Filipec Donja Panonija Od 9 Do 11 ST PDF

Kreimir Filipec
Donja Panonija od 9. do 11.

stoljea
Knjiga je nastala u okviru Tempus projekta

Curricular Reform of Heritage Sciences in Bosnia and Herzegovina
(BIHERIT)(2012-3014/001-001)(Broj projekta: 530755-TEMPUS-1-2012-1-BA-TEMPUS-JPCR), koji je
finansiran od strane Evropske komisije.
Ova knjiga prikazuje gledita autora i ne predstavlja miljenje Komisije. Evropska komisija nije
odgovorna za bilo kakvu upotrebu informacija koje se ovdje nalaze.
Sarajevo, 2015.
Autor: Kreimir Filipec

Izdava:
Univerzitet u Sarajevu
Za Izdavaa:
Prof. dr. Muharem Avdispahi dr.h.c., Rektor
Urednik:
Edin Bujak
Tira: 300 primjeraka
Kreimir Filipec
Donja Panonija od 9. do 11. stoljea
Univerzitet u Sarajevu / Sarajevo

Sarajevo, 2015.
Crte na naslovnici: Kameni ulomak s prikazom dva grifona i drvetom ivota vjerojatno
dio ambona (11. st.) / dio inventara predromanike crkve u Loboru Majka Boja Gorska
(Hrvatska).
Crtei, zemljovidi, tablice i planovi: Kreimir Filipec Crtei kamenih ulomaka iz

Lobora: Kreimir Ronevi Fotografije: Arheoloki muzej u Zagrebu, Zemaljski
muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Fototeka Odsjeka za arheologiju Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Fototeka Ministarstva kulture Republike Hrvatske,
Kreimir Filipec, Juraj Belaj Lektura: Marko Aleri Korektura: Jana krgulja
Dizajn i prijelom: tamparija Fojnica d.o.o. - Fojnica Tisak: tamparija Fojnica
d.o.o. - Fojnica
Recenzenti
Hrvoje Graanin (Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu),
Mirja Jarak (Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu),
Tajana Sekelj Ivanan (Institut za arheologiju, Zagreb), Darko Peria (Odjel za
povijest, Hrvatsko katoliko sveuilite, Zagreb)
Kreimir Filipec
Sva prava pridrana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnoavati, fotokopirati ni
na bilo koji nain reproducirati bez prethodnog autorova doputenja.
KREIMIR FILIPEC
DONJA PANONIJA
OD 9. DO 11. STOLJEA
SARAJEVO
2015
SADRAJ

Predgovor...........................................................................................................11
I. Uvod......................................................................................................................15
A. Uvodna razmatranja..................................................................................15
B. Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st...........................21
II. Povijesni izvori................................................................................................33
A. Avarija i Franaka prema povijesnim izvorima; od posljednjih
desetljea 8. st. do konane prevlasti Franake u zapadnom dijelu
Panonije (do 803.)...........................................................................................33
a) Ponovni uspon Avarije posljednja desetljea 8. st...........................33
b) Avarsko ratovanje na zapadu rat u Langobardiji i
Bavarskoj od 774. do 790...............................................................................40
c) Obrat u ratovanju Franci upadaju u Avariju 791..............................45
d) Nastavak avarsko-franakog ratovanja od 792. do 803....................56
e) Pokopi mrtvih i groblja u Panonskoj nizini oko 800...........................76
B. Franaka Panonija prema povijesnim izvorima
od 803. do 828............................................................................................91
a) Pacifikacija Avarije, avarski ustanci i slavensko-avarski sukobi....91
b) Ustanak protiv franake vlasti od 819. do 822./823. kao nastavak
prijanjih protufranakih ustanaka .......................................................100
c) Sisak (Civitas Siscia)..........................................................................................119
d) Bugarski ulazak u Panoniju i rekonstrukcija
franake uprave 827./828..........................................................................128
C. Franaka Panonija prema povijesnim

izvorima od 828. do 907...................................................................... 143
a) Prvo doba od 828. do 880. rat s Bugarima, razvoj
Gornje Panonije, teritorijalna pripadnost Donje
nova upravna podjela Carstva...................................................................143
b) Drugo doba od 880. do 907. rat s Velikom Moravskom,
maarska pustoenja, rasap franake uprave u Panoniji..............158
c) Zametci feudalnog ureenja zemlje sredite posjeda..................172
D. Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim

izvorima od 907. do 1102.................................................................... 183
a) Prvo doba od 907. do 955. rasap uprave u velikom dijelu
istonih vojvodstava i grofovija/udaljavanje od sredita..............183
b) Drugo doba od 955. do 1000. nova upravna
podjela Panonije..............................................................................................212
c) Donja Panonija od 1000. do 1102.
Panonija (Panonnia regia)..............................................................................221
III. Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji....................................... 239

A. Poeci stvaranja crkvene organizacije u
vrijeme Franakog Carstva................................................................. 239
a) Poeci misijske djelatnosti..........................................................................239
b) Koncil ad ripas Danubii i njegove posljedice.......................................243
B. Akvilejsko misijsko podruje u Donjoj Panoniji.......................... 250

a) Sredita Akvilejske patrijarije u Panoniji...........................................250
b) Nalaz(i) iz Siska...............................................................................................259
c) Svetite Majke Boje Gorske u Loboru (Hrvatsko zagorje)..........263
d) Groblja u Panoniji od 10. do 12. st...........................................................270
C. Salzburko misijsko podruje u

Panoniji (Pannonia orientalis)........................................................... 277
a) Opi pregled organizacija misija prema Conversio.........................277
b) Blatnograd.........................................................................................................285
D. Stvaranja vie crkvene organizacije................................................ 298

a) Prinos bizantske misije kristijanizaciji Panonije..............................298
b) Prvi pokuaji stvaranja vie crkvene organizacije u Panoniji......305
E. Crkveno ureenje Panonije nakon prestanka

franakog vrhovnitva.......................................................................... 313
a) Sisaka i Zagrebaka biskupija..................................................................313
b) Crkvena sredita i stanje crkvene organizacije
potkraj 11. st.....................................................................................................331
IV. Zakljuna razmatranja............................................................................. 337

V. Popis literature i priloga........................................................................... 341
A. Popis kratica............................................................................................ 341
B. Popis literature ...................................................................................... 343
C. Kazalo imena .......................................................................................... 392
D. Kazalo mjesta ......................................................................................... 397
10
Predgovor
Prvi put sam se s ovom temom susreo piui doktorsku disertaciju
pod naslovom Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheolokim
izvorima, koja je obranjena na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu
2002.1 Sada je taj rad prilino izmijenjen i dopunjen te su Slavonija, iz naslova
disertacije, i juna Panonija, iz znanstvenog projekta, zamijenjene terminom
Donja Panonija jer mi se, unato problemu kako nazvati definirani teritorij, taj
naziv, u konanici, uinio najmanje neprihvatljiv. O tome e vie rijei biti poslije.
Vrlo brzo nakon predaje doktorskog rada, izraenog pod mentorstvom prof. dr.
sc. Marina Zaninovia i uz pomo Marije malcelj, komisiji na ocjenjivanje, pod
predsjedanjem prof. dr. sc. Janka Beloevia i tijekom ekanja obrane proveo sam
prvu sezonu opsenih zatitnih arheolokih istraivanja u Loboru uz sjevernu
stranu gotike barokizirane crkve Majke Boje Gorske (dalje u tekstu: Lobor
MBG). Ta sezona istraivanja ve je tada dopunila i potpuno izmijenila moja, ali
i neka uvrijeena, dotadanja miljenja o spomenicima i arheolokim ostacima
od 9. do 11. st., ali i nae poimanje povijesti Donje Panonije (june Panonije).2
Nakon zavretka prve sezone istraivanja, a prije obrane disertacije, ve su
bile poljuljane neke od iznesenih teza. Stoga rad u predloenom i predanom
obliku komisiji za ocjenjivanje, unato odreenim dopunama, nije imalo smisla
objavljivati. Nakon vie od deset godina ponovno sam se latio istog posla jer mi
se uinilo da panonski prostor i openito povijest sjeverne Hrvatske, sjeverne
i sjeverozapadne Bosne, odnosno Donja Panonija, u ranom srednjem vijeku jo
uvijek nije zadovoljavajue obraena. Istina postojale su, a u meuvremenu su
se pojavile vrlo dobre arheoloke i historijske rasprave i monografije. One su
s historijskog, ali i iz arheolokog kuta poprilino dopunile nae poznavanje
navedenog prostora. Posebno su se u tom vremenu razmahala zatitna
arheoloka istraivanja u urbanim zonama, prigodom izgradnje najrazliitije
infrastrukture, a osobito na trasama autocesta diljem Hrvatske. Stoga se ukazala
potreba za tim da se ponovno pristupi obradi iste teme. Prije desetak godina
inilo mi se da se moe krenuti od zbivanja vezanih uz propast franake vlasti
u Panoniji, odnosno od vremena vezanog uz formiranje tzv. bjelobrdske kulture
(posljednja etvrtina 10. st.), kako bi se obradila povijest june Panonije od 10.
do 13. st. Iako sam ve u disertaciji zapoeo s potkraj 8. st., smatrajui da se
jedino tako moe pristupiti objanjavanju fenomena pojave bjelobrdske kulture
u drugoj polovini 10. st., ipak sam se fokusirao na zbivanja od sredine 10. pa
sve do duboko u 12., pa i u 13. st. To mi se inilo kao logian pristup problemu
jer tada nije bilo puno sigurnog, dokazanog i opeprihvaenog materijala i
nalazita da se s njima povee karolinko vrijeme 9. st. s drugom polovinom
10. st., odnosno popuni hijat od pedesetak i vie godina juno od rijeke

FILIPEC, 2002.
FILIPEC, 2002a; FILIPEC, 2002b; FILIPEC, 2008.
11
Drave. Tzv. hijat nastupio je ponajvie zbog izostanka arheolokih istraivanja,

pomanjkanja arheolokih predmeta u grobovima toga doba i nedostatka dobro
datiranog materijala, a ne zbog stvarnog prekida ivota. Prije ga nisam mogao
popuniti, osim spekulacijama, a one su se pokazale kao uglavnom pogrene.
Nekoliko godina poslije, drei predavanja za studente preddiplomskog studija
iz kolegija Arheologija i povijest srednjeg vijeka i za studente diplomskog studija
arheologije na srednjovjekovnom smjeru iz kolegija Formiranje slavenskih drava
u srednjoj Europi na studiju arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i
drei slian kolegij Arheologija Bosne i Hercegovine na preddiplomskog studiju
arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, uvidio sam da ono
to mi se inilo poprilino jasnim i sasvim prihvatljivim, ovdje ponajprije mislim
na uobiajene interpretacije povijesnih procesa i povijesnih izvora od kraja
8. do poetka 12. st., nije ni izbliza tako. Spremajui predavanja za studente
morao sam posegnuti za povijesnim izvorima te ih pokuati interpretirati kao
arheolog. Osnovni cilj bio mi je sloiti dogaaje iz godine u godinu, napraviti
kronologiju zbivanja koliko se to moe prema vrlo esto nesigurnim i dvojbenim
povijesnim izvorima, a onda iz tih izvora izvui to vie podataka korisnih
arheologu u njegovoj interpretaciji. Napokon, cilj mi je bio ta zbivanja povezati
sa spoznajama dobivenim uz pomo drugih znanosti, ponajprije one arheoloke.
Danas je historijska znanost otila puno dalje od obinog opisivanja dogaaja,
ali arheologu koji se bavi materijalnim ostacima, esto polazei od predmeta,
pojedinca ili manje cjeline, upravo su oni bitni. Historiari i arheolozi svojim
specifinim metodama pokuavaju rekonstruirati zbivanja i procese u prolim
vremenima, svaki svojom metodom, ali arheolozi, kao ni historiari, vrlo esto
nisu dobro pripremljeni da bi razumjeli rezultate drugih znanstvenih disciplina.
Historiari nisu dovoljno pripremljeni da razumiju arheoloke analize pa ih esto
tumae na pogrean nain ili, to je jo ee, ignoriraju arheoloke podatke,
umjesto da ih integriraju u svoja istraivanja. Situacija kod arheologa je vrlo
slina jer oni ili potpuno ignoriraju povijesne podatke ili ih tumae onako kako ih
upuuju istraivanja i analiza dobivenih podataka iz istraivanja, odnosno esto
biraju ono iz povijesnih izvora to im odgovara ili to misle da odgovara njihovim
rezultatima ili pak, jednostavno, prepisuju podatke smatrajui da su toni jer
su, navodno, openito prihvaeni. Takva praksa vidljiva je u svakodnevici u
kojoj svaka znanstvena disciplina vrlo esto ide svojom metodom, uzimajui od
druge ono to prepoznaje ili, to je jo ee, ono to joj odgovara. Tako je i kod
drugih znanosti: antropologije, etnografije, lingvistike, filologije itd. Primjenom
tradicionalne metode i sredstava arheologija prouava ranosrednjovjekovnu
kulturnu batinu na svoj nain. Takvom pristupu ni sam ne mogu odoljeti
jer toliko stvari stoji na putu kako bi se sveobuhvatno pristupilo odreenom
problemu. inilo mi se da moram sm pregledati golemu literaturu i u izboru
razliitih, vrlo esto dijametralno suprotnih i suprotstavljenih rasprava, esto
itajui povijesne izvore ne iz originala, nego u prireenim izdanjima, donijeti
vlastiti sud o tom vremenu, zbivanjima, ljudima i prostoru koji nam je dan u
12
batinu. Ne znam koliko sam uspio jer sam svjestan da nisam mogao proi
svu literaturu za tako golemo razdoblje i iroki prostor. Svjestan sam moguih
pogreaka i propusta jer mi nisu poznati svi procesi u nastajanju povijesnih
izvora, no ipak sam na jednom mjestu sakupio svoja razmiljanja o tim ljudima
i krajevima, zbivanjima i vremenu te sam se, moda, gdjegdje dotaknuo istine
pa e stoga, moda, neto od svega toga i opstati. Jo uvijek vrlo malo znamo o u
ovoj knjizi obraenom razdoblju i svakim danom nae su spoznaje bolje, no sve
to traje suvie sporo pa e se za neki odvaniji skok jo priekati poprilino dugo.
Arheologija se ponekad ne moe detaljno izraziti, ali da je neko podruje u nekom
odreenom vremenu bilo naseljeno ili nije, to moe odrediti u potpunosti. Isto
tako s prilinom sigurnou moe utvrditi je li neko podruje stalno naseljeno
ili nije, je li rije o utvrdi, naselju, crkvi, kui, kako su te graevine bile izgraene,
kakvom su tipu pripadale, kako su izgledale, kako su propale ili bile naputene i
najzad, moe datirati groblja i sluajno pronaene predmete.
Ova monografija nastajala je u okviru znanstvenog projekta Juna
Panonija u ranom srednjem vijeku. Voenje mnogobrojnih zatitnih arheolokih
istraivanja posljednjih dvadesetak godina omoguilo mi je da neke injenice
sagledam iz sasvim drugog kuta. S druge strane, predavanja koja sam pripremao
za studente prisilila su me da se vie posvetim studiranju i itanju. Dio iskustva,
znanja i rezultata s arheolokih istraivanja u kombinaciji s analizom povijesnih
izvora prenio sam i u ovu knjigu. Koliko sam uspio u rekonstrukciji povijesti
Donje Panonije, vjerujem da e ponajbolje pokazati itatelji i kritika.
Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u realizaciji ove knjige. Zahvaljujem
djelatnicima Univerziteta u Sarajevu, prije svega kolegi Adnanu Kaljancu na
ponudi da se ova knjiga tisku u okviru njihove edicije potpomognute Tempus
programom.
prof. dr. sc. Kreimir Filipec

predstojnik Katedre za opu srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju Odsjek
za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu
i gostujui profesor na Univerzitetu u Sarajevu na Katedri za arheologiju od
2010. do 2014.
Zagreb, 12. studenog 2014.
13
14
I. Uvod

A. Uvodna razmatranja
Naslov knjige Donja Panonija od 9. do 11. stoljea najavljuje opis

povijesti zemlje i teritorija okvirno smjetenog juno od rijeke Drave do Save,
ali i juno i sjeverno od navedenih rijeka. Za to podruje nema jedinstvenog
imena u ranom srednjem vijeku. Ono se u pisanim izvorima spominje neto
vie tijekom 9. st., kad je poelo njegovo oblikovanje u okvirima Franakog
Carstva, a poslije tijekom 10. pa sve do kraja 11. i poetka 12. st. ne samo da
se ne spominje njegovo ime nego su i drugi pisani izvori poprilino rijetki,
a esto i dvojbeni. Ni danas ne postoji jedinstveni naziv za tu zemlju, jer je
ona podijeljena na vie suvremenih drava. Moda bi se navedeni teritorij,
u skladu s povijesnim izvorima i tradicijom, mogao nazvati Slavonijom,
Sclavoni(j)om, sjevernom Slavonijom ili sjevernom Hrvatskom.3 Hrvatsko
kneevstvo, vojvodstvo i kraljevstvo se u ranom srednjem vijeku u
razliitim pisanim izvorima takoer naziva Slavonijom, a isto tako i druge
srednjovjekovne drave i regije u srednjoj i junoj Europi, to taj pojam
ini prilino nepreciznim. Sjeverna Slavonija ili sjeverna Hrvatska znaila
bi sjevernu (zagorsku tj. iz jadranske, primorske i dalmatinske perspektive
zemlju iza gora (Dinarida)) Hrvatsku. Tom problemu osobito je koncizno
pristupio Gyrgy Gyrffy u svome radu o Slavoniji, ali i u svojim drugim
monografijama.4 Na podlozi povijesnih izvora pokazao je da izvori iz 11. i
12. st. pri spomenu Slavonije misle na cijelu Hrvatsku ili samo na primorsku
Hrvatsku. U naslovu ugarskog kralja, naslov Slavonija (Sclavonia), za
podruje sjeverne Hrvatske, uvodi se tek od druge polovine 13. st. Prije toga
to nije slubeno, politiko ili geografsko ime pokrajine, ve se iskljuivo
misli na Hrvatsku. Mogli bismo i rei: Sclavonia idem quod Croatia. Termin
Slavonija (Sclavinia, Sclavania) kad se opisuje zemlja kojom vlada neki knez
(Pribina) ili vojvoda (Montemer) pojavljuje se istina i ranije, ali je to naziv
koji je preopenit te se koristi i kod opisa drugih zemalja (recimo Velike
Moravske). Maarska arheologinja gnes Cs. Ss zadravski je prostor
negdanjeg Pribinova i Koceljeva vojvodstva u svojoj znamenitoj raspravi o
povijesti transdanubijskih Slavena opisala jednostavno, geografskim pojmom

Vjekoslav Klai u atlasu za hrvatsku povjestnicu koristi kod opisa Hrvatske za Petra
Kriesimira god. 1069. naziv Sclavonia (KLAI, 1877, Br. 3). U istom atlasu kod opisa
Hrvatske (Chrobatia) u vrijeme kralja Tomislava god. 925. isti teritorij naziva Pannonia
inferior (KLAI, 1877, Br. 2), a Pribinovo kneevstvo oko 870. Sclavoniom (KLAI, 1877,
Br. 2, prilog).
GYRFFY, 1970, 223240. GYRFFY, 1988; GYRFFY, 2000.
15
Uvod
zapadna Maarska (Ugarska).5 Lujo Margeti je u svojim vrlo poticajnim

raspravama navedeni teritorij uvijek nazivao Slavonijom.6 U doktorskoj
sam se disertaciji, 2002., odluio za naziv Slavonija, no ve sam tada
shvatio da nisam dobro uinio te da je naziv juna Panonija kao geografski
i neobvezujui naziv regije moda najmanje neprihvatljiv.7 Pojmom juna
Panonija se u svom radu kao obiljejem teritorija sluio Hrvoje Graanin
koji je od novijih autora, s historiografskog stanovita, najdublje pronikao u
probleme navedenog prostora.8
Sl. 1: Kartografski prikazi Donje Panonije, Panonske Hrvatske tj. Slavonije etc. oko 950. u
prirunicima pojedinih hrvatskih i maarskog historiara: II, 1925; BSENDORFER,
1952; KLAI, 1990; GOLDSTEIN, 1995; KLAI, 1888. i RAUKAR, 1997. i GYRFFY, 2000. te
prikaz Donjopanonskog vojvodstva u 9. st. prema: GRAANIN, 2011. (Kao podloga za izradu
priloenog zemljovida koriten je dio zemljovida iz knjige Die Langobarden, Das Ende
der Vlkerwanderung, Landschaftsverband Rheinland (Hg.), Rheinisches LandesMuseum
Bonn, Bonn, 2009, slika na str. 19; Vidi biljeku uz Sl. 125 - na kraju legende)

SS, 1973.
GRAANIN, 2011. Drugi nai historiari Panonsku nizinu najee su promatrali kroz
prizmu prouavanja i interpretiranja povijesti ranosrednjovjekovne Hrvatske i u okvirima
prouavanja povijesti Hrvata u Dalmaciji, posveujui vie ili manje prostora sjeveru u
poglavljima (KLAI, 1987, 1416). Tako II, 1925; KLAI, 1975; KLAI, 1976; BUDAK,
1994a; GOLDSTEIN, 1995; RAUKAR, 1997. i mnogi drugi.
7
8
16
MARGETI, passim.
Naziv disertacije bio je: Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheolokim

izvorima (FILIPEC, 2002.).
Uvodna razmatranja
Tim pojmom sluio sam se i kasnije u svojim radovima, smatrajui

ga najboljim, pa i u imenu znanstvenog projekta. Smatrao sam da nije
dobro rabiti naziv Panonska ili Posavska Hrvatska iako je on bio prisutan
u povijesnim raspravama od poetka 20. st. jer je to historiografski pojam,
ne odraava pravo stanje na terenu i nema povijesno uporite. Panonska
odnosno Posavska ili Sjeverna Hrvatska ne postoji u onom smislu kako
je to definirano u razliitim raspravama, a pogotovo nije postojala u 9.
st.9 Istina, naziv bi se moda mogao primijeniti za 10. i 11. st. kako bi se
opisao navedeni teritorij prije toga doba spomenut kao: Pannonia inferior,
regnum inter Savum et Dravum, zemlja kojom vlada neki odreeni i
spomenuti vojvoda (npr. Ljudevitovo, Ratimirovo, Braslavovo vojvodstvo)
ili openitijim pojmom kao Panonnia ili Hunia.10 Hrvatsko ime za tu zemlju
moglo bi se takoer, kako je reeno, koristiti od 10. st. kad je moglo doi
do irenja Hrvatske drave prema sjeveru, ali time se moda ne bi dovoljno
naznaile njezina posebnost u odnosu na primorski dio. To su podruje
eljko Tomii i Tajana Sekelj Ivanan u svojim radovima i disertacijama
razliito opisali. 11 eljko Tomii i Tajana Sekelj Ivanan spomenuto su
podruje jednostavno opisali geografski omeivi promatrani prostor
rijekama. Na sjeveru Murom, Dravom, Dunavom, a na jugu Savom,
koristei se terminom meurijeje (savsko-dravsko meurijeje), ali su ih
u radovima irili i okolnim podrujem. Oni su se time pribliili izvorima 9.
st. u kojima se spominje vojvodstvo izmeu Drave i Save. Prilikom rada na
ovoj monografiji uinilo mi se da je moda bolje upotrebljavati drugi naziv
i tu sam se kolebao izmeu naziva Zagorje i Donja Panonija. Zagorje se
kao geografski naziv pojavljuje ve poetkom 12. st. u zadarskoj kancelariji
kod tituliranja biskupa iz june Panonije (Zagorski biskup Sigindinus
Zagoriensis episcopus spomenut 1102. kad kralj Ugarske, Hrvatske i
Dalmacije Koloman potvruje prava samostanu sv. Marije u Zadru nakon
9
10
11
KLAI, 1978; SOKOL, 1990. Hrvatska enciklopedija, natuknica: Panonska Hrvatska. Taj
je pojam uglavnom naputen (Miho Barada, Nada Klai, Tomislav Raukar, Ivo Goldstein,
Neven Budak), ali odrao se, zajedno s terminom Posavska Hrvatska, u uporabi do
danas (HRVATSKI POVIJESNI ATLAS, 2003).
Posebno je ralanjivanju i objanjavanju pojma Panonija, Hunija, Avarija velik

prinos dala gnes Cs. Ss ije je djelo Die slawische Bevlkerung Westungarns im
9. Jahrhundert jo i danas jedno od neizostavnih djela za pouavanje povijesti
panonskih Slavena. Ona je toj problematici posvetila gotovo cijelo poglavlje
(SS, 1973, 328). U 8. i 9. st. cijela se Panonija (Pannonia, limes Pannonicus), tj
Panonska nizina ili Karpatska kotlina tada pod avarskom vlau nazivala: Hunia ili
Avaria, Hunia plaga, regnum Hunorum ili regnum Avarorum, terra Hunorum ili terra
Avarorum, regio (regiones) Hunorum, fines Hunorum ili Avarorum, pars Avarorum,
limes Avaricus, provintia Avarorum (SS, 1973, 9)
TOMII, 1989; TOMII, 1992a; TOMII, 2000; SEKELJ IVANAN, 2009.
17
Uvod
krunidbe za hrvatskog kralja u Biogradu n/m). 12 To je openito nakon

pisanih izvora iz 9. st. prvi poznati zabiljeeni naziv pokrajine i samim time
osobito je vaan. Taj naziv episcopus Zagoriensis danas ima ue regionalno
znaenje pa je pitanje je li onda opisivao cijelo podruje biskupije ili samo
jednu manju zasebnu geografsku cjelinu koja se poklapala ili je bila neto
ira od pojma dananjeg Hrvatskog Zagorja u kojem je mogao stolovati
biskup u kakvom graditu (oppidum). Drugi je naziv Donja Panonija, a on
se koristi otprilike za isto podruje u 9. st. Taj geografski pojam najbolje
opisuje stanje iz vremena franake uprave, odnosno spominje se u vrijeme
Ljudevitove bune te nije poznato da bi se upotrebljavao poslije 10. st.
Nakon dvadesetih godina 9. st. teritorij Ljudevitove Donje Panonije znatno
se reducirao, a od sredine i kraja 9. st. dobio je sasvim nove sadraje.
Obuhvaao je drukiji teritorij pa je s njim spojen, u vrijeme vladavine
vojvode Braslava, zadravski prostor oko Blatnog jezera. 13 Veliki problem
s tim imenom, odnosno terminom Donjom Panonijom jest u tome to se
u drugoj polovini 9. st. u spisu Conversio Bagoariorum et Carantanorum
(dalje u tekstu Conversio) tako naziva teritorij izmeu rijeka Rabe i Drave.14
Taj e teritorij isti izvor nazivati i Pannonia Orientalis. Gornjom Panonijom
nazivat e se samo prostor istono od rijeke Rabe i istono od Blatnog jezera,
u izvorima poznat jo kao i Pannonia orientalis. Tu dolazi do odreene
zabune i nerazumijevanja jer franaka Donja Panonija, spomenuta u
vrijeme Ljudevitove bune, zapoinje na granicama i rubnom dijelu antike
sjeverne Italije obuhvaajui njezine rubne dijelove, obuhvaa juni dio
nekadanje rimske provincije Sredozemnog Norika, cijelu Panoniju Saviju
i Sirmijsku Panoniju, sve do Gornje Mezije i Dacije, odnosno rijeka je Drava
dijeli od Gornje Panonije.

12
13
14
18
CD, II, 910.
Neven Budak (BUDAK, 2000, 395402) je analizom izvora doao do zakljuka da je Ljudevit
samo jedanput spomenut kao dux Pannoniae inferioris, ali isto tako i kao Pannoniae
tyrannus (Herimanni Augiensis chronicon, G. H. Pertz, MGH ss V, 1844, 102). U povijesnim
izvorima se teritorij kojim je vladao naziva inter Savum i Dravum to otprilike ocrtava
prostor njegova regnuma; on se rastezao izmeu rijeke Drave na sjeveru i rijeka Save i
Kupe na jugu, te od zemlje Karniolaca na zapadu do Sirmija na istoku, te bi ono trebalo
otprilike pokrivati podruje nekadanjih rimskih provincija Panonnia Savia i Pannonia
Secunda. Ulaskom Bugara u meurjeje teritorij je reduciran (BUDAK, 2000, 396). O
tome i Herwig Wolfram (WOLFRAM, 2012, 150 et passim). On je doao do zakljuka da
se salzburko misijsko podruje izmeu rijeka Rabe, Dunava i Drave 796. ne naziva jo
Pannonia inferioris, ono se naziva prema estom poglavlju Conversio kao pars Pannoni
ad diocesim Iuvavensem conversa. Naziv Donja Panonija (Pannonia inferioris) uvodi se tek
u 14 poglavlju Conversio, nakon ega se isto podruje naziva i orientalis Pannonia. U isto
vrijeme u drugoj polovici 9. st. slavonsko meurijeje vie se ne naziva Donjom Panonijom
(WOLFRAM, 2012, 150).
KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; GRAFENAUER, 1985; WOLFRAM, 2012.
Uvodna razmatranja
Sl. 2: Zemljovid srednje Europe i podjela Panonije u: (1) antiko doba (Rimsko Carstvo)
na Gornju (rimske provincije: Prva Panonija i Panonija Savija) i Donju Panoniju (rimske
provincije: Panonija Valerija i Druga (Sirmijska) Panonija; (2) Podjela prema franakih
izvorima iz 9. st. na Gornju Panoniju (sjeverno od rijeke Drave) i Donju Panoniju (juno
od rijeke Drave); isti taj dio Franake naziva se i podruje izmeu rijeke Drave i Save
(regnum inter Dravum et Savum); (3) Podjela prema Conversio na Gornju (izmeu rijeke
Dunava i rijeke Rabe) i Donju Panoniju (izmeu rijeka Dunava, Rabe i Drave).
Problem nastaje to je sve stvar oito geografske perspektive i

problema kako opisati Panoniju (tj. Huniju ili Avariju). Dio blii opisivau bit
e oznaen kao Gornji, a onaj udaljeniji kao Donji. Razliiti izvori, ne uvijek
slubeni, opisuju teritorij i odabiru njima bliske termine. Tako franaki anali
gledaju cijelu Panoniju i dijele je prema rijeci Dravi: blii dio opisuju kao
Gornja Panonija, a onaj dalji kao Donja Panonija. Pisac Conversio opisuje samo
dio Panonije i to onaj u kojem je prisutna salzburka misija sa sufraganskim
biskupijama, a to je Gornja Panonija. Oni navedeni teritorij opet dijele na dva
dijela: na blii i na udaljeniji, na Gornju Panoniju do rijeke Rabe i na Donju
19
Uvod
Panoniju do rijeke Drave. Iz razliitih drugih perspektiva mogu se pojaviti i

drugaije podjele, ali i drugaija imena, pa tako i naziv za teritorij oko rijeke
Zale Sclavinia. Danas bismo za isto upotrijebili strane svijeta, pa bismo isto
odredili kao sjevernu, junu, zapadnu ili istonu Panoniju. Za isti taj teritorij
upotrebljavaju se i termini Panonija, Hunija ili Avarija. U ovoj knjizi avarsko,
tj. u izvorima nazivano i hunsko podruje, zemlja, kraljevstvo ili granica
zvat e se Avarija. To bi bio doslovan prijevod termina kojim franaki pisci
nazivaju podruje u kojem su vladali Avari, tj. Avarski Kaganat.
Izmeu June Panonije, Slavonije, Sclavoni(j)e, Zagorja, Panonije,
Gornje Panonije ili Donje Panonije uzet je posljednji naziv jer se eljelo
naglasiti da se ne opisuje samo regija, kojoj bi bolje odgovarao naziv Juna
Panonija, ve vojvodstvo oblikovano na temelju zasada franake uprave
s poetka 9. st. kad se ono tako i naziva, a koje je postalo osnova poslije
definiranom vojvodstvu i kraljevstvu u okvirima Hrvatske i Ugarske. Tom
vojvodstvu ime nije poznato i vrlo je vjerojatno mijenjano od 9. do 11. i
poetka 12. st., stoga se za ovu raspravu ime pokrajine Donja Panonija uinilo
najprikladnijim jer se time eljelo naglasiti njezinu politiku i upravnu
posebnost i kontinuitet.
Sl. 3: Srednja Europa s naznaenim dananjim dravama, regijama i podrujima ee

spomenutim u tekstu. (Kao podloga za zemljovide: sl. 3, sl. 6 (s ucrtanim jantarskim
putem), sl. 54 i sl. 78 koriten je dio zemljovida s naslovnice knjige: Stefan Groh, Helga
Sedlmayer i Csenge Virg Zalka, Die Straenstationen von Nemecsc und Sorokpolny
an der Bernsteinstrae (Pannonien, Ungarn), sterreichisches Archologisches Institut,
Zentraleuropische Archologie 3, Wien, 2013.)
20
B. Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

Groblja i pojedinani grobovi s inhumacijom, stepsko-nomadskim
tradicija pokopa ili tipini avarodobni predmeti (dijelovi nonje, opreme ili
oruje, keramike posude) ostaci kua, razliite graevine i objekti, cijela
naselja i za to vrijeme uobiajeni predmeti i ostave najee oznaavaju
teritorij naseljen i dran od Avara. Takva nalazita nalaze se veinom u niim
dijelovima Panonske nizine sa zapada okruenim istonim Alpama; sa sjevera,
istoka i jugoistoka Karpatskim gorjem, a s juga alpskim ograncima i obroncima
Dinarida. Karpatsko gorje, naime, odjeljuje Panonsku nizinu od drugih nizina
s njezine istone strane, koje se pruaju duboko prema rubu istone Europe
spajajui je sa srednjom Azijom. To Karpatsko gorje, i unutar njega Panonska
nizina i posljednja euroazijska stepa, prva je vea prepreka kad se iz pravca
istone Europe i unutranje Azije kree prema srednjoj Europi i zapadu, ona
po sredini prijei prolaz na gotovo pola povrine. Ta je zadnja stepa, iji se
vei dio nalazi izmeu rijeke Dunava i Tise, u mnogome odredila historijski
razvoj njezina velikog dijela.15 Prepreke u obliku Karpatskog gorja s brojnim
klancima i prijevojima omoguavale su dobru komunikaciju s jedne i druge
strane gora, a osamljene gore visine do 1000 m i heterogeni breuljkasti rubni
dio visine preteno do 500 m, nisu spreavali stepsko-nomadske grupe da uu
u posljednju stepu na zapadu. tovie, povijest je isprepletena vremenima kada
su u njoj stepski narodi i kada je dre. Od prethistorijskog doba i od Herodotova
vremena do ranoga srednjeg vijeka gotovo su uvijek velike ravniarske dijelove
te najzapadnije europske stepe, prije svega one omeene rijekama Tisom i
Dunavom, drali nomadi inei s drugim nomadima na istoku Europe i srednje
Azije jednu cjelinu. Cijelo to vrijeme postojanja Avarskog Kaganata postojat e
te veze, a iz stepa e dolaziti noviteti. S njima e stalno pristizati nove grupe,
klanovi i narodi vani za vojni, ali i demografski oporavak Kaganata. Drugi dijelovi
Panonske nizine, obrasli gustom umom, nastanjivali su veinom sjedilaki
narodi: Germani, Slaveni i Romani. Oni su se bavili preteno ratarstvom i obrtima
jer su i klima i tlo to omoguavali. Rijetki povijesni izvori, ali i arheoloki nalazi,
govore u prilog tezi da su Avari drali i nadzirali vei teritorij od naznaenog i
da se ondje, oko sredita zemlje u kojima se, istina, pojavljuju tipini grobovi
stepsko-nomadskog obiljeja povezani uz euroazijsku nomadsku kulturu
pokopa, nalaze drugi narodi, esto drugaijih naina ivota i pogrebnih rituala,

15
Hidroloka slika Panonske nizine takoer se razlikuje znatno od one prije velikih
novovjekovnih melioracijskih radova s kraja 18. i 19. st. Vidi priloeni zemljovid koji je
posluio kao podloga za prikaz arheolokih lokaliteta spomenutih u tekstu: Magyarorszg
vzbortotta s rvzjrta terletei az rmentest s lecsapol munklatok megkezdse
eltt. (1:600.000 mretarny) Magyar Kirlyi Fldmvelsgyi Minisztrium Vzrajzi
Intzete, Budapest, 1938. Parkovi prirode poput Lonjskog polja, Kopakog rita, Spave
ili npr. Dunavsko-dravski nacionalni park (Duna-Drva Nemzeti Park Igazgatsg) u
Maarskoj moda ponajbolje pokazuju jo danas kako su izgledali nii poloaji u Panoniji
u ranom srednjem vijeku.
21
Uvod
njima podloni i s njima u odreenom savezu. Figurativno bi se avarska zemlja

mogla opisati poput vie koncentrinih krunica.16 U sreditu tih koncentrinih
(ili moda zbog konfiguracije zemljita i ekscentrinih krunica) nalazilo se
sredinje, kruno, utvrenje, (h)ring gdje su klanovi na ijem elu stoji sam kagan
ili njegovi najblii, oko njega grupe sa zadaom da brane prilaz sreditu, potom
regionalna kneevstva i klanovi koji vladaju odreenim podrujem, i napokon
naselja i groblja stepsko-nomadskih obiljeja, a onda oko njih naselja i groblja s
podlonim i saveznikim narodima koji su u avarskoj vojsci vrlo esto sainjavali
pomone odrede, ija se kultura najee razlikovala od stepsko-nomadske
kulture. Manje grupe, razasute po cijeloj Panonskoj nizini, tvorile su razliite
klanove i sainjavale osnovu avarske vojske, kao i predstavljale vrlo fleksibilan
element koji je omoguavao da se od manjih odreda stvori znatna bojna jedinica.
Razliiti naini pokopa tih zajednica pokazuju da je stepsko-nomadski element
bio sastavljen od vrlo heterogenih grupa. U sreditu, smjetenom negdje
izmeu Dunava i Tise, kao i na periferiji, mogu se pronai grobovi razliitih
zajednica i razliitih etnikih grupa. Uz razliite narode stepsko-nomadskog
porijekla i obiaja pokopa (Avari, Kutriguri (Utiguri), Bugari) vjerojatno se
nalaze Germani i Romani, arheoloki ve vrlo teko prepoznatljivi nakon 700.,
zatim Slaveni (Slaveni, Anti, Duljebi, Hrvati) i druge pridolice, posebno nakon
670.-ih, s razliitim pokopima mrtvih. Velik dio Slavena doao je pod avarsku
vlast u vrijeme njihova prodora, sredinom 6. st., prema srednjoj Europi i bio je
pomaknut na nova stanita. Nesumnjivo su tijekom njihove zajednike povijesti
i ivota na istom prostoru bila prisutna stapanja elemenata starosjedilakog,
germanskog, slavenskog i stepsko-nomadskog stanovnitva. Tako e se poeti
razvijati ne samo nove etnike jedinice, drutvene strukture ve i novi oblici
kultura. Unato pokuajima, na dananjem stanju arheolokih istraivanja nije
ba jednostavno razjasniti etniku situaciju u Kaganatu u posljednjim godinama
njegova postojanja.
Odnos slavenskih kneevstava prema Avarima bio je vrlo slian
negdanjem odnosu germanskih i sarmatskih plemena i kraljevstava prema
Hunima. Nisu sva kneevstva (ali i pojedinci, porodice, plemena) bila u istom
statusu, to se vrlo lijepo iskristaliziralo u vrijeme kad je avarska vrhovna vlast
zamijenjena franakom, poetkom 9. st. Odnos izmeu Avara i saveznikih
naroda je varirao, a ponajvie je ovisio o stvarnoj moi Avara da odre svoju
vrhovnu vlast nad njima. Osnovu kaganove moi inila je drutveno uzdignuta
grupa ljudi, meu kojima su zasigurno bili pojedini lanovi slavenskog ili
germanskog plemstva. Iako su se Avari u ratnim pohodima nesumnjivo velikim
dijelom oslanjali na kontingente pokorenih i saveznikih naroda, veina
preostalih voa, odnosno knezova ovisnih naroda u okviru avarske drutvene
hijerarhije zauzimala je samo sporedna mjesta. Dakle, u odnosu na avarski

16
22
BNA, 1987, 310346; SZENTPTERY, 1993, 165246; SZENTPTERY, 1993a,

261270;SZENTPTERY, 1994, 231306; GARAM, 1995; ADAM, 2002, passim; DAIM,
2003, 463570; SZENTPTERY, 2008, 325346.
Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.
vladajui centar nalazili su se na drutvenoj i politikoj periferiji. Avarija nije

imala vrstu teritorijalnu granicu, ve je njezinu osnovu inila vie vladavina
narodima (s obzirom na voe ili kraljeve pokorenih grupa, zajednica i plemena)
nego teritorijem. Oko sredita moi Avara nalazio se krug izravno ovisnih
plemena, koji su trebali osiguravati sredite vlasti. U vrijeme unutranje krize
kaganata uzrokovane ponajvie dugogodinjim ratom s Franakom pojavit e
se tendencija raspadanja perifernih avarskih podcentara i njihovi pokuaji da u
novostvorenim odnosima imaju odreenu samostalnu ulogu. Avarski Kaganat
imao je znatan utjecaj na kulturni i drutveno-politiki razvoj slavenskih
rodova, to e se posebno iskristalizirati nakon prekida avarske vlasti u
Panoniji.
Kod opisa Panonske nizine moramo uzeti u obzir njezin historijskopolitiki razvoj od prethistorijskih i antikih vremena te pretpostaviti da je
komunikacijski, pa i prirodno, bolje bio ureen onaj dio to su ga nekada drali
Rimljani. Rije je o Panoniji, dijelovima Norika, Italije i Recije, ali isto tako
i o dijelu rimske provincije Dacije (dijelovi Sedmogradske, Banata i Vlake
nizine), koji je relativno kratko (od 106. do 271.) bio pod rimskom upravom.
Nesumnjivo je i podruje uz rimsku granicu barem donekle kultivirano. Rije je,
prije svega, o negdanjem sarmatskom podruju izmeu Dunava i Potisja koje
je bilo zatieno dugim obrambenim opkopima. Rubni dijelovi Panonske nizine
bogati su rudnim bogatstvom (eljezo, bakar, srebro, zlato, sol), a prije svega su
to dijelovi Panonske nizine okrenuti prema negdanjim provincijama Dalmaciji
i Daciji, ali isto tako i zapadnim obroncima Alpa (Gradie), prema Moravskoj
i ekoj. Kultivirani dijelovi negdanjih rimskih provincija omoguili se laku
komunikaciju, ali su takoer omoguili da pojedini kultivirani dijelovi zemlje
budu lake privedeni gospodarskoj djelatnosti od doseljenika jer su oni mahom
birali takav kraj za naseljavanje.
U geostratekom smislu Panonska nizina ima iznimno komunikacijsko
znaenje; bila je vorite vanih putova u 8. i 9. st. prema Bavarskoj, Baltikom
moru, prema Jadranskom (Italija i Dalmacija) i Egejskom moru (dolina rijeke
Morave (srbijanske)), prema Solunu, Bizantu i Crnom moru (dolinom rijeke
Dunava dolinom rijeke Niave od Najsa (Nia, Naissus) prema Serdici (Sofiji,
Serdica) i dalje prema Carigradu (Konstantinopolu). Gornji tok rijeke Tise
kontrolira Zakarpae (odnosno potkarpatska i zakarpatska oblast).17 Kako bi
se kontrolirali ti komunikacijski pravci, pojedini su dijelovi bili bolje utvreni.
Kasnoavarodobne posade, a to znai vea gustoa kasnoavarodobnih naselja
bila je u Bekoj zavali, istono i jugoistono od Blatnog jezera, u Srijemu i
sjeveroistonom nizinskom dijelu Panonske nizine (ma. Alfld) oko gornjeg
toka rijeke Tise. Slobodno se moe rei da je postojalo vie vanih stratekih
toaka i gue naseljenih krajeva, ime se osiguravala stabilnost drave u
Panonskoj nizini i, s druge stane, omoguavala kontrola ili brza intervencija
u druge oblasti. Rat s Karantanijom, koju su htjeli ponovno staviti pod svoju

17
VOJTOVY, 2014, 213220.
23
Uvod
kontrolu, dodatno je potvrdio njihovu manevarsku sposobnost i ovladavanje

geomorfoloki tekim krajolikom.18 Beka zavala otvara se prema putovima
koje kontroliraju prometnice uzvodno uz Dunav prema srednjoj Europi,
prema graninoj rijeci Enns, na ijem se pravcu nalazi spoj Panonske nizine s
Bavarskom, koju kontrolira tzv. Devinska vrata, s dolinom rijeke Morave, kao i
udolinu kojom protjee rijeka Odra iz pravca juga prema sjeveru, to omoguuje
intervenciju prema leskoj sve do granica Tiringije na zapadu ili prema Maloj
Poljskoj i dalje na istok, uz sjeverne ocjedite obronke Karpata.19 Te postavljene
posade omoguavale su kontrolu nad zemljom s druge strane Karpata, koja je
kroz cijeli rani srednji vijek bila vrsto vezana uz Karpatsku kotlinu i najee
je bila sudionik istih zbivanja. Kroz Moravska vrata najlake su komunicirali
narodi u Karpatskoj kotlini s onima izvan nje, a tuda je prolazio i odsjeak tzv.
jantarske ceste od sjeverne Italije do Baltika.20 Nesumnjivo je u ranoavarskom
vremenu cijelo podruje sve do rijeke Labe i do granice s Tiringijom (Franakom)
bilo pod vrhovnom vlau Avara, a teorijski je vlast nad tim oblastima mogla biti
obnovljena jo sredinom 7. ili u 8. st. Mnogobrojna groblja izmeu Beke ume
i rijeke Rabe s nomadskim nainom pokopa svjedoe o vanosti toga dijela
Panonske nizine za avarsko drutvo.
Sljedeom tokom oko Soe kontrolirao se poetni (ili zavrni) dio tzv.
jantarske ceste, odnosno kontrolirani su putevi prema Padskoj nizine u Italiji. U
vrijeme avarske vladavine ta je cesta spajala Avariju s prijateljskim zemljama na
zapadu, s Langobardskim Kraljevstvom i Bizantskim Carstvom. Ta komunikacija
vana je zbog razmjene dobara, tako da se velik broj zapadnih i bizantskih
predmeta, prisutnih na grobljima druge polovine 8. st. u Panonskoj nizini, moe
zahvaliti trgovini s tog ili posredstvom tog prostora. Odatle su u kaganat stizali
nova tehnologija i drugi utjecaji. Vea koncentracija groblja avarskog vremena
nalazi se s istone strane Blatnog jezera, otprilike tamo gdje se ulijeva rijeka
Zala (Sala) kao najvaniji pritok. Tu su prisutne posade vrlo jednostavno, starim
antikim cestovnim pravcem, mogle doprijeti do vanjskih granica Kaganata prema
Langobardima u Italiji. Granice Avarskog Kaganata, odnosno granice podruja
dranih od Avara u uem smislu rijei, 670./680. 805., prema istraenim
grobljima stepsko-nomadskog obiljeja i sluajnim nalazima, mogu se protegnuti
na liniju od ua rijeke Mure do rijeke Drave, prema mjestu gdje se rijeka Sutla

18
19
20
24
WOLFRAM, 1991, 177187; GRAFENAUER, 2000; EICHERT, 2010.

BACH DUEK, 1971.
MACHEK, 2007, 340343, i sl. 342. Prema nalazima bizantskog novca moe se zakljuiti
da je funkcionirala vrsta veza, trgovina izmeu bizantske Venecije i Velike Moravske
Spominje se otkupljivanje robova, tj. metodovih uenika protjeranih iz Moravske, od
idovskih trgovaca dovedenih iz Velike Moravske potkraj 9. st. To znai da je Venecija bila
trnica robljem. Vrlo vjerojatno ta veza izmeu doline rijeke Morave i trgovita s istone
strane Alpa funkcioniraju kroz cijelo vrijeme i okosnica su trgovine od srednje Europe do
Jadrana. Iz Avarije vjerojatno se izvoze robovi, konji, vosak ili med, a s podruja uz Baltiko
more jantar, a suprotnom pravcu dolazi plemeniti metali, razliiti luksuzni predmeti,
oruje i oprema, skupocjeni tekstil, svila te razliiti drugi predmeti i tehnologija.
ulijeva u Savu kod Sela pri Dobovi, nizvodno prema Zagreb Kruge i dalje nizvodno
rijekom Savom prema Mitrovici.21 U kasnoavarskom dobu njihova se granica
nalazila vie prema zapadu u odnosu na raniji period njihove dominacije.22
Sl. 4: Kasnoavarodobni lokaliteti u Karpatskoj kotlini prema: ADAM, 2002. i priblina

granica njihove pojavnosti.
To bi se moglo dovesti u vezu s veom prisutnou Avara na zapadu u

drugoj polovini 8. st. Izuzev tih spomenutih, gotovo svi drugi lokaliteti avarskog
vremena koncentrirani su na prostoru od Blatnog jezera u pravcu slavonske
Podravine te se proteu istonom Slavonijom i Srijemom. Njihova je najvea
koncentracija istono od gornjeg toka rijeke Rabe, preko junog ruba Blatnog
jezera linijom Keszthely Vrs Zalakomr Koprivnica Suhopolje Privlaka
Mitrovica i dalje niz Savu i Dunav u pravcu dunavskih katarakta.23 Prema
stanju istraivanja, uz junu granicu pojave groblja i naselja s karakteristinim

21
22
23
BNA,1987, 333336, karta 25; KOROEC, 1954, 167170; FILIPEC, 2003a, 117142;
vrlo lijepo o rasporedu avarodobnih predmeta svjedoe i sluajni nalazi palaa ARALICA
ILKI, 2013, 167184, karta 1; ADAM, 2002, passim.
BNA, 1985, 15; BNA, 1987, 333336, karta 25.
ADAM, 2002, passim; FILIPEC, 2003a, 117142; SZKE VNDOR, 1983, 6986; SZKE,
1992, 841 968; SS SALAMON, 1995; SZKE, 2011, 509540; KLT ET ALL, 2014,
361390; BERNHARD-WALCHER, 2000, 9899; BHLER, 2014. (Poeki Brestovac);
BHLER, 2014, 103, Tab. 33, 2 (okolica Mitrovice).
25
Uvod
avarodobnim predmetima, pojavljuje se nekoliko veih koncentracija nalazita i

to oko Neiderskog jezera (Neusiedlersee), gdje je tijekom 9. st. bio uspostavljen
tzv. vazalni Avarski Kaganat, s june strane Blatnog jezera, otprilike do granice
gdje pojas ravnice i kultiviranog pobra, vrlo dugo naseljen Romanima i
Germanima, prelazi u umoviti dio, juno od gore Mecsek oko Peuha i u Srijemu.
Ta linija otprilike odvaja umsku od umsko-stepske i stepske zone Panonske
nizine. Tom bi se nizu mogli pribrojiti mnogi drugi lokaliteti, groblja i sluajni
nalazi juno od rijeke Drave. Moda je mogue njihovu kontrolu protegnuti i
na dijelove Panonske nizine juno od rijeke Save nizvodno od Siska, to je
nesumnjivo izvjesno zbog prirodnih veza tih krajeva sa sjevernim, ali sve je to
samo pretpostavka. U kasnoavarskom vremenu nekadanju rimsku provinciju
Dalmaciju u ranocarskim granicama koje doseu do Posavine zasigurno nisu
drali.24 Mnogobrojne rijeke duboko ulaze u kopno i svojim dolinama otvaraju
komunikacije pa se iz jadranske zone, odnosno iz Dalmacije i s Dinarida, bez
veih problema, uspostavljala komunikacija sa savskom dolinom. Vano je
da su Panonska ravnica, ali i kultivirani dijelovi Norika, Dalmacije ili Italije s
izgraenom, iako u to doba zaputenom rimskom cestovnom mreom i lakim
prolazom kultiviranim krajolikom, omoguavali lak prodor konjanitva u
dubinu teritorija. Uostalom, u izvorima se spominju uspjeni prodori avarskog
(kutrigurskog) konjanitva u dubinu teritorija, recimo provincije Dalmacije, ali
njihovi prodori sve do Egejskog mora u ranoavarskom dobu. Nema podataka o
tome da bi Avari tijekom 8. st. drali ili imali pod kontrolom hrvatski teritorij,
ili neiji drugi teritorij na podruju negdanje rimske provincije Dalmacije.
Rijeke Morava (srbijanska) i Timok teku uz jugoistoni rub Panonske nizine i
svojim tokovima, koje prate prostrane doline i visoravni, otvaraju komunikaciju
prema unutranjosti. One nisu bile pod kontrolom Avara, iako su vjerojatno bile
ugroavane od njih, ve pod kontrolom Bugara i njihovih saveznika. U povijesnim
izvorima jasno se zagovara granica izmeu Langobarda i Avara oko rijeke Soe i
edada u sjevernoj Italiji, ali u njihovoj okolici nema slinih grobova, a nema ih
ni sve do junih obala Blatnog jezera. Koliko su dugo i jesu li Avari uope drali
podruje juno od rijeke Save nizvodno od Siska i juno od Dunava, nemamo
podataka. Teorijski je to mogue pretpostaviti jer se gotovo nigdje groblja sa
stepsko-nomadskim nainom pokopa ne nalaze na samoj granici, ve uvijek u

24
26
O tome posebno Jovan Kovaevi (KOVAEVI, 1977). Teze o fizikom prisustvu Avara,
nakon sredine 7. st. danas vie nitko ozbiljno ne razmatra. Naalost, stanje istraivanja
u nekadanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji jo ne prua mnoge odgovore na pitanja
o tome kako je teklo naseljavanje toga prostora. Jo uvijek bolje promatramo nestanak
kasnoantike i germanske kulture velike seobe naroda nego dolazak novog nesumnjivo
slavenskog stanovnitva. Groblja s pouzdano dokazanim kontinuitetom od 7. do 9. st. jo
su relativno rijetka, pa se najee nalaze kontinuirani pokopi na grobljima od 8. u 9. st.
Takva je situacija prisutna na mnogim drugim grobljima na slavenskom naseobinskom
prostoru u srednjoj i zapadnoj Europi, a starohrvatska groblja nisu ni po emu izuzetak.
O starohrvatskim grobljima vidi KARAMAN, 1940; JELOVINA, 1976; BELOEVI, 1980;
BELOEVI, 1997, 101140; BELOEVI, 2000, 7197; JARAK, 2002, 247255; JARAK,
2006, 183224; SOKOL, 2006; BELOEVI, 2007.
unutranjosti, a tik uz granicu razmjeteni su savezniki i podloni narodi, kao i

njihovi pomoni odredi. Stoga je izvjesno da je i bosanska Posavina bila ukljuena
u njihovu sferu utjecaja,25 ali isto tako i teritorij nizvodno uz Savu, tj. onostrani
Srijem (Mava). Otpadnitvo Abodrita i Timoana od saveza s Bugarima i njihovo
pridruivanje Franakoj koja je u ratu s Avarima potkraj 8. st. prodrla daleko na
istok sve do Obalne Dacije moda takoer ide u prilog tezi da je u vrijeme ratova
Bugarskog Kaganata s Bizantskim Carstvom taj dio Podunavlja ponovno bio
izloen avarskim upadima i jaem politikom utjecaju. Srijem, geostrateki cijeli
otok okruen Savom, Dunavom, a sa zapadne strane Bosutom i movarama sa
Sirmijem (Sirmium, Mitrovica, srp. Sremska Mitrovica), Basijanom (Bassianae,
Petrovci), kao najvanijim sreditima, i Srijemu nasuprotnim Singidunom
(Singidunum, Beograd). Strateka kontrola nad Srijemom omoguavala je
kontrolu prometnica u Panonskoj nizini, ali isto tako i prometnica prema dubini
Bizantskog teritorija sve do Soluna i Konstantinopola (Carigrada) na jugu. Stoga
je Srijem, sa svojim sreditem Sirmijem, iznimno vana toka i klju Panonije, ali
i klju europskog dijela Bizantskog Carstva. To je dio gdje se Avarski Kaganat, uz
Istru s kojom je neposredno graniio, primakao Bizantskom teritoriju i stoga se,
vrlo vjerojatno, tuda odvijala razmjena roba.26
Sl. 5: Stari Jankovci Gatina. Grob ratnika s konjem, druga pol. 7. st (prema MALCELJ,
1992a, 48).

25
26
REMONIK, 1950, 383395; REMONIK, 1977, 227308. U ranosrednjovjekovnom

naselju u Batkoviu Jazbine kod Bijeljine naene su trobridne ili etverobridne strjelice,
ali i uska nomadska bojna sjekira kakve se obino nalaze na lokalitetima vezanim
uz kasnoavarodobna nalazita i nalazita 9. st. u ostalim dijelovima Panonske nizine
(REMONIK, 1977, 275275, Tab. XII, 9.).
BNA, 1984, 265373; SZENTPTERY, 1993, 165246; SZENTPTERY, 1993a, 261270;

SZENTPTERY, 1994, 231306; ADAM, 2002, passim.
27
Uvod
Vana toka nalazila se u sjeveroistonom dijelu Panonske nizine, u

gornjem Potisju. To je podruje, naoko izolirano Karpatskim gorjem, vano
zbog kontrole sedmogradskog platoa i rudnika, mogunosti kontrole Vlake
nizine prema bugarskom teritoriju u donjem Podunavlju i uspostave veze
s ukrajinskim Prikarpaem i Zakarpaem gdje se uspostavljala veza prema
onostranim stepama i Crnom moru. Ono je vano zbog toga to se kroz to podruje
omoguuje komunikacija s drugim kaganatima na istoku Europe i srednje Azije,
odnosno zajednicama slinim onima u Karpatskoj kotlini. Nesumnjivo su kroz
taj dio konstantno ulazile nove grupe na avarsko podruje te su, na taj nain,
demografski jaale tamonje drutvo.
Sl. 6: Strateki poloaj Avarije u srednjoj Europi u zadnjoj treini 8. st. s oznaenim
jantarskim putem. Naznaene su strateke toke i to: (1) kontrola prometnica uzvodno
uz rijeku Dunav prema srednjoj Europi; (2) kontrola prometnica kroz Moravsku prema
zakarpatskom podruja (leska, Mala Poljska); (3) kontrola poetnog (ili zavrnog) dijela
tzv. jantarske ceste koja spaja Baltiko s Jadranskim morem; (4) strateka kontrola nad
Srijemom omoguuje kontrolu prometnica u Panonskoj nizini, ali isto tako i prometnice
prema dubini Bizantskog teritorija; (5) gornje Potisje je najblia veza kaganata s
onostranim stepama, Crnom moru i drugim kaganatima na istoku Europe i srednje Azije.
(Modificirano prema zemljovidu s naslovnice: Groh - Sedlmayer Virg Zalka, 2013.)
28
Imena slavenskih naroda, u tom dijelu srednje Europe pod avarskom

dominacijom, uglavnom se nisu sauvala u onodobnim povijesnim izvorima ve
imena razliitih grupa, plemena i naroda, koje esto spaja samo jezik, a izvori
spominju kao Slavene, Avare, Bugare ili Hune. U naoj povijesnoj literaturi te
neimenovane Slavene u Panonskoj nizini ponajvie nazivamo: panonskim
Slavenima (Slavoncima, Slovincima ili Slovencima), prema nazivu negdanje
rimske provincije iji su teritorij nastanili i alpski Slaveni, karantanskim
Slavenima, podunavskim Slavenima ili nekim regionalnim imenom. Kako su oni
sami sebe nazivali nije nam poznato, a zasigurno su nosili razliita imena jer,
kako nam to zaista potvruju arheoloka istraivanja, njihova nonja, kultura
i naini pokopa mrtvih nije ista. O tome nam vijest donosi Einhard u ivotu
Karla Velikog u kojem je navedeno da je Karlo Veliki pokorio sve barbarske i
divlje narode koji nastanjuju Germaniju izmeu rijeka Rajne i Visle i izmeu
oceana i Dunava, po jeziku, dodue dosta sline, ali po obiajima i nonji zaista
vrlo razliite.27
Sl. 7: Velika Horvatska (Hrvatsko zagorje). Jeziac blatnica stila prednja (lijevo) i
stranja (desno) strana (fotografija: Arheoloki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI,
1999, kat, jed. II. 53.).
Teza dosta dugo odrana u naoj i svjetskoj povijesnoj literaturi, da se

na sjeveru dananje Hrvatske i susjednih drava nalazila Panonska Hrvatska,
nema uporita u izvorima. To je vrlo teko dokazivo, ali nije iskljueno da su
Einhard, Vita Karoli Magni, 1911; Einhard, ivot Karla Velikog, 1992, 75; BRATHER, 2008,
4450.
27
29
Uvod
Hrvati, uz druge neimenovane etnike skupine koje su migrirale pod Avarima

bili znaajnija etnika grupa i u tom podruju. U Karpatskoj kotlini spominju
se, recimo, Du(d)lebi (860. ad Tudleipin; oko 870. in Dudleipin (Conversio); 891.
in comitatu Dudleipa) u Prekomurju (Mursko-zalska dolina) u jugozapadnoj
Maarskoj i junoj ekoj i Galiciji.28 Du(d)lebima je u maarskoj literaturi
posveeno podosta mjesta jer je to jedini imenom posvjedoeni etnik (uz
ope nazive za Avare, Slavene, Romane, Germane ili Hune, kao i pokrajinska
imena Noriane ili Panonce) u Panoniji 9. st. Takoer je zanimljivo da se oni,
prema kasnijim povijesnim izvorima, spominju u junoj ekoj i u Prekomurju
i uz dolinu rijeke Kerke, a jo poslije nalazi se toponim juno od rijeke Drave
(Dulepska u Koprivniko-krievakoj upaniji). Spominju se nadalje Hrvati u
Karantaniji, odnosno Korukoj (u 10. st.), ekoj i Poljskoj (od 10. st.), Galiciji
(u 12. st.) i nekadanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji uestalo od 9. st., ako
izuzmemo De administrando imperio (dalje u tekstu DAI) u kojem su zabiljeena
zbivanja iz 7. st. iako je pisan u drugoj polovini 10. st., a u Panoniji (od 10
st.).29 Sve su to poprilino kasni izvori, ali se ipak prema njima, koliko-toliko,
mogu rekonstruirati kretanje, grananje i naseljavanje hrvatskog etnika uz rub
Karpatske kotline. Vrlo vjerojatno su Hrvati bili prisutni i u Posavlju i u Panoniji,
no izvori ih ne spominju, a sauvani toponimi najveim su dijelom nastali u
razvijenom srednjem vijeku (polako se pojavljuju poslije sredine 12., a ponajvie
poslije sredine 13. st.), kad uope poinje pisana povijest tog dijela zemlje. Duga
zajednika granica izmeu Hrvata koji su drali veliki dio nekadanje rimske
provincije Dalmacije i panonskih Slavena (i Avara) nesumnjivo je utjecala na
to da se oni poveu meusobnim enidbama, ponajvie plemstvo. Isto tako
moramo raunati na pojedinane i skupne seobe, pa i na one iz Hrvatske,
odnosno iz Dalmacije prema Panoniji, prije svega prema Pokuplju, donjem
Pounju, donjem Povrbasju i Posavini. Uz rub Karpatske kotline spominju se
Guduani, Timoani i Abodriti. Sjeverno i juno od Karpatske kotline spominju
se i Srbi. Srbi takoer dre veliki dio nekadanje rimske provincije Dalmacije,
vjerojatno njezine istone dijelove. Od eke kotline prema Baltikom moru
situacija je, zbog blizine Franake i boljeg poznavanja prilika u susjedstvu,
bila puno bolja, kao to je bila i ona prema Grkoj i Makedoniji gdje se narodi i
plemena uz ope, spominju svojim imenima.30 Naalost, vrlo je malo sauvanih
povijesnih izvora pa se etniki sastav Panonije u to doba moe vrlo teko
rekonstruirati. U tom smislu pomau arheoloka istraivanja u okvirima

28
29
30
30
NIEDERLE, 1906, 368370; KOS, 1934; SZKE, 1992b, 147; SZKE, 1995, 12. TETK,
2008, 1773; Dobar je primjer za to polietniko kneevstvo Karantanaca. Njega su, prema
Herwigu Wolframu, u istonoalpskom prostoru oblikovali doseljenici, preteno Slaveni i
Dudlebi (nigdje se ne spominju u izvorima, op. autora), Hrvati, Bugari, domaini Romani,
odnosno Vlasi, kao i germanske grupice koje nije mogue iskljuiti, ali ni dokazati. Vidi:
WOLFRAM, 1991, 177; VOJTOVY, 2014, 207254.
O Hrvatima i njihovoj etnogenezi vidi miljenje Waltera Pohla i priloene izvore (POHL,
2002, 261265.).
MMFH, 2008; MANEVA, 1992; TETK, 2008, 1773.
svoje metode.31 Uz razliite slavenske narode u tome prostoru treba oekivati,

posebno u gorovitim dijelovima dananje Slovenije i moda jo na nekim
pozicijama oko Blatnog jezera i gore Mecsek u Maarskoj, na Romane, kao na
preostatke Germana (Langobarda, Sveva, Gepida) sa ijim se opstankom moe
raunati sve do kraja avarske vladavine u Panoniji. Propau avarske vlasti u
Panoniji upravo e ponajvie biti opustoeni i depopularizirani dijelovi zemlje
nastanjeni neslavenskim narodima, posebno oni sjeverno i istono od Blatnog
jezera.32 Uspostavom franake vlasti u Panoniju stiu novi doseljenici s razliitih
strana: bavarski kolonisti i plemstvo, zatim kolonisti iz drugih slavenskih i
bugarskih zemalja.
Sl. 8: Zagreb - Kruge. Predmeti iz groba 4: bojni no, dva vrka koplja, par stremenova,
konjske vale, okovi sedla, no, kopa i dvije preice, kotane ploice za ojaanje
refleksnog luka, iljak s konjske orme i pojasni jeziac (prema: SIMONI, 2000, 110111,
kat, jed. II. 56a-b).

31
32
STADLER, 2010, 111143.
BNA, 1984, 351360, karta 26.
31
Sl. 9: Dugo Selo (okolica). Koplje s krilcima: prednja bona i stranja strana koplja, oko 800.
(prema: DEMO, 2010, sl. 1).
32
II. Povijesni izvori

A. Avarija i Franaka prema povijesnim izvorima; posljednja
desetljea 8. st. do konane prevlasti Franake u zapadnom dijelu
Panonije (do 803.)
a) Ponovni uspon Avarije posljednja desetljea 8. st.
Od sredine 8. st. velike promjene u Europi posljedica su pokuaja da
velike sile ovladaju Europom i cijelim Mediteranom. Saraceni i Bizantsko
Carstvo, zajedno s zapadnoeuropskom silom, Franakim Kraljevstvom, nastojali
su ovladati Sredozemljem. Bizantsko Carstvo nastojalo je rijeiti slavenske
depove usred svog negdanjeg teritorija u Traciji, Makedoniji, Tesaliji, Epiru,
u iroj okolici Carigrada i na Peloponezu, u zaleu svojih gradova te proiriti
svoj teritorij i utjecaj to vie prema zapadu i sjeveru, prema Dunavu i u Italiju.
Franako se Kraljevstvo od 6. st. uspjelo preobraziti u kontinentalnu europsku
silu te je bila u stanju, do sredine 8. st., pod svoju vlast podvrgnuti veinu
germanskih kraljevstava nastalih na ruevinama Rimskog Carstva i zaustaviti
arapska nadiranja u Hispaniji. Ono je uspjelo pod svoju vlast staviti gotovo sva
germanska kraljevstva na kontinentu. Od Baltika prema Jadranskom moru
ostala su izvan franakog utjecaja samo jo mnogobrojna slavenska kraljevstva
i kneevstva te Avarski Kaganat, a na sjeveru jo Sasi, Frizi, Danci te ostali
Skandinavci. Usred borbi na bojinici od Baltikog do Jadranskog i Sredozemnog
mora, u tom irenju prema istoku, neminovan je bio sukob s drugom regionalnom
silom na kontinentu, Bizantskim Carstvom. Sukob se vrlo brzo proirio na
teritorij saveznika Carstva, na podruje Avarskog Kaganata, kao i na druge
njegove susjede u sferi njegova interesa (Hrvatska i druga slavenska kneevstva
uz Jadransko more).33 U to doba pala su Avarskom Kaganatu dva susjedna
kraljevstva i to prijateljsko Langobardsko, te Bavarsko vojvodstvo. Franci su
774. zauzeli Langobardsko Kraljevstvo, a njegovo je pripajanje bilo dovreno
guenjem pobune u forojulijskom vojvodstvu dvije godine poslije.34 Avari
su, vjerojatno, pritekli u pomo svom zapadnom savezniku, Langobardskom

33
34
Hrvatska (hrvatska kneevstva) i druga slavenska kneevstva uz Jadransko more nisu

priznavala avarsku vlast nakon zadobivanja svoje nove domovine na podruju nekadanje
rimske provincije Dalmacije u prvoj polovici 7. st. Sluajne predmete (PETRINEC, 2009,
151160) naene na vie dalmatinskih lokaliteta valja vezati uz ratne pohode prema
Avarima, trgovinu ili jak utjecaj bizantske kulture. Avari nakon sredine 7. st. vie nigdje
ne izlaze na Jadran (najblii su Jadranskom moru na Krasu i oko Soe na sjeveru gdje
dre granicu sve do svoga sloma). O tome su problemu pisali: KOVAEVI, 1966, 5381;
BLINT, 2003, 5560.
JARNUT, 1982, 122124; MENGHIN, 1985, 201202; CHRISTIE, 1998, 105106, takoer i
POHL, 2002, 313.
33
Povijesni izvori
Kraljevstvu i upleli se u bavarsko pitanje.35 To bojite bit e samo odsjeak veeg

europskog bojita razvuenog od Sredozemnog i Jadranskog mora na jugu, sve
do Sjevernog i Baltikog mora na sjeveru kontinenta. U Europi s kraja 8. st.
kao da vie nema mjesta za regionalne sile niega ranga, male drave, mala
kraljevstva, vojvodstva,kneevstva i narode. To se oituje i u irenju kranstva
od Franaka i Bizanta s jedne strane i islama od muslimanskih drava na bliskom
istoku prema istonoj Europi i srednjoj Aziji. Onaj tko ne pripada tom krugu,
kao da nema mogunosti za opstanak (dio Kazara je primio idovstvo!?).
Sl. 10: Velika Gorica kraj Zagreba. Inventar iz groba 20. (fotografija: Arheoloki muzej u
Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 108, kat, jed. II. 49(38)a-c).

35
34
Postoje opravdane pretpostavke da su Avari i Langobardi ivjeli u miru i da nije bilo

znaajnih sukoba poslije sredine 7. st. O tome nam moe svjedoiti i posljednja reenica
iz Povijesti Langobarda Pavla akona gdje se navodi kako je vladao kralj Liutprand (712.
744.): U poetku vladavine je zauzeo mnoge bavarske gradove, uvijek se uzdajui vie u
molitve nego u oruje, a mir s Francima i Avarima uvao je uvijek uz najveu brigu (prijevod
prema: Robertu erbeu i Hrvoju ugaru, Pavao akon, POVIJEST LANGOBARDA, 2010,
205). Spominjane granine arke, spomenute kod Pavla akona, izmeu Forojulijskog
vojvodstva i njihova vojvode Rathisa (vojvoda 737. 744. / kralj 744. 749.) i Slavena
kojima je Karniola bila domovina (Carniolam Sclavorum patriam) ne mogu se opisati
kao opi rat. Taj sukob dogodio se u vrijeme kad je Rathis postao forojulijski vojvoda oko
737. ili 738. Vrlo je vjerojatno rije o graninim sukobima, a oni nisu prerasli u neki vei
otvoreni sukob izmeu dviju drava: Langobardije i Avarije iji su ti Slaveni bili podanici.
Sukobi se dogaaju onda kad oito jo nije ojaala avarska vlast u tom dijelu avarskog
teritorija osvojenog do prvih desetljea 7. st. To razdoblje posljednje traje upravo do
vremena vladavine kralja Liutpranda kad Avari ponovno utvruju svoje granice na
zapadu. Tijekom 7. st. Langobardi su zauzeli slavensku zemlju koja se zove Zellia (Hi
suo tempore Sclavorum regionem, quae Zellia appellatur, usque da locum, qui Medaria
dicitur, possederunt POVIJEST LANGOBARDA, 2010, 120. / pogl. 4.38), a nalazi se negdje
oko dananje rijeke Zilje u junim Alpama. Pretpostavka eljka Tomiia, o mogunosti
radikalno novog vrednovanja vjerodostojnosti ranosrednjovjekovnog izvora Pavla akona,
utemeljenoj u analizi renesansnih zemljovida, sasvim je pogrena. O tome vidi: TOMII,
2001, 173178; GRAANIN, 2008, 27; GRAANIN, 2011, 136.). Rije je o oblasti uz sjeverni
tok rijeke Ziljice ili Geilitz u Austriji.
Avarija i Franaka prema povijesnim izvorima do 803.
Nakon nekoliko stoljea pomicanja prema zapadu interes jednoga

germanskog kraljevstva utjelovljenog kroz Franako Kraljevstvo ponovno vraa
svoj utjecaj na srednju Europu. Na tom su putu stajala razliita germanska i
slavenska kneevstva i kraljevstva, ali najvaniji protivnik Franakoj, u toj sferi
irenja, nesumnjivo je glavna prepreka bio Avarski Kaganat s vlastitom tendencijom
irenja prema zapadu. Od sredine 8. st. pojavljivali su se diljem Avarskog Kaganata
razliiti predmeti, ali su se preuzimale i tehnike, tada omiljene na zapadu. Tako se
u prostoru tradicionalno okrenutom prema jugu, prema Bizantu, i istoku Europe,
poinju pojavljivati stvari iji se uzor moe nai na zapadu.
Sl. 11: Podruje Avarije (1) i prostor vjerojatno zdruen ili pod avarskom kontrolom (2);
u zadnjim desetljeima 8. st. Naznaene su u esto u povijesnim izvorima spomenute
granine rijeke: rijeka Enns (prema Bavarskoj) i rijeka Soa (prema Italiji / Langobardiji).
35
Povijesni izvori
Od sredine 8. st. zapadno oruje i oprema normalna su pojava u grobnim

cjelinama u Kaganatu, a sve se vie pojedinano nalaze u razliitim ostavama, u
koritima rijeka i odericama. Velik broj pronaenih sluajnih predmeta diljem
Panonske nizine pokazuje da su zapadno oruje i oprema sve vie postajali
omiljeni, ali je do kraja Kaganata staro uobiajeno oruje, najee vezano uz
stepski srednjoazijski i bizantski kulturni krug, postalo dijelom ratne tradicije
tamonjih ljudi, i tako i dalje ostalo dominatno u uporabi. Vrlo se teko s jednog
sustava ratovanja prelazi na drugi, to se odnosi i na uporabu drukijeg oruja
i nesumnjivo stvara pretpostavke za mijenjanje taktike ratovanja. Za sve je to
ipak potrebno neko vrijeme. U posljednjoj se treini 8. st. sve bre mijenjalo te
se jo vie prihvaalo novo oruje i uvrtavalo u vlastite formacije.36
Avarski je Kaganat do druge polovine 8. st. ponovno, nakon uspjeno
prevladane unutarnje krize zavrene najkasnije do sedamdesetih godina 7. st.,
dostigao svoj politiki, kulturni i vojni vrhunac. Mnogobrojni bogati avarodobni
grobovi iz druge treine 8. st. diljem Panonske nizine svjedoe, izmeu ostalog,
i o njihovu bogatstvu, ali i o jakosti.37 Pojavljuju se bogati ratniki grobovi s vrlo
lijepo izraenim pojasnim garniturama i luksuznom opremom konja. Meu
njima se istiu vrlo lijepo izraeni ukrasni okovi oglavlja konja, odnosno falere,
vrlo esto tauirane, to e nesumnjivo naznaivati smjer, odnosno utjecaje
sa zapada odakle se takvi predmeti dobavljaju, ali se isto tako prenose uzori,
tehnologije i trendovi. Istiu se vrlo luksuzne pojasne garniture stila Hohenberg,
na samom kraju 8. st., koje potvruju postojanje jakih veza izmeu Bizantskog
Carstva i Avarije.38 Ve etrdesetih godina 8. st. postalo je posve jasno da je
Kaganat ne samo zavrio unutranju konsolidaciju nego da je spreman zauzeti
dijelove izgubljenog podruja otpale od Kaganata dvadesetih, tridesetih i
etrdesetih godina 7. st. (zapadni dijelovi Kaganata nekad dijelovi Samova
saveza, a s njim Karantanija, donjopodunavski Bugarski Kaganat, sjeverne,
istone i june oblasti naseljene uglavnom Slavenima itd). Vrlo rijetki povijesni
izvori spominju samo borbe Avara i slavenskih Karantanaca oko 745. i onda

36
37
38
36
Pregled novijih miljenja o tome problemu vidi kod: SZAMEIT, 1986. 385411; DAIM,
2000, 77204; KLEEMANN, 2002, 285295, abb. 88; STEUER, 2010,8190; KLEEMANN,
2010, 8190. Jrg Kleemann predloio je da predmeti ukraeni anglokarolinkim
ivotinjskim stilom u Hrvatskoj datiraju u vrijeme vladavine Karla Martela i Pipina Malog,
u ranokarolinko vrijeme tj. u razdoblje izmeu 730./40. 760./70, odnosno smjestio
ih je svoj III. stupanj (KLEEMANN, 2002, 291292). Upravo te Kleemanove kronoloke
postavke, prema eljku Demi, primijene li se u Hrvatskoj s punim datumima ili pak s
izvjesnim vremenskim otklonom, mogle bi biti dalekoseno znaajne za redefiniranje i
reinterpretaciju niza hrvatskih ranosrednjovjekovnih grobnih nalaza kasnog 8. i ranog 9.
st., ponajprije onih u kontinentalnoj, sjevernoj ili panonskoj Hrvatskoj, a potom i pojedinih
nalaza u primorskoj, junoj ili dalmatinskoj Hrvatskoj (DEMO, 2010, 84).
Vrlo esto se u povijesnim raspravama mogu vidjeti opisi Avara kao na zalasku moi, to
je posve pogreno (vidi: POHL, 2002; GRAANIN, 2011). O tome e posredno govoriti i
Einhardov izvjetaj u kojem pie da su se u ratu Franci obogatili vie nego u ijednom ratu
do tada ili prije osvajanja Avarije (Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 7273).
SZAMEIT, 1991, 7379; DAIM, 2000b, 325327; SZAMEIT, 2000, 320325.
borbe s Bavarskom,39 no njihovo je vojno djelovanje nesumnjivo bilo usmjereno

i prema drugim dijelovima srednje, june i istone Europe, upravo prema onim
izgubljenim dijelovima teritorija dranim prije unutranje krize, a veinom
naseljenim Slavenima. Nemamo razloga ne vjerovati da je nakon konsolidacije
Kaganata do sredine 8. st. njegova vlast vraena u Moravskoj i ekoj kotlini40
i da je granica prema Bavarcima ponovno postavljena na rijeci Enns (Anii)
u Gornjoj Austriji, ime je prostor karantanskih Slavena teritorijalno odvojen
od zadunavskih, ekih i moravskih Slavena.41 Groblja sa stepsko-nomadskim
nainom pokopa po prvi su put identificirana zapadno od Beke kotline, ime
je u kasnoavarskom vremenu i njihovo etniko, a ne samo politiko podruje,
pomaknuto prema zapadu.42 Granica je takoer postavljena istono od grada
edada (Forum Julii / Cividale del Friuli) oko rijeke Soe prema Langobardima
u sjevernoj Italiji, obnovljena zasigurno do ezdesetih godina 7. st.43 Postojali
su, nadalje, pokuaji da se Bugarski Kaganat i Slaveni u Vlakoj nizini
ponovno stave pod njihovu vrhovnu vlast. Borbe Karantanaca i Avara, kako je
spomenuto, spominju se u povijesnim izvorima. O avarskom prisustvu uz rijeku
Moravu u Moravskoj svjedoe groblja i moda drugi sluajno naeni predmeti
kasnoavarodobne provenijencije, a o junim pretenzijama prema bugarskom
i slavenskom teritoriju u Vlakoj nizini i donjem Podunavlju, nekada takoer

39
40
41
42
43
Oko 700. je bilo ratno stanje izmeu Bavaraca i Huna (Avara). Podruje s obje strane
rijeke Enns je bilo devastirano, a naputena i unitena su i mjesta uz nju (Lauriacum(?))
(ECKHART, 1975, 4146; BENINGER KLOIBER, 1962, 215223; SZAMEIT, 1991, 7379;
TIH, 2000, 363368; DAIM, 2000a, 308315).
eka je nesumnjivo stajala pod velikim avarskim utjecajem, ali je li ona bila u kakvim
vrim odnoajima prema Avariji nije mogue donijeti sud prema sadanjem stanju
istraivanja (TETK, 2008). eka i Moravska (posebno juna Moravska) bile su dio,
prema naenim predmetima, bizantskog kulturnog kruga. Iz Bizanta, moda preko Avarije,
je stizala tehnologija i prema toj su tehnologiji izraivani predmeti u vlastitim radionicama
(vrlo slino kao i meu dalmatinskim Hrvatima u Dalmaciji gdje se takoer pojavljuju
pojedinani predmeti avarodobne, zapravo bizantske provenijencije). Moda zbog toga
to i eka i Moravska pripadaju istom kulturnom krugu, kao i Avarija i moda zbog toga
to stoje u odreenim odnoajima je Franaka zaratila s njima tek kad je zapoeo opi rat
s Avarima, jer bi moda drugaije moralo izazvati reakciju Avara. O arheolokim nalazima
s kraja 8. i poetka 9. st. vidi kod: PROFANTOV, 1992, 605778; Lumir Polek smatra da
se predmeti avarske provenijencije mogli u Mikulice, jedno od najvanijih sredita Velike
Moravske, doi trgovinom ili su se mogli na neki drugi nain pojaviti meu tamonjom
slavenskom elitom. Naeni predmeti mogu se datirati pred sam kraj avarske dominacije
u Karpatskoj kotlini i vrlo esto su vezani uz tzv. predvelikomoravski sloj. Tada se na
grobljima ee pojavljuju pokopi tijela mrtvaca (POLEK, 2008, 579589, s pregledom
vanijih miljenja o toj temi i popisom literature). Postoji miljenje da je granica izmeu
Slavena i Avara te Slavena i Bavaraca bila na Dunavu (SZKE, 2011b, 266).
SZAMEIT, 1992, 821823; SZKE, 2011b, 266269.
WINTER, 1997, 8284.
Avari su 664. upali u Furlaniju na poziv langobardskog kralja Grimoalda (TIH, 2000, 367
368, biljeka 73). Ponajvie o tome svjedoe arheoloka nalazita u Posoju (MILAVEC,
2009, 249270; CIGLENEKI MODRIJAN MILAVEC, 2011).
37
Povijesni izvori
dijelom Avarskog Kaganata, uz arheoloke nalaze, takoer i tzv. sjeverna i juna

Novakova brazda izgraena upravo kako bi se zaprijeilo avarske provale iz
Sedmogradske prema dolini rijeke Dunava.44 Potkraj 8. st., uz rijeku Timok i
Iskar, takoer je bila iskopana duga brazda sa svrhom da zaprijei prodor i iz
toga pravca. Jedna od vanijih dunosti sedam slavenskih plemena u savezu
s Bugarima je i obrana granica od avarskih upada te, naravno, sudjelovanje u
bugarskim vojnim pohodima.45
Sl. 12: Poeki Brestovac. Predmeti s nalazita prema: BERNHARD-WALCHER, 2000,

9899, sl. II. 26a-l.
Prodori nisu zabiljeeni prema bizantskom teritoriju, juno od rijeke

Dunava i Save, i njihovim saveznicima postavljenima kao tampon zona prema

44
45
38
HOREDT, 1986, 6672, sl. 31-33; FIEDLER, 1992, 2526; RAEV, 2008, 38; KOMATINA, 2010,
5960; SZKE, 2011b, 263. Prema Uwe Fiedleru zapadna granica prema Avarima bila je negdje
izmeu rijeka Iskar i Timok. Izmeu njih nalazile su se tri utvrene linije, pozicionirane blie rijeci
Iskar; nejednakih duljina sve su dosezale obale rijeke Dunav, a u ranije doba granica se protezala
prema Avarima vjerojatno sve do tzv. eljeznih vrata; a uz rijeku Timok se spominju 818. i Timoani
koji su bili pod bugarskim vrhovnitvom (FIEDLER, 1992, 26 i biljeka 258 i 259).
Theoph, 359. 1217; Nic. Patr, 36. 2326; FIEDLER, 1992, 2124; KOMATINA, 2010, 59
63; Lubor Niederle je iznio miljenje da su Timoani jedno od sedam slavenskih plemena
u savezu s Bugarima (NIEDERLE, 1902, 416417).
Avarskom Kaganatu.46 Tako oni nisu zabiljeeni ni prema Hrvatskoj, a sluajni

nalazi lijevanih pojasnih garnitura i garnitura tipa Blatnica Hohenberg, kao
i drugih predmeta kakvi se inae nalaze u Panonskoj nizini u avarodobnim
grobovima, na hrvatskom prostoru i prostoru drugih slavenskih kneevstava
juno od nje, mogu se protumaiti ponajvie trgovinom (ili ratovanjem)
s bizantskim (ili avarskim) teritorijem, jer u osnovi nije rije o avarskom
kulturnom dobru, ve o predmetima to su ih izmeu ostalih primili i Avari,
ali preko Bizanta i stepa, pa su to isto tako mogli primiti Bugari, Hrvati i drugi
Slaveni u sferi bizantske politike i trgovine.47 Nema dokaza da bi Hrvatska ili
hrvatska kneevstva i vojvodstva u negdanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji
priznavala vrhovnu avarsku vlast nakon sredine 7. st.48 Naalost povijesni izvori
pruaju nam vrlo malo informacija o tim ratnim sukobima i zbivanjima.

46
47
48
O seobi Hrvata i Srba i izvjetaju o tome kod cara Konstantina Porfirogeneta danas
postoji zaista velika literatura, nju na ovome mjestu nema smisla navoditi i tumaiti, a dio
literature bit e spomenut kad se bude govorilo o XXX. poglavlju DAI posveenom Panoniji,
odnosno Donjoj Panoniji. Bez obzira na u raspravama vrlo esto potenciranu nedosljednost
i zbrkanost, pa u krajnjoj liniji i netonosti ili kontradiktornosti pojedinih izriaja pisca
DAI, ini nam se da nemamo razloga sumnjati u istinitost izvjetaja, da je tako zaista bilo
i da je postojala znaajna uloga Carigrada u tim procesima. Hrvati, Srbi, Dukljani, moda
Abodriti (Moravci, odnosno Branievci) i Timoani posljednja dva od spomenutih naroda
izgubila su neovisnost do sredine 10. st., kao moda i neki drugi narodi i kneevstva, njih
iz istog razloga car ne spominje. Svi oni vrlo vjerojatno su postavljeni kao tampon zona
prema Avarskom Kaganatu. Nemamo razloga sumnjati u to da su ti narodi zauzeli svoju
novu domovinu na poziv ili uz suglasje Carigrada. Njima treba pridruiti Sermezijance (s
njima zdruene takoer i Bugare). Oni su nakon neuspjelih borbi oko prijestolja zajedno
sa svojim pretendentom Kuverom (Kub(v)erom), sinom Kuvrata, bratom Asparuha, preli
rijeku Dunav 680. i naseljeni u ager Herakleje Lincestide (Heraclea Lyncestis), danas Bitolj
(Bitola, Monastir) uz via Egnatia u Ceramesionsko polje (Ceramiae/Keramiai Varo kod
Prilepa) uz suglasje bizantskog cara (WERNER, 1986, 1923, sl. 3). Spomenute procese
iz doba velikog bizantskog reformatora cara Heraklija i njegovih nasljednika ne moemo
provjeriti jer su arheoloka istraivanja vrlo manjkava, ali ponekad, upravo zbog kasnijih
zbivanja na tome teritoriju, zaista nemamo pravo sumnjati u to da je to tono i da je sve
upravo otprilike i tako bilo kako to pie pisac DAI. Usp. i: IVKOVI, 2007, 191192. Blaga
iz Vrapa i Ersekea Joachim Werner je povezao s tim dogaajima, ali se oni mogu datirati,
prema predoenim predmetima, sve do u 8. st. Moda je ta zajednica odravala odreene
veze s Karpatskom kotlinom i istokom Europe u duem razdoblju, a moda bi se to blago
moglo povezati s rasulom avarske drave potkraj 8. st. nakon zauzea (h)ringa.
Granice ranosrednjovjekovne Hrvatske spominju rijetki povijesni izvori: car Konstantin

Porfirogenet pie da se Hrvatska prostire od Cetine do Labina; Toma Arhiakon do
Vinodola, to je otprilike isto (o izgledu groblja 9. i 10. st. u Vinodolu vidi: CETINI,
1998). Sjeverna granica prema Panoniji, odnosno granica prema unutranjosti, poprilino
je nejasna pa se pokuava rekonstruirati prema povijesnim izvorima te arheolokim
nalazima i nalazitima. Mladen Ani iznio je tezu da je podruje izmeu rijeke Save i rijeke
Drave sa sjeditem u Sisku pripadalo Hrvatima, a da je Ljudevitov regnum bio zapadnije
u dananjoj Sloveniji (ANI, 1997, 9). Neven Budak je smatrao da su Hrvati iskoristili
situaciju iza Ljudevitove pobune i zauzeli okolicu Siska (BUDAK, 2000, 395402).
O pripadnosti Hrvatske Avariji, odnosno o Avariji nakon sredine 7. st. u Dalmaciji postoji
opsena literatura (MARGETI, 1977, 4966; GRAANIN, 2011, 148149).
39
Povijesni izvori
b) Avarsko ratovanje na zapadu rat u Langobardiji i Bavarskoj od 774. do 790.

Prvi dokumentirani avarski vojni pohod u franakim analima 782. zavrio
je neuspjehom pa su izbaeni iz sjeverne Italije i iz nekadanjeg Langobardskog
Kraljevstva.49 Avari su tada napadali forojulijski kraj u sjevernoj Italiji, ali spominje
se da su, u vrijeme kad je kralj Pipin bio jo dijete, Huni, poznati kao Avari, napali
Veronu i razorili je. Taj se napad smjeta u 837. to je, dakako, pogreno.50 Huni
su napali Bresciu 797., to je vjerojatno takoer pogreno zapisano vrijeme jer
se taj napad mogao zbiti istodobno kad i onaj na Veronu ili barem prije 791.51
Poznajui dobre odnose Avara i Langobarda, njihova pojava u sjevernoj Italiji
mogla se dogoditi bilo kada nakon pada Pavije (774.), kad se njihov pohod moe
povezati s pomoi upuenoj savezniku Langobardskom Kraljevstvu.52 Taj dio
povijesti, vezan uz avarske provale u sjevernu Italiju i pustoenja novosteenih
franakih posjeda, ostao je gotovo nezapaen u povijesnim izvorima. Velika
koliina predmeta, prije svega zapadnog oruja i opreme, u kasnoavarodobnim
grobovima diljem Panonske nizine ipak svjedoi o tim prodorima, ali i uspjesima.53
esto se pojava oruja karolinkog vremena, zapadnoeuropskog porijekla starije
generacije (od sredine do posljednjeg desetljea 8. st.) u arheolokoj literaturi,
upravo zbog nepostojanja jasnih povijesnih izvora, smjeta tek u vrijeme nakon
zauzea Avarije od Franaka ili u vrijeme njihovih sukoba u Panonskoj nizini.
Nesumnjivo se to oruje, ali i oprema, pa i prijenos odreenih stilova i pojava, na
zapadu tako omiljenog tauiranja moe pratiti kroz cijelo 8. st. Dijelom je to stvar
tradicije, trgovine, dijelom je rije o steenom u borbama na zapadu. Zapadno
oruje i oprema polagano se uvodi i postaje standardna oprema u avarskim
formacijama prije zadnje treine 8. st. Lokalne kronike kad donose podatke o
tome kad je zauzet kakav grad ili spaljen kakav samostan vrlo su vaan podatak
jer su takvi dogaaji za tu zajednicu bili iznimno vani i svakako su nali mjesta
u lokanim kronikama jer nije bilo razloga de se preute. Sa slubenim analima
sasvim je druga pria. U posljednjim godinama rata u Italiji vojvoda Ajo (Aios)
770-ih je prebjegao, zajedno s drugim Langobardima, k Avarima, ali je u franakoj
vojni 796. pao u zarobljenitvo u Avariji, a 799. je pomilovan.54 On je imao posjede
oko Vicenze i Verone. edad (Cividale), Vicenza i Verona (Via Postumia) bili su

SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77.
SZKE, 2011b, 270271.
49
50
51
52
53
54
40
SZKE, 2011b, 270271, biljeka 38-39.
Ridolfus notarius: Historiola XX; SZKE, 2011b, 271, biljeka 40.
VINSKI, 1970a, 135158; KOVCS, 1980, 97119, 351360; VINSKI, 1983, 465501;
VINSKI, 1985, 61117; TOMII, 1978, 209221; TOMII, 1985, 209230; SZAMEIT,
1986, 385411; SZAMEIT, 1987, 155171; TOMII, 1997a, 6172; KLEEMANN, 2002,
285295; KLEEMANN, 2010, 8190; DEMO, 2010, 6184.
KOS, 1906, 19, br. 23, biljeka 3; SZKE, 2011b, 271, biljeka 41.
takoer na pravcu djelovanja avarskih trupa.55 Nije iskljueno da je rije o prvoj

avarskoj intervenciji u Italiju izmeu 774. i 776. U tim prvim godinama rata s
Francima Avari su jedini istoni saveznici ne samo Langobardima nego i Bizantu.
Oni dijele zajedniku granicu s Bizantom na Krasu i u Istri, a vjerojatno odravaju
i veze na srednjem Dunavu kroz srbijansko Pomoravlje. U tom smislu trebalo bi
gledati i pojaanu pojavu bizantskih predmeta prije svega pojasnih garnitura u
avarodobnim grobovima diljem Panonske nizine u posljednjim desetljeima
8. st., kao i pojavu novih stilova ukraavanja preuzetih i od domaih majstora.
Nesumnjivo su avarski ratnici nastavili pratiti trendove promjena bizantske
svakodnevne nonje, kao i one u vojnoj industriji, pa su nabavljali vojne odore,
opremu i oruje iz bizantskih radionica. Pojava luksuznih garnitura posebno
dobro svjedoi o tim vezama. Avarski Kaganat bio je tada nesumnjivo jedan od
glavnih saveznika Bizantskom Carstvu u srednjoj Europi, zbog ega ratovanje
Avara s Francima treba gledati u okvirima opeg sukoba za dominacijom u srednjoj
i junoj Europi. Nije iskljueno da su pojava Franaka na granicama Kaganata i
ratovi s Bizantom odredili koju e stranu zauzeti Hrvati u narednim godinama.56
Velika koliina bizantskih zlatnika Konstantina V. Kopronima (741. 775.) na
hrvatskom teritoriju to i pokazuje.57 Oito se u vrijeme borbi s Francima u Italiji
i propau Langobardskog Kraljevstva stvarala velika protufranaka koalicija.
Ona je obuhvaala Bizant, Avariju, Hrvatsku, odnosno hrvatska kneevstva i
kneevstva drugih Slavena u zaleu bizantske Dalmacije. U to doba se i u Avariji
kao i u Hrvatskoj poela pojavljivati vea koliina franakog oruja i opreme.58
Godine 782. Avari su drali poloaje oko rijeke Soe. Kagan i jugur,
avarski prvaci, (Caganus et lugurrus, princepes Hunorum) uputili su 782.
franakom kralju Karlu Velikom poslanstvo radi dogovora o sklapanju mira.59
Oito tada Avari imaju dvojicu voa. Prema izvorima nisu poznate njihove tone
ovlasti.60 Traenje sklapanje mira bila je uobiajena taktika stepsko-nomadskih
grupa zabiljeena u izvorima i u prijanjim odnosima Avara s Bizantskim
Carstvom i poslije Bugarskog Kaganata s Franakim Carstvom. Nije to bio znak

KRAHWINKLER, 1992, 141; KRAHWINKLER, 2005; SZKE, 2011b, 271.
WERNER, 1979, 227237; PETRINEC, 2009, 195199.
55
56
57
58
59
60
Stanovite Luje Margetia o kasnoj doseobi Hrvata potkraj 8. st. razraivano u

mnogobrojnim lancima ovdje neemo komentirati jer nije dio teme. Vidi opirno o
stanovitima L. Margetia u: MARGETI, 2001; MARGETI, 2007. s navoenjem starije
literature. Nesumnjivo se ipak seoba Hrvata (i seoba Srba, kao i vjerojatno jo nekih drugih
naroda, moda Abodrita) i njihov prolazak kroz avarski teritorij treba staviti pred kraj
vladavine bizantskog cara Haraklija (610. 641.). Naalost jo uvijek ni pisani izvori ni
arheoloki podaci ne sadravaju jasne informacije koje bi rasvijetlilo ovu diskusiju meu
povjesniarima. O tome da bi Franci sudjelovali u preseljavanju jednog naroda sa sjevera
na jug tek nema nikakvog relevantnog dokaza.
MILOEVI, 2000, 106139; PETRINEC, 2009, passim; JUREVI, 2011, 111147.
KOS, 1902, 293294, br. 261; POHL, 2002, 293300.
POHL, 2002, 293300. Kod Kazara se vrlo esto uz kagana pojavljuju tarkani u znaenju
vojskovoe, tako poslije i kod Bugara.
41
Povijesni izvori
slabosti ve, upravo suprotno, znak odlunosti i jakosti.61 Unato tome, sjeverno
od Alpa 782. ili 783. doli su do granine rijeke Enns (Anie) prema Bavarskoj,
ali nisu Bavarcima poinili nikakve tete. Oito su samo eljeli demonstrirati
silu doavi do granice.62 Po prvi se put 780-ih pojavljuje dualitet, barem prema
pisanim izvorima, u avarskom drutvu - kagan i jugur. Nije iskljueno da su se
iz tog dualiteta razvile unutarnje napetosti, a one su mogle u konanici dovesti
do sloma tog drutva. Moglo bi se zakljuiti prema tom dualitetu u podjeli
vlasti da avarsko drutvo prati politike trendove tada prisutne i u drugim
istonoeuropskim i srednjeazijskim stepsko-nomadskim drutvima. Francima
se 787. napokon morao podloiti bavarski vojvoda Tassilo III. (741. vojvoda:
748. 788. 796.), nakon to se posljednji put pobunio i povezao s negdanjim
neprijateljima Avarima, to je nesumnjivo bio vrlo riskantan i oajniki potez.
Savez je, naime s Avarima, sklopljen vjerojatno zimi 787./788., jer je vojvoda
Tassilo III. svrgnut s vlasti 788.63 Iste te 788. Avari su doli s jednom vojskom
do Bavarske, a s drugom do nekadanje langobardske granice, ali su bili na obje
strane odbijeni. Vrlo brzo poslije toga dolo je do bitke u ravnici uz rijeku Ibose
(in campo Ibose) vjerojatno Ybbs (Ips, Ipua) u dananjoj Donjoj Austriji, Nju su
takoer izgubili.64 Ako je rije o navedenoj rijeci ije se ue nalazi istono od
granine rijeke Enns, tada se bitka odigrala u dubini avarskog teritorija.65 To bi
tako bila prva bitka na avarskom teritoriju.66 Nakon nje dolo je do posljednje,
etvrte bitke u toj fazi ratovanja koju su takoer izgubili od vojske sastavljene
od Bavaraca.67 Prema izvoru, velik je broj Avara izginuo ili se utopio kad su u
bijegu prelazili Dunav.68 Naposljetku je kralj Karlo Veliki utvrdio istone granice

Hrvoje Graanin (GRAANIN, 2011, 47) smatra da su time mislili preduhitriti budue
franake ofenzivne akcije.
WOLFRAM, 1985, 132133; WOLFRAM, 1987, 100106; WOLFRAM, 1995, 338;

WOLFRAM, 2012, 344. Takoer i: BRANDT, 1980, 228229; BUDAK, 2001, 5762.
61
62
63
64
65
66
67
68
42
KOS, 1902, 294, br. 262; BENINGER KLOIBER, 1962, 204; CSENDES, 1970, 93;
AVENARIUS, 1974, 181; POHL, 2002, 314; GRAANIN, 211, 147.
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77; Annales et chronica aevi
Carolini aa. 788. 789, 174; ARF a. 788, 82; Reginonis abbatis Prumiensis Chronicon cum
continuatione Treverensi a. 788, 56, campo Ibore.
Vidi: WIESINGER, 1989, 325326, karta 1.
BENINGER KLOIBER, 1962, 204. Nije mogue dokazati miljenja autora da je ve u

drugoj polovini 8. st. vidljiva bavarska kolonizacija u Melku, Treisenu sve do Beke ume i
da je tek ponovno u vrijeme Tassila III. granica vraena na rijeku Enns. Ako bi to bilo tako,
onda bi granica ve tada stvarno bila na rijeci Ybbs i nakon demonstracije sile iz 782./783.
Avari bi se vratili na staru granicu iz sredine 8. st. Usporedi i problem tzv. niije zemlje
izmeu rijeke Traun i Kremsa na zapadu i rijeke Ennsa na istoku: BENINGER KLOIBER,
1962, 216, posebno karta 1 (bavarska groblja na redove).
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77; Annales et chronica aevi
Carolini; Einhardovi godinjaci: Annales Laurissenses et Einhardi aa. 788, 789, 174; ARF
a. 788, 8283; Reginonis abbatis Prumiensis Chronicon cum continuatione Treverensi aa.
788-791, 5657; KOS, 1902, 301302, br. 273.
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 788, 789, 77.
prema Avarima i umjesto starih vojvoda postavio nove grofove u Bavarskoj.69

Godine 788. zapoinje otvoreno neprijateljstvo Franake i Bizanta, a ve sljedee
godine dvije su se vojske sukobile u Italiji. Vrlo vjerojatno su ve tada pojedini
bizantski teritoriji u Italiji doli pod franaku vlast, pa tako i Istra.70 Rat je trajao
sve do 812. kad je sukob napokon bio zavren. Mirom u Aachenu 812. Bizantu
su pripali gradovi i neki otoci, a Franakoj je ostavljena unutranjost provincija
Dalmacije, Liburnije i Istra. Nije poznato to se zbivalo izmeu 783. i 788., punih
est godina, izmeu Avara i Franaka, ali je oito iskazana demonstracija sile
urodila plodom.
Godine 790. Avari su ponovno uli u franaku Italiju i Bavarsku, ali
bez nekog uspjeha.71 Nakon izmjene poslanstava, najprije su Avari poslali
svoje poslanike u Worms, a potom Franci svoje poslanike u Avariju (Huniju)
kako bi se dogovorili o granici, iste je 790. dolo do nastavka rata Franaka s
hunskim (avarskim) narodom (gentem Hunorum).72 Povijesni izvori ne upuuju
na mjesto gdje su se borbe odvijale, da li u pograninom pojasu s obje strane
granice ili u dubini franakog teritorija jer se u dubini avarskog teritorija oito
nisu odvijale. Skloni smo sumnjati da se ta faza rata, s avarskom dominacijom
na bojitu, nastojala izbjei u pisanju, a to je sasvim razumljivo jer e se vidjeti iz
kasnijih opisa dogaaja da se najee prikazuju samo uspjesi franake vojske,
a da se avarski dosezi i dosezi protufranakih saveznika manje-vie preuuju
ili se ipak spomenu kad se dogodi neki vaniji dogaaj, najee smrt nekog
vojskovoe ili neki drugi vaan dogaaj. Tako se nije mogao preutjeti, recimo
pomor gotovo svih konja u franakoj vojsci 791. to je ravno tekom vojnom
porazu itd. U analima se spominje upuivanje vojske u Huniju, ali se ne navodi
to je ona tamo radila, je li poluila kakav uspjeh ili neuspjeh itd. Kad se ne
moe zaobii kakav teak poraz ili gubitak vojskovoe, koriste se prazne rijei i
uobiajene fraze, poput zasjeda (ubijen forojulijski markgrof Erik), ubojstvo dok
je sokolio vojsku prije bitke (ubijen markgrof istone ili bavarske markgrofovije
Gerold) ili slino, kako bi se umanjila vanost neprijatelja, kako bi se izbjeglo
priznati da ih je jai i sposobniji porazio i kako bi se posve nastojalo ne
spomenuti vlastiti neuspjeh, poraz ili gubitak. Naalost, prisiljeni smo se sluiti
veinom samo franakim izvorima, jer ostali (recimo Bizant) gotovo nita nisu
zabiljeili o tim zbivanjima ili se, to je ipak vjerojatnije, zapisi nisu sauvali u
kasnijim vremenima. Svjesni smo da su izvori pisani s odreenom nakanom i da
su imali odreenu propagandnu svrhu ili samo literarnu i da imamo zabiljeene
podatke samo jedne strane. Tom 790. zavrava prvo doba obiljeeno provalama
Avara u Italiju i Bavarsku, odnosno na franaki teritorij, i vrijeme s manje-vie

ARF a. 788, 84; KOS, 1902, 321303, br. 274.
MGH Epistole, IV, 32, ep. 7; KOS, 1902, 304305, br. 277.
69
70
71
72
Bizantska Istra je dola pod franaku vlast 788. (II, 1925, 306; GOLDSTEIN, 1992, 151)
ili 789. (IVKOVI, 2007, biljeka 1083), a svakako prije 791. kad se spominje istarski
vojvoda Ivan.
ARF aa. 789-791, 87; KOS, 1902, 305, br. 278.
43
Povijesni izvori
izjednaenim uspjesima na bojitu. arke i rat zapoeli su, vrlo vjerojatno, ve

774. te je ta faza ratovanja trajala esnaest godina. Kakav su uspjeh postigli
Avari u toj prvoj fazi ratovanja nije nam poznato. Nije nam poznat ni njihov cilj,
pomaganje saveznicima, pokuaj da otklone neposrednu opasnost od granice s
Franakom, zadobivanje novih teritorija i jesu li se samo zadovoljavali pljakom.
Stare granice, prema izvorima, nisu promijenjene. Kada se razmotre avarodobni
grobovi posljednje treine 8. st., tada se u njima pojavljuju velike koliine
predmeta kako zapadne (stil Blatnica, esta pojava tehnike tauiranja, franaka
vojna oprema i oruje) tako i bizantske provenijencije (stil Hohenberg). To
je u mnogoemu bilo zlatno doba avarskog drutva, a bogatstvo predmeta u
grobovima nesumnjivo ide u prilog tezi da je ta faza ratovanja (774. 790.)
bila od velike koristi avarskom gospodarstvu. Takvi sukobi pruali su velike
mogunosti za bogaenje pojedinim klanovima, pa su oni mogli potaknuti i
druge klanove iz stepskog podruja istone Europe i Azije da im se pridrue.
Moda bi se tako mogla objasniti pojava novih predmeta i noviteta, uz razliite
nove pojasne garniture ratnikih i konjanikih grobova uz rubove avarskog
teritorija na stratekim pozicijama.
Sl. 13: Prelog Cirkovljan Diven (Meimurje). Ma i stremen, kraj 8. ili poetak 9. st.
(prema: TOMII, 2000).
44
c) Obrat u ratovanju Franci upadaju u Avariju 791.
Godine 791. zapoele su velike franake vojne operacije iji je cilj bio da se
napokon rijei avarsko pitanje na istoku Franakog Kraljevstva. Franci su okupili
golemu vojsku te su ju poslali iz dva pravca na Avariju. Oito su pri tome slijedili
logiku prijanjih avarskih napada na Franaku i napade njihovih trupa, jer su one
takoer kretale iz dva pravca, prema Bavarskoj i Langobardiji.
Franaki kralj Karlo Veliki je u ljeto, potkraj kolovoza ili poetkom rujna 791.73
napustio Worms i doao u Bavarsku gdje se u Regensburgu sabrala vojska sastavljena
od Franaka, Ripuarinskih Franaka,74 Sasa, Friza, Tirinana i Slavena.75 Broj pobrojanih
naroda pokazuje da je bila rije o ozbiljnim pripremama.76 Kasno ljetno vrijeme oito
je izabrano jer se eljelo osujetiti pobiranje ljetine. Sjeverna vojska bila je razdijeljena
u dvije skupine. Jedna je ila juno od Dunava pod vodstvom samoga Kralja, a druga
sjevernom stranom pod vodstvom grofa Teodorika i komornika Meginfrida, a po rijeci
Dunavu plovile su lae s opskrbom. Logor prije upada u Avariju Karlo Veliki postavio
je nasuprot rijeke Enns (Anesum / Anie), na granicu izmeu dvaju Kraljevstava.77 Tim
inom demonstrirana je golema mo i nakana.
Avari su napustili granine utvrde i povukli se u unutranjost zemlje. Nakon
to su Franci preli graninu rijeku Enns, unitena je neka utvrda uz nju pa su dalje
napredovali u smjeru Cumeoberga (ad Cumeoberg / Cumeoberget),78 nakon ega
su unitili vie pozicija (utvrda). Jedna se nalazila nakon to su preli rijeku Kamp
(Cambum), a druga pokraj Comagena, smjetena na brdu Cumeoberg, utvrena

73
74
75
76
77
78
Bla Mikls Szke smatra da je to bilo 5. rujna (SZKE, 2011b, 274), a gnes Cs. Ss je
smatrala da su krenuli 7. rujna (SS, 1973, 7), Csendes 8. rujna (CSENDES, 1970, 8).
Hrvoje Graanin smatra da su krenuli na kraju kolovoza (GRAANIN, 2011, 148).
Ducatus Ribuariorum, franako vojvodstvo koje su nastanili Ripuarinski Franci,

smjeteno je oko srednje Rajne i rijeke Maas. Kao da autor naglaava da su gotovo sve
sastavnice (narodi) Franakog Kraljevstva sudjelovale u pohodu. Usp: Leges Saxonum. Lex
Thuringorum. Edictum Theoderici regis. Remedii Curiensis episcopi capitula. Lex Ribuaria.
Lex Francorum Chamavorum. Lex Romana Raetica Curiensis, u: Mon. Germ. Hist., Legg, vol.
v. part 2, p. Lex Ribuaria: 185268.
WOLFRAM, 1987, 255; POHL, 1988, 17; KOS, 1902, 307313, br. 280; F. Kos je smatrao
da Slaveni znae Karantanci, to je mogue. Isto je tako mogue da je rije o Slavenima
nastanjenima istono od Alamanije, Tiringije ili Saske ili su ve bili poput onih u Bavarskoj
ili Tiringiji franaki podlonici.
Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 7273: prema Einhardu jedan od najvanijih,
uz Saski rat; njemu je Karlo Veliki pristupio s vie estine i s daleko veim snagama. O
vojnom pohodu vidi opirno kod SS, 1973, 38, sl. 1.
Ann. qui dicuntur Einhardi ad a. 791 (MMFH, 2008, 38): nam is fluvius inter Baioariorum atque
Hunorum terminos medius currens certus duorum regnorum limes habebatur. Vjerojatno blizu
Laurijaka (Lauriacum) pozicioniran na antikoj cesti uz rijeku Dunav, usp: SZKE, 2011b, 266.
VCZY, 1974, 1054, Anm. 4951. je smatrao da je to Tulln; Moda: Kaumberg = Wiener
Wald (Beka uma) SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 791, 793, 79, biljeka
2. Usp: BRUNNER, 1994, 5253, biljeka 118: ultra montes Comagenos ad Sliuuinihha et
Medilikka; B. M. Szke smatra da je rije o utvrdi na Treisenu Treisenburgu ili Holenbugu
(SZKE, 2011b, 276).
45
Povijesni izvori
zemljanim bedemima.79 Rijeka Kamp sjeverni je pritok rijeke Dunav koji u nj utjee
neto istonije od Kremsa,80 tako da je rije o dosegu sjeverne skupine sjeverne
vojske. Ona se kretala po vrlo tekom terenu presjeenom rukavcima Dunava,
njezinim manjim i veim pritocima, poput Kampa ili Morave, a prema Annales
regni Francorum (ARF) i ona se, doavi do ua Rabe gdje se susrela s Karlovim
odvojkom, vratila natrag, preko eke (Bohemije).
Sl. 14: Prikaz moguih ratnih operacija 791. Doseg franake sjeverne vojske pod vodstvom
kralja Karla Velikog (1) s pravcima napredovanja dviju skupina (1 i 2 - manji font slova) te
doseg june vojske pod vodstvom Pipina (2) s pretpostavljenim smjerovima napredovanja.
Tuma legendi: (1) polazina toka; (2) logor franake vojske; (3) mjesta na pravcima
prodiranja, na vjerojatnim pravcima prodora i na onim koji se mogu rekonstruirati prema
povijesnim izvorima.

79
80
46
Pulsis igitur Hunorum praesidiis ac destructis munitionibus, quarum una super Cambum
fluvium, altera iuxta Comagenos (Comagenis (danas Tulln u Gornjoj Austriji) izmeu
Vindobona leg X. Gem (udaljenost m. p. XX (29,560 km) i Cetio (danas St. Plten u Gornjoj
Austriji) koji je udaljen jo m. p. XXX (44,340 km). Itin. Antonini, 248, 3; Vindobona m.p.
XX Comagenis m.p. XXX Cetio m.p. XX Arlap; Itin. Antonini, 234, 1) civitatem in monte
Cumeoberg vallo firmissimo erat exstructa, ferro et igni cuncta vastantur. Nakon to su
otkriveni veliki zemljani opkopi kod St. Andra na putu kroz Beku umu Herwig Wolfram
je tamo locirao to mjesto (LECHNER, 1971, 340; WOLFRAM, 1995, 236; SZKE, 2011b,
276). Za tu ubikaciju ipak nema nikakvih dokaza. Istvn Bna je smatrao da je to rijeka
izmeu Tullna i Zeiselmauera (BNA, 1984, 339; SZKE, 2011b, 276. i biljeke 8386).
WIESINGER, 1989, 329.
Karlova skupina, drei se obale Dunava i antikih komunikacija, dola je

takoer sve do mjesta gdje se u njega ulijeva rijeka Raba, nakon to je napustila
Civitas Comagenos koji se obino smjeta u Tulln.81 Na tom je mjestu kralj Karlo
Veliki ponovno podigao logor i ondje ostao nekoliko dana. Skupina je plijenila
i palila, ali do veeg sraza vojski nije dolo.82 Nakon prodora u sjeverozapadne
predjele Kaganata, koristei se vjerojatno starim rimskim cestovnim pravcima
u napredovanju (Vindobona (Wien) Carnuntum (Petronell) Arrabona
(Gyr) u smjeru Aquincuma (Budim), a u povlaenju pravcem: Arrabona
(Gyr) Mursella (Mrichida) Bassiana (Srvr) Savaria (Szombathely)
Scarabantia (opron) Vindobona (Wien) ili Carnuntum (Petronell), vojska se
povukla nakon pedeset i dva dana mara.83 Daljnje napredovanje zaustavljeno
je zbog iznenadne konjske bolesti. Vojska je prevalila sveukupno oko 464
milje ili oko 685 km, to bi znailo da je dnevno napredovala prosjeno oko
13 km, to je poprilino malo ako uz put nije bilo veih zapreka.84 No, to
sporo napredovanje moe se objasniti sustavnim pustoenjem zemlje. Kad se
pogledaju kasnoavarodobna nalazita, vidi se da je, doavi otprilike do rijeke
Kamp i u napredovanju, franaka vojska vjerojatno prela i rijeku Moravu, a
s druge strane do Comagena (Tulnn) zakoraila u prostor s gustim avarskim
naseljima o emu svjedoe istraena groblja, naselja i sluajni nalazi.85 Izmeu
rijeke Enns i Beke ume nalazio se teritorij preteno naseljen Slavenima, a
nakon Beke ume Avarima. To ponajvie pokazuju rijetki predmeti i uglavnom
slaba pojavnost groblja s inhumacijom (Micheldorf, Wimm, Gusen i Auhof),
datirana u kraj 8. i poetak 9. st. Slaveni su naseljavali i pograninu zonu i s
druge zapadne strane granine rijeke Enns granice izmeu Avarije i Bavarske,
sve do rijeke Traun prema bavarskom vojvodstvu.86

81
82
83
84
85
86
Druga, juna vojska, je pod vodstvom Karlova sina Pipina iz Italije kroz
BNA, 1984, 339; POHL, 1988, 19; Pregled razliitih miljenja o tome dokle je dola
sjeverna vojska vidi kod: SZKE, 2006, 502504.
KOS, 1902, 313, br. 281; SZKE, 2006, 504; SZKE, 2011b, 277279.
SZKE, 1959, 85; SS, 1973, 46, sl. 1. Jszef Deer je smatrao da se vojska povukla zbog
nadolazee zime (DEER, 1965, 785). To prenosi i: SS, 1973, 7; SZKE, 2006, 503
505. Pohod koji bi mogao zapoeti naputanjem Lorcha (Lauriacum) 20. rujna (isto i:
GRAANIN, 2011, 148) zavrio je sredinom studenog tako to se karlova vojska povukla
prema Regensburgu (POHL, 2002, 317). W. Pohl prenosi miljenje J. Deera (DEER, 1965,
785) da su vjerojatno zapadni dijelovi Avarije (od rijeke Enns) sve do Beke ume ostale u
franakim rukama (POHL, 2002, 317).
SZKE, 2006, 504; KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998, 85 i 265; SZKE, 2011b,
279280.
WINTER, 1997, 8085, Karta 3; ADAM, 2002, passim.
U tom dijelu pojavljuju se groblja s jakim kasnoavarskim tradicijama, ali su prisutni novi
karolinki utjecaji (TOVORNIK, 1980, 81132; TOVORNIK, 1985, 165250; TOVORNIK,
1986, 413460; DAIM, 1987, 173 i biljeke 13; 178; WINTER, 1997, 8085, 88, 92211,
karta 3; SZKE, 1992, 841968).
47
Povijesni izvori
Ilirik ula u Panoniju i tamo pustoila i palila, ba poput sjeverne vojske.87 U

pohodu su, uz maloljetnog Pipina, sudjelovali istarski vojvoda (vjerojatno
Ivan),88 nepoznati vojvoda (moda Erik), kao i neki biskup.89 Vojska je bila
sastavljena od franakih italskih podanika. Najprije su se sukobili, prema
izvorima, kod neke utvrde (uualum), zametnuli boj i pobili brojne Avare, stotinu
i pedeset ih zarobili, pa se potom vratili na poetne poloaje.90 Taj uualum je
svakako neko vee avarsko sredite, pogranina utvrda s jakom posadom ili
priruna utvrda, privremeno logorite uz granicu. Tome u prilog ide, ako je opet
vjerovati spomenutom izvoru, broj recimo samo zarobljenih Avara. Oito je
sukob bio posljedica iznenadnog i nenadanog napada jer je suprotna strana
ostala zateena, a zarobljeni se vrlo rijetko ili nikako ne spominju u narednim
sukobima. Nije iskljueno da je rije o zapreci podignutoj na planiranom pravcu
napredovanja kako bi se usporila franaka vojska. Kao da ih je bitka kod tog
uualum prisilila da se vrate natrag i da ponovno isplaniraju pohod, moda nekim
drugim pravcem, ali je vjerojatnije ipak rije o nekoj vanoj utvrdi u graninom
pojasu. Nju su morali eliminirati kako bi odbacili mogunost da njezina posada
napadne nebranjene poloaje u sjevernoj Italiji nakon odlaska glavnine vojske
drugim pravcem kroz Ilirik u Panoniju.91 Brojno stanje zarobljenih Avara, njih
stotinu i pedeset, uz one mnoge pobijene, tome ide u prilog. Nije to bila neka
beznaajna utvrda, ve poloaj iz kojeg je Italiji nesumnjivo prijetila znatna
ugroza. To se bojite moralo nalaziti u pograninom dijelu, u avarskom dijelu
Italije, oko rijeke Soe, blizu franake Italije, kako to s pravom misle slovenski

87
88
89
90
91
48
Lorschski godinjaci: Ann. Lauresli. ad a. 791 (MG. SS, I, 34). Sed et ille tunc eius exercitus
quem Pippinus filius eius de Italia transmisit, ipse introivit llIyricum et inde in Pannonia et
fecerunt ibi similiter, vastantes et incendentes terram illam, sicut rex fecit cura exercitu suo
ubi ipse erat; KOS, 1902, 307309, br. 280; u biljeci tri napominje da u izvorima spomenut
Ilirik ne moe biti nita drugo nego slavenska zemlja izmeu Italije i Panonije; GRAANIN,
2011, 150153; Lorschski godinjaci, a. 791: ipse introivit Illyricum et inde in Pannonia. Lj.
Hauptmann je tvrdio da je et inde in Pannonia dodatak drugog pisca (HAUPTMANN, 1915,
267268; HAUPTMANN, 1929, 340), to prihvaa Bogo Grafenauer (GRAFENAUER, 1952,
538). Meutim je Lujo Margeti smatrao da takva pretpostavka ne stoji (MARGETI, 1977,
55; MARGETI, 2001, 8083).
To bi se moda moglo vidjeti iz albe Istrana iz 804. gdje se spominje da ih je istarski
vojvoda Ivan svojedobno prisiljavao da plove ak po rijekama (ANI, 2001, 10). Nije
jasno samo o kojem je pohodu rije. O ovom ili nekom poslije.
POHL, 2002, 316. Rajko Brato smatra da su u pohodu sudjelovale najvanije osobe iz
politikog i crkvenog ivota susjednog italskog prostora, i to uz kralja Pipina: vojvoda Erik,
istarski vojvoda Ivan i akvilejski patrijarh (u pismu naveden kao biskup) Paulin (BRATO,
1999, 8384). Tko je sudjelovao u pohodu saznajemo iz Karlova pisma eni Fastradi tako
da je s ille u pismu kralj oito upozorio na osobe koje su bile poznate naslovniku, odnosno
njegovoj eni Fastradi (BRATO, 1999, 84 posebno biljeka 23). Veliki broj krajevnih i
crkvenih dostojanstvenika govori o zavrnoj fazi priprema za trajno zauzimanje i potom
ukljuivanja novog prostora u Franaku dravu (BRATO, 1999, 84).
KOS, 1902, 313, br. 281.
MARGETI, 2001, 8586.
povjesniari.92 Takvih sredita ili utvrda, gdje bi se mogla zbiti spomenuta bitka,
bilo je nesumnjivo u Posoju.93 Franaki je kralj pisao svojoj supruzi Fastradi o
tome da je Pipin preao granicu i uao u avarsku zemlju.94 Oito je Pipin izvijestio
oca o trenutku kad je preao na neprijateljski teritorij. O pravcu kretanju vojske
saznajemo iz izvora u kojima je zabiljeeno da je vojska ula u Ilirik, a zatim u
Panoniju. Oekivani pravac napredovanja, najee zagovaran u povijesnim
raspravama, bio bi antikom magistralnom cestom od Aquileje (Aquileia,
Aquileja) preko Ad Pirum (Hruice), preko Nauportus (Vrhnika) na Emonu
(Ljubljana), dalje prema Celeji (Celje), Petoviju (Ptuj) ili od Emone (Ljubljana)
prema Sisciji (Sisak).95 Za taj cestovni pravac u izvorima nema nikakve potvrde
da su se njime koristili, tovie, ini se da je u suprotnosti s iskazom u kojem se
opisuje pravac pohoda, a jasno pie da je vojska najprije ula u Ilirik, a potom u
Panoniju.96 Zagovarani put preko dananje Slovenije bio bi vrlo logino rjeenje
jer se tim prometnim pravcem koristilo i u vrijeme kasnorimskih graanskih
ratova, velikih seoba naroda i poslije u staromaarskim pohodima prema Italiji,
a zasigurno su se njime koristili i franaki odredi u borbama s Ljudevitom u
vrijeme njegove pobune. Taj e cestovni pravac otonsko Sveto Rimsko Carstvo
zadrati, a teritorij oko njega upravno reformirati kad je nakon maarskih
pustoenja, poetkom 10. st., izgubilo gotovo cijelu nekadanju avarsku
steevinu. Zasigurno njome Avari, jer je veim dijelom u njihovoj vlasti,
provaljuju u franaku, odnosno nekadanju langobardsku Italiju. Taj je pravac

92
93
94
95
96
BRATO, 1999, 84, biljeka 22. U slovenskoj je historiografiji uvrijeen stav da su Franci
tijekom pohoda 791. prodrli samo u gornju Posavinu ili najdalje do Drave kroz dananju
Sloveniju, to nije tono jer izvori to tako ne opisuju. Usp. GRAFENAUER, 1964, 406; TIH
SIMONITI, 2004, 53; Vidi i: HAUPTMANN, 1929, 337338; KOS, 1955, 97; Nasuprot tomu,
prema nekima bi franake snage napredovale sve do Sirmija, za koji se vodila bitka (usp.
SS, 1973, 6; BOWLUS, 1995, 49). Prema Hrvoju Graaninu franake su se ete koristile
istim cestovnim pravcem kojim su prije Avari stizali do Italije: od Akvileje preko Emone do
Petovione, to je prema njemu Ilirik. Nakon Petovione skrenuli su u Podravlje, u Panoniju.
U Podravlju bi naili na prvo avarsko uporite. GRAANIN, 2011, 150151.
Neko nepoznato gradite koje je moglo izgledati poput Tonovceva grada pokraj Kobarida,
ali ono to vjerojatno nije jer na njemu nisu otkriveni neki vaniji predmeti iz tog vremena. Ili
je rije o nekom drugom poloaju u Posoju ili Vipavskoj dolini. CIGLENEKI MODRIJAN
MILAVEC, 2011, 52 i 72, sl. 1. i 1.15 s kartom na kojoj su popisana glavna kasnoantika
nalazita u junoalpskom prostoru i sl. 5.1, s kartom na kojoj su prikazani vjerojatni
cestovni pravci iz kasnoantikog vremena u sjeverozapadnom dijelu Slovenije zajedno
s postajama i pregradama. Nepostojanje nalaza iz 8. i 9. st. na veini njih onemoguava
donoenje zakljuaka. Usp: KNIFIC, 2007, 317326. O tome isto i: SZKE, 2006, 499.
Prema: ANI, 2001, 5960; GRAANIN, 2011, 150153.
Mnogi su smatrali da je vojska iz Italije ila na Ptuj, potom da se kretala niz desnu obalu
rijeke Drave, tj. okolicom dananjeg Varadina, a potom moda pokraj Siska (ant. Siscia)
prema istoku meurjeja, kroz Posavinu, starom antikom prometnicom (HAUPTMANN,
1914-29, 338339; WOLFRAM, 1987, 255; TIH, 2000, 2021; SZKE, 2006, 505507;
GRAANIN, 2011, 150151; TOMII, 2013, 56).
Naravno, tu je problem objasniti to se podrazumijeva pod Ilirikom: nekadanja rimska
provincija, Panonija, Dalmacija ili dijeceza.
49
Povijesni izvori
vrlo vjerojatno bio suvie dobro utvren, prepun zapreka, ali i previe predvidljiv,
da bi se neprijateljska vojska mogla tuda nesmetano kretati.97 Prema arheolokim
istraivanjima ona vie nije koritena od poetka 5. st. jer se tada za putovanje
od Italije preko Norika u Panoniju poinju koristiti alternativni pravci, o emu
svjedoe raspored kasnoantikih visinskih naselja, i predmeti iz tog doba.98
Masiv Julijskih Alpa mogue je najlake zaobii po Gornjesavskoj dolini to su
oni i uinili u kasnoantiko doba kad su eljeli zaobii sustav pregradnih zidova
i zaobilazno ui u Italiju.99 Znaenje tog prometnog pravca u savskoj se dolini
ouvalo od kasne antike, kada ga je nadzirao kastel Carnium (Kranj).100 Taj
sjeverni obilazni pravac, iako nesumnjivo koriten u to doba, vjerojatno kod
prodora Avara u Italiju, jo bi vie usporio napredovanje trupa.101 Stoga je
razvidno da se ta vojska kretala u Ilirik (ipse introivit llIyricum), zapravo u
Liburniju (Dalmaciju), uz rub nekadanje bizantske Istre, preko Liburnije
Tarsatike, na Seniju (Senj) i potom, antikim cestovnim pravcem, preko
Vratnika i Male Kapele, a onda u Panoniju prema Sisciji i preko nje (et inde in
Pannonia).102 Taj e cestovni pravac u izvorima jednom biti neizravno
spomenut.103 Da nije bilo pogibije vojvode Erika u Tarsatikoj Liburniji neto
poslije, vjerojatno ne bi bilo nikakva traga u povijesnim izvorima o tome da je

U tom smislu bili bi u pravu oni koji tvrde da su mogli doprijeti samo do gornje Posavine.
97
98
99
100
101
102
103
50
CIGLENEKI MODRIJAN MILAVEC, 2011, 262263.

Na vie lokaliteta u dananjoj Sloveniji, podosta na buduem prostoru u povijesnim

izvorima spomenute Karniole, pronaeno je vie predmeta, dijelova vojne opreme i oruja
datiranih u drugu polovinu 8. st., a zapadne su provenijencije (BITENC KNIFIC, 2001,
93102, sl. 304-309, sl. 11). Nije iskljueno da tom vremenu pripada franako koplje s
krilcima pronaeno kod Lasinjske Kiselice. Ono bi se teorijski moglo vezati uz taj pohod
prema Luki Bekiu, kao i uz neko nepoznato uporite koje je kontroliralo rijeku ili(i) rijeni
prijelaz, a ujedno i s druga tri nalazita, Ozalj (UKOVI, 1992, 4952; UKOVI, 1994;
PETRINEC, 2000, 97), Podsused (EPER, 1944, 200209; VINSKI, 1960, 4765; VINSKI,
1981, 32, 38; SIMONI, 1981, 155167; SIMONI, 2000, 9798) i Varadin (TOMII, 1968,
5361; IMEK, 2000, 105) koja daju okvir podruja (njegove predstrae) koje je u ratu
izravno kontrolirao vojvoda Ljudevit. Vidi opirno o tome BEKI, 2003, 175176. U
Panoniji je kolalo razliito oruje i orue pa je stoga svako pripisivanje ponekog sluajnog
predmeta uz neko zabiljeeno povijesno zbivanje, bez vrstog uporita, unaprijed osueno
na propast. Katica Simoni je pokazala, na primjeru ostave orua i oruja iz Nartskih
Novaka, to se sve moglo nai u tom prostoru i da ne mora sve potjecati iz istog doba
(SIMONI, 1983, 251258).
Prvi na nj izravno upuuje Lujo Margeti (MARGETI, 1977, 5657; MARGETI,

2001, 80), s iscrpnim opisom i ralambom termina ipse introivit llIyricum et inde
in Pannonia (MARGETI, 2001, 8086). ini se da su izvori poput Kozmografije
Anonyma Ravenatskog (Ravennatis Anonymi Cosmographia) bili jedan od glavnih
itinerera kojima se sluila franaka vojska, a poslije i administracija (KOS, 1902,
221229, br. 182; KATII, 1986, 78).
LABUS, 2000, 116: s popisom izvora.
stara rimska komunikacija Akvileja Senija Siscija Sirmij ponovno dobila

ono mjesto u stratekom planiranju vojnih akcija koje je imala i u prijanjem
rimskom ranocarskom dobu.104 Ako je cilj franakog pohoda bio (h)ring,
odnosno sredite Kaganata, vrlo se vjerojatno moe pretpostaviti da su se i tada
kretali upravo tim pravcem, a ne pravcem Akvileja Emona Siscija, a nikako
pravcem Akvileja Emona Celeja Petovij jer bi time vojska nepotrebno radila
veliki luk po neprijateljskoj zemlji i jo bi se k tome probijala kroz vrlo teko
prohodan teren.105 Put kroz planinu Velebit nije mnogo laki, ali je vjerojatno
bio bitan faktor iznenaenja, promiljanja i procjena stratega kako se postavljeni
cilj moe najbolje dosei.106 Proavi planine koje dijele Panonsku nizinu od
Jadranskog mora, doavi do dananjeg Topuskog, vjerojatno ant. Kvadrata
(Quadrata) te preavi rijeke Kupu i Savu kod Siska, franaka bi se vojska
koristila sigurnim prijelazima inae tako rijetkima na rijeci Savi. Tim putnim
pravcem kroz Ilirik (hrvatski teritorij i teritorij koji se poslije spominje u
izvorima spomenutih autonomnih Guduskana (Gaana, Guduana, Guduana))
nesumnjivo se franaka vojska koristila vie puta i to zasigurno pri povratku
vojvode Erika 799.107 Uavi tako, vjerojatno s boka, preko negdanjeg bizantskog
i hrvatskog (guduskanskog) teritorija i doavi do Siska, koji se od antikih
vremena smatra vratima Panonije, vojska je mogla ui u sve dijelove Panonske

Tim se pravcem koristio rimski vojskovoa, poslije car Oktavijan (August) u pohodu na
Japode i Panonce 35. g. pr. Kr.
U prodoru prema Avariji iz Italije vojska se vjerojatno sluila antikim prometnicama,

odnosno pravcima poznatih iz onodobnih itinerara (o dananjemu stanju istraivanja
antikih prometnica vidi: GRAANIN, 2010, 1317). U Topuskom (ant. Kvadrata) je
naen miljokaz koji ima izraenu udaljenost do Akvileje to znai da se on nalazila na
vanoj i izravnoj komunikaciji, jer bi inae bila zabiljeena udaljenost samo do prvog
veeg sredita na znaajnijoj komunikaciji (DURMAN, 1992, 126). Topusko (Kvadrata)
je oito zadnja postaja u Iliriku (u Dalmaciji) prije nego to se ue u Panoniju i nastavi
dalje prema Sisku (iza Malog Gradca ant. Ad Fines poinje Panonija) Topusko je vrlo vana
geostrateka toka jer uz to to je smjeten na antikoj komunikaciji kojom se moe stii
do Emone (Ljubljana) i Senije (Senj), dolinom rijeke Gline otvaraju se komunikacije prema
Pounju i dalje prema sredinjem podruju hrvatskog kneevstva koje je takoer ve tada
bilo zahvaeno franakim ratnim operacijama. Tu toku kao i druge pozicije na granici
Panonije i Dalmacije zajedno s Topuskom i rudonosnim podrujem koje se prua prema
istoku (jugozapadni dio Zrinske gore, Trgovska gora, porjeja Une, Sane i Japre) vjerojatno
su drali Hrvati.
104
105
106
107
Bogo Grafenauer je donio zemljopisnu kartu sa skicom moguih franakih prodora u

pograninu zonu (791.) i u dubinu teritorija prema sreditu avarske drave (795./796.)
te je smatrao da su franaki vojni pohodi ili upravo preko dananje Slovenije, a ne kroz
Slavoniju jer bi to bio obilazak (GRAFENAUER, 1964, 405406 i zemljovid na str. 404).
Jaroslav ael smatrao je da su ili po jedino tada ouvanoj cesti kroz dananju Hruicu, a
Herwig Wolfram da se bitka s Avarima odigrala na podruju Ljubljane s okolicom koja je
sat hoda udaljena od Hruice (BRATO, 1999, 8384). Teko je pomiriti relativno kratko
vrijeme pohoda s navodom da su preli Ilirik i upali u Panoniju.
O stanju istraivanja te razliitim razmiljanjima o tome tko su Guduskani (Guduani,

Gaani) vidi: SOKOL, 2011, 2548; GRAANIN, 2012, 4968; FILIPEC, 2012a, 6982.
51
Povijesni izvori
nizine.108 Taj je pravac vjerojatno bio dobro poznat franakim stratezima kod
planiranja proboja prema Avariji. Tako se jedino moda moe objasniti znaenje
izraza preko Ilirika u Panoniju jer je vojska zaista i ila starim augustovskim
Ilirikom i ula u Panoniju.109 Granica Avarije, u ovome dijelu, bila je vjerojatno
neto junije od rijeke Save i Kupe kod Siska. Pristup Sisku se, naime, s juga
brani kod sela Gora i na rijeci Glini, kod dananjih sela Marinbrod u blizini sela
Gora te je u tom dijelu vjerojatno bila takoer i granica izmeu nekadanjih
provincija Dalmacije i Panonije.110 Zapadno od donjeg toka rijeke Gline vjerojatno
je ve zapoinjao hrvatski teritorij koji nije bio pod avarskim vrhovnitvom.

108
109
110
52
MARGETI, 2001, 84; U historiografskoj literaturi uzima se, slijedei Franca Kosa i Ferdu
iia, da je vojska kralja Pipina nadirala preko dananjeg slovenskog ozemlja: Akvileja
Emona Poetovio, u Kranjsku i junu tajersku, a onda u jugozapadnu Ugarsku (II,
1925, 302, biljeka 10), preko Istre, Slovenije i Hrvatske u Donju Panoniju (BRANDT,
1980, 229230), preko slovenskog i hrvatskog teritorija u avarsku dravu (GOLDSTEIN,
1995, 142) pa preko Krasa i Posavine u Panoniju (KOVAEVI, 1977, 94). Lujo Margeti je
1977. napisao da je Liburnija u avarskim rukama, to teorijski zaista moe biti istina, no
nemamo o tome nikakvih podataka ni arheolokih tragova, pa teza vjerojatno ipak ne stoji
(MARGETI, 2001, 7879). Teoretski bi se moglo moda samo govoriti o tome da je onaj
dio Liburnije koji su drali Guduskani (Gaani) mogao biti jedno vrijeme pod avarskim
vrhovnitvom. Ali az to takoer nemamo nikavih dokaza.
Ilirik spominju kako franaki tako i bizantski izvori, to je napomenuo L. Margeti u svojoj
raspravi 1977. (MARGETI, 2001). Vjerojatno se Ilirik moe povezati s Ilirikom dijecezom
uspostavljenom u kasnoj antici, a ija se granica nalazila negdje oko Save i Dunava. Samo
tako moda moemo objasniti zato se u izvorima ne spominje Dalmacija. Nije iskljueno
da su sjeverne granice provincije Dalmacije (Usp. DURMAN, 1992, 127), uz to to je
odijeljena provincija Prevalitana i vjerojatno Liburnija, u isto doba bile promijenjene, a
povrina jo uvijek povelike provincije bila je smanjena u korist panonske i/ili mezijske
provincije. O problemu Dalmacija i podjela vidi kod: MEDINI, 1980, 363444; TURKOVI
BASI, 2013, 3379. Franaka vojska zapravo je ula i prola kroz Liburniju, pa potom ula
u Panoniju. Pisac nije mogao napisati da je ona ula u Dalmaciju kad to ne bi bila istina. Da
je pisac mislio na Iliriku dijecezu, ne bi imao potrebe spominjati posebno Panoniju jer je
ona takoer bila dio nje. Provincija Dalmacija oito je esto mijenjala granice, pa i mi danas
kad govorimo o njoj moramo tono precizirati govorimo li o ranocarskoj ili kasnocarskoj i
kasnoantikoj Dalmaciji, franakoj ili bizantskoj Dalmaciji, srednjovjekovnoj, mletakoj ili
dananjoj Dalmaciji.
U antiko doba granica izmeu provincije Dalmacije i Panonije smjeta se duboko u

unutranjost sve do rubnog dijela pobra koja ih dijele od Posavine. Dalmaciji je pripadalo
sve ono to je bilo okrenuto Jadranskom moru, a Panoniji sve ono to je bilo okrenuto sjeveru,
odnosno Panonskoj nizini (BOJANOVSKI, 1988, 325330. (Plin. III 147)). Ako bi se potivale
prirodne granice razvoa rijeka i naini privredne djelatnosti diktirane geomorfolokim
okruenjem, tada bi se granica provincije Dalmacije trebala pomaknuti junije, dublje u
Dinaride i povui se na liniji Velika Kapela, Velika Kladua, a prema Aleksandru Durmanu
na podruje Banovine, juno od sela Gorike (opina Dvor) (DURMAN, 1992, 127) pa potom
juno od Sanskog Mosta, Banja Luke, Doboja i Drinjae, otprilike preko Grmea, aavice,
Podrainskog polja, Vlaia, Zvijezde, Romanije i dalje prema istoku preko rijeke Drine sve
do linije razvoa Kolubare i Zapadne Morave. To bi bile prirodne granice izmeu Dalmacije
i Panonije, a one su, u jednom dijelu, mogle biti prvotne srednjovjekovne june granice
Zagrebake biskupije prema Kninskoj i Krbavskoj biskupiji. To bi otprilike odgovaralo karti
F. iia (II, 1925, Panonija i Dalmacija u carsko vrijeme).
Juna je vojska vjerojatno ula u Panoniju izmeu rijeka Drave i Save. Teko je
procijeniti koliko duboko, ali je to vjerojatno ovisilo i o logistikoj potpori i
postavljenom cilju. Ako je suditi prema dosegu sjeverne vojske, ne suvie daleko
od Siska, ako vjerujemo iskazu da su uli u Panoniju.111 Juna vojska imala je
pred sobom postavljen isti strateki cilj, kao i sjeverna, ali obje ga nisu bile u
stanju ostvariti.112 Taj je cilj vjerojatno bio prodrijeti u dubinu teritorija gdje su
se trebale spojiti i potom zajedniki skriti otpor avarske glavnine vojske.
Problem je nastupio jer do sraza vojski nije dolo, a sjeverna je vojska pretrpjela
velike gubitke jer je uginulo devet desetina konja to bi, da je i dolo do sraza
vojski, moglo biti pogubno za napadae.113 Vjerujemo da taj strateki cilj moemo
rekonstruirati prema organizaciji i izvoenju kasnijih vojni. Pipinova ekspedicija,
bez ikakve sumnje, nije bila ni vremenski kratka ni prostorno beznaajna i nema

111
112
113
Dostupni izvori o junoj vojni malo su nedoreeni pa su stoga predmet razliitih tumaenja
i miljenja. S jedne se strane donosi vijest o uspjenoj bitki nakon ega se franaki odredi
vraaju, a opet pripovijeda se da su opustoili i popalili avarsku zemlju. Stoga su neki
ustvrdili da je drugi navod nepouzdan i da je u udaru june franake vojske pala samo jedna
pogranina utvrda te da je glavni cilj bio iskuati jakost protivnika i zavarati ga u vezi s
glavnim pravcem udara, kako bi protivnik podijelio snage, ali i uvrstiti franake poloaje
u pograninim oblastima. Iznesena je i pretpostavka da se zapravo radilo o dvije navale:
u prvoj u kolovozu pala bi pogranina utvrda, a u drugoj u rujnu i listopadu Pipinova bi
vojska prodrla dublje u Panoniju, to je teorijski mogue (GRAANIN, 2011, 150153).
Revalorizacija izvjetaja ljetopisca da je Pipinova vojska jo 791. prodrla u Ilirik i Panoniju
pokazuje da je 791. bila utoliko kobna za Avare jer su izgubili itavu Dalmatinsku Hrvatsku i
Posavinu, bez obzira na to to je avarska vlast nad tim krajevima bila i prije toga razmjerno
slaba. Pipin je oslobodio Dalmatinske Hrvate, moda upravo tom prilikom dopustio da dio
hrvatskih vojnika osnuje posebno kneevstvo u Panoniji i Iliriku, time stvorio novog, jakog
junog susjeda Avarima i sigurno ga potaknuo da stalno uznemiruje i napada Avare. I neto
dalje: Upravo na vrijeme, prema L. Margetiu, od 792. do 795. kao da se odnosi izvjetaj
Konstantina Porfirogeneta da su se Hrvati nekoliko godina borili s Avarima i napokon ih
pobijedili (MARGETI, 2001, 8586, biljeka 171). Sve su to domiljanja bez potvrde na
terenu. Ne postoji Dalmatinska Hrvatska, niti je ona bila pod Avarima, kao to je besmisleno
raspravljati i o tome kako su se Francima svojevoljno pridruili Hrvati te bi njihov vojvoda
Borna, prema Herwigu Wolframu, osnovao u Liburniji i u susjednoj Dalmaciji zajednicu
koja ne samo da se podredila Franakoj nego je bila tako privlana da su se Borni pridruili
Guduskani (WOLFRAM, 1991, 182). Vrlo je teko zamisliti da bi jedna mona zajednica,
kakva je bila hrvatska, samo tako predala svoju neovisnost drugoj dravi, tim vie to s njom
do tada nisu imali veih doticaja, osim to su moda kao saveznici Bizanta ratovali protiv nje.
Jedini koji su se svojevoljno pridruili Francima bili su Timoani i Abodriti.
to su eljeli Franci i koji je bio njihov cilj? Jesu li oni, poput rimskog vojskovoe Oktavijana,
u pohodu na Salase, Tauriske i Japode (35. pr. Kr.) zasnovali slian napad (vidi: AEL
KOS, 1986, 137145) s dvjema skupinama. One su iz razliitih pravaca trebale prodrijeti
u neprijateljsku zemlju pa se onda spojiti kod odreene strateke pozicije te tako jednom
zauvijek pacificirati zapadni dio Kaganata? To e nam zbog vrlo ogranienog franakog
uspjeha i dosega skupina ostati zauvijek nepoznato. Nije nikako rije o odvlaenju panje od
glavnog smjera napredovanja, ve o loe izvedenom planu. Usp. GRAANIN, 2011, 150152.
To to nema opisa Pipinove ekspedicije nikako ne znai da je ona imala manje opasni
zadatak, kako to s pravom tvrdi L. Margeti (MARGETI, 2001, 86). Lujo Margeti pie:
Ljetopisac, pun dvorske pristojnosti, ali oito bez oduevljenja izvjetava da se Karlova
vojska vratila zbog neke konjske bolesti (MARGETI, 2001, 86).
53
Povijesni izvori
je razloga ograniavati na pedeset i dva dana, koliko je trajao Karlov upad, ali ni
na manji upad u slovensko podruje.114 Osim sukoba uz granicu, gdje su
iznenadile protivnika, nije postignut nikakav vaniji uspjeh jer bi svakako bio
spomenut da ga je bilo.115
Prema dostupnim izvorima razvidno je sljedee: spomenuti sukobi
s avarskom vojskom zbili su se samo u pograninoj zoni s blagim prodorom
prema sredinjici. To je, itajui izvore o sjevernom pohodu, jasno, a za
juni to moemo pretpostaviti predviajui avarsku taktiku. Nakon
toga spominju se pustoenja, pljakanja i paljenja, ali ne spominje se da
je dolo do sraza dviju vojski u dubini teritorija. Da se takvo to zbilo,
sigurno bi se spomenulo. Moda bi se moglo pomisliti da avarska vojska
nije bila u stanju zametnuti borbu s Francima. 116 To bi se moda moglo
zakljuiti kad ne bi bilo poznato ratovanje stepsko-nomadskih naroda,
ponajprije starih Skita s Perzijancima. O njima nam donosi podatke grki
historiar Herodot (484. 424. pr. Kr.) opisujui Darijevu vojnu s njima (6.
st. pr. Kr.).117 Njihova osnovna taktika bila je, kad se neprijatelj pojavi na
njihovim granicama i ue na njihov teritorij, neulaenje u otvoreni sukob,
ve uvlaenje neprijatelja u dubinu teritorija iscrpljujui njegove snage
uz trovanje bunara, voda, trovanje i unitavanje hrane za ljude i ivotinje
itd. Tekoe pohoda samo su pojaavale jesenske kie i goleme nabujale
rijeke, to je potpuno onemoguavalo vojni pohod, kao i, openito, bilo
kakve komunikacije i opskrbu. Kralj Karlo Veliki se s vojskom povukao
natrag, nakon to je doao do ua rijeke Rabe u Dunav i nakon to je neka

MARGETI, 2001, 83.
POHL, 2002, 317; GRAANIN, 2011, 151.
114
115
116
117
54
Nema govora o tome da bi juna vojska imala za cilj odvratiti pozornost Avara od glavnog
cilja napada kao to je to predmnijevao: MARGETI, 2001, 8486. Kao to je navedeno u
biljeci 105 postoji odreena nejasnoa u dostupnim izvorima. Nije iskljueno kako je to
napomenuto i za sjevernu vojsku da je i juna vojska doivjela slom na samome poetku te
da su se uljepavali ili izmiljali podaci.
HERODOT, 2007, (prijevod prema Dubravku kiljanu) cijelo IV. poglavlje, a posebno IV
poglavlje: 120, IV, 126: Darije poalje nekog konjanika kralju Skita Idantirsu s ovakvom
porukom: udni ovjee, zato neprestano bjei, kad ti jedino preostaje da postupi na
jedan od dvaju naina? Ako smatra da si sposoban da se suprotstavi mojoj moi, stani,
prekini ova tumaranja i bori se; ako shvaa da si slabiji, i tada prekini s jurnjavom,
donesi svojem gospodaru na dar zemlju i vodu i doi k meni na razgovor; IV,127: Na to
je kralj Skita Idantirs ovako odgovarao: to se mene tie, stvari, Perzijane, stoje ovako:
ni prije nisam pobjegao zato to sam se uplaio ijednog ovjeka, niti sada bjeim pred
tobom, nisam ni sad uinio neto neuobiajeno to nisam navikao initi u miru. A zato
odmah ne zameem boj s tobom i to u ti objasniti: mi nemamo ni gradova ni obraene
zemlje, pa da budemo u strahu da e nam ih zauzeti ili opustoiti i da se zato na brzinu
uputamo s vama u bitku; ako ba treba da ubrzo doe do toga, postoje negdje grobovi
naih predaka. Hajde, pronaite ih i pokuajte ih skrnaviti, pa ete vidjeti hoemo li se
ili neemo boriti za te grobove. Prije toga, ako nas ne bude volja, neemo se s tobom
sukobljavati O Herodotovoj Skitiji i interpretaciji Darijeva pohoda vidi u klasinom
djelu ruskog arheologa Borisa Aleksandrovia Rybakova (RYBAKOV, 1979).
bolest gotovo pomorila mnoge njegove konje (je li to sluajno?!).118 Sjeverna

skupina povukla se preko Bohemije (per Beehaimos), odnosno eke kotline,119
a juna skupina sjeverne vojske pretpostavljenim cestovnim pravcem preko ant.
Savarije, istim smjerom natrag kroz Podunavlje.
Juna vojska povukla se takoer nepoluivi nikakav znaajniji uspjeh
pa moda zbog toga imamo tako malo podataka o njoj jer se osim tumaranja
po avarskom teritoriju nita nije vanije zbilo ili nije zabiljeeno.120 Nakon
pohoda franake vojske su se vratile na poetne poloaje ne poluivi nikakav
vidni uspjeh ni na sjevernom ni na junom bojitu. Dakle, nije bila rije o
nesposobnosti Avara, nego o vojno-stratekom promiljanju i uobiajenoj
obrani stepsko-nomadskih naroda.121 Ono to ih je razlikovalo od herodotovih
Skita jest to da su, nakon nekoliko godina, oito neki od njih smatrali da ta
strategija nee donijeti uspjeh, pa je dolo do unutarnjih sukoba i napokon do
rasapa. To je pak posljedica izmijenjenih prilika ratovanja u kojima je franaka
vojska posegnula za drukijim rjeenjima, a jedno od njih bilo je konstantno
iscrpljivanje protivnika, to se pokazalo uinkovito. Iz opisa vojne moemo
zakljuiti da je franaka vojska 791. povela jednolian, taktiki promaen i
potpuno neuspjean pohod.122 Najvei njezin uspjeh jest demonstracija sile te
pokazivanje da je sposobna prodrijeti u dubinu avarskog teritorija i to iz dva
glavna smjera. Franaka je vojska iz tog neuspjeha neto nauila te je u narednim
godinama stalno uznemiravala Avare vjerojatno primjenjujui taktiku s ciljem
da se dugorono iscrpe protivnikovi resursi.123

118
119
120
121
122
123
KOS, 1902, 308, br. 280. Na vie mjesta u razliitim povijesnim izvorima spomenut e se smrt
od bolesti. Tako umire Kadolah 819. od groznice, a bizantski car Konstantin Porfirogenet
napisat e da je ubijen prigodom ustanka (DAI, 30. pogl), to je zapravo isto tako tono.
Nije naalost poznato koliko je inae vojnika znalo stradati u borbi, a koliko od bolesti i
iscrpljenosti. Oito je to drugo ono sa im zaraene strane itekako raunaju i poginuli od
posljedica ratnog pohoda oito se raunaju kao da su ubijeni u ratnim pohodima, za to nije
potreban neprijatelj, dovoljna je iscrpljenost, bolest ili neto tree (zatrovana hrana). O
tome nam vijest donose rijetki povijesni izvori, a antropoloka istraivanja jo vrlo rijetko.
Relativno kratak ivotni vijek i velika smrtnost kod populacija koje nisu doivjele esto
ne samo zrelu dob nego ni starost, takoer govore u prilog toj tezi. Tako moemo zaista
rei, pouzdajui se u cara pisca, da je Kadolah ubijen - ne izravno u borbi, ve stepskonomadskom strategijom protivnika koji ide za tim da u to manjem kontaktu s protivnikom
oslabi i iscrpi njegove snage i tako ih neutralizira. Znai da je predaja zapisana u DAI istinita
i zaista tona. Kocil (Kadolah) je ubijen, odnosno smrtno je stradao od posljedica pohoda.
Ann. qui dicuntur Einhardi a. 791. (MGH SS I. 89): Saxones autem et Frisiones per
Beehaimos, ut iussum erat, domum regressi sunt. MMFH, 2008, 3536.
Moda je tu samo rije o tome da o njihovim uspjesima nije nita ostalo zapisano u
kraljevskim spisima. Stoga ne znamo jesu li se oni moda uspjeli probiti u dubinu teritorija
i jesu li postigli odreeni uspjeh, ali su se zbog neuspjeha sjeverne vojske morali vratiti.
Nakon te 791. nema vie neposredne prijetnje Italiji, ali ni Bavarskoj od avarske vojske,
stoga je u konanici postignut barem jedan vaan strateki cilj.
BNA, 1973, 156157; KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998, 86; SZKE, 2006, 506.
O tome isto i: L. Margeti: Kralj Karlo Veliki nije tim pohodom ak ni naeo avarsku otpornu
snagu (MARGETI, 2001).
KOS, 1902, 316, br. 283; 321, br. 287.
55
Povijesni izvori
d) Nastavak avarsko-franakog ratovanja od 792. do 803.

to se dogaalo nakon neuspjeha i sramotnog povlaenja Franaka iz

Avarije 791. nije nam poznato. Spominje se da su 792. vrene ratne pripreme
i da je raen pontonski most kako bi se lake prelazio Dunav.124 Takoer se
spominje da je 793. kralj Karlo Veliki pokuao okonati rat s Avarima, ali ga
je u tome osujetio saski ustanak. Ipak, pojedini su odredi pustoili avarsku
zemlju. 125 Nije poznato kako su prole sljedee tri godine, sve do 795. kad
su kralju Karlu Velikom na rijeci Labi 795. pristupili poslanici avarskog
tuduna, koji je u narodu i kraljevstvu imao veliku mo, te mu objavili da
se on, tj. tudun, hoe predati i svoju zemlju izruiti Francima i sa svim
svojim ljudima primiti kranstvo. 126 Nije posve jasno to je dovelo do toga
obrata. Moda je rat potrajao predugo i moda su neki avarski podanici
smatrali da treba iznai neko drugo rjeenje kako bi se sukob razrijeio.127
Svakako je jedan dio avarskog vodstva bio nezadovoljan slabim uspjehom,
odnosno neuspjehom u dugogodinjem ratovanju s Francima. To je moralo
dovesti do podjela. Moda se ve tu otvaraju pitanja Slavena koji su,
vjerojatno, ponajvie tim arkanjima uz granicu i upadima franake vojske
trpjeli najveu tetu jer su ivjeli sjedilakim nainom ivota u selima i
utvrdama te su se, uz druge grane, preteno bavili ratarstvom. Njihova se
zemlja nalazila prva uz granicu pa je bila prva na udaru. 128 Teko je rei
tko je bio tudun koji je pristupio franakom kralju na rijeci Labi. Moda
se u njegovu poslanstvu mogu nai naznake onih Avara koji e prijei na
stranu Franaka i neto poslije dobiti zemlju kao franaki vazali. Moda se
groblja uz Dunav, obiljeena, izmeu ostalog, pokopima ratnika s konjem,
mogu povezati s tom grupom, no to je nesigurno jer se groblja pa i veina
grobova s falerama datiraju od sredine 8. st., a mogu se datirati do oko 800.
Nije iskljueno kako je to napomenuo Istvn Bna da je avarska drava
bila regionalno podijeljena i da su uz kagana i njegova suvladara jugura
njome vladali tudun i tarkan. 129 Prema njemu tudun bi vladao zapadnim

KOS, 1902, 316, br. 283.
Hrvoje Graanin smatra da su to uinci franakog pohoda 791. koji je utjecao na unutranje
prilike (GRAANIN, 2011, 152).
124
125
126
127
128
129
56
KOS, 1902, 321, br. 287.
ARF aa. 794. 795, 96. 97; SS rer. Germ (10), Annales Mettenses priores aa. 793-795, 80;
KOS, 1902, 323324, br. 291; o tituli tuduna: POHL, 2002, 300301.
U skitskoj zemlji Herodotova vremena ivjelo je heterogeno stanovnitvo, uz razliite
skitske ratare, orae, nomade i sjedilako stanovnitvo, vjerojatno geto-dakog porijekla.
To posredno saznajemo itajui Herodotove zabiljeke, ali usporeujui rezultate
arheolokih istraivanja. Od Skita pokoreno stanovnitvo nije imalo odluujuu ulogu u
njihovu kraljevstvu, ali im se spomen ipak sauvao kod Herodota (RYBAKOV, 1979).
BNA, 1987, 334.
podrujem kaganata uz srednji Dunav (Komrno itavsk T), jugur

istonim dijelom kagana u Potisju (Hortobgy rkus). Oko tih centara
(Komrno - itavsk T i (Balmazjvros) - Hortobgy rkus) nalaze
se vrlo bogati kasnoavarodobni ratniki grobovi i nalazita.130 Tome
bi se prema vi Garam mogao pridruiti jo jedan juni centar na liniji:
Kaposvr Toponr Zalakomr kojim bi vladao tarkan. 131 Neto ranije
slino je napisao Istvn Bna smatrajui da je tarkan vladao junim dijelom
Kaganata pa bi njemu bili podreeni Slaveni izmeu rijeka Drave i Save.132
U kasnoavarskom vremenu podruje izmeu rijeka
Sl. 15: Avarski kaganat s ucrtanim kasnoavarodobnim nalazitima na kojima se nalaze

konjaniki ratniki grobovi s falerama (prema: GARAM, 1987, sl. 9) s teoretskom
regionalnom podjelom (zasjenjeno) i podrujima kojima vladaju jugur, tudun i tarkan.
Dunava i Tise nije prostor gdje se pojavljuju u veem broju bogati

ratniki grobovi i nalazita pri tome bi se arheoloki podaci koji eventualno

130
131
132
GARAM, 1987, 9092.
GARAM, 1987, 90, 92; GARAM, 1995, 388426.
BNA, 1987, 334; SZKE, 2011b, 283, biljeka 134.
57
Povijesni izvori
upuivali na tri sredita avarske drave (zapadna Slovaka, srednje Potisje i

linija uz Blatno jezero - okolica Kaposvra) donekle razlikovali od povijesnih
izvora gdje je upravo prostor izmeu Dunava i Tise naznaen kao sredite
drave. No postavlja se pitanje je su li bogati ratniki grobovi jedino to moe
odrediti sredita avarske drave, tim vie to se esto u konjanikim grobovima,
kao npr. u Brodskom Drenovcu nalaze relativno nereprezentativni nalazi.
Iste te 795. spominje se da su u unutarnjim avarskim sukobima, odnosno
u graanskom ratu, ubijeni kagan i jugur.133 To su iskoristili Franci i pokrenuli
junu vojsku na ijem je elu bio forojulijski grof Erik. On je, pouen prijanjim
iskustvom, zasnovao prepad u dubinu avarskog teritorija, u samo sredite zemlje,
zbog ega mu je bio potreban pouzdan vodi koji je oito znao put do sredita
avarske drave izmeu Dunava i Tise, do (h)ringa. Njega je pronaao u Slavenu
Vojnomiru (Wonomyro (Uuonomiro, Uunomyro) Sclavo) pa je on u njegovo ime
vodio vojsku.134 Nije zabiljeena Vojnomirova funkcija ili status, no zasigurno
je bio velika ili trgovac jer je poznavao putove po Avariji. U starijoj hrvatskoj
historiografiji obino se smatralo da je bio jedan od Ljudevitovih prethodnika ili
Cagan et Iugurro principibus Hunorum civili bello et intestina clade a suis occisis, campus
eorum, quem vocant Hringum, primo per Ehericum ducem Foroiuliensem, deinde per
Pippinum filium regis aditus et captus est; et omnes Hunorum opes ac thesauri sublati, et
Karolo in Aquisgrani palatio allati sunt. (Ann. Fuld. ad a. 796 (I, 351): KOS, 1902, 325
327, br. 293). To je kraj dvostrukog kraljevstva meu Avarima. Prvi puta su se Caganus
et Iugurrus princepes Hunorum u izvorima spomenuli 782. kad su poslali darove Karlu
Velikom (POHL, 2002, 293300; GRAANIN, 2011, 152154).
133
134
58
Mongolska povijest u mnogome moe sluiti, u nedostatku drugih izvora, za

razumijevanje prilika u stepsko-nomadskom drutvu. Franjevac Giovanni da Piano
del Carpine (1182. 1252.) krenuo je 1245. kao papin izaslanik u diplomatsku
misiju u Mongoliju i o toj misiji ostavio vrlo korisne zabiljeke (GREKOV BRANDT,
1962, 541). U povijesnim izvorima zabiljeeno je da su ruski knezovi, kao mongolski
podanici/vazali, plaali redoviti godinji danak to ga je po volji odreivao kan, i da
su imali vojne obaveze, a kao znak podlonitva odlaze i na imenovanje u sredite
drave u Saraj. Ubirai danka (baskaki) neposredno na terenu prikupljaju danak od
vladara pokorenih zemalja. Ako se ruska kneevstva odlue ne dati danak, u pravilu
slijedi kaznena ekspedicija koja ih na to prisiljava. Mongolske posade nisu prisutne
na teritoriju ruskih kneevstava, barem ne u prvo vrijeme, pa udjelni knezovi i
veliki knez vode autonomnu unutranju, ali i vanjsku politiku, ratujui sa svojim
protivnicima najee bez sudjelovanja mongolskih, odnosno tatarskih (Zlatna
horda) trupa. Ruska kneevstva nisu neposredno ula u sastav Zlatne horde, nego
su bila ovisno podruje sa svojim vlastitim ureenjem, ali pod nadzorom posebnog
aparata postavljenog od kana Zlatne horde (GREKOV BRANDT, 1962, 537548,
i dalje passim). Bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost izmeu tih dviju
drava, moemo se zapitati je li tako bilo i u Avarskom Kaganatu? Tada bi Slaven
Vojnomir mogao zaista biti neki odlinik iz kaganove pratnje koji je pratio gospodara
ili je sam kao knez pohodio sredite avarske drave.
knez u gornjem Posavlju, to je dakako mogue, ali teko dokazivo.135 Franaka

je vojska pod vodstvom Slavena Vojnomira u jesen 795. prodrla do avarskog
(h)ringa, kako su avarsku utvrdu krunog oblika nazvali Franci, u meurijeju
Dunava i Tise te je dijelom opljakala.136 Taj je uspjeh, odnosno prodor u samo
sredite avarske drave, stvorio preduvjete za opseniju vojnu sljedee godine
predvoenu kraljem Pipinom, s velikom vojskom (cum exercitu multo).137 Vrlo je
zanimljiv i taj drugi, nesumnjivo iznenadni prodor Franaka, u sredite avarske
zemlje. Oni to tada nisu oekivali pa se dogodilo da nisu uspjeli zatititi ni riznicu.
Dosad nije utvreno gdje bi se tono nalazila ta sredinja utvrda krunog oblika,
Sl. 16: Sisak. Kasnoavarodobni ukrasni okov - falera u obliku glave vepra (prema:
FILIPEC, 2003a, sl. 1).

135
136
137
RAKI, 1877, 298300; KOS, 1902, 325327, br. 293; GRAANIN, 152153. Vrlo tura
informacija o Vojnomiru u ARF uzrok je brojnim spekulacijama. Njima je ilo na ruku
to da se o odnosima u Avariji pred tu vojnu ne zna takorei nita. Neki smatraju da bi
Vojnomir mogao biti knez na gornjoj Savi, negdje na podruju kasnije Kranjske (grofovije),
a drugi da je vladao podrujem izmeu Drave i Save. Walter Pohl je smatrao da je Vojnomir
slubovao kod Franaka jer bi forojulijski vojvoda teko nekom strancu podredio svoje ljudi
(Heinricus dux Foroiulensis missis hominibus suis cum Wonomyro Sclavo in Pannonias).
To bi znailo da nije nikakav slavenski knez, nego Slaven u franakoj slubi (u Italiji?),
pa i stoga jer se ne spominje da je knez (dux). Prema H. Wolframu trebamo ga pridodati
Karniolcima (WOLFRAM, 1991, 79). F. ii pie: Posljedica ove prve avarske vojne bijae
(misli na vojnu iz 791. o. a), da su tada osloboeni avarskog gospodstva Kranjska i donja
tajerska, i da je ujedno panonsko-hrvatski knez Vojnomir ostavio hagana poklonivi se
Karlu Velikom kao svomu vrhovnomu gospodaru primivi obavezu vojne slube (II,
1925, 302303, biljeka 11). Radoslav Katii pie: Ostaje nejasno je li rodovski knez koji se
u vezi s avarskim ratovima spominje kao Wonomyrus Sclavus u Einhardovim godinjacima:
Annales Laurissenses (MGHSS 1, 182), ARF (ibid, 183) i Annales Tiliani (ibid, 222) bio
prethodnik Ljudevita u Pannonia inferior, kao to pretpostavljaju mnogi historiari, ili je kao
vojni vladar bio na elu neke druge slavenske gens. Njegova naroito tijesna vojna suradnja s
dux Foroiuliensis Erich doputa pretpostavku da je on bio knez Sclavi Carniolenses, koji su se
naselili neposredno iznad Furlanije i uz podrku Franaka okrenuli protiv svojih dotadanjih
avarskih gospodara jer su se stavili pod vojnu komandu furlanskog vojvode i time priznali
novu vrhovnu vlast carstva (KATII, 1986, 7792).
L. Margeti je smatrao da se radilo samo o rutinskoj, a nikako o sudbonosnoj vojni

(MARGETI, 2001, 7980). Posebno vidi biljeku 146 u kojoj pie da: Negdje 795.
god. u ve slomljenu Avariju alje Erik svoje vojnike s Vojnomirom (te neto dalje)
Erikovi homines nisu podreeni Vojnomiru, ve idu s njim MARGETI, 2001, 79
80, biljeka 146).
KOS, 1902, 336; MARGETI, 2001, 79, biljeka 79.
59
Povijesni izvori
(h)ring izmeu Dunava i Tise.138 Bogati ratniki grob iz Ade Ciglane Bako
u kojem je uz ostalo naena i srebrna posuda za pie moda bi upuivao na
lokaciju (h)ringa. Taj nalaz poput skupnog blaga iz Nagyszentmiklsa, moda
zaista dijela avarske riznice, teko da pomae u rekonstrukciji mjesta na kojem
se nalazio.139 Sama ostava esto povezivana s tim dobom vjerojatno uope
ne pripada kasnoavarskom vremenu, a ako i potjee iz tog vremena, teko je
dokazati da je dio blaga iz (h)ringa.140 Nije poznat pravac kojim je nadirala
vojska voena Vojnomirom i kraljem Pipinom iz Italije.141 Kako je ta vojna
operacija bila povjerena italskoj vojsci, s velikom dozom vjerojatnosti moe
se rei da se ona odvijala u njihovoj zoni djelovanja ija je sjeverna operativna
granica bila Drava.142 Ako prihvatimo tezu da se vojska koristila putom preko
Siska, tad je zasigurno ila starim cestovnim pravcem u smjeru Sirmija. Jedan od
boljih i strateki vrlo povoljnih prijelaza preko rijeke Dunav u pravcu (h)ringa,
uz lijevu uzdignutu ocjeditu stranu rijeke Tise, nalazi se kod Starog Slankamena
(ant. Acumincum), kod ua Tise u Dunav.143 Podosta je teko rei gdje su preli

138
139
140
141
142
143
60
SS, 1973, 7, biljeka 19. eljko Tomii pie da je knez Vojnomir provalio duboko u
avarsku zemlju sve do uvenih hringova, tj. avarskih vojnih logora, izmeu Dunava i
Tise, gdje je prikupio mnotvo ratnoga plijena (TOMII, 2013, 56). Vrlo je zanimljivo
ovo navoenje u mnoini, moda bi to bilo rjeenje zato se spominje malo nelogian
podatak da su oplijenili (h)ring, i onda ga nakon odreenog protoka vremena opet
potpuno oplijenili. Bela Mikls Szke smjeta (h)ring u junu Baku izmeu Velikog
kanala i Dunava (SZKE, 2009, 395, sl. 1).
BLINT, 1989, 184192; ADAM, 2002, 16; GARAM ET ALL, 2002; BUGARSKI, 2008, 449.
Konfisciranu avarsku dravnu blagajnu alju u Aachen. Prevozi je petnaest volovskih
etveroprega zlata i dragocjenosti. Prema Northumbrijskoj kronici, dakle uz procjenu
nosivosti kola, oko pedeset tona zlata. (SOKOL, 2011, 470).
Na lijevoj obali rijeke Maro u Nagyszentmiklsu (nekada upanija Torontl), danas

Sniniculau Mare u zapadnoj Rumunjskoj je 1799. pronaeno veliko blago koje je
sadravalo zlatne posude, vreve, kalee, plitice i zdjele. Nalaz je u literaturi vrlo razliito
datiran i pripisan razliitim etnicima i vremenu. Ponajvie se datira na kraj kasnoavarskog
vremena gdje bi bio istovremen s tzv. blatnica stilom i stilovima ukraavanja koji se
pojavljuju na predmetima datiranim u zadnju treinu 8. st. Isto tako pripisuju se Bugarima
i datira se u kraj 9. ili poetak 10. st., odnosno u vrijeme kad Maari zauzimaju Panonsku
nizinu. Runski natpis (natpis izveden crtama i urezima (rtami i rjezami) prema Crnoriscu
Hrabru) vrlo je slian runskom natpisu na kasnoavarodobnom igleniku iz Szarvasa koji se
datira u 8. st. (GARAM ET ALL, 2002).
Vrlo podrobne opise interpretacije pojma vidi kod: MARGETI, 2001, 8086.
Italska vojska ni jednom prilikom, koliko saznajmo iz dostupnih izvora, nije prelazila
rijeku Dravu. Stoga je rijeku Dunav prema (h)ringu prela u nekadanjoj rimskoj provinciji
Sirmijskoj Panoniji. H. Dopsch je smatrao da je prela negdje na prostoru dananje
Maarske, to je sasvim krivo, ili Srbije. Italska vojska prela je rijeku Dunav negdje s
teritorija dananje Hrvatske (Istona Slavonija ili Srijem) ili Srbije (Srijem) (DOPSCH,
2002, 268).
Iz Starog i Novog Slankamena potjee vie avarodobnih nalaza s razliitih pozicija (ADAM,
2002, 265 i 329).
jer ih od ua rijeke Drave od ua Save u Dunav ima vie dobrih prijelaza,144s

tim da bi neki od, u literaturi spomenutih prijelaza, doveli vojsku do movara,
a prijelaz preko njih znatno bi usporilo napredovanje, a vojska bi bila laka meta
braniteljima.145 Pipin 796. u drugom pismu svome ocu Karlu Velikom pie: da
je iao niz rijeku Dunav i da se nalazi u razruenoj avarskoj utvrdi koja se zove
(h)ring.146 Vjerojatno nije nepotrebno prelazio Dravu kod Murselle (vjerojatno
Petrijevci) ili Murse (Osijek) ili nekog uzvodnog prijelaza da bi onda iao Dunavom
nizvodno, ve se na Dunav prikljuio nekom cestom koja ga je iz naznaenog

144
145
146
eljko Tomii smatra da su Dunav preli kod Erduta ili Iloka (Cuccium) (TOMII, 2001,
86; TOMII, 2013, 5370). U antici je prijelaz preko Dunava bio u nedalekom Dalju
(Teutoburgium) u blizini Erduta. Kod Iloka postoji ranoavarodobni nalaz (ADAM, 2002, 169),
ali s druge strane rijeke Dunav postoji vie nalazita na podruju Bake Palanke. Od njih je
najvanije elarevo s mnogobrojnim nalazima datiranih i u poetak 9. st. (ADAM, 2002, 29 i
90; BUGARSKI, 2008, passim). Pojedini arheolozi smatrali su da je tu groblje Kavara iz vremena
maarskog zauzimanja zemlje ili Kazara iz 9. st. (ADAM, 2002, 90). Nizvodno, kreui se
Dunavom, postoji nekoliko mogunih pozicija za prijelaz preko Dunava, a jedna od moguih
nalazi se kod kastruma u Begeu u Bakoj (Castellum Onagrinum), smjetenim nasuprot
Banotoru (Bononia) u Srijemu. Nedaleko od tog kastela registrirano je vie avarodobnih
lokaliteta (ADAM, 2002, 4748), a i starijih sarmatskih lokaliteta, to govori u prilog
odreenom kontinuitetu naseljavanja tog podruja od nomada. Nije iskljueno da ta utvrda
takoer ima zadau kontrolirati neku nama, zasad, nepoznatu komunikaciju ili je samo rije
o zatiti mostobrana na Dunavu koji bi im sluio kao uporite za operacije na neprijateljskom
teritoriju (SEKERE, 1978, 160). Zanimljivo je da se 1691., u vrijeme Velikog oslobodilakog
rata, upravo kod Slankamena odvila odluujua bitka koja je prouzroila izbacivanje Turaka
iz veeg dijela Panonske nizine. U to je doba rijeka Dunav mogla ve stvoriti nova, prikladnija
mjesta za prijelaz preko nje. Csendes (CSENDES, 1970, 101) je smatrao da je to uinjeno kod
ua Save u Dunav, dakle kod Zemuna, (na vie pozicija u Zemunu registrirani su avarodobni
predmeti (ADAM, 2002, 431)) no u tom bi se sluaju (h)ring nalazio u Banatu, to je teko
dokazivo. Teorijski je kod svakog rimskog kastruma na Dunavu vojska mogla prijei na drugu
obalu u 6., a zasigurno jo i u 8. i 9. st. Predmeti Blatnica stila koji se uvaju u Arheolokom
muzeju u Zagrebu takoer pokazuju koji su lokaliteti uz Dunav i Savu bili u to doba naseljeni
(SIMONI, 1986, 217228; SIMONI, 2000c, 105: Bijelo Brdo (br. 19), Vinkovci (br. 20), Borovo
(br. 21 20), Sotin (22), Novi Banovci (br. 24 30), Surduk Gradina na Dunavu (br. 33),
Mitrovica (br. 32) i Mala Mitrovica (br. 31). Iz Dalja Dunavski-Bajer, Dalja Planina, Sotina,
Novih Banovaca gradina i Surduka potjee vie lijevanih lunulasto-zvjezdolikih naunica koje
se, jer su pronaene izvan konteksta, datiraju od 8. st. do 11. st. (VINSKI, 1952, 2930, 50, sl. 1-6;
PETRINEC, 2009, 128131). Sline se naunice nalaze u donjem Podunavlju Silistri, Boljetinu,
Vini (abodritsko i timoansko podruje) na nepoznatim nalazitima u Sedmogradskoj i
Banatu, kao i diljem Karpatske kotline (ERCEGOVI-PAVLOVI, 1970, 8395; ERCEGOVIPAVLOVI, 1972, 4158). ak i ako se ne moe iskljuiti odreena mobilnost tog sredinjeg
poloaja avarske drave, najee se to glavno mjesto smjeta na podruje srednjeg toka Tise
sa susjednim ravnicama, koji najbolje odgovaraju nomadskom nainu ivota.
U tom smislu valjalo bi pregledati geografske karte Panonske nizine izraene prije velikih
regulacijskih i melioracijskih radova, koji su nastupili nakon osloboenja od Turaka, u 17., 18. i
19. st. Neke od prijelaza preko Dunava koristit e, prema Anonymu, maarska vojska prilikom
prodora prema Bugarskoj (AGH, 1977, 41 poglavlje, 114115; Anonymus trkp). Nakon to je,
navodno, opljakala Zagreb, Poegu i Vukovar, maarska je vojska, prema istom autoru, prela
Dunav kod Vukovara, zapravo kod Grke luke kako se navodi u izvoru, to je, zbog tamonjih
movara nasuprot Vukovaru, malo vjerojatno (AGH, 1977, 43. p. / Zgrb, Pozsega s Valk
vrak, 116; Anonymus trkp). Vjerojatnije je da je prela kod Osijeka ili nizvodno kod nekog
antikog kastruma na Dunavu (AGH, 1977, 148, natuknica: Gerc-rv).
KOS, 1902, 334338, br. 301.
61
Povijesni izvori
pravca mogla spojiti na rimsku limesku cestu. To to je iao niz Dunav, samo
upuuje na prometnice u Srijemu. Nekoliko stoljea prije, rimski e vojskovoa
Prisk postii veliki uspjeh u ratu protiv Avara 600., kad je upao na avarski teritorij
sjeverno od Dunava (nekadanja Gepidija) i zametnuo bitku oko Tise.147 Oito su
Franci od poetka znali da moraju izvesti slian taktiki manevar.
Tudun je doao, kako je bio obeao po svojim poslanicima, s velikim
brojem svojih ljudi u Aachen Karlu Velikom i pokorio mu se. On i njegovi dali su
se pokrstiti te su se, nakon toga, s bogatim darovima vratili u domovinu.148 Nakon
prvih veih uspjeha odmah se krenulo planirati pokrtavanje Avarije.149 Kralj
Pipin je u ljeto 796. krenuo prema Panoniji te je, u prvom pismu, izvijestio svog
oca Karla Velikog da mu je priao novi kagan, postavljen nakon to su prolog
ubili s drugim odlinicima, a u Analima se spominje da mu je doao tarkan s
prvacima (cum Tarcan primatibus).150 Titula tarkan (Tarkhan) poznata je u
stepsko-nomadskim drutvima istone Europe i srednje Azije i obino se njome
oznaavaju vojskovoe.151 U drugom ga pismu izvjetava o tome da je iao niz
rijeku Dunav i da se nalazio u razruenoj avarskoj utvrdi (h)ringu. Ta se utvrda
nalazila negdje izmeu Dunava i Tise, a bila je ograena golemom ogradom
sastavljenom od devet koncentrinih, dvadeset lakata visokih i irokih krugova od
trupaca, kamenja i gline, a tako prostrana da se sastojala od nekoliko sela. Putem
su im se pridruile bavarska i alamanska pojaanja to mu ih je poslao otac Karlo
Veliki.152 Avari su se veinom predali, a jedan dio to nije htio pa se povukao preko

147
148
149
150
151
152
62
Prisk iz Panija 449. u okviru diplomatske misije preao je Dunav te krenuo prema sjeveru
vjerojatno kroz Banat, no opis njegova puta, osim to spominje da je uz Dunav preao jo
tri rijeke (Drekon, Tigas i Tifisas), ne prua nam podrobne informacije o mjestu prijelaza
Dunava i njegovu putu prema Atilinu dvoru (SEKERE, 1978, 160; GRAANIN, 1999-2000,
3144). Postoji pretpostavka da je rimski vojskovoa Prisk, budui da je vojsku sakupljao
u Viminaciju (Kostolcu), ondje preao Dunav i kroz dananji juni Banat dopro do Potisja
(KOS, 1902, 172173, br. 133; VIINJ I, 1955, 123124; POHL, 2002, 156159). To se ini malo
vjerojatno, bez obzira na dokazanu rimsku manevarsku sposobnost kretanja po nepovoljnom
terenu iskazanu u ratovima sa Slavenima, Antima i Avarima. No, on je vrlo vjerojatno raunao s
faktorom iznenaenja, to marirajui kroz velik dio Banata ne bi mogao ostvariti. Stoga je i on
vjerojatno iskrcao trupe kod ua Tise nasuprot Starom Slankamenu (Acumincum) pa ondje po
gredama i ocjeditom zemljitu uz zapadnu obalu rijeke Tise pokuao prodrijeti prema sreditu
avarske drave. Najvee gubitke i poraz Avari su pretrpjeli upravo na istom pravcu djelovanja
kao i 796. U tom uvjerenju utvruje nas podatak o osvajanju gepidskih sela i ubijanju mnogih
ljudi, nakon to je Prisk preao na suprotnu obalu rijeke. Veina gepidskih naselja i istraenih
groblja nalazi se s istone obale rijeke Tise. Zapadna obala, odnosno juna Baka, nikada
nije bila tako dobro, zbog velikih movara i neprohodnosti, naseljena Sarmatima i Gepidima
(CSALLNY, 1961; SEKERE, 1978, 155161). O nalazitima u Bakoj i njihovu razmjetaju
moe se dobiti vrlo dobar uvid u radu Ivana Bugarskog (BUGARSKI, 2008, 437455).
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 795-797, 81.

KOS, 1902, 328329, br. 295; KOS, 1902, 331, br. 299.
KOS, 1902, 332329, br. 300.
BNA, 1966, 279325; POHL, 2002, 301302.

POHL, 2002, 301302.
Usp. CSENDES, 1970, 101; BOWLUS, 1995, 56, spominje Donju Panoniju. Za pregled
miljenja usp: SS, 1973, 7, biljeka 18.
rijeke Tise u tada jo slobodne dijelove svoje drave. Oni nisu pobjegli ve su se
u istonim dijelovima slobodnog podruja pregrupirali, to e se dobro osjetiti
narednih godina kad su ponovno upali u zapadne dijelove Avarije. Kralj Pipin
se, preavi Dunav, usmjerio prema tada ve naputenom avarskom (h)ringu,
temeljito ga opljakao i, naposljetku, razorio.153 Prema izvorima nije jasno kako
su ve opljakani (h)ring mogli drugi put opljakati, pa se sve doima prilino
nevjerojatno. Kao da su se nakon prve pljake vratili pa jo jedanput pljakali!?154
Sl. 17: Pethza. Cundpaldov kale

s natpisom +CUNDPALD FECIT 8./9.
st. (prema: SZKE, 2009, sl. 2).
Kralj Pipin se u svom logoru, postavljenom negdje na obali rijeke Dunav

ad ripas Danubii, (prije 10. kolovoza) savjetovao s nazonim biskupima o
tome kako kristijanizirati Avariju.155 Koncil se odrao u castra... super flumen
albidum Danubium, tamo gdje je Pipin ve prije primio zakletvu vjernosti
kagana i odakle se nakon pljakanja i unitenja (h)ringa vratio. Teko je rei
gdje je bio postavljen taj logor, no u obzir dolaze sva mjesta uz rimske kastrume
na potezu od Dalja do Slankamena.156 Savjetovanju su prisustvovali, uz kralja
Pipina, akvilejski patrijarh Paulin (kao predsjedavajui), salzburki nadbiskup

GRAANIN, 2011, 153.
KOS, 1902, 334338, br. 301.
153
154
155
156
Dva puta u izvorima spomenuto pljakanje istog (h)ringa gotovo je nevjerojatno pa nije
iskljueno da je rije o tome da je kralj Pipin sebi elio pripisati Vojnomirove zasluge.
Helmut Reimitz smjeta franaki vojni logor sjeverno od Drave u okolicu Mohcsa
(REIMITZ, 2000, 151). eljko Tomii zakljuuje da je teko povjerovati da bi on bio u
okolici Mohaa jer je poloaj izvan zone neposrednog podruja svakako nepovoljan u
odnosu na kaganovo sredite u Potisju (TOMII, 2013, 5960).
63
Povijesni izvori
Arno, zajedno s nekim drugim, po imenu i broju nepoznatim biskupima. Iz

zapisnika proizlazi da je ve prije bilo krana, ali i sveenika u Avariji. Tim
su se sastankom eljele, izmeu ostalog, izbjei pogreke uinjene prigodom
nasilnog pokrtavanja Saske. Kralj Pipin takoer je odluio da rijeka Drava
bude granica izmeu salzburkog i akvilejskog misijskog podruja u Panoniji,
to je njegov otac Karlo Veliki potvrdio 803. i 811. O tome svjedoi podatak o
uvoenju sufraganskog biskupa Teodorika (Deodericus), za Karantaniju i sve
zemlje sjeverno od Drave do njezina utoka u Dunav.157 Prodor prema (h)ringu
bio je omoguen time to su Avari bili oslabljeni meusobnim sukobima, a cijela
Avarija zahvaena unutranjim ratom u kojem su ubijeni kagan i jugur.
Sl. 18: Pretpostavljeni pravci prodora franake vojske 796. Pretpostavljeno mjesto
sredita avarske drave (h)ring i pretpostavljeni pravci napredovanja prema njemu (1);
kretanje glavnine franakih snaga u Avariji (2) i pridruenih odreda (2a).

157
64
KOS, 1902, 356357, br. 324; Ljudmil Hauptmann navodi ime kao Ditrik (HAUPTMANN, 1920,
212); korepiskop Deoderik biskup za Slavene - episcopus Sclavorum (GRAFENAUER, 1964, 415).
Alkuin je 796. pisao salzburkom biskupu Arnu (blaeni Arno oko 740. 821.)
da je Avarsko Kraljevstvo dugo bilo stabilno i tvrdo, ali da je jo jai onaj koji
ih je pobijedio.158 To sigurno nije samo puko velianje protivnika kako bi se
pokazala vlastita snaga.
Time zauzimanje Avarije nije bilo dovreno. Uostalom, sve vojne akcije,
kako s bavarskog tako i s langobardskog teritorija, odvijale su se samo u zapadnom
dijelu Kaganata (dijelovi avarske Italije, Norika, obje Panonije, Dacija, teritorij
s istone i sjeverne strane Dunava), a u dva su ratna pohoda postigle vidan
napredak. 795. i 796. dosegnuli su sredite drave s druge stane Dunava, vjerojatno
negdje u dananjoj u Bakoj. Istoni dio Kaganata, prostor istono od rijeke Tise,
poprilino prostrana zemlja, uope nije bio zahvaen vojnama. Pitanje je koliko
su bili zahvaeni drugi, periferni dijelovi Kaganata. Sve je to i dalje predstavljalo
bazu da nezadovoljnici, zajedno s onima koji su doli pod nominalnu franaku
vlast, i dalje pruaju otpor. Mobilnost im je omoguavala da se povuku u istone i
sjeverne dijelove zemlje, kao i da se vrlo brzo vrate u zapad i zametnu bitku. To to
je franaka vojska zaposjela pojedine dijelove zemlje, jo uvijek nije znailo da e ih
moi zadrati dok god nisu bili potpuno slomljeni resursi avarskog drutva. Tu bi se,
prije svega, moglo govoriti o demografskom padu i vidljivo smanjenom intenzitetu
pokopa na pojedinim pozicijama, posebno na onima unutar ratne zone ili pak o
potpunom naputanju pojedinih pozicija i groblja.159 Zanimljivo je da upravo iz tog
vremena, posljednje etvrtine 8. st. i poetka 9. st., datiraju mnogobrojni nalazi i
nalazita u junim dijelovima Panonije, izmeu Drave i Save. Tome dobu pripadaju,
izmeu mnogobrojnih panonskih lokaliteta, groblje u Dobovi, Zagreb-Krugama,
Velikoj Gorici i Novom iu, zatim razliiti sluajno naeni predmeti s lokaliteta
u Sisku, iz rijeke Gline pokraj Marinbroda, ljunare Jegeni, oderice kraj Botova,
Struge Nartske, iz okolice Slavonskog Broda i Slavonskog amca.160 U njima se
zrcali, s jedne strane tipini kasnoavarodobni materijal i, s druge strane, karolinki
materijal datiran od sredine i pred kraj 8. st. (Zagreb Kruge, Prelog CirkovljanDiven, Prelog ljunara, Medvedika, Brodski Drenovac).161 U grobovima se

KOS, 1902, 332333, br. 300.
HOFFILLER, 1909, 120134. VINSKI, 1954, 7182; VINSKI, 1960, 5051; SIMONI, 1981,
155167; SIMONI, 1983, 251266; BURKOWSKY, 1999; SIMONI, 2000d, 106109;
FILIPEC, 2001, 89107; TOMII, 2002, 129141; FILIPEC, 2003, 117143; SEKELJ
IVANAN, 2004, 109128; SEKELJ IVANAN, 2007, 419427; FILIPEC, 2010, 135142;
SEKELJ IVANAN, 2010; TOMII, 2010, 93112; ARALICA ILKI, 2013, 167184.
158
159
160
161
Na pojedinim pozicijama se uope ne vidi neka promjena koja bi se mogla povezati s tim
zbivanjima (Hird upanija Baranja, Ozora, Gynk, Szekszard u upaniji Tolna), dok je
na drugima recimo u sjevernim rubnim dijelovima upanija Tolna to ve jako vidljivo
(ROSNER, 1979, 671676).
VINSKI, 1954, 7182; VINSKI, 1960, 5051; VINSKI, 1978, 166, 178, Tab. X/1-2; VINSKI,
1981, 26, 32; SIMONI, 1981, 155167; DEMO, 1984, 216218; TOMII, 1985, 209230;
SIMONI, 1986, 217228; TOMII, 1996, 151161; SIMONI, 2000, 9293; SIMONI, 2000f,
109111; VIDOVI, 2000, 100; VIDOVI, 2000a, 100104; TOMII, 2002, 129141;
TOMII, 2010, 93112.
65
Povijesni izvori
pojavljuju oruje i oprema. Nalazimo ostatke luka i strjelice, koplja, sablje i sjekire,
zatim karolinke maeve, strjelice i koplja. Iz tog doba potjeu predmeti iz ostave
pronaene neposredno uz antiku Basijanu (Donji Petrovci u Srijemu). Ondje je
pronaeno vie abasidskih kovanica s kraja 8. st. (779./780. 788./789.).162 To je
jedina novcem datirana ostava, a moda i grob, s kasnoavarodobnim predmetima
u Panoniji.163 Ona bi, prema najmlaoj kovanici i ukupnom vrlo dobrom stanju
kovanica koje nisu dugo bile u optjecaju, mogla biti datirana upravo u vrijeme
trajanja operacija u Donjem Srijemu. Unato slaboj istraenosti, vidljivo je da su
ljudi u tom prostoru ivjeli kao da uope nisu bili okrznuti ratnim djelovanjima.
Upravo suprotno, ini se da upravo iz tog vremena imamo prve dokaze naseljenosti
pojedinih pozicija. Tome u prilog govori i naseobinski sloj koji se vrlo esto nalazi u
blizini ili neposredno iznad avarodobnih grobalja. U Srijemskoj Panoniji na lokalitete
Stari Jankovci nedaleko od Vinkovaca nakon prestanka pokopa na groblju poinju
se graditi poluukopane kue u kojima se pojavljuju posude nalik onima iz grobova
zadnje faze s groblja, ali isto tako i ulomci keramikih posuda koje se mogu datirati
u 9. pa sve do 10. st.164 Slina se situacija nalazi i na lokalitetu akovo upna
crkva gdje postoji neprekinuti naseobinski kontinuitet od 8. st. do prestanka ivota
u tome dijelu mjesta u 16. st.165 Taj naseobinski horizont pokazuje da stanovnitvo
nije nestalo i da postoji kontinuitet naseljavanja na istoj poziciji. Takvih primjera
moe se nai vie diljem Karpatske kotline odnosno u cijeloj Avariji. Nisu li franaki
anali malo pretjerali u opisu uspjeha franake vojske ili je posrijedi neto drugo?
O tome da nisu puno postigli na bojnom polju svjedoe vojni pohodi u narednim
godinama. Godine 797. kralj Pipin je s bavarskim i langobardskim etama poslan
u rat protiv Slavena i opustoio im zemlju.166 Nije jasno gdje su ivjeli ti Slaveni,
ali je mogue da je rije o nekima koji su i inae bili involvirani u navedeni rat.
Pipin, kralj Italije, vjerojatno je iao na Slavene u svojoj zoni djelovanja, dakle na
Slavene juno od rijeke Drave, ili u njezinoj neposrednoj blizini, tako da je teko da
je tu rije o Slavenima u ekoj kotlini ili Moravljanima (Velika Moravska), iako to

162
163
164
165
166
66
U blagu otkrivenom 1891. zajedno s dijelom zlatnog torkvesa, naunicom s tri bisera,
srebrnom licom pronaeno je devet abasidskih direma iz 8.st. (KISS, 1986, 119120;
KOVCS, 1989. 23, 120121, op. 634a; MIRNIK, 2004, 212213; BARTZAK, 1998, 259
271, Plate 1; DEMO, 2014, 6264). Jo jedan direm, vjerojatno, potjee iz iste ostave ili iz
nalazita Bulkeszi (Buljkes / Magli).
Attila Kiss je vie puta isticao vanost nakita smatrajui da je petrovaka ostava jedina
kasnoavarska ostava koja se datira prema novcu (KISS, 1986, 120). Zdenko Vinski je
naunicu iz ostave datirao u 5. do 6. st. smatrajui da je rije o kasnoantikoj gradskoj
naunici mogue raenoj u Sirmiju i prototipu naunica iz poodmaklog 7. i 8. st. (VINSKI,
1957, 30, Tab. XX, 68; SEOBA NARODA, 1962, 76, Tab. XII, 2). No nesumnjivo je rije o
bizantskoj produkciji kasnoavarskog vremena (BARTZAK, 1998, 266267). Postoji
velika slinost s poekobrestovakom naunicom datiranom na kraj 8. st. (BERNHARDWALCHER, 2000, 9899; BHLER, 2014, 189190).
MALCELJ, 1992a, 4849.
FILIPEC, 2012, 158208.
KOS, 1902, 339338, br. 312; MMFH, 2008, 25, 2829.
naravno nije iskljueno jer se spominju i bavarske trupe.167
Sl. 19: Pretpostavljeni pravci prodora franake vojske 799. i stanje na bojitu. Smjerovi
napredovanja forojulijskog markgrofa Erika: pretpostavljeni (1) i rekonstruirani dosezi
prema povijesnim izvorima (2); pretpostavljeni doseg franakih snaga u Avariji i
susjednim kneevstvima do 799. (1-3). Pretpostavljena kretanja Avara i saveznika (4-5)
te nova linija bojita 799. (A-B) nakon poraza franakih trupa kod Tarsatike (Tarsatika
Liburnija) (a) i kastela Guntiona (b).

167
MMFH, 2008, 25. Usp. Annales Guelferbytani za god. 797. i 805.
67
Povijesni izvori
Nije iskljueno da se radi o panonskim Slavenima ili Hrvatima. Iste te

797. vojvoda Erik je ratovao s Avarima,168 a Avari su poslali poslanstvo s mnogim
darovima kralju Karlu Velikom, to znai da su jo uvijek sposobni politiki
djelovati. 169 Rat se nastavio i sljedee 798.170
Godine 799. Avari su ubili markgrofa (prefekta) Alamanije i Bavarske
Gerolda, a u Tarsatikoj Liburniji (trsatskoj Liburniji graani Tarsatice, Bizant,
Hrvati (moda Guduskani?), Avari ili netko nepoznat?) ubili su Erika markgrofa
(prefekta) forojulijskog.171 Tu vijest uz godinu 799. donose i Einhardovi
godinjaci (Annales Laurissenses) i ARF o pogibiji forojulijskog vojvode Erika.172
Za jednog se jasno kae da je ubijen od Avara (kad je postavljao bojni red protiv
Huna te sokolio vojnike zajedno s jo dvojicom). Za drugog to nije reeno173 pa
je vjerojatnije da su ga ubili neki drugi o kojima izvori ute.174 Markgrofa Erika
vjerojatno su doekali negdje uz liburnijsku obalu (Liburnum litus) i uz Lovornu

168
169
170
171
172
173
Itaque Avares cum ex utraque ripae parte vidissent exercitum, et classem per medium fluvium
venientem, tantus terror. (Regin. Chron. ad a. 791 (MG. SS., I, 561); KOS, 1902, 349, br. 312.
RAKI, 1877, 302.
KOS, 1902, 356, br. 323.
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores a. 799, 84; pao u zasjedu graana Einhard,
1992, 73; KOS, 1902, 358360, br. 326; KOS, 1902, 361364, br. 329; Lujo Margeti je
smatrao da je Liburnija bila pod Avarima (MARGETI, 1977, 50); Tarsatica je preputena
sama sebi ne pripada nikome (LABUS, 2000, 12). Pregled miljenja o tome tko je mogue
ubio Erika vidi u radu Nenada Labusa (LABUS, 2000, 116).
Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 7273.
Einhardi vita Karoli Magni, B, ibid. 2, 450, Einhard, 1992, 7273: u Liburniji, blizu
primorskog grada Trsata pao u zasjedu graana (KATII, 1986, 82; LABUS, 2000, 116).
Pojedini autori smatraju da je tada Liburnija bila jo ivi pojam, s konkretnom

politikom i vojnom relacijom, a da je kontinuitet Ravenjaninove Liburnia Tarsaticensis,
jo bio sauvan (KATII, 1986, 82, biljeka 1719; TURKOVI BASI, 2013, 6263).
Takoer smatraju da je ostalo neto od tog liburnijskog mjesta u 8. st. te smatraju da su
forojulijskog vojvodu Eriha ubili graani Tarsatice (GOLDSTEIN, 1995, 143), da je bila
pod bizantskim nadzorom (BUDAK, 2001, 90), pod komandom bizantskog zapovjednika
(IVKOVI, 2007, 227), da je podruje bilo pod istonorimskim vrhovnitvom, a da su
Tarsaticenses bili bizantski podanici (TURKOVI BASI, 2013, 62). Vlast je u toj patriji
bila gentilna (?), vjerojatno pod jednim dux Liburniae, i ona je ouvala taj kontinuitet, a s
njim odreene, barem elementarne oblike gradskoga ivota (KATII, 1986, 82, biljeka
1719; liburnijsko podruje koje je priznavalo bizantsku vlast: KATII, 2007, 320;
vjerojatno bizantski podanici, a vjerojatno isto tako i Hrvati-Slaveni: GOLDSTEIN, 1995,
143:). ARF, MGH SS l, 187: Ericus post multa proelia et insignes victorias apud Tharsaticam,
Liburniae civitatem insidiis oppidanorum interceptus atque interfectus est. Einhard, Vita
Karoli B, ibid. 2, 450: Aericus dux Foroiulanus in Liburnia iuxta Tharsaticam, maritimam
civitatem, insidiis oppidanorum intercoeptus. Poeta Saxo ibid, 1,257
Italici vero fuerat dux limitis alter,
nomen habens Erichus, qui post bene plurima gesta
praelia, post crebro sumptos ex hoste triumphos,
oppugnare Liburnorum contenderat urbem
Tharsaticam, civesque loci quem robore semper
invictum novere, dolis ac traude necarunt (RAKI, 1877, 301).
174
68
goru (mons Laurentus).175 Iz te neodreene pozicije zapisane u pjesmi u stihu

to ga je spjevao akvilejski patrijarh Paulin mogue je pretpostaviti da je rije
o Ukoj (zbog Lovrana, Lauriana?) i o blizini obale.176 Isto je tako mogue da je
rije o nekom brdu iznad Rijeke i Trsata (Tarsatika), pa i sam Trsat nije udaljen
ni kilometar od obale, to bi na neki nain moglo pomiriti izvor jer se spominje i
brdo, i obala, i Tarsatica. Vrlo je mogue da se Erik nije vraao nego je iao u rat
i vrlo je mogue da je rije o tome da je franake trupe doekala suprotna strana
onda kad su kroili na njihov teritorij.177 Spominje se zasjeda i spominje se da
je ubijen samo on, Erik, ali to se moe tumaiti i drugaije. esto se u izvorima
spominje samo zapovjednik, ali bi se svakako moglo pretpostaviti da je rije
o vojskovoi i njegovoj vojsci.178 To bi znailo da rat Franaka s koalicijom na
Bizantskom teritoriju, u Avariji i susjednim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, jo
nije bio zavrio.
Vojvoda Erik je ratovao na podruju budue Forojulijske markgrofovije,
od rijeke Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. Prema
dostupnim izvorima ne moemo znati koliki je uspjeh imao i to je ve u njegovo
doba priznalo franaku vlast. U pjesmi spjevanoj njemu u ast akvilejski patrijarh
Paulin nabraja rijeke koje oplakuju njegovu smrt. Oito ih je svojim vojnama
dosegnuo pa se tako spominju: Jonske (jadranske) obale, potom Dunav (Istris)
i Sava (Saus), Tisa (Tissa), Kupa (Culpa), Mura ili to je vjerojatnije srbijanska
Morava (Marua), Nadia (Natissa), gorenjska Kokra (Kranj) ili dolenjska Krka
(Corca) i Soa (Isontii), spominju se barbarski narodi od Drava, Dunava do obala
Azovskog mora (ovo zadnje malo pretjerano).179 Mogue je pretpostaviti da je

LABUS, 2000, 4.
Slino se spominje u izvorima pogibija bretonskog markgrofa Hruodlanda (Pjesma o

Rolandu). On je takoer ubijen u zasjedi u klancu Roncevaux u Pirinejima 15. kolovoza
778. (Einhard, 1992, 9). Nije ubijen samo on, ve je pobijena veina njegovih vojnika.
175
176
177
178
LABUS, 2000, 5.
LABUS, 2000, 12.
Paulin u svojoj pjesmi spominje da je Erik porazio (ukrotio) divlje narode na Dravi i
Dunavu, na meama Dalmacija sve do obala Azovskog mora, takoer i daleke zemlje koje
nije mogao dosei. Vjerojatno je u pravu France Kos koji je napisao de je pjesnik elio
pokazati svoje poznavanje geografije i da si je dopustio malo pjesnike slobode kako bi
pokazao kako je prostrana zemlja koju je Erik osvojio (KOS, 1902, 361363). Navedeni
stihovi prema France Kosu izgledaju ovako (KOS, 1902, 361364, br. 329):
(I) Mecum Timavi saxa novem flumina
flete per novem fontes redundantia,
que salsa gluttit unda ponti Ionici,
Istris Sausque, Tissa, Culpa, Marua,
Natissa, Corca, gurgites Isontii.
()
(VI) Barbaras gentes domuit servissimas,
cingit quas Drauva, recludit Danubius,
celant quas iunco paludes Meotides,
ponti coartat quas unda salsiflui,
Dalmatiarum quibus obstat terminus.
179
69
Povijesni izvori
franaki kralj Karlo Veliki prije odlaska u Italiju i Rim gdje je bio okrunjen za cara
800. pokuao okonati rat. Poslane su vojske bile potpuno razbijene i Franako
je Carstvo ponovno pretrpjelo poraz i to na obje bojinice: na sjevernoj i na
junoj. Rat u Avariji, Hrvatskoj i susjednim kneevstvima nije bio ni priblino pri
kraju. Ove dvije u izvorima spomenute pogibije franakih markgrofova moraju
se promatrati zajedno jer nije rije o nekim izdvojenim i sluajnim arkama na
granici, ve o tome da su franaki protivnici porazili dvije vojske, vjerojatno
vee jedinice, s dva zapovjednika markgrofa. Stoga je vrlo vjerojatno da su
Franci bili izbaeni iz velikog dijela prije zauzetog podruja. Sljedeih nekoliko
godina Franaki ljetopisci kao da se nemaju ime pohvaliti, pa se vrlo malo zna
to se dogaalo na bojitu. ija je bila Tarsatika prije ulaska Franaka u Istru
zaista je teko rei i zaista nije iskljueno da je ona pod Bizantom ili na teritoriju
njegovih saveznika, pa i podlonika ovisnim o njemu. Tko je 799. pruio otpor
kod Tarsatike opet je teko rei, no, taj otpor, kako je vie puta napomenuto
treba promatrati kao dio opeg rata koalicije protiv Franakog carstva, nikako
kao neki izdvojeni sluaj. Nakon poraza 799. stara vlast ili neki njezini oblici
vjerojatno su bili povraeni u taj prostor, pitanje je samo koliko su se dugo mogli
odrati, teoretski do 802. ili 803. kad je pala i cijela Avarija.
Godine 802. Kadaloc, Goterhammus i mnogi drugi bili su ubijeni kod
katela Guntiona (castellum Guntionis). To se mjesto ubicira u Kiseg ili njegovu
okolicu.180 Ti podaci pokazuju da sudbina Avarije i susjednih zemalja jo ni tada
nikako nije bila rijeena. Grof Kadaloc je pokopan u Traismaueru (loco Treisma)
u Donjoj Austriji. To se mjesto Treisma spominje neto prije 799. i ono e postati
sredite grofovije izmeu rijeke Enns i Beke ume.181 Nije iskljueno da Franci
od 799. do 802./803. nisu bili sposobni vratiti vlast u velikom dijelu Kaganata.182
Vjerojatno nije samo rije o ustanku Avara koji su doli pod franaku upravu
ve i o konstantom pregrupiranju Avara, za to im polazinu toku omoguuje
neosvojeni dio istono od Dunava i Tise.183 To je vrijeme konsolidiranja
tudunove moi i openite ponovne konsolidacije avarskog drutva koje je u
toj fazi ratovanja postiglo velike uspjehe na cijelom bojitu. Taj odsjek ratova
pokazao je da su se Avari bili sposobni ravnopravno boriti s Francima, jedino to
nisu imali na raspolaganju dovoljno ni ljudskih, ni materijalnih resursa.

180
181
182
183
70
KOS, 1906, 9, br. 10 (Ann. s. Emmer. Ratisp. mai. ad a. 802 (MG. SS, I, 93); F. Kos je smatrao
da je rije o Kisegu (Kszeg) u eljeznoj (Kom. Vas) upaniji u Maarskoj. Endre Tth je
napisao da je ispravna lokalizacija toga toponima u Kiseg ili njegovu okolicu gdje se u
povijesnom izvoru iz 13. st. spominje naselje Gns, to je i njemaki naziv za Kiseg izvorno
prema ma. Gyngys (TTH, 1978, 178, biljeka 72).
KOS, 1906, 9899, br. 117; WOLFRAM, 2012, 7273. i 176. U crkvi sv. Martina oko 833. u
Traismaueru (prema France Kosu na uu Trague u Dunav) je krten Pribina. Isto i: KOS,
1936, 74.
ARF a. 799, 108; Einhard, 1992, 7273: pie da je rat okonan u osmoj godini, dakle do
799. To je samo jedna od netonih tvrdnji i neistina.
U raspravama se obino govori o ustanku. Spominju se avarski ustanci 797., 799. i 802. O
tome vidi: SS, 1973, 7.
Rat se nastavio sve do 803. kad je napokon bio okonan porazom Avara
u zapadnom i sredinjem dijelu Avarije.184 Te godine u Avariju je poslana vojska
pod zapovjednitvom novog prefekta Audulfa i markgrofa (prefekta) Verinharija
(Werinharius; Werner).185 Godine 803., u Regensburgu, car je Karlo primio
tuduna (Zodan), upravitelja, zapravo prvaka (princeps) Panonije, a s njim su
doli mnogi Slaveni i Avari.186 Vaan je taj podatak da se opet spominju Slaveni
uz Avare, to pokazuje da su oni zajedno s Avarima pruali Francima otpor,
a ne da su mirno dolazili pod njihovu vlast.187 S druge strane, oit podatak u
kojem se spominju Slaveni pokazuje da sada Franci ve mogu etniki razlikovati
stanovnike, pripadnike plemstva i titule u Avariji.188 Franci su zauzeli Panonije,
a u tom su asu i susjedna kneevstva postala ovisna o franakoj vlasti.189 Pod
franaku su vlast dole obje Panonije (s dijelovima negdanjeg Sredozemnog
Norika), Istra (i Karniola spomenuta neto poslije, kao i Italija, X. regija),

184
185
186
187
188
189
Ibi etiam cum illis Zodan princeps Pannoniae veniens imperatori se tradidit. Multi quoque
Sclavi et Hunni in eodem conventu fuerunt, et se cum omnibus quae possidebant imperatoris
dominio subdiderunt. (Ann. Lauriss. ad a. 803 (MG. SS., I, 191): KOS, 1906, 17, br. 19. Prema
franakim analima ne moe se zakljuiti da je to bio kraj rata. Kad se oni itaju ini se da je
sve ono to se zbivalo nakon 791. ili barem nakon 795./796. stvar pobune u pokrajini koju
su oni zauzeli. Nesumnjivo je kraj ratovanju obiljeilo tek bugarsko zauzimanje istonih
dijelova Kaganata (O tome i: POHL, 2002, 316).
SS, 1973, 8.
SS rer. Germ. (10), Annales Mettenses priores aa. 803. 804, 90. KOS, 1906, 17,
br. 20. Naslov princeps dao je rimski Senat Oktavijanu 27. pr. Kr. a taj naslov tada
je oznaavao da je on prvi, prvi graanin. S njime zapoinje vrijeme principata
u rimskoj povijesti. Istim naslovom u latinskim izvornicima nazivali su se
pojedini poglavari germanskih naroda. Vaan je spomen navedenog naslova kod
beneventskog vojvode Arihisa II. (758. 787) koji je uzeo naslov princepsa
(princeps) i na taj nain objavio da je neovisan o Francima, smatrajui se
nasljednikom langobardskih kraljeva (CHRISTIE, 1998, 207208, VPC III/1, 75).
789. spominje se meu polapskim Slavenima princeps fuit Witzan (Einh. 174.19).
Takoer i u papinim pismima upuenim Gozilu, tj. Kocelju (MGH, Epistole, VII, 283).
Papa e u svojim pismima 879. spomenuti pincipis uestris Branimir (MATIJEVI
SOKOL SOKOL, 1999, 4142). Godine 865./866. Domagoj je Sclavorum princeps
(RAKI, 1877, 364, br. 181/3; MARGETI, 2007, 235236). Pred kraj 9. st., tonije
895., to je vremenski takoer vrlo blizu vremenu kad se taj naslov spominje kod
Avara, pojavljuje se meu Hrvatima, u natpisu pronaenom u ruevini crkve sv.
Luke (zapravo sv. Ivana) u Uzdolju kod Knina, princeps Muncimyr PRINCEPS
NA(M)Q(UE) MUNCIMYR() (DELONGA, 1996, 156157) itd.
F. ii je smatrao da su Slaveni bili franakim osvajanjima, odnosno franakim vojnama,

osloboeni od avarskoga gospodstva (II, 1925, 302303). Takva tvrdnja pojavljuju se
esto u naoj literaturi do danas.
Bogo Grafenauer je mislio da je rije o napredovanju Slavena u Panoniji (GRAFENAUER,
1964, 409).
KOS, 1906, 17, br. 20. (Lobbeski godinjaci: Ann. Lobiens. ad u. 803 (ibid, II, 195)), F. Kos je
smatrao da je rije o Hrvatima.
71
Povijesni izvori
Liburnija i velik dio Dalmacije, Dacija (i Gornja Mezija).190 To bi znailo da su te

godine, napokon, zapadni dijelovi Avarskog Kaganata, Hrvatska, druga slavenska
i hrvatska kneevstva te dijelovi bizantskog teritorija bili podvrgnuti franakoj
upravi. To se, takoer, odnosi na teritorij Istonih Abodrita i Timoana u Daciji (i
Gornjoj Meziji?). Tom nizu treba dodati kneevstva sjeverno od Dunava, takoer
smatrana franakom steevinom (Slaveni u ekoj kotlini, Velikoj Moravskoj i
Nitranskom kneevstvu).191 Nakon 796. uz Avare sve ee se spominju Slaveni,
i to vrlo esto u istom kontekstu, jedni pokraj drugih. To bi se moglo protumaiti
tezom da su Slaveni sve vie postali politiki imbenik koji su Franci sve vie
uvaavali, ili pak miljenjem da su ih franaki ljetopisci poeli prepoznavati
to je, vjerujemo, bilo zaista teko nakon stotinu godina zajednikog (su)ivota
Slavena i Avara, posebno onih u Panonskoj nizini. Mijeanjem su meusobno
preuzeli vjerojatno jezik, ali i kulturu i obiaje. Slaveni, zajedno s Avarima,
sudjeluju u ustancima, pa je vrlo vjerojatno da je veina Slavena i dalje bila
protiv uspostave franake vlasti na zemlji u kojoj su obitavali. To se odnosi i na
donjopanonske Slavene na druge Slavene i Avara, ali i na velikomoravske Slavene
koji su vjerojatno zadrali ili ponovno stekli neki vid autonomnosti u odnosu na
novu vlast. Od 796., nesumnjivo, pokuavalo se urediti dio Avarskog Kaganata
zajedno s drugim kraljevstvima, vojvodstvima i kneevstvima, no Franci nisu
uspjeli zadrati vlast nad cijelim teritorijem sve do 803., kad se moe rei da je
zavrio rat i proces uspostave vlasti na ogranienom prostoru. Vrlo je vjerojatno

190
191
72
post quam utramque Pannoniam, et adpositam in altera Danubii ripa Datiam, Histriam
quoque et Liburniam atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitatibus (Einhardi vita
Karoli Magni, 451.59); Poeta Saxo (lib.V, v. 195200 (ibid, I, 270)). Ovdje je rije o Daciji
Ripensis koja je ustanovljena dijeljenjem Dacia Aureliana na dva dijela. Nikako nije rije o
podruju sjeverno od rijeke Dunava, o suprotnim stanovitima. Vidi GRAANIN, 2013, 6,
biljeka 15.
Franaka ranosrednjovjekovna geografija, kako je ve napomenuto, ne podudara se uvijek

s nekadanjom rimskom antikom geografijom, iako je u mnogome nasljeduje. Tako
Abodriti (Branievci / Moravci?) i Timoani zaista zauzimaju prostor provincije Dacije
Ripensis (ripa Datiam prema Einhardu u vita Karoli Magni, 451. 59), ali i Gornje Mezije.
To ne treba uditi jer se u izvorima nigdje ne spominje da vojvodstvo inter Dravum et
Savum uz Panoniju zauzima i dijelove Norika, a moda i teritorij juno od Save, sve do
granica provincije Dalmacije. U literaturi esto prikazivan abodritski teritorij sjeverno od
Dunava, koji bi se nalazio otprilike na prostoru dananjeg srpskog i rumunjskog Banata,
nikako ne odgovara povijesnim prilikama, ali ni dostupnim povijesnim izvorima. Autori
esto brkaju staru rimsku Daciju s prilikama nakon njezina rasformiranja i osnivanja
nove, juno od rijeke Dunava. Predrag Komatina je napisao da Slaveni koji pripadaju
u grupu sedam plemena, a koji su bili u savezu s Bugarima (Timoani), ne nastavaju
prostor zapadnije od planine Homolj te da se, samim tim, bugarska vlast ne protee do
doline rijeke Morave (KOMATINA, 2010, 61). Jedan od razloga koji autor navodi u prilog
svojoj tezi jest i taj da bi Bugari iz svog matinog prostora teko kontrolirali tako daleka
podruja (KOMATINA, 2010, 61). Timoani su, kao dio sedam slavenskih plemena, imali
obvezu uvati bugarsku granicu od Avara. Njihova se zemlja nalazila na strateki vrlo
vanom odsjeku jer je kontrolirala prijelaze preko Dunava kod dunavskih katarakta (dan.
erdapska klisura na granici izmeu Srbije i Rumunjske), odnosno mjesta gdje je stajao
Trajanov most, tzv. eljezna vrata.
da bi se rat i dalje nastavio da se Bugari nisu uputili u istone dijelove Avarije

(istono do Dunava i Tise) i da nisu velik dio toga prostora stavili pod svoj
nadzor. Tako su posredno pomogli Franakoj da zavri iscrpljujui dugogodinji
rat u svoju korist.
Kad rezimiramo esnaestogodinje ratovanje (774. / 788. 803.)
Franaka s Avarima i saveznicima, moemo rei da je ono u konanici zavrilo
ogranienim uspjehom. Franci su zauzeli samo zapadne dijelove Avarije, a
sredinji su prostor nesumnjivo izgubili u prvim godinama 9. st., moda nakon
velikih avarskih uspjeha 799. Istoni dio nikad nisu ni pokuali zauzeti, a u
sjeverozapadnom dijelu Kaganata polako se poelo formirati samostalno
Velikomoravsko kneevstvo (Moravska) nad kojim su Franci nastojali ojaati
svoju vlast. U to su vrijeme dola hrvatska i druga slavenska kneevstva uz
istonu jadransku obalu, zajedno s pojedinim bizantskim posjedima na Jadranu,
pod franaku vlast te su upravno bila uklopljena u Forojulijsku markgrofoviju
zajedno s dijelovima Avarije i kneevstvima koja su dobrovoljno pristupile
savezu s Franakom. Mir ni nakon 796. nije bio u cijelosti postignut. Postavlja se
pitanje kako je taj dugi rat djelovao na demografsku sliku Panonije i susjednih
oblasti.192 Nesumnjivo je dolo do negativnih trendova u broju stanovnika.
Ponajvie su stradali oni na pravcima djelovanja vojski, kao i oni uz granicu.
Ratni sukobi i razaranja dovode do prestanka ivota u nekim dijelovima zemlje.
Moda tako moemo objasniti prestanak pokopa na mnogobrojnim grobljima s
dugim kontinuitetom oko 800. ili u godinama i desetljeima nakon te godine.193
U konanici su ratne operacije dovele do posvemanjeg demografskog sloma,
naputanja avarskih naselja istono i sjeveroistono od Blatnog jezera u pravcu
Podunavlja.
Zauzeti su teritorij Franci upravno podijelili na dva dijela i to zasigurno ve
prije 799.194 Kostur upravne podijele ve se ocrtavao u smjerovima napredovanja
franakih vojski koje su imale ishodite ili u Bavarskoj ili u sjevernoj Italiji, a
rijeka Drava bila je granica operativnih djelovanja. Tako su nastale bavarska
Istona marka (Oriens, orientalis plaga, orientalis pars Bawariae, marchia
orientalis) i Forojulijska markgrofovija.195 Crkvene granice, dogovorene 796.,
spomenute 799. i potvrene 803. i 811., osim u Karantaniji, koja je crkvenom
jurisdikcijom bila razlomljena na dva dijela, oito su pratile upravnu podjelu,
odnosno vojnu operativnu podjelu zona djelovanja. Bavarska istona marka
obuhvaala je uglavnom dijelove Avarskog Kaganata od Karpata (nominalno)
do Drave, pratei njezin tok sve do ua u Dunav, a Forojulijska markgrofovija
sadravala je dijelove Kaganata juno od Drave, dijelove negdanjih bizantskih
posjeda u Italiji (Istra, otoci uz sjevernu Italiju i sjevernu Dalmaciju, Grade),

192
193
194
195
Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 7273: pie da je Panonija, prazna bez
stanovnika.
To je situacija poznata diljem Karpatske kotline vidi: ADAM, 2002, passim.
HAUPTMANN, 1920, 210220.
SS, 1973, 9. i 15.
73
Povijesni izvori
Hrvatsko Kneevstvo i podruje negdanje rimske provincije Dacije (i Gornje

Mezije) gdje se nalazila zemlja Abodrita i Timoana. Dakle, rije je o velikom
prostoru od rijeke Drave na sjeveru do Jadranskog mora na jugu te otprilike do
rijeke Timok na istoku. Na tom su prostoru, osim zemalja pod neposrednom
upravom dvojice prefekta (markgrofova), opstajala i klijentelna kneevstva koja
su pod franakim vrhovnitvom zadrala relativnu unutarnju samostalnost,
npr. kneevstva Timoana i Abodrita.196 Ostali dio Forojulijske markgrofovije
bio je zasigurno podijeljen na dva upravna dijela i njima su vladali domae
vojvode slavenskog podrijetla. Rije je o Dalmaciji, Liburniji i Donjoj Panoniji,
a moda njima treba pridruiti dijelove Italije, odnosno Karniole, kao posebne
upravne cjeline. Franci su osvojeni teritorij podijelili na upravne teritorijalne
cjeline i dali im imena prema negdanjim rimskim provincijama (ali ne u posve
istim granicama).197 Franaki su upravitelji imali titulu comesa, duxa, to se
prevodi kao grof, vojvoda ili knez. No te iste vojvode, npr. hrvatski, kako se vidi
iz titula vojvode Trpimira ili Branimira, nazivali su se svojim narodnim imenom,
dakle oni su bili knezovi Hrvata.198 Slino je donjopanonski vojvoda bio knez
svoga naroda ili plemena (ili vie njih). Pretpostavljamo da su ti narodi ili

196
197
198
74
TIH ET AL, 2008, 3536. Vrlo je zanimljivo da je jo Ferdo ii (II, 1925, 322)
povezao Abodrite, odnosno Bodrice prema Pavelu Jozefu afriku s Branievcima i
smjestio ih kod ua Tise u Dunav (novije jezine interpretacije pojmova: Abodriti,
Bodric()i vidi kod: RIPKA, 2011, 16). On je njihovu zemlju smjestio na lijevu (sjevernu)
obalu Dunava u staru trajanovu Daciju. Timoane je smjestio uz rijeku Timok do njezina
ua u rijeku Dunav s desne (june) obale. Podruje izmeu Dunava i Tise tradicionalno
je nastanjeno Avarima, odnosno stepsko-nomadskim stanovnitvom, to Abodriti nisu.
Podruje istono od Tise bilo je tradicionalno gepidsko, pa avarska zona naseljavanja.
Poprilino bi se teko u tom kutu izmeu Karpata, Sedmogradskog gorja i Dunava mogla
odrati neka bugarska vazalna tvorevina (sedam slavenskih plemena). Takvo stanovite,
da su Abodriti, Branievci, odnosno Bodric()i nastanjivali lijevu obalu Dunava, otprilike
prostor dananjeg jugoistonog Banata, bilo je prihvaeno kod nekih historiara do
novijeg doba (tako npr. IVKOVI, 2007, 192 i biljeka 851). T. ivkovi je smatrao da
su ivjeli na desnoj obali Dunava u Daciji. Danas su se napokon poela opet pojavljivati
drugaija razmiljanja. Rjeenje o sjevernom smjetaju abodritskog teritorija preuzeto je
bez ikakva uporita u izvorima, u razliitim historijskim raspravama sve do novije dobi,
to nikako ne odgovara pravom stanju stvari. B. Grafenauer je jo davno jasno napisao:
prili so tudi poslanci Branievcev iz srbskega Pomoravja (GRAFENAUER, 1964, 424).
Moda franaki izvori ne znaju tono odrediti granicu izmeu Dacije (Dacia Ripensis) i
Mezije (Moesia Superior), ali oni sigurno misle upravo na podruje koje se prostire od
rijeke Morave prema Timoku (dananja sjeverna Srbija i zapadna Bugarska). O tome vidi
u novije doba i KOMATINA, 2010, 58, 7173; Dio reenice u kojem se opisuje to su zauzeli
Franci: ...et adpositam in altera Danubii ripa Datiam (Einhardi vita Karoli Magni, 451.
59) u radovima je zbunjivao istraivae (ARF, Reichsannalen, LdMA VII, coll. 616-617
(U. Nonn)) i Einhard (Einhardi vita Karoli Magni, 451. 59). Franaki izvori na vie mjesta
pojanjavaju da nije rije o staroj Daciji, nego o onoj kasnijoj, koja lei s druge strane
Dunava. Vidi popis literature i pregled starijih miljenja kod: KOMATINA, 2010, 7073.
Granice rimskih provincija do danas nisu tono utvrene, a zasigurno su vie puta
mijenjane posebno nakon Dioklecijanovih reformi u kasnoj antici sve do propasti rimske
vlasti oko 600.
MARGETI, 2004, 142.
plemena slavenskog ili avarskog porijekla, to god to znailo u 9. st.199 Slinu

nomenklaturu uspostavilo je davno jo Rimsko Carstvo i vrlo je esto nalazimo
kod tituliranja razliitih germanskih voa u kasnocarskom vremenu. Vrlo lijep
primjer je Hilderik iz Tournaija (oko 436. 481./482.). On je za Franke bio
kralj, a za Rimljane federat, odnosno vojskovoa (magistrum militum u Drugoj
Belgiki), vjerojatno u rangu dananjeg generala. Ostavljanje domaih vladara iz
narodne dinastije pokorenim i pridruenim narodima bio je uhodan sustav vie
puta primijenjen u rimskoj, ali i u franakoj povijesti. Jedan od boljih primjera,
prema blizini teritorija, jest ostanak bavarske narodne dinastije, s vojvodom
kao franakim vazalom, na elu Bavarskog Vojvodstva. Isto e se ponoviti
kod uspostave tzv. avarskog vazalnog kaganata u Panoniji, a slino e Franci i
Hrvatima ostaviti domae vladare. Oni su postali franaki upravitelji, vojvode
Dalmacije i Liburnije ili Donje Panonije. Neto prije isto su tako Bavarci ostavili
domae vladare Karantancima itd. Dakle, Borna ili Trpimir su Hrvatima bili
knezovi, a za franaku upravu vojvode u rangu grofova. Njima je bila povjerena
uprava nad franakom provincijom Dalmacijom i Liburnijom. Prokuan je
to sustav da se pokoreno ili pridrueno plemstvo i narodi to jednostavnije
pridrue novoj dravi te mirno uklope u njezin sustav.
Sl. 20: Dalj (obala Dunava). Kasnoavarski pojasni jeziac s obje strane ukraen motivima
vinove loze (prema: Z. Vinski, Epoha seobe naroda, Umjetniko blago Jugoslavije,
Beograd, 1969, 170).

199
Da nekadanju rimsku provinciju Dalmaciju i Liburniju nastavaju Hrvati ve od 7. st., znamo

iz neto kasnijih izvora. Kako se hrvatsko ime nalazi diljem srednje Europe i slavenskog
svijeta, od zapadne Ukrajine i Poljske do okolice Praga u ekoj kotlini, u Korukoj pa sve
do Dalmacije, ono svjedoi o putu toga etnika, ili razliitim kretanjima ljudi koji su nosili
isto narodno ime od prvotnih sjedita na poetku novog vala velike seobe naroda (sredina
6. st.) do novih stanita (slino se moe vidjeti i kod razliitih germanskih naroda u ranije
doba: poput Gota, Herula i drugih koji se pojavljuju na razliitim mjestima diljem Europe i
Sredozemlja). Nesumnjivo nije rije o avarskim graniarima kako je tezu postavio Walter
Pohl (POHL, 2002, 261268). Bez obzira na to to ranosrednjovjekovni povijesni izvori
tako malo znaju o slavenskim narodima, nemamo razloga vjerovati da su neki od njih,
poput prije Germana, o kojima smo saznavali vie u ranijim vremenima iz antikih izvora,
imali svoja etnika, plemenska, narodna i rodovska imena i imena svojih kraljevstava i
kneevstava. To to ona nisu uvijek zapisana, predstavlja problem koji je temelj za razliite,
vrlo esto neutemeljene konstrukcije. Bez obzira na u hrvatskoj literaturi esto opetovane
teze o kasnijoj seobi Hrvata jo uvijek nije poljuljana teza o njihovoj seobi u Liburniju i
Dalmaciju u vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklija.
75
Povijesni izvori
e) Pokopi mrtvih i groblja u Panonskoj nizini oko 800.
Multikulturna i multietnika slika stanovnitva Karpatske kotline

moda se ponajbolje moe ocrtati prema grobovima i grobljima datiranim u
posljednja desetljea 8. i u prva 9. st.200 Grobove tog doba moemo podijeliti
na groblja s ostacima spaljenih pokojnika i groblja u kojima se polau tijela
umrlih u grobne rake. Ta vrlo gruba podjela moe se ralaniti na brojne
podgrupe. One su posljedica dugotrajnog kulturnog i drutveno-politikog
razvoja grupa, plemena i etnika na istom prostoru. Groblja u koja se pokapaju
tijela pokojnika u sebi ocrtavaju razliite tradicije razliitih zajednica spojenih
viestoljetnim ivotom u jednom prostoru.201 Prije dolaska Avara u Karpatsku
kotlinu polaganje tijela mrtvih u grobne rake prakticirali su Germani, Sarmati,
razliiti romanizirani starosjedioci, Romani i neki Slaveni. Seoba Slavena u

200
201
76
SZKE, 1991, 917; SZKE, 1992, 841968.
O pripadnosti nekoj staroj indoeuropskoj religiji, odnosno o starim vjerovanjima, tj.

poganstvu stanovnitva Panonija, ponajbolje govore grobovi s ostacima spaljenih
pokojnika i grobovi koji se, s vie ili manje sigurnosti, mogu povezati sa starim obiajima i
vjerovanjima. Teko je rei to sutinski sadri ta stara vjera i poganstvo jer osim rijetkih
sauvanih statua (kumira), prikaza boanstava te prikaza na rijetkim predmetima,
pokojim jezicima i ukrasnim predmetima, nemamo sauvanih iscrpnijih pa ni turih
izvjetaja o religiji tog vremena. Tu se misli, prije svega, na razliite slavenske i germanske
narode te stepske nomade razliitog porijekla. Opisi vjerovanja u pisanim izvorima bit
e, kod zapadnih i istonih Slavena, ei od 12. st. Imali su zasigurno hramove, svetita,
sveta mjesta, gajeve i obredna mjesta. Ako nisu tovali neke prirodne pojave, stabla (stablo
hrasta - dub), rijeke, izvore, neobine poloaje itd., nisu takoer naeni u Panonijama.
Svi pokuaji, poput onoga da se na Ptujski grad pokua smjestiti jedno takvo pogansko
svetite, pokazali su se promaenima. To je samo posljedica silne elje da se pronae
ono to su pokazala istraivanja u zapadnoj, istonoj pa i u junoj Europi, prije svega
Bugarskoj. Kako se nazivao vrhovni bog tih ljudi takoer nije usuglaeno kod arheologa
i drugih istraivaa, posebice etnologa i lingvista. Istina, pronaeni su pojedini prikazi
na upotrebnim predmetima, a oni bi se mogli povezati s pokuajima uobliavanja
pojedinih bogova i sila ili nekog rituala, zatim ulomci, statue i razliiti drugi predmeti.
Vrlo je mnogo kasnijih zapisa i interpretacija proizalih iz sauvane predaje, pjesama i
folklora u narodima srednje, june i istone Europe od kojih bi se neki mogli povezati
s tim davnim vremenima. (Danas je o tome literatura jako porasla. Veina toga temelji
se na etnografskim i lingvistikim studijama. Posebno u novije doba treba pogledati vrlo
poticajne radove Radoslava Katiia (KATII, 2008; KATII, 2010; KATII, 2011).
Posebno se tu istie i pregled s arheolokog gledita Zdenka Ve (VA, 1990). Vidi
popis vrlo opsene literature o toj temi kod: TRA, 2009, 333345). Moda je to bog Perun
ije se ime i funkcija mogu opisati i staviti u vezu s drugim, njemu slinim boanstvima
poput germanskog Thora, keltskog Tarana ili baltskog Perkuna, a onda i s grkim Zeusom i
rimskim Marsom ili Jupitrom, kao i drugim boanstvima koja se spominju, poput Svaroga,
Mokoa, Velesa i drugih. Podosta elemenata iz narodne predaje, pa i govorne svakodnevice,
upuuje nas na to da su proizali iz vjerovanja tih ljudi. Vjera tih ljudi morala se razvijati
pa ona u 3. i 4. st. nije bila posve identina onoj u 8. i 9. st ili u kasnijim stoljeima. Morala
se razvijati i mijenjati i tijekom 10. ili nekog kasnijeg stoljea kad imamo prve konkretnije
zapise. Zapisi iz 12. st., udaljeni vie stotina godina od glavnog seobenog vala, ve malo
vjerojatno odraavaju ista ili slina vjerovanja s poetka velike seobe. Ona su ponajvie
zabiljeena u izvorima i onda preslikavana na ranije doba.
sjeveroistone dijelove Panonske nizine i pojava Avara 567./568. doprinijela

je jaem irenju, s jedne strane stepsko-nomadskih tradicija pokopa, a s druge
strane razliitih istonoeuropskih tradicija karakteristinih za populacije koje
su nastanjivale umsku i umsko-stepsku zonu dananje Ukrajine, Rumunjske,
Moldavije, Poljske i Bjelorusije (Slaveni, Germani, Alani, Dako-Geani, Balti),
odnosno irenje incineracije, a kod nekih zajednica biritualnog pokopa i
inhumacije.
Sl. 21: Brodski Drenovac. Konjaniki grob 14 (prema: VINSKI-GASPARINI ERCEGOVI,

1958, Tab. XIII).
77
Povijesni izvori
Nakon viestoljetnog razvoja i mijeanja utjecaja razliitih grupa,

zajednica i etnika, do kraja 8. st., neke su od njih prilino izmijenile nain
pokopa, to je sasvim prirodan razvoj u multietnikom drutvu okruenom
razliitim utjecajima. Neke su pak i dalje zadrale obiaje spaljivanja ili
pokapanja mrtvih, a druge su prele na pokapanja tijela mrtvih, posebno
od poetka 8. st.202 Avarodobna groblja od 6. do 9. st. u Karpatskoj kotlini
pokazuju karakteristike razliitih naina pokopa stepskih nomada koji su
dominantni u sredinjoj zoni uz rijeke Dunav i Tisu. Njihova je osnovna
karakteristika pokapanje mrtvog tijela pokojnika esto s kompletnom
nonjom, uniformom i opremom, alatima, drugim prilozima (prije svega
posebno pripremljenom hranom za tu prigodu i hranom blagovanom
prigodom sahrane i karmina (dae)) i konjem s opremom. Sahrane ratnika
s konjem pojavljuju se sve do u 9. st. (Brodski Drenovac). U enskim
grobovima pojavljuju se u veem broju ogrlice s razliitim perlama i
iani nakit, a od kraja 8. st., uz prekide, obine kariice te kariice sa
zavretkom u obliku slova s. Vrlo su esti pokopi u razliitim drvenim
grobnim konstrukcijama ili lijesovima. Taj e se nain pokopa kod elite
proiriti i zadrati tijekom 9. st. Prisutni su razliiti obredi, orijentacije
grobova i razliiti naini polaganja pokojnika u grobnu raku. Zabiljeene
su pravilna orijentacija zapad-istok, ali i orijentacije istok-zapad, sjeverjug, odnosno jug-sjever, s razliitim odstupanjima. esto na odstupanja
utjeu neke prirodne prepreke ili orijentacija prema cesti ili nekim drugim
objektima. Pojedinci su poloeni u lijesove, u grobnim rakama esto
se nalaze ostaci drvene konstrukcije, a prisutni su i pokopi u niama.
Predmeti u grobovima takoer su stvar starih, lokalnih i steenih tradicija,
pri emu e pojedine zajednice prakticirati unoenje vie predmeta i
priloga u grob, kao i odreenih predmeta. esto su tu bile i kompletna
oprema konja i drugi predmeti. Druge su pak zajednice, u odnosu na
njih esto, prilagale vrlo malo predmeta u grobove, esto simbolino, a
esto je i pokojnik bio pokopan u jednostavnoj nonji lienoj metalnih
ukrasa. Koliina i vrsta predmeta u grobovima nije uvijek znak staleke
pripadnosti. Starohrvatska groblja, prije svega ona groblja na podruju
nekadanje provincije Dalmacije, ali i neka panonska (slavenska) groblja
(npr. u okolici Blatnog jezera, Ptuja..) i (vjerojatno) pojedinani pokopi
(Medvedika, Podsused) te velikomoravska groblja pokazuju da je neke

202
78
Ponajbolji primjer za to su ranosrednjovjekovna groblja u Hrvatskoj (na podruju

nekadanje rimske provincije Dalmacije) iako na tome prostoru jo nisu razjanjeni
svi procesi, te jo nije rijeeno da li incineracija uvijek prethodi inhumaciji, te da li dio
doseljenog stanovnitva od poetka koristi inhumaciju (BELOEVI, 1980; BELOEVI,
2000, 7197; PETRINEC, 2009, 5268). Poetak pokopa tijela mrtvih u grobne rake od
8. st. karakteristika je takoer velikomoravskih (moravskih, slovakih, ekih) grobalja
(DOSTL, 1966; DOSTL, 1991, 8182).
zajednice i dio elite zahvatio trend unoenje podosta predmeta u grob ne

samo dijelova nonje u koje spadaju razliiti metalni dijelovi s odjee, ukrasni
i upotrebni predmeti (kresivo, iglenici, ila), osobno naoruanje (npr. no,
saks), ostruge ve i najrazliitiji drugi predmeti (keramike posude, vjedrice,
orue, pribor, kovanice (posebno na grobljima u Dalmaciji i Velikoj Moravskoj),
oruje, ratnika oprema i konjanika oprema). Podosta je teko objasniti kako
se u gotovo isto vrijeme na velikom podruju od Jadranskog mora do Moravske i
eke kotline preko zapadne Panonije pojavljuju isti ili slian inventar i oprema
u grobovima te slini trendovi koje karakteriziraju bogati ratniki grobovi s
ostrugama, sa spatama i drugim orujem. Veliki broj takvih grobova moe se
datirati iza 800. pa bi se dio njih mogao dovesti u svezu s Franakim osvajanjima,
jer se u njima pojavljuje mnotvo predmeta koji imaju porijeklo s toga podruja.
Isto tako oni govore i o zajednicama i pojedincima uspjeno integriranim u novu
dravnu tvorbu, a osjeaju se i pozitivni gospodarski uinci i bogatstvo. Veliki
broj takvih grobova pozicioniran je oko crkava ija izgradnja poinje najranije s
prvim franakim misijama. Upravo iz toga doba (prva treina ili prva polovica 9.
st.) potjeu najraskoniji i najbogatiji grobovi te se u njima pojavljuju najee
vrlo luksuzne ostruge i druga oprema. Danas su takva groblja poznata ponajbolje
iz zapadne Maarske, no vjerojatno da ih treba oekivati i diljem ostale Panonije
ne samo zadravske ve i one s njene june strane.
Groblja s polaganjem tijela pokojnika, tj. inhumacija, s brojnim
razliitostima i odstupanjima, arheoloki su najbolje prepoznatljiva.
Najlake ih je detektirati pa su, samim time, istraivanja takvih nalazita
brojnija. 203 Diljem Karpatske kotline postoje mnogobrojna groblja u kojima
se prakticira pokop tipian za ljude stepsko-nomadskog porijekla te
unoenje brojnih predmeta u grobove. U Karpatskoj kotlini ivjeli su i drugi
etnici (razliite grupe Germana, Romana, romaniziranih starosjedilaca,
Sarmata, Gepida, Sveva, Herula, Langobarda i doseljenih grupa nakon
567./568., prije svega Slavena, Germana i razliitih bugarskih grupa). Dio
germanskih naroda, ukljuujui i razliite grupe starosjedilaca, prilae
predmete u grobove sve do duboko u 6., a neki sve do sredine 8. st. (Alamani,
Bajuvari), a u sjeverozapadnoj Njemakoj sve do prijelaza u 9. st. 204 U
skladu s opim tendencijama tzv. civilizacije groblja na redove do kraja
7. ili do sredine 8. st., ta su groblja postala arheoloki neprepoznatljiva ili
su ipak, zbog odreene izoliranosti, zadrala neke starije karakteristike, a
moda i preuzela i neto od obiaja susjeda.

203
204
Takva koncepcija ponajvie je vidljiva u popisu avarodobnih spomenika avarskog vremena

(ADAM, 2002). Nije bilo uvijek mogue povui jasnu crtu izmeu nalazita i nalaza u
Karpatskoj kotlini i onih nalaza i nalazita gdje se pojavljuje recimo drugaiji ritual pokopa
od onog koji se tradicionalno vee uz Avare (FILIPEC, 2003a, 117143).
STEIN, 1967; KISS, 1992, 35134; FEHRING, 2004, 109112.
79
Povijesni izvori
Sl. 22: Medvedika kraj urevca. Inventar iz sluajno pronaenog pojedinanog groba
(fotografija: Arheoloki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 9798, kat, jed. II. 15a-d).
Ako ne postoje karakteristini predmeti koji bi, eventualno, ponajvie

prema nainu njihova noenja, odredili i njihovu eventualnu etniku pripadnost,
vrlo nam je teko na osnovi samih predmeta i eventualne rekonstrukcije
nonje zakljuiti kojem etniku ili zajednici pojedinac ili cijela grupa pripadaju.
Nesumnjivo se upravo u posljednjim desetljeima 8. st. dogaaju vee
promjene ne samo u Panonskoj nizini nego i na irem podruju od Zakarpaa
do Jadranskog mora u kojem postoji stalna tendencija prijelaza pojedinaca,
obitelji, porodica, zajednica, stalea i itavih grupa, pa i etnika, s incineracije na
prakticiranje polaganja tijela mrtvih, a onda i na polagani prestanak prilaganja
predmeta u grobove. U isto vrijeme, u tim burnim vremenima za avarsko
drutvo, postoji odreena tendencija pronalaska grobalja u kojima se pojavljuje
vrlo malo materijala, najee samo posuda ili no, koji kao da upuuju na
to da je potkraj 8. ili poetkom 9. st. dolo do odreene pojave osiromaenja
drutva pa se i velika groblja na redove vrlo esto zamjenjuju manjim grobljima.
Takva se groblja obino pripisuju grupama stepsko-nomadskog porijekla koje
su osiromaile uslijed dugotrajnog rata s Franakom i nisu mogle nabaviti
karakteristinu robu kao za prijanje pokope. To, naravno, najee nije tono.
Kao to postoje razliita groblja i razliiti naini polaganja tijela mrtvih, tako
postoje i razliiti pristupi polaganju spaljenih ostataka pokojnika. Dva najea
naina: polaganje ostataka spaljenih kostiju i pepela u urnu (keramiku posudu
ili posudu nainjenu od organskog materijala u drvenu posudu ili konatu torbu
(?)) i polaganje u obinu iskopanu raku.
Na junom, rubnom avarskom etnikom podruju od Pomurja i gornjeg
Podravlja (Pkaszepetk Keszthely Zalakomr Murska Sobota Ptujski grad
Lobor) pa sve do donjeg Podravlja i Podunavlja nalaze se groblja na kojima se
prakticiralo polaganje mrtvih, polaganje spaljenih ostataka mrtvih i biritualni
nain pokopa. Isto je i u Panoniji oko Blatnog jezera gdje se prakticirao biritualni
80
pokop. Rije je o grupi Pkaszepetk Zalakomr. Arheoloki nalazi pokazuju

raznolikost nonje u kojoj se prepoznaju slavenski, avarski i germanski
elementi. Poetkom 9. st. razlike u etnikoj pripadnosti razliitih skupina te
populacije jo se uvijek odraavaju u pogrebnom obredu i nonji. Istodobno,
razlike su sve manje, ali ih pojaavaju doseljenici iz razliitih dijelova Karpatske
kotline i Podunavlja. Zbog pomanjkanja nalaza, ne moe se rei da je u ranije
doba izmeu Drave i Save i juno do Save bio preteit jedan ili drugi nain
pokopa. Pokretni nalazi i groblja su rijetki. ee se nalaze groblja na kojima
se prakticirala inhumacija. Razlog tome je jednostavan. Takva je groblja lake
detektirati i istraiti. Time se u kartiranju lokaliteta esto dobiva iskrivljena
slika. Biritualna su groblja takoer rijetka. Prigodom objave groblja na Ptujskom
gradu spominju se ognjita i u njima cijele posude, a takvo to moda se moe
zamijetiti i na drugim lokalitetima.205 U Pkaszepetku, Alsrajk Hatri tbli
i Beliu Zagajcima, kao i na mnogim drugim arheolokim istraivanjima u
junoj, istonoj i srednjoj Europi, pokazalo se da bi trebalo razmisliti je li tu
ipak rije o vie-manje okruglim i ovalnim grobnim jamama, a ne o ognjitima,
iako na njih jako podsjeaju.206 Vie groblja moemo okarakterizirati kao isto
paljevinska. To su dva groblja u Slavoniji, na poloajima Vinkovci Duga ulica 99
i Belie Zagajci. Ondje se moda moe dodati i ranija faza pokopa u Loboru na
poloaju Majka Boja Gorska u Hrvatskom zagorju (dalje u tekstu Lobor MBG),
kao i neki slovenski lokaliteti, primjerice u Prekomurju Popava pri Lipovcih kod
Murske Sobote, kao i vie sigurnih i moguih poloaja u Sloveniji i sjevernoj
Bosni.207 Njima treba pridruiti i slina groblja iz zapadne Maarske. Groblje
u Beliu Zagajcima datira oko 800., ba kao i grob i ranija faza groblja u
Loboru MBG nakon koje slijedi inhumacija i grobovi koji se ravnaju prema
sagraenim crkvama. Groblje u Beliu Zagajcima smjeteno je u stepskom
miljeu, na stratekoj poziciji na pjeanoj gredi izmeu rijeka Karaice i Drave,
uz prometnicu koja povezuje antiku Jovaliju, dananje Valpovo sa Sopijanama,
dananjim Peuhom.208 Ta manja zajednica svoje je mrtve ondje pokapala kratko
vrijeme. Istraena je cijela povrina groblja i evidentirano je tridesetak grobova.
Preteno je rije o pokopima u obinu jamu, potom slijede pokopi u urne koje
su, takoer, bile poloene u ire grobne jame, a u jednom je sluaju otkriven grob
bez zemljane urne. Rije je o pokopu u neki organski materijal iji se ostaci nisu
ouvali. Urne su bile izraene od slabo proiene gline bez uporabe lonarskog

KOROEC, 1950; KOROEC, 1999, 43; IVANIEK, 1949, 111144; DIMITRIJEVI, 1957,
2138; BOJI, 1984, 211222; ADAM, 2002, passim.
SEKELJ IVANAN TKALEC, 2006, 141212; FILIPEC, 2008, 2730; FILIPEC, 2009b,
347357; FEKEA, 1989, 211213; PLETERSKI, 2008, 3339; AVEL, 2008, 6570.
205
206
207
208
REMONIK 1951a, 392 (spominje ognjita za dae); SS, 1973; FEKEA, 1989, 211
(Bosanska Raa); SS SALAMON, 1995; SZKE, 1996, 61146; FILIPEC, 2008, 2730.
FILIPEC, 2009b, 2139. Tim nalazitima valja pribrojiti nove lokalitete, preteno
naseobinske, otkrivene u posljednje vrijeme diljem sjeverne Hrvatske (SEKELJ IVANAN,
2010).
81
Povijesni izvori
kola ili uz uporabu primitivnog lonarskog kola, s puno kamenia, pijeska i

drugih primjesa. Vrlo sline su pronaene kako na poloaju u Vinkovcima
Duga ulica 99 tako i na drugim grobljima i naseljima diljem Karpatske
kotline.209 Uobiajeno je da se sline male posude pronalaze kao prilozi u
avarodobnim grobovima. U urnama su pronaeni vei komadii ljudskih,
ali i ivotinjskih kostiju. U grobnim jamama bez urni pronaeni su, uz
ostatke gara i pepela, ulomci grubo izraenih keramikih posuda ukraenih
tipinom eljastom valovnicom. U osnovi je rije o prilino neuglednom
groblju, na kojem se pojavljuju male, rukom izraene posude, kao i one
na sporo rotirajuem kolu. Takvi su predmeti bili opa karakteristika
slavenskih groblja od 5. do 7. i tijekom narednih stoljea.210 Na groblju je
uniten, vrlo vjerojatno, vei broj grobnih jama bez urni, s obzirom na to da
se one nalaze na vrlo maloj dubini, a veina se pojavljuje ve u humusnom
sloju. Na podrujima s dugim kontinuitetom ivota na istom mjestu gotovo
je nemogue oekivati sline nalaze, to znai da smo uskraeni za mnoge
podatke. Moda je posljedica toga to zapravo uope ne poznajemo slavenska
paljevinska groblja u veem dijelu Panonije.
U dijelovima avarskog podruja naseljavanja valja oekivati da pojedinci
i cijele skupine Slavena poinju pokapati tijela svojih mrtvih, bez spaljivanja,
vrlo brzo nakon zauzimanja nove zemlje. Tijekom 8. i u prvim desetljeima
9. st. treba oekivati grobove u kojima se kao prilog nalaze cijela posuda i
razliiti drugi predmeti, dakle valja oekivati onu tzv. grupu s keramikom
kako ju je u svojim radovima opisala Paula Koroec.211 Grobovi tzv. grupe s
keramikom dobro su dokumentirani ne samo u Sloveniji ve i u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj i Transdanubiji. U Sloveniji i sjevernoj Hrvatskoj, naalost, samo
pojedinani grobovi poput Turnia kod Ptuja, Podsuseda, Medvedike, Novog
ia, Torec Cirkvia i manjeg groblja u Velikoj Gorici pokazuju da se i tu
prakticira polaganje mrtvog tijela s prilozima, najee keramikim posudama.
Isti ili slian obred prakticira se na grobljima sjeverno od rijeke Drave poput
Ptujskog grada, Letenyea, Torec Jegenia, Zalavrske aglomeracije, Keszthely

209
210
211
82
Na lokalitetu Pkaszepetk (Zaladska upanija) istraeno je veliko biritualno groblje koje

se datira od 6. do 9. st. Na groblju su istraeni tipini pokopi u grobne rake (inhumacija),
ali je isto tako istraeno oko dvije stotine paljevinskih grobova. Ostaci pokojnika nalaze
se u urnama ili u obinim jamama (SS SALAMON, 1995). Definirani pokopi u obine
jame zabiljeeni u tom dijelu Panonije utjecali su na definiranje problema i mijenjanje
metoda istraivanja grobova toga razdoblja juno od rijeke Drave. Popis svih poznatih
i pretpostavljenih paljevinskih grobalja vidi kod: SEKELJ IVANAN TKALEC, 2006,
164167.
SEKELJ IVANAN TKALEC, 2006, 164167.
KOROEC, 1979; KOROEC KOROEC, 1953, 181270; SIMONI, 2000, 9293;

SIMONI, 1981, 160163; SIMONI, 1986, 217228; SIMONI, 2000, 9293; VINSKI,
1970, 135158; VINSKI, 1978, 143208; VINSKI, 1981, 465501; FILIPEC, 2009,
113124; KRZNAR, 2013, 6768.
Fenkpuszte, Nagykanizsa Palinu.212 Taj je zapadni rubni prostor Avarskog

Kaganata, vjerojatno, preteno bio naseljen Slavenima. Slaveni nisu samo oni
koji spaljuju svoje mrtve, ve je tijekom suivota s drugim grupama dio njih
mijenjao nain pokopa svojih mrtvih. Zdenko eravica, voditelj arheolokih
u Bagrui u Petoevcima, napisao je da se pretpostavljeni paljevinski grobovi
pojavljuju u redovima s grobnim rakama u kojima su poloena tijela mrtvih.213
Sl. 23: Belie-Zagajci. Paljevinski pokop - ostaci spaljenog pokojnika, prilozi s garom i
pepelom poloeni u obinu jamu (prema: FILIPEC, 2008a).
Sl. 24: Belie-Zagajci. Paljevinski pokop - ostaci spaljenog pokojnika poloeni u

keramiku posudu (prema: FILIPEC, 2008a) .

212
213
KOROEC, 1950; KOROEC, 1951, 1830; SS, 1963; SS, 1973; SS, 1984; MLLER,
1992, 271336. MLLER, 1995, 91100; SOKOL, 1996, 83100; KOROEC, 1999; SEKELJ
IVANAN, 2004, 109128; SEKELJ IVANAN, 2007, 419427; SS, 1973; SZKE, 1992,
841968; SZKE, 2008, 4156; EPER, 1955, 4557; TOMII, 1985, 209230; TOMII,
1996, 151161; TOMII, 2010, 93112; VINSKI, 1970a, 135158; VINSKI, 1978, 143
208; VINSKI, 1981, 465501; FILIPEC, 2009, 113124; SZKE, 2010a, 3546, etc.
ERAVICA, 1986, 124196; FEKEA, 1989, 219220; TOMII, 2010a.
83
Povijesni izvori
Moda je najbolji primjer razliitih grupa koje prakticiraju, gotovo u isto

vrijeme, razliit nain pokopa prisutan oko Blatnog jezera gdje su postojali obiaji
prilaganja podosta oruja i opreme u grobove, kao to je to sluaj u Keszthely
Fenkpuszti ili pak nailazimo na pokope sa specifinim ritualom kakav je
zabiljeen u Sopronkhidi (skupina Sopronkhida Pitten - Pottenbrunn),214
sve do uobiajenih grobova u kojima se pojavljuje pokoja naunica i, najee,
no ili kresivo i posuda, kao to je to npr. sluaj u Letenyu, Kaposvru ili Torecu
Cirkviu. Ipak, veinom se nailazi na prazne grobove kakvi se nalaze uokolo
samog Zalavra.215 Slaveni nisu od poetka isti, ve se u mnogo emu razlikuju
pa tako moemo oekivati da ti isti Slaveni ili slavenski narodi u novoj domovini,
gdje su se pomijeali s razliitim drugim narodima, dobivaju razliita svojstva
i posebnu kulturu. Nije mogue oekivati jedinstvenu slavensku kulturu u
Karpatskoj kotlini jer ona ne postoji ni na podruju odakle su te grupe dole.
Bizantski, romanski, franaki, velikomoravski, bugarski te hrvatski utjecaji u
mnogoemu su utjecali na tamonje narode. Avarska komponenta, budui da su
Avari obiljeili ove prostore i njima dominirali nekoliko stoljea, vrlo je vana,
kao i germanska i kultura pokopa starosjedilaca unato tomu to je njih ve u
8. st. podosta teko pratiti. Juni dijelovi Panonije posebno oni okrenuti prema
granici s Dalmacijom (zalee Siska) nesumnjivo je bilo pod jakim utjecajem
jadranskog priobalja i tamo naseljenih Hrvata i njihovog kneevstva (njihovih
kneevstava). Hrvati, kako to pokazuju arheoloka istraivanja, kao i povijesni
izvori igrali su vrlo vanu politiku ulogu u 8. i 9. st. te su utjecali na susjedne
oblasti.
Teko je razlikovati kranski od poganskog pokopa, jer prilozi u grobu
ne opredjeljuju grob a priori kao poganski ili kranski. To nam je posve jasno
kad pogledamo poprilino dugo zadravanje priloga u grobovima franakoalamanskog, pa onda i bajuvarskog stanovnitva, sve do sredine 8. st. Slaveni
su se, poput Avara, mogli susresti s kranstvom jo u svojoj staroj domovini.216
Malo tko moe dvojiti da je rije o kranima, tim vie ako se pokop nalazi u
nekoj memoriji, kapeli ili na groblju uz crkvu. Oito ne postoji neki nain pokopa
koji bi, u to doba, bio zadan za krane, osim to postoji praksa koja nasljeduje
tradicije Mediterana, Bliskog istoka i judeo-kranstva koje, smatramo, u
to doba zaziru od priloga u grobovima. Ta praksa postaje dominantna zbog
kasnoantikih rimskih tradicija i zbog jakih utjecaja s Mediterana i bizantskog
prostora. Svaki grob s prilogom nije poganski, a velik broj grobova s prilogom jest

214
215
216
84
TRK, 1973; FRIESINGER, 1975-1977; SZKE, 2008, 4156. Prema B.M. Szkeu
(SZKE, 2010a, 4748) u Transdanubiji postoji: stupanj Ia, faza Zalakomr: poetak 9. st.
to je zadnja faza pokopa na avarskim grobljima; stupanj Ib, faza Sopronkhida ili grupa
Sopronkhida-Pitten-Pottenbrunn: do druge treine 9. st. Tipino za ovu grupu su: pokopi
domaih ivotinja, a u nonji se pojavljuju jednostavne iane naunice, perle zapadnog
porijekla i oruje; II. stupanj ili faza Mosaburg (Blatnograd), s tri ili etiri (?) podfaze, poinje
830. 840.-tih godina nakon uvrivanja franake uprave u Panoniji i traje do 900.
KRZNAR, 2013, 6768, sl. 4 (vjerojatno pokop u drvenom lijesu).
VIDA, 2002, 179209. O tome: KATII, 2007, 222.
kranski.217 Vrlo je vano napomenuti da mnoge zajednice, pa tako i velik dio

germanskih i slavenskih kod spaljivanja mrtvih nisu prilagale predmete ve je,
na lomai, gorjelo mrtvo tijelo s darovima, posudama i hranom. Druga se hrana
blagovala prigodom pokopa. Neke zajednice koje nisu prakticirale spaljivanje
pokojnika s prilozima, prije svega metalnim predmetima kojima su se sluili za
ivota, najvjerojatnije to nisu inile ni kad su prele na polaganja tijela mrtvih, a
ako su, nakon prijelaza na inhumaciju, poele prilagati predmete, tada se treba

217
Problem poganstva i kranstva prisutan je u raspravama koje se bave starohrvatskom ili dalmatinskohrvatskom kulturom od samog poetka bavljenja tom kulturom. Zahvaljujui bogatstvu predmeta,
posebno u odreenim razvojnim fazama, kao i razliitim nainima pokopa, arheoloka je znanost tu
kulturu postavila uz bok najvanijih kultura ranosrednjovjekovne Europe. Ljubo Karaman je 1940.
(KARAMAN, 1940) objavio rad: Iskopine drutva Bihaa u Mravincima i starohrvatska groblja u
kojem e, prema stanju istraivanja do tridesetih godina 20. st. dati okvirnu kronologiju starohrvatskih
groblja. Ta rasprava utjecat e na istraivae u narednim desetljeima jer su jasno i programatski
vrlo dalekovidno postavljane neke smjernice u izuavanja materijala. Uz izmjene i dopune okviri
kronologije koju je on tada postavio zadrat e se u nekim oblicima sve do danas pa su vidljivi i u
knjizi Maje Petrinec (PETRINEC, 2009) koja je u posljednje vrijeme dala sliku toga podruja. Openito
od Karamanova doba starohrvatska groblja dijele uglavnom na tri do pet faza. Gotovo svi zapoinju
s neznaboakom ili poganskom fazom (Lj. Karaman), horizontom bez crkava (Duan Jelovina:
JELOVINA, 1976) ili paljevinskom fazom (Janko Beloevi (BELOEVI, 1980; BELOEVI, 1997, 101
140; BELOEVI, 2000, 7197) i M. Petrinec (PETRINEC, 2009). Druga faza je kod Lj. Karamana i D.
Jelovine razrada groblja s kranskim nainom pokopa, kod J. Beloevia kosturna groblja s poganskim
nainom pokapanja, a kod Maje Petrinec groblja s poganskim nainom pokapanja. Trea faza i naredne
faze ve su posljedica postavki prvih dviju faza pa se one odnose na grobove starohrvatske kulture
nakon 1000. (Lj. Karaman), kasnosrednjovjekovna groblja (Jelovina), kosturna groblja na redove s
karakteristinom dalmatinsko-hrvatskom kulturom (9. 11. st.) i (etvrta faza) istodobna groblja oko
crkava (J. Beloevi) ili groblja s kranskim znaajkama pokapanja (Petrinec). Gotovo sve kronologije
starohrvatskog razdoblja uz varijacije razrauju poganski period (samo kosturna ili paljevinska
groblja) i kranski horizont. Napokon se izdvaja kasnosrednjovjekovna faza kao prirodni nastavak
razvoja groblja. U literaturi se pojavljuju i druge kronoloke sheme (vidi pregled kod Vladimira Sokola
(SOKOL, 2006, 1428) i Maje Petrinec (PETRINEC, 2009). Vladimir Sokol zapoinje svoj nacrt faza
materijalne kulture s I. horizontom (ili ranim/poganskim/): (nekropole tipa Nin drijac, Velika
Gorica kraj Zagreba) s 795. i ta I. faza traje do 850./855. najkasnije do 870-ih; II. horizont (ili srednji/
klasini/): (nekropole tipa Kai Grede, minj) 850./855. do 1090./1110. (od 1090-ih poinju se
naputati) i zadnji III. horizont (ili kasni (nekropole tipa sv. Martin na Ivinju, Sv. Petar u Selinama) koje
traju do 1450., zatim se poinju naputati pred Turskim provalama (SOKOL, 2006, 101143). Maja
Petrinec je tri faze razvoja groblja (paljevinska, s poganskim i kranskim obiljejima) ralanila na
podfaze. U hrvatskoj je arheologiji prevladalo miljenje da je osnovna znaajka groblja s kranskim
nainom pokopa nedostatak priloga, odnosno bilo kakvih priloga koji ne pripadaju odjei ili osobnom
nakitu pokojnika. M. Petrinec razraujui poganstvo i kranstvo na grobljima u Dalmaciji i Panoniji
napominje da podjelu na poganski i kranski horizont ne treba shvatiti doslovno jer je proces
kristijanizacije dugotrajan i razliitog je stupnja na razliitim podrujima (PETRINEC, 2010, 10). Ono
to je vrlo zanimljivo u njezinoj ralambi, a to pretpostavlja groblja uz crkve s fazom ukapanja od
8., a ne, to je uobiajeno kod veine drugih, od 9. st. Velik utjecaj na razmiljanja arheologa koji
su se bavili Panonijom izvrio je Zdenk Va (VA, 1954, 51104.) koji je bjelobrdsku kulturu,
zajedniku kulturu Slavena i Maara podijelio u tri stupnja, pri emu I. stupanj obiljeavaju poganski
pokopi i mnoina razliitih predmeta, u II. stupnju podjednak broj kranskih i poganskih pokopa, a
u III. stupnju prevladavaju kranski pokopi. Njegova kronologija, iako je danas vie ne spominje, vrlo
je prisutna pa se kombinirajui uz Karamanove postavke dijeljenje groblja na poganske i kranske s
istom ili slinom interpretacijom ouvalo do danas. Groblja tzv. bjelobrdske kulture nalaze se diljem
panonske nizine i postoje odreene regionalne specifinosti. Glavna specifinost onih u slovenskom,
hrvatskom i bosanskom dijelu Panonije jest ta da su poganski pokopi vrlo rijetki, a prema nainu
pokopa vidi se da sva ili gotovo sva groblja pokazuju kranske osobitosti, odnosno da je rije o
ljudima koji su prihvatili trendove prisutne od 10. st u kranskoj zapadnoj i junoj Europi (FILIPEC,
2012).
85
Povijesni izvori
zapitati je li to kranski ili neki drugi utjecaj (avarski, alamanski, bugarski.), a

moda je samo rije o tome da su pokopali svog lana zajednice u nonji, opravi
ili uniformi koju je svakodnevno nosio. Kad je rije o prilaganju hrane, situacija
je slina pa se, kod onih koji su prije prilagali hranu to nastavilo i dalje. No to vie
nisu bili spaljeni ostaci, ve konkretni prilozi, a od njih e ostati kosti ivotinja
i, obino, po jedan lonac. Glavna promjena za te zajednice, porodice i pojedince
uinjena je promjenom rituala pokopa, prijelazom s incineracije na inhumaciju.
Nalazi li se u grobu neto ili ne nalazi, manje je bitno.
Sl. 25: Tipovi groblja izmeu 800. i sredine 12. st. Nakon 800. polagano se naputa
incineracija te postoji stalna tendencija da se svi pokopi premjeste oko crkve i da se
formira upsko groblje. Proces tee polagano pa se kroz cijelo promatrano vrijeme (9.
12. st.) ponajvie identificiraju groblja na redove i groblja bez crkvi. Proces konano
zavrava sredinom 12. st. kad se u veem dijelu zemlje premjetanjem groblja oko crkve.
Osim analize u grob priloenih predmeta i analize nonje umrloga,

vrlo su vane, kod donoenja odreenih zakljuaka, okolnosti pokopa,
nain pokopa, orijentacija i drugi grobni rituali koji nam mogu pomoi u
razluivanju jednog rituala od drugog, ako je to kod polaganja tijela mrtvog
uope mogue u pojedinim zajednicama. Vrlo je bitna orijentacija rake, ali
i tu ima odstupanja, to se opet razliito tumai. Pogrebni ritual u kojem
se palila vatra iznad groba ili unutar grobne rake bio je vrlo rairen meu
86
slavenskim zajednicama izmeu rijeka Labe i Visle, a meu Hrvatima i drugim

Slavenima pojavljivao se rjee.218 Dugo zadravanje poganskih obiaja kod
nekih kranskih naroda, zajednica i porodica oteava to razluivanje. Tu se
misli na prilaganje pojedinih svakodnevnih predmeta i hrane, ostavljanje darova,
unitavanje inventara iznad pokojnika poloenog u grob ili iznad groba itd. Postoje
razliiti odnosi misionara prema takvim tradicijama pokopa i takvi obiaji se ne
brane uvijek u svakodnevnoj praksi. Uz sve to, stara vjerovanja pojedinih grupa
proimala su se s grupama pod utjecajem kranskih (ili idovskih ili arapskih,
tj. muslimanskih) misionara, koji su primili kranstvo bilo od rimskih bilo od
bizantskih ili pak od franakih strana (ili idovstvo ili islam s istoka). Slaveni, Avari
(u openitom smislu rijei narodi stepsko-nomadskog porijekla), razliite druge
grupe i pridolice u Panonskoj nizini prakticirali su svoju vjeru dugo i nesmetano
jer je odnos avarodobnog drutva prema vjeri i religijama, kako nam to potvruju
arheoloka istraivanja, bio posve indiferentan. O tome najbolje svjedoe groblja s
razliitim ritualima pokopa. Razliite zajednice ivjele su jedne s drugima ili jedne
pokraj drugih, ali su imale isto mjesto za pokop svojih mrtvih. Situacija se mijenja
potkraj 8. st., kad su srednja i zapadna Europa poele dolaziti pod sferu utjecaja
velikog i monog Franakog Kraljevstva, a o tom utjecaju posredno nam svjedoe
mnogobrojni sluajni nalazi karolinke opreme i oruja.219
Sl. 26: Donji Petrovci (Srijem). Bizantska zlatna

naunica, 8. st. (prema: Germanen Hunnen und Awaren,
Schtze der Vlkerwanderungszeit, Nrnberg, 1988, T.
21, V,15).
218
219
PETRINEC, 2009, 112.
Medvedika kraj urevca (VINSKI, 1978, 143208; SIMONI, 2000, kat. br. II. 15, 9293);
Pojasni jeziac s floralnim ukrasom otkrivenim na vieslojnom arheolokom nalazitu u
Sotinu (Cornacum) koji datira na kraj 8. st. (TOMII, 2013, 5370). Damascirani dvosjeni
franaki ma, tzv. posebnog tipa, s drvenim rukohvatom balaka i jedinstveni nalaz stremena
tordirane uice s poloaja Prelog Cirkovljan-Diven, odnosno predmeti iz razorenog groblja
s poloaja Prelog ljunara u kojem su naeni ulomci keramike posude, oruja i jahae
opreme (TOMII, 1985, 209230; VIDOVI, 2000, 100; VIDOVI, 2000a, 100104;
TOMII, 2002, 129141; TOMII, 2007, 6172; TOMII, 2010, 93112). Bez jasnog
konteksta ranokarolinki predmeti potjeu iz ljunare Jegeni kraj Koprivnice uz obalu
rijeke Drave. Rije je o dva franaka damascirana koplja s krilcima datiranim na svretak 8.
st. (SEKELJ IVANAN, 2004, 109128; SEKELJ IVANAN, 2007, 419427).
87
Povijesni izvori
Sl. 27: Podsused (Zagreb). Inventar iz sluajno pronaenog groba prigodom obavljanja
poljoprivrednih radova. Naknadnim rekognosciranjem utvreno je da se vjerojatno radi
o pojedinanom grobu i da na spomenutom nalazitu nema drugih grobova (fotografija:
Arheoloki muzej u Zagrebu; prema: SIMONI, 1999, 9798, kat, jed. II. 25a-b).
Prema svemu moemo iitati da je u Donjoj Panoniji kristijanizacija

provedena tijekom 9. st., i to vrlo uspjeno. Ona se sustavno poela provoditi
nakon konanog zauzimanja Avarije. Groblja s polaganjem tijela umrlog i
orijentacija zapad-istok i groblja s kontinuitetom svjedoe o tome da su taj dio
Panonije nastanjivali ljudi koji su postali krani. Poganski pokopi se, ili ono
to se nama ini kao poganski pokopi, a najee je rije o novoj i drugaijem
nainu pokopa mrtvih, nakon sredine 10. st., pojavljuju samo izuzetno i to samo
sjeverno i istono od Blatnog jezera koje je dolo pod utjecaj novodoseljenih
Maara. U okolici Blatnog jezera prisutne su tri glavne grupe groblja u 9. st.220 U
Zalavru i okolici se nalaze groblja tada ve kristijaniziranog stanovnitva oko
crkava (to je trend koji je zahvatio onodobnu politiku elitu ne samo u Gornjoj
ve i u Donjoj Panoniji i susjednim oblastima recimo u Dalmaciji i Liburniji), u
njegovoj blioj i daljnjoj okolici groblja na redove s drugaijim karakteristikama
(groblja tipa Keszthely Fenkpuszta), a podalje od sredita i jai tradicionalni
i poganski utjecaji pa i paljevinska groblja (Alsrajk Hatri tbla). Proces
izgradnje crkava kree ve s prvim misionarima, ali se sva groblja jo dugo nee
premjestiti oko njih. Taj proces u Panoniji, posebno u hrvatskom dijelu Panonije
jo nije dovoljno rasvijetljen. Groblja bez crkve brojem znatno premauju ona oko

220
88
SZKE, 1991, 11. U kronolokom smislu to bi otprilike odgovaralo II. stupnju ili
fazi Mosaburg (Blatnograd) prema ralambi iz 2010 ((SZKE, 2010a, 4748). Vidi
biljeku 214.
crkava u to doba i u Dalmaciji i Liburniji (Hrvatsko kneevstvo).221 Daljnja pojava,

ne samo predmeta u grobovima ve i amanskih rituala (primjerice groblja tipa
Sopronkhida) pokazuje nam da je proces kristijanizacije tekao polagano, da su
novi obiaji polako prihvaani, a da su stari podosta dugo zadrani.222 Nakon
obreda najee cijela zajednica blaguje pripremljene ivotinje koje su uzgajali
ili lovili, a nakon obreda kupile su se kosti i drugi ostaci s paljevine i polagali se
izravno u jamu, to je stara tradicija ili se pepeo stavljao u za to pripremljenu,
najee keramiku, posudu. Vrlo je teko odvojiti ljudske kosti od kosti ivotinja,
stoga se sve skupilo i polagalo u jamu. O takvom obredu najbolje svjedoi
urna iz Lobora MBG pronaena prigodom pranjenja jame od stupa drvene
crkve sagraene na poetku 9. st. Utvreni humani ostaci odraslog ovjeka u
keramikoj posudi nesumnjivo govore o tome da je ona sluila kao urna.223 U
unutranjosti posude pronaeni su, uz humane ostatke, i ostaci goveda (starog
do 4 god.), ovce ili koze, jelena i svinje (starosti oko 6. mjeseci) koji su s njim bili
spaljeni.224 Pojedini sitni komadi animalnog porijekla (odojak) oito su nakon
gozbe u ast pokojnika (daa, karmina) skupljeni i poloeni u istu posudu. Osim
mlade svinje (odojka) sve druge kosti ivotinja su spaljene, pa je vrlo vjerojatno
da je njihovo meso bilo poslueno prigodom obreda spaljivanja i pokopa za
okupljene prigodniare. Razliite vrste ivotinja kojima su se gostili prilikom
pogreba posredno govore o imovinskim mogunostima porodice pokojnika ili
zajednice. Pokop je bio jedan od naina okupljanja zajednice prigodom kojeg se
ispraao njezin preminuli lan, to snano podsjea na praksu koja je vrlo esto

221
222
223
224
Na vladarskom posjedu u Bijaima, osim grobova oko Sv. Marte, otkrivena su jo dva
groblja 9. 10. st., Stombrate i Lepin, a na putaljskome posjedu (sv. Juraj) bilo je vie ranih
grobalja bez crkve, npr. Glaviine u Solinu, a u zaleu je taj omjer jo izrazitiji (BURI,
2001, 253254; PETRINEC, 2009, 100).
O nainu pokopa u Sopronkhidi: T0ROK, 1973, 59, 62.
Vrlo je zanimljivo da je na groblju u Nagykanizsa Palinu u grobu s pokopanim mrtvacem

naena gotovo identina posuda kao prilog. Jo jedan dokaz da se ljudi razliitih tradicija
u relativno isto vrijeme (groblje je datirano u kratko vrijeme oko sredine 9. st) koriste
slinim predmetima, ali isto tako da je to vrijeme velikih migracija i trgovine. O tome
opirno vidi kod: SZKE, 1992, 841968.
Osteoloka analiza animalnih ostataka utvrdila je prisutnost domaeg goveda (Bos taurus,
L) s fragmentom distalnog dijela lijeve nadlaktice (humerus) i brojne ulomke dijafize iste
kosti, kao i proksimalni fragment prsta (phalanx) i proksimalni fragment lijeve petne kosti
(calcaneus). Svi su uzorci spaljeni. Svinja (Sus scrofa sp) je ouvana s tri ulomka: sjekuti
gornje eljusti (maxilla), trn (processus spinosus) prsnog kraljeka (vetrebra thoracica)
koji nije spaljen (nije gorio na lomai ve je ostatak od prireene gozbe uz pokop),
fragment sjekutine kosti (os incisivum) i ostatak vrlo sitnih ulomaka dugih kostiju koji
su svi spaljeni. Ovci ili kozi (Ovis aries, L./Capra hircus, L) pripadaju ostaci spaljenih dugih
kostiju, a od divljih ivotinja naen je ulomak spaljene duge kosti jelena (Cervus elaphus,
L). Starosna dob domaeg goveda (Bos taurus, L) nije prelazila 4 godine, a starosna je dob
svinje iznosila oko 6 mjeseci. Osteolokom analizom utvreni su humani ostaci i to tri
fragmenta dugih kostiju: fragment goljenice (tibia) i dva fragmenta dijafize natkoljenice
(femur). Uzorci pripadaju istoj individui starosne dobi od 25 do 29 godina. Sve je bilo
izloeno velikoj temperaturi gorenja od 700 800C (FILIPEC, 2009b).
89
Povijesni izvori
prakticirana od prapovijesnih vremena do danas. Najvie to misionari mogu

uiniti jest to da pogrebni ritual, kada ljudi pokraj odra blaguju hranu (daa),
pretvore u crkveni obred, a goenje pokuaju pomaknuti nakon sahrane jer
crkveni obred sahrane nije sveti sakrament. Ako je goenje pomaknuto nakon
sahrane, vjerojatno nee biti priloga u grobu. U zapadnom dijelu kaganata,
izmeu rijeke Enns i Beke ume, zapoela je jaa bavarska kolonizacija, a ona
je posve izmijenila naseobinsku sliku u tom dijelu, kao i u zapadnim dijelovima
Donje i Gornje Panonije, pa tako poganski nain pokopa, u kojem se hrana
prilagala u grob, iezava.
Sl. 28: Shematski prikaz naina pokopa kod pojedinih populacija (naroda) i to u staroj
domovini, u novoj domovini i nakon mijeanja razliitih grupa iza 800.
90
B. Franaka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.
a) Pacifikacija Avarije, avarski ustanci i slavensko-avarski sukobi

Avarija je pacificirana do 803., ali ni tada nisu zavrile borbe i sukobi
jer su Avari i dalje pruali otpor Francima. U isto vrijeme neki su se Avari
upleli u sukobe sa Slavenima, svojim prijanjim podlonicima i saveznicima.
Avarska je stvarna mo bila u opadanju ili vie, realno, nije postojala,
posebno nakon bugarskog zauzimanja istonih dijelova Avarije oko 804.
U tom istonom dijelu Kaganata zamjetan je demografski pad jer su i oni
sudjelovali u ratu. Naredno je vrijeme u znaku Slavena, njihovih negdanjih
podanika i saveznika, koji su ih poeli ugroavati i ija su kneevstva imala
sve veu ulogu. 225 To je vrijeme vrlo vano jer se do treine 9. st. odravaju
pokopi na grobljima s dugim kontinuitetom. Mnoga kasnoavarodobna
groblja, prema predmetima u njima i nainu pokopa, datiraju do poetka
9. st. (oko 800.), tada nastupa iznenadan prekid, a slino je i s jedinim,
za sada, cjelovito istraenim slavenskim paljevinskim grobljem u Beliu
Zagajcima. Ono je izrazito vano zbog toga to se na njemu pojavljuje
prekid ukapanja u isto vrijeme kad i na drugim avarodobnim grobljima sa
stepsko-nomadskim nainom pokopa ili openito na grobljima na kojima
se prakticira inhumacija. Moda to ide u prilog tezi da je rat ostavio sline
posljedice na obje skupine (ako se one uope mogu prema tome odreivati
- lingvistika, odnosno toponomastika, zasigurno nije pouzdana u tome
iako ona poznaje samo slavenske ili predslavenske toponime). Uostalom,
nain pokopa potkraj 8. i poetkom 9. st. ne moe biti jedino mjerilo za
odreivanje etnike ili klanske pripadnosti. tovie, zasigurno je takvo
odreivanje ve do sredine 8. st. u mnogoemu upitno. Postoje opravdana
miljenja da je velik dio Avara, do kraja 8. st., govorio slavenskim jezicima
(to bi se moglo zakljuiti po tome to nemamo sauvane avarske, ve samo
slavenske toponime, pa ak ni ondje gdje je zabiljeena velika koncentracija
avarodobnih groblja sa stepsko-nomadskim karakteristikama izmeu
Dunava i Tise), a da su se njihova kultura i obiaji sve vie pribliavali
i postajali obiaji populacija koje su opstale tijekom 9. st. 226 Moda

225
226
Vidi prethodne opaske!
Slavenizacija Avara, kako onih na zapadu tako i onih to su doli pod bugarsku vlast jest
vrlo mogua, iako za to nema nekih vrstih dokaza. Jezik je samo jedan od elemenata koji
odreuju neku zajednicu, ali upravu taj element arheoloka istraivanja najslabije mogu
potvrditi, tim vie ako nema sauvanih pisanih izvora. Arheoloka istraivanja konstantno
potvruju heterogeni kulturni sastav stanovnitva u Panoniji u 9. st. to su obiljeja Avara
u Panoniji i koja je njihova daljnja sudbina u 9. i 10. st. tema je koja jo nije zadovoljavajue
objanjena (BNA, 1971, 324329).
91
Povijesni izvori
ponajvie razliku ipak ine razliite grupe koje su ulazile u Avarski Kaganat
iz istonih krajeva i sa sobom donosile odreene specifinosti poput
ustrajanja na pokopu konja uz ratnike, donoenja noviteta iz stepe, sve do
posve novih rituala, pa i onih teko objasnivih, ako je vjerovati da su se
menore iz elareva zaista nalazile iznad grobnih raka. 227 Avarski Kaganat
bio je useljeniko podruje i njihova demografska baza, izmeu ostalih,
bila je istono, iza Karpata, u bliskim istonoeuropskim i srednjoazijskim
stepama meu tamonjim kaganatima. Nakon tekih poraza na zapadu,
Bugari su upali u istone dijelove Kaganata, u Potisje i Sedmogradsku te
su stavili velik dio tog prostora pod svoju kontrolu. To se zbilo oko 804.,
a svakako prije 807. kad je zapoeo bugarsko-bizantski rat. 228 Time ne
samo da su otklonili viestoljetnu opasnost ve su zauzeli strateki vrlo
vane punktove za daljnja napredovanja i vraanje izgubljenih teritorija,
ali i proirili svoju zonu utjecaja daleko prema sjeveru i zapadu. Bugarsko
zauzimanje istonih dijelova Kaganata napokon je dovelo do kraja rata
s Avarima na zapadu. Franaka je napokon mogla poeti s ureivanjem
zemlje. Godine 814. Avari su se zajedno s Bugarima i Slavenima spominjali
u Krumovoj vojsci kod opsade Carigrada, ime se potvruje pretpostavka
da su i oni tada uli u savez s Bugarima.229 O plovidbi bugarske vojske
Tisom svjedoi natpis sa spomenika kana Omurtaga (814. 831.) gdje se
spominje utapanje bugarskog voe (tarkan) (O)negavona. 230 O daljnjem
ivotu Avara, tijekom 9. st., na teritoriju istono od Dunava i Tise, svjedoe
groblja, naselja i sluajni predmeti na kojima je primjetno zadravanje
starih obiaja pokopa. 231 Karakteristinih bugarskih naselja, groblja ali ni
pokopa, na tom podruju nema jer oni najee nisu podizali naselja izvan
svoga matinog podruja, i jer se nakon pohoda vraaju svojim domovima.
Jedan dio Avara ostao je ivjeti i u drugim dijelovima Panonije, pa tako i u
okolici Blatnog jezera i u Poekoj kotlini, gdje su moda najvidljiviji juno
od rijeke Drave.

227
228
229
230
231
92
BUNARDI, 1978-1979, 3367; BUNARDI, 1980; BUNARDI, 1985. Prema prilozima

u grobovima groblje na poloaju Ciglana kraj elareva moe se datirati u kraj 8. i poetak
9. st., a vrlo je zanimljivo da je radiokarbonskom analizom (C-14 metoda) dobiven znatno
drugaiji datum: groblje je datirano u 981. (BUNARDI, 1978-1979, 52). Postojala su
miljenja da je rije o Kazarima koji su emigrirali u kasnoavarsko vrijeme ili Kavarima koji
su doli s Maarima u vrijeme njihova zauzimanja zemlje (ADAM, 2002, 90). Pokopana
populacija ima mnogo mongoloidnih elemenata. Popis cjelovite literature o lokalitetu vid
kod: BUGARSKI, 2008, 447 i biljeka 16.
KOMATINA, 2010, 66 i biljeka 40.
Scriptor Incertus, 347.1113; KOMATINA, 2010, 64.
BNA, 1987, 370373; GRAANIN, 2013, 6; Istvn Bna je smatrao da naziv mjesta
Csongrd/ernigrad svjedoi o bugarskoj prisutnosti u Potisju (BNA, 1990, 103). No, to
bi isto moglo biti svjedoanstvo da potomci Avara u Karpatskoj kotlini u 9. i 10. st. govore
slavenskim jezikom.
BLINT, 1989, 184192.
Franaka Panonija prema povijesnim izvorima od 803. do 828.
Car Karlo Veliki u Aachenu je 805., nakon to ga je pohodio avarski

kapkan (Capcanus, princeps Hunorum),232 koji je nosio kransko ime Teodor
(capcanus christianus nomineTheodorus), odobrio Avarima novi prostor za
naseljavanje izmeu Savarije, odnosno Sabarije (Savaria, Sabaria, Sambotela
(Subotite), Szombathely) i Karnunta (Carnuntum, Petronella) (inter Sabariam
et Carnuntum) jer zbog slavenskih napada nisu mogli ostati u prijanjim
krajevima.233 Vrlo brzo, po povratku meu svoje, Teodor je umro, a naslijedio
ga je poganin Abraham (paganus,vocatusAbraham) koji je 805. krten na
rijeci Fischa (super Fiskaha). Ta je rijeka vjerojatno bila zapadna granica
podruja dobivenog za naseljavanje od Franake.234 U interpretacijama su se ti
dolasci dvojice avarskih prvaka, kapkana i kagana, esto prepriavali na nain
da su dobili kransko ime na krtenju, unato tome to u izvorima to nigdje
ne stoji. Kapkan Teodor nosi ime esto meu istonim kranima i nigdje ne
pie da je krten, kao to se to navodi za drugog kagana koji nosi starozavjetn
o ime Abraham, a on je bio poganin, to se posebno navodi. Ne pie da ga je
dobio na krtenju. Za njima e slijediti jo jedan kagan (kan) kao posljednji u
nizu, takoer sa starozavjetnim imenom kan Izak (canizauci).235 Sva trojica
avarskih prvaka zadrat e svoje staro ime na krtenju, kao to e ga zadrati i
drugi u izvorima poznati prvaci krteni, vjerojatno, u vrijeme prvih franakih
misija (Vojnomir, vojvoda Borna, vojvoda Ljudevit, vojvoda Pribina). Isto
tako nije zabiljeeno da bi u prvoj polovini 9. st., meu onima koji su doli
pod utjecaj zapadne franake misije na podruju izmeu Karpatskog gorja
i Jadranskog mora, u to doba netko nosio dva imena, uz svoje staro, jo i
kransko ime dobiveno na krtenju, ili samo novo kransko ime. Svakako

232
233
234
235
ARF aa. 805, 806, 119120; SS rer. Germ (10), Annales Mettenses priores A 804. 805, 94;
KOS, 1906, 29, br. 26; Ann. Fuld. ad a. 805 (MG. SS, I, 353).
KOS, 1906, 29, br. 26; SS, 1973, 912; SZKE, 2011b, 285291.
O tome gdje je ta rijeka Fischa te koje je njezino znaenje vidi kod: SS, 1973, 11.
Quem imperator benigne suscepit - erat enim capcanus christianus

nomineTheodorus(teodorus) - et precibus eius annuens muneribus donatum redire permisit.
(Ann. reg. Franc. (Ann. Einh.) ad a. 805 (ed. F. Kurze, p. 119120)). I. Bna (BNA, 1985,
19) smatrao je da je Theodorus istoni kranin koji je zatraio azil kod Franaka. Dalje u
dostupnim izvorima za 805. pie: 805. hoc anno baptizatus estpaganus,vocatusAbraham,
11. Kal. Octobr (Ann. Juvav. mai. ad a. 805 (I, 87)) i naposljetku 805. Cabuanus venit ad
domno Carolo,etAbrahamcagonusbaptizatussuperFiskaha. (Ann. s. Emmer. Ratisp. mai.
ad a. 805 (I, 93). France Kos te dogaaje prepriava tako da je iza blagdana Bogojavljanja
(Sveta tri kralja (sijeanj 805.) doao avarski kapkan, koji je po krtenju dobio ime Teodor,
k caru Karlu u Aachen te ga molio da mu da za prebivalite zemlju izmeu Savarije
i Karnunta (Carnuntum) jer zbog slavenskih napada nije mogao ostati u prijanjim
krajevima. Car ga je milostivo primio, usliao njegove pronje te ga, s bogatim darovima,
otpustio. Nakon to se kapkan vratio meu svoje ljude, vrlo je brzo umro. Nato je kapkan,
koji je 21. rujna bio krten na rijeci Fischi te je tada dobio ime Abraham, poslao jednoga
izmeu svojih prvaka k caru kako bi ga zamolio da mu potvrdi staro dostojanstvo koje
je, prema obiajima, imao kagan meu Avarima(Kos, 1906, 29, br. 26). Heinz Dopsch je
smatrao da je ime dobio prema korepiskopu Teoderiku koji ga je krstio, a djelovao je inae
meu Avarima u Panoniji (DOPSCH, 2002, 269).
93
Povijesni izvori
to nisu bili uobiajeni postupak i praksa.236 Stoga treba postaviti pitanje kako
to da su trojica avarskih prvaka, koji su nesumnjivo traili azil kod Franaka na
zapadu, imali kranska imena i imena starozavjetnog, tj. idovskog porijekla.
Oekivalo bi se da su krsna imena dobili prema svojim kumovima na krtenju
ili da su dobili neka druga imena uobiajeno davana krtenicima u zapadnim
franakim misijama, a Abraham i Izak to zacijelo nisu. Prigodom istraivanja
kasnoavarodobnog groblja u elarevu (lokalitet ciglana pokraj elareva u
blizini Bake Palanke) pronaene su u sloju iznad grobova i u etiri grobne rake
opeke s urezanim menorama. Jedna je pronaena neposredno ispred rake. To
se groblje datira u posljednju etvrtinu 8. i poetak 9. st., a nalazi se vrlo blizu
mjesta gdje su voene ratne operacije 796. u pravcu (h)ringa. Tada je, naime,
kralju Pipinu priao novi kagan, kojeg su postavili nakon to su prolog, s
drugim odlinicima, ubili.237 Nije iskljueno da su navedeni kagani (kapkani),
koji su traili azil i zemlju za naseljavanje na zapadu, potjecali upravo iz tog
dijela zemlje i da su bili pod jakim utjecajem kako kranstva, spomenutog
na koncilu ad ripas Danubii, tako i idovstva koje je preko stepa i kazarskog
podruja moglo ulaziti u Avariju. Dva vrla esta i uobiajena idovska imena
mogla bi svjedoiti o tome da su dva avarska prvaka bila idovske vjere ili pod
jakim utjecajem idovstva, poput nekih Kazara.238 Ali naravno nije iskljuena
mogunost da su i krani, vjerojatno neke nepriznate tradicije.
Kapkan Abraham je 805. poslao jednoga izmeu svojih k caru te ga je
molio da mu potvrdi staro dostojanstvo, koje je navodno imao kagan meu

236
237
238
94
Prema DAI, 31, 6064 bugarski kan Boris (852. 889.) je 864. na krtenju uzeo ime Mihajlo
(Mihael). Slino e se dva osobna imena pojavljivati tijekom 10. i 11. st. kod hrvatskih
prvaka, velikih vojvoda i kraljeva (Mihajlo Kreimir, Petar Kreimir, Dmitar Zvonimir).
Moda bi jedini drugaiji primjer mogao pruiti natpis na dijelu kamenog spomenika
naen u crkvi St. Peter am Bichl (t. Peter na Gori) pokraj Krnskoga Grada u Korukoj
(Austrija) na kojem su upisana dva imena: OTKERRADOZLA[V]. Kako je rije samo o dijelu
natpisa, nije jasno je li rije o dvije osobe ili jednoj s dva imena. Vjerojatno je taj Otker,
ije je ime jednako imenu Etgar, bio karantanski vojvoda spomenut u Conversio (KARPF,
2001). Kad bi to bila jedna osoba s dva imena, to bi bio posvjedoen sluaj poetka trenda
(druga polovina 9. st.) da jedna osoba nosi dva imena, ali ne i krtenika s poetka 9. st.
koji bi uz staro primio novo ime. Neto poslije e Vajk, sin ugarskog velikog vojvode Gejze
(970./972. 997.), dobiti ime Stjepan. On e biti prvi ugarski kralj (kralj Panonije). U prvoj
polovici 9. st. dostojanstvenici, uglednici i poglavari imaju samo jedno ime, esto je to
narodno ime. Vremenom se taj trend izmjenjuje pa se analizom vladarske antroponimske
formule, kako s epigrafskih spomenika tako i u ispravama vidi da se uz jedno ime koje
moe biti narodno, javlja i sloenija imenska formula, u kojoj dolaze po dva imena, obino
uz narodno i kransko. Hrvatski veliki vojvode i kraljevi imaju dva imena, a njih su
ponekad isticali u javnim dokumentima (RENDI-MIOEVI, 1982, 219231).
BNA, 1966, 279325; POHL, 2002, 301302.
Na groblju u elarevu istraeno je oko 650 grobova. Izmeu razliitog kasnoavarskog

materijala u grobovima je naena ratnika oprema, oprema konja (velike falere), neto
oruja, enski nakit i dosta keramikih posuda, boca, itd. Pronaeni su, u sekundarnoj
upotrebi, ulomci rimskih opeka s urezanim idovskim simbolima (sedmerokraka menora,
lulav, etrog, sofar, mahta). BUNARDI, 1980; BUNARDI, 1985; ADAM, 2002, 90;
BUGARSKI, 2008, 447.
Avarima, to je car i uinio.239 Zanimljivo je da su Avari dobili onu zemlju za

naseljavanje koja je bila prva na udaru i onda, vrlo esto, na pravcu napredovanja
franakih eta prema dubini avarskog teritorija, moda zato to je bila opustoena
i najblia Franakoj. Arheoloka istraivanja pokazuju da pojedina groblja s
dugim kontinuitetom pokopa traju i u 9. st., a da se na drugim mjestima stvaraju
nova, to na neki nain potvruje navode iz izvora. Prostor je, nesumnjivo, morao
biti u prijanjim sukobima podosta devastiran. Avari su, prema izvorima, morali
napustiti svoju staru postojbinu, ali nije najjasnije gdje se ona nalazila u vrijeme
kad su je ugroavali Slaveni ili moda i neki drugi Avari? Je li to prostor sjeverno
ili istono od Dunava ili openito cijeli prostor dran prije rasapa, nije jasno, a
o eskalaciji sukoba izmeu tih dviju strana doznajemo iz izvora za 811. kad se
regularna franaka vojska morala uplesti kako bi smirila situaciju i okonala
sporove izmeu Avara i Slavena.240 To zasigurno nije bio obian sukob i arkanje
kad je intervenirati morala franaka vojska da bi razdvojila sukobljene strane.241
Iste te godine spominje se i poslanstvo, upueno po nalogu vojskovoa koji su
rjeavali sukobe, kod cara Karla Velikog. Caru su doli kagan Izak (canizauci), tudun
i drugi avarski prvaci,242 takoer i vojvode (kneevi), odnosno prvaci Slavena koji
su obitavali oko Dunava (ac duces Sclavorum circa Danubium habitantium).243
Sl. 29: Vukovar Lijeva Bara. Kasnoavarodobni okov pojasa, sekundarna upotreba na
groblju 10./11. st. (prema: DEMO, 2009, sl. 53, 3a).

239
240
241
242
243
KOS, 1906, 29, br. 26; BNA, 1985, 19; BNA, 1987, 351354: franaki vazalni kagani bili
bi: Theodor (804. 805.), Abraham (806. ?) i Izak (811.).
KOS, 1906, 39, br. 38; ARF 811; SZKE, 1991, 14.
SZKE, 2011b, 285291.
POHL, 2002, 300305; smatra da je canizauci posebna titula, a da nije rije o osobnom imenu
nekog kagana. Postoji miljenje da je rije o izaslanicima avarskog ka(ga)na (B. M. Szke).
U prijevodima se esto spominje da je rije o kaganu Izaku (kan Izauci); canizauci princeps
Avarum, et tudun et alii primores (ARF, ad a 811); Canizauci princeps Avarorum et Tudun et
allii priores (Ann. Marim, ad a 811 (MG SS, XIII, 25)); duo principes Auarume et Tudum et alii
Canzauci (Ademari Cabannensis Histor. Franc (MG. SS, IV)); KOS, 1906, 3940, br. 39.
KOS, 1906, 3940, br. 39; MMFH, 2008, 41 i biljeka 10.
95
Povijesni izvori
Sl. 30: Franaki istoni teritorij podjela provincija do 828. S lijeve strane Forojulijska
markgrofovija s provincijama: Donja Panonija, Dalmacija i Liburnija i Istra (Dalmatinski
gradovi i otoci) te posebna (tributarna) kneevstva (Abodriti, Timoani i Guduskani);
Bavarska ili Istona markgrofovija s grofovijama izmeu rijeke Enns i Beke ume,
Vazalnim avarskim kaganatom (podruje izmeu Savarije i Karnunta) i podrujem
izmeu Rabe, Dunava i Drave (?) te s posebnim (tributarnim) kneevstvima (Bohemi
(eka), Moravljani (Moravska, Velika Moravska) i s autonomnim Avarima koji borave u
Panoniji (vjerojatno isto kao i Vazalni avarski kaganat).
Nije iskljueno da se meu njima mogu nai neki od prvaka istonih

Slavena (omnes orientalium Sclavorum primores et legati venerunt) koji su pohodili
cara Ludovika 815. i 822. (omnium orientalium Sclavorum, id est Abodritorum,
Soraborum, Wilzorum, Beheimorum, Marvanorum, Praedenecentorum, et in
Pannonia residentium Abarum).244 Spomenuti Slaveni oko Dunava trae se na

244
96
ARF a. 822, 159; KOS, 1906, 4445, br. 47; ARF a. 822; KOS, 1906, 6364, br. 72. Raspored
naroda iji su poslanici stigli na dvor cara Ludovika vidi na zemljovidu: sl. 54.
razliitim stranama i juno u Panoniji i sjeverno od Dunava u Velikoj Moravskoj.245

Kad se pogledaju avarodobna groblja s karakteristinim nainom pokopa s kraja 8.
i poetka 9. st. vidljiva je njihova velika koncentracija oko Dunava, u Donjoj Austriji
i Gradiu, jugozapadnoj Slovakoj i Moravskoj i nizvodno uz Dunav.246 Upravo u
tom dijelu Kaganata stvoreno je novo kneevstvo, poznatije kao Velikomoravsko
kneevstvo. Vrlo vjerojatno sukobe izmeu Slavena i Avara moemo povezati i sa
stvaranjem novih dravnih tvorevina, moda neovisnih o Francima jer jedino tako
moemo objasniti intervenciju franake vojske, a upravo su oko obala Dunava, s
obje njegove strane, bila mnogobrojna kasnoavarodobna groblja.247
Sl. 31: Lobor Majka Boja Gorska (Hrvatsko zagorje) ranosrednjovjekovno

gradite: (A) poloaj drvene crkve; (B) poloaj starokranske crkve i predromanike
crkve sagraene na mjestu starokranske; (C) prethistorijski, kasnoantiki i
ranosrednjovjekovni bedem - mjesto arheoloke sonde (vidi sliku 22); (D) groblje oko
crkvi; (E) vjerojatni poloaj ranosrednjovjekovnog naselja; (F) Pavlova peina - kultno
mjesto; (G) poloaj gotike upne crkve sv. Ane ispod gradine.

245
246
247
U ekoj i slovakoj literaturi esto se smatra da je tu rije o prvom spomenu velikomoravskih

knezova. U hrvatskoj historiografiji pomilja se i na neke domae knezove?! H. Graanin
smatra da je meu njima mogao biti i donjopanonski knez (GRAANIN, 2011, 155).
ADAM, 2002, passim.
Nije iskljueno da to moemo povezati s provalom bugarske vojske u Potisje 804; Usp.
SS, 1973, 13.
97
Povijesni izvori
Sl. 32: Lobor Majka Boja Gorska. Prethistorijski, kasnoantiki i ranosrednjovjekovni

bedem.
Oito su u tom dijelu zauzetog teritorija Francima bili ugroeni

teritorijalni interesi. Eskalacija sukoba mogla je prerasti u trajnu destabilizaciju,
pa u konanici i gubitak franake vlasti u Panonijama. ini se da su Avari
naputali, izmeu ostalih, onaj prostor koji e biti uklopljen u to novo kneevstvo.
irenjem Velike Moravske prema istoku, iz Nitranskog je kneevstva, vjerojatno
tada takoer pod franakim vrhovnitvom, tono dvadesetak godina poslije, kao
prebjeg, doao vojvoda Pribina. Avari u franakoj slubi u konanici su dobili
zemlju za naseljavanje.
Godine 811. bila je potvrena granica izmeu dviju markgrofovija,
Istone ili Bavarske i Forojulijske na rijeci Dravi. Rijeka Drava je, ujedno,
potvrena i kao granica izmeu dviju metropolija, salzburke i akvilejske,
kao i njihova misijskog podruja. Sljedee, 812., bio je potpisan Aachenski mir
izmeu Franakog i Bizantskog Carstva. On je dugorono, barem u ovom dijelu
Europe, trebao dovesti do stabilizacije odnosa izmeu dvaju carstava i prekida
98
otvorenog neprijateljstva. Kakve je on zapravo posljedice imao nije poznato,

no otvoreno neprijateljstvo izmeu Franakog i Bizantskog carstva, barem u
ovom dijelu Europe, prestalo je. Godine 817. su kod cara Ludovika bili poslanici
razliitih naroda izmeu ostalih Avari i Slaveni koji borave u istonom dijelu
Bavarske, tj. sjeverno od rijeke Drave.248
248
Sl. 33: Antiki prometni pravci koriteni u ranom srednjem vijeku u Panoniji.
Tu nije rije o Hrvatima i panonskim Slavenima nastanjenim juno od rijeke Drave odnosno nije rije o narodima na podruju Forojulijske markgrofovije (RAKI, 1877, 318
319 (19)). Iste te godine car Ludovik je razdijelio dravu na tri dijela te sinu Ludoviku
prepustio Bavarsku, Karantaniju, Bohemiju te Avare i Slavene koji su istono od Bavarske.
(KOS, 1906, 4747, br. 51). Nema skupnog imena za pokrajinu gdje ive ti Avari i Slaveni
istono od Bavarske.
99
Povijesni izvori
b) Ustanak protiv franake vlasti od 819. 822./823. kao nastavak prijanjih

protufranakih ustanaka

818. U Heristallu su se 818. pojavili poslanici (legati),249 odnosno prema

ARF inde a. 741 usque ad 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et
Einhardi i Vita Hludow. Imp. narodi (natio) koji su se nalazili na podruju i pod
upravom Forojulijske markgrofovije. Tu su bili i predstavnici drugih naroda,
i to Abodriti,250 Borna, vojvoda Guduskana i Timoana, koji su u posljednje
vrijeme napustili bugarski savez i preli na franaku stranu i Ljudevit, vojvoda
Donje Panonije (rector Pannoniae inferioris, dux Pannoniae inferioris, Pannoniae
tyrannus) koji je markgrofa Kadolaha (Cadolah) pokuao (lano?) optuiti za
okrutnost.251 Spominju se dvojica vojvoda koji su pod sobom praktiki drali
i upravljali velikim dijelom Forojulijske markgrofovije: vojvoda Ljudevit
upravljao je dijelom otrgnutim od Avarskog Kaganata (Donja Panonija), a
Borna, kao vojvoda Dalmacije i Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae),
upravljao je prostorom koji je obuhvaao sada o Francima ovisnu Hrvatsku i
druga hrvatska (slavenska) kneevstva spojena s njom u jednoj franakoj
provinciji.252 Spomenuta dvojica vojvoda bila su postavljena na elo franakih
provincija sa statusom upravitelja provincije. Spomenuti narodi vjerojatno su
imali status tributarnog klijentelnog ili gentilnog kneevstva i oni su bili dio
novoustanovljenih graninih markgrofovija. Indikativno je da se Ljudevit ne
spominje kao vojvoda nekog naroda, iako je on moda i slavenski knez (dux
Sclavorum), ali uz to moda jo poneto drugo to je, takoer, nedokazivo. To je
...legati, Abodritorum videlicet ac Bornae, ducis Guduscanorum, et Timocianorum, qui nuper
a Bulgarorum societate desciverant et ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti,
ducis Pannoniae inferioris. qui res novas moliens Cadolaum comitem et marcae Foroiuliensis
praefectum crudelitatis atque insolentiac accusare conabatur; RAKI, 1877, 320; ARF.
(Ann. Einh) ad a. 818; RAKI, 1877, 330321.
249
250
251
252
100
ARF aa. 818, 819, 149, biljeka 4; Orientalium; cf. infra a. 824: Abodritorum, qui vulgo
Praedenecenti vocantur et contermini Bulgaris Daciam Danubio adiacentem incolunt.
MMFH, 2008, 4344.
ARF aa. 818, 819, 149: ...Praeterea aliarum aderant missi nationum, Abotritorum videlicet
et Goduscanorum et Timotianorum, qui Bulgarum sotietate relicta, nostris se nuper
sotiaverani. Sed et Liuteviti rectoris inferioris Pannoniae ibidem aderant missi, accusantes
Cadalum - falso, ut post patuit - eo quod inmanitas illiuis inportabilis sibi foret. Quibus
auditis, conpositis ac diinissis Vita Hludow. imp c 31 (MG. SS, II, 624). RAKI, 1877, 320
321; SS, 1973, 1718.
Radoslav Katii (KATII, 1986, 80) pie: Moemo jamano zakljuiti da je Pannonia
inferior imala rodovski ustav, jer uz patria i dux spada i gens. Ljudevit bijae sigurno dux
Sclavorum, jer se ta rodovska zbirna imenica nesumnjivo mogla primijeniti na rodovsku
formaciju kojoj je Ljudevit kao vojni vladar bio na elu, pogotovu to se njegova zemlja
kasnije nazivala Slavonijom. Kako se zvala ta rodovska vladavina nije nigdje zapisano. Tako
ne znamo je li ona osim panonskog imena, izvedenog iz imena zemlje, imala jo koje drugo
ime. (Usp. sline tvrdnje kod WOLFRAM, 1979, 81; O tome i: DOPSCH, 2002, 272274,
biljeka 118).
za franaku upravu ionako bilo nevano jer, oito, ustroj novosteenih krajeva na
forojulijskom podruju govori u prilog tome da je postojala odreena gradacija
izmeu vrhovnog poglavara cijele steevine: forojulijski markgrof ili vojvoda,
upravitelj provincije i na kraju tributarni narodi. Provincija izmeu rijeke
Drave i Save u izvoru e biti spomenuta kao provincija Panonija ili Panonija
Inferior. Kod opisa granica provincije Dalmacije i Liburnije kao da nije trebalo
davati dodatna objanjenja. Svi su znali to ona sadri. Ljudevit je za Franaku
dravu bio vojvoda, namjesnik provincije, ne neki gentilni ili tributarni vladar,
a podruje kojim je upravljao bilo je vrlo veliko i prostrano. On zasigurno nije
bio obini vojvoda i njegova je provincija, nesumnjivo, morala biti sastavljena
u vrijeme avarske nadvlade od vie gentilnih, pa i tributarnih vojvodstava
i kneevstava. Nijednom rjeju nigdje se ne spominje da su se pod njegovim
vodstvom pobunili Slaveni (Hrvati) ili Avari, odnosno neki narod u njegovu
vojvodstvu. Spominje se da je to bila njegova, tj. Ljudevitova pobuna i da je on
pobunio povjerenu provinciju. Njemu su se pridruili narodi koji su zadrali u
okvirima novoustrojenih odnosa odreene specifinosti, vjerojatno odreenu
autonomiju i posebnosti, a to su bili u izvorima spomenuti Timoani, ili se kao
Sl. 34: Novo ie kraj Zagreba. Predmeti iz groba 1 (keramika posuda i sjekira) i groba
2 (keramika posuda), prva polovica 9. st. (prema: SIMONI, 2000, 9394, II. 16a-b,
II.17).
101
Povijesni izvori
Guduskani (Guduani, Guduani ili Gaani) nisu eljeli boriti protiv njega.253
Abodriti, takoer jedno od tributarnih ili gentilnih kneevstava, odnosno
kneevstvo koje je priznalo vrhovnu franaku vlast, nije se prikljuilo ustanku,
oito zbog neposredne blizine Bugara. Guduskani su, kako svjedoe istina
neto kasniji izvori, imali odreenu autonomiju u okviru franake provincije
Dalmacije i Liburnije i hrvatskog kneevstva.254 Timoani su se, napustivi
savez s Bugarima, stavili pod franaku zatitu, a moda se dio njih preselio na

253
254
102
O Abodritima i Timoanima vidi: HAUPTMANN, 1920, 236238; KATII, 1986, 85,

biljeka 26; KOMATINA, 2010, 5582. U ARF, MGH SS 1, 205 se donosi: Erant ibi et aliarum
nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae ducis Guduscanorum, et Timocianorum,
qui nuper a Bulgarorum societate desciverant et ad nostros fines se contulerant, simul et
Liudeviti, ducis Pannoniae inferioris. To se mjesto moe razumjeti i tako kao da je Borna bio
dux Guduscanorum et Timocianorum i kao da su se oba naroda rijeila saveza s Bugarima
te povukla se na zapad u podruje Franakog Carstva. Tako je shvaeno prigodom obrade
teksta u MGH tekst u kojem se iz interpunkcije i indeksa razabire: Iz jednog drugog mjesta
u analima (p. 206) ipak se moe razabrati da je rije tek o Timoanima, koji su boravili uz
rijeku Timok oko granice dananje Srbije i Bugarske. Timocianorum quoque populum, qui
dimissa Bulgarorum societa te ad imperatorem venire ac dicioni eius se permittere gestiebat,
ne hoc etficeret, ita intereepit (sc. Liudewit) ac falsis persuasionibus ini exit, ut, ommisso
quod facere cogitabat, perfidiae illi us socius et adiutor existeret. Guduskani, naprotiv, kreu
s Bornom, knezom Dalmacije (dux Dalmatiae), protiv Ljudevita na Kupu: Borna vero, dux
Dalmaciae, cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurens, in prima
congressione a Guduscanis deseritur. Timoane, prema tome, treba razlikovati od Guduskana,
pa Borna nikako nije mogao biti vojni vladar i jednih i drugih. S tim je u skladu nabrajanje
poslanstava 818. u Heristallu u Vita Hludovici, ibid, 2, 624: Praeterea aliarum aderant missi
nationum, Abotritorum videlicet et Goduscanorum et Timotianorum, qui Bulgarum societate
relicta, nostris se nuper sotiaverunt. Ipak je bilo zastupano miljenje da je Borna sa srpskim
plemenom Guduskana doao na zapad i u Dalmaciji uspostavio svoju vlast. Usp: RAKI,
1877, 320321; PRVANOVI, 1957, 301310; KLAI, 1957, 258259; NOVAKOVI, 1971,
169189; NOVAKOVI, 1973, 1314; GOLDSTEIN, 1984, 235246; IVKOVI, 2007, 192 i
biljeka 851). Tibor ivkovi je smatrao da bi Guduskani (Guduani) zajedno s Timoanima
mogla biti dva od sedam plemena koje su Bugari po naseljavanju na Balkan prebacili na
granicu prema Avarima. To i nije toliko nemogue, jer bi se time lake moglo objasniti zato
su se oba naroda pridruila Ljudevitovoj pobuni. Ako su Guduskani naseljeni na franakom
teritoriju predanom vojvodi Borni na upravljanje, Timoani su mogli biti naseljeni na teritorij
pod upravom vojvode Ljudevita. Naalost, uz sve ograde i tako malo dostupnih podataka iz
tog vremena, sve je to teko dokazivo. Spomenuti tekst moe se prevesti takoer: bili su
tamo poslanici drugih naroda naime Abodriti i Borna, vojvode Guduskana i Timoana, koji
su napustili savez s Bugarima i pripojili se k nama u pograniju i Ljudevit, vojvoda Donje
Panonije Prijevod sa ekog jezika prema: MMFH, 2008, 43.
IVKOVI, 2007, 192 i biljeka 851. je smatrao da su ivjeli pokraj Timoana te bili dio naroda u
savezu s Bugarima. O tome da je Borna poveo pohod protiv Guduskana (Gaana) nakon njihova
otpadnitva i pri tome ih uspio, podvrgavajui ih svojoj sredinjoj vlasti, ponovno uspostaviti
autoritet sredinje vlasti naznauje i Mladen Ani (ANI, 2001, 1718). Isti smatra da to
jasno potvruju franaki analist, a precizno potvruje i kasnije spominjanje posebne jedinice
u okviru hrvatske kneevine, a pod upravom bana (tvore je tri upanije: Gacka, Lika i Krbava).
Walter Pohl napominje da se knez Borna spominje kao dux Dalmatiae atque Liburniae, ali
takoer kao i dux Guduscanorum te nikada kao dux Chroatorum (POHL, 2002, 264). Takva
situacija je sasvim razumljiva jer je Borna kao i Ljudevit upravitelj franake provincije, a uz to i
poglavar gentilnih zajednica na povjerenu mu teritoriju.
novo podruje, moda u Panoniju.255 Vojvoda Ljudevit vjerojatno je potekao

od visokog plemstva iz Avarije te je, vjerojatno, bio Slaven (moda je pripadao
generaciji roenoj ili onoj stasaloj u Franakoj), ali bi se posredno moglo
zakljuiti da je enidbenim vezama bio spojen s hrvatskim visokim plemstvom
ili da je bio sam dio tog hrvatskog plemstva. Nije iskljueno ni da je povezan
i s franakim plemstvom, ve kako to postaje uobiajeno u to doba (kao npr.
Pribina). Njegov se ustanak ne moe okarakterizirati kao narodni slavenski
ustanak protiv franake vlasti, iako ga kao takvoga poznaje moda narodna
tradicija zabiljeena kod Konstantina Porfirogeneta. Ljudevitova pobuna mora
se promatrati kao nastavak prijanjih avarskih protufranakih ustanaka jer je
to bio posljednji ustanak stanovnitva Panonije protiv Franaka. Taj vojvoda
Ljudevit se, kako svjedoe dva izvjetaja, bezuspjeno alio caru Ludoviku
Pobonom na okrutnost i netoleranciju forojulijskog markgrofa Kadolaha.
Franci su smatrali da je bila rije o lanim optubama.
255
Sl. 35: Rodoslovno stablo karolinkih vladara
Istvn Bna smjeta Timoane u Sirmijsku Panoniju, a odmah sjeverno do njih Abodrite
(Abodriti Praedecenti) (BNA, 1987, 347351, karta 26). Teoretski su u te dijelove zemlje
oni mogli pristii nakon to su uli u savez s Francima. Sve do konca 8. st. Bugari stoje u
odreenom defanzivnom poloaju u odnosu na Avare stoga prije nije bilo mogue da oni ili
neki od njihovih saveznika kontroliraju podruje sjeverno od Dunava (Srijem, Baku, Bodrog
ili Banat). Doseljavanja i odseljavanja pojedinaca, porodica i veih grupa su procesi koji se
esto registriraju u arheolokim istraivanjima i posve su uobiajeni. O doseljenicima iz
Donjeg Podunavlja u okolici Blatnog jezera moda govore groblja gdje se pojavljuju bizantsko
oruje, umjetna deformirane lubanje i paljevinski pokopi preko grobnih raka u kojima su bila
poloena tijela umrlih (SZKE, 1992a, 33 39; SZKE, 1992b, 41204; SZKE, 1996, 61146).
Vrlo je zanimljivo da je antropoloka analiza kostura na grobljima Garabonc I i II u okolici
Blatnog jezera pokazale vrste veze s oblinjim grobljem na Ptujskim gradom, ali isto tako
i veze sa zapadnim Germanima (6. 7. st.), Drevljanima (11. 12. st.), grobljem u Zalavr
Kapeli, takoer i s grobljem Rajhrad u Moravskoj, a na kraju je ustanovljena mala grupa koja
pokazuje veze s podunavskim Bugarima (SZKE, 1992b, 149150).
103
Povijesni izvori
Sl. 36: Ljudevitova pobuna 819. 823. Shematski prikaz moguih pravaca prodora
franakih vojski (819. 822.) u vrijeme Ljudevitove pobune i pravci kretanje ljudevitove
vojske (Ljudevit) s oznaenim mjestima bitaka.
819. Sljedee 819. je Ljudevit zapoeo otvoreni ustanak (rebellio Liudewiti),

koji je vrlo brzo prerastao u pravi rat (bellum Liudewiticum).256 Ve Annales sancti
Emmerami Ratisponensis maiores spominju uz godinu 819. pobunu vojvode

256
104
ARF a. 819, 150151; RAKI, 1877, 321323.
Ljudevita, a uz 820. i 821. velike vojne pohode protiv njega. Ponekad je to jedini
zapisani dogaaj za odreenu godinu. U ARF donose se od 818. do 823. svake godine
dulji ili krai izvjetaji o zbivanjima u tom tekom ratu, koji je ozbiljno ugrozio i
uzdrmao jugoistok Franakoga Carstva.257 Odatle su izvjetaji preuzeti u Einhardi
Fuldensis annales i u ivotopise cara Ludovika Pobonog, u Teganov (Thegani Vita
Hludovici imperatoris) i u drugi anonimni (Vita Hludovici imperatoris) ivotopis cara
Ludovika.258 Na njega su bile poslane dvije vojske, po jedna iz Italije i Bavarske.259 U
lipnju 819., car je Ludovik Poboni naredio markgrofu Kadolahu da iz Italije napadne
vojvodu Ljudevita. Bavarci su u isto vrijeme mobilizirali vojsku. Te su dvije vojske
oko mjesec dana boravile na Ljudevitovoj zemlji, odnosno u Huniji, ali nisu nita
napravile, nisu postigle nikakav uspjeh, nisu se sukobile s pobunjenicima i morale
su se vratiti. Ljudevitova je vojska ponovno primijenila avarsku, zapravo stepskonomadsku, ratnu strategiju neulaenja u sukob s neprijateljem. Slanje dviju vojski
na Ljudevitove ustanike takoer nas podsjea na slinu taktiku primijenjenu u
ratovima s Avarima dvadesetak godina prije. Napadi iz nekoliko razliitih smjerova
ponovili su se vie puta. Ljudevit je poslao caru poslanike kako bi sklopili mir te
je naveo svoje uvjete. Car se nije htio pogaati pa je poslao izaslanstvo s uvjetima
koje pak Ljudevit nije htio prihvatiti. Slanje poslanika pokazuje koliko je on tada
bio siguran u sebe i svoju nadmo nad protivnikom. Markgrof Kadolah, koji je
vodio vojsku u Panoniju, umro je od velike vruice (groznice) na povratku. Nakon
neuspjeha franake vojske, vojvoda Ljudevit zapoeo je s ofenzivnim djelovanjima.
Najprije je uao s vojskom u Karantaniju i sukobio se s novim markgrofom
Balderikom koji ga je u sukobu na rijeci Dravi prisilio da napusti karantansku
zemlju.260 Malo poslije toga provalio je upravitelj Dalmacije i Liburnije, vojvoda
Borna, kako navode izvori, s mnogobrojnim etama (um magnis copiis ad Colapium
fluvium) te je doao do rijeke Kupe i sukobio se s Ljudevitom, no u prvoj su ga bitci
napustili Guduskani. Vojvodu Bornu je od potpunog poraza spasila tjelesna garda
(praetorianorum).261 U boju je pao i Dragomu (Dragamosus), Ljudevitov tast, koji
je na poetku borbe napustio zeta te stupio na Borninu stranu. Borna je provalio iz
Dalmacije i Liburnije i doao na rijeku Kupu, to znai da ona nije bila u Borninoj
pokrajini.262 Kad su se Guduskani vratili u svoj kraj, vojvoda Borna ih je ponovno
podvrgnuo pod svoju vlast. Nisu se svi donjopanonski Slaveni, ni svi njihovi susjedi,
pa ni svi Karantanci pridruili ustanku, a neki su nastojali promijeniti strane nakon

KATII, 1990, 66.
ARF a. 819, 151152; RAKI, 1877, 321323; MMFH, 2008, 4445.
257
258
259
260
261
262
KATII, 1990, 66.
KOS, 1906, 5053, br. 57.

KATII, 1990, 6583.
Jo danas se mogu nai miljenja da su vojvoda Ljudevit i Borna bili na elu

novouspostavljenih slavenskih kneevstava u Franakom Carstvu (TOMII, 2010, 96).
Ustanak takoer nije bio pokuaj ujedinjenja panonskih Slavena kako je mislila Nada
Klai (KLAI, 1987, 15), ali je u pravu kad je napisala da sukob Ljudevita i Borne nije bio
bratski razdor (KLAI, 1987, 15).
105
Povijesni izvori
poetka ustanka. to je natjeralo Ljudevitova tasta da promijeni strane ne znamo,

no, to se tie Guduskana, moemo si prispodobiti. Oni nisu imali interes u ratu
protiv donjopanonskog vazalnog vojvode Ljudevita s kojim su graniili i dijelili
istu sudbinu unutar franake drave te od kojih su, jer su neke vojne ile njihovom
krajinom, jamano trpjeli veliku tetu. To to su obojica bili Slaveni nije znailo
mnogo jer su, vjerojatno, pripadali razliitim slavenskim narodima, a poele su ih
razdvajati i razliite kulturne, gospodarske i politike okolnosti u novoj domovini
koje su uslijedile nakon doseljenja jer su Ljudevitovi prethodnici sluili avarskom
kaganu, a Hrvati su bili samostalni, barem od etrdesetih godina 7. st., ako je
vjerovati Konstantinu Porfirogenetu. Prijelaz Ljudevitova tasta na Borninu stranu,
kao i poslije, na kraju ustanka, spomenuti bijeg Ljudevita Borninu ujaku, moe
nas moda uputiti na to da se plemstvo povezalo enidbenim vezama. Bez obzira
na to to su se do 799., a moda i do 803., ali svakako najkasnije do 806. i Hrvati
odupirali Francima, sada su, oito, Hrvati imali vlastite interese.263 Godine 806.

263
106
U hrvatskoj arheologiji i historiografiji raspravljalo se o tome je li vojvoda Borna bio najprije

knez Guduskana (Guduana, Gaana), pa onda postao knez Hrvata i kojim je prostorom vladao
(o pregledu miljenja vidi GRAANIN, 2012, 4968). Te rasprave potaknute su povijesnim
izvorima u kojima izgleda da tako pie. O odreenoj nedosljednosti kod tituliranja vojvode Borne
pie Radoslava Katii (KATII, 1990, 69). On takoer napominje: da je i kneevska vlast u
Dalmaciji i Liburniji imala svoju gentilnu legitimaciju. Kneevska vlast nad gens Guduscanorum
mnogo je preuska a da bi se mogla pretpostaviti kao njezino utemeljenje. Polaziti treba od toga
da je pravi Bornin naslov bio dux Sclavorum Dalmatinorum atque Liburnorum, oslanjajui se na
tradiciju kasnorimskih provincija, a prema vijestima koje su dole do nas iz mlaega vremena,
vrlo je vjerojatno da se naporedo i istoznano s time javljao i naslov dux Chroatorum. To je bila
legitimacija gentilne vlasti kojoj je Borna stajao na elu kao knez. (KATII, 1990, 69). Nema
govora o tome da bi vojvoda Borna najprije bio prvo knez jedne cjeline koja je u polufederalnom
odnosu prema Hrvatskoj. Bogati hrvatski lokaliteti, posebno groblja, izmeu Zrmanje i Cetine
potvruju tezu da je tu dolo samo do nepreciznosti u izvjetaju franakih ljetopisaca. U djelu
Konstantina Porfirogeneta iz sredine 10. st. spominju se tri upanije i jedan ban koji vlada nad
njima, a podloan je hrvatskom kralju. O toponimu Gacka, Guduskani, Guduani, Guduani itd.
vidi kod: KATII, 1990, 68 i GRAANIN, 2012, 5355. Da se u DAI spominju tri, a ne samo jedna
upanija, posljedica je normalnog demografskog i politikog razvoja toga podruja od poetka 9.
do sredine 10. st. Teza o rijeci Gudui i smjetaju vojvode Borne oko Bribira sasvim je neozbiljna
jer se zasniva na toponimu koji je jo puno kasniji i nepouzdaniji nego su to ni koji upuuju na
Gacku u dananjoj Liko-senjskoj upaniji. Kad se ve ne moe objasniti Gacku kao postojbinu
vojvode Borne jer tamo nema puno arheolokih nalaza, premjeta se njega na hrvatsko podruje
- to je sve jedna velika konstrukcija. Vrlo esto kree se od povijesnih izvora i svakog zapisanog
detalja kao od neprikosnovene istine - to naravno ne moe biti ispravan put. Vrlo je uvjerljiva
argumentacija Radoslava Katiia (KATII, 1990, 68) koji jasno pokazuje vezu Guduskana
9. st. s onima iz upanije Gacka spomenute kod Konstantina Porfirogeneta sredinom 10. st. S
jedne strane se osporava Konstantin Porfirogenet i njegov DAI, a onda se razmatra svaki zarez
u franakim analima! Moemo bez sumnje rei da je Borna ovdje u ulozi franakog upravitelja,
a nema sumnje da je u okviru njegove provincije moglo biti i jo neko drugo podruje u nekom
polufederalnom odnosu koje nije spomenuto, moda Hum (Chulm, Zahumlje), ali i u izvorima
spomenuti Guduskani. U Humu se pojavljuje franako oruje i oprema, a to su inae tako rijetki
nalazi u krajevima koji nisu bili ni u kakvom pa ni ratnom odnosu prema Franakoj. Zbog toga
ne moemo olako prijei preko tog podatka. (WERNER, 1961, 235242; BURI, 1996, 137144).
Borna je bio knez franake upravne cjeline koja je bila vea od teritorija koji e prema kasnijim
povijesnim izvorima biti uklopljen u hrvatsko vojvodstvo (kneevstvo) i kraljevstvo, jer se
granice Franakog Carstva proteu barem do rijeke Neretve.
javljaju ARF (Annales Regni Francorum) o tome kako je car sreivao prilike
u Veneciji (Mlecima) i Dalmaciji, a 817. biljee kako su Bizantsko i Franako
Carstvo utvrivala spornu granicu izmeu Dalmatinaca: Romana i Slavena.264
Moda bi to razgranienje s Bizantom, koje su provodili franaki poslanici
netom prije ustanka oito ilo u prilog Hrvatima, bilo jo jedan podstrek da
ostanu vjerni. Moda je to bio razlog, a moda je bilo samo rijei o tome da
Hrvati tada nisu imali interes ratovati. Uostalom, ustanku se nisu pridruili ni
Slaveni ni Avari u Gornjoj Panoniji, ni Avari vazalnog kaganata, ni slavenska
kneevstva na srednjem Dunavu, pa ni Istoni Abodriti. Dakle, ba nitko sa
salzburkog podruja, izuzev Karantanaca koji su vie puta dizali ustanke i
sada su ga podigli posljednji put. Svakako ostaje nepoznanica jesu li ondje
bile bolje prilike ili su oni procijenili da jo nije dolo vrijeme za takav in
ili su bili prijanjim ustancima desetkovani, pa nisu imali snage pridruiti se
ustanicima. Ako je prefekt (markgrof) Kadolah bio nepravedan upravitelj, u
onom smislu kako je to iznio vojvoda Ljudevit na saboru, postavlja se pitanje
zato se ustanku nisu pridruili Hrvati koji su tada potpadali pod njegovu
upravu ili Istrani koji su svoj spor rjeavali neto prije, 804., legalno na
Rianskom saboru (Rianski placit). Odgovor na to pitanje moe se nai kod
interpretacije ostataka materijalne kulture, posebno kulture pokopa mrtvih
gdje se jasno vidi odreena popustljivost franake vlasti u brzini preobrazbe
drutva u Hrvatskoj, tj. Dalmaciji i Liburniji u odnosu na Panoniju, tj. u Huniji
(Avariji). Neto se moe vidjeti u brzini prestanka tradicije rituala pokopa
uobiajenih tijekom 8. st., a neto naslutiti u ubrzanom razvoju feudalnog
drutva i brzom uvoenju franakih institucija. Zapadni dio Donje Panonije,
ukljuujui Karniolu, otprilike na istoku do rijeka Krke i Sutle o tim e
procesima ponajbolje svjedoiti. Procesom ubrzane feudalizacije, uvoenjem
stranog plemstva i naseljavanjem bavarskih kolonista taj dio zemlje poet e
se sve vie razlikovati od preostalog dijela Panonije.
U prosincu 819. Ljudevit je s velikom vojskom upao u Dalmaciju te
ju je pustoio maem i ognjem.265 Kako mu se franaki upravitelj provincije
Dalmacije i Liburnije, vojvoda Borna, nije imao hrabrosti suprotstaviti,
pohranio je sve pokretno blago u kastele (omnia sua castellis). Morale su to biti
veinom adaptirane kasnoantike visinske utvrde, vjerojatna sredita novog

264
265
Vrlo su zanimljive okolnosti koje govore o tome kako je teklo ureivanje granice u
Dalmaciji izmeu dvaju Carstva. Prvo car Ludovik nita nije elio zapoeti bez Kadolaha
kome je to podruje bilo povjereno, a nakon to je on doao spoznali su da se nita ne
moe zakljuiti u Aachenu ve da treba izai na teren i zakljuke donijeti u prisutnou
Romana (bizantskih podlonika) i Slavena (franakih podlonika) (KOS, 1906, 4647, br.
50). Ova isprava bi mogla govoriti o brizi Carstva i samog vojvode Kadolaha da se granice
ne povuku na tetu njihovih podlonika Slavena. Markgrof Kadolah bez obzira to mu je ta
provincija povjerena brine o tamonjim ljudima i njihovim interesima. U kojoj mjeri je to
u suprotnosti sa zbivanjima u Donjoj Panoniji gdje je izbila pobuna?
RAKI, 1877, 322323.
107
Povijesni izvori
kneevstva. Od njih ga je neprestano uznemiravao s najboljim etama.266

Napadao ga je, kako kau izvori, stalno i danju i nou. U cijeloj mu zemlji nije
dao mira te mu je, na kraju, poinio takvu tetu da je morao napustiti njegovu
zemlju. Ljudevit je u tom vojnom pohodu, prema analima i Borninu izvjetaju,
izgubio 3000 ljudi to je, uz razliit plijen i 300 konja, svakako pretjerano.
Nakon toga vie nema spomena o meusobnim sukobima Ljudevitove i
Bornine vojske, a ni sam vojvoda Borna nije sudjelovao u akcijama s drugim
franakim etama protiv Ljudevitovih ustanika. Moemo li iz toga iitati da
je vojvoda Ljudevit nanio puno veu tetu Borninoj provinciji nego to se
to moe zakljuiti iz Anala? Bogata groblja u Borninoj provinciji svjedoe o
velikom broju ratnika koje su Hrvati mogli podii, to nam posredno govori o
tome da je Ljudevitova vojska morala biti vrlo jaka. Takoer je vrlo zanimljivo
da je jedino prema susjednoj provinciji vojvoda Ljudevit poduzeo napadako
djelovanje, kao to je jedino s ratnicima iz te provincije predvoene vojvodom
Bornom prihvatio izravnu borbu. Teko je odgovoriti na pitanje to je tomu
uzrok, no moda je rije o postupcima proizalim iz specifine situacije jer
se ljudi koji nastanjuju te dvije provincije bolje poznaju, stoga u meusobnim
sukobima ne primjenjuju istu strategiju kao prema drugim vanjskim
trupama, u ovome sluaju franakim etama upuenim u Panoniju.
820. Sljedee, 820., prema podruju kontroliranom od vojvode Ljudevita,

kako se lijepo kae u izvoru kad je porasla trava, poslane su tri vojske
sakupljene iz Saske, istonih dijelova Franake i Alamanije, Bavarske te Italije
sa zadatkom da opustoe zemlju i tako unite gospodarske temelje njegove
vlasti.267 Prva je ila iz Italije kroz Julijske Alpe (de Italia per Alpes Noricas), druga
kroz Karantaniju (alter per Carantanorum provinciam), a trea kroz Bavarsku i
Gornju Panoniju (tertius per Baioariam et Pannoniam superiorem intravit). Prva
je napredovala polagano i teko jer su joj Ljudevitove ete branile prolaz.268
Druga je postigla najbolji uspjeh, bez obzira na to to su je ustanici tri puta
pokuali zaustaviti, a trea je imala problema s prelaskom preko rijeke Drave

266
267
268
108
Jedna takva adaptirana kasnoantika visinska utvrda djelomino je otkopana u Gornjim

Vrbljanima na rijeci Sani, Opina ipovo, danas u Republici Srpskoj (Bosna i Hercegovina).
Rije je o utvrdi koja brani pristup iz Panonije u Dalmaciju i koja kontrolira ceste prema
Panoniji i Dalmaciji. Na utvrdi je, izmeu ostalog, naen jedan od najljepih karolinkih
jeziaca iz druge polovine 8. st. ukraen III. ivotinjskim stilom. BOJANOVSKI, 1974,
245255; BOJANOVSKI, 1979, 105126; VINSKI, 1983, 465; ROTH, 1986, 279, Tab. 62, a.
Druga je utvrda vjerojatno Runjevica u Vrliki (JUREVI, 2011, 111147) gdje je naena
kadionica s motivima inzularnog stila (III. ivotinjski stil), a to su zasigurno jo Klis i
Bribir...
ARF a. 820, 153. Hi tres exercitus de Saxonia et orientali Francia et Alamannia, Baioaria
quoque atque Italia congregati sunt; RAKI, 1877, 324325; KOS, 1906, 5557, br. 60 i 61.
MMFH, 2008, 4546.
Moda su upotrebljavane zapreke (claustra) koje su u antici prijeile prolaz do Italije,
ali se mogu uporabiti i u obratnom smjeru od predvienog prema Noriku i Panoniji
(PLETERSKI, 2005, 118).
(moda je nabujala i poplavila okolna polja i sigurne prijelaze?). Kad su vojske

prele sve zapreke i pojavile se na pobunjenikoj zemlji, vojvoda Ljudevit se nije
uputao u borbu, ve se uputio u utvreni grad koji je dao izgraditi na visokoj
gori i nije htio pregovarati.269 Sve tri upuene vojske nisu mu nita mogle ve su
se zadovoljavale paljenjem i pustoenjem. Na povratku su prisilile Karniolce i
dio Karantanaca koji se pridruio ustanku da se predaju Balderiku.270 Bavarska
vojska pretrpjela je tete u ljudstvu uslijed bolesti. Jedino dosad identificirano
gradite s arheoloki potvrenim bedemom tj. ostacima palisade, sagraeno na
teko pristupanom mjestu, iz tog doba jest gradite u Loboru MBG gdje su
otkopani ostaci palisade koji su pratili vanjski plat kasnoantikog obrambenog
zida.271 Postoji mogunost da tom vremenu pripada i utvrda Susedgrad ispod
koje je pronaen grob s franakim orujem i opremom (Podsused), kao i Ozalj
Sl. 37: Ozalj kraj Karlovca. Ostruga, 9. st.

(prema: Petrinec, 2000, 97, II. 24).

269
270
271
ARF a. 820, 153. MMFH, 2008, 4546. Ferdo ii je smatrao da je on zacijelo negdje
Sisku na jugu (II, 1925, 315). Ivo Goldstein (GOLDSTEIN, 1994, 28) je smatrao da bi to
mogla biti neka utvrda juno od Siska, moda: Hrastovica, Petrinja ili Zrinj (Zrin). U obzir
dolazi Oki iako na njemu nema nalaza, ali nisu voena ni ciljana arheoloka istraivanja.
Zanimljivo je da ime Oki moda potjee od slavenskog okomit ili romanskog imena za
otru goru Matokit, Okit (lat. montem acutum). U prvom povijesnom izvoru iz 1193.
pie Okich (CD, II, 260). Slavenska varijanta tom romanskom oronimu za okomite stijene
pojavljuje se u razliitim varijantama i meu toponimima: Komor, Komarniki arhiakonat,
Komarnica To takoer opisuje okomite i otre stijene, neto to je s njima povezano ili je
ime izvedeno od toga za pripadajue naselje, rijeku itd. Jedino do sada dijelom istraeno
i potvreno gradite iz tog doba jest utvrda u Loboru MBG koje u potpunosti odgovara
opisu jer je podignuto na visokoj gori. Moda bi u obzir dole i neke druge utvrde na
podruju dananje Slovenije (Gradie nad Baljem, Svete gore iznad Sutle, (KNIFIC,
2007, 317326; KARO, 2012, 297315)) ili sjeverne Hrvatske i sjeverozapadne Bosne
(moda Kiringrad, Zrin, utvrde (gradine) na Zrinskoj gori, Kozari).
Herwig Wolfram pie da su se Kranjci i dio Karantanaca pridruili Ljudevitovoj vojni koja
je bjesnila (divljala) pet godina na jugozapadnoj granici franake drave (WOLFRAM,
1991, 179). To je vrlo zanimljiv pristup, gotovo kao iz onodobnih pristranih franakih
kraljevskih anala!
FILIPEC, 2002, 117128.
109
Povijesni izvori
gdje je naena karolinka ostruga, ali i arheoloki sloj 9. st.272

Karniolci (Carniolenses, qui circa Savum fluvium habitant), koji su moda
imali poseban status unutar Forojulijske markgrofovije, po prvi su put spomenuti
u franakim dravnim analima za godinu 820.273 Rije je ipak vjerojatno o
geografskom pojmu da se opiu Slaveni koji ive u pokrajini opisanoj kod Anonima
Ravenjanina.274 Iz forojulijske perspektive Karniola (izvedeno iz imena Carnia,
to ne znai nita drugo nego mala Karnija) je jo sredinom 8. st. bila pokrajina

272
273
274
110
Sused, ili danas uobiajenije Susedgrad, podignut je na strmom brijegu (197 m nad
morem) odvojenom sa sjeverne strane usjekom, Sutinskim klancem od gore Medvednice
iji je izdanak. S lijeve strane tik pod njim protjee rijeke Sava u koju se neto zapadnije
ulijeva rijeka Krapina uz koju se prua irok i neprohodan movarni potez (EPER, 1944,
204205; VINSKI, 1960, 4765; VINSKI, 1981, 32, 38; SIMONI, 1981, 155167; SIMONI,
2000a, 9798). S njega se dobro mogu kontrolirati cestovne i rijene komunikacije koje
se pruaju dolinom rijeke Save u oba pravca. Neto istonije od njega nalazi se prijelaz
preko rijeke Save to omoguuje kontrolu cestovne komunikacije koja ide uokolo gorja
Medvednice. Kontrolira se i ona u smjeru Zagreba. Stoga je vrlo vjerojatno da je na toj,
strateki vrlo dobro pozicioniranoj, utvrdi bila podignuta karolinka utvrda. Sused se u
izvorima spominje podosta kasno, neto prije spominje se romanika kapela sv. Martina
ispod njega (CD, III, 231). Vrlo je zanimljiv sloj s garom i pepelom pronaen prigodom
arheolokih istraivanja Starog grada Ozlja, a u kojem je pronaena karolinka ostruga, ako
nije rije o nekom sluajnom poaru, taj sloj upuivao bi na to da je tu bilo rije o paljenju
utvrde (UKOVI, 1992, 4952; UKOVI, 1994; PETRINEC, 2000, 97). Nije iskljueno
takoer da Stari grad Ozalj smjeten na rubu Panonske nizine pripada ve provinciji
Liburniji i Dalmaciji. Vrlo je zanimljivo da je istraiva Ozlja smatrao da jedan ovalni zid
pripada karolinkom, a ne razvijenosrednjovjekovnom vremenu (poslije sredine 13. st.
kad se pojavljuju prvi zidani bedemi burgovi). Iako se teorijski to pitanje moe razmatrati,
argumentacija s istraivanja nedostatna je za neki sigurniji zakljuak. Ako bi to bilo
istina, to je vrlo teko dokazivo, onda bi to, osim Savarije (vidi: TTH, 1978, 151182;
KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998, 8593) u kojoj je prema interpretaciji Endre
Ttha, postojao okrugli karolinki burg, bio drugi takav burg sa zidanim obrambenim
bedemom u Panoniji iz karolinkog vremena. To nije mogue dokazati, kao to se
ni postojanje savarijskog burga ne moe dokazati jer u to doba jo nema takvih malih
burgova (SZKE, 2009, 402, biljeka 8589) U isto doba moglo bi se, prema pronaenom
karolinkom koplju s krilcima, ako ono nije doneseno odnekud drugdje i baeno u opkop
starog grada Varadina, poeti formirati Varadin kao nizinsko gradite. Njegov poloaj
u prostoru, uz prijelaz preko rijeke Drave, na zemljitu okrueno movarama, potocima,
pokazuje karakteristike planskih rjeenja 9. st. (o karolinkom koplju vidi: TOMII, 1968,
5361; TOMII, 1985, 223226).
ARF (ed. F. Kurze, MGH Scriptores rerum Germanicarum in usum scholarum 6, Hannover
1895) ad a. 820; MMFH, 2008, 4546; WOLFRAM, 1991, 179184; TIH, 2009, 6; TIH ET
ALL, 2008, 32.
Item iuxta ipsam Valeriam ponitur patria que dicitur Carneola, quae et Alpes Iuliana
antiquitus dicebatur, (Anon. Rav. IV, 21; KOS, 1902, 221224, br. 182). Karniola se u
starini nazivala Alpes Iuliana, to i geografski i prema nomenklaturi u potpunosti odgovara
tradicionalnom nazivu posebne vojno-administrativne jedinice Claustra Alpium Iuliarum,
a jednakom horizontu Ravenjaninovih izvora pripada i Liburnia Tarsaticensis, koja u
spoju s Karniolom daje kontinuirani istoni potez obrambenog prstena oko Apeninskog
poluotoka od izvora Save (Sava Dolinka) sve do Kvarnerskog zaljeva (TURKOVI BASI,
2013, 49, sl. 3a, a posebno biljeke 69 i 70 na dnu teksta s miljenjima Petera tiha i
Jaroslava aela).
u kojoj su ivjeli, oznaeni kolektivnim plemenskim imenom, Slaveni.275 Rije

je o antikom geografskom pojmu (patria Carnium) upotrijebljenom da bi se
opisali, oito samo za franake (prije za langobardske) potrebe, ljudi u dijelu
novosteenog teritorija koji se otprilike poklapa s dijelom prave Italije, X. regije
(Regio X Venetia et Histria), zauzetim od Avara poetkom 7. st. Iz izvora nije jasno
je li to bila posebna upravna cjelina, grofovija ili je i ona, u okviru Forojulijske
markgrofovije, bila sastavni dio Donje Panonije ili je moda rije o nekom
klijentelnom plemenskom kneevstvu, koje je pod franakim vrhovnitvom
zadralo relativnu unutarnju samostalnost.276 O njima smo puno vie saznali
u kasnijem vremenu, nakon upravne podjele na grofovije, a moda je jedna
od etiri grofovije i Karniola, kad nastupa nova upravna podjela Forojulijske
markgrofovije. Potpuno je krivo povezivati historijski i politiki razvoj tog dijela
biveg avarskog teritorija sa starom Karantanijom, kako se to esto moe vidjeti
u historiografiji osim u opim okvirima Franake 9. st. ili poslije Svetog Rimskog
Carstva.277 Njezin spomen u franakim analima samo znai da su se Slaveni
pobunili gotovo do langobardske granice, odnosno franake Furlanije.278 Prema
izvorima moemo zakljuiti da je vojvoda Ljudevit, kao franaki pokrajinski
upravitelj, drao cijelu Donju Panoniju do granica s Italijom, Karantanijom,
Gornjom Panonijom, Hrvatskom (Guduskani, Guduani, Gaani) i sa Srbima,
koji su drali velik dio provincije Dalmacije.279 Postoje razliita miljenja o tome
kojom je markgrofovijom vladao vojvoda Balderik.280 Zbunjuju franaki anali
koji su ga 827. drali za upravitelja Gornje Panonije. Vjerojatno je u doba ustanka
dobio vrhovnu vlast nad svom pobunjenom zemljom, pa i nad Karantanijom, no

275
276
277
278
279
280
TIH, 2000, 372386; TIH, 2009, 3. Vjerojatno je kriva pretpostavka da je tek uvoenjem
grofovske uprave znaila napokon ukljuivanje do tada klijentilnih i unutarnje samostalnih
slavenskih kneevstva u franaku dravu i njen pravni red i da je s tim prestalo plemensko
pravo Karantanaca i Karniolaca. Npr. Hrvatima, Moravljanima, Abodritima, itd. ostavljeni
su domai knezovi, ali su ukljueni u franaku dravu i njen pravni red. Moda je to
tako bilo, ali onda je grofovska uprava ve uvedena u prvim desetljeima 9. st., tj. prije
Ljudevitova ustanka.
TIH ET ALL, 2008, 3536.
TIH, 1995, sa citiranom literaturom; TIH, 2009, 315.
ARF a. 820, 153; RAKI, 1877, 324325; KOS, 1906, 5557, br. 61; MMFH, 2008, 46.
Doslovno pie Carniolenses qui circa Savum fluvium habitant et Foroiuliensibus pene
contigui sunt. U vie rasprava predmnijeva se da bi postojao jedan pojas niije zemlje
izmeu istarsko-bizantskog i langobardsko-furlanskog teritorija s jedne, i susjednog
slavenskog teritorija (avarskog teritorija) s druge strane (TIH PERI, 1981, 337;
MARGETI, 1992, 164; PLETERSKI, 2005, 116119, sl. 1). Arheoloki nalazi i nalazita
jasno pokazuju da taj predvieni pojas niije zemlje nije pust pa da se na njemu nalaze i
ratniki grobovi (SVOLJAKKNIFIC, 1976, 5455, Tab. 2,1; PLETERSKI, 2005, 118119).
Stoga nesumnjivo netko polae pravo na nju pa pojas nije niiji! Prema izvorima se moe
iitati da ustanak nije zahvatio dio Avarije (Hunije) sve do Furlanije, ve samo gotovo do
nje.
Usp. HAUPTMANN, 1920, 230.
HAUPTMANN, 1920, 226230.
111
Povijesni izvori
njegova vlast nikada nije sezala u Panoniji sjeverno od Drave, dakle, vjerojatno
nije drao Gornju Panoniju.
821. Sljedee, 821. poslane su takoer tri vojske da pustoe pobunjenike

zemlje, ali ni tada im se nije nitko suprotstavio.281 Iste godine u kojoj je vojvodu
Dalmacije i Liburnije naslijedio neak (V)Ladislav (Ladasclavus),282 optuen je
pred carem gradeki patrijarh Fortunat da je Ljudevitu poslao majstore i zidare
(artifices et murarios) za gradnju utvrda.283 O tome su Franci bili obavijeteni od
jednog od Fortunatova sveenika. Zaista nije iskljueno da je spomenuta pomo,
navodno pruena pobunjenom vojvodi, tiraninu, kako ga jo nazivaju franaki
anali, od gradekog patrijarha Fortunata bilo iskrivljavanje istine i obina
kleveta jer su u to doba u zemlji zaista ve mogli boraviti majstori i zidari poslani
da podiu crkve ili se pobuna poklopila s vremenom njihova novog odlaska. To
je uistinu vrijeme kad poinje podizanje crkava, ako se ulomci iz Siska i Lobora
datiraju u prvu treinu 9. st. A kad su ve bili u Ljudevitovu vojvodstvu, mogli su
podizati i utvrde. Ta fraza sa spomenom majstora i zidara (artifices et murarios)
snano podsjea, prema izriaju, na neto kasnije vrijeme kad e salzburki
nadbiskup Liupram 853. poslati u Blatnograd takoer razliite majstore
(magistros de Salzpurc murarios et pictores, fabros et lignarios) da sazidaju i
ukrase crkvu sv. Hadrijana.284 Iako nije iskljueno da je ve tada na podruju
Donje Panonije bio prisutan odreen broj majstora i zidara sa zadatkom da rade
na ureenju zemlje i izgradnji crkava, a nije posve iskljueno da je moda ipak
rije i o neizravnoj (prekrivenoj) bizantskoj pomoi. Pa ipak je najvjerojatnije
bila rije samo o pakosti i objedi jednog crkvenog prelata.285 Istina je da su ratom
bili iscrpljeni golemi vojni i gospodarski resursi pa je, nesumnjivo, bila potrebna
podrka sa strane kako bi se Ljudevitu pomoglo u borbi, ali o toj eventualnoj
pomoi nita se ne zna.286
Rektoru, odnosno vojvodi Donje Panonije pridruili su se i drugi

281
282
283
284
285
286
112
ARF a. 820, 821, 154; RAKI, 1877, 325326; KOS, 1906, 59, br. 64; 6162, br. 68; MMFH,
2008, 4546.
RAKI, 1877, 325.
ARF aa. 820, 821, 155156; RAKI, 1877, 325326; KOS, 1906, 6061, br. 67; MMFH,
2008, 4546.
Conversio, 11, S. 54; TTH. 1999, 340; SZKE, 2012, 129.
Herald Krahwinkler je napisao da tu treba predvidjeti i podrku Carigrada (KRAHWINKLER,

2005, 71).
Eventualna pomo pruena vojvodi Ljudevitu moda bi se mogla usporediti s onom

pomoi koju e Velikomoravsko kneevstvo, u to doba jo posve ovisno o Franakoj,
dobiti nekoliko desetljea poslije od Bizanta. Izvori spominju istina samo sveenike, grke
misionare Konstantina i Metoda, no nesumnjivo su s njima doli majstori i zidari tj.
obrtnici, trgovci, inenjeri i vojni strunjaci koji su pomagali Velikomoravskom kneevstvu
da se bolje organizira i uredi te da bude sposobno suprotstaviti se kako Bugarskoj tako i
Franakoj koja ju je smatrala svojim ovisnim podrujem i od toga nikad nije odustajala.
Vjerojatno ipak nije rije o istoj stvari.
nezadovoljnici: Karniolci i Karantanci koji su vie puta dizali ustanak protiv

Bavaraca, kao i Timoani koji oito nisu bili zadovoljni statusom dobivenim
zamjenom jednog gospodstva drugim. Saveznike je pronaao na istoku i na
zapadu, ali nije uspio pridobiti sve Hrvate (samo su Guduskani odbili ratovati)
ni Avare, u uem smislu rijei, prije svega one s druge strane rijeke Drave i preko
rijeke Rabe koji su oito bili iscrpljeni prolim ustancima i ratovima najprije
s Francima, a onda s drugim Slavenima. Kao to su se Timoani dragovoljno
pridruili Franakoj napustivi prijanji savez, tako su se i Slaveni, koji su moda
na poetku ratova u Avariji stali uz Franke, odluili pobuniti, vjerojatno uvidjevi
da vlast Franaka nije nita bolja od bugarske vlasti. I to bez obzira na to to su
vinovnici tog ustanka bili Slaveni (Sclavum in Pannonia rebellantem), bez obzira
na heterogeni narodnosni sastav stanovnitva Donje Panonije i stanovnitva
razliite tradicije pokopa mrtvih, o emu nam lijepo svjedoe, istina rijetka,
istraena groblja i pojedinani grobovi. Taj ustanak slobodno moemo staviti
u niz protufranakih ustanaka u Avariji (in Hunia in exercitu). Zapravo je to bio
posljednji avarski ustanak pri emu je avarski oznaka stanovnitva Avarije
(Hunije), a ne avarskog naroda, kako god ga u uem smislu rijei definirali.287
Uostalom u vojnama, sukobima i ustancima prije 811. sudjelovali su Slaveni,
barem 799. i 803.
822. Kad je 822. ponovno poslana vojska iz Italije protiv Ljudevita, on je
napustio svoj grad Sisak (Siscia civitate) i prebjegao k Srbima koji su nastanjivali
velik dio Dalmacije (ad Sorabos quae natio magnam Dalmatiae partem optinere
dicitur).288 Nakon to je ubio jednog od tamonjih srpskih vojvoda i zauzeo njegov
grad, poslao je poslanstvo u Franaku. Gdje se nalazio taj grad (on je bio civitas,
poput Siska) koji je zauzeo vojvoda Ljudevit postojala su razliita miljenja, no
oito da rjeenje trebamo potraiti u samome tekstu.289 Jedini civitas u sjevernim
dijelovima Dalmacije okrenute prema Panoniji jest Tuzla, ant. Ad Salines ili neki

Hic liber fuit inchoatus in Hunia in exercitu a. D. 819, IV. non. Jun. et perfinitus apud S.
Florianum. (Simson, Ludwig d. Fromme, I, 149, not. 2; KOS, 1906, 50, br. 55).
Gdje su ti Srbi kojima se Ljudevit utekao stanovali, ne da se sa sigurnou odrediti,

svakako Savi i Vrbasu negdje na jugoistoku u blizini dalmatinskih Hrvata (II,
1925, 315, biljeka 29). Miljenje Nade Klai (KLAI, 1971, 211212), preuzete
od Ive Goldsteina (GOLDSTEIN, 1995, 168169), da je otiao u dananji Srb u Lici
koji je usred provincije Dalmacije i Liburnije kojom je tada upravljao (V)Ladislav
su nevjerojatne: Vidi: KATII, 1990, 67. Da je rije o Srbu u Dalmaciji, piu:
MATIJEVI SOKOL SOKOL, 2005; SOKOL, 2011, 431.
287
288
289
ARF a. 822, 158; MMFH, 2008, 4647; ARF, MGH SS 1, 205 f. i 209; Vita Hludovici, ibid, 2
625 f; RAKI, 1877, 327; KOS, 1906, 6061, br. 67; R. Katii je napisao da je Ljudevitova
donjopanonska vlast gravitirala prema Sisku (Siscia) gdje je Ljudevit barem povremeno
imao stalno boravite i time da se nastavila tradicija kasnorimske provincije Panonije
Savije (Pannonia Savia), a ini se da je oronula urbanost Siscije pritom imala neku ulogu
(KATII, 1986, 7980). Nijedan predmet iz Siska ne moe se s veom sigurnou datirati
u vrijeme Ljudevitove pobune, oni pripadaju ili generaciji koja prethodi Ljudevitu ili onoj
koja slijedi za Ljudevitom.
113
Povijesni izvori
grad na podruju Vrhbosne.290 Ono to jedino moe biti nejasno itajui navedeni
izvor jest to poznaje li pisac anala granice Dalmacije, odnosno, iz franake
perspektive, zna li gdje zavrava Panonija, a poinje Dalmacija i dokle je ona sezala.
O tom bijegu se nita vie ne moe rei nego da je Ljudevit otiao meu Srbe, kako
izvor kae: koji nastanjuju velik dio Dalmacije.291 Vrlo vjerojatno nije odlazio
daleko od granica svoje zemlje, jer e se vrlo brzo vratiti na franaki teritorij.
Iste te 822. car je, prigodom odravanja dravnog sabora na kojem se govorilo i
o zatiti istonih granica, primio poslanike istonih Slavena, meu njima i Istone
Abodrite (Praedenecentorum) i u Panoniji ivue Avare.292 Istoni Abodriti se nisu
pridruili ustanku jer su oito, zbog sve bliih i jaih Bugara, trebali jaku franaku
potporu i zatitu.293 Abodriti su vjerojatno drali zemlje zapadno od Timoana,
oko donjeg toka rijeke Morave.294 Je li se jedan dio njih, poput moda Timoana,
preselio na franaki teritorij u Panoniji nije nam poznato.295 Tako bi se moda
mogao objasniti neobian preokret u nainu pokopa u grobovima koji seu sve
do okolice Blatnog jezera. Na tamonjim grobljima nakon polaganje mrtvog tijela
ponovno se pojavljuju polaganje spaljenih ostataka pokojnika u jame i oprema
bizantskog porijekla u Garaboncu I, kao i openito franaka bojna oprema.296 Uz
Istone Abodrite spominju se poslanici istonih (zapravo poslanici Slavena koji
prebivaju du franake granice, dakle zapadnih) Slavena (omnium orientalium
Sclavorum, id est Abodritorum, Soraborum, Wilzorum, Beheimorum, Marvanorum,
Praedenecentorum, et in Pannonia residentium Abarum), a meu njima i oni koji
su potpadali pod Bavarsku prefekturu. Zanimljivo je da se 822. ne spominje
upravitelj Donje Panonije, kao ni upravitelj Dalmacije i Liburnije. Za prvu
pokrajinu to se moe razumjeti, ali zato se ne spominje dalmatinsko-liburnijski
upravitelj, vojvoda, odnosno hrvatski knez, nije jasno. Moda nisu doli upravnici

290
291
292
293
294
295
296
114
BOJANOVSKI, 1988, passim.
Moda Bosna (DAI, XXXII) ili grad Ad Salinas (Soli, dan. Tuzla) koje bizantski car Konstantin
Porfirogenet (DAI, XXXII) smjeta meu mjesta koja su drali krteni Srbi. Ako se
spomenuti grad Ad Salinas, vjerojatno srednjovjekovni Soli, povee s dananjom Tuzlom,
tada je zemlja koju nastanjuju Srbi, odnosno jedno od srpskih kneevstava, dosezala do
junog pobreja nedaleko od rijeke Save, i time se pribliila sjevernoj granici Dalmacije
prema Panoniji. Iako je takva politika situacija moda primjerenija za drugu polovinu 10.
st. odnosno vrijeme kad je car Konstantin Porfirogenet vladao Bizantom, nije iskljueno
da se negdje na tome podruju treba traiti u Analima spomenuto srpsko kneevstvo.
ARF a. 823, 161; RAKI, 1877, 327; KOS, 1902, 6364, br. 72; MMFH, 2008, 47.
ARF a. 822, 159; MMFH, 2008, 47.
P. Komatina smatra da Timoani nisu dio tzv. sedam slavenskih plemena koja su bila u
savezu s Bugarima (KOMATINA, 2010, 68).
SZKE, 1992b, 96. Bizantski ma iz Garabonca mogao je stii s Timoanima ili Abodritima
koji su bjeali pred Bugarima. Umjetna deformacija lubanje koja se pojavljuje na groblju
u Garaboncu I, Nitra Lupki i Szabolcs Reformtus Parkia mogu se zaista povezati s
tradicijom koja se u 9. st. zadrala kod podunavskih Bugara (RY, 1992, 374375).
SZKE, 1992b, 9697. Ranokarolinki maevi iz Csniga, Pcs Magyarrga i okolice
Szigeta. Paljevinske grobove iz Alsrajk Hatri tbla koji na groblju dolaze iza grobova
u kojima su poloena tijela mrtvaca Bla Mikls Szke povezuje s ljudima koji su doli s
Pribinom u Blatnograd (Zalavr) oko 840. (SZKE, 1996, 124).
i elnici naroda iz Forojulijske markgrofovije, ali spominju se Istoni Abodriti. Ako

je veliki dio Forojulijske markgrofovije bio involviran u ustanak i opustoen, a
moda tada i bez vodstva, Dalmacija i Liburnija su, kao franake provincije, trebale
besprijekorno funkcionirati jer nisu bile na protivnikoj strani. Uostalom, o tome
jasno govore i kasniji izvori. Moda je samo rije o tome da nisu spomenuti ili nisu
doli iz nama nepoznatog razloga. Odlazak hrvatskog poslanstva na dalek put dok
je Ljudevit boravio negdje na njihovim granicama i meu Srbima u njihovu zaleu
bio bi vrlo nerazuman. Oni su se ipak pojavili i donijeli vijest o Ljudevitovoj smrti.
Sl. 38: Forojulijska markgrofovija dvadesetih godina 9. st. U povijesnim izvorima spomenuti
vojvode i odlinici u Dalmaciji i Liburniji te u Donjoj Panoniji prije upravne i teritorijalne
reforme 828.
823. Kada je zavravao sabor, caru su Ludoviku dole vijesti da je Ljudevit

(Liudevitus tyrannus) ubijen kad je napustio Srbe i preao u Dalmaciju Borninu
ujaku Ljudemuu (Liudemuhslum) kod koga je boravio prije nego ga je on na
prevaru umorio.297 Nije iskljueno, unato tomu to je to zaista teko dokazati,
da je taj Ljudemu bio i Ljudevitov roak. Teko je naime povjerovati da bi
nakon onog prodora i pljakanja po Dalmaciji Ljudevit tamo zatraio pomo,

297
ARF a. 823, 161; RAKI, 1877, 328; KOS, 1906, 67, br. 76; MMFH, 2008, 47. Mladen Ani
je napisao da se Ljudevit vratio nakon bijega na carsko podruje u Dalmaciju preciznije
na podruje hrvatske kneevine, vjerojatno raunajui na isto ono nezadovoljstvo koje
je tri godine nosilo pobunu. Nadalje se pita je li bio namamljen u zamku na to je teko
odgovoriti, kad se obratio ujaku ve odavno mrtvog kneza Borne (ANI, 2001, 19).
115
Povijesni izvori
ali naravno da nije iskljueno.298 Tako je 823. zavrila Ljudevitova pobuna.

Njegova buna jasno je pokazala slabost modela koji su Franci esto provodili
u pripojenim zemljama, npr. u Bavarskoj, a sutina tog modela bila je da se
ostave domai vladari nad pokorenom dravom ili pokrajinom. Posljedica
bune bila je da se struktura uprave na istonoj franakoj granici napokon
poela mijenjati. Ono to nije uspjelo donjopanonskim Slavenima vrlo e brzo
uspjeti Velikomoravljanima (Velika Moravska) u geostrateki promijenjenim i
povoljnijim okolnostima kao posljedica bugarskog upada na franaki teritorij.
U politiki povoljnijim okolnostima, Velikomoravljanima je uspjelo stvoriti
autonomno kneevstvo, pa i kneevstvo neovisno o Franakoj. Ono je bilo kadro
poslati poslanstvo u Bizant pa se vjerojatno s bizantskom pomoi nastojalo
oduprijeti politikoj premoi Franake. Ljudevitov pokuaj osamostaljenja
doao je u asu kad je Franaka bila suvie jaka za takve centrifugalne pokuaje
na svojoj istonoj granici. Ustanak je pokazao da franako gospodstvo, koje je
zamijenilo avarsko, nije bilo ono sa ime se domae stanovnitvo i plemstvo
olako mirilo te da je rije o prostoru i ljudima koji su bili sposobni organizirati
te podii ustanak protiv franake vlasti u vrijeme njezine apsolutne politike i
vojne prevlasti na europskom kontinentu. Sposobni su se bili odupirati nekoliko
godina, to takoer govori o njihovoj snazi. Ljudevitov ustanak politiki moemo
gledati kao posljednji avarski ustanak u Panonskoj nizini.
U Donjoj Panoniji se poslije vojvode Ljudevita spominje grof Salahon.
Vjerojatno je on bio postavljen za novog upravitelja provincije ili je rije o

298
116
Postoji odreena slinost u imenima Ljudevitova tasta Dragomua (Dragamosus), Bornina

ujaka Ljudemua (Liudemuhslum) i samoga Ljudevita (Liudewit). Naravno, rije je o opim
slavenskim imenima, ali to bi ipak moglo upuivati na to da su Bornina majka i Ljudevitova
ena iz istog kraja i iz istog roda. Tako bi se moda moglo objasniti zato je Ljudevitov
tast napustio zeta i kamo se Ljudevit sklonio u vrijeme bijega. Ako bi bilo suditi prema
arheolokim nalazima i nalazitima, jedina zemlja dovoljno blizu obojici vojvoda, a opet
zemlja u kojoj bi bili vidljivi jaki utjecaji i Primorja i Panonske nizine, a da je dio Panonije,
jest podruje juno od rijeke Save okrenuto prema Dalmaciji. To bi mogla biti zemlja koja
poinje od Pokuplja na zapadu i prostire se preko Pounja do Povrbasja na istoku. U tom
kontekstu vrlo je zanimljiv grob 67 s groblja Bagrua u Petoevcima kod Laktaa u kojem
su naene ostruge (o ostrugama vidi: ERAVICA, 1986, 141, 187188, sl. 1-2). Takav je
obiaj vie oznaka hrvatskog podruja i obino se nalazi meu Hrvatima i na hrvatskim
lokalitetima kao to su Bribir, Biskupija kod Knina i na teritorijalno najbliem lokalitetu
ipulji kod Bugojna. Nije iskljueno da je postajala jo neko gentilno kneevstvo, ili neko
mono pleme nespomenuto izravno u povijesnim izvorima 9. st., vjerojatno uklopljeno
u okvire donjopanonskog kneevstva (ljudevitovo vojvodstvo) a ranije je, prije franakih
osvajanja, moglo biti u savezu ili dio hrvatskog kneevstva, moda je rije o Hrvatima
u Panoniji ili na granici Dalmacije i Panonije. Ljudevitov tast Dragamosus u poetku je
nastupio na strani zeta, a onda je preao na stranu Borne i bio ubijen, a na kaju svoje
pobune Ljudevit bjei borninom ujaku (Liudemuhslum) koji ga je dao ubiti. Arheoloka
istraivanja naznauju mogunost jednog posebnog podruja pod jaim hrvatskim
utjecajem, a samo sistematska arheoloka istraivanja naznaenog poteza od Pokuplja
preko Pounja do Povrbasja odnosno granice Dalmacije (i Liburnije) i Panonije mogu
razrijeiti taj problem. Iz tog kraja potei e najmonije slavonske srednjovjekovne obitelji
poput recimo Babonia, neto istonije Hrvatinia i drugih.
nekom od grofova koji je upravljao dijelom te nekadanje Ljudevitove provincije

izmeu Drave i Save.299 On se spominje u vrijeme kad je bavarska vojska upuena
na Ratimira. On je vjerojatno bio bugarski rektor u Panoniji postavljen nakon
njihova prodora u Podravlje.300 Njegovo ime spominje i Conversio kad se donose
opi podaci o vojvodi Pribini prije nego to e dobiti blatnogradski posjed u
vrijeme rata s vojvodom Ratimirom.301 On bi mogao biti Franak ili Alaman
prema imenu, ali to je ve tada dosta teko ustvrditi jer su djeca domaih
vojvoda, knezova i plemia esto na krenju dobivala imena svojih kumova ili
seniora. Nije, takoer, iskljueno da je nakon Ljudevitove pobune, kao to je to
bilo uinjeno u Bavarskoj nakon posljednje pobune vojvode Tassila III., domae
plemstvo zamijenjeno stranim grofovima u strukturi upravljanja zemljom,
a zemlja razdijeljena na vie manjih cjelina.302 Postoje razmiljanja da bi on
vladao podrujem dananje Kranjske ili gornjim Posavljem, to je zaista mogue
jer je i to bio dio nekadanje Donje Panonije.303 No, njegova je uloga poprilina i
nije iskljueno da je on zaista dobio na upravljanje cijelu nekadanju provinciju.
Hrvatima su, u isto vrijeme, ostavljeni domai vladari. Oni su nastavili upravljati
franakom provincijom Dalmacijom i Liburnijom jer su ostali vjerni u vrijeme
Ljudevitove bune i nije bilo razloga da se mijenja ve ustaljeni poredak.

299
300
301
302
303
RAKI, 1877, 337. Peter tih smatra da se na gornjoj Savi, na plemenskom podruju
Karniolaca u tridesetim godinama 9. st. spominje grof Salahon (TIH, 2014, 12), Usp.
HAUPTMANN, 1920, 249. Istog je miljenja i H. Graanin (GRAANIN, 2011, 176).
Miljenje Mladena Ania da bi franaki upravitelj Liburnije i Dalmacije (hrvatski knez)
poeo upravljati i Donjom Panonijom ne samo da nije pokrijepljeno izvorima ve je u
suprotnosti s tendencijom smanjenja upravnih podruja i ukidanjem markgrofovija, zbog
operativnih problema koji su se posebno iskristalizirali u vrijeme bugarske provale. Vidi:
ANI, 2001, 1819. Vjerojatno je isti taj Salaho(n) upisan i u edadskom evanelistaru
(KOS, 1906, 252, br. 328).
RAKI, 1877, 336337. Hrvoje Graanin smatra da je rije o franakom podaniku koji
je svojim postupcima izazvao bavarskog kralja na reakciju omoguio je prebacivanje
Pribinu Bugarima (tu prenosi miljenje H. Wolframa prema P. tihu krivnja je bila njegov
probugarski stav), a potom je i sam primio bjegunca (GRAANIN, 2011, 176). Prema
njemu bavarska je vojska provalila u Meurjeje te krvavo potukla Ratimirove ete (u vrelu
se navodi krvoprolie, c<a>edes) nakon ega je zakljuio da daljnji otpor nema smisla i
odluio je pobjei vjerojatno na jug, u Dalmaciju, a da je manje vjerojatno k Bugarima,
budui da se kod njih nije uspio skrasiti niti Pribina (GRAANIN, 2011, 176).
RAKI, 1877, 337.
Hrvoje Graanin postavlja mogunost da su se nakon Ljudevitove pobune i nakon Ratimirova

protjerivanja (838.) moda odluili osloniti na nekog izvan ueg junopanonskog prostora
budui da su se dotadanji odabranici meu junopanonskim Slavenima u konanici
pokazali nepouzdanima, a oslonac su mogli pronai u predstavniku nekog hrvatskog roda
(pripadniku elite) iz susjednog hrvatskog kneevstva u Dalmaciji koja je ve dulje vrijeme
vjerno pristajala uz Franke (GRAANIN, 2008a, 7374).
WOLFRAM, 2012, 289. Prema Herwigu Wolframu Salahon je prvi poznati bavarski grof
u Ljubljanskoj kotlini. Postoji miljenje da su nakon 828. gentilne knezove zamjenjivali
(franaki) grofovi koji su uglavnom dolazili iz Bavarske. O tome vidi: WOLFRAM, 2012,
171; TIH, 2014, 12.
117
Povijesni izvori
Sl. 39: Nartski Novaki. Ostava oruja i orua. (fotografija: Arheoloki muzej u Zagrebu;
prema: SIMONI, 1983, 251266).
Sl. 40: Peuh. Srednjovjekovna katedrala sv. Petra i Pavla i starokranske grobnice na
nekropoli ant. Sopijane (modificirano prema: Dezs Dercsnyi, Frigyes Pogny, Pecs,
vroskpek memlekek, Budapest, 1956, sl. 1).
118
c) Sisak (Civitas Siscia)

U 9. se st. u povijesnim izvorima ponovno spominje Sisak (Siscia
civitate) u vrijeme Ljudevitove pobune.304 Prema snimcima tlocrta ostataka
Siscije (Siska), grofa Luigia Ferdinanda Marsiglia 1726., oito je da je antiki
grad bio izvrsno ouvan i da je imao sauvane zidine gotovo do pune visine.305
Siscija je i nakon prestanka rimske vlasti nad njom oko 600. mogla pruiti
sasvim pristojan zaklon novim stanovnicima, ali oni vrlo esto nisu znali to bi
s tim ruevinama pa su ih izbjegavali, jer ih nisu mogli prilagoditi svom nainu
ivota, a svoja su naselja podizali uz njih. Najbolji primjer za to jest Peuh
(ant. Sopianae, sred. Quinque Ecclesiae, ma. Pcs) gdje su se novi stanovnici
naseljavali pokraj zidina grada, a nekropolu antike Sopianae pretvorili su u
svoje boravite.306 To je vrlo zanimljivo i zbog toga to se smatra da je upravo
brdovita okolica grada (gora Meek, ma. Mecsek) mogla pruiti zaklon
starom romanskom i germanskom stanovnitvu. Slino se zbivalo i u antikom
Osijeku (Mursa) u koji su se novi stanovnici naseljavali, kako nam to pokazuju
sluajni nalazi, istraeni grobovi, kao i groblje na Zelenom polju u Osijeku,
istono i zapadno od antikog mjesta.307 U antikim Cibalama stanovnitvo
je podiglo naselje o kojem svjedoe sluajni predmet okov - blatnica stila
na poloaju Meraja i neto starije paljevinsko groblje takoer izvan antike
aglomeracije, a to se moe takoer objasniti njezinom zasigurno ve velikom
destrukcijom u promatranom vremenu.308 Ni u antikoj utvrdi Keszthely
Fenkpuszta (castrum Valco), u ijoj je okolici takoer moda ostalo neto
starog romanskog stanovnitva koje je sve do prve polovine 7. st. ivjelo u
utvrdi, nije dokazano da su novi naseljenici u 9. st. podigli svoje nastambe
unutar antike utvrde, bez obzira na to to im se groblje nalazi na istom mjestu
kao i starom stanovnitvu.309

RAKI, 1877, 194195, 320338, 379381; MMFH, 2008, 46.
SS, 1973; TTH, 1981, 101107.
304
305
306
307
308
309
BRIZZI, 1981. Siscija je prema arheolokim podacima zauzeta od Avara i Slavena iza 600.
vjerojatno u prvim desetljeima 7. st. (FILIPEC, 2001, 89107; FILIPEC, 2012a, 6982).
O tome svjedoe arheoloki nalazi u Sisku (VINSKI, 1958, 1367) i okolici (npr. sluajni
nalaz naunice tipa okrenute piramide iz okolice Velike Kladue, groblje na redove u
Rakovanima kod Prijedora).
Na temelju arheolokih avarodobnih nalaza na Zelenom polju moemo smatrati da su prvi

ranosrednjovjekovni stanovnici Osijeka pokapali svoje mrtve, a moda se naselili, istono od
ruevina Murse, za to im je dobre uvjete prualo uzvienje uz Dravu i podruje oko osjeke
Tvre (naunica sa spiralnim zavretkom (stoasta naunica), moda kariica s dvostrukom
s-petljom (BULAT, 1968, 1121, Tab. 1-2). Kariice s dvostrukom s-petljom pojavljuju se ve
na kasnoavarskim grobljima (FETTICH, 1965; DOSTL, 1991, 8187; SZKE, 1992, 844851).
DIMITRIJEVI, 1966; DIMITRIJEVI, 1979, 201268; SEKELJ, 2001, 189212; SEKELJ
IVANAN TKALEC, 2006, 141212.
SS, 1973.
119
Povijesni izvori
Sl. 41: Plan Siska (ant. Siscija) s ucrtanom pozicijom starokranske crkve (1) i poloajem
gdje su naeni srednjovjekovni grobovi (2). Kao podloga je koriten plan antike Siscije
prema: LOLI, 2014.
120
Primjer pokopa unutar naputene antike sredine moe nam pruiti

i Emona (Ljubljana).310 Odreeni kontinuitet antikog mjesta pruaju nam
lokaliteti poput Petovione (Ptuj), Savarije (Szombathely) ili Arabone (Gyr).311
Moda je kao problem u istraivanjima Sisku najblia Savarija, odnosno Sabarija
kako je poznata u ranosrednjovjekovnim izvorima, takoer vana antika
aglomeracija i sredite nekadanje rimske provincije Panonije Prime, a u
karolinko vrijeme, nakon 828., sjedite Rihherijeve i Udalrichove (Odalrichove)
grofovije.312 Njih spominju izvori s kraja 8. i kroz cijelo 9. st., a prema njima je na
podruju grada morala postojati utvrda (okrugli karolinki burg) ili grofovska
ili, kako misli Endre Tth, biskupska, jer se u povijesnim izvorima spominje
civitas, kakva reprezentativna zgrada i moda crkva sv. Martina.313 No ne postoje
nalazi koji bi pronaeni okrugli karolinki burg vre povezali s karolinkim
vremenom, jer ni u Franakoj jo tada nema slinih graevina, a crkva sv. Martina
sagraena je dosta kasnije, tek u arpadovsko vrijeme. U Savariji nedostaju i drugi
elementi kao potvrda nastavka njezina urbanog razvoja, poput groblja uz crkvu,
sluajnih nalaza i graevina, stoga se u izvorima spomenutoj grofoviji sredite
treba traiti izvan urbane zone dananjega grada.314 Stanovnitvu 8. i 9. st. bili
su vaniji ager i plodna polja nego ruevine esto neprikladne za njihov nain
ivota jer ih vrlo esto nisu mogli obnoviti ili prilagoditi svojim potrebama.
Sl. 42: Sisak. Zvjezdolika naunica (1) i donji dio dvodjelnog srcolikog privjeska, 10.-11.
st. (prema: FILIPEC, 2001, 90, T. I, 2 i 4).

KOROEC, 1951a, 156183; KOROEC, 1953, 324327.
TTH, 1978, 173180; KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998; SZKE, 2009, 401402,
posebno biljeke 8284.
310
311
312
313
314
TTH, 1978, 151180.
TTH, 1978, 151180; KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998; SZKE, 2009, 401402.
SZKE, 2009, 402.
121
Povijesni izvori
Sl. 43: Kalup za lijevanje grozdolike naunice iz Siska (fotografija: Arheoloki muzej u
Zagrebu; prema: VINSKI, 1970, Tab. IIII, sl. 1-2).
Sl. 44: Kalup za lijevanje nakita iz Nagyrcsea u Zaladskoj (Zalskoj) upaniji (prema:
STRAUB, 2004, 524, sl. 10,1).
122
Vrlo esto su se ipak novi stanovnici naseljavali uz manje zgrade i

antike instalacije koje su mogli prilagoditi svom nainu ivota, ali najee su
im one sluile da bi na njima smjestili zaklon ili groblje, iako su se nesumnjivo
pojedine porodice mogle naseliti unutar zidina.315 Oni, vrlo vjerojatno, svoje
glavno naselje u kojem je bila podignuta crkva nisu smjestili unutar ruevina,
iako to nije iskljueno i nije manje vjerojatno, jer kameni ulomak (ulomci?) koji
je dio oltarne pregrade predromanike crkve pokazuje da crkva nije bila daleko
od zidina grada s unutarnje ili vanjske strane i da se taj lokalitet mogao nalaziti
i na nekoj od nekropola ili groblja uz crkvu (Tomislavova ulica u Sisku) koje
okruuju grad316 pa tako moda i na Pogorelcu, koji je kao poloaj izdignut u
odnosu na svoju okolinu i okruen lukom rijeke Kupe te je idealan za podizanje
utvrde.317 Spektar razliitih predmeta upuuje na to da je poloaj (poloaji) u
Sisku bio naseljen od 8. do 11. st. Predmeti razasuti po razliitim zbirkama i
muzejima vrlo su kvalitetni te pokazuju da su ondje boravili pripadnici visokog
stalea. Ljudevitovom vremenu ne moe se s veom sigurnou pripisati nijedan
predmet pronaen u Sisku.318 Predmeti se mogu povezati s generacijom koja je
prethodila vojvodi Ljudevitu i s generacijom koja je dola za Ljudevitom.
Sl. 45: Sisak. Kalup za lijevanje grozdolike naunice i kria iz Siska

(prema: VINSKI, 1970, Tab. III, sl. 3-4).
O nekim arheolokim primjerima zaposjedanja ruevina antikih urbanih cjelina u

sjevernoj Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka vidi kod: SEKELJ IVANAN, 2001a, 189212.
BUDAK, 1994, 172.
315
316
317
318
Prema izvjetaju Mateja Pavletia, tada direktora pote u Sisku i revnog sakupljaa sisakih
starina, s-kariica i tri grozdolike naunice naene su zajedno u oujku 1941. pri kopanju
rova za obranu od zranih napada u vrtu kue Stiller u dananjoj Tomislavovoj ulici. To je
jedini evidentirani srednjovjekovni lokalitet u Sisku. (Nedaleko od toga mjesta naeni su
1950. olovni kasnoantiki sarkofazi, pri kopanju temelja za zgradu Socijalnog osiguranja).
HORVAT, 1954, 100, sl. 5 i 6; VINSKI, 1970, 49, 5859, Tab. III, 3.
EPER, 1944, 200209; HORVAT, 1954, 99101. Zdenko Vinski spominje ostruge datirane
u kraj 8. i 9. st., ali one se ne mogu nai u fundusu Arheolokog muzeja u Zagrebu
(VINSKI, 1970, 46). U gradu Sisku je pronaena relativno uska sjekira s krilcima za nasad
sa ekiastim zavretkom, vjerojatno istono nomadskog porijeklo, a datira se u iroki
vremenski raspon od 7. pa sve do poetka 10. st. (BURKOWSKY, 1999, 138 (br. 324) i sl.
92; sline sjekire nalaze se kod: DOSTL, 1966, 71; RUTTKAY, 1976, 305313).
123
Povijesni izvori
Sl. 46: Tutnjevac. Ostaci antike vile s ucrtanom ranosrednjovjekovnom poluukopanom

kuom (1) i ognjitem (2), te jo jednim vjerojatno antikim ognjitem (3) (prema:
REMONIK, 1958, 4546, sl. 1).
Ponajvie su to sitni predmeti i ostaci kamene pleterne skulpture koji

pokazuju da je grad bio vano sredite provincije, ali u drugoj polovini 9. st.319
Sisak (Siscia), kao najvea antika aglomeracija u junom dijelu Panonske nizine,
nekadanje sredite provincije Panonije Savije i vano kulturno, gospodarsko i
prometno sredite Rimskog Carstva, mogao je stanovnicima 9. st. pruiti dobar
zaklon uz dobar prometni poloaj, koji je bio kljuan za one koji su se odluili
ondje nastaniti jer nije imao ager neposredno uz gradske zidine. Kraj 8. i poetak
9. st. donio je nove zadatke za graditelje jer su se tada birale dvije vrste poloaja
za naseljavanje. Reaktivirale su se dobro zatiene kasnoantike visinske
utvrde (Gradie nad Baljem, Svete Gore iznad Sutle (Svete Gore nad Sotlo),
Lobor MBG, Ozalj) te su se podizala nova naselja na teko pristupanim i

319
124
Neven Budak smatra da je Sisak kroz cijelo ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno
sredite Slavonije i da su tek promijenjeni odnosi politikih snaga, nastali proirivanjem
utjecajne sfere Arpadovia prema jugu, doprinijeli uzdizanju Zagreba kao novog arita
politike i crkvene vlasti. A kako je Kupa bila granica Hrvatske i Slavonije, ugarski su
vladari morali traiti oslonac u naselju, koje bi bilo bolje zatieno nego grad na samoj
granici dviju drava/pokrajina (BUDAK, 1994a, 80).
lako branjenim poloajima usred nepristupanog zemljita i movara, koje su

pruale najbolju zatitu, uz plavne rijeke, potoke ili jezera. Dobar primjer za
to su Zalavr, Zagreb, a moda i Varadin i dr.320 Bez obzira na to to se Sisak
spominje kao civitas, to bi upuivalo na to da je rije o gradu, vjerojatnije je
da je kroniar samo elio naznaiti da je rije o antikom mjestu u kojem je ili
pokraj kojeg je vojvoda Ljudevit podigao svoje uporite.
Sl. 47: Radvanje kraj Maribora. Ostaci antike vile rustike s ucrtanim poloajem
srednjovjekovnog groblja (prema: STRMNIK GULI, 1991).
U Donjoj Panoniji arheoloki predmeti upuuju na tri utvrde koje su

mogle postojati u Ljudevitovo vrijeme. To su Susedgrad, Ozalj i Lobor MBG.
Njima bi se mogle pridruiti i pojedine utvrde u Sloveniji: Svete Gore iznad

320
SS, 1973; DEMO, 2007; TOMII, 1968, 5360. Nalaz karolinkog koplja u Varadinu jo
je uvijek jedini nalaz datiran u 9 st., stoga nije iskljueno da je u opkop varadinske utvrde
dospio s nekog drugog mjesta.
125
Povijesni izvori
Sutle, Gradie nad Baljem i neke druge pozicije ne nuno na vrhovima strmih
brda.321 U Hrvatskoj su, naalost, samo arheoloka istraivanja na Loboru MBG
pokazala da uz sakralne zgrade, mnogobrojne predmete i pripadajue groblje,
postoje popravci i dorada kasnoantikog bedema u 8. i 9. st. Rije je o tome da je
s vanjske strane kasnoantikog zidanog bedema podignuta palisada. Mogunost
da bi poloaj gdje se nalazi srednjovjekovni burg Sused(grad) bio koriten
kao utvrda u ranije doba ne pokazuju otkrivene strukture jer arheoloka
istraivanja u tom smislu nikada nisu voena, ve je pronaen samo grob
ratnika s karolinkim orujem (spatom) i opremom ispod utvrde u Podsusedu.
Situacija u Ozlju neto je drugaija jer su tu izvrena arheoloka istraivanja
pa su na toj kasnoantikoj utvrdi prepoznati arheoloki slojevi datirani u 9. st.,
pronaeni su ulomci keramikih posuda i karolinka ostruga. Bez sumnje bi se
tom vremenu mogla pribrojiti i jo neka druga, u pravilu uvijek kasnoantika,
utvrenja ponovno stavljena u funkciju diljem promatranog prostora. Sljedee
su razliite vile rustike smjetene uz plodna polja uz komunikacije i poloaje
privlane ljudima, kao i druge instalacije u poljima pokraj urbanih centara jer
se obino takve graevine podiu ondje gdje je bila mogua bolja eksploatacija
prirodnih bogatstava pa se, samim tim, ondje nalazila i najplodnija zemlja. No
nisu ih uvijek privlaile same ruevine ve mogunost da se koriste graom za
svoje potrebe i plodna polja koja su im omoguavala egzistenciju. U relativnoj
blizini Siska otkrivene su uz rijeku Slobotinu, koja je tijekom stoljea mijenjala
svoj tok, u selu Benkovac na lokalitetu Otrnci ostaci rimske vile, a nakon to
je ona naputena, unutar nje su oito boravili novi stanovnici o emu svjedoe
mnogobrojni ulomci keramikih posuda i loita.322 Kvalitetni graevni
materijal, ponajprije solidne rimske opeke, vaene su i koritene za ponovnu
izgradnju nastambi i utvrda blie i dalje okolice.323 Rimske vile u okolici Bijeljine
(Sirmijska Panonija) pruaju nam vrlo lijep primjer koritenja ruevina rimskih
zgrada i prilagodbe postojeih prostorija potrebama novog stanovnitva.324
Tako su u sjeverozapadnoj prostoriji antike vile rustike na poloaju Tutnjevac
kod Ugljevika u Bosanskoj Posavini smjestili svoje ognjite i iskopali jamu.325
Oni su iskoristili postojee prostorije i prilagodili ih svojem nainu stanovanja,
a o tome ponajvie govore arheoloki slojevi i sitni materijal. To je vrlo rijedak
sluaj u Panoniji, a ei u mediteranskim i klimatski povoljnijim dijelovima
nekadanjeg Rimskog Carstva u kojima su graevine mogle mnogo bolje

321
322
323
324
325
126
Avarodobni predmeti naeni su na ponovno zaposjednutim kasnoantikim visinskim

naseljima i utvrdama diljem Slovenije: Dunaj pri Jereki, Hom nad Soro, Gradie pri
Dunaju, Ljubina nad Zbelovsko Goro, Gradie nad Baljem, Sv. Lambert pri Pristavi nad
Stino, Rifnik pri entjurju, Zidani gaber nad Mihovim (KNIFIC, 2007, 317326; MILAVEC,
2009, 249270; KARO, 2012,297315).
GORENC ET ALL. 1985.
GORENC ET ALL. 1985.
BUSULADI, 2011, 142144.

REMONIK, 1958, 4546.
odolijevati vremenu.326 Na Radvanjskom polju koje se prostire uz zapadni rub

Dravskog polja, juno od Borove vasi uz Pekrski potok (okolica Maribora),
unutar razruene utvrene rimske vile iz 3. st., u dijelu gdje su stajale stambene
zgrade, pronaeno je srednjovjekovno groblje.327 Istraeno je sveukupno 28
grobova, od kojih su neki bili obloeni rimskim opekama, a kao jedini predmeti u
grobovima nalaze se s-kariice i limeni trakasti prsten.328 Rije je o pokopu jedne
porodice, na groblju koje je trajalo tri ili etiri generacije. Velik broj grobova
bez predmeta moe svjedoiti u prilog njezinu postojanju do sredine 10. ili
kasnijem osnivanju groblja iza sredine 11. st. kad sve vie nedostaju predmeti u
grobovima ili se rjee pojavljuju. Pitanje je samo jesu li predmeti iz etiri groba
najstariji ili najmlai pokopi na groblju?329 To je vrlo lijep primjer koritenja
antikih ostataka, uz plodno polje, za osnivanje groblja. Nije iskljueno da su
se na istom mjestu, ili negdje pokraj antikog sklopa, nalazile kue te porodice.
Antika je Siscija iznivelirana u 18. st., stoga nije poznato to se dogaalo u njoj u
ranom srednjem vijeku, ali vrlo dobro sauvani raster zidova i osnovna matrica
grada moda upuuju na to da su se i u njom mogle dogaati sline prilagodbe
i adaptacije.
Sl. 48: Brodski Drenovac. Predmeti iz groba 14: sablja, par stremenova, dvije preice i konjske
vale, poetak 9. st. (prema: SIMONI, 2000, 86, kat, jed. II. 4a-f).

326
327
328
329
Vrlo slina situacija zabiljeena je na rimskoj vili u Brodcu kod Bijeljine koja je prema
sluajnim nalazima i oblinjem groblju koritena u ranom i razvijenom srednjem vijeku.
(REMONIK, 1957, 127150). Neto raniji primjer (7. 9. st.) u tome dijelu Panonije
pruaju nalazi iz vile rustike s lokaliteta abljak kod Doboja (REMONIK, 1970, 99111).
Postojee su zgrade svojim potrebama prilagodili novi doseljenici u antikoj vili u Viiima
kod apljine (REMONIK, 1965, 201211). Oni su takoer i groblje smjestili u dijelu
kompleksa, a prema nalazima u pojedinim grobovima vidi se da je tu ivjela humska elita
(REMONIK, 1965, 202203, Tab. X, 9-10).
STRMNIK GULI, 1990, 135146; STRMNIK GULI, 1991.
STRMNIK GULI, 1990, 141 i 143; STRMNIK GULI, 1991, 6, sl. 1, 10-12 i 21.
Grobovi pripadaju jednoj od skupina koja se stabilizirala na ve prije kultiviranom

antikom prostoru u drugoj polovini 11., a moda ak i na poetku 12. st. (STRMNIK
GULI, 1990, 143); i neto dalje: datacija u 10. 11. st. (STRMNIK GULI, 1991, 6).
127
Povijesni izvori
d) Bugarski ulazak u Panoniju i rekonstrukcija franake uprave 827./828.

Bugarski je kan Omurtag (814. 831.) 824. poslao pregovarae
franakom kralju da se dogovore o granicama, ali bez uspjeha.330 Iste godine doli
su poslanici Abodrita koji su se, obino (vulgo), nazivali Praedenecenti i prebivali
u podunavskoj Daciji do granice s Bugarima.331 Njihovi poslanici alili su se na
Bugare i traili franaku pomo, ali im je naloeno da se vrate kui i dou kad
stigne bugarsko poslanstvo.332 Bugarsko je poslanstvo koje je trebalo pregovarati
o granicama dolo je 825. i ponovno 826., ali se takoer bezuspjeno vratilo u svoju
domovinu.333 U isto je doba markgrofovima Balderiku (Baldricus dux foroiuliensis,
Balderich) i Geroldu (II.) (Geroldus comite) naloeno da prate stanje na avarskoj
granici.334 Tako im je doslovno naloeno, to jo jednom svjedoi o tome koliko
su geografski pojmovi Avari, avarsko, avarska granica bili ivi i jo uvijek u
svakodnevnoj uporabi. Ubrzo nakon povratka poslanstva, uslijedio je bugarski
napad na franake Panonije. Bugari su 827. laama uplovili u Dravu. Na njima
su prevezli vojsku te su opustoili zemlju i umjesto franakih vojvoda (eorum
ducibus) postavili bugarske rektore (rectores).335 Nakon Ljudevitova poraza
vjerojatno su domai vojvode zamijenjeni franakim. Nije iskljueno da su tada
bili vraeni oni stari, odnosno njihovi potomci. Bugari su opustoili zemlje Slavena
u Panoniji.336 Za taj brzi prodor, koji je iznenadio franaku vojsku i upravu unato
vidljivim nakanama i uobiajenim postupcima kao to su slanje pregovaraa i
ponude za mir kako bi se izbjeglo ratovanje, ne treba se traiti neko bugarsko
vojno uporita u blizini granice, ve se treba opet prisjetiti munjevitog prodora
rimskog vojskovoe Priska prema uu rijeke Tise iz Viminacija (Kostolca) koji
je u potpunosti iznenadio Avare te im nanio teak poraz na rijeci Tisi. Franaka
vojska oito tada nije imala jaku rijenu flotilu na tom dijelu Dunava pa nije bila
sposobna osujetiti napad, ne samo na neku pograninu utvrdu nego i u dubini
svog teritorija. Malo je vjerojatno da je blizina bugarskog teritorija utjecala na
izbor mjesta udara. Poput Avara, i oni su se, nakon pohoda, vratili u svoje matino
podruje iz kojeg su, opet poput Avara, kontrolirali svoje saveznike. Uplovljavanje
u Dravu i napad na Gornju Panoniju mogao bi se objasniti samo napadom na
jaa franaka uporita kako bi se mogao zauzeti teritorij iznenadnom akcijom.

RAKI, 1877, 330331; KOS, 1902, XXXIX; GRAANIN, 2011, 169, biljeka 1.
RAKI, 1877, 330332; MMFH, 2008, 48.
330
331
332
333
334
335
336
128
ARF a. 824, 164167; RAKI, 1877, 330; MMFH, 2008, 48.
Doslovno pie: Avarici limitis; ARF a. 826, 169; MMFH, 2008, 4849.
ARF a. 826, 169170; RAKI, 1877, 332; MMFH, 2008, 48.
ARF a. 827, 173; RAKI, 1877, 333334; KOS, 1906, 77, br. 92; MMFH, 2008, 48. O bugarskoj
plovidbi Tisom svjedoi zapis kana Omurtaga (814. 831.) o utapanju bugarskog tarkana
(BNA, 1990, 103). Moda bi se latinski naziv za bugarskog upravitelja rektora (rectores)
mogao prevesti hrvatskim nazivom za bana!
ARF a. 827, 175; RAKI, 1877, 333334; MMFH, 2008, 49.
Postavljanje rektora znai da se nisu drali samo uskog prostora uz rijeku ve

su djelovali i u dubini teritorija. Prema izvorima se ne moe dobiti informacija o
tome to su tono zauzeli i jesu li zauzeti teritorij zadrali 829. kad su ponovno
pustoili obale rijeke Drave. Isto tako nije jasno je li to bila jedina akcija bugarske
vojske ili se uz nju odvijala i kopnena ekspanzija te zauzimanje pojedinih istonih
franakih steevina. U izvorima se navodi da su postavili svoje rektore, vie njih,
umjesto franakih vojvoda. Izvori ne kau gdje su ih postavili. Jedino je sigurno
da su ih, ako su ih i postavili, vjerojatno postavili u Panoniji, teorijski na podruju
Gornje i Donje Panonije i na podruju prije u izvorima spomenutih Abodrita i
Timoana. Njih franaki izvori vie ne spominju, kao to preuuju teritorijalne
gubitke u istonim dijelovima.
Sl. 49: Rat Franake i Bugarske. Smjerovi prodora bugarskih trupa 826. 829. (1); Smjer
prodora franakih trupa oko 838. (2) i od oko 853. 860. (3). Pretpostavljena krajnja
linija bojita i dosezi bugarskih trupa na franakom teritoriju (a).
129
Povijesni izvori
Panonija, sve do Dacije. Prema izvorima bi se moglo zakljuiti da

je munjeviti bugarski napad imao za cilj onesposobiti glavna franaka
uporita u dubini teritorija i time odsjei najistonije dijelove teritorija, a
njihove namjesnike i tributarne narode prisiliti na predaju i podlonost.337
Sljedee je godine za taj teki udarac optuen Balderik za kojeg,
oito netono, pie da je vladao Gornjom Panonijom.338 Kao posljedica
neuinkovite podjele na markgrofovije (prefekture), cijeli je prostor
razdijeljen na etiri grofovije. 339 Nije poznato koje su to nove upravne
cjeline. Moda e se vie o tome saznati u narednim godinama. Nesumnjivo
su prije toga Bugari zauzeli abodritski teritorij. Godine 828. je kralj
Ludovik mlai (Ludovik Njemaki 830./843. 876.) bio poslan protiv
Bugara. 340 Vjerojatno s ogranienim uspjehom jer su Bugari ve sljedee
829. ponovno uplovili u Dravu. Tada su spalili neka mjesta (villa) uz nju. 341
Iz izvora opet nije jasno koji su dio Panonije spalili; Gornju, koju Balderik
svojim nemarom nije zatitio, ili Donju, kojom je upravljao i kroz koju je
propustio Bugare do Gornje Panonije. Strateki gledano to i nije toliko
vano, ve je vano da su spaljena naselja. U Conversio se spominje istono
od gusto poloenih naselja uz Blatno jezero samo crkva ad Quinque Basilicas
(Peuh), to bi moglo znaiti da je u tom dijelu zemlje bilo dovoljno ljudi
za podizanje misijskog sredita. U tom dijelu oko gorja Mecsek, pa sve do
Dunava, s obje strane rijeke Drave treba raunati s veom koncentracijom
slavenskog i germanskog (gepidskog) stanovnitva koje je tu ostalo zajedno
sa stanovnitvom stepsko-nomadskog porijekla koje je veim dijelom
stradalo ili prebjeglo preko Tise. 342
Prodor bugarskih trupa treba povezati s, u izvorima prije
spomenutim, naputanjem bugarskog saveza od Abodrita i Timoana
i njihovim moguim prijelazom na franaki teritorij ili samo njihovim
priznavanjem franakog vrhovnitva. Bugari su ili za onim to su smatrali
svojim, eljeli su pregovarati o granicama, a njihovi podlonici koji su
otpali od njihova saveza, i koje su ponovno eljeli podvlastiti, moda su
bili naseljeni ili izmeu Drave i Save u njezinu donjem toku, a moda i

Lujo Margeti je smatrao da je ona cijela tada osvojena od Bugara (MARGETI, 2000, 274).
RAKI, 1877, 333; MMFH, 2008, 89.
337
338
339
340
341
342
130
RAKI, 1877, 333334; MMFH, 2008, 49.

HAUPTMANN, 1920, 225230.
RAKI, 1877, 333334; KOS, 1906, 91, br. 104 (Einh, 216.3234, 217.47; Ann.
Fuld, 360.23). Spomenuti pojam villa koji bi se moda mogao, ako se usporedi
s alamanskim i saskim podrujem, poistovjetiti s naseljima ureenim u skladu
s novim sustavom to bi, otprilike, znailo da imaju, osim zgrada agrarnih
mjetana i onih eventualnih drugih (obrtnika, trgovca), dvor i crkvu.
To se osobito dobro moe vidjeti u arheolokoj topografiji baranjske upanije

(KISS, 1983). Groblje u Beliu Zagajcima takoer pripada tomu peujskom
krugu (FILIPEC, 2008a, 2730). O tome problemu isto i: STADLER, 2008, 657678,
sl. 19.
sjeverno od nje. Grobovi u Gornjoj Panoniji i sluajno naeni predmeti u

Donjoj moda pokazuju da je u poetku bugarsko uplovljavanje u rijeke
bila kaznena ekspedicija koja je trebala dohvatiti bugarske podlonike.
Ono to je u svemu najsigurnije jest to da su eljeli zauzeti podruje dva u
izvorima spomenuta naroda: abodritski teritorij i teritorij Timoana koji
su moda takoer bili dio tih etnikih Abodrita.343 U svakom sluaju to je
ono podruje koje e kasnijim izvorima biti poznato kao podruje teme
Moravske i podruje u kojem ive takoer Moravljani, juni Moravljani ili
Sl. 50: Brodski Drenovac.

Predmeti iz groba 24: dvije
bronane kariice, (1-2), zrna
ogrlice (3), narukvica (4) i
keramika posuda (5), 9. st.
343
Te june Moravljane (Moravce) treba razlikovati od sjevernih Moravljana koji

su stvorili veliko vojvodstvo koje najee nazivamo Velikom Moravskom. Juni
Moravljani, odnosno Abodriti, stvorili su vrlo vjerojatno takoer vanu dravnu
tvorbu na podruju nekadanjih rimskih provincija Gornje Mezije i Dacije.
Arheoloka istraivanja su ve pokazala, a pokazat e jo vie u narednim
desetljeima da su ti Abodriti poput Hrvata i Srba ostavili znatan trag na
navedenom teritoriju i da su takoer poput njih stvorili odreene specifinosti
na prostoru gdje su se kriali zapadni (franaki) i istoni (bizantski i bugarski)
utjecaji. Tu treba pogledati mnogobrojne ranosrednjovjekovne lokalitete u
okolici Beograda, uz rijeku Moravu (srbijansku), nizvodno uz Dunav, posebno oko
erdapa (PEHAR, 2007, 366367; PEHAR, 2012, 335360). Opravdano je nadati
se da e arheoloka istraivanja na podruju antikog grada Marguma (Oraje kod
Dubravice) pruiti takoer neke odgovore (JOVANOVI CUNJAK, 1994, 197207;
PEHAR, 2012, 346). Blizina Bugarske i poslije vie puta vraanje bizantske vlasti
dovest e do toga da se oni nisu uspjeli emancipirati i stvoriti neku dravu pod
svojim imenom u kasnijem razdoblju, recimo u drugoj polovini 10. st., u doba
kada Konstantin Porfirogenet pobrojava narode na granicama Bizantskog Carstva
(Moravljane spomenute kod njega u DAI treba povezati s Velikom Moravskom).
Kad Konstantin Porfirogenet spominje arhonta Morave (De Cerimoniis I, 666, 15
16 (PEHAR, 2007, 377378)), tada misli na drugu Moravu, tj. sjevernu Moravu,
Veliku Moravsku. Svako domiljanje da je rije o junoj Moravskoj ili srbijanskom
Pomoravlju kosi se s jednostavnom injenicom da nakon dvadesetih godina 9. st.
Bugari dre to podruje, a da Moravska i dalje, iako okrnjena, postoji.
131
Povijesni izvori
da bi se razlikovali od onih sjevernih Moravci.344 Abodriti, kao ni Timoani

koji su vjerojatno nestali neto ranije s politike scene, vie nisu nikada
stvorili samostalno vojvodstvo. Ta kaznena bugarska ekspedicija dovela je do
teritorijalnih dobitaka te su postavljeni rektori, ne jedan, ve vie njih. U Conversio
se spominje vojvoda Ratimir, a moda na podruju nekadanje Sirmijske
Panonije (istoni dio Donje Panonije) vlada i, u papinim pismima spomenuti,
vojvoda Mutimir (Montemer). Nesumnjivo se drugi rektori odnose i na kraj
juno od Dunava, sve do rijeke Iskar na istoku. Tu nesumnjivo treba pomisliti
na abodritski teritorij koji e biti nazvan prema u tome kraju najvanijoj rijeci
Moravi (tema Moravija), a odnosit e se na srbijansko Pomoravlje i Podunavlje,
a ono osim u imenu nema ba nikakve veze s Velikom Moravskom.
Sl. 51: Brodski Drenovac. Grob 24: orijentacija I-Z s manjim odstupanjem. Poloaj predmeta u
grobu: dvije bronane kariice, (1-2), zrna ogrlice (3), narukvica (4) i keramika posuda (5).
Nie stopala nalaze se kosti goveda ili bivola i kosti domae peradi (prema: VINSKI-GASPARINI
ERCEGOVI, 1958, T. XVI, XXVI).

344
132
Trpimir Vedri je analizirajui problem gdje ive Mirmidonci spomenuti u zadarskoj

legendi iznio pretpostavke da tijekom 9. st. na podruju dananje sjeverne Srbije,
vjerojatno u blizini ua Velike Morave u Dunav, postojala sklavinija Moravija,
to jest zajednica Moravljana; da je ta politika tvorba barem u drugoj polovini 9.
st. nala svoj odraz u crkvenoj organizaciji najprije unutar bizantske, a potom
i bugarske Crkve; da je u drugoj polovini 10. st., negdje na iremu podruju
srednjega Podunavlja, bila je uobliena bizantska upravna jedinica Morava na
elu koje je stajao strateg, a da je u okolici Beograda postojalo u ranomu srednjem
vijeku utvreno naselje Morava, koje je pouzdano dokumentirano barem oko
1000., no koje je kao grad, ini se, prestalo postojati ve potkraj 11. st; iz istoga
je razdoblja zabiljeeno nekoliko podataka o istoimenoj biskupiji koja je, ini se,
ve poetkom 11. st. bila premjetena u Branievo (VEDRI, 2011, 6364). Prvi
pisani podaci potjeu iz druge polovine 9. st. (spominje se na koncilu 879./880.
biskup Morave Agon), ije je prvo sjedite bilo na uu rijeke Morave na prostoru
antikog Marguma, te je poslije preneseno u Branievo (PEHAR, 2007, 377
378). Isto tako iznio je miljenje da se srednje Podunavlje neko vrijeme nalazilo
u okviru Velike Moravske te se, nakon propasti te dravne tvorbe, moravski
identitet sauvao na rubnome podruju koje Maari nisu osvojili, a da se relativno
kasno pouzdano pojavljivanje june Morave u izvorima moda moe dovesti u
vezu sa skupinom izbjeglih panonskih Moravljana. (VEDRI, 2011, 7071).
Sl. 52: Podjela franakog teritorija nakon rasformiranja markgrofovija 828. Provincije
vezane uz Bavarsku (b) i Italiju (i).
O tome gdje je smjetena zapadna granica Bugarske prije tih ratnih

operacija postoje vrlo oprena miljenja. Prije svega treba se prisjetiti da su se
oni ve oko 804. upleli u avarsko pitanje. Najprije su sudjelovali u otklanjaju
avarskog pritiska sa svog teritorija, a potom u zauzimanju sedmogradskog
platoa i ravnice istono od rijeke Tise. Vjerojatno je ve tada zauzeto Potisje sve
do rijeke Dunava na zapadu, ime je dosegnuta franaka granica. Izvor kazuje da
se izmeu Velike Moravske i Bugarske nalazi pustinja. To je zasigurno onaj dio
133
Povijesni izvori
preostataka Avarskog Kaganata koji nitko nije zaposjeo, ve su ga i dalje drali

razliiti klanovi. Arheoloki podaci jasno pokazuju, s jedne strane, odreeni
kontinuitet kasnoavarodobnih naselja posebno u Potisju, a s druge strane da ima
i ulomaka keramikih posuda kakve se najee nalaze na bugarskom teritoriju
uz donji Dunav gdje se nalazi sredite bugarske drave (Pliska, Novi Pazar,
atapar Car Krum, Aula na Han Omurtag, Preslav, Madara).345 Arheolokog
materijala koji bi se mogao povezati s bugarskim porijeklom u Alfldu iz 9. st.
vrlo je malo, a ono to je pronaeno moda ocrtava sjevernu granicu dosega
Bugarske u 9. i na poetku 10. st., iako je to teko dokazivo.346 Vaan dio
naseobinske keramike identian je keramici kasnoavarodobnih naselja i grobalja
ili iz njih potjee, to bez sumnje potvruje daljnji ivot avarskih populacija u 9.
st.347 Slina situacija moe se vidjeti i u Sirmijskoj Panoniji, upravo u onom dijelu
(Istona Slavonija i Srijem) gdje su koncem 8. i poetkom 9. st. identificirana
kasnoavarodobna groblja sa stepsko-nomadskim karakteristikama pokopa. Bez
obzira na pokuaje i usporedbe, teko je utvrditi prisutnost Bugara u tom dijelu
svijeta, to se opet moe povezati s njihovim nainom ivota jer se oni obino
nisu nastanjivali u zauzetim dijelovima zemlje i meu podlonim narodima,
ve su se vraali u svoja stanita na donjem Dunavu. Veina nalaza potjee s
teritorija istono od rijeke Iskar. Povijesni izvori spominju njihovu prisutnost u
Sedmogradskoj, Beogradu i Srijemu.348
Kronoloki nije ba najjasnije jesu li se Bugari obraunali s franakim
saveznicima uz Dunav. Njihova se zemlja prostirala sve do u nekadanju rimsku
provinciju Daciju, otprilike do zemlje uz rijeku Iskar prema Timoku. Nije
iskljueno da iznenadni napad i uplovljavanje bugarske flotile u Dravu i nije bio
tako iznenadan jer bi on, ako Bugari nisu zauzeli abodritski teritorij uz donji
Dunav, nalikovao potezu konja na ahovskoj ploi; bio bi to konjiev skok. Ako
su Bugari i prije toga drali lijevu obalu Dunava i kontrolirali tok Dunava od
donjeg Podunavlja, dunavskih katarakta (erdapska klisura) i sve do uzvodno
uz Potisje, njihov napad nije mogao biti iznenadan, ve je po saveznicima
morao biti dojavljen. Oito je dolo do posvemanjeg zanemarivanja saveznika
uz Dunav u Obalnoj Daciji (Dacia Ripensis). Oni su bili preputeni sami sebi i
tako su potpali pod bugarsku vlast. Ako je vjerovati povijesnim izvorima,
tada su Bugari zauzeli dio Posavine jer se rijeka Sava spominje u Conversio, a
spominje se i vojvoda Ratimir, vrlo vjerojatno jedan od bugarskih rektora, to
bi posredno ilo u prilog tomu da su Bugarima prili neki franaki podlonici
ili su ih oni na to prisilili. to su zaista zauzeli Bugari, ne moe se na sadanjem
stupnju istraivanja zakljuiti ni analizom povijesnih ni arheolokih izvora. Dva
lokaliteta na ulazu u Poeku kotlinu datirana u 9. st. plijene pozornost. Jedno
je groblje s kasnoavarodobnim obiljejima koje se prema sitnim, manje-vie

MESTERHZY, 1977, 157170.
MESTERHZY, 1977, 157158.
345
346
347
348
134
MESTERHZY, 1977, 157170.

MESTERHZY, 1977, 158170.
ianim ukrasima, dijelovima enske nonje, koristi sve do sredine 9. st. Rije
je o groblju u Brodskom Drenovcu na kojem stanovnitvo svoje mrtve pokapa s
orujem i gdje je evidentiran pokop konja uz ratnika. Meu nalazima je i jedna
franaka spata. To groblje, prema nainu pokopa i pronaenim predmetima,
nalikuje grobljima s avarskim, odnosno stepsko-nomadskim obiljejima
datiranim od druge polovine 8. do sredine 9. st. diljem Panonske nizine. Takav
nain pokopa upuivao bi na to da je rije o bugarskim saveznicima Avarima,
naseljenim da brane zapadnu bugarsku granicu ili o domaem avarskom
stanovnitvu koje je zbog bugarske prisutnosti dosta dugo zadralo svoj nain
pokapanja. To groblje koristi se otprilike do sredine 9. st., to bi znailo da
su pokopani ljudi na tom lokalitetu bili suvremenici zbivanja, od franakog
zauzimanja zemlje, Ljudevitove pobune do bugarskog upada, da su preivjeli
franaki protunapad 829. i da su nastavili ivjeti u konstantno ratnom stanju u
njihovu okruenju do sredine 9. st. Ostaje otvoreno pitanje jesu li ostali franaki
ili su postali bugarski podlonici. Moda je Poeka kotlina bila poteena
ratnih operacija ili to groblje svjedoi o ilavosti ljudi koji su uspjeli ivjeti u
vrlo tekim vremenima. Groblje, dakle, svjedoi o tome da je ta zajednica, taj
klan, pokapao svoje mrtve bez nekih vidljivih prekida i trzavica barem dvije
generacije od kraja 8. i u 9. st. Na drugom oblinjem lokalitetu, na kojem nije jesno
je li rije o ostavi, grobu ili vie grobova, u Poekom Brestovcu smjetenom na
zapadnoj strani Poeke kotline, pronaeni su predmeti datirani od sredine 8.
pa sve, teorijski, do sredine 9. st.349 Odnosno, taj nalaz opet pokriva turbulentno
vrijeme od vrhunca doba propasti Avarskog Kaganata pa sve do upada Bugara
u istone dijelove Franake. Naeni karolinki jeziac datira se oko 800.
Prsten s tog nalazita jo je davno bugarski povjesniar Nikola Mavrodinov,
prema urezanim znakovima na prstenu IYI,350 povezao s bugarskim naseljima
i s bugarskom ekspanzijom u 9. st.351 Od tada se promatra kao problem koji
bi trebao pomoi u rjeavanju zapadne bugarske granice u meurijeju. Nije
upitno da se predmeti vrlo luksuzne izrade moraju veinom (meu predmetima

349
350
351
BERNHARD-WALCHER, 2000, 9899; SOKOL, 2006, 198203; BHLER, 2014, 193194.
Opirno o tome BHLER, 2014, 193194; Prema sakralnom natpisu iz Pliske ipsilon
je naopako urezan i trostruko je vei od dvije urezane vertikalne linije koje se nalaze
s obje njegove strane (FEHR, 1931, 151157, sl. 98-107). Uz to se ponekad s lijeve
strane ipsilona nalazi slovo grkog alfabeta ro ili neki drugi znak, a s desne lambda s
horizontalnom crticom iznad znaka: Y - (BOGDANOV, 1981, sl. izmeu str. 128. i 129;
MAVRODINOV, 1943, 7793). Ima i drugih kombinacija u kojem je IYI esto u sredini
izmeu druga dva znaka ili vie znakova (RAEV, 2008, Tab. CXLV: donosi sve bugarske
runske znakove). U traktatu O pismeneh Crnorisca Hrabra pie da: prije Slaveni (zapravo
Bugari i Slaveni zdrueni s Bugarima) ne imaahu pisma, ve crtama i zarezima crtahu
i gatahu budui (=dok su bili) pogani (prijevod prema: DAMJANOVI, 2004, 169). Na
prstenu iz Poekog Brestovca (BERNHARD-WALCHER, 2000, 9899, sl. II. 26a-l) bio bi
dakle ugraviran jedan od najstarijih slovnih znakova zapisanih meu panonskim Slavenima
i openito meu Slavenima (i Hrvatima) u Hrvatskoj na slavenskom ili bugarskom jeziku
runskim pismom.
MAVRODINOV, 1943, 7793, sl. 43, 79 i 44; BHLER, 2014, 19.
135
Povijesni izvori
je i jeziac franakog porijekla) povezati s nekom bizantskom radionicom koja

ih je eksportirala meu Avare i Bugare. Takve je predmete potrebno povezati s
nekim vrlo bogatim nositeljem, nesumnjivo pripadnikom najvieg onodobnog
stalea. Predmeti pripadaju kako mukoj, tako i enskoj nonji. Kako okolnosti
nisu posve jasne, pretpostavlja se da je moda ipak rije o zakopanom blagu, ali
isto tako o barem dva groba ili dvojnom grobu. Ako je rije o blagu, taj se nalaz
vie nego ijedan moe povezati s turbulentnim vremenima s kraja 8. pa sve do
sredine 9. st. Naalost, unato tomu to se grafija na prstenu IYI moe povezati
s bugarskim teritorijem, ne moemo tvrditi da je rije o sigurnom dokazu da je
bugarska vlast dosegnula taj dio zemlje, iako to nije iskljueno. Istim sustavom
dokazivanja, grobove i groblja povezane s bugarskim miljeom, i grobljima u
donjem Podunavlju, poput umjetne deformacije lubanje, to je obiaj koji se
zadrao samo jo kod donjodunavskih Bugara, mogli bismo tvrditi da je takoer
rije o granici bugarskog osvajanja. No prema geografskom poloaju groblja u
Garabonc falu I i Nagykanizsa Palinu to ne moemo tvrditi jer nemamo
uporita u povijesnim izvorima. Iako je Poeka kotlina vrlo vjerojatno, ako je
to mogue tumaiti prema njezinoj kasnijoj pripadnosti, bila zauzeta od Bugara
ili se njihova granica protezala negdje do nje, nalaz iz Poekog Brestovca za
takvu tvrdnju ne moe biti dokaz. Ako je suditi samo prema prstenu, a ostali se
predmeti izuzmu jer mogu pripadati razliitim etnicima koji su komunicirali s
Bizantom i Franakom, nositelj bi mogao potjecati s podruja koje je zaista vezano
uz podunavske Bugare. No to ne znai da je rije o etnikim Bugarima, ve su to
mogli biti pripadnici njihovih saveznikih naroda, pa je prsten mogao pripadati
nekom od njezine elite koja se zajedno s pukom povukla prema zapadu, recimo
Timoanima ili Abodritima.352 O tom povlaenju, kako je ve reeno, svjedoe
i druga nalazita, manje-vie smjetena u Gornjoj Panoniji, koja ne bi trebala
biti zauzeta od Bugara. Navedeni predmeti se skrivaju, ako je rije o blagu u
vrijeme Ljudevitove pobune, ili pred Bugarima koji su zaista mogli zauzeti taj
dio zemlje 827. ili oko 829., ili je rije o predmetima skrivenim neto poslije
kad su, prema Conversio, Franci porazili vjerojatno bugarskog rektora vojvodu
Ratimira. Naalost, niti su arheoloki nalazi dovoljni za siguran zakljuak, niti
su to vrlo nejasni, kontradiktorni i pristrani iskazi franakih izvjestitelja. Prema
utnji arheolokih izvora, odnosno uslijed njihove dvosmislenosti ni neke
druge nalaze ne moemo, s velikom sigurnou, politiki pripisati Franakoj
ili Bugarskoj. Problem predstavljaju razliiti podlonici i savezniki narodi koji
su esto mijenjali strane, a takoer je normalno i uobiajeno da se na granici
pojavljuju kulturna dobra u mijeanim kontekstima. Zato se Bugari nisu
prije upleli u rat s Francima, nego tek onda kad su od njihova saveza otpali
neki narodi, moe se objasniti samo prevelikom snagom Franaka u tom asu
zaokupljenosti Bugara Bizantom. Franci su slomili Avarski Kaganat s kojim su,

352
136
Zanimljivo je da se, prema BHLER, slian prsten naao u Vidinu u Bugarskoj oko
ezdesetak kilometara istono od rijeke Timoka uz Dunav (BHLER, 2014, 193. i biljeka
759.).
vie od desetljea, ratovali te su se borili s Bizantom i njihovom koalicijom, a

doavi do srednjeg Dunava, dva naroda koja su pripadala bugarskom savezu
od njega otpadaju. Bugarska drava imala je od franakog unitenja Avarskog
Kaganata velike koristi jer se rijeila opasnog neprijatelja na sjeveru ime su
joj se oslobodila sredstva da krene u obraun s Bizantom. Otpadanje pojedinih
naroda od saveza s Bugarima, koji su moda najvie u prolim vremenima trpjeli
tetu, kako od avarskih tako i od bizantskih trupa, moe se smatrati jednom
od prihvatljivih rtava koje su Bugari morali pretrpjeti kako bi mogli ostvariti
puno vanije ciljeve u narednim godinama, a to je konani obraun s ostacima
Avarskog Kaganata i zavretak rata s Bizantom. Oito se situacija dva desetljea
poslije toga promijenila i Bugari su bili uvjereni da mogu krenuti s vraanjem
onog za to su smatrali da im pripada. Tu ne treba zaboraviti da su i Avari iz
istonih dijelova Panonske nizine postali bugarski podlonici.
O zemljopisnom poloaju i rasprostiranju pojedinih naroda i njihovih
kneevstava neposredno poslije bugarskog zauzimanja donjeg Podunavlja pisao
je bavarski geograf. Njegovo se djelo razliito datira, no nastalo je najkasnije do
etrdesetih godina 9. st. (844.). Podaci koje donosi mogu biti i starijeg porijekla.353
U popisu naroda koji se nalaze istono od Franakog Carstva spominju se, na dva
mjesta, Moravljani (Marharii i Merehanos). Merehanos su spomenuti u popisu
naroda nakon Bugara i stoga se ponekad povezuju s Moravcima koji su ivjeli u
dolini Morave u dananjoj Srbiji.354 Toponim Morava i razliite izvedenice iz tog
imena este su u slavenskim zemljama pa ih nalazimo diljem Panonske nizine
i susjednih krajeva.355 Prema izvoru, tom je narodu pripadalo trideset utvrda,
to je gotovo trostruko vie nego to ih ima Velika Moravska (Marharii habent
ciuitates XI). Velik broj utvrda koje su pripisane tom narodu, kao i vrijeme
nastanka tog spisa, kad vie nisu postojala neovisna kneevstva u donjem
toku rijeke Morave, navodi nas na zakljuak da su Marharii ivjeli negdje blie
zadunavskoj Moravskoj. Spomen arhonta Moravije u spisu o ceremonijama mora
se povezati samo s Velikom Moravskom, a ne s nekim kneevstvom u srpskom

Geographus Bavarus, LdMA IV, col. 1270 (W. H. Fritze). RAKI, 1877, 380381; FRITZE,
1982, 110126.
Najvanije je spomen rijeke Morave u Moravskoj i na granici eke i Slovake i rijeke Morave
u Srbiji. Uz njih upanija Morave (uz potok Moravak) nalazi se u sjevernoj Hrvatskoj
sjeveroistono od Zagreba (prvi spomen u 13. st.), Opina Morave u Moravskoj dolini te
Moravske toplice u Sloveniji, kao i razliiti drugi hidronimi poput Moraa (Moracha) pojavljuju
se diljem slavenskog svijeta i vjerojatno opisuju ista svojstva (mokrina) te nastaju neovisno
jedni o drugima. Morava, Moraa i izvedenice (Mura) najee nose rijeke i potoci. Prema njima
imena dobivaju upe, upanije i razliita druga mjesta. Tako se hrvatska regija Meimurje zove
prema tome to se nalazi izmeu dvije Mure, odnosno rijeke Mure i rijeke Drave.
353
354
355
Taj problem moda se moe objasniti tako da je sastavlja imao pred sobom razliite
izvore i da je moda dvaput spomenuo isto podruje jedanput kad se opisuju plemena sa
sjevera prema jugu prema Bugarima, a drugi puta kad se opisuje teritorij od Bugara prema
sjeveru. Est populus quem vocant Merehanos, ipsi habent civitates XXX) Iste sunt regiones,
que terminant in finibus nostris. te u nastavku: Isti sunt, qui iuxta istorum fines resident.
Osterabtrezi in qua civitates plus quam C sunt.
137
Povijesni izvori
Pomoravlju.356 Isto je i sa spomenom tzv. Istonih Abodrita (Osterabtrezi) koje,

iako su postojali pokuaji da ih se povee s junim podunavskim Abodritima
(Praedenecenti), treba povezati s baltikim prostorom i tamonjim Abodritima.
Na to, prema bavarskom geografu, ukazuje velik broj utvrda koje se nalaze
na njihovoj zemlji.357 Bavarski geograf, oito na istonim granicama Carstva u
posljednjem njezinu odsjeku, zavrava s Bugarskom. Ako je to zaista opis naroda
etrdesetih godina 9. st. onda, osim Bugarske, drugih drava tu ne moe ni biti.
Doba franake uprave ostavilo je neizbrisani trag kako u zapadnim
neoteenim i neosvojenim dijelovima Panoniji tako i u istonim dijelovima
koje su zauzeli Bugari. Jedna od nesumnjivih posljedica njihova djelovanja
te djelovanja misionara jest zadravanje kranstva u od Bugara osvojenim
dijelovima. Ponajbolji, istina neto kasniji primjer, iz 10. st. jest izgradnja crkve
i smjetaj groblja uz nju u Maloj Mitrovici to je posljedica djelovanja zapadne,
akvilejske misije.358 U osnovi nita se radikalno nije promijenilo na terenu. U
to se doba mogu datirati dijelovi groblja u Brodskom Drenovcu koji pokazuju
pokope koji jako slie tradicijama pokopa koje polako iezavaju u Panonskoj
nizini. Vrlo je, za to vrijeme, indikativna pojava enske nonje i ukrasnih
predmeta, odnosno razliitih kariica nainjenih od ice. S druge strane, to je

356
357
358
138
Tibor ivkovi je napisao: Za Moraviju, kao neko samostalnu kneevinu, znamo samo
iz Spiska adresa pisama upuenih stranim vladarima sauvanoj u De cerimoniis (De
cerimoniis I, 691.8-11) Iako su Moravljane vjerovatno pokorili Bugari tokom 840-ih godina,
ta je regija sauvala svoje prijanje granice, jer je biskup Moravljana, Agathon, spomenut
879. (Mansi (ed), 1960, XVII, col. 373) (IVKOVI, 2007, 242; IVKOVI, 2010, 152).
Stariju tezu o tzv. junoj Moravskoj iznijetu u djelu maarskog historiara Imre Boba
ne treba ponovno komentirati jer je, vjerujem, danas vie nitko ozbiljan ne razmatra.
Toj tezi podosta mjesta posvetio je H. Graanin (GRAANIN, 2011, 283284). Ovdje pod
junom Moravskom trebamo shvatiti pokuaje da se Velika Moravska smjesti na podruje
srbijanskog Pomoravlja gdje je nesumnjivo stajala jo jedna Moravska, kako je to u tekstu
ve naznaeno!
Osterabtrezi in qua civitates plus quam C sunt. Geographus Bavarus, LdMA IV, col. 1270 (W.
H. Fritze). FRITZE, 1982, 110126.
Izgradnja crkve otprilike do sredine 10. st. i smjetaj groblja uz nju govori o odreenim
procesima na tom prostoru, oni su jednaki onima dijelom pod franakom vlau, a oito
su se i na bugarskom teritoriju odvijali slini (ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980). Takav pothvat
zahtijeva ureene politike odnose. Crkva je ubrzo spaljena, moda u vrijeme pada Bugarske
u posljednjim desetljeima 10. st., a ponovno se na istoj poziciji oko 1000. gradi nova i to
nakon vraanja bugarske vlasti nad tim dijelom zemlje ili desetljee poslije nakon uspostave
bizantske vlasti. Postoji pretpostavka, teko dokaziva, da je neki maarski vojvoda (gyula),
iz samostalnog sedmogradskog vojvodstva na poetku druge polovine 10. st., doveo grkog
biskupa Hijeroteja i namjestio ga u Srijemu (ANDRI, 2008, 117, biljeka 15). Prve izravne
potvrde o postojanju srednjovjekovne Sirmijske/Srijemske biskupije potjeu iz bizantskih
izvora i nisu ranije od zavrnog razdoblja vladavine cara Bazilija II. (976. 1025.). Ti izvori
Srijemsku biskupiju navode u sklopu autokefalne Ohridske arhiepiskopije podvrgnute
izravno bizantskom caru, a iz njih se razabire da je Srijemska biskupija pripadala istom
okviru ve i prije, ali ne zna se i koliko prije (ANDRI, 2008, 117, biljeka 16). Prema
Vladislavu Popoviu, starost Srijemske biskupije ne see dalje od vremena makedonskobugarskog vladara Samuila (976. 1014.) (POPOVI, 1979, 3340).
vrijeme iz kojeg pronalazimo pokope visokih panonsko-slavenskih prvaka,

poput pokopa mukarca u Podsusedu ili Medvediki.359 Oruje u grobovima
zrcali stare obiaje pokopa, ali sahranjene moramo povezati s novom franakom
panonskom aristokracijom. Slini pokopi esti su u Hrvatskoj (u Dalmaciji i
Liburniji), kao i u Velikoj Moravskoj. U Hrvatskoj se jo uvijek u arheolokim
raspravama grobovi dijele na one s poganskim i kranskim nainom pokopa,
to teko odgovara pravom stanju na terenu. Pojava upotrebnih predmeta i
oruja u grobovima ne znai a priori da je rije o poganskim pokopima. Bilo
bi vrlo licemjerno od misionara da su, ono to je kod dijela Franaka, Alamana
i Bajuvara trajalo vie stoljea, i napokon zavrilo koje desetljee prije poetka
invazije na Avariju, kod novopokrtenog stanovnitva nastojali provesti u jednoj
do, najvie, dvije generacije.360 To bi, uostalom, bilo nemogue i u suprotnosti
s nakanom da se kristijanizacija mirno provede, to je jedan od zakljuaka
koncila ad ripas Danubii 796. U tom su smislu vrlo vane odluke za Franako
Kraljevstvo i Carstvo one koje su donoene na kapitulariju Karla Velikog iz
786. i ponovno 810./813., po kojima sredinja mjesta pokopa moraju biti pod
paskom upne crkve, a pokopi na grobljima na redove i incineracija bili su u
potpunosti zabranjeni.361 Donoenje takvih zakona za Franako podruje ide
u prilog tomu da je trebalo dosta vremena da se njihovi zakljuci provedu u
ivot. Izgradnja upnih crkava zapoet e na novozauzetim podrujima, no,
premjetanje groblja uz crkve proces je koji e se otegnuti i nakon propasti
njihove vlasti u Panonijama, a moda upravo i zbog toga. U prvih tridesetak
godina uprave nad Panonijama, postavljeni su dobri temelji kako za dravnu
upravnu tako i za jaku crkvenu organizaciju. U narednim desetljeima poeli su
se realizirati i znaajniji graevinski projekti, gradili su se dvorovi (npr. Zalavr
- nekoliko pozicija, Lobor MBG) crkve (Sisak, Lobor MBG, Svete Gore nad
Sutlom, Slivnica i Zalavr vie pozicija) i razliite druge utvrde. Zemlja se
ureivala i feudalni se sustav irio. Neto od tog sustava preivjelo je i moglo
se rekonstruirati u kasnijim vremenima srednjeg vijeka kroz razliite dostupne
izvore, isprave i dokumente. Podjela zemlje na upanije koje se mogu izjednaiti
s grofovijama, odnosno komitatima (upanijama), a na ijem je elu bio upan,
knez, odnosno comes posebno su se razvile u narednom vremenu. U to doba
dolo je do integracije razliitih grupa koje su nastanjivale Panonije. I dalje su
postojala groblja na redove i groblja u kojima se osjeala tradicija onih koji su
generacijama prakticirali pokope mrtvih tijela, uz one koji su na novi ritual
pokapanja, odnosno s incineracije na inhumaciju, pod utjecajem franakih

359
360
361
EPER, 1944, 204205; VINSKI, 1981, 20; SIMONI, 2000, 9798, II. 25a-b; Naknadnim
rekognosciranjem utvreno je da se radi o pojedinanom pokopu i da u Podsusedu, na tom
lokalitetu, nema drugih grobova (SIMONI, 1981, 160, 163; SIMONI, 2000, 9293, II. 15a-d
i II. 15b).
Teorijski gledano takvi poganski pokopi mogli su biti jo dobro poznati i u sjeanju
misionarima iz njihove stare domovine.
FEHRING, 2004, 109.
139
Povijesni izvori
misionara i inovnika, preli jednu ili dvije generacije prije. Jo uvijek se

pojavljivala incineracija u pojedinim dijelovima zemlje do kojih misije oito nisu
stigle do kraja 9. st. (Mahovljani, Bagrua u Petoevcima) ili su se na franaki
teritorij pomaknule nove grupe koje su prakticirale stari, tradicionalni nain
pokopa barem jo jednu generaciju nakon doseljenja (Alsrajk Hatri tbla).362
Sredinom 9. st., u Pribinovo i Koceljevo doba, podruje oko Blatnog jezera privuklo
je stanovnitvo iz zadunavskih krajeva (Nitra),363 a dio stanovnitva koje se tu
naselilo u prvoj treini 9. st. moe se povezati s prebjezima pred Bugarima.364 Na
relativno malom prostoru oko Blatnog jezera pronalaze se vrlo razliita groblja.
Groblja poput Zalakomra ili Sopronkhida, groblje u Keszthely Fenkpuszti i
Vrsu s jednim ritualom pokopa i zadravanjem starijih kasnoavarskih obiaja
pokopa i groblja na redove i groblja uz crkvu koja se pojavljuju istodobno oko
blatnogradske aglomeracije. Izmeu njih je samo nekoliko desetaka kilometara,
a vrlo su velika odstupanja u nainu pokopa.365 U tome kontekstu valja promatrati
bogate pojedinane grobove s orujem iz Podsuseda, Medvedike, ali i druge
nalaze karolinkog porijekla.366 Nesumnjivo je rije o ljudima koji nam svojim
mjestima pokapanja pokazuju kako su procesi ujednaavanja pokapanja u
Franakoj misiji ili polagano i vrlo esto ne istom brzinom. Ne treba posebno
napominjati da su se groblja poput Sopronkhide posve razlikovala od onog
to su trebali predstavljati trendovi pokapanja u zemlji koja je, do pedesetih
godina 9. st., u potpunosti preuzela franake forme pokapanja. Mnogobrojna
istraivanja u tom dijelu zemlje, posljednjih dvadesetak i vie godina, pokazala
su da su Slaveni ondje bili prisutni od 7. st. Ostalo je otvoreno pitanje odakle i
kako su stigli.367 Istraivanja groblja u Garabonc falu i Nagykanizsa Palinu
opet su otvorila staro pitanje, odnosno odakle dolaze ljudi u taj dio Panonije.
Antropoloka istraivanja pokazala su da je na tome groblju pokopana ena
koja je imala umjetno deformiranu lubanju, a takav se obiaj najdue zadrao
meu podunavskim Bugarima, najvie kod mlaih ena.368 Datacija groblja u
Nagykanizsa Palinu, na kojem je pokopana manja porodica, datira se otprilike,
nakon bugarskog upada u Podravlje i Posavinu, u etrdesete godine 9. st. pa bi
ondje zaista mogli biti pokopani pripadnici nekog od podunavskih bugarskih ili
moda slavenskih naroda Abodrita ili Timoana. Zemlja se ubrzano mijenjala u
narednim desetljeima do sredine 9. st., to znai da su se jo jednu generaciju
sve manje osjeale razlike izmeu razliitih grupa. Tijekom prve treine 9. st.
polako su se naputale pozicije starih groblja. Pojavljivala su se nova groblja,

SZKE, 1996, 61146.
SZKE, 1985, 161167; SZKE, 1990-1991, 145157; SZKE, 2008, 4156.
362
363
364
365
366
367
368
140
SS, 1973, 7476.
BNA, 1968, 115120.

TOMII, 1996, 153.
SZKE, 1992b, 146147; SZKE, 1992c, 125158.
RY, 1992, 350351; SZKE, 1996, 126; STRAUB TOKAI, 2006, 7987.
vrlo esto na novim pozicijama, na kojima su se pojavljivali novi predmeti, esto

zapadne provenijencije. Teorijski su se u jednoj zajednici (praupi?!) mogli
zbivati procesi u kojima su se gradile crkve u mjestima i na posjedima (selima)
te poinju pokopi uz crkvu. U isto doba razliite zajednice, koje se nalaze podalje
od sredita ili su tek doseljene u pojedine dijelove zemlje, mogle su pokapati
svoje mrtve na razliitim drugim pozicijama i na razliite naine (groblja na
redove gdje se pokapaju krani i pogani te grobovi i groblja na kojima su
zabiljeene i inhumacija i incineracija).
Sl. 53: Zidani Gaber iznad Mihova. Ostava eljeznog orua (prema KNIFIC, 2010, T. 4).
141
Sl. 54: Zemljovid srednje Europe poetkom 9. st.
142
C. Franaka Panonija prema povijesnim izvorima od 828. do 907.

a) Prvo doba od 828. do 880. rat s Bugarima, razvoj Gornje Panonije,
teritorijalna pripadnost Donje nova upravna podjela istonog dijela Carstva
Dolaskom bugarske vojske do istone franake granice, ulaskom u
dubinu njihova teritorija i postavljanjem bugarskih rektora u zauzetom
prostoru, zapoelo je novo doba franake i slavensko-panonske povijesti.
To doba moe se pratiti kroz prizmu franako-bugarskih sukoba, sukoba
s rastuim velikomoravskim kneevstvom, ali i sve veim unutarnjim
problemima vezanim uz dinastike probleme. Na kraju, u drugoj polovini 9.
st., u Panonsku nizinu uli su Maari koji su, vrlo brzo, potpuno promijenili
politike prilike u njoj te su, u veem dijelu, ruili franaku vojnu
organizaciju i institucije. U to su doba prestale unutarnje bune i nemiri s
obje strane rijeke Drave. Proces uvoenja franakog dravnog sustava vie
nije imao zapreka, barem u onom dijelu koji je stalno pod franakom vlau.
Panonije su postale sastavni dijelovi Franakog Carstva te su se polako
uklapale u nove organizacijske forme. Uvodi se feudalni sustav koji e se, uz
razliite promjene, ouvati sve do sredine 19. st. kad je ukinuto kmetstvo,
a doneseni su moderni zakoni. Nakon neuspjeha u obrani istonih granica
Carstva, ukinute su markgrofovije. Na podruju Forojulijske markgrofovije
osnovane su etiri grofovije. O kojima je to tono rije nije poznato, no
moda se radi, ako je rije o franakim steevinama nakon 803., o Karnioli,
Istri (s bizantskim gradovima koji su ostali pod franakom upravom),
Donjoj Panoniji i naposljetku o Dalmaciji i Liburniji. 369 Peter tih smatra
da su, nakon ukidanja Forojulijske markgrofovije, granice Italije ponovno
vraene na Kras. U tom je sluaju Karniola prela pod upravu Istone
marke. 370 Kako se u narednim desetljeima sve vie Donja Panonija vee uz
Bavarsku i uz Istonu marku, posebno pred kraj 9. st. u vrijeme vladavine
Braslava, nije iskljueno da je ve tada taj dio zemlje pripao Istonoj marki.
Godine 832. zabiljeeno je bugarsko poslanstvo u Franakoj. 371
Poslanstvo iz 832. treba ponovno shvatiti kao postavljanje uvjeta Francima
koje oni, oito, nisu prihvatili jer je ubrzo nakon toga dolo do franakog

369
370
371
Ljudmil Hauptmann je smatrao da je pod Italijom ostala: Dalmatinska Hrvatska, Istra,

Furlanija, a da se unutranjost nekadanje Furlanske markgrofovije (Forojulijske
marke) pripojilo Bavarskoj (HAUPTMANN, 1920, 210250). Ferdo ii je smatrao da
je Furlanska markgrofovija (Forojulijska markgrofovija) podijeljena na: Furlansku u
uem smislu i na Istru, Dalmatinsku Hrvatsku u tjenjoj vezi s Italijom, prekodravsku
Panoniju (oko Blatnog jezera) i na Karantaniju (Koruka, donja tajerska), a u
nastavku je tvrdio da je Dalmatinska Hrvatska bila izravno podreena Italskom
Kraljevstvu (II, 1925, 323324).
TIH, 2000, 3940. i biljeke 3033.
Saxo, an. 832574,22; Ann. Lob. An. 832 232,14; WOLFRAM, 2012, 7275.
143
Povijesni izvori
protunapada koji spominje Conversio u vezi s vojvodom Pribinom.372 Od tog

doba Bugari su poeli drati prostor izmeu rijeke Save i Drave, kao i onaj
juno od rijeke Save, ali i prostor izmeu Dunava i Tise.373 Nakon Gerolda
II. (prije 811. 832.) grof Ratbod (833. 854.) preuzeo je upravu nad
Istonom ili Bavarskom markgrofovijom. K njemu je pred velikomoravskim
vojvodom (knezom) Mojmirom (Moimaro duce Maravorum) prebjegao
Pribina (Priwina) iz Nitre u kojoj je salzburki nadbiskup, navodno, prije
836. posvetio crkvu. 374 Nitransko kneevstvo bilo je vjerojatno jedno od
podunavskih franakih tributarnih kneevstava. Markgrof Ratbod ga je
predstavio kralju Ludoviku, te je Pribina primio krtenje.375 Vojvoda Pribina
je neko vrijeme boravio kod markgrofa Ratboda (oko 836.), a nakon svae je
prebjegao zajedno sa sinom Koceljom (Chozil) u Bugarsku, te se iz Bugarske
uputio u zemlju vojvode Ratimira (Ratimarum ducem) oko 837. 376 Oko 838.
kralj Ludovik je poslao markgrofa Ratboda s velikom vojskom na vojvodu
Ratimira te ga otjerao iz njegove zemlje jer se ovaj nije usudio suprotstaviti
tom mnotvu s preivjelim ljudima. 377 Iz toga se moe iitati da je postojala
volja da se iz Franake izbace Bugari i njihovi saveznici. Ratimirov
bijeg treba promatrati u skladu s veem ranije opisanom strategijom
ratovanja. Nije bilo sraza i bitke, to znai da franaka vojska nije porazila
neprijatelja koji se nakon odreenog proteka vremena mogao ponovno
vratiti i opet zauzeti sve ono to je napustio, a tako je vrlo vjerojatno moglo
biti. Vojvoda Ratimir se povukao, ali ne pie gdje se povukao jer je on u
Conversio sasvim nevaan. Nakana pisca je da ukratko opie to se zbivalo
s Pribinom. Moda je Ratimir preao na svoj tj. na bugarski teritorij koji se
moda moe smjestiti s june strane rijeke Save, otprilike ondje gdje se, u
kasnijim vremenima, razvila Usora, ali se prema navedenom izvoru moe
takoer izvesti zakljuak da to moe biti bilo koji dio uz rijeku Savu, pa i

GRAANIN, 2013, 11, biljeka 34; WOLFRAM, 2012, 176.
KOS, 1906, 96, br. 113; 9899, br. 117; SS, 1973, 2947.
372
373
374
375
376
377
144
Hrvoje Graanin smatra da su mirom za koji su pregovori zapoeli 830., a koji je doveo
sljedee godine do prestanka ratnih operacija, Bugari povratili vrhovnitvo nad
Abodritima i Timoanima, da su izgubili sve steevine u Meurjeju ukljuujui cijeli
Srijem sa Sirmijem ali napominje da o svemu povijesni izvore ute. Isto tako ponavlja
da Fruka gora (mons Francorum) moe biti dokaz due prisutnosti Franaka u Srijemu
(GRAANIN, 2013, 11 i biljeke 3132 s pregledom povijesnih izvora i starijih miljenja;
GRAANIN, 2013, 10).
Vrlo je zanimljivo da je knez Pribina krten tek po dolasku na franaki teritorij

unato tomu to je u njegovu prijanjem kneevstvu njegovu gradu Nitri salzburki
nadbiskup podigao crkvu. Podatak je tim zanimljiviji jer govori o tome da se
jo kasnih tridesetih godina 9. st. tolerira poganstvo kod tributarnih knezova
(RUTTKAY, 2002, 157178). Ili je moda kad je rije o crkvi to kasniji umetak ili
iskrivljivanje injenice.
RAKI, 1877, 337; MARGETI, 2000, 275; WOLFRAM, 2012, 7275.
RAKI, 1877, 336337; MARGETI, 2000, 274279; WOLFRAM, 2012, 7475, 185.
onaj oko Siska. Vojvoda Pribina nije bjeao s Ratimirom ve je sa svojima

preao preko rijeke Save i bio primljen kod grofa (kneza) Salahona (Salaha,
Salachone comite) te se najzad pomirio s markgrofom Ratbodom. 378 Ako je
preao Savu s june na sjevernu stranu sa svojima znai da franaka vojska
nije ula u dijelove Panonije juno od rijeke Save, koje je Ratimir takoer
napustio, a gdje je Pribina ostao. Grof Salahon je, vjerojatno u okviru nove
upravne podjele Forojulijske markgrofovije poslije 828., bio upravitelj
sada teritorijalno manje grofovije ili vojvodstva Donje Panonije. Ona je
nakon 828. potpala pod Bavarsku ili Istonu markgrofoviju. On je, na tom
mjestu, naslijedio nekog od Ljudevitovih nasljednika. Nikako ne stoji da je
samo upravljao gornjim Posavljem ili da je bio upravitelj Karniole nakon
ukidanja gentilne strukture, nego je upravljao franakim Posavljem, ali ne
samo gornjim Posavljem, odnosno Karniolom ve moda cijelim Posavljem
ili njenim dijelom sve do granice s Bugarima na istoku. 379
Sl. 55: Brodski Drenovac. Dvosjekli ma X-tipa prema Petersenu, kraj. 9. st. (prema:
SIMONI, 2000, 88, kat, jed. II. 7).

378
379
Prema gnes Cs. Ss to se sve zbivalo poslije 838., vjerojatno 840. (SS, 1973, 29).
U dostupnim izvorima nigdje se ne spominje da bi Gornje Posavlje prestalo biti

sjedinjeno s kneevstvom izmeu Drave i Save. F. ii preuzima miljenje F. Kosa
i grofu Salahonu dodjeljuje Karantaniju (II, 1925, 324). To bi bilo u skladu s
razmiljanjima da je kneevstvo izmeu Drave i Save, Vojnomirovo, Ljudevitovo i
Braslavovo kneevstvo iskljuivo prostor kojim vladaju domai slavenski knezovi
ili panonskohrvatski knezovi, a ne da je rije o franakoj provinciji kojom moe
upravljati i neki stranac, tj. Franak jer je provincija u Franakoj. Uostalom,
samo germansko ime nositelja neke funkcije tada ve sigurno ne znai da je rije
o Germanu. Ponajbolji primjer za to je Pribinov sin vojvoda Kocelj (861. je u
izvoru spomenut kao slavenski knez - comes de Sclavis) koji nosi germansko ime
Kadolah, skraeno Kocelj (Kozel, Gozil). Milko Kos otklanja mogunost da je rije
o karantanskom knezu jer se tada spominju Helmwinus, Albgarius i Pabo te, iako
je to teko zakljuiti, pretpostavlja da je rije o nekom grofu koji je upravljao
podrujem uz Savu na slovenskom ili hrvatskom tlu (KOS, 1936, 7677). Da je
Salahon vladao Karniolom, kao nasljednik plemenskog kneza Karnilolaca vidi:
TIH, 2000, 375; da je bio grof u ljubljanskoj kotlini vidi: WOLFRAM, 2012, 176.
U tom smislu bila bi tona razmatranja Mladena Ania da su vojvode Ljudevit
i Braslav vladali takoer gornjim Posavljem (ANI, 1997, 911; BUDAK, 2000,
395402).
145
Povijesni izvori
Sl. 56: Otoci na rijeci Zali oko Zalavra - ranosrednjovjekovni Blatnograd (Crte prema:
HEROLD, 2012, sl. 8).
O toj zgodi iz ivota vojvode Pribine i sukobu s Ratimirom ponajvie

podataka crpimo iz Conversio, a u ostalim se izvorima donose vrlo kratke
vijesti o tome sukobu. Takoer nije jasno je li se franaka vlast uspjela
odrati u dijelu Donje Panonije gdje se zbio sukob. Nije jasno gdje je bila
Ratimirova zemlja. No, unato razliitim, esto dijametralno suprotnim
miljenjima, rije je o tome da je Ratimir, vjerojatno kao bugarski
saveznik i rektor, vladao negdanjim franakim podrujem odnosno
vjerojatno Srijemskom Panonijom. 380 Moda o zadravanju bugarske
vlasti u istonom dijelu meurijeja ponovno govori poslanstvo iz 845. 381
O tome to su Bugari zadrali postoje razliita miljenja. Prema,
istina, puno kasnijim izvorima ini se da je to velik dio ili ak cijela
nekadanja Sirmijska Panonija (sve do zapadnog ruba Poeke kotline?)
i svi posjedi s druge strane Dunava, odnosno Dacija i teritorij juno od

380
381
146
Usp. razliita miljenja o tome: GRAANIN, 2011, 176177. Hrvoje Graanin smatra da je
bio franaki vojvoda (GRAANIN, 2013, 13).
GRAANIN, 2011, 183.
rijeke Save. 382 Godine 853. Bugari su, pridruivi sebi Slavene (sociatis
sibi Sclavis), napali franakog kralja Ludovika, ali su bili svladani. 383 Taj
ratni sukob ili kontinuirani sukob izmeu Franaka i Bugara zabiljeen je i
kod cara Konstantina Porfirogeneta u DAI. On pie da Bugari i Hrvati nisu
nikad meusobno ratovali osim za Mihajla Borisa. 384 Znai da nije bila rije
samo o lokanom sukobu ve o veem ratu u koji su bili ukljueni i Hrvati
kao franaki vazali. Nije iskljueno da su neki od Slaveni, nekada franaki
podlonici, pristali uz Bugare jer je tada mogla stasati druga generacija,
stanovnitvo se moglo demografski obnoviti, nakon neuspjenog
Ljudevitova ustanka. Stoga bi se taj podatak mogao odnositi na neke
od tadanjih franakih podlonika iz meurijeja. 385 Nije iskljueno da
tu nije rije o Moravljanima koji upravo tada poinju voditi neovisniju
politiku u odnosu na Franako Carstvo. 386 Verdunskim sporazumom iz
843. Ludovik Njemaki postao je samostalni vladar Istonog Franakog
Carstva, no u odnosima s Bugarima nije se nita promijenilo pa su se
razmirice izmeu Franake i Bugarske nastavile barem jo sljedeih deset
i vie godina. 387 Neto junije od Usore bila je granica prema Franakom
Carstvu i grofoviji kojom je upravljao hrvatski knez-vojvoda Trpimir koji
je takoer ratovao s Bugarima izmeu 854. i 860. 388
U Conversio se navodi da je vojvoda Pribina dobio posjed u Donjoj
Panoniji. Kroniar vjerojatno ima na umu Gornju Panoniju sjeverno od
Drave. Iz salzburke perspektive bilo bi loginije da se taj dio Panonije,
njoj blii, nazivao Gornjom Panonijom, osim ako se ne gleda geografski,
pri emu bi grofovije zapadno od Rabe bile gore, a one istonije od Rabe
dolje u odnosu na Bavarsku. U Gornjoj Panoniji u Conversio se mjesto
smjeta u Donju Panoniju (Pannonia inferioris), a na drugom mjestu se

382
383
384
385
386
387
388
Ponekad je vrlo neobino, blago reeno zauujue kako se franaki ljetopisci odnose
prema Panonijama i istonim franakim granicama: ne spominju teritorijalne gubitke te
preuuju cijele sekvence povijesti, kao da ih taj prostor uope ne zanima. Isto to e se
ponoviti kad se pojave Maari u Panonskoj nizini. Tada nee biti jasno kad su zapravo
naseljeni u Panoniji ili kad su zauzeli pojedini dio zemlje. ini se da se franaka uprava, a
onda i ljetopisci, olako mire s gubicima teritorija ili smatraju da je rije o uzurpaciji koju
ne treba niti spomenuti jer je kratkotrajna ili samo loe izgleda u analima i ivotopisima
vladara. Prema izvorima je jedino sigurno, zbog nespominjanja, da Abodriti vie nisu u
savezu s Francima.
MARGETI, 2000, 279.
RAKI, 1877, 388; DAI, 31, 6064; MARGETI, 2000, 279280.
O tome da bi izmeu 873. i 879. Bugari ponovno zadobili Srijem, pa i dijelove Koceljeva
kneevstva navodno smjetenog oko rijeke Vuke u Srijemu, kako su to napomenuli Ljudmil
Hauptmann i Nada Klai teko da danas uope moe biti govora (HAUPTMANN, 1932,
247, KLAI, 1983, 34). Tim dijelom tada vlada u papinim izvorima spomenuti Mutimir,
nasljednik Ratimirov kao bugarski saveznik i podlonik.
Pregled starijih miljenja vidi kod: GRAANIN, 2013, 1415, posebno biljeke 5052.
GRAANIN, 2013, 1617.
DAI; II, 1925, 335; MARGETI, 2004, 142.
147
Povijesni izvori
spominje da se nalazi u Istonoj Panoniji (Pannonia orientalis), 389 uz

zapadni rub Blatnog jezera, kod ua rijeke Zale (Sale) u movarnom
dijelu poeo je podizati svoje novo sjedite. Ono e postati jedno od
najvanijih panonskih sredita. 390 Rije je o Blatnogradu (Mosaburch,
Mosapurc, Urbs paludarum, danas Zalavr) koji je podignut nedaleko od
ua rijeke Zale u Blatno jezero i koji je oito dobio ime po tome to je
smjeten na otocima usred jezera i movare. 391 Mjesto se nalazi oko 7 km
junije od antikog kastruma Valco, na dananjem poloaju Keszthely
Fenkpuszta koji je takoer bio smjeten na vrlo povoljnom mjestu na
poluotoku uz jugozapadnu stranu Blatnog jezera. Godine 846. car Ludovik
dodijelio mu je stotinu kmetskih selita (mansi) oko rijeke Valchau. 392 Sve
zemlje koje je imao u feudu dobio je u potpunu vlast, osim onih koje je
ve drao salzburki nadbiskup. 393 Kako je rije o vojvodi Pribini koji je
vladao Zadravljem, odnosno prostorom izmeu Rabe, Dunava i Drave i
dane su mu sve one zemlje koje ve nisu dane salzburkom nadbiskupu,
posjed treba locirati u blizinu Blatnog jezera u Gornjoj Panoniji. Vano je
da, uz spomen vojvode Pribine i lokacije gdje je dobio posjed, spomenuta
kmetska selita pokazuju da je proces feudalizacije ne samo daleko
odmakao nego da je do etrdesetih godina 9. st. i u zapadnim dijelovima
Panonije zavrio. Spominju se posjedi salzburke crkve koja, kao
feudalni gospodar, posjeduje ve neka selita, odnosno posjede. Pribinov
Blatnograd postao je vano sredite u kojem je salzburki nadbiskup
850. posvetio crkvu u ast Bogorodice Marije. 394 Prigodom posveenja
crkve spominju se mnogobrojna imena svjedoka koji su nazoili tom inu.
Zanimljivi su oblici slavenskih imena, ali i onih germanskih, koja su oito
dobivali po krtenju djeca domaih ljudi. Pedesetih godina 9. st. ve je
stasala druga ili trea generacija negdanjih avarskih, a tada franakih
podanika koja se rodila u franakoj dravi. Stoga germanska imena ne
znae da su plemii Bavarci ili Franci. Ponajbolji primjer prua sam
vojvoda Pribina koji je vjerojatno bio oenjen bavarskom plemkinjom iz

SS, 1973, 17.
KOS, 1906, 109, br. 133; Pojedini historiari smatrali su da se darovnica kojom je
Ludovik 845. nakon to je sklopio mir s Bugarima, nagradio kneza Pribinu sa sto
kmetskih selita odnosi na hrvatsku rijeku Vuku. Tako recimo: HAUPTMANN, 1923,
344; KLAI, 1983, 1720; BUDAK, 1994a, 203. Nada Klai je smatrala da je Pribinov
feud mogao obuhvaati zbog rijetke naseljenosti itav kraj u dravsko-savskom
meurjeju, dakle kasniju srednjovjekovnu Srijemsku i Vukovsku upaniju (KLAI,
1983, 1720). Drukija miljenja vidi: SS, 1973, 3541; BNA, 1998, 45; F. ii
je mislio da je rije o rjeici Slobotini ili Lijenici u dananjoj zapadnoj Slavoniji:
II, 1925, 342344, biljeka 49 s pregledom starijih miljenja.
389
390
391
392
393
394
148
KOS, 1906, 104105, br. 125; SS, 1973, 2947.
O odreenom problema oko lokalizacija imena vidi kod: TTH, 2000, 439456.
KOS, 1906, 112113, br. 138.

KOS, 1906, 114115, br. 142.
obitelji Wilhelmina pa je njegov stariji sin nosio germansko ime Chezil

(Kocelj), a mlai slavensko ime Unzat. 395 Treba takoer pretpostaviti da
je meu njima bio i pokoji klerik s bavarsko-franakog podruja pa onda
i zaista pokoji bavarski, alamanski ili franaki plemi koji je dobio feud
na novosteenom podruju. Vrlo je neobian poredak imena u kojem
se najprije pojavljuju preteno slavenska, a potom preteno germanska
osobna imena. Pojavljuju se sljedea imena svjedoka: Chezil, Unzat,
Chotemir, Liutemir, Zcurben, Siliz, Wlkina, Witemir, Trebiz, Brisnuz,
Zuemin, Zeska, Crimisin, Goimer, Zistilo, Amalrih, Altwart, Wellehelm,
Fridepercht, Scrot, Gunther, item Gunther, Arfrid, Nidrih, Isanpero, Rato,
Deotrih, item Deotrih, Madalperht, Engilhast, Waltker i Deotpald. 396
Danas se slina imena gotovo uope ne nalaze u srednjoj Europi, pa ni
meu Hrvatima ni Slovencima, ali ni meu drugim Slavenima, no neka
se ipak mogu nai ili prepoznati u toponimima u srednjoj i junoj Europi
ili su se na neki drugi nain ouvali u prostoru ili govoru. Godinu dana
nakon toga poelo se s ureenjem crkve sv. Hadrijana u Blatnogradu. 397
Iz Conversio dalje saznajemo i za druga mjesta u kojima je salzburki
nadbiskup posvetio crkve. 398 U pokuajima njihove ubikacije razvidno je
da se veina nalazila u zapadnom dijelu salzburkog misijskog podruja i
to preteno juno i zapadno od Blatnog jezera.
Godine 856. kralj Ludovik postavio je svojeg sina Karlmana za
upravitelja bavarske Istone marke. 399 Oko 859. biskup Oswald, sufragan
salzburkog nadbiskupa, postavljen je da se brine o Slavenima. 400 Spominje
se grof Odorik (Odoiricus, Odalrih) oko Savarije. 401 Godine 861. vojvoda
Pribina vie nije bio iv. Poginuo je u ratu s Moravljanima, a njegov je

395
396
397
398
399
400
401
DOPSCH, 2002, 270, biljeka 63. Vrlo je zanimljivo da bi Pribina jo dok je bio
pogan, a obnaao funkciju kneza u Nitri bio oenjen nekom neznanom plemkinjom
iz bavarske grofovske rodbine Wilhelmina (WOLFRAM, 2012, 340353; TIH, 2014,
15). To je mogue, ali ipak podosta neobino. Moda je pisac neto pobrkao, a nije
iskljueno da je on mogao biti pokrten od salzburke misije ve u Nitri kad i njegov
sin Kadolah (Kocelj).
KOS, 1936, 136; GRIVEC, 1985, 62; WOLFRAM, 2012, 74. interpretaciju imena vidi na str:
188189. Unzat se zajedno s Pribinom i Margaretom spominje u edadskom evanelistaru.
Herwig Wolfram pretpostavlja da je to drugi Pribinov sin (WOLFRAM, 2012, 188189).
Prema Heinzu Dopschu uz Unzata i Pribinu spominje se 13 slavenskih i ne manje od 17
bavarsko-franakih plemia (DOPSCH, 2002, 274).
KOS, 1906, 131, br. 167; Conversio c. 11 (WOLFRAM, 1979, 54) Postmodum vero roganti
Priwinae misit Liuprammus archiepiscopus magistros de Salzpurc murarios et pictores,
fabros et lignarios.
KOS, 1906, 116117, br. 143; 119, br. 149; 129, br. 163; 150, br. 196; 152, br. 199202;
154155, br. 206; 174, br. 232.
KOS, 1906, 119, br. 149.
KOS, 1906, 130, br. 166.
KOS, 1906, 133133, br. 170; 134136, br. 172.
149
Povijesni izvori
sin podijelio neke posjede freisinkoj crkvi. 402 Iste te 861. Karlman je
u Istonoj marki zamijenio neke stare vojvode novima i proirio svoj
dravni dio do rijeke Inn. 403 Prema kasnijim zbivanjima razvidno je da je
Pribinov sin Kocelj nastavio upravljati podrujem izmeu Rabe, Dunava
i Drave. 404 U Koceljevo doba 866. ili poetkom 867. doli su u Blatnograd
bizantski misionari, poslani u Veliku Moravsku, Konstantin i Metod
koji su bili na putu za Rim. 405 Njihov dolazak imao je za posljedicu da
su franaki misionari napustili Blatnograd. Vojvoda Kocelj odravat e
korespondenciju s papom u Rimu, to govori o praksi toga doba prema
kojoj su i franaki pokrajinski upravitelji odravali veze s Rimom i
papom. To je vrlo vano imati na umu jer se korespondencija hrvatskog
vojvode Branimira s papom u Rimu vrlo esto drukije tumaila, esto
kao nepobitni dokaz i priznanje hrvatske samostalnosti. Kocelj je uspio
pridobiti Metoda da i njegovu provinciju prikljui svojoj novoj crkvenoj
provinciji za koju je imenovan nadbiskupom. 406 To takoer govori o
njegovoj umijeanosti i autonomnosti u odnosu na sredinju vlast. No to
jo uvijek nije znailo da je on neovisni vladar ve samo franaki vojvoda,
upravitelj provincije sa irokom autonomijom. Daljnji dogaaji koji e
uslijediti, pa moda i vrlo kratko zadravanje nadbiskupa Metoda na
njegovu podruju, mogu ii u prilog tezi da je to nastojanje, u konanici,
ipak bilo osujeeno od sredinje vlasti. Pitanje je samo u kojoj je mjeri to
bilo u suprotnosti s politikom franakog dvora i je li u tim nastojanjima
imao podrku cara i kralja, tim vie to je Metodova nadbiskupija trebala
obuhvatiti uz dvije franake provincije preteno naseljene Slavenima
(Velika Moravska i Panonija) moda i krajeve koji su tada jo bili izvan
dosega franake vlasti na istoku Karpatske kotline.

402
403
404
405
406
150
KOS, 1906, 137, br. 174; quod illi (sc Cheziloni) successit moriente patre suo Priwina quem
Maravi occiderunt (Conv. Bag. et Carant. c. 13 (MG. SS., XI, 14): KOS, 1906, 139, br. 178).
Pribina se zadnji puta spominje 860. kada daruje samostan u Niederalteichu (WOLFRAM,
2012, 198). On je vjerojatno poginuo u ratu to ga je poveo Karlman udruivi se s
velikomoravskim vojvodom Rastislavom protiv svoga oca kralja Ludovika. Tada je Karlman
prognao stare vojvode kojima je bila povjerena briga oko Panonske i Karantanske granice;
Pribina je oito bio pristaa kralja Ludovika (KOS; 1906, 137, br. 175, biljeka 5), Da je u
tim sukobima poginuo Pribina smatra i H. Wolfram (WOLFRAM, 2012, 198).
KOS, 1906, 137138, br. 175176; 139, br. 179; 141142, br. 182183; 149, br. 194;
Erchanberti Breviarium (MG. SS, II, 329): ut primogenito suo bellicosissimo Carlomanno
Noricum et partem barbarum nationum gubernandos committeret... Dakle, spominje se
Norik i dijelovi gdje su prebivali barbarski narodi; vjerojatno je rije o Avariji (Huniji).
Norik se vjerojatno odnosi na Karantaniju.
KOS, 1906, 140141, br. 181.
BRATULI, 1992, 7576; GRIVEC, 1985, 5963. U itju Konstantinovu (K 15) pie da su
sveta braa od Rastislava i Kocelja isprosili devet stotina zarobljenika i otpustili ih. Ako je
to toan podatak rije je o vrlo velikom broju zarobljenika.
GRIVEC, 1985, 8587.
Sl. 57: edadski evanelistar (fol. 5). Fotografija iz Fototeke Odsjeka za arheologiju u
Zagrebu (darovao: Marin Zaninovi).
U kontekstu tih zbivanja moda moemo promatrati i pisma koja

je papa 873. poslao slavenskom vojvodi Mutimiru (Montemero ducem
Sclaviniae).407 To je bilo otprilike onda kada je Metod bio osloboen. U

407
RAKI, 1877, 367368; Iohannes VIII. papa Domagoi, MGH, Epistole, VII, 278.
151
Povijesni izvori
dva odlomka iz dva pisma pape Ivana VIII. (872. 882.) vidljivo je da su
u Mutimirovu zemlju doli razni sveenici koji su lutali bez hijerarhijske
veze pa su, zbog toga, djelovali protiv crkvenih kanona. Poinili su, tovie,
brojna nedjela protiv Bojih zakona, a u drugom odlomku papa opominje
Mutimira da se, po primjeru svojih predaka, nastoji, koliko moe, obratiti
Panonskoj biskupiji (ut progenitorum tuorum secutus morem quantum potes
ad Pannoniensium reverti studeas diocesin) i pastirskoj brizi njezina biskupa,
koga je ve postavila stolica sv. Petra u Panoniji.408 Franjo Raki je prvi
iznio tezu da taj vojvoda nije bio srpski vladar, nego iz sjeverne Hrvatske
i Slavonije, iako te zemlje tada nisu bile samostalne. To podruje izmeu
Save i Drave doticalo je kod donjeg toka Save granicu s Bugarskom, pa se
pri oivljavanju Sirmijske crkve moglo raditi jedino o tom podruju, tim vie
to je Beogradska biskupija pripadala pod Bugarsku crkvu.409 Tu su posve
otpali vladari koji nisu bili vezani uz Panoniju, ve uz Dalmaciju ili neku
drugu provinciju istono od Dalmacije, kao to su hrvatski ili posebno srpski
kneevi jer je izmeu srpskog podruja i Panonije bila Bugarska za koju je
papa imao druge planove.410 Ovdje je nesumnjivo rije o nekom slavenskom

408
409
410
152
II, 1925, 398; KOAK, 1981, 81 i 320; MARGETI, 2008, 2732. Iohannes VIII.
Montemero duci (in A): Montemero duci Iohannes VII Presbiteri illic absoluti et vagi ex omni
loco adventantes quedam aecclesiastica contra canones oficia peragunt, immo numerosa,
cum sint ascephali, scelera contra Dei precepta committunt; Idem Montemero duci Sclavanie
inter caetera, B) Quapropter ammonemus te, ut progenitorum tuorum secutus morem
quantum potes ad Pannonensium reverti studeas diocesin. Et quia illic iam Deo gratias a sede
beati Petri apostoli episcopus ordinatus est, ad ipsius pastoralem recurras sollicitudinem.
(Joannes episcopus Montemero Duci Saluinicae... Admonemus te, ut progenitorum tuorum
secutus morem, quantum potes, adpannoniensium reuerti studeas dioecesim; et quia iam
illic, deo gratias, a sede beati Petri apostoli episcopus ordinatus est, ad ipsius pastoralem
recurras sollicitudinem) (MGH, Epistole, VII, 282; IVKOVI, 2013, 44).
RAKI, 1877, 368; MARGETI, 2008, 31. Prema miljenju Franje Rakog taj vojvoda
Mutimir je u pismu pape Ivana VIII. knez donje Panonije, nasljednik Ljudevita i Ratimira
(i Braslava (RAKI, 1877, 368), koji se, budui da je ovisan o franakom dvoru, ustruavao
potpasti pod panonsku dijecezu, protiv koje se tolika vika digla u Njemakoj i dodaje da
je najvjerojatnije da je to podruje sredinom 9. st. izgubljeno za Akvilejsku patrijariju
i preputeno splitskoj metropoliji, ali da nije sigurno da je ona tamo doista obavljala
jurisdikciju jer je tamo postojalo kneevstvo pod vrhovnom franakom vlau (RAKI,
1877, 367368; RAKI, 1881, 116117; MARGETI, 2008, 31).
Franjo Raki (ranije miljenje 1859. da je srpski veliki upan); F. Raki (RAKI, 1877. da je
hrvatski vojvoda izmeu Drave i Save u Slavoniji prethodnik (praedecessor) Braslava; Tadija
Smiiklas, Vjekoslav Klai (citiraju Rakog) pa i Svetozara Rittig (da je hrvatski vojvoda u
Slavoniji); Marko Perojevi (dalmatinsko-hrvatski vojvoda - naziv biskupa pannoniensium
ispravio je u nonensium), a Ferdo ii (da je srpski vladar), isto tako i MGH (Serborum), a
u novije doba jasno MARGETI, 2008, 31 (da je slavonski vojvoda). Vidi i: GRIVEC, 1985,
108109; MARGETI, 2000, 281284. Miljenje F. iia da je ovdje rije o srpskom knezu
Mutimiru, bizantskom vazalu nekako je prevladalo u hrvatskoj historiografiji (KOAK,
1981, 320321) Iako je Mutimiru sigurno bilo teko provesti papin naputak u ivot, osobito
zbog geografskih potekoa, o kojima jedva da su tada u Rimu imali jasnijih pojmova (II,
1925, 398; MARGETI, 2008, 2829). Da je srpski knez odnosno moda neiji drugi npr.
bugarski knez bio je miljenja Tibor ivkovi (IVKOVI, 2013, 4445).
vojvodi koji je, kao i njegovi prethodnici, bio vezan uz Panoniju.411 Naravno,
problem nastupa kad ga se pokua smjestiti u prostor. Ako je slijediti
logiku kome su papina pisma upuivana, tada bi on nesumnjivo mogao biti
neki od vojvoda u Gornjoj ili Donjoj Panoniji. Papino pismo Montemeru
nalazi se izmeu dva pisma upuena knezu i panonskom prvaku Gozili
(Kocelju).412 Spominjani nered zaista bi se mogao povezati i sa zbivanjima
u Koceljevu kneevstvu nakon dolaska Metodovih uenika, ali je to ipak
manje vjerojatno jer je papa odobravao bizantsku misiju u Panoniji, stoga
bi prijekor zbog nereda koji je uinjen ve ustanovljenoj crkvenoj provinciji,
koju su utemeljili akvilejski i salzburki misionari, vie trebao pogaati neku
drugu, a moda i bizantsku misiju u Bugarskoj koja je djelovala bez papine
dozvole.413 Teko je da je rije o frazi, jer je prema drugim pismima razvidno
da je papa dobro upuen u zbivanja u tome dijelu Europe. Vojvoda Mutimir
je vrlo vjerojatno vladar Slavena u bugarskom dijelu Donje Panonije koji je,
iako na nekadanjem akvilejskom misijskom podruju, izvan realne franake
crkvene jurisdikcije. On se kao bugarski saveznik vjerojatno okrenuo prema
Bugarskoj gdje se poela pod patronatom patrijarha u Carigradu obrazovati
nova crkvena provincija. Moda bi se tako moglo lake objasniti zato papa
moli hrvatskog vojvodu Domagoja da, kroz svoju zemlju, propusti papine
poslanike u Bugarsku. Najvjerojatnije Mutimir nije Braslavov prethodnik jer
je njegovo kneevstvo bilo vrlo dobro povezano s Akvilejskom patrijarijom,
o emu svjedoe arheoloki, a posredno i povijesni izvori, pa e njegovo
vojvodstvo vjerojatno postati sastavni dio obnovljene Salonitanske

411
412
413
Zanimljivo je da se u relativno kratkom vremenu pred kraj 9. st. pojavljuju trojica vojvoda
s imenom Mutimir ili vrlo slinim imenima (Muncimir, Muntimer, Montemer) prema
istodobnim ili neto kasnijim povijesnim izvorima: najpoznatiji je hrvatski prvak, gospodin
i vojvoda Mutimir (princeps i domino meo Muncimiro glorioso duce), potom neto kasnije
u spisu prema DAI cara Konstantina Porfirogeneta spominje se srpski knez Mutimir
(M), koji bi vladao pred kraj 9. st., a u papinu se pismu spominje i panonski
vojvoda Mutimir (Montemero) (RAKI, 1877, 367368). To to su nam poznata dvojica
vojvoda koji imaju slino ime i vladaju odreenim podrujem, ne znai da nije postojao
trei s istim ili slinim imenom. Postoji odreeni kontinuitet toga imena u Panoniji jer
se, istina podosta kasnije, u vrijeme vladavine kralja Bele II. (1131. 1141.) spominje
varadinski upan Bel (comes de Garestin) i njegov nasljednik Mothmer (CD, II, 177).
MGH, Epistole, VII, 282283. U traktatu Crnorisca Hrabra spominje se Kocelj knjaz
blatenski. To je najstariji zapis o tome kako se zvalo podruje ili mjesto pod upravom
kneza Kocelja (velikomoravski vojvoda Rastislav tj. Rastica kako je zapisan je u istom
tekstu knjaz Moravski). To mjesto ili kraj se zove Blatno ili Blatensko. Blatenski moe
oznaavati podruje uz Blatno jezero doslovno danas Balaton ili samo mjesto Blateno,
Blatno (Blatnograd) (Josipu Hamu, Staroslavenska itanka, Zagreb, 1971, 53).
Bizantska misija u Velikoj Moravskoj djelovala je uz papinu dozvolu pa je stoga to

bio projekt podran od pape. U to doba papa pokuava igrati vanu ulogu u osnivanju
i obnavljanju starih metropola. To mu ne polazi za rukom u srednjoj i junoj Europi: u
osnivanju Salonitanske metropolije istisnuo ga je akvilejski patrijarh kao i u osnivanju
bugarske crkvene provincije carigradski patrijarh. A pokuaje osnivanje Sirmijske
(Panonske i (Veliko)Moravske) metropolije opstruirala je Salzburka metropolija.
153
Povijesni izvori
(Splitske) metropolije.414 Srpski knez to nikako nije bio jer izmeu podruja
kojim je vladao srpski knez i Panonije nema nikakvih poveznica. Papa je
molio hrvatskog vojvodu Domagoja da propusti poslanike, stoga Hrvatska
vjerojatno granii s Bugarskom ili granii s nekim od bugarskih saveznika.415
Slijedom navedenog razmiljanja taj vojvoda Mutimir (Montemer) je bio
ili gornjopanonski vojvoda, jedan od Koceljevih suvladara i nasljednika
prije spajanja blatnogradskog feuda s Donjom Panonijom pod vojvodom
Braslavom, prethodnik vojvode Braslava u Donjoj Panoniji izmeu rijeka
Drave i Save, to bi znailo da se papa mijea u akvilejsko misijsko podruje,
ili jedan od Ratimirovih nasljednika u istonom sirmijskom djelu Panonije,
to je ipak vjerojatnije. Njegovo se podruje mora traiti na nekadanjem
akvilejskom misijskom podruju, zato se od njega trai da se vrati pod
okrilje Rima, koje su drali tada Bugari i bugarski saveznici, a to je istoni
sirmijski dio Panonije. Iako je rije o tome da je nadbiskup Metod postavljen
na stolicu sv. Andronika, nije postavljen u Sirmij jer bi time papa reformu
istonih dijelova salzburke metropolije protegnuo na akvilejsko misijsko
podruje, to oito nije bilo oportuno pa zbog toga nekadanje metropolijsko
sredite Sirmij namjerno nije spomenuto. Papa se ipak posredno umijeao
u akvilejsko podruje time to je jednog tamonjeg vojvodu pozvao da se
okrene prema Metodu i panonskoj dijecezi, a ne prema Carigradu koji je
zapoeo s djelovanjem, bez odobrenja, u Bugarskoj.

414
415
154
Teritorij Sisake, odnosno Zagrebake (i Zagorske i Pokupske) biskupija nee se poklapati

sa starijim misijskim podjelama prema kojima je rijeka Drava bila granica meu
metropolijama, ve e sadravati prostor i juno i sjeverno (Bekinski arhiakonat) od
rijeke Drave. To je situacija koja kao da podsjea na braslavovo vrijeme koji je upravljao
gotovo istim ili slinim (neto prostranijim) teritorijem s obje strane rijeke Drave.
Ako su, po iievu miljenju, sredinom 9. st. Bugari vladali Srijemom i ravnom Slavonijom
(oito, istono od Poeke kotline), kako je papa mogao pisati srpskom vladaru Mutimiru da
dopusti crkvenu vezu srpske drave s Panonskom nadbiskupijom? (MARGETI, 2008, 31).
Hrvate vojvode Domagoja ne nagovara se na to da se prikljue panonskoj dijecezi, stoga
vjerojatno i Srbi, koji takoer nastanjuju dio provincije Dalmacije, nisu bili obuhvaeni
tim planovima. Vidi i: GRAANIN, 2008, 17. Da je vjerojatno rije o srpskom vojvodi,
pretpostavlja i: IVKOVI, 2012, 174; IVKOVI, 2013, 4446. U prvom pismo je papa
Ivan VIII pisao protiv nekih sveenika, acephala koji su propovijedali contra canones.
T. ivkovi je smatrao da se ti acephali mogu jedino povezati sa crkvom u Srbiji koja
je prethodno bila pod Rimom, a tada je dola pod Carigrad i u kojoj su mogli djelovati
sveenici ali nije postojala kanonski ureena provincija. To bi pismo bilo jedini preivjeli
dokaz da je bizantski car Bazilije doista pokuao organizirati crkvu na tome podruju pod
vodstvom duhovnog Carigrada. Papa moli kneza Mutimira, koji se takoer spominje u DAI
u poglavljima: 32, 43, 52, 59, 65, da se vrati pod Rim (IVKOVI, 2013, 4446 ). Unato
iznijetim tezama o tome da su postojali organizirani pokuaji da se dio nekadanje rimske
provincije Dalmacije koji je bio nastanjen Srbima pokrsti iz Rima za to ne postoje nikakvi
dokazi ni u povijesnim izvorima, ali ni u arheolokim istraivanjima. Poput mnogih
drugih slavenskih naroda u ranije doba i starosrpska groblja su arheoloki gotovo
neprepoznatljiva do 10. st. Stoga je dosta teko govoriti, istina na sadanjem stupnju
istraenosti da je kristijanizacija toga podruja poela tako rano.
Sl. 58: Podjela franakih istonih provincija nakon 828. Gore - grofovije koje pripadaju
pod Bavarsku istonu marku; Dolje - Istra i Hrvatska (Dalmacija i Liburnija) kao dio
Talijanskog Kraljevstva.
Karlman je nakon viekratnih politikih obrata i povezivanja s

Moravljanima protiv vlastita oca napokon 865. dobio od oca na upravljanje
Bavarsku i s njome Istonu marku (Noricam, id est Baioariam, et marchas contra
Sclavos et Langobardos).416 Nakon oeve smrti 876. Karlman je dobio Bavarsku,
Karantaniju, Panoniju i slavenska kraljevstva eku i Veliku Moravsku.417 Godine
862., u doba velikih unutranjih previranja u Franakoj, po prvi se put spominje
novi, nepoznati narod koji se nazivao Ungrima, rije je o starim Maarima, koji su
opustoili Kraljevstvo.418 To je njihov prvi spomen u ljetopisima. Oni se spominju
i sljedee, 863., kao narod koji je napao krane. U izvorima iz druge polovine 9.
st. sve se vie spominje dodjela posjeda, iz ega je razvidno da su razliiti procesi,

416
417
418
KOS, 1906, 153, br. 203204; KOS, 1906, 180181, br. 242.
KOS, 1906, 180181, br. 242.
Annales Bertiniani a. 862, 60: Sed et hostes antea illis populis inexperti, qui Ungri vocantur,
regnum eiusdem populantur (MMFH, 2008, 73, biljeka 8; WOLFRAM, 2012, 239243).
155
Povijesni izvori
prije svega uvoenje feudalizma, doivjeli svoj veliki zamah. Spominju se plemii
i kmetska selita, dvorovi i razliita darovanja, a meu njima kler i vlastela
koja nose svetaka, kao i narodna germanska i slavenska imena. Zanimljiva je
isprava kojom se Salzburkoj nadbiskupiji daju neki posjedi, odnosno omeena
kmetska selita (manos) s izoranom ili zemljom pripravnom za oranje oko
Labnice (Labenza ad Wisitindorf), ukupno njih osam, koja imaju oko 45 ili oko
90 jugera (orala ili jutara: oko 5755 m) oranica i uma.419 Salzburki nadbiskup
Theotmar (Dietmarus) je 874. posvetio crkvu u Ptuju (ad Bettowe ecclesia) koju
je podigao grof Gozwin (Gozwini (Gozwizi) comitis) koji bi upravljao feudom
nakon smrti Kocelja i nastupanja Karlmana 876. oko dvije godine ili je tu ipak
rije ipak moda o Kocelju komu je ime pogreno napisano.420 Tada je vjerojatno
tim dijelom Gornje Panonije, izmeu Blatnog jezera i rijeke Drave, na jugu
upravljao Kocelj koji je naslijedio svog oca Pribinu.421 To je oito druga crkva u
mjestu koje je prije bilo u vlasti Pribine.422 Dvije crkve u jednome mjestu govore
o njegovoj veliini i znaenju. Vrlo je zanimljivo da je jo tada crkvom u Gornjoj

KOS, 1906, 149, br. 193.
Prema ispravi iz 861. Kocelj, slavenski knez (grof) comes de Sclauis nomine Chezul,
darovao je svoj posjed Uuampaldi (prope Pilozsuue) pokraj Blatnog jezera s vinogradima,
travnjacima i umom crkvi Majke Boje u Freisingu (KOS, 1906, 137, br. 174). Iako je Kocelj
franaki upravitelj provincije, u darovnici se naziva slavenskim knezom, to bi trebalo
biti otprilike u rangu franakog grofa i kneza (comes). (Slino je i knez Branimir hrvatski
vojvoda: +BRANIMIRO COM(mes) DVX CRUATORV(m) COGIT (opot kod Benkovca) ili
gospodin (gospodar) i vojvoda Slavena: DOM(i)NO B(ra)NNIMERO DUX SLCAUORUM (Nin)
i DOMNO (Br)ANNI(mero) DVCI (Otres kod Bribira) itd. (DELONGA, 1996, sl. 130, PL. LV;
sl. 174, PL. LXVIII; sl. 182, PL, LXXI).
419
420
421
422
156
Auctar. Garst. ad a. 874 (MG. SS, IX, 565); Annal. s. Rudberti Salisburg. a.I a. 874 (MG. SS,
IX 770); KOS, 1906, 174, br. 232; GRAFENAUER, 1970, 158159; TIH, 1996a, 539540;
MMFH, 2008, 135; II, 1914a, 42. i biljeka 3: ostaje nerijeeno pitanje, tko je taj
comes Gozwin spram dux-a Kocela; zar nije mogao biti i podinjen Kocelu, kao neki glavar
u ptujskom gradu? Posljednja vijest o Kocelju (Chezil, Cozil, Chozil, Gozil) je iz 873., i to u
jednom fragmentu pisma pape Ivana VIII. (Mon. Germ. hist. Epistolae t. VII (Berlin, 1912),
282. i 283). Kocelj je umro izmeu 873. i 880., ali gdje je i kako je umro, ne zna se te nije
poznato. A. Cs. Ss prenosi miljenje Frantieka Dvornika o tome da je Kocelj poginuo u
sukobu s Hrvatima koji su podigli ustanak u vrijeme vladavine vojvode Domagoja 876, ali
smatra da je on ipak tajanstveno nestao iz izvora (SS, 1973, 31). O tom problemu pisao
je Bogo Grafenauer dokazujui da Kocelj (sin Pribinov) nije jednak Kocelju spomenutomu
u DAI i da nije poginuo u sukobu s Hrvatima jer su se oni odvojili od Franake na drugi
nain (GRAFENAUER, 1952-1953, 171190 s pregledom starijih miljenja). U novije doba
H. Dopsch je ponovno povezao smrt Koceljevu s hrvatsko-franakim ratom voenim oko
876. (DOPSCH, 2002, 268294). Zapis bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta u DAI o
hrvatskom ustanku protiv franake vlasti, kao pogibiji franakoga vazala i vojskovoe
u Hrvatskoj, panonskoga kneza Kocelja treba staviti u vrijeme hrvatskog kneza Domagoja,
njegovih sinova i kneza Zdeslava, dakle izmeu 876. i 879. (II, 1914a, 4143). Nada
Klai je takoer smatrala da se borba dalmatinskih Hrvata protiv Franaka odnosi samo na
Domagojevo i Branimirovo doba i da s panonskim Slavenima nema nikakve veze (KLAI,
1987, 16). Jochen Giesler, smatra da takoer da je Kocelj poginuo 876. u ratu s Hrvatima
koji su podigli ustanak (GIESLER, 2008, 398). O tome isto i: IVKOVI, 2012, 138139.
KOS, 1906, 129, br. 163.
Panoniji trebao upravljati nadbiskup Metod. To posveenje dolazi u vrijeme kad

je oito Salzburka nadbiskupija ponovno preuzela kontrolu nad provincijom
nakon, zasigurno, kako je to posvjedoeno i u Conversio, dolaska novog uenja
filozofa Metoda.423 Godine 877. Karlman je u Italiju u rat protiv kralja Karla
poveo vojsku sastavljenu od Noriana, vjerojatno Karantanaca i Bavaraca
i raznih Slavena, najvjerojatnije panonskih.424 Borbe oko premoi pojedinih
pretendenata na franako prijestolje posebno e se razmahati u narednom
vremenu, to e dovesti do sve vee autonomije regionalnih upravitelja, pa i do
osamostaljivanja pojedinih sastavnica Franakog Carstva, kao to je to sluaj s
Hrvatskom.
Sl. 59: Zalavr (Burg). Grozdolike pozlaene srebrne filigranske naunice iz groba 71
(1-2) i srebrna filigranska naunica iz groba 307 (3), 9. st. (prema: SS, 1963, 4243,
46, T. XLVII, 1-2, 5). Kostur iz groba 71 (ena 23 - 27 godina) bio je poloen u drveni
sanduk, a uz naunice su u grobu naena dva prstena i eljezni no.
423
424
WOLFRAM, 2012, 8081 i 202.
MMFH, 2008, 112, biljeka 4. Noriani se spominju i godine 884. kad se kralj Karlman
sastao sa Svatoplukom (Zu(u)entibaldo) (MMFH, 2008, 113, biljeka 3).
157
Povijesni izvori
b) Drugo doba od 880. do 907. ratovanje s Velikom Moravskom, maarska

pustoenja, rasap franake uprave u Panoniji

Nakon to je umro kralj Karlman 880., njegov sin Arnulf zadrao je

samo Karantaniju i Panoniju a u njoj se, kako pie u dostupnim izvorima,
nalazi dobro utvren grad do kojeg se teko pristupa kroz movare, a
ime mu je Blatnograd (Mosaburch).425 Ime pokrajine Karantanije polako
se irilo i na franaku Gornju, ali i na zapadne dijelove Donje Panonije.426
Godine 881. spominje se bitka s Maarima kod Wenie (Bea) i s Kovarima
(Kowaris / Kabarima) kod Kulmita (Kulmerg ili Pchlarn kod Melka).427
Godine 883. i 884. po Panoniji je pustoio velikomoravski vojvoda Svatopluk
(Zuentibaldo).428 Ta razaranja i pustoenja bila su poetak rasapa toga dijela
Franakog Carstva. Nije iskljueno da je ve tada, uslijed Svatoplukova
prodora u Panoniju, jedan dio stanovnitva napustio sjeverne dijelove
Panonije i preselio se juno i zapadno od Blatnog jezera.429 Nije iskljueno

KOS, 1906, 194195, br. 259. in quo situm est castrum munitissimum, quod Mosaburch
nuncupatur, eo quod palude impenetrabili locus vallatus, difficillimum adeuntibus praebeat
accessum
GRAFENAUER, 2000, 247252; O tome posebno: TIH, 1996, 215231.
KOS, 1906, 202205, br. 267268.
425
426
427
428
429
158
MMFH, 2008, 135, biljeke 13; WOLFRAM, 2002, 8998. Vrlo je zanimljiv podatak
iz itja Metodova u kojem se spominje da se, tada ve nadbiskup Metod, sastao s
ugarskim kraljem i to oko 884. Prevoditelj itja Metodova Josip Bratuli smatra da je
to moda greka nastala u kasnijem prepisivanju i da se susreo s franakim kraljem
Karlom Debelim, to je takoer mogue. Vidi: BRATULI, 1992, 116117, posebno
biljeka 1 na strani 116 i 117. Peter tih smatra da se ne radi o ugarskom, ve takoer
o franakom kralju s kojim se Metod toboe susreo 884. ili se mora iskonstruirati
jedno putovanje u Etelkz prilikom njegova puta u Carigrad 882. (TIH, 1983, 185).
Mogue je i jedno i drugo, odnosno on se mogao susresti s ugarskim kraljem, tj. s
nekim od maarskih plemenskih prvaka, vojvodom ili s franakim kraljem (a kad ve
domiljamo s kojim se kraljem mogao susresti, moda je prepisiva itja Metodova
mislio unijeti bugarskog kralja, moda da se tako dodvori strukturama na ijem je
teritoriju vjerojatno prepisivanje izvreno, a ne ugarskog, ako se s ijednim kraljem
uope susreo), jer su nadbiskupa Metoda kao pripadnika najviega bizantskog stalea
jer je on, naime, bio iz kneevske porodice i otac mu je upravljao Solunom, to se
posebno naglaava u itju, oito svi rado primali, i bila su mu otvorena ona vrata koja
drugima, nieg stalea, nisu bila. No okolnosti koje su se dogaale prije susreta jer su
ga neki od toga susreta s ugarskim kraljem (tada vjerojatno voom nekog od klana ili
plemena) odvraali, moda govore ipak vie u prilog tonosti izriaja. Naravno, kako
su sauvani samo kasniji prijepisi mogue je da su po svom nahoenju prepisivai
poneto dodali ili oduzeli!
Vjerojatno o posljedici toga pustoenja govore bavarski biskupi u pismu papi oko 900. kad
navode da su u Panoniji zapaljene crkve i da vie nema nijedne u njihovoj pokrajini i da se
putujui kroz nju ne moe vidjeti nita drugo nego opustoena zemlja (KOS, 1906, 245, br.
324).
da je vojvoda Svatopluk jedno vrijeme drao prostor od Beke ume pa sve

do rijeke Rabe.430 Ali nikako nije mogue da je drao makar i krae vrijeme
teritorij sve do rijeke Drave.431 Godine 885., prigodom sklapanja mira izmeu
vojvode Svatopluka i cara Karla III. (881. 887.), u njegov logor podignut
na gori Komiani (Monte Comiano)432 u blizini rjeice Tulln koja je tada bila
granica izmeu bavarske Istone marke i Velike Moravske, stigao je i vojvoda
Braslav (Brazlowoni duce) koji je tada vladao (qui in id tempus regnum)
prostorom izmeu Drave i Save (inter Dravo et Savo flumine tenuit).433 Tom
se prigodom vojvoda Braslav po prvi put spominje u povijesnim izvorima.
Godine 885. preminuo je nadbiskup Metod, a sva njegova postignua u toj
zemlji i njegovoj nadbiskupiji, prije svega uvoenje slavenskog bogosluja,
vrlo su brzo bila izbrisana. Godine 884. i 887. spominje se da je kralj
Arnulf s Norianima i Slavenima ratovao protiv Svatopluka.434 Godine 891.
obnovljen je mir s Velikomoravljanima, a sljedee se godine u Hengistfeldu
(Hengistfeldon) kod Wildona juno od Graza kralj savjetovao s vojvodom
Braslavom o tome kako da upadnu u Veliku Moravsku.435 Iste te 892. ratuje
kralj Arnulf s vojskom sastavljenom od Franaka, Bavaraca i Alamana u
Velikoj Moravskoj, a njemu su u pomo dole i pomone trupe sastavljene od
Maara koji su spalili cijelu zemlju.436 U rujnu te godine kralj Arnulf uputio
je poslanike s bogatim darovima Bugarima i njihovu kralju Vladimiru, da
bi s njima potvrdili stari mir te ih nagovorili da Velikomoravljanima vie
ne prodaju sol.437 Prema Gardzjevu izvjetaju izmeu Bugarske i Velike

SS, 1973, 4754, sl. 53.
Comagenos in civitatem it monte Cumeoberg Ann. Einhardi ad. 791.
430
431
432
433
434
435
436
437
Takvo to esto se moe nai u geografskim atlasima i prikazima u kojima se prikazuje

rasprostiranje Velikomoravskog kneevstva od 830. do 895. Da su teze koje zagovaraju
zauzimanje Panonije od strane velikomoravskog kneza Svatopluka pogrene, pokazao je
Peter tih (TIH, 1983, 175188).
Postea veniente Brazlowoni duce, qui in id tempus regnum inter Dravum et Savum flumine
u tenuit, suae que miliciae v subditus adiungitur, rex per Carentam (Carinthia vel hodie
Crnten audit) in Italiam perrexit; prospere Papia natalem Christi celebravit. Ann. Fuld. V,
ad a. 884 (MG. SS, I, 401); MARGETI, 2000, 287288.
MMFH, 2008, 113114, biljeke 24.
MMFH, 2008, 121122.
MMFH, 2008, 121122.
MMFH, 2008, 121 122. Pojava velikomoravskih naunica u Sedmogradskoj

moda se moe povezati s ovom vrlo zanimljivom i unosnom trgovinom 9. st.,
jednim od rijetkih izvora koji nam govori o privrednoj aktivnosti toga vremena.
Istvn Bna navodi da se sol u sedmogradskoj kopala u Salzburgu, Maroschujvaru
i Grubendorfu, a da se transportirala dolinom rijeke Maro do Tise i dalje (BNA,
1990, 103).
159
Povijesni izvori
Moravske je pustinja duga deset dana puta.438 Kako je vojvoda Svatopluk

vrebao poslanike koje je kralj Arnulf poslao bugarskom kralju Vladimiru, oni
nisu mogli ii uobiajenim putem preko Gornje Panonije, nego su putovali
po Braslavovoj zemlji, rijekom Odrom (Odagra), potom po Kupi (Gulpam) i
dalje po Savi.439 Nakon to su od Bugara bili dobro primljeni, vratili su se u
svibnju sljedee godine istim putem.440 Zanimljiv je spomenuti pravac puta,
odnosno rijeni pravci kojima su plovili. Prije svega postavlja se nekoliko
pitanja, a jedno je od najvanijih je li vojvoda Svatopluk mogao prodrijeti
sve do Save uzvodno od Siska (do linije Zagreb Sisak) kad su se poslanici
koristili plovnim putem po rijekama Odri i Kupi, to bi nesumnjivo znailo
da je kontrolirao gotovo cijelu Donju Panoniju. Poslanici su se koristili
zaista neuobiajenim plovnim putem do Bugarske, to znai da nisu plovili
nizvodno Dunavom od Bavarske granice prema Sirmijskoj Panoniji koju
su tada drali Bugari. Poslanici su jedino mogli biti u opasnosti plovei
Dunavom, i stoga su ili drugim, zaobilaznim pravcem koji se obino nije
koristio kod upuivanja poslanstva Bugarima. Put po Odri i Kupi prema
Sisku i onda dalje Savom bio je najbolji stari plovni put ako se putovalo sa
sjeverozapada prema Neviodunumu (Drnovo na Krkom polju) gdje je bilo
rijeno pristanite i dalje prema antikoj rijenoj luci u Sisciji (Sisku) te nije
iskljueno da je bio koriten jo u antikom vremenu.441 Tim se plovnim
putem znatno skraivalo vrijeme putovanja, a bio je i sigurniji za plovidbu
jer se lake mogu zaobii eventualne prirodne prepreke i brzace na rijeci
Savi nizvodno od Zagreba. Jo je u novom vijeku postojao rijeni rukavac
(moda prokopani kanal iz antikog doba?) koji je spajao rijeku Savu s
Odrom juno od Zagreba.442 Nije iskljueno da je u to doba Sisak ponovno
dobio na znaenju i moda su poslanici u njemu mogli dobiti opskrbu i
vodie za daljnje putovanje po bugarskoj zemlji te su iz manjih mogli prijei
u vee i sigurnije lae. Upravo je u tom vremenu Sisak posvjedoeno bio
jedno od sredita vojvodstva. U njemu je stajala crkva, pronaen je ulomak
predromanike skulpture, a karakteristini predmeti iz tog doba su luksuzne

BNA, 1990, 103, biljeka 19.
Ann. Fuld. V, ad a. 892; MMFH, 2008, 121122; KOS, 1906, 231, br. 304.
438
439
440
441
442
160
MMFH, 2008, 121122; RAKI, 1877, 380. Vrlo je zanimljivo da pisac anala tono zna
kuda je poslanstvo ilo. Hrvoje Graanin smatra da su ili zaobilaznim putem jer je
Svatoplukov utjecaj sezao po cijeloj sjevernoj Panoniji, ime su bile prekinute kopnene
veze (o zasjedama na kopnenom putu kojim nisu mogli ii doslovno govori izvor), pa je
zbog njega Drava postala nesigurnim prometnim pravcem (GRAANIN, 2011, 190191).
Peter tih je tako napisao da je Odra rjeica, vie potok koji tee Turopoljskim poljem i da
je pitanje koliko je plovna, a da se po Kupi plovilo nekoliko kilometara do Save i smatra da
bi loginije bilo ploviti po Savi (TIH, 1983, 181.).
PETRU PETRU, 1978, 24; LOLI, 2003, 131152; LOLI, 2014.
Vidi priloenu kartu!
etiri etverojagodne naunice.443 One posredno potvruju tezu da je u

drugoj polovini 9. ili do prvih desetljea 10. st. na podruju grada boravila i
vjerojatno bila pokopana osoba koja pripada visokom staleu, to znai da
je i Sisak bio sjedite pripadnika visokog plemstva. Sisak se u to doba, bez
obzira na pomanjkanje sustavnih arheolokih istraivanja, isticao u odnosu
na druga panonska mjesta te je stajao u rangu s Ptujem, Loborom ili ak
Zalavrom.444
Sl. 60: Donja Panonija - franaki (lijevo) i bugarski (desno) dio. Lijevo - popis grofova i
vojvoda prema povijesnim izvorima iz druge polovice 9. st. koji su upravljali podrujem
izmeu Save i Drave te izmeu Rabe i Drave te objema provincijama zajedno. Desno popis vojvoda u bugarskom dijelu Panonije.

443
444
EPER, 1944, 200209, Tab. II, 3-5; VINSKI, 1949, 2728, Tab. IV, sl. 40-42 i biljeka 4;
HORVAT, 1954, 99101, sl. 6 i analogija sl. 7; DEMO, 2014, 6970.
Takve luksuzne naunice pojavljuju se vrlo rijetko u odnosu na broj grobova. Na groblju na
Ptujskom gradu jedan par na cijelom groblju (KOROEC, 1950; KOROEC, 1999. TOMII,
1993, 543579). Na grobljima u Zalavru ili Loboru MBG na vie stotina grobova naena
je tek poneka filigranska naunica.
161
Povijesni izvori
Zemlja pod bugarskom kontrolom poinje otprilike kod Poeke kotline.

Iz zapisa cara Konstantina Porfirogeneta proizlazi da su Bugari pod svojim
kanom Borisom (852. 889.), koji je godine 864. na krtenju uzeo ime Mihajlo,
napali Hrvate i od njih bili poraeni.445 Iz tog izvjea moe se pretpostaviti da
su Bugari i Hrvati tada jo uvijek kao franaki vazali imali zajedniku granicu.
Taj se rat, dakle, vodio u vrijeme, tada jo uvijek franakog vazala, hrvatskog
vojvode Trpimira i to negdje na sjeveroistoku dananje Bosne, odnosno negdje
na granicama rimske provincije Dalmacije i Panonije. Zemlja Srba, koji su drali
velik dio Dalmacije, leala je istonije od njihove.446 Neto malo poslije kralj
Wessexa Alfred Veliki (871. 899.) prigodom opisa geografije Europe u vrijeme
dok nad Hrvatima vlada vojvoda Branimir opisuje Dalmaciju, Karantaniju
pusto prema Bugarskoj itd.447 Godine 894. su preko Dunava u Karantaniju
(i Panoniju), Veliku Moravsku i Bugarsku provalili Maari i poinili mnoga
nedjela, a pustoenja su se nastavila i sljedeih godina.448 Maari su zapoeli
s naseljavanjem nove zemlje, svoje nove domovine.449 To je datum kojim
zapoinje vjerojatno drugi vei njihov seobeni val, koji e biti spomenut i u
DAI. Godine 895. napali su bugarsku granicu i unitili velik dio njihove vojske,
a potom su prodrli u dubinu njihova teritorija.450 Tada jo uvijek nisu zaposjeli
franaku Panoniju, gdje su moda ve prije bila naseljena neka druga plemena
kao federati. Izvori o narednim godinama njihova boravka u Panonskoj nizini
ute, ali se jo 899. spominje da se kralj Arnulf njima koristi kao pomonim

445
RAKI, 1877, 360; DAI, 31, 6064.
II, 1952, 335 i 353, biljeka 17; KLAI, 1975, 227231; KLAI, 1990, 59; BUDAK,
1994a; 2122; GOLDSTEIN, 1995, 252; KATII, 2003, 91; MARGETI, 2004, 142.
KOS, 1906, 233, br. 307. Kabarske, Maarske i druge stepsko-nomadske vojne druine
pojavljuju se u Karpatskoj kotlini ve 862., 881., 889. i 892. (MMFH, 2008, 122, biljeka 5
(892). Ann. Fuld. V, ad a. 804 (MG. SS, I, 410); Regin.Chron. ad a. 889 (MG. SS, I, 600)).
446
447
448
449
450
162
Prijevod prema: KATII, 2003, 80: I ti Moravljani imaju na zapad od sebe Tirinane i ehe
i dio Bavaraca, i na jug od sebe na drugoj strani rijeke Dunava jest zemlja Karantanija, na
jug sve do gorja koje se zove Alpe,, Odatle na istok od zemlje Karantanije, iza one pustoi,
jest zemlja Bugara. I na istok od njih je zemlja Grka, i na istok od zemlje Moravljana je zemlja
Visla, i na istok od nje je Dacija, tamo gdje su bili Goti. Prijevod prema: KATII, 2003, 82
83: I na zapad od Ahaje uz Sredozemno more je zemlja Dalmacija na sjevernoj strani toga
mora, i na sjever od Dalmacije jesu Bugari i Istra, i na jug od Istre je ono Sredozemno more
koje se zove Jadran, na Zapadu je ono gorje koje se zove Alpe, i na sjever je ona pusto koja
je izmeu Karantanije i Bugara. Nema sumnje da Hrvati granie s Bugarima (MATIJEVI
SOKOL SOKOL, 2425), ali to je negdje u Posavini izmeu rijeka Vrbas i Ukrine. Nema
govora o tome da bi Branimirova Hrvatska sezala do rijeke Drave (GRAANIN, 2011, 198),
a oslonac za tu tezu trai se u spomenutom djelu Alfreda Velikog (MATIJEVI SOKOL
SOKOL, 2125). Ali se s velikom vjerojatnou moe prihvatiti da je Dalmacija u Alfredovu
djelu jednaka Hrvatskoj i toni su navodi gdje se kae da je sjeverno od Dalmacije
(Hrvatske) Bugarska, ali i Istra.
BNA, 1987, 371372; GYRFFY, 1987, 577613; FODOR, 1996, 1330.
MMFH, 2008, 124126.
odredima u Italiji protiv kralja Berengara.451 Neto prije je kralj Arnulf 896.
prepustio Panoniju s Blatnogradom (Pannoniam cum urbe Paludarum) svom
vojvodi Braslavu (Brazlowoni) da bi je uvao.452 Iz izvora nije jasno je li on tada
upravljao objema franakim Panonijama, Gornjom i Donjom. Prostor izmeu
rijeke Save i Drave u povijesnim se izvorima uvijek spominje kao Panonija, a
prostor sjeverno od Drave u to je doba najee spominjan kao dio proirene
Karantanije. Fuldski anali ponajvie donose vijesti o zbivanjima u tom vremenu,
a oni su kako za datiranje tako i kod geografskih opisa nepouzdani.453 Nije jasno
zato se u izvoru kae da mu je preputena Panonija kad je ve velik dio nje
imao u svojem regnumu i zbog ega se posebno spominje Urbs Paludarum. Zato
se jednostavno ne kae da mu je preputena cijela Panonija (tota Panonnia), ako
mu je ona uope bila preputena ili to iz izriaja treba tako shvatiti? Kao da se
u tekstu povijesnog izvora eli rei da mu je preputena Panonija, ukljuujui
i Urbs Paludarum, odnosno blatnogradski feud.454 Zemlje sjeverno od Blatnog
jezera ve su tada bile preputene za naseljavanje vjerojatno Maarima.455
Takoer nije iskljueno da je taj dio ve prije bio opustoen i barem zaasno
dran od Moravljana. Takvo stanje imat e odraza u kasnijim organizacijama
prostora. Vojvoda Braslav upravljao je najprije podrujem izmeu rijeka Drave
i Save i taj teritorij u izvorima je opisan kao njegov regnum, to bi znailo da

451
452
453
454
FODOR, 1996, 17. Akvilejski patrijarh Frederik (oko 900. oko 921.) porazio je Maare
i natjerao ih u bijeg, a to se trebalo dogoditi prije 887. kad je prema spomenu u kronici
umro (Chron. patr. Aquil. Alterum) spomenuti franaki car Karlo III. To zbilo u vrijeme
kad Frederik jo nije bio patrijarh, tj. prije 900, ali je moda poslije jo to nadodano da
se opie to su ti Maari uinili, naime spominje se da su Maari poharali Panoniju i doli
do akvilejske granice. Ta je zgoda naglaena i na njegovu epitafu (KOS, 1906, 259260,
br. 334). Nije iskljueno da su tada maarski odredi poslani protiv Berengara koji se
888. proglasio kraljem Italije. Kao podstrekae tog pohoda moravski su Slaveni optuili
bavarske biskupe u nekom nepoznatom pismu papi, a njegov djelomini sadraj poznat
je iz odgovara bavarskih biskupa papi na optube (KOS, 1906, 243246, br. 324; MMFH,
2008, 125126).
imperator Pannoniam cum urbe Paludarum tuendam Brazlowoni (braxlauoni), duci suo,
in id tempus commendavit Ann. Fuld, V, ad a. 896 (MG. SS, I. 413); RAKI, 1877, 881882;
KOS, 1906, 235, br. 313; MMFH, 2008, 125126. Iz jednog drugog izvora, obiteljske
kronike, saznajemo da je car Arnulf prepustio Ratoldu, sinu grofa Sigiharda iz Ebersberga,
uvanje karantanskih granica (KOS, 1906, 234235, br. 310).
WOLFRAM, 2002, 8998.
RAKI, 1877, 381382; WOLFRAM, 2012, 285. Godine 884, vlada podrujem izmeu
Drave i Save; 896. Panonijom i Blatnogradom; 907. se uz njegov grad(?) odigrala bitka s
Maarima ako je to tako mjesto bitke je istono od rijeke Rabe na blatenskom posjedu.
U Conversio pie da se Blatnograd nalazi u Donjoj Panoniji, to je u suprotnost s onime

kako se to podruje nazivalo prije u franakim analima ili je Blatnograd tada bio dio Donje
Panonije, to je pisac zabiljeio, ili je rije samo o geografskoj perspektivi koja nema veze
s upravnim podjelama ionako vrlo esto podlone mijenjanju.
455
163
Povijesni izvori
je uivao odreenu unutarnju autonomiju456, ako se navedeni njegov regnum

moe tako tumaiti.
Sl. 61: etverojagodne naunice iz Siska (fotografija: Arheoloki muzej u Zagrebu;

prema: VINSKI, 1970, Tab. I, sl. 1-2, 4).
Vojvoda Braslav je u Fuldskim analima zapisan kao Brazlowoni

(Braxlauoni), a moda se pojavljuje i druga verzija (?) njegova imena Priznolawo,
quodam Sclavo duce.457 U edadskom evanelistaru zapisano je: De terra Brasclauo:
Zelesena, uxor eius Hesla, Stregemil filius eorum te neto dalje Brasclauo et uxor
eius Uuentescella.458 Priznolawo ili kako je jo zapisano Priznolano je moda
neki drugi slavenski vojvoda koji se pojavljuje u spisu za 898. i koji vjerno slui
svome senioru Arnulfu ijem je vojvodi Liutboldu predao nekog Erimperta koji se
pobunio protiv kralja.459 Vojvoda Braslav se nakon 896. ne spominje u izvorima,
a ne spominje se ni meu poginulima u bitci 907. koja se zbila kod burga koji u
imenu malko podsjea na njega. Rije je o Brezalauspurchu ili Brezalauspurcu,
to se moe shvatiti i kao Braslavov burg ije mjesto do danas nije utvreno.

456
...Dein vero quidam, qui erat quondam princeps cum ceteris primoribus gentis Baioariorum,
nomine Erimpertus (Erimbertus), qui postea rebellis regi suisque extitit, Priznolawo
(Priznolano), quodem Sclavo duce, qui et ipse imperatori fidus probatur, comprehensus
dinoscitur, et a Liutbaldo, strenuo comite... (Ann. Fuld, V, ad a. 898 (MG. SS, I. 413414);
KOS, 1906, 240, br. 322). MMFH, 2008, 128. U Aventinovu djelu Annales Boiorum inae se
nalazi i verzija Vratislav, tj. Vratislaus vojvoda Poloniae ulterioris (recte: Pannoniae).
457
458
459
Peter tih napose istie da taj regnum (Ann. Fuld. Ad. A 884. 892) znai unutarnje
samostalno kneevstvo bez franake upravne organizacije (grofovija) (TIH, 1983,
185.). Vladimir Sokol smatra da je Braslav hrvatski knez (SOKOL, 1990, 193195;
SOKOL, 1996, 85).
164
RAKI, 1877, 382384; KOS, 1906, 249, 252, br. 328.
Ann. Fuld, V, ad a. 896 (MG. SS, I. 414); P. tih takoer sumnja da su Braslav i Priznolav ista
osoba te napominje da su ve Ernst Dmmler (Geschichte des Ostfrnkischen Reiches,
Leipzig, 1888.) i Vclav Novotn (eske dejiny Vol. 1/1. Prague 1912.) njega drali za nekog
ekog kneza (TIH, 1983, 15). O tome problemu i: GRAANIN, 2011, 192, biljeka 133.
Svakako bi bio spomenut da je poginuo zbog funkcije koja mu je bila povjerena.460

Ali meu poginulima nije spomenut ni vojvoda Priznolawo (Priznolano) koji je
moda naslijedio Braslava na istoj funkciji.461
Maari su vie puta, na povratku iz Italije, prolazili kroz Panoniju iji su,
kako pie u izvorima, velik dio opustoili.462 Oito je nakon smrti kralja, odnosno
cara Arnulfa 899., zemlja iscrpljena u meusobnim sukobima bila preputena
bivim plaenicima Maarima koji su sada poeli poduzimati pohode za vlastiti
raun. U Fuldskim analima gotovo je cijelo poglavlje posveeno Maarima i
njihovu pustoenju Italije, Bavarske i Panonije.463 Iste te 900. bavarski biskupi piu
papi da je Panonija opustoena, kao posljedica slavenskog (velikomoravskog) i
s njima zdruenog maarskog pustoenja (a ne samo maarskog kako se to
ponekad eli predstaviti). Oni optuuju da su Slaveni uli u savez s Maarima, a da
nisu to uinili oni kako su ih ti Slaveni (velikomoravski Slaveni) optuili u nekom
nama nepoznatom ranijem pismu upuenom takoer papi, i da oni nemaju veze
s prodorom Maara u Italiju, kao i da ih nisu za to platili, ve da su im samo dali
svoja lanena odijela da ne izgledaju kao divljaci, a da su Slaveni (moravski Slaveni)
zajedno s Maarima napali krane, neke odveli u zarobljenitvo, druge umorili,
tree morili glau i eu po zatvorima i tako mnoge unitili, nadalje plemenite
mueve i ene su odveli u roblje, spalili Boje crkve, unitili sve zgrade tako da u
cijeloj Panoniji nema ni jedne crkve i da se mora vie dana putovati a da se ne vidi
drugo nego opustoena zemlja.464 To pismo dobro oslikava stanje u Panoniji potkraj
9. st. u kojoj tada ve prebivaju Maari (Ungri) ije su usluge koristile sve strane u

Ex Simonis de Keza Gestis Hungarorum I.II, 533. (prije 901.). Cum autem resedissent
Pannonia occupata, tandem Moraviam et Boemiam bonis omnibus spoliarunt, Waratizlao
eorum duce in prelio interfecto.
Spominje se da je kralj Arnulf brigu za uvanje Karantanije povjerio Ratoldu, sinu grofa
Sig(i)harda iz Ebersberga, to je ipak vjerojatno poslije dometnuto. O tome: KOS, 1906,
234235, br. 310; F. Kos datira taj spomen u obiteljskoj kronici grofova iz Ebersberga
(Chronicon Eberspergense ad a. 906 (MG, SS, XX, 10) i (Ex Chronico Eberspergensi
posteriore ad a. 906 (MG. SS, XXV, 868)) izmeu 896. i 899. Izvor je dvojben i pitanje je li
to samo lokalna tradicija u kojoj postoji odreena namjera, a ako i ima u tome kakve istine,
pitanje je to je doista taj grof uvao, cijelu Karantaniju u kojoj je sadrana i Panonija ili
samo dio oko njihova posjeda izmeu rijeka Inna i Isara.
460
461

KOS, 1906, 240242, br. 323324.
...Interim vero Avari, [qui dicuntur Ungari] tota devastata Italia, ita ut, occisis episcopis
quamplurimis, Italici contra eos debellare m molientes, in uno praelio una die ceciderunt
22 milia. Ipsi namque eadem via qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes,
regressi sunt... Quod ut compererunt ulteriores Baioarii, dolore compulsi econtra festinare
disponunt; sed hoc Ungari praecognoscentes, cum his quae depraeda verunt redierunt, unde
venerant, ad sua in Pannoniam. Interim vero quaedam pars de exercitu illorum de aquilonali
parte Danubii... (Ann. Fuld, V, ad a. 900 (MG. SS, I. 415)). MMFH, 2008, 130131.
464

F. Kos donosi dijelove isprave s prijevodom (KOS, 1906, 243246, br. 324). O tome slino
i u HSM Tome Arhiakona pie: His temporibus de regione Mageria (Mangeria) egressa est
multitudo gentis Massagerum devastans totam Panoniam ex utraque parte Danubii et ceperunt
ergo circumpositas regiones bellis assiduis infestare, ecclesias destruere, chrystianos affligere
(KLAI, 1967, 107; HS, 2006, 6465, biljeka 2). U novije doba isto pismo s prijevodom na
njemaki donio je H. Wolfram s komentarom u: WOLFRAM, 2012, 220 244.
462
463
165
Povijesni izvori
meusobnim sukobima. Nakon 900. sve vie izvora spominje da se Maari nakon
pohoda vraaju u Panoniju, jer ona oito postaje njihovo stalno obitavalite.465
Pismo bavarskih biskupa upueno papi oko 900. vrlo dobro ocrtava nered koji
je nastupio u Panoniji kao posljedica sukoba s Velikom Moravskom, unutarnjim
sukobima i nemirima u Carstvu. Cijelo je pismo ipak tendenciozno napisano zbog
toga to je papa udovoljio Moravljanima da imaju svoju vlastitu metropoliju koja
je ustanovljena na passuskom misijskom podruju i zbog toga to je papa poslao
novog nadbiskupa Ivana i tri sufraganska biskupa, spominju se biskupi Benedikt
i Danijel, u slavensku dravu koja se zove Moravska (Velika Moravska). To pismo
dobro odraava odnose tog vremena pa i uvrijeena miljenja i stavove, pa i one da
Slaveni nemaju pravo na svoju dravu, ve se moraju pokoravati franakom kralju
uz vrlo neobine usporedbe koje se ne mogu drugaije prevesti nego uvrede, ali
odraavaju tada oito raireno miljenje. Zbog svega toga podatke o tome u kojoj
je mjeri Panonija tada ve bila opustoena treba uzeti s velikom dozom opreza jer
e se vidjeti da nije ni izbliza tako opustoena kako su to pokuali papi predoiti
bavarski biskupi optuujui za to velikomoravske Slavene. Ako je suditi prema
grobljima sa zamijeenim prekidom pokopa, tada je ponajvie stradao kraj izmeu
Savarije i Karnunta, upravo onaj dio u kojem su podosta dugo organizirano ostali
ivjeti Avari i njihovi potomci. Godine 901., nakon to su Maari upali u Karantaniju
(nije jasno misli li se na staru ili proirenu Karantaniju?), bili su pobijeni.466 Tih se
godina na vie mjesta spominje da su bili poraeni ili potjerani iz zemlje.467 Godine
903. spominje se zemljini posjed istono od Beke ume - posjed se razmjenjivao
i jo se nigdje nisu spominjali sukobi, pustoenja ili Maari jer njih tada jo ondje
nije bilo, a slino se dogaalo i sljedee 904.468 Vrlo vjerojatno nakon Arnulfove
smrti 899. maarska plemena, pa vjerojatno i ona koja su do tada sluila franakim
interesima, poela su poduzimati razliite pohode za svoj raun. Tada jo nije
mogue rei da su ta plemena ujedinjena ili da nad njima vlada jedna ili dvije
osobe, ve je rije o manjim i veim, vie-manje nepovezanim skupinama. Oni
dre Panoniju i u nju se vraaju nakon pohoda 900. jer su je dobili za naseljavanje,
vjerojatno ve prije, u doba kad su imali sporazum s Arnulfom. Vjerojatno je, ako
je to mogue rekonstruirati prema rijetkim staromaarskim nalazima, rije o
teritoriju sjeverno od Blatnog jezera izmeu Rabe i Dunava. Svakako je mogue da
su nakon Arnulfove smrti i nakon to nisu uspjeli sklopiti novi savez s Francima,
ve su bili optueni za pijunau, poeli poduzimati neprijateljske i pljakake
akcije prema dojueranjim saveznicima. No, to jo ne znai da su zauzeli njihovu
zemlju. Oito se tom nastupajuem neredu u Panoniji pokualo stati na kraj, stoga
je sakupljena vojska u Bavarskoj s ciljem da se taj problem rijei. U isto vrijeme

SS, 1973, 6365; Ann. Fuld, V, ad a. 900 (MG. SS, I. 414415); MMFH, 2008, 130.
WOLFRAM, 2002, 8998; WOLFRAM, 2012, 239243.
465
466
467
468
166
Ann. Fuld, V, ad a. 901 (MG. SS, I. 415); Chron. Suev. Univ. Ad. A. 901; MMFH, 2008, 132,
168. KOS, 1906, 258, br. 331.
SS, 1973, 65; KOS, 1906, 263, br. 340.
vjerojatno su se dvije glavne maarske skupine ujedinile pod vodstvom Arpada,

oito nakon uestalih poraza, ime su si osigurale pobjedu kod presudne bitke za
budunost istonog dijela Franakog Carstva i cijele Panonske nizine.
Pri Brezalauspurchu se 4. srpnja 907. odvila bitka koja je donijela
prekretnicu u franako-maarskim odnosima.469 Nakon nje su, nesumnjivo,
otvoreni putevi nesmetanoj pljaki diljem cijele Europe.470 Brezalauspurch ili
Brezalauspurc se ponekad smjeta na podruje dananje Bratislave to ne samo
da je teko dokazivo nego je vrlo vjerojatno pogreno. Izvor iz kojeg crpimo
iscrpne vijesti o tijeku bitke objavljen je tek 1554., a rije je o Aventinovu djelu
Annales Boiorum.471 O kojem je burgu rije nije poznato, ali vjerojatno se on
nalazio negdje uz Dunav i uz cestovni pravac kojim su se stari Maari koristili
u napredovanju prema Bavarskoj. Vjerojatno je rije o prostoru koji se teorijski
moe pruati sve od rijeke Enns (Anesi fluminis) na zapadu pa do rijeke Rabe ili
preko nje na istoku. Tako se bitka mogla odviti i kod Bratislave, to je ipak teko
dokazivo.472 Podsjeanje na ime mjesta bitke, koje se moe protumaiti i kao
Braslavov burg ili utvrda, omoguuje nam da mjesto bitke poveemo s nekom
utvrdom koja se nalazila na Braslavovu feudu ili mu je bila povjerena na uvanje
ili je uvala uspomenu na njega, iako je to teko dokazati, pa u obzir moe doi i
Blatnograd (Urbs Paludarum) koji je Braslavu bio povjeren na uvanje. Bratislava
se nalazi s druge strane rijeke Dunava i tada je pripadala je Velikoj Moravskoj,
stoga sjeverna strana rijeke najvjerojatnije otpada kao poprite bitke. Nakon
bitke kod Brezalauspurca 907., u kojoj su poginuli mnogi bavarski i panonski
prvaci, ubijeni su prefekt Istone marke Liutpold, salzburki nadbiskup Teotmar
(Dietmarus), freisinki biskup Otto, sabenski biskup Zaharije (Otto (Utone) et
Zacharias), vojvoda Liutpold (Liutp(b)aldus).473 Vojvodu Liutpolda naslijedio je
sin Arnulf, nadbiskupa Teotmara Pilgrim.474 Meu poginulima nije bio vojvoda
Braslava, koji se vie i ne spominje u izvorima.475 Nakon toga je nesumnjivo
dolo do rasapa franake uprave u Panonijama, ali ni to jo nije znailo da su

BRUNNER, 1994, 53.
MMFH, 2008, 412414; MMFH, 2008, 135 i biljeka 1: s popisom povijesnih izvora u kojima
se sve spominje navedena bitka. Prema B. M. Szkeu sraz vojsci se zbio u Blatnogradu.
Blatnograd je u izvorima jedino poznato Braslavovo uporite sjeverno od rijeke Drave, ali
nije i jedino: vidi i biljeku 454.
469
470
471
472
473
474
475
DIENES, 1972; GYRFFY, 2000; SCHULZE, 1984, 473514; SCHULZE-DRRLAMM, 1988,

373478; KOVCS, 1989; FODOR ET ALL., 1996; SCHULZE-DRRLAMM, 2002, 109122;
DAIM, et all, 2006.
Prema Aventinovu djelu Annales Boiorum u bitci su se koristile lae na Dunavu i obje
dunavske obale. Sve to podsjea na vojnu kralja Karla Velikog iz 791. Iza sjevernog pritoka
rjeice Tulln poinje Velika Moravska. Iitavajui izvor moglo bi se zakljuiti da se ratuje i s
velikomoravskog teritorija, ali Moravljani nisu spomenuti u izvoru (MMFH, 2008, 412414).
KOS, 1906, 266267, br. 342.
KOS, 1906, 266, br. 342.
DOPSCH, 2002, 273. Heinz Dopsch smatra da je vojvoda Braslav poginuo oko 900. H.
Wolfram, spominjui podosta poslije srednjovjekovne maarske izvore, pretpostavlja da
je ubijen u nekom maarskom upadu (WOLFRAM, 2012, 285 i biljeka 66).
167
Povijesni izvori
Maari zauzeli vei dio franake Panonije.476

Prisutnost novog etnika najbolje je posvjedoena, uz karakteristine
pojedinane ratnike pokope razbacane po cijeloj Europi koji svjedoe o njihovu
pohodu po Europi, od rijeke Kame i Volge, rodovskim i ratnikim grobljima s
istonoeuropskim stepskim tradicijama, pokopima ratnika i konja, drukijim
mukim i enskim nonjama i drugim prilozima. Grobne rake vrlo su plitke,
to zauuje kad se uzme u obzir da se uz pokopane nalazila velika koliina
dragocjenih metala i predmeta. Stari Maari ne samo da se nisu nikoga bojali ve
su svojim ponaanjem skretali pozornost na svoja groblja. Oito tada u Panonskoj
nizini nije bilo nikoga tko bi im bio prijetnja. Takvi grobovi pojavljuju se diljem
Panonske nizine, oko Dunavskog koljena i uz Dunav, dananjoj istonoj Moravskoj,
u zapadnoj Slovakoj i u Potisju.477 Takvih groblja ni pojedinanih pokopa nema u
franakoj Panoniji juno od Blatnog jezera, to je vrlo neobino jer su zasigurno
tuda prolazili, ali postoje predmeti i kovanice na pravcima prodora prema Italiji.
Prvi predmeti, ali u kontekstu velikih groblja na redove, pronalaze se tek iz vremena
oko sredine i u drugoj polovini 10. st., dakle teorijski nakon to su tri do etiri
generacije ve prisutne na tome podruju (860. 894./895. 955). U pojedinim
grobljima, a najee je rije o velikim grobljima na redove (Halimba Cseres,
Bagrua u Petoevcima itd.) ili grobljima uz crkvu(?) (Ptujski grad) pojavljuju
se predmeti ili novci koje moemo povezati s predmetima koji su se u Panoniji
pojavili s novim etnikom, ali ne i s njim.478 Ono to svakako impresionira jest to da
je velik dio predmeta koji je donesen iz istone Europe postao vrlo omiljen meu
domicilnim stanovnitvom i da ga oni zajedno s pridolicama dalje nose, razvijaju
i mijenjanju. Mogue da je tu rije o trgovini, ulaenju u tazbinu, pljakanju, plijenu
ili je rije o izbjeglicama koji su prebjegli pred Maarima, ali su prije toga bili u
kontaktu s njima. Naznaen je problem izbjeglica iz Velike Moravske i Panonije, ali
njihovi tragovi vrlo su teko dokazivi pa i oni u Sedmogradskoj gdje je izolirana
grupa koja bi se, prema nainu pokopa, naunicama i drugim predmetima,
trebala povezati s grupama u Velikoj Moravskoj.479 U Donjoj Panoniji i Karnioli
otkriveno je vie ostava eljeznoga orua i oruja, npr. u Sebenju kod Bleda,
Gradiu nad Baljem, Zidanom gaberu iznad Mihova i u Novakima Nartskim, iz
razliitih oderica te u rijekama Ljubljanici, Savi, Kupi, Dravi itd.480 Ostave su vrlo
raznovrsne i sastoje se od oruja, poljoprivrednog alata (leme pluga, srpovi),
alata za obradu drva, oruja, konjanike opreme i vjedrice, a u ostavi iz Gradia
nad Baljem nalazila se samo konjanika oprema (stremeni, oglav). Predmeti iz

SS, 1973, 65, biljeka 51.
HOREDT, 1986, 7278, sl. 33. Ve spomenuta sisaka naunica sa zvjezdolikim privjeskom
moe se datirati do sredine 10. st. te bi se takoer mogla povezati sa sjevernim
naseljenicima, moda izbjeglicama (FILIPEC, 2003a, 117143).
476
477
478
479
480
168
SCHULZE-DRRLAMM, 1988, 373478; FODOR ET ALL., 1996; BNA, 1997, 345362.
TRK, 1962, 1934; KOROEC, 1985, 337350; ERAVICA, 1986, 193194; MILETI, 1989,
185186; TOMII,1993, 543579; TOMII, 2010a, 133134; TAKCS, 2006, 211252.
SIMONI, 1983, 251266; KNIFIC, 2007, 317326; KNIFIC, 2010, 8599.
ostava mogu se datirati od 8. do 10. st., iako se u njima nalaze i neki predmeti koji
Spredstavljaju starinu (sjekira-franciska iz Novaka Nartskih).
Sl. 62: Bavarske istone zemlje Bavarska ili istona marka - grofovije i vojvodstva u
drugoj polovici 9. st.
Nakon 907. slijedio je slom franake uprave i preputanje opustoene

Panonije samoj sebi. U tom asu panonski Slaveni, posebno oni dobro organizirani
na Braslavovoj steevini, traili su saveznike meu onima koji su im mogli pomoi
u njihovim tenjama koje se, u skladu s njihovim kasnijim odnosom prema
Franakom Carstvu, mogu opisati kao tenje za neovisnou i pokuajima da
obrane svoju zemlju od Maara. No ni jedan spomenuti cilj ne moe se, prema
povijesnim i arheolokim izvorima, potvrditi s veom sigurnou. Franaka tada
oito nije bila u stanju zatititi svoje interese u tom dijelu Europe, ali ni podanike,
stoga se na sceni pojavljuju novi akteri, lokalna vlastela, prije svega ona najvieg
ranga koja se osamostaljivala, a dio njih nesumnjivo je saveznike pronaao i meu
Maarima kako bi se oduprli Francima koje su oito smatrali veom prijetnjom.
Koji dio su ve tada zauzeli Maari nije jasan. Svakako je to bio jedan dio Panonije
i to vjerojatno onaj sjeverno od Blatnog jezera i uz rijeku Dunav.481 Samo se u tom
dijelu mogu pronai staromaarski nalazi koji se mogu povezati s novim etnikom
i datirati u kraj 9. ili u 10. st. Proi e jo nekoliko desetljea prije nego to je
stvorena maarska drava (Ugarska), no u predmetnom trenutku moe se govoriti
o tome to jesu drala maarska plemena ili to su drali njihovi saveznici.

481
O tome da nema pouzdanih arheolokih nalaza da su Maari ve poetkom zauzeli cijelu

franaku Panoniju isto i SS, 1973, 65.
169
Povijesni izvori
Sl. 63: Popis u knjizi spomenutih arheolokih lokaliteta 9. do 11. st. Kao podloga uzet je
dio zemljovida iz 1938.: Magyarorszg vzbortotta s rvzjrta terletei az rmentest
s lecsapol munklatok megkezdse eltt. (1:600.000 mretarny) Magyar Kirlyi
Fldmvelsgyi Minisztrium Vzrajzi Intzete, Budapest, 1938. Na zemljovidu se vidi
170
hidroloka slika Panonske nizine prije velikih novovjekovnih melioracijskih radova.
171
Povijesni izvori
c) Zametci feudalnog ureenja zemlje sredite posjeda

U Panoniji je postojalo plemstvo koje se spominje u povijesnim izvorima,
najee u darovnicama: vojvode ili knezovi ali i druge osobe, ee biskupi,
a rjee misionari i drugi pripadnici klera. U povijesnim su izvorima najee
navedeni kod podizanja i opremanja crkve, darivanja posjeda, kao i u edadskom
evanelistar, analima i kronikama. Arheoloka istraivanja takoer potvruju
cijeli niz pojedinanih grobova ili groblja na kojima se izdvajaju, prema bogatstvu
i prilozima, pojedini grobovi. U tom kontekstu u Panoniji, izmeu rijeka Drave
i Save, istie se pojedinani pokop nekog velikodostojnika u Podsusedu i
Medvediki, takoer grob nekog velikodostojnika i bogati grobovi na groblju na
Turniu kod Ptuja, pojedinani bogati grobovi na groblju u Loboru MBG, kao
i pokopi na grobljima s druge stane rijeke Drave na Ptujskom Gradu, Zalavru i
na drugim grobljima u okolici Blatnog jezera diljem Panonije, sve do graninih
rijeke Soe na jugu i rijeke Ennsa na sjeverozapadu, zatim do Dunava na istoku,
na velikomoravskom teritoriju, kao i u drugim steenim podrujima Franakog
Carstva na istoku, posebno u Hrvatskoj.482 U grobovima i grobljima datiranim u
prva desetljea 9. st. nalazi se ee oruje i oprema, a poslije se takvi predmeti
nalaze sasvim rijetko. U prvim desetljeima 9. st. se, prema pokopima, prilino
dobro moe ocijeniti staleka pripadnost pokopanog. Odreuje ju vrijednost
opreme, oruja, nakita i razliitih drugih priloga. Pripadnici slobodnih stalea i
bogati seljaci esto imaju uza se no, poluslobodni i neslobodni najee posudu
ili nita. Vojvoda Pribina primio je sakrament krtenja tek tridesetih godina 9. st.,
a vojvoda Ljudevit krten je zasigurno prije pobune. Postupno nestajanje oruja
i opreme u grobovima pokazuje promjene u kulturi pokopa, stoga o stalekoj
pripadnosti ponajbolje poinju svjedoiti mjesta pokopa, ponajvie ona u blizini
crkve, i pokopi u drvene sanduke. Pred kraj 9. st. sve e tee biti odrediti staleku
pripadnost prema inventaru grobova. U ponekim sluajevima zadravaju se
pokopi u bogatom ruhu s dijelovima nonje pa ostruge najbolje upuuju na vii
sloj. Takvih je grobova prilino, a jedan od najmlaih primjera jest grob 67 s
groblja Bagrua u Petoevcima u kojem su pronaene ostruge datirane u prva
desetljea 10. st.483 Vrlo lijep primjer pokazuje i groblje u Loboru MBG gdje se,
unutar apside drvene crkve, nalazio grob djevojice s grozdolikim filigranskim
naunicama (grob 536) i grob malog djeteta s filigranskim gumbima (grob 895).
Ostali grobovi mogu se povezati s viim staleom jedino po pokopima u drvene
sanduke. Uvijek su to pozicije ne previe udaljene od crkve, obino prva dva
ili tri reda uokolo crkve. Tako i mukarac iz groba 107, koji je bio poloen u

482
483
172
KOROEC, 1951, 1830; KOROEC KOROEC, 1953, 181270; KOROEC, 1950; KOROEC,
1999; SS, 1973; SZKE, 1992, 841968; TOMII,1993, 543579; SZKE, 2010a, 3546.
ERAVICA, 1986, 141, 187188, sl. 1-2; TOMII, 2010, Tab. 15.
presvoenu grobnicu, smjetenu unutar predvorja predromanike crkve, uza

se nema nikakvih predmeta. Pokopi unutar crkava, odnosno unutar predvorja,
zvonika ili nekog drugog pridodanog zdanja rezervirani su samo za one koji
su doprinijeli podizanju sakralnog zdanja, koji su sudjelovali u ivotu zajednice
ili sluili kao misionari i sveenici. Crkvu u Loboru podigao je nepoznati
velikodostojnik koji je moda bio i osobno pokopan unutar same crkvene zgrade.
Sluajevi da razliiti velikodostojnici podiu crkvene zgrade posvjedoeni su u
Conversio za zadravski dio Panonije. To je nesumnjivo proces koji je morao biti
prisutan i u Donjoj Panoniji. U Hrvatskom kneevstu nalaze se donatori ija se
imena uklesana u kamen i postavljeni na vidljivo mjesto u crkvi.484 Plodno polje
koje se prua u dolini ispod gradine u Loboru, kao i antiki ostaci uz dolinu i
cestu koja njome prolazi, pokazuju vrijednost poloaja u stratekom smislu, ali
i materijalne mogunosti samog posjeda. U razvijenom srednjem vijeku svi se
posjedi u tom dijelu vojvodstva pruaju od sjevera (planine) prema jugu (rijeka)
pratei relativno uske i plodne doline. Posjed se sastoji od uma, plodnih polja
i panjaka. Onog asa kad nam povijesni izvori neto vie kazuju o situaciji
na terenu u tom dijelu vojvodstva, ono je vezano uz razvijeni srednji vijek i
veliko je pitanje u kojoj mjeri odraava starije stanje. Pa ipak, nemamo razloga
sumnjati u to da je osnova te organizacije postavljena ve u karolinko vrijeme,
a da je poslije nadograivana. Od 9. st. grade se crkve u misijama, a onaj koji ih
je gradio morao je imati iza sebe posjed koji je takvu skupu investiciju mogao
organizirati i isplatiti. Crkva je takoer poela dobivati posjede za obavljanje
svoje djelatnosti ve u prvim desetljeima 9. st., kao to su i odreeni plemii
pozivani te nagraivani da podignu i organiziraju neki posjed. Najbolji primjer
je vojvoda Pribina koji je doao u Blatnograd na granici umske zone naseljene
preteno Slavenima prema podruju koje je bilo naseljeno grupama vezanim uz
stepsko-nomadsku tradiciju pokapanja. Franaka uprava dala je posjed, u tom
vrlo sloenom kraju, ovjeku za kojeg su vjerovali da e povjereni posjed moi
organizirati, urediti i da e vjerno sluiti svojim seniorima. Vojvoda Pribina je
ve prije branio franake interese u Nitri protiv velikomoravskog vladara. Stoga
je postojala opravdana vjera da e to initi i u novom kraju. Taj primjer pokazuje
da je franaka uprava posezala za razliitim rjeenjima u novim provincijama.
Prema bogatim pokopima na okolnim grobljima, posebno onima u Keszthely
Fenkpuszti, Zalakomru ili Vrsu Papkert B, vidi se da je postojao bogati
sloj koji je mogao biti izdignut na vii poloaj, no to ipak nije uinjeno. Rije je
o grobljima s dugim kontinuitetom.485 Posjedi dani Pribini mogu se usporediti
s onodobnim veleposjedima. Unutar njih nalazili su se manji definirani posjedi

484
485
DELONGA, 1996, passim.
SZKE VNDOR, 1983, 6986; ADAM, 2002, passim; KLT et all, 2014, 361390;
MLLER, 2014.
173
Povijesni izvori
koji su takoer dani njegovoj druini koja je na njima podizala svoja sjedita
ili ih je posjedovala salzburka crkva. Najbolji primjeri ponovno se mogu
pronai u Zalavru i njegovoj okolici. Ubrzani razvoj feudalnog drutva moe se
izvrsno pratiti na mnogobrojnim velikomoravskim, ali isto tako i na hrvatskim
lokalitetima u Dalmaciji.486 U Trpimirovoj se ispravi govori o posjedu sa sreditem
u Klisu, koji je pisar dokumenta oznaio latinskim pojmom curtis, a s kojeg je
splitski nadbiskup, tom prigodom, dobio pravo ubirati desetinu.487 Znaenje
toga pojma iz Italije proirio se do istonih granica Franakog Carstva, a rije
je o obliku organizacije veih i velikih posjeda koji je omoguavao uinkovit
nadzor i kontrolu ljudi, prometa i zemlje, kao i mjesto gdje su se skladitili
prinosi s polja.488 Svaka se proizvodna i drutvena jedinica sastojala od manjega
dijela obraenih povrina i mnogo veega dijela neobraenog i neureenog tla,
ponajvie pod umom te je najvjerojatnije na istome mjestu imala ili morala
sagraditi crkvu i gospodarske graevine. Svako je takvo sredite posjeda bilo
ograeno i sastavljeno od stambenog i gospodarskog dijela te, u pravilu, crkve.
Postojale su manje i vee utvrde na posjedu, ali su sve imale istu funkciju. Da
budu sredita manjeg ili veeg posjeda i tite prometnice.
Sl. 64: Vukovar Lijeva Bara. Srebrni prsten s krunom i obruem od filigrane ice iz
groba I-1951/? (prema: DEMO, 2009, T. 7, 1).

486
487
488
174
SZKE, 2010a, 3546.
CD I, 38; MARGETI, 1993, 2; KARAMAN, 1930, 149155; ANI, 1999, 189236.

ANI, 1999, 189236; JAKI, 2008, 103112; ZEMAN, 2014, 33, biljeka 98 i 99.
Sl. 65: Batkovi Jazbine (Bijeljina, Bosna). Plan ranosrednjovjekovnog naselja

poluukopane kue i jame (prema REMONIK, 1977, 227308). Lokalitet se datira od
sredine 7. do 9. st. Uz veliki broj poluukopanih kua (oko pedeset) u kojima je naen
raznovrsni keramiki materijal naeni su ostaci nadzemnih zgrada gdje se preraivalo
eljezo. Naeni su takoer i razliiti kotani i metalni predmeti. Prema izgledu naselja, kao
i prema naenim predmetima u otkrivenim zgradama lokalitet Batkovi Jazbine veu se
uz druge u Panonskoj nizini. To podruje uz rijeku Savu bilo je prvotno u sferi avarskih,
a kasnije u sferi franakih i bugarskih utjecaja. U Panoniji juno od rijeke Drave i Save
ranosrednjovjekovna naselja i openito ruralne sredine slabo su arheoloki istraene
iako su posljednjih godina provedena mnogobrojna ciljana sustavna istraivanja. Taj
je horizont loe ouvan, uvelike uniten suvremenom intenzivnom poljoprivrednom
obradom zemljita.
175
Povijesni izvori
Sl. 66: Batkovi Jazbine (Bijeljina, Bosna). Poluukopana kua poluzemunica XV s

ognjitem (prema: REMONIK, 1977, sl. 2).
Car Ludovik je 846. dodijelio u Panoniji vojvodi Pribini stotinu

kmetskih selita (mansi) oko rijeke Valchau. 489 Sve posjede dobio je u
potpunu vlast, osim onih koje je ve drao salzburki nadbiskup. 490 O tome
to je drao salzburki nadbiskup u Blatnogradu saznajemo iz krivotvorene
isprave iz druge polovine 10. st., ali ona vrlo vjerojatno odraava situaciju

489
490
176
KOS, 1906, 109, br. 133; SS, 1973, 3541; BNA, 1998, 45.
KOS, 1906, 112113, br. 138.
iz druge polovine 9. st. 491 Tako je car Oton II. u navedenoj ispravi potvrdio
salzburkom nadbiskupu opatiju u Blatnogradu (ad Mosap[urc]h) u kojoj
poiva sv. Hadrijan, devetinu od dobara, sjedita posjeda (curtibus), ribnjak
itd. Pojavljuju se i rijei mansi i curtis pa u ispravi pojam mansi ne znai isto
to i curtis. Iako znaenje tomu pojmu treba traiti u pravnom pojmovniku
antikog vremena kad je bilo rijei o putnim postajama (mansiones) na
stajalitima rasporeenim na priblino jednakim udaljenostima,492 taj se
pojam ne pojavljuje uvijek kod opisa putnih postaja, ve posjeda, odnosno
kmetskih selita ili samo selita. Posjed se sastojao od sredita, najee
utvrde ili utvrenog dvora, potom kmetskih kua odnosno kmetova koji
se esto navode brojem, i opisanih dobara, a ostali dioniari, ovisno o
posjedu, mogu se pretpostaviti (uvari, radnici, vinciliri, ribari, slubenici,
obrtnici, sluge, rudari). To je bio poetak uvoenja pojma selo koji je danas
sinonim za naselje na zemlji, a nekada je ponajprije oznaavao zemlju, tj.
posjed (selite). Kako su se kmetske kue, dakle onih koji su obraivali
zemlju ili vrili neka druga podavanja, nalazile na zemlji gdje su stanovali,
tako se mjesto gdje su ivjeli poelo nazivati selo (lat. pagus) i postalo je
sinonim za pravo ureeno selo, najee sa crkvom, koje se moe opisati
kao mjesto, odnosno ves (lat. vicus). Spominje da se salzburkoj crkvi
daje ad Salapiugin curtem cum CCC mansis et totidem vineis vel quicquid
ibi habuimus, to bi se moglo prevesti kao dvor i tristo posjeda (selita),
isto toliko vinograda i sve to je ondje postojalo (kraljevski posjedi).493
Prema ispravama iz druge polovine 9. st. moemo vidjeti povrinu takvog
posjeda. Tako se vidi da je posjed (mansi) dan crkvi ili pojedincima iznosio
oko 45 ili oko 90 jugera (orala ili jutra: oko 5755 m).494 Salzburkoj
nadbiskupiji dani su neki posjedi, odnosno omeena kmetska selita
(manos) sa zemljom koja je izorana ili pripravna za oranje oko Labnice
(Labenza ad Wisitindorf), ukupno njih osam, koji su imali oko 45 ili oko
90 jugera oranica i uma. 495 Iz spomenute je isprave razvidno da se posjed
sastojao od izorane njive i ume, a obje te jedinice bile su osnova svakog
gospodarstva. Tome se mogu pridodati i panjaci, pa se time daruje jedna
zaokruena gospodarska cjelina. U navedenoj ispravi iz druge polovine 10.

491
492
493
494
495
Die Urkunden der deutschen Karolinger, Arnolfi Diplomata (281286, br. 184).
ZEMAN, 2013, 189206. U ispravi iz 904. kralj Berengar daruje akvilejskoj crkvi mansionem
nekog Gumona i svu njegovu imovinu u Korminu u Obescobatisu i drugdje u forojulijskoj
grofoviji. F. Kos prevodi mansiones kao kuu. Vidi: KOS, 1906, 262, br. 338. Ta kua morala
se svakako razlikovati od kue koja se spominje u sljedeoj navodeoj ispravi (KOS, 1906,
262, br. 339) gdje se spominje domum quandam sitam in civitate Foroiuliensi, odnosno
kua u gradu edadu. Moda je onda mansiones kua na ladanju, i drugo ime za ladanje.
Ta veliina odgovara manjim plemikim posjedima (alodij) kakvi su se ouvali jo potkraj

19. st. u nekim hrvatskim upanijama, recimo Varadinskoj upaniji tada s velikim brojem
sitnog plemstva i znatno napuenoj.
KOS, 1906, 149, br. 193.
177
Povijesni izvori
st. spominje se ubiranje crkvene desetine, ovisno o obiajima pojedinog

kraja, i ubiranje dravne desetine, kmetovi, pravo na lov, pravo na sjeu
ume, hrastova uma, uivanje dravne zemlje, vinograda, ribnjaka,
rudnika, mosta u Ptuju i razliitih drugih vlasnitva. Tako npr. u Peuhu
ad V aecclesias cum theloneis ac vineis forestibus et cum omnibus, que ab
antecessoribus nostris antea bene ficiata fuissent, firmamus in proprium. 496
Analiza kemijskih izotopa provedena na kostima mukarca poloenog u
presvoenu grobnicu u predvorju predromanike crkve u Loboru (Lobor
MBG - grob 107) posredno pokazuje to se sijalo i uzgajalo u tom dijelu
Panonije. Ona ukazuje na poveanu konzumaciju biljaka tople i suhe klime,
rije je o prosu i sirku, uz kvalitetne terestrike proteine (govedina, janjetina,
jaretina). 497 Riba i vino nisu bili ukljueni u jelovnik. Vrlo je zanimljivo da
nije pio vino, to posredno pokazuje da nije rije o crkvenoj osobi, ali isto
tako govori o tome da tada jo nema vinograda u njegovu kraju. On kao
velikodostojnik i pripadnik onodobne elite zacijelo bi ga konzumirao da se
ono proizvodilo. Vino i vinogradi e se u tom dijelu Panonije u Hrvatskom
zagorje spominjati u povijesnim izvorima od razvijenog srednjeg. Danas
je to poznati vinogradarski kraj, ali kako sada izgleda sadnja vinove loze
zapoela je iza 900. Vinogradi se u ispravama uokolo Blatnog jezera
spominju ve tijekom 9. st. To moe znaiti da je tamo sadnja poela ranije
ili da su se u tome kraju ouvali vinogradi zbog toga to se ouvalo i staro
kasnoantiko stanovnitvo.
Terminologija je poprilino neobina i vjerojatno neujednaena, ali
kad se pogledaju glavna sredita i utvrde 9. st., vidi se da su zaista i bila
smjetena uvijek uz vane prometne pravce koji su imali dunost tititi. Uz
njih se uvijek prostire plodna zemlja. Stoga bez obzira na izvorno znaenje
toga pojma (mansi) i na njegovu uobiajenu upotrebu u Carstvu toga
vremena, on zaista i oslikava tenju uprave da najprije sredi posjede uz
prometne pravce, a onda, to je logino, ue i u one zabaenije predjele.
Tu se opet pribliavamo pojmu curtis koji se, takoer kao sredite posjeda
(sredite vladarskih posjeda), razvija kako bi se prometnice kontrolirale ili
zbog toga to se o prometnicama u gospodarskom smislu uvelike ovisilo. 498
U nekoliko desetljea 9. st. promijenjen je upravni sustav u Panoniji u kojem
je stari rodovski sustav izmijenjen te se pojavljuju posjed kao osnova novog
drutva i plemii koji za odreene zasluge ili za odreene dunosti primaju
posjed od franake uprave. Nije iskljueno da je upravo teka prilagodba
tom novom sustavu dovela do Ljudevitove pobune protiv franake vlasti
i vjerojatno razliitih zloupotreba koje esto prate takve potpuno nove
projekte te ukljuuju velike lomove, dileme, strahove i neizvjesnost onih

496
497
498
178
Analize su napravili: Zdravka Hincak, Fabio Cavalli i Paola Iacumin.
JAKI, 2008, 103112.
koji su se u prijanjem avarskom, stepskom i starom rodovskom sustavu

drugaije ponaali, imali drugaija prava i slobode.
Sredite posjeda bio je utvreni dvor. Kakvi su bili oblici dvorova,
teko je rei jer nema dovoljno ni arheolokih istraivanja koja bi u
pomanjkanju povijesnih izvora popunila prazninu. U Velikoj Moravskoj
istraena su mnogobrojna takva sredita posjeda (Beclav Pohansko,
Ducov kod Trnave, Hradsko u Mena, Nitrianska Blatnica), a zanimljivo
je da je upravo ta dravna cjelina, nakon poetnog vrstog vezanja uz
Franako Carstvo, doivjela veliku autonomiju. Unato tome procesi koji
su primljeni u prvih nekoliko desetljea 9. st. imali su vrlo velik utjecaj
na razvoj cijelog drutva. 499 Takvi sklopovi, posjedi i kraljevska imanja
(Pfalz) bili su uobiajeni diljem Franakog Carstva gdje su se crpili uzori
za nova gospodarstva i posjede na novim teritorijima.500 U iskonu se uzori
takvim poljoprivrednim dobrima koja su sredita posjeda mogu pronai
u utvrenim vilama rustikama kasnoantikog doba. Vie je primjera kako
izgleda utvreni dvor, sredite posjeda u Panoniji. Dobre primjere pruaju
lokaliteti u Zalavru: Zalavr Vrsziget, Zalavr Rcskt, Zalavr
Kvecses sziget, a moda je ponajbolji primjer Zalaszabar Borjlls sziget.
Oko 650 m od njega nalazi se drugo veliko i vano nalazite iz karolinkog
doba Zalaszabar Dezssziget na kojem su otkriveni naseobinski slojevi,
ostaci graevina i groblje. 501 Lokalitet Zalavr Kvecses snano podsjea na
utvreno sredite posjeda s poluukopanim kuama, s malom jednobrodnom
crkvom gotovo etvrtastog tlocrta s polukrunom apsidom. 502 Uz brod
dograena je prostorija koja je sluila kao mjesto za pokop vlasnika crkve
i posjeda. Poluukopane kue svjedoe o staroj, prokuanoj i vrlo esto
koritenoj stambenoj jedinici koja se, zbog praktinosti, podosta dugo
odrala u uporabi. 503 Predvorje je bilo podignuto iznad ve formiranog
groblja tako da su zidovi bili podignuti iznad ili su otetili starije grobove.
Od druge polovine i pred kraj 9. st. ee su se gradila predvorja kao dodaci
ve izgraenim crkvama. Takav je trend bio prisutan u 10. st. kad su se
posjednici pokapali uz privatne crkve i crkve koje su dali podignuti za svoju
upnu zajednicu. Tako se razlikuju pokopi plemia od onih neslobodnih i
kmetova. etvrtasta utvrda u Zalaszabar Borjllsu bila je sastavljena
od plemikog dvora, crkve i ograde. Oko crkve nalazilo se groblje na kojem
su se pokapali ne samo upravitelj i stanovnici utvrde ve svi s posjeda,
pa privatna crkva u utvrdi postaje sredite onoga to emo poznavati kao
upa. U vremenu najveeg opsega groblja, koje se irilo po cjelokupnom

RUTTKAY, 1996, 391408.
SS, 1973; SS, 1984; SZKE, 2009, 395416; SZKE, 2010, 561585; SZKE, 2011, 509
540.
499
500
501
502
503
BRATHER, 2008, 109113.

MLLER, 1992, 271336.
ALKOVSK, 2001; FILIPEC, 2012, 158208.
179
Povijesni izvori
prostoru utvrde i izvan nje, poloaj je vjerojatno gubio upravnu funkciju

te je postajao samo crkveno sredite, vjerojatno primarno upna crkva
s grobljem. Taj utvreni dvor etvrtastog oblika podsjea, poput onog u
Beclav Pohanskom, na negdanje rimske vile rustike. 504 Sredinja utvrda
u Blatnogradu na poloaju Zalavr Vrsziget takoer pokazuje vrlo slinu
organizaciju. Unutar ograenog i utvrenog poloaja nalazile su se crkve
i groblje oko njih, stambene i gospodarske jedinice. Na velikomoravskom
podruju je bilo vie primjera za takvu organizaciju posjeda, a jedan je
od njih i dvor iz Ducov koji je imao sve elemente tipine za curtis, iste
one koje je imala gotovo svaka srednjovjekovna utvrda, burg, odnosno
upanijski ili plemiki grad tijekom cijelog srednjeg vijeka. Unutar ograde
postojale su odvojene cjeline: rezidencijalna, u kojoj se nalazila kua-dvor,
odnosno stan upravitelja imanja, gospodarski dio i sakralni dio s grobljem.
Utvrda je bila ograena palisadom i imala je obrambeni toranj. U utvrdi
Beclav Pohanskom pojavljuju se nadzemne stambene graevine kue,
to je za prilike 9. st. bilo uvoenje novog standarda jer se u to doba veina
stanovnika koristi poluukopanim kuama s ognjitem ili bez njega, koje su
puno jednostavnije, ali omoguuju komfor potreban ljudima. Prije svega se
to odnosi na udobna sklonita, pogotovo zimi, koja se lagano zagrijavaju s
pei ili bez nje i u kojima se temperatura bez grijanja i za najveih hladnoa
nije sputala ispod nitice.505 Takvim kuama tada su se koristili svi stalei
i one su, jer je rije o konstrukciji koja je doivjela ve tada viestoljetno
pozitivno iskustvo, jo dugo ostale omiljene kod stanovnitva. Podizanje
nadzemne kue sa sobom je nosilo odreene civilizacijske promjene, ali
i potrebe. Takve su kue bile prostranije i vie, ali su zimi traile vie
energije za grijanje. Konstrukcija nadzemne kue nije bila zahtjevna pa
od 9. st. i na istoku Franakog Carstva malo-pomalo postaje standard.
U velikomoravskim graditima, recimo u Mikulicama, Starm Mstu,
Uherskm Hraditu, Gars Thunau, Bojni, u takvim kuama prebivaju
plemii, trgovci i svi oni koji su, prema tadanjim mjerilima, pripadali
srednjem ili viem staleu.506

504
505
506
180
HEROLD, 2012, 6084. Vrlo esto se koriste ili adaptiraju stariji naputeni poloaji
(kasnobronanodobne, mlaeeljeznodobne ili kasnoantike utvrde). U utvrdama
9. st. pojavljuju se obavezni elementi koji e kasnije biti inkorporirani u gotovo svim
srednjovjekovnim utvrdama plemikim utvrdama, burgovima. Prije svega one se nalaze
na zatienom poloaju bilo na breuljku bilo u dolini na poloaju zatienom rijekama,
jezerima i movarama. Sve imaju ogradu (bedem) i koriste prirodne osobitosti poloaja,
glavnu zgradu, gospodarski dio o kojem najee svjedoe jame i rupe od stupova ili vee
ili manje jame i kao obavezan element pojavljuje se crkva. Kasnosrednjovjekovni burg imat
e: ogradu, stambeni dio (toranj ili utvreni palas) i kapelu ili e kapela biti sagraena na
pogodnom mjestu u blizini utvrde.
DOSTL, 1975; MACHEK, 2007, 473497.
MACHEK, 2007, 473497; HEROLD, 2012, 6084.
Sl. 67: Zalaszabar Borjlls sziget. Karolinka utvrda i crkva s grobljem (prema:
SZKE, 2003, sl. 64).
Poloaj uz crkvu koja je podignuta na izdignutomu brijegu u odnosu na

okolinu u Velikoj Horvatskoj u Hrvatskom zagorju jer je uz crkvu ili nedaleko od
nje pronaeno vie ranosrednjovjekovnih predmeta: od jezica Blatnica stila,
koji je navodno pronaen u grobu, do lijevane grozdolike naunice i kriia koji
potjee iz neto kasnijeg doba, ali takoer iz groba, kad je ve crkva na tomu
mjestu mogla biti podignuta.507 Ti sluajno naeni predmeti govore o tome da
treba raunati s dugim kontinuitetom ivota na tomu mjestu, a vrlo slina situacija
moe se pretpostaviti i na drugim pozicijama. Nemamo razloga sumnjati u to da
su takvi sklopovi postali ope primijenjeni od tridesetih i etrdesetih godina 9. st.,
ali posebno od kraja 9. i u 10. st. kad je zapoela pojaana izgradnja kako crkava,

507
SIMONI, 1986, 219 (br. 159), 224, biljeka 4 i Tab. I, 18; VINSKI, 1970, 542; SIMONI, 2000e,
109; SIMONI, 1981, 165, sl. 10, 5.
181
Povijesni izvori
o kojima samo svjedoe groblja uz crkve, tako i utvrenih sredita plemia. Do

kraja tog stoljea velik dio zemlje bio je tako ureen, podizala su se utvrena
mjesta, esto i na kasnoantikim pozicijama, utvrena mjesta usred ili pokraj
jezera, rijeka, potoka i movara poput Blatnograda i velikomoravskih gradita,
kao i utvrene pozicije koje su imale funkciju obrane, manji i vei burgovi s
podgraem ili bez njega i utvreni dvorovi. U nemirnim vremenima, posebno
onim povezanim s maarskom provalom, ali i s unutranjom nestabilnou koja
je nastupila od kraja 9. st., utvrde su se ee pozicionirale na jo nepristupanijim
i lako branjenim poloajima. Nakon dva stoljea razvoja moemo, tijekom 12. ili
tek u 13. st., pratiti daljnji razvoj takvoga gospodarstva s utvrdom i crkvom. Juno
od rijeke Drave darovnice i posjedi poinju se spominjati u dostupnim ispravama
tek od 12. st., to je poprilino kasno. Ponekad se, upravo zbog njihove kasne
pojave, ini da se, neposredno prije nego to je ugarski kralj Koloman proirio
svoje kraljevstvo do Jadranskog mora, poelo s feudalnim ureenjem zemlje, to
je sasvim krivo i, analizirajui groblja, naselja, i rijetke utvrde, nemogue. Vrlo
vjerojatno se feudalni sustav i u tom dijelu Panonije uvodio i razvijao paralelno
s onim u zadravskom dijelu. Naalost o tome, za sada, ipak nemamo dovoljno
arheolokih potkrjepa u malim mikrocjelinama koje nam jedino mogu objasniti
kakav je bio odnos sredita posjeda prema pojedinim sastavnicama.
Sl. 68: Vukovar Lijeva Bara. Kri privjesak s prikazom Krista (1) iz groba 378 i kri
privjesak (2) iz groba 388 (prema: DEMO, 2009, T. 16, 1-2).
182
D. Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907.

do 1102.
a) Prvo doba od 907. do 955. rasap uprave u velikom dijelu istonih grofovija
/ udaljavanje od sredita
Godina 907. moe se uzeti kao formalni poetak rasapa franake
uprave u veem dijelu Panonije. To se vrijeme moe podijeliti na dva doba
i to, otprilike, do bitke na Lekom polju (bitka kod Augsburga) 955. i do
uspostave maarskog (Ugarskog) kranskog kraljevstva 1000. Prvo doba
u znaku je maarskih pljakakih pohoda po cijeloj Europi, a nakon tekog
poraza kod Augsburga 955. prorjeuju se prodori prema zapadu i zapoinje
uobliavanje maarske drave na podruju na kojem su se ve nastanila
razliita maarska plemena. Franaki nam ljetopisci ne pruaju nikakve
podatke o zbivanjima u velikom dijelu Donje i Gornje Panonije i njezin se
veliki dio uope vie nee spominjati, pa ni u granicama Franake drave,
odnosno Svetog Rimskog Carstva. O eventualnom djelovanju pojedinih
subjekata u tom prostoru svjedoe tek poneke isprave o posjedima.
Franako Carstvo i s njim Bavarska, koja je bila prva na udaru, nisu imali
dovoljno snage da se suprotstave prodorima na svoj teritorij, a kamoli da
obrane istone granice drave. Istina, spominju se pokuaji da se ugroza
ukloni, pa tako i pohodi na maarska plemena, recimo 914., ali sve s vrlo
ogranienim uspjesima. 508
to se dogodilo nakon 907.? Povijesni izvori ne pruaju nam
dovoljno elemenata da bi posloili sliku o zbivanjima u Panoniji u
narednim desetljeima.509 Nemamo razloga sumnjati u to da je Franaka
i dalje, barem nominalno, vladala cijelim panonskim prostorom, ali vrlo
su vjerojatno vojvode, grofovi i plemstvo u tome kraju bili, vie ili manje,

508
509
DIENES, 1972; SCHULZE, 1984, 473514; GYRFFY, 1987; BRUNNER, 1994, 54; FODOR,
1996; BNA, 1997, 345362; GYRFFY, 2000, 4053; SCHULZE-DRRLAMM, 2002, 109
122; SCHULZE-DRRLAMM, 2007, 4362.
Andrea Dandolo (Annales ili Chronikon Danduli) izvjeuje da su Maari upali u Panoniju,
Moravsku i eku, a potom i u Hrvatsku. Danduli Chronicon, lib. VIII, c. 10, pars 10 (RAKI,
1877; L. A. Muratori, Script. rer. Ital, XII, 99): Hungari hoc tempore Pannoniam egressi
Moraviam et Bohemiam invadentes spoliavere, interfecto eorum duce. Postea Croatiam
invadunt. Johannes de Thurcz (Chronica Hungarorum) izvjeuje da su upali u Koruku te
da je kod grada Leopacha (Leopoli), dananje Ljubljane, dolo do bitke u kojoj su poginuli
moravski vojvoda Gottfrid i koruki vojvoda Eberhard, a akvilejski patrijarh Gregor je
pobjegao. Maari su potom opustoili tajersku i Hrvatsku, a poslije i Bugarsku (KOS,
1906, 267268, br. 343). O tome opirno pie Vasilij Melik analizirajui podatke o bitci
kod Ljubljane, pri emu je doao do istog zakljuka kao i, prije njega, France Kos. Zakljuili
su da je rije o obinoj izmiljotini (MELIK, 1953, 202217). Nije iskljueno da su i drugi
podaci iz kasnih srednjovjekovnih kronika puka domiljanja.
183
Povijesni izvori
preputeni sami sebi u obrani svojih steevina. 510 Dio Panonije koji su
kontrolirala maarska plemena i u kojem su se nastanila vrlo je vjerojatno
bio izgubljen na due vrijeme. Rije je o podruju sjeverno od Blatnog
jezera i istonim dijelovima Velikomoravskog kneevstva.511 Velik dio toga
prostora bio je opustoen ili su kroza nj prolazili u pljakanju Bavarske ili
Italije pa se ondje, due ili krae vrijeme, nije mogla organizirati uprava
ili je ona djelovala u vrlo tekim okolnostima. Praktiki se granica prema
Bavarskoj opet vratila na rijeku Enns. Na prostoru juno od Blatnog jezera,
a posebno na dijelovima Panonije juno od rijeke Drave, odrala se franaka
upravna struktura, ali se cijela provincija vie nije vezivala uz sredinju
vlast. Prekinute su veze, to pokazuje da je i to podruje pratilo trendove
osamostaljivanja od sredinje vlasti prisutne na cijelom podruju drave,
ali je to, barem pravno (nominalno), i dalje bio dio franake Panonije.
Sl. 69: Vukovar Lijeva Bara. Rekonstrukcija tobolca. - gornji dio okova i kotane oplate
usta i vrata tobolca iz groba 232. Tobolac pripada oblicima uobiajenim za grobne nalaze
u Karpatskoj kotlini potkraj 9. i u 10. st. doseljenih Maara. Na lokalitetu je otkriveno 28
eljeznih okova tobolca u grobovima, a ukupno je registrirano 438 ranosrednjovjekovnih
grobova (prema: DEMO, 2009, 430436, T. 14 i DEMO, 2009a).

510
511
184
Zbog pomanjkanja povijesnih izvora i openitog nespominjanja lokalnih grofova vrlo je

teko govoriti o tome je li se na podruju Donje Panonije uspio razviti onaj sustav koji
nam je poznat iz zadravskih dijelova gdje se, posebno zapadno od Savarije i Blatnograda,
spominju grofovi koji upravljaju manjim ili veim upravnim jedinicama, grofovijama ili
komitatima. Nije iskljueno da se taj proces odvijao i u Donjoj Panoniji i da arhiakonati
Zagrebake biskupije s Gorskim arhiakonatom i Siskom na poetku svjedoe o toj starijoj
strukturi, naravno izmijenjenoj do 14. st. i moda razlomljenoj na manje jedinice. Franaka
podjela na grofovije utjecala je na razvoj kasnijih upanija.
Posebno je stradala Velika Moravska. Znatno su bili opustoeni njezini istoni i juni
dijelovi, ali unato tome, od srednjeg toka rijeke Morave (Mikulice) zadrao se odreeni
kontinuitet naselja sve do sredine 10. st. (MNSK, 1991, 8187).
Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim izvorima od 907. do 1102.
Sl. 70: Stanje u istonom dijelu Franake na kraju 9. i na poetku 10. st. - Rat Franake
i Velike Moravske. Prodor velikomoravljana u vrijeme vladavine kneza Svatopluka
u Panoniju (1), put franakog poslanstva u Bugarsku (2) i prodor franakih (3) te
saveznikih (maarskih plemena) trupa (3a). Maarski pljakaki pohodi prema Italiji
(4) i prema zapadnoj Europi nakon 899. (5). Pretpostavljeni pravac kretanja franake
vojske i mjesto bitke 907. s Maarima (6). Pretpostavljeni dijelovi Panonske nizine ve
koncem 9. st. nastanjeni maarskim plemenima (A).
To se prije svega odnosi na istone dijelove onog teritorija kojima je

upravljao vojvoda Braslav prema Analima iz 892., a koji se vie nee, nakon 970.-ih,
spominjati u okvirima ostataka Carstva. Rije je, nesumnjivo, o jo velikom dijelu
185
Povijesni izvori
Donje Panonije s Blatnogradom (urbs Paludarum). U najzapadnijim dijelovima

Panonija, gdje se uspjela odrala franaka vlast, bile su osnovane granine grofovije
kojima je bila dunost uvati preostali prostor, kao i nastojati, pod sredinju vlast,
vratiti otpale dijelove. Moda je to bila posljedica jae bavarsko-franake kolonizacije
i dodjeljivanja posjeda bavarsko-franakom plemstvu u prethodnih stotinjak
godina. O tome bi posredno mogla govoriti neto drukija materijalna kultura koja
se pojavljuje u grobovima u cijelom 9. i 10. st., a koja je bila vrsto vezana uz sline
predmete koji se pojavljuju i na drugim alpskim prostorima (karantansko-ketlaka
kultura).512 U Panoniji su se pojavili novi politiki akteri. U sjevernom dijelu Poljaci i
esi, a prema DAI i Bijeli nekrteni Hrvati sjeverno od Karpata. Drugi akteri zbivanja
u tom dijelu bili su Maari ili Turci, kako ih naziva Konstantin Porfirogenet, koji
su postupno irili svoju dravu na vei dio Panonske nizine, a napokon i Bugari i
Hrvati ija se vana uloga u tom prostoru ne moe zaobii, bez obzira na openite i
poprilino nejasne izvore.
Sl. 71: Panonija u vrijeme najeih pljakakih prodora Maara u prvoj polovici 10. st.

512
186
GIESLER, 2008, 397409.
esto se uzima da je od Branimirova vremena (879. 892.)

Hrvatska postala neovisna o Franakoj. Naime, u pismu to ga je poslao 7.
lipnja 879., papa Ivan VIII. (872. 882.) vojvodi Branimiru javlja da je 21.
svibnja javno blagoslovio njega, njegov narod i cijelu zemlju.513 Hrvatskom
vojvodi Branimiru, ba kao i njegovim prethodnicima, pape su upuivale
svoja pisma.514 Taj javni blagoslov vojvode i njegova naroda zaista moe biti
javno priznanje neovisnosti ili iroke autonomije Hrvatske i nesumnjivo
odgovara realnom stanju stvari, ali to je ipak, u ono vrijeme, bila uobiajena
korespondencija izmeu pape i nekog visokog dostojanstvenika koji nije
morao biti neovisan vladar, poput, primjerice, vojvode Kocelja koji je
takoer vodio prepisku s papom. Pitanje je moe li se u odnosima 9. st.
govoriti o takvim pravnim kategorijama pa i o tome to je samostalnost,
odnosno neovisnost, u kakvim su vezama drave s dravama i zemlje sa
zemljama u svijetu vazalnih veza i razliitim odnosima povezanih zemalja?
U vrijeme vladavine Branimirova prethodnika, kojem se takoer papa
osobno obraao,515 kneza, grofa (Sedesclauo, glorioso comiti Sclauorum)
Zdeslava (878. 879.) oito je bizantska politika eljela vratiti Hrvatsku u
okvire svoje politike sfere. To je zavrilo smaknuima i obraunima unutar
kneevstva i dolaskom na vlast vojvode Branimira. Pokuaj da se Hrvatska
vrati na stanje prije franakih osvajanja ili u vrijeme vladavine Konstantina
V. Kopronima (741. 775.) kada je bila pod velikim bizantskim utjecajem,
a koji ju je izvjesno novano pomagao i u vrijeme njegovih nasljednika do
zauzea Hrvatske od Franake, nije vie bila opcija prihvatljiva za kneevstvo
i Hrvate.516 Hrvatsko vojvodstvo postalo je neovisno poput mnogih drugih
kneevstava i vojvodstava u Franakom Carstvu, a ninskog biskupa Teodozija
iz Hrvatske poziva se da samo od pape trai biskupsko posveenje, kao to se

MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 15, 3132.
O dosadanjim tumaenjima kako i kad je stigao taj novac u Hrvatsku vidi kod: PETRINEC,
2009, 195198. Velika koliina bizantskih zlatnih solida naenih u primorskoj Hrvatskoj
(Dalmaciji i Liburniji) moe se, takoer, povezati s otprilike u isto doba pristiglom
velikom koliinom luksuznih pojasnih garnitura bizantske provenijencije u avarodobnim
grobovima u Panonskoj nizini datiranim u posljednja desetljea 8. st. I jedno i drugo
odraz je bogatstva tih drutava, ali luksuzne bizantske pojasne garniture s jedne strane
i bizantski zlatni novac s druge, govori u prilog odreenim saveznikim odnosima s
Bizantom. Ali isto tako i razliitim grobnim tradicijama, ritualima, trendovima, kao i
nesumnjivo o gospodarskim odnosima izmeu Hrvatskog kneevstva, drugim slavenskim
kneevstvima u Dalmaciji i Panoniji, Avarije i Bizantskog Carstva. Bizantski zlatni novac
oito je stigao u drugoj polovici 8. st u velikom broju u Hrvatsku te je bio pohranjen, pa
se pojavljuju kao sluajan nalaz, a ponajvie u grobovima elite u narednim desetljeima i
pod franakim vrhovnitvom. Kovanice Konstantina V. Kopronima i njegova sina Lava IV.
ne nalaze se samo na jednom mjestu ve na brojnim lokalitetima hrvatskog kneevstva
te nije iskljueno da je njihova distribucija u narednim desetljeima posljedica razliitih
enidbenih povezivanja onodobne elite.
513
514
515
516
MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 2757.

187
Povijesni izvori
to trai i od bizantskih dalmatinskih biskupa, to oni oito nisu posluali, ve

su posveenje u slubu primili od akvilejskog patrijarha.517 Unato svim tim
pismima i nagovorima Hrvatska je crkva i dalje bila vrsto vezana uz Akvileju,
tako posredno i uz Franaku, ali su se tada odvijale i dotad nezamislive stvari,
koje su oito posljedica posvemanje ignorancije bizantske vlasti u bizantskoj
Dalmaciji, odnosno da je biskup s hrvatskog teritorija, Teodozije, mogao
postati biskupom jednog bizantskog grada i da je, u isto vrijeme, drao ninsku
i splitsku biskupiju i razmatrao mogunost obnove salonitanske metropolije,
za koju se, u papinu pismu, spominje da je obnovljena.518 Hrvatski ninski
biskup postao je i salonitanski nadbiskup, oito uz podrku Akvilejske
patrijarije. Potom je obnovio salonitansku metropoliju i to na podruju te
patrijarije, iji se teritorij, uglavnom, poklapao s nekadanjom Forojulijskom
markgrofovijom. Povijesni izvori pruaju nam vrlo malo podataka o tome
to se tada zapravo zbivalo u Hrvatskoj, a situacija je tim kompliciranija u
dijelovima koji su od nje udaljeni i u kojima nije nita sauvano. Zanimljivo
je i to da se, u navedenom pismu, moli hrvatskog kneza da propusti papinske
poslanike do Bugara, to nesumnjivo govori u prilog tome da su Hrvati
graniili s Bugarima. To je moglo biti samo prema dananjoj Vrhbosni. Nema
govora o tome da je vojvoda Branimir protegnuo svoju vlast nad Donjom
Panonijom jer je u to doba njome upravljao vojvoda Braslav, iako se takva
tvrdnja moe nai u pojedinim raspravama.519 Vojvoda Branimir, a posebno
vojvoda Braslav, bili su, prema slavenskom izriaju, knezovi svoga (ili svojih)
naroda, no oni su, prije svega, bili franaki poglavari i, kao takvi, sastavni
dijelovi franake uprave, dijelovi franake politike strukture te, oito,
obojica imaju titulu vojvode (poglavara pokrajine). Na istonoj periferiji
Franake ta dva kneza i njihova kneevstva, odnosno povjerene im pokrajine,
vojvodstva, sve e se vie udaljavati od sredita, to je posljedica procesa
koji je zahvatio cijelo Carstvo. pa i talijanska vojvodstva koja su bila najblia
Hrvatima. Kod Hrvata u Dalmaciji i Liburniji, odnosno Dalmacijama ili samo
Dalmaciji taj e se proces udaljavanja od sredita, prema izvorima, moi
puno bolje rekonstruirati.520 Vrijeme vladavine vojvode Branimira stvorilo
je pretpostavke za stjecanje neovisnosti koja e, neminovno, nastupiti u
njegovo vrijeme ili u vrijeme njegovih nasljednika.521 U to je doba oslabila

Nakon Ljudevitove pobune Liburnija se vie ne spominje u naslovu vojvoda, ve se samo

spominje Dalmacija.
517
518
519
520
521
188
CD I, 2122; MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 5657.

Branimir je mogao biti itekako zadovoljan to je sauvao samostalnost Hrvatske u vrijeme

monoga bizantskog cara Bazilija I. (MARGETI, 2004, 16). Njegovo hodoae u furlanski
samostan nedaleko od Akvileje i konsekracija ninskog biskupa u Akvileji nisu samo
dokaz nepokorenosti Hrvatske nego ak i neeg vieg - svjesne i smiljene manifestacije
Branimirove politike izraene, dodue, na oprezan i mudar nain (MARGETI, 2004, 16).
vlast kako Bizanta tako i Franake na Jadranu. U turbulentnim vremenima 10.

st. hrvatski kralj Tomislav pojavit e se i kao bizantski saveznik u borbi protiv
Bugara, ali i protiv Maara te mu je bila preputena uprava nad bizantskim
gradovima nad kojima je upravu, vjerojatno prije njega, ve imao vojvoda
Branimir.522 Tako se jedino moe objasniti injenica da su se u imenu jedne
osobe, hrvatskog biskupa koji je imao sjedite u Branimirovu kneevstvu,
spojile dvije biskupske asti koje su, u osnovi, vodile samo jednom cilju; obnovi
salonitanske metropolije. U tome je sudjelovao akvilejski patrijarh, a s tim se,
napokon, miri i Rimska kurija, odnosno papa.523 Ne treba zaboraviti ni da je
i sam Bizant trpio tete u vrijeme maarskih provala i njihovih intenzivnih
pljakakih pohoda prema Egeji. U DAI spomenuti ulazak Hrvata, tada
zasigurno neovisnih o vrhovnoj Franakoj vlasti u Panoniju, moda se moe
promatrati kao unutranji problem cjeline koja se jo uvijek mogla skupno
nazivati Franakim Carstvom ili, bolje, nekadanjim franakim interesnim
krugom ili, kako se poelo Istono Franako Carstvo postupno nazivati
nakon 911., Svetim Rimskim Carstvom ili jednostavno Teutonijom (regnum
Teutonicum ili Teutonicorum).524 Naravno, ako se spomenuti izvor odnosi na
to vrijeme. Nije posve jasno kako su Hrvati stekli neovisnost. Hrvatska je
pod Franakom jako napredovala, posebno i na gospodarskom planu, to se
vidi u koliini predmeta pronaenih prigodom arheolokih istraivanja, a
posebno po mnogobrojnim sakralnim zgradama koje su sagraene u tom
razdoblju. Nije poznato je li dolo do nekog nasilnog prekida njihova odnosa,
stoga se moe pretpostaviti da je Hrvatsko kneevstvo neke odnose, barem
formalno, zadralo i nakon vladavine vojvode Branimira.525 Uostalom, to je
vrijeme kad su se osamostaljivali razliiti krajevni vladari na talijanskom
ili njemakom teritoriju, ali se cijeli taj prostor i dalje nominalno smatrao
sastavnim dijelom Franakog Carstva. Moda se u izvorima spomenuti ulazak
Hrvata u Ilirik i Panoniju moe objasniti kao dolazak u pomo i u obranu
franakih interesa u njezinu istonom dijelu. Rije je o obrani Carstva, koja
e se faktiki, zbog gubitka interesa za istone granice, nakon tekog vojnog
poraza od Maara ili nemogunosti da uspjeno djeluje, odnosno preputa
bavljenju vlastitim problemima koja su i posljedica tih provala, odnosno
bavljenja samom sobom, pretvoriti u prostor koji e postati dio hrvatskog
politikog prostora. Pitanje je samo kada je taj proces, koji je, neminovno,
imao sve pretpostavke da zapone, bio dovren. ini se da je Tomislav
nastupao kao onaj koji pomae Carstvo u okviru svoje vazalne dunosti, kao
to su se njegovi prethodnici odazivali i odlazili ratovati u Italiji, a to novo
kneevstvo u Panoniji organiziralo se poput drugih na podruju Carstva,

II, 1928, 309310; RAUKAR, 1997, 38.
Osim ako u to doba ne datiramo bunu protiv Franaka spomenutu kod bizantskog cara
Konstantin Porfirogeneta. O tome: DOPSCH, 2002, 268294; GIESLER, 2008, 398.
522
523
524
525
CD I, 1617; MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 4657.

KOSI, 2002, 43, biljeka 1.
189
Povijesni izvori
onih kneevstava i vojvodstava koja su iskoristila slabost vrhovne vlasti ili

su zbog nekog drugog razloga od nje otpala. Moda nesposobnosti vrhovne
vlasti da ih zatiti? Hrvatski kralj Tomislav imao je dovoljno snage da ue
u Panoniju i da je zauzme, kao to je imao snage da zauzme bizantsku
Dalmaciju. O hrvatskoj vojnoj snazi u 10. st. svjedoi izvjetaj Konstantina
Porfirogeneta.526
Sl. 72: Petoevci Bagrua. Grob 41 (prema: TOMII, 2010, Tab. 13).

526
190
Vrlo je zanimljivo da Tomislav Raukar pitanje postavlja drugaije i pita se: Nije li Tomislavova
vlast nad Dalmacijom bila plodom njegove narasle snage i uspjeha u kontinentalnom zaleu?
(RAUKAR, 1997, 38). Nada Klai to okree drugaije i zakljuuje: iako su se Hrvati moda
za Tomislava zaletjeli u Slavoniju - iste mirne savjesti tu svoju teoriju javno ne ponavljam
- Trpimirovie od Tomislava na dalje mui sasvim drugi problem: kako obuzdati svjee
gortake snage koje su se spustile do jadranske obale i tresle i onako tronim hrvatskim
prijestoljem (Klai, 1986, 190). Svako vojvodstvo, kneevstvo, kraljevstvo pa i Hrvatsko od
kraja 9. do kraja 11. st. imalo je uspone i padove, no upravo u 10. st. hrvatsko vojvodstvo
je sposobno intervenirati u Panoniju. Ono je za to tada bilo sposobno. Prema ljetopisu
popa Dukljanina Hrvatska se u doba hrvatskog kralja Mihajla Kreimira II. (949. 969.)
proirila na cijelu Bosnu (II, 1925, 436; II, 1928, 324; KLAI, 1971, 316, biljeka
138; RAUKAR, 1997, 40). to bi takoer potvrivalo snagu Hrvatske sredinom 10. st.
(RAUKAR, 1997, 40).
Pitanje je li dobro organizirana franaka provincija Donja Panonija, koja

je u imenu svog upravitelja vojvode Braslava prela rijeku Dravu i obuhvatila
Blatnograd (Urbs Paludarum), nakon propasti vrhovne franake uprave u
tom dijelu Carstva organizirala vlastitu upravu koja je bila ili je postala o njoj
neovisna? Pritom bi i to vojvodstvo, poput drugih na podruju cijelog Carstva,
postalo neovisno o sredinjoj vlasti. Tko je zavladao tim, sada samostalnim
vojvodstvom, pitanje je na koje ne moemo, uz sav trud, decidirano odgovoriti.
Mogue da na nj daje odgovor Konstantin Porfirogenet, a moda je to i na
tragu porodinih veza koje su meu franakim provincijskim poglavarima i
upraviteljima, kao i openito meu visokim plemstvom bile ve nesumnjivo
izraene od poetka stoljea. Nije bila rije o neorganiziranoj zemlji, ve o zemlji
koja je imala svoje elite koje su bile sposobne podizati velebne graevine. A ako
su za to bile sposobne, onda su nesumnjivo imale snage sauvati teritorij od
razliitih ugroza. Vrlo je vjerojatno Ljudevitova Panonija u vrijeme vladavine
Braslava ponovno poela imati vanu ulogu u tom dijelu Franakog Carstva. Iz
takvog ureenog vojvodstva moglo je izai, nakon propasti Franake, samostalno
slavensko vojvodstvo. Arheoloka istraivanja ne pokazuju da se ita radikalno
dogodilo u prvim desetljeima 10. st., kao to je prekid pokapanja na nekim
pozicijama ili neto drugo to bi dovelo do diskontinuiteta. Takav se scenarij ne
osjea ni u Blatnogradu, koji se nalazio gotovo na granici prema podruju koje
su tada drala maarska plemena. Neprekinuti kontinuitet pokopa vidljiv je
kako u najjunijim dijelovima vojvodstva (Bagrua u Petoevcima, Mahovljani
Kuno groblje), na podruju koji je vjerojatno iako je moda bio izvan panonskog
vojvodstva bio pod njegovim jakim kulturnim utjecajem (Gomjenica Baltine
bare) tako i u onim sjevernijim (Ptujski grad, Zalavr - vie pozicija i Lobor
MBG). Arheoloka istraivanja ne potvruju povijesne izvore da je Panonija
devastirana i naputena.
Sl. 73: Klanice (okolica Banja Luke). Par jednojagodnih naunica, po. 10. st.
(prema: MILETI, 1971).
191
Povijesni izvori
Sl. 74: Dijelovi Panonije okupljeni oko samostalnog panonskog vojvodstva i dijelovi
Panonije koji su zauzela maarska plemena. Pravci prodora svetorimskih careva
Otona I i Otona II i vjerojatni krajnji doseg njihova prodora u Panoniji sedamdesetim
i osamdesetim godinama 10. st. (crno: a). Ulazak Hrvata u Panoniju i pretpostavljeni
krajnjih doseg njihova utjecaja (bijelo: a ?).
Ideja da je do rijeke Drave bila jedna provincija, vrlo je vjerojatno relikt

iz prolog vremena kada je cijeli taj teritorij bio uklopljen u okvire Forojulijske
markgrofovije koja je zavravala na Dravi, gdje je zavravala i forojulijska
192
vojna operativna zona. 527 Ideja da je to bio cjelovit prostor, gradila dugo pa ni
bugarska uzurpacija, ni maarsko pustoenje, kao ni stvaranje maarske drave
u posljednjim desetljeima 10. st. u sjevernim i sjeveroistonim dijelovima
Panonske nizine tu ideju nisu mogli izbrisati, pa ni u onom asu kad su Maari
preli Dravu. Poetkom 10. st., nakon stotinu godina u istoj dravi, velike razlike
izmeu panonskih Slavena (u najirem smislu rijei) i Hrvata u Dalmaciji
(u najirem smislu rijei), koje su bile prisutne nesumnjivo jo potkraj 8. i
poetkom 9. st., bile su izbrisane. Stvoreni su svi preduvjeti za to da taj prostor,
koji je bio organiziran prema franakom modelu i koji je bio uklopljen u okvire
zapadnoeuropske civilizacije, postane jedan. Tome u prilog ilo je i to to je i
Salonitanska crkva smatrala da njihova provincija koja poinje na Jadranskom
moru zavrava na Dravi i Dunavu, kao u kasnoj antici. Nije li se tako s razliitih
strana malo-pomalo gradila svijest o jedinstvenosti prostora koja e se onda
poeti odraavati i na jedinstvenost ljudi u tom prostoru. U tom svjetlu trebalo
bi gledati i podatke koje nam donosi DAI. Svemu tom zbliavanju doprinijele su
seobe ljudi i enidbene veze, posebice plemstva.
Sl. 75: Gomjenica Baltine bare. Kotani etui i kotana igla (9. 10. st.) - grob 109 (prema
MILETI, 1967, Tab. XX - 109) i ulomak kotanog predmeta 10. st. (prema MILETI, Tab.
XIX 100).

527
ANI, 1998, 233259; JAKI, 1998, 269286. s pregledom starije literature. to se moe
vidjeti i u Pacta conventa (Qualiter).
193
Povijesni izvori
O tome da su Hrvati zavladali jednim dijelom franake Panonije,

pie bizantski car Konstantin Porfirogenet u DAI u XXX. poglavlju,
naslovljenom Izlaganje o temi Dalmaciji. 528 U prijevodu na hrvatski
jezik dio tog poglavlja glasi: (Glava XXX) Od Hrvata pak koji su stigli u
Dalmaciju odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. No, i oni su
imali nezavisnog vladara koji je slao poslanike, ali jedino vladaru Hrvatske
iz prijateljstva 529 Tekst je prepun neloginosti, pojavljuju se neki podaci
koji kao da su interpolirani bez vrste veze s ranijim izlaganjima pa i u
suprotnosti s njima, to je posljedica toga to car nije pisao knjievno
djelo, ve upute za svog sina, interpolirajui razliite podatke. 530 U XXX.
glavi govori se o odlasku dijela Hrvata u Ilirik i Panoniju, a u nastavku
se objanjava da su Hrvati u Dalmaciji potpali pod vlast Franaka protiv
kojih su digli ustanak, a u ratu, koji je trajao sedam godina, ubijen je arhont
Kocil. Ovdje se pogibija markgrofa Kadolaha (Kocila) spominje u okviru
izvjetaja o Hrvatima u Dalmaciji, a ona bi trebala biti, jer je istina da je
ubijen, vezana uz one u Panoniji koji su zaista digli ustanak u vrijeme kad
je Donjom Panonijom upravljao vojvoda Ljudevit.531 Protiv volje hrvatskog
kneza, vojvode Borne, upravitelja Dalmacije i Liburnije, pridruili su se
ustanku njegovi podlonici (spominju se Guduskani, a moda su sudjelovali
i neki drugi). Tako da je ta izjava djelomino tona pa i sjeanje na to da su i
Hrvati sudjelovali u ustanku, moe biti takoer istinita te se mogla prenijeti
na sljedee generacije.532 No ta tradicija ipak bi trebala vie biti vezana uz

528
529
530
531
532
194
IVKOVI, 2008, 726; IVKOVI, 2012; IVKOVI, 2012a, 201210; DZINO, 2009, 37:
Pripovijesti o dolasku Hrvata u DAI dolaze iz nekoliko razliitih vrela, onoga dalmatinskih
Romana iz glave 29, bizantinske politike propagande iz glave 31 i neto kasnije ubaenoga
hrvatskog origo gentis iz glave 30. Romanski i hrvatski diskurs o prolosti najvjerojatnije
su pribiljeeni i stavljeni na raspolaganje bizantskim arhivima posredstvom bizantske
diplomacije u 9. ili 10. st. kad su se intenzivirali bizantski vojni i diplomatski dodiri s
istonom obalom Jadrana. Danijel Dzino smatra da je: teko vjerovati da su postojali
pisani dokumenti na raspolaganju Konstantinu Porfirogenetu iz razdoblja nakon Heraklija
pa sve do 9. st., DZINO, 2010; DZINO, 2010a, 153165.
Prijevod prema Nikoli pl. Tomaiu, DAI, 2003, 7677.
Prema Ljudmilu Hauptmannu u osnovni je tekst naknadno ubaena cijela reenica o

osvajanju Ilirika i Panonije (redak 75-78) i to zato to se rijei koje slijede tu reenicu
(Izvjesni su broj godina takoer i Hrvati u Dalmaciji bili podreeni Francima) nuno
nadovezuju na prethodnu reenicu, tj. na Bijele Hrvate koji se u svojoj domovini pokoravaju
Otonu Velikom, kralju Franake.
Iako su Hrvati u vrijeme vladavine vojvode Domagoja stekli neovisnost, nije sigurno da
se arhont Kotzil moe povezati s panonskim Koceljom. Vojvodu Kadolaha s poetka i
kneza Kocelju, sina Pribine, iz druge polovine 9. st. povezuje samo ime. Kocelj je skraeno
Kadolah.
RAKI, 1877, 328329; MARGETI, 2001, 125; Lujo Margeti je smatrao da je ta vijest
netona i da je ona samo posljedica ponosne poruke narodne predaje da su Hrvati
pobjedonosni narod. MARGETI, 2001, 15.
panonske Slavene (panonske Hrvate?), a priu su kao svoju mogli prihvatili

Hrvati u Dalmaciji. Jedni i drugi bili su dionici iste prie, ali i na razliitim
stranama u vrijeme tih zbivanja. Moda bi se iz svega moglo zakljuiti da su
Hrvatska i Donja Panonija tada bile tijesno povezane jer u protivnome ne bi
moglo doi do takve identifikacije. 533 U starijoj se historiografiji smatralo
da se odvajanje dijela Hrvata iz Dalmacije u Panoniju zbivalo u vremenu
neposredno nakon dolaska Hrvata u Dalmaciju u 7. st. i da se, pod Ilirikom
i Panonijom, podrazumijevao kraj izmeu Save i Drave sa susjednim
bosanskim predjelima. 534 Otuda u hrvatskoj historiografiji i pojam Panonska
Hrvatska koji je doivio kritiku posebno posljednjih nekoliko desetljea.535
Lokalizacija Panonije i Ilirika negdje izmeu Drave i Save prihvaena je,
uglavnom, i u novije vrijeme, 536 unato protivnim miljenjima. 537 Vrijeme

533
534
535
536
537
L. Margeti je smatrao da su dalmatinski Hrvati prihvatili priu koja se odnosi na

panonskog kneza Ljudevita, te da se iz toga treba zakljuiti da su Dalmatinska Hrvatska i
Panonska Hrvatska bile usko povezane (MARGETI, 2001, 125).
RAKI, 1877, Doc. 271, stavlja dogaaj neposredno nakon dolaska Hrvata u Dalmaciju
circa a. 610. 635. i pie da tu treba razumjeti sub Pannonia eiusdem partem saviam
et sirmiensem, sub Illyrico vero contiguam illi oram; Mate Sui je napisao parafrazirajui
sljedee: Ve kod antikih pisaca, a pogotovo kod bizantskih, treba razlikovati kada oni
donose historijsku geografiju, a kada prikazuju stanje koje im je suvremeno. Nadalje, izvori
su iz dva kruga: iz bizantskog i iz franakog, a svaki od njih drugaije razmilja; prvi polazi
od kontinuiteta i historijskog legitimiteta, drugome (sada iz karolinkog vremena) slue
klasine reminiscencije. Kada npr. bizantski car Konstantin Porfirogenet pie, da je Dalmacija
sezala (prolost) do Dunava, on grijei, ali je greka shvatljiva: on je izjednaio pojam Ilirika s
pojmom Dalmacije. Ilirik u irem smislu rijei zaista je sezao do Dunava, no, Ilirik provincija,
koja se u ranocarskom dobu nazvala Dalmacijom, sezao je do ispod Save. U tom svjetlu
treba tumaiti i sintagmu Ilirik i Panonija. Car nije mogao kazati da su oni Hrvati koji su
se odvojili iz Dalmacije zaposjeli Panoniju. To bi bio nonsens, jer je Slavonija s Posavinom
samo mali dio Panonije. Budui da to podruje sada nema nekog zajednikog historijskog
naziva, car ga je determinirao s pomou starog Ilirika. Taj njegov izraz Ilirik i Panonija
ne obuhvaa ni itav Ilirik (provinciju) ni itavu Panoniju. On je s time htio kazati, da je to
Ilirika Panonija (SUI, 1977, 93) Slian problem namee se i dananjim istraivaima
koji vrlo esto, pogotovo u novije doba, upotrebljavaju izraz Juna Panonija, smatrajui da
bi se tako najbolje mogla opisati dananja sjeverna Hrvatska. Dananja sjeverna Hrvatska
u sebi sadri i dijelove Norika (kasna antika) i dio Dalmacije, a to se najee zaboravlja
spomenuti kod opisa teritorija. De facto i mi se danas, kao nekad pisci franakih izvora,
pozivamo na prolo vrijeme smatrajui da bi negdanje rimske provincije, koje zasigurno
nisu etiri stoljea ostale u istim granicama, mogle opasivati odreeni teritorij, a pritom
smo esto neprecizni i grijeimo. O pregledu starijih miljenja: GRAANIN, 2008a, 6870.
KLAI, 1984, 253 i 270; GRAANIN, 2008a, 74.
II, 1925, 277 i 405; GRAFENAUER, 1952, 31; KLAI, 1975, 139141 (s izvjesnim
rezervama).
Tako je Ilirik 30. glave Noricum (HAUPTMANN, 1915, 256); Miljenje da je Ilirik = Donja
Panonija oko Blatnog jezera uspjeno je pobio jo Bogo Grafenauer (GRAFENAUER, 19521953, 173176).
195
Povijesni izvori
odlaska dijela Hrvata u Panoniju moglo se zbiti i u 10. st.,538 tj. u vrijeme
vladavine arhonta Tomislava, uz obrazloenje da jedino tom razdoblju odgovara
odnos izmeu vladara panonskog i dalmatinske Hrvatske, opisan u XXX.
glavi kao neka vrsta samouprave Slavonije pod posebnim banom u okviru
Hrvatske.539 itajui tekst koji je napisao car Konstantin Porfirogenet za svog
sina nasljednika, a ne za opu upotrebu, postavljamo nekoliko pitanja. Prvo
zanima nas jesu li se zaista neki Hrvati odvojili i zavladali Panonijom i kako se
to moglo dogoditi? Gledajui hrvatsku historiografsku literaturu, u njoj se mogu
pronai razliita rjeenja tog problema. Car je, vjerojatno, pouzdaniji u pisanju o
osobno proivljenom, nego o prolom vremenu gdje se morao sluiti razliitim
starijim izvjetajima. Gledajui iz dananje perspektive, mogao je racionalnije
pisati o proteklim dogaajima i vjerujemo da nije imao nakanu izmiljati moda je pokuao samo objasniti to se dogaalo u Panoniji, ali sve je stalo u
jednu reenicu nabijenu znaenjem. Stoga, kad je pisao da su se Hrvati odvojili
i zavladali Panonijom i dijelovima Ilirika, vjerojatno je to zaista i bilo tako, ali
za sada to jo nijedan drugi izvor ili arheoloki nalaz nije potvrdio. Arheoloka
istraivanja ne mogu pokazati sve politike mijene u prostoru, posebno ako je
prostor kulturno vrlo slian, a te dvije jedinice, Dalmacija i Liburnija, kao i Donja
Panonija, vrlo su sline bez obzira na pojavu razliitih predmeta u grobovima
koji pokazuju odreenu razliitost i trendove. On vjerojatno, kad je govorio o
tome da su se Hrvati odvojili, nije mislio na narodne mase, ve na politike
Hrvate, tj. plemstvo, a ono je vrlo slino prema kulturi, ponaanju u prostoru
i pokopima svojih mrtvih diljem nekadanjeg franakog interesnog podruja,
538
539
196
Oito je da su Panonska i Dalmatinska Hrvatska u vrijeme na koje se odnosi analizirana

reenica bile vrlo tijesno povezane prijateljskim vezama i suradnjom. Uostalom, takvi
emotivni odnosi dviju potpuno neovisnih drava izvanredno su esti u povijesti. Analizirana
reenica dakle ne pristaje po svojem sadraju prvoj polovini 10. st. ako je u to vrijeme
Tomislav doista ujedinio dvije Hrvatske, jer podaci iz te reenice upuuju na samostalnost
Panonske Hrvatske. Uostalom to se slae s naim analizama po kojima se podaci iz te
reenice odnose na poetak 9. st., a to se slae i s okolnou da je Panonska Hrvatska do
827. godine bila posebna kneevina u okviru franake drave i furlanske marke (MARGETI,
1977, 90). Mate Sui u recenziji Margetieva djela pie: Po tradiciji i ope prihvaenom
stajalitu, ono je uslijedilo neko vrijeme nakon doseljenja (SUI, 1977, 93). I neto dalje:
U svakom sluaju je vjerojatnije da su posavski Hrvati stekli svog arhonta u vrijeme kad
su se odvojili od primorskih Hrvata, svakako prije dolaska pod franaku vlast (SUI, 1977,
95). Vidi opirnije o tome u: MARGETI, 2001, 7791. Taj odlomak, ako je toan, moe
se odnositi samo na 10. st. Na ranije vrijeme teko je pomisliti iz jednostavnog razloga
to je izvjesnije da je Panonija (tj. nekadanja rimska provincija Panonija Savija) cijelo
vrijeme ostala pod avarskom vrhovnom vlau, ili se moda moe pretpostaviti da je i
ona stekla neovisnost u vrijeme krize kaganata nakon dvadesetih godina 7. st. U svakom
sluaju teko je pomisliti da bi ona ostala izvan dosega avarske vlasti, a ako nije prije, onda
je drugoj polovici 8. st. stavljena nesumnjivo pod neposrednu avarsku kontrolu.
Tako: GRAFENAUER, 1952, 31.
stoga arheoloka istraivanja tu opet ne mogu puno pomoi.540 Zanimljivo je

da je car uope pisao o tome, da se zanimao za to neko kneevstvo u Panoniji
i dijelovima Ilirika. Morao je postojati razlog jer o nekim kneevstvima
nita nije napisao, a pisao je o tome da su Hrvati, bizantski saveznici, uli u
Panoniju i Ilirik. Moda je to pisao u kontekstu snage Hrvata, koji ne samo
da su imali veliku vojnu mo nego se njihov dio odvojio te zavladao Ilirikom
i Panonijom. Zavladali su novim prostorom, ali ga nisu pripojili Hrvatskoj.
Imali su i neovisnog vladara, dakle bila je rije o drugoj dravi iji vladar
alje poslanike, a jedino Hrvatima u panonskoj Hrvatskoj (Sclavoniji,
Slavoniji), tj. Donjoj Panoniji iz prijateljstva.541 Moda je poslanstva slao
i drugima, moda i poslanike u Carigrad. To to je slao hrvatskom knezu
tribut ili darove, jo ne znai da je u vrijeme na koje se odnosi analizirana
reenica Ilirik i Panonija, tj. Donja Panonija ili panonska Hrvatska (ako su
Hrvati u nju zaista uli, onda se ona od tada tako moe i zvati!) bila u sklopu

540
541
Hrvoje Graanin (GRAANIN, 2008a, 7273) zakljuuje da je mnogo vjerojatnije da

etnonim Hrvati i doseoba skrivaju injenicu prijenosa politike vlasti, to znai da je car
politiko vrhovnitvo poistovjetio s etnikom nazonou, a tono takav pristup primijenio
je pretvarajui (Za)humljane, Travunjane i Neretljane u Srbe (DAI, 2003, c. 33, 8-9, 34,
4-7, 36, 5-7). On, nadalje, pie da se s velikom vjerojatnou spomen odvajanja Hrvata
ne odnosi na stvarno preseljenje dijela hrvatskog etnika, nego je rije o poistovjeivanju
politike vlasti s etnicitetom, da se Ilirik i Panonija u potpunosti poklapaju s prostorom
Donjopanonskog kneevstva iz 9. st., to znai da je navedeni neovisni vladar zapravo
donjopanonski knez i da su prijateljske veze izmeu njega i hrvatskoga kneza bile
posljedica politikog zajednitva pod franakim pokroviteljstvom. Na kraju zakljuuje: Iz
perspektive pak cara koji pie u Carigradu s odmakom od jednog stoljea moglo se doimati
da su Hrvati zavladali i u junoj Panoniji (GRAANIN, 2008a, 74).
Latinski prijevod glasi: At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars quaedam secessit
et Illyricum atque Pannoniam occupavit, habebantque et ipsi principem supremum, qui ad
Chrobatiae tantum principem amicitiae ergo legationem mittebat. Romilly James Heald
Jenkins god. 1949. nudi ovaj prijevod: they too had a sovereign prince who used to maintain
friendly contact, though through envoys only, with the prince of Croatia (DAI, 1949). To
uglavnom odgovara latinskom prijevodu, samo to moda jae istie samostalnost kneza
Panonske Hrvatske koji alje poslanstva. Slino 1959. prevodi Boidar Ferjani: i oni
su imali neovisnog arhonta koji je na razne strane slao poslanstva, a prijateljska samo
arhontu Hrvatske. Razlika je u tome to B. Ferjani vie istie samostalnost kneza
Panonske Hrvatske koji alje poslanstva na razne strane (VIINJ II, 1959). Vjekoslav Klai
je 1904. spomenuto mjesto preveo na nain koji odstupa od navedenih prijevoda. Prema
njemu je u Slavoniji (Donjoj Panoniji) vladao zaseban vladar koji je zamjenjivao samo
poslanstva i darove s hrvatskim knezom iz ljubavi (ili prijateljstva). Nikola pl. Tomai je
preuzeo takvo gledite (DAI, 2003, 76). Premda je Ferdo ii (II, 1925) analizirano
mjesto preveo ovako a imaahu i oni samosvojnog arhonta, koji je s arhontom Hrvatske
podravao prijateljskih veza, ipak se on priklanja stajalitu o slanju darova jer na drugom
mjestu kae da je Panonska Hrvatska slala hrvatskom vladaru, kao svome vrhovnom
gospodaru, poasne darove. Slanje darova spomenuto je i u Rusovu prijevodu iz 1931.:
tudi ti so imeli samovlastnega arhonta ki je poiljal arhontu Hrvatske darove zastran
prijateljstva. Spomenimo jo i Grafenauerov prijevod iz 1952. prema kojem su panonski
Hrvati imali samostalnog arhonta koji je takoer sam slao arhontu Hrvatske darove u ime
prijateljstva (GRAFENAUER, 1952, 156.).
197
Povijesni izvori
dalmatinske Hrvatske, jer je vladar Panonije (panonske Hrvatske) openito

slao poslanike u razne zemlje, to je uostalom i prerogativ njegova suverena
poloaja to ga je pisac oznaio rijeju, a jedina iznimka u kvaliteti, da se
tako izrazimo, tih poslanstava jesu poslanstva upuivana knezu dalmatinske
Hrvatske.542
Sl. 76: Gomjenica Baltine bare. Jednojagodne naunice / srebrne - ukraene filigranom
i granulacijom (10. st.): A i B (prema MILETI, 1967, Tab. XX grob 145); C (prema
MILETI, 1967, Tab. XXIV - 149); D i E (prema MILETI, 1967, Tab. XXIV - grob 154).
Ta zemlja spomenuta je posredno i onda kad je pisao o tome da se

velikomoravsko stanovnitvo razbjealo i Hrvatima. Tu je samo problem u
tome to sredinom 10. st. postoje dvije vrlo jake Hrvatske, tako opet nije
jasno jesu li prebjegli sjevernim zakarpatskim Hrvatima ili jadranskim
Hrvatima. Konstantin Porfirogenet spomenuo je Panoniju na jo jednom
mjestu, prigodom opisa politikog stanja na zapadu, u opisu vladavine svoga
djeda Bazilija I.543 U kratkom je ulomku napisao da: Pored toga od onih
Skita (misli Slavena) koji ive u Panoniji, Dalmaciji i susjednim oblastima,
mislim Hrvati i Srbi i Humljani i Travunjani, Konavljani i Dukljani i Neretljani,
zbacivi sa sebe davnanju vlast Romeja i postadoe samoupravni i
samostalni, pokoravajui se iskljuivo svojim arhontima. U tom je kratkom
izvatku spomenut Ilirik i Panonija, a dijelovi Ilirika i openito nijedan dio
Panonije nije obuhvaen upanijama koje su drali Hrvati. O ratovanju

542
543
198
SUI, 1977, 9495.
VIINJ II, 1959, 79, ivot Vasilija I (Theoph. Cont. V, p. 288, 11 p. 289.2).
Hrvata, odnosno Tomislava s Maarima, pisao je pop Dukljanin.544 A onda

se na splitskom koncilu 928. spominjala Sisaka biskupija tada upranjena,
a koja se nudila hrvatskom ninskom biskupu Grguru.545 Podosta podataka
govori u prilog tomu da su Hrvati bili involvirani u sukobe na sjeveru i da su
Ilirik i Panonija u njihovoj politikoj sferi utjecaja.
Pop Dukljanin je spomenuo da je kralj Tomislav zaprijeio nekoliko
maarskih upada i da je sve prodore njihova vojskovoe Atile uspjeno
odbio.546 U DAI se spominje da su Srbi drali neke sjeverne oblasti (Ilirika)
sve do Srijema, to znai da se jo jedno kneevstvo, teorijski, proirilo
prema sjeveru. U kronici popa Dukljanina takoer se moe iitati da su i
Srbi (Raka) ratovali s Maarima, otprilike u isto doba kad se spominje i
rat Hrvata (Tomislava) s Maarima, i to ne samo oko rijeke Drine, gdje se
spominju mjesto Civelino i pogibija maarskog vojskovoe Kia i gdje su
oni mogli prodrijeti u pljakaki pohod sve do Posavlja.547 Ta se zbivanja
veu uz rakog arhonta aslava (934. 943).548 Kao bugarski saveznik, ali
isto tako potpomognut od Bizanta, protiv Maara mogao je biti postavljen
na srpsko (rako) prijestolje iz Bugarske. Tek 934. spominje se prvi napad
Maara na Bugarsku.549 Knez aslav je poginuo ratujui u Srijemu na
obalama rijeke Save, gdje je bio uhvaen, okovan lancima te uguen u toj
rijeci.550 U tom kontekstu, ako je vjerovati spomenutom izvoru, novana
sredstva i materijalna pomo aslavu pokazuju koje je mjesto imala Raka u
spreavanju maarskih pohoda prema jugu i Bizantu izmeu 934. i 943.551
Njegov nasljednik Belo ponovno ratuje u istoj oblasti, ali ne samo protiv
Maara ve i protiv tamonjeg stanovnitva koje se priklonilo Maarima.
Poslije velike pobjede nad saveznicima, Radoslav Belo je sklopio ugovor
prema kojem je Maarima zabranjeno da prelaze rijeku Savu od mjesta gdje
ona izvire do mjesta gdje se ulijeva u veliku rijeku Dunav. Kao terminus post
quem non za ta zbivanja stoji smrt bugarskog cara Petra 969., koju je neto

544
545
546
547
548
549
550
551
II, 1928, 309310, 402.
U povijesnim raspravama vrlo se esto moe nai podatak o tome da nuenje sisake
biskupije Grguru nije bio iskren potez jer da tvrdnja kako biskupija ima dovoljno
sveenstva i puka nije bila istinita, kao ni to da mu se openito nude biskupije nastale
u antici (KLAI, 1987, 25). Naime, takvi su zakljuci sasvim netoni jer je biskupija bila
dobro napuena i oito je imala dovoljno sveenstva. O tome e vie biti rijei poslije!
II, 1928, 316; MARGETI, 2000, 295296.
MARGETI, 2000, 269; IVKOVI, 2012, 155.
aslav je vjerojatno vladao od 927. 950./960. (IVKOVI, 2010, 152; IVKOVI, 2001, 15).
Tibor ivkovi smatrao je uz bugarsko-bizantsku suglasnost i uz dozvolu Bizanta

(IVKOVI, 2001, 15). Pojava Maara pred carigradskim zidinama 934. stoji u uskoj vezi sa
aslavljevim ustolienjem i podrkom koju je dobio od cara Romana Lakapena (IVKOVI,
2007, 279280.). Izgleda da je dio protumaarske koalicije pod bizantskim vrhovnitvom.
IVKOVI, 2010, 155.
IVKOVI, 2012, 205.
199
Povijesni izvori
poslije spomenuo pop Dukljanin.552 Kod njega nailazimo na vrlo zanimljive

podatke. Spominju se Slaveni koji su se priklonili Maarima, ali koji su to
Slaveni? Svakako bi to trebali biti oni blii Rakoj i oni koji su s njima graniili
ili bili u zoni njihova utjecaja ili prodora prema Savi. Ne moemo znati je li taj
podatak toan, odnosno jesu li to uope vjerodostojni podaci, ali je svakako
zanimljivo da se spominje da su se neki Slaveni priklonili Maarima. Ako su
to uinili Slaveni koji nisu bili daleko od granice sa Srbima, onda su to mogli
uiniti i neki drugi Slaveni. Primjerice, u DAI se spominje da su Bijeli Hrvati
uli u tazbinu (lat. affinitas) s Turcima. Nekako je u isto vrijeme i hrvatski
kralj Kreimir osvojio Bosnu iji se vladar sklonio Maarima.553 Oito tih
pedesetak godina panonske povijesti nije jednostavno opisati kad o njima
gotovo nitko ne pie. Slaveni u Panoniji nastojali su, na razliite naine,
odgovoriti na probleme koji su ih tada zadesili, a to pokazuje svu sloenost
odnosa u 10. st. Moda su to bili Slaveni koji su se priklonili Maarima, ali
to zapravo nije toliko vano jer se u nekoliko desetljea savezniki odnos
meu kneevstvima i vojvodstvima mogao vie puta promijeniti; zasigurno
nisu svi u tih pedesetak godina statiki drali samo jednu stranu, ve su
komunicirali, trgovali, meusobno se enili (ulaze u tazbinu), a sve se to moe
vidjeti i prema predmetima jer se pojavila moda odijevanja i ukraavanja
(tzv. bjelobrdska kultura) u kojoj ima podosta predmeta istonoeuropskog
porijekla i predmeta koji su raeni po uzoru na nj. Zanimljivi su odnosi s
Maarima koje spominje pop Dukljanin. Moda je elio odgovoriti na pitanja
ili dileme svoga vremena, ali je takoer pokazao da je postojao odreeni
interes priobalja za zaleem. Hrvatski kralj Tomislav i Hrvati (koje spominje
DAI), ali i srpski vladari koje spominje Dukljanin, irili su svoj interes prema
sjeveru. Bizantski car Ivan I. Cimisk (969. 976.) pokorio je Bugarsku
i vjerojatno drao i njezine istone provincije zajedno s Rakom. Time je
zavrilo pregrupiranje naroda u junom susjedstvu Maara.554
552
553
554
200
Te dogaaje Tibor ivkovi tumai kao jasan dokaz da je Srbija izbila na rijeku Savu, ali
ugovor o tome da Maari ne smiju prelaziti rijeku Savu previe je openit i ne moe se
vezati samo uz donji tok rijeke Save. Izvor Save ne moe se staviti tamo gdje je ue Vrbasa
u Savu kako misli: IVKOVI, 2001, 15. O tome je li Srbija u 10. st. izbila na rijeku Savu isto i
IVKOVI, 2007, 286287. Uz Konstantina Porfirogeneta koji opisuje zemlje koje dre Srbi
i gradove (sve u Dalmaciji) citira i Popa Dukljanina koji spominje borbe u Bosni i Srijemu
te smatra da mjesto borbi odreuje srpsko-maarsku granicu. Bizantski pisac Kekaumen
u 11. st. pie da Srbi ive u pobreju Save ili doslovno (prema VINJ III, 1966, 217) gde
upravo ive Srbi, na prirodno utvrenim i teko pristupanim mestima (uz Savu). Jadran
Ferluga je mislio da je to greka te da ti opisi odgovaraju Duklji, a ne krajevima juno od
rijeke Save i Dunava (VINJ III, 1966, 217, biljeka 79). Ali, ako se uzme u obzir da ne ive
uz obale Save ve neto junije na granicama provincije Dalmacije, gdje poinju brda, tada
je ovaj navod sasvim toan i openito opisuje gdje ive Srbi, pa i oni eventualni u Duklji. Da
su Srbi ivjeli u pobreju Save smatrao je i T. ivkovi, ali napominje da je nejasno jesu li
ivjeli u Srbiji ili u nekoj oblasti drugog imena (IVKOVI, 2001, 1415).
IVKOVI, 2010, 155156.
IVKOVI, 2010, 155156.
Sl. 77: Gomjenica Baltine bare. Ukrasni gumbi i ovoidne jagode / 10. st. (prema
MILETI, 1967, Tab. XX grob 117) i ukrasni gumb / 10. st. (prema MILETI, 1967, Tab.
XX - grob 141).
O smjetaju i granicama Hrvatske ili o Hrvatima iz Velike (Bijele)

Hrvatske i iz Dalmacije pie se u narednim poglavljima: (Glava XIII)Turcima
jesu ovi narodi susjedi: prema zapadu Frangija, prema sjeveru Peenezi, a prema
jugu Velika Moravska ili drava Svetoplukova, koja je posvema unitena od tih
Turaka i od njih zauzeta. Hrvati su pako prema gorama susjedni Turcima
Prema tom izvjetaju turci tj. maari bili bi u gornjem Potisju. (Glava XL)
susjedni su pak Turkom na istonu stranu Bugari gdje ih dijeli rijeka Istar, koga
i Danubijem zovu. Prema sjeveru su Peenezi, a vie prema zapadu Franci, a
prema jugu Hrvati (prije su tu bili Moravljani) Iz svih tih poglavlja u kojima se
spominju Hrvati ne moe se s veom sigurnou rei da se taj odlomak odnosi
na Hrvate u Dalmaciji (i Liburniji), a dio na one druge, Bijele Hrvate koji su jo
nepokrteni ivjeli pokraj Frangije, sjeverno od Bagivarije, a prema gorama
(Karpatima) susjedi su bili Turcima (Maarima). Ti su se Hrvati nalazili sjeverno
od Bavarske, to je tono jer je, iz bizantske perspektive, cijela Panonija bila dio
Bavarske i bavarske Istone marke, stoga su se ti Hrvati nalazili sjeverno od
Bavarske. Zapadno od Maara bili su Franci, a na istoku i ispod Dunava Bugari.
Spomenute gore su Karpati, a ne kako se u hrvatskoj literaturi esto pokualo
201
Povijesni izvori
pokazati slavonsko gorje. Ovdje zasigurno nije rije o tome da su dalmatinski

Hrvati susjedi, prema gorama, Turcima (Maarima). To car nije mogao napisati
jer je, oito, tada bilo poznato da Maari nisu drali cijelu Panoniju ve samo
njezin istoni dio, kako je lijepo naznaeno u glavi XLII. (od Dunava do Save) u
koju je, jasno je napisao, uao dio Hrvata. Stoga, da je napisao da su dalmatinski
Hrvati susjedi Turcima (Maarima) prema gorama s Maarima, to bi bila
neistina, osim ako se sve to ne bi figurativno shvatilo. A upravo su te gore
vrlo esto razmatrane, u arheolokoj literaturi, kao granica izmeu Hrvatske
i Ugarske u 10. st. Hrvati su negdje imali zajedniku granicu s Maarima jer
se dio stanovnitva njima razbjeao, ako nisu uskoili meu nekrtene Hrvate
koji su spomenuti kao susjedi Turcima (Maarima). Na kraju moemo zakljuiti
da se, osim to se spominje da su Hrvati uli u Ilirik i Panoniju, nijedan drugi
podatak iz DAI ne moe jednoznano objasniti, a i to na koji su nain uli u Ilirik
i Panoniju veliko je pitanje.
(Glava XLI) a tada dooe Turci i do kraja pogubie i osvojie njihovu
zemlju (Veliku Moravsku), u kojoj i sada domuju; a to je od naroda preostalo,
rastepe se i uskoi u susjedne narode: Bugare, Turke, Hrvate) i ostale narode
555 Kod tumaenja ovog poglavlja moemo ponovno postaviti pitanje o kojim
se Hrvatima radi, o Bijelim Hrvatima ili dalmatinskim Hrvatima? Obje su opcije
sasvim prihvatljive, ali nam ne pomau u rekonstrukciji onoga to se zaista tada
dogaalo s Panonijom.
Legitimitet postojanju maarske vlasti u Panonskoj nizini takoer je

dao bizantski car Konstantin Porfirogenet pa njemu maarska historiografija
posveuje veliku pozornost. U XXVII. poglavlju pie da, na ranijim boravitima
Langobarda, tj. u Panoniji, ive Maari. Maarski je teritorij u 10. st., prema
opisu u XL. poglavlju, poinjao kod Trajanovih vrata, tj. na erdapu i prostirao
se preko Singiduna (Beograd) do Sirmija (Mitrovica). U XIII. i XLI. poglavlju
navedeni su narodi koji su graniili s Maarima. U XIII. poglavlju stoji da su
susjedi Maarima sa sjeverozapada bili Franci, sa sjevera Peenezi, s juga
Velika Moravska, tj. Svatoplukova zemlja, a da su prema planinama graniili
s Hrvatima. Meutim, u XL. poglavlju stoji da su Maari na istoku graniili s
Bugarima, na sjeveru s Peenezima, na zapadu s Francima, a na jugu s Hrvatima.
Postavlja se pitanje tzv. june Velike Moravske jer je car-pisac dosljedno
razlikovao nekrtenu Moravsku i Svatoplukovu zemlju. Danas je veina
povjesniara sumnjiava prema postojanju tzv. june Moravske i slae se da je
ubikacija Velike Moravske prema jugu (uz srbijansku Moravu) obina pogreka

555
202
Prijevod prema: DAI, 2003, 102103. (I. faza) U XIII. p. - to bi bio opis to dre Maari
(Turci) na koncu 9. st. kad se nalaze u sjeveroistonom dijelu Karpatske kotline; (II. faza).
XL. p. - to je situacija kad dre veliki dio Panonske nizine (po. 10. st.), koja je nadopunjena
p. XLII. (od Dunava do Save) iz sredine 10. st. (III. faza), to se poklapa s p. XXVII, na ranijim
boravitima Langobarda. Vidi zemljovid: sl. 78.
u interpretaciji izvora.556 U DAI se navodi da su Maari bili podijeljeni u osam

plemena. U arheolokim nalazima nema potvrde toj tezi iako su prisutne velike
razlike u nainu pokopa izmeu razliitih groblja, ali ako se zna gdje se nalazi
vea koncentracija predmeta maarske provenijencije, jasno je da su moda
grupiranja takvih nalaza u pojedinim dijelovima Panonske nizine posljedica
grupiranja pojedinih plemena. U novije vrijeme, kao prostor koji su Maari drali
u 10. st., predstavlja se dio koji moemo opisati kao prostor uz donji tok rijeke
Rabe, sve do Neiderskog jezera na zapadu i obje obale Dunava, ukljuujui
dananju jugozapadnu Slovaku, odnosno Njitranski dukat kako se on spominje
u izvorima iza 11. st.557 Taj je dio proiren i pojedinanim nalazima prema
sjeveru, zapadu i jugu, a taj prostor se djelomino poklapa s onim prostorom
u koji su vjerojatno Maari uli jo kao franaki saveznici. Rije je o prostoru
sjeverno od Blatnog jezera. Nalazi odgovaraju onima s obala rijeke Kame, to
na neki nain govori u prilog ranijem doseljenju, tijekom druge polovine 9. st.,
i osnivanju naselja u Panoniji. Vei dio franake Gornje Panonije ne pokazuje
nikakvu vezu s Maarima. U velikom dijelu cijelog tog prostora moe se rei da
se sukobljavaju dva problema: slaba iskazljivost materijalne kulture 9. i poetka
10. st., koja se povezuje uz vrijeme franakog vrhovnitva nad spomenutom
provincijom, i neprisutnost, odnosno izostanak dokaza da je prostor juno od
Blatnog jezera bio naseljen od novog etnika prije sredine ili kraja 10. st. Taj
je problem jasno vidljiv u Gornjoj Panoniji, ali se moe preslikati i na Donju.
Jedan od lokaliteta gdje se vide predmeti maarske provenijencije iz ranog doba
njihove prisutnosti, uz juni rub Panonske nizine, jest Bagrua u Petoevcima kod
Laktaa. Predmeti pronaeni u grobu na tom lokalitetu nisu posljedica irenja
maarskog etnika, odnosno posljedica maarskog prodora dolinom rijeke Vrbas
prema Hrvatskoj, ve se moraju tumaiti drukije. Jedno od rjeenja jest da je
to dolo kao posljedica nekog sukoba s Maarima, pljakanjem njihova stanita,
trgovinom ili da su ih donijele izbjeglice koje su dole u doticaj s njima, a tada
bi se njihova domovina nalazila negdje na teritoriju koji su zauzeli Maari.558
U tom, za arheoloku struku vrlo vanom, metodolokom problemu, iskau tri
lokaliteta koji bi nam trebali pomoi u rasvjetljavanju prilika u tom vremenu.
Rije je o Zalavru, Ptujskom gradu i Loboru MBG. Sva su tri lokaliteta vrlo
kompleksna i pruaju nam istoznane podatke. ini se da danas imamo najvie
podataka o Zalavru i tamonjim lokalitetima, neto manje o Loboru koji jo

556
557
558
TAKCS, 2010, 4964. Vie je puta u knjizi naznaeno da se mora razluiti Velika Moravska
od june Moravske ili Moravije koja se prostirala dananjim srbijanskim Pomoravljem.
Obje Moravske imale su vanu ulogu u povijesti. Juna srbijanska Morava do dvadesetih
godina 9. st. bila je domovina Abodrita i Timoana, moda takoer dio etnikih Abodrita,
koji su morali ostaviti traga u tom prostoru i nakon to je njihova drava napokon unitena
od Bugarske i nakon to vie kao njihova domovina nee biti spomenuta u izvorima. Nije
iskljueno da se posebnost toga prostora, poznatog u izvorima kao tema Moravija, mogla
odrati i u kasnije doba.
TAKCS, 2006, 6798; TAKCS, 2007, 211252.
Da je rije o moguim izbjeglicama, zalae se eljko Tomii (TOMII; 2010, 134135).
203
Povijesni izvori
nisu objavljeni i o Ptujskom gradu koji su, veim dijelom, objavljeni. U Ptuju
je bio pouzdan prijelaz preko rijeke Drave i vjerojatno je postojao most kojim
su tekli pohodi prema Italiji. Dokumentirani su i staromaarski predmeti koji
se, takoer, mogu razliito tumaiti. Ono po emu se interpretacije sudbine
Ptuja nakon 900. razlikuju od interpretacije prilika u Zalavru jest to to
se smatra da je, ako je i bio privremeno zauzet od Maara (to se nikako ne
smije iskljuiti), zasigurno bio brzo vraen pod franaku upravu. Pokapanja
na groblju prestala su tijekom 11. st. Ptuj ne samo da je ostao pod franakom
upravom ve je postao jedno od vanijih uporita franake uprave izmeu
Rabe i Drave, prije svega uporite i posjed salzburkog nadbiskupa u Panoniji.
ini se da tu nema disonantnih tonova. Kod interpretacije nalaza iz Zalavra,
veinom se ide za tim da je on naputen ili uniten u vrijeme maarske doseobe,
ve oko 900. i da je potom dio mjesta (benediktinski samostan sv. Hadrijana)
ponovno obnovljen od vremena vladavine ugarskog kralja sv. Stjepana ili,
najprije, u vrijeme njegova oca, velikog vojvode Gejze. Ono to nesumnjivo
govori u prilog jasnom i neprekinutom kontinuitetu ivota u tom mjestu jesu
crkve koje nisu bile poruene i oko kojih se u kontinuitetu pokapalo barem do
poetka 11. st. Ista situacija ponovila se u Loboru u kojem se, u kontinuitetu,
grade crkve i obnavljaju na istoj poziciji do danas, a oko crkava se pokapalo sve
do sredine 19. st. U arheolokoj literaturi provlai se teza da je Zalavr doao
pod maarsku vlast ve poslije 900. Kod interpretacije nalaza iz Lobora, koji
se promatra kao sastavni dio Donje Panonije, to bi trebalo oekivati u vrijeme
vladavine ugarskih vladara vojvode Gejze ili kralja Stjepana, a prema maarskoj
ili hrvatskoj historiografiji najkasnije poslije 1090.-ih. Ptuj pak ne bi nikad ili
bi bio vrlo kratko, u doba najeih provala, pod Maarima ili u zoni njihova
utjecaja. Kako se na sve te tri pozicije, koje geografski nisu jako udaljene jedna
od druge, ponavlja gotovo ista ili vrlo slina situacija, oito neto u primijenjenoj
metodi i interpretacijama nalazita i predmeta nije dobro.
O vojvodstvu u Panoniji, koje je izrastalo na temeljima Ljudevitove Donje

Panonije i Braslavove Panonije s Blatnogradom, nitko drugi nita nije pisao od
suvremenika, ali to nije izoliran sluaj jer ni o mnogim drugim kneevstvima
i vojvodstvima, na rubu srednje Europe i u istonoj Europi, nitko nije pisao.
Prema povijesnim izvorima iz 10. st. spominje se da su Ilirikom i Panonijom
ovladali Hrvati, ali se isto tako spominje da su se nakon pohoda u tu istu
Panoniju Maari vratili. Donja Panonija i Blatnograd nisu bili zauzeti od Maara
u smislu da su kontrolirali teritorij nakon pohoda i pljaki. Nijedan povijesni
izvor ne spominje da je taj teritorij zadran od Maara, ali isto tako nijedan
arheoloki podatak to ne pokazuje. Naprotiv, jasno je vidljiv kontinuirani
nastavak ivota, kao da se maarska pustoenja i osvajanja uope nisu dogodila.
Najjunije dokumentirano arheoloko nalazite, gdje se nalaze predmeti i
karakteristian nain pokopa vezan uz naseljavanje nove populacije ili jakog
utjecaja na domicilno stanovnitvo, sluajni je nalaz s nekog bojnog pohoda
204
ili nalaz iz nama nepoznate epizode nalaz sluajnih predmeta staromaarske

provenijencije. Groblje na kojem je, moda, dolo do spajanja stare populacije s
novom jest Vrs jugoistono od Blatnog jezera. Zalavrska aglomeracija koja se
nalazila desetak kilometara zapadnije, ne pokazuje nikakve vidljive promijene,
to znai da se njihov nain ivota nije promijenio jer da se promjena dogodila,
zasigurno bi se neto pronalo. Tada nijedna crkva nije bila naputena ili
sruena. Identina je situacija s prostorom juno do rijeke Drave. Na groblju
u Petoevcima pojavljuju se predmeti staromaarske provenijencije, to se
moe razliito tumaiti, ali nikako ne prisutnou maarske posade u tom
dijelu Panonije. U Loboru MBG, kao ni u Zalavru, nema nikakvih promjena
u to doba. Predmeti maarske provenijencije pronalaze se ee na pravcima
kojima su Maari prodirali prema Italiji ili Bavarskoj. To vojvodstvo nije vie
bilo u otonskom Svetom Rimskom Carstvu, granica prema Bugarskoj nije se
promijenila, s njima su, istina, tada ratovali Hrvati pa nam ostaje samo vjerovati
da je bilo neovisno i/ili da je bilo vezano prijateljskim odnosima s Hrvatskom,
ali nije dio Dalmatinske Hrvatske jer se u popisu hrvatskih upanija to podruje
ne spominje, bez obzira na to to je bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu
promaknulo spomenuti neke upanije u hrvatskom zaleu.
Teritorij koji su zauzimali franaka Donja Panonija i Blatnograd bio je
poprilino velik i osim dijelova Panonije doista je zauzimao dijelove juno od
rijeke Save, dakle ne samo dijelove Panonije, ve i Ilirik. Gdje se nalazila juna
granica prema dalmatinskoj Hrvatskoj teko je rei. Nesumnjivo se ona mijenjala,
kao to su se mijenjale i granice Donje Panonije, no ona se, vrlo vjerojatno,
poklapala s junom granicom kasnosrednjovjekovne Zagrebake biskupije.
Termin regnum inter Savum et Dravum nije vezan samo uz meurijeje, jer se ni
sam civitas Sisak ne nalazi u spomenutom meurijeju ve juno od njega, kao
i rijeka Kupa. Na grobljima juno od rijeke Save pojavljuju se predmeti slini
onima u Dalmaciji. Posebno su indikativne jednojagodne naunice koje su ule
u modu moda na samom kraju 9., ali preteno tek od poetka 10. st., dakle,
upravo u promatrano doba. Jednojagodne naunice u graninim dijelovima
panonskog vojvodstva prema Hrvatskoj (prema Dalmaciji) ne mogu se povezati
s dogaajima o kojima je pisao Konstantin Porfirogenet, ali se mogu dovesti u
vezu s jakim naslanjanjem cijelog tog dijela panonskog vojvodstva na Hrvatsku.
Naalost, nakit pa ni drugi predmeti koji se tako rijetko nalaze na grobljima
kristijaniziranog puka u Panoniji i Dalmaciji ne mogu biti etniki pokazatelji.
Oni nas mogu uputiti na to da su Pokuplje, Potkozarje i Povrbasje pod jakim
utjecajem kako trgovine tako i sline mode kao i puanstvo u Dalmaciji, mogu nam
pokazati dokle see trgovina, kulturni utjecaji pa se moda mogu otvoriti i neke
druge teme, kao to su materijalne mogunosti tamonjeg puka, obiaji pokopa
u bogatom ruhu (vrlo bliske analogije su na groblju u ipuljiu kod Bugojna
koje je u dalmatinskoj Hrvatskoj i u okolici Knina), ali s veom sigurnou ne
moemo rei je li tamo pokopan Hrvat, neki drugi Slaven ili netko trei. Jake
veze s Primorjem i s Hrvatskom (posredno s Bizantom i njihovim dalmatinskim
205
Povijesni izvori
gradovima koja su vjerojatno ishodite tim izraevinama i gdje se nalaze

distribucijski i proizvodni centri) opet ne iskljuuju teoretsku dominantnu
prevagu hrvatskoga etnosa u koritenju tih proizvoda. Njihova naselja nalaze
se na granici Dalmacije i Panonije i na njih ima jaki utjecaj, moemo rei ipak
dominantni utjecaj, moda koja se proirila diljem Panonske nizine. Nita se vie
ne moe rei ni na temelju slinih antropolokih pokazatelja, nainu pokopa
ili slinih predmeta koji se nalaze u tom podruju te tvrditi da je rije o drugoj
populaciji. Hrvatima su se na njihovom putu i u zauzimanju nove domovine
vjerojatno pridruili ili su podvrgnuti i drugi Slaveni, moda su se na njihovu
teritoriju naselili Avari, Bugari ili neki od drugih naroda koji su drali taj teritorij
prije njih ili su im se u vrijeme seobe takoer pridruili. Tako razmiljamo i
o poecima franake kolonizacije (bavarska kolonizacija je posvjedoena u
zapadnim i sredinjim dijelovima Panonske nizine) i pretpostavljamo da je
ostalo predslavenskog kasnoantikog stanovnitva te da nije rije o uniformnom
narodu, jer takav ne postoji, koji bi se antropoloki razlikovao od svih ostalih.
Arheologija i antropologija nemone su kod preciznog odreivanja ljudi koji su
ve vie od sto godina bili pod franakim utjecajem i koji su mahom prihvatili
kranstvo od zapadnih misija pa se, zbog toga, slino ponaaju u prostoru.
Situacija, dakako, nije jednostavna i ne mogu se u to doba, na temelju arheolokih
pokazatelja, izvoditi neki posebni zakljuci o etnikoj pripadnosti - na graninoj
zoni kulturni se utjecaji mijeaju. Nesumnjivo je rije o tome da su Hrvati,
odnosno dio njih, iskoristili situaciju u nekom interregnumu koji je stvoren
potpunim kolapsom franake politike u Panonskoj nizini. Panonski Slaveni,
posebno plemstvo ve povezano rodbinskim vezama, iako dobro organizirani,
nesumnjivo su se zdruili s Hrvatima te se dio Hrvata iz Primorja poeo seliti
prema unutranjosti, ali to saznajemo ponajvie iz kasnijih izvora. Panonsko
vojvodstvo moglo se s hrvatskom pomoi odvojiti od Franakog Carstva.559
Nije iskljueno da je taj centrifugalni proces zapoeo ve od vremena vojvode

559
206
Donja Panonija danas je na zapadu razdvojena dravnom hrvatsko-slovenskom granicom,

to je posljedica toga to se dio panonsko-slavenskog prostora odvojio te nije ostao ili u
kasnijim osvajanjima nije pripao Franakoj dravi i njezinu nasljedniku Svetom Rimskom
Carstvu. To razdvajanje doprinijelo je sve veem udaljavanju kako politikom, kulturnom
tako i jezinom. ini se da nikako nije sluajno to se, na gotovo cijelom slavenskom
naseobinskom prostoru juno od rijeke Dunav, koje je cjelokupno, barem neko vrijeme,
bilo pod vrhovnom vlau Avarskog Kaganata (od 560-ih do oko 800-ih), a potom pod
Franakim Carstvom barem do prvih desetljea 10. st., razvio kajkavsko narjeje i jezik
od praslavenskog govora, danas jezik gotovo svih Slovenaca i dijela Hrvata. Podruje gdje
se rasprostiru kajkavski govori obuhvaa vee dijelovi dananje Slovenije, dio dananje
Austrije, velik dio sjeverne Hrvatske, dijelove zapadne Maarske i rubne dijelove Italije.
Je li se taj jezik razvio nakon dolaska u novu domovinu ili je cijela ta grupa razliitih
slavenskih grupa pomaknuta s ogranienog teritorija? Vrlo su zanimljive u tom smislu i
rasprave koje pokazuju kako se gubio slavenski identitet u krajevima koji su ostale pod
bavarskom, odnosno istononjemakom carskom vlau ili su doli pod maarsku vlast.
Tako se vidi, prema ispravama, da se slavenska imena koja su ea poetkom 9. st., sasvim
rijetka u 11. st.
Braslava i njegovih nasljednika. Podaci koje nam je predoio car Konstantin VII.
Porfirogenet u svojem djelu DAI, da se dio Hrvata odvojio i zavladao Ilirikom i
Panonijom, vjerojatno su toni. Nemamo razloga sumnjati u to jer je vojvodstvo
u sljedeem razdoblju vjerojatno ovisilo o hrvatskoj pomoi te je napad na
Hrvatsku, na sjeveru, zapoeo prijelazom rijeke Drave. Naalost to ne moemo
dokazati, a ako je to sve tako i bilo, pitanje je koliko se dugo odralo.
Sl. 78: Situacija u srednjoj Europi prema spisu DAI bizantskog cara Konstantina
Porfirogeneta. U zagradama na zemljovidu su naznaena poglavlja u DAI u kojima se
spominju razmjetaji naroda u razliita doba. Prostor koji su zauzeli Maari (1) i krajnji
zapadni doseg Peenega (2). Razliiti poloaj Turaka (Maara) na zemljovidu govori u
prilog tomu da se pisac sluio razliitim izvorima koji su potjecali iz razliitog vremena.
O utvrdama Zagreb, Poega i Vukovo (De castris Zabrag, Posaga et Vlcou)
Prema Gesta Hungarorum (O djelima Maara), koju je sastavio Anonim,

kazuje se da je, nakon to je pokorena cijela Hrvatska na povratku preko Petrove
gore, preavi Kupu i Savu, maarska vojska pod vodstvom Bulcsua, Lelea
i Betonda zauzela tri utvrde i to, nakon to su preli Savu, zauzeli su utvrdu
Zagreb,560 jaui odanle utvrdu Poegu i utvrdu Vukovo. Zatim su preplovili

560
KLAI, 1982, 21; GOLDSTEIN, 1995, 282284; CD III, 537; MARGETI, 2000, 294295.
207
Povijesni izvori
Dunav u Grkoj (Grkovoj) luci te stigli na dvor vojvode Arpada.561 Zbog naravi
Anonimova djela ti se podaci ne mogu uzimati kao sigurni tim vie to se oko
900. jo ne moe govoriti o zauzimanju zemlje, ve vie o pljakanju, ali prema
opisu pohoda to je tako trebalo izgledati.562
Dva su poloaja u sreditu dananjeg Zagreba (castrum Zabrag) bila
pogodna da se na njima podigne mjesto. To je biskupski Zagreb (Kaptol), okruen
potocima i movarama i Gradec, smjeten na povienom poloaju nekadanje
prethistorijske gradine.563 Oba su poloaja juni izdanci gorja Medvednice.
Gradec na neto strmijem mjestu u odnosu na Zagreb (Kaptol) koji je u skladu
s istodobnim utvrdama 9. st. na niem poloaju pa se pristup utvrdi i naselju
brani potocima, grabama i movarama. Prigodom ruenja Bakaeve kule ispred
zagrebake katedrale na Zagrebakom kaptolu, bez tonih okolnosti nalaza, u
Arheoloki muzej u Zagrebu dospjele su etiri tipoloki razliite naunice.564
Prigodom istraivanja uz franjevaki samostan na zagrebakoj Opatovini
pronaeni su ostaci dvaju ognjita i usitnjeni ulomci keramikih posuda koje
se mogu datirati od 8. pa sve do 13. st.565 Na irem gradskom podruju postoji
nekoliko ranosrednjovjekovnih nalaza pa je tako u zagrebakom Stenjevcu
istraeno groblje gdje su evidentirani pokopi od 10. st., a groblje traje i koristi
se u kontinuitetu do danas.566 U Zagreb Podsusedu, ispod burga Susedgrad,
pronaen je grob sa spatom datiran u rano 9. st.567 Na zagrebakom Jarunu

561
562
563
564
565
566
567
208
AGH, 1977, 43. p. / Zgrb, Pozsega s Valk vrak, 116, Anonymus trkp; ANDRI, 2005,
226.
MARGETI, 2000, 294295.
Dosadanja arheoloka istraivanja na Gornjem gradu nisu potvrdila postojanje

srednjovjekovnog naselja prije 12. st. Usp. MALCELJ, 1995, 67; MAI BUGAR, 2007,
182184 i HAG, passim. Na zagrebakom Gradecu pronaen je folis (follis) Justina II. i Sofije
(565. 578.). Taj nesigurni nalaz jedva moe biti dokaz o postojanju naselja u to doba
(VINSKI, 1960, 49; SIMONI, 1981, 155156). Ostaci drva pronaeni na istonom bedemu
datirani su metodom analize radioaktivnog ugljika C14 u godinu 679., a drugi u godinu
1171. Taj podatak spominje GOLDSTEIN, 1995, 288. Prigodom arheolokih istraivanja
na prostoru Muzeja grada Zagreba samostana klarisa definiran je bedem koji po nainu
gradnje i svojoj strukturi, nabijenoj ilovai, vrlo slii prethistorijskom bedemu otkrivenom
sa sjeverne strane gradine uz svetita Majke Boje Gorske u Loboru i vjerojatno takoer
bedemu pronaenom kod istraivanja srednjovjekovnog lokaliteta u akovakim Selcima
(MALCELJ, 1995, 67; FILIPEC, 2002, 1417; HRAK PAVLOVI, 2007, 1618). Slino je
graen zemljani bedem otkriven i na gradinama u Privlaci (Slavonija). Ispod dviju gradina
nalazi se veliko avarodobno groblje (MALCELJ, 1976, 127128), te nije iskljueno da je
utvreni prostor koriten u kasnoavarsko doba kao zaklonite.
VINSKI, 1952, 30, 5152, sl. 8; Zagrebakoj zvjezdolikoj naunici prostorno je najblia ona
naena u Velikoj Gradusi na Banovini (VINSKI, 1952, 30, sl. 7; PETRINEC, 128131); O nalazima
u Zagrebu: (VINSKI, 1960, 5455; SIMONI, 1994, 157; SOKOL 1996, 85; DEMO, 2007).
DEMO, 2007, 78, 2630.
VINSKI, 1958, 28, Tab. XVII, 9; SIMONI, 1981, 156; SIMONI, 1994, 153; SIMONI, 2004.
U Zagrebu-Krugama naena su etiri groba iz samog kraja 8. st. (VINSKI, 1960, 5354;
SIMONI, 1981, 163; SIMONI, 1994, 156157).
EPER, 1944, 204209, Tab. I; VINSKI, 1960, 50, 5254.
pronaena je spata datirana od druge polovine 10. do sredine 11. st.568 Nije
iskljueno, iako se na temelju dosadanjih istraivanja to ne moe sa sigurnou
dokazati, da je prostor oko zagrebake katedrale nastao na prostoru gradita iz
8. ili 9. st.569 O tome bi uz sluajne nalaze ponajvie govorio sam poloaj koji je
u skladu s promiljanjem prostora i smjetajem gradita na poloajima koji su
vrlo teko pristupani te se nalaze okrueni teko prohodnim terenom.
Poega (castrum Posaga) se nalazi na staroj prometnici koja spaja
zapadni dio meurijeja s onim junim, po sredini zemlje. Smjetena je uz
juni rub plodne, ocjedite kotline i imala je dobru privrednu podlogu za razvoj.
U sreditu dananje Poege nalazi se omanje brdo na kojem je bila podignuta
poeka srednjovjekovna utvrda, a ranosrednjovjekovni nalazi nisu pronaeni.570
Prometnica koja je prolazila Poekom kotlinom u pravcu istoka morala je biti
utvrena ili su se uz nju mogli nalaziti kue i naselja.571 U Mrsunjskom lugu u
Brodskom posavlju usred movare, podignuto je otprilike u isto vrijeme u 9. ili
10. st. utvrda. O tome svjedoe samo sluajno pronaeni predmeti (ostruga i
lijevana naunica) u slojevima mnogo kasnije krajike utvrde.572
Vukovar (castrum Vlcou) prvi se put spominje 1220. kao sredite
upanije (... in comitatu de Wolcou).573 Utvrda je stajala na dominantnoj toki s
koje su se izvrsno kontrolirali cijelo naselje, cesta u prodolini, luka i plovni putovi
na Dunavu i Vuki.574 O postojanju utvrde svjedoe ulomci ranosrednjovjekovne
naseobinske keramike naene na dunavskom bajeru (brijeg, obala i zemljite

RADI, 1991, 7785.
Od Poege prema akovu, uz staru rimsku cestu koja vodi od Levanjske varoi
(srednjovjekovna Nevna, moda Nena prema nesigurnoj ispravi iz 1092.) prema
akovakim Selcima (i dalje prema trbincima, ant. Certisiji) istraena je srednjovjekovni
poloaj na dominantnoj koti, zapravo na prethistorijskoj gradini. O tome vie: HRAK
PAVLOVI, 2007, 1618.
568
569
570
571
572
573
574
DEMO, 2007, 2630, 56, 121122.
1092. totam terram Posaga, castris Posoguar (DHA, 284; ANDRI, 2005, (Castrum
de Posega 1227., CD II, 264, Csnki, 1894; ADAMEK, 1977, 111; MIRKOVI, 1977, 47;
ANDRI, 2005, 225244.
VINSKI VINSKI-GASPARINI, 1950. Arheoloka iskopavanja provedena su na ulaznom

dijelu u utvrdu, napravljen je presjek kroz bedem te je istraeno sredinje uzvienje.
VINSKI VINSKI-GASPARINI 1950, slika na neoznaenoj stranici: srebrna naunica tzv.
tokajskog grozdolikog tipa, bronana naunica i prsten, sve otprilike 11. st. Ostruzi Zdenko
Vinski analogije vidi na groblju na Ptujskom gradu (9. ili 10. st.). Naalost vei dio vidljivih
ostataka gradita potjee iz puno kasnijeg vremena. Slina je situacija s lokalitetom u Sv.
Petru Podravskom koji je Z. Vinski naznaio kao mogue ranosrednjovjekovno gradite to
nisu potvrdila arheoloka istraivanja. VINSKI, 1949a, 326239, Tab. 12.
U izvorima se spominje: Castrum Valkow, Walkow 1231., 1244. 1462., Castrum Wolko
1263., Castrum Wlco 1264., Castrum Wolkow 1267., villa Wolkowar 1347., Castrum
Valkouar 1382., Oppidum Walkowar 1398. (CSNKY, 1894, 277; BSENDORFER, 1910,
168 i 179; KLAI, 1983, 5466; KLAI, 1984, 235241; BNA, 1998, 4445.
KARA, 1996, 250252, biljeka 26.
209
Povijesni izvori
pored obale) datirane od 10. do 12. st.575 Zanimljiv je nalaz ulomka keramikog
kotla iz Dunavskog bajera.576 On se moe povezivati s maarskim utjecajima
koji vrlo lijepo korespondiraju s pojedinim grobovima na groblju Vukovar
Lijeva bara.577 To je bio prvi takav nalaz keramike posude istonoeuropske
(staromaarske) provenijencije 10. st. u Hrvatskoj, a novi nalaz iz Beketinaca
Bentea (juno od Osijeka) pokazuje da sline predmete koje povezujemo uz
stepsko-nomadsko kulturno dobro treba oekivati i u drugim dijelovima koje su
drali Bugari, a koje su od njih preuzeli Maari.578 Groblje na redove na poloaju
Vukovar Lijeva Bara, gdje je istraeno 437 grobova, okvirno se moe datirati
u 10. do 11. st. i bilo je u upotrebi otprilike 50 do 60 godina.579 U enskim i
djejim grobovima pronalaeni su razliiti tipovi ukrasnih predmeta kakvi se
inae nalaze diljem Panonske nizine. Juno od rijeke Drave slinosti se mogu
nai na grobljima uz Dunav, u Bijelom Brdu i akovu. U mukim grobovima
nalazili su se predmeti dnevne upotrebe ili odgovarajui pribor, dijelovi i ukrasi
za pojas, a u nekoliko grobova i dijelovi bojne stepsko-nomadske opreme (luk,
vrci strjelica i tobolac) te pokop konja i konjskih kostiju.580 Iako je rije o
podruju koje su od tridesetih godina 9. st. kontrolirali Bugari, oito je tu rije
o pokopanim Maarima, koji su u tome mjestu uspostavili svoju vlast nakon

DEMO, 1996, 61, 93, sl. 61 [1-15]; DEMO, 2009a, 537.
MINICHREITER MARKOVI, 2013, 164165. Uz Vukovar (DEMO, 1996, 61, sl. 61 [1-15])
i akovo - lokalitet akovo upna crkva gdje je u zasipu djejeg groba 12 naen vrak
strjelice to je najblii nalaz koji polako popunjava prostor koji su vjerojatno u zadnjim
desetljeima 10. st., izmeu Drave i Save, zauzeli i zadrali Maari (FILIPEC, 2012, 154).
U prilog raspravi to su zauzeli Maari oko sredine 10. st. (ne prije od sredine 10., ali ni
poslije, od poetka posljednje treine 10. st) moda bi ili sluajni srebrni nalazi, komplet
za glavu i prsa, iz Donjeg Srijema iz Surduka (DEMO, 2014, 6768). Moda zvui malo
pregruba konstatacija Istvn Bne koji je apsurdnim nazvao konstataciju Zdenka Vinskog
(VINSKI, 1959, 99109) koji je bjelobrdsko groblje u Vukovaru Lijevoj Bari nazvao
starohrvatskim grobljem iako se tamo nalaze staromaarski ratniki grobovi (BNA,
1997, 348). Ta tvrdnja Z. Vinskog, koja se ne moe pratiti izvan vremena u kojem je nastala,
na tragu je onoga to je o tome pisao Toma Arhiakon koji je granice hrvatskog kraljevstva
proveo do Dunava (HS, 2003, 5455; RAUKAR, 1997, 118; BUDAK RAUKAR, 2006, 436).
U tom kontekstu vana su razmiljanja eljka Deme koji zauzea dananjeg hrvatskog
Podunavlja promatra u okviru maarskih provala prema Bizantu koje su zapoele u
drugoj treini 10. st. (934.), te su se nastavile 943., 959., 961. te su okonane 970, dakle
one su zapoele nakon teoretske vladavine hrvatskog kralja Tomislava (priblino 910.
928.) nad vukovskom utvrdom (DEMO, 2009a, 557). Nije nam poznato jesu li Hrvati nakon
pobjede nad Bugarima i njihovim voom Alogoboturom ostvarili kakve teritorijalne
dobitke na tetu Bugara. U skladu sa svime time onda groblje ispod vukovske utvrde moe
biti starohrvatsko groblje, kao to to moe biti groblje ljudi iz name sada neke nepoznate
Sklavinije (DEMO, 2009a, 556557).
575
576
577
578
579
580
210
DEMO, 1996, 61, sl. 61 [1-15].
VINSKI, 1955, 231255; VINSKI, 1970, 74; DEMO, 1996; DEMO, 2005, 7789; DEMO,
2009; DEMO, 2009a.
VINSKI, 1955, 231255; VINSKI, 1959, 99109.
VINSKI, 1955, 231255; VINSKI, 1970, 74; DEMO, 1996; DEMO, 2005, 7789; DEMO,
2009; DEMO, 2009a.
to su Bugarima preoteli Sirmijsku Panoniju. Deltoidna strjelica pronaena je

u akovu kao najzapadniji nalaz u meurijeju koji govori u prilog tezi da je
istoni dio meurijeja bio naseljen ljudima koji su kod pokopa poeli prilagati
strjelice ili da su domicilni ljudi, pod utjecajem doseljenika, poeli prilagati
predmete. Slini predmeti bojne opreme, pojedinani ili cjeloviti, mogu se
pronai diljem Panonske nizine pa tako sjeverno od Blatnog jezera i sjeverno od
donjeg toka rijeke Drave u dananjoj Slavoniji i Srijemu. Na groblju Vukovar
Lijeva Bara pronaen je zlatnik Konstantina VII. Porfirogeneta, kao privjesak u
grobu. U grobovima su, u sekundarnoj upotrebi, pronaeni prapovijesni, antiki
i kasnoavarodobni predmeti.581
Sl. 79: Ptuj Ptujski grad. Predmeti iz groba 193 (prema: KOROEC, 1950. sl. 49).

581
DEMO, 1996; DEMO, 2009; DEMO, 2009a.
211
Povijesni izvori
b) Drugo doba od 955. do 1000. nova upravna podjela Panonije

Porazom maarske vojske na Lekom polju (bitka kod Augsburga),
10. kolovoza 955., zapoelo je novo doba na istoku Franakog Carstva. Glavni
neprijatelj bio je poraen i u sljedeim desetljeima pokuao se organizirati
prostor koji je zadran pod neposrednom vlau, ali isto se tako pokuao vratiti
izgubljeni teritorij i ponovno proiriti utjecaj na narode koji su se nalazili istono
od Carstva (Konstantin Porfirogenet spominje da Bijeli Hrvati priznaju vlast
cara Otona). U tome dobu nijedan izvor ne spominje Donjopanonsko kneevstvo
ni njegove vojvode ili upravitelje. Vlada potpuni muk, ali se spominju neki
posjedi u zapadnom dijelu negdanjeg vojvodstva pa e se iz tih podataka ipak
neto moi iitati. Kljuni dogaaj za panonsku povijest jest formiranje niza
graninih grofovija 976. uz granicu od sjeverne Italije do Bavarske. Od sjevera
prema jugu protezale su se Istona marka, Karantanska marka, Podravska
marka, Savinjska marka, Kranjska marka, Istarska marka, Furlanska marka i
Veronska marka. Time su stvoreni preduvjeti da se najprije zatiti prostor koji
je ponajvie stradao u okrajima uslijed maarske provale i pustoenja te da se
steknu dobre pozicije da se vrati izgubljeni franaki teritoriji. Tim osnivanjem,
njihovom organizacijom i upravnom podjelom de facto se priznalo da je sve
istono od spomenutih marki zapravo izgubljeno. Granice graninih grofovija
koje okruuju Carstvo otprilike nam pokazuju to je ostalo od negdanje Avarije
u okvirima Franake, a to je ostalo izvan. Negdanje franake provincije,
Dalmacija (i Liburnija, Dalmacije) i Donja Panonija s Blatnogradom ostale
su izvan tih podjela. Sjeverno od Blatnog jezera i sjeverno od Dunava, sve do
rijeke Morave na zapadu, zauzela su maarska plemena. Sjeverno od maarskih
plemena zaposjednutog podruja stvorene su pretpostavke za razvoj eke i
Poljske. Godine 973. maarski je vojvoda Gejza sklopio mir sa carem Otonom
I. (962. 973.). Tada je primio prvog biskupa za Panoniju monaha Prunvarda
(Prunward/Brun) iz Sankt Galena.582 Tu misiju trebao je poduprijeti i biskup
iz Passaua koji je krivotvorinama elio pokazati da je Panonija, tj. Avarija
pripadala njegovoj nekadanjoj nadbiskupiji Lorch. Salzburki nadbiskup

582
212
O tome da su Maari u vrijeme vojvode Gejze primili kranstvo izvjetava i Toma

Arhiakon (KLAI, 1976, 108). Sedamdesetih godina 10. st. proizvodi se vie krivotvorina.
U ispravi iz 973. salzburkoj nadbiskupiji potvruju se razliita feudalna prava na
posjedima i posjedi u Gornjoj i Donjoj Panoniji (KOS, 1906, 341, br. 446). Oko 973. ili 974.
spominje se podjela izmeu biskupije Lorsch (Laueracum (Lauriacensi ecclesiae) u Gornjoj
Austriji) i salzburke biskupije, pri emu jurisdikciju nad Gornjom Panonijom zadrava
Salzburg, a nad Donjom Panonijom i Mezijom biskup Lauriacensi ecclesiae, gdje su Avarija
i Moravska i gdje je u staro doba bilo sedam biskupija (KOS, 1906, 342, br. 447). Vjerojatno
je rije o krivotvorini. Iz oko 974. potjee pismo biskupa Pilgrama upueno papi u vezi s
pokrtavanjem Maara, a u kojem se spominju i mnogobrojni kranski zarobljenici koji
tada slobodno mogu krstiti djecu (KOS, 1906, 343, br. 448).
Fridrich je osujetio te namjere jer je i sam imao interes u tom prostoru.583

Godine 973. car Oton II. (973. 983.) darovao je bavarskoj biskupiji Freising,
posjed u grofoviji Kranjskoj, tada dijelu Karantanije. Sedamdesetih godina 10.
st., u slovenskom dijelu kasnije tajerske, formirana je grofovija grofa Rachwina
(jugoistono od Pohorja izmeu Vitanja, Maribora i Ptuja), odnosno Savinjska
grofovija (comitatus qui dicitur Sovuina).584 Do bitke na Lekom polju (bitka
kod Augsburga), 10. kolovoza 955., ne moe se govoriti o nekoj organiziranoj
maarskoj vlasti u Panoniji, ona e se poeti stvarati tek u desetljeima poslije
spomenute bitke.
Salzburkoj je nadbiskupiji rimsko-njemaki car Oton II. 977. i 982.
potvrdio ispravu koju je navodno izdao Arnulf 860. Salzburkoj crkvi, a u kojoj
se nabrajaju vlasnitva i posjedi u Karantaniji i bavarskoj Istonoj marki.585
Iako je isprava nesumnjivo krivotvorina iz druge polovine 10. st., njezin je
sadraj u povijesnom kontekstu pouzdan. 586 Nemamo razloga sumnjati u to da
je salzburki nadbiskup polagao pravo na mnogobrojne spomenute posjede,
pitanje je samo zato ju je ba u drugoj polovini 10. st. neki, vrlo inteligentni
krivotvoritelj, dao na potvrdu caru Otonu II. Logino bi bilo pretpostaviti da se
tada crkva nadala da e vratiti posjede koje je imala na prostoru koji je tada,
moda, bio izvan domaaja vlasti cara Otona II., uz mnoge druge posjede koji
su ostali na franakom teritoriju. U isto su se doba proizvodile druge razliite
krivotvorine, to je oito bila posljedica nekog realnog stanja i oekivanja. To
se sve zbivalo nakon poraza maarske vojske na Lekom polju 955., ali takoer
poslije ustanovljavanja graninih grofovija koje su imale za zadau ne samo
zatiti ono to je preostalo pod neposrednom vlau Carstva nego vratiti i
proiriti vlast na okolni teritorij. U spomenutoj ispravi spomenuti se lokaliteti
koji se prostiru juno od linije rijeka Raba (ad Rapam) Savarija (ad Sabariam
civitatem, ad siccam Sabariam) Blatnograd u kojem se spominje benediktinska
opatija sv. Hadrijana o kojoj e biti jo rijei (ad Mosap[urc]h abbaciam, ubi
sanctus Adrianus martir Christi requiescit), pa sve do Peuha (ad V aecclesias).587
Posjedi su se nalazili juno od te linije koja je, kako to pokazuju arheoloka
istraivanja, bila izvan zone koju su naselili i vjerojatno tada drali Maari.
Arheoloki nalazi, naalost, ne mogu rei to se dogaalo na tom prostoru.
Najstarija oltarna pregrada iz predromanike crkve u Loboru tada je, otprilike,
bila zamijenjena novom, a stara je stradala u poaru. Zemlja, oito, nije bila
u depresiji kad su bile mogue takve investicije. Zasigurno je tada postojala
realna mogunost da se vlast ponovno uspostavi ili, to je takoer mogue,
da je ona bila kratkotrajno vraena na, u ispravi spomenutom, prostoru pa je,

GYRFFY, 1995, 103 i 105.
KOS, 1906, 221226, br. 296; KOS, 1969, 83; GRAFENAUER, 1970, 159; ZWITTER, 1953,
221; TIH, 1996a, 539540.
583
584
585
586
587
KOSI, 2002, 4546. U nastavku donosimo izliste izvora prema istome autoru.
KOS, 1906, 354356, br. 460; 366369, br. 473.
KOS, 1906, 354356, br. 460 i 375378, br. 482.
213
Povijesni izvori
stoga, bilo vano osigurati pravnu osnovu za daljnje akcije. To je jedina isprava
koja nas, u drugoj polovini 10. st., vraa na stanje iz sredine 9. st., ali naalost
rije je o krivotvorini. Bilo bi vrlo neobino da je car Oton potvrdio posjede
koji su se nalazili izvan njegove jurisdikcije. To je bilo vrijeme rekonkviste, a
moda se upravo s tim vremenom trebaju povezati ve vie puta spomenuta
zbivanja u kojima se dio Hrvata odijelio zavladao Ilirikom i Panonijom. U isto
vrijeme maarska plemena, u vrijeme vladavine vojvode Gejze pritisnuta od
Svetog Rimskog Carstva, poela su se organizirati. Nije iskljueno da je upravo
taj pritisak doprinio zbliavanju Donjopanonskog vojvodstva i nove maarske
drave u Panoniji.
Do sredine 10. st. pojavila su se mnogobrojna groblja i naselja to je,
nesumnjivo, bio znak demografskog oporavka cijele zemlje. Moe li se taj
novi, prema predmetima u grobovima vidljivi narataj, povezati samo uz
demografski rast ili i uz doseljenike te ih povezati s Maarima, pitanje je koje se
kroz arheoloku literaturu provlai ve gotovo sto godina. Najvanije je pitanje
kontinuiteta, odnosno postojanja veza tih groblja s onima karolinkog horizonta.
U zapadnom dijelu Panonije mogue je uspostaviti kontinuitet na pozicijama
poput Zalavra, Ptujskog grada, Petoevaca, Lobora, a moda i na nekim drugim
izmeu kraja 9. i druge polovine 10. st. Da su ta groblja analizirana na poetku
stvaranja slike i kronoloke shema tzv. bjelobrdske kulture, ne bi bilo mogue
postaviti tezu da groblja novog horizonta poinju tek sredinom ili u posljednjoj
etvrtini 10. st. Istina, na mnogim pozicijama u zapadnom dijelu Panonije
poinju pokopi na grobljima upravo negdje oko toga vremena, ali statistiki
gledano podjednak je udio onih koji poinju prije i onih koji poinju poslije.
Meutim, ipak je normalno da je vie onih koji poinju poslije, jer svakako treba
pomiljati na to da se broj ljudi s vremenom umnoio.588 Jedan je dio stanovnitva,
nesumnjivo, pristigao, a to se vidi prema drugaijim obiajima kod pokopa
mrtvih, prije svega unoenja razliitih predmeta poput posuda opreme, pokopa
konja i konjske opreme, pojave predmeta tipinih za istonu Europu, primjerice
dvodijelnih srcolikih privjesaka, naunica levedijskog tipa itd. Dolo je, dakle, do
povrata obiaja kakvi su nestali do druge polovine 9. st. Maarska pustoenja
i zauzimanje dijela Panonske nizine doveli su do odreenog pomicanja
stanovnitva pa se u pojedinim dijelovima zemlje mogao pojaviti nain pokopa
koji je teorijski mogao opstati u nekim drugim nekristijaniziranim ili slabo
kristijaniziranim dijelovima franake Panonije ili istonih dijelova Karpatske
kotline. Nesumnjivo je da, u drugoj polovini 10. st. ili jo poslije, potkraj 10. ili
tijekom 11. st., poinje pokapanje na mnogobrojnim pozicijama koje se mogu
povezati s onima koji su se pokopali u sveanoj nonji pa onda postoje nalazi
u grobovima. U grobljima i misijskim, kao i upravnim sreditima u Zalavru i
Loboru takoer se pojavljuju predmeti vezani uz novu modu koja je zahvatila

588
214
Rije je openito o relativno malom uzorku, kao i grobljima na kojima nije jasno kad tono
poinje pokapanje. Ili je istraen samo jedan dio ili je rije o relativno starim arheolokim
istraivanjima.
velik dio srednje Europe, a ne samo Karpatsku kotlinu u koju se smjeta tzv.
bjelobrdska kultura. Istina je da se, od regije do regije, mijenjao repertoar
predmeta i moda njihova noenja. Kad se pogleda prostor Donje Panonije, tada
se jasno uvia da je u zapadnim krajevima bio poprilino jak sjevernotalijanski i
bavarski utjecaj s pojavom materijala, predmeta i tehnika vezanih uz taj prostor,
pa se tako pojavljuju predmeti na kojima je ukras izveden urezivanjem i nakit
na kojem se pojavljuje emajl i razliiti predmeti tipini za otonsko vrijeme. to
se ide vie prema istoku, sve se vie pojavljuju predmeti i nonja na kojoj se
pojavljuje iani nakit. On se nalazi ve u kasnoavarskom vremenu, a na nekim
se pozicijama pojavljivao tijekom 9. st., a potom se napokon posvuda proirio
od 10. st. Sisak se pojavljuje kao radioniko sredite, a na to upuuje kalup za
lijevanje predmeta, no ondje se lijevaju predmeti (grozdolike lijevane naunice,
kriii) kakvi se distribuiraju, prema nalazima u grobljima, meu panonskim
stanovnitvom. Nije mogue dokazati da se u Sisku proizvodio filigranski nakit
kakav se obino distribuirao diljem Dalmacije.589 Vrlo je zanimljiv nalaz kalupa
za lijevanje jagodastog privjeska iz Nagyrcsea u Zaladskoj (Zalskoj) upaniji
gdje je otkopano naselja datirano u drugu polovinu 9. i sam poetak 10. st., a
unutar kojeg su pronaene radionike jame i pei.590 To je jo jedan dokaz da se
lijevanje sitnih predmeta za svakodnevnu uporabu moglo odvijati i u krajevima
u kojima nije bilo stare radionike tradicije, ve je bio prisutan samo majstor
(majstori) koji je opskrbljivao trite potrebnim predmetima. Uostalom, pojava
lijevanja, odnosno kopiranje filigranskih predmeta lijevanjem, vezana je uz
zadovoljenje trita pojedinim, traenim, predmetima koji se vie nisu mogli

589
590
Prigodom jaruanja rijeke Kupe na pristanitu 1912. pronaen je kalup za lijevanje od

ukastog vapnenca, na kojem se nalaze urezana grozdolika naunica s jedne i kri s
druge strane (VINSKI, 1970, 5053, Tab. III, 14). Naunice lijevane na sisakom kalupu
izraavaju rustikalno obiljeje, a sline se pronalaze irom Panonske nizine. U rijeci Kupi
pronaeno je i nekoliko neuspjelih lijevanih naunica (VINSKI, 1970, 49, Tab. III, 5-8).
Kalup i neuspjeli primjerci svjedoe o tome da je proizvodna aktivnost nastavljena i u
10. i 11. st. (HORVAT, 1954, 99101; VINSKI, 1970, 4849, Tab. I, 5-12). U Sisku je naen
dvodijelni srcoliki privjesak. Zanimljivo da se radi o tipu kakav dosad nije pronaen u
Hrvatskoj (ukras podsjea na privjeske Deminog tip 13 (DEMO, 1983, 288) i Blintovog
tip Ia (BLINT, 1991, 123). Datiraju se prema Csandu Blintu okvirno u 10. i 11. st. .
Demo je takoer pretpostavio da su se u Sisku lijevali dvodijelni privjesci, a s pojavom
i egzistiranjem dvodijelnih privjesaka, prema njegovim zakljucima, treba raunati, ako
ne oko sredine, onda svakako u drugoj polovini 10. st. (DEMO, 1983, 278) Nita se ne
zna o tome je li obnovljena metalurka proizvodnja, kao ni jesu li reaktivirani rudnici u
graninom podruju izmeu Panonije i Dalmacije (Zrinska gora, Trgovska gora, Japra).
U ruevinama Siscije moglo se nai dovoljno metala za potrebe lijevanja i openito
proizvodnje manjih, pa i ukrasnih predmeta. Toma Arhiakon u Historia Salonitana,
Anonymus Belae regis notarius u Gesta Hungarorum i imun de Kza (Simon de Kza)
u Gesta Hunnorum et Hungarorum spominju kao mjesto bitke s kraljem Petrom 1097:
Petergoz, Alpes Ferrae, Alpes Fereas, montibus qui Gozd dicuntur i Patur Gozdia. Posredno
ili ne eljezne ili Gvozdene gore moda govore o ranijem crpljenju ruda s tog podruja,
barem prije kraja 11. st. Ako bi se tako mogli interpretirati ti nazivi gora (MARINOVIUZELAC 1972, 4961).
STRAUB, 2004, 524, sl. 10,1.
215
Povijesni izvori
nabaviti na drugaiji nain, primjerice trgovinom ili zato to ih radioniki centri

vie nisu proizvodili ili je prekinuta trgovina ili su uniteni proizvodni centri, a
postojala velika potreba za zadovoljavanjem trita. U pojedinim zajednicama
uporaba nekih predmeta zadrala se dulje od ostalih, stoga je ponekad
vrlo teko pratiti dokad su pojedini nakitni oblici bili u upotrebi. U junim
dijelovima Donje Panonije, koji su bili okrenuti prema Dalmaciji, pojavljuju
se predmeti kakvi se esto nalaze u priobalju.591 To je situacija kakva se moe
pratiti od Pokuplja (rnomelja) pa sve do Povrbasja.592 Vrlo se esto na tom
mikro prostoru mogu uoiti razlike u pokapanju zajednica.593 Tako se, recimo,
groblje u Mahovljanima razlikuje od groblja u Bagrui u Petoevcima, iako su
navedena groblja meusobno udaljena samo oko 3 km.594 U Mahovljanima
nisu pronaeni grobovi s ostrugama, ukrasnim gumbima ili nekim drugim
luksuznim predmetima koji obiljeavaju visoki stale, a postoje razlike u

591
592
593
594
216
Prema Maji Petrinec, groblja sjeverozapadne Bosne pokazuju veliku srodnost s grobljima
rane faze tzv. bjelobrdske kulture smjetenim u zapadnom dijelu savsko-dravskog
meurijeja te upuuju na Sisak kao radioniko sredite i to ne samo za proizvodnju
nakita koji je posve slian onom s ueg podruja Hrvatskog Kneevstva ve i raznih inaica
lijevanih naunica svrstanih u ranu fazu tzv. bjelobrdske kulture, a zapravo su prisutne
samo na grobljima ueg naznaenog podruja izmeu Drave i Save (PETRINEC, 2009,
229237; PETRINEC, 2012, 111). U bronci lijevana etverojagodna naunica iz Cetingrada
pronaena u Dalmaciji esto se povezuju s onima u Panoniji (VINSKI, 1970, 4950, sl. a).
Groblje u rnomelju u Beloj Krajini (Slovenija) vrlo je zanimljivo jer su na njemu, uz
s-kariice i volinjsku lijevanu naunicu, pronaene dvije jednojagodne naunice (RIBAR,
1961, 8688, sl. 3, 3 i 4, 1; DULAR, 1985.). To je najsjeverozapadniji zabiljeeni nalaz
takvog nakita koji se vee uz nonju kakva se pojavljuje uz jadransku obalu. No to je
oblik jednojagodne naunice kakav se pojavljuje openito pred kraj njihova naaa
u grobovima u 11. i poetku 12. st. Vinko ribar datirao je predmete u 10. i 11. st. i
pretpostavio stariji horizont (Bled I, prema Josipu Kastelicu), a pronaene je predmete
vezao uz tzv. ketleku ili bjelobrdsku kulturu (RIBAR, 1961, 8889). U Batkoviu
Jazbine kod Bijeljine naena je u pokusnom rovu srebrna bikonina jagoda. Ona je mogla
biti dio jednojagodne ili etverojagodne naunice (REMONIK, 1977, 272273, Tab. XI,
11). Analogije joj se mogu nai diljem Dalmacije, tako u Mogorjelu (REMONIK, 1951a,
243, Tab. I,6; MILETI, 2001, 8, kat. br. 54) ili Koljanima kod Vrlike (PETRINEC, 2009,
217, sl. 111). O tome pie i Vladimir Sokol u poglavlju XI. u kojem razmatra nekropole
prijelaznog primorskohrvatskog i slovinjskohrvatskoga bjelobrdskog tipa izmeu planina
i rijeke Save (SOKOL, 2006, 173177).
Prema Maji Petrinec, groblja iz sjeverozapadne Bosne jasno svjedoe o tome da je ve od
prve polovine 10. st. taj teritorij bio pod politikom vlau hrvatskog vladara (PETRINEC,
2009, 229237; PETRINEC, 2012, 111). Osobito su u tom smislu zanimljiva groblja na
granici izmeu Dalmacije i Panonije koja iako su pripadala u antiko doba Dalmaciji u
srednjem vijeku pripadaju Panoniji, ako je suditi prema tome to su sve to lokaliteti koji
su pripadali srednjovjekovnoj Zagrebakoj biskupiji, u dolini Povrbasju i okolici Prijedora:
KOROEC-VRAKO, 1942, 271280; REMONIK, 1951, 241270; MILETI, 1957, 263
265; MILETI, 1963, 155178; MILETI, 1967, 81154; MILETI, 1971, 23; MILETI,
1980, 137181; MILETI, 1980a, 287305; ERAVICA, 1986, 124196; MILETI, 1989,
175200; SOKOL, 2006, 175176 (pregled opih skupina).
MILETI, 1967, 81154; MILETI, 1971, 23; MILETI, 1980, 137181; MILETI, 1980a,
287305; ERAVICA, 1986, 124196; MILETI, 1989, 175200.
predmetima vezanim uz svakodnevnu nonju. Pojedini nakitni oblici pojavljuju

se na jednom groblju, a na drugom ih nema ili je neki nakit zastupljeniji na
jednom groblju u odnosu na drugo. Podosta je teko prihvatiti da, iako nisu
nastala u isto vrijeme, premda se ipak bar donekle dodiruju, u istom polju, na
tako malenoj udaljenosti, ive dvije razliite zajednice, iako to nije iskljueno jer
takvi primjeri postoje, a zabiljeeni su u etnografskim istraivanjima. Jedino je
sigurno da se na spomenutim grobljima dugo nije pokapalo.595 Ali bez obzira na
razlike u predmetima, rije je o zajednicama koje su svoje mrtve pokapale na
vrlo slian nain, pri emu pokojnice pokapaju u (sveanoj) nonji s ukrasnim
predmetima, a pokojnike takoer u sveanoj nonji, ali koja je liena metalnih
ukrasnih predmeta (izuzetak su eventualno ostruge). U Gomjenici Baltine
bare su pronaene velike, bogato ukraene jednojagodne naunice, ovoidne
jagode, razliite aplike, kotani recipijenti, i ostruge te razliiti drugi predmeti.
Taj lokalitet vrlo slii prema nainu pokopa drugim starohrvatskim grobljima
u Dalmaciji. Na groblju nema grozdolikih naunica nalik onima u Bagrui
u Petoevcima.596 Vrlo esto groblja na redove nisu imala dug kontinuitet,
to upuuje na selidbe stanovnitva na nove pozicije iz nama nepoznatog
razloga ili, to je moda samo teorijska, ali vrlo mogua pretpostavka, poinju
pokapati svoje mrtve na upnim grobljima oko crkava.597 U sadanjem stupnju
istraenosti ne moe se razrijeiti je li bilo mogue takav proces provesti bez
jake sredinje vlasti. U ranijem je vremenu takvo to na sebe preuzela franaka
uprava. U sluaju Donje Panonije, koja nesumnjivo od sedamdesetih godina nije
vie pod Franakom, morala je to na sebe preuzeti neka druga uprava pa se
otvara pitanje mogueg osnutka biskupije za taj prostor. Ostaje naravno i dalje
otvoreno pitanje kako to da zajednica u Bagrui u Petoevcima premjeta svoje
groblje uz crkvu, a zajednica u Mahovljanima upravo tada (ili neto malo prije)
osniva svoje groblje na ledini.

595
596
597
TOMII, 2000a, 2566, Tab. 3; MILETI, 1989, 175200; TOMII, 2000. 142161;
ERCEGOVI, 1960, 251, Tab. IX, 4546; PETRINEC, 2012, 110.
MILETI, 1980, 149.
Vladimir Sokol je napisao: Ukapanja na grobitima bez crkve kao Bijelo Brdo Klotar Ivani,
Vukovar ili sjevernije u Maarskoj u Halimbi i Maju itd. prestaju,, na prijelazu XI. u XII.
stoljee, ili u prvim desetljeima XII. Razumljivo je da se ukopite seli nekamo uz najblii
(novi-stari) sakralni objekt. Za vremensko trajanje tih nekropola bitne su uredbe dvaju
maarskih kraljeva, Ladislavova (1077. 1095.), koja odreuje pokapanje kod crkava za po
desetak sela, i Kolomanova (1095. 1116.) uredba in atris ecclesiarum One uspostavljaju
novu prostornu organizaciju kasnosrednjovjekovnih grobita, smjetajui ih uza sakralne
objekte (TOMII, 1999, 48). Sancti Stephani decretorum liber secundus: I. De regali dote
ad ecclesiam. / Decem vill cclesiam edificent, quam duobus / mansis totidemque mancipiis
dotent, equo et iumento, sex / bubus et duabus vaccis XXX minutis bestis. / Vestimenta vero
et coopertoria rex provideat, presbiterum et / libros episcopi (Szent Istvn, Szent Lszl s
Klmn korabeli trvnyek s zsinati hatrozatok forrsai, L. Zvodszky, Budapest, 1904.).
217
Povijesni izvori
Sl. 80: Panonija u vrijeme vladavine ugarskog kralja Stjepana I. (kralja Panonije).
U historiografskoj literaturi provlai se misao da su Maari nesumnjivo

ve vie desetljea naseljeni u Panonskoj nizini pa i u franakoj Gornjoj Panoniji,
ve tada bili zauzeli velik dio onog franakog teritorija koji e, prema povijesnim
izvorima, drati iza 11. st. (teritorij istono od Beke kotline, Devinskih vrata
i rijeke Morave sve do Karpatskog gorja na sjeveru i istoku te rijeke Dunava
na jugu). Drugi pak smatraju da je to zauzimanje ipak teklo postupnije, a da
je uznapredovalo poslije 955., a posebno u posljednjim desetljeima 10. st.
kad moemo govoriti o utemeljenju maarske drave u vrijeme vladavine
velikog vojvode Gejze. Arheoloki nam predmeti ne pruaju jednoznanu sliku.
Bogati ratniki grobovi i pokopi s konjem tzv. Hampelove grupe IVa i grobovi
s materijalom ije je porijeklo s istone strane Karpatske kotline pokazuju
218
nam da je granica daleko na od rijeke Drave.598 Grobovi tzv. Hampelove grupe

IVb, prema ondanjem romantiarskom razmiljanju grobovi obinih ljudi,
pokazuju nam da se utjecaj novog etnika, koji je unio mnotvo novih predmeta
u svakodnevnu nonju tamonjih ljudi, podosta osjea na terenu.599 Danas vie
nitko ozbiljan ne razmatra postavke druge polovice 19. i poetka 20. st. koji su
dobili svoje mjesto u monumentalnom Hampelovom dijelu. No ipak neto od
svega toga unato kritikama i dijametralno suprotnim razmiljanjima manjevie slavenskih arheologa iz srednje Europe i raspravama koje su obiljeile
cijelo 20. st. se odralo. Pojedini autori, suprotno nedostatku tipinih stepskonomadskih groblja i pojedinanih pokopa na velikim grobljima na redove, kao
i konteksta koji bi pojedince ili grupe povezao sa slinim ivotnim miljeom to
ih obiljeavaju europske i srednjeazijske stepe, svaki arheoloki predmet s tog
prostora povezuju s novim etnikom, to je naravno mogue, ali ipak je teko
dokazivo. Zbog kronoloke slike vezane uz tzv. bjelobrdsku kulturu posve
uoblienu tek poslije sredine 10. st. a vrlo prepoznatljive dobro i novcem
datirane nakon 1000., situacija je jo kompliciranija. vrlo esto se poetak tzv.
bjelobrdske kulture datira oko sredine ili u zadnju treinu 10. st. To je upravo
vrijeme kada pomalo nestaju bogati pokopi sa stepsko-nomadskim obiljejima
i kada je sve manje predmeta vezanih uz istonoeuropsku i srednjeazijsku
produkcijom. Rije je vrlo esto i o zastarjelim razmiljanjima prema kojima je
tzv. tokajska ostava, bez obzira na to to je s vremenom postala korumpirana
i deklasirana i vie je nitko ne spominje, jo uvijek ostavila traga u datiranju
poetka tzv. bjelobrdske kulture poslije sredine 10. st. Naime, ako nema groblja
i naselja koja bi popunila panonski prostor u prvoj polovini 10. st., onda se
nesumnjivo ne moe govoriti o kontinuitetu stanovnitva, ve se svi, ili gotovo
svi, predmeti moraju vezati uz novodoseljeno stanovnitvo. Nema sumnje da se
mnoga groblja bez crkve i groblja na redove upravo tada osnivaju. To se poklapa
s dva paralelna procesa, a oni se manifestiraju u ponovnom jaoj pojavi metalnih
predmeta u grobovima i laganim prestankom pokopa na malim rodovskim
grobljima gdje se prema predmetima i nainu pokopa pokapalo novo pristiglo
stanovnitvo. Velika koliina novih predmeta vezanih uz europski stepskonomadski prostor ipak se mogu povezati uz dolazak novih grupa i naroda. esto
se smatra da se predmeti vezani uz taj prostor mogu bolje datirati i da oni ukazuju
na poetak maarskog naseljavanja novosteenog teritorija. Tome bi u prilog
iao arapski, bizantski i zapadnoeuropski novac koji je, dijelom, istoznaan s
onim na podrujima od kuda su dola ta nova stepsko-nomadska plemena, a
onda i s pravcima njihova kretanja po cijeloj Europi, nakon naseljavanja u novoj
domovini. Ne moe se porei da je novac prisutan u tim zajednicama i da je
dobro dokumentiran u grobovima, kao i da je njegova pojava obiaj s kojim su
se susreli u starijem naseobinskom prostoru.600 Prstenje s natpisom PAX naeni

598
599
600
HAMPEL, 1905; Kritiki osvrt vidi kod: BNA, 1997, 350351, et passim.
HAMPEL, 1905; BNA, 1997, 345352.
O tom vidi opirno u: KOVCS, 1989, 156168.
219
Povijesni izvori
su na dvije pozicije u Baranji (Majs - grob 234 i Pecs Somogy 43 - grob 30).601
Slino prstenje s natpisom naeno je na vie pozicija u Hrvatskoj (Biskupija
Lopuka glavica, sv. Marta u Bijaima i Nin Sv. Kri - isti tip bez natpisa) te u Istri
(minj).602 To je prstenje nastalo negdje u zapadnoj Europi prema Branku Maruiu
i s misionarima, ali vjerojatno i s drugim klerom i hodoasnicima je stizalo na
razliite strane. U Panoniju je vrlo vjerojatno stizalo pred kraj 10. i poetkom 11.
st. u vrijeme kad je ponovno jaala misionarska i benediktinska djelatnost i kad je
zapoela kristijanizacija maarskih plemena.603 O prostoru koji su zauzeli Maari
u zadnjim desetljeima 10. i u 11. st., otprilike u vrijeme vladavine velikog vojvode
Gejze, moda mogu svjedoiti nalazi oruja i opreme diljem Karpatske kotline.604
Ponajvia je koncentracija oruja (dvosjeni maevi zapadnog tipa, koplja i
sjekira) oko Stolnog Biograda, Dunavskog koljena, oko gornje Tise sve do rijeke
Maro, oko Gyra i oprona te na lokalitetima koji se pruaju uz Dunav.605 Velika
groblja na redove kojih je danas sve vie svjedoe o tome da je od sredine 10. st.
zapoeo znaajan demografski oporavak populacija u Karpatskoj kotlini i cijeloj
Panoniji. Velika groblja na redove poput: Krpuszte, Szabolcsa, Magyarhomoroga,
Hajddoroga, Pspkladnya, Abajvra, Rcalmsa, Halimbe, Majsa ili Vukovara
Lijeve Bare govore o tome da se broj grobova pribliio stanju kakvo smo imali
u kasnoavarsko doba.606 U tom oporavku sudjelovalo je zateeno i novodoseljeno
stanovnitvo. S uznapredovanom kristijanizacijom i brisanjem nekih vrstih
spona s pokopima iz faze prije pokrtavanja i prekidima sa starijim tradicijama
teko se groblja mogu etniki opredjeljivati.
Sl. 81: Vukovar Lijeva Bara. Viekratno bueni zlatnik (nomisma) bizantskih careva
Konstantina VII i Romana II (945. 969.) iz groba 2 (prema: DEMO, 2009, T. 7, 7-8).

KISS, 1983, 174175, sl. 87 i 88.
BAKAY, 1967, 105160, karta na str. 111.
601
602
603
604
605
606
220
PETRINEC, 2009, 247248.
Moda se pojava tog prstenja moe povezati uz vrijeme djelovanja sv. Gellrta (Gerarda)
(KISS, 1983, 175).
BAKAY, 1967, 159160.
BNA, 1997, 351.
c) Donja Panonije od 1000. do 1102. Panonija (Pannonia regia)

Si causam: illa est, quod jus Abarum vetus conservaverint in Pannonia
Sclavi, hinc ut hi, revertentibus Hungaris, sese iis subito univerunt neque iis
restitisse scribuntur; ita Hungari stabilito constitutoque Regno, Sclavos, ut Regni
Socios habuere. Hoc olim Abares etiam fecisse, superiora evincunt.
Trai li tome uzrok: u tome je, to su Slaveni u Panoniji sauvali staro
avarsko pravo, pa su se zbog toga, kad su se Ugri vratili, smjesta s njima ujedinili
i ne pie se da bi im se odupirali. Tako su Ugri, kad se Kraljevstvo uspostavilo i
uvrstilo, Slavene drali kao za saveznike Kraljevstva. Gore napisano uvjerava
da su i Avari neko to bili uinili.
B. A. Kercselich, 1770.607

607
Sve do sredine 12. st. podaci iz povijesnih izvora vrlo su oskudni, pa se
De Regis Dalmatiae Croatiae Sclavoniae notitiae praeliminares. periodis IV. distinctae,

Balthasar Adam Kercselich de Corbavia, Zagrabiae: Typis Antonii Jandera [1770], 99 /
u treem razdoblju, s podnaslovom kako slijedi / Periodus III. Sclavoniae, Croatiae, et
Dalmatiae sub Ducibus, Regibusque Ungariae / Drugi paragraf Secundus, Anonymi
nostri memoriae, firmantur ex aliis, et explicantur. Praecipue ad Regiones has Sclavoniae,
Croatiae, Dalmatiae cognoscendas. Bojim se, stoga, da e mnogi suditi da sam trebao
ispustiti to sam prethodno napisao. Opravdanje e traiti u onom ispraznome pitanju
o kojem se estoko raspravljalo na mnogim opim saborima ili dijetama Svete Krune,
pripada li, to jest, Slavonija Hrvatskoj ili Ugarskoj pa bi li se, prema tome, morala nazivati
podlonom Ugarskom Kraljevstvu ili s njim sjedinjenom. O tome sam drugdje pisao prema
pravu i obiajima. Sada neka bude dosta rei: ne pripada samo Slavonija ve i cijela Hrvatska
zakonitim pravom Svetoj Kruni i jednako je podlona njoj i njezinim kraljevima. Neto je
pak drugo jurisdikcija - jesu li, naime, razliite teritorijem i jurisdikcijom. To municipalni
zakoni, mnotvo znamenitih isprava i obiaj koji se primjenjuje mnogo stoljea razjanjuju
tako obilno te sam pripravan svakome dokazati. Dok teim istini i izbjegavam zbrku, nije me
pravedno koriti niti kriviti to Slavoniju i Hrvatsku postavljam dijelom i lanom Apostolskog
Kraljevstva, pod zakonom i uvjetom da svaki dio uiva vlastiti teritorij i vri vlastitu jurisdikciju.
Ugarska ovisi o knezu palatinu, a Slavonija i Hrvatska o svojim banovima tako da su obje
jednako podlone Svetoj Kruni Kraljevstva i Apostolskim Kraljevima. Trai li tome poetak,
pogledaj kod Porfirogeneta na str. 93: tih je pak turskih plemena osam (De administrando
Imperio C. 40.) itd. Trai li tome uzrok: u tome je, to su Slaveni u Panoniji sauvali staro
avarsko pravo, pa su se zbog toga, kad su se Ugri vratili, smjesta s njima ujedinili i ne pie
se da bi im se odupirali. Tako su Ugri, kad se Kraljevstvo uspostavilo i uvrstilo, Slavene
imali/drali kao/za saveznike Kraljevstva. Gore napisano uvjerava da su i Avari neko to
bili uinili. Zbog toga su kraljevski sinovi bili vojvode Slavonije, zbog toga se ona smatrala
razluenom od Ugarske (nipoto pak od Ugarskoga Kraljevstva)... (na prijevodu odlomka,
koji je nainjen za potrebu izdavanja ove knjige, najsrdanije zahvaljujem Bruni Kunti
Makvi, profesorici na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu).
Krelieve teze i danas zvue vrlo aktualno. Nitko ne pomilja da su Ugri isto to i Avari,
ali je vrlo razumno pretpostaviti da su oni (Avari i Ugri su doli iz istonoeuropskih stepa)
panonskim Slavenima bili bliski zbog dugog zajednikog ivota s Avarima, vjerojatno puno
blii nego Franci. Nada Klai je o vanosti Baltazara Adama Krelia zapisala da je on jedan
od najuenijih ljudi u Hrvatskoj i Ugarskoj iz druge polovine 18. st., koji je svoje otro pero
na poseban nain stavio u slubu svoje domovine (KLAI, 1985, 44).
221
Povijesni izvori
vrlo teko rekonstruiraju zbivanja u 11. i prvim desetljeima 12. st.608 Felicijanova
isprava jedno je od najstarijih svjedoanstva ne samo za povijest Zagrebake
biskupije nego i za zemlju izmeu Drave i Gvozda ili za Donju Panoniju, odnosno
srednjovjekovnu Slavoniju uope.609 Velik je problem to to se velika veina
isprava, razliite kronike i ljetopisi, mogu djelomino prihvatiti, pojedinima
treba priznati da u sebi nose neto istine ili da su nastale na podlozi neke
vjerodostojne isprave ili tradicije, ali velik dio treba odbaciti kao nevjerodostojne
i izmiljene.610 Felicijanova isprava takoer nije posve vjerodostojna. Problem
ostaje kako popuniti dva stoljea (od 900. do 1100.) panonske povijesti. Oko
900. franaku Panoniju uvao je vojvoda Braslav, usred metea to su ga u tom
dijelu Europe izazvali stari Maari i u procesima osamostaljivanja razliitih
krajevnih vojvoda nakon poraza franake vojske kod burga, koji kao da je dobio
ime po Braslavu ili se nalazio na njegovoj zemlji. Spomen Sisake biskupije
zabiljeen je 928. na splitskom koncilu uz napomenu da je biskupija, poput
ostale dvije nuene, Skradinske i Delminijske, bila dobro napuena i da je imala
dovoljan broj sveenika.611 Ta koncilska biljeka sutinski se razlikuje od pisma
bavarskih biskupa papi oko 900. u kojem se prikazuje sasvim drugo stanje u
navodno opustoenoj Panoniji bez ijedne itave crkvene zgrade. Nesumnjivo je
zadravska Panonija bila vie opustoena od ovostrane, june Panonije, ali tako
dijametralno razliite opise stanja u Panoniji moemo objasniti time to su,
oito, bavarski biskupi dijelove opustoene Panonije preuveliavali te se njima
koristili kao stilskom figurom u obraanju papi. Ili se u dvadeset i pet godina (od
oko 900. do 928.) situacija stubokom promijenila. Naalost ni arheoloka
istraivanja ne mogu u potpunosti popuniti tu prazninu. Izvjee bizantskog
cara Konstantina Porfirogeneta o odlasku Hrvata u Ilirik i Panoniju jedini je
dokument u kojem se navodi tko bi tada mogao vladati dijelom Panonije, jer se
takoer jasno govori o tome da su Turci zauzeli zemlju izmeu Dunava i Save, ali
se naalost ne zna tono kad se to zbilo. U posljednjoj treini 10. st. maarski
veliki vojvoda Gejza poeo je stvarati pretpostavke za razvoj moderne ugarske
drave ujedinjujui razliita maarska plemena, s daljnjom tendencijom irenja
teritorija. Franaka odnosno Sveto Rimsko Carstvo zadrala je zapadne dijelove
prije avarske i panonske steevine te su se poele osnivati granine grofovije s
ciljem zatite istone njemake granice, tj. Bavarske. Otprilike je poznato samo
ono to su oni uspjeli zadrati, a ne spominje se to su izgubili. Vrlo je teko

608
609
610
611
222
Zbivanja u Hrvatskom Kraljevstvu, unato tome to ondje postoje vana kulturna sredita
i vee mogunosti da se ouvaju isprave, takoer su nam vrlo slabo poznata. Nedostatak
izvora onemoguuje praenje politikog, gospodarskog i privrednog razvoja, kao i drugih
procesa pa se taj proces nasluuje tek u svojim ishodima, ponajvie iz izvora koji nisu
mlai od 12. st. Slina ili jo gora situacija prisutna je i u drugim slavenskim zemljama
srednje i istone Europe.
II, 1925, 615.
KLAI, 1987, 1116.
RAKI, 1877, 195 (Sisciana).
razrijeiti to su zauzeli Maari, a to jesu ili to nisu zauzeli Hrvati u Panoniji.

Kod interpretacije upravnog kontinuiteta vrlo se esto navode upanije kao
njegov vaan dio. Smatra se da su one avarskog i slavenskog porijekla, to je
nesumnjivo tono.612 No vrlo se esto zaboravlja da je Franaka u Panonije
zasigurno poela uvoditi novi upravni sustav, prije svega grofovije te da je zemlja
mogla biti ve tada podijeljena na grofovije. Spominju se tek rijetki grofovi i to
iskljuivo u Gornjoj Panoniji (npr. Kocelj je grof). U osnovi izmeu grofovija i
upanija nema neke vee razlike ako na elu objema stoji jedan, tj. upan ili
grof.613 Nesumnjivo proces nije tekao u svim dijelovima zemlje istim tempom i
stoga su uz grofovije mogle postojati i upanije, jedne kao stvar novog, a druge
kao preitak iz starog poretka. Podjela na ue i vee upravne teritorijalne
jedinice poznata je svim narodima u Europi, ali se razlike oituju u nazivima i
ovlastima. Naalost, o tome procesu ne moemo puno rei osim pretpostavki jer
nema izvora. Franaki izvori poznaju samo knezove, vojvode i grofove.
Kontinuitet starog panonskog stanovnitva vidljiv je, ili bi trebao biti, kako je
ve naznaeno, u obiajima, stvorenim u 9. st., pripadnosti kranskoj Europi,
institucijama, feudalnom sustavu ili crkvenoj organizaciji itd. Maari su,
kopirajui zapadne steevine, isto poeli provoditi tek nakon provedenih
reformi i pribliavanja zapadu od sedamdesetih godina 10. st. Oni e zemlju
podijeliti na upanije, zapravo na komitate, tj. grofovije. Prema vremenu kada su
nastale (preteno od 11. st.), oito im je uzor vie na zapadu nego u obiajima
zauzete zemlje. Gotovo u isto vrijeme vladaju u Hrvatskoj veliki vojvoda Stjepan
Drislav (oko 969. 997.), a nad Maarima veliki vojvoda Gejza (izmeu 940. i
945. do 997.). Oni su stajali na elu dviju najvanijih dravnih tvorbi u tom dijelu
srednje i june Europe. Postojale su sve pretpostavke da se veliki vojvoda
Stjepan Drislav ili neki od njegovih nasljednika (ili prethodnika) mogao uplesti
u panonske probleme i pomoi panonskim Slavenima (donjopanoncima) da
odre ili da steknu samostalnost kako od Franaka tako i od Maara. Problemi za
Hrvatsku i za njezine saveznike nastupili su poslije smrti velikog vojvode
Drislava kada je nastao dinastiki rascjep i sukob izmeu njegovih sinova.
Franaka Panonija juno od Blatnog jezera, dakle blatnogradski feud zajedno s
podrujem Zagrebake biskupije poznate iz kasnijih izvora, nije doao pod vlast

612
613
POHL, 2002, 35. Titula upan vrlo je proirena u slavenskom svijetu, najstariji njezin
spomen jest u okolici Kremsmnstera u Gornjoj Austriji (spominje se Jopan imenom
Physso). Titula je nastala vjerojatno prvotno meu Turcima, a bila je vrlo rairena i meu
Bugarima. Veliku pojavu toga imena kod Slavena treba povezati i s avarskim utjecajem. Ime
Boila Zoapan nalazi se urezano na blagu iz Nagyszentmiklsa. upanije kao teritorijalne
jedinice spominje Konstantin Porfirogenet u DAI.
Tom vrlo osjetljivom pitanju nacionalne historiografija razliito pristupaju i tumae.
Ponajee je pitanje jesu li Pribina, Kocelj i neki drugi bili knezovi (slavenski knezovi),
to bi znailo da je zemlja slavenska, tj. u nekom tributarnom vie-manje ovisnom ili
neovisnom odnosu prema Franakoj ili je rije o grofovima. Ako su oni grofovi, tada su oni
inkorporirani u Franaku i dio su franake uprave. O tome vidi: DOPSCH, 2002, 273.
223
Povijesni izvori
velikog vojvode Gejze.614 Cijeli taj dio Panonije zrcali kontinuitetom kako crkvene
izgradnje u Zalavru i Loboru MBG tako i u neprekinutim pokopima na
grobljima. Njima vie nije upravljala Franaka, ali tko je njime zaista upravljao
ne moemo, prema dostupnim povijesnim izvorima i zbog razliite interpretacije
onih rijetkih, dokuiti. Taj prostor ili je bio samostalan ili je pod Hrvatima jer se
u njemu nita nije promijenilo u odnosu na prolo vrijeme, a Hrvati u Dalmaciji
i panonski Slaveni (Hrvati u Panoniji) ponaaju se vrlo slino. Naalost, o
rekonstrukciji nove granice ne pomau ni isprave za onaj dio zemlje koji je ostao
u Carstvu. Vrlo su esto mlaeg porijekla, tako da je prema njima o tome
problemu vrlo teko doznati ita vie s veom sigurnou. Majstori i obrtnici
upravo su u to vrijeme podizali drugu oltarnu pregradu u loborskoj crkvi. Oni su
doli ili iz sjeverne Italije ili iz Dalmacije, a u to su se doba, nesumnjivo, vrile
neke preinake na crkvi sv. Hadrijana u Zalvaru. To ne bi bilo mogue da nije
zavladao mir i da se nije vratio prosperitet u te zemlje. U 10. st. u Dalmaciji su se
manje podizale crkvene zgrade u odnosu na 9. i 11. st., a situacija je mogla biti
slina i u Panoniji. Prilike u tom dijelu svijeta stubokom su se mijenjale oko
1000. kada se u prostoru neto poelo dogaati. U Loboru MBG je sruena
drvena crkva, ali se u isto vrijeme pojavljuju srebrne kovanice ugarskog kralja
Stjepana I. u sloju iznad ruevine.615 Nije iskljueno da se i uz to vrijeme mogu
vezati odreene gradnje, kao i u Zalavru. U Zalavru su se, otprilike u to doba,
naputale neke pozicije velike blatnogradske aglomeracije, a ivot se nastavio
ponajvie na glavnom otoku, gdje se nalazila utvrda. Nije zadrano staro ime
mjesta Blatnograd, ve se spominje samo ime utvrde Zalavr, odnosno utvrde
podignute na rijeci Zali (Sali). Ona je, prema provedenim arheolokim
istraivanjima, palisadom bila odvojena od ostalog mjesta. Od 11. st. u povijesnim
se izvorima spominje benediktinski samostan posveen sv. Hadrijanu. On nije
bio naputen, ve je dobio novu ulogu u pokrtavanju. Uz postojeu crkvu sv.
Hadrijana za potrebe puka sagraena jedna manja, tzv. kapela u Zalavr

614
615
224
Istone granice Zagrebake biskupije bile bi i istona granica vojvodstva. Ona bi

polazila od Save otprilike kod Stare Gradike i potom tekla Slobotinom (stara Linica
ili Lijenica) prema Psunju i Papuku, zaobilazi Poeku kotlinu, zatim od Slatinskog
Drenovca rijekom Voinkom na Dravu istono od aavice (BUTURAC, 1944, 5; CSNKY,
1894; BSENDORFER, 1910, passim). Josip Bsendorfer je pomou geomorfolokih
i hidrografskih odnosa pokuao ocrtati istone granice Tomislavove, Kreimirove i
Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju (BSENDORFER, 1952, 143170).
On je smatrao da je u hrvatsku interesnu sferu jo ulazila Poeka kotlina s okolnim
planinskim vijencem, istona bi joj granica ila linijom Podravska Moslavina Svilaj
(BSENDORFER, 1952, 167). akovo i akovaki plato bila bi najistaknutija istona toka,
ona bi jo pripadala hrvatskom kraljevstvu. Takva granica ouvala bi se sve do kraja 11. st.,
kada je itavu Slavoniju zauzeo ugarski kralj Ladislav. U tom smislu bila bi vana isprava iz
1235. kojom kralj Andrija II. utvruje granice izmeu zagrebake i peujske biskupije (CD,
III, 445).
Juno do Drave iz Josipova potjeu kovanice ugarskog kralja Andrije I. (1046. 1061.) . To
su do sada bili jedini takvi nalazi iz prve polovice ili sredine 11. st. u sjevernoj Hrvatskoj
(TOMII, 1997).
Vrszigetu, jer je bio obiaj da se uz samostansku crkvu koja je sluila

redovnicima sagradi jo jedna za upnu zajednicu. Naalost, upravo je prostor
oko srednjovjekovnog utvrenog benediktinskog samostana bio ponajvie
uniten prigodom kopanja pijeska. Tako nije sigurno je li crkva Sv. Marije ona
unutar utvrenog kompleksa ili je u razvijenom srednjem vijeku sagraena
nova crkva sv. Hadrijana unutar navedenih bedema na moguem mjestu starije
crkve posveene sv. Mariji. Takve preinake, bez obzira na to to jo uvijek velik
dio nekadanjeg Blatnograda nije istraen pa je tako ostalo otvoreno i pitanje
mjesta podizanja crkve sv. Ivana Krstitelja spomenute u Conversio, mogle bi se
opisati mirnim prijelazom teritorija iz jurisdikcije samostalnog panonskog
vojvodstva u Pannonia regia pod ugarskom dominacijom. To je bilo mogue
onda kad je Ugarska poela provoditi upravne reforme koje su je pribliili
zapadu, dakle najprije u posljednjim desetljeima 10. st. Otprilike u to doba
Ugarska je postajala sve jaa pa je prvi ugarski kralj sv. Stjepan I. svoje sredite
smjestio u zapadne dijelove kraljevstva, sa sjeverne strane Blatnog jezera, i
omoguio je snano jaanje novog sredita Stolnog Biograda (Szkesfehrvr).616
Time je naznaio smjer svoje politike u narednom dobu. Stjepan I. poeo se
nazivati panonskim kraljem, a tu je titulu mogao zadobiti samo tako to je vlast
ugarskog kraljevstva proirio od sjeverne strane Blatnog jezera, koje su
maarska plemena drala od vremena naseljavanja u drugoj polovini 9. st., do
zemlje na junoj strani gdje se do njegova doba protezalo samostalno slavensko
vojvodstvo. Poslije toga je, vrlo vjerojatno, prodro u smjeru rijeke Drave i preao
je, a pod svoju je kontrolu stavio cijelo, dotada o Franakoj neovisno, Panonsko
vojvodstvo. To je vrijeme kad je Sveto Rimsko Carstvo (Franako Carstvo)
pokuavalo vratiti izgubljena podruja sa svoje istone granice pa su u tu svrhu
osnovane pogranine marke koje nisu bile istog postanka, ve je to sustav koji se
due vrijeme razvijao i mijenjao. Teko je, prema stanju na terenu, izrei toan
sud o tome je li ugarski kralj Stjepan I. zauzeo cijelu Panoniju, odnosno Donju
Panoniju ili se ona sama njemu priklanja zbog pokuaja vraanja franake vlasti.
Odreeni je utjecaj svakako postojao. Moda je upravo nakon zauzimanja
Panonije zbog toga pri krunjenju uzeo naslov kralj Panonije (Pannonia regia).
Zalavr je, u izvorima, najjunija posvjedoena toka koju je zauzeo, a
benediktinci iz tog samostana sudjelovali su u pokrtavanju Ugarske. Ono to se
moe pratiti, prema rijetkim povijesnim izvorima, jest njegovo irenje granica
kraljevstva prema zapadu i istoku. Tako je uao u Beku kotlinu, uznemiravao i
pljakao njemako (franako) podruje, a izrijekom se spominju pljakanje
Norika, rimsko-njemaki odgovor i upad na njegov teritorij.617 Dandolo donosi
vijest iz 1027. prema kojoj je ugarski kralj Andrija (vjerojatno Stjepan I.) stalno

616
617
Kornel Bakay je smatrao da nije sigurno uvrijeeno miljenje da je Stolni Biograd bio
sredite u doba ranih arpadovia (BAKAY, 1967, 161).
KOSI, 2002, 47 i biljeka 30. Ratovi Teutonaca s Maarima i meusobna pustoenja

nastavili su se i u kasnijim vremenima (KOSI, 2002, 47 i biljeke 3233).
225
Povijesni izvori
uznemiravao Dalmatince i ak neke prisilio na predaju.618 Pitanje je to je on

napadao, Hrvate ili bizantinske podanike (Mletke, Veneciju), ali je svakako
morao proi kroz Panoniju, to bi posredno moglo znaiti da je imao baze s
kojima je mogao doprijeti do Dalmacije i vie puta (stalno) uznemiravati
stanovnitvo.
To su vrijeme popunili nesigurni povijesni izvori koji govore o tome da je
ugarski kralj Stjepan I. zauzeo cijelu Panoniju, odnosno Slavoniju (ona se tada jo
tako nije nazivala) i zadrao je te da mu je pomogao njegov suvremenik hrvatski
kralj Kreimir (1000. oko 1030.) u borbi sa Svetim Rimskim Carstvom, zbog
ega mu je predao Slavoniju (Panoniju) koju je on zahtijevao 1035.619 Ugarski
kralj Stjepan I. predao je Slavoniju prema tzv. Odlomku (Notitia) Kreimirovoj
keri, a Mirkovoj (Emerikovoj) zarunici.620 Tako se ona vratila Hrvatskoj, pa
onda ostaje pod Hrvatima sve do ugarskog kralja Ladislava (1077. 1095.) ili se,
prema drugima, opet vratila Maarima u vrijeme Andrije I. (1046. 1060.) koji
je prisilio da se Hrvatska vrati na stare granice, a u Slavoniji postavio za bana
svog brata Adalberta (Belu), a Rada za palatina Kraljevstva. Tim je podrujem

GOLDSTEIN, 1995, 352; Da nije napao Dalmaciju, jer je ona bila pod formalnim
vrhovnitvom Bizantskog Carstva, ve Hrvate u zaleu.
Nada Klai u svojem radu o Baltazaru A. Kreliu (1715. 1778.), autoru tzv. Odlomka
ljetopisa iz 11. st., prenosi miljenje Vjekoslava Klaia (Izvjestje o kraljevskoj velikoj
gimnaziji u Zagrebu koncem kolske godine 1873/1874, 122) koji ovako zavrava
svoj prilog: Odlomak iz tobonje kronologije Ivana arciakona, sastavljen po nekom
bezsvjestnom kompilatoru (bilo vieka 14. ili 18.), te osnovan na krivom temelju, nedonosi
nijedne vjerodostojne viesti za hrvatsku poviest, te nije zato ni za razjanjenje odnoaja
medu Arpadovii i Drislavovii u XI. vieku nimalo koristan ni potreban. (KLAI, 1985,
9). Nada Klai zakljuuje svoju raspravu (KLAI, 1985, 146): Zato kad razmiljamo o toj
Krelievoj lijepoj prii o slavonskom dukatu, ini nam se da je razumno i vjeto sastavljena!
Piui tako on uspijeva spasiti Slavoniju za Hrvate i Ugre (ili tonije za Svetu krunu), a to je
bio i povod i uzrok zbog kojega se prihvatio posla. Ne bismo mu smjeli uope zamjerati to
je svoj sastav pripisivao Ivanu Gorikom! Pitamo se, naime, kako bi inae mogao ratovati
protiv Vitezovia koji je svojim proraunanim pisanjem omilio dvoru? On je morao svoje
suvremenike i Vitezovieve prijatelje i pristae iznenaditi novim dokazima koje Ritter nije
poznavao niti upotrijebio. Ta svaka e uena glava u 18. stoljeu ustuknuti pred autoritetom
dobro poznatog znanstvenika iz 14. stoljea. Jedan od dokaza da taj dio Noticija nije pisao
povrno jest i taj da su mnogi pisci do danas dananjega povjerovali kako je Kreli zaista
ispisivao rijei iz nekog Ivanova djela (KLAI, 1985, 43).
618
619
620
226
O tome vremenu vrlo opirno pie u 18. st. Baltazar Kreli koji je kao autora istaknuo
arhiakona Ivana Gorikog (RAKI, 1877, 471473), a isto tako na jednome je mjestu
prenio miljenja i razliitih drugih autora (KLAI, 1985, 146). Vrlo je zanimljiv saet
opis politikih prilika u Slavoniji (Donjoj Panoniji) prema zagrebakom biskupu Nikoli
Stjepaniu Selnikom koji je rimsk oj kuriji 1598. uputio pismo u kojem se kratko osvre
na ranu povijest Slavonije. Ovdje donosimo dio teksta prema N. Klai: Ova (Slavonija),
kako svjedoe nai ljetopisi, sdruila se je jo prije Gejze sa kraljevinom Ugarskom, poto je
istinit dio i est stare Panonije, te se zvala vojvodina Ugarska. Od svetog Stjepana dan bje dio,
leei s zapada i jugu Kreimiru, kralju hrvatskomu; ali bje opet od Andrije I. natrag osvojen;
po drugi put ga zadobi sa sestrom Ladislava I. Dmitar zvan Svinimir. Po smrti ovog i sestre
kralja Ladislava, morao se ovaj dio, poto bjee dan u miraz, povratiti Ugarskoj i ostaje s
njom sdruen u sve vieke (KLAI, 1985, 10).
poslije vladao hrvatski kralj Zvonimir (1075. 1089.) koji je Slavoniju dobio
oenivi Lepu (Helenu) pa se, ojaan tim srodstvom, dokopao kraljevske vlasti.
Donja Panonija (Slavonija) je tako, do kraja 11. st., ostala pod Hrvatskom kad su
je ponovno zadobili Arpadovii.621 To je razuman pokuaj da se popuni 11. st.
i vie od stotinu godina povijesti prostora o kojem gotovo nitko nita ne pie.
Naalost, iako je tako moda bilo, to je teko potvrditi.
Sl. 82: Lobor Majka Boja Gorska dvije kovanice kralja Stjepana I. naene u sloju
iznad ruevina drvene karolinke crkve.

621
Maari bi na sebe preuzeli zadau da vrate svrgnutog hrvatskog kralja Svetoslava (KLAI,
1990, 97 i posebno biljeka 91; GOLDSTEIN, 1995, 352353). Uz njihovu bi se pomo u
panonskom dijelu Hrvatske oformila nova politika jedinica, banat (II, 1925, 529530).
Iz tog banata potei e potomak Svetoslavov, Zvonimir, koji e se nametnuti Hrvatima za
kralja. Nakon smrti Zvonimirove Maari su se upleli u hrvatske dinastike prilike, a na
samome poetku je zauzeta Slavonija. O Zvonimirovu se porijeklu ne zna gotovo nita pa
se nagaalo da je kao potomak Svetoslava Suronje vladao slavonskim dukatom, odnosno
vojvodstvom (BUDAK RAUKAR, 2006, 143).
227
Povijesni izvori
Zvonimirovo prisustvo u Panoniji nije dokazano. Spominju se

jurisdikcija salonitanskog biskupa do Drave i dva bana, Godemir i Praska
itd.622 No ni kod jednih nije dokazano da su vladali nad Panonijom. U popisu
hrvatskih upanija nema onih iz Panonije. Nakon smrti ugarskog kralja
Stjepana I., dolo je do slabljenja Ugarskog Kraljevstva uslijed graanskih
ratova. O zbivanjima u krajevnim grofovijama saznajemo da su Hrvati
pomagali korukog hercega Adalberona Eppensteina protiv cara Konrada
II. 1035.623 Neposredan povod sukobu nije nam poznat; saznajemo iz pisma
spomenutoga sveenika tek da je car Konrad sazvao dravni sud u Bambergu
u srpnju 1035. Na sudu se izrijekom kazalo da se Adalberon naumio podii
protiv cara s pomou Hrvata i Mirmidonaca (Cruvvatis et Mirmidonibus).624
Podatak da su Hrvati i Mirmidonci, zapravo Hrvati i barbari, vojno djelovali
izvan kraljevstva, svjedoi o tome da se mo Hrvatske oporavila nakon
slabljenja poetkom 11. st. Posredno bi moglo znaiti da su se ponovno
mogli uplesti i u panonske prilike.625 Iz isprave kralja Petra Kreimira IV.
(1058. oko 1074.) saznajemo da je ban u vrijeme vladavine hrvatskog
kralja Stjepana I. (poslije 1030. oko 1058.) bio Stjepan (Praska) koji se
spominje u ispravi od 1042. Unutranji sukobi u Ugarskoj, izazvani ustankom
protiv kristijanizacije, vjerojatno su zakoili razvoj zemlje i uspjenu obranu
granica prema Svetom Rimskom Carstvu.626
Bugarska drava je ponovno stekla neovisnost u vrijeme cara Samuila
(998. 1014.), a 1018. poglavar Sermon branio je Srijem. Tko je bio on postoje
vrlo razliita miljenja.627 Naime, Konstantin Diogen, arhont tamonjih krajeva,
krenuo je na samom isteku bizantsko-bugarskog rata na Sirmij, odnosno na
Sirmijsku Panoniju, gdje se jo uvijek drao zapovjednik Sermon 1018.628 Prema
povijesnom izvjetaju izgleda da je nakon to je car podinio Bugarsku, nakon to
su se podinila i susjedna plemena Hrvata koji su imala kao arhonte dva brata,

622
623
624
625
626
627
628
228
to se tie vijesti Ivana Gorikog o Stjepanu Vojislavu, Franjo Raki (RAKI, 1881) je
smatrao da ga je Ivan pomijeao s njegovim imenjakom zetskim velikim upanom, tj.
Stjepanom Vojislavom (KLAI, 1985, 12).
Hrvatskom je tada vladao hrvatski kralj Kreimir III., koji nam se posljednji put spominje
kao kralj 1030. ili sin njegov Stjepan I., koji je svakako vladao ve 1042 (II, 1914). O
tome i: KOSI, 2002, 47.
Prema: KATII, 1993, 191201. Antiko narodno ime Mirmidonaca rabilo se kao oznaka
za narode koji su smatrani barbarskima (KATII, 2007, 373). Vjerojatno je tu rije o
Hrvatima i drugim barbarima, moda onim Slavenima koji stoje Hrvatima s istone strane
ili je to zbirna oznaka svih onih drugih, razliitih grupa Maara, Bugara, Slavena koji su
se okupili oko Adalberona, to mi se ini vjerojatnije. Pregled razliitih miljenja o toj temi
vidi kod VEDRI, 2011, 4583.
Ivo Goldstein pie da je to dokaz da su Hrvati na panonskom podruju bila realna snaga
(GOLDSTEIN, 1995, 353). To je vjerojatno, no Hrvati i Karantanci imali su i bez Panonije
zajedniku granicu.
GOLDSTEIN, 1995, 352.
RAKI, 1877, 432433; VIINJ, III, 136140.
IVKOVI, 2001, 1516; GRAANIN, 2011, 208209.
samo se Nestongov brat Sermon, poglavar Sirmija, nije pokorio.629 Prema tome
izvjetaju izgleda da je cijela Bugarska podinjena, pa i neka susjedna plemena,
ali se srijemski poglavar nije elio pokoriti. Nije jasno kad se ita tekst je li on
bugarski poglavar ili pripada nekim drugim plemenima, moda hrvatskim koji
se spominju u istom izvoru u istoj reenici. U navedenom izvoru ne pie da je on
bugarski krajevni poglavar, iako bi se to moda moglo zakljuiti prema mjestu i
okolnostima zbivanja koji se inae opisuju u tekstu - rat s Bugarima. Vjerojatno je
taj Nestongov brat Sermon poglavar Sirmija podruja koji se ubraja u Bugarsku.
Ali ne moemo ne primijetiti da je on sposoban pregovarati s Bizantom i onda
kada je cijela Bugarska i kad su ak i okolna plemena dola pod bizantsku vlast.
Kao politika je pojava poglavar Srijema Sermon vrlo zanimljiv za prouavanje
povijesti Panonije jer je to dokaz da su jo u 11. st. Bugari prisutni u meurijeju
i da se taj teritorij vee s Bugarskim Carstvom.630 On je nesumnjivo posljednji
u nizu bugarskih poglavara u Sirmijskoj Panoniji, a on sam je najvjerojatnije
nasljednik onih bugarskih rektora spomenutih kod franakih ljetopisaca,
vojvoda Ratimira i Mutimira, jer vlada gotovo istim teritorijem. Taj je teritorij
vjerojatno umanjen jer su zapadne dijelove od zapadnih granica Srijema do
Poeke kotline tada ve zauzeli Maari. U konanici nije vano je li Bugarin
ili panonski Slaven ili neki drugi Slaven, vano je da to podruje jo uvijek ima
vojnu otpornu snagu i svoga poglavara. Arheoloka istraivanja pokazuju da
na tome podruju postoji veliki broj nalazita, to svjedoi u prilog tezi da je
teritorij dobro napuen, da se tu nalazi odreena snaga te da nad tim teritorijem
i nad tim ljudima vlada netko tko moe teiti i samostalnosti.
Sl. 83: Ptuj Ptujski grad. Bronana fibula s prikazom ptice grabljivice iz groba 100
(prema: KNIFIC SAGADIN, 1991. 84 (91)).

629
630
RAKI, 1877, 432433; VIINJ, III, 136137.
O Sermonu i njegov otporu bizantskom zapovjedniku koji ga je dao na prijevaru ubiti

postoji vie suvremenih izvora (II, 1925, 481482 i biljeka 36 s popisom izvora i
starije literature). Starija hrvatska historiografija smatrala ga je jednim od nasljednika
Braslava i posavsko-hrvatskim vladarom (knezom). O tome su opirno pisali izmeu
ostalih ime Ljubi (LJUBI, 1878, 107148) kao zastupnik teze da je rije o hrvatskom,
ne o bugarskom vladaru, to je zastupao Franjo Raki (RAKI, 1881, 121126) i gotovo svi
nakon njega (VIINJ, III, 136140, posebno biljeke ispod teksta; GRAANIN, 2011, 208
209 posebno biljeka 246).
229
Povijesni izvori
Sl. 84: Panonija izmeu Ugarske i Hrvatske sredinom 11. st. irenje hrvatskog utjecaja
na Panoniju (1), pravci djelovanja ugarske vojske u Hrvatskoj (2), utjecaji ugarske na
Panoniju (3). Upadi pograninih njemakih grofova na teritorij Ugarske, Donje Panonije
i Hrvatske.
Gdje je bila granica Svetog Rimskog Carstva na istoku pokazuje nam tek
isprava cara Henrika II. koji je 1016. grofu Viljemu Breko-Selkomu podijelio
posjede izmeu rijeka Savinje i Save te izmeu rijeke Mirne i potoka Sutle.
Sve je to lealo u Savinjskoj grofoviji (in comitatu Sounae). Kralj Konrad II. je
1025. istom grofu darovao vladarski posjed izmeu rijeka Krke i Save (inter
fluenta Gurke et Souue). Na osnovi reenog moe se smatrati da je moda
tada teritorij Teutonije protegnut do rijeka Sutle i Krke (Dolenjske) na istok.
Najstarije poznato vlastelinsko sredite bilo je, prema povijesnim izvorima, u
Rajhenburgu (Brestanici) sjeverno od rijeke Save. Njega je 1043. grofica Hema
prepustila Salzburkoj nadbiskupiji. U potvrdi krkih posjeda sa strane kralja
Lotara III. 1130. prvi se put spominje Rogatec, koji je leao neposredno na
granici nedaleko od rijeke Sutle. Iz pogodbe akvilejskog patrijarha s freisinkim
230
biskupom u pogledu desetine freisinkih kranjskih posjeda, sklopljene 1074.,

razvidno je da je Freising imao, na Vinjem vrhu pri marjeti na Dolenjskem, dvor
i kmetove. Izvan svetorimskih granica, gledajui od sjevera prema jugu, ostale su
Ugarska i Hrvatska, ali i negdanje Braslavovo vojvodstvo. Tada, a zasigurno ve
od prvih desetljea 10. st., moemo napokon govoriti o kneevstvu u Panoniji
i Iliriku, kojeg su historiari razliito nazvali, najee Panonskom Hrvatskom,
a u izvorima od druge polovine 12. i prve polovine 13. st. sve se ee naziva
Slavonijom.
U Bekoj ilustriranoj kronici pie da je Zvonimir, kralj Dalmacije, uz
pomo ugarskog kralja Salamona (1063. 1074.) i velikog vojvode Gejze uspio
oko 1064. do 1067. vratiti marchiam Dalmacia koju su drali Karantanci.631
Teritorijalne gubitke trpjela je, uz Hrvatsku i panonsko vojvodstvo, Ugarska jer
je Sveto Rimsko Carstvo polako vraalo izgubljene teritorije.632 Nesumnjivo je od
poetka 11. st. zapoela politika suradnja i zajedniko vojno djelovanje Ugarske
i Hrvatske, a nije iskljueno ni da je u 11. st. samostalno panonsko vojvodstvo
bilo prisiljeno, zbog vanjske ugroze Svetog Rimskog Carstva i ojaanih krajevnih
grofova, potraiti pomo kod bliskih saveznika. Hrvatska i Ugarska mogle su
pruiti zatitu tom vojvodstvu, koje je uz manje teritorijalne gubitke u korist
Ugarske (Blatnograd) i Svetog Rimskog Carstva (granica je postavljena na rijeku
Sutlu i Krku), ostalo nepromijenjeno sve do kraja 11. st. Zvonimir je mogao
vladati i Panonijom, ali se to prema dostupnim izvorima ne moe zakljuiti.
O granicama vojvodstva ponajbolje svjedoe granice nove biskupije i njezini
arhiakonati. Toma Arhiakon navodi da je kninski biskup bio kraljev biskup
(regalis episcopus), on je slijedio kraljev dvor (regis curiam sequebatur), bio jedan
od dostojanstvenih (unu ex pricipibus aule), pa se njegova vlast protezala do
rijeke Drave (sua iurisdictio usque ad Dravum fluvium extendebatur) te nastavlja
da je splitska (salonitanska) metropolija htjela pridrati (voluit retinere), uz upe
u splitskoj blizini, jo i Krbavu i preko Gvozda do granica Zagreba (Corbaviam et
ultra Alpes Fereas usque ad confinia Zagrabie), kao i cijelu Maroniju (totamque
Maroniam). U ispravama iz druge polovine 11. st. spominju se hrvatski biskupi
koji su, prema Tomi Arhiakonu, imali jurisdikciju do rijeke Drave.633
Arheoloka istraivanja, prije svega ona u Loboru MBG, jasno pokazuju
da nije bilo diskontinuiteta u ivotu mjesta, pa se neprekinuti niz pokopa

MARGETI, 2000, 301306.
RAUKAR, 1995, 9293; MARGETI, 2000, 296300, 307; HS, 2003, 6465. Toma Arhiakon
spominje i da se jurisdikcija hrvatskih kraljeva protezala na sjeveru do obale Dunava (HS,
2003, 5455) to se ini gotovo nevjerojatno.
631
632
633
Ve je kralj ugarski Stjepan I. nastojao dobiti priznanje svoje neovisnosti od pape to

se je oitovalo i u dobivanju kraljevskih insignija iz Rima. Pritisci njemakih careva na
Ugarsku nastavit e se i u kasnije doba. Ugarski kralj Salamon (1063. 1074.) priznao
je da je njemaki vazal. To saznajemo iz papinskog pisma upuenom vojvodi Gejzi koji
se tome usprotivio smatrajui Ugarsku svojim lenom. DHA, 1992, 200, doc. 71. Pritisci
su dokumentirani i prema Hrvatskoj, a nesumnjivo su oni postojali i prema panonskom
vojvodstvu.
231
Povijesni izvori
nastavio kroz cijeli srednji vijek. U Zalavru je situacija neto drugaija.634

Uz crkvu na Zalavr Rcsktu nije bilo pokopa nakon 11. st., ali prema
nainu gradnje ona bi trebala biti sagraena u 9. ili u drugoj polovini 10.
st. Ista je situacija i s crkvom sv. Hadrijana koja ima nekoliko graevinskih
faza izgradnje, prva moda potjee jo iz doba prije nego to je Pribina dobio
Blatnograd, a ona posljednja, prema tlocrtnom oblikovanju, najvjerojatnije je
iz 11. st. Kapela u Zalavr Vrszigetu jedina je crkva vjerojatno sagraena
kao posve nova u 11. st., ali ona, poput male crkve na Zalavr Kovacsesu,
moda svjedoi o znaajnom demografskom padu populacije na tom
podruju. Moemo slobodno rei sve do u 11. st. Na odreenim se pozicijama
zalavrske aglomeracije pokopi nastavljaju i u 11. st. pa su se nesumnjivo
diljem Panonije gradile crkve i opremale se namjetajem u skladu s vodeim
stilovima i trendovima. U Loboru MBG je u 9. st. podignuta oltarna pregrada,
nova je podignuta u 10., a nove su preinake zabiljeene u 11. st. s konstantnim
popravcima i dopunama. Isto tako i crkve u Zalavru nisu naputene prigodom
maarske provale, ve su neke ostale ouvane sve do 16. st. kad su se nale
na turskoj granici. Trobrodna bazilika iz Lobora bila je vrlo slina zalavrskoj
na poloaju Recseskut, kao to joj se paralele mogu nai u Solinu i sjevernoj
Italiji. Uz loborsku crkvu nalazimo neprekinuti niz pokopa i moe se rei da,
ako je maarska vlast nad tim mjestom bila uspostavljena, ona nije dovela do
rasula mjesta. U nekadanjoj franakoj Panoniji postoji jako plemstvo, o tome
govore i mnogobrojni sluajni nalazi, posebno sluajni nalazi oruja i opreme,
i groblja apostrofirana vie puta u tekstu.635
vre povezivanje Hrvatske i Ugarske vjerojatno kree od kraja 10. i
poetka 11. st. jer su obje drave, Hrvatska i Ugarska, bile suoene s prijetnjom
ponovnog irenja Svetog Rimskog Carstva (Franakog Carstva), a Hrvatska i
s jaanjem bizantske Venecije i stalnim otpadnitvom romanskih bizantskih
gradova na Jadranu. U tom kontekstu dolazak nove dinastije nije trebao biti
vei ok za zemlju. Groblja i arheoloki nalazi govore o tome da se u gotovo
cijeloj Karpatskoj kotlini pojavljuje slina moda, nose se isti ili slini metalni
predmeti u nonji, to nesumnjivo govori o tome da imaju istu ili slinu nonju.
To posredno takoer govori o ljudima koji komuniciraju i trguju, ali imaju i vrlo
slian ukus za odijevanje. To ne bi bilo mogue kad ne bi bili u nekoj vrstoj
vezi. Polazi se od toga da je bila rije o vrlo dobro organiziranom vojvodstvu
koje je nastalo na Braslavovoj steevini i koje se, u skladu s datim okolnostima,
povezalo s dva susjedna entiteta: s Hrvatskom i Ugarskom. Kao to je Hrvatska

634
635
232
Isto to pokazuju arheoloka istraivanja u Slavoniji i Srijemu: TOMII, 1989; TOMII,

1991, 95148; TOMII, 1992, 111189; TOMII, 1992a, 113130; DEMO, 1996;
TOMII, 1997; TOMII, 1999, 91120; TOMII, 2009, 229245; DEMO, 2009; DEMO,
2009a; FILIPEC, 2012.
VINSKI, 1970a, 135138; ERCER. 1976; VIN SKI, 1983, 752; DEMO, 1984, 211240;
TOMII, 1992, 113130; VINSKI, 1985, 105; SOKOL, 1996, 86; KERMAN, 1996, 111125;
TOMII, 2002a, 149163; SIJARI, 2014.
u odreenom asu bila u vazalnom odnosu prema Franakoj, a prije toga i

nakon toga u saveznitvu s Bizantom, tako je i Ugarska prema Franakoj bila u
vazalnom odnosu pa je i to vojvodstvo moglo biti u odreenom odnosu prema
susjednim vojvodstvima i kraljevstvima. Ono to se jedino moe rei za to
vojvodstvo jest to da vie nije bilo zdrueno s Franakom pa joj je od nje oito
prijetila najvea opasnost. Upravo osnivanjem graninih grofovija postojala je
tendencija da se dio po dio odmetnutog teritorija vrati pod njihovu vlast. Elite
toga vojvodstva to oito nisu eljele. Arheoloka istraivanja potvruju odreeni
diskontinuitet oko 1000., ali nije sigurno moe li se on povezati s prodorima
Maara i zauzimanjem zemlje od ugarskog kralja sv. Stjepana ili s pokuajima
Franakog, odnosno Svetog Rimskog Carstva da vrati izgubljene teritorije to je,
takoer, moglo dovesti do smanjenja i nestajanja stanovnitva na liniji prodora.
Na pojedinim pozicijama kakvo je Ptujski grad groblje je premjeteno na neku
drugu poziciju vjerojatno zbog izgradnje utvrde. Nisu to bili prazni ili slabo
naseljeni pojasevi koji su se namjerno drali pustima, nego u vrijeme ratnih
djelovanja ljudi nisu imali uvjete za ivot i prirodno je da su oni bili pustiji. Kako
je Ptuj zadran, bez obzira na pustoenja okolice u vrijeme maarskih provala, u
vlasti Franakog Carstva, njegova blia i dalja okolica, Prekomurje i dolina rijeke
Kerke sve do porjeja rijeke Zale bila su pod stalnim udarom te izloena ratnim
pohodima jedne i druge strane, kao i Ugarskog kraljevstva. Ono to je sigurno
jest to da panonski Slaveni u drugoj polovini 10. i poetkom 11. st. Sveto Rimsko
Carstvo vie ne doivljavaju kao svoju dravu.636
Pismo ugarskog kralja Ladislava opatu Oderisiju (Oderisius) iz 1091., u
kojem se navodi da je on stekao gotovo itavu Slavoniju (Sclavonia), i u kojem se
on naziva kraljem Mezije, oznailo je poetak novog doba,637 bez obzira na to kako
se shvati taj odlomak, odnosi li se on samo na Hrvatsku ili i na sjeverni teritorij
iza Gvozda. To je vrijeme ugarske intervencije u Hrvatsku i poetak doba kad e
i Hrvatska biti zdruena s Ugarskom. U navedenom pismu kralj obeava opatu
bogate posjede u Ugarskoj, Meziji i Sclavoniji.638 ini se uvjerljive tvrdnje da je
pojam Mezija morao biti poznat kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima
i da se taj pojam odnosi na dio provincije Valerije-Medije koju spominje
Anonim Ravenjanin.639 On je poznavao provinciju Valeriju-Mediju tj. provinciju
Srednju Valeriju koja je obuhvaala podruje jugoistono od Blatnog jezera

636
637
638
639
Nije rije o niijoj zemlji u kojoj bi ivjela plemena pod svojim poglavicama (II,
1914, 333334; KLAI, 1987, 13).
CD, I, 197; DHA, 1992, 271, doc. 91; MARGETI, 2000, 265266.
in Ungaria et Messia et Sclavonia DHA, 1992, 271; CD, I, 197; MARGETI, 2000, 264266.
Postoje miljenja da se iza pojma Mezija skriva: Srbija, Bosna ili da je rije o krivotvorini i
pojmu koji je izmiljen. Obeavati posjede u Srbiji ili Bosni, kamo se Ladislavova vlast nije
protezala, graniilo bi s porugom. Dakle, Mezija je svakako podruje nad kojim Ladislav
ima stvarnu vlast. Nadalje, Mezija nije sastavni dio Ugarske - da jest, ne bi ju se spominjalo.
Zatim, prema njezinu poloaju (izmeu Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi da je vrlo
vjerojatno rije o srednjovjekovnoj Slavoniji (MARGETI, 2000, 264266).
MARGETI, 2000, 264266.
233
Povijesni izvori
prema Dunavu i od grada Siska prema zapadu.640 Njezino posebno spominjanje

i poloaj izmeu Ugarske i Sclavonije govorilo bi u prilog tome da je Mezija ime
za dio Panonije koji nije dio ni Ugarske ni Hrvatske.641
Sl. 85: Panonija zdruena s Hrvatskom u drugoj polovici 11. st.
U izvorima 13. st. esto je upan (comes) imeke, Zaladske, Bake

(Bachiensis) upanije, odnosno Colocensi electus ili comes de castro Ferro
(eljezna upanija) u isto vrijeme i (slavonski) ban. U izvorima najee ne
pie je li on bio hrvatski ban, to se nekako podrazumijeva, i/ili ban neke
posebne jedinice Slavonije koja tada, pod tim imenom, oito nije postojala,
a iji su se posebni banovi pojavili tek od dvadesetih godina 13. st.642 Od 13.
st. taj se opi pojam Slavonija, kojim su opisivane razliite slavenske zemlje,

640
641
642
234
MARGETI, 2000, 265.

MARGETI, 2000, 265.
CD III, passim et 468469.
poeo koristiti kao odrednica prostora juno od rijeke Drave.643 No to je bilo

ve sasvim drugo vrijeme. Nesumnjivo je vrijeme prijepora o pripadnosti
podruja izmeu rijeke Drave i Gvozda zavrilo u vrijeme pogibelji hrvatskog
kralja Petra 1097.644 Tada ne samo da je, kako to pie Toma Arhiakon, steena
sva zemlja izmeu rijeke Drave i Gvozda (et occupavit totamterram a Dravo
fluvio usque adAlpes que dicuntur ferree) ve je ugarska vojska ula i u Hrvatsku
te je stekla cijelu Slavoniju. U Hrvatskoj je za kralja postavljen Almo,645 no to
opet nije znailo da je on postavljen za kralja izmeu rijeke Drave i Gvozda.
To podruje tada je nesumnjivo jae integrirano u Ugarsku. Time zavrava
doba u kojem se moe govoriti o samostalnosti podruja izmeu rijeke Drave
i Gvozda, podruja koje je svoju neovisnost steklo odvajanjem od Franake, a
u kasnije se doba pribliilo Hrvatskoj, takoer jednoj od franakih pokrajina.
No ostala joj je odreena autonomija o kojoj e biti vie poznato iz kasnijih
srednjovjekovnih izvora. Kad je Toma Arhiakon pisao o tome to je ve stekao
Ladislav (terram a Dravo fluvio usque adAlpes que dicuntur ferree), vjerojatno
je opisivao granice tog vojvodstva koje je u tom asu bilo ve zauzeto od
Maara. Hrvatski kralj Petar pokuao je presresti vojsku na svojim granicama
jer je prvi na udaru iza eljeznih gora bio upravo Knin (Tennum).646 Kad se
to dogodilo, teko je rei, no ne puno prije tog dogaaja koji je odredio novu
povijest cijeloga toga kraja. Gdje se to dogodilo takoer je teko rei jer je jedini
sigurni trag spomen eljeza, odnosno eljeznih gora gdje bi oito trebalo biti
eljeza, no u toponomastici je znano da se ime moe dati i po nekom drugom
dogaaju ili znamenu, to opet umanjuje mogunost interpretacije.647 Ne moe
se samo tako odbaciti, istina podosta kasnija, tradicija da je kralj Ladislav prvi
ugarski kralj koji je preao rijeku Dravu. Naime u vjerojatno krivotvorenoj
ispravi kralja Andrije II. iz 1217. u kojoj pie da je posvetio zagrebaku crkvu
koju je sagradio sveti kralj Ladislav, kad je zemlju ili banat Slavoniju, obrativi
je od zablude idolopoklonstva na kranstvo, podloio ugarskoj kruni.648
Tradicija, posebno crkvena tradicija, jest neto to nas na kraju ponovno

643
644
645
646
647
648
Dolenjska (dio Kranjske) tada granii s Ugarskom (Slavonijom). Ona se 1161.,

1162. 1164. i 1177. naziva Marchia Hungariae i Marchia Ungarica (KOSI, 2002,
51 i biljeka 51).
MARINOVI-UZELAC 1972, 4961; GOLDSTEIN, 1994, 1728.
RAKI, 1877, 154; CD, I, 200201.
Prema Ivi Goldsteinu (GOLDSTEIN, 1994, 28) maarska se vojska kretala preko
Kupe i Siska, a do bitke je dolo u Zrinjskoj gori ili u dolini rijeke Une. Tim pravcem
odrava se intenzivna komunikacija izmeu sjevera i juga Hrvatske koja e,
unato nepostojanju politikog jedinstva, bitno utjecati na stvaranje jedinstvenih
ili slinih politikih, gospodarskih, drutvenih i kulturnih prilika u kraljevstvu
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (GOLDSTEIN, 1994, 28).
Moda je tu rije o onim gorama koje, kako to jasno naznauje Toma Arhiakon, ine
podruje Krbavske biskupije Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confinia Zagrabie.
CD, III, 445; DHA, 1992, 261263, doc: 85; MARGETI, 2000, 341344.
235
Povijesni izvori
utvruje u miljenju da je zemlja juno od Drave bila ili samostalna ili u nekoj
vezi s Hrvatskom. U benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru uva se
prijepis isprave u kojoj se spominje krunjenje kralja Kolomana (ugarski kralj
1095. (hrvatski kralj 1102.) 1116.) u Biogradu na Moru. Originalna isprava
trebala bi biti sastavljena 1102.649 Ta isprava znaajna je po tome to se meu
svjedocima spominje jedan zagorski biskup episcopus Zagoriensis, to je
od osobitog znaenja za panonski prostor.650 Godine 1102. Donja Panonija,
odnosno Zagorje prema navedenoj ispravi, ve je dio Ugarske. Tada to vie
nitko ne spori.
Sl. 86: Hrvatska i Panonija zdruene s Ugarskom koncem 11. i poetkom 12. st.

649
650
236
CD, II, 910; II, 1914, 533534; DHA, 1992, 328329.
II, 1914, 533534; NOVAK, 1959, 189. dri da je samostanski zbornik nastao u polovini
12. st. O tome opirno vidi kod: ALERI, 1969, 155168; STIPII, 1995, 169177;
KRMENDI, 2010, 247256.
upan i hrvatski ban vrlo je esto neki ugarski inovnik. Zato je to tako,
moda bi se moglo objasniti na vie naina. Vrlo je esto imeki upan slavonski
ban. Moda je to pokuaj da se novosteeni prostor bolje integrira s Ugarskom.
Nije iskljueno da je tu ast upan zadobio zbog neeg to je nama posve zakrito
povijesnim izvorima. Moda je rije o nekom historijskom pravu, tradiciji ili je
sve preputeno slobodnoj volji ugarskom kralju da koga hoe moe imenovati
na tu funkciju. Povezivanje asti upana jedne upanije iz zadravskog dijela
Panonije treba povezati sa slinom situacijom koju smo imali pred kraj 9. st. kad
je vojvoda Braslav upravljao Donjom Panonijom i Blatnogradom. Dvjestotinjak
godina poslije pojavio se isti teritorij, ali drugaiji nazivi, odnosno imeke
ili Zaladska upanija i Donjopanonski, Slavonski banat. Umjesto Blatnograda
(Mosapurc, Urbs Paludarum, Zalavr) javlja se imek (Smeg) ili neko drugo
sredite ili samo osoba visokog poloaja.651 O velikoj kulturnoj slinosti tih
dvaju, rijekom Dravom odijeljenih podruja u tom vremenu, svjedoe rezultati
arheolokih istraivanja, posebno usporedbe lokaliteta u Loboru s onim u
Zalavru. Tu se dogaaju isti procesi, koji su u mnogome ispred slinih u drugim
dijelovima obje Panonije.
1. Vojvodstvo je ureeno i postoji plemstvo koje je sposobno podizati

velebne graevine (Lobor) nije rije o niijoj zemlji
2. Vojvodstvo nije zauzeto od Maara, niti je vie dio Franakog Carstva
3. Vojvodstvo je vezano uz Hrvatsku (njime su vladali krae vrijeme i uz
prekide Hrvati koji su se odvojili od onih u Dalmaciji i Hrvati iz Dalmacije)
4. Vojvodstvo je vezano i uz Ugarsku (vrlo vjerojatno u vrijeme vladavine
kralja Stjepana I. prikljueno njegovu kraljevstvu)
5. Vojvodstvo je pod jakim utjecajem kako Hrvatske tako i Ugarske
vojvodstvo e uvijek imati odreenu posebnost jer ima vlastito plemstvo
6. Vojvodstvo ima vlastitu samoupravu i samostalno je.
651
Ne moe se iskljuiti da je podruje imekog vojvodstva (dukat) ili imeke upanije

prelazilo rijeku Dravu. To je mogla biti posljedica ukljuivanja donjopanonskog vojvodstva
u Ugarsku (da li pod Koppanyem ili nekim drugim teko je rei). Ta situacija zasigurno
nije dugo trajala, jer je tek od kraja 11. st. vojvodstvo za stalno pridrueno Ugarskoj. Nada
Klai spominje da je zagrebaka biskupija osnovana na imekom podruju (na podruju
Arpadova unuka Koppanya koji je vladao od Blatnog jezera do Save), da se zagrebaki
biskup spori za umu Dubravu sa imekim upanima i samostanom u Pannonhalmi
kojoj su pripali dijelovi koppanyjeva posjeda te da se imekom upanu daruju posjedi u
Slavoniji (Donjoj Panoniji) nakon Ladislavova pohoda (KLAI, 1987, 2629). Napokon, N.
Klai zakljuuje da je Zagrebaka biskupija obuhvaala itavo podruje imekog dukata,
pa nam granice biskupije koje su dobro poznate slue pri utvrivanju granica imekog
vojvodstva (KLAI, 1987, 29).
237
Sl. 87: Zemljovid Panonije (Donje Panonije) s ucrtanim granicama i njihovim izmjenama
od po. 9. do po. 12. st.: (IX) pribline granice u prvim desetljeima 9. st.; (A) irenje
jurisdikcije junije od rijeke Save; (B) odvajanje Karniole nakon prve treine 9. st.; (C)
pretpostavljeni zapadni doseg bugarskih osvajanja na tetu franake provincije; (D)
spajanje blatnogradskog posjeda i dijelova Zadravlja s teritorijem izmeu rijeke Drave
i Save krajem 9. st.; (E) pribline granice nekadanje Donje Panonije koncem 11. st. ili
po. 12. st.; (F) irenje jurisdikcije na prostor starih hrvatskih upanija od Pokuplja do
Povrbasja (od 10. do 14. st.).
238
III. Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji

A. Poeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franakog
Carstva
a) Poeci misijske djelatnosti
Poeci organizirane kristijanizacije Slavena, Avara i jo nekristijaniziranih
ili povrno kristijaniziranih Germana te eventualnih drugih preostalih grupa
starosjedilaca u Panonskoj nizini, mogu se povezati uz misije vezane uz Franako
Carstvo. One su zapoele ve potkraj 8. i poetkom 9. st., nakon konane propasti
Avarskog Kaganata. U isto je vrijeme zapoelo pokrtavanje stanovnitva drugih
slavenskih kneevstava u srednjoj i junoj Europi, recimo hrvatskog kneevstva,
kao i nekih drugih, neimenovanih. U hrvatskoj historiografiji uobiajilo se
povezivati, posebno u starijoj literaturi i crkvenoj historiografiji, poetke
kristijanizacije Hrvata u negdanjoj rimskoj provinciji Dalmaciji sudjelovanjem
Bizantskog Carstva u 7. i kasnijim stoljeima, upravo od onog vremena kad su
Hrvati zadobili svoju novu domovinu. Vrlo se vjerojatno s tim vremenom mogu
povezati poeci pokrtavanja, pri emu su neki pojedinci mogli biti pokrteni
ve tada i s tim se moda moe povezati prijelaz s incineracije na inhumaciju
pojedinih zajednica u zaleu dalmatinskih gradova. Prijelaz s obreda spaljivanja
mrtvih na obred polaganja tijela pokojnika u grobne rake tekao je neovisno o
kristijanizaciji te se poeo pojavljivati i u drugim dijelovima slavenske srednje
Europe, recimo u Velikoj Moravskoj i drugim dijelovima Panonske nizine. Kod
pojedinih naroda, zajednica, skupina, porodica, obitelji i pojedinaca to e se
odviti bre, a kod drugih e se taj proces odvijati sporije. Neki e ostati vrlo
konzervativni u odnosu prema mrtvima jo i onda kada to bude sasvim iznimno
ponaanje u srednjoj Europi. Promatrajui franaka i alamanska groblja iz
Porajnja i june Njemake, vidljivo je da su vrlo kasno bili zavreni procesi
prilagodbe novom nainu pokopa i da su esti pokopi s najrazliitijim prilozima,
kako na grobljima na redove i upnim grobljima tako i grobovima uz crkvu, a
upravo e iz tog podruja, kao i iz sjeverne, langobardske Italije, dolaziti najvei
broj misionara, ali, istina, tek od kraja 8. st. Veina puka i plemstva ostala je
nekrtena sve dok Franci nisu zauzeli Liburniju i velik dio Dalmacije, odnosno
zemlju Hrvata. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (945. 959.) isticao je
ulogu bizantskog cara Bazilija (867. 886.) u tim procesima, to vjerojatno
poiva na nekim nama danas nedostupnim podacima. Teorijski, pred kraj
njegove vladavine na hrvatski teritorij mogli su stupiti misionari irei slavensko
irilometodsko bogosluje. Slina situacija, posve zamraena nepostojanjem
povijesnih izvora, zbivala se u negdanjim rimskim provincijama Panoniji i
Noriku, zatim dijelovima sjeverne Italije, u Avariji. Taj prostor od posljednjih
239
Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji
desetljea 6. st. poinju nastanjivati razliite skupine, ponajvie slavenskih i

stepsko-nomadskih naroda pod vrhovnom avarskom vlau te, iako je to
nemogue dokazati na sadanjem stupnju istraivanja, ostaci Germana i
Romana. Poetke kristijanizacije stanovnitva u Dalmaciji, Panoniji, Noriku i
dijelu sjeverne Italije, osim meu karantanskim Slavenima u dijelu Norika i
Reciji (Karantaniji) gdje su procesi kristijanizacije zapoeli prije, veemo uz
navedeno djelovanje franakih misionara nakon propasti Avarskog Kaganata.652
Panonski Slaveni, nastanjeni na podruju dananje sjeverne Hrvatske, sjeverne
Bosne, sjeverne Srbije, u veem dijelu Slovenije, istonim, junim i sjevernim
dijelovima Austrije, zapadnim dijelovima Maarske i Slovake, u ekoj i
Moravskoj, prije uspostave franake vlasti bili su podloni Avarima i misionari
su meu njih mogli doi, ali o tome nita ne znamo iz povijesnih izvora. S
Hrvatima u Dalmaciji, osim to su vjerojatno govorili istim ili slinim (pra)
slavenskim jezikom i to su se meu njima mogli nalaziti takoer hrvatski
naseljenici ili pojedini hrvatski otoci stanovnitva, kao to su meu Hrvatima
postojali otoci drugih Slavena i Avara, nemaju ba puno zajednikih veza.
Njihova kultura, obiaji i drutveno ureenje razlikovali su se posebno od
sredine 7. st.653 U Avariji pred kraj 6. i poetkom 7. st. zasigurno je ostalo neto
kranskog stanovnitva, veinom pokrtenog tek od justinijanovskog ili
predjustinijanovskog vremena i vjerojatno neto arijanskih krana. Arheoloka
istraivanja pokazala su da je dio Germana, meu njima Langobardi, Svevi i
Gepidi ostao nakon odlaska veine Germana u Italiju i nakon to su napustili ili,
izmeu 580. i 600., bili prisiljeni prepustiti istone dijelove svoga kraljevstva
Avarskom Kaganatu. O tome ostanku starog stanovnitva uzgredno nam daju
potvrdu i pojedini, istina rijetki, povijesni izvori, ali i arheoloki predmeti, kao i
groblja i grobovi.654 Nakon druge polovine 7. st. Germani u Panonijama, zajedno
s drugim kasnoantikim stanovnitvom, polako postaju arheoloki
neprepoznatljivi, poput drugih Germana na zapadu, to oteava njihovo

652
653
654
240
Dosadanja esto opetovana miljenja u hrvatskoj literaturi o tome da su panonski Slaveni

pokrteni iz Hrvatske, odnosno iz Dalmacije, nema nikakvog uporita na terenu i polazi
s krivog stanovita da su panonski Slaveni ostali nepokrteni sve do 10., 11. ili ak do
poetka 12. st., odnosno da je njihova kristijanizacija najranije zapoela poetkom 10. st.,
kad su Hrvati zauzeli dijelove franake Panonije ili tek nakon uspostave ugarske crkvene
provincije i pokuaja ugarskih kraljeva sv. Stjepana I. (1000. 1038.) ili sv. Ladislava
(1077. 1095.) da provedu kranske zakone i zavre pokrtavanje Slavena i Maara.
Prve ozbiljne crkvene misije u vezi s pokrtavanjem stanovnitva u Panoniji poduzete su s
podruja Akvilejske patrijarije, odnosno iz sjeverne Italije i s podruja Bavarske, odnosno
salzburke nadbiskupije nakon 796. O tome vie u nastavku.
U tom smislu vrlo je zanimljiv i vaan navod iz Einhardova ivota Karla Velikog gdje u
15. poglavlju doslovno pie: Pokorio je zatim sve barbarske i divlje narode koji nastanjuju
Germaniju izmeu rijeka Rajne i Visle i izmeu oceana i Dunava, po jeziku, dodue dosta
sline, ali po obiajima i nonji zaista veoma razliite; Prijevod prema Zvjezdani Sikiri
(Einhardi vita Karoli Magni, Einhard, 1992, 75).
TTH, 1981, 102 107; TTH, 1994, 241272; VIDA, 1998, 529540; VIDA, 2002, 179
209.
Poeci stvaranja crkvene organizacije u vrijeme Franakog
razluivanje od ostalih stanovnika. Ta neprepoznatljivost glavni je problem

prilikom njihove etnike diferencijacije tijekom 8., ali i 9. st. Mogue je da su se
uspjeli odrati sve do 9. st. ako je vjerovati Conversio i da su odravali veze s
kranskim dijelovima Europe. Misionari su svoja sjedita smjetali vrlo esto u
negdanjim antikim crkvenim sreditima, recimo u Ptuju, Loboru ili Sisku.
Moda je rije o podudarnosti jer Slaveni i Avari, kao i drugi novopridoli narodi
zauzimaju i naseljavaju obino agere naputenih antikih mjesta, to je logino
jer se tu upravo nalazi najbolja zemlja za obraivanje i ivot, a esto podiu i
svoja naselja u blizini ruevina ili uz njih. Nije zabiljeeno da je negdje obnovljena
kakva sruena starokranska crkava (to je teorijski mogue, posebno kad je
rije o Loboru), pa ni kakva kasnoantika zgrada, osim za sada vjerojatno samo
u Peuhu. Istina, rijetka su istraivanja, ali je i klima takva da je takvo to
uglavnom osueno na propast. Zgrade bez krova nisu dugog vijeka, vrlo esto ih
je potrebno sruiti jer ih je teko obnoviti, ali ako su zidovi bili dobro ouvani i
dovoljne visine, mogla se zgrada privremeno koristiti dok nije izgraena nova.
Nema arheolokih potvrda za takav postupak, pa ni u junoalpskom prostoru
gdje je provedeno vie arheolokih istraivanja. Jedini izuzetak moda bi
predstavljao, kako je reeno, Lobor, a moda i Sisak (Siscia).655 Kasnoantika
crkvena organizacija nije se ouvala nigdje na terenu. Pronaen je vrlo malen
broj sitnih predmeta kao svjedoanstvo toga da je kranstvo moda bilo
prisutno meu Avarima i Slavenima u 7. i 8. st., ali to je vrlo esto nesiguran
dokaz. Pronaeni su razliiti amuleti, krievi, prsteni s kranskim motivima,
razliiti okovi pojasnih garnitura i drugo.656 Pojedini grobovi bez priloga moda
bi bili dokaz njihova opstanka, ali to je openito teko dokazati. Nije iskljueno
da je kranstvo bilo prisutno meu visokim avarskim slojem, pa i meu
Slavenima te da je bilo pokuaja da se tijekom avarskog vrhovnitva nad
Slavenima i ostacima starih naseljenika ostvari kakva misijska djelatnost i
crkvena skrb.657 Slaveni su se s kranstvom teorijski mogli susresti jo prije
poetka ili u vrijeme velike seobe naroda na podruju dananje Ukrajine, kad su
bili pod gotskom vlau u okviru ernjahovske kulture (4. st.) ili nakon poetaka
seobe na prostoru dananje Slovake i Poljske (oko 550.). Pjesma biskupa
Martina iz Brage (Bracara Augusta) u Galiciji (Portugal) sroena u povodu
posveenja bazilike sv. Martina Tourskog 558. ima vrlo vanu obavijesnu
vrijednost za povijest Slavena u prostoru unutranjih Karpata, a posebno je
vana i za ovu temu jer se spominje misionarska djelatnost meu Slavenima

HORVAT, 1954, 93104; VINSKI, 1970, 4592; FILIPEC, 2001, 89107.
BRATO, 1996, 205225.
655
656
657
VIDA, 2002, 179209. Avari su mogli doi u kontakt s kranstvom ve u istonoeuropskim

stepama na svojem putu u Europu, ali se o svemu tome moe vrlo malo rei na temelju
povijesnih ili arheolokih izvora (POHL, 2002, 203). Nesumnjivo je bilo pokuaja da se da
se njima kranstvo priblii s bizantskog ili italskog prostora, a i u samoj Avariji postojali
su krani koji su mogli utjecati na njih.
241
prije dolaska Avara u Panonsku nizinu (prije 567.).658 Nesumnjivo su postojali

pokuaji da se iz bizantskih posjeda u sjevernoj Italiji, Istri ili Dalmaciji ostvari
kakav kontakt s preostalim kranima u unutranjosti Avarije. Avari i Slaveni
vrlo su radikalno, kako to svjedoe borbe i zauzimanja pojedinih antikih
pozicija u Panoniji, poput nalazita Vranje pri Sevnici u Sloveniji i Lobora MBG
spaljenih do temelja, prekinuli sa starim svijetom i poruili mnoga naselja na
zauzetom podruju.659 Kranstvo se nije jae proirilo meu novim
stanovnitvom. Pojedini Slaveni (a moda i neke druge skupine) spaljuju ili
pokapaju svoje mrtve po starim obiajima sve do sredine ili kraja 9. st., a neki s
tom tradicijom prestaju ve tijekom 7. i 8. st. Nije jasno to je uzrok mijenjanju
rituala, odnosno vee pojavnosti grobova i groblja na kojima se polae mrtvo
tijelo pokojnika.

658
659
242
AEL, 1976, 151168; AEL, 1976a, 166167; FUSEK, 2004, 161186;

TETK, 2008, 30; GRAANIN, 2008, 1354. Pojedini istraivai su smatrali da
Martin misli na Slavene u rimskoj vojsci spomenute u mnogobrojnim izvorima
justinijanovskog doba (AEL 1976, 156), a za Florina Curtu sve to nije nita
vie od retorike floskule, ija je svrha bila isticanje zasluga sv. Martina (CURTA,
2001). Moda je to istina, ali u tom smislu moemo promatrati veinu onodobnih
izvora. Spomen Sclavus, Nara, Datus znai da Martin nije ablonski prepisivao,
nego da je vjerojatno poznavao opisane narode. U pjesmi je po svoj prilici
zabiljeio etnike okolnosti kako su mu ostale u sjeanju iz mladosti jer nije
poznato ni vjerojatno da se Martin nakon 536. vraao u Panoniju. Prema miljenju
Aleksandra Avenarija (AVENARIUS, 1974), to je tumaenje mogue i zato to se
meu spomenutim narodima nalaze i Rugijci, ali Langobardi nedostaju, to bi
znailo da je ovdje obuhvaeno vrijeme prije dolaska Langobarda u Panoniju.
Ne samo neki Germani ve i velik dio kasnoantikog stanovnitva, a meu njima
Panonci i Noriani, kristijanizirani su tek poetkom 6. st. S pokrtavanjem nekih
Slavena u Panonskoj nizini treba nesumnjivo raunati ve u 6. st. i o tome treba
voditi rauna kad se etniki opredjeljuju groblja s inhumacijom. Uostalom, sve to
ne mora biti udno jer su teorijski neki Slaveni mogli biti pokrteni jo u vrijeme
kad su nad njima vladali Goti.
Immanes variasque pio sub foedere Christi
Adsciscis gentes. Alamannus, Saxo, Toringus,
Pannonius, Rugus, Sclavus, Nara, Sarmata, Datus,
Ostrogothus, Francus, Burgundio, Dacus, Alanus,
Te duce, nosse Deum gaudent
Ti za pobono saveznitvo sam pridobiva

Razliite narode Alaman, Sas, Tirinanin,
Panonac, Rugijac, Slaven, Nar, Sarmat, Dat,
Ostrogot, Franak, Burgund, Daanin, Alan,
Oni znaju da vas Bog vodi
PETRU ULBERT, 1975; Kamen u temeljnoj zoni starokranske crkve u Loboru pretvoren
je na mjestima u vapno, a na podu starokranske oktogonalne krstionice naena je velika
koliina gara i pepela (FILIPEC, 2010, 52).
b) Conventus episcoporum ad ripas Danubii 796. i njegove posljedice

U ljeto 796. odran je u logoru franake vojske na obali Dunava
savjetovanje, sabor (koncil) pod presjedanjem akvilejskog patrijarha Paulina.660
Naime, Pipin se u svom logoru postavljenom negdje na obali rijeke Dunav, ad
ripas Danubii, prije 10. kolovoza, savjetovao s nazonim biskupima o tome kako
kristijanizirati Avariju.661 Savjetovanju su prisustvovali, uz kralja Pipina, akvilejski
patrijarh Paulin, salzburki nadbiskup Arno, zajedno s nekim drugim, po imenu
i broju nepoznatim biskupima (quorundam episcoporum reverendo collegio).
Rije je moda o gradekom, passauskom, freisinkom ili regensburkom biskupu,
o nekima od njih ili moda jo nekom drugom. Oni e svi sudjelovati u misijskoj
djelatnosti na osvojenom teritoriju Avarije i susjednih vojvodstava, kneevstava i
kraljevstava. Ne zna se tono gdje se odrao sastanak, no kako je glavnu rije imao
akvilejski nadbiskup Paulin i kako se sastanak odrao u Pipinovu logoru, dakle
logoru franake italske vojske, oito je odran negdje u Srijemu ili Sirmijskoj
Panoniji, blizu prijelaza preko Dunava preko kojega se prelo kako bi se dolo do
(h)ringa, sredinje avarske utvrde u Potisju.662
660
661
662
Sl. 88: Lobor Majka Boja Gorska. Kameni ulomak s natpisom PAVLVS.
BRATO, 1990, 489520; BRATO, 1999, 100101.

KOS, 1902, 334338, br. 301.
Kao mogue lokacije toga savjetovanja spominju se: Linz, Augsburg (BNA, 1971, 294),
Donja Austrija (Treisenburg ili Treismauer) ili srednja Maarska (BRATO, 1999, 91,
biljeka 58). I. BNA je smatrao da se ono odralo bez sumnje u Transdanubiji negdje na
obalama Dunava u upanijama Fejer ili Tolna (BNA, 1966, 310; BNA, 1971, 294).
243
Zapisnik sa savjetovanja sastavio je akvilejski patrijarh Paulin. U njemu se

razmatralo, kao glavna tema, pitanje pokrtavanja Avarije te to je potrebno da se
netko krsti. Kod pokrtavanja nije trebalo ii nasilnim putem, nego nagovorom.
Sinoda je krenula od pretpostavke da su barbari brutalni i nerazumni, stoga je
trebalo zapoeti s ustrajnim postupnim i blagim pouavanjem, kako netko ne
bi primio krtenje iz straha. Pravilan postupak bio je potapanje tri puta u vodu
(in nomine sanctae trinitatis trina mersio), blagoslovljenom na subotnju veer
prije krtenja (in vespere, sicut diximus, sabbati sanctificetur aqua). Tada je
katekumen ispovjedio credo i odrekao se vraga (se professus fuerit credere in
Deum patrem omnipotentem et in Iesum Christum filium eius unicum, dominum
nostrum, et in Spiritum sanctum et abrenuntiare se confiteatur diabolum et
pompis eius), a duhovnik je izrekao krsnu formulu (Et ego te baptizo in nomine
patris et filii et Spiritus sancti).663 Zapisnik spominje da su i prije neki krstili u
zemlji, a ako su to inili na neprimjeran i nepravilan nain, krtenje je trebalo
ponoviti.664 Tko su bili sacerdotes,665 clerici i clerici inlitterati, odnosno
idiotae, ne znamo.666 Ovdje se treba prisjetiti Trulskog koncila (Carigradski
koncil, Concilium Quinisextum ili Trulanum II) odranog 692. na poticaj cara
Justinijana II. (685. 695. i 705. 711.). Jedna od njegovih koncilskih odluka
bila je da se sveenici vrate u svoja negdanja mjesta ako su ih napustili
nakon barbarskih pustoenja.667 U XVIII. kanonu naglaava se da su barbarska
razaranja ili protjerivanje sveenika od barbara tek izgovor onih to se ne ele
vratiti u svoje biskupije. Stoga se trai da se vrate u njih. U XXX. kanonu stoji da
se pojedine crkve nalaze kod barbara i da u njima jo uvijek slue sveenici, a u
XXXVII. kanonu stoji da su pojedini biskupi obavljali svoju dunost i postavljali
sveenike iako su im biskupije bile izvan dosega vlasti cara. Taj koncil je vaan
jer je oito postojala briga crkve i cara za krane u zemljama, nisu naznaene
biskupije, izvan domaaja njegove vlasti. Vrlo se vjerojatno te odredbe nisu
odnosile na krane u Panonskoj nizini (osim, teorijski, u Srijemu i donjem
Podunavlju) jer se ni vlast bizantskog cara ni jurisdikcija carigradske crkve nije
protezala na taj prostor. No posredno nam ipak, donekle, mogu ocrtati stanje

BRATO, 1990, 505506.
Sulpicije Sever izraz sacerdos (sacerdotes) upotrebljava u ivotopisu (Vita Martini)

Martina Tourskog (316./317. 397.) na pet mjesta, a kod opisa crkvene povijesti 4. st.
u drugoj knjizi Kronike (Chronica), kad govori o arijanskoj herezi i priscilijanskom sporu
(Dialogi), uporabio je izraz sacerdo(te) na est mjesta, uvijek u znaenju biskupa, nikada
ne sveenika (BRATO, 2006, 273 i biljeka 64).
663
664
665
666
667
244
Moda se zbog toga moraju ponovno krstiti avarski kapkani i kagani ako su ve bili krani
(npr. Theodor).
U itju Konstantina (K, 16) spominju se Avari (Obri) i Kazari (Hazari) te pie. A mi
znamo mnoge narode koji imaju pismo i slave Boga svaki svojim jezikom. Kao to znamo, to
su ovi. Obri (na 7. mjestu) Hazari (na 9. mjestu) (prijevod prema: BRATULI, 1992,
77).
BRATO, 1996, 216219; IVKOVI, 2007, 224. U nastavku donose interpretaciju kanona
prema Tiboru ivkoviu (IVKOVI, 2007).
na zauzetom podruju. Neki podanici avarskog kagana bili su krani i nije bilo
nikakve potrebe protjerivati njihove sveenike ili ruiti njihove crkve. Puno je
vaniji problem taj to nisu identificirane na terenu pa smo uskraeni za podatak
kako su izgledale, ako ih je bilo. Uostalom i zapisnik voen kod zasjedanja jasno
pokazuje da je i prije tog savjetovanja bilo krana i da to nije bio prvi susret ljudi
s kranstvom u Panonskoj nizini. Vjerojatno nije rije o misionarima to su uli
s prvim franakim etama 791. u Avariji te su do 796. mogli ve poeti raditi na
pokrtavanju puanstva, organiziranju misija, ali i na izgradnji crkava.668 Godine
796. postavljeni su temelji budueg njihova rada meu barbarima. Tek poslije
803. moemo raunati sa sustavnom misionarskom djelatnou jer je te godine
napokon zavrio rat. Prema zapisniku proizlazi da je ve prije bilo krana, ali
i sveenika, a moda i biskupa (sacerdos) u Avariji. Nije najjasnije tko su bili
ti sveenici te kakvu su kransku tradiciju slijedili, ortodoksnu ili arijanstvo
ili neku treu? Nije iskljueno da su relikti stare crkvene organizacije ostali, a
treba raunati i na arijansku crkvu, o ijoj organizaciji ne znamo nita.669 To su
mogunosti to ih trebamo razmatrati, posebno kod interpretacije kranskog
pokopa. No problem je taj to se on zasigurno ne razlikuje mnogo od drugih
pokopa prilikom kojih se mrtvo tijelo polagalo u grobnu raku s prilogom ili
bez njega. Moda je tek kljuna orijentacija groba, ona bi trebala biti zapadistok, uz opravdane i poznate izuzetke (blizina crkve, pokopi u grobnicama,
pokopi u narteksu crkve, eventualne prepreke itd.). Tim savjetovanjem eljelo
se, takoer, izbjei pogreke uinjene prigodom nasilnog pokrtavanja Saske.
Odlueno je da se desetina ne uzima ili da ona bude manja od prave kanonske

668
669
Ulazak franake kranske vojske u Avariju potaknuo je euforiju za pouavanjem i

pokrtavanjem Avara i Slavena (BRATO, 1990, 505506; BRATO, 1999, passim). Alkuin
(Alcuin) (oko 732. 804.), jedan od vodeih franakih uitelja, teologa i savjetnika uputio
je vie pisama znamenitim ljudima toga doba, od kojih su neka sauvana, u kojima se vidi
velika briga i mar za to da se puanstvo novozauzetih dijelova pokrste, ali ne na silu nego
postepeno poukom. Tako on upuuje pisma akvilejskom patrijarhu Paulinu, salzburkom
nadbiskupu Arnu i drugima. Rajko Brato dao je vrlo iscrpan prikaz i tumaenje sauvanih
pisama upuenim navedenim osobama. Njegova pisma pokazuju veliku brigu za ljude
kojima su upuene, on ih hrabri, potie i savjetuje. Brato smatra da se u pismima vidi da je
salzburki nadbiskup Arno pokazao veu poduzetnost u misijama nego akvilejski patrijarh
Paulin (BRATO, 1999, 8689). Alkuin pie, da su oi mnogih uprte na nj (Paulina), da
vide to e napraviti (KOS, 1902, 331, br. 299). Prema Bratou Alkuinova pismu Arnu su
vie uljudna i neposredna i rijetko nailazimo na kritiku intonaciju (BRATO; 1999, 88).
Arheoloka istraivanja pokazala su da su obojica bili podjednako uspjeni na povjerenom
im misijskom terenu.
Teorije po kojima bi ti krani bili samo Slaveni iako su postojale danas vie nitko ozbiljan
ne bi zastupao. Ve je davno upueno na to da je tu moda rije o antikim preostacima
stanovnitva oko Keszthelya to je opet vezano uz pitanje tzv. Kesthelyske kulture (BNA,
1971, 294). Sazivanje savjetovanja i presjedanje njima od strane akvilejskog patrijarha
Paulina moda upuuju i na to da su krani bili prisutni i juno od rijeke Drave i donjeg
Dunava na akvilejskom misijskom podruju i da je to bio problem s kojima su se susretali
sjevernoitalski misionari pratei italsku vojsku. O istome problemu vidi: TTH, 1987,
251264; BRATO, 1981, 205211; POHL, 2002, 204.
245
desetine, odnosno da se primjenjuje tzv. posebna slavenska desetina.670 Tako je

796. Alkuin isticao da, s puno opreza, treba uvoditi crkvenu desetinu i da se ona
uvodi postupno.671 Vrlo vjerojatno su u praksi provoene i druge mjere kako bi
se mirno i postupno ljudi zadobili za novu vjeru. Vjerojatno su u tome poputali,
barem neko vrijeme, pa nisu striktno odvraali ljude od nepravilnosti kako
ih ne bi odbili. Moda se dio toga moe vidjeti u pomalo grubim optubama
sauvanim u itju Metodija (pogl. 10) i itju Konstantina (pogl. 15).672 Optube
su svakako pretjerane, ali u njima ima neto istine, one se mogu vidjeti u nainu
odnosa ivih prema pokopu svojih mrtvih. Tako se u Velikoj Moravskoj, koja je
zadrala znatnu autonomiju u odnosu na vrhovnu franaku vlast, slino kao i
Hrvatsko kneevstvo (dalmatinsko i liburnsko vojvodstvo), dosta dugo zadralo
pokapanje u svakodnevnoj kienoj nonji ukraenoj metalnim predmetima, pa i
prilaganje predmeta u grob. To je jedan od prigovora u itju Konstantinovu gdje
pie da nisu branili prinositi rtve po poganskom obiaju, a to je tono jer se
to jo dvije ili tri generacije, sve do sredine 9. st., prilino dobro osjealo. Takve
stvari u Panoniji, kako Gornjoj tako i Donjoj, uz vea crkvena sredita toga doba,
recimo u zalavrskoj aglomeraciji ili Loboru, pa i Ptujskom gradu, bile su ve
izuzetne, ali ih je bilo. U vanim crkvenim, a vjerojatno i politikim sreditima
manje, ali ve nekoliko kilometra dalje, kod drugih zajednica, ve puno vie. U
tim se krajevima neto od tog poputanja poelo pojavljivati tek kad je nestao
jai franaki utjecaj u panonskim grofovijama poetkom 10. st. Neki su prigovori
pretjerani, a neki prihvatljivi, neki pak govore posredno o staleima. Tako se u
itju Konstantinovu spominje da: ako tko ubije ovjeka, neka tri mjeseca pije

670
671
672
246
Jo 796. na koncilu ad ripas Danubii odlueno je da se desetina ne uzima ili da ona

bude manje od prave kanonske desetine, odnosno da se primjenjuje tzv. posebna
slavenska desetina. KOS, 1902, 334338, br. 301; BRATO, 1990, 489520; BRATO,
1996, 209; BRATO, 1999, 100101; TIH ET ALL, 2008, 35. GRAFENAUER, 1964,
419; tzv. slavenska desetina za manja od pune desetine. Vrlo je zanimljivo da se ta
smanjena desetina odrala i nakon to je osnovana zagrebaka biskupija, naime, jo
su se u 13. i 14. st. stanovnici uporno pozivali na dugogodinji pravni obiaj plaanja
smanjene desetine. Time se taj dio razlikuje od podruja biskupija Stjepanove ugarske
crkvene provincije gdje bi se trebalo oekivati da se ta tradicija nije mogla ouvati
(MARGETI, 2000, 34). Ta umanjena desetina je prema Karlu I. Anuvincu iz 1328.
navodno iznosila pune desetine (MARGETI, 2000, 37). Naravno, pitanje je u kojoj
mjeri i je li se moglo do 13. ili 14. st. sauvati steeno pravo iz 9. st. Car Oton I. (970.)
izmeu ostalog potvrdio je salzburkoj nadbiskupiji crkvu sv. Andrije pokraj Labodnice
(ad Labantam clesiam sancti Andre) i pri tome se spominje desetina kakva je tamo
uobiajena (cum decima, uti ibi consuetudo est) i desetina kakva je zapisana u svetim
knjigama (decimam, ut in sacris codicibus habetur) (KOS, 1906, 356, br. 460).
U pismu kralju Karlu Velikom Alkuin savjetuje kako da se pokrste hrabri i divlji Avari (KOS,
1902, 342343, br. 304). Desetina neka se ne uzima odmah, nego tek onda tek kad se vjera
kod Avara uvrsti. Prvo je potrebno ovjeka dobro poduiti, a tek potom krstiti, a nakon
toga ih valja dalje poduavati.
GRIVEC, 1985, 56; BRATULI, 1992, 74 i 110.
iz drvene ae, a neka ne dotakne staklene.673 Tko si je tada mogao priutiti

staklenu au ponajbolje pokazuju vrlo rijetki nalazi staklenih predmeta na
nalazitima 9. i 10. st.674 Oni ne samo da su rijetki ve uglavnom nedostaju u
repertoaru evidentiranih predmeta. Staklene ae pojavljuju se vrlo rijetko
samo u bogatim grobovima 9. st. kao prilog, a to su vrlo esto jedini znaci da
su one uope bile u upotrebi. Nije li taj prigovor vezan uz kneevske porodice,
odnosno uz najvie stalee, i nije li se u tim pokudama trebala moda prepoznati
odreena osoba ili openito pripadnici visokog stalea toga doba; njima kao da
su misionari poputali vie nego drugima? Istraivanja na terenu pokazuju nam
da se u popustljivosti ilo poprilino daleko i da je to bila uobiajena praksa,
posebno u prvim desetljeima 9. st.
Sl. 89: Junuzovci (Koievo). Lunulasta

naunica s ukrasom u obliku eera, 10. 11. st.
(fotografija: Zemaljski muzej u Sarajevu).
673
674
BRATULI, 1992, 74. Prijevod prema Josipu Bratuliu: Ali nisu samo to govorili
nego su i druge sramote prouavali: da pod zemljom ive velikoglavi ljudi, da su svi
gmazovi avolja stvorenja, i onome tko ubije zmiju bit e oproteno devet grijeha; ako
tko ubije ovjeka, neka tri mjeseca pije iz drvene ae, a neka se ne dotakne staklene. A
nisu branili prinositi rtve po poganskom obiaju niti sklapati neasne enidbe. (itje
Konstantinovo pogl. 15; BRATULI, 1992, 74).
U avarodobnim nalazitima u Karpatskoj kotlini i istovremenim langobardskim

grobovima u Italiji (6. 8. st.) staklene ae, kalei, boce, vrevi i rogovi za pie naeni
su vrlo rijetko i to mahom u grobovima s drugim bogatim inventarom (KISS, 1999,
217241; GARAM, 2001, 169173; GARAM ET ALL, 2002, 91 92, 9699; VIDA, 2002,
118). Na velikomoravskim grobljima staklo se takoer nalazi vrlo rijetko iako postoje
staklarske pei (GALUKA ET ALL, 2012, 6192). Stakleni predmeti se nalaze u 9. st.
na starohrvatskim grobljima u Dalmaciji u Ninu drijacu i Vaanima kod Bribira
(neobjavljeno). Najpoznatiji su grobovi 310 i 322 iz Nina drijaca datirani otprilike
u vrijeme navoda iz itja (BELOEVI, 1980, 128130, Tab. XXVI, LXXXVILXXXVII;
BELOEVI, 2007, 415417). Posebno je zanimljiv grob 322 u kojem je poloen
starohrvatski dostojanstvenik s obitelji, kako to navodi Janko Beloevi (BELOEVI,
2007, 274277). U grobu iz Vaana u kamenom sarkofagu pokopan je takoer
dostojanstvenik s karolinkim predmetima. Stakleni predmeti najee potjeu iz
italo-bizantskih radionica Italije i istonog Sredozemlja, ali je pe za proizvodnju
staklenih predmeta naena takoer u sjeverozapadnoj Slovakoj i uz crkvu sv.
Hadrijana u Zalavru (SZKE, 2010a, 2730).
247
Sl. 90: Crkvena organizacija u 9. st. Akvilejsko misijsko podruje (1) s Donjom Panonijom
i Hrvatskom; Salzburko misijsko podruje (2) i misijsko podruje njezinih sufraganskih
biskupija: Passau (2) i Regensburga (4). Priblino podruje Panonske (Moravske)
nadbiskupije (5) i vjerojatno podruje Montemerova vojvodstva (5a) kojem se nalae da se
obrati na panonsku (Metodovu) dijecezu. Podruje Bugarske (6) na kojem e se organizirati
bugarska crkvena provincija. Podruje na kojem se ponovno pokuala uspostaviti
salonitanska metropolija (7) i teoretske njezine granice na sjeveru na poetku 10. st. (7a).
U spomenutom koncilskom zapisniku iz 796. nadbiskupa Paulina nigdje se

ne spominju geografske oznake misijskog podruja, ali je razumljivo da se odnosi
na sve ono to je potpadalo pod Avariju. Nakon zauzea Hrvatskog kneevstva
i zapadnih dijelova Avarskog Kaganata te pripajanja i pridruivanja drugih
kneevstava u tom dijelu Europe, novosteeni franaki prostor bio je podijeljen
248
na dva misijska podruja i on se uglavnom poklapao s upravim granicama

markgrofovija: prostor od Jadranskog mora do rijeke Drave pripao je u nadlenost
akvilejskom patrijarhu, od Drave do srednjeg Dunava i sjevernije od njega u
nadlenost salzburke metropolije, s tim da je podruje sjeverno od rijeke Rabe
i zapadno od rijeke Vh potpalo pod salzburku sufragansku biskupiju Passau.675
Isto su tako, vrlo vjerojatno, na salzburkom podruju uea u kristijanizaciji uzele
i druge biskupije, poput biskupije u Freisingu ili moda Regensburgu i Sbenu,
kao to je na akvilejskom misijskom podruju djelovala Gradeka patrijarija, a
moda i jo neka druga sjevernoitalska ili istarska biskupija. Slina pitanja bila su
pretresena i na edadskom koncilu odranom iste godine. U 8. kanonu spominje
se sacerdos plebis i pretpostavlja upna organizacija iji je zadatak da se brine za
moralni ivot ljudi.676 U prvo doba misionarski punktovi bili su zameci buduih
upa (parochia). Oni su u poetku obuhvaali irok prostor, a na njihovu su se
prostoru poslije osnivale podrunice i upe. Vrlo je teko govoriti o mjestima tih
punktova, jedan je zasigurno Lobor MBG.
Iz tog vremena (izmeu 801. i 814.) imamo sauvano ime jedinog poznatog
akvilejskog misionara, moda Alkuinova uenika, Blancidija (Blancidius).677 On se
u pismu upuenom prijatelju u Italiji izmeu Alpa i mora, odnosno u sjevernoj
Italiji, alio na napore svog poziva i tekoe to ih ima jedan stranac i starac meu
ljudima kojima niti jezika ne zna.678 On je bio misionar, vjerojatno, na akvilejskom
misijskom podruju i djelovao je s ove strane Dunava u gorovitom slavenskom
podruju.679 Ne navodi neko posebno mjesto, ali je nesumnjivo govorio o Donjoj
Panoniji izmeu Dunava i Norika.
Sl. 91: Mavanska (Mala) Mitrovica. Par luksuznih

grozdolikih naunica, 9. 10. st. (ERCEGOVI-PAVLOVI,
1980, Pl. XXXIX, 1).
RUTTKAY, 2002, 157178.
Dilectissimis fiiiis in Christo Alpinis Ausonicisque partibus degentibus, mare presidentibus,

omnique decoris stemmate preditis, citra Dannubii fluenta latitans, in sclavorum montibus et
abietum densitudine cubans, non sicomoros, sed fagos vellicans, Noricus Italicis,Blancidius
nigerrimis(MGH, Epistolae IV, 484),
675
676
677
678
679
BRATO, 1999, 106 i biljeka 123.

BRATO, 1999, 105 i biljeka 120.
KOS, 1906, 4, br. 2. Prema izriaju se vidi da je djelovao juno od Dunava, u slavonskim
brdima i Noriku. Nepoznati je pisac u poslanom pismu prenio izraze iz Alkuinova pisma
napisanog izmeu 801. i 804. poslanog plemenitoj djevici Oundradi, roakinji cara Karla
Velikoga. To pokazuje da je ono pisano poslije 801. (KOS, 1906, 4, br. 2, posebno biljeke
na dnu navedene stranice).
249
B. Akvilejsko misijsko podruje u Donjoj Panoniji

a) Sredita Akvilejske patrijarije u Panoniji
O crkvama misionarskim sreditima 9. st. u franakoj Panoniji vrlo
malo znamo, bolja je situacija na salzburkom misijskom podruju, sjeverno
od rijeke Drave, najvie zahvaljujui Conversio, ali i provedenim arheolokim
istraivanjima.680 Tu je prije svega rije o arealu oko Zalavra i Blatnog jezera,
zatim drugim pozicijama spomenutim u Conversio i u kasnijim izvorima. Unato
nedostatku pisanih izvora, arheoloka istraivanja i sluajni nalazi ipak pruaju
osnovu da se zakljui da njihova djelatnost nije zaostajala za salzburkom. U
znaajnijim kasnoantikim crkvenim sreditima poput Siska gdje je u antiko
doba bila biskupija ili Lobora gdje je istraena starokranska crkva s odvojenom
zgradom krstionice, to je uvrtava meu znaajnija sredita Petovionske
(Petovijske) biskupije, bila je podignuta crkva. Vrlo vjerojatno je i u Sirmiju
(Mitrovica), nekadanjem metropolijskom sreditu, bila podignuta crkva jer se
s njezinim djelovanjem moe povezati takoer crkva u Maloj Mitrovici.681
Sl. 92: Slivnica A) Kameni ulomak s pleternom ornamentikom (30x26 cm) uzidan s
vanjske strane svetita crkve sv. Marije u Slivnici kod Maribora (prema: CEVC, 1963, sl.
11 na str. 25). B) Kameni ulomak s pleternom ornamentikom (duina 26 cm) uzidan na
junoj vanjskoj strani crkve sv. Marije u Slivnici kod Maribora (prema: CEVC, 1963, sl.
12 na str. 25).
Na akvilejskom misijskom podruju, izvan Karantanije, Dalmacije i

Liburnije, u Donjoj Panoniji otkrivene su dakle dvije crkve u Loboru MBG
u Hrvatskom zagorju. U Sisku je pronaen kameni ulomak (ili moda vie
kamenih ulomaka?). Jedini sigurni kameni ulomak predromanike skulpture

680
681
250
KOROEC, 1950; SS, 1963; SS, 1973; FRIESINGER, 1975-1977; KOROEC, 1979; SZKE,
1985, 161167; SZKE, 1992, 841968; SZKE, 2002, 247266; SZKE, 2009, 395416.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980; ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a, 172.
Akvilejsko misijsko podruje u Donjoj Panoniji
iz Siska pokazuje nam, takoer, da je u tom mjestu morala biti podignuta

barem jedna sakralna graevina u 9. st.682 Iz povijesnih izvora s poetka 9. st.
spominje se donjopanonski vojvoda Ljudevit kojem je u pobuni 819. navodno
pomagao gradeki (Grade, tal. Grado u sjevernoj Italiji) patrijarh Fortunat i
to aljui mu majstore i zidare. To je jedini konkretni podatak o vezama Donje
Panonije u 9. st. s akvilejskom, odnosno tonije Gradekom patrijarijom. To
je zanimljiv podatak jer ide u prilog onome to pokazuju novija arheoloka
istraivanja u Loboru; da je kristijanizacija provedena mirno, uspjeno i da
nije praena nekakvim sukobima. Openito je vana mogunost, bila tona
ili ne, da jedan crkveni dostojanstvenik pomae ustanike koji se zasigurno
nisu bunili protiv kristijanizacije, to su prije njih inili Karantanci, tuei
se na okrutnost markgrofa Kadolaha, to nam je poznato iz franakih anala.
Uostalom, kranstvo se unato maarskoj provali i pustoenjima te nestanku
vrhovne franake vlasti odralo, kako nam to takoer pokazuju arheoloka
istraivanja, diljem Panonske nizine, to moda ne bi bio sluaj da je sve bilo,
kao u Saskoj, provedeno na silu. Jo je davno Anela Horvat naznaila da
postoji odreeni kontinuitet aenja sv. Kvirina u okolici Siska te da upravo
taj kult moe biti putokaz u traenju kulturnih veza izmeu junih i sjevernih
dijelova Hrvatske u starohrvatsko doba.683 Nesumnjivo je na podruju juno
od Siska gdje se otvara cijeli niz antikih prometnica i prirodnih poveznica
Panonije s Dalmacijom i Italijom (Akvilejom) moralo biti podignuto vie
misijskih toaka i sagraeno vie crkava ve u 9. st. Upravo je u tom kraju u
kasnije doba zamijeen veliki broj monih plemia, burgova i gradova to nam
sve govori u prilog gustoj naseljenosti cijelog kraja kroz itavi srednji vijek.
U dananjoj Sloveniji postoje indicije da su se crkve iz tog vremena
nalazile u Slivnici kod Maribora, gdje su naeni takoer ulomci predromanike
skulpture,684 i u Svetim Gorama iznad Sutle,685 a moda tome dobu pripada

BRUNMID, 1912, 129176; BURKOWSKY, 1999; SIMONI, 2000b, 104.
Ulomak s pleternom ornamentikom bio je 1926. otkriven u zidu stare upne crkve
(STEL, 1944, 347363; CEVC, 1963, 25, sl. 11-12; STEL, 1952, 214254; KARAMAN,
1952, 9395). Ljubo Karaman je smatrao da ulomke treba datirati u 11. st.; ulomak
je izraen od pohorskog mramora, to znai da nije bio uvezen gotov izvana, nego je
pripremljen za obradu u okolici Pohorja, odnosno klesan na lokalitetu (KARAMAN,
1952, 9395). Iz istog pohorskog mramora izraeni su svi loborski predromaniki
ulomci. Rije je o recikliranju antikih spolija, stoga moda treba razmiljati o istom
radionikom krugu (FILIPEC, 2008).
682
683
684
685
Prema popisu upa iz 1334. u okolici Siska nalazi se tri upe posveene sv. Kvirinu: u
Hrastovici, Boviu i Smrkoviu, a kod Bovia se i danas nalazi selo Kirin (HORVAT, 1954,
9596). Anela Horvat napominje da se kult sv. Kvirina vjerojatno proirio od juga prema
sjeveru kad je Sisak bio podloan u crkvenom pogledu Splitskoj metropoliji.
KOROEC, 1969, 239256; KOROEC, 1976, 483517; STOPAR, 1977, 2335; KOROEC
KOROEC, 1978, 432463; ZADNIKAR, 1982; STOPAR, 1987; KNIFIC SAGADIN ET ALL.,
1991, 4142, 78 (kat. 86-88, 78-79).
251
i crkva Uznesenja Marijina u Braslovah.686 U crkvi sv. Marije u Slivnici kod

Maribora nalaze se dva uzidana komada s pleternom ornamentikom i to
uzidana s june strane i na vanjskom svetitu crkve. Datacija im se kree poput
ulomaka iz Siska ili najstarijeg pronaenog iz Lobora MBG (+SVMME) od 9. do
11. st.687 U Svetim Gorama iznad Sutle na uskom platou dvije postojee crkve
mogle bi se datirati u karolinko vrijeme. To su crkve posveene sv. Martinu
i sv. Jurju. Crkva sv. Martina ima pravokutni tlocrt i nasuprotne stranice
nejednake duljine. Postojea crkva ima poligonalno svetite i prigraeno
predvorje, a starija je, vjerojatno, imala etvrtastu apsidu.688 Crkva sv. Jurja
imala je pravokutni tlocrt s polukrunom apsidom.689
Sl. 93: Sv. Gore iznad Sutle. Naunice

i prsteni, 10. 11. st. (prema:
BITENC KNIFIC, 2001, 390).

686
687
688
689
252
STEL, 1952; STOPAR, 1987; KNIFIC SAGADIN ET ALL., 1991, 4042. O akvilejskoj
misijskoj djelatnosti u Kranju svjedoi kult sv. Kancijana kome je bila posveena sredinja
crkvu (praupa) u Kranju i crkva posveena sv. Martinu na groblju s druge strane rijeke Save
(HFLER, 1986, 10). Isto tako ranosrednjovjekovno groblje uz upnu crkvu (farna cerkev v
Kranju) i groblje na poloaju ispred tvornice Iskra (Kranj Kriie Iskra) uz druge poloaje
kao to su mrtno pri Cerkljah, Predloka i sv. Martina v Mostah pri irovnici (SAGADIN, 1983,
124131; SAGADIN, 1988; KNIFIC SAGADIN ET ALL., 1991, 4142) svjedoe da su uz njih
morale stajati crkve. Uz njih prema istraenim grobljima crkve bi mogle biti podignute i u
empeteru v Ljubljani, rnomelju, Radovljici i Tolminu (SAGADIN ET ALL., 1991, 42).
U 9. st. (STEL, 1944, 347363; CEVC, 1963, 25, sl. 11-12), u 11. st. (KARAMAN, 1952,
9395) te u 9. 10. st. (STOPAR, 1977; KNIFIC SAGADIN ET ALL., 1991, 42).
KOROEC, 1976a, 525526, sl. 2.
SAGADIN ET ALL., 1991, 42, sl. 86-88.
Sl. 94: Sv. Gore iznad Sutle zrani snimak lokaliteta (prema: www.geopedia.si).
Zbog jednostavne forme ipak ih je teko datirati, kao to je teko

datirati spolije ugraene u crkvi sv. Jurja, a mogu pripadati starokranskom
i karolinkom dobu.690 Groblje se prostiralo uokolo navedenih crkava. Nije
iskljuno da se jo jedna predromanika crkva, prema istraenim grobovima
koji se pruaju od crkve posveene sv. Sebastijanu do sv. Jurja podignuta
najkasnije do sredine 10. st., nalazila ispod danas glavne protenjarske crkve
posveene Majci Bojoj.691 Svete Gore nad Sutlom nesumnjivo su bile jedan
od vanijih franakih misionarskih punktova u Donjoj Panoniji. U Karantaniji
je sagraeno vie crkava, ali one izlaze iz okvira ovog rada iako se neke mogu

690
691
Iznad vrata ugraena je spolija s jo neproitanim natpisom, a na ploi uzidanoj na

vanjskoj fasadi nalazi se ljudska figura koja vjerojatno sjedi na stolcu te ima uzdignute
rairene ruke, a desno od figure su dva kruga, iznad njih nalaze se urezani zarezi, te uz
krugove slovni znakovi (CEVC, 1952, 214254, sl. 1 i 4; STOPAR, 1977, 3233; SAGADIN
ET ALL., 1991, 4142, kat. jed. 7879, sl. 86-88). Datacija obiju spolija je upitna, ali se
pretpostavlja da pripadaju 9. st.
KOROEC, 1969, 239256; KOROEC, 1976, 483517. Josip Koroec ml. smatra da jedan
zid treba povezati sa starijom prethodnicom crkve iz 12. ili 13. st. (KOROEC, 1976a, 523).
253
povezati i uz djelovanje akvilejske misije.692

Pobrojani lokaliteti pripadali su, vrlo vjerojatno, istoj franakoj
provinciji Donjoj Panoniji u 9. st., tako i Sisak, kao i ovdje istaknuti Lobor,
kao zasad nesumnjivo najvanije i najvee crkveno sredite juno od rijeke
Drave. U gradu Mitrovici (Sirmij) nema sigurno datiranih nalaza iz 9. st., ali je
s june strane rijeke Save u njezinu arealu u Maloj ili Mavanskoj Mitrovici na
lokalitetu Zidine ili iringrad otkrivena crkva s pripadajuim grobljem.693
Sl. 95: Sv. Gore iznad Sutle proelje

crkve sv. Jurja Vidljive su spolije
iznad i desno od ulaznih vrata
(snimio: K. Filipec, 1994.)
Sl. 96: Sv. Gore iznad Sutle tlocrt

crkve sv. Martina (gore) i tlocrt crkve
sv. Jurja (dolje) (prema: KNIFIC
SAGADIN ET ALL., 1991, sl. 86 i 87).
Ta crkva zapadnog tipa moe se takoer povezati s djelovanjem

neke zapadne misije, moda takoer akvilejske. Ona je sagraena na mjestu
kasnoantikog groblja i starokranskog martirija najkasnije do sredine 10.

692
693
254
KNIFIC SAGADIN ET ALL., 1991, 3646; KARPF, 2001, 64. Veliki broj pleterne skulpture
koja svoje ishodite ima u sjevernoj Italiji nalazi se u Karantaniji sjeverno do rijeke Drave,
ali i u drugim sreditima Salzburke metropolije. Akvilejska metropolija je nakon spora sa
Salzburkom metropolijom dobila Drava kao granicu 811. ime je Karantanija u crkvenom
pogledu razlomljena na dva dijela (BRATO, 1990, 489520). U kasnoj antici pripadalo je
cijelo to podruje pod Akvilejsku metropoliju.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 4649; ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a, 172.
st., a vrlo vjerojatno i nekoliko desetljea ranije.694 Ta mala jednoapsidalna

crkva zidana od rimske opeke, podignuta na debelom sloju ute iznad
starokranskog martirija, smjetena je zajedno s pripadajuom krunom
krstionicom u nekadanjem metropolitskom sreditu, a kao misionarski punkt
bila je namijenjena kristijanizaciji okolnih zemalja. Crkvu je podigao neki
domai velikodostojnik, to posredno pokazuje kakve su bile gospodarske
prilike u tome kraju. Ta mala zidana crkva stradala je u poaru i na njezinu
je mjestu podignuta, u prvoj polovini 11. st. vea troapsidalna crkva takoer
zidana od rimskih opeka.695 Toj crkvenoj graevini odgovaraju dva sljedea sloja
grobova, dobro odreena bizantskim i ugarskim kovanicama datiranim od 11.

694
695
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 67; Gornju granicu podizanja crkve s jednom apsidom

odreuje nalaz bizantskog folisa anonimne emisije s poetka 11. st. u podu crkve s tri
apside, a donju granicu odreuju grobovi datirani od kraja 9. ili 10. st. Crkva je dakle
sagraena tijekom 10. st. Slavenka Ercegovi-Pavlovi datirala ju je u poodmaklo 10. st.
(ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 4649) i na poetak 10. st. (ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a,
172) i oko nje se oformilo tipino kransko groblje s vrlo malo predmeta karakteristinih
za drugu polovinu 9. i prvu polovinu 10. st. (ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 4649;
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a, 172). Luksuzna grozdolika naunica Pl. XIX, sondage 3c i
Pl. XXXIX, 1 datira se od sredine 9. do sredine 10. st. (ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 46; o
istome i: VINSKI, 1982, 223232). Groblja s vie stotina pokopa u Zalavru ili Loboru MBG
pokazuju kako se vrlo malen broj takvih luksuznih velikomoravskih zapravo bizantskih
naunica nalazi u odnosu na velik broj praznih grobova datiranih od sredine 9. do pred
kraj 10. st. (SS, 1963; SS, 1973; SZKE, 2010a, 3546; SZKE, 2011, 509540). Iako
ne moemo otkloniti mogunost da je na toj poziciji pokapanje zapoelo prije podizanja
crkve, nalaz luksuzne grozdolike naunice, kakvih nema poslije sredine 10. st., ipak moda
govori u prilog tezi da je uniteni grob s tom naunicom trebao biti iskopan nakon to
je podignuta crkva. Naselje uz crkvu potvruje takoer ivot na toj poziciji od sredine
10. st. (MINI, 1980). Crkva u Maloj Mitrovici bila je prema kasnijim srednjovjekovnim
izvorima posveena sv. Irineju. Nije iskljueno da je i u samoj srijemskoj Mitrovici (Sirmij)
postojala takoer crkva, moda posveena sv. Demetriju; ona se spominje u povijesnim
izvorima oko 1072., a po njemu je mjesto u srednjem vijeku dobilo ime (FERJANI, 1969,
5053; JEREMI, 2006, 147148, sl. 35. s tlocrtnim prikazom Villa Sancti Demetrii (11.
13. st.) i Civitas Sancti Demetrii (14. 16. st.). Moda bi na poloaj najstarije crkve moglo
upuivati dijelom istraeno groblje (PAROVI-PEIKAN, 1980, 180191; VINSKI, 1982,
232233; STANOJEV, 1989, 120). Poloaj srednjovjekovnih crkava u Mitrovici govori u
prilog tomu da se nita od starije tradicije nije ouvalo. Postojanje crkve zapadnog oblika
u Maloj Mitrovici govori o tome da je ona, iako vjerojatno od dvadesetih godina 9. st., dio
Bugarske. Iako je Bugarska dobila vlastitu crkvenu pokrajinu od sedamdesetih godina
9. st., taj je punkt i dalje ostao dio neke zapadne, moda akvilejske misijske pokrajine
prisutne u Panoniji ili su doli sasvim neki novi misionari preko Hrvatske, ali ponovno
iz Italije. Vladislav Popovi je povezao gradnju najstarije crkve sa zapadnim misijama,
a one bi poslije pada preslavske Bugarske 971. dolazile iz susjedne Ugarske (POPOVI,
1979, 3340; POPOVI, 1980, 291296; POPOVI, 1980a, V; PEHAR, 2012, 344). Prema
Slavenki Ercegovi-Pavlovi ona bi tada ve zasigurno stajala (ERCEGOVI-PAVLOVI,
1980, 4649; ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a, 172).
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 6667; ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a, 172. U Sirmijskoj

Panoniji, a moda i u samome Srijemu odralo se savjetovanje biskupa 796., a neto kasnije
(iza 801.) spominje se misionar Blancidije koji djeluje do Dunava, u akvilejskom dijelu misija,
tj. juno od ua rijeke Drave, dakle otprilike na istom podruju gdje je odrano i savjetovanje.
255
do 13. st.696
Crkvene granice nisu se uvijek poklapale s politikim, odnosno
pokrajinskim granicama Franakog Carstva. U edadskom evanelistaru
zabiljeeni su hodoasnici iz Donje Panonije, uz one poznate iz Braslavove
zemlje, kao i mnogi drugi. Akvilejska patrijarija protezala se od Jadranskog
mora pa sve do rijeke Drave na sjeveru, gdje je graniila sa salzburkom
metropolijom, ali nije poznato dokle je ona sezala u istonom dijelu prema
rubu srijemske Panonije i prema granicama Dacije te je li nakon bugarskog
zauzimanja najistonijih njezinih dijelova misija opstala. Arheoloka istraivanja
u Mitrovici govorila bi u prilog tezi da se ona u tim dijelovima zemlje odrala
nakon bugarskog zauzimanja Sirmijske Panonije.
Sl. 97: Mitrovica. Zrani snimak grada s ucrtanim poloajem antikog Sirmija (1),
poloaji starokranskih martirija (a-g), ranosrednjovjekovno mjesto - Villa sancti
Demetrii (11. 12. st.). Oznaeni su poloaji groblja na redove u Mitrovici i groblja oko
crkve u Maloj (Mavanskoj) Mitrovici (++) i naznaen je lokalitet Zidine ili iringrad
(planovi prema JEREMI, 2006, 137161 i sl. 2).

696
256
POPOVI, 1975, 267268; ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980, 6667; ERCEGOVI-PAVLOVI,

1980a, 172, 177; PEHAR, 2012, 344 (oko 1000., u vrijeme Samuilovih osvajanja ili nakon
1018. i ponovne uspostave bizantske vlasti). Crkva je dugo bila u upotrebi da bi u prvoj
polovici 13. st. na istoj poziciji bio sagraen benediktinski samostan (ANDRI, 2008,
115186). Nedaleko od crkve otkriveni su ostaci naselje koji s grobljem i crkvama pruaju
podosta podataka o ivotu toga mjesta (MINI, 1980).
Sl. 98: Mala (Mavanska) Mitrovica Zidine ili iringrad. I) starokranski martirij;
II) crkva 10. st.; III) crkva po. 11. st.; IV) crkva prva polovica 13. st.
Openito o akvilejskoj misijskoj prisutnosti u Panoniji znademo malo,

o njoj svjedoe tek poneka naznaka misijske djelatnosti: ostaci ulomaka
predromanike skulpture, potvrena i pretpostavljena mjesta gdje je bila
podignuta sakralna zgrada i groblja na kojima pokapaju mrtve vjerojatno krani.
Starije pozicije, velike, prostrane i strme gradine, naputaju se ve u ranom
srednjem vijeku kao neprikladne, vjerojatno jo u vrijeme maarskih provala
ili kasnije zbog promjena gospodarskih i politikih odnoaja na lokalnoj i opoj
razini. Prijelom koji se dogodio nakon to je Hrvatska zdruena s Ugarskom
koncem 14. st. kad su esto nova sredita podizana nautrb starih dovelo je do
toga da su stara sredita esto potpuno nestala iz crkvene tradicije (kao recimo
Lobor). Tako nije jasno kako je dolo do toga da umjesto Siska Zagreb postane
sredite crkvene provincije, a da Sisak iako je jo uvijek prvi spomenut u popisu
257
upa Zagrebake biskupije iz 14. st. zajedno sa svojim arhiakonatom u kojem je

moralo biti vie crkvenih zgrada podignuto u 9. st. bude potpuno marginaliziran
nakon sredine 12. st.
Sl. 99: Lobor Majka Boja Gorska. Lijevane srebrne naunice (par grozdolikih naunica
i par naunica s ovalnom kariicom, koljencima sa strane te lijevanim privjeskom od
dvije, jedne vee i manje metalne limene kugle) iz groba mlade ene stare 12 godina
(grob 536) pokopane u apsidi drvene crkve, sredina 9. st. (vidi poloaj groba na
lokalitetu slika 67 oznaka B). Naunice su naene sa stranje strane lubanje i bile su
objeene ili upletene u kosu pokojnice.
258
b) Nalaz(i) iz Siska
U Sisku je pronaeno navodno pet kamenih ulomka predromanike oltarne

pregrade, ali samo je jedan ulomak sigurno iz Siska. Taj jedini sigurni ulomak,
prema Josipu Brunmidu, izraen je od pjeenjaka kakav se nalazi u kamenolomu
u Gorma kod Petrinje. Ukraen je reljefom tropleta s motivom pereca (br. 805.).697
Dva ulomka koji su moda iz Siska imaju isti ukras u vidu kuka i osmica, a ispod
njih pletenicu.698 Jedan je izraen od slinog utog pjeenjaka kao i jedini sigurni
ulomak (br. 792), a drugi od materijala s nekih antikih ruevina (br. 793).699
Moda bi se takoer ta dva ulomka mogla oznaiti sisakim. etvrti je ulomak
nesiguran (br. 806), kao i peti s natpisom [...(e)s]AMER AUXS[it...] (br. 791).700 Ljubo
Karaman je vijest vezanu uz dolazak majstora i zidara u Ljudevitovo vojvodstvo,
s potrebnim oprezom, povezao sa sisakom predromanikom skulpturom i
postojanjem crkvene zgrade koju su ti majstori mogli sagraditi.701 Anela Horvat
je smatrala da su oni teorijski mogli nastati prije ili poslije Ljudevitova ustanka,
ali zakljuuje da je nakon ustanka u starohrvatsko doba bilo vie mogunosti i da
je u Sisku mogla nastati crkva graena kamenim materijalom. Stoga predmnijeva
da taj spomenik moe biti svjedok kulturnih veza izmeu Dalmatinske i Panonske
Hrvatske i dokaz njezine povezanosti s dalmatinskom crkvenom organizacijom.702

BRUNMID, 1912, 137138 (br. 805); SIMONI, 2000, 104. (kat, jed. II. 40. ulomak pluteja Sisak).
BRUNMID, 1912, 133 (br. 792793).
697
698
699
700
701
702
Josip Brunmid donosi pet kamenih ulomaka s pleternom ornamentikom, koji bi se imali
povezati sa Siskom: BRUNMID, 1912, 132133. i 137138. Od tih pet komada jedino je
siguran za ulomak kamenog pluteja pod brojem 805, od utog pjeenjaka iz Gora kod
Petrinje, da je iz Siska. Za ostale tek misli da su te provenijencije, ali nije siguran. Vjerojatnije
je da su to ulomci kamene grede pod brojem 793, ukraeni kukama i motivom osmice, kako
navodi J. Brunmid od istog utog pjeenjaka kao i kamen pod brojem 805, za koji je sigurno
utvreno da je iz Siska. Kako pak ulomak pod brojem 792 potpuno spaja i po dimenzijama
i po ornamentici ulomak pod brojem 793, moe se smatrati s vie vjerojatnosti da su i ta
dva kamena s podruja Siska. Najmanje je sigurno za dva preostala kamena ulomka, koje J.
Brunmid navodi pod brojem 791 i 806, da su odavle, to je velika teta kako navodi Anela
Horvat, utoliko vie, to kamen pod brojem 791 ima i natpis. Ta dva kamena ulomka donosi
i: HAMPEL, 1905, 675678, sl. 2058 i 2059. oznaava ih krivo sisakim (HORVAT, 1954, 97.).
BRUNMID, 1912, 138 (br. 806), 132 (br. 791). J. Brunmid je smatrao da se radi o nekoj
osobi s hrvatskim imenom koja je neku zgradu, odnosno crkvu poveala (BRUNMID, 1912,
132 (br. 791)). Rije je pokuao nadopuniti kao Desamer (Desamir ili Desila se spominje u
hrvatskim srednjovjekovnim ispravama te se spominje na Baanskoj ploi), ostavljajui
mogunost razrjeenja rijeima poput Cresamer ili Thesamer. Vidi i: DELONGA, 2000,
115116 (kat, jed. II. 60. ulomak zabata oltarne pregrade, prva polovica 9. st. Nepoznato
nalazite). Porijeklo spomenika vrlo je nepouzdano, pa je i dalje ostalo otvoreno. Velika
je mogunost da potjee iz Dalmacije, moda i iz Like. Delonga 1999, 116; MIHALJI
STEINDORFF, 1982, 101; Isti ulomak donosi i: HAMPEL, 1905, 675676, sl. 2058.
KARAMAN, 1930, 108 i 118; KARAMAN, 1947, 109110. U lanku iz 1952. kameni ulomak
ukraen pleternom ornamentikom iz Siska kao i onaj iz Lobora MBG datira se u 11. st.
odnosno u vrijeme prije osnivanja Zagrebake biskupije. KARAMAN, 1952a, 60.
HORVAT, 1954, 98.
259
Ulomak pluteja (br. 805.) ukraen je reljefom tropleta s tzv. motivom pereca.
Taj motiv uklesan sa sigurnim rasporedom motiva i odrjeitim rezom daje
iroku mogunost datiranja od 9. do 12. st., s neto manje vjerojatnosti upravo
s obzirom na navedeni nain izvedbe u korist 11. st. (J. Brunmid navodi: od 10.
do 12. vijeka).703 Ostale ulomke istraivai vrlo razliito datiraju, to je dijelom
i posljedica nedovoljnog poznavanja izgleda skulpture u Panoniji. Ulomcima br.
792 i 793 mogu se nai izravne analogije u Loboru i u Zalvaru. Ne moe se
ne primijetiti odreena slinost u irini praznih polja kod sisakog ulomka (br.
805.) i ulomka s natpisom (br. 791.) gdje je taj prostor popunjen slovima. Prema
oblicima oba ulomka mogla bi se datirati u 9. ili 10. st.
Sl. 100: Sisak kameni ulomci dijelovi

inventara predromanike crkve: siguran
1) BRUNMID, 1912 (br. 805) objava:
SIMONI, 2000, 104, (kat, jed. II. 40) i
nesigurni ulomci: 2) BRUNMID, 1912
(br. 791) objava: DELONGA, 2000,
(kat, jed. II. 60); 3) Brunmid, 1912 (br.
792); 4) BRUNMID, 1912 (br. 793) 5);
BRUNMID, 1912. (br. 806).
703
260
HORVAT, 1954, 98.
Anela Horvat i Ljubo Karaman jo su davno naznaili da pleterna

ornamentika nije tipina za puku umjetnost i da se nije javljala u siromanim
slojevima puanstva. Crkve s pleternim ukrasom redovito su podizali vii crkveni
i svjetovni odlinici, kako se moe vidjeti u Dalmaciji, Noriku (Karantaniji), Italiji,
ali i u Panoniji (Sisak, Lobor MBG, Svete Gore iznad Sutle, Slivnica, a preko Drave
mnogobrojne pozicije spomenute u povijesnim izvorima, kao i one istraene u
Zalavru).704 Kako je zapravo izgledao taj grad u 9. st. moemo samo pretpostaviti
prema novovjekovnim ostatcima, prilino dobro ouvanim jo u 18. st., ali i prema
novijim arheolokim istraivanjima.705 Vjerojatno je bila unutar antikih zidina,
moda na mjestu nekadanje starokranske crkve, koja se prema podacima
iz starih istraivanja i arhivskim podacima nalazi otprilike u sreditu mjesta.
Ona je mogla biti obnovljena ili adaptirana za potrebe misije u 9. st. ili je na
njezinu mjestu mogla biti podignuta nova crkva.706 Isto tako nije iskljueno da se
predromanika crkva nalazila na nekoj od nekropola uz grad, moda uz istonu
nekropolu Siscije gdje su evidentirani nalazi iz 11. st. Poput pet crkvi u Peuhu, na
nekoj od siscijskih nekropola gdje su zidovi kakve memorije, crkve ili neke druge
samostalne graevine mogli ostati ouvani do visine krova. Naalost, nesigurne
okolnosti nalaza umanjile su nam obavijesnu vrijednost tih kamenih spomenika.
Velika je teta to se ulomak s natpisom gdje se spominje neka povijesna osoba
koja je neto podigla, vjerojatno crkvu, ne moe staviti u siguran kontekst.
Sl. 101: Lobor Majka Boja Gorska. Pogled na lokalitet iz zraka. U pozadini se vidi drugi
misionarski punkt sv. Gore iznad Sutle u Sloveniji.

704
705
706
KARAMAN, 1952, 92.

LOLI, 2014.
VUKOVI, 1994, 2325.
261
Sl. 102: Lobor, Majka Boja Gorska. Lokalitet s fazama izgradnje pojedinih crkvenih
zgrada. 1: Ostaci starokranske crkve s predvorjem i oktogonalnom krstionicom
spojenom hodnikom s glavnom zgradom 5. 6. st.; 2: drvena crkva (jednobrodna
zgrada sa etvrtastom apsidom i trijemom ispred proelja) sagraena u prvoj treini
9. st.; 3: trobrodna bazilika sa predvorjem i zvonikom na proelju (9. st.); 4: romanika
(kasnoromanika) jednobrodna crkva s polukrunom apsidom, pastoforijom sa
sjeverne strane i vjerojatno zvonikom na junoj strani, 12./13. st. Ona je sagraena iznad
sredinjeg dijela predromanike crkve s istom orijentacijom. Dio sredinjeg svetita
predromanike crkve sauvan je u apsidi romanike crkve; 5: postojea gotika (15./16.
st.) barokizirana crkva i svetite (18. st.), s odmakom u orijentaciji. A: presvoena
grobnica u predvorju predromanike crkve; B. grob u apsidi drvene crkve.
262
c) Svetite Majke Boje Gorske u Loboru (Hrvatsko zagorje)

Konzervatorska istraivanja 1946. provoena u Loboru MBG skrenula
su pozornost znanstvene javnosti na taj lokalitet jer je na gradini pronaeno
vie kamenih ulomaka ukraenih pleternom ornamentikom.707 Kasnoantika
utvrda i naselje u Loboru MBG, smjeteno u jugoistonom dijelu petovionskog
(petovijskog) agera uz najkrau prometnicu to je spajala Sisciju i Petovionu
(Petovij), imali su vrlo vanu okupljajuu ulogu, odnosno ulogu sredinjeg
naselja. O tome svjedoe barem dvije starokranske crkve, jedna je smjetena
na dominantnoj poziciji unutar utvrde, i imala posebnu zgradu krstionice.708 To
utvreno visinsko naselje imalo je vjerojatno vanu ulogu u kristijanizaciji u
6. st., posebno onih koji su ivjeli podalje od biskupskog sredita smjetenog
u dananjem Ptuju. Gradina je bila podijeljena na dva dijela, pri emu je
sjeverozapadni dio bio posebno utvren velikim zemljanim bedemom, povrh
kojeg je u kasnoj antici podignut zid zidan kamenom lomljencem. U 9. st.
podignuta je ispred kamena zida drvena palisada. Sjevernu su stranu posebno
utvrdili jer je to, zbog najlakeg pristupa, bila najtee branjena strana. Utvrda
je bila spaljena vjerojatno u vrijeme slavenskog zauzimanja zemlje izmeu
580. i 600. Uz starokransku crkvu poelo se s pokopima ponovno potkraj
8. st., a i ostali arheoloki slojevi pokazuju da je ta pozicija bila naseljena
otprilike u to doba. Na poetku 9. st. s june strane ruevine starokranske
crkve s odvojenom zgradom krstionice, i na mjestu groblja gdje se vjerojatno
prakticirala incineracija, bila je sagraena jednobrodna drvena crkva sa
etvrtastom apsidom i trijemom.709 Bila je pozicionirana na najljepoj poziciji
unutar gradine dobro vidljive iz doline. Od drvene crkve ostali su samo rovovi i
jame od stupova u koje su nekada bili okomito usaeni drveni stupovi. Unutar
crkve nalazila se podnica djelomino napravljena od gline pomijeane sa utom,
a djelomino je leala na ivoj stijeni. Ostale su rupe od stupova, vjerojatno ostaci
drvene oltarne pregrade. Duina broda s apsidom iznosila je oko 11 m, a irina
oko 6 m. Tijekom 9. st. oko drvene crkve formiralo se groblje kristijaniziranog
stanovnitva.710 Grob mlade ene (grob 536) poloen je u apsidi drvene crkve,
a srebrne grozdolike naunice i ovalne kariice s koljencima datiraju taj grob
u drugu polovinu 9. st. One svjedoe o viem drutvenom statusu pokojnice.

707
708
709
710
KARAMAN, 1948, 109110; STAHULJAK, 1950, 260; KARAMAN, 1952a, 60; OSTOJI,
1965, 6263 i sl. 508; FILIPEC, 2000, kat. br. II. 14, 92; FILIPEC, 2002a, 119129; FILIPEC,
2002b; FILIPEC, 2003, 251256; FILIPEC, 2007a, 411422; FILIPEC, 2008; FILIPEC,
2009b, 347357; FILIPEC, 2010, 2010, 5159; FILIPEC, 2013, 301310; FILIPEC, 2013a,
2013, 799807.
FILIPEC, 2003, 251256; FILIPEC, 2006, 136137; FILIPEC, 2007, 6271; FILIPEC, 2010,
5159. Utvrdu su sa svim zgradama spalili Slaveni i Avari oko 580. (prema analizi C14) ili
najkasnije do oko 600.
FILIPEC, 2008b, 5256; FILIPEC, 2009b, 347357; FILIPEC, 2010, 5159; FILIPEC, 2010c.
FILIPEC, 2009, 113124.
263
Prema kamenim ulomcima, dijelovima oltarne pregrade datiranim u prvu

polovinu 9. st., ondje je tada ve stajala neka zidana crkva.711 Teko je pomisliti
da je drvena crkva imala kamenu oltarnu pregradu. U njezinoj unutranjosti
pronaene su rupe od stupova koji bi svjedoili u prilog postojanju jedne
drvene pregrade. Prema rezultatima arheolokih istraivanja starokranska
crkva je jako stradala u poaru stoga se ini da je nju bilo teko obnoviti jer osim
to je jo k tome bila bez krova vie od dvjesto godina. Unutranjost postojee
crkve nije jo istraeno stoga to pitanje ostaje otvoreno. Nije iskljueno da ti
najraniji dijelovi oltarne pregrade pripadaju crkvi obnovljenoj u gabaritima
starokranske crkve, a iji ostaci do sada nisu pronaeni na lokalitetu.
Sl. 103: Lobor Majka Boja Gorska. Shematski prikaz razvoja sakralnog mjesta. Od
kasne antike do novijeg doba zamjetno je recikliranje mramora kod ureenja interijera.

711
264
DELONGA, 2000, 9192; FILIPEC, 2000, 92.
Sl. 104: Lobor Majka Boja Gorska. Drvena crkva idealna rekonstrukcija nosive konstrukcije.
Sl. 105: Lobor Majka Boja Gorska. Drvena kutijica, relikvijar bio je obloen kotanim
jelenjim ploicama na kojima se nalaze razliiti animalni, floralni, apstraktni, sakralni
i geometrijski motivi. Naen je prigodom iskopa drvene crkve. Idealna rekonstrukcija
relikvijara prema Kreimiru Roneviu.
265
Sl. 106: Lobor Majka Boja Gorska. Kameni ulomak s natpisom +SVMME... Snimio
Tihomil Stahuljak, 1946. Fototeka Min. kult. RH inv. br.: 4484; neg.: I-24-i.
Vea zidana trobrodna crkva s predvorjem i zvonikom na proelju bila

je takoer sagraena na mjestu starokranske crkve s odvojenom zgradom
krstionice. Trobrodna bazilika bila je podignuta u 9. st. Od eonog zida do kraja
june apside bila je dugaka oko 24 m, a iroka oko 13 m. U crkvu se ulazilo kroz
zvonik s june strane. Juni ulaz nije bio vidljiv u strukturi sauvanog temelja,
ve su samo stepenice ukazivale na njegovo postojanje. Stepenice su bile
napravljene od antikih spolija i vodile su prema predvorju starije drvene crkve,
a vanjski se estrih uz trobrodnu predromaniku prostirao do drvene crkve. To
znai da su one barem jedno vrijeme stajale zajedno, a drvena je crkva bila
poruena do poetka 11. st. Zidovi trobrodne crkve bili su ralanjeni lezenama;
one u najdonjem dijelu izgledaju kao kontrafori. Njezina sredinja apsida jo
je uvijek vidljiva unutar svetita postojee gotike, zapravo romanike crkve u
visini do preko 2 m. Njezina unutranjost viekratno se preureivala i to u 9. i
10. st. Potkraj 11. st. dobila je treu oltarnu pregradu pa tako sve do kraja 12.
ili poetka 13. st. kad je poruena i kad je iznad nje sagraena prostorno ua
romanika crkva. U sjevernom dijelu predvorja nalazila se presvoena grobnica,
a u njoj je bio poloen mlai mukarac, vrlo vjerojatno pripadnik kneevske
obitelji. Velik broj ulomaka predromanike skulpture svjedoi o bogatstvu
kneza ili nekog drugog velikodostojnika. Stilski razliiti kameni ulomci pokazuju
da je unutranjost zidane crkve barem tri puta mijenjana i popravljana. Prema
266
nainu izrade, stilskim karakteristikama dijelovi liturgijskog namjetaja i

arhitektonske plastike datiraju se od 9. pa sve do 11. st. Izmeu najrazliitijih
predmeta pronaeni su kotani dijelovi oplate drvenog relikvijara datiranog
prema stilskim karakteristikama u 9. st. On je najvjerojatnije bio pohranjen u
drvenoj crkvi, gdje su openito nalaeni gotovo svi njegovi usitnjeni dijelovi.
U grobovima starijeg sloja (od 9. do sredina 10. st.) oko crkve gotovo da nema
predmeta, oni su pronaeni u spomenutom grobu mlae ene (naunice) u
apsidi drvene crkve i u grobu vrlo malog djeteta (filigranski ukrasni gumbi).
U jo jednom grobu u sjevernom dijelu groblja pronaen je eljezni no, a u
prvom redu, na proelju, nalazio se pokojnik uz ije su kosti pronaene strjelice
kojima je bio ustrijeljen. Oblici grobnih raka pokazuju da su kod pokopa bili
koriteni drveni sanduci, to je jedna od karakteristika 9. st. i vieg sloja ljudi.
Kako unutranjost postojee crkve nije jo arheoloki istraena, nisu rijeeni
jo mnogi problemi oko njezine izgradnje i datacije pronaenih predmeta
i mnogobrojnih ukraenih kamenih ulomaka. Tako nije najjasnije je li bila
obnovljena starokranska crkva, te je li u njezinoj unutranjosti podignuta
neka manja crkva. Njoj bi mogli pripadali najstariji kameni ulomci namjetaja.
Naalost, nije najjasnije kad je podignuta trobrodna predromanika bazilika
u prvoj ili drugoj polovici 9. st.? Groblje i grobovi oko nje upuuju na to da je
predromanika trobrodna bazilika podignuta do sredine 10. st., ali se naalost
neki od istraenih grobova mogu ravnati i prema ruevinama starokranske
crkve, tako da ni oni nisu pouzdani. Nije iskljueno ni da svi kameni ulomci
pripadaju toj zidanoj crkvi, ve nekoj drugoj. Naime, velik dio lokaliteta jo
je uvijek neistraen. Juno od crkve, odnosno od uzdignutog dijela lokaliteta,
u podgrau, pronaeni su ulomci keramikih posuda. Oni nam pokazuju da
se naselje nalazilo u tom dijelu. To je do sada najvanije sredite akvilejskog
misijskog podruja u Donjoj Panoniji, vjerojatno sredite samog vojvode,
a u kasnijem vremenu, poslije sredine 10. st., kad se groblje proirilo gotovo
cijelim gornjim dijelom gradine, i vano crkveno sredite. Lobor je, s crkvom
Majke Boje Gorske, od poetka 9. do najmanje sredine 12. st., odnosno onda
kad poinje ureivanje nove zagrebake biskupije, imao vrlo vanu ulogu kao
crkveno sredite Donje Panonije. Oppidum, u kojem su se do poetka stoljea
nalazile dvije crkve, drvena crkva i trobrodna bazilika graena kamenom
lomljencem uz koju su naeni mnogobrojni kameni ulomci, bio je i politiko
sredite, vjerojatno sjedite nekog velikodostojnika ili samog vojvode, a irenje
groblja po veem dijelu lokaliteta pokazuje da je ono to prestalo biti poetkom
11. st. da bi se, nakon toga, zadralo samo kao crkveno sredite.
267
268
Sl. 107: Lobor Majka Boja Gorska. Kameni ulomci dijelovi namjetaja predromanike crkve.
1. Kameni ulomak s prikazom dva grifona i drvetom ivota vjerojatno dio ambona; 2.
Kameni ulomak zabata oltarne pregrade s natpisom OSVSCAM; 3. Kameni ulomak s
natpisom OREBEA..; 4. Pilastar s prikazom drva ivota
269
d) Groblja u Panoniji od 10. do 12. st.

Od 10. st. primjetna su pojaana kretanja i seljenja stanovnitva, osnivaju
se nova groblja, jo uvijek veinom groblja bez crkvi i groblja na redove. Ta
groblja ponekad traju kratko vrijeme, samo nekoliko generacija, a ponekad vrlo
dugo. Takav nain pokopa zadrava se kod razliitih zajednica sve do kraja 11.
st., a ponekad do poetka ili sredine 12. st. kad su najzad naputena ili je na
njima podignuta crkva, to im je produilo vijek trajanja (vjerojatno: elekovec,
Stenjevec, akovo upna crkva).712 To je ujedno vrijeme kad moemo poeti
govoriti o tome da je zavrio proces smjetaj groblja oko crkvi. Poetak pokopa
na tim grobljima ponekad je vrlo teko datirati jer nema neke apsolutnokronoloke sheme koja bi mogla posve egzaktno odrediti njihov poetak. Ona su
prirodni nastavak procesa koji su zahvatili cijelu franaku Panoniju, ali su dola
pod utjecaj i drugih zbivanja vezana uz premjetanja stanovnitva i konstantne
seobe. Proces premjetanja groblja uz crkvu i osnivanje upskih grobalja je
proces koji se ne moe iskljuiti, iako je vrlo teko dokaziv. Poganski obiaji i
obredi preivjeli su, zasigurno, jo neko vrijeme meu ljudima, vjerojatno ipak
ponajvie po selima smjetenim daleko od crkvenih i svjetovnih centara moi.
S kranstvom su polagano nestali prilozi u grobovima, ali je ono popustilo pod
opim srednjoeuropskim trendovima to je od druge polovice 9 i poetka 10.,
a posebno od posljednje treine 10. st., ponovno donijelo vraanje pokopa s
metalnim ukrasnim dijelovima ponajvie kod enske nonje. Tu je rije veinom
o naunicama, najee lijevanim ili nainjenim od ice, a puno rjee nainjenim
od filigrana i granulacije, prstenja, razliitih ogrlica, torkvesa, narukvica i
privjesaka - vrlo su omiljeni tzv. dvodijelni privjesci. Pronalaze se takoer razliiti
upotrebni predmeti, kope, preice, gumbi, noevi i razliiti drugi predmeti,
a od kraja 11. st. ee kovanice. Oruje i oprema se najee ne nalazi u tim
grobovima, ve samo u onim dijelovima Panonije gdje se osjeao jai utjecaj
novog doseljenog stanovnitva, maarske drave ili je stanovnitvo dolo pod
njezinu vlast, kao openito na onim grobljima na kojima se osjea priliv novog
stanovnitva. Ponajbolji su primjer za to Halimba Cseres gdje je pokopano
starosjedilako, slavensko stanovnitvo na negdanjem salzburkom misijskom
podruju, Vrs gdje je pokapano stanovnitvo s jakim kasnoavarodobnim
tradicijama pokopa. Njima se mogu pribrojiti groblja poput Bijelog Brda,
Vukovara Lijeve Bare ili akova upne crkve. Na svim spomenutim grobljima
primjetan je priliv novog stanovnitva na grobljima starosjedilaca.
Na groblju u Bagrui u Petoevcima na istoj su poziciji naene urne
(dvije identificirane urne), grobovi s posudama (dva groba) i groblje na redove
datirano od kraja 9. i poetka 10. st.713 Urne su mogle pripadati istom vremenu
(ili mu moda ipak prethoditi) kao i grobovi s poloenim tijelima umrlih, stoga

712
713
270
MALCELJ, 1986, 132, sl. 80 i 84; SIMONI 2004; FILIPEC, 2012.

ERAVICA, 1986, 165194.
je, prema autoru, rije o biritualnom groblju.714 U tom dijelu Panonije u dolini uz
donji tok rijeke Vrbas (Petoevci, Mahovljani, Klanice) dogaaju se odreene
stvari specifine samo za taj dio Panonije. Tome se nizu moe pridruiti groblje
u okolici Prijedora (Gomjenica Baltine bare) koje se nalazi na podruju
nekadanje rimske provincije Dalmacije i vjerojatno ne pripada istoj jurisdikciji
kao spomenuta groblja pozicionirana uz donji tok rijeke Vrbasa. Ili moda sva
pripadaju pod istu jurisdikciju a to s jednakim pravom moe biti panonsko,
kao i hrvatsko vojvodstvo. S jedne je strane dosta dugo vidljivo zadravanje
poganskih obiaja pokopa, tj. spaljivanja mrtvih. A nakon toga odmah kranski
pokop na groblju na redove. Pojavljuju se neki obiaji sasvim rijetki u drugim
dijelovima Panonije poput pokopa s ostrugama. To je obiaj kakav je u drugim
dijelovima Panonije nepoznat, a sasvim je uobiajen u hrvatskom vojvodstvu
u Dalmaciji.715 Na njima se nalaze naunice, prije svega jednojagodne naunice
i razliite varijacije naunica kojima se uzor moe takoer nai u Dalmaciji u
od 9. do 11. st. Time se groblja u tom dijelu Panonije naslanjanju na groblja
oko i u zaleu Knina. Dobar je primjer groblje u ipuljiu kod Bugojna, ali i
druga groblja u zaleu. Mogue je, kako je vie puta ponovljeno, da su maarska
provala i nestabilnosti vezane uz nju u franakoj Panoniji dovele do toga
da se dio puka vratio starim vjerovanjima, a to se moe vidjeti ponajprije na
zapadnomaarskim lokalitetima. Juno od rijeke Drave takvo to, za sada, nije
zabiljeeno. Arheoloka istraivanja na temelju naina pokopa mogu eventualno
samo rei je li rije o kranskom pokopu ili nije. Ako je rije o jasnom prekidu
starih obiaja pokopa, ona ne mogu rei kako se pokojnik ponaao za ivota,
je li bio praktini vjernik i je li se ponaao prema kranskim pravilima,
naelima ili je zabludio. Vrlo je mogue da su ljudi u nekim dijelovima Panonije
prihvatili kranski pokop, a za ivota se ponaali sasvim drugaije, odnosno
poput pogana. Imamo primjera kad se i u pokopima vide poganski preitci,
odnosno prakticiraju se stvari koje, smatramo, ne bi trebale biti prisutne kod
pokopa krana. Zbog toga se, uostalom, sazivaju reformski koncili, a takvi i
slini primjeri mogu se pratiti do najnovijeg doba. Pokuava se detektirati kad
su pojedinci, grupe i cijeli narodi prihvatili kranski nain pokopa. Pokuavaju
se pronai faze razvoja drutva i to, od poetaka kristijanizacije, detektirati

714
715
ERAVICA, 1986, 161164, 194; TOMII, 1992a, 113130; TOMII, 2007, Tab. 3.
Ostruge iz groba 53 iz Gomjenice Baltine bare kod Prijedora sa zavrecima krakova u obliku
uice (PETRINEC, 2012, kat. br. 41) predstavljaju zasad jedini takav par otkriven na podruju
Hrvatske i Bosne i Hercegovine (MILETI, 1967, 8990, 138, sl. 1). Oblikom iljka, koji je u
bazi polukruan, a pri vrhu proiren i rombinog presjeka, potpuno odgovaraju ostrugama
iz sv. Jurja od Raduna u Katel Starom (PETRINEC, 2012, kat. br. 3334), odnosno onima sa
zavretkom krakova u obliku pravokutnih ploica s dvije zakovice. Ostruge iz Gomjenice
Baltine bare Maja Petrinec datira u 10. st., ponajprije na osnovi horizontalne stratigrafije
groblja, ali ne kasnije od kraja druge treine 10. st. (PETRINEC, 2012, 105). Otprilike istome
vremenu (prema M. Petrinec, druga polovica 10. sve do poetka 11. st.) pripadaju i ostruge
iz groba 67 s groblja Bagrua u Petoevcima (ERAVICA, 1986, 124196; PETRINEC, 2009,
266; TOMII, 2010, 128, Tab. 15) i ostruga s nepoznatog nalazita iz Prijedora (MILETI,
1963, 158, sl. b; MILETI, 2001, 25 (100); PETRINEC, 2012, 9697).
271
prve misije te pratiti promjene koje dovode do toga da su se groblja na redove

premjetala ili preoblikovala u crkvena, odnosno upna groblja.
Pokop pojedinaca te kristijaniziranih zajednica oko crkvi zapoeo je ve
u karolinko vrijeme, kako to pokazuje groblje oko crkve Majke Boje Gorske u
Loboru, ali i neke druge pozicije kako na akvilejskom (Svete Gore iznad Sutle)
ili na salzburkom misijskom podruju (Zalavrska aglomeracija, Ptujski grad
itd). Poput Velike Moravske i Hrvatske, gdje se ti procesi mogu bolje pratiti
zahvaljujui brojnijim istraivanjima, i u Panoniji se u prvo doba oko crkve
pokapala elita, a malo-pomalo su se na istoj poziciji pokapali i drugi. Vrlo se
esto na postojeem grobljima gradila crkva (Lobor MBG), to na neki nain
oteava razluivanje poganskih od kranskih pokopa. Arheoloka istraivanja
nam vrlo dobro pokazuju da je kristijanizacija u gotovo cijeloj Panoniji zavrila
do kraja 9. st., ali da i u narednom vremenu nije postalo uobiajeno da se mrtvi
pokapaju uz crkve. Sve do posljednje treine 12. st. na jo mnogim pozicijama
pokapalo se na grobljima na redove iako je premjetanje grobova oko crkve
i zatvaranje groblja na redove, na kojima nije podignuta crkva, u veoj mjeri
zapoelo potkraj 11. i poetkom 12. st. Groblja u Klisi, Vinkovcima Meraji,
Borincima Crkvitu, a moda i u epinu Ovari / Turskom groblju daju
sliku upnog groblja na kojem se gradila ranoromanika crkva potkraj 11. ili
poetkom 12. st.716 Slian proces zahvatio je cijelu ugarsku crkvenu provinciju
i tada s njom spojenu Donju Panoniju, a potvruju ga groblja uz postojee ili
pretpostavljene crkve. Vrlo lijep primjer su groblja uz crkve u elekovcu
apovo u Podravini, Ludbregu, itarjevu itd.717 Slino je bilo i na groblju u
Stenjevcu koje se prema slinim predmetima iz najranijih grobova datira od
kraja 11. st. pa sve do etrdesetih godina 13. st.718 Na groblju u Srediu ob
Dravi istraeno je oko dvije stotine grobova, pronaene su srebrne, bronane
i eljezne s-kariice, grozdolike naunice, tzv. volinjske naunice, torkvesi,
dvodijelni privjesci, razliiti lijevani prsteni, gumbi, ovalne preice, strjelica i
dr.719 Na groblju je tijekom 12. st. sagraena crkva. U Sv. Jurju u Trnju otkriveno
je etrdeset grobova.720 Istraena su etiri reda grobova, a vjerojatno je na
postojeem groblju na redove, poetkom 12. st., sagraena crkva.721 Veina

716
717
718
719
720
721
272
DORN, 1978, 130133; DIMITRIJEVI, 1966; DIMITRIJEVI, 1979, 201268; ISKRAJANOI, 1997, 243249. IMI, 2001, 4854; IMI, 2002, 4650; Na lokalitetu Borinci
Crkvite nema grobova s keramikim posudama, te ono, veim dijelom uniteno, nema
pogansku fazu kako se to smatralo prema prijanjim objavama (FILIPEC, 2010, 255
284; FILIPEC, 2012, 220232). Takva faza koju bi karakterizirala pojava posuda nije
zabiljeena u veem broju ni na istodobnim slovakim grobljima (VLKOLINSK, 1996,
313332). O tome isto i: KISS, 1969, 175182. Staro miljenje o tome kako poganski sloj
na grobljima na redove prethodi kranskim slojevima vidi kod: VA, 1954, 51104.
MALCELJ, 1986, 132, sl. 80 i 84; SIMONI, 2004; SIMONI, 1984, 7380; PINTARI, 1998.
SIMONI, 1994, 157159; SIMONI, 2004; TOMII, 1989, 622; TOMII, 1992a, 120, Tab. 6.
KOROEC, 1947, 3643; BITENC KNIFIC, 2001, 2001, 116118.
TOMII, 1999a, 4160.
TOMII, 1999a, 42.
grobova orijentirana je zapad-istok. U grobovima su pronaene s-kariice, tzv.

volinjska naunica, velik broj ametistnih i flouritnih perli, jedan lijevani prsten
i trakasti prsten s ukrasima. U grobu 5, s drugaijom orijentacijom u odnosu na
ostale, nalazile su se jedna s-kariica s narebrenom s-petljom, ametistne i flouritne
perle. eljko Tomii datirao je poetak pokopa od 1015. do 1020., a gornju granicu
postavio, priblino, od 1070. do 1090. godine.722 Groblju se brojne analogije mogu
pronai na nedalekom groblju u Pusztaszenlszlu u Prekomurju.723 Pokapanje se
nastavilo i u 12. st. o emu svjedoi velik broj grobova bez nalaza. Kako izgledaju
groblja uz crkvu u 12. i poetkom 13. st. pokazao je, izmeu ostalih, na primjeru
groblja oko crkve u Dunajvrosu Istvn Bna.724 Glavna je karakteristika groblja u
Dunajvrosu, ali i drugih istodobnih groblja oko crkava diljem Ugarske, malen broj
nalaza u grobovima u usporedbi s ranijim grobljima na redove.725 Izmeu ostalog,
u grobovima su se najee nalazile ogrlice, igle, velike, srednje i male s-kariice
nainjene od tanke ice, obine kariice, okrugle preice i novac iz 12. i 13. st.
Sl. 108: Petoevci Bagrua. Ranosrednjovjekovni grobovi - (lijevo) grob 67 (prema:

TOMII, 2010, Tab. 15); (desno) - grob 11 (prema: TOMII, 2010, Tab. 6).

TOMII, 1999a, 4748.
BNA, 1978, 140. Horizont grobova groblja druge polovice 12. i prve polovice 13. st.
prema broju nalaza u grobovima vrlo slii horizontu druge polovice 9. i prve polovice 10.
st. (FILIPEC, 2012, 220232).
722
723
724
725
SZKE VNDOR,1987.
BNA, 1978, 99157; FILIPEC, 2003, 561568.
273
Kristijanizacija i crkvena organizacija donijela je odreene novine, a

jedna je od najvanijih novina bila izgradnja samostana. Oni su postali sredita
i jedan od vanih elemenata u organizaciji naselja, ali nam nisu, osim onog
vjerojatnog u Loboru, poznati u Donjoj Panoniji, no postoje indicije da ih je bilo
vie. Na sadanjem stanju istraivanja one su jo posve nepoznate. Uz Lobor se,
nesumnjivo, moe povezati poloaj iz Kijevaca s neto drugaijom unutranjom
shemom i jakom vezom s glagoljakim jadranskim priobaljem. Najraniji
benediktinski samostani spominju se tek od 13. st., to je jako kasno. Josip Stoi
je smatrao da je to europski unikum i da je moda zaista biskup Prodan (1172.
1185.) uspostavio svoje sjedite u nekadanjem benediktinskom samostanu
u Zagrebu.726 Najstarija benediktinska opatija u Panoniji osnovana je u vrijeme
vladavine Stjepana I. u Pannonhalmi (Mons supra Pannoniam).727 Crkva sv.
Martina, uz navedeni samostan, postojala je, prema povijesnim izvorima, 996., a
jo je stariji benediktinski samostan sv. Hadrijana u Blatnogradu spomenut 977.728
Za openitu kristijanizaciju unutranjosti bila je nesumnjivo vana
misijska djelatnost pa i ona koja je kretala iz benediktinskih samostana, a koja je
vrlo brzo dovela do poetka procesa koji su morali obiljeiti izgradnju privatnih
crkava, kako moemo saznati iz sauvanih povijenih izvora za zadravski dio
Panonije, a onda vrlo brzo i poetak organizacije upa, kao jedan od elemenata
vezan uz franaku aktivnost koji openito zapoinje sredinom 8. st. i u Franakoj.
Sl. 109: Sjevernohrvatska nalazita izmeu rijeke Drave i Save na kojima su naene
kovanice 10. i 11. st.

726
727
728
274
STOI, 1994, 103130.
TAKCS, 2001, 671672.
KOS, 1906, 354, br. 460; RITOK, 2001, 673676.
Sl. 110: Lobor Majka Boja

Gorska.
Trodimenzionalna
raunalna
rekonstrukcija
lica mukarca poloenog
u
presvoenu
grobnicu
(grob 107) u predvorju (vidi
poloaj groba na lokalitetu
- slika 67 - oznaka A)
predromanike crkve (analize
i rekonstrukcija: Fabio Cavalli
i Paola Iacumin).
Od poetka 12. st. malo-pomalo mijenjala se moda odijevanja u

Panoniji. Uobiajenu nonju i nakit zamijenio je novi, a do kraja 13. st. na
cijelom se podruju proirila univerzalna kasnosrednjovjekovna kultura
pokopa. Ta nova kultura pokopa donijela je standarde kakvi su ve bili
posve uobiajeni u junoj i zapadnoj Europi. Nalazi u grobovima sasvim
su se prorijedili, u skladu s obiajima vremena. Bogate pokope ne smijemo
povezivati s boljim materijalnim statusom pokojnika - ponekad su ba
imuni, kao znak pokore, izraavali elju za jednostavnim i skromnim
pokopom. Izuzeci od pravila uvijek su postojali pa su se, meu mnogim
zajednicama, nastavili pokopi u sveanoj nonji, to e i dalje pruiti podosta
informacija o njihovu odijevanju, ali i o drugim obiajima, kao to su, recimo,
ubacivanje novca u raku ili lijes itd. No sve su to izuzeci kakvi se mogu pratiti
sve do novijeg doba. Ve potkraj 12. st. moda pokopa u nonji s mnogo
metalnih ukrasa polako nestaje i sve je vie onih jednostavnih kako u veim
sreditima, koja nisu ostala imuna na promjene, tako i duboko u provinciji.
Sve se to moe povezati s intenzivnim nastojanjem crkve za ureenjem
prilika u zemlji i nastojanjem da se podignu crkve, urede upe i oko njih
smjeste groblja.
275
Sl. 111: Kronoloka tablica - od kasnoavarskog vremena do personalne unije s

Ugarskom (od 850. 1100.)
276
C. Salzburko misijsko podruje u Panoniji (Pannonia orientalis)

a) Opi pregled organizacija misija prema Conversio
Nakon zauzimanja Avarije iz salzburke metropolije, zapoelo se s
misijskom djelatnou meu ondje naseljenim Avarima i Slavenima. Kale iz
Pethze s natpisom +CUNDPALD FECIT, pronaen izmeu Karnunta (Carnuntum)
i Savarije na podruju tzv. vazalnog Avarskog Kaganata,729 pokazuje da je ta misijska
djelatnost zapoela u isto vrijeme kad i na akvilejskom misijskom podruju o
kojem, na temelju istraivanja prije svega u Dalmaciji i Liburniji, ali u novije doba
i u Donjoj Panoniji, imamo ve podosta podataka.730 Rije je o kaleu izraenom u
maniri treeg inzularnog ivotinjskog stila otprilike kad i, puno poznatiji, Tassilov
kale. Takvi predmeti stizali su u misijsko podruje u posljednjim desetljeima 8.
i u prvim desetljeima 9. st. s misionarima, kako nam to govore slini predmeti
pronaeni diljem franakog misijskog podruja od Jadranskog mora do Baltika.
Kako je rije o sluajno pronaenom predmetu bez jasnih okolnosti, moe se
pretpostaviti da je rije o zakopanom predmetu ili je kale bio poloen u grob s
kakvim preminulim misionarom, ali se ne moe iskljuiti ni da je kao plijen zavrio
u grobu.731 Do tridesetih godina 9. st. zasigurno su ve bili udareni dobri temelji
kristijanizacije, a cijeli proces dobio je novi zamah pojaanom izgradnjom crkava
u vrijeme upravljanja Pribine i Kocelja nad prostorom izmeu rijeka Rabe, Drave
i Dunava.732 Uz metropolijsko sredite u Salzburgu djelovale su i druge biskupije i
sveenstvo iz salzburke metropolije, poput biskupije iz Freisinga, Regensburga,
Passaua i Sbena. Prema Conversio je izmeu rijeka Drave, Rabe i Dunava bilo
salzburko misijsko podruje tj. Donja Panonija (Pannonia inferior), koje je rijeka
Rabe odvajala od passauskog misijskog podruja tj. Gornje Panonije (Pannonia
superior). Iz izvora, prije svega Conversio, poznati su nam ne samo sveenici ve i
nadbiskupi i korepiskopi koji su posveivali crkve ili boravili na tome podruju.733
O crkvama saznajemo ponajvie iz Conversio, ali naalost samo je jedan manji broj
uspjeno identificiran. Isto tako vrlo je malo toponima preivjelo turbulentno 10.
i 11. st., obiljeeno najprije velikomoravskim, a potom maarskim pustoenjima,

729
730
731
732
733
HAMPEL, 1905, Tab. 324; BNA, 1966, 279332; SZKE, 2002, 247250; SZKE, 2009,
397400; SZKE, 2010, 561585.
FILIPEC, 2013, 301310; FILIPEC, 2013a, 799807.
Moda je rije o pokopu korepiskopa, moda u Conversio spomenutog Theodericha koji je

djelovao meu Avarima inter Sabariam et Carnuntum (izmeu Szombathelya i Petronella),
a u zemlju je mogao doi i prilikom, u izvorima spomenutog, slavenskog napada na Avare
capcana Theodora nakon kojeg je on traio novu zemlju za naseljavanje (BNA, 1966,
319332; SZKE, 2009, 399400).
KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; GRAFENAUER, 1985, 943; WOLFRAM, 2012.
DOPSCH, 2002., 268279. WOLFRAM, 1979, 47: regionem Carantanorum et confines eorum
occidentali parte Dravi fluminis, usque dum Dravus fluit in amnem Danubii (Conversio c. 6).
277
a onda i stvaranjem ugarske drave.734 To je vjerojatno posljedica odseljavanja

starog stanovnitva i doseljavanja novog, od 11. st., kad se u tom dijelu Panonije
uvrstila ugarska uprava. Veina crkava bila je koncentrirana oko Blatnog jezera
i to s njegove june i istone strane, kao i na potezu prema Bavarskoj granici gdje
je zapoela intenzivna bavarska kolonizacija. Smjetaj crkava posredno pokazuje
gdje je bila gua naseljenost, ali gdje su ljudi prije bili ukljueni u novi feudalni
sustav.735 Zasigurno se dobra napuenost moe zahvaliti i maru vojvode Pribine
jer je pozivao ljude s razliitih strana da se nasele u njegovu gradu. Zauuje ipak
pomanjkanje crkava osnovanih sjeverno, a pogotovo sjeveroistono i istono od
Blatnog jezera prema rijeci Dunavu, unato tomu to je zasigurno i tu djelovala
misija (najstarija faza groblja u Halimbi Cseres to ponajbolje potvruje).736
734
735
736
278
Sl. 112: Crkvena sredita u Panoniji u 9. i 10. st.
KOS, 1936, 67100; SS, 1973, 2982, sl. 6-7 s pregledom starijih razmiljanja; SZKE,
2002, 251255; SZKE, 2009, 397403; SZKE, 2010a, 944.
SS, 1973, 2982, sl. 6-7; SZKE, 2010a, 919.
TRK, 1962; SS, 1973, 170187.
Salzburko misijsko podruje u Panoniji (Pannonia orientalis)

Prema rasporedu u izvorima spomenutih i arheoloki potvrenih
crkava ne moemo, a da ne pomislimo da je velik dio Gornje Panonije bio
pust ili slabo naseljen.737 Crkva u Peuhu (ad Quinque Basilicas) jedina se
nalazi podalje od navedenog podruja. U tom su kontekstu vrlo zanimljiva
zapaanja Endre Ttha jer on smatra da nije bilo franakih poloaja istono
od linije Raba MarcalI Rinya.738 Isto tako, zanimljivo je da su crkve
podignute u samo dva zasvjedoena nekadanja antika biskupska sredita,
u Ptuju i, unato razliitim razmiljanjima, vrlo vjerojatno, u Peuhu. Crkve
nisu bile podignute u drugim crkvenim sreditima. Tako nije podignuta ni
u Savariji ili na mjestima koja su imala zasigurno vanu ulogu u crkvenom
ivotu kasne antike poput Keszthely Fenkpuszte (castrum Valcum). Uz
tzv. II. baziliku u Keszthely Fenkpuszti nije bila nikakva kapela iz 9. st.
i njezina okolica nije koritena kao groblje.739 Prema gnes Cs. Ss ivjeli
su u tamonjoj utvrdi potomci kasnoantikog stanovnitva i preivjelih
Avara te napokon Slaveni koji su svoje mrtve pokapali od druge polovice
9. do poetka 10. st. na groblju s june strane gradskih bedema.740 Samo se
nekoliko mjesta spomenutih u povijesnim izvorima moe tono povezati
jer postoji kontinuitet imena do danas, a to su najee crkve u vanom,
nekadanjem biskupskom sreditu ad Bettobiam (Ptuj), crkva in Ussitin
ubicirana je u mjestu Wisitindorf an der Lafnitz, kod Limbacha u dananjoj
austrijskoj tajerskoj, mjesto ad Keisi, odnosno ad Kensi ubicirano je u mjestu
Balatonkenese uz Blatno jezero,741 mjesto ad Ablanza vjerojatno je Ablncz

Zemlja sjeverno i istono od Blatnog jezera prema rijeci Dunavu bila je u avarsko doba
gusto naseljena (ADAM, 2002, passim).
Kroly Sgi je smatrao da je u tome vremenu neka plemika porodica ispred horreuma
podigla drvenu (?) crkvu (SGI, 1961, 397459; BARKCZI, 1968). Postojale su teze
da su uz bedeme utvrde pokapani samo obini ljudi, ali da se uz navodnu crkvu unutar
utvrde pokapalo u 9. st. Sve nadogradnje unutar utvrde izvrene su jo u 7. st. i groblje u
9. st. ne nalazi se unutar nje, ve uz juni ulaz, tamo gdje je i kasnoantiko groblje izvan
zidina (MLLER, 1987, 105122, naroito 112114; SS,1961; AHRENS, 2001, 109). Na
groblju, koje se jako razlikuje od onih zalavrske aglomeracije, pokopi se mogu povezati sa
slinima iz kasnoavarskog doba.
737
738
739
740
741
TTH, 1981, 102, 107; SZKE, 1985, 161167; TTH, 1999, 340; TTH, 2000, 439456;
TTH, 2001, 637658; SZKE, 2002, 247266; SZKE, 2003, 312317; SZKE, 2010,
561585; SZKE, 2010a, 952; RITOK, 2010, 773494.
SS, 1961, 300303; SS, 1963, 102113; SS, 1973, 127144.
Moda je rije o Kszegu (KOS, 1936, 88). Neka imena mjesta gdje su podignute crkve
nose osobna imena vlasnika, gotovo sva su imena esta na bavarskom podruju i mogue
da pripadaju Bavarcima, ali nije iskljueno ni Slavenima jer oni od poetka 9. st. sve ee
imaju ista ili slina imena. Tako se npr. pojavljuju imena mjesta Lindolveschirichun (moda
Donja Lendava) s osobnim imenom Lindolf, Wiedhereschirichun prema osobnom imenu
Wiedheri, Isangrimeschirichun prema osobnom imenu Isingrim, Otachareschirichun prema osobnom imenu Otachar, Paldmunteschirichun prema osobnom imenu Paldmunt
itd. (KOS, 1936, 8889; DOPSCH, 2002, 274).
279
na Rabnitzi u zapadnoj Maarskoj, ali je to mogla biti i neka druga Jablanica

iji se kontinuitet nije sauvao do danas, a poloaj ad Quinque Basilicas
vjerojatno je dananji Peuh zbog uoljivog kontinuiteta imena, unato
tomu to nedostaju dokazi da je grobina memorija (Cella trichora) ili neka
druga memorija iz Peuha koritena kao crkva.742 Teorijski je mogue da je,
uz to to se eljelo crkvu podii u mjestu sa starokranskom tradicijom i u
kojem je tada nesumnjivo stajalo pet zgrada, ve i dovoljno stanovnitva za
ije je potrebe podignuta crkva, kao i plemstva.743 Upravo u Majsu, mjestu u
okolici Peuha, nalazi se jedno od najveih seoskih panonskih groblja koje se
datira u 10. i 11 st., a izmeu gorja Mecsek i rijeke Drave evidentiran je veliki
broj istovremenih grobalja.744 Ostale u izvorima spomenute crkve i poloaji
razliito se ubiciraju. Tako se poloaj Durnawa povezuje s Tornom (dananji
Somlvsrhely) spomenutom u krivotvorenoj ispravi kralja Arnulfa
iz 890./895., a crkva in Dudleipin povezuje se sa slavenskom etnikom
skupinom u jugoistonoj tajerskoj.745 Crkva na poloaju Salapiugin, to
znai na okuci Zale, povezuje se sa Zalabrom.746 Crkva u Weride, to
bi oznaavalo poloaj na otoku, stajala je na nekom otoku ili poluotoku
u movarama Zale ili uz Blatno jezero.747 Ime ad Spizzun (njem. Spitze)
vjerojatno znai neki poloaj koji stri ili se crkva nalazi na uzvisini poput
samostana na poluotoku Tihany. Poloaj ad Quartinaha nalazio se, kako to
pokazuje drugi dio rijei aha, to je vodotok, a ukazuje na poloaj mjesta
na potoku ili uz manju rijeku koja se ulijeva u Blatno jezero. Tu je crkvu, kao
i crkvu na poloaju ad Keisi/Kensi, vjerojatno Balatonkenese i ad Termperch,
kralj Ludovik Njemaki 860. poklonio salzburkoj metropoliji.748 Nadbiskup
Adalwin je u proljee 865. crkvu posvetio Ivanu Krstitelju in Quartinaha.
Crkva posveena Ivanu Krstitelju spominje se 876./880. kad se saznaje iz
izvora da se nalazila u blizini Blatnog jezera (Bilisasseo). Poloaj ad Ortahu
742
743
744
745
746
747
748
280
B. M. Szke smatra (SZKE, 2002, 251) da se ulomci keramikih posuda naeni u Cella
trichora i njezinom narteksu mogu datirati i prije 9. st. i da nema pravih dokaza o tome
da je mjesto ponovno obnovljeno prije 11. st., kako je predmnijevala . Cs. Ss (SS, 1973,
146148, sl. 43, Tab. 21, 1). Uz grobne komore i memorije nisu naeni grobovi koji bi
pripadali 9. st. (SZKE, 2002, 251). Postoji takoer miljenje da se Quinque Basilicae
iz Conversio i Quinque Ecclesiae iz kasnijeg arpadovskog vremena ne mogu izjednaiti
(TOTH, 1994, 241272). Prema . Cs. Ss u 9. st. je koritena i kasnoantika grobna kapela
otkrivena 1958. u dvoritu biskupskog dvora (SS, 1973, 148, Tab. 21, 2-5).
KISS, 1977; KISS, 1992, 35134; KISS, 1996.
KISS, 1983, 303; TOMII, 1997b, 7197.
KOS, 1936, 85. je smatrao da je to Radgona s pregledom starijih miljenja o lokalizaciji

crkva spomenutih u Conversio.
Ubikacije se podosta razlikuju od autora do autora (KOS, 1936, 67100; SS, 1973,
2982, sl. 6-7 s pregledom starijih razmiljanja; SZKE, 2002, 251255; DOPSCH, 2002,
270272; SZKE, 2009, 397403; SZKE, 2010a, 944).
SZKE, 2011, 509540.
SZKE, 2009, 403; SZKE, 2010, 403, 915.

mogao bi se, prema Thomasu Bogyayu, smjestiti u Veszprm.749 Prvotno se
poloaj crkve Wittimara/Witemira povezivao s bazilikom u Fenkpuszta, ali
se danas taj poloaj povezuje sa crkvom otkrivenom na poloaju Zalaszabar
Borjlls.750 U veini spomenutih mjesta nije otkrivena sakralna zgrada koja
bi se mogla povezati s povijesnim izvorima. Ponajbolje je stanje u Zalavru
i okolici, a ostale pozicije uglavnom su upitne. Nema temelja za tumaenje
da je zgrada u Smegu (imeku), znaajnom kasnijem sreditu u Ugarskoj,
iz karolinkog vremena jer ona potjee iz kasnoantikog i arpadovskog
vremena.751 I za rotondu sv. Jurja u Veszprmu,752 kao i za crkvu sv. Martina
u Szombathelyu, nedostaju dokazi za koritenje u karolinkom vremenu.753
Na podruju kasnije srednjovjekovne Zagrebake biskupije, izmeu Mure i
Drave u Meimurju, spominje se kao stara upna matica Velika Nedjelja (sv.
Trojica).754 U Blatnogradu i Panoniji boravili su Konstantin i Metod na putu
u Rim, no nije posvjedoeno da se neka od crkava moe povezati s njihovom
djelatnou i djelatnou njihovih uenika.
Sl. 113: Stari Jankovci kraj Vinkovaca.

Keramika posuda iz poluukopane
kue, po. 9. st. (Fototeka Odsjeka za
arheologiju u Zagrebu).

749
750
751
752
753
754
Arheoloka istraivanja nisu potvrdila da je, rotonda iz Veszprma (KOPPNY, 1963,

108109 (58), sl. 110) zbog analogija s velikomoravskim crkvama izgraena u karolinko
vrijeme i da je to poloaj ad Ortahu (SZKE, 2002, 251). Na lokalitetu Zirc u Veszpremskoj
upaniji unutar poslije izgraene crkve otkriveni su tragovi starije drvene crkve (AHRENS,
2001, 112113).
MLLER, 1995, 1995, 91100; AHRENS, 2001, 111.
Ivn dm je smatrao da je tlocrt zgrade tipian za arpadovske crkve sjeverno od Blatnog

jezera, a . Cs. Ss je smatrala da je karolinka i povezivala ju je s gradnjom irskih monaha
(SS, 1968, 386).
SS,1973, 149153.
TTH, 1978, 178179; KISS TTH 1993, 185.

HFLER, 1986, 18.
281
Sl. 114: Crkve u Donjoj Panoniji sagraene u vrijeme vladavine Pribine i njegova sina
Kocelja - Conversio Bagoariorum et Carantanorum (prema: SZKE, 2010a, Tab. 1).
Groblje na Ptujskom gradu jedno je od najvanijih ranosrednjovjekovnih

groblja za istraivanja kontinuiteta u Panoniji od 8. do 11. st. Literatura o
groblju na Ptujskom gradu, ali i literatura u kojoj se obrauju mnogobrojna
nalazita u cijelom Ptuju i okolici je golema. Arheoloka istraivanja voena
282

su u vie navrata i postoji mnogo lanaka posveenih pojedinim problemima
s iskopavanja, opisuju se otkriveni arheoloki slojevi ili se istrauju grobovi,
pojedinano ili skupno.755 Puno toga ostalo je nejasno nakon arheolokih
istraivanja na Ptujskom gradu, npr. odnos tzv. kasnoantike tvravice, koja je
unitila pojedine starije antike slojeve, a vjerojatno i starokransku crkvu,
prema srednjovjekovnim slojevima i grobovima.756 Na njezinu bismo mjestu,
prema poloaju grobova datiranih poslije sredine 9. st., oekivali karolinku
crkvu. Na kraju postoje mnogobrojne povijesne interpretacije, o kojima je ovdje
ranije bilo rijei, a tiu se znaenja mjesta gdje postoji most na rijeci Dravi, u
kojem su podignute barem dvije crkve te utvrda koja je od 10. st. imala vrlo vanu
ulogu u zatiti i organizaciji preostalog salzburkog posjeda, ako ga je Salzburka
nadbiskupija ve tada posjedovala, kako se to eli prikazati u krivotvorenoj
ispravi.757 U navedenoj krivotvorenoj ispravi spominje se izgradnja nove
crkve, moda zaista kao posljedica izgradnje obrambenog tornja koji je poslije
interpretiran kao pogansko svetite koje u Ptuju nikada nije postojalo na toj
poziciji. U Ptuju su u 9. st., prema povijesnim izvorima, postojale dvije crkve.
Jedna je vjerojatno bila u donjem mjestu (o njezinoj poziciji moda bi govorila
arheoloka istraivanja uz crkvu sv. Jurja), a druga na povienom poloaju na
kojem se nalazilo veliko srednjovjekovno groblje na turnirskom prostoru na
Ptujskom gradu.758 O postojanju gornje crkve svjedoio bi raspored grobova
koji obilaze neku zgradu od koje, prema rezultatima arheolokih istraivanja,
osim temelja spomenute tvravice, nije ostalo puno. Ona u odnosu na stariju
graevinu vrlo podsjea na slino stanje u Loboru MBG, gdje se groblje
takoer formiralo uokolo sakralne zgrade uz koju je, prvotno, bilo kasnoantiko
groblje, a potom uz ruevinu iste zgrade i paljevinsko groblje (uz evidentiranu
urnu mogue da je bilo vie njih o tome bi svjedoili ulomci razasuti u rakama
mlaih grobova). Na ptujskogradskom groblju kao da je starokranska zgrada
ve bila sruena u kasnoj antici gradnjom kasnoantike tvravice uz koju
dolaze ranosrednjovjekovni grobovi.759 To nije iskljueno, ali je nepobitno da
je na groblju na redove gdje su pokopi zapoeli tijekom 8. st., unato tomu to
sada to nije mogue dokazati, tijekom 9. st. morala biti podignuta crkva. Gdje
je bila podignuta i kako je ona izgledala, teko je rei. Kako se spominju bogati
donatori, vjerojatno nije rije o drvenoj crkvi, ve o zidanoj, no, naalost, od nje
zbog poslije pojaane izgradnje na tomu brijegu nita nije ostalo, jer je njezina

755
756
757
758
759
(izbor odabrane literature) KLEMENC, 1950; KOROEC, 1950; KOROEC, 1970, 7781;
GRAFENAUER, 1970, 157175; KOROEC, 1985, 337350; TOMII, 1993, 543579;
TOMANI-JEVREMOV, 1995, 419440; TIH, 1996a, 535544; KOROEC, 1999; KOSI,
2005, 289331 s opirnim pregledom starije literature.
KLEMENC, 1950.
O ispravi krivotvorenoj izmeu 970. i 977., odnosno prije 982., kao i o gospodarskim i
politikim odnosima u Ptuju i cijeloj Panoniji vidi opirno kod: KOSI, 2005, 289331.
TOMANI-JEVREMOV, 1995, 419440; KOSI, 2005, 318319.
KOROEC, 1950; TOMII, 1993, 543579.
283
graa iskoritena za kasniju izgradnju. O drugoj crkvi u nizini takoer svjedoe

grobovi. Ptuj je, uz Blatnograd, vjerojatno najvanija pozicija na salzburkom
misijskom podruju izmeu Rabe i Drave.
Sl. 115: Zalavr. Zrani snimak s ucrtanim poloajima Vrsziget i Rcsskt. (Google Earth)
Sl. 116: Zalavr (Burg). Par ostruga iz groba 269, po. 9. st. (prema: SS, 1963, T. L).
284

b) Blatnograd
Vojvoda Pribina izgradio je svoje sredite u mjestu spomenutom u povijesnim
izvorima kao Priwinae Civitas, Mosapurc, a poslije i kao castrum Chezilonis i Urbs
paludarum (Blatnograd, Zalavr). On je izgradio svoj grad na otoku usred movara
nedaleko od mjesta gdje se rijeka Zala (Sala) ulijeva u Blatno jezero na poziciji Zalavr
Vrsziget.760 Taj otok je vrlo blizu antikom kastrumu Keszthely Fenkpuszta i
nedaleko od nekadanjih antikih prometnica na granici umske zone i zone koje su
prema jugu u kasnoavarskom dobu preteito nastanjivali Slaveni. To mjesto nema
antikog prethodnika ve se ono kako to svjedoe arheoloki nalazi ubrzano poela
razvijati od poetka 9. st. Vrlo neobini geografski smjetaj doslovno u nizini na
rijeci nedaleko od njena ua u jezero, podsjea na sline odabire tada vrlo uestale
i u drugim zemljama slavenskog svijeta. Zamovareno zemljite oko rijene matice i
rijenih otoka (ma. sziget / hrv. siget) vrlo dobra su zatita od kakve vojne ugroze. U
junom dijelu otoka L-oblika (munimen, castrum) nalazilo se Pribinino i poslije njega
Koceljevo sjedite (curtis). Ono je bilo utvreno zemljanim bedemom i palisadom
iju su konstrukciju inile dvije paralelne linije drvenih stupova, a otkrivena su
ulazna vrata i opkopi.761 Crkveni dostojanstvenici i sveenici ivjeli su sjeverno od
toga utvrenog dijela, a sjeverno od ta dva dijela nalazi se jo neistraeno podruje,
koje je moglo funkcionirati kao neka vrsta podgraa gdje su bili stanovi obrtnika i
trgovaca. Arheoloka su istraivanja pokazala da su stanovnici Pribinova, Koceljeva
i Braslavova civitasa ivjeli u velikim zgradama, u vieprostornim nadzemnim
kuama, a ne samo u poluukopanim kuama tipinim za druga urbana i ruralna
naselja toga vremena. Oko tog glavnog otoka postojali su i drugi otoci koji su, poput
satelita, okruivali glavno mjesto. Najznaajniji su Zalavr Rcskt, Zalavr
Kvecses sziget, Zalaszabar Borjlls sziget, Zalavr Rezes i Zalaszabar Dezs
sziget, a na viim pozicijama uokolo movarnog i plavnog dijela bila su smjetena
i druga veinom ruralna naselja (oko dananjeg Zalavra, Zalaszabara i u njihovoj
okolici).762 Uokolo stambenih i sakralnih graevina s grobljima i grobljima na otocima
bez crkve (npr. Zalavr Rezes i Zalaszabar Dezs sziget) bile su skladine i radne
jame, bunari, penice, ognjita i slino. Otoci na kojima su otkriveni ostaci crkava bili
su vjerojatno utvrena sjedita plemia iz grofovske pratnje, a uz crkve su otkriveni
i dijelovi naselja. To je najvea i najvanija panonska urbana aglomeracija u 9. st.
Ta urbana aglomeracija bila je slina onima na velikomoravskom prostoru gdje su,
u pravilu, glavni otok okruivala satelitska naselja na drugim otocima povezana
mostovima ili pristanitima. Vojvoda Pribina je u ranim 840-im okupio ljude sa svih

760
761
762
SS, 1973; WOLFRAM, 1979; WOLFRAM, 1987; SZKE, 1998; SZKE, 2002. 247266;
SZKE, 2009, 395416; SZKE, 2010, 915. Svi opisi prema . Cs. Ss i B. M. Szkeu.
SS, 1973.
SS, 1963; SS, 1973; SS, 1984; MLLER, 1992, 271336; MLLER, 1995., 91100;
SZKE, 2003, 312317; SZKE, 2008, 4156; SZKE, 2009, 395416; SZKE, 2010, 561
585; SZKE, 2010a, 952; SZKE, 2011, 509540. MLLER, 2014.
285
strana koji su se poeli naseljavati u njegovu gradu, pa je njegovo sjedite postalo

politiko i crkveno sredite cijele pokrajine izmeu rijeka Drave, Rabe i Dunava. U
gradu, u okolici i njegovoj provinciji samo je za Pribinina ivota posveena trideset i
jedna crkva, a u vrijeme upravljanja njegova sina Kocelja posveeno ih je etrnaest.763
U naselju, koje je bilo gospodarsko i kulturno sredite, kao i u grobovima se poinju
pojavljivati nalazi koji pokazuju razliite aspekte njihova ivota i djelatnosti,764 ali isto
tako pokazuju i mijene i trendove posebno vezane uz razvoj kranstva i pokuaja
da se groblja pozicioniraju oko crkvenih zgrada. Conversio nastoji pokazati to je sve
uinila Salzburka crkva na tome prostoru. U etrnaestom poglavlju, kojim to djelo
zavrava, jasno se kae da je Salzburka crkva djelovala sedamdeset i pet godina,
sve do dolaska Metodova uenja, ime je potvren navod iz itja Konstantinova da
su dolaskom dvojice brae Blatnograd (Mosapurc) napustili salzburki sveenici.765
Kako se ne spominje Konstantin, ve samo Metod i njegovo uenje, vjerojatno je da
se to zbilo nakon smrti Konstantina i po povratku Metoda u Panoniju. Uostalom,
nitko nije tjerao salzburke misionare iz Panonije. Meutim, kako pie u Conversio,
salzburki arhiprezbiter nije mogao podnositi to to su istisnuta latinska slova i to
je oduzet ugled evanelju i crkvenoj slubi, pa je stoga napustio misije i vratio se u
Salzburg.766
sl. 117: Prva stranica Drugog Freizinkog listia. Freizinki listii su pisani starim

SZKE, 2009, 405406; SZKE, 2010a, 915.
GRIVEC, 1985, 60, 9091; SZKE, 2010a, 12; WOLFRAM, 2012, 202. Obino se uzima kao
poetna 796. i raunanjem dobiva godinu 870. Pitanje je koja bi se godina mogla uzeti
kao poetna: 791. kad su prvi put stupili u Panoniju, 796. kad su moda mogli poeti
organizirano djelovati, i kad se odrao koncil na obalama Dunava koji je dao smjernice
misijskog djelovanja, ili 803. kad je napokon pacificirana Avarija ili neka jo kasnija godina.
Upravo bi vrijeme naputanja misija i odlaska salzburkih sveenika moglo biti vrijeme u
kojem je nastao navedeni spis. vrlo vjerojatno to nije bio prvi put da naputaju misiju, jer
su vjerojatno to takoer uinili prije poraza franake vojske 799.
763
764
765
766
286
SS, 1963; SS, 1973; SZKE, 1992, 841968; KLEEMANN, 2002; KLEEMANN, 2010, 81
90; SZKE, 2010, 561585; SZKE, 2010a, 1819; SZKE, 2011, 509540.
GRIVEC, 1985, 91.

slavenskim jezikom i latinicom, datiraju se izmeu 972. i 1039. Ti tekstovi vjerojatno
su nastali prema starijim, izgubljenim predlocima iz oko 850. ili ranije. Pergamenti
su s trima ispovjednim obrascima zajedno bili uvezani u kodeks koji je pripadao
freisinkemu biskupu Abrahamu ( 993. ili 994.). Spis je nastao za potrebe pastve, meu
Slavenima, vjerojatno negdje na freisinkom misijskom podruju u Karantaniji, Panoniji
ili Moravskoj.
Sl. 118: Zalavr benediktinski samostan sv. Hadrijana - Giulio Turco 1569. (prema:
SS, 1973, sl. 29).
Glavni otok - Zalavr Vrsziget
Na glavnom otoku Zalavr Vrszigetu nalazile su se u karolinko

vrijeme vjerojatno tri crkve i to posveene Majci Bojoj, sv. Ivanu Krstitelju
i blaenom mueniku Hadrijanu. Pronaeno je nekoliko crkava te se neke
mogu povezati s onima spomenutim u povijesnim izvorima.
Tako se predmnijeva da je crkva koja se nalazila u utvrenom dijelu
otoka na Zalavr Vrszigetu prvotno bila posveena Majci Bojoj.767 Prema
crteu vojnog asnika Giulia Turca iz 1569. kad se mjesto nalo u blizini
granice s Turcima, u junom je dijelu otoka trobrodna crkva s polukrunom
apsidom duine 22,5 24 m i irine 9 10 metara smjetena unutar utvrenog

767
WOLFRAM, 1979, 53; SZKE, 2010a, 20, sl. 2.
287
benediktinskog samostana.768 Ta crkva moe se identificirati s onom koja je

bila posveena Majci Bojoj u 9. st., a poslije, tijekom arpadovskog vremena,
ponovno posveena sv. Hadrijanu.769 Ta je zgrada u potpunosti unitena
tijekom proteklih stoljea, a provedena istraivanja utvrdila su grobove
oko pretpostavljenog mjesta crkve koje se s istone strane nadovezuje na
groblje uz crkvu sv. Hadrijana. Najraniji grobovi (pokopi u velike lijesove)
mogu se datirati u sredinu 9. st. Kasniji su pokopi iz arpadovskog vremena, a
prema istraivaima nalazi iz grobova ne odraavaju stalnu uporabu groblja
tijekom 10. st.770
Sl. 119: Zalavr Vrsziget. Crkva sv. Hadrijana prema . Cs. Ss (prema: SZKE, 2002, sl. 3).
Istono od utvrenog benediktinskog samostana i crkve vjerojatno

posveene Majci Bojoj nalazi se, prema rekonstrukciji, trobrodna crkva s
polukrunom apsidom koju je okruivao kruni hodnik, a kojem su pridodana
tri pravokutna prostora i predvorje sa stepenicama i okruglim tornjem ispred

SS, 1973, 84104; SZKE, 2010a, 1931, sl. 3.
SZKE, 2010, 1519.
768
769
770
288
Crkva na tlocrtu Giulia Turca (SZKE, 2009, 404, sl. 8; SZKE, 2010, 20, sl. 2) moe
najvjerojatnije biti identificirana s benediktinskom crkvom posveenom sv. Hadrijanu i
samostanom vjerojatno osnovanom (obnovljenom?) od ugarskog kralja Stjepan I. 1019.
Meutim, ta crkva nije istovjetna s crkvom posveenom sv. Hadrijanu spomenutom u
Conversio.

predvorja.771 Vrlo je malo toga preivjelo od interijera bazilike. Fragmenti buke
pronaeni su u zapuni grobova i podne ploice u ambulatoriju, a pronaeni su
i vrlo lijepi komadi oslikanog stakla, vitraja sa slikom Krista, svetaca i anela.772
Kameni ulomci, dijelovi crkvenog interijera, vjerojatno su pripadali toj crkvi.
Ostaci staklarske radionice, u kojoj su izraeni vitraji, bili su otkriveni nedaleko
od crkvene apside.773 Podnica hodnika, uokolo svetita, bila je poploana
opekama. Bla Mikls Szke smatra da je crkva sagraena odmah u tom obliku i
da je to crkva u kojoj se tovao muenik Hadrijan.774 Prema vrlo sumarnom tlocrtu
napravljenom u vrijeme istraivanja to nije vidljivo, a odreena disproporcija
i krivo spajanje zidova pokazuju da je moda ipak rije o vie graevinskih
faza, vie pregradnji i dogradnji. U svetitu postoje, prema tom tlocrtu, dvije
polukrune apside, jedna iza druge, to bi sugeriralo da je u poetku na tome
mjestu bila manja naknadno proirena crkva, a potom je sagraena vea kojoj
su naknadno dodani sadraji. Isto su tako naknadno su mogle biti dodane
prostorije koje su okruivale glavnu crkvenu lau. Hodnik koji je okruivao
svetite, neto nii od ostalog dijela, interpretiran je kao kripta s ophodom s
tri kapele i etiri prostora u kojima su se nalazili grobovi. Relikvije muenika
Hadrijana nalazile su se u svetitu pa im se moda moglo pristupiti preko malog
prozora (fenestella). Pronaeni su kameni ulomci, koji vjerojatno pripadaju
njezinu inventaru, ukraeni pleternom ornamentikom i to su najsjeverniji nalazi
u Panoniji. Nekim se ulomcima analogije mogu pronai u Loboru MBG i Sisku,
kao i na sjevernotalijanskim i dalmatinskim nalazitima, to bi moglo govoriti
o tome da metropolijska granica nije zadravala kulturne utjecaje s akvilejskog
misijskog podruja.775 Stariju crkvu, ako prihvatimo hipotezu da crkva ima
vie graevnih faza, mogao je podii Liupram, nadbiskup Salzburga, i ona se
moe identificirati s onom koja je, prema Conversio, sagraena infra civitatem
Priwinae izmeu 850./854. i 859. i u kojoj je muenik Hadrijan pokopan (oko
870.). Na toj su crkvi vrlo vjerojatno promjene izvrene jo u 9., ali i u 10. i 11. st.
kad je dobila svoj konani oblik.776 Najraniji pokopi na groblju oko nje datiraju
od oko sredine 9. st., a najkasniji do poetka 10. st., a s june strane i do u 11. st.
i mogu biti povezani i sa crkvom koja je vjerojatno bila posveena Majci Bojoj.
U 11. st. bilo bi vrlo teko obnoviti crkvu koja je bila podignuta u 9. st. i stoga
je vjerojatno poruena, a moda je s istom svrhom za puk podignuta druga

771
772
773
774
775
776
SZKE, 2009, 406409; SZKE, 2010a, sl. 5-7. Prema B. M. Szkeu postoje analogije
za rekonstrukciju crkve s ambulatorijem u Europi 9. st. (SZKE, 2010, 22, biljeka 65).
Suprotno od toga Bla Zsolt Szakcs je miljenja da se ona u zapadnoj Europi pojavljuje
tek od 10. i 11. st. (SZAKCS, 2009, 161170) i stoga bi to bio prvi takav primjer ili bi iao
u red s najstarijim primjerima.
Moguu rekonstrukciju da je B. M. Szke (SZKE, 2010a, sl. 11)
SZKE, 2010a, 28.
SZKE, 2009, 406409.
SS, 1963, Tab. XCVIII; SZKE, 2009, 406409, sl. 7 i 9.
Crkva se vrlo razliito datira. Vidi o tome kod: SZKE, 2010a, 2223, posebno biljeka 56.
289
manja crkva sjeverno od ovog kompleksa (Zalavr kapela), a za hodoasnike

nova crkva i benediktinski samostan na mjestu gdje je stajala crkva posveena
Majci Bojoj. Ta graevinska faza mogla bi se povezati uz vrijeme kad je Zalavr
postao dio Ugarske (moda ve u vrijeme velikog vojvode Gejze), ali vjerojatnije
od doba kralja Stjepana I. koji je vjerojatno u njemu obnovio benediktinski
samostan. Prema Bli Mikls Szkeu velik dio stanovnitva plemstvo, ratnici
i drugi specijalizirani stanovnici poslije 907. su napustili sredite ZalavrVrsziget, a malobrojne siromanije porodice, koje nisu eljele napustiti mjesto
su nastavili ivjeti u jednostavnim poluukopanim kuama.777 No, ini se da to
opovrgava daljnja izgradnja, posebno izgradnja novih crkava, u vremenu kad su
one graene od kamena i morta jo vrlo rijetke.
Sl. 120: Zalavr Vrsziget. Kameni

ulomak s pleternom ornamentikom
- prema A. Cs. Ss (SS, 1963,
XCVIII/2).
Sl. 121: Zalavr Vrsziget. Crkva

sv. Hadrijana - kameni ulomci s
pleternom ornamentikom: (prema:
SZKE, 2010a, sl. 8).

777
290
SZKE, 2010a, 31.

Zapadno od te crkve, vjerojatno posveene sv. Hadrijanu, moda se nalazio
samostan o emu svjedoe ostaci dviju zgrada.778 Drvenu zgradu otkrivenu ispred
narteksa gnes Cs. Ss tumaila je kao ostatke drvene crkve, a postoji mogunost
da je to crkva posveena Ivanu Krstitelju koja se u izvorima takoer spominje
unutar mjesta (infra civitatem Priwinae).779
Neto sjevernije nalazi se trea zidana crkva na glavnom otoku Zalavr
kapela (uz nju se nalazi oko 300 grobova) koja se datira najranije u sredinu 11.
st. Ona je podignuta vjerojatno u vrijeme kad je mjesto ve bilo pod maarskom
vlau, groblje oko nje svjedoi o nastavku ivota u mjestu. kako je ve reeno
to je moda nova upna crkva sagraena nedaleko od hodoasnike i od
benediktinskog samostana780 Njezina veliina odraava veliinu mjesta i potrebu
upne zajednice, ona je manja od prethodnih na glavnom otoku, ali isto tako
odraava i bogatstvo naruitelja. Ona iako je manja pokazuje da je jo tijekom 11.
st. postojalo lokalno plemstvo dovoljno bogato da podigne jednu novu crkvu ili da
je postojala vladarske briga za to mjesto. Nova crkva oito je trebala zadovoljiti
neke oblike ivota u mjestu.
Satelitski otoci
U neposrednoj blizini glavnog otoka, na oblinjim otocima odvojenim

movarnim terenom, otkrivene su jo tri crkve i to u Zalavr Rcsktu trobrodna
bazilika i starije drvene prethodnice, u Zalaszabar Borjllsu drvena crkva i u
Zalavr Kvecsesu jednobrodna crkva s prigraenom prostorijom.
Sl. 122: Ptuj Ptujski grad. Privjesak u obliku

kria iz groba 66 (prema: KNIFIC SAGADIN,
1991. 85 (94)).

778
779
780
SZKE, 2010a, sl. 12.
SS, 1973, 84104; SZKE, 2009, 405; SZKE, 2010a, 2122, sl. 4.
SS, 1963, 160188, sl. 55; SZKE, 2002, 250. Takva situacija vidi se vrlo dobro na
lokalitetu Rudina u Poekoj kotlini (SOKA-TIMAC, 1997).
291
Sl. 123: Zalavr Rcsskt. Ostaci drvene, drvenokamene i zidane crkve prema gnes
Cs. Ss (prema: SS, 1983).
Crkva na lokalitetu Zalavr Rcskt otkrivena je najranije. 781

Rije je o trobrodnoj bazilici s tri polukrune apside uvuene u zid tlocrta,
duine 20,2 20,5 m i irine 12,1 m, izgraenoj na pjeanom otoku
sjeverno od Zalavr Vrszigeta. 782 Prema Aladru Radntiju, imala je
etiri faze izgradnje i dogradnje, a u najmlae je doba bila adaptirana
u krajiku straarnicu. Prema njemu, najstarija faza, s krstionicom u
narteksu i s ulazima na proelju i s june strane, mogla bi se datirati u 9. st.
Ona je izgorjela u 9. st., a obnovljena je ili ubrzo nakon toga ili tek kasnije
u 11. st. Trea i etvrta faza nastupile su u kasnom srednjem vijeku. gnes
Cs. Ss je nakon provedenih istraivanja smatrala da je najstarija crkva,
od koje je vrlo malo ostalo, sagraena poetkom 9. st. u potpunosti od
drveta, sljedea da je crkva bila izgraena od drveta i kamena, imala je tri
broda, a njezine pretpostavljene dimenzije bile su 30 x 19,5 m te se datira
u drugu polovinu 9. st. Njezine gabarite potvruju grobovi koji je prate, a
datirani su u 9. st. Trea crkva, trobrodna bazilika, graena iskljuivo od

781
782
292
SS, 1973, 8499; KOPPNY, 1963, 111, sl. 116; SZKE, 2010a, 3133.
AHRENS, 2001, 112.

kamena lomljenca, vjerojatno je bila podignuta u 11. st. Glavni argument
. Cs. Ss za postojanje crkve izgraene od kamena i drva bio je taj to uz
zidove tlocrtno manje zidane trobrodne bazilike nema grobova koji bi se
datirali u 9. st., ve su se oni pruali do jama od stupova drveno-kamene
crkve. 783 Ta je crkva mogla biti posveena sv. Ivanu Krstitelju i moda je to
ona opisana kako lei u eadem civitate, ako nije ipak rije o nepoznatom
patronu jer bi crkvu posveenu Ivanu Krstitelju trebalo traiti na glavnom
otoku na Zalavr Vrszigetu. Stoga se ta crkva iz navedenog ne moe
poistovjetiti s bilo kojom od spomenutih sakralnih zgrada u Conversio. 784
To je mogla biti privatna crkva neke od plemikih obitelji iz pratnje
Pribine i Kocelja, kao to je to sluaj i s drvenom crkvom otkrivenom
na otoku Zalaszabar Borjlls-sziget. Prema tlocrtu te crkve, koja u
arhitektonskim i tlocrtnim rjeenjima pokazuje veliku slinost sa crkvom
sv. Petra i Mojsija u Solinu ili sa crkvom u Loboru MBG. 785 Gza Fehr
je tumaio najstariji horizont groblja, na kojem je ukupno istraen 391
grob, kao slavensko groblje datirano od 9. do 10. st. i na kojem se, zbog
utjecaja bavarske crkve, nalazilo vrlo malo predmeta u grobovima, a
u sjeverozapadnom je dijelu smatrao da se nalazilo groblje franakobavarskih ratnika. Susjedno groblje u Fenkpuszti tumaio je kao groblje
s pokopima franako-bavarskih vojnika, ali je supstrat stanovnitva
vjerojatno bio drugaiji. Bio je avarskog porijekla pa se ono odraava
drugaije. gnes Cs. Ss je izrazila miljenje da su na groblju pokopani
Slaveni i to u sjeveroistonom dijelu groblja lanovi lokalnog slavenskog
drutva iz 9. st., koji su vjerojatno doli iz Moravske. To bi bili grobovi onih
Slavena i njihovih potomaka koji su bili pratioci Pribine u Panonije i imali
su vodeu ulogu u drutvu. 786 Vrlo slina situacija pojavila se i na groblju
u Loboru MBG, gdje su se u prvim redovima oko obiju crkava pojavili
grobovi prema oblicima rake interpretirani kao pokopi u lijesovima,
poput onih u Zalavru. Budui da samo u grobovima djece, mlaih ena i u

783
784
785
786
Sndor Tth sugerirao je da su jame iskopali za skele za vrijeme obnove crkve na poetku
arpadovskog vremena. Prema Bli Miklsu Szkeu ti se stupovi mogu bolje interpretirati
kao ostaci neke zgrade iz 10. st., kad zgrada vie nije imala sakralnu funkciju jer nema
pokopa iz arpadovskog vremena.
Thomas von Bogyay smatrao je da je posveena sv. Ivanu Krstitelju zbog otkrivene
krstionice u narteksu. Meutim, prisutnost krstionice je nesigurna, a . Cs. Ss je poslije
bila miljenja da je moda ipak rije o jami za jedan od stupova drveno-kamene crkve.
Nasuprot tome Dezs Dercsnyi, Gza Entz i Sndor Tth smatrali su da je ta crkva
sagraena u arpadovskom vremenu i da je ona bila posveena sv. Hadrijanu. To tumaenje
je prema B. M. Szkeu u suprotnosti sa injenicom da nema grobova iz arpadovskog
vremena oko crkve te da nema nikakvih dokaza za bilo kakvu graevinsku aktivnosti
tijekom arpadovskog razdoblja (SZKE, 2011a, 6276).
FISKOVI, 2002, 255260.
SZKE, 2010a, 3546; SZKE, 2011, 509540.
293
grobovima rijetkih pojedinaca ima oruja, orua i opreme, sasvim je jasno

da se tu pokapa domaa slavenska elita i vjerojatno franaki misionari i
pridolice, pa i franaki vojnici u 9. i 10. st. Isto se tako u Zalavru moe
pretpostaviti groblje mijeanog stanovnitva, razliitog porijekla, koje e
do kraja 9. i u 10. st. pokazivati sve manje meusobne razlike.
Sl. 124: Zalavr Kvecses sziget. Tlocrt crkve (prema: SS, 1984, plan 34).
Na otoku Zalaszabar Borjlls-sziget, smjetenom uz zapadnu stranu

ua rijeke Zale, otkriveni su ostaci jednobrodne dvoranske crkve s pravokutnim
svetitem i narteksom dimenzija 17 x 7 m. Uski kameni zid odvajao je apsidu od
broda, to je vjerojatno ostatak oltarne pregrade. Istraeno je sveukupno 805
294

grobova.787 Velika veina tih pokopa potjee iz 9. st., a samo manji dio pripada
10. st. Upotreba groblja zavrila je prije poetka arpadovskog vremena u 11.
st. Crkva je leala u ograenom prostoru, unutar palisade kojom je bio utvren
plemiki dvor. Drvena zgrada, rezidencija plemia i njegove obitelji, leala je
na ulazu unutar palisade, a njezine su dimenzije bile 6 x 10 m. Rbert Mller
je identificirao tu crkvu sa crkvom posveenom mueniku sv. Stjepanu, koja je
pripadala Wittimaru, a nalazila se u neposrednoj blizini Blatnograda. Nju je 26.
prosinca 864. posvetio salzburki nadbiskup Adalwin.788 Obje zgrade nalazile su
se u okviru utvrenog dvora dimenzija 25 x 32 m. U posljednjoj je fazi groblje
anuliralo palisadu, to upuuje na to da je mjesto izgubilo obrambenu funkciju i
zadralo samo onu sakralnu.
Na otoku Zalavr Kvecses otkrivena je jednobrodna crkva s
prigraenom prostorijom i grobljem koje s prekidima datira od kraja 8. do 11.
st.789 Rije je takoer o manjoj zajednici (curtis) okupljenoj oko plemikih kua
(poluukopanih graevina) koje se nalaze uokolo crkve i groblje. Titular crkve
nije poznat, a postoji miljenje da je podignuta tek u 11. st.790
Mosapurc (840-ih) / Urbs paludarum (890-ih) / Zalavr (1000-ih)
Benediktinski samostan sv. Hadrijana spominje se u drugoj polovini 10.

st., a obnovljen je u 11. st. te se spominje tijekom razvijenog srednjeg vijeka.791
Samo je jedna crkva zasigurno podignuta u arpadovsko vrijeme, ali su druge u
to doba doivjele vee promjene, obnavljane su, proirivane ili je na istoj poziciji
sagraena nova crkva. Oko svih crkava pokapalo se do arpadovskog vremena,
odnosno do 11. st. U Zalavru postoji neprekinut kontinuitet zgrada i ljudi koji
su nastanjivali to mjesto ili aglomeraciju i pokapali svoje mrtve na grobljima uz
crkvu. U cijeloj aglomeraciji nisu vidljivi tragova ruenja ili diskontinuiteta na
grobljima. Crkve nisu sruene ili naputene unato tomu to se sloj grobova iz
9. st. ponekad, zbog manjka predmeta u grobovima, teko kronoloki spaja s
drugom polovinom 10. st. i poetkom 11. st., kad je u njima ponovno bilo vie
predmeta. Gotovo sva groblja pokazuju odreeni kontinuitet sve do duboko u 11.
st., a neka su, poput groblja uz crkvu sv. Hadrijana i uz kapelu na glavnom otoku
Zalavr Vrszigetu, trajala i dulje. Kao ni za druge dijelove Panonije, ne postoje
podaci o tome kad su zauzeti od Maara te stoga postoji opravdana pretpostavka
da je prvi val zauzimanja Panonske nizine (otprilike do sedamdesetih godina
10. st.) zaobiao to teko pristupano i dobro branjeno podruje. Blatnograd se

SZKE, 2010a, 3334, sl. 14.
KOPPNY, 1963, 111, sl. 115.
787
788
789
790
791
WOLFRAM, 2012, 189190.
SS, 1984, 1417, plan 34; slino: TTH, 1990, 149; SZKE, 2002, 250.
SZKE, 2010a, 3546.
295
spominje u vrijeme Arnulfova upravljanja tim dijelom Franake, a 896. povjeren

je na uvanje, zajedno sa itavom Panonijom, vojvodi Braslavu (Brazlavo). Bla
Mikls Szke smatra da se franaki poraz od Maara 907. zbio upravo kod te
utvrde koja se u izvorima prema njemu naziva Brezalauspurc.792 To je vrlo teko
dokazivo unato tomu to se zaista moe u irem smislu rijei smatrati da se bitka
dogodila negdje u dijelu koji je drao vojvoda Braslav, koji se barem formalno
poklapao s teritorijem grofovije koju su drali Pribina i Kocelj prije njega. Braslav
se ne spominje meu poginulima, stoga je vrlo vjerojatno sudbina Blatnograda
u narednim desetljeima slina onoj koju su trpjela i druga mjesta u Panoniji.
Postoji odreena stagnacija pa se pojedini poloaji naputaju, ali na ostalima je
nastavljen ivot, o emu govori neprekinut niz pokopa do u 11. st. S dolaskom
pod Ugarsku, dogaaju se odreene promijene koje se mogu protumaiti tako
da je mjesto zadralo sakralnu vanost, a da su ljudi postepeno premjestili svoja
stanita na druge pozicije. Opstanak kulta sv. Hadrijana pokazuje da je kranska
populacija u toj regiji preivjela i nakon osvajanja tog podruja od Maara. Vrlo
je vjerojatno to bila posljedica relativno mirnog vremena koje je uslijedilo od
Stjepanove vladavine u Panoniji. Dio je stanovnitva nastavio ivjeti na otocima,
moda u onom jo neistraenom dijelu, a dio je nastavio pokapati svoje mrtve
uz crkve na glavnom otoku koje su zadrale svoje znaenje. Kralj Stjepan I.
dao je povlastice benediktincima i vjerojatno obnovio njihov samostan. Nema
nikakvih dokaza da je taj dio Panonije postao dio Ugarske prije posljednjih
desetljea 10. st., to znai da su to mjesto vojvoda Braslav i njegovi nasljednici
sauvali te da je vjerojatno i dalje ostao zdruen s ostalom Donjom Panonijom.
Prema sadanjem stupnju istraivanja moglo bi se zakljuiti da su u
karolinko vrijeme na glavnom otoku bile podignute sigurno tri crkve (crkve
posveene Majci Bojoj, sv. Ivanu Krstitelju i blaenom mueniku Hadrijanu),
a na satelitskim otocima jo dvije (Zalaszabar Borjlls-sziget i Zalavr
Rcskt (starija faza)), sveukupno najmanje pet crkava. U 11. st. na glavnom
otoku bile je podignuta jedna nova crkva (Zalavr Vrsziget kapela), jedna bi
bila naputena (crkva sv. Hadrijana), a na jednom novom otoku Zalavr Kvecses
bila bi sagraena nova zgrada (ako ve nije bila sagraena ranije). Sveukupno bi,
dakle u 11. st. stajale tri, a moda ako crkva sv. Hadrijana nije naputena, to se
ini vrlo vjerojatno, etiri crkve, s time da bi ak tri bile sasvim novosagraene
(Zalavr Rcskt, Zalavr Vrsziget kapela, Zalavr Kvecses). Tome
nizu moglo bi se pridruiti i etvrta ona u sastavu benediktinskog samostana. U
9 kao i u 11. st. rije je o vrlo respektabilnom dobro napuenom mjestu koje nije
bio naputeno u vrijeme maarskih pustoenja.

792
296
Prema njemu se 7. srpnja 907. bitka odigrala kod najtvre panonske utvrde koja je
nosila ime po Braslavu koje mu je bilo povjereno uvanje Panonije i Blatnograda. Bitka
se odigrala otprilike jedno desetljee nakon njegova spomena u izvorima (SZKE, 2010a,
12). On se referira na Conversio gdje se spominje urbs paludarum = Mosaburg, civitas
Priwinae, urbs (castro) Chezilonis, i otprilike isto na poetku 11. st. civitas Colon(ensis)
prema prvome upanu Colonu (SZKE, 2010a, 12, biljeka 13). Usporedi i Kocelj knjaz
blatenski (transkript prema Josipu Hamu, Staroslavenska itanka, Zagreb, 1971, 53).
Sl. 125: Bizantska misija meu Slavenima (A) Put velikomoravskog kneza Rastislava
vjerojatno preko Zakarpaa u Carigrad; (B) Dolazak Konstantina i Metoda istim putem
u Veliku Moravsku 863.; (C) Odlazak Konstantina i Metoda u Rim preko Blatnograda
i Venecije 867.; (D) Povratak nadbiskupa Metoda u Blatnograd i njegovo uhienje te
zatoenje u Bavarskoj 869./870.; (E) Povratak nadbiskupa Metoda u Veliku Moravsku
873.; (F) Ponovni odlazak u Rim 880. i povratak (G) u Veliku Moravsku nitranski
biskup postao je Wichinga; (H) Odlazak nadbiskupa Metoda u Carigrad 882. i povratak
(I) istim putem s bizantskom pratnjom (vjerojatno preko Zakarpaa); (J) izgon uenika
iz Moravske i njihov odlazak u Bugarsku; (K) Deportacija i prodaja metodovih uenika
u Veneciju i nastavak njihova puta prema (L) Carigradu ili (M) prema Hrvatskoj. (Kao
podloga za zemljovide: sl. 1, sl. 2, sl. 11, sl. 14, sl. 18, sl. 19, sl. 33, sl. 36, sl. 49, sl. 52, sl. 70,
sl. 74, sl. 80, sl. 84, sl. 85, sl. 86, sl. 90, sl. 125, sl. 140 i sl. 141 koriten je dio zemljovida
iz knjige: Die Langobarden, Das Ende der Vlkerwanderung, Landschaftsverband
Rheinland (Hg.), Rheinisches LandesMuseum Bonn, Bonn, 2009, slika na str. 19.)
297
D) Stvaranja vie crkvene organizacije

a) Prinos bizantske misije kristijanizaciji Panonije
Koliki je prinos kristijanizaciji Panonije donijelo doba slavenskih, a
zapravo grkih, tj. bizantskih apostola Konstantina (irila) i Metoda kojeg je
papa Hadrijan II. (867. 872.) 869. posvetio za sveenika i biskupa, prigodom
boravka u Rimu, na stolici svetog Andronika (naslovno biskupa Sirmija dananje
Mitrovice u Srijemu), nije nam poznato. Braa Konstantin i Metod poeli su svoje
djelovanje u Velikoj Moravskoj 863. na poziv kneza Rastislava (846. 870.) u
okviru vee politike misije koja je bila upuena iz Carigrada u vrijeme vladavine
bizantskog cara Mihajla III. (842. 867.). Njihovo djelovanje u Velikoj Moravskoj
moe se sagledati u okvirima politike, a s time u vezi i crkvene, gospodarske,
trgovake i vojne pomoi bizantskom savezniku na podruju franake interesne
zone.793 Misija Konstantina i Metoda u Velikoj Moravskoj uspjeno je zavrila
nakon 867./868., odnosno nakon etrdeset mjeseci to su ondje boravili u
misiji i radili na prevoenju knjiga i uvoenju slavenskog bogosluja u liturgiju.
Potom su se uputili u Rim da posvete svoje uenike i dobiju papino odobrenje
za svoj rad. Putovali su kroz Panoniju i boravili u Blatnogradu kod Kocelja koji
se takoer zainteresirao za njihovo uenje. Prema 8. poglavlju ivota Metodova,
knez Kocelj, koji je prethodno ugostio Metoda u svome gradu, poslao je dvadeset
ljudi asna podrijetla kako bi primili sveeniki red. On je smatrao da moe
pruiti Metodu zatitu.794 Na kraju tog 8. poglavlja ispriano je da je vojvoda
Kocelj otpratio Metoda u Rim u pratnji dvadeset odlinih panonskih ljudi i da
je Metod ondje bio posveen za panonskog biskupa, a isputeno je da se Metod
vratio u Panoniju i jo tota drugo.795 Dogaaje prilikom kojih su salzburki
misionari napustili Blatnograd, a lokalni puk prihvatio Metodove uenike koji
su liturgiju drali na slavenskom jeziku, vie moemo nazvati izgredom koji se

793
794
795
298
U M, 5 pie da su traili nekoga tko e ih pouiti u vjeri, no, vjerojatno su traili jo tota
drugo. Moda i dobar graanski zakonik kako to navodi Josip Bratuli (BRATULI, 1992,
100101, biljeka 2).
Slijedom loginog razmiljanja, bez uporita u povijesnim izvorima, poznajui raniji
rivalitet izmeu Koceljeva oca i velikomoravskih knezova, kao i velike uspjehe Pribine
i Kocelja u Panoniji u svim aspektima ivota, mogue je da je postojala mogunost da
nadbiskup Metod svoje sredie postavi u Blatnogradu, a ne u Velikoj Moravskoj, to bi
svakako doprinijelo jo veem uzdizanju toga panonskog sredita.
RAKI, 1877, 367368; Staroslavenski izvori nijednog kneza ne spominju tako asno i
toplo kao kneza Kocelja, a takoer piu da je jako volio slavenske knjige (GRIVEC, 1953,
160161). itja Metodova (M) u 8. i 10. poglavlju pripisuje Kocelju sve zasluge za
ustanovljavanje samostalne crkvene pokrajine sa slavenskim bogoslujem (GRIVEC, 1953,
169, BRATULI, 1992, 103106, 108110). Nije najjasnije prema M je li se Metoda jo
jedanput uputio u Rim nakon to je doao u Panoniju kod kneza Kocelja. France Grivec je
mislio da je ponovno iao u Rim (GRIVEC, 1985, 8697) ali to, iako je zaista mogue, bilo
bi vezano uz veliki fiziki napor. Oito je dolo do neke greke u izriaju i sjeanju.
Stvaranja vie crkvene organizacije
dogodio u vrijeme Koceljeve uprave provincijom izmeu rijeka Rabe i Drave.796

O tome nas izvjeuje Conversio u zgodi u kojoj se pripovijeda o tome kako su
stanovnici Blatnograda prigrlili Konstantina, Metoda i njihove uenike. Kako
je vrijeme njihova dolaska relativno kasno (ve gotovo sedamdeset godina na
tom prostoru djeluju franaki misionari), moemo samo ustvrditi u kojem su
se dijelu, veinom ve pokrtene Panonije, uvrstili Konstantinovi i Metodovi
uenici koji su sluili misu na slavenskom jeziku, jeziku puka kojem su se
obraali. Naime, njihova uloga vie nije bila kljuna u pokrtavanju jer su doli
na ve dobro pripremljen i organiziran teren. Ono to im se najvie moe
prigovoriti jest da su najee unosili pomutnju u ve oblikovanu crkvenu i
feudalnu organizaciju. Njihova je zasluga da su, na dobro pripremljenu terenu,
ljudima pruili neto vie, neto veliko i nemjerljivo, a to je da sluaju misu na
svojem jeziku. No kakav je odjek i bojazan izazvala njihova prisutnost u Panoniji
i Blatnogradu ponajbolje odraava Conversio koja je napisana kao spomenica, a
ne kao dotad prevladavajue kronike ili anali, moda malo i tendenciozno jer je
tekst podreen cilju, odnosno nabrajanju zasluga Salzburke crkve.797 Putem su
svratili u Veneciju, vjerojatno kako bi na bizantskom posjedu podnijeli raune
o svojoj misiji.798 Kako je Metod bio posveen za biskupa u Panoniji, na stolici
svetog Andronika jednog od 70 uenika Gospodina Krista, oito je Rim imao
jasne planove sa Slavenima, tada preteno naseljenima u Panonskoj nizini i
susjednim krajevima.799 Ta biskupija, osnovana za Slavene, vjerojatno je trebala
pokriti sve krajeve koje su oni nastanjivali od Dunava i Drave (ili ak Save u
donjem njezinu toku) preko Panonske nizine do jo nepokrtenog Prikarpaa
i Zakarpaa na sjeveru.800 Metod je bio postavljen na stolicu sv. Andronika da
se ne bi ulazilo u pravo salzburke metropolije. Postao je samo naslovni biskup
i oito je bila nakana da se nagradi misionar koji je uinio podosta za irenje
kranstva meu Slavenima i s kojim je Rim imao daljnje namjere. Sve to,
ukljuujui njegovo djelovanje i irenje liturgije na slavenskom jeziku, bilo je
protivno interesima salzburkog sveenstva koje je sve to nastojalo osujetiti. O
tim namjerama svjedoi pismo pape Ivana VIII. upueno Ludoviku Njemakom
u kojem ga izvjeuje o tome da je panonska dijeceza podvrgnuta apostolskoj

796
797
798
799
800
GRIVEC, 1951, 4950. Hoc enim ibi observatum fuit, usque dum nova orta est doctrina Methodii
philosophi (WOLFRAM, 2012, 80). U toj reenici moe se osjetiti optube i vrijeanje: dok se
nije pojavilo uenje (neko posebno uenje koje je u suprotnosti sa slubenim nauavanju
crkve) filozofa Metoda. Ta optuba je kasnije otklonjena (KATIi, 2007).
KOS, 1936; WOLFRAM, 1979; WOLFRAM, 2012; GRAFENAUER, 1985, 9; TIH, 1993, 385396.
U itju Konstantinovu zabiljeena je rasprava s venecijanskim sveenstvom. Nema
pouzdanih podataka o tome da su pregovarali s akvilejskim sveenstvom oko irenja misije,
ali to, prema kasnijim dogaajima, prije svega na hrvatskom teritoriju, nije iskljueno.
U M, 8 pie da je osnivanje biskupije bila Koceljeva zasluga te da je on molio papu da se
Metoda posveti za njega i njegovu provinciju (BRATULI, 1992, 105106).
Lj. Hauptmann je smatrao da je papa, postavivi Metoda na sirmijsku stolicu sv. Andronika,
njega uinio ujedno legatom a letere za slavenski svijet (HAUPTMANN, 1932, 243; KLAI,
1983, 33).
299
stolici jer je tako od davnina bilo po cijelom Iliriku.801 U Velikoj Moravskoj je 870.
podruni nitranski knez Svatopluk zarobio velikomoravskog kneza Rastislava i
zavezanoga izruio Francima koji su potom zaposjeli kneevstvo. Iste godine
870., kad je Rastislav bio zarobljen, i nadbiskup Metod je bio zatvoren na
podruju salzburke metropolije. U meuvremenu je 871. Svatopluk protjerao
bavarske sveenike iz svoga kneevstva i raskinuo veze s biskupijom Passau.
Papa Ivan VIII. (872. 882.) poslao je vie pisama od prosinca 872. do rujna
873., i to hrvatskom vojvodi Domagoju da propusti poslanike do bugarskog
kralja Mihaela Borisa, nadalje kralju Ludoviku, njegovu sinu Karlmanu,
panonskom prvaku grofu Kocelju (Gozilem comitem), potom vojvodi Mutimiru
(Montemerum ducem Sclaviniae), ponovno Kocelju, salzburkom nadbiskupu
Adalwinu, biskupu ankonskom Paulu, biskupu passauskom Hermericu i biskupu
freisinkom Annonu dva puta.802 Papa Ivan VIII. uspio je 873. osloboditi Metoda i
postaviti ga na elo Panonske (i Moravske) crkve. Salzburki nadbiskup Adalwin
nije bio nasilan ve je svoje miljenje i pravo protiv Metoda i pape pokuao
braniti s pomou crkvenog prava, a druga dva biskupa, passauski biskup
Hermanrik i freisinki biskup Annon, nisu prezali pred nasilnim ponaanjem
i surovim divljatvom.803 Pisma koja je papa 873. poslao slavenskom vojvodi
Mutimiru (Montemero ducem Sclaviniae) jasno pokazuju da je u Panoniji vladao

801
802
803
300
KOS, 1904, 163, br. 217; KOS, 1904, 179, br. 229; MARGETI, 2000, 285286. Papa Ivan VIII.
873. pie Ludoviku Njemakom: Znaj, vrli kralju, da je panonska dijeceza podvrgnuta (subiecta)
apostolskoj stolici jer je po cjelokupnom Iliriku od starine (antiquitus) apostolska stolica obavljala
posveenja, postavljenja i izdavala naredbe kao to to dokazuje ovei broj registara, saborskih
zapisnika i mnogih spomenika tamonjih crkava. (KOS, 1904, 163, br. 217; MARGETI, 2008,
32). U naputku pape Ivana VIII. svojem legatu ankonitanskom biskupu, u kojem vrlo vrsto
zastupa stajalite da je cijeli Ilirik oduvijek bio izravno pod papinom crkvenom vlau (kao
da nedostaje ostatak reenice) (MGH, Epistole, VII, 283; KOS, 1904, 162, br. 217). Papa je
sigurno dobro znao da je dio Panonije nekada potpadao pod salonitansku metropoliju, ali je
takoer morao znati i da postoji elja da se ona obnovi u svojim starim granicama.
Iohannes VIII. papa Domagoi (duci Chrobatorum) scribit de Graeca falsitate in Bulgaria (872
Dec. 873 Mai); Johannes VIII. papa Ludovico (Germanico) regi, scribit Pannonicam diocesim
ab olim apostolicae sedis privilegiis deputatam esse, quae nonnisi post centum annos pre
(873 Mai); Johannes VIII. papa Karolomannum filium Ludovici (Germanici) regis hortatur,
(873 Mai); Johannes VIII. papa Gozilem comitem (principem Pannoniae) docet de eis, qui
(873 Mai); Iohannes VIII. papa Montemerum ducem (Sclaviniae) ad pastoralem curam
episcopi (873 Mai); Johannes VIII. papa Gozilem comitem (principem Pannoniae) monet, ut
viros duos (873 Mai); Iohannes VIII. papa Adalwino archiepiscopo (Salisburgensi) praecipit,
ut Methodium (873 Mai); Iohannes VIII. papa Paulo episcopo (Anconitano) commonitorium
de legatione in Germaniam et Pannoniam suscipienda mittit. (873 Mai); Johannes VIII. papa
Hermericum episcopum (Pataviensem) ob iniurias Methodio (archiepiscopo Pannoniae)
illatas a ministerio sequestrat, donec Romam audiendus occurrerit. (873 Mai); Iohannes
VIII. papa Annonem episcopum (Frisingensem) ob iniurias Methodio Panno- (873 ante
Sept); Iohannes VIII. papa Annoni episcopo Frisingensi mandat, ut redditus praesentis et
praeteritae indictionis (e patrimoniis S. R. E) mense Septembri futurae indictionis Romam
deferat aut transmittat simulque etiam organum in usum apostolicae sedis. (873 ante Sept);
MGH, Epistole, VII, 278288.
GRIVEC, 1953, 161.
jo jedan slavenski vojvoda.804 Naalost, kako je ve to prije reeno nije poznato

kojim dijelom je vladao, ali je to vrlo vjerojatno onaj dio Panonije kojim je ranije
upravljao vojvoda Ratimir. Dakle, Mutimir je vladao onim podrujem koji je bio
vezan uz onaj krug kojem je papa tada odailjao pisma, a pisma se tiu Panonske
(Metodove) dijeceze ili su posredno vezana uz osnivanje bugarske crkvene
provincije.805 To je podruje u ranije doba, barem do 827., bilo pod Akvilejom.
Nakon novih objeda, Metod se ponovno iao opravdati u Rim. S njim je
u Rim putovao passauski sveenik Wichinga, vrlo vjerojatno zbog toga jer je
postojala mogunost da se na velikomoravskom podruju osnuje biskupija, a
moda i metropolija za moravske Slavene. Nije iskljueno da je upravo Wichinga
trebao postati nadbiskup nove metropolije i to bi trebalo biti odreeno
kompromisno rjeenje, a vjerojatno se pomiljalo i na to da se podruju nove
metropolije pripoje teritoriji koji su se nalazili sjeverno i istono od franake
Panonije. U Rimu je papa Ivan VIII. 880. posvetio za nadbiskupa Metoda, a
Wichingu kao pomonog biskupa sa sjeditem u Nitri. Metoda je postavljen za
nadbiskupa salzburkog misijskog podruja, ponajprije za Veliku Moravsku, a
ne, kako se ponekad navodi, ponajprije za Panoniju jer se u naslovu spominje
Panonska dijeceza ili se ak pokuava jurisdikcija njegove nadbiskupije
protegnuti i juno od Panonije. Podruje Metodove nadbiskupije teorijski je
trebalo obuhvatiti dijelove salzburke Panonije i podruja koja su bila pod
franakom nominalnom vlau, kao to su bili Velika Moravska i slavenska
kneevstva u ekoj, ali je vjerojatno osnovana s tendencijom da se proiri i na
druge, do tada nekrtene zemlje, koje su bile dio Bugarske sjeverno od Save i
Dunava, ili na podruja koja su nastanjivali slobodni Avari i Slaveni. Njezino se
jurisdikcijsko podruje oito trebalo preklapati s podrujem koje je do tada bilo
dodijeljeno salzburkoj metropoliji, takoer i na podruju Passauske biskupije.
Nije iskljueno da se biskupija planirala protegnuti i na Sirmijsku Panoniju
koja je tada, iako dio Bugarske, vjerojatno i dalje bila dio akvilejskog misijskog
podruja u Panoniji. Nije iskljueno da se pomiljalo i dijelove Bugarske uklopiti
u tu nadbiskupiju, to je bilo gotovo istodobno s nastojanjima za osnivanjem nove
metropolije i postavljanjem Metoda na nadbiskupsku stolicu, a bilo je osujeeno
(ili to nikad nije ni bilo planirano?) uspostavom bugarske arhiepiskopije pod

804
805
RAKI, 1877, 367368; Iohannes VIII. papa Domagoi, MGH, Epistole, VII, 278. Spominje se
dux Domagoj kojeg papa moli da propusti njegova poslanika do Bugara. Granica izmeu
Hrvatske i Bugarske, odnosno zemlje koja je u savezu s Bugarima, je oko rijeke Ukrine.
Da je Mutimir koji samostalno (?) vlada u Panoniji, prethodnik Braslavov, a suvremenik
Domagojev u Primorju (Dalmaciji) predmnijevaju i Mirjana Matijevi Sokoli i Vladimir
Sokol (MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 17).
U vezi s djelovanjem Konstantina i Metoda spominje se vie papinih pisma koja su odailjali
papa Hadrijan II. vojvodama Rastislavu, Svatopluku i Kocelju - 8. glava itja Metodova), papa
Ivan VIII. vojvodi Svatopluku 879. i 880; nadbiskupu Metodu 879. i 881., kao i osam fragmenata
pisama koji su bili vezani uz ustanovljavanje nove dijeceze: Kralju Ludoviku i njegovu sinu
Karlmanu, vojvodi Mutimiru, biskupima Adalwinu (salzburkom), Paulu (ankonskom),
Hermanriku (passuskom) i Annonu (freisinkom), kao i naposljetku papa Stjepan V. vojvodi
Svatopluku 885. i legatima moravskih Slavena. O tome isto: DAMJANOVI, 2004.
301
bizantskim crkvenim vrhovnitvom, za kralja Mihajla Borisa (852. 889.).806

Uspostava bugarske crkvene organizacije velik je uspjeh Carigrada, ali i Rima.807
Sl. 126: Gornji Kijevci lokalitet Manastirite pod planinom Kozarom kod Bosanske
Gradike. Kameni ulomak s glagoljicom - na kamenu je uparano muko ime Radn
(Radin) u dativu (prema: FUI, 1982, 212 (209), sl. 344 / glagoljica 12. st.).

806
807
302
II, 1925, 334; FERJANI, 1969, 4849; ANDRI, 2008, 117; Iohannes VIII. papa
Michaelem regem Bulgarorum a perfidia Grecorum, qui eius regionem a Romanae ecclesiae
oboedientia avellere conantur, dehortatur (872 Dec. 873 Mai) MGH, Epistole, VII, 277;
Iohannes VIII. papa Michaelem regem Bulgarorum monet, ne episcopos a Graecis in
Bulgariam missos recipiat MGH, Epistole, VII, 294. U papinim pismima bugarskom kralju
nikad se ne spominju Panonija, ni Metod.
U znanosti prevladava misao da je uspostava bugarske crkve poraz papine politike u
Bugarskoj i veliki uspjeh Bizanta. Ali to nikako nema smisla pogotovo kad se vidi da u isto
vrijeme grki misionari i bizantski podanik Metod, postavljen za biskupa i nadbiskupa, s
velikom papinom pomoi dolazi na elo velikomoravske crkve. Upravo e bugarska crkvena
provincija, neto kasnije, pojaana misionarima - izbjeglicama s tog teritorija dobiti onu
organizaciju kakva je vrlo vjerojatno bila namijenjena i Velikoj Moravskoj. Ako nigdje onda
se na primjeru Velike Moravske i pokuaja njezina crkvenog organiziranja vide suglasje
i iste tenje Rima i Carigrada. Uspjeh su poluili jedni i drugi jer su Bugari pokrteni i
na njihovu se teritoriju mogla uspostaviti crkvena organizacija. Ako je itko bio protiv
zajednike carigradsko-rimske misije, onda su to bili franaki prelati na Salzburkom
misijskom podruju kad su namjerno opstruirali ustanovljenje nove panonske i moravske
crkvene provincije, a o njihovoj vjernosti Rimu najee nema spora. Isti se navodni sukob
potencira i u Dalmaciji, ali i tu se ini da najvei problem predstavlja u konanici franaka
Akvileja, a ne Carigrad ili Rim.
O djelovanju bizantske misije u Panoniji osim povijesnih izvora nema

nikakvih nalaza, ali ni dokazane tradicije, ali to je moda posljedica slabe ili
nikakve istraenosti pojedinih dijelova zemlje gdje bi se oni mogli teorijski
oekivati, a to je prostor juno od rijeke Save. U itju Metodovu i kasnijoj
zapisanoj predaji spominje se da je bizantski inovnik otkupio misionare
od idovskih trgovaca u bizantskoj Veneciji. Velik dio otiao je na bizantski
teritorij ili na podruje koje je postalo bizantsko misionarsko podruje
kao to je Bugarska, a dio je preao u Hrvatsku, tada ve posve neovisnu o
Franakoj, koja je vjerojatno takoer traila svoj novi put. Kako se bizantska
misija, nakon protjerivanja njezinih nositelja, sveenika i misionara, uputila
u Hrvatsku, o emu najranije svjedoe zakljuci sa splitskog koncila 925.,
nije iskljueno da su iz hrvatskog kneevstva preli meu panonske Slavene
ili da su s hrvatskim kolonistima ulazili u Panoniju i u granine oblasti
uz rijeke Koranu, Unu i Vrbas. Nalaz glagoljskog natpisa na odlomljenom,
nepravilnom bloku graevnog kamena komu se na lijevom boku jo vide
ostaci buke u Gornjim Kijevcima na lokalitetu Manastirite (Namastir)
ispod planine Kozare kod Bosanske Gradike (nekada u Zagrebakoj, a
danas u Banjalukoj biskupiji), koji Branko Fui datira u 12. st., znak je da
se gotovo do rijeke Save sluilo glagoljicom sve do u kasni srednji vijek.808
Na spomeniku se nalazi uparano ime Radnu (Radinu). Iako iz relativno
kasnog vremena, moe nam govoriti u prilog odreenoj irilometodskoj
tradiciji.809 Nije iskljueno, kako je reeno, da je rije i o pomicanju utjecaja
iz hrvatskog primorja zajedno s hrvatskim kolonistima iz Dalmacije i
Hrvatskog kneevstva koji se dolinom rijeke Vrbas sputaju prema Panoniji.
U tom dijelu Donje Panonije kristijanizacija je dovrena do kraja 9. st. u njoj
inae nema tragova bizantske misije i glagoljatva. Odreenu posebnost
toga podruja u okviru Zagrebake biskupije pokazuje neto drugaija
organizacija unutar arhiakonata. Donekle, ali naalost poprilino kasniju
situaciju, odraava podjela dubikog arhiakonata na dva distrikta. Takva
situacija nije zabiljeena u drugim dijelovima Zagrebake biskupije, pa je
moda to relikt nekog drugog i drugaijeg organiziranja toga dijela biskupije
u rano doba.810 Nije iskljueno da su u junim dijelovima Zagrebake biskupije,
okrenutim prema Krbavskoj i Kninskoj biskupiji, djelovali glagoljai, no nema
dokaza.811 Kameni spomenik iz Gornjih Kijevaca, datiran u 12. st., jedan je od

808
809
810
811
STOI, 1994, 103; FUI, 1982, 212 (209), sl. 344. Jo jedan glagoljski natpis koji je
sadravao nekoliko slova naen je u susjednom mjestu Dragelji kod Bosanske Gradite,
ali njemu se zameo trag u Arheolokom muzeju u Zagrebu vidi: FUI, 1982, 130 (104). U
novije doba vrena su arheoloka istraivanja te je uz crkvu je naen jo jedan glagoljiki
natpis. Glagoljatvo e na sjevernom rubnom podruju svojeg prostiranja biti puno bolje
dokumentirano u Bihakoj krajini u kasnom srednjem vijeku. FUI, 1982, 16.
FUI, 1982, 212 (209), sl. 344.
BUTURAC, 1944; BUTURAC, 1984, 43107.

KATII, 2007, 597.
303
najstarijih spomenika s natpisom u Zagrebakoj biskupiji. Glagoljalo se i u

drugim dijelovima Panonije o tome svjedoi glagoljski grafit na ulomku fine
keramike posude s vie uparanih glagoljikih slova pronaen je prigodom
arheolokih istraivanja u Zalavru Vrszigetu.812
Sl. 127: Zagrebaka biskupija prema priblinim granicama iz 14. st. s naznaenim
podrujem kasnoantikih biskupija iji je teritorij obuhvaala i ucrtanim poznatim
starokranskim crkvama.
812
304
Godine 2009. je juno od crkve sv. Hadrijana u rovu koji Pribinovo i Koceljevo sjedite
(munimen) odjeljuje od ostalog dijela otoka u sloju koji nesumnjivo pripada 9. st. naen
ulomak keramike posude (boce) s urezanim slovima glagoljike azbuke: o (on) i (ie)
s lijeve strane kria te dio jo jednog slova desno od kria (f (fert), , (jer) ili y (jery)).
Neto ranije 2005. takoer je naen fragment sline boce s urezanim slovom glagoljike
azbuke: i (tvrdo) (SZKE, 2010a, 4950, sl. 21).
b) Prvi pokuaji stvaranja vie crkvene organizacije u Panoniji

U drugoj polovini 9. st., u osobi biskupa Teodozija, prvotno samo
ninskog biskupa, bile su spojene dvije biskupije iz dva razliita politika entiteta,
hrvatskog i bizantskog. Ono to u tome asu te biskupije povezuje jest, izmeu
ostalog, a ini se vrlo vanim, to da posveenje primaju od akvilejskog patrijarha
koji je svojim postupcima oito poticao obnavljanje salonitanske metropolije,
ali i s Akvilejom kao patrijarijom kojoj bi metropola bila podreena. Na vie
se mjesta i u razliitim izvorima mogu nai podaci da su na novozauzetim
podrujima postavljani biskupi, odnosno pomoni biskupi (korepiskopi), koji su
trebali upravljati zajednicama izvan grada, ali koji su ostali u odreenoj ovisnosti
o matinom biskupu s naslovom za Slavene (Karantanija), za Moravljane ili
hrvatski biskup, a izuzetak su bili biskupi s definiranim sjeditem (Nin, Nitra ili
opisno na Andronikovu stolicu). Veina podataka potjee iz druge polovine 9.
st. kad je nesumnjivo proces kristijanizacije ve uvelike napredovao. Salzburka
nadbiskupija, pod iju su jurisdikciju potpadale biskupije Passau, Freising,
Regensburg i druge sufraganske biskupije, za potrebe svojih misija u Panoniji
imala je povremeno u Zalavru pomonog biskupa u pokrajini (korepiskopa).
Bila je to ve sasvim ustaljena i prokuana praksa koju je Salzburka nadbiskupija
provodila u Karantaniji za koju je imenovala posebne biskupe za Slavene.813
Godine 870. e na stolicu sv. Andronika, jednog od sedamdeset apostola, biti
postavljen biskup Metod. Stolica sv. Andronika vjerojatno je nominalno i
naslovno Sirmij, a metropolija Metoda kao nadbiskupa trebala je obuhvaati
Gornju Panoniju (Koceljevo vojvodstvo), cijelu Veliku Moravsku, kojoj pripada i
Nitranska biskupija u kojoj je kao sufraganski biskup 880. postavljen Wichinga,
kao i moda jo poneki drugi teritorij/kraj. U drugoj polovini 9. st. u srednjoj
Europi ustanovljene su tri nove metropolije: na salzburkom misijskom

813
Ustanova pokrajinskog episkopata potjee iz kranstva grkoga istoka, ija je tradicija

preuzeta na zapadu (WOLFRAM, 1991, 180). U Karantaniji je djelovao pokrajinski biskup
Modest ije je sredite misijske djelatnosti bila Gospa sveta na Gosposvetskom polju
nedaleko od Krnskoga grada u sreditu Karantanskog kneevstva. On nije bio gosposvetski
biskup, ve biskup za Karantaniju. 798./799. nadbiskup Arno preoblikovao je salzburku
misijsku organizaciju slavenske pokrajine, u kojoj je Karantanija i dalje zauzimala prvo
mjesto. 799. posveen je pokrajinski biskup Teoderih, odnosno Teodorik koji je dobio
vlast da propovijeda, gradi i posveuje crkve, da redi sveenike, a nakon njega Oton pa
Osbald (Osvald), spomenut kao episcopus Sclavorum, koji se pismima samostalno obraao
papi (kao i ninski biskup). Izmeu 874. i 879., kad je nadbiskup Metod gubio pozicije u
Panoniji, sve do vremena kad ju je morao napustiti, nadbiskup Theotmar je vjerojatno u
osobi Salomona obnovio karantanski pokrajinski episkopat. Njega su naslijedili Engilfried,
Alarich, Dietrich i Gotabert. Prema H. Dopschu karantanski korepiskopi brinuli su se i za
crkvenu pokrajinu u Panoniji (DOPSCH, 2002, 270). U Panoniji Conversio navodi imena
samo etiri sveenika iako ih je u njoj, nesumnjivo, boravio vrlo velik broj. Tako se
spominju sveenik i uitelj (praeclarus doctor) Dominicus, sveenik Swarnagal, sveenici
Altfried i Rihpald koji su doli iz samostana sv. Petra u Salzburgu (DOPSCH, 2002, 271).
305
podruju moravska (i panonska) crkvena provincija, ime je obnovljena stara

sirmijska metropolija, na akvilejskom podruju obnovljena je salonitanska
metropolija, a na podruju Bugarske trea crkvena provincija koja je dola pod
Carigradsku patrijariju.
Moravska (velikomoravska i panonska) metropolija osnovana je na
podruju salzburke metropolije i na podruju njezine sufraganske Passauske
biskupije kojoj je pripadala gotovo cijela Velika Moravska. To je oito bio
jedan sasvim novi plan reorganizacije crkve u tom dijelu srednje Europe koji
je u mnogome trebao podsjeati na podjelu iz kasne antike i nju ponovno
oivotvoriti. Kao nominalno metropolijsko sjedite Panonije izabran je Sirmij,
ali nije spomenut jer se nije nalazio na podruju nove metropolije. Osnivanje
metropolija posljedica je aktivnog sudjelovanja pape u rjeavanju problema
crkvene organizacije u tome dijelu srednje Europe kakvu su, prema itju
Konstantina i Metoda, predloili Konstantin i Metod. No nije iskljueno da
je inicijativa moda bila pokrenuta i unutar Salzburke crkve i salzburke
metropolije iji su upravitelji tada moda postali svjesni da je potrebno novi i
budui misijski prostor urediti, ali bez radikalnih promjena kao to je uvoenje
slavenskog bogosluja, a nije ni iskljueno da je to mogao biti zajedniki projekt
mjesnih crkava koje su poele priznavati realnost samostalne Velike Moravske
koja je teila tome da ima svoju neovisnu crkvenu provinciju. Vrlo je neobino
da se Rim upleo i mimo volje lokalnih crkvenih institucija postavio drugu osobu
od one koju su planirale postaviti lokalne crkve, te nije iskljueno da su u svemu
tome sudjelovali bizantski inovnici na papinskom dvoru. Tada naslovni biskup
Metod posveen je za nadbiskupa i u papinim pismima iz 880. i 881. pridodan
mu je naslov nadbiskupa Moravske.814 Postavljanje Metodu sufraganskog
biskupa Wichinge, koji e poslije postati i biskup Passaua, oito je bio odreeni
kompromis kod uspostave te nove metropolije. Postavljanje Metoda, a ne
Wichinge na elo nove metropolije, kako se oekivalo u Velikoj Moravskoj jer
je bio u pratnji i oito poslan s tim zadatkom u Rim, a vjerojatno i u Bavarsku,
uz potvrdu i doputenje daljnjeg uvoenja slavenskog jezika u liturgiju, moralo
je dovesti do zbunjenosti Takvo, od papa nametnuto, rjeenje vrlo je brzo
opstruirao sufraganski biskup Wichinga koji je, krivotvorivi papino pismo,
zapravo uzvratio istom mjerom, a vjerojatno su tu novu situaciju opstruirali i
drugi franaki biskupi i sveenici. Neminovno je sukob sufraganskog nitratskog
biskupa Wichinga s Metodom i njegovim uenicima, iza kojih je stajao papa,
doveo u samom poetku do neuspjeha tog projekta, koji nije imao dugorono
dobar izgled za uspjeh zbog maarskih pustoenja koja e uskoro uslijediti
i koja e u mnogome ponititi viedesetljetni trud prije svega franakih, a
onda i bizantskih misionara. Nema dokaza da su salzburka metropolija i
njezin metropolit tada bili protiv osnivanja nove metropolije, no problem je
oito nastupio kad metropolit nije postao passauski sveenik Wichinga, nego
Konstantinov brat Metod, koji je i u Panoniji uveo slavensku liturgiju. Upravo

814
306
GRIVEC, 1985, 114.
je bavarska crkva, uvaavajui realno stanje na terenu, sudjelovala u osnivanju

ugarske crkvene provincije u vrijeme vladavine prvog ugarskog kralja Stjepana
I., stotinjak godina poslije. Nakon Metodove smrti 885. nadbiskupija je ostala
prazna, iako je Metod pokuao imenovati svoga nasljednika, Gorazda, to
nije bilo prihvaeno. Nakon toga su svi Metodovi uenici bili protjerani iz
kneevstva, ali je samu nadbiskupiju pokuao obnoviti vojvoda Mojmir II.,
Svatoplukov nasljednik, i stoga su 889. tri biskupa poslana iz Rima u Veliku
Moravsku, jedan kao nadbiskup. Bavarski su se biskupi 900. tuili da je papa
Ivan IX. poslao nadbiskupa Ivana i tri sufraganska biskupa u Veliku Moravsku.
Spominju se biskupi Benedikt i Danijel. 815 Imenovani su biskupi doli u papino
ime te su postavljeni na teritoriju Passauske biskupije bez znanja nadbiskupa
i bez doputenja biskupa na ijem su se podruju pojavili. Ta, vrlo neobina,
situacija pokazuje kakav je bio odnos pape prema Salzburkoj nadbiskupiji, ali i
odnos biskupa prema tamonjem puku. Salzburki biskupi grubo su zaobilazili
injenicu spominjui da je papa Ivan VIII. nekada poslao samo Wichingu knezu
Svatopluku, ali ne i Metoda. Oito Metoda, koji je takoer bio postavljen za
biskupa ne samo na passauskom podruju nego na cijelom teritoriju nad kojim
je velikomoravski knez vladao, nikada nisu prihvatili. Njegovo ime nastojali
su posve izbrisati iz memorije. Biskupi su, nadalje, pisali da je cijelo Carstvo
alovalo to se unitilo crkveno jedinstvo i to se jedna biskupija razdijelila na
pet dijelova. Nije poznato kako je zavrio taj plan jer je Velika Moravska ubrzo
propala. No vrlo grub nastup salzburkog sveenstva moda dobro pokazuje
kakvi su bili odnosi klera prema puku u to doba u Panoniji i Velikoj Moravskoj.
Ne udi, stoga, to se u narednim desetljeima situacija u tom dijelu svijeta
stubokom promijenila.
S akvilejskog misijskog podruja podataka je puno manje, o sjeveru do
novijeg doba gotovo nita ne znamo, ali ipak se u vrijeme vladavine vojvode
Branimira spominju ninska biskupija i njezin biskup Teodozije.816 Grad Nin bio
je u 9. st. vano crkveno sredite franake provincije Dalmacije i Liburnije. U
njemu je stolovao biskup u drugoj polovini 9. st., ali nije jasno kad je biskupija
osnovana, odnosno od kada se imenuje biskup za tu negdanju franaku
provinciju.817 Iz pisma pape Ivana VIII. upuenog biskupu Teodoziju saznajemo
da se od njega trai da samo od pape trai biskupsko posveenje, kao to se trai

815
816
817
KOS, 1906, 243244, br. 324.
PEROJEVI, 1922; PEROJEVI, 1939; STRIKA, 2007, 59150.
U znanosti prevladava miljenje da je Ninska biskupija osnovana u vrijeme pontifikata

Nikole I. nakon to je dalmatinsko sveenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao
knezom (864. 867.)(BUDAK, 1996, 132133). U Ninu je stolovao arhiprezbiter
podloan zadarskom biskupu te otpada mogunost da su crkvenu organizaciju postavili
tek Franci (BUDAK, 1996, 132), Ninsko je sveenstvo samoinicijativno odluilo osnovati
biskupiju (to je razvidno iz papina pisma), a o ulozi hrvatskog vladara moemo samo
nagaati (BUDAK, 1996, 133). O tome problemu i: STRIKA, 2007, 59150, posebno 90
98 s pregledom izvora i razliitih miljenja. Spominju se biskupi Teodozije (879. 890.),
Aldefreda (890. 900.) i Grgur (900. 925.), poslije u historiografiji prozvan Ninski.
307
i od biskupa u gradovima bizantske Dalmacije.818 Bez obzira na papina pisma i

nagovore oni e svoju novu slubu primiti od akvilejskog patrijarha Walperta.819
Ninski biskup Teodozije tada je postao biskup bizantskoga grada Splita, to
znai da je u isto vrijeme drao Ninsku biskupiju, ali i Splitsku koja, suena samo
na bizantski teritorij, nije bila dio Akvilejske patrijarije nego je, vjerojatno, bila
pod Rimom. On, nadalje, sudjeluje u obnovi (ili pokuaju obnove) salonitanske
metropolije, za koju se u pismu spominje da je obnovljena, ali od pape trai
palij, to je znak metropolitanske asti.820 Ninski biskup Teodozije uzdigao
se uz podrku Akvilejske patrijarije i obnovio salonitansku metropoliju na
njezinu starom teritoriju koji se otprilike poklapao s negdanjom Forojulijskom
markgrofovijom, odnosno njegova se metropolija protezala vjerojatno sve
do rijeka Drave i Dunava na sjeveru,821 ali i dijelova Bizantskog Carstva.822 U
konanici, traei palij od pape, biskup Teodozije traio je priznanje svoje
salonitanske metropolije koja je u staro doba bila pod jurisdikcijom rimskog
biskupa, a u vrijeme cara Bazilija (867. 886.) pod jurisdikcijom carigradskog
patrijarha.823 Kao da je bila rije o odreenom kompromisu izmeu bizantskih
dalmatinskih gradova i biskupija na njihovom teritoriju koje su bile podreene
Carigradu i Hrvatske, koja je bila dio Akvilejske patrijarije, jer je na njezino elo
doao hrvatski, ninski biskup, akvilejski, a ne rimski sufragan,824 a obnavljala
se salonitanska metropolija te se traio palij, odnosno priznanje od Rima. Ne
znamo je li ta metropolija stvarno zaivjela na cijelom prostoru koji bi se mogao

Obale rijeke Dunava spominju se u Trpimirovoj darovnici kao sjeverne granice metropolije
(BUDAK, 1996, 130131, i biljeka 46). Mirjana Matijevi Sokol smatra da se metropolijske
granice poklapaju s granicama hrvatske drave i da se slini opisi granica podudaraju
s opisima Europe engleskog kralja Alfreda koji su nastali oko 885. (MATIJEVI SOKOL,
2004, 2223, biljeka 9). U Trpimirovo vrijeme je Hrvatsku posjetio Sas Gottschalk,
koji je prije toga 846. boravio kod Eberharda, forojulijskog grofa. Naime, kada je morao
napustiti Italiju uputio se u Dalmaciju, a nakon toga otiao je u Panoniju i Noreju (Norik),
a onda je doao u Njemaku. Godine 848. je na nekoj sinodi pred Ludovikom Njemakim
slubeno optuen da iri krivovjeran nauk i osuen zbog toga. Izmeu 846. i 848. zadrao
se u Dalmaciji, a nakon toga u Panoniji i Noriku (sve prema: KATII, 2007, 340341).
Naalost nije poznato kod koga je boravio u Panoniji.
818
819
820
821
822
823
824
308
CD I, 2122; MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999, 5657; STRIKA, 2007, 102.
Nada Klai jasno naznauje da Toma Arhiakon dobro poznaje koncilske spise, a ne
spominje recimo splitske koncile odrane 925. i 928. (KLAI, 1971, 220227). Isto tako
simptomatino je to u cijeloj kronici, posveenoj prolosti Splitske (Salonitanske) crkve,
nigdje nije spomenut najvaniji datum u njezinoj povijesti: osnutak metropolije, valjda
da se uvjeri itaoca u neprekinuti kontinuitet salonitanske metropolije (KLAI, 1971,
220227; BASI, 2014, 146148). Toma Arhiakon je namjerno preutio njegovo ime
ili uope njegov rad da ne bi javno morao priznati kako je obnovitelj salonitanske crkve
jedan hrvatski biskup (KLAI, 1971, 232).
BASI, 2014, 151.
Postoji miljenje da je ninski biskup izravno bio podreen Rimu (BUDAK, 1996, 133).
poklapati s negdanjim akvilejskim misijskim podrujem do rijeka Drave i

Dunava na sjeveru.825 Nema sumnje da je dolazak biskupa Teodozija vezan uz
politiki preokret koji je poduzeo vojvoda Branimir (879. 892.) svrgnuvi
Zdeslava (878. 879.) koji je doao na vlast bizantskom pomoi.826 Hrvatsko
vojvodstvo vie nije dio Franake, ali nije ni pod Bizantom. Iz povijesnih izvora
ne znamo je li na podruju Akvilejske patrijarije osnovana jo koja druga
biskupija, osim Nina, odnosno je li djelovao koji drugi biskupski namjesnik, opat
ili pomoni biskup (korepiskop) zaduen za odreenu pokrajinu i ljude u njoj. U
konanici pokuaj ponovne obnove salonitanske (splitske) metropolije trebamo
gledati u kontekstu drugih onodobnih pokuaja obnova metropolija, tj. obnove
Sirmijske (Moravske) metropolije i metropolije za Bugare. S time da je oito
bilo vie pokuaja obnove salonitanske metropolije, a potkraj 9. st. napokon je
uinjen iskorak izvan uskih okvira bizantskih gradova.
Za to ne postoje podaci, ali postoje odreene indicije da tu treba traiti,
osim biskupa za Dalmaciju i Liburniju, jo jednog namjesnika koji je bio zaduen
za Donju Panoniju u kojoj su se nesumnjivo nalazili akvilejski i gradeki,
a moda i misionari, sveenici i slubenici iz drugih sjevernotalijanskih
(istarskih) i dalmatinskih biskupija. Vjerujem, jer se to ne moe na sadanjem
stupnju istraivanja dokazati, da je nesumnjivo djelovao neki biskup na ijem e
se teritoriju poslije razviti Zagrebaka biskupija. Taj je biskup mogao stolovati
u samom Sisku, Pokuplju ili u Zagrebu, a podruje o kojem je brinuo moglo
se zvati i Zagorjem.827 Nije iskljueno da je upravo zbog razvijene crkvene
infrastrukture u Zagorju, o kojoj danas svjedoi samo nalazite Lobor, biskupija
mogla biti nazvana Zagorskom, kako e, istina puno kasnije, na poetku 12. st.,
najprije biti nazvana biskupija i njezin biskup na tom prostoru. To je sve samo

825
826
827
Pregled miljenja o osnivanju splitske nadbiskupije i metropolije vidi kod: KLAI, 1971,
209247; BASI, 2014, 133163. N. Klai je takoer datirala osnivanje metropolije u
doba biskupa Teodozija oko 880. Smatrala je da ta zajednika inicijativa kneza Branimira
i biskupa Teodozija zavrava smru potonjeg (KLAI, 1971, 232; BASI, 2014, 149).
Mirja Jarak (JARAK, 2003, 543) smatra da je pitanje o vremenu utemeljenja splitske
metropolije u naoj literaturi zadovoljavajue rijeeno, zahvaljujui izvorima koji jasno
govore o tome da je splitska crkva postala metropolijom u prvoj pol. 10. st., za vrijeme
pape Ivana X. i splitskog nadbiskupa Ivana (RAKI, 1877, 190197; CD I, 1967, 3039).
M. Jarak (JARAK, 2003, 547) takoer napominje da je Toma Arhiakon spomenuo kako je
nekada ninski biskup Grgur svojatao za sebe metropolitansko pravo i time: nanio mnoge
neprilike splitskom nadbiskupu Ivanu uskraujui mu dunu poslunost i sebi protupropisno
metropolsko pravo svojatajui.
M. Matijevi Sokol iznijela je miljenje da su papa Hadrijan i franaki kralj Karlo Veliki
pokuali uspostaviti crkvenu organizaciju u nekadanjoj rimskoj Dalmaciji potkraj 8. st.,
tj. obnoviti salonitansku metropoliju pred konaan sukob Franaka i Avara (MATIJEVI
SOKOL, 2014, 7879).
STRIKA, 2007, 100.
Velik broj arhiakonata Zagrebake biskupije, prema popisu iz 1334., ali i srednjovjekovnih
upanija ili regija naziva se: Gora, Gorica, Podgorje, Prigorje i napokon Zagorje kao
najsjeverozapadnija od svih regija, to oito nije sluajno (BUTURAC, 1944, passim;
BUTURAC, 1984, 43107).
309
pretpostavka utemeljena na slinim procesima u susjedstvu gdje je i salzburka

(za Karantaniju, za Slavene, za Veliku Moravsku, nitranski biskup) i akvilejska
metropolija (ninski biskup hrvatski biskup) dobila podrunog pomonog biskupa.
Sve to se zbiva u tom podruju dogaa se u okvirima podjela s poetka 9. st. i u okviru
franake crkvene organizacije. Projekt osnivanja splitske, odnosno salonitanske
metropolije oito je uspio, a za razliku od prvog nije bio, kako se to moe iitati
iz dostupnih papinih pisama, in papine volje koji se umijeao u osnivanje nove
metropolije, ve unutranji in vezan uz franaki teritorij i bizantske dalmatinske
biskupije, koje su se u crkvenom smislu tome programu pridruile jer su oito
smatrale da e to biti korisno i za njih. Reforma na akvilejskom podruju ipak nije
u cijelosti uspjela, to u konanici nije dovelo do ukidanja pomonih pokrajinskih
biskupa (korepiskopa), koji su bili relikt iz vremena izravnih utjecaja Akvileje na
misijski prostor, ali je dovelo do inzistiranja na rezidencijalnim biskupima koji
su imali tradiciju sjedita biskupa iz antikih vremena. Nesumnjivo se zadrao
hrvatski biskup koji je poeo rezidirati u Kninu, ali je nesumnjivo ostao i zagorski ili
pokupski biskup koji je trebao rezidirati u Sisku. Ni jedno mjesto u Donjoj Panoniji
nije ispunjavalo uvijete propisane kanonskim pravom, stoga je biskup mogao, poput
njemakih biskupa na saskom podruju, svoje sredite smjestiti u kakav oppidum
ili civitas.828 Lobor je, nesumnjivo, imao takav rang u onodobnom drutvu, pa je
ispunjavao sve preduvjete za to, a mogli su to biti i Zagreb ili Sisak koji je jedini imao
antiku tradiciju biskupskog sredita. Lobor je, takoer, bio vano sredite negdanje
Petovionske (Petovijske) biskupije te je stoga i sam imao odreene pretpostavke za
to mjesto. O Zagrebu nita ne znamo jer u njemu nikad nisu voena neka ozbiljnija
arheoloka istraivanja oko katedralnog kompleksa. Crkva u Loboru je od 9. do
11. st. najmanje tri puta mijenjala svoj unutranji namjetaj. Ona poetkom 12. st.
gubi svoje crkveno znaenje i nestaje iz pamenja Katolike crkve da je tu postojalo
neko vanije crkveno sredite. Isto je tako oito da su i druga sredita i mogui
benediktinski samostani bez jakog uporita u domaim vladarima, knezovima i
kraljevima sve vie gubili na znaenju da bi napokon propali ili bili podvrgnuti pod
ugarsku provinciju. To bi sve govorilo o nekim radikalnim promjenama u 12. st.
Jaanje biskupija u odnosu na ranija misijska sredita i benediktinske samostane je
trend koji je zahvatio cijelu Europu.

828
310
Moda je ponajbolji primjer burg - oppidum i biskupsko sredite iz karolinkog doba

Braburg bei Fritzlar u Hessenu. U okviru franake misijske politike istono od rijeke
Rajne u Hessenu i Tiringiji, Bonifacije ( 755.) je poeo ustanovljavati nove biskupije 742.
U dekretu pape Zaharija to izgleda ovako: et illa tria oppida sive urbes, Unam esse sedem
episcopatus in castello, quod dicitur Uuirzaburg, et alterem in oppido, quod nominatur
Buraburg; tertiam in loco qui dicitur Erphesfurt, qui fuit iam olim urbs paganorum
rusticorum(WAND, 1974, 4849) Osnivanje biskupija izvan gradova bilo je protivno can.
9. Koncila u Serdici 343., a tu se biskupija Wrzburg osniva u kastelu (casttelum), biskupija
Braburg u jednom utvrenju (oppidum), a trea biskupija na poloaju (vjerojatno na
mjestu uz neku utvrdu, ako je suditi prema nazivu mjesta) Erfurt (locus). Buraburg je
podignut na dominantnoj koti (360 m nad. morem), a unutar veeg utvrenja (8 ha), iji
su zidovi utvreni zbog saske opasnosti, nalazi se jednobrodna crkva sv. Brigide (Brigite)
dimenzija 11 x 7 m, s pravokutnim svetitem (WAND, 1974, 119126).
Sl.128: Biskupije u Dalmaciji i Panoniji biskupije na podruju Salonitanske metropolije

(Bizantski teritorij) i biskupije na podruju Akvilejske patrijarije koje e postati dio
Salonitanske metropolije.
Procesi osnivanja novih metropolija ili proirivanja njihova podruja

osmiljeni su u crkvenim sreditima, vjerojatno u Rimu, ali nije iskljueno ni u
Akvileji ili Salzburgu, kao to je vjerojatno u svemu sudjelovao i Carigrad kao
posljedica procesa u misijskim prostorima koji ne samo da su kristijanizirani
ve su postali dovoljno sposobni da krenu u reforme i da im se da vlastita
crkvena organizacija. To su procesi koji su se nekoliko desetljea ili stoljea
prije odvijali i na podruju Alamanije, Bavarske i Saske. Naoko ta tri procesa,
osnivanje Metodove nadbiskupije, obnova salonitanske metropolije i osnivanje
bugarske crkvene provincije, nemaju poveznicu, no vrlo je neobino da se u
drugoj polovini 9. st. uope pomilja na tako drske i zahtjevne projekte kao
to je nesumnjivo osnivanje, zapravo tonije reeno ponovno formiranje
ugaenih metropolija i to dvije najvanije u ovom dijelu Europe, sirmijske za
Panoniju i salonitanske za Dalmaciju, a moda i metropolije za Meziju i Traciju.
Ne moemo ne pomisliti da je upravo tada sazrelo vrijeme da se pomilja na
to, ali i da se krene u realizaciju potpune crkvene reorganizacije, prema starim
tradicijama srednje i june Europe. Na akvilejskom podruju nisu se ekale
smjernice iz Rima, nego je dovoljno mona i prema misijama orijentirana
311
Akvilejska patrijarija sama odluila napraviti reforme u kojima je zaista i

uspjela, o emu zasigurno svjedoe i nekoliko desetljea kasniji splitski crkveni
koncili. Kad Toma Arhiakon podosta kasnije pie o tome da se salonitanska
metropolija prostirala do Drave i Dunava, onda on, pozivajui se na stanje u
vrijeme osnivanja metropolije, iznosi pravu istinu. Naravno, pitanje je je li to bilo
mogue provesti u djelo, ili bolje je li to uvijek bilo tako kroz cijelo 9., 10. i 11. st.
i koliko je to bilo mogue u vremenu u kojem je pisao. O djelovanju akvilejske
misije u Panoniji, ili bolje reeno u veem dijelu Panonije, openito znamo vrlo
malo. Tamo gdje se odrala vlast svetorimsko-njemakih careva odrala se i
akvilejska patrijarija, a to je veliki dio dananje Slovenije, na podruju otpalom
od Carstva ona se nije odrala. Zanimljivo je i to kako se povraaju ili zauzimaju
pogranini dijelovi od Carstva otpale Panonije uz rijeke Krku i Kupu, tako se
vraa akvilejska jurisdikcija, tako recimo u Beloj Krajini gdje se dugo vremena
vodio spor sa Zagrebakom biskupijom.
Sl. 129: Zemljovid donjeg Povrbasja. Na zemljovidu na kojem su ucrtane u izvorima

spomenute antika mjesta, putne postaje i prometnice te vjerojatni poloaji
srednjovjekovnih upa Zagrebake biskupije prema popisu iz 1334. ucrtani su
ranosrednjovjekovni lokaliteti 1-6. Punom crtom oznaen je krajnji juni doseg pojave
grobalja koji pokazuju sline karakteristike kao i druga istovremena groblja (10. 11. st.)
u Karpatskoj kotlini (BB). Iscrtanom linijom oznaen je krajnja sjeverna pojava groblja
i nalaza kakvi se pojavljuju u jadranskom priobalju i unutranjosti (lokaliteti vezani uz
Hrvate i Hrvatsku) (H). Kao podloga uzet je zemljovid Darka Perie objavljen 2005. (Darko
Peria, Pejo okovi, Susret sa zagubljenom povijeu, Podruje Bosanske Gradike u
razvijenom srednjem vijeku, PrilInstitArheolZagreb 22, Zagreb, 2005, karta 1).
312
E. Crkveno ureenje Panonije nakon prestanka franakog

vrhovnitva
a) Sisaka i Zagrebaka biskupija
Je li na akvilejskom misijskom podruju, odnosno preteno na dijelu
negdanje rimske provincije Panonije Savije, sa sjeditem u Sisku, ustanovljena
biskupija tijekom 9. ili u 10. st. i je li Zagrebaka biskupija njezin neposredni
nasljednik, problematika je o kojoj je pisano mnogo pa danas postoje vrlo
razliita i ponekad vrlo suprotstavljena gledita.829 Toma Arhiakon je u Povijesti
salonitanskih i splitskih prvosveenika spomenuo obnovu crkvene organizacije
i u Panoniji. Panonija bi bila pod salonitanskom jurisdikcijom, a u tom dijelu
posebno je izdvojio biskupa Siscije.830 Danas se s velikom sigurnou moe
tvrditi da je Zagrebaka biskupija osnovana na temelju neke starije strukture.
Sisaka biskupija, koja bi mogla biti osnovana u vrijeme ponovne obnove splitske
(salonitanske) metropolije, kad se spominje na koncilu, moda je njezina
prethodnica, ali to je sve vrlo nesigurno jer ona nije kao takva profunkcionirala
osim moda na papiru.831 Nije jasno je li crkvena organizacija u Donjoj Panoniji
prerasla iz jedne akvilejske misijske crkvene pokrajine u ureenu biskupiju.
Bez obzira na nastojanja i rijetke, istina puno kasnije povijesne izvore koji bi
svjedoili u prilog tomu da je biskupija bila ureena i podijeljena na arhiakonate
i upe. Na prvom mjestu u oba popisa upa Zagrebake biskupije, u onom iz
1334. i 1501. nalaze se Sisak i Gorski arhiakonat.832 Tradicija da je Sisak bio
sjedite biskupije sauvana je u rijetkim kartularima, misalima i kalendarima
zagrebake crkve. Toponimi u zaleu Siska moda svjedoe da je na neki nain
ouvano tovanje kulta sv. Kvirina, sisakog biskupa muenika u tim krajevima,
ali inae nepoznata u drugim dijelovima biskupije.833 Komparativnom analizom

829
830
831
832
833
II, 1914, 361363; ANJEK, 1993; STOI, 1994, 103104; ANJEK, 1994; KOLARI
ANJEK, 1995, IXXXI; MARGETI, 1995a, 97101; GYRFFY, 1995, 103106; RAUKAR,
1995, 8195; MARGETI, 2000, 253264.
KLAI, 1976, 106107; HS, 2006, 5859. U HSM u poglavlju Cathalogus archiepiscoporum
de quibus exstat memoria. ab occidente fuit episcopus siscianus (sciscianus, siscitanus),
ubi beatus Quirinus martir quondam exstitit presul. (KLAI, 1967, 106107). Neven Budak
pie: Toma Arhiakon, koji inae ne poznaje ili ne koristi zapisnike splitskih sabora 925. i
928. godine, u kojima se sisaka biskupija spominje, zna za njeno postojanje nakon to je Ivan
Ravenjanin u 7. stoljeu proveo reorganizaciju splitske nadbiskupije (BUDAK, 1994a, 80).
BRATO, 1996, 205225.
Matijevi Sokol je napisala: Terminom Sklavonija Toma oznauje podruje

ranosrednjovjekovne hrvatske drave u kojoj navodi dvije biskupije, i to Delmitansku i
Sisaku. Sisakom je odreena sjeverna, a delmitanskom istona granica hrvatske drave
(MATIJEVI SOKOL, 2004, 22).
BUTURAC, 1944; BUTURAC, 1984, 43107.
HORVAT, 1954, 9597; BUDAK RAUKAR, 2006, 143.
313
sluajnih nalaza s podruja Siska i Zagreba vidi se da Sisak, sve do vremena

kad se u povijesnim izvorima spominje biskupija sa sjeditem u Zagrebu (iza
11. st.), prednjai u arheolokim nalazima. Oni su oskudni, ali svakako dovoljni
da nas dovedu do zakljuka da je Sisak bio respektabilno naselje ili barem da
je u njemu postojala crkva i plemstvo. O Zagrebu (tj. dananjem zagrebakom
Kaptolu oko zagrebake katedrale) gotovo nita ne znamo u ranom srednjem
vijeku jer tu gotovo da i nije bilo arheolokih istraivanja, to je opet otegotna
okolnost kod donoenja krajnjeg suda.834 Moda se ime i sjedite biskupije
moglo jednostavnije izmijeniti jer ona unato nastojanjima nije imala redovitu
upravu, ve, kako je to prije reeno, vjerojatno misijsku upravu i biskupa bez
stalnog sredita. Dvadesetih godina 10. st., kad se nudila ninskom biskupu
Grguru, spominje se kao prazna. U vrijeme odraavanja Drugog splitskog
crkvenog koncila 928. biskupska je stolica bila ispranjena, to ne znai da
prije, u vrijeme franake uprave, te poslije kad je pridruena salonitanskoj
metropoliji, nije imala biskupe. Salzburka nadbiskupija osnivala je na svom
misionarskom podruju zadravske Panonije pokrajinske biskupije, a znamo da
je na akvilejskom misijskom podruju bila uspostavljena barem jedna biskupija
ije je sredite bilo u Ninu, a vjerojatno i ona u Tarsatici.835 Vrlo je vjerojatno da su
akvilejski patrijarsi neto slino pokuali uspostaviti i u Sisku, odnosno u Donjoj
Panoniji, iako to povijesni izvori ne spominju. Sisaka se biskupija spominje kao
upranjena na splitskom koncilu 928., jer se nudila ninskom biskupu Grguru, na
kojem se nije spominjalo da je u radu sudjelovao neki vladar iz sjevernog Ilirika
i Panonije, ali biskupija se trebala nalaziti pod salonitanskom metropolijom.
Uostalom, ona se spominje meu sufraganskim biskupijama salonitanske

834
835
314
S osiguranim zaleem, uz dobar rijeni prijelaz, na najkraem putu od sredita Ugarske

do mora, Zagreb je bio idealno sredite nove vlasti; Uspostava crkvene organizacije bila je
prije svega politiko pitanje., zbog toga je trebalo to prije zaboraviti Sisaku biskupiju i
kult njezina zatitnika sv. Kvirina; Zagrebaka crkva je naslijedila posjed ukinute Sisake
biskupije BUDAK RAUKAR, 2006, 143.
Moda je ve tada osnovana biskupija i u Trsatu (Tarsatica) jer se spominje u originalnoj

ispravi Otona III. iz 996. kojom je car potvrdio akvilejskoj patrijariji pravo na biskupiju
na Tarsatici. Isprava je datirana u 803. i odnosi se na vrijeme cara Karla Velikog koji
je zbog tekog poloaja patrijarhu Paulinu odredio est sufragana, meu ostalima i:
episcopum arsaticensem (KLAI, 1965, 272: Kandler, Codice diplomatico istriano, a. 803;
TURKOVI BASI, 2013, 6365). Nada Klai je smatrala da onda kad bi se jurisdikcija
akvilejskog patrijarha protezala dalje od Rijeke, ne bi trebalo izmiljati trsatskog biskupa
te da je rije o nevjerodostojnoj ispravi (KLAI, 1965, 271272). Lujo Margeti je smatrao
da je isprava dokaz osvajakih planova njemakih careva i da je teko zamisliti da bi se
planiralo osnivanje biskupije u nekom gradiu lokalnog znaenja kakav je Trsat bio jo
mnogo kasnije (MARGETI, 1994a, 32.). U drugoj polovini 10. st., u vrijeme rekonkviste
njemakih careva, potvruju se mnoge stare isprave i u Gornjoj, zadravskoj Panoniji.
Veina tih isprava vrlo je vjerojatno nastala na temelju vjerodostojnih starih isprava.
Nije iskljueno da je i ovdje to bilo tako. Godine 803. zavrio je rat s Avarima, Hrvatima
i drugim kneevstvima pa se te godine u novosteenom podruju zaista moglo poeti sa
stvaranjem crkvene organizacije, pa i osnivanjem biskupije. Ovdje bi valjalo spomenuti da
postoji miljenje da treba razlikovati Liburniju od Tarsatike Liburnije i da je rije o dvije
politike jedinice i da je ona imala odreenu samoupravu (TURKOVI BASI, 2013, 79).
Crkveno ureenje Panonije nakon prestanka franakog vrhovnitva
metropolije u katalogu provincija Ope Crkve.836 Sjedite njezina biskupa moglo

je biti i na drugom mjestu, recimo u nekom benediktinskom samostanu. U 10.
st. postojale su dvije crkve u Loboru MBG, vjerojatno crkva u Sisku, crkva
na Svetim Gorama iznad Sutle, a moda i u Zagrebu.837 Iznijeto je takoer
miljenje da je spominjanje odlaska Hrvata iz Dalmacije u Ilirik i Panoniju,
spomenuto u DAI, zapravo stvar rimske propagande koja je eljela tom priom konstrukcijom s uvoenjem Hrvata u Panoniju umanjiti ili negirati realni crkveni
pritisak Salzburga na Panoniju, koji je Rimskoj crkvi predstavljao prepreku
za misionarsku djelatnost u tom pravcu.838 To je mogue, ali bi se to moglo
povezati s Akvilejskom patrijarijom, prije nego sa Salzburkom metropolijom,
a u tom bi se kontekstu to zaista moglo povezati s aktima splitskog koncila u
kojima se trai vraanje na staru crkvenu organizaciju, zatim ukidanje onoga
to je ostavila Akvilejska crkva u batinu tome prostoru. Sisaka se biskupija
spominjala na koncilu u vremenu najeih prodora Maara prema zapadu u
prvim desetljeima 10. st. Biskupija je nesumnjivo morala biti ustanovljena prije
odravanja Drugog splitskog koncila, jer na njemu nije uspostavljena, a bilo je
malo vremena da bi bila uspostavljena u vrijeme hrvatske uprave koja je mogla
netom prije toga biti uspostavljena na tom podruju. Ali ni to nije kljuno u
razmatranju jer je teorijski mogla biti osnovana od Akvileje u starom biskupskom
sreditu i nitko ne bi imao prigovora na koncilu da je osnovana u mjestu bez
crkvene tradicije. Nije iskljueno, makar se ini malo vjerojatno, da je sve to puko
pozivanje na kasnoantiko vrijeme kad je biskupija postojala i bila podvrgnuta
pod salonitansku metropoliju, o emu je zasigurno bilo onodobnih zapisa. U
srednjovjekovno doba prostor koji je vjerojatno zauzimala Sisaka biskupija
prema popisu upa Zagrebake biskupije iz 14. st. nije bio samo pod jurisdikcijom
kasnoantike Sisake biskupije ve i Petovionske (Petovijske), kao i Savarijske, a
moda i Jovijske biskupije, ako je ona zaista imala sredite u Ludbregu (dijelovi
rimskih provincija: vei dio Panonije Savije, manji dio Prve Panonije, rubni dio
Sredozemnog Norika i rubni dijelovi Sirmijske Panonije i Dalmacije). Juni dijelovi
okrenuti prema Dalmaciji bili su dio Salonitanske metropolije i dijelovi biskupije
Ludrum, Sarnade ili Bistua Nova (Bistues). Salonitanska metropolija vjerojatno
se poklapala s granicama rimske provincije Dalmacije, a one se se nalazile na oko
tridesetak rimskih milja udaljene od samog Siska. Granice Zagrebake biskupije
iz 14. st. vjerojatno nisu iste onima iz 9. 10. ili 11. st. one su se mijenjale. Ona
je vjerojatno gubila upe na zapadu (dananja Slovenija) i sjeveru u Zadravlju. S
druge strane vrlo vjerojatno se irila na tetu salonitanske (splitske) metropolije i
Kninske biskupije s kojom je zagrebaka graniila na jugu i jugoistoku. To irenje
se moglo dogoditi kad je Panonija zdruena s Hrvatskom ili nakon sredine 12.

KEGRO, 2005, 52, civitas Sissia (Sisak). Katalog je za potrebe papinske komore uoblien
potkraj 12. st. (KEGRO, 2005, 18).
IVKOVI, 2008, 726; IVKOVI, 2012; IVKOVI, 2012a, 206.
836
837
838
Ivan Ostoji, osim dvojbenog benediktinskog samostana u Loboru, ne spominje druge ni

kao mogue, dvojbene ili nesigurne OSTOJI, 1965.
315
st. Izvori nam malo govore o svjetovnim upraviteljima tog dijela zemalja u 9., 10.
i 11. st., a o drugim institucijama i osobama koje su imale vanu ulogu u ivotu
biskupije i vojvodstva znamo jo manje.
U aktima spomenutog splitskog koncila 928. spominje sa da je
Sisaka biskupija bila dobro napuena, a to se moe vidjeti i iz prihoda koje
Zagrebaka biskupija ima potkraj 12. st.839 To pokazuju i sve brojnija arheoloka
istraivanja.840 Bez obzira na perfektno provedenu kristijanizaciju cijelog
podruja, njezina je organizacija i dalje vie poivala na benediktincima pa su
njihovi samostani, uz ekspoziture (praupe), i dalje imali vrlo vanu ulogu u
ivotu biskupije; bili su sredita crkvenog ivota.841 Toma Arhiakon spominje da
je hrvatski biskup drao mnoge upe te imao posjede po itavom kraljevstvu, a
njegova se jurisdikcija protezala sve do rijeke Drave na sjeveru (iurisdictio usque
ad Dravum).842 To je vjerojatno tono, no pitanje je na koje se vrijeme odnosi
citat, na ono kad se odravao splitski koncil, odnosno na prvu polovinu 10. st.
ili moda ipak na 11. st. to bi bilo loginije nego da je ninski biskup, koji je bio
akvilejski sufragan, u vremenu kad nije bilo biskupa u Donjoj Panoniji, djelovao
i na tom podruju. Mnotvo sveenstva o kojem se govori na koncilu i mnotvo
puka koji je kristijaniziran, kako pokazuju, u tekstu vie puta napomenuta, sva
dosadanja arheoloka istraivanja, traili su takvo rjeenje.
Sl. 130: Zagreb Kaptol. Sluajni nalazi

ispred katedrale prilikom ruenja
Bakaeve kule 1906, 9. 10. st. (prema:
SIMONI, 1981, 417).

O tome postoje razliita miljenja: II, 1925, 425426; ANJEK, 1994, 30; BUDAK,
1994a, 107; GOLDSTEIN, 1995, 282; MARGETI, 2000, 257264.
Vidi objanjenja pojma praupa kod HFLER, 1986, 1213.
839
840
841
842
316
DEMO, 2009; FILIPEC, 2012; MILETI, 1989, 175200; TOMII, 1989; TOMII, 1992a,
113130; SOKOL, 2006; SEKELJ IVANAN, 1999; SEKELJ IVANAN, 2010.
KLAI, 1976, 109; HS, 2006, 6869; RAUKAR, 1997, 9194 i navedena literatura;
MARGETI, 1995, 147148.
Sl. 131: Zemljovid srednjovjekovne Zagrebake biskupije prema granicama iz 1334. Oznaena
su podruja sjeverno od rijeke Drave koja su bila pod Salzburkom metropolijom u 9. i 10.
st., podruje koje je vjerojatno pripadalo Kninskoj (Hrvatskoj) biskupiji i koje je vjerojatno
ponajvie nakon obnove biskupije u Sisku u okviru Splitske metropolije pridrueno novoj
biskupiji. Spor sa Kninskom biskupijom oko pojedinih upa vodio se jo u vrijeme sastavljanja
prvog sauvanog popisa upa Zagrebake biskupije koje je sastavio Ivan Arhiakon Goriki.
(Kao podloga uzet je zemljovid srednjovjekovne Zagrebake biskupije iz: BUTURAC, 1944).
O postanku Zagrebake biskupije i vremenu njezina utemeljenja

napisano je do danas podosta pa bi i samo navoenje literature zauzelo previe
prostora.843 Ono to u literaturi zbunjuje nakon tolikog vremena bavljenja tom
temom, a to se svakako mora istaknuti, jest jo uvijek zauujue drugaije
interpretiranje vremena njezina postanka od hrvatskih i najee suprotno od
maarskih povjesniara. Rije je o drukijoj interpretaciji njezina postanka i
nekoliko godina razliitog datiranja koje, premda mogu izgledati bezazleno,

843
O pregledu razliitih miljenja s vrlo dobrim komentarima vidi kod: MARGETI, 1995a, 97
101; GYRFFY, 1995, 103106; MARGETI, 2000, 253264; BUDAK RAUKAR, 2006, 143.
317
otvaraju mnogobrojna pitanja koja propituju ne samo osnutak biskupije nego

uvijek s njom povezano vrijeme kad je sjeverna Hrvatska, odnosno Donja
Panonija, zauzeta od Maara. Nakon tolikog vremena bavljenja tim problemom
nije se iznalo zadovoljavajue rjeenje. U tzv. Felicijanovoj ispravi iz 1134.
spominje se biskup Duh, rodom eh, koji je, prema spomenutom dokumentu,
bio prvi biskup postavljen na zagrebaku biskupsku stolicu, a uz to se spominju
svjedoci prisutni kod darivanja posjeda, kod osnivanja biskupije.844 Ako ta
isprava tono opisuje dogaaje s kraja 11. st., ona uvelike razrjeuje pitanja
pripadnosti Donje Panonije u to doba, jer ako je biskupija osnovana prije
Ladislavova pohoda 1091., tada je ona bila ve dio Ugarske, a ako je nastala
poslije pohoda, tada je bila osvojena ili pripojena nakon Ladislavova pohoda na
Hrvatsku.845 Spomenuta isprava, kojom se rjeava spor za posjed Dubravu,
dobila je posebno na znaenju tek od 13. st. pa se poela koristiti kao jedna od
kljunih za Zagrebaku biskupiju. Ono to je vrlo zanimljivo jest da je to zapravo
isprava kojom se rjeava spor oko posjeda, tonije spor oko ume na posjedu
Dubravi. Prema toj ispravi Zagrebaka biskupija dobila je spor u parnici s
ljudima od kojih neki zacijelo potjeu iz jedne zadravske, tonije imeke
upanije, to bi moda moglo sugerirati da je taj posjed Dubrava pod jurisdikcijom
te upanije.846 Zanimljivo je da to nije jedina uzurpacija biskupskog posjeda u
prvim desetljeima 12. st.847 Prema miljenju Ferde iia, koji je jedan od
strunjaka koji su se bavili tim problemom, nakon vijesti o Sisakoj biskupiji iz
928., o Slavoniji (Donjoj Panoniji), u izvorima vlada muk sve do upada ugarskog
kralja Ladislava u Hrvatsku 1091., nakon kojeg je oko 1093. ili 1094., prema
Felicijanovoj ispravi iz 1134., dolo do osnivanja Zagrebake biskupije.848 Osim
ako, kako navode drugi, ona ve nije bila osnovana, i tu se pozivajui na isti izvor
koji, prema njima, datira osnivanje biskupije izmeu 1087. i 1090. ili 1091.849 O
tome je vrlo opseno pisao Lujo Margeti, a u novije doba i neki maarski

844
845
846
847
848
849
318
Prijevod prema Zlatku eelju, Prvo poglavlje prvoga dijela povijesti crkve zagrebake,
Utemeljitelji ove crkve (KRELI, 1994, 13; RAKI, 1877, 158 (130); CD I, 202203.). Za
prvog biskupa Ladislav je doveo ekog benediktinca Duha iz ugarskog benediktinskog
samostana Pannonhalme, (iz Sazave: KLAI, 1976, 268) vjerojatno vinom slavenskom jeziku
(bogosluju) (BUDAK RAUKAR, 2006, 143). Veliko susedgradsko-stubiko vlastelinstvo
trebalo je titi biskupa (KLAI, 1976, 265271, prilog VI; BUDAK RAUKAR, 2006, 143).
DHA, 1992, 263, doc. 85; MARGETI, 1995, 98. Tams Krmendi zakljuuje nakon analize
kad su ivjeli svjedoci spomenuti u ispravi da je biskupija osnovana izmeu 1083. 1091., a
unutar tog razdoblja ini se da je najvjerojatnije nastala izmeu 1089. i 1090. (KRMENDI,
2012, 329341). To je upravo ono to je ponavljao i Gyrgy Gyrffyi (GYRFFY, 1995, 103
106).
MARGETI, 1995, 99.
Ve u vrijeme vladavine kralja Bele II. (1131. 1141.) posjed Toplice u Varadinskoj
upaniji prisvojio je nasilnim nainom varadinski upan Bel (comes de Garestin),
a poslije njega njegov nasljednik Mothmer. O tome saznajemo iz isprave kralja Bele III.
izdane u Stolnom Biogradu (CD, II, 177).
CD, I, 202203; II, 1925, 615.
GYRFFY, 1995, 104 i 106.
autori.850 Ferdo ii za tzv. Felicijanovu ispravu kae da je najstarije

svjedoanstvo to ga imamo ne samo za povijest Zagrebake biskupije nego i za
zemlju izmeu Drave i Gvozda ili o srednjovjekovnoj Slavoniji (Donjoj Panoniji)
uope.851 Razumljivo je da su se povjesniari dali na posao da taj golemi
vremenski razmak, od 928. do 1093./1094., odnosno vie od sto i ezdeset
godina povijesti Panonije, bar nekako popune.852 Problem nastupa kad uvidimo
da ni poetak, a ni kraj koji naznauje F. ii nije pouzdan. Nuenje Sisake
biskupije na splitskom koncilu 928. biskupu Grguru ne mora nuno znaiti da je
ta biskupija uope postojala i da se nalazila unutar Hrvatske (Hrvatskog
Kraljevstva), te da se to stanje odralo u 11. st. ako je zaista osnovana. Prostor
na kojem bi mogla biti ponovno obnovljena Sisaka biskupija pripadao je, a
vjerojatno jo tada pripada, akvilejskom misijskom krugu i teorijski je u tom
smislu zaista mogla biti ponuena ninskom biskupu Grguru, jer je i ninska
biskupija osnovana na istom akvilejskom misijskom prostoru, na podruju
Akvilejske patrijarije. Ali, i da je biskupija tada obnovljena, to nikako ne
objanjava to se zbivalo sljedeih sto i ezdeset godina s tim prostorom. Tzv.
Felicijanova isprava iz 1134. vana je isprava za posjed Dubravu, ali je za povijest
Zagrebake biskupije jedan sasvim nesiguran povijesni izvor koji zasigurno u
sebi ima tragove ili natruhe istine. Vrlo je teko pomisliti da bi netko iao toliko
daleko i lairao ba sve u njoj, ali ona pokazuje odreenu tendenciju da objasni
neto to je vano kod spora oko ume gdje se, valjda da bi se fascinirao parniar
i uvjerio sud, navodi sva silina svjedoka i drugih podataka koji su trebali pomoi
oko spora.853 Vrlo je vjerojatno postojala neka isprava kojom je kralj Ladislav
darovao ili potvrdio posjed Dubravu biskupu kojeg je moda ba on postavio u
Zagrebu. Biskup Duh, spomenut samo u toj ispravi, mogao je biti postavljen od
kralja te je mogao biti prvi od novog niza biskupa koji e biti vezani uz novu
dinastiju Arpadovia pa i uz biskupiju koja je imala sjedite u Zagrebu.854 Makar
je pitanje je li on, kako je to takoer ve vie puta naznaeno, uope tada stalno
stolovao u Zagrebu. Ta se isprava ne moe uzeti kao pouzdana i sasvim istinita,
poput povlastice zagrebakoj crkvi kralja Andrije II. iz 1217. u kojoj pie da je
posvetio zagrebaku crkvu koju je sagradio sveti kralj Ladislav, kad je zemlju ili
banat Slavoniju, obrativi je od zablude idolopoklonstva na kranstvo, podloio

850
851
852
853
854
II, 1914, 361363; KOLARI ANJEK, 1995, IXXXI; MARGETI, 1995a, 97101;
GYRFFY, 1995, 103106; RAUKAR, 1995, 8195; MARGETI, 2000, 253264; KRMENDI,
2010, 247256; KRMENDI, 2012, 329341.
II, 1925, 615.
KLAI, 1985, 146; MARGETI, 2000, 289.
CD, II, 4243; Nada Klai istie da je po svoj prilici tu ispravu dao sastaviti zagrebaki
biskup Stjepan II. u prvoj polovini 13. st., ali na osnovi stvarnih i vjerojatno vjerodostojnih
izvornih podataka (KLAI, 1987, 29). O tome opirno: MARGETI, 1995, 97101; ANI,
1998, 327238.
Ivan arhiakon Goriki niz biskupa zapoinje s biskupom Duhom, ali o njemu govori s
odreenim oprezom, o njegovu nasljedniku Bartolomeju nita ne nalazi u ispravama ili
drugdje, a isto je i s njihovim nasljednicima o kojima zna poneto ili ih uope ne spominje.
319
ugarskoj kruni.855 Zaista je teko govoriti o tome je li ona autentina i je li ona

nastala zaista kako je navedeno. Ako je tada i nastala, rije je o ispravi kojom se,
kako je to ve vie puta napomenuto u razliitim raspravama, pokuava
rekonstruirati prolost prema nekim drugima za koje se smatralo da mogu
posluiti u navedenom sporu. Odatle poinju mnoge nedoumice oko vremena
datiranja postanka Zagrebake biskupije. U tom kontekstu bez vee ograde
moemo ispravu iz 1134. staviti u red s fundacijskom ispravom za zalavrski
samostan sv. Hadrijana, koji je navodno osnovao ugarski kralj sv. Stjepan I. iako
je poznato da je stajao barem nekoliko desetljea prije, i proglasiti je u najmanju
ruku dvojbenom ili kasnijom tvorevinom.856 No ipak, treba se zapitali kako je
pisac isprave doao do ideje da je Ladislav prvi kralj koji je preao Dravu, ako to
ne bi bilo jo tada ope mjesto. Prema Gyrgy Gyrffyju, podruje imeke
upanije zajedno s podrujem juno od rijeke Drave pripalo je biskupiji sv.
Mihaela u Vesprimu, ali je 1001. uslijed zamjene potpalo pod nadopatiju sv.
Martina u Pannonhalmi.857 U krivotvorenoj ispravi kojom se daruje samostan u
sv. Hadrijana u Zalavru mogu se nai vjerojatno istiniti podaci, ali ta crkva i
samostan puno su stariji od sv. Stjepana I. i vremena njegove vladavine te je
kralj mogao obnoviti samostan i obdariti ga imanjima, a dio ili sve spomenute
posjede mogao je samostan zadobiti i prije Stjepanove vladavine, pa tako i one s
druge strane rijeke Drave. Samostan se spominje 977., a posjede je mogao dobiti
jo u vrijeme vladavine vojvode Braslava, koji je drao i Donju Panoniju i
Blatnograd. U fundacijskoj ispravi Peujske biskupije iz 1009., koju je takoer
osnovao ugarski kralj Stjepan I., opisane su granice biskupije koje izlaze na

855
856
857
320
RAKI, 1877, 159 (130); DHA, 1992, 261263, doc: 85. U ispravi kralja Andrije II. iz 1235.,
kojom je potvrdio granice i privilegije peujske biskupije, navodi se da: Za to to preko
Drave granica peujske biskupije nije bila odreena tako dugo dok sveti kralj Ladislav prvi
nije preao rijeku Dravu i pridruio sebi dijelove slavenskog kraljevstva te tamo osnovao
Zagrebaku biskupiju na podruju iza rijeke Lisnice koja se drugim imenom zove Wolko...
(CD, III, 445); Mladen Ani napominje da se u toj ispravi po prvi put govori o utemeljenju
sasvim nove crkvene organizacije i hijerarhije na cijelom podruju koje je biskupija
pokrivala (ANI, 1998, 238). N. Klai tvrdi da je rije o nevjerodostojnoj ispravi (KLAI,
1987, 11 i 25). O tome vidi kod L. Margetia (MARGETI, 2000, 341344). Zagrebaki
biskup imao je 1185. prihod od 1500 maraka, a splitski samo 400 (KLAI, 1976, 270).
CD, II, 4243. Rije je o osnivakoj ispravi samostana sv. Hadrijana in Insula Szaladensi
iz 1019. (danas Zalavr Vrsziget juno od Blatnog jezera), nesumnjivo falsifikatu.
DHA, 1992, 8692, doc. 14; DHA, 1992, 98102, doc. 17; Benediktinski samostani u
Zalavru Vrszigetu, kao i u Bakonyblu, dobili su na dar i zemlje juno od rijeke Drave,
takoer i ubiranje desetine u nekim, iz njihove perspektive, prekodravskim posjedima.
Posjedi samostana nalazili bi se na podruju Vesprimske (Veszprm) i Peujske biskupije.
DHA, 1992, 254, doc. 84/I; GYRFFY, 1995, 104. Godine 977. spominje se benediktinski
samostan sv. Hadrijana u Blatnogradu u krivotvorenoj ispravi koja je predoena caru
Otonu (KOS, 1906, 354, br. 460; SZKE, 2010a, 15, Tab. 3: ad Mosapurch abbaciam, ubi
sanctus Adrianus martir Christi requiescit (Urkunde Arnolfs, Mattighofen 885 (Flschung
977)). O tome i: KOS, 1936, 85.
DHA, 1992, 31, doc. 5/II; Honorius papa III a. 1211: partis comitatus Simigiensis, que est
ultra fluvium Drauam; slino i Gregorius papa IX a. 1232; GYRFFY, 1995, 104105.
Dunav i Savu.858 Naalost, i tu je rije o kasnijoj krivotvorini u kojoj se ipak

vjerojatno nalaze vjerodostojni podaci iz vremena kad je Peujska biskupija
osnovana u 11. st.859 U njoj pie da je velik dio podruja izmeu Drave i Save ve
tada bio pod Ugarskom i da je velik dio podruja te biskupije i ostao pod istom
upravom u narednim desetljeima, pa i stoljeu. Zapadna granica Peujske
biskupije, koja obuhvaa Poeku kotlinu, vrlo je vjerojatno postavljena na staru
franako-bugarsku granicu. To bi znailo da je zapadna granica Peujske biskupije
bila granica vojvodstava, a istona granica prema Srijemu (Sirmijskoj Panoniji)
odgovarala onome to su ve tada Maari preoteli Bugarima. To je vrlo teko
dokazivo, ali arheoloka istraivanja u Vukovaru Lijevoj Bari idu tome u prilog.860
Jo se u 13. st. vodio spor oko desetine izmeu benediktinskog samostana sv.
Martina s Panonskog brda (Pannonhalma) i Zagrebake biskupije.861 U tu svrhu
stvarane su krivotvorine s vrlo slinim sadrajem u kojima se poziva na osnivae
i privilegije koje je biskupija dobila kod osnivanja.862 Problem je to zagrebaki
biskup nije mogao dokazati da ima pravo jer je oito pokuavao dokazati
pozivanjem na autoritete neto to se na taj, opisani nain, nikada nije dogodilo.
Tu moemo pobrojati i druge isprave koje su bile razmatrane od povjesniara pa
tako isprava palatina Rada iz 1057. kojom daruje crkvu Sv. Mihaela supra Dravam
fluvium u Miholjcu opatiji u Pcsvaradu,863 Klokoki privilegij iz 1224.,864 kao i
druge isprave koje su vrlo esto kasniji uradci i prijepisi.865 Naalost, ne znamo
kakva je bila sudbina misionara, benediktinaca i benediktinskih samostana, koji
su morali postojati od ulaska franakih misija u taj prostor, nakon izuzimanja
prostora Donje Panonije od Franake. Kako je cijeli taj prostor zadrao organizaciju
koja je uspostavljena jo u vrijeme franake vlasti i kako je ona zadrana nakon
Braslavove vladavine i nakon dolaska Maara u Panonsku nizinu, vrlo je vjerojatno

DHA, 1992, doc
DHA, 1992, 2541, doc. 15/I. i 15/II. Smanjena desetina odrala se i nakon to je osnovana
Zagrebaka biskupija (MARGETI, 2000, 34; MARGETI, 2000, 37).
858
859
860
861
862
863
864
865
MARGETI, 2000, 254255.
DEMO, 2009; DEMO, 2009a.
DHA, 1992, 262, doc. 85, posebno biljeka 2.

DHA, 1992, 131, doc. 46.
KLAI, 1986, 191.
U literaturi je esto razmatran problem planine Gvozda i mjesta okraja kralja Kolomana
s Hrvatima. Isto tako je u izvorima spomenuta meta S. ladislai regis koja je ponekad
smatrana junom granicom Kolomanovih osvajanja (GUNJAA, 1975, 395439). To
je miljenje uvjerljivo opovrgao Stjepan Gunjaa u raspravi Meta S. ladislai regis, ili
o granici kralja Ladislava u Hrvatskoj (GUNJAA, 1975, 395439). Anonim pie da se
Hrvati nalaze juno od rijeke Kupe. Godine 1185. tono su definirane granice biskupija
u sastavu Splitske metropolije na splitskom koncilu (Kovai, 1988, 2329). Krbavska i
Kninska biskupija obuhvaaju ona podruja koja se nalaze juno od mea koje spominje
Ivan arhiakon goriki. Gotovo da i nema neke vee sporne zemlje, to znai da su ve tada
granice splitske metropolije tono definirane prema van, pa se u Splitu samo utvruju
unutarnje granice izmeu metropolije i sufraganskih biskupija.
321
postojala odreena veza izmeu samostana i ljudi koji su ostavljali svoje posjede
crkvi kako su eljeli. Nema nita udno u tome da zadravski samostani imaju
posjede s june strane rijeke Drave jer su sve te posjede i privilegije mogli dobiti
puno prije 11. st., jo u vrijeme franake uprave. Uostalom, krivotvorine su jednako
stvarane tada, kao i u kasnijem dobu, u vrijeme Ugarskog Kraljevstva, samo to je
tih kasnijih vie ouvanih.866
Sl. 132: Zagrebaka biskupija prema priblinim granicama iz 14. st. prostire se veim
dijelom na akvilejskom misijskom podruju, a manjim dijelom na salzburkom
misijskom podruju. Legenda: Akvilejski misijski prostor koji gravitira biskupiji (1);
Salzburki misijski prostor koji gravitira biskupiji ili je postao dio biskupije (Bekinski
arhiakonat Prekomurje i Meimurje) (2); Povrbasje (Dubiki arhiakonat) kao
posebno organizirani dio u biskupiji s distriktima (3). Nekadanje akvilejsko misijsko
podruje pripojeno peujskoj biskupiji (4). Zagreb kao sjedite nove biskupije (5).

866
322
O tome da su nakon ukinua sisake biskupije posjedi mogli biti prenijeti na zagrebaku
biskupiju, takoer pretpostavlja Neven Budak (BUDAK RAUKAR, 2006, 143.).
U benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru uva se prijepis isprave

u kojoj se spominje krunjenje kralja Kolomana 1102. u Biogradu na Moru.867
Meu svjedocima u ispravi, spominje se jedan zagorski biskup episcopus
Zagoriensis.868 Isprava nije sauvana u originalu, nego u kasnijem prijepisu
koji se nalazi u samostanskom zborniku isprava, u onom njegovu dijelu koji
je prepisan najkasnije oko 1150. do 1170.869 Maarskoj historiografiji bilo
je neobjanjivo da se biskup Sigindin naziva zagorskim, a ne zagrebakim.870
Ferdo ii odbacio je sumnju, najprije u naslov toga biskupa, upozorivi
na ispravu koju je kralj Koloman 1111. izdao samostanu sv. Hipolita (sancti
Hyppolyti de Zobor) na brdu Zoboru kod Nitre u kojoj se, uz ime drugoga
biskupa, moe takoer proitati isti naslov et sigillatum per manus domini
Manasis episcopi Zagoriensis, iussu predicti regis.871 Stoga se opravdano moe
zakljuiti da je u zadarskoj ispravi iz 1102. sasvim korektno napisano ono
episcopus Zagoriensis, a ne iskvareno. Moe se takoer tvrditi da kad bi u
zadarskoj ispravi bilo napisano Zagrabiensis, umjesto Zagoriensis, da bi to
bilo sumnjivo, poput tzv. Felicijanove isprave iz 1134. za umu u Dubravi, a ne
obratno, jer se oito ta biskupija (koja je slubeno morala biti Sisaka), koja e
se tek poslije sedamdesetih godina 12. st. poeti zvati iskljuivo Zagrebakom,
u prvom poetku istog stoljea jo zvala Zagorska, i to barem do 1113., zatim
moda Pokupska barem do 1172., a nakon toga, kako je reeno, iskljuivo
Zagrebaka (Zagrabiensis).872 Upravo izraz Zagoriensis najjasnije dokazuje da
je ta isprava autentina i iz Kolomanova vremena jer jedan kasniji krivotvoritelj
potkraj 12. st. u Zadru nikako ne bi mogao znati za razliku izmeu Zagoriensis i
Zagrabiensis.873 Gyrgy Gyrffy je zagorski, u starijoj ispravi, povezao s kninskim
(Thieniensis), zapravo s hrvatskom biskupijom koja je prema Tomi Arhiakonu

CD, II, 910; II, 1914, 533534; DHA, 1992, 328329.
12. st. O tome opirno vidi kod: ALERI, 1969, 155168. Danijel Aleri je smatrao da bi
ispravno napisano ime toga biskupa bilo Sigismundus te da je francuskog porijekla.
ALERI, 1969, 163; STIPII, 1995, 169177; KRMENDI, 2010, 247256.
867
868
869
870
871
872
873
12. st. O tome opirno vidi kod: ALERI, 1969, 155168; STIPII, 1995, 169177;
KRMENDI, 2010, 247256.
II, 1914, 533534; ALERI, 1969, 157158; STIPII, 1995, 169177.
II, 1914, 533534; DHA, 1992, 382385. U novije doba to je opet ponovio Tams
Krmendi (KRMENDI, 2010, 247256).
F. ii je smatrao da je bjelodano dokazano da je u navedenoj ispravno iz 1102. sasvim

korektno napisano episcopus Zagoriensis, a ne kao to je tvrdio Gyula Pauler iznijevi
izmeu ostalih tezu da je rije o falsifikatu jer su loe donijeta imena svjedoka, prije svega
Acriensis i Zagoriensis (Szazadok, 1888, 327329). Takoer je napisao da se Zagrebaka
biskupija u poetku zvala (moda u puku) Zagorskom biskupijom (II, 1914, 536). O
tome isto i D. Aleri (ALERI, 1969, 158).
II, 1914, 536; ALERI, 1969, 157158.
323
u vrijeme Zvonimirova kraljevanja imala jurisdikciju sve do rijeke Drave.874

Na drugom mjestu zagoriensis prevodi u zagrabiensis jer smatra da je krivo
upisano.875 Biskup istog imena Manases pojavio se kao splitski biskup, otprilike
u isto vrijeme, kako to spominje opet Toma Arhiakon koji jasno kae da je rije
o nekom ugarskom dvorskom kapelanu koji je zasjeo na splitsku stolicu. Vrlo je
vjerojatno rije o istoj osobi.876 Isto tako, prema dostupnim izvorima, proizlazi
da su u isto vrijeme mogle postojati dvije biskupije: Zagrebaka i Sisaka.877 U
Starom pokrajinskom katalogu ili Katalogu provincija Ope Crkve (Provinciale
vetus sive Ecclesiae Universae provinciarum notitia), u kojem je prezentiran
jedan od najstarijih popisa (kataloga) katolikih biskupija, a obuhvaa vrijeme
od vladavine franakog kralja i cara Karla Velikog i nekoliko narednih stoljea878,
spominju se Sisaka i Zagrebaka biskupija, jedna pod ostrogonskom, a druga
pod splitskom metropolijom. Oito je uz stariji izvor i stariju situaciju donesena
novija, a da se nije shvatilo ili se nije eljelo prihvatiti da je jedna biskupija
zamijenila drugu (sic?) i da su pridruene drugim metropolijama ili da su na tom
teritoriju, kasnije sjedinjenom, zaista postojale u to doba dvije biskupije koje se
unato eljama nisu uspjele ujediniti jo u 12. st. Nema nikakvog dokaza da je do
sredine ili ak do druge polovine 12. st. profunkcionirala Zagrebaka biskupija
sa stalnim biskupskim sjeditem u Zagrebu, kao to nije mogue dokazati da je
Sisaka biskupija sa sjeditem u Sisku, koja se spominje u okvirima salonitanske
metropolije na splitskom koncilu, zaivjela. Dosadanja arheoloka istraivanja
nisu potvrdila da je potkraj 11. st. osnovana neka nova biskupija u Zagrebu i
da se njezinim osnivanjem neto promijenilo u crkvenoj organizaciji prostora.
Upravo suprotno, arheoloka istraivanja pokazuju da se nita dramatino nije
dogodilo te da se sve do sredine 12. st. zadrao red kakav moemo pratiti i u
prijanjim vremenima, sve od prvih franakih misija i organizacije prostora u
tom dijelu Franakog Carstva, odnosno tonije od sredine 9. st. kad je vei dio

874
875
876
877
878
324
ALERI, 1969, 157158. Tako se u DHA, 1992, 514: u Indeks nominum kod natuknice
Zagoriensis nalazi: id est Tinniensis ep-tus (h. Knin) in Croatia Maritima 329,20 v. Thieniensis.
ini se da se moe prihvatiti argumentacija Tibora Krmendija da se zagorski biskup ne
moe povezati s hrvatskim, tj. kninskim biskupom: KRMENDI, 2010, 247256.
DHA, 1992, 396, doc. 142/I.
R. Katii je smatrao da je Manases (1112.), kad je bio protjeran iz Splita, mogao sa sobom
ponijeti Liber psalmorum - zagrebaki kodeks MR 164 (KATII, 2007, 470). Iz toga bi
se moglo zakljuiti da on smatra da je zagrebaki biskup, a prije toga splitski nadbiskup
ista osoba. Vrijeme postanka, mjesto gdje je izraena i povijest knjige donesene u Zagreb i
dalje ostaje nejasna, nije iskljueno da je izraena u Splitu u 10. st. (KATII, 2007, 470).
civitas Zagabriensium (Zagreb) pod metropolis civitas Colociensium (Kaloa, Kalocsa) i
civitas Sissia (Sisak) metropolis civitas Salona (Split) u nastavku jedno iza drugog (KEGRO,
2005, 52). Prema N. Klai najgue su upe u okolici azme, Pakraca i Virovitice; najvei je
broj upa tada imao goriki arhiakonat, pa bi i ta injenica govorila o starosti biskupija
u tom dijelu Slavonije (KLAI, 1976, 270). Arhiakonat Gorica ima najvie 62 upe, a
prosjeno drugi arhiakonati izmeu 30 i 47, uz nekoliko izuzetaka (svi u Hrvatskom
zagorju) koji imaju manji broj upa, ali su i povrinom manji (BUTURAC, 1944, 5).
KEGRO, 2005.
donjopanonskog akvilejskog i salzburkog misijskog prostora kristijaniziran.879

Nova dinastija uspostavom novog biskupskog sredita ili pokuajem
uspostave novog biskupskog sredita, koje je nastojalo uklopiti u novu
metropoliju, nastojala je, tovie, izbrisati sve one stupove na kojima je poivala
stara biskupija i stara crkvena organizacija te je u tome uspjela. Tako je crkveno
sredite u Loboru posve nestalo u kasnijem vremenu, a u puku je zadrano samo
sjeanje na to da je u davnini to bilo vano mjesto. Slinu je sudbinu doivio i
Blatnograd (Zalavr) koji se, iako je u prijanjem vremenu bio vano crkveno
sredite u kojem je boravio i sam nadbiskup i u kojem je postojao benediktinski
samostan gdje se tovao muenik Hadrijan, posve gubi iz popisa crkvenih
sredita, u njemu jedino ostaje benediktinski samostan. U tzv. Felicijanovoj
ispravi spominje se da je biskupija osnovana: zato da one koje je zabluda
idolopoklonstva otuila od tovanja Boga biskupska briga vrati na put istine. Da
poui dakle neznanje ovoga puka880 To je samo fraza kako bi se omalovaio
prethodnik, da nije dovoljno ili da nije nita inio kako bi se nalo opravdanja
za reformaciju, odnosno ako je to istina, to onda radi zagorski biskup s kraljem
Kolomanom u Biogradu na Moru i u Zadru? Mogue je zaista da su maarska
provala i nestabilnosti koju je donijela u franaku Panoniju dio puka zaista vratile
starim vjerovanjima, a to se moe vidjeti ponajprije na zapadnomaarskim
lokalitetima (Transdanubija recimo na groblju u Halimbi).881 Juno od rijeke
Drave takvo to, zasad, nije zabiljeeno. Vrlo je mogue da su ljudi u nekim
dijelovima Panonije prihvatili kranski pokop, kako god ga definirali, a za
ivota se ponaali sasvim drugaije, i dalje poput pogana, ili su zadrali samo
takav nain pokopa. Zbog toga se uostalom i sazivaju reformski koncili, a takvi

879
880
881
Nakon zauzea Hrvatskog Kneevstva i zapadnih dijelova Avarskog Kaganata te pripajanja

drugih kneevstava u tom dijelu Europe, novosteeni franaki prostor podijeljen je na dva
misijska podruja i uglavnom se poklapao s upravim granicama marke: od Jadranskog
mora do rijeke Drave pripao je u nadlenost akvilejskom patrijarhu, od Drave do
srednjeg Dunava i sjevernije od njega u nadlenost Salzburke metropolije, s tim da je
podruje sjeverno od rijeke Rabe potpalo pod biskupiju Passau koja je bila dio Salzburke
metropolije. Isto su tako vrlo vjerojatno na salzburkom podruju udio u kristijanizaciji
imale i druge biskupije, poput biskupije u Freisingu, kao to je na akvilejskom podruju
moda djelovala Gradeka patrijarija (pomae Ljudevitu, a moda i jo neka druga
sjevernoitalska, moda istarska, biskupija). Prema Nevenu Budaku, najstariji posjedi
zagrebakih biskupa nalaze se u okolici Siska, oko rijeke Odre, sve do ua Kupe u Savu, a
tu su se morali nalaziti i posjedi sisake biskupije, to bi moglo znaiti da ih je ve Ladislav
prenio u vlast zagrebakih biskupa (BUDAK, 1994a, 80). Ti posjedi mogli su biti darovani
crkvi jo u vrijeme franake vladavine i prvih misija ili kasnije darovani crkvi od slavenskih
vojvoda koji su upravljali panonskim vojvodstvom.
Baltazar Adam Kreli, Povijest stolne crkve zagrebake (1770.); Prijevod prema Zlatku
eelju, Prvo poglavlje prvoga dijela povijesti crkve zagrebake, Utemeljitelji ove crkve
(KRELI, 1994, 13; CD I, 202203).
Kako su izgledala svetita iz 10 st. moda svjedoi svetite iz Pohanskog kod Beclava u
dijelu Velike Moravske koji su zauzeli Maari. Ono je bilo krunog oblika sa sredinjim
dijelom koji su okruivali stupovi i ograda od kojih su ostale jame i kanal (MACHEK,
2007, 338340, sl. 140).
325
i slini primjeri mogu se pratiti do najnovijeg doba. Vano je napomenuti da

je kristijanizacija uspjeno, koliko to mogu predoiti arheoloka istraivanja,
provedena do kraja 9., a najkasnije do poetka 10. st., kasnije su samo mogue
bludnje i zastranjivanja koje arheolozi ve tee prepoznaju.
U hrvatskoj literaturi problem povratka na poganstvo nije se uope
razmatrao iz jednostavnog razloga to se dugo smatralo, ponajvie pozivajui
se na maarsku literaturu, da je prava kristijanizacija zapoela poetkom ili tek
potkraj 11. st. ili poetkom 12. st.882 Mnogobrojna groblja kristijaniziranog puka
i kameni ulomci iz Siska i Lobora, koji su bili jo izuzetak, nisu se razmatrali
ponajvie smatrajui da su oni sasvim izdvojeni sluajevi koji nisu imali dublje
posljedice u prostoru, a kako je datacija oba ulomka, prema Ljubi Karamanu,
stavljena u 11. st., vrijeme kad su te crkve mogle biti izgraene nije jako
odstupalo od uvrijeenog miljenja koje je vrlo esto ukljuivalo i to da je tek
tada Donja Panonija pokrtena iz Dalmacije tj. iz Hrvatske ili ak nekoliko
desetljea kasnije iz Ugarske. Tako pristupajui problemu ponavljali su se
sluajevi u kojima se pojavljuju sigurni znakovi poganstva, uz to to neki autori
nisu shvatili da nakit u grobovima nije znak poganstva, ve svakodnevne mode
i obiaj da se pokojnik poloi u grob u sveanom ili svakodnevnom ruhu. Isto se
tako pojava razliitih predmeta ili posude u grobu ne treba uvijek tumaiti kao
povratak poganstvu, ve moda vie kao povratak starijim nainima pokopa.
Obiaj prilaganja posuda u grobove trebao bi biti u suprotnosti s onim to je
donijelo kranstvo s karolinkim misionarima 9. st., ali u praksi se vidi da to
nije bilo uvijek mogue izvesti do kraja. Uz pojedine iznimke, koje mogu biti
dio neke lokalne tradicije, slabo ili povrno provedene kristijanizacije, takoer
mogu biti posljedica nama nepoznatih trendova u vremenu kad one imaju samo
simboliko znaenje. Takav obiaj teko je zamisliv nakon kraja 9. st. i uope
ga nema meu panonsko-slavenskim zajednicama, a to ponajbolje pokazuju
groblja juno od Blatnog jezera, groblje na Ptujskom gradu i u Loboru oko
crkve Majke Boje Gorske.883 Istraivanja groblja u Halimba Cseresu otvorila
su taj problem jer se u drugoj fazi, koja slijedi poslije grobova na kojima se
jasno opaaju posljedice salzburke misije, pojavljuju posude u grobovima.884
To bi se moglo objasniti dolaskom novog stanovnitva iz istonih dijelova
Panonske nizine, moda s podruja nekadanje slobodne Avarije koja nije bila
kristijanizirana nakon to su Maari zauzeli to podruje, to ne treba nikako
iskljuiti kao mogunost. Prema grobljima oko Blatnog jezera, kao i onima s

882
883
884
326
Tako se mogu nai navodi da se na podruju srednjovjekovne Zagrebake biskupije

kranstvo irilo od 12. st. polako, ali uspjeno, da bi na podruju dananje sjeverozapadne
Hrvatske poelo prevladavati od druge polovine 13. st., a potpuno je istisnulo poganstvo
do kraja 14. st. Takvi zakljuci koji se mogu nai u historiografskoj literaturi ponajbolje
odravaju situaciju kad se doslovno iitavaju dvojbeni povijesni izvori.
KOROEC, 1950; KOROEC, 1999; FILIPEC, 2008. Iznimke su mogue pa se posude u
grobovima mogu pojaviti i u kasnom srednjem vijeku. Predmeti poput orua ili oruja i
opreme nalaze se i u novovjekovnim grobovima.
TRK, 1962.
podruja dananje Moravske i Slovake, vidi se da je jo u drugoj polovini 9.,

a posebno poetkom 10. st. takav obiaj bio est, ali e u prvim desetljeima
10. st. ieznuti.885 U treoj fazi pokopa u Halimbi Cseres, koja je istodobna
s ponovnim jaanjem kranske crkve, opada broj posuda u grobovima. Bijelo
brdo kod Osijeka zasad je jedini lokalitet u sjevernoj Hrvatskoj u kojemu su se
pojavile cijele posude u grobovima iz druge polovine 10. i 11. st., ali taj je lokalitet
puno blii trendovima s druge, lijeve obale rijeke Drave, kao i grobljima izmeu
Dunava i Tise te s istone strane rijeke Tise.886 Od 10. st. poinju se u veoj mjeri
pojavljivati predmeti koji pokazuju da se na Ptujskom gradu i u tome kraju, inae
poloenom na vrlo frekventnom i u to doba vrlo nesigurnom putu od Panonije
prema Italiji, pokapa zajednica u kontinuitetu sve dok groblje nije prestalo
egzistirati, vjerojatno ponovnim podizanjem utvrde. Vrlo je zanimljivo da se
kraj pokopa na groblju moe staviti gotovo u isto vrijeme kad i kraj na grobljima
blatnogradske aglomeracije (tj. u Zalavru).887 Groblje na Ptujskom gradu, koje je
bilo predmet vrlo dobrih analiza posljednjih desetljea, pokazuje vrlo jasno kako
se stanovnitvo Panonije odnosi prema svojim mrtvima u jednom mjestu koje
zasigurno doivljava vei kulturni razvoj od poetka uspostave franake vlasti
i koje nije bilo jae oteeno kakvim maarskim prepadom. Zanimljivo je da se
na groblju ne vidi neki demografski lom i pad broja grobova usred turbulentnih
desetljea od kraja 9. do nakon sredine 10. st., ako je vjerovati neprekinutom
redu pokopa, to bi se moglo oekivati u mjestu koje se nalazilo na zasigurno
ponajboljem prijelazu preko rijeke Drave. To je groblje koje je smjeteno uz
ostatke starokranske crkve, a nije iskljueno da je starokranska crkva bila
i adaptirana. Nije iskljueno, iako se to ne vidi u arheolokim istraivanjima, da
je na tomu mjestu zasigurno morala stajati crkva, neka od spomenutih u izvoru.

885
886
887
Josip Koroec spominje ognjita i s njima cijele keramike posude, a Paula Koroec donosi
tri groba na groblju na Ptujskom gradu u kojima su naene cijele posude (KOROEC, 1950;
KOROEC, 1999, 43). Iako zvui moguno svaku jamu s pepelom i ulomcima keramikih
posuda bez antropoloke analize ne moe se oznaiti paljevinskim grobom. Naalost, kod
veine starih arheolokih istraivanja vie nije mogue provesti reviziju.
BRUNMID, 19031904, 39, sl. 4, 1-2; Cijela posuda u grobu moda se nalazi na lokalitetu
Borik i Janjevci; BOJI, 1984, 218219. Borince Staro Crkvite je Stojan Dimitrijevi
okarakterizirao kao groblje bjelobrdskog kulturnog kruga s poganskim obiljejima, jer
su na njemu naene posude u grobovima (DIMITRIJEVI, 1966), ali takav se zakljuak
pokazao krivim. Objanjenje kako je dolo do zabune, vidi kod: FILIPEC, 2010b, 255284.
U Vukovaru Lijevoj Bari u grobovima su se pojavili samo ulomci keramikih posuda
(DEMO, 1996, 5556; DEM0, 2009; DEMO, 2009a). eljko Demo doputa mogunost da je
jedna posuda stajala u donjem dijelu kostura, tj. negdje kod pokojniinih nogu, u grobu 60,
u kojem je pokopana pokojnica u zgrenom poloaju (DEMO, 1996, 5556, sl. 38, 29, 4).
eljko Tomii stavlja pojavu cijelih keramikih posuda u grobovima juno od rijeke Drave
u drugu polovinu 10. i poetak 11. st. (faza Bijelo brdo I), prema zadravskim grobljima
(TOMII, 1992, 117, Tab. 129). Posude se openito ne javljaju tako esto u Karpatskoj
kotlini u grobovima poslije sredine 10. i u 11. st. (KISS, 1969, 175182; TRK, 1962;
KISS, 1983; TOK, 1987, 177239; STANOJEV, 1989; VLKOLINSK, 1996, 313332;
HANULIAK, 1990, 147192; KISS, 2000; ISTVNOVITS, 2003).
SS, 1963; SS, 1973; SZKE, 2010a, 3546; SZKE, 2011, 509540
327
Naalost, kasnija izgradnja vezana uz izgradnju mone srednjovjekovne utvrde

vjerojatno je razgradila svaki spomen na nju.
Arheoloka istraivanja potvrdila su da je tona tvrdnja sa splitskog
koncila 928. o tome da je Sisaka biskupija dobro napuena i da u njoj djeluje
velik broj sveenika i nedvojbeno su potvrdila da se u Panoniji na istraenim
grobljima pokapa iskljuivo kranski puk. Arheoloka istraivanja pokazuju
znatan demografski rast u drugoj polovini 10. i kroz cijelo 11. i prvu polovinu 12.
st. Potkraj 11., ali zapravo sredinom 12. st. na detektiranim grobljima na redove
pojavljuju se promjene koje bi se mogli objasniti pokuajima da se jedan misijski
prostor izmijeni i da se sva preostala groblja presele uz crkve. Naalost, zbog
slabe arheoloke istraenosti, ne znamo puno takvih lokaliteta, ali je zasigurno
da su ili groblja na redove preseljena uz crkve ili da se na postojeim grobljima
na redove gradi crkva jer identificirana groblja ne traju dugo. Do sredine 12. st.,
uz izuzetke uz jaa misijska sredita kakva su Lobor MBG, moda Sisak, Slivnica
kod Maribora, Svete Gore iznad Sutle, Gore kod Petrinje, a moda i koji drugi
lokalitet na kojem nije naena crkva, ali postoji odreena pretpostavka da je
onda ondje postojala, poput Zagreba ili Celja, ljudi pokapaju svoje mrtve prema
pravilima koja su zadana jo u vrijeme intenzivnih franakih misija tijekom 9.
st. U Hrvatskom Kraljevstvu, bez obzira na relativno miran tijek povijesti toga
prostora, zavretak smjetanja groblja na redove oko crkava pada otprilike
u isto vrijeme. U drugoj polovini 11. st. na tome panonskom prostoru moda
djeluje i jedan hrvatski biskup ije je sjedite u okolici Knina, a djeluje, prema
dostupnim izvorima, sve do rijeke Drave. Oito se na zagorskom prostoru
unato crkvenim koncilima, te unato nastojanjima Akvilejske i Splitske crkve
nije uspjela obnoviti crkvena organizaciju s rezidencijalnim biskupima. Zabluda
idolopoklonstva jest vjerojatno istaknuta kao problem da bi se postavio biskup
u nekadanjoj sisakoj biskupiji koja je pripojena ostrogonskoj upravo zbog
nebrige splitske metropolije. Stoga se u ispravi spominje zabluda, a ne pogani
jer bi to tridesetih godina 12. st., kao i posljednjih desetljea 11. st., svima
zvualo besmisleno.
Sl. 133: Prijedor. Ostruga sluajni nalaz, 10. st.; poklonjeno Zemaljskom muzeju u
Sarajevu 1890. neobjavljeno (fotografija: Zemaljski muzej u Sarajevu).
328
Sl. 134: Gore kod Petrinje unutar svetita nalaze se ostaci dvije (?) starije polukrune
apside (prema Juraju Belaju (BELAJ SIROVICA, 2012).
Popunjavanje dugog vremena, od splitskog koncila 928. do prvog

spomena zagorskog biskupa 1102., vrlo je teko jer nemamo sauvane
dokumente. Nesumnjivo Zagrebaka biskupija sa sjeditem u Zagrebu i sa
stalnim sjeditem rezidencijalnog biskupa nije profunkcionirala na terenu
barem do sredine 12. st., moda sve do osamdesetih godina 12. st., a posljedica
je toga bila uzurpacija posjeda koje je ona dobivala, odnosno koje su dobivali
njezini prethodnici od karolinkog vremena. Od akvilejskih i salzburkih
misija s poetka 9. st. pa sve do sredine 12. st. sav taj prostor nije imao na due
vrijeme stalnu crkvenu hijerarhiju. Na njemu su, u prvo vrijeme, mogli djelovati
akvilejski pomoni biskupi, mogli su postojati pokuaji da se obnovi sisaka
biskupija (i moda je ona obnovljena), a moda je djelovao biskup na terenu, kao
to je u vrijeme ugarskog kralja Stjepana I., koji je vrlo vjerojatno zadobio velik
dio prostora na kojem e se formirati zagrebaka biskupija, mogao postojati
pokuaj da se zadobiveni prostor prikljui nekoj od novoosnovanih biskupija
u zadravskom dijelu Panonije. Pojava zagorskog, dakle ne zagrebakog, nego
zagorskog biskupa, koji se spominje bez obzira na tzv. Felicijanovu ispravu iz
1134., s prvim zajednikim hrvatskim i ugarskim kraljevima ide u prilog tezi
da na tom prostoru koji je as bio samostalan, a as pod hrvatskim ili ugarskim
329
utjecajima i pod vlau Hrvata ili Maara, nije bila ureena neka rezidencijalna
biskupija i da nije djelovao stalni biskup. Stoga je hrvatski biskup zaista mogao
povremeno ili na due vrijeme u tih dvije stotine godina djelovati sve do rijeke
Drave, kao to je na tom prostoru i dalje mogao djelovati akvilejski biskup s
korepiskopima ili neki ugarski biskup u vrijeme kad je taj dio mogao pripadati
Ugarskoj. U to doba jo uvijek se razvijala i crkvena organizacija u Ugarskoj, bez
obzira na osnivanje biskupija jo poetkom 11. st.
Zagorski biskup spomenut u pratnji ugarskih vladara ipak ponajbolje
ukazuje na dvije injenice, da na tom prostoru nije djelovala nijedna ureena
ugarska biskupija i da su ugarski vladari nazivali taj dio Zagorjem Sve do
sredine ili ak do kraja 12. st. taj prostor nije imao stalno biskupsko sredite,
ve je biskup stolovao, ako je boravio na terenu, u nekom od gradita (oppidum),
stoga se biskupija naziva Zagorskom ili Pokupskom, a samo u slubenim
spisima Sisakom ili najkasnije Zagrebakom. Ureenje biskupije i njezina
novog (stalnog) sredita poklapa se s preustrojem iz 1180. kojim Zagrebaka
biskupija prestaje biti sufraganska Ostrogonskoj (Esztergom) nadbiskupiji, te
poinje pripadati Kalokoj metropoliji. Samo utemeljenje Zagrebake biskupije
spomenuto u Felicijanovoj ispravi jest domiljanje sastavljaa spomenutog
dokumenta. Mogue je da je biskup Duh (Duch) bio prvi biskup nove generacije,
kojeg je postavio ugarski vladar, koji je zaista stolovao u Zagrebu.888 No,
sastavlja isprave ne zna kad je to tono bilo i kad je on tamo boravio i tko su
bili prisutni svjedoci kod sastavljanja navedenog dokumenta. Taj podatak nije
kljuan za postojanje biskupije koja se povremeno mogla zvati zagrebakom
koliko i sisakom, a u stvarnosti zagorskom ili pokupskom, ovisno o vremenu
i mjestu iz kojeg je djelovao biskup. Ispravom se ne moe rijeiti pripadnost
Donje Panonije (ili Zagorja, kako se drugim imenom biskupija naziva) jer
osnivanje i sjedite biskupa u Zagrebu jest in koji je vaan za biskupa Duha
koliko i za spor oko ume u Dubravi, ali ne rjeava pitanje kad je konano cijela
Donja Panonija pripojena Ugarskoj. uma u Dubravi mogla je pripasti biskupiji
i prije biskupa Duha, a moda je suprotna strana bila u pravu kad se sporila oko
posjeda i lanim svjedoanstvima ako je lanim svjedocima dobiveno neto to
se nije moglo dokazati. O povijesti Donje Panonije znamo malo, ali arheoloka
istraivanja pokazuju, naalost danas samo na primjeru Lobora, da nije rije
o neureenom prostoru, prostoru nekrana koji su ekali hrvatskog kralja
Tomislava ili Maare da ih privedu kranstvu, ve o sasvim ureenom i vrlo
bogatom podruju. Bogatstvo oltarnih pregrada u Loboru pokazuje da se ondje
primjenjivala kultura ureavanja crkve nalik onoj u Italiji i Dalmaciji sve do kraja
11. st., a da se o nekim jasnijim utjecajima maarskog sjevera ne moe govoriti.
888
330
RAKI, 1877, 158 (130).
b) Crkvena sredita i stanje crkvene organizacije potkraj 11. st.

U Zagrebu (Zagrebakom kaptolu) je i prije 11. st. mogla stajati crkva
ili je privremeno mogla biti sagraena neka manja sakralna zgrada. No od te
najstarije crkve, iz koje e moda izrasti srednjovjekovna katedrala, nita nije
sauvano. Jedan kameni ulomak kapitela, koji su vjerojatno isklesali talijanski
majstori, moe se, prema Ani Deanovi, datirati pred kraj 11. ili u poetak 12.
st., tj. teorijski prije gradnje tzv. predmongolske katedrale (druga polovina
12. st.).889 Zorislav Horvat smatrao je da se taj kapitel ne moe datirati prije
12., odnosno poetka 13. st., a samim time i temelj u koji je ugraen ne moe
biti prije toga vremena,890 a Josip Stoi da se taj kapitel, koji datira na kraj
11. st., moe datirati i znatno prije, o emu, prema njemu, svjedoi i menza
oltara s tri uklesana kria.891 Dodatni argument za teoriju da je po osnutku
biskupije najprije bila izgraena mala Ladislavova crkva, koja je zadovoljavala
najnunije potrebe, a u drugoj polovini 12. st. predmongolska katedrala, Ana
Deanovi nalazi u kamenim ulomcima koji su bili ugraeni kao spolije u apsidi
pobone kapelice sv. Marije u zagrebakoj katedrali.892 Tom najstarijem vremenu
pripadao bi i ulomak menze koji je naen u zidu na ije se kontrafore naslonila
kapela sv. Stjepana.893 Vrlo malo ulomaka, koji se vrlo iroko mogu datirati, ne
prua nam oslonac za neku sigurniju tvrdnju o tome kad je podignuta crkva
u Zagrebu. Crkva bi mogla postojati ve od karolinkog vremena ako je suditi
prema sitnim predmetima naenim prigodom ruenja Bakaeve kule ispred
zagrebake katedrale, a koji vjerojatno pripadaju groblju uz crkvu ili groblju
na redove na kojem je sagraena crkva.894 Vrlo je mogue da je vea crkva u
mjestu, katedrala, podignuta tek u drugoj polovini 12. ili najkasnije poetkom
13. st., kad se ustalilo da upravo u tome mjestu stalno boravi biskup koji e se
otprilike od tada i poeti nazivati zagrebakim. Vrlo se vjerojatno vea gradnja
vezana uz katedralu na tomu mjestu moe oekivati tek u drugoj polovini 12.

DEANOVI, 1963, 2224 i sl. na str. 23.
DEANOVI, 1988, 18.
889
890
891
892
893
894
HORVAT, 1989, 15.
STOI, 1994, 107.
DEANOVI, 1960, 6772; KARAMAN, 1963, 9; DEANOVI, 1988, 18. Od druge crkve ostali
bi samo kontrafori (DEANOVI, 1988, 20). Poetkom osamdesetih godina, prigodom
uvoenja centralnog grijanja u katedrali, na svjetlo dana izali su ostaci arhitekture.
Oni se prema istraivau kanoniku Antunu Ivandiji mogu povezati s predmongolskom
katedralom (IVANDIJA, 1981, 113). Predmongolska katedrala imala bi otprilike iste
gabarite kao i kasnija poslijemongolska tzv. Timotejeva katedrala.
O tome je bilo govora ranije (VINSKI, 1960, 4765; SIMONI, 1981, 155167). Postojale
su odreene sumnje oko toga pripadaju li ti predmeti zaista tomu mjestu. Groblje ispred
katedrale je zaista postojalo, ono je registrirano prigodom manjih istranih radova 2005.,
ali vrlo vjerojatno pripada crkvi sv. Mirka koja je stajala na kaptolskom trgu ispred zidina
koje su okruivale katedralu.
331
st., to bi se otprilike i poklapalo s izvorima koji spominju Zagreb kao sredite

biskupije. Prije toga vremena zasigurno je morala postojati crkva, moda uz
kakav benediktinski samostan.
A)
B)
C)
Sl. 135: A) Zalavr Vrsziget kapela - tlocrt kapele (prema, SS, 1963, sl. 55); B)
Otruevec tlocrt kapele sv. Kria (prema: BURMAZ IVKOVI, 2008, 189191);
C) Veszprm tlocrt kapele sv. Jurja / Veszprm Szent Gyrgy-kpolna I. (prema:
KOPPNY, 1963, 108109 (58), sl. 110).
Drugo vano sredite biskupije, po kojem se i cijeli arhiakonat

naziva Gorski arhiakonat, jesu Gore kod Petrinje. Tako je to prema popisu
332
upa sastavljenom od Ivana Arhiakona Gorikog iz 14. st. Prvo mjesto u tom
arhiakonatu zauzima Sisak, tako da je moda ime arhiakonat dobio prema
imenu kraja u kojem se nalazio Sisak, a ne samo po mjestu Gore koje nisu
nikada bile, barem prema dostupnim izvorima, sjedite arhiakonata. Gore su
smjetene uz prometnicu na vrlo neobinom mjestu u udolini na prijevoju koji
spaja dolinu Kupe i Gline s Kupom i cestovnim pravcem prema Sisku. Neobina
pozicija crkve u nizini upuuje na neko planiranje koje nama, prema dostupnim
arheolokim podacima, nije poznato. U svetitu crkve iz baroknog i klasicistikog
razdoblja, izgraene na strukturi ranogotike, vjerojatno templarske crkve u
Gorama, a sruene u Domovinskom ratu, otkriven je temelj ostataka polukrune
apside vjerojatno romanike crkve.895 Ta je crkva razgraena, a zatim je dijelom
od njezina materijala sazidana nova crkva, o emu svjedoi ugaoni polukapitel
koji s lijeve bone strane ima otklesanu profilaciju, a svjedoe i tamburi stupova
preklesani u klesance upotrijebljene za zidanje vanjskog lica junog proelja i
stupa s lepezastim kapitelom ugraen u sjeverni zid svetita, kao i drugi spoliji
ugraeni u zidove.896 Navedeni ulomak odgovara onima na impostima kapitela
prvog kata zvonika i crkve sv. Marije u Zadru, a koji datiraju od 1105. do 1111.
Zadarski su primjerci klesani neto meke i zaobljeniji su, ali u kompoziciji su
vrlo slini. Meu njima se motivom i visokom kvalitetom obrade izdvajaju dva
kamena ulomka lunog nadvoja ukraena palmetama.897 Od temelja prethodnice
ranogotike, vjerojatno templarske crkve, sauvan je samo najdonji red kamenog
nabaaja bez vezivnog materijala, irine oko 1 m, koji pripada polukrunoj apsidi
irine oko 4,5 m i visine od oko 0,5 m, a bone strane kamenog nabaaja donjeg
postroja temelja unitene su kasnijim izgradnjama.898 Uz nju je, s unutarnje
strane, bila prislonjena i druga polukruna, od samo jednog posloenog reda
kamena struktura (jo jedna apsida?).899 Sve je tako plitko da se to ne moe s
velikom sigurnou tvrditi. No, zaista se teorijski moe na to pomiljati, tim
vie to je rije o vanom lokalitetu koji je morao imati crkvu vrlo brzo nakon

895
896
897
898
899
Opirnije o fazama crkve vidi u lanku Drage Miletia (MILETI, 1997, 127150) i Juraja
Belaja i Filomene Sirovice (BELAJ SIROVICA, 2012, 5862). Crkva u Gorama se prvi put
spominje u ispravi kralja Andrije II. iz 1209. kojom on potvruje raniju darovnicu kralja
Bele III. iz 1196. (Isto i DOBRONI, 1984, 29). Danas je prihvaeno da je u Gorama bila
samo jedna upna crkva, a ne etiri, kako su neki prije mislili (MILETI, 1997, 131; BELAJ,
2011, 125126). Dobar strateki poloaj uz vojniku cestu naveo je Nadu Klai da pomisli
da je prvi odabir za biskupiju bilo da se ona smjesti u Gorama (KLAI, 1986, 190191 i
biljeka 14).
MILETI, 1997, 144145, sl. 26 i 35.
MILETI, 1997, 144, sl. 32. Nije li sluajnost da se jedan zagorski biskup (Sigindinus
Zagoriensis episcopus) pojavljuje upravo u Dalmaciji, pa i u Zadru 1102. nakon krunjenja
kralja Kolomana? Moda bi se tu mogla nai kakva veza ija je posljedica bila da su u
Panoniju poeli stizati dalmatinski majstori. To bi mogao biti poetak gradnje nove crkve
u mjestu. STIPII, 1995, 169177.
MILETI, 1997, 144; BELAJ SIROVICA, 2012, 59.
BELAJ SIROVICA, 2012, 59, sl. 1-2.
333
provedene kristijanizacije jo u vrijeme franake uprave.900 Materijal naen

uokolo crkve u grobovima i njihovim zapunama pokazuje karakteristine
predmete koji se okvirno mogu datirati od 11. (tordiran prsten, s-kariice,
o-kariica?) do kraja 12. ili najkasnije do sredine 13. (s-kariice, kubasti prsten
s umetnutim kamenom, frizatici itd.).901 Svi ti predmeti svjedoe o tome da
je crkva podignuta najkasnije do poetka 12. st., a sruena otprilike prilikom
gradnje ranogotike crkve u 13. st. Je li to najstarija crkva ili se ti ostaci mogu
povezati sa spolijama ugraenim u zid, teko je rei. Gore kod Petrinje vrlo su
vano sredite srednjovjekovnoga gorskog arhiakonata i nije iskljueno da je u
tome mjestu mogao boraviti povremeno i sam biskup, stoga bi se oekivalo da i
crkva ima duu tradiciju postojanja.902
Sl. 136: Prstenje s natpisom PAX. Majs (1) Majs - grob 234; (2) Peuh (Pecs) Somogy
43 - grob 30; (3) Biskupija Lopuka glavica grob 12; (4) minj (Istra) grob 177
(prema KISS, 1983, sl. 87).
Prema oblicima gradnje, prije svega prema tlocrtu 11. ili poetka 12.
st. mogle bi teorijski pripadati i neke druge crkve. Crkva, rotonda sv. Kria
iz Otruevca na starom samoborskom groblju ouvana je u punoj visini do
krova i danas ima dograenu etvrtastu apsidu.903 Ostaci polukrune apside,

900
901
902
903
334
Najstarijem horizontu pripada tridesetak istraenih grobova, od kojih je otprilike samo

jedna treina imala nekakav predmet (BELAJ SIROVICA, 2012, 6162). Kako je izostanak
predmeta karakteristika ranog kristijaniziranog sloja (9. 10. st.) i opet sloja poetka
univerzalne srednjovjekovne kulture pokapa (2/2 12. 1/3 13. st.) teko je rei kako pada
poetak pokopa na tom mjestu.
BELAJ, 2011, 141, sl. na str. 140141; BELAJ SIROVICA, 2012, 6162, sl. 5.
O tome i: BUDAK, 1994a, 81.
BURMAZ IVKOVI, 2008, 189191.
organski vezani uz zidove rotonde, jasno se opaaju u strukturi sauvanog

dijela zidova u unutranjosti na bonim stranama apside, a zaeljni zid koji je
otkopan prigodom arheolokih istraivanja sruen je kod kasnijeg produljivanja
svetita. Ta crkva moe se povezati sa slinima sa zagrebakog, peujskog ili
veszpremskog biskupskog podruja.904 Kako se slini tlocrtni oblici pojavljuju
u relativno irokom razdoblju, dosta je teko rei kojem vremenu pripadaju,
teorijski i 11. i 12 st., poput vrlo sline rotonde posveene sv. Jurju (Szent Gyrgykpolna) iz Veszprma.905 Najvie bi o vremenu izgradnje mogao svjedoiti nain
zidanja, obrada kamena, nain gaenja vapna i njegova primjena na zidovima,
konstrukcijska rjeenja, debljina zidova i unutranja rjeenja, ali i grobovi ako su
ostali sauvani uz nju, to najee nije sluaj zbog dugog kontinuiteta pokopa na
istoj poziciji. Naalost, kako su te crkve raene vrlo esto na posjedima velikaa
jo od franakog vremena, imamo ih u sreditima velikomoravskog kneevstva,
a tradicija gradnje takvih graevina ouvala se u gotovo neizmijenjenom obliku
do u 13. st. kad se poinju dograivati poligonalna svetita i pojavljivati posve
drugaija konstruktivna rjeenja. Teko je rei ita vie jer stilske karakteristike
nisu dovoljne za dataciju. Ono to je nesumnjivo jest da i groblja uz kasnije
datirane graevine ponajbolje svjedoe u prilog tezi da je smjetaj groblja
uz crkve zapoeo neovisno o stvaranju ugarske crkvene provincije, ali da je
ukljuivanje u ugarsku crkvenu provinciju dovelo do zavretka toga procesa
sredinom 12. st. Taj proces nije ni u Ugarskoj bio dovren do sredine ili ak konca
12. st. unato osnivanju biskupija i osnivanju smaostana tijekom 11. st. Ono to
nam pokazuju, istina danas jo rijetke crkve sauvane do krova ili uklopljene u
strukturu kasnijih zgrada, jest to da je ranoromaniko i romaniko graditeljstvo
u Donjoj Panoniji poelo otprilike kad i na zadravskom podruju. Kako je ve
vie puta naglaeno u tekstu, klimatske prilike vrlo esto onemoguuju da se
crkvene zgrade u Panoniji na due vrijeme mogu ouvati bez temeljite obnove,
rijetki su suprotni primjeri, stoga je svakih dvjestotinjak godina potrebna
temeljita obnova zgrade ili je jednostavnije zgradu sruiti i na istome mjestu
ili pokraj postojee sagraditi novu. Kako je vrlo esto rije o jednostavnim
zgradama, njihova je datacija vrlo oteana zbog nedostatka komparativnog
materijala uz to to nam primjeri kod sustavnih arheolokih istraivanja vrlo
esto pokazuju da treba raunati i s drvenim crkvenim zgradama. Do kraja 11.
st. na podruju srednjovjekovne Zagrebake biskupije morala je postojati vrlo
razvijena mrea kako privatnih tako i upnih crkava i kapela, ali proces stvaranja
upne organizacije i seljenja groblja oko crkava dovren je tek sredinom 12. st.
Tako je taj proces zavrio otprilike kad i velikom djelu ostale Ugarske.
904
905
KOPPNY, 1963, 81114; GERVERS-MOLNR, 1972; KOZK, 1978, 4989.

KOPPNY, 1963, 108, sl. 110.
335
IV. Zakljuna razmatranja

1. Nakon franako-avarskih sukoba i rata koji je trajao od oko 774. do 803.
i koji je imao nekoliko etapa (I. etapa 774. 790. avarska dominacija
na bojitu izvan Avarije; II. etapa 791. 795. izjednaene snage i borbe
unutar Avarije; III. etapa 796. 803. franaka dominacija na bojitu
ratne operacije vode se samo na podruju Kaganata i njegovih saveznikih
zemlja) velik dio Panonije i susjednih oblasti, odnosno zapadni dijelovi
Avarskog Kaganata doli su pod franaku vlast i bili su integrirani u
Franako Carstvo. Istoni dijelovi Avarije doli su pod bugarsku kontrolu
ili su ostali neovisni. Avarija je dugogodinjim ratom bila gospodarski
iscrpljena, a velik dio zemlje doivio je demografski slom koji je vidljiv u
prestanku pokopa na mnogobrojnim pozicijama. Stanovnitvo Panonije
bilo je heterogenog sastava; uz Slavene (panonske Slavene, Hrvate i
Duljebe), Avare, Bugare i ostatke Romana treba raunati s bavarskim
doseljenicima. Slaveni nesumnjivo ine veinu.
2. Nakon zauzimanja zemlje Franako je Carstvo zauzeti dio Avarije i
drugih zauzetih zemalja podijelilo u poetku na dvije markgrofovije,
na Forojulijsku i Istonu ili Bavarsku izmeu kojih je rijeka Drava uzeta
kao granica. Markgrofovije su se opet dijelile na vojvodstva i autonomna
podruja. Vojvodstvima su upravljali pripadnici domaeg plemstva. Oni
su bili predstavnici franake vlasti i odgovarali su svojim seniorima
markgrofovima i nije rije o nekakvim vazalnim ili tributarnim
knezovima, ve o franakim vojvodama. U okviru vojvodstava postojale
su neke posebne oblasti na kojima su ivjeli pripadnici nekog plemena
ili naroda (Timoani, Abodriti) koji su imali odreenu autonomiju. Od
samoga poetka poinje se s kristijanizacijom stanovnitva. Ureuje se
misijska djelatnost, akvilejske od salzburkog misijskog podruja dijeli
rijeka Drave, poinju se graditi crkve i poinje proces smjetanja groblja
oko crkava. U isto doba zapoinje se i s uvoenjem feudalnog sustava.
3. Ljudevitova pobuna (819. 822.) kao nastavak prijanjih protufranakih
ustanaka i nakon nje ulazak bugarske vojske u Panoniju (827./829.)
doveo je do rekonstrukcije uprave i umjesto velikih vojvodstva zemlja
je podijeljena na manje upravne cjeline, grofovije. Donja Panonija iz
nadlenosti forojulijskih grofova prelazi u salzburku nadlenost.
Istoni dijelovi meurijeja izmeu rijeke Drave i Save, kao i dijelovi
prema donjem Podunavlju bili su zauzeti od Bugara i oni su u tome
dijelu postavili svoje rektore. Spominju se Ratimir i Mutimir.
4. Druga polovina 9. st. u znaku je gospodarskog oporavka zemlje i jaanja
franake uprave. Pred kraj stoljea Donjom Panonijom upravlja vojvoda
Braslav koji dobiva na upravljanje uz Meurijeje i Blatnograd. Tada
se po prvi put dvije nekada rijekom Dravom razdvojene cjeline nalaze
337
Zakljuna razmatranja
338
pod upravom istog franakog upravitelja. Nastavlja se rat s Bugarskom,

a posebno s Velikom Moravskom ija vojska devastira dijelove Gornje
Panonije. U to doba pojedina maarska plemena naseljena su u
sjevernijem dijelu Gornje Panonije, kao i u istonim dijelovima. Potkraj
9. st. zavrava kristijanizacija Donje Panonije. Sve se vie u izvorima
spominju posjedi, razliita prava, podavanja i obveze, to sve govori u
prilog tomu da je feudalni sustav posve premreio Panoniju (posebno
Gornju Panoniju). Postoje pokuaji da se stvori via crkvena organizacija
u tome dijelu Carstva. Poinje se raditi na ponovnom obnavljaju
salonitanske metropolije u okviru akvilejske patrijarije, uspostavi
moravske (panonske) metropolije i bugarske crkvene provincije. Velik
dio tih nastojanja nee se uspjeti provesti u djelo.
5. Prva desetljea 10. st. u znaku su maarskih pustoenja, rasapa
franake uprave nakon katastrofalnog poraza kod Braslavopurca
907. i openitog trenda odvajanja krajevnih vojvoda uslijed slabljenja
vrhovne vlasti u Carstvu. Tada velik dio Donje Panonije formalno
prestaje biti dio Franake. Njezin je status prema dostupnim povijesnim
izvorima nejasan te nije jasno je li ona samostalna ili je dola pod jai
utjecaj susjedne Hrvatske. Nakon poraza Maara kod Augsburga 955.
zapoinje rekonkvista cara Otona II. koji vrlo vjerojatno zakratko velik
dio Panonije vraa pod okrilje Carstva. Postoje pokuaji da se urede
crkvene prilike u zemlji. Tako se spominje Sisaka biskupija koja nema
biskupa na splitskom koncilu 928. Spominje se i da na njezinu teritoriju
postoji dovoljno sveenstva i puka, to posve odgovara arheolokim
izvorima. Sve je vie groblja na redove koji svjedoe o demografskom
rastu stanovnitva.
6. U posljednjim desetljeima 10. st. formira se maarska drava u vrijeme
velikog vojvode Gejze za ijeg e sina ugarskog kralja Stjepana I. moda
po prvi put Panonija juno od Blatnog jezera i Meurijeje biti ukljuene
u Ugarsku. Takvo stanje nije se dugo odralo jer je Donja Panonije do
kraja 11. st. ostala neovisna o svojim sjevernim susjedima, iako utjecaj
kako Ugarske tako i Hrvatske jaa ponajvie zbog zajednikog vanjskog
neprijatelja Svetog Rimskog Carstva koji ugroava njezine zapadne
granice. Velik dio zapadnih dijelova Donje Panonije bit e vraen pod
vlast Carstva i u tome dijelu poet e se formirati granine grofovije.
7. U 11. je stoljeu, prema arheolokim podacima, vidljiv i dalje vaan
demografski rast, o emu svjedoe ponajvie mnogobrojna istraena
groblja. Politika pripadnost zemlje do kraja 11. st., kad postaje dio
Ugarske, vrlo je nejasna. Sve govori u prilog tome da je to neovisno
vojvodstvo, ali vjerojatno ipak vie vezano ili spojeno uz Hrvatsku.
Ugarski politiki utjecaj je vjerojatno takoer vrlo prisutan, no o
tome nema sigurnih podataka. Djelominu rekonstrukciju zbivanja
u drugoj polovini 11. st. pruaju nam ponajvie isprava iz kraja 12. ili
iz prve polovine 13. st., to ne pridonosi puno rjeavanju problema.

Poetkom 12. st. spominje se zagorski biskup, to govori u prilog tomu
da na podruju Donje Panonije postoje pokuaji uspostave vie crkvene
organizacije. Gdje je bilo njegovo sjedite, saznajemo tek iz isprava koje
se datiraju u drugu polovinu 12. ili iz prve polovine 13. st. Felicijanova
isprava, koja je vjerojatno nastala tek u 13. st., ne prua sigurne podatke
o vremenu i nainu osnivanje biskupije sa sjeditem u Zagrebu. Sisaka
biskupija se u crkvenim aktima takoer spominje do druge polovine 12.
st. Prigodom pokuaja uspostave Zagrebake biskupije oformljena je
crkvena organizacija koja je u naelu kopirala staru Sisaku, arhiakonati
su nesumnjivo prepisani iz starijeg doba, samo je pomaknuto crkveno
sredite i promijenjeno ime biskupije, koja je bila u osnovi Sisaka, ali
pod tim imenom nije zaivjela, ona je i Zagorska i Pokupska. Ono to
je sigurno prema arheolokim podacima jest to da postoje crkvena
sredita i da u to doba ve postoji mrea crkava kao zametak upa i
upne organizacije.
8. Nakon integriranja Donje Panonije u Ugarsku, vidljive su njezine
posebnosti koje u konanici dovode od autonomnosti toga podruja u
okvirima Kraljevstva. Do sredine 12. st. zavrio je proces premjetanja
groblja oko crkvi, ime je zavrio dugotrajan proces zapoet prvim
misijama poetkom 9. st.
339
Zakljuna razmatranja
Sl. 137: Medvedika kraj

urevca. Jeziac - prednja i
zadnja strana / dio inventara
iz
sluajno
pronaenog
pojedinanog
groba
(fotografija:
Arheoloki
muzej u Zagrebu; prema:
SIMONI, 1999, 9798, kat,
jed. II. 15a-d).
340
V. Popis literature i priloga

A) Popis kratica
ActaAntHung
ActaArchHung
Agria
AIug
Alba Regia
Ann.Inst.Archaeol.
AP
ArchA
ArchHung
Arrabona
AV
Awarenforschungen
CKD
CommArchHung
Crochris
DelaSAZU
EM
FolArch
FontArchHung
GGMS
GodisnjakCBI
GHZMS
GZMS
HAG
Hortus
HZ
I
Acta Antiqua Academiae Scientiarum Hungaricae

(Budapest)
Acta Archaeologica Hungarica Academiae Scientiarum
Hungaricae (Budapest)
Az Egri Mzeum vknyve (Eger)
Archaeologia Iugoslavica (Beograd)
Alba Regia. Annales Musei Stephani Regis
(Szkesfehrvr)
Annalles Instituti archaeologici
Arheoloki Pregled (Beograd)
Archaeologia Austriaca (Wien)
Archaeologia Hungarica (Budapest)
Arrabona. A Gyri Xantus Jnos Mzeum vknyve
(Gyr)
Arheoloki Vestnik (Ljubljana)
Awarenforschungen
Archaeologia
Austriaca
Monographien band 2 Studien zur Archologie der
Awaren 4 (Wien)
Crkvena kulturna dobra, Godinjak Ureda za kulturna
dobra Zagrebake biskupije (Zagreb)
Hungaricae
Communicationes
Archaeologicae
(Budapest)
Croatica christiana Periodica (Zagreb)
Dela Slovenske akademije znanosti in umetnosti
(Ljubljana)
Az Egri Mzeum vknyve (Eger)
Folia Archaeologica (Budapest)
Fontes Archaeologici Hungariae (Budapest)
Godinjak gradskog muzeja (Sisak)
Godisnjak Centra za balkanoloka ispitivanja ANUBiH
Glasnik Hrvatskih Zemaljskih muzeja u Sarajevu
Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Sarajevo)
Hrvatski arheoloki godinjak (Zagreb)
Hortus Artium Medievalium. Journal of the International
Research Center for Late Antiquity and Middle Ages
(Zagreb)
Historijski zbornik (Zagreb)
Istorijski asopis (Beograd)
341
Popis literature i priloga
IzdanjaHAD
JPM
JRGZM
Izdanja Hrvatskog arheolokog drutva (Zagreb)

A Janus Pannonius Mzeum vknyve (Pcs)
Jahrbuch des Rmisch-Germanischen Zentralmuseums
(Mainz)
Jahrbuch des O. Musealvereines
Jahrbuch des Obersterreichischen
Musealvereines (Linz)
MFM
A Mra Ferenc Mzeum vknyve (Szeged)
MFM-StudArch
A Mra Ferenc Mzeum vknyve Studia Archaeologica
(Szeged)
MGH
Monumenta Germaniae Historica (Hannover Berlin)
Mitteilungen des Archologischen Instituts der
MittArchInst
Ungarischen Akademie der Wissenschaften (Budapest)
Opvscvla archaeologica (Zagreb)
Opusc.archaeol.
Povijesni prilozi, Hrvatski institut za povijest (Zagreb)
Ppril
PrilInstArheolZagrebu Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu (Zagreb)
Prhistorische Zeitschrift (Berlin New York)
PZ
RadJugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti.
Rad JAZU
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
RadZhp.
RgFz
Rgszeti fzetek (Budapest)
Rgszeti Kutatsok MagyarorszgonArchaeological
RKM
Investigations in Hungary (Budapest)
Scrinia Slavonica
SSlav
Slovensk Archeolgia (Bratislava)
SlA
Slovo
Slovo, asopis staroslavenskog instituta (Zagreb)
Starohrvatska prosvjeta (Split)
ShP
Studia Archaeologica - Publicationes Instituti
StudArch
Archaeologici Academiae Scientiarum Hungaricae
(Budapest)
Varia Archaeologica Hungarica (Budapest)
VAH
Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu (Zagreb)
VAMZ
Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva (Zagreb)
VHAD
A Veszprm Megyei Mzeumok Kzlemnyei (Veszprm)
VMMK
Zalai Mzeum (Zalaegerszeg)
ZalaiMz
Zg
Zg (Ljubljana)
ZGy
Zalai Gyjtemny (Zalaegerszeg)
342
B) Popis literature
ADAM, 2002.
Archologische Denkmler der Awarenzeit in

Mitteleuropa I, (ur.) J. Szentpteri, VAH XIII/1, Budapest,
2002.
ADAMEK, 1977.
J. Adamek, Poega i poeka upanija u srednjem
vijeku, Poega 1277-1977, Poega, 1977, 111170.
AGH, 1977.
Gesta
Hungarorum,
Bla
kirly
Anonymus
jegyzjnek knyve a magyarok cselekedeteirl
Hasonms kiadsban megjelentette a Magyar Helikon
Pais Dezs fordtsban Budapesten, 1997-ben, s
prilozima: Gy. Gyrffy et all, Budapest, 1977.
AHRENS, 2001.
C. Ahrens, Die frhen Holzkirchen Europas, Katalog,
Stuttgart, 2001.
ALERI, 1969.
D. Aleri, Ime zagrebakog biskupa u zadarskoj ispravi
kralja Kolomana, Slovo 1819, Zagreb, 1969, 158170.
ANI, 1998.
M. Ani, Desetljee od godine 1091. do 1102. u zrcalu
vrela. Ppril 17, Zagreb, 1998, 233259.
ANI, 1999.
M. Ani, Od vladarske curtis do gradskoga kotara Bijai
i crkva Sv. Marte od poetka 9. do poetka 13. stoljea,
ShP, III. s. 26, Split, 1999, 189236.
ANI, 2001.
M. Ani, Hrvatska u karolinko doba, Split, 2001.
ANDRI, 2005.
S. Andri, Podruje Poeke upanije u srednjem vijeku,
Raukarov zbornik: zbornik u ast Tomislava Raukara,
(ur.) N. Budak, Zagreb, 2005,225244.
ANDRI, 2008.
S. Andri, Bazilijanski i benediktinski samostan sv.
Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, RadZhp. 40, Zagreb,
2008, 115186.
ARALICA ILKI, 2013.
T. Aralica i M. Ilki, Krinica sablje ili paloa
Drugog avarskog kaganata iz Nina, PrilInstArheolZagrebu
29, Zagreb, 2013, 167184.
ARF
Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829
qui dicuntur Annales Laurissenses Maiores et Einhardi,
prir. Georg Heinrich Pertz, Friedrich Kurze, [MGH SSRG
6], Hannover, 1895.
ATLAS SVIJETA, 1988. Atlas svijeta, Jugoslavenski leksikografski zavod
Miroslav Krlea (ur.) B. Feldbauer, Zagreb, 1988.
AVENARIUS, 1974. A.Avenarius, Die Awaren in Europa, Amsterdam,1974.
BACH DUEK, 1971. H. Bach i S. Duek, Slawen in Thringen: Geschichte,
Kultur und Anthropologie im 10. bis 12. Jahrhundert: nach
den Ausgrabungen bei Espenfeld, Verffentlichungen
des Museums fr Urund Frhgeschichte Thringens 2,
343
Weimar, 1971.
Cs. Blint, Sdungarn im 10. Jahrhundert, StudArch 11,
Budapest, 1991.
BLINT, 1989.
Cs. Blint, Die Archologie der Steppe: Steppenvlker
zwischen Volga und Donau vom 6. bis zum 10.
Jahrhundert,Wien-Kln, 1989.
BLINT, 2003.
Cs. Blint, Voltak-e Avarok az Adrin? Da li je bilo Avara
na Jadranu?, Spomenica Jovana Kovaevia, Beograd,
2003, 5560.
BARKCZI, 1968.
L. Barkczi, A 6th century cemetery from KeszthelyFenkpuszta. ActaArch.Hung. 20, Budapest, 1968, 275
311.
A. Bartzak, The early Abbasid dinars of the Petrovci
BARTZAK, 1998.
hoard, VAMZ, 3. s, 3031/19971998, Zagreb, 1998,
259271.
I. Basi, Izmeu historiografske tradicije i novih
BASI, 2014.
tumaenja. Problem postanka splitske nadbiskupije u
djelu Nade Klai, Nada Klai i njezin znanstveni i nastavni
doprinos razvoju historiografije, Zbornik radova sa
znanstvenoga skupa s meunarodnim sudjelovanjem
odranog u Zagrebu 29.-30. studenog 2013. godine,
(ur.) T. Galovi i D. Agii, Zagreb 2014, 133169.
BEKI, 2003.
L. Beki, Novi nalaz ranosrednjovjekovnog koplja s
krilcima, VAMZ 3. s, XXXVI, Zagreb, 2003, 165179.
BELAJ SIROVICA, 2012.
J. Belaj i F. Sirovica, Arheoloka istraivanja
crkve Uznesenja Blaene Djevice Marije u Gori od 2008.
do 2011. godine, Ann.Inst.Archaeol. VIII/2012, Zagreb,
2012, 5862.
J. Belaj i F. Sirovica, Arheoloka istraivanja na
BELAJ SIROVICA, 2013.
lokalitetu Stari grad u Ivancu 2012. godine, Ann.Inst.
Archaeol. IX/2013, Zagreb, 2013, 102108.
J. Belaj, Saeti prikaz arheolokih istraivanja crkve Sv.
BELAJ, 2006.
Martina u Prozorju do 2005, Ann.Inst.Archaeol. II/2006,
Zagreb, 2006, 7984.
J. Belaj, Prikaz arheolokih istraivanja crkve Uznesenja
BELAJ, 2011.
Blaene Djevice Marije u Gori tijekom 2008. i 2009.
godine, Antiquam fidem, Radovi sa znanstvenog skupa
Sisak, 3. 5. prosinca 2010, (ur.) D. Tepert i S. Juri,
Zagreb, 2011, 121147.
J. Beloevi, Materijalna kultura Hrvata od 79 st.,
BELOEVI, 1980.
Zagreb, 1980.
J. Beloevi, Poeci kranstva kod Hrvata u svjetlu
BELOEVI, 1997.
arheoloke grae, Radovi Filozofskog fakulteta
BLINT, 1991.
344
Popis literature
Sveuilita u Zadru 36 (23), Zadar, 1997, 101140.

J. Beloevi, Razvoj i osnovne znaajke starohrvatskih
grobalja horizonta 7.-9. stoljea na povijesnim
prostorima Hrvata, Radovi Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zadru 39 (26), Zadar, 2000, 7197.
BELOEVI, 2007.
J. Beloevi, Starohrvatsko groblje na drijacu u Ninu,
Zadar, 2007.
BENINGER KLOIBER, 1962. E. Beninger i A. Kloiber, Obersterreichs
Bodenfunde aus baierischer und frhdeutscher Zeit,
Jahrbuch des O. Musealvereines 107, Linz, 1962, 125
250.
BERNHARD-WALCHER, 2000. A. Bernhard-Walcher, Poeki Brestovac, Hrvati
i Karolinzi katalog, Split, 2000, 9899.
BITENC KNIFIC, 2001.
P. Bitenc, T. Knific (ur.) Od Rimljanov do
Slovanov, Predmeti, Ljubljana, 2001.
I. Bogdanov, Han Asparuh, Kniga za negovite pradeli i
BOGDANOV, 1981.
negovoto vreme, Sofija, 1981.
BOJANOVSKI, 1974. I. Bojanovski, Ranosrednjovjekovno utvrenje u
Vrbljanima na Sani, GZMS, n. s. 29, Sarajevo, 1974, 245
255.
BOJANOVSKI, 1979. I. Bojanovski, Kasnoantiki katel u Gornjim Vrbljanima
na Sani, GZMS, n. s. 34, Sarajevo, 1979, 105126.
BOJANOVSKI, 1988. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba,
Sarajevo, 1988.
BOJI, 1984.
Z. Boji, Pregled istraivanja i rasprostranjenosti
ranosrednjovjekovnih arheolokih nalaza u istonoj
Slavoniji i Baranji, IzdanjaHAD 9, Zagreb, 1984, 211
222.
I. Bna, Cundpald fecit (Der Kelch von Pethza und
BNA, 1966.
die Anfange der bairisch-frnkischen Awarenmission in
Pannonien). ActaArchHung 18, Budapest, 1966, 279
325.
I.
Bna,
Ein
Vierteljahrhundert
der
BNA, 1971.
Vlkerwanderungszeitforschung in Ungarn (19451969), ActaArchHung 23, Budapest, 1971, 265336.
BNA, 1973.
I. Bna, Nagy Kroly nyomdokain, V. Szombathy (ur.):
vezredek htkznapjai, Budapest, 1973, 141163.
I. Bna, Arpadenzeitliche Kirche und Kirchhof im
BNA, 1978.
sdlichen Stadtgebiet von Dunajvros, Alba Regia XVI,
Szkesfehrvr, 1978, 99158.
I. Bna, A npvndorls kor s a korai kzpkor
BNA, 1984.
trtnete Magyarorszgon, Magyarorszg trtnete I,
Budapest, 1984, 265373.
BELOEVI, 2000.
345
BNA, 1985.
I. Bna, Einleitung: Die Awaren. Ein asiatisch Reitervolk

an der Mittleren Donau, Awaren in Europa, Schtze
eines asiatischen Reitervolkes 6.-8. Jh, Frankfurt am
Main, 1985, 519.
BNA, 1987.
I. Bna, A nemzetsgi s a trzsi trsadalom trtnete
Magyarorszgon. A npvndorlskor s a korai kzpkor
trtnete Magyarorszgon, Magyarorszg trtnete
1/1, Elzmnyek s magyar trtnet1242-ig. (1984, 2.
izd. 1987.), Budapest, 1987, 265374.
BNA, 1987a
I. Bna, ber eine fruchtlose Polemik. Bemerkungen
zur Abhandlung von Radu Harhoiu: Die Beziehungen
zwischen Romanen und Barbaren in Siebenbrgen in
der Sicht einer ungarischen Geschichte Transsilvaniens
(Dacia 31, 1987, 119-129) ActaArchHung 40, Budapest,
1987, 301314.
I. Bna, Vlkerwanderung und Frhmittealter (271BNA, 1990.
895), Kurze Geschichte Siebenbrgens, Budapest, 1990,
62106.
BNA, 1997.
I. Bna, Die Archologie in Ungarn und die ungarische
Landnahme, ActaArchHung 49, Budapest, 1997, 345
362.
I. Bna, Az rpdok korai vrai cmmel, Debrecen, 1998.
BNA, 1998.
BSENDORFER, 1910. J. Bsendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim
obzirom na prolost upanija: Krievake, Virovitike,
Poeke, Cisdravske, Baranjske, Vukovske i Srijemske te
kr. i sl. grada Osijeka u srednjem vijeku, Osijek, 1910.
BSENDORFER, 1952. J. Bsendorfer, Istona granica Tomislavove, Kreimirove
i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju,
RadJAZU 286, Zagreb, 1952, 143170.
D. Bokovi, Naoruanje vojske kralja Kolomana - Oruje
BOKOVI, 2003.
i oprema ratnika u 11. st., Kolomanov put (katalog
izlobe), Zagreb, 2003, 150162.
Ch. R. Bowlus, Franks, Moravians, and Magyars. The
BOWLUS, 1995.
Struggle for the Middle Danube, 788-907, Philadelphia,
1995.
BRANDT, 1980.
M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka,
Zagreb, 1980.
S. Brather, Ethnische Interpretationen in der frh
BRATHER, 2004.
geschichtlichen Archologie: Geschichte, Grundlagen
und Alternativen, Ergnzungsbnde zum Reallexikon
der Germanischen Altertumskunde 42, Berlin New
York, 2004.
S. Brather, Archologie der westlichen Slawen,
BRATHER, 2008.
346
Popis literature
Siedlung, Wirtschaft und Gesellschaft im frh- und

hochmittelalterlichen Ostmitteleuropa, 2. izm. izd,
Ergnzungsbnde zum Reallexikon der Germanischen
Altertumskunde 61, Berlin New York, 2008.
BRATO, 1981.
R. Brato, Kratek oris zgodovine kranstva na
Slovenskem v pozni antiki, Zg 35 /3, Ljubljana, 1981,
205221.
BRATO, 1990.
R. Brato, Vpliv oglejske cerkve na vzhodnoalpski
in predalpski prostor od 4. do 8. stoletja /2. del/
(Einflsse der aquileischen Kirche auf den Ostalpenund Voralpenraum in der Zeit vom 4. bis 8. Jahrhundert
/ 2. Teil), Zg 44/4, Ljubljana, 1990, 489520
R. Brato, Ecclesia in gentibus - Vpraanje preivetja
BRATO, 1996.
kranstva iz antine dobe v asu slovansko-avarske
naselitve na prostoru med Jadranom in Donavo, u
Grafenauerjev zbornik, Ljubljana, 1996, 205225.
R. Brato, Zaetki oglejskega misijona med Slovani in
BRATO, 1999.
Avari, Sestanek kofov ad ripas Danubii in sinoda v
edadu 796, Vilfanov zbornik, Ljubljana, 1999, 79111.
BRATO, 2006.
R. Brato, Martin Tourski in njegovi stiki s Panonijo, Zg
60/ 34 (134), Ljubljana, 2006, 259281.
J. Bratuli, itja Konstantina irila i Metodija i druga
BRATULI, 1992.
vrela, Zagreb, 1992.
BREIBERT SZAMEIT, 2008. W. Breibert i E. Szameit, Der frhmittelalterliche
Grberfeld
von
Hausmening
bei
Amstetten,
Niedersterreich, ArchA 92, Wien, 2008, 133154.
G. Brizzi, Le antichit pannoniche di Luigi Ferdinando
BRIZZI, 1981.
Marsili: nuovi elementi per la topografia di Siscia, Atti
e memorie (Romagna) Ser. NS, Bd. 31/32,1980/1981,
3352.
K. Brunner, Herzogtmer und Marken, Vom
BRUNNER, 1994.
Ungarnsturm bis ins 12. Jahrhundert. sterreichische
Geschichte 9071156, Wien, 1994.
BRUNMID, 1903./4. J. Brunmid, Hrvatske sredovjene starine, VHAD n. s. 7
/ 1 (1903. 1904), Zagreb, 1904, 3097.
BRUNMID, 1912.
J. Brunmid, Kameni spomenici hrvatskog narodnog
muzeja u Zagrebu. Dio II. Spomenici srednjega i novoga
vijeka, VHAD n. s. 12 / 1, Zagreb, 1912, 129176.
N. Budak, Die sudslawischen Ethnogenesen an der
BUDAK, 1990.
stlichen Adriakste im frhen Mittelalter, u: Typen der
Ethnogenese unter besondern Bercksichtigung des
Bayern, Tom I, Wien, 1990, 129136.
N. Budak, Sisak u ranom srednjem vijeku, RadZhp. 27,
BUDAK, 1994.
347
Zagreb, 1994, 171174.

N. Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb, 1994.
N. Budak, Pokrtavanje Hrvata i neki problemi crkvene
organizacije, Starohrvatska spomenika batina raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa, Zbornik
radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada
1992, (ur.) M. Jurkovi et. all, Zagreb, 1996, 127136.
BUDAK, 2000.
N. Budak, Slavic ethnogenesies in modern Northern
Croatia, U: Slovenija in sosednje deele med antiko
in karolinko dobo. Zaetki slovenske etnogeneze I.
Ljubljana, 2000, 395401.
BUDAK, 2001.
N. Budak, Karlo Veliki: Karolinzi i Hrvati, Scintillae
Stephano Gunjaca dicatae 5, Split, 2001.
BUDAK, 2008.
N. Budak, Identities in Early Medieval Dalmatia
(Seventh-Eleventh Century), u: Franks, Northmen and
Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval
Europe, (ur.) P. J. Geary i P. Urbaczyk, Leiden, 2008,
223241.
BUDAK RAUKAR, 2006. N. Budak T. Raukar, Hrvatska povijest srednjeg vijeka,
Zagreb, 2006.
BUGARSKI, 2008.
I. Bugarski, The Geomorphological matrix as a Starting
Point for Determining the Position of Avar-time
Settlements in Pannonia the Example of the Baka
Region, Archaeological Correspondence 38 / 3, Mainz,
2008, 437455.
B. Bhler, Der Schatz von Brestovac, Kroatien, seine
BHLER, 2014.
kulturellen Beziehungen und technologische Aspekte,
Monographien RGZM, Forschungsinstitut fr Vor- und
Frhgeschichte 85, Mainz, 2014.
BULAT, 1968.
M. Bulat, Neki nalazi ranog srednjeg vijeka iz Osijeka,
ShP III. s. 10, Zagreb, 1968, 1121.
BUNARDI, 1980. R. Bunardi, Menore iz elareva, Beograd, 1980.
BUNARDI, 1985. R. Bunardi, elarevo: risultati delle ricerche nelle
necropoli dell alto medioevo, Roma 27. novembre - 2.
dicembre 1985, Roma, 1986.
BURI, 1996.
T. Buri, Istonojadranske sklavinije i Franci u svjetlu
arheolokih nalaza, Starohrvatska spomenika batina
- raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa, Zbornik
radova znanstvenog skupa odranog 6-8. listopada
1992, (ur.) M. Jurkovi et. all, Zagreb, 1996, 137144.
BURI, 2001.
T. Buri, Putalj u srednjem vijeku, Sv. Juraj od Putalja,
Split, 2001.
BURKOWSKY, 1999. Z. Burkowsky, Sisak u prapovijesti, antici i
BUDAK, 1994a
BUDAK, 1996.
348
Popis literature
starohrvatskom dobu, Sisak, 1999.

BURMAZ IVKOVI, 2008. J. Burmaz J. ivkovi, Lokalitet: Otruevec
crkva Sv. Kria, HAG 4/2007, Zagreb, 2008, 189191.
BUSULADI, 2011. A. Busuladi, Rimske vile u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 2011.
BUTURAC, 1944.
J. Buturac, Popis upa zagrebake biskupije od god.
1334, Posebni otisak iz Zbornika zagrebake biskupije
1094-1944, Zagreb, 1944.
J. Buturac, Popis upa zagrebake biskupije 1334. i 1501.
BUTURAC, 1984.
godine, Starine JAZU, knj. 59, Zagreb, 1984, 43107.
T. Smiiklas, Codex diplomaticus Regni Croatiae,
CD
Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, Tom I, 1904; Tom II,
1904; Tom III, 1905, Tom IV, 1906; Tom X, 1912.
CD, Suppl.
J. Barbari et J. Markovi, Codex diplomaticus Regni
Croatie, Dalmatiae et Slavoniae Supplementa V. I,
Diplomatia annorum 1020.-1270 continenes, Zagreb,
1998.
N. Christie, The Lombards - the ancient Longobards,
CHRISTIE, 1998.
Oxford Malden, 1998.
CETINI, 1998.
. Cetini, Strane-Gorica starohrvatsko groblje, Rijeka,
1998.
E.
Cevc,
CEVC, 1952.
Dvoje
zgodnjesrednjevekih
figuralnihupodobitev na slovenskih tleh, AV 5, Ljubljana,
1952, 214249.
CEVC, 1963.
E. Cevc, Srednjeveka plastika na Slovenskem od
zaetkov do zadnje etrtine 15. stoletja, Ljubljana, 1963.
CIGLENEKI MODRIJAN MILAVEC, 2011. S. Cigleneki, Z. Modrijan i T.
Milavec, Poznoantina utrjena naselbina Tonocov grad
pri Kobaridu, Opera Instituti Archaeologici Sloveniae
24, Ljubljana, 2011.
CIGLENEKI, 1987. S. Cigleneki, Hhenbefestigungen aus der Zeit vom
3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum, DelaSAZU 31, Ljubljana,
1987.
D. Csallny, Archologische Denkmler der Gepiden
CSALLNY, 1961.
im Mitteldonaubecken (454-568 u. Z.), ArchHung 38,
Budapest, 1961.
D. Csnky, Magyarorszg trtnelmi fldrajza a
CSNKY, 1894.
Hunyadiak korban, II ktet, Budapest, 1894.
P. Csendes, Zu den Awarenkriegen unter Karl dem
CSENDES, 1970.
Groen. In: Unsere Heimat, Zeitschrift fr Landeskunde
von Niedersterreich 41, St. Plten, 1970, 93107.
F. Curta, Etnicitet u ranosrednjovjekovnoj arheologiji:
CURTA, 2010.
Primjer ranoslavenskih nalaza u jadranskoj regiji, ShP,
349
III. s. 37, Split, 2010, 1750.

Z. ilinsk, Frhmittelalterliches Grberfeld in elovce,
Archaeologica Slovaca - Catalogi Tom V, Bratislava,
1973.
OROVI-LJUBINKOVI, 1956. M. orovi-Ljubinkovi, La ncropole slave de
Brestovik, Rapport prliminaire des fouilles en 1953
1954, AIug II, Beograd, 1956, 131137.
REMONIK, 1951. I. remonik, Nalazi nakita u srednjovjekovnoj zbirci
Zemaljskog muzeja u GZMS, n. s. VI, Sarajevo, 1951,
241270.
REMONIK, 1951a I. remonik, Nalaz slovenske keramike u Rai 1947 g.
i pregled nalaza slovenske keramike u Bosni do danas,
GZMS n. s. IV-V (1949), Sarajevo, 1950, 383395.
REMONIK, 1957. I. remonik, Arheoloka istraivanja u Brodcu, GT I,
Tuzla, 1957, 127150.
REMONIK, 1958. I. remonik, Rimska vila sa slavenskim naseljem u
Tutnjevcu, GT II, Tuzla, 1958, 3751.
REMONIK, 1965. I. remonik, Rimska vila u Viiima GZMS n. s. A, XX,
Sarajevo, 1965, 147260.
REMONIK, 1970. I. remonik, Istraivanja u Muiima i abljaku i prvi
nalaz najstarijih slavenskih naselja kod nas, GZMS n. s.
A, XXV, Sarajevo, 1970, 45117.
REMONIK, 1977. I. remonik, Ranoslavensko naselje u Batkoviu kod
Bijeljine, Godinjak XV CBI, 13, Sarajevo, 1977, 227
308.
UKOVI, 1992.
L. ukovi, Ozalj - zatitna arheoloka iskopavanja
1992. godine, Obavijesti HAD-a, XXIV-3, Zagreb, 1992,
4952.
L. ukovi, Velika seoba naroda, u katalogu izlobe:
UKOVI, 1994.
Ozalj od neolita do Frankopana, Ozalj, 1994.
Constantine Porphyrogenitus, De administrando
DAI, 1949.
imperio, (ur.) Gy. Moravcsik, (engl. prev.) R. J. H. Jenkins,
Budapest, 1949.
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom,
DAI, 2003.
(prijevod i komentari N. pl. Tomai et all.), Dom i svijet,
Zagreb, 2003.
F. Daim, Das awarische Grberfeld von Leobersdorf,
DAIM, 1987.
Niedersterreich (Studien zur Archologie der
Awaren 3 = Verffentlichung der Kommission fr
Frhmittelalterforschung 10, Denkschriften der
sterreichischen Akademie der Wissenschaften, phil.hist. Klasse 194, Wien, 1987.
F. Daim, Byzantinische Grtelgarnituren des 8.
DAIM, 2000.
ILINSK, 1973.
350
Popis literature
Jahrhunderts, (ur.) F. Daim, Die Awaren am Rand der

byzantinischen Welt, Studien zu Diplomatie, Handel und
Technologietransfer im Frhmittelalter, Monographien
zur Frhgeschichte und Mittelalterarchologie 7,
Innsbruck, 2000, 77204.
DAIM, 2000a
F. Daim, 5.22. Die Bayern, die Nachbarn der Awaren
westlich der Enns,Reitervlker aus dem Osten: Hunnen
und Awaren, Begleitbuch und Katalog, Innsbruck, 2000,
308315.
DAIM, 2000b
F. Daim, 5.26. Die vielteilige Grtelgarnituren aus
Hohenberg, Steiermark, Reitervlker aus dem Osten:
Hunnen und Awaren, Begleitbuch und Katalog,
Innsbruck, 2000, 325327.
DAIM, 2003.
F. Daim, Avars and Avar archaeology. An introduction,
Regna and Gentes, The Relationship between Late
Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in
the Transformation of the Roman World, (ur.) H.-W.
Goetz, J. Jarnut i W. Pohl, Leiden Boston, 2003, 463
570.
DAIM, et all, 2006.
F. Daim et all., (ur.) Das frhungarische Reitergrab von
Gnadendorf (Niedersterreich) (Monographien des
Rmisch-Germanischen Zentralmuseums 64, Mainz,
2006, 281294.
DAMJANOVI, 2004. S. Damjanovi, Slovo iskona. Staroslavenska /
starohrvatska itanka, Zagreb, 2004.
A. Deanovi, Srednjovjekovna arhitektonska plastika u
DEANOVI, 1960.
Stjepanovoj kapeli na Kaptolu, Iz starog i novog Zagreba
II, Zagreb, 1960, 6784.
A. Deanovi, Zagrebaka katedrala u okvirima prvih
DEANOVI, 1963.
iskapanja, Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb, 1963,
1332.
A. Deanovi, Zagrebaka katedrala, Zagreb, 1988.
DEANOVI, 1988.
J. Der, Karl der Groe und der Untergang des
DEER, 1965.
Awarenreiches, Karl der Groe I, Persnlichkeit und
Geschichte, Dsseldorf 1965, 719791.
DELONGA, 1996.
V. Delonga, Latinski epigrafiki spomenici u
ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Monumenta medii
aevi Croatiae, Split, 1996.
V. Delonga, Lobor, Crkva Majke Boje Gorske, II. 13,
DELONGA, 2000.
arhitrav oltarne ograde, prva etvrtina 9. st., u Hrvati i
Karolinzi katalog, Split, 2000, kat. br. II. 13, 9192.
. Demo, Bjelobrdski privjesci u Jugoslaviji, Podravski
DEMO, 1983.
Zbornik 83, Koprivnica, 1983, 271301.
351
DEMO, 1984.
. Demo, Srednjovjekovni maevi u Muzeju grada

Koprivnice, VAMZ III. s. XVI-XVII (1983-1984), Zagreb,
1984, 211240.
DEMO, 1996.
. Demo, Vukovar Lijeva Bara, katalog izlobe, Zagreb,
1996.
DEMO, 2007.
. Demo, Opatovina - tragovi povijesti izgubljene u
sadanjosti - Rezultati arheolokih iskopavanja pred
crkvom svetog Franje u Zagrebu 2002. godine, Zagreb,
2007.
DEMO, 2009.
. Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske
kulture: Vukovar Lijeva Bara (X. XI. st.), Katalozi i
monografije Arheolokog muzeja u Zagrebu vol. VI/1,
Zagreb, 2009.
DEMO, 2009a
. Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske
kulture: Vukovar Lijeva Bara (X. XI. st.), Katalozi i
monografije Arheolokog muzeja u Zagrebu, vol. VI/2,
Zagreb, 2009.
. Demo, Ranosrednjovjekovno koplje s krilcima iz
DEMO, 2010.
okolice Dugog Sela u svjetlu novih saznanja o ovoj vrsti
oruja na motki, Archaeologia Adriatica IV, Zadar, 2010,
6184.
DEMO, 2014.
. Demo, Zlato& srebro srednjeg vijekau Arheolokom
muzeju u Zagrebu (s prilogom Maje Buni), Zagreb,
2014.
DHA, 1992.
Gy. Gyrgy (ur.), Diplomata Hungariae Antiquissima I
(10001131), Budapest, 1992.
I. Dienes, Die Ungarn um die Zeit der Landnahme,
DIENES,1972.
Budapest, 1972.
DIMITRIJEVI, 1957. S. Dimitrijevi, etiri groba iz novootkrivene slavenske
nekropole u Otoku kod Vinkovaca, Opvsc.archaeol. 2,
Zagreb, 1957, 2138.
DIMITRIJEVI, 1966. S. Dimitrijevi, Arheoloka iskopavanja na podruju
Vinkovakog muzeja: rezultati 1957-1965, Vinkovci,
1966.
DIMITRIJEVI, 1979. S. Dimitrijevi, Arheoloka topografija i izbor
arheolokih nalaza s vinkovakog tla, Corolla Memoriae
Iosepho Brunmid dicata, Izdanja HAD-a, 4, Vinkovci,
1979, 201268.
L. Dobroni, Viteki redovi: templari i ivanovci u
DOBRONI, 1984.
Hrvatskoj, Zagreb, 1984
H. Dopsch, Zwischen Salzburg, Byzanz und Rom - Zur
DOPSCH, 2002.
Missionierung Pannoniens im 9. Jahrhundert, ZalaiMz
11, Zalaegerszeg, 2002, 268294.
352
Popis literature
DORN, 1978.
A. Dorn, Kliko groblje, Klis, Vukovar srednjovjekovno

groblje, AP 20, Zagreb, 1978, 130133.
DOSTL, 1966.
B. Dostl, Slovansk pohebit ze stedn doby hraditn
na Morav, Prag, 1966.
DOSTL, 1975.
B. Dostl, Beclav-Pohansko IV. Velkomoravsk
velmosk dvorec, Brno, 1975.
DULAR, 1985.
J. Dular, Topografsko podroje XI (Bela krajina).
Arheoloka topografija Slovenije, Ljubljana, 1985.
A. Durman, O geostratekom poloaju Siscije, Opvsc.
DURMAN, 1992.
archaeol. 16, Zagreb, 1992, 117131.
D. Dzino, Novi pristupi izuavanju ranog hrvatskog
DZINO, 2009.
identiteta, RadZhp. 41, Zagreb, 2009, 3354.
D. Dzino, Becoming Slav, Becoming Croat: Identity
DZINO, 2010
Transformations in Post-Roman and Early Medieval
Dalmatia, East Central and Eastern Europe in the Middle
Ages, 450-1450. v. 12, Leiden, 2010.
D. Dzino, Priam ti priu: ideoloki narativni diskursi o
DZINO, 2010a
dolasku Hrvata u De administrando imperio, RadZhp.
42, Zagreb, 2010, 153165.
ECKHART, 1975.
L. Eckhart, Die St. - Laurentius-Kirche zu Lauriacum Lorch/Enns in Geschichte und Wissenschaft, Jahrbuch
des O. Musealvereines 120, Linz, 1975, 3755.
S. Eichert, Die frhmittelalterlichen Grabfunde
EICHERT, 2010.
Krntens. Die materielle Kultur Karantaniens vom Ende
der Sptantike bis ins 11. Jahrhundert, Aus Forschung
und Kunst 37, Klagenfurt am Wrthersee, 2010.
Einhard, Vita Karoli Magni
Einhard, Vita Karoli Magni, prir. Otto HolderEgger, [MGH SSRG 25], Hannover, 6 1911.
Einhardovi godinjaci Annales Laurissenses maiores et Einhardi Annales, ed.
G. H.Pertz, [MGH SS 1], Hannover, 1826, 124218
Einhard, ivot Karla Velikog Einhard, ivot Karla Velikog prijevod Zvjezdana
Sikiri, uvodni tekstovi i komentar Lovorka orali et
all., Biblioteka Latina et Graeca 34, Zagreb, 1992.
ERCEGOVI, 1958.
S. Ercegovi, Neobjavljeni grobni nalazi iz Bijelog Brda,
ShP III. s. 6, Zagreb, 1958, 165186.
ERCEGOVI, 1960.
S. Ercegovi, Istraivanje u Gackom polju i
rasprostranjenost starohrvatskih naunica izvan
Dalmatinske Hrvatske, ShP, III. s. 7, Zagreb, 1960, 243
254.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1972. S. Ercegovi-Pavlovi, Ostava naunica iz
rimsko-vizantijskog kastela iz Boljetina na Dunavu,
Starinar n. s. XX, Beograd, 1970, 8395.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1972. S. Ercegovi-Pavlovi, Prilog prouavanju
353
naunica u Srbiji od 9. do 13. stoljea, Starinar n. s. XXI,

Beograd, 1972, 4158.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980. S. Ercegovi-Pavlovi, Les ncropoles romaines
et mdivales de Macvanska Mitrovica, Sirmium XII,
Beograd, 1980.
ERCEGOVI-PAVLOVI, 1980a S. Ercegovi-Pavlovi, Kasnoantika tradicija
u srednjovjekovnim nekropolama, VAMZ, 3. s, Xii-XII,
Zagreb, 1980, 171180.
K. ry, Anthropologische Untersuchungen an drei
RY, 1992.
Populationen aus dem 9. Jahrhundert in Westungarn
(Grberfelder Garabonc I und II, Zalaszabar
Dezssziget), Antaeus 21, Budapest, 1992, 337481.
G. Fehr, A bolgr-trk mveltsg emlkei s magyar
FEHR, 1931.
strtneti vonatkozsaik, Budapest, 1931.
G. Fehr, Beitrge zur Problem des ungarisch-slawischen
FEHR, 1957.
Zusammenlebens, ActaArchHung VIII, Budapest, 1957,
269318.
FEHR RY KRALOVNSZKY, 1962. G. Fehr, I. ry i A. K Kralovnszky,
A Kzp Duna-medence magyar honfoglals s
kora rpd kori srleletei. Leletkataszter, Rgszeti
tanulmnyok 1, Budapest, 1962.
FEHRING, 2004.
G. P. Fehring, Arheologija srednjeg vijeka: uvod, Zagreb,
2004.
FEKEA, 1989.
L. Fekea, Keramike posude u grobovima
ranoslavenskog perioda ranog srednjeg vijeka na
teritoriju Bosne i Hercegovine, GZMS (A), n. s. sv. 44
(1989.), Sarajevo, 1989, 209231.
B. Ferjani, Sirmijum u doba Vizantije, u Sremska
FERJANI, 1969.
Mitrovica, (ur.) R. Prica, Sremska Mitrovica, 1969, 33
58.
N. Fettich, Das awarenzeitliche Grberfeld von
FETTICH, 1965.
Pilismart-Basaharc, Studia Archaeologica 3, Budapest,
1965.
U. Fiedler, Studien zu Grberfeldern des 6.
FIEDLER, 1992.
bis 9. Jahrhunderts an der unteren Donau,
Universittsforschungen
zur
prhistorischen
Archologie, Bonn, 1992.
K. Filipec, II. 14, ulomak oltarne ograde, prva etvrtina
FILIPEC, 2000.
9. st., u Hrvati i Karolinzi katalog, Split, 2000, kat. br. II.
14, 92.
K. Filipec, Nekoliko novih ranosrednjovjekovnih nalaza
FILIPEC, 2001.
iz Siska i kratak osvrt na druge istovremene nalaze,
GGMS 2, Sisak, 2001, 89107.
354
Popis literature
FILIPEC, 2002.
FILIPEC, 2002a
FILIPEC, 2002b
FILIPEC, 2003.
FILIPEC, 2003a
FILIPEC, 2007a
FILIPEC, 2008.
FILIPEC, 2008a
FILIPEC, 2008b
FILIPEC, 2009.
FILIPEC, 2009b
FILIPEC, 2010.
FILIPEC, 2010a
FILIPEC, 2010b
FILIPEC, 2012.
FILIPEC, 2012a
K. Filipec, Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema

arheolokih izvorima, doktorska disertacija, Filozofski
fakultet, Zagreb, 2002.
K. Filipec, Zatitno arheoloko iskopavanje oko svetita
Majke Boje Gorske u Loboru 2002, Obavijesti Hrvatskog
arheolokog drutva, 3, god. XXXIV/2002, Zagreb, 2002,
119129.
K. Filipec, Lobor Majka Boja Gorska, katalog izlobe,
Gornja Stubica, 2002.
K. Filipec, Istraivanja Arheolokog zavoda u Loboru
Majka Boja Gorska, Hrvatsko zagorje 9, Donja Stubica,
2003, 251256.
K. Filipec, Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku
veprove glave iz Siska, GGMS 3 4, Sisak, 2003, 117
143.
K. Filipec, 10 Jahre archologischer Grabung in Lobor
(1998. 2007.), Hortus 13, Zagreb, 2007, 411422.
K. Filipec, Arheoloko povijesni vodi po svetitu
Majke Boje Gorske u Loboru, Zagreb, 2008.
K. Filipec, Rani Slaveni u Beliu, Zbornik 3, Belie,
2008, 2730.
K. Filipec, Kratak nacrt kristijanizacije hrvatskog dijela
Panonije u ranom srednjem vijeku, CKD 6, Zagreb, 2008,
5256.
K. Filipec, Problem kronologije grobalja 9. i 10. stoljea
u sjevernoj Hrvatskoj, ShP, III. s. 36, Split, 2009, 113
124
K. Filipec, Slavenski paljevinski grob iz Lobora, Adriatica
3, Zadar, 2009, 347357.
K. Filipec, Drvena crkva u Loboru najstarija franaka
misionarska crkva u sjevernoj Hrvatskoj, ShP, III. s. 37,
Split, 2010, 5159.
K. Filipec, Ranosrednjovjekovna bojna sjekira iz
Marinbroda (Banovina), VAMZ, III. s. 43, Zagreb, 2010,
135142.
K. Filipec, Srednjovjekovna keramika s lokaliteta Borinci
- Crkvite - Crni Gaj 1961, Opvsc.archaeol. 34, Zagreb,
2010, 255284.
K. Filipec, Srednjovjekovno groblje i naselje
akovo - upna crkva, Istraivanja Katedre za opu
srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju, Monografije
sv. 1, Zagreb, 2012.
K. Filipec, Guduscani 9. stoljea izmeu kneza Borne
355
i kneza Ljudevita, Zbornik radova Gacka u srednjem

vijeku, (ur.) H. Graanin i . Holjevac, Zagreb Otoac,
2012, 6982.
FILIPEC, 2013.
K. Filipec, Aquilean missionary center in the Frankish
lower Pannonia the turn of 8th in 9th century, Hortus
19, Zagreb, 2013, 301310.
FILIPEC, 2013a
K. Filipec, Starokranski centar i ranosrednjovjekovni
akvilejski misijski punkt na granici Panonije i Norika,
Zbornik radova 1700 godina Milanskog edikta, (ur.) D.
Nikoli et. all., Ni, 2013, 799807.
I. Fiskovi, Reljeg kralja Petra Kreimira IV., Katalozi i
FISKOVI, 2002.
monografije 14, Split 2002.
I. Fodor, The Hungarian conquest, The Ancient
FODOR, 1996.
Hungarians Budapest, Exibition Catalogue, Hungarian
National Museum, Budapest, 1996.
FODOR, ET ALL., 1996. I. Fodor et all., (ur.) The Ancient Hungarians Budapest:
Exibition Catalogue, Hungarian National Museum,
Budapest, 1996.
FRIESINGER, 1975-1977.
H. Friesinger, Studien zur Archologie der
Slawen in Niedersterreich II, Mitteilungen der
prhistorischen Kommission der sterreichischen
Akademie der Wissenschaften, XVII.XVIII, Wien, 1975
1977.
FRITZE, 1982.
W. H. Fritze, Die Datierung des Geographus Bavarus,
Frhzeit zwischen Ostsee und Donau: Ausgewhlte
Beitrge zum geschichtlichen Werden im stlichen
Mitteleuropa vom 6. bis zum 13. Jahrhundert(Berliner
historische Studien Band 6 / Germania Slavica III) (ur.)
L. Kuchenbuch i W. Schich, Berlin, 1982, 110126.
B. Fui, Glagoljski natpisi, DjelaJAZU, 57, Zagreb, 1982.
FUI, 1982.
G. Fusek, Slawen oder Slawen? Eine polemische
FUSEK, 2004.
Auseinandersetzung ber eine wertvolle Monographie,
SlA 52 / 1, Nitra, 2004, 161186.
L. Galuka, J. Machek, K. Pieta i H. Sedlkov,
GALUKA ET ALL. 2012.
The Glass of Great Moravia: Vessel and Window Glass,
and Small Objects, Journal of Glass Studies 54, Corning,
2012, 6192.
. Garam, Pferdegrber die awarenzeitliche Grberfeld
GARAM, 1987.
in Tiszafred, Alba Regia XXIII, Szkesfehrvr, 1987,
65125.
. Garam, Das awarenzeitliche Grberfeld von
GARAM, 1995.
Tiszafred, Cemeteries of the Avar Period /567-829/ in
Hungary Vol.3, Budapest, 1995.
356
Popis literature
GARAM, 2001.
. Garam, Funde byzantinischer Herkunft in der

Awarenzeit vom Ende des 6. bis zum Ende des 7.
Jahrhunderts, Monumenta Avarorum archaeologica 5,
Budapest, 2001.
GARAM ET ALL, 2002. . Garam (ur.), Gold der Awaren, Der Goldschatz von
Nagyszentmikls, Eine Ausstellung des Magyar Nemzeti
Mzeum, Budapest 24. Mrz bis 30 juni 2002, Budapest,
2002.
V. Gervers-Molnr, A kzpkori Magyarorszg
GERVERS-MOLNR, 1972.
rotundi, Budapest, 1972.
J. Giesler, Untersuchungen zur Chronologie der Bijelo
GIESLER, 1981.
Brdo-Kultur. Ein Beitrag zur Archologie des 10. und
11. Jahrhunderts im Karpatenbecken, Prhistorische
Zeitschrift 56, 1, Berlin, 1981, 4167.
GIESLER, 2008.
J. Giesler, An der Sdostgranze des Reiches
Ostalpenraum im 10. Jahrhundert, Europa im 10.
jahrhundert
Archologie
einer
Aufbruchszeit,
Internationale Tagung in Vorbereitung der Ausstellung
Otto der Groe, Magdeburg und Europa, (ur.) J. Hennig,
Mainz am Rhein, 2008, 397409.
GOLDSTEIN, 1984. I. Goldstein, Ponovno o Srbima u Hrvatskoj u 9. stoljeu,
HZ XXXVII, Zagreb, 1984, 235246.
GOLDSTEIN, 1992. I. Goldstein, Bizant na Jadranu. Bizant na Jadranu od
Justinijana I. do Bazilija I, Biblioteka Latina et Graeca,
Radovi knj. 13, Zagreb, 1992.
GOLDSTEIN, 1994. I. Goldstein, Povezanost hrvatskih zemalja u ranom
srednjem vijeku i lokacija bitke na Gvozdu 1097. godine,
RadZhp. 27, Zagreb, 1994, 1728.
GOLDSTEIN, 1995. I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995.
GORENC ET ALL. 1985. M. Gorenc V. Damevski Z. Dai, Antiko ladanje i
rimske vile u Benkovcu i Cagama, Zaviajni muzej Nova
Gradika, Nova Gradika (1985.).
H. Graanin, Zapadnorimsko poslanstvo na
GRAANIN, 1999-2000.
Atilin dvor godine 449, RadZhp. 3233, Zagreb, 1999
2000, 3149.
GRAANIN, 2008.
H. Graanin, Slaveni u ranosrednjovjekovnoj junoj
Panoniji, SSlav 8, Slavonski Brod, 2008, 1354.
H. Graanin, Od Hrvata pak koji su stigli u Dalmaciju
GRAANIN, 2008a
odvojio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom
Razmatranja uz DAI c. 30, 75-78, Povijest u nastavi, 6, 1
(11). Zagreb, 2008, 6776.
H. Graanin, Rimske prometnice i komunikacije u
GRAANIN, 2010.
kasnoantikoj junoj Panoniji, SSlav 8, Slavonski Brod,
357
2010, 969.
H. Graanin, Juna Panonija u kasnoj antici i ranom
srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. st.), Zagreb,
2011.
GRAANIN, 2012.
H. Graanin, Guduskani/Guduani Gaani:
promiljanja o etnonimu Gaani i horonimu Gacka u
svjetlu ranosrednjovjekovnih narativa i suvremenih
historiografskih tumaenja, Zbornik radova Gacka u
srednjem vijeku, (ur.) H. Graanin i . Holjevac, ZagrebOtoac, 2012, 4968.
H. Graanin, Hrvati i Bugari kroz stoljee, Povijest,
GRAANIN, 2013.
kultura, umjetnost i jezik, Zbornik radova sa znanstvenog
skupa odranog u Zagrebu i akovu, 23.-24. rujna 2010,
(ur.) D. Karbi i T. Lueti, Bugari, Franci i juna Panonija
u 9. stoljeu, Reinterpretacija povijesnih izvora, Zagreb,
2013, 321.
GRAFENAUER, 1952. B. Grafenauer, Prilog kritici izvjetaja Konstantina
Porfirogeneta o doseljenju Hrvata. HZ V, 1-2, Zagreb,
1952, 156.
GRAFENAUER, 1952-1953. B. Grafenauer, Vpraanje konca Kocljeve vlade
v Spodnji Panoniji. Zg 67, Kosov Zbornik, Ljubljana,
19521953, 171190.
GRAFENAUER, 1964. B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda I: Od
naselitve do uveljavljenja frankovskega feudalnega reda
(z uvodnim pregledom zgodovine slovenskega ozemlja
do naselitve alpskih Slovanov), Ljubljana, 1964.
GRAFENAUER, 1970. B. Grafenauer, Ptuj v srednjem veku, Zg XXIV, 3-4,
Ljubljana, 1970, 157175.
GRAFENAUER, 1985. B. Grafenauer, Spreobrnjenje Bavarcev in Karantancev.
Conversio Bagoariorum et Carantanorum, v Sveta
brata Ciril in Metod v zgodovinskih virih. Ob 1100
letnici Metodove smrti, Acta Ecclesiastica Sloveniae 7,
Ljubljana, 1985, 943.
GRAFENAUER, 2000. B. Grafenauer, Karantanija: Izbrane razprave in lanki,
Ljubljana, 2000.
Gregorius I Papa
Registrum epistolarum Libri I-VII, P. Ewald - L. M.
Hartmann, (ur.) [MGH EP], Berlin, 1891. 1899.
B. D. Grekov, Kijevska Rusija M. Brandt, Ruske
GREKOV BRANDT, 1962.
zemlje od XII stoljea do Ivana Groznog, Zagreb, 1962.
Dr. F. Grivec, itja Konstantina in Metodija - Viri - itje
GRIVEC, 1951.
Konstantina - itje Metodija - Pohvala CM - Italska
legenda - Frizinki spomeniki, v Ljubljani, 1951.
F. Grivec, Prepir o Metodovih jeah, Kosov zbornik, Zg
GRIVEC, 1953.
GRAANIN, 2011.
358
Popis literature
VI-VII (1952-1953), Ljubljana, 1953, 159170.

F. Grivec, Sveti iril i Metod slavenski blagovjesnici,
Zagreb, 1985.
GUNJAA, 1975.
S. Gunjaa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj
historiografiji, III, Zagreb, 1975.
GYRFFY, 1970.
Gy. Gyrffy, Szlavnia kialakulsnak oklevlkritikai
vizsglata (Urkundenkritische Prfung der Entstehung
Slawoniens), Levltri Kzlemnyek 41, Budapest,
1970, 223240.
GYRFFY, 1987.
Gy. Gyrffy, Magyarorszg trtnete a honfoglalstl a
tatrjrsig, Magyarorszg trtnete 1/1, Elzmnyek
s magyar trtnet1242-ig, Budapest, 1987, 575888.
Gy. Gyrffy, Knig Stephan der Heilige, Budapest, 1988.
GYRFFY, 1988.
Gy. Gyrffy, Zur frage der Grndung des Bistums von
GYRFFY, 1995.
Zagreb, Zagrebaka biskupija i Zagreb 10941994.,
Zagreb, 1995, 103106.
Gy. Gyrffy, Istvn kirly s mve, 3. izd, Budapest, 2000.
GYRFFY, 2000.
Hrvatski arheoloki godinjak, Zagreb, 1/2006.
HAG, passim.
6/2009.
HAMPEL, 1905.
J. Hampel, Alterthmer des frhen Mittelalters in
Ungarn, I III, Braunschweig, 1905.
M. Hanuliak, Aussagefhigkeiten archologischer
HANULIAK, 1990.
Quellen aus Flachgrberfeldern des 9.-12. Jahrhunderts,
SlA XXXVIII-1, Bratislava, 1990, 147192.
HARHOIU, 2003.
R. Harhoiu, Quellenlage und Forschungsstand der
Frhgeschichte Siebenbrgens im 6.-7. Jahrhundert,
Dacia, n.n, T. XLIIIXLV, 1999. 2001, Bucharest, 2003,
97158.
Lj. Hauptmann, Krain, in: Erluterungen
HAUPTMANN, 1914-1929.
zum historischen Atlas der sterreichischen
Alpenlnder, Wien, 1914. 1929, 311483.
HAUPTMANN, 1915. Lj. Hauptmann, Politische Umwlzungen unter den
Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis
zur Mitte des neunten, Mitteilungen des Instituts fr
sterreichische Geschichtsforschung, XXXVI, 1915,
229287.
HAUPTMANN, 1920. Lj. Hauptmann, Ljudmil, Postanek in razvoj frankovskih
mark ob sredini Donavi, asopis za slovenski jezik,
knjievnost in zgodovino II, Ljubljana, 1920, 210250.
HAUPTMANN, 1923. Lj. Hauptmann, Mejna grofija Spodnjepanonska.
Razprave Znanstvenega drutva za humanistine vede,
Ljubljana,1923, 311357.
HAUPTMANN, 1932. Lj. Hauptmann, Uloga Velikomoravske drave u
GRIVEC, 1985.
359
slavensko-njemakoj borbi za Podunavlje, RadJAZU

243, Zagreb, 1932, 197248.
HERODOT, 2007.
Povijest /Herodot, preveo i priredioDubravko kiljan,
Grki i rimski klasici 4, Zagreb, 2007.
HEROLD, 2012.
H. Herold, Fortified Settlements of the 9th and 10th
Centuries AD in Central Europe: Structure, Function
and Symbolism, Medieval Archaeology 56, 2012, 6084.
HOFFILLER, 1909.
V. Hoffiller, Staro groblje u Velikoj Gorici, VHAD n. s. 10 /
1, Zagreb, 1909, 120134.
HFLER, 1986.
J. Hfler, O prvih cerkvah in praupnijah na Slovenskem,
Razprave Filozofske fakultete, Ljubljana, 1986.
K. Horedt, Siebenbrgen im Frhmittelalter, Bonn,
HOREDT, 1986.
1986.
HORVAT, 1954.
A. Horvat, O Sisku u starohrvatsko doba na temelju
pisanih izvora i arheolokih nalaza, ShP, III. s. 3, Zagreb,
1954, 93104.
Z. Horvat, Strukture gorike arhitekture, Drutvo
HORVAT, 1989.
povjesniara umjetnosti SR Hrvatske 47, Zagreb, 1989.
HRAK PAVLOVI, 2007. T. Hrak i I. Pavlovi, Lokalitet Kaznica-Rutak, HAG
3/2006, Zagreb, 2007, 1618.
HRVATSKI POVIJESNI ATLAS, 2003. Hrvatski povijesni atlas, (ur.) K. Regan
(priredili: K. Regan i T. Kaniki), Leksikografski zavod
Miroslav Krlea, Zagreb, 2003.
HS, 2006.
Thomae
Archidiaconi
Spalatensis,
Historia
Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum, History
of the bishops of Salona and Split by Archdeacon
Thomas of Split, latinski tekst O. Peri, uredili, preveli
i popratili biljekama D. Karbi, M. Matijevi Sokol, J. R.
Sweeney, Central European Medieval Texts, Budapest
New York, 2006.
Iskra-Janoi,
Arheoloka
iskopavanja
na
ISKRA-JANOI, 1997. I.
srednjovjekovnom lokalitetu Meraja u Vinkovcima,
Opvsc.archaeol. 21, Zagreb, 1997, 243249.
ISTVNOVITS, 2003. E. Istvnovits, A Rtkz honfoglals s rpd-kori
emlkanyaga, Nyregyhza, 2003.
IVANDIJA, 1981.
A. Ivandija, Prilozi za graevnu povijest zagrebake
katedrale, Crochris 7, Zagreb, 1981, 113.
F. Ivaniek, Istraivanje nekropole ranog srednjeg vijeka
IVANIEK, 1949.
u Bijelom Brdu, Ljetopis JAZU za god. 1946. 1948, knj.
55, Zagreb, 1949, 111144.
N. Jaki, Materijalni odrazi Kolomanove vojne u
JAKI, 1998.
Sjevernoj Dalmaciji. Povijesni prilozi 17, Zagreb, 1998,
269286.
360
Popis literature
JAKI, 2008.
N. Jaki, Il ruolo delle antiche chiese rurali nella

formazione del ducato croato medievale, Hortus 14,
Zagreb, 2008, 103112.
JARAK, 2002.
M. Jarak, Zapaanja o grobljima 8. i 9. stoljea u Dalmaciji,
Opusc.archaeol. 26, Zagreb, 247255.
JARAK, 2003.
M. Jarak, Toma Arhiakon i vrijeme osnutka splitske
metropolije, Opusc.archaeol. 27, Zagreb, 2003, 543
548.
M. Jarak, Smjernice u razvoju srednjovjekovne
JARAK, 2006.
arheologije u Hrvatskoj, Opusc.archaeol. 30, Zagreb,
2006, 183224.
JARNUT, 1982.
J. Jarnut, Geschichte der Langobarden, Stuttgart Berlin
Kln Mainz, 1982.
JELOVINA, 1976.
D. Jelovina, Starohrvatske nekropole, Split, 1976.
N. Jeremi, The relationship between the urban physical
JEREMI, 2006.
structures of medieval Mitrovica and Roman Sirmium,
Hortus 12, Zagreb, 2006, 137161.
JOVANOVI CUNJAK, 1994. A. Jovanovi M. Cunjak, Arheoloka istraivanja
u Dubravici (antikom Margumu) tokom 1989. i 1990.
godine, Saoptenja XXVI/ 1994 | Communications XXVI
/ 1994, Beograd, 1994, 107122.
JUREVI, 2011.
A. Jurevi, Nalazi ranokarolinkog oruja i konjanike
opreme u doba formiranja Hrvatske Kneevine, ShP III.
s. 38, Split, 2011, 111147.
KARA, 1996.
Z. Kara, Urbani razvitak srednjovjekovnog Vukovara,
SHP, III s. 21 (1995), Split, 1996, 245274.
Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prolosti: HistorijskoKARAMAN, 1930.
umjetnike crtice o starohrvatskim spomenicima,
Zagreb, 1930.
Lj. Karaman, Iskopine drutva Bihaa u Mravincima i
KARAMAN, 1940.
starohrvatska groblja, RadJAZU, knj. 268, Zagreb, 1940.
Lj. Karaman, O umjetnosti u srednjeg vijeka u Hrvatskoj
KARAMAN, 1948.
i Slavoniji, HZb I, Zagreb 1948, 103128.
Lj. Karaman, Osvrti na neka pitanja iz arheologije i
KARAMAN, 1952.
povijesti umjetnosti, ShP, III. s. 2, Zagreb, 1952, 81104.
KARAMAN, 1952a Lj.
Karaman,
O
potrebi
povezivanja
rada
arheologa, historiara umjetnosti i historiara, HZ V,
1-2, Zagreb, 1952, 5762.
Lj. Karaman, Dva hronoloka pitanja starohrvatske
KARAMAN, 1956.
arheologije, ShP, III. s. 5, Zagreb, 1956, 129134.
Lj. Karaman, Biljeke o staroj katedrali, Bulletin 1-2,
KARAMAN, 1963.
Zagreb, 1963, 146.
. Karo, Oprema jahaa i konja s Gradia nad Baljem
KARO, 2012.
361
(Slovenija), Dani Stjepana Gunjae 2, Zbornik radova sa

Znanstvenog skupa Dani Stjepana Gunjae 2, Hrvatska
srednjovjekovna
povijesno-arheoloka
batina,
Meunarodne teme Split, 18. 21. listopada 2011.297
315.
KARPF, 2001.
K. Karpf Frhmittelalterliche Flechtwerksteine in
Karantanien, Monographien zur Frhgeschichte und
Mittelalterarchologie 8, Innsbruck, 2001.
R. Katii, Filoloka razmatranja uz izvore o zaecima
KATII, 1986.
hrvatske drave ShP, III. s. 16, Split, 1986, 7792.
R. Katii, Pretorijanci vojvode Borne, ShP, III. s. 20,
KATII, 1990.
Split, 1990, 6583.
R. Katii, Uz poetke hrvatskih poetaka. Filoloke
KATII, 1993.
studije o naem najranijem srednjovjekovlju. Biblioteka
znanstvenih djela 70, Split, 1993.
R. Katii, Dalmatia u zemljopisu Alfreda Velikoga, ShP
KATII, 2003.
III. s. 30, Split, 2003.
R. Katii, Litterarum studia. Knjievnost i naobrazba
KATII, 2007.
ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, II. izd., Zagreb, 1998.
KATII, 2008.
R. Katii, Boanski boj - Tragovima svetih pjesama nae
pretkranske starine, Zagreb, 2008.
R. Katii, Zeleni lug, Tragovima svetih pjesama nae
KATII, 2010.
pretkranske starine, Zagreb Moenika Draga,
2010.
KATII, 2011.
R. Katii, Gazdarica na vratima Tragovima svetih
pjesama nae pretkranske starine, Zagreb
Moenika Draga, 2011.
KERCSELICH, 1770. Balthasaris Adami Kercselich de Corbavia, De Regis
Dalmatiae Croatiae Sclavoniae notitiae praeliminares.
periodis IV. distinctae, Balthasar Adam Kercselich de
Corbavia, Zagrabiae: Typis Antonii Jandera 1770.
B. Kerman, Staroslavenske najdbe iz Prekmurja, Ljudje
KERMAN, 1996.
ob Muri, Zbornik referatov mednarodne znanstvene
konference v Lendavi 10. 12. maj 1995, (ur.) J. Balaic
i L. Vndor, Murska Sobota Zalaegerszeg, 1996, 111
125.
A. Kiss, ber die mit Keramik verbundenen
KISS, 1969.
Bestattungsarten im Karpatenbeken des 1011.
Jahrhundert, A Mra Ferenc Mzeum vknyve 1969/2,
Szeged, 1969, 175182.
A. Kiss, Zur Frage der Bjelo Brdo Kultur: Bemerkungen
KISS, 1973.
zu den ethnischen Verhltnissen des heutigen Slawonien
und Syrmien im 1011. Jahrhundert, ActaArchHung 25,
362
Popis literature
Budapest, 1973, 327340.

A. Kiss, Avar Cemeteries in County Baranya, [Cemeteries
of the Avar Period (567-829) in Hungary 2, Budapest,
1977.
KISS, 1983.
A. Kiss, Baranya megye X-XI. szzadi srleletei,
Magyarorszg honfoglals s kora rpd-kori
temetinek leletanyaga, 1. ktet, Budapest, 1983.
KISS, 1986.
A. Kiss, Die Goldfunde des Karpatenbeckens vom 5.10.
Jahrhundert. (Angaben zu den Vergleichsmglichkeiten
der schriftlichen und archologischen Quellen).
ActaAHung 38, Budapest, 1986, 105145.
KISS, 1992.
A.Kiss, Germanen im awarenzeitlichen Karpatenbecken,
(ur.) F. Daim, Awarenforschungen I, Wien, 1992, 35134.
KISS, 1996.
A.Kiss, Das awarenzeitlich - gepidische Grberfeld von
Klked Feketekapu A. Monographien zur Frhgeschichte
und Mittelalterarchologie, Band 2, Innsbruck, 1996.
A. Kiss, Glasfunde aus Grbern des frhmittelalterlichen
KISS, 1999.
Karpatenbeckens (400-1000), Antaeus 24, Budapest,
1999, 217241.
KISS, 2000.
G. Kiss, Vas megye 10-12. szzadi sr- s kincsleletei,
Magyarorszg honfoglals s kora rpd-kori
temetinek leletanyaga, 2, Budapest, 2000.
KISS TTH 1993. G. Kiss E. Tth, Gborral, A szombathelyi Szent
Mrton-templom rgszeti kutatsa 1984-1992,
CommArchHung, Budapest, 1993, 175199.
KISS TTH ZGORHIDI CZIGNY, 1998.
G. Kiss, E. Tth i B. Zgorhidi
Czigny, Savaria Szombathely trtnete a vros
alaptstl 1526-ig, Szombathely, 1998.
V. Klai, Atlas za Hrvatsku povjestnicu, u Zagrebu, 1888.
KLAI, 1888.
V. Klai, Crtice o Vukovskoj upaniji i akovu u srednjem
KLAI, 1900.
vijeku, Viestnik kraljevskog hrvatsko-slavonskodalmatinskog zemaljskog arhiva 2, Zagreb, 1900.
(pretisak - Slavonske povijesne teme, Vinkovci, 1994.).
N. Klai, Svetislav M. Prvanovi, Ko je bio hrvatski
KLAI, 1957.
vojvoda Borna, HZ 10, Zagreb, 1957, 258259.
KLAI, 1965.
N. Klai, Historijska podloga hrvatskom glagoljatvu,
Slovo 15-16, Zagreb, 1965, 225281.
N. Klai, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije,
KLAI, 1971.
VAHDLXV-LXVII (1963-1965), Split, 1971, 209250.
N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku,
KLAI, 1975.
Zagreb, 1975.
N. Klai, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku,
KLAI, 1976.
Zagreb, 1976.
KISS, 1977.
363
KLAI, 1978.
N. Klai, Pogled na razvitak srednjovjekovne Slavonije

(od Ljudevita Posavskog do bune 1573. god.), Izdanja
HAD-a, 2, Zagreb, 1978, 223229.
KLAI, 1983.
N. Klai, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku, Vukovar,
1983.
KLAI, 1984.
N. Klai, O problemima stare domovine, dolaska i
pokrtenja dalmatinskih Hrvata, Zg, 38/1984, 4,
Ljubljana, 1984, 253270.
N. Klai, Baltazar A. Kreli (1715-1778) autor tzv.
KLAI, 1985.
Odlomka ljetopisa iz 11. st., Croatica christiana periodica
16, Zagreb, 1985, 146.
KLAI, 1986.
N. Klai, O Pokuplju kao vjekovnoj krajini izmeu
Jadrana i Panonije, Izdanja HAD-a, 10, Zagreb, 1986,
189197.
KALI, 1987.
N. Klai, Koprivnica u srednjem vijeku, Biblioteka
Podravskog zbornika 19, Koprivnica, 1987.
N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb,
KLAI, 1990.
1990.
KLEEMANN, 2002. J. Kleemann, Sachsen und Friesen im 8. und 9.
Jahrhundert, Eine archologisch-historische Analyse der
Grabfunde, Verffentlichungen der Urgeschichtlichen
Sammlungen des Landesmuseums zu Hannover 50,
Oldenburg, 2002.
KLEEMANN, 2010. J. Kleemann, Karolingisches Fundgut im Sdosten und
das Verhltnis lokaler Eliten zum Karolingerreich,
Anteus 31-32, Budapest, 2010, 8190.
J. Klemenc, Ptujski grad v kasni antiki. Sazu Dela 4,
KLEMENC, 1950.
Ljubljana, 1950.
T. Knific i A. Pleterski, Staroslovansko
KNIFIC PLETERSKI, 1981.
grobie Dlesc pri Bodeah, AV XXXII, Ljubljana, 1981,
482523.
T. Knific, Zgodnjesrednjeveki pozlaeni predmeti z
KNIFIC, 2007.
Gradia nad Baljem (Slovenija) / Early Mediaeval
Gilded Artefacts from Gradie nad Baljem (Slovenia),
PrilInstArheolZagrebu 24, Zagreb, 2007, 317326.
T. Knific, Early mediaeval hoards of iron items in
KNIFIC, 2010.
Slovenia Archaeologia Adriatica IV, Zadar, 2010, 8599.
KNIFIC SAGADIN ET ALL., 1991. T. Knific M. Sagadin et all., Pismo brez pisave,
Arheologija o prvih stoletjih krscanstva na Slovenskem,
Ljubljana, 1991.
J. Kolari F. anjek, Postanak, razvoj i znaenje
KOLARI ANJEK, 1995.
Zagrebake biskupije i nadbiskupije, Zagrebaki biskupi
i nadbiskupije (ur.) A. Lukinovi, Zagreb, 1995, IXXXI.
364
Popis literature
KLT ET ALL, 2014. L. Klt, J. Szentpteri, I. Bernert, I. ZsoltPap, Families,

finds and generations: an interdisciplinary experiment
at VrsPapkert B, Mensch, Siedlung und Landschaft
im Wechsel der Jahrtausende am Balaton People,
Settlement and Landscape on Lake Balaton over the
millennia, Castellum Pannonicum Pelsonense 4. (ur.)
O. Heinrich-Tamska i P. Straub, Budapest Leipzig
Keszthely Rahden Westf, 2014, 361390.
P. Komatina, The Slavs of the Mid-Danube Basin and the
KOMATINA, 2010.
Bulgarian Expansion in the first half of the 9th century,
Zbornik radova Vizantolokog institute XLVII, Beograd,
2010, 5582
T. Koppny, A Balaton-Felvidk romnkori templomai,
KOPPNY, 1963.
VMMK 1, Vezprm, 1963, 81114.
T. Krmendi, Zagoriensis episcopus, (Megjegyzs a
KRMENDI, 2010.
zgrbi pspksg korai trtnethez), Fons, skepsis,
lex nnepi tanulmnyok a 70 esztends Makk Ferenc
tiszteletr, Szeged, 2010, 247256.
KRMENDI, 2012.
T. Krmendi, A zgrbi pspksg alaptsi ve KztesEurpa vonzsban, nnepi tanulmnyok Font Mrta
tiszteletre, Pcs, 2012, 329341.
J. Koroec, Staroslovenska grobia v severni Sloveniji,
KOROEC, 1947.
Celje, 1947.
KOROEC, 1950.
J. Koroec, Staroslovansko grobie na Ptujskem gradu,
Dela SAZU, Ljubljana, 1950.
P. Koroec, Grob slovanskega bojevnika na Turniu pri
KOROEC, 1951.
Ptuju, AV 2, Ljubljana, 1951, 1830.
P. Koroec, Slovanske ostaline na dvoriu SAZU v
KOROEC, 1951a
Ljubljani, AV 2, Ljubljana, 1951, 156183.
P. Koroec, Staroslovanski grob pri cerkvi Sv. Petra v
KOROEC, 1953.
Ljubljani, AV 4, Ljubljana, 1953, 324327.
J. Koroec, Staroslovanski grobovi na Selah pri Dobovi,
KOROEC, 1954.
AV V/1, Ljubljana, 1954, 167170.
P. Koroec, Raziskave na Svetih gorah na Bizeljskom, AV
KOROEC, 1969.
20, Ljubljana, 1969, 239256.
KOROEC, 1970.
P. Koroec, Elementi obdobja preseljevanja ljudstev na
nekropoli na Ptujskem gradu, Zg XIV, 1-2, Ljubljana,
1970, 7781.
P. Koroec, Arheoloke raziskave na Svetih gorah nad
KOROEC, 1976.
Sotlo, AV 25/1974, Ljubljana, 1976, 483517.
J. Koroec ml., Dodatno poroilo o raziskavah
KOROEC, 1976a
zgodnjesrednjeveke gradbene dejavnosti na Svetih
gorah nad Sotlo, AV 25/1974, Ljubljana, 1976, 518528.
365
KOROEC, 1979.
P. Koroec, Zgodnjesrednjeveka arheoloka slika

Karantanskih Slovanov, Opera SAZU 22/1, Intitut za
arheologijo 11/1, Ljubljana, 1979.
KOROEC, 1985.
P. Koroec, Ungarische Elemente aus der Nekropole auf
der Burg zu Ptuj, AV 36, Ljubljana, 1985, 337350.
KOROEC, 1999.
P. Koroec, Nekropola na Ptujskem gradu, turnirski
prostor, Ptuj, 1999.
KOROEC -VRAKO, 1942.
P. Vrako, Ranosrednjovjekovni nalaz u
Junuzovcima, GHZMS, LIV, Sarajevo, 1942, 271280.
KOROEC KOROEC, 1953. J. Koroec P. Koroec, Predzgodovinsko in
staroslovansko grobie pri Turniu v bliini Ptuja,
Razprave 1, razreda SAZU III, Ljubljana, 1953, 181270.
KOROEC KOROEC, 1978. P. Koroec J. Koroec ml., Arheoloke raziskave
na Svetih Gorah ob Sotli v letu 1974, AV 29, Ljubljana,
1978, 432463.
F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku
KOS, 1902.
I (l. 501800.), Ljubljana, 1902.
F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku
KOS, 1906.
II (l. 8011000), Ljubljana, 1906.
KOS, 1934.
M. Kos, postanku ogrske meje med Dravo in Rabo, ZN,
Maribor, 1933, 144153.
M. Kos, Conversio Bagoariorum et Carantanorum,
KOS, 1936
Razprave znanstvenega drutva v Ljubljani 11,
Historini odsek 3, Ljubljana, 1936.
KOS, 1951.
M. Kos, R. Nahtigal, O imenu Pribinove in Kocljeve
prestolnice: Blatenski kostel, Slavistina revija, I, 1948,
1718. Aladr Radnti, Une glise du haut moyen ge
Zalavr, Etudes slaves et roumaines, I, 1948, 2130.
Dsir Dercsnyi, Lglise de Pribina Zalavr, prav tam,
I, 1948, 85100, Zg V, 1-4, Ljubljana, 1951.
M. Kos, Zgodovina Slovencev od naselitve do petnajstega
KOS, 1955.
stoletja, Ljubljana, 1955.
M. Kos, Meja proti Ogrski in Hrvatski v tajerskem
KOS, 1969.
Podravju, Poetovio Ptuj 691969, Zbornik ob
tisodevetstoletnici, Maribor, 1969, 8392.
KOSI, 2002.
M. Kosi, quae terram nostram et Regnum Hungariae
dividit... (Razvoj meje cesarstva na Dolenjskem v
srednjem veku), Zg 56/12, Ljubljana, 2002, 4393.
M. Kosi, Predurbane ali zgodnjeurbane naselbine?
KOSI, 2005.
(Civitas Petouia, Carnium/Creina in druga centralna
naselja neagrarnega znaaja v zgodnjem srednjem) I
del., Zg59/3-4, Ljubljana, 2005, 269331.
KOAK, 1981.
V. Koak, Pripadnost istone obale Jadrana do splitskih
366
Popis literature
sabora 925. 928, HZ XXXIII-XXXIV (1), Zagreb, 1980.1981, 291355.

KOVCS, 1994.
L. Kovcs, Das frharpadenzeitliche Grberfeld von
Szabolcs, Varia Archaeologica Hungarica VI, Budapest,
1994.
KOVCS, 1980.
L. Kovcs, Bemerkungen zur Bewertung der frnkischen
Flgellanzen im Karpatenbecken, MittArchInst 8/9
(1978/1979), Budapest, 1980, 97119, 351360.
L. Kovcs, Mnzen aus der ungarischen Landnahmezeit.
KOVCS, 1989.
Archologische Untersuchungen der arabischen,
byzantinischen, westeuropischen und rmischen
Mnzen aus dem Karpatenbecken des 10. Jahrhunderts.
FontArchHung, Budapest, 1989.
KOVAEVI, 1966.
J. Kovaevi, Avari na Jadranu, Materijali III (Simpozij
praistorijske i srednjevekovne sekcije Arheolokog
drutva Jugoslavije, Novi Sad, 1965.), Beograd, 1966,
5381.
J. Kovaevi, Avarski Kaganat, Beograd, 1977.
KOVAEVI, 1977.
KOZK 1978.
K. Kozk, Tglbl ptett krtemplomaink s centrlis
kpolnink a XII-XIII. szzadban, A Mra Ferenc Mzeum
vknyve 197677/1, Szeged, 1978, 4989.
KRAHWINKLER, 1992. H. Krahwinkler, Friaul im Frhmittelalter. Geschichte
einer Region vom Ende des fnften bis zum Ende des
zehnten Jahrhunderts. Verffentlichungen des Instituts
fr sterreichische Geschichtsforschung 30, WienKln
Weimar, 1992.
KRAHWINKLER, 2005. H. Krahwinkler, Patriarch Fortunatus of Grado and the
Placitum of Riziano, Acta Histriae 13, Koper Milje,
2005, 6078.
B. A. Kreli, Povijest Stolne crkve zagrebake [pretisak
KRELI, 1994.
Historiarum Cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, partis
primae, Tomus I, 1770], (ur.) M. Kruhek et all., Zagreb,
1994.
S. Krznar, Arheoloko istraivanje lokaliteta TorecKRZNAR, 2013.
Cirkvie 2012. godine, Ann.Inst.Archaeol. IX-2013,
Zagreb, 2013, 6468.
N. Labus, Tko je ubio vojvodu Erika?, Rad. Zavoda povij.
LABUS, 2000.
znan. HAZU Zadru 42, Zadar, 2000, 116.
K. Lechner, Grundzge einer Siedlungsgeschichte
LECHNER, 1971.
Niedersterreichs vom 7. bis zum 12. Jahrhundert.
ArchA 50, Wien, 1971, 340.
Lobbeski godinjaci Annales Lobienses, ed. G. H. Pertz, [MGH SS 2], Hannover,
1829.
367
LOLI, 2003.
T. Loli, Colonia Flavia Siscia, The autonomous towns

of Noricum and Pannonia I / Die autonomen Stdte in
Noricum und Pannonien I, (ur.) M. ael Kos i P. Scherrer,
Situla 41, Ljubljana, 2003, 131152.
LOLI, 2014.
T. Loli, Urbanizam antike Siscije na temelju
analize i interpretacije povijesne i moderne nacrtne
dokumentacije, doktorska disertacija, Filozofski
fakultet, Zagreb, 2014.
Lorschski godinjaci Annales Laureshamenses, G. H. Pertz, (ur.) [MGH SS 1],
Hannover 1826.
. Ljubi, O Posavskoj Hrvatskoj i o zlatnih novcih
LJUBI, 1878.
njezina zadnjega kneza Serma (1018), Rad JAZU 43,
Zagreb. 1878, 107148.
MACAN, 1992.
T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1992.
J. Machek, Early medieval centre in Pohansko near
MACHEK, 2007.
Beclav/Lundeburg:munitio, emporium or palatium of
the rulers of Moravia?, Post-Roman Towns, Trade and
Settlement in Europe and Byzantium Vol. 1, The Heirs
of the Roman West, (ur.) J. Henning, Berlin New York,
2007, 473562.
MANEVA, 1992.
E. Maneva, Srednovekoven nakit od Makedonija, Skopje,
1992.
L. Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska
MARGETI, 1977.
Hrvata, Zbornik Historijskog zavoda JAZU 8, Zagreb,
1977, 588.
MARGETI, 1994.
L. Margeti, Krsni list hrvatske drave (Trpimirova
darovnica) i meunarodni poloaj hrvatske drave
narodnih vladara, Starine, 62, Zagreb, 2004, 142.
L. Margeti, Antika Tarsatica i poeci Rijeke, Rijeka,
MARGETI, 1994a
god. 1/1, Rijeka, 1994, 2934.
L. Margeti, Srednjovjekovna Slavonija jedno od vrela
MARGETI, 1995.
hrvatske dravnosti, Zbornik Pravnog Fakulteta u
Zagrebu, 45/2, Zagreb, 1995.
L. Margeti, Kritika ralamba vrela najstarije povijesti
MARGETI, 1995a
Zagrebake biskupije, Zagrebaka biskupija i Zagreb
10941994., Zagreb 1995, 97101.
L. Margeti, Hrvatska i crkva u srednjem vijeku,
MARGETI, 2000.
Pravnopovijesne i povijesne studije, Rijeka, 2000.
L. Margeti, Dolazak Hrvata, Split, 2001.
MARGETI, 2001.
L. Margeti, Krsni list hrvatske drave, Starine 1, Zagreb,
MARGETI, 2004.
2004.
L. Margeti, Etnogeneza Hrvata i Slavena, Split, 2007.
MARGETI, 2007.
L. Margeti, Utjecaj Rakoga na hrvatsku historiografiju,
MARGETI, 2008.
368
Popis literature
Problemi sjevernog Jadrana 9, Hrvatska akademija

znanosti i umjetnosti Zavod za povijesne i drutvene
znanosti u Rijeci, Rijeka, 2008, 2740.
MARINOVI-UZELAC 1972.
A. Marinovi-Uzelac, Prilog toponimije
odreivanju mjesta bitke na Gvozdu 1097. g. s
diskusijom drugih indikatora, Simpozij o Petrovoj
Gori povodu 25-godinjice III. zasjedanja ZAVNOH-a,
Topusko, 10-13. studenog 1969, (ur.) D. ali, Zagreb,
1972, 4961.
MAI BUGAR, 2007. B. Mai i A. Bugar, Lokalitet: Zagreb Trg sv. Marka,
HAG 3/2006, Zagreb, 2007, 182184.
M. Matijevi Sokol, Razdoblje hrvatskih narodnih
MATIJEVI SOKOL, 2004.
vladara u Salonitanskoj povijesti, Toma Arhiakon
i njegovo doba, Zbornik radova sa znanstvenog skupa
odranog 25-27. rujna 2000. godine, u Splitu, (ur.) M.
Matijevi Sokol i Olga Peri, Split, 2004, 2128.
MATIJEVI SOKOL, 2014.
M. Matijevi Sokol, Od Ivana Ravenjanina do
Adama Parianina. Poruke Splitskog evangelijara,
Splitska hagiografska batina: povijest, legenda, tekst.
Zbornik radova s meunarodnog znanstvenog skupa
odranog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011., (ur.) J.
Belamari et all., Knjievni krug Split, Odsjek za povijest
Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2014, 6983.
MATIJEVI SOKOL SOKOL, 1999.
M. Matijevi Sokol i V. Sokol,
Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Hrvatski studij
Studia Croatica i Hefti (Milano), Milano, 1999.
MAVRODINOV, 1943. N. Mavrodinov, Le trsor protobulgare de
Nagyszentmikls,
Archaeologia
Hungarica 29,
Budapest,1943.
MEDINI, 1980.
J. Medini, Provincia Liburnia, Diadora, 9, Zadar, 1980,
363444.
V. Melik, Vpraanje bitke pri Ljubljani v dobi madarskih
MELIK, 1953.
napadov, Kosov zbornik, Z VI-VII (1952-1953),
Ljubljana, 1953, 202217.
W. Menghin, Die Langobarden. Archologie und
MENGHIN, 1985.
Geschichte, Stuttgart, 1985.
Z. Mnsk, Mhren im 10. Jahrhundert, ZalaiMz 3,
MNSK, 1991.
Zalaegerszeg, 1991, 8187.
MESTERHZY, 1977. K. Mesterhzy, A Tiszntl IX - X. szzadi bolgr emlkei,
FolArch XXVIII, Budapest, 1977, 157170.
MIHALJI STEINDORFF, 1982. R. Mihalji L. Steindorff, Namentragende
Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7.
bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, Glossar zur
369
frhmittelalterlichen Geschichte im stlichen Europa 2,

Wiesbaden, 1982.
MILAVEC, 2009.
T. Milavec, A review of research into the Early Middle
Ages in Slovenia, AV 60, ljubljana, 2009, 249270.
MILETI, 1957.
N. Mileti, Nekoliko nepublikovanih predmeta iz
srednjevjekovne zbirke Zemaljskog muzeja, GZMS n. s.
XII, Sarajevo, 1957, 263265.
MILETI, 1963.
N. Mileti, Nakit i oruje IX XII veka u nekropolama
BiH, GZMS n. s. XVIII, Sarajevo, 1963, 155178.
MILETI, 1967.
N. Mileti, Slovenska nekropola u Gomjenici kod
Prijedora, GZMS, n. s. XXI/XXII (1966./7.), Sarajevo,
1967, 81154.
N. Mileti, Laktai - optina, Laktai, 1971.
MILETI,1971.
N. Mileti, Slovenska nekropola u Mahovljanima kod
MILETI, 1980.
Banja Luke, GZMS, n. s. XXXIV (1979.), Sarajevo, 1980,
137181.
N. Mileti, Reflets de linfluence byzantine dans
MILETI, 1980a
les trouvailles paloslaves en Bosnie-Herzgovine,
Rapports du III Congrs International darchologie
Slave, Tome 2, Bratislava, 1980, 287305.
MILETI, 1989.
N. Mileti, Ranoslovenske nekropole u Bosni i
Hercegovini komparativna razmatranja, GZMS, n. s.
44, Sarajevo, 1989, 175200.
MILETI, 2001.
N. Mileti, Bosna i Hercegovina u doba Karolinga, kraj
VIII poetak IX vijeka, Sarajevo, februar maj 2001.
D. Mileti, upna crkva 881znesenja B. D. Marije u Gori,
MILETI, 1997.
GZSKH 22-23, Zagreb, 1996/1997, 127151.
A. Miloevi, Karolinki utjecaji u Hrvatskoj kneevini
MILOEVI, 2000.
u svjetlu arheolokih nalaza, u: Hrvati i Karolinzi
(Rasprave i vrela), (ur.) A. Miloevi, Split, 106139.
MINICHREITER MARKOVI, 2013. K. Minichreiter Z. Markovi, Beketinci
Bente Naselja iz eneolitika, ranoga i kasnoga
srednjega vijeka, Monographiae Instituti archaeologici
3, Zagreb, 2013.
D. Mini, Le site d habitation medival de Mavanska
MINI, 1980.
Mitrovica, Sirmium XI Arheoloka istraivanja u Sremu,
Beograd, 1980.
M. Mirkovi, Upoznavanje Slavonske Poege i poekog
MIRKOVI, 1977.
kraja putem starih karata i planova, Poega 1277-1977,
Poega, 1977.
I. Mirnik, Novac iz starohrvatskih grobova, VAMZ, 3. s,
MIRNIK, 2004.
XXXVII, Zagreb, 2004, 205250.
Magnae Moraviae Fontes Historici - Prameny I. Annales
MMFH, 2008.
370
Popis literature
et chronicae, (ur.) D. Bartokov i dr., Brno, 2008.

R. Mller, Megjegyzsek Fenkpuszta trtnethez,
ZalaiMz 1, Zalaegerszeg, 1987, 105122.
MLLER, 1992.
R. Mller, Grberfeld und Siedlungsreste aus der
Karolingerzeit von Zalaszabar-Dezssziget. Antaeus 21,
Budapest, 1992, 271336.
MLLER, 1995.
R. Mller, Ein karolingerzeitlicher Herrenhof in
Zalaszabar (Ungarn, Komitat Zala), Sbornk prac
filozofick fakulty brnnsk univerzity 40, Brno, 1995,
91100.
R. Mller, Die Grberfelder von KeszthelyMLLER, 2014.
Fenkpuszta, denkirche-Flur, Castellum Pannonicum
Pelsonense 5, Budapest Rahden/Westf, 2014.
NIEDERLE, 1902.
L. Niederle, Slovanske staroitnosti, II1, Praha, 1902.
L. Niederle, Slovanske staroitnosti, II2, Praha, 1906.
NIEDERLE, 1906.
L. Niederle, Rukovt slovansk archeologie, Praha, 1931.
NIEDERLE, 1931.
(prijevod na srpski: Slovenske starine, Novi Sad, 1954.).
V. Novak, Zadarski kartular samostana sv. Marije,
NOVAK, 1959.
Zagreb, 1959.
NOVAKOVI, 1971. R. Novakovi, Teze za raspravu o vojvodi Borni,
Istorijsko-geografski pristup.) Prilozi za knjievnost
jezik istoriju i folklor XXXVII/34, Beograd, 1971, 169
189.
NOVAKOVI, 1973. R. Novakovi, Tragom starih povelja i drugih izvora, I
20, Beograd, 1973, 1314.
I. Ostoji, Benediktinci u Hrvatskoj III, Split, 1965.
OSTOJI, 1965.
M. Parovi-Peikan, Srednjovekovna nekropola
PAROVI-PEIKAN, 1980.
u Sremskoj Mitrovici, Starinar n. s. XXXI, Beograd, 1980,
179191.
M. Perojevi, Ninski biskup Teodoze (g. 879-892),
PEROJEVI, 1922.
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Prilog I,
Split, 1922.
M. Perojevi, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga
PEROJEVI, 1939.
naroda, Zagreb, 1939.
M. Petrinec, Ozalj kraj Karlovca, ostruga 9. stoljee, u
PETRINEC, 2000.
Hrvati i Karolinzi katalog, Split, 2000, kat. br. II. 24, 97.
M. Petrinec, Groblja od 8. do 11. stoljea na podruju
PETRINEC, 2009.
ranosrednjovjekovne hrvatske drave, Monumenta
medii aevi Croatiae 3, Split, 2009.
M. Petrinec, Zapaanja o poslijekarolinkom oruju
PETRINEC, 2012.
i konjanikoj opremi s podruja Hrvatske i Bosne i
Hercegovine u kontekstu povijesnih zbivanja u 10. i 11.
st., ShP, III. s. 39, Split, 2012, 71129.
MLLER, 1987.
371
PETRU PETRU, 1978. S. Petru i P. Petru, Neviodunum (Drnovo pri Krkem),

Katalog najdb, Katalogi in monografije 15, Ljubljana,
1978.
PETRU ULBERT, 1975. P. Petru i Th. Ulbert, Vranje pri Sevnici, Starokranske
cerkve na Ajdovskem gradcu, Katalogi in monografie
PINTARI, 1998.
T. Pintari, Nekropole i groblja na podruju itarjeva,
Velika Gorica, 1998.
A. Pleterski, Strukture tridelne ideologije v prostoru pri
PLETERSKI, 1996.
Slovanih, Zg 50/2, Ljubljana, 1996, 163184.
A. Pleterski, De Sclavis autem unde dicitis: Slovani in
PLETERSKI, 2005.
Vlahi na nikogarnjem ozemlju istrskega zaledja,Acta
Histriae, Koper, 2005, 113150.
PLETERSKI, 2008.
A. Pleterski, Zgodnjesrednjeveki gani grobovi v
vzhodnih Alpah, Frhmittelalterarchologie in der
Steiermark, Schild von Steier, Beiheft 4, Graz, 2008, 33
39.
W. Pohl, Die Awarenkriege Karls des Grossen 788-803,
POHL, 1988.
Militrhistorische Schriftenreihe Heft 61, Wien, 1988.
POHL, 2002.
W. Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa
567-822 n. Chr. Mnchen, 2002.
l. Polek, Mikulice und Awaren. Zur Interpretation
POLEK, 2008.
awarischer Funde von Mikulice, Kulturwandel in
Mitteleuropa: Langobarden, Awaren, Slawen, Akten der
internationalen Tagung in Bonn vom 25. bis 28. Februar
2008, (ur.) J Bemmann i M. Schmauder, Kolloquien zur
Vor- und Frhgeschichte 11, Bonn, 2008, 579589.
V. Popovi, Metodijev grob i episkopalna crkva u
POPOVI, 1975.
Mavanskoj Mitrovici, Starinar, n. s. XXIV-XXV, Beograd,
1975, 265268.
V. Popovi, Episkopska sedita u Srbiji od IX. do
POPOVI, 1979.
XI. veka, Nova istorijska i arheoloka istraivanja
srednjovekovnog Beograda i Srbije, Separat iz Godinjak
grada Beograda knj. XXV/1978, Beograd, 1979, 3340.
V. Popovi, Sirmijska episkopija i srednjovekovna crkva
POPOVI, 1980.
na Balkanu, Sirmium, 11, Beograd, 1980, 291296.
V. Popovi, Predgovor, Kultni kontinuitet i literalna
POPOVI, 1980a
tradicija u crkvi srednjovekovnog Sirmijuma, Sirmium,
12, Beograd, 1980, VVII.
POVIJEST LANGOBARDA, 2010. Pavao akon, Povijest Langobarda, prijevod: R.
erbe i H. ugar, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2010.
PROFANTOV, 1992. N. Profantov, Awarische Funde aus den Gebieten
nrdlich der awarischen Siedlungsgrenzen, in
372
Popis literature
Awarenforschungen 2, Wien, 1992, 605802.

S. M. Prvanovi, Ko je bio hrvatski vojvoda Borna, (Da
li je poreklom iz istone Srbije), RadJAZU 311, Zagreb,
1957, 301310.
RAKI, 1877.
F. RakI, Documenta historiae Chroaticae periodum
antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam
Slavorum meridionalium, Zagreb, 1877.
RAKI, 1881.
F. Raki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljini
obseg i narod, RadJAZU 56, Zagreb, 1881, 63140.
RAEV, 2008.
R. Raev, Balgarskata ezieska kultura VII-IX vek, Sofija,
2008.
M. Radi, Ma tipa X iz privatne zbirke u Osijeku,
RADI, 1991.
Osjeki zbornik XXI, Osijek, 1991, 7785.
RAUKAR, 1995.
T. Raukar, Hrvatski prostor i kranstvo prije Zagrebake
biskupije, Zagrebaka biskupija i Zagreb 10941994.,
Zagreb, 1995, 8195.
T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997.
RAUKAR, 1997.
D.
RENDI-MIOEVI, 1982.
Rendi-Mioevi,
Neke
epigrafskoonomastike znaajke epitafa kraljice Jelene (U povodu
tisue obljetnice natpisa), Arheoloki radovi i rasprave
VIII-IX, Zagreb, 1982, 219231.
REIMITZ, 2000.
H. Reimitz, Grenzen und Grenzberschreitungen im
karolingischen Mitteleuropa, (ur.) W. Pohl i H. Reimitz,
Grenzen und Differenz im frhen Mittelalter. Forsch.
Gesch. Frhmittelalter 1 = sterr. Akad. Wiss, Denkschr.
287, Wien, 2000, 105166.
RIPKA, 2011.
I. Ripka, Slovansk staroitnosti Pavla Jozefa afrika
v slovenine (Reflexie o diele, jazyku pvodiny a
prekladu), Slavica Slovaca 46/1, Bratislava, 2011, 10
23.
. Ritok, A templom krli temetk kutatsa, A
RITOK, 2010.
Kzpkor s a kora jkor rgszete Magyarorszgon II,
Budapest, 2010, 773 494.
Gy. Rosner, Ethnische Probleme im 8. 9. Jh. in
ROSNER, 1979.
Sdostpannonien, Raports du IIIe Congrs International
d Archologie Slave, Bratislava 7-14 septembre 1975,
Tome 1, Bratislava, 1979, 671676.
H. Roth, Kunst und Handwerk im frhen Mittelalter,
ROTH, 1986.
Archologische Zeugnisse von Childerich I. bis zu Karl
dem Groen, Stuttgart, 1986.
A. Ruttkay, Waffen und Reiterausrstung des 9. bis zur
RUTTKAY, 1976.
ersten Hlfte des 14. Jahrhunderts in der Slowakei (Teil
2), SlA 24, Bratislava, 1976, 245395.
PRVANOVI, 1957.
373
RUTTKAY, 1996.
A. Ruttkay, Mittelalterlicher Friedhof in Ducov,

Flur Kostoler, Bez. Trnava: Beitrag zum Studium der
Beziehungen zwischen den sog. Reihengrberfeldern
und Kirchenfriedhfen vor dem 13. Jh, Ethnische und
kulturelle Verhltnisse an der mittleren Donau vom 6.
bis zum 11. Jahrhundert, Symposium Nitra 6. bis 10.
November 1994, Bratislava, 1996, 391408.
RUTTKAY, 2002.
A. Ruttkay, Archeologick vskum cirkevnch
architektr a christianizcia, Slovensko vo vasnom
stredoveku, Nitra, 2002, 157178.
B. A. Rybakov, Gerodotova Skifija, Istoriko-geografieskij
RYBAKOV, 1979.
analiz, Moskva, 1979.
M. Sagadin, Zaitno izkopavanje staroslavenskih
SAGADIN, 1983.
grobov v lopi cerkve sv. Martina v Mostah pri irovnici,
AV 33, Ljubljana, 1983, 124131.
M. Sagadin, Kranj - Kriie Iskra, Katalogi in monografije
SAGADIN, 1988.
K. Sgi, Die zweite altchristliche Basilika von
SGI, 1961.
Fenkpuszta. ActaAntHung 9. Budapest, 1961, 397459.
SCHULZE, 1984.
M. Schulze, Das ungarische Kriegergrab von Aspresls-Corps. Untersuchungen zu den Ungarneinfllen
nach Mittel-, West- und Sdeuropa (899-955 n. Chr.)
mit einem Exkurs zur Mnzchronologie altungarischer
Grber. JRGZM 31, Mainz, 1984, 473514.
SCHULZE-DRRLAMM, 1988. M. Schulze-Drrlamm, Untersuchungen zur
Herkunft der Ungarn und zum Beginn ihrer Landnahme
im Karpatenbecken. JRGZM 35, Mainz, 1988, 373478.
SCHULZE-DRRLAMM, 2002. M. Schulze-Drrlamm, Die Ungarneinflle des
10. Jahrhunderts im Spiegel archologischer Funde, J.
Henning (ur.), Europa im 10. Jahrhundert, Archologie
einer Aufbruchszeit, Mainz, 2002, 109122.
Schulze-Drrlamm,
Spuren
der
SCHULZE-DRRLAMM, 2007. M.
Ungarneinflle des 10. Jahrhunderts, (ur.) F. Daim,
Heldengrab im Niemandsland, Ein frhungarischer
Reiter aus Niedersterreich, Kat. Mainz, Mainz, 2007,
4362.
SEKELJ IVANAN, 1999. T. Sekelj Ivanan, Arheoloka slika naselja savskodravskogmeurjejaHrvatske od 10 do13.st.,doktorska
disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 1999.
SEKELJ IVANAN, 2001. T. Sekelj Ivanan, Neki arheoloki primjeri zaposjedanja
ruevina antikih urbanih cjelina u sjevernoj Hrvatskoj
tijekom srednjeg vijeka, Ppril 18, Zagreb, 2001, 189
212.
374
Popis literature
SEKELJ IVANAN, 2004.

T. Sekelj Ivanan, Ranokarolinko koplje s
krilcima iz ljunare Jegeni kod Koprivnice, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu, 21, Zagreb, 2004,
109128.
T. Sekelj Ivanan, Jo jedan nalaz ranokarolinkog
koplja s krilcima iz ljunare Jegeni kraj Koprivnice,
Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 24, Zagreb,
2007, 419427.
T. Sekelj Ivanan, Podravina u ranom
srednjem vijeku, Rezultati arheolokih istraivanja
ranosrednjovjekovnih
nalazita
u
Torecu,
Monographiae Instituti archaeologici 2, Zagreb, 2010
SEKELJ IVANAN TKALEC, 2006. T. Sekelj Ivanan T. Tkalec, Slavensko
paljevinsko groblje na poloaju Duga ulica 99 u
Vinkovcima, PrilInstArheolZagrebu 23, Zagreb, 2006,
141212.
L. Sekere, Komunikacije u Barbaricumu (IV vek n. e.),
SEKERE, 1978.
Materijali 17, Pe, 1978, 155163.
SEOBA NARODA, 1962. D. Dimitrijevi J. Kovaevi Z. Vinski, Seoba naroda,
Arheoloki nalazi jugoslovenskog Podunavlja, Zemun,
1962.
M. Sijari, Hladno oruje iz Bosne i Hercegovine u
SIJARI, 2014.
arheologiji razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka,
Sarajevo, 2014.
SIMONI, 1981.
K. Simoni, Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku,
Izdanja HAD-a 6, Zagreb, 1981, 155167.
K. Simoni, Skupni nalaz orua i oruja iz Nartskih
SIMONI, 1983.
Novaka, VAMZ, 3. s, XV, Zagreb, 1983, 251266.
K. Simoni, Ludbreg i okolica u ranom srednjem vijeku,
SIMONI, 1984.
Ludbreg, Ludbreg, 1984, 7380.
K. Simoni, Neobjavljeni okovi i jezici nakitnog stila
SIMONI, 1986.
Blatnica iz Arheolokog muzeja u Zagrebu, VAMZ, 3. s,
XIX, Zagreb, 1986, 217228.
K. Simoni, Katalog Ranosrednjovjekovno razdoblje,
SIMONI, 1994.
Zagreb prije Zagreba (Arheoloka batina Zagreba od
pretpovijesti do osnutka biskupije 1094. godine, Zagreb,
153159 (br. 406430).
K. Simoni, Medvedika kraj urevca, u: Hrvati i
SIMONI, 2000.
Karolinzi - Katalog, Split, 2000, kat. br. II. 15, 9293.
K. Simoni, Podsused kraj Zagreba, ostruga 9. stoljee, u
SIMONI, 2000a
Hrvati i Karolinzi katalog, Split, 2000, kat. br. II. 25a-b,
9798.
K. Simoni, ulomak pluteja, u Hrvati i Karolinzi katalog,
SIMONI, 2000b
375
Split, 2000, kat. br. II. 40, 104.

K. Simoni, Surduk, u Hrvati i Karolinzi katalog, Split,
2000, kat. br. II. 44, 105.
SIMONI, 2000d
K. Simoni, Velika Gorica kraj Zagreba, u Hrvati i Karolinzi
katalog, Split, 2000, kat. br. II. 46-52, 106109.
SIMONI, 2000e
K. Simoni, Velika Horvatska, u Hrvati i Karolinzi
katalog, Split, 2000, kat. br. II. 53, 109.
SIMONI, 2000f
K. Simoni, Zagreb-Kruge, u Hrvati i Karolinzi katalog,
Split, 2000, kat. br. II. 55-II. 56, 109111.
SIMONI, 2004.
K. Simoni, Stenjevec starohrvatsko groblje, Katalog
izlobe, Zagreb, 2004.
SOKA-TIMAC, 1997. D. Soka-timac, Rudina: benediktinska opatija Sv.
Mihovila, Poega, 1997.
SOKOL, 1984.
V. Sokol, Podruje sjeverozapadne Hrvatske izmeu
400. i 800. godine (Velika seoba naroda), U 40 godina
arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Koprivnica, 1984, 54-60, 85-86, 104, 112, 114.
V. Sokol, Panonija i Hrvati u 9. st., Izdanja HAD-a 14,
SOKOL, 1990.
Zagreb, 1990, 193195.
SOKOL, 1996.
V. Sokol, Hrvatska u ranom srednjem vijeku, Ljudje
ob Muri, Zbornik referatov mednarodne znanstvene
konference v Lendavi 10. 12. maj 1995, (ur.) J. Balaic i
L. Vndor, Murska Sobota Zalaegerszeg, 1996, 83100.
SOKOL, 2006.
V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheoloka batina
od Jadrana do Save, Zagreb, 2006.
V. Sokol, Drugo shvaanje hrvatskog identiteta Povodom
SOKOL, 2009.
izlaska teksta Danijela Dzina, Novi pristupi izuavanju
ranog hrvatskog identiteta, RadZhp 41, Zagreb, 2009,
3354.
V. Sokol, Gacka u IX. st., Zbornik radova Gacka u srednjem
SOKOL, 2011.
vijeku, (ur.) H. Graanin i . Holjevac, Zagreb Otoac,
2012, 2548.
. Cs. Ss, Das frhmittelalterliche Grberfeld von
SS, 1961.
Keszthely-Fenkpuszta, ActaArchHung 13, Budapest,
1961, 247305.
SS, 1963.
. Cs. Ss, Die Ausgrabungen Gza Fehrs in Zalavr,
Budapest, 1963.
. Cs. Ss, Die slawische Bevlkerung Westungarns im
SS, 1973.
9. Jahrhundert, Mnchner Beitrge Bd. 22, Mnchen,
1973.
. Cs. Ss i I. Vrs, Zalavr-Kvecses: Ausgrabungen
SS, 1984.
1976-78, Rgszeti fzetek, Magyar Nemzeti Mzeum
24, Budapest, 1984.
SIMONI, 2000c
376
Popis literature
SS SALAMON, 1995.
. Cs. Ss i . Salamon, Cemeteries of the Early
Middle Ages (6th-9th Centuries A.D.) at Pkaszepetk,
Budapest, 1995.
STADLER, 2010.
P. Stadler, Ethnische Gruppen im Awarenreich,
Forschungen zur Geschichte des Mittelalters 17, (ur.) W.
Pohl i M. Mehofer, Archaeology of Identity Archologie
der Identitt (2006), Wien, 2010, 111143.
STAHULJAK, 1950.
T. Stahuljak, Nauno-istraivaki rad Konzervatorskog
zavoda od 1945. do 1949. godine, HZ III/14, Zagreb,
1950, 257266.
STANOJEV, 1989.
N. Stanojev, Nekropole X XV veka u Vojvodini, Katalog
1, Novi Sad, 1989.
F. Stein, Adelsgrber des achten Jahrhunderts
STEIN, 1967.
in Deutschland, Germanische Denkmler der
Vlkerwanderungszeit (Serie A) Bd 9, Berlin, 1967.
F. Stel, Predromanski ornament iz Slivnice, Razprave
STEL, 1944.
Slovenske akademije znanosti in umetnosti v Ljubljani,
1944.
STEL, 1952.
F. Stel, Vorromanisches aus Slowenien, Festschrift
Rudolf Egger, Klagenfurt, 1952, 367382.
H. Steuer, Zur archologischen Korrelation von
STEUER, 2010.
Awarenzeit, Karolingerzeit und Wikingerzeit, Anteus
31-32, Budapest, 2010, 5380.
STIPII, 1995.
J. Stipii, Biskup Sigindin i biskup Prodan Biskup
Sigindin i biskup Prodan, u: Zagrebaka biskupija i
Zagreb 10941994., Zbornik u ast kardinala Franje
Kuharia Novem saecula Dioecesis Zagrabiensis.
Miscellanea in honorem Francisci cardinalis Kuhari,
(ur.) Antun kvorevi, Zagreb, 1995, 169177.
I. Stopar, Kapela sv. Jurija na Svetih gorah, Varstvo
STOPAR, 1977.
spomenikov XXI, Ljubljana, 1977, 2335.
I. Stopar, Karolinka arhitektura na Slovenskem,
STOPAR, 1987.
Ljubljana, 1987.
I. Stopar, upnijska cerkev Marijinega vnebovzetja v
STOPAR, 1987a
Braslovah in problem karolinke sakralne arhitekture
na Slovenskem, Ljubljana, 1987.
J. Stoi, Srednjovjekovna umjetnika svjedoanstva
STOI, 1994.
o zagrebakoj biskupiji, Sveti trag devetsto godina
umjetnosti zagrebake nadbiskupije 10941994.
Zagreb, 1994, 102130.
P. Straub i Z. Mria Tokai, Karoling-kori
STRAUB MRIA-TOKAI, 2007.
temet Nagykanizsa-Palinban. A cemetery from the
Carolingian Period at Nagykanizsa-Palin. In: Rgszeti
377
Kutatsok Magyarorszgon 2006 (Archaeological

Investigations in Hungary). Budapest, 2007, 79104.
STRAUB, 2004.
P. Straub, Karoling-kori telepls Nagyrcsn (Zala
megye) - Settlement from the Carolingian period
at Nagyrcse (Zala county), Rgszeti Kutatsok
Magyarorszgon 2004 (Archaeological Investigations
in Hungary 2004), Budapest, 2005, 524.
STRIKA, 2007.
Z. Strika, Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis
zadarskog kanonika Ivana A. Gurata, Rad. Zavoda povij.
znan. HAZU Zadru, sv. 49, Zadar, 2007, 59150.
M. Strmnik Guli, Podoba antine poselitve
STRMNIK GULI, 1990.
med vzhodnim pohorjem in Dravo, AV 41, Ljubljana,
1990, 135146.
STRMNIK GULI, 1991.
M. Strmnik Guli, Villa Rustica in staroslovansko
grobie Radvanje (Villa Rustica und Altslawische
Grabsttte = Villa Rustica and old Slavic burying place),
Zavod za varstvo naravne in kulturne dediine, Maribor,
1991.
SUI, 1977.
M. Sui, Ocjena radnje L. Margetia: Konstantin
Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, ZHZ 8, Zagreb,
1977, 89100.
D. Svoljak T. Knific, Vipavska dolina,
SVOLJAKKNIFIC, 1976.
zgodnjesrednjeveka najdia, Situla 17, Ljubljana,
1976.
SZAKCS, 2009.
B. Zs. Szakcs, The Ambulatory of Zalavr, Hortus 15,
Zagreb, 2009, 161170.
E. Szameit, Karolingerzeitliche Waffenfunde aus
SZAMEIT, 1986.
sterreich. Teil 1: Die Schwerter. ArchA 70, Wien, 1986,
385411.
E. Szameit, Karolingische Waffenfunde aus sterreich.
SZAMEIT, 1987.
Teil II: Die Saxe und Lanzensptizen, Archaeologia
Austriaca, 71, Wien, 155171.
E. Szameit, Anmerkungen zur Chronologie des
SZAMEIT, 1991.
8.9. Jahrhunderts im Ostalpenraum, ZalaiMz 3,
SZAMEIT, 1992.
E.
Szameit,
Zur
chronologischen
Stellung
des
frhmittelalterlichen
Grberfeldes
von
Sieghartskirchen, Niedersterreich, und die Grabfunde
aus Proleb, Steiermark, in Awarenforschungen 2, Wien,
1992, 803839.
E. Szameit, 5.25. Die Karantanen und Donauslawen im
SZAMEIT, 2000.
8. Jahrhundert, Reitervlker aus dem Osten: Hunnen
und Awaren, Begleitbuch und Katalog, Innsbruck, 2000,
378
Popis literature
320325.
SZENTPTERY, 1993. J. Szentptery, Archologische Studien zur Schicht der
Waffentrger des Awarentums im Karpatenbecken I.
Die waffenkundliche Hinterlassenschaft des awarisches
Reiches. ActaArchHung 45, Budapest, 1993, 165246.
SZENTPTERY, 1993a J.
Szentptery,
Die
oberste
Fhrungsschicht
des awarenzeitlichen Heeres im Spiegel der
archologischen Quellen, (ur.) J. Pavk, Actes du XIIe
Congres International des Sciences Prhistoriques
et Protohistoriques, Bratislava, 17 septembre 1991,
Bratislava, 1993, 261270.
SZENTPTERY, 1994. J. Szentptery, Archologische Studien zur Schicht der
Waffentrger des Awarentums im Karpatenbecken II.
Die gesellschaftliche Schichtung des awarenzeitlichen
Heeres, ActaArchHung 46, Budapest, 1994, 231306.
SZENTPTERY, 2008. J. Szentptery, Was die Verbreitungskarten erzhlen,
Beitrge zum Problemkreis der Datierung der
Awarenzeit, Antaeus 2930, Budapest, 2008, 325346.
SZKE, 1959.
B. Szke, Fejezetek Gyr korakzpkori trtnetbl,
Arrabona 1, Budapest, 1959, 83100.
B. Szke, A honfoglal s kora rpd-kori magyarsg
SZKE, 1962.
rgszeti emlkei, Rgszeti Tanulmnyok I, Budapest,
1962.
SZKE, 1985.
B. M. Szke, Chronologischer Grundriss der Denkmler
des 9. Jahrhunderts im Karpatenbecken, MittArchInst
14, Budapest, 1985, 161167.
B. M. Szke, The question of continuity in the Carpathian
SZKE, 1990-91.
basin of the 9th century a. d, Antaeus 19-20, Budapest,
1990. 1991, 145157.
B. M. Szke, Zur Geschichte der Awaren und Slawen in
SZKE, 1991.
Sdwestungarn, ZalaiMz 3, Zalaegerszeg, 1991, 917.
B. M. Szke, Die Beziehungen zwischen dem oberen
SZKE, 1992.
Donautal und Westungarn in der ersten Hlfte des 9.
Jahrhunderts (Frauentrachtzubehr und Schmuck), in
Awarenforschungen 2, Wien, 1992, 841968.
B. M. Szke, Die landwirtscharfgeschichtliche
SZKE, 1992a
Verhltnisse im unteren Zalatal, Antaeus 21, Budapest,
1992, 3339.
B. M. Szke, Karolingerzeitliche Grberfelder I-II von
SZKE, 1992b
Garabonc-falu, Antaeus 21, Budapest, 1992, 41203.
B. M. Szke, Das karolingerzeitliche Grberfeld von
SZKE, 1992c
Srvr-Vgh malom, CommArchHung, Budapest, 1992,
125158.
379
SZKE, 1992d
SZKE, 1995.
SZKE, 1996.
SZKE, 2002.
SZKE, 2003.
SZKE, 2006.
SZKE, 2008.
SZKE, 2009.
SZKE, 2010.
SZKE, 2010a
SZKE, 2011.
SZKE, 2011a
380
B. M. Szke, Die Donau und die letzte tage des

Awarischen Khaganats, Ten Thousand Years along the
Middle Danube, Archaeolingua, Budapest, 2011, 265
294.
B. M. Szke, Avari na jugozahodnem Madarskem,
Murska Sobota, 29. 9. 20. 10. 1995.
B. M. Szke, Das birituelle Grberfeld aus der
Karolingerzeit von Alsrajk-Hatri tbla, Archologie
und Siedlungsgeschichte im Hahter Becken, SdwestUngarn. Von der Vlkerwanderungszeit bis zum
Mittelalter, Antaeus 23, Budapest, 1996, 61146.
B. M. Szke, Christliche Denkmler in Pannonien aus
der Karolingerzeit, Zalai Mzeum 11, Zalaegerszeg,
2002, 247266.
B. M. Szke, Carolingian Period (811896), (ur.)
Zsolt Visy, Hungarian Archaeology at the Turn of the
Millennium, Budapest, 2003, 312317.
B. M. Szke, Nagy Kroly hadjrata az avarok ellen 791ben, Arrabona 44 / I, Gyr, 2006, 497522.
B. M. Szke, Pannonien in der Karolingerzeit,
Bemerkungen zur Chronologie des frhmittelalterlichen
Fundmaterials in Westungarn, Schild von Steier, Beiheft
4, Graz, 2008, 4156.
B. M. Szke, Karolingische Kirchenorganisation in
Pannonien, Glaube, Kult und Herrschaft, Phnomene
des Religisen, Kolloquien zur Vor- und Frhgeschichte,
Band 12, Bonn, 2009, 395416.
B. M. Szke, Eine Kirchenfamilie von Mosapurc/Zalavr
(Ungarn). Neue Ergebnisse zur Kirchenarchologie
in Pannonien. (ur.) N. Krohn, Kirchenarchologie
heute, FragestellungenMethodenErgebnisse, Verff.
Alemannisches Inst. 76, Darmstadt, 2010, 561585.
B. M. Szke, Mosaburg/Zalavr und Pannonien in der
Karolingerzeit, Anteus 31 32, Budapest, 2010, 952.
B. M. Szke, Beziehungen zwischen KeszthelyFenkpuszta
und
Mosaburg/Zalavr
in
der
Karolingerzeit,
(ur.)
O.
Heinrich-Tamska,
Keszthely-Fenkpuszta im Kontext sptantiker
Kontinuittsforschung zwischen Noricum und Moesia,
Castellum Pannonicum Pelsonense, Budapest-LeipzigKeszthely-Rahden Westf, 2011, 509540.
B. M. Szke, Thomas von Bogyay and Mosaburg/Zalavr
of the Carolingian Age, Tanulmny, 2011, 6276.
Popis literature
SZKE, 2011b
B. M. Szke, Die Donau und die letzten Tage des

awarischen Khaganats, VAH XXVI, Budapest, 2011,
265294.
SZKE VNDOR, 1983. B. M. Szke L. Vndor, 8.9. szzadi biritulis temet
Zalakomr hatrban (Ein birituelles Grberfeld aus
dem 8.9. Jh. in Zalakomr), Zalai Gyjtemny 18,
SZKE VNDOR, 1987. B. M. Szke L. Vndor, Pusztaszentlszl rpdkori temetje (Arpadenzeitliches Grberfeld von
Pusztaszentlszl), FontArchHung, Budapest, 1987.
P. alkovsk, Huser in der frhmittelalterlichen
ALKOVSK, 2001.
slawischen Welt, Archaeologica Slovaca - Studia VI,
Nitra, 2001.
ANJEK, 1993.
F. anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata srednji vijek,
Zagreb, 1993.
F. anjek, Zagrebaka (Nad)biskupija Sveti trag devetsto
ANJEK, 1994.
godina umjetnosti zagrebake nadbiskupije 1094
1994, Zagreb, 1994.
AEL, 1976.
J. ael, Omemba Slovanov v pesmi Martina iz Brage na
Portugalskem, Kronika 24, Ljubljana, 1976, 151158.
AEL, 1976a
J. ael, Postila k Martinu iz Brage, Kronika 24, Ljubljana,
1976, 166167.
M. ael Kos, Zgodovinska podoba prostora med
AEL KOS, 1986.
Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in
Herodijanu. A Historical Outline of the Region between
Aquileia, the Adriatic, and Sirmium in Cassius Dio and
Herodian, Ljubljana, 1986.
AVEL, 2008.
I. avel, Staroslovansko grobie Popova II pri Lipovcih,
Srednji vek, (ur.) M. Gutin, Arheoloke raziskave med
Jadranskim morjem in Panonsko niino, Ljubljana,
2008, 6570.
EPER, 1944.
M. eper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza
iz Posavske Hrvatske, Hrvatska Smotra, XII/5, Zagreb,
1944, 200209. s 2 table.
EPER, 1955.
M. eper, Neki neobjavljeni nalazi ranog srednjeg vijeka
iz Arheolokog muzeja u Zagrebu, Tkaliev zbornik I,
Zagreb, 1955, 4557.
M. ercer, Maevi, bodei, noevi u povijesnom muzeju
ERCER, 1976.
Hrvatske, Katalog izlobe 14, Zagreb, 1976.
M. imek, Varadin, koplje s krilcima poetak 9. stoljea,
IMEK, 2000.
u Hrvati i Karolinzi katalog, Split, 2000, kat. br. II. 45,
105.
J. imi, etvrti nastavak istraivanja u epinu-Ovara
IMI, 2001.
381
IMI, 2002.
II, 1914.
II, 1914a
II, 1925.
II, 1928.
KEGRO, 2005.
MALCELJ, 1976.
MALCELJ, 1981.
MALCELJ, 1981a
MALCELJ, 1986.
MALCELJ, 1992.
MALCELJ, 1992a
MALCELJ, 1995.
PEHAR, 2007.
PEHAR, 2012.
382
/ Tursko groblje, Obavijesti HAD-a, XXXIII/1, Zagreb,

2001, 4854.
J. imi, Istraivanja prapovijesnog i srednjovjekovnog
lokaliteta epin-Ovara / Tursko groblje u godini 2001,
Obavijesti HAD-a, XXXIV/1, Zagreb, 2002, 4650.
F. ii, Prirunik izvora hrvatske historije, Dio I. est 1.
(do god. 1107.), uvod, natpisi i isprave, Zagreb, 1914.
F. ii, Genealoki prilozi hrvatskoj narodnoj dinastiji,
VHAD n. s. 13, Zagreb, 1914, 193.
F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara,
Zagreb, 1925.
F. ii, (ur.), Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb,
1928.
A. kegro,Stari pokrajinski katalogili Katalog provincija
Ope Crkve = Provinciale vetus sive Ecclesiae universae
provinciarum notitia, Hrvatski institut za povijest.,
Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije
III/29, Zagreb, 2005.
M. malcelj, Privlaka Gole njive Vinkovci nekropola
VII-IX st., AP 18, Beograd, 1976, 127128.
M. malcelj, Stari Jankovci, Gatina (Opina Vinkovci) avaroslavenska nekropola, AP 22, Beograd, 1981, 142
143, LXXXV.
M. malcelj, Privlaka Gole njive op. Vinkovci
avaroslavenska nekropola, AP 22 (1980), Beograd,
1981, 143144, LXXXVI.
M. malcelj, elekovec apovo, Koprivnica, 40 godina
arheolokih istraivanja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj,
Koprivnica, 1986, 132, sl. 80 i 84.
M. malcelj, Privlaka-Gole njive, u: The War in Croatia
-Archaeological Sites: Arheologija i rat - Archaeology
and War, Zagreb, 1992, 4445.
M. malcelj, Stari Jankovci-Gatina, u: The War in Croatia
-Archaeological Sites: Arheologija i rat - Archaeology
and War, Zagreb, 1992, 4849.
M. malcelj, Tri tisuljea zgusnute povijesti, Komunalni
vjesnik, glasilo Fonda za vodoprivredu, promet,
stambeno i komunalno gospodarstvo grada Zagreba br.
122, god. XI, Zagreb, 1995, 67.
P. pehar, Srednjovekovni nalazi iz oblasti Branieva,
Glasnik srpskog arheolokog drutva 23, Beograd, 2007,
363390.
P. pehar, Srpsko Podunavlje u ranom srednjem
Popis literature
vijeku, Dani Stjepana Gunjae 2, Zbornik radova sa

Znanstvenog skupa Dani Stjepana Gunjae 2, Hrvatska
srednjovjekovna
povijesno-arheoloka
batina,
Meunarodne teme Split, 18. 21. listopada 2011, Split,
2012, 335360.
RIBAR, 1961.
V. ribar, Staroslovensko grobie v rnomlju, Situla
Glasnik narodnega muzeja v Ljubljani 4, Arheoloke
tudije, Ljubljana, 1961, 8190.
P. tih, Madari in slovenska zgodovina v zadnji etrtini
TIH, 1983.
9. in prvi polovici 10. stoletja, Zg 37 / 3, Ljubljana,
1983, 171201.
TIH, 1993.
P. tih, Conversio Bagoariorum et Carantanorum po
Kosovi izdaji iz leta 1936 (poroilo o stanju raziskav),
Zg 47 / 3, Ljubljana, 1993, 385396.
TIH, 1995.
P. tih, Plemenske in dravne tvorbe zgodnjega
srednjega veka na slovanskem 0naselitvenem prostoru
v Vzhodnih Alpah, v: Slovenci in drava. zbornik
prispevkov z znanstvenega posveta na SAZU (Razprave
17,), Ljubljana, 1995, 2145.
TIH, 1996.
P. tih, Regnum Carantanum, Zg 40/3, Ljubljana, 1996,
215231.
P. tih, Salzburg, Ptuj in nastanek tajersko-madarske
TIH, 1996a
meje v dananji Sloveniji, Zg 50/4, Ljubljana, 1996,
535544.
TIH, 2000.
P. tih, Die Ostgrenze Italiens im Frhmittelalter, (ur.)
W. Pohl i H. Reimitz, Grenze und Differenz im frhen
Mittelalter. Forschungen zur Geschichte des Mittelalters
1, Wien, 2000, 1937.
P. tih, Dravne tvorbe v srednjem veku na slovenskem
TIH, 2009.
ozemlju, Zgodovina v oli, l. XVIII, 1-2, Ljubljana, 2009,
315.
P. tih, Integracija Karantancev in drugih alpskih
TIH, 2014.
Slovanov v frankovsko-otonsko cesarstvo, Nekaj
zapaanj, Zg 68/1-2, Ljubljana, 2014, 827.
TIH ET ALL. 2008. P. tih, V. Simoniti i P. Vodopivec, Slovenska zgodovina,
Druba - politika - kultura [elektronski vir], Intitut za
novejo zgodovino: Sistory, Ljubljana, 2008.
TIH PERI, 1981. P. tih J. Peri, Problem langobardske vzhodne meje,
Zg, 35/4, Ljubljana 1981, 333341.
I. Takcs, The Buildings, Pannonhalma, Paradisum
TAKCS, 2001.
plantavit,
Bencs
monostorok
a
kzpkori
Magyarorszgon - Benedictine Monasteries in Medieval
Hungary, Pannonhalma, 2001, 671673.
383
TAKCS, 2006.
M. Takcs, Hrom nzpont a honfoglal magyarokrl,

Dolgozatok az Erdlyi Mzeum rem- s Rgisgtrbl,
j sorozat 1 (11.) ktet, Kolozsvr, 2006, 6798.
TAKCS, 2007.
M. Takcs, Siedlungsgeschichtliche Auswertung,
u: Das frhungarische Reitergrab von Gnadendorf
(Niedersterreich), (ur.) F. Daim i E. Lauermann,
Monographien
des
Rmisch-Germanischen
Zentralmuseums 64, Mainz, 2007, 211252.
M. Takcs, De administrando imperio kao izvor za ranu
TAKCS, 2010.
povijest Maara, kao i o vezama Maara sa susjednim
narodima u 10. stoljeu, RadZhp. 42, Zagreb, 2010, 49
64.
M. Tra, Perun bh hromovldce, sonda do slovanskho
TRA, 2009.
archaickho nboenstv, Praha erven Kostelec,
2009.
A. Tok, Nachgrossmhrische Grberfelder des 10.
TOK, 1987.
und 11. Jahrhunderts in der Sdwestslowakei, tudijn
Zvesti Archeologickho stavu Slovenskej Akademie
Vied 23, Nitra, 1987, 177239.
TOMANI-JEVREMOV, 1995. M. Tomani-Jevremov, Rezultati arheolokih
sondiranj v cerkvi sv. Jurija na Ptuju, v: Ptujski zbornik
VI/1, Ptuj, 1996, 419440
TOMII, 1968.
. Tomii, Vanost nalaza ranosrednjovjekovnog koplja
u Varadinu. ShP, 3.s. 10, Zagreb, 1968, 5361.
TOMII, 1978.
. Tomii, Rezultati ranosrednjovjekovnih arheolokih
istraivanja u Meimurju i varadinskoj regiji,
IzdanjaHAD-a 2, Zagreb, 1978, 209222.
. Tomii, Prilog istraivanju karolinkog oruja u
TOMII, 1985.
Meimurju i u Varadinskoj regiji. ShP, 3.s, 14/1984,
Split, 1985, 209230.
. Tomii, Arheoloka slika meurijeja Mure,
TOMII, 1989.
Drave, Dunava i Save u svjetlosti materijalnih izvora
bjelobrdskog
kulturnog
kompleksa,
doktorska
disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb, 1989.
. Tomii, Novi prilozi vrednovanja ostavtine
TOMII, 1991.
srednjovjekovnog
groblja
Bijelo
Brdo
II,
.
Tomii,
Prilog
istraivanju
kronologije
TOMII, 1992.
srednjovjekovnog groblja Lijeva bara u Vukovaru
Hommage Vukovar, ShP, III. s. 20, Split, (1990) 1992,
111189.
. Tomii, Neuere Erforschung der Bijelo Brdo - Kultur
TOMII, 1992a
in Kroatien, PrilInstArheolZagrebu 9, Zagreb, 1992,
384
Popis literature
TOMII, 1993.
TOMII, 1996.
TOMII, 1997.
TOMII, 1997a
TOMII, 1997b
TOMII, 1999.
TOMII, 1999a
TOMII, 2000.
TOMII, 2001.
TOMII, 2002.
TOMII, 2002a
113130.
. Tomii, Prilog istraivanju kronologije bjelobrdskog
segmenta srednjovjekovnog groblja Ptuj - Grad, Ptujski
arheoloki zbornik ob 100-letnici muzeja in Muzejskega
drutva, Ptuj, 1993, 543579.
. Tomii, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz
savsko-dravskog
meurijeja,
Starohrvatska
spomenika batina - raanje prvog hrvatskog
kulturnog pejzaa, Zbornik radova znanstvenog skupa
odranog 6-8. listopada 1992, (ur.) M. Jurkovi et. all,
Zagreb, 1996, 151161.
. Tomii, Zvonimirovo i Josipovo groblja starohrvatskog
doba u Virovitiko-podravskoj upaniji, Zagreb
Virovitica, 1997.
. Tomii, Archologische Zeugnisse der Karolinger in
den von Kroaten besiedelten Gebieten, Hortus 3, Zagreb,
1997, 6172.
.
Tomii,
Baranja
u
svjetlu
arheolokih
svjedoanstava Bjelobrdske kulture, Prinos analizi
ranosrednjevjekovnog groblja Majs-Udvar, Osjeki
zbornik 22/23, Osijek, 1997, 7197.
. Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje Zvonimirovo
Veliko polje, prinos poznavanju bjelobrdske kulture u
podravskom dijelu Slavonije, PrilInstArheolZagrebu 13
14 (1996-1997), Zagreb, 1999, 91120.
. Tomii, Ranosrednjovjekovno groblje u Sv. Jurju
u Trnju u Meimurju - prinos datiranju nalazita,
PrilInstArheolZagrebu 15-15 (1998. - 1999.), Zagreb,
1999, 4160.
. Tomii, Arheoloka slika ranoga srednjeg vijeka
na prostoru meurjeja Drave, Dunava i Save, Hrvati i
Karolinzi, Dio prvi - Rasprave i vrela, Split, 2000, 142
161.
. Tomii, Sclavorum regionem, quae Zellia
appellaturPavla akona Povijesna (renesansna)
kartografija novi izvor poznavanja hrvatskog ranog
srednjovjekovlja, PrilInstArheolZagrebu 18, Zagreb,
2001, 173188.
. Tomii, Keramika iz (ponekih) ranosrednjovjekovnih
grobalja kontinentalnog dijela Hrvatske, Zgodnji
Slovani, Zgodnjesrednjeveka lonenina na obrobju
vzhodnih Alp, M. Gutin (ur.), Ljubljana, 2002, 129141.
. Tomii, Romaniki ma iz rijeke Save kraj Jasenovca,
385
TOMII, 2007.
TOMII, 2009.
TOMII, 2010.
TOMII, 2010a
TOMII, 2013.
TRK, 1962.
TRK, 1973.
TTH, 1978.
TTH, 1981.
TTH, 1987.
TTH, 1994.
TTH, 1999.
TTH, 1981.
TTH, 2000.
TTH, 2001.
386

.
Tomii,
Prinos
poznavanju
kronologije
ranosrednjovjekovnog groblja Gomjenica kraj Prijedora,
ShP, III. s. 34, Split, 2007, 151197.
. Tomii, Suhopolje Klikovac: Od toponima do
arheoloke spoznaje, ShP, III. s. 36, Split, 2009, 229245.
. Tomii, Der Sden Pannoniens in der Karolingerzeit,
Antaeus 31-32, Budapest, 2010, 93112.
. Tomii, Spoznaje o arheolokom nasljeu
ranosrednjovjekovnog groblja na poloaju Bagrua kraj
Petoevaca, Adriatica 4, Zadar, 2010, 117166.
. Tomii, Castra super flumen albidum Danubium
- O poloaju avarske utvrde na Dunavu iz Lorschkih
godinjaka, RadHAZU 50 (516), Zagreb, 2013, 5370.
Gy. Trk, Die Bewohner von Halimba im 10. und 11.
Jahrhundert, ArchHung 39, Budapest, 1962.
Gy. Trk: Sopronkhida IX. szzadi temetje (The
Cemetery of Sopronkhida in the 9th Century),
FontArchHung, Budapest, 1973.
E. Tth, Die karolingische Burg von Sabaria
Szombathely, FolArch XXIX, Budapest, 1978, 151182.
E. Tth, A Quinque Basilicae - Quinque Ecclesiae
helynevek lokalizlshoz s rtelmezshez, JPM 36,
Pcs, 1981, 101107.
E. Tth, Bemerkungen zur Kontinuitt der rmischen
Provinzialbevlkerung in Transdanubien, in: Die Vlker
Sdosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, (ur.) B. Hnsel,
Sdosteuropa Jb. 17, Berlin, 1987, 251264.
E. Tth, Das Christentum in Pannonien bis zum 7.
Jahrhundert nach den archologischen Zeugnissen,
(ur.) E. Boshof i H. Wolff, Das Christentum im bairischen
Raum. Von den Anfngen bis ins 11. Jahrhundert, Kln
Weimar Wien, 1994, 241272.
E. Tth, Szent Adorjn s Zalavr (Saint Adrien and
Zalavr), Szzadok, 133, Budapest, 1999, 340.
E. Tth, Bemerkungen zur Kontinuitt der rmischen
Provinzialbevlkerung in Transdanubien, in: Die Vlker
Sdosteuropas im 6. bis 8. Jahrhundert, (ur.) B. Hnsel,
Sdosteuropa Jb. Bd. 17, Berlin, 1987, 251264
E. Tth, Mosaburg Moosburg, ActaArchHung 51,
Budapest, 1999./2000, 439456.
S. Tth, Benedictine Churches in the Eleventh and
Twelfth Centuries, Paradisum plantavit, Benedictine
Popis literature
Monasteries in Medieval Hungary, Pannonhalma, 2001,

637658.
TOVORNIK, 1980.
V. Tovornik, Das Grberfeld der karantanisch-Kttlacher
Kulturgruppe auf dem Georgenberg bei Micheldorf, pol.
Bezirk Kirchdorf/Krems, in: K. Holter (hrsg.): Baiern
und Slawen in Obersterreich, Schriftenreihe des O
Musealvereins, Gesellschaft fr Landeskunde 11, Linz,
1980, 81132.
V. Tovornik, Die frhmittelalterlichen Grberfelder von
TOVORNIK, 1985.
Gusen und Auhof bei Perg in Obersterreich. Teil 1,
Gusen. ArchA 69, Wien, 1985, 165250.
TOVORNIK, 1986.
V. Tovornik, Die frhmittelalterlichen Grberfelder von
Gusen und Auhof bei Perg in Obersterreich. Teil 2,
Auhof bei Perg. ArchA 70, Wien, 1986, 413460.
TURKOVI BASI, 2013.
T. Turkovi i I. Basi, Kasnoantika i
ranosrednjovjekovna Tarsatika Liburnija (Liburnia
Tarsaticensis) u svjetlu geografskih izvora, ShP, III. s. 40,
Split, 2013, 3380.
TETK, 2008.
D. Tretk, Potky Premyslovc, Praha, 2008.
Z. Va, Madai a Slovan ve svtle archeologickch
VA, 1954.
nlez X-XII. stolet, SlA II, Bratislava, 1954, 51104.
Z. Va, Svt slovanskch boh a dmon, Praha, 1990.
VA, 1990.
P. Vczy, Der frnkische Krieg und das Volk der Awaren,
VCZY, 1974.
ActaAntHung 20, Budapest, 1972, 395420.
VAAROVA, 1976.
. Vaarova, Slavjani i prablgari po danni na nekropolite
ot VI XI v. na teritorijata na Blgarija, Sofija, 1976.
T. Vedri, Gdje ive Mirmidonci? Prilog raspravi o
VEDRI, 2011.
znaenju pojmova Mirmidones i Marab u zadarskoj
legendi o prijenosu moi Sv. Krevana, Ppril 41, Zagreb,
2011, 4583.
T. Vida, Neue Beitrge zur Forschung der frhchristlichen
VIDA, 1998.
Funde der Awarenzeit, in: Acta XIII Congressus
Internatiaonalis Archaeologiae Christianae II. Citt del
Vaticano Split, 1998, 529540.
T. Vida, Heidnische und christliche Elemente der
VIDA, 2002.
awarenzeitlichen Glaubenswelt. Amulette in der
Awarenzeit. Zalai Mzeum 11, Zalaegerszeg, 2002, 179
209.
J. Vidovi, Prelog, Cirkovljani-Diven, u Hrvati i Karolinzi
VIDOVI, 2000.
katalog, Split, 2000, kat. br. II. 27-II.28, 100.
J. Vidovi, Prelog, ljunara, u Hrvati i Karolinzi katalog,
VIDOVI, 2000a
Split, 2000, kat. br. II. 29-II.39, 100104.
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije I, obradili
VIINJ I, 1955.
387
VIINJ II, 1959.

VIINJ III, 1966.
VINSKI, 1949.
VINSKI, 1949a
VINSKI, 1952.
VINSKI, 1954.
VINSKI, 1955.
VINSKI, 1957.
VINSKI, 1958.
VINSKI, 1959.
VINSKI, 1960.
VINSKI, 1970.
VINSKI, 1970a
VINSKI, 1978.
388
F. Barii M. Rajkovi B. Kreki L. Tomi, Posebna

izdanja SAN-u 141; Vizantoloki institut 3, Beograd,
1955.
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II,
prijevod i komentar B. Ferjani, Posebna izdanja SAN-u
323; Vizantoloki institut 7, Beograd, 1959.
Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II,
Vizantoloki institut Posebna izdanja 10, Beograd, 1966.
Z. Vinski, Starohrvatske naunice u Arheolokom
muzeju u Zagrebu, ShP, III. s. 1, Zagreb, 1949, 2237,
Tab. I-IX.
Z. Vinski, Prilog poznavanju gradita s osvrtom na jedan
nalaz u Podravini, Historijski zbornik II, 1-4, Zagreb,
1949, 223241.
Z. Vinski, Naunice zvjezdolikog tipa u Arheolokom
muzeju u Zagrebu s posebnim obzirom na nosioce
srebrnog nakita aavica, ShP III. s, 2, Zagreb, 1952,
2956.
Z. Vinski, Gibt es frhslawische Keramik aus der Zeit der
sdslawischen Landnahme?, Archaeologia Iugoslavica I,
Beograd, 1954, 7182.
Z. Vinski, Prethodni izvjetaj o iskopavanju nekropole
na Lijevoj bari u Vukovaru 1951, 1952. i 1953. godine,
Ljetopis JAZU za god 1953, knj. 60, Zagreb, 1955, 231
255.
Z. Vinski, Arheoloki spomenici velike seobe naroda u
Srijemu, Situla 2 Ljubljana, 1957.
Z. Vinski, O nalazima 6. i 7. stoljea u Jugoslaviji s
posebnim obzirom na arheoloku ostavtinu iz vremena
prvog avarskog kaganata, Opvsc.archaeol. 3, Zagreb,
1958, 1367.
Z. Vinski, Ausgrabungen in Vukovar, Archaeologia
Iugoslavica III, Beograd, 1959, 99109.
Z. Vinski, Ranosrednjovjekovni arheoloki nalazi u
Zagrebu i u njegovoj okolici, Iz starog i novog Zagreba II,
Zagreb, 1960, 4765.
Z. Vinski, O postojanju radionica nakita starohrvatskog
doba u Sisku, VAMZ III. s. 4, Zagreb, 1970, 4592.
Z. Vinski, Oruje na podruju starohrvatske drave do
godine 1000, I. Midzynarodowy kongres archeologii
soviaskiej, Warszawa 1418 IX 1965, T. III, Wrocaw
Warszawa Krakw, 1970, 135158.
Z. Vinski, Novi ranokarolinki nalazi u Jugoslaviji, VAMZ,
Popis literature
III. s. 10-11, 1977./78, Zagreb, 1978, 143208.

Z. Vinski, Zu karolingischen Schwertfunden aus
Jugoslawien, Jahrbuch des Rmisch-Germanischen
Zentralmuseums Mainz 30, Mainz, 1981, 465501.
VINSKI, 1982.
Z. Vinski, Slavenka Ercegovi-Pavlovi, Les ncropoles
romaines et mdivales de Mavanska Mitrovica,
Sirmium XII Recherches archologiques en Syrmie,
dit par Vladislav Popovi, Institut archologique
de Beograd, Beograd 1980, str. I-VII, 1-75 (saetak na
srpskohrvatskom, str. 61-69 i opis tabla) + sl. 1-3 + tab.
I-XXXIX + planovi I-V, veliki 8, SHP, 3. s. 12, Zagreb,
1982, 223233.
Z. Vinski, Razmatranja o poslijekarolinkim maevima
VINSKI, 1983.
10. i 11. stoljea u Jugoslaviji, SHP, 3. s. 13, Zagreb, 1983,
752.
Z. Vinski, Marginalia uz izbor karolinkog oruja u
VINSKI, 1985.
jugoistonoj Evropi, ShP, 3. s, 15, Split, 1985, 61117.
VINSKI VINSKI-GASPARINI, 1950. Z. Vinski i K. Vinski-Gasparini, Gradite
u Mrsunjskom lugu, izloba prvog iskapanja slavenske
utvrde iz ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj, Zagreb,
1950.
VINSKI-GASPARINI ERCEGOVI, 1958.
K.
Vinski-Gasparini
i
S.
Ercegovi, Ranosrednjovjekovno groblje u Brodskom
Drenovcu, VAMZ III. s. 1, Zagreb, 1958, 129161.
VLKOLINSK, 1996. I. Vlkolinsk, Die Grabverbnde mit der Keramik
des 9-10. Jh. aus dem Gebiet der. Slowakei aufgrund
geographisch-chronologischer Analysen, Ethnische und
kulturelle Verhltnisse an der mittleren Donau vom 6.
bis zum 11. Jahrhundert, Symposium Nitra 6. bis 10.
November 1994, Bratislava, 1996, 313332.
L. Vojtovy, Chrouati et altera Chrowati, Zbornik radova,
VOJTOVY, 2014.
(ur.) J. Paenko, Ukrajinski Karpati, etnogenezaarheologija-etnologija, Zagreb, 2014, 207254.
D. Vukovi, Siscija vizija rimskoga grada u Panoniji
VUKOVI, 1994.
pisano u Sisku 1991. i 1992. godine, Biblioteka slovo
duh misao, Sisak, 1994.
N. Wand, Die Braburg bei Fritzlar: Burg oppidum
WAND, 1974.
Bischofssitz in karolingischer Zeit, Kasseler Beitrge
zur Vor- und Frhgeschichte 4, Marburg, 1974.
J. Werner, Zur Zeitstellung der altkroatischen Grabfunde
WERNER, 1979.
von Biskupija-Crkvina (Marienkirche), Schild von Steier
15/16, Graz, 1979, 227237.
J. Werner, Der Schatzfund von Vrap in Albanien. Studien
WERNER, 1986.
VINSKI, 1981.
389
WERNER, 1961.
WIESINGER, 1989.
WINTER, 1997.
WOLFRAM, 1979.
WOLFRAM, 1985.
WOLFRAM, 1987.
WOLFRAM, 1991.
WOLFRAM, 2012.
ZADNIKAR, 1982.
ZEMAN, 2014.
ZWITTER, 1953.
390
zur Archologie der Awaren, Band 2 - Denkschriften der

philosophisch-historischen Klasse, Wien, 1986.
J. Werner, Ranokarolinka pojasna garnitura iz
Mogorjela kod apljine (Hercegovina), GZMS XV-XVI,
Sarajevo, 1961, 235242.
P. Wiesinger, Probleme der bairischen Frhzeit in
Niedersterreich aus namenkundlicher Sicht, (ur.) H.
Wolfram, Die Bayern und ihre Nachbarn I, Wien, 1989,
321367.
H. Winter, Awarische Grab und Streufunde aus
Oststerreich: ein Beitrag zur Siedlungsgeschichte,
Monographien
zur
Frhgeschichte
und
Mittelalterarchologie 4, Innsbruck, 1997.
H. Wolfram, Conversio Bagoariorum et Carantanorum,
Das Weibuch der Salzburger Kirche ber die
erfolgreiche Mission in Karantanien und Pannonien,
Wien Kln Graz, 1979.
H. Wolfram, Ethnogenesen im frhmittelalterlichen
Donau- und Ostalpenraum (6. bis 10. Jahrhundert),
(ur.) H. Beumann i W. Schrder, Frhmittelalterlichen
Ethnogenese im Alpenraum, Nationes. Historische und
philologische Untersuchungen zur Entstehung der
europischen Nationen im Mittelalter 5, Sigmaringen,
1985, 97151
H. Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas. Geschichte
sterreichs vor seiner Entstehung 378-907, Wien
Berlin, 1987.
H. Wolfram, Karantanija med vzhodom in zahodom, Zg
45/2, Ljubljana, 1991, 177187.
H. Wolfram, Conversio Bagoariorum et Carantanorum,
Das Weibuch der Salzburger Kirche ber die
erfolgreiche Mission in Karantanien und Pannonien
/ hrsg, bers, kommentiert und um die Epistola
Theotmari wie um gesammelte Schriften zum Thema
(ur.) H. Wolfram; 2 izm. izd, Dela SAZU 38, Zbirka
Zgodovinskega asopisa 44, Ljubljana / Laibach, 2012.
M. Zadnikar, Romanika v Sloveniji: tipologija in
morfologija sakralne arhitekture, Ljubljana, 1982.
M. Zeman, Transformacije rimskih vila na podruju
srednje Dalmacije tijekom kasne antike i ranog srednjeg
vijeka, Doktorska disertacija Filozofski fakultet, Zagreb,
2014.
F. Zwitter, K predzgodovini mest in meanstva na
Popis literature
ERAVICA, 1986.
IVKOVI, 2001.
IVKOVI, 2007.
IVKOVI, 2008.
IVKOVI, 2010.
IVKOVI, 2012.
IVKOVI, 2012a
IVKOVI, 2013.
starokarantanskih tleh, Kosov zbornik, Zg VI-VII

(1952-1953), Ljubljana, 1953, 218245.
Z. eravica, Ranoslovenska nekropola Bagrua
u Petoevcima kod Laktaa, GZMS n. s. XL/XLI
(1985/1986), Sarajevo, 1986, 124196.
T. ivkovi, O severnim granicama Srbije u ranom
srednjem veku, Zbornik Matice srpske za istoriju, 6364, Novi Sad, 2001, 717.
T. ivkovi, Juni Sloveni pod vizantijskom vlau (6001025), Beograd, 2007.
T. ivkovi, Constantine Porphyrogenitus kastra
oikoumena in the Southern Slavs Principalities, I 57,
Beograd, 2008, 726.
T. ivkovi, O Poecima Bosne u ranom srednjem vijeku,
GodinjakCBI 39, Sarajevo, 2010, 149161.
T. ivkovi, Conversio Croatorum et Serborum A Lost
Source, Belgrade, 2012.
T. ivkovi, Nova tumaenja vesti o junoslovenskim
gentes u De administrando imperio vizantijskog cara
Konstantina VII Porfirogeneta (944959), GodinjakCBI,
40/11, Sarajevo, 2012, 201210.
T. ivkovi, On the Baptism of the Serbs and Croats
in the Time of Basil I (867886), Studia Slavica et
Balcanica Petropolitana 2013/1, Saint Petersburg State
University, 2013, 3353.
391
Kazalo imena
C) Kazalo imena
Abraham, avarski kagan 93, 94, 95
Adalberon
Eppenstein,
karantanski
herceg 228
Adalbert (Belo), slavonski ban 226
Adalwin, salzburki nadbiskup 280, 295,
300, 301
Adam Baltazar Kreli, historiar 221,
226, 325
Agon, biskup Morave (srbijanske) 132
Ajo (Aios), langobardski plemi 40
Alarich, karantanski korepiskop 305
Albgarius, karantanski knez 145
Aldefreda, ninski biskup 307
Alfred Veliki, kralj Wessexa 162, 308
Alkuin, redovnik 65, 245, 246, 249, 256
Almo, hrvatski kralj 235
Altfried, sveenik iz samostana sv. Petra u
Salzburgu 305 (dalje sv. P. Salz.)
Altwart, svjedok kod posvete crkve u
Blatnogradu (dalje u kazalu: svjedok
u Blatno.) 149
Amalrih, svjedok u Blatno. 149
Andrija I., ugarski kralj 224, 225, 226,
Andrija II., hrvatski i ugarski kralj 224,
235, 319, 320, 333
Annon, freisinki biskup 300, 301
Anonim Ravenjanin, geograf 110, 233, 321
Anonim, ugarski pisac 207, 208
Arfrid, svjedok u Blatno. 149
Arno, salzburki biskup i nadbiskup 64,
65, 243, 245, 305,
Arnulf Karantanski, kralj 158, 159, 160,
162, 163, 164, 165, 166, 213, 280,
296
Arnulf, sin vojvode Liutpolda 167
Arpad, maarski vojvoda 167, 208, 237,
Arpadovii, dinastija 124, 225, 226, 227,
319
Asparuh, bugarski kagan 39
Atila, ma. voa 199
Audulfa, prefekt 71
August (vidi Oktavijan)
Balderik (Baldricus, Balderich), markgrof
105, 109, 111, 128, 130
392
Bartolomej, zagrebaki biskup 319

Bavarski geograf (Geographus Bavarus)
137, 138
Bazilije I., bizantski car 154, 188, 198, 239,
308
Bazilije II., bizantski car 138
Bela II, hrvatski i ugarski kralj 153, 318
Bela III, hrvatski i ugarski kralj 333
Bel, varadinski upan 153, 318
Benedikt, sufraganski biskup moravski
166, 307
Berengar, kralj Italije 163, 177
Blancidije (Blancidius), misionar 249, 255
Boila, upan (zoapan) 223
Boris (Mihael ili Mihajlo Boris), bugarski
kan i kralj 94, 147, 162, 300, 302
Borna, vojvoda Dalmacije i Liburnije 53,
75, 93, 100, 102, 15, 106, 107, 108,
115, 116, 194
Botond, maarski voa 207
Braslav (Brazlowoni), panonski vojvoda
17, 18, 143, 145, 152, 153, 154, 159,
160, 163, 164, 165, 167, 169, 185,
188, 191, 204, 207, 222, 229, 231,
232, 237, 256, 285, 296, 301, 320,
321, 337
Brisnuz, svjedok u Blatno. 149
Bulcsu, maarski voa 207
Chezil, svjedok u Blatno. 149
Chotemir, svjedok u Blatno. 149
Crnorizac Hrabar 60, 153
Cundpald (+CUNPALD FECIT) 63, 277
aslav, raki knez i arhont 199
Dandolo, mlet. kroniar 183, 225

Danijel, sufraganski biskup moravski 166,
307
Darije, perzijski kralj 54
Deoderik (Dietrich, Ditrik, Teodorik),
biskup (korepiskop) za Slavene (za
Karantaniju) 64, 305
Deotpald, svjedok u Blatno. 149
Deotrih, svjedok u Blatno. 149
Deotrih (item Deotrih), svjedok u Blatno.

149
Desamer, Desamir, Desila Thesamer [...
SAMER] 259
Dioklecijan, rimski car 74
Dmitar Zvonimir, hrvatski kralj 94, 224,
227, 228, 231, 324
Domagoj, hrvatski vojvoda i knez 71, 151,
153, 154, 156, 194, 300, 301, 307
Dominicus, sveenik i uitelj sv. P. Salz. 305
Dragomu (Dragamosus), ljudevitov tast
105, 116
Drislav (vidi Stjepan Drislav)
Drislavovii 226
Duh (Duch) zagrebaki biskup 318, 319,
330
Eberhard, koruki vojvoda 183
Einhard, franaki pisac i kroniar 29, 36,
42, 45, 59, 68, 73, 100, 105, 240
Engilfried karantanski korepiskop 305
Engilhast, svjedok u Blatno. 149
Erik 44, 48, 50, 51, 58, 59, 68, 69,
Erimpert, bavarski plemi 164
Etgar, karantanski vojvoda 94 (vidi i
OTKERRADOZLA[V])
Fastrada, ena kralja i cara Karla Velikog

48, 49
Fortunat, gradeki patrijarh 112, 251
Frederik, akvilejski patrijarh 163
Fridepercht, svjedok u Blatno. 149
Fridrich, salzburki nadbiskup 213
Gejza, maarski veliki vojvoda 94, 204,
212, 214, 218, 220, 222, 223, 224,
226, 231, 290, 338
Gerold I., markgrof 43, 68
Gerold II., markgrof 128, 144
Giovanni da Piano del Carpine, poslanik
58
Godemir, hrvatski ban 228
Goimer, svjedok u Blatno. 149
Gorazd 307
Gotabert, karantanski korepiskop 305
Goterhammus, franaki grof 70
Gottschalk Sas, teolog 308
Gottfrid, moravski vojvoda 183

Gozilem comitem (vidi Kocelj)
Gozvin, Gozwin, Gozwizi 156 (vidi i Kocelj)
Gregor, akvilejski patrijarh 183
Grgur, ninski biskup 199, 307, 309, 314,
319
Grgur (IX.), papa 320
Gunther, svjedok u Blatno. 149
Gunther (et item Gunther), svjedok u
Blatno. 149
Hadrijan II., papa 298, 301, 309
Helmwinus, karantanski knez 145
Hema, grofica 230
Henrik II., svetorimski car 230
Heraklije I., bizantski car 39, 194
Hermanrik, passauski biskup 300, 301
Hesla, ena Zelesane, hodoasnica iz
Braslavove zemlje 164
Hijerotej, grki biskup u Srijemu 138
Hilderik iz Tournaija, franaki kralj 75
Honorije III., papa 320
Idantirs, skitski kralj 54

Isanpero, svjedok u Blatno. 149
Isingrim, bavarski plemi 279
Ivan Arhiakon Goriki 226, 228, 317,
319, 321, 333
Ivan I. Cimisk, bizantski car 200
Ivan VIII., papa 152, 156, 187, 299, 300,
301, 307
Ivan IX., papa 307
Ivan X., papa 309
Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup 309,
313
Ivan, istarski vojvoda 43, 48
Ivan, moravski nadbiskup 166, 307
Izak (canizauci), kagan 93, 94, 95
Johannes
de
Thurcz,
Chronica
Hungarorum 183
Justinijan (doba) 240, 242
Justinijan II. (vidi i Justin II.) 244
Justin II. i Sofija, bizantski car i carica 208
Kadaloc, franaki grof 70

Kadolah (Cadolac, Kotzil, Kocil), markgrof
393
Kazalo imena
forojulijski 55, 100, 103, 105, 107,
145, 194, 251
Kadolah (vidi Kocelj)
Karlman (Carlomanno), upravitelj Istone
marke 149, 150, 155, 156, 157, 158,
300, 301
Karlo I. Anuvinac 246
Karlo III. Debeli, franaki car 157, 158,
169
Karlo Martel, franaki majordom 36
Karlo Veliki, franaki kralj i car 29, 41, 42,
45, 46, 47, 48, 53, 54, 55, 56, 59, 61,
62, 64, 68, 70, 71, 93, 95, 139, 167,
240, 249, 309, 314, 324
Ki, maarski vojskovoa 199
Kocelj (Chozil, Chezil, Chezul, Gozil,
Gozwin, Gozwizi) 15, 71, 140, 144,
145, 147, 149, 150, 153, 154, 156,
187, 194, 223, 277, 281, 285, 286,
293, 296, 298, 299, 300, 301, 305
Koloman, ugarski i hrvatski kralj 17, 182,
217, 236, 321, 323, 325, 333
Konrad II., svetorimski car 228, 230
Konstantin (iril), bizantski poslanik,
misionar 112, 150, 244, 246, 281,
286, 297, 298, 299, 301, 306
Konstantin Diogen, bizantski vojskovoa
228
Konstantin V. Kopronim, bizantski car 41,
187
Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car
39, 53, 55, 103, 106, 114, 131, 147,
153, 156, 162, 186, 189, 190, 191,
194, 195, 196, 198, 202, 205, 207,
211, 220, 212, 222, 239
Konstantin VII. Porfirogenet i sin Roman
220
Koppany 237
Kotzil (vidi Kadolah)
Kreimir III., hrvatski kralj 226, 228
kreimirova ker (Mirkova zarunica) 226
Krum, bugarski kan 92
Kuver (Kuber), voa Sermezijanaca 39
Kuvrat, bugarski kagan 39
Ladislav, ugarski kralj 217, 224, 226, 233,
235, 237, 240, 318, 319, 320, 321,
394
325
Lav IV., bizantski car 187
Lele, maarski voa 207
Lepa (Helena) ena hrvatskog kralja
Zvonimira 227
Lindolf, bavarski plemi 279
Liupram, salzburki nadbiskup 112, 149,
289
Liutbold (Liutp(b)aldus), franaki vojvoda
i prefekt Istone marke 167
Liutemir, svjedok u Blatno. 149
Liutprand, langobardski kralj 34
Lotar III., svetorimski car 230
Ludovik Njemaki, franaki car 130, 144,
147, 148, 149, 150, 176, 280, 299,
300, 301, 308
Ludovik Poboni, franaki car 96, 99, 103,
105, 115
Luigi Ferdinando Marsigli, grof 119
Ljudemu (Liudemuhslum), bornin ujak
115, 116
Ljudevit, vojvoda Donje Panonije 17, 18,
39, 49, 50, 58, 59, 93, 100, 101, 102,
103, 104, 105, 106, 107, 108, 109,
111, 112, 113, 114, 115, 116, 117,
119, 123, 125, 128, 135, 136, 145,
251, 259, 325, 337
Madalperht, svjedok u Blatno. 149

Manases, zagorski biskup 323, 324
Martin iz Brage, biskup 241, 242
Martin Tourski 241, 242, 244
Meginfrid, komornik kralja Karla Velikog
45
Metod, bizantski poslanik, misionar i
panonski i moravski nadbiskup 112,
150, 151, 153, 154, 157, 158, 159,
246, 248, 281, 286, 297, 298, 299,
300, 301, 392, 303, 305, 306, 307,
311
Metodovi uenici 24, 153, 299, 306, 307
Mihajlo III., bizantski car 298,
Mihajlo Kreimir, hrvatski kralj 94, 190,
200
Mirko (Emerik), sin ugarskog kralja
Stjepana I. 226
Modest, biskup sufragan salzburkog

nadbiskupa 305
Mojmir (Moimaro), velikomoravski knez
144
Mojmir II., velikomoravski knez 307
Montemer
(Montemero,
Mutimir),
panonski vojvoda 15, 132, 151, 152,
153, 154, 229, 248, 300, 301, 337
Mothmer, varadinski upan 153, 318
Muncimyr (Muncimir, Mutimir), hrvatski
knez 71, 163
Mutimir, raki arhont 152, 153, 154
Nestong, Sermonov brat 229
Nidrih, svjedok u Blatno. 149
Nikola Stjepani Selniki 226
(O)negavon, bugarski tarkan 92

Oderisije (Oderisius), opat 233
Odorik (Odoiricus, Odalrih), grof oko
Savarije 149
Oktavijan, rimski vojskovoa i car 51, 53,
71
Omurtag, bugarski kan 92, 128
Oswald, Osvald, Osbald biskup sufragan
salzburkog nadbiskupa 149, 305
Otachar, bavarski plemi 279
OTKERRADOZLA[V] (vidi Etgar)
Oton I., svetorimski car 192, 194, 212, 246
Oton II., svetorimski car 177, 192, 213,
214, 320, 338
Oton III., svetorimski car 314
Oton, biskup sufragan salzburkog
nadbiskupa 305
Otto, freisinki biskup 167
Oundrada, roakinja cara Karla Velikoga
249
Pabo, karantanski knez 145
Paldmunt, bavarski plemi 279
Paul, ankonski biskup 300, 301
Paulin, akvilejski patrijarh 63, 69, 243,
244, 245, 248, 314
Pavao akon 34
Petar Kreimir IV., hrvatski kralj 94, 224,
228
Petar, hrvatski kralj 235
Physso, upan (jopan), 223

Pilgrim, salzburki nadbiskup 167
Pipin Mali, franaki kralj 36
Pipin, talijanski kralj sin Karla Velikog 40,
46, 47, 48, 49, 52, 53, 59, 60, 61, 62,
63, 64, 66, 94, 243
pop Dukljanin 190, 199, 200
Pribina (Priwina), knez i vojvoda u Gornjoj
Panoniji 15, 70, 93, 98, 103, 114, 117,
140, 144, 145, 146, 147, 148, 149,
150, 156, 172, 173, 176, 194, 223,
232, 277, 278, 282, 285, 286, 293,
296, 298
Prisk iz Panija, rimski poslanik 62
Prisk, rimski vojskovoa 62, 128
Priznolav, Priznolawo, knez u Panoniji
164, 165
Prodan, zagrebaki biskup 274
Prunvard (Prunward/Brun), monah iz
Sankt Galena 212
Rachwin, grof 213

Rado, ugarski palatin 321
Radoslav Belo, raki arhont 199
RADOZLA[V] (vidi Etgar)
Rastica 153 (vidi Rastislav)
Rastislav, velikomoravski knez 150, 153,
297, 298, 300, 301
Ratbod grof upravitelj Istone ili Bavarske
markgrof 144, 145
Rathis, forojulijski vojvoda 34
Ratimir, panonski vojvoda 17, 117, 132,
134, 136, 144, 145, 146, 147, 152,
154, 229, 301, 337
Rato, svjedok u Blatno. 149
Ratold, sin grofa Sigiharda 163, 165
Rihherije, grof 121
Rihpald, sveenik (sv. P. Salz.) 305
Roman Lakapen, bizantski car 199
Salahon, grof 116, 117, 145
Salamon, ugarski kralj 231
Salomon, karantanski korepiskop 305
Samuilo, bugarski car 256
Scrot, svjedok u Blatno. 149
Sermon, upravitelj Srijema 228, 229
Sigihard od Ebersberga 163, 165
395
Kazalo imena
Sigindinus Zagoriensis episcopus 17, 323,
333
Siliz, svjedok u Blatno. 149
Stjepan (Praska), hrvatski ban 228
Stjepan Drislav, hrvatski veliki vojvoda i
kralj 223
Stjepan I., hrvatski kralj 228
Stjepan I., ugarski kralj 94, 204, 218, 224,
225, 226, 227, 228
Stjepan II., zagrebaki biskup 319
Stjepan V., papa 301
Stjepan Vojislav 228
Stregemil, sin Zelesane hodoasnik iz
Braslavove zemlje 164
Svatopluk (Zuentibaldo) 157, 158, 159,
160, 185, 202, 300, 301, 307
Svetoslav Suronja, hrvatski kralj 227
Svinimir (vidi Zvonimir)
Swarnaga, sv. P. Salz. 305
Tassilo III., bavarski vojvoda 42, 117, 277

Teodor
(capcanus
christianus
nomineTheodorus) 93, 277
Teodorik (vidi: Deoderik)
Teodorik, franaki grof 45
Teodozije, ninski biskup 187, 188, 305,
307, 308, 309
Teotmar
(Theotmar
Dietmarus),
salzburki nadbiskup 167
Toma Arhiakon 39, 165, 210, 212, 215,
231, 235, 308, 309, 312, 313, 316,
323, 324
Tomislav, hrvatski kralj 15, 189, 190, 196,
199, 210, 224, 330
Trebiz, svjedok u Blatno. 149
Trpimir, hrvatski vojvoda i knez 74, 75,
147, 162, 174, 308
Trpimirovii, hrvatska dinastija 190
Udalrich (Odalrich), grof 121
Unzat (svjedok u Blatno.) 149; sin Pribinov
149
Uuentescella, ena Braslavova 164
(V)Ladislav
(Ladasclavus),
vojvoda
Dalmacije i Liburnije i neak vojvode
Borne 112, 113
396
Vajk (vidi i Stjepan I.) 94

Verinharije
(Werinharius,
Werner),
markgrof 71
Viljem Breko-Selki grof 230
Vitezovi, Pavao Ritter, historiar 226
Vladimir, kralj bugarski 159, 160
Vojnomir
(Wonomyro
(Uuonomiro,
Uunomyro) 58, 59, 60, 63, 93, 145
Vratislav, Vratislaus vojvoda 164
Walpert, akvilejski patrijarh 308
Waltker, svjedok u Blatno. 149
Wellehelm, svjedok u Blatno. 149
Werinharius (vidi Verinharije)
Wichinga, nitranski biskup 27, 301, 305,
306, 307
Wiedheri, bavarski plemi 279
Wilhelmini, bavarsko plemstvo 149
Witemir, svjedok u Blatno. 149
Wittimar/ Witemir 281 (vidi i Witemir)
Wlkina, svjedok u Blatno. 149
Zaharije, sabenski biskup 167
Zcurben, svjedok u Blatno. 149
Zdeslav, hrvatski vojvoda 156, 187, 309
Zelesana, hodoasnik iz Braslavove zemlje
164 (vidi: Hesla i Stregemil)
Zeska, svjedok u Blatno. 149
Zistilo, svjedok u Blatno. 149
Zuemin, svjedok u Blatno. 149
Zuentibaldo (vidi Svatopluk)
Zvonimir (vidi Dmitar Zvonimir)
D) Kazalo mjesta
Aachen 43, 58, 60, 62, 93
Abajvr 220
Ablncz na Rabnitzi 279-280
Abodriti 27, 30, 39, 41, 53, 61, 72, 74, 96,
100, 102, 103, 111, 112, 128, 129, 130,
131, 132, 134, 136, 138, 140, 144, 147,
203, 337
- Bodrici, Bodrii 74
- Branievci 39, 72, 74
- Istoni Abodriti (Osterabtrezi) 72, 107,
112, 115, 138
- Moravci, vidi Moravci i Moravija
- Praedenecenti 96, 100, 103, 112, 114, 128,
138
ad Ablanza 279
ad Keisi 279, 280
ad Kensi 279, 280
ad Ortahu 280, 281
Ad Pirum (vidi Hruica)
ad ripas Danubii 63, 94, 139, 243, 246
Ad Salinas, vidi Tuzla
ad Spizzun 280
ad Termperch 280
ad Tudleipin 30
Ada Ciglana Bako 60
Ahaja 162
Akvileja (Aquileia, Aquileja) 49, 51, 52, 188,
251, 301, 302, 310, 311, 315
Akvilejska
(Aquilejska)
patrijarija
(metropolija) 152, 153, 154, 188, 240,
251, 254, 256, 305, 308, 309, 310, 311,
312, 314, 315, 319, 322, 338
akvilejska crkva 177, 315, 326, 328
akvilejska granica 163
akvilejsko misijsko podruje (misije,
akvilejska misijska pokrajina) 64, 98,
138, 154, 245, 248, 249, 250, 252, 254,
255, 257, 267, 272, 277, 289, 301, 306,
307, 308, 310, 311, 312, 313, 314, 319,
322, 325, 329, 337
Alamani (Alamannus) 62, 79, 84, 86, 117,
139, 149, 159, 239, 242, 311,
Alamanija 45, 68, 108, 130
Alani (Alanus) 77, 242
Alfld 23, 134
Alpe 21, 23, 34, 42, 134, 162, 249
Alpes Ferrae, Alpes Fereas 215, 231, 235
Alpes Iuliana 110
Alpes Noricas (vidi Norike Alpe)

alpski Slaveni 29
Alsrajk Hatri tbla 81, 88, 114, 140
Anesum (vidi Enns)
Anti 22, 62
Apeninski poluotok 110
Aquileia (vidi Akvileja)
Aquincum (Budim) 47
Aquisgranum (vidi Aachen)
rkus 57
Arrabona (Gyr) 47, 121, 220
Augsburg 183, 212, 213, 243, 338
Auhof 47
Aula na Han Omurtag 134
Austrija 34, 94, 206, 240
Avari (Abari, Obri; vidi i Huni) 20, 21, 22,
26, 27, 30, 33, 34, 36, 37, 38, 39, 40,
41, 42, 43, 44, 45, 47, 48, 49, 50, 53,
54, 55, 56, 58, 62, 64, 67, 68, 69, 70, 71,
72, 73, 74, 76, 77, 79, 84, 87, 91, 92, 93,
95, 96, 97, 98, 99, 101, 102, 105, 107,
111, 113, 114, 119, 128, 135, 136, 137,
165, 166, 206, 221, 239, 240, 241, 242,
244, 245, 246, 263, 277, 279, 301, 309,
314, 337
Avarija 17, 19, 20, 21, 23, 24, 28, 33, 34, 35,
36, 37, 39, 40, 41, 47, 51, 52, 56, 58, 59,
62, 63, 64, 65, 66, 67, 69, 70, 71, 73, 88,
91, 94, 103, 107, 111, 113, 139, 150,
187, 212, 239, 240, 241, 242, 243, 244,
245, 248, 277, 286, 326, 337
avarska drava 52, 56, 58, 61, 62, 64
avarska granica (Avarici limitis) 128
avarska vlast 34
Avarski Kaganat (Kaganat, Avarsko
Kraljevstvo) 20, 21, 23, 24, 26, 27, 33,
35, 36, 37, 38, 39, 41, 47, 51, 53, 57, 58,
65, 70, 72, 73, 83, 91, 92, 97, 100, 134,
135, 136, 137, 206, 239, 240, 248, 277,
325, 337
avarski teritorij (zemlja) 34, 41, 42, 49, 43,
44, 53, 56, 58, 59, 60, 62, 95, 111
avarski vazalni kaganat 26, 75, 96, 107, 277
Azija 21, 28, 44
Baka (Bachiensis) upanija 234
Baka 60, 61, 62, 65, 103
Baka Palanka 61, 94
397
Kazalo mjesta
Bagrua u Petoevcima 83, 116, 140, 168,
172, 190, 191, 203, 205, 214, 216, 217,
270, 271, 273
Bajuvari 79, 84, 139
Bakonybl 320
Balatonkenese 279, 280
Balmazjvros 57
Balti 77
Baltiko more (Baltik) 23, 24, 28, 30, 33,
34, 277
Banat 23, 61, 62, 72, 74, 103
Banotor (Bononia) 61
Banovina 52, 208
Banja Luka 52, 191
Banjaluka biskupija 303
Basijane (Bassianae, Donji Petrovci) 27, 66,
87
Bassiana (Srvr) 47
Batkovi Jazbine kod Bijeljine 27, 175,
176, 216
Bavarci 37, 42, 45, 75, 105, 148, 155, 164,
165, 279
Bavarska 23, 24, 35, 37, 40, 42, 43, 45, 47,
55, 68, 73, 99, 105, 108, 116, 117, 133,
143, 147, 160, 165, 166, 167, 183, 184,
201, 205, 212, 222, 240, 278, 297, 306,
311, 337
Bavarska markgrofovija (prefektura) i
Istona ili Bavar. markgr. 43, 73, 96,
98, 114, 143, 144, 145, 149, 150, 155,
159, 167, 169, 201, 212, 213, 214, 337
Bavarsko vojvodstvo 33, 75, 169
Be 158
Beka uma 24, 42, 45, 46, 47, 70, 90, 96,
159, 166
Beka zavala (kotlina) 23, 24, 37, 218, 225
Bege (Castellum Onagrinum) 61
Beketinaci Bente 210
Bekinski arhiakonat 154, 322
Bela Krajina 216, 312
Belie Zagajci 81, 83, 91, 130
Benkovac (selo u Moslavini) 126
Beograd (Singidunum) 27, 75, 131, 132,
134, 202
Beogradska biskupija 152
Bihaka krajina 303
Bijai (Sv. Marta) 89, 220
Bijela Hrvatska 186, 194, 201
Bijeli (nekrteni) Hrvati 186, 194, 200, 201,
202, 212
398
Bijelo Brdo 61, 210, 217, 270, 327

Bijeljina 27, 126, 127, 175, 176, 216
Biograd na Moru 18, 236, 323, 325
Biskupija Lopuka glavica 220, 334
Biskupija kod Knina 116
Bitolj (Heraclea Lyncestis, Bitola) 39
Bizant, Bizantsko Carstvo 23, 24, 27, 28, 33,
34, 35, 36, 37, 39, 41, 43, 53, 68, 69, 70,
98, 100, 107, 112, 114, 116, 131, 136,
137, 187, 189, 199, 205, 210, 229, 239,
302, 308, 309, 311
Blatno jezero (Balaton) 18, 23, 24, 25, 26,
31, 58, 73, 78, 80, 84, 88, 92, 103, 114,
130, 140, 143, 148, 149, 153, 156, 158,
163, 166, 168, 169, 172, 178, 184, 195,
203, 205, 211, 212, 223, 225, 233, 237,
250, 278, 279, 280, 281, 285, 320, 326,
338
Blatnograd 84, 88, 112, 114, 146, 148, 149,
150, 153, 158, 163, 167, 173, 176, 177,
180, 182, 183, 184, 186, 191, 204, 205,
212, 213, 224, 225, 231, 232, 237, 274,
281, 284, 285, 286, 295, 296, 297, 298,
299, 320, 325, 337
- Blatenski (Blateno, Blatno) 153, 296
- Castrum Chezilonis 285, 296
- Mosaburch, Mosapurc, (Mosaburg) 84, 88,
148, 158, 177, 213, 237, 285, 286, 295,
296, 320
- Priwinae civitas 285, 289, 291, 296
- Urbs paludarum 148, 163, 167, 186, 191,
237, 285, 295, 296
- Zalavr 84, 88, 114, 125, 139, 146, 148,
157, 161, 172, 174, 179, 191, 203, 204,
205, 214, 224, 225, 232, 237, 247, 250,
255, 260, 261, 281, 284, 285, 187, 288,
290, 293, 294, 295, 305, 320, 325, 327
blatnogradska (zalavrska) aglomeracija
82, 140, 205, 224, 232, 246, 272, 279,
327
blatnogradski posjed (feud) 117, 153, 154,
163, 223, 238
Bled 216
Bojna (u Slovakoj) 180
Borinci Crkvite 272
Borova vas 127
Borovo 61
Bosanska Gradika 302, 303, 312
Bosanska Posavina 27, 126
Bosanska Raa 81
Bosna 114, 175, 176, 233

Bosna i Hercegovina 12, 108, 271
Bosut, rijeka 27
Botovo 65
Bovi 251
Branievo 132
braslavov burg (vidi Brezalauspurch i
Brezalauspurc)
Braslavova zemlja (de terra Brasclauo) 160,
164, 167, 256
Braslovah 252
Bratislava 167
Beclav Pohansko 179, 180, 325,
Brescia 40
Brezalauspurch, Brezalauspurc 164, 167,
296,
Bribir 106, 108, 116
Brodac kod Bijeljine 127
Brodski Drenovac 65, 77, 78, 127, 131, 132,
145
Brodsko Posavlje 209
Bugari 18, 22, 27, 30, 38, 39, 60, 72, 73, 92,
102, 114, 117, 128, 130, 131, 134, 135,
136, 137, 138, 140, 143, 144, 145, 146,
147, 148, 154, 159, 160162, 186, 188,
201, 202, 206, 210, 211, 223, 229, 302,
321
Bugarska 61, 74, 76, 102, 112, 128, 129,
131, 133, 134, 136, 137, 138, 144, 147,
152, 153, 154, 159, 160, 161, 162, 183,
185, 199, 200, 203, 205, 228, 229, 248,
255, 297, 301, 302, 303, 306, 338
Bugarski Kaganat 27, 36, 37, 41
Braburg bei Fritzlar 310
Burgundi 242
Carigrad (Konstantinopol) 23, 27, 33, 39,

92, 112, 153, 154, 158, 197, 199, 297,
298, 302, 308, 311
Carigradska patrijarija 306
Carniola (Karniola) 34, 50, 110, 143, 145,
168, 238
- Carniolam Sclavorum patriam 34
Carnium (Kranj) 50
- patria Carnium 111
Carnuntum (Karnunt, Petronell) 47, 93, 96,
166, 277
Celeja (Celje) 49, 51
Ceramesionsko polje (Ceramiae/Keramiai)
39
Cetina, rijeka 39, 106

Cetingrad 216
Cetio (St. Plten) 46
Civelino 199
Cividale (edad, Forum Julii) 26, 37, 40, 177
Claustra Alpium Iuliarum 110
Colon (civitas Colon(ensis)) 296
Comagena (Civitas Comagenos) 45, 46, 47,
159
Crno more 23, 28
Csnig 114
Csongrd / ernigrad 92
Cumeoberga
(ad
Cumeoberg
/
Cumeoberget) 45, 46, 159
aavica (Bosna) 52
aavica (Hrvatska) 224
atapar Car Krum 134
azma 324
elarevo (ciglana elarevo) 61, 92, 94
epin Ovara / Tursko groblje 272
esi (Beheimorum) 96, 114, 186
eka (Bohemija) 23, 30, 37, 46, 55, 66, 96,
137, 155, 183, 212, 240
eka kotlina 37, 55, 72, 75, 79
ipulji kod Bugojna 116, 205, 271
rnomelj 216, 252
Dacia Aureliana 72
Dacia Ripa (ripa Datiam) 72, 74
Dacia Ripensis (Obalna Dacija) 27, 72, 74,
134
Dacija (Dacia) 18, 23, 65, 72, 74, 100, 128,
130, 131, 134, 146, 162, 256
Dako-Geani, Daani 77, 242
Dalj Dunavski-Bajer 61
Dalj Planina 61
Dalj (obala Dunava) 75
Dalj (Teutoburgium) 61
Dalmacija 16, 17, 23, 26, 30, 37, 39, 43, 49,
50, 51, 52, 53, 69, 72, 73, 74, 75, 78, 79,
84, 85, 88, 89, 96, 100, 101, 102, 105,
106, 107, 108, 110, 111, 112, 113, 114,
115, 116, 117, 139, 143, 152, 154, 155,
162, 174, 187, 188, 190, 193, 194, 195,
196, 198, 200, 201, 205, 206, 212, 215,
216, 217, 224, 226, 231, 235, 237, 239,
240, 242, 247, 250, 251, 259, 261, 271,
277, 302, 303, 307, 308, 309, 311, 315,
326, 330, 333
399
Kazalo mjesta
- franaka Dalmacija 52, 117
- bizantska Dalmacija 41, 52, 188, 190, 308,
(310)
- tema Dalmacija 194
- mletaka Dalmacija 52
Dalmacija i Liburnija 72, 75, 88, 89, 96, 100,
101, 102, 105, 106, 107, 110, 112, 113,
114, 115, 116, 117, 139, 143, 155, 187,
188, 194, 196, 201, 212, 246, 250, 277,
307, 309
Dalmatinci 107, 226
Dalmatinska marka 231
Danci 33
Devinska vrata 24, 218
Dinarida 15, 21, 26, 52
Doboj 52, 127
Dobova 25, 65
Dolenjska 69, 230, 231, 235
Donja Austrija 42, 70, 97, 243
Donja Lendava 279
Donja Panonija (Pannonia inferioris) 11,
13, 16, 17, 18, 19, 20, 39, 52, 62, 74,
75, 88, 90, 96, 100, 102, 107, 111, 112,
113, 114, 115, 116, 117, 125, 129, 130,
131, 132, 143, 145, 146, 147, 152, 153,
154, 158, 160, 161, 163, 168, 173, 175,
183, 184, 186, 188, 191, 194, 195, 196,
197, 203, 204, 205, 206, 212, 215, 216,
217, 221, 222, 225, 226, 227, 230, 236,
237, 238, 246, 248, 249, 250, 251, 253,
254, 256, 267, 272, 274, 277, 282, 296,
303, 309, 310, 313, 314, 316, 318, 319,
320, 321, 326, 330, 335, 337, 338, 339
(vidi i regnum inter Savum et Dravum)
Donjopanonci 223
donjopanonski Slaveni 72, 116
Donjopanonsko kneevstvo (vojvodstvo)
16, 116, 197, 212, 214, 237
Dragelji kod Bosanske Gradite 303
Drava, rijeka 12, 15, 17, 18, 19, 20, 21, 24,
26, 30, 39, 49, 53, 57, 59, 60, 61, 63, 64,
65, 66, 69, 72, 73, 74, 81, 82, 87, 92, 96,
98, 99, 101, 105, 108, 110, 112, 113,
117, 119, 128, 129, 130, 134, 137, 143,
144, 145, 147, 148, 150, 152, 154, 156,
159, 160, 161, 162, 163, 163, 167, 168,
172, 182, 184, 191, 192, 193, 195, 204,
205, 207, 210, 211, 216, 219, 222, 224,
225, 228, 231, 235, 236, 237, 238, 245,
249, 250, 254, 255, 256, 261, 271, 272,
400
274, 277, 280, 281, 283, 284, 286, 299,

308, 312, 316, 317, 319, 320, 321, 322,
324, 325, 327, 328, 330, 337
Dravsko polje 127
dravsko-savsko meurjeje (interamnij,
Meurijeje) 17, 135, 146, 147, 205,
209, 211, 216, 224, 229, 337, 338
Drekon, rijeka 62
Drevljani 103
Drina, rijeka 52, 199
Drinjaa, rijeka 52
Druga Belgika 75
Du(d)lebi, Dudleipin 30, 280
Dubiki arhiakonat 303, 322
Dubrava 237, 318, 319, 323, 330
Dubravice 131
Ducov kod Trnave 179, 180
Duklja 200
Dukljani 39, 190, 198
Dulepska
(Koprivniko-krievaka
upaniji) 30
Duljebi 22
Dunaj pri Jereki 126
Dunajvros 273
Dunav (Istris), rijeka 17, 19, 21, 22, 23, 24,
25, 26, 27, 28, 29, 33, 37, 38, 39, 41, 42,
45, 46, 47, 52, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60,
61, 62, 63, 64, 65, 69, 70, 72, 73, 75, 78,
91, 92, 95, 96, 97, 103, 107, 128, 130,
131, 132, 133, 134, 134, 136, 137, 144,
146, 148, 150, 160, 162, 166, 167, 168,
169, 172, 193, 195, 199, 200, 201, 202,
203, 206, 208, 209, 210, 212, 218, 222,
231, 234, 240, 243, 245, 249, 255, 277,
278, 279, 286, 299, 301, 308, 309, 312,
321, 325, 327
dunavske katarakte 25, 72, 134
dunavsko koljeno 168, 220
Dunavsko-dravski nacionalni park 21
Durnawa 280
Dvor na Uni 52
akovaki plato 224
akovaki Selci 208, 209, 211, 224
akovo upna crkva 66, 210, 270
akovo 209, 210
elekovec, elekovec apovo 270, 272
erdap 131, 202
erdapska klisura 72, 134
urevac 80, 87, 340
Ebersberg 163, 165

Egeja 189
Egejsko mora 23, 26
Enns (Anesum, Ania), rijeka 24, 35, 37, 42,
45, 47, 70, 90, 96, 167, 172, 184
Epir 33
Erfurt (Erphesfurt) 310
Erseke 39
Euroazijska (Europska) stepa 21, 219
Europa 12, 15, 19, 20, 21, 22, 24, 26-29, 33,
34, 35, 37, 39, 41, 44, 62, 75, 76, 81,
85, 87, 98, 99, 116, 142, 149, 153, 162,
167, 168, 169, 183, 185, 204, 207, 214,
215, 219, 220, 222, 223, 239, 241, 248,
275, 289, 305, 306, 308, 310, 311, 325
Fejer 243
Ferro (castro Ferro) (vidi i eljezna
upanija) 234
Fischa (Fiskaha), rijeka 93
Forojulijska markgrofovija 69, 73, 74, 96,
98, 100, 110, 111, 115, 143, 145, 177,
188, 192, 308, 337
Forojulijski kraj 40
Forojulijsko vojvodstvo 33, 34
Forum Julii (vidi Cividale)
franaka Donja Panonija 18, 205
franaka Gornja Panonija 158, 203
franaka Panonija 128, 162, 163, 168, 169,
194, 214, 222, 223, 232, 240, 250, 270,
271, 301, 325
Franako Kraljevstvo, Franako Carstvo
(Franaka) 15, 23, 24, 27, 33, 35, 43,
44, 45, 48, 54, 70, 73, 80, 87, 95, 98, 99,
102, 103, 105, 106, 107, 112, 113, 116,
121, 136, 137, 139, 140, 143, 145, 147,
148, 155, 157, 158, 167, 169, 172, 174,
179, 180, 183, 187, 189, 191, 206, 212,
217, 223, 225, 232, 233, 237, 239, 256,
271, 274, 303, 324, 337
Franci 33, 34, 36, 41, 42, 43, 45, 49, 53, 54,
56, 58, 59, 62, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 91,
97, 98,100, 103, 106, 108, 112, 113,
116, 136, 143, 147, 148, 166, 169, 194,
201, 202, 221, 239, 300, 307
Freising 156, 231, 305
Freisinka biskupija (crkva) 150, 213, 277,
325
Freisinki posjedi 231
Frizi 33, 45, 55

Fruka gora 144
Furlanija 37, 59, 111, 143
Furlanska marka 196, 212
Gacka 102, 106

Galicija (Ukrajina) 30
Galiciji (Portugal) 241
Garabonc I falu 103, 114, 136, 140
Gars Thunau 180
Gepidi 31, 79, 130, 240
Gepidija 62
Germani 21, 22, 26, 30, 31, 71, 75, 76, 76,
77, 79, 87, 103, 119, 130, 145, 239,
240, 242
Germanija 29, 240, 300
Germansko/a kraljevstvo/a 22, 33, 35
Glaviine u Solinu 89
Glina, rijeka 51, 52, 65, 333
Gomjenica Baltine bare 191, 193, 198,
201, 217, 271
Gora (kod Petrinje) 52, 259, 309, 322, 328,
329, 332, 333, 334
Gorica (arhiakonat) 309, 324
Gorika 52
Gornja Austrija 37, 46, 212, 223
Gornja Mezija 18, 72, 74, 131
Gornja Panonija 19, 20, 90, 108, 111, 112,
128, 129, 130, 143, 147, 156, 158, 160,
183, 203, 277, 279, 305, 338
Gornjesavska dolina 50
Gornji Kijevci 302, 303
Gornji Vrbljani 108
Gorski arhiakonat 184, 313, 322
Gospa sveta na Gosposvetskom polju 305
Goti 75, 162, 241, 242
Gradec (vidi Zagreb)
Gradeka patrijarija 249, 251, 325
Gradie nad Baljem 109, 124, 126, 168
Gradie pri Dunaju 126
Grado, Grade 73, 251
Grka (Grkova) luka 61, 208
Grka 30
Grme 52
Grubendorf 159
Gudua, rijeka 106
Guduskani (Gaani, Guduani, Guduani)
30, 51, 52, 53, 68, 96, 100, 102, 105,
106, 111, 113, 194
Guntion (castellum Guntionis) 67, 70
401
Kazalo mjesta
Gusen 47
Gvozd (Gvozdena gora) 215, 222, 231, 233,
235, 319, 321
Gynk 65
Gyr (vidi Arrabona)
(h)ring 22, 39, 51, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64,
94, 243
Hajddorog 220
Halimba Cseres 168, 217, 220, 270, 278,
325, 326, 327
Heraklea Lincestia (ager) 39 (vidi i Bitolj)
Heristall 100, 102
Heruli 75, 79
Hessen 310
Hird 65
Hispanija 33
Holenburg 45
Homolj 72
Hortobgy 57
Hradsko u Menu 179
Hrastovica 109, 251
Hruica (Ad Pirum) 49, 51
Hrvati 16, 30, 37, 39, 41, 51, 53, 68, 71, 74,
75, 84, 87, 99, 101, 106, 107, 108, 111,
113, 114, 116, 117, 131, 135, 147, 149,
154, 156, 162, 186, 188, 189, 190, 192,
193, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200,
201 202, 204, 205, 206, 207, 210, 214,
222, 223, 224, 226, 228, 237, 239, 240,
312, 314, 315, 321, 330, 337
Hrvatska (Croatia) 11, 12, 15, 16, 17, 20,
22, 29, 30, 33, 36, 39, 41, 52, 60, 69,
70, 72, 78, 81, 82, 100, 102, 106, 107,
109, 111, 123, 124, 126, 135, 137, 139,
143, 152, 155, 156, 157, 162, 172, 183,
187, 188, 189, 190, 194, 195, 196, 197,
198, 201, 202, 203, 205, 206, 207, 210,
215, 220, 221, 223, 224, 226, 227, 228,
230, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237,
240, 248, 251, 255, 257, 259, 271, 272,
297, 303, 308, 312, 313, 315, 318, 319,
321, 326, 327, 338
panonska (posavska) Hrvatska 16, 17, 29,
36, 195, 196, 197, 198, 231, 259
dalmatinska Hrvatska 36, 53, 143, 195,
196, 198, 205, 259
Hrvatska biskupija (vidi Kninska biskupija)
323
Hrvatsko kneevstvo (vojvodstvo) 15, 25,
402
33, 51, 74, 84, 89, 102, 106, 111, 115,

116, 117, 173, 187, 189, 190, 216, 239,
246, 248, 271, 303, 308, 309, 314, 325
Hom nad Soro 126
hrvatska kneevstva 33, 39, 41, 51, 72, 73,
84, 100
Hrvatsko Kraljevstvo 15, 190, 210, 222,
224, 319, 328
Hrvatsko Zagorje (vidi i Zagorje) 18, 29, 81,
97, 178, 181, 250, 263, 324
Hum (Chulm, Zahumlje) 106, 127, 197, 198
Huni 22, 40, 58
Hunija, Hunia 17, 19, 20, 43, 71, 105, 111,
113, 150
Ilirika dijeceza 49, 52

Ilirik 48, 49, 50, 51, 52, 53, 189, 194, 195,
196, 197, 198, 199, 202, 204, 205, 207,
214, 222, 231, 300, 314, 315
in Ussitin 279
Inn 165
Isangrimeschirichun 279
Isar 165
Iskar, rijeka 38, 132, 134
istarska biskupija 249, 309, 325
Istarska marka 212
Istona markgrofovija (vidi Bavarska
markgrofovija)
istonoeuropska stepa 92
Istra 41, 43, 71, 72, 73, 96, 143, 155, 162,
220, 242, 334
Istrani 48, 107
Italija 18, 23, 24, 26, 33, 35, 37, 40, 41, 43,
47, 48, 49, 50, 51, 55, 59, 60, 65, 66, 68,
70, 71, 73, 74, 105, 108, 111, 113, 133,
143, 157, 159, 163, 165, 168, 174, 184,
185, 189, 204, 205, 206, 212, 224, 232,
239, 240, 242, 247, 249, 251, 254, 255,
261, 327, 330
Ivinj (sv. Martin) 85
Jadransko more (Jadran) 23, 24, 26, 28, 33,
34, 51, 52, 69, 73, 74, 79, 80, 84, 93,
182, 189, 190, 193, 194, 216, 232, 249,
256, 274, 277, 312, 325
jantarska cesta (put) 24, 28
Japodi 51, 53
Japra 51, 215
Jarun (Zagreb) 208
Jegeni 65, 82, 87
Jovijska biskupija 315

Julijske Alpe 50, 108
Junuzovci 247
Kaloa (Kalocsa) 324

Kaloka metropolija 330
Kama, rijeka 168, 203
Kamp (Cambum), rijeka 45, 46, 47
Kaposvr 57, 58, 84
Karantanija 23, 30, 36, 64, 73, 75, 105, 108,
111, 143, 145, 150, 155, 157, 158, 162,
163, 165, 166, 213, 240, 250, 253, 254,
261, 287, 305, 310
Karantanska marka 212
karantanski Slaveni (Karantanci) 29, 36,
37, 45, 105, 107, 109, 111, 113, 228,
231, 240, 251
Karaica, rijeka 81
Karniola vidi Carniola
Karniolci (slaveni Karniolski) 18, 59, 110,
111
Karnunt (Carnuntum, Petronell) 47, 93, 96,
166, 277
Karpatska kotlina 17, 24, 25, 28, 30, 37, 39,
61, 66, 73, 76, 79, 81, 82, 84, 92, 150,
162, 214, 215, 218, 220, 232, 241, 312,
327
Karpatsko gorje (Karpati) 21, 24, 28, 73,
74, 92, 93, 186, 201, 218, 241
Kai Grede 85
Kazari (Hazari) 34, 41, 61, 92, 94, 244
Kerka, rijeka 30, 233
Krpuszta 220
Keszthely Fenkpuszta (castrum Valco)
82, 83, 84, 88, 119, 140, 148, 173, 279,
281, 285, 293
Keszthely 25, 80, 245
Kirin 251
Kiringrad 109
Kiseg (Kszeg) 70
Klanice 191, 271
Klis 108, 174
Klisa 272
Klotar Ivani 207
Knin (Tennum) 52, 71, 116, 205, 235, 271,
310, 324, 328
Kninska biskupija 52, 303, 315, 317, 321,
323
Koievo (vidi Junuzovci)
Kokra, rijeka gorenjska 69
Kolubara 52
Koljani kod Vrlike 216
Komarniki arhiakonat, Komarnica 109
Komrno 57
Komiani gori (Monte Comiano) 159
Komor 109
Konavljani 198
Konstantinopol (vidi Carigrad)
Koprivnica 25, 87
Koprivniko-krievaka upanija 30
Korana, rijeka 303
Koruka 30, 75, 94, 143, 183
Kovari (Kowaris / Kabari) 158, 162
Kozara 109, 302, 303
Kranj Kriie Iskra 252
Kranj (Carnium) 50, 69, 252
Kranjci 109
Kranjska 52, 59, 117, 213, 235
Kranjska marka 212
Krapina, rijeka 110
Kras 33, 41, 52
Krbava 102, 231
Krbavska biskupija 52, 235, 303, 321
Krems 42, 46
Krka, dolenjska rijeka 69, 107, 230, 231,
312
Krnski Grad 94, 305
Kulmita (Kulmerg ili Pchlarn kod Melka)
158
Kupa (Culpa), rijeka 18, 123, 124, 160, 168,
205, 207, 215, 235, 312, 321, 325, 333
Kutriguri 22, 26
Kvarnerski zaljev 110
Laba, rijeka 24, 56, 87
Labin 39
Labnice (Labenza ad Wisitindorf) 156, 177
Labodnica 246
Laktai 116, 203
Langobardi 24, 26, 31, 34, 37, 40, 41, 79,
155, 202, 240, 242
Langobardsko Kraljevstvo (Langobardija)
24, 33, 34, 35, 40, 41, 45
Lasinjska Kiselica 50
Lauriana 69
Laurijak (Lauriacum) 37, 47, 45
Leopacha (Leopoli) 183
Lepin 89
Leko polje 183, 212, 213
Letenye 82, 84
403
Kazalo mjesta
Levanjska varo (Nevna, Nena) 209,
Liburnija 43, 50, 52, 53, 68, 72, 74, 75,
116, 120, 201, 212, 239, 314 (vidi i
Dalmacija i Liburnija)
Liburnija
Tarsatika
(Liburnia
Tarsaticensis) 50, 67, 68, 110, 314
Liko-senjska upanija 106
Lika 102, 113, 259
Lindolveschirichun 279
Lisnica, Linica ili Lijenica, rijeka 148, 224,
320 (vidi Slobotina)
Lobor Majka Boja Gorska (MBG) 11, 80,
81, 89, 97, 98, 109, 112, 124, 125, 126,
139, 161, 172, 173, 178, 191, 203, 204,
205, 208, 213, 214, 224, 227, 231, 232,
237, 241, 242, 243, 246, 249, 250, 251,
252, 254, 255, 257, 259, 260, 261, 262,
263, 264, 265, 266, 267, 269, 272, 274,
283, 289, 293, 309, 310, 315, 325, 326,
328, 330
Lorch (nadbiskupija) 212
Lorch (vidi Laurijak)
Lovorna gora (mons Laurentus)
Lovran 69
Ludbreg 272, 315
Ljubina nad Zbelovsko Goro 126
Ljubljana (Emona) 49, 51, 121, 183, 252
Ljubljanica, rijeka 168
Ljubljanska kotlina 117, 145
Maas, rijeka 45
Mava 27
Madara 134
Maari, Ugri, Ungri (vidi i Turci) 60, 85, 88,
92, 132, 143, 147, 155, 158, 159, 162,
163, 165, 166, 167, 168, 169, 183, 185,
186, 189, 193, 199, 200, 201, 202, 203,
204, 205, 207, 210, 212, 213, 214, 218,
220, 221, 222, 223, 225, 226, 227, 228,
229, 233, 235, 237, 240, 295, 296, 315,
318, 321, 325, 326, 330, 338
Maarska 16, 21, 30, 31, 60, 70, 79, 81, 162,
206, 217, 240, 243, 280
Magyarhomorog 220
Mahovljani Kuno groblje 140, 191, 216,
217, 271
Majs (Maj) 217, 220, 280, 334
Makedonija 30, 33
Mala ili Mavanska Mitrovica 249, 254,
404
256, 257 (vidi i Mitrovica)

Mala Kapela 50
Mala Poljska 24, 28
Marcali 279
Margum (Oraje kod Dubravice) 131, 132
Maribor 125, 127, 213, 250, 251, 252, 328
Marinbrod 52, 65
Maronija 231
Maroschujvar 159
Maro (Maros), rijeka 60, 159, 220,
Mecsek (gora Meek) 26, 31, 119, 130, 280
Mediteran (vidi Sredozemlje) 110, 208
Medvedika (kraj urevca) 65, 78, 80, 82,
87, 139, 140, 172, 340
Medvednica 110,208
Meimurje 44, 137, 281, 322
Meurijeje 17, 49, 59, 117, 135, 144, 146,
147, 148, 205, 209, 211, 216, 229, 337,
338
Melk 42, 158
Messia 233
Mezija 74, 212, 233, 234, 311
Micheldorf 47
Mikulice 37, 180, 184
Mirmidonci 132, 228
Mirna, rijeka 230
Mitrovica (Sirmium, Sirmij) 18, 25, 27, 49,
51, 60, 61, 66, 144, 154, 202, 228, 229,
250, 254, 255, 256, 298, 305, 306
Mogorjelo 216
Moha 63
Mongolija 58
Moraa (Moracha), rijeka 137
Morava (Marua), rijeka srbijanska 23, 26,
69, 72, 74, 114, 131, 132, 137
Morava, biskupija u temi Morava (Srbija)
132, 138, 203,
Morava, rijeka moravska 24, 37, 46, 47, 97,
131, 132, 137, 184, 212, 218
Morava, utvr. naselje u temi Morava
(Srbija) 132
Moravci, Moravljani i (juni) Moravljani 39,
72, 131, 132, 137, 138 (vidi i Abodriti)
Moravak, potok 137
Morave 137
Moravija ili Moravska, bizant. tema
(sklavinija) (Srbija) 131, 132, 138,
202, 203
Moravljani ((veliko)moravski Slaveni,
velikomoravljani) 37, 66, 72, 96, 111,
116, 131, 132, 137, 147, 149, 155, 159,

162, 163, 165, 166, 201, 301, 305
Moravska juna, srbijanska) (vidi
Moravija)
Moravska (pokr. u ekoj) 23, 28, 37, 79,
103, 168, 240, 327
Moravska metropolija (nadbiskupija) 153,
248, 300, 301, 302, 306, 309, 338
Moravska vrata 24
Moravska, Velika Moravska 15, 24, 37, 66,
72, 73, 79, 96, 97, 98, 112, 116, 131,
132, 133, 137, 138, 139, 143, 150, 153,
155, 158, 159, 160, 162, 165, 166, 167,
168, 172, 173, 179, 180, 184, 185, 201,
202, 203, 212, 239, 246, 272, 286, 287,
293, 297, 298, 300, 301, 302, 305, 306,
307, 310, 325, 335, 338
Moravske toplice 137
Mostah pri irovnici 252
Mrsunjski lug 209
Mura, rijeka 17, 24, 69, 137, 281
Mursella (Mrichida) 47
Mursella (vjerojatno Petrijevci) 61
Murska Sobota 80, 81
Mursko-zalska dolina 30
Nadia (Natissa), rijeka 69
Nagykanizsa Palin 83, 89, 136, 140
Nagyrcse (Zaladska upanija) 122, 215
Nagyszentmikls (Sniniculau Mare) 60,
223
Najs (Ni, Naissus) 23
Nar (Nara) 242
Nartski Novaki 50, 118, 168, 169
Neretljani 197, 198
Neretva, rijeka 106
Neidersko jezero (Neusiedlersee) 26, 203
Niederalteich 150
Nin drijac 85, 247
Nin 156, 220, 305, 307, 309, 314
Ninska biskupija 188, 305, 307, 308, 309,
314, 319
Niava, rijeka 23
Nitra Lupka 114
Nitra 140, 305
Nitra Lupka 113
Nitranska biskupija 305
Nitransko kneevstvo 72, 98, 144
Nitrianska Blatnica 179
Noriani 30, 157, 159, 242
Norike Alpe 108

Norik 18, 23, 26, 50, 65, 71, 72, 108, 150,
155, 195, 225, 239, 240, 249, 261, 308,
315
Novakova brazda 38
Novi Banovci 61
Novi Pazar 134
Novi Slankamen 60
Novo ie 62, 82,101
Njitranski dukat 203
Njemaka 79, 152, 239, 308
Obalna Dacija (vidi Dacia Ripensis i Dacia

Ripa)
Odra (Odagra), rijeka 159, 160
Odra (sjeverna), rijeka 24
Oki 109
Oraje kod Dubravice (Margum) 131
Osijek Zeleno polje 119
Osijek (Mursa) 61, 119, 210, 327
Osterabtrezi (vidi Abodriti)
Ostrogon (Esztergom) 330
Ostrogonska nadbiskupija, metropolija
324, 328, 330
Ostrogoti 242
Otachareschirichun 279
Otres kod Bribira 156
Otruevec (Samobor) 332, 334
Ozalj 50, 109, 110, 124, 125, 126
Ozora 65
Istona Panonija (Pannonia orientalis) 18,

148, 277
Padska nizina 24
Pakrac 324
Paldmunteschirichun 279
paludes Meotides 69
Pannonhalma 237, 274, 318, 320, 321
Pannonia regia 94, 218, 221, 225
Panonci 30, 51, 242
Panonija Savija 18, 19, 113, 124, 196, 313,
315
Panonija, Panonnia (Panonije) 11, 13, 16,
17, 18, 19, 20, 21, 23, 27, 30, 31, 33,
39, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 59, 62, 64, 65,
66, 71, 72, 73, 75, 76, 79, 80, 82, 84, 85,
88, 91, 92, 93, 94, 96, 97, 98, 99, 100,
101, 103, 105, 107, 108, 110, 112, 113,
114, 116, 117, 126, 127, 128, 129, 130,
405
Kazalo mjesta
138, 139, 140, 143, 145, 147, 148, 150,
152, 153, 154, 155, 158, 159, 160, 161,
162, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169,
172, 173, 175, 176, 178, 179, 182, 183,
184, 185, 186, 187, 189, 190, 191, 192,
194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201,
202, 203, 204, 205, 206, 207, 212, 213,
214, 215, 216, 218, 220, 221, 222, 223,
224, 225, 226, 228, 229, 230, 231, 232,
234, 236, 237, 238, 239, 240, 242, 246,
250, 251, 255, 256, 257, 260, 261, 270,
271, 272, 274, 275, 277, 278, 281, 282,
283, 286, 287, 289, 293, 295, 296, 298,
299, 300, 301, 302, 303, 304, 305, 306,
307, 308, 311, 312, 313, 314, 315, 319,
325, 327, 328, 329, 333, 335, 337, 338
- vidi Donja Panonija
- vidi Gornja Panonija
- vidi Istona Panonija
- vidi Pannonia regia
- vidi Prva Panonija
- vidi Sirmijska Panonija
- vidi Valerija
Panonska (metropolija) biskupija 152, 154,
156, 157, 248, 299, 300, 301, 306, 311
- biskup za Panoniju 212
Panonska nizina 16, 17, 21, 22, 23, 24, 26,
27, 28, 29, 36, 39, 40, 41, 51, 52, 60, 61,
72, 76, 77, 80, 85, 87, 110, 116, 124,
135, 137, 138, 143, 147, 162, 167, 168,
170, 185, 186, 187, 193, 202, 203, 206,
210, 211, 214, 215, 218, 221, 239, 242,
244, 245, 251, 295, 299, 321, 326
Panonska, Posavska Hrvatska
panonski Slaveni 29, 68, 99, 135, 156, 169,
195, 206, 223, 224, 229, 233, 240, 303,
337
- donjopanonski Slaveni 72, 105, 116
- junopanonski Slaveni 117
- Slavonci, Slovinci, Slovenci 29
Papuk 224
Passau 212, 248, 249, 277, 300, 305, 306,
325
Passauska biskupija 249, 277, 300, 301,
305, 306, 307, 325
Pavija 40
Pcs Magyarrg 114
Pecs Somogy 43
Peuh (Pcs) 26, 81, 118, 119, 130, 178,
213, 241, 261, 279, 280, 334
406
- Sopijane (Sopianae) 118, 119

- ad Quinque Basilicas 130, 279, 280
- Quinque Ecclesiae (ad V Aecclesias) 119,
178, 213, 280
Pekrski potok 127
Peloponez 33
Perzijanci 54
Pethza 63, 277
Petovionska (Petovijska) biskupija 250,
310, 315
Petrijevci (Mursella) 61
Petrinja 109, 259, 328, 329, 332, 334
Petrova gora 207
Pitten 84
Pliska 134, 135
Podgorje 309
Podrainsko polje 52
Podravlje 49, 80, 117, 140
Podravska marka 212
Podravska Moslavina 224
Podsused 50, 78, 82, 88, 126, 139, 140, 172,
208,
Podunavlje 27, 28, 37, 55, 61, 73, 80, 81,
103, 132, 134, 136, 137, 210, 244, 337
Podunavski (donjodunavski) Bugari 36,
103, 114, 136, 140 (vidi i Bugari)
podunavski Abodriti 138 (vidi i Abodriti)
podunavski Slaveni 29, 140
Pogorelec (Sisak) 123
Pohorje 213, 251
Pkaszepetk 80, 81, 82
Pokuplje 30, 116, 205, 216, 238, 309,
Pokupska biskupija 154, 323, 330, 339
Poljska 30, 75, 77, 212, 241
Pomoravlje (srbijansko) 41, 74, 131, 132,
138, 203,
Pomurje 80
Popava pri Lipovcih 81
Porajnje 239
Posavina (Posavlje) 26, 30, 49, 50, 52, 53,
59, 117, 134, 140, 145, 162, 195, 199
Posoje 37, 49
Potisje 23, 28, 58, 62, 63, 92, 97, 133, 134,
168, 201, 243
Potkozarje 205
Pottenbrunn 84
Pounje 30, 51, 116
Povrbasje 30, 116, 205, 216, 238, 312, 322
Poega (Posaga) 61, 207, 209
Poeka kotlina 92, 134, 135, 136, 146,
154, 162, 209, 224, 229, 291, 321

Poeki Brestovac 25, 38, 66, 135, 136
Praedenecenti (vidi Abodriti)
Prag 75, 164
Predloka 252
Prekomurje 30, 81, 233, 273, 322,
Prelog Cirkovljan-Diven 44, 65, 87
Prelog ljunara 65, 87
Preslav 134
Prigorje 309
Prijedor 119, 216, 271, 328
Prikarpae 28, 299,
Privlaka 25,
Prva Panonija 19, 121, 315
Psunj 224
Ptuj (Petovion, Petovij, Poetovio) 49, 52, 78,
82, 121, 156, 161, 172, 178, 204, 211,
213, 229, 233, 241, 263, 279, 282, 283,
284, 291
Ptujski grad 76, 80, 81, 82, 103, 156, 161,
168, 172, 191, 203, 204, 209, 211, 214,
229, 233, 246, 272, 282, 283, 291, 326,
327 (vidi i Ptuj)
Pspkladny 220
Pusztaszenlszlo 273
Putalj (sv. Juraj) 8
Quadrata (Kvadrata) 51
Quartinaha 280
Raba, rijeka 18, 19, 24, 25, 46, 47, 54, 96,
113, 147, 148, 150, 159, 161, 166, 167,
203, 204, 213, 249, 277, 279, 284, 286,
299, 325
Rcalms 220
Rachwina grofovija 213
Radgona 280
Radovljica 252
Radvanjsko 125, 127
Rajhrad 103
Rajna 29, 45, 240, 310
Rakovani kod Prijedora 119
Raka 199
Recija 23, 240
Regensburg 45, 71, 248, 249, 277, 305
Regensburka biskupija 248, 249, 277, 305
regnum inter Savum et Dravum 17, 18, 19,
159, 163, 164, 205
- inter Dravum et Savum (izmeu Drave i
Save) 17, 19, 53, 57, 65, 81, 117, 130,
145, 152, 154, 159, 161, 163, 172, 195,

210, 216, 238, 240, 274, 321, 337 (vidi
i Donja Panonija)
Rifnik pri entjurju 126
Rihherijeve i Udalrichove (Odalrichove)
grofovija 121
Rijeka 69
Rim 150, 152, 154, 281, 297, 298, 299, 301,
302, 306, 307, 308, 311
Rimsko Carstvo 19, 33, 111, 124, 126
Rimljani 23, 75
Rinya 279
Ripuarinski Franci 45
Rogatec 230
Romani 21, 22, 26, 30, 31, 76, 79, 107, 194,
240, 337
Romanija 52
Rugijci (Rugus) 242
Rumunjska 60, 72, 78
Runjevica 108
ruska kneevstva 58
Sabaria (vidi Savaria)
Sben 249, 277,
Sbenska biskupija 249, 277
Salapiugin 177, 280
Salasi 53
Salonitanska metropolija (vidi Splitska m.)
Salzburg (rudnik u Sedmogradskoj) 159
Salzburg 212, 277, 286, 289, 305, 311, 315
Salzburka crkva 148, 174, 177, 213, 286,
299, 306
Salzburka misijsko podruje (misije,
Salzburka misijska pokrajina) 19, 64,
98, 149, 248, 250, 270, 272, 277, 284,
301, 302, 305, 306, 322, 325, 326, 329,
337
Salzburka nadbiskupija (metropolija) 18,
153, 154, 156, 157, 177, 212, 213, 230,
240, 246, 249, 254, 256, 277, 280, 283,
299, 300, 305, 306, 307, 309, 310, 314,
315, 317, 325
Salzburko podruje 107
Samobor 334
Sana 108
Sankt Galen 212
Sanski Most 52
Saraceni 33
Sarajevo 12, 13, 247
Sarmati 22, 23, 62, 76, 79, 242
407
Kazalo mjesta
Sasi 33, 55, 242
Saska 45, 64, 108, 130, 245, 251, 310, 311
Sava (Saus), rijeka 15, 17, 18, 19, 26, 38, 39,
51, 52, 53, 57, 59, 61, 65, 69, 72, 81,
101, 103, 110, 111, 113, 114, 116, 117,
130, 134, 144, 145, 147, 152, 154, 159,
160, 161, 163, 168, 172, 175, 195, 199,
202, 205, 210, 216, 222, 224, 230, 237,
238, 252, 254, 274, 299, 301, 303, 321,
337
- Sava Dolinka 110
Savaria (Szombathely, Sabaria) 47, 55, 93,
110, 121, 149, 184, 213, 277, 279
- izmeu Savarije i Karnunta 93, 96, 166,
277
Savarijska biskupija 315
Savinja, rijeka 230
Savinjska marka (grofovija) 212, 213, 230
savsko-dravsko
meurijeje
(vidi
Meurijeje)
Sazava 318
Scarabantia (vidi opron)
Sclavania (vidi Sclavoni(j)a)
Sclavinia (oko Blatnog jezera) 15, 20
Sclavinia (vidi Sclavoni(j)a)
Sclavoni(j)a 15, 20, 151, 152, 197, 233, 234,
300
Sebenj kod Bleda 168
Sedmogradska 23, 38, 61, 92, 134, 159, 168
Sedmogradski plato 28, 133
Sedmogradsko gorje 74
Sedmogradsko vojvodstvo 138
Sela (Dobova) 25
Seline (sv. Petar) 85
Senija (Senj) 50, 51
Serdica (Sofija) 23, 208, 310
Sermezijanci 39
Singidunom (Singidunum, Beograd)
Sirmij (vidi Mitrovica)
Sirmijska metropolija 153, 299, 305, 306,
309, 311 vidi i panonska (i moravska
metropolija)
Sirmijska Panonija (P. Secunda) 18, 19, 60,
66, 103, 126, 132, 134, 146, 154, 160,
195, 211, 228, 229, 243, 255, 256, 301,
315, 321
Sirmijska/Srijemska biskupija 138
Sisaka biskupija 154, 199, 222, 313, 314,
315, 316, 318, 319, 322, 323, 324, 325,
328, 329, 330, 338, 339
408
Sisak (Siscia) 26, 39, 49, 51, 52, 53, 59, 60,
65, 84, 109, 112, 113, 119, 120, 121,
122, 123, 124, 125, 126, 139, 145, 160,
161, 164, 184, 205, 215, 216, 234, 235,
241, 250, 251, 252, 254, 257, 259, 260,
261, 289, 309, 310, 313, 314, 315, 317,
324, 325, 326, 328, 333
Sjeverna Hrvatska 15, 17 (vidi panonska ili
posavska Hrvatska)
Sjeverna Slavonija 15
Skiti 54, 55, 56, 198
Slankamen 61, 62, 63
Slatinski Drenovac 224
Slaveni (Sclavus) (openito) 21, 22, 26, 29,
30, 31, 33, 34, 36, 37, 38, 39, 41, 45, 47,
48, 56, 57, 58, 59, 62, 64, 66, 68, 71, 72,
75, 76, 77, 78, 79, 82, 83, 84, 85, 87, 91,
92, 95, 96, 97, 99, 101, 103, 105, 106,
107, 110, 111, 113, 114, 116, 117, 119,
128, 130, 135, 137, 140, 147, 149, 150,
153, 155, 156, 157, 159, 163, 165, 166,
169, 173, 193, 195, 198, 200, 205, 206,
221, 223, 224, 228, 229, 233, 239, 240,
241, 242, 245, 249, 263, 277, 279, 280,
285, 287, 293, 297, 299, 301, 303, 305,
310, 337
Slavonija (historijski pojam) 11, 15, 16, 20,
60, 100, 124, 152, 190, 195, 196, 197,
221, 222, 224, 226, 231, 233, 234, 235,
237, 318, 319, 324
Slavonija (geografski pojam) 51, 81, 152,
154, 195, 211, 221, 232, 235,
- istona Slavonija (geo.) 25, 60, 134
- zapadna Slavonija (geo.) 148
Slavonski Brod 65
Slavonski amac 65
Slivnica kod Maribor 139, 250, 251, 252,
261, 328
Slobotina 126, 148, 224
Slovaka 58, 97, 137, 168, 203, 240241,
247, 327
Slovenci 29, 149
Slovenija 31, 39, 49, 50, 51, 52, 81, 82, 109,
125, 126, 137, 206, 216, 240, 242, 251,
261, 312, 315
Smrkovi 251
Soa (Isontii), rijeka 24, 26, 33, 35, 37, 41,
48, 69, 172
Solin 89, 232, 293
Solun 23, 27, 158
Sopronkhida 84, 89, 140,

Sorabi (Bijeli Srbi) 96, 114
Sotin (Cornacum) 61, 87
Split 308, 321, 324, 328
Splitska
(Salonitanska)
metropolija
(biskupija) 152, 153, 154, 188, 189,
193, 231, 248, 251, 300, 305, 306, 308,
309, 310, 311, 312, 313, 314, 315, 317,
321, 324, 338
Srb (Lika) 113
Srbi 30, 39, 41, 111, 113, 114, 115, 131,
154, 162, 197, 198, 199, 200
Srbija 60, 72, 74, 102, 132, 137, 154, 200,
233, 240
Sredie ob Dravi 272
Srednja Azija 21, 28, 34, 62
Srednjeazijska stepa 92, 219
Sredozemlje 33, 75, 84, 126, 247
Sredozemni Norik 18, 71, 315 (vidi i Norik)
Sredozemno more 33, 34
Srijem 23, 25, 26, 27, 28, 60, 61, 62, 66, 87,
103, 134, 138, 144, 147, 211, 228, 229,
232, 243, 244, 255, 298, 321
- Donji Srijem 66, 210
Srijemska upanija 148, 154, 199
St. Andr 46
St. Peter am Bichl (t. Peter na Gori) 94
Stara Gradika 224
Star Msto 180
Stari Jankovci 27, 66, 281
Stari Slankamen (Acumincum) 60
Stenjevec 208, 270, 272
stolica sv. Andronika 154, 298, 299, 305
Stolni Biograd (Szkesfehrvr) 220, 225,
318
Stombrate 89
Struga Nartska 65
Suhopolje 25
Surduk Gradina na Dunavu 61, 210
Susedgrad (Sused) 109, 110, 125, 126, 208
Susedgradsko-stubiko vlastelinstvo 308
Sutinski klanac 110
Sutla, rijeka 24, 107, 109, 124, 125, 139,
230, 231, 251, 252, 253, 254, 261, 272,
315, 328
Sv. Jurju u Trnju 272
Sv. Lambert pri Pristavi nad Stino 126
Sv. Petar Podravski 209
Svebi (vidi Svevi)
Svete Gore iznad Sutle 109, 124, 125, 139,
251, 252, 253, 254, 261, 272, 328

Sveto Rimsko Carstvo 49, 111, 183, 189,
205, 206, 214, 222, 225, 226, 228, 230,
231, 232, 233, 338
Svevi 31, 79, 162, 240
Svilaj 224
Szabolcs Reformtus Parkia 114
Szabolcs 220
Szarvas 60
Szekszard 65
Sziget 114
opron (Sopron) 47, 220
itarjevo 272
empeter v Ljubljani 252
imek (Smeg) 237, 281
imeka upanija 234, 237, 318, 320
imeko vojvodstvo 237
ipovo 108
leska 24, 28
mrtno pri Cerkljah 252
opot kod Benkovca 156
tajerska 52, 59, 143, 183, 213, 279, 280
trbinci (Certisija) 209
Tatari 58
Taurisci 53
Tesalija 33
Teutonija
(regnum
Teutonicum,
Teutonicorum) 189, 225, 230
Tifisas, rijeka 62
Tigas, rijeka 62
Tihany 280
Timoani 27, 30, 38, 39, 53, 61, 72, 74, 96,
100, 101, 102, 103, 113, 114, 129, 130,
131, 132, 136, 140, 144, 203, 337
Timok, rijeka 26, 38, 74, 102, 134, 136
Tiringija 24, 45
Tirinani 45, 162, 242
Tisa (Tissa), rijeka
Tolmin 252
Tolna upanija 65, 243
Tonovcev grad pokraj Kobarida 49
Toponr 57
Topusko (Kvadrata, Quadrata) 51
Torec Cirkvie 82, 84
Torec 82
Torna (Somlvsrhely) 280
Torontl upanija 60
Tracija 33, 311
409
Kazalo mjesta
Traismauer (loco Treisma) 70, 243
Transdanubija 82, 84, 243, 325
Traun, rijeka 42, 47
Travunjani 197, 198
Treisenburg 45, 243
Treisenu 42, 45
Trgovska gora 51, 215
Trsat (Tarsatika) 67, 68, 69, 70, 31
Trsatska biskupija (ep. arsaticensem) 314
Tulln, rijeka 46, 159, 167
Tulnn 45, 46, 47
Turci (isto to i: Maari) 186, 200, 201,
202, 222, 223
Turci 85, 287
Turnie kod Ptuja 82, 172
Turopoljsko polje 160
Tutnjevac kod Ugljevika 124, 126
Tuzla (Ad Salinas, Soli) 113, 114
Uka 69
Ugarska 16, 52, 183, 202, 221, 225, 226,
228, 230, 231, 232, 233, 234, 235, 236,
237, 255, 257, 273, 276, 281, 290, 296,
314, 318, 320, 321, 322, 326, 330, 335,
338, 339
Ugri (vidi Maari)
Uhersk Hradite 180
Ukrajina 75, 77, 241
Ukrina, rijeka 162
Una, rijeka 51, 235
Unutranja Azija 21
Utiguri 22
uualum 48
Uzdolje kod Knina 71
Vaani kod Bribira 247
Valco (vidi Keszthely)
Valerija (Panonija Valerija) 19, 110
Valerija-Medija 233
Valpovo 81
Varadin (Garestin) 49, 50, 110, 125, 315
Varadinska upanija 177, 318
Varadinske Toplice (Toplica) 318
Varo kod Prilepa 39
Vas (vidi eljezna upanija)
Velika Gorica 34, 65, 82, 85
Velika Gradusa 208
Velika Horvatska 29, 181
Velika Kapela 52
Velika Kladua 52, 119
410
Velika Moravska (vidi Moravska)

Velika Nedjelja 281
Veliki kanal 60
Venecija, Mleci 24, 107, 226, 232, 297, 299,
303
Venetia et Histria (regio X Italia) 111
Verona 40
Veronska marka 212
Vesprimska biskupija 320, 335
Veszprm (Vesprim) 281, 320, 332, 335
Veszpremska upanija 281
via Egnatia 39
via Postumia 40
Vicenza 40
Vidin 136
Viminacij (Kostolac) 62, 128
Vindobona (vidi Be)
Vinkovci Duga ulica 81, 82
Vinkovci Meraja 272
Vinkovci 61, 82
Vinodol 39
Vinji vrh pri marjeti 231
Virovitica 324
Visla, rijeka 29, 87, 162, 240
Viii kod apljine 127
Vitanja 213
Vlasi 30
Vlai 52
Vlaka nizina 23, 28, 37
Voinka, rijeka 224
Volga, rijeka 168
Vrs, Vrs Papkert B 25, 140, 173, 205,
270
Vranje pri Sevnici 242
Vrap 39
Vratnik 50
Vrbas, rijeka 113, 116, 162, 200, 203, 271,
303
Vrhbosna 114, 188
Vrhnika (Nauportus) 49
Vrlika 108, 216
Vuka, rijeka 148, 209
Vukovar Dunavski bajer 210
Vukovar Lijeva bara 95, 174, 182, 184,
210, 211, 217, 220, 270, 321, 327
Vukovar, Vukovo (Vlcou etc.) 61, 207, 209,
210
Vukovska upanija 148
Weride 280
Wessex 162
Wiedhereschirichun 279
Wilzorum 96, 114
Wimm 47
Wisitindorf an der Lafnitz, kod Limbacha
156, 177, 278
Worms 43, 45
Wrzburg (Uuirzaburg) 310
Ybbs (Ips, Ipua) 42
Zadar 17, 236, 323, 325, 333,

Zadravlje 148, 238, 315
Zagorje (vidi i Hrvatsko zagorje) 17, 20,
236, 309, 328, 330
Zagorska biskupija 154, 309, 323, 324, 330,
339
zagorska Hrvatska 15
Zagreb 11, 12, 13, 29, 34, 61, 80, 85, 88,
101, 110, 118, 122, 123, 124, 125, 137,
151, 160, 164, 207, 221, 226, 231, 257,
274, 281, 303, 309, 310, 312, 314, 315,
316, 319, 322, 324, 328, 329, 330, 331,
332, 339, 340
- Zagreb Gradec 208
- Zagreb Jarun 208
- Zagreb Kaptol 208, 314, 331
- Zagreb Opatovina 208
- Zagreb Kruge 25, 31, 65, 208
Zagrebaka biskupija 52, 154, 184, 205,
216, 222, 223, 224, 237, 246, 258, 259,
267, 281, 303, 304, 309, 313, 315, 316,
317, 318, 319, 320, 321, 322, 323, 324,
325, 326, 329, 330, 335, 339
Zalabr 280
Zaladska (Zalska) upanija 82, 122, 215,
234, 237
Zalakomr 25, 57, 80, 81, 84, 140, 173
Zalaszabar Borjlls sziget 179, 181,
281, 285, 291, 293, 294, 296
Zalaszabar Dezs sziget 179, 285
Zalavr (vidi Blatnograd, Mosapurc, Urbs
paludarum)
Zalavr Kvecses sziget 179, 232, 285,
291, 294, 295
Zalavr Rcskt 179, 232, 285, 291, 292,
295
Zalavr Rezes 285
Zalavr Vrsziget 179, 224, 225, 285, 285,
287, 288, 290, 292, 293, 295, 296, 304,
320
Zalavr Vrsziget kapela 103, 290, 291,
295, 332
Zapadna Morava (vidi i Morava srbijanska)
52
Zeiselmauer 46
Zemun 61
Zidani gaber iznad Mihova 126, 168
Zirc 281
Zlatna horda 58
Zobor kod Nitre 323
Zrinska gora 51, 215, 235
Zrinj (Zrin) 109
Zrmanja, rijeka 106
Zvijezda 52
Zala (Sala), rijeka 20, 24, 224, 285
Zakarpae 23, 28, 80, 297, 299, 312
abljak kod Doboja 127
eljezna vrata (vidi i Trajanov most / vrata)
72
eljezna upanija (Kom. Vas) 70, 234
eljezne gore (vidi i Gvozd) 215
itavsk T 57
411
Kazalo mjesta
Sl. 138: Isprava ostrogonskog nadbiskupa Felicijana kojom presuuje u sporu

oko ume Dubrava u korist zagrebakog biskupu Macilina (26. travanj 1134.).
To je najstariji dokument gdje se spominje Zagrebaka biskupija i biskup Duch
postavljen na zagrebaku stolicu u vrijeme vladavine ugarskog kralja Ladislava
(slika prema: The Croats: Christianity, Culture, Art, Citt del Vaticano, 2000, 110)
412
Sl. 139: (Donja) Panonija izmeu 750. i 1150.
413
Kazalo mjesta
Sl.414
140: Franake Panonije na poetku 9. stoljea.
Popis literature
415
Sl. 141: Crkvene misije u franakoj Panoniji 9. stoljea.
Popis literature
Zagrebaki pontifikal (Pontificale Zagrebiense) (MR 124). Zbirka obrazaca i uputa za

biskupsko obavljanje liturgijskih ina iz 13. stoljea. Pontifikal je napisan (prepisan)
prema nekom starijem predloku koji pokazuju naznake karolinkog naslijea.
Vjerojatno je nastao negdje na podruju sjeverne Francuske u okolici Reimsa, iako
nije iskljueno da je nastao i u nekom zagrebakom skriptoriju (prema: Ivan ako,
Zagrebaki pontifikal MR 124 (Metropolitanska knjinica u Zagrebu, MR 124),
Diplomatiko izdanje rukopisa i prikaz liturgijskog ozraja, Zagreb, 2005.).
418
O autoru
Kreimir Filipec (Zagreb, 1969.) je izvanredni profesor na Odsjeku za
arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu i predstojnik Katedre za
opu srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju.
Godine 1988. upisao je studij jednopredmetne arheologije, a godine 1990.
studij jednopredmetne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao
je arheologiju 1995. (Sisak (Siscia) u ranom srednjem vijeku), stupanj magistra
znanosti stekao je 1998. (Srednjovjekovno groblje u akovu), a doktorirao je
2002. (Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheolokim izvorima) sve
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od 1996. zaposlen je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta
Sveuilita u Zagrebu na Katedri za Opu srednjovjekovnu i nacionalnu
arheologiju, najprije u suradnikim zvanjima mlaeg asistenta i asistenta
(1996. 2002.), vieg asistenta (2002. 2003.), te u znanstveno-nastavnim
zvanjima docenta (2003. 2010.) i izvanrednog profesora od 2010. Nositelj je
svih predmeta iz Ope srednjovjekovne arheologije i novovjekovne arheologije
na preddiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju Odsjeka za
arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Redovito dri predavanja iz
kasnoantikog doba i vremena velike seobe naroda, arheologije Germana,
Slavena i Avara te arheologije kasnog srednjeg i novog vijeka. Kao gostujui
profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Katedri za
arheologiju od 2010. do 2014. predavao je na preddiplomskom studiju
predmete iz srednjovjekovne arheologije. Sudjeluje u izvoenju nastave na
Poslijediplomskim doktorskim studijima: arheologije, medievistike i ranog
novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom
obranjeno je vie diplomskih, magistarski te vie doktorskih radova.
Dugi niz godina bio je voditelj vie znanstvenih i strunih projekata. U aritu
njegova interesa su istraivanja ranog srednjeg vijeka, svih njihovih segmenata,
a posvetio se takoer radu na ouvanju, zatiti, obnovi i revitalizaciji spomenika
kulture. Vodio je mnogobrojna zatitna arheoloka istraivanja diljem Hrvatske,
meu njima valja posebno izdvojiti: akovo upna crkva, Lobor Majka Boja
Gorska, Sjeverozapadna nekropola Siscije (Sisak), Stari Perkovci Debela uma,
Josipovac Selite i Verued, Belie Zagajci te mnogobrojne druga arheoloka i
konzervatorska istraivanja vezana uz zatitu spomenika kulture ili na trasama
autocesta s izvanrednim rezultatima. Do sada je objavio vie knjiga (Arheolokopovijesni vodi po svetitu Majke Boje Gorske u Loboru, Srednjovjekovno groblje
i naselje akovo-upna crkva, Dvanaest stoljea akova) te vie znanstvenih i
strunih radova, a s izlaganjima je sudjelovao na vie znanstvenih skupova u
Hrvatskoj i inozemstvu.
Kao pomonik ministra kulture Republike Hrvatske vodio je Upravu za
zatitu kulturne batine u Ministarstvu kulture 2004. i 2005. Bio je lan Savjeta
Hrvatskog centra za razminiranje i Savjeta za obnovu i razvoj grada Vukovara

2004. i 2005. Od 2009. do 2011. bio je proelnik Odsjeka za arheologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 2009. je predstojnik Katedre za opu
srednjovjekovnu i nacionalnu arheologiju na Odsjeku za arheologiju Filozofskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Predsjednik je Upravnog vijea Muzeja hrvatskih
arheolokih spomenika u Splitu od 2012.

Filipec Donja Panonija Od 9 Do 11 ST PDF

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Filipec Donja Panonija Od 9 Do 11 ST PDF

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Kreimir Filipec

Donja Panonija od 9. do 11.

Knjiga je nastala u okviru Tempus projekta

Autor: Kreimir Filipec

Tira: 300 primjeraka

Donja Panonija od 9. do 11. stoljea

Univerzitet u Sarajevu / Sarajevo

Crtei, zemljovidi, tablice i planovi: Kreimir Filipec Crtei kamenih ulomaka iz

C. Franaka Panonija prema povijesnim

D. Donja Panonija i Blatnograd prema povijesnim

III. Stvaranje crkvene organizacije u Panoniji....................................... 239

B. Akvilejsko misijsko podruje u Donjoj Panoniji.......................... 250

C. Salzburko misijsko podruje u

D. Stvaranja vie crkvene organizacije................................................ 298

E. Crkveno ureenje Panonije nakon prestanka

IV. Zakljuna razmatranja............................................................................. 337

FILIPEC, 2002a; FILIPEC, 2002b; FILIPEC, 2008.

Drave. Tzv. hijat nastupio je ponajvie zbog izostanka arheolokih istraivanja,

prof. dr. sc. Kreimir Filipec

Naslov knjige Donja Panonija od 9. do 11. stoljea najavljuje opis

zapadna Maarska (Ugarska).5 Lujo Margeti je u svojim vrlo poticajnim

Naziv disertacije bio je: Naseljenost srednjovjekovne Slavonije prema arheolokim

Tim pojmom sluio sam se i kasnije u svojim radovima, smatrajui

Posebno je ralanjivanju i objanjavanju pojma Panonija, Hunija, Avarija velik

TOMII, 1989; TOMII, 1992a; TOMII, 2000; SEKELJ IVANAN, 2009.

krunidbe za hrvatskog kralja u Biogradu n/m). 12 To je openito nakon

CD, II, 910.

Problem nastaje to je sve stvar oito geografske perspektive i

Panoniju do rijeke Drave. Iz razliitih drugih perspektiva mogu se pojaviti i

Sl. 3: Srednja Europa s naznaenim dananjim dravama, regijama i podrujima ee

B. Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

njima podloni i s njima u odreenom savezu. Figurativno bi se avarska zemlja

BNA, 1987, 310346; SZENTPTERY, 1993, 165246; SZENTPTERY, 1993a,

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

vladajui centar nalazili su se na drutvenoj i politikoj periferiji. Avarija nije

VOJTOVY, 2014, 213220.

kontrolu, dodatno je potvrdio njihovu manevarsku sposobnost i ovladavanje

WOLFRAM, 1991, 177187; GRAFENAUER, 2000; EICHERT, 2010.

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

Sl. 4: Kasnoavarodobni lokaliteti u Karpatskoj kotlini prema: ADAM, 2002. i priblina

To bi se moglo dovesti u vezu s veom prisutnou Avara na zapadu u

avarodobnim predmetima, pojavljuje se nekoliko veih koncentracija nalazita i

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

unutranjosti, a tik uz granicu razmjeteni su savezniki i podloni narodi, kao i

REMONIK, 1950, 383395; REMONIK, 1977, 227308. U ranosrednjovjekovnom

BNA, 1984, 265373; SZENTPTERY, 1993, 165246; SZENTPTERY, 1993a, 261270;

Vana toka nalazila se u sjeveroistonom dijelu Panonske nizine, u

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

Imena slavenskih naroda, u tom dijelu srednje Europe pod avarskom

Teza dosta dugo odrana u naoj i svjetskoj povijesnoj literaturi, da se

Hrvati, uz druge neimenovane etnike skupine koje su migrirale pod Avarima

Geografija Panonske nizine i Avarije potkraj 8. st.

svoje metode.31 Uz razliite slavenske narode u tome prostoru treba oekivati,

STADLER, 2010, 111143.

BNA, 1984, 351360, karta 26.

II. Povijesni izvori

Hrvatska (hrvatska kneevstva) i druga slavenska kneevstva uz Jadransko more nisu

Kraljevstvu i upleli se u bavarsko pitanje.35 To bojite bit e samo odsjeak veeg

Postoje opravdane pretpostavke da su Avari i Langobardi ivjeli u miru i da nije bilo

Avarija i Franaka prema povijesnim izvorima do 803.

Nakon nekoliko stoljea pomicanja prema zapadu interes jednoga

Od sredine 8. st. zapadno oruje i oprema normalna su pojava u grobnim

Avarija i Franaka prema povijesnim izvorima do 803.