako bio drugo središte autokefalne crkve u vlasti Nemanjića, a Prilep je bio važno strateško
mjesto za buduća osvajanja. Nakon tog mira vratio je oteta područja na sjeveru, a neprijateljstva Srbije i Ugarsko-
Hrvatske nastavila su se do kraja vladavine Ludovika 1382. 1341. umro je Andronik III, pa u ime malodobnog cara
Ivana V Paleologa vlada regentica carica Ana Svaojska. Tada se za cara proglasio Ivan Kantakuzin(1346-1354) pošto
je mislio da će njega zapasti regenstvo, ali nije. U Bizantu je došlo do građanskog rata, a Kantakuzin se obratio
Dušanu. Pregovarali su 1342. u Prištini, no interesi im se nikako nisu spajali jer Kantakuzin koji je htio biti biz
carem. nije mogao dopustiti da mu Dušan oduzima državni teritorij u zamjenu za pomoć. Postignut je kompromis da
svaki zadrži ono što sam osvoji. 1342-43. odvijale su se vojne operacije u zoni grada Sera kraj Strume koji je bio
urbano središte važno za Solun. Tu su bile srpske pomoćne čete, a većina je krenula Albaniji, biz. provinciji. Dušanu
su se mogli oduprijeti lokalni albanski velikaši, ali ih ih je on pregovorima nastojao pridobiti za sebe obećavši im da
će im osigurati njihove posjede, ako priznaju njegovu vlast. Dušan je osvojio cijelu Albaniju, ali je Drač ostao u
vlasti Anžuvinaca, osvojio je također i neke prostore u Makedoniji kako bi imao uporište za daljnje napredovanje.
1343. Kantakuzin je raskinuo savez sa Dušanom. Njega su podržali velikaši u Tesaliji, a potražio je i saveznike kod
Seldžuka, od čijeg je emira Umora zatražio pomoćne trupe. Na taj način su prvi odredi Turaka ušli u Europu.
Kantakuzin je to učinio jer nije mogao imati dva neprijatelja oko sebe- Dušana i biz. vlast. Otada Turci postupno
dobivaju na značenju, postaju vojni činitelj u JI Europi. Oni nisu pomogli Kantakuzinu osvojiti Solun kako bi se
nametnuo Carigradu jer bez obzira što je bilo 20 000 turskih konjanika, Turci nisu imali dobro razvijeni komponentu
osvajanja utvrđenih gradova. Dušan je sada zaposjeo Ser, osvojio Halkidiku, a s njom i Atos, te cijelu JI Makedoniju.
Zato se u travnju 1346. Dušan proglasio carem. Bizant se tome protivio zbog načela da postoji samo jedno carstvo i
to Bizantsko, samo jedan car, bazileus i samo jedna crkva. Ta se ideologija nije napuštala, već prilagođavala
suvremenim prilikama.
Bizantske titule Srbima:Nemanja je bio “carev sluga” u doba Emanuela Komnean, a onda “kralj” najniži u
rangu, zapravo više kao župan. Stefan Prvovjenčani je bio sebastokrator, “carski zet” a to je uspjelo i Milutinu koji je
bio i “carev sin”, brat prijestolonasljednika Mihajla IX. Srbija je htjela postati nasljednicom ideje o jednom
univerzalnom carstvu umjesto Bizanta. Dušan je dugo bio “kralj svih srpskih zemalja”, a tek od 1343. osvajanjima u
Makedoniji uzeo je naslov “onaj koji vlada čestima grčkog teritorija”, ali i prostorom Bugarske. Naziv “grčki” mu je
očitovao tu ambiciju prema Bizantu, a nakon osvajanja Sera Dušan je “gospodar (skoro) cijelog carstva Romana”.
Protiv toga je bilo grčko plemstvo. Za Dušana je bio važan odnos prema gori Atos. Njen upravnik, protat, je
osporavao vrhovnu vlast bazileusa, tako da je u obredima osim imena bazileusa spominjao i ime srpskog vladara, što
je značilo da ga priznaje kao vladara Atosa i Halkidike. Dušanovo krunjenje nije mogao izvršiti carigradski patrijarh,
pa su srpska Crkva, Ohridska arhiepiskopija i bugarska patrijaršija (Trnovo) proglasile za patrijarha “Srba i Grka”
srpskog arhiepiskopa Joanikija koji je uz potporu atoskog protaa po bizantskom ceremonijalu okrunio Dušana za cara
1346. Dušan je htio učvrstiti svoju titulu time što je rekao da ga je Bog odredio za cara. Ti dostojanstvo papinstvo
nije imalo razloga priznati, kao ni ugarsko-hrvatski kralj, a 1350. carigradski patrijarh je isključio srpsku crkvu i
carstvo iz carigradske patrijaršije. Ivan V Paleolog priznao je Dušana samo kao cara Srbije, a nosio je titulu
“voljenog strica”.
Dušan je nosio titulu “Krista Boga blagovjesni car” a slično se zvala i njegova žena Jelena, sestra bug. cara
Ivana Aleksandra. Zvali su ih “sveti car” i “sveta carica”. Dušan je bio car Srba i Grka, a ne Romeja, htio je

31
izjednačiti suverenitet srpskih država i stečene bizantske zemlje. Dušan je dodjeljivao titule carskog uređenja, pa
poslije cara slijedi despot, to je Dušanov brat po ocu Simeon i caričin brat Ivan Asen. Dostojanstvo sebastokratora
dobio je muž Dušanove sestre Dejan. Titula cesara dana je jednom od vojvoda, a najviše časti dodijeljene su obitelji
cara i carice. Sin Uroš nije bio proglašen za cara nego za “kralja svih srpskih i primorskih zemalja”, no pitanje je da
li je država Nemanjića bila podijeljena na dva dijela. Prema Nikoforu Gregori, biz povjesničaru, granica je išla
linijom Skopja. Dušan je dobio romejske zemlje, a Uroš srpske (Uroš tad ima 10 godina). Dušan je zadržao
pokroviteljstvo nad sinom. Osvajajući biz dijelove carstva nije želio mijenjati političke strukture, već je prihvaćao
rješenja kakva su postojala i koja su omogućila njegova osvajanja. To je bilo mrvljenje carskog teritorija, a Dušan je
po proglašenju carske vlasti nastavio s mrvljenjem središnje carske vlasti. Ne zna se je li to bila politička nužda ili
što drugo. Među elitom države Nemanjića nije bilo ideje o promjeni političkog sustava, ona robuje biz. modelu i
preuzima bolesti koje su uništile biz. carstvo, a taj je virus ubrzao uništenje srpske države. Sav teritorij bez
posjedovanja Carigrada nije ništa značio. Ekspanzijom prema jugu Srbi su došli do Egejskog mora, a Solun je ostao
biz. otok u srpskom moru. Dušan je razdijelio ostatke ostataka biz prostora na dva dijela: istočni, koji je bio zahvaćen
građanskim ratovima i zapadni, bogatiji i slobodniji prostor koji je s biz carem bio vezan samo rodbinskim
srodstvom. Dušan se odlučio za istok. 1348. Europom je harala kuga, a Dušan je zaposjeo Epir i Tesaliju, te je tako
vladao s 5/6 carstva. Carigrad nije mogao osvojiti bez brodovlja koje nije imao. Stoga mu je jedini saveznik mogla
biti Venecija. Dušan je pregovarao s Mlecima, ali oni oklijevaju osvojiti carski grad i zato se Kantakuzin borio protiv
mletačkog glavnog konkurenta Genove. Protivnici Mletaka su oslabili. Mleci su strepili od toga da novi biz vladar,
koji bi bio srpski, ne uspostavi stabilnu vlast u JI Europi, da onemoćali Bizant ne zamijeni Dušan koji bi mogao
isključiti Mletke iz važnog trgovinskog posla nametnuvši svoje uvjete. Mlečani su htjeli izmiriti Dušana s biz carem i
bosanskim banom. Dušan se nalazio u povoljnoj situaciji, pa je 1350. vojno intervenirao u dolini Neretve, što je
historiografija objašnjavala kao ponovno osvajanje Zahumlja, no ono je napušteno još u Milutinovo doba. Lucius
kaže da su se tada u Trogiru i Šibeniku pripremali darovi za Dušana. To je bila samo dinastička intervencija u korist
Dušanove sestre Jelene, udovice Mladena III Bribirskog (Omiš,Skradin,Klis) čijem je sinu Mladenu IV bilo
osporavano naslijeđe. Da je to bila samo dinastička intervencija potvrđuje činjenica da je Dušan napuštao te prostore
čim je trebalo poći na JI. Tada je Kantakuzin angažirao turske trupe da pod svoj nadzor stavi Solun i Dušanu otme
niz osvojenih biz. gradova koje je Dušan povjerio njemačkim najamničkim odredima. Kantakuzin je prodro sve do
Skopja i stupio u pregovore s Dušanom po njegovu povratku na taj prostor. Odlučeno je da svaki zadrži ono što je
dotada osvojio i Dušan je tako pristao na to da ne vraća izgubljeno vojnom intervencijom. Njih dvojica su se ubrzo
ponovno sukobila, no do direktnog vojnog sukoba nije ni došlo, vojske su odstupile, Kantakuzin se vratio, a Dušan je
ponovo osvojio područja koja mu je nakratko oteo Kantakuzin. Dušan je shvatio da na potpuni uspjeh ne može
računati bez rješanje turskog pitanja. Zbog toga je 1351. poslao izaslanstvo sultanu Orhanu I (1326-1362), vladaru
osmanskih Turaka koji su bili Kantakuzinovi najamnici. Dubrovčani su smatrali “tradicijom” da su se odnosi između
njih i Turaka uspostavili još u doba sultana Orhana. Ta je ideja nastala kasnije zbog vitalnih potreba Dubrovnika.
Dušan je nudio sporazum, politički brak Orhanovog sina i Dušanove kćeri. Polovicom 14.st bilo je snažnije uvjerenje
da se politička pitanja i interesi mogu rješiti efikasnije političkim brakovima i da us tada političko-vjersko-ideološke
ograde sasvim nevažne. Međutim, Dušanovo poslanstvo je bilo opljačkano i pobijeno, pa je u srpsko-turskim
odnosima došlo do zastoja, a onda je došlo i do političkog obrata i ti pregovori više nisu bili obnavljani. Turci su
1352. zauzeli Cimpe, a 1354. napušteno Galipolje koje nije imalo veće gosp. značenje ali je bilo od presudnog
strateškog značaja za daljnja turska osvajanja. Turci tada nisu više samo najamnici, već su politički činitelji s kojima
se mora računati. Taj su posjed trajno zadržali, ali suvremenici sve ovo nisu uočili. 1352. dogodila se bitka kod
Dimatike između biz. cara Kantakuzina i Ivana V Paleologa. To je bio sukob većih razmjera od građanskog rata jer
su se uz Kantakuzina borili Turci koji su pobijedili Ivana V uz kojeg su se borili Srbi i Bugari. Turci nisu samo naglo
provaljivali i osvajali područja u Europi kao prijašnja azijska plemena. Njihov upad je prilično tih, to je dug proces
kojim se upravo na tlu JI Europe stvorio i razvio Osmanski imperij. Upravo je na tom prostoru, počevši s Galipoljem,
strategija rata i vjera Turaka našla plodno tlo za svoj razvoj i usađivanje. Dušan je zahtijevao neko novo rješenje,
stoga se obraća papinstvu u Avignonu. Papi Inocentu VI poslao je reprezentativno poslanstvo od tri osobe; Božidar je
bio sudac na dvoru i tako je bio u najužem političkom vodstvu, bio je jedan Grk i jedan kotorski građanin Damjan.
Taj sastav ilustrira mozaičnost Dušanovog carstva. Poslanstvo je nosilo zlatnopečatno pismo u kojem je bila ponuda
papi da ako Dušana imenuje vrhovnim zapovjednikom kršćana u borbi protiv Turaka, srpski će car prihvatiti papu
ocem kršćanstva. Dušan je nudio uniju svoje crkve i papinstva ( a sukobu bi dobio trupe koje ne bi trebao plaćati, a
zamijeno bi biz. carstvo). Skadarski biskup Marko, sufragan barskog biskupa, rekao je da je Dušan ranije htio postići
uniju, što je bilo samo iz političkih razloga. U Dušanovo vrijeme dolazi do naglašene isključivosti elite države
Nemanjića prema katoličkoj Crkvi što je bilo u vezi s osvajanjima biz. teritorija. Taj se odnos očituje iz Dušanovog
zakonika: mješoviti brakovi su se držali ništavnima (to je preuzeto iz biz. pravnog sustava zbog 1204 i osvajanja
kršćanskog zapada u križarskim ratovima). Odnos prema katolicima je izmijenjen s obzirom na prethodne

32
Nemanjiće, ali su katolici ipak bili suradnici Srbima. U svibnju 1355. došlo je poslanstvo iz Avignona s pismima za
cara, caricu, prijestolonasljednika Uroša, petrijarha i vlastelu. Dušan nije mogao naći suradnika u srpskom patrijarhu
Joanikiju. On nije htio pristati na uniju, ali to papa nije niti tražio od njega u pismu za njega. Pregovori su naglo
prekinuti upadom ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika sa sjevera koji je taj trenutak namjerno uzabrao jer nije htio da
srpski car bude glavni eksponent zapadnog kršćanstva. Sve snage je natjerao na prostor Dušanovog carstva. Ugarska
si je prisvojila pravo da bude jedini i isključivi eksponent zapadnog kršćanstva u JI Europi. Tada su se zbog toga
zbližili Dušan i Mleci. Car, carica i Uroš su svečano primljeni u redove mletačkog plemstva, no Veneciji je ipak bio
važniji Carigrad čije osvajanje ona nije pomagala,a osim toga Mleci su bili vrlo dobro informirani o realnoj snazi
Turaka jer su Turci nadzirali trgovačke puteve važne za Mletke. Zbog toga si Venecija nije htjela dopustiti rat s
Dušanom protiv Turaka i Carigrada. Galipolje je značilo rađanje turskog imperija. Tada Mleci uspostavljaju vrlo
kompliciran odnos s Turcima sve do kraja 18.st (1787). Tada su dužda optuživali da on nije pravi kršćanin jer ne želi
riješiti pitanje Turaka u Europi. Međutim, Mleci su dobro poznavali snagu Turaka i dobro su ocjenjivali odnose u
pogledu trgovine s Turcima. Sve to europsko viteško društvo nije znalo, pa je doživjelo težak poraz kod Nikopolja
1396. Dubrovnik je isto tako na svoj način imao složen odnos s Turcima. Dušan umire 20.12.1355.

Rudarstvo
Od sredine 13.st Srbija se znatno ekonomski podiže zbog razvoja rudarstva, kada su došli iskusni rudari Sasi iz
Ugarske, gdje ih je već i prije bilo, počinje intenzivnija eksploatacija rudnog blaga. Prvi veliki rudarski centar bio je
u dolini Tare u Brskovu gdje je osobito napredno u 2.pol 13. st. Rudnik (planina Rudnik) najveći razvoj dostiže u
1.pol 14.st . Dvadesetih godina 14.st javlja se Novo Brdo koje ubrzo postaje najvažniji rudarski centar
srednjevjekovne Srbije. Vrhovno pravo vlasništva nad rudnim blagom pripadalo je vladaru, kojin je mogao davati
koncesije za kopanje rude. Najvažniji metal je bilo srebro, a u većini rudnika kopalo se olovo, uz manje bakra i
željeza.

Društveni odnosi
Sebri-opći pojam za seljačko stanovništvo, dijele se na merophe (parike), Vlahe ili stočare, sokalnike, obrtnike i
otroke (robove). Meropsi (parici) su sačinjavali najveći dio sebara. Oni su bili podložni ili vladaru ili svjetovnij i
duhovnoj vlasteli. Kako su meropsi bili većina srpskog sebarskog stanovništva, u ispravama ih često nazivaju
“Srblji”, a njihove feudalne dužnosti prema feudalnom gospodaru “zakon Srbljem”. Sokalnici su uz manje poljske
rabote dužni kao posluga obavljati razne poslove poput prijenosa robe, pratnje itd. Vlasi su prvobitno romanski
starosjedioci, ali s vremenom srbizirani, a uvećani prilivom slavenskih elemenata, tako da se od 13.st pod tim
imenom nije podrazumijevala posebna etnička grupa, nego stočarsko-seljačko stanovništvo. U odnosu prema
meropsima položaj Vlaha bijaše znatno lakši. Stoga su meropsi težili za tim da prelaze u Vlahe ženidbom. Feudalna
vlast je to energično sprečavala. Otroci su posluga na dvorovima vladara ili vlastele ili ratari na njihovim posjedima,
malobrojni.
Vlastela- najmnogobrojniji su vlasteličići ( imaju u posjedu samo jedno selo ili veće imanje); iznad njih su vlastela,
koji se dijele u dvije grupe: velika vlastela ili velmože koji su malobrojni, s prostranim posjedima i na najvišim
položajima; mala vlastela-prijelazna grupa između velmoža i vlasteličića. Temelj moći vlastele: nasljedni posjedi-
baštine. Samo u slučaju “nevjere” je vladar mogao oduzeti vlastelinu njegovu baštinu. Pronija je preuzeta iz biz.
feudalnog sistema u 2.pol.13.st . Pronijar, uživalac pronije, bio je obavezan na vojnu službu sam ili s određenim
brojem ratnika, zavisno o veličini pronije. Pronija nije bila nasljedna, no pronijari su je nastojali pretvoriti u baštinu.
Vlastela su mogli dobiti od vladara gradove, župe ili veće oblasti “na državu”, tj pravo da vrše u njima upravnu vlast
i da uzmu neki dio prihoda, koji su pripadali vladaru.

Državno uređenje
U feudalnoj državi Nemanjića vladar je imao najveću vlast. Njegova moć potjecala je otuda, što je on, kao najviši u
feudalnoj hijerarhiji, bio i vrhovni vlasnik cijeloga državnog teritorija, pa je kao takav imao i mnogobrojne i
raznovrsne prihode, što se kao ekonomski najmoćniji mogao najviše koristiti najamničkom vojskom i što je bio u
najtješnjoj vezi s Crkvom, na koju se najviše oslanjao. Koliko je vladar ekonomski jačao i osvajanjima proširivao
državni teritorij toliko je njegov položaj u državi postajao jači i samostalniji. Taj uspon srpskih vladara ogleda se i u
vladarskim naslovima. Nemanja je bio samo “veliki župan”, njegov sin Stefan od 1217. kralj, a Dušan 1346. car. Kao
vrhovni vlasnik državnog teritorija vladar je mogao prodavati ili poklanjati u svojinu ili na doživotno uživanje
cjelokupno slobodno zemljište, kao i baštine koje bi ostale bez nasljednika, i pronije oduzete njihovim uživaocima.
Isto je tako vladar na tom osnovu zahtijevao različita podavanja i službe i zadržavao različita prava isključivo za sebe
tzv. Regalna prava. Osim vojno-organizacijske i sudske funkcije, osnovnih funkcija vladara u početku feudalizma
(do 12.st), vladari u 13. i 14. st, a osobito car Dušan, uzimaju čvršće u svoje ruke i unutrašnju upravu, sami ili preko

33
svoga sve razgranatijeg aparata vlasti i organiziraju zakonodavnu djelatnost. Sabori-najčešće za Dušanove vladavine,
sudjeluje sva crkvena i svjetovna vlastela s vladarom na čelu-njih je vladar sazivao od vremena do vremena radi
dogovora s vlastelom. Osnovu državne organizacije predstavljala su vlastelinstva, koja su bila ne samo samostalne
privredne organizacijske jedinice, nego i samostalne upravne i sudske jedinice.

Pravo
Prvi poznati pisani pravni propisi bili su biz. podrijetla i poluvjerskog sadržaja, tzv “Nomokanoni” (zbornici i
crkvenoga i svjetovnog prava). Prvi takav nomokanon (tzv. Svetosavska krmčija) preveden je 1219. po nalogu
arhiepiskopa Save. Najvažniji pravni spomenik države Nemanjića jest Dušanov zakonik donijet na saboru u Skoplju
1349. (prvih 135 članaka), a dopunjen na saboru 1354. u Seru. Glavni je zadatak Dušanova zakonika bio da se
učvrsti visoki položaj i mnoge privilegije vladara i vlastele, da ozakoni njihovo pravo na eksploataciju i držanje
radnih masa (sebara) u zavisnosti i pokornost, a i da učvrsti prostranu Dušanovu državu, da izjednačavanjem pravnih
propisa zbliži i stvarno sjedini novoosvojene gradove. Po svome sadržaju Dušanov zakonik je skup propisa o
uređenju države, o organima vlasti-o vladaru i vlasteli svjetovnoj i crkvenoj, o njihovim funkcijama i pravima, o
njihovim međusobnim odnosima i njihovim odnosima prema sebrima. Dušanov zakonik štiti feudalno državno
uređenje time što propisuje kazne za sebre, koji bi se skupljali na zborove i merophe koji bi bježali od svojih
gospodara. Da zaštiti privatnu imovinu, zakonik predviđa vrlo stroge kazne za krađe i razbojstva, paljevinu u selu i
izvan sela, za povredu tuđih granica itd. Naređuje da se kazne svi oni koji rade protiv religije i crkve ili ne poštuju
crkvene propise. Najčešće su se primjenjivale imovinske kazne (globe u novcu ili u stoci), zatim teške i surove
tjelesne kazne i batinanje. Propisa iz oblasti privatnog prava ima malo. Što se tiče braka, obavezan je bio i pravno
vrijedio jedino brak zaključen u crkvi i po crkvenim propisima. Smatrali su kao nevaljan brak između katolika i
pravoslavke i on se razvrgavao osim ako bi katolik pristao prijeći na pravoslavlje. Isto je tao bio zabranjen brak
između Srba-meropha i Vlaha-stočara. Žena je u braku imala sasvim podložan položaj.

Raspadanje Dušanove države

Širenje Srbije za vrijeme Dušana uzrokovalo je jačanje krupnih feudalaca, koji su dobivali prostrane posjede u
osvojenim oblastima i položaje namjesnika pojedinih pokrajina. Kad je došao na vlast car Uroš (1355-1371)
nastupilo je naglo slabljenje središnje vlasti i stvaranje više manje samostalnih feudalnih oblasti. Raspadanje
Dušanova carstva započelo je Simeonovim pokušajem da svome nećaku otme vlast. Simeon je bio namjesnik u
Epiru, 1356. se u Kosturu proglasio za cara. Dospio je s vojskom do Skadra, ali ga nije mogao osvojiti. Ubrzo je
morao napustiti borbu za srpsko prijestolje, jer su se vlastela u Srbiji držala Uroša. Pod njegovom je vlašću ostala
samo Tesalija. U Epiru je postavio za despota svoga zeta Tomu Preljubovića, sina Dušanova cesara Preljuba. Pritisak
Ugarske na Srbiju, s pomoću banova Mačvanske banovine, se pojačava. Centralna vlast je samo prividno postojala.
Braća Balšići (Stracimir, Đurađ i Balša) od 1360. su gospodari Zete. U SZ oblastima Srbije velike se moći dočepao
Nikola Altomanović, župan koji postaje jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji, dolazi u sikob s Bosnom (pomaže
humskog velikaša Sanka Miltenovića, koji se odmetnuo od bana Tvrtka). Od Dubrovnika zahtijeva svetodmitarski
dohodak od 2000 perpera, kad su to Dubrovčani odbili opustošio je dub. okolicu 1370. i dao zatvoriti sve njihove
trgovine na svom području (iznudio je 4000 dukata otkupa). Knez Lazar potkraj 1370. navaljuje na Rudnik,
najvažniji i najbogatiji grad Altomanovića, te ga privremeno osvaja. Protiv Nikole su se složili Balšići i kralj
Vukašin, no turska opasnost, koja je prijetila Uglješinim i Vukašinovim zemljama omela je taj pohod. Uglješa je
preuzeo područje carice Jelene (majke cara Uroša)-Ser s okolicom-pošto se ona zakaluđerila. Uglješa se javlja
najprije kao veliki vojvoda 1358, a zatim kao despot. Glavna ličnost u Makedoniji, Vukašin, uzima 1365 kraljevski
naslov “kralj Srbljem i Grkom”. Formalno još vlada car Uroš, kad je umro 1371. nestalo je i sjenke središnje vlasti.
Uglješa se učvrstio u istočnom dijelu Makedonije s glavnim gradom Serom, zalagao se da se protiv Turaka stvori
koalicija svih ugroženih zemalja, uključujući i Bizant (stoga je Uglješa osudio Dušanovo proglašenje carstva i
patrijaršije, izmirio se s carigradskom patrijaršijom i priznao sva njegova nekadašnja prava na svome teritoriju). Kod
mjesta Černomena, na desnoj obali Marice, došlo je 26.9.1371 do bitke, u kojoj su braća Vukašin i Uglješa
Mrnjavčević katastrofalno poraženi i obojica su poginuli. Posljedice su bile sudbonosne za cijeli Balkanski poluotok,
Turci se na njemu konačno učvršćuju. Turci 1372. upadaju duboko u Makedoniju i Grčku, pustoše te krajeve u
kojima su zavladali glad i pomor. Vukašinov sin Marko “kraljević Marko” (1371-1395) zadržao je naslov kralja, ali
se morao priznati turskim vazalom. Poslije 1395. Turci uvode Makedoniju pod svoju neposrednu vlast.

Srbija u doba kneza Lazara i bitka na Kosovu 1389.

Dubrovčani su 1372. pristali plaćati svetodmitarski dohodak Nikoli Altomanoviću, koji je od kneza Lazara opet
preoteo Rudnik. Knez Latar i bosanski ban Tvrtko sklopili su savez s ciljem da unište Nikolu (1373). Prije nego što
će poduzeti napad, bilo je potrebno osigurati se od Ugarske koja je štitila Altomanovića. Priznavanjem ugarske

34
vrhovne vlasti i uz obvezu da će plaćati danak, knez Lazar je postigao da Ugarska na samo napusti svog nekadašnjeg
štićenika, nego i da vojskom pomogne saveznike protiv njega. Nikola A opkoljen je u Užicama, zarobljen i osljepljen
1373. Njegovu prostranu oblast podijelili su Lazar i Tvrtko. Poslije propasti župana Nikole ostao je kao najmoćniji
feudalac u Srbiji knez Lazar-Novo Brdo i Rudnik su bili njemu podređeni, posjedovao je i oblast Mačvanske
banovine (vazal Ugarske). Knez Lazar se u jačanju svoje vlasti jako oslanjao na srpsku crkvu. Njegovom
inicijativom izmirile su se grčka i srpska crkva 1375. Podiže velik broj manastira i crkava (glavna zadužbina je
Ravanica). S Vukom je Lazar bio u dobrim odnosima (Vuk je bio oženjen njegovom kćerkom Marom), sličan odnos
uspostavlja i sa Zetom. Prva provala Turaka u Srbiju je zabilježena 1381.
Obnova srpske države je zapriječena porazom na Marici 1371. i dolaskom Turaka, Turci lagano i postupno
penetriraju s JI Europe prema sjeveru. Njihov teritorij je razmjerno malen, proteže se na dva kontinenta, a ne
raspolažu adekvatnom mornaricom te su bili relativno malobrojni. Njihova moć nastaje upravo u Europi od
slavenskog stanovništva.
Turski model prodiranja u Europu: u akindžijskim napadima prodiru u susjedne teritorije, njihova svrha je
da u rubnim dijelovima istjeraju stanovništvo i oslabe gosp resurse dovodeći područja do postupnog gosp.
iscrpljenja. Ta područja neće integrirati u svoju zemlju, nego ih lagano rascjepkavaju i prepuštaju im samoupravu, a
lokalne dinaste prihvaćaju kao vazale (ovi im daju niska novčana podavanja, a dobijaju zauzvrat zaštitu sultana).
Turci prodiru na širi teritorij ne dirajući u uži, a model se ponavlja da relativno mali odredi brzim manevrima
uništavaju zemlju. Uži prostor koji su Turci osvojili služi kao zaštita Turske, kao izvor ljudskih resursa za pomoćne
trupe, stoga je turska vojska multietnički mozaik. Kada je šire područje dovoljno oslabljeno, uži krug se integrira u
tursku državu, a Turci dalje osvajaju. Stvaraju se eleuteri (beskućnici) koji mogu biti i seljaci i plemići. Seljaci bježe
na S i SZ tražeći feudalce koji bi im dali zemlju na obradu, a dijelovi plemstva kao profesionalni ratnici traže novog
feudalca tako da ispituju ratne akcije u svom području i okruženju. Zbog toga se stvaraju najamnički odredi koji su
dominantni, isplaćivani bez većih razlika iz turske i iz kršćanske kase. Velik je osjećaj nesigurnosti, ljudi odlaze iz
dolina u utvrde u teško dostupnim prostorima. Kultura se mrvi u manje, zatvorene cjeline ali sudjeluje u biz. kulturi
toga doba. Biz. carstvo je postalo vazalnom državnom turskog carstva. Turci odlučuju o vladavini u Carigradu. 1387.
zauzeli su prvi veliki europski grad, Solun. Time pokazuju da sustavno osvajaju europsko kopno, a ne da samo
provaljuju. Sjever je još zaštićen, a to su iskoristili srpski knez Lazar Hrebljanović i bosanski kralj Tvrtko kao vazali
ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I jer bez njegove pomoći ne bi bili u stanju eliminirati Nikolu Altomanovića.
Ugarsko-hrvatski vladar nije samo u prostoru nemanjićke države htio osvojiti to područje ili učvrstiti vlast, nego je
bio senior najmoćnijem feudalcu južno od Save i Dunava. Ludovik I je razlog uspona Lazara i Tvrtka, a on je u tom
pomaganju vidio faktično proširenje svoje države. Lazar Hrebljanović imao je oblast uže Srbije bez današnje
Vojvodine i Kosova, a leđima je graničio sa svojim seniorom Ludovikom I. Rudnik i Novo Brdo tada su bila dva
najvažnija rudnika u S i JI Europi, pa je od njihovog posjedovanja mogao plaćati najamničku vojsku, imao je
gotovinu u rukama. Početkom 70-ih 14.st Lazar je posredovao između dviju zavađenih crkava, srpske i carigradske.
Srpska crkva teško je podnosila isključenje zbog toga što nije znala kako će njezinu poziciju rješiti srpski vladari ako
i kada jednom uđu u Carigrad kao carevi, što su im bile težnje. Lazar je tako povezao i svoju kuću uz srpsku
pravoslavnu crkvu i postao ozbiljan kandidat za obnovu srpske države. Tu mu je konkurent bio bivši bosanski ban
Tvrtko I jer su Kotromanići bračnim vezama povezani s Nemanjićima. Zato je Tvrtko u svom naslovu imao i Srbiju,
kao pretendent na baštinu Nemanjića, no upućen prema Jadranu i hrvatskom teritoriju u svojoj ekspanziji. Zapadno
od Drine nije pokušavao doći u posjed baštine Nemanjića, ali to bi mogla biti sljedeća faza njegove politike. 1382.
nakon smrti Ludovika I u dinastičkim zapletajima vezanima uz ugarsko-hrvatsku krunu sudjelovali su Tvrtko i Lazar
protiv Žigmunda. Lazar nije mogao ništa postići sjeverno od Save i Dunava, ali mu je država dospjela do tih rijeka.
U toj ugarsko-hrvatskoj politici sudjelovao je Nikola Gorjanski Mlađi, mačvanski ban i Lazarov zet. Druga kćerka
bila je udana u Bugarskoj, treća za Vuka Brankovića na Kosovu, a četvrta za Balšića u Zeti.

Kosovska bitka 1389

Lazaru je zaštita na sjeveru omogućila da stvori vojno-defenzivni sustav protiv akindžijskih prepada. Taj sustav i
zaštita prisilili su Turke da naprave iznimku u načinu ratovanja i iniciraju stereotipnu bitku koja se dogodila na
Vidovdan 15, odnosno 28.06.1389. Turska vojska je uključivala gotovo sve kršćanske vazale koje su Turci do tada
imali (kraljević Marko poginuo je 1395 na Ravinama); knez Lazar, njegov zet Vuk Branković, odred bosanske
vojske pod vodstvom Vlatka Vukovića i hrvatski ban Ivan od Paližne. Tim obostranim porazom Srbija je došla pod
vlast Turaka.
Izvori o ishodu i bitci: Najstariji autentični izvor je nastao 12 dana nakon bitke od monaha Ignacija, ruskog
redovnika koji se tada (27.06) našao duboko u turskom teritoriju u gradu Astraviji na Crnom moru. Ignacije zna da su
poginuli Lazar i sultan, no ne zna gdje je bila bitka, tko je pobijedio ili izgubio, svjedoči o neredu u turskoj vojsci.
Pismo 01.08.1389 koje je kralj Tvrtko I poslao trogirskoj općini kojoj se hvali da nije bilo potrebno da on sam ide na

35
Kosovo polje gdje je poslao svog vojvodu Vlatka Vukovića koji je tamo imao male gubitke, a vojska se ponosno
vratila svom vladaru. Napominje time da su Turci poraženi, odnosno da je pobjeda kršćana jer je sultan ubijen, ali
uopće ne spominje srpske velikaše zbog svog pretendiranja na srpsku baštinu. Pismo firentinske općine u kojem
Firentinci očito odgovaraju na nesačuvano Tvrtkovo pismo, vrlo slično onom poslanom Trogiranima. Firentinci mu
čestitaju kažu da su od drugih čuli o “sjajnoj kraljevoj pobjedi”. Tu se već spominju prvi elementi mita i vijest o 12
kršćanskih ratnika (vladarevih, Tvrtkovih, što se podrazumijeva) koji su se probili kroz obruč do sultanovog šatora i
ubili sultana. O toj kršćanskoj pobjedi potvrdio je i Philippe Mezieres u Parizu. Firentinci su o tome bili dobro
obaviješteni, baš kao i Mleci, koji ne znaju ništa konkretno o bitci, ali znaju stanje Turske- nakon mjesec dana od
bitke Mleci su slali predstavnika sultanu, no nisu znali koji od dvojice sinova poginulog sultana Murata, Jakub ili
Bajazid, sjedi na prijestolju i zato su slali dva pisma tako da kad saznaju koji je njemu uruče njegovo pismo, a drugo
unište. Ako Mleci nisu znali tko je sultan, onda je bila istina da su Turci rastrojeni. Bizant baš niti jednom ne govori o
turskoj pobjedi, ali ne spominje ni kršćansku pobjedu. Tom smrću sultana vidi mogućnost da kršćani likvidiraju
Turke iz Europe. Kršćani nisu pretrpjeli težak poraz. Dubrovčani pokazuju da je sukob neriješen, a ne kako Tvrtko
kaže. Kršćanska Europa je bila fascinirana pogibijom sultana. Talijanski ljetopisi govore o velikoj kršćanskoj
pobjedi, ali se iz biografije o despotu Stefanu Lazareviću (Lazarov sin) Konstantina Filozofa vidi da su kršćani
poraženi, odnosno da su isprva bili uspješni, ali su onda izgubili. Nema svjedočenja niti u jednom izvoru o porazu
kršćana ili pobjedi Turaka. Historiografija uvodi pojam “Srbije” koja tada ne postoji, pa su despoti prihvatili
sultanovu vlast jer nisu imali snage za nastavak rata. K tome je još sa sjevera upala ugarska vojska, te je zato
kneginja Milica dala svoju kćerku “za spas kršćana” u turski harem, pa je to za nju bio težak izbor (po izvorima) te je
prihvatila tursku vlast. Srbija tada ne postoji, a svi koji su bili na kršćanskoj strani su bili vazali ugarsko-hrvatskog
kralja, dok su na suprotnoj strani bili sultan s turskim postrojbama, ali i još brojnijim kršćanskim vazalima. Prije
18.08.1389 Milica je zamijenila ugarsko vrhovništvo turskim, što je činjenica. Godinu dana nakon bitke srpska
Crkva je premjestila kneza Lazara iz Prištine, pokopanog kraj mjesta bitke, u njegovu zadužbinu Ravanicu i
proglasila ga svetim. Izvori kažu da se ta priča može i drugačije vidjeti nego što to iznosi Konstantin Filozof. Dva
tjedna nakon bitke sačuvano je pismo kojim ugarsko-hrvatski kralj, senior Tvrtka I i Lazarove kuće, daje punomoć
Nikoli Gorjanskom Mlađem da pregovara s Vukom Brankovićem na dobrobit raške zemlje. Nikola je sklopio novi
aranžman s Vukom, a Turci su se povukli. To daje uvid u stanje: politiku kneginje Milice koja je tada imala dva
maloljetna sina: Vuka (8 god) i Stefana (12 god) koji u tim godinama nije mogao voditi vojsku, a tada je najmoćnija
osoba bio Vuk Branković, te je logično bilo da ugarsko-hrvatski kralj s njim pregovara, a ne s Lazarevićima. Oni su
se zato osjećali ugroženima od Vuka Brankovića što će postati glavni eksponent ugarko-hrvatskog kralja na tim
prostorima. Zato se Milica pitala što će tek onda biti s njezinim sinovima kad odrastu, hoće li pretrpjeti veće štete od
ove kad su izgubili moć i vlast. Nakon toga kneginja Milica je otišla sultanu. Treba reći da nije isto da li nju senior
napada kada ga ona napušta, a što je ona učinila ugarsko-hrv kralju, ili ju on napada prije nego ga je ona napustila za
što ugarhrv kralj nije imao razloga. Milica je tako Srbiju napravila uporištem Turaka za daljnja osvajanja s pozicije
na Dunavu i Savi, stoga je Ugarhrv morala imati uporište unutar Srbije kod Vuka Brankovića, koji je onda po
tradiciji postao izdajicom jer se Miličin potez po mitu smatrao plemenitim i bolnim, te je nakon tog čina Ugarhrv
napala Milicu. Vuk se zapravo uvijek borio protiv Turaka sve do svoje smrti i bio na strani Ugarhrv. Milica je u
svemu gledala svoj interes i interes svoje dinastičke kuće, takva je bila njena politika, kao i politika cijelog srednjeg
vijeka, tu ne postoje moralni obrasci koji su se naturali u 19.st, no drugi je problem kako se to očitovalo kasnije.
1389. nije propala srpska država, već je jedna moćna dinastička država promijenila suverena. Srpska crkva je
podržavala dinastičku politiku Lazarevića, na kraju 14.st ona je zadovoljnija s vrhovništvom turskog sultana, nego
ugarhrv kralja. Mit o bitci nastaje u 15.st i u ranom novom vijeku, a ne u srednjem vijeku.

Historijski zbornik
Na Vidovdan je došlo do velikog sukoba Srba i Turaka na Kosovu polju i tom su prilikom poginuli knez Lazar i
sultan Murat. Nakon Ludovikove smrti 1382 Lazar je prekinuo svoje vazalstvo prema Mađarima. Iako sam ugrožen
od Turaka, Lazar zajedno s Tvrtkom sudjeluje u građanskom ratu na strani napuljskih Anžuvinaca u sukobima s
moćnim pristašama kralja Žigmunda. Izvor:Mavro Orbini (nije uvijek pouzdan) priča da je u travnju 1385. Murat
prodro u pokrajine pod vlašću Lazara i njegova zeta Vuka, ali da nije mogao osvojiti Prištinu. Sultan se vratio na svoj
teritorij a Lazar in njegov zet Vuk Branković nagodili su se s Muratom i pristali davati stanovit danak, te u slučaju
potrebe i vojnike. Početkom 1389. Žigmund je namjeravao napasti Lazara. Posredovanje Nikole Gorjanskog Mlađeg,
Lazareva zeta, došlo je do nagodbe s kraljem. Lazar je prema Žigmundu zauzeo iste vazalske odnose koje je imao i
ranije prema ludoviku. Nakon što su Turci 1388. poraženi kod Bileće od Bosanaca, Murat je vjerojatno započeo
pripreme za rat protiv Srbije. Pozvane su trupe vazala s Istoka i Zapada. Uz sultana su bili sinovi Bajazit i Jakub i
vojskovođe Evrenos, Balaban itd. Kralj Tvrtko obustavlja osvajanje Dalmacije i upućuje vojsku na Kosovo pod
Vlatkom Vukovićem. Uz Lazara su bili Vuk Branković, njegovi nećaci Stefan i Lazar Musić dok njegov zet iz Zete

36
Đurađ Štracimirović Balša nije sudjelovao. Bitka se odigrala nedaleko od Prištine. Centrom je zapovijedao Murat, na
desnom krilu je europske čete vodio Bajazit, a Jakub azijske na lijevom krilu. Nasuprot Muratu bio je Lazar, prema
Jakubu Vuk, a prema Bajazitu Vlatko Vuković. Philippe Mezieres tvrdi da je na turskoj a i na kršćanskoj strani bilo
dvadesetak tisuća poginulih. Tok bitke je malo poznat. U početku su Srbi imali nekih uspjeha i pobjeđivali, ali kada
je ubijen Murat komandu je preuzeo Bajazit i naredio da se pogubi Jakub. Lazar je bio zarobljen i po Bajazitovoj
zapovijedi pogubljen zajedno s nekim svojim velikašima. Vuk i Vlatko su preživjeli. Svi do sada poznati uzvori iz
same godine bitke na Kosovu ili sasvim otvoreno slave kršćanski trijumf ili su prilično neodređeni, o turskoj pobjedi
ne govori ni jedan. Najstariji izvori: zapis ruskog đakona Ignacija 27.06.1389, uputa mletačkom poslaniku za novog
sultana 23.071389, Tvrtkovo pismo trogirskoj općini 01.08.1389, odgovor Firence Tvrtku 27.10.1389, dva pisma
retora Dimitrija Kidona prognanom caru Emanuelu II Paleologu (izvještava ga o Muratovoj smrti). No izvori s kraja
14.st i neki iz 15.st govore ili o neodlučenom ishodu ili o turskoj pobjedi: “Slovo o knezu Lazaru”, napisao je
patrijarh Danilo III u zadnjem desetljeću 14.st, dubrovački anali spominju neriješen ishod. Konstantin Filozof prvi
priopćuje vijest o turskoj pobjedi u “Biografiji Stefana Lazarevića”, sina kneza Lazara. Miloš Kobilić probio se do
Muratovog šatora glumeći izdajnika, a zatim je ubio sultana, kršćani međutim nisu saznali za Kobilićevo junaštvo, te
su klonuli duhom. U 15.st u izvorima se spominje izdaja, zahvaljujući kojoj su Turci pobijedili. Prema turskim
izvorima Murat je poginuo poslije bitke, progoneći nevjernike, jašući po bojnom polju ili sjedeći u šatoru, a kršćani
su dokazivali da je poginuo prije ili za vrijeme boja. Turski izvori Aleksandrida-epsko djelo Ahmedija, jedrenski
povjesničar Uruđ, starac derviš Ahdmed (Ašik-paša), anonimni derviš.

Osmanlije i Balkan u vrijeme prve etape njegova osvajanja 1352-1453

Poraz seldžuka od Mongola kod Kosedaga, izbjeglice se sklanjaju u zapadnu Anadoliju, između 1260. i 1320.
osnovano je više vazalnih turkmenskih bejluka (emirata). Na čelu najzapadnijeg je bio emir Osman (1281?-1326)
koji je pobijedio biz plaćenički odred 1301. Osmanov sin Orhan (1326-1362) već se osamostalio, kovao svoj novac,
uzeo titulu sultana i širio se u susjedne bejluke. Prijestolnica mu je bila Brusa (do 1402). Puni polet osmanska je
država dobila tek nakon sedamdesetak godina postojanja. Povezan je s osvajanjem JI Europe koje je započelo 1352.
Prije toga, na kraju 13 i poč.14.st pojedini su turski odredi ratovali kao najamnici biz careva i Nemanjića. Osmanlije
su potpomagale Ivana i Matiju Kantakuzena, dok su Dušan i bugarski car Ivan Aleksandar pomagali legitimnog cara
Ivana V Paleologa. Osmanlije kod Dimotike pobjeđuju srpski i biz odredi. Neposredno prije te bitke osvojili su u
Dardanelama tvrđavu Cimpe. 1361. zauzimaju Dimotiku, a 1362. Jedrene koji je Murat (1362-1389) izabrao za
sjedište svog prvog beglerbegluka (provincije) carstva, Rumelijskog beglerbegluka, a od 1402. do 1453. Jedrene će
biti i prijestolnica carstva. Osmanlije su se pojavile na Balkanu u najnepovoljnijem trenutku za balkanske narode, u
momentu raspada njihovih feudalnih društava i država. Smrću braće Mrnjavčevića na Marici 1371. Vukašinov sin
Marko, koji je uspio zadržati zapadnu Makedoniju, postao je turski vazal, kao i braća Jovan i Konstantin Dragaš koji
su držali SI Makedoniju. Između 1383. i 1385. Osmanlije zauzimaju veći dio Makedonije. Biz. car već 1372. postaje
vazal sultana Murata. Sofija pada 1382, Niš 1386. Nakon kosovske bitke kneginja Milica prihvaća vazalne odnose
prema Bajazitu, kao i Vuk Branković 1392. Bajazit I (1389-1402) širi teritorij države. Od 1390. je započela borba
Osmanlija i Ugarske za sjeverni dio Srbije. Strahovitim porazom križarske vojske kod Nikopolja 1396. Bajazit
uspostavlja vlast u čitavoj Bugarskoj (koja je još 1371. podijeljena na samostalne državice:Trnovsko i Vidinsko
carstvo i Kneževinu Dobrudžu). Timurlenkova mongolska vojska hametice je porazila Bajazita 1402. kod Angore
(Ankare), a i sam sultan je zarobljen. Timurlenk umire već 1405. i raspada se njegova država, no poraz 1402.
uzrokovao je teški unutrašnju krizu u Osmanskom carstvu, koja je trajala sve do 1453. Unatoč svojoj nadmoći Murat
I i Bajazit I vodili su politiku postepenog pokoravanja Balkana i širenja svoje države, razmjerno stupnju učvršćenja
njihove vlasti u već osvojenim djelovima Balkana. Za svega pola stoljeća (1352-1402) osmanlije su osvojile Trakiju,
Makedoniju, Bugarsku, dijelova Grčke, Albanije i Srbije. Bizant je bio sveden na Carigrad i Moreju (Peloponez).
Isturene pokrajine sultani su organizirali kao krajišta odakle su se zalijetali na protivnički teritorij. Provale
krajišnika imale su dvostruku svrhu. Neposredni cilj im je bila pljačka. Dugoročni zadatak im je bio da pustošenjima
i razaranjima izazovu ekonomsku, vojnu i psihološku destabilizaciju protivničkog područja. Sultani su započeli
kolonizaciju svog življa iz Male Azije, baza osmanske vlasti širi se i islamizacijom. Osnovu osmanske vojne moći
činili su spahije-feudalci i janjičarski korpus. Vrlo pokretna spahijska konjica bila je udarna snaga. Stimulans
osvajačima bila je pljačka, ratni plijen i osvajanje zemljišta za feudalna lena-timare, te gaza- sveti rat. Janjičare
(“Nova vojska”) je osnovao Murat I poslije osvajanja Jedrene iz redova zarobljenika. Krajem 14. st janjičari su se
počeli regrutirati i devširmom, dankom u krvi pokorenih kršćana. Pokorene sitne i srednje balkanske feudalce, koji
su se pokazali lojalnima, inkorporirali su kao kršćanske spahije u svoj feudalni sistem. Murat II (1421-1451)
intenzivnije radi na obnovi države. 1443, 1444. i 1448. križarske vojske prodiru duboko na Balkan no u to vrijeme se
Osmansko carstvo već oporavilo. Od 1453. slijedi druga etapa osvajanja Balkana.

37
U Kosovskoj bitci je sudjelovao i Ivan od Paližne, ivanovac, vranski prior i ban kraljevina Slavonije, Dalmacije i
Hrvatske u službi napuljske anžuvinske kraljevske kuće (od koje je još 1386. postavljen za bana i na tom položaju je
ostao do smrti) koji se priključio Vukovićevoj vojsci. Izvor su fordivski anali.
Kosovska bitka u književnosti: “Služba”-sklop crkvenih pjesama posvećenih knezu Lazaru, stvarana stupnjevito
(1390-1404), Jefemija-“Pohvala knezu Lazaru”, patrijarh Danilo III “Slovo o knezu Lazaru”, Stefan Lazarević:
“Natpis na mramornom stubu na Kosovu”, Konstantin Filozof-autor Stefanove biografije.
Nakon Marice 1371. kad su se osmanlijske čete počele zalijetati do dubrovačkih granica, Dubrovčani su se ozbiljnije
suočili s novom prodornom silim u svom zaleđu. Zasluga dub. historiografije je u tome što je sačuvala narodnu
tradiciju o bitci na Kosovu.

Ostrogorski: Povijest Bizanta

Osnovne crte razvitka ranobizantskog carstva (324-610)

Izvori

Biz. historiografija počinje sa Euzebijem iz Cezareje koji je rodonačelnik biz kronografije, svojom crkvenom
historijom udario je temelje kršćanskoj historiografiji. Napisao je panegiričko žitje Konstantina Velikog (Vita
Constantini). Naznačajniji historičar 4.st je poganin Amijan Marcelin, piše Res Gestae kao nastavak Tacitove
historije. Prisk opisuje poslanstvo na Atilin dvor i ti je najsadržajniji izvor za povijest Huna. Crkvena historija Ivana
Efeškog s kraja 6.st ima značajne podatke o doseljenju Slavena na Balkan. Akti Vaseljenskih dvora-crkveni sporovi
snažno su utjecali na razvitak ranobizantskog carstva. Ranobiz. histr. Dostiže svoj vrhunac sa Prokopijem iz Cezareje
( u Palestini), velikim historičarem Justinijanova doba, koji je napisao historiju ratova sa Perzijancima, Vandalima i
Gotima u 8 knjiga, zatim “Tajnu historiju” (izrazio svoje nezadovoljstvo Justinijanovom politikom) i spis o
Justinijanovom građevinama. Za najstariju povijest južnih Slavena Prokopijeva su djela najvažniji izvor.
Nastavljači:Agatija, Menandar Protektor (vijesti o borbama Bizanta sa Avarima oko Sirmiuma i Singidunuma),
Teofilakt Simokata –opisao je doba cara Maurikija (582-602), osnovni izvor za velike borbe Bizanta protiv Avara i
Slavena u dunavskim pokrajinama na granici 6 i 7.st, koje su završile slomom ranobiz. države. Kontinuitet
historijskih obavijesti: biz.. historičari nastavljaju jedan drugog, prisna povezanost s antičkom histr-biz. histr. daleko
nadmašuje histr. srednjevjekovnog Zapada. Kronografija:Ivan Malala-od stvaranja svijeta do Justinijana. Pravni život
i uprava: Codex Theodosianus, Justinijanov kodeks i Novele. Spis o ratnoj vještini:Strategikon Pseudo-Maurikija-
podaci i o okolnim narodima Slavenima i Antima.

Pokrštena rimska imperija

Glavni izvori biz. razvitka: rimsko državno uređenje, grčka kultura i kršćanska vjera. Početak biz. ere: pobjeda
kršćanstva i premještanje državnog središta na helenizirani istok. Naziv Bizant potječe iz kasnijeg vremena,
Bizantinci su sebe nazivali Rimljanima-Romejima, njihovi su se vladari smatrali rimskim carevima, nasljednicima
starih rimskih imperatora. Kao nasljednik Rimske imperije Bizant teži za svjetskom vladavinom i smatra sebe
jedinim zakonitim carstvom u svijetu. Stvara se komplicirana hijerarhija država na čijem se čelu nalazi biz. vladar
kao rimski car i poglavar kršćanskog svijeta. U kasnije doba Biz. teži za održanjem idejne supremacije. Vremenom
se Biz. sve više udaljuje od svojih prvobitnih rimskih osnova, stvara se novo državno uređenje sa novom državnom
organizacijom. Dinamičan razvitak: na kraju svog historijskog puta Carstvo Bizantinaca nema sa Rimskom
imperijom više ništa zajedničko osim imena i preživjelih tradicija. Ranobizantski ili kasnorimski period-tipično
prijelazno doba koje vodi od Rimske imperije ka srednjovjekovnom Bizantu. Ekonomski slom Rima, popraćen
teškim socijalnim i političkim potresima nije mimoišao ni istočni dio imperije. Javlja se nedostatak radne snage uz
stalni porast latifundija. Vezivanje sve brojnijih seljačkih masa za rodnu grudu, dio politike kasnorimske države:
vezivanje pojedinih grupa stanovništva za njihov poziv. Rimski principat zamjenjuje Dioklecijanov dominat iz kojeg
je ponikla biz. autokracija. Municipalna organizacija gradova nalazi se u dubokom opadanju. Cijela državna uprava
koncentrirana je u rukama cara i njegovog činovničkog aparata koji je postao kralješnica biz. autokracije.
Magistratura ustupa mjesto biz. birokraciji: carsko dostojanstvo nije više vrhovna magistratura već despotska vlast,
koja se manje zasniva na ovozemaljskim političkim činiocima nego na volji božjoj. Senat, vojska i gradsko
stanovništvo ograničavaju carski apsolutizam, naročito u ranobizantsko vrijeme ali ti činitelji sve više slabe dok
Crkva stiče sve veću moć. U ranobizantsko doba car skoro neograničen vlada nad crkvom. Sukobi između duhovne i
svjetovne vlasti nisu bili rijetki, no za Bizant je karakterističnija tijesna veza i prisna suradnja države i crkve, taj
savez neizbježno dovodi crkvu pod tutorstvo moćne carske vlasti. Car-vrhovni zapovjednik vojske, vrhovni sudac i
zakonodavac, branitelj crkve i prave vjere. Božji izabranik, živi simbol Carstva koje mu je bog povjerio. Postaje

38
predmet naročitog vjersko-političkog kulta. Svi podanici carstva su njegove sluge, pozdravljli ga proskinezom.
Bizantski ceremonijal, odraz kulta sakralne ličnosti svemočnog cara, ima svoje korijene u helenističkom svijetu
(Perzija). Utjecaji sasanidske Perzije i arapskog kalifata su bili sekundarni. Rimska država i grčka kultura srastaju na
biz. tlu u novi živi organizam i nerazdvojno se spajaju sa kršćanstvom, u kome su stara država i stara kultura vidjele
svoju najjaču negaciju. Naslanjajući se na tradicije grčke kulture, Biz. vjekovima ostaje najveći svjetski kulturni i
prosvjetni centar. Na novcu, više negoli na ratnoj snazi, zasniva se moć i ugled Bizanta te na tako zasnovanoj
diplomaciji. Izvrsno izgrađeni birokratski aparat bio je izvrsna mašina za eksploataciju ali su to bogatstvo i visoka
kultura države plaćeni bijedom stanovništva.

Kosovska bitka i obnova srpske države

Široka i plodonosna suradnja kneza Lazara i srpske crkve bila je presudna komponenta za uspješnost njegova
političkog programa. Gradeći nove i bogato obdarujući postojeće manastire i crkve, širom srpskih zemalja i na Atosu,
Lazar je postupno prerastao u najznačajniju ličnost svoga vremena. Njegova suradnja s crkvom, a poglavito uspješna
akcija za izmirenje srpske i grčke crkve, izdvaja ga iz niza oblasnih gospodara. Ostvarena je čvrsta podloga za
obnovu Nemanjićke države. Kosovskim porazom i smrću Lazarevom nije doveden u pitanje odnos crkve i najjače
vlasteoske kuće- Milica tek na patrijarhov savjet pristaje na vazalstvo sultanu. Prijenos Lazarevih ostataka te njegova
istodobna kanonizacija, do čega dolazi neposredno nakon bitke, sadrže uz vjerske i brojne političke motive jer je to
postupak u pravcu uspostavljanja nove, svetorodne dinastije koja će legitimno zamijeniti Nemanjiće na tronu.
Zajedničkim djelovanjem Lazarevića i patrijaršije dolazi do ptpune kristijanizacije predjela iznad zapadne Morave i
Nišave do Save i Dunava. Migracijski tokovi, koji se pod turskim pritiskom usmjeravaju prema sjeveru,sada se mogu
logično završavati u Moravskoj Srbiji, koja kneževom svjesnom djelatnošću postaje sve prihvatljivijim ciljem
izbjeglica. Tako se postepeno povećavaju ljudski resursi oblasti Lazarevića. Ovo novo područje okupljanja, poduprto
snažnim zamahom kolonizacija, prerasta i u gosp. središte srpskih zemalja. Ipak, temelj moći Lazarevića leži u
posjedovanju Novog Brda i Rudnika. Ostvarivanje regalnih prava omogućavalo im je pored već spomenute ktitorske
(utemeljiteljske) djelatnosti, da se suprotstave već uobičajenoj turskoj taktici destabilizacije susjednih prostora.
Upadajući brzim napadima na neprijateljski teritorij, Turci su uspijevali proizvesti kaos i nesigurnost koji je vodio
podrivanju političkog i gosp. života, a u krajnjoj konzekvenci i depopulizaciji rubnih područja. Sultan se nastojao
uvući i u međusobne razmirice balkanskih feudalaca i vladara koji se ponekad služe njegovim ratnicima. Jedan od
najranijih primjera za ovakvu osmansku taktiku je provala njihovih trupa u Bosnu 1388, koja je okončana porazom.
Zahvaljujući dobroj vojnoj i gosp. organiziranosti Moravske Srbije, taktika povremenih upada nije donijela znatnijih
rezultata, što prvenstveno treba zahvaliti velikim i stalnim prihodima koje pruža rudarstvo. Zato je Murat bio
prisiljen na jednu veliku, odlučnu bitku. Međutim, i nakon nje Lazarevići uspijevaju zadržati i Novo Brdo i Rudnik,
koji im omogućuju vođenje gotovo permanentnog ratovanja. Prihodi sve razvijenijeg rudarstva osiguravaju nužni
prisutnost stalnih, mobilnih i dobro obučenih odreda najamnika. Zbog toga je centralna vlast mogla gušiti
preambicioznu vlastelu, kao prije, tako i nakon 1389. Osvajanjem sjevernih predjela, povećana Lazarove oblast
otvara se prema trgovačkim tokovima središnje Europe, postajući spona razmjene s balkanskim prostorom.
Postupnim seljenjem centra privrednog života s Kosova u Pomoravlje gdje će Lazar izgraditi i prijestolnicu,
Lazarevići su omogućili uključivanje srpskog prostora u srednjeeuropska gosp. kretanja. Lazar i njegovi nasljednici
imaju sređene odnose s najznatnijim trgovcima u Srbiji- Dubrovčanima. Podanici Republike bili su nezamjenjivi u
svim etapama rudarskog privređivanja, počevši od kapitala i otvaranja novih rudnika na sjeveru kao što su Rudišta,
Zajača, Krupanj, do organizacije proizvodnje, izvoza na europska tržišta i ubiranja carina. Marička bitka 1371.
donosi brojne promjene. Bugarsko carstvo gubi samostalnost, 1372. Bizant postaje vazalom Turaka. Balkanska
carstva, još prije ustaljivanja turske sile na europskom tlu, bila su zahvaćena snažnim procesima feudalne
dezintegracije, koji su od njih stvorili nedoraslog protivnika izvrsno organiziranoj vojnoj sili. Nakon što je 1371.
slomljena moć kuće Mrnjavčevića i tako onemogućena obnova srpske države pod novom dinastijom, otvorena je
mogućnost za brojne pretendente na nemanjićko prijestolje. Već sedamdesetih 14.st nameće se Lazar. On nije uspio
obnoviti državu, nego je pripremio restauraciju. Snaga napravljenog i dobro trasiran politički program, koji zdušno
provode njegovi nasljednici, učinit će da se čak i kneževa pogibija uklopi u niz događaja koji nužno vode obnovi
državnog života. Stefan Lazarević će moći iskoristiti prvu ozbiljniju krizu turske središnje vlasti za uspostavu jedne
nezavisnije i ambicioznije politike s odlonom na sjeverog susjeda.
U razdoblju nakon raspada države Nemanjića razvija se Tursko carstvo, a na sjeveru pod vlašću Ludovika I
Anžuviskog Ugarska prerasta u dominantnu silu na prostoru od istočne obale Jadrana do Baltika. Ta je ogromna zona
pod vlašću Ludovika zvana “Archiregnum Hungaricum”. Osnovno središte moći prenosi svoje kompetencije na niže
slojeve: Bosanski banat- u Bosni ugarhrv. kralj vidi svoju zemlju koja je prepuštena na upravu jednoj vladarskoj
dinastiji- premda je Tvrtko I kralj, Bosna nije neovisna zemlja. Vazali poduzimaju određene akcije u rubnim zonama

39
uz suglasnost svojih suverene (npr. likvidacija države Nikole Altomanovića). Tvtkova supruga bila je iz Bugarske, jer
je ugarhrv kralj. bio zainteresiran i za područja u Bugarskoj. Nakon 1389. i učvršćenja vlasti sultana Bajazita,
ambicije su mu nalagale da više ne penetrira prema sjeveru. Kršćani su trebali izgraditi zajedničku platformu za
obračun s Osmanlijama na JI Europe. To je bio znak za Bajazita da poduzme nešto protiv toga. Početkom 90-ih 14.st
okupio je sve svoje vazale, te se pitao da li da ih sve jednostavno pobije, a njihove teritorije uključi u maticu turskog
imperija koji je tada bio skučen, a prostor vazala složen i nepouzdan. Od te ideje je odustao, ali je zato početkom 90-
ih osvojio Bugarsku s granicom na Dunavu, te je tako prostor dotadašnje Turske udvostručen, te je taj novoosvojeni
prostor trebalo integrirati u imperij. To je bila korjenita promjena na razmeđu Srednje i JI Europe. Turci su na tom
mjestu dosegnuli Dunav, što je frontu sa srpskom despotovinu činilo jako dugom. Turci su se prebacili preko Dunava
i u Vlaškoj organizirali tributarnu postavu, tampon zonu koju stvaraju ispred matičnog prostora države, a u kojoj su
njihovi vazali. To je ujedno bio i rezervoar iskusnog ljudstva za sprovođenje sultanove politike. Sultan koristi
kletvenike s jedne strane države na drugoj, npr.srpski odredi u Maloj Aziji.
Žigmund je pokrenuo pregovore s Mlecima i zatražio pomoć od pape iz Rima, te je animirao europsko viteštvo za
pohod protiv nevjernika Osmanlije. Bez podrške mletačkog ratnog brodovlja Žigmund nije mogao u rat protiv
Turaka. Međutim s Mlecima je ugarhrv. kralj uvijek pregovarao kroz prizmu dalmatinskog problema, a te su
zadatosti potrajale i sljedeća 4 stoljeća. Mleci sve to drugačije vide, te svaki pokušaj stvaranja veće kršćanske lige
gledaju kroz svoj interes koji bi bio ugrožen neuspjehom europskih vitezova. Zato su Mleci pristali na pregovore uz
čvrsta jamstva da će akcija potpuno uspjeti. Mleci žele da Turci postanu potpuno politički irelevantni činitelj na
Levantu zbog gospodarstva i trgovine koju su im tamo ugrožavali. Europsko viteštvo se nadalo u veliki uspjeh zbog
bitke kod Rovina 1395. u Bugarskoj kad je pobijedio Žigmund, te u Vlaškoj što su sve izvele njegove vojne snage.
Tako je ugarhrv. kralj u biti Mlecima dao na znanje da može sam dovesti u pitanje postojanje Turaka u Europi te da
on sam može povesti vitešku koaliciju temeljem tih svojih prethodnih uspjeha koji to jamče. Tako se 1396. dogodila
bitka kod Nikopolja. Starija historiografija je prihvaćala nekritičke kronike u kojima stoji da je u bitci sudjelovalo
oko 60 000 do 100 000 kršćanskih boraca i toliko, ili nešto više, Turaka. To su nezamislive brojke za ono doba.
Danas se smatra da je bilo 16 000 kršćanskih konjanika i nešto više Osmanlija, a količina pješaka i pomoćnih odreda
se ne može točno procijeniti. I taj broj od 16 000 konjanika je neponovljiv i jedinstven, nije se niti u jednoj
srednjovjekovnoj bitci okupilo toliko vitezova. Uz sultana su bili njegovi najamnici i vazali. Kršćani su potpuno
poraženi, a motiv je u tom sudbonosnom boju, po historiografiji, bila kršćanska nesloga. Po tome se vidi da je
viteško društvo u nemogućnosti da se formira kao veća cjelina s jasnim programom. Tijek bitke: Francuski vitezovi
su bili obaviješteni da su Turci u blizini, no većina njih nije bila spremna prihvatiti zajednički nastup u borbi, već su
u svojoj superiornosti htjeli osvojiti lako dohvatljivu slavu. Na terenu nije bilo međusobne koordinacije vojski. Turci
su bili spremni ubiti konja pod teško naoružanim, oklopljenim vitezom (što je za vitezove bilo nezamislivo), tada bi
vitez pao i morao biti ubijen jer se u tom stanju nije mogao pomaknuti. Te su konje ubijali turski strijelci, slabo
oklopljeni, ali vrlo brzi i pokretni. Vitezovi su zapravo htjeli brzo doći do Carigrada i onda do Kristova groba u
Svetoj zemlji, te su u skladu s tim nosili težak teret svakojakih darova (tepisi, posude, nakit) za one koji će ih tamo
dočekati, i to ih je sputavalo u kretanju. Na Nikopolju se proslavio Stefan Lazarević kao sultanov vazal, a njegov
odred je bio naoružan po zapadnom obrascu. Zato je njegov odred spasio ugrožene Turke od kršćanske teške konjice
koju je razbila njegova teška konjica. Stefana je cijenilo cijelo europsko viteštvo i dok je bio despot (1402-1427).
Žigmund se spasio mletačkim brodovljem preko Crnog mora sve do Dubrovnika, pa se preko Splita vratio u
Ugarsku. Od te bitke ugarhrv. kralj više nikad nije određivao mjesto, vrijeme ili intenzitet bitke protiv Turaka, sva je
inicijativa otada prešla na tursku stranu i po tome je ta bitka važna. Zato otada Žigmund gradi niz utvrda, obrambeni
sustav defenzivnog karaktera. U turskom tributarnom sustavu 90-ih godina su sultanovi eksponenti postali
Lazarevići, a protiv Turaka bili su kosovski Brankovići sve do 1397. kada im je sultan ostavio samo mali posjed da
se mogu izdržavati, a ostatak posjeda je prepustio Lazarevićima koje je u isti mah stavio pod kontrolu jer su Turci
upravljali svim važnim vojnim i gosp komunikacijama. Mladi knez Stefan imao je puno prostora na raspolaganju,
puno više od oca Lazara, imao je prihode iz Rudnika i Novog Brda, te je počeo razmišljati da li bi bilo bolje da
promijeni tabor. O tome piše njegov biograf Konstantin Filozof: knezu Stefanu vjerni vlastelin je dojavio da su
njegova dva vlastelina (Zaić i Belocrkvić) obavijestili sultana da on, Stefan, želi biti vazal ugarhrv. kralja. Stefan je
zato ubio jednog vlastelina, dok se drugi zatvorio u Ostrovicu koju je Stefan opsjeo. U toj situaciji vlastelin je sa
svojom obitelji obrijao glave, što je značilo da su mrtvi za ovaj svijet i da odlaze u samostan, te si tako spasio život
izašavši pred Stefana. Na taj način su ti Stefanovi vazali htjeli biti direktni sultanovi vazali, zato su i bili izdajice, a
sultana su jedino mogli uvjeravati u Stefanovu nevjeru prema sultanu. Stefanova majka Milica opravdavala je sina
pred sultanom Bajazitom, te je on potvrdio Stefanovu vjernost. Sultan je uzeo zemlje koje je dao Lazarevićima i
vratio ih Brankovićima. Na taj je način dobio kletvenike koji su bili u međusobnoj zavadi. 1402. Bajazit je poražen
kod Angore, pa nije dovršena opsada Carigrada kojem je život produžen 50 godina. Nakon Bajazitovog zarobljavanja
dolazi do dinastičkih borbi i slabljenja centralne vlasti. Javljaju se socijalni pokreti i kriza gosp sustava. Jednu od

40
ključnih uloga pri spašavanju Osmanskog carstva imao je Bizant. Tamerlan je 1402. ostvario da se turske vojne
postrojbe više nisu mogle održati u Aziji, nego su se morale prebaciti u Europu u čemu je pomogla bizantska flota,
jer se Bizant uspaničio zbog Tamerlanovih vojnih uspjeha u Aziji i na taj način spasila se i obnovila turska središnja
vlast. Slom središnje moći doveo je do toga da su vazali počeli preispitivati svoje političke položaje prema Turskom
carstvu, a ispituju ih i trgovačka vlastela Mleci i Genova. Bizant je na taj način isto htio proširiti svoju vlast na šira
područja, kao što je Solun. To je dovelo do Galipoljskog sporazuma: Turke predstavlja Sulejman (1402-1410),
Bajazitov sin, vladar koji je spreman na kompromis jer nije bio više u stanju izvršavati svoja seniorska prava i
obveze da svojim vazalima jednostavno podijeli zadatke. Bizantu je vraćen Solun. U bitci kod Angore na turskoj su
strani ratovali i srpski vazali: knezovi Stefan i Vuk Lazarević, Grgur i Đurađ Branković. U međuvremenu nije došlo
do obnove srpske države, već ti vazali samo izvršavaju svoje vazalske obveze boreći se odvojeno. U bitci se opet
proslavio Stefan i potvrdio svoju vitešku slavu, a tome je pridonijela vrsta i obrazac njegovih vojnika, njihova
oprema; to su bili teško oklopljeni konjanici koji su zadržali prodor Tamerlanove konjice. Nakon bitke ti su se vazali
vraćali na svoje dominije, te se na povratku zaustavili u Carigradu gdje su neko vrijeme boravili. Stefan je u kontaktu
s biz. carem uspio ishoditi titulu despota u jesen 1402, a prostor kojim vlada nazvan je despotovina. Despot je najviši
rang, odmah ispod carskog dostojanstva, a ekvivalent je kraljevskom naslovu na Zapadu. Ujedno je aranžiran brak
despota Stefana s pripadnicom biz. dvora. Sada je pitanje da li je despotovina otada suverena država, znači li to
državno priznanja? U Carigradu je međutim došlo do sukoba između Lazarevića i Brankovića zbog sukoba interesa
oko vodeće osobe na prostoru nekadašnje nemanjićke države, kada nema jačeg pritiska Turaka. Lazarevići su se iz
Angore vraćali s 260 vitezova, bez većih gubitaka u bitci. Vraćali su se morem koje je bilo manje opasan teren.
Mislilo se da će ići kući preko Dubrovnika i otud starim trgovačkim cestama, ali su se iskrcali u Ulcinju gdje su
računali na potporu Balšića. Brankovići su se očiti vezali uz sultana Sulejmana. Milica je tada također spremala čete
jer je očekivala sukob do kojeg je i došlo 1403. na Kosovu kod Tripolja. Brankoviće su pomagali pomoćni turski
odredi, a to znači da su im vazalski odnosi prema Turcima ostali isti, te će se uvijek u takvim sukobima koristiti i
turske čete. Nakon te bitke je došlo do razdora između Vuka i Stefana jer mlađi Lazarević vjerojatno nije dobro
izvršio svoj zadatak, pa je otišao Turcima izboriti se za svoj dio očeve baština. S Vukom je Turcima otišla i Milica jer
se osjećala ugroženom od Stefanovih političkih ambicija. Pitanje je hoće li ta baština Nemanjića biti podjednako
razdijeljena na teritorijalne i gospodarske jedinice ili će se izgraditi dinastička vlast s efikasnim središtem moći
države? Vuk je postao glavna opozicija središnjoj vlasti jer mu je jedino njezin slom mogao jamčiti da će dobiti
posjede na koje je polagao nasljedno pravo, pri čemu je koristio Turke. Sukob među braćom je konačno buknuo
1409. U međuvremenu se despot Stefan vratio obrascu vladanja svoga oca prije kosovske bitke, a to znači da je
počeo voditi pregovore s ugarhrv. kraljem 1404. o prihvaćanju vazalstva kruni sv. Stjepana. Samo je pitanje vremena
kada će turska snaga biti obnovljena. Epoha u kojoj su živjeli nalagala je formu saveza Žigmunda i Stefana, a
prilikom pregovora Žigmundov opunomoćenik se poslužio i silom. Despot je kao vazal dobio od njega nove posjede:
Mačvanska banovina, Beograd i Golubac na Dunavu. Žigmund je želio osoviti sustav tributarnih zemalja u širokom
luku od ist jadranske obale do Crnog mora, a obuhvatio bi Bosansko kraljevstvo, Srpsku despotovinu i Vlašku. Tada
Ugarhrv. nije mogla okupiti snage da iskoristi priliku turske slabosto i da ih uništi, Ugarska to nije mogla izvesti ni
financijski niti na planu društvene svijesti. Zato je tu priliku Žigmund iskoristio da organizira defenzivni sustav od
tributarnih zemalja: kralju pružaju ekonomsku pomoć kada dođe do obnove turskih snaga, stvaraju tampon zonu koja
zadržava akindžijske prepade i izvor su boraca koji se mogu suprotstaviti turskoj konjici. Taj je defenzivni sustav
omogućio Žugmundu da se na Zapadu može okruniti za cara Njemačke i voditi zapadnoeuropsku politiku. Žigmund
je međutim preetpostavljao da be među tim vazalnim zemljama moglo doći do komplikacija kad se on ode boriti na
zapad za njemačko carsko prijestolje. Od 1404. do 1408. Ugri su se svake godine tukli u Bosni kako bi ostvarili
vladareve interese, pa se protiv Bosne primjenjivao institut križarskog rata i to je omogućilo da se Bosna prozove
heretičkom zemljom. Zato je 1408. u Poboru izvršen pokolj bosanske vlastele. 1408. Žigmund je osnovao viteški red
Zmajevaca u želji da insitucionalizira svoj sustav. Red je imao dva razreda: u prvi su ulazili vitezovi visokog
položaja, bio je ograničen, a popunjavao ga je sam kralj. Tu su ušli despot Stefan, grof Herman Celjski i njegov sin
Friedrich, vojvoda Hrvoje Vukčić; drugi je razred bio neograničen. Time je htio da se problemi viteštva rješavaju
direktno u tom društvu. Kodeks časti viteškog društva treba biti osnova za rješavanje problema vitezova. Tada je to
bilo najbolje moguće rješenje. 1412. održan je kongres u Budimu koji je bio vrhunac Žigmundove istočne politike,
organiziran je povodom izmirenja s poljskim kraljem. Tu se našla gomila viteštva, što je znak da je viteška kultura do
početka 15.st snažno prodrla južno i istočno od Save i Dunava (npr. na viteškom turniru su se proslavili bosanski
vitezovi), a to znači da se taj prostor integrirao u srednjevjekovno viteško društvo. Na tom kongresu Žigmund je
slavio svoj pir. Došlo je do rata između Ugarhrv. i Venecije jer je tada Venecija bila u poziciji velesile, pri čemu joj je
Dalmacija bila vitalno područje za nadzor puteva. Bez obzira na Žigmundove planove koje je imao, a koji nisu mogli
biti financijski realizirani (ne samo da se borio za Dalmaciju nego i da napadne samu Veneciju), do 1420. je Venecija
zauzela obalu Hrvatske, Dalmaciju te je na taj način Hrvatska bez izlaza na mora ostala periferna zemlja sve do

41
sloma Venecije 1797. Žigmund je iz Italije otišao okruniti se za rimskog cara (u čemu je uspio 1433.) te je tom
prilikom prvi put dugo izbivao iz svog kraljevstva. 1414. do 1418. otišao je na sabor u Konstanzu dok se tributarni
sustav na istoku raspadao jer viteški kodeks nije mogao spriječiti taj rasap. Od 1413. Turci su se konsolidirali i počeli
voditi aktivnu balkansku politiku, a to nije frontalno sučeljavanje sa Žigmundovim obrambenim sustavom već
njegovo postupno nagrizanje, tako da je do Žigmundovog povratka od tog sustaav malo ostalo. 1409. je izbio
konačan sukob između braće Lazarević (Vukov ustanak 1409-1411). Vuk je digao ustanak uz tursku pomoć i pomoć
plemića koji su bili protiv centralizirane vlasti despota. Stefan se zatvorio u utvrđeni Beograd, a tada je došla i
ugarhrv. vojska koja je odbila Vuka kod Beograda, no ostali su posjedi bili izgubljeni. U pregovorima s Ugrima
despot Stefan postao je njihov vazal ali sada za čitav prostor svoje vladavine (despotovine), a ne kao prije samo
ugarskih posjeda. Vuk je poginuo u borbama, pa je opozicija izgubila vođu, a despot Stefan je povratio posjede koje
mu je Vuk privremeno oduzeo. Zato treba reći da se nije obnovila srpska država u svom punom suverenitetu, nego je
cijeli prostor srpske despotovine postao “pars anexa” (pravno) dio Ugarhrv. kraljevstva. Na taj je način despot Stefan
bio jedan od najuglednijih ugarhrv. magnata, a otada je ugarhrv. kralj počeo dodjeljivato naslov despota velikašima
(bilo je hrvatskoh velikaša koji su bili srpski despoti). 1426. došlo je do sporazuma u Tati na kojemu se trebalo
odlučiti tko će biti Stefanov nasljednik jer je on tada bio bolestan. O tome je odlučivao ugarhrv. kralj jer Stefan nije
imao potomaka. Despot je predložio Đurađa Brankovića s kojim se u međuvremenu izmirio, a Žigmund je pristao uz
uvjet da se prilikom preuzimanja vlasti Mačvanska banovina, Beograd i Golubac vrate pod direktnu upravu krune. To
je Žigmundu bilo potrebno jer su Turci već od 1415. nadzirali sve događaje u Bosni (Hrvoje Vukčić Hrvatinić), držali
su JI uz Crno more, pa je granica bila u Vlaškoj te su pritiskali uz Dunav kroz despotovinu prema Beogradu.
Despotovina je bila u srpskom poluokruženju. Filip Skolaris Mađarin je na donjem Dunavu gradio niz utvrda protiv
Turaka, pa su Žigmundu trebale utvrde Beograd i Golubovac kao dio niza sustava utvrda (od donjeg Dunava u
Vlaškoj sve do Save). To sve skupa znači da je Ugarska 100 godina prije Mohačke bitke odlučila da više neće braniti
ili oslobađati prostore J i JI od Dunava i Save i njenog sustava utvrda.

HNJ
Despotovini je 1421. pripojena Zeta poslije smrti posljednjeg Balšića Balše III. Ondje je despot nastavio već započeti
rat s Mlecima oko zetskih primorskih gradova i završio ga 1423. sklapanjem mira po kome su Mlečani zadržali
gradove Skadar, Lješ, Ulvinj i oblast Paštrovića. Despotovina je tada na vrhuncu svoje moći.
Privredni razvitak
Za vrijeme provala i opsada gradova Turci su pustošili polja i vinograde, pljačkali sela, koja nisu bila zaštićena, jer je
naoružano stanovništvo pružalo otpor Turcima oko utvrđenih točaka i na strategijski najvažnijim komunikacijama.
Posebni odredi konjanika, akindžije, imali su jedini zadatak da pred turskom vojskom sve pljačkaju i uništavaju.
Mnogi ratari prelaze na stočarstvo-stočari žive u katunima u gorovitim krajevima, daleko od prometnih linija i vrlo
su pokretljivi. Rudarstvo potkraj 14. i na početku 15.st doživljava procvat. Vrlo intenzivna eksploatacija; strani
trgovci, većinom Dubrovčani, izvoze balkanske rude. Najveći rudarski centar despotovine je Novo Brdo (srebro),
zatim Rudnik (Srebro, Olovo, Bakar), Srebrenica (srebro), Rudište, Krupanj. Najveća rudarska oblast je Kopaonički
kraj. Cvjeta trgovina, šire se trgovi i gradovi; robno-novčana privreda još je više ojačala.
Društvene promjene
Položaj zavisnih seljaka postaje sve teži jer se povećavaju rabote i porezi, stoga odlaze na zanat i uključuju se u
trgovinu. Težak je život i rudara a pobune su surovo gušene. Jača domaće srpsko građanstvo a srpski su se gradovi
razvijali kao centri trgovine. Dubrovčani ometaju puni razvoj domaćeh građanskog staleža. Njihove su kolonije na
srpskim trgovima uživale široke privilegije i nisu bile zainteresirane za samoupravni razvitak grada kao cjeline.
Gradovima je upravljao despotov knez ili kefalja sa dvanaestoricom vijećnika i sudaca.
Učvršćivanje središnje vlasti
Despotovi prihodi od zemljišnih posjeda (feudalna renta) postajali su sve manji zbog općeg nazadovanja ratarstva i
darivanja posjeda crkvi i vlasteli. Despot se financijski osamostalio i stvorio materijalnu osnovicu za učvršćivanje
središnje vlasti, zahvaljujući prihodima koje su mu osiguravala regalna prava: carine, rudarska urbura i kovanje
novca. Carina:1/10 se često daje u zakup (obično Dubrovčanima). Stefanu su u jačanju centralne vlasti pomagali,
osim domaćih građana, i strani trgovci kojima su feudalni sukobi donosili štete. U tome ga je pomagao i Bajazit koji
je i sam odlučno istupao protiv samostalnosti feudalaca u Turskoj. Uklanja predstavnike feudalne opzicije, nevjernoj
vlasteli oduzima baštine i daje ih kao pronije pouzdanim ljudima. Stefan nakon 1402. vrši vojnu reformu: uvodi
stajaću vojsku (prije je ovisio o feudalnoj vojsci svojih pronijara i baštinika), u prvom redu radi obrane tvrđava.
Preuređenje unutrašnje uprave:skučen je utjecaj vlastele i smanjeni crkveni i manastirski imuniteti, čvrsta centralna
uprava, proširena kompetencija lokalnih organa koji su bili podložni centralnoj upravi, sabori gube svoju važnost-
despot sam odlučuje, skršivši moć vlastele uklonio je unutrašnje nerede. Kako je prihod s feudalnih posjeda bivao
sve nesigurniji vlastele sve više vezuje svoje interese uz moćnog vladara.

42
Unutrašnje uređenje:
U despotovim rukama bila je vojska, sudstvo, državna uprava i vanjska politika, nakon 1402. stoluje u Beogradu.
Centralnu upravu Stefan je podijelio na tri “čina” (struke):
1)unutrašnje poslove (vode ih “čelnici” i “veliki čelnik”)
2)vojne poslove (vojvoda ili veliki vojvoda)
3)vanjske poslove-logotet-nadzire i crkve i pravosuđe.
1427. Murat II zauzima Niš i Kruševac. Zapovjednik Golupca Jeremija predao je grad Turcima umjesto
Mađarima, svi trgovački putevi po Srbiji su bili presječeni. 1428. despot sklapa mir sa sultanom, obavezuje se na
pomoć od 2000 konjanika i godišnji danak od 50 000 dukata. Đurađ podiže novu prijestolnicu Smederevo 1430,
utvrđuje Ostrovicu i Borač-gradove koji su čuvali važne ekonomske oblasti. Zbog teških vanjskih prilika Đurađ je
bio popustljiv prema strancima, tako da su Dubrovčani mogli bezobzirno eksploatirati domaće ljude. Svoju kćer
Katarinu udao je za Ulrika Celjskog, a Maru je poslao u sultanov harem s velikim mirazom 1435. Sklopio je s
Mlečanima pogranični ugovor 1436, te je primio mletačko građanstvo. Despotovina i Bosna se bore oko Srebrenice,
u doba kada turski protisak postaje sve jači. Srbija je bila pustošena i od Mađara.
Prvi pad i obnova despotovine
1438. Turci provaljuju u Erdelj i Srbiju i zauzimaju Ravanicu, Ostrovicu i Borač, 1439. sultan zauzima Smederevo
čime je despotovian bila pokorena. Srbija je bila strahovito opustošena, gradovi porušeni i odvedeno mnogo roblja, u
zarobljeništvu su osljepljena dva despotova sina, Grgur i Stefan. Despot se našao u Ugarskoj sa sinom Lazarom u
doba pada despotovine, tamo su se rasplamsale borbe za prijestolje. Đurađ je neuspješno pokušao kandidirati Lazara
za ugarsko prijestolje. Pošto je podupirao protukandidata (Ladislav Posmrče) Vladislava II Jagelovića, oduzeta su
mu imanja u Ugarskoj, te je preko Dalmacije otišao u Zetu organizirati borbu za oslobađanje despotovine, no
ispriječili su mu se Crnojevići i despot se vratio u Ugarsku (4 mjeseca je bio u Dubrovniku). 1440. Turci opsjedaju
Beograd (brani ga Hrvat Ivan Talovac i Slovenci). Erdeljski plemić Ivan Hunjadi uspješni ratuje protiv Turaka u
Srbiji, Vlaškoj i Erdelju. Velika kršćanska vojska prodire sve do Sofije, ali se zbog gladi i zime morala vratiti
1443/1444. Potpisano je primirje od 10 godina, Đurađ počinje s obnovom Srbije. Kralj Vladislav II otkazuje primirje
i sa 16 000 konjanika kreće prema Bugarskoj, no brodovlje kod Galipolja nije uspjelo spriječiti prebacivanje turskih
trupa iz Anadolije u Europu. Ugarski križari razbijeni su kod Varne 1444, poginuo je i Vladislav a Hunjadi se jedva
spasio. Mehmed II Osvajač na juriš zauzima Carigrad 1453, u njegovoj je vojsci bio i Đurđev odred sa 1500 vojnika.
Sultan otkazuje mir (obećanje da za Đurđeva života neće napadati despotovinu) i 1454. kreće na Srbiju, zauzima
velik dio despotovine i odvodi u ropstvo oko 50 000 ljudi, no nije uspio osvojiti Smederevo te se povukao prema
Sofiji, dok je vojsku ostavio kod Kruševca. Ivan Hunjadi i despotova vojska razbijaju tu tursku vojsku. 1455. Turci
osvajaju Novo brdo. 1456. sultan se s opsade Smedereva baca na Beograd ali je turska vojska odbijena; Hunjadi i
franjevac Ivan Kapistran umrli su od kuge, a 1457. umire i despot Đurađ Branković.
Propast despotovine
Članovi despotove kuće bore se za vlast- jedni se vežu uz Ugre, drugi uz Turke. Đurđev nasljednik, sin Lazar, sklapa
mir sa sultanom i dobiva cijelu despotovinu osim Novog Brda (posredstvom vođe turkofilske grupe Anđelovića)
Lazar umire 1458, vlast preuzima regent Anđelović, u Smederevo pušta Turke, dok protuturska grupa za despota
proglašava slijepog Stefana. Kao pretendent je s Turcima stigao i slijepi Grgur. 1459. pad Smedereva označava kraj
despotovine, propast srpskog feudalnog društva i gašenje patrijaršije. Počeci masovnih migracija u južni Ugarsku i
prema jadranskom primorju, naročito u Dubrovnik. U Srbiju se doseljavaju Turci, a uz njih i Romi.

Zeta u 2.pol 14 i u 15.st

Nakon Dušanove smrti i u Zeti jača vlastela. 1361. pojavila su se ondje tri predstavnika dotada nepoznate porodice,
tri Balšina sina:Stracimir, Đurađ i Balša II-Balšići, koji su tada kao župani držali Bar i Budvu. Potporu su našli kod
Dubrovnika, čiji su građani postali 1361, i kod Mlečana koji su im također podijelili svoje građanstvo 1367. Do
1366. formalmo su priznavali carsku vlast. Balšići su bez uspjeha pokušavali zauzeti Kotor. Uzalud su se obraćali
papi, obećavajući mu da će napustiti pravoslavlje, što su 1368. i učinili, jer se papa zauzimao za Kotor. Mlečani nisu
mogli uzeti Kotor zbog mira u Zadru 1358, ali su vojnom intervencijom postigli mir. Kotor je 1371. priznao vrhovnu
vlast ugarskog kralja. Đurađ Balšić je poslije Vukašinove smrti zauzeo Prizren, a poslije propasti Altomanovića
1373. Đurađ je zaposjeo njegove zemlje na jugu :Dračevicu, Konavle i Trebinje. Tada se prostor Balšića protezao od
Dubrovnika do Prizrena, no to je bilo kratkotrajno. 1377. Trebinje, Konavle i Dračevica priznale su Tvrtkovu vlast,
Prizren je poslije Đurđeve smrti 1378. zaposjeo Vuk Branković. Tako smanjenom oblašću upravljao je Balša II
(Stracimir je umro već prije). Ugarska je 1385. predala Kotor Bosni, no Balšići su pobijedili bosansku vojsku i
Tvrtko je posredovanjem Mlečana sklopio mir. 1385. Balša II uspijeva zavladati Dračom, no iste je godine poginuo u
borbi s Turcima. Naslijedio ga je sinovac Đurađ II Stracimirović (1385-1403). Balšići su bili tipični predstavnici

43
feudalne vlastele koja su se oslobođena centralne vlast, bezobzirno borila da povećaju svoje posjede i pretvore ih u
posebne države. Svako teritorijalno širenje značilo je i povećanje prihoda. Opasnost od Turaka, koja je tada stalno
prijetila Đurđu Stracimiroviću, omogućila je Crnojevićima (feudalna dinastija u planinskim oblastima između Kotora
i Budve) da mu se odlučnije odupru oslanjajući se na Tvrtka. Đurađ se oženio kćerkom srpskog kneza Lazara,
Jelenom i obnovio je staro prijateljstvo Balšića s Dubrovnikom, nastojao je učvrstiti veze s Mlečanima. No, Đurđa su
zarobili Turci, a Radič Crnojević se proglasio gospodarom Zete. Đurađ se iskupio ustupivši Turcima Skadar, Privast i
Sv. Srđ na Bojani. Ostali su mu samo Bar i Ulcinj s okolinom, no nije imao snage ni za obranu tih područja. 1392.
Mlečani su zavladali Dračom, a Đurađ II im je 1396. predao Skadar i Privast. Oni su Đurđu podijelili mletačko
plemstvo, obećali mu 1000 dukata godišnje od svojih prihoda u Skadru i pomoć ako ga netko napadne, ali su zato
postali gospodari ključnih pozicija u Zeti. Ostavili su zatečeno stanje ali su na čelo uprave postavili visoke mletačke
činovnike. Odstupanjem Skadarske oblasti i prebacivanjem borbe protiv Turaka na Mlečane, Đurađ II nije uspio
učvrstiti svoje pozicije prema Boki Kotorskoj i planinskoj oblasti Crnojevića, iako je u jednom sukobu ubio Radiča
Crnojevića. Sandalj Hranić zauzima teritorij od ulaza u Boku do Budve. Kad se Žigmund poslije Nikopolja vraćao u
Ugarsku preko Dubrovnika, postavio je Đurđa II za kneza Korčule i Hvara i podijelio mu naslov “gospodara
Albanije”. Đurađ II shvatio je opasnost od Mlečana koji su nastojali monopolizirati prodaju soli, ne samo zato da si
osiguraju velike prihode već da i zetsko stanovništvo učine zavisnim, pa oko solana stalno izbijaju sukobi. 1399.
skadarska oblast se odmetnula od mletačke vlasti; pobunu su iskoristili i Turci i provalili do skadarskih zidina.
Đurđevi ljudi su snabdijevali Turke. Položaj Mlečana se popravio tek nakon 1402, pojedini turski vazali među
albanskom vlastelom priznali su mletačku vlast, a to je pred svoju smrt 1403. učinio i Đurađ II. Njegov sin Balša III
(1403-1421) poveo je žestoku borbu za obnovu posjeda svoje porodice, uzimao je u svoju vojsku kao najamnike
Turke i Arbanase. Njegova majka Jelena aktivno je sudjelovala u borbi, za vrijeme svog regentstva priznala je
vazalnu ovisnost Zete o sultanu Sulejmanu, videći u Mlečanima glavnog neprijatelja. Balša III osvaja Kotor od
Bosanaca te Skadar i Privast od Mlečana, koji su zauzvrat svojom flotom zauzeli Ulcinj, Bar i Budvu, a zatim vratili
Skadar i Privast.Balša je odbijao mir. 1403. kupnjom prava na Dalmaciju Mlečani su se morali više osvrnuti na
stjecanje vlasti u dalmatinskim gradovima-uz posredovanje Sandalja Hranića, za koga se udala Jelena, sklopili su
1412. mir s Balšom pod istim uvjetima kao u ugovoru s Đurđem II. No, Balša nije mirovao jer je želio potpuno
istisnuti Mlečana iz Zete pa ometa mletačku trgovinu. 1420. Kotor priznaje mletačku vlast, Balša ga napada no tu je
njegova vojska pretrpjela teške gubitke i počela se razilaziti. Teško bolestan, Balša III je otišao k despotu Stefanu,
vjerojatno s novim političkim kombinacijama, ali 1421. umire u Srbiji ostavivši svoje zetske posjede u naslijeđe
despotu. Mlečani su odmah zauzeli Bar i Ulcinj i povezuju uz sebe albanske i zetske feudalce, prvenstveno
Crnojeviće. Despot Stefan nije postigao diplomatskim putem da mu Mlečani priznaju Balšine posjede, pa je s
vojskom provalio u Zetu, zauzeo Privast i Bar i opsjeo Skadar i Ulcinj, no bio je poražen pod Skadrom. Đurađ
Branković nastavio je akcije; 1423. sklopljen je mir kojim su Mlečani zadržali Skadar, Ulcinj, Paštroviće i Kotor s
Grbljem. Sjedište despotove Zete je postao Bar, u kojem je živio despotov namjesnik Altoman. Despot nije mogao u
Zeti uvesti čvrstu centralnu vlast, otpor Crnojevića. Kad su Turci 1439. zauzeli despotovinu Zeta je bila pošteđena.
Despot je iz Ugarske, preko Dalmacije, stigao u Bar, da organizira borbu za oslobađanje despotovine, ali je u Zeti
naišao na otpor Crnojevića pa se preko Dub. vraća u Ugarsku. Tada je Sandaljev nasljednik vojvoda Stjepan Vukčić,
pozivajući se na rodbinske veze s Balšićima, zauzeo planinske krajeve Zete i počeo osvajati primorske gradove. Za
Mlečane je to ujedno bila prilika da zauzmu čitavo Zetsko primorje pod izlikom da brane despotove posjede pa su
zauzeli Bar, Budvu i Privast. Crnojevići priznaju mletačku vlast i postaju njihovi građani. Kad je despot Đurađ
obnovio svoju vlast u Srbiji, Mlečani su htjeli vratiti njegove zetske posjede, to je učinio Vukčić, a Altoman
provaljuje u Zetsko primorje, Crnojevići napuštaju Mlečane, pridružuju se despotovim trupama i prodiru do Kotora.
Protiv mletačke vlasti ustaje Grbaljska župa, plodni kraj između Prevlake i Budve. Grbaljska je župa pripadala
Kotoranima od Milutinova vremena-Grbljani pružaju žestok otpor feudalnim gospodarima iz Kotora, dižu bunu
protiv kotorske vlastele i mletačke vlasti, a usklađuju svoje akcije s operacijima Altomana i Crnojevića. Pljačkaju
mletačka skladišta soli i sjeku vinograde Kotorana te pale njihove kuće van zidina; kotorski seljaci prilaze
pobunjenicima. Barkama su održavali veze s Dubrovnikom i ondje nabavljali ulje, tkanine, željezo. Despotova
vojska je postizala slabe rezultate, Mlečani su od despota uspjeli rastaviti Stefana Crnojevića (1451) koji postaje
kapetan Gornje Zete. Stefan Crnojević ugušio je 1452. grbaljsku bunu tako što je pohvatao 80 vođa i 35 objesio.
Grbaljska buna je bio otpor protiv feudalne eksploatacije pojačane razvitkom robne privrede i tržišnim interesima
njihovih gospodara. Stefan Crnojević 1452. pobjeđuje kod Meduna despotovu vojsku te zauzima Podgoricu, no
despotova vojska pod Tomom Kantakuzenom iste godine zauzima Crnojevićevo gnijezdo Žabalj i pustoši njegova
sela. Ofenzive Mehmeda II Osvajača zaustavile su despotove akcije i naposljetku odsjekle despotove posjede u Zeti
od Srbije. 1457. Turci osvajaju Medun. Vlastela “51 zajednice ili bratstva” priznaju mletačku vlast-na čelu tih
bratstava nalazio se mletački vazal- vojvoda Stefan Crnojević. Turski vazal, herceg Stjepan, počeo je ugrožavati i
mletačke posjede. Stefanov nasljednik, sin Ivan (1465-1490) provaljuje u mletačke posjede, no kad je uvidio da

44
nema snage za borbu s njima, prihvatio je mir. Otada je kao mletački vojvoda s plaćom od 1200 dukata i
prijestolnicom u Žabljaku, upravljao Crnom Gorom. Poslije Skenderbegove smrti, Ivan Crnojević plaća Turcima 700
dukata danka, no počinje akcije protiv njih uz mletačku novčanu pomoć. No, u opsadi Skadra sudjelovao je i sam
Mehmed II-mletačka linija je popustila, mir je sklopljen 1479. kojim su Mlečani odstupili Skadar pored ostalih
posjeda. Crnojević se sklonio u Italiju, Turci pokoravaju Zetu i podvrgavaju je skadarskom sandžak begu Sinanu.
Kad su u Turskoj poslije smrti Mehmeda II 1481. nastupile borbe između njegovih sinova Bajazita i Džema, Ivan
Crnojević se vratio u Zetu i uspio njome i zavladati. Mlečani mu nisu pomagali kako ne bi narušili odnose s Portom.
1482. Ivan priznaje vrhovnu tursku vlast; poslije njegove smrti zavladali su sinovi Đurađ i Stefan. Zetsko primorje
bilo je u rukama Mlečana. Temelj moći Crnojevića činile su zemlje koje su bile u njihovom neposrednom posjedu
(vlastela su zemlje dobijali kao pronije), vinogradi koje su sami zasadili, prihodi od vodenica, carine na sol i ribu.
Đurađ Crnojević, i inače prijatelj knjige, osnovao je 1493. na Cetinju prvu tiskaru u južnoslavenskim zemljama za
koju znamo da je radila oko 4 godine, tiskajući crkvene knjige. U takvoj sredini mnogobrojne sitne vlastele trvenja
su bila česta, naročito oko zemlje, posljedica je nemogućnost povezivanja za borbu protiv Turaka. Kad je francuski
kralj Karlo VIII zauzeo južno Italiju i počeo se baviti planom o podizanju ustanka protiv Turaka u Albaniji, taj je
plan prihvatio i Đurađ. Stefan Crnojević je za to optužio Đurđa na Porti pa se Đurađ s obiteljin sklanja u Mletke.
Nominalno vlada Stefan, no pravi su gospodari Turci, uskoro je pao u nemilost i zatvoren u Skadru-Crna Gora je
pripojena Skadarskom sandžakatu 1499. Crnom Gorom je od Crnojevića upravljao još njegov sin Skender kao
sandžak beg sa sjedištem u Žabljaku.

Kultura

Srpska književnost
Kao i u ostalim južnoslavenskim feudalnim zemljama, tako su i u srednjovjekovnoj srpskoj državi manastiri bili
glavni književni centri, a glavni pisci kaluđeri. Velika je uloga manastira Hilandar. Otkako ga je 1199. Nemanja
sagradio, a njegov sin Sava napisao u njemu svoja prva književna djela, Hilandar je bio glavno središte književnog
rada. Važna središta književnosti, manastiri Studenica, Žiča, Mileševa,Gračanica, Dečani, Manasija itd. Srpska
književnost je bila vjeran izraz srpskog feudalnog društva. U svom razvitku se oslanja na biz. književnost, koja je do
13.st bila jedna od najjačih u Europi. Puni razvoj književnosti se dogodio za vrijeme Nemanjića, do sredine 14.st i
propasti Dušanovog carstva. Većina djela sačuvana je u kasnijim prijepisima pa ima poteškoća s kronologijom djela.
Dvije grupe: Prijevodna književnost i originali.
Prijevodi su ponajviše iz biz književnosti; hagiografije-životi istaknutih svetaca (idealizirani tipizirani obreasci za
pripadnike monaškoga i pustinjačkog reda), npr. Život Georgija Kapadokijskog, Pavla Cezarejskog, Život Aleksija-
vrsta odgojne literature apokrifi:a) starozavjetni (knjiga o Adamu, knjiga Enohova itd.), b) novozavjetni
(Jevanđelje Mladenstva, različita otkrovenja, vizije i apokalipse), religijski ep u prozi,
romani i pripovijetke-vrlo popularan je bio roman o Aleksandru Velikom, o Troji, o Varloamu i Joasafu, Tristan i
Izolda itd.,
biografije-u mladoj je nemanjićkoj državi bilo potrebno da se što jače učvrsti autoritet samostalne srpske države i
crkve. Proizašle su iz hagiografija, opisuju živote srpskih vladar i arhiepiskopa-prvotno imaju hagiografski karakter.
Pisci biografija su bili ili članovi vladarskih porodica ili predstavnici više crkvene hijerarhije i taj su posao najviše
radili po nalogu vladara ili poglavara crkve.
Prvi srpski originalni pisac: Sava (Rastko) Nemanjić-Život sv.Simeona, učvršćuje Nemanjin kult sveca, osnivanje
dinastije Nemanjića prikazao je kao djelo providnosti i time joj osigurao zakonitost naslijeđa. Život Simeonov je i s
književnog gledišta jedno od najboljih djela srpske srednjevjekovne književnosti, kao i historijski izvor; kronološki
podaci o Nemanjinu životu i radu. Stefan Prvovjenčani: Život sv. Simeona-opisuje i dobar dio svoje vladavine.
Dva hilandarska kaluđera učvršćuju kult sv. Save: Domestijan, jedan od posljednjih Savinih učenika napisao je 1253.
opširan Život arhiepiskopa Save, a potkraj istog sroljeća Teodosije temeljito prerađuje Domentijanov spis: Život sv.
Save, potpuno originalno djelo, srednjovjekovni roman. Srpski biograf 14.st arhiepiskop Danilo- Život kraljeva i
arhiepiskopa srpskih-sistematički zbornik biografija svih nemanjićkih vladara i arhiepiskopa do Dušana. Bezimeni
Danilov učenik nastavio je njegov rad s više dara, napisao je i Život arhiepiskopa Danila, kao početak biografije
Život Dušana”. Poslije Dušanove smrti dolazi do privremenog zastoja u književnosti, no despot Stefan Lazarević
podiže niz manastira.

Bosanska feudalna država od 12 do 15 st.

Postanak bosanske feudalne države

45
U središnjoj oblasti današnje Bosne, oko gornjega i srednjega toka Bosne i gornjega toka Vrbasa, društveno
raslojavanje teklo je sporije nego u susjednim primorskim oblastima-zatvorena je visokim planinama, daleko je od
trgovačkih puteva. Za kneza Časlava javlja se kao sastavni dio Srbije (sredina10.st) Porfirogenet: “malena zemlja
Bosna” kao nešto posebno u Srbiji sa dva grada: Kotor (Kotorac kod Sarajeva) i Desnik. U 2.pol 10.st vjerojatno je
bila pod Hrvatskom (Za Mihajla Krešimira II), a možda je neko vrijeme pripadala i Samuilovoj državi. Zatim je pod
Bizantom, ali sa domaćim vladarem koji pomaže Biz. u borbi protiv zetskog kneza Vojislava. U doba najvećeg
uspona Zete i Bosna ulazi u njen sastav ( u njoj kralj Bodin postavlja za kneza svog čovjeka Stjepana). Bosna na
početku 12.st postaje samostalna. Jednom izgrađena, s ustaljenom centralnom vlašću , Bosna se održava i dalje
zahvaljujući između ostaloga i povoljnom geografskom položaju. Sudbonosno je za Bosnu bilo što je hrvatska
država u početku 12.st spojena s Ugarskom. Bosna je za susjeda dobila moćnu državu, čiji su vladari i feudalci,
koristeći se i vjerskim prilikama u njoj, stalno nastojali podvrgnuti ju što jače pod svoju vlast. Od 1138. ugarski
kraljevi ističu u svome naslovu svoje pretenzije na Bosnu (Ramae rex), a vjerojatno je Bela II na saboru u Ostrogonu
1139. dao Bosnu (Bosnensem ducatum) svome sinu Ladislavu uz otpor bosanske vlastele. Kao bosanski ban javlja se
slavonski velikaš Borić (1154-1163) koji je bio ugarski vazal. Pobjeda Biz. nad Ugarskom imala je za posljedicu da
je i Bosna neko vrijeme potpadala pod Biz (1167-1180). Bosanski ban Kulin koji je vjerojatno došao na vlast kao biz.
štićenik, morao je uskoro priznati vlast Ugarske (poslije smrti Emanuela Komnena 1180), sudjelovao je u borbama
Ugarske i Srbije protiv Bizanta (1181-1183). Do kraja 12.st znatno napreduje proces feudalizacije. Rane trgovačke
veze s Dubrovnikom, ugovor iz 1189: da bi osigurao dubrovačke trgovce i pojačao promet s Bosnom, ban Kulin
garantira Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja ikakve carine osim ako mu tko od svoje
volje da poklon. Potvrda već izgrađenog državnog aparata u Bosni:trgovci neće trpjeti nasilja od njegovih časnika.
Dvorska kancelarija: ispravu piše “dijak” Radoje

Patarenstvo “Crkva bosanska”

Prve pouzdane vijesti o organizaciji crkve su iz 2.pol 11.st. Bosanska biskupija “ecclesia bosniensis” je podređena
nadbiskupiji u Baru (1089), nedugo i pod metropolijom u Splitu. U 2.pol 12.st je sastavni dio dub. nadbiskupije.
Katolička crkva u Bosni se razlikovala od one na Zapadu: biskupi su bili domaći ljudi sa narodnim imenima
(Radogost, Dragonja, Vladimir, Bratoslav), slavensko bogoslužje, nije bilo katedrale ni kaptola niti se ubirala
desetina, do pojave dominikanaca 13.st nije bilo ni crkvenih redova. Katolička crkva zbog toga nije mogla potpuno
osigurati svoju moć. Rimska se kurija nastoji pomoću Ugarske učvrstiti u Bosni. Otpor protiv katoličke latinske
crkve ubrzo je dobio karakter borbe protiv osvajača i stvorio posebnu “crkvu bosansku” na osnovu patarenskog
učenja, jedinu u Europi koja nije usvojila ni katolicizam ni pravoslavlje i koja se održala kao vladajuća crkva sve do
propasti srednjovjekovne bosanske države. Patarenstvo se javlja za vrijeme bana Kulina koji ga, uz vlastelu, pomaže.
Ugarskom je kralju povjereno da u korijenu uništi heretike, da im imanja konfiscira i da ne štedi ni bana. Kulin
popušta pa se obavezao da će se pridržavati učenja katoličke crkve (8.4.1203), u nazočnosti papina legata na Bilinu
polju kod Zenice. No, patarenstvo nije uništeno, ideje o latinskom biskupu i tri, četiri nove biskupije nisu se
ostvarile. Od toga vremena spominje se u izvorima “vjera bosanska” kao heretička nauka dualističkog tipa, naziv
“bogumil” nije se upotrebljavao. Patareni odstupaju od prvobitnog stajališta bogumila prema društvu i državi pa
nalaze potporu kod vladara i vlastele od početka. “Crkva bosanska” se odricala stvaranja svojih vlastelinstava,
međusobno podržavanje crkve bosanske i vlastele bilo je upereno i protiv centralne vlasti, zaštita za crkvu kada bi je
pojedini vladari htjeli uništiti. Crkva bosanska bila je moćni činitelj u obrani bosanske samostalnosti, ali je i kočila
jačanje centralne vlasti, tako da su vladari pokušavali suzbiti njen utjecaj u zemlji. Na čelu crkve se nalazio “episkop
crkve bosanske” nazivan “djed”, zatim “gosti”, a niži stupanj u hijerarhiji imali su “starci”. Gosti i starci su
zajedničkim imenom nazivani strojnici. Oni su uzimani iz redova krstjana, koji su živjeli u zajednici po hižama a u
Bosni su smatrani redovnicima, živjeli su asketskim životom i nisu smjeli jesti hranu koja je potjecala od životinje,
oni vrše razne posredničke misije. Patarenstvo je odigralo vrlo važnu ulogu jer je dalo bosanskom feudalizmu neko
specifično obilježje, po kome se on razlikovao od feudalizma u katoličkim i pravoslavnim zemljama, sprečavalo je
razvitak katoličke i pravoslavne crkve. “Crkva bosanska” je mogla opstati samo u neovisnoj državi pa zato postaje
činitelj prvoga reda u borbi protiv osvajačkih pokušaja Ugarske i katolička crkve.

Borba protiv osvajačke politike Ugarske i Rima

Poslije Kulinove smrti oko 1204. Bosna vodi teške borbe za obranu samostalnosti protiv nasrtaja Ugarske i katoličke
crkve. Iznuđeno odricanje od patarenstva na Bilinu polju nije imalo posljedica, broj pristalica raste. 1221. kurija šalje
legata u Bosnu i potiče ugarskog kralja da uništi heretike. Biskup bosanski je smijenjen i dolazi stranac s kojim
dolaze i dominikanci, Bosna je podložena neposredno papi (dubrovački nadbiskup nije pokazivao revnost za širenje
katoličanstva), a 1247. kalačkom biskupu u Ugarskoj. Svi ti postupci kurije mogli su postići željeni uspjeh samo uz
snažnu vojničku pomoć Ugarske, no tada se Andrija II sukobio s velikašima i sa sinom. Tek pri kraju svoje vlade

46
Andrija II je aktivniji. Ban Matej Ninoslav bio je prisiljen odreći se svoje “hereze” i prijeći na katoličanstvo. Andrija
II odlučuje dati Bosnu na upravu svom sinu Kolomanu 1235. no domaći vladari su se uspjeli održati. Vlastela dotle
pruža žestok otpor Ninoslavu. Ugarski vojni pohodi na Bosnu zbrisani su provalom Tatara 1241. Nakon oporavka
Bela IV kreće s velikom vojskom na Bosnu. Ban Ninoslav i vlastela su se pokorili 1244. Katoličkoj crkvi su
potvrđeni prostrani posjedi, pravo skupljanja desetine, ekonomski i sudski imunitet. Otpor je bio toliko jak da se
bosanski biskup sa svojim kaptolom morao nastaniti u Slavoniji, u Đakovu gdje je stalno i ostao. Ninoslavljev
nasljednik, ban Prijezda (1250-1278) bio je poslušan ugarski vazal. Da bi oslabio Bosnu, Bela IV spaja Usoru i Sol s
novoosnovanom Mačvanskom banovinom, sve je to dano Dragutinu, kad je napustio vlast u Srbiji 1284. Takav
razvitak prilika povećava utjecaj feudalaca tako da vladar mora tražiti suglasnost vlastele. Pri kraju 13.st Ugarska je
u teškoj krizi zbog borbe oko prijestolja, u Dalmaciji i Hrvatskoj ojačali su Bribirski knezovi. Pavao Bribirski širi
svoju vlast nad Bosnom pa je od 1299. on “ban Hrvatske i Dalmacije i gospodar Bosne”. Upravu nad Bosnom dobio
je Pavlov brat Mladen I kao “ban bosanski”. Vlast bribirskih knezova donosila je i jačanje katoličke crkve pri čemu
dolazi do otpora. Ban Mladen I pogiba od “nevjernih heretika”, a na njegovo mjesto dolazi Pavlov sin Mladen II.
Njegov slom u borbi protiv hrvatske vlastele, koju je pomagao Karlo I (1322) osigurao je u Bosni vlast prijašnjoj
dinastiji. Pod zaštitom Ugarske uspio je ban Stjepan II Kotromanović srediti unutrašnje odnose i nagrađuje vjernu
vlastelu. Ojačao je svoju vlast, no svi važniji poslovi rješavani su u sporazumu s vlastelom na državnom
saboru-“stanku”.

Ekonomski razvitak Bosne u 14.st

Pridružene su oblasti Usora i Sol, na jugozapadu Bosna izbija na Jadran, zauzimaju primorje između Cetine i Neretve
(Krajinu). Bosna je zavladala i Humom poslije smrti kralja Milutina 1321. Dubrovčani, koji su kupili od Dušana
Ston s Pelješcem, otok Posrednicu na ušću Neretve i primorje od Stona do staroga dub. teritorija, morali su tražiti za
te humske zemlje i potvrdu od Stjepana II: dobili su je uz obvezu da plaćaju 500 perpera godišnje, ali samo za Ston i
Pelješac. Tako proširena Bosna ojačala je ekonomski, opet je oživjela trgovina s Dubrovnikom. Kao što je Mladen I
osigurao trgovinu između Bosanaca i Splićana 1302, Stjepan II je isto učinio s Trogirom. Sasi i u Bosni otvaraju
rudnike u većim razmjerima od vremena Stjepana II. Rudarski centri su Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo,
Dusina, Busovača, od 2.pol 14.st Olovo i Kamenica. Najvažniji rudarski centar je Srebrenica gdje se kopalo srebro i
olovo. Dobar dio bosanskog uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve na čijem je ušću nastalo nekoliko trgova: Osinj,
Posrednica, luka Ploče, Nekranj, Brštanik. Najnaprednija su bila Drijeva (danas Gabela) sa velikim skladištima soli.
Bosanski gradovi sastojali su se od dva dijela: tvrđava (castrum) u kojoj je sjedište vojničke posade i gradske uprave,
podgrađe (suburbium) gdje su stanovali trgovci. Jača domaći gradski element, tuđi element, Sasi i Dubrovčani su
najaktivniji u privrednom životu. Centralnu vlast predstavlja knez kojeg postavlja vladar a vrši upravnu i sudsku
vlast. Prenošenje robe se odvija karavanama; uvoze se tkanine, vino, ulje, usoljena riba, šećer, južno voće, začini,
oružje, metalni, stakleni i kožni predmeti, papir, sol, dok se izvozi stoka, koža, krzna, loj, vuna, sir, med, vosak i
razni metali. Dolazi do jačanja robno-novčane privreda; Pavao Bribirski počinje kovati svoj srebrni novac u malim
količinama. Isključivo bosanski novac kuje Stjepan Kotromanović koji često zamjenjuje novac želeći povećati svoje
prihode. Tvrtkovi četverostruki dukati su jedini poznati zlatni novac u južnoslavenskim zemljama.

Uspon Bosne u doba Tvrtka I

Stjepanov sinovac Tvrtko I (1350-1391) postiže najveći uspon i opseg Bosne. Slama otpor feudalaca i širi Bosnu na
račun susjeda u čemu ga pomažu feudalci. Prilike u susjednim zemljama išle su u prilog Tvrtku-knez Lazar, u
naporima da obnovi srpsku državu, traži Tvrtkovu potporu i zbog toga napušta znatan dio nekadašnjeg srpskog
teritorija. Tvrtko na početku svoje vlasti predobiva vlastelu za sebe (daje im novac i povlastice), veže se uz Ugarsku.
Ipak, Ludovik I radi kontra Bosne-Tvrtko mu odstupa dio Huma zapadno od Neretve s trgom Drijeva (1357) kao i
cijelo Završje s Krajinom. Morao je i prognati sve patarene a on ili njegov brat biti talac na ugarskom dvoru. Dolazi
do snažnog otpora “crkve bosanske” i vlastele, Tvrtko je bio na njihovoj strani, iako je bio katolik. 1363. u Bosnu
kreću dvije ugarske vojske, bez nekih rezultata, ubrzo su se povukli. Bosna zapada u tešku unutrašnju krizu-vlastela
pljačkaju trgovce, Tvrtko obnavlja veze s Ugarskom, nastoji oslabiti utjecaj patarena favorizirajući katoličku crkvu
pa je utjecajna ličnost na dvoru vikar fra Francesco Florentinac. 1366. dolazi do pobune vlastele koja zbacuje Tvrtka
i za vladara postavlja njegovog brata Vuka. Tvrtko bježi u Ugarsku, gdje je dobio pomoć pa se vraća u Bosnu kao
“ban bosanski po milosti božjoj i gospodara našeg Ludovika” i guši pobunu. Lukavom politikom Tvrtko je
izbjegavao snažan pritisak Ugarske. Ni u svom najvećem usponu vladareva vlast u Bosni nije mogla postići onu
snagu, koju je imala npr. u Srbiji pod Dušanom, u Bosnu je crkva bila u prisnom savezu s vlastelom. Ni Tvrtko I nije
mogao stvoriti najamničku vojsku niti sistem pronija, koji bi mu omogućavao da u svojoj ruci čvršće drži feudalce.
Bosanska je vojska i dalje ostala samo skup vojnih odreda feudalaca. Tvrtko je zauzeo dobar dio zemalja bivše
nemanjićke države. Udružuje se s Lazarom i uništavaju Nikolu Altomanovića 1373. Bosna dobiva Podrinje, Trebinje,

47
Konavle i Dračevicu dok Kotor dobiva 1385. Tvrtko se proglašava za nasljednika Nemanjića ističući da je njihov
potomak po ženskoj liniji, 1377. je okrunjen za “kralja Srbljem, Bosni, Primorju i Zapadnim Stranama”. Smrt
Ludovika 1382. oslobodila je Bosnu ugarskog pritiska. Tvrtko zauzima zapadni Hum s trgom Drijeva, Završje i
Krajinu, počinje graditi ratnu mornaricu. Da bi rastavila Tvrtka od buntovnika, Jelizabeta mu je predala Kotor. 1387.
zauzima Klis i Ostrovicu preko kojih je mogao vršiti pritisak na Split i Zadar. Odlazak bosanske vojske na Kosovo
odgodilo je priznanje dalmatinskih gradova Tvrtkove vlasti. 1390. predao se Split, a zatim i ostali gradovi kojima je
Tvrtko priznao autonomnost. Zadar ostaje izvan bos. države. Pokorivši Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita,
Tvrtko proširuje svoj naslov i naziva se “kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja” (1390). Prve navale
Turaka na Bosnu počinju, kod Bileće vojvoda Vlatko Vuković pobjeđuje Turke 1388. Tvrtko, shvaćajući opasnost od
Turaka, pomaže Lazaru na Kosovu. Bez znatnih gubitaka Vuković se povukao, a Tvrtko prima čestitke na pobjedi
(Firenza). Tvrtko teži Bosnu osloboditi od ekonomske zavisnosti o strancima, prvom redu Dubrovnika. Da bi
nadoknadio gubitak Drijeva koje je ustupio Ugarskoj, Tvrtko je na ulazu u Boku Kotorsku podigao grad Novi (danas
Hercegnovi) gdje otvara tržište za prodaju soli što je naročito smetalo Dubrovčanima koji oštro reagiraju. Tvrtko je
pristao na ukidanje slanice tek kad su mu se vratila Drijeva 1382.

Društveni odnosi u Bosni 12-15 st.

Seljaci-slobodno seljaštvo nije potpuno iščezlo. Zavisni seljaci-kmetovi ili kmetići, mogu pripadati vladaru ili
vlasteli, Crkva bosanska nije imala feudalnih vlastelinstava pa prema tome ni zavisnih seljaka. Zemljoradnici i
stočari-Vlasi; svaka kuća je godišnje plaćala jedan dukat. Potkraj samostalnosti Bosne položaj seljaka se pogoršava.
Robovi-najviše roblja se izvozilo iz Bosne, još početkom 15.st. Bosna je bila ozloglašena kao zemlja koja “prodaje
ljude” i trguje ljudskim mesom. Postojao je robovski rad (de genere servorum Bosniensium). Kao patareni su
Bosanci mogli biti slobodno prodavani po katoličkim zemljama. Vlastela- potječu uglavnom od rodovsko-
plemenskih starješina, velika moć vlastele nije dopuštala da se razvije sistem pronija, koji pretpostavlja jaču
vladarevu vlast. Vlastela se dijeli na velmože, vlastelu i vlastelinčiće-svi su bez razlike nazivani knezovima,
predstavnici velikih vlasteoskih rodova bili su vojvode. Krupni velmože imaju pod sobom čitav niz većih ili manjih
feudalaca. Građani-sporo se razvija građanska klasa, kai i u Srbiji. Tuđinci, u prvom redu Dubrovčani, ostali su
stalno važan činitelj u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. S razvojem rudarstva jača i domaće građanstvo.

Državno uređenje
Prvobitno je vladar imao naslov kneza, od sredine 12.st od Borića na čelu Bosne je ban. Tvrtko I preuzima kraljevski
naslov izumrlih Nemanjića. Od bana Mateja Ninoslava, vladari Bosne pripadali su jednoj porodici, dinastiji
Kotromanovića s tim da nema utvrđenog reda naslijeđivanja. Vlastela su odlučivala o novome vladaru. Poslije
Tvrtkove smrti vlastela zaobilaze njegova sina i biraju njegova stričevića Dabišu. Prihodi vladara slični su kao i u
Srbiji, a to su podavanja od zemlje, soću u Srbiji odgovarao je danak-1 dukat po kući, zatim različite carine,
tzv.trgovina od brodova, određeni postotak metala (urbura), prihodi od kovnica, “stonski dohodak” od Dubrovnika
(500 perpera), a otkad je proglašeno kraljevstvo i “svetodmitarski dohodak” od 2000 perpera. Vlast vladara u Bosni
ograničavao je državni sabor-stanak-u kojem sudjeluje isključivo vlastela, tu se rješavaju važniji državni poslovi
unutrašnje ili vanjske politike, zatim o dodjeljivanju ili oduzimanju baština velmožama.

Slabljenje centralne vlasri i jačanje krupnih feudalaca

Kako se Tvrtko u svojim ratovima za proširenje bos. države morao oslanjati isključivo na feudalnu vojsku, to je
morala ojačati i moć vlastele koja je u osvojenim oblastima dobijala nove posjede. Poslije Tvrtkove smrti 1391.
središnja vlast još jače slabi. Dubrovčani odmah razvijaju akciju i šalju poslanstvo u Dalmaciju te savjetuju gradove
da se vrate pod vlast ugarskog kralja. Humska vlastela Sankovići prodali su im Konavle pa su na Sankoviće navalili
vojvoda Vuković i knez Pavao Radenović i podijelili između sebe njihove posjede i Konavle. Vlastela nisu htjeli
Tvrtkova sina, nego su za kralja proglasila staroga i nesposobnog člana dinastije Stjepana Dabišu (1391-95). Iako ne
formalno, stvarno se Bosna posljednih godina Tvrtkove vlasti potpuno oslobodila zavisnosti od Ugarske. Sada,
Žigmund i bez borbe nameće Bosni ugarsku vlast, pa je poslije Dabišine smrti trebao neposredno vladati Bosnom
(Đakovački ugovor), također je prisilio Dabišu da se odrekne Dalmacije i Hrvatske.No, poslije Dabišine smrti 1395.
vlastela izabiru za kraljicu njegovu ženu Jelenu Grubu, kralj Žigmund se tada spremao za rat protiv Turaka i nakon
1396. Ugarska je više godina ostavila Bosnu na miru. Vlast vladara je gotovo iščezla za Jelene Grube (1395-98).
Nosioce centralne vlasti vlastela postavlja i skida po volji. Sudbina Bosne ovisila je uglavnom od tri porodice:
Hrvatinića, Kosača i Pavlovića. Predstavnik Hrvatinića-Hrvoje Vukčić, vojvoda još od Tvrtkovog vremena, od 1402.
nosi naslov hercega splitkog. Vlatkov nasljednik i sinovac Sandalj Hranić Kosača (1392-1435) proširuje svoju vlast
od Prijepolja, Pljevalja i Nikšića do Cetine. Pavlovići su istočnoj Bosni, knez Pavao Radinović drži rudnik Olovo i
grad Borač, Trebinje, polovinu Konavala s Cavtatom. Sada velmože prisvajaju danak od 1 dukata, carinu te uzimaju

48
prihode od Drijeva. Dubrovčani svoju trgovinu osiguravaju sporazumima s velmožama. Rasulo je zahvatilo bosansku
feudalnu državu, npr kralj Ostoja ratuje protiv Dubrovnika (1403-04) u ime sve Bosne, ali neki feudalci, kao Hrvoje
Vukčić ne sudjeliju i ne prekidaju prijateljske odnose s Republikom.

Borba protiv Ugarske

Akcije Ugarske je omelo Nikopolje. Hrvoje Vukčić staje na stranu Ladislava Napuljskog, koji ga postavlja za
generalnog namjesnika u Ugarskoj, Dalamciji, Hrvatskoj i Bosni i daje mu naslov hercega splitskog 1402. Sandalj
Hranić, Pavao Radinović i novi kralj Ostoja (1398-1404) na strani su Ladislava. Buknuo je rat između Bosne i
Dubrovnika koji je na Žigmundovoj strani, bosanska vojska pustoši dubrovačko područje. Osjećajući Ladislavovu
slabost, Ostoja se izmirio sa Žigmundom. 1404. Ostoja je zbačen, a izabran je Tvrtko II Tvrtković (1404-09). Ostoja
bježi u Ugarsku, Žigmund mu odlučuje pomoći i slomiti otpor bos. vlastele. Katolička crkva opet objavljuje križarski
rat protiv patarena. Više godina ugarske vojske navaljuju na Bosnu uz djelomičan uspjeh; osvojena je najveća
tvrđava Bobovac (tamo je doveden Ostoja). Žigmund 1408. upada u Bosnu i pogubljava sve zarobljene velikaše u
Doboru. Najutjecajniji feudalci napuštaju borbu, Vukčić se miri sa Žigmundom. Ugarska nije mogla trajno učvrstiti
svoju vlast budući da je većina vlastele i dalje protiv nje. Sandalj Hranić i Pavao Radinović vođe su otpora i podupiru
kralja Ostoju, koji s njihovom pomoći opet doalzi na vlast 1409. Protivnici Ugarske se oslanjaju na Turke. Žigmund
1410. šalje vojsku na Bosnu, a pomaže ga i Hrvoje, kojeg je postavio za svojeg vice-kralja u Bosni. Opet nisu
provedene odredbe ugovora u Đakovu, Žigmund je priznao Ostoju za kralja, a ovaj njega za svog suverena 1411.
Usora i Sol stavljeni su pod neposrednu tursku upravu. U Bosni je zavladala prava anarhija pri čemu najviše
stradavaju dubrovački trgovci. Ubrzo Turci s običnih pljačkaških pohoda prelaze i na upletanje u unutrašnje sukobe u
Bosni i postaju važan činitelj u razvoju događaja u Bosni i njenoj borbi protiv Ugarske. Žigmund se zadovoljava
obnovom vazalskih odnosa kako bi odijelio Bosnu od Turaka. Sukobi između velmoža brzo su omogućili Turcima da
obnove i pojačaju svoj utjecaj u Bosni. Žigmund je želio skršiti moć previše moćnog Hrvija Vukčića pa ga je
proglasio veleizdajnikom unatoč svim Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru.
Međusobne borbe velikaša i jačanje turskog utjecaja
Hrvoje je jedini spas vidio u savezništvu s Turcima koji 1414. upadaju u Bosnu, s njima dolazi i Tvrtko II, kojega je
Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto Ostoje. U zemlji su opet bila dva vladara, jednog je pomagala Ugarska, a
drugog Turska. Opet nastupa bezvlašće. Turci 1415. pobjeđuju ugarsku vojsku kod Doboja-ugarski je utjecaj zbrisan
i vlastela i Ostoja odmah su se okrenuli protiv Ugarske. Sandalj se izmirio s Hrvojem, a sultan je za kralja potvrdio
Ostoju. Sandalj je ubio kneza Pavla Radinovića u dogovoru s kraljem a sinovi kneza Pavla da bi se održali pozivaju u
pomoć Turke koji pustoše Hranićeve zemlje i slijedi nekoliko godina krvavih obračuna. Velmože ne pozivaju turske
čete samo kao pomoć u međusobnom obračunu-uzimaju i stvarne obveze i postaju sultanovi kletvenici, Sandalj
priznaje tursku vlast. Tvrtko II ponovo dolazi na vlast uz tursku pomoć (1421-1443). Bosna i formalno priznaje
tursku vlast i obvezuje se na godišnji danak te postaje poprištem borbe između Ugarske i Turske.
Postanak Hercegovine
Sandalj Hranić aje zaokružio svoje posjede; od Mileševe do Cetine, poslije smrti Pavla Radinovića 1415. i Hrvoja
Vukčića 1416, on je najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vukčić Kosača (1435-1466).
Radoslav Pavlović je pokušao iskoristiti tu promjenu no Stjepan se obranio uz pomoć Turaka i još je Pavlovićima
oteo Trebinje i župu Vrm s gradom Klobukom. Prihode od Drijeva sada uživa samo Vukčić. Pod Stjepanom
Vukčićem ubrzava se proces izdvajanja južnih oblasti iz bos. države. One stvarno postaju posebna politička jedinica
zavisna od Turaka. Stjepan upada u Zetu i zauzima Medun i Sokol 1439, no morao ih je napustiti poslije obnove
despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljica. Prema Bosni se drži više kao neprijatelj-pri promjeni na prijestolju, kad je
na vlast došao kralj Stjepan Tomaš (1443-61), on zajedno s Turcima pomaže pretendentu Tmaševu bratu Radivoju.
Stjepan se 1448. proglašava za “hercega od sv.Save”. Oštro postupa s Dubrovčanima, zabranjuje svojim podanicima
da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini. Potpomaže Novi kako bi od njega stvorio trgovačkog i
manufakturnog konkurenta Dubrovniku. Ratuje s Dubrovnikom 1451-1454. a za rat je dobio dopuštenje od sultana.
Dubrovčani su pridobili na svoju stranu kralaj Stjepana Tomaša i despota Đurđa Brankovića. Srbija, Bosna i
Dubrovnik htjeli su kupiti hercegove zemlje od sultana za 150 000 dukata, a herceg je predlagao Mlečanima
kombinirani napad na Dubrovnik. Sukob između malene, ali ekonomski jake Dub. republike i hercega postajao je sve
nepovoljniji za njega.

Propast bosanske države

Unutrašnje suprotnosti jako su slabile otpornu snagu države, posljednji bos. vladari pokušavali su otkloniti opasnost
od Turaka oslanjanjem na Ugarsku i papu, no centralna vlast bile je preslaba, a tu je i “crkva bosanska” koja bi radije
Turke nego katolike. Ratovanje između Ugarske i Turske nakon pada Srbije nepovoljno se razvijalo za Turke, tako
da je Bosna ostala po strani. Vlastela nakon smrti Tvrtka II dovodi na vlast Stjepana Tomaša koji je prešao na

49
katoličanstvo i bio ugarski vazal. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija koji mu plaća godišnju pomoć od 3000
zlatnika. Turski pretendent na prijestolje Radivoj se nije uspio nametnuti. Neki od feudalaca postali su katolici, no
“crkva bosanska” imala je još mnogo pristaša. Krunjenje papinom krunom 1446. nije uspjelo jer je vlastela i crkva
bosanska to spriječila. Papini legati nastoje pomoću franjevaca povećati broj katolika, pod njihovim pritiskom kralj
Tomaš je počeo progoniti patarene, što je dodatno oslabilo Bosnu. Turci su desetljećima sistematski slabili Bosnu i
razarali njezinu otpornu snagu. Od 1451. Turci drže jedan od najjačih gradova Hodidjed. Posljednji bosanski kralj
Stjepan Tomašević (1461-1463) pokušavao je pripremiti zemlju za konačnu borbu protiv Turaka. Herceg Stjepan
Vukčić izmirio se s novim kraljem i pristao je poduprijeti njegovu težnju, dobijanje pomoći od Zapada. Vlastela su
shvatila opasnost od Turaka i složno podržala kralja. Uzdajući se u pomoć kršćanske koalicije, koju je organizirao
papa Pio II, Stjepan Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu 1462. Kada se uvjerio da pomoć neće doći,
zamolio je portu za primirje od 15 godina, što je i obećano bos. poslanicima kako bi se prikrile sultanove prave
namjere. Nekoliko dana poslije odlaska poslanstva, krenuo je Mehmed II s velikom vojskom za njim. Čim se turska
vojska pojavila, u Bosni je nastalo rasulo. Pavlovići i vojvoda Tvrtko Kovačević su se predali, no pogubljeni su.
Kraljevska prijestolnica Bobovac se također predala. Kralj Stjepan Tomašević je uhvaćen u Ključu i pogubljen,
bosanska feudalna država je uništena za mjesec dana. Smederevski sandžak-beg je sa svojim odredima napao južnu
Ugarsku i tako spriječio slanje ugarske vojske u Bosnu. U jesen 1463. Matijaš Korvin zauzima Jajce i Srebrenik.
Herceg Stjepan podupirao je tu akciju s juga i ponovno počeo osvajati gradove. Mehmed II morao je i 1464. doći u
Bosnu, no nije uspio zauzeti Jajce. Sjeverna Bosna se otrgla od turske vlasti a Matijaš postavlja slavonskog velikaša
Emerika Zapolju za “gubernatora” Bosne. Od oslobođenih oblasti organizirane su dvije banovine, jedna sa sjedištem
u Jajcu, druga u Srebrniku pa je tako Slavonija bila zaštićena od napada Turaka. 1465. Turci postavljaju za kralja
jednog Kotromanovića, Matiju, sina pretendenta Radivoja što je bila samo iluzija obnavljanja stare države. Matijaš
Korvin daje naslov kralja Bosne velikašu Nikoli Iločkom (1471-1477), koji je kovao i svoj novac. Herceg Stjepan
Vukčić traži potporu zapadnih sila: Ugarske, Venecije, Napulja i pape. Razdor je paralizirao hercegove planove:
njegov najstariji sin Vladislav bježi 1462. sultanu i nudi mu 100 000 dukata ako mu dodijeli polovinu očevih
zemalja. Sultan zahtijeva tu svotu od hercega ili perdaju tri grada, herceg se nagodio sa sinom i odstupio mu jedan
dio oblasti. Turcima nije bilo teško 1465. osvojiti najveći dio Hercegovine. Mlečani zauzimaju Krajinu (od Neretve
do Cetine); hercegu je ostao samo uzak dio s Novim, što je ostavio Vlatku(1460-1482). Turci 1482 osvajaju Novi i to
je kraj Hercegovine. Srebrnik je pao 1521, Šabac i Beograd 1521, a Jajce 1528.

Kultura u Bosni 12 do 15.st

Književnost
Uz ćirilicu, pismo crkvene književnosti i drževne uprave, održala se i glagoljica. Povelja bana Kulina iz 1189. pisana
je ćirilicom, odlomak Djela apostolskih, tzv. Grškovićev odlomak je na glagoljici (12/13.st). Oskudnost bosanske
srednjovjekovne književnosti, strogo obredni karakter. Sačuvalo se vrlo malo rukopisa pošto su svi progonili “crkvu
bosansku”.
Umjetnost
13-15.st nastaju patarenski iluminirani rukopisi. 1404. nastaje Hvalov rukopis (ćirilica), minijature splitskoga
majstora, Srećkovićevo evanđelje (izgubljeno), evanđelje iz Kopitarove zbirke. Misal hercega Hrvoja (1403-1415) na
glagoljici. Freske u Dobrunu u srpskom moravskom stilu. Dubrovačka slikarska škola slala je svoje majstore u
Bosnu i Hum. Stećcima (od 14.st) se služe i katolici i pravoslavni, pored patarena. Monumentalne kulture nema
zahvaljujući patarenstvu.

Slovenci od 12 do 15 stoljeća
Iz jezgre stare Karantanije stvara se vojvodina Koruška, iz ujedinjenja Karantanske, Podravske i Savinjske marke
nastaje buduća Štajerska. Kranjska marka uz gornju Savu zametak je buduće Kranjske, a Istarska marka zametak
Istre. Glavne dinastičke porodice: Koruška-Eppensteinovci (poslije njih Spanheimovci, vojvode od 1122. do 1269),
Štajerska-Traunganci (poslije njih Babenbergovci 1192. do 1246), Kranjska i djelomično Istra-Andechsi, Gorica-
grofovi Gorički (od 12.st); u Furlaniji, Kranjskoj i Istri dobivaju 1077. svjetovnu vlast akvilejski patrijarsi.
Zapadno od Ugarhrv. je Sveto Njemačko carstvo, kroz 12. i prvu polovicu 13.st tamo je bila društvena tendencija
feudalni partikularizam. Na prialpskom prostoru (Slovenija i Istra) nije do polovine 13.st došlo do ostvarenja
kompaktnog političkog teritorija, tek 1266 (1246??) kad su izumrli Babenbergovci (sredinom 11.st prostor Štajerske
(grofovi Traungan iz Stayera) i Podravske marke) i 1269. Spanheimovci (prostor Koruške od 1122. (umjesto
Eppensteinovaca) nasljednici vojvodske časti), to je učinio češki kralj Otakar II Premysl osvojivši Štajersku,
Korušku, Kranjsku i Austriju. To su htjele i Ugarska, papinstvo, njemački kralj. Češki kralj se oslanjao na niže
plemstvo koje se htjelo zaštiti kraljevom vlašću od magnata, a tu su podršku kralju pružili i gradovi koji su u 13.st tu
bili tek u usponu. Taj uspjeh je bio kratak, tek Habsburgovci donose preokret jer su 1273. izabrani za careve

50
Njemačkog carstva (Rudolf I). 1274. je održan sabor s odlukom da češki kralj napusti posjede koje je stekao. Otakar
II je zaratio 1278. kod Durnkruta na Moravskom polju gdje je poginuo. Nakon toga Habsburgovci su stekli Austriju,
Štajersku, Kranjsku i Korušku kao nasljedne zemlje, osnovicu njihovog dinastičkog uspona. Od 1363. tim je
zemljama priključen Tirol. Krajem 13.st Habsburgovci su htjeli postići krunu sv. Stjepana (brz uspon). Habsburgovci
su organizirali dvostruki brak između svoje dinastije s djecom češkog kralja. Tako je poraženi protivnik pacificiran
svojim teritorijem. Kako rastu ambicije Habsburgovaca prema JI, a prodor Turaka tjera te zemlje da se obrate
Habsburgovcima, sve je veća protočnost na granici Njemačkog carstva i Ugarhrv. Zbog oligarhije u 2.pol 14.st i u
15.st ugrožena je habsburška dominacija, a formirala se dinastička obitelj grofova Celjskih (postali su najjači u prvih
par desetljeća 15.st). Celjski se najranije spominju u 12.st (ne pod tim imenom), kada se spominje Gerhard I u gradu
Žovneku. Konrad I Žovneški je oženio svoja dva sina za kćeri koruške obitelji Vouberških (Hennburg) koji su bili
jaki u Savinjskoj dolini, te su držali Celje. Tom ženidbom Vouberški su zadržali ugrožene posjede, a Žovneškima su
omogućeni veliki posjedi među kojima je i Celje, osobito kao glavni grad kad su 1322. izumrli Vouberški čije je
posjede naslijedio njihov rođak Friedrich Žovnečki (Celjski). Friedrich I Celjski se oslanjao na Habsburgovce, čiji je
bio vazal kao i Vouberški prije njega. Habsburgovci su Žovneškima vratili njihove posjede u feud kao njihove
posjede (koje su im Žovneški prije u tu svrhu dali). Celjski su tako uvećali svoj ugled, a Habsburgovci su im dali na
upravu posjede u Kranjskoj (kupili su Krško) i u Savinjskoj marki, pa od 1341. uživaju titulu grofova. Friedrich I je
umro 1360. Njegovi sinovi su Ulrich I i Herman I koji je oženjen Katarinom, kćerkom bana Stjepana II
Kotromanovića (60-ih godina 14.st), što znači da su Celjski iskoraknuli iz prostora Njemačkog carstva u bosansku
državu u okviru arhiregnuma Ugarske. 1345. braća su bila vitezovi najamnici Ludovika I i borili su se pod Zadrom.
Kasnije ratuju u Tirolu za Habsburgovce. Ulrich I bio je najamnik i u Pruskoj i Litvi. U pohodu Karla IV
Luksemburškog da se okruni za cara 1354. u Rimu, obojica su sudjelovali kao vazali. 1357/8. su bili vazali Ludovika
I u Dalmaciji, a krajem 50-ih protiv Nemanjića i Bugarske. To je omogućilo da se Ulrihov sin Vilim oženi Anom,
kćerkom poljskog kralja Kazimira Piasta. Tako se obitelj Celjskih vezala uz dinastije vladarskih kuća Europe.
Njihova kćer Ana se 1401. udala za Vladislava I Jagelovića. 1392. Vilim slijedi Žigmunda u pohodu na Turke, ali na
povratu umire, pa vlast preuzima Herman II koji je uzdigao Celjske u najviše dinastičke obitelji Srednje Europe. Bio
je posrednik u sukobima grana Habsburgovaca, između Albrechta III Habsburškog (Ugarhrv kralj 1437-39) i
Žigmunda. 1390. je bio upravitelj Kranjske. Sudjelovao je u bici kod Nikopolja uz Žigmunda, te je sa svojom
postrojbom spasio kralju glavu. Pratio je Žigmunda na povratku preko Dubrovnika u Ugarsku. Na tom putu je
dogovoren važan aranžman: Žigmund je pristao da uzme za ženu Barbaru, kćer Hermana II koja je tada imala 5
godina. Zaruke su bile 1405. (imala je 13 godina), a vjenčali su se 1406. Darovnice su uslijedile već 1397.-od
Žigmunda su Celjski dobili Varaždin, Vrbovec te i ostale prihode (brodarine), a 1399. su postali comesi Zagorja
(Krapina, Lobor, Lepoglava, Trakošćan). Žigmund im ustupa prostore kraljevstva Ugarhrv. te su tako ušli u hrvatski
prostor. 1401. su ugarski velikaši zatočili Žigmunda kad se vratio iz Češke, a Herman II je omogućio oslobođenje
vladara. Zato su 1405. Celjski stekli Međimurje i Čakovec. To nisu dobili na poklon, nego su dobili upravu nad tim
za novce koje su dali Žigmundu u zalog (koji Žigmund ionako ne bi mogao vratiti pa im daje posjede). Zbog posjeda
na području Njemačkog carstva su Celjski ubirali cestarine na važnim trgovačkim putevima. Imali su 46 mitnica, a
Habsburgovci tek 11. Celjski su imali kvalitetnu proizvodnju, ali i trgovačku sposobnost da plasiraju tu robu. Celjski
su bili diplomatski spretni, a i borbeno, da ratuju po cijeloj Europi. Njihove su postrojbe bile vrlo kvalitetne, pa su
one bile vrlo tražene, a za to su bili visoko plaćeni. Upravo se tada karijera gradila na ratnoj sposobnosti. Pipo Spano
(Filip Skolaris) je iz firentinske trgovačke obitelji, dosta siromašne. Filip je bio poslan u Budim gdje je njegov
bogato rođak imao uglednu trgovačku kuću. On je znao dobro računati, a to je bilo odlično na jednom dvoru
(plemićima je bilo ispod časti računati). Žigmund ga je uočio, te je Skolaris zbog toga doživio uspon i utjecaj na
dvoru. Celjski su htjeli steći važne upravne funkcije, jer su od 1406. povezani s Ugarhrv. dvorom. Celjski su u
Hrvatskoj stekli banstvo-Herman II grof Celjski i Zagorski te ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a N. Klaić je
smatrala da su Celjski dobili tu čast nasljedno, što nije dokazano. Celjski su se povezali s Frankopanima pa je 1405
Herman II oženio sina Friedricha II s Elizabetom Frankopan, kćerkom Stjepana Frankopana. Za miraz je dobila ½
Krka, Trsat, Bakar i Bribir u Vinodolu. Herman II je bračnom paru prepustio Samobor, Steničnjak, Kostanjevicu,
Novo Mesto, Krško. Miraz je bio velik, a mladi par je dobio svoje izdvojene posjede. 1422. Elizabeta je ubijena u
svom bračnom krevetu, suprug joj je putovao i imao ljubavnice. Zbog tog bračnog sukoba su se ugrozili interesi
dviju moćnih dinastičkih obitelji. Frankopani su zbog tog ubojstva tražili posjede natrag, a Celjski ih ne daju zbog
sina nasljednika Ulricha II. Arbitar je bio Žigmund, tast Hermana II. U to doba danski kralj Erik, koji je došao iz
Svete zemlje je o tome dosudio na dvoru u Budimu (Žigmund ga je otkupio od Dubrovčana jer on više nije imao
novaca za povratak). Friedrich II se oženio Veronikom Desinićkom, pa je sin bio niži plemić. I Frankopanima i
Celjskima je to bilo nepodnošljivo. Herman II je zatvorio sina, a Veroniku je optužio da je coprnica čime bi i njegov
sin tako bio opravdan (da ga je ona začarala). Na sudu je Veronika oslobođena. Tada se gradski sud u Celju zavadio s
Hermanom. Herman II je dao udaviti Veroniku 1425. Friedrich II se oporavio, a sin Ulrich II je bio oženjen kćerkom

51
despota Đurđa Brankovića, Katarinom 1433. Celjski su 1427 sklopili sporazum s Tvrtkom II da ako Tvrtko II ne
bude imao muških potomaka, da će Celjski dobiti bosansku krunu. Celjski su krenuli u smjeru koji je omogućavao da
svojim resursima puno više naprave na JI, nego na sjeveru s Habsburgovcima. Starija historiografija je smatrala da su
Celjski bili prvi aktivni Jugoslaveni, a to su prihvatili nakon 1918. Slovenci, jer su oni okupili najveći broj
Slovenaca. Ljevičari su smatrali da Celjski nisu Slovenci, već Nijemci i da se ne treba njima baviti u okviru
nacionalne povijesti. Kome su uopće Celjski pripadali? Kojim su jezikom govorili? Tu nema čvrste odrednice. 1456.
Ulrich II Celjski postao je gubernatorom Ugarske (za Ladislava V, sina Albrechta II (1444-1457), kad je umro Ivan
Hunjadi (bio je namjesnik Ugarske od 1446) do smrti 1456 u Beogradu. Zbog toga su se Celjski sukobili s
Hunjadijima, Celjski su nestali kad je u studenom 1456 u beogradskoj tvrđavi Ulrich II bio u neobranjivoj poziciji te
su ga Hunjadiji ubili. Ulrich II nije imao legitimnog nasljednika. To je bio veliki skandal, a Hunjadiji su eto postali
prijestolonasljednici, što je Celjskima izmaklo; posjedi Celjskih su pripali Habsburgovcima po ugovoru o nasljedstvu
u Sloveniji 1443. Tada je papinski legat u tim prostorima bio uz Hunjadije jer su se borili protiv Turaka, on je
izvijestio Rim da je Celjskog ubio Hunjadi, koji je sin onog Hunjadija koji je pobjeđivao Turke (legat je izjednačio
Turke i grofa Celjskog kao neprijatelje kršćana).

52