Husin Hasković NA DVIJE VODE - KUĆA

PEPELNICA

crno mlijeko zore,

pijemo te jutrom, pijemo s večeri!
u vazduhu kopamo grob,
gdje neće nam biti tijesno!

1.

Izgažene sedžade majčine dušice u haremu -

kadife, đurđini, neveni,
samonikli sestrini prsti -
s proljeća nicahu, nevini,
pod srp i staračku ruku! -
bijelo brezje, u srhu jasika,
studenica voda Topala -
sveti svemir avlije...
vitezi Svetog Save kad vučki dovijaše,
anđeli smrti, uz konjsku dlaku Kosovom režeći -
mlađani, mrđani, srđani
nakot majke Knešpoljke!

Između dva treptaja oka -

očevu kuću jezici vatre oblizaše,
i uvijek bijelu barku pripetu na Potoku,
bijeli oblak dima svu obujmi
i u crno te zavi -
volja ti u vodu, volja u goru-
kući više nemaš kud!

Padaju očinji kapci -

u pamet ne daš ludoj žar-ptici
al širiš nozdrve žudno,
zadihano srčeš sve blago svoje -
u kripte nosnica gomilaš mirise gladno -

miris anduza, ramazana dah,

pah sestrinog ruha.

U miru paleži tamjana miris poznaj

i zadrži ga u pameti!
Iza pohare Srba učas će pohora vjetra -
Nuhova barka bijela raspinje jedra od dima,
ko Bejtullah na nebo dignut za Potopa,
očeva krilata kuća plutaće nebesima!
2.

Da znaš -
Kuće više nikad, nikad imati nećeš!
do samo -
trnjine, kužnjak, krvara,
svlak nepomenice, pirevina,
žara -
uz temelj kuće, na nebo dignute,
u zaru dima uzletjele,
nedozov zove, suhufi rasute Knjige,
- ni za kog! -
rukom nizani redovi Mudžize
pod ključom devetnaest,
sahat Stambolac, koncu svedeno vrijeme -
crnim skazaljkama srezano u strize!
I sjene klatih -
klatno što mreska vode zjene -
baš pred molitvu!
još kletvu,
brušenu pijeskom vodenih sati:
Skotsko vam pleme ušlo u riječ
ko Lutov narod, smetli se, dabogda!
I plodovi zakkum drveta bili vam
poslastica!

Ako izgubiš i to -
ostaćeš, zbilja, bez išta.

3.

Riječi da ne pogubiš, bar:

babak, obarak, bobak, oborak,
badac, Bobovac, bogac, pabirak -
nižeš ih u tespih,
liješ u bajalicu! -
fenjer, posijelo, ognjište -
pepelno, razvijano, hladno,
i, kao sve izgubljeno,
blisko.

U tom je pola tebe

i tom ti polom zboriš -
sa srcm sebe!
I tamo si
gdje ti je srce.

4.

Moraš -
dok gori očeva kuća, hodati svijetom
s bremenom nevidovnim na vratu,
držat se majčine smrti
kao Sulejman štapa,
znati da duh je krasta puti,
učit se svetom neznanju,
potkazati uvijek sjenu,
upijati samo jeku majčinske riječi,
gorčine joj ljekovitost -
Naš udes je u mlijeku!
Gledati svaki rezani kamen
ko da je iz nekog Zida plača,
na svaki dan kao danak
na zlato ljeta otišlih u dim.

5.

I ko tu još o pobjedi da zbori!

Ostaje ti sve da pregoriš
borba ti ostaje
bor da si -
kamen da nađeš.
KUĆA NA VODI

Biće svijeta je tečno

1.

Otac moj, kad dođe iz nekog rata -

ubogi nébeg u bijegu, rovac - danidara!
udovac, s dvoje sirote oko vrata -
kuća na dvije vode još je dogorjevala.
Zamota zadnji međuprstak duhanskog praha
i pripali na glavnji kućnoga praga,
na binjektašu otpočinu
i pođe da zida od fine građe dima
plavičaste kule u oblaku

oslonjen na paučinu!

i podne razminu -
još su se pred očima sterala beskrajna
slavonska polja hljebne i site zemlje,
Sava se raširi u postelji - drinja li, drijēmlje! -
ovdje i vode žude za dana uteći pod šire nebo!

Planine mu se unijele u oči,

lancima mu za leđima zveče -
spomenu se Jusufa, na dno suha bunara,
vidje u nebu sedam mršavih klasova,
i jauk mu se otkinu iz prsa,
ali ga udavi omča grla!

i nema povratka domu

i neće se on više vratiti,
niti će ga poznati mjesto njegovo!
jednom kog snom je takla Slavonka Selena
neće se više budan staniti pod Borovno.

2.

Otac moj, begovski privuk,

na splavu rastao, uz dumen dumao, sred Drine,
na kojoj svaki stanovnik kamen nosi muško ime! -
i zanosna plava dušmanica Drina
djetinji san mu otplavi,
od svega ostavi mu u glavi -
da sve protječe,
da sve ljudsko grad je na vodi,
da čovjek Ahasfer je,
da i dandanas obija vrata,
i nema Ararata, u živom toku - pristaništa,
Nuhova barka dovijeka pučinom plovi -
gavran je osjedio - suhog ne nađe,
da je pocrnio od tog znanja -

i samo potok jedan teče!

Veče ga na binjektašu zateče,

dok prve bijele mu iznicahu,
prepranim kamenom srezana suhozida
prozbori iz mraka Persepolj, Babilon, Troja …
niz halilučinu odjeknu:
Ne reži moga kamena,
neću stepenicama do neba
čovječija noga da mi hodi,
da se otkrije golotinja tvoja!

Ozidaj život na vodi!

3.

Dok je podizao prvu kuću na dvije vode,

tinjala mu je iza leđa pripravna glavnja!
Smola brani građu od vode, sinko,
ali je lučeva kuća napla buktinja.

Sunce je nebeska glavnja,

i nije nebo cijelo!
nebo je zvjezdan rukopis
i zgrušana Mlječna staza,
brašnom prosuto proso,
i još hiljade čudesa! -

Nebo je Božiji svitak, sinko,

zapis, samo Božije čelo,
i sve što čovjeku treba,
pada mu sa nebesa!

Sunce se s mjerom pali, s mjerom trne,

noći, crne ponjave prevjese svodom,
pa kad ne možemo nebeskom žeravom,
ispomoći ćemo se nebeskom vodom.
dan je kap sunca u bezdanici noći,
naum svaki mi popije još u rosi,
kad se nagne i iz čamova vedra Doline
izlije mlijeko svijetla pro Planine.

U ovolicnom danu šta vrijedi počinjati,

- između jutarnje rose i rose večeri! -
svaki trud naopako mi hodi! -
iskopaće se svaka kuća
koja nema od noći ponoći.

Ozidaćemo život na vodi!

4.

Ujutru ode,
pribra i zajmi pred sobom vode -
planinice, ozimice, perućice,
miljevice, ljubušice, plahovice -
svaku izgorsku žicu vode,
pokupi do kapi, nagna u poskok,
na tijesnom grlu, sapeta snaga da
ledenicom mlâza okrene mlinski kamen,
zepretena u njemu vatra iskrom da plane! -
dok nebeska blagodetna mlječ
kroz grdno veliku vodu mlazâ u vitlo,
zavrti tolikom ga hitnjom -
učini ti se kao da stoji
kipom!

Šesti dan, uoči Jurjeva, odminu! -

i otac, begovski privuk, otpočinu.
Pčelinji zuj kamena gornjaka,
hljebna dok brašna razvijava,
remeti klik zabreklih mladica,
jurjevske dok kupe omahu -
šadićke djevojke da se omahnu,
pa pjevom, gazom, poskokom
propinju se iz tijesna prstena pâsa!

bez glasa, mlađi brat kradom

labuđe bijela i duga grla vučje im preža,
spućenu muškost u njemu
potmulo zareži -
pa rukom seže u rastrižje!
I samo mu voda Topala
uteče i leže pod kamenom!
Otac je tjera uzaludu,
ohola begovica pusta
nevična služinskom trudu,
ostade samo voda
za žedna usta.

5.

Posvunoć -
mlinski kamen premilja zemaljsko žito -
kukuruznozlatna mjesečina prosijava
ražene noći, ječmeneke, noći prosane -
gladna rune se ljeta u ždrijelo nezasito -
taze posječena kamena gornjaka.

Nije to mala nafaka

pet odsto od svakog zrna -
s potoka!

a u čamovini zatočen sipac čami

i kućne grede premilja u fino brašno
crvotoka!

i najbolje mlivo, hljebni pelud,

tek, ujmi paučina!

dok
zrnom po zrno prosa
kapala je heraklitovska rosa,

broncom, kuća na vodi

u vodeni san nas vodi.

6.

Sve što se u njoj reče -

odnese voda! -
otvaramo usta kao ribe -
riječi s mrtvim leptirima padaju u vodu:
u potopu žubora, zveke, romora,
Nuhova bijela barka potočara
plovi crnim vodama noći! -

Digli smo ruke od riječi,

oslonjeni smo na ćutanje -
naše smo, uvijek nîkom, poglede
vješali o kantarske kuke
brašnjavih očevih vjeđa,
da mreskom čela, dok pripodiže francuzicu,
ispiše nam krivicu!

U kući na vodi -
niti smo omrcali, ni u njoj osvitali.
Dopuzali bi noću s pôlja
da negdje glave priklonimo -
zora nas u njoj nije zaticala,
sni naši svi isprekidani
gnijezdili su se i bez nas
u našim toplim leglima.

Pri svijeći prituljena fenjera

udijevali smo oči u školske zadaće,
i među koricama bijelih knjiga
snatrili o hljebu bijelome.

7.

Suhe i lahke kao perce,

djetinje riječi naše,
korijenom močene u crnilu mora
duboke očeve šutnje -
ludi leptiri na vodi,
poneseni plamenom krila!

potapane su u nju bez krugova,

tako oprezno -
da otac ni mreskom čela
ne načne zamanu šutnju -

djetinje riječi naše

zaturale su klicu u njoj,
u njoj i rasle, podzemne
vode promuklice

njegovom šutnjom korićene,

kukuruzom oštrom brušene,
u Crnim suškim potocima,
preko raspusta

- a ljeto uzrijeva otrovom

u ljutim poskocima, u biseru đurđica,
u bijelim čemerikama;
dogola ljude svuče i trkom tjera
kroz Suhu, kroz Čemerna,
nekakvom sinjem moru! -

djetinje riječi naše -

na čestom situ ređene,
stizale su nas nakon dvadeset godina,
teške kao mlinsko kamenje -
riječi suđenice! -

kušali smo ih pod jezikom

kao poodležano vino
i priznali kao svoje -

samiljali smo ih ramenima

u fino mlivo peludi -
riječi naše djetinje
koje su mogle,
možda, da nas kažu -

kad se već i zemlja slegla

na očevim ramenima!

i danas -
iz svake i tuđe nagorke riječi
prožme sladak osjećaj srodstava -

baš kao ljekovitost

otrova đurđice!

8.

Otac moj -
svaki susret ruke i vode
poprati popjevkom molitvenom! -
ne znam da li je
na kantaru mjerio krivo,
ali -
na vodi što je rođeno,
sve živo! -
odnese voda:
Zelenooka sestra Asima -
krv joj se nenadno okrenu na vodu,
i voda ju je preplavila iznutra,
prelila prni bunar i došla joj do grla! -
zelene oči, licem joj se prolile,
i lice joj travom prozelenjelo.

Narcisa sestrica Nazija -

u posljednjem danu sušna ljeta
smrt je uhvati na vodi sjajnom varalicom.
Nebo se otvori i tri je dana
kišilo, po običaju, za utopljenicom -
majkino se lice više ne razgali.

Otac -
pod konjskim kopitom pade,
oslonjen na paučinu
molitve, kletve, nade! -
amanete mu zanese voda Sutjeska.
I ja ne znam sad -
da li pod dugom leži!

Majku na vodi pokosi srpsko zrno.

Riječ njene hajr-dove u vodu pada.
I nada. Bistrica se neda pregaziti.
Lišćem sam je zagrno
i ostavio vranu i gavranu.

Znam samo -
da svaku riječ
u sobu bez ukrasa koja pade -
upi voda i do zore
snese u Crno more

da misli naše -
voda nebeska neuhvatljiva
u vrču gline! -
iscure iz svake riječi

i da najljepše mlivo,
hljebni pelud -
tek, ujmi paučina!

dok -
zrnom po zrno prosa
kaplje heraklitovska rosa
bilo kuće na vodi
tmurna otkucava nokturna

obješeno u prsnom sepetu

srce premilja sinajsku prašinu
s vrelih pustinja nesanice.
MAJKA

1.

U njemom prezimenu ne zvekte dukati,

ni gore ogre, ni šušte svile,
ni ini ševini biljezi -
nisu u njima legli hafizi,
mule, spahije, paše, age i bezi...
samo - Kršo!
rođena u Kršovini,
na Išik-njivi,
za drugih motika.

Djetinjstvo - Ružin-polje!
ali između dva svjetska rata
nije se imalo kad biti dijete.
U životu krzna od kune zlatice,
između čemerike i velebilja -
mladost joj, poput ružičasta hata,
ode u Tututanj pro Ružin-polja -
bez ijedne ruže.

U što je drugo i mogla izrasti iz krša,

između sjekire i nebeske strijele -
do li u boriku.
Šiknula iz krša, pružila grane u nebo
sokola njima da primi -
i triput je oždi grom!

2.

Kao sve dobre cure, ne ode iz sela.

Uda se ni koliko cigar duhana daleko -
konja se nije imalo rašta opremati!
Moja majka - triput udovica! -
i nikom Laura,
nije imala svoga Katula -
do samo u mome ocu svoga katila!
I ničijoj se smrti do njegovoj
moja majka ne bi obradova.

Stotinu jutara opljela -

hiljade struka kupusa, duhana hiljede!
cvijeta nikad! -
ni zasadila, niti u kosu zadjela,
ni suzom, onom iz pjesme, zalila.

Za cvijet maćuhicu nije ni čula,

a trima mojim sestrama bila maćeha,
tri moje sestre su bile
njene, jédom zelene, pastorke!
Otac - da bi im bio i otac i majka,
znao je biti očuh njenoj djeci!

3.

Njene zlatne ruke, nikad u zlatima! -

sve njeno zlato stade u jednu véru
koja nikad sa prsta ne svitnu,
jer zlato ne da rukama u zemlju,
a njene povazdan u zemlji -
ruke pune zemlje, usta čemerike!

Nikad u vézu, nikome oko vrata -

u zemlji uvjek do lakata,
zemljom i prepirane u tejmumu,
nokata nikad, ni za lijeka! -
dovijeka sve iskrzano brusom
pjeskulje zemlje nerotkinje,
ni zima joj nikad za nokte ne zađe!

Bez nokata, ni konac u iglu uvući,

ni jagodama prstiju konac uzeti,
ni djecu noću pobiskati,
ni prstom potpis pritisnuti,
a kamoli list knjige prevrnuti!

Kad bi nabijala torine,

sjela bi za stan, psvunoć nabijala ponjave -
stendalovski u dvije boje: crvenoj i crnoj.
Nikad ćilime.

I usta šutnjom zalivena.

Mislim da bi se i pjesma u kletvu
u njenim ustima prometla!

4.

S okom bezazlene srne,

lomna u boku ko nekad u kolu! -
srne pri svakome kroku!

Njeni hromi koraci, nikada naslijepo!

uzapćeni, pod paskom strašljiva oka
povode se za jasenovim štapom.

Dockan, skoro na kraju puta,

vodila je računa o svakome kroku -
ptica zimi kad prikupi nogu
uvijek me na nju sjeti.

Majkini koraci -
uvijek sam znao kad dolazi ona:
samo jedan oštar udar,
sa akcentom uvijek na desnom kroku -
između štapa i desne
njiše se obješeno klatno lijeve.

Ni Musaovim štapom ispomognut

nikako u nešto pjevno
korake da joj složim! -

A koraka joj ne bi u deset sela.

5.

Hodžina šćer - slova ni zaturiti!

na sahat nikako,
a jedva da je i u pare znala.
Naučiše je da ima samo jedna Knjiga,
u kojoj je i samo tek jedno slovo,
sve njeno znanje stade u dvije riječi -
da Bog je jedan, a čovjek Božiji rob.

Na Topali, bez providjela -

moja majka bi plamen svijeće
o koji svaki dah se očeše i povije ga! -
za nju se tuđi dever primi.

Zato se ona klonila sretanja,

gledala da ne bude nikome na smetnji,
umicala, bjelih se kosa stidjela,
bojala se godina dubokih,
što grijeh joj o vrat tovare,
i otkidala od usta
da sabere imetak na nebesima
gdje lupež ne prikučuje
ni moljac jeda.

6.

U kući na vodi -
samo je mlinsko kamenje nije trlo.

I preturi s ocem godine deverne,

uze joj i iza nokata crno! -
ali joj otac nije dohakao -
no srpsko zrno!

Čitav život o zemlji bogoradila -

do Aliđuna sva od praha,
od Aliđuna sva od kala! -
i kako da ja kažem:
Zemljo, lakša joj od čaršafa budi!
Dervišo moja, iskušenice,
vječita udovice,
što se čitav život za zemlju oprema,
a danas ni mezar zemlje nemaš!
KOMPAS

Ma i stored zašlac skitnik

u ovoj bosjačkoj zemlji
nikad izgubljen nisi -
zemlja je ispisana biljezima.

Ne gledaš u sunce, vid će ti sažeći,

crn sve ćeš crnijem zrjeti
ne bišćes nebo, ako ga još ima,
ne tražiš zvijezde Sjevernjače...
Gdje god te noga zanese,
usput prosuti nisani bijeli -
sa pravcem sjever-jug.

Zagledan u ruke, u sebi proučiš,

pa kad ih licem svedeš,
za putem se okreneš.

Ono što, mniš, najdilje je

za leđima ti na te čeka -
na pravi put da te izvede.
NIŠANI
! ... !

Krik i bijes
smireni u Vlatima trave.
I Vlati trave proniče carica Trava.
I crn život ozaren bijelim stihom-
riječ uzima zemlja, na sahranu,
besmrtnicom da je zatravi.
Zijev bezdane, mjeren duškom
između dahle i mrle minute,
vijek je – izdušen u elipsi:
u dvije žiže, pravcem sjever-jug,
dvije ledene svijeće-

nijema dva bijela krika

dva mramora uskličnika.
VLAKOVO I

Mojoj ljutoj sirotinji

Visigaće Zanoge Lazi Bisage

Klanci Točila Kamenjače
Mrčela Tuljci Kavale
Naše su zemlje

Zaporiš plugom, kamen zubima škripne,

navedeš vodu, žedna je pržina iskapi,
obdan što ukosiš, večerom sneseš na kosi,
više u zemlju turiš već što iz nje izvadiš –
prikrpljeni uz njivice ko lišaj uz kamen
zelenimo – kako usjevi blijede.

Zakopaš kuću – kamen na kamenu.

A tek da se iskopa grob!
Zakopaš na pet mjesta – go stanac,
nigdje mu žile kucavice! –
Ne iskopa ga, majci, ne zavrtiš li mine!
I šta mu je trebalo danas da mre,
da nas o ljutu jadu zabavi.
Ne da mu pusta u se:
poganio zemlju, menjike prenosio.

Imali stotinu razloga kuće da poždijemo

i da se odbijemo od ljuta kamena.
A, opet – Gdje ćeš ognjem na babovinu!

I ko će ko dragi Bog! –
(Allahu dragi, oprosti nama sirotima,
stoput, u neznanju, oči i ruke digosmo put neba)
Bog dade rat, rat nam kuće popali –
Gledali s Pogledala kako gore,
niko ni suze da procvrlji:
pao nam je kamen sa srca –
odbili smo se od kamena.

Makar i glavom paltili, opet –

dobro smo pazarili:
dokopali se cjelilice debelice,
prevalili na ruke dobar komad zemlje,
a pride – s nje nas niko ne može podići!
I više valja ovaj zalogaj zemlje
već sve naše zemlje –
Bisage Visigaće Zanoge Kavale
UKOP

Zadnji mlin kahve, kúću graha,

dva prsta zejtina, međuprstak olovke
slomljena zrnca, nokat zemlje Trnove
barice, kupu oraha,
bosonoge dane
sve – od srca
mi i Džanovci smo djelili.
I šta si, ako sve ne podjeliš!
Tek, srce – na njemu se ne da ušparati.
Puno srce, samo se prelijeva preko usana.

Nas, nije dijelilo ništa. Ni zemlja.

Kućom uz kuću, obje pripete uz džamiju –

ko nokat u meso, jedni u druge urastali,
utjecali se jedni drugim ko u sigurna ulišta:
igra do zvijezda, stotina je zlatnih
oplela obruča oko džamije! –
kad žmira bi danas zakopala u bogumilskom
groblju, teško nas je moglo iščeprkati išta.

Esed, najjači u kamenu, s ramena

uvijek bi nas prebacio do ukopa.
U red braćo da vas ukopam!

Nas i Džanovce nije dijelilo ništa. Ni zemlja.

Sama ne voli kad se dijeli, ali pusta
najbrže podijeli.

Danas nam zborno mijesto Vlakovo,

(ono nas još drži na okupu)
na sedam konaka od svoje zemlje,
mrvice prosute uz put nebeske ptice pobraše,
mezarja, našim tragom, u zemlju urastaju –
mi i Džanovci, u bogumilskoj šutnji,
(Eseda, po prvi put nema među nama,
pa ko da nas nema ni jednoga!)
lopatama se otimamo oko grumena zemlje,
Eseda da ukopamo –
Crna da nas zemlja podijeli!

Ako i ovo ne sanjam,

ako i dalje snom ne živimo u igri žmire
zakopani u bogumilskom groblju,
da nas ni smrt ne može iščeprkati

onda –
zemljo, lakša mu od života budi,
lahka ko tabut moje majke.
VLAKOVO II

Majci, prispjeloj u mramorje

Sam ne znam otkud ti sred gorja mramorja

u ledene svijeće, bez žiške duše, djeca
i djece djeca režu vlastita imena,
pa – mrtvo cvijeće koje ne umire,
još – po koja mramorna suza
kanula s klesareva dlijeta…

Nismo mi ni svikli ležati na vakim mjestima!

Zato urijetko svratim, besputica me nanese,
il zato što nemam kud drugdje:
M4, asfalt, pravke linije – čista geometrija:
sve izmjereno, zapisano, sračunato u potljenu paru.
Iako ovdje međ svojima, mislim na jednog stranca,
njegovu kartezijansku prozirnost i red.
Opet, ukipljen, okrenem dlane, pošutim, pa ruke svedem
licem. I dijete Hasan, ne viši od bašluka, sriče slova tuđa
mu imena, svako prije dodirnuv prstićem.

I da mi je bar neku suzu, makar i suha plača,

da umijem ti lice s onu stranu kapaka.
Ali otkud i suza! Sjećanje temeljem u krov urasta,
makar ovdje ne dali ni travci da pronikne.

Mislim na ono tvoje: Da mi se otrgnut ledinom,

ili: I na ta prsa o koja se busa, busen će!
Ili: Da mi se primiti zemlje.
Ništa! – samo ta mramorna ukočenost,
bjelina natislih bolničkih postelja.

Pa šta ti radiš ovdje sred gorja mramorja! –

a dobru polu života snila humak na smaku.
Ne znamo mi ležati na vakijem mjestima –
mi smo za uskraj, svikli na trnjine, basne o njima:
da su to crne zjene nedužno umorenih,
kojima ostaše oči žedne dunjaluka.

Da se zatravimo majčinom dušom, pčelinjom ljubicom

znamo, ruka za travom krene, prvljenac roj da savije
Na ljubicu majku, u svoj domak majko
u korijenje da urastamo, džanarikom da krenemo,
mrčava da se nad nama šuma sklopi –
djetinji plač san nasmrt da nam ne pometa.

Zato urijetko svratim, besputica me nanese,

il zato što nemam kud drugdje –
dođem da te obiđem, a tebe opet nema! –
baš ko za života što te nikad u kući
nije bilo.

Još a se nađe dobar kamen,

i klesar, za dobru paru, krško ime
u iver krša da ti sreže –
jedini biljeg da si zemljana bila.
SUTJESKA II

Valja nama preko rijeke!

1.

U starom kraju, danas zborištu sjenki,

ima hiljadu i jedna živa voda.
Sve su starije od žeđi
i ni jedna nije voda života –
smrt je mnogi u njima popio

(studenice-ledenice: vruci vrela,

sve s iste glave, s bornoga čela
od počela sjede Maglen planine)

I sve te žive vode do modre rijeke vode –

velike vode života, s koje ne pijemo! –
no od nje tražimo prijekog lijeka,
jedine kojoj se utječemo.

Zelen gajtan optočen kadifom mahovine,

leden čelik isukane sablje britkinje,
briska otrova ili vida, šiknula iz
šuplje oštre stijene Zmijinjeg zuba

(perućica-čista suza, ranjenik svakoj rani –

osim krvave ruke, sve drugo opere,
slijep rođenjem s nje providi na oba oka –
valja joj samo prići bez svjedoka!)

I nikad se ne pitaj što je bez ćuprije,

kad je sama zemaljska ćuprija –
najbrži prekrat za onkraj.
Smrt je mnogi njome prebrodio,
odabrao na njoj kamen zdrávac.

2.

U ljudima starog kraja ima nešto riblje.

I sto im kuća ižeži, samo ih ne diži s vode –
Kako bi disali, kako bi izdisali!

Dedo Salih s Kamena, borina, 88 goda,

(hiljadu i jednu ranu zalio smolom)
godište peto, ćetiri razreda i tri rata,
a četvrti kuca na vrata –
nije se odbio od modre rijeke!

(u doba kada se bezum u umlje uzda,

umnome noge jedino na svijetu blago,
ostavlja se milo i drago, od kuće bježi
ko od kletinje: pilež dobije krila,
davnašnji noge djetinje)

Samo je digao ruke od živih voda

i od posjeka se utekao živoj vodi.
A ta je brza i lahka.

Kad noć se i dan dijele, doba bez sjena,

ustopice s Vlakom silazi do velike vode,
uredno složenim haljinama bilježi svoj kamen,
u pijesku pored njega sadi štap jasena.

Deda Saliha, borinu s Kamena, 88 goda,

(hiljadu i jednu ranu zalio čistom suzom)
modra je rijeka prenijela na Onu stranu
i skinula s krkače ukraj Bahova limana.

Mir duši dedovoj.

Velikoj vodi stih.
ĆOROVINA

Aliju Krša, serdara s Veselice,

glad za zemljom svezala za Ćorovinu.
Na tankoj Ćorovini nije providio:
nije gradio kuća, da mu ne gore!
Starinu volio, o turskom askeru zbor –
sve – pjevnim glasom, i merhaba bi upjevao.
Uživao u debelo – žena, zemlja, kobila!
I život prohrzao za pretilim kobilama –
na sapi da im se baci, petama zarije u slabine.
Dopao ga šinuti suharak –
pripeta za tojagu, kriva,
jedva i sebe nosila po Ćorovini –
a teka da šta pod pojasom ponese!
U rakiji, rijetkima s prstom na ustima,
ko, ima, biva, u selu sina –
al sin mu pod tuđim imenom:
rospija, odnijela tajnu pod busen.
Pitam se, ima li sina i da li
iz ogledala, dok se brije,
vremenom roni Alijin lik!
Volio zbor o starini, no ne i slova –
svako mu slovo donosi na olovo!

Alija Kršo, serdar s Veselice,

neispisan iz knjige rođenih
neuveden u knijge mrtvih
pa – ni živ ni mrtav!

Po godinama, mogao bi bitit živ.

po godinama, mogao bi biti i mrtav.

S Ćorovine, stigao živ do Videža.

Na Videžu, ugazio u crne vode noći –
noć ga iz sebe još nije isturila.

Ni živ ni mrtav!

Paščinje razvlači kosti – vidim njega,

i mesa već odavno ne uzimam u usta.
Kad god u Vlakovo – spomenem se Alije:
Ćorav je posao bio Ćorovina,
Alija, serdare, da mi te je ovdje,
ja rodne li zemlje debelice –
prije bi našo smrt već u njoj kamena,
zubima da je se čovjek prihvati,
golim rukama dade se pretati,
a kamena – ni za pod glavu.

Ni živ ni mrtav. Zanavijek!

Noć ga je uhvatila na Videžu.
mislim na tu noć nad noćima –
zatvorena u labirintu noći,
vidim ga kako ćoreta nevidjelicom,
čeka da ja dignem kuću u Šadićima,
pa da kroči kroz kapije noći –
na vrata da mi pokuca
i da mi zapjeva ime.
A – dotle!…
PASJI ŽIVOT

Čitanje jedne smrti

Svaki zalazak sunca smak je svijeta.

Zora, svaka je nova neizvjesna.

Adem Taksirat, godište peto, s Duba,

tri dana ne skida oči s krvava neba,
sve dok mu se u oči krv ne nalije,
u dlaku, isto ko pred onaj rat –
nebom se prolila krv.

U mrkloj mrklici, kapala je sa stropa,

cijedila niz prste poput uvrela pekmeza .
tišina gluhne uši. Kuća mu slijepa.
Stravljen tišinom, pod kućom pas zavija,
tišinu bi da nadglasa, odagna strah.
Sam je. S prvim mrakom selo u Gore grabi.
Preko Prijeđela po koja puška svice prospe.
Palcem gladi sahat na lancu, prinosi uhu –
gluša iz njeg odbija:
vrijeme savilo krila u uskličniku –
Vatra ti! Voda ti! Gora ti!

Kuća oživje vjetrom – ljulja se orah

nad kućom, bi da je od sebe oturi,
temelje žila potkopala.
Nije smio unijeti kuću pod orah, misli.
Tri su mu oraha s kuća planula u tri rata.

Pseto jednako zavija,

čisto za srce ujeda –
zlo nako od kuće odbija.

U neko doba otvoriše se nebesa.

Ne spomenu se ni Nuha ni tri mu sina.
Misli na mrtva sina, dana u zadnjem ratu.
Primao na nj naku crkavicu.
U narednom ratu, govorio je, iznesite
pred četnike po neko dijete, u prilog –
poživite li, mrtvo će vam valjati života.

Godište je peto, nema više šta priložiti.

U mrkloj mrklici najpotlje mu sine –
živ – neće sa zemlje, živ u nju ne može!

U opravnom odijelu, glanc novim cipelama,

- dušmanke, vavijek ga katilski klale,
pa i taj naletni rat, u cipelama krene,
opanak ga dalje iznese na vratu! –
izlazi na kišu, krilom kaputa
žižu prituljena fenjera čuva,
oprašta pseto lanca –
pseću oglav mjeri o svojoj glavi.

Kad nas je jutro istreslo iz Gore,

prikradali smo se rođenoj kući
ko da u nikad u nju zakročili nismo,
visio je s grane poput uskličnika!
klupko pseta mu podno nogu –
samo što se na nj ne oslanja.

Adem Taksirat, uzet iz zemlje, s Duba,

izvukao živu glavu iz stotina pripravnih omči,
koncem života sam je turio u pseću oglav.
O životu je rekao sve
time što se objesio
o pseći oglav.

I dok smo ga vraćali zemlji,

molimo joj se da mu ne istura kosti,
svakog se trena zboreći oko
tranzistora na urušenom humku,
nismo hitili –
barem da ga ljudski ukopamo.

Malo-malo, prekinu nas vijest –

Sarajevo u plamenu!!!
Lopate ispadaju iz mrtvih ruku
- zaboravljamo na mrtva Adema,
ko da ga Bog nije nikad ni dao –
o sebi zabavljeni,
svoga Boga vidimo –
Majstor stiže iz Srbije
da nam uzme mjeru.
NIČIJA GLAVA

Šehidu Asimu S.

Majke nisam ni upamtio.

Na slici, otrlo je vrijeme,
umjesto glave – maglina zabrađena,
svako je u njoj zrio pustu želju.

Od malih nogu za me govorili

Majkina glava odsječena!
Tako sam na ramenima nosio
spomen na majkinu glavu.

Majke nisam ni upamtio.

Mlijeko, krilo, ruke, tepanje
ponijela sobom na onaj svijet –
na ovom ostavila svoju glavu.

Svi su je na meni mogli do sita gledati.

Ja sam se gledao u njihovim zjenama,
svako je od njih nosilo majku u očima.
Kad bih ostao sam, slazio bih do rijeke:
umjesto sise – palac u usta, malac u nos
i povazdugidan gladnim očima
roni dubinama bistra ogledala.

Otuda ta ljubav prema vodi. Koja riba!

Za pastrmku – majku mijenjam kasnije.

Na vodi zagazio i u rakiju –

što neumivenica, što umornca
pa bašica, sama prva kap bistirca…
dok mi nije prokapala iz očiju.
Majka mu to na njegove oči plače.
Dajte mu sisu – prinoseći mi grlo flaše,
zgorela mi nepca ognjem gasili.

Ko guja se klupčao po prisojima,

i da mi bi kožu sa svlakom svući! –
razjedao mi glavu otrov glavobolje
i cijeloj kući bio glavobolja.

Kad žila oživje, baš kao pred glavu,

pjenilo se u glavi goropadno more,
glavinjao sam Međama bezglavo –
rat me pobra pod zeleni bajrak gore
i prve mrtve glave poletješe.

Ko pjana suza oronkom obraza

kad se moja glava odronila –
zimzelen u srcu, ni upola star kolik težak,
ne uzeh goru na oči, niti glave okrenuh.
Ono malo što mi je trabalo
i na prste sam znao –
ko nema glave, ima noge.

Maglić uvio glavu čalmom magle,

crnim klekovim krilom mi maše
da me pokrije gorom zimzelena –
dok mi panj vrata mladicom ne krene,
i zametne se nova glava.

I sad ne znam: izgubih li to glavu,

ili je moja vesela glava izgubila mene!
Kad su me iskapali, nađoše samo glavu.
Ko god da ju je nosio u torbi
nije ljudski da ostane ničija –
pa ničiju glavu nadješe meni.

I dadoše mi krov nad glavom u Gradu mrtvih.

Veseli moji samrtnici, žitelji mrtvog grada,
drže me za živa, na oba svijeta,
samo to živi ne osjećaju.
Glava mi, biva, nije ni trebala,
pa sam je mogao zaorat i ranije.
Opet, kako i čime saznati
dokle li sam to stigao bez glave!

Moje krilate noge neće stići moje glave,

niti se moje ruke više za glavu uhvatiti.
Samo me još mrtvi drže za živa.
I više me ne boli glava –
jesam li i smrt preturio preko glave.
NOĆ NAD NOĆIMA

Šehidu Mirhadu F.

Između svih mojih dana i noći

ima jedna noć, noć nad sve noći,
- tamna podloga moga ogledala –
vidim se u njoj čim svedem oči.

Ko – pri svijeći Danice, gazim usnulu vodu,

noge pršte hladan šapat noćne vode,
konji, crni od noći,popeti na obali,
kopitama nemir u zemlji kopaju.
Kročiv na obalu – svitac li, zrnce krijesi,
iza uha me sprlji – leden me obli znoj! –
bih da kročim – ne mogu, besilje me uze.
Nižem se s nogu, licem prema nebu –
Mala kola, ispregnuta vrh Siljevice, blijede.
Ko da zori – plavo svjetlo s neba
u oči mi se toči – plavi me čudesno milje.
Otvaraju se nebeske dveri:
ruka, put mene ispružena, mene, ko, zove –
da svoje konjeu Mala kola prežem.

San, ili strah da se ne priklonim

tom snu me i probudi, i po cijeli dan
nikako da otrem onostranost iz očiju.

Svi su mi dani ključem te noći zaključani.

I kad mi poštar uruči poziv za vojsku
pomislih: To je ta noć, dakle- sijelo!
E, vala, sijelo ću i napraviti, za priču –
staro i mlado, pobraću cijelo selo.
I koga li od svirača, pobogu!
Opet – nema ti boljega od Heda:
nakrivi glavu, a prospe harmoniku –
taj ti kolom cure poobara s nogu.
Prosta im bila Čepavica,
pustu, neka je u vodu sore,
sve do zore – kolo, da se ne raskida.
Zorom – drugari me ponesu na ramenima
pijana od nesna.
Pjesma – gorom se lomi.

Između svih mojih dana i noći

jedna je noć – tamna podloga mog ogledala,
tajni ključ izmjerenogmi života –
prebrodih usnulu vodu, tek kročiv na obalu
podno Kročića – svitac li, zrnce krijesi,
pucnja, ni u snu nisam čuo! –
iza uha me sprlji – smrtni me obli znoj! –
bih da kročim – ne mogu, besilje me uze.
Nižem se s nogu – licem prema nebu:
Mala kola, ipregnuta vrh Siljevice, blijede.
Ko da zori…

I drugari me moji ponesoše –

bez pjesme krišom, ko da me kradu
da me u crnu zemlju poture – zelena,
zelene oči, gladne svijeta,
da mi pokrije trava.

Majko moja!
Ni ženska ti ne okusih.
ŽMIRA

Za Eseda

Prvi progovorio
prvi na noge stao
smjesta puzanje preskočio
prvi I vodu pregazo

Usudi se s Gaja na skijama

Stupica ga uhvati svrtkom vijavice
mi prtom utrk put Stupice
on nas s Gaja zove

Ledenica voda u Kazanu kipi

skočiv u ključ više ne izroni
mi bez duše poteci kući
on nas kod kuće čeka

Mi zidali kule u vazduhu

on u kamen vjerovao
mi nebom jedrili barkama oblaka
on žubor oblaka ćutio u zemlji

U igri žmire
zatrpamo ga u humak lišća
a nađemo na zelenoj grani

U behar učinio se mrtav

ko prije lišćem snijegom slamom
zatrpavamo ga zemljom na Vlakovu
a domišljamo gdje li nas čeka
gdje god ga ostavimo nije ostao

U nebu ga samo ne tražimo

on vjerova u kamen i zemlju
zemlja mu hljeb i oblak i nebo
kamen sidro duše na zemlji

Samo trava zna okus smrti

usudio se prvi i smrt da okusi
čekamo da nam se nekako javi
šta je to što trava šuti
je li istina teška za reći
Do jedino snom
ne znam da se javio ikom
VILIN KONJICI

Mirhad i Rusmir, deset i osam, braća –

bosi, rusi, ispisani zvjezdanom pljevom,
livada se osula Mliječnim Putom maslačaka i rada –
Čepavica – trbuh zemlje potpasan pasom vode!
Povazdan vilene konje trču.

Uzeli bi po pritku, pletivom čeljustali,

kitili do repa strizom sestrina tkanja,
istimarenim do sjaja,bacali se u sedla –
svoje im bose noge poturali.
Kad god koji lecne, znam,nagazio je na pčelu.

I njište konji razigrani.

U neka doba, tek da se napoje konje,
razjahivali bi kraj Sutjeske,
da koju produšimo, da se preduhani.

Dokle ste stigli konjanici?

Idemo iz Sarajva.
Šta je sa drugim gradovima?
Drugih gradova nemamo.
Reci nam koji, da ga obiđemo.

Glavne gradove brojim, oni nanose kamenje s vode –

čisto, bijeljeno, oblo – sve ljepši od ljepšega –
lijepu gradu i lijep kamen dadu,
nižu bijelo kamenje niza Čepavicu,
bijele gradove sade.

Kad ih sve redom obigraju,

evo ih opet meni, nove gradove ištu.
Gradove za mnom zbore,
u kamenu ih Čepavicom tvore –
svakom gradu dosta po kamen.
Konji razuzdani, u hladovima ječam zoblju.

Cijeli svijetna dlanu Čepavice!

Otežem s gradovima, a oni žedni svijeta.

Nemam više gradova.
Onda ih izmišljaj, nije nas briga.
Saba, Teba, Babilon, Troja…
I velika mrtva imena
niču u travi od kamena.

Na Čepavici su dorasli i do konja.

Ali – samo dok se jezdilo na pritkama
mogla se stići svoja zvijezda.
Danas, ne znam dokle je stigao Rusmir,
za kakovm zvijezdom s a m grabi žurno.
Ali, Mirhad, na vilenom konju,
Džennetom jezdi, zasigurno.
Noću, vidim li Mlađak i zvijezdu,
vidim njega –
mladi mu mjesec zlatno sedlo,
zvijezda – s Vrančeva čela pjega.
BRONZARA

Kući preko Amerike

1.

Ko djecu s prsa od prsta

od rodnih kuća odbi nas Rat
protjerani pod zelen čador šume
oturismo capin sjekiru bat
ljudi zemlje nevični počinku do u postelji
sad turisti – otkrismo pašu zlatnih runa
praznične dangubice sred Vučeva
korak do neba

Pod nebom punim zvijezda izbjeglica

otkinuv se u zlatan izgore trag –
praznoruki – dali se u oko i uho
mijenjali lijeg u samo prozorje
svetački blijedi djeljani iz čamovinr
obučeni u sjenku srne hodili šumke
gorosječe – otkrismo cvrčka davorje
nevidljivom pilom mjesto nas
rušio neko svoj gorje

Svako malo – u zagled na Pogledala

smamljeni vlastitom odsutnošću
da se dosita nagledamo svojih sela
a svako nam gledanje prvina
pauk krstaš zapeo svoju mrežu
mamacmu – naše rođene kuće
crvena ljeska se krljušt okrilja
bez konca jutrenja dima na sebi
da nam život posvjedoči
nadomak ruke na kraju svijeta
od smrti bliža od zlatne kašike dilja
valja prebroditi gore vode i naokolo
naći put kući – preko Amerike
a korak do sela

Bokorje glava pod bijelom šamijom

doimlje se izdalje cvijetom visibabe
glave poniknute u krila puna djelje
dalek put nam se otvara – vidimo
po stablo života djeljamo u štap –
dok ovaj požar ne utoli
valja nam kući – preko svijeta

2.

Nad otvorenom knjigom na dvije strane

zelena je vrpca Sutjeske rasklapa-
Nedžib i ja kapamo do zvijezde
preslišavamo se voda čaira njiva
naše zemlje prevodimo u jezik zemlje
u riječima da ih ne pogubimo
i što jeste i što će biti
već pretačemo u sjećanje

Ciganski – mi ovdje po vatri živimo

oni bi cijeli svijet da je od bakra
na svoju sliku da ga okalajišu
nama vatra sve pretvara u zlato
ona će i ovu sirotinju da pozlati

Evo nam još kuće nebo kradu

dimom u nebo kad se uzdignu
u zvijezde ćemo ih ukivati
na krajevima vatre bljesnut će sela
u suhom sažeta zlatu – bahori
dok kopa po praznim džepovima

I šta li to kopam po glavi

lincura velebije – mislim duhanski
i žute smo nokte do živca posisali
a sred dlanabljesnu
zlatan grumen duhana

Otkuda pobogu – pitam se mimo riječi

koja je to danas darovna ruka
B r o n z a r a – slovo po slovo
vječno mi imeu čeloukiva –
vehla je njedra prebiskala
da izmuze grumen suha zlata

3.

Zulfija H. zvana Bronzara

ostala mlada bijesna udovom
na sva usta naturili joj bronzu
do u dobru – bronza ostala gluha
zlatna ptica u prsnome sepetu
na štapu je nosila kući
naokolo – preko Amerike
a korak do kuće

I otkinula se zvijezda izbjeglica –

i more zvijezda prenuto njenom bronzom
u zlatan se izlio trag

New York je sveza za samo nebo –

jutrom javila bijela stada oblaka
vučevskom pitominom nebna pasišta –
dok Kosci u dnu neba fenjere užižu
noću lučila Ovna i Jarca iz
nebeskog tora o mrkanju

Zlatna ptica u prsnom sepetu

našla posestrimu u ptici kukavici
samo joj ona slovila naški
svoju šutnju u njenu pjevu –
sva slast Amerike sažeta u dva
čemerna sloga na rodnom jeziku

Hrđao jezik u bronzi šutnje

rodne riječi urodicom prorastale
i prije već je riječizgubila
zadnjim maslačkom duška
trnula svijeće duž Mliječna Puta –
prvenim mlijekom djecu zaklela
da je ne ostave u zemlji tuđeg jezika
smrt svoju u njoj da odleži
bez ikoga svoga
do Sudnjeg dana

I mrtva je našla puta kući

u korjene su je groblja zvala
mramornim krikom bjeline

4.

Što imamo nosimo s Pogledala –

beskućni ključ oko vrata
i vrata do nakraj svijeta zatvorena
raskovnu travu o jeziku
i ono malo što smo iz ruke dali
I dandanas svakim dimom
Bronzarino zlato bronzam
SELIMA S KAMENA

Crni su glasi iz bijela svijeta.

Tek, jedan mi ne slazi s hatra –
Selima preselila u Americi.

Koju god žensku glavu da pomeneš

priupitali bi – a koja to?
Samo je Selima s Kamena jedna –
ona što vazda djecu doziva.
Mogla dozvati na onaj svijet.

U po riječi, iz čista mira,

otvori krilo prozora i što grlo nosi
Zahiree, Šaćkoo,
Sulejmenee, Suadee
i ne čekajući da se iko odazove
nastavi prekinutu riječ
(ispod glasa, za svoju dušu,
mrtvu me djeco ponijeli).

Djeca, u labirintu igre,

tu ispod prozora, na dlanu Diljke,
ko da su zamakli preko svijeta,
nit je čuli, nit se odazivali.

I – šta ih zove,
što se ne dozove? –
zlo nako priziva.

Žarom tjerana u raselje

Selimina djeca diljem svijeta
iskopaše novo nebo,
progovoriše tuđim jezikom.
Na rodnome se – kamene.

Sem prostranih plućnih mijehova

i bremenu mrtvih riječi,
(nit se daju tuđim zamijeniti,
nit ikome tuđem reći)
suhog riječnog korita grla
i očiju punih rodne vode –
šta li je ona nosila preko svijeta?

Za suzom
odem li u rodni kraj,
odšutim kraj Selimina kamena,
i da imam riječi, kome reć?-
svugdje se dade roditi,
al svugdje – teško leći!
Grob – u Americi, kamen ovdje.
Pa ruk licem svedem.

I – da li je dozvala djecu
mrtvu da je ponesu
i na rukama u grob spuste?
makar i međ tuđim jezikom –
kad samo s maternjeg
kaplje mlijeko.

Zahire, Šaćko,
Sulejmene, Suade
BAJRO S MEĐA

Od glave do pete
dade se složiti u dvije riječi:
kapa francuzica in peta ahilovska –
ko šiljak kape, naveden poput nišana,
i Bajro se s Međa povodio u krivo,
ljeti-zimi, ko da usput kupus sadi –
jedna mu noga pedalj kraća.

I na Međama
živio je kroz tri grada –
Ćaba, Stambol, Sarajevo.

Ćaba mu kamen-grad, grad-molitva.

Da kaže centar svijeta, u se povučen krug,
Bog svojom rukom snese crn kamen s neba
da ga vjernici cijelog svijeta ljube.
I koje li usne meenorosne! –
ništa se na svijetu ne ljubi
žednije ko taj crn kamen.

U Stambolu sultan sjedi.

Jedina ga briga dijeli –
Kako Bosnu pod krilo da vrati?

U Sarajvu borje minareta, puno nebo –

indigom neba zvjezdane zapise pišu.

Kriva koraka, na pravom putu –

zakrilio bi tek kroz politiku.
Smrt mum život pod ćafirom –
i drugi put da se rodi, pod Alijom.
Upitan za zdravlje, razveze o Aliji,
zahvališe mu na kapi oraha, a on
Nek je hvala Bogu, pa Aliji.

Bajro Međaš, nikad ne razvi bajraka,

niti se ikom na čelo isturi,
Bog mu ostavi jednu kraću,
na svakom drugom kroku potuče –
sve mu makar za prsa utekne
na ovom krilatom svijetu jagme.
Tek, u džamiju je stizao prvi –
sakat mu život bez džamije.
Allah ga dragi nagradi –
primi mu sina za šehida.

Rat mu poruši sva tri grada!

Bosna mu diljem poharana –
Stambol ni prstom da mrdne.
Ćabu podigli na vrh Treskavice
Od žedna krša Đokina tornja.
Sarajevo mu srca ne raskravi
pa je i od njeg ohladio.

Tek, grč je svaku ko vodu znao!

Za život malog čovjeka malo je dosta.
Suza mu meda može da zasladi, al
ni čaša žučiviše ne zagrči.

U istom su danu izdahla dva čovjeka:

jedan s glave i jedan s repa –
dan će upamtiti samo jednog.
I na dženazi mu, usta puna Alije! –
Tek se na zemlji šparalo nije.
(To bi mu bilo plaho po volji,
tako bi to i on htio –
trošak je na nj i riječ potrošiti.)

I crno iza nokta – sve za Aliju! –

od srca mu i vaktisahat,pride.
Evo mu i u pjesmu provalio,
širi se u njoj ko na babovini.

Uz dužnu poštu za prvog

(kroz veća će pera zapjevati!)
ovo je, ipak, Bajrova pjesma,
riječ sirota malog pjesnika.

I pjesma mu kriva, neravnih strofa –

neće mu ni strofe katastrofa,
hroma pjesma hroma čoečka
kriva kroka na pravom putu.
JOŠ JEDNA DŽENAZA

Ko nekad rijetke trešnje ranke

trnjinom smo groblja zatrnili,
da se ni okom ne možeš prodijeti,
niti ljuticu iz njih za rep izvući.
Doduše, jedva da se ko ima kopati –
pa su nam se i groblja iskopala.
Otkad oturismo ruke u džepove
trn popao hljeb orni i voćku
i žive vode ukapile.
Puti se izrodili u zahodice –
nijedan već nikuda ne vodi,
a kad je nikud, ne možeš ni zaći.

Na baštine grobine zapratili.

Tek, da h skinemo s vrata, il
da se ne motrimo u živu groblju,
(a kad ih oturimo s vrata
na duši ih ponesemo!)
il – da imamo razloga otići kući
Drinu obići, Drina nas ponijela,
kao što nas uvijek i ponese –
čekajuć razmirja ko ovca noža,
svaki dan u vijeku – uoči rata.

Svako malo, abdest na se, pa na Vlakovo

(i da je samo to pranja,bili bi čisti!).
Jedva da se ima šta kopati,
a dženaze nas još drže na okupu.
Zbilja, kad još ovo malo pokopamo,
kamo li ćemo se zakopati sami!

Evo, i danas – Sarački dženaza!

Ko na viđenje, jatimo se na Vlakovu.
Rukujemo se, izljubimo, mjerkamo
koliko je koji daleko od groba –
(druzi nam školski ko oci došli!)
i, da se bez jednog insana vratimo.

Tek, smrt nam i oči otvori!

Na kahvi, a i popije se koja,
(po neko se i kući donese)
krene se riječ o onoj onkraj groba,
u riječi joj duižemo spomenak –
drukčiji – nit znamo, nit imamo!
Grozdi se riječ iz grozdova vina,
koja pjana suza obrazom se roni,
makar nam to bila i prvina,
na sva je usta zlatimo –
u suhom je zlatu iskivamo
i nađemo da je spram imena bila!

Što nam je zlata, na nebu je:

Zlatan Bogi zlatno sunce –
od zemna zlata srce zahrđa!
Osim zlatna imena i leđa
drugog zlata nije ni imala.
Više je sama ponijela tereta
već ijedna tovarna kobila,
dok je ne skoli konjska i bolest –
sipnja joj izdušit ne dade.

Grdne stogove pod kapu izvela,

kapa joj svaka kap upustila.
Ni bijelilja, vezilja, niti zlatilja –
ona je samo imenom Zlatija,
pa joj i ime dođe kao poruga!
Sama bi se pod njim snebivala,
pa smo ga fino predjeli u Saračka.

Tvrda na duhanu –
pola je sela djece propušila –
ni jedno joj ne reče ni hvala!
Tvrda na suzi –
ne bi u moći ni suzom
kamen sa srca istopiti:
Bog joj dade da rodi šehida –
(i nijedna joj druga ne zavidje!)
on joj i grob iskopao.

Ni kućni se kamen nije ohladio,

nit zemlja sve kosti zapretala –
a ona je potekla na zemlju:
lijegala na golim tlima, zemlju zazivala
u smrti da joj rođena lakša bude –
zemlja joj se otvori na Vlakovu!
Ko nekad trešnje ranke
trnjinom smo groblja zatrnili.
Doduše, jedva da se ko ima kopati,
pa su nam se groblja iskopala.

Danas je otišla Saračka.

Još da pomre
ovo malo jada –
baštine da otpišemo,
pa da se knjiga
slopi!
HAMID S JÁČIŠTA

Svijet je dijelio
Na ovce i na kurjake

Vijek pravjekova za ovcama

Štapom vezanih ruku na leđima
Da slučajno na koju ne zamahne
Paskom se za njima povodio
Svaku napose držeći na oku
Da koja ne izostane

I nikad im se ne turi na čelo

Niti ih ikad prstom prebroja
Svka mu ovca glava s imenom
Svaku u glavu znao

Da zna insan šta je ovca

Brojanice bi pretakali od brabonjaka
Prije će slagat bijela brada
Već zemlja pretorena
U toru je brana od zatora

Od malog je živio
Nek se ima duhana i novine
Uživanje mu dimiti slova
Vremenom ovce prorijedile
Sve se na škole diglo
I on osta bez učenika

Hamide bolan je li strašivo

Ne znate vi kako kurjak kolje
Knjiga vam mozak izvodnjela
Dok je ovaca bić i kurjaka
S četverim očima oblazio
S krilatim lučama oko tora
Hajčući što ga grlo nosi

Nama se davno vuci sklonili u slova

Gonetali ih po skaskama i legendama

Ovce ga obijelješe i vuci

U koje jednako nismo vjerovali

Tek bolest ga savila u kuću

Smrtnu ležao kraj otvorena prozora
Vjetar li nebom razvija pramenje
Ohani hajduče pogubiše noge
Bijela runa oblaka nebom li se prospu
Plahni ih jadan sa ti ne zamrknu
Ječao sebi u bradu
Dok su zvijezde gorjele
Ko u knjigama vučije oči
U besilju imao jedinu želju
Da mu se popet u sedlo Siljevica
Prst u uho pa da razhajče

Nama se davno vuci sklonili u slova

Gonetali ih po skaskama i legendama

I kad nas Savini skoliše vuci

Kidišući vatrom na nas
Spomenusmo se Hamida sa Jačišta
Da nam ga je na čelo turiti
Pa da razhajče sa Siljevica

Ne bi nas vuci gorjeli

Nit od nas jeli mesa
BIOGRAFSKA

Deset godina ratka!

Još desetgodina povratka -
na Itaku:
tamo gdje se linija Maluše lomi
dva (u tušu) drveta na modroj svili neba -
vrata su od utrobe.
Putem: Lelek-gore, Lelije, Paleži,
mezari samci krajputaši - lopata zemlje
bez biljega, ko nešto veći krtičnjaci!
vode bistrice, vode krvavice,
vrane, sirene -
bolje bi bilo da su mi uši
još pune voska, mjesto nihove muzike .
Ako me Kirka nije pretvorila u svinju, ko što pišu,
otkud mi sklonost za sve te svinjarije ?
Nausikaja je, ipak, jedina moja nevinost.
S njenih rumenih ramena sunce me ogrija.
Zalud me tamni Efešanin svjetovaše:
Nema povratka domu, bolan ne bio,
nemoguće je dvaput pasti u istu vodu!-
uzdah se u svoju previjenost travke
pred kojom je vjetrina nemoćna.
Laokon me je, doduše, pročitao - na svoju žalost:
Nisi li Grmovnik, ostavi se istine!
inače - zmije, lomače, raspela...
Drvenom kobilom razobličio sam svaki dar.
Nisam imao svoga Patrokla -
sa svakim na vi, mi - ni sa kim!
svaka ruka na mom ramenu dođe mi naostrešelj.
Prijatelj jedino jednom psu!
toliko smo se zbližili i više ne znamo
koji je koji.
Spominju se arguske oči, ne arguske suze.
Od mene se naučio plaču,
ja od njeg da sve zapišavam.
Pa i Penelopa: dvadeset godina bijela udovica!
ogrtač za mog zimljivog oca nikad ne dotka -
što danju otka, noću opara.
Ali, kako oparati fino tkanje vremena,
kad joj se tače lica!
i koji crni prosjaci,
kad sve što se lukom moglo zaturiti
- ode!
Na zadnjem konaku do Itake,uzočas po me,
curak Bistrice - vode i umjesto brvna
sirat - ćiprija: od dlake tanja, od sablje oštrija!-
Majka pade. Kap vrelog olova pogađa njeno srce.
(Nije ga ni mogla mašiti
kad se toliko srce vidi sa nebesa! )
Avaj! čijim li jeimenom usta zatvorila,
uvjetar koga li zaziva?

Odazivah se na mnogo imena.

Na Itaci se snivam pod imenom Homer,
- kukurjeka ptica prerano mi prokljuje opnu sna,
pa se uvijek izležem u nešto nakazno -
ali se najkomotnije osjećam u ovome
- Niko!

Baš kao i otac moj, begovski privuk,

valjan ko crv u glavnji,
jači na dumenu no ja i brat zajedno -
na peru:
isto ime ista boljka ista zvijezda -
padalica.
 Husin Hasković NA DVIJE VODE - KUĆA
PEPELNICA
KUĆA NA VODI
MAJKA
KOMPAS
NIŠANI
VLAKOVO I
UKOP
VLAKOVO II
SUTJESKA II
ĆOROVINA
PASJI ŽIVOT
NIČIJA GLAVA
NOĆ NAD NOĆIMA
ŽMIRA
VILIN KONJICI
BRONZARA
SELIMA S KAMENA
BAJRO S MEĐA
JOŠ JEDNA DŽENAZA
HAMID S JÁČIŠTA
BIOGRAFSKA