HIDROGEOLOGIJA

Sadraj:
1. UVOD...........................
1.1. Povijest hidrogeologije..
1.2. Osvrt na stare teorije porijekla podzemne vode
1.3. 0snivai hidrogeologije..

1
4
5
6

2. OPENITE HIDROGEOLOKE ZNAAJKE STIJENA..

2.1. Porijeklo i pojave podzemne vode...
2.2. Fizike karakteristike vodonosnika..
2.3. Rubni uvjeti vodonosnika..
2.4. Tipovi vodonosnika
2.5. Poroznost vodonosnika.
2.6. Propustljivost i transmisivnost vodonosnika..
2.7. Elastine karakteristike vodonosnika..

9
9
15
17
20
22
29
31

3. ODREIVANJE OSNOVNIH HIDROGEOLOKIH PARAMETARA STIJENA

3.1. Tok vode kroz tla i stijene.
3.1.1. Tok vode kroz stijene meuzrnske poroznosti: Darcy-ev zakon filtracije.
3.1.2. Tok vode kroz stijene pukotinske poroznosti.
3.2. Odreivanje hidraulike provodljivosti.
3.2.1. Odreivanje hidraulike provodljivosti in situ.
3.2.1.1. Odreivanje hidraulike provodljivosti nalijevanjem..
3.2.1.2. Odreivanje hidraulike provodljivosti pokusnim crpenjem.
3.2.1.3. Hidraulika vodonosnika..
3.2.1.4. Hidraulika zdenca

32
32
33
35
36
36
36
40
40
49
1

UVOD
Ljudsko bie treba u prosjeku minimum 2,5 litre pitke vode za dnevnu konzumaciju. Smatra se da je za pie i
pripremanje jela potrebno barem 5 l/dan, no u razvijenim zemljama se u prosjeku u domainstvima troi znatno
vea koliina vode.
Dnevna potronja pitke vode po osobi, prema podacima nekih zemalja Europe u 1985. godini, prikazana je u
tablici 1.1. Dakako, ako se ukljue potrebe industrije i poljoprivrede, onda su potrebne koliine puno vee; u
prosjeku koliina vode koja se troi u industriji jest za 1/4 do 1/3 vea od potronje u domainstvima.
Tablica 1.1.
Zemlja

Dnevna potronja pitke vode

Potronja pitke vode
[l/dan]

Austrija

129

Belgija

108

Danska

191

Engleska

130

Francuska

141

Italija

220

Luksemburg

172

Nizozemska

157

panjolska

145

vicarska

263

Hrvatska

100

Veliki dio navedenih koliina vode ostvaruje se eksploatacijom

podzemnih voda kojima se prvenstveno bavi hidrogeologija.
Hidrogeologija moe biti definirana kao prouavanje podzemne vode
s obzirom na prisutnost, nain kretanja, kemijski i mikrobioloki sastav
i to sve u odnosu na geoloki okoli. Hidrogeologija je znai
znanstvena disciplina koja se bavi postankom, rasprostiranjem,
koritenjem i zatitom podzemnih voda. Kao dio geologije vezana je i s
drugim znastvenim podrujima iz domene petrologije, pedologije,
hidrogeologije, hidraulike, klimatologije, eksploatacije mineralnih
sirovina, izvedbe povrinskih i podzemnih akumulacija, irigacije i
melioracije, te - to je u novije vrijeme sve aktualniji problem - izvedbe
odlagalita otpada.
Izraz hidrogeologija prvi puta je rabljen 1802. po francuskom
prirodnjaku Lamarcku, iako uz neto drugaije tumaenje. On tu granu
znanosti definira kao izuavanje fenomena degradacije (erozije) i
sedimentacije pod vodenim agensima.

Lucas je vjerojatno prvi koji je ve 1879. god. koristio termin hidrogeologija - za geoloka prouavanja podzemnih
voda (Davis & De Wiest, 1966). Najbolja znanstvena istraivanja i visokostruni rad moe biti uspjeno zavren
jedino zajednikim naporom geologa, hidrauliara, hidrologa, agronoma, kemiara i po nekima i fiziara koji se
specijalizirao u znanosti o zemlji.
Iako za mnoge aspekte hidrogeologije imaju interes samo znanstvenici, ova je grana prirodnih znanosti u velikoj
mjeri rezultat pragmatinih razmiljanja. Ustvari, najvea prednost dananje hidrogeologije je upravo u tome da
rjeava probleme od najveeg ekonomskog znaaja. Taj e se trend sigurno nastaviti i u budunosti zbog sve
veeg broja stanovnika i rastuih potreba industrije za vodom. Usprkos tome to 4/5 voda koje se koriste
(ukljuujui hidroelektrane i plovidbu) dolazi iz jezera i rijeka, teko da se moe zanemariti ogroman ekonomski
znaaj podzemnih voda.
Podzemna voda ima barem sedam prednosti pred koritenjem povrinske vode:
(1) openito je bez patogenih organizama, pa ne iziskuje prethodno ienje za
domainstva i industrijsko koritenje;
(2) temperatura je uglavnom konstantna to je velika prednost ako se koristi za pie ili
u sistemima hlaenja industrijskih postrojenja;
(3) openito je bez boje i mutei;
(4) kemijski sastav je openito konstantan;
(5) zalihe su podzemne vode vee nego povrinskih voda, vodoobskrbu na raun
podzemnih voda nee ozbiljno ugroziti kratkotrajne sue;
(6) radioaktivna i bioloka kontaminacija podzemnih voda je oteana;
(7) podzemna voda, koja se stalno obnavlja u vodonosniku, moe se koristiti na
mnogim podrujima gdje povrinske vode nedostaju.
Tri su osnovna razloga kada zahvat podzemnih voda na nekim prostorima nema prednosti pred zahvatom
povrinskih voda:

(1) najvanija je injenica da su na nekim podrujima prisutne stijene nedovoljnog

poroznosti ili propusnosti da bi se kaptiranjem dobile dovoljne koliine vode;
(2) obino, iako ne i uvijek, podzemne vode imaju vie otopljenih tvari nego povrinske
vode na istom prostoru;
(3) cijena zahvaanja podzemne vode sa zdencima obino je vea od cijene
zahvaanja malih povrinskih tokova.
1.1. Povijest hidrogeologije
Openita nestaica vode, gusta naseljenost i dominantna poljoprivredna aktivnost uvjetovali su upravo u sunim
podrujima u Aziji razvitak konstrukcije podzemnih galerija i izvedbe zdenaca. Prvi zapisi o zahvaanju podzemne
vode mogu se nai ve u Bibliji. Usprkos velikim tekoama izvedeni su zdenci takvog promjera da je unutar njih
bio izgraen put za magarce, koji su iznosili na povrinu iskopani materijal, odnosno podzemnu vodu. Ovi zdenci
su veoma rijetko dublji od 50 m. Podaci o izvedbi buenih zdenaca su veoma oskudni, usprkos injenici da su
buenja uz vaenje jezgre bila primjenjivana u kamenolomima Egipta i prije 5000 godina. U drevnoj Kini, domovini
mnogih inventivnih pronalazaka, prisutna su buenja zdenaca. U principu su buenja bila identina dananjima s
time da su strojevi bili izraeni od drveta, a pogon ljudski. Zbog malih napredovanja izvedba zdenaca trajala je i
vie godina, a nabuene dubine su bile zapanjujue. Bowman navodi dubinu zahvaanja podzemne vode od
1200 m, a Tolman ak 1500 m (Davis & De Wiest, 1966). Iste metode, s neznatim izmjenama u posljednih 1500
godina, koriste se jo i danas u seoskim podrujima Laosa, Kamboe, Tajlanda, Burme i Kine.
Najvee ostvarenje u koritenju podzemne vode postigli su drevni narodi izvedbom infiltracionih zdenaca,
odnosno kanata. Te graevine, kadikad dulje i od 60 km, izvode se u aluvijalnim poluvezanim sedimentima. Prvi
kanati izgraeni su u Iranu prije vie od 4500 godina, a zatim se ta tehnika zahvaanja podzemne vode proirila
na zapad sve do Egipta. Mnogi su kanati jo i danas u upotrebi u Iranu i Afganistanu.
Zahvaljui slabim vezama s drevnom Kinom, u zapadnoj Europi se buenje zdenaca razvijalo samostalno. Pravi
zamah u izvedbi buenih zdenaca nastao je nakon otkria prvog zdenca na kojemu se podzemna voda izlijevala
na povrinu. Blizu Bethune u Gennehemu (oko 1100. god.) izbuena su etiri zdenca, iz kojih se podzemna voda
4

prelijevala gotovo 4 m iznad kote tla, to je bilo dovoljno za pokretanje mlina. Zdenci su bili stotinjak metara
duboki i zahvatili su podzemnu vodu pod tlakom u vodonosniku, kojega su sainjavali razlomljeni sedimenti krede,
a iji su izdanci bili na viem platou Provincije Artois. Ovi zdenci - poznati po svom samoizlijevanju u navedenoj
provinciji - postaju nadaleko poznati arteki zdenci.
iroko rasprostranjena istraivanja na arteku podzemnu vodu uvjetovala su razvoj tehnike buenja zdenaca.
Interes je bio toliko velik da je Kraljevsko i Centralno drutvo za Agrikulturu Francuske godinama dodjeljivalo
nagrade autorima novih tehnika i buaima koji su izvodili takve zdence na novim podrujima.
Iako su se metode buenja bre razvijale u Europi nego u Kini, na kraju 18. stoljea dubina zdenaca je rijetko
prelazila 300 m. Tek pri kraju 19. stoljea dubine zdenaca su bile vee nego zdenaca izbuenih primitivnirn
nainom u drevnoj Kini.
Posljednjih sto godina naglo se razvijaju metode buenja na vodu, no prvenstveno zbog znanja koje se koristilo
pri istraivanju nafte i plina. Najznaajnija pojedinost u napretku tehnike buenja bio je razvoj hidraulikih
rotacionih metoda. Prve hidraulike metode bazirale su se na primjeni vanjskih oblonih kolona; oko 1890. god. je
otkriveno da se stijenke buotina mogu odravati i primjenom muljeva - isplake, pa primjena oblonih kolona vie
nije bila neophodna.
Iako je tehnologija izvedbe zdenaca posuena iz istraivanja na naftu, mnoge inovacije - kao to je reversno
rotaciono buenje, ljunani zasip oko vodoprijemnog dijela zdenca, te podvodne kamere - duguju svoj razvoj
upravo tehnologiji izvedbe zdenaca za podzemnu vodu.
1.2. Osvrt na stare teorije porijekla podzemne vode
Usprkos znaajnom koritenju podzemnih voda u drevnim civilizacijama veoma malo ima zapisa o teorijama
postanka podzemnih voda, ak i u staroj Grkoj gdje se voda smatrala jednim od etri osnovna elementa od kojih
je sastavljena zemlja. Jedan od vjerojatnih razloga tome je injenica da su Platon i njegovi sljedbenici smatrali da
se filozofija i nauka vie manje ne mogu praktino primjenjivati. Grci su bili impresionirani velikim rijekama u
komparaciji s opaanim otjecanjem oborina; udili su se pojavama spilja, ponora i jakih izvora koji su tako
karakeristini za vapnenjake terene Balkana. Openito se smatralo da velike rijeke duguju svoj postanak
5

izvorima, koji se prihranjuju podzemnim rijekama ili jezerima i to direktno iz mora. Tadanji filozofi prirode bili su
suoeni s pitanjima: (1) kako more moe izgubiti salinitet? (2) kako se moru moe podii nivo da bi izviralo u
visokim planinama?
Postojala su i drugaija razmiljanja. Za Thalesa (640 - 546 g. pr. nae ere) voda je vjetrom ugurana u stijene, a
pojava izvora protumaena je kao rezultat tlaka stijena.
Veliki grki filozof Platon (427 - 347 g. pr. nae ere) smatrao je da je izvor svih podzemnih voda prisutnost velikih
kaverni u podzemlju, u koje razliitim putevima dolazi morska voda. Iako to nije sasvim korektno, moe se
smatrati prvim prikazom hidrolokog ciklusa vode. Uenik Platona - Aristotel smatra da se voda u podzemlju
kree i izbija na povrinu posebnim spuvastim sistemima. Ujedno smatra da je pojava izvora u svezi s vodenim
parama koje emaniraju iz zemljine unutranjosti. Aristotel je dakako uoio da neke podzemne kaverne dobivaju
vodu na raun oborina.
Stari Rimljani su mnoge stvari u nauci preuzeli od Grka, pa tako i o podzemnoj vodi. Seneka na poetku nae ere
u potpunosti prihvaa teoriju Aristotela, no smatra da oborine nisu dovoljne za prihranjivanje podzemnih voda, pa
onda i povrinskih voda. Interesantno je spomenuti da se ta teorija smatrala ispravnom daljnih 1500 godina.
Francuski znanstvenik Bernard Pallissy (1509-1589) vjerojatno je prvi koji postavlja modernu koncepciju
hidrolokog ciklusa vode u raspravi pod nazivom: Des eaux et fontaines. Njemaki mislioci Kepler i Kiercher
baziraju svoje postavke na uenju Seneke i Aristotela. Kiercherove ideje dane su u djelu Mundus
Subterraneus, koje je prvi puta tiskano 1664 god. i smatralo se prvim udbenikom geologije za kolarce.
1.3. Osnivai hidrogeologije
Francuski znanstvenici Pierre Pearrault i Edme Mariotte su prvi sredinom 17. stoljea izmjerili koliinu oborina i
veliinu otjecanja u slivu rijeke Seine. Konstatirano je da koliina vode koja otie rijekom Seinom znai samo
jednu estinu oborina koje padnu na slivno podruje tijekom godine. Mariotteov rad Du mouvement des eaux
(1690.) osim karakteristika fluida sadri i itav niz podataka o porijeklu vode artekih zdenaca, vjetrovima,
olujama, kapilarnom podizanju vode; autor smatra da se jedna treina oborina isparava, jedna treina otie po
povrini, a da se jedna treina gubi u podzemlje.
6

Nekoliko godina kasnije poznati engleski astronom Edmund Halley publicirao je studiju o evaporaciji, te
zakljuuje da se svi povrinski tokovi prema moru mogu prihranjivati evaporacijom iz Mediteranskog mora.
Vidjeli smo da su arteki zdenci intrigirali znanstvenike drevne Grke, no prvo tehniki ispravno tumaenje te
pojave dao je briljantan iranski filozof i znastvenik Sheikh Abu Raihan al-Biruni (973-1048). Najbolje
dokumentirano tumaenje te pojave dolo je mnogo kasnije (1715. g.) sa strane Antonia Vallisnieria predsjednika
Universiteta u Padovi, za ije je potrebe Johann Scheuchzer izradio jedan od prvih geolokih profila.
Koristei neto iz radova Hagena i Poiseuillea, Henri Darcy (1803-1858) bio je prvi koji je na sasvim
matematikim postavkama dao tumaenje kretanja podzemne vode. Darcy je bio izvrstan francuski inenjer koji
se bavio rjeavanjem vodoopskrbe. Njegova poznata formula rezultat je eksperimenta s pjeanim filtrom, iji je
rezultat kao dodatak bio prezentiran u tehnikom izvjetaju rjeenja vodoopskrbe Dijona.
Pravi razvoj ove znanosti zbio se u naem stoljeu, no u tri - kako smatra S.N Davis (1966) - manje vie odvojena
smjera:
(1) izuavanje odnosa geologije i pojava podzemnih voda,
(2) razvoj matematikih izraza da bi se opisalo gibanje vode kroz vrste stijene, te
konsolidirane i nekonsolidirane sedimente,
(3) izuavanje kemije podzemnih voda ili hidrogeokemija.
Prouavanje odnosa geologije i pojava podzemne vode teko se moe vezati za pojedina imena. Tako na primjer
pojave podzemnih voda u zonama smrzavanja izuavaju ruski geolozi, dok su nizozemski geolozi dali veliki prilog
poznavanju odnosa slane i slatke vode. Japanski geolozi i geofiziari dali su brojne priloge razumijevanju i
koritenju termalnih podzemnih voda. Sasvim je razumljivo da su posebna iskustva bila steena na podrujima
kra, odnosno pri istraivanju podzemnih voda eruptivnih stijena. No usprkos velikog broja geologa koji su se
bavili tom problematikom, ija bi imena mogla biti citirana, jedno ime bi svakako trebalo naglasiti, a to je O.C.
Meinzer. On je u periodu od 1920. do 1940. god., dok je bio lan United States Geological Survey, definirao i
spojio razliite komadie nove znanosti o zemlji i time dao glavni doprinos organiziranju hidrogeoloke znanosti u
svijetu.
7

Razvitak hidraulike podzemnih voda moe biti lake identificiran imenima pojedinaca, jer su pojedine formule (uz
ostalo) bile radije publicirane nego openiti koncepti toliko vani u klasinoj geologiji. U prvom se redu ne moe
zaobii ime Julesa Dipuita, francuskog znanstvenika, koji je samo sedam godina nakon monografije Darcy - a
postavio principe toka podzemne vode prema crpenom zdencu. Nijemac Adolf Thiem (1870) modificirao je
formulu Dupuit - a, tako da su se mogle proraunati stvarne karakteristike vodonosnika na bazi opaanja
oscilacija nivoa podzemne vode u buotinama u neposrednoj blizini crpenog zdenca. Moderne metode vie
matematike su prvi puta primijenjene kod toka podzemnih voda sa strane Philipa Forchheimera (1886). On je
prvi uveo pojam ekvipotencijalnih linija i njihov odnos prema strujnicama podzemne vode, te primijenio Laplacevu
jednadbu i metodu imaginarnih vodnih objekata. Veliki napredak u hidrogeologiji je uinjen 1935. god kada je C.
V. Theis uveo jednadbe nestacionarnog toka podzemne vode prema crpenom zdencu. Theisova formula je
bazirana na toku topline, no nekoliko godina kasnije C.E. Jacob izvodi isti izraz samo kroz hidraulika izuavanja
problema.Jedan od najvanijih doprinosa matematikog opisa gibanja podzemne vode su radovi Morrisa
Muskata publicirani 1937. god. Njegova knjiga (The flow of homogeneous fluids through porous media) jo i
danas je vrijedno djelo za kolovanje i istraivanja mlaih hidrogeologa.
Posve je jasno da se u segmentu istraivanja i eksploatacije nafte i plina hidrogeologija posebno brzo razvijala.
M.King Hubbert (1940) je mnogo pridonio razumijevanju toka fluida i primjeni hidrodinamike kod eksploatacije
nafte. Iako s malim zaostatkom i u Rusiji se znaajna panja pridavala hidrogeologiji, pa radovi ukovskog,
Pavlovskog (1956) i Silin-Bekurina (1962) nemaju samo pionirski karakter za tu zemlju, nego su dali nova
saznanja o hidrogeolokim odnosima u podruju vjenog leda. Hrvatska, iako mala zemlja, dala je takoer
znaajan doprinos hidrogeolokoj znanosti. Ne smije se zaboraviti da se pojmovi: krka dolina, vrtaa i polje
kao struni izrazi rabe u gotovo svim zemljama. Zasluga za to sigurno pripada pionirskom radu akademika M.
Heraka, te njegovoj angairanosti na rjeavanju hidrogeolokih problema u svezi s izvedbom hidroenergetskih
objekata u prostorima kra junog dijela Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Za aplikaciju hidrogeoloke znanosti u
intergranularnim sredinama sjeverne Hrvatske mnogo je uradio P. Mileti, u junom krkom dijelu Hrvatske vaan
doprinos dali su A. Magdaleni, S. Bahun, F. Fritz i B. Biondi, a na zatiti podzemnih voda D. Mayer.
Kemijske analize vode rutinska su stvar ve vie od sto godina, meutim, izuavanje hidrogeokemijskih odnosa
relativno je novija znanstvena disciplina. Tako su moderna hidrogeokemijska istraivanja zapoela 1925.
radovima F.W. Clarka.
8

2. OPENITE HIDROGEOLOKE ZNAAJKE STIJENA

2.1. Porijeklo i pojave podzemne vode
Nace 1960. i Feth 1973. su procijenili da se ukupno na zemaljskoj kugli nalazi 1,36 x 108 km3 vode sadrane u
atmosferi, na povrini te pod zemljinom povrinom. Isti autori te su odnose izrazili na slijedei nain:
Tablica 2.1.

Ukupna bilanca voda na Zemlji

Podzemna voda je samo jedan dio vode

koji se nalazi u kruenju vode u zemljinoj
kori, odnosno u hidrolokom ciklusu
vode. Oborine i vode ledenjaka se
jednim dijelom kreu na povrini, dio se
isparava - transpirira i evapotraspirira, a
dio se infiltrira i kree pod zemljinom
povrinom do rijeka, jezera, mora ili do
mjesta
eksploatacije.
Evaporacijom
povrinskih i transpiracijom podzemnih
voda, voda se vraa u atmosferu gdje se
ponovno i stalno formiraju nove oborine.
Odnosom koliina vode koja se kree po
povrini, infiltrira u podzemlje te
postotkom koji se neposredno vraa u
atmosferu bavi se hidrologija. Bilanca
podzemnih voda, intezitet procjeivanja
te obnavljanje podzemnih voda u funkciji
je ne samo od klimatskih uvjeta ve u
veoj mjeri ovisi i o opim geolokim te
jo posebno o hidrogeolokim odnosima
izuavanog prostora, a to je opet
predmet hidrogeologije.
Glavni izvor svih podzemnih voda jest
meteorska (= vadozna voda) koju ine

10

oborine - kia, snijeg, inje, rosa i tua. Na nekim mjestima mogu biti od znaaja i vode ije je porijeklo drugaije
- to su juvenilna i konatna voda. Juvenilna voda nastaje sintezom vodika i kisika i kondenzacijom iz magmatskih
izvora, dok je konatna voda (latinski izraz conatus znai zajedno roen) nastala zajedno sa stijenom.
Koliina vode koja se infiltrira u tlo zavisi o tome kako su oborine rasporeene, koji je dio voda koje otiu
po povrini, kakva je evapotraspiracija na prostoru infiltracije u podzemlje, te kakvi su hidrogeoloki
odnosi u zoni prihranjivanja vodonosnika.
U svezi s time mogue je izdvojiti
slijedee hidrogeoloke zone (v. sliku
2.2):
(1) zona prihranjivanja
(2) zona tranzita
(3) zona koritenja (istjecanja).
Veliina
pojedinih
zona
ovisi
o
hidrogeolokim odnosima, to e direktno
utjecati na stanje u vodonosniku i na
kakvou podzemne vode. Izostanak zone
tranzita bit e razlogom posebne kakvoe
podzemne vode, odno-sno smanjenja
autopurifikacionih
karakteristika
vodonosnika uz naglaenu mogunost
njegovog zagaivanja.

11

Abramov (1973) je koliinu koja se infiltrira izrazio slijedeim empirijskim oblikom:

Q = 2,74fkPF

(2.1)

Intezitet infiltracije u mnogome ovisi o tome da li se

izuavani prostor nalazi u glacijalnom, humidnom ili
aridnom pojasu. Retencija vode u tlu, u povrinskom
dijelu stijena, zavisi o:
kapilarnim silama adheziji
molekularnoj privlanosti estica - koheziji.
U povrinskom dijelu litosfere - obradivom tlu vladaju
specifini hidrogeoloki odnosi, pa se slikom 2.3. daje
prikaz osnovnih faktora pri bilanciranju podzemnih
voda tla.
12

Saturiranost stijene podzemnom vodom

nije u povrinskom dijelu potpuna to se
moe vidjeti i iz shematskog prikaza na
slici 2.4.
Kada pore u tlu postanu jako ovlaene ili
potpuno saturirane smanjuju se kapilarne
sile i gravitacija je djelotvornija na estice
vode, te se voda s povrine procjeuje perkolira (ponire) u dublji dio litosfere.
Perkolacija se zbog toga moe malim
dijelom odvijati i nakon prekida infiltracije s
povrine. Kada se izjednae sile kapilara
i gravitacije poniranje u potpunosti
izostaje.
Iz dosadanjeg se prikaza moglo zakljuiti
da je perkoliranje (infiltracija) povrinskih
voda u podzemlje uvjetovana itavim
nizom faktora. Navedeni izraz Abramova
(2.1.) moe biti podlogom samo grubih
prorauna koliina koje se mogu infiltrirati
u vodonosnik.
Za toniju ocjenu infiltrirane vode s
povrine pri proraunu bilance podzemnih
voda koriste se posebni ureaji - lizimetri.
U praktinoj je pedologiji razvijen itav niz
lizimetara, koji zadovoljavaju potrebe
pedologije i agrotehnikih mjera.
13

Ovi jednostavni ureaji nisu dostatni za kompleksnije

proraune hidrogeoloke bilance. U cilju dobivanja
preciznijih podataka o koliini vode koja se infiltrira u
vodonosnik izgraen od nevezanih klastinih sedimenata
potrebno je izvesti poseban graevinski objekat. Na slici
2.5. dan je shematski prikaz jednog takvog lizimetra.
Iz navedene se slike moe razabrati da ureaj omoguuje
mjerenja koliina voda koje se s povrine procjeuju prema
saturiranom vodonosniku.
Starost podzemnih voda je razliita, pa podzemne vode
mogu biti stare od nekoliko dana do nekoliko tisua godina.
Smatra se da je prosjena starost meteorskih (=vadoznih)
voda u SAD-u 160 godina (Nace, 1960). Pearson i White
su 1964. godine, koristei tehniku odreivanja apsolutne
starosti prema radioaktivnom ugljiku C14 utvrdili, da su
podzemne vode Carrizo pijesaka u junom Teksasu na
udaljenosti od 22 km od izdanka stare 5000 god., a
nizvodno na udaljenosti od 60 km od podruja infiltracije u
podzemlje stare su oko 30.000 godina.
Prema istoj metodi ispitivanja utvreno je (Smith i dr.,
1976.) da starost podzemnih voda krednih naslaga u
Londonskom bazenu prelazi 25.000 godina.

14

2.2. Fizike karakteristike vodonosnika

Vodonosnik je porozni medij koji vodu prima, transmitira (provodi, proputa: od transmissibility =
provodljivost), a u nekim vodonosnicima vodu i otputa, odnosno daje. Nekonsolidirani materijali, a naroito
glina, mogu svoj volumen poveati, odnosno smanjiti, u zavisnosti o tome da li se podzemna voda dodaje ili
oduzima.
U cilju kvantificiranja procesa, fizike karakteristike vodonosnika mogu biti izraene itavim nizom parametara od
kojih e veina biti prezentirana u narednim poglavljima. Stijene zemljine kore mogu se u svezi s osnovnom
litolokom graom podijeliti na:
1.

vrste stijene, koje sainjavaju sve eruptivne ili magmatske stijene, metamorfne
stijene, te organogeni, kemijski sedimenti i vezani klastini sedimenti,

2.

poluvezane gline te prapor ili les i

3.

nevezane stijene koje najee tvore nekonsolidirane vodonosnike.

Nekonsolidirani sedimenti se klasificiraju prema

veliini pojedinih zrna. U graevinskoj se praksi
koristi prilagoena podjela koja je razvijena u
U.S. Department of Agriculture (1951), a koju
usvaja Massachuset Institute of Technology MIT (Nonveiller, 1990. v. tablicu 2.2).

15

Distribucija veliina zrna odreuje se prosijavanjem

uzoraka kroz sita veliine otvara 0,05 mm. Materijal
koji ostaje na situ se sui i odreuje prolaz kroz
razliita sita uz mjerenje teine prosijanog
materijala. Odreivanje raspodjele zrna koja su
prola kroz sito otvora 0,05 mm, praha i gline,
provodi se mjerenjem brzine taloenja estica u
suspenziji koristei Stokes - ov zakon (Day, 1965).
Rezultati analize nanaaju se na semilogaritamski
papir, to rezultira granulometrijskom krivuljom
(slika 2.6.).

Slika 6. Granulometrijska analiza nekoliko sluajno

odabranih uzoraka
16

Dobro graduiran materijal je uzorak koji se sastoji od estica razliitih veliina zrna dok uniforman materijal
ine estice preteno jednakih veliina zrna. Odnos d60/d10 oznaava koeficijent jednolinosti zrna.
Jedna od najvanijh znaajki stijena koje sadre i proputaju podzemnu vodu jest poroznost i propusnost. Te se
vrijednosti mogu mijenjati u stijeni ili tlu u skladu s njihovim geolokim razvojem. Zbog toga nije nita neobino
kada se konstatira da se obje vrijednosti mijenjaju u svezi s dubinom izuavane stijene ispod povrine.
2.3. Rubni uvjeti vodonosnika
Heterogena priroda vodonosnih stijena, kompleks lateralnih i vertikalnih granica vodonosnika i razliiti odnosi
meu vodonosnicima, atmosferom i povrinskim vodama prisilili su hidrogeologe da prirodne uvjete prikau
simplificirano.
U mnogim sluajevima mogu biti prirodni uvjeti prezentirani u jednostavnim geometrijskim oblicima, koji
omoguuju proraune dovoljne tonosti za praktinu primjenu. Na slici 2.7.a. do 2.7.i. daju se osnovni rubni uvjeti
vodonosnika:
a) otvoreni vodonosnik sa slobodnom vodom bez procjeivanja,
b) otvoreni vodonosnik sa slobodnom vodom s procjeivanjem,
c) zatvoreni vodonosnik pod tlakom bez procjeivanja,
d) poluzatvoreni vodonosnik pod tlakom s procjeivanjem,
e) poluogranieni vodonosnik s rijekom pod tlakom,
f) ogranieni vodonosnik nepropusnim stijenama sa slobodnom vodom,
g) pravokutni vodonosnik ogranien rijekama i nepropusnim stijenama,
h) ogranieni vodonosnik krunim tokom rijeke ili jezera.
i) vodonosnik ogranien morem sa slobodnom podzemnom vodom.
17

Odnos slatke i slane vode prema Ghyben Herzbergovom zakonu prikazan je takoer na slici 2.7.i., jer se
moe smatrati rubnim uvjetom rasprostiranja slatke podzemne vode.

18

Voda u priobalju i na otocima

U priobalnom podruju i na otocima, uz uvjet postojanja vodopropusnih naslaga, slatka voda dolazi u kontakt s
morskom. Prirodu tog kontakta prouili su i interpretirali u terenima s meuzrnskom poroznou W. B. Ghyben
1888. i A. Herzberg 1901. Uoili su da je granicno podruje izmeu slatke i morske vode u takvim terenima
pravilno i da ovisi samo o visini vodnog lica i razlici u gustoi tekuina. Iz matematikog izraza (nazvanog Ghybcn
-Herzbergov zakon), moe se za idealne uvjete dobiti podatak da se na svaki metar nadvienja slatke vode iznad
razine mora, nalazi ispod razine mora lea slatke vode do dubine priblino 40 m, to e u mnogome ovisiti o
gustoi morske vode. U Mediteranu je taj odnos izmeu 1:35 i 1:38 (Margeta, 1992). Na naim otocima i u
priobalju, gdje teren izgrauju preteito karbonatne okrene stijene i fline naslage s pukotinskom i kavernoznom
poroznou, razliite i esto na malim udaljenostima promjenljive propusnosti, Ghyben - Herzbergov zakon ne
daje pouzdane podatke.

Iako se kod nas u praksi rabi priblian izraz hs 40 hf, taj se odnos moe definirati precizno slijedeim izrazom:

hs = f / (s f )* hf

(2.2)

Pri tome je:

hs dubina slatke vode od kote mora do kontakta slatke i slane vode (engl. interface)
f - gustoa slatke vode;
hf visina razine slatke podzemne vode iznad kote mora;

s - gustoa slane vode.

19

Sasvim je razumljivo da su odnosi u prirodi znatno razliiti od ovih simplificiranih odnosa, to znai da emo
trebati provesti obimne istrane radove ukoliko se svojim saznajima elimo pribliiti stvarnom stanju. Nerijetko su
upravo ograniena financijska sredstva predviena za istrane radove razlog nedostatnih ili manjkavih ulaznih
podataka za sve proraune, pa i matematika modeliranja stanja ispitivanih vodonosnika.
2.4. Tipovi vodonosnika
Prema stanju u podzemlju mogu se izdvojiti slijedea etri glavna tipa vodonosnika.
1) Slobodna podzemna voda. U ravnotei je s atmosferskih tlakom, razina podzemne vode moe biti i vie
stotina metara ispod kote terena, obnavljanje rezervi podzemne vode vri se uglavnom na raun oborina, tok
podzemne vode je laminaran, podruje obnavljanja koincidira s topografskim podrujem sliva.
2) Krke podzemne vode. Openito su to duboke podzemne vode, obnavljanje rezervi se vri uglavnom na
raun oborina, tok podzemne vode je turbulentan, povrinska - geografska razvodnica veoma esto ne koincidira
s podzemnom - hidrogeolokom razvodnicom (vododjelnicom).
3) Podzemne vode pod tlakom. Vodonosnik je pod nepropusnom krovinom, buenjem se razina podzemne
vode die iznad kote krovine. Ako ostaje ispod povrine tla radi se o subartekoj podzemnoj vodi, a pri izljevanju
na povrinu govorimo o artekoj podzemnoj vodi. Prihranjivanje vodonosnika vri se na udaljenim i veoma
udaljenim izdancima u odnosu na podruje koritenja. Podzemne vode u dubini mogu biti mineralizirane.
4) Podzemne vode pukotina i ila. Na povrinu se podiu hidrostatskim tlakom litosfere ili plinova, vezane su
gotovo uvijek za zone zahvaene tektonskim procesima, mogu biti slatke, no veoma su esto i mineralizirane.
Odnos povrinskih i podzemnih voda naroito se intenzivno istrauje pri izvedbi hidrotehnikih graevina na
rijekama, te posebno za potrebe crpilita koja koriste podzemnu vodu uz rijene tokove. Prije nego se pristupa
bilo kakvoj izvedbi hidrotehnikog ili hidrogeolokog objekta u blizini povrinskog toka, neophodno je utvrditi
odnos povrinskih i podzemnih, voda kako bi se moglo prognozirati stanje u podzemlju zaobalja rijeka nakon
izvedbe projektiranog objekta.
20

Na slici 2.9. dani su krajnje simplificirani odnosi povrinskog toka i podzemne vode.

21

Stanje u vodonosniku uz rijeni tok utvrdit e se izvedbom adekvatnih konstrukcija i broja strukturno-opaakih
buotina te provedbom kontinuiranog monitoringa na njima. Prikupljeni podaci nee dati informacije samo o
razinama povrinskih i podzemnih voda, te mogunosti eksploatacije podzemnih voda vodozahvatnim objektima,
ve e biti osnovom utvrivanja kakvoe i zatite podzemnih voda u sluajevima njihove eksploatacije.
2.5. Poroznost vodonosnika
Poroznost stijena moe biti definirana kao postotak upljina u datom volumenu stijene, a moe se izraziti na
slijedei nain:
n = Vp / V * 100(%)
(2.3),
gdje je:
n - poroznost
Vp - volumen pora
V - ukupni volumen stijene.
(2.4)
Poroznost stijena moe biti primarna i sekundarna. Primarna poroznost je ona poroznost koja je nastala u
stijeni prilikom njezinog postanka. Sekundarna poroznost karakterizira vrste stijene koje su naknadno bile
izloene nekim silama; u veini sluajeva radi se o tektonskim silama.
S obzirom na tip poroznosti mogu se sve stijene svrstati u dvije osnovne skupine.
(1) Stijene meuzrnske ili intergranularne poroznosti - u tu grupu spadaju svi klastini sedimenti.
(2) Stijene pukotinske poroznosti gdje se mogu svrstati sve eruptivne i metamorfne stijene kao i veina
kemijskih i organogenih sedimenata.

22

Poroznost je determinirana odnosom volumena pora i upljina u stijeni prema njezinu ukupnom volumenu. A
ukupni volumen pora i upljina, kao i njihova veliina, ovisi o veliini zrna i njihovu rasporedu te o vezivu koje
ispunjava prostor izmeu zrna. Ta se definicija odnosi na stijene s intergranularnom poroznosti (nevezani
sedimenti: ljunci i pijesci i poluvezane stijene - gline), a oznauje primarnu poroznost.
U vezanim stijenama (npr. karbonatima) voda se nakuplja i cirkulira u pukotinama, pa se zato kae da se vezane
stijene odlikuju sekundarnom (pukotinskom) poroznosti.
Stupanj ukupne poroznosti uzorka neke stijene izraen u postocima izraunava se primjenom formule:

gdje su:
n - stupanj ukupne poroznosti uzorka stijene,
V

- ukupni volumen uzorka stijene,

VV - ukupni volumen pora i upljina u uzorku

VS - volumen uzorka bez pora i upljina (tj. volumen krutih estica)
Veoma bliska karakteristika stijena je koeficijent poroznosti (e), koji znai odnos volumena pora (Vp) prema
volumenu krutih estica u stijeni (Vs):

e = Vp / Vs
Ukupna koliina vode koja se moe nakupiti u stijeni ovisi o stupnju njezine poroznosti. Osim ukupne poroznosti,
razlikuje se jo i efektivna poroznost, koja definira odnos izmeu volumena slobodne vode u stijeni i njezina
volumena.
Slobodna voda je ona koja se moe kretati u poroznom mediju, a kretati se moe samo u upljinama veim od
dimenzija kapilare. To znai da koliina vode koja se moe dobiti iz stijene ovisi o efektivnoj poroznosti.
Stijena moe proputati vodu, to se naziva propusnou ili permeabilnu. Propusnost ovisi o veliini pora u
stijeni (a ne o ukupnoj poroznosti!) i stoga nije proporcionalna poroznosti. Naime, gline imaju veliku poroznost
23

(neke ak veu od 50%), ali su praktino vodonepropusne jer su pore tako male da se voda vee uz povrinu
stijenki i ne moe istjecati. Podaci o efektivnoj poroznosti dobivaju se laboratorijskim ispitivanjima koeficijenta
filtracije (vodopropusnosti) na uzorku ili testiranjem vodnih objekata u prirodi.
Osnovni imbenici koji odreuju poroznost stijena su veliina zrna i njihova distribucija u prostoru, oblik zrna,
graa, stupanj kompaktnosti i cementacije, procesi dijageneze, te na kraju mineraloki sastav, posebno ako su
prisutne estice gline.
Zamislimo li taloeno tlo kao nakupinu
kuglica jednake veliine, vidjet emo da
gustoa moe varirati izmeu dva ekstrema,
prema slici desno. Ako imamo kuglice dvije
razliite veliine, tako da manje tono pristaju
u prostore izmeu primarnog sastava veih
kuglica, onda se moe dobiti znatno gua
struktura.
Zavisnost poroziteta o veliini i gustoi pakiranja kuglica: (a) najrahlije, (b)
najgue, (c) gust raspored s kuglicama razliitog promjera.

Pri taloenju estica (zrna, klasta) tla gustoa zavisi od ovih inilaca:
krupnoa i jednolinost veliine estica;
uvjeti u kojima nastaje taloenje;
sile koje su djelovale na sediment nakon njegova postanka.
Razlikujemo dvije vrste taloenog tla:
od krupnih estica (ljunak, pijesak);
od sitnih estica (prah, koloidi).
Krupnije estice tla mogu biti jednoline ili mijeane zrnatosti (slabo ili dobro graduirane). Takav je sediment
zrnaste strukture, koja u prvom primjeru moe biti rahlija, a u drugome gua. Pri taloenju takvih estica
dominiraju gravitacijske sile. Kod taloenja u vodi djeluju na estice tla uz gravitacijske jo i molekularne sile, na
24

mjestima gdje je razmak meu njima vrlo malen. Te su sile zanemarive prema teini u nakupinama krupnih
estica. One su istog reda veliine kao gravitacijske sile u nakupinama jako sitnih estica, pa bitno utjeu na
pokretljivost estica i na njihov raspored u
nastalu talogu.
Na slici 2.10. daju se osnovni tipovi meuzrnske
i pukotinske poroznosti.
Najveu poroznost se postie kada su zrna iste
veliine te sferinog oblika i rasporeena kao
kod (A) i (B) na slici 2.10. Dodatak zrna razliite
veliine u veini sluajeva smajuje poroznost
(D). Nepravilnosti u obliku zrna rezultiraju
moguom veom poroznosti, iako ova forma
moe teoretski uvjetovati i veu i manju
poroznost, osobito kod uglastih estica (C).
Nakon to se sediment istaloi i ovrsne, neki
dodatni inioci odreuju njegovu poroznost.
Glavni meu njima su: blii poloaj zrna
(zbijenost), deformacija zrna, rekristalizacija,
sekundarni rast minerala, cementiranje i u
nekim sluajevima otapanje (E). Ako su prisutne
dijagentske promjene poroznost moe biti ili
vea ili manja od izvorne poroznosti
(Hamill&Bell, 1986).
Slika 2.10. Osnovni tipovi poroznosti

25

Pukotinska poroznost znai u stvari diskontinuitet stijene i u veini je sluajeva uvjetovana sekundarnim silama
koje su djelovale na stijenu. Primarno stijene praktino zanemarive poroznosti - postaju sekundarno porozne
stijene (primjeri (G) - (I) na slici 2.10. Posebna je vrsta disoluciona poroznost koja je prisutna u stijenama gdje
du sekundarnih pukotina dolazi do naknadnih procesa otapanja (primjer-H na slici 2.10.). Disoluciona poroznost
znaajnije je prisutna u relativno lake topivim stijenama, kao to su naslage soli, i gotovo u svim karbonatnim
stijenama. itav juni dio Hrvatske, a to je gotovo 50% ukupnog prostora drave, izgraen je od karbonatnih
stijena, gdje je u punoj mjeri prisutna disoluciona poroznost, stvarajui tako karakteristine forme dinarskog kra.
Poroznost moe biti odreena eksperimentalno koristei ili standardnu metodu saturacije ili s porozimetrom na
zrak. Obje metode daju efektivne vrijednosti poroznosti, iako vrijednosti zranim porozimetrom daju neto vee
vrijednosti zbog injenice da zrak prodire lake od vode. Pregled vrijednosti poroznosti nekih stijena daju se
tablinim prikazom 2.3. Uz poroznost dane su i okvirne vrijednosti propustljivosti stijena.

26

Poroznost stijena, kao to je ve spomenuto, ne znai obavezno i koliinu vode koja se moe iz nje dobiti, iako je
koliina vode u tlu i stijeni ovisna o poroznosti. Mogunost poroznog medija da vodu daje od veeg je znaenja
nego njegova mogunost da vodu dri, barem to se tie vodoopskrbe.
U sluaju da je tlo ili vodonosnik potpuno saturiran, samo dio vode moi e se izvui dreniranjem uslijed
gravitacije ili crpenjem. Ostatak e biti zadran u stijeni kapilarnim ili molekularnim silama. Volumen vode koji je
zadran - (Vwp) prema ukupnom volumenu tla ili stijene - (V), izraava se u postocima i naziva se specifina
retencija (Sre).
Sre = Vwp / V * 100(%)
27

Koliina vode koja je zadrana ovisi direktno o povrini pora i indirektno o prostoru pora. Tako npr. estice gline
imaju daleko veu specifinu povrinu nego to imaju pijesci. Kao ilustracija, zrno pijeska od 1 mm ima specifinu
povrinu oko 0,002 m2/g, a specifina povrina kaolinita varira prosjeno izmeu 10-20 m2/g (Hamill&Bell, 1986.).
Zbog toga gline imaju znatno veu specifinu retenciju od pijesaka, to je nepovoljno po pitanju
vodoopskrbe, a pozitivno za purifikacijeu (proiavanje) podzemnih voda u vodonosniku. Specifinom
izdanou tla ili stijene - (Sy) smatra se koliina vode koja se moe iz stijene drenirati pod djelovanjem
gravitacije, a to se dogaa prilikom sniavanja razine vode u vodonosniku. Meinzer (1923) ju je definirao kao
odnos volumena vode - nakon saturiranja, koja moe biti drenirana gravitacijom - (Vwd), i ukupnog
volumena vodonosnika - (V), a izraava se postotkom.
Sy=Vwd/V * 100(%)
Zbrojene vrijednosti specifine izdanosti i specifine retencije jednake su poroznosti stijene (kada su sve pore
meusobno povezane) pa je:
n = Sy + Sre
Odnos izmeu specifine izdanosti, specifine retencije i veliine zrna vidljiv je na slici 2.11. Specifina izdanost
moe biti odreena u laboratoriju te ispitivanjima in situ - pokusnim crpenjima ili neutronskim karotanim
ispitivanjima istranih buotina.

28

2.6. Propustljivost i transmisivnost vodonosnika

Propustljivost se moe definirati kao sposobnost stijene za protjecanje fluida u i iz nje bez oteenja
njezine strukture (Hamill&Bell, 1986.). Obino hidrogeolozi, prema propusnosti, razlikuju tri vrste stijena.
29

(1) Vodopropusne stijene koje dozvoljavaju prolaz mjerljivih koliina fluida u odreenom
periodu vremena; to su stijene koje fluid i primaju i transmitiraju. Vodopropusnim stijenama
smatraju se vodonosnici izgraeni od ljunaka, krupno i srednje zrnih pijesaka, karbonatne
naslage kra, te jako trone i razorene eruptivne i metamorfne stijene.
(2) Polupropusne stijene fluid primaju ali teko transmitiraju. U polupropusne stijene mogu se
svrstati sitnozrni pijesci, prahovi i slabo zaglinjene sedimentne naslage, te slabo razlomljene
eruptivne i metamorfne stijene, vezani klastini sedimenti i neke karbonatne stijene.
(3) Vodonepropusne stijene kada je transmisija odreenog fluida tako spora da je u
praktinom pogledu, pod postojeim tlakom i temperaturom, zanemariva. Vodonepropusne
naslage ine gline te sve vrste nerazlomljene i neoteene sedimentne, metamorfne i
eruptivne stijene.
Valja naglasiti da u praksi, ak i u sluajevima kada ne doe do znaajnijih promjena tlaka i/ili temperature,
apsolutna vodonepropusnost ne moe biti zagarantirana.
Propustljivost neke stijene definirana je njezinim koeficijentom vodopropusnosti ili hidraulikom
provodljivosti. Termin hidraulika provodljivost se rabi umjesto do sada uobiajenog izraza koeficijenta
propusnosti ili koeficijenta filtracije, a znai protok podzemne vode u m3/s kroz jedinini presjek (m2) vodonosnika;
hidraulika provodljivost se oznaava simbolom k a izraava se dakle brzinom (m/s). Kadkad je umjesto
parametra hidraulika provodljivost primjerenije izraziti znaajke vodonosnika kao veliinu transmisivnosti.
Transmisivnost (termin koji je i kod nas u uporabi - provodnost) znai tok u m3/s kroz sekciju vodonosnika irine
1 m pod jedininim hidraulikim gradijentom, a oznaava se simbolom - T (m2/s).

30

Transmisivnost T i koeficijent vodopropusnosti k imaju slijedei meusobni odnos:

T = km,

gdje je

m - debljina saturiranog dijela vodonosnika.

Tok kroz jedinini presjek vodonosnika u zavisnosti je o temperaturi, hidraulikom gradijentu i hidraulikoj
provodljivosti stijene. Zadnji imbenici kod klastinih sedimenata ovise o uniformnosti, zastupljenosti i veliini
zrna, stratifikaciji (slojevitosti), o procesima konsolidacije i cementiranja naslaga, te o prirodi drugih diskonuiteta u
samom vodonosniku. Temperaturne promjene uzrok su promjeni veliine protoka u stijeni zbog promjenjenog
viskoziteta fluida. Istraivanja na vodocrpilitu Gaza kod Karlovca pokazala su da se pri intezivnoj eksploataciji
vodosnika blizu rijeke Korane, zbog izmijenjenih termikih odnosa (temperature od 8 do 22 C) promijenila
viskoznost podzemne vode, to je rezultiralo poveanjem hidraulike provodljivosti vodonosnika. U svezi s time
promijenila se i transmisivnost, pa se pri istom stanju u vodonosniku, odnosno kod jednakih vodostaja Korane,
ukupna izdanost svih eksploatiranih zdenaca poveala za 30% (Pollak, 1982., 1995.). Vodopropusnost i
poroznost nisu uvijek u bliskom odnosu kako bi se oekivalo, pa se recimo esto dogaa da sitni pijesci imaju
veu poroznost od krupnih pijesaka, ija je pak propustljivost znatno vea. Stratifikacija u sedimentnim naslagama
varira i u vertikalnom i u horizontalnom smislu, pa je esto veoma teko predvidjeti efekat stratifikacije na
propustljivost naslaga. No ipak se openito moe rei da se vea vodopropusnost moe oekivati paralelno s
uslojenou sedimenata. Propustljivost naslaga rijeke Save i Drave nerijetko je i 100 puta vea paralelno s
uslojenou nego to je okomito na slojne plohe.
Propustljivost vrstih stijena koje karakterizira primarna poroznost, nekoliko je redova nie vrijednosti od
propusljivosti stijena koje karakterizira sekundarna - pukotinska poroznost. Efekat pukotinske poroznosti ovisi o
uestalosti, kontinuitetu i koliini ispune pukotina te pukotinska poroznost nije identina kao u stijenama s
izraenom disolucionom poroznou, koja je na primjer prisutna u karbonatnim stijenama naeg krkog podruja.
Tokovi bazaltne lave i drugih eruptivnih stijena ispresjecani su brojnim pukotinama nastalim hlaenjem, a njih
karakteriziraju posebni tokovi podzemnih voda. Kako se i moe oekivati, frikcioni otpori toka podzemne vode
kroz ovakve pukotinske sisteme su znatno nii nego u porama sedimentnih stijena, pa kroz njih mogu protjecati i
31

znaajne koliine vode (Memoires o XXIV-th Congress of JAR Oslo, 1993). Brojne komparacije rezultata
dobivenih mjerenjem na intaktnim uzorcima u laboratoriju i mjerenja in situ pokazala su znaajne razlike.
Naime, vrijednosti propustljivosti dobivene u prirodi su do 104 puta vee od rezultata dobivenih u laboratoriju
(Ramill&Bell, 1986). Eruptivni dyke-ovi kao i naslage flia mogu djelovati kao barijere to rezultira viim
razinama podzemne vode s jedne nego s druge strane barijere. Rasjedne pukotine ispunjene glinom imaju slian
efekat. Protjecanje vode kroz propusnu granicu koja dijeli vodonosnike razliite provodljivosti dovodi do deflekcije
(skretanja) toka, pa to su vee razlike vea je deflekcija. Priroda stijene e utjecati na to da li e tok podzemne
vode biti jednolian ili nejednolian.
2.7. Elastine karakteristike vodonosnika
Elastine karakteristike vodonosnika odreene su koeficijentom uskladitenja (engl. storativity). Koeficijent
uskladitenja S definira se kao volumen vode koji moe biti otputen ili uskladiten po jedininoj povrini
vodonosnika, pri jedininoj promjeni razine podzemne vode. To je bezdimenzionalna veliina. Promjene u
skladitenju slobodnih vodonosnika znae produkt volumena vodonosnika izmeu razina prije i poslije datog
perioda vremena i specifine izdanosti. Naime, koeficijent uskladitenja slobodnih vodonosnika u stvari odgovara
specifinoj izdanosti, odnosno gotovo svoj vodi koja je bila otputena uslijed gravitacijskog dreniranja, pri emu
je samo ekstremno mali dio uvjetovan kompresijom vodonosnika i ekspanzijom vode (Hamill&Bell, 1986).
Kod vodonosnika pod tlakom, gdje je itav vodonosnik u potpunosti saturiran, voda se ne procjeuje
jednostavnim gravitacijskim dreniranjem iz pora stijene uzrokovano sniavanjem razine. Zbog toga su za
izdanost znaajni i drugi faktori, kao to je konsolidacija vodonosnika te ekspanzija vode kao posljedica
sniavanja pijezometarske razine podzemne vode. To je razlog da je manja izdanost vodonosnika pod tlakom u
odnosu na vodonosnik sa slobodnom razinom podzemne vode, iako Jacob (1950) smatra da je elastina
karakeristika vodonosnika pod artekim uvjetima znaajan faktor izdanosti vodonosnika. Jacob za proraun
koeficijenta uskladitenja uzima u obzir kompresibilnosti fluida i vrstog skeleta vodonosnika. Prema
Lohmanu (1972. iz Hamill&Bell, 1986.), vrijednosti koeficijenta uskladitenja kreu se izmeu vrijednosti 10-5 i 10-3,
to indicira da za znaajne promjene tlaka treba veliko podruje da bi se ostvarila bitna izdanost vode.
32

Za grubi proraun koeficijenta uskladitenja vodonosnika pod tlakom Lohman predlae empirijski izraz:
S = 3 x 10-6 H, gdje je:
S - koeficijent uskladitenja
H - pijezometarski tlak
Pouzdani koeficijent uskladitenja moe se dobiti iz podataka pokusnog crpenja, odnosno koristei neutronska
ispitivanja vlage u stijenama.
3. ODREIVANJE OSNOVNIH HIDROGEOLOKIH PARAMETARA STIJENA
3.1. Tok vode kroz tla i stijene
Podzemna voda posjeduje tri oblika energije (Hamill&Bell, 1986):
potencijalnu energiju, koja zavisi o razini podzemne vode,
energiju tlaka i
kinetiku energiju zahvaljujui njezinoj brzini.
Energija vode se obino izraava kao njezina visina iznad neke referentne ravnine. Ta se visina oznaava
kao pijezometarska razina i odreuje ukupnu energiju vode. Ako se u jednom kontinuiranom prostoru
nalaze mjesta s razliitim energijama, onda e se oformiti tok od mjesta vee prema lokalitetu manje
energije. U sluaju da su svi drugi parametri jednaki, brzina toka direktno je proporcionalna razlici njihovih visina.

33

Hidrauliki gradijent, koji se obino oznaava simbolom i bezdimenzionalna je vrijednost, znai gubitak
energije odnosno izraava razliku razina podzemne vode na odreenoj udaljenosti.
h
i = l , gdje je:

i - hidrauliki gradijent
h - razlika u razinama podzemne vode u mjernim tokama
l - meusobna udaljenost mjernih toaka
Ovaj gubitak energije vode uzrokovan je otporom materijala - stijene filtraciji fluida i vei je kod sitnozrnih nego
kod krupnozrnih klastinih stijena.
3.1.1. Tok vode kroz stijene meuzrnske poroznosti: Darcy - ev zakon filtracije
Prije nego se tok podzemne vode pokua odrediti nekim matematikim izrazima treba rei da je najjednostavnije
to idealizirati, a to znai pretpostaviti da je vodonosnik homogen, izotropan i da kapilarno djelovanje treba
zanemariti. Kako je to u prirodi praktino neostvarivo treba svaki ovakav proraun prihvaati s oprezom. Osnovni
zakon filtracije podzemne vode objavio je Darcy jo 1885. god. (Mileti & Heinrich-Mileti, 1981) koji kae da
je brzina toka v po jedinici povrine proporcionalna hidraulikom gradijentu i te hidraulikoj
provodljivosti k ispitivane stijene:

v = ki
Darcy-ev zakon vrijedi u vodonosnicima s laminarnim strujanjem. U jako propustljivim vodonosnicima, te posebno
u stijenama kra, gotovo uvijek je prisutno turbulentno protjecanje, pa se ovaj zakon ne moe koristiti.
Turbulentan tok prisutan je i uz vertikalne i horizontalne drenove iz kojih se vri intenzivna eksploatacija
podzemne vode.
34

Razlika laminarnog i turbulentnog toka definirana je Reynolds - ovim brojem koji se moe izraziti na slijedei
nain:

NR = D , gdje je:

v - brzina
D - promjer otvora
- gustoa fluida
- dinamika viskoznost fluida.
Mileti & Heirich - Mileti (1981) navode rezultate ispitivanja (Linquist) krupnih pijesaka i sitnih ljunaka gdje su
prva odstupanja od Darcy-evog zakona nastupila kada je NR imao vrijednost 4, dok je pri NR = 180 za iste
materijale tok turbulentan. Openito je prihvaeno da se taj zakon laminarnog strujanja moe primijeniti kod
klastinih nevezanih sedimenata veliine zrna manjih od ljunaka (2 mm). Vrlo je vjerojatno da je primjena tog
zakona problematina i u vodonosnicima s ekstremno niskom propustljivosti, kod kojih je znaajan utjecaj
povrine estice i ionskih izmjena izmeu estica i fluida, te kod fluida s veom prisutnou plinova.
Osim poveanja prosjene brzine i drugi neki faktori mogu utjecati na odstupanje od linearnog zakona filtracije,
kao to su npr. nejednolikost volumena pora, promjene poroznosti i dr.
Sam koeficijent propustljivosti moe se izraziti kao:

k = cd

, gdje je:

c - bezdimenzionalna konstanta - koja ovisi o obliku i veliini zrna, efektu taloenja i poroznosti stijene
d - promjer pore
- gustoa fluida
- dinamika viskoznost fluida.
35

Darcy je smatrao da propustljivost ovisi samo o karakeristici stijene (cd2), no podzemni tok ovisi i o gustoi i
dinamikoj viskoznosti fluida - . Prvi je dio izraza karakteristika stijene (cd2), dok je drugi dio (/) karakteristika
fluida - faktor koji je znaajno pod utjecajem temperature samog fluida.
U ovom se izrazu pretpostavlja da su porozni medij i voda mehaniki i fiziki stabilni, meutim to gotovo nikada
nije tako. Na primjer, ionske izmjene na glini i koloidne povrine mogu dovesti do promjene volumena i oblika
pora. To je posebno naglaeno ako je u glinama prisutan montmorilonit. Umjerene i poveane brzine e nastojati
pokrenuti estice glina. Fluid moe otapati ili deponirati supstanciju u porama. Male promjene u tlaku ili
temperaturi mogu uzrokovati vee oslobaanje plinova koji mogu blokirati pore.Neki zbog toga smatraju da je
puno ispravnije iskazivati propustljivost stijena kroz karakteristike samo vrstog dijela medija (Hamill & Bell, 1986).
3.1.2. Tok vode kroz stijene pukotinske poroznosti
Openito se moe rei da je propusnost vrstih stijena odreena meusobnom povezanou sistema
diskontinuiteta. Serafin (1968) predlae da se za proraun filtracije kroz vrste stijene ispresjecane sistemom
paralelnih pukotina otvora e odijeljenih udaljenou d koristi slijedei izraz:
e 3 w
, gdje je:
K=
12 d

w - specifina teina vode

- viskoznost vode.
Brzina toka () kroz pojedinu pukotinu konstantne irine (d) izraava se:

e 2 w
=
12

i , gdje je

i - hidrauliki gradijent.

U sluaju jake okrenosti moe se smatratiti da je dopustivo tok opisati pomou Darcy-evog zakona. Bojani
(1994) upravo na taj nain determinira sredinji dio slivnog podruja dinarskog kra.
36

3.2. Odreivanie hidraulike provodljivosti

3.2.1. Odreivanje hidraulike provodljivosti in situ
Odreivanje hidraulike provodljivosti na terenu sigurno je najpouzdaniji nain odreivanja tog esencijalnog
hidrogeolokog parametra vodonosnika. U osnovi ta se ispitivanja vre na dva naina: pokusnim crpenjem i
nalijevanjem. Pokusno crpenje se provodi u stijenama dobre propustljivosti - intergranularne poroznosti,
gdje je vodonosnik saturiran podzemnom vodom (ljunci i pijesci). Pokusnim crpenjem mogu se ispitivati i
saturirani vodosnici pukotinske poroznosti. Ispitivanja nalijevanjem se obino vre u stijenama slabe
propustljivosti kao to su prahovi i gline. Isti nain ispitivanja provodi se i u stijenama pukotinske
poroznosti, primjerice u kru, gdje gotovo nikada povrinski dio nije saturiran podzemnom vodom,
odnosno gdje prave razine podzemne vode niti nema.
3.2.1.1. Odreivanje hidraulike provodljivosti nalijevanjem
Pokusni zdenci u kojima se provode ispitivanja su obino manjih promjera, zbog niih trokova buenja i ugradnje
kaptanog cijevnog materijala. Ispitivanja se provode na taj nain da se u buotinu nalije voda ija je poetna
razina iznad razine podzemne vode ispitivanog vodonosnika. Pad, odnosno podizanje pijezometarske razine u
buotini, odraava propustljivost ispitivanog vodonosnika. Zbog injenice da je u dobro propusnim sredinama
nemogue ostvariti poetnu razinu, ova se ispivanja primjenjuju jedino u slabo vodopropusnim
vodonosnicima. Pijezometarska razina varira s vremenom i kod rastueg i kod padajueg testa, pa se
propustljivost moe odrediti izrazom:

k= F ( t

H
A
ln 1 , gdje su:
2 t1 )
H2

H1 i H2 - pijezometarske visine u vremenu t1 i t2

A - povrina unutarnjeg presjeka zacjevljenja.
37

Pri buotini dijametra D s otvorenim dnom faktor

F = 2,75 D.
Ako je buotinom kaptiran itav vodonosnik do
nepropusne podloge faktor F = 2D.
Ispitivanja zahtijevaju opaanja razine vode u
buotini u odreenom vremenu, pa se rezultat
moe i grafiki izraziti (Slika 3.1.).
Metoda padajueg i rastueg nivoa ne moe se
primijeniti u vodonosnicima izrazite propustljivosti,
u kojima se ukupna razina vode promijeni u
periodu kraem od 5 minuta. U jako propusnim
sredinama koristit e se ispitivanja s konstantno
nalijevanom koliinom - Q, pa e se priblina
propustljivost - k moi dobiti iz izraza:
k = Q /FHc,

gdje je:

Hc - konstantna izmjerena visina.

Ova se ispitivanja mogu provesti i kroz same
buae ipke pod pretpostavkom da je ispitivani
dubinski interval u buotini potpuno ispran istom
vodom, to je u praksi veoma teko postii.
Propustljivost stijene moe se odrediti i ugradnjompakera. To je ureaj kojim se vri brtvljenje buotine na
odreenom dubinskom intervalu. Brtvi se nezacijevljeni dio buotine, a voda se utiskuje pod tlakom.

38

Ispitivanja se mogu provesti jednostrukim pakerom, a to znai da e se testirati

segment izmeu pakera i dna buotine (Slika 3.2.), te dvostrukim pakerom, ijom se
ugradnjom moe ispitati odreeni dubinski interval nezacijevljene buotine. Nije
potrebno posebno naglaavati da se dobri rezultati ispitivanja mogu postii gotovo
iskljuivo u vrstim stijenama. Za vrijeme testa registrira se koliina i tlak vode
koja se utiskuje u stijenu. Propusnost se proraunava iz krivulje tok/tlak iji
grafiki prikaz daje slikom 3.3. Voda se najee utiskuje u ispitivani dubinski
interval pod konstantnim tlakom u vremenskim intervalima od 15 min. Test se obino
sastoji od pet ciklusa sukcesivnih tlakova 6, 12, 18, 12, 6 kPa za svaki dubinski
metar postavljanja pakera ispod povrine terena. Registrirani tlak (p), korigiran za
frikcione gubitke u cijevima, nanosi se u odnosu na veliinu toka (q) za svaki
ispitivani dubinski interval buotine. Neke tipine krivulje odnosa tlaka i toka daju se
slikom 3.3.
Proraun propustljivosti iz testa s pakerima obino se provodi prema obrascu:

k=c

q
, gdje je:
s rw H

q - veliina konstantnog toka, pri efektivnoj visini H korigiranoj za frikcione otpore

rw- radius buotine
cs - konstanta koja ovisi o duini i dijametru testiranog segmenta.
Slika 3.2. Ispitivanje vodonosnika nalijevanjem

uz brtvljenje jednostrukim pakerom

39

Slika 3.3. Odnos toka-q i tlaka-P kod ispitivanja vodopropusnosti raznih vodonosnika metodom nalijevanja pod pritiskom

Ravnoteno stanje se kod razlomljenih stijena postie nakon nekoliko minuta; meutim, ako su stijene niskih
vrijednosti hidraulike provodljivosti, testiranje se treba provoditi i po nekoliko sati. Posve sigurno, pouzdaniji
podaci o vrijednostima propustljivosti, uskladitenja i transmisivnosti stijena mogu se dobiti pokusnim crpenjem.
40

3.2.1.2. Odreivanje hidraulike provodljivosti pokusnim crpenjem

Pokusno crpenje u stvari znai uzimanje podzemne vode iz prirodnih ili izvedenih graevina - najee zdenaca,
sa ciljem dobivanja osnovnih hidraulikih parametara vodonosnika. Pri tim se ispitivanjima mjere crpene koliine u
zdencu kao i propagacija pada razine podzemne vode u testiranom vodonosniku. Osnovni problem tih ispitivanja
je u veini sluajeva nepoznavanje kvalitete vodonosnika i rubnih uvjeta rasprostiranja vodonosnika.
3.2.1.3. Hidraulika vodonosnika
U uvodnom dijelu je spomenuto da se najpouzdanije osnovni hidrauliki parametri vodonosnika mogu dobiti iz
pokusnih crpenja zdenca uz adekvatna opaanja na samom zdencu i prateim opaakim buotinama. Pod
pojmom zdenac smatra se objekt koji se testira, a termin opaake buotine se koristi za objekte opaanja,
bez obzira na to o kakvoj se konstrukciji opaakog objekta radi (zacjevljena buotina, sa ili bez filtarskog dijela,
buotina bez zacjevljenja, ili drugi hidrogeoloki objekti). U cilju provedbe uspjenog testiranja neophodno je imati
neka saznanja o vodonosniku, hidraulici zdenca i posebno kako e sniavanje razine podzemne vode oscilirati,
sukladno trajanju testiranja i udaljenosti od testiranog zdenca.
Promjene snienja u svezi s udaljenou od crpenog zdenca
Vodonosnici imaju dvije osnovne funkcije, transmitiraju i uskladiuju vodu, a to je definirano koeficijentom
transmisivnosti (T) i koeficijentom uskladitenja (S). Izdanost zdenca i oblik depresionog konusa (ili radiusa
depresije) determiniran je tim dvjema vrijednostima. U poetnoj fazi crpenja zdenca oformljuje se mali depresioni
konus, koji se naglo iri, pri emu sve vei dio vodonosnika postaje desaturiran. Udomaena oznaka za radius
depresije je (R). U uniformnim, izotropnim i homogenim vodonosnicima, ako takvi vodonosnici uope i postoje,
konus depresije ili radius utjecaja izazvan crpenjem bio bi u svim smjerovima simetrian i jednak. Kako je u praksi
nemogue nai takav idealan vodonosnik, sugerira se u cilju dobivanja njegovih korektnih vrijednosti oko crpenog
zdenca izvesti nekoliko opaakih buotina. Deformiranost depresionog konusa moe uzrokovati i poetna
nagnuta statika razina podzemne vode.
41

Na slici 3.4. daje se u grafikom obliku prikaz veliine i oblika depresionog konusa uzrokovanog razliitom
transmisivnosti, koeficijentom uskladitenja vodonosnika i koliinom vode iz crpenog zdenca.

Na hipotetskom grafikom prikazu 3.4.a. daje se efekat razliitih transmisivnosti, pri emu su izdanost zdenca i
ostali faktori jednaki. Utjecaj uskladitenja, dok su ostali faktori identini, prikazan je na slici 3.4.b. (Koeficijent
uskladitenja S1 = 50S2). Utjecaj crpene koliine iz zdenca, dok su ostale vrijednosti iste, vidljiv je na slici 3.4.c.
(Izdanost Q2 je 2Q1).
42

Za vrijeme rane faze crpenja, vei dio podzemne

vode koja se crpenjem izvlai iz vodonosnika ide
na raun uskladitenja; to je vee uskladitenje
vea se koliina vode moe dobiti iz kubnog
metra desaturiranog vodonosnika. To znai da u
toj fazi crpenja visoka vrijednost uskladitenja
rezultira relativno malim konusom depresije, dok
je rezultat niskih vrijednosti uskladitenja vei
konus depresije (Hamill&Bell, 1986.). Kako se iri
konus depresije sve je vei volumen vodonosnika
u igri otputanja, to ima za posljedicu sve
manji stupanj rasta u vremenu. Relativno mali
stupanj rasta radiusa depresije moe neiskusnog
interpretatora dovesti do zakljuka da je
postignuto konstantno snienje, dok se u stvari
konus i dalje postupno iri. U kasnijoj fazi
pokusnog crpenja manja poveanja snienja
mogu biti pokrivena i drugim faktorima, to je
teko razlikovati.

Slikom 3.5. dan je primjer hipotetske propagacije depresionog konusa registriran na tri opaake buotine i to 600
minuta nakon poetka crpenja koliinom od 750 m3/dan.
Propagacijom depresionog konusa sve je vei dio vodonosnika aktiviran u tok prema crpenom objektu na raun
uskladitenja. U momentu kada se koliina crpene vode izjednai s dotocima prema crpenom objektu prestaje
irenje depresionog konusa.
43

Na tablici 3.1. dan je modificiran prikaz (Hamill&BeH, 1986.) priblinih vrijednosti konusa depresije za razne
vodonosnike.
Svakako treba rei da to ravnoteno stanje
ovisi i o prihranjivanju ispitivanog vodonosnika na raun povrinskih voda, te
vertikalnog obnavljanja kao rezultat
perkoliranja oborina (infiltracije) odnosno
procjeivanja iz krovinskih i podinskih
naslaga.
Brzina podzemne vode prema crpenom
zdencu ovisi o udaljenosti od zdenca.
Na slici 3.6. brzina podzemne vode V1 u plohi Al, na
udaljenosti R1, manja je od brzine podzemne vode V2
na udaljenosti R2. Tok podzemne vode ima prema
zdencu sve veu brzinu, a u neposrednoj njegovoj
blizini iz laminarnog prelazi redovito u turbulentan
tok.
Vrijeme stabilizacije depresionog konusa varira od
nekoliko sati do nekoliko godina. U svakom je sluaju
za toan proraun hidrogeolokih parametara vano
znati tip vodonosnika prije nego se zapone s
pokusnim crpenjem.
Rezultati pokusnog crpenja od esencijalnog su
znaenja i za definiranje utjecaja crpenja u trajnoj
eksploataciji kaptiranog vodonosnika.
44

Oscilacije snienja u zavisnosti od vremena i tipa vodonosnika

U uvodnom dijelu je spomenuto da se vodonosnici mogu svrstati u dva osnovna tipa, no kada se provodi pokusno
crpenje onda se mogu razlikovati i neki drugi podtipovi.
Otvoreni vodonosnici
Otvorenim se vodonosnikom smatra propustan sloj koji lei na nepropusnoj podlozi, a samo je djelomino
saturiran vodom (Slika 3.7./a). U sitnozrnim otvorenim vodonosnicima dreniranje vode pod gravitacijom iz pora
nije trenutano; voda je otputena poslije stanovitog vremena nakon sniavanja razine podzemne vode. To se
stanje obino naziva otvoreni vodonosnik sa zakanjelim otputanjem. Zbog toga to je jedan dio vode zadran
bilo bi pogreno rei da je vodonosnik odvodnjen ve je bolje rabiti izraz desaturiran (Hamill&Bel1, 1986.). Kako
otvoreni vodonosnici obino imaju velik koeficijent uskladitenja, moe proi veoma dugi period prije nego se
snienje stabilizira; u nekim se vodonosnicima dogaa da se to stanje nikad niti ne postigne.
Poluotvoreni vodonosnici
U sluaju da je propustan sloj pokriven sa sitnozrnim djelomino saturiranim slojem, a koji je relativno slabije
propustan u odnosu na ispitivani vodonosnik, onda se takav vodonosnik naziva poluotvorenim vodonosnikom.
Zakanjelo otputanje krovine vodonosnika rezultirat e dvofaznom krivuljom odnosa vrijeme - snienje (Sl.
3.7.b).
Poluzatvoreni vodonosnici
Poluzatvoreni vodonosnik znai da je dobro propustan sloj potpuno saturiran, a u njegovoj se krovini nalazi
djelomino saturiran polupropusni sloj. Pod nejasnim terminom polupropusnim smatra se sloj koji ima slabu ali
ipak praktino mjerljivu propusnost. Sniavanje pijezometarske visine u poluzatvorenom vodonosniku, kao
45

rezultat crpenja, uzrokovat e vertika1no procjeivanje iz po- lupropusnog medija u sam vodonosnik. To e
uvjetovati bru stabilizaciju depresionog konusa.
Poluzatvoreni vodonosnik moe pokazati razinu pod tlakom kao i slobodan nivo podzemne vode. Kada se provodi
pokusno crpenje u takvim se vodonosnicima preporua ugraditi opaake buotine u sve naslage ispitivane
sredine. Uglavnom, snienje slobodnog nivoa polupropustnog sloja je znatno manje nego sniavanje razine
vodonosnika pod tlakom, to uzrokuje da se dreniranje polupropustnog sloja odvija znaajno dulje (Slika 3.7.c).
Zatvoreni vodonosnici
Zatvoreni vodonosnik je potpuno saturirana dobro propusna sredina u ijoj se krovini i podini nalaze nepropusne
naslage. Stvarno zatvoreni vodonosnici su veoma rijetki, jer potpuno vodonepropusne naslage ne postoje (Slika
3.7 ./d). Podzemna voda u zatvorenom vodonosniku je obino pod tlakom, tako da se pijezomatarska razina
nalazi iznad gornje kote vodonosnika. Ako se pijezometarska razina nalazi u krovini vodonosnika, onda se radi o
subartekom nivou, a ako se pijezometarski nivo nalazi iznad kote terena, onda se podzemna voda arteki moe
izlijevati na samu povrinu terena. Sniavanje pijezometarske razine pretstavlja smanjenje tlaka u vodonosniku.
Zbog toga jer se promjene tlaka mogu transmitirati prilino brzo, te zbog toga to ogranieni vodonosnik ima
relativno mali koeficijent uskladitenja, promjene razine zbog crpenja su relativno brze.
Kada se podaci crpenja vrijeme - snienje nanesu u logaritamskom mjerilu, dobiju se tipske krivulje vodonosnika
(Slika 3.7.). Veina tipskih krivulja se bazira na pretpostavci da vodonosnik ima beskonano rasprostiranje, da je
sloj homogen, te da su krovina i podina vodonosnika vodonepropusne. Svako odstupanje od navedenih
pretpostavki znai otklon od teoretskih tipskih krivulja.
To je prikazano i na slici 3.8., gdje je nepropusna granica rasprostiranja, odnosno granica prihranjivanja
vodonosnika, direktno utjecala na registrirane podatke opaanja vrijeme - snienje.

46

47

Prisutnost nepropusne granice uzrokovala je poveanje snienja u odnosu na idealnu krivulju, dok zona
prihranjivanja, kao recimo procjeivanje kroz polupropusni sloj, rezultira smanjenjem snienja u odnosu na
idealnu krivulju. Kao to se moe vidjeti iz navedenog grafikog prikaza u oba sluaja granini uvjeti su evidentni
nakon oko 400 minuta crpenja. Poznavanje ovih parametara vodonosnika nema samo teoretski znaaj, ve se oni
trebaju biti poznati, u koliko se eli dati realna ocjena mogunosti eksploatacije crpenog zdenca, utjecaj tog
zdenca na druge hidrogeoloke objekte; izraditi matematiki model hidro-geolokih odnosa u vodonosniku te
posebno pri odreivanju zatitnih zona crpilita.
48

3.2.1.4. Hidraulika zdenca

Jedan dio podataka o vodonosniku mogu se
dobiti samo na bazi analiza podataka iz
opaakih buotina, dok se drugi podaci mogu
dobiti iz podataka na samom zdencu. Pokusno
crpenje u stvari ini ispitivanje vodonosnika i
samog zdenca. Naime, ukupno ostvareno
snienje u crpenom zdencu ine dvije
komponente. Prvo su gubici u vodonosniku, u
kojemu je snienje uzrokovano otporom
laminarnog toka u samom vodonosniku, a drugo
su gubici na zdencu uzrokovani turbulentnim
tokom vode u filtarskom dijelu konstrukcije
zdenca i dijelu vodonosnika.
Ukupno snienje u crpenom zdencu izraava se
slijedeom jednadbom:

Sw = BQ + CQn(2), gdje je:

49

Proraun gubitaka na zdencu omoguuje dobivanja podataka o efikasnosti zdenca, koji znai odnos gubitka u
sloju prema ukupnom gubitku-snienju ostvarenom na samom zdencu.
We =

BQ
100 %
( BQ + CQ 2 )

Treba spomenuti da dobro projektiranje filtarskog dijela konstrukcije zdenca moe u veoj mjeri smanjiti gubitke,
no ne moe ih nikad potpuno i eliminirati.
Razlog zato se provode ispitivanja u raznim fazama crpenja (drawdown step test) na zdencu lei u injenici da
se uz crpeni zdenac uvijek ne nalaze i opaake buotine iz ijih bi se podataka opaanja mogli ocijeniti
spomenuti parametri zdenca.
Odnos koeficijenata gubitaka u konstrukciji zdenca C i stanja zdenca prema Walton-u dan je u tablici 3.2.
Jednadba ukupnog snienja
moe se pisati i u slijedeem
obliku:

Sw / Q = B + CQ ,

gdje je

Sw / Q - specifino snienje.

Specifino snienje je snienje po jedinici izdanosti i reciprono je specifinom kapacitetu. Obje ove vrijednosti u
funkciji su od karakeristika zdenca i ne mogu se direktno usporeivati za razliite zdence.

50