ZDENKO RADELI : HRVATSKA U JUGOSLAVIJI 1945.-1991.

(skraeno)

1. Uvod
Istraivai povijesti komunistikih drava suoavaju se s problemom jednostranih izvora, tj. s
nedostajanjem izvora s druge strane, oporbe. itatelj e takoer primijetiti da nije detaljno
obraena hrvatska politika emigracija. Prisutna je bila i ostala stalna polemika izmeu dviju
suprotstavljenih strana, popularno podijeljenih na ljevicu i desnicu. Jedna vie proizlazi iz
tradicije Nezavisne Drave Hrvatske (NDH) i borbe za samostalnu hrvatsku dravu, a druga
iz okrilja partizanskog pokreta, protufaizma, komunistike partije i Jugoslavije.
2. Stvaranje Jugoslavije i poloaj Hrvatske (1918.-1941.)
Meu pristaama ujedinjenja od poetka su se stvorile dvije glavne struje : jedna je zastupala
centralistiku, a druga federalistiku koncepciju budue zajednike drave. Srbija je imala dva
interesa : da ojaa kao drava, dakle da povea svoj teritorij, ali i da ujedini sve Srbe u jednoj
dravi. Razilaenja izmeu Srba i nesrba bili su glavni razlog nestabilnosti Jugoslavije od
poetka zajednike drave, ali odnosi Srba i Hrvata imali su sredinje znaenje u Jugoslaviji.
Jugoslaviju su razdirale etiri velike razlike : u vjeri, jeziku, dravnim tradicijama i stupnju
razvijenosti. Kraljevski dvor i vlada, suoivi se s prijetnjama njemakog i talijanskog
imperijalizma, svjesni opasnosti od unutranjih sukoba, pristali su na federalizaciju
osnivanjem Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. U drugom svjetskom ratu Jugoslavija biva
razruena, nastaju Srbija, Nezavisna Drava Hrvatska, Crna Gora te dolazi do njemake i
talijanske okupacije ovdanjih krajeva.
3. Osvajanje vlasti (1941.-1945.)
3.1. Komunisti stvaraju partizanski pokret
Borbu protiv razbijaa Jugoslavije KPJ je pokrenula na temelju svojih revolucionarnih
namjera, to je izvorni smisao KPJ. Kasniji razvoj pokazao je da su svi komunistiki
protivnici, kako oni stvarni, tako i oni potencijalni, osuivani za izdaju, a ne kao klasni
protivnici. Moe se rei da je strah od komunistike revolucije mnoge gurnuo u naruje
okupatoru i da je bio jai od straha gubitka nacionalnog identiteta. Glavna snaga KPJ bilo je
militantno vodstvo, ali i deklariranje ravnopravne budunosti zasnovane na rjeenju
nacionalnih pitanja. Predlagali su saveznu dravu prema sovjetskom modelu, s izmjenama
unutarnjih granica u odnosu na stanje iz 1939., ali i vanjskih granica Jugoslavije u odnosu na
1918. Od poetka djelovanja oslanjali su se na SSSR i ekali pogodne uvjete za pokretanje
revolucije. Boo Milanovi je 1944. izjavio pak da je uvjeren da komunisti svojim akcijama
namjerno izazivaju represalije Nijemaca. Moglo bi se rei da su Hrvati do rujna 1944.
predstavljali veinu u partizanskoj vojsci, a od rujna 1944. Srbi su inili veinu u vojci
partizana. Komunistima su u prilog ile i vanjske prilike (Tehranska konferencija 1943.,
napredovanje zapadnih saveznika i Crvene armije 1944. i 1945., te sve vea kriza njemake i
talijanske vojske s vremenom).
3.2. Hrvatska seljaka stranka
Od poetka rata, pogotovo onaj sredinji dio stranke, drali su distancu prema NDH, a jo vie
prema komunistikim partizanima. Moglo bi se rei da je HSS na kraju izvukao deblji kraj

uglavnom zbog politike ekanja. Manji dio stranke se kroz rat prikljuuje NOVJ-u, neto vei
je suraivao s NDH, a veina su drali distancu naspram obje strane. HSS-ovci koji su se
pridruili partizanima tim su se inom odrekli vodstva HSS-a i Maeka. HSS se uglavnom
oslanjao na zapadne saveznike te je raunao na njihovu eventualnu podrku. Razliite ratne
sudbine prvaka HSS-a i razliite politike procjene utjecale su na nejedinstvenost i
nekonzistentnost politike HSS-a. neke od najvanijih linosti ratnoga i poslijeratnoga HSS-a
su bili Vladko Maek, August Kouti i Ivan ubai. ubai je imao ugled kod zapadnih
saveznika, no njegova uloga se pasivizirala nakon sporazuma s Titom 1944. HSS kasnije biva
sve vie teroriziran od strane komunista koji uvode diktaturu.
3.3. Stanje u Hrvatskoj neposredno nakon rata
Dolazi do propasti hrvatske drave i obnove Jugoslavije. Vlast KPJ namee diktaturu,
proganjaju ljude koji nisu komunisti : intelektualce, sveenike, privatnike, seljakeHrvatima
je nametnuta vea odgovornost od ostalih jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu.
Dolazi takoer do teritorijalnih promjena (u sastavu Jugoslavije Istra i Dalmacija opet, no
Hrvatska gubi istoni Srijem, Boku kotorsku i Bosnu i Hercegovinu). Demografski
poremeaji su bili golemi, pogotovo kad govorimo o hrvatskim vojnicima i civilima, nakon
zloina jugoslavenskih partizana na Bleiburgu i Krinom putu. Goleme su bile i materijalne
tete, gospodarstvo je pretrpilo velike gubitke i razaranja. Dolazi do velikog iseljavanja
Hrvata , posebice u zapadnije dijelove Europe te u Sjevernu i Junu Ameriku. Osim
demografskih poremeaja kod junoslavenskih naroda moemo ih zamijetiti i kod Nijemaca i
Talijana, koji su se masovno iselili nakon kraja rata, bilo slobodne volje, bilo prisilno.
Osnovani su brojni logori u Jugoslaviji, veina njih za Nijemce i Hrvate s poraene strane.
Mnogi su tamo smrtno stradali, a oni koji su preivjeli bili su maltretirani ili na prisilnom
radu.
3.4. Potpuna prevlast komunistike partije Jugoslavije
Komunisti su bili svjesni straha stanovnitva od uvoenja komunistikih mjera, ali i svojih
slabosti zbog prevlasti nekolovanog kadra meu komunistima. Od 1948., u vrijeme sukoba s
IB-om, kad su jugoslavenski komunisti nastojali obraniti se pred napadima da su napustili
komunistike ideje, svakodnevno pozivanje na socijalizam postaje sastavni element
samoidentifikacije poretka. KP je imala potpunu prevlast u bitnim polugama vlasti i u
partizanskom pokretu i u poslijeratnoj vlasti. Glavni predvodnik u borbi protiv politike
oporbe bila je jugoslavenska obavjetajna i sigurnosna sluba OZNA. Svi njezini lanovi su
ujedno bili i lanovi KPJ. Iz istih razloga Tito osniva i KNOJ. Komunistika vlast organizirala
je masovne inscenirane sudske procese protiv svojih politikih protivnika s pomou sudova za
zatitu nacionalne asti, te vojnih i civilnih sudova. Na njima optueni praktiki nisu imali
pravo glasa, ili bi se ono to bi rekli u potpunosti zanemarilo. Sudovi nacionalne asti u
Hrvatskoj su djelovali od 24.4. do 8.9. 1945., kad su njihove nadlenosti preuzeli okruni
narodni sudovi. Velika veina optuenika su proglaeni krivima kao izdajice ili dravni
neprijatelji. Vrlo vanu ulogu komunisti su pridavali promidbi. Pokuavali su indoktrinirati
sve ljude, od male djece do staraca, preko glorifikacije partizanskog pokreta te openito
jugoslavenske drave.
3.5. Formalni kompromisi komunistike partije Jugoslavije
Potpuna prevlast KPJ za vrijeme rata bila je ugroena pritiskom saveznika koji su
komunistima nametnuli sporazum s kraljevskom vladom Ivana ubaia. Razjedinjeni
saveznici bili su potpuno upoznati sa stanjem u Jugoslaviji, ali nisu imali snage, pa no volje
da KPJ upozore na preuzete obveze i obeanja o demokraciji. Potsdamska konferencija
donijela je oporbi u Jugoslaviji samo razoaranje, jer je Churchill bio za veu demokraciju,

Staljin je branio Tita, a Truman ostao neutralan. Izbori za Ustavotvornu skuptinu trebali su
biti presudni za budunost demokracije i dravno ureenje Jugoslavije. Meutim, pritisak
vlasti naveo je oporbene stranke na bojkot izbora, pa tako i HSS. Vlast je na bojkot izbora od
oporbenih stranaka odgovorila uvoenjem kutija bez lista, ili tzv. crnih kutija. Predizborna
kampanja bila je potpuno u rukama KPj, koja je nadzirala sindikate, dravna poduzea, tisak i
radio. Izborne komisije, prebrojavanje glasova i sastavljanje popisa biraa bili su takoer u
njenim rukama. Vojska i drugi predstavnici vlasti prijetili su onima koji se nisu htjeli odazvati
pozivu na izbore. Prijetilo se oduzimanjem karti za namirnice, mirovine, stanove, pa ak i
progonom i smru. Nakon demokratskih saveznih izbora komunistima je preostalo da se
potvrde i na republikim razinama. Tu su takoer provoene otre represivne mjere prema
onima koji nisu htjeli glasovati ili nisu glasovali za komuniste. Mogunost gubitka birakog
prava, uvedena je u zakonodavstvo 1945., ostala je na snazi do 1951., kada je u krivinom
zakonodavstvu formulirano ograniavanje prava, a ne njegov gubitak. Takoer su komunisti
znali utimavati glasove tako to bi smanjili postotak onih koji su glasovali za crnu kutiju.
Meutim, ini se, da se nezadovoljstvo stanovnitva uoi izbora 1950. moglo otvorenije
pokazati nego 1945. U nekim selima zabiljeeni su, osim trganja parola, unitavanje slavoluka
i prekidanje telefonskih linija, napadi na komunistike aktiviste, ak i kolcima i sjekirama, u
kotaru Bjelovar, azma, Donji Miholjac, urevac, Klanjec, Koprivnica,Krievci, Vrbovec
Ipak su policajci nastavili i dalje represivne mjere prema neistomiljenicima, tako to bi ih
ubijali, zatvarali ili prisiljavali na glasanje. Naalost, pravo opredjeljenje stanovnitva zbog
komunistike represije i krivotvorenja rezultata nikada se nee moi izraziti u brojkama.
3.6. Hrvatska republikanska seljaka stranka i Ivan ubai
HRSS je komunistima trebao posluiti kao dokaz da postoji viestranaje i demokracija.
Takav prokomunistiki HRSS je trebao kanalizirati pristae HSS-a i njihove zahtjeve za
obnovom stranke. ubai se naao izmeu HRSS-a i HSS-a. mislio je da bi najbolje rjeenje
bilo ujedinjenje HSS-a i HRSS-a, ali i da Maek dade ostavku. Neuspjeh u pregovorima o
ujedinjenju HSS-a i HRSS-a potaknuo je ubaia na stranaku konferenciju u Zagrebu u
hotelu Esplanade u rujnu 1945. Malo HSS-ovaca je bilo za ubaievu opciju suradnje s
komunistima, a veina je zauzela oporbeni stav. ubai je prihvatio zakljuak da mora otii u
Pariz k Maeku (otiao u emigraciju kako se ne bi susreo s komunistima) i upoznati ga s
tekom situacijom i prenijeti njegove upute. Komunisti ipak ne doputaju ubaiu da napusti
zemlju, a ovaj je pak doivio modani udar. Izostala je i intervencija SAD i VB koji su se
bojali da e izazvati reakciju komunistikog reima. Tito je samo odbacivao njihove
prigovore.
3.7. Hrvatska seljaka stranka : Narodni glas, Maek i Kouti
Mira Kouti i Marija Radi su pokrenule Narodni glas, stranako glasilo preko kojeg su
zahtijevali potpunu slobodu stranakog djelovanja. To je bio jedini izvor informacija koji nije
bio pod komunistikim nadzorom, a prvi i jedini broj tiskan je 20.10.1945. odbacili su tvrdnju
da je pod vodstvom KPJ ostvaren Radiev program, a HRSS su prokazali da slui KPJ.
Otvoreno su ustvrdili da je KPJ uvela diktaturu. Naglasili su takoer da nema osobnih
sloboda, a da federalne jedinice, pa tako ni Hrvatska, nemaju nikakvih stvarnih nadlenosti.
Problem je kod HSS-a predstavljalo prijaviti stranku ili ne. Kouti je ustvrdio da to ne treba
uiniti. S druge strane, utej je bio suprotnog miljenja, te se odluilo da se o tome treba
posavjetovati s Maekom, koji je s HSS-om u domovini komunicirao tajnim kanalima. Maek
odgovara da se HSS ne prijavljuje, te da ni u kojem sluaju ne surauju s komunistima.
Komunistika je vlast pak nadzirala sve kontakte HSS-a jer su s OZNOm suraivali ljudi u
vrhu HSS-a i oni u blizini samog Maeka.

3.8. Boidar Magovac i njegova koncepcija politike HSS-a

Magovac je javno odbacio Maeka, inzistirao je na autonomiji IO H(R)SS-a, te se prikljuio
partizanskom pokretu. No, KPJ nije htjela prihvatiti ravnopravnu suradnju s HSS-om, pa je
Magovac smijenjen sa svih dunosti. Magovac kasnije, nezadovoljan politikom HSS-a,
inzistira da se obnove pregovori s KPJ, i da se ovaj put, za razliku od izbora ua Ustavotvornu
skuptinu FNRJ, izie na izbore za Ustavotvorni sabor NRH. Magovac je pak uhien u
kolovozu 1947., a njegovim je zatvaranjem zavrila svaka ozbiljnija oporbena djelatnost u
zemlji. KPJ je nakon rata mnogim sudskim procesima i drugim oblicima represije u
potpunosti unitila HSS u zemlji.
3.9. Katolika crkva i komunisti
Josip Srebreni u okrunici sveenicima Krke biskupije 17.10.1944. ve upozorava na
partizane zbog njihove komunistike orijentacije, te zabranjuje katolicima da na bilo koji
nain potpomau partizane, a suspendirat e one sveenike koji postupe suprotno. Katolika
je crkva imala veliki ugled i utjecaj u narodu, kao vjerska institucija, ali i kao javna ustanova
u podruju obrazovanja i milosrdnog rada. Komunisti su pak htjeli postati jedini autoritet u
zemlji, a sve ostale autoritete unititi. Optuivali su Katoliku crkvu za suradnju s NDH,
odnosno s okupatorom i ustaama. Prema nekim podacima, partizani su usmrtili ak 355
sveenika Katolike crkve za vrijeme i nakon rata. Osim ubijenih sveenika treba spomenuti i
one koji su proli sudske postupke. Tako je prema evidenciji Komisije za vjerske poslove
NRH u Hrvatskoj od 1944. do 1951. osuen ukupno 271 slubenik razliitih vjeroispovijesti,
od eka ak 239 katolikih slubenika. Jedan od najvanijih dogaaja koji su utjecali na odnos
Katolike crkve i budueg reima bila je Biskupska konferencija odrana u Zagrebu
24.3.1945. Katolika crkva je stala u obranu prava hrvatskog naroda na svoju dravu i
otvoreno osudila brojna smaknua sveenika od strane partizana. Prozivali su komuniste i
zbog svih ostalih njihovih terora. Tito je teio tome da se Katolika crkva u Jugoslaviji odvoji
od Rima, na to ovi nisu pristajali. Neuspjeli razgovori utjecali su na nastavak radikalne
politike protiv Katolike crkve, pa se sastala Biskupska konferencija u Zagrebu 17.22.9.1945. 20.9.1945. su izdali Pastirsko pismo, u kojemu prigovaraju zbog ubojstva
katolikih sveenika, za neopravdane optube prema Katolikoj crkvi, za gaenje katolikih
glasila, tiskara, sjemenita, vjeronauka, privatnog vlasnitva. Vlast je osobito otra bila prema
nadbiskupu Stepincu, koji je imao veliki ugled u narodu. Jugoslavenske vlasti takoer su
optuivali Katoliku crkvu za suradnju s kriarima, hrvatskom gerilom nakon rata, koja se i
dalje borila protiv komunista. Stepinac je uhien u rujnu 1946. sud ga je proglasio krivim za
podravanje ustaa i NDH, za podravanje kriarskog otpora nakon rata itd. Nakon suenja
prebaen je u zatvor u Lepoglavi, a tek 1951. je uvjetno puten, a u stvari stavljen na kuni
pritvor, u Krai, gdje je roen. Suprotno od crkve, vlasti su protureligijsku promidbu u
prosvjeti drale jednom od njezinih temeljnih sastavnica, to je jako smetalo biskupe. U
kolama je slubeno ukinuta molitva, poskidani su i krievi, ukinute su zajednike kolske
mise. Sveenici su takoer trebali dobiti dozvolu za poduavanje vjeronauka od vlasti, a te
dozvole esto ili nisu uope dole ili se otezalo s njima. Katoliki episkopat slao je prosvjedna
pisma Titu 1952. zbog ograniavanja vjerskih sloboda. Vjeronauk je ukinut 1952., te ga nije
bilo u kolama sve do osamostaljenja Hrvatske. Vlast je takoer prijetila nastavnicima da e
biti otputeni budu li obavljali svoje kranske dunosti.
3.10. Prekid odnosa sa Svetom stolicom
Neposredni razlog zaotrenog odnosa bila je okrunica kojom je papinski nuncij po savjetu
Vatikana sveenicima i biskupima savjetovao da ne ulaze u reimu naklonjene organizacije.
Zato je Jugoslavija 1.11.1952. poslala prosvjednu notu Svetoj Stolici. Sveta Stolica

odgovorila je 15.12.1952. vraanjem neotvorene note. Konano, Jugoslavija je zbog Trsta,

stalekih udruenja i, konano, najave pape Pija XII. u studenom 1952. da e u iduem
konzistoriju 1953. zagrebaki nadbiskup Stepinac biti imenovan kardinalom, 17.12.1952.
prekinula odnose s Vatikanom. Imenovanje kardinalom uslijedilo je 12.1.1953. Poseban oblik
onemoguivanja bilo je iskljuenje Katolike crkve iz javnosti. Katolike bolnice, sirotita, a i
srednje kole, bile su zatvorene.mnoga sjemenita su konfiscirana. Katolika crkva, kao i
srpska pravoslavna crkva te Islamska vjerska zajednica, zalagala se za tradicionalne
vrijednosti, u kojima su se proimala vjerska i nacionalna obiljeja. Upravo je KPJ te
vrijednosti zanemarivala, potiskivala, a esto i zabranjivala. Zato su mnogi Katoliku crkvu
doivljavali kao pravog zatitnika hrvatske nacije, a takvom je Katolika crkva i samu sebe
doivljavala.
3.11. Srpska pravoslavna crkva i komunisti
Sa srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj nije bilo veih sukoba. Lojalnost i
rodoljubivost pravoslavnog klera, nasuprot nedolinosti katolikih vjerodostojnika,
istaknuo je i sam Tito. Ponovnim ujedinjenjem Srba u jednoj dravi, to je bio glavni motiv
politikog djelovanja te Crkve, splasnuo je njezin politiki angaman. Osim toga, mnogi
pokazatelji govore o omasovljenju KPJ meu hrvatskim Srbima, koji su sudjelovali u
partizanima u mnogo veem postotku no to je bio njihov udio u broju stanovnitva. Razliit
odnos KPJ prema Katolikoj crkvi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi zapravo je bila posljedica
razliitog odnosa tih dviju crkava prema komunistikim vlastima u Jugoslaviji. Meutim,
jednakim arom kojim su komunisti Hrvati napadali katolike sveenike, komunisti Srbi su
napadali pravoslavne sveenike. Srpska pravoslavna crkva je stvaranje komunistike
Jugoslavije, a ne Jugoslavije kao proirene Srbije, doivjela kao gubitak drave. Treba
spomenuti da je puno vie pravoslavnih no katolikih sveenika ulo u staleka udruenja,
koja su bila osnivana od strane drave, to je znailo da ih je puno vie suraivalo s vlastima
negoli je to primjer kod katolikih sveenika.
3.12. Protukomunistika gerila
Komunistikim vlastima je, osim politikih stranaka i crkvi, glavobolje zadavao i oruani
otpor, napose kriara. Kriari su se borili protiv komunistike Jugoslavije, a za obnovu NDH.
Protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna drava Hrvatska motivirali su ih na
nastavak borbe. Orijentacija vodstva NDH u emigraciji i kriara nakon propasti NDH i poraza
ustakog saveznika Treeg Reicha, postala je prozapadna. Postojale su veze s obavjetajnim
slubama SAD-a i VB. CIA je jo 1948. predlagala da se s pomou gerile srui Tito. Djelovali
su u vie od 200 nepovezanih skupina. Zadnje akcije kriara zabiljeene su 1952., kad je i
osnovana zadnja skupina. Moe se rei da je izostankom rata demokratskog Zapada i
komunistikog Istoka, gerilski pokret, ne doekavi pomo u koju su dugo vjerovali, uniten
odlunim i bezobzirnim udarcima komunistike vlasti. U spomen-knjizi jugoslavenskih slubi
sigurnosti navodi se da je u razdoblju otprilike 1945.-1952. poginulo ak 1.874 pripadnika
slubi sigurnosti, a od 1945. do 1947. da je poginulo 1.104 pripadnika KNOJ-a. kriarima su
znali pomagat ponekad sveenici i narod, posebice u Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Lici,
Podravini i drugim krajevima Hrvatske. Komunistika vlast se s njima drastino obraunala.
Najee je organizirala potjere, zasjede i racije po selima .Osim prijetnji rodbini kriara i
fizikih maltretiranja, poduzimale su i drastine metode preseljavanja njihovih obitelji, a
poznato je da su postojala i dva logora za njihove obitelji. Iako je kriarima religija bila bitna
kategorija, nisu bili vjerski pokret. Pozivanjem na vjeru naglaavali su svoju borbu protiv
bezbonih komunista. Vjera je kod njih imala vanu ulogu nacionalne identifikacije jer su
inzistirali na tezi da je partizanski pokret zapravo srpski i komunistiki pokret usmjeren protiv
Hrvata i Hrvatske.

4. Oblikovanje komunistike Hrvatske i Jugoslavije (1945.-1954.)

4.1. Granice narodne republike Hrvatske
Izmeu SAD i VB te Jugoslavije 9.6.1945. u Beogradu je postignut dogovor o privremenoj
podjeli graninog podruja Jugoslavije i Italije na dvije okupacijske zone. Zona A s
gradovima Trst i Pula bila je pod saveznikom vojnom upravom, a zona B pod
jugoslavenskom vojnom upravom, ije je sredite bilo u Opatiji do listopada 1948.
razgranienje je provedeno po tzv. Morganovoj liniji, nazvanoj po britanskom generalu. 1947.
Parikim ugovorom o podijeli Istre i Slobodnom teritoriju Trsta (STT), Jugoslavija je dobila
zonu B i Pulu s okolicom, kao dio zone A. SAD i VB su nakon nekog vremena htjele zonu A
prepustiti Italiji, to je zasmetalo Jugoslaviju, a Vatikan su optuili pak da podrava Italiju u
njenim imperijalistikim interesima. Katolika crkva u Hrvatskoj je pak smatrala da je upravo
ona najzaslunija to je Istra jo uvijek Hrvatska. Pritom je veliku ulogu odigrao hrvatski
biskup Boo Milanovi. Definitivno razgranienje provedeno je tek Osimskim sporazumima.
Jedina hrvatska meudravna granica koja je ostala jednaka nakon 1945. kao to je bila prije
1941. bila je ona s Maarskom, osim na podruju Baranje. to se tie openito granica u
Jugoslaviji izmeu republika, prevladala je Titova misao da granice federalnih drava u
federativnoj Jugoslaviji nisu granice razdvajanja, nego granice spajanja, odnosno da sela i
gradovi unutar jedne federalne jedinice pripadaju itavoj Jugoslaviji. Na raspravi u
Predsjednitvu AVNOJ-a 24.2.1945. Hrvatska je definirana u granicama bive Savske
banovine sa 13 srezova bive Primorske banovine i Dubrovakim srezom iz bive Zetske
banovine. Granice Hrvatske sa Slovenijom bile su ili stare granice otprije ili su pak odreene
po etnikom naelu. Najproblematinije je bilo razgranienje Hrvatske sa Srbijom u Srijemu.
Do 1918. i za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske cijeli Srijem je bio u rukama Hrvatske, da
bi nakon 1945. Hrvatska izgubila istoni Srijem. Hrvatska granica s Bosnom i Hercegovinom
ima najveim dijelom povijesni temelj, a osnovica joj je granica Vojne Krajine, Mletake
Dalmacije i Dubrovake Republike s Otomanskim Carstvom. Mnoge republike su imale razne
prijedloge o mijenjanju granica, pri emu su hrvatski prijedlozi veinom odbijani. Takoer
treba napomenuti da je Hrvatska izgubila Boku kotorsku, u korist Crne Gore, te je izgubila
itavu Bosnu i Hercegovinu.
4.2. Kulturna revolucija : progoni i zabrane
Na Zapadu su bili dobro informirani da se politiki protivnici partizana uklanjaju, imanja
konfisciraju bez zakonskog temelja, crkva proganja, industrija monopolizira i podravljuje.
KPJ je negirala viestranaje, graanske slobode, privatno vlasnitvo, slobodno trite, kao i
tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne tradicije. Anketna komisija Zemaljske
komisije za ratne zloine istraivala je zloin u kulturi i progonila sve koji su javno
djelovali za NDH. Meu ostalima, kanjavani su Dragutin Tadijanovi, Gustav Krklec, Tin
Ujevi i Branimir Weisner Livadi. Ukinut je Obzor, jedna od najpoznatijih i najutjecajnijih
dnevnih novina u Hrvatskoj. injenica da nije ukinuta i beogradska Politika mogla je utjecati
na osjeaj meu Hrvatima, iako su i u Sloveniji ukinuti njihovi tradicionalni dnevnici, da im
se namee vea odgovornost od ostalih jugoslavenskih naroda u Drugom svjetskom ratu, ali i
da se potiskuju hrvatske kulturne tradicije. Postojale su komisije koje su kontrolirali
komunisti, a kojima je zadatak bio pregledati materijal koji se namjerava tiskati. Osim
izravnih zabrana KOJ se koristila i zabranama privatne izdavake djelatnosti,
nacionalizacijom privatnih tiskara, knjiara i itaonica te uskraivanjem papira. Iz skladita
Narodne tiskara, najvee katolike tiskare, vlast je bez naknade odnijela nekoliko kamiona
papira. Osim zabrana, najvaniju ulogu u irenju komunistikih ideja imala je promidba.

Mediji su imali zadau mobilizacije javnosti za potporu vlasti. Njima je komunistika vlast
oblikovala novu javnost. Mnogi primjeri dokazuju da se model socijalistikog realizma nije
do kraja potovao, primjerice Miroslav Krlea, Ranko Marinovi, Petar egedin, Vesna
ParunCjelokupna duhovna sfera bila je utemeljena na nametanju marksistike ideologije i
velianju politike novog reima. Sve je bilo podreeno partiji i njezinim interesima. Veliku
ulogu su igrali i filmovi, na kojima su se do kraja morali ocrnjivati prijanji i tadanji politiki
protivnici (Nijemci, ustae, Talijani, domobrani) a partizanska vojska se dizala do nebesa.
Skojevci su pak redovito tukli i zlostavljali na razne naine one koje su oznaili da su
proustaki i klerikalno orijentirani. Obrazovanje je takoer bilo pod komunistikim nadzorom.
Tako su 2.10.1945. zabranjene privatne kole, a prema uiteljima se postupalo u ovisnosti o
njihovom opredjeljenju za vrijeme rata, pa su nepodobne premjetali.
4.3. Potiranje i prevrednovanje tradicije
Najvei sukob izmeu vlasti i tradicije izbio je u odnosu prema religiji, njezinim
vrijednostima i obiajima na njoj temeljenim. Vano je istaknuti i ulogu industrijalizacije u
opoj sekularizaciji drutva. Ona je u cijelom svijetu, pa tako i u komunistikim zemljama,
proizvela ateizaciju drutva. Ateizacija se provodila najizravnije preko ubojstava sveenika,
neobnavljanjem crkava sruenih ili oteenih u ratu, suavanjem vjeronauka i njegovim
ukidanjem u kolama, ali i izravnim negiranjem religioznih uenja u kolama. Komunistika
vlast je htjela suziti religiju u javnosti iskljuivo na njezine prostorije, ali i tada nadzirajui
sveenike i vjernike. Takvo suavanje i svoenje religije na privatnu sferu predvialo je i
ukidanje vjerskih praznika kao dravnih praznika. I preko mnogih zakona se moglo vidjeti
utjecaj komunistikih vlasti, primjerice Zakon o braku iz travnja 1945., kojim je uveden
obvezatan graanski brak, a crkvena vjenanja svedena su na privatnost. Osim toga, i ulicama
gradova vlasti su brzo poele mijenjati imena prema najzaslunijim revolucionarima ili pak
prema partizanskim jedinicama. Primjer toga je promjena imena Kazalini trg u Zagrebu u Trg
marala Tita. Jo vea akcija promjena imena vezana je za ona naselja koja su u svome imenu
nosila pridjev sveti, na nain da je pridjev sveti izbaen iz imena. Uskoro je oslovljavanje s
drugarica i drue, uobiajeno u svijetu socijaldemokratskih i komunistikih stranaka, stranaka
koje su preuzele ulogu predstavnika radnike klase, postajao obvezatni dio rituala u slubenoj
komunikaciji prema svim predstavnicima vlasti, obvezatan i za nekomuniste, napose prema
onima u uniformi, poput policajaca i asnika.
4.4. Socijalna revolucija
Stupovi nove Jugoslavije su bili partija, vojska i tajna policija. Nakon osvajanja vlasti oni su
trebali biti jamac za provoenje revolucionarnih mjera u drutvenom sustavu, napose u
razvlaivanju veih privatnih vlasnika, najvie u agraru, industriji, financijama, trgovini i
prometu. Za razliku od drugih komunistikih zemalja gdje se komunizam uvodio sporo i ne
tako drastino, u Jugoslaviji je ostvarivanje komunistikih ideja bilo estoko. Imovina se
oduzimala na manipulatorski nain, pod izgovorom da se oduzima vlasnicima zbog njihove
suradnje s okupatorom. Zapljene su u odnosu na kasniju nacionalizaciju imale nekoliko
prednosti : vlasti nisu morale plaati nadoknadu za oduzeto, kao za nacionalizirano, a
istodobno su vlasnike diskreditirali i onemoguili u politikom djelovanju. Vlasti su donijele
razne nove zakone i odluke, poput : Odluka o prijelazu u dravno vlasnitvo neprijateljske
imovine, Zakon o oduzimanju ratne dobiti steene za vrijeme neprijateljske okupacije, Zakon
o konfiskaciji imovine i izvrenju konfiskacije, Zakon o kursevima za povlaenje
okupacijskih novanica i o regulisanju obaveza na podruju Hrvatske i drugi. Dravnom
imovinom upravljala je Dravna uprava narodnih dobara (DUND), sa 12 odsjeka, a po
federalnim jedinicama zemaljske uprave narodnih dobara (ZUND)s podrunim tijelima u
okruzima, kotarevima i gradovima. U Hrvatskoj je konfiskacijom eksproprirano manje od 50

% poduzea, ali po znaenju, zapravo po vrijednosti i produkciji vie od 75 %. Zakonom o

nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzea 5.12.1946. obuhvaena su sva privatna
privredna poduzea opedravne i republike vanosti : sve grane industrije i rudarstva,
graevinarstvo i projektiranje, bankarstvo i osiguranje, toplice, trgovine na veliko i sav
promet. Nakon nacionalizacije 1946., provedena je i nacionalizacija malih poduzea 1948., da
bi se Sovjetima dokazala komunistika dosljednost. Konfiskacije, nacionalizacija i
sekvestracija zaotrile su odnose zapadnih zemalja, iz kojih su dravljani imali poduzea u
Jugoslaviji, s novom vlau. Svim mjerama socijalne revolucije postiglo se nekoliko ciljeva :
jaanje dravne vlasti, slabljenje privatnog sektora, oslobaanje od stranog kapitala,
djelomino obeteenje od ratnih razaranja i uvoenje gospodarske centralizacije. Prema
nekim autorima, u socijalizmu, pa tako i u Jugoslaviji, bilo je sve dravno, ali je drava bila
privatna u vlasnitvu pojedinaca ili skupine ljudi koji nisu ni pod ijim nadzorom i nikome ne
odgovaraju.
4.5. Agrarna revolucija i politika
Zakoni na temelju kojih je provedena agrarna reforma jesu Zakon o agrarnoj reformi i
kolonizaciji iz kolovoza 1945. i Zakon o provoenju agrarne reforme i kolonizacije na
podruju Federalne Hrvatske iz studenog 1945., s kasnijim brojnim izmjenama. Temeljili su
se na naelu da zemlja pripada onima koji je obrauju. Ako se promatraju oduzeti posjedi
prema broju i povrini posjeda, zemlja je najvie uzeta Nijemcima, dioniarskim drutvima i
drugim privatnim osobama, veleposjedima, crkvama, vlasnicima posjeda konfisciranih na
temelju presuda sudova, onima koji su odustali od kolonizacije, i na kraju, vlasnicima
neseljakih posjeda iznad 3 ha. Meu veim razvlatenim vlasnicima zemlje bile su i crkve.
Svim crkvama u Hrvatskoj oduzeto je oko 73.119 jutara zemljita, a najvie Katolikoj crkvi.
Kriteriji po kojima su osobe ukljuivane u kolonizaciju bili su : sudjelovanje u partizanima,
prenapuenost i siromatvo. Agrarna reforma i kolonizacija unutar Hrvatske obuhvatile su
koloniste i agrarne interesente. Agrarni interesenti dobili su zemlju u svome kraju, dakle nisu
sudjelovali u preseljavanju u druge krajeve Hrvatske. osim mjesnim agrarnim korisnicima i
kolonistima, najvie je zemlje raspodijeljeno seljakim radnim zadrugama, saveznim
republikim poljoprivrednim dobrima, kotarskim i gradskim te mjesnim narodnim odborima.
Koncepcija KPJ, koja je podrazumijevala dravno vlasnitvo i plansku proizvodnju, ubrzo je
dovela do naputanja naela da zemlja pripada onima koji je obrauju, i umjesto toga, do
uvoenja kolektivizacije seljakih posjeda.uvoenjem zadruga, to jest kolektivizacijom i
centralizacijom komunisti su eljeli ubrzati racionalizaciju proizvodnje i mehanizirati
poljoprivredu. Seljaci su dali snaan otpor kolektivizaciji i obvezatnom otkupu, skrivajui
ljetinu i stoku, a izbile su i oruane pobune. Od 1951. do 1954. iz KPJ je iskljueno 112.858
seljaka. Odbijanje ulaska u zadrugu znailo je suoiti se s osudom da je narodni neprijatelj i
izdajica onaj koji je to odbio. Zadruge nisu postale mjesto uinkovitosti i produktivnosti.
tovie, nekim zadrugama vlada je ak morala darovati ito. Seljaci su se paljivije odnosili
prema svome bivem vlasnitvu, pa su vie radili na svojim okunicama i zemlji koju su sami
unijeli, nego na zajednikoj zemlji. 1953. vlada je objavila dekret o reorganizaciji seljakih
zadruga, te je raspad zadruga zapoeo odmah. Prisilni otkup, kao to je spomenuto, bio je
sredstvo pritiska i razvlaivanja seljaka, ali i pokuaj da drava doe to jeftinije do hrane.
Vladimir Bakari je u vrijeme kad je tek poela kampanja, u prosincu 1949., na sjednici CK
KPJ naveo podatak da je samo u Slavoniji ubijeno pedesetak seljaka prilikom prisilnog
otkupa. Zapravo od 1949. od vlasti se udaljavaju seljaci, pa i mnogi nekadanji najgorljiviji
komunistiki pristae.
4.6. Sluaj igi, Brki, Opai

Najvea afera u hrvatskom komunistikom vodstvu nakon sluaja Andrije Hebranga, bio je
sluaj skupine ministara hrvatske vlade srpske nacionalnosti u kojoj su bili Rade igi, Duko
Brki i Stanko Opai anica. CK KPH uz nazonost Kardelja i Rankovia. Kritizirale su se
njihove tvrdnje da su srpski ustaniki krajevi u Hrvatskoj zapostavljeni i da su u
neravnopravnom poloaju, to ugroava nacionalni identitet Srba. CK KPH odbacio je
njihove navode i ocijenio da se skupina ukljuila u borbu protiv KPJ. Neprihvaanje estokog
protusovjetizma i pribliavanje Zapadu te sentimentalnost prema slavenstvu od strane igia i
Brkia, bilo je plodno tlo za proirenje optubi na njihov raun. Rasprava je pokazala da su
unaprijed osueni i da je svaka kritika doekana kao naputanje politike KPJ. Sva trojica bila
su smijenjena sa svih dunosti, a igi i Brki su zatvoreni na Golom otoku, nenaseljenom
otoku u Velebitskom kanalu nedaleko od Senja i otoka Raba. Njihova mjesta u partijskim i
dravnim tijelima popunili su Nikola Sekuli, Milutin Bati, Boo Rkman i uro Kladarin,
takoer svi srpske nacionalnosti. itav sluaj je bio povezan s nezadovoljstvom seljaka s
agrarnom politikom, a ono je napose kulminiralo 1950. seljakom bunom na Kordunu,
Banovini i Cazinskoj krajini. Meu srpskim ustanicima proirila se teza da su Srbi najvie
stradali u ratu, a da, unato zaslugama za pobjedu, u miru opet najvie stradaju.
4.7. Seljake bune
Kolektivizacija individualnih posjeda i prisilni otkup naili su a estok otpor seljaka, ali isto
tako i na estok protuudar komunista. Bezbroj je primjera muenja, zatvaranja i ubojstava od
predstavnika vlasti. Kratkotrajan je bio otpor protiv komunistikih mjera na selu, koji je
katkad prijetio seljakim bunama, napose na Kordunu i Banovini, sa zabiljeenim natruhama
srpskog nacionalizma. Uniten je odmah u poetku uinkovitim mjerama vlasti, a na
smanjenje nezadovoljstva utjecalo je i brzo naputanje najradikalnijih komunistikih mjera na
selu. Najvea seljaka buna bila je Cazinska buna u svibnju 1950., koja se djelomino
odvijala i u Hrvatskoj, tj. na podruju okolice Slunja. Sredite je bilo u Cazinskoj krajini.
Vlast je optuila pobunjenike da su namjeravali ruiti komunistiku vlast i obnoviti monarhiju
te kapitalistiko drutveno ureenje. Na hrvatskoj je strani Mile Devrnja okupljao ljude u
travnju 1950., a prikljuili su se mjetani iz Bogovolje, Furjana, Krukovae i raznih drugih
okolnih sela u slunjskom podruju. Neke od veih akcija u pobuni su bile zauzee policijske
postaje u Trcu, te provale u nekoliko seoskih zadruga.
4.8. Banija, Kordun i Lika sruili su se u grad
Socijalizam se u pravilu idealizirao, a vrlo otro kritizirao kapitalizam i zemlje s
viestranakim sustavima. Drukiju su sliku, osim politike emigracije, posredovali samo oni
koji su otpali od KPJ. Osim promidbenim manipulacijama vlasti su se sluile i izravnim
laima. Bilo je ve spominjano da su prikazivani lani rezultati izbora. Stvarna slika bila je
mnogo gora. U Dalmaciji, Kordunu i Lici je vladala glad. Veliku pomo u opskrbljivanju
stanovnitva su pruili SSSR (1944. 50.000 tona ita), i SAD (120.000 tona robe u vrijednosti
10.3 mil. dolara). UNRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) je ukupno
dala pomoi vrijedne 415 milijuna dolara. U Hrvatskoj je do zime 1945./1946. osposobljeno
30.000 kua, 10.000 gospodarskih zgrada, popravljeno je ili izgraeno 1.310 kola, ali je
stanje i dalje bilo iznimno teko. Stanje je dodatno oteavala briga za 32. 363 ratne siroadi,
koliko ih je u Hrvatskoj popisano 1946. Neuhranjenost je bila toliko masovna, da je u jednoj
godini 30.000 od 160.000 omladinaca pri novaenju proglaeno nesposobnima za vojsku zbog
neuhranjenosti. Takoer je u manjim sredinama postojao i nedovoljan broj lijenika, posebice
u razdoblju do 1952. Sustavom vezanih cijena u otkupu seljak je morao prodavati po cijenama
niim od slobodno formiranih, a za uzvrat je mogao nabaviti industrijske proizvode po niim
jedinstvenim cijenama. U uvjetima strogog nadzora i nestaica bili su razgranati ilegalna
preprodaja, tj. verc i crna burza. Pojaani fiziki napori na poslu u uvjetima nestaice, kao i

oite povlastice za politike voe, rezultirali su korupcijom. Unato velikim naporima,

gospodarska izolacija i revolucionarne promjene, ali i velike sue, utjecale su na dalji pad
standarda. U neposrednom razdoblju nakon rata sustav je povlastica, vjerojatno, bolnije
djelovao na prosjenog graanina, nego kasnije, kad porastom standarda veini stanovnitva
temeljna egzistencija vie nije bila ugroena. Poseban problem bili su stanovi. Gradovi, a
osobito Zagreb, bili su pretrpani izbjeglicama i dunosnicima nove vlasti. Da bi se to prije i
to uinkovitije rijeio stambeni problem, javnim je proglasima zahtjevano od izbjeglica da se
vrate u mjesto prebivalita koje su imali prije 10.4.1941. Prema S.Lasiu, Banija, Kordun i
Lika sruili su se u grad iz kojeg je nestalo mnogo stanovnika, to poginulo, to pobijeno, to
pobjeglo, to otilo na razne strane, velikim dijelom u Zagreb. Bogatiji sloj stanovnitva, ako
ve nisu emigrirali, nastavili su ivjeti ukljuivanjem u dravni sektor ili iznajmljivanjem
stanova, rasprodajom vlasnitva i unajmljivanjem prostora. Velik problem je predstavljao i
golem broj dravnih slubenika. Poetkom 1951. u Hrvatskoj je bilo 135.184 slubenika, od
toga u upravnom aparatu vlasti 29.486, u ustanovama na proraunu 40.500, i u administraciji
poduzea 65.198 osoba. Zakonska rjeenja o socijalnom i mirovinskom osiguranju bila su
veliki korak u odnosu na proli sustav, ali esto su ila dalje, nego to su materijalne
mogunosti doputale. Stvarno stanje nije se moglo izmijeniti preko noi unato poveanim
zakonskim pravima.
4.9. Nema odmora dok traje obnova
Unato svemu na raspolaganju nije bilo dovoljno slobodnih radnika, a jo manje
dobrovoljaca. Mnogi su bili pod orujem. Strah od intervencija Zapada zbog Istre i Trsta
natjerao je vlasti na oprez pa je vojska brojala oko 1.000.000 ljudi, to je bilo veliko
optereenje za stanovnitvo. Zato je vlast prisilno mobilizirala radnike. Prisilni rad regulirao
se i pravnim propisima, pa je kazneno zakonodavstvo sve do 1951. poznavalo prisilni rad. Bit
sustava kazni s prisilnim radom nije bila kazna sama po sebi, pa ak ni politiki preodgoj,
nego izravna gospodarska korist, osiguranje dovoljno besplatne radne snage za obnovu zemlje
i izgradnju kapitalnih objekata, izravno povezano s borbom za izvrenje petogodinjeg plana.
Sve to nije pomoglo da se planovi aktivizacije radne snage ispunjavaju. Od 1945. postaje
nepoeljno ono to je do rata bio glavni smisao sindikata : protiviti se da se provodi
gospodarski zamah preko lea radnika. Sindikat je bio duan boriti se za poveanje
proizvodnje, organizirati udarniko natjecanje, raditi na poveanju radne discipline i normi,
suzbijati zahtjeve za poveanjem plaa, a svako suprotno djelovanje njegovo vodstvo
najotrije je osuivalo, pozivajui se na interese naroda, radnika i drave. Sindikat je postao
paradravna organizacija ulogu koje je uobliavala KPJ. Uz pomo sindikata odbaena je
nekadanja borba radnika za smanjenje radnog vremena i intenziteta rada. Iako je vlast
formalno upozoravala da se za poveanje proizvodnje pronalaze druge metode, radno se
vrijeme esto produavalo, a zahtjeva za vee plae gotovo i nije bilo. Materijalne nadoknade
zamjenjivane su sustavom moralnog nagraivanja socijalistikim simbolima poput zastavica,
ordenja, zvanjima udarnika i titula heroj rada. Udarnici su nerijetko izazivali mrnju meu
ostalim radnicima. Zanemarivanje zatitne uloge sindikata i usmjerenje na poveanje
produktivnosti rada nije bio samo izraz volje njegova organizatora KPJ, nego i nuan izlaz iz
tekog stanja u uvjetima razruenosti i ope zaostalosti zemlje. Meutim, dva su tradicionalna
zahtjeva sindikata zadovoljena : sigurnost radnog mjesta i socijalna sigurnost kroz sustav
zdravstvene i mirovinske brige. Proizvodnja 1945. u Jugoslaviji nije, zbog razaranja, postigla
ni polovicu prijeratne proizvodnje. Prvi petogodinji plan imao je zamiljenu stopu od 16 %, a
ostvareno je 5,5 %. Dvojbena gospodarska politika, vojni izdaci i elementarne nepogode,
najvie sue, razlozi su za to da je plan produen do kraja 1952., dakle za godinu dana.
Obiljeja razvoja bila su ubrzana industrijalizacija, razvijanje energetskih izvora, prometa i
napose obrane. To se postiglo politikom visokih cijena, napose proizvoda za iroku potronju.

Proces industrijalizacije rezultirao je brzim razvojem, stvaranjem radnike klase i golemog

birokratskog aparata. Raun za takav megalomanski i autarkini projekt platio je uglavnom
seljak prisilnom prodajom svojih proizvoda po vrlo niskim cijenama.
4.10. Gospodarski poloaj Hrvatske i Jugoslavije
Jugoslavija je do 1948. imala visoku stopu rasta, na to je utjecala i pomo zapadnih zemalja
te SSSR-a. primanja pomoi su esto ovisila i o politikim odnosima, pa se od 1948., nakon
zahlaenja odnosa sa SSSR-om, vanjska trgovina prebacila prema zapadnim kapitalistikim
zemljama. Prema nekim podacima Jugoslavija je od 1945. do sredine 1950-ih od Zapada
primila 1079 milijuna dolara u ime pomoi. Nakon Staljinove smrti pomo se smanjila.
Jugoslavija je opet poboljala odnose sa SSSR-om, to je pozitivno utjecalo i na
gospodarstvo.
4.11. Komunistiki kadar
KPJ i KPH je bila strogo centralizirana stranka u kojoj su via tijela u svojim rukama drala
sve bitne poluge odluivanja, pa i izbore lanova niih tijela. KPJ je bila konspirativna
organizacija i nakon rata. Javnost nije znala gdje postoje organizacije, tko su lanovi, tko
voe. I sam je Tito, kako je ve navedeno, izbjegavao odgovoriti na pitanje je li on voa, iako
je to bilo sasvim oito. Na vrhu je uvijek bio isti krug ljudi, koji su se kretali u horizontalnim
smjerovima, a tek zbog nagrade ili kazne kretali su se vertikalno. Uvidom u privatni ivot,
KPJ je htjela utjecati na moralnost svojih lanova i imati nadzor nad njima. Najvei problemi
u linom ivotu lanova KPJ 1946. bilo je alkoholizam, lo odnos prema obitelji, rastave
braka, neprimjeran odnos prema religiji i obiajima. to se tie prakticiranja vjere,
primjerice, na podruju kotara Cres-Loinj 40-ih je ak 50 % KPH ilo u crkvu. Tek je kasnije
razdoblje donijelo strogo kanjavanje zbog iskazivanja ili prakticiranja vjere. Od 1955. do
1958. iz SKJ je zbog religioznosti iskljueno 7 048 lanova, godinje oko 2 400 ili 8.4 %.
Najvei broj iskljuenih bio je u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.
4.12. Hrvatska : ime i teritorijalno-upravna podjela
Hrvatska se u poetku zvala Federalna Drava Hrvatska (FDH), mada nema dokaza da je
slubeno uveden taj naziv, ve se ona tako spontano poela nazivati. U veljai 1946. donesen
je Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske (NRH), kako je ve nazvana u Ustavu FNRJ.
Narodna Republika Hrvatska mijenja ime prema modelu za FNRJ, koja saveznim ustavom od
7.4.1963. mijenja ime u SFRJ. NRH usvajanjem novog republikog ustava 9.4.1963. mijenja
ime u Socijalistika Republika Hrvatska (SRH). KPH je u poetnom razdoblju nakon rata je
sastavila etiri oblasna komiteta Dalmacija, Istra, Slavonija i Zagreb, i 6 samostalnih okrunih
komiteta Banije, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Karlovca, Like i Pokuplja. Istra je
imala poseban tretman, pa je zbog te regije savezna vlada osnovala savezno-republiko
ministarstvo za novoosloboene krajeve. Od 1947. temeljne jedinice bile su kotarevi, njih 81,
koji su obuhvaali vie mjesnih narodnih odbora. 1949. se smanjuje broj mjesnih odbora i
povean je broj gradova. 1952. oblasti su ukinute, a Hrvatska je podijeljena na 88 kotareva, 7
gradova i 60 gradskih opina. 1955. je uvedeno pak 299 opina u 27 kotara. 1962. izrazito je
smanjen broj kotara i opina, uvedeno je 9 kotareva : Bjelovar, Karlovac, Osijek, Pula, Sisak,
Rijeka, Split, Varadin i Grad Zagreb te 111 opina. 1967. ukinuti su kotarevi, a na nioj
razini su uvedene mjesne zajednice.
4.13. Federalni sustav i centralizam
Osim naelnih opredjeljenja, koja su rezultirala odlukama AVNOJ-a o konstituiranju savezne
drave u studenome 1943., za nastajanje federacije presudno je postojanje zemaljskih
predstavnitva i regionalnih vojnih vodstava. Jedna od bitnih poluga suverenosti svake drave

jest vojska. Hrvatski partizani, kao i partizani ostalih buduih federalnih jedinica, imali su
svoje glavne stoere, imenovane glavni tabovi. Danom preimenovanja NOV i POJ u
Jugoslavensku armiju (JA) 1.3.1945. i ukidanja glavnih stoera federalnih jedinica, ukinute su
federalne vojske, to je bio bitan element dravnosti. S obzirom na jednopartijsku diktaturu
centralizirane KPJ federacija je bila zapravo pseudofederacija. tovie, centralizacija je
dostigla razinu koja je nadmaila centralistiku Jugoslaviju estosijeanjske diktature kralja
Aleksandra Karaorevia. Federativna jugoslavenska drava uspostavljena je kao federacija
republika, a ne kao federacija naroda, jer se smatralo, na temelju lenjinsko-staljinskog rjeenja
nacionalnog pitanja, da se suverenost nacije ostvaruje suverenou nacionalne drave. Ipak,
nacije nisu svedene na republike, nego ukljuuju sve pripadnike nacije i izvan matinih
republika. No, istodobno republike su nacionalne drave. Iako su republike bile definirane kao
suverene domovine suverenih nacija, s idejom republikog suvereniteta kosi se lanak 9.
saveznog ustava, koji je predviao da izvjesna prava pripadaju samo FNRJ, kao i lanak 11.,
koji je zahtijevao da republiki ustavi budu u skladu s ustavom FNRJ. Kulturni pluralizam je
bio potiskivan, a poticano je ope izjednaavanje u kulturnoj sferi. Napose se nastojalo to
vie izjednaiti hrvatsko-srpsko jezino podruje. Nije postojala trodioba vlasti, a Tito je
drao sve najvanije funkcije, poput glavnog zapovjednika vojske, predsjednika drave,
generalnog sekretara KPJ i drugih.
4.14. Meunacionalni odnosi
KPJ je koristila uglavnom dva naina ostvarivanja sve prisutnijeg slogana bratstva i
jedinstva : strogo kanjavanje svih nacionalistikih ispada i potpuna zabrana javnog
spominjanja i rjeavanja meunacionalnih sporova. Uljepavanje stvarnog stanja trebalo je
pripomoi da se priblii eljenoj slici stanje proizilo iz nedavno zavrenog rata, a jo uvijek
optereeno progonom politike oporbe i sveenika te odmazdom nad ratnim protivnikom, to
je imalo i izravne posljedice na mnijenje da se progoni hrvatstvo. Takav restriktivni pristup u
suzbijanju meunacionalnih sporova urodio je i potiskivanjem gotovo svih javnih iskazivanja
nacionalne pripadnosti, osim u statistike svrhe, to je dugorono urodilo jakim frustracijama.
One su bile najjae upravo na podrujima s mijeanim nacionalnim stanovnitvom, napose
Hrvata i Srba, gdje se takva politika najrestriktivnije i provodila. Jugoslavija je nakon 1945.,
iako federativna i republikanska, ponovno bila izraz volje male politike skupine, koja je
vojnom silom izgradila dravu na osnovi vlastite koncepcije, koja je mnoge iskljuila iz sfere
odluivanja. Nije bila prava federacija, nego unitarna drava pod vladavinom centralizirane
KPJ, u kojoj su lanovi bili podreeni striktnoj disciplini partijskog demokratskog
centralizma. Prevelika zastupljenost Srba iz Hrvatske i BIH u vojnim i politikim tijelima
izazvala je, ini se, zabrinutost tek u kasnijim desetljeima. Kasnih 50-ih se taj nesrazmjer
suprotan deklarativnim opredjeljenjima odravao, napose na raun Hrvata i Muslimana, to je
izazivalo sve vee nezadovoljstvo meu njima, pa i meu komunistima te bivim partizanima.
Primjerice, meu BIH pripadnicima UDBe 31.12.1949. bilo je ak 72,13 % Srba, 16,7 %
Muslimana te zanemarivih 6,75 % Hrvata. Slina nacionalna struktura bila je i u KP BIH gdje
je bilo 2/3 Srba. Meunacionalne i meurepublike odnose u poecima FNRJ djelomino
osvjetljava i sudbina vodeeg hrvatskog komunista Andrije Hebranga, zatitnika posebnih
interesa Hrvatske u sredinjim jugoslavenskim tijelima. Njegov pad 1948. izraz je slabljenja
federalistikih i umjerenijih snaga u KPJ. Primjer doputanja vjeronauka u kolama i
osnivanja Telegrafske agencije Hrvatske (TAH) dokaz su samostalnije politike Hebranga i
Hrvatske, od one koju je mogao prihvatiti vrh KPJ. U Beogradu se Hebrang razilazio s
dogmaticima i centralistima na mnogobrojnim pitanjima, kao to su nepovoljna zamjena kune,
uvoenje institucije radnikih povjerenika, granice s Vojvodinom i pretjerani progon u
Hrvatskoj te ubrzana industrijalizacija. Zbog svog separatizma optuivan je najprije za
suradnju s ustaama odnosno openito s NDH, a kasnije, zbog straga Tita da e ga Staljin

sruiti uz Hebrangovu pomo, za staljinizam i podrku Informbirou naspram KPJ. Ubijen je u

zatvoru 1949. ili 1950., ali obznanjeno je da je poinio samoubojstvo. Odnos Hrvata i Srba u
Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, bio je jedan od kamena temeljaca zajednitva, ali i opasan izvor
razilaenja i sukoba. Ideja o zbliavanju pripadnika svih naroda na temelju komunistikih
vrijednosti koje su dobivale prvorazredan tretman umjesto nacionalnih, omoguilo je KPJ da
napusti pragmatina rjeenja iz rata i da ukine nacionalne institucije. Gaenjem nacionalnih
institucija oni Srbi koji su bili skloni tradiciji, jednako kao i mnogi Hrvati, dovedeni su pred
izbor : ili inzistirati na svojim nacionalnim i vjerskim tradicijama ili preuzimanjem nove
partizanske i komunistike tradicije sauvati mnogo veu mogunost drutvene
pokretljivosti. Opasnost od napada SSSR-a nakon 1948. utjecala je na stabilizaciju
meunacionalnih odnosa. Iako je svaka nacija zadrala iroka prava, pojaano se naglaavalo
jugoslavenstvo.
5. Samostalan put (1948.-1966.)
5.1. Informbiro
Tijekom rata i u poetnom razdoblju nakon rata KPJ je uvelike suraivala i imala dobre
odnose s ostalim komunistikim partijama u Europi, posebice s onima na istoku,
predvoenima SSSR-om. Na stranakoj razini u formalnom smislu zbliavanje KPJ s ostalim
europskim komunistikim strankama doseglo je vrhunac utemeljenjem Informativnog biroa
komunistikih partija (Informbiro) ili Komunistikog informacionog biroa (Kominform) u
rujnu 1947. SSSR je pak u ratu i nakon njega nastojao izbjegnuti zaotravanje odnosa sa
Zapadom, to je Jugoslavija zanemarivala pa je nastojala svim snagama proiriti granice na
raun Austrije i Italije, dobiti Trst i Koruku te se mijeati u unutarnje odnose u Grkoj.
Staljin, naviknut na to da se sve komunistike partije potpuno podvrgavaju volji SSSR-a,
estoko je reagirao na iskaze neovisnosti KPJ. Revolucionarnost i nestrpljivost KPJ na elu s
Titom kosila se s planovima postupnije sovjetizacije nekih istonoeuropskih zemalja. To su
bili glavni razlozi zbog kojih se sovjetsko vodstvo odluilo izbaciti Jugoslaviju iz
Informbiroa. Tito je stanje pripravnosti, proglaeno 1948., ukinuo 1955., u srpnju te godine je
umirovio oko 15.000 asnika. KPJ je povela beskompromisni i radikalni obraun sa svima
koji su iskazali najmanje razumijevanje za optube od SSSR-a. brojnost protivnika i visok
dravni i partijski poloaj mnogih od njih, naveli su Tita i njegove najue suradnike na
osnivanje posebnih koncentracijskih logora (primjerice logori Goli otok i Sv. Grgur nasuprot
obalnog grada Senja osnovani su 1949.) U ta dva logora bilo je ukupno smjeteno 16.312
ljudi. Iako je bilo kanjenika i osuenika koji nisu bili lanovi KPJ, ipak podaci o kretanju
partijskog lanstva u razdoblju nakon 1948., govore o velikim promjenama i napetostima.
Bilo je oko 60.000 iskljuenih lanova KPJ koji su bili povezani s optubama zbog
informbiroa 1948.-1952., a uz njih je meu iskljuenima bilo i mnogo seljaka koji su se
protivili radikalnim mjerama na selu. Informbiroovci su u Hrvatskoj, osim na Golom otoku i
Sv.Grguru, bili zatvarani u posebnim logorima naslijeenima od bivih reima : Sisak,
Jasenovac, Lonjsko polje, Lepoglava, Stara Gradika, Ugljan, Vis i Korula. Iako je stabilnost
u Jugoslaviji postignuta suprotno metodama u viestranakoj demokraciji, raskid sa Staljinom
pokazao se Zapadu mnogo vanijim od zanovijetanja oko metoda i inzistiranja na
demokraciji. Najvanije je bilo odrati stabilnu Jugoslaviju kao branu sovjetskom utjecaju, te
je zato Jugoslaviji stizala pomo sa Zapada.
5.2. Izmeu istoka i zapada
Jugoslavija je, naspram 1930-ih kada je bila izrazito protusovjetska i protukomunistika,
postala nakon rata zemlja predvodnica komunizma na jugoistoku Europe. Kao to se zna,

Jugoslavenske vlasti su imale takve metode vladanja da se po toj dimenziji nikako nisu mogle
usporeivati sa Zapadom. No, problemi oko Informbiroa 1948. poeli su ukazivati da se
Jugoslavija, barem djelomino poinje odvajati i od Istoka, te je u periodu tog sukoba primala
pomo od Zapada, koju je i prije primala. 1945.-1948. je pak primala pomo i od SSSR-a.
pojam nesvrstanost prvi se puta uo 1950., u povodu rata u Koreji, kada su u UN Jugoslavija i
Indija ostale suzdrane i nisu se svrstale ni u jedan blok. Tito je, uz Nehrua i Nasera, bio jedna
od glavnih linosti nesvrstanog pokreta, koji je pak utemeljen jo prije, 1955., na konferenciji
u Bandungu. Iako je jugoslavenska slubena politika bila politika jednakih distanca prema oba
bloka, mnogi potezi vlasti (koje smo prethodno ve navodili) otkrivali su da je komunistika
vlast ipak procjenjivala da se pravi neprijatelj nalazi na Zapadu.
5.3. Samoupravljanje
Samoupravljanje je bilo jedna od prepoznatljivijih posebnosti jugoslavenskog socijalizma.
KPJ je morao objasniti agresivnost SSSR-a i teorijski objasniti zato jedna komunistika
zemlja napada drugu. Uzroci su pronaeni u birokratskim deformacijama u SSSR-u. logian
zakljuak jugoslavenskih komunista bio je da treba smanjit mo drave. Rjeenje se pronalo
u samoupravljanju. Drugi motiv inzistiranja na novim ideolokim rjeenjima bila je
gospodarska kriza izazvana ekonomskom blokadom drava lanica Informbiroa. U stvari se
radilo o tome da je Tito i njegovo ue vodstvo trebalo potez koji e ga razlikovati od SSSR-a.
unato promidbenim nastupima vladajui poloaj drave u upravljanju poduzeima i
cjelokupnim drutvom ostao je u poetku netaknut. Samoupravljanje nije bilo inspirirano
drutvenim otporom dravno-partijskoj dominaciji, nego ga je upravo KPJ zakonski dozirala
prema svojoj potrebi. Ustavni zakon iz 1953. institucionalizirao je samoupravljanje. Njegovim
temeljnim naelima odreeno je da su sredstva za proizvodnju u drutvenom vlasnitvu, a da
proizvoai sami upravljaju u gospodarstvu, kao i radni narod na lokalnim razinama.
Poduzee od dravnog tijela 1950. postaje poludravno, ali dobiva samo proizvodnu funkciju,
ne i komercijalnu, investicijsku i kadrovsku.
5.4. Nadzirano ublaavanje stege
Neki od znakova ublaavanja bili su amnestija za politike zatvorenike 1953., ukidanje
povlastica za UDBu, vojsku i partijski aparat, kao i naputanje kolektivizacije na selu. Zemlja
se 1953. otvorila prema inozemstvu i u veem broju su izdavane putovnice. Unato
ublaavanju prilika, u Austriji i Italiji u 50-ima je zabiljeeno oko 2.000 prebjega mjeseno iz
Jugoslavije. U opem ozraju poputanja strogog nadzora KPJ (od 1953. SKJ) meu vodeim
komunistima prednjaio je Milovan ilas, koji je napao povlastice i pohlepu partijske i
dravne birokracije. Mnogi su se osjeali pogoenima, te je Tito sazvao plenum CK KPJ te je
ilas smijenjen. ilas je uinio veliki zaokret od predvodnika najeih komunistikih mjera
do najupornijeg zagovornika reformi unutar KPJ. Nakon njegove smjene ljude je obuzela
psihoza straha, sevilnosti i opeg nepovjerenja. Dogaaji oko ilasa i ilasovaca u
Hrvatskoj pokazuju da pojam liberalizacija treba shvatiti uvjetno. Dakako i zabrana filma
Ciguli-miguli i iskljuenje Katolikog bogoslovnog fakulteta iz Sveuilita u Zagrebu 1952.
potvrda su da se liberalizacija u komunistikom svijetu ne moe doslovno shvatiti. Uza sve
rijei o liberalizaciji, Tito je u svojim rukama koncentrirao vlast, barem u formalnom smislu,
kao nitko drugi u komunistikim zemljama. Bio je generalni sekretar SKJ, predsjednik drave
i maral. Zabrana slobode javnih medija svakako dovoljno govori o dometu promjena. U
pojedinim godinama u Jugoslaviji je zabranjena prodaja vie od stotinu stranih novina.

5.5. Druga nacionalizacija

Nakon prve nacionalizacije, jedina preostala privatna imovina, koja je imala znatniju
vrijednost, osim zemlje i uma, bili su stanovi, poslovni prostori i graevinsko zemljite. 12
godina nakon prve nacionalizacije, druga je izvedena Zakonom o nacionalizaciji najamnih
zgrada i graevinskog zemljita, koji je stupio na snagu u prosincu 1958. Cilj je bio
likvidirati kapitalistike drutvene odnose, a time i sve oblike iskoritavanja ovjeka po
ovjeku. Nacionalizirane su sve najamne stambene zgrade u graanskom vlasnitvu s vie od
2 stana ili 3 mala stana, kao i viak od 2 stana u vlasnitvu jednog graanina.
5.6. Crkva i drava
Vlast je pravnu regulativu u odnosu prema vjerskim zajednicama provela tek 1953. Zakonom
o pravnom poloaju vjerskih zajednica u FNRJ. Taj je zakon donesen u vrijeme sukoba oko
sveenikih udruenja (osnivanih od strane drave, a ne crkve) i nakon to su prekinuti odnosi
Jugoslavije i Svete Stolice. Zato je bio uglavnom nepovoljan za Katoliku crkvu. Drava je i
dalje odvajala znaajne svote novaca za osnivanja ili pomo pri osnivanju sveenikih
udruenja. Unato smanjenju progona sveenika odrano je nekoliko veih suenja i izreeno
nekoliko zabrana. Osuivani su zbog ustake promidbe, zloupotrebe vjerske nastave i
slino, te su zatvarana sjemenita i vjerske kole. Tek 1958. su hrvatski i slovenski biskupi
prvi put nakon Drugog svjetskog rata smjeli posjetiti papu. Uporno Stepinevo ustrajanje da
ne surauje s vlau izazivalo je nervozne geste. Komisija za vjerska pitanja NR Hrvatske
1958. je konstatirala da religioznost ima dubok korijen u narodu, to se iskazuje prigodom
slavljenja crkvenih blagdana i obreda, poput prve priesti i krizme. Po tome se vidi da je
Katolika crkva imala ogromnu podrku u hrvatskom narodu, koju komunistika vlast nije
uspjela nikada slomiti. Sve daljim odmakom od rata i poslijeratnih progona Katolika crkva
sve vie se vraala na nekadanje stanje. No, novi udarac crkvi je predstavljala druga
nacionalizacija, kojom su 1958. praktiki svim crkvama oduzimani objekti davani u najam,
pri emu je u Hrvatskoj najvie izgubila Katolika crkva. U povodu smrti kardinala Stepinca
10.2.1960., vlast je dopustila da ga se pokopa prema eljama Katolike crkve sa svim
poastima, to je i uinjeno 13.2.1960. Stepinca je na poloaju zagrebakog nadbiskupa
naslijedio Franjo eper. Meutim, postojali su razni pritisci od strane vlasti, micali su se
hrvatski grbovi i zastave s groba. 23.9.1960. Predsjednitvo Biskupskih konferencija poslalo
je pismo s raznim pitanjima i prigovorima vlasti, kao to su albe na vrenje pritiska od strane
nastavnika na uenike da ne budu prisutni vjerskim obredima, zatim injenica da nastavnici
moraju ii kriomice u crkvu i na sakramente, te alba na slaba vjerska prava vojnika. Drava
je naputala djelomino svoj rigidni pristup izdavanjem putovnica sveenicima, dozvolama za
gradnju novih crkvi i za popravak starih. Na smirivanje stanja utjecao je i Drugi vatikanski
koncil, koji je najavio otvaranje dijaloga s ateistima, odnosno ateistikim drutvima.
Ublaavanje nepomirljivog odnosa prema svim crkvama, napose prema Katolikoj crkvi,
rezultiralo je i otvaranjem veih mogunosti za njihovu izdavaku djelatnost. Najpoznatije
glasilo Katolike crkve od 1960-ih u Jugoslaviji bio je Glas koncila. Potpuni diplomatski
odnosi izmeu Jugoslavije i Svete Stolice uspostavljeni su 1970., a Tito je u oujku 1971.
posjetio Vatikan.
5.7. Svakome se doputa Da vidi kako Marx djeluje u praksi
Smanjenje broja primljenih i iskljuenih lanova u SKJ pokazuju da se 60-ih godina stranka
ne samo stabilizirala, nego to da su se smanjili veliki potresi u drutvu. Takoer je s
vremenom Jugoslavija poela sve vie otvarati granice, te se razvijao turizam, kojem je kratko
natetila protukomunistika pobuna u Maarskoj 1956. osim sve veeg ulaska stranih gostiju
u Jugoslaviju i Hrvatsku, i mogunost legalnog odlaska domaeg stanovnitva u inozemstvo
bila je sve vea. Ipak, u Istri su domai gosti prevladavali s oko 90 %. Ublaeni su i progoni

neistomiljenika te nadzor graana. Broj zaposlenih u Jugoslaviji je takoer rastao, primjerice

od 1959. do 1964. rastao je po stopi oko 6 % godinje. Turisti i gastarbajteri su takoer
donosili veliku zaradu. Sudei prema investicijama, ne moe se porei htijenje vlasti, ali
gradnja nije tekla prema potrebama. Stanje se nije bitno popravilo ni u kasnijim godinama. Na
svakodnevni ivot utjecao je i razvoj prometa, koji je imao i negativnu stranu (npr. u Zagrebu
broj prometnih nezgoda 1955. je bio 535, a 1965. ak 3.170). jedan od glavnih pokazatelja
napretka i kulture jest pismenost stanovnitva. Problem nepismenosti vlasti su jako dugo
rjeavale, a rezultati iz 40-ih nisu tekli prema optimistikim najavama. Meutim, pismenost se
s vremenom poveavala, a presudnu ulogu imao je kolski sustav. Veliku ulogu u irenju ope
kulture, zabave, ali i komunistike ideologije, imali su radio i televizija. Ipak, i dalje je
najvei utjecaj imao tisak. Vlasti su ipak morali vie zabrinjavati podaci da je poljoprivredna
proizvodnja jo sredinom 1950-ih bila ispod razine u Kraljevini Jugoslaviji, a to se povealo
tek sredinom 60-ih. Naposljetku, komunisti nisu uspjeli smanjiti socijalne razlike ni meu
razliitim slojevima stanovnitva, to jest ostvariti neka temeljna uenja svoje klasne politike.
U vrijeme kad se naglaavala dostupnost kolovanja, kao jedan od mnogih pozitivnih rezultata
socijalistikog drutvenog ureenja, podatak da jedan student dolazi na 24 slubenike
obitelji, a ak na 130 radnikih obitelji, morao je djelovati porazno. Oito je materijalni
poloaj obitelji imao osobito vanu ulogu, pa je nizak standard ugroavao naelo jednake
dostupnosti kolovanja za sve.
5.8. Mi smo Titovi-Tito je na
Kult linosti Tita, generalnog sekretara i predsjednika drave, do 60-ih godina ve se potpuno
izgradio, a javno ga se slavilo i oboavalo prema modelu prisutnom gotovo u svim
komunistikim zemljama. Titova mudrost i dobrota bile su danomice slavljene, a gotovo u
svakom gradu glavna je ulica ili trg nosila njegovo ime. Njegov roendan je postao dravni
praznik Dan mladosti.
6. Razilaenja u SKJ i dravi (1954.-1971.)
6.1. Problemi u gospodarstvu : reforme 1961. i 1965.
Nakon kraih trajkova u pedesetima i poetkom ezdesetih, na temelju optimistikih vizija
samoupravljanja i visokih stopa rasta u oujku 1961. pokrenuta je gospodarska reforma s
idejom o veoj samostalnosti poduzea. Sredinja vlast je i dalje u svojim rukama imala
najvanije gospodarske poluge, napose nadzor nad oblikovanjem cijena, investicijskim
fondovima i trgovinom s inozemstvom. Najvanija je promjena bila u tome to su poduzeima
priznata vea prava u raspodjeli dohotka. Meutim, u isto vrijeme pala je proizvodnja,
uglavnom zbog pomanjkanja sirovina, jer su inozemni krediti uglavnom bili iskoriteni,
prevelike optereenosti zbog velikih investicija, velikog deficita zbog uvoza, a malog izvoza,
openito zbog vee potronje od proizvodnje. U proljee 1961. dolo je do veeg otputanja
radnika prvi put nakon rata i prvi put u socijalizmu. Reforma je zaustavljena potkraj 1961.
Vlast je ponovo vrsto nadzirala investicije, plae i trgovinu. Pod udar je posebno doao
privatni sektor, mnogi obrtnici zatvorili su radnje. Od 1963. do 1965. pripremana je
gospodarska i drutvena reforma, pa je, primjerice, 1963. samoupravljanje uvedeno u
zdravstvo i kolstvo. Cilje je reforme bio da se decentralizacijom omogui vea uloga
poduzea, opina i republika. U srpnju 1965. pokrenuta je nova reforma s tridesetak zakona i
novim petogodinjim planom od 1966. Bio je to najozbiljniji pokuaj korjenite reforme
jugoslavenskog gospodarstva. Temeljni cilj je bio potivanje ekonomskih kategorija i jae
ukljuivanje u svjetsku ekonomiju. Proizvodnja potroakih dobara, vea uinkovitost i razvoj
turizma doveli su do znatnog porasta standarda, te je rastao prihod po stanovniku. U SKJ je

postojala struja koja se zalagala za liberalizaciju i decetralizaciju, te ona za jo jau

centralizaciju. No, s vremenom, velike gospodarske razlike izmeu republika i njihov
neravnomjeran razvoj ponovno su potakle nacionalne konflikte. Osobna potronja u
Hrvatskoj, a posebice u Sloveniji, bila je manja od njihova nacionalnog dohotka, dakle vie su
proizvele nego potroile, dok je u drugim republikama bilo obratno. Takoer je s vremenom
rasla i nezaposlenost, te je sve vie ljudi poelo odlaziti u Zapadnu Europu, posebice
Njemaku. Neki su komunisti stanje nakon reforme doivljavali kao izdaju revolucije. Zato su
ve 1971. reformna naela naputena, a iduih 15 godina prestali su svi napori za uvoenje
trinoga gospodarstva. Naposljetku, podaci kazuju da je Jugoslavija bila jedna od
najsiromanijih europskih zemalja, a glede izvoza najzatvorenija zemlja.
6.2. Nacionalno pitanje, centralizam i decentralizacija
Preuzimanjem vlasti u novoj Jugoslaviji javno iskazivanje nacionalne pripadnosti bilo je iz
javnosti gotovo potpuno potisnuto. Uz to, federalizam je postao samo dravna forma, a KP je
zavela novi politiki unitarizam s komunizmom kao novom jugoslavenskom integracijskom
ideologijom. Ipak, izjave vodeih komunista, kao i zakonska rjeenja esto su bili proturjeni,
pa ih se moglo razliito tumaiti. Jedno od proturjenih rjeenja svakako je statistika
odrednica Jugoslaven. Uvedena je 1953. odrednica Jugoslaven neopredijeljen, a 1961. je
uvedena kategorija Jugoslaven, to su uglavnom prihvatili mnogi muslimani, ili pak djeca iz
mjeovitih brakova. Moe se rei da su i pobornici unitarizma shvaali jugoslavenstvo kao
najpoeljniju nacionalnu kategoriju. Na sedmom kongresu SKJ u travnju 1958. u Ljubljani
kao glavna naela su se spominjala jednakost, pravo na samoodreenje i federalizam. No, u
stvarnosti su esto izbijale napetosti, sukobi i pobune, posebice u slovenskom i hrvatskom
narodu, no to je uvijek bilo zatakavano, ili bi se o tome eventualno doznalo tek par godina
kasnije. Komunisti su promijenili s vremenom naelni pristup, pa su od 60-ih poele jaati
republike. Prema nekim autorima, federalistike snage prevladale su tek na osmom kongresu
SKJ 1964. Kako u gospodarstvu, tako su i u politici unutar SKJ postajale podjele na
liberalnije krugove, koji su bili za vee samoupravljanje, decentralizaciju i demokratizaciju, te
na konzervativnije krugove, koji su za jau sredinju vlast, protiv ikakvog kapitalizma, te za
jau integraciju ne samo na gospodarskom i politikom, ve i na kulturnom polju. Jezik je bio
najizrazitiji simbol nacije, pa su pitanja jezika drave i republika, a napose na hrvatskom i
srpskom jezinom podruju, uvijek bila mnogo vie od lingvistikih. Snaan pokuaj veeg
pribliavanja naroda hrvatskog i srpskog govora bio je i dogovor hrvatskih i srpskih
jezikoslovaca u Novom Sadu iz 1954. Novosadski dogovor spominje jedinstveni jezik s dvije
ravnopravne varijante hrvatskosrpskom i srpskohrvatskom. Osim u kulturi i oko jezika,
nacionalno pitanje otvaralo se esto i u raspravama oko gospodarskih odnosa. Kao to je ve
spominjano, u Sloveniju i Hrvatsku se dosta manje ulagalo nego u Srbiju i Crnu Goru, te su
Slovenija i Hrvatska vie proizvodile nego troile, za razliku od ostalih republika gdje je
situacija bila obratna. Podaci iz 60-ih godina o stanju u nekim sredinama bili su
upozoravajui. Tako je u Slunju, koji je imao 70 % Hrvata, u opinskom uredu radilo ak 70
% Srba, i to uglavnom bez kvalifikacija. U Okuanima je na opinskom uredu bio natpis samo
na irilici. Meutim, i meu Srbima je bila proirena teza o zapostavljenosti, napose Srba
partizana, a da Hrvati imaju vodee poloaje.
6.3. Nacionalna struktura najviih dravnih i partijskih tijela
Statistiki podaci, koji su bili vrlo upozoravajui na nekim lokalnim razinama, u strukturi
viih saveznih tijela, barem za pripadnike veine jugoslavenskih nacija, bili su gotovo
uravnoteeni. Iako su najvia tijela pokazivala uravnoteenost, podaci o nacionalnoj strukturi
lanstva SKH i SKJ,te u tijelima savezne administracije, pokazuju da njihov nacionalni sastav
nije bio u skladu sa strukturom stanovnitva. Srbi su prevladavali u mnogim tijelima savezne

uprave, ali i u dravnim slubama u Hrvatskoj, a jo vie u BIH, Vojvodini i na Kosovu.

Napose su Srbi iz Hrvatske i BiH bili prezastupljeni u novom dravnom i partijskom aparatu,
od lokalne do savezne razine. Primjerice, u BiH, Srbi su inili ak 87,13 % asnika u MUP
BiH, naspram 2,75 % Hrvata i 9,92 % muslimana. Neko vrijeme je postojala i takva politika
da su se muslimani u BiH morali izjanjavati ili Srbima ili Hrvatima, pa je tako 1948. meu
bosanskim muslimanima bilo 778.000 neopredijeljenih, 72.000 su se izjasnili kao Srbi, a
25.000 kao Hrvati. Kasnije se njihova situacija mijenja, kad se od 1971. prvi puta u popisu
pojavljuje Musliman, u nacionalnom smislu. Nakon samo trinaest godina, Jugoslavija i
Hrvatska su dobile nova slubena imena. Prihvaanjem novog ustava iz 1963. FNRJ postaje
Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), a NR Hrvatska postaje Socijalistika
Republika Hrvatska (SRH).
6.4. Sukob s Aleksandrom Rankoviem
S Rankoviem su raunali oni koji se nisu slagali s privrednom reformom i veom
samostalnou republika te demokratizacijom. Tito je stao na stranu reformatora, dakle
E.Kardelja. ini se da su se sukobi intenzivirali kad je Rankovi, koji je bio poosobljenje
centralista, na treem plenumu CK SKJ 1966. otro napao reformu i tvrdio da ona favorizira
razvijene republike. Tito je poprilino zakukuljeno kritizirao Rankovia. Tito je odluio
stvoriti aferu, rekavi dravnom vrhu da se Udba izdigla iznad SKJ te da su udbai
prislukivali ak najvie partijske dunosnike, ukljuujui Tita. Tito je u sukobu, meu
ostalima, imao podrku I.Krajaia Steve i I.Gonjaka. Rankovi je s vremenom postao i
simbol zatite srpstva u Srbiji i velikosrpstva u Hrvatskoj, tako da se pad Aleksandra
Rankovia doivljavao u hrvatskom komunistikom vodstvu kao nacionalna pobjeda nad
srpskim hegemonizmom. Kasnije je Tito abolirao Rankovia (1966.), ali je smijenjeno oko
pola djelatnika Udbe Srbije.
6.5. Reforme u Savezu komunista Jugoslavije
Smjena Rankovia dala je snaan poticaj reformistima, meu kojima mnogi sve jasnije
zastupaju nacionalne i republike interese. Mnogi stari kadrovi takoer bivaju smijenjeni, to
se vidi po injenici da je 1969. ak oko 90 % delegata birano prvi put. Od 1969. primarnu
lojalnost kadrovi u vladama i poduzeima imaju prema svojim republikim organizacijama.
Spominjanje deetatizacije i samoupravljanja pripadalo je u obvezatni komunistiki ritual.
Zabranjeno je istodobno profesionalno obavljanje partijske i dravne dunosti. Veu
samostalnost republiki sindikati dobili su u sklopu reforme federacije. Na kongresu 1968.
svaki je republiki sindikat dobio pravo da donosi svoj vlastiti statut. Ustavna odredba da se
predsjednik bira svake 4 godine i da ne moe biti biran vie od 2 puta nije se odnosila na Tita.
6.6. 1968. : prosvjed protiv komunistike vlasti u ime komunizma
U Zagrebu je 1964. utemeljen teorijski asopis Praxis, o kojem su postojala podijeljena
miljenja, te iji su djelatnici bili povezani s marksistima na Zapadu (npr. Jurgen Habermas,
Herbert Marcuse, Erich Fromm), te su, meu ostalim, dovodili u pitanje monopol partije u
tumaenju marksizma. Praxis i njegovi pristae podrku za svoje ideje crpili su na temelju
kritike velikih socijalnih razlika i nezaposlenosti. Zanimljivo je da je na zahtjeve o slobodi
kritike rijei SKJ suprotstavio tezu da bi se takva sloboda mogla pretvoriti u meunacionalni
rat, tvrdei da jo uvijek prijete ustae i etnici. Time su komunisti upozoravali na
ograniene domete jugoslavenske drave i svoje vlasti. S druge strane, studentski prosvjedi za
socijalnu pravdu, slobodu, protiv kapitalizma, imeprijalizma i liberalizma, zapravo protiv
graanskog drutva uope pokrenuti su poetkom lipnja 1968. u Beogradu. Prosvjednih
zborova je bilo i u Zagrebu (Studentski centar i Filozofski fakultet najvie). Pobuna je u
vodstvu SKJ izazvala razliite interpretacije, od podsjeanja na njihovu revolucionarnu

mladost, do poticanja njihova osjeaja da su ugroene steevine revolucije, pa sve do porasta

ljeviarske ortodoksije koja je u ime socijalne jednakosti sprjeavala prijelaz na trino
gospodarstvo. Uinkovitiji od sudskih zabrana bili su neformalni pritisci, kao odbijanje
sindikata tiskara da tiska Praxis, koji prestaje izlaziti 1974./1975.
6.7. Katolika crkva i drava normalizacija odnosa
Vaan korak u normalizaciji odnosa izmeu Jugoslavije i Svete Stolice bio je Protokol o
razgovoru potpisan u lipnju 1966., nakon ega je izvedena razmjena poluslubenih
predstavnika, a razmjena pravih diplomatskih predstavnika, izaslanika s povlasticama i
imunitetom, obavljena je uspostavom potpunih diplomatskih odnosa 1970. korak naprijed bio
je i Titov posjet papi Pavlu VI. u oujku 1971. Dolazi do sve veeg otvaranja javnog prostora
vjernicima, to se osjeti i na ulicama, a ak je i Jugoton poeo sve vie proizvoditi ploe s
boinim pjesmama. Ipak je vlast Katoliku crkvu i dalje drala najveim ideolokim
protivnikom, to se vidi po tome to je vlast radila i dalje na suzbijanju njenog utjecaja.
7. Hrvatsko proljee (1967.-1971.)
7.1. Otvara se pitanje poloaja Hrvatske u Jugoslaviji
Hrvatska je bila republika s jakim protucentralistikim tendencijama. U Hrvatskoj se
demokracija prije svega razumijevala kao proirenje autonomnih prava hrvatskoga naroda i
jaanje socijalizma, a ne kao borba za liberalno-demokratske ideje. U povjerljivim
razgovorima meu Hrvatima esto su se spominjale teze da su Srbi zauzeli sve vanije
poloaje, a da se Hrvati diskriminiraju zbog NDH diskriminiraju. Najvie se govorilo da su
Hrvati zapostavljeni u sudstvu, policiji i vojsci. Jo su dvije teze prevladavale : da reim eli
unititi hrvatsku posebnost, njegovu kulturu, napose jezik, i da je Hrvatska gospodarski
izrabljena. Mnogi su procjenjivali da se izrabljivanje provodi putem investicijskih fondova
kojima upravlja vlada u Beogradu, gdje prevladavaju Srbi, a da se fondovi najvie pune iz
hrvatskih izvora. Meu lanstvom Matice hrvatske i studentima raireno je uvjerenje da je
svaka Jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti izvrili nacionalnu izdaju. Za
razliku od protukomunista i hrvatskih separatista, koji su prieljkivali kraj Jugoslavije i
socijalizma, komunistikim reformistima i jugoslavenskim federalistima cilj nije bio stvoriti
samostalnu hrvatsku dravu, nego reformirati komunistiku Jugoslaviju na tragu dosljednog
federalizma i s vie autonomnih sloboda. Dakle, zajedniki je bio samo protivnik, a ciljevi su
bili razliiti.
7.2. Ustavnopravna pitanja
Za razliku od prijanjih ustava, ustavni amandmani prihvaeni u Saveznoj skuptini
30.6.1971., uveli su naelo da se suverena prava ostvaruju u republikama, odnosno u
pokrajinama, a u federaciji samo ona koja se ustavom izriito i uz suglasnost svih
konstitutivnih federalnih elemenata utvrde. Federacija je postala ono oko ega se republike
suglase. Uvedeni su konfederalni elementi, konsenzus s pravom veta i paritet. Neki su pak
naglaavali, poput Zvonimira Baletia, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pitanje
nedjeljivosti suvereniteta hrvatskog naroda u Hrvatskoj, dakle pravo na samoodreenje i
stvaranje vlastite drave po kojemu nitko drugi nema to pravo. Hrvatski tjednik je takoer
naglaavao nedjeljivost hrvatskog suvereniteta. U govoru na velikom mitingu u Zagrebu
7.5.1971. na uzvik mase ivjela nezavisna drava Hrvatska, Savka Dabevi-Kuar
odgovorila je : Da, nezavisna drava Hrvatska, ali samo u socijalistikoj, demokratskoj,
ravnopravnoj i federativnoj Jugoslaviji !nasuprot tezama u raspravi o ustavnim

amandmanima 1971. da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, zbog ega ne treba posebno
spominjati Srbe, u Prosvjeti, srpskoj kulturnoj organizaciji, zahtijevali su posebnu srpsku
autonomnu oblast.
7.3. Nacionalna ravnopravnost
Umjesto potiskivanja nacionalnih osjeaja u Hrvatskoj se poelo tolerirati njihovo javno
oitovanje, a takva je politika 1971. naglo eskalirala. Pitanje nacionalne ravnopravnosti bilo je
u Hrvatskoj postavljeno kao jedna od najvanijih tema. Ocjenjivalo se da se ograniava
hrvatska kulturna samobitnost. O tome su pisali intelektualci poput Dubravka Jelia, Franje
Tumana i Ivana Babia. Prema nekim uvjerenjima jugoslavenstvo je bilo samo paravan
velikosrpstvu. Spominjali su se podaci da Srbi, nesrazmjerno svojem broju u stanovnitvu,
zauzimaju mnogo vie mjesta u Savezu komunista i dravnim strukturama, napose policiji i
vojski. Na pokuaje da se uravnotei nacionalna struktura policije, mnogi Srbi odgovorili su
optubama da se provodi prebrojavanje, koje vodi prema ugroavanju i izbacivanju s posla. U
tome je veliku ulogu odigrao srbijanski tisak. Dostupni podaci potvruju nesrazmjernu
nacionalnu strukturu najvanijih dravnih tijela, napose strukture tijela represije, tj. policije i
vojske, diplomacije i informativne djelatnosti, gdje su uvelike dominirali Srbi. Prema nekim
autorima u Hrvatskoj je u Udbi bilo samo 20 %, a u policiji oko 30 % Hrvata, a Srba je prema
tim procjenama bilo od 76 % do gotovo 80 %. Osim u Hrvatskoj, i u saveznim institucijama
uoeni su problemi s nacionalnom i republikom strukturom, gdje su takoer dominirali Srbi.
Dostupni podaci o strukturi asnika potvruju najnepovoljniju strukturu za Hrvate. Prema
nekim autorima, potkraj 60-ih i poetkom 70-ih Srbi i Crnogorci, koji su imali udio od 42 % u
stanovnitvu, imali su vie od 67 % generala i asnika, 70 % sastava Udbe i 80 % dunosnika
u saveznim institucijama. Nacionalni sastav aktivnih asnika pokazuje pad postotka Hrvata i
Slovenaca, a veliki porast Srba i Crnogoraca. Meu vrlo vanim djelatnostima sa stajalita
nacionalne ravnopravnosti u jednostranakom i federalnom sustavu bila je informativna
djelatnost. Posebnu ulogu u tome imala je jugoslavenska dravna agencija Tanjug, u kojoj su
takoer prevladavali Srbi i Crnogorci (74,53 %), dok su Hrvati imali samo 14 %. BiH takoer
predstavlja vano podruje za Hrvate, u kojima su takoer bili zapostavljeni. Primjerice,
1971. u SK BIH bilo je samo 11 % Hrvata, 28 % Muslimana i 53 % Srba. Mogue da je to
bilo zato to se Hrvati, prema Radeliu, nisu toliko poistovjetili s dravom kao ostala dva
naroda. Zanimljiva je bila i struktura sumnjivih i reimu neprijateljskih osoba, potkraj 1980-ih
Hrvati su predvodili sa 73,19 %, slijedili su Muslimani sa 16,83 %, dok je Srba bilo najmanje
sa 15,62 %. Nema razloga vjerovati da su ti podaci bili bitno drukiji poetkom 1970-ih.
7.4. Jezik i identitet
Novosadski dogovor iz 1954. bio je vrhunac nastojanja jugoslavenskih komunista u
potiskivanju mnogih iskaza tradicionalne nacionalne kulture i uvrivanju jugoslavenske
drave proete novom i zajednikom komunistikom ideologijom. Ustav iz 1963. u lanku 42.
nalae da su jezici i pisma ravnopravni, a da pripadnici naroda Jugoslavije imaju i pravo
nastave na svom jeziku na podruju druge republike. Iznimka je predviena jedino u JNA, pa
je navedeno da se iznimno u JNA zapovijedanje, obuka i administracija vode na
srpskohrvatskom jeziku. Jedna od manifestacija unitarizacije bilo je pisanje Historije KPJ u
kojoj nije sudjelovao nitko iz Hrvatske, te je tiskana na svim jezicima osim na hrvatskom.
Vaan dogaaj predstavljala je i Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika,
iji su potpisnici (meu ostalima Matica hrvatska, Drutvo knjievnika Hrvatske, Hrvatsko
filoloko drutvo i drugi) utvrdili da je hrvatski jezik u sklopu oivljavanja etatizma,
unitarizma i hegemonizma, doveden u neravnopravan poloaj jer se putem upravnog aparata,
sredstava javne i masovne komunikacije provodi nametanje srpske varijante kao dravnog
jezika. Uslijedili su estoki napadi, pogotovo od nekih lanova SKH (Milo anko, Antun

Biber) te openito iz vrha KPJ. Iz CK SKH smijenjen je Veeslav Holjevac, a Franjo

Tuman smijenjen je s mjesta ravnatelja IHRPH i izbaen iz Saveza komunista. Miroslav
Krlea isputen je iz CK SKH , bez ikakve rasprave. Kao arita nacionalizma oznaene su
Matica hrvatska i Matica iseljenika, skupina u Savezu knjievnika predvoena Petrom
egedinom i IHRPH. Iako su inicijatori Deklaracije partijski kanjeni, reakcija saveznih
vlasti pokazala je da su neki njihovi stavovi prihvaeni. Tako je SIV u prosincu 1967. odluio
da se sve savezne uredbe objavljuju na jezicima svih naroda. S obzirom na nezadovoljstvo u
Hrvatskoj, rad na zajednikom rjeniku Matice hrvatske i Matice srpske bio je prekinut u
studenom 1970., a kao odjek zahtijevanja da se hrvatski jezik to vie oslobodi pritiska srpske
varijante, 1971. tiskan je Hrvatski pravopis (autori Stjepan Babi, Boidar Finka i Milan
Mogu).od ostalih javnih zahtjeva u vezi s imenom u 1971. treba spomenuti zahtjev studenata
da se u JNA rabi i hrvatski jezik. Osim jezika, prepoznatljivi imbenici stvaranja i
potvrivanja nacionalne pripadnosti pojedinaca naciji bili su i povijesti tradicija. Samo su se
usputno obiljeavali ili ak preuivali oni dogaaji koji su u prijanjim razdobljima bili
simboli nacionalnog ponosa i hrvatske dravnosti (Zrinsko-frankopanska urota, Hrvatski
sabor iz 1848., ban Jelai, odluka Hrvatskog sabora iz 1918. o osamostaljenju od A-U). s
druge strane, ljudi poput Matije Gupca i Matije Ivania trebali su biti dokazom stoljetnih
borbi protiv gospodujuih klasa za jednakost, pravdu i slobodu. Veliku raspravu uzrokovao je
i broj rtava u Jasenovcu, koji su komunistike vlasti preuveliali do ak 700.000, a u stvari je
iznosio oko 85.000. i Franjo Tuman je upozorio na preuveliavanje tih brojki, na to je dobio
otru kritiku od strane vlasti. Ponekad se ak i pjevanje hrvatske himne Lijepe nae
smatralo (ultra)nacionalistikim ispadom, to je apsurd.
7.5. Gospodarski uzroci
Gospodarski uzroci hrvatskog proljea bili su samo jedni od mnogih uzroka, pored
nacionalnih, kulturnih, jezinih itd. bit gospodarskog sukoba izraena je parolom za iste
raune, kako je to u Hrvatskoj naglaavano. Hrvatsko vodstvo se suprotstavilo prelijevanju
sredstava iz razvijenijih republika u nerazvijene. Jedini fond iz kojeg je Hrvatska vie
dobivala, nego je davala, po tvrdnji tadanjeg predsjednika Izvrnog vijea SR Hrvatske
Dragutina Haramije, bio je fond za boraka pitanja, ali i tu se zalagala za decentralizaciju.
Pristae reformne struje u SKH, borei se protiv prelijevanja hrvatske akumulacije, borili su
se za veu samostalnost republika. Ogorenost u bogatijim republikama(Slovenija i Hrvatska)
izazivala je obveza da se odreen postotak zaraenih deviza mora deponirati u Narodnu banku
Jugoslavije (NBJ) u Beogradu. Ocjenjivali su da time svoje devize, kao i drugu zaradu,
moraju rtvovati da bi se pomoglo nerazvijenima i, kako su to voljeli rei u sjeverozapadnim
republikama, manje radinim republikama. Na takve optube iz Srbije su odgovarali tezom da
je njihova republika bila rtva politike nakon 1948., kada se zbog sigurnosnih razloga nije
investiralo u Srbiju. Godina 1971. bila je vrhunac sukoba. Jugoslavensko je vostvo bilo
rastrgano izmeu onih koji su se zalagali za to da sredstva ostaju u republici gdje su stvorena,
a drugi su naglaavali vanost meusobne solidarnosti i pomoi dok se nerazvijeni ne razviju,
a sve zbog opih dravnih interesa. Marko Veselica, sveuilini profesor u Zagrebu zakljuio
je da je Srbija imala dva puta vei udio u novim investicijama, nego u formiranju narodnog
dohotka, a Hrvatska u istoj usporedbi tri puta manji udio. .odan s vremenske je distancije
tumaio da je Hrvatska 1918.-1988. imala najniu stopu investicija, najveu stopu emigracije,
pa zato i najniu stopu nataliteta. I Franjo Tuman, umirovljeni general i smijenjeni ravnatelj
Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske, naglaavao je da je devizni reim bio nain
izrabljivanja hrvatskoga gospodarstva. Od drugih primjera tetnih odluka za Hrvatsku
najee su spominjali preseljenje autoindustrije i slabo ulaganje u jadranske luke, to je sve
rezultiralo slabim intenzitetom zapoljavanja u Hrvatskoj.

7.6. Migracija prema inozemstvu

Urbaniziranost Hrvatske bila je usporediva s jugoslavenskim prosjekom, za razliku od
emigracije stanovnitva Hrvatske u inozemstvo, koja je bila neusporedivo najvia u
Jugoslaviji. U prvom razdoblju nakon rata iseljavanje je obiljeeno izravnim ratnim
dogaajima i politikim uzrocima (Bleiburg, Krini putovi, represija jugoslavenskih
komunista), a nakon smirivanja stanja gospodarska emigracija preuzela je primat. 1968. BiH,
Slovenija i Hrvatska su inile 49 % stanovnitva Jugoslavije, a ak 87 % emigracije. 1973.
ak je 6 % stanovnitva Hrvatske bilo na privremenom radu u inozemstvu. Neki od uzroka
emigracija su bili vjerojatno i zapostavljanje Slovenije i Hrvatske, kada je o investiranju rije
(naime, financijska snaga je bila uglavnom u Srbiji i Crnoj Gori pa se zato vie i investiralo u
nerazvijena podruja, po .odanu). pozitivne strane otvorenosti granica su bile liberalizacija
putovanja i otvorenost prema svijetu, a napose vei priljev deviza u zemlju. Negativne strane
bile su depopulacija i razbijanje obitelji, te nacionalno otuenje djece roene u inozemstvu.
Uzroci iseljavanja nalazili su se u nepovoljnom poloaju hrvatske nacije, osiromaenju
Hrvatske i prisvajanju njezinih rezultata od strane drugih republika.
7.7. Sukob starih i mladih
Potkraj 60-ih i poetkom 70-ih sukob u SKJ imao je i obiljeja sukoba starih i mladih
komunista. U saveznom vrhu reformne snage su bili Miko Tripalo, Mirjana Krstini i Jakov
Sirotkovi. U Hrvatskoj su to bili Savka Dabevi-Kuar, Pero Pirker, Dragutin Haramija,
Ivan ibl i drugi. Predstavnici suprotne struje bili su Jure Bili, Milka Planinc, Jelica
Radojevi, Duan Dragosavac i drugi. Uskoro su Dabevi-Kuar i Tripalo postali vie
nacionalni, nego partijski prvaci. U borbi protiv njih su se nali unitaristiko-hegemonistiki
krugovi. Britanski su diplomati konstatirali da je iroka podrka stanovnitva dijelu hrvatskog
rukovodstva izazvala snanu ljubomoru staromodnih komunistikih tvrdolinijaa. Osim
toga, procijenjeno je da je promjenom vodstva mlak hrvatski nacionalizam postao izrazito jak
i ekstreman. Stari kadar uplaio se za socijalizam. Tripalo i Dabevi-Kuar u Hrvatskoj, kao i
mlai kadrovi u drugim republikama, svojom su svjeinom, odlunou i popularnou slabili
Titov monopol i inili ga slabim pred protivnicima reformi. Upravo zbog toga svega se Tito
odluio smijeniti vodstvo hrvatskih komunista, te je s pomou starih kadrova izveo reforme
uz pojaanu ulogu SKJ.
8. Nova politika : izmeu nacije i klase (1971.-1980.)
8.1. Dramatian trenutak Hrvatske
Reakcija na Deklaraciju o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika bila je dokaz velike
politike podijeljenosti Hrvatske, ali i Jugoslavije, poto su postojali krugovi koji su
podravali Deklaraciju te openito Hrvatsko proljee, a s druge strane postojali su unitaristiki
i srpski nacionalistiki krugovi koji su se protivili svemu tome. Postojala su tri sredita
hrvatskog nacionalnog pokreta : dio CK SKH, Matica hrvatska i studentsko vodstvo.
Hrvatsko partijsko i republiko vodstvo, suprotno dotadanjim nepisanim pravilima, pokretalo
je neka pitanja mimo centralnog vodstva, pa je 1968. uputilo otru kritiku SIV-u zbog
poputanja u vezi s velikim investicijama, to je ugroavalo gospodarske interese Hrvatske.
savezna tijela i gotovo sve republike otro su reagirali. Od CK SKH ogradio se i V.Bakari.
Kardelj, Todorovi i piljak su napali hrvatsko vodstvo, a jo jedan od poznatijih ljudi koji su
napali hrvatsko vodstvo bio je Milo anko. U kasnu jesen 1970. i hrvatski studentski pokret
dobio je svoje jasnije obrise. Za prvog prorektora u prosincu 1970. Skuptina Sveuilita
odabrala je Ivana Zvonimira ika (koji je slovio kao deklarirani klerikalac i hrvatski
nacionalist), pobijedio je Damira Grubiu, kandidata SKJ. U travnju 1970. smijenjeno je

vodstvo Saveza studenata Zagreba odanog SKH-u i izabrano novo na elu s Draenom
Budiom. Za predsjednika Saveza studenata Hrvatske je odabran Ante Paradik. Istodobno na
elo Saveza omladine Hrvatske doao je Ivan Vrki. Zaredali su se masovni studentski mitinzi
s osnovnom idejom o nacionalnoj ravnopravnosti i to veoj hrvatskoj autonomnosti.
Najaktivniji sudionici masovnih skupova i autori mnogih lanaka bili su Marko Veselica i
ime odan, a uz njih su se takoer isticali ekonomisti Vladimir Veselica i Hrvoje oi. U
borbi za hrvatski jezik, za vee potivanje njegove posebnosti isticao se knjievnik Petar
egedin. Prema tvrdnjama Dabevi-Kuar, Tito je otvoreno zahtijevao da se izvre uhienja
nekih najistaknutijih oporbenih prvaka, ali ona je to odbijala. Sluba dravne sigurnosti je
iskoristila svoje agente kako bi lano optuivala hrvatsko vodstvo da ima veze s ustakom,
odnosno protujugoslavenskom emigracijom. este i radikalne promjene odnosa Tita prema
hrvatskom vodstvu govore o tome da se voa Jugoslavije i jugoslavenskih komunista dugo
kolebao i traio pravo rjeenje za izlazak iz krize i zadovoljavajuu reformu Jugoslavije. U
travnju 1971. Tito je pred Kardeljem, Bakariem i Tripalom prijetio vojskom i smjenjivanjima
republikih vodstva i uhienjima najekstremnijih nacionalista u svakoj republici. Na sjednici
SKJ na Brijunima je posebno jak pritisak bio izvren na vodstva Hrvatske i Srbije, pri emu je
prednjaio Kardelj, a taj sastanak je, po Tripalovom uvjerenju, bio prekretnica u odvajanju
Bakaria od hrvatskog vodstva. Na sastanku s hrvatskim vodstvom u srpnju 1971. Tito je
ponovno prijetio vojskom, spominjui divljanje ustaa i ovinizam. U meuvremenu se sve
vie stvaralo ozraje osamostaljivanja Hrvatske, a mnogi u studentskom vodstvu, prema
kasnijem Budiinom svjedoenju, vjerovali su u to kao u samo po sebi razumijevajuu
injenicu. Tito je pak bio za promjene, ali ih je htio izvrit uz najue vodstvo SKJ, bez
vodstva najutjecajnijih republika. Dolazi i do trajkova, a unato tome to je vodstvo CK SKH
molilo studente da prekinu trajk da bi mogli Titu pokazati da vladaju stanjem, trajk je izbio
22.11.1971. Podralo ga je i Predsjednitvo Matice hrvatske u sastavu ime odan, Ljudevit
Jonke, Franjo Tuman, Petar egedin i Vlatko Pavleti. Studenti su zahtijevali preispitivanje
raspodjele inozemnog priljeva u Jugoslaviju, to je i bio zahtjev vodstva SKH. Ante Paradik,
predsjednik Saveza studenata Hrvatske, zahtijevao je uvoenje hrvatskog jezika za Hrvate u
JNA, sluenje vojnog roka u republici te premjetanje glavnog taba Jugoslavenske ratne
mornarice iz Beograda u Split.
8.2. Jesen hrvatskog proljea
Tito je sazvao sastanak s hrvatskim politikim vodstvom u Karaoevu krajem 11.mj. 1971., a
od 19 sudionika iz Hrvatske, 8 je bilo na strani Tita, a ak 11 na strani hrvatskog vodstva. Tito
je smijenio Dabevi-Kuar i P.Pirkera, dok je Tripalo sam dao ostavku. Zbog odluka Tita
studenti su planirali prosvjede podrke Tripalu i Kuar. No, Zagreb je ve bio prepun
policijskih patrola, a i vojska je bila spremna za intervenciju. Nad gradom su kruili
helikopteri, a studentski domovi su stavljeni pod nadzor policije da bi se sprijeio bilo kakav
oblik prosvjeda. Sve to ukazuje na to kolika je represija vladala od strane jugokomunistikog
vodstva i na to da su pod svaku cijenu htjeli sprijeiti jo jedno protestiranje protiv vlasti. Na
plakatima su se isticali natpisi Dolje Karaorevo, Dolje izdajnik Tito, Tito je svemu
kriv Jo Hrvatska ni propala i slino. Ivan Zvonimir iak, Draen Budia i Goran Dodig su
uhieni u noi 11. na 12. prosinca, dok se Ante Paradik naknadno sam prijavio. I 14. 12. su
na Trgu ponovno izbili neredi s oko 5.000 sudionika. Mnogi su zatvarani, proganjani,
kanjavani i prekrajno i kazneno prijavljeni. Postupanje s uhienim studentima, prema
izvjeima britanskog veleposlanstva, bilo je vie nego loe. Uslijedili su progoni,
zatvaranja i kanjavanja svih ljudi, grupa i institucija koji su na bilo koji nain podravali
Hrvatsko proljee. Do sijenja 1972. smijenjeno je ili dalo ostavke oko 400 pristaa vodstva
SKH. Smjene su zahvatile utjecajna imena iz politikih, vojnih, diplomatskih i novinarskih
krugova Hrvatske. Iskljueni su, marginalizirani ili osueni na zatvorske kazne mnogi koji su

objavljivali u glasilima Matice hrvatske ili drugim glasilima ili su se, pak, isticali u
studentskom pokretu (Bruno Bui, ime odan, Vlado Gotovac, Vlatko Pavleti, Franjo
Tuman, Petar egedin, Hrvoje oi, Marko Veselica, Vladimir Veselica) Najvii postotak
krivinih djela u prvoj polovici 1972. u Jugoslaviji je otpadao na Hrvatsku, ak 69 %. Prema
Tripalu, svi politiki procesu u Hrvatskoj nakon 1971. temeljili su se na progonu ljudi koji su
javno iskazivali svoje ideje, a ne zato to bi krili zakone ili ugroavali vlast. Meu
iskljuenima iz SKH bilo je 35 prvoboraca, oko 10 generala (meu iskljuenim generalima iz
JNA bio je npr. i Janko Bobetko), aktivnih i umirovljenih.
8.3. Nekoliko zakljuaka o hrvatskom proljeu
U doba hladnog rata i podjele izmeu Varavskog pakta i NATO-a, nijednoj od velesila nije
odgovarao sukob u Jugoslaviji, te je zato Tito imao podrku i kod jednih i drugih u guenju
Hrvatskog proljea. Jugoslavija se pritom, po nekima, javljala kao tampon-zona izmeu dva
ideoloka bloka. Komunistiko vodstvo Jugoslavije je sjednicu u Karaorevu 1971.
opravdavalo eljom za suzbijanjem nacionalizma, smanjenjem dezintegracijskih procesa i
uvrivanjem dravnog jedinstva. Novo hrvatsko vodstvo, pojednostavljeno gledano, kao i
sva vodstva koja su raunala na Jugoslaviju, legitimiralo se borbom protiv hrvatskog
nacionalizma. U svakom sluaju, postojale su tri institucije oko kojih se stvaralo Hrvatsko
proljee : dio CK SKH i njegovi pristae, Matica hrvatska i sveuilitarci. Matica hrvatska, a
jedino je ona bila jedinstvena, i sveuilitarci esto su bili suprotstavljeni SKH. Zato je teko
rei da je to bio pokret u pravom smislu te rijei : da postoji jedan interes, bez obzira na
razliita uvjerenja. U Matici hrvatskoj i meu studentima je bila mnogo izraenija i istaknutija
elja za potpuno samostalnom Hrvatskom, dok SKH nije dovodio u pitanje Jugoslaviju, ve
su samo htjeli reforme. Mnogi su u Hrvatskoj dogaaje u 1971. doivjeli kao izgubljeni rat za
slobodu i dravu. Kod mnogih je nasilan kraj Hrvatskog proljea izazvao osjeaj nacionalnog
ponienja, a u mnogih koji su njegovali ideju zajednitva s drugim jugoslavenskim narodima
ta je godina oznaila kraj njihova jugoslavenstva.
8.4. Svakodnevni ivot
este su zabrane novina i glasila u kojima se mogla prepoznati kritika vlasti i sustava,
miljenja o podreenosti ili iskoritavanosti neke republike ili naroda. Tako je u oujku 1972.
na godinu dana zatvora osuen Mate Marinko zbog pjesme Hrvatska molitva, a dr. Jerolim
etka, urednik Vjesnika sv. Nikole Tavelia u kojem je pjesma objavljena, na godinu dana i
uvjetno na dvije i to zbog krivinog djela neprijateljske propagande. Po Zakonu o spreavanju
zloupotrebe tiska i drugih oblika informiranja iz travnja 1973., graani i institucije mogli su
dati inicijativu za izricanje privremene zabrane, pa se za oduzimanje zabranjene publikacije
vie nije morala ekati sudska odluka, nego je ovlateno tijelo MUP-a moralo odmah
postupati po nalogu javnog tuiteljstva. Teilo se i omasovljenju lanstva Saveza komunista,
pa je primanje u SK bilo pogotovo izraeno za sluenja vojnog roka u JNA. Iz javnosti su
potpuno potisnuti politiki i nacionalni sukobi, a u prvi plan su doli korupcija i gospodarski
kriminal. Deklarativna politika samoupravljanja nije bila usklaena sa stvarnim stanjem. U
polju obrazovanja, otvorena su nova sveuilita u Rijeci, Splitu i Osijeku. U promet je 1972.
putena autocesta od Zagreba do Karlovca. Godine 1965. Zakon o imenu dao je roditeljima
punu slobodu u izboru imena, tako da se 70-ih godina biljei nalet modernih imena.
8.5. Ustav 1974. i (kon)federacija
Reforma federacije navijetena je jo 1964. na Osmom kongresu SKJ, a povjerena je Edvardu
Kardelju. Posao je zapoet prvim amandmanom na Ustav, 1967. kada je obnovljeno Vijee
naroda, koje je 1969. izjednaeno s Drutveno-politikim vijeem Savezne skuptine. Treim
je amandmanom federaciji oduzeto pravo ulaganja u investicije. Idue su godine autonomne

pokrajine (Vojvodina i Kosovo) postale konstitutivni element federalizma. Po odluci

Predsjednitva SKJ iz travnja 1970., federacija mora imati jedinstven polit. i gosp. sustav,
trite, obranu i meunarodne odnose, te sredstva za Fond za nerazvijene republike i
pokrajinu Kosovo. Odluke se donose usuglaavanjem republika i pokrajina, pa se moe rei
da je njima time priznato pravo na suverenitet. Reformom je Jugoslavija od savezne drave
trebala postati savez drava, tj. izvorni suverenitet pripada republikama, a one jedan njegov
dio dobrovoljno prenose na federaciju. Serijom amandmana koje je Skuptina SFRJ usvojila
30. lipnja 1971. odreeno je da su savezna tijela sastavljena po sustavu pariteta, a uvedeno je i
kolektivno predsjednitvo SFRJ. Uvoenje naela jednoglasnosti i jednake zastupljenosti
savezna je mo ograniena. Decentralizaciju nije pratila demokratizacija, nego je uloga
partijske birokracije ojaana, ali se i SKJ decentralizirao, tako da su 1969. i njegova tijela
sastavljena po paritetnoj osnovi. Savezna skuptina ima dva vijea Vijee republika i
pokrajina (12 delegata iz svake republike i 8 iz dviju pokrajina koje biraju skuptine republika
i pokrajina; odluuje o pitanjima za koja treba suglasnost republika) te Savezno vijee (po 30
delegata samoupravnih organizacija iz republika i po 20 iz pokrajina, biraju ih opinske
skuptine; odluuju o pitanjima u iskljuivoj nadlenosti federacije). lanova Predsjednitva
SFRJ je 9 (8 + Tito) umjesto ranijih 23. Novim je Ustavom jasnije definirano pravo na
samoopredjeljenje do odcjepljenja. Granice su zatiene i republikim i saveznim Ustavom,
tako to je za njihove promjene bio potreban pristanak dotinih republika. Ustav je 21. veljae
1974. proglasio predsjednik Vijea naroda Skuptine SFRJ Mika piljak. Tom prilikom Tito je
proglaen doivotnim predsjednikom. Po Zakonu o udruenom radu iz 1976., autora Edvarda
Kardelja, Osnovne organizacije udruenog rada (OOUR-i) i mjesne zajednice temelj su
politikog i proizvodnog sustava. Odatle radnici i graani biraju delegate za vie razine, u
Vijea udruenog rada. Radnici su preko radnikih savjeta trebali donositi odluke (o
raspodjeli dohotka i izdvajanju za drutvene potrebe), a poslovodne strukture postati samo
izvrni organi. Takav sustav je prilikom svoje razrade izazvao poplavu pravnih propisa i
bujanje birokratskog aparata. Upravljake su strukture gubile odgovornost i strunost, a
najvanije je odluke i dalje donosila Partija. Sustav rotacije u politikim strukturama u praksi
je bio horizontalan (stalno su se izmjenjivali isti ljudi), ali je ipak izazvao gubitak autoriteta,
slab radni angaman i bezinicijativnost vodstva. Zakonom o narodnoj obrani iz 1969. na
razini republika su uvedene teritorijalne obrane to se dralo izrazom njihove suverenosti
8.6. Srbi u Hrvatskoj, njihove nacionalne institucije i srpska pravoslavna crkva
Srbi su imali veinu u 15 od 115 opina, ali ih je u opinama u kojima nisu bili veina ivjelo
ak tri etvrtine od ukupnog broja. U Ustavu iz 1974. stajalo je da je SR Hrvatska nacionalna
drava hrvatskog naroda, drava srpskog naroda u Hrvatskoj i drava drugih naroda i
narodnosti koje u njoj ive. Hrvatska dakle nije bila njihova nacionalna drava Srba (to je
bila samo Hrvatima), ali je naglaena posebnost Srba u odnosu na druge narode i narodnosti
koji su jo ivjeli u Hrvatskoj. Pokuaje dijela hrvatskog vodstva oko Savke Dabevi-Kuar i
Mike Tripala da se zauzmu za usklaivanje nacionalne strukture u upravnim i sigurnosnim
organima gdje su Srbi bili prezastupljeni, mnogi od njih doekali su s negodovanjem. Srpsko
kulturno-prosvjetno drutvo Prosvjeta bavilo se uglavnom kulturnim radom, ali je od 1969. do
1971. u njegovom radu nastala kratka ekspanzija na politikim pretpostavkama. Prosvjeta je
rasputena 1980., prije svega zbog simetrije zbog zabrane Matice hrvatske. Utjecaj Srpske
pravoslavne crkve meu stanovnitvom znaajno je opao, to se ogledalo u nezainteresiranosti
ili ak i otporu gradnji i obnovi crkava koje je prualo srpsko stanovnitvo u ustanikim
krajevima. Odnosi SPC-a i Katolike Crkve su, bez obzira na povremene susrete njihovih
visokih predstavnika, i dalje bili obiljeeni nepovjerenjem.

9. Raspad SKJ i Jugoslavije (1980.-1990.)

9.1. Gospodarska i politika kriza
Slabosti uvoenja sustava udruenog rada razbija se jedinstvenost poduzea na manje
poslovno-financijske dijelove, gomilanje administrativnih trokova, neproduktivna radna
snaga. Samoupravnim dogovaranjem priguen je trini mehanizam. Ipak, novi je sustav
doprinio slabljenju uloge savezne drave i jaanju republika i nacionalnih ekonomija.
Trgovina meu republikama se smanjila, a narasla je unutar republika. J. B. Tito umro je 4.
svibnja 1980., a njegov prvi suradnik Kardelj godinu dana ranije. Ubrzo se pokazalo da ranije
provedene reforme nisu uspjene. Osim toga, srpska se elita alila na ogranien suverenitet
Srbije. Jugoslavija je 70-ih godina, u doba svjetske naftne krize dobila jeftinu naftu od Libije,
prekomjerno se zaduivala na zapadu, te koristila trite SEV-a (ekonomska organizacija
zemalja istonog bloka) gdje je bila liena zapadne konkurencije. To je izazvalo neracionalne
i neisplative investicije. Porastom cijene kapitala na svjetskom tritu za druge naftne krize
krajem 70-ih godina, pokrivenost uvoza izvozom pala je na 48,5%, vanjski dug je porastao na
21 mlrd $ (u deset se godina udvateseterostruio), a inflacija je bila 46%. Pao je i uvoz pa je
dolo do nestaice robe iroke potronje. Od 1979. do 1984. standard stanovnitva pao je za
34%, a raunalo se da je 27% radnih mjesta neproduktivno. Hrvatska i Slovenija izlaz su
vidjele u trinim zakonima, slobodnom oblikovanju cijena i ekonomskim, a ne politikim
odlukama. Nerazvijenije republike zalagale su se solidarnost i preraspodjelu (Fond za
nerazvijene), iako se takva pomo troila u neproduktivne investicije, a razlika u razvijenosti
se nije smanjivala. Pad standarda amortizirao se tednjom u devizama, krijumarenjem,
preprodajom, kraom opreme po poduzeima, sivom ekonomijom, radom u inozemstvu,
masovnim bolovanjima. Zbog galopirajue inflacije i velikog vanjskog duga zemlja je bila na
rubu bankrota. Komisija pod vodstvom Sergeja Kraighera objavila je 1983. Polazne osnove
Dugoronog programa ekonomske stabilizacije, u kojem je napokon priznato da postoji
gospodarska kriza, pozvano na uvaavanje trita i odluujuu ulogu radnika, ali se krizu
politikog sustava nije htjelo priznati. Pokuavalo se odgovoriti reprogramiranjem dugova,
podjelom bonova stanovnitvu da bi se u opoj nestaici uvela pravedna potronja. Dinar je
postao bezvrijedan. Mjere koje su poduzimali predsjednici Saveznog izvrnog vijea, Milka
Planinc i Branko Mikuli izazivale su optube srpske politike da se ide na ruku razvijenijim
republikama. Dolaskom Ante Markovia 1988. pristupilo se odreivanju vlasnika drutvene
imovine, uvoenju trita kapitala i rada umjesto dogovorne ekonomije, a odredbe Ustava i
Zakona o udruenom radu su naputene u dijelovima koji su se ticali funkcioniranja
ekonomije. Dinar je stabiliziran, poela je privatizacija, a inflacija i dugovi su smanjeni.
Umjetna zaposlenost i niska produktivnost i dalje su prevladavali.
9.2. Neki pokazatelji razvoja Jugoslavije
Stupanj urbanizacije popeo se na 50%, provedena je elektrifikacija i rijeena opskrba vodom u
gotovo svim opinskim centrima, a zaposlenost se ubrzano poveavala. U odnosu na druge
europske zemlje (bilo one sa kapitalistikim, bilo sa dravno-socijalistikim sustavom)
Jugoslavija je 80-ih godina zadrala poloaj po stupnju ekonomskog razvoja slian onome iz
50-ih, jer koliko god da se sama razvijala, jednako ili uspjenije od nje razvijale su se i druge
zemlje. Nejednakost stambenog fonda nije prevladana mnogi su u iekivanju da im se
isplate izdvajanja u stambeni fond bili upueni na podstanarstvo ili divlju izgradnju, dok su
pripadnici viih slojeva po politikom kljuu lake dolazili do stanova. Suprotno
socijalistikim idealima, vladajui su se slojevi samoreproducirali: to je via bila kola ili
fakultet, to je postotak uenika i studenata iz niih slojeva u njima bio nii. I distribucija
dohotka izmeu najviih i najniih slojeva bila je vea nego u mnogim europskim

kapitalistikim zemljama. Uzroci trajkova najee su bili zahtjevi za veom plaom, a da bi

se dojam o socijalnim sukobima umanjio, u javnosti je koriten izraz obustava rada.
9.3. Gospodarski pokazatelji odnosa meu republikama
Pripadnici oporbenih snaga u Hrvatskoj, potisnuti iz javnog ivota i politika emigracija
smatrali su da nijedno od pitanja postavljenih 1971. nije rijeeno, nego da se i dalje izvlailo
sredstva iz Hrvatske, a na rukovodee pozicije dovodio sve vei broj Srba. Razvijenije
republike, Hrvatska i Slovenija, te SAP Vojvodina smatrale su da su eksploatirane zbog
prekomjernog davanja, a nerazvijeni (Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija) alili su se da su
eksploatirani preko djelovanja trita. Po nekim tumaenjima nerazvijenijim republikama
tetilo je to su jer je u njima bio zastupljeniji poljoprivredni i sirovinski sektor. Dok su
proizvodi u tim sektorima, jer su im cijene bile nadzirane, ostajali jeftini, razvijenije su
republike svoje tehnoloki zahtjevnije proizvode neometano prodavale na slobodnom tritu i
tako ostvarivale vei dohodak. S druge strane, razvijene su republike isticale da na njih, zbog
proporcionalnog oporezivanja drutvenog proizvoda prema naelu porezne snage, pada
najvei teret financiranja federalne birokracije i vojske. Prigovarale su i zbog
netransparentnog troenja gotovog novca koji se odlijevao za razvoj nerazvijenih (sredastva
Fonda inila su 1,5% jugoslavenskog drutvenog proizvoda). Po nekim pokazateljima, meu
republikama su bile mnogo vee razlike u proizvodnji nego u potronji, to je takoer
ukazivalo na nepravednu raspodjelu sredstava u korist slabije razvijenih. Iako je Hrvatska u
Jugoslaviji imala sporiji rast od nerazvijenijih republika, ipak se nije smanjila razlika u
nerazvijenosti, emu su neki razlog vidjeli u brzom demografskom usponu nerazvijenih i
niskom natalitetu razvijenijih republika. U Hrvatskoj su bile najnie stope investicija i
zapoljavanja, te najvea stopa emigracije radnika na rad u inozemstvo, tako da je od 1961. do
1971. iz Hrvatske prema Zapadu iselilo 300.000 osoba.
9.4. Demografsko-kulturoloki pokazatelji odnosa meu republikama
Godine 1981. Hrvatska je republika s najniim demografskim porastom. Uzroci toga lee u
iseljavanju, urbanizaciji, tenji lagodnijem ivotu i sl. Udio Jugoslavena u Hrvatskoj te je
godine iznosio 8,2%, a njihov porast izraen je u etniki mjeovitim sredinama i obiteljima i
urbanim krajevima. Godine 1991. udio Jugoslavena pao je na 2,2%. Jugoslaviju je slabila
slaba etnika kohezija, rasprenost Srba i neto manje Hrvata, nagli rast Albanaca i
nedostatan rast Hrvata. U udjelu svoga stanovnitva u SKJ prednjaila je Crna Gora, a zatim
Srbija, dok je Slovenija bila na zaelju, a odmah zatim i Hrvatska. Unutar JNA Srbi i
Crnogorci zauzimali su dvije treine kadra. I u Bosni i Hercegovini Srbi su u dravnoj slubi
bili prezastupljeni u odnosu na Hrvate i Muslimane (koji se u popisima stanovnitva kao
etnika grupa vode od 1961., a kao poseban narod poeli su se tretirati od 17. sjednice CK
SKBIH 1968. godine). Religioznost je od dolaska komunista na vlast jae opadala meu
pravoslavcima, a manje meu katolicima i muslimanima u Srbiji je prema anketi iz 1985.
bilo 11% vjernika, a u Hrvatskoj 33%. Stopa nepismenosti se smanjivala, ali su razlike meu
republikama postojale u Hrvatskoj je 1981. bilo 5,6% nepismenih, a na Kosovu ili u BiH tri
puta vie.
9.5. Socijalno-kulturno stanje
Od 1948. do 1984. u Hrvatskoj je udio poljoprivrednog stanovnitva pao sa 66,3% na 15,2%,
a industrijska proizvodnja se brzo razvijala, tako da je Hrvatska od slabo razvijene agrarne
zemlje postala srednje razvijena industrijska zemlja. Hrvatska je bila neujednaeno razvijena.
Isticali su se Zagreb, Rijeka, Split i Sisak. U gradovima je bila izraena razlika u kvaliteti
stanovanja, a stanogradnja je dosegnula vrh 1974. kada je izgraeno preko 34.000 stanova. U
podruju kolstva, zdravstva i zapoljavanja nositelji vanijih poloaja u drutvu koristili su

povlastice. Religiozna su uvjerenja i dalje u najveoj mjeri zadravana unutar crkve ili
obitelji, ali se na kioscima i u knjiarama mogao nabaviti vjerski tisak, knjige ili estitke.
9.6. Demografske promjene
Stanovnitvo Hrvatske u Jugoslaviji je 1948. inilo 23,9%, a 1981. 20,5%. Ukupno
poveanje proja stanovnitva Hrvatske u tom periodu bilo je 21,7%. Od 4.784.265 stanovnika
koliko je u Hrvatskoj popisano 1991. treba oduzeti 285.000 onih koji su ivjeli u inozemstvu
(meu kojima je bilo 92% Hrvata). Postotak Hrvata u Jugoslaviji je sa 24% iz 1948. pao na
19,8% u 1981. godini zbog nie stope prirataja, emigracije i deklariranja Jugoslavenima. U
Hrvatskoj je bilo 75% Hrvata, 11,5% Srba, 8,2% Jugoslavena, a jo su bili zastupljeni
Slovenci i Muslimani sa oko pola postotka, te od manjina Maari i Talijani. Ruralna podruja
sa srpskom veinom postala su depopulacijska jedan ih se dio iselio u Srbiju, a to je
djelomino nadoknaeno doseljavanjem Srba iz Bosne i Hercegovine u vee gradove u
Hrvatskoj to je povezano s njihovim razmjetajem u dravnim slubama, ali i s
gospodarskom razvijenou tih dijelova Hrvatske. Bez obzira na te trendove, Srbi su i dalje
bili prisutniji u nerazvijenijim podrujima republike.
9.7. Centralisti i ustavoruitelji na djelu
Premda su Ustav iz 1974. zbog Titovog autoriteta svi prihvatili, rezerve su iskazane u Srbiji,
ali i Crnoj Gori i BiH. Nakon Titove smrti, a posebno nakon izbijanja prosvjeda albanskih
studenata na Kosovu 1981. u Srbiji je pokrenuta kampanja protiv Ustava. Prigovaralo se da je
Srbija razbijena, da je naelo narodnog suvereniteta (naroda kao svih graana) zamijenjeno
suverenitetom republika i da je nepostojanjem jednakog i direktnog izbornog prava ukinut
jugoslavenski narod kao politika kategorija. Nasuprot tome, naela federalizma branili su
predstavnici Slovenije i Hrvatske. Vodstvo Srbije je zahtijevalo ogranienje autonomije
pokrajina, s ciljem da Srbija postane cjelovita drava. Jedno od sredstava za ostvarenje
svojih ciljeva, srbijansko je vodstvo, na elu sa Slobodanom Miloeviem, vidjelo u
reafirmaciji demokratskog centralizma i veinskog glasovanja u SKJ. U Srbiji je 80-ih godina
napravljen demokratski iskorak prema slobodnom izraavanju razliitih miljenja, to je
iskoriteno za sustavne napade na ustavna rjeenja te za otvaranje povijesnih tema i traenje
krivca za stanje u Jugoslaviji. Govorilo se da je razbijena jedinstvena drava, da je dolo do
transfera industrije iz Srbije u BiH da bi se oslabila Srbija, da su dalmatinski Hrvati i
Crnogorci zapravo Srbi, da je cijeli Titov sustav i batina protu srpski i td. i tsl. Milorad
Ekmei u Istoriji Jugoslavije odbacio je poistovjeivanje srpstva i pravoslavlja i iznio tezu
da je narodnost zasnovana na jeziku, tj. tokavskom narjeju. Vasilije Kresti nastojao je
dokazati genocidnu prirodu Hrvata. Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti,
objavljen 1986. bio je prvi nacionalni program nastao izvan SK. Srpski su znanstvenici
korijen problema vidjeli u prvenstvu nacionalnog nad klasnim interesom, konstatirali su da je
Srbija nakon rata diskriminirana na gospodarskom i politikom planu jer da su hrvatski i
slovenski komunisti ostvarili politiku dominaciju, odvojili Vojvodinu i Kosovo od Srbije te
razbili srpsku kulturu po republikim granicama. Povrh svega, prema Memorandumu, Srbi u
Hrvatskoj izuzev period NDH, nikad nisu bili tako ugroeni. Sve u svemu, htjelo se
uspostaviti jedinstvenu Srbiju koja bi upravljala Jugoslavijom, ili, ako to ne bi bilo mogue,
povezati i izdvojiti podruja na kojima ive Srbi. Slobodan Miloevi prihvatio je taj program
i 1987. preuzeo vodstvo u Srbiji postavi predsjednik CK SKS. Izgradio je koaliciju srpskih
politikih snaga, i masovnim mitinzima promijenio vodstva Crne Gore, Vojvodine i Kosova
kako bi postigao prisilno usvajanje ustavnih promjena i uz pomo JNA neutralizirao utjecaj
preostalih republika.

9.8. Liberalizacija i otpori u Hrvatskoj

Sredinom 70-ih u Jugoslaviji 4.000 polit. zatvorenika. Veliku ulogu u javnom prokazivanju
navodno protusocijalist. ili protujugosl. djelovanja imao je SUBNOR, organizacija
partizanskih veterana. U novi Krivini zakon 1975. unesena je odredba o neprijateljskoj
promidbi i kontrarevolucionarnoj djelatnosti (l. 133.), a prava i slobode iz Ustava,
ograniene su lankom 203. koji je odreivao da se ta prava ne smiju zlorabiti protiv
socijalistikog samoupravljanja. Dok se u Srbiji historiografija poela baviti dotad
potiskivanim temama, u Hrvatskoj je nad njom pojaan partijski nadzor. U svibnju 1984. pod
vodstvom Sipe uvara, tada lana Predsjednitva CK SKH organizirano je partijsko
savjetovanje koje je rezultiralo Bijelom knjigom u kojoj su objavljene otre kritike na raun
svih oblika stvaralatva nastalih u prethodne dvije godine, koji su bili ocijenjeni
protukomunistikima. U novinarstvu su pod paskom partije, zbog uloge u demokratizaciji i
veoj informiranosti, bili tjednici Danas i Start u Hrvatskoj, slovenska Mladina i srbijanski
NIN, Duga i Intervju. Vlast je budno pazila na djelovanje oporbe, posebno one inspirirane
nacionalnim pitanjem, pa je, primjerice simbol estinskog kiobrana i eiria zbog
povezivanja s HSS-om i nacionalizmom protjeran iz javnosti, a pazilo se i da na smotrama
folklora ne bude previe trobojnica. Jo krajem 80-ih na zatvor su osuivani oni koji su
pjevali rodoljubne pjesme. Ipak, po nekim autorima, zalaganjem istaknutog hrvatskog
komunista Vladimira Bakaria, htjelo se uspostaviti ravnoteu izmeu sprjeavanja
nacionalizma i ponovnog vraanja unitarizma. Jezina pitanja u praksi je svaka republika i
dalje promicala svoju varijantu knjievnog jezika, a u Hrvatskoj je sve ee nazivan
hrvatskim (tako je stajalo i u Ustavu SRH), a ne vie srpskohrvatskim kako je ostao obiaj u
drugim republikama srpskog i hrvatskog govornog podruja. Ipak, od sredine 80-ih partijske
su strukture htjele naglasiti da se u Jugoslaviji radi o jednom jeziku, pa su intenzivirale borbu
protiv jezinog nacionalizma koji je, prema njima, nastojao da se varijante nametnu kao
posebni nacionalni i republiki jezici. Mimo aktivnosti CK SKH i dalje su jaali napori
hrvatskih jezikoslovaca da se sauva posebnost i neovisnost hrvatskog jezika od zajednikih
normi sa srpskim jezikom. Vjerska su pitanja bila u nadlenosti pojedinih republika. Glas
koncila pretvorio se u glavno glasilo obrane protiv napada komunistikog tiska, a i katoliki
su sveenici u drutvenom angamanu triju najveih vjerskih zajednica prednjaili u
kritikom odnosu prema dravi. Crkva je nastojala biti uvarom i promotorom hrvatske
nacionalne svijesti, bila je nezadovoljna metodama i sadrajima kolskog programa koji je
djecu podvrgavao ateizaciji i indoktrinaciji, i ukazivala je na to da su vjernici tretirani kao
graani drugog reda. Premda su neki predstavnici vlasti u Sloveniji katolicima estitali Boi
jo 1986., u Hrvatskoj je TV Zagreb to uinila tek o Boiu 1989. Nakon Titove smrti, vlast je
pojaano demonstrirala mo i odlunost da ne dopusti nikakve promjene, pa je 1980. broj
politikih zatvorenika u odnosu na prethodnu godinu porastao za 83%, a 94% ih je bilo
optueno za verbalni delikt.
9.9. Partijsko-dravne strukture i nacije
Osim politike represije stabilnosti Jugoslavije trebala je pridonijeti i vea uloga SK. Tako se
osnivaju marksistiki centri, u kole se uvodi predmet Osnove marksizma, a na fakultete
Teorija i praksa samoupravljanja. Izgradio se sustav komiteta Openarodne obrane i drutvene
samozatite (ONO i DSZ), uvedena je tzv. moralnopolitika podobnost koja se najee
poistovjeivala sa lanstvom u SK. Radilo se na poveanju udjela lanova SK meu
radnicima i studentima. Bilo je i izbacivanja, i to najee zbog pasivnosti i neplaanja
lanarine. Udio lanstva u SKH meu stanovnitvom porastao je sa 4,8% iz 1973. na 8,9% u
1977. godini. Ipak, udio lanstva SKH u ukupnom lanstvu SKJ tih je godina bio u opadanju,
a samo je meu Albancima i Slovencima zainteresiranost za lanstvo bila manja. U tijelima
SK i JNA, pazilo se da se na viim organima zadovolji nacionalna struktura i deklarirana

politika nacionalne ravnopravnosti, ali na niim i srednjim strukturama svih politikih i

dravnih tijela u Hrvatskoj, oita je bila prezastupljenost Srba. I u policiji, Slubi dravne
sigurnosti i saveznim tijelima Srbi, Crnogorci i Jugoslaveni takoer su bili natproporcionalno
zastupljeni, ali su zato Hrvati bili najbrojniji u udjelu politikih zatvorenika, da bi 80-ih
primat, zbog dogaaja na Kosovu preuzeli Albanci. Tijekom 1981. Vlado Gotovac, Marko
Veselica i Franjo Tuman osueni su zbog intervjua stranim medijima u kojima su iznosili
svoja vienja stanja u Jugoslaviji. Nakon Titove smrti, posebno se pazilo na zatitu njegova
lika i djela jer se pozivanjem na njegov autoritet htjelo zatititi komunistiki sustav.
9.10. Prema raspadu
Nakon Titove smrti Jugoslavija je bila u napetom stanju, ali su partijski voe dugo negirali
krizu. Prve su se rasprave poele voditi na Dvanaestom kongresu SKJ 1982., ali nije bilo
nikakvih konkretnih pomaka. Dominirale su partijske rasprave oko liberalizacije, te
autonomije ili centralizacije. Neki autori su, prema podjeli na etiri frakcije, u Srbiji
prepoznali liberalne centraliste, u BiH konzervativne centraliste, u Sloveniji i Vojvodini
liberalne decentraliste, a u Hrvatskoj, Makedoniji i Kosovu konzervativne decentraliste.
Takva dvostruka polarizacija onemoguivala je bilo kakvu iru koaliciju i oteala donoenje
odluka tamo gdje se traio konsenzus, tj. u Skuptini i Predsjednitvu SFRJ. Temeljna su
pitanja bila: Jugoslavija kao savez samostalnih drava ili unificirana drava; parlamentarno
viestranaje ili vlast SK; uvoenje trine ekonomije ili uvanje samoupravnog socijalizma.
Zalaganje Srbije za modernu federaciju koja bi stavljala ravnopravnost pojedinca-graanina
ispred njegova nacionalnog identiteta i prava na teritorijalno-politiko organiziranje, bilo je u
funkciji nametanja prevlasti veinske nacije, tj. Srba. Na prijedloge SK Srbije iz 1984. SK
Slovenije je idue godine reagirao upozorenjem da je neprihvatljivo da se pod izlikom izlaska
iz gospodarske krize promoviraju centralistiko-unitaristike ideje. Na Trinaestom kongresu
SKJ u lipnju 1986. uvoenjem nekih odredbi u statut pokualo se oslabiti republike SK, a
bile su vidljive i tendencije nastojanja jaanja saveznog centra u pitanjima ekonomije. Od
kraja 60-ih utjecaj JNA je naglo porastao. Godine 1969. njezina je organizacija SK postala
deveti lan SKJ i time formalno dobila ulogu devete partijske jedinice. Vojni vrh je tolerirao
nacionalizam srpskih umirovljenih generala, a hrvatski je nacionalizam bio ocjenjivan kao
separatistiki. Vojni vrh, okupljen oko Branko Mamula, dok je on bio savezni sekretar za
narodnu obranu (do 1988.) bio je opredijeljen za Jugoslaviju i protiv srpske hegemonije jer je
obrana integriteta drave bila njihov glavni motiv, pa su razmiljali i o tome da od JNA uine i
politiki imbenik. Srbija je 28. oujka 1989. amandmanima na svoj ustav, mimo onog
saveznog, ukinula autonomiju Kosova i Vojvodine.
9.11. Hrvatska postaje suverena i samostalna
SKJ se raspao na etrnaestom kongresu, odranom od 20. do 22. sijenja 1990. u Beogradu.,
nakon to su kongres napustile slovenska i hrvatska delegacija. Viestranaki izbori su
tijekom te godine odrani redom: u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori.
Jedino su u potonje dvije republike komunisti zadrali vlast. U Hrvatskoj su se jo poetkom
1989. poele organizirati oporbene skupine Udruenje za jugoslavensku demokratsku
inicijativu, HSLS (prva registrirana politika stranka), HDZ. Krajem 1989. na svom
Jedanaestom kongresu, SKH je izrazio spremnost da organizira slobodne izbore, u veljai
1990. proglaeni su novi izborni zakoni, a u travnju su u dva kruga odrani izbori na kojima je
uvjerljivo pobijedio HDZ, na elu s dr. Franjom Tumanom, na drugom mjestu je bio SKHSDP predvoen Ivicom Raanom, a zatim Koalicija narodnog sporazuma predvoena Savkom
Dabevi Kuar i Mikom Tripalom. Viestranaki je Sabor konstituiran 30. svibnja 1990.
Nekoliko dana prije toga, kad je ve bio poznat izborni pobjednik, JNA je oduzela oruje
Teritorijalnoj obrani. 25. srpnja uklonjeni su socijalistiki simboli i nazivi, tako da je

petokraka na zastavi zamijenjena hrvatskim povijesnim grbom, a iz naziva Republike

Hrvatske uklonjen pridjevak socijalistika. Sabor je novi Ustav RH usvojio 22. prosinca
1990. U njemu je izmijenjena sporna formulacija kojom su Srbi bili izdvojeni od ostalih
manjina. Srbi su u mjestu Srb 25. srpnja 1990. prihvatili Deklaraciju o suverenosti i
autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. Ve 17. kolovoza 1990. balvanima su blokirali sve
ceste prema Kninu, Benkovcu i Graacu. Uskoro su uz podrku Srbije i JNA pristupili
formiranju srpskih autonomnih oblasti u krajevima gdje su imali znatan udio u stanovnitvu.
Hrvatska i Slovenija jasno su obznanile da Jugoslaviju prihvaaju samo kao konfederaciju.
Srbija je to odbila jer je tvrdila da je suverenost republika mogua samo ako se promijene
republike granice tako da podruja gdje ive srpske manjine ostanu unutar jugoslavenske i
srpske drave. Referendum o samostalnosti Hrvatske odran je 19. svibnja 1991. Na njega je
izalo 83% biraa, a za samostalnost je glasalo 93% od tog broja. Na temelju rezultata
referenduma, 25. lipnja 1991. Sabor RH donio je Ustavnu odluku o suverenosti i
samostalnosti Republike Hrvatske, a istodobno posebnom poveljom zajamio svim
nacionalnostima ljudska i graanska prava. U meuvremenu se vodstvo JNA potpuno
srbiziralo, pa je JNA stavljena u funkciju obrane srpskih interesa. Na sastanku s
predstavnicima Europske zajednice na Brijunima 7. srpnja odlueno je da se ustavne odluke
Hrvatske i Slovenije odgode za tri mjeseca. Odluka je obnovljena 8. listopada 1991.
prihvaanjem Odluke o raskidanju dravnopravnih sveza Hrvatske sa SFRJ. Hrvatska je
meunarodno priznata 15. sijenja 1992., a 22. svibnja 1992. primljena je u UN. Raniji
dogaaji na meunarodnom planu (pad Berlinskog zida, reunifikacija Njemake, raspad
SSSR-a) imali su ulogu u promjeni stava svjetskih sila o ouvanju Jugoslavije i priznanju
neovisnosti bivih jugoslavenskih republika, jer je ona tada izgubila ulogu tampon zone na
rubnim podrujima dvaju vojnih i politikih blokova. Sumarno, elementi koji su utjecali na
raspad Jugoslavije bili su: nestanak diktature SK; nacionalno-federalistiki sastav i tenja
Hrvatske i Slovenije za samostalnou; jaanje velikosrpskih snaga; uruavanje svjetskog
komunistikog sustava i pogoranje gospodarskog stanja.

10. Zakljuak
U stvaranju Jugoslavije bili su presudni: ujedinjavanje pred imperijalistikim tenjama
susjeda, napose Italije; interes Srbije za proirenjem svog podruja i utjecaja; velika jezina i
kulturna bliskost. Srbi su bili za politiki jedinstvenu dravu s jakom centralnom vlau, gdje
su svi Srbi trebali biti na okupu kao najbrojnija i najutjecajnija nacija. Hrvatska i Slovenija
htjele su u Jugoslaviji sauvati dosegnute nacionalne slobode i identitet. Do dolaska na vlast
komunisti nisu spominjali klasnu borbu i diktaturu proleterijata, nego samo borbu protiv
faizma i za mir, te obnovu drutva na naelima pravednosti, dakle sve ono za to su mogli
dobiti iroku podrku. Preuzimanjem vlasti komunisti rade na eliminaciji trita kao
posrednika izmeu proizvoaa i potroaa, a nacionalizirano gospodarstvo potpuno je
podreeno dravi. Kolektivno su kaznili Nijemce, obraunali su se sa svojim politikim
protivnicima. Organizirali su Narodnu frontu u koju su ukljuili dijelove graanskih stranaka,
u pravilu prikrivene lanove KP, dok su stranke koje su osporavale vodeu ulogu KP unitene.
Narodna fronta pobjeivala je na izborima u potpuno nedemokratskim uvjetima. Poticalo se
idolopoklonstvo prema voi naroda i partije, a religiju se potiskivalo iz javnog ivota radi
ostvarivanja ideolokog monopola i potiskivanja vjerskih i nacionalnih razloga u ime
stabilnosti drave. KPJ je u poetku djelovao prikriveno, a potpuno se otvorio tek nakon 1948.
od kada naglaava svoje predvodniko mjesto u drutvu. Komunisti nisu uspjeli ostvariti
drutvo socijalne pravde i jednakosti a nisu rijeili ni nacionalna pitanja. Ipak, izuzev 1971.,
nije bilo znatnijih previranja koja bi ugrozila reim. Razlozi toga mogu se traiti u jaoj

represiji prvih poratnih godina, skorom odvajanju od istonog bloka na elu sa SSSR-om,
uvoenju radnikog upravljanja, slobode kretanja i izgradnje osjeaja posebnosti stvorenog na
temelju specifinog mjesta u svijetu zbog samoupravljanja i nesvrstanosti.

DAVOR MARIJAN-HRVATSKO RATITE 1990.-1995.

2.1. Zemljopisno okruje
Iz unutarnje perspektive, Hrvatska je od svih republika bive SFRJ imala najnepovoljniji
vojno-geografski poloaj (kifla, ptica). Najugroeniji su bili Slavonija, Srijem i Baranja
jer su bili granino podruje sa Srbijom pa je napad u tom pravcu imao povoljne izglede za
uspjeh zbog nacionalne izmijeanosti stanovnitva, blizine jakih garnizona JNA i neometane
logistike potpore. Najnepovoljnije uvjete za obranu imao je krajnji jug Hrvatske, koji nije
imao nikakvu operativnu dubinu. U svakom sluaju, u tekoj situaciji su bili krajevi sa
izmijeanim stanovnitvom te oni koji su bili blizu granice sa Srbijom ili Crnom Gorom.
2.2. Sudionici
Hrvatske snage
-travanj 1991. osnovan Zbor narodne garde (ZNG) (pod zapovijedanjem Ministarstva obrane),
4 brigade sa sjeditima u Zagrebu, Sisku, Osijeku i Splitu
-28.5.1991. sveano postrojavanje ZNG na stadionu u Kranjevievoj
-druga polovica rujna 1991. Osnovana Hrvatska vojska: ZNG i Domobranstvo
-rujan 1991. osnovano Zapovjednitvo Hrvatske ratne mornarice (HRM) (ratne luke Ploe,
ibenik i Pula)
-tek 1992. Ustroj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ) i protruzrane obrane (PO)
-Hrvatske obrambene snage (HOS) HSP
Jugoslavenska narodna armija
Oruane snage SFRJ: JNA (federalna komponenta) i Teritorijalne obrane (republiki karakter)
nadleno Predsjednitvo SFRJ
1. vojna oblast sjedite u Beogradu
5. vojna oblast uz Sloveniju nadlena za vei dio Hrvatske, sjedite Zagreb
Vojna sila pobunjenih Srba
Prva oruana formacija milicija
sijeanj 1991. osnovan Sekretarijat za unutarnje poslove (SZUP) sa sjeditem u Kninu
prosinac 1991. proglaena Republika Srpska Krajina (RSK) glavni tab u Kninu
2.3. Od demokratskih izbora do Sarajevskog primirja
pobjeda HDZ-a u proljee 1990.
JNA razoruala TO SR Hrvatske
17.8.1990. Balvan revolucija u okolici Knina pobuna hrvatskih Srba bila je uvod u rat

20.1.1991. tajni sporazum Hrvatske i Slovenije o pomoi

oujak 1991. sukob u Pakracu
31.3.1991. sukob na Plitvicama (Krvavi Uskrs), prva rtva Josip Jovi
svibanj 1991. sukob u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika
27.6.1991. poetak kratkotrajnog sukoba u Sloveniji
Krajem kolovoza 1991. sukobi u Dalmaciji JNA zauzela sela Kijevo, Vrlika, Jasenica,
Kruevo 11.9. zauzet Masleniki most (prometnica Zagreb - Split)
11.9.1991. Predsjednik Predsjednitva SFRJ Stjepan Mesi zahtjeva povlaenje postrojbi
JNA u roku od 48 sati ODBIJENO
Istonoslavonsko bojite
Bitka za Vukovar (25. kolovoza - 22. studenog 1991.), 18.11. pad Vukovara
Zapadnoslavonsko bojite
Operacija Orkan 91 (listopad 1991. sijeanj 1992.) osloboeno ire podruje oko Okuana
Operacija Otkos 10 (31.10. 3.11.1991.) ienje Bilogore i bjelovarskog podruja
Banovinsko-pokupsko bojite
Podruje Banovine i Korduna
Pokupski pravac rujan 1991. minobacaki napadi pobunjenih Srba na Lasinju i Pokuplje
Karlovako-kordunsko bojite
Temeljna zadaa obrane bila je osvajanje vojarni i drugih objekata JNA u Karlovcu i
sprjeavanje njihove deblokade od snaga JNA na Kordunu
Liko bojite
Osvajanje vojarni JNA u Peruiu i Gospiu
Sjevernodalmatinsko bojite
18.11. JNA osvojila kabrnju i Nadin
Juno bojite
1.10.1991. JNA napala ire podruje Dubrovnik, 4.10. Dubrovnik odsjeen od Hrvatske,
15.10. zauzet Cavttat
6.12.1991. jak topniki napad na Dubrovnik JNA izazvala svjetsko mnijenje i pokazala da
ratuje za teritorij, a ne za proklamiranu deblokadu vojarni JNA, koje uostalom i nije bilo u
Dubrovniku
7.10.1991. raketiranje Banskih dvora pokuaj atentata na Franju Tumana
2.4. Od Sarajevskog primirja do operacije Zima 94
2.1.1992. Sarajevsko primirje sporazum predstavnika RH i JNA o bezuvjetnom prekidu
vatre
Bitka za Posavinu 3.3.1992.-7.10.1992.
Operacija Gusar (Zima 93) 22.1. 27.1.1993.
Oslobaanje ireg podruja Zadra kako bi se omoguilo koritenje Jadranske magistrale i
Maslenikog mosta

Na meunarodnom planu maslenika je operacija posluila da se Hrvatska optui da izaziva

rat, to je do tada bilo uglavnom rezervirano za Srbiju i Srbe
Medaka operacija (Dep 93) 9.9.1993.
Podruje na kojem su srpske snage djelovale uglavnom je bilo Medak Gosipi
9.9. nakon topnike pripreme hrvatsko pjeatvo s oklopnitvom brzo je probilo srpsku
obrambenu crtu na svim pravcima napada
Liki korpus SVK je od 11. do 14. rujna pokuavao vratiti protunapadima izgubljeno
podruje
16. i 17.9.1993. povlaenje hrvatskih snaga, podruje preuzeo kanadski bataljun
UNPROFOR-a
U operativnom smislu operacija je postigla uspjeh, ali je u politikom i promidbenom smislu
Republici Hrvatskoj nanijela tetu jer je od pojedinih utjecajnih krugova na meunarodnoj
razini optuena za agresiju i krenje primirja
2.5. Hrvatska i Bosna i Hercegovina
Hrvatska i rat u Bosni i Hercegovini
Kad je poetkom travnja 1992. postalo jasno da je i u Bosni i Hercegovini poelo srpsko
osvajanje, iz Hrvatske je poela vojna pomo i Bonjacima. Uz oruje i opremu, organizirano
je i slanje ljudi. U nekoliko sluajeva ovakve akcije organizirali su neki od najistaknutijih
lanova Ministarstva obrane. Pomo iz travnja 1992. nastavljena je i kasnije, i u kontinuitetu
je trajala do napada bonjake Armije BiH na HVO u travnju 1993. Usprkos priznanju Bosne
i Hercegovine od Hrvatske i poetnim, korektnim, meusobnim odnosima do vojnog
sporazuma nije dolo. Sporazum o prijateljstvu i suradnji izmeu Hrvatske i BiH u Zagrebu u
srpnju 1992., koji su potpisali Tuman i Izetbegovi, nije bio i vojni sporazum, poto, po
rijeima Janka Bobetka, tako nisu htjeli Bonjaci. Vojni sporazum potpisan je tek u ljeto 1995.
u Splitu uoi operacije Oluja.
Angaman Hrvatske vojske u bonjako-hrvatskom sukobu
O pravom angamanu moe se govoriti tek od srpnja 1993. kada je na mostarsku bojinicu
ula bojna 5. gardijske brigade HV-a. pripadnici Hrvatske vojske u kolovozu se usmjeravaju
na uskopaljsko-ramsku bojinicu, gdje e se zadrati do svibnja 1994. Najbrojnija je bila 5.
gardijska brigada, koja je na bojinici due vrijeme imala postrojbu jaine bojne. Iz
profesionalnog sastava na drugome mjestu bila je 7. gardijska brigada sa snagama jaine
satnije. Ostale profesionalne postrojbe i razne specijalne skupine, brojno su bile u rasponu od
voda do ojaanog voda. Dobrovoljake skupine iz priuvnih postrojbi masovnije su bile
zastupljene iz domobranskih pukovnija iz Slavonije, dok je iz nekoliko priuvnih brigada HVa bilo skupina jaine pjeakog voda. Intenzitet dolazaka bio je najvei u razdoblju kolovozstudeni 1993. Pripadnici Hrvatske vojske u BiH se uglavnom vode kao dobrovoljci, za
priuvni sastav to nije dvojbeno, no za neke profesionalne snage upitno je da li su na bojite
doli po zapovijedi ili po svojoj volji. Nikada nisu bili koncentrirani na jednom pravcu ili
mjestu, ve su dijeljeni na manje skupine u svrhu krpanja prevelike crte obrane. Nakon
Washingtonskog sporazuma iz oujka 1994. bonjako-hrvatski sukob je zavren. Postrojbe
HV-a povukle su se do kraja travnja 1994. iz Herceg-Bosne.
2.6. Od operacije Zima 94 do operacije Juni potez
Snage bosanskih i hrvatskih Srba zajedniki su napadali Biha, koji je bio vrlo vaan i za
obranu Hrvatske, jer je bio dep koji je onemoguivao potpuno povezivanje RSK (Republike

Srpske Krajine) i RS (Republike Srpske) i vezao znatan dio njihovih snaga za sebe. Prva
operacija Zbornog podruja Split na podruju Dinare i Livanjskog polja bila je Zima 94.
Uspjeno zavrena operacija (po snijegu i niskim temperaturama) zaprijetila je sigurnosti
Kninske krajine s to tada sigurnog podruja Republike Srpske, ije snage nisu mogle
zaustaviti potpuno napredovanje hrvatskih snaga.
Operacija Bljesak
Posljednji plan za osloboenje okupiranog podruja zapadne Slavonije, Bljesak 1 izraen je
krajem 1994. U operaciji su sudjelovali dijelovi 1., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatski
gardijski zdrug, 80. i 81. gardijska bojna, 121. i 125. domobranska pukovnija, 18. topnikoraketni divizijun i dijelovi 16. topniko-raketne brigade, a s druge strane je bio 18. korpus
SVK. Operacija je poela u zoru 1. svibnja. Osloboeno je cijelo okupirano podruje zapadne
Slavonije, a snage 18. korpusa SVK su razbijene i zarobljene ili natjerane na povlaenje u
Bosnu. U drugoj fazi je zarobljeno ukupno 1.200 vojnika SVK, te velike koliine naoruanja i
vojne opreme. Operacija je zavrila 4. svibnja, a Hrvatska vojska je dopustila srpskim
civilima koji su to eljeli da prijeu u BiH. U znak osvete srpska vojska je raketama gaala
Zagreb, te je pritom poginulo 5, a ranjeno 203 osobe. Nakon operacije Bljesak i razbijanja 18.
korpusa, pobunjeni Srbi poduzeli su niz mjera da srede stanje u Krajini, dolazi do masovne
mobilizacije, ratno stanje na cjelokupnom podruju Krajine je proglaeno krajem srpnja
1995., a snaga SVK je narasla na oko 60.000 ljudi. U srpnju su uestale najave operacije HV-a
radi spajanja s 5.korpusom A BiH, a kao mjeru opreza postrojbe SVK su blokirale snage UN-a
te onemoguile odlazak u Hrvatsku, razoruali su ih i drali kao taoce. Operacijama Skok 1 i
Skok 2 nastavljena su napredovanja hrvatskih snaga na podruju Dinare, te na pravcu LivnoBosansko Grahovo. Politike pripreme za potpuno oslobaanje hrvatskog teritorija zavrene
su u Splitu u kojem su 22.7. Tuman i Izetbegovi potpisali Deklaraciju o provedbi
Sporazuma iz Washingtona. Uz nju je potpisan i dogovoren nastavak vojne suradnje.
Sporazum je do kraja srpnja rezultirao operacijom Ljeto 95, ime je osloboeno podruje
jugozapadne BiH. Nakon neuspjelih pregovora u enevi 3.kolovoza 1995., Hrvatska se
odluuje na reintegraciju ostalih okupiranih podruja vojnim putem, operacijom Oluja.
Operacija Oluja
Hrvatske postrojbe dobile su zadau osloboditi okupirano podruje Republike Hrvatske na
podruju Dalmacije, Like, Korduna i Banovine uz presudnu obranu na podruju Slavonije i
june Dalmacije. Postojale su i obrambene zadae odreenih zbornih podruja. Primjerice,
obrambena zadaa ZP Osijek zvala se Fenix, a Junog bojita Maestral. Zadaa Srpske vojske
Krajine (SVK) bila je jednostavna, presudnom obranom obraniti teritorij koji je 1991. za njih
privremeno okupirala JNA, a negdje ak i prijei u napad i napraviti korekciju crta kako bi se
dobilo na veoj stabilnosti Krajine. U zapadnim dijelovima Hrvatske pobunjeni Srbi su imali
oko 40.000 ljudi. Prema procjenama u vojnoj sili odnos je bio 3:1 u korist HV-a. u tekome
naoruanju (topnitvo, oklopnitvo) odnos je bio izjednaen ili u korist SVK. Takav odnos
snaga pretpostavljao je zahtjevnu zadau pred HV. Oluja je poela u 5 sati 4. kolovoza, kada
je glavnina Hrvatske vojske ojaana specijalnim snagama policije pola u napad du crte od
Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Nakon to je operacija poela,
predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuman uputio je poruku hrvatskim graanima srpske
nacionalnosti. Pripadnike srpske vojske pozvao je da predaju oruje, uz jamstvo da e im biti
udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u
pobuni pozvani su da ostanu kod kue i bez straha doekaju hrvatsku vlast. U etiri dana
operacije osloboeno je 10.400 kvadratnih kilometara, tj. 18.4 % ukupne povrine Hrvatske.

Sektor Banovina
Oslobaanje Banovine bilo je posebno osjetljivo, zbog neposredne blizine bojinice Siska i
relativne Zagreba, te zbog toga to je trebalo sprijeiti topniko-raketne udare po naseljenim
mjestima. Dijelovi HV-a nenadano su zaustavljeni kod Petrinje, a nastalu krizu osobno je
rijeio Tuman, kada je imenovao Petra Stipetia za glavnog zapovjednika na podruju
Banovine, te su pod njegovo zapovjednitvo dole snage ZP Zagreb i Bjelovar. Njegovim
dolaskom snage su prestrojene, dovedene nove snage te je razrijeena kriza kod Petrinje. 6.8.
osloboeni su, meu ostalim naseljima, Hrvatska Kostajnica i Petrinja. Sjeverno od Dvora
organiziranog otpora srpskih snaga nije bilo. Predaja 21. kordunskog korpusa dogovorena je
8.8. i realizirana je u sljedea dva dana. Do kraja 10.8.1995. postrojbe HV, u pojasu
odgovornosti ZP Zagreb izbile su na dravnu granicu Republike Hrvatske i na njoj
organizirale obranu.
Sektor Kordun
5.8. osloboeni su Plaki, Primilje i meurjeje Korane i Mrenice. Poslijepodne 6.8.
1.gardijska brigada spojila se sa snagama 5. korpusa A BiH u podruju sela Traka Ratela.
Dan kasnije su osloboeni Petrova gora, Slunj, Vojni te ostala naselja na kordunskom
podruju.
Sektor Lika
6.8. ostvaren je spoj sa snagama A BiH kod Grabovca i Prijeboja, a, uz ostala naselja,
osloboeni su Korenica, Plitvika Jezera, Krbava. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospi u suradnji
sa specijalnim postrojbama policije oslobodile Donji Lapac i izbile na dravnu granicu. Time
ja zadaa ZP Gospi bila zavrena.
Sektor Dalmacija
Glavni pravci napada su bili : Bosansko Grahovo-Knin, na kojima su napadale 4. i 7.
gardijska brigada kao najjae snage zbornog podruja; pravac Jasenice-Mikovci i Uniki
doci-Unite-Kijevo. Ve na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za
oslobaanje Knina i odsijecanje sjevernodalmatinskog korpusa SVK. 5. kolovoza prijepodne
postignut je najvei uspjeh operacije, 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade
oslobodila Knin. Povijest Krajine u zapadnom dijelu Hrvatske bila je svrena.
Sjevernodalmatinski korpus SVK bio je potpuno razbijen, a od veih mjesta osloboeni su :
Vrlika, Drni i Benkovac. Crta selo Otri-Strmica dostignuta je 7.8., a dan poslije na pravcima
Otri-Srb i Knin-Srb snage Hrvatske vojske izbile su na dravnu granicu, ime je definitivno
izvrena postavljena zadaa.
Djelovanje zrakoplovstva
Temeljna zadaa Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva bila je zrakoplovna potpora na glavnim
pravcima napada; zrakoplovna paljbena potpora snaga KoV; izvianje iz zranog prostora;
prevoenje zranim putem u cilju manevra snaga KoV, i u cilju evakuacije ranjenika.
Obrambeni dio zadae bila je zatita prostora Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. Zrakoplovstvo
je prvi puta sudjelovalo s cjelokupnim ljudskim i materijalnim resursima, a bojno je djelovalo
s cijelog teritorija Republike Hrvatske.
Obavjetajni rad
Oluja je bila i kruna dugogodinjeg djelovanja Obavjetajne uprave Glavnog stoera Hrvatske
vojske. Ona je dugo godina mukotrpnim i kontinuiranim radom prikupljala podatke o
protivniku. Prikupljeni podaci su redovito dostavljani na uvid i uporabu odgovarajuim
razinama zapovijedanja.

Odlazak Srba i rad Vojne policije protiv nedolinog ponaanja

Na veer 4.8. 1995. HV je elektronikim izvianjem presrela poruku da je prema zapovijedi
Milana Martia zapoela organizirana evakuacija ena, djece i staraca. No, ne moe se
negirati da je u zavrnici operacije, a i poslije bilo ponaanja koja se trebaju pravno
sankcionirati. U suradnji s Kriminalistikom policijom MUP-a RH Vojna policija izvrila je
kriminalistiku obradu za 321 kazneno djelo, a u krenju vojnikog ponaanja i zakona
sudjelovali su i pripadnici Armije BiH. Na to je jo 7.8. Stoer UNCRO-a upozorio Glavni
stoer Hrvatske vojske.
2.7. Zavrne operacije
Nakon zavretka borbi dio postrojbi je i dalje zadran na osloboenom teritoriju, dok je dio
usmjeren na nove zadae. Oluja nije znaila kraj rata. Teite djelovanja HV-a je ponovno
vraeno na BiH. Nakon Ljeta 95 stanje je bilo povoljno za nesrpsku koaliciju. Hrvatske snage
su uspjele prijei u BiH kod Bosanskog Novog i Bosanske Dubice, no na ostalim podrujima
prijelaz nije uspio, poto su se srpske snage konsolidirale nakon izgubljenih bitki i povlaenja
iz Hrvatske (Like, Korduna, Banovine, Dalmacije). Od 8. do 15.9. je pak trajala operacija
Maestral. Hrvatske snage su potpuno razbile 2. krajiki korpus VRS-a (Vojska Republike
Srpske), oslobodile i zauzele podruje od oko 2.500 kvadratnih kilometara ukljuujui tri
grada : Drvar, ipovo i Jajce, te dva vana prijevoja : Otrelj i Milinite. U operaciji Juni
potez (trajala 8.-11.10.), u kojoj je cilj bio okruiti i unititi srpske snage u irem podruju
Mrkonji Grada, prijei u obranu i biti u spremnosti za odbijanje protunapada s desne obale
Vrbasa, Hrvatske snage su izbile na samo 23 km od Banje Luke, te je osvojeno podruje od
oko 800 etvornih kilometara, a snagama A BiH omogueno je napredovanje prema dolini
rijeke Sane. Zbog planova meunarodne zajednice dalje se nije ilo, pa je rat u BiH ostao
nedovreni rat.