HRVATI I JEZIK SRPSKI

NAPISAO

S. Milanović D.
U NOVOME SADU

SRPSKA ŠTAMPARIJA
DRA SVETOZARA MILETIĆA

1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:

Knjižara „MERKUR"
papirnica i antikvarijat A. VUČIĆ
ZAGREB, Petrinjska ul. 28

HRVATI I JEZIK
SRPSKI
NAPISAO

S. Milanović D.
U NOVOME SADU

SRPSKA ŠTAMPARIJA
DRA SVETOZARA MILETIĆA

1895.

Kopija knjige iz 1895. nabavljena u:

 Knjižara „MERKUR"
papirnica i antikvarijat A. VUČIĆ
ZAGREB, Petrinjska ul. 28

nije kompletna – od ukupno 54 strane, nedostaju stranice 1-3 (tj. sve stranice
prě stranice 4).
Molim ljubaznog čitaoca koji ima mogućnosti da mi pošalje sken stranica 1-3
(ili link na kojem se nalazi cěla knjiga) na adresu stokavac@yahoo.com.
Hvala.

I.

(...)

-4-

mnogih i mnogih spomenemo samo nekoliko njih, koji su univerzitetski

profesori, a koji među tim svakom prilikom sa svim ozbiljno tvrde i pišu, da je
štokavština jezik hrvatski.

Da počnemo odma sa gospodinom Arminim Pavićem, koji predaje na

zagrebačkom univerzitetu „hrvatski jezik" i „hrvatsku literaturu". Ovaj učeni
gospodin profesor i akademik ne samo da poznaje štokavštinu jedino kao
hrvatski jezik, nego čak i za Vukove „srpske narodne pesme" tvrdi, da su pisane
jezikom hrvatskim. Šta više njemu je čak i govor Srbijanaca takođe hrvatski
jezik. Vraćajući se jednom u Zagreb iz Beograda, gde je sa kraljem Milanom
govorio jezikom srpskim, on napisa u novinama, kako kralj Milan vrlo lepo
govori hrvatski.

Za ovim gospodinom došao bi odma gospodin Tade Smičiklas i to po važnosti

svoga položaja, koji zauzima i kao akademik i kao predsednik „Hrvatske
Matice", a naročito kao profesor hrvatske historije na univerzitetu. Pa kako za
Pavića, tako i za Smičiklasa ne postoji jezik srpski, nego i on zna, da je
štokavština samo jezik hrvatski.

A sad ništa prirodnije, nego sa ove dvojice da pređemo na trećeg

univerzitetsvog profesora, na ime na gospodina Vjekoslava Klaića. Koliko se
nama bar čini, upravo je ovaj gospodin profesor ponajoriginalniji od sviju
ostalih. Tako on na primer dokazuje čak i to, kako su svi slovenski stanovnici
današnje Bosne i Hercegovine samo zato Hrvati, što govore jezikom hrvatskim,
to jest štokavštinom. Govoreći o stanovništvu Bosne i Hercegovine, on do duše
priznaje, da se tamošnje stanovništvo ne naziva Hrvatima; dok ne poriče, da se
mnogi zovu Srbima. „Nu jezik — nastavlja on — taj jedini biljeg narodnosti,
pokazuje i svjedoči, da je taj narod (t. j. narod sadašnje Bosne i Hercegovine)
hrvatskog porijekla". („Bosna". str. 71.) A taj opet jezik, kojim govori narod
Bosne i Hercegovine, jeste po istom gospodinu jezik hrvatski, pošto „svi žitelji
slovjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom i to
hrvatskim." („Bosna", str. 74.) Kako je jezik Bosanaca i Hercegovaca najčistija
štokavština, to su onda Klajiću samo zato tamošnji stanovnici Hrvati, jer
govore štokavštinom, koja je opet hrvatski jezik.

Eto ovako gadnu pseudo-nauku pronose i proturuju među neuki puk hrvatski
njihovi ljudi, zavađajući ih tako sa svojom najbližom braćom Srbima. Jer ova
pseudo-nauka hrvatska, da nema Srba i srpskog jezika, i da je štokavština jezik
hrvatski, već se kod Hrvata stalno odomaćila kao najčistija istina, te se kao
takova uvukla i u sve školske knjige. Iz ovih knjiga uče se i mnoga srpska
dečica, koja polaze komunalne škole. Ta Srpčad, kako u osnovnoj tako i u
gimnazijalnoj školi, hteli ne hteli moraju učiti, da je štokavština jezik hrvatski i
da oni govore jezikom hrvatskim, a ne srpskim. Sad ona srpska deca, koja su
pravoslavne vere, za tu se ova pseudo-nauka ne će tako lako primiti, jer oni
imaju prilike, da i od svoje matere, pa i od svoga sveštenika čuju, da je njihov
jezik srpski i da su oni Srbi.

Ali nije tako sa decom srpskom katoličke i unijatske vere, jer oni nemajući od
nikuda prilike da čuju, kako njihov maternji jezik nije hrvatski, nego srpski,
postaju malo po malo Hrvati, naravno sa svim nenaravnim, umetnim načinom:
putem škole i crkve.

Mi dobro znamo, da su takovi Hrvati, koji se stvaraju putem škole i crkve,

najmanje Hrvati i da oni najmanje imaju u sebi ma čega hrvatskog. Ali nama je
i to poznato, da se takovi ljudi odnarođuju od svoga Srpstva i to je ono, radi
čega svi Srbi bez razlike političkih nazora i položaja, u kojima se nalaze,
moraju odsudno ustati i tome leka potražiti.

Bacimo li ma i letimičan pogled samo na slavonske Srbe katoike, na tako zvane

„Šokce" i „Race", videćemo, da je naročito posle razvojačenja granice,
zavladao među njima tako sličan anti-srpski duh i osećanje, da danas nemaju
skoro nikakva smisla za svoju srpsku narodnost. Nije tako samo u Slavoniji,
nego je tako i u Dalmaciji, pa je najposle tako i u Bosni i Hercegovini. Koliko
je kvara srpskom narodu nanela ta ista pseudo-nauka hrvatska, najbolje se vidi i
otuda „Što su bosanski klerici (bogoslovi) tek u Djakovu upoznali, da su sinovi
hrvatskoga naroda". („Glasnik biskupije bosansko-sriemske" god. 1881. br. 3.)
Ovi pak klerici kao domaći sinovi bili su najopasniji za srpski narod u Bosni i
Hercegovini, naročito pak za tamošnje Srbe katoličke vere.

Najzad kako je bivalo sa bosanskim Srbima katoličke vere, tako je počelo

bivati i sa tamošnjim Srbima muhamedanske vere. Jer koliko se znade, jedini
muhamedanac, koji je rekao za štokavštinu, da je jezik hrvatski, jeste poznati
Hercegovac Lovro Ljubuški. Ali i on je to učinio tek onda, kad je od oca svog
odbegao u Dalmaciju i tamo katolički kaluđer postao.

Pa kako je ta hrvatsko-katolička propaganda počela sa ovim Lovrom i sa ovim

đakovačkim klericima, tako se evo produžava i danas na sve strane. Za to smo
se mi i latili pera u nadi, da ako je možno izobličimo tu pseudo-nauku naše
„dobro-želeće nam braće Hrvata".

Pre, nego što pređemo na samu stvar, držimo da ne će biti zgoreg, da ispričamo
i jedan događaj, koji se lane zbio u Zagrebu.

Jednom je jedan Srbin baveći se u Zagrebu, došao u pohode hrvatskom filozofu

dr. F. M. te tu s njime poveo reč između ostaloga i o jeziku. Govorili su dugo i
opširno, pa pored sveg naprezanja, učeni gospodin doktor baš nekako nije
mogao da uveri dotičnog Srbina, da štokavština nije samo srpski, nego i
hrvatski jezik. To strašno razjedi gospodina doktora, te će ovako reći svome
gostu Srbinu:

„Pa dobro; kad vi hoćete, da je štokavština samo srpski jezik, onda mi recite,
šta smo mi Hrvati, kojima je štokavština maternji i društveni jezik". Pri tom mu
doktor pokazivaše neku štokavsku štampanu knjižicu religioznog značaja, u
kojoj neki Istranin naziva istu štokavštinu jezikom hrvatskim. Dotični Srbin u
mesto da se kao gost ovako razjarena domaćina zbuni, on mu sa svim hladno
ovako odgovori:

„Mogao je dotični Istranin nazivati štokavštinu kako je hteo, pa da ipak Hrvati

ostanu kao što i jesu od Srba poseban narod. A što danas ima i takovih Hrvata,
koji se u jeziku ne razlikuju od Srba, to ćete odmah saznati, ako pogledate u
spise Ljudevita Gaja, Šima Ljubića, pa najzad i u spise Vebera Tkalčevića, koji
vam je najbolje poznat. Kako ja, tako i ceo ostali svet ne sumnjamo ni
najmanje, da je štokavština narodni jezik srpski i samo srpski; a što danas
srpskim jezikom govore i neki Hrvati, to baš ni najmanje ne menja stvar. Ako
dakle Hrvati misle, da imaju prava nazivati štokavštinu imenom hrvatskim
samo s toga, što se mnogi od njih služe istom, ja bar mislim, da Srbi ne bi imali
ništa protiv toga. No u tom slučaju Hrvati bi morali javno priznati, da samo s
toga jezik srpski zovu i hrvatskim, što se sada njime i oni služe i govore".

Doktor bejaše očevidno iznenađen ovakovim odgovorom; to ga još više

razdražavaše, te klimajući ljutito glavom doviknu istom Srbinu:

„Pa dakle mi Hrvati nemamo svoga jezika; mi dakle nismo narod; mi smo kao
Cigani bez svoga narodnjeg jezika".

„Ne, gospodine doktore — upade mu naš Srbin u reč — vi tako govoreći

padate u krajnost, jer ne samo da Hrvati nisu kao Cigani, nego su narod sa
posebnim svojim narodnim jezikom. Hrvati imaju svoj jezik, ali ga sami
zanemaruju i odbacuju, usvajajući tuđe jezike. Među tim da baš i govorite
tuđim u mesto svojim narodnim jezikom, vi bi ipak ostali sve dotle Hrvati,
dogod ne bi drugi kakav narod postali. Zar nije sam Gaj, Ljubić, pa i Veber
priznao, kako su Hrvati današnji književni jezik od Srba uzeli. Pa kad su
Hrvati, imajući u književnosti jezik srpski, ipak ostali Hrvati; to sigurno ne će
prestati da budu Hrvati ni toga radi, što im je jezik srpski i jezik društveni".

Za tim se i raziđoše, ostajući svako pri svome mišljenju.

Ovo navedosmo samo za to, da čitaoci vide i sami, kako skučeno misle o jeziku
i prvi hrvatski ljudi. Pa kad takove poglede imaju učeni doktori i profesori na
univerzitetu, onda kako li će tek o tome suditi njihovi đaci, a kako tek đaci
njihovih đaka?

Svakako po sto puta skučenije i konfuznije.

II.

Do duše pravilo je, i u svetu obično tako i biva, da je narodni jezik takovo
obeležje dotičnog življa, da je nerazlučno vezan za istu narodnost. Po tome bi
svaki narod morao imati i svoj narodni jezik; a dosledno tome niti bi moglo biti
naroda bez svoga jezika, niti opet jezika bez svoga naroda. No pokazalo se, da i
u ovome pravilu može biti izuzetka, na ime da može i sasvim obratno biti.

Za to mi i mislimo, da je mnogo pravilnije bilo reći, da između ostalih bitnih

oznaka, koje karakterišu izvestan živalj, kao poseban narod u genetičkom
smislu, na prvo mesto dolazi narodni jezik.
Tako bar mi mislimo, tvrdo držeći, da jezik svakako dolazi na prvo mesto
između ostalih narodnih osobina; s tom samo razlikom, što se nama bar čini, da
krvno poreklo, vezano za čuvstvo i osećanje dotičnog naroda ipak dolazi pre
jezika.

U toliko više ima ovakovo mišljenje verovatnosti, što se može desiti, kako se u
istini danas i dešava, da izvestan narod govori sa svim stranim jezikom kao
jedinim društvenim i književnim jezikom. I to da se njime onako isto služi, kao
što bi se služio svojim sopstvenim — šta više da i ne poznaje svoga pravog
narodnog jezika. Za to mi i naglašavamo, da jezik tek posle porekla dolazi na
prvo mesto, a kao jedno od najglavnijih karakterističnih obeležja narodnih.

Mi već rekosmo, i ako onako uzgred, da može biti naroda, koji se u mesto
svoga, tuđim jezikom služi — i pri tome ostajemo. Da i ne spominjemo ostale
narode, to će nam posvedočiti i sami Jevreji, koji danas čak ni u Palestini ne
govore svojim pravim narodnim jevrejskim jezikom, nego raznim tuđim
jezicima. No pored svega toga, nama ni ne pada na pamet tvrditi, da su oni
prestali da budu Jevreji, te da su se u one narode pretopili, čijim se jezicima
sada služe i govore, kao jedinim društvenim i maternjim jezikom. Posmatramo
li iste Jevreje, koji i ako su dosta toga zadržali od svog prvobitnog karaktera i
tipa, ipak moramo doći do uverenja, da su se veoma znatno udaljili od svojih
prvih praotaca. No pored svega toga ipak su i današnji Jevreji još uvek kao
poseban narod, bez razlike na njihove različite domovine i tuđe jezike, kojima
se u mesto svoga jevrejskoga služe. Za to mi i kažemo, da se ne sme uzeti, da
jedan narod čini narodom samo njegov narodni jezik. Dogod dakle jedan živalj
ne izgubi sve karakterne osobine, koje ga čine posebnim narodom (a ne samo
jezik), sve dotle on ostaje samo svoj, i uvek poseban individuum od sviju
ostalih naroda, i ako mu manjkaju izvesne bitne oznake.

Tek kad se uzmu svi karakterni znaci jednog življa, kojima se on od ostalih
razlikuje, onda se tek o njima dobije pravi pojam, u kom je oličen poseban
karakter dotičnog naroda. Ono dakle, što čini razliku između dva posebna
naroda, to je opet ono, što spaja živalj jednog i istog naroda, pa ma kako bio taj
živalj udaljen, raštrkan i raskomadan. Niti političke, niti geografske, a najmanje
pak crkvene granice mogu biti kriterije, po kojima se narodi dele. Po tome je
narodnost isključivo kulturna individualnost, koja se osniva na jedinstvu bitnih
narodnih oznaka i — jezika, a koje nemaju nikakove veze, ni sa različnim
veroispovedanjima, niti sa različnim političko-državnim međama, kojima je
jedan i isti narod raskomadan i podeljen.

A kako je kod ostalih naroda, isto je tako i kod Srba i Hrvata; jer što vredi u
opće za sve narode, to mora vrediti i za Srbe i za Hrvate.
Upravo se ne da ni zamisliti, da oni Srbi, koji ne stanuju na političkom
teritoriju, koji se zove Srbija, samo za to nisu Srbi, što žive recimo: u Hrvatskoj
i Slavoniji, u Austriji, u Ugarskoj, u Turskoj ili recimo u Bosni i Ercegovini. Ili
zar Crnogorci samo za to nisu Srbi, što njihova država nije kraljevina Srbija,
nego kneževina Crna Gora. Pojam pokrajinskog imena: Srbijanac, Bosanac,
Hrvaćanin, Staro - Srbijanac, Dalmatinac, Slavonac i t. d.; ili pojam
državljanstva (na ime koje je države ko pripadnik), to su čisto geografski i
politički pojmovi. To su upravo karakterne oznake pojedinih političkih naroda,
ali to nema nikakove veze sa pojmom izvesnog naroda u genetičkom smislu.

Pojam naroda političkog većinom je vezan za teritorij, pa kao pojam starijega

doba ustupa mesto posve novijem pojmu, pojmu državljanstva.

Možemo dakle sa svim slobodno reći: da je pojam državljanstva u glavnome

potpuno identičan pojmu političkog naroda.

Za to, niti ime pokrajinsko, niti pak ime dotične države apsolutno se ne mogu
uzeti kao karakteristične oznake jednog posebnog naroda.

III.

Što se tiče porekla naroda srpskoga, to niko nije ni pokušao osumnjičiti, da Srbi
nisu poseban slovenski narod, kao god što su i Rusi i Česi i Poljaci, i kao što su
ostali narodi slovenski. Isto se tako niko nije usudio (naravno ozbiljno)
dokazivati, da Srbi nisu pravi pravcati i poseban narod, u potpunom smislu i
značenju te reči.

Kad su dakle Srbi poseban narod i kad niko ne sumnja, da postoji jedan
slovenski narod, koji se zove Srbima, i koji se služi svojim posebnim narodnim
jezikom — onda valja videti i to, kakav je i koji je to narodni srpski jezik?

Sasvim jednostavno doznaćemo za pravi maternji i narodni jezik Srba, dakle za

jezik srpski, ako pogledamo, koji je taj jezik, kojim se Srbi kao isključivim
svojim jezikom služe.

Pre svega jezik, kojim svi Srbi govore, isključivo kao svojim narodnim i
maternjim jezikom, bez razlike političkih i geografskih međa, jeste
„štokavština". U grupi slovenskih jezika, ovamo dole među južnim Slovenima,
postoji jedno slovensko narečje, koje se zove štokavština. A to je onaj govor,
koji na svakom mestu zahteva što i šta onde, gde ostali jugoslovenski narodi
trebaju kaj, ča i ca. Tim narečijem govore svi Srbi ma gde bili, i to uvek
jednako kao jedinim svojim narodnim jezikom. Za drugi govor narod srpski ne
zna, niti se drugim govorom služi, pa po tome su Srbi od uvek ovaj štokavski
govor smatrali svojim jezikom — jezikom srpskim, kao što i danas čine.

Da li su Srbi još onda, dok su bili u opće u slovenskoj zajednici, govorili opće
slovenskim ili obratno svojim posebnim jezikom, kao i danas što rade, to se
zaizvesno ne može tvrditi. Poglavito s toga ne, što je i opće slovenski, kao i
jezik srpski, i kao svaki drugi jezik, pretrpeo mnogu i mnogu promenu u svom
razvitku. Toga se radi ni to ne može tvrditi, od kada baš Srbi govore ovakim
jezikom, kako ga mi danas imamo; to jest ne zna se, da li su Srbi govorili ovim
svojim današnjim jezikom još od prvog doseljenja u one krajeve, gde ih kako
Porfirogenita, tako i svi ostali domaći i strani pisci nalaze. Sudeći po pisanim
spomenicama, za koje se danas znade, jedno je samo izvesno, a to je: da srpski
narodni jezik nije upotrebljavan pre XII. veka. Tek iz tog veka potiču najstariji
pisani spomenici, pisani jezikom srpskim. Za to u mesto svakog drugog
dokazivanja, najbolje ćemo učiniti, ako pregledamo starinske spomenike, koji
su pisani štokavštinom, a iz kojih bi tek mogli zaključiti, od kada Srbi govore
posebnim svojim jezikom i šta su oni upravo smatrali za svoj narodni, za svoj
srpski jezik.

Počećemo tako sa bosanskim spomenicima i to samo za to što iz Bosne potiču

najstariji spomenici pisani štokavštinom. Od sviju najstariji srpski spomenik
pisan, ne na srpsko-slovenskom, nego na čisto srpskom jeziku jeste povelja
Kulina, bana bosanskog. Ta povelja pisana je godine 1189. dakle u drugoj
polovini XII, veka, a pisana je ćirilicom i štokavštinom, koja je sa malim
izmenama onoga doba u svemu skoro bila jednaka sa današnjom štokavštinom.
U toj povelji, koja je upućena Dubrovčanima, nema ni jednog mesta, gde bi
izrično stojalo, da je jezik, kojim je ista pisana, jezik srpski. No kako je ta
Kulinova povelja pisana istim jezikom, kojim se i u to, i u docnije još doba
posle nje pisalo po svima srpskim pokrajinama, — to ćemo potražiti druge i
docnije srpske spomenike, koji će vam pokazati i dokazati: da je jezik, kojim je
Kulinova povelja pisana — jezik srpski.

IV.

Ostanimo baš kod Bosne i Ercegovine, pa pogledajmo stare pisane spomenike,

koji su posle Kulina pisani, takođe od Bosanaca i Ercegovaca i to bez razlike
vere i pismenice.

Uzećemo na prvo mesto povelje, koje je izdao Matija Ninoslav, takođe ban
bosanski. Uzimamo njegove povelje u toliko radije, što baš on dolazi za
bosanskog bana neposredno i odma iza Kulina. Kao i ban Kulin, tako je i isti
ban Matija Ninoslav, podeljivao povelje Dubrovčanima. Godine 1234. i 1240.
izdao je Matija dve povelje, kojima potvrđuje Dubrovčanima sva ona prava,
koja su još od Kulina zadobili i uživali. Te su se dve povelje, hvala bogu
sačuvale, te tako iz njih možemo danas saznati, kako je ovaj bosanski vladar
smatrao sebe i svoje Bosance, a kako opet jezik, kojim su Bosanci tada
govorili.

U prvoj povelji stoji između ostaloga i ovo: „U ime oca i sina i svetago duha
amin. Az rab boži Matěj, a odmělom Ninoslav, ban bosnski veliki, kle se knezu
dubrovačkomu Žan Dandulu i vsej općině dubrovčkoj. Takom sm se kletvju
klel, kakom se je ban Kulin klel: da hode vlasi svobodno ...kako su u bana
Kulina hodili ... i ako věruje srblin vlaha, da se pri prěd knezem, ako věruje
vlah srblina, da se pri prěd banom..." („Monumenta serbica" XXX. Fr.
Miklosich).

U drugoj njegovoj povelji stoji opet ovo: „ako sě razratitě s kralěm raški, da vas
ne dam, ni vaš dobitek, pače da vi u hranu s vsěm vašim dobitkom... i sě ošče:
ako věruje serblin vlaha, da sě pri pred knezem dubrovčkim, i ako věruje vlah
serblina da se pri pred banom i inomu vlahu i inomu serblinu da ne isma i da sě
nekoja krivina među ni čini... i da ně nikěrě izma na inago serblina ni na inago
vlaha, liše na samoga isca" ... („Monumenta serbica" XXXV.).

I iz prve i iz druge povelje, posve lepo i razgovetno vidimo, vako ban bosanski
Matija Ninoslav smatra Dubrovčane za „vlahe", dok su mu njegovi Bosanci
Srbi. Uzmemo li Daničićev rečnik, videćemo, da je reč „vlah" bila ime za
čoveka romansko-latinskog porekla; ili za Srbina, koji se je isključivo
pastirstvom po šumama bavio. Pošto su Dubrovčani bili trgovci i pošto nisu
živeli po šumama od pastirenja, nego su obratno živeli od trgovine i po
gradovima — to su Dubrovčane samo zato smatrali u Bosni kao „vlahe", što su
većinom bili latinskog porekla i što su svi bili isključivo katoličke vere. Dakle
zato, jer su Dubrovčani katoličko-latinske vere i što su većinom latinskog
porekla u Bosni i Ercegovini smatrali su ih za Vlahe.

Bosance pak, kako smo videli, smatra njihov vladar da su Srbi. Po tome su
dakle god. 1234. svi stanovnici Bosne bili Srbi. A Srbima izvesno nisu mogli
preko noć postati, te je sasvim prirodno, da su još i za vlade bana Kulina godine
1189. takođe bili Srbi, kao god što su morali biti Srbi i pre Kulina.

Mi ne sumnjamo, da će se naći i takovih ljudi, koji će tražeći i ovde dlaku u

jajetu, dokazivati, da je tako o Srpstvu Bosanaca mislio samo Matija Ninoslav,
onako na svoju ruku, te da tobož iz toga ne izlazi, da se je i sam narod tako
smatrao. Ali šta mogu obični ljudi protiv gluposti, kad glulost i bogovima dosta
brige zadaje. Držimo dakle, da nije zgoreg napomenuti i to, da je isti ovaj ban u
sasvim ozbiljnom neprijateljstvu bio, sa tadašnjim raško-srpskim vladarima, što
se donekle i iz ove druge njegove povelje lepo vidi. A sem toga je bio isti
Matija, prvo pataren, pa onda katolik, kakav je i ostao — te je šta više važio
kao osobiti branič katolicizma i papstva u Bosni.

Takav vladar, a u ovakovim okolnostima, najmanje bi imao razloga smatrati

Bosance Srbima, kad oni u istini ne bi takovi bili. I to Srbi, u svemu jednaki
kako onim Srbima u Raški, tako i svima ostalim Srbima, koji su živeli izvan
političkih granica Bosne. Nema dakle nikakove sumnje da su se Bosanci
smatrali Srbima, kako pod banom Kulinom tako i pod banom Matijom
Ninoslavom. A pošto je ban Kulin iz XI. i XII. veka, to onda nema sumnje ni u
tome, da su Bosanci od uvek bili samo Srbi, kako ih i istorija poznaje.

Posle bana Matije Ninoslava, došao je za bosanskog vladara ban Matija

Stjepan. I od ovoga bana ostala je jedna povelja, koju je on god. 1249 darovao
takođe Dubrovčavima. Navešćemo i iz te povelje neka mesta, kako bi se videti
moglo da su i za njegovog doba Bosanci bili Srbi. Ta njegova povelja glasi: „az
Matei Stěpan po milosti božije veliki ban bosjenski s mopov bratiov i s moimi
boljarami kaljnemo se tebe Jakovu Dalfinu, knezu dubrovčkomu da vi stoimo u
večni i tverd mir i sě ošče: ako verue serblin vlaha da se pri pred knezem
dubrovčkim, i ako verue vlah serblina da se pri pred banom, i inomu serblinu
da ne isma i da ne nikěre izma na inago serblina ni na inago vlaha".
(„Monumenta serbica". XXXIX.)

Od sviju dovde navedenih starih pisanih spomenika bosanskih nema ni jednog,

koji bi bio pisan drugačijim jezikom od onoga, kojim je pisana povelja Kulina
bana. Jezik je dakle jedan; pisan je u jednoj i istoj državnoj oblasti, a od vladara
koji su vladali jednim te istim narodom — narodom srpskim. Ima do duše
bosanskih spomenika gde se Bosanci nazvvaju i „Bosanci", ali se iz toga ne
može zaključivati, da oni nisu Srbi. Jer ima i takovi spomenika u kojima se
pripadnici Srbije nazivaju „Raščani". No kako ime „Raščanin", tako i ime
Bosanac jedino su pokrajinska imena, a nikako imena tamo živećih naroda.
Ostaje po tome naša prvašnja tvrdnja: da su Bosanci Srbi.

Videli smo, da su Bosanci Srbi, kao god što smo i to videli, da su svi spomenici
bosanski pisani jednim i istim jezikom. I to kao jezikom onog istog naroda, koji
je tada u Bosni živeo, naravno bez razlike veroispovedanja. Sad nam je još
ostalo da i to vidimo, kakvim su jezikom pisane te listine i kako su taj jezik
nazivali i smatrali sami Bosanci pa i Ercegovci.
Kad su bosanski vladari sklapali trgovačke ili u opće ma kakve bilo ugovore sa
dubrovačkom republikom, onda su obično pisali dvojako. Na ime pisali su
jezikom latinskim i jezikom svojim, odnosno jezikom naroda, koji je u Bosni i
Ercegovini živeo; a to je onaj isti jezik, kojim su pisane i povelje bana Kulina,
Matije Ninoslava i Matije Stjepana Ninoslava.

Tako god 1333. a 15. marta izdade bosanski ban Stjepan Kotromanić darovno
pismo, poklanjajući Dubrovčavima: Rat, Ston i Prevlaku; pa na kraju iste
povelje naglašava: da je istu izdao u četiri primerka i to „dvije latinsci a dvije
srpscie". („Monumenta serbica". 107.) Drugim rečima rečeno, ban bosanski
kaže: da je izdao četiri primerka od jedne iste darovnice, od kojih su dve
napisane jezikom latinskim, a dve opet jezikom srpskim.

Eto dakle, gde vladar bosanski izrečno priznaje i kaže: da je jezik Bosanaca
jezik srpski; a kad se uzme na um, da je to onaj isti jezik, kojim je pisana
povelja bana Kulina — onda možemo zaključiti: da je jezik Bosanaca još od
Kulina — jezik srpski, i to ovaj isti jezik srpski, kojim su i ostali Srbi izvan
granice Bosne govorili.

U toliko nam je dragocenije priznanje baš ovoga bana bosanskog, što je baš i
on bio poznat, kao neobično veliki katolik.

No Stevan Kotromanić nije jedini, koji je bosanski jezik smatrao i nazivao

jezikom srpskim.

Udovica bosanskog bana Vuka Vukčića banica Anka zajedno sa vojvodkinjom

Katarinom Sandaljevicom, poslale su god. 1406. svoje blago i dragocenosti
Dubrovčanima u ostavinu. Poslanik koji je isto blago nosio, nosio je i njihova
popratna pisma. Ta pisma s blagom nosio je u Dubrovnik Ercegovac Pribislav
Pohvalić, koji je isto tako doneo i pisma Dubrovčana, kao potvrdu za primljene
stvari. Pribislav Pohvalić je po rođenju Hercegovac, a uz to još i katolik, pa evo
šta on kaže: „Ja Pribisav Pohvalić daju vsakomu znati, ere doidoh u Dubrovnik
poslaniem gospoe banice Anke i gospogije voevodinice Katarine Sandalevice
donih, knezu i vlastelem dubrovačcim tri listove ... pisane listom srpskim ... i
drugi list, koi za ovimi ide srpski est pisan v lito roštva Hristova tisuščno i četiri
sta i šesto lito meseca dekembria dvadeseti dan." (Medo Pucić. »Spomenici
srpski". II. 69.) Iz ovoga se vidi, da on smatra jezik bosanski za jezik srpski. Ali
on isto tako i za svoj sopstveni jezik, za jezik Hercegovaca kaže, da je jezik
srpski, što se vrlo lepo vidi iz ovoga što sledi: „Ja Pribisav Privhvalić posle
voevode Sandalja svidokuju jere ovi list srpski pisani i odpisah ga moom
rukom, i udrugom listu srpskom... tazi u prvom listu srpskom." („Spomenici
srpski" II. 70.)
No ne samo to, nego je po istom ovom Hercegovcu i jezik Dubrovčana jezik
srpski.

Juraj Vojisaljić vojvoda Donjijeh Krajeva (Bosanska krajina) i sinovac Hrvojin

smatra i zove svoje ljude uz Neretvu donju — Srbima, što takođe svedoči jedan
stari pisani spomenik od 1434. godine.

Isto tako 1451. god. smatrao je svoje ljude Srbima i knez Vladislav, sin
Stjepana Kosače („Monumenta serbica". 445.). Pa najzad je i sam Herceg
Stjepan ovo god. 1454. takođe smatrao svoje podložnike Srbima. („Monumenta
serbica". 467.)

Svi ovi do sada navedeni primeri jedno i isto kazuju, a to je: da je u Bosni i
Hercegovini od uvek živeo narod srpski koji je govorio jezikom srpskim. Po
tome jezik Bosanaca i Hercegovaca — a to je štokavština — jeste jezik srpski.

V.

Nema nikakve sumnje da su Bosanci i Ercegovci sami sebe smatrali za Srbe a

svoj jezik — t. j. štokavštinu — za jezik srpski, pa je potrebno da vidimo, kako
su stranci smatrali Bosance i Ercegovce i za šta su ih držali. Konstantin
Porfirogenit kaže izrečno, da su Bosnu i Ercegovinu naselili Srbi i, to sve od
Drine, pa nešto malo dalje na istok preko Vrbasa. Šta više zbog toga, što u
Bosni žive Srbi, njemu je i Bosna takođe Srbija. Tako on kaže u svom delu „de
administrando imperio". p. 146. III.: da Hrvatska na jugu i istoku graniči sa
Srbijom i to tako, da je Srbija južno od reke Cetine, a istočno od hlijevanjske
županije.

Isto tako sudi i grčki istorik Kipamus, koji takođe smatra Bosnu za Srbiju; te
govoreći na jednom mestu o bosanskom banu Boriću, kaže na strani 104.
ovako: „a kad beše blizu Save, pređe odande na drugu stranu preko reke, koja
se zove Drina, i koja tamo negde gore utiče (naravno u Savu), te deli Bosnu od
ostale Srbije".

Eto dakle još jednog svedočanstva, da osim Porfirogenita, ima i drugih, koji i
Bosnu takođe smatraju Srbijom, naravno radi toga, jer je sa Srbima naseljena i
jer je kao srpska oblast postojala.

Pokojni dr. Franja Rački obelodanio je mnogo starih spomenika, pa i franačkih,

voji se tiču južnih Slovena.
Između takovih ima jedan spomenik, u kome se nalazi i to, kako je knez
Ljudevit Posavski čuvši za dolazak franačke vojske u svoju kneževinu —
Panonia Savia – „ostavio grad Sisak, te pobegao Srbima, za koji narod vele, da
drži veliki deo Dalmacije" — „Siscia civitata relicta ad Sorabos, quae natio
magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur fugiendo se contulit". Dr.
Franja Rački misli, da isti Ljudevit nikako nije mogao pobeći Lužičkim
Srbima, nego jedino Srbima u Bosnu, što je sasvim i prirodno. („Rad". LVI.
109) Kako se pak ovo događa godine 822., to eto gde i Franja Rački priznaje,
da su još tada u Bosni živeli Srbi. Isti ovaj Rački nabrajajući sve pokrajine, gde
Srbi žive, izrečno kaže, da i u Bosni prebivaju Srbi. Po njemu su Srbi
nastanjeni od „Vrbasa, Cetine i Jadranskog mora ća do Morave i Ibra; u
Zahumlju, Neretvanskoj, Travuniji, Konavlju, Duklji ili Zeti, u Bosni onkraj
Vrbasa i u Srbskoj". („Poviest Slavenstva". str. 17.)

Godine 926. bio je u Spljetu crkveni sabor sviju katoličkih vernika, koji
pripadaju prostranoj spljetskoj nadbiskupiji. Na tome saboru bili su prisutni i
Srbi i to većinom iz današnje južne Dalmacije i današnje Ercegovine. Sam papa
pisao je pismo srpskom knezu Mihailu Viševiću, smostalnom vladaru
Zahumlja, preporučujući mu svoje izaslanike s molbom, da ih uzme u svoju
moćnu zaštitu. I po ovome se vidi, kako su i u Rimu čak znali, da ima Srba ne
samo u Bosni i Ercegovini nego i u Dalmaciji.

Isto tako sudi i Šime Ljubić, kome takođe nije samo današnja Ercegovina
zemlja srpska, nego čak i neretljansko primorje. Govoreći na jednom mestu o
ratu između Mlečića i Ercega Stjepana, on kaže, kako se već god. 1443. „bejaše
u srpskom primorju jaka vatra razplamtila, medju Mletčani i Stjepanom
vojevodom Sv. Save, za Zentu". („Priegled Poviesti Hrvatske", srt. 109.) Šta
više Ljubić ide i dalje, te smatra čak i Arbaniju za zemlju srpsku. Govoreći o
istim Mlečićima, on kaže: da su još od 1421. bili „teško zabavljeni ratom, sa
despotom srpskim u Arbaniji". („Prieg. Poviest. Hrvat." str. 92.)

Da su pak u Bosni i Ercegovini uvek živeli Srbi, to tvrde i priznaju i mnogi

drugi hrvatski pisci i istorici, među koje kao najznamenitiji dolaze: Lučić,
Krčelić, Tkalčić, Jagić, Maretić i t. d. No kod svega toga najglavnije je ipak to,
što isto tako sudi o tome i famozni pop Dukljanin, pošto i on drži Bosnu samo
kao jedan deo Srbije. U svojoj barskoj kronici on kaže, da „jednako bi i Srbija
ili Zagorje razdeljena na dve oblasti: na Bosnu i na Rašku".

No ne misle tako samo hrvatski i srpski pisci, nego tako misle i svi ostali
slovenski naučenjaci i pisci, a naročito pak Rusi. Primera radi mi još navodimo
Šafarika kao Čeha i Miklošića kao Slovenca.
Pa ipak sve je to još malo i nedovoljno, jer za nas ima najviše vrednosti to,
kako su se osećali i za što su držali sami Bosanci i Ercegovci sebe i svoj jezik, i
to bez razlike vere. A to smo već napred videli.

Ima ih do duše i takovih, koji zlobno podmeću, kako je sve to bosansko i

ercegovačko Srpstvo samo plod tadašnje srpsko-raške državne nadmoćnosti, te
bi otuda hteli izvesti i to, kao da su Bosanci i Bosna samo tada imali tip i
karakter srpski, kada su pojedini raško-srpski vladari bili silni i moćni; ili kada
je Bosna pod raško-srpskim vladarima bila. Ali mi smo napred naveli i takovih
primera, iz kojih se sasvim lepo može razabrati, da su se Bosanci i onda
smatrali za Srbe, kad su bili i u krvavoj zavadi sa vladarima raško - srpskim;
bilo radi političko-državnih, bilo radi verskih razmirica.

Može se skoro sasvim pouzdano reći, da je smrću velikoga srpskog cara i

samodršca Dušana Stevana Silnog propala i velika srpska carevina.

Jer u mesto da car Uroš, kao sin Dušanov produži i nastavi onde, gde je njegov
otac smrću sprečen zastao, on siromah ne dožive, ni da čestito sedne na očev
presto. Neka i suviše trula kvarež bejaše obuzela celokupni tadašnji i društveni
i državni sklop Srbije. Nije više bilo one moćne dražave, koja bi mogla
zaustaviti silnog Turčina. Onako bujnim Turcima nije dakle ništa smetalo, da
nesrazmerno brzo prevale ogromni deo stare Dušanove imperije, sve do Polja
Kosova.

Šta je na Kosovu bilo, to je svakome vrlo dobro poznato. Tako je bilo suđeno i
Srbija je kao posebna i nezavisna državna celina propala na najstrašniji načnn.
Na Marici bejaše prvi strašni poraz; a za tim ubrzo nadođe još užasniji i u isto
vreme konačni poraz na Kosovu.

Odsudnom kosovskom bitkom nestalo je Srbije i srpsko-raške države — ali ne

za dugo. Istina je, da su Turci pregazili svu srpsko-rašku državu, ali ako su
Turci pregazili Srbiju, nisu Bosnu i Ercegovinu, koje su se takođe kao srpske
oblasti još dugo održale. Baš u to vreme vladao je u Bosni, posle Nemanje i
Milutina, najznamenitiji srpski vladar, veliki i prvi kralj bosanski, Tvrtko I. Da
su Bosanci samo radi državne potčinjenosti i radi pritiska od strane raško-
srpskih vladara, samo iz nevolje smatrali sebe, svoj jezik i svoju oblast
srpskom, onda bar sad, kad eto raško-srpske države zajedno sa Srbijom nestade,
ne bi morali sebe Srbima smatrati.

Među tim mi obratno vidimo, kako Bosna, koja je dotle postojala kao srpska
banovina, posebna od Raške, postaje kraljevinom. No kako je glavna srpsko-
raška država propala, to bosanski ban Tvrtko proglašuje sebe i svoju državu za
srpsko kraljevstvo, koje će da nastavi ne samo srpski rad, nego i sve tradicije
nekadašnje raške države. Donosimo ovde zakletvu Tvrtkovu, iz koje se to
najbolje može videti.

„I spodobi me (Hristos) sugubim vencem, jako oboja vladičastvija ispravlati

mi, prveje ot isprva v' bogodarovan'iei nam zemli Bosne, po tom že gospodu
mojemu bogu spodoblšu me nasledovati prestol mojih preroditel, gospode
srpske, za nje bo ti behu moi preroditelije v zeml'nem carstvo carstvovaše, i na
nebesnoje carstvo preselili se mene že videšču zemlju preroditelj mojih po nih
ostavlšu i nevmušču svojego pastira, i idoh v srbskuju zemlju, želaje i hote
ukrepiti prestol roditel mojih, i tamo s'dšu mi venčan bih bogom darovanim mi
vencem na kraljevstvo preroditel mojih, jako biti mi o Hriste Isuse
blagovernomu i bogom postavljenomu Stefanu kralju Srbljem i Bosne i
Pomorju i zapadnim stranam, i potom načeh s' bogom kraljevati i praviti prestol
srbskije zemlje, želaje padšaja sa vzdvignuti i razoršaja se ukrepiti." (Fr.
Miklošić. Mon. serb. p. 187.)

Ovo su tako jasne činjenice, da bi i posle ovoga samo čovek pust i bez srca
mogao tvrditi, da Bosanci nisu od iskoni bili Srbi, a po tome i njihov narodni
jezik čista štokavština, da im nije bio jezik srpski, nego da su oni i sebe i svoj
jezik samo zato srpskim smatrali, što su tobož bili pod utecajem moćnih raško-
srpskih vladara.

VI.

Pretpostavljajući, da će se i takovih ljudi naći, koji će svakojako sumnjičiti

Srpstvo Bosanaca i Ercegovaca, mi ćemo svratiti jedan pogled na onu priliku,
koja ovim neljudima najviše maha pruža za takova njihova izvrtanja — a to je,
što je bilo vremena, kad su Bosanci i Ercegovci nazivali i drugačije svoj
narodni jezik osim imenom srpskim. Poznato je, kako su Turci, kad su pregazili
Bosnu, i u njoj kao i u Srbiji — uništili svaku moguću državnu formu — te se
Bosna zajedno sa Srbijom nađoše kao sastavne provincije turske imperije.
Strašan i veliki udar bio je to za celokupni narod srpski, tim više, što zversko
postupanje obesnih Azijata ne šteđaše ni nevinu čeljad na grudima svojih
matera. Krv se srpska prolevala kao more; ubava srpska sela i jaki gradovi
gubili su se u dimu strašne plamene slike, — a vapaj bednih i nevoljnih uzalud
se prolamao kroz prostranu, nekad krasnu i pitomu zemlju Srbinovu.

Jedino utočište u ovim teškim danima bila je Srbinu crkva, gde se krepio verom
u Boga, snevajući o lepšoj budućnosti svojoj.
I to je poznato, kako su Srbi u Bosni, a do turske najezde bili podeljeni na tri
različite vere. Tako rekući, domaća im prava vera bila je vera bogumilsko-
patarenska; ona je bila i najmnogobrojnija. Za njom je dolazila vera rimska —
katolička, ponajviše unesena ili iz Ugarske ili upravo od pape iz samoga Rima.
Treća vera bila je pravoslavna, koja svakako u Bosni i Ercegovini postoji tek od
sv. Save, jer on prvi uvede u Bosnu veru pravoslavnu onda, kada se Bosna i
Ercegovina nađoše pod vladom raško-srpskih vladara. Od sv. Save postoje i
dva bosansko-pravoslavna vladičanstva, koja je on sam ustanovio. Mnogi drže,
da se je Lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, nalazilo u Staroj
Srbiji — sudeći po tome, što u Bosni ima i sada crkva u selu Liplju; i po što i
sad u blizini te crkve stoje ruševine staroga pravoslavnog manastira, mi držimo,
da je to vladičanstvo spadalo Bosni, te koje to, a i mnoge druge prilike upućuju
nas da verujemo, da je lipljansko vladičanstvo, koje je ustanovio sv. Sava, bilo
drugo Bosansko pravoslavno vladičavstvo.

Ostajući pri tome, da je Bosna pre Turaka imala samo dva pravoslavna
vladičanstva, jasno svedoči, da je u njoj pravoslavnih mnogo manje bilo, nego
li bogumila, i nego li rimskih katolika. No pravoslavlje je sve više i više raslo,
dok se katoličanstvo i bogumilstvo sve više i više gubilo; a bogumilstvo se
najzad sa svim i izgubilo. I tako Srbi u Bosni i Ercegovini ostaše i docnije pod
Turcima kao privrženici triju vera — ali ne kao do sada pravoslavne, rimske -
katoličke i bogumilske, nego kao muhamedanske, pravoslavne i rimske-
katoličke. U glavnome je muhamedanstvo zamenilo bogumilstvo, premda je
bilo vrlo mnogo i pravoslavnih i katoličkih Srba, koji su se takođe poturčili.
Pošto je vera muhamedanska bila u Bosni u isto vreme i vera državna, to su se
bosanski muhamedanci mogli ženiti i sa pravim Turkinjama; tako se malo po
malo odnarođavahu krvno od svoga Srpstva. Te koje s toga, a koje opet usled sa
svim razumljivog verskog antagonizma prema Srbima pravoslavne vere,
bosanski se muhamedanci sve to više udaljavahu od svoga Srpstva. Oni se
prestaše nazivati imenom srpskim, ponoseći se pokrajinskim imenom Bosanac
ili čak i stranim imenom Turčin. A svoj jezik obično nazivahu bosanskim,
mnogo pak ređe srpskim. Najzad su mnogi od njih svirepo proganjali svaki
pokret u korist Srpstva, te otud i posta u narodu poznata izreka: da je poturica
gori od turčina.

Ista se je procedura dešavala i sa bosanskim Srbima katoličke vere, po što se i

oni počeše udaljavati od svoga Srpstva u toliko, u koliko su sebe nazivali
„Latinima" ređe „Bosancima" — a svoj jezik, onu istu štokavštinu, koju su
dotle svi bez razlike nazivali samo jezikom srpskim, počeše sada nazivati
jezikom „slovinskim", ređe pak „bosanskim", a još ređe „ilirskim".
I ovoj nemiloj pojavi treba tražiti uzrok izvan Bosne. Naročito ko poznaje
jedinstveno-ustrojstvo rimokatoličke crkve, tome će to još pojmljivije biti.
Latinsvo i hrvatsvo, pa i ino katoličko svećenstvo preplavilo je Bosnu i
Ercegovinu, te su pod okriljem moćne Austro-Ugarske monarhije širili među
tamošnjim Srbima katolicima vazda anti-srpske i Bosancima skroz
protivnarodne ideje. I sami bosanski katolici pod utiskom takova obrazovanja i
vaspitanja počeše malo po malo zaboravljati na svoje ime i na svoju narodnost.
Docnije, kad su i domaći sinovi počeli ići u katoličke svećenike, nisu ni sami
ništa bolji bili od stranaca, koji su ih u protiv-narodnom duhu poučavali.

„Bosanski franjevci većinom rodjeni Bošnjaci, polazili su škole izvan

domovine. Oni su po visokih školah sticali do duše veliko znanje tako, da su u
Bosni bili jedini ljudi, koji su štogod umjeli i razumjeli; ali vrativši se kući,
bjehu se većinom otuđili svojemu narodu. Pošav za tim na župe (parohije) vrli
ti ljudi, znali su puk (narod) svoj poučavat (naravno u veri) ali narodne sviesti
i ponosa ne mogoše jim u grudi udahnuti, jer ni sami nisu pravo znali, tko su
i što su. Prema tomu izgubio je i puk mnogo narodne sviesti, on je zaboravio
slavnu prošlost i porijeklo svoje (naravno srpsko) ter se je protu naravno počeo
zvati „Latinom", jer da je vjere latinske". (Vjek. Klaić. „Bosna", str. 98.)

Jedini su dakle bosanski Srbi pravoslavne vere, koji su ostali, kao što su i bili
— čelik-Srbi, nazivajući i na dalje sebe Srbima, a svoj jezik samo jezikom
srpskim. Ali baš za to, što su pravoslavni Srbi tako čvrsto čuvali i negovali u
najvećoj čistoti ime i svoju narodnost srpsku, za to su baš kako katolički
svećenici, tako i muhamedanske odže i imami, sve više ubijali kod svojih
vernika duh i osećaj srpski, bojeći se, da bi oni pored Srpstva primili i veru
pravoslavnu.

To bi bio glavni razlog, što je katolička i muhamedanska vera zatirala ime i

narodnost srpsku kod svojih vernika. No ima tome i drugih razloga, od kojih su
i politički razlozi znatno utecali na ovu istu stvar. Bilo sad ovako ili onako,
jedno je ipak ostalo nepromenjeno kod ovih odnarođenih Srba Bosanaca, a to je
jezik srpski, kojim i sada a kojim su uvek govorili: taj jezik jeste —
štokavština, koju su i oni dotle nazivali samo jezikom srpskim, a koju tek u
najvovije vreme počeše nazivati raznim drugim imenima.

No i iz tog najnovijeg vremena imamo dva dokaza, da su i bosanski katolici i

bosanski muhamedanci nazivali svoj jezik takođe srpskim. Tako Hrvat Šime
Ljubić sam priznaje: da je bosanski fratar Matija Divković zvao svoj jezik, to
jest štokavštinu — jezikom srpskim. („Ogledalo" II. str. 354.). Isto je tako g.
1775. napisao neki bosanski muhamedanac rečnik bilja pod ovim natpisom:
„Sirf izze otlar bejandir", što znači — „Popis biljaka na srpskom jeziku"
(O. Blau „Bosnisch-tiirkische Sprache Denkmäler", 151—174.). Da bi pak
rođeni Bosanci igda sebe zvali Hrvatima, a svoj jezik Hrvatskim (izuzimajući
najnovije doba) nema ni jednog dokaza.

No kad su Turci osvojili Bosnu, Ercegovinu, Slavoniju, gotovo celu Dalmaciju

i veliki deo Hrvatske, sve su se te zemlje zvale imenom „Bosna". Da su se
doista sve te različne zemlje i pokrajine zvale Bosnom, to svedoči od strane
Hrvata V. Klajić (vidi njegov istoriski atlas, kartu: 6); a od stranaca, koji to
svedoče pominjemo Sprunera (vidi Spruner Menke. 3. Nr. 90.). I iz te prilike,
što je u to vreme Bosna sa svim nešto drugo značila, nego što znači Bosna
danas, i što je onda inače značila, htele bi hrvatske šoviniste da zavedu na
stranputicu neobaveštenu svoju masu, da su Bosanci Hrvati. Te sofiste traže one
ljude, koji su rodom iz današnje Dalmacije i današnje Hrvatske, ali koji su
spadali u starije doba pod geografski naziv „Bosne" — pa bi hteli, da od
dalmatinskih i hrvatskih primoraca naprave neke bosanske Hrvate. Ali to niti u
nauci, niti u opće ima kakove vrednosti.

Po tome dakle ne čini ništa, što Srbi u Bosni zavedeni i neobavešteni nazivaju
svoj jezik raznim imenima. Glavno je dakle to: što su svi Bosanci i Ercegovci
govorili jednim i istim jezikom t. j. štokavštinom, kao što i danas njom govore
svi Bosanci, bez razlike vere. Da je tako, to najzad svedoči i sam V. Klajić
pišući, da „svi žitelji slovjenski u Bosni i Ercegovini, bilo ma koje vjere,
govore jednim jezikom". („Bosna", str. 74.) A taj jedan jedini narodni jezik
Bosanaca jeste štokavština — dakle jezik srpski.

VII.

Dokazasmo eto tako, i ako u najkraćim potezima, da su u današnjoj Bosni i

Ercegovini od uvek živeli Srbi, kao i to: da je sam tamošnji narod nazivao i
smatrao svoj domaći maternji jezik — t. j. štokavštinu — jezikom srpskim; i to
ne samo do Turaka, nego i posle propasti Bosne. Ali kad je Bosna potpala pod
Turke, silan se narod iz nje raselio, kako po današnjoj Slavoniji, tako i po
današnjoj Hrvatskoj. Kako su današnji Slavonci, naročito oni, što su katoličke
vere, većinom došli iz Bosne, premda ih ima, koji su došli i iz stare i iz
današnje Srbije, to treba pogledati, kako su ti nekadašnji Bosanci, a sada
Slavonci svoj jezik i sebe smatrali — a naročito kako su svoju štokavštinu
nazivali. I ovom prilikom poslužićemo se pisanim starinskim spomenicima i to
onima, koji su pisali sami Slavonci katoličke vere.
Što se tiče najstarijih spomenika iz vremena, pre nego je Slavonija dopala pod
Tursku, može se reći, da ih upravo i nema. Poznata su samo dva pisana
spomenika; jedan srpski, pisan g. 1465. u slavonskom Brodu na Savi
(„Monomenta Serbica" 494.); a drugi hrvatski, pisan u Čovcu kraj slavonske
Nove Gradiške (I. Kukuljević „Listine hrvatske, p. 104.). Oba ova spomenika
nemaju skoro nikakove vrednosti, jedno, što sami sobom ništa ne kazuju, a
drugo opet, što se nezna, ko ih je pisao. Po tome im je ne samo vrednost nego i
njihova pravovaljanost veoma sumnjive prirode. Nije dakle drukče, nego da se
poslužino sa sponenicima, koji nam potiču iz doba posle oslobođenja.

Poznato je, kako se po odlasku Turaka iz Slavonije, poče lepo razvijati domaća
književnost, naročito ona pisana čisto narodnim jezikom. Taj pak jezik jeste
najčistija štokavština, kako se samo može poželeti. Pa ajde da vidimo, kako
sami Slavonci smatraju tu svoju štokavštinu, t. j. svoj narodni maternji jezik?

Počećemo sa najučenijim mužem svoga doba, sa Petrom Matijom Katančićem,

koji je rođen u Slavoniji — Valpovo. On je do duše pisao na stranim jezicima,
ali i iz tih njegovih spisa vrlo se dobro može razabrati, kako on misli o jeziku
Slavonaca — o štokavštini.

Za njega je taj jezik, jezik ilirski; drugog naziva on apsolutno nema za jezik
Slavonaca. Pa po što je njemu štokavština jezik ilirski, onda su mu i svi oni
Iliri, koji god štokavštinom govore. Sad treba videti, gde su sve, i ko su upravo
ti Katančićevi Iliri?

U svome delu „De Istro" etc. (Budimsko izdanje od g. 1798.) Katančić ovako
kaže, da: Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci (naravno razumevajući tu i
Ercegovinu) i Srbi u Ugarskoj — i to sa obe strane Dunava, govore jednim
istim jezikom, kojim i Dalmatinci — a da se od Hrvata razlikuju (str. 108).
Šta više isti Katančić kaže i to: da su se Hrvati uvek razlikovali, pa da se i
danas još (XVIII. vek) razlikuju od Dalmatinaca i po jeziku i po domovini
— „prefecto et hodie Croatas ab Dalmatis et patria, et laquendi ratione,
distinctos bene novimus" (str. 107.).

Da ne bi ko mislio, da je Katančić time samo to hteo reći: kao da se jedino

dalmatinski Iliri od Hrvata razlikuju i po domovima i po jeziku, to ćemo navesti
i ostale njegove reči, koje će pokazati, da je on dobro uveren bio: da se svi Iliri
od Hrvata u svemu razlikuju, pa i u jeziku.

Tako on kaže: da se osim Dalmatinaca i svi ostali Iliri veoma znatno od Hrvata
razlikuju; naročito pak po jeziku (str. 227.) A kako on za štovavštinu izrečno
kaže, da je jezik ilirski — „Illyrice" (str. 140.), to je očevidno, da su po njemu
svi Iliri govorili samo štokavski. Kad njemu svi Iliri samo štokavski govore, i
kad se takođe po njemu apsolutno svi Iliri razlivuju u svemu od Hrvata, —
onda nema sumnje, da su Hrvati govorili sa svim drugim jezikom, različnim od
štokavštine.

Najzad to se i otuda vidi, što Katančić, smatrajući štokavštinu za jezik ilirski,

kaže: da je kajkavština (Carniolica) jezik slovenački, dok mu je čakavština
jezik hrvatski (str. 140). Ovo se potpuno podudara sa jednom drugom
njegovom vešću, gde smatrajući samo čakavce za Hrvate, ovakove im granice
prema Ilirima stavlja. On kaže: „Linea ab Dravo per Moslavinam ducta ad
Czetinae fluminis Dalmatiae exortum. Regionem ab hac linea in occasum
patentem coluere Savienses, et horum posteri Croatae usque hodie colunt".
(„Specimen Philologiae", etc. 24) A to će reći, da Hrvati žive zapadno od linije
povučene od Drave, pa kroz Moslavinu do utoka reke Cetine u Dalmaciji; a na
tom prostoru živeli su od uvek njihovi potomci (Čakavci), koji tu i danas još
žive. Jasno je dakle, da po Katančiću Hrvati nisu Iliri, i da ne govore ilirskim
jezikom, t. j. štokavštinom. Šta više po njemu čak ima i više toga, u čemu su
Slovenci (naravno po jeziku) mnogo bliže Ilirima nego li Hrvati (str. 150.)

Videli smo, kako je Katančić rekao, koji su sve to Iliri, koji govore
štokavštinom, t. j. koji govore onako isto kao i Dalmatinci. Ali on kaže još i to,
kako Bosanci i Dalmatinci govore onim istim jezikom kojim govore i
Srbijanci (str. 144.); a malo dalje i na istoj toj strani kaže, kako svi Srbi
govore jezikom ilirskim — „Serblii... universi dialecto Illyrice usi". Pa pošto
Katančić priznaje i tvrdi, da Iliri sami sebe zovu Srbima, pa da ih i drugi isto
tako zovu Srbima, a i Ilirima, a i Vlasima. (str. 217. i 227.), to onda nema
sumnje, da je on kao i svi njegovi Slavonci smatrao svoj domaći narodni jezik
za jezik srpski.

Eto tako učeni Katančić i kao rođeni Slavonac, i kao katolički kaluđer
(franjevac) smatra svoj narodni jeznk, t. j. čistu štokavštinu za jezik srpski; a
sve one, koji štovavski govore za Srbe — premda ih drugi pored toga imena još
i Ilirima, pa čak i Vlasima zovu. Da Katančić nije ovde pomišljao samo na
pravoslavne štokavce, nego takođe i na katoličke, to svedoči on sam, kad kaže:
„da vera ne čini razliku u narodnosti — „ad hic (ritus) non facit diversitatem
in gente." (str. 143) Najzad to priznaje i sam Ljudevit Gaj, koji kao Hrvat,
preporoditelj i pravi otac današnjih Hrvata kaže, da su Srbi Iliri, i to da su:
„Iliri... pod slavnim posebnim imenom srpskim". („Ilirske Novine.".g. 1840.)

Sad, kad smo sve ovo vidili, mogli bi poći i dalje, pa pogledati, šta ostali učeni
Slavonci, takođe katolici, pišu o narodu, koji živi u Slavoniji, i o jeziku
onamošnjeg naroda — o štokavštini. No u mesto toga mi ćemo se zadovoljiti
samo sa još dva domaća svedoka, kojima ćemo dovoljno rasvetliti ovo naše
dokazivanje.

Torkvato Brlić takođe je katolik i rođen Slavonac, pa i on kaže, da su: „u celom

ilirskom trokutu živeli Srbi rimokatoličkog i istočnog (t. j. pravoslavnog)
zakona." („Grammatik der illyrischen Sprache.", vidi predgovor str. 3. g. 1854.)
Eto gde i ovaj slavonski katolik — „šokac", zna i za Ilire pravoslavne vere i za
Ilire katoličke vere, među koje i sam spada i koje on Srbima zove. Za svoj
maternji jezik, kojim govore i svi ostali Slavonci bez razlike vere, on izrično
kaže, da je jezik srpski (vidi istu gramatiku str. 14). Tri godine kašnje (1857.)
izdao je spomenike srpske, za koje reče, da ih je sa nemačkog na srpski
preveo; a preveo ih je na čistu štokavštinu. Tako bi to bio još jedan dokaz, da je
štokavština ne samo od Bosanaca i Ercegovaca, nego i od Slavonaca smatrana
jedino kao jezik srpski. Da je pak ma ko, rođen u Slavoniji, ikada rekao za svoj
jezik, za štokavštinu, da je jezik hrvatski, apsolutno nema ni jednog slučaja
sve do naših dana. Prema tome nije ni najmanje preterao i zgrešio slavni
slavonski pesnik Matija Antun Reljković kad se ovako u pesmi obraćao na
svoje zemljake katoličke vere: „O Slavonče! ti se vrlo varaš, koji god mi tako
odgovaraš; vaši stari jesu knjigu znali, srpski štili, a srpski pisali". (Djela M. A.
Relkovića", str. 291.). Kada bi dakle i na dalje počeli ovako nabrajati sve
premnoge dokaze o Srpstvu Slavonaca i njihovog jezika, bez razlike vere, ne
samo da bi otegli stvar, nego bi i sa svim suvišno bilo. Prema tome ostaje nam
još samo to, da vidimo, kojim je jezikom govorio onaj narod, što je živeo u
današnjoj, kao i u Staroj Srbiji. No i suviše bi smešno bilo dokazivati ono, što
još niko osumnjičio nije. Jer kako se vidi iz sviju pisanih spomenika stare i
današnje Srbije, samo jedno izlazi, a to je: da su tamo živeli sami Srbi i da su
govorili takođe jedino štokavštinom, koju su kao i Bosanci i kao Slavonci
smatrali i uvek nazivali jedino jezikom srpskim i nikako drugojače. Dakle,
jezik i narod današnje Srbije, Stare Srbije, Bosne, Ercegovine i Slavonije bio je
od uvek, kao što je i sada, srpski — a govorio je jednom te istom štokavštinom.

Prema tome izlazi samo na jedno: dogod dopire štokavština, dotle dopiru i Srbi.

No, ima ljudi, koji su i u ovako jasnu stvar ipak hteli da uvedu zabunu i
pometnju. Ima na ime naroda, koji govori štokavski, i to ne od uvek, pa sebe u
najnovije vreme naziva Hrvatima, kao što i štokavštinu ne zovu jezikom
srpskim, nego raznim drugim imenima. Ovako šta sa svim je neprirodno — i
nikako nije moglo ponići među samim narodom iz njegove sopstvene pobude,
nego je umetnim načinom nakalamljeno školom, crkvom i knjigom u opće. Ti
dakle ljudi, koji se danas osećaju i nazivaju Hrvatima, a pri tom govore
štokavski kao jedinim svojim maternjim i narodnim jezikom, nisu ništa drugo
— nego pohrvaćeni Srbi; t. j. Srbi, koji se više ne osećaju i ne zovu Srbima, ali
su ipak zadržali mnoge osobine narodnosti srpske, — pa i jezik.

Upravo baš ova prilika, što su ti pohrvaćeni Srbi zadržali svoj prvobitni jezik
srpski, i ako su se prestali osećati Srbima, bila je u stanju da ohrabri tolike
nadri-naučenjake, naročito hrvatske, pa su počeli tvrditi, ili su bar počeli
sumnju u neobavešten svet unositi, kako tobož štokavština nije jezik samo
naroda srpskog, nego i naroda hrvatskog, — a ima ih, koji sa svim drsko tvrde,
da baš otuda štokavština i nije jezik srpski nego jedino i samo jezik hrvatski, što
kako smo videli sa svim obratno stoji.

VIII.

Mi bi mogli odma da navedemo skoro sve slovenske učenjake, pa i mnoge

strane, koji smatraju štokavštinu jedino kao jezik naroda srpskog. Ali u mesto
toga mi ćemo radije navesti nekoliko znatnijih hrvatskih učenjaka, koji će vam
u ovoj prilici i ako, kao naši nacionalni protivnici, takođe posvedočiti: da je
štokavština jezik srpski. Pre svega počinjemo sa učenim profesorom bečkog
univerziteta, sa V. Jagićem, koji i ako nije baš izrečno tvrdio, ipak smatra
štokavštinu za jezik srpski. Mi to izvodimo iz premnogih momenata njegovih
pojedinih rasprava, članaka i književnih ocena. Navešćemo ovde samo jedan
takav primer, koji vadimo iz njegova dela, koje nosi natpis „Historija
književnosti naroda hrvatskog i srpskog"; pa evo, šta stoji u tom njegovom
delu: „Ono doba (XV. i XVI. vek) bejaše jezik srpski čak jezikom
diplomatskim: turskoga, ugarskoga i rumunskoga dvora, kada su štogod s
Dubrovnikom ili među sobom ugovarali; to nam dokazuju njihova pisma, koja
se nalaze u zbirci srpskih listina, kod Miklošića, kao na primer pisma Amurata
II. od 1430. i 1442. g. na republiku dubrovačku, pisma Mohameda II. Alibeja,
Hamza-bega, Bajazita II., Selima I., Sulejmana II.; pisma kralja ugarskoga
Matije od 1465. g. na fratra Aleksandra Dubrovčana, pisma Ivana Zapolje na
Mehmed-bega, pismo Aleksandra vojvode moldavskoga na Dubrovnik i t. d."
To je samo jedan primer, a takovih bi primera mogli još navesti, no mi smo
zadovoljni i sa ovim jednim, iz koga se sa svim lepo vidi, kako i Jagić, i ako
Hrvat, a kao stručan učenjak prvog reda kaže otvoreno, da su jezikom srpskim
bila pisana sva ona napred pomenuta pisma. Ta pak pisma pisana su čistom
štokavštinom; šta više onom istom, kakovom se svi Srbi i danas služe. Po tome
dakle Jagić kao Hrvat priznaje, da je štokavština jezik srpski.

Za Jagićem došao bi odma Šime Ljubić koji kaže, da „mieste što i šta, s kojima
se Srblji uvijek služe, Hrvati upotrebljuju višekrat ča, a gdje je talijanština
imala više upliva ca". („Ogledalo". I. 68.). On ide i dalje, na do najmanjih
sitnica kazuje, u čemu se sve jezik srpski od jezika hrvatskog razlikuje, to jest,
u čemu se razlikuje štokavština od čakavštine. Tako on navodi čak i to, kako
„Hrvati mal da ne svudi izgovaraju h kao niemci ch a Srblji ne". („Ogledalo". I.
str. 68.). Ostajući dosledno pri svojoj tvrdnji, da je štokavština jezik srpski on i
jezik Dubrovčana i Kotorana naziva i smatra jezikom srpskim, te kaže, da su
„djela starijih spisatelja dubrovačkih kotorskih rodom srpskim ili barem
odgojenih pod uplivom srpskog nariečja kako na primjer Šiška Menčetića,
Gjore Držića i t. d." („Ogledalo". I. str. 69 i 70).

Isto tako sudi o štokavštini i Jurko Križanić, čuveni hrvatski panslavista,

rođen u sred današnje Hrvatske, kraj Karlovca. On je na ime god. 1666. napisao
slovensku gramatiku, u kojoj je između ostaloga govorio i o jezičnoj razlici
između srpskog i hrvatskog govora. Ako mu se ma šta drugo može prebaciti, to
mu se jedino ne može prebaciti, da nije znao kakovim, jezikom govore njegovi
Hrvati, jer je taj jezik u isto vreme i njegov sopstveni jezik. Srbe je naravno
manje poznavao, i to samo one, koji su živeli u provincijalnoj Hrvatskoj, od
kuda je i sam rodom bio. S toga on i govori samo o štokavštini južnog narečja.

Govoreći dakle o razlici srpskog i hrvatskog jezika, on kaže i to, kako pisme l,
ako je kod Srba na kraju reči, onda glasi kao o; dok isto to l kod Rusa i Hrvata
ostaje i na kraju reči l. Dalje kaže on, kako Srbi u drugom padežu množine
imaju a, dok Rusi i Hrvati toga nemaju. Dalje govori, kako Srbi menjaju u
pojedinim padežima g, k i h u z, c i s, a Rusi i Hrvati ni to ne čine. U mesto toga
oni „ljubet neot minno izrikat ta slova" i. t. d. („Rad", XVI. 191.—192.) A iz
svega ovog izlazi opet ono isto, t. j. da i ovaj Hrvat smatra štokavštinu za jezik
srpski.

Sada prelazimo na Ljudevita Gaja, koji je do duše prvak ilirskog pokreta, ali je
ipak Hrvat. Šta više Gaja sami Hrvati smatraju kao svoga narodnjeg
preporoditelja. Ajdemo dakle da vidimo, šta kaže taj Gaj za jezik srpski, t. j. za
štokavštinu.

God. 1852. napisao je Gaj u svojim sopstvenim novinama jedan članak, u kome
polemišući sa Antunom Starčevićem, kaza i ovo: „Kao što ja, tako i veća čast
rodoljubivih Hrvatah, koji braću Srblje i Srbstvo, kao najglavniji temelj
jugoslavjanske, ili kako ju mi polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske
narodnosti smatramo." Dakle Gaj i mnogi Hrvati smatraju Srbe kao Ilire, i to
kao najglavniju granu i temelj narodnosti ilirske. Ali kako Gaj ne isključuje iz
Ilirstva ni ostale Jugoslovene, kao n. pr. Slovence, Hrvate i Bugare; to je veoma
potrebno videti, šta on dalje o najglavnijoj grani i temelju Ilirstva sudi?
Osvrćući se uzgred u produženju pomenutoga svog članka i na Pavla
Vitezovića, takođe Hrvata, koji se je mnogo borio za narodni jezik, ovako
produžuje Gaj: „Kamo sreće, da je on onda (t. j. Vitezović) kao što mi sada u
novija vremena, najglavnije grane jezik (t. j. jezik srpski)... u svojoj cjelosti
prigerlio". Eto dakle gde i Gaj priznaje, da su svi Iliri izabrali jedan isti jezik, i
to jezik najglavnije grane ilirske; a ta grana, koja je u isto vreme i temelj
Ilirstva, kako smo po samom Gaju videli, jeste narod srpski. Kako je pak jezik
naroda srpskog štokavština, to onda sledi, da i Gaj priznaje štokavštinu za jezik
srpski. Do duše i Gaj i njegovi Iliri često puta zovu tu istu štokavštinu i jezikom
ilirskim, nu to ne menja u načelu Gajevo tvrdo uverenje, da je štokavština,
kojom sada svi Iliri govore, — jezik srpski. „Tako na primer — kaže Gaj —
sav svet zna i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još niti
iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to (t. j. jezik, kojim je pisana ilirska
književnost, a to je štokavština) nije srpski, već ilirski jezik". („Danica" br. 36.
god. 1846.)

Držimo, da ovo nekoliko važnih priznanja sa strane najučenijih ljudi hrvatskih

bejahu dovoljni, pa da se vidi, kako i sami Hrvati smatraju štokavštinu za jezik
srpski. Dakle i po priznanju samih Hrvata izlazi, da štokavština nije hrvatski,
nego samo jezik srpski. Nu mi se ne ćemo samo time zadovoljiti, da to
dokažemo; mi ćemo i dalje poći, kako bi sa svim potpuno mogli dokazati i
videti: koji je to narodni jezik hrvatski, kad već štokavština, po priznanju samih
Hrvata, nije jezik hrvatski. I za to ćemo se takođe poslužiti hrvatskim piscima,
koji će nam i u ovoj prilici sami kazati: Koji je taj jezik, kojim govore Hrvati
kao svojim narodnim jezikom?

Pre svega treba znati, da kao god štokavštinu, tako i kajkavštinu sami Hrvati ne
drže i ne smatraju za jezik naroda hrvatskoga. Sam I. Kukuljević otvoreno
priznaje, da kajkavština nije hrvatski, nego slovenački jezik. Kada je ono 15.
juna 1861. g. kao veliki Župan držao govor u trojedničkom saboru, onda je
između ostaloga rekao i ovo: „Jezik onaj, što ga naš narod hrvatski ispod
Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovom polju govori (a to je kajkavština)
nije po zakonih jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sade tako zove... ta
zpravo imenom slovenskim (t. j. slovenačkim -- kranjskim) nazivao ga je sam
naš (hrvatski) narod još u XVI. i XVII. vijeku". Ko zna, koliko je zaslužan za
Hrvate ovaj isti Kukuljević, i kome je poznato, kakav je strašan hrvatoman on
bio, taj će izvesno moći i to pojmiti, od kolike je vrednosti ovo njegovo
priznanje za našu tvrdnju: da kajkavština takođe nije jezik naroda hrvatskoga.

Ali ne misli tako samo Kukuljević, nego se može reći, da to njegovo mišljenje
deli i sam Jagić. U jednom svom delu dokazivao je St. Novaković, da je
kajkavština dijalekat hrvatski. To se nije svidelo Jagiću, pa pozivajući se na
Daničića, koji kajkavštinu smatra samo kao razriječje dialekta slovenskoga,
drži, da je Novakoviću „valjalo sa svim negdje drugdje gledati Hrvate i
hrvatsku književnost, a ni po što u pukom kajkavizmu". („Rad", XVIII. str.
240). Dakle i Jagić kaže, da se kajkavština ni po što ne može uzeti kao jezik
hrvatski. Isto su to i još kud i kamo jače dokazivali i ostali Hrvati kao god i
strani pisci, među koje na prvom mestu spominjemo: Miklošića, Budmanija,
Daničića. Svi su oni dokazivali ne samo da kajkavština nije jezik hrvatski, nego
šta više, da je i tako zvana „hrvatska kajkavština" mnogo bliže slovenačkom,
nego li hrvatskom jeziku. Kad se svemu ovome doda još i ta prilika, što
Slovenci ne poznaju nikakova druga jezika, kojim bi se kao svojim narodnim
služili, osim jedine kajkavštine — onda držimo, da ne ćemo ni najmanje
pogrešiti, ako budemo tvrdili, da i kajkavštvna nije jezik hrvatski nego
slovenački — kranjski.

IX.

Kad znamo i kada postoji fakt, da ni štokavština, ni kajkavština nije jezik

naroda hrvatskoga, onda nam ništa ne smeta da tvrdimo da je jedino čakavština
narodni jezik Hrvata. I to ne od skora, nego od najstarijih davnina; upravo od
onda, od kada se za nju zna, pa sve do dana današnjega. Istu su čakavštinu
samo Hrvati upotrebljavali kao svoj jezik, pa je tako i danas još, samo oni
upotrebljavaju kao svoj narodni jezik. Tako čakavštinu poznaje sveopća nauka,
tako je smatraju svi slovenski naučenjaci, pa najzad tako je smatraju i sami
Hrvati, što i jeste kod ove stvari najznačajnije.

Da je čakavština narodni jezik hrvatski, to se i otuda vidi, što se ona i danas još
proteže i vlada, jedino onde, gde žive Hrvati bez primese srpske ili slovenačke.
Tako n. pr. na onom istom prostoru gde je još Porfirogenit stavio granice
hrvatske, posle prvog doseljenja njihovog, živeli su od uvek čakavci.

Pred nama su „Listine hrvatske" što ih 1863. g. izdade I. Kukuljević-Sakcinski.

Tih listina ima 380. (trista i osamdeset), a ni jedna ne dopire istočnije od Vrbasa
i južnije od Cetine; drugim rečima, sve su one pisane u onim granicama, koje
Porfirogenit stavlja Hrvatima i Hrvatskoj. Ako od ovih listina izostavimo one
dve-tri srpske listine, koje je Kukuljević umetnuo u svoju zbirku, takođe kao
hrvatske, onda ćemo videti: da su sve ostale pisane isključivo čakavštinom.
Ova prilika tako je očevidna, da bi svako mogao i bez komentara odma uvideti,
da samo čakavštini pripada ime hrvatsko. To na posletku priznaje i ugledan
hrvatski pesnik Stanko Vraz, koji 1843. g. ovako pisaše o imenu hrvatskom:
„po pravu (t. j po jeziku) to dakle ide ime (ime hrvatsko) jedino Hrvate,
čakavce, t. j. onu granu južnoslavjansku, što treba u svom govoru ča miesto šta
ili kaj; a ti Hrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih
varoših, zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih („Kolo". III.
31.).

Sa malom razlikom Porfirogenitovih hrvatskih granica, eto gde i S. Vraz

priznaje, da su Hrvati samo čakavci, a čakavština da je jedino jezik hrvatski.
Svi hrvatski pisci i starijeg i novijeg doba, nazivali su svoj čakavski jezik,
hrvatskim jezikom; a nema apsolutno ni jednog primera, da je ma koji čakavac
nazivao svoj jezik i sebe ni Slovencem — Kranjcem, ni Srbinom. Po tome ne
može biti sumnje, da je čakavština jedini narodni jezik hrvatski.

No priznati se mora, da ipak ima „hrvatskih listina", koje su pisane

štokavštinom a koje potiču iz krajeva, dokle ne dopiru istorijske i etnografske
granice Hrvata. Takove su listine pisane od pohrvaćenih Srba; jer kako već
napomenusmo, ima i takovih ljudi, koji se sa svim osećaju hrvatski, smatraju
sebe i svoj jezik hrvatskim, a ipak govore srpski onako isto, kako su govorili,
dok se nisu Hrvatima zvali i osećali. Ti ljudi jesu danas pohrvaćeni Srbi, koji su
zadržali i kao Hrvati svoj nekadašnji jezik srpski, te od takovih datiraju i svi oni
spomenici, koji se smatraju hrvatskim, a među tim su pisani jezikom srpskim, t.
j. štokavštinom. Za ovo imamo prekrasne potvrde u tome, što nema ni jedne
takove listine, koja je pisana u vremenu pre srpskih doselenja u krajeve, gde
Hrvati žive i gde se mešaju sa Srbima.

Isto tako ima i čakavskih listina iz krajeva severno od Kupe, gde su se Hrvati sa
Slovencima mešali, dok u opće nema ni jednog primera, da su Hrvati bili
štokavci, gde su se samo sa Slovencima mešali, nego su tu kao uvek samo
čakavci ili kajkavci, koji nisu niko drugi, nego pohrvaćeni Slovenci. Na granici
kranjske granice nalaze se dva čisto srpska sela, Marindol i Bojanci, koja su od
svuda opkoljena samom kajkavštinom, pa ipak oni i danas sačuvaše svoj čisti
srpski jezik, svoju štokavštinu. Isto tako ima u Istri jedno srpsko selo, Peroj,
takođe opkoljeno od svuda čakavcima i kajkavcima, pa je i ono sačuvalo sve do
danas svoju čistu srpsku štokavštinu. Ovo nisu puke slučajnosti, nego to su
veoma jake činjenice, po kojima nije teško dokučiti, da su jedino čakavci
Hrvati, a čakavština narodni jezik hrvatski. Drugim rečima, gde god se
spominju štokavci i kajkavci pod imenom narodnosti i jezika hrvatskog treba
znati, da su to pohrvaćeni Srbi i Slovenci. Ovom pohrvaćivanju išle su znatno
na ruku i političke, a bogme mnogo više ondašnje verske prilike, a takovo
Hrvatstvo jeste pojam, čisto umetne i političke prirode, koji je novijeg datuma i
koji nema ničeg zajedničkog sa narodom hrvatskim u genetičkom smislu. To
novije i političko Hrvatstvo potiče već iz XVI. veka, kada su se Srbi, bežeći
ispred Turaka, još jače nego dotle izmešali sa Hrvatima. Ponavljamo, da su tek
mešavinom naroda hrvatskog s narodom srpskim i slovenačkim, ponikli ovi
novi i politički Hrvati; ili bolje, ovi „hrvatski" štokavci i kajkavci. To je najzad
svakome dobro poznato, ko god se iole bavio odnošajima Hrvata i Srba i ko je
ma što god o tome mislio.

Sam učeni Jagić otvoreno priznaje, da tek nekako od XV. i XVI. veka potiču
one tako zvane „listine hrvatske", koje su pisane u današnjoj Hrvatskoj, a u
dobu uskočkom. Jedino te „hrvatske listine" pisane su, kako sam Jagić veli,
štokavštinom i ćirilicom. Nama se takođe čini, da su te iste listine samo za to
„hrvatske", što su pisane u Hrvatskoj, i što ih je g. Kukuljević uturio u svoju
zbirku „Listina hrvatskih".

Čudnovata i u svetu retko poznata pojava, koja kod Hrvata u veliko vlada, jeste
neobična manija za svojatanje tuđega u opće, a napose za svojatanjem tuđih
jezika, napuštajući pri tome svoj sopstveni. Takovo postupanje urodilo je
veoma nemilim plodom, jer je narod hrvatski postao skroz ravnodušan kako
prema svom jeziku, tako i prema svojoj narodnosti i domovini. U tome se tako
daleko išlo, da i sam Smičiklas priznaje, kako se „Hrvat po stotinu puta i
gotove uviek sam nazivlje općim imenom Slaven, a gotovo nikada Hrvat".
„Poviest Hrvatska", I. str. 500).

Tako je eto potrajalo sve do oslobođenja Hrvatske i Slavonije ispod Turaka. A

odma posle oslobođenja počnu se Hrvati pribirati oko narodne književnosti
uviđajući jedva jednom, da se književnost ne mora samo na latinskom,
nemačkom i mađarskom jeziku pisati. No na prvom koraku morali su se
spotaći, po što ni sami nisu znali, ko su i šta su; kojoj li narodnosti pripadaju i
koji je njihov narodni jezik. Uza sve to mnogo su hteli, a snaga im bejaše
premalena, za to se sva tadašnja književnost njihova preokrete u ilirsku. Prvi
njihovi ljudi počeše propovedati zajednicu sviju Jugoslovena pod općim i
zajedničkim imenom ilirskim. Tom su se pokretu odazvali mnogi Slovenci, ali
se Srbi ne odazvaše, poglavito s toga, što su zarana primetili, kako je to Ilirstvo
upereno u prvom redu protiv Srpstva. To najzad svedoči i sam dr. Šime Mazura,
koji kaže, kako je „idejom ilirstva i jugoslavenstva bila namienjena Hrvatskoj
mnogo šira zadaća od one, koja se danas specifički izrazuje izrazom „hrvatske
državne misli". („Programi, i t. d. str. 42.) No još nam bolje kazuje to isto
hrvatski pesnik Drag. Rakovac pišući g. 1843 svoj „Mali katekizam za velike
ljude". Tako on kaže, da se Hrvati samo za to zovu Iliri „što hoćemo da imamo
literaturu, a znamo da naše tri hrvatske županije – ne mogu imati svoje posebne
literature. Naša literatura treba da obuhvati i ostalu našu braću po krvi i jeziku:
Slavonce, Dalmatince, Srblje, Krajnce, jednom rečju sve jugo-zapadne
Slovene. Ona se (naravno literatura) ne može nazvati hrvatskom po tome, što bi
tada svaka od rečenih narodnosti (t. j. ilirskih) mogla zahtevati, da se zove i
njenim imenom, zato se eto moralo uzeti jedno opšte ime... a to je ilirsko". Iz
svega se dakle lepo nože videti, kako su tada maleni i neznatni Hrvati hteli, da
se pomoću Srba i Slovenaca povećaju i rašire; i to poglavito baš ilirskim
pokretom.

Uzmemo li sad sve ono na oko, što su i kako su, i pre i posle ilirskog doba,
Hrvati postupali prema Srbima, biće nam na mah sve ono jasno, šta su Hrvati
smerali sa Ilirizmom postići. No glavno je ipak to, i ne da se ničim pobiti da su
Hrvati primili u ilirskom pokretu štokavštinu od Srba i — da se tek od onda sa
njome služe, od kada su došli u bliži doticaj sa narodom srpskim, upravo od
onda od kad potiču prva pohrvaćivanja Srba prvo u Dalmaciji, pa mnogo
docnije u Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji.

X.

Prvi među Ilirima, bio je dr. Demeter, ugledan dramski pesnik i prvak tadašnjeg
ilirskog pokreta, koji je iskreno ispovedio još 1847. godine, kako su svi Iliri
usvojili jedan jedini jezik te ga priznali za svoj ilirski jezik. Jer „perva naša
skerb bila je odlučiti — veli Demeter — koje jugoslavjansko nariečje podići se
ima na naš književni jezik". („Danica" br. 12) Taj jezik što ga Hrvati izabraše za
opći, jezik ilirski, jeste jezik srpski, na ime štokavština, što priznaje i sam Š.
Ljubić kad kaže, kako „današnji Hrvati, kojih nema mlogo, na Gajev poziv
odlučno odstupiše, od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno
poprimili tako zvane srpske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u
javnom životu". („Ogledalo". I. str. 70 i 71).

No u mesto da budu blagodarni Srbima, po neki Hrvati počeše dokazivati, da

štokavština nije samo srpski, nego i hrvatski jezik; pa se najzad nađe još i
učenija glava, dobro poznati „prvak naroda hrvatskog" dr. Antun Starčević,
kom ne izede stid obraz, kad reče 1852. g. da on ne zna za srpski jezik. Baš u
Gajevim „Nar. Nov." napisa on nekoliko članaka, gde između ostaloga i to
kaza, da „Hrvati imaju tri nariječja i to: štokavsko, kajkavsko i čakavsko" Toga
radi napadnu Srbi Gaja, čudeći se, kako je mogao dopustiti Starčeviću, da takav
pamflet štampa baš u njegovim „Nar. Nov.", koje su dotle sa svim drugačije
pisale? Na to je ustao Gaj, te je 3. novembra 1852. g. napisao „Izjavljenije radi
Starčevićevih članakah o Srbima i serbskom jeziku". Tu se on pravda, da je to
mogao učiniti Starčević samo za to, što je u odsustvu Gajevom isti pamflet
proturio u njegove novine. Te najzad priznaje, da su hrvatski Iliri uveli u svoj
celosti jezik srpski u književnost hrvatsku.

Još mnogo pre toga napisao je Gaj 1846. god. u „Danici" članak pod natpisom
„Čije je kolo?". Govoreći u tom članku, čiji je ovaj jezik štokavski, što ga svi
Iliri u svoj celosti usvojiše, on kaže: da je srpski. Evo toga njegovog priznanja:
„kako da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno, što li nije; kod Srbalja, u
kojih od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod
Srbalja, od kojih mi jezik (naravno štokavštinu) u svojoj mudrosti i u svom
bogatstvu i običaje a svojoj izvornosti i čistoti učiti moramo, ako hoćemo
(naravno Hrvati) da ilirski život obnovimo; kod Srbaljah, koji su u svetinju
svoga srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi u
novije doba, radi sloge pod prostranim imenom „ilirstva", novim životom
uskrsnuli; kod Srbalja, koji su nama (Hrvatima) od starine sve sačuvali, a
kojima mi malo, ili sa svim ništa glede samoga narodnoga života dati ne
možemo... Nikako se neda izvesti ona posljedica da nešto nije srpski samo zato,
što je i ilirski... Ta na primjer sav svet zna i priznaje da smo mi književnost
ilirsku podigli; nu nama još niti iz daleka nije na um palo ikada tvrditi, da to
nije srpski već ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu, što mi
Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo". Eto tako i sam
Gaj, kao pravi otac i preporoditelj današnjih novih, ili bolje da rečeno,
političkih Hrvata, otvoreno priznaje, da je on uzeo jezik srpski zajedno sa
narodnim običajima i pesmama za književni jezik kod Hrvata. Šta više, on se
ponosi, što Hrvati sada, po što su primili srpsku štokavštinu, imaju sa Srbima
jedan i isti književni jezik. Dakle kad se sve uvaži, onda izlazi, da su Hrvati
uzeli srpski jezik samo za književni jezik, a narod hrvatski i na dalje je ostao pri
svome starom jeziku — pri čakavštini, kao što njome i danas još govori. Sa
svim se drugo smeralo sa primanjem jezika srpskog, ali se hvala bogu nije
uspelo; pa za to, kad su Hrvati videli, da nikako ne mogu Srbe progutati — i da
Srbi i na dalje ostaju Srbi i ako su Hrvati primili njihov srpski jezik, a u nadi,
da će ih tako lakše pohrvatiti — počeše gubiti svu volju za Ilirizam.

Oni se na brzo osvedočiše, „da ne valja niti po zraku ilirske kule graditi, niti
odviše u druge se uzdati i njihovo prijateljstvo tražiti, već da je najbolje na
temelju svoje historije i svojih starodavnih pravah razvijati svoje biće".
(„Pozor", br. 70. 1863.). Tako se završilo Ilirstvo, sa kojim su se Hrvati bez po
muke raskrstili, ali nije tako lako išlo sa rastajanjem od tek primljenog srpskog
jezika. Srpski jezik, koji je sve više među Hrvatima prodirao, nisu nikako hteli
odbaciti, i ako je još 1845. god. županija zagrebačka zahtevala „ukinuće novog
ilirskog (t. j. srpske štokavštine) i uvedenje starog hrvatskog pravopisa, te
razdvojenje osnovane katedre hrvatsko-slavonskog jezika i književnosti, u jednu
katedru hrvatsku a drugu slavonsku". Ovde je očevidno, da se pod katedrom
jezika slavonskog rasumevao onaj isti jezik srpski, što ga je Gaj po sopstvenom
priznanju uzeo od Srba, te ga u celini uveo u književnost hrvatsku.

Premda je opća želja puka hrvatskog bila, da se Hrvati posve oproste ilirizma i
jezika srpskog; i ako se to najzad i u novinstvu zahtevalo, — ipak se
štokavština nikako nije iz hrvatske književnosti ispustila, nego je i u sve škole i
zvanja uvedena. Ona poče malo po malo prodirati i u javni i u privatni život
skoro svih Hrvata, te posta čak i zvanični zemaljski jezik cele trojedne
kraljevine.

Tako, kada je Veber Tkalčević 1885. g. kazao u skupštini „Matice Hrvatske", da

primećuje, kako neki mlađi pisci hrvatski sve to više prijanjaju uz način pisanja
„koji se obično zove srpski" a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i
hrvatskim samo za to, što njime danas govore i neki Hrvati, — to je on i suviše
skroman bio, naročito prema onome, što su pojedini Hrvati o srpskom jeziku
govorili i pisali. Njima nije baš ništa smetalo, da svojataju jezik srpski zajedno
sa slovenačkim, pored sveg toga, što je narod hrvatski još i u XVIII. veku
nazivao kajkavštinu samo slovenačkim – kranjskim, i što je štokavštinu sve do
naših dana svako živi od Hrvata smatrao kao jezik „vlaški" t. j. srpski. Danas
pak, počinjući od poslednjeg seoskog pisara, pa sve do univerzitetskog
profesora, nema ni jednog Hrvata, koji drsko ne tvrdi, da je štokavština jezik
hrvatski, izuzimajući prost narod, a osobito kajkavce, koji još uvek smatraju
štokavštinu kao „vlaški" t. j. kao srpski jezik.

Razgledamo li malo bolje kod naše braće Hrvata tu čudnu pojavu za

svojatanjem tuđih jezika, videćemo, kako su oni upravo od najstarijih davnina
veoma silno naginjali za prisvajanjem tuđih narodnih obeležja, a naročito tuđih
jezika. Tamo je bilo vremena, kad su se Hrvati služili isključivo latinskim
jezikom; kašnje su primili jezik mađarski, onda slovenački-kranjski, pa zatim
nemački — i najzad evo gde primiše i naš srpski jezik. Kako je izvršeno to
primanje našeg jezika, mi smo potanko razložili u ovoj našoj knjižici i sudeći
po tome, možemo ponovo kao sa svim pouzdano zaključiti i reći: da su jedini
pravi Hrvati oni koji govore čakavski. Oni pak Hrvati koji govore kajkavski i
štokavski takođe su Hrvati samo što ne govore svojim, nego tuđim — srpskim i
slovenačkim jezikom. Ali takovi Hrvati nisu pravi, jer su postali od
pohrvaćenih Slovenaca i Srba, te su kao takovi koje politikom, a koje školom i
crkvom stvoreni. Ne ćemo dakle preterati ni malo, ako kažemo, da je pojam
takovog novog hrvatstva puki politički pojam. I tako dakle možemo završiti
ovu našu knjižicu sa neoborivim dokazima potvrđenom istinom: da su Štokavci
samo Srbi a štokavština da je samo jezik srpski!
 Preuzeto iz digitalne biblioteke:

http://kovceg.tripod.com/1895_milanovic_hrvati_srpski.htm