Pjesnik, pripovjeda,putopisac i samatra se jednim od najznaajnijih bonjakih

intelektualaca 18. stoljea. Bio je dugo godina mualim (uitelj) to je ostavilo traga na
njegovom knjievnom djelu, osobito kratkim priicama za "muslimansku mlade". U
svojoj knjizi pod nazivom "Ljetopis" u kojoj ima i pjesama i pria, i prijevoda i kratkih
zapis, i uputa i dokumentarne grae o Srajevu i ljudima njegovog doba, Baeskija je
zabiljeio sve dogaaje koji su se desili u Srajevu u rasponu od 50 godina ( od 1746. do
1804. godine). Ispiso je politiku i kulturnu historiju Bosne tako snano da bi neke detalje
iz njegovog ljetopisa slikar mogao prenijeti na platno. Inovacija u njegovom djelu je u
specifinom osloboenju protagonista prie koji prihvataju ili odbacuju ivotne
mogunosti svje-sni posljedica koje ih oekuju. U svojim tekstovima spaja historijsko i
estetsko, prie pretrpane pojmovima, rijeima i konstrukcijama koje su bliske i
suvremenom itatelju. Njegova knjige je plod viedecenijskog ustrajnog rada. U njemu
ima i suhoparnih podataka o tom dobu, ali i toplih, zanimljivih i pounih priica,
anegdota, legendi o junacima i krajevima, podataka o velikom dogaajima njegovog
doba. On pie kratke priice o haranju kuge, gladi, ratovima i bunama protiv turske
carevine, kulturnoj, politikoj i drutvenoj situaciji svoga doba. Opisuje kako su Srajlije
provodile svoje slobodno vrijeme, kako su ivjeli, to su kupovali. Koliko je to kotolo,
kakvo je vrijeme bilo. Kazivanja nisu tematski sreena, ali su ih kasniji istraivai sredini
i klasifikovali, pa priredili i zbirku pria za djecu. Prie za djecu koje nam Baeskija nudi
su didaktike priice iz naroda u kojima navodi primjere dobra i zla, izvlai iz njih
zakljuke i na temelju toga pouava mlade. Njegovi junaci ispunjeni idealima, hrle nekim
svojim ciljevima, bore se za njihovo ostvarenje, raduju se i pate, dobivaju i gube. Grabe
od ivota to mogu u vremenu kad se svako bori za svoje mjesto pod suncem. Skupljao je
prie koje su ivjele u narodu, preureivao ih i nudio itateljimaa, a neke uzeo iz istinih
naroda i prilagoavao potre-bama svoje sredine i svoga vremena. Te prie su i danas
zanimljive jer su pisne jezikom narodnog zapisivaa, jednostavnim jezikom prilagoenim
uzrastu djeteta. U njima su univerzalni pojmovi dobra i zla, nema rasne i nacionalne
mrnje, govore o potrebi suradnje i tolerancije. Njihove poruke i pouke bliske su i
dananjem itatelju.
Ovaj kratki skromni prilog posveen je jednom od najznamenitijih i najzaslunijih
Sarajlija u toku polumilenijske istorije naeg grada - Mula Mustafi Baeskiji
Mula Mustafa Baeskija proveo je gotovo cijeli ivot u rodnom Sarajevu, zapisujui u
svoj Ljetopis tekue dogaaje. Roen je 1731. ili 1732. godine, a umro 1809. godine.
(Podaci su navedeni prema studiji Mehmeda Mujezinovia "Uvod u Ljetopis"). Baeskija
je zapoeo svoj Ljetopis kada mu je bilo 25 godina i gotovo do kraja ivota, dakle skoro
pedeset godina, vjerno biljeio podatke o dogaajima u Sarajevu i izvan njega, a koji su
se ticali njegovih itelja. Podaci koje je ljetopisac navodio vrlo su raznovrsni i tiu se
najrazliitijih sfera ljudskog ivota. Uz to su propraeni ivopisnim autorovim
komentarima koji nam esto s nevjerovatnom vjerodostojnou doaravaju ivot kakav je
bio u naem gradu u 18. stoljeu.
Tako moemo od Baeskije saznati, naprimjer, kakve su koje godine bile vremenske
prilike, cijene prehrambenih i drugih artikala, zdravstveno stanje Sarajlija, kako su se

veliki svjetski dogaaji odraavali u Sarajevu, kada su harale bolesti, ratovi, poplave,
poari i zemljotresi. U Ljetopisu su sauvani i opisi proslava, zabava, naina odijevanja,
izgradnje novih i opravke starih graevina. Najvie je prostora posveeno popisu umrlih,
uz este vjerne opise i naraznovrsnije podatke o Sarajlijama, koje je ljetopisac na svoj
nain ispraao u vjenost.
Baeskijino djelo, koje je on nazvao Zbirka ili Knjiga, a njen najvei dio je, Ljetopis
napisano je turskim jezikom, s malim izuzecima koji se odnose na dijelove pisane naim
jezikom, kao to su na primjer tri narodne pjesme, popis narodnih naziva bilja te jedna
Baeskijina originalna pjesma. Turski jezik kojim je pisano Baeskijino djelo pod
snanim je uticajem autorovog maternjeg jezika.
Sudei na osnovu oskudnih podataka koji se mogu nai u Ljetopisu o autorovu odnosu
prema jeziku i jezikim pitanjima moemo ipak utvrditi nekoliko prilino vjerodostojnih
injenica. Ovom prilikom, na alost, nismo u mogunosti, naroito zbog ratne situacije,
da studioznije priemo ovom pitanju koje zasluuje mnogo vie panje. Ipak, u skladu s
prilikama, pokuat emo da na osnovu kratke analize autorove zabiljeke o bosanskom
jeziku, koja je naena u njegovom Ljetopisu, doprinesemo, barem malo, boljem
poznavanju njegovog odnosa prema jeziku i jezikim pitanjima. Nadamo se takoer da
emo u pokuaju rasvjetljavanja tog odnosa prema jeziku doi i do odreenih saznanja o
predstandardnim tokovima jezikog razvoja na naem tlu i udjelu tog jezika u kasnije
utvrivanom standardu.
Zakljuke smo najveim dijelom temeljili na Baeskijinom Ljetopisu koji je, kao to je
ve primijeeno, uglavnom pisan turskim jezikom. Neposredna analiza obavljena je u
sljedeoj biljeci koju prenosimo u cjelini:
Bosanski jezik je bogatiji od arapskog jezika. Evo, na primjer, u arapskom jeziku za
glagol ii imaju svega tri oblika: zehebe - raha - mea. Turski jezik je opet u tom pogledu
najsiromaniji, jer za glagol ii ima samo izraz gitmek. Meutim, u bosanskom jeziku za
oblik glagola ii ima etrdeset i pet izraza: odde, otie, odplaha, odgmiza, odlaza, odplaza
odganpa, odtapa, odpeda, odgigase, oiba, odgelase, odklipa, odhuka, odvurja, odherbeza,
odtrapa, odbata, odeta, odhunja, odkasa, odhlapa, odfista, odgegase, odzvizda, odklapa,
odhurlja, odipa, odsunja, odlista, odvreba, odhega, odkreka, odklasa, odega, odstupa,
odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odplaa, odbatlja, odgaza, odtalja, odvrlja, odbatina,
odklaa.
I druge rijei u bosanskom jeziku imaju vie izraza nego li arapski i turski jezik. Na
primjer, za izraz jesti Arapi imaju rije ekele a Turci jemek, dok u bosanskom imamo
izraze: jede, gvaca - zvoca - pira - sublja - lotri - hapi - gloginja - lavutri - momolji hlapa - aluga, pa i dalje prosuuj.
Rijei perzijskog jezika opet imaju vrlo mali broj slova kao eved, bud, hest, mist,
b((150))d. (Ljetopis, str. 15).

Prvi utisak koji se namee nakon itanja ove Baeskijine Zabiljeke o naem jeziku isti je
onaj koji nam ostavlja cijeli njegov hroniarski, gotovo poluvjekovni posao iji je glavni
cilj bio da se otme od zaborava to je mogue vei i raznovrsniji dio ivota Sarajeva. Taj
utisak upuuje na najdublju Baeskijinu privrenost rodnom gradu i njegovim iteljima,
zanesenost njegovim ljepotama i bezgraninu ljubav prema svemu onome to ini
karakteristiku ivljenja u njemu. U takvom odnosu, meutim, nema mnogo mjesta za
kritika sagledavanja i preispitivanja. Odatle vrsto ali naivno i nauno neutemeljeno
Baeskijino uvjerenje o bogatstvu i mogunostima bosanskog jezika. U poreenju sa
arapskim i turskim jezikom u Baeskijinim procjenama bosanski jezik je u znatnom
preimustvu. Kao dokaz za tu tvrdnju navodi se etrdeset i pet, uslovno reeno, sinonima
koji u bosanskom jeziku postoje za glagol ii, prema samo tri takva oblika u arapskom
jeziku; za glagol jesti naveo je jedanaest naih izraza, a samo po jedan u turskom i
arapskom jeziku.
Kada bismo ocjenjivali i filolokim kriterijima mjerili ove Baeskijine iskaze o jeziku,
svakako da bismo im u najmanju ruku mogli odrei svaku ozbiljniju utemeljenost. Moglo
bi se naroito dovesti u sumnju njegovo dovoljno poznavanje arapskog i turskog jezika.
Ali, ono to se nikako ne bi moglo dovesti u pitanje i to je za na pristup Baeskijinom
djelu bitno, to je njegovo izuzetno poznavanje naeg jezika koje mu je omoguilo
stvaranje tako ubjedljivih i vjernih opisa ivota koji podsjeaju na slike otrgnute iz
zaborava i fotografskom tanou pohranjene za vjenost. To je mogao da postigne samo
izuzetan majstor i poznavalac jezika koji je bogaen iz najrazliitijih izvora i bruen
istom strpljivou kojom su majstori iz tog vremena obavljali najrazliitije zanatske
poslove.
etrdeset pet izraza koje je Baeskija nabrojao kao sinonime za glagol ii nalazimo u
obliku 3.licu jednine aorista.
Provjera njihove potvrenosti i pripadnosti naem jeziku u Rjeniku hrvatskog ili srpskog
jezika JAZU daje rezultat da se za 44 oblika mogu nai ili direktne potvrde ili se, manje
ili vie uvjerljivo, mogu dovesti u vezu sa rijeju ili oblikom istog korijena. Jedino se za
oblik odhega nije mogla nai potvrda ni najudaljenija veza s nekom naom rijei nego se
moe dovesti u vezu sa turskom rijei e((??))ri = kriv, iskrivljen, nagnut, odakle je nastao
turcizam hegav, herav, herlav, erav, u znaenju iskrivljen, nagnut na jednu stranu. Potvrda
za ovaj izraz naena je u Turcizmima srpskohrvatskog, hrvatskosrpskog jezika Abdulaha
kaljia.
Svi ostali izrazi za koje je Baeskija smatrao da su istoznanice glagola ii pripadaju
naem jeziku i uglavnom su slavenskog porijekla.
Ne ulazei ovom prilikom u raspravu da se navedene istoznanice ne mogu smatrati u
strooj procjeni ak ni za neprave sinonime, pokuat emo da im priemo sa stanovita
njihove slikovitosti i ekspresivnosti.
U nauci o jeziku nisu ujednaena miljenja o stepenu razlika u znaenju sinonima. Postoji
i miljenje da se sinonimima mogu smatrati i one rijei koje imaju samo zajedniko

jezgro znaenja. Meutim, ak i kad bismo poli od tako iroko shvaenih kriterija za
utvrivanje sinomskih odnosa, teko da bismo glagole otii, odplahati, odgmizati, odlaziti
odplazati, odganpati, odtapati, otpedati, odgigati se, oibati, odgelati se, odklipati,
odhukati, odvurjati, odherbezati, odtrapati, itd. mogli smatrati sinonimima.
Ono to je zajedniko svim navedenim glagolima (45 glagola) je da oni oznaavaju
svrenu radnju odlaska. Sljedea zajednika crta je da je rije o specifinom kretanju koje
se razlikuje od opeg znaenja kretanja u glagola ii. Na primjer, u Rjeniku JAZU
nalazimo uz glagol gmizati (nije naena direktna potvrda za odgmizati) sljedee znaenje
"...hoditi potrbuke kao to idu crvi i druge bubice koje nemaju nogu, ili su im noge
posve kratke..."
Uz glagol odgegati se nalazimo tumaenje: "...gegajui se otii",
uz glagol gegati se, "... ii teko, polagano...;
uz glagol geljati se, "tromo hoditi";
uz glagol batinjati (dovedeno u vezu s Baeskijinim oblikom odbatina) nalazimo
znaenje, "ii tamo amo kao uzalud";
uz glagol batati (dovedeno u vezu s Baeskijinim oblikom odbatlja) navedeno je znaenje
"hoditi usiljavajui se kao to biva od slabosti ili od umora ili od tromosti";
uz glagol tapati, "ii nesigurno, spoticati se",
uz glagol pedati "lijeno, tromo ii, govoriti, raditi";
uz glagol klapati (Baeskijin oblik za odklapa) nalazi se znaenje "u vezi s obuom, ii
tamo i onamo (opanine mu klapaju)";
uz glagol trapati, "ii ne gledajui kuda, basati";
uz glagol kasati, u prenesenom znaenju trati naglo";
uz glagol ipati, "skoiti, zgrabiti",
uz glagol stupati, "ii, penjati se kuda gore, koraati";
uz glagol skakati, "u hodanju ili tranju podizati jae noge";
uz glagol tavrljati, "teturati, klecati",
uz glagol odvrljati, "vrljajui otii",
uz glagol laziti, "sloeno s prijedlozima znai to i hoditi" itd.

Za nekoliko Baeskijinih istoznanica glagola ii nismo mogli nai uvjerljivije veze ili
potvrde upotrebe. To se odnosi, naprimjer, na oblike: odhuka, odfista, odvreba, odklasa,
odplaa. Istina, i za ove oblike mogle bi se pretpostaviti veze i asocijacije s nekim
rijeima koje su slikovito upotrijebljene. Tako bi se oblik odhuka mogao povezati s
glagolom hukati, tj. "putati iz sebe glas hu" ili odfista sa glagolom fistati koji moe imati
znaenje "buktjeti, lizati", kada se odnosi na plamen. Slikovitosti i izraajnosti ponekog
od ovih oblika mogle su doprinijeti i njihove onomatopejske karakteristike.
Drugi primjer kojim je Baeskija ilustrovao bogatstvo izraajnih mogunosti naeg jezika
jeste sinonimni niz uz glagol jesti. Naveo je dvanaest, po njegovom miljenju istoznanih
oblika glagola, u 3. licu prezenta singulara. To su: jede -gvaca - zvoca - pira - sublja lotri - hapi - gloginja - lavutri - momolji - hlapa - aluga, dakle, 12 glagola koji
oznaavaju isto to i glagol jesti, s tim da je Baeskija ostavio mogunost da ih ima u
naem jeziku znatno vie.
Ono to je reeno o Baeskijinih etrdeset pet istoznanica za glagol ii, naroito u smislu
odreivanja njihove pripadnosti jednom sinonimskom nizu, moglo bi vaiti i za glagol
jesti i njegove navodne sinonime. Zajedniko im je, pored osnovne semantike spone, tj.
svi znae radnju uzimanja jela u najoptijem smislu, i ue - specifian nain na koji se ta
radnja obavlja, s naglaskom na zvukovima koji se tom prilikom proizvode i koje ti
glagolski oblici onomatopejski doaravaju, kao u primjerima: momolji, hlapa, hapi,
lavutri i slino. Sve su to, uglavnom, onomatopejski oblici za koje se teko mogu nai
potvrde u Rjeniku JAZU, a isto tako ih je teko dovesti u vezu s bilo kojim poznatim
rijeima. Naprimjer oblik gloginja mogao bi se povezati s onomatopejom "glogojati" u
znaenju klokotati, oblik hlapa sa glagolom hlapati uz koji je u Rjeniku JAZU navedeno
jedno od moguih znaenja: "pas a i koja druga ivotinja, hlapne, kad zinuvi brzo
zatvori usta klocajui da to zubima uhvati". Oblik lotri bi takoer mogao imati dalju
vezu s glagolom lotriti se = lijeniti se.
I pored oskudnosti materijala koji nam prua ova Baeskijina zabiljeka o jeziku, na
osnovu izvedene analize moemo sa veom sigurnou utvrditi nekoliko injenica koje
karakteriu odnos Mula Mustafe Baeskije prema jeziku. Svoj maternji jezik on naziva
bosanskim jezikom. Zadivljen je i zanesen njegovom ljepotom i izraajnou a prilazi mu
ne kao poznavalac nauke o jeziku, nego kao pisac, majstor rijei koji kao i svaki drugi
zanatlija procjenjuje najprije mogunosti koje nam prua materijal od kojeg gradi svoje
djelo. Baeskija je oaran nenadmanim mogunostima koje mu prua bosanski jezik u
njegovom vjernom odslikavanju ivota Sarajeva u 18. stoljeu. On otkriva ljepotu tano
odabrane i na pravom mjestu ugraene rijei, prilazei joj kao izuzetan stilista, vaga
nijanse u znaenju i zvuku, dajui tako dragocjen doprinos u borbi s prolaznou. Takvim
odnosom prema jeziku ostavio nam je trajno svjedoanstvo i bogat izvor za prouavanje
predstandardnih tokova razvoja jezika na naem tlu.

Prvi, veliki tok bonjake knjievnosti ovoga razdoblja obuhvaa knjievnost na turskom,
arapskom i perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcu produuje i u
austrougarsko razdoblje. Velik broj pisaca (preko 300) okuavao se u razliitim
knjievnim vrstama, najee u stihu, koji je u istonjakim knjievnostima bio
razvijeniji kao oblik izraavanja, ali i u prozi, koja je meu bonjakim piscima bila
najzastupljenija u ljetopisu i u putopisu o odlasku na had. Knjievnost na orijentalnim
jezicima, oblikovana uglavnom u tradiciji istonjakih literature, nastajala je najveim
dijelom na tlu Bosne i tematski je za nju esto veoma vezana (epigrafika, pjesme o
gradovima, ljetopisi u kojima su biljeeni znaajni dogaaji, putopisi s opisom bosanskih
i stranih gradova kroz koje su hodoasnici prolazili). Za rodno tlo njezinih spisatelja ovu
knjievnost vee i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdje utjecaj usmene
knjievnosti maternjeg jezinog izraza. Znaajniji predstavnici: Nihadi (umro oko 1587),
liriar i epigrafiar; Dervi-paa Bajezidagi (oko 1560-1603), pjesnik rodnog Mostara i
ljubavni lirik; Medazi (u. 1610), pjesnik prigodniarske lirike; Lamekani (u. 1624),
pjesnik mistine lirike; Nerkesi (1592-1634), ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva;
Talib (u. 1674), pjesnik ljubavne lirike; Reid (oko 1650 - oko 1715), epigrafiar; Fevzi
Blagajac (u. 1747), pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.); Sabit
Uianin (u. 1712), divanski pjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigrafiar i pjesnik
Sarajeva; Mula Mustafa Baeskija evki (1731-1809), pjesnik i ljetopisac Sarajeva;
Hadi Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina XVIII st.), putopisac; Sirri (1785-1847),
mistini pjesnik; Habiba Stoevi (1845-1890), pjesnikinja koja je u progonstvu u
Turskoj sastavila jedan divan pjesama; Fadil-paa erifovi (1802/3-1882), divanski
pjesnik iji se stihovi u najveoj odnose na ljude, dogaaje i lokalitete u Bosni; Arif
Hikmet (1839-1903), samosvojna pjesnika pojava, nepoudna osmanskom sistemu,
"posljednji turski klasik".
Drugi, znatno slabiji tok bonjake knjievnosti u osmanskom razdoblju predstavlja
alhamijado knjievnost, tj. knjievnost oblikovana na maternjem jeziku Bonjaka, a
dobrim dijelom pisana na arapskom pismu prilagoenom bosanskom jeziku. Glavne
knjievne vrste alhamijado knjievnosti jesu: kasida (pjesma panegirikog, eleginog ili
vjerskog sadraja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili hiaja (vjerska pria,
legenda), arzuhal (prituba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar
(kolektivna molba, prituba), ljubavna pjesma, moralno-pouna pjesma. Ova knjievnost
traje od sredine XVII do kraja XIX stoljea, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai
Uskufi (oko 1601- poslije 1651), vjerski i didaktiki pjesnik, koji je prvi sastavio turskobosanski rjenik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-ahidija, 1631), drugi po starini
rjenik na junoslavenskim prostorima openito; u predgovoru rjeniku kae za sebe da
je Bonjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izraza dosljedno naziva bosanskim
(bosanca) i smatra ga izuzetnim meu ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u. 1680), pjesnik
satirinog i buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruanin (XVII/XVIII st.), moralno-pouni i
satirini pjesnik; Razi (u. 1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i satirini
pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik sufijskog usmjerenja; Umihana uvidina
(1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 - poslije 1827), pjesnik i
ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike.