Ranko Marinkovi: Kiklop

Esej

Josip Lukovi

Povratak u prolost kako bi se sprijeila povijest, kako bi se izbilo oko Jednookome

koji se naginje nad nae glave i svojom sjenom stvara sveopu dezorjentaciju, ludilo, panini
strah, kaos iz kojeg isplivavaju najgore ljudske osobine u maniri samoodranja. Upravo takva
je atmosfera u prvom romanu Ranka Marinkovia ''Kiklop'' napisanom 1965 godine u
Beogradu. Rasipanje moralnih vrijednosti, drutveni kaos, rastui spleen i sveopa panika
manifestiraju se u romanu kroz razne preobrate situacija, eskcese, osebujne kontraste, snane
prikaze tjelesnosti, banalnosti, vulgarnosti, u potpunosti suprotno temi ope dezorganizacije i
drutvene patologije. Radnja je smjetena u vremenski interval izmeu jeseni 1940. Godine
do proljea 1941. Godine, dvoplanski je organizirana te sadri realistine i mitolokosimbolike elemente. U sreditu prvog sloja je anemian, gotovo rezigniran i psiholoki
amorfan lik protagonista Melikiora Tresia, intelektualca, doktoranta filozofije i kazalinog
kritiara, kojemu je glavna preokupacija izmaknuti novaenjima te se sa tim ciljem
izgladnjuje u nadi da za Polifema kosti jednostavno nisu dovoljno dobre. Svoj eskapizam
utaava skitnjama po kafanama, od kultnih Dajdi do ''Ugodnog kutka'', gdje se uputa u
pijanstva, tunjave, pijane rasprave. Uz Melkiora, dominiraju i bizarni, teatralizirani, likovi
cinika i lakrdijaa-intelektualaca utjelovljenih u liku Uga (vjerojatno jednom od
najupeatljivijih likova u hrvatskoj knjievnosti), Maestra i don Fernanda sa kojim i poinje
roman kao i blae radikalne i ridikulozne, no svejedno bizarne likove kiromata Atme,
demoralizirane, gotovo animalizirane prikaze enskih likova Vivijane i nimfomanke Enke,
kojima je pragmatika jedini ivotni imperativ a svojevrstan su produkt anomijske
dezorjentacije tjeskobnog doba iekivanja katastrofe. Prevladavaju groteskni i ekscentrini
prizori, situacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snane manifestacije tjelesnosti,
promjene raspoloenja. Svaki prizor naglo mijenja predznak, ali i narativnu intonaciju.Iz
svega je eksplicitno da su sporedni likovi u mnogome zanimljiviji od protagonista koji u
veini situacija rezignirano zauzima ulogu pasivnog promatraa, socijalno i psihiki sterilnog
i esto asocijacijama i digresijama zavedenog u vlastite misli u kojima nalazi u intelektualnom
samokanjavanju olakanje pred pritiskom. Po psiholokom profilu aneminog, beivotnog,
suzdranog i alijeniziranog traginog junaka vlastite nemoi, moe se smjestiti u galeriju
likova koje su kreirali Ksaver andor Gjalski (Janko Borislavi), Janko Leskovar (Marcel
Buinski), Vjenceslav Novak (Amadej Zlatani) ili Milutin Cihlar Nehajev (uro
Andrijaevi). Osnovni oblik naracije je linearan, no autor se, prilikom iznoenja situacija
slui takoer i digresivnim oblikom kroz razne asocijacije u nastojanju da realistino iznesene
situacije projicira na alegorijsko-simbolikom planu. Kiklop je dakle u analogiji sa
Homerovim Odisejem. Djelo vrvi asocijacijama, citatima, bogatim intertekstualnim
relacijama razliitih pojavnih oblika: od izvornih citata i skrivenih aluzija, do imitacija i
parafraza. Glavna semantika polja su antika knjievnost i mitologija, Biblija, Knjievnost

zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaa knjievna tradicija, filozofija te povijesne osobe

idogaaji. Marinkoviev literarni opus u biti je maniristiki. Obiljeuju ga dvosmislenost,
kontrasti, igre rijeima, stilske improvizacije. Kao nemitoloki elementi tako se mogu navesti
este sekvence iz romana F.M. Dostojevskog, Jamesa Joyca ili Shakespeara ali i Sofokla,
Molierea, Gidea. Marinkovievi junaci svoje svakodnecne ivotne okolnosti esto nastoje
prevesi na knjievne predloke i sieje. Alternacija ivota i igre(glume) vana je signatura
Marinkovieve umjetnosti i ona ne vrijedi samo za njegove drame. Zbiljski i alegorijskosimboliki sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastinu sliku Melkiorova
povratka u moderan pandemonij. Kako bi preivio, Melkior se sputa na razinu ivotinje, on
se prevetivno dehumanizira, predaje se u ruke Kiklopu i pue i moderan ''Zoopoli''.