Historijska Gramatika - Skripta

Historijska gramatika-predavanja
DIJAHRONIJSKI METOD
Jezik je proces koji dugo traje, ima svoju vremensku i prostornu
dimenziju.
Ova disciplina i metod su nauni. U osnovi dijahronijskog metoda jeste
pojam rekonstrukcije; on se svodi na to da svaka nauka koja je sposobna da
rekonstruira ima elemente nauke. U dijahronijskom metodu ta naunost
jezika dolazi do izraaja. to vie dijahroninosti jezika to vie naunosti
jezika.
Historija jezika nije ono to je prolo. Ono to je prolo u mehanizmu
jezika stalno se ponavlja zakljuak je da razvitak jezika (evolucija) ustvari
najvie odgovara onome to odgovara prirodi jezika. Jezika priroda i jeziki
razvitak su tijesno povezani (Beli); svi elementi jezika se odraavaju u
njegovoj evolutivnosti. Pod pojmom evolutivnost smatra se postupnost
jezikog razvitka, mijenjanja (glasovni zakoni). Za nauni pristup nije vana
promjena ve zakon.
Glasovni zakoni imaju osnovno vremensko svojstvo da vae za jedno
odreeno vrijeme, kad prestanu vaiti oni nisu aktivna lingvistika radionica,
oni samo ostavljaju tragove i time se pokazuje jo jedna osobina
evolutivnosti jezika da je jezik u jednoj stalnoj borbi izmeu onoga to je
naslijeeno iz starog glasovnog zakona i onoga to predstavlja novinu i u
tom smjenjivanju se deavaju glasovne promjene. Evoluciju ne treba shvatiti
kao put koji nema povratka
*o>a>o
Delabijalizacija j edno vrijeme e svako o prelaziti u a to nee znaiti da se
to a ne vraa u o (kruenje), ali kad je u pitanju jezika cjelina ne moe se
shvatiti kao krug ve kao linija
*prajezik
savremeni
jezik
Ovom linijom se bavi dijahronijska lingvistika.
Skupa sa rekonstrukcijom u dijahronijskom metodu ide i poreenje,
usporedba. Jezik obiluje izuzetno velikim brojem varijacija, zahvaljujui tome
svojstvu lingvistiki metod moe rekonstruirati pomou poreenja na vrlo
razliitimnivoima
jezika.
*ruka, rk (morala biti *rank).
Varijacije omoguavaju da se pomou rekonstrukcije dolazi do zakljuaka.
Prostor moe biti uzak ili irok, makroareali i mikroareali. Svi ti sreali se
kombiniraju i predstavljaju sredstvojednog zajednikog metoda poreenja.
VREMENSKI I PROSTORNI ASPEKT RAZVITKA JEZIKA
Jezik je dinamina kategorija, zato? kad je bolje da je statina? Jezika
uoptreba je najveim dijelom spontana. Spontanost jezike upotrebe znai
da jezik funkcionira kao sredstvo ivljenja komunicira se u svrhu ivljenja. U
tom stalnom radu jezika deavaju se spontani procesi i imaju jednu stalnu
odliku prilagoavanje, asimiliranje, disimiliranje, gubljenje sve ono to
nazivamo unutarnjim jezikim organizmom. Lingvistika tumai evoluciju tog
sistema (strukturu) zbog toga je u prvom planu vremenska dimenzija kad
kaemo da se jezik mijenja kroz vrijeme to automatski znai da se mijenja i
na prostoru dinamian.
Prostorno diferenciranje se deava zato to jezik govore manje ili vee
grupe govornika koje moemo razliito nazivati; jezik nije individualna pojava
samo se preko njega individua moe maksimalno iskazati. Jezik
podrazumijeva dvoje ili grupu i te jezike grupe zovemo etnos (ue ili ire
grupe). Dolazi do intenzivnije ili manje intenzivnije komunikacije govornika
to se svodi na kolu/metod lingvistike geografije. Izmjene tih geografskih
jezikih pojava vazane su za izmjenu etnosa kako se on kree tako se kreu
i jezike razlike.
Historijska dijalektologija prati kako je na terenu bilo i otkuda to da se
negdje sauva ruka, a negdje roka (u 50 km). Jezik ostavlja stare tragove na
nekom prostoru, neto ostaje jer je jezik ilava pojava, nekad nita ne
nestaje. U jeziku nema brze globalizacije ili brozg nestajanja. Evolucija nam
omoguuje da saznamo postupnost pojava, u toj postupnosti valja nastojati
da se sagledaju galvni pravci ili take. Put razvoja moemo predstaviti
pomou temeljnih ili uporinih taaka (tiu se glavne dijahronijske dimenzije
da postoje faze prelaska s jedne take na drugu, a ne postoji varanje).
Vano je da se zna vremeski odnos meu takama hronologija meu
pojavama.
Relativna hronologija znai vremenski odnos meu pojavama, a
apsolutna znai datirani.
Za jezik nije bitno ono to se desilo npr. u drugoj polovini 12. st. ve
ono to mu je prethodilo.
Dijahronijski metod obino se tumai u fragmentima. Ako je 10. st.
onda se kae do toga vremena poluglasi su se izjednaili ili dalje
ban>ban(), ali e se to dogoditi tek nakon >.
Za jezik je vanije relativna hronologija od apsolutne.
Kad je rije o teorijskoj strani jezika onom e to je mogunost
promiljanja o jeziku dijahronijski metod nudi mnogo zato to je u postupke
rekonstrukcije i poreenja mogue izvoditi nove veze meu jezikim
pojavama. Dijahronijski metod se pojaava neim to mu daje veu
pouzdanost, a to su zbir ili skup izvora za prouavanje historijske gramatike;
to znai da nije samo u pitanju rekonstrukcija i poreenje ve je u pitanju i
bogatstvo jezika bogatstvo izvora za prouavanje jezika. To su pisani
tragovi (spomenici). U tom smislu svaka historija jezika ire shvaena dijeli
se na dva dijela:
1. prethistorijska faza
2. historijska faza,
ili faza koja je prethodila pisanoj fazi (10. st.) i pisana faza.
Historijska gramatika bosanskog jezika ima vie elemenata za naune
tvrdnje na osnovu primjenjenih potvrda.
Od 10. st. su dije metodoloke linije prouavanja jezika. Drugi dio historije
jezika istrauje pisani jezik bez obzira da li je on knjievni jezik. Pisani
spomenici su glavni izvor za prouavanje historijske gramatike, a u historiji
knjievnog jezika oni su glavni korpus. Elemet pisanih spomenika uvlai
historijsku gramatiku u drugi prostor, a to je filoloka dimenzija.
Svaka zapisana rije je vanija od svake izgovorene ili pretpostavljene;
tom zapisanom rjeju bavi se klasina interdisciplina filologija. Ona
prouava pisani tekst kao vid rekonstrukcije itave kulturne historije jednog
naroda. U tom smislu jezik se otkriva kao jedna pojava koja presatje biti
lingvistika pojava, a postaje obiljeje i iskaz kulturne svijesti u jednoj
2
historijskoj fazi razvitka i tada dijahronijski metod dobija na svojoj
univerzalnosti, tada istraiva jezika ne moe zanemariti druge pojave van
jezika (vjera, migracije). Jezik je uvijek posljedica neega, nije uzrok
historijskih zbivanja ve ih oslikava. Jezika evolucija nije samo jezika
evolucija nego i odraz svega onoga to mi nazivamo kulturnom svijeu.
GLAVNI DIJAHRONIJSKI METODI I TEORIJE

Dijahronija je cjelovito sagledavanje procesa jezikog razvitka i
formiranje jezika u dananjem smislu.
Cjelina evolucije se bolje sagledava ako joj se pristupi sa odreenih
teorijskih pozicija i odreenim metodolokim postupkom. Nauka 19. i 20. st.
je uinila najvie i moe se rei da su zadnja dva stoljea vrijeme u kojem je
jezik metodoloki i teorijski razraen. U okviru teorija i metoda najkrupnije
rezultate u lingvistici postigao je dijahronijski metod i postale su aktuelne
dijahronijske teorije. To bi znailo da dijahronija kao pristup razvoja jeziku
ima odreene predstave, shvatanja o jeziku i njegovom razvoju. Ona su
proizila iz dijahronije 19. i 20. st. Moglo bi se govoriti o opoj dijahrnijskoj
teoriji znaila bi da osnovne pojave i principi njihovog razvoja do danas su
u lingvistici dovoljno razraene i postoje jasne predstave. Naroito je
upeatljiva predodba kako je jezikevolutivan, tj. historian u njemu nema
prekida ni skokova.
Uz jezik i njegov razvoj vezuje se kontinuitet. U tome se otkrivaju sve
zakonomjernosti koje jezik sam po sebi ima. Te zakonomjernosti jezika u
historiji lingvistike nauke nisu uvijek bile dovoljno poznate .
19. st. je vrijeme najznaajnijih lingvistikih otkria. Dolo se do jednog
krucijalnog saznanja da jezici svijeta nisu tako daleki i nepovezani, postoji
duboka i snana veza gentska veza. Tako se u prvi plan lingvistikog uenja
istura tzv. gentska lingvistika. Glavna otkria gentske lingvistike su u tome
da svi jezici (vie ie)imaju gentsku vezu. To znai da se kompletan jeziki
razvoj duguje korijenu jezika. Profilira se pojam prajezik (u prolosti je morao
postojati prajezik, tj. prajezici).
Jezici svojom prirodom odgovaraju svojoj geneticito znai da je najvee
otkrie 19. st. da je jezik prirodna, organska pojava. Jezik je organizovan
sistem sa unutranjom strukturom. On se razvija po unutarnjim
zakonomjernostima.
Porijeklo jezika kazuje da svi dananji jezici spadaju u tzv. prirodne jezike.
Vjetakih jezika ima malo.
Genetika vodi rauna o itavom razvoju jezika, a tipologija o tipovima
jezikih struktura. Pa e tipologija rei da bosanski jezik i indijski dijalekti u
rezervatima SAD-a (pleme Komonai) imaju isti voalski sistem, a nema
nikakve genetske veze me u njima (preko okeana nije mogao biti prenesen
jer je domorodaki).
Nauka 19. i 20. st. je pokazala da je genetski princip najslojevitiji i najdublji.
Vanjski faktori djeluju na formiranje odreenih pojava u jeziku koje se ne bi
formirale bez vanjskih faktora.
Bosanski jezik je slavenski, tanije junoslavenski iz zapadne skuipine.
U bosanskom jeziku se stabilnim javlja velarni suglasnik h i oko 10 000
orijentalizama taj fond nije nastao iz unutranjosti. Bosanski jezik je bogat
sinonimijom koja je razvijena u toku kontakata.
Postoje tri pristupa jeziku:
1. genetski
2. tipoloki
3. kontaktni
jezici se esto razvijaju u meusobnim kontaktima. Rjee se deava da jezik
primi glas iz drugog, ali primi neku osobinu glasa. Kontaktna lingvistika ima
jaku vezu sa genetskom lingvistikom jer kontakt gradi sve ono to e se u
jeziku pojaviti kao rezultat formiranja strukture.
Tri termina su vezana za kontaktnu lingvistiku:
1. supstrat jeziki temelj dolazak Slavena na podruje naseljeno
Ilirima. Obino se govori o predslavenskom i slavenskom sloju.
Balkanistika (balkanologija) se bavi istraivanjem supstrata.
2. adstrat podrazumijeva due vremensko trajanjekontakata izmeu
dva ili vie jezika. Na naem prostoru vaan je slavensko-orijentalni
adstrat (sevdah).
3. superstrat ukazuje na to da nakon supstrata i adstrata dolazi neto
to oznaava jezik koji poinje dominirati na prostoru na kojem je bio
drugi jezik.
U 19. st. dolazi do razvoja dvije teorije koje do danas nisu osporene niti
su izgubile na aktuelnosti. Nastale su u irem naunom okruenju
indoevropeistika. Jedan dio evropskih i dobar dio azijskih jezika ima korijen u
indoevropskom prajeziku. Srodan su latinski i sanskrt koji je stariji od
latinskog. Vode porijeklo iz zajdenikog korijena, a potom su se razvili
indoevropski jezici (slavenski jezik spada u zapadnu grupu).
Pojavljuje se teorija rodoslovnog stabla, a zaetnik je August lajher.
Svodi se na to da je genetiki kriterij najvaniji i da se jezici svijeta razvijaju
po principu rasta i razvoja prirodnih pojava. Jezici nastaju po principu razvoja
rodoslovnog stabla, svaki dio odgovara procesu koji ide iz korijena. I sve na
stablu ima neku vezu kojom se bavi komparativna lingvistika (uporedna
gramatika). U 19. st. u dugoj polovini javlja se druga dijahronijska teorija
teorija talasa (mitova teorija) koja dopunjava prethodnu. Ona ukazuje na
prostornu dimenziju razvitka. Teorija talasa objanjava razvitak s obzirom na
jeziko jezgro i poredi se sa prostorom (jezero) u koje se baca kamen i ire
krugovi. Svaka izmjena se javlja na jednom jestu, a onda se iri. Kako e se
iriti zavisi i od pojave i od prostora i vrste prostora, tj. Od prirodne
konfiguracije. Jeziki procesi su unutarnji ako u jeziku ima mnogo onoga tp
djeluje iz vana. U jeziku iz vana ne dolazi nita to nema elemente
unutranjosti.
Kad se spoje drvena i vodena teorija svode se na to da se jezik
razvija u vremenu i na prostoru po odreenim zakonomjernostima koje
velikim dijelom odgovaraju prirodnim zakonitostima. To nas obavezuje da
jezik razumijemo kao organsku pojavu. Jezike migracije se deavaju bez
volje govornika, one su spontane.
Dijahronisjka teorija nas obavezuje da imamo u vidu potrebu za
tumaenjem, tj. Nainom tumaenja svega onoga to odgovara jezikom
razvitku.
4
Kojim metodama tumaiti pojavu?
Sinhronijski metod tumai sliku jezika zaustavljenu u jednom vremenu,
dok dijahronijski metod prati kretanje slike da bi objasnio do kojeg momenta
se slika razvila, tj. formirala. Meusobna vza elemenata razvitka slike i same
slike upuuje vii zahtjev lingvistici, a to je univerzalni lingvistiki metod koji
objedinjuje oba spekta jezike pojavnosti. Na taj nain moe se govoriti o
cjelovitijem sagledavanju jezike strukture, tj. sistema.
Mora se ukazati na bitnu razliku izmeu sinhronijskog i dijahronijskog
metoda:
1. sinhronija tei opisu sistema sa svim pojedinostima,
2. dijahronija tei ka sagledavanju eventualnogputa u glavnim crtama (ne
u detaljima) pri emu to moe ii i do dubljih detalja jer je dijahronija
metod drugaiji od sinhronije jer pribjegava rekonstrukciji. Zobg toga
dijahronija mora uzimati sve to joj je danas na raspolaganju.
Dijahronijski metod vie podrazumijeva sinhronijsko znanje nego
obratno, ali to ne znai da je sinhronija bolja.
Ne moe se govoriti o univerzalnom nainu rekonstrukcije. Nisu
sauvani svi pisani spomenici ali na osnovu sauvanih vidi se da ih ima vie.
Prilikom rekonstrukcije nailazi se na niz upljina ali uvijek se treba pridravati
vremenske dimenzije pojava. U njoj je prisutna jedna nauna spoznaja da
prva pojava priprema teren da se desi druga poajava postupnost pojava je
glavna u historiji jezika.
Kada je rije o vremesnkoj komponenti spaava nas relativna i apsolutna
hronologija. Vaan je redoslijed meu pojavama. Historijska gramatika se
oslanja na predstavu o hronolokom nizu tokom kojeg se jezik uobliavao.
Metod lingvistike geografije baziran na teoriji talasa. Jezik je vrlo
osjetljiv na vanjske pojave, ali on dri liniju vanjske prirodne organske
pojave.
Kada govorimo o bilo kojoj historiji jezika zalazimo u historiju jezika kao
lingvistikog fenomena jer nam taj odnos daje mogunost da prodremo u
njegovu slojevitost. To je posebno razraeno u lingvistikim kolama 20. st.
jer se dijahronijski metod udruuje sa drugim naukama i postaje dio
interdisciplinarnog zahvata unutar filologije. Tuma jezika postaje poznavalac
faktora i prilika koje grade materijalnu i duhovnu kulturu. Dijahronija otkriva
vidike lingvistici tumaei pojave. Dijahronija podrazumijeva unutarnje i
vanjske faktore.
POJAM IZVORA ZA PROUAVANJE HISTORIJSKE GRAMATIKE
Svaka historijska gramatika svoje temelje zasniva na onome to se
naziva izvorima za prouvanje. Tumaenje pojava zasniva se na izvorima, a u
lingvistici imaju znaaj zato to su oni element za rekonstrukciju pojava.
Rekonstrukcija pojava vri se na osnovu izvora povezivanja njih i
zakljuaka. Svaka konkretna historijska gramatika ima konkretne izvore.
Potrebno je znati ta su izvori i koja su njihova obiljeja. Uope izvori za
prouavanje se dijele na nekoliko vrsta/kategorija, najvanije su tzv. *pisani
spomenici ali nam nisu uvijek dovoljno poznate glavne osobine pisanih
spomenika i ono to ih ini vanim za historijsku gramatiku. To je ono to je
konkretno od jezika ostalo, to je sauvano u vidu pisanih tragova i to
predstavlja nezamjenljiv izvor za samu historiju jezika. Sve ono to je u
5
prolosti jezika zapisano sainjava skup njegovih pisanih spomenika pri
emu ti spomenici imaju neka svoja svojstva na osnovu kojih se odreuju
kao spomenici nekog jezika. Moraju ispunjavati neke uslove:
1. teritorijalni faktor da je nastao na prostoru toga jezika i da je na svoj
nain sluio nekoj vrsti potrebe za pisanom komunikacijom na tom
prostoru (bosanski crkveni tekstovi su sluili za upotrebu Crkve
bosanske ili srednjovjekovne povelje bosanskih vladara bile su
dokumenta).
2. da ima svoju starinu da je nastajao, napisan u prolosti jednog jezika
i da se u tom smislu moe govoriti o vremenskom smjetaju tog
spomenika da se ima neka predstava kad je nastao. U vezi s tim
postoje dva termina koja se upotrebljavaju: datirani i nedatirani
spomenici. U prvoj odrednici nalazi se podatak o tome kada je tekst
pisan, pri emu vremenska predstava moe biti preciznija manje
precizna (apsolutno datirani i relativno datirani).
Prvi pisani spomenik nevjerskog karaktera je apsolutno datirani 29. 8.
1189. g. esti su tekstovi koji su relativno datirani ili samo godina, ili se
ukazuje nekim podacima, ili se moe rekonstruirati.
S druge strane kod nedatiranih spomenika razlika moe biti u tome da
li je spomenik nastao u prvoj polovini 15. st. ili drugoj. Ne mogu biti
apsolutno nedatirani spomenici moe se baratati vremenskom odrednicom
i ona joj slui za dokazivanje tvrdnji.
Pisani spomenici imaju svoju odreenu, konkretnu vrijednost nema
varijanata Kulinove povelje, ali ima Hasanaginice.
Pojam hisotrija jezika podrezumijeva poznavanje pisanih spomenika ona je
dio filologije (bavi se prolou na osnovu pisanih tekstova).
Pored vremenske datiranosti ili nedatiranosti spomenici imaju element
porostorni precizniji prostorni to znai da pisani spomenik da bi posluio
kao izvor dobro je da se zna gdje je pisan i gdje je pronaen (nepoklapanja)
tekst pisan na dvoru kralja Tvrtka, a pronaen u dubrovakom arhivu.
Za svak pisani spomenik koji je vaan za historiju postoje podaci o
tome kad je pisan, gdje i za koga, kojim sadrajem. U pogledu te vremenskoteritorijalne zastupljenosti tekstova vano je da se javlja jo jedno njihovo
ope svojstvo svojstvo fragmetarnosti da sve ono od pisanih spomenika
to postoji kao izvor za jedan jezik ne predstavlja sve ono to je zapisano,
ve ono to je sauvano. To je vano zato da se shvati kako su pisani
spomenici samo jedan od izvora za prouavanje jezika. Na osnovu njih se ne
moe razvoj jezika sagledati bez drugih izvora, metoda.
U historiji svakog jezika postoje neke faze iz kojih nema nijednog
spomenika (50-60 godina), to vrijeme je nepopunjeno to ne znai da se
postupkom rekonstrukcije ne moe zakljuiti ta je moglo biti.
U vezi s izvorima jo je jedan faktor vaan faktor grafije (pisama).
Historija jezika kad je rije o pisanim spomenicima se otkriva i kao historija
grafije to znai da pisane spomenike ne uzimamo samo kao izvor ve je on
i izvor koji pokazuje kako se razvija pisani jezik, on ima svoj unutarnji
razvitak. U srednjoj Bosni upotrebljavala se poluobla glagoljica i irilica, isti
jezik a dva pisma. To nas uvlai u razmatranja koja prestaju biti jezika, a
postaju filoloka. Pisani spomenici tim elementima postaju slojeviti ne
kazuju samo o jeziku ve i o etnosu.
Pisani spomenici su glavni izvor za prouavanje historije jezika, a
istovremeno su i korpus za historiju pisanog jezika.
*Druga vrsta izvora su dijalekti to nije sauvano u dijalektu kao da
nije ni bilo. Teritorijalni dijalekti su vrlo raznovrsni. Time se dolazi do za
lingvistiku dragocijenog fakta da su u govornom smislu upravo dijalekti ona
sfera jezika koja je najbogatija, usitnjena sa najvie varijacija. Sve to je
usitnjeno znai da je taj dijalekat dobrim dijelom sauvao vei dio onoga to
i ini prolost jezika, ali ne samo jeziku prolost nego su sauvani i podaci o
jezikoj evoluciji. Dijalekat je prepun tragova, on je jezik koji je ostavio o sebi
raznovrsne tragove i sve njegove odlike slue kao dragocijeni podaci o tome
da je neto u jeziku u odreeno vrijeme zaista postojalo.
Nisu rijetki sluajevi da se javlja poklapanje izmeu same grae u
pisanom spomeniku i u dijalektu. Ako se u nekom pisanom spomeniku iz 14.
st. javi oblik slunce onda to slunce koje emo danas imati u istonoj Srbiji
znai da postoji neka veza.
Ta dva izvora se dopunjavaju meusobno i najtanija su izuavanja
kada imamo podatke iz pisanog spomenika i analogan iz dijalekta. Historija
jezika bez dijalektologije skoro da i ne funkcionira.
*Trei izvor ima specifian odnos prema prvom i drugom onomastika
graa jezika, to je ona graa jezika koja predstavlja skup raznovrsnih
geografskih naziva na teritoriji jezika o kojem je rije. U tu grau ne spadaju
opepoznati nazivi ve spada i ono to se naziva mikroonomastikom to bi
znailo da svi dijelovi terena jednoga jezika, vei ili manji, imaju svoje nazive
i to vlastita imena. Ovo treba razlikovati od pojma geografskih apelativa
zajedniki naziv za neki dio terena u zavisnosti od njegove konfiguracije.
(sedlo geografski apelativ, a Ivan-sedlo toponim; rijeka zajedniki naziv
za sve rijeke i to je geografski apelativ, a Rijeka je toponim). U okviru te
onomastike grae postoje tri sloja, tri discipline:
1. hidronimijska graa nazivi svih vodenih povrina i najveih i
najmanjih, pri emu moramo znati da se najrjee i najsporije mijienjaju
i za historiju jezika su bolji izvori jer uvaju starinu.
2. toponimija/toponomastika nazivi mjesta, krajeva, naseljenih mjesta,
manjih ili veih skloni su veem mijenjanju.
3. antroponimija imnena i prezimena, otkrivaju jako mnogo elemenata
za ono to se u cjelini zaokruuje kao historija jezika.
Ova tri izvora, pisani spomenici, dijalekti i onomastika graa su daleko
najvaniji to ne znai da se ne mogu javiti jo neki dodatni izvori meu
kojima su tzv. posredni pisani izvori pisani izvori na nekom drugom jeziku
(obino susjednom) koji biljee neke podatke sa prostora ne svoga jezika
nego jezika drugog; npr. latinski izvori, pisani izmeu 6. i 8. st. tamo se
pojavljuju podaci vezani za hidronimijsku ili toponimsku grau, Narenta,
Nerentva).
U nekim posebnim situacijama se navodi da se uvaju neke rukopisne
zbirke ne spadaju u pisane spomenike nego neka vrsti zbirki to je u jeziku
sauvano i napisano. (Zbirka naziva biljaka). Te zbirke su neke vrste pretea
to e kasnije biti rjenisi i enciklopedije. U tom smislu kad je rije u
rjenicima i onome to se naziva leksikografskom graom moglo bi se rei
da rukopisni rjenici predstavljaju dodatni izvor za prouavanje historije
jezika, ime bi se razlikovali osnovni i dodatni izvori. Za historiju jezika su
najvaniji oni rjenici koji imaju neku etimoloku historijsku orijentaciju
(historijski i etimoloki rjenici).
Na junoslavenskom prostoru tradicija rukopisnih rjenika najstariji je
Rjenik Mehmeda Uskufije 1631? tursko bosanski rjenik u stihovima, takvi
rjenici znae izuzetan materijal za historiju jezika.
Sami po sebi ovi izvori su znaajni ali ih moramo shvatiti kao takve
zbog praktine strane direktno sainjavaju i same glavne elemente
dijahronijske metodologije objanjavanja pojava u jeziku. O bilo kojoj pojavi
da je rije kad se objanjava onda se ide nekom vrstom redoslijeda tako da
se najprije argumentira stanje u pisanim spomenicima, pa se onda navode
podaci o pojavama u dijalektima sve se tamo gdje je mogue potkrepljuje
primjerima iz onomastike grae.
REKONSTRUKCIJA STARIJIH JEZIKIH ZAJEDNICA KAO TEMELJA ZA
FORMIRANJE ZASEBNIH SLAVENSKIH JEZIKA
Shodno teoriji rodoslovnog stabla postoje 2 vrste prajezika: jedan je
praindoevropski, a drugi praslavesnki. Kad obratimo panju na te dvije
glavne faze moramo znati da se ardi o vremenima koja dugo traju i o tome
da su te faze tijesno vezane i za druge okolnosti koje nisu samo jezike
okolnosti okolnosti postojanja rekonstruiranog praie naroda kao jednog
etnosa koji je ivio na prostorima june Rusije izmeu 8. i 3. mil. stare ere i
za kojeg se vezuje postojanje praie korijena jezika.
Mnoge srdone naune discipline bave se ovim pitanjem i utvruju
zajedno s lingvistikom da su imali svoja odreena etnika obiljeja i da se u
sklopu njih moe rekonstruirati ono to je postojalo u jeziku.
Od 3. mil. st. Ere do 2. mil. st. ere u nauci se jaee govori o jednoj
drugoj prelaznoj jezikoj zajednici; u pitanju je baltiko-slavenska jezika
zajednica koja je prethodila praslavenskoj jezikoj zajednici, a ona je vezana
za praslavenski jezik i iz ega je razvijeno sve ono to e se kasnije dijeliti na
istonu, zapadnu, junuslavensku jeziku zajednicu grupu. Ono to je
dovoljno jasno i to se moe predstaviti kao jedna jezika cjelina da je
uporedna gramatika slavenskih jezika rekonstruirala praslav. jezik i da se o
tome u nauci dosta toga zna, a da to to je poznato vezano je i za
praslavenski etnos. Mi govorimo o praslavenskom jeziku i u prvi plan dolazi
vremensko pitanje i pitanje prostora.
Postoje tzv. periodizacije praslav. jezika dvije vrste od kojih je prva tzv.
globalna (gruba), a druga je razraenija periodizacija. Prva ima svog smisla
zbog toga to su periodizacije rizina stvar u jeziku. Gruba periodizacija
ogleda se u tome da se taj jezik dijeli na dva perioda:
1. vrijeme stare ere od vremena 1 500-1 300 (formiranje praslav. jezika,
poetak druge poovine 2 milenija) od tog vremena traje drugi period
koji se poklapa sa starim vijekom
2. poklapa se sa vremenom nove ere do 7. ili 8. vijeka.
Prvi period praslav. jezika odlikuje se relativnom stabilnou za koju se na
teritorijalnom smislu precizira:
VIS
LA
(SD )
ZD
ID
(JD )
KA
RP
ATI
DN
JE
R
PA
U novoj eri bez mogunosti preciziranja da li su to prva dva-tri vijeka ili do

5. dogaa se neto podjela na zapadni dijalekt (manji) i istoni (vei) kao
dvije govorne dijalekatske cjeline.
Postavlja se pitanje na osnovu ega se to zakljuuje? Na prostoru
zapadnog dijalekta imamo rijei kao to su kwiat, gwizda, a u istonom
dijalektu cvit, zvzda radi se o drugoj palatalizaciji. Ostavrile su se dvije
jezike mogunosti: na zapadnom dijalektu sonant v koji je bio izmeu
velarnog suglasnika i vokala prednjeg reda ometao je vrenje II
palatalizacije, a u istonom dijalektu bez obzira na to izvrena je druga
palatalizacija.
Prvih vijekova nove ere zapadni dijalekt ini jednu cjelinu i isotni jednu.
Prvih vijekova nove ere istoni se cijepa na sjeverni i juni dijalekt i tada e
se formirati juni dijalekt bivega istonog dijalekta praslav. jezika pri emu
e se desiti da *tort, tolt, tert, telt na prosotru tri dijalekta daju drukije
rezultate. ZOS nije jednako sproveden na cijelom prostoru
*vorna
*golva
1. vrona (ZD)
2. vorona (ID)
3. vrana (JD)
or>ro
or>oro
or>ra
na osnovu ova tri rezultata smatra se da su zapadnoslavenska,
istonoslavenska i junoslavenska jezike grupe formirane u vremenu kada
je jo uvijek postojao praslav. jezik i da su ove dvije osobine najznaajnije
kada je rije o tome ta se poelo u praslav. jeziku mijenjati (1. rezultatu
palatalizacije, 2. rezultati metateze).
U vezi s ovim osobinama javlja se neto precizniji periodizacija praslav.
jezika koja se dijeli na 4 faze, svaka od faza ima svoje obiljeje:
1. faza formiranje praslav. jezika (od 1 500. 1 300.g.)
2. faza vrijeme od 1 300. do 5. st. p.n.e.
3. faza od 5. st.p.n.e. do 3. st.n.e.
4. faza zavrna od 4. st.n.e. do 6./7. st.n.e.
da bi se nakon toga od 7. 12. st. moglo smatrati vremenom formiranja
zasebnih slavenskih jezika (starih).
Ova periodizacija ima svoje dobre i svoje loe strane. Dobre strane
nadopunjuju grubu periodizaciju zato to kazuju o tome da se ipak u staroj
eri razlikuju taj jedan prvi period koji je due trajao (1 300. 600/500. g.st.e.)
i drugi period koji je krai to je vrijeme stabilnog praslav. jezika. To znai da
etnos praslavenski ivi na prostoru izmeu Volge i Dunava na prostoru
Karpata; prirataj nije toliki da bi zahtjevao migracije. U 5. st. stare ere neto
9
se poinje mijenjati da bi u vremenu kraj stare ere i poetak nove poele
migracije.
VIE
MANJE
Slavenski narod je ukljuen u te pokrete, a praslav. jezik se iri. Kao dokaz

toga da su prodirali na zapad su nazivi u Njemakoj.
Ako su ova tri dijalekta postojala u tom vremenu kad su krenule migracije
zapadni dijalekt ide u pravcu formiranja zapadnoslavenske jezike
zajednice.
Istoni dijalekt istonoslavenska jezika zajednica
Juni dijalekt junoslavenska jezika zajednica
Svaka od ovih jezikih zajednica formirana je u irenju to irenje se
nije odvijalo bez odnosa prema onom to je prije bilo.
Etnike jezike cjeline izuava nauka i njihove prvobitne odnose.
U ovoj hronologiji pojava postoje pitanja kako protumaiti vrijeme od 7. do
12. vijeka, jer do 7. nemamo neke formirane jezike zajednice, a posle 12.
nema praslavenskog nikako. To je prelazna faza. Taj proces je dosta sloen. U
njemu se dogaa da se prvi pisani jezik Slavena staroslavenski javlja kao
neka zavrna slika i samog praslavenskog jezika, pa se onda u tom smislu
aktuelizira pitanje onoga to se naziva jezikom inercijom (kad se raspadne
neto to dugo traje, ono i nakon raspada jo traje). Zato postoje u nauci
teze da praslav. jezik zavrava svoje postojanje onda kada nastaju ue
jezike cjeline koje su se razvile iz triju ve formiranih jezikih zajednica.
Tu se svakako javljaju vrlo vana pitanja odnosa izmeu tri jezike
zajednice koje su nekada predstavljale tri dijalekta praslav. jezika. Kad su se
te zajednice formirale, one su formirale i niz drugih jezikih osobina po
kojima su se meusobom poele razlikovati, ali su donijele iz praslav.
postojbine i mnoge zajednike crte bez obzira na to to ih je najizrazitije
razdvajala osobina trovrsnog naina otvaranja slogova pri emu se te
zajednice meusobom najvie i razlikuju.
Sve su to pitanja koja spadaju u vrijeme prvobitnih jezikih
diferenciranja i migracionih promjena pri emu su se okolnosti, trajanje i
etape migracija meu sobom razlikovale. Tako se pokazuje da je prvobitni
juni dijalekt praslav. jezika, nakon odvajanja od istonog dijalekta i poetka
migracija doivio najsloeniji vid migracionog pokretanja jer su se te
migracije etapno odvijale i zavravale su se cilj im je bio jedan prostor koji
je do tada bio izrazito naseljen prostor. Misli se na to da je to bio prostor ne
samo na kojem su se ukrtali utjecaji klasinih kultura (Grka i Rim), ve je
tu bio prostor na kojem su ivjeli neki starinaki narodi. Prije dolaska junih
Slavena govorili su se balkanski jezici koji nisu bili genetski povezani sa
praslav. pa se u tom sluaju govor o balkanskom jezikom supstratu koji je
jako sloen. Takvoj supstrata nije bilo u istonoj i zapadnoj zajednici. To znai
da je formiranje june slavenske grupe najsloenije (slojevito).
Bez obzira na to sve tri ove jezike zajednice genetski uvaju jako
mnogo praslavenskih jezikih oblika, zbog toga to jezik dugo uva tragove u
sebi, a osim toga svijest o slavensko-praslavenskom porijeklu nije se nikada
gubila, neovisno od toga to su slavenski narodi imali sloenu historiju.
10
Ove prve linije diferenciranja odreuju ono to e se kasnije deavati i
o njima se govori kao o vrlo znaajnim polazinim takama za ono to e se
deavati u vremenu izmeu 4/5. i 7/8. vijeka nove ere, jer je to vrijeme koje
je vezano za ono to se deavalo sa junim dijalektom praslav. jezika.
Postoji jedno zajedinko sporno pitanje da li te tri zajednice svoje
forimranje vode direktno iz triju dijalekta praslav. jezika ili je svaka od tih
zajednica imala jednu fazu razvoja koja se moe razumjeti u smislu toga da
je postojao ili morao postojati i prajezik zapadnoslavenski, prajezik
istpnoslavenski i prajezik junoslavenski? Tako se slavistika nauka suoava
sa krupnim pitanjima da li su postojali ti prajezici. Postoje dvije teze, dva
tumaenja. Teza o junoslavenskom prajeziku je najsigurnija i zato je povukla
druge dvije teze. Junoslavenski prajezik je najblii istini, najlake je
dokazati; po mnogim pretpostavkama se smatra da je bilo jedno vrijeme
kada su, a to bi moglo biti kraj 4. i 5. vijek i poetak 6., kada su se preci
junih Slavenazadravali na dananjem prostoru Maarske, jer Maari, kao
ugrofinski narod na taj prostor su doli u 9. st. prije ih nema i to je prostor
koji je dosta nejasan.
JUNOSLAVENSKI PRAJEZIK (V, POETAK VI ST.)
I
ZJS
I I
III
IJS
II
IJA
ON
ED
AK
,M
KA
RS
GA
BU
A
K
GR
I I
PANONSKA NIZIJA
Junoslavenski je podijeljen na zadani i istoni. I zapadni e se kretati u

tri pravca, a istoni u dva. Izrazito diferenciranje je preko refleksa jotovanja
*tj, *dj
na istoku meda
na zapadu mea
Zapadnojunoslavenski se diferencirao na tri narjeja koja e se kasnije
odrediti i kao kajkavsko (slpska i panonska), akavsko (mediteranska) i
tokavsko (dinarska).
JUNOSLAVENSKA JEZIKA ZAJEDNICA
Prelazei na diferenciranje jezika prvih vijekova nove ere potrebno je
imati u vidu da su zaeci podjele prajezika na tri dijalekta pokazatelji toga da
se formiranje uih i irih jezikih grupa odvija u jednom cjelovitom i
sloenom procesu koji nije samo jeziki, ali koji itekako ima svoje odraze u
jeziku (onako kako to tumai historijska gramatika odrazi su u procesima
formiranja uih jezikih zajednica u odnosu na prethodne ire jezike cjeline).
Sve se posmatra u historijskom kretanju i u vezi s njim je iz drugih disciplina
poznato da od 3. st. n. e. Jezik gubi teritorijalnu kompaktnost i da se on iri i
raseljava, pa uporedna gramatika slavenskih jezika razaznaju glavne konture
jezikih razlika.
Spomenuto je da se najee kada je rije o zapadnom i istonom
dijalektu slavenskog jezika govori o vrenju ili nevrenju II palatalizacije
(prva praslavenska razlika), zatim o redukciji grupa tl, dl > tl, dl; ptlela >
11
plela; ruski: zemlj, bos. zemlja, zap. Zemja. Ovo govori o tome da se razlika
davno izvrila.
Zatim metateza grpa *tolt, telt, tort, tert se odvija u tri pravca i na
osnovu toga se zakljuuje da je u vrijeme prvih vijekova ( 3. i 4.) nove ere od
istonog dijalekta praslav. jezika odvojen junoslavenski dijalekt on je
jezgro junoslavenske jezike zajednice.
Uvijek moramo imati na umu trajnost procesa kod kojeg se razlikuju tri
faze:
1. zaetak pojave u nauci se slabo zna koliko taj period traje, od
zaetka do irenja, koliko traje mirovanje
2. irenje pojave razvoj pojave (dinamika faza)
3. rezultat pojave dijahronijska metoda uglavnom barata rezultatima.
Kad je rije o junoslavenskoj jezikoj zajednici rezultatis u vrlo
fragmentarni i nejasni, to znai da usljed nedostatka sigurnijih podataka o
tome kako su se migraciono kretali Juni Slaveni sve je na rekonstrukciji (prvi
pisani tragovi o Junim Slavenima su iz 6. i 7. st. po latinskim izvorima
geografski nazivi).
Etnologija i druge nauke nisu mogle o tome precizno nieto utvrditi, pa
se historijska gramatika slui podacima koji su u njenim okvirima gotovo
sigurni. U vezi s tim nekoliko je krupnih pitanja kad je rij o junoslavenskoj
jezikoj zajednici. Najee pitanje je da li je postojao junoslavenski prajezik
ili nije? Mora se rei da je kod junoslavenske jezike zajednice
prevladavajua teza o postojanju prajunoslavenske jezike zajednice, jer
znanje iz etnologije govori da su se Juni Slaveni etapno kretali i da je moralo
proi nekoliko vijekova od formiranja junoslavenskog dijalekta do
naseljavanja Slavena na Balkan. Da li se jezika zajednica forimrala u toku
kretanja Junih Slavena ili kad su naselili Balkan? Juni Slaveni su se due
preseljavali do odredita nego zapadni i istoni pa je tezu o postojanju
junoslav. prajezika lake dokazati.
Junoslav. prajeziku osnov/temelj daje juno narjeje prajezika ali ih
treba razlikovati. Najvjerovatnije je da se o junoslav. prajeziku moe govoriti
kao o zajednici koja je postojala u 3. 5. st. nove ere na irem prostoru
Panonske nizije na prsotru dananje Maarske. iri nauni argument za to
predstavlja veliki broj toponima u Maarskoj.
U tom vremenu ta jezika cjelina koja se hipotetiki naziva junoslavenskim
prajezikom je mogla imati jezike osobine koje ne mogu biti jeziki opisane u
dokumentima (jer nema dokumenata iz tog perioda), ali se govori o
osbinama koje su u nauci prihvaene i junoslav. prajezik je mogao u sebi
nositi osobinu vrenja II palatalizacije (u grupama kve i gve), reducirane t i d
(u grupama tl, dl), epentetsko l (npr. zemlja). Meutim, vrlo je vjerovatno da
se za to vrijeme moe vezivati nain vrenja kasne praslavenske metateze
grupa *tolt, tort, telt, tert koje se po zakonu otvorenog sloga u junoslav.
prajeziku razvijaju na nain da imamo prvo metatezu dulji se vokal
*golva > glova > glava
a ta vrsta jezike izmjene odnosi se i na poetne grupe *ort, *olt (grupe u
inicijalnoj poziciji)
*ort > or > ra,
*olt > ol > la
Poto se radi o rekonstrukciji prajezika ne moe se govoriti o nekim
preciznijim jezikim osobinama koje se mogu iskljuivo vezati za junoslav.
12
prajezik, ali postoji okolnost nemogunost dokazivanja junoslavenske
jezike zajednice.
Veoma znaajna osobina za junoslavenske jezike za koju se moe
pretpostaviti da je ako ne formirana onda zaeta u junoslavenskom
prajeziku jer osobina da nepalatalni ispred vokala prednjeg reda postaju
umekani kod istonoslavenskih jezika, a u junoslavenskom dijalektu je od
ranih vremena poznato uvrivanje/otvrdnjavanje tih suglasnika.
(istonoslav.) tje, nje > te, ne (junoslav.)
Osim toga junoslav. jezik u odnosu na istonoslavenski i
zapadnoslavenski odlikuju morfoloko-sintaksike osobine:
Osobina kod imenica mukog roda, o- osnova:
- inst. jd.: -om (junoslavenski jezik)
-m (istoni i zapadni)
Ovo je vrlo znaajna diferencijalna crta koja daje razlike u rezultatima.
- sintaksika osobina frekventna upotreba da+prezent to nije
junoslavenska osobina
- velika frekvencija sufiksa na c, ic, ica; na zapadu prevladava k, ik, ika.
To bi sve znailo da se moe govoriti o junoslavenskom prajeziku koji
je prethodio daljem kretanju Junih Slavena prema Balkanu i onim
prostorima koji e kasnije (u drugoj polovini 6. i poetkom 7. st.) rezultirati
time da Juni Slaveni nasele Balkan i da se tada pone nazirati jedna jezika
slika formiranja dananjih uih jezikih cjelina.
Pitanje etapnog pruduetka naseljavanja Slavena na Balkan pitanje
prouavanja diferenciranja u odnosu na praslavenski su veoma vana
pitanja.
Junoslavenski praetnos zahtijevao je slian prostor kao junoslavenski
dijalekt. U tom smislu se govori o moguem zaetku razlika meu
junoslavenskim jezicima. Postoji vjerovatnoa da se junoslavenski prajezik
u svojoj zavrnici podijelio na zapadni i istoni dijalekt pri emu je zapadni
dijalekt bio prostorno vei i za ta dva dijalekta se govori da bi mogli
predstavljati zajedno junoslav. i istonoslav. prajezik; koji su se u 6. i 7. st.
kretali u dva pravca pri emu su predstavnici zapadnog dijalekta zahvatili
zapadnu; istoni istonu stranu Balkana iz ega su se formirale dvije
grupe jezika: zapadnojunoslavenska i istonojunoslavenska. Ova slika je
veoma pojednostavljena ali moe posluiti kao kostur.
Za tezu o zapadnojunoslavenskom prajeziku i istonojunoslavenskom
prajeziku postoji jedan izrazit i ozbiljan jeziki argument koji povezujemo sa
grupama *kve, gve: cve, zve. Postoji i jedna mlaa osobina osobina
refleksa grupa *tj, dj koje predstavljaju najkasnije jotovanje.
*TJ>NOT
*TJ>No
*DJ>MEDA
Z.D.
I.D.
*DJ>MEA
PANONSKANIZIJA
Smatra se da je to preneseno s vanbalkanskog prostora i da je veoma

staro.
Postoji mogunost da zaetak pojave ne znai razvitak pojave i da moe
postojati i drugaije shvatanje ove razlike razlika se mogla formirati u toku
13
naseljavanja Junih Slavena na Balkan. Prvobitno su Juni Slaven (na
Balkanu) u 6. i 7. st. bili razdvojeni.
Z
Postoji zona koja se zove albansko-rumunskom zonom. Uvijek se u

historijskoj gramatici pitanje o procesu svodi na to koliko je neto formirano
u domovini, a koliko kad se stiglo na novi prostor.
U centru pitanja je ilirski supstrat. Za supstratski aspekt, koji je vie
nego vaan, vezane su i dvije publikacije: Skokov: Etimologijski rjenik i Ivan
Popovi: Historija srpskohrvatskog jezika.
Problematika supstrata je nauna, duboka, aktuelna, zanimljiva, itd.
Supstratski jezik ostavlja tragove u jeziku koji pobjeuje (romanizmi su
znaajan i star sloj u bosanskom jeziku).
Junoslav. jezika zajednica se uobliava u jednom duem vremenskom
periodu i to formiranje je povezano sa svim drugim okolnostima koje
nazivamo vanlingvistikim, od kojih su najvanije one koje su vezane za
proces horizontalne dinamine jezike slike to znai za za proces u kojem
se ve zaete jezike cjeline prenose na druge prostore i tim zahvatanjem
donose i ono to je ve zaeto na nekim drugim prostorima. Radi se o
etapnom formiranju i naseljavanju i raseljavanju junoslav. jezike cjeline.
Postoji nekoliko tih etapa. U tom procesu pitanje koje je centralno i koje se
rjeava jeste pitanje relativno dueg vremenskog perioda stabilnosti jedne
zajednice koja u vremenu izmeu 3. i 5. st. postoji na irem prostoru
Panonske nizije. Taj prostor jeste jedna etnohistorijska okolnost da su se na
njemu formirala 2 dijalekta: zapadni (vei) i istoni (manji) po principu
vertikalne linije.
Zaeci dananjih junoslavenskih jezika i njihove podjele na dvije
grupe javljaju se u vremenu junoslavenskog prajezika na prostoru
Maarske. Ta dva dijalekta nakon otpoonjanja migracija kreu se prema
jugu i to kretanje do danas ostaje nerazjanjeno da li od Panonske nizije do
prostora naseljenog danas Junim Slavenima postoji jo neki prostor
stabilnosti.
Teza o tome da ne samo da je postojao junoslav. prajezik ve da je
postojao zapadno i istono junoslav. prajezik.
Neke diferencijalne crte pokazuju postojanje meuetapnih jezika (5., 6. st.)
nema dovoljno otkria drugih nauka da bi se znalo gdje bi moglo biti nauka
kae da bi moglo biti na irem prostoru Panonske nizije i Balkanskog
poluostrva.
Govori se o tri etape formiranja onih jezika koji su formirani u okvirima
junoslavenskog:
1. juni dijalekt prasavenskog jezika (nije bio izdvojen) zakarpatska
2. panonska (junoslavenski prajezik)
3. panonsko-balkanska (na putu od Panonske nizije do Balkana bilo je
zastajkivanja)
- zavrena je balkanska etapa stjecite migracije
14
1. prva razlika je bila tj, dj tu je jasno da je glavna razlika zaeta u ono
vrijeme kad se junoslav. prajezik podijelio na zapadni koji je razvio ,
i istoni koji je razvio t, d i t i d.
Osobine vezane za panonsku etapu:
2. osim tj, dj vezuje se jo jedna osobina takoer fonetska, genetski
starija od tj, dj a to je prisustvo odnosno odsustvo epentetskog l kod
jotovanja sonanta m zemlja-zemja; snopje-snoplje. Poto je to bila
ranija diferencijalna crta kasnije se desilo da se ponovo neto desilo na
diferenciranju zapadnog i istonog i da je istoni poeo gubiti to l i da
se u istonom formira situacija da se gubi l Skoplje (ZJ) : Skopje (IJ).
Postoje neke zajednike crte izmeu junoslavenskog i zapadne
ehoslovake.
- u metatetzi ukazuje na neke veze koje su ranije mogle postojati.
Izmeu dananjih zapadnojunoslav. i istonojunoslav. jezika za
diferencijalne crte ne moe se sa pouzdanou utvrditi kada su se one
formirale odnosno koje su starije, a koje mlae.
Okolnost
da
pojam
zapadnojunoslavenskog
jezika
i
istonojunoslavenskog jezika u novije vrijeme se drukije precizira i tumai
zato to se proces kojim se bavi historijska gramatika odvija na jednom
univerzalnom planu, a to je genetski genetika jednog jezika se ogleda da
skup osobina i skup osobina drugog jezika posmatramo kao rezultat jednog
jezika koji je vodio sve do naeg vremena, koji je vodio do formiranja uih
genetskih osobina predstavljaju svojevrsne kombinacije izmeu onoga to
se u razvoju diferenciralo i onoga to je uoblieno. Zbog svega ovoga
zapadnojunoslav. je sloeniji od istonojunoslav. i u njem su se odvijali
sloeni procesi.
To je zajednica iz koje su se prvobitno razvili jezici koji su obuhvatali
ire prostore i etnose da bi se kasnije uobliili jeziki prostori koji su se
odnosili na ue etnose. Junoslavenska situacija se mora pratiti kao dio
slavenske koja je sva ila u pravcu formiranja uih jezikih cjelina u odnosu
na ire formirane su po principu etnikih,vjerskih i nacionalnojezikih
zajednica.
U tom smislu ukazujemo na ire procese primjerom maloruskog jezika.
U poetku je maloruski obuhvatao ukrajinski i bjeloruski. Sredinom 20. st. su
se izdvojili. Neto slino se deavalo i sa ekim i slovakim da li su dva ili
jedan jezik.
U junoslavenskoj jezikoj grupi se desilo da 1945. zvanino biva priznat
makednoski jezik, do tada se smatrao u okviru bugarskog. Od tada do 90-tih
godina traje vrijeme u kome postoji srpskohrvatski jezik za 4 naroda,
slovenski je izdvojen da bi se tek u najnovijim zbivanjima iz jednog
zajednikog srpskohrvatskog razvila 3. bos. hrv. srp i da bi se proces, koji je
slavenski, zaustavio na granicama Crne Gore, a to povlai priznavanje jezika
i time e se slavenski proces zavriti po historijskoj formuli jedan narod-svoj
jezik.
Zapadnujunoslav. jezik u poetku je dao dva jezika ali je u sebi imao
elemente vie jezika koji se razmnoavaju po nacionalnom principu.
Diferencijalne crte koje dijele zapadnojunoslav. i istonosjunoslav. Jezike su
bitne za genetsku lingvistiku:
- dva su istonojunoslavenska historijski i genetski razvijena: bugarski i
makedonski;
15
- zapadnojunoslavenski: sh, slovenski
3. osim tj, dj i epentetskog l postoji trea osobina koja je fonetska ona
se odnosi na reflekse poluglasa u jakoj poziciji. Osnovna razlika je u
tome da se na zapadu izgubila razlika izmeu poluglasa prednjeg i
zadnjeg reda i izgubila se razlika u refleksima davalo a, e.
Istonojunoslavenski sauvali su tu razliku (son, den : sin, dan) sonpoluglas prednjeg reda
4. etvrta diferencijalna crta je fonetska grupe v, v; ne zna se u koje

vrijeme se javlja razlika poznato je da je zapad od v+ razvio u
(unuk, udovica), dok je istok sauvao v vnuk, vdovica.
5. refleks praslav. grupa *r uglavnom se junoslavenski prostor dijeli
na istoni koji uva i zapadni koji to mijenja u cr.
6. refleks nazala koji na zapadu daje zatvoren vokal u, dok na istoku
daje otvoreniji vokal ide prema a (raka:ruka).
7. kada se sonant n nae isred vokala prednjeg reda e u zamjenikim
primjerima njega uistonom e biti nego.
8. odnosi se na pojavu obezvuavanja zvunih suglasnika na kraju rijei
(Z) grad : (I) grat; mu : mu
Morfoloke osobine
9. nastavak za G i A: go i ga kod pridjeva i zamjenica; njega-nego, tvogatvogo
10.
odnosi se na zamjenice: na zapadu ja 1.l.jd. (<az, jaz); na
istoku as ili jas obezvuavanje
11.
pridjevi rod pridjeva; na istoku jednosrodnost pridjeva (oblici za
muki: bel ili beli vai i za enski i srednji rod)
12.
odnosi se na imeniku deklinaciju kod imenica enskog roda u
N i A mn. (ene) na istoku je eni od ja osnova
13.
glagoli oblik za 1.l.mn. prezenta na zapadu mo, a na istoku m
(bug) ili me (mak)
14.
oblik prezenta 3.l.mn. nastavak t (mak, bug: idat, piat-piu) (na zapadu u ili e)
15.
odnosi se na glagolski sistem aorist 2.l.mn.: uradiste, donesete;
uradihte (u istonoj)
16.
samo vana za istonu nije genetska- upotreba postpozitivnog
lana u mak, bug i dijalektima istone Srbije Blae Koneski Teko(to)
taj lan jeste rezultat kontakta mak i bug jezika sa neslavenskim
balkanskim jezicima (rumunski, albanski)
Najstarija diferencijalna crta je tj, dj, a po svemu sudei najmlaa jeste
upotreba postpozitivnog lana koji je naknadno uao u jeziki sistem, nije
genetski naslijeen.
Proces simbioze i interferencija otvaraju poseban problem sutina za
razumijevanje onoga ta su junoslvenski jezici (prajezici sa onim to je
zateeno odnosno naslijeeno onda kasa su zauzeli taj prostor). Nain na koji
su zauzeli taj prostor, tempo kojim su se irili, nain izgradnje naselja znaio
je da su mnoge stvari ostale u magli historije, ali bar novija nauka kao da
poinje odbacivati neka do sada rairenija shvatanja o tome da su Juni
slaveni brzo zauzeli Balkansko poluostrvo.
BALKANSKI JEZIKI SUSPSTRAT
16
Junoslav. jezika zajednica se forimra u specifinim prilikama
migracionih kretanja koja idu u svojim smjerovima prvih vijekova nove ere.
Tri slavenske jezike grupe su ve zaete u praslav. postojbini, a
kasnije su se vie uobliavale, onda je jasno da je balkanska junoslav. grupa
u svome formiranju i u svome naseljavanju Balkana bila najsloenija iz vie
razloga. Radi se o tome da se u problematiku formiranja junoslav. jezike
zajednice, s obzirom na njenu podjelu na istonu i zapadnu, dodaje se jedan
element koji otkriva da se historija jezika odvija u jednoj drugoj vrsti
evolucije; nego ona predstavlja fazu/formu formiranja jezikih grupa.
Junoslav. jezika grupa se od istone i zapadne razlikuje po tome to je ona
dola na prostor na kome su ivjeli stari narodi i kulture gdje su se govorili
nesalvenski/balkanski jezici.
Pitanje balkanskog jezikog supstrata povezano je sa jezikom teorijom koja
spada u grupu teorija koje objanjavaju jezik u sklopu drugih vanjezikih
faktora u lingvistici se naziva kao jeziki kontakt/ interfernecija/ simbioza.
Ova tri elementa otkrivaju da se jezik uveliko formira u okvirima
jezikih kontakata. U hisotriji imamo pojavu da se u kontaktu nau nesrodni
jezici daju neke pojave koje im nisu priroene.
Jezika interferencija pored kontakta odvija se razmjena osobina =
proces meudjelovanja da bi se na kraju desilo to da je rezultat toga
uzajamnog djelovanja onog to se naziva jezika simbioza ( tijesni spoj
razliitih elemenata koji daje neto novo).
U prvoj polovini 20. st. dolazi do razvoja jedne znaajne lingvistike teorije i
dijelom lingivstikog metoda koji se naziva arealna lingvistika postanak
vezan za italijansku lingvistiku pri emu se poinju objaanjavati (nauno
definirati) neki pojmovi koji su vani za lingvistiku, a pogovtovo za
dijahronijsku lingvistiku (historiju jezika).
Radi se o tri pojma koja su u osnovu arealne lingvistike:
1. (jeziki) supstrat
2. adstrat
3. superstrat-sloj nivo
tri forme, vida, faze jednoga procesa koji je obiljeen pojmovima jezike
interferencije i simbioze.
1. jeziki supstrat pojava da neki prostor na koji se naseljava drugi
narod donosei drugi jezik na neki prostor i taj prostor predstavlja
starinaki naord i jezik. Zato se kae da junoslav. jezici dolaze na
Balkan u 6. i 7. st. i da je taj Balkan imao formirano stanovnitvo i
jezike, s tim da je taj prostor smjeten izmeu zapadne rimske kulture i
latinskog jezika i istone i jugoistone kulture i grkog jezika. Bez
obzira na to na Balkanu su ivjeli naordi koji uope nisu bili slavneski,
ali jesu indoevropski. To je bio taj supstrat.
2. pojam adstrat oznaava situaciju kada se u kontaktu jave dva jezika,
jedan starinaki i drugi doseljeniki, pa se u tom kontaktu odvijaju one
tendencije koje e rezultirati nekim cjelinama koje e odgovarati da su
dva jezika stvorila neto to je tree.
3. superstrat oznaava jezik koji e prevladati i postati dominirajui i
koji e asimilirati onaj drugi jezik s kojim je bio u kontaktu.
Balkanska jezika situacija je mnogo sloenija od istone i zapadne.
Radi se o procesu koji se odvijao na specifian nain zbog zateenog jezika.
Taj balkanski jeziki supstrat je posebno pitanje kad je rije o historiji Balkana
17
kao cjeline i u tom smislu se ve due vremena, od druge polovine 19. st. i
kroz 20. st. razvija se disciplina balkanistika (balkanologija) bavi se
prouavanjem svega onoga to je vezano za meusobne kontakte
balkanskih naroda i jezika i svega onoga to je u tim kontaktima formirano.
Zato je od vanog znaaja utvrivanje one jezike slike u 6. i 7. st. (kako je
mogao izgledati taj balkanski prostor).
I
IV
VI
II
III
VI
BALKAN DO DOSELJENJA JUNIH SLAVENA (6 CJELINA)
I ovaj prostor se zgusnuo na podruje Istre prije dolaska Slavena je

registrirano da su postojala 2 jezika: furlanski jezik (dijalekt) romanskog
tipa, sjevernom dijelu
II jugoistona Istra istroromanski jezik
III jadranski pojas tzv. dalmatinski jezik ili starodalmatinski
IV Ilirski supstrat ilirski jezik
V granica prema Srbiji traki jezik
VI Makedonija, Bugarska, prostor prema Grkoj grki jezik, s tim to je
postojao stari predslavenski makednonski jezik (odnosi se na vrijem
Aleksandra Makedonskog).
Odlike te predmigracione slike su u tome da se prostor balkanski moe
razdvojiti na 2 dijela zapadni pod romanskim, a istoni pod grkim
utjecajem. To ne znai da su se na Balkanu govorili latinski i grki jezik,
mada je poznato da iz prvih vijekova nove ere postoje pisani spomenici na
latinskom i grkom jeziku. Ali, govorni jezik je mimao drugaija obiljeja.
Na ovoj skici se uoava jedna, za bosanski jezik, vana pojava da je prostor
na kome se formirao bosanski jezik prostor ilirskog supstrata. Taj ilirski
supstrat znai jedno posebno pitanje itave balkanistike i pitanje na koji
nain se taj rekonstruirani ilirski jezik nastavio, sauvao, izmjenio i da li
danas postoji neki jezik koji je njegov nasljednik. U vezi s tim otvara se jedno
krupno pitanje porijekla albanskog jezika. On spada u ie, a za Balkan je
vaan to ti jezici (srpski, makedonski, kontakt bugarskog i rumunskog,
dijalekti bosanskog jezika) imaju kontakte sa albanskim. Dvije su teze o
porijeklu albanskog jezika:
1. teza o tome da je albanski jezik potomak trakog jezika i da su se u
migracionim kretanjima iz sjevera i sjeveroistoka albanci kretali prema
jugu.
2. (prevagnjuje nad prvom) teza o ilirskom porijeklu Albanaca. Ovoj tezi
to iz naunih, a dijelom i ideolokih (nacionalnih) razloga vie je
skolna albanistika.
Svi dananji zapadnojunoslav. jezici imaju vezu sa ilirskim, pogotovo
bosanski jer mu je osnovica supstratska ilirska.
Kad je rije o bosanskom jezikom supstratu treba imati u vidu da je
glavnina ilirskog prostora zahvatala dananji sredinji junoslav. prostor, a da
je taj prostor prije doseljenja Junih Slavena bio od utjecajem romanskih
jezika sa zapada i kae se da je to bio romanizirani ilirski jezik nije se
sauvao u prvobitnim svojim formama ve je na njegao utjecao latinski. Taj
18
romanizirani ilirski jezik je jezik osnov za razumijevanje onog to se kasnije
zbivalo. U natpisima nema tragova ilirskih ve latinskih.
U vezi sa bosanskim jezikom bitno je da se zna kako je udio ilirskog
supstrata u graenju slojeva jezika, historijski uzeto, mnogo vei nego to je
to donedavno izgledalo. Donedavno se taj ilirski supstrat ili relativizirao ili
minimizirao tako da nije bilo dovoljno utemeljenih razrada. U najnovije
vrijeme pojavljuju se nauni istraivaki zahvati koji otkrivaju drugaije
vienu i shvaenu stranu ilirskog supstrata u bosanskom jeziku, pri emu
kad hronoloki pratimo moemo pratiti jednu misao koja se u novije vrijeme
uobliava. U vezi s tim u najnovijoj literaturi (Ibrahim Pai, Kulin i Prijezda,
dva imena ilirskog porijekla u dinastiji) pokazalo se da tek treba razotkriti
etimologiju mnogih naziva koji spadaju u onaj sloj jezika koji po prirodi svojoj
najdue uva starinu sauvana u onomstikom sloju.
Onomastika kao samostalna lingvistika disciplina nije dovoljno razraena .
Porijeklo samog bosanskog jezika treba traiti junoslavenskom i
samom supstratu na koji se nadogradio taj jezik.
Kad je rije o bosanskom jeziku moe se govoriti o romaniziranom
ilirskom supstratu koji je tipian balkanski supstrat i s obzirom na to
postavljaju se pitanja u kom smislu se trebaju revidirati i korektovati
shvatanja da su Slaveni brzo zauzeli Balkan.
Bosna i Hum jeste tipian prostor na ijim sjevernim granicama
(geofizikim) tamo gdje poinju visoke planine (Zelengora, Bjelanica,
Trebevi) to su bili prostori na kojima se zaustavljao udar slavenski, prostori
koji su najdue sauvali starinaki ilirski i najdue se odvijala jezika
interferencija i najdue su u kontaktu bili junoslav. i ilirski.
U sluaju bosanskog jezika onomastika graa se istura dovoljno u prvi
plan jer je to materijal od prvorazrednog znaaja za prouavanje bosanskog
jezika.
Kad je rije o supstratu vodimo rauna o onome to je u literaturi i u
leksikografiji Petar Skok Etimoloki rjenik.
Ibrahim Pai doveo je u pitanje Skokove etimologije (da se graa
sredinjeg prostora povrno tumai).
Supstratska strana razvoja junoslavenske jezike zajednice jeste
btina, u nauci ima mnogo razraenih i zanimiljivih stvari koje pokazuju da je
udio tog supstrata znaajan, a s druge strane postoje mnoga nerazjanjena
pitanja nauno otvorena ali sigurnijih odgovora nema; svi ti odgovori kretali
bi se u smjerovima kako se jezik razvija u skladu sa potrebama etnosa koji
njim govori (supstratsko-slavenske-balkanske simbioze). Nakon srednjeg
vijeka simbioza izmeu sredinjeg junoslavenskog dijasistema i orijentalnih
jezika opet adstrat i kontakt rezultat toga biva oko 10 hiljada turcizama u
bosanskom jeziku.
Prvi krug historije jezika je formiranje jezike zajednice, a drugi krug je
onaj koji prikazuje unutarjeziku evoluciju.
Drugi sloj se zasniva na opisu nekih faza koje su dovoljno
rekonstrukcijom objanjene.
Historija jezika ne prihvata fragmentranost pojava, drugi sloj ima zadatak da
u najkraem predstavi glavne pojave koje su odreivale ono to nazivamo
unutarnjom jezikom evolucijom ili evolucijom sistema. Jezik koji jeste
sistem, struktura, u isto vrijeme jeste i evolutivan sistem, pa se te dvije crte
19
jezika nadopunjuju u smislu toga to je strategijski zadatak svake historijske
gramatike da ukae na glavne elemente evolutivnog pomjeranja jednog
jezikog sistema.
Evolutivno pomjeranje znai svaku izmjenu u jeziku, svaki glasovni
zakon jeste evolutivna/ razvojna pojava. Evolutivna pojava je tipina jezika
pojava i da je sagledamo tako da nijedna evolutivna pojava ne izaziva
naruavanje sistema nego znak je toga da jezik i dalje uva tu svoju
unutarnju organiziranost, svoju sistemnost.
Prvi nivo primjene lingvistikog metoda jeste nivo na kojem razumijemo da
je jezik uvijek unutarnja organizacija sa svojim razlozima i apsolutnom
nezavisnou meu svojim jedinicama. Ta meuzavisnost se uva i sprovodi
kroz ono to je izmjena (razvojna linija). U tom pogledu historija konkretnog
jezika javlja se kao niz meusobom povezanih slika koje bi se mogle
predstaviti kao postupno naslanjanje jednoga sloja na prethodni sloj
zamjena jednog stanja drugim stanjem, bez naglih preskoka, ve sa strogom
postupnou.
Da bi se to sagledalo historijska gramatika dijeli tu svoju problematiku
evolutivnih slika na neto ue cjeline pri emu ona ne vlada nekim
univerzalnim metodom objanjavanja ve primjenjuje i praktiane naine
tumaenja dijelova strukture jezika. U prvi plan dolazi historija glasova, a
unutar nje vokalizam podrazumijeva konkretno utemeljenje na planu
najmanjih jezikih jedinica glasova, a oni glasovi koji su nosioci sloga i
akcenta imaju obiljeje kvantiteta (duina i kratkoa) na njima je teret onoga
to zovemo evolucijom. Jezika izmjena se deava na onim jedinicama koje
su nosioci i same jezike strukture. Nije sluajno to se svaka historijska
gramatika svojim najveim dijelom zasniva na historiji vokalizma. Uz to ide
jo jedna pretpostavka, a to je da je na poetku svega morao biti glas, pa je
u postepenom razvoju govornik jezika saznavao da spoj izmeu dva glasa
moe da normalno funkcionira i da upuuje na neko znaenje. Samim tim bi
bilo jasno da su u jeziku glasovi, vokali ti koji su bili u poetku, oni su ti koji
nose vei dio onoga to je bilo evolutivno u jeziku. To su glasovi koji se
izgovaraju glasovnom strujom u usnom rezonatoru i to je najprirodniji proces
u jeziku.
U historiji jezika kao prva slika javlja se slika vokalizma. Prvobitna slika
vokalizma, to jezike ini genetski povezanim, jeste slika iz nekog korijena
prajezika.
Praindoevropski vokalizam najee se o njemu govori zato to je slika sa
vokalizmom najjasnija, i drugo zato to su do sad u nauci najistraeniji ie
jezici za koje je utvreno da vode porijeklo iz praie. Prva prvobitna slika
vokalizma vai za sve ie jezike. Iz nje proizlaze sve druge slike koje su
uproene. I tad se ukazuje pitanje koje je neodgonetnuto zato naa
dananja jezika stanja proizlaze iz starijih stanja u vidu uproavanja? (a u
prvom krugu je obrnut proces).
Vanjski jeziki procesi djeluju na usitnjavanja, na poveavanje broja
teritorijalnih jezikih jedinica, dok unutarnji jeziki procesi djeluju u
suprotnom smjeru, oni vode ka smanjenju broja jezikih jedinica. Neizbjeno
pitanje jeste da li jezik tim uproavanjem siromai ili se bogati? Kad je rije
o kvantitetu neosporno je da siromai, a isto tako znamo da se taj isti jezik
kad ga gledamo historijski da se bogati da postaje sposobniji za
20
iskazivanje znaenskih nijansi. (nadoknauje se to jezikim interferencijama)
leksika slojevitost.
Praindoevropska
vokalska
slika
je
precizirana,
rezultat
je
rekonstrukcije. Za nas je vana zbog praslav. i zbog starobosanskog.
Genetska lingvistika to dublje ue u rekonstruirani sistem vie je ozbiljnija
nauka.
PRAIE VOKALIZAM
1.

- kvantitativna simetrija, dijele se na primarne i sekundarne. Primarni bi

po prijeklu maro biti stariji, a to uvjrtujr i frekventnost.
2. 1
2 - va
va primum va sekundum
reducirani poluglas
3.
vokalni sonanti, mogli biti nosioci sloga

4. i
i i
diftonzi imaju dva elementa jedan od primarnih, a drugi od
sekundarnih vokala; neslogotvorni, prvi dio diftonga je mogao biti
nosilac sloga
5. r l m n
r l m n
r o m n
diftonke grupe, sastavljene od vokala i sonanata kao sonanata
Ova slika spada u jeziku u one slike koje su direktno rezultat
rekonstrukcije.
Kako je mogue predstaviti jeziku zajednicu, koju hipotetiki zovemo
indoevropska sa dananjim slikama.
Ovakav vokalski sistem je imao neka izrazita svojstva:
- kvantitativno bogatstvo (29 vokalskih jedinica)
- kvalitativno bogatstvo ogleda se u prisustvu nekoliko moguih
kombinacija vokala:
1. razlikovanje izmeu punog i rediciranog vokala;
2. izrazita kvantitativna vokalska simetrija dug i kratak;
3. sonanti pokazuju izrazitu tendenciju ka vokalnosti svojstvo
vokalsnoti u baltiko-slavenskoj zajednici su izgubili;
4. izrazita osobina spojeva izmeu primarnih i sekundarnih vokala, ali
to nisu spojevi uobiajeni, nego formiraju novi vokal;
5. sklonost ka formiranju diftonkih grupa jedan od primarnih vokala
spojen sa 4 sonanta r, l, m, n stvara diftonku grupu (12).
Disperzivnost vokalska je izrazita osobina, u smislu iskoriavanja
razliitih vokalskih mogunosti; a one same po sebi znae hipotetiku sliku
neega to je bilo prva taka od ega je sve krenulo, od ega ostaju
neodgonetnuta pitanja. Kako je evolutivno moglo doi do formiranja ovakvog
vokalizma? dolazi se do zida kako je dolo do formiranja pra ie
vokalizma???
EVOLUCIJA PRASLAVENSKOG VOKALIZMA
21
Praslavenski vokalizam je krenuo pravcem razvitka u odnosu na praie
korijen tako to je dolo do radikalnog smanjenja vokalskih jedinica
kvantitativno. Kad je rije o kvalitativnom smislu treba ukazati na pojavu da
je kvantitativnu simetriju (dug, kratak) zamijenila pojava kvalitativne
vokalske nesimetrije u literaturi se naziva kvalitativnom vokalskom
simetrijom zato to se pretpostavlja da je kvantitativna vokalska simetrija
zamijenjena neravnoteom duine i kratkoe vokala i da su neki vokali u
razvitku bili samo dugi ili samo kratki.
Kvantitativna vokalska simetrija je u praslavenskom naruena zato?
Najblii istini bio bi odgovor koji je uopen ako jezik postigne u nekom
segmentu sistema odreenu ravnoteu onda je sasvim izvjesno da e se
desiti da se vremenom, poto je jezik sistem koji se mijenja, da e se ta
postignuta ravnotea iznova poeti naruavati. Moe se pretpostaviti da je
nakon faze vokalske nesimetrije mogla doi faza kvalitativne vokalske
simetrije i kvantitativne nesimetrije (vokalska boja, funkcioniranje vokalskog
rezonatora, vrsta vokala).
Zbog toga se u jeziku deava stalni proces meusobnog utjecaja
kvantitativnog i kvalitativnog vokalskog elementa to bi znailo da svaka
krupnija promjena u kvantitetu dovodi u krajnjem rezultatu do promjene u
kvalitetu ili da se izmjene u vokalizmu deavaju sa obaveznom
kvantitativnom potporom da bi se to odrazilo na sam kvalitet. U tom smislu
kvantitativno-kvalitativne odnose i izvjesna pomjeranja u praslav. moramo
imati u vidu kvantitativno-kvalitativne odnose i ti odnosi se mijenjaju u
evoluciji kako?
:
1
2
3
Da bi sistem/ jezik funkcionirao mora se ravnotea u neemu naruiti
(u nekom segmentu). im jezik iskoristi jednu mogunost (a naginje na o)
kad do izvjesne mjere napukne onda se proiruje ta pukotina.
Kvantitativno-kvalitativne naravi da se vokal dulji ili krati
kvantitativni, poslije njega dolazi dublji proces kvalitativni
a:o=o
: = ,
priroda glasovnog zakona nita u jeziku ne postoji niti se mijenja bez
zakona spontani zakoni proizlaze iz njegeove prirode i njegovog
mehanizma (da se mogu izjednaiti, stvoriti novi vokal, izmjeniti dugi ili
kratki).
Razvoj vokalizma je proces stalne kvantitativno-kvalitativne orbite u
kojoj vokali krue. Odnos izmeu kvantiteta i kavliteta kvantitet raa
kvalitet.
Evolucija praslavenskog vokalizma
Postavljamo pitanje ta se desilo u praslav. vokalizmu to je odredilo
globalni proces uproavanja praie vokalizma pri emu moramo naglasiti to
to je dijahronijska lingvistika odbacila uobiajenu gramatiku tvrdnju
(mladogramatiku) da se jezik sam po sebi uproava ako ima vei dio
jezikih jedinica, ako je glomazan (29 vokalskih jedinica praie) da li to samo
po sebi znai da e se ovaj sistem uprostiti ili nee.
Nee se uprostiti iz razloga da bi se rasteretio u smislu lakeg
izgovora, nego se rastereuje pod utjecajem onoga to je u centru svih
22
zbivanja pod utjecajem glasovnih zakona ne postavljamo ga dobro kad je
u pitanju odnos dijahranije i sinhronije. esto nam se uini da je sinhronijska
pojava, a zaboravljamo da je on isto historijska pojava koja je ostavila
rezultat u jeziku. Dananji jezik je rezultat.
Glasovni zakon se naziva glasovnim, a ne jezikim, zbog toga to se
spontano naizrazitije glasovni zakoni ogledaju u glasovnom sistemu i da su
oni po prirodi glasovni mada se mogu nazvati i jeziki. To su zakoni koji se
formiraju spontano u izgovoru i koji kad se pojave spontano (teorija talasa)
onda e se oni u jeziku iriti. Jedna pojava koja se zaela negdje ona e se
iriti a to irenje e zavisiti od 2 faktora:
Unutarnji koliko je pojava opravdana unutarjeziki koliko je ona
spontana prirodna; sve to se u jeziku desi prirodno za govornika je to
nesvjesno nijednu pojavu u evoluciji jezika ne moemo razumjeti bez
zakona spontanosti koji raa glasovni zakon taj moment je igrao glavnu
ulogu u praslavenskom vokalizmu.
ta je pokrenulo praslav. vokalizam pa se on poeo mijenjati? Teza
rairena u slavistici da je u praslav. jeziku u neko njegovo vrijeme dolo do
pojave i irenja pojave vokalske delabijalizacije od tog momenta zapoinje i
mijenjanje vokala u praslav. jeziku u odnosu na naslijeeni praie vokalizam i
djelimino na baltiko-slavenski vokalizam.
Delabijalizacija se mogla usmjeriti na vokal o ( ) po svome izgovoru
je labijaliziran vokal osim toga prirada primarnim vokalima. Procesom
delabijalizacije je kratko o (zato to krae traje i lake moe prei u dui
kvantitet) dalo kratko a; isto tako > kratko i dugo o u procesu
delabijalizacije prelo/ naslonilo se na postojei vokal.
Vrijeme poetka nove ere
Iz sistema se izbacuje vokal o i za to vrijeme se uspostavlja
kvalitativna ravnotea primarnih i sekundarnih vokala a e / i u
Pojava delabijalizacije svodi vokalizam na 4 jedinice pri emu se uva
kvantitativna simetrija. Time bi se poeo proces smanjivanja broja vokalskih
jedinica. To pokree druge pojave deliabijalizacija kao glasovna tendencija
ima svojstvo kao sve druge jezike relacije iri se u sistem to bi znailo da
>
>y
dva sekundarna vokala imala su duinu i kratkou, drugi vokal ima svojstvo
delabijalizacije kratko i dugo u, prvo je dolo kratko u i moglo je dati , a
dugo u dalo y pojavljuju se u procesu delabijalizacije dvije nove praslav.
jedinice. Tim procesom je zahvaeno kratko i
> - formira se prva simetrija
:
Y : > ()
Neki glasovni zakon mora dirigirati tim pojavama.
Delabijalizacija je prva koja je dovela do pojave praslavenskih
vokalskih inovacija od kojih su zanimljive vokalske redukcije : .
Time se ukazuje na vjerovatnou hipotetike naravi, a to je da su prve
vokalske inovacije praslav. vezane za proces delabijalizacije koji moemo
djelimino odrediti i kao glasovni zakon. To bi znailo da izmjene u jeziku koje
u krajnjem rezultatu uproavaju sistem one taj uproeni sistem mogu
dostii na razliite naine i ne mora se uvijek raditi o pravolinijskom procesu.
23
Jezika evolucija je primjereniji krivolinijski proces jezik stalno i spontano
mijenja odnose meu jedinicama sistema. Jezik pokazuje da je jako bogat
mogunou...
Za praslav. vokalizam vezujemo ono to je delabijalizacija. Nakon
delabijalizacije u prvom dijelu praslav. jezika, u staroj eri prvih vijekova
nove ere najvjerovatnije da u jeziku praslavenskom ponije vidnije djelovati.
Zakon otvorenog sloga
Slog je sutina razumijevanja glasovnog sistema. U njemu se glasovi
brojnije kombiniraju, nainom formiranja slogova dolazimo do pojma koji se
naziva promjenjivou granice sloga vana zbog toga to je ona nosilac
govorne intonacije; vana je i zbog toga to se na njoj presjecaju i prozodijski
odnosi odnosi u akcenatskom sistemu, a oni se tiu kvantiteta i kvaliteta.
Sa granicom sloga se deava mijenjanje pomijeranje spontano. U tom
pomijeranju granice sloga dolazi do irenja tendencije granice otvorenog
sloga. Kako su slogovi ranije u jeziku mogli biti zatvoreni i otvoreni tako se u
jednoj fazi (u drugoj) ostvaruje ZOS koji je rezultirao vrlo bitnim pojavama u
samom vokalizmu.
Taj ZOS je u praslavenskom jeziku mogao najprije zahvatiti neke pojave koje
su znaile zatvaranje sloga, a bile su mlae pojave baltiko-slavenske
grupe.
Prvi proces:
> ir, ur
> il, ul
> im, um
> in, un
ir, ur; il, ul dolaze na udar ZOS-a na slijedei nain: poto se radi o
grupama kratko i, u ondaemo imati pojavu da > ; > (nepovueno
delabijalizacijom). Te grupe se otvaraju na taj nain da im se vraa vokalnost
r >
r >
palatalno vokalno r
nepalatalno vokalno r
- prva opozicija: palatalnost / nepalatalnost
>
>
ZOS je najvjerovatnije zahvatio one grupe najmlae jezike grupe koje
lie na diftonke grupe (or, er, ir, ur) ali su najprije na udar ZOS-a dole
baltiko-slavenske grupe ir, ur.
Kvantitativno dolazi do poveanja broja vokalskih jedinica koje su
monoftonke.
3 nova vokala + 4 stara = 7 novih vokala dobijenih u nekoj moguoj prvoj
fazi praslavenskoj.
ZOS kao svaki glasovni zakon u sistemu djeluje dotle dok ima ta
raditi u svim segmentima sistema kod kojih je jezika jedinica
rasporeena tako da zatvara slog.
Nijedna jezika jedinica nije zatvarala slog kao to su to inili diftonzi i
diftonke grupe ali ne dolaze prvi na udar zato to su stare praie osobine
im je neto staro imalo je vremena da se ukorijeni.
(a primarni, nosilac sloga, i sekundarni, nije nosilac sloga)
to znai da taj diftong zatvara slog i da e djelovanjem ZOS dolaziti do
pomijeranja granice sloga.
24
r sonant diftonka grupa zatvarale slogove, ali su bile duboko
ukorijenjene u jeziku i onda je ZOS zapravo svoje zaokruenije i zavrne
rezultate davao u 2 pojave:
1. monoftongizacija diftonga
2. uproavanje difnonkih grupa
I jedna i druga pojava moraju se razumjeti kao glasovne izmjene/
promjene iznad kojih stoji glasovni zakon.
esto se deava da glasovni zakon mijeamo sa glasovnim
promjenama. Glasovna promjena je rezultat glasovnog zakona.
Monoftongizacija diftonga i uproavanja difnonkih grupa je rezultat
zaokruenja i zavravanja procesa otvaranja sloga. U tom procesu desit e
se jo neke pojave koje e znaiti uproavanje sisteme i jo neke koje e
znaiti poveanje broja vokalskih jedinica, pri emu e se desiti da se pojave
suglasnike sonantske inovacije. U monoftongizaciji e se pojaviti jat i da e
se u procesu uproavanja diftonkih grupa pojaviti nazalni vokali.
PORIJEKLO I RAZVOJ STAROBOSANSKOG VOKALIZMA
Pratei ono to je razvoj sistema, ukazano je da se razvoj sistema
odraava na vokalizmu i da se vokalizam ostavruje kroz faze razvoja jezia:
praie, praslav, stsl, starobosanski
Prajeziko i starojeziko posmatrano u hronologiji zajedno
Prajezik je hipotetian, rezultat rekonstrukcije, a starojezik ima element
rekonstrukcije osnovni/bazni, a element pisanih spomenika je nadograujui.
Starobosanski jezik je pojam koji historiju bosanskog jezika u posljednje
vrijeme precizira, oznaava jedan svojevrstan historijski spoj izmeu onoga
to se u razvoju jezikog sistema pojavilo i mijenjalo u jednoj preciznoj
okvirnoj granici koja poinje u 10. st. i zavrava krajem 15. st.
Starobosanski se javlja kao jezik koji je postojao i razvijao se
zahvatajui vrijeme od 6 vijekova obuhvata upotrebu jezika na 2 plana:
Prva upotreba odnosi se na govorni jezik, a druga na pisani jezik toga
vremena.
Stsl. i stbos. (starobosanski) su vremenski blizu, a stsl. Nema iru govornu
podlogu i iru evelutivnu liniju.
Istonojunoslavenski dijalekat je bio tip jezika prenesen u crkvene
tekstove. Zato od 10.st. do 15.st. dolazi do formiranja onih jezika koji e od
15.st. postati uoblieni jezici?
Praslavenska jezika zajednica se raspada zakljuno sa 7 vijekom radi se o
etnikom, a ne jezikom raspadanju to znai da etnos poinje ivjeti na
prostoru na kome nije prije ivio. Etniko raspadanje ne izaziva jeziko
raspadanje, ono ide mnogo sporije zbog togato je jezik takav da je
dugohistorina pojava, uvjetuje to da formiranje uih jezikih zona odgovara
razvoju ire jezike zajednice na mikroplanu.
Odlike razvoja praslavenskih sistema su odlike razvoja mikrositema.
Tako se ptkriva plan razvoja pojava makroplan je praslav., prelazni od
mikro-makrosistema je prajunoslavenska jezika zajednica. Svi ti sistemi na
mikroplanu doneseni su kao makrosistemi ogleda se na vokalizmu.
Razvoj vokalizma od 10. do 15.st. ne javlja se samo kao vokalski razvoj
ve kao razvoj cijelog sistema. U tome razvoju treba imati u vodu to da je na
25
ui prostor doneseno sve ono to je nekada odlikovalo iru kompaktnu
jeziku zajednicu praslavensku.
Dvije take vokalizma jesu take: stsl. vokalizam i stbos. vokalizam u
prvoj fazi na samom poetku jeste isti stsl. vokalizam:
i
y
u
+ + ' '
e
o

a
15 vokalskih jedinica koje evolutivno stoje kao prelazna faza ka
uproavanju sistema.
Praslavenski vokalizam osloboen diftonga i diftonkih grupa poveava se
fekvencija primarnih vokala, znai da se njihova snaga u sistemu uvruje.
Druge osobine koje vae u odnosu na druge odnose meu
kategorijama glasova:
+ - ukazuje na to da je stbos. naslijedio jedan sloen odnos izmeu
elemenata oralnosti i nazalnosti i sauvao je opoziciju izmeu palatalnosti i
nepalatalnosti.
Koji e elementi u kojoj fazi doi na udar? Po principu relativne hronologije
3 faze kroz koje je taj vokalizam proao:
Te tri faze imaju svoju lingvistiku podlogu.
Prva faza stbos. vokalizma
1. prva faza rastereenja stbos. vokalizma; pojave koje se deavaju:
>
Eliminaraju se prvi : srednji/ zadnji poluglas; ova pojava se zainjala i
ranije u stsl. tekstovima: dn, sn> dn, sn, deavalo se u
vremenu do 10. vijeka, zakljuno sa 9.
2. ' i ' > (vokalno nepalatalno)
tendencija ovrivanja, nema umekavanja ispred vokala prednjeg reda
3. > e, u
do kraja 10.st.
pisani spomenici odraavaju sve ove evolutivne pojave
svoenje na 10 vokalskih jedinica u prvoj fazi
Prelazna faza u njoj zapoeti procesi nisu zavreni rasturanje i
naruavanje simetrija i uspostavljanje novih simetrija, zbog toga dolazi do
Druge faze razvoja stbos. vokalizma
1. (jaki) (slabi) - dvostruko obiljeje
- pozicija/ mjesto poluglasa
dn, sn dn, sn
- nema gubljenja poluglasa
2. y > i nestaje do kraja 12. st.
(10 vokalskih jedinica)
sutina uproavanja vokalskog sistema je da se smanji broj vokalskih
jedinica i povea frekvencija.
Trea faza stbos. vokalizma (13./ 14. st.)
1. > i, e, ije/ je (13.-14. st.)
2. (slabi) >
3. (jaki) > a
4. zakljuno sa 14. st.
9:3>6=5+1
> u
26
nain na koji ovu pojavu prate pisani spomenici je drga pria ne prate
pravolinijski, imaju odreena variranja
Stbos. vokalizam je formiran u 15. st., javlja se nauna sumnja da li je
takav vokalizam zaustavljen na tom mjestu ili ima tendencija da se mijenja?
Mijenja se.
Deava se kad je rije o bh. prostoru da se javljaju dvije sporedne pojave u
vokalizmu koje mogu imati 2 svoja izvora pitanje dijalekta i tendencija
zatvaranja vokala pojava koja je izraena u periferijskim govorima (nisu
dobro definirani), a to su u sh. krajni zapadni i krajnji istoni govori. Tu e se
javiti neke izrazite pojave koje su ak korekcija vokalizma.
Sve to se deava u periferijskim govorima moglo bi imati vanjeziku
uvjetovanost. Smatra se da periferijski govori nekog jezika dolaze u blii
kontakt sa drugim jezicima u naem sluaju nesalvenskim jezicima.
Od 15. do 18. st. u bosanskim govorima se deavaju neke kasne
pojave u vokalizmu (ili se vokali zatvaraju ili se otvaraju) tendencija
otvorenosti niz Bosnu.
Centralni bosanski govori otkrivaju vokalsku nestabilnst koja bi mogla
imati vezu sa dva faktora jedan je unutarjeziki, a drugi geminacije,
svoenje na jedan afrikatski par.
Orijentalni jezici su mogli stvoriti odreenu nestabilnost u vokalizmu. Kad je
rije o meujezikim kontaktima utjecaji su vei u konsonantizmu.
PREGLED RAZVOJA KONSONANTIZMA
Pregled razvoja konsonantizma podrazumijeva obuhvatanje kompletne
vremenske dimenzije i onog to se objanjava kao cjelovita vremenska
postupnost razvoja. To znai da se i konsonantizam u historiji ponaa kao i
vokalizam podloan je izmjenama u vremenskom slijedu, rekonstrukciji i
podloan je jednom razmatranju koje vodi rauna o prajezikoj slici i o svemu
onome do ega dolazi u izmjeni te prajezike slike, sve do dananjeg stanja
u jeziku.
U tom smislu je i kod konsonantizma situacija takva da je historijski
najdulje vrijeme njegovog formiranja, vrijeme praindoevropskog jezika, za
koje se moe utvrdioti odreeno, konkretno stanje.
Polazina taka je ono to se naziva suglasnikim sistemom
praindoevropskog jezika. Za taj suglasniki sistem u odnosu na vokalizam
moe se rei da je ipak jednostavniji, da je po broju fonolokih jedinica
sveden na manju mjeru i da je to stanje kakvo je rekonstruirano za
praindoevropski jezik stanje za koje se sa dovoljno naune pouzdanosti
mogu izvui sve one slike suglasnikog sistema, koje su se potom razvile.
Prva slika jednako vai za sve slavenske jezike i jednako se uzima kao
polazite za razumijevanje glavnih izmjena u vremenskom slijedu. Kao i kod
vokalizma moe se rei da suglasnika, rekonstruirana, prvobitna slika nije
sporna nema bitnih razlika u njenom odreenju zbog toga to je nauka 19tog stoljea utemeljila tu rekonstrukciju a nauka
20-og je potvrdila,
dokazala da je ta slika suglasnika vjerodostojna. Polazei od toga, navodimo
da je to ustvari slika koju odlikuju tri vrste suglasnika:
1. Prva grupa suglasnika (najskromnija po broju) su spiranti s i z ( z
zvuna varijanta, s najstariji, primarni);
27
2. Druga grupa su sonanti: r, l, m, n isti ovaj red ima i u vokalskom
sistemu,
3. Trea grupa su eksplozivni:
a) p, t, b, d obini
ph, th, bh, dh aspirirani
(aspiracija glavna odlika praindoevropskog suglasnikog
sistema)
b) k, g, - obini
k', g' palatalizirano
k , g - labijalizirano
aspiranti:
kh, gh
k' h, g' h
k h, g h
Zakljuujemo:
Pored prisustva eksplozivnih suglasnika, najtipinija osobina tog
suglasnikog sistema jest aspiracija, odnosno postojanje izgovora ovih
suglasnika s dodatnim elementom glasa h (nije zaseban fonem, ve je
pratei glas koji ide uz neki od eksplozivnih suglasnika. Meutim,
aspiriranost se javlja svugdje gdje je upitanju eksploziv.
Druga osobina koja se vezuje za k i g je osobina labijaliziranosti, tj.
osobina osobina labijalnog izgovora zadnjonepanih suglasnika, a trea
osobina jeste prisustvo palataliziranog (umekanog) izgovora nekih
suglasnika.
Sporno je donekle to na koji nain se ta slika i u kojem vremenskom
trajanju mijenjala i ta je praindoevropski konsonantizam najprije gubio od
svih ovih osobina:
- Lahko je praindoevropski konsonantizam mogao najprije i
najdosljednije izgubiti aspiraciju, pri emu je proces gubljenja aspiracije
(deaspiracija) aspiriranih praindoevropskih suglasnika sproveden u jednom
neodreenom vremenskom periodu i trajanju. To znai da je veina jezika
koji su kasnije razvijeni ukinula aspiraciju i da je to uglavnom jedan opi
proces bio u jezicima koji su izali iz praindoevropskog.
- Druga pojava jeste pojava delabijaliziranosti suglasnika k i g, gubljenja
i druge osobine koja je bila tipina za praindoevropski jezik i u tom
smislu smanjenje broja suglasnikih jedinica.
- Trea izmjena je depalatalizacija palatalataliziranog izgovora velara na
osnovu ijeg razliitog kasnijeg efekta dolazi do klasine podjele
indoevropskih jezika na tzv.: satemske i kentunske jezike. Razvili su
se prema *sto, lat. centum, *sallma-culum (slavenski satemski,
romanski kentunski).
Na osnovu ovih promjena i nakon njih naslijeena je uproenija slika
konsonantizma u odnosu na vokalizam praindoevropskog, siromanija zbog
toga to je vokalizam due vremena nosio one praindoevropske odlike od
kojih je najvanija postojanje diftonga i diftonkih grupa i onda kada je
suglasniki sistem uproen.
U vezi s tim javlja se nerkoliko vrlo rairenih tumaenja kako u
indoevropeistici tako i u slavistici. Ta tumaenja svode se na utvrivanje slike
formiranja kasnijih suglasnikih sistema u pojedinim grupama ili porodicama
indoevropskih jezika, pri emu se praslavenska slika jevlja za nas dovoljno
28
zanimljivom slikom iji elementi se naslanjaju na prvobitno praindoevropsko
stanje.
I ovaj puta u tijesnoj vezi sa pitanjem izmjene sistema aktualiziraju se
kao vrlo vana dva pitanja. Ta dva pitanja nisu samo konkretna pitanja
jezike evolucije nrego su i pitanja vrlo bitna za svaku uporednu gramatiku i
za svaku historiju jezika. To su pitanja odnosa izmeu prajezika kao
rekonstruirane pojave i onog to se nakon prajezika zbiva sa tom slikom,
prije svega na teritorijalnom planu da li se ta slika moe definisati kao
konkretna slika ili je samo nauna apstrakcija. Pitanje prvobitnih dijalekata
praindoevropskog jezika i pitanje prvobitnih dijalekata praslavenskog jezika:
U vezi s tim pitanjima stoji jedna polazina teza, ope prihvaena, a ona
glasi: do prvobitnih podjela prostora na dijalekte najee dolazi onda kad
jedna jezika zajednica pone doivljavati izmjene koje su u principu
nejezike unutaretnike, a koje su povezane sa nekim vanjskim historijskim
okolnostima. To bi znailo da se aspiracija u praindoevropskom jeziku
zadrava sve dotle dok praindoevropski etnos odlikuje jedna relativna
kompaktnost, sve dotle dok on ima obiljeje cjeline. Kada se taj etnos pone
razdvajati, dolazi do krupnih izmjena unutar jezikog sistema, tako da se ne
moe rei da se u vremenu kada praindoevropski jezik zavrava svoje
postojanje (4. i 3. mil. stare ere) moe govoriti o sprovedenoj deaspiraciji, a
onda uz tu osobinu da se moe govoriti o delabijaliziranju i depalataliziranju
praindoevropskih suglasnika.
S tim nainom gledanja na razvoj dolazi se do teze o satemskim i
kentunskim jezicima, teze koja se svodi na to da su i u praindoevropskom
jeziku postojali dijalekti (u njegovoj zavrnici) i da se prostor
praindoevropskog jezika (juna Rusija stepe i prema Aziji) dijeli na istoni i
zapadni dijalekat, da dijalekat iz kojeg se kasnije razvijaju satemski jezici
jeste onaj koji prvobitni koji je razvio refleks s u odnosu na prvobitno k, a da
je drugi dijalekat razvio refleks k (odgovarao prvobitnom glasu) da li je
istoni ili zapadni ostaje pitanje, ali postoji diferenciranost. Kad je rije o
praslavenskom jeziku (2. mil. stare ere) konsonantizam koji je naslijeen e
doivjeti transformaciju s tim to e u vezi s tom transformacijom doi doi
do mogue podjele praslavenskog jezika na dva prvobitna dijalekta: zapadni,
koji je zahvatao manji prostor i u kojem nije dolo do promjene velara ispred
vokala prednjeg reda ako se izmeu njih naao sonant v dva dijalekta po
refleksima k i g u drugoj palatalizaciji.
Zakljuujemo:
Promjene koje su se dogaale u suglasnikom sistemu u drugoj fazi
praindoevropskog jezika ili zavrnoj, koje se tiu velara i druge ili zavrne
promjene u praslavenskom jeziku, koje su u direktnoj vezi sa formiranjem
prvobitnih rekonstruiranih dijalekata od kojih nema nikakvog traga. Za
suglasniki sistem je dovoljno vaan podatak da se sistem diferencira
jezika zajednica na dijalekte.
Ovome konsonantizmu nedostaje samo jedan dio, jedan velar, glas od
velike vanosti, glas h. Time se otvara jedno veliko polje koje je vano za
indoevropeistiku i slavistiku. Ovaj suglasnik se moe izdvojeno iz sistema
posmatrati kao jedna bitna i historijski trajna pojava. U vezi s njegovom
pojavom zakljuuje se da velar h nije toliko star sulasnik koliko su stara
ostala dva velara. Zato se pitanje njegovog porijekla smatra vanim. To
porijeklo dovodi se u vezu sa aspiracijom , a u vezi s tim se postavlja pitanje,
29
kakav je odnos suglasnika h kao zasebnog glasa i onog to je prvobitno bilo
kao dodatni element eksplozivnim suglasnicima u praindoevropskom jeziku
veza postoji:
Tako se javlja i prvo tumaenje da suglasnik h mora imati neku vezu s
aspiracijom, ali da ta veza nije dovoljno objanjena i dovoljno jasna. Pod
kojim bi se okolnostima aspirirano h moglo osmatrati? Postoje i druga
tumaenja koja su smjetena u druge okolnosti i prilike: pravilo r u k
povezano sa spirantom s , dogodi se transformacija da s prelazi u s' to daje
h.
Trostruko tumaenje vezano za vrijeme:
Prva mogunost jest da je ovaj velar nastao u zavrnici
praindoevropskog jezika (4/3. mil.stare ere).
Druga teza je da se pojavljuje u baltikoslavenskoj jezikoj zajednici (to
ne iskljuuje da se i u drugim jezikim zajednicama moglo pojavljivati).
Trea teza je da je nastalo poetkom praslavenske epohe u drugom
dijelu drugog milenija stare ere.
Porijeklo ovog velara je i vremenski i prostorno nejasno. Praslavenski
jezik nije imao palatalnih suglasnika. Inovacije suglasnika su se desile u
drugoj fazi praslavenskog jezika. Zakon otvorenog sloga, koji je direktno
uvjetovao monoftongizaciju diftonga i uproavanje diftonkih grupa , nije
direktno uvjetovao pojavu suglasnikih inovacija, on je to inio indirektno,
djelovanjem na pomjeranje granice sloga i uvjetovao tako zakon
kompaktnosti sloga. U vezi sa izmjenom granice sloga desit e se i jotovanje.
Palatalizacije su nastale pod uticajem zakona harmoniziranja sloga
primicanje slogova. Spontanom jezikom upotrebom nastali su glasovi k i
>c.
NAJVANIJE POJAVE U KONSONANTIZMU
Vokalske inovacije su povezane i sa suglasnikim inovacijama. Zato se
javljaju? Koji su zakoni?
Vokalske inovacije su nastajale u sklopu ope tendencije, a ope
tendencije su povezne sa vrhunskim zakonom, zakonom otvorenog sloga.
Slog i njegova struktura odraavaju promjene u jeziku. Ranija granica sloga
se pomjera i jezik tei tome da slogovi budu otvoreni. U drugoj praslavenskoj
fazi su se poeli gubiti suglasnici na kraju rijei ( pokazna zamjenica tod>to)
*dbbno>dbno
*radlo>ralo
*dadmb>damb
Suglasnici su u poziciji rastavljenih artikulacija, postojala je neka pauza
meu njima dolazi do zbijanja suglasnika;
1. VK/KV
2. V/KKV (gubi se jedan eksplozivni suglasnik)
*tort, tolt, tert, telt - -grupe koje su povezane sa zakonom otvorenog
sloga;
*vorna>vrana
*gordb>gradb
*ordlo>ralo
*borda>brada
30
U junoslavenskom dijalektu se mijenja kvalitet vokala, a u zapadnom
ne mijenja.
V/KKV>V/JKV dovodi do nove situacije;
Bilo je petnaest suglasnika do pomjeranja granice sloga: b, d, g, p, t, k,
l, m, n, r, s, z, j, v;
Red palatalnih suglasnika pojavit e se onda kad se pomjeri granica
sloga i kad se u sastavu jednog sloga zbiju dva glasa od kojih je jedan sonant
j a drugi od ve postojeih suglasnika. U tom novom spoju susreemo se sa
pojavom jotovanja u smislu procesa u jeziku koji su u svoje vrijeme znaili
pojavu suglasnikih inovacija. U isto vrijeme se govori o jotovanju i
palatalizacijama, ali se ne moe govoriti ta je bilo prije a ta kasnije.
Kojim redoslijedom su se pojavljivali suglasnici?
U procesu jotovanja velari u grupi tj. u spoju sa sonantom j su doivjeli
onu vrstu izmjene koja se tie djelovanja sonanta na velare.
Prva faza jotovanja:
Velari k, g, h transformirani su u , , . Velari su mogli proi dui put
transformiranja preko j u tri nova glasa nepoznata sistemu. Najprije se
izgrauju i dobijeni jotovanjima od g i h .
Druga faza jotovanja:
U toj fazi dolazi do izmjene sonanata (r, l, n)+j u prednjonepane rj, lj,
nj.
Trea faza jotovanja:
Ova se faza odnosi na etiri suglasnika: p, b i sonante m i v koji se jotuju
na posebana nain pri emu razvijaju umetanje (epentezu):
b+j>blj
p+j>plj
m+j>mlj
v+j>vlj
etvrta faza jotovanja:
U ovoj fazi jotuju se suglasnici t i d
t+j>tj >
d+j>dj >
Dobijeni red palatalnih suglasnika izgleda ovako: , , , lj, nj, rj, , .
Zakon harmonizacije sloga:
Pratea pojava je harmoniziranje sloga pri naruavanju granica sloga,
glasovi koji se nau jedan kraj drugog (misli se na glasove meu kojima je
granica koje nije bilo prije VK/KV>V/KKV) nastoje da se ne udaljavaju jedan
od drugog.
Postoje tri palatalizacije: dvije regresivne i trea je progresivna.
Suglasniki sistem se uslonio u smislu broja jedinica.nekad je imao i
glasove rj, dz, w, ali su kratko trajali u sistemu: rj>r, dz>z, w>v.
Sve ovo spada u vrijeme oruge faze praslavenskog jezika. Sve
suglasnike inovacije su se pojavile u novoj eri. Kod vokalskih relacija je
mogue da su se neki vokali pod uticajem delabijalizacije pojavili ranije.
Poluglasi, jeri, vokalno r i l su vezani za ranije vrijeme. Te inovacije su
uvjetovane promjenom granice sloga, zakonom otvorenog sloga. Sve nove
suglasnike nasljeuju svi slavenski jezici koje nazivamo starojezici.
Nakon raspada praslavenskog jezika, vokalski io suglasniki sistemi su
se razvijali u dva razliita pravca.
31
OSTALE POJAVE U KONSONANTIZMU
Glasovi: ', ' > ,
Do X vijeka:
1. r'>r (morje>more)
2. >z (deafrikatizacija, frikatizacija) vono>zvono
3. w>v (slian odnos je mogao postojati izmeu j:i, w:u, v:u).
Ove tri izmjene u suglasnikom sistemu znae smanjenje broja jedinica
(6.3). Nema nazala, vokalnoga r, poluglasa itd. (dakle slino i u vokalizmu).
To vrijeme je vrijeme prelaska od praslavenskog jezika ka starobosanskom
jeziku, tj. Ka vremenu u kojem se deavaju znaajne vokalske promjene. Te
pojave imaju veze s opom tendencijom razvitka artikulacije prednjeg reda
(prednje nepce, zubi, usne) ope kretanje pri artikulaciji naprijed.
Kad je rije o suglasnicima u starobosanskoj fazi (X-XIVst.), zapaa se
bitna razlika izmeu vokalizma i konsonantizma. Vokalizam: proces
uproavanja (smanjenje vokalskih jedinica u kvantitativnom pogledu);
konsonantizam: nema smanjenja broja. Suglasnici ipak jesu ukljueni u
tendenciju izvjesnog gubljenja palatalnosti.
Proces u vezi sa sonantom j:
Sutinsko pitanje je ta se sa j dogaa nakon jotovanja. Sonant je
eliminiran praktiki iz konsonantskih grupa, meutim on e se i dalje javljati
u poziciji na poetku inicijalnog sloga (jesam, jedini) i izmeu vokala
(dobraja, dobrojego). Kasnije se gubi u intervokalskoj poziciji i ostaje samo
na poetku. To je bitna pojava jer sonanti j i v predstavljaju sekundarne
sonante, pa kako su mlai i podloniji su gubljenju i slabljenju.
U XIV st. promjene u vokalizmu reflektuju se na ono to se poelo
formirati kao drukiji i novio odnos unutar sistema: sve izrazitija opozicija
meu suglasnicima: zvunost bezvunost. Ono to je formirano kao
opozicija zvuno bezvuno u XIV st. moe se predstaviti naporednou u
kojoj se vrlo lahko zapaa neto to predstavlja prazninu u sistemu:
b, d, g, , , z, / -, -, v
p, t, k, , , s, c/ h, , v
h
Ovo znai da su funkcionirali glasovi bez para.

XIV Xvstoljee:
d v
f
sr(b)ba>srba>srdba
jetna(b)ba>jetnaba>jetnadba>jednadba
(alofonska varijanta: d poziciono utemeljen glas:kad nema pozicije,
nema ni glasa).
Orijentalni jezici, naroito turski, utiu na usvajanje glasa koji do tada
nije postojao. UNUTRANJA PRAZNINA+UTICAJ DRUGOG JEZIKA=NOVI GLAS
(d).
Izgovor f iv je slian odnosu d i . Ni pojava glasa f se ne moe
objasniti samo unutranjim jezikim promjenama, ve i uticajem balkanskih,
romanskih jezika. Dakle, dva najmlaa bosanska glasa (d i f) su nastala iz
32
mogunosti razvitka unutar jezika (sistema) i iz kontakta sa balkanskim i
orijentalnim jezicima. U ovakvom stanju (opozicija zvuno bezvuno; h
nema parnjaka) dolazi do eliminiranja i gubljenja h, to je esta pojava u
nekim govorima i jezicima. Sarobosanski jezik pokazuje tendenciju uvanja
glasa h (i u standardnom jeziku i u diojalektima).
Javlja se jo jedna pojava u vremenu gubljenja glasa h: to je odnos
izmeu afrikatskih parova :d i :. Otprilike polovina bosanskih,
muslimanskih govora ne uva par :d. Od unutranjih parova moglo bi se
raditi o tome da ostaje onaj par koji je stariji. Izgovor domaih rijei
poremeen je pod uticajem orijentalnih jezika. Bitno je ukazati na jo jednu
vanu pojavu za bosanski konsonantizam: otkrivena tek u zadnjih 10 20
godina. Udvojeni izgovor, geminacija: svodi se na to da je suglasniki sistem
starobosanskog jezika u svojoj starobosanskoj fazi pokazao tendenciju
udvojenih izgovora, to je prvenstveno dijalektoloka pojava (istoni
dijalekti, istonoakavski, istonokajkavski):
dn>nn (glanna, enna, panne)
dn'>n'n' (zanjnji, prenjnji)
dl>ll (olleti, kalli)
(rl)>ll (kallica)
Ova sonantna geminacija ne ulazi u standard ve ukazuje na neku
drugu pojavu. Ova sonantna geminacija se zove slavenska geminacija. Ona
se ne bi mogla do kraja shvatiti bez orijentalne geminacije: Allah,
Muhammed, sunnet itd., koja zahvata sve dijalekte, ali je najbitnije to
zahvati i pisani jezik. U naoj normi kriteriji udvojenog pisanja nisuj do kraja
utvreni.
U vremenu X-XVIII stoljea postoji vremenska rastegljivost u tom
smislu da se razlika prema vokalizmu uoava odmah, dok je proces izvijesne
nestabilnosti konsonantizma produen do kraja novijeg vremena.
Konsonantizam produava transformacije jer se pokazuje da faktor kontakata
jezika uvjetuje da se konsonantizam do novijeg vremena stabilizira, kasnije
nego vokalizam.
Treba voditi rauna o dva nivoa jezike upotrebe:
- govorni(dijalekatski) nivo
- nivo pisanog jezika.
Promjene nikad nisu iskljuivo unutarsistemska promjena. U periodu
XIX i XX stoljea dogaaju se i neke mikrodijalektoloke pojave, koje
nisu vie predmet historije jezika, ve dijalektologije.
ZAKLJUNA RAZMATRANJA O VOKALIZMU I KONSONANTIZMU
STAROBOSANSKOG JEZIKA
Radi se o pojavama koje su se desile u razvitku konsonantizma i
vokalizma a koje su ostavile u zapadnojunoslavenskim jezicima nejednake
rezultate, koji su povezani sa okolnostima u kojima se praktiki svi
junoslavenski jezici razvijaju. To su specifine okolnosti razvoja koje uope
ni u blizu nisu bile karakteristine za zapadnoslavenske ni za
istonoslavenske jezike, ve samo za junoslavenske. Naime, historija
svakog od junoslavenskih jezika nije samo tzv. unutarnja historija jezika i
nije se razvijala samo u pravcima i granicama razvitka pojava uobiajenim
slijedom: praindoevropski > praslavenski > prajunoslavenski itd., ve se
33
mora imati u vidu problematika kojom se bave druge naune discipline, a
koja je objedinjena pojmom balkanistike. Radi se o tome da su svi
jiunoslavenski jezici (i zapadni i istoni) od vremena kad se poinju
formirati do uoblienja (od X st.), formiraju se u posebnim okolnostima
odnosa prema balkanskom jezikom supstratu. To bi znailo da je prije
doseljenja na Balkan, jezika situacija na tom prostoru bila sloena,
slojevita (prostori starih kultura) ilirski supstrat, utjecaj grkog jezika,
istroromanski, dalmatski, fraki, starovlaki, rumunski jezik itd. Sve to
moralo je ostavljati traga na onome to e se kasnije deavati u razvoju
kasnijih jezika. Utjecaj jezikog adstrata se historijski naslanja na pitanje
supstrata. Moe se nazvati balkanskim adstratom (definicija realne
lingvistike) vrijeme u kojem se javlja kontakt sa drugoim nebalkanskim
jezicima (traje nekoliko stoljea). U adstratu je uvijek postojao romanski
element (kontakt s romanskim jezicima preko mora); germanski adstrat
(zapad); maarski adstrat (sa sjevera). Poseban adstratski odnos odnos s
orijentalnim jezicima (etiri vijeka). Odnos s albanskim jezikom (kontakt s
jezikom koji se razvija iz ilirskog); kontakt s rumunskim jezikom.
Kada sagledamo tu situaciju, vidimo da je ona sloena, a da ne
spominjemo dananje kontakte s prestinim jezicima (supstrat, adstrat i
superstrat). Postoji teza o dvjema pojavama vezanim za ovu tematiku:
- Teza o centralnim i
- Teza o perifernim pojacvama u vokalizmu i konsonantizmu.
Centralne pojave u vokalizmu i konsonantizmu podrazumiojevaju
tokavsko narjeje (glavni njegov dio) u koje je i vokalski i konsonantski
sistem imao jedan svoj razvitak, koji dobrim dijelom odgovara zakonima
unutranjeg razvitka bez obzira na spoljanje utjecaje prije svega, pojava
stabilnog vokalizma: dvije pojave:
tendencija razvitka u pravcu zatvorenosti vokala i
tendencija razvitka u pravcu otvorenosti vokala.
Pitanje koje je za vokalizam univerzalno: Zato se vokalizam u n ekim
prostorima javlja kao nestabilan, a u drugim prostorima je stabilniji?
Neto izvan sistema mora djelovati na jezik da mu se poljulja stabilnost
vokalizma. Periferijski govori bivaju skloniji nestabilnosti vokala, a centralni
pokazujju veu stabilnost. im cva jezika dolaze u kontakt vea je
mogunost poljuljanosti stabilnosti a vokalizam prvi dolazi na udar. Imamo i
pojavu diftongiziranja.
Nestabilnost konsonantizma:
akavski govori, npr. lj=j, m=n, =. Vokalska nestabilnost se
odraava i na suglasniku nestabilnost: pojava da se praznina popunjava
( d, f) u sistemu. Uvruju se neke pojave koje su se bez tog faktora
(adstratskog) tee mogle javiti. Npr. upotreba glasa h se smatra na svoj
nain pojavom koja odstupa. Faktor jezikog adstrata je djelovao na to da
se h sauva i uvruje u sistemu, ali onih govora koji bi se u ovom sluaju
mogli smatrati centralnim govorima, a da se prema periferiji (prvenstveno
prema istoku) dogaa proces gubljenja h. Unutarnji faktor je potisnut u
drugi plan, arapski jezik podrava postojanje glasa h.
Sve to govori o tome da ni vokalizam ni konsonantizam u svome
historijskom razvoju ni u blizu ne ide onakvim jednostavnim pravcima kako
to historijska gramatika objanjava i tumai. Oni imaju variranja koja se
deavaju na planu centralnog i perifernog.
34
Pisani spomenici se ne mijenjaju, ali tragovi koji se javljaju u
dijalektima nisu konzervirani i oni se i u dananje doba mijenjaju, ali
svejedno predstavljaju odraz, naslijee, koje je postojalo u nekadanjim
govorima. Pojava variranja koja e se javiti u pisanom jeziku od desetog
vijeka pa nadalje, onog koji se smatra literarnim jezikom (historija
knjievnog jezika). Ta situacija s druge strane imat e odraza na tendencije
u svremenim dijalektima i na tendencije prisutne u razgovornom jeziku,
koje govore o tome da u jeziku nita ne odstupa od jedne ope, evolutivne
linije koja prati glasovni sistem kao cjelinu.
PORIJEKLO FORMIRANJA IMENIKE DEKLINACIJE
Morfoloka struktura jezika u cjelini je struktura koja kao i
fonetsko-fonoloka ima svoje korijene u rekonstruiranom prajezikom
stanju, to znai da to stanje podrazumjeva ve formirani sloeni
morfoloki sistem koji se u svome razvitku uglavnom mijenjao u pravcu
uproavanja i u pravcu svoenja naslijeenih oblika na neke kategorije
koje su se mijenjale po drukijim kriterijima nego su to bili raniji kriteriji.
To je sve vezano za jedno vrlo krupno pitanje jezika i njegove strukture
u procesu oblikovanja (formiranja). Pri tome, kad je rije o formama, treba
imati u vidu hipotezu: kad je rije isto u aspektu etimologije prvobitno se
formira u vidu nominacije (imenovanje pojma). Tu se moraju razlikovati dva
nivoa morfoloke strukture jezika:
- Nivo promjene oblika onih rijei koje inae imenuju pojmove, pojave
i predmete (imenice, zamjenice i pridjevi) te tri grupe promjenjivih
rijei predstavljaju rijei sa deklinacijom.
- Nivo promjene onih rijei kojima se oznaava proces, kretanje,
radnja, zbivanje, pri emu se od vrlo starih vremena izdvajaju
pitanja broja, roda i lica i na svoj nain se sve te kategorije meu
sobom kombiniraju, a kombiniraju se i sa kategorijom broja u
rijeima sa deklinacijom.
Nakon procesa nominiranja, pretpostavlja se da ide jedno odreeno
vrijeme u kojem se jedna odreena rije, koja ima znaenje, poinje
upotrebljavati i u toj svojoj upotrebi dolazi vremenom do dvije kategorije do
dvostrukog oblika rijei. Uvijek, naime, ostaje prvi oblik oblik nominacije
rijhei na osnovu ega se utvruje i pojava postojanja nezavisnog oblika
rijei dok e se drukiji oblici rijei javiti u zavisnim znaenjima ( u
znaenjima kada se utvruje odnos prema toj rijei, odnos pripadnosti ili
porijekla, od kojeg neto potie, cilja i pravca, sredstva itd.).
Da li je postojala faza jezika u kojoj je funkcionirao samo oblik
imenovanja a ostala znaenja su se mogla upotrebljavati pomou konteksta i
nezavisnih rijedi?
Pretpostavlja se da je jezik morao proi i tu fazu ili bar fazu
jednostavnijeg sistema oblika da bi se uslonio. U morfologiji uobliavaju se
dvije kategorije rijei:
- jedna kategorija koja se pojavljuje s promjenljivim rijeima i
- druga s rijeima koje ne mijenjaju oblik.
To je zavisilo od znaenja i od funkcije rijei. To znai da druga
kategorija nepromjenljive rijei spadaju u historiju morfologije, sve one po
svom etimolokom porijeklu imaju historiju. One su puno jednostavnije u s
35
vom razvoju, mada kategorije promjenljivosti i nepromjenljivosti nisu
statine kategorije. One se vremenom mijenjaju (neke rijei koje su bile
nepromjenljive postaju promjenljive i obrnuto dinamizam).
Sistem padea u jeziku
Pade po svome porijeklu je jezika kategorija koja upuuje na neki
odnos, na preciziranje odnosa one rijnei koja se imenuje nominativom u
odnosu na sve pratee relacije u kojima se ta rije javlja. Preciziranje odnosa
u historiji jezika podrazumijeva obliko variranje rijei, to znai jednu stalnu
pojavu koja se reflektira na nain da se u rijeima uva osnova (korijen),
osnovni oblik i da se na taj korijen dodaju nastavci. Time se razvoj
deklinacije svodi na razvoj razliitih nastavaka i ujednaavanje nastavaka u
historijskom procesu. Koliko god je korijen statina kategorija, nastavak je
dinamian. Nastavci rijei imaju jedno svoje izrazito svojstvo, svojstvo
unutarsistematskih odnosa u onome to nazivamo padenim paradigmama,
tj. relacije u smislu neega to predstavlja pade u horizontali, s druge
strane pade u vertikali.
Padena horizontala podrazumijeva sagledavanje nastavaka s oibzirom
na vrstu znaenja i odnosa koji se tim kategorijama iskazuju. Padei u
horizontali imaju izrazitu tenju ka ujednaavanju a u prolosti nisu bili
ujednaeni ( zato?). Nominativ i akuzativ predstavljaju njafrekventnije
padee u jeziklu. Pokazalo se da je iz praslavenskog jezika naslijeen odnos
u koje dominirajuu ulogu igra horizontalno ujednaavanje nominativa i
akuzativa.
Pored horizontalnog ujednaavanja deava se i vertikalno ( dativ,
instrumental, lokativ mnoine). Najvanije za razumijevanje procesa jeste to
da se uzme polazite koje je prajeziko (rekonstruirane paradigme iz
praindoevropskog i praslavenskog). Relacija praindoevropski praslavenski
znai da je praslavenski jezik u svom glasovnom sistemu evolutivno iao u
odreenom pravcu i da ta glasovna evolucija ima vezu sa oblicima rijei i sa
morfologijom, a sve je dobrim dijelom vezano za postojee glasovne zakone,
prije svega za tendenciju otvaranja sloga, te monodiftongizaciju diftonga,
promjenu .
U junoslavenskim jezicima se deava smanjenje broja katregorije
broja. Kategorija duala na udar dolazi zbog vrhunskog principa morfolokog
razloga: principa frekventnosti, a to znai da se vremenom neizbjeno
formiraju kategorije broja: jednina i mnoina.
Tipino za jezik je to da se nita bez traga ne mijenja (dual ostavlja
tragove). Slino se deava na planu padene paradigme.
Kad je rijne o najstarijoj oblikoj strukturi jezika mogu je dovoljan
stepen rekonstrukcije. Za morfologiju je bitno da izmjene u jeziku dobrim
dijelom idu u vrijeme koje se poklapa sa pojavom pisanih spomenika, tako da
pisani spomenici prate obliku evoluciju na specifian nain i odslikavaju
variranja koja govore o tgome da djeluju jedni na druge oblici istoga padea,
oblici razliitih padea i u itavom tom sistemu frekventnost igra glavnu
ulogu. Ponekad se deavaju "iskakanja", npr. neoekivani nastavci. Nijedan
faktor u jeziku nije apsolutno vaei. Tako se i slika imenike deklinacije
javlja kao slika koja e se razvijati izrazito dinamino u istom vremenu u
kojem se izrazito dinamino razvija fonetsko-fonoloki sistem (X XVIII st.)
mada e se vremensko podudaranje u ova dva sistema najvie ogledati u
36
vremenkom poklapanju imenike deklinacije i suglasnikog sistema. ak
morfologija ima svojstvo da se stabilizira neto kasnije u odnosu na
suglasniki, a puno kasnije u odnosu na vokalski u tom smislu je "sporija".
FORMIRANJE PROMJENE IMENICA MUKOG RODA
- osnovne napomene
U oblicima jednine je sadrano nekoliko odgovora kako se promjene
vre.
Promjena imenica mukog roda u praslavenskom jeziku nije bila
stabilizirana u smislu pripadnosti rodu, nego kje postojala kao promjena u
smislu praslavenskih osnova - naslijeenost osnova je glavno polazite u
promjeni.
Iz praindoevropskog i praslavenskog je naslijeen sloen sistem
padea podijeljen po principu broja (a ne roda). Ono najkrupnije to se desilo
je gubitak kategorije duala (dvojine) opa slavenska pojava. Pod tim
gubitkom podrazumijevamo gubitak kategorije u lingvistikom smislu, to
znai da svaki gubitak kategorije uestvuje u formiranju uproenijeg
sistema. Dvojina je o svome postojanju ostavila traga. Ona je djelovala na
oblike mnoine.
Kad je rije o imenicama mukog roda, o njima treba rei dvije stvari:
- Prva, najvanija: u indoevropeistici i slavistici postoji ope polazite
da su, u vremenu koje je mogue rekonstruirati, imenice mukog
roda bile najfrekventnije, ne samo u smislu pripadnosti prirodnom
rodu, vie u smislu pripadnosti gramatikom rodu.
- Pripadnost imenica osnovama podrazumijeva od starih vremena
razlikovanje dviju vrsta osnova: jedne osnove spadaju u tzv. glavne
osnove, a druge su tzv. sporedne. Kriterij utvrivanja i jednih i
drugih je kriterij frekventnosti. Tako se barata pojmovima glavna
promjena i ostale promjene.
U najstarijum vremenima jezik je pokazivao tendenciju pripadnosti
jednoj promjeni. Iz staroslavenskog je poznato da se osnove dijele na
vokalske i konsonantske, a da je glavni kriterij za tu podjelu glas koji se javlja
ispred nastavka: gord-o-s (-o osnova), syn-u-s (-u osnova).
Meutim u zavrnoj fazi praslavenskog jezika dolazi do formiranja nove
opozicije meu osnovama: iza palatalnih suglasnika su se nastavci
promijenili u vokale prednjeg reda. To je uvjetovalo podjelu na tvrdu i mehku
promjenu (ovo svjedoi koliko inovacija na fonetsko-fonolokom planu ima
odraza na morfolokom planu).
Krajem praslavenske epohe, prema etiri naslijeene osnove promjene
imenica mukog roda (-o, -u, -i, konsonantske), pojavila se i peta (-jo
osnova). To znai da mi polazimo od pet osnova: -o (gradb), -jo(monb), -u
(synb), -i (putb), konsonantske osnove (kamy). Tih pet tipova promjene
neslijeeno je u samome staroslavenskom jeziku s tim to se u
staroslavenskom jeziku dobro ouvala razlika meu tipovima promjene, tj. u
staroslavenskom jeziku nailazimo na gotovo dosljednu primjenu promjena po
osnovama (ne po rodu). Sve ono to dolazi nakon staroslavenskog ( IX i X st.)
je morfoloko ujednaavanje promjene u pravcu stabiliziranja usmjerava se
ne na osnovu, ve na rod. Da bi se taj poces priveo kraju moralo je proi
prilino vremena.
37
Polazimo od onog to je bilo u staroslavenskom jeziku. Sljedea faza je
faza formiranja promjene koja koja podrazumijeva razliito stanje u odnosu
na staroslavenski, ali smo u glasovnom pogledu, zato to je poznato da je u
vremenu do X st. dolo do znaajnih izmjena u fonetsko-fonolokom sistemu.
Prije pojave prvih pisanih dokumenata desile su se vane pojave:
Pojava izjednaavanja dvaju poluglasa u jedan
Prva vana pojava od koje e i poeti proces mijenjanja u padenim
oblicima u jednini i u mnoini i postepenog odvajanja od naslijeene
promjene iz staroslavenskog jezika. Ta pojava je vana zbog toga to je
glavna promjena imenica mukog roda (-o, -jo osnove) nakon te izmjene
dola u drukiji odnos jedna prema drugoj. Sada su se oblici nominativa
jednine i akuzativa jednine izjednaili: gradb: mub > gradb: mub.
Moe se rei da je od momenta ujednaavanja oblika krenuo glavni
proces pri emu se formirala vrsta polaznoga mosta kod imenica koje su bile
najfrekventnije i u padenim oblicima koji su bili najfrekventniji ( nominativ i
akuzativ). Taj most e povui za sobom promjene u cijeloj paradigmi.
Nakon ovogje postavljeno pitanje kakav je odnos nominativa i
akuzativa bio u ostalim paradigmama. Uoavamo novu pojavu: pojavu da se
kd imenica i i u osnova nasljeuje ista pojava jednakosti nominativa i
akuzativa ( s tim to su poluglasi ujednaeni). U jeziku su funkcionisala dva
najfrekventnija padea po principu: grad: gradb: gradb, mub: mub, putb:
putb, synb: synb. Sponu sa glavnom imale su druge osnove preko jednakosti
nominativa i akuzativa. Tu sponu nije imala peta osnova. Glavna promjena
preko jednakosti nominativa i akuzativa je je zapoela jedan oblik
funkcioniranja ovih oblika kod etiri promjene. Kad je taj proces poeo
funkcionirati povukao je za sobom i ostale padee. Recimo, u genitivu
jednine postojao je u glavnoj promjeni nnastavak a, ali kod i osnova bio je
nastavak i, a kod u osnova nastavak u. Tada se poinje formirati drugi
krug pa umjesto nastavaka i i u nastavak je a. U treem padeu, dativu
jednine imamao ponovo ujednaenost gradu: muu. Kod i i u osnova
imamo puti: sinovi > putu: sinu. Oblik vokativa jednine se unekoliko
razlikovao: grde: muu, pute: sine. Instrumental jednine je imao nastavke
-om/-em, a kod i i u osnova imali smo oblike putbm, sinbm > putem,
sinom. Oblik lokativa jednine na svoj nain predstavlja najzanimljiviji pade:
grad: mui, puti: sinu. Nastavak iz sporedne promjene nametnuo se glavnoj
promjeni. Taj mehanizam pokazuje da se nijedna izmjena ne deava bez
nekog odstupanja. Ovdje se ovo verovatno desilo jer je lokativ jednine pade
koji je nejednak u smislu diftonga (poludiftonga) .
Peti tip promjene (konsonantske osnove):
Za primjer emo uzeti imenicu kamy. Nominativ jednine je bio kamy,
ali je akuzativ jednine bio kamen. Oblik akuzativa po principu jednakosti
prenio se u nominativ jednine. Kad se to desilo svi tipovi promjena imali su
jednakost nominativa i akuzativa. Dalje su ove imenice u genitivu jednine
dobile nastavak a, u dativu jednine nastavak u. U instrumentalu smo
prema kamenbm dobili kamenom, a u lokativu prema kamene: kamenu.
Ova analiza pokazuje da sami poetak izmjene u kategoriji paradigmi
podrazumijeva izmjen u koja e biti inicijalna, inicirajua. Vrlo esto se
deava da izmjena na fonetsko-fonolokom nivou biva inicirajua za
morfoloku izmjenu. Ovdje se to desilo sa pitanjem ujednaavanja poluglasa.
38
Javlja se i faktor koji donekle povezujemo s faktorom hronologije meu ovim
pojavama; ne mora sve ii istovremeno jednovremeno. Oito je da se
promjena imenica mukog roda ujednaila s drugim imenicama.
Da li se zaista izmjena u padenim oblicima deava po principu
krugova u okviru broja ili se proces spaja u cjelinu?
Ta cjelovitost se ne odnosi samo na tipove promjene po osnovama,
nego e se odnositi na jo jedan smjer mijenjanja koji e se najprije desiti
kad se uspostavi (sagleda) odnos izmeu kategorija glavne promjene (-o,
-jo), a ne samo kod imenica mukog, nego i kod imenica srednjeg roda.
Imenice srednjeg roda po promjeni bivaju blie imenicama mukog
roda nego imenicama enskog roda, bez obzira to se tvrdi da je hronoloki
razvoj tekao: imenice mukog > enskog > srednjeg roda. Meutim, imenice
srednjeg roda kad je rij o naslijeenim osnovama idu skupa sa imenicama
mukog roda. Kod imenica srednjeg roda biljei se glavna promjena (-o, -jo
promjene: selo, polje).
Kad se otkrivaju znaci da se morfoloki razvoj kree u pravcu
formiranja promjene po rodu, a ne po osnovama?
Kad je rije o odnosu muki enski rod, zapaa se da on usmjerava
deklinaciju u jednom pravcu, ali da e se kod imenica srednjeg roda donekle
zadrati podaci starijeg tipa (propmjene po suglasnikim osnovama n
osnove: vrijeme, vremena, -t osnove: tele, teleta, -s osnove: udo, udesa.
Sva ova razmatranja polaze od slike padea iz staroslavenskog jezika.
PROMJENA IMENICA SREDNJEG RODA
Imenice srednjeg roda predstavljaju kategoriju promjene koja se
dobrim dijelom vezuje za imenice mukog roda. Radi se, naime, o prvobitnoj
pripadnosti tzv. praindoevropskim i praslavenskim osnovama. U prvoj
starobosanskoj fazi i imenice srednjeg roda su funkcionisale po principu
pripadnosti osnovama, a ne rodu. U tom smislu pripadnosti, kod imenica
srednjeg roda se zapaa razlika u odnosu na imenice mukog roda: pored
glavne promjene po o i jo osnovama (selo, polje), postoji izrazitija
pripadnost suglasnikim osnovamai te suglasnike osnove imaju dodirne
take sa sa suglasnikim osnovama imenica mukog roda s tim to je to
samo peti tip (kamy), dok je pretean broj onih koje se mijenjaju po
vokalskim osnovama. Dakle imenice srednjeg roda imaju dva tipa promjene:
- promjene po vokalskim osnovama,
- promjene po suglasnikim osnovama.
Promjena po vokalskim osnovama ide u jedan tip promjene, isti onaj
tip koji imaju i imenice mukog roda (odgovaraju o, -jo osnovama). Prvi tip,
kad je rije o frekventnosti, dobrim dijelom se slae sa imenicama mukog
roda jer i imenice srednjeg roda veim dijelom pripadaju tim osnovama i
nasljeuju nastavke tih osnova.
U vremenu izmeu XII i XV viojeka imenice rednjeg roda o, -jo, osnova
ujednaavaju svoje padene nastavke sa odgovarajuim imenicama mukog
roda zbog toga to one inae po svojim nastavcima pripadaju jednome tipu
promjene, bez obzira na to to su to imenice drukojeg roda jer rod nije igrao
u poetku takvu ulogu kakvu e vremenom igrati.
Druga grupa promjene imenica srednjeg roda u sebi historijski nosi
neke vane fonetski-fonoloke momente koji koji su odredili njen budui
39
razvoj i ujednaavanje. Radi se o pripadnosti promjene ovih imenica, prije
svega, -n osnovama, -t osnovama, -s onovama. To znai da se radi o
tipovima promjene koji imaju svojevrsna proirenja u zavisnim padeima.
Prvi moment koji je bitan kod ovih imenica jeste izrazita jednakost izmeu
imenica n i t osnova, ali jednakost koja ima svoje fonetske korijene u
jednakosti izmeu oblika nominativa i akuzativa jednine pojava koja je
slina onoj kod imenica mukog roda, a ona se proiruje i na jednakost s
osnova (nebesa).
Kod n osnova imamo nazal prednjeg reda, a i kod imenica t osnova,
to je sluaj i sa akuzativom jednine. Proces denazalizacije (izvren do X st.)
stvorit e drukiju situaciju oskjeaja nastavka, tako da e se nakon izvrene
denazalizacije nastavci u ostalim oblicima poeti na svojevrstan nain
ujednaavati prema glavnoj promjeni imenica srednjeg roda pa se deava
sljedei proces:
Do X vijeka nakon denazalizacije nazala oblici nominativa i akuzativa
su bili ime, tele. Meutim u obliku genitiva jednine bili su naslijeeni oblici
imene i telete, a onda je poeo raditi proces da se u genitivu jednine
proiruje isti onaj (matini) nastavak kod imenica mukog i srednjeg roda
glavne promjene, nastavak a (imena, teleta). Taj nastavk u genitivu jednine
je povukao za sobom i ostale padee: dativ: imeni, teleti > imenu, teletu;
instrumental: imenbm, teletbm > imenom, teletom.
Sve se to biljei pisanim spomenicima XII XV st. da bi oblik lokativa
jednine koji je bio imene, telete dobio nastavak u iz iz glavne promjene
imenica mukog roda inae dobijen iz u osnove (synbu). Na taj nain se kod
ovog tipa imenica srednjeg roda poinje osjeati nastavak n+vokal (-na,
-nu) i sada se kategorija imenica srednjeg roda ujednaava po glavnom tipu.
Ostaje trei tip promjene, na svoj nain izvan ovog procesa, -s
promjena. Osnove s su se izdvojile iz dva razloga. Prvi , oblici nominativa i
akuzativa jednine koji se zavravaju na o i tada dolazi do procesa koji se
odrazio samo na s promjenu. Imrenice oko i uho se priklanjaju analoki
promjenik imenica tipa selo i umjesto genitiva jednine (nebo, nebese)
uspostavlja se oblik jednine (neba), a onda umjesto nebesi > nebu, akuzativ
jednine: nebo, instrumental: nebesbm >nebom, lokativ: nebese > nebu.
Ovdje se es- izgubilo. Ono se prebacilo u nominativ mnoine gdje ga
porijeklom nije bilo, a ona se opet desio slian proces: akoa je nebesa, bit e
nebes, nebesima itd.
Promjena imenica srednjeg roda uva dobrim dijelom ono to je
sauvano iz prajezika, uva suglasnika proirenja i kombinira ih na dva
naina:
- proirenje se uva, ali se na njeg nakalemljuju nastavci glavne
promjene
- kod s osnova ta imenica se priklanja glavnoj promjeni a proirenje
se uva samo u znaenju mnoine, to e se kasnije na poseban
nain odraziti na savremeni jezik.
Prelazei na trei dio promjene imenica (enskog roda) uoavamo da
kompletan proces ide ka formiranju drukijeg sistema deklinacije, koji
postepeno
naputa
primarni
(praindoevropsko-praslavenski)
zakon
pripadnosti osnovama, a ne rodu.
ENSKI ROD
40
Kako su imenice mukog i srednjeg roda imale svoje glavnu i sporedne
promjene, tako su i imenice enskog roda imale glavnu promjenu i promjene
po suglasnikim osnovama, s tim to kod imenica enskog roda dominira
glavna promjena (-a, -ja osnova). Meutim, specifinost promjene imenica
enskog roda je u tome to je vaan odnos izmeu tvrde i mehke promjene i
glavna zbivanja unutar padenog sistema desit e se upravo u tom odnosu.
Tvrda i mehka promjena nije postojala u praindoevropskom, nego je rezultat
suglasnikih inovacija u praslavenskom (inovacije vezane za jotovanje i
palatalizacije zavrna faza praslavenskog: pojavljuju se palatalni suglasnici
u sistemu).
Radi se o tome da je u nominativu jednine stari naslijeeni nastavak,
nastavak a (ena, dua). Oblik genitiva jednine se razlikovao po osnovama:
eni, due, dativ: en, dui, akuzativ: enu, duu, vokativ: eno, due,
instrumental: enoju, dueju, lokativ: en, dui. Ovi primjeri govore da je
odnos mehke i tvrde promjene prilino neujednaen. Kod genitiva, dativa i
lokativa nastavak iz mehke deklinacije se nametnuo i tvrdoj. Kod vokativa je
suprotan proces. Kod i nstrumentala nastavak (j)u nije dugog vijeka, ve se
javlja analoko ugledanje na promjenu imenica mukog i srednjeg roda.
Sve ovo govori o dvije zakonomjernosti. Odvijao se proces postepenog
ujednaavanja oblika prvobitno razliitih osnova, a za to ujedna avanje mi
vezujemo dva faktora: fonetski i morfoloki. Fonetski se odnosi na
ujednaavanje poluglasa, to povlai jednakost nominativa i akuzativa, a
dalje opet povlai itav mehanizam (to su najfrekventniji padei). To je
stvorilo mogunost da se imenice poinju prepoznavati po rodu. Imenice
katkad po svojim nastavcima pokazuju tendenciju da poprime nastavak koji
na prvi podled ne bismo oekivali. Morfoloki mehanizam nije strogo
unutarnji. On je djelimino vrsta meumehanizma, koji radi po kategorijama
koje sve vie isturaju diferenciranje po principu roda.
Zanemarili smo jedan odnos, odnos meu kategorijama roda:
unutarbrojevni odnos. Nijedna promjena imenica u jeziku ne funkcionira po
principu zasebnih kategorija jednine i mnoine, nego funkcionira cjelovito, s
tim to osim pripadnosti postoji jo i pripadnost relativno sloenoj kategoriji
trovrsnoga broja. Stari jezik je morfoloki raspoznavao i razlikovao kategoriju
vezanu za jedinku, i za dvojinku, za dvoje. Formiranje oblika mnoine se
vri s obaveznim odnosom prema iezloj kategoriji dvojine. Mnoina je
sloenija od jednine jer se u nju ugradila i dvojina.
Treba razumjeti mehanizam odnosa nominativa i akuzativa koji se na
svoj nain javlja kao vaan odnos i u samoj mnoini, a ta veza je podrana
dvojinom (princip jednakosti meu padeima).
PROMJENA IMENICA ENSKOG RODA
Zakonomjernosti ujednaavanja unutar promjene imenica m. i s. roda
singularske promjene, nakon naslijeene promjene po osnovama, razvoj
promjene imenica m. i s. roda u stbos. (10.-15. vijek) kretao se u pravcu
meusobnog djelovanja izmeu glavne (-o, -jo) i drugih promjena.
Kod imenica enskog roda razvoj je iao drugim pravcem. Imale su
takoer tu svoju glavnu promjenu s tim to je ta promjena izrazito dominirala
promjena po a osnovama (tvrda) i ja osnovama (mehka palatalna). Od
ovije dvije druga je mlaa, mlaa je u odnosu na itavo historijsko vrijeme
41
razvitka jer se mogla pojaviti u samoj zavrnisi praslavenskog onda kada
su se pojavili palatalni suglasnici. Ti palatalni suglasici stvorili su i jednu
situaciju koja je tipina za promjenu imenica enskog roda to je situacija
razlika na planu nastavaka u oblicima jednine.
Izmeu oblika jd. im. . r. i oblika jd. im. m. i s. r. osnovna razlika se
ogleda na planu nepostojanja/ odsustva dvaju momenata moment
poluglasa grad (zadnji red) i m (prednji red)
Drugi moment je morfoloki, moment naslijeene jednakosti izmeu
Njd i Ajd. Ta jednakost kod 4 tipa osnova o, -jo, -i i u za sobom je povukla
ostale promjene zbog zakona frekvencije. Takavog odnosa kod imenica . r.
Nije bilo, iz praslav.je naslijeena razlika u oblicima N i A, a ta razlika nosila
je obiljeja neke vrste distinktivnosti.
Vaan je suglasnik (tvrdi ili mehki) ili sonant. Kod im. . r. najee se
govori o uzajamnom odnosu izmeu mehke i tvrde promjene.
Porijeklo padenih nastavaka u imenikoj promjeni
Njd prepoznatljiv je po tome to se javlja sa nastavkom a i tvrda i
mehka promjena. Paralela sa m. r. od najstarijih vremena isti nastavak
Gjd razvoj i formiranje Gjd iao je u divergentnom smjeru
prevladavanje mehkih osnova od stsl. na ovamo usmjerava se panja na
Ajd nema jednakosti. Djelimina jednakost ogleda se u tome to su isti
nastavci kod tvrde i mehke promjene i isti u A. Jednakost se javlja na
horizontalnom planu. To je ipak donekle znailo da je razvoj ove promjene
morao krenuti pravcem ujednaavanja jer su dva najfrekventnija padea na
horizontalnom imali iste nastavke. To je bio poticaj koji je povukao za sobom
itavu paradigmu i na svoj nain je morao ujednaiti. Tek tada se vraamo
na Gjd i njegovo porijeklo. Gjd je bio (ot) eni (nakon izmjene) i ot due
uzroci su fonetski. Na koji nain i kojim mehanizmom je mehka promjena
nadvladala svojim nastavkom uobiajeni moment frekventnosti nemogue
je lahko dokazati, meutim, u vremenu izmeu 12. i 15. st. sve vie
prevladava nastavak e u Gjd (na pisanim spomenicima).
Djd u tvrdoj en, u mehkoj dui. Isti je sluaj kao i sa Gjd tvrda
dobija nastavak i, mada postoje tumaenja da to i moe imati svoju vezu
sa koji ima refleks i.
Ajd ostaje isti.
Vjd dolazi kao potvrda za to da se jezik, uope, ne samo u
morfolokom smislu, ponaa uvijek na isti nain, tj. njegov razvitak nikada
nije pravolinijski dosljedno sproveden da se ujednai na oekivan nain
nadvladala je tvrda promjena, to znai da ne moemo uvijek sagledati
ishodite pojavama vokativ tipa ene, due jeziki ne bi bio jasan; eno i
duo argument za ovo je faktor upotrebe vokativnog oblika, njegova tijesna
vezanost za vezanost jezik, jezik neposredne ive komunikacije. To znai
neposredno obraanje na svoj nain izdvaja se iz uobiajene paradigme ili e
nastavak -o:-e biti vezan za drugu vokalsku alternaciju; -o:-e i u
instrumentalu, povezuje se sa palatalnou ili nepalatalonu suglasnika.
Ijd bio je najsloeniji u fonetskom smilsu. U stsl. enojon, duejon >
enoju, dueju > ujednaen nastavak enu, duu u stbos., zato to je
fonetskim putem nakon denazalizacije i ispadanja j i vokalske asimilacije
prevladalo dugo u. U Ijd jednaenje sa mukim osnovama. Instrumental iz
glavne promjene im. m. i s. r. prenio se i u im. . r. koji je doivio veliku
42
promjenu: enom, duem-duom. Proces dobijanja nastavaka: iz promjene
im. m. r. i nametanjem nastavka tvrde promjene to je izuzetak.
Ljd tu imamo zanimljivost koja upuuje na vertikalni odnos (D=L) pri
emu se vremenom uspostavio nastavak i (mehka promjena), poto je u
pitanju dolazi u obzir tumaenje morfolokih uvjeta ikavski refleks .
Proces koji je zahvatio glavninu tokavskih govora prevladavanje
nastavaka palatalnih osnova. Poto je stanje kasnog praslav. i stsl. vezano za
itav slavenski prostor onda se kod imenica enskog roda uoava jo jedna
specifinost prevladavanje nastavaka mehke promjene karakteristina je
za istoniji areal tokavski prostor, meutim, prema zapadu (jugozapadu akavski) taj areal je sa starijim morfolokim osobinama tamo prevladavaju
nastavci po a osnovama. To znai da postoje govor akavski samo sa
tvrdom promjenom (ot eni, u ene, due... I-stari oblici: dui, enu). Kod im.
. r. je u pitanju proces koji je izrazito teritorijalno izdiferenciran pa je granica
meu promjenama oslikana kao neka vrsta meudijalekatske granice
akavski ima vie osobina i tipinije nastavke koji govore o tome da je
sauvano u njima ono to je nekada predstavljalo nastavak tvrde promjene
npr. ene Djd.
Proces razvijanja promjene imenica u pravcu roda znai udaljavanje
uod pripadnosti osnovama. Ta konstatacija nije dovoljna da bi se razumio
proces naroito se ogleda u imenikoj deklinaciji, prevagu odnosi glavna
promjena nastavci o, -jo osnova kod im. m. i .s. r i mehkih osnova ili
palatalnih kod im. . roda.
U prvom sluaju (-o, -jo osnove) na dijalekatskom planu uglavnom ne
postoji neka jasnija razlika koja bi se mogla ogledati u tome da se na
zapadnijem, arhainijem prostoru sauvaju neki oblici promjene po i-, -u ili
konsonantskim osnovama, mada pisani spomenici donekle uvaju razlike.
Promatrano horizontalno i vertikalno u deklinaciji imenica je
naslijeeno stanje.
Proces ujednaavanja padenog sistema u singularu sa jedne strane
bio je proces koji se odvijao unutar grupe promjena po osnovama koje su se
ve na samome poetku stbos. (11./12. st.) poele grupisati po planu
jednakosti, po pripadnosti rodu, pri emu se ta jednakost dobrim dijelom sa
im. m. r. prenosi i na im. s. r. pa se praktiki formira sistem padenih
nastavaka koji je nametnut iz pravca tzv. glavne promjene.
S druge strane, proces se dogaa i u uzajamnoj vezi meu padenim
kategorijama ili nastavcima koji inae pripadaju razliitim rodovima to je
sluaj u mnoini. U jednini instrumental je pade iji nastavak je izgubio vezu
sa fonetskim procesom (da nije, dao bi nastavk u).
Formiranje singulara se mora pratiti kao jedan jedinstven proces
uvezani proces koji je zahvatio sve kategorije i sve imenice. Unutar te
jedinstvenosti postpoji manja i vea bliskost.
43

Historijska Gramatika - Skripta

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Historijska Gramatika - Skripta

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Historijska gramatika-predavanja

GLAVNI DIJAHRONIJSKI METODI I TEORIJE

U novoj eri bez mogunosti preciziranja da li su to prva dva-tri vijeka ili do

Slavenski narod je ukljuen u te pokrete, a praslav. jezik se iri. Kao dokaz

Junoslavenski je podijeljen na zadani i istoni. I zapadni e se kretati u

Smatra se da je to preneseno s vanbalkanskog prostora i da je veoma

Postoji zona koja se zove albansko-rumunskom zonom. Uvijek se u

4. etvrta diferencijalna crta je fonetska grupe v, v; ne zna se u koje

BALKAN DO DOSELJENJA JUNIH SLAVENA (6 CJELINA)

I ovaj prostor se zgusnuo na podruje Istre prije dolaska Slavena je

- kvantitativna simetrija, dijele se na primarne i sekundarne. Primarni bi

vokalni sonanti, mogli biti nosioci sloga

Ovo znai da su funkcionirali glasovi bez para.

Das könnte Ihnen auch gefallen