You are on page 1of 122

1

SLIKE SUDBINA
Emir S. Nii

Recenzija:

Edita Jakovljevi, novinarka


Lektura:

prof. Amra Mujezinovi


Foto:

Andrea,Emir
inmedia.ba

Tuzla
2015.
www.emirnisic.de.tl
emirnisic.blogger.ba
www.emirnisic.blog.hr

Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju Aliji Arifu


Deliu, pjesniku i piscu, koji je bio vana podrka mome knjievnom
stvaralatvu od samih poetaka, valjda to je najvie od svih vjerovao u moj
talenat i znao na pravi nain da me podstakne na stvaranje novih djela.

SLIKE SUDBINA
2

Predgovor
Dragi itaoci, od srca vam hvala na vaoj plemenitoj namjeri s kojom ste evo i na ovoj
stranici moje knjige. ar pisanja i ar itanja veoma su sline, proete su nekom tihom
strepnjom, kod mene je ta strepnja u obliku brige koliko e vas biti, a vaa je da li ete
na ovim stranicama pronai priu koja vam se dopada. to se mene tie, ako moju
knjigu proita barem jedan ovjek moj cilj je ispunjen, sve iznad toga je prebaen plan,
a ako se vama od ovih tridesetak pria dopadne samo jedna, vi odista niste zalud itali.
Prvi razlog zbog kojeg piem je taj to mi je to u krvi, ja moram pisati i stvarati,
drugaije ne znam, drugi razlog je moj bijeg od sumorne i gorke svakodnevnice u
kojoj se nalazi svako ko ivi na prostorima bive Jugoslavije. Bijeg od toga ja sam
pronaao u pisanju, u jednom mom svijetu koji neumorno stvaram, evo godinama,
koliko radi sebe toliko i radi svih vas. O emu sam ja pisao govori i sam naziv knjige,
o sudbinama meni znanih i neznanih ljudi, o mojim uspomenama iz djetinstva koje su
moda jako sline vaim uspomenama. Nesretne ljubavi su takoer tema nekih mojih
pria, valjda zato to je nesretnih ljubavi toliko puno na ovome svijetu, da su one
izgurale sve sretne ljubavi ak i iz mojih pria. U ovoj knjizi moete doivjeti i plamen
rata i miris sretnih vremena, a neke e vas prie lijepo i nasmijati. Osmijeh je jedan od
najljepih poklona, i ako moje prie izazovu smijeh, bit e to jo jedan uspijeh za
mene. Ne znam u ovom momentu koliko sam rijeka pomenuo u ovoj knjizi, ali jesam
poprilian broj, to je zato to ja rijeke volim, a mnoge prie su se rodile ba dok sam
etao pored rijeka koje su mi uborom aputale o emu da piem. Ja jo uvijek imam
djetinju vjeru u ljepotu, u ljubav, u dobre vile, u aroliju, zato i jesam pisac. Pisac
mora vjerovati u te stvari, zbog svih vas, zbog nekih novih generacija koje e se
odluiti da se bave ovim istim stvaralakim poslom. Ja nisam pisac koji se bazira samo
na svoj zaviaj, iako za mene kau da sam u taj zaviaj slijepo zaljubljen, ja svoje teme
traim i po Vojvodini i po Hercegovini, po Krajini, Semberiji... Moda je tako i bolje,
da bi se razbila monotonija podruja koje se inae kod ostalih pisaca konstantno
ponavlja, moje prie su vam zato jedno svojevrsno putovanje. Putovanje u kojem
moete otkriti slinosti i razlike geografskog podruja, te slinosti i razlike ljudskog
mentaliteta.

Ja sam se u prii aci sa pruge, prisjetio svojih kolskih dana, koji su bili ukraeni
nekom dalekom eljom za nikad dostinim odrastanjem, koje je eto, nekim udom
dolo. I ve sam u godinama kada za tim danima alim. Drago mi je to je ova pria
nagraena na jednom knjievnom konkursu. Ba kao i pria Gljive, gdje je opisana
jedna bolna i tuna sudbinska slika. I tu sam okusio slast knjievne nagrade, i mislim
da su u ovoj godini te nagrade sasvim dovoljne. Sada mi treba jedna vea i znaajnija,
a to je priznanje italaca. Ovu godinu ja kruniem knjigom koju itate, i drago mi je
to mogu da pratim davno zadani tempo jedna godina- jedna knjiga, tako da mi je ova
peta u nizu.
Ovu knjigu posveujem mom nedavno preminulom prijatelju ali i kolegi Aliji Arifu
Deliu, koji je za mene bio i ostao najvei pisac kojeg je izrodilo Spreko polje. U
februaru mjesecu ove godine ja sam napisao jednu pripovijetku o Aliji Arifu, te mu
istu dao na itanje, njemu se dopala, i ree da se tu nema ta dodati, nakon toga sam
mu govorio o tome kako elim da se ta pripovijetka nae u mojoj novoj knjizi za koju
e mi on napisati recenziju, to je on oduevljeno i prihvatio. Ali ve 13. juna, sudbina
je naslikala jednu tamnu sliku, sa ovoga svijeta otiao je moj prijatelj i saradnik, tako
da je moja pria o Alijinom ivotu bila pria koja je posluila za oprotaj od ovog
velikog ovjeka, i koja je kao takva objavljena i u medijima. Svoju vjenu kuu on ima
na rubu onog istog polja na kojem je ivio, a ono e do vjenosti pod tim mezarom
igrati predstave proljea, ljeta, jeseni i zima. Ja ne znam da li postoji mogunost da na
onom svijetu moj prijatelj proita sve ovo, ali poto sam viao i vea uda svojim
oima, mogu slobodno vjerovati da je mogue, i da e u mojim priama prepoznati
dobar dio svog ivota i jedne osebujne ljubavi za stvaranjem. Otiao je sa ovoga
svijeta rano, u godinama u kojim pisac od sebe treba dati najvie, i u vremenu kada e
imati vremena da stvara, a prie napisane u tom godinama ljudskog ivota svakako su
obimnije i ljepe, a samim tim i ugodnije za itanje. Ova knjiga objavljena je u ime
prijateljstva, jednog prijateljstva koje nije prekinuto smru mog dobrodunog Alije
Arifa Delia. Ne znam kako je za ostale ljude, ali pisac na ovome svijetu, pisac je i u
vjenom raju gdje mu se dua odmara.
Autor

Recenzija
Kako je cilj svake recenzije podizanje kvalitete objavljenog autorovog djela
tako se nadam da u dostojno zamijeniti Aliju Arifa Delia, ovjeka kojem je
prvobitno pripao ovaj zadatak..., ispisa mudrih slova o liku i djelu pisca Emira S.
Niia. Autor se u svom jedinstvenom uratku odluio za koncizan obim od 32
pripovjetke koje nas svojim kratkim naslovom, a loginim redoslijedom, uvode u sr
onoga o emu pisac govori. Jasnoa, jednostavnost i kratkoa te loginost slijeda
misli i prikaza, osnova su najauteninijih knjievnih simbola pripovjedaka pa se takav
slijed stilskog kriterija autentino moe primjeniti i na djelo Slike sudbina bez
kritike potrebe da se neto oduzme ili doda...
Ne navodi Nii bez razloga u predgovoru djela svoje motive pisanja reenicom:
Ja moram pisati stvarati, drugaije ne znam. ivotna inspiracija u stvarima,
likovima, rijekama, pejzaima, ivotu obinog zaboravljenog bosanskog ovjeka,
godinama se tkala u najtemeljitije potrebe pievog izraavana, potrebe da se ispria
neispriano, dodatkne netaknuto, najbolje sakrije od zaborava... Pisac s razlogom
dodaje cijeloj toj strukturi autentian bosanski jezik naroda ruralnih krajeva Bosne i
Hercegovine to stavlja poseban akcenat vanosti publikacije sadraja ovakve
prirode...
itajui djelo Slike sudbina italac moe doivjeti neprikosnoven osjeaj da je zaista
bio u ureviku, Kalesiji, Maslama, Husimovcima, Musiima... i inim bosanskim
mjestima gdje se, kako sam naslov kae, svakodnevno vrte slike sudbina malog
velikog ovjeka te prosto kao italac ostajem u alu da autor nije proetao i drugim
mjestima kako bi ih autentino opisao i prenio. I kada se vodei glasom zdravog
razuma upozorite da je slinost sa stvarnim likovima puka sluajnost, stei ete
putpuni utisak ivosti i bivstvovanja Sprekog polja i svega onoga to u njemu ivi i
die. Tako u pripovijetki Stanice u Maslama autor kae:
Oima sam poljubio sve krovove kua, te je to doslovno tako... Autor ljubi zaviaj,
ljude koji u njemu ive, tradiciju i bosansku golgotu... Stara vrata nenine kue koja
mogu istim tonom da zakripe, nezamjenjiv je zvuk uspomena pievog djetinjstva sa
5

uzavrelim arom da taj isti zvuk bude opisan i isprian. Neizbrisiv je i motiv rata i
portvovanosti naroda devedesetih godine prolog vijeka ali i rata protiv faizma koji
se danas kao benefit rijetko istakne u posebnim prilikama. Nii velia i tu potrebu za
odbranom ljudskog dostojanstva, ma ime ono bilo ugroeno, opisujui tako put
muslimanskih porodica iz Uica 1862. godine, njihovo naseljavanje na ovim prostorim
a onda i cjeloivotnu borbu za opstanak. Autor silovito pokuava da nas podsjeti na
vlastite korijene, ko smo i odakle smo, stavljajui se tako u ulogu istoriara. Tu svoju
nakanu najbolje opisuje rijeima:
Svi oni koji su otetili, unitili ili pomijerali steke, protiv samih sebe su radili, jer
stari Bogumili su za takve ostavili strane kletve...
Neizostavan je i simbol ene u autorovim tekstovima... On jasno opisuje ivotni put i
socijalni poloaj nekadanjih ena, majki, domaica, koje su mahom bile nekolovane,
nezaposlene, koje su rano stupale u brak, raale djecu, i ko zna da li su ikada bile
istinski sretne, ali koje su isto tako na leima nosile ogromno ivotno iskustvo...
Susreti i ispijanje kafe, druenje, bosanska sijela i teferii, boravak u prirodi, nae
vikendice i vrtovi, sitne stvari..., sve su to pomalo izgubljeni motivi na koje nas autor
podsjea opominjujui nas nemilosrdno da savremeni ovjek tri za bujicom
materijalnih stvari, ivei prebrzo i uskraujui vrijeme sutinskim ivotnim
vrijednostima.
Nemogue je ne spomenuti i motiv ljubavi koji se kao nit provlai u svim autorovim
tekstovima. I sam kae da:
Pjesnik bez ene koja ga voli, nije pjesnik, on je jedna bezglasna tuga. Neuzvraene
ljubavi, bol u koji prerasta svaka tiha patnja, koja ne jenjava ak ni kada se ispria,
samo je poruka koju nam Nii alje da toliko toga jo nije reeno ni zapisano.
Ne znam zato ljudi pokvare ljubav i pokvare sreu, pitanje je koje autor ponavlja
iznova i iznova, svjestan pomalo mezohistike injenice da upravo takve ljubavi raaju
najljepe prie te beskompromisno kae:
Samo jedna ena za mene postoji ak ni kad me ne voli vie...

Ostajem u ubjeenju da nije bez razloga pripovijetka Rastanak sa rodnim krajem


ostavljena za kraj... Autor pokazuje sa koliko bi se tuge odvojio od svog zaviaja,
svoje inspiracije, svog cjeloivotnog smisla...
Ima li tamo neka slina rijeka, ako ima, hou li imati vremena da odlazim do rijeke,
pita se... te u isto vrijeme nama kao itaocima daje odgovor potvrujui onu mudru
izreku Duka Radovia, da prije nego to krenemo traiti sreu, trebamo provjeriti da
li smo ve sretni. Srea je mala, obina, neupadljiva, i mnogi je ne znaju vidjeti, a to
je upravo ono to nam Nii u svom djelu nesebino pokazuje...
Novinarka Edita Jakovljevi

Alija-Arif; pisac-pjesnik
Svijet sam spoznavao u stranom ratu koji je plamtio oko mene, sva moja prva
saznanja koja pamtim vezana su za taj period. Rat je obiljeio sve nas, a u tom ratu uo
sam za pjesnika Aliju iz Dubrava. U vrijeme kada je ljudima najmanje bilo do pjesme,
a jo manje do pjesnika, na slavan glas izaao je moj sadanji prijatelj Alija-Arif Deli.
Godine 1995. objavio je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom Na rubu polja. Ono
to me uvijek fasciniralo kod Alije je to to je on govorio slikovitim jezikom naeg
kraja, u svakoj metafori propoznavao sam sve motive o kojima tada nisam bio kadar
govoriti, ali sam ih barem razumio. Istina je da moj Alija odista ivi na rubu naeg
Sprekog polja, ba je njegova avlija posljednja taka tog polja, iza nje slijedi cesta, a
iznad ceste uzvienje, a svako uzvienje kraj je polja. Na tom rubu polja, nastajale su
mnoge divne pjesme, od kojih su vjerujem mnoge ostale neobjavljene. Alija je u ratu
koji pomenuh bio i na bojnom polju, a sve je to ostavilo traga u onome to je stvarao.
Logino je da vojnik pie ratne pjesme, pa su se tim nizom javljale : Preobraaj
zaarane svijesti, vjerujem da je u to vrijeme nastala i njegova slavna ratna poema
koja e kasnije biti samostalna knjiga pod nazivom Ljubav zemlje i ovjeka. Poema
je to koju proima snana emocija, i ini se da je napisana negdje na ratitu u rijetkim
momentima predaha, koje je pjesnik iskoristio da stvori velianstveno djelo. Kao da je
Tuzla prepuna ratnih rana govorila u toj poemi. Fascinirala su me njegova djela kada
sam neke godine, u naoj Gradskoj biblioteci odluio proitati sve od naih lokalnih
pisaca, odnosno pjesnika, njih smo uvijek imali vie. Iz njegovih prvih knjiga uio sam
kako se voli domovina, kako se o domovini pie i kako se za nju bori. O pjesnicima
sam najvie nauio zahvaljujui njegovoj knjizi Zaviaj me ini pjesnikom. Samo
ovaj naziv jedne pjesme, jedne zbirke pjesama, vrijedniji je od mnogih romana koji su
okrunjeni slavnom Nobelovom nagradom. Ljepu istinu do tad nisam uo. Ja esto
razmiljam o tome, zaista je zaviaj pjesnikom uinio Aliju, pa i mene samog. Na kraj
predvina je izloba pjesnikih motiva, i nama zaista nije teko da napiemo najljepe
pjesme. Doe mi nekad pa zamislim pjesnika, bilo kojeg, ali eto neka to bude moj
prijatelj Alija, kako sjedi u sred Sprekog polja, sa papirom i perom, a oko njega, sve
miline tog polja, i on ih samo uzima perom i stavlja na papir, sve nie rijei kao bisere,
8

i uvijek se rimuju divote, a kada podigne pogled po tom rubu polja, gore sve nakieno
tradicijom, toplinom doma, pa posuto arolijom da svjetluca u oku pjesnika. U takvoj
divoti lako je napisati pjesmu, lako je pronai ivopisne likove za prie, lako je biti
pjesnik, pisac, slikar... Uvijek ima inspiraciju, i kad kia kupa krajolik, i kad spava
usnuo snijeg na krovovima, i kad bjei proljee, i kad se munje iscrtaju po nebu. U
nesrei su ljudi stvarali pijadesal ljepote, tako je u nesrei obojenoj krvlju, proetoj
glau, krenuo u svijet poezije moj dobri prijatelj Alija. Pisao je o apatu trava u naem
kutku svijeta, kako se boje igraju na livadi, kasnoj jeseni koja se zavue iza uglova
starih kua, o prvom snijegu i naputenoj vodenici. Na narod vjeruje da se oko
vodenica skupljaju udna, mitska bia, a ja oko vodenica pamtim samo pjesnike,
slikare, fotografe i kamermane. E da li je pjesnik mitsko bie, o tome neka pria netko
drugi...
Meni su pjesnici uglavnom braa, meni su oni dragi i znani, oni su mi radost, i oni su
vjeni. Neki pjesnici vjenim uine i druge ljude, voljene ene, djecu, djedove, sestre,
brau, svoje uitelje, neznane prolaznike i svakome ko im je na neki nain drag i mio.
Alija je divne pjesme posvetio svojoj djeci i naravno supruzi, koja mu je oduvijek
podrka i snaga. Pjesnik bez ene koja ga voli i nije pjesnik, on je jedna bezglasna
tuga. Onaj pjesnik uz koga je svakim danom voljena ena, jedan je od najsretnijih
ljudi, ona je jedno sunce koje ga prati i koje samo njega grije. Moj Alija pripada
sretnim pjesnicima.
Ve dugo tvrdim da je formu, oblik i duu Kalesije, rijeima najbolje oslikao moj
dobri prijatelj u zbirci pjesama : Dua starog Kalesa. Kad ugledam Kalesiju koja
proviruje iz magle, u mome sjeanju poput svjetla bljesne neki od stihova iz ove
zbirke. Drvena munara Atik damije, kao da je svjetionik za brodove koje niko vidio
nije, a koji su nevidljivi plovili najljepom rijekom na svijetu da bi do Alije-Arifa
Delia dovezli najljepi materijal za gradnju pjesama o Kalesiji. Nakon toga uslijedio
je ubor islama, a jako zapaena je bila knjiga Nekrologij ehida i poginulih boraca
opine ivinice, godine 2001. koja je svoje drugo izadnje doivjela 2011. godine. To
je knjiga o ljudima koji su u najljepem ivotnom dobu poginuli na bojnom polju.
Zalud. Ostavili su toliko uplakanih supruga, toliko djece je bilo uskraeno za oev
zagrljaj, toliko majki jo i danas lije suze. Alija je njihova imena i njihove ivotne

prie skupio na jedno mjesto, i time im napravio velik i lijep spomenik u literaturi.
Napisao je i objavio Alija-Arif Deli i Prie za djecu 2003. godine, knjigu koja se,
vjerujem, dopala svakome djetetu koje je proitalo. Mogla su djeca da odsanjaju prie
u punom spektru boja, da prepoznaju likove u svojim komijama, da doznaju ono to
ranije nisu znala. Dok su djeca sanjarila Alija-Arif Deli je pisao, u daljnjem periodu
posvetio se jednoj vanoj temi koja e se tei kroz njegova djela a to je Srebrenica. Jo
jedna dodirna taka mog prijatelja i mene, jer ja sam svoju prvu knjigu napisao o
Srebrenici i to onoj antikoj koju su zvali Domavia, Alija je pisao o bolu i patnji koji
je nekad vanu Domaviju pogodio u minulom ratu. Prva knjiga Hodoae u
Potoare pojavila se 2008. godine, a u njoj su pobrojani utisci autora sa manifestacije
Mar mira 2007, koja se obiljeava u znak sjeanja na patnju i bol Srebrenice. Ova
knjiga ima vane povijesne elemente jer su u njoj i fotografski dokumentovani
dogaaji i ljudi sa ovog tekog puta kojeg je autor zajedno sa ostalim uesnicima
preao pjeice. Tema je autora jako dojmila pa se odluio objaviti dopunjeno izdanje
prethodne knjige, ali pod nazivom Srebrenica zemlja iz bajke. Knjiga je na jako
dobar nain pojasnila i pribliila ovaj nimalo lagan put kojeg svake godine prepjeae
dobrovoljci od Nezuka do Potoara. Motiv Srebrenice sadran je i u zbirci poezije
Sinovi Srebrenice. Iste godine izlazi i njegova veoma uspjena i znaajna knjiga za
ove prostore Na krilu zemlje- za usnule vrstim snom, kamen je odgovor nebu , koja
je zapravo proireno izdanje knjige Nekrologij ehida i poginulih boraca opine
ivinice. Poslije dugogodinjeg napornog rada 2012. godine, pojavila se po meni
najznaajnija knjiga Alije-Arifa Delia, Svjetlost Tatarica. Sva ljubav prema rodnom
kraju presudila je da autor svojim ivinicama ostavi jednu suvremenu putopisnu
monografiju, koju su ispriali kulturni spomenici, prirodne ljepote, ljudi, sela i
institucije koje se nalaze na ovom podruju. Uvijek e mi u sjeanju ostati dan koji
sam proveo zajedno s njim hodei s njim kroz moj Stari urevik, gdje je on
prikupljajo grau za navedeno djelo. Stara groblja, mostovi, izvori, mir ravnice, prie
koje su liile na bajke, umovi vodenica i toplina vatre ispod tavulje za pekmez, koje
niko nikad nije stavio u redove knjiga posloeni su na najbolji mogui nain. Sve je to
Alija uvezao svojim pjesmama i pripovijetkama koje su kao ukrasi u knjizi o starim
Tataricama (stari naziv za ivinice). Velika mi je ast, to je ovako plodan pisac, moj

10

drag prijatelj, Alija-Arif Deli, napisao recenziju za moju knjigu Stari niani u
ureviku, najbolje je kada recenziju pie neko ko te poznaje kroz tvoja djela, ko ih
razumije i voli. Alija se esto pohvali svojim priama Himzo i Pilav, i to s razlogom.
Pilav je pria koja govori o ljubavi i naem starom svadbenom obiaju, jasan je prikaz
ljepote nekadanjeg ivota i vremena za kojim autor vjerovatno ezne. Pria o Himzi
zanimljiva je ratna slika, naslikana perom, koju e ponabolje razumjeti oni koji su ba
na ovom podruju preivjeli minuli rat. Ne znam odakle izviru prie, ne znam odakle
piscima tolika volja, da piu prie poput Sa dna due Jusine, i ne znam odakle
itateljima mo da sebe prepoznaju u nekom Jusi, u Verteru, u Nikoletini...? Da li u
dnu srca, sjeanja ili na dnu due Alijine izniu prie koje natapa ljepota naeg kraja
poput najrodnije kie, koje izrastaju u vrijedna djela. ini mi se da svaki pisac svojim
djelima u knjienosti koja mi lii na grad, gradi po jedan neboder. U tom arobnom
gradu postoji jedan velik neboder na kome pie Alija-Arif Deli.

11

aci sa pruge

Pruge su rijeke od ina i pragova, po kojima plove pruni brodovi, koji se


nazivaju vozovi da bi spajali ili razdvajali ljude, sve po potrebi sudbine. Kod nas je
izgradnja pruga zapoela na kraju 19. vijeka i tada su na neko vrijeme ili pak zauvijek
promijenile neke gradove i mjesta. Zahvaljujui jednoj takvoj uskotranoj pruzi, cijeli
jedan dio moga naselja zove se Stara Pruga. I danas se prepoznaju ostaci trase kojima
je nekad vijugala pruga i stara lokomotiva, prevozei drva i ugalj. Dio te trase jo
uvijek postoji pored glavne ceste, a njome su do kole u ureviku putovali aci iz
Kovaa, Nukia, Aljia, Musia, Novog Naselja, Sejdia...U neka davna doba djeca su
se plaila vozova, nazivali su ih bakrenom mainom, plaili IH se kao crnog avola,
neki su zbog tog straha od bakrene maine naputali kolu.
Mi, djeca koja su preivjela krvav rat, prestali smo se plaiti svega i svaega, moda
jo te 1998. godine kada smo iz nae podrune kole u Starom ureviku preli u
centralnu kolu urevik, kako bismo pohaali peti razred.
Neki su u kolu ili autobusom, a neki pjeice. Koliko god se nama iz autobusa inilo
lijepim i arobnim to to nai drugari lagano prolaze pored svih kua, to na putu
sretnu i maku i psa, to se utrkuju do izvora, to nam veselo mau kreui se ka istom
cilju kao i mi, tako se i njima inilo lijepim i nepoznatim to to mi ekamo autobus na
stanici, to se vozimo rasklimanim autobusom skoro tri kilometra, to u njemu priamo
i s autobuskih sjedita promatramo svijet u prolazu. Mahali smo i mi njima, nekad
bismo ih dozivali iz autobusa koji su imali djelimino pomina stakla. Osim toga,
odvani i hrabri aci iz Musia i Salkia pjeaili su preicom preko stadiona i pruge
kojom je odista iao voz. Hodanje prugom oduvijek je bilo zabranjeno, ali u ovom
kraju se nije naroito marilo za to. Ovoj treoj maloj skupini aka bilo je i najljepe
putovati do kole. Pruga koju pominjem ila je do rudnika koji je preko puta nae
kole. Prolazila je dolinom pored rijeke Gostelje, daleko od ceste i nekadanje uzane
pruge. Sa strane je bila strma kosa na vrh koje je bio nogometni stadion, a neto malo
dalje smjetene su prve kue u Musiima. U ono posljeratno vrijeme nije se potovao
red vonje autobusa, firma ivinicetrans bila je u raspadu kao i autobusi koji su nas
vozili, esto autobusi nisu stizali, a u povratku kui znali smo ih ekati satima i pri
12

tome dobro ogladniti, pa bismo kuama kretali pjeice starom prugom. esto se znalo
desiti da nas vozi i pijan ofer, a mi nismo shvatali opasnost toga, veselilo nas je kad
malo bre ulazi u krivine i kad pria bezvezarije i prostote. Deavalo se da nekada
neko od nas koji putujemo autobusom krene s onim acima koji idu pjeice ili bi pak
neko od njih krenuo s nama. Takvi bi bili rado doekani u novo drutvo. U petom
razredu sekcije su bile uglavnom subotom pa smo mi koji bismo pohaali neku od
sekcija, morali svakako pjeaiti do kole, jer su subotom autobusi za koje nam je
vaila mjesena karta bili rijetki poput dobitka na lutriji. I ja sam samim tim mnogo
puta koraao trasom stare pruge. Osim toga, nekada bih znao krenuti kui i novom
prugom. Prvi put sam kui krenuo novom prugom zajedno s acima s pruge jednog
toplog majskog petka na kraju petog razreda, prvo trasom stare pruge, gdje smo se kod
skretanja za ivie napili vode na izvoru koji je tu postojao. Onda smo preli cestu i
na putu prema iviima svratili do stare Trumia vodenice. Bila je oronula, stara,
sveano tiha i ponosna na svoje godine, pusta i zaputena, pored nje se nalazio lijep
zeleni rijeni vir, u koji su poskakali neki od aka. Ja sam sjedio u hladovini pored
vodenice, s jo nekim drugom, ali tano se ne mogu sjetiti ko je to bio, sjeam se da
sam mu govorio kako bi bilo lijepo da ovu vodenicu obnovimo kao druba Pere
Kvrice. Tada je iz pravca ivia naila TV ekipa, koja je gore bila na zadatku, pa su
usput snimali vodenicu i ake koji se tako veselo kupaju i veselo skau s olupine
jednog Fie kojeg je neko bacio u rijeku; skakali su sa njegovog krova zamiljajui da
su skoili sa skakaonice koja je samo malo nia od oblaka. Zanimljivo je to da je
kamerman koji nas je tad snimao sada moj veoma dobar prijatelj. Ne znam da li jo u
TV arhivu postoji snimak ove stare vodenice, koju je samo godinu dana kasnije
odnijela vodena bujica u beskraj vjenosti, negdje toliko daleko i toliko duboko da sam
je i ja jedva pronaao da bih je pomenuo u prii. Bio sam nedavno tu gdje je nekada
bila vodenica. Naao sam samo dosta kamena od koga su bili izgraeni njeni temelji.
Obilazio sam okolo po ipraju nadajui se da u moda pronai mlinski kamen, ali
uzalud. Onda smo nastavili dalje preko mosta, a nedaleko je leala zatravljena pruga sa
svim znakovima i upozorenjima da se radi o usnuloj pruzi koju iz sna svaki dan
probudi voz koji prevozi ugalj. Mi smo koraali nekad pokuavajui da svojim
djetinjim korakom uhvatimo dva pruna praga. A kada bismo promaili neki od njih,

13

oglasilo bi se kamenje prosuto izmeu njih, kao da nam se smije. S nae desne strane
bila je rijeka, zastajali smo i gledali neke ribare; s nae lijeve strane poinjala je strma
kipa, kako se naziva rudno odlagalite jalovine, a po njoj su izrasle divlje trave, gusto
iblje i trska koja se njihala milovana vjetrom. Nekad bi se na pruzi znala sunati i
zmija, koju bi hrabro napali aci kamenicama i tukli je sve do smrti. Iza nas su ostajali
zamiljeni ribari, mrtvi poskoci, dio proljea koji je kao i mi hodao po pruzi. ekao
nas je novi dio pruge. U svojim ruksacima nosili smo knjige proarane crteima, imena
simpatija i sva djetinja matanja, ne marei za budunost koja dolazi. Na jednom dijelu
pruge nekad smo se rastajali, ja bih produio dalje do Lijehe gdje sam se ponovno
vraao na cestu kojom bih ubrzo stigao do kue, a moji drugovi iz Musia, prenjali su
se uz Kipu, gdje bi zastajali na stadionu, jer svi su bili veliki ljubitelji nogometa. A
onda su se rasipali kroz selo svako prema svojoj kui dok su iz dvorita mamile prve
zelene voke i sve je odisalo nekim mirom, liilo je da e ivot vjeno stajati na tom
mjestu, ba kao voz kada se pokvari na pruzi. Ako bih nastavio dalje sam do Lijehe,
pjevuio bih neku meni dragu pjesmu, a pratei vokal uvijek su mi bile ptice. Nekada
bih radostan poskakivao po kolosijeku, radostan od djetinje slobode od koje su mi
izrastala krila. Sad je od moje sree ostao samo kolosijek kojim sam poslije toliko
godina odluio proetati putujui na neko svoje istraivanje kulturnih spomenika.
Nadao sam se da u moda tu pronai onog djeaka kakav sam nekad bio.
Najee sam ovom prugom putovao petkom, s proljea, dok sam bio osmi razred, nije
mi se ekao autobus pa bih ja s nekim od drugova krenuo prugom. Osvrtao sam se iza
da me ne bi uplaio nailazei voz. A i kada bi naiao, mi ga se nismo plaili, samo
bismo se sklonili sa strane i mahnuli mainovoi, on bi nas pozdravio glasnim krikom
sirene, koji je u neku ruku glas svakoga voza, jedan poseban jezik, koji razumiju samo
oni koji su blizu voza koji prolazi. Jo uvijek ujem voz koji prolazi jer pruga nije
daleko od moje kue, tamo je preko rijeke, vidim esto, prolazei putevima koji
presijecaju prugu, da neki aci s ruksacima na kojima su ispisana neka imena koraaju
prugom, onako lagano i sretno kako sam nekada koraao ja. Proljea djetinjstva
provedena na pruzi, tako su posebna i dragocjena. aci s pruge, rasuli su se voeni
ivotom po raznim stranama svijeta, nekad sretnem nekoga od njih, ali samo malo lie
na one moje drugare, sada su to neki drugaiji ljudi s onim istim imenima koja su bila

14

napisana u kolskim dnevnicima zajedno s mojim imenom. Vjerujem da bi i oni


krenuli nekim vozom koji bi nas mogao vratiti u one proljetne dane, ba onakve kakvi
smo i bili, gdje bi pronali vodenicu i prugu prekrivenu sreom.
Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora
do 30 godina, na etvrtom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Mihajlo
Kova u Novom Sadu.

15

Gljive

U nau kuu stigao je dragi gost, hadija Rahman Papriki, dobroduan starac,
prijatelj nae kue, koga zbog njegovog malo neobinog prezimena od kad zna za sebe
zovu Paprika. Kod nas bi navraao esto, jer moj djed je njegov drug iz djetinjstva.
esto su se prisjeali kako su lovili ribu, kako su se kupali u viru kod vodenice, tekih
fizikih poslova koje su jo kao djeca radili i tu je bilo jo na stotine pria koje sam ja
posebno volio. S nekom djetinjom radou uvijek su priali o nekim stvarima koje su
decenijama daleko i koje se dijelom mogu vratiti samo sjeanjem. Prie su zapoinjale
sluajnim spomenom neega to je asociralo na neto ili pitanjem: Sjea li se ti toga
i toga?
- Ide li ti, Jusufe, jo u gljive?
- Ma kakvi, ne smijem, otrovno je to sad. I poberu po umama to oni Kuljanci pa
prodaju, ne moe ni nai gljivu od njih.
- E, da ti priam. Bio ja u bolnici kad ujem sanitet zavija, ja na onaj prozor, kad vidim
iznesoe jednog djeda i jedno malo dijete. ta je sad, Boe mili? Mislim se ja tako, kad
kau, otrovali se gljivama.
- Svake godine se potruje puno naroda pa apeluju preko vijesti da se ne jedu gljive,
puna bolnica bude.
- Jest', al' sad e ti ut'. Vidim ja nekakav hoda po hodnicima, savio se, od sobe do
sobe. ,,ta je bolan s tobom, a on kae otrovo se gljivama, kad ja skontam to je onaj
od jutros. Trai, kae, unue, i ono je tu doveeno. Kad naie neka sestra te njega uze
za ruku i u sobu. Nema etat', moj prijatelju, po bolnici. Poslije on meni pria kako je
to bilo. Kreno on da obie 'enicu i poveo to unue svoje, a ono je moda imalo tri
godine. I obilazili oni tako 'enicu, dobro rodila kae, kad naiu na je'nu grunu gljiva.
Ljutae, dobre, i on to nabere. A ono dijete jadno, umorilo se, kae: ,,Ostavi mi djede
tu jednu gljivu. Ma ostavit e tebi djed, ostavit e, ne boj se ti nita, to on njemu tako
rek'o, i kad je ispeko na onoj dagari, on onu jednu gljivu i dije'tu dadne. Kad prvo je
djedu dola muka od toga, a onda i dijete pozelenilo svo, i umrlo jadno, nisu djedu ni
rekli. A djeda su, moj jarane, objesili naopake u sali na neku ipku i svu mu krv
zamijenili. To je otrov, bolan! Sve je zatrovano, i krv, nije samo el'dac. Od tada ja to
16

vie ne jedem. Ja sam reko, gotovo je s gljivama, nek' jede ko hoe, ja neu. Prije sam
brao, odem u Vrankovine pa naberem, al' ena prvo skuha sve pa tek onda ispeem.
Opet to nije sigurno, nikad to ne zna, ima ljudi razumiju se u gljive i imaju onu knjigu
pa se otruju. Nije se igrat' s tim. Eto ta ti je gljiva, da zbog nje izgubi unue, da se
otruje, al' o'jk ti je proklet pa i to hoe da poj'de.

Napomena: Ova pria je nagraena treom nagradom u kategoriji kratkih pria autora
do 30 godina, na Devetom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie Duko
Trifunovi u Novom Sadu.

17

Staro mezarje u Tojiima

Svako groblje u mom kraju ima neku svoju priu. Sve se one svode uglavnom
na isto, a proizvod su ljudskog straha, a moda i ista istina.
S prvim mrakom, na vijugavom strmom puteljku koji vodi u Gornje Tojie, znali su
nekada utihnuti koraci prolaznika, sve zbog legende u koju neki i danas vjeruju.
Moda, jo dok su bili djeca, pripovijedalo im se o starom mezarju koje se nalazi na
jednoj osami pored puta, u nekom gluhom procjepu ovog svijeta, odakle ih, doe li do
nevolje, niko nikad nee uti. O stranim kricima u noima, pogotovu zimskim, koji su
dopirali iz pravca mezarja, prialo se tad, a ista pria se moe uti i danas, samo dosta
rjee. uli su se ti udni zvuci iz davnih vremena ak do Dedajia, a moda i dalje.
Krici su nekad liili na djeiji pla, nekad na cviljenje ranjenog psa, ali sve to nekako
drugaije, kao da nije s ovoga svijeta, zvuci su bili ispunjeni ehom koji je dopirao iz
daljina o kojima ljudski um slutiti ne moe. Zbog stranih urlika, mnogi po Gornjim
Tojiima noima nisu spavali, a danju bi za sve to nalazili neka razumna objanjenja..
- To zvidi vjetar kad unie u dolinu kod potoka.
- Misli, Mumine, da j' to?
- Nejma ta drugo bit', to ti je.
- A, jest', pravo i veli, vjetar, a narod pria kree mrtva djeca.
- Mrtvi ne kree, moj Hasane.
Neki su i sami sebe uvjerili da im se to samo priinjava i da nema nikakvih
krikova nou, jer deavalo se da krike nekad ne uju oni ije su kue najblie mezarju,
ali ih uju oni ije su kue dalje, ali taman tako da jaina i smjer zvuka otkriva da
dolaze s mezarja.
Onda su neki, vraajui se ko zna odakle, dok su prolazili pored mezarja, uli te krike,
nikad glasnije i stranije te su im se priviale vatre koje su gorjele iz mezarova ili pak
neke male crne siluete koje su se kretale i skrivale iza starih niana s turbanima. Takvi
bi se u prvi tren skamenili od straha i ostali bez snage; taj kratak period straha izgledao
bi kao vjenost, kao zadnji ljudski asi, a onda bi bjeali prema prvoj kui, prema
prvom svjetlu. Ipak su ene priale drugaije kada se danju sastanu da piju kavu kod

18

neke kone, bez okolianja i lane utjehe, s dozom straha poinjala je priu neka od
njih. Nekada davno, priale su, a niti jedna nije znala kazati kad, u to groblje ene su
zakopavale svoju izvanbranu djecu ili esto ensku djecu, jer bilo je sramota roditi
ensko dijete u neka vremena. Krici su ba pla te djece koja nisu nala svoje utoite
na onom svijetu nego na ovome moraju odivjeti svoj odreen broj godina te se nou
oglaavaju plaem. Neka od njih primijetila je da u okolnim njivama u blizini mezarja
nikada nema ptica i to je znailo neto, a one nikako nisu mogle znati ta. Ovakve
razgovore ulo bi neko od djece, te priu prenosilo ostaloj djeci u komiluku. Kada bi
nastupio period u kome se krici ne uju, onda i strane prie o groblju prestaju, ali ipak
nou se zaobilazi taj breuljak koji se po strahu pamti. I kada bi opet nastupila zima,
oivjele bi prie i svi strahovi. Nekad bi se nou zauo samo jedan krik, a nekada su
trajali dugo. Djeci se od toga ledila krv u ilama i esto su, pretvarajui se da spavaju,
ekali pono kako bi uli strane krike. Preplaena njihova srca zastajala su pogoena
umiruim krikom. Zato nou i danas rijetki prolaze pored malog mezarja na breuljku,
iako su prie, a i strani krici, odavno utihnuli. Jo uvijek je najcrnja no kod malog
mezarja na breuljku i u kronjama u blizini rijetko se mogu vidjeti ptice. Neto strano,
neto strano i nejasno ipak postoji.

19

Hajnalka
U ravnom Banatu odve je leto, uareno, pusto, utljivo i mirno. apatom
vreline uspavljuje sve na zemlji. Sva sela ovde proarana su ne samo cveem ve i
narodom raznih vera i nacija, to je bogatstvo kakvog nema nadaleko. Po pranjavom
drumu proe po neko dete, neka koija i na njoj premoreni koija, koga je jadnog
sunce speklo i koji se najeo praine. Pred nekom kuom, gde ima klupa pod nekim
dudom, lipom, tisom, topolom ili nekim drugim stablom, sede starci i starice, gledajui
put kojim im je proao ivot. Ostali ko zna gde su, Mia brija je u svojoj radnji, ako
muteriju nema, onda sigurno s nekim igra ah.
- Toplo leto, ni ja ne pamtim da je nekad ovako bilo.
To vie za sebe kae moj stari komija Jezda, zna da ga ja i ne sluam. Ba me briga za
leto, za decu, za kolu, jo koji satak pa e da oladi sunce. Imam ja svoju muku, veu
nego Banat, a sva mi u dui spava. Cela celcata muka, vea od Banata u mojoj dui, e,
sad zamislite to. Isprio bi' ja to mome starom Jezdi, al' Jezda je na, posle e da se
egai. A vi, jelte, niste nai, vi ste tu onako, vas moda poalju u drugo selo. Uitelju
moj dobri, jeste li vi nekad voleli? Ja ne znam kako je to tamo kod vas u velikoj varoi,
u Beogradu, ali ovde je druga stvar. Svi su ovde voleli neku Maaricu, i moj deda, i
baba moj, pa i ja sam. Dedin brat, stric Jordan, je oenio neku svoju Marisku, pobegli
za Ameriku, nikada nisu doli. Ja i ne znam tog strica. A kako da ih ne vole kad su
onako lepe, kad su onako belog lica, mekanog, pa miriu na neku radost, sve te mame,
veruj mi, lepih od Maarica nema. Svaka ast i naim curma, ali to je lepe, lepe je.
Sve ja to razumem, to je druga vera, to je drugi narod, ali je i bolje to je tako. Moj
baba je govorio da daju deci nji'ova imena, a ko da i on nije volo neku. Volo sam, i
volem. Znali smo se od kad smo bili deca, neto je ona mlaa od mene, dve godine, tri,
ali smo se znali. Otkad je bila dete, najlepa je bila. Sve imala neke 'aljinice na cvetie,
pa eirie, i slamnate i satenske. Otac joj je ovaj na tu gazda Ellek, ovaj to mu je
kua iza onog tamo roglja, om'a trea, desno. Znate ga, onaj to mu je ena debela
Begoina. E, on vam ima tri ere: Aniku, Apolku i Hajnalku. Ja bi' dao sve to imam i
ono to nemam, a to u imati, samo da mi Ellek bude tast, ni miraz ne traim, niti ita.
Samo da mi da svoju crnokosu Hajnalku. Volela je i ona mene, iako se u nju zagledao

20

neki deran tu iz Martonoa, isto neki nji'ov Maar. Al' volela ona mene pa nije marila.
Volela je, odistinski jeste. Krene ona tako, pre u etnju, sa svojim sestrama i majkom.
A ja upregnem svoje dorate pa samo gore-dole i uvek joj namignem ispod eira, a ona
celo svoje divno lice pretvori u osmeh. Tako sam znao da me 'oe, a majka joj se mrti
samo, vidi asszony Begoina zato ja tako teram konje. Kada ih sretnem u oru dok
prolazim pored njih, ja im kaem onako s osmehom:,, J napot kvnok, a samo
odgovara stara majka Begoina
- Jo nopot!
Ali jedne nedelje uberem ti ja nekih rua to ih gajidu moja majka pa s veeri odem do
njihovog ora i kada sam bio siguran da su svi zaspali, ja odem pod njen pender pa
pokucam, ali nita. Pokucam ja opet, a neki muki glas povika:
- Ki az?
Ja se skamenih, ne znam gde u. A u tome se otvorie kapci na penderi i brkati gazda
Ellek poe da galami i da psuje kad me ugleda. Jo buketi u rukama, pa bilo je oito
to sam doo. Uh, koje sam ja sree, da prvu vee pogodim ba na prozor od
roditeljske sobe moje drage. Kad neko nema sree, ba je nema. Ali za neki dan, sreo
sam je samu, kada je majka poslala kod jedne tu frau Klare, to je ona stara vabica,
koja pravi razne kolae i slatka. Sretoh je, a ona vitka, u dugu joj crnu kosu uao
proletnji povetarac pa se igra s njom, ona svojim krupnim smeim oima gleda mene
izgubljenog, usnama se smeje, mrsi prste. Nisam umeo nita da joj kaem, kao ni
stotine njih u mom selu koji su voleli neku Maaricu. Na poetku ne zna nita, a posle
naui da divani maarski tako lako kao da se smeje. Rekoh joj: ,,Hajnalka,
szeretlek''. Bilo je dovoljno, ona se onda glasno nasmeja, u belo joj lice ue neka crven
onako lagano pa zagrize donju usnu, a meni se uvrnu pamet. Kao da najlepi aneo
ispred mene stoji, kao da je sleteo na zemlju, pod ove dudove samo zbog mene.
- Nzze meg.
Ree mi nekako tiho dok se smeila, ree pogleda me u sred mojih oiju kao da mi
kroz njih uli jo vie ljubavi, jo vie elje za njom. Ree mi onako glasno jo samo:
,,Megyek, i lagano ode, a uz mene ostade njen miris, ona arolija njene blizine. Bili
smo ceo minut sami, Hajnalka i ja, sami na svetu, tad nita osim nas postojalo nije.
Odzvanjalo je u mojoj glavi jo dugo njeno slatko izgovoreno megyek i ta re

21

uspavala me te noi. im se probudim od tad, prva misao koja doe u moju glavu bila
je crnokosa Hajnalka, koja je cela dva ora dalje od mene, gde se moda i ona budila u
isti tren. Uvek sam se pitao ta li radi jutrom, kako se umiva, da li ba tad kad ona
otvori, dan nas obasja radou sveanom.
Tih dana ja sam, posle doruka, iako me ekalo puno posla, odlazio na bicikli do kue
koja je uta po tremu, sve gledajui preko zida, gledajui kroz upljine na kapiji, crni li
se negde njena crna kosa. Ako bi je jutrom video, ceo dan mi je bio lepi. Nosila me
neka snaga pa sam i pored svojih poslova, pomagao komiji Damilu, kojeg sam molio
da me ui maarski. Pristao on ako mu budem pomagao oko svinja, a imao svega tri
svinje, pa tu i nije bilo naroitog posla, to mi doe kao neki odmor. Posle je sve
nekako krenulo lepe, Hajnalka mi je slala poljubce kad me vidi, mahala mi rukom sva
srena. Ja sam sve manje pecao, sve manje lutao po nasipima i kanalima, sve manje
timario konje, jedino to sam radio, bilo je to da sam voleo Hajnalku, ni disao nisam,
samo sam je voleo. Posle sam znao koji je njen pender, iao sam noom kod nje,
gledali smo se vie nego smo priali, jer kad se dvoje vole, onda rei i ne trebaju.
Ljubio sam je prvo u obraz, a posle mi je dala da joj ljubim usne, svejedno kako; bilo
mi je lepo kad je usnama dotaknem ja kao da uem u carstvo nebesko, carstvo u kome
caruje moja Hajnalka, ena lepa od svih. Mene je Damil uio maarski, ali onako
povrno. Ja ga pitam kako se kae srce, on kae szv pa ja to upamtim, a nekad i
zapiem, moja-n , cvet-virg, slatka-csinos...
Ne znam ko je nju uio srpski, ali je govorila poprilino dobro. Razumeo sam je sve, a
posebno drago mi je njeno pismo koje mi je dala jedne noi, pre nego je nestala sa
pendere.
Jo ga uvam, u njemu pie:
Ti moja ljubav, Zoran.
Ja ne znam kako iveti bez ti. Moj otac nee dati mene. On mnogo ljuta ovek. Ja
voleti tebe, ne dati niko, ceo ivot, ti tako lepi i smeni. Srea moja si ti. Veno tvoja
Hajnalka.
Sigurno je smeno bilo i moje pismo gde su bile izmeane srpske i maarske rei, jer
drugaije nisam umeo. Hteo sam da iskoristim sve one nauene rei pa sam ih stavio
uz nae rei.

22

,,Vilo n
Hajnalka, szeretlek, mnogo, i vie od toga. Nita szpen nema od tebe. Ti si virg
najlepi u celom Banatu. Med je csinos, a ti si slaa. Tvoja szobatuds meni znai
mnogo. Ni moj baba nee da uje za tebe jer si druge vere. Volim te zauvek vilo n.
Da, nisam ti kazo. Nai su bili vrsto protiv. Sve na svetu je bilo protiv nas, njene
kere to larmadu noom na mene, njen brkati otac, njihove guske ak, cvee, drvee,
orovi, ljudi, ma sve... Ljudi, izgleda, uivaju u rastavljanju voljenih pa su tako ili
neki njenom babi, neki mome, govorili svata protiv mene ili nje. Tako je Hajnalka
jedne noi rekla da ne dolazim vie, da vie ne moe biti moja. Plakao sam dok sam je
pitao zato i kako... Nisam se pomirio s tim, dolazio bih pod pender, ona nije
otvarala; vozio sam biciklu pored njihove kue, ona se nije osvrtala; mahao joj s kola,
slao pozdrave po sestrama, po drugaricama, ali zalud. Uutala moja Hajnalka kao da je
ukrao neko, kao da se odselila na mesec. Tu je blizu, samo dva ora daleko, a kao da
nikada nije postojala. Ne znam kako je bilo njoj. Meni je teko, svako jutro poinjalo
mi je suzama, onda sam sve vie poeo da pecam, da hodam po kanalima, po
nasipima, da dole utim kao da sam sve pogubio, a i jesam, bila mi je sve. Prestao sam
da jedem, moja majka se brine. Ne pamtim kada sam se poslednji puta nabokao. Mada
i ne osetim glad. Ja sam gladan njenih pogleda.
Otac se nije ljutio to mu ne pomaem, znao je zbog ega sam takav, bio je srean to
je to gotovo, svi su bili sreni. Moda je i Hajnalka bila srena, to joj ne dolazim vie.
Teio sam sebe da e to proi, ali vie je meseci prolo od tada nego smo se voleli mi,
ali eto, meni je samo gore, svakoga dana. Pria se da e uskoro svatovi, njeni svatovi.
Kako to da preivim? Kako da prihvatim to da e biti tue ono to sam ljubio ja?
Kako? Hou li ja ikad nai svoju sreu? Hoe li biti iko slian njoj da onako umiljato
gleda, da se smeje, da ima najtamniju kosu, da slatko govori? Nee. Uspela je da na
sav emer moga ivota doda dosta bola, dosta vie nego ja mogu podneti za jedan
ivot. Istrgla je srce u kome je jo uvek njeno ime. Pominjem joj ime i dok spavam, to
znam, zaobilazim kuu koja je uta po tremu. Pevam, neto tiho i tuno. I kad utim ja
govorim szeretlek, szeretlek, szeretlek... Kome to govorim, da li sebi ili njoj? Njoj,
koja to od mene vie nikad nee uti; njoj koja je izgradila beskrajan zid meu nama iz

23

nekog svog razloga. Moda da je ne grdi otac. Moda jer je videla da ja nisam neka
naroita srea, siroma, paor. Moda je taj koga su joj izabrali neki kolovan i bogat
ovek. E, koliko mi misli proe u jednom sekundu kroz glavu, a u svakoj misli samo je
ona. Moj uitelju, vidi li ti ta je ljubav? Najslaa zabluda. Ostao sam samo ja da
volem, a kad doe jesen, Hajnalka e voleti nekoga drugog, ispod tueg eira skrivati
svoju tamnu kosu od sjaja jesenjeg zlata. Doe mi nekad da skoim u reku kad
pomislim na tu svadbu koja se sprema, nemam ja dovoljno jako srce za to. Predug e
biti dan u kome e ona nekome na svojim grudima odneti najslae udnje, da se njima
sladi sve dok je iv. Ramena nena prekivena dugom crnom kosom, njen lagani korak,
njen dah, njene snove, sve to je kratko bilo moje, Bog je namenio nekome ko je
srean.
Ja sam ostao uskraen za sreu u ovom ivotu. Jo uvek joj se nadam, a kada ode sa
svatovima, onda neu moi ni to. Najgore je oveku koji se ne nada. Je li to ono:
Veno tvoja Hajnalka? Van-e szeretni?

24

Kreane u Graanici
Od kamena iznad Graanice ljudi su od davnina pravili nadgrobne spomenike,
nasipali svoje puteve, klesali mlinsko kamenje to vrtilo se u vodenicama na
graanikoj rijeci te na rjeici Toplici, a odnosili su to mlinsko kamenje jo i dalje,
kau. Nije Graanlijama nikad bio problem pronai pogodan i dovoljno teak kamen
kada kisele kupus ili sire sir. Bog je, kau, svakome dao neku blagodat od koje e da
ivi. Pored Sprekog polja, koje iroko je i plodno da hrani gladna usta, dao je
stanovnicima Graanice kamen krenjak i prostrane ume u Biini da iz njih crpe drva.
Niko ovdje tano ne zna kada se u Graanici poeo pei kre, ali sigurno je on kao
vezivno sredstvo bio prisutan u srednjem vijeku pa je i potreba za njim bila velika. No,
zahvaljujui kreu, mnogi u Graanici su se najeli kruha i od tog istog krea zavrili
kole, u jednoj divnoj eri, u kojoj je u ovom selu bilo i puno voa, puno ita, puno
vodenica, goveda, a ponajvie kreana. Prvo je trebalo otii po kamen, koji se dovozio
prvo na zaprenim kolima, pod planinu Biinu. Sakupljao se kamen vrijednim rukama
domaina, a kada bi doli do novca, onda bi nabavljali traktor ili Tami, kojim bi
prevozili kamen do kreane. Kada bi se skupila gomila kamena, onda bi trebalo po
drva i kreana bi se zidala dva-tri dana. Bio je to teak posao, prije svega jer su sve
sirovine teke, ta to ima od kamena tee? Teka su drva, teko je bilo i sazidati
kreanu. Ako bi se desilo da kreana pri zidanju padne, za domainovu duu svezala bi
se sva muka svijeta, jer sva teina onog posla, sav znoj, sav umor odjednom mu se
uino tei i samo bi utao i ljutito puhao. Niti bi gledao u enu, niti bi razgovarao s
njom. Tad bi mu smetalo svako od njegove djece, tada bi se sa kreanom uruio sav
trud i sva uloena teka muka ispod Biine. Skupljena drva kao da su gomila muke,
teke muke, tee od kamena svakog. I kad se zapali kreana, vrijedni domain deura
nou pokraj kreane i pijucka rakiju. Jela se vrua proha s kajmakom i sirom, nekad
pogaa, pekli se peenjci, kokavci, bundevno sjemenje, sve uz zvuk razigrane vatre
koja pucketa. U posao oko krea ukljue se svi ukuani, pravilo je da se od teine
kamena dobije polovina krea, kojeg poslije prodaju po pijacama u Kalesiji, Zvorniku,
Vlasenici, Sarajevu, apcu, Loznici, Kladnju, Olovu... ili im kupci dolaze sami pred
25

njihove kue. Sedamdesetih godina iz Graanice su odlazili mladii u Njemaku i


tamo su neki stekli prijatelje. Obiaj je bio da prijatelje dovedu u svoj kraj, da im
pokau kako se to ivi u Jugoslaviji.
Kada su Nijemci vidjeli kreane koje se dime u Graanici, mislili su da su to
dimnjaci fabrika koje postoje u zemlji. To su priali svojima u Njemakoj, uz
obrazloenje kako se kod nas zapravo dobro ivi, ali da to skrivamo.
Nae kreane bile su male fabrike koje su nahanile gomile djece i istima u ruke dale
diplome. Takvima je kreana samo simbol nekadanjeg ivota pa i sjeanje na taj ivot
zna da umori, da vrati znojna ela, miris vatre, miris zapaljenog kamena i krvavu
bjelinu krea.

26

Ljubopitljivo dijete
Avdu u Sekretarijatu za urbanizam i imovinsko-pravne poslove nerviraju
stranke, uglavnom neuke, sa nekim svojim zahtjevima kakvi nemaju traga u zakonima
i propisima. Sve slubenike nerviraju takvi, ja ne poznajem niti jednog kolegu koji sve
to moe stojiki da podnese, ne poznajem niti jednog od nas koji nije elav, to mi sami
sebi upamo kosu od silnog posla, jer s ljudima je najtee raditi. Avdo ima neto kose
na glavi, svega desetak dlaka. Do penzije mu je ostalo dvanaest dugih godina, koje su
se otegle i svaki dan kao da je sve dui. Dani vode ka slobodi, a svoju slobodu Avdo
zamilja tako to e ivjeti u svojoj vikendici na selu i raditi po bati daleko od grada,
vreve, stranaka i ovog naeg sekretarijata; gdje e moi neto da raducka i duboko uti.
- Mir, tiina, vjetar piri, ptice cvrkuju, ista voda, ist vazduh, uvijek ima voa...
Treba doi, drue Kostadinoviu, gore kod mene, da vidi to i osjeti.
Oazu mira zadnjih mjeseci poelo je da naruava jedno dijete iz komiluka
kojem se Avdo, nekim udom, uinio zanimljiv. O tome mi je Avdo prvo neto priao,
a dobar dio toga i sam sam vidio i uo kada sam ga odluio posjetiti jedne subote.
- Da me je napala kuga, lake bi mi bilo. Doe pa hoda oko mene, pa me pita i
propituje, a ja mu nita ne mogu, dijete je to. Istina, ne ini nikakav zijan. Ali je
dosadniji od komarca. Pa ti, drue, zna da ja gore odem da se odmorim, da ispeglam
ivce, ali ne da se, eto.
Malian se zove Galib, iz istog je sela, ivi u kui na istonim strminama od Avdinog
imanja te kad uje zvuk Yuga ili ako ga ne uje pa ga opazi parkiranog pored
vikendice oko koje je, istina, velika irina i jedan idilian mir, a on potri i mir razbije
u komade.
Jo ispod ume glasno vie:
- Avdoooo, Avdoooo, drue Avdooo...
A drug Avdo, recimo, tek je otpoeo neki posao, posao koji voli i koji ga oputa, ali
eto ti ga sad, lupi se po elu i sjedne, sad je sve zalud, ovoga se malog ale ne rijei.
Tri djearac od nekih 7 godina kao da se raduje najdraem gostu, gleda u mene
koji sam mu stran i samo prie blizu Avde i stade. Zauti.
27

Tek poslije ree:


- Nisam uo kad si doo. Bio sam na onoj strani kod groblja, skupljo jaja iz gnijezda,
kad ujem idu kola i ja potrim.
To mu se zvuk moga Stojadina uinio kao zvuk Avdinih kola koja je zanesen igrom
propustio uti i doekati. Avdo samo prevre oima, a ja znam: to je ba onaj mali o
kome mi je govorio. Krenusmo u podnoje imanja gdje je i lijep potok da mi pokae
kolega kako je kalemio voe, onaj mali ostade da stoji na onom istom mjestu i ba
razmiljam - neko mirno dijete. Kad taman poesmo da gledamo kako se primio koji
kalem, a ono dijete zavika:
- Avdo, Avdo, ta radi?
- Gledam kaleme.
- Aha.
- A ta radi taj drug?
- I on gleda.
Krenusmo dva metra dalje, a ono dijete opet:
- Avdo, Avdo, Avdo.
Ovaj se pravi da ne uje i jo jedno dvadeset puta usmo kako ga doziva i zasigurno
prestao ne bi da mu se ovaj nije odazvao.
- ta je?
- A ta sad radi?
- Gledam kaleme.
- A ta su kalemi?
- Ne znam, pitaj ovog druga.
Onda poe da doziva mene ne znajui mi ime.
- Drue, drue, drue.
- Kai, mladiu!?
- A ta su kalemi?
- Kalemi su kad hoe da na jabuci rastu banane - naalih se.
A on dotra do nas pa poe dalje da ispituje.
- Avdo, a hoe li stvarno to biti banane?
- Hoe.

28

- A kad e bit' banana tu?


- Na ljeto, kad ugrije.
- A kad e ljeto?
- Jo malo i eto ga.
- A kol'ko malo?
- Jebo te banane, vidi ta mi uradi - to Avdo ree meni. Tako je za vrijeme moga
posjeta Avdinom imanju ovaj mali uvijek iao za nama i pitao sve i svata, ja sam se
smijao, Avdo se mrtio, a mali bio neumoran.
- Radi li ti, drue, s Avdom na poslu?
- Radim, svaki dan.
- I ja u kad budem veliki raditi sa Avdom.
- Jo mi samo to treba, promrlja Avdo.
Na odlasku mi je i mahao dugo, a Avdo je sjedio nekako tuno jer on vie odavno nije
domain na svom imanju. Znao je Avdo ta ga eka, a to je izgledalo otprilike ovako:
Uzeo Avdo grablje i poeo da grabi pokoenu travicu, a on e:
- ta to radi, Avdo?
- Grabim.
- A 'to?
- Moram, da bude ljepe.
- Lijepo je nama i 'vako. Ima li ti, Avdo, konja?
- Konja? Nemam.
- A mi imamo.
- Znam.
- A ima li kravu?
- Nemam. Vidi i sam.
- Mi imamo dvije. Je l' zna kako se zovu nae krave?
- ara i Mrkulja.
Onda jednu minutu tajac, taman da Avdo predahne i da na trenutak zabroravi na dijete
koje mu smeta.
- Avdo, ima li Boga?
- Rekli su da ga nema.

29

- A kakav je Bog?
- uj kakav je, ja ti kaem da ga nema. To pitaj hodu Ismeta i popa Tadiju, nemoj
mene muiti s tim.
- Je li plav?
- Ko je li plav? Yugo? Vidi i sam da je plav.
- Je li Bog plav?
- Ostavi se dijete Boga, ako me ko uje ta priam s tobom, imat u problema.
- Ima li Bog djece?
- Ama, ako ih ima, neka su samo daleko od mene.
- Avdo, hoe li ti nekad umrijeti?
- Neu, jo mi se ivi.
- E, onda neu ni ja.
- E, ja ba hou, umrijet u evo ovaj as pita li me jo neto.
- Umrijet u i ja s tobom, drue Avdo, asna rije. A jesi li ti komunista?
- Jesam.
-Ako si ti drue Avdo komunista, onda sam i ja, jer ja sam uvijek s tobom, ti si meni
najbolji drug. A je li more slano?
- More? Odakle sad more ? Jest, slano je.
- Pa ko ga je posolio?
-Posolio ga crni avo, ta me dijete isptuje toliko!?
- Kako onda mogu da ga piju?
- ta da piju?
- Pa more!
- O, kako poelim da se vratim na poso. Drago dijete, pusti me vie.
- ta ti misli, Avdo, je li dalje more ili sunce?
- Najdalji je moj mir, kako vidim.
- Povedi me na more kad bude io sa enom i djecom. Povedi me, Avdo, molim te.
- Divan bi mi onda odmor bio!
Nedugo zatim Avdo je dobio novo radno mjesto, postao je ef Sekretarijata za
plan, budet, analize i inspekcijske poslove. To mu je mjesto vie odgovaralo i mogao
je da se odmara od stranaka koje su sad rijetko dolazile, uglavnom je itao novine. Sve

30

rjee je odlazio do imanja jer mu je ono dijete idalje smetalo. Viali su ga vikendom
po gradskim parkovima kako lagano eta i sjedi na klupi. ekao je da se onaj djeak
zamomi pa da pone ganjati cure ili se baviti neim te da ga tako ostavi na miru, da
Avdo odivi svoje skromne i mirne snove. Odlazio bi da radi na imanju samo kad je
kia, navue kabanicu pa grabi lie, a lijepim danima, kad ba mora, ostavljao bi kola
u dnu sela pa kriom se prikradao svome imanju i onda u tiini i brzini odradio ta
treba, da ga ne vidi ono dijete. Tome je brzo doao kraj. otac tog radoznalog djeaka je
dobio posao u gradu te je i ta porodica otila sa sela. Onda se Avdo obradovao te nas
zvao na imanje da nas asti. Proslavili smo i to, a kad je malo popio rakije, Avdo je
tiho mrmljao:
- Koga li sad ispituje: ,,Je li Bog plav? Jesu li nas slagali da je Tito umro? Od kojeg se
voa pravi eurokrem? Zato nema okolade sa sirom i kajmakom? Ko u gradu ima
najljepeg konja?"

31

Masle pod snijegom

Zima je po Maslama ovih dana prosula svoju bijelu aroliju, paljivo je redala pahulje
po krovovima, po svakoj njivi i avliji, po putevima, po snovima i uspomenama. Od
svog ranog doba dolazio sam u Masle zimi i pronaao neku dra u tom snijegu koji
pokrije i umiri sve zvukove i sa sobom donese neke nove radosti. Slino je i danas,
iako snijeg nije naroito dubok, ali podjednako je aroban kao i svi oni raniji snjegovi
koji su neumorno padali u ovom kraju otkad se ja sjeam. Pod nogama prti smrznuto
tlo, hladnoa stee kosti i dah, polako sipaju nove pahulje i vee se blii svojom
tamom, ali jo uvijek se lijepo vide ive na breuljku i kue iz kojih se pue dimnjaci.
Sve nekako kao da zvoni od sveane tiine, koja kao da hoe rei da je snjena zima
jedan poseban praznik koji se tako divno doivi u mjestima iz djetinJstva, mjestima
punih uspomena. Ovdje sam znao doi i provoditi svaki svoj zimski raspust kod djeda
i nene, a u to vrijeme djeca su imala svoju stazu za sankanje ba pored njihove kue.
Zamislite moje neizmjerno djeije veselje tih bijelih dana u kojima je snijeg iz tople
sobe liio na gomile bijelog perja. Sjeam se da smo tu na tom putu, kada je popustila
zima, lomili led, a sada vidim veselu djecu kako prolaze vraajui se iz kole, svako
malo dirajui snijeg rukama. Na okolnim breuljcima vidim stare kue u kojima je
sigurno topla pe, a u nekoj od njih vjerovatno postoji neko dijete koje se igra ili
promatra zimski pejza onako kako sam to i ja volio. Mogao sam cijele dane presjediti
na seiji pored prozora i gledati breuljke prekrivene snijegom i tihe prolaznike. Znam
da je Prela zimi veoma hladna, ali i tada ubori kada prelazi preko kamenja, a sa strane
svoga korita esto se okiti ledenicama. I svaki puteljak, koji je nekome preica, sada je
pokriven, a tragove po snijegu ostavljaju make i poneki pas koji se u zimskim noima
sklupa u neijem sijenu. Pred nekim kuama stoji jedan bijeli straar koga su
napravila djeca, Snjeko Bijeli ba, simbol zime i djeijeg veselja, zbog koga su djeca
pravei ga pokvasila svoje rukavice. Inje spava na granama, ptice slijeu pokraj
prozora, odzvanjaju djeiji glasovi, make su se skupile na pragovima, magle stakla na
starim prozorima, ljudi nekuda idu utke, trudei se da ne narue tiinu koju je ovdje
zarobila zima. Dva meni najdraa bia iz Masla, draga bia moga djetinstva s kojim
sam u rana jutra pio aj, sada su na mjesnom mezarju, gore pri vrhu, gdje im snijeg
32

pokriva vjene kue. Bez njih je meni zima posve drugaija, a ja sam jo uvijek ono
isto dijete koje je dolazilo u Masle da tu provede najljepe dane zimskog raspusta,
jedno odraslo dijete kojem nedostaje dvoje dragih staraca.

33

Nasljedstvo majke Mejre


Mrava i zamiljena starica sa maramom na glavi, sjedila je u avliji u arenom
proljetnom hladu, tiha i zamiljena. Po dimijama i po njenoj bluzi prosuli su se sitni
plavi cvjetii, a na marami procvale rue. Bila je sama i u oima joj je odzvanjala
samoa, a pogled ciljao u neka davna vremena. Obradovala se to sam ja, neznanac,
doao tako iznenada, ponudila me da sjednem i poela da pria:
- Ja sam se sine udala davno, ne mogu se sjetit' godine da ti kaem. Iz Fajtovaca sam ja
i udam se kad mi je bilo osamnest godina za Muhameda u Okre. Tu smo ivjeli sa
svekrom i svekrvom i bilo ih je puna kua. Svekar mi je bio Mujo i dobar o'j'k je bio.
ivjelo je nas osmero u jednoj maloj drvenoj kui, a moj Muhamed radio u rudniku u
Kamengradu, bio palioc mina, laguma se to kae, moj sine, i dobru platu imo. Znam
da j' to bila dobra plata, a sad koliko je to u ovim sadanjim parama, to ti ne znam.
Onda se mi odijelimo od njih, dadne nam svekar da napravimo kuu, eperuu
napravili, to su, ako zna, one prijanje drvene kue. Za tu kuu, da ti pravo kaem,
pomago je dosta moj babo rahmetli, plao je majstorima, nabavljo crijep i japiju i sve
to je trebalo. Eh, tu sam ja uselila s mojim o'j'kom, i ivjeli smo tu neko vrijeme, tu
mi se rodi prvo dijete, moja Jasmina. I jedan dan doe meni svekar i kae: ,,Snaho, ova
kua je mala i stara, propada i prokinjava, puno nas je. Bil' vi da vam mati dadne
miraz u Kamengradu, to ima njivu pa vi doli pravite kuu, a nama neka ova kua vaa
nova?" Pitam ja svoga Muhamed bi l' on, kae bi, nek smo doli, nek je blie i rudniku,
poslu, pa i sanskoj ariji.
Prsti su njeni umorni ve, a lagano ih mrsi, da li od muke ili od straha to to
pria meni neznanom... Prolost, ma kakva bila, ma gdje spavala, uvijek nam se
lijepom ini. Tako i majka Mejra ljepotu vidi u kristalom okviru svoje mladosti, koju
mi je u kratkim crtama ispriala.

34

- I tako, zamijenimo mi s njom, tu kuu za njivu od petnest duluma u Kamengradu. To


je ovo to vidi. Radio moj Muhamed u rudniku, a ja ta u, ponem nosit' u Sanu
mlijeko, mladi sir, suhi sir i kajmak. Kupovale ene od mene najvie, kau, Mejra
ista, kod Mejre je dobra roba, druge ene sipale vodu u mlijeko, manje kajmaka
izvagaju pa ti kau kila je tu i svata radile, a ja nikad, sve poteno i kako treba, obraz
je, sine, najvaniji. Oteli se krava pa ja tele na pijacu i zaradi se neto. Pa rodi nam se i
drugo dijete, moj Asim, i ivotarilo se polahko i nekako. Kosili njivu, pomagali i gori
svekru i svekrvi, uvijek u slozi bili sa svima. I ovu veliku talu smo mi sagradili,
prodamo kravu i jo para namirimo pa uzmemo bloka, pa pijeska, i ovo, i ono, sagradi
se i to. Trideset godina sam ja nosila mlijeno u Sanu, samo sad ne mogu zadnjih
godina, oslabilo se. Odem kad ta treba u optinu ili na sud kad sam ila skoro, jer
hou da mi se da to je moje, nisam ni ja ivot bezveze provela, stekla sam neto, je l'
tako?
Ovo njeno pitanje, nije ni ekalo svoj odgovor, odredila ga je ona ve prije nego me je
to pitala, jo prije nego je otila u sud da i tamo ispria svoju muku i taman da sam
neto i rekao starici Mejri, njoj to ne bi bilo vano.
- Kad je bilo avionsko snimanje, doe komiija i kau da se obiljei zemlja i moj
Muhamed obiljeio, babo mu pomogo. Ja im ispekla kahvu i pitu napravila, oni jedoe,
umorili se, ko da sad gledam, sjedili ba tudi. I kad je to zavreno, ode moj Muhamed
do komiija da upie zemlju na sebe, oni kau: ,,Ne moe ti to upisat'", i doe moja
svekrva rahmetli i kae: ,,Ja sam tu njivu dala njima i njiva je Muhamedova." I tako
smo tu ivjeli lijepo sve, Muhamed ode u penziju, Jasmina se udade, ona se mlada
udala, ba pa mi neto ao bilo, al' ljepe je majka rodila ovdi nije. Dolazili momci od
Krupe, iz neki' sela, ne umijem ti kaz'ti. Pa momci iz Trnove, ehovaca, Kruhara, sve
bi doi pa oko kapije nae, neki dolazili biciklima, neki motorom, a bio je i jedan iz
Sanice, kola neka im'o pa prolazi po itav dan gori-doli putem. On ti je sad u optini
neki vaan, moda ga i zna ti, ime sam mu zaboravila... Eh, moj sinko, zaboravim i
ta sam jela nekad. Al' nee moja Jasmina njega pa nee i uda se u Gornji Dabar za
jedno fino mome, al ko da je na tu kuu neko sihire bacio, umre mu prvo otac, pa

35

izgubi poso, stoka im silna stradala, pa poe i da pije taj zet, a moja Jasmina od one
ljepote, poe da propada, ne lii na sebe, sve mi dolazi tunija, sve tia, ko da joj neko
ljepotu obriso. Meni ao, pitam je: ,,Tue li on tebe, 'eri? Ako tue, ti hajd' ovamo,
mlada si jo, nae drugu sreu." Kaem ja to njoj tako, a srce mi se kida, moj sine.
Asim se moj poslije oeni i sve nekako krenulo fino. Da kae, odahnuli smo, rahat
bili, unuad dobili, sve nam kako treba. Stoka napreduje, zemlja raa dobro i rat se
preko glave prevalio, ti zna ta je sve bilo, zapamtio si rat sigurno. Onda opet sve
polahko i nanovo. Ne proe puno od rata, razboli se moj Muhamed i ode u bolnicu u
Biha. Doem ja njemu, on sve slabiji svaki dan. Kroz 15 dana je i umro. Ukopasmo
ga, dolazio nam svit, kako je i obiaj. Doe poziv sa suda, meni i ovom sinu to sa
mnom ivi; pitam ga ta je to, kae on: ,,Ovo je za zemlju", a mi ba na taj dan
dogovorili s hodom da damo Muhamedu tehvid et'erest dana. Al' o'la moja Jasmina
na sud i rekla da hoe kuu i zemlju. Bolje da je babi dola na tehvid, eto ti moje
Jasmine, ula prokletinja neka u nju. Asim i ja nismo ili. Kad kasnije doe opet poziv
i mi odemo, Asim s posla, a mene Jasmina vozila doli...
Tu zaplaka umorna starica, a i mene to dirnu u srce, uplai me starost koja e i meni
po redu i pravilu doi. Hou li i ja imati muke i tuge kakve ima Mejra ili u biti u
veim nevoljama? Priala je dalje svoju tugu; Mejra se na ostavinskoj raspravi
izjasnila da eli samo da joj ostane penzija poslije njenog mua te da je ostalo ne
zanima. Sutkinja se nasmijala i pri tome rekla da nikad bre i jednostavnije nije
zavrila ostavinu. Mejra na zapisnik pritisnu prst i nakon nekoliko dana, potar donese
rjeenje u kojem pie da se imovina rahtemtli Muhameda dijeli na dva dijela: sinu
Asimu i kerki Jasmini. Kad je Asim vidio ta je to u stvari, poeo da galami na
majku, da krivi sestru to uzima njegovo, jer on je cijelo vrijeme s roditeljima bio, a
ona se udala mlada, odakle joj pravo da se ona ubacuje u imanje za koje je on ivot
dao. ak se i komije ukljuili u taj problem pa su nagovarali Mejru da ona tui sina i
kerku te na taj nain trai ponitenje rjeenja o naslijeivanju jer jadna nije znala ni
ta je pitaju, da kae i to da je istjeruju iz kue.

36

Pria mi dalje kako je ila kod advokata i predala tubu protiv svoje dvoje
djece, jer drugaije nije mogla, iako je protiv Asima samo formalno jer on je, kae,
zlatan sin, a Jasmina, ta ona ima bratu da uzima kuu i zemlju, ima svoje tamo u
Dabru?!
- Krivo mi to mi je svaa meu djecom, morala sam tako. ta ako me budu izgonili iz
kue? Kud' u ja? Nek imam svoje, nek sud odlui, nek se vidi i ispitaju svjedoci da
sam to ja pravila sa rahmetli Muhamedom, imaju papiri, ima sve. ta ti misli, sine,
hou li ja dobit' na sudu? Moja Jasmina nek majci ne dolazi na denazu, haram joj sve
bilo, da uzima moje, da uzima od brata, pa ima svoje, udala se, ivi, imaju oni po
Dabru njiva, imaju ume, silno imanje, da ti to vidi samo. I taj zet se smirio sad, ne
pije ko prije. Dobro joj je, ta hoe ona ovdi? ta? Onaj njezin advokat kae meni:
,,Neno, dabe to radi. Sve i da dobije svoju polovinu, opet e je dijelit' tvoja djeca
kad ti umre i to doe na ovo isto." Ma nek on umre, ja hou da ivim jo, a ne znam
kol'ko u moi. Kaem ti, sihire je neko bacio na tu kuu u koju se udala moja Jasmina
pa i njoj se pamet oduzela, hoe majku svoju da iz kue makne. Sram je bilo. A opet,
voli se svoje dijete, ljuta sam ja na nju i ne mogu joj to halalit', ne mogu pa kad bi sve
voda odnijela. Meni nikad nisu dolazile Muhamedove sestre, ljute se, kau mi im oteli
zemlju, a ja njihovu mater pomagala i sve se brinula, sama ja. Dole na sud pa lau,
lau, a ja kaem: ,,Laete", mene sudija onaj opominje, kae: ,,Majka, ne smije ti
tako." ,,Ma, smijem kad lau, ako je ikom' oteto 'ta, to je meni, nit' sam znala ta
radim, ni kako." ,,Pritisni ti, neno, ovdi prst i to je to", kae, ,,doi e papir Vama,
potar e donijet'." Bolje da ga nije ni donosio.
Kaem joj da mi je ao to je zadesilo sve to, jer vidim u njoj dobru duu.
Kaem, ali njoj to ne vrijedi. Ona kao da ivi samo da bi doekala sudsku odluku
kojom e njoj, kao supruzi umrlog, pripasti polovina imovine, odluku koju godinama
eka.
- Ima djece pa potuju roditelje, eno moj brat Suljo ima finu djecu, u Austriji su pa
poalju para, pa dou, pa donesu, pitaju treba li babo ta, brinu se. Da mu ta bude, isti

37

dan bi doli svi. Ne otimaju, nije ni njima tamo ko u dennetu, nemoj misliti, tui je to
narod, teko je to, al' nazovu telefonom. Moja Jasmina ne zove ni telefonom da pita:
,,Ima li majko kruha? Jesi li gladna, bolesna?" Ja sam sve na sudu rekla kako mi je i
kako sam se patila kroz ivot. Znaju mene ene po Sani, uzimale od mene kajmak, nek
pitaju njih je li Mejra nekog' prevarila. Boga se ja bojim, moj sinko, i svi trebaju, al' ta
bi? Ne dolaze mi unuke vie, a puno sam se poelila njih. Ta stvar ima da se rijei,
taman se ilo na sud i u Biha, i u Saraj'vo ako treba. Mejra je gradila ovo i nije se
odrekla niega, nije. Kako u ja znati ta treba kaz'ti na sudu? Ja mislila samo penzija
je, a zemlja, zna se, dijeli se isto, svi imamo ista prava, zar more neko da se odrekne
toga?
ivot. To nije samo rije, vie je muka. Kad pogledam Mejru kroz ije sam
imanje krenuo do rijeke jer mi je tako blie, a zastadoh s njom i doznah toliko toga o
njoj, zapitam se da li ivot ima svrhu i kako boli to kada se edo koje si od srca
odvojio svoga bude tvoj protivnik? Osim to je na kraj bogat vodom bistrom,
hladnom i smaragdnom, ima ovdje i toliko lijepih suvenira iz ljudskih ivota. Gdje e
nai vrijedniji suvenir od sjeanja i ponosa Mejrinog na djevojake dane njene
Jasmine, kada su toliki momci nudili srca na dlanu? Svaki puta kada se sjeti toga, ona
to iznova proivi, samo krae, bez snanog ara stvarnosti, a rijetko bez suze.
Sudbina. Nije ista svima, a mijenjati je mogu, kako vjeruju nene poput Mejre,
samo neke vraare kada hoe da napakoste nekoj kui. Sudbina se pie u jednoj
posebnoj noi ramazana za cijelu narednu godinu, kako je to jedne prilike govorio neki
od hoda na dovi u Kamengradu. Njom treba biti uvijek zadovoljan, kau poboni
ljudi.
Jasmina, o kojoj sam i kasnije neto uo, bila je ovdanja ljepotica, za kojom je u neka
vremena venulo svako muko srce i od ije su ljepote znale oslijepiti momake oi.
Svaka generacija izrodi po jedan takav zanosan pupolj meu svojim ruama, posebno
u selima na obalama Hatiraja, Blihe i Zdene. Danas je veoma nesretna jer joj majka i
brat uskrauju pravo na nasljedstvo iza umrlog oca, mu joj pije, djeca slabo u koli
ue. Po vjerovanju njene majke, na kuu u koju se udala Jasmina, baeni su sihiri zbog
nekih dukata koje je njen svekar pronaao i prisvojio.

38

Mejra, za koju se ne zna da li e prije doekati sueni a isputanja due ili sudsku
odluku u njenu korist, ostala je sama na imanju petnaest dunuma irokom dok sam ja
krenuo do rijeke koja tee podno tog imanja, kakvo bih i ja volio da imam. Ona kao i
svaka dobroduna starica ustaje zorom da klanja namaz, da se pomoli Bogu za one
koje voli. Samo ona se razlikuje po tome to po cijele dane i noi samo o jednome
misli, samo jedan papir eka.
Bogatstvo. Sastoji se od dukata, imanja, kua, miraza, nasljedstva. Uglavnom se
za njega vee neko prokletstvo, pa se oko njega zavade braa, pa ak roditelji i djeca,
cijele generacije. Ono je bezvrijedno, ono je poput vazduha u usporedbi sa zagrljajem
majke Mejre i njene Jasmine na bajramsko jutro. to prije to shvate, lake e im i
ljepe biti, jer ivot je kratak, sudbina je odreena, Jasmina sebina i nesretna, Mejra
usamljena i eljna panje, a bogatstvo se na onaj svijet ne nosi, ono uvijek ostaje da
druge svaa.

39

Podveleje
Ako nekad upita Mahmuta ulimana iz Dobra kako je, on e ti umorno rei:
- A, nikako, brate.
Pravo i veli, ta je on vidio lijepo osim ove istine neba i stidno zelene trave, stijena
koje se isplau poslije kie, a njemu je lijepo samo to kad zapali cigaretu pa ponudi mu
jednu, odbiti nee. Onda e on poeti da ti pria kako je roen davno, jo dok su sela
bila prepuna svijeta pa e ti onda nabrajati prezimena onih koji se sjea iz te svoje
mladosti.
- Puce, pago, Jelovac, Smajki...
Kao da je to refren neke omiljene mu pjesme, kao da ih vidi sve dok izgovara ta
prezimena ili ih moda tako zove da se vrate. Dodat e kako ih je svega jo dvije
stotine tu u selu.Onda e ti priati kako ih je kod oca bilo osmoro djece i kako je vie
bio gladan nego sit, kako je od malih noga poeo da radi.Onda e pomenuti gladne
godine, pokuavajui i rijeima i rukama svaku narednu doarati gladnijom od
prethodne, o slabim ljetinama i tekim zima, o kiama heftenjaama i o ratu. Pominjat
e i svoga dedu koji je ivio 95 godina, a moda i vie, ali su, eto, neki raunali da mu
je bilo toliko kada je umro. Sjea ga se on dobro, bio je to neki starac s osijedjelim
brkovima, s ahmedijom i ibukom, koji je uvijek sjedio negdje po strani i samo davao
primjedbe na sve to se radi.
- Tako je valjda kad se ostari.
Onda e se Mahmut sjetiti kao iznenada, da ti pripovijeda o tome kako su neki viali
vile kod Husia njiva i kako je u neka davna vremena pod jednom stijenom skoro na
vrhu Velea ivio zmaj, koji je strane nevolje nanio narodu i da je taj zmaj negdje
nestao pred neki od ratova.
- A mi smo ti doselili iz Koleka, ovde, da bi i odavde otili svako za svojom nafakom.
Al' ja ostado', nek sam na svome.
Domain Mahmut ima 50 ovaca, a lani ih je imao oko 100, samo je naao dobrog
kupca pa to rasprodao, a njemu i babi ne treba vie. Uvijek je imao, kae, oko 30 koza
i svako jutro on popije pola litra kozijeg mlijeka. Ima Mahmut pored kue 80 konica
pela, 50 je njegovo, a 30 nekog doktora iz Mostara o kojima se on brine, a ovaj mu

40

neto plaa. Priao je taj doktor Mahmutu kako je med ljekovit i dobar pa e ti i o
tome on priati, diui med do nebeskih visina kao najveu svetinju.
Ako si kojim sluajem iz Mostara, zapravo sa tih istih brda, samo to rijetko prizna i
onima koji te poznaju, eh, to je tek za Mahmuta poslastica, da te propita malo o
tvojima. Jer sjea se on nekoga od tvojih, pa je li iv taj i taj, a ta ti je bio onaj i tako.
Njegova ena je isto iz Dobra, ili to bi rekli, udala se iz Dobra u Dobr. Ona plete
vunene arape i pravi najbolji sir. Koga god upita za sir, od Dobra do Nevesinja rei
e ti da je ba njegov najbolji. Svako svoj sir okiva u zvijezde. Htio je Mahmut neku
drugu da oeni, ali ona pola za nekog veterinara negdje kod Stoca.
- Odluila da se uda za prespektivan kadar, a vidio sam je ima tri- etiri godine kad je
dolazila u svojih, ja bio u njih nekim poslom, zadesio se tu, a ona doe, poznade me,
vidio sam joj na oima.
I sve to vie o njoj pria lii na nekog ruskog pjesnika, okovanog bolom za voljenom
enom. A onda e opet doi na neku temu o seoskom ivotu, o berbi gljiva, zna on
gdje ih ima najvie, ali ih ne bere jer se njegov otac trovao gljivama, a on gledao te
muke, i od tada gljive smatra nekom nevoljom, koja te mami samo da bi te prevarila.
I njegova dva sina su po loginom slijedu, pogaate, u Mostaru. A tri sestre ima
Mahmut: jedna je udata u Gornje Gnojnice, druga u Svinarinu, a trea u Rabinu. Dva
brata su mu umrla, a od dvojice ivih jedan je bio profesor, a drugi konobar. Oni ne
dolaze u Podveleje, a i zato bi, kada su dolje u Mostaru meu svojima kao da i nisu
sili sa sela. Ponudi mu onda jo jednu cigaretu.
- Sad ti je, moj brate, Mostar najvee selo. Sve su ti doli nai. Eto, pa i ti si na, znam
ti babu... I ovo to je ostalo jo mladei i nejai spustit e se do Neretve, prije ili
kasnije.
U Dobru se ve dugo ne odravaju partijski sastanci, ree mi, jedino ih uitelj
obavijesti o nekim vanim politikim dogaajima.
- Prio mi uo neki dan, da Slovenija hoe da se odvaja od nas. A ne znam. Nije to na
dobro. Samo ja ne smijem nita pred uom, a moda je bolje i pred tobom da nita ne
priam, i ti si moda pri Komitetu.
Moe li Mahmut sa svojih 65 godina jo dugo ii za ovcama, sakupljati drva,
popravljati suhozid, donositi vodu?

41

- Zato ne ode svojima u Mostar?


- A, snahe me ne ele, sinovi pod njihovom komandom, unuadima smetam. To sad
samo interes neki gleda, kako da ti kaem... ta njih briga za moju zemlju koja nita ne
vrijedi, za ovce, kome ja da to ostavim? Sebi u ostaviti i kad umrem, nek je moje,
njima ne dam! Pa kad su mi doli da me vide, mene, babu?
Drago je Mahmutu to jo aka aka pohaa podrunu kolu u Dobru jer to znai da
tu mora biti uitelj, da e neko doi i obii barem djecu.
- Dolazili su prije, i doktori i televizija je dolazila, i svi, pa popisuju narod, stoku
pregledaju, drali govorancije kako treba, ta treba, a sad nema nikoga. to je to tako
ja evo ne znam, a bilo bi dobro da opet neko doe, jer ima nas jo ovde.
Ako ga pone ispitivati neto politiki, rei e ti da ima posla i da mora za ovcama,
jer zna da je politika posao od kojeg potenom seljaku nema koristi ve jedino zbog
nje moe da nastrada. Njegovo je da potuje Partiju, direktive i da se ne mijea.
Tebi ostaje da nastavi svoju etnju, da razgleda slaborodne voke, procvjetale trave,
da gleda u daljinu i da se lagano sputa prema Mostaru, onim istim putem kojim je
nosei breme nade, silazio tvoj dedo ili otac, da bi radio u fabrici, da bi mu bilo bolje.
Da bi otiao iz Dobra, a da taj isti Dobr nikada ne bi otiao ni iz njega, pa ni iz tebe,
jer si ti ipak Podveleac, koliko god grebao noktima da se zove autohtonim
Mostarcem. A moda si to oboje istovremeno. udan je ivot i dobro je to postoji
Mostar. Jer da ga nema, gdje bismo iz tog Podveleja, koje se zaglavilo u vremenu,
pobjegli svi mi? U prvim ulicama ve sree svoje vrnjake s kojim bi se, da nije bilo
fabrika, igrao po podvelekim livadama i tukao se sa svakim kad ti naumpadne, ne
znajui za televizor, za bicikla i lizalice, a sve bi to pripadalo nekoj drugoj djeci, a vi
osim poneke voke nita drugo imali ne biste. Ne bi nam sve to donijele ni vile iz
Mahmutove prie na nau nadmorsku visinu.
Ako nekad upita Mahmuta zato on nikako ne voli ii u Mostar, iznenadit e te
njegov odgovor.

42

Polski Fiat
Moj direktor proitao je novinski lanak o uspjehu nae fabrike ravno stotinu
puta, i to sve za jedan dan, kako to on voli istai, u krugu svojih prijatelja, jer mu je
srce raslo i on e taj lanak znati napamet sve dok je iv. Poznajem ljude koji su po
nekoliko puta itali razne knjige, uglavnom djela Andria, Selimovia, Dostojevskog...
jer je, kau, lijep osjeaj vratiti se tim knjigama. To sve nekako mogu razumjeti, ali
knjiga koju je najvie puta itao moj komija Atif Kreso na sebi ima naslov Fiat 126P.
To ba i nije obian prirunik za rukovanje automobilom, vie je knjiga s puno
podataka o istoriji fabrike Fiat, o koritenju, odravanju, nainima vonje automobila,
s mnogo tabela, shema i fotografija. Drug Atif Kreso je profesor optenarodne odbrane
i drutvene samozatite u jednoj od mostarskih kola, njegova supruga Zilha je
slubenica u poti. Ova sasvim normalna porodica sa dvije kerke od kojih jedna ima
17, a druga 19 godina, ivi u stanu od 68 kvadrata. ive u zgradi do moje i poznajemo
se sasvim malo, ali se ipak poznajemo, zapravo, druga Atifa znaju svi zbog onoga o
emu u vam priati. Prije nekoliko mjeseci obratio sam se drugu Atifu s mojom
namjerom da u skorije vrijeme planiram kupiti automobil. Uinio sam to jer mi je bilo
dosadno, mogao sam se obratiti bilo kojem prijatelju, kolegi ili mehaniaru, ali sam se
obratio ba drugu Atifu jer sam znao da e to biti jedna poprilina avantura koja e me
dobro zabaviti. Zaista sam traio automobil koji sam kasnije i kupio, ali drug Atif ima
jednu specifinu, da kaemo, bolest, a to je da se prema svom automobilu odnosi s
nekom pretjeranom panjom.
Svanula je sunana i topla mostarska majska subota. Poslije doruka i kafe,
sjeo sam na balkon, a drug Atif je otkljuavao garau. Kada Atif Kreso otkljuava
garau, na balkone i prozore navali radoznao svijet kao da poinje neka komedija. I
jeste komedija, besplatna. Paljivo je uao u garau, zabrundao je i zazujao motor
njegove crvene peglice i auti se lagano izvukao iz svog skrovita, motor je ugaen,
a vlasnik je izaao. Pristuni posmatrai oekivali su tipinu ceremoniju pojavljivanja
drugarice Zilhe s kerima, jer tako to obino biva kada negdje putuju, ali ove subote
Atif nam je pripremio iznenaenje, odluio je da samo izvri redovnu subotnju
kontrolu svoga automobila. Prvo je nekom mekanom krpicom obrisao ionako blistav
43

lim na svojoj ,,peglici'', sve lagano kao da je miluje po bokovima, a promatrai bi


nekome do sebe govorili da on peglici neto apue ili pjeva. Dok je starim novinama
brisao stakla i farove, liio je na majstora koji obavlja najpreciznije poslove i sve je to
trajalo, a ja sam se u sve to umijeao kada je ve otvorio poklopac motora i krenuo
kontrolirati tekuine u motoru.
- Dobro jutro, komija. Fali li ,,peglici'' ta ?
- Dobro jutro, drue. A, ne, divan je to automobil, jo mu nita ne fali, a evo etiri je
godine kako sam ga kupio. Polski Fiat, znate li vi ta to znai?
- E, ba sam Vas i htio pitati neto u vezi s tim, ako dozvolite, jer znate, htio bih kupiti
kola, neka polovna barem, potrebna su mi, a sad, ako biste Vi, drue profesore, imali
neki savjet za mene kao laika, bio bih vam zahvalan.
- Odlino! Kola su Vam danas dobar prijatelj, samo ih treba odravati, razumijem
Vae nevolje oko toga. Ja sam ranije imao Zastavu 750, 1969. godite, bila je solidna,
pa sam htio kupiti novu Zastavu 850, ali je bila velika lista ekanja. Onda mi ree
jedan profesor iz Graevinske kole da se Reno 4 moe dobiti brzo poslije uplate,
nekih dva mjeseca moda, a onda nekako, ni sam ne znam kako, ujem u sindikatu da
se moe kupiti neki Fiat 126, potpiem za kredit i preuzmem auto za mjesec dana.
- Ali ja bih neka polovna kola, imam nekih 9 miliona, pa ta mislite za Ladu 2103 ?
- Ma kakva Lada, molim Vas?! Za Vas ne treba bolji auto od ,,pegle'', pa vi ste samac,
drue, to je ekonomino vozilo. Evo, ja u Vam dati knjigu koja e Vam pomoi u
Vaoj odluci, jo sutra u Vam je donijeti.
Jo je on tu meni neto pokazivao na motoru, pa tokove, dozvolio mi je ak i da
sjednem za upravlja njegovog ljubimca, da osjetim tu preglednost, jednostavnost, sav
sretan to se zanimam za automobile i to e, ako me ubijedi, uskoro imati drutvo u
odravanju kola. Zaista, sutra ujutru na mojim vratima je bio drug Atif drei knjiicu
na kojoj je slika ute ,,peglice'', a krupnim slovima pie FIAT 126P, upozoravaju me
da je dobro pazim i naravno vratim kada proitam, jer mu ona esto zatreba.
44

Napomenuo je da je ono najvanije podvueno crvenom kemijskom. Nisam se odmah


dao na itanje knjige, nego sam pojurio na prozor da vidim to to e se dogoditi; prije
svakog kretanja na put Atif je na pegli provjeravao sve iznova, i gume, i tekuine, dok
su dvije kerke mrzovoljno sjedile na zadnjem sjeditu. U svemu ovome Atifu je
pomagala supruga drugarica Zilha, koja bi prvo stala ispred automobila dok bi Atif
palio svjetla, pa prvo desni a onda lijevi migavac.
- Radi li desni?
- Radi.
- Radi li lijevi?
- Radi.
Po nevolji, peglica je imala i migavce na prednjim blatobranima pa je istrenirana
supruga morala i njih da pregleda, poslije ega bi prela iza zadnjeg dijela vozila dok
bi Atif kroz sputeni prozor viknuo:
- Rade li maglena?
- Rade.
- Ne ujem te nita, rade li ?
Sve ovo izazivalo bi glasan smijeh nas komija, koji bi to s uitkom posmatrali.
Nekada mi je drugarice Zilhe bilo ao, ali drug Atif je ovjek eline discipline, bez te
pomoi ne bi joj dao ni da sjedne u peglicu.
- Radi, radi.
- Aha. A radi li stop-svjetlo?
- Radi.
- Je li oba?
45

- Rade oba.
- Pali li se rikverc?
- Ne pali.
- A nisam ni ubacio u brzinu.
- Radi sad.
- Radi li desni migavac?
- Radi.
- A lijevi?
- Radi.
Poslije toga, vidno ljutita ena bi ulazila u auto paljivo zatvarajui vrata kako
je to izriito drug Atif naredio. Peglica bi laganim brundanjem otila na neki put. Sva
ova procedura naroito je smetala kerima, koje su esto zadirkivali drugovi zbog
svega ovoga, a Zilha se alila kominicama kako e jednom zapaliti tu peglicu, jer je
ona est povod za svae u njenoj kui. Ona je mrzila peglicu, vie od svega na svijetu.
Nakon toga sam, uz finu muziku, otvorio knjigu koju su za onakve poput Atifa i
ovakve poput mene napisali inenjeri Zbignjev Klimecki i Roman Podolak, a neki su
to s poljskog opet preveli nama na srpsko-hrvatski. Ovo je bilo, zamislite, tree izdanje
ovog prirunika.
Pored prvog naslova Uvod, crvenom kemijskom je stavljen znak tanosti,
valjda da ne prekoim, a prva reenica je bila podvuena poput nekih definicija u
kolskim udbenicima. Moda je ovo Atif smatrao definicijom svog autombila: Fiat
126p predstavlja malo vozilo za 4 osobe, s etverotaktnim, dvocilindrinim motorom
ugraenim u zadnjem delu. koljka je s dvoje vrata, samonosea, savremena,
bezbedna je, jer je varena, od prenosivih elemenata. Na nekoj od narednih stranica

46

slijedili su tehniki podaci koje je drug Atif zasigurno znao napamet, ali su uglavnom
svi oni bili potcrtani kao, recimo, radna zapremina 594cm3, maksimalna snaga 23KS
pri 4800 o/min. Podvukao je Atif i podatke o zazoru ventila, praznom hodu spojke,
odnosu redukcije, dimenzije naplataka, prazan hod none konice koji je, vjerujem,
mjerio lenjirom, zazor platinskih dugmadi i sve ostalo to mu je zaista nepotrebno kao
obinom vozau. Zanimljiv podatak je korisno optereenje, to me podsjeti na sluaj
kada je Atif vodio porodicu na vaganje odmah nakon kupovine peglice. Pie da je to
optereenje 320 kilograma (4 lica + 40 kg prtljaga). Zanimljivo mi je bilo to to drug
Atif nije potcrtao podatke o maksimalnoj brzini automobila. Zato je podvukao 1899.
godinu, koja je kljuna jer je tada Fiat proizveo prvo motorno vozilo. ini se da je
drug profesor Atif Kreso iz ovoga spremao neki ispit, zato je posebno paljivo
podvukao : u Torinu, u jesen 1972. godine, prikazan je novi automobil Fiat 126 s
potpuno novom karoserijom moderne linije,

polu-kombi i sa sigurnosnom

konstrukcijom, poboljanog reenja motora i donjeg postroja. Veoma vaan dogaaj


za Atifa, jer da nije proizveden i predstavljen Fiat 126, on bi danas, zamislite, vozio
neka druga kola. Izgleda da su na njega presudno utjecale rijei: Poljski Fiat 126P
kao i svaki suvremeni putniki automobil, trai odravanje i odgovarajuu tehniku
vonje, shodno njegovoj nameni. Ovo je mom komiji neto kao definicija koja se
naui i po kojoj se ivi, neto kao definicija marksizma. Zatim slijede upute o provjeri
pri kupovini automobila Fiat 126P, sve ovo Atif nije znao, naalost. Tek je poslije,
itajui knjigu, vidio ta je propustio i vrsto obeao da e se od sada prema svome
autiu rukovoditi kako to knjiga zapovijeda. Ve na strani 31 vidim da je podvukao
podatak u tekstu u kome se jasno kae: Maskimalna brzina automobila u dobrom
stanju posle uhodavanja treba da iznosi 105 km/h. Jedno od svetih pravila u poglavlju
priprema automobila za vonju stoji i provjera nivoa goriva, a greka u tom
pokazivanju moe biti 2-5 litara goriva, a dalje stoji da je najbolje ako se vozi sa
punim rezervoarom. Nadalje su podvuene maksimalne brzine u stepenima prenosa,
zaustavni put, vua vozila, a u poglavlju Tehnika vonje podvueno je gotovo sve.
Kad ugledah kako je paljivo zabiljeio: Prilikom kretanja po odreenom luku,
centrifugalna sila, koja je proporcionalna s teinom vozila i kvadratom brzine i
obrnuto proporcionalna s poluprenikom luka, moe da dostigne velike vrednosti,

47

pomislih da moda drug Atif i o tome ui djecu u koli. Sve ove upute se motaju po
njegovoj glavi i on to sve stalno provjerava. Dok je imao Fiu, nije toliko mario za
automobil, ali sad: Prednje gume ne smeju da dodiruju ivinjak jer to moe da
izazove oteenje guma Paralelno prilaenje ivinjaku treba vriti bez dodirivanja
strana guma i ivinjaka. To pojanjava zato on uvijek onako paljivo parkira. Jasno
je i zato autom ne ide na posao ve samo u goste, na neke vjebe, na sahrane, izlete i
tome slino. Zamislite, na strani 54 podvueno je: Preticanje treba obavljati bez
smanjenja brzine. A nije ga valjda ranije obavljao koei? Kako se vozi u krivinama,
pojanjeno je, ali da li i ostali automobili imaju ovako detaljne upute za vonju? Ako
je voza veoma premoren, najbolje je parkirati vozilo pored puta i odspavati.
Radioaparat u vozilu i umerena unutarnja temperatura stvaraju bolju atmosferu
vozau E, ta sve ljudi nee napisati. Detaljno je opisana vonja po kii, vonja
kroz vodu, vonja po magli, sve ono o emu nisam uio za vrijeme polaganja
vozakog ispita. Trajnost automobila je naslov ispod kojeg je skoro sve podvukao, a
ono kako ga on uva i odrava nadzilazi te propisane okvire. Eh, onda na stranici 74
doem do mnogih odgovora koje ne znaju moje komije, tu pie da svakih 500 km ili
jednom sedmino treba provjeriti:
1. nivo koione tenosti u rezervoaru;
2. pritisak u gumama.
A sve ono to je nabrojano poslie 3000 km, Atif pregleda svake subote, osim
kada je kia, naravno. O odravanju motora pie skoro sve, ali on je, iako nema
potrebe, sve to podvukao jer nekada moe zatrebati. Sve napamet zna moj komija o
odravanju mjenjaa i svih instalacija, o konzerviranju vozila uoi zimskog perioda, o
dodatnoj opremi, a ja sve to proitah do 233. stranice. Sad mi je jasnije puno toga. Za
dva dana vratio sam knjigu svome komiji uz rijei zahvalnosti, a on se ljubazno
ponudi da krene sa mnom u kupovinu automobila kao iskusan strunjak. Rekoh mu da
u ga o tome obavijestiti.
U Atifovoj zgradi do prije 3 godine ivio je jedan inenjer mainstva, koji se
zbog njega i odselio. Atif mu je dolazio stalno s nekim molbama, prijedlozima, s
48

pitanjima, pa ga zvao da mu pregleda kola, pa da li je dovoljno stegnut neki araf , da


li se to podeava tako ili onako ovjek vie nije imao mira pa je traio premjetaj
bilo gdje, nadajui se to dalje. Dobio fobiju od peglice zbog koje ga je komija Atif
budio i nou samo da neto upita. Ja sam nakon toga kupio utog Stojadina za 7,5
miliona od nekog bankarskog slubenika ili kao to bi rekao drug Atif, to je Zastava
101, odnosno licencirani Fiat 128.
- Ipak je to Fiat, oni su najkvalitetniji.
Dugo je tog dana zagledao moj auto, savjetujui mi da provjerim neto, neto
ugradim, popravim, kontroliem i slino.
A ja toim gorivo, pratim ima li vode za brisae, zalupim esto vratima, jer se mora,
Zastava je to. Ponekad ga operem, ali ne patim od fobija kao moj komija Atif. Ipak je
to samo automobil. Nemam nikakvo tehniko upustvo za rukovanje svojim
Stojadinom niti detaljnu tehniku knjigu u kojoj pie kako u ga voziti uzbrdo.
Za to vrijeme drug Atif koristi optedetaljne metode za odravanje porodinog
automobila marke Fiat 126P, u narodu poznat kao pegla ili peglica, poklanjajui
previe panje tako malom automobilu.

49

Proljetna radost
Zamirisao proljetni zrak kroz na mali grad, ni snjegova nema na brdima,
zemlja se zagrijala, sunce se cijelo propelo na prste i obasjalo onim milim svjetlom
jedan kutak svijeta koji miruje neometan znaajnim dogaajima. Utorak je, do poetka
proljea po kalendaru jo samo 4 dana. Drug Avdo pije kafu sa slubenicima u jednom
optinskom sekretarijatu, razvlae se neke uobiajene lijene prie, a njih Avdo ne
slua, on gleda kroz prozor dok dri oljicu, doekuje pogledom proljee i vidi sebe
kako radi u svom vonjaku na selu. U kancelariji su zapaljene cigarete stvorile gust
oblak dima u kojem se samo razaznaju konture slubenika, tek uje da onaj pored
prozora kae:
-

Ima li ti, Simo, nekoga da pogura stvar, da konano dobijem tu Ladu koju sam
uplatio jo ljetos ?

Imam, i to brata od strica, ali ta mi vrijedi, i ja sam ekao skoro dvije godine,
nee da pomogne, a kada je njemu trebala graevinska i ostalo, brate Simo,
treba ovo, treba ono, a ti, ludi Simo, tri, aavaj referente i ostale. Misli,
neko mi je reko ,,hvala''?

A nije, sigurno. Ja direktora gimnazije astio i jo mu neke stvari sredio oko


vikendice, ali to neka bude meu nama, samo da onaj mulac urjakov proe
razred i sve se neto i danas osjeam duan ovjeku. Kad ja sjedim u kafani, a
doe, ja odma' naruujem, ta u, takav sam. Niko zahvalan, niko nita. A dok
je trebalo, molili, kumili, treba, ti se zna s njim, pa samo mu reci. Eeee, moj
Simo, ko da to ide tako! Pa ti zna, treba astiti, treba ovjeku to rei nekako,
odma' i on od tebe oekuje neto jer si i ti kao na poloaju nekom...
Razilaze se polako svako za svojim poslom, a drug Avdo Mehi, preturajui po

papirima, jo uvijek u mislima vidi okreene voke. Dolaze i stranke, uvijek istog
uvoda:
- Dobro jutro, drugovi, vi znate onaj moj sluaj...
Avdo se mrti i ve mu je muka od svake stranke. Istina, utorak je, a njemu je ve
svega dosta, ponajvie zbog toga to je petak daleko. Proli vikend bilo je hladno,

50

malo kie, pa drug Avdo nita nije mogao da uradi na svome imanju, a po nevolji, svi
radni dani su sunani i lijepi, a vikendi namjerno zahladne i jo poklone kiu. Otvorio
je prozor i kroz njega dolazi dah proljea, cvrkut ptica, sve radosti koje donosi sunce.
Strankama je svejedno, oni imaju svoje sluajeve i to su im najvei ivotni problemi.
-

Tu je ograda bila i stariji pamte, ja imam i svjedoke. Ako treba, ja u njih


dovest' nek' kau. A taj Mustafa, to je o'jk koji ne pria s pola sela i samo
pomjera ogradu, a eno starog oraha, eno hrastova, pa tu je mea bila...
Orah, jedno veliko stablo, postoji i na uglu Avdinog imanja, gdje on odmara

duu i nerve od ovih i ovakvih. Od njihovih sluajeva, od njihove pravice, od njihovih


lai, od svjedoka, od zaobilaenja propisa, i od sjednica, od paragrafa, od dnevnog
reda, od partijskih rukovodilaca, od kongresa koji e uskoro... Jo prije desetak dana,
Avdo je nabavio kre kojim eli, ali nikako ne moe, da okrei svoje voke. Ali prije
toga treba ih i obrezati dok nije udario sok. Kao da svaku granicu na stablima zna, on
se sjea i sve bi htio negdje da to zapie, da ne zaboravi. Ali doi e petak pa e drug
Avdo ranije otii s posla, oko jedan, pa pravac Kovai. Taj dan ne mora ruati sa
enom, ne mora ekati djecu iz kole, oni neka rade ta hoe i kako hoe, neka ruaju,
neka idu u kino. Hitno treba orezati i okreiti voke! Jer ako se u poslu zastane, polako
e izrasti i trava pa dok se to pokosi, dok se ovo sve stigne... A to vrijeme odmie,
obrezivanje voa sve je vei rizik, a neki su ve davno obrezali, a on vikendima sjedio
po sastancima, nije se moglo...
Drug Avdo na pauzu ide u jednu staru i poznatu evabdinicu, koja se nalazi u
jednoj oronuloj kui iji je vlasnik bio neki beg, o zlobi i okrutnosti tog bega i danas se
pria iako je umro nekako odmah poslije rata; sjeaju ga se mnogi. U ovoj
evabdinici Avdu dobro poznaju, on se lijepo proeta do nje prvo ulicom koja nosi
ime po brigadi u kojoj se nekada borio Avdin otac, pa skree u jednu drugu ulicu koja
nosi ime po jednom naem revolucionaru, u kojoj se nalaze ainice, buregdinice,
evabdinice, brijanice, urarske radnje, pekara i jedna trgovina. Pozdravljaju ga dok
prolazi, a u evabdinici stalan je i potovan gost; skida svoj mantil i dolazi do svog
omiljenog mjesta s kojeg fino vidi ulicu, a prolaznici njega neto tee i eka dok mu ne
donesu evape i mineralnu vodu. Promatra proljee koje je poranilo i sve misli u sebi
da je teta to mu propada tako lijep dan, a onoliko posla eka.

51

Kre treba zavariti, pripremiti makaze za obrezivanje, etku za kreenje,


posloiti alat po upi i vidjeti ta nedostaje, a onda krenuti kreiti voe iz
podnoja parcele ka vrhu i sve lagano. Da li e u subotu biti ovako sunano?
Donose mu ono to on obino jede i pije te on uiva u prizoru lepine iz koje vire

evapii, a koja je djelimino pocrnila po vrhu i to mu se ini idilinom slikom,


slikom koja mami mirisom i pobuuje glad. Jede lagano dok ga pozdravljaju oni koje
ulaze u evabdinicu. Kad zavri s jelom, ode da plati, uzima mantil i ide okolo
jednom manjom ulicom, tu gdje je sada obdanite, a ba to mjesto predlagao je Avdo
kao lokaciju za izgradnju partizanskog groblja. Svoju ideju predlagao je na skoro svim
sastancima dok se izraivalo idejno rjeenje, ali neko nije elio groblje u sred grada,
zalud to bi to bio jedan predivan park sa spomenikom, tako da je Avdin prijedlog
odbaen, a groblje je sad na periferiji grada. Tu, ba u toj ulici, postoji jedno dvorite u
kome je neki domain jo u februaru obrezao voe te je to pobudilo u Avdi misli koje
ga od tada proganjaju. Dokon ovjek pa moe da radi kad hoe, mislio je, i svaki put
prolazei pored tog dvorita, zagledao bi je li ispravno obrazeno i uvijek mu se petak
daljim inio. ak i kada je etvrtak, sutranji dan bio bi mu dalek i uvijek je strahovao
od pogoranja vremena, a strah je bio opravdan, i tako sedmicama.

Ali evo i

kalendarski proljee je sve blie, jo 4 dana samo. Odlazio bi laganim korakom do


optinske zgrade te nastavljao da radi. U srijedu su mu javili za partijski sastanak koji
e se odrati u petak popodne. To ga je naljutilo. Ba taj isti dan konobar je odnio
evape ovjeku koji je doao poslije njega u evabdinicu, a on je izrevoltiran ustao te
otiao kod buregdije Arifovia. Nije prolazio onom malom ulicom u kojoj je avlija s
vonjakom. Sve je, ipak, popravljeno u etvrtak kada je javljeno da je sastanak
odgoen za ponedjeljak. Sunce je zasjalo jae i sve je govorilo da nas oekuje lijep
vikend. Stigao je i petak. Avdo je radosno pijuckao kafu ujutru, veseo se proetao
kroz dvije ulice, pojeo svoje evape, popio mineralnu vodu dok mu je u grudima
cvjetala proljetna radost. Kada je poslije pauze pozavravao neodlone poslove, sjeo je
u svog plavog Yuga, otiao i kupio dva bureka za ponijeti, kupio je usput i tri piva te
se odvezao dragim drumovima do svog imanja. Gore na vrhu Kovaa, mirisale su
probuene trave i uo se cvrkut veselih ptica. Avdo je radio lagano, sve kao po
propisu reklo bi se, odmarao se i divio uraenom poslu, a iz sjeanja mu je pobjegla

52

ona avlija u gradu. Vikend je proveo tu sa suprugom i djecom, jer na imanju uvijek
ima posla za svakoga. Obrezao je voe, okreio ga, popravio ogradu i bio okruen
onima koje voli, daleko od zidova njihovog novog stana. Ruak u takvom okruenju
posebna je dra. U ponedjeljak je uz jutarnju kafu na poslu priao kolegama o svojim
radovima i divno provedenom vikendu. Oni su, za razliku od njega, vikend prokockali
gledajui televiziju. Drug Avdo, po ustaljenom redu, radovao se novom vikendu,
odlazei u evabdinicu, itajui novine i radei sa strankama od kojih vikendom
odmara na svom imanju u rodnom selu.

53

Radiotalasi u mom kraju

Nikola Tesla je izumio radioaparat, ureaj koji do danas nije prevazien, jedino
je kroz vrijeme usavravan, uglavnom dizajnerski. Ovaj aparat samim tim imao je
svoje brojne faze, a svaka od njih je zanimljiva. Jednu od najzanimljivijih epoha radio
je doivio u naoj zemlji ezdesetih i sedamdesetih godina prolog stoljea kada dolazi
i do iroke upotrebe ovog aparata. U sve vie stanova, kua, brijanica, u sve vie sela
radiotalase privlaili su tadanji glomazni radioaparati. Svakako je radioaparat ostao
vaan faktor i tokom osamdesetih, a naroito devedesetih godina za vrijeme rata na
naim prostorima. I ja sam vrlo rano zavolio radio, nisam nikada smatrao da u njemu
ive mali ljudi ve mi je predodba o radiotalasima bila poprilino jasna. Kao dijete iz
urevika, prvo sam sluao Radio ivinice, koji je u ono vrijeme postojao, a pored
njega je u ivinicama egzistirao i RT Z, ija mi programska ema nije najbolje
odgovarala. Volio sam sluati radio, znao sam u kojem je terminu neka emisija,
radovao se djeijim emisijama koje su postojale i koje su bile veoma lijepe.
Povremeno bih sluao i Radio Kalesija, budui da sam za podruje Kalesije bio
oduvijek vezan, te bi me program tog radija podsjeao na mog djeda i nenu koji su
sluali isti program u Maslama. S dragim ljudima povezivali su me radiotalasi. Za
vrijeme rata, Radio Kalesija je bio smjeten u Maslama, u kui porodice Selimovi. U
to vrijeme, popularne su bile elje slualaca, koje su se emitirale u popodnevnom
terminu, a sve estitke i pozdravi su se primali tokom dana telefonom. Moj djed Alija
bi u svoj rokovnik prvo pisao neto, a onda okrenuo broj te nekoj voditeljki izdiktirao
pozdrave koje eli uputiti. Popodne bismo se skupili svi oko radija i ekali, a im bi
voditeljka poela da ita nama poznat tekst, svi bismo se uutali, jo bi neko tad
pojaavao ton na radiju. Kada bi bilo puno pozdrava sluatelja, onda bi, recimo, na
pozdrav doao na red tek nou. Nekako je bilo lijepo uti da iz te kutije, odakle obino
uje vijesti ili erifa Konjevia, neko pominje i Subaie, i Zulie, i Niie, i sve one
koje bi djed Alija spomenuo u svom pozdravnom tekstu. Uvijek je nastojao da tu
nikoga ne izostavi. esto smo u tim zimskim veerima, skupljeni oko radija, uli
imena nama znanih ljudi, prijatelja, komija i tad bismo uz aktuelne i one starije

54

pjesme, zaboravljali na bijeli snijeg koji vije vani i od koga strepi sve ivo to se vani
zateklo.
Vrijeme je uz radio brzo prolazilo i tako je dola 1998. godina, kada se u eter ukljuio
i Radio Feral, privatna radio stanica iz Kalesije. Sama programska shema djelovala je
svjeije, primjerenije naem podneblju, kao da su se kroz taj program oslikavala sva
naa sela, koja su mi jo onda bila nekako draga. Prve taktove muzike s ovoga radija
uo sam svakako u Maslama, prilikom jedne posjete mojima djedu i neni. Oni su imali
lijep obiaj da od ranog jutra kada ustanu sluaju radioprogram i tako je radio svirao
po cio dan. Neto kasije dolo je do ukidanja brojnih radio stanica, jer nisu ispunjavale
odreene uvjete, tako su nae ivinice ostale bez svog radija, a onda smo se svi kao
glavnom izvoru informacija i zabave okrenuli Feralu i susjednoj nam Kalesiji. Glasovi
voditelja bili su prijatni i zanimljivi, muzika je odgovarala svima nama, a Feral se
poput ptica ugnijezdio pod nae krovove. U Feralu su prijatelja nale sve kue iz sela s
istoka opine ivinice i esto su se u program javljali ljudi iz Svojata, Lukavice,
Repuha, Graanice, tako da je Feral postao spona izmeu njih i svih ostalih sela,
recimo: Miljanovaca, Saraa, Rainaca, Tojia... Radio i jeste stvar koja spaja pa ak
su posredstvom Radija Feral pojedini pronali i svog ivotnog saputnika. U socijalnim
okvirima, samim tim, Radio Feral je dobio jednu novu dimenziju, mogao je probuditi i
darovati ljubav. Pored svakodnevnih vijesti, reklama i obavjetenja koja su nam uvijek
bila dragocjena, Feral je po zelenom prostranstvu naeg kraja posuo hitove Kemala
Malovia, erifa Konjevia, Osmana Hadia, Mukija Fijuljanina i tako je na zeleni
kraj jo vie liio na Krajinu, na ravne i brdovite terene oko Sane. Blizina Srbije
svakako je utjecala na Radio Feral i taktovi muzike koja je nastajala preko Drine bili
su i ostali neizostavan faktor, tu svakako u prvom redu spadaju kvalitetni izvoai iz
uvijek raspjevanog apca: aban auli, Ljuba Alii, Sinan Saki, Dragi Domi, Aca
Alii, Slavica uktera i, naravno, miloglasna Ivana ai, a osim njih i pjevai iz
ostalih dijelova Srbije, uvijek popularna Dragana Mirkovi, u iji se glas kao u
paukovu mreu hvataju vijugave mate slualaca. Tako se, recimo, generacijama u
Draganinim pjesmama pronalaze zaljubljene djevojke, koje esto nekom pjesmom
poruuju neto svome bivem ili sadanjem momku: Ne vraam se starim ljubavima,
Cvete moj, drugi su krivi za sve, Da da ti si taj, Pored mene da doeka stotu...

55

Zbog takvih i slinih pjesama bilo je mnogo suza i jecaja, to su nepregledni kilometri
sjete koji su dolazili zajedno s radiotalasima. Ne znam ta to ima u nekim podnebljima
pa su tako raspjevana, toliko je kvalitetnih pjevaa u Krajini, u apcu, pa i kod nas
pored rijeke Spree. U emu se krije tajna tog talent za pjevanje koji se mnogima
dogaa, jo niko nije doznao. Da li je to neto u zraku, neka slatkost vode koja miluje
glasnice od djetinjstva?
Nedjela je na Feralu bila rezervisana za izvornu muziku, muziku koja je nastala
u Kalesiji, u 15. stoljeu jo. Ta muzika je dragulj nae muzike tradicije. Osim toga,
ona je detalj naih pijaca, vaara, svadbi i svih moguih veselja. Izvorna muzika
veoma je popularna kod nas, ak i meu omladinom, koju zagolica karakteristian
zvuk argije gdje u nekoj od pjesama prepoznaju svoju ivotnu priu. Pored toga,
nedjelja je dan za izvornu muziku na mnogim radiostanicama u okruenju, pa i onoj iz
Srebrenika, gdje su voditelji popularne emisije Kemixovo selo veselo moje komije
Emina i Kemo. Feral se prilagoavao modernim tokovima pa je svoj program emitirao
i na Internetu. Tako je i dijasporu povezao s milim im sprekim krajem. Uvedeni su i
SMS pozdravi te se i dijaspora ukljuila u pozdravljanje svih nas, a tako smo
pozdravljali i mi njih. U mnogim trgovinama, na policama svirao je Feral, u toliko
frizerskih salona sluao sam njihov program, u toliko kancelarija uli su se poznati
talasi. Meni je doivljaj radija bio najbolji po kii kada se po poljima sprekim
rasplae jesen kiom, kada ona sapira krovove kua, kada tako obustavi sve radove
vani, kada se nikome nigdje ne ide. Radiovalove natapaju kine kapljice, bez da to iko
vidi, ili osjeti. Tad mnogima radio postaje dragocjena i iva zabava, odakle pjesme
probude sjeanja na neke stare ljubavi ili iste vezuju za neke neostvarene skrivene
simpatije koje se tako dugo u srcu nose. Pa i zimi u toplim sobama, note i glasovi s
radija Feral dodatno su zagrijavali due sluatelja. Rekla si mi da ne voli zimu esta
je muzika elja mnogobrojnih slualaca, zatim tu su pjesme o Jasmini, moda
upuene nekoj kolskoj simpatiji iz Memia koja se ba tako zove. Radiotalasi spavaju
na liu drvea, pod pahuljama snijega, u plastovima sijena, na laticama rua, na
svakom breuljku, na krovu i dimnjaku svake kue. Mnogo je i onih koji pronau svoj
djeli zabave dok rade na njivi - pojaaju radio i tako skupljaju sijeno u plastove,

56

kopaju kukuruz, ograuju imanje... Uz talase Ferala lake je svako usisavanje kue,
spremanje ruka. Feral je pogodio puls pod kojim kucaju srca ovdanjeg naroda.
Feral mi je postao drai i blii nedavno kada je ispred mikrofona sjela moja
kolegica Dina, iji je glas osvojio eter i koja me esto putem talasa radija i pozdravi.
Osoba zbog ijeg se prijateljstva osjeam bogatim sada uveseljava nae ravno
prostranstvo oivieno breuljcima. U Tojiima ili u ivinicama, na modernim i starim
radioureajima, u luksuznim i onim starim automobilima koji se jedva kotrljaju, pa ak
i aci u autobusu, preko slabanih zvunika sluaju Feral. U novim i starim oronulim
kuama svaki dan obitava Feral radio. Po tome svemu Feral doe kao neka
ovozemaljska pravda, jednakost za sve, istu muziku i iste vijesti sluaju svi na 100,4
FM. Veliki uspjeh napravila je emisija Bezvazduni prostor u kojoj akteri prave
radijske skeeve na raun politiara, izbora i svih drugih pojava u drutvu. To je
najsluanija emisija koja se emituje ve godinama etvrtkom od 14 sati. Sjeam se da
sam kao uenik srednje kole urio da stignem kui prije 14 sati kako bih primio svoju
dozu humora s Feral radija. Poto mi i jesmo duhovit narod, Feral je humorom oboijo i
reklame, a ubrzo su uveli jo jednu humoristiku emisiju. Nemojte misliti da na Feralu
nema ozbiljnih sadraja, postoje i politike emisije, od kojih je najsluanija emisija
Fokus. Dosta je bilo praznika koje su zajedno proslavili sluatelji sa svojim Feralom.
Vikendom ve godinama sluatelje spaja emisija uta minuta, u kojoj sluatelji
imaju priliku da osvoje neku od nagrada, da zapjevaju, nekoga pozdrave ili se dobro
nasmiju uz veselog voditelja Nuku. Zadnje dvije godine popularna je i otvorena
emisija ,,Subotom'' gdje rado sluana voditeljka Mara osvoja srca svih sluatelja. Mara
je uistinu radiozvijezda kakvih odavno nije bilo u naem kraju. Ona sluateljima alje
poljubce kroz eter, tepa im, ispunjava muzike elje i daje neke teme o kojima
razgovaraju. Maru pozivaju sluatelji iz Zvornika, Kladnja, Banovia, Zavidovia,
esto iz inostranstva gdje Feral sluaju putem Interneta. Zanimljiva je emisija
Naftalin, koja je, zapravo, blok stare muzike iz ezdesetih, sedamdesetih i
osamdesetih godina. Lijepo je uti te stare hitove od kojih su mnogi aktuelni i danas,
jer danas je sve dostupno i sve se slua. Feral je simbol Kalesije, simbol prostranstva
oko Spree, mnogima nezamjenjiva zabava, dio naih ivota, drutvena pojava koja je
nala svoje mjesto u toliko domova. Najblii srcu je onaj radio koji vas podsjea na

57

draga bia, na mjesta koja su vam trag ostavila u djetinjstvu. Najblii su oni pjevai
koji pjevaju o nama, o naoj sudbini; najdrai je onaj humor koji brzo upijamo.
Vjerujem da svako od nas ima takvu radiostanicu koja sjea na djetinjstvo, na drage
ljude, mjesta, koja nas uveseli prihvatljivim nam humorom i iji su talasi ljubavlju
obojeni.

58

Ideju o pisanju ove prie dobio sam 2006. godine, a zapoeo sam je pisati 2.3.2008. godine i
poslije nekoliko redaka stao, vjerovatno to nisam bio dovoljno zreo kao pisac da se uhvatim
u kotac s neim takvim ili sam pak elio saekati neko bolje vrijeme za nju. Mislim da je to
vrijeme dolo pa pisanje nastavih 5. 7. 2014. godine.

Ratna kaseta
Ja mrzim rat. Najvie od svih ratova mrzim ovaj zadnji na podruju Jugoslavije,
koji mi je ukrao djetinjstvo i velik dio moje budunosti.
Odve stara, oteena i pomalo zaboravljena stoji na polici videokaseta koja u sebi
uva mnoge uspomene. Snimljena je relativno davno, godine 1995., i gledao sam je
vie puta, a svaki put zapazim neto novo. Neki dan sam opet obrisao prainu s te
kasete, neto me vuklo da je pogledam. Zanimljiv je i dug put te kasete. Snimljena je
ljeta 1995. godine s ciljem da se poalje u Njemaku daidi Sadiku i ujni Ajki. S
obzirom da su moji tetak Akif i tetka Vahida ivjeli blizu, a poto su se zaeljeli nas i
svog rodnog kraja, svakako su eljeli presnimiti ovu kasetu i pogledati je ko zna koliko
puta. Original i kopija kasete dospjeli su s vlasnicima u BiH nakon rata, 1999. godine
kopija je prilikom selidbe stigla u Tojie. Leala je meu stvarima u potkrovlju sve
do 2005. godine kada ju je tetka sluajno pronala i dala meni. Obradovalo me to.
Kaseta e uskoro napuniti cijelih 20 godina, a mnogo toga se desilo u tim minulim
godinama. Moe se rei da se cijeli svijet izmijenio u ovih 19 godina od kad je
snimljena kaseta. Svi mi koji smo akteri tog dokumentarnog filma stariji smo za tih 19
godina, a nekih dragih nam aktera ve odavno nema. Neke veoma rijetko viam.
Kasetu uvijek gledam s nostalgijom ofarbanom najjaim emocijama. Ovaj spontani
dokumentarac, videoporuka ili kako ve hoete, nema svoj slubeni naziv, ali ja sam
ga imenovao kao Ratna kaseta. Nije to bio jedinstven sluaj, mnogi su snimali takve
videoporuke svojoj porodici i rodbini te im iste slali nekim kanalima, ni sam ne znam
kako.
SCENA 1
Prva scena je snimljena u Maslama, u djedovoj i neninoj staroj kui, a ko je
kamerman, ostaje mi enigma. Kamera, koju je daida Hamdija posudio od svog bade

59

Rede, nije ispisivala datum na snimku, ali sudei po datumima koji e kasnije biti
spomenuti, prvi kadar je nainjen 30. 7. 1995. godine. U sobi su djed Alija, nena
Sadika, daide Hamdija i Juko, ujne Sena i Mevlija, a od djece tu su: Sejo, Kido,
Mirela, Dina i mala Merima. Poto je zbog starosti trake ton oslabio, ujem nenu kako
se ali na izbjeglice koje ne ele da borave na selu ve hoe u gradove samo. ,,Trebaju
biti sretni to se se spasili'', ree nena. U ovom kratkom kadru od samo nekoliko
minuta, slika esto poigrava, a onda se ubacuje u sve to snimak nekog crtanog filma s
Cartoon Network-a, a nakon toga, obrisana je ko zna kakva i ija pria iz sobe u staroj
kui. Zaista mi nije jasno ko je sve to snimao, moda Redo koji je donio kameru,
budui da su kretnje kamere dosta mirne i precizne.
SCENA 2
U sobi su bili rahmetli djed Alija, nena Sadika, a u goste su im doli kerka
Zijada, zet Sakib, unuke Adisa i Enisa, a tu su i ostala djeca iz te avlije, naravno,
Alijini i Sadikini unuii: Mirela, Mirel (Kido) i Aldina (Dina). Djed je u ovom prvom
kadru u centru panje, ovjek je to koji je uvijek priao neto zanimljivo. Kido koji se
tokom cijelog snimanja pokazao nestanim, namjeta djedu ubaru na glavi, te je
nakrivi, te ispravi, a djedu koji ga je izuzetno volio, to uope ne smeta. Povremeno se
u kadar ubacuje i rahmetli nena Sadika koja se direktno obraa sinu i snahi u
Njemakoj, nudei im kahvu koju je upravo spremila. Nedugo zatim nena poinje
priati o humanosti moga daide Hamdije, o tome kako je obukao nekog Ljiljana iz
Srebrenice, to je bila tema i jedne od mojih prvih pripovjedaka. U temu o ratu
ukljuuje se i moj tetak Sakib koji pria o stanju na ratitu. U to vrijeme to su bile
najaktuelnije prie, a s posebnom panjom su se sluale od nekoga poput mog tetka
koji je direktan uesnik tih dogaaja. Djeca u sobi su se smjekala, kad kaem djeca,
mislim na Enisu koja je tad imala 12 godina, Mirelu 13, Kidu 7. Adisa je tad ve bila
djevojka, i to prelijepa. Da je tad ivjela pod nekim drugim nebom, osvajala bi modne
piste i bila meu zvijezdama gdje bi je odvela njena ljepota, njen osebujan arm. Nju
ve dugo nisam vidio, sada je u Njemakoj, udata i sretna i ima dva sina. Ona je po
volji sudbine otila tamo gdje je ila i kaseta s ovim snimkom. Tetka Zijada je

60

izgovorila par reenica koje su se svodile uglavnom na pozdravljenje onih koji e


gledati snimak. Nakon toga, na stol stie kahva i simpatian poziv gledateljima da se
pridrue. Kod svih je prisutna mala doza treme zbog kamere, a naroito kod onih
mlaih, osim kod Kide, koji uskae u kadar gotovo uvijek kad u njemu nije. Drugi
kadar ove scene snimila je Mirela, dosta uspjeno i lijepo dok su prisutni, a posebno
nena, izgovarali: Da li e curica to znati? Znala je, snimila ih je sve, a snimak nastao
u njenoj ruci, krenut e put dalekog svijeta, snimak i u njemu uvijek slatka Enisa, koja
e tananim glasom pozdraviti svoje rodice Amru i Samru. Kadar 3: kameru ponovno
preuzima Hamdija, a to je prilika da Zijada i Sakib poalju tople i lijepe pozdrave. Moj
djed Alija ree: Nek uje Adisa, daida, kako govori, nastojei je podstai da se
ukljui u razgovor, da neto porui svome daidi koji je tako daleko.
Uskoro se zavrava i ovaj kadar, nakon kojeg e gosti polako krenuti kui.
SCENA 3
Pod nekom slabom sijalicom, te ljetne veeri u kui daide Hamdije, nastaje
naredna scena. Tu se opet, razmije se, pije kahva. ini mi se da su trenuci ispijanja
kahve, sveani momenti u ivotima svih Bosanaca i Hercegovaca, posebice onih na
selu. Tada se skupi cijela porodica i u nekom sveanom raspoloenju, lagano i dugo
pije se taj topli napitak o kome smo svi ovisni. U prvom kadru, iji je autor Hamdija,
pojavljuju se Kido i Mirela. U drugom kadru kojeg je nainila Mirela, pojavljuje se
Hamdija, Sejo, Mevlija, Sena, mala Merima i, naravno, uvijek prisutni Kido. Uz kahvu
se razvija neka uobiajena pria, u kojoj se prelamaju slike rata i nadanja za bolje
sutra. Nena nagovara i unuka Seju da i on neto progovori, a on ne ree nita.
Tipina djetinja stidljivost pred kamerom. U sobi uobiajena socijalistika moda
zarobljena u vihor rata: motivi labudova na zavjesama, po zidovima gobleni, a mala
Merima postaje centar panje. Tek nekad u petom kadru kojeg snima Sead, djeak od
nekih 13 godina, Hamdija daje upute za snimanje dok ispija svoj fildan kahve. U tim
momentima slua se neka muzika s radija, ali pjesma mi nije naroito poznata, jedna je
od onih patriotskih, nastalih u ratu, s istim motivima, samo drugaije posloenim.
Hamdija se, po obiaju, obraa onima za koje se kaseta i snima, a u ovom kadru

61

popratni komentar je da je prije snimala Mirela, a sada snima Sejo, dok se sa


simpatinom replikom javlja Kido koji na to dodaje: A kasnije e Mirel.

SCENA 4
U ovoj sceni Hamdija e u popratnom komentaru spomenuti da je datum 31. 7.
1995. godine. Scena je snimljena vani, gdje se u kadru prvo pojavljuje stara kua.
Kiom okupano ljetno prijepodne u Maslama blista nekim idilinim sjajem, koji je,
vjerujem, moga daidu Sadika natjeralo na pla tamo negdje u dalekoj Njemakoj.
Masle su fenomen koji se jednostavno zavoli, koji ue u krv; znam mnogo ljudi po
svijetu koji boluju za Maslama. Primijetim kod njih neke iste navike, esto naglasak i
dobrodunost karakteristinu za ovo mjesto.
Ovo ti je, Sadik, da se malo podsjeti na avliju i kuu. Po ekranu se izmjenjuju meni
dobro znani prozori stare i nove kue u Maslama, kroz koje su mi se oi nagledale
snjegova, cvijea, kia i oblaka. Koliko li je tek za te prozore vezan neko ko je tu
odrastao, moj daida Sadik kojeg su ratne (ne)prilike odvele daleko od rodnoga kraja,
tamo gdje e mu ova kaseta vrijediti vie nego sve blago ovog svijeta. U jednu kasetu
stala je avlija, stara i nova kua, narandasta kapija, put po kojem se nekad sankao,
toliko bliskih i dragih ljudi... Jedno ljetno prijepodne uvuklo se u kasetu, stol sa
klupama pod groem... jedino nema mirisa te divne avlije, ali i njega sjeanje donese
samo, ne zaboravlja se nikad i nigdje miris te avlije kada se sva zelena okupa kiom.
Dina prolazi avlijom, nekako tiho, nena loi vatru u svom poretu na verandi, tu
je oduvijek ljeti pripremala jelo. Ovoga puta ree da eli ispei pitu. Rahmetli nena
najbolje je pravila krompiruu, imala je ta pita neki poseban okus, a miris se irio
avlijom. U avliji se brzo skupie Sejo, Dina, Mirela, dok djed Alija sjedi na verandi i
neto zapisuje u svoj rokovnik. U avliju ulazi Pendala, kako smo u to doba zvali
kominicu Senadu, dragu i veselu curicu iz komiluka. Danas je Senada u Americi, a
ja je vidio nisam barem 12 godina, za ostale ne znam.

62

Naredni kadar je i snimila Senada, eljela je da se okua u snimanju, dok je tonski


najavljuje Kido, i to pogrenim prezimenom, to je kod djece izazvalo smijeh. Za to
vrijeme Sejo u naruju dri svoju malenu sestru Merimu.
I u narednom kadru, neto kraem, izmjenjuju se razigrana djeca. U etvrtom kadru,
pojavljuje se i uvijek draga i dobroduna kominica Mevlija, koja je mae prema
kameri.
SCENA 5
Cijela je snimljena iz jednog dugog kadra, u Jukinoj kui. I sam kamerman
Hamdija objanjava da je to veernja kahva kod Juke. U sobi su svi osim djeda
Alije, a Sejo se uvukao u jedan ugao i samo ponekad radoznalo proviri. Kido i Dina
piju mlijeko. Dok Dina prva poziva svoju rodicu Samru na mlijeko, Kido dodaje:
Hajd', Amra, i ti. Onda Dina izraava neke svoje djetinje elje o poklonima koje eli
da joj poalju: Poaljite okolada i banana. U ta doba djeci je jedna okolada bila
vrednija od cijeloga svijeta. Nakon toga, ovo dvoje tad nestane djece se zabavlja
igrajui igru Ringe ringe raja koju sam i ja s njima igrao uvijek kada bih doao u
Masle. Opet se na radiju uju patriotske pjesme, a nena pria o tome koliko ima
izbjeglica u Maslama, kako je od gelera popucao crijep na staroj kui, a onda e opet
poeti da poigrava slika. Nakon toga redaju se pozdravi od prisutnih za one koji ih
budu gledali, rijei zahvale za sve to su im do sada poslali. Djeci je vrijeme za
poinak i ve ih lagano uspavljuju, a tu je i kraj ovom dugom kadru, koji je
ovjekovijeio jednu veernju kahvu kod Juke.
SCENA 6
Kamerman Hamdija e u jednom kadru pod slabim osvjetljenjem, uz
obrazloenje zato je to tako, snimiti svoga oca Aliju Subaia, koji eli proitati ono
to je ranije zapisivao u rokovnik, a to se vidjelo u jednoj od prethodnih scena. To su
uglavnom pozdravi sinu Sadiku, snahi Ajki, a zanimljivim mi se ine pozdravi svim
novim Sadikovim komijama, a i kolegama na poslu. To govori o tome koliko je moj

63

djed bio paljiv i precizan u ljudskim odnosima. Pozdrave je uputio i prijatelju


Hajrudinu, njegovoj porodici, i svima elio dobro zdravlje i da im ne bude kao kod
nas sve pod stresom i depresijom. Tako to sve ree moj rahmetli djed Alija Subai,
jako cijenjen ovjek u Maslama i okolini, zbog svoje dobrodunosti i srdanosti prema
svima.
SCENA 7
Sada je ve 1. 8. 1995. god. Jutro se sunano rairilo po cijeloj avliji koju
Hamdija snima s verande. Ponovo se pije kahva, to bi moda nekima moglo izgledati
da se kod nas nita drugo nije ni radilo. Ne, samo je to bila prilika da imate to vie
ukuana u kadru, jer se oni oko kahve skupe svi. Na avliji su dva dragulja unitenog
socijalizma, koji se odupiru demokraciji koja im je poklonila krvav rat: crveni Stojadin
i narandasti Fio.
U ovom kadru Hamdija prikazuje i put kojim prolaze znani prolaznici koji esto
mau.
Onda kameru preuzima Sejo i uspjeno snima ono to je oko njega. Juko poslije
popijene kahve uzima alat pa isti svjeice na svom Fii. Ovdje se pojavlju i roak
Besim Subai sa suprugom Hanifom i malom unukom Jasminom. Besim je oduvijek
bio glavni aljivdija u Maslama, vedar i dobroudan. Vjerujem da je daidi Sadiku
bilo drago vidjeti ga. Besima i Hanife vie meu nama nema, ali ostali su tu na kaseti,
vedri i prijatni kakvi su inae i bili.
SCENA 8
Snimljena 2. 8. 1995. godine u ureviku, u mojoj avliji. Kamerman je
uglavnom Hamdija, a zamijeni ga povremeno Mirela, dok smo ovdje kratke kadrove
nainili Kido i ja, to je bilo izuzetno oduevljenje za nas. Avlija u cvijeu, u njoj uti
Yugo kojim su stigli nai dragi gosti iz Masla. Prvo se na snimku pojavljujemo Mirela
i ja dok komimo grah. Uz nae goste ovdje se pojavljuje i moj djed Jusuf, nena Emina
i mama Bahira dok je otac razumije se na ratitu. Ja nisam imao strah od kamere ve

64

sam poeo da skakuem, da priam kojeta, da donosim svoje zeeve pred kameru i da
ih predstavljam njihovim imenima: Plavka, Sivka... Zeevima se posebice obradovala
mala Merima. Moja mama je u svemu tome nala priliku da pokae i haljine koje je
nedavno krojila pa e Mirela iza kamere rei: Ti si tetka ko manekenka. Sudei po
mom neobuzdanom veselju zbog kamere stvorit e se dojam da ja nisam bio ba mirno
dijete, ali to nije ba tano. Kamere su u meni izazivale radost pa je tako ostalo i do
dananjih dana kada me posredstvom kamera gleda milion ljudi. Moji su, takoer,
uputili pozdrave, priali kako u ja krenuti u drugi razred osnovne kole, kako se
zanimam svojim zeevima... Potpuno sluajno mama spomene da je 2. 8., a Hamdija
se tad sjeti da mu je roendan i odmah uslijedie estitanja pristunih, koji su i
zaboravili na roendan u tom vihoru rata. Nije tad nikome bilo do roendana, ali su se
svima ozarila lica kada su spomenuli da je Hamdiji roendan. Na otvorenom prozoru
nae ljetnje kuhinje ja sam svojim djetinjim glasom prvi puta zapjevao dijaspori i to
ilahiju u kojoj se kae da Bosna gori. Poslije moje pjesme s prozora, doao je kraj
naoj Ratnoj kaseti. Kako je putovala iz geta u koji nas je zatvorila demokracija i
cijeli svijet, zaista ne znam, ali je izazvala i radost i suze kod onih koji su je gledali.
Moda je Amri, Samri i Elmiri, djeci koja su tamo bila, ona bila prilika da neke od nas
upoznaju, nekih se prisjete. Cijelih 19 godina poslije, ova kaseta je vrijedno
svjedoanstvo o svima nama, film o ratu, o naim ispijanjima kahve, o ljetu koje je
kamerom uhvaeno u Maslama i ureviku, o djeci koja su sada ljudi, o dragim
ljudima koji vie nisu ivi a koji se u srcu uvaju. Ja danas snimam puno toga, snimaju
i mene, ivot je drugaiji, ali elim samo jedno - da se vie nikada ne naem u nekoj
ratnoj kaseti niti da takvu snimam. Sad tek vidim da smo u ratu svi bili zarobljenici.

Pria zavrena 9. 7. 2014.

65

Stanice u Maslama
Oduvijek se dobro zna granica izmeu Gornjih i Donjih Vukovija, Gornje
Vukovije ili Masle poinjale od one krivine s koje bih ugledao osnovnu kolu, koja je
neto dalje od puta, ali kao da je neodvojiv dio toga irokog puta, puta koji je u davna
vremena bio avionska pista JNA i odatle mu naziv iroka pista. Tu na poetku tog
puta ili, po meni, na poetku Masla, nalaze s dvije strane po jedna autobuska stanica,
sada su one i natkrivene a dugo vremena u moj sjeanju su samo gola ledina, gdje bi
ponekad neko dobar napravio neku drvenu klupu koju bi opet neko lo sruio i
uglavnom su pored vas dok stojite na toj stanici leali ostaci nekadanje klupe, na koju
su rijetki imali priliku sjesti.
U rana i maglovita jutra na stanicama su stojali aci i radnici, neko je odlazio
prema Kalesiji, neko prema Tuzli, neko prema ivinicama, a neko i dalje.
Ako bih stizao autobusom, onda sam izlazio na poetku te piste. U sjeanje mi je
duboko urezan zvuk autobusa koji odmie pistom. Taj zvuk budio je u meni
najnjenije osjeaje obojene sreom zbog susreta s dragim ljudima. Iznad te ravnine
uzdizao se puti koji je vodio u selo, iza mojih lea ostajala su tiha i mirna spreka
polja, ostajale su i dvije stanice na dvije strane irokog puta. esto puste, a esto sa
nekim veselim znancima iz Masla, doekivale bi me i ispraale dvije autobuske
stanice. Ne samo mene, ve mnoge. Neki su s jedne od tih stanica otili u daleki svijet
i sad tamo sretno ive. Odnekud se mora krenuti: neko krene od poetka, neko krene
od izvora, a neko sa stanice u dnu Masla. U djetinjstvu sam u Masle dolazio najee
automobilom, nekad autobusom uz maminu pratnju, a u ratno vrijeme dolazio sam
pjeice, a sve mi se ini da sam jednom do stanice u Maslama doao i na vojnom
kamionu. Kako sam rastao, u Masle sam poeo odlaziti autobusom samostalno, a
postratno vrijeme izrodilo je ,,crne taksiste'', kako smo mi to argonski zvali. Neko
moda i pomisli da je to bio neki taksi crne boje, ne, to je bio ilegalan taksi, koji nije
prijavljen i registriran za obavljanje djelatnosti, sasvim obian auto, koji bi vozio neko
od onih koji nisu imali drugoga posla. Ne znam kako bih na neki od stranih jezika
preveo i doarao fenomen crnog taksija. Naravno, i tim vidom prijevoza sam se

66

koristio, jer autobusi za Kalesiju i za ivinice u obrnutom smjeru nisu bili tako esti
vikendom, a nisu bili ni redovni. Vonja u jednom takvom taksiju kotala je
podjedanako kao i vonja autobusom, to je bio dodatni motiv iovjeku da sjede u
jedan takav auto. Autobus je u to vrijeme bio kao lutrija, ako naie, dobro je, ako ne,
naii e crni taksi. Ako se na stanici nekim sluajem pojavi Besim, onda je zanimljivo,
ispria on poneku aljivu priu te se uz njega nasmije nekome ili neemu. No,
najee na stanici nije bilo nikoga. Tako sam se, na izdisaju jedne zime, naao u
Maslama, u koje sam doao autobusom, a u povratku sam siao na stanicu u podnoju i
ekao autobus. Bio sam, moda, uenik drugog razreda srednje kole. U to popodne,
gledao sam pistu u pravcu Kalesije ili bolje rei u pravcu Meaa, ekajui da se u toj
daljini pojavi autobus, no autobusa nije bilo, a ekanje je postajalo sve due, sve
dosadnije, kao da sam pregledao svaku granicu na hrastovima nasuprot stanice, kao
da sam oima poljubio sve krovove kua koji su se vidjeli. I po nekoj nevolji, sunce su
esto zaklanjali neki putujui oblaci pa mi se inilo da se godinja doba mijenjaju u
mome ekanju. Kada se i pojavio autobus, nosio je broj 11, a ne 6. ekao sam autobus
broj 6 kao esticu na lotu. No umjesto autobusa, na stanicu je stao uti Passat karavan,
a kada automobil stane na stanicu, ili je neki poznanik ili je crni taksi. Otvorio je
prozor i viknuo: ivinice! Hitro sam krenuo prema autu i smjestio se pozadi. Auto je
krenuo i osjetio sam neko olakanje to sam konano doekao prijevoz kui. Stao je i
na narednoj stanici u Donjim Vukovijama gdje su u auto uli neka ena i jedan
mukarac, koji se valjda poznavao s taksistom pa su se odmah i pozdravili. Zapravo,
mi smo srdaan narod. Ako s nekim jednom porazgovara i pri tome dozna njegovo
ime, on tebi nije poznanik ve puno vie od toga: prijatelj, jaran, kako bi ovdje rekli.
Moda je i ovaj odnos bio takav; poela je pria. Pored toga to sam sluao lupkanje
zadnjeg ovjesa, pratio sam priu taksiste, kojem ne pamtim ime, kako voli da kocka,
da igra karti, kako zbog toga ima silne probleme sa enom i kako je to jae od njega.
Evo, im ja sad doem u ivinice, oni mene ekaju, a ja ne znam ustat', ja nemam
mjere, ja igram do kraja, dok sve ne izgubim. im oni mene vide, oni e: ,,Hajde
'vam', igraj'', i ja ostado'.
Ovaj njegov prijatelj se pretvarao da ga razumije, opravdavao ga je da ovjek
mora imati neki hobi. A ona ena samo bi se nasmijala nekad. Negdje u Dubravama,

67

poeo je da pria ono to je meni bilo najzanimljivije. I ja sam se prije toga ukljuio u
razgovor, a on mi ree da nikad ne pokuavam da kockam, jer sam mlad. Onda poe
pria:
-

Kaj meni ena: ,,De se ti toga proi'', ula ona ima neki hoda u Tenju i odemo
mi. Uio on meni iz Kur'ana, bio ja tam'. On ui, a u men' vri krv. Kad kae on
meni... Zna ta mi kae? Je l' zna ta mi kae?

ta bolan, je l' ti reko da ie u damiju?

Kae on meni, ti si taki, ti ima taki karakter da kad bi pobio sto ljudi sad, da o
tom ne bi razmiljo. Da mi savjest nije taka.

Ma nemoj priat'!?

Jest, tako kae.

Jesi uo ti ovo? - To se obrati meni ovaj to je uao u Donjim Vukovijama, a


koji je sjedio pored mene.
Ona ena naprijed poe da se udi i da doziva Boije ime. A na taksista,

nekako sjetno uz blagi osmijeh, opet ree:


-

Sto ljudi kad bi pobio, znai, ja sam miran. Eto, ta j' hoda otkrio.
Kako su odmicali kilometri, odmicala je i pria. Uglavnom se ona vezivala za

karte, on je priao, onaj do mene se ubacivao nekim rijeima nevjerice i uenja. ena
bi se ponekad nasmijala, a sve ee poluglasno rekla: ,,Sauvaj Boe!
-

Neku no sam ja igro, krenulo me bilo. U Lovcu, zna e Lovac, kafana, u


etiri izutra sam kui doo. A bio sam i sat zaloio i onda me krenu karta, i ja
nisam ustaj'o do zadnjeg. Nekad krene, nekad nema, jue sam fasovo, izgubio
sam, nee vjerovat', pe'sto maraka, a kolima mi istie registracija. S im u
registrovat', ne znam. A valja mi zaradit' djeci hljeba.
I tako uosmo u ivinice, a ja odluih da mu platim, prije nego doemo do

autobusne stanice. Izvadih iz novanika dvije marke, negdje pored Prve osnovne kole.
Vonja je kotala 1,50 KM, a ja mu rekoh da ne vraa kusur. Na to se on iznenadi pa
se i okrenu.
- E, svaka ti ast, ovo cijenim. Rijetki su ljudi koji e danas ostavit pola marke, toga
vie nema. De da te zapamtim. E, svaka ti ast, ti e biti gospodin! Fala ti, jarane.
Na to ovaj do mene dodade:

68

Ma uo o'j'k priu.
Tada smo ve prolazili pored restorana Lovac, odakle je naem taksisti mahao

neki znanac, a ovaj se zaustavi te se pozdravie. Ovaj ga pozva na partiju pokera, a


taksista ree :
-

Eto me, samo da ove gor' istovarim. Eto me, pripremi sve.

Onda ree, moda nama, a moda samome sebi:


-

Tako je to, ne mere se ti toga rijeit', sve oni mene 'vako zovu, a ja ne mogu da
odbijem. Vue me to.

Pozdravio sam se s njim izlazei iz taksija, a on mi se jo jednom zahvali na mome


gestu, kojeg, izgleda, odavno ne pamti. Sav sretan ode prema Lovcu, a ja prema svojoj
kui - svako prema svome izvoru sree. I naredne nedjelje sam oko podne bio na istoj
stanici u Maslama, ekao sam autobus broj 6. Zima se izmakla jo za sedam dana pa je
bilo i nekog sunca, tako da je ekanje bilo ugodnije i neto krae jer pojavio se
autobus. uti Passat se nije pojavio, valjda taksista nije produio registraciju. Moda je
jo one nedjelje na kocki izgubio svog utog Passata.

69

Stara nenina kua

Vjerujem da je svaka stara kua spomenik koji svjedoi o godinama koje su


prole, o djetinstvima, o mladostima i sve su ispunjene uspomenama na drage ljude. U
Maslama postoji jo na desetine starih kua koje svjedoe o ljepoti prolih vremena.
Najljepa meu svim starim kuama je ona kua u kojoj je posljednji stanar bila moja
nena Sadika pa smo tu kuu i prozvali nenina kua, svjetionik iz mog djetinstva,
zakljuan u srcu, negdje u dubini, gdje ga je teko pronai. Traak tog svjetla ja danas
rijetko vidim, a kada me obasja, preplavi me valovima najtoplijih uspomena. Na djed
Alija umro je jo davno pa je nena ostala sama u toj kui da ivi svojim starakim
ivotom koji se sastojao od doekivanja djece i unuka, njenih kominica koje su je
obilazile, ekanja potara, odlazaka kod doktora. To je stara tradicionalna bosanska
kua, napravljena jo puno prije nego ju je kupio moj djed Alija i prenio rastavljenu na
svoje imanje, gdje je iznova sagradio, za svoju porodicu. Kua ima i svoj prostrani
podrum, veliku verandu, tri sobe, veliku ostavu i kupatilo, a samim tim i tavanski
prostor je impoznatan. Pod tavanicom smijala se djeca, smijala se kua... Danas se u
njoj niko ne smije pa i kua uti poput groba. U ovoj kui odrasle su moji daide,
tetka i mama, tu su pisali svoje domae zadatke, tu su bolovali, snivali, odatle su
ispraani u kolu, tu su se uvijek vraali u toplinu doma. Ova kua pretrpjela je neke
izmjene: ulazna vrata su joj izmjetena u odnosu na prvobitni izgled, a boja prozorskih
okvira se vremenom mijenjala - nekad su bili bijeli, nekad plavi, zeleni, a sada su
smei. Veranda je sluila ponajvie nama djeci za lijepe i zanimljive igre, jer je imala i
svoja mala drvena vrataca i drvenu ogradu pa smo esto zamiljali da je to neki brod s
koga smo bacali udicu i pecali ribu. Ta veranda znala nam je biti pijaca, i kua, i cijeli
svijet ako treba, jer u igri je dozvoljeno da se mata. Mnoga su proljea zazelenila
avliju oko stare kue i prosula bijele cvjetie od kojih su djeca sebi pravila cvjetne
vijence i mnogo je djevojaka ilo putem do Alia bunara, a jo vie zaljubljenih
momaka prolazilo tu s namjerom samo da nekoga vidi ili pozdravi. Nekada smo moja
mama i ja u Masle dolazili autobusom, a skori susret s ovom kuom najavljivao je na
stanici zvuk autobusa koji je odmicao u ravnici i postajao sve tii dok ga ne bi

70

nadjaali glasovi pijetlova, majki koje dozivaju djecu ili zvuci sjekira i ekia. Za
vrijeme rata u Masle smo dolazili pjeice, a ja, poslije tih dvadeset kilometara
pregaenih svojim djetinjim nogicama, nisam osjeao umor jer je osjeaj radosti i
sree to sam ponovno u Maslama bio iznad svakog umora. Avlija koju spominjem,
protee se na breuljku du desne strane puta koji je mnogim zaprenim kolima
predstavljao uzbrdicu, a razigranoj djeurliji zimi je predostavljajo savrenu nizbrdicu
na kojoj su se sankali od jutra do mraka. Blizina avlije i puta doprinosila je uvijek
tome da su prolaznici s puta pozdravljali nekoga od nas - moga djeda, nenu, dajde ili
su pak pozdravljali nas djecu. U kalesijskom kraju oduvijek je pristuan taj srdani in
pozdravljanja i dovikivanja roaka ili znanaca. Svaki od tih pozdrava bio je neki
nevidljiv poklon donesen iz nekih daljina koje moda dodiruju nebeski svod. U nekom
vremenu te daljine u djeijoj mati bile su prepune tenkova, topova i aviona, a sad
vjerujem da djeca u Maslama drugaije zamiljaju daljine. I gosti su esto navraali u
ovu staru kuu: nai roaci iz Srbije, strine, tetke, porodini prijatelji... I poneki
neznanc koji bi se naao u neijoj pratnji znao je ovdje biti lijepo ugoen. Mirisala bi
esto ovdje i vrua pita krompirua i nikad niko nije ostao gladan pod tim krovom.
Zimi su mirisali peeni krompiri iz pei, koje je pripremala neumorna starica
aneoskog srca. Svakog jutra oko ove kue pjevali su areni pijetlovi, toga se
ponajbolje sjeam iz onih dana kada sam ovdje provodio svoje raspuste. Moj djed i
nena imali su obiaj rano da ustaju, a onda bi pili kavu. Meni bi nena obavezno
spremila neki aj. Ta jutra provodio sam u razgovoru s njima, jutarnje vijesti s radija
bile su sastavni dio svakog takvog jutra. U ta rana jutra iz ormana bih vadio stare
novine koje je tu odlagao moj djed i itao stare vijesti, stare oglase pa i stari horoskop,
jer me to obilje starih novina zabavljalo. Ostala djeca su u toj kui spavala neto due,
a ja ni za ta na svijetu ne bih propustio ta jutra s djedom i nenom. Poslije, kada je
nena ostala sama, ta jutra su se dosta izmijenila, bila su praznija i tia za polovinu
jedne skrivene radosti, a ja sam poeo piti kafu s njom. Tako, uz kafu ona bi mi znala
priati neke prie iz davnina koje sam ja osobito volio. Bilo je kod nene uvijek i
lijepog doruka, obilatog ruka i ukusne veere, a pe je zimi uvijek bila topla i cijela
stara kua bila je ista i uredna. esto sam nou kada bih kretao na spavanje, sluao
amor prolaznika s puta koji me nekad uspavljivao. Znala se u ovoj kui neijom

71

zaslugom esto pronai i dobra knjiga pa sam, ispunjen mirom ove kue i sveanim
blistavilom starine, itao redove koje su pisali neki ljudi koji u dui nose neku staru
kuu iz koje dolaze samo lijepe slike.
I svako ljeto u Maslama bilo je posebno, naroito kada procvjeta loza koja se
penjala po krovu ove kue i kada se pila kafa na verandi u tople veeri.
U neka davna vremena djeca iz ove kue odlazila su na Prelu, gdje su se kupali kada
joj pregrade korito kamenicama, i gdje su lovili ribu. Vidio sam toliko potoka i
omanjih rijeka, ali nita nije liio na Prelu, ona je nekako svoja. Samo ona stidljivo
tee i tako tiho ubori kao da ne eli da je neko primijeti dok protie du Masla. Ova
stara kua bila je mjesto susreta svih onih koji su u njoj odrasli i iji su ivoti nekako
urezani u zidove ove kue, a ija su imena tako esto spominjana tu. Svi bi se,
uglavnom, sastajali za praznike. Mjesto takvih susreta ova kua prestala je biti sa
neninim odlaskom. Moji odlasci iz Masla, iz ove kue, dugo vremena bili su obiljeeni
jednom lijepom slikom ispraaja kada su mi sa verande dugo mahali djed i nena.
Poslije je s te slike nestao djed, a nena je ostala da mae dugo, sve dok nas ili naa kola
ne bi zaklonio breuljak. Sada kada se probude jutra u Maslama i kada prospu svjetlo
po njima, obasjaju svjetlom i staru kuu, kuu koja prolaznicima ne zna rei koliko je
vana onima koji ive u toj avliji i jo mnogima koji su negdje daleko, a ije ona
uspomene uva. Ja sam moda ba ovdje nauio da matam i kad god odlazim iz
Masla na drugi kraj nae ravnice ili bilo gdje drugo, ja izmatam sebi onu toliko dragu
sliku ispraaja. Srea je to jo uvijek postoji ta kua, da podsjea na draga bia, na
suze radosnice, na bespovratno izgubljena djetinjstva, na najradosnija proljea i noi
nakiene zvijezdama. Drago mi je to postoje ona stara vrata koja mogu uvijek istim
tonom da kripe i barem tako oive jedan dio uspomena.

72

Subaii

Moda bi o mojim korijenima najistinitiju priu ispriala uborom rijeka


etinja koja tee kroz Uice, kojoj su sigurno znani moji daleki preci koji su se kupali
u njoj.
Svaka porodica od nekuda potjee, izvire, ba poput rijeke, i svi imaju neka
predanja o svome dolasku na neko podruje. Ja sam pored toga to sam Nii, svojim
drugim dijelom i ponosni Subai, a zato i kako ponosan, pokazat e najbolje ova
priau kojoj u ispriati mnogo o porodici iz koje potie moja mama,ba samim tim i ja
sam.
U jednom izvoru pronaao sam da su Subaii u Gornjim Vukovijama
porijeklom iz Hercegovine, ali to nikako nije tano pa u zbog toga ispriati ono to
znam o mojima. Politike prilike natjerale su moje Subaie, i jo veliki broj porodica,
da 1862. godine napuste svoje voljeno Uice, svoje male stare kue, svoja imanja, a sa
sobom su ponijeli ono najnunije. Te iste godine, tanije 28. septembra 1862. godine,
dok su se uplakanih oiju odvajali od svojih znanih ulica, ispred Belagia hana na
vrhu Terazija, skupile su se djevojke pa zaigrale svoje oprotajno kolo, u kome su
pjevale:
Oj, Uice, mali Carigrade, dok bijae, dobro nam bijae, kroz tebe se proi ne mogae
od sokaka i od efenaka, od momaka i od djevojaka. Ostao je iza njih njihov mali
Carigrad, a moja se rodbina odmicala u pravcu Bajine Bate s dubokom tugom u srcu i
vagonom uspomena. Kod Zvornika su preli skelom rijeku Drinu i naselili se u plodnu
Spreku dolinu. Manji broj mojih roaka nastanio se u samoj Tuzli, a veina je ostala
na selima oko dananje Kalesije. Neki moj predak, kome ime ne znam, nastanio se u
Maslama, kako se to mjesto popularno naziva, a slubeno Gornje Vukovije, i ondje je
izrodio djecu, od kojih mi je prvi poznati predak bio Ibro Subai, upamen po tome
to se oblaio tradicionalno, a za pojasom je nosio kuburu i uvijek konu kesu za
duhan. Imao je svoj parni mlin u selu aklovii, do kojega je iz Masla odlazio svakoga
dana jaui na svom prelijepom bijelom konju, koji je na elu imao crni romboid. Sve

73

to ukazuje na to da je bio veoma bogat ovjek u ono vrijeme, a u akloviima i danas


postoje zatravljeni temelji tog velikog parnog mlina iji je vlasnik bio jedan Subai iz
Masla. Osim toga, Ibro se bavio i preprodajom stoke, to mu je donosilo velik profit.
Koliko je bio napredan u to vrijeme govori i podatak da je svoju djecu slao u Be na
kolovanje. Parni mlin u akloviima e 1960. godine naslijediti kerke Tima i Emina.
Prvi moj predak za kojeg pouzdano znam da je hodao po Beu i tamo uio kolu bio je
Mujo Subai, koji je oko 1925. godine uio za mainovou u ovoj prijestolnici nauke.
Pod nebom staroga Bea moj predak popirimio je gospodske manire i sve lijepe navike
kakve su krasile tamonju gospodu. kola za mainovou tada je, mogu slobodno rei
a da ne pretjeram, bila ravna dananjem doktoratu iz neke nauke, s obzirom da je naa
sredina u to vrijeme imala veoma malo pismenog stanovnitva. Osim Muje, u Beu je
kolu uio i njegov brat Zaim, koji e poslije postati najpoznatiji Subai. U
Banoviima i danas postoji ulica Zaima Subaia, a nekada je i radioklub u tom
rudarskom gradiu nosio njegovo ime, a ispred Doma zdravlja nalazila se njegova
bista. Zbog Zaima i moj djed Alija se nekada zaposlio u rudniku u Banoviima i
prezime Subai ostalo je cijenjeno u ovome gradu. Kada je u svojoj 23. Godini
poginuo moj roak Zaim, prvi rukovalac rudarskim mainama u ovom rudniku,
rudarska solidarnost se pokazala na djelu: rudari su se odmah pobrinuli za njegovu
majku, doveli su joj struju do kue, i svaki mjesec donosili namirnice, sve do njene
smrti. Toliko je Zaim, tako mlad, zaduio i rudnik i Banovie, da ga jo uvijek pamte.
Ime Zaima Subaia nosile su i omladinske radne brigade i ovo ime je preraslo u
jedan upeatljiv simbol socijalizma, rudarstva i Banovia. Kada je ve doao rat i s
njim okupacija, Mujo je nastavio upravljati vozom i jedne prilike spasio je 20 ljudi od
sigurne smrti. Sudbina je htjela da mu se jednog dana 1943. godine neto pokvari na
lokomotivi negdje blizu pekare Ibrahima Obralia u ivinicama, gdje su nacisti
zatoili dvadeset ljudi koje su sasvim sigurno eljeli ubiti, ali je u tom momentu naiao
moj dobri predak Mujo pa im se obratio na knjievnom njemakom jeziku i
zahvaljujui tom sporazumijevanju s njima, a sigurno zahvaljujui njegovom
otmjenom dranju i besprijekornom naglasku, spasio je te preplaene ljude smrtnog
ishoda. Koliko je Mujo volio njemaki jezik i koliko je volio da se obrazuje, ita i
doznaje o svemu govorio je on sam kada je u ta ratna doba negdje pored puta

74

pronalazio baene listove njemake tampe, u koje su vojnici neto zamotavali pa ih


bacali, samo da bi itao taj njemaki jezik koji je toliko volio i da bi se prisjeao svojih
mlaih dana dok je uio kolu u divnom Beu. Momente u kojima je imao u rukama
poneki list novina na njemakom jeziku, smatrao bi nekom posebnom sreom. Zbog
svoje slube Mujo se 1932. godine odselio iz Masla u Brateljevie gdje je ivio u stanu
iji je vlasnik bila eljeznica, a 1940. godine je kupio mnogo zemlje u ivinicama od
porodice Andri, velik dio ravnice od Spree prema ivinicama bio je njegov. Godine
1954., Mujo je lokomotivu zaustavio pored nekog izvora blizu Kladnja i napio se
hladne vode i tu je na mjestu ostao bez glasa, poslije ega se i razbolio, zatim umro i
sahranjen je negdje na groblju Bare u Sarajevu. Zbog toga se i ja nekako plaim piti
hladnu vodu. I Mujina djeca su samim tim neto postigla u ivotu, a ja u ovdje
izdvojiti zasigurno najuspjenijeg meu nama, a to je Miralem Subai, nekadanji
predsjednik Opine ivinice u dva mandata, te dugogodinji narodoni odbornik i
istaknuti lan Partije. Miralem nije kolu uio u Beu kao njegov otac, nego je za
pogonskog inenjera uio u jednoj drugoj metropoli, Zagrebu. S njim su poslije u
Konjuhu radili ljudi ija e imena dugo vremena predstavljati veliinu: Miladin
Bokovi, imo Tadi i Mile Markovi. Miralem je, kao i svi Subaii, volio Masle,
svoje izvorite, a tu ljubav prema Maslama prenio je i na svoju djecu. Poslije svoje
uspjene politike karijere, Miralem je postao direktor Vodoprivrednog preduzea
,,Sprea'' u Tuzli. Moj roak Miralem je napisao jednu knjigu koja jo uvijek nije
objavljena, ali se nadam da e biti zbog historijskih injenica koje sadri, a koje su
prijeko potrebne za spoznaju blie istorije naega kraja. Subaii po svemu sudei
imaju jedan poseban i lijep odnos prema knjizi. Budui da nas ima puno, rasuli smo se
po svijetu. Tako, recimo, moja tetka Amira danas ivi u Zagrebu. Moj djed Alija je bio
poten i vrijedan radnik. Prvo je bio rudar, a zatim se zaposlio u preduzeu Konjuh u
ivinicama, gdje je pravio stolice na kojima i danas neko sjedi. Njegova djeca postigla
su vie u ivotu: sin Zijad je nastavnik matemetike i fizike, a trenutno je direktor kole
u kojoj je radio cijeli radni vijek, sin Jusuf je uvaen i potovan zubar, Hamdija daleko
uven i poznat kuhar, a o graditelju Sadiku bi se mogla napisati poprilino obimna
knjiga. Moja tetka Zijada radi u bolnici, moja mama Bahira bila je vaspitaica u
obdanitu, sekretarica i vlasnica trgovine, a danas ivi mirno i sretno uzgajajui svoje

75

rue. Moj daida Sadik odselio se zbog posla u Oraje na Savi 1981. godine, sasvim
sluajno je proao na konkursu iako je ve bio zaposlen u Tehnogradu, te je odluio
preseliti se i okuati svoju sreu. Tamo je u toj svojoj doseljenikoj tjeskobi pronaao
svog najboljeg druga Dominka. Radio je Sadik po Oraju, a onda je doao rat i on se
odazvao obrani svoga Oraja, gdje je kao pripadnik HVO-a bio i ranjen, a zatim je
otiao u Njemaku. Kada se vratio iz Njemake, prepoznao je svoj poduzetniki duh,
otvorio firmu koja se zove Nova Bosna, mislim da ni on sam ne zna broj kua i
objekata koje je projektovao, sagradio ili uestvovao u izgradnji i obnovi. Visoko je
cijenjen i potovan graanin Oraja, prije svega zbog tog nekog naeg uroenog
potenja, zbog te Subaia due koju nosi. Sadik Subai danas je veliki gazda,
zahvaljujui tom svom odlasku u Oraje, mada ga srce svaki dan vue u njegove
Masle. Njegova kerka Amra profesorica je njemakog jezika, a mlaa Samra to e
zvanino postati uskoro. I moj daida Hamdija proputovao je svijetom zahvaljujui
svome kulinarskom umijeu. Dvoje Hamdijine djece Mirela i Mirel su profesori,
Mirela je profesorica bosanskog jezika i knjievnosti, a Mirel profesor tehnikog
odgoja i informatike. esto se desi da mi neko kae: ,,Pa onaj tvoj daida Juko (Jusuf)
je meni izvadio / popravio zub/. Naravno, i njegova djeca su na dobrom putu: Aldina
je uspjena studentica stomatologije, a Nermina najbolja uenica Srednje zubotehnike
kole u Sarajevu. Osim toga, Nermina je veoma talentirana za poetsko i prozno pisanje
te je osvajala brojne nagrade. Na taj njen talenat izuezetno sam ponosan, znam koliko
ona u Sarajevu pati za ljepotom svojih Masla, jer su Masle i Prela esti motivi u
njenim djelima. Mnogima je nastavnik bio moj daida Zijad ili Zijo, svima omiljen
nastavnik, danas eto direktor kole i ponosan otac Seada i Merime. Moj roak Sead
vrstan je pravnik Opinskog suda u Graanici, a Merima studentica Agronomskog
fakulteta. Moje teine, ili kako se to ljepe kae sestre od tetke, Adisa i Enisa
medicinske su sestre. Njih je ivot odveo daleko, Adisu u Minhen, a Enisu u
Belinconu. Zanimljiva pojava je ta da su se esto kroz ovu porodicu davala ista imena
djeci, tako je recimo moj roak Fuad ime dobio po Fuadu Subaiu, najmlaem
Mujinom sinu, slavnom fudbaleru FK Sloboda iz Tuzle. Moj roak Sead ime je dobio
po Seadu Subaiu, elektriaru, koji je poginuo na radnom mjestu. Ahmin sin Zaim je
dobio ime po istom onom Zaimu ije ime nosi i ulica u Banoviima. Ahmo Subai

76

imao je svoju vodenicu na Preli, a osim toga, uven je bio i njegov rakijski kazan.
Zaimov sin Ahmet (Ahmo) Subai danas ivi u Americi. Zanimljiv i drag bio je
Ahmin sin Besim, rudar, dobri i veseli prijatelj svih dobrodunih ljudi, koji je kao i
njegov otac Ahmo, imao kazan za rakiju i bavio se peenjem kvalitetne rakije. Imamo
mi u Subaiima svog heroja, odlikovanog heroja. Moj roak Mustafa Subai, kojeg u
Maslama oduvijek zovu Ramiz, a tamo gdje ivi Mate je ovjek sa zanimljivom
ivotnom priom koja je moda odve zrela za neki roman. Mate je bio u Njemakoj
pa je 1986. godine doao na podruje opine Split na odmor, tu mu se dopalo pa je i
ostao na otoku iovu, otok koji je bogat tradicijom i koji je bio naseljen od najstarijih
vremena. Tako se desi da moj roak Mate dok pravi kamene suhozide pronae pod
povrinom zemlje rimski novi, stari bajonet, trubu, ostatak neke drevne lampe, a u
morskim dubinama pronae i stare amfore, koje briljivo sakuplja. Njegove kolekcije
umjetnikih slika, bakrenog posua, starog novca i raznih starih predmeta koje je
prekrio zaborav veoma puno vrijede. On je itekako ponosan na te predmete. Mate ima
sina Elvisa, a nedavno je dobio unuka koji se zove ba kao i ja.
Djeca Fuada Subaia, Amela i Almir, veliki su stunjaci u svojim oblastima:
Amela je ljekar, specijalista oftamologije, a Almir stunjak za informatiku i to u Beu.
Izgleda da se neko od nas uvijek odlazi ili vraa u gradove u kojima su Subaii uili
kolu pa je tako, recimo, tetka Amira u Zagrebu, a roak Almir u Beu.
Kasim Subai, sin Fehima, prvi diplomirani pravnik u Subaiima, nastanio se
u Tuzli. Mnogo mojih Subaia ivi u Tuzli.
Jusuf Subai, sin Juse, bio je prvi uitelj u naoj porodici, a neto kasnije i prvi
direktor kole u Vukovijama s naim prezimenom.
Keri naeg amide Abdulaha Subaia, kojeg svi znaju kao Avdu, Advija i Elvisa su
u Sloveniji, a sin Fuad, koji je ostao u Maslama, vrstan je majstor svog zanata.
Djeca nekadanjeg predsjednika Opine ivinice Miralema Subaia postigla su
popriline ivotne uspjehe. Nizama je obnaala i direktorske funkcije, a danas je
rukovodilac Gradske biblioteke u ivinicama. Nizama je po struci nastavnica. Dijana
je krenula oevim stopama i bila je u politici, po struci je rudarski inenjer, uposlena je
u rudniku urevik. Adi je poznat sportski radnik, diplomirani je pravnik i slubenik

77

Doma zdravlja u ivinicama. I njihova djeca su, po obiaju, postigla puno, naroito
kada je u pitanju obrazovanje.
Neka se niko ne iznenadi to jedan Subai ivi u Izraelu, to je Ilijaz Subai,
roen 1976. godine, sin tragino nastradalog Seada Subaia. Otiao je u ovu svetu
zemlju gdje je uspjean sportista.
Ako se nekad zadesi neko na pravoslavnom groblju u Resavici, neka ga ne
iznenadi grobnica na kojoj pie Muhamed Subai ili Zilka Subai. Moj dobri roak
Muhamed krenuo je od rudnika do rudnika da bi se zaustavio u Resavici, poznatom
rudarskom mjestu u Srbiji, koje nije tako daleko ni od Ruminije. Ali ni on i njegova
Zilka nikad nisu zaboravili svoje Masle iz kojih su ponikli.
Ja u i ovoga proljea sjediti pored Prele sa svojim roakom Mirelom, na zemlji
iji je vlasnik bio dobri Ibro Subai, na predak koji je imao svoj parni mlin, a koga
su ubile zaostale etnike bande blizu Poarnice, negdje izmeu 1945.-1948. godine,
ne bih znao tano rei. Znam da je tog dana bez njega kui doao njegov bijeli konj i
pred kunim vartima iz oka pustio suzu. Taj konj je hodao nekoliko dana slobodan po
Vukovijama, a onda je od silne tuge za gospodarom i uginuo.
Ako bih irio ovaj krug dalje, trebalo bi mi puno vremena i prostora da
nabrojim sve one koji vuku svoje porijeklo od Subaia, a nose neka druga prezimena:
Zuli, Mali, Hasanovi, abanovi, ug...
Ja o sebi ovdje nita neu rei, mada sam ve rekao puno, nisam ja puno
drugaiji ni od Muje, Zaima, Miralema, Zijada, Sadika... Moda ovu priu nastavi moj
najmlai roak Amer Hasanovi iz Srebrenika, koji e jednom zasigurno biti ponosan
na porodicu Subai iz koje potjee njegova majka.

78

Svatovsko groblje
Svi oni koji su otetili, unitili ili pomjerali steke, protiv samih sebe su radili,
jer stari su bogumili za takve ostavili strane kletve jo onda kada su postavljali te
spomenike. Od kamena su nainjeni vjetom rukom klesara pa ih narod esto zove
mramorovi, a neki su ispisani rukom nekog neznanog nam dijaka, koji je za vijeke
vijekova zapisao Ase lei.... Ostavili su snaan trag da bi se za njih znalo, da bi se
znalo za bogatstvo njihove kulture, njihove i nae, svakako. A nakon njih postae i
dooe neki novi narodi, koji su zaboravili ta su i iji su steci zapravo, te su se zbog
toga rodile neke predaje o tome da su to Grka, Maarska ili pak Jehudijska groblja.
Steci su se uprkos dugogodinjem neznanju naih naroda nalazili oko njihovih kua,
u njihovim njivama i umama njihovim iz kojih su sebi dovozili drva za duge zime.
Tek rijetki su znali i govorili da su to bogumilska groblja. Sva djeca su se voljela igrati
oko steaka, a esto nisu znala da su to grobovi. Po njima bi redala cvijee i iza njih se
skrivali u igri skrivaa. esto su zamiljala da su to male kamene kue. Zaista su steci
vjene kue. Po tim kamenim kuama vremena su ostavljala svoje tragove koje je
sapirala kia, koje je ledila studen, koju su pekla topla ljeta. Mene je u tim djetinjim
igrama oko steaka najvie plailo to to sam mislio da su duhovi unutra i da svaki as
mogu izai kroz pukotinu na steku, ako je ima. Svaki napuknuti steak me plaio.
Nai preci, koje nije puno zanimalo nita dalje od kunog praga, koji su sva nauna
otkria gledali s nevjericom i kod kojih je u memoriji prekinuta nit njihovog porijekla,
govorili su esto da su to grka groblja te da je Grke s naih prostora otjerala duga
zima koja je trajala sedam godina te su im samo groblja tu ostala. Svoje vjerovanje su
potkrijepili udnim krievima i ornametnima na ovim spomenicima. Tako su slino
govorili i za Maare koje je otjerala strana glad, da zemlja nije raala jer su se neto o
nju ogrijeili. Za usamljene steke priali su da je tu poginuo neki junak te su ga tu i
pokopali i tu mu nainili spomenik. Zapravo su nekropole steaka porodina groblja,
groblja imunih porodica, jer su steci podizani samo bogumilskoj vlasteli ili vjerskim
velikanima. Steci samci su spomenici podignuti veleposjednicima, koji su najee
imali veoma mnogo zemlje, a sasvim vjerovatno da su pojedini usamljeni steci
79

obiljeja grobova vjerskih velikana; neki su, moda, jedino to je ostalo od neke
nekropole koja je unitena. Steci su grobovi o kojima se dugo ovdje nije znalo, tek su
pioniri-istraivai otkrili neto o njima odmah po okupaciji od strane Austro-Ugarske.
E, da samo znate kako ih je udno i iznenaeno gledao na svijet te arheologe koji su
se zanimali za kamenje oko njihovih kua, za gradine stare, za nonje, instrumente i
pjesme.
-

Was ist das?

argija!

Sa..sa..sargija !? Fuf, was ist sargija?

argija, jebo ga ti. argija. S njome se svira. Akamluk, sevdah, je l razumije ti


to?

Dolazili su udni gosti u nae male varoi, u naa sela, i doznali udne predaje o
stecima i ustanovili istinu o njima.
-

To ti je grko greblje. Tako mu reci.

Wie kann es ein griechischer Friedhof sein?

A fino, brte, bili su ti ovde nekad, davno, to ne pamte ni stari nai. Ni moj djed to
upamtio nije, ali mi je prio, jer je to tako i bilo. Ovde su ti, kaem ti, bili Grci i
nastane u Bosni taka zima da je sve bilo zaleeno. Sedam godina je ta zima bila i
Grci ondar pobjegnu na jug. Pa se kae da je ovo njihovo greblje.

- Das ist interessant.


I tako su se svega nasluali i nagledali pioniri arheologije na ovim prostorima
kojima je bilo daleko tee nego nama sad, mada jo uvijek narod s uenjem gleda one
koji su pregazili daljinu da bi zagledali mramorove. A gdje su groblja, tu su strane
prie o ukazanjima. Viali su ljudi blizu steaka: enu u bijelom, neku maku koja ih
je napadala, straara od ije se mirne pojave ledi krv u ilama, neko je uo i neke
krike.
Najgore su ipak proli oni koji su pomjerili steke pa tu sagradili kuu ili pak
oni koji su ih lupali pa taj kamen ugradili u svoje kue. Takvima se deavalo da im
umre dijete, da se strano razbole, da umiru u tekim mukama, da im jednog jutra
ugine sva stoka od koje su ivjeli. To to su oni doivljavali u noima, ne mogu ni da

80

priaju od straha. Ima neto u tome. Velik broj steaka uniten je tragom legendi o
skrivenom zlatu u njima te su neki razbijali steke voeni pohlepom i legendama ili
iste prevrtali da bi pronali zakopano blago.
Mnogi su dolazili iz daleka svijeta da bi zbog tog istog skrivenog blaga kopali
po naim starim tvravama po Kamengradu, Kljuu, Bobovcu, Srebreniku...
Otprilike pedestih godina prolog stoljea u Graanicu meu steke dola su dva
Dalmatinca. Fadil, koji je tad bio djeak, zakljuio je to po karaktersitinim kapama i
njihovom naglasku. Dva tragaa za blagom pronala su steke, ove iste o kojima se
sada brine Fadil, steke za koje se vee pria o svatovskom groblju. Poeli su da
razbijaju jedan steak vjerujui da je ba u njemu zlato, a Fadil je pojurio u vodenicu
po svoga oca. Tom prilikom su otjerali nepoeljne goste koji su doli unitavati tako
vrijedne spomenike. Pokupili su svoj alat, uzeli torbice i otili. Ko zna da li ih je imao
ko sprijeiti u njihovom naumu na ostalim nekropolama u ovom kraju. Za ovu
nekropolu postoji predanje koje sam davno uo i u koju sam kao dijete vjerovao. Kau
da je ovo svatovsko groblje. Tu su se skamenili svatovi koji su vodili mladu koja im je
bila zabranjena pa ih Bog kaznio, tako to ih je na tom mjestu skamenio. E, ba sam
nekako pogaao, idui od steka do steka, te ovo je kum, te ovo je neki komija, ali
se po toj legendi sigurno znalo da su dva visoka steka u sredini mladenka i
mladoenja s tim to je vei steak mladoenja. To i jeste zanimljivo za djecu i one
nae stare ljude koji su bili protiv svakog znanja i nauke, vjeruj to se kae. Tako ti je
najbolje.
-

Svatovi se skamenili, ta tu ima udno? Bog ih dao, Bog ih skamenio. A jesu li i


morali voditi mladu koja je drugima obeana?

Ima jedno istinito predanje koje svoje korijenje ima tu blizu nekropole, na livadi
zvanoj Trzan. Tu je nekada bila velika lipa pod kojom su bogumili odravali svoje
molitve, ponajvie kine molitve za vrijeme velikih sua. Kada su Bogumili postali
muslimani, tu su sagradili drvenu damiju. Najlake im je bilo sagraditi novu
bogomolju na svom starom mjestu. Kroz svatovsko groblje u Graanici sada se,
moda, uje pjesma ptica umjesto pjesme svatova, koji su se na toj livadi zadesili prije
700 godina moda. Moda neko stoji i divi se ljepoti dva nadgrobna spomenika, koji
su mladenka i mladoenja po vjerovanju naroda, naroda kojem je lake bilo shvatiti da

81

se ivi ljudi mogu skameniti u trenu, nego da su to vjene kue nekih Bogumila, od
kojih su nastali i oni sami. Jer i danas ima svatova, ini mi se da ih nikad vie nije ni
bilo i oni odvode tue vjerenice u daleke krajeve, ali se niti jedni svatovi skamenili
nisu. Ljubav svaka, ma je s dvije otrice, ljubavna kletva teka je. Smiraj vjeni, onih
koji su voljeli, naao je svoje mjesto u legendi o svatovskom groblju. Srca to treptala
su za crnokosom djevojkom iz Sanskog Mosta, smiraj moda nai nee ni za sedam
stotina godina kada budu usnula u vjenom grobu, za koji e neki novi narodi vezati
svoja predanja kao to vezala se kosa njena za duu zaljubljenu, iako su njeni svatovi
odve proli, ali se udom nekim, nisu skamenili.

82

Toplica
Stare prie kau da se oko izvora okupljaju vile. Postoje mnogi izvori u naem
kraju, a samo je jedan termalni. U ovom dijelu svijeta mnoge rijeke koje nastanu od
takvih izvora nazivaju Toplica. Tako se zove i naa mala rijeka koja izvire podno
Gornje Lukavice. Izvor je ispod borove ume, na samom poetku jedne ravnice.
Blagodat kakve nema nadaleko, a koja se tu pojavila prije ko zna koliko hiljada godina
i od koje su korist imali svi pradavni ljudi i narodi: Iliri, Rimljani, Slaveni, Bonjani...
Svejedno je bilo ljeto ili zima, naa Toplica ima temperaturu od 22 stepena C. Mala je
to rijeka, iji jedan dio izvora napaja vodom cijeli grad. Iza izvora napravljen je jedan
bazen u kome su ari kupanja u termalnoj vodi osjetili mnogi. Ova voda ima i ljekovita
svojstva. Oko ovog izvora svoje stanite su nale mnoge biljne i ivotinjske vrste.
Rijeno korito ove rijeke je usko i maleno, plitka je uglavnom, a po njenom dnu je siga
pa nekada izgleda da se samo zlato zlati na dnu ove tople rijeke. U davna vremena na
ovoj rijeci postojale su brojne vodenice, a najpoznatija sauvana je do danas, to je
Topliki mlin ili Abadia vodenica. Odmah nakon stranog rata, jedna livada pokraj
Toplice postala je drago izletite moje porodice. Odlazili bismo do Toplice kad god
smo mogli, a najee vikendom, da bismo uivali u suncu, rotilju i konanoj slobodi.
Tu blizu su bili neki rashodovani bageri koji su tu prije poetka rata zatekli izgradnju
putu. Oni su tad ve bili rashodovani i predstavljali su mi raj za igru. Ovdje bismo
poeli dolaziti u aprilu i dolazili bismo sve do kasne jeseni. Bili su to posebno sretni
dani, ispunjeni najljepim draima koje jedna porodica moe da proivi. esto bismo
se tokom vrelih ljetnih dana sklonili u hlad koji su pravili bageri, udno mjesto za
izlet, pomislit e neko, ali meni idealnijeg nije bilo. Tu pored nas bio je i jedan mali
vodopad, a ispod njega divan vir, i tu sam se kupao stalno i bezbrino u toploj vodi.
Iznad vodopada bilo je ire rijeno korito razliveno po ravnici pa je to liilo na malo
jezero, obraslo nekakvim predivnim travama. Divni su tu bili zalasci sunca, doekani
na livadi pored tog rijenog mira na njeno-zelenoj mekoj travi. Toliko je raskonog
mira vladalo tad na toj ravnici oko Toplice. Ako bih vam opisivao dalje, trebao bih
rei da je iznad postojala nekroplola steaka, ograena, i veoma zarasla. Oni dokazuju
da se oduvijek ivjelo pored ove rijeke. U obraslom koritu, u kojem su iznikle i vrbe,
83

krivudala je Toplica pored steaka, njegovala trsku koja je u njoj rasla, bila dom sitnim
ribama, prolazila tiho ispod drvenih mostova, a njeno obraslo korito tu oko steaka
niko nije isto, valjda zato to je to bilo stanite zmija.
Ispod naeg omiljenog mjesta za izlet, bio je jedan manji slap, a nakon toga je Toplica
tekla ispod ceste, gdje je dolazila u jednu lijepu umu, a iza nje do vodenice, gdje je
uvijek bilo mnogo ribe i gdje je moj djed esto pecao. I ja sam odlazio do mlina,
najvie zbog oblinjeg izvora s kojeg bih donosio hladnu vodu. Boanstveni mir
zelenila i dah starine oko mlina, bili su posebna dra koju sam rijetko mogao osjetiti.
Znali bismo nekad u naem loncu tu na Toplikom polju napraviti orbu, koja je uz
sve one mirise prirode imala poseban okus. Znao sam punog stomaka leati na suncem
obasjanoj livadi ili itati knjigu u tom idilinom miru. Prostor od izvora Toplice pa do
pruge naziva se Topliko polje; vrlo je plodno i poznato po tome to po njemu
uspijevaju razne kulture. To je ravnica koja u svome podnoju, blizu ceste, blago
ponire prema jednoj veoj ravnici koja se zove Spreko polje, a koje je takoer uveno
po plodnoj zemlji. Ispod mlina rijeka opet ima iroko plitko korito pa tee kroz malu
umu, da bi se provukla ispod pruge Tuzla-Zvornik, onda opet ulazi u jednu lijepu
ravniarsku umu, a nakon nje vijuga po njivama i esto tee ispod i pored ograda, da
bi nestala od pogleda u jednom ipraju gdje je njeno ue sa Spreom. Ranije sam
ue Spree i Toplice zamiljao najbajkovitijim mjestom na svijetu, uz puno malenih
ada po kojima su iznikle breze, vrbe, aroliko cvijee, ali sam se poprilino razoarao
kada sam vidio da to nije tako. To ue se i ne vidi, zbog tog silnog iblja koje ga
zaklanja te kao da su ove dvije rijeke sebi napravile zaklon u kome ih niko nee vidjeti
kako se ljube. Pred rijeke Toplice, esto se u hladu odmore umorni domaini koji
obrauju svoje njive, a nekad pod nekom vrbom, uz tihi klokot Toplice, pridrijemaju
obani, poslije svoga obilatog ruka. Kada procvjetaju trave na Sprekom i Topliom
polju, tada se u niskom letu pojave areni leptiri, pele, poneki vilin konjic, a gore
iznad, po nebeskom moru, plove esto veliki oblaci. Mnogo sam proljetnih i ljetnih
kia doekao tu, najee igrajui se u kabini jednog od rashodovanih bagera. Iako su
oni moda naruavali prirodni ambijent, oni su se nekako sami nastojali uklopiti u sve
to: mnoge su se ptice ugnijezdile u te bagere, a na njihovom toplom eljeznom tijelu
esto su se sunali guteri. Sjedei u kabini, zamiljao sam kako pokreem te gorostase

84

i svima sam im u to vrijeme znao i imena, tipove, godine proizvodnje, teinu i tome
slino. Bili su to moji veliki nijemi prijatelji, koje kao da je pred sami rat neko tu
ostavio samo zbog toga da bih se ja u njima igrao.
Bageri su nestajali polako, neko ih je ozdvozio negdje, a mi smo pronalazili
uvijek neka druga mjesta za izlet i ne sjeam se kada smo posljednji puta bili pored
malenog vodopada na Toplici.
Sve je sad nekako drugaije, osim irokog neba nad ravnicom, ono je barem ostalo
isto. U mirisu izlistalih vrba s proljea i sad neko uiva. Ja rijetko navratim pored
Toplice, osim ponekad pohodei nekropole steaka u blizini, uvijek tiho da ne smetam
vilama koje su krenule do izvorita Toplice.

85

Trag ljubavi sanske


Stojim, nepomian i tih u sred Sanskog Mosta, dok me proima neka studen i tjera
suze na oi, ljudi me gledaju, a moraju primijetiti nekoga toliko tunog i usamljenog.
Iz daleka ja sam sretan ovjek, uredan, a akten tana otkriva da sam moda inspektor
ili advokat, ovjek koji krive brani samo zarad novca. A novac nama advokatima
jedini je princip u ivotu, mada on nije srea.
Ovdje sam da pokuam od sebe odvezati ogromnu tugu, na izvoru sa kojeg je moda i
dola. Zaglavljen u vremenu, u trenu u kome su se skupili svi vijekovi i svi sekundi
nalazim se ispred Srednje mjeovite kole, tamo gdje je nekada leprava i bezbrina
kolu uila divota koju beskonano volim. Tiha i velika zgrada doekala me, vjerujem
da drugaija nije bila ni sredinom osamdesetih, kada je tad slatka maturantica puno
oekivala od ivota, i koja tad nije znala da e zavoljeti mene. Ja sam pod krov njenog
ivota doao neto kasnije, a pod krovom kole gdje je ona bila nikad nisam bio. kolu
sam uio negdje drugdje, i sad sa injem u kosi, razvodim one koji su se nekad voljeli
poput nas. Ne znam zato ljudi pokvare ljubav i pokvare sreu, taj razlog probam nai
kod svakog svog klijenta, ali mi ne uspijeva.
Prostran park ispred kole probudilo je rano proljee, a ja idalje plaem, pogledom i
dahom, plaem. Ja ovdje nikada prije nisam bio, ali sve mi je znano i poznato, sve mi
izgleda kao onih davnih godina kada je ona bila tu. Istina, vrata na ulazu u kolu su
primjetim novija, no svejedno i ona su mi draga iako po njima nije prosut prah arolije
jer njih njena ruka dotakla nije, nisu ih moda ni vidjele njene mile oi. Zemlja se ne
okree, ja ne diem, svi satovi su zaustavljeni, i uenice ispred kole kao da su
prekinule svoje razgovore, a ja ekam nju da se pojavi iako je prokleto daleko,
raspoloena, nasmijana i voljena. Ne, ona nee doi, ona podjednako kao i ja zna da
ivot nikako nije pravedan, ona zna da je volim ali joj je to svejedno. Ona bjei od tog
saznanja po irokim drumovima Europe, po nebu svoje sree koje mi je jednako
daleko poput vremena rimske imperije. Prosto se udim to poslije svih ratova i bura,
poslije toliko toga, nee da se javi. U ovom trenu ona svojim oima divnim moda
86

gleda Dunav, ona moda usnama ljubi nekoga, moda svojim prstima arobnim sladi
kafu, moda se vozi u svom sivom automobilu, moda radi bilo ta, samo ne misli na
mene, i ne zna da sam tu. Pogledam klupe ispred kole, i onda mi je gore, moda se na
nekoj od njih moja biva i vjena draga prvi puta poljubila s nekim, moda je ba
sjedei tu u svoj dnevnik tajnom ifrom upisala datum i vrijeme prvog poljupca. Ko li
je bio taj sretnik? Sretnik koji je ukrao sve miline svijeta, od nje onako mlade i lijepe,
onako ustreptale, zaljubljene, uplaene...Ko li mi to neznan toliko godina poslije
prosipa valove suza iz oiju, oh, tako ga mrzim. Ne vjeruje ona u na novi poetak i
nau sreu veu od neba.
Niko nije slabiji i manji na svijetu od mene, niko, ja se skoro i ne vidim od pokoene
trave, tako se osjeam barem. Da li da uem unutra, da li da u ovoj koli traim
matursku sliku njenog razreda, pa da srce jo vie zamuim, moda slike i nema,
priala mi je da je sve uniteno u ratu i da ona svojih starih slika nema. Sjeam se
jedne prilike odmah nakon rata sam idui iz pravca Bosanske Krupe preko
Kamengrada prema Sanskom Mostu, vidio toliko ratnih rana, unitene damije,
spaljene i razruene kue poput tekih ranjenika, poput unakaenih lica, poput pustinja
muklih. Tu tiinu, tu zebnju, tu besmislenost rata, razmiljanja o sudbinama djece koja
su se raala u tim kuama, ja nikada neu zaboraviti.
Tuna je njena sudbina, jako tuna i ja dao bih sve da joj to uljepam, ta mogu kad ne
eli. Sve lijepe ene su uglavnom nesretne, iz brojnih razloga, esto ih i njihovi
muevi varaju sa isto tako lijepim enama koje se smatraju neprikosnovenim
vladaricama svih mukih srca, ali ja sam zbog nje imun na sve lijepe ene svijeta,
zalud armiranja i osmijesi ja ostajem leden na sve to i zauvijek njen. Mirie proljee,
mirie, pokuavajui nadmaiti tebe, ja mu se samo osmjehnem cinino onako, jer
znam zalud mu je. Ni ljeta, ni jeseni ne miriu kao tvoja blizina, a najljepe od svega
mirie osjeaj da si u srcu. Danas ovdje gdje te dugo nema moje je srce prepuno tebe.
Ti nisi obina ena, nisi nikako, posebna si, najvea na svijetu, od Grmea vea, od
planina kojima imena ne znam, od visova nebesa. Obraam ti se nadajui se da e ove
ptice svojim pjevom, jednom prenijetiti ti to kada doe u svoj Sanski Most.

87

Nema vie rudarske kole u ovoj zgradi koja je nekad nosila drugo ime, sada pie
Mjeovita srednja kola, rudarstvo je izgleda propalo kao i moja srea. Ja imam
zapisan negdje dan i sat naeg prvog susreta, ja toliko tvoga imam kod sebe, u svemu
na svijetu pronaem tebe kako bih nadomjestio tu prokletu odsutnost. Zavidim
stepenicima na ulazu u kolu, jer su preko njih toliko puta prela tvoja stopala, tvoje
slatke cipelice, koje toliko godina tanki sloj moga srca gaze. Kroz ta stakla toliko su
puta pogledale tvoje oi, pogledale nebo vie puta nego mene. Srce mi se stee i ja
glasa nemam, nemam da zapjevam jednu od onih pjesama koju si voljela nekad.
Koliko si se puta ba tu radovala izletima na Zdenu, koliko si puta poeljela sa
kolskog asa da ode na terasu hotela pored Sane, da se smije sa drugaricama, da
ljubi one koje voli, koliko...? Koliko je rioko vrijeme, irok ivot ovaj, ali smo se
ipak nekako jednom sreli, i onda ja te sreem i gdje te nema, jer ivot i nije ivot,
moda je san.
Razmjenjivala je pred ovom kolom audio kasete sa drugaricama, jer je muziku voljela
uvijek. Posebno kada pusti glasnu muziku u svojoj djevojakoj sobi, dok pjevui uz
omiljenu joj pjevaicu, nekada je muziku sluala tiho i matala najljepe to moe uz
melodije koje su joj milovale srce i sjeale uglavnom na kolske ljubavi. Smijean mi
je taj mladalaki ivot koji i lii na pjesmu, i ba je dobro to smo veseli na
maturalnim zabavama, to imamo toliko nada, koje nam vremom ivot kosi, a mi
postajemo drugaiji i sve manje liimo na ono bie iz momake ili djevojake sobe.
Plakala je moja pahuljica snjena idui ovom ulicom pored kole nekad u vremena
davna, razoarana u svoje kolske ljubavi, u drugarice, plakala je puno moja pahuljica.
Ona je sve to imam i nemam, ona je vjenost koja mi u srcu ivi. Iako joj ispod oiju
spavaju bore, nita mi ljepe na svijetu od nje nije i uvijek mi je mlada, ja poznajem
neke njene kolske drugare, jednog sam zastupao nedavno na sudu, ali o njoj nisam
htio ni smio govoriti. To je za mene jedna bolna tema, a to to ja ovako govorim sebi
sam u nekom polusnu, to je neto savim drugo, neto izvan moje moi. Pisma bez
odgovora, poslana u daljine, misli svezane za jedan enski stas, uspomene sve mi

88

njeno ime nose. Danas u ovoj kolskoj zgradi kolu ue mainci, elektrotehniari, sve
saobrajne i ugostiteljske struke, pa i trgovci, ekonomisti, ali rudarske struke i
smjerova vie nema rekoe mi aci. Ovakve kole u ovakvim mjestima, neto su
posebno za svaku generaciju, one im obiljee ivot, upoznaju ih sa prijateljima, sa
ljubavima, sa suparnicima i neprijateljima, sa licima koja e sretati ako ne stalno onda
povremeno u gradu na devet rijeka. Neke generacije omeo je rat u snovima, i moja
gneracija rasula se po svijetu, a ovima mlaim sve se nadam lake e i ljepe biti.
Ako me ona na onom svijetu eka negdje u hladu rajskome, o, pa ja bih, istog trena
volio da umrem. Plaim se da to nee tako biti, i da u cijelu vjenost tamo provesti
bez nje, a nita tee i gore nije nego nemati nju. Ljubav je misteriozna stvar, nikad ne
zna kakva e biti, najvea ljubav uinila je da samo jedna ena na svijetu za mene
postoji, postoji i kad me ne voli vie. Nekada sam brojao dane i godine od kako je
nema, ekajui zalud da se vrati, barem to ne brojim vie, ne vjeruje ona u nau novu
ansu, a skrhani godinama mi vie i nismo isti.
Ja sam u raju iako jo zvanino nisam umro, jer osjetim najdivnije neto,

kada

izgovorim njeno divno ime, to je kao kad se u trenu otvori rua, kao da pukne
poljubac, kao da zapjeva proljee, i kao da uti tiha ljetna kia. Imam neki osjeaj da
je ona sretna i voljena. Nekad me to tjera da popijem po neki viski, a nekad sam zbog
toga sretan. I ja sam poseban, odabran, od Boga, od sudbine, jer ja sam neko koga je
voljela ona. Voljela je. Valjda je. Barem sam se osjeao tako, govorila je to, zbog nje
su svi moji dani bili arobni. Labudovo perje joj zavidi na njenosti, oblaci svi, cvjetii
tanani procvjetali pored Sane, leptirii to lete oko Blihe. Vjerujem da mi ona nije
rekla sve svoje tajne, ali rekla ih je mnogo, i tajne e jednom tajnama postati biti, ako
se ikad ugasi ar ljubavi to gori u samo jednom srcu. acima je poela nastava,
naalost sad nema rudarskog smjera pa da neki aci sada ue o rudnicima u mom kraju
kao nekada moja draga.
Mnogi su joj znam pisali pjesme, niko poput mene, a u nju se zaljubio i jedan njen
profesor. Zabranjene ljubavi svuda su este, pa i jadan profesor ulovio se u njen

89

neodoljiv zanos jo dok je bila srednjokolka. Zvao je jedne prilike na kafu, valjda da
joj se priblii, da joj kae ta osjea i da je eli, ona je pristala, otiila je i povela cio
razred, profesor se jadan pogubio u toj situaciji. Nazad se nije moglo, ta je tu je, asti
ih sve. Rekla im je kako profesor sve eli da ih asti jer su mu posbno drag razred.
Prialo se i to kako je bila okrutna sa udvaraima, niko joj kae nije znaio nita.
Znala je zakazati sastanak na odreenom mjestu, i samo bi u to vrijeme pogledala iz
autobusa kojim je putovala prema svojim Husimovcima, momka koji je nestrpljivo
eka. Na jednoj strani osmijeh, na drugoj nejasna bol i pusto razoarenje. Neki od njih
su bili toliko zaljubljeni i uporni da su uvijek iznova uzalud dolazili na sastanke i
ekali je, moda i svjesni da ona nee doi. Jer ekati nju, ljepe je nego imati nekoga
u zagrljaju. Ja sam bio drugo neto, ja sam joj znaio vie od svih. Bilo mi je drago
uti to. Jo uvijek vjerujem u to. Ma vjerujem u sve lijepo, zbog svoje utjehe, zbog
spokoja. Ja sam neko njen, ja sam njen vie od svih.
Ne itam ljubavne romane, jer u jednom sam i ja lik, samo taj jo napisan nije, osim
to postoji u sjeanju mom, a u njenom taj roman izgorio je u ratu, nestao u stranim
poplavama, ili ga je unitilo neko sretno muko bie koje pored nje u sivom
automobilu sjedi. Nadvijaju se oblaci tmurni iznad Sanskoga Mosta, nebo eli da
zaplae zbog nje i mene, ona je izgubila mene, ja nisam izgubio nju jer evo me tu sam
da poput arheologa traim ljude na mjestima gdje su nekad bili, traim neki njen malen
a dragocjen trag. Moda joj je ime urezano negdje, urezano sa jo jednim.
Plaim se duo, plaim se svega, i kie koja dolazi, i svega onoga to e me podsjetiti
na tebe u tvom gradu. Dua i srce su lomljivi, svaka pukotina na njima dugo boli i
teko zarasta. Ja sam usamljen, moja dua najvea je pustinja svijeta, u nju kie sree
nikako ne dopiru, ali u kojoj negdje postoji jedna mala oaza u kojoj si ti, a ja sam tu
oazu izgubio na mapi svoje due. Jesi li nesretna moda sad, da li tebe kanjavaju
aneli zbog moje tuge, zbog svega loeg to si uradila meni? Ja o tebi vie nita ne
znam, a opet znam puno, to puno je da te puno volim. I volim te kada podnosim i
povlaim tube, kad dajem prigovore, kad me grde prosti klijenti, kada sam na

90

ljeotvanju, i kada sam ispred kole u koju si nekad ila, koja je mojoj dui zaljubljenoj
jedno vano svetite. Sanjao sam te skoro, pa odluih doi pred kolu u kojoj si nekad
bila, u kojoj si uila, sanjarila, voljela i plakala. Mene vode snovi, a svi oni u tvom su
obliku. Ja mnogo toga nemam, a samo za jednim alim.

91

Trenje Mostarke
Dok nabuja proljee svojim zelenilom, dok se po nebu eu najnjeniji oblaci
poput kakvih dama to bezbrine i same etaju Fajievom ulicom u jednom gradu
juno od mog kraja, jedan dobar dio tog juga i tog grada poznatog po mostu, uvue se
u ovdanje avlije.
Prva djetinja radost obojena trenjinim crvenilom, poklon je ranih treanja, koje se
ovdje nazivaju Mostarke. Pored zatravljenih ograda, gore daleko u neijim njivama,
nasred avlije, pored puta, a esto i u snovima, postoje stabla ovih slaanih ljepotica.
Ima neto u tim Mostarkama, neka medna slast, neto milo i meko to zagolica nepce,
neto zbog ega ih neoprane jede grabei ih s grana i alei to nema jo barem
jednu ruku. udno mi je bilo to se trenje u naem kraju zovu Mostarke, a jo udnije:
ko ih je donosio iz Mostara i sadio tu, kalemio moda? Djetinje dileme uvijek su
zanimljive. Zaboravljao bih na sve dileme ovog svijeta im bih se zasladio trenjama,
zaboravljao sam i mnogo vie od toga opijen okusom treanja. Iako je davno
posjeena, jedna Mostarka mi jo uvijek ivi u sjeanju. Bila je tik uz strievu kuu,
visoka i golema. U proljee je raala svoje slatke izdanke, koji su mamili crvenilom ne
samo nas djecu, ve i mnogobrojne ptice. esto se deavalo da domain i ne okusi
trenje jer ptice budu bre pa je bilo svakakvih rjeenja u pogledu straila za ptice.
Neki su ih tjerali bacajui kamenje prema njima, neko ih je plaio dugom motkom,
neko svezanim vreama na granama, a moj stric zvonom. Radovala me ta zvonjava
koja je poinjala s prvim trenjama. On bi na vrh trenje zaglavio neko staro zvono, za
njega svezao dugu sajlu koju bi spustio skoro do zemlje i im bi dole ptice, on bi uzeo
za sajlu pa zvonio dok ih ne otjera. Uivajui u proljetnjem suncu, mezio je i pio, a
im bi primijetio ptice, pojurio bi do sajle koja je pokretala zvono. esto smo i mi
djeca znali potrati do sajle kako bismo zvonili. Bila je posebna dra zvoniti u neku
korisnu svrhu, spaavajui trenje. Trenja pored strieve kue nije jedina ,,Mostarka''
u mom ivotu. Neto kasnije i u mom vonjaku zasaena je jedna i tako je postala
najranija voka koju bismo okusili. Ima onih koji ne vole saditi trenje jer, kau, mana
im je to brzo prou, to ih ptice pojedu sve. Trenje se oduvijek kradu i svaka
,,Mostarka'' primamljiv je plijen, koji e svako pokuati da ukrade. Iste takve rane

92

trenje u isto vrijeme zriju i kod nas i po avlijama ispod Huma: na Balinovcu, Zahumu,
u Luci i ehovini... gdje se moda njima sladi neko crnokoso il' plavokoso draesno
bie, koje e moda nekad u ivotu tebi biti slae od svake trenje. Kao da se svakog
proljea vratim u djetinjstvo kad vidim te rane tamnocrvene plodove od kojih slast
osjetim i samo to ih ugledam. Trenje Mostarke miriu izdaleka, miriu i sebi vuku, a
tek me u vrtloge slasti bace kada mi dodirnu usne i milina neka eksplodira u mojim
ustima, stvarajui glad za njima. Toliko sam proljea proveo u kronjama treanja,
poznavajui raspored njihovih grana kao stepenike do beskonane slasti, jer uvijek su
najslae bile trenje na vrhu kronje. Upijajui svaki dodir sunevog sjaja koji ih
dodirne, mazei se s kapljicama kie, trenje su poput trofeja ekale neije usne ili
ptiije kljunove. I probah toliko ranih i poznih treanja, ali od ,,Mostarki'' slaih nikada
okusio nisam. One ostaju nekako kao prva ljubav, kao sjeanje na neto to u srcu
spava, kao vjena elja, nedosanjan san... Moda su tamnocrvene trenje suze
radosnice, kojima se isplae njihovo stablo zbog susreta s toplinom sunevog sjaja.
Ako je tako, behar im je blagi osmijeh, zavodljiv poput djevojakog. Kad doe ljeto,
ispod stabla svake trenje Mostarke, napravi se udoban hlad pa ako sjedne ili legne
umoran ispod stabla, trenja ti onda postane zeleni krov. U tom krovu jo s proljea
djeaci bi ispriali neke tajne, nasladili se trenjama, neki su i zapjevali u tom obilju
slatke blagodati. Trenja na kojoj je bilo zvono, liila je sasvim sigurno na zvonik, koji
je oglaavo da je nastupila invazija ptica, koje su odluile da pokradu to slatko crveno
blago. Iako je predaleko u prolosti, ponekad mi kroz sjeanje odzvanja to zvono sa
strieve trenje Mostarke, dok meu liem kao dragulji svjetljucaju ti dragocjeni
crveni plodovi.

93

Zem-zem voda
Posljeratni period bio je izvor svega i svaega: tuge, bola, veselja, slobode, ali i
zanimljivih poslovnih ideja. Svuda okolo nicale su male trgovine, mehaniarske
radionice, neto legalno, ali veinom to nije bilo tako. Bila je to i prilika za sve
mogue manipulacije kada su nadleni organi bili zabavljeni drugim poslovima i
zakonski propisi nisu predviali sankcije za neke situacije. Povrijeenih osjeanja,
naruenog zdravlja, u loem emocionalnom stanju nai ljudi bili su prilika za
prevarante i udotvorce koji su im prodavali maglu. Znam za brojne sluajeve
vidovnjakinja, proricatelja, bijelih magova, koji su otklanjali bolesti, brige, spreavali
nevjere, rastavljali i sastavljali i govorili ljudima ta i kako da rade. Isti su se
pojavljivali na televiziji, na radiju, te savjetovali ljude da rade neto neobino, a samo
su gomilali bogatstvo na raun mentaliteta i vjerovanja naih ljudi. Kau, u tom
neobinom i jeste stvar magije, stvar izljeenja. Kad naeg ovjeka stigne nevolja, on
puno ne razmilja; ako mu neko kae da ide glavom kroz zid, on e ii, ali svakako
spas trai u nekim alternativnim metodama otklanjanja zdravstvenih i ostalih
problema.
U neko doba, ene su uglavnom tihim apatom po sprekim selima pronijele
glas o nekoj svetoj eni, sve trudei se da to uine uvjerljivim, jer apatom su to
skrivale od samoga Boga, od svega, a opet su htjele da se to uje i zna.
- Usnila je, moja draga, ena u Lukavici, 'ticu. A 'tica je doletila tu e e ona iskopat'
bunar, to ti je zem-zem voda. I ona je tu vodu pila i njom' se izlijeila.
- Ma bii bona?!
- Jest, Allaha mi. Priala men' Mejra. Sad ta ena lijei i pomae. Ponese flau i ona ti
nalije vode i kae ti da se njom il' umiva, il' pere ruke, noge, sve to ti ona rekne, a ti
tako radi i sve ti proe to te mui.
- E, valja mi oti', jer imam neto problema sa enskijem stvarima, da ti ne priam sad.
Od usta do usta po kahvama, sijelima, na putovima seoskim, uz plotove i u
ambulanti, u damiji ak, prialo se tih godina o tom udu, a svako ko je uo priu i

94

imao neku svoju muku, vidio je u zem-zem vodi obiman spas pa su sjedali u kola ili
pjeice odlazili na razgovor s ovom svetom enom, poslije kojeg je ona preporuila
dozu i nain koritenja zem-zem vode. Naravno, sve je naplaivala, to je bio i njen
osnovni motiv. Zem-zem je sveti bunar na svetitu u Meki i samim tim ne moe se
pojaviti takav sveti bunar u naem kraju, ali na narod je bio gladan uda.
Vea kua ispod seoskog puta bila je okupljalite ljudskih sudbina koje su
oima punim nade dolazile po pomo, po svetu vodu, iako je vrijeme uda odavno
prolo. Automobili i konjske zaprege bili su prakirani s obje strane puta, avlija je bila
puna naroda, pa je izdaleka to liilo na svadbu ili neko naroito veselje. Donosili su i
nepokretne, teko bolesne, dolazile su nerotkinje pa ak i oni s nekim problemima koji
nisu zdravstvene prirode. Jedni od drugih uli su po ko zna koji puta kako je ena
odsanjala san, kome je i kako pomogla.
- Eno u mene sestra vie nejma problema s bubrezima, ko da joj nita nije bilo. I vidim
ja tu ima neto i evo doo sam.
- Dolazila je i moja zaova, o'j'k joj pogino u ratu, dolo joj da poludi, i dolazila ovd'e,
umivala se vodom s bunaria od ove ene i eno je procvala.
- A odakle si ti, mlada?
- Iz Podgajeva.
- A ti, djede, odakle si?
- Staro selo Turijanci, to je u Dubravama, ako si ula, doo sam s Halilom, on ima
konjska kola, i dovuko svoju enu evod, i ja krenu' njim. Reko': ,,Halile, de i mene
povuci u Lukavicu kod ete ene''.
Tako su ubijali vrijeme, upoznavali se, priali, raspitivali, sjeali se rata i svi
zajedno vjerovali u neto bolje, pa makar to bila i mutna voda za koju se vjerovalo da
je sveta. Mnogi su, kae, izlijeeni i preporoeni poslije tretmana, a neki su poslije
prvog posjeta veoj kui ispod puta, digli ruke od svega slutei prevaru. A po selima
su se pojavile i antireklamne prie i sve je trajalo do nekada. Da li postoji sveti bunar,
zem-zem voda u ravnici rijeke Spree i tako velika uda? Ne bih znao. Ali ovdje se u
svata vjeruje.

95

Nesporazum
Na uzvienju iznad moje kue ive moji roaci Mujii, dobri i poteni, a poznati
i kao velike aljivdije. Od njih je Smajl zasigurno omiljeni meu ljudima. Dugo je
imao konje i zapregu. Zbog toga je omiljen bio meu decom s kojom sam odrastao, jer
deca vole konje, a on je doputao da se penju na kola, pa i da hrane konja, i nikada mu
nisu bili dosadni pitajui o konjima. Vodio je neke od tih deaka i na stonu pijacu,
gde su zajedno s njim zagledali konje kao kakvi znalci, pitajui svojim detinjim
glasiima za cenu, starost i poreklo konja.
Poto je u ta ratna vremena bilo svega, znalo se desiti da nekad kupi konja sumnjivog
porekla, prevare ga Cigani. Jedne prilike tako krenuo je niz krivudavi put sa svoga
imanja konjskom zapregom i po obiaju je zvidao melodiju neke pesme. Pojavie se
dva policajca te ga zaustavie:
- Kako si, ljudino?
- Dobro sam, kako ste vi, dobri ljudi?
- A, evo dobro smo, traimo kuu nekog Smajla Mujia.
- Eno kue gore, ona srednja.
- Ona od siporeksa ?
- Jest, ba ta.
- Fala ti, ljudino, nek ti je sretan put i rad.
- I vama isto.
Te je opet poeo neku pesmu da zvidi i pevui odlazei za poslom kao da nita nije
bilo. Posle dva sata vratio se kolima natovarenim senom, a ispred kue sede oni isti
policajaci i ekaju.
- E, to ti nas prevari? Ti ree eno kue gore.
- A, jesam li vam ta slago? Rekli ste da traite kuu, ta ja znam, moda hoete da
vidite raspored soba, niste rekli da vam ja neto trebam. Evo kue Smajla Mujia, to
je, gledajte je do mile volje.
Policajci se nasmejae i priznae da je upravu. Priznae, nesporazum je, nisu lepo
pitali.
- Sad nam reci: od koga si kupio ono konje to ti je u tali?

96

Novi Golf
Proao je crn i krvav rat, a ja nakon rata dobio dobro plaen posao, radio i
zaradio pa odluim da tu 2000. godinu pamtim po neemu lijepom. Odluka padne:
kupit u auto i to novi, ne bilo kakav ve Golf. Za nas Bosance sama rije ,,Golf''
mnogo znai, jo ako je nov, pa nema ti boljeg auta, za Gofom e se okrenuti svako, i
dijete, i radnik, i direktor, i lijepa ena i svako, pogotovo u naem ratom opustoenom
Doboju. Novi Golf je najee ovdje samo elja. Odem ja uplatim, odaberem boju,
vidim u modi je siva, klima, pet vrata, ma Golf kao lutka, samo to ne pria. ekao
sam mjesec dana i stie on, slavilo se, pravio ja veliko veselje, dola rodbina, dole
kolege iz suda, komije stigle, neki barem jesu. Okrenulo se i janjaca i prasia. Neka
je, kad slavim, ima da se pamti, ne kupuje se nov Golf svaki dan. Vozili smo se malo
do Banje Luke, malo do Cazina jedan vikend, pa u Bijeljinu, a Golf ide, ma pliva
cestom poput lae, udoban, sav mirie, i ja sretan likujem pred enom kao kakav vitez.
Njoj bilo svejedno, auto njoj nita ne znai, samo bi da jede, zato je i onolika. Volio
sam posebno da ga vozim nou kada plavom bojom isijava instrument-tabla. Volan je
savreno odgovarao mojim rukama, auto je bio lagan za upravljanje, lijepo je radio taj
dizela nove generacije i sve mi je odgovaralo. Bio sam sretan poput djeteta, kao da
sam se prvi puta zaljubio pa ak i ljepe od toga. Tih dana nekako razboli se moj otac,
te ga doktori iz Banje Luke upute na VMA u Beograd. ta se moe, otac mi je,
moralna i svaka obaveza je da se o njemu brinem, ali ujem ja tih godina se kradu po
Beogradu auti puno, posebno Golfovi trice i etvorke. Gdje u sad novim Golfom
ja tamo da im ga ostavim tek tako, da ga ukradu, nego ja zamolim brata neka on poe
sa mnom pa neka gore vodi i smjesti oca u bolnicu, a ja u ostati u kolima na parkingu
da ih uvam. Tako je i bilo. Putovali smo mi fino do Beograda, hvalio brat Golfa,
oduevio se, tata se zabrinuo, nita ne govori, tek ponekad kae: Velike su pare
38.000 maraka, moj sine. ,,Ma neka su, ne alim, tata, ovo je sigurnije: ABS, zrani
jastuci... pa novo je nee mi prokuhati nasred puta kao onaj moj stari Kadett. uti, tata,
i uivaj. Stignemo mi te ja naem lijep parking, izaem pa se divim ljepoti mog
novog Golfa, izmeu Stojadina i Yuga djelovao je poput svemirskog broda, posebno
zbog lijepo dizajniranih farova. gledam i mislim se gdje li emo sve mi jo stii.

97

Okreu se za njim i po Beogradu, a ne samo u naem Doboju. E, moj ljepotane, ba si


me sretnim uinio! Tu sam etao okolo malo, znam blizu sam, nema da neko doe sad
da krade, pa nije niko lud, oni to samo kradu kad nema nikoga. Pametno ba to sam
poveo brata da mi pomogne. Malo zahladni te ja uem u auto, diram volan, opija me
taj miris novog auta, sluam finu muziku, kad ide neki mladi, doe do moga auta,
stade. Gledam ta hoe ova budala, nee obijati kola ako sam ja tu. Onda u sekundi,
ako ne i prije, izvadi pitolj i stavi ga na prozor te kae meni: Izlazi stari. Gledam
ta u sad, noge mi se odsjekle, pa je li da biram izmau ivota ili Golfa, opet mi na
isto doe, ubit e me i ode s kolima. Ja, ta u, izaem polako, a on me odgurnu te
sjede u auto, upali, ode brzo i nepovratno. Posljednji put sam uo zvuk motora mog
Golfa, posljednji put u strahu vidio odsjaj njegove metaliksive boje, a sve kao u nekom
snu, u nevjerici koju teko doarati mogu. Prijavim policiji, drali me pet sati, i sve to
zalud. Do danas ni traga, ni zvuka od mog sivog Golfa. Sanjao sam ga poslije, imao
sam ja tu traumu; opet kupio Golfa, ali dvicu. Njih valjda ne kradu. A opet kad
vidim negdje na parkingu sivog Golfa etvorku, ja zagledam da nije sluajno moj,
ko znam gdje je i ko ga je vozio za ovih petnaest godina otkako ga nema. Sjetim ga se
kao najboljeg druga, kao lana porodice. Poslije me grdio otac: Dabe dade onolike
pare... , a tek koliko sam problema imao sa enom, to bolje da ne priam.

98

Reka sudbe
Sve poelim da uem u ovu reku i u njoj duu ostavim. ivot za tren izgubi
smisao, promeni se, oladi sve oveku jadnom. Doem,
prevrnuto. Kaem sebi: ,,Pokrali nas''. Pogledam,

stan mi u neredu, sve

nisu odneli, recimo, televizor,

tehniku neku, ni neto novca to je bilo onako u ai, nekih dve hiljade dinara, a
moda, nita to. Sednem da saekam Sanju, doi e, bilo ve pola pet popodne, a ona
uvek ranije doe, zadrala se Sanja, ekau. Pozovem je, ne javlja se. Ma znao sam ja
odma' ta je, ali sve se teim, nije to. Sve mislim, bre, pokrali nas. Pokrali, pa ta,
odneli, mi emo opet lepo zaraditi i kupiti sve to nam fali.
Nismo pokradeni.
Sanja barem nije, ja jesam. Meni je neko ukrao Sanju, to crnokoso draesno
stvorenje s kojim sam iveo dve godine i voleo vie od svega na svetu. Njoj, kojoj sam
verovao, kojoj sam ceo ivot ispriao svoj. Sanja, otila zauvek s nekim iz Bosne,
Nihadom ili ve kako, s kim se dopisivala, druila i sve manje bila moja u zadnje
vreme. Ja raunam nita to nije, druenje, kako e Nihad do nje, a i ona do njega, pa
Sanja samo mene voli. A tek kako volim ja nju, svaki dan cvet. Davno sam rek'o
nekome: ,,Kad ja naem onu pravu, ima svaki dan da joj poklonim cvet''. Doneo sam
ga i tog dana, sedmi sedmi, zanimljiv datum. Nismo bili venani, nije ona htela; ja sam
eleo i ona je u neko vreme, a onda kao da se oladi, kao da ju je prola volja. Ja sam
Sanji crtao srca, pisao cedulje romantine, te stavim joj u cipelu, pie volim te, ona
obuje cipelu a neto ulja, pa se slatko unervozi i onda da vidi ta je, kad cedulje, a
ona navikla ve na to, proita i blago se nasmei.
Bilo mi teko kad je otila, celo nebo se smrailo, ekao sam je cele te noi,
traio je danima, ni pismo ostavila nije, ni oprosti, ni zbogom, ni ... Nemoj pomisliti,
drue, da ja nju ne ekam jo uvek, ekam samo nju, veruj mi.
Da li me je volela Sanja? Nekad pre? Na poetku nae veze? Onda kada sam je
pokislu sreo pored stadiona gde je trala pa je uhvatila letnja kia, a ja se ne seam gde
99

sam iao tog dvadeset drugog augusta, iao sam po svoju sudbu, izgleda, Sudbu koja
mi se ukazala u najlepem enskom obliku, umivena letnjom kiom. U meni je
probudila pesnika, srenika, a kada je otila, onda je od mene napravila tmurnog
pijanca, oveka bez elja i nade. Mrzela je pijance, a od mene pijanca napravila, ali to
joj vie nije vano.
Ja znam da Sanja s drugim spava, da je prljaju njegovi poljupci negde na severu
gde ivi, u vedskoj kako sam uo. ta prokleto ima u tom Nihadu iz Bosne, a kojeg je
rat ili neka druga prilika uinila srenim i bogatim stanovnikom te skandinavske
hladne zemlje? Da li joj i on poklanja rue svaki dan, da li ume da slatko laku no
poeli? Ne verujem. A i ja sam ovde srean, imam divan posao, radim u katastru,
imam mali stan, uvek mogu voziti dvadeset godina star Mercedes, uvek mogu ii na
more sedam dana u godini, i ta oveku vie treba? Sanja je radila u bolnici, imali smo
jedan lep status i ivot, mislio sam da e trajati veno. Kako Sanja ree jednom:
elim da te grlim, kratko, samo dok sam iva.
Onda, na poslu vide ljudi meni nije dobro, proulo se to da me ostavila, tee me,
nude rakiju. Ja na poslu ne pijem, nego ja to ovako, posle posla, jer mi se ionako ne ide
u stan gde sve podsea na nju, ve ja u kafanu, i to onu u kojoj nikad nismo bili skupa,
da me ni tu ne dodiruju seanja. Kad lepo popijem, ja se spustim do reke i to do mesta
gde nikad nismo bili. Tu jednom sedim pijan, tuan i zamiljen, kad doe jedan debeli
brko te se i upoznamo. Malo smo razgovarali te on sede u amac i otplovi. Sutradan
opet taj isti ovek, Sima, alas, ve me pozdravio nekako prijateljski, te opet sede u
amac i ode. Svaki dan se zadravo due te se sretnemo i za vikend ovde ba gde sam
doao rano. Ispriam ja njemu svoju muku, razmiljam, on e je sa sobom poneti pa
pustiti niz reku. Veruj mi, lake mi bilo, odma'. Te raunajui da smo prijatelji i on
meni ispria da je sam, ne ba posve. Ima decu negdje u Americi gde ih je odvela
majka, slian sluaj ba. Imam decu, kae, ko da ih i nemam. Njegova se zvala Rada i
odvela decu ak, ostavila ga u nekim godinama kad je ve ostario, ako se za oveka s
pedeset godina moe rei da je star. Dobro, meni je trides't i pet, ima nade, ali Sima je
ostavljen s pedeset godina. Tugovao, kae, pa video da od toga nema nita. Nabavi
amac i mree pa na reku. to ulovi proda, neto ostavi i time se hrani, za pare od

100

prodaje ribe kupi dobrog vina i nie dane. A moja Sanja otila s ovekom od preko
pedeset godina, tako mi rekoe da taj njen ima. alosno. Zar da rosom umiven cvet
menja za uvelu travu?
Pria mi Sima da rekla lei, da odnosi s talasima tugu, da reka i pria, samo je
treba razumeti, a on kroz sve godine nauio i da mu ona kae i kada e padati kia, i
kada sneg, i kada e koja riba da uleti u mreu. ,,Nemam ene, ali reka mi je ena,
veli Sima. Vozao me na amcu, pomagao sam mu da krpi mree, da odveze ulov do
nekog to mu to otkupljuje. Nekad i popijem, a Sima ume da napravi riblju orbu to je
divota.

U njegovim oima vidim jedinog prijatelja, tei me on, jer velika je ljubav

bila to sa Sanjom. Treba mi tri cela ivota da prebolim, a opet ne verujem.


Promenio sam se, drugi sam ovek, enu sam izgubio, sreu, sigurnost i ljubav,
ali sam zato dobio prijatelja, brkatog i dobrodunog Simu alasa, koji sa svojih skoro
sedamdeset godina ima neku neverovatnu radost za ivotom. Njega raduje kad radi
som, raduje ga i kad ne radi, kae, srean je jer ni drugi uloviti nee. Kad je kia, on
srean; kad je oluja, on se greje u svojoj baraki koja prokinjava i jednostavno opet
voli ivot. Ja jo uim od njega, mada ne znam da li u moi nekada tako. Ume on da
popravlja amac, oko elektrike i sto uda nekih ume, jedino ne ume drugu enu da
zavoli, seti se i on te svoje sa suzom u oku.
Meni je na umu Sanja i kad jedem riblju orbu koju je spremio Sima, i sve to
ima i to nema veze s njom na nju me sea. Da li sam ja jedini zaljubljen i lud, ne
umem ti rei. Zaljubljen je i Sima alas u svoju enu koja ga je davno ostavila, u reku, u
ivot... I vie ti neu rei nita, jer evo dolazi moj prijatelj Sima, danas baca mree
negde nizvodno, odavde skoro dva kilometra, a to ne elim propustiti. Jedino bih ostao
kada bi dola Sanja, ali poto ona nee doi, ja idem, eno, mae mi Sima.

101

Silom prosjak

Na Pero nemirnog je duha pa voli da skita. Kad ima novca, onda ga ima, pa ga
i troi i nikad ne misli na sutra. ivot je jedan te da ga treba ivjeti kao da je svaki dan
posljednji. Znao je zato da se dobro napije, da se veseli po gradskim i seoskim
kafanama, pamtili su ga konobari kao veseljaka koji ostavlja dobar baki i esto se
naali s nekim ko se ne bi mogao naljutiti na njega. Pero zasvira pa zaradi, a kad ima
zaraenog, onda se uputa u neka svoja putovanja. Taman je zaradio na nekom veselju
neto novca pa te jeseni odlui da ode do Sarajeva, da proeta kao i sav normalan
svijet, da pojede evape na Baariji, da kupi neki suvenir i da se proveseli barem u
dvije kafane. Novca je bilo poprilino te jednog jesenjeg jutra Pero, s jednom malom
putnom torbicom u ruci, sjede u autobus za Sarajevo. im je stigao, sjede u taksi pa
kae taksiti da ga odveze na Baariju, da uiva u meraku koje nude ainice,
buregdinice i evabdinice, a sve uz zveket ekia koji kao da kuckaju u istome
ritmu. Stie Pero i taksiti dade poprilian baki i tako gdje god je doao, svakome
davao para i vie nego to teba, planirao je ostati dva dana u Sarajevu, a ostao je
cijelih deset. Evo i kako. Troio je nemilice novac i troio bi ga jo da mu neko od
sarajevskih deparoa nije izvukao novanik. I onda tek nastade nevolja - niti koga zna
u tom gradu, niti nikoga poznatog iz ivinica ili Tuzla da sretne i onda odlui da prosi.
- Samo da ja skupim za kartu do mojih ivinica, lako u ja.
Ali teko mu ilo, krt narod po Sarajevu da je to udo. Isprosi neto svojom priom o
tome kako je izgubljen, kako mu je nestalo novca te kako hoe da se vrati, ali pria je
bila suvie neuvjerljiva, a nije ni djelovao kao prosjak. Bio je moderno i lijepo
odjeven, trideset i neto godina star, nasmijan i veseo, tako da to to Pero isprosi,
slabo bude i za hranu i da popije po neko pivo. Spavao je u nekoj naputenoj kui, a
zadnjih noi u jednoj kafani. Presretao je prolaznike reenicom:
-

Dragi prijatelju, nisam nita jeo dva dana.

I sve tako. Neko bi davao neki sitni, po nevolji nikakvog otmjenog i bogatog svijeta
na ulici, kad odjednom ukaza se boginja. Dolazila je jedna gospoa, odjevena u skupu
bundu, sa eirom, sa zlatnim prstenjem koje je svjetlucalo, sa laniem koji se
primijetio, sva mirisna i svakome bi prosjaku izgledala poput zlatne paunice.
102

- Od ove u dobiti barem dvadeset maraka - misli se Pero.


- Uh, koliko je samo zlata na njoj, kada za to moe dati silne novce, moe i meni
gladnom dati barem deset maraka, ako ne i dvadeset, ma puna je ko brod.
Zaustavi je i ree :
- Dobar dan, gospoo.
- Dobar dan, gospodine.
- Ja sam Pero iz ivinica.
- Drago mi je, ja sam gospoa Hadipai iz Sarajeva. ta ste trebali?
- Mogu li ja vama, gospoo, neto rei?
Ova nadajui se moda nekom komplimentu, ree oduevljeno:
- Svakako, samo izvolite, gospodine Pero.
A onda Pero napravi neki alostiv izraz lica i ree tiho:
- Gospoo, ja tri dana nisam nita jeo.
- Molim?
- Ja tri dana, gospoo, nisam jeo nita, ako mi vjerujete.
Ona stavi ruke na lice, te uplaeno i zabrinuto ree:
- Jao, pa kako niste ?
- Eto, nisam gospoo, Boga mi, ne laem vas, tri dana nita nisam okusio, ni mrvice.
Onda gospoa Hadipai tiho i zabrinuto ree spustivi mu ruku na rame kao da
govori najboljem prijatelju:
- Gospodine Pero, morate jesti, morate. Natjerate se nekako. Kako samo moete tako?
Pa umrijet ete ako ne budete jeli, zaista. Jao, gospodine Pero, morate jesti zapamtite
to! Nemojte da vam se to vie ponavlja da tako dugo ne jedete. Pa ta je s vama,
zaista?
I onda krenu lagano dalje Ferhadijom zlatom nakiena gospoa Hadipai, a Pero,
jadan, ostade bez rijei, u nejasnoj magli, u svojoj nevolji. Poslije mu doe da se smije.
- udni su ovi po Sarajevu ba, ona mislila ja se njoj alim na svoje tegobe, da nemam
apetita. A ta ona zna ima li neko da jede ili nema, sva je u zlatu, u zlatu nek i ostane,
a ja u pjeice pobjei za moje ivinice.

103

Nedoumica

Ispred lokalne trgovine skupe se esto mjetani i najee raspredaju o politici,


koja ih se moda toliko i ne tie, ali hoe da kau nekome ta oni misle o novim
smjenama u vladi, kakav im se ko ini, ko je lopov, a ko e pomoi narodu. Uz sve to,
popiju uglavnom po neko pivo, a nekad se nae i neto ljue i jae. Kada se ispriaju
te bolne prie, onda nared dolaze ale - neko je neto uo o nekome iz sela pa to
ispria, to ostali nagrade gromoglasnim smijehom.
- Haha, ta veli, nabola ga krava?
- A jest, i pantole mu razd'r'la i taki kui io.
- Haha, jesi li ti to, Mujo, vidio, svega ti.
- Ma, ljudi, moja je njiva 'vako iznad njegove i sjedim ja u vrh, e ima i izvor, i ne vidi
on mene, zaklonilo lie, al' kad ga nabode, moj brate...
I tako svake noi, nikad im ne dojadi, tek desi se da se i potuku zbog neke svae koja
se ba tu rodi, da opsuju jedan drugome, ne daj Boe majku, to je u Bosni najtea
uvreda, preko koje se ne prelazi bez pesnice, bez noa, bez malja, bez kolca, parmaka,
flae, sjekire i slino...
Zbog toga Safer izbjegava da sjedi ispred trgovine, da ne bi naiao na kakav
problem, a i ta mu to treba, ima kuu i svoje poslove, a opet mu smeta to ljudi misle
da on od njih bjei. Zovu ga esto njegove komije ili, bolje rei, drugovi iz djetinstva,
pa i oni mlai, da sjedne malo s njima ispred trgovine. Odlui jednom i ode. Zapoeo
je neku priu o potoku koji prolazi kroz selo, kako bi ga trebalo urediti i oistiti, pa on
se sjea, a i ostali potvrdie, da su se u njemu kupali kao djeca.
- 'to se i sad djeca ne bi kupala u njemu, eto, 'to?
- Nabacali su smea i zagradili i potok i sve do potoka oni gore.
-Nemoj ti ,,oni gore'', svi smo mi krivi i svi smo bacali, mislimo odnijet e voda, e,
nee, moj brate.
Tom razgovoru poeli su pristizati i neki mlai mjetani; neto su se malo uplitali u
razgovor, ali su uglavnom nizali pivske flae, esto bivajui saglasni s nekim, govorei
neobavezno:
- Jest, tako je.
104

Odjednom, neko je spomenuo Kemu iburu, biveg golmana i vrijednog


domaina, koji je, izgleda, imao neku njivu uz potok te se tako, iako ve dvije godine
mrtav, spomenuo na ovom mjestu.
I tako, sjeti se neko i njegove denaze i kako sad njivu niko ne odrava kad odjednom
jedan od onih mlaih ree:
- Ma ibura je mlad umro, a 1952. godite bio.
- Nije, nije, ve 1951. - ree drugi.
- Ti zna, '52., kaem ti, s mojim babom u kolu io.
-Tvoj je babo propado, '51., kaem ti.
- Propado je, al' u sedmom razredu, a sa iburom je io do etvrtog.
I tako poee da se nateu oko toga kada je dotini roen i zamalo meu njima ne doe
do tue. Safer poe da ih smiruje.
- Eto, zbog 'vak'ih ja ne dolazim pred prodavnicu.
- Ama, Safere, reci ti, reci je li ibura '52. ili '51. godite bio, ti ga zna.
- Znam, al' koje je godite, to nikad nisam znao, ja sam '55., to znam, a koje je ko u
selu, ta me briga.
Malo se smirie i onda poee opet. Kad e ti jedan predloiti:
- Haj'mo njegovoj kui da pitamo njegove koje je bio godite.
- E, haj'mo ba.
- Stanite, sjedajte tu. - zagalami Safer. - Zar u ova doba da budite narod i pitate
gluposti? Eto, ta se vas tie koje je godite bio?
- Dobro, neemo ii kui, ali hajde da odemo na mezarje i da vidimo na spomeniku ta
pie, evo, ja imam upalja pa u svijetliti i ima da vidite da je bio '52. godite.
- E, idemo, jarane.
- Neete vi nikud tako p'jani, a pogotovo ne na mezarje. Ja odo' kui. Mrtve ne dirajte.
I to je bilo zadnji put da je Safer bio pred prodavnicom, a naredne veeri kad su malo
popili, opet se nastavila polemika o tome koje je ibura bio godite.
Da li su rijeili dilemu, evo, ne znam ni ja sam.

105

Drinska laa
Narod cijelim tokom Drine uzbudila je jedna lijepa vijest: Zemaljska vlada e
uvesti parobrod, koji e, za poetak, imati liniju samo do Zvornika, a kasnije e ii i do
Viegrada. Radovali su se tome svi nai na obalama Drine u Bosni i Hercegovini, ali i
oni u Srbiji, jer i oni e imati koristi od te lae kojom e moi otputovati negdje
nizvodno ili uzvodno ovisno o potrebi i razlogu putovanja.
- Moj Mitre, neto nam se sprema. Eno, ljudi iste Drinu, sve e je kakvo drvo, oni to
izvade, izreu, sijeku, vade stijene, vidio sam, eno ih, rade, da nee da je proire?
- Laa dolazi, laa od 27 metara, moj komija, pa poalje lijepo svoju Smilju u
Zvornik da proda lonce koje pravi.
- Ma ta kae, tolika laa ?
Laa je trebala prvo da ima svoju probnu plovidbu od Rae do Zvornika, pa ako
se to pokae uspjenim i moguim, onda i dalje. Iz Rae je isplovila sa svojih 78
konjskih snaga i tri propelera, na to se svijet po selima uz Drinu samo udio. Ispod
Meaa su izali da proprate njen prolazak i prekinuli su sve poslove, a ona je prola
tog 29. 11. 1886. godine ujutru uzvodno prema Zvorniku. Mahali su i kod Popova i
ak sa one srbijanske strane, mahali su i radovali se to e ova laa kada ve krene da
plovi svaki dan, donijeti dobrotu za njih sve i za njihov kraj. U Amajlijama je neki
Krstivoje, koji je bio pretplaen na Bosansku vilu, govorio suseljanima da je voa
ekspedicije neki Maksimilijan Kuera i da motor broda Vag Duna ima cijelih 78
konjskih snaga.
- O, Radoje, zamisli ti, pobogu brate, upregnut 78 konja i zaorat ovu nau Semberiju! - Kako to 78 konja, e stanu, brate mili?
-To ti je tehnika, vabo je to, ko zna kako ih je upakovo tu.
A Drina je specifina rijeka, krivudava i esto mijenja svoj tok; nakon svake poplave
koju napravi, ona skrene ili lijevo ili desno pa se onda opet vrati i sve tako. AustroUgarska oko toga ima neki sporazum sa Srbijom, ali neije imanje esto mijenja
dravu, pa je teko ovdanjim ljudima obraivati ta imanja koja im ostanu tamo
prijeko.

106

- Bolje da mi je moj pokojni djed ostavio imanje u Brijesnici ili jo dalje nego to ga
Drina prebacuje e joj je volja - esto je govorio edo iz Amajlija.
A laa je plovila lagano, zaustavljale su je vidljive i nevidljive prepreke, lomio se
propeler i morala je stati kod Talirevia ade, a smetao joj i Berinski kamen, ali je
plovila uprkos preprekama, iako je vodostaj te 1886. godine bio iznenaujue nizak.
Ljudi na parobrdu su mjerili dubinu i irinu rijeke, mjerili vrijeme, udaljenosti i
putovali cijelih sedam dana do Zvornika. Kada su 6. 12. 1886. godine doplovili u
Zvornik, skupilo se puno svijeta, neko kae i hiljadu dua da je bilo. Narod je pitao
posadu kako im je bilo ploviti, ima li vila uz obalu, hoe li sad brod ploviti tako stalno,
hoe li ii prema Viegradu i jo ko zna ta.
Ali rezultati ove probne plovidbe nisu bili dobri, ustanovljeno je da dodatno treba
urediti i oistiti korito ove rijeke kako bi ovako velika laa mogla da plovi. Trebalo bi
kupiti istu takvu lau, jer ova probna je bila iznajmljena, trebalo bi izgraditi pristanita
na koja bi brod pristajao kako bi se utovarila roba i ukrcali putnici, tako da se Vag
Duna okrenula tri kilometra uzvodno iznad Zvornika i nizvodno zauvijek otila s
Drine.
-

Kad e, Mitre, pobratime, opet onaj brod? Hoe li ga staviti da stalno plovi?

Ne znam, roeni, niko nita o tome ne pria.

107

Pjesnik Seid
Ne pjevam ti radi pjevanije, nego da je tebi itanije, poinje jedna njegova
pjesma nazvana itaocu. O njemu sam uo jo davno, ali tek neki dan sam doznao
da je pjesnik. Bio sam na likovnoj koloniji u Dafiima, starom selu u kalesijskoj
opini, gdje je on nekoliko godina bio gost svojim oldtimerom koji je nadaleko uven.
To je plavi Fio, za koga sam nakon rata uo da ga vlasnik odrava velikom panjom,
da su mu jo uvijek sjedita u najlonu i da ga tek ponekad provoza kroz Masle. U
Maslama sam esto bio i viao Seida, ali rijetko kad sam vidio Fiu, tek jednom kada
mu je garaa bila otvorena, zadivila me ljepota tog automobila. Mnogi su Seidu
dolazili i traili da od njega kupe spomenuti auto, ali ga on nije dao ni za suho zlato.
Kada sam upoznao jednog fanatika koji je skupljao oldtimere, ree mi kako ima kod
nekog ovjeka u Maslama nov Fio, ali da ga ne eli prodati. Kaem mu da znam tog
ovjeka dobro, a zadnjih godina upoznao sam i uvenog Fiu, ak i sjedao za njegov
volan. Vlasnik je vozilo kupio poetkom septembra 1981. godine u Bosna Autu u
Tuzli, odakle ga je povezao za svoje Masle, i od tada do momenta pisanja moje prie
preao je 15.800 kilometara. Nikada ga nije oprao vodom ve ga je uvijek brisao samo
suhom krpom, toliko on voli svog ljubimca. I, zaista, zadnje sjedite jo uvijek je bilo
u zatitnom najlonu. Sjeo sam za stol gdje je on itao svoje pjesme, prvo iz neke
biljenice, a onda iz rokovnika i na kraju iz svoje knjige. Zadivilo me to, jer doista
nisam znao da je Seid pjesnik, i to dosta kvalitetan. On pie s uvjerenjem da e tako
sebi sagraditi turbe od papira i da je to jedina prava vrijednost koja na ovome svijetu
moe ostati poslije ovjeka. Pitao sam ga da li pie pripovijetke, a on mi ree da je to
dosadno kao i roman te da je pjesma najljepa literarna forma. Tu mu nisam elio rei
ime se ja bavim i da e ovjek koji ne voli pripovijetke zavriti u barem jednoj.
Priao mi je kako voli Bosnu i sve bosansko, sve ivotinje koje ive po naim
umama, a onda mi je proitao pjesmu o svom utom maku. On koristi termin
pjevam za pisanje poezije, vjerovatno zbog toga to je taj termin pronalazio kod
slavnih pjenika koje mi je pominjao i ije stihove pamti, iako mu je 81 godina. Najvie
je pisao o vjeri, o damijama, o hadijama, a ima i jednu pjesmu umirueg labuda,
koju je posvetio sebi, a zove se Mezaristan, u kojoj zove slavuja da mu sleti na

108

uzglavni nian i zapjeva pjesmu. Osim toga, rekao mi je, a ja o tome evo jo uvijek
razmiljam, da je i mezarje zapravo selo, ali najmirnije. O naoj rijeci Sprei je pjevao,
o Maslama, o uzvienjima koja okruuju taj divni kraj, ali je njegov rokovnik ukraen i
nekim isjecima iz novina. Pisao je o odlasku ljudi na mjesec ak, a u njegovom
rokovniku pribiljeeni su jo neki podaci koje je negdje pronalazio, nadmorske visine
ovdanjih lokaliteta, koje sam sebi prekopirao i kasnije provjerio, i pokazalo se da
Hodia brdo zaista ima nadmorsku visinu od 270 metara. Priao mi je o svojim
studentskim danima, o radu u nekadanjem preduzeu Jedinstvo Kalesija, o
aktivnostima u koje je bio ukljuen. Prvo je uestvovao u izgradnji stare kole u
Maslama 1955. godine, zatim na posipanju puteva, u izgradnji nove damije, na
izgradnji itaonice 1988. godine, u obnovi Atik damije i jo mnogim akcijama. To e
rei dosta o njegovoj ljubavi prema ovom mjestu, koju je predoio i kroz pjesme. Ne
znam kako, ali smo se dotakli i nogometa, teme o kojoj ja nemam pojma, ali Seid koji
je sportski radnik, puno mi je govorio o tome, a najvie o NK Dinamo iz Zagreba, za
koji navija vie decenija i
iji

amblem

unutranjost

krasi

njegovog

Fie. Zna on sastave tog


kluba,

pria

atomskim navalama, o
uspjesma kluba kojima se
ponosi, a pored Dinama,
on voli i Hajduk, to je
moda jo udnije, ali on
to cijelom duom, iskreno
poput djeteta. Za njega sam uvijek znao da je cijenjen i potovan u selu, ali nisam znao
zbog ega niti me zanimalo. Odjednom mi je postao drai, odjednom mi je postao
veliina i u neku ruku prijatelj. Seid je penzioner kome nije dosadno, brine se o Fii,
pie ili, bolje rei, pjeva pjesme, prati nogomet i prikuplja podatke o Kalesiji, zatim,
ide u damiju gdje ga najee i sreu ljudi. Od drugih sam kasnije uo da je neki
profesor historije traio neke podatke o irenju islama na ovim prostorima pa ga je

109

neko uputio da ode do Seida, a ovaj mu dao toliko literature i podataka da je ovjek od
svega toga uspio napisati i izdati knjigu na datu temu. Jo sam uo da je Seid nekada
bio u upravi NK Dinamo, a da je danas neki poasni navija ili tako neto. ovjek
prepun pozitivinih i lijepih iznenaenja, zaljubljen u svoje pjesme i u prolost
kalesijskog kraja. Otiao je svojim plavim Fiom, koji je simpatino zujao niz strmi
put, ostavljajui dovoljno prostora za divljenje svojoj ljudskoj i pjesnikoj veliini.
Otiao je da gradi svoje Turbe od papira koje, kao zidane graevine, nee nagristi
zub vremena i nee prekriti pauina, a ni strani zaborav.

110

Osloboenje Tuzle
Jedne zlatne jeseni koja je mirisala na dunje iz njegovog dvorita, priao mi je
amida Muharem kako se on naao u Tuzli na dan njenog osloboenja 2. 10. 1943.
godine. Sjedili smo vani, a on je polako prebirao uspomene iz svoje mladosti i uvijek
mi priao prie koje su mi bile veoma zanimljive, a bile su vezane za vodenice, za
eljeznicu, za dane izgradnje u socijalizmu, za automobile koje je imao i tome slino, a
u svakoj prii s dozom sjete spomenuo bi i nekog pokojnog druga.
- Polovinom mjeseca septembra 1943. godine, ja sam ti s mojim ocem Abdulahom
otio da radim u Kreku na suenju ljive, tad mi je bilo nekih 15 godina, zvalo se to
Zadruga Kreka kod robne kue i pokraj piritane u Kreki. I tada je bio ramazan u
septembru, ba kao to je i sad. Stigao je lager ljive poegae i neto je bilo za
suenje, to su radili mukarci, a dio za pekmez, to su radile ene koje su tu bile.
Pekmez se pekao u etiri kazana zapremine 1000 kg.
Za mene je tad nestajao ovaj svijet i pojavljivao se neki drugaiji, stari ratni
svijet, u mojim mislima se raao prizor stare zadruge kod piritane, visoki dimnjak, svi
ti ciglom zidani objekti koji su neemu sluili, zamiljao sam to otprilike kako je i bilo
u ona doba.
- Prvog oktobra oko 22 asa, poela je pucnjava od Bukinja i Moluha; bio je to napad
Partizana na Tuzlu. Ve oko ponoi Partizani su stigli u Kreku i opkolili sunicu, tj.
nas dvojicu mukaraca i est ena. Tog momenta je obustavljen rad na suenju ljive i
peenju pekmeza. Ve oko 6 asova ujutru, mi smo morali napustiti sunicu, a svu
osuenu ljivu smo predali partizanima pa smo preli do stana predsjednika zadruge
Lukia, u tzv. kolone. Tog momenta predsjednik Luki je bio na odlasku i kae on
mome ocu Abdulah : Ostani tu i ako te ko pita gdje sam, ti kai da ne zna kuda sam
otiao.

111

Ja nisam postavljao pitanja, nije ni bilo potrebno, znao sam da e mi on ispriati


svaki zanimljivi detalj. Volio je da pria i volio je kada ga neko slua, a ja sam
oboavao njegove doivljaje, kako one iz lova, tako i iz ribolova, mada su me u to
vrijeme najvie zanimale historijske injenice i zato sam nastavio sluati mog
pripovjedaa, koji je lupkao tapom o zemlju.
- Tog drugog oktobra bila je magla toliko jaka da nisi vidio ni na deset metara, nije
magla ustajala sve do jedno 10, 11 asova, a pucalo se, odjekuju pucnji i partizani
napreduju prema Tuzli. Oko deset asova stiu u Kreku kolone partizana sa volovskim
i konjskim kolima i poee da obijaju robnu kuu i da iznose iz nje sve to im treba.
Odmah pored Lukia u kolonama stanovali su osii, gdje je bio i jedan djeak s
kojim sam ja izaao na ulicu, jer nas je zanimalo ta se deava. Dijete si, hoe da vidi
partizane, da uje puke...Doli smo do robne kue gdje su bile dvije partizanke i
rekoe nam da uemo unutra i uzmemo sebi ako nam ta treba od preostale robe. osi
je uzeo neto od kozmetike, a meni se najvie svidjela sjajna kaika, koju sam uzeo i
njom jedem od 3. 10. 1943. do danas. Zabiljeio sam je da se ne mijea s kaikama
ostalih ukuana, ta je moja i samo ja njom jedem. Ona me uvijek sjeti na taj dan
osloboenja Tuzle, na raspoloenje naroda to su konano stigli partizani.
Zaista, jeo je tom kaikom punih sedamdeset godina, nikada drugom, samo tom,
i ba me fasciniralo to kako ovjek moe biti posveen jednom predmetu. Amida se u
to vrijeme sa svojom uvenom kaikom naao i u novinama.
- Otac i ja smo napustili Kreku tog dana, 3.10., i krenuli kui preko Crvenih Njiva, kad
idu nam u susret etiri dandara. Prepoznae moga oca pa mu rekoe da nikako ne
idemo na Spreki most ve da idemo na dubravske Suvate i tako preemo Spreu jer
su vabe blokirale Spreki most prema Dubravama. Tako smo i uinili i tog dana smo
kui stigli oko 16 asova gdje smo okupljenima sve o ovome ispriali.
Osim kaike tih dana osloboenja, u vlasnitvo moga stica dospio je i jedan brija, ili
kako je to on volio rei aparat za brijanje.

112

- Dana 3. 10. u veernjim satima je poeo napad parizana u cilju osloboenja ivinica.
Uglavnom su napadali iz pravca Ciljuga, ali na poetku nisu mogli uiniti nita jer su
se vabe dobro ogradile icom. Ali ve narednog dana, etvrtog oktobra, vabe su
napustile ivinice bez pucnjave oko 15 asova, a ja sam se ba tog dana oko 16 asova
naao u ivinicama gdje sam pronaao Dodu Holuba i Sadika Hajdarevia s kojima
sam krenuo u oblizak baraka u kojima su bili Nijemci, a osim toga, obilazili smo i oko
dva vagona kod Konjuhove kapije, blizu brijanice Zejnila Hasanagia, koji nas je
opominjao da idemo odatle jer su vagoni zapaljeni i u njima nema municije. U jednoj
od baraka ja sam pronaao brija koji i danas koristim za svoje potrebe.
Dva intimna predmeta ostala su da ga sjeaju do kraja ivota na osloboenje
naeg kraja od faistikog okupatora. Kaika i brija bili su u neku ruku mali
spomenici u ast njegove mladosti, u ast partizana, u ast osloboenja i u ast
portvovane slube, jer su oboje moga amidu sluili sve do smrti. S njegovim
odlaskom zauvijek su utihnule te meni drage prie koje su me odvodile u neka davna
vremena, prie koje je samo on znao ispriati na pravi nain.

113

Crveni puevi
U neko vrijeme, u mom mjestu na njivama oko rijeke i na brdima na lijevoj
obali, pojavili su se neki crveni puevi. Bila je to poast koja se brzo razmnoavala i
nemilice jela usjeve, koje su tekom mukom sadile moji komije. Jeli bi jagode,
paprike, paradajz, krompir, kupus i sve to se nalo na njivama.
Zalud su probali da ih unitavaju; prvo na ovjek krene da se bori onime to
mu je pri ruci. Sakupljali su ih i bacali kilograme soli na njih, a oni su se topili, ali
zalud, ostavljali bi iza sebe jaja i sutradan bi ih bilo jo i vie. Posipali su ih kreom,
ali i to zalud. Solna kiselina postala je sredstvo u borbi protiv njih.
Neko ih je brao u kantu pa bacao u rijeku i svako se s njima iznova borio na
neki novi nain za koji su vjerovali da e biti uinkovit. No, jedne prilike u naoj koli
organizovano je predavanje na tu temu, kau, doi e agronom i on e pojasniti sve ta
i kako treba. Poto me interesovalo sve i svata, odluio sam otii da ujem kako se
boriti s neim s im ja jo uvijek nemam problema, budui da sam na desnoj obali
rijeke. ovjek koji je doao da dri predavanje bio je iz Novog Sada, a predstavnik je
jedne renomirane njemake firme koja proizvodi preparate neophodne za
poljoprivredu.
Uionica u kojoj sam nekada ja uio, bila je prepuna; doli su moji komije,
eljno iekujui kad e im ovaj rei nain kojim e se izboriti s puevima. No, neko
ko je tog doveo, nije rekao zapravo ta je problem zbog kojeg su ovi doli te se i nije
pripremio da govori o tome. Poeo je da predstavlja razne pesticide i hrebicide, sve
nevezano za pueve, lagano i struno, mislei da su ovi koji ga sluaju neki ozbiljni i
veliki poljoprivredni proizvoai, a svi zajedno u uionici nismo imali 20 hektara
zemlje. U nekom momentu rekao je da je ponio propagandni materijal te je nekoga
zamolio da mu donese kutiju s katalozima. im je spustio kutiju na stol, moji komije,
koje uzgred nikad nita nisu proitali u ivotu, nagrnuli su i broure, ili kako su ih oni
zvali knjige, su nestale za tren oka. Onaj se naao u udu, vidi neki spretniji su
zgrabili po dva-tri komada, a u nastavku su poeli to da listaju maui glavom jer nita
nisu razumjeli. Bio je to tragikomian prizor i tada mi je bilo drago to sam se naao
tu, osim to me bilo sramota pred ovim gospodinom iz Novog Sada.
114

Trebalo je vidjeti kako su se samo pogurali da dograbe te broure sve glasno govorei
kao da se dijeli suho zlato :
-

Jebo te, Omere, ti uzo dva, zna li bolan ita'?

Bii tam', eto, ti zna. ta e teb' eta knjiga?

Opet onaj nastavi predavanje o gnojivu, o sadnom materijalu, o svemu, samo ni


rije o puevima te se u neki momenat neko javi:
- De ti nama priaj o spuu!
- Molim?
- Spu nas jebe, jarane, spu crveni 'vako, zbog etog si i doo da pria. Nemoj mi tu
neta. Spu poj'de sve.
- Pa ja..ovaj...ne znam, nisu mi rekli da treba.
- I eve knjige to si nam podijelio, tu nejma nita o spuu. Nama su rekli doe neko i
govorit' o spuevima crvenijem.
- Kako crvenim?
- Ma crveni ko krv, kaem ti, 'voliki ko prst, a ima i manjih, to se koti, je l' ne pobere
danas, sutra drugi se pojavljuju. Poj'doe list, poj'doe korijen, poj'doe k'ompir, nisam
prole godine nita imo to sam posijo.
- Na kojoj povrini?
- ta ja znam, ima po duluma, moda malo manje.
- Imamo mi sredstvo protiv pueva, ali t0 su vam oni mali beli, a crveni, ja prvi puta
ujem.
Obeao je na kraju da e doi i obii imanja kako bi vidio te crvene pueve, a
moji komije su ljuti i nezadovoljni otili kuama, nosei sa sobom broure koje su
ugrabili, ta su poslije radili s njima, to ni sam avo ne bi znao.

115

Rastanak s rodnim krajem


Pripremao sam se cijelih godinu dana za moj daleki i sudbinski put. Za to
vrijeme elio sam da se oprostim s rodnim krajem, s ravnicom i s breuljcima koja je
omeuju, s rijekom Spreom, sa bunjem i vrbama, s pjesmom popodnevnog mira u
toj ravnici. Trudio sam se da uivam u svakom trenutku i da zadrim poneki minut.
Sve e to, mislio sam, biti moja uspomena. Tamo gdje idem, ekalo me sve, bolji
ivot, postat u bogat ovjek, jer svi nai koji su otili u Njemaku, u Austriju, u
vicarsku...postali su bogati ljudi. Kua ili stan tamo, kua ovdje i to velika, dobra
kola, putovanja i djeca njihova uivala su u nekom beskrajnom izobilju i meni nejasnoj
srei. Ve trea generacija iz neke porodice stasava tamo, a Bog je dao da i ja imam
tetku u vicarskoj, koja je tog ljeta obeala da e mi pomoi, odvest e me tamo da
kod nje ivim i radim, da i mi malo progledamo. Trebalo je jo da zavrim etvrti
razred srednje kole, da malo nauim talijanski ili njemaki jezik, ono osnovno, i da
pribavim paso. Plaio sam se nepoznatog, ja jo nikad tako daleko nisam bio, plaio
sam se da li u moi dobro nauiti strani jezik, a onda se tjeio time kako se dobro
snaao Ibro Mehin u Njemakoj, a ovdje je jedva zanat zavrio. Ako Ibro moe, mogu
i ja valjda. I moja tetka je svojom udajom i odlaskom u vicarsku postala bogata i
sretna ena. Da je ostala ovdje, bila bi neka seljanka udata u neko selo u gornjem toku
Spree, imala bi dvoje dece, nedovrenu kuu, mua koji pije, dosta zemlje koja krto
raa, pokvarene zube i jednom godinje bi otila do Tuzle. Ovako je njoj drugaije,
ima kuu tamo, a ima i ovdje, nema djece, nema ni mua, ima divne zube, proputovala
je cijelu Europu, a to se Tuzle tie, pa ide svaki dan u nju kad doe u rodni kraj, tri
puta na godinu. To je bila moja jedina ivotna ansa i najljepa nada koju sam imao.
Plaio sam se da e mi nedostajati ravnica u koju sam zaljubljen. Pa zar da ivim meu
Alpama; kako u se privii na te izlaske sunca? Ima li tamo neka slina rijeka? Ako i
ima, hou li imati vremena da odlazim do rijeke, jer ovi nai priaju da se tamo stalno
radi i da je teko. To valjda da bi sprijeili nas da sanjamo snove o takvom ivotu.
Kau da sanjaju rodni kraj, kau puno toga. A sad u i ja postati jedan od njih, a bili su
mi toliko strani, toliko daleki. Ve vidim sebe u autu sa stranim tablicama kako sam

116

doao u Kalesiju. esto sam u to vrijeme bio pored Spree, razmiljao i brinuo neke
brige. Koliko li ima kolimetara do vicarske, hiljadu, dvije hiljade? Da li su snjegovi
duboki, da li je hladnije dosta? Viao sam fotografije, sve je tamo lijepo, isto i
uredno, to je lijepo, ali da mi nekad ne zafali zaglavljen panj u Sprei, ribice iz
pliaka? Moja tetka kae da je tamo zrak dosta bolji i da joj odgovara, pa se ona zbog
toga svake godine osjea sve mlae i mlae, ima 46 godina, a kao da joj je 20. Kako je
krenula, sudarit emo se u vremenu. Planirao sam i koja u kola da kupim, Golf 4,
valjda ga mogu zaraditi za 6-7 mjeseci, i onda ovamo, ima da proem kroz selo, ima
da ga parkiram u sred Kalesije, ima da me vide, ima da troim i da astim, da me
pamte. Jedini problem bila je Esma, moja djevojka, ali priao sam joj, im se snaem
tamo i nju vodim, enim je odma' po dolasku ovamo. Matali smo zajedno i o djeci,
kui i o svemu. ,,To kad ja tamo odem, ti ne brini nita, to znai da i ti ide'', govorio
sam joj. Malo sam uio jezik, malo rjeavao kolske obaveze, a najvie sam brinuo o
svom novom ivotu koji me eka. U kolu sam iao u Tuzlu i obilazio sam sve ulice,
jer ko zna kada u opet vidjeti Tuzlu, neka se i njom moja dua nahrani. Da li su tamo
veliki gradovi? Opratao sam se sa kolskim drugarima, sve sa nekom sjetom kao da
kreem svakog trena. Hoemo li se ikada vie sresti i vidjeti kada nas ivot tako
razdvoji? Ma slat u im neke poklone im budem mogao, samo da se ja tamo snaem.
Plakala majka, otac je utao, kae da idem, da se snalazim i borim, jer ovdje nema
nita. On se borio u ratu pa nema od toga nita. ,,Barem e te cijeniti kad doe'',
govorio je. A jeste, novac svi cijene, im nae ovdanje djevojke vide kola sa stranim
tablicama lete ko muhe na farove. I ne samo djevojke, narod te pozdravlja kroz selo,
pita kako je tamo, ta je, via li ovoga,onoga... Ljudi te s nekim potovanjem pitaju
kako si i kako ti je tamo. Ali ja se ne bih druio sa naima, samo s tamonjim svijetom,
nek se ja uklopim s njima samo, lake e mi biti. Izvadio sam paso sav sretan
gledajui u njega kao u najveu svetinju. Dani su bjeali iz ruku, zavrio sam i srednju
kolu, stigla je i tetka iz vicarske. Pitao sam je kad idemo, a ona kae kako je tamo
teko, kako ja nisam za toga, ta u bez oca i majke, bolje je meni ovdje, jer vratila bi
se i ona iz tog svijeta, teko je kae. Teko. Teko je bilo meni pokopati svoje snove i
nade o boljem ivotu niti znam gdje sam ih sahranio da im sad napravim spomenik u
obliku sunca. Hvala tetki, neka mi je iva i zdrava, ali mi od tada s njom ne priamo.

117

Jer svakog u selu, svakog po Kalesiji izabavi neko svoj, ako ga ima u inostranstvu, ili
ga prevede amida, ili tetka, ili amidi ili brat, a mene vie nema ko da odvede.
Vrijeme je opet prolazilo, a ja nisam shvatio da sam se ve oprostio s rodnim krajem, s
ravnicom i ljepotom u kojoj sam odrastao. Nigdje maknuo nisam, a osjeao sam se
strancem. U inostranstvo su otili mnogi moji drugovi, oni isti s kojim sam se nekad
opratao u vjeri da sam ja taj koji e otii. Esma se udala za nekog iz Miljanovaca koji
je u Austriji, ja sam ostao sam, naao sam i neki posao. Radim dvanaest sati dnevno,
puno vie od svih njih tamo to lau da imaju samo radno odijelo i pidamu. Da je
njima tako, vratili bi se oni svi ovdje i radili za 500 maraka mjeseno, od kojih ne
znam kako ivim. Jedna jedina utjeha u svemu je to sam kupio Golfa, ali dvicu, i
njega jedva. Tetka je nedavno dolazila, ima novi Toyotin dip, provodi se, troi pare,
vidim teko ivi i nije imala mogunost da mi pomogne. Ne treba grijeiti duu.
Nedjeljom kad ne radim, opet odem do Spree, utim. Zalud sam brinuo onoliku brigu
o svemu to nikada nisam doivio. Ne znam, prijatelju, ni zato ovo priam. Najtee
mi je bilo kada sam sreo Esmu u Kalesiji s muem, novi BMW, drugaija Esma,
ljepa, dalja, tua. Pogledala me kratko, mahnuo sam, ona se pravila da ne vidi.
Moe li zamisliti kako mi je bilo? Kako je bilo meni koji sam se godinu dana rastajao
od Spreke doline, ne znajui da se nikada rastati neemo!? Ja zbog toga ne volim
praznike i ne volim ljeto, ne volim zbog Esme, ne volim zbog tetke, ne volim zbog
svih njih koji kao da mi prkose svojim skupim kolima, oni koji bi da su ovdje imali
nita, ba poput mene.

118

Pisac o sebi i knjizi


Roen sam 11. 12. 1987. godine u Tuzli. Po struci sam diplomirani pravnik, a to
zvanje sam stekao na Sveuilitu u Mostaru. Danas radim kao TV voditelj na
Televiziji Slon extra u Tuzli i taj posao zaista oboavam. Televizija je ono ime se
elim baviti cijeloga ivota. Osim toga, radim i u svojoj pravnoj struci za koju sam se
mukotrpno kolovao. Ja sam pronaao nain da u ovako tmurnom i tekom vremenu
neto stvaram, neto to e iza mene ostati i vjerujem da je to jedina pozitivna strana
mog ivota. Volim da istraujem i da putujem, to mi pomae da se upoznam s nekom
od uokvirenih slika ljudskih sudbina, o kojima prvo dugo razmiljam, a onda ih
pretoim u moje prie. Ove godine sam odluio da se okuam i na nekoliko knjievnih
konkursa to je rezultiralo osvojenim nagradama i to na etvrtom meunarodnom
festivalu poezije i kratke prie ,,Mihajlo Kova'' Novi Sad, trea nagrada u kategoriji
poezija do 30 godina i trea nagrada za kratku priu u kategoriji do 30 godina. Zatim,
na Devetom meunarodnom festivalu poezije i kratke prie ,,Duko Trifunovi'' Novi
Sad osvajam, takoer, treu nagradu za kratku priu u kategoriji do 30 godina. Ovo je
moja peta knjiga i veliku zahvalu dugujem onima koji su mi pomagali da se ova knjiga
zavri i da bude ovakva kakvu ste je proitali. To je, prije svega, moja lektorica prof.
Amra Mujezinovi, a osim nje tu je meni vana i beskrajno draga osoba Edita
Jakovljevi, s kojom sam u neko vrijeme vodio jednu TV emisiju. Drage dame, mnogo
vam hvala, velika mi je ast bila suraivati s vama i iskreno se nadam da vam je rad na
mome djelu predstavljao jedan vid zadovoljstva. Ja nastavljam da piem neke nove
prie, neke nove tekstove, da snimam neke nove emisije, da spoznajem nove slike
ljudskih sudbina i nastavit u rijeima da slikam ova naa lijepa podneblja u kojima je
ivot svakim danom sve tei. Knjievni konkursi e, vjerujem, biti moj pokreta za
stvaranje novih djela, posebno pripovjedaka, jer je to za mene najvea vjetina u
stvaralakom svijetu, forma koju odlino razumiju i djeca i odrasli.

119

SADRAJ
Predgovor ..................................................................................................... 3
Recenzija....................................................................................................... 5
Alija-Arif; pisac-pjesnik................................................................................ 8
aci sa pruge................................................................................................. 12
Gljive..............................................................................................................16
Staro mezarje u Tojiima..............................................................................18
Hajnalka..........................................................................................................20
Kreane u Graanici........................................................................................25
Ljubopitljivo dijete..........................................................................................27
Masle pod snijegom........................................................................................32
Nasljedstvo majke Mejre................................................................................34
Podveleje.......................................................................................................40
Polski Fiat.......................................................................................................43
Proljetna radost...............................................................................................50
Radiotalasi u mom kraju.................................................................................54
Ratna kaseta....................................................................................................59
Stanice u Maslama..........................................................................................66
Stara nenina kua............................................................................................70
Subaii...........................................................................................................73
Svatovsko groblje............................................................................................79
Toplica.............................................................................................................83
Trag ljubavi sanske..........................................................................................86
Trenje Mostarke.............................................................................................92
Zem-zem voda..........................................................................................................94
Nesporazum..............................................................................................................96
Novi Golf..................................................................................................................97
Reka sudbe...............................................................................................................99
Silom prosjak..........................................................................................................102
120

Nedoumica............................................................................................................104
Drinska laa..........................................................................................................106
Pjesnik Seid..........................................................................................................108
Osloboenje Tuzle................................................................................................111
Crveni puevi........................................................................................................114
Rastanak s rodnim krajem.....................................................................................116
Pisac o sebi i knjizi...............................................................................................119

121

122