Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
NAPISAO
S. Milanović D.
U NOVOME SADU
SRPSKA ŠTAMPARIJA
DRA SVETOZARA MILETIĆA
1895.
Knjižara „MERKUR"
papirnica i antikvarijat A. VUČIĆ
ZAGREB, Petrinjska ul. 28
HRVATI I JEZIK
SRPSKI
NAPISAO
S. Milanović D.
U NOVOME SADU
SRPSKA ŠTAMPARIJA
DRA SVETOZARA MILETIĆA
1895.
nije kompletna – od ukupno 54 strane, nedostaju stranice 1-3 (tj. sve stranice
prě stranice 4).
Molim ljubaznog čitaoca koji ima mogućnosti da mi pošalje sken stranica 1-3
(ili link na kojem se nalazi cěla knjiga) na adresu stokavac@yahoo.com.
Hvala.
I.
(...)
-4-
Eto ovako gadnu pseudo-nauku pronose i proturuju među neuki puk hrvatski
njihovi ljudi, zavađajući ih tako sa svojom najbližom braćom Srbima. Jer ova
pseudo-nauka hrvatska, da nema Srba i srpskog jezika, i da je štokavština jezik
hrvatski, već se kod Hrvata stalno odomaćila kao najčistija istina, te se kao
takova uvukla i u sve školske knjige. Iz ovih knjiga uče se i mnoga srpska
dečica, koja polaze komunalne škole. Ta Srpčad, kako u osnovnoj tako i u
gimnazijalnoj školi, hteli ne hteli moraju učiti, da je štokavština jezik hrvatski i
da oni govore jezikom hrvatskim, a ne srpskim. Sad ona srpska deca, koja su
pravoslavne vere, za tu se ova pseudo-nauka ne će tako lako primiti, jer oni
imaju prilike, da i od svoje matere, pa i od svoga sveštenika čuju, da je njihov
jezik srpski i da su oni Srbi.
Ali nije tako sa decom srpskom katoličke i unijatske vere, jer oni nemajući od
nikuda prilike da čuju, kako njihov maternji jezik nije hrvatski, nego srpski,
postaju malo po malo Hrvati, naravno sa svim nenaravnim, umetnim načinom:
putem škole i crkve.
Pre, nego što pređemo na samu stvar, držimo da ne će biti zgoreg, da ispričamo
i jedan događaj, koji se lane zbio u Zagrebu.
„Pa dobro; kad vi hoćete, da je štokavština samo srpski jezik, onda mi recite,
šta smo mi Hrvati, kojima je štokavština maternji i društveni jezik". Pri tom mu
doktor pokazivaše neku štokavsku štampanu knjižicu religioznog značaja, u
kojoj neki Istranin naziva istu štokavštinu jezikom hrvatskim. Dotični Srbin u
mesto da se kao gost ovako razjarena domaćina zbuni, on mu sa svim hladno
ovako odgovori:
„Pa dakle mi Hrvati nemamo svoga jezika; mi dakle nismo narod; mi smo kao
Cigani bez svoga narodnjeg jezika".
Ovo navedosmo samo za to, da čitaoci vide i sami, kako skučeno misle o jeziku
i prvi hrvatski ljudi. Pa kad takove poglede imaju učeni doktori i profesori na
univerzitetu, onda kako li će tek o tome suditi njihovi đaci, a kako tek đaci
njihovih đaka?
II.
Do duše pravilo je, i u svetu obično tako i biva, da je narodni jezik takovo
obeležje dotičnog življa, da je nerazlučno vezan za istu narodnost. Po tome bi
svaki narod morao imati i svoj narodni jezik; a dosledno tome niti bi moglo biti
naroda bez svoga jezika, niti opet jezika bez svoga naroda. No pokazalo se, da i
u ovome pravilu može biti izuzetka, na ime da može i sasvim obratno biti.
U toliko više ima ovakovo mišljenje verovatnosti, što se može desiti, kako se u
istini danas i dešava, da izvestan narod govori sa svim stranim jezikom kao
jedinim društvenim i književnim jezikom. I to da se njime onako isto služi, kao
što bi se služio svojim sopstvenim — šta više da i ne poznaje svoga pravog
narodnog jezika. Za to mi i naglašavamo, da jezik tek posle porekla dolazi na
prvo mesto, a kao jedno od najglavnijih karakterističnih obeležja narodnih.
Mi već rekosmo, i ako onako uzgred, da može biti naroda, koji se u mesto
svoga, tuđim jezikom služi — i pri tome ostajemo. Da i ne spominjemo ostale
narode, to će nam posvedočiti i sami Jevreji, koji danas čak ni u Palestini ne
govore svojim pravim narodnim jevrejskim jezikom, nego raznim tuđim
jezicima. No pored svega toga, nama ni ne pada na pamet tvrditi, da su oni
prestali da budu Jevreji, te da su se u one narode pretopili, čijim se jezicima
sada služe i govore, kao jedinim društvenim i maternjim jezikom. Posmatramo
li iste Jevreje, koji i ako su dosta toga zadržali od svog prvobitnog karaktera i
tipa, ipak moramo doći do uverenja, da su se veoma znatno udaljili od svojih
prvih praotaca. No pored svega toga ipak su i današnji Jevreji još uvek kao
poseban narod, bez razlike na njihove različite domovine i tuđe jezike, kojima
se u mesto svoga jevrejskoga služe. Za to mi i kažemo, da se ne sme uzeti, da
jedan narod čini narodom samo njegov narodni jezik. Dogod dakle jedan živalj
ne izgubi sve karakterne osobine, koje ga čine posebnim narodom (a ne samo
jezik), sve dotle on ostaje samo svoj, i uvek poseban individuum od sviju
ostalih naroda, i ako mu manjkaju izvesne bitne oznake.
Tek kad se uzmu svi karakterni znaci jednog življa, kojima se on od ostalih
razlikuje, onda se tek o njima dobije pravi pojam, u kom je oličen poseban
karakter dotičnog naroda. Ono dakle, što čini razliku između dva posebna
naroda, to je opet ono, što spaja živalj jednog i istog naroda, pa ma kako bio taj
živalj udaljen, raštrkan i raskomadan. Niti političke, niti geografske, a najmanje
pak crkvene granice mogu biti kriterije, po kojima se narodi dele. Po tome je
narodnost isključivo kulturna individualnost, koja se osniva na jedinstvu bitnih
narodnih oznaka i — jezika, a koje nemaju nikakove veze, ni sa različnim
veroispovedanjima, niti sa različnim političko-državnim međama, kojima je
jedan i isti narod raskomadan i podeljen.
A kako je kod ostalih naroda, isto je tako i kod Srba i Hrvata; jer što vredi u
opće za sve narode, to mora vrediti i za Srbe i za Hrvate.
Upravo se ne da ni zamisliti, da oni Srbi, koji ne stanuju na političkom
teritoriju, koji se zove Srbija, samo za to nisu Srbi, što žive recimo: u Hrvatskoj
i Slavoniji, u Austriji, u Ugarskoj, u Turskoj ili recimo u Bosni i Ercegovini. Ili
zar Crnogorci samo za to nisu Srbi, što njihova država nije kraljevina Srbija,
nego kneževina Crna Gora. Pojam pokrajinskog imena: Srbijanac, Bosanac,
Hrvaćanin, Staro - Srbijanac, Dalmatinac, Slavonac i t. d.; ili pojam
državljanstva (na ime koje je države ko pripadnik), to su čisto geografski i
politički pojmovi. To su upravo karakterne oznake pojedinih političkih naroda,
ali to nema nikakove veze sa pojmom izvesnog naroda u genetičkom smislu.
Za to, niti ime pokrajinsko, niti pak ime dotične države apsolutno se ne mogu
uzeti kao karakteristične oznake jednog posebnog naroda.
III.
Što se tiče porekla naroda srpskoga, to niko nije ni pokušao osumnjičiti, da Srbi
nisu poseban slovenski narod, kao god što su i Rusi i Česi i Poljaci, i kao što su
ostali narodi slovenski. Isto se tako niko nije usudio (naravno ozbiljno)
dokazivati, da Srbi nisu pravi pravcati i poseban narod, u potpunom smislu i
značenju te reči.
Kad su dakle Srbi poseban narod i kad niko ne sumnja, da postoji jedan
slovenski narod, koji se zove Srbima, i koji se služi svojim posebnim narodnim
jezikom — onda valja videti i to, kakav je i koji je to narodni srpski jezik?
Pre svega jezik, kojim svi Srbi govore, isključivo kao svojim narodnim i
maternjim jezikom, bez razlike političkih i geografskih međa, jeste
„štokavština". U grupi slovenskih jezika, ovamo dole među južnim Slovenima,
postoji jedno slovensko narečje, koje se zove štokavština. A to je onaj govor,
koji na svakom mestu zahteva što i šta onde, gde ostali jugoslovenski narodi
trebaju kaj, ča i ca. Tim narečijem govore svi Srbi ma gde bili, i to uvek
jednako kao jedinim svojim narodnim jezikom. Za drugi govor narod srpski ne
zna, niti se drugim govorom služi, pa po tome su Srbi od uvek ovaj štokavski
govor smatrali svojim jezikom — jezikom srpskim, kao što i danas čine.
Da li su Srbi još onda, dok su bili u opće u slovenskoj zajednici, govorili opće
slovenskim ili obratno svojim posebnim jezikom, kao i danas što rade, to se
zaizvesno ne može tvrditi. Poglavito s toga ne, što je i opće slovenski, kao i
jezik srpski, i kao svaki drugi jezik, pretrpeo mnogu i mnogu promenu u svom
razvitku. Toga se radi ni to ne može tvrditi, od kada baš Srbi govore ovakim
jezikom, kako ga mi danas imamo; to jest ne zna se, da li su Srbi govorili ovim
svojim današnjim jezikom još od prvog doseljenja u one krajeve, gde ih kako
Porfirogenita, tako i svi ostali domaći i strani pisci nalaze. Sudeći po pisanim
spomenicama, za koje se danas znade, jedno je samo izvesno, a to je: da srpski
narodni jezik nije upotrebljavan pre XII. veka. Tek iz tog veka potiču najstariji
pisani spomenici, pisani jezikom srpskim. Za to u mesto svakog drugog
dokazivanja, najbolje ćemo učiniti, ako pregledamo starinske spomenike, koji
su pisani štokavštinom, a iz kojih bi tek mogli zaključiti, od kada Srbi govore
posebnim svojim jezikom i šta su oni upravo smatrali za svoj narodni, za svoj
srpski jezik.
IV.
Uzećemo na prvo mesto povelje, koje je izdao Matija Ninoslav, takođe ban
bosanski. Uzimamo njegove povelje u toliko radije, što baš on dolazi za
bosanskog bana neposredno i odma iza Kulina. Kao i ban Kulin, tako je i isti
ban Matija Ninoslav, podeljivao povelje Dubrovčanima. Godine 1234. i 1240.
izdao je Matija dve povelje, kojima potvrđuje Dubrovčanima sva ona prava,
koja su još od Kulina zadobili i uživali. Te su se dve povelje, hvala bogu
sačuvale, te tako iz njih možemo danas saznati, kako je ovaj bosanski vladar
smatrao sebe i svoje Bosance, a kako opet jezik, kojim su Bosanci tada
govorili.
U prvoj povelji stoji između ostaloga i ovo: „U ime oca i sina i svetago duha
amin. Az rab boži Matěj, a odmělom Ninoslav, ban bosnski veliki, kle se knezu
dubrovačkomu Žan Dandulu i vsej općině dubrovčkoj. Takom sm se kletvju
klel, kakom se je ban Kulin klel: da hode vlasi svobodno ...kako su u bana
Kulina hodili ... i ako věruje srblin vlaha, da se pri prěd knezem, ako věruje
vlah srblina, da se pri prěd banom..." („Monumenta serbica" XXX. Fr.
Miklosich).
U drugoj njegovoj povelji stoji opet ovo: „ako sě razratitě s kralěm raški, da vas
ne dam, ni vaš dobitek, pače da vi u hranu s vsěm vašim dobitkom... i sě ošče:
ako věruje serblin vlaha, da sě pri pred knezem dubrovčkim, i ako věruje vlah
serblina da se pri pred banom i inomu vlahu i inomu serblinu da ne isma i da sě
nekoja krivina među ni čini... i da ně nikěrě izma na inago serblina ni na inago
vlaha, liše na samoga isca" ... („Monumenta serbica" XXXV.).
I iz prve i iz druge povelje, posve lepo i razgovetno vidimo, vako ban bosanski
Matija Ninoslav smatra Dubrovčane za „vlahe", dok su mu njegovi Bosanci
Srbi. Uzmemo li Daničićev rečnik, videćemo, da je reč „vlah" bila ime za
čoveka romansko-latinskog porekla; ili za Srbina, koji se je isključivo
pastirstvom po šumama bavio. Pošto su Dubrovčani bili trgovci i pošto nisu
živeli po šumama od pastirenja, nego su obratno živeli od trgovine i po
gradovima — to su Dubrovčane samo zato smatrali u Bosni kao „vlahe", što su
većinom bili latinskog porekla i što su svi bili isključivo katoličke vere. Dakle
zato, jer su Dubrovčani katoličko-latinske vere i što su većinom latinskog
porekla u Bosni i Ercegovini smatrali su ih za Vlahe.
Bosance pak, kako smo videli, smatra njihov vladar da su Srbi. Po tome su
dakle god. 1234. svi stanovnici Bosne bili Srbi. A Srbima izvesno nisu mogli
preko noć postati, te je sasvim prirodno, da su još i za vlade bana Kulina godine
1189. takođe bili Srbi, kao god što su morali biti Srbi i pre Kulina.
Videli smo, da su Bosanci Srbi, kao god što smo i to videli, da su svi spomenici
bosanski pisani jednim i istim jezikom. I to kao jezikom onog istog naroda, koji
je tada u Bosni živeo, naravno bez razlike veroispovedanja. Sad nam je još
ostalo da i to vidimo, kakvim su jezikom pisane te listine i kako su taj jezik
nazivali i smatrali sami Bosanci pa i Ercegovci.
Kad su bosanski vladari sklapali trgovačke ili u opće ma kakve bilo ugovore sa
dubrovačkom republikom, onda su obično pisali dvojako. Na ime pisali su
jezikom latinskim i jezikom svojim, odnosno jezikom naroda, koji je u Bosni i
Ercegovini živeo; a to je onaj isti jezik, kojim su pisane i povelje bana Kulina,
Matije Ninoslava i Matije Stjepana Ninoslava.
Tako god 1333. a 15. marta izdade bosanski ban Stjepan Kotromanić darovno
pismo, poklanjajući Dubrovčavima: Rat, Ston i Prevlaku; pa na kraju iste
povelje naglašava: da je istu izdao u četiri primerka i to „dvije latinsci a dvije
srpscie". („Monumenta serbica". 107.) Drugim rečima rečeno, ban bosanski
kaže: da je izdao četiri primerka od jedne iste darovnice, od kojih su dve
napisane jezikom latinskim, a dve opet jezikom srpskim.
Eto dakle, gde vladar bosanski izrečno priznaje i kaže: da je jezik Bosanaca
jezik srpski; a kad se uzme na um, da je to onaj isti jezik, kojim je pisana
povelja bana Kulina — onda možemo zaključiti: da je jezik Bosanaca još od
Kulina — jezik srpski, i to ovaj isti jezik srpski, kojim su i ostali Srbi izvan
granice Bosne govorili.
U toliko nam je dragocenije priznanje baš ovoga bana bosanskog, što je baš i
on bio poznat, kao neobično veliki katolik.
Isto tako 1451. god. smatrao je svoje ljude Srbima i knez Vladislav, sin
Stjepana Kosače („Monumenta serbica". 445.). Pa najzad je i sam Herceg
Stjepan ovo god. 1454. takođe smatrao svoje podložnike Srbima. („Monumenta
serbica". 467.)
Svi ovi do sada navedeni primeri jedno i isto kazuju, a to je: da je u Bosni i
Hercegovini od uvek živeo narod srpski koji je govorio jezikom srpskim. Po
tome jezik Bosanaca i Hercegovaca — a to je štokavština — jeste jezik srpski.
V.
Isto tako sudi i grčki istorik Kipamus, koji takođe smatra Bosnu za Srbiju; te
govoreći na jednom mestu o bosanskom banu Boriću, kaže na strani 104.
ovako: „a kad beše blizu Save, pređe odande na drugu stranu preko reke, koja
se zove Drina, i koja tamo negde gore utiče (naravno u Savu), te deli Bosnu od
ostale Srbije".
Eto dakle još jednog svedočanstva, da osim Porfirogenita, ima i drugih, koji i
Bosnu takođe smatraju Srbijom, naravno radi toga, jer je sa Srbima naseljena i
jer je kao srpska oblast postojala.
Godine 926. bio je u Spljetu crkveni sabor sviju katoličkih vernika, koji
pripadaju prostranoj spljetskoj nadbiskupiji. Na tome saboru bili su prisutni i
Srbi i to većinom iz današnje južne Dalmacije i današnje Ercegovine. Sam papa
pisao je pismo srpskom knezu Mihailu Viševiću, smostalnom vladaru
Zahumlja, preporučujući mu svoje izaslanike s molbom, da ih uzme u svoju
moćnu zaštitu. I po ovome se vidi, kako su i u Rimu čak znali, da ima Srba ne
samo u Bosni i Ercegovini nego i u Dalmaciji.
Isto tako sudi i Šime Ljubić, kome takođe nije samo današnja Ercegovina
zemlja srpska, nego čak i neretljansko primorje. Govoreći na jednom mestu o
ratu između Mlečića i Ercega Stjepana, on kaže, kako se već god. 1443. „bejaše
u srpskom primorju jaka vatra razplamtila, medju Mletčani i Stjepanom
vojevodom Sv. Save, za Zentu". („Priegled Poviesti Hrvatske", srt. 109.) Šta
više Ljubić ide i dalje, te smatra čak i Arbaniju za zemlju srpsku. Govoreći o
istim Mlečićima, on kaže: da su još od 1421. bili „teško zabavljeni ratom, sa
despotom srpskim u Arbaniji". („Prieg. Poviest. Hrvat." str. 92.)
No ne misle tako samo hrvatski i srpski pisci, nego tako misle i svi ostali
slovenski naučenjaci i pisci, a naročito pak Rusi. Primera radi mi još navodimo
Šafarika kao Čeha i Miklošića kao Slovenca.
Pa ipak sve je to još malo i nedovoljno, jer za nas ima najviše vrednosti to,
kako su se osećali i za što su držali sami Bosanci i Ercegovci sebe i svoj jezik, i
to bez razlike vere. A to smo već napred videli.
Jer u mesto da car Uroš, kao sin Dušanov produži i nastavi onde, gde je njegov
otac smrću sprečen zastao, on siromah ne dožive, ni da čestito sedne na očev
presto. Neka i suviše trula kvarež bejaše obuzela celokupni tadašnji i društveni
i državni sklop Srbije. Nije više bilo one moćne dražave, koja bi mogla
zaustaviti silnog Turčina. Onako bujnim Turcima nije dakle ništa smetalo, da
nesrazmerno brzo prevale ogromni deo stare Dušanove imperije, sve do Polja
Kosova.
Šta je na Kosovu bilo, to je svakome vrlo dobro poznato. Tako je bilo suđeno i
Srbija je kao posebna i nezavisna državna celina propala na najstrašniji načnn.
Na Marici bejaše prvi strašni poraz; a za tim ubrzo nadođe još užasniji i u isto
vreme konačni poraz na Kosovu.
Među tim mi obratno vidimo, kako Bosna, koja je dotle postojala kao srpska
banovina, posebna od Raške, postaje kraljevinom. No kako je glavna srpsko-
raška država propala, to bosanski ban Tvrtko proglašuje sebe i svoju državu za
srpsko kraljevstvo, koje će da nastavi ne samo srpski rad, nego i sve tradicije
nekadašnje raške države. Donosimo ovde zakletvu Tvrtkovu, iz koje se to
najbolje može videti.
Ovo su tako jasne činjenice, da bi i posle ovoga samo čovek pust i bez srca
mogao tvrditi, da Bosanci nisu od iskoni bili Srbi, a po tome i njihov narodni
jezik čista štokavština, da im nije bio jezik srpski, nego da su oni i sebe i svoj
jezik samo zato srpskim smatrali, što su tobož bili pod utecajem moćnih raško-
srpskih vladara.
VI.
Jedino utočište u ovim teškim danima bila je Srbinu crkva, gde se krepio verom
u Boga, snevajući o lepšoj budućnosti svojoj.
I to je poznato, kako su Srbi u Bosni, a do turske najezde bili podeljeni na tri
različite vere. Tako rekući, domaća im prava vera bila je vera bogumilsko-
patarenska; ona je bila i najmnogobrojnija. Za njom je dolazila vera rimska —
katolička, ponajviše unesena ili iz Ugarske ili upravo od pape iz samoga Rima.
Treća vera bila je pravoslavna, koja svakako u Bosni i Ercegovini postoji tek od
sv. Save, jer on prvi uvede u Bosnu veru pravoslavnu onda, kada se Bosna i
Ercegovina nađoše pod vladom raško-srpskih vladara. Od sv. Save postoje i
dva bosansko-pravoslavna vladičanstva, koja je on sam ustanovio. Mnogi drže,
da se je Lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, nalazilo u Staroj
Srbiji — sudeći po tome, što u Bosni ima i sada crkva u selu Liplju; i po što i
sad u blizini te crkve stoje ruševine staroga pravoslavnog manastira, mi držimo,
da je to vladičanstvo spadalo Bosni, te koje to, a i mnoge druge prilike upućuju
nas da verujemo, da je lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, bilo
drugo Bosansko pravoslavno vladičavstvo.
Ostajući pri tome, da je Bosna pre Turaka imala samo dva pravoslavna
vladičanstva, jasno svedoči, da je u njoj pravoslavnih mnogo manje bilo, nego
li bogumila, i nego li rimskih katolika. No pravoslavlje je sve više i više raslo,
dok se katoličanstvo i bogumilstvo sve više i više gubilo; a bogumilstvo se
najzad sa svim i izgubilo. I tako Srbi u Bosni i Ercegovini ostaše i docnije pod
Turcima kao privrženici triju vera — ali ne kao do sada pravoslavne, rimske -
katoličke i bogumilske, nego kao muhamedanske, pravoslavne i rimske-
katoličke. U glavnome je muhamedanstvo zamenilo bogumilstvo, premda je
bilo vrlo mnogo i pravoslavnih i katoličkih Srba, koji su se takođe poturčili.
Pošto je vera muhamedanska bila u Bosni u isto vreme i vera državna, to su se
bosanski muhamedanci mogli ženiti i sa pravim Turkinjama; tako se malo po
malo odnarođavahu krvno od svoga Srpstva. Te koje s toga, a koje opet usled sa
svim razumljivog verskog antagonizma prema Srbima pravoslavne vere,
bosanski se muhamedanci sve to više udaljavahu od svoga Srpstva. Oni se
prestaše nazivati imenom srpskim, ponoseći se pokrajinskim imenom Bosanac
ili čak i stranim imenom Turčin. A svoj jezik obično nazivahu bosanskim,
mnogo pak ređe srpskim. Najzad su mnogi od njih svirepo proganjali svaki
pokret u korist Srpstva, te otud i posta u narodu poznata izreka: da je poturica
gori od turčina.
Jedini su dakle bosanski Srbi pravoslavne vere, koji su ostali, kao što su i bili
— čelik-Srbi, nazivajući i na dalje sebe Srbima, a svoj jezik samo jezikom
srpskim. Ali baš za to, što su pravoslavni Srbi tako čvrsto čuvali i negovali u
najvećoj čistoti ime i svoju narodnost srpsku, za to su baš kako katolički
svećenici, tako i muhamedanske odže i imami, sve više ubijali kod svojih
vernika duh i osećaj srpski, bojeći se, da bi oni pored Srpstva primili i veru
pravoslavnu.
Po tome dakle ne čini ništa, što Srbi u Bosni zavedeni i neobavešteni nazivaju
svoj jezik raznim imenima. Glavno je dakle to: što su svi Bosanci i Ercegovci
govorili jednim i istim jezikom t. j. štokavštinom, kao što i danas njom govore
svi Bosanci, bez razlike vere. Da je tako, to najzad svedoči i sam V. Klajić
pišući, da „svi žitelji slovjenski u Bosni i Ercegovini, bilo ma koje vjere,
govore jednim jezikom". („Bosna", str. 74.) A taj jedan jedini narodni jezik
Bosanaca jeste štokavština — dakle jezik srpski.
VII.
Poznato je, kako se po odlasku Turaka iz Slavonije, poče lepo razvijati domaća
književnost, naročito ona pisana čisto narodnim jezikom. Taj pak jezik jeste
najčistija štokavština, kako se samo može poželeti. Pa ajde da vidimo, kako
sami Slavonci smatraju tu svoju štokavštinu, t. j. svoj narodni maternji jezik?
Za njega je taj jezik, jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezik
Slavonaca. Pa po što je njemu štokavština jezik ilirski, onda su mu i svi oni
Iliri, koji god štokavštinom govore. Sad treba videti, gde su sve, i ko su upravo
ti Katančićevi Iliri?
U svome delu „De Istro" etc. (Budimsko izdanje od g. 1798.) Katančić ovako
kaže, da: Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci (naravno razumevajući tu i
Ercegovinu) i Srbi u Ugarskoj — i to sa obe strane Dunava, govore jednim
istim jezikom, kojim i Dalmatinci — a da se od Hrvata razlikuju (str. 108).
Šta više isti Katančić kaže i to: da su se Hrvati uvek razlikovali, pa da se i
danas još (XVIII. vek) razlikuju od Dalmatinaca i po jeziku i po domovini
— „prefecto et hodie Croatas ab Dalmatis et patria, et laquendi ratione,
distinctos bene novimus" (str. 107.).
Tako on kaže: da se osim Dalmatinaca i svi ostali Iliri veoma znatno od Hrvata
razlikuju; naročito pak po jeziku (str. 227.) A kako on za štovavštinu izrečno
kaže, da je jezik ilirski — „Illyrice" (str. 140.), to je očevidno, da su po njemu
svi Iliri govorili samo štokavski. Kad njemu svi Iliri samo štokavski govore, i
kad se takođe po njemu apsolutno svi Iliri razlivuju u svemu od Hrvata, —
onda nema sumnje, da su Hrvati govorili sa svim drugim jezikom, različnim od
štokavštine.
Videli smo, kako je Katančić rekao, koji su sve to Iliri, koji govore
štokavštinom, t. j. koji govore onako isto kao i Dalmatinci. Ali on kaže još i to,
kako Bosanci i Dalmatinci govore onim istim jezikom kojim govore i
Srbijanci (str. 144.); a malo dalje i na istoj toj strani kaže, kako svi Srbi
govore jezikom ilirskim — „Serblii... universi dialecto Illyrice usi". Pa pošto
Katančić priznaje i tvrdi, da Iliri sami sebe zovu Srbima, pa da ih i drugi isto
tako zovu Srbima, a i Ilirima, a i Vlasima. (str. 217. i 227.), to onda nema
sumnje, da je on kao i svi njegovi Slavonci smatrao svoj domaći narodni jezik
za jezik srpski.
Eto tako učeni Katančić i kao rođeni Slavonac, i kao katolički kaluđer
(franjevac) smatra svoj narodni jeznk, t. j. čistu štokavštinu za jezik srpski; a
sve one, koji štovavski govore za Srbe — premda ih drugi pored toga imena još
i Ilirima, pa čak i Vlasima zovu. Da Katančić nije ovde pomišljao samo na
pravoslavne štokavce, nego takođe i na katoličke, to svedoči on sam, kad kaže:
„da vera ne čini razliku u narodnosti — „ad hic (ritus) non facit diversitatem
in gente." (str. 143) Najzad to priznaje i sam Ljudevit Gaj, koji kao Hrvat,
preporoditelj i pravi otac današnjih Hrvata kaže, da su Srbi Iliri, i to da su:
„Iliri... pod slavnim posebnim imenom srpskim". („Ilirske Novine.".g. 1840.)
Sad, kad smo sve ovo vidili, mogli bi poći i dalje, pa pogledati, šta ostali učeni
Slavonci, takođe katolici, pišu o narodu, koji živi u Slavoniji, i o jeziku
onamošnjeg naroda — o štokavštini. No u mesto toga mi ćemo se zadovoljiti
samo sa još dva domaća svedoka, kojima ćemo dovoljno rasvetliti ovo naše
dokazivanje.
Prema tome izlazi samo na jedno: dogod dopire štokavština, dotle dopiru i Srbi.
No, ima ljudi, koji su i u ovako jasnu stvar ipak hteli da uvedu zabunu i
pometnju. Ima na ime naroda, koji govori štokavski, i to ne od uvek, pa sebe u
najnovije vreme naziva Hrvatima, kao što i štokavštinu ne zovu jezikom
srpskim, nego raznim drugim imenima. Ovako šta sa svim je neprirodno — i
nikako nije moglo ponići među samim narodom iz njegove sopstvene pobude,
nego je umetnim načinom nakalamljeno školom, crkvom i knjigom u opće. Ti
dakle ljudi, koji se danas osećaju i nazivaju Hrvatima, a pri tom govore
štokavski kao jedinim svojim maternjim i narodnim jezikom, nisu ništa drugo
— nego pohrvaćeni Srbi; t. j. Srbi, koji se više ne osećaju i ne zovu Srbima, ali
su ipak zadržali mnoge osobine narodnosti srpske, — pa i jezik.
Upravo baš ova prilika, što su ti pohrvaćeni Srbi zadržali svoj prvobitni jezik
srpski, i ako su se prestali osećati Srbima, bila je u stanju da ohrabri tolike
nadri-naučenjake, naročito hrvatske, pa su počeli tvrditi, ili su bar počeli
sumnju u neobavešten svet unositi, kako tobož štokavština nije jezik samo
naroda srpskog, nego i naroda hrvatskog, — a ima ih, koji sa svim drsko tvrde,
da baš otuda štokavština i nije jezik srpski nego jedino i samo jezik hrvatski, što
kako smo videli sa svim obratno stoji.
VIII.
Za Jagićem došao bi odma Šime Ljubić koji kaže, da „mieste što i šta, s kojima
se Srblji uvijek služe, Hrvati upotrebljuju višekrat ča, a gdje je talijanština
imala više upliva ca". („Ogledalo". I. 68.). On ide i dalje, na do najmanjih
sitnica kazuje, u čemu se sve jezik srpski od jezika hrvatskog razlikuje, to jest,
u čemu se razlikuje štokavština od čakavštine. Tako on navodi čak i to, kako
„Hrvati mal da ne svudi izgovaraju h kao niemci ch a Srblji ne". („Ogledalo". I.
str. 68.). Ostajući dosledno pri svojoj tvrdnji, da je štokavština jezik srpski on i
jezik Dubrovčana i Kotorana naziva i smatra jezikom srpskim, te kaže, da su
„djela starijih spisatelja dubrovačkih kotorskih rodom srpskim ili barem
odgojenih pod uplivom srpskog nariečja kako na primjer Šiška Menčetića,
Gjore Držića i t. d." („Ogledalo". I. str. 69 i 70).
Govoreći dakle o razlici srpskog i hrvatskog jezika, on kaže i to, kako pisme l,
ako je kod Srba na kraju reči, onda glasi kao o; dok isto to l kod Rusa i Hrvata
ostaje i na kraju reči l. Dalje kaže on, kako Srbi u drugom padežu množine
imaju a, dok Rusi i Hrvati toga nemaju. Dalje govori, kako Srbi menjaju u
pojedinim padežima g, k i h u z, c i s, a Rusi i Hrvati ni to ne čine. U mesto toga
oni „ljubet neot minno izrikat ta slova" i. t. d. („Rad", XVI. 191.—192.) A iz
svega ovog izlazi opet ono isto, t. j. da i ovaj Hrvat smatra štokavštinu za jezik
srpski.
Sada prelazimo na Ljudevita Gaja, koji je do duše prvak ilirskog pokreta, ali je
ipak Hrvat. Šta više Gaja sami Hrvati smatraju kao svoga narodnjeg
preporoditelja. Ajdemo dakle da vidimo, šta kaže taj Gaj za jezik srpski, t. j. za
štokavštinu.
God. 1852. napisao je Gaj u svojim sopstvenim novinama jedan članak, u kome
polemišući sa Antunom Starčevićem, kaza i ovo: „Kao što ja, tako i veća čast
rodoljubivih Hrvatah, koji braću Srblje i Srbstvo, kao najglavniji temelj
jugoslavjanske, ili kako ju mi polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske
narodnosti smatramo." Dakle Gaj i mnogi Hrvati smatraju Srbe kao Ilire, i to
kao najglavniju granu i temelj narodnosti ilirske. Ali kako Gaj ne isključuje iz
Ilirstva ni ostale Jugoslovene, kao n. pr. Slovence, Hrvate i Bugare; to je veoma
potrebno videti, šta on dalje o najglavnijoj grani i temelju Ilirstva sudi?
Osvrćući se uzgred u produženju pomenutoga svog članka i na Pavla
Vitezovića, takođe Hrvata, koji se je mnogo borio za narodni jezik, ovako
produžuje Gaj: „Kamo sreće, da je on onda (t. j. Vitezović) kao što mi sada u
novija vremena, najglavnije grane jezik (t. j. jezik srpski)... u svojoj cjelosti
prigerlio". Eto dakle gde i Gaj priznaje, da su svi Iliri izabrali jedan isti jezik, i
to jezik najglavnije grane ilirske; a ta grana, koja je u isto vreme i temelj
Ilirstva, kako smo po samom Gaju videli, jeste narod srpski. Kako je pak jezik
naroda srpskog štokavština, to onda sledi, da i Gaj priznaje štokavštinu za jezik
srpski. Do duše i Gaj i njegovi Iliri često puta zovu tu istu štokavštinu i jezikom
ilirskim, nu to ne menja u načelu Gajevo tvrdo uverenje, da je štokavština,
kojom sada svi Iliri govore, — jezik srpski. „Tako na primer — kaže Gaj —
sav svet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još niti
iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to (t. j. jezik, kojim je pisana ilirska
književnost, a to je štokavština) nije srpski, već ilirski jezik". („Danica" br. 36.
god. 1846.)
Pre svega treba znati, da kao god štokavštinu, tako i kajkavštinu sami Hrvati ne
drže i ne smatraju za jezik naroda hrvatskoga. Sam I. Kukuljević otvoreno
priznaje, da kajkavština nije hrvatski, nego slovenački jezik. Kada je ono 15.
juna 1861. g. kao veliki Župan držao govor u trojedničkom saboru, onda je
između ostaloga rekao i ovo: „Jezik onaj, što ga naš narod hrvatski ispod
Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori (a to je kajkavština)
nije po zakonih jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sade tako zove... ta
zpravo imenom slovenskim (t. j. slovenačkim -- kranjskim) nazivao ga je sam
naš (hrvatski) narod još u XVI. i XVII. vijeku". Ko zna, koliko je zaslužan za
Hrvate ovaj isti Kukuljević, i kome je poznato, kakav je strašan hrvatoman on
bio, taj će izvesno moći i to pojmiti, od kolike je vrednosti ovo njegovo
priznanje za našu tvrdnju: da kajkavština takođe nije jezik naroda hrvatskoga.
Ali ne misli tako samo Kukuljević, nego se može reći, da to njegovo mišljenje
deli i sam Jagić. U jednom svom delu dokazivao je St. Novaković, da je
kajkavština dijalekat hrvatski. To se nije svidelo Jagiću, pa pozivajući se na
Daničića, koji kajkavštinu smatra samo kao razriječje dialekta slovenskoga,
drži, da je Novakoviću „valjalo sa svim negdje drugdje gledati Hrvate i
hrvatsku književnost, a ni po što u pukom kajkavizmu". („Rad", XVIII. str.
240). Dakle i Jagić kaže, da se kajkavština ni po što ne može uzeti kao jezik
hrvatski. Isto su to i još kud i kamo jače dokazivali i ostali Hrvati kao god i
strani pisci, među koje na prvom mestu spominjemo: Miklošića, Budmanija,
Daničića. Svi su oni dokazivali ne samo da kajkavština nije jezik hrvatski, nego
šta više, da je i tako zvana „hrvatska kajkavština" mnogo bliže slovenačkom,
nego li hrvatskom jeziku. Kad se svemu ovome doda još i ta prilika, što
Slovenci ne poznaju nikakova druga jezika, kojim bi se kao svojim narodnim
služili, osim jedine kajkavštine — onda držimo, da ne ćemo ni najmanje
pogrešiti, ako budemo tvrdili, da i kajkavštvna nije jezik hrvatski nego
slovenački — kranjski.
IX.
Da je čakavština narodni jezik hrvatski, to se i otuda vidi, što se ona i danas još
proteže i vlada, jedino onde, gde žive Hrvati bez primese srpske ili slovenačke.
Tako n. pr. na onom istom prostoru gde je još Porfirogenit stavio granice
hrvatske, posle prvog doseljenja njihovog, živeli su od uvek čakavci.
Isto tako ima i čakavskih listina iz krajeva severno od Kupe, gde su se Hrvati sa
Slovencima mešali, dok u opće nema ni jednog primera, da su Hrvati bili
štokavci, gde su se samo sa Slovencima mešali, nego su tu kao uvek samo
čakavci ili kajkavci, koji nisu niko drugi, nego pohrvaćeni Slovenci. Na granici
kranjske granice nalaze se dva čisto srpska sela, Marindol i Bojanci, koja su od
svuda opkoljena samom kajkavštinom, pa ipak oni i danas sačuvaše svoj čisti
srpski jezik, svoju štokavštinu. Isto tako ima u Istri jedno srpsko selo, Peroj,
takođe opkoljeno od svuda čakavcima i kajkavcima, pa je i ono sačuvalo sve do
danas svoju čistu srpsku štokavštinu. Ovo nisu puke slučajnosti, nego to su
veoma jake činjenice, po kojima nije teško dokučiti, da su jedino čakavci
Hrvati, a čakavština narodni jezik hrvatski. Drugim rečima, gde god se
spominju štokavci i kajkavci pod imenom narodnosti i jezika hrvatskog treba
znati, da su to pohrvaćeni Srbi i Slovenci. Ovom pohrvaćivanju išle su znatno
na ruku i političke, a bogme mnogo više ondašnje verske prilike, a takovo
Hrvatstvo jeste pojam, čisto umetne i političke prirode, koji je novijeg datuma i
koji nema ničeg zajedničkog sa narodom hrvatskim u genetičkom smislu. To
novije i političko Hrvatstvo potiče već iz XVI. veka, kada su se Srbi, bežeći
ispred Turaka, još jače nego dotle izmešali sa Hrvatima. Ponavljamo, da su tek
mešavinom naroda hrvatskog s narodom srpskim i slovenačkim, ponikli ovi
novi i politički Hrvati; ili bolje, ovi „hrvatski" štokavci i kajkavci. To je najzad
svakome dobro poznato, ko god se iole bavio odnošajima Hrvata i Srba i ko je
ma što god o tome mislio.
Sam učeni Jagić otvoreno priznaje, da tek nekako od XV. i XVI. veka potiču
one tako zvane „listine hrvatske", koje su pisane u današnjoj Hrvatskoj, a u
dobu uskočkom. Jedino te „hrvatske listine" pisane su, kako sam Jagić veli,
štokavštinom i ćirilicom. Nama se takođe čini, da su te iste listine samo za to
„hrvatske", što su pisane u Hrvatskoj, i što ih je g. Kukuljević uturio u svoju
zbirku „Listina hrvatskih".
Čudnovata i u svetu retko poznata pojava, koja kod Hrvata u veliko vlada, jeste
neobična manija za svojatanje tuđega u opće, a napose za svojatanjem tuđih
jezika, napuštajući pri tome svoj sopstveni. Takovo postupanje urodilo je
veoma nemilim plodom, jer je narod hrvatski postao skroz ravnodušan kako
prema svom jeziku, tako i prema svojoj narodnosti i domovini. U tome se tako
daleko išlo, da i sam Smičiklas priznaje, kako se „Hrvat po stotinu puta i
gotove uviek sam nazivlje općim imenom Slaven, a gotovo nikada Hrvat".
„Poviest Hrvatska", I. str. 500).
Uzmemo li sad sve ono na oko, što su i kako su, i pre i posle ilirskog doba,
Hrvati postupali prema Srbima, biće nam na mah sve ono jasno, šta su Hrvati
smerali sa Ilirizmom postići. No glavno je ipak to, i ne da se ničim pobiti da su
Hrvati primili u ilirskom pokretu štokavštinu od Srba i — da se tek od onda sa
njome služe, od kada su došli u bliži doticaj sa narodom srpskim, upravo od
onda od kad potiču prva pohrvaćivanja Srba prvo u Dalmaciji, pa mnogo
docnije u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.
X.
Prvi među Ilirima, bio je dr. Demeter, ugledan dramski pesnik i prvak tadašnjeg
ilirskog pokreta, koji je iskreno ispovedio još 1847. godine, kako su svi Iliri
usvojili jedan jedini jezik te ga priznali za svoj ilirski jezik. Jer „perva naša
skerb bila je odlučiti — veli Demeter — koje jugoslavjansko nariečje podići se
ima na naš književni jezik". („Danica" br. 12) Taj jezik što ga Hrvati izabraše za
opći, jezik ilirski, jeste jezik srpski, na ime štokavština, što priznaje i sam Š.
Ljubić kad kaže, kako „današnji Hrvati, kojih nema mlogo, na Gajev poziv
odlučno odstupiše, od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno
poprimili tako zvane srpske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u
javnom životu". („Ogledalo". I. str. 70 i 71).
Još mnogo pre toga napisao je Gaj 1846. god. u „Danici" članak pod natpisom
„Čije je kolo?". Govoreći u tom članku, čiji je ovaj jezik štokavski, što ga svi
Iliri u svoj celosti usvojiše, on kaže: da je srpski. Evo toga njegovog priznanja:
„kako da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbalja, u
kojih od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod
Srbalja, od kojih mi jezik (naravno štokavštinu) u svojoj mudrosti i u svom
bogatstvu i običaje a svojoj izvornosti i čistoti učiti moramo, ako hoćemo
(naravno Hrvati) da ilirski život obnovimo; kod Srbaljah, koji su u svetinju
svoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi u
novije doba, radi sloge pod prostranim imenom „ilirstva", novim životom
uskrsnuli; kod Srbalja, koji su nama (Hrvatima) od starine sve sačuvali, a
kojima mi malo, ili sa svim ništa glede samoga narodnoga života dati ne
možemo... Nikako se neda izvesti ona posljedica da nešto nije srpski samo zato,
što je i ilirski... Ta na primjer sav svet zna i priznaje da smo mi književnost
ilirsku podigli; nu nama još niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to
nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu, što mi
Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo". Eto tako i sam
Gaj, kao pravi otac i preporoditelj današnjih novih, ili bolje da rečeno,
političkih Hrvata, otvoreno priznaje, da je on uzeo jezik srpski zajedno sa
narodnim običajima i pesmama za književni jezik kod Hrvata. Šta više, on se
ponosi, što Hrvati sada, po što su primili srpsku štokavštinu, imaju sa Srbima
jedan i isti književni jezik. Dakle kad se sve uvaži, onda izlazi, da su Hrvati
uzeli srpski jezik samo za književni jezik, a narod hrvatski i na dalje je ostao pri
svome starom jeziku — pri čakavštini, kao što njome i danas još govori. Sa
svim se drugo smeralo sa primanjem jezika srpskog, ali se hvala bogu nije
uspelo; pa za to, kad su Hrvati videli, da nikako ne mogu Srbe progutati — i da
Srbi i na dalje ostaju Srbi i ako su Hrvati primili njihov srpski jezik, a u nadi,
da će ih tako lakše pohrvatiti — počeše gubiti svu volju za Ilirizam.
Oni se na brzo osvedočiše, „da ne valja niti po zraku ilirske kule graditi, niti
odviše u druge se uzdati i njihovo prijateljstvo tražiti, već da je najbolje na
temelju svoje historije i svojih starodavnih pravah razvijati svoje biće".
(„Pozor", br. 70. 1863.). Tako se završilo Ilirstvo, sa kojim su se Hrvati bez po
muke raskrstili, ali nije tako lako išlo sa rastajanjem od tek primljenog srpskog
jezika. Srpski jezik, koji je sve više među Hrvatima prodirao, nisu nikako hteli
odbaciti, i ako je još 1845. god. županija zagrebačka zahtevala „ukinuće novog
ilirskog (t. j. srpske štokavštine) i uvedenje starog hrvatskog pravopisa, te
razdvojenje osnovane katedre hrvatsko-slavonskog jezika i književnosti, u jednu
katedru hrvatsku a drugu slavonsku". Ovde je očevidno, da se pod katedrom
jezika slavonskog rasumevao onaj isti jezik srpski, što ga je Gaj po sopstvenom
priznanju uzeo od Srba, te ga u celini uveo u književnost hrvatsku.
Premda je opća želja puka hrvatskog bila, da se Hrvati posve oproste ilirizma i
jezika srpskog; i ako se to najzad i u novinstvu zahtevalo, — ipak se
štokavština nikako nije iz hrvatske književnosti ispustila, nego je i u sve škole i
zvanja uvedena. Ona poče malo po malo prodirati i u javni i u privatni život
skoro svih Hrvata, te posta čak i zvanični zemaljski jezik cele trojedne
kraljevine.
http://kovceg.tripod.com/1895_milanovic_hrvati_srpski.htm