SREDNJOVJEKOVNA

ARHEOLOGIJA
II

1
 POČECI KRŠĆANSTVA

O pokrštenju Hrvata tijekom dugogodišnjih diskusija razlučila su se dva osnovna mišljenja. Prema
jednom, Hrvati su pokršteni u 7. ili 8. st., a kršćanstvo su prihvatili od svećenika koji su djelovali iz
dalmatinskih gradova dok su zastupnici drugog mišljenja tvrdili su kako su Hrvate pokrstili franački
svećenici u 9. st. Tek se u najnovije vrijeme počinje se isticati gledanje prema kojem je prihvaćanje
nove vjere višestoljetni niz utjecaja što su dopirali naizmjenično i s oscilirajućim intenzitetom iz raznih
vjerskih središta (slika dolje), pri čemu valja razlikovati prihvaćanje kršćanstva od strane elite ili
zajednice od istinskog usvajanja vjere. Čak i nakon više stoljeća formalnog prihvaćanja kršćanstva,
mnogi su se vjernici držali starih, poganskih običaja i vjerovanja, kako u nas, tako i u Europi.

Prvi dodiri s kršćanstvom

Prve dodire s kršćanstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Posljedice razaranja tijekom seobe nisu
bile onakvih razmjera kakvim ih je prikazivala starija historiografija, te se kršćansko stanovništvo
održalo ne samo u priobalnim gradovima i na otocima nego i u enklavama u zaleđu.

2
No kako nemamo pouzdanih saznanja o stupnju kristijanizacije antičkog stanovništva u Dalmaciji i
Panoniji teško je procijeniti koliku su ulogu njegovi ostaci igrali u preobraćivanju Hrvata. Veći broj
sačuvanih kasnoantičkih crkava upućuje na intenzitet kontakata Hrvata s kršćanstvom.
Poticaj širenju kršćanstva među Hrvatima davala su i organizirana nastojanja rimske Crkve i carstva.
Dosad se redovito sumnjalo u ulogu Heraklija, a u novije vrijeme i Ivana Ravenjanina, u
pokrštavanju Hrvata, no Radoslav Katičić je pokazao kako u vijestima Konstantina Porfirogeneta i
Tome Arhiđakona postoji povijesna jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje.
Nakon avaro-slavenskog poraza, Bizant u Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujući diplomatskoj
vještini, ali i prevlasti na moru koja mu omogućuje kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa
ugovor kojim oni dolaze u položaj federata, što se može vidjeti iz njihova kasnijeg odnosa prema
carevima. U vrijeme smirivanja prilika na istočnoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju
u Rimu. Pape su ovisili o ravenskom egzarhu, a upravo u vrijeme misije Ivana Ravenjanina
bizantska se vlast u Italiji nakon pobuna i nemira konsolidirala. Koordiniranju djelovanja Carigrada
kao političkog središta i Rima kao crkvenog potpomogla je činjenica da je papa u to vrijeme bio
Ivan IV., rodom iz Salone. On je 641. u Dalmaciju i Istru poslao opata Martina sa zadaćom da od
Slavena otkupljuje sužnjeve, i da sakuplja svetačke relikvije. Misija je završila s uspjehom, što bi
bilo nemoguće da odnosi između carstva i Slavena nisu bili uređeni.
U sklopu te opće djelatnosti na sređivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upućen i Ivan iz Ravene.
Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljačke Salone, a možda i prije nje, salonitanska Crkva seli u
carsku palaču. U palaču je bio upućen i Ivan Ravenjanin, sa zadatkom da ponovno organizira
salonitansku nadbiskupiju. Širenje kršćanstva među Hrvatima nije mogao biti primarni Ivanov cilj,
no nezamislivo je da poduzetan svećenik kakav je bio Ivan ne pokuša barem donekle širiti vjeru
među onim Hrvatima koji su živjeli nadomak dalmatinskih gradova i na otocima. On je i u tome
morao uživati potporu Rima, što vidimo iz pisma pape Agatona (678.-681.).
No svemu tome ne treba pridavati preveliku važnost. Kontakti Rima i Carigrada bili su po svoj
prilici održavani samo s Hrvatima između Zrmanje i Cetine, a kako ni tamo nije postojala središnja
vlast, i te su se veze nužno svodile na kontakte s nekim od glavara. Tako su susreti Hrvata s
kršćanstvom u to vrijeme sporadični.
Arheoloških potvrda za pokrštavanje u 7. st. nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj
paljevinskih grobova. Kasniji skeletni grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kršćanstvo
prihvaćano formalno i sporo, ali je stanovita promjena do početka 9. st. već bila provedena.

Intenzivno pokrštavanje – franački misionari

Razdoblje intenzivnog pokrštavanja Hrvata, u kojemu je novu vjeru prihvatila ne samo elita nego i
čitava zajednica, započelo je nakon franačkog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Godine 812. sklopljen
je Aachenski mir, kojim su uspostavljene stoljetne granice na istočnom Jadranu. Dalmacija je politički

3
podijeljena između Franaka i Bizanta. Crkvena jurisdikcija nije u aachenskom ugovoru nigdje
spomenuta, ali odgovor nam nudi Trpimirova darovnica, odnosno veze što su postojale između
hrvatskih knezova (Mislava i Trpimira) i salonitanskog nadbiskupa. Vidljivo je kako je salonitanska
nadbiskupija i dalje nadležna za središnji dio hrvatske kneževine (Trpimir nadbiskupu potvrđuje sve
posjede na hrvatskom području, i daruje mu neko zemljište i prihod desetine s kliškog posjeda).
Tada počinje intenzivno pokrštavanje Hrvata koje su provodili franački misionari, što je vidljivo u
materijalnoj kulturi. Petricioli je u istraživanju zadarskog ambona ukazao na jedan element
franačkog misionarenja – prikaz sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipičan za irske rukopise. To bi
moglo upućivati na miroljubive metode pokrštavanja, kakvima su se koristili irski misionari, zbog
čega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrštavanje nije izazvalo otpora.
Uspjesi franačkih misionara, pojačani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se najjasnije u
intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove zadužbine u Rižinicama,
namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja – benediktincima, u tu skupinu možemo ubrojiti i
crkve na Lopuškoj glavici, crkvu u Vrpolju kod Knina, Žažvicu kod Bribira i Kašiću kod Zadra.
Njima valja pribrojiti i samostan sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira –
odreda važnih političkih središta – mogle su nastati samo ako je kršćanstvo bilo konačno prihvaćeno
od vodećeg hrvatskog sloja.
Građevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u 2. pol. 9. st., u doba
kneza Branimira. Prihvaćanje liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvrđuje premoć
franačkih misionara nad drugim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme
prihvaćeni kao "državni" oblik iskazivanja vjere. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo
periferna pojava u granicama hrvatske države.

Osnivanje ninske biskupije

Osnivanje Ninske biskupije
važan je trenutak u hrvatskoj
crkvenoj povijesti, jer se tada
prvi put na hrvatskom
području organizira crkvena
hijerarhija. Danas prevladava
mišljenje kako je ninska
biskupija osnovana u vrijeme
pontifikata Nikole I., nakon
što je dalmatinsko svećenstvo
pristalo uz Focija, a Domagoj
postao knezom (864.-867.).

4
Nin je bio važno crkveno središte u kasnoj antici, a barem tri sakralna objekta preživjela su
razdoblje Seobe i ušla u rani srednji vijek (kasnija katedrala, sv. Marija, sv. Andrija u Zatonu). Nin
je zbog toga bio očito jedno od jačih kršćanskih središta na području kojim su vladali Hrvati. Dakle,
crkvenu organizaciju u Ninu nisu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije. No
Nin je očito bio središte preko kojeg su franački misionari dolazili u Hrvatsku (o tome svjedoče
kultovi franačkih svetaca, imena svećenika i ostaci materijalne kulture).
Nin je bio najvažnije crkveno središte na hrvatskom prostoru, čak i kada su nastali važni centri
poput crkve Sv. Marije u Biskupiji.

NALAZI VEZANI UZ POČETKE KRŠĆANSTVA KOD HRVATA

Uz početke kršćanstva u Hrvata možemo vezati raznu arheološku građu. Tako ćemo spomenuti:
• nalaze materijalne i duhovne kulture otkrivene u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih
nekropola (okvirno datiranih od 7. do sredine 9. st.)
• predmeti umjetničkog obrta, liturgijsko posuđu, relikvijari i još neke izrađevine karolinške
kulturne provenijencije
• ranosrednjovjekovni kameni spomenici.

1. Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta, tipologija

grobova, način pokapanja, grobni nalazi i vrijeme trajanja
U ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih grobalja postojala su dva
načina pokapanja pokojnika: ritus incineracije i ritus inhumacije. Ritus
incineracije, kao izrazito poganski način pokapanja, arheološki je utvrđen
samo na dva lokaliteta na području Dalmacije: na položaju Kašić-
Maklinovo brdo i u Dubravicama kod Skradina.1
Način žarnog pokapanja spaljenih pokojnika u Kašiću na položaju
Maklinovo brdo, dubina ukopa zemljanih urni (slika desno), njihov
raspored, i ostale okolnosti koje prate obred pokapanja, ima ista obilježja koja imaju žarna slavenska
groblja u srednjoj Europi i u ostalim slavenskim zemljama u kojima je ritus incineracije bio u
uporabi, i trajao duže ili kraće vrijeme. Ovo se groblje pripisuje Hrvatima i okvirno datira u 7. st.
Mala je vjerojatnost da bi to groblje moglo biti mlađe, jer već tijekom 2. pol. 7. st. na području
Dalmacije prevladavaju starohrvatska groblja s ritusom inhumacije.
Kao žarni grobovi tumače se i posude otkrivene u Dubravicama kod Skradina, koje se također mogu
okvirno datirati u 7. st. No zemljane posude pronađene na tom groblju možda nisu služile kao
grobne žare, jer su relativno malene, te su možda dio pogrebnih običaja u sklopu utvrđenog
kosturnog groblja.

1
Treba dodati i zemljane posude otkrivene uz crkvu sv. Lovre u šibenskom Donjem polju., koje se drže za grobne žare.
5
Hrvati su neposredno po doseljenju u Dalmaciji, pod utjecajem novih kulturnih prilika, napustili
izrazito poganski ritus incineracije i prešli na ritus inhumacije u grobljima na redove. Taj najstariji
horizont dalmatinsko-hrvatskih kosturnih grobalja po svom arheološkom karakteru i načinu
pokapanja ima pretežito pogansko obilježje i pripada vremenu prije nego što je izvršena definitivna
kristijanizacija Hrvata i bitno se razlikuje po svom arheološkom i kulturnom obilježju od
dalmatinsku-hrvatskih grobalja iz vremena nakon pokrštavanja Hrvata. Taj rani horizont kosturnih
grobalja okvirno datiramo od 7. do u 1. pol. 9. st.
U dalmatinsko-hrvatskim kosturnim nekropolama ranog horizonta zastupljena su četiri osnovna
tipa grobova (redom na slici dolje). To su:
• grobovi u običnoj zemljanoj raci
• grobovi u zemljanoj raci s djelomičnom upotrebom kamena
• grobovi s kamenom grobnom arhitekturom
• grobovi s primitivnim drvenim ljesovima, zbijenim kovanim željeznim čavlima.
Dubina grobova tog horizonta je
raznolika, od 0,5 do 2 m.
Orijentacija grobova uglavnom je
istok - zapad, s glavom na zapadu.
Pogrebni običaji su složeni, a
prevladava poganski način
pokapanja. Kod pojedinih grobova
uočeni su tragovi paljenja vatre nad
njima ili izvan njih. Zastupljeni su
običaji ritualnog posipanja grobne rake sitnim ulomcima razbijenih zemljanih posuda, te stavljanje
zemljanih posuda u grob pokojnika. Neke od posuda nađene su u grobu pokrivene kamenim
pločicama, što je dokaz kako se u njima nalazilo jelo ili piće. Zastupljeni su i drugi nalazi kojima se
potvrđuje poganski pogrebni obredni čin, kao što su npr. drvene vedrice, stakleno posuđe… važna je
pojava naknadno spaljivana pokojnika, što je utvrđeno kod groba 77 na Ždrijacu u Ninu, koje je
naznačajnije i najveće dalmatinsko-hrvatsko groblje ranog horizonta, s 334 istražena groba. Treba
spomenuti i stavljanje kamenih ploča na tijelo pokojnika u grobu i puževih školjaka u grob s
uvjerenjem da ti predmeti imaju magičnu moć. Valja spomenuti i srebrni novac franačkog cara
Lotara (840.-855.), nađen u ustima pokojnice u grobu 62 na Ždrijacu u Ninu (slika dolje), kao i
zlatnike bizantskog cara Konstantina V. Kopronima s Crkvine u Biskupiji kod Knina. U grobljima
ranog horizonta zastupljeni su brojni i tipološki raznoliki grobni
prilozi: nakit i ukrasni dijelovi nošnje, oružje, predmeti dnevne
uporabe, sitni alat, novac, kultna keramika, predmeti od kosti i roga i
stakleno posuđe.
6
Među nakitom zastupljeni su: naušnice, ogrlice, srebrni torkvesi, privjesci, prstenje od srebrnog i
brončanog lima, a ljepotom se ističu naušnice tzv. grozdolikog tipa, izrađene od plemenitog metala,
u kvalitetnoj zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije. One su izravni bizantski import u dalmatinsko-
hrvatskim grobljima ranog horizonta. Među nalazima nakita s kršćanskom simbolikom, u grobu 53
na Maklinovu brdu nađen je prsten od srebrnog lima (slika desno). Ima rombično
proširenje na prednjoj strani i ugraviran križ. U istom grobu nađen je srebrni torkves,
ogrlica od staklene paste i tiještena zlata, par grozdolikih srebrnih naušnica i glineni uteg vretena za
predenje. Ovaj nakit je bizantski import iz 2. pol. 8. ili ranog 9. st. S obzirom na to, prsten s
ugraviranim križem ne može se tumačiti kao djelovanje Bizanta na kristijanizaciju hrvatskog življa
tog vremena, već je to samo nakitni predmet s kršćanskom simbolikom koji je kao trgovačka roba
dospio u grob u Kašiću.
Jedinstven nalaz ukrasnog karaktera je brončani križić iz dječjeg
groba 324 na Ždrijacu u Ninu (slika lijevo). Izrađen je lijevanjem,
pozlaćen na vatri, a na svakom kraku križa prikazan je rustično
modeliran ljudski lik s naglašenim očima i usnom. Služio je kao
ukras na odjeći, jer na krakovima ima rupice za pričvršćivanje
zakovicama. Potječe iz karolinškog kulturnog kruga i vjesnik je
kristijanizacije hrvatskog pučanstva iz početka 9. st.
Od oružja u ranom horizontu dalmatinsko-hrvatskih nekropola zastupljeni su mačevi, bojni noževi,
koplja, vršci strijela i ostruge. Mačevi, koplja i ostruge oružje su karolinškog tipa i vremena,
najvećim dijelom su import, a manjim dijelom je izrađeno u domaćim radionicama, po franačkim
uzorima. Na tlu Dalmatinske Hrvatske registrirano je 13 karolinških mačeva, od ukupno 24, koliko
ih je poznato na tlu Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine. Među najznačajnije starohrvatske
grobove s prilozima karolinškog oružja spada grob 322 s nekropole Nin-Ždrijac (slika lijevo), a
posebnu pozornost zavređuje karolinški mač otkriven u ratničkom grobu
1, s južne strane crkve sv. Marije u Biskupiji (gdje je otkriveno više
starohrvatskih ratničkih grobova s karolinškim oružjem) koji na oštrici ima
žig franačke radionice Ulfberht. U tom grobu nađen je i kratki bojni nož,
lagane brončane ostruge izrazito karolinškog tipa s garniturom za
zakopčavanje, brončana patera, drvena vedrica sa željeznim okovima i
zlatnik Konstantina V. Kopronima (741.-755., slika dolje). To je jedan od
najznačajnijih ratničkih grobova na tlu Dalmatinske Hrvatske koji
argumentirano potvrđuje franački
kulturni i politički utjecaj kod
Hrvata u osvitu 9. st.

7
 Među ostrugama karolinškog tipa i
vremena važan je i par laganih brončanih
ostruga iz tzv. groba 4 (slika lijevo), s južne
strane crkve sv. Marije u Biskupiji. One su
karolinški import sa početka 9. st., a imaju
srebrom tauširane križeve na pločicama
ostružnih krakova i na petljama garnitura
za zakopčavanje te potvrđuju franačko
djelovanje na kristijanizaciju hrvatskog življa. Jedan par raskošno izrađenih teških karolinških
ostruga iz kneževskog groba u sarkofagu,
otkrivenog u atriju crkve sv. Marije u Biskupiji
(slika desno), izrađen je od lijevane bronce,
pozlaćene na vatri, sa zakovicama na pločicama
ostružnih krakova. Uz njih je nađena i garnitura,
bogato ukrašena raskošnom ornamentikom u
tehnici rovašenja. Trnovi ostruga i jezičci
garnitura imaju ukras križeva.
Posebno arheološki značajna i brojno
zastupljena je kultna keramika, a rijetke i
znakovite nalaze predstavljaju drvene vedrice.
Zastupljeni su i razni uporabni predmeti, kao što
su srpovi, brusevi, noževi, britve, kresiva s
kremenjem, ključevi, šila, igle, čavli, pršljeni,
predmeti od kosti i roga (češljevi, iglenici, recipijenti za sol), ostaci tekstila i kože, te novac.
Uz temeljnu općeslavensku komponentu odražavaju se mnogi kulturni utjecaji. To su u prvom redu
utjecaji autohtonog, više ili manje romaniziranog ilirskog življa, zatim bizantski kulturni utjecaji, te
franački, čija je arheološka nazočnost najevidentnija u naoružanju i opremi hrvatskih ratnika, a izvan
nekropola odražava se na liturgijskom posuđu i drugim sakralnim predmetima.
Nekropole ranog horizonta traju od 7. do u sredinu 9. st., i na njima je franački kulturni utjecaj
arheološki dokumentiran od kraja 8. pa do sredine 9. st. – završna fazu trajanja tih nekropola s
izrazito franačkim kulturnim utjecajem Unatoč tome što s Francima dolazi kristijanizacija, poganske
tradicije u ritusu pokapanja kod Hrvata u 1. pol. 9. st. još traju, što nam zorno potvrđuje grob 62 iz
najznačajnije nekropole tog horizonta, Nin-Ždrijac, datiran srebrnim novcem franačkog cara Lotara
(840.-855.) u sredinu 9. st., u kome je otkrivena ritualno razbijena zemljana posuda i posuta po
grobu.

8
2. Predmeti umjetničkog obrta pretežito sakralna karaktera i karolinškoga kulturnog
obilježja
Među najznačajnije nalaze umjetničkog
obrta karolinškog kulturnog kruga s
područja Dalmacije spada kadionica iz
Stare Vrlike (slika desno). Rađena je od
srebra, tehnikom lijevanja. Ukrašena je
ornamentom izvedenim u tehnikama
rovašenja, pozlate i niela. Radionički je
blisko povezana s raskošnim Tasilovim
kaležom iz Kremsmünstera u Austriji koji
je nastao od oko 768. do 778. Vjerojatno je s njime istovremena i po svoj prilici nije od njega nimalo
starija, kako to tumači K. Vinski-Gasparini. Za razliku od Tasilova kaleža kojemu su geometrijski
ukrasni motivi pod utjecajem anglosaksonske umjetnosti 8. st., ukrasni motivi na kadionici rađeni su
pod utjecajem umjetnosti seobe naroda na prostoru od Italije i srednjeg Podunavlja do Rajne. U
Dalmatinsku zagoru je mogla dospjeti jedino karolinškim posredstvom. Terminus antequem non je
po K. Vinski-Gasparini 803., a postquem non 888., kada u Dalmatinskoj Hrvatskoj prestaje
karolinški crkveni utjecaj. Karolinški politički i crkveni utjecaj počinje na početku 9. st., kada je
Karlo Veliki proširio franačku moć na dalmatinske Hrvate i radio na njihovu pokrštavanju. To su
provodili franački misionari posredstvom Akvileje, prenijevši tako kult franačko-akvilejskih
svetaca, kao što su: sv. Asel, Martin, Chrisogon (Krševan), Ludovik, Ambroz, Mogor
(Hermagoras), Marta, Eufemija, Marcela, koji se javljaju na starohrvatskim spomenicima. U prilog
franačkog utjecaja govore i franačka imena svećenika uklesana na starohrvatskim kamenim
spomenicima (Theudebertus na kamenoj gredi iz Nina), Gumpertus na nadvratnicima iz Bijaća
(slika dolje, iz 9. st.). Treba spomenuti i spomenik iz Zadra s uklesanim franačkim imenom
Anselmo, te ranosrednjovjekovne kamene epigrafičke nalaze iz crkve sv. Martina u Lepurima kod
Benkovca. U Ninu, prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata u novoj domovini, imamo biskupa
Aldefreda (Aldefrida) iz
892.
Kadionica je nađena na
vrelu rijeke Cetine, gdje
se nekad nalazila stara
Vrlika (Vrhrika), a gdje su danas ostaci crkve sv. Spasa. Ta je crkva poslužila kao baza franačkim
misionarima krajem 8. ili na početku 9. st., koji su kadionicu tu donijeli i ostavili. Ti misionari nisu
utemeljili bogomolju na početku 9. st., već je ta crkva postojala i po svoj prilici je starokršćanski
objekt koji se uz mnoge preinake sačuvao do danas. Datira se od 9. do 14. st. Zlatko Gunjača navodi
9
kako se tlocrtom vezuje uz starokršćanske trikonhalne bazilike, a pojava gljivastih prozora i otvora,
te način gradnje čvrsto vezuju ovaj objekt uz kasnoantičku arhitekturu u Dalmaciji. Zatim navodi
kako su crkva i zvonik sv. Spasa sagrađeni odjednom i to u 9. ili najkasnije u 10. st. čime se
suprotstavlja manje-više svim građevinskim detaljima koje
je prethodno uočio i iznio. Dataciju potkraj 9. st., koju je
predložio I. Petricioli, treba uzeti samo kao pretpostavku.
Od nalaza karolinške provenijencije spomenut ćemo još
jedan izuzetan i vrlo rijedak arheološki nalaz – ukrasni
pojasni jezičac iz kasnoantičkog kaštela u Vrbljanima na
izvoru Sane (slika dolje). Jezičac je izduženog pravokutnog
oblika s polukružnim završetkom. Na užem ravnom kraju su
četiri zakovice kojima je bio pričvršćen za pojas. Zakovice
su bile optočene nizom zrnaca. Izrađen je od bronce2 s
tragovima pozlate na vatri, i srebra. Dužina mu je 16 cm.

Obje strane jezičca su ukrašene. S prednje strane jezičca su križevi u medaljonima i bočna
pravokutna polja. Na stražnjoj strani jezičca oba bočna i prednja polja izvedena su u obliku
pravokutnika, također ukivanjem srebrnim pločica, a na njima su aplicirani natpisi reljefnim slovima
(rovašenje). Natpis na aversu jezičca čine sigle, odnosno abrevijature – SCS SCS DNS SB. Njihovo
razrješenje glasi: S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, D(omi)N(u)S, S(a)B(aoth). To je formula
iz Svetog pisma, jedna od aklamacija Svetoga Trojstva ili svevišnjega Boga.
Čitav prostor između srebrenih pločica ukrašen je rovašenim pozlaćenim viticama i životinjskom
ornamentikom izvedenom u stilu Tasilova kaleža. Isti rovašeni ornamenti nalaze se i na stražnjoj
strani jezičca. I s ove su strane četiri srebrene pločice s reljefnim slovima. Natpis glasi: TETGIS
FABER ME FECIT, što znači: Tetgis me izradio ili ukrasio.
Sastav kovine i tehnika izrade svojstvena je karolinškim artefaktima. Oblik slova sigla i natpisa
tipičan je za 8. st. Liturgijska formula natpisa primijenjena je na jezičcu s votivnom namjenom.

2
Hrvati i Karolinzi, Katalog, str. 259., u Beloševićevu članku stoji "od bakrene legure".
10
Natpis na reversu predstavlja signaturu majstora izrađivača jezičca, a vlastito ime Tetgis je franačko
ime iz 8. ili 9. st. Životinjska ornamentika je iz 2. pol. 8. st. Jezičac se datira u 2. pol. 8. st., a izradio
ga je franački majstor za vladanja Karla Velikoga (768.-814.), i to po svoj prilici negdje u Porajnju.
Jezičac je, s obzirom na sakralni sadržaj, najvjerojatnije bio u upotrebi crkvenog lica, odnosno
misionara, prije i po svoj prilici nešto poslije 800. Uz jezičac, u Gornjim Vrbljanima nađena je i
ranokarolinška ostruga istovremena s jezičcem. Z. Vinski pretpostavlja da su baš oni misionari koji
su ostavili kadionicu na izvoru rijeke Cetine kod crkve sv. Spasa pošli dalje, zaobišli masiv Dinare,
doprli do kaštela na izvoru rijeke Sane, s namjerom da pokrste i tamošnje Slavene u susjedstvu
mlade hrvatske kneževine.
Dragocjene karolinške izrađevine predstavljaju dva moćnika iz Nina.
Općenito se tumači kako su doneseni od franačkih misionara oko 800.,
prigodom pokrštavanja Hrvata.
Moćnik-bursa sv. Marcele, Asela i Ambroza (slika lijevo) sastoji se od
drvenog okvira prekrivena pozlaćenim srebrnim limom. Izrađen je
tehnikom iskucavanja i ima oblik torbice (burse). Takav oblik
relikvijara vrlo je čest u merovinškoj i karolinškoj umjetnosti. Jelić ga
datira u 8. st., Ljubo Karaman oko 800., a I. Petricioli na kraj 8. st.
Drugi ninski relikvijar nepoznata sveca ima oblik škrinjice, također je
od drva, obložen je srebrnim
limom, izrađen tehnikom iskucavanja (slika desno). Na
donjoj strani prikucane su mu četiri nožice. Primitivna
ornamentika i aplicirani gorski kristal upućuju na rani srednji
vijek. Primitivan ornament dopušta samo širu dataciju.

3. Ranosrednjovjekovni kameni epigrafički spomenici

Za pojedine spomenike se smatralo kako
predstavljaju prvorazrednu arheološku izvornu
građu za osvjetljavanje problema pokrštavanja
Hrvata – mramorni sarkofag nadbiskupa Ivana

Ravenjanina iz Splita (slika gore), mramorni

luk s natpisom iz Kaštel Sućurca (slika lijevo),
nadvratnik crkve sv. Križa u Ninu s uklesanim
imenom župana Godečaja i krstionica iz
vremena kneza Višeslava iz Nina.

11
Janko Belošević navodi kako su najnovija znanstvena dostignuća na proučavanju navedene
arheološke građe pokazala kako su svi ti spomenici, osim krsnog zdenca iz vremena Višeslava, bez
izvorne arheološke vrijednosti za osvjetljavanje problema pokrštavanja.
Arheološka izvorna vrijednost sarkofaga nadbiskupa Ivana Ravenjanina znanstveno je
obezvrijeđena, a čak je i u pitanje dovedena povijesnost nadbiskupa Ivana Ravenjanina.
Stjepan Gunjača je dokazao kako mramorni luk s natpisom iz Kaštel Sućurca nema nikakve
znanstvene vrijednosti za dokazivanje pojave početka kršćanstva kod Hrvata.
Natpis župana Godečaja s nadvratnika crkve sv. Križa u Ninu također nema izvorne vrijednosti za
problem pokrštavanja.
Krstionica iz vremena kneza Višeslava (slika
desno) dugo je vremena predstavljala ključni
arheološki spomenik ne samo za pokrštavanje
Hrvata, već i za organizaciju crkvene vlasti u
prvom političkom i vjerskom središtu Hrvata,
u Ninu. No, u stručnoj se literaturi osporila
njegova rana datacija i postavilo pitanje
njegova podrijetla.
Krstionica iz vremena kneza Višeslava iz
Nina, koju je dao izraditi svećenik Ivan otkrivena je u sklopu župne crkve u Ninu, prigodom rušenja
baptisterija te crkve 1746.. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom
samostanu Redentore, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u Veneciji. Godine
1941. vraćena je u Hrvatsku.
Krstionica je isklesana iz monolitnog bloka mramora i ima šesterostranični oblik (visina 90 cm i
promjer otvora 120 cm). Uz brid svake stranice reljefno je isklesan po jedan tordirani stupić sa
stiliziranim kapitelom. Po sredini prednje stranice prikazan je procesionalni križ ispunjen troprutom
pletenicom i sa zavojnicama na kraju triju krakova. Poviše višestruke profilacije nalazi se rubno
polje s uklesanim natpisom koji teče preko svih stranica i nastavlja se u jednom retku na plohi pete,
a završava s dva retka na polju šeste stranice. Iz natpisa saznajemo kako je svećenik Ivan dao
napraviti krsni zdenac u vrijeme hrvatskog kneza Višeslava.
Krstionica se u pomanjkanju nepotvrđenih povijesnih podataka o knezu Višeslavu, na osnovi
stilsko-umjetničkih karakteristika uglavnom datirala na početak 9. st., no na osnovi stilsko-
umjetničke analize ukrasa i epigrafičkih osobina i sadržaja natpisa M. Šeper je krstionicu datirao u
11. st. I. Petricioli daje kronološkim slijedom sažetu kroniku vijesti o krstionici i iznosi sažeta
tumačenja i mišljenja pojedinih autora koji su se bavili problemom krstionice, no pritom on nije
koristio rad Mate Suića koji donosi nove i znanstveno fundirane argumente za dataciju krstionice na
početak 9. st.
12
PODRIJETLO HRVATA

Evo nešto o literaturi. Osnova je članak Radoslava Katičića: O podrijetlu Hrvata, Hrvatska i Europa
– Rano doba hrvatske kulture, Zagreb 1997. Nadopunjeno je iz sljedećih knjiga i članaka:
Mate Suić – Pristupana razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb
1995.
Mladen Švab – Današnje stanje historiografije o pojavi Hrvata na istočnoj obali Jadrana, u:
Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995.
Walter Pohl – Osnove hrvatske etnogeneze: Avari i Slaveni, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb 1995.
Radoslav Katičić. Počeci hrvatske povijesti kao filološki problem, u: Etnogeneza Hrvata, Zagreb
1995.
Ivo Rendić-Miočević – U potrazi za hrvatskom kolijevkom, Split 2000.

UVOD
Etnogeneza Hrvata je jedno od najproblematičnijih pitanja rane povijesti srednje i jugoistočne
Europe. Ona se još i danas datira oko 600. ili 800., pripisuje Slavenima, Irancima ili Avarima, svodi
na velike seobe ili regionalni razvoj te objašnjava utjecajem avarske ili franačke veselile.
Očito je kako se to pitanje može rješavati samo interdisciplinarnim istraživanjima – historiografiji se
u tome prva pridružila arheologija3, a u novije vrijeme i lingvistika, filologija, fizička
antropologija…
U tumačenju etnogeneze Hrvata, posebno na osnovi pisanih vrela, iznijete su mnoge teorije i
hipoteze s mnoštvom varijanti, s razlikama od najmanjih do potpunih. Te hipoteze (Katičić govori o
modelima) možemo podijeliti u nekoliko skupina:
• germanistički modeli (unutar kojih se porijeklo izvodi od Gota u Dalmaciji ili nekih drugih
Gota, ili pak nekih drugih Germana)
• iranistički model (iransko porijeklo)
• modeli socijalnog dualizma (porijeklo se izvodi od određene socijalne grupe)
• slavenski modeli
• modeli autohtonizma
• model slavističkog autohtonizma (već antički stanovnici Dalmacije i Panonije bili su Slaveni,
ali opet u varijantama s obzirom je li ugrađen jezični kontinuitet, ili su jezik dobili od
doseljenika sa sjevera)
• slavističko-autohtonistički model (podrijetlo Hrvata izvodi se i iz kontinuiteta antičkog
domorodačkog etničkog supstrata i iz doseljavanja Slavena sa sjevera).

3
Arheologija je dala manje rezultata od očekivanog, no i to se često zanemaruje.
13
GERMANISTIČKI MODELI
Radikalno suprotni slavističkom modelu jesu neslavistički, osobito germanistički i iranistički.
Argumentacija za takve modele nalazi pored Porfirogenetovih vijesti o posebnoj i kasnijoj doseobi
Hrvata najjače uporište u činjenici da ime samih Hrvata i imena onih petero braće i dvije sestre što
su doveli narod u Dalmaciju sigurno nisu slavenska.
No koliko god je gotsko razdoblje važno i za hrvatsku etnogenezu, već time što su Dalmacija s
Liburnijom i Savska Panonija baš tada prvi put postale jedno upravno, pa je time postavljen kalup, u
kojem će se poslije izliti hrvatski narod, ostaje činjenica da se počeci hrvatske povijesti, pa time niti
podrijetlo Hrvata ne mogu vezati za germansko doseljavanje i gotsku vlast u Dalmaciji jer je poslije
nje restaurirana rimska, te između gotske vlasti u Dalmaciji i slavenske/hrvatske nema kontinuiteta.
Svi koji žele podrijetlo Hrvata povezati s Gotima u Dalmaciji (Kelemina, Rus, Šegvić) moraju
nekako premostiti taj diskontinuitet, a za to nema podataka, pa se moraju služiti kojekakvim
domišljanjima.
Nije ništa bolje ni onda kada se podrijetlo Hrvata izvodi od nekih drugih Gota, a ne od onih u
Dalmaciji, ili kakvih drugih Germana koji nepoznati i neprimijećeni dolaze iz prostranstava istočne
Europe. I opet su to sve tek pretpostavke.

IRANISTIČKI MODEL
S iranističkim modelima je nešto bolje. Od svih dosada predloženih etimologija hrvatskog imena
one što pretpostavljaju njegovo iransko podrijetlo najmanje su nevjerojatne. No ni tu nema
jedinstvenog mišljenja (Vesmer: iranski (fšu-)haurvata- "pastir" ili na hu-urvatha- "prijatelj"; har-
vat- "u kojem su žene, ženski" (Trubačev) i bio bi to iranski glasovni lik riječi koja u indijskom glasi
sar-mat- – tako bi indijski oblik te riječi kao Sarmati postao isto kao i iransko Hrvati imenom
naroda… te niz drugih etimologija, no ni jedna nije pouzdana, čak ni osobito vjerojatna).
Upravo na prostoru po kojem su se kretali iranski nomadi nađeni su u grčkoj naseobini Tanaisu
(današnjem Azovu na ušću Dona) natpisi iz 2.-3. st. po. Kr. s osobnim imenom Horoatos, Horuatos.
U tome se prepoznavalo ime Hrvata i smatralo se da je taj naziv za narod tamo postao osobno ime. I
jezični okoliš u kojem se javlja to negrčko ime i njegov glasovni lik upućivali su na to da se ono
može smatrati iranskim. To što se u tom osobnom imenu vidi neizravan trag hrvatskog narodnog
imena ozbiljna je i načelno uvjerljiva pretpostavka. Nije manje, ali nije ni više od toga.
Onima koji tragaju za iranskim podrijetlom Hrvata, a ne snalaze se u iranistici, ponudilo se i ime
perzijske satrapije Harauvatiš. Lako je pomisliti kako Hrvati potječu iz te satrapije. No takvu
zaključivanju stoje na putu ozbiljne zapreke. Ime zemlje Harauvatiš zapravo znači "ona koja se
razlijeva u bare". To je ime rijeke po kojoj se prozvala zemlja, a ne po narodu koji živi u njoj. Naziv
za njezina stanovnika mora biti izveden iz imena zemlje, a tako i jest. Na natpisu kralja Artakserksa

14
potvrđeno je kako se zove čovjek iz te zemlje – Harahuvatiya – i kad bi Hrvati doista bili potomci
ljudi koji su se tako zvali, njihovo bi ime moralo imati takav dočetak, a tome nema nikakva traga.
Iransko podrijetlo pokušavalo se dokazivati i time što su se u ostacima poganske vjere Hrvata htjeli
prepoznati tragovi zoroastrizma. U starim slavenskim ritualnim tekstovima ima nekih elemenata koji
se mogu učiniti kao da izražavaju dualizam, ali niti je to pravi dualizam kakav je zoroastrijski, niti je
obilježje po kojem bi se hrvatska duhovna predaja razlikovala od ostale slavenske.
Kao trag iranskog podrijetla spominje se i predaja o petero braće i boje kao oznake strana svijeta
(Bijela i Crvena Hrvatska). To doista odražava mitsku sliku svijeta srednjoazijskih nomada, ali nije
nikakva isključivo iranska baština. Kada se radi o Hrvatima, najprije će se tu misliti na Avare
(predaja o petero braće potvrđena je u turkijskih je (proto-)Bugara, a trag joj se razabire i u Srba).
Osim toga, veze starih Slavena s iranskim nomadima (Skitima, Sarmatima, Alanima) na području
gdje šuma prelazi u stepu bile su trajne i prisne, pa je odatle lako mogao nastati narod koji je, kao
Hrvati kakvima se opisuju u Porfirogeneta, bio dorastao borbi s Avarima. Iranistički je model
prihvatljiviji nego germanistički, no daleko od toga da bismo ga mogli smatrati čvrsto zasnovanim.
O jednome nema dvojbe – i Konstantinu, i Dukljaninu, i Tomi Arhiđakonu, Hrvati su Slaveni.
Njihovo neslavensko ime i neslavenska imena ono sedmero braće što su ih po jednoj tradiciji doveli
u Dalmaciju znače da taj gentilno organiziran narod ima neslavenski sloj u svojoj tradiciji, i ništa
više. Kada se pak zna kako su u ranom srednjem vijeku nastajale gentes, onda se shvaća da to još iz
daleka ne znači da taj narod nije bio slavenski.
Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se
stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka
vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart,
Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao
plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi
(Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u
dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata.

MODELI SOCIJALNOG DUALIZMA

Neslavistički modeli nemaju jakih argumenata u specifičnim povijesnim podacima. Jači su kada se
stave u okvir hipoteze o prvobitnom socijalnom dualizmu kod Hrvata. Zato je, pošto su istočnjačka
vrela svojim potvrdama vratila vjeru u Bijelu Hrvatsku cara Konstantina (Westberg, Marquart,
Niederle), više autora zastupalo mišljenje da su prvobitno Hrvati neslavenskog podrijetla vladali kao
plemstvo nad Slavenima avarskim podanicima, koje su, pošto su pobijedili Avare, podvrgli sebi
(Gumplowicz, Zupanič, Hauptmann). No uza svu učenost i oštroumnost nisu se mogle u
dokumentima naći potvrde za takav socijalni dualizam kod Hrvata.

15
Otto Kronsteiner smatra kako su prvobitni Hrvati bili konjanici-nomadi, vodeći sloj u avarskom
kaganatu. Omeljan Pritsak drži kako se radi o merkantilno-političkoj skupini.
Walter Pohl smatra kako hrvatsko ime iz 7. st. ne bi bilo etnonim, već socijalna oznaka. Možda se
radilo o počasnoj tituli ili znaku časti, ili je pak to bila oznaka za one skupine ratnika koje su
upravljale pokorenim stanovništvom na rubovima carstva, a tek nakon propasti avarske države ime
je tijekom vremena izgubilo svoje socijalno ili funkcionalno značenje i počelo služiti kao oznaka
lokalnih skupina (ratnika) te konačno dalo ime etnogenetskim procesima kojih su nosioci oni bili.

SLAVISTIČKI MODELI
Kod kritičkog povijesnog rasuđivanja pisanih izvora prednost cara Konstantina u odnosu na Tomu
Arhiđakona i Popa Dukljanina je očita, čim se obrati pozornost na to kako je iz pouzdanih izvora
poznato da gotska vladavina u Dalmaciji ne znači niti razorenje Salone niti kraj rimskoga reda u
Dalmaciji, nego je on, pošto je car Justinijan 555. konačno skršio Gote, u njoj obnovljen. Nasuprot
tomu, u 1. pol. 7. st., upravo za cara Heraklija, prestaju vijesti pisanih vrela o Dalmaciji i gube se
prepoznatljivi tragovi rimskog života.
Još od Ivana Lučića Luciusa (De regno Dalmatiae et Croatiae) preko barokne historiografije,
dosljedno se razlikovalo doseljenje i osvajanje Avara i Slavena, koji su uništili rimski red i razorili
Salonu, od kasnijeg doseljenja Hrvata, koji su pobijedili Avare i njihovu vlast zamijenili svojom.
Promijenilo se to tek u 19. st., kad je slavistika počela crtati cjelovitu i podrobnu sliku slavenske
drevnosti na temelju svih raspoloživih podataka. U njoj je seoba Slavena sa sjevera na jug preko
Dunava imala veliko značenje, a vijesti cara Konstantina o naknadnoj hrvatskoj seobi učinile su se
neznatne i premalo vjerodostojne. Konstantinove vijesti počele su se smatrati nehistorijskima (F.
Rački, V. Jagić, T. Smičiklas). S druge strane su bili oni kojima je bilo stalo ne toliko do pučkog i
narodnog slavenskog identiteta Hrvata, nego do državnopravnog i nacionalnog, pa su rado prihvaćali
vijesti o kasnijoj posebnoj doseobi Hrvata (V. Klaić, N. Nodilo). Može se tako govoriti o modelu
kroatističkog slavizma nasuprot modelu čistog slavizma.

MODEL SLAVISTIČKOG AUTOHTONIZMA

Nasuprot modelima doseljenja dugo je stajao model autohtonizma. Još u 18. i na početku 19. st.
imao je uglednih zastupnika (Katančić, Gaj, Pribojević). Po tom su modelu već antički stanovnici
Dalmacije i Panonije bili Slaveni, a oni na sjeveru potekli su od njih i raselili se po velikim
prostranstvima srednje i istočne Europe. Hrvati su kao potomci starih stanovnika svojih zemalja u
njima starosjedioci i kao takvi dio ne u ranom srednjem vijeku doseljenog, nego iz prapovijesti i
antike još autohtonog južnog Slavenstva. Takav se model oko sredine 19. st. pokazao neodrživim i
potpuno su ga prestali zastupati. Pri tome je daleko najvažnije to što su se jezični tragovi antičkih
domorodaca u ilirskim provincijama pokazivali neslavenskima. Jezični kontinuitet između starog

16
stanovništva i slavenskih Hrvata nije se više mogao iznositi kao ozbiljno tumačenje njihova
podrijetla.
Dakako, model autohtonizma ne mora se konstruirati u tom najjačem njegovu obliku. U nj ne mora
biti ugrađen jezični kontinuitet. Postoji shvaćanje kako su Hrvati svoj slavenski jezik dobili od
doseljenika koji su ga donijeli sa sjevera, ali se time bitno ne određuje njihovo podrijetlo jer je za nj
važniji kontinuitet života na jadransko-podunavskom prostoru, kontinuitet koji se očituje u fizičkom
tipu, mentalitetu, materijalnoj i duhovnoj kulturi (Šižgorić). Arheologija i etnologija, povijest
umjetnosti i glazbe te usmena književnost daju mnogo podataka koji upućuju u tom pravcu. Za
slabiju varijantu autohtonističkog modela doista ima razloga, no postoji također obilje podataka koji
pokazuju kako je praslavenska baština u Hrvata jako prisutna, kako su oni svojom tradicijskom
kulturom autentični pripadnici izvornog slavenstva.
Time se otvorila mogućnost konstruiranja SLAVISTIČKO-AUTOHTONISTIČKOG MODELA,
u kojem će se podrijetlo Hrvata izvoditi i iz kontinuiteta antičkog domorodačkog etničkog supstrata i
iz doseljavanja Slavena sa sjevera. Mnogo toga govori za konstruiranje takva složenog modela.

PISANA VRELA
Pisana su vrela razmjerno obilna i dovoljna za zasnivanje cjelovite i uglavnom pouzdane povijesne
slike za sva razdoblja rimske provincije Dalmacije do sloma antičkog života. U to doba nema traga
Hrvatima u njoj. A Slaveni se javljaju na samom kraju, na prijelazu iz 6. u 7. st., kao opasan
neprijateljski narod. O tome kako su Slaveni Dalmaciju konačno osvojili razabire se tek nešto malo
iz zapisa u španjolskim i etiopskim ranosrednjovjekovnim kronikama. Te slabo određene i u
pojedinostima teško razumljive vijesti dolaze dakle iz velike prostorne daljine, dok bizantska vrela
šute zabavljena sudbonosnim zbivanjima, a domaćih uopće nema. Tek u 9. st. progovaraju franačka i
s njima domaća vrela. Tada je u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji već prisutan gentilno organiziran
narod Hrvata (gens Chroatorum), kojim vlada knez, a zove se još i Slaveni (Sclavi) i Dalmatinci
(Dalmatini). O tome kako su se tamo našli nema iz 9. st. nikakve vijesti.
Tek oko sredine 10. st. zapisao je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet vijesti o tome. Iz
njegova kazivanja proizlazi da su se doselili u rimsku Dalmaciju u 1. pol. 7. st., tamo skršili avarsku
vlast i osnovali svoju. U Konstantinovu djelu, kojem su humanisti dali naslov De administrando
imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga carstva, to se pripovijeda u
dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem
Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata
s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili u novoj domovini podložni kao i u staroj, a onda su se u
teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.
U prvoj verziji potječu Hrvati koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj,
koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke, te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada

17
pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća
franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj
verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti.
Po prvoj verziji doveo je Hrvate u Dalmaciju knez, a po drugoj petorica braće i dvije sestre.
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali su im autori različiti – prva potječe od cara Konstantina, a
druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. No moguće je kako su tu podaci
koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio
bi to tada samo nedostatak redakcije.
To kazivanje koje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena
obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom
pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta – origo gentis – kazivanje o podrijetlu naroda,
kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim
baštinicima antičkog svijeta. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke nije crpio iz starijih, danas
izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz
najstarijih spisa koji su (oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju) Romanima u gradovima carske
Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest
hrvatske književnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda
znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti
koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna
stanja koja su nastajala između 7. i 10. st.
Drugo je po vremenskom redu pisano vrelo o postanku hrvatske vlasti na području rimske Dalmacije
Ljetopis popa Dukljanina. Nastao je u 12. st. Prema njegovu se kazivanju nisu Hrvati kao takvi
uopće ni doselili u Dalmaciju. Došli su samo Goti pod braćom Totilom i Ostroilom. Osvojili su
najprije Panoniju. Onda je Totila s jednim dijelom vojske krenuo u Italiju, opustošio je i tamo umro,
a Ostroilo je osvojio Dalmaciju i vladao njome kao kraljevstvom Gota. Ostroilov unuk, Selimir,
naselio je u Dalmaciji mnoštvo Slavena. Govoreći poslije o kraljevstvu Gota u Dalmaciji kaže da su
se oni zvali još i Slaveni. Kraljevstvo Gota postalo je tako i kraljevstvo Slavena. Tek kada se
potanko opisuje kako je Svetopelek, osmi Selimirov nasljednik, koji se prvi pokrstio i preveo narod
u kršćanstvo, uredio svoju državu, spominje se prvi put Hrvatska kao ime kojim je nazvao dvije od
pokrajina na koje je podijelio svoje kraljevstvo. Jednoj je od njih nadjenuo ime Bijela Hrvatska, a
zvala se i Donja Dalmacija, a drugoj Crvena Hrvatska, a zvala se i Gornja Dalmacija. U Dukljanina
nema nikakvoga dolaska Hrvata, a i dolazak Slavena pod gotskim okriljem ostaje sasvim nejasan.
Kazivanje Dukljaninovo o povijesti Gota u Dalmaciji puno je povijesno nepouzdanih podataka.
Uvršteni su i mnogi podaci s valjanom povijesnom pozadinom, ali cjelovit prikaz događanja se
nikako ne može smatrati autentičnim, to je očito iskićena konstrukcija autora.

18
Treće po vremenskom redu pisano vrelo za odgovor na pitanje o podrijetlu Hrvata povijesno je djelo
Historia Salonitana Tome Arhiđakona, nastalo oko sredine 13. st., dakle punih 6. st. poslije
vremena o kojem izvješćuje. Toma pripovijeda kako je Salona razorena u doba Gota. Tada su Goti
pod vojvodom Totilom krenuli u Italiju i na tom putu napali Salonu. S njim je došlo sedam ili osam
rodova plemića iz Poljske.
Njima se dopala Hrvatska, planinska zemlja u zaleđu Dalmacije, i njihov im je vojvoda dopustio da
je zaposjednu i da ostanu ondje. Prema Tominu kazivanju Hrvati se zovu po starim Kuretima, a
Hrvatska po staroj Kureciji. Oni se zovu i Slaveni jer su njihovu vlast osnovali plemeniti rodovi
doseljeni iz Poljske i Češke, a zovu se i Goti jer su ti doseljenici došli u Dalmaciju s Totilom.
Između Tomina i Dukljaninova kazivanja postoji, unatoč očitim razlikama, velika sličnost. U obama
je razorenje rimske vlasti u Dalmaciji i uspostavljanje slavenske vezano za pohod Gota pod Totilom.
U obama su Slaveni u Dalmaciji uklopljeni među gotske osvajače, bilo da su onamo došli kao dio
gotske vojske, bilo da ih je onamo doselio gotski kralj. Najznatnija je razlika u tome što je
Dukljaninovo pripovijedanje jako iskićeno očito nepovijesnim podacima (gotskim se osvajačima
suprotstavlja kralj Dalmatinaca, a saveznik mu je kralj provincije Istre, rodoslovlje gotskih vladara).
U Tome su pak pri kazivanju o padu Salone i o uspostavljanju slavenske-hrvatske vlasti na njezinu
polju i u njegovu zaleđu, anakronistički povezani i stavljeni među se, u bližu vezu, događaji koji su
svi povijesni, ali ni vremenski ni uzročno nemaju bliže veze. To su: 1. pohod Istočnih Gota 493. pod
Teodorikom u Italiju, gdje su osnovali svoje kraljevstvo; 2. rat koji je bizantski car Justinijan vodio
535-552. s Totilom, pri čemu je Salona prelazila iz ruku jednih u ruke drugih; 3. zauzeće Dalmacije i
razaranje Salone od Avara i Slavena u 1. pol. 7. st.
Takav odnos između Tomina i Dukljaninova kazivanja pokazuje kako su se obojica držala istoga
vrela u kojem se slavenska vlast u Dalmaciji izvodila iz gotskoga osvajanja, samo je Dukljaninova
verzija jako iskićena nepovijesnim dodacima. Tomina, iako mlađa, bolje čuva prvotni sadržaj.
Uspoređujući vijesti triju pisaca o počecima hrvatske vlasti u Dalmaciji, može se dakle doći do tri
njihova vrela. To su:
1. Hrvati su došli iz zemlje što leži sjeverno od Mađarske i blizu Franačke došli u Dalmaciju pod
jednim svojim vladarom na poziv i uz odobrenje cara Heraklija te se u njoj nastanili pošto su iz nje
istjerali Avare – prva verzija cara Konstantina (31. glava)
2. Hrvatsku vlast u Dalmaciji osnovalo je sedam (ili osam) rodova što su sa sjevera, iz zemlje blizu
Bavarske, odnosno iz Češke i Poljske, došli u Dalmaciju, pobijedili Avare što su vladali njome i
sami uspostavili svoju vlast u njoj – druga verziji cara Konstantina (30. glava) i Toma Arhiđakon
(uklopljeno u vijesti trećeg vrela)
3. Dalmaciju su od Rimljana osvojili Goti što su došli i uspostavili svoju vlast, od koje potječe
slavenska (pa i hrvatska) vlast u Dalmaciji – Ljetopis popa Dukljanina, Toma Arhiđakon.

19
SEOBA HRVATA U DE ADMINISTRANDO IMPERIO
Ovo je skriptiran članak Milenka Lončara: Porfirogenetova seoba Hrvata pred sudom novije
literature, Diadora sv.14, 1992. Članak se bavi pojedinim autorima koji su analizirali djelo. Lončar
u prvom redu ocjenjuje korektnost interpretacije djela kod pojedinih autora, a ne povijesnu
vrijednost pojedinih prijedloga. Pojedine autore sam izostavio jer nije izneseno ništa novo pa nisu
važni za raspravu o doseljenju ili su se bavili samo dijelom koji se odnosi na Crvenu Hrvatsku
(Vinko Foretić, Bruna Zelić Bučan, Ivo Goldstein). Pokušao sam gdje je to bilo moguće usporedno u
tablici dati argumente i kontraargumente koje navodi sam Lončar.

UVOD
Pojava Hrvata postaje jasnija od 9. st., no tek sredinom 10. st. nastaje djelo koje je obojilo praznine
u hrvatskoj pretpovijesti. Problem je u tome što se čini kako to djelo – De administrando imperio
cara Konstantina VII. Porfirogeneta – proturječi i sebi i drugim vijestima pa se postavlja pitanje
njegove vjerodostojnosti.
O Hrvatima su sačuvana dva izvještaja, koji su u mnogo čemu slični, ali imaju i dosta razlika, i iz
tumačenja tih razlika nastaje niz teorija, hipoteza i varijanti u tumačenju seobe Hrvata.

R. J. H. JENKINS
Jenkins je zajedno s mađarskim bizantologom Gyulom Moravcsikom izdao prvo kritičko izdanje
djela De administrando imperio 1949., te knjigu komentara uz carev tekst. Jenkins je pokazao dva
horizonta u gradnji teksta, različita po vremenu i svrsi, i time je omogućio da se shvate mnoge
nedosljednosti u kompoziciji, ponavljanja, vremenske praznine…

Opća podjela djela

Jenkins ukazuje na četiri velika tematska bloka, koja je u uvodu najavio i sam Porfirogenet:
 dio spisa o sjevernim narodima
 poduka iz diplomacije s tim narodima
 pregled većine naroda što okružuju Carstvo, od Saracena na jugoistoku preko Sredozemnog i
Crnog mora do Armenije
 sažetak novije unutrašnje povijesti, politike i organizacije, unutar granica Carstva.

Način sastavljanja djela

Carski je sastavljač sakupio brojne dokumente, izvješća i povijesne priče te ih je svrstao prema
određenom redu. On sam je napisao predgovor i kratke paragrafe koji povezuju jedan blok s drugim,
no nije ponovno pokušao napisati vlastitim riječima dokumente koje izabrao kao bi ispunio glavninu
knjige. Stoga je dio knjige iz pera samog cara vrlo mali, i time se objašnjavaju stilske
mnogostrukosti prisutne u raznim poglavljima.

20
Dva kronološka horizonta
U Jenkinsovoj analizi izdvojile su se dvije naslage građe:
 stariji sloj – treći blok, poglavlja 14-42, zamišljen kao spis O narodima (povijest i zemljopis
naroda uokrug Carstva)
 mlađi sloj – uveden u knjigu 952., i tom dijelu pristaje naslov O upravljanju carstvom.
Mlađi dio dopisan je na dva načina:
 čitavi blokovi dodani su ispred i iza već postojećeg O narodima
 unutar spisa O narodima umetnuti su manji dodaci sa svježim vijestima.
Jenkins izdvaja pet ovakvih umetnutih dodataka u dalmatinskim poglavljima (npr. odlomak o
donosima Bizanta i Dalmacije u 9. st. u 29. glavi, ili cijelu 30. glavu…).

BOGO GRAFENAUER
Grafenauerov Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata predstavlja
duboku i široku analizu vijesti o hrvatskoj seobi u spisu De administrando imperio.
Grafenauer je nakon kratkog osvrta na prethodna tumačenja, krenuo u jezikoslovnu, a zatim u
historiografsku analizu. Svjestan postojanja dvaju izvještaja o dolasku Hrvata, jednom u 30. glavi, a
drugom u 29. i 31. glavi, Grafenauer ih uspoređuje i ocjenjuje njihovu vrijednost. U tome daje
prednost 30. glavi, te seobu postavlja u 622.-623. zbog Samova ustanka kojem bi odlučujući poticaj
bio upravo prolaz Hrvata.

Filologija
Analizirajući 30. glavu, uspio je izolirati tri narodna predanja, jedno romansko, o padu salone, i dva
hrvatska, o borbi s Avarima te o franačkoj epizodi u hrvatskoj povijesti.
U datiranju 30. glave, Grafenauer odlazi dalje od Ljudmila Hauptmanna, te na osnovu toga što je
Heraklije jako prisutan u glavama 31.-36., a ne spominje se na početku 30. glave gdje se također
govori o dolasku i pokrštavanju Hrvata i Srba, smatra kako je nepatriotska verzija – 30. glava –
napisana tak nakon smrti Konstantina Porfirogeneta 959.
U želji da učvrsti uvjerenje o kasnijem nastanku 30. glave, Grafenauer ga uspoređuje s
odgovarajućim dijelom 29. i 31. glave. Iz tih usporedbi Grafenauer je došao do zaključka kako je 30.
glava, umetnuta od nekog neznanca, jedini izvor točnih vijesti o dolasku Hrvata, jer je logičnija od
29. glave, bogatija podacima od 29. i 31. glave te lišena probizantskog navijanja u odnosu na glave
29., 31. i 32. Uslijedila je detaljna analiza 30. glave kako bi izdvojio čistu narodnu tradiciju.
Grafenauer se oslanja na Hauptmanna, ali ide i dalje te izdvaja tri zdrava zrna:
 romansku predaju o padu Salone
 hrvatsku predaju o borbi s Avarima
 hrvatsku predaju o životu s Francima.

21
U skladu s tim on dijeli 30. glavu u četiri dijela:
1. povijesni uvod o Dalmaciji (retci 6-14, pripisan anonimu)
2. priča o padu Salone (retci 14-61)
3. priča o dolasku Hrvata i borbi s Avarima (retci 61-78)
4. Hrvati i Franci (retci 78-90).
Pad Salone se u obje verzije opravdava avarsko-slavenskim lukavstvom pa je to dokaz kako je
nastala u dalmatinskoj romanskoj sredini, a uz je dokaz niz potankosti vezanih uz primorske gradove
u doba prije osvajanja od strane Avara i Slavena.
Treći dio 30. glave s prethodnim nema nikakve veze, ni po sadržaju ni po obliku, pa se tu radi o
hrvatskoj narodnoj predaji.
Četvrti dio, hrvatski odnos s Francima, bio bi sasvim novi kompleks narodne tradicije, jer bi bio dva
stoljeća udaljen od prethodnih događaja. Grafenauer to potkrepljuje narativnim karakterom
izvještaja (prikaz prvog romanskog napada preko Dunava, zauzeće salone, hrvatski etnonimi, opis
franačkog nasilja) te nedostatak neprirodnih skokova prisutnih u prethodnom poglavlju.
U analizi 30. glave Grafenauer izdvaja i niz dodataka narodnoj predaji te ih iz ovih ili onih razloga
odbacuje (napomenu o Saloni kao glavnom gradu Dalmacije zbog suvremenosti; lokalizaciju onkraj
Bavarske zbog toga što je taj opis znatno mlađi i očito je dobiven iz Venecije, a ne iz Dalmacije;
eliminira i ostatke Avara iz predaje jer je to vijest etnografskog karaktera).
Rečenica o franačkoj vlasti nad Hrvatima i prije, u njihovoj zemlji, je samo autorovo stilističko
povezivanje, i to pogrešno, s vijesti o položaju Bijele Hrvatske prema Franačkoj i pokornosti Otonu.

Historija
I romansko i hrvatsko predanje govore o dvjema seobama. Grafenauer uočava razlike među njima.
Izostanak spomena borbe s Romanima u hrvatskoj priči prvi je Grafenauerov argument naknadnom
hrvatskom dolasku, a drugi je razlika u polaznom prostoru iz kojeg su došli osvajači.
Smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske u hrvatskom predanju dio je hrvatske tradicije (da
potječe iz Carigrada ne bi bilo potrebe za novim podacima iz 30. glave o Bijeloj Hrvatskoj s one
strane Bavarske. Još je Hauptmann dokazao postojanje Bijele Hrvatske na gornjoj Visli i Odri.
Drugi argument je živo sjećanje na pradomovinu u Dalmaciji – navod Tome Arhiđakona o sedam ili
osam plemena iz Poljske.
Grafenauer drži kako su Hrvati došli u malom broju. Po njemu su došli poslije Avara i drugih
Slavena jer tako govore i romanska i hrvatska predaja, i obje redakcije (Porfirogenet, anonim).
Hrvatsko se ime nije moglo proširiti dolaskom raspršenih hrvatskih djelića zajedno s drugim
Slavenima, ali nije mogla doći ni kompaktnija masa jer bi se to moralo vidjeti u njihovu jeziku.

22
Najvjerojatnije su došli 622./623., i to preko avarske Panonije, a dokazi za to su:
 Avari se tada koncentriraju na jugoistoku radi napada na Bizant
 623. izbija ustanak Slavena pod vodstvom Sama, olakšan avarskom pripremom napada na Bizant,
a potaknut vjerojatno prolaskom Hrvata.
Nakon 623. Avari ratuju sa Samom na zapadu, a nakon poraza pod Carigradom 626. premješta im se
središte u Panoniju što čini prolaz Hrvata manje vjerojatnim.
Lončar: Grafenauer je dobro uočio dvije tradicije – romansku i hrvatsku, ali prenaglasio je
vrijednost druge verzije priče o padu Salone. Dobro je prihvatio Hauptmannovo uvjerenje kako
vijesti o krštenju pod Porinom u 30. glavi i pod Porgom u 31. glavi imaju isti izvor. No redaktor 31.
glave mijenjao je tekst izvora – nema Franaka, a ulogu začetnika pokrštenja dao je Herakliju – što bi
bila bizantska diplomatska propaganda. Lončar drži kako je osim toga možda riječ o
Porfirogenetovu krivom razumijevanju izvora.

LUJO MARGETIĆ
Margetić drži kako su Hrvati došli krajem 8. st., i smatra kako njegovi prethodnici nisu dobro
razumjeli De administrando imperio.
Filologija
Po Margetiću dolazak Hrvata ima veze s avarsko- Kontrargumenti
franačkim ratom krajem 8. st. Autor De administrando No ovim Margetić pripisuje autoru 30.
imperio ne govori koliko je vremena prošlo između glave više nego što sam tekst pokazuje,
avarskog zauzeća Salone i hrvatskog dolaska, a uz to jer po 30. glavi vjerojatniji je hrvatski
izvještaj je baš tu prelomljen – o zauzeću Salone govori dolazak nedugo po padu Salone, nego u
se u 29. glavi, a o dolasku Hrvata u 31. glavi. Nepoznati vrijeme franačkog približavanja.
pisac 30. glave spojio je te dvije priče i zbog toga su po
Margetiću dosadašnji čitatelji bili zavedeni naoko tečnim
tekstom te su pod utjecajem krivotvorenih riječi 31.
glave zamišljali hrvatsku seobu u Heraklijevo doba.
Margetić u imenima Porina i Porge prepoznaje Bornu. Lončar smatra kako je riječ o piščevoj
Vijest kako su Hrvati u Dalmaciji podređeni Francima, nespretnosti – daje vremensku, a ne
"kao i prije u svoj zemlji", Margetić shvaća u smislu da prostornu usporedbu koja bi bila
su Hrvati od početka u Dalmaciji pod Francima, a kako logičnija, ili još vjerojatnije, kako je
su i u staroj domovini bili pod njihovom vlašću, vrijeme ispao grčki član čime se rješava
pojave Hrvata ne može biti starije od dolaska Franaka u vremenska razlika. No u svakom slučaju
ove krajeve – prijelaz iz 8. u 9. st. Po tome i hrvatski rat s dva dijela rečenice nisu u svemu logički
Avarima nije stariji od Franaka. koordinirana.

23
Margetić drži kako 30. glava nije mlađa od 29. i 31. glave,

te razlike među njima tumači različitim namjenama

njihovih autora.

24
Povijesni, arheološki i toponomistički dokazi
Analizirajući iste bizantske izvore kao i Grafenauer, No Margetić zanemaruje drugi dio
Margetić dokazuje suprotno – na avarsko-bizantskoj Grafenauerova dokazivanja – uspješan
granici vladao je mir i manja grupa Hrvata nije se mogla slavenski ustanak i to na avarskom
probiti u Dalmaciju preko avarskog teritorija. teritoriju.
Franačko-avarski rat počeo je 791. Po Margetiću, Avari su No za taj poziv nema dovoljno dokaza.
malo prije toga pozvali Hrvate da ih zamijene u
dalmatinskim vojnim postajama.
Margetić pomoću toponima Obrov dokazuje širinu i No još je Suić osporio povezanost tog
dužinu avarske vlasti. toponima s Avarima.
Nepostojanje nalaza bizantskog novca i poganski grobovi u Suić drži kako to što Hrvati nisu
7. i 8. st., po Margetiću, govore o odsutnosti bizantske vlasti pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant
i utjecaja na zapadnom Balkanu, a postojanje male hrvatske de iure nema suverenitet nad
kneževine u susjedstvu Avara nezamislivo je bez bizantske Hrvatskom, odnosno da je ona pod
pomoći. Stoga su Hrvati još uvijek u sklopu Avarije. Avarima.
Margetić govori o dolasku ratnika Hrvata koje ne spominju
ni bizantski ni franački izvori 7. i 8. st., i stoga nisu u vezi
sa seobom, vjerojatnije na avarsku nego na vlastitu
inicijativu.
Tako Margetić čitajući 30. glavu dolazak Hravta smješta
na kraj 8. st. Odlomak 30. glave o franačkoj epizodi u
povijesti dalmatinskih Hrvata ne bi odgovarao
Branimirovu vremenu (što zagovara Nada Klaić).
Margetić prigovara Grafenauerovu stavu prema narodnoj Odgovor leži u tome što tada nije bilo
tradiciji te se pita kako ona točno zna da su Hrvati značajnih događaja kao što je
pobijedili Avare (rano 7. st.) i da su Hrvati neko vrijeme osvajanje zemlje ili oslobađanje od
bili pod Francima (9. st.), a prelazi šutke preko događaja 7. okrutna vrhovništva.
i 8. st.
Margetić se odnosi prema De
administrando imperio kao prema
drugorazrednom izvoru, što je
opovrgnuo Katičić.
Margetić svojom tezom jednostavno ukida dva "tamna" Pri tom se zaboravlja raniji arheološki
stoljeća hrvatske rane povijesti. Zbog toga je zagovornika materijal.
našla u Željku Rapaniću koji arheološke nalaze 9. st.
tumači Margetićevom tezom bez čega bi čitava zgrada
ostala u zraku.

MATE SUIĆ
25
Suić također drži ulogu Heraklija u De amdministrando imperio prenaglašenom, ali ne daje za pravo
Margetiću kad Heraklija potpuno zanemaruje kod datiranja seobe. I Suić, kao i Grafenauer, vijest o
franačkoj vlasti u pradomovini, shvaća kao osobni zaključak autora 30. glave.
Suić drži kako to što Hrvati nisu pokršteni do 9. st. nije dokaz da Bizant de iure nema suverenitet
nad Hrvatskom, odnosno da je ona pod Avarima.
Toponomijske dokaze Suić odbacuje jer se toponimi tipa Obrov (u značenju opkop) javljaju i u
gradovima gdje nikad nije bilo Avara, čak i ako toponim ima veze s Avarima to može biti u vezi sa
zaostalim pripadnicima koje spominje 30. glava.
Suić je bitno umanjio Margetićevu arheološku argumentaciju.

NADA KLAIĆ
Nada Klaić je u početku slijedila Grafenauera, a zatim Margetića, ali s Karantanijom kao
pretposljednjim hrvatskim boravištem.
U svom prvom radu o doseljenju Hrvata Nada Klaić je zaključila kako nije ispravno govoriti o
dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj, jer na to misli i Grafenauer kada
govori o dvostrukom dolasku. Dvostruku seobu podupire rasprostranjenost imena Hrvat.
U djelu Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku oslanja se na Grafenauera i Hauptmanna pa 30.
glavi daje prednost, a to povlači Heraklijevu odsutnost pri dolasku i pokrštenju, koje se dogodilo tek
po dolasku Franaka.
Ona navodi kako je hrvatska seoba u 30. glavi nedatirana, što je kasnije iskoristio Margetić kao
temelj za svoju tezu.
Odgovor Nade Klaić na vijest franačkoj vlasti u Margetić je odbacio Karantaniju kao premali
Dalmaciji kao i prije u njihovoj zemlji iz 30. prostor za pleme čiji je jedan dio poslije zauzeo
glave jest smještaj zemlje iz koje su došli Hrvati Dalmaciju. Zbog toga je Nada Klaić prisiljena
u Karantaniju (time je ispunila dva uvjeta: tamo relativizirati vijest o porijeklu Hrvata iz Bijele
ima Hrvata i njima vladaju Franci). Hrvatske, tumačenjem kako to ne mora značiti
njihov izravni dolazak odatle. No najveći
nedostatak ove pretpostavke su praznine u
franačkim zapisima.
Drugu franačku vijest iz 30. glave, o hrvatsko- Smještaju rata u to doba nedostaje povijesni trag.
franačkom sukobu u novoj postojbini, smješta u
Branimirovo doba (prema Šišiću, suprotno od
Garfenauera).
Također ona vijest o seobi sedmero braće, te Potpuno je krivo kad se vijesti iz tog djela
vijest o Avarima drži carevim dodatkom, odbacuju kao "lažna propaganda", ili ako se
izmišljotinom koja uljepšava neugodne bizantske govori da car pišući ovo ili ono "sebe tješi". De

26
uspomene. administrando imperio nije napisan kao
propagandni sastavak i ne sadrži razmatranja za
vlastite potrebe. Sastavljen je kao strogo
povjerljiva spomenica s podacima koji su važni
pri zacrtavanju vanjske politike carstva i mogu
poslužiti kao argumenti za potkrepljivanje
bizantskog stajališta pri diplomatskim
pregovorima. Takvi argumenti ne smiju biti
zasnovani na lažima jer bi od toga izgubili svaku
vrijednost. Ali morali su biti tendenciozni da bi
mogli poslužiti pri ostvarivanju bizantskih
interesa. To pak vrijedi podjednako za obje
verzije. Obje potječu iz istoga djela.

Nakon Margetićeve hipoteze njeni se stavovi mijenjaju.

Ona drži kako nema razloga vjerovati u pad
Salone početkom 7. st. jer za to nema
arheoloških potvrda, a proces odumiranja morao
je biti postepen.
Nada Klaić prigovara Margetiću netočno
prepričavanje carevih vijesti.
No arheološki dokazi nisu do te mjere sigurni da
bi razlikovali pad i odumiranje, a to što pad nije
nigdje zapisan također nije odlučujuće.
Lončar drži kako upravo ona iskrivljuje careve
vijesti, no slaže se s njom kako je Margetićeva
ocjena Porfirogeneta oštra i nepravedna.

N. Klaić se slaže s Margetićem u pogledu vremena hrvatskog dolaska, ali ne i u ostalim pitanjima.
Slika koju Nada Klaić izlaže u knjizi Povijest Hrvata u srednjem vijeku mogla bi se ovako sažeti:
 Salona nije osvojena već je postepeno izumrla
 Avari su se nakon poraza 626. oporavili i zajedno s Bizantom zadržali vlast nad Dalmacijom u 7. i
8. st.
 Hrvati su došli početkom 9. st. iz Karantanije.
Po Lončaru cijela ta teorija počiva na rečenici o franačkoj vlasti u Dalmaciji i u njihovoj zemlji pa je
Nada Klaić tu zemlju našla u Karantaniji, jer se u njoj u 10. st. spominje hrvatska župa (glavni
prigovor Hauptmannovoj Bijeloj Hrvatskoj je to što je njeno postojanje dokazao tek u 10. st.). Kako
je nemoguće uskladiti franačku vlast u Dalmaciji s avarsko-hrvatskim odnosima, potonji su izbačeni
kao Porfirogenetova izmišljotina. Time Hrvati nisu pobijedili Avare, njihov poraz pod Carigradom
nije bio strašan, pa su mogli zadržati vlast nad Dalmacijom. Nada Klaić posvuda vidi kontinuitet
između antike i srednjeg vijeka te ne uočava kako su svi primjeri koje navodi u uskom obalnom

27
pojasu ili na otocima, kako kultna mjesta nisu dokaz naseljenosti te zanemaruje otkup kršćana po
Dalmaciji i Istri.
Točno je da izvorima 7. i 8. st. nema podataka o tome da su Hrvati nadvladali Avare, no nema ih ni
o dolasku Hrvata početkom 9. st. ni o dotadašnjoj vlasti nad Slavenima.

RELJA NOVAKOVIĆ
U usporedbi dvije paralelne priče o padu Salone u dva susjedna poglavlja Novaković je pogriješio
ne poštivajući riječ i duh izvora – tražio je finese u prijevodu, a ne u originalu.
Novaković nastoji uvjeriti kako 29. poglavlje nije djelo samo jednog autora čime samo pokazuje
kako ne razlikuje redakciju (dijelovi koje autor preuzima iz izvora) i autorstvo (dijelovi koje je
napisao sam autor).
Novaković također tvrdi kako je u 30. glavi upravo tu i mjesto, zanemarujući nelogičnost da se u
dva poglavlja za redom u istoj knjizi pripovijeda u biti ista priča.
Novaković je iznio i kako se u prvoj verziji ne radi o sukobu na Dunavu, već na Cetini (što Lončar
drži vjerojatnim). On je također prigovorio Grefenauerovu "malom broju" Hrvata. Njegovo datiranje
pada Salone prije Heraklija je nategnuto. Novaković srednjovjekovnu Srbiju na osnovu 30. glave
smješta u zaleđe Duklje, Travunije i Zahumlja, no njenu granicu s Hrvatskom smješta previše na
zapad, na prostor hrvatskih županija Imotski, Livno i Pliva.

NIKOLA JAKŠIĆ
Jakšić prihvaća i dopunjava Novakovićevo čitanje priče o padu Salone te ga osvjetljava s
geostrateške strane. Oba drže prvi izvještaj o padu salone istinitijim zbog dobre upućenosti u lokalnu
topografiju. Kad neimenovanu rijeku poistovjetimo s Cetinom (a ne Dunavom) čitava priča postaje
razumljiva.
B. FERJANČIĆ
Od suvremenih tumača Ferjančić je najbliži Grafenaueru, te se razlikuje samo na ponekom mjestu.
Ferjančić ne sumnja kako je izvještaj o seobi točan pa bi Slaveni dakle došli u dva vala, oba za
vrijeme Heraklija. Prvi val je zajedno s Avarima porušio dalmatinske gradove, a u drugom su došli
Hrvati i Srbi i naselili su se u Dalmaciji nakon hrvatske pobjede nad Avarima.
FRANCIS DVORNIK
Dvornik je podrobnije rasvijetlio odnose i događaje na širem području Bijele Hrvatske, on iznosi
istočni put kojim bi Hrvati došli i skladno ga povezuje s vijestima iz De administrando imperio. Po
Dvorniku bi 30. glava, s obzirom na Bijelu Hrvatsku, nastala nakon 955.
Dvornik nepostojanje Heraklija u 30. glavi tumači time što su ga Hrvati bez straha ispustili iz priče,
a u 31. glavi se naglašava zahtjev za bizantskim vrhovništvom nad Hrvatskom pa je razumljivo
isticanje Heraklija.

28
Po njegovoj varijanti hrvatskog puta na more to se odvijalo od Karpata prema bizantskim posjedima
koji graniče s Dalmacijom, a najpogodnije vrijeme bi bilo oko 626.
Hrvati su pod Franke došli nakon mira u Königshofenu 803., kad je završen rat s Bizantom, a
ugovor je potvrđen 812. u Aachenu. Opis 30. glave vjerojatno je Koceljeva borba protiv Hrvata 876.
(još Šišić). Kod pokrštenja Hrvata, istina je kako je s Francima kršćanstvo pustilo duboki korijen, ali
nije s njima počelo što pokazuju dvije činjenice:
 hrvatska crkva ne poznaje franački sustav posjedničkih crkava koji je uveden u svim zemljama
gdje su misionarili Franci
 hrvatska crkva nije priključena akvilejskoj ili salzburškoj provinciji, već ima svoju biskupiju u
Ninu, izravno podređenu Rimu.

H. KUNSTMAN
Kunstman je pokušao dokazati kako Slaveni nisu selili sa sjevera na jug, već obrnuto. Dokaz mu je
nit etnoetimologija, ali pri tome zanemaruje malobrojne povijesne iskaze o seobi.
Kunstman Bijelu Hrvatsku smješta u Karantaniju, i time odbacuje teorije o pradomovini u Poljskoj i
sjevernoj Češkoj, a time i dolazak sa sjevera na jug.
No pri tome je zanemario smještaj Bijele Hrvatske s one strane Mađarske, činjenicu da je napadaju
Pečenezi, i to što graniče s nekrštenim Srbima.

RADOSLAV KATIČIĆ
Katičićevo opće mišljenje je kako se mnoge stvari lakše razumiju ako se Porfirogenetov izvještaj
prihvati kao istinit. On nastoji pronaći vanjske potvrde njegovu izvještaju. Katičić zastupa klasičnu
tezu o padu Salone 614. pod naletom Avara i Slavena te o hrvatskom rušenju avarske vlasti u
Dalmaciji uz neku vrstu sporazuma s Bizantom. Dvjesto godina bez vijesti o Hrvatima, po Katičiću
je samo potvrda neke vrste njihova pakta s Bizantom. Federati se u 7. i 8. st. ponašaju prema
dogovoru – uklonili su avarsku opasnost i gradove su ostavili na miru pa nema potrebe za vijestima.
Na takvo stanje ukazivalo bi i pisanje Tome Arhiđakona.
Time postaju razumljiva i crkvena pitanja – federati su oslobođeni religiozne discipline i crkvenog
poreza pa prava kristijanizacija počinje tek s uspostavom kneževine franačkog tipa, no time se ne
odbacuju vijesti o ranijim pokušajima.
Franački pisci Hrvate ne zovu nacionalnim imenom što Katičić objašnjava time što je 812. Hrvatska
ostala na franačkoj strani. Francima podložni vladari u Dalmaciji izražavali su svoju vlast naslovom
dux Croatorum, prizivajući se na prvotni ugovor s Heraklijem, a u franačkom sustavu vlasti sasvim
je dovoljno dux Dalmatiae ili dux Sclavorum.

29
Što se tiče krštenja, ono je arheološki potvrđeno tek u 9. st. pa se po Katičiću Porfirogenetova vijest
odnosi na obnovu salonitanske crkve, a konačna kristijanizacija u Hrvatskoj povezana je s
vremenom najvećeg franačkog utjecaja.
U procjeni starijih mišljenja, Katičić drži kako je odbacivanje drugog izvještaja kod Hauptmanna,
Grafenauera i Nade Klaić jednostrano, a Margetićeva hipoteza je još jedan korak dalje. Margetić
drži kako se smije oslanjati samo na opis u 30. glavi, a odbacuje njegov kontekst po kojem je
hrvatsko doseljavanje slijedilo ubrzo nakon pada Salone i povezuje ga s avarskim ratovima Karla
Velikog.
Prvo mjesto Hrvata u bizantskom protokolu, ispred ostalih jadranskih Slavena, po Katičiću se može
objasniti jedino okolnostima naseljavanja kako ih opisuje Porfirogenet. Kasnije, u doba Bazilija I.,
srbi su za Bizant imali veću važnost, pa je hrvatsko prvenstvo moralo potjecati iz vremena Heraklija
te je zadržano i u promijenjenim prilikama. Katičić je uočio nekoliko doslovnih podudarnosti
između Tome i Porfirogeneta, što ukazuje na zajedničke izvore starije od obojice. Tomin izvještaj o
Hrvatima/Gotima, rušenje Salone i naseljavanje Splita Katičić je naveo da progovori smislenim i
sadržajnim jezikom.

VLADIMIR KOŠČAK
Koščak iransku teoriju ocjenjuje više nego pukom hipotezom. Vjerujući Porfirogenetovu odvojenom
dolasku Hrvata autor pretpostavlja kako su oni u krilu antskog plemenskog saveza odoljeli avarskom
zakarpatskom naletu 562.-566. Za razliku od Grafenauera pretpostavlja jednokratnu hrvatsku seobu
iz Zakarpaća, 620ih ili 630ih. Time su Bijeli Hrvati odoljeli avarskim naletima, a nisu pred njima
pobjegli na jug kako je držao Grafenauer. Odgovarajući tezama Margetića i Nade Klaić, Koščak je
stvarao svoju viziju prvih hrvatskih stoljeća. Avari i Slaveni zauzeli su gotovu svu Dalmaciju 637.-
638., a Hrvati su došli godinu poslije i zauzeli prostor od Karantanije do Epira. Pravilno drži kako se
u tamnim stoljećima skrivaju upravo oni Hrvati koju će se pojaviti u stoljeću svojih knezova.
Odlikuje ga odlično poznavanje izvora i historiografije. Koščak drži kako je Salona vjerojatno pala
637.-638., dok su dvije najveće neistine o Hrvatima u De administrando imperio Heraklijeva uloga
pri pokrštenju i stalna podložnost Bizantu, a obje su opovrgnute u samom spisu.

30
Rečenica o ranijoj franačkoj vlasti nad Hrvatima može se razumjeti na tri načina:
 to je bilo moguće u Panoniji (Ferjančić)
 to bi bila Karantanija (Klaić).
 to je anonimov zaključak (Suić, Koščak se slaže).
Koščak potpuno niječe teoriju Nade Klaić po kojoj bi anonimova sitna glosa od pet riječi bila jedina
istina, a sve ostalo lažno.
Odgovor na pitanje kada i odakle su došli Hrvati daju suglasno sve tri glave De administrando
imperio, Toma Arhiđakon i papinska pisma iz 10. st. Imena sedmero braće bila bi alanska, dakle
stara, a oko 800. imena su već slavenska.
Grafenauerovu dataciju dolaska 622.-623. oborio je već Margetić, te vi po Koščaku Heraklijev poziv
poslavenjenim "alansko-antskim" ratnicima stigao 638.

A. N. STRATOS
Po njemu je bizantski dvor potaknuo pobunu dvaju sarmatskih ili slavenskih plemena protiv Avara,
pomogao im vojskom i naselio ih između Drača i Drave. Ona su pokorila zatečene Slavene, priznala
bizantsko gospodstvo. Hrvati i dio Srba ubrzo su pokršteni, a sve se to dogodilo za cara Heraklija,
između 626. i 640.
Stratos ne shvaća zašto se prihvaća vijest o hrvatskom naseljenju za Heraklija, a odbacuje vijest o
bizantskoj vrhovnoj vlasti. No podređenost se ne prihvaća, već je nameće jači pa ako su bili
podložni Avarima, ne znači automatski kako su bili podložni i Bizantu.

ZAKLJUČAK
U nastajanju djela uočavaju se dvije vremenski odijeljene namjene:
 starija historiografska
 mlađa diplomatsko-didaktička.
Dalmatinska su poglavlja sastavljena od starijeg sloja, s nekoliko mlađih umetaka. Potpuno
drugačija bi bila 30. glava.
Priča o Hrvatima nalazi se u 30. i 31. glavi, a u širi kontekst ponajprije ulazi 29. glava.
U prvom odlomku 29. glave govori se o slavensko-avarskom zauzeću Salone, a ista priča drugačijim
riječima ponavlja se na početku 30. glave. Zatim slijedi opis hrvatskog dolaska i pobjede nad
Avarima. Treća tematska cjelina te glave govori o odnosima Hrvata i Franaka. U 31. glavi još je
jednom riječ o dolasku Hrvata, ovaj put na Heraklijev poziv.

31
TOPOGRAFIJA

STAROHRVATSKI SOLIN

UVOD
Starohrvatski Solin nastao je na rubu Salone, od Gospina otoka u Jadru do Sućurca i Putalja na kraju
starog gradskog područja. Polazeći od samog jezika, Solin je riječ slavenskog porijekla, nastala na
korijenu Salona. Pripovijest o osvajanju ovog grada može se naći kod Popa Dukljanina (Goti i
Slaveni), Konstantina Porfirogeneta (Avari i Slaveni), Tome Arhiđakona (čak spominje Hrvate).
Prema njima to se zbilo u 1. pol. 7. st. Pad Salone označava početak nove povijesne epohe s novim
življem koji će postati glavnim etničkim predstavnikom Dalmacije srednjeg vijeka i nosiocem nove
kulture. Hrvati, nenavikli na urbani način života, naseljavaju se na obližnjim brdima uz rijeku Jadro,
obnavljajući život rimskih villa rustica, a nakon pokrštavanja grade svoje crkvice na ranokršćanskim
kompleksima adaptirajući već postojeći prostor.
Ranosrednjovjekovna izgradnja na prostoru Solina počinje od 9. st. Dakle, starohrvatski je Solin
podignut na rubu stare Salone, a njegove
granice idu od Gospina otoka u Jadru s
vanjske strane gradskog zida do Sućurca i
Putalja, na istoku je selo Prosik, na
sjeveru Rižinice, na jugu poluotok
Vranjic, te do kaštelanskog polja na
zapadu. Na tom prostoru prvi knezovi
vladarske obitelji Trpimirovića ustaljuju
jedno od središta svoje kneževine, u
sklopu starohrvatske županije Primorje
(Parathalassia) zvane još i kliška po središtu, kastrumu Klis.

32
U kliškom polju, solinskom Majdanu, Bijaćima i Podstrani već prvi Trpimirovići, Mislav (oko 835.-
845.) i Trpimir (845.-864.), obnavljaju kasnoantičke ville rusticae kao svoja gospodarstva (curtis). O
tome postoji već u 9. st. brojni pisani i arheološki izvori. Mnoge starokršćanske crkve doživljavaju
preinake, a dolina rijeke Jadro postaje okosnica oko koje se nižu kneževske zadužbine dinastije
Trpimirovića. U Rižinicama sredinom 9. st. Trpimir uređuje starokršćanski sklop za benediktinski
samostan. Preuređuje se kasnoantička crkva na Gradini. Gradi se crkva sv. Stjepana na otoku, a
kompleks starokršćanske arhitekture se pregrađuje za benediktinski samostan i crkvu sv. Petra i Mojsija.
Prestankom ranosrednjovjekovnog hrvatskog kraljevstva početkom 12. st., solinske crkve i
samostani prelaze u vlasništvo splitske nadbiskupije.

IZVORI
 Liber pontificialis, u njemu saznajemo o prijenosu kostiju mučenika iz Dalmacije i Istre u Rim
 Konstantin VII. Porfirogenet, De administrando imperio, govori o ostacima antičkih građevina u
Saloni, pad Salone 614.
 Toma Arhiđakon, Historia salonitana, opisuje povijest Solina i Splita, salonitanske i splitske
crkve do1266., pad Salone 614.
 Korčulanski kodeks iz 12. st. (oko 1130.)
 Kartular samostana sv. Stjepana u Splitu (13. st.)
LOKALITETI

SV. JURAJ NA PUTALJU U KAŠTEL SUĆURCU4

Lokalitet Putalj na južnim padinama Kozjaka naseljen je od prapovijesti (Iliri), a dolaskom Hrvata u
7. st. ovaj prostor postaje territorium regale tj. zemlja hrvatskih vladara.

4
Sućurac dolazi od lat. sut + ime sveca = sveti Juraj → Sućuraj → Sućurac. Putalj možda dolazi od lat. puteus – bunar.
33
Crkvu sv. Jurja podigao je knez Mislav u 1. pol. 9. st. (839.) i obdario ju je posjedima u Lažanama i
Tugarima u Poljicama. Mislavova isprava nije sačuvana, a za nju znamo iz Trpimirove darovnice
izdane 4. ožujka 852. u Bijaćima. Trpimir poklanja crkvu sv. Jurja zajedno sa svim posjedima te
crkve splitskom nadbiskupu Petru kao protuuslugu što mu je ovaj posudio srebro za izradu crkvenog
posuđa. To je bio najvažniji posjed splitskog nadbiskupa. Granice tog posjeda crkve označene su i u
Zvonimirovoj ispravi iz 1075. To je zanijekao ninski biskup Aldefred tvrdeći kako to nije posjed
splitske crkve nego joj je samo dan na privremeno uživanje. Tako nastaje spor kojeg 892. Muncimir
(892.-910.), "po milosti božjoj vladar Hrvata", rješava u korist splitske crkve (ispred sv. Marte u
Bijaćima).
Crkva iz 9. st. nije sačuvana, ne zna joj se
oblik, porušena je početkom 17. st., a
kasniji je oblik dobila 1927. Apsida iz
kasnog srednjeg vijeka (obnovljena) je
pravokutna oblika s krovom na dvije
vode. Ispred crkve su otkriveni grobovi
koje Karaman datira od 11. st. pa do
kasnog srednjeg vijeka (12.-15. st.).
Orijentirani su istok-zapad. Sazidani su od
kamenih ploča s poklopnicama. Etažni grobovi su bili u tri sloja.
Na pročelju, uzidano je 10 fragmenata pleterom ukrašenog namještaja stare crkve sv. Jurja. Ulomci
su od mramora, vjerojatno donesenog iz ruševina Salone i dijelovi su oltarne pregrade, septuma.
Imamo dva pilastra s troprutim pleterom. Na jednom su troprute kružnice s trakama, a na drugom su
troprute osmice (rijedak motiv – Italija) na čijem je vrhu križ sa četiri rozete (sličan plutej hrvatskih
vladara). Pleterna plastika sv. Jurja je specifična pojava. Samo pojedini primjerci su slični onima iz
Splita i Biskupije-Crkvine, te više pokazuju odlike Istre, Venecije, Akvileje. Stoga Tonči Burić veže
ovu skulpturu za Istru i sjevernu Italiju, a kronološki je smješta u 1. pol. 9. st. što se podudara sa
dokumentima. On misli kako su je izradili talijanski majstori, najvjerojatnije iz Aquileje.
Burić je u nekoliko kampanja (1988., 1991.-1995.) potpuno istražio crkvu i groblje oko nje. Prema
njemu rušenje starokršćanskog kompleksa na Putalju u avarsko-slavenskim provalama tijekom
1. pol. 7. st. označava kraj kasne antike na tom lokalitetu. Najranija stoljeća srednjeg vijeka, 7. i
8. st., nisu ostavila arheoloških tragova, a početku 9. st. pripada osam starohrvatskih grobova. U to
doba obnavlja se crkva u kasnoantičkim gabaritima, a to potvrđuju darovnica kneza Trpimira (4.
ožujka 852.) i ostaci kamenog crkvenog namještaja. Burić smatra kako je crkvu dao obnoviti
Trpimirov otac, knez Mislav. Krajem 11. i početkom 12. st. oko crkve se počinje formirati novo
groblje. Istraženo je ukupno 278 grobova (zajedno s onima koje je istražio Bulić 1926., te uzevši u

34
obzir neistraženi prostor, može se pretpostaviti kako je bilo oko 400 grobova). Stariji, donji sloj
grobova (80 grobova) datiran je u 12. i 13. st., a mlađi u 14. i 15. st.

SUSTJEPAN U KAŠTEL SUĆURCU

Sustjepan je mali poluotok zapadno od Kaštel Sućurca čije ime upućuje na sveto mjesto posvećeno
sv. Stjepanu, no ne zna se točna lokacija crkve. U antičko doba tu je bio mauzolej s kriptom s tri
sarkofaga, a kasnije se sigurno gradi trobrodna crkva.
Ovaj lokalitet se povezuje s nalazom luka oltarne
pregrade (slika desno). Taj luk je pronađen 1935.
kao spolium u jednoj kuli u Kaštel Sućurcu. On
pripada najstarijim ranosrednjovjekovnim
spomenicima naših krajeva. U presjeku je
osmerokutni, a tri prednje stranice su dekorirane.
Gornja strana je ukrašena kukama, a donja
listovima palme. Na prednjoj strani je natpis (rombičan oblik slova o).
Po Gunjači luk je namijenjen za katedralu u Splitu, ali dospijeva ovdje (u Kaštel Sućurac). Karaman
i Bulić ga datiraju u 8., a Katić u 9. st. Miho Barada ga datira na kraj 7. st. jer ga povezuje sa
sarkofagom Ivana Ravenjanina (po slovima i dekoraciji). On, na osnovu Tome Arhiđakona i
Konstantina Porfirogeneta, drži kako luk potječe iz crkve koju obnavlja biskup Ivan Ravenjanin u
2. pol. 7. st.

35
SV. MIHOVIL "DE ARENA" ILI "DE SLANO"
Ova je crkva poznata jedino iz povijesnih izvora. Prvi put se spominje 9. veljača 994. kad se govori
kako je neki bugarski plemić Pinčo, rođak bugarskog cara Samuila, pribjegao te se sklonio kod
hrvatskog vladara Stjepana Držislava koji mu je poklonio neke posjede. On tada podiže crkvu
posvećenu sv. Mihovilu, sv. Petru i sv. Martinu, a Držislav mu dopušta da za izgradnju upotrijebi
kamenje iz ruševina obližnjeg teatra. Šišić i Karaman smatraju izvor falsificiranim, a Lučić, Rački i
Katić ih drže za kasnije prerađene prijepise.

RIŽINICE
Rižinice se nalaze sjeveroistočno od Solina, na granici solinskog i kliškog područja, zapadno od
starog puta Solin-Klis-Muć. Otkriće ovog lokaliteta potaknuo je slučajan nalaz dijela zabata oltarne
pregrade s natpisom pro duce Trepime(ro) 1891. u polju između Klisa i Solina. Ovaj nalaz je Buliću
bio putokaz za ubiciranje samostana koji je podigao Trpimir (845.-864.).
Trpimir je bio pobožan vladar, u dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom, za spas svoje
duše sagradio je samostan i doveo zbor redovnika (to znamo iz njegove darovnice). Na njegovom je
dvoru oko 846.-848. boravio čuveni benediktinski redovnik Gottschalk, koji je bio prognan zbog
učenja o predestinaciji.
Samostan istražuje društvo Bihać 1895./96., 1898.,
1908. (slika lijevo). Ovaj prvi benediktinski
samostan u našim krajevima sastojao se od
jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i opkoljene
s više zgrada.
Crkva je jednobrodna sa širokom polukružnom
apsidom, dužine 16 m i širine 7,4 m. Prostor
prezbiterija od prostora namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada (septum). Sve je vrlo
malih dimenzija što upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogoslužja redovnika.
Dyggve je smatrao kako je tu prvotno bila villa rustica, pa oratorij dok ju u 9. st. nije obnovio
Trpimir i adaptirao postavljanjem oltarne pregrade.
Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci
srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorija
uz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela – u njoj su pronađena dva zidana groba
pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga.
Grobovi su pronađeni i u samoj crkvi i ispred nje, s južne strane (sjever-jug). Pronađeno je 10
čitavih starohrvatskih grobova, ovalnog oblika, ograđenih pločama oko tijela pokojnika i
prekrivenih kamenim pločama što ukazuje na kontinuitet pokapanja. Osim jednog pršljena, većina

36
predmeta je ukrasne namjene, a prevladavaju naušnice (obične karičice, jednojagodne naušnice, par
sljepoočničarki, trojagodna naušnica) i prstenje.
U samoj crkvi nađeni su dijelovi
oltarne pregrade (pilastri, pluteji
s motivom prepleta krugova i
kvadrata), među ostalima i dio
trokutnog zabata (tegurija) koji je
stajao nad ulazom u svetište (slika
lijevo). U donjem, lučnom dijelu
teče natpis pro duce Trepime(ro)
– za kneza Trpimira. Natpis je
nabožnog, a ne posvetnog
karaktera. Na fragmentu je vidljiv
dio repa pauna (dugi rep u obliku
riblje kosti)., koji su bili
nasuprotno postavljeni sa strane križa u sredini i ukrašavali su središnje polje zabata (sličan je nađen
u sv. Marti u Bijaćima). Uz rub je motiv kuke i kimation. Zabat se datira u 9. st.
Jelić, Kržanić, Barač i Vasić interpretiraju kompleks u Rižinicama kao utvrđeni dvor hrvatskih
vladara s pogrebnom kapelom. Jelićev je argument kako je crkva mala za samostansku bogomolju, a
grobovi u njoj kao i natpis koji je pogrebnog, a ne posvetnog karaktera određuju je kao pogrebnu
kapelu u kojoj je možda sahranjen i Trpimir. Ovdje je najvjerojatnije bio benediktinski samostanski
kompleks kojeg spominje Trpimirova darovnica iz 852., te starokršćanski samostanski kompleks
preuređen u predromaničku samostansku crkvu predstavlja početak samostanskog života u
starohrvatsko doba.

GOSPIN OTOK U SOLINU (SV. STJEPAN)

Sv. Stjepan
Gospin otok se nalazi na rijeci Jadro, na mjestu gdje se više rukavaca rijeke ulijevalo u more
stvarajući deltu sa 13 otočića. Gospin otok je najveći. S njegove južne strane u antičko i
ranosrednjovjekovno doba prolazila je komunikacija iz Traguriona za Aspalatos i Epetion. Otok je
danas povezan s kopnom Gospinim mostom na četiri luka. Dyggve pretpostavlja kako su otok,
nakon uništenja Salone u 7. st., novopridošli Hrvati iskoristili kao prvu naseobinu.
U središte pozornosti Otok dolazi krajem 19. st. kada je don Frano Bulić pronašao sarkofag kraljice
Jelene i crkvu sv. Stjepana (on je mislio kako je to crkva sv. Marije).
Prilikom kopanja temelja za zvonik 1880. Gospe od Otoka naišlo se na zidove starohrvatske crkve.

37
 Istraživanja su započela 1898. od
strane Bulića i Društva Bihać uz
sjeverni bočni zid crkve (slika
lijevo). Zbog plitkog tla (10-
15 cm), u samo nekoliko dana
otkriveni su temelji starohrvatske
crkve cijelom površinom. Sva su
tri broda taracirana (žbuka,
pijesak i stučena opeka).
Crkva je mala bazilika sa tri lađe
međusobno odijeljene sa tri para
četverokutnih zidanih pilona.
Cijela bazilika je dugačka 23, a
široka 10 m. Bazilika je položena
u smjeru istok-zapad. U
unutrašnjosti su zidovi bili
ojačani kontraforima, a izvana su
bili raščlanjeni lezenama
(kontrafori se poklapaju sa
pilonima, ali se ne poklapaju sa lezenama). Istočni dio iznutra završava polukružnom apsidom, dok
je izvana pravokutna. Dva para pilona, bliže apsidi, podupirali su kupolu četverokutna izgleda
(slično sv. Eufemija, sv. Nikola u Velom Varošu u Splitu, sv. Barbara u Trogiru). Do ulaza se
nalazio narteks, na njega se nastavljao atrij u čijem je sjevernom dijelu bio sarkofag na suhozidnom
zidiću. Ispred atrija bio je prostor raščlanjen u dva dijela. Po Buliću istočni je dio bila krstionica, a
sjeverni zvonik, dok Dyggveu drži kako je bilo obrnuto.
Na dubini od 30 cm u lijevom
prostoru atrija nađen je sarkofag
kraljice Jelene (976., slika desno).
Uz 90 ulomaka sarkofaga koji su
pokazivali tragove paljevine,
nađeno je pepela, tri noža te ribljih i
životinjskih kostiju. Natpis na
sarkofagu kao izvor prvog reda,
značajan je jer je pomogao popuniti
praznine u genealogiji hrvatske narodne dinastije, a precizan datum je važan i za datiranje
trobrodnih bazilika sa kupolom i kamenog pleternog namještaja. Za kraljicu Jelenu se zna iz vijesti
38
Tome Arhiđakona gdje se spominje kako je sagradila i obdarila crkve sv. Stjepana i sv. Marije. Ona
je 976. sahranjena, a bila je žena kralja Mihajla Krešimira I. i majka Stjepana I. Držislava.

Sv. Marija (?)
Ispod pločnika današnje crkve Blažene Djevice Marije Dyggve je otkrio ostatke starije crkve, po
njemu istovremene s bazilikom. To je bila mala jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom i
velikim predvorjem. On i Karaman smatraju kako je to crkva sv. Marije, a ona otkopana 1898.
sv. Stjepan, mauzolej hrvatskih kraljeva. Dyggve je iznio tezu kako se radi o dvostrukoj crkvi,
kasnoj replici paralelnih građevina u Saloni (sv. Stjepan bi bila grobišna crkva hrvatskih kraljeva, a
sv. Marija zborna kongregacijska crkva).
Godine 1972. ponovno se istraživalo pod
vodstvom Željka Rapanića i Dušana
Jelovine oko i u sadašnjoj župnoj crkvi
(slika desno). Kako ostaci zidova ne
pokazuju elemente 10. st., po njima je u
10. st. postojala samo jedna crkva i to
mauzolej hrvatskih kraljeva – sv. Stjepan, a
druga crkva je izgrađena u 17. st., nakon
odlaska Turaka (to bi bila sv. Marija). Ona
je izgorjela 1875. Tako je pobijena teza o
geminama na Otoku, ali nije riješeno
pitanje crkve sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim spisima.5

Grobovi
U atriju i narteksu bazilike, na istom mjestu gdje je pronađen sarkofag kraljice Jelene, kao i s
vanjske strane bazilike, otkriveno je ukupno još 26 grobova u kojima nije bilo priloga. Svi ovi
grobovi, osim jednog, načinjeni su od kamenih ploča obzidanih naokolo. Jedino je jedan grob (br.
15), koji se nalazio ispod polomljenog sarkofaga kraljice Jelene, bio izrađen od opeka. Po mišljenju
F. Bulića ovaj grob je iz rimskog vremena, dok su svi ostali iz dosta kasnijeg razdoblja.

CRKVA NA GRADINI
Gradina leži na desnoj obali rijeke Jadro. To je utvrda trapezoidnog oblika sa četiri kule u kutovima.
Sagrađena je u kasnom srednjem vijeku. U sjeveroistočnom dijelu građevine pronađeni su ostaci
crkve neobična tlocrta. Lokalitet se istraživao 1909.-1911., 1923.-1925. i 1925.-1927. (društvo
Bihać). Godine 1924. otkriveni su temelji crkve, a crkva je 1926. otkopana u cjelini.

5
Po Rapaniću i Jelovini to bi mogla biti crkva na Gradini.
39
 Crkva na Gradini je građevina centralnog
tipa u obliku nepravilnog kvadrata (12 x 15 m). Na istočnoj strani se nalazi svetište s tri apside.
Središnja ima pet polukružnih niša, polukružna je i veća je od ostalih. Crkva je djelomično ležala na
zidovima neke starije rimske zgrade. Centralni prostor crkve čini osam stupova poredanih u obliku
oktogona, sa četiri stupa u kutovima kvadrata. Stupovi su držali centralnu kupolu, a stupovi u
kutovima imali su ulogu rasterećenja pritiska tambura kupole. Svi stupovi su iz rimskog doba.
Izrađeni su od egipatskog granita, no samo su dva nađena u građevini. Kapitele Weigand i Karaman
datiraju u 2. pol. 11. st.
U predvorju uz zapadno pročelje bio je prostor za pokapanje koji je naknadno pridodan crkvi, dok je
ona još bila u funkciji (12. st.).
Katić je pretpostavljao kako jedan od grobova pripada sultanovoj kćeri Mihri Mah i kako je možda
crkva bila pretvorena u džamiju.
Bulić je smatrao kako je ovo crkva sv. Petra u kojoj je 1075. okrunjen Zvonimir. Željko Rapanić i
Dušan Jelovina smatraju kako bi to mogla biti crkva sv. Marije koja se spominje u srednjovjekovnim
spisima.
Jerko Marasović je u doktorskoj disertaciji pretpostavio izvorni oblik. Stupovi su u centralnom,
oktogonalnom prostoru bili povezani lukovima, i nosili su tambur s kupolom. Sistem svodova
između tambura i zida gdje su postavljena četiri stupa horizontalno je prenosio pritisak kupole na
zidove crkve.
Zaključuje se kako je nastala u 6. st. na izmaku života stare Salone po uzoru na forme Justinijanova
doba. Kasnije, u srednjem vijeku, na prijelazu u 11. st. bila je obnovljena te joj je pridodan
pravokutni narteks sa starohrvatskim namještajem. Najvjerojatnije stradala 1242., za provale Tatara.

CRKVA SV. PETRA I MOJSIJA (ŠUPLJA CRKVA)

Crkva se nalazi na desnoj obali Jadra, sjeveroistočno od Gospina otoka. Prva probna iskopavanja
započela su 1927., a sustavna 1931. (društvo Bihać i Dyggve). Pronađeni su ostaci najveće
starohrvatske bazilike na području Solina.

40
 Crkva je sagrađena na ostacima ranokršćanske
cemeterijalne bazilike (slika lijevo). Bila je velikih
dimenzija 26,3 x 13,6 m. Pet pari stupova dijelilo
je baziliku na tri broda. Raščlanjena je lezenama, a
možda je unutrašnjost bila presvođena. Na istočnoj
vanjskoj strani bazilika je ravna, a iznutra srednji
brod završava kvadratnom apsidom gdje se nad
oltarom dizao ciborij, dok pobočni brodovi
završavaju polukružnim apsidama. Sa zapadne
strane je uži narteks sa zvonikom i stubištem na
južnoj strani. To je trobrodna troapsidna crkva, a najsličnija joj je crkva sv. Nediljice u Zadru.

Datira oko sredine 11. st., a vjerojatno ju je podigao hrvatski vladar. Imala je i tri oltara, u svakoj
apsidi po jedan. Prezbiterij je bio odijeljen oltarnom pregradom (slika gore) koja se nalazila iza
četvrtog reda stupova u cijeloj širini bazilike. Pregrada je imala tri ulaza sa tri zabata (svaki brod je
imao poseban ulaz u prezbiterij). Na zabatu je križ, sa strana dva pauna, na luku je natpis: "Presveti
Petre primi dar časnog Mojsije sluge tvoga". Ovdje je kralj Dmitar Zvonimir početkom listopada
1075. primio krunu od legata apostolske stolice Gebizona i zakleo se na vjernost papi Grguru VII.
Pronađeni su i dijelovi ciborija. Lik životinje pokazuje sličnost sa ciborijem prokonzula Grgura iz
Zadra. Najinteresantnija su četiri fragmenta pluteja s prikazima ljudskog lika. Na jednom fragmentu
prikazana je glava Krista s aureolom, na drugom glava bradata muškarca s velikim (ne nije ono što
se mislili!) bademastim očima, na trećem je sačuvan gornji dio glave i natpis S MOISE(S), a na
četvrtom je prikaz nogu nekog lika i donji rub haljina s naborima.
Dyggve smatra kako su ploče iz splitske krstionice pluteji oltarne pregrade iz ove crkve, i da lik
vladara prikazuje kralja Zvonimira. Drugi autori drže kako te ploče ne pripadaju toj crkvi, već su
samo rad iste radionice.

41
Ova opatija je bila monasterium regale, usko vezana uz hrvatski vladarski dvor što potvrđuju
diplomatički izvori koji samostanske opate spominju u kraljevoj pratnji. Prvi povijesni dokument o
samostanskoj crkvi je darovnica Petra Krešimira IV. iz 1069.

GROBLJA
• Gajine – uz Glavičine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru
• Glavčine-Mravinci – uz Gajine najstarija starohrvatska nekropola 9.-11. st. na ovom prostoru
• Majdan – najvažnija nekropola
• Zapadna salonitanska nekropola
• Crkvine-Ilijino vrelo
• Groblje kod Rike

GAJINE U KAŠTEL SUĆURCU

Uz Glavičine u Mravincima, nekropola na položaju Gajine, na sjeverozapadnoj strani Kaštel-
Sućurca je najstarija nekropola starohrvatskog doba na ovom prostoru. Nalazi iz grobova se datiraju
od 9. do 11. st. kada prestaje pokapanje na ovom mjestu, a nastavlja se od 11. st. oko župne crkve
sv. Juraja na Putalju.
Na ovom je položaju ukupno otkopano preko 160 grobova. U otkrivenim grobovima bio je
uglavnom po jedan kostur položen glavom na zapadu (gledajući na istok). Grobovi su načinjeni od
nepravilnih vapnenastih plača, a i dna su im bila popločana tanjim pločicama. Od priloga u njima
nalazilo se raznih naušnica (obične karičice i jednojagodne naušnice, par velikih sljepoočničarki sa
jagodama u obliku badema), prstenja, probušenog rimskog novca… Sve predmete je otkupilo
društvo Bihać. U jednom su grobu nađena dva jaja kod nogu pokojnika (Karaman misli kako je
običaj stavljanja jaja u grob kao popudbine na drugi svijet poganskog karaktera).
Groblje se protezalo od istoka na zapad na prostoru dugom 120 m, a širokom 25 m, i predstavlja
tipično starohrvatsko groblje na redove.

GLAVIČINE-MRAVINCE
Ispod sela Mravinaca iznad Solina, na položaju Glavičine, slučajno je 1937. otkrivena starohrvatska
nekropola. Iduće godine društvo Bihać (Društvo za istraživanje domaće povijesti) poduzelo je
arheološko istraživanje pod vodstvom Ljube Karamana. Ukupno je otkriveno i istraženo 115
grobova, koji su bili gusto poredani i orijentirani uglavnom prema istoku (tipično groblje na redove).
Južno od toga 1939. je otkopano još 15 grobova.
Pokojnici su bili sahranjivani u zemlju u jednostavnim grobovima oblika nepravilnog pravokutnika
jer su suženi kod nogu, a u srednjem dijelu su izbočeni pa se približavaju ovalu. Grobovi su
izgrađeni od nepravilnog kamenja (niz kamenih klinova oko mrtvaca, i nekoliko većih i plosnatih
ploča kao grobni poklopac). Dubina grobova bila je dosta mala (oko 50 cm).
42
U grobovima je bio samo jedan mrtvac, a samo u nekoliko (11 grobova) bilo je više ukopanih.
Otkrivena su i dva dvojna groba, jedan pored drugog ili jedan iznad drugog. Svi mrtvaci su ležali na
leđima ispruženih nogu i ruku niz tijelo.
Nađeno je u grobovima ukupno 105 raznih predmeta, od čega je najbrojniji nakit, naušnice i
prstenje. Naušnica je sveukupno nađeno 68 komada (jednostavnih karičica, S-karičica, karičica s
koljencima, jednojagodne naušnice, četverojagodne naušnice). Bilo je i mnogo prstenja (26,
prevladavaju jednostavni oblici). Ostale nalaze čine: jedan željezni nož, sedam brončanih ukrasnih
pločica (aplika), jedan glineni pršljen i ljuska jajeta.
Nekropola se datira u 9. i 10. st.

SOLIN-MAJDAN
Nedaleko od izvora rijeke Jadro, na
položaju Majdan, radnici cementare su
se 1933. naišli na starohrvatske
grobove. Tom je prilikom uništeno
mnogo grobova (oko 100). Dio
predmeta iz tih grobova, naušnica i
drugog nakita pokupljen je od radnika i
predan društvu Bihać. Sljedeće je
godine društvo Bihać na još nedirnutom terenu počelo arheološka istraživanja.
Na terasi, ispred ostataka ville rustice omeđene s istočne strane zidom, s južne rubom terase s oblim
nišama i latrinom otkopano je 26 starohrvatskih grobova. Groblje je bilo u dva sloja, orijentirano od
zapada prema istoku, poredani su više ili manje u pravilne redove. Grobovi su rađeni u obliku
nepravilnog pravokutnika, suženi na krajevima, a izbočeni u središnjem dijelu tako da se
približavaju ovalu. Zidani su od nepravilnog kamenja vezanog glinom, a pokriveni su pravilnijim
pločama. Od nalaza su pronađeni: dva para naušnica s filigranski izrađenom jagodom od čistog
zlata, od srebra (četiri para s jednom jagodom i jedan par s četiri jagode), ogrlica od osam
pozlaćenih privjesaka, prstenje.
Ovo je najbogatija starohrvatska nekropola ovog kraja. Datira se od 9. do 11. st. Osim grobova s
nakitom pronađeni su i fragmenti starohrvatskog crkvenog namještaja ukrašeni pleternom
ornamentikom koji se datiraju u 2. pol. 11. st.

ZAPADNA SALONITANSKA NEKROPOLA

Tijekom zaštitnih iskopavanja 1986.-1987. pored antičkih, pronađeno je 17 srednjovjekovnih
grobova sa 21 kosturom. Antropološka analiza ukazuje na Slavene iz prve faze naseljavanja.
Nekropola se koristila vrlo kratko i to unutar jedne zatvorene populacije.

43
SINJ I CETINA U STAROHRVATSKO DOBA

SINJ
Sinj je smješten u središnjem dijelu Dalmatinske zagore, na sjeverozapadnom kraju prostranog
Sinjskog polja, na raskrižju važnih prometnih pravaca koji iz priobalja vode u unutrašnjost.
Najstariji tragovi života na području Sinja potječu iz bakrenog doba. U antičko doba na južnim
padinama sinjskog Grada podignuto je naselje
delmatskih Osinijata. Tijekom 6. i početkom
7. st. tu se podiže kasnoantička utvrda, castell
Asinio, a podno njega nekoliko većih
stambenih objekata i starokršćanska crkva.
Od kada na sinjskom Gradu postoji
srednjovjekovno naselje nije poznato.
Spomen crkve sv. Mihovila unutar njegovih
zidina upućuje na pretpostavku kako se to
moglo dogoditi već u ranom srednjem vijeku, no Sinj se u povijesnim ispravama spominje tek u
14. st.
Nakon Knina, ugledna hrvatska velikaška porodica Nelipičića utvrđuje u Sinju svoje novo stalno
središte te Sinj u 2. pol. 14. i početkom 15. st. postaje jednim od značajnijih političkih središta
Hrvatske. Nelipčiće u Sinju u 15. st. nakratko smjenjuju Frankopani, a zatim hrvatski banovi
Talovci. Turci osvajaju grad 1516. i drže ga do 1689.

CETINSKA KRAJINA
Cetinska krajina obuhvaća prostrani teritorij uz srednji tok Cetine, a u sredini joj je široko i plodno
Sinjsko polje.
Na nekoliko prapovijesnih gradina na istočnom rubu Sinjskog polja nađeni su ostaci kasnoantičkih
utvrđenja. Te se
gradine pružaju u
istom smjeru. Jedne
nadziru tri prometna
pravca koji dolaze iz
unutrašnjosti, a druge
su u polju i brane prijelaze preko rijeke. Tu se radi o kasnoantičkom limesu koji je branio prostor
Sinjskog polja, vjerojatno u doba avaro-slavenskih prodora 2. pol. 6. i 1. pol. 7. st. Ove pretpostavke
o romansko-slavenskoj graničnoj međi na Cetini potvrđene su i drugim nalazima. Najranije
slavenske (starohrvatske) nalaze, posebno grobove ranog srednjeg vijeka, nalazimo samo na

44
prostoru s lijeve strane Cetine (Jabuka, Otok, Bajagić, Jasensko, Čitluk), a takvi
nalazi na desnoj obali potpuno nedostaju (tu su brojniji
kasnoantički predmeti ranobizantske pripadnosti).
Također s lijeve strane Cetine nema preživjelih
predslavenskih toponima, a ti su toponimi učestaliji s
desne strane rijeke.
Prema vijestima iz 10. st. čini se kako je taj limes u
početku ispunio svoju zadaću, odolijevši prvom avaro-
slavenskom naletu na početku 7. st. (De administrando
imperio).
Značajniji integracijski procesi događaju se na
ovom prostoru tek krajem 9. st., u doba kneza
Branimira, vjerojatno pod utjecajem splitske
nadbiskupije, koja kako sljednik kasnoantičke salonitanske
biskupije nastoji obnoviti svoj nekadašnji teritorij. Tada, nakon
smrti nadbiskupa Marina, splitski nadbiskup postaje ninski
biskup Teodozije, čime je sjedinjena vlast dalmatinskog i
hrvatskog biskupa. Tada se gradi šesterolisna crkva na
temeljima starokršćanske memorije na Mijoljači u Brnazama. U
ta nastojanja splitske nadbiskupije uklapa se i nekoliko
značajnih ranosrednjovjekovnih nalaza – pojedinačni nalazi i ostave bizantskog novca iz triljske
okolice, zlatni nakit iz ranosrednjovjekovnog groba
otkopanog na današnjem mjesnom groblju u Trilju. Ti
nalazi odaju bizantsku provenijenciju.
Organizacijom prve hrvatske države u ranom srednjem
vijeku, u međurječju Cetine i Zrmanje, nastaje prvo
županijsko, teritorijalno i upravno ustrojstvo Hrvatske.
Prema podacima iz 10. st. znamo kako je na prostoru
Sinja i uz srednji tok Cetine uspostavljena jedna od 11
hrvatskih županija, koja je po rijeci nazvana Cetinskom
županijom. Županijom su kao vladarevi namjesnici
vladali župani. U izvorima su zabilježeni: Dragomir
(1069.), Vučina (1070.), Pribina (1076.-1080.), Višen (1088.), Mirat (1145.)… Cetinska je županija
na sjeveru graničila s kninskom, na istoku s livanjskom i imotskom. Na jugu s primorskom, a na
zapadu s bribirskom županijom.

45
VAŽNIJI RANOSREDNJOVJEKOVNI NALAZI U CETINSKOJ KRAJINI

BAJAGIĆ KOD SINJA

Iz Bajagića kod Sinja potječe niz nalaza iz
uništenih grobova koji se datiraju u 1. pol. 9. st.
(slika desno). Grobovi su iskopani uz istočni rub
seoskog groblja Sv. Nikole Putnika. U
grobovima su nađeni različiti prilozi (željezna
ostruga, dva srpa, željezna strelica trobridnim
vrškom i tuljcem za nasad, pet željeznih noževa,
tri glinene posude, željezno koplje, zlatni solidus
Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.-
775.)). Pouzdanijih podataka o položaju priloga u
grobovima nema.

BRNAZE KOD SINJA-MIJOLJAČA

Ostaci predromaničke crkvice istraženi su
tijekom 1947. i 1948. kada su otkriveni temelji građevine centralnog oblika. Ustanovljeno je kako je
predromanička crkva sagrađena na temeljima ranokršćanske memorije od koje su sačuvani samo
skromni ostaci zida i ulomci ranokršćanskog reljefa sa simboličkim prikazima morske faune.
Crkva pripada tipu građevine sa šest konhi grupiranih oko središnjeg prstena, poput crkve Sv.
Trojice u Splitu. Konhe su bile presvođene polukalotama, a središnji je prsten nadvišen kupolom
skrivenom u cilindričnom tamburu. Sačuvani su ostaci popločenja s utorima za učvršćivanje oltarne
ograde koja je rotondu dijelila točno po sredini povezujući čeone zidove suprotnih konhi u smjeru
sjever-jug.
Oltarna se ograda sastojala od pilastara i pluteja, a bila je nadvišena arhitravima s tri luka nad
prolazima u svetište. Ulomci natpisa s trabeacije upućuju kako je bila posvećena Sv. Mihovilu
Arhađelu, o čemu posredno svjedoci i sačuvani toponim Mijoljača. Crkvici je pred zapadnim
ulazom tijekom ranog srednjeg vijeka bilo prigrađeno i predvorje kvadratne osnove.
Oko crkvice formiralo se manje srednjovjekovno groblje, a ukopavanje je nastavljeno i nakon što je
rotonda već u 13. st. bila porušena, pa su
pojedini ukopi 14. st. grobnom arhitekturom
presjekli zidove crkve.
Ova je rotonda bila najveća među do sada
uočenima u Zadru, Trogiru i Splitu ili u
Kašiću, Pridrazi i Škabrnji nedaleko Zadra.

46
Šesterokonhalne rotonde najosebujniji su arhitektonski tip u hrvatskoj predromaničkoj arhitekturi,
zastupljen jednako u gradovima Dalmacije kao i na prostoru hrvatske kneževine. Izneseno je
mišljenje da svoje osebujno prostorno rješenje ove crkvice duguju ranokršćanskoj krstionici
zadarske katedrale čiji je koncept donekle srodan, no potonja se od spomenutih predromaničkih
rotondi izdvaja drugačije riješenim vanjskim oplošjem raščlanjene heksagonalne osnove, a osobito
svodom od šest isječaka nad visokim poligonalnim, a ne kružnim tamburom. Izražena su i različita
gledišta o datiranju ovih rotondi u rasponu od 7/8. do 10. st. Čvršće kronološko uporište za sada
nude samo reljefi njihovih oltarskih ograda, od kojih su neki nastali u sredini 9. st. (Pridraga, Kašić),
datirani prema srodnom reljefu na kojem je ubilježeno ime kneza Trpimira, pronađenom u
Rižinicama kod Solina.
Ulomci iz porušene crkvice u Brnazama pokazuju pak mnogo srodnosti s nekim reljefima iz
sjevernog Jadrana s prostora Venecije, Grada, Aquileje i Istre, a datiraju se čak u prva desetljeća
9. st. Stoga se crkva u Brnazama s oprezom može datirati i u 1. pol. 9. st.
Trabeacija oltarne
ograde sastojala se od
četiri arhitrava (slika
lijevo) i tri luka nad
prolazima u svetište.
Sačuvani su skromni
dijelovi dvaju lukova i dvaju arhitrava s natpisima. Trabeacija je u stilskom smislu vrlo srodna onoj
na lokalitetu Stombrate u Bijaćima kod Trogira. Natpis je posvetnog karaktera. Datacija je bila
izražena vremenom vladavine nekog kneza, čije ime nije sačuvano. Sačuvan je dio natpisa koji
spominje Sv. Mihovila kao titulara objekta.

47
Arhitrav je ukrašen kukama na obodu i troprutom pletenicom u dnu, a između je
natpisno polje. Luk je ukrašen motivom pasjeg skoka
na obodu i natpisom u dnu (slika lijevo). Sačuvani dio
natpisa govori o posveti prvaku među anđelima, sv.
Mihovilu (...(princi)PE(m) ANGE(lorum)...).
Pilastar oltarne ograde ima žlijeb na lijevoj strani (slika
desno). Ukrasno polje ispunjeno mu je gustom
troprutom pleternom mrežom. Na vrhu je bio uski
vodoravni pojas u kojemu je tanka dvopruta pletenica,
koji je naknadno uništen.
Dvije prozorske tranzene imaju lučni
završetak, a rešetku oblikuju mali romboidni
otvori (slika lijevo). Veća je čitava, nađena kao
spolija u kasnosrednjovjekovnom grobu, a manja je
rekonstruirana s okvirom ukrašenim troprutom pletenicom.

CETINA KOD VRLIKE-SV. SPAS

Crkva Sv. Spasa nalazi se u selu Cetini, na vrelu istoimene
rijeke. Najbolje je sačuvana crkva karolinškog doba u hrvatskoj
kneževini (jedina stojeća gotovo do krovišta) pa je vrlo duga
povijest njena istraživanja crkve, ali i groblja oko nje. Arheološki je istraživana između 1948. i
1953.
Groblje oko crkve je jedno od najvećih istraženih
srednjovjekovnih grobalja u Hrvatskoj, a broji 1162
otkrivena groba i oko 700 nadgrobnih spomenika,
uglavnom iz kasnog srednjeg vijeka. Tada je crkva
Sv. Spasa postala župna crkva i povećano joj je svetište
gradnjom velike pravokutne apside na mjestu starije
polukružne.
Crkvu je osamdesetih godina 9. st. dao sagraditi župan
Gostiha, kao privatnu crkvu na svome posjedu. To je
jednobrodna troapsidalna građevina trolisno postavljenog
svetišta, s predvorjem na zapadnoj strani koji neki autori drže westwerkom. Oni smatraju kako se na
njoj mogu raspoznati i konstruktivni elementi samog westwerka.
Troapsidno trolisno svetište od broda dijeli oltarna ograda od koje su sačuvani arhitravi i dio zabata,
koji rekonstruirani daju točnu širinu crkve.
48
 Prizemlje predvorja (kripta ako bi ovo bio westwerk) bilo je
presvođena (kod westwerka kripta bi bila namijenjena postavljanju
capse s relikvijama sv. Spasitelja, i/ili pak ukopu dostojanstvenika
kojima svjetovnost ne dopušta ukop u koru, no ovdje nije pronađen
takav ukop jer su svi grobovi kasnijeg postanka, no zagovornici
westwerka drže kako su grobovi mogli biti nadzemni – sarkofazi).
Kat predvorja crkve otvoren je na katu prema svetištu crkve s
jednim velikim lučnim otvorom i dva manja bočna. Zagovornici
westwerka drže kako je to mjesto s kojega je dostojanstvenik, u
ovom slučaju župan Gostiha, mogao pratiti liturgiju na glavnom oltaru crkve čime bi ona dobila
značenje Eigenkirche – privatne crkve feudalca.
Sačuvani natpis s oltarne pregrade svjedoči kako je crkvu dao opremiti župan Gostiha.
Komparativnom analizom dekorativnih motiva na ulomcima ove ograde, s onima na kojima su
Branimirovi natpisi, oltarna ograda Sv. Spasa datira se u doba kneza Branimira, kao proizvod jedne
"dvorske" klesarske radionice.
Oltarna ograda crkve
rekonstruirana je od 17
ulomaka arhitrava (slika
lijevo), zabata, kapitela,
pluteja i pilastara.
Primjer je oltarne
ograde u jednobrodnoj crkvi, u kojoj se ritmički izmjenjuju po dva pilastra i dva pluteja (uži i širi).
Pilastri su izrađeni u monolitnom bloku sa stupom i kapitelom. Donji dijelovi ograde imaju ukrasna
polja ispunjena raznim geometrijskim mrežama troprutih vrpci. Ukrasno polje arhitrava
kompozicijski je raščlanjeno u dva uzdužna pojasa razdijeljena istaknutim profiliranim rebrom. U
gornjem pojasu protežu se dva nasuprotno položena niza kuka odvojena manjim križićem, a u
donjemu teče donatorski natpis župana Gostihe. Istovrsne kuke pružaju se i vanjskim rubnim
pojasom zabata, čije središnje ukrasno polje sadrži uobičajenu ikonografsku kompoziciju križa pod
čijim hastama su dvije nasuprotno položene ptice s grozdom u kljunu.
Crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine nezaobilazan je spomenik jer je gotovo jedina od monumentalnih
novoizgrađenih predromaničkih crkava sačuvana u većoj mjeri, a bez bitnih kasnijih intervencija u
njeno tkivo. Tlocrtom i prostornom dispozicijom vrlo je slična crkvi na Lopuškoj glavici u Biskupiji,
predvorjem je slična trobrodnoj bazilici Sv. Cecilije u Biskupiji, a grupi se još priključuje trobrodna
biogradska katedrala. Sve ih povezuju tri apside, predvorje (po nekim autorima westwerk) i obli
kontrafori, koji pokazuju da su sve djelo jedne graditeljske radionice aktivne u 2. pol. 9. st.

49
CETINA KOD VRLIKE-RUNJAVICA
Kadionica (thuribulum ili incensorium) s izvora Cetine slučajni je nalaz van ikakvog arheološkog
konteksta. Nađena je 1925. na položaju Runjavica na zapadnom rubu Cetinskog polja, nedaleko od
mjesta gdje će se kasnije, tijekom 9. st., oblikovati starohrvatsko naselje Vrh Rika, a u njegovom
arealu sagraditi crkva sv. Spasa. Kadionica je unikatni predmet u cjelokupnoj karolinškoj ostavštini.
Izrađena je od lijevanog srebra, i relativno je bogato ukrašena i djelom pozlaćena. Geometrijskim
ornamentima u tehnici dubokog rovašenja ukrašena joj je noga i zdjelica, a niello tehnikom, između
arkada na zdjelici, izvedeni su u obrisima stilizirani cvjetni ornamenti.
Na gornjem rubu zdjelice su tri alke kroz koje su provučeni lančići koji se prema gore spajaju na
zajedničkom trokrakom hvatištu sa "S" kukom na vrhu. Na svakom od tri završetka gornjeg nosača
lijevanjem i rovašenjem izvedene su stilizirane ptičje glave.
Zdjelica je podijeljena u tri pojasa (slika dolje):
 gornji pojas – dva reda rovašenih
usporednih rombičnih polja, a s donje
strane oivičen uskom crtom u niellu
 srednji pojas – najširi, četiri
polukružne arkade spojene poprečnim
trakama proširenih krajeva (u njima
rombovi), između arkada su cvjetovi
 donji pojas – nešto uži, rovašeni
naizmjenični trokuti, s gornje strane
oivičen posrebrenom duboko
urezanom crtom.
Kadionicu s izvora Cetine morfološki se najčešće dovodi u vezu s uobičajenim oblikom onodobnih
kaleža s jajolikim recipijentom koji stoje na nozi u obliku krnjeg stošca (Cundpaldov kalež, Tassilov
kalež, Grimfridov kalež). Njima se, kao i cetinskoj kadionici, tipološko ishodište pretpostavlja u
sličnim oblicima kasnoantičkog, poglavito bizantskog liturgijskog pribora s istočnog Mediterana, što
je i razumljivo jer je praksa kađenja u liturgiji najprije tamo uvedena. U početku kadionice služe kao
kandila (za spomen pokojnika pri pokapanju ili obješene na oltar) ili zavjetni darovi, a od 9. st.
isključivo u liturgijske svrhe.
U karolinškom razdoblju, izravnu tipološku analogiju cetinska kadionica ima u jednoj istovremenoj
s Gradišta nad Bašljem (sjeverno od Kranja) u Sloveniji.
Oblikom, kompozicijom ukrasa, tehnikom ukrašavanja i kolorističkim efektom djelomične pozlate,
cetinska je kadionica kao cjelina, iako manje i jednostavnije ukrašena, najsrodnija poznatom
Tassilovom kaležu koji je vjerojatno izrađen oko 777. Prema natpisu na podnožju kaleža, smatra se
kako ga je upravo te godine, u prigodi osnutka benediktinske opatije u Kremsmünsteru dao izraditi
50
bavarski knez Tassilo i žena mu Liutpirc, kći posljednjeg langobardskog kralja Deziderija. Bez
obzira na jasno izraženu komponentu životinjske ornamentike, koju su njegovale otočke, uglavnom
anglosaksonske radionice na kontinentu, ovom se vrijednom primjerku karolinške umjetnosti
pretpostavlja dvojako radioničko ishodište. Jedni drže kako je Tassilov kalež (i niz drugih stilski

srodnih metalnih predmeta nastalih u njegovom umjetničkom okruženju, za koje se često rabi naziv
stil Tassilovog kaleža), produkt zlatarskog obrta onodobne Bavarske, te kako je najvjerojatnije
nastao u samom Salzburgu u vrijeme kada je tamo biskupovao Irac Virgilije (745.-784.). Drugi, što
je vjerojatnije, pretpostavljaju njegovu pripadnost sjevernoitalskim radionicama, koje su također
koristile životinjsku ornamentiku iz repertoara otočke umjetnosti, ali se nisu ustručavale dodavati i
dekorativne elemente biljnog i geometrijskog porijekla, te motive pletera kojima su uzore nalazili u
antičkoj i kasnoantičkoj umjetničkoj baštini. Dekor s Tassilovog kaleža, gdje su izmiješani rovašeni
biljni i pleterni ornamenti sa životinjskim ukrasima (koje su na kontinentu u ranom srednjem vijeku
širili najprije irski monaški pokreti od kasnog 6. do sred. 8. st., a potom i misionari iz
anglosaksonskog umjetničkog kruga od kasnog 7. do kasnog 9. st.) nedostaje na cetinskoj kadionici.
Na njoj se kao jedina vrsta ukrasa javljaju čisti geometrijski oblici (rovašene trake s nizovima
trokuta i rombova), pa potpun izostanak životinjskih motiva možda govori kako je ona nešto mlađa
od Tassilovog kaleža (nastala kad je životinjska ornamentika otočke umjetnosti već posve izišla iz
mode). Vrlo je vjerojatno nastala u zadnjoj četvrtini 8. st. i bliska je razdoblju tzv. "karolinške
obnove" kada Karlova dvorska škola u Aachenu samostalno ili putem brojnih drugih samostanskih

51
škola i umjetničkih radionica diljem carstva, potiče i nastoji dosljedno provoditi obnovu stare
rimske, napose kršćanske umjetnosti.
Stoga je cetinska kadionica vjerojatno zakašnjeli proizvod radionica, najvjerojatnije iz sjeverne
Italije, koje su u tehnološkom postupku još uvijek njegovale tzv. stil Tassilovog kaleža no, bez
dotada uobičajene životinjske ornamentike. Takve tradicije jasno očituje arhitektonska raščlamba
ornamenta na površini, nizovi perli, cvjetni motivi među arkadama izvedeni u niello tehnici,
naglašena polikromija dobivena djelomičnom pozlatom na srebrnoj podlozi, te posebno nizovi s
rovašenim romboidima i trokutićima.
U Dalmaciju je kadionica dospjela po svoj prilici na samom kraju 8. ili početkom 9. st., kada su
franački misionari (i oni iz sjeverne Italije), provodeći pokrštavanje, uvodili franačku crkvenu
liturgiju (pokrštavanje koje nastoji provesti Karlo Veliki nakon 803.).

CETINA KOD VRLIKE-KORITO RIJEKE

Koplje s krilcima je slučajni nalaz iz korita rijeke Cetine u Sinjskom
polju. Nađeno je 1993., na položaju Mali Drinić, oko 3 km uzvodno od
Trilja, na riječnom prijelazu (gazu) na kojem je posljednjih desetak
godina nađeno mnoštvo arheoloških nalaza od starijeg neolitika do
turskih vremena. Cetinsko koplje najbolje je sačuvani primjerak
ranokarolinškog koplja iz hrvatskih prostora. Ima vrlo elegantan,
damasciranjem ukrašeni šiljak u obliku lovorova lista i izduženi,
kanelirama izbrazdan tuljac okruglog presjeka. U donjem dijelu tuljca
dva su nasuprotna krilca, na krajevima također ukrašena kanelirama.
Krilca su usporedna sa šiljkom koplja. Ispod krilaca su rupice za klinove
koji su pridržavali drvenu motku na koju je bilo nasađeno. Prema
tipologiji koju je za ovu vrstu oružja predložio J. Petersen, koplje iz
Cetine pripadalo bi tipu B. U tuljcu cetinskog koplja bio je sačuvan dio
drvene motke na koju je bilo nasađeno (jasen, radiokarbonskim
mjerenjima datiran u 1160±135). Na hrvatskim prostorima, koplja
tipološki podudarna cetinskome do sada su pronađena na pet nalazišta,
od kojih dva pokazuju izravniju sličnost (Mogorjelo kod Čapljine i
Hatelji kod Stoca). Okolnosti nalaza nisu poznate, pa ih se analogijama
datira u posljednju trećinu 8. st. Ovakvih kopalja ima i drugdje u Europi.
Gotovo potpuno identična ovome cetinskome su koplja sa slavenskog
groblja u selu Dornach, nedaleko od Linza u Austriji te sa velikog
ranosrednjovjekovnog groblja u Birki u Švedskoj. Njima je bez sumnje
moguće pretpostaviti isto radioničko ishodište. Koplje iz Dornacha

52
datirano je u 2. pol. 8. st., a ono iz Birke u zadnju četvrtinu 8. st., pa bi to mogao biti i vremenski
okvir za dataciju karolinškog koplja iz Cetine. Sva koplja s krilcima do sada pronađena u hrvatskim
krajevima potječu iz nalazišta s relativno malog prostora omeđenog rijekama Cetinom i Neretvom,
pri čemu iznenađuje nedostatak
ovakvih nalaza u središnjim
prostorima onodobne hrvatske
države, gdje je inače pronađen
najveći broj karolinškog oružja
(mačevi) i ratničke opreme
(ostruge).

TRILJ KRAJ SINJA,

GROBLJE SV. MIHOVILA
Slučajni nalaz iz oštećenog groba
na današnjem triljskom groblju
objavio je Karaman 1921. Grobnoj
cjelini pripadaju tri para zlatnih naušnica s ukrasom u obliku grozda, zlatna ogrlica, dva puceta,
prsten s plavom staklenom i zlatni solid Konstantina V. Kopronima i Lava IV. (751.-775.).
Grozdoliki ukrasi kod tri para naušnica načinjeni su od zrnaca. Na bočnim stranama karike nalaze se
vijenci od zrnaca. Površina karike između vijenaca i grozdolikog ukrasa, kao i polovica gornjih
dijelova karika, ukrašeni su tordiranom filigranskom žicom kod dva para, a kod trećeg para ta je
površina neukrašena.

53
Na ogrlicu su bile nanizane 24 bikonične jagodice od kojih su četiri glatke i neukrašene površine.
Sve su jagodice izrađene u tehnici tiještenja. Površina dvadeset ukrašenih jagodica prekrivena je
ukrasom u obliku lire, izvedenim od filigranske žice. Spojevi polutki jagodica optočeni su
filigranskom žicom.
Puceta su kuglastog oblika i izrađena u
tehnici tiještenja. U donjoj polovici
ukrašeni su gusto raspoređenim
zrncima. Pri vrhu imaju ušicu za
pričvršćivanje na odjeću.
Zlatni prsten ima krunu sastavljenu od
rozete s ukovnim modrim uloškom i
pojedinim detaljima izrađenim u
tehnici tiještenja, filigrana i
granulacije.
Grobna cjelina se datira u 1. pol. 9. st.

KOLJANE GORNJE-CRKVINA
Godine 1890. i 1891. obavljena su prva arheološka istraživanja na položaju Crkvina u Gornjim
Koljanima. Otkriveni su ostaci starohrvatske crkve u kojoj je nađeno dosta fragmenata dekorativne
kamene plastike iz 9. st. Oko crkve pronađeno je i istraženo mnoštvo grobova u kojima nije bilo
nikakvih priloga. Svi su grobovi izrađeni od kamenih običnih ploča, i ni jedan nije bio zidan.
Istraživanja ovog položaja bila su potpuno završena 1897. Tada su u cijelosti su otkriveni temeljni
ostaci trobrodne crkve, a ne jednobrodne kako se to prije mislilo. Brodove
dijele zidani stubovi izduženog presjeka. U njezinu atriju pronađena su i dva
groba s prilozima ostruga. S istočne strane bazilike otkriveno je još mnogo
grobova u kojima se našlo srebrnih naušnica sličnih onima iz drugih
starohrvatskih grobalja.
Prilikom krčenja zemljišta 1936. opet se naišlo na grobove. Istraživanja su
provedena nestručno pa se nikakav podatak o njima nije sačuvao. Zbog toga je
1956. provedena revizija iskopavanja. Tada je uočeno kako su zidovi crkve
1936. većim dijelom iz temelja povađeni. Unutar crkve u prevrtanoj zemlji
nađena je jedna zlatna jednojagodna naušnica, a pronađena su i dva groba. Jedan grob je bio
načinjen od nepravilnih kamenih ploča vertikalno naslaganih uokolo mrtvaca, ovalnog oblika, a u
drugom je mrtvac bio pokopan u običnu zemljanu raku bez ikakve grobne ograde. Kulturnog
inventara u njima nije bilo.
Nađeni su dijelovi portala crkve i dijelovi oltarne ograde iz 1. pol. 9. st. Ovo je jedna je od rijetkih

54
predromaničkih crkava sa sačuvanim dekoriranim okvirom vrata. Od portala je sačuvan lijevi
dovratnik i nadvratnik koji su prerađeni dijelovi rimskih arhitektonskih elemenata. Dovratnik je
ispunjen gustom troprutom mrežom s križem na vrhu, a nadvratnik ima ukrasno polje s nizom
prekriženih polukružnih troprutih arkada u sredini kojih je križ, te još po jedan sa svake strane.

Oltarna ograda je rekonstruirana od ulomaka pronađenih u ruševinama predromaničke crkve

istražene krajem prošlog stoljeća. Pluteji su velikih dimenzija, dvostruke duljine u odnosu na visinu
s naglašenim vijencem. Površina im je ukrašena mrežom od tročlanih učvorenih medaljona u
dvostrukom kvadratu, dakle po šest medaljona u tri reda. Jednog presijecaju dvostruke troprute
dijagonale, a drugi u medaljonima ima motive rozeta, čvorova i golubica. Cijela je ograda pripisana
majstoru koji je prema njezinom raskošnom pluteju s golubicama nazvan "Majstor koljanskog
pluteja". Njegovom se dlijetu pripisuju i ulomci oltarne ograde pronađeni na Crkvini u Biskupiji kod
Knina te u Galovcu kod Zadra. U potonja je dva slučaja klesar realizirao vladarske narudžbe. Reljefi
mu se odlikuju izostankom motiva biljne inspiracije i vrlo nemirnim duktusom linija u klesanju
stereotipnih geometrijskih motiva čime se naglašava kompleks horror vacui. Kapiteli su vrlo
razvijene forme i izrazitog plasticiteta pa to majstora svrstava među najkvalitetnije klesare svojeg
doba u Hrvatskoj.
Ova je oltarna ograda uskoro doživjela prepravke, još zasigurno tijekom 9. st. Dva su joj pilastra sa
stupićima pod zabatom zamijenjena novim koje je klesao neki drugi majstor. Prepravljanje ograde se
još jasnije uočava na samoj trabeaciji koja je imala natpis svojom cijelom dužinom. Natpis je znatno
oštećen i nije ga moguće restituirati u cijelosti.

55
Uz crkvu se nalazi ranosrednjovjekovno groblje. Predmeti potječu iz grobova koji su istraživani
1897. i 1936. O tim istraživanjima, osim nekoliko općenitih zabilješki, nije vođena nikakva
dokumentacija.

KOLJANE GORNJE-VUKOVIĆA MOST

Oko 400 m zapadno od položaja Crkvina i oko 100 m sjeveroistočno od Vukovića mosta, s lijeve
strane Cetine, slučajno su 1897. otkrivena tri groba orijentirana istok-zapad.
Grob 1 bio je zemljana raka, u kojoj
je pokojnik sahranjen u drvenom
lijesu oblijepljenom bijelom glinom.
Uz lijevi bok pokojnika otkriven je
mač s pripadajućom garniturom. U
istom su grobu uz noge pokojnika
otkrivene ostruge s garniturama za
zakopčavanje (jedna garnitura danas
nedostaje). Na pojasu pokojnika
nalazio se željezni cjevasti pojasni
okov, a iznad glave ulomak željeza,
koji bi mogao biti dio kresiva. Oba su
predmeta također izgubljena. Pokojnik u grobu 2 bio je sahranjen u zemlju bez lijesa, a pored lijeve
bedrene kosti otkriveni su kresivo i kremen. Od trećeg groba sačuvale su se samo potkoljenične
kosti pokojnika.

BIJAĆI
U Bijaćima je (antički Siculi) , u sklopu prostrane antičke villae rusticae na položaju Stombrate
početkom 9. st. nastao vladarski posjed (predium, curtis) hrvatskih knezova Trpimirovića koji
postupno prerasta u jedan od većih feuda kraljevskog teritorija (territorium regale). Trpimirovići
obnavljaju starokršćansku crkvu (vjerojatno sv. Ivan) s baptisterijem te je posvećuju sv. Marti.
Crkva se spominje u ispravi kneza Muncimira iz 892. kao mjesto izdavanja vladarskih povelja i u
natpisu na ciboriju crkve.

56
Jačanjem kraljevskog feuda villa na Stombratama i crkva sv. Marte postaju središtem gusto
naseljenog prostora o čemu svjedoče tri dosad otkrivena ranosrednjovjekovna naseobinska groblja
(oko sv. Marte, Stombrate, Lepin) s karakterističnim grobnim nalazima dalmatinsko-hrvatske grupe
od 9. do 10. st.

Crkva
Arheološkim istraživanjima
otkriveni su ostaci trobrodne crkve
s jednom četvrtastom apsidom i
bogati fundus kamenih spomenika
od starokršćanskog do
predromaničkog doba (6.-10. st.).
Pri obnovi crkve na mjestu
starokršćanske porušene
polukružne apside, uz novu
četvrtastu apsidu postavljen je
sarkofag u kojem su pronađene naušnice žminjskog tipa koje se datiraju u 9. st. Ranokršćanski
baptisterij uz južnu stranu crkve prilagođen je i ostaje u funkciji.
Crkva pripada tipu trobrodnih građevina s istaknutom središnjom pravokutnom apsidom i dvije
bočne u ravnom završetku ziđa bočnih brodova. Brodovi su odijeljeni zidanim stubovima izduženog
pravokutnog presjeka, kao u većini crkava 1. pol. 9. st. (Koljani, Žažvić, Biskupija-Crkvina). Na
sredini pročelja je zvonik (poput onoga u Koljanima ili zvonika biogradske katedrale). Najbliže
tipološke analogije nalazimo u sjevernoj Italiji, na prostoru akvilejske patrijaršije. Titular crkve
ukazuje na karolinško porijeklo, kao i ime svećenika Gumpertusa koji gradi crkvu, te namještaj koji
se natpisom i dekoracijom veže uz akvilejski prostor. Nalazi četverostranog ciborija i ulomaka
nadvratnika s natpisom arheološke su potvrde izravnih veza Trpimirovića s franačko-akvilejskim
kulturnim krugom u razdoblju kristijanizacije.

57
Kameni spomenici
Arheološkim iskopavanjima 1902.-1905. pronađeni su arhitektonski dijelovi šest nadvratnika s
natpisima uklesanima na prednjoj strani. Dva su otkrivena na prostoru ranosrednjovjekovne crkve, a
ostali kao spolia u zidu porušene barokne crkvice istog titulara. Svi nadvratnici su preklesani od
rimskih stupova te osim jednoga. Iako ni jedan nije sačuvan u cijelosti, natpisi na njima uklesanise
mogu smislom i sadržajem povezati. U njima se isključivo spominju klerici, đakon i prezbiter
Gumpert te prezbiter Gracijoz, kao osobe zaslužne za izgradnju crkve. Kod sv. Marte bilo je središte
kneževa gospodarskog imanja – villae, u sklopu šireg vladarskog posjeda u kliškoj županiji.
Svećenici koji se spominju zacijelo su vodili upravu kneževa imanja, pa su davali naloge i nadzirali
tijek izgradnje objekata namijenjenih kršćanskom kultu. Posebnu grupu čini pet dijelova nadvratnika
s imenom misionara Gumperta, koji se spominje četiri puta, a koji se kao klerik za svoje misionarske
službe u sv. Marti uzdigao od ranga đakona do ranga prezbitera. Nadvratnici koji spominju
Gumperta su nastali u relativno kratko vrijeme, između 830ih i 840ih. Nadvratnik s imenom
prezbitera Gracijoza mogao je biti postavljen desetljeće ili dva poslije Gumpertovih nadvratnika.
 Na ulomku lijeve strane
nadvratnika (slika desno) nalazi se
početak natpisa u kojem se
spominje đakon Gumpert koji je
prvi imenom posvjedočeni misionar u hrvatskoj kneževini. Ime mu je germanskog porijekla. Sufiks
-pert osobito je raširen u antroponimiji Langobarda pa je možda đakon Gumpert misionar
langobardskog etničkog podrijetla, koji je kao svećenik akvilejske patrijaršije u službi franačkog
cara, stigao u Hrvatsku. Grafijska obilježja datiraju natpis u rano 9. st.
Na dijelu desnog kraja nadvratnika je natpis koji pojašnjava ulogu đakona u izgradnji (izgradnja je
očigledno pokrenuta po nalogu Gumperta, dok je još kao đakon službovao pri sv. Marti).
Njegovo ime se spominje na
još tri nadvratnika, od kojih
se na jednom spominje kao
prezbiter (slika lijevo).
 Na još jednom ulomku nadvratnika (slika lijevo),
natpis svjedoči o svećeniku, kršćanskog latinskog
imena Gratiosus ili možda Gratianus, kao jednom od
crkvenih dostojanstvenika koji je sudjelovao u
izgradnji crkve ili dijela sakralnog kompleksa
sv. Marte.

58
 Od trabeacije oltarna pregrade sačuvan je zabat i dva arhitrava (slika dolje). Trabeacija je ukrašena
pasjim skokom na obodu i pletenicom u dnu, a među njima je natpis. Arhitrave dijeli anepigrafski
zabat. Prvi je natpis imao tekst molitvenog Sanctusa (Svet, Svet, Svet), a drugi je bio posvetnog
karaktera od kojega je sačuvan završni dio sa spomenom žene i sinova nepoznatog donatora.

59
 Pronađen je još jedan zabat (slika desno) sa
središnjim poljem oivičenim uskim pojasom s
kukama na vrhu i širokim lučnim pojasom na
donjem dijelu. Kuke su zbijene, a lučni je pojas
ispunjen ritmički raščlanjenim nizom uzlova od
troprutih vrpci. U središnjem polju su dva sučeljena
pauna koji u kljunovima drže grozd. Iznad paunova i
ispod grozda je po jedna šesterolatična rozeta. U
samim uglovima središnjeg polja su dvije manje ptice. Datiran je u 1. pol. 9. st.
 Pronađen je i plutej (slika lijevo) čija se prednja ploha sastoji od središnjeg polja i istaknute rubne
letve na gornjem dijelu. Na letvi je vodoravni motiv
dvoprute lozice. Na središnjem polju je veliki višepruti križ
oko kojega je s jedne strane motiv dvoprute lozice koja se
povija oko vodoravne haste, a s druge su dvije rozete
(virovita i višelatična). Ispod drugog kraka vodoravne haste
ostaci su triju palmeta s obrubljenim i zaobljenim listovima.

 Rekonstruiran je luk oltarne ograde (slika desno),

kojemu je ukrasno polje ispunjeno četveroprutom
pletenicom s križevima u sredini. Na tjemenu luka
pletenicu prekida križ raširenih krakova.

60
  Dva ulomka četvrtastih stupica od dovratnika portala (slika lijevo) imaju ukrasna
polja raspoređena na jednu širu i jednu užu, bočnu plohu, na kojima su troprute
pletenice.
 Pilastar oltarne ograde (slika desno), čije je ukrasno polje
ispunjeno troprutom mrežom od udvojenog niza učvorenih
kružnica prepletenih mrežom rombova, datiran je u 1. pol.
9. st.
 Rubni dio pluteja iz
7./8. st. je kasnije, u
1. pol. 9. st., prerađen u
pilastar (slika desno). Na
ranijem licu pluteja je
ornament višeprutih kružnica u koje je upisan obrubljeni križ.
Nakon preklesavanja, ukrašena mu je i druga strana – u
središnjem polju je niz učvorenih kružnica prepletenih
nepravilnom troprutom mrežom udvojenih rombova.
 Još jedan, veći ulomak pilastra datiran je u 1. pol. 9. st. Ima
ukrasno polje s troprutom pleternom mrežom (slika desno).
 Tijekom istraživanja 1902.-1905. pronađen je niz ulomaka
ciborija. Najveći broj ulomaka otkriven je na prostoru nekadašnje
ranokršćanske i predromaničke krstionice. Na temelju pronađenih
fragmenata rekonstruiran je četverostranični ciborij (slika dolje).
Ciborij se sastoji se od četiri
monolitne stranice koje se spajaju u
košaru nad kojom je piramidalni
krov (rekonstruiran), s originalnim akroterijem.
Visok je 4,5 m. Konstrukcija je postavljena na
četiri stupa s kapitelima. Stranice su ispunjene
predromaničkim plitkoreljefnim ukrasom sa
stilskim odlikama ranog 9. st. Uz rubove svake
stranice provlači se natpis koji teče vanjskim i
unutarnjim plaštem ciborija.

61
 Vanjske strane ciborija:
 Središnju kompoziciju, omeđenu motivom užeta,
ispunjavaju dva pauna s grozdom u kljunu (analogije na
ciboriju iz crkvi S. Andrea Cata Barbara na Eskvilinu iz
ranog 9. st.). Čitavim rasponom luka pruža se široki pojas
nasuprotno postavljenih i učvorenih pereca. Rupe na
prednjim i bočnim krajevima služile su za pridržavanje
zavjesa (vela) i svjetiljki. Na luku stranice je loše sačuvan
i prilično manjkav latinski natpis koji se nastavlja na
sljedećim dvjema stranicama. Natpis započinje
simboličkom invokacijom u znaku križa, a slijedi tekst
koji se obraća vjernicima, s isticanjem Svetog Trojstva.
 I na sljedećoj strani je u gornjem pojasu vijenac s
kukama koje su oslonjene na niz stiliziranog kimatija.
Pod njim je motiv užeta i pojas troprutih, međusobno
prekriženih polukružnica. U uglovima središnje
kompozicije je motiv troprute učvorene vrpce. Luk
ispunjava tropruta pletenica (analogija je rimski ciborij iz
crkve sv. Bazilija, iz doba pape Grgura IV. (827-844.)).
Na rubu luka su vrlo skromni ostaci natpisa gdje se
raspoznaje ime sv. Ivana. Navod Krstiteljeva imena
povezan je uz raniju tradiciju baptisterija, što je prilikom
postavljanja novog, predromaničkog ciborija ponovno
osnaženo i u sadržaju natpisa.
 Gornji friz sljedeće stranice istovjetan je prethodnima
– kuke i kimatij. U gornjim je uglovima središnje
kompozicije, obrubljene motivom užeta, prikaz dvaju lavova. Luk arkade ispunja mrežasti uzorak
troprute vrpce (analogija je lučni otvor ciborija katedrale u Puli, izrađen u doba biskupa Antonija, u
ranom 9. st.). U natpisnom polju završava prva tekstovna cjelina. Natpis govori o obnovi koja je
načinjena u čast sv. Marte.
Isticanje dvaju svetaca – titulara: sv. Ivana (Krstitelja) i sv. Marte, otkriva dva vremenska i kulturna
sloja kršćanskog kulta na lokalitetu, od kojih je sv. Ivan kasnoantički, a sv. Marta predromanički.
 Četvrta vanjska strana je gotovo u cijelosti rekonstruirana po uzoru na nasuprotnu. Natpis je
sadržajno različit od sakralnog teksta s prethodnih stranica. Taj dio natpisa odgovara formuli
datiranja, s imenom vladara, vjerojatno hrvatskoga kneza. Pretpostavlja se da je riječ o knezu
Mislavu, iz čega se predlaže i vrijeme oko 835.-845., kao najkasnija granica izrade ciborija.
62
Unutarnje stranice ciborija:
U sredini gornjeg ruba unutrašnje stranice
izrezan je usjek koji stvara dva bočna
udubljenja, a slični se nalaze na unutrašnjim
plohama sve četiri strane ciborija. Služili su
za međusobno povezivanje stranica pomoću
uglavljivanja trokutastih ploča i ugaonih
držača, te za naslanjanje oktogonalne
piramide krova. Stranica je bez ukrasa, s
natpisnim poljem na rubu luka, razdijeljenim
motivom užeta. Natpis je prilično krnj, bez
ijedne cjelovito sačuvane rijeci. Ispod je
početak drugog tekstovnog odlomka koji se
nastavlja na trima ostalim stranama
unutrašnjosti košare.
Druga stranica je gotovo u cijelosti
rekonstruirana, s dva manja ulomka u lijevoj
i desnoj stopi. Neukrašena je, slično
prethodnima, s motivom užeta koje omeđuje
gornji rub natpisnog pojasa.
Treća i četvrta stranica su slične prethodnoj.
Natpis završava ideogramom, tj. uklesanim
motivom zmije koji je mogao biti kopiran iz
kakvog iluminiranog karolinškog liturgijskog
rukopisa da istakne kraj teksta, ili je nastao
po uzoru na slične zoomorfne stilizacije koje
u predromaničkoj skulpturi karolinškog doba
već od kraja 8. i početka 9. st. prate
geometrijske plohorezbe. Jedan od
ikonografski bliskih primjera, možda čak i
izravni likovni predložak, uklesan je na
pilastru oltarne ograde iz vremena patrijarha Maksencija (811.-838.) za katedralu u Akvileji. Osim
toga, motiv se i simbolički uklapa u smisao poruke na ciboriju, jer se može povezati uz izvatke iz
evanđelja koji se odnose na Ivana Krstitelja i krštenje. U natpisu na ovoj stranici sadržana je poruka
koja krštenika upozorava na život u vječnosti, koji se prima činom krštenja.

63
LOKALITETI NA ŠIBENSKOM PODRUČJU

ŽAŽVIĆ
Jedno od prvih arheoloških istraživanja na šibenskom području poduzeo je u Žažviću 1896. Lujo
Marun. Otkrivena je veća trobrodna bazilika s polukružnom apsidom, narteksom i zvonikom na
pročelju. Grobovi su pronađeni i unutar i oko bazilike. Marun je datira 8.-11. st.
Radi se o ranokršćanskoj jednobrodnoj crkvi, velike
polukružne apside s narteksom na zapadnoj strani
koja je u karolinško doba pregrađena tako da je
postavljanjem dva para zidanih stubova izduženog
pravokutnog presjeka postala trobrodna (slično kao Sv. Mandaljena na Gorici u Stonskom polju). Na
zapadnoj je strani ispred narteksa podignut zvonik. Prema analizi skulpture, adaptacija se datira u
sredinu 9. st., u doba kneza Trpimira.
Miljenko Jurković drži kako je tada narteks gotovo sigurno podignut za jedan kat, čime je dobio
funkcije westwerka (nemojte biti ludi i to reći na ispitu). Zidani stubovi izduženog pravokutnog
presjeka javljaju se i kod sv. Marte u Bijaćima, u crkvi u Koljanima, te kod sv. Marije na Crkvini u
Biskupiji, što se pokazuje gotovo kao standard u artikulaciji nosača karolinških crkava.

DUBRAVICE
Dubravice se nalaze 5 km sjeveroistočno od Skradina. Ranosrednjovjekovno groblje otkriveno je
slučajno 1986. na padini pred župnom kućom i kapelicom.
Otkriveno je 56 grobova – 50 kosturnih i šest paljevinskih. Kosturni su bili
složeni u redove. Grobovi su građeni od nepravilnih kamenih ploča (slika
desno), poklopljeni sa poklopcima, a javljaju se i grobovi s drvenom
konstrukcijom koji su smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s
kamenom arhitekturom. U objema skupinama grobova, uz ostatke
pokojnika, pronađeni su posve slični grobni prilozi.
Kod šest paljevinskih grobova radilo se o žarama ispunjenim garom i
pepelom. Godine 1989.
pronađena je čitava žara in situ, ispunjena ostacima
spaljenih ljudskih kostiju, a bila je poklopljena
kamenim poklopcem (slika lijevo). Smatra se kako je
treba datirati u 7. st., odnosno prva desetljeća 8. st.

64
Što se tiče priloga, nema razlike među
grobovima s kamenom i drvenom
arhitekturom. Najbrojniji su bili keramički
lonci (27 komada, grob 37 na slici desno). Oni
su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu
ili stopala pokojnika, ali ih je nekoliko
otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Sljedeća najbrojnija skupina predmeta željezni su
noževi (18, od toga u dva slučaja riječ je o bojnim noževima).
Osim keramičkih posuda i željeznih noževa otkriveni su i okovi triju drvenih vedrica za vodu, tri
željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okov, korica jednog noža, dva željezna okova
neutvrđene namjene, te još nekoliko željeznih predmeta koje nije bilo moguće identificirati. Nađena
su dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramički pršljen, ostaci
kožne vrećice još neutvrđena sadržaja i jedna brončana pojasna kopča.
Pored tih uporabnih, u grobovima je pronađen čitav niz nakitnih predmeta: četiri
srebrne i dvije pozlaćene naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije
na osobit način oblikovane ogrlice. Nađen je i jadan zlatni i dva brončana
novčića, te dijelovi ljuske jednoga jajeta.
Za datiranje su nam važni sljedeći predmeti. Srebrna naušnicu zvjezdolikog tipa (slika gore)
pronađena u grobu 15 vrlo je slična paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću kod
Knina, pa bi početak pokapanja trebalo datirati najkasnije u
početak 8. st. Pronađeni zlatnik (solidus) bizantskog cara
Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751.-775., slika
lijevo), otkriven u neposrednoj blizini usta pokojnika u grobu
34, kao i neki drugi nalazi, potvrđuje uporabu groblja tijekom cijelog 8. st.
Prisutnost para pozlaćenih naušnica žminjskog (odnosno
buzetskog) tipa u grobu 11 (slika desno) upućuje na
trajanje pokapanja do u 9. st.

DONJE POLJE-SV. LOVRE

Sv. Lovre se nalazi 9 km istočno od Šibenika, u polju
koje predstavlja najplodniji kraj u šibenskoj okolici. Na
tom je lokalitetu između dva svjetskog rata istražen 61
grob – četiri u samoj unutrašnjosti crkve, jedan iza
apside, a ostali na zapadnoj strani groblja. Datiraju se
od 9. do 12. st.

65
Godine 1977. za revizijskih istraživanja istraženo je 20 grobova (Zlatko Gunjača), a među nalazima
se ističe par srebrenih pozlaćenih sljepoočničarki (9.-10. st.).
Istraživanje se istočno od crkve nastavlja 1995. (Željko Krnčević). Istraženo je 16 grobova.
Pronađeni su ulomci srebrene trojagodne filigranske naušnice, karičice, jednojagodne naušnice (9.-
11. st.). Najzanimljiviji je nalaz dviju keramičkih žara sa spaljenim ostacima pokojnika –
starohrvatske žare s kraja 7. i početka 8. st.
Godine 1996.-1997. provedena sustavna istraživanja sjeverno od crkve otkrila su grobove u tri sloja
od 9. do 12. st. Između ostalog nađen je par srebrenih pozlaćenih sljepoočničarki te tri ulomka
crkvenog kamenog namještaja (9.-11. st.).
Ukupno je na lokalitetu istraženo 136 starohrvatskih grobova od 9. do 15. st., a zbog paljevinskih
grobova pretpostavlja se kako je pokapanje počelo krajem 7. st.

VRPOLJE-KOSA
Na ovom su lokalitetu 1965.-1970.
otkrivena 123 starohrvatska groba (slika
desno). Istraživanja je vodio Zlatko
Gunjača (Muzej grada Šibenika).
Grobovi su ukopani vrlo plitko (30 cm).
Prilikom kopanja raka izdubljena je
litica kako bi se dobila veća dubina, pa
je kamen živac ujedno i dno groba. Svi su grobovi načinjeni od nepravilnih kamenih lomljenaca u
jednom ili u dva reda, neki su bili oblijepljeni glinom kako ne bi puštali vodu (to je uočeno i u
Dubravicama, Majdanu i Biskupiji od Knina). Iako su se grobovi smještali na litičastom terenu,
njihova je orijentacija pretežno pravilno usmjerena istok-zapad. Oblik im je različit. Prevladavaju
ovalni oblici, a ima ih pravokutnih i trapezoidnih. U grobovima je uglavnom bio pokopan jedan
mrtvac, a samo u nekoliko grobova bilo je po više ukopa. Ruke svih mrtvaca su bile ispružene niz
tijelo.
Nađeno je jako mnogo priloga, posebno je brojan nakit – naušnice i prstenje karakteristično za
dalmatinsko-hrvatsku kulturnu grupu 9. i 10. st. Predmeti su uglavnom izrađeni od srebra, a zatim
od bronce, bakra, željeza i pozlaćenog srebra. Pronađeno je 47 običnih karičica, dvije S-karičice,
dvije karičice s koljencima, 44 jednojagodne (dvije imaju karičice sa savijenim petljama), dvije s
izduženom jagodom i koljencima sa strane, dvije trojagodne (s izduženom srednjom i dvije manje
jagode sa strane), dvije četverojagodne, 22 prstena, puce, aplika, četiri željezna noža, dva glinena
pršljena, dvije životinjske kosti, zrnje pšenice (ostaci poganskih običaja pokapanja).

66
 Grob 112 (slika lijevo) je
označen kao "grob plemenske
odličnice". U njemu su
nađene dvije srebrene
četverojagodne naušnice,
srebreno puce, dva srebrena
prstena te nož za čišćenje ribe
(slika desno).
Groblje se datira u 9.-10. st.,
konzervirano je i prezentirano.

PIRAMATOVCI-VRBICA
U cijelosti istraženo starohrvatsko groblje, no rezultati još nisu objelodanjeni. Istraženo je 120
grobova na redove (9.-10. st.).
Nakit je najbrojniji – 18 karičica, 4 S-karičice, 31 jednojagodna, dvije trojagodne, dvije
četverojagodne naušnice, 21 prsten, aplike, nožići, željezne kopče, puce, ključić.
Treba izdvojiti tzv. "pšeničaste" naušnice od srebra s tragovima pozlate (slične na lokalitetu
Biskupija-Bukorovića podvornice).

PIRAMATOVCI-SV. LOVRE
Uz crkvu sv. Lovre u Piramatovcima u slučajno otkrivenom ranosrednjovjekovnom grobu nađeni su
željezni ostaci tobolca, željezna ostruga i željezni nož. Od tobolca su se sačuvala tri željezna okova
koja su činila konstrukciju oko koje je bila prevučena koža. Okovi su izduženog, pravokutnog oblika
(slika lijevo). Na jednom okovu nalazi
se ovalno proširenje, dok je na drugom
pravokutno ojačanje u čijem se središtu
nalazi pravokutni okvir. Na krajevima
okova nalaze se kalotasta proširenja
koja su bolje sačuvana samo na jednom okovu. U središtu kalotastih proširenja nalazi se po jedan
otvor za zakovicu, oko kojeg je zrakasti ukras.

ŠIBENIK-SV. MIHOVIL
Nalaz ulomka sa pleterom i legenda o dolasku Kolomana kad je trogirski biskup držao misu u
crkvici u kastrumu idu u prilog postojanju crkvice. Na temelju dokumenata saznaje se kako je
crkvica bila podignuta na rubu brijega, izvan istovremenih zidina. Zaključuje se kako su prvi
srednjovjekovni stanovnici Šibenika naselili upravo na gradinu sv. Mihovila i odatle grad širili
prema moru i kopnu.
67
ŠIBENIK-GOSPA VANKA GRADA
O grobnoj se arhitekturi ne može ništa reći, ali su pronađene 22 trojagodne naušnice, sedam
naušnica s koljencima, puceta, kopče, noževi, prstenje. Nalazi se datiraju od 12. do 15. st.

DANILO-ŠEMATORIJ
Lokalitet Danilo-Šematorij nalazi se na
sjeveroistočnom rubu plodnog Danilova polja,
blizu zaseoka Danilo Gornje, kod župne crkve
sv. Danijela. Otkrića antičke arhitekture (slika
desno) prilikom kopanja vodovoda bila su povod
za arheološka istraživanja pod vodstvom Duje
Rendića-Miočevića. Sustavna istraživanja počela
su 1958. i s prekidima su trajala sve do 1970.
Na tom platou, osim temeljnih ostataka
kasnoantičke profane i srednjovjekovne sakralne
arhitekture, otkriven je velik broj grobova na
dubini od 2 do 3,50 m. Bili su isprepleteni među
zidovima arhitekture u više slojeva, što je
uvjetovalo veliku zbrku u orijentaciji i visinskom
položaju pojedinih grobova. Ukupno su na tom relativno malom prostoru otkrivena 403 groba, od
kojih su 32 kasnoantička. Ostali se grobovi, njih 370, datiraju od 9. do 15. st.
Iako su se grobovi isprepletali u više slojeva, ipak je pretežan broj imao pravilnu orijentaciju istok-
zapad. Grobna arhitektura varira od suhozidova, nepravilnih kamenih ploča (obložnica), do zidanih
grobnica s obrađenim pokrovnim pločama, od kojih su neki ulomci ranijih (antičkih) grobnih
spomenika. Oblici grobova su ovalni, pravokutni i trapezoidni.
U mnogim grobovima, pogotovu u gornjem horizontu, bilo je ukopano više mrtvaca (3-4 pokojnika).
Ruke su im bile pružene niz tijelo ili prekrižene na prsima.
Grobni prilozi su vrlo siromašni, a sastoje se od malobrojnog
srebrnog ili brončanog nakita (obične karičice, naušnice buzetskog
tipa (slika desno), jednojagodne i trojagodne naušnice, naušnice s
koljencima, prstenje (slika desno), željezne pređice, kresiva,
nekoliko glinenih pršljena, pojasne kopče, srebreni privjesci, dva
para ostruga). S ovog položaja potječe i slučajni nalaz jedne naušnice
karantansko-ketlaške kulturne grupe. To je karičica kojoj je donji dio
savijen u nekoliko petljica s kojih vise resice od tanke žice.

68
Godine 1981. istraženo je još 29 grobova, od čega su nalazi nađeni u šest grobova (tri trojagodne
naušnice, dvije obične karičice, par naušnica s tri koljenca, četiri prstena te soldin mletačkog dužda
Andrea Dandola iz sredine 14. st.

DANILO-ERACI
Arheološka ekipa koja je istraživala položaj Danilo-Šematorij, istražila je 1971. i nekropolu Danilo-
Eraci u zaseoku Danilo Gornje (Marija Šmalcelj, Z. Gunjača), gdje je na seoskom putu virilo je iz
zemlje nekoliko grobnih obložnica.
Na malom prostoru otkrivena su 32 starohrvatska groba. Grobovi su bili načinjeni od nepravilnih
vapnenastih ploča postavljenih vertikalno, a ovalnog su ili pravokutnog oblika. Oblik je diktirala
konfiguracija terena jer su grobovi polagani u škrape ili između stijena. Usprkos tome većina ih ima
pravilnu orijentaciju istok-zapad, a samo su 4 groba bila okrenuta u pravcu sjever-jug.
U svakom se grobu nalazio po jedan kostur. Mrtvaci su ležali na leđima s rukama ispruženim niz
tijelo. U jednom grobu kostur je bio u zgrčenu položaju.
Od priloga najviše je nađeno jednojagodnih naušnica (11 komada), zatim običnih karičica (3
komada), običnog prstenja (3 komada) i 1 dugme.
Groblje se datira u 9.-11. st.

DANILO-LUGUŠE
Na ovom su lokaliteu otkrivena tri groba, od kojih su dva potpuno uništena. Bili su orijentirani u
pravcu sjever-jug, a građeni su od pravilnih obložnica. Pronađena su dva brončana prstena. Kasnije
je pronađen još jedan sličan grob sa dvije naušnice i prsten.

SKRADIN-MORPOLAČA
U Morpolačkom polju, oko 300 m od Tubića kuća, blizu crkve sv. Petra, nađeni su 1906. grobovi.
Groblje s grobovima na redove u običnim zemljanim rakama je devastirano, a niz predmeta je
otkupljen. Prema zabilješkama Luje Maruna u jednom grobu nađen je željezni mač (slika dolje) i
gotovo sasvim istrunule ostruge, a
odmah do njega nađen je drugi grob
u kojemu su bile brončane ostruge pozlaćene sa odgovarajućim saponima, te jedan zemljani lončić, a
na pojasu jedan mali sapon. U još jednom grobu nađen je jedan bardak (drvena vedrica). Uz druge
mrtvace pronađena su dva fragmentirana željezna srpa, veći i manji noževi, nekoliko komada od žice
prostih naušnica. Od tih predmeta danas je moguće identificirati samo jedan mač i jednu ostrugu.
Marun 1908. počinje istraživati groblje kod crkve sv. Petra. U neposrednoj blizini crkve, u
najdonjem sloju, otkriveni grobovi imali su po jednog mrtvaca, a njihova orijentacija je bila od
zapada na istok. Dalje od crkve grobovi su se ponegdje nalazili u dva, a bliže crkvi i u tri reda. Uz

69
naušnice je u tri slučaja nađen je mrtvacu oko pojasa ili na grudima po jedan srebrni mletački novac
koji najdonje grobove datira u 12. st. Grobovi su većinom na površini zemlje bili pokriveni
jednostavnim stećkom.

SKRADIN-SMRDELJI
Povjerenik V. Ardalić je 1896. vršio arheološka istraživanja u selu Smrdeljima kod Skradina. Točan
položaj istraživanja nije poznat, kao ni broj otkrivenih grobova. Zna se samo to da je radio na dvama
položajima sa po više srednjovjekovnih grobova. U mnogim je grobovima našao po više komada
lijepo izrađenih naušnica i krasnih pozlaćenih urešenih brončanih predmeta.
U zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika s ovih položaja ima 20 običnih karičica, 11
jednojagodnih naušnica, 143 trojagodne, dvije naušnice karantansko-ketlaškog kulturnog kruga i
četiri prstena. To je materijal koji se na osnovi raznih zabilješki, starih fotografija i objelodanjenog
popisa u Starohrvatskoj prosvjeti mogao identificirati. Vjerojatno je materijala nađeno mnogo više.
U neposrednoj blizini jednog od ovih položaja,
1895. je u zemlji nađena poznatu brončanu
garnituru avarske provenijencije (slika lijevo)
koja je bila pomiješana s ugljenom i pepelom,
a sljedeće je godine u drugoj jami s nagorenim
drvom i pepelom nađeno još pet predmeta
zajedno s ulomcima razbijene keramike (slika
dolje desno).

SKRADIN-ŽDRAPANJ
Godine 1891. L. Marun je izvršio pokusno istraživanje
kod crkve sv. Bartola u Ždrapnju kod Skradina. Otkrio je
ostatke temelja jedne crkvice, čiji su zidovi bili dosta
masivno građeni. Marun 1909. nastavlja istraživati te je
tada otkrio i nekoliko grobova. Neki su grobovi bili
sagrađeni suhozidom, a u njima nije bilo nalaza. U
jednom zidanom grobu, gdje su bila pokopana tri
mrtvaca, pronašla su se dva izlomljena kaleža od kositra.

70
S ovog lokaliteta potječe nekoliko iznimnih komada crkvenog namještaja. Pronađeni su ulomci

dvaju arhitrava i zabata oltarne pregrade te plutej.

Natpis na arhitravu svjedoči kako je crkvu kao
obiteljski zavjet dao podići bribirski župan Pristina sa
suprugom u vrijeme vladanja kneza Branimira
("Branimero ducem Clavitnorum"). U gornjem pojasu
arhitrava su kuke, ispod kojih je profilirano rebro s
kimatijem na unutrašnjoj strani, a u donjem pojasu
teče natpis (slika gore). Kuke i natpis se nastavljaju na
zabatu kojem nedostaju donji krajevi. U središtu zabata (slika lijevo) je križ sa sučelice postavljenim
dvjema pticama pod krakovima križa.
Površina pluteja oltarne ograde je ispunjena je s trideset troprutih medaljona, pet u visinu i po šest u
širinu (slika dolje). Dijagonalno ih prepliće tropruta traka koja na bokovima pluteja prelazi u
čvorove i mijenja smjer pod pravim kutom te završava na dnu pluteja. Plutej ima vijenac na kojem je
jednostavni ukras troprutih arkada koje se presijecaju. Osnovni je motiv u cjelini koncipiran dosta
primitivno. Troprute medaljone ne povezuju čvorovi i ne tvori ih beskonačna tropruta traka, kako je
to uobičajeno u predromaničkoj skulpturi. Ovako koncipirani ornamenti najčešći su na reljefima
jedne klesarske radionice iz 2. pol. 9. st., koja je djelovala
u vrijeme kneza Branimira na brojnim lokalitetima u
srednjoj i sjevernoj Dalmaciji te u zapadnoj Bosni.

BRATIŠKOVCI KOD SKRADINA

U slučajno otkrivenom grobu prigodom
vađenja gline 1897. pronađen je par
ostruga (slika lijevo). Imaju ravne
krakove trokutastog presjeka i završavaju ušicama. Poduži
stožasti trnovi u donjoj su polovici obavijeni mjedenom
oplatom, koja je pri vrhu i dnu optočena nizom zrnaca i
ukrašena urezanim motivom jelinih grančica.

BILICE
OTOK PRVIĆ

71
Lokaliteti na prostoru Bribira – na Bribirskoj Glavici i Otres – iako pripadaju šibenskom području,
obrađeni su posebno.

KNIN

Knin (Tenen, Tenenum, Tnin…) je od prapovijesti do danas važan prometni i strateški punkt na
glavnom i najpogodnijem prirodnom putu koji spaja Podunavlje s Jadranom. U ranom srednjem
vijeku razvio se od povremenog u stvarno političko i upravno središte Primorske Hrvatske pa je
Knin s okolicom najbogatije arheološko područje srednjovjekovne hrvatske arheologije.
U srednjem vijeku Knin je bio županijsko, kraljevsko i crkveno središte Hrvatske – sjedište
hrvatskog vladara, kralja ili bana, jako vojno uporište te sjedište hrvatskog ili kninskog biskupa.
Ranosrednjovjekovni se grad razvio iz kasnoantičkog utvrđenog naselja čija je jezgra bila na južnoj
zaravni brda Spas. Na današnjem prostoru triju polja: Kninskom, Kosovu i Petrovu polju nalazili su
se vladarski posjedi i naselja. Organizirani razvitak kninske aglomeracije jača od kralja Držislava u
2. pol. 10. st., a u Zvonimirovo doba Knin postaje stalnom vladarskom prijestolnicom Hrvatske. U
11. st. u blizini se, u kraljevskoj villi Kosovo,
današnjoj Biskupiji, osniva sjedište hrvatske
biskupije.
S prvim Arpadovićima, početkom 12. st. Knin
ostaje kraljevski grad, ali gubi niz institucija.

ISTRAŽIVANJA
Prva arheološka istraživanja na kninskom
području provedena su krajem 19. st. i vezana
su uz tadašnje župnike – fra Lujo Marun, fra Dane Klarić, fra Stjepan Zlatović. U Kninu je 1885.
osnovan Odbor za istraživanje starina u kninskoj okolici. Istraživački rad je bio uspješan pa je 1887.
osnovano Kninsko starinarsko društvo, te je sagrađena zgrada Prvi muzej hrvatskih spomenika. To
su počeci nacionalne arheologije. Nakon Marunove smrti, njegov rad nastavio je Stjepan Gunjača.

SREDNJOVJEKOVNI LOKALITETI

KNIN-GREBLJE
Na sjeveroistočnoj padini brda Sv. Spas u Kninu nalazi se lokalitet Greblje. Godine 1964. prilikom
građevinskih radova na tom položaju naišlo se na više grobova, koji su uništeni, ali je ipak jedan dio
nalaza dospio u MHAS u Splitu. Sustavna istraživanja provedena su u više arheoloških kampanja od
1966. do 1971.

72
Na nekropoli Knin-Greblje ukupno je istraženo 218 grobova, poslaganih na redove, koji najvećim
dijelom pripadaju kasnoantičkom autohtonom stanovništvu, a tri se groba sa sigurnošću mogu
pripisati Istočnim Gotima (47, 55, 173).

KNINSKA TVRĐAVA
Kninska tvrđava je prvi i najznačajniji starohrvatski položaj na području grada Knina. Počeci njene
gradnje sežu u 9. st. tu je bilo administrativno i vojno središte. Na sjevernom dijelu, u njenom
produžetku nalazi se brdo Spas sa
starohrvatskom nekropolom.

73
 KNIN-SPAS
Spas je brijeg koji se uzdiže zapadno od Knina. Zajedno s
kninskom tvrđavom (odvojeni su u 18. st.) čini jedinstven i
lako branjiv kompleks. Naseljen je još od prapovijesti –
gradinsko naselje Ninia koje je uništeno pri rimskim
osvajanjima. Obnovljeno je u kasnoj antici kao castrum i bilo
je važno za bizantsko-gotskih ratova. Arheološkim
istraživanjima 1977.-1982. otkriveno je na njemu naseobinsko
groblje sa 228 starohrvatskih grobova, te predromanički reljefi
i fragmenti latinskog natpisa iz predromaničke crkve 9. st., za
koju se pretpostavlja kako je bila posvećena sv. Spasu.

TVRĐAVA-PODGRAĐE
Ovaj se lokalitet nalazi pod kninskom tvrđavom. Istraživanja
na njemu još traju, a radi se o srednjovjekovnom kompleksu
profanog karaktera.

KAPITUL
Kapitul se nalazi nadomak Kninu, na maloj uzvisini uz Krku. U toponimu se očuvao spomen na
nekadašnji katedralni kaptol kninske biskupije. Tu su 1885. počela prva sustavna arheološka
istraživanja srednjovjekovne nacionalne arheologije.
U ranom srednjem vijeku na kompleksu starijeg rimskog vojničko-veteranskog naselja, sagrađen je
vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a na istom položaju u 13. st. romanička katedrala
kninskog biskupa. Samostan je vjerojatno osnovan sredinom 9. st., za Trpimira, u vrijeme širenja
benediktinskog reda na hrvatskom prostoru. Podaci o samostanskim opatima u ispravama iz doba
Petra Krešimira IV. i Zvonimira svjedoče o važnosti samostana u političkom životu Hrvatske u
2. pol. 11. st.
Ostaci ranosrednjovjekovne crkve nisu sačuvani, ali predromanička skulptura ukazuje na postojanje
veće predromaničke bazilike. Kod crkvenog namještaja utvrđene su tri stilske faze, od sredine 9. do
kraja 11. st. Najvažniji dio kamenog namještaja su natpisne ploče s imenima knezova Svetoslava i
Držislava iz 10. st. Stjepan Gunjača je crkvu sv. Bartolomeja doveo u vezu s prvotnim mjestom
pokopa kralja Zvonimira. Nestankom hrvatske narodne dinastije kraljevski samostan se gasi, a Gejza
II. ga sredinom 12. st. predaje splitskoj nadbiskupiji. U 13. st. na mjestu samostana gradi se kninska
katedrala – stolnica kninskog biskupa.

PLAVNO

74
Sjeverno od Knina nalazi se selo Plavno. Arheološka istraživanja tu je u nekoliko navrata poduzeo
Lujo Marun (1902.-1906.) na lokalitetu Međine-Đurića groblje. Uz metalne nalaze iz
srednjovjekovnih grobova pronađen je i manji broj ulomaka starokršćanske skulpture te brojni
ulomci iz predromaničkog doba. Nisu otkriveni arhitektonski ostaci crkve. Predromanički ulomci
pokazuju dvije faze uređenja crkve (sredina 9. st., 11. st.). Iz natpisa se saznaje kako je crkva, nama
nepoznata titulara, podignuta kao zavjetna crkva, a zatim i kako je obnovljena.
BISKUPIJA
Lokalitetu na području sela Biskupija obrađeni su posebno.

GOLUBIĆ
Prisutnost avarskog etnikuma otkriva zlatna garnitura
mediteransko-bizantskih obilježja koja potječe iz Golubića
kod Knina (slika desno). Izrađena je tehnikom na proboj, te
je vjerojatno izrađena u radionicama jednog od dalmatinskih
gradova.

UZDOLJE
Na južnom kraju Kosova polja nalazi se Uzdolje. Tu
je među ostacima stare crkve sv. Luke na seoskom
groblju pronađen natpis s imenom kneza Muncimira.
U ranom srednjem vijeku to je vjerojatno bila crkva
sv. Ivana – jednobrodna građevina s polukružnom
apsidom. Izvorno je vjerojatno starokršćanska crkva.
Uzdolje je vjerojatno bio vladarski posjed s crkvom
sv. Ivana koju 895. obnavlja knez Muncimir (zabat s njegovim imenom na slici gore) kao svoju
vladarsku zadužbinu i oprema je predromaničkim liturgijskim namještajem. To potvrđuju brojni
ostaci kvalitetno izrađenog skulptiranog predromaničkog septuma od kojih su najznačajniji zabat i
arhitrav s natpisom o Muncimirovoj donaciji.

ORLIĆ
Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača (1924., 1927.), a oba su dugo vremena u
literaturi bila povezivana s drugim lokalitetima. Jedan je bio pripisivan nalazištu Vrpolje kod Knina,
a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.
Jedan mač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H. Vrh jabučice trokutasto je
oblikovan, a na jabučici se nalaze jedva zamjetni tragovi triju polja koja su nekad bila ukrašena.
Nakrsnica je kratka i masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.

75
Jabučica drugog mača izrađena je od dva dijela (slika desno).
Gornji dio je trokutastog oblika i podijeljen je na tri polja, koja su u
potpunosti platirana pozlaćenom mjedi. Bočna polja ukrašena su
graviranim motivom jelinih grančica, dok je središnje polje
ukrašeno dvjema viticama. Donji dio jabučice je ovalnog oblika,
dosta je oštećen, ali vidi se kako je i on bio ukrašen graviranim
jelinim grančicama i viticama. Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana pozlaćenom mjedi.
Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi. Ovaj ukras sličan je
ukrasima na mačevima pronađenima na Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.
Mačevi se datiraju u posljednju četvrtinu 8. st., u ranokarolinško doba i najvjerojatnije predstavljaju
proizvod franačkih radionica u Porajnju. Do nas su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne
Italije na početku 9. st.

ĐEVRSKE
Godine 1897. povjerenik V. Ardalić je u svom vrtu u Đevrskama kod Kistanja naišao na
srednjovjekovne grobove, a u nekima od njih pronašao je i naušnice. Rezultati istraživanja nisu
poznati, osim što u zbirci Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Đevrsaka potječe: 37 običnih
karičica, 23 naušnice s jednom jagodom, 28 naušnica s tri jagode, dvije naušnice sa četiri jagode, te
dvije kasnosrednjovjekovne željezne ostruge.

ĐEVRSKE-LEŽAJIĆA GLAVICA
Godine 1896. istraživana je nekropola na Ležajića glavici u okolici Đevrsaka kod Kistanja.
Otkriveno je 10 srednjovjekovnih grobova u kojima je, osim u dva groba, bilo dosta priloga (najviše
naušnica i prstenja). Svi otkriveni grobovi bili su izrađeni od kamena zidanog usuho, a pokriveni su
debljim nepravilnim kamenim pločama.

IVOŠEVCI-BURNUM
U Burnumu u selu Ivoševcima kod Kistanja, gdje je bio logor XI rimske legije, slučajno je nađen
jedan starohrvatski grob, izrađen od dvaju velikih rimskih nadgrobnih natpisa. To je navelo Luju
Marun 1897. da počne sustavno istraživati to zemljište. Istražio je oko tridesetak starohrvatskih
grobova, koji su većinom bili izrađeni od kamenja uzetog iz porušenih antičkih kuća i od ulomaka
rimskih kamenih natpisa. Od priloga u njima se našlo naušnica, prstenja, srnećih i jelenjih rogova.
Početkom 1899. Marun nastavlja iskopavati u Burnumu. Ovaj put počeo je istraživati jednu veću
gomilu. Tu je otkrio više starohrvatskih grobova (točan im se broj ne zna) u kojima se našlo
naušnica i prstenja raznih tipova, od kojih jedan zlatni s privjeskom, a vjerojatno je tom prilikom
nađena i ostrogotska fibula.

76
 PAĐENE
Selo Pađene se nalazi 12 km sjeverozapadno od
Knina. Tu nikad nisu provedena arheološka
istraživanja, ali su nađeni brojni kameni ostaci koji
ukazuju na predromaničku crkvu.
Niz ulomaka arhitrava i luka predromaničke oltarne
pregrade nađeni su pod zidovima apside pravoslavne
crkve sv. Đurđa, u njenom ziđu, te na okolnom
groblju. Prema natpisima crkva je u ranom srednjem
vijeku izgrađena kao privatna donacija hrvatskog
dostojanstvenika Rastimira, i bila je posvećena
sv. Mariji, sv. Jakovu, a možda i Kristu Spasitelju.
BISKUPIJA

Selo Biskupija nalazi se 7 km jugoistočno od Knina, i

spada među najvažnije lokalitete hrvastkog
srednjovjekovlja. Današnja Biskupija je povijesno selo
koje se od 11. do 18. st. zvalo se Kosovo, što je čest
toponim hrvatskog srednjovjekovnog prostora.
Nalazilo se u (Petrovom) Polju i bilo je kraljevsko dobro (villa regalis). Pod imenom Biskupija prvi
put se spominje nakon oslobođenja od Turaka, kada dobiva ime po nekadašnjem posjedu hrvatskog
odnosno kninskog biskupa.
Prva arheološka istraživanja započeo je L. Marun 1886., i vodio ih je do 1908., a S. Gunjača je
proveo revizijska istraživanja 1950.-1952. Tijekom 1983. i 2000. provedena su manja zaštitna
77
iskopavanja (Maja Petrinec se posljednja bavila Biskupijom-Crkvinom u svojoj doktorskoj
disertaciji).
Na Biskupiji se istraživalo na više položaja, a otkrićem arheoloških ostataka pet
ranosrednjovjekovnih crkava utvrđena je vjerodostojnost pisanog povijesnog podatka iz 12. st. oko
položaja pet crkava u mjestu Kosovu (v Petih crikvah v Kosovi) koji se javlja u vezi sa zborovanjem
i ubojstvom hrvatskog kralja Zvonimira. Ostaci crkvenih objekata otkriveni su na položajima:
• Crkvina
• Stupovi
• Lopuška glavica
• Bukorovića podvornica
• sv. Trojica (neistražena).
Srednjovjekovna naseobinska groblja –
Lopuška glavica, Bukorovića podvornica,
Bračića podvornice, Dolovi – govore o gustoj
demografskoj slici, a veličinu i značenje
naselja ilustriraju nalazi iz najvećeg istraženog srednjovjekovnog groblja oko sv. Marije na Crkvini.

1. CRKVINA
BAZILIKA SV. MARIJE
Crkvina je najveće arheološko nalazište u Biskupiji. Nalazi se na današnjem katoličkom groblju. Od
1886. do 1908. Lujo Marun je na ovom lokalitetu iskopavao dvadesetak puta. Tu je u 1. pol. 9. st.
postojala velika bazilika posvećena sv. Mariji (slika gore). Crkva je bila trobrodna sa zidanim
izduženim stubovima (četiri pilona pravokutnog presjeka) koji dijele crkvene brodove. Središnji je
brod bio širi od bočnih. Svetište čine tri pravokutne apside upisane u začelni zid. Središnja je
polukružna, a bočne su pravokutne. Na zapadnoj strani je predvorje koje je sudeći po bogatim
grobnim nalazima, zidanim presvođenim grobnicama i sarkofazima služilo kao mauzolej kneževske
porodice. Neki autori smatraju kako je to razvijeni trodijelni westwerk. Tu se nalazio i zvonik. Crkva
je služila kao mauzolej vladarske obitelji Trpimirovića u ranom 9. st. o čemu svjedoče arheološki
nalazi grobova kneževske obitelji u kamenim sarkofazima u predvorju crkve.
Bazilika je predromaničkog porijekla (S. Gunjača) pa bi njeno tlocrtno rješenje ukazivalo na
koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene
prostorima pod jurisdikcijom akvilejskog i milanskog patrijarhata (M. Jurković).

78
No postoje i pretpostavke o starokršćanskom porijeklu objekta na Crkvini (V. Klaić) u kojem se po
hrvatskom naseljavanju obnavlja crkvena tradicija, vjerojatno stolne crkve ranije kasnoantičke
biskupije Ludrum.
U 11. st. (1075., Petar Krešimir IV.) u
kraljevskoj se villi Kosovo smješta središte
hrvatskog dvorskog biskupa koji se oko
1040. javlja u pratnji hrvatskog kralja.
Bazilika sv. Marije postaje njegovom
katedralom. U tu svrhu crkvi se dograđuje
sklop sa sjeverne strane za potrebe
katedralnog kaptola. Unutar prezidane
građevine nađeni su grobovi ranog
srednjovjekovnog horizonta koji su nekoć
bili ukopani uz samu crkvu. Crkva dobiva
novi namještaj, a o tradiciji štovanja sv. Marije
svjedoče ranoromanički zabat s likom Madone i
popratnim natpisom (slika gore), te posvetni natpis s
imenom sv. Marije i sv. Stjepana, glavnih titulara
bazilike.
Od 1. pol. 9. do kraja 11. st. nekoliko se puta mijenja
crkveni namještaj bazilike. Utvrđeni su ostaci
predromaničkih oltarnih pregrada iz četiri stilske,
odnosno tri epigrafičke faze, dva ciborija.
Najpoznatiji su dijelovi ranoromaničkog namještaja
iz 2. pol. 11. st. – likovna tranzena s prikazom
Maiestas Virginis i likom hrvatskog dostojanstvenika
(slika desno), četverostrani oltarni ciborij, te zabat s
likom Madone (datira se u doba Zvonimira, oko
1078.).

79
 Veći šesterostranični (vjerojatno krstionički) ciborij datira se
na početak 9. st. Od krstioničkog ciborija nađeni su akroterij
(slika desno) i kapitel, a od košare je sačuvano samo nekoliko
ulomaka. Stjepan Gunjača je rekonstruirao ciborij, no Nikola
Jakšić drži kako je ta rekonstrukcija upitna jer kapitele i
akroterij pripisuje "majstoru koljanskog pluteja", a košara
ciborija ne pokazuje iste karakteristike.
Oltarni ciborij je jedan od najljepših takvih spomenika iz
Hrvatske, a nastao je u 2. pol. 11. st. i vjesnik je romaničkog
stila (slika lijevo). Rekonstruiran je, ima četiri arkade
zatvorene u četvorinu nad kojom je četverokutni piramidalni
krov s ljuskastim crijepovima. Na samom vrhu je kitnjasti
akroterij. Kapiteli su ukrašeni životinjskim likovima (orlovi,
golubovi, sove). Inače prevladava šahovnica, dvoprute i
troprute vrpce.
Prema sačuvanim ukrasnim elementima, oprema crkve
sv. Marije u Biskupiji kod Knina uglavnom je proizvod radionica koje su u to vrijeme djelovale na
širem kninskom području (djelo majstora koljanskog pluteja).
U turskom se razdoblju središnji brod prezidava u manju crkvu sv. Luke, koja je uklonjena u
arheološkim istraživanjima 1886.

GROBNI NALAZI
U istraživanjima koja su oko crkve sv. Marije s prekidima vođena od kraja 19. st. otkopan je veliki
broj ranosrednjovjekovnih grobova, s vrlo različitim i značajnim predmetima u njima. Prema
nalazima iz grobova položaj je kao ukopište kontinuirano korišten od kasne antike, a djelomično se
kao groblje upotrebljava i danas. Nalazi iz ranosrednjovjekovnog sloja grobova određuju ga kao
najvažniji arheološki lokalitet tog razdoblja.
Prva iskopavanja koja je od 1886. do 1908. vršio Lujo Marun iznjedrila su najveću količinu
najznačajnijih nalaza, no, na žalost vođena su bez kvalitetne i dostatne dokumentacije.
Revizijska istraživanja od 1950. do 1952. obavio je Stjepan Gunjaca, a najnovija tijekom 2000. Ante
Milošević i Ljubo Gudelj.
Prilikom prvih istraživanja Luje Maruna sigurno se nailazilo na grobove, no njihov spomen
nalazimo tek u trećoj kampanji istraživanja 1888. Tada je istraženo šest grobova.
Godine 1891. istraživanje je nastavljeno, a iz Marunovih dnevnika i objavljenih Izvještaja vidimo
kako je morao pronaći velik broj starohrvatskih grobova (stotinjak naušnica i prstenova, jedan oveći
nož, dvije ostruge). U najdonjem sloju, u predvorju bazilike, nađen je sarkofag od bijelog vapnenca.

80
 Na pročelju sarkofaga uklesana su
dva morska konja okrenuta jedan
prema drugome, a na poklopcu,
koji je načinjen na dvije vode,
urezan je križ (slika lijevo).
Sarkofag i poklopac nisu
istovremeno izrađeni. Sarkofag je rimskog porijekla, a poklopac je vjerojatno kasnije načinjen. Kod
stopala pokojnika u sarkofagu pronađene su bogato ukrašene pozlaćene ostruge s garniturom (6
komada) za zakopčavanje. Uz lijevu ruku nađen je zlatni novac bizantskog cara Bazilija I. (867.-
886.), a iznad ramena jedno jajoliko ukrašeno dugme. Povrh glave nađena su dva manja mletačka
novca iz 2. pol. 12. st. Smatra se kako su ti mletački novci dospjeli u sarkofag kroz pukotinu
poklopca, ili su upali prilikom podizanja poklopca.
Blizu sarkofaga otkrivena je jedna presvođena grobnica koja je načinjena od pažljivo zidanog
kamenja oblijepljenog malterom. Do stopala mrtvaca nađene su bogato ukrašene i pozlaćene ostruge
s garniturom za zakopčavanje. U položaju trbuha nađene su dvije pređice. Po dimenzijama ostruga
može se zaključiti da su pripadale mlađoj osobi.
Daljnjim iskopavanjem na Crkvini otkriveno je i istraženo vrlo mnogo grobova. Njihov broj sigurno
se penje i na više stotina. Po nekim procjenama na Crkvini je otkriveno oko 1000 grobova.
Na Crkvini su bila četiri tipa grobova:
• grobovi od neobrađenih kamenih ploča (mrtvac se polagao bez lijesa, pokrov je činilo
nekoliko ploča poklopnica, nad grobove se obično postavljala veća kamena ploča – stećak, u
gotovo svim grobovima nađeno je mnogo naušnica, prstenja, novca i drugih predmeta
ukrasnog karaktera, kao i ostruga)
• sarkofazi koje su Hrvati uzimali s rimskih nekropola i u njih ukapali svoje odličnije
pokojnike
• zidani grobovi oblijepljeni malterom u koje bi mrtvace bez lijesa polagali, poklopnicama
pokrili, a razinom zemlje postavili stećak (relativno vrlo malo nalaza, poneka naušnica,
prsten i novac)
• zidani etažni grobovi (dosta duboki, neki su bili presvođeni, a neki pokriveni povećom
obrađenom debelom kamenom pločom, obično je bilo pokopano više mrtvaca, jedan iznad
drugoga na katove, bili su međusobno odijeljeni kamenim pločama, najčešće su bila tri, a
rjeđe dva kata grobova, pronađeno je oko dvadesetak ovakvih grobova, a nalazili su se u
bazilici i na svim krajevima nekropole, u ovom tipu grobova nalaza uopće nije bilo).
Godine 1950. i 1951. na Crkvini je provedena revizija prijašnjih istraživanja. Na velikom je
prostoru (većinom u jugoistočnom i južnom dijelu) pronađeno 88 netaknutih starohrvatskih grobova.
Po tipu grobovi su podijeljeni u tri vrste:
81
 • grobovi u jednostavnoj raki s ostatkom lijesa (jedan grob, u njemu lagane brončane
karolinške ostruge s priborom za zakopčavanje)
• grobovi u jednostavnoj raki bez ostataka lijesa (osam grobova, orijentirani istok-zapad)
• grobovi obzidani običnim kamenjem i pokriveni pločama (79 grobova ovalnog, pravokutnog
i prijelaznog tipa, orijentacija istok-zapad).
U oba ova tipa grobova nađeni su prilozi i nalazi. Posebno se ističu predmeti nakitnog karaktera
(obične karičice, karičice s koljencem, naroskane karičice, S-karičice, jednojagodne naušnice,
trojagodne naušnice, četverojagodne naušnice, razno prstenje, ukrasne aplike, ogrlica od 1040
raznobojnih staklenih perlica) i 6 komada mletačkog novca. Prema ovim nalazima, kao i po
nalazima karolinških ostruga, zaključuje se da otkriveni grobovi na Crkvini u Biskupiji potječu od 8.
do početka 14. st.

Najvažniji pojedinačni grobovi

Grob 1 (slika desno)
Grob se datira na kraj 8. ili početak 9. st. Istražen
je 1892. i nalazi se južno od predvorja crkve, na
dubini od oko 3 m. U grobu u kojemu je bio
drveni sanduk nađeni su: dvosjekli željezni mač
(pripada K tipu, ima kratku nakrsnicu, jabučicu s
pet režnjeva odvojenih srebrnom žicom, na
dvosjeklom damasciranom sječivu jetkanjem je
izvedena radionička signatura VLFBERHT),
dijelovi pojasne garniture (brončani jezičac
štitastog oblika s završetkom u obliku pupoljka,
dva brončana jezičca srcolikog oblika, dvije
brončane kopče, dvije brončane pređice), bojni
nož, par ostruga, dijelovi garniture za
zakopčavanje ostruga (dva jezičca, dvije kopče, dvije petlje), vjedrica, tava i solidus Konstantina V.
Kopronima i Lava IV. (751.-775.).

Grob 2 (slika lijevo)

Otkriven je 1892. Datiran je na kraj 8. ili početak 9. st.
U zemljanoj raci nađeni su ostaci drvenog lijesa. Uz
desnu ruku nađen je željezni nožić, uz noge ostruge, a u
ustima bizantski zlatnik Konstantina V. Kopronima i
Lava IV.

82
 Grob 4 (slika gore)
Grob 4 je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven
je 1892. Bio je ukopan u zemlju s ostacima drvene
konstrukcije ili lijesa, djelomično ispod pregradnog
zida u južnoj prostoriji narteksa. Kod lijeve ruke
pronađen je bojni nož s okovom korica, koji su danas
izgubljeni, a kod nogu ostruge s dijelovima jedne
garniture za zakopčavanje (jezičac srcolikog oblika,
kopča, četvrtasta pređica s ukrasom urezanog križića
na gornjoj strani). Na kosturu su bili i ostaci tekstila.
Ostruge su izrađene lijevanjem od srebra s pozlatom.
Ukrašene su motivom spiralnih vitica i križića. Na
lučnom spoju krakova obiju ostruga je ornament
spiralnih vitica.

Grob 6 (slika lijevo)

Grob je datiran na kraj 8. ili početak 9. st. Otkriven je
1892. Bio je ukopan u zemljanu raku u kojoj su nađeni
ostaci drvenog lijesa. Uz lijevu ruku pokojnika bio je
mač (dvosjekli željezni mač, jabučica s pet režnjeva, pripada K-tipu) s dijelovima okova pojasa
(kopča od pozlaćene bronce, četiri okova od kojih je jedan križoliki) koji su bili obavijeni navlakom
od tkanine, uz noge par ostruga i dijelovi jedne garniture za njihovo zakopčavanje (štitasti jezičac,
kopča, petlja), pored glave ostaci vedrice, a u ustima bizantski zlatnik Konstantina V. i Lava IV.
(751.-775.).
83
 Grob 7
U tzv. grobu 7, datiranom na kraj 8. i početak
9. st., otkopanom južno od prezbiterijalnog
dijela crkve Sv. Marije 1892., pronađen je par
željeznih ostruga (baza trna, vanjske plohe
krakova i pločice sa zakovicama ukrašene su
nizovima spiralnih vitica) s dijelovima
garniture za sapinjanje (dvije kopče, jezičac
U-oblika ukrašen srebrnim tauširanim
viticama raspoređenim u obliku križa,
četvrtasta petlja s motivom vitica
raspoređenim u obliku križa) kod stopala
pokojnika, veća željezna kopča u predjelu
pojasa i zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima u ustima.
Grob je bio u masivnom drvenom sanduku.

Grob 8 (slika desno)

Grob se datira na kraj ili početak 9. st. Otkriven je 1891. Bio je ukopan
u zemljanu raku omeđenu kamenjem. Pokojnik je bio ukopan u drveni
lijes. S lijeve strane pokojnika pronađen je mač (pripada K-tipu) s
ostacima drvenih korica, a na pojasu dijelovi garniture za zakopčavanje
mača (kopča, dvije petlje) i kresivo, a uz noge ostruge i vjedrica.

Grob 88 (slika lijevo)

Grob 88 se datira na kraj
8. ili početak 9. st.
Otkriven je 1950. na
prostoru tzv. Male
Crkvine ispod ostataka
naknadno dograđenog
samostanskog objekta uz
baziliku. U drvenom lijesu u zemljanoj raci, uz noge pokojnika su
pronađene ostruge s dijelovima garnitura za zakopčavanje (dva jezičca
štitastog oblika, dvije kopče, dvije četvrtaste petlje), na predjelu pojasa polukružna pojasna kopča, a
u grobnoj raci šest željeznih čavala lijesa.

84
Grob u zidanoj presvođenoj grobnici u južnom brodu bazilike
Tijekom arheoloških iskopavanja 1892. u južnom brodu bazilike otkrivena je zidana presvođena
grobnica. Grob je datiran u 1. pol. 9. st. Unutar grobnice zamijećeni su ostaci drvenoga lijesa i
tkanine. Oko pojasa i oko nogu nazirali su se ostaci pozlate s odjeće. Na predjelu pojasa bile su dvije
kopče i dvije petlje, a uz noge par ostruga s dijelovima garnitura za zakopčavanje.
Na krajevima krakova nalaze se
pravokutno raskovane pločice sa
po osam srebrnih zakovica
optočenih zrnatim nizom. Poduži
trnovi, stožastog oblika, imaju
baze obavijene oplatom, na oba
kraja omeđene zrnatim nizom.
Čitava je površina ukrašena
pozlaćenim cizeliranim rozetama.
Pronađena je i cijela garnitura za
zakopčavanje:
• dva brončana jezičca, površina im je bogato ukrašena cizeliranim pozlaćenim rozetama
• dvije brončane kopče, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim motivima
• dvije brončane petlje, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je bogato ukrašeno
pozlaćenim, cizeliranim rozetama.

Grob u zidanoj presvođenoj grobnici ispod južnog pregradnog zida mauzoleja

Uspoređujući rezultate revizije iz 2000. i podatke iz Marunovih Starinarskih dnevnika, moguće je s
približnom točnošću rekonstruirati tloris ranosrednjovjekovnog groblja uz crkvu sv. Marije, i to onaj
dio koji je iznjedrio izuzetno važne dostojanstveničke grobove s najraskošnijim predmetima
karolinškog obilježja u Hrvatskoj.
U prostranom zidanom presvođenom grobu, otkrivenom 1983. otkopan je dječji skelet, a uz njega
par ostruga s garniturom za zakopčavanje, četiri praporca i pet malih brončanih karičica.
Neusklađenost velikog groba u odnosu na mali skelet pronađen u njemu, svjedoči ponovnu upotrebu
grobnice koja je tu već otprije stajala, a sudeći prema sitnim ulomcima keramičkih i staklenih
posuda, te fragmentima željeza, najvjerojatnije još od kasnoantičkog vremena.
Na krajevima krakova su pravokutno raskovane ploćice sa po šest srebrnih zakovica optočenih
granulama. Vanjske strane krakova su u izmjeničnom slijedu ukrašene ugraviranim deltoidima
ispunjenima crticama i kružnicama s točkicom u sredini, te s rovašenim viticama. Baze stožastih
željeznih trnova obavijene su srebrnom pozlaćenom oplatom, na kojoj se nalaze rovašeni nasuprotni
trokutići.
85
 Uz ostruge je pronađena i cjelokupna garnitura za
zakopčavanje:
• dva srebrna u vatri pozlaćena jezičca
štitastog oblika
• dvije srebrne u vatri pozlaćene kopče, koje
se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je
okov ukrašen nasuprotno ugraviranim
trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,
• dvije srebrne u vatri pozlaćene petlje
trapezoidnog oblika ukrašene rovašenim
viticama.

Nalaz malih luksuznih ostruga u ovom grobu, nastalih pod nesumnjivim karolinškim utjecajima,
treći je par dječjih ostruga do sada pronađen na ovom groblju. To svjedoci o izgrađenoj društvenoj
strukturi onodobne Hrvatske, u kojoj odrasli velikodostojnici na isti način odijevaju sebe i svoje
potomke, odgajajući ih i pripremajući za dužnosti koje im pripadaju po nasljednom pravu.

Grob u sarkofagu u sjevernom dijelu mauzoleja

(1. pol. 9. st.)
U sarkofagu je otkriven kostur muškarca. Od predmeta
koji su pripadali pokojniku sačuvane su samo u vatri
pozlaćene brončane ostruge s priborom za zakopčavanje.
U grobu je još bila željezna pojasna kopca, privjesak od
jaspisa, polomljeni pougljenjeni štapić s rupom po
sredini, zlatni bizantski novac i dva srebrna novca
kasnijeg vremena koji su s vodom naknadno unešeni u
sarkofag. Na izgubljenoj željeznoj pojasnoj kopči bila su
sačuvana tri sloja tkanine (jedan sloj svile i dva sloja
platna), pa se zaključuje kako je pokojnik pod svilenim plaštom nosio još nekoliko odjevnih
predmeta. Na nogama je imao kožnu obuću, koja je prigodom otvaranja sarkofaga bila u potpunosti
sačuvana, a kako se navodi i svilenu kapu na glavi, premda je lubanja bila znatno oštećena.
Na krajevima ostružnih krakova (slika gore) nalaze se pravokutno raskovane pločice sa po osam
srebrnih zakovica čije su glavice okružene zrnatim nizom. Gornji dijelovi ramena ostruga i pločice
sa zakovicama su vrlo bogato ukrašene rovašenom ornamentikom motiva spiralnih kuka i rombova,
te stiliziranim vegetabilnim ukrasom. Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Iznad je rovašeni
ukras trokutića iznad kojih je smješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.

86
Uz ostruge u grobu je pronađena i brončana, pozlaćena garnitura za zakopčavanje koja se sastoji od:
• dva jezičca ovalnog oblika sa završecima u obliku pupoljka čija je površina ukrašena
rovašenjem izvedenim spiralnim viticama, rombovima i križevima proširenih krajeva,
• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama, a
okovi su četvrtasti i pri dnu imaju smještene po dvije zakovice,
• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,
spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

Grob u sarkofagu u središnjem dijelu mauzoleja (1. pol. 9. st.)

Okolnosti otkrića nisu posve jasne. U literaturi je
isprva točno navedeno kako se radi o oštećenom
sarkofagu u atriju, gdje je uz slabo sačuvani kostur
bio otkriven par ostruga. Kasnije je taj nalaz
pogrešno povezan s oštećenim sarkofagom u
južnoj prostoriji mauzoleja.
Na krajevima ostružnih krakova su pravokutno
raskovane pločice sa po šest zakovica, optočenih zrnatim nizom (slika gore). Pločice su bogato
ukrašene rovašenjem. Luk je ukrašen motivom prekriženih spiralnih vitica u tehnici rovašenja. Uz
ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:
• jedan brončani u vatri pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice,
bogato je ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,
• dvije brončane u vatri pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama koje imaju narebreni obod i
koje su ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica,
• dvije brončane u vatri pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenim
rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica.

2. STUPOVI
Na zaravnatoj glavici zvanoj Stupovi otkriveni su
temelji predromaničke bazilike sv. Cecilije iz
Branimirova doba, 2. pol. 9. st. Ova bi bazilika bila
najmonumentalnija starohrvatska crkvena
građevina (35 x 13 m) s oblim kontraforima iz tog doba. Bazilika je trobrodna i troapsidalna, sa
središnjom apsidom većom od bočnih. Dva niza zidanih pilona križnog presjeka dijelila su crkvene
brodove, podupirući pojasnice i svodove. Na zapadnoj strani je trodijelni westwerk i istureni zvonik.
Obli su kontrafori raspoređeni na vanjskom perimetralnom ziđu, a manja kapela s polukružnom
apsidom s južne strane.

87
Među ostacima oltarne pregrade nalazi se i epigraf sa sačuvanim ostatkom imena sv. Cecilija koji
predstavlja potvrdu titulara. Stjepan Gunjača uz crkvu veže zborovanje i pogibiju hrvatskog kralja
Zvonimira 1088.
3. LOPUŠKA GLAVICA
Usred Biskupijskog polja, uz samu rječicu Kosovčicu, na brežuljak
koji se zove Lopuška glavica, istraženi su i konzervirani temeljni
zidovi manje uzdužne jednobrodne crkve, nepoznata titulara, sagrađene sredinom 9. st. (slika gore).
Crkva ima nepravilno trolisno svetište, jednostavni westwerk (ne dao Bog ovo reći na ispitu!) te
oblim kontraforima na zapadnom dijelu. Pronađeni su ostaci kamenog liturgijskog namještaja –
zabata i arhitrava bez natpisa.
Oko crkve je istraženo groblje koje se razvilo krajem 11. st. i na njemu se ukapalo do kraja 13. st.
Ukupno su otkrivena 54 groba. Njihova orijentacija bila je različita. Najviše grobova orijentirano je
istok-zapad, pa sjeveroistok-jugozapad, a nekoliko ih je bilo okrenuto u pravcu sjever-jug. Naišlo se
na dvije vrste grobova:
• grobovi u običnoj zemljanoj raci bez obložnica i poklopnica (dva groba)
• grobovi od nepravilnih kamenih ploča (obložnica) ili zidani s tesanom sedrom, a poneki su
bili načinjeni u kombinaciji. Svi su bili pokriveni s dvije, tri ili više nepravilnih ploča.
Oblici grobova su bili različiti (ovalni, pravokutni, trapezoidni).
Grobne nalaze činile su: obične karičice, jedna tordirana karičica, karičice s koljencima, dvije
naroskane karičice, dvije jednojagodne naušnice, četiri obična i jedan ukrašeni prsten, jedna strelica.

4. BUKOROVIĆA PODVORNICA
Na ovom su lokalitetu otkriveni temelji tzv. "četvrte" predromaničke
crkve u Biskupiji (Lujo Marun 1889., slika lijevo).6 To je bila skromna
jednobrodna građevina s polukružnom apsidom i dva traveja.
Unutrašnjost je raščlanjena lezenama, a izvana kontraforima.7
Vjerojatno je bila presvođena. Tlocrtom i namještajem ubraja se u istu grupu crkava kao i ona na
Lopuškoj glavici pa se datira u 2. pol. 9. st.
Uokolo crkve bilo je groblje 10.-12. st. (možda i paljevinski grobovi). Ukupno su (1939., 1951.)
otkrivena 123 starohrvatska groba. Većina ih je orijentirana su u uobičajenom pravcu istok-zapad. U
svim grobovima, osim u dva, bili su kosturi, a u nekima je bilo i po više ukopanih. Otkrivena su i tri
dvojna groba (istovremeno ukopano više osoba). U dva groba bila su dva mrtvaca ukopana jedan
iznad drugoga, a u trećem su dva položena jedan pored drugoga. Mrtvaci u grobovima bili su
položeni na leda s ispruženim rukama niz tijelo. U dosta grobova primijećeni su tragovi paljevine,

6
Ponovno je istraživao 1929. Godine 1939. istražuje Stjepan Gunjača, te ponovno 1951.
7
Kontrafore su imale i crkve na Lopuškoj Glavici i na Stupovima.
88
koja se rasprostirala od glave do sredine tijela, a prema nogama rjeđe.
Grobovi su podijeljeni u četiri tipa:
• obična zemljana raka bez kamenih obložnica (27 grobova, kod nekih se iznad mrtvaca
stavljao sloj maltera ili gline, datirani su u 8. st.)
• grobovi ovalnog oblika od tesane sedre ili običnih ploča od vapnenca (51, datirani 9.-12. st.)
• grobovi pravokutnog oblika od sedre ili nepravilnih kamenih ploča (18, kasniji su od
prethodnih)
• grobovi trapezoidnog oblika (21, 13.-15. st.).
Od priloga najviše se ističe nakit (obične karičice, karičice s koljencima, S-karičice, jednojagodne
naušnice, trojagodne naušnice, prstenje, kresivo, kremenje, strelica, zemljane posude.

5. SV. TROJICA
Na položaju sv. Trojica nalazi se ranosrednjovjekovna crkva koja nije istražena jer se nalazi pod
pravoslavnom crkvom. Iz pisanih vrela znamo kako je bila centralnog tlocrta. Njeni su ostaci
postojali sve do 18. st. kad je nad njom sagrađena današnja crkva. Nađeni su ulomci kamene
predromaničke skulpture i fragmenti natpisa.

BRAČIĆA PODVORNICE
Lokalitet je istraživao Lujo Marun. Pronađeno je 50ak grobova, a većina je pokojnika sahranjena u
drvenim lijesovima. Od priloga su pronađeni: željezni noževi, strelice, igle, šila, kresiva, kremenje,
praporci, koplje, češalj, puce, ogrlice os staklenih perli, prstenje, naušnice.
Radi se o starohrvatskim grobovima 7. i 8. st. – stariji horizont starohrvatskih grobova, a možda čak
među njima ima grobova iz vremena seobe naroda.
Marun je 1902. otkrio nekoliko grobova. Između tih grobova otkrivene su tri duboke okrugle jame u
kojima je bilo dosta zbijenih krhotina keramičkog posuđa, kalupa od gline za lonce, paljevine i
jedno željezno koplje.
DOLOVI
Na ovom su lokalitetu pronađena tri kosturna groba, a možda i paljevinski grob. Grobovi su bili
jednostavne zemljane rake. Jedan je pokojnik bio sahranjen u lijesu, a uz njega su nađeni željezna
ostruga, glinena posuda i željezni nožić. U drugom grobu su
nađeni željezni nož, strelice, kresiva i kremen. Marun
grobove datira u 8. st.

BRIBIR

89
Bribirska se glavica nalazi na istočnom rubu Ravnih kotara. Na njoj se može pratiti kontinuitet
naseljenosti od starijeg neolita, preko brončanog i željeznog doba, antike do srednjeg vijeka. Bribir
je za vrijeme antike nosio naziv Varvaria. Bilo je to naselje tipa castrum na čije se bedeme kasnije
nadovezuje i nadograđuje srednjovjekovni Bribir. U 9. st. Bribir postaje središte jedne od političko-
teritorijalnih jedinica – Bribirska županija. Procvat doživljava krajem 13. i početkom 14. st. za
vrijeme vladavine slavnih knezova bribirskih – Šubića. Život na Bribirskoj glavici traje do kraja 17.
i početka 18. st. (do tursko – mletačkih ratova).

POVIJEST ISTRAŽIVANJA (slike dolje)

Nakon osnivanja Kninskog starinarskog društva 1887. (od 1893. Hrvatskog starinarskog društva)
počinje se razmišljati o istraživanju Bribira. Prva iskopavanja na Bribirskoj glavici započela su
1910. pod vodstvom fra Luje Maruna, te su nastavljena do prvog svjetskog rata. Od 1959. počinju
istraživanja pod vodstvom Stjepana Gunjače, čiji su se radovi uz prekide nastavili do 1980. (uz
Gunjaču istraživali su i J. Korošec, Mate Suić, Šime Batović, Davor, Ida, Berislav, Ljubo, Andrija,
Jure, Marko, Marko…).

90
ARHITEKTURA
Uz određene nadogradnje Bribir antičku urbanističku shemu nasljeduje u srednjem vijeku. Ona se
mijenja nizom pregradnji, ali se u osnovi zadržava osnovni raspored.

Fortifikacije
Osnova obrambenog sustava Bribira je suhozidni
bedem, rađen u monumentalnoj megalitskoj tehnici
koji se datira u sredinu 1. st. pr. Kr. (slika desno). Ti su
bedemi štitili grad s tri strane, osim južne koja je imala
prirodnu obranu u obliku strmih litica. U sam grad
ulazilo se na dvoje vrata. Jedna su bila na istoku, a
druga na zapadu (na položaju Vratnice), a postojala su i manja vrata. U srednjem viejku bedemi
doživljavaju samo manje preinake i nadogradnje (nadogradnje bedema na jugozapadnoj strani,
četvrtasta kula iz 13./14. st. uz istočni bedem, kula na južnom perimetru grada iz 16. i 17. st.).

Profana arhitektura
Na Bribiru je pronađeno relativno malo stambenih objekata iz srednjeg vijeka. Tu nisu pronađene
nastambe iz ranog srednjeg vijeka, ali se pretpostavlja da su oni koristili kasnoantičke građevine
koje su adaptirali za svoje potrebe.

Sakralna arhitektura
Sakralna srednjovjekovna zdanja otkrivena na
Bribirskoj glavici odnose se na četiri crkve i
franjevački samostan na Dolu.
1. Polikonhalna crkva ispod današnje pravoslavne
crkve sv. Joakima i Ane
Od četiri crkve samo je ova nastala u ranom srednjem vijeku. To je polikonhalni objekt (šesterolisna
ili osmerolisna), dijelom istražen, a dijelom pod današnjom crkvom (slika gore). Nalazi
predromaničke skulpture, smatra se kako je ona pripadala još jednoj crkvi. Stoga je za pretpostaviti
da je starokršćanska crkva (koja nije nađena) imala još jednu pregradnju i u njoj je postavljen novi
predromanički namještaj.
2. Romanička crkva na Vratnicama
U blizini glavnog ulaza na Vratnicama sačuvana je manja jednobrodna crkva s oblom apsidom koja
se okvirno datira u romaničko doba.
3. Gotička crkva sv. Ivana
Širenjem gotičkog stila u arhitekturi na našoj obali i na Bribiru nastaje intenzivna gradnja sakralnih
građevina. To ujedno korespondira s najvećim usponom bribirske dinastije Šubića, početkom 14. st.
91
kada nastaje jednobrodna crkva s pravokutnom apsidom posvećena sv. Ivanu (znamo iz pisanih
izvora), te franjevački kompleks na Dolu (crkva i samostan). Uz te sakralne objekte odmah se
formiraju i nove nekropole.
4. Crkva sv. Marije i samostanski kompleks na Dolu
Samostanski kompleks na Dolu (slika desno) se u
dokumentima prvi put spominje 1327., a u crkvi
sv. Marije je pokopan ban Pavao Šubić i članovi
njegove obitelji, pa je ta crkva ujedno i mauzolej
bana i njegovih nasljednika. Stoga se izgradnja crkve
i samostana datira na prijelaz 13. u 14. st.
Crkva je longitudinalna, jednobrodna bazilika s
pravokutnom apsidom. Kontrafori su dozidani u
tursko vrijeme. Sjeverno od crkve je samostanski kompleks s klaustrom, oko kojeg se nižu druge
prostorije i vrt. Kao dio šireg sklopa samostana pruža se i više srednjovjekovnih zgrada južno od
crkve. Tu je otkrivena veća uzdužna prostorija s četiri postamenta za drvene grede koje su nosile
krov. Postoji indicija kako je to bila kovačnica. Stoga se taj južni dio kompleksa može nazvati i
gospodarski dio. Tu je oko crkve razvijena i nekropola.

SKULPTURA
Srednjovjekovna skulptura s Bribira isključivo pripada sakralnim objektima. Stilski se može
razvrstati u tri skupine. Najraniji su ulomci predromaničkog namještaja. Slijedi nekoliko fragmenata
ranoromaničkog oblika koji pripada vanjskim arhitektonskim elementima. Najbrojnija je skupina
nalaza rane gotičke skulpture iz franjevačke crkve i samostana na Dolu.
1. Predromanička skulptura
Predromanički su ulomci dosta oštećeni i malobrojni. Pretežno su to dijelovi oltarne pregrade. Na
njima su dekorativni oblici geometrijskih kompozicija, kvadrata i romba. Datiraju se od 2. pol. 9. st.
do 1. pol. 10. st.
2. Ranoromanička skulptura
Ranoromanička skulptura je sačuvana u manjem broju, ali su ulomci
cjelovitiji. Tu prevladavaju ulomci nadvratnika s motivom lozice, a
posebno je zanimljiv ulomak (možda luneta portala) s heraldičkim
prikazom drveta života i antitetički postavljenih zvijeri (slika desno).
Datira se u sredinu 11. st.
3. Gotička skulptura
Na prostoru franjevačkog samostana i crkve nađen je veliki broj ulomaka
gotičke skulpture koja je uglavnom datirana u 14. st., dok ostataka druge nadogradnje crkve iz 15. st.

92
gotovo i nema. Osim dekorativnih elemenata nađen je i velik broj arhitektonskih elemenata –
lukova, okvira i stupova. Načinom obrade se veže uz raniju romaniku iako je to u stvari gotika, pa to
ide u prilog starijoj dataciji. U drugu skupinu spadaju ulomci dviju bifora, masivni ugaoni kapiteli,
te ulomci kapitela s bogatim vegetabilnim ukrasom. Nadalje posebnu pažnju privlače i ulomci
heraldičkih obilježja. Središnji dio je u obliku trokutastog štita, dok rubni okvir ima oblik "riblje
kosti", a središnji dio orlovo krilo – grb Šubića. Tu su još i dijelovi triju kamenica koje su
oblikovane kao poluloptaste zdjele.

SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE
Unutar i neposredno izvan zidina nađeno je pet srednjovjekovnih nekropola. Dvije su nastale izvan
bedema (Vratnice i Novi put), a tri su vezane uz sakralne objekte unutar grada (Groblje, Tjeme i
Dol).

1. VRATNICE
Nekropola Vratnice nalazi se pred glavnim vratima
antičke Varvarie. Ova nekropola se nastavlja u
srednji vijek na temelju pet grobova kasne antike.
Grobovi su ovalnog i pačetvorinastog oblika, a
strmo i litičasto tlo uvjetuje nepravilnu orijentaciju.
Nađena su 123 groba, od koji su 64 sadržavala
priloge. Među prilozima najčešće je zastupljen
nakit, u prvom redu obične karičice, zatim karičice sa
završnom petljom, par S-karičica, karičice od pletene žice,
naušnice s tri koljenca, više inačica jednojagodnih naušnica,
aplike okruglog oblika, prstenje te željezne ostruge s
priborom za zakopčavanje. Prvotno je nekropola datirana u
10. i 11. st., no prema novijim podacima nekropola se datira
od kraja 8. do početka 10. st.

2. NOVI PUT
Prilikom trasiranja pristupnog puta uz istočnu padinu glavice
nađeno je 13 grobova, od kojih je u 10 nađeni prilozi. Prilozi
su: obične karičice, S-karičice, karičice od pletene žice s
petljom ili bez, naušnice s tri koljenca, više tipova jednojagodnih naušnica, okrugle aplike, prstenje i
jedna igla. Nekropola se datira od kraja 8. do 1. pol. 9. st., kada se kult pokapanja nastavlja na
Vratnicama (slika gore).

93
3. GROBLJE
Izgradnjom višekonhne crkve unutar grada početkom 10. st., nastaje novo ukopište, a postepeno
odumire nekropola Vratnice. Čitava površina seoskog groblja prepuna je gusto poredanih
starohrvatskih grobova.
Pred zvonikom su nađena četiri groba, a samo u jednom su nađeni prilozi (prsten od pletene srebrne
žice i jednojagodna naušnica). Ispred stare mrtvačnice nađeno je sedam grobova, a u dvama je
nađeno više brončanih karičica. Na rubnim dijelovima nekropole otkriveno je 88 grobova. Većina je
ovalna oblika, a orijentacija je istok-zapad. U 46 grobova nađeni su prilozi. Najčešći su: obične
karičice, naušnice s tri koljenca, tordirana karičica četvrtastog presjeka s raskucanim S-završetkom,
par jednojagodnih naušnica, jednojagodna naušnica ukrašena
filigranom i granulacijom, naušnica s granuliranim koljencima, par
privjesaka u obliku jagode, prstenje te trojagodna naušnica
perforiranih jagoda. Posebno su zanimljiva dva groba u kojima su
nađene ljuske jaja, a u jednome i kosti ptice. Nekropola se datira
od 10. do 13. st.

4. DOL
Oko crkve sv. Marije istražena je nekropola sa 172 groba. Nema
pravilne orijentacije, a grobovi su po konstrukciji svrstani u dvije grupe:
• grobovi prekriveni manjim kamenim pločama s plitkom rakom ovalna ili pačetvorinasta
oblika, uglavnom oko crkve
• grobovi u unutrašnjosti crkve i samostana,
građeni na dva ili tri kata i prekriveni
monolitnim kamenim pločama (običaj u 15. i
16. st.).
Smještaj grobova izvan zidova ili u unutrašnjost
crkve ukazuju na stalešku raslojenost pokojnika.
Iz sačuvanih oporuka poznato je kako su se Šubići
koristili crkvom sv. Marije kao svojim mauzolejom,
pa nalaz groba s obrađenom monolitnom kamenom pločom s motivom orlova krila na njoj samo to
potvrđuje. U tom grobu je nađen jedan kostur, uz njega jedna ostruga, dvije okrugle kopče bez trna i
sedam privjesaka od srebrnog lima u obliku lista bršljana. Od ostalih nalaza nađeno je prstenje
raznih oblika (vitice, obični prsten s ovalnom valjkastom površinom, prsteni s okom…), okrugle,
pačetvorinaste i ovalne kopče, zrnolika puceta s ušicom, nekoliko srednjovjekovnih novčića,
nekoliko varijanti trojagodnih naušnica, naroskane naušnice s tri granulirana koljenca te jedan mač s

94
gotičkim karakteristikama. Nekropola se datira se od 2. pol. 13. st. (izgradnja crkve i samostana) do
16. st. (novac).

5. TJEME
Na zapadnom rubu nekropole Groblje gradi se u 14. st. crkva s pravokutnom apsidom. Oko nje se
razvija nova nekropola, jednim dijelom prekrivajući nekropolu Groblje, te se tu grobovi nalaze u dva
sloja ukopa. Nađeno je 78 grobova, čiji oblik nije ustaljen, ali prevladavaju oni ovalna i
pačetvorinasta tipa. Orijentacija je nepravilna. Nađeno je malo priloga. Među prilozima ističu se
kopče koje se ovalno šire prema lučnom dijelu s dva trna, brončane i srebrne obične karičice,
naušnice s tri granulirana koljenca, trojagodna naušnica
s jagodama ukrašenim granulacijom, poneko zrnoliko
puce, prstenje te par ostruga. Ovdje su posebno
značajne naušnice s tri jagode koje se datiraju u kasniji
srednji vijek, pa se nekropola datira od 14. do početka
16. st.

KERAMIKA
Dugotrajan tok razvoja naselja na Bribiru, ostavio je za sobom obilje keramičkih ostataka. Otkrivena
je keramička građa prapovijesnog, antičkog i srednjovjekovnog razdoblja (slika desno).
Iz 6. i 7. st. vide se začetci ranosrednjovjekovne keramike (lokalitet Tjeme, kuće na Dolu). Tehnike
izrade ove keramike očituje se u jednostavnijoj i grubljoj izradi na manjim loncima koji su tada
česti. Posude su rađene na lončarskom kolu sa ukrasima kao što su nepravilna valovnica i vodoravna
crta, te kosi ubodi i lončarski pečat na dnu posude iz čega je vidljivo da su se posude dorađivale
rukom. Ovi se oblici posuđa vežu uz slične primjere rane slavenske keramike istovremenog
kulturnog horizonta.
U mlađem sloju ranosrednjovjekovne keramike (8./9. st.) uočava se trbušni kružni oblik sa najvećim
promjerom u gornjem dijelu trbuha, blago izvučenog vrata i koso odrezanog oboda. Ukras je
izveden valovnicama na dijelu ramena i vrata.
Grubu keramiku 11. i 12. st. teže je izdvojiti. Tehnički usavršeniji oblici primjećuju se na lončariji
od 12. st. na dalje. Uz valovnicu upotrebljava se ukras uboda na vratu i ramenu posude.
Na neglaziranim posudama 13. i 14. st. vidi se tehnološki napredak – pročišćenija glina, finija
struktura, stjenke jednake debljine, ravnomjerno nanesen ornament, pečati u vidu ispupčenja na
sredini dna. Glazirana stolna keramika pojavljuje se tek potkraj 13. st. Tehnika glaziranja imala je
funkcionalni i dekorativni karakter – nanos sjajnog staklastog premaza sa dodatcima metalnih oksida
za boju. Posuđe tipično za ovo razdoblje su vrč i stolna zdjela. Javljaju se i primjerci importirane

95
majolike s područje Italije u stilu arhajske majolike čija proizvodnja traje do sredine 15. st. kada je
zamjenjuje višebojna renesansna majolika.

STAKLO
Među arheološkim materijalom srednjovjekovnog razdoblja pojavljuju se i ostatci predmeta rađenih
od stakla. Uglavnom se radi o inventaru kućnog, stolnog stakla pronađenih u kući sjeverno od
današnjeg groblja i kule na podnožju Dola, te samostanu sv. Marije. Najveći dio fragmenata pripada
skupini čaša s apliciranim plastičnim ukrasom na stjenkama (gotički stil).
METALNI PROIZVODI
Raznovrsni metalni predmeti nađeni su u srednjovjekovnom sloju Bribira. Najbrojniji nalazi su oni
koji karakteriziraju gospodarski život, a dijele se na poljodjelsko oruđe i predmete praktične
namjene.
Sačuvan je raznovrstan poljodjelski alat – srpovi, motike, kose i lopate, čiji su oblici karakteristični
za cijelo srednjovjekovno razdoblje. Tu se nalaze kopačice neznatno proširene oštrice koje se
datiraju od 8. do 10. st.
Nađeno je više primjeraka škara (škare s lukom i jakim krakovima – 8.-10. st., škare s
poluprstenastim lukom – 13.-14. st.). Nađeni su i noževi koji su se koristili i kao oružje i oruđe,
ključevi za otključavanje…
Od ostalih metalnih predmeta tu su pronađeni i dijelovi opreme konja i konjanika – nalazi željeznog
stremena (10. st.), konjskih žvala (10. st.) te ostruga i potkova (od 10. do 14. st.).
Tu su još i strelice, osnovno oružje
slavenskog i hrvatskog ratnika. Vrhovi
su bili uglavnom oblika izduženog lista
i pripadaju vremenu od 9. do 12. st.,
dok su one piramidalna vrha datirane u
14. st.
Pronađen je i kovački alat koji
pokazuje kako je Bribir u srednjem
vijeku bio veliko kovačko i
metaloprerađivačko središte, dok su
predmeti koji su bili kvalitetnije
izrađeni (ostruge, buzdovani, mačevi i
prstenje) bili importirani iz jačih
trgovačkih središta, uglavnom iz
primorskih gradova.

96
NUMIZMATIKA
Javlja se bizantski novac 8. st. (zlatni solid Konstantina V. Kopronima). U 13. st. javljaju se srebrni
kovani novci do 15. st. Dolaskom Dalmacije pod vlast Venecije 1409. javljaju se mletački novci koji
su u opticaju do dolaska Turaka, do 16. i 17. st. kada se javlja i upliv turskog novca.
Posebnu ulogu imaju novci bribirskih knezova Šubića koji su nađeni u malom broju.

SFRAGISTIKA
U Zadru je 1961. nađen pečatnjak bribirskog kneza bana
Pavla Šubića (objavio ga je Belošević, slika lijevo). Na
njemu je natpis: PAULUS DE BREBERIO BANUS
CROATORUM D(omi)N(u)S ET BOSNE. Nacrtan je
štit sa orlovim krilom – simbol Šubića, te kaciga sa
perjem i cvijetom.

BIOGRAD

BIOGRAD U SREDNJEM VIJEKU

Biograd su početkom 9. st. osnovali Hrvati, a u izvorima se prvi put spominje sredinom 10. st. u
djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, pod imenom Belgradon. Biograd je bio
središte Sidraške župe, a od 1018. i sijelo biskupije (prijestolni grad). Petar Krešimir IV. (1058.-
1074.) izdao je u Kninu povelju iz koje saznajemo kako je biogradska biskupija osnovana sredinom
11. st. No Stjepan Antoljak drži, na osnovu povelje Krešimira I. iz 950. i podataka Konstantina VII.
Porfirogeneta, kako je to bilo sredinom 10. st., nakon drugog crkvenog sabora u Splitu 928.
Petar Krešimir IV. izdao je 1060. u Biogradu darovnicu u korist muškog benediktinskog samostana
sv. Ivana Evanđelista, koji je dao sagraditi. Ferdo Šišić drži kako se tada Biograd uzdigao u status
slobodnog autonomnog grada, po uzoru na dalmatinske gradove. Samostanu je darovana sloboda i
oslobođenje od nekih poreza, kraljevske zemlje u okolici Biograda (otok Žirje i Rogovo) i izuzeće
od uprave sidraške župe i tadašnjeg župana Jurana. Biogradom je tada upravljao prior Dragoslav, a
biskup je bio Teodozije. Biograd tako postaje jedna od istaknutih prijestolnica hrvatskih vladara.
Petar Krešimir IV. je osnovao i ženski benediktinski samostan sv. Tome (a ne biskupija kako se prije
držalo). Njega je kralj u više navrata darovao posjedima u sidraškoj župi, a 1069. darovao mu je
kraljevsku slobodu i posjed Rosohaticu kod Tinja.

97
Poslije smrti Petra Krešimira IV. povijest Biograda nam je nejasna – ne znamo je li potpao pod vlast
Normana (Ferdo Šišić, zajedno sa Splitom, Trogirom, Ninom), ili je pod Mlečanima (povelja).
Početkom 1075. u bazilici sv. Petra u Solinu izabran je Dmitar Zvonimir za kralja, a papa Grgur VII.
poslao mu je kraljevske znakove po svojim legatima, opatu Gebizonu i biskupu Fulkoinu. U znak
vjernosti Zvonimir poklanja papi samostan sv. Grgura u Vrani s njegovim blagom imovinom.
Zvonimir također potvrđuje 1076. privilegije samostanu sv. Ivana Evanđelista i daruje mu nove
posjede. Iste se godine u Biogradu posvećuje crkva samostana sv. Ivana, čemu su prisutni bili
splitski nadbiskup Lovro s papinim poslanicima i biogradskim biskupom Prestancijem II. Biskup
Prestancije poklonio je istom samostanu sv. Ivan Evanđelista crkvu sv. Kuzme i Damjana na
Pašmanu.
Poslije gubitka hrvatske državne samostalnosti, prvi ugarsko-hrvatski kralj Koloman u Biogradu je
1102. okrunjen za hrvatskog kralja. On je Biograd proglasio kraljevskim gradom.
U stalnim borbama između ugarsko-hrvatskih kraljeva i Mlečana Biograd gubi značenje, i nikad ga
više neće vratiti.

POVIJEST ISTRAŽIVANJA
Kamene srednjovjekovne spomenike u Biogradu i okolici prvi je, krajem 19. st., počeo sakupljati V.
Škarpa, učitelj iz Biograda. Taj je posao početkom 20. st., a posebno između dva svjetska rata
nastavio svećenik Kazimir Perković.
Jedina istraživanja prije I. sv. rata poduzeo je Luka Jelić. Bilo je to manje pokusno istraživanje na
položaju Vrbice na zapadnom rubu Vranskog polja, te istraživanje ruševina katedrale u Biogradu
1902. Nakon 2. sv. rata izvedena su istraživanja na manjoj srednjovjekovnoj jednobrodnoj crkvici na
položaju Malenica u Biogradu, dok je na samom poluotoku Janko Belošević istraživao i konzervirao
ostatke crkve muškog benediktinskog samostana sv. Ivana Evanđelista iz 11. st.
Osim toga, niz slučajnih nalaza srednjovjekovnih kamenih ulomaka arhitekture i crkvenog
namještaja, te grobnih nalaza potječe s niza lokaliteta u Biogradu, Čokovcu, Kraju, Tukljači i Tinju.
U Biogradu se 1969. otvara Arheološka zbirka, koja danas djeluje u sklopu Zavičajnog muzeja.

SREDNJOVJEKOVNI SPOMENICI U BIOGRADU

KATEDRALA
Biogradska katedrala nalazila se u središtu grada, na položaju Glavica,
istočno od današnje župne crkve sv. Anastazija. To je bila
monumentalna izdužena trobrodna bazilika s 3 apside. Na pročelju je
imala zvonik kvadratne osnove.
Katedralu je od 1902. do 1905. istraživao Luka Jelić (slika desno).
Sudbina njegovih nalaza nije nam poznata, ali znamo kako je izdvojio

98
tri faze:
 do sredine 9. st., bizantsko vrijeme – mala jednoapsidalna crkvica s unutarnjim lezenama
 sredina 9. st. – nastaje troapsidalna bazilika s oblim vanjskim kontraforima, trima vratima na
pročelju, te jednim vratima na sjevernoj strani, bačvasti svod od sedre
 s vremenom južna bočna lađa dobiva krstionicu i
odgovarajuća bočna vrata, na pročelju se dograđuje
portal i zvonik, a zazidavaju pročelna vrata južne bočne
lađe i vrata na sjevernoj strani, žbukom se zamazuje
podni pločnik bazilike iz druge građevinske faze.
Frane Buškariol je preuzeo Jelićeve bilješke te je
izdvojio tri stilske skupine namještaja od sredine 8. st.
do sredine 11. st., te četiri graditeljske faze (od 8. do
11./12. st., slika desno).
 Najstarija skupina arhitektonske ukrasne plastike
sastoji se od ploča oltarne pregrade, pilastra oltarne
pregrade, ulomaka rozete s konopastom profilacijom i
dijelova tranzene. Ova se faza datira u 7.-8. st.
 Sljedećoj ukrasnoj fazi pripadaju dijelovi pregrade sa
zabatom, pilastrima, pločama i gredama, imposti i dijelovi ciborija. Ova se plastika datira u
posljednju četvrtinu 9. st.
 Trećoj skupini arhitektonskih ukrasnih komada koja se sastoji od dijelova manje pregrade s
pločama, dvostruke obrađene grede, konzola i komada keramičkih ukrasnih ploča, datira se oko
sredine 11. st.
Gusto poredani obli kontrafori na vanjskim stranama zidova imali su statičnu funkciju, a s unutarnje
strane, bliže apsidi, nalazile su se četvrtaste lezene. Cijela crkva bila je natkrivena masivnim
svodovima od kamena i sedre. U lađi na južnoj strani (bočnoj) nalazila se krstionica.
Biogradska stolnica pripada skupini sakralnih objekata s oblim kontraforima i zvonikom na pročelju
tj. ima značajke ranoromaničkog graditeljstva. Analogije su uočljive s crkvom sv. Cecilije na
Stupovima u Biskupiji, crkvom na Lopuškoj glavici, crkvom sv. Spasa i crkvom na Bukorovića
podvornici, koje su različito datirane od 9. do 11. st. Petricioli ih, analizom pleterne plastike u
crkvama s oblim kontraforima, datira u 9. st. (predromanika, Branimirovo doba), a Karaman ih
datira u 11. st. jer se tada spominje biogradski biskup).

SAMOSTAN SV. IVANA

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. Iste mu je godine dao
privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i

99
zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo. Kralj
Dmitar Zvonimir je 1076. potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena mu je darovala zemlje pod
brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zbog
mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan sv. Kuzme i Damjana.
Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969., a završilo je 1971.
Istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem.
Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu
pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je
pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

SAMOSTAN SV. TOME
U blizini samostana sv. Ivana Evanđeliste i katedrale, sagrađen je u 11. st. (oko 1069.) ženski
benediktinski samostan sv. Tome. Na temelju apsidalnog dijela može se nazrijeti kako je crkva bila
trobrodna (B. Juraga). Nakon rušenja samostana (Mlečani 1125.), redovnice sele u Zadar, prvo u
samostan sv. Marije, a kasnije u sv. Dimitrija.

POLOŽAJ MALENICA
J. Belošević je 1963. na položaju Malenica, ispred ostataka predromaničke crkve sv. Nediljice, istražio
starohrvatske grobove. Od materijala su spašene dvije srebrne četverojagodne naušnice (11. st.).
LOKALITETI U BIOGRADSKOJ OKOLICI
ROGOVO
S desne strane ceste sv. Filip i Jakov – Sikovo nalaze se ostaci srednjovjekovnog naselja Rogovo.
Ono se razvilo oko gospodarskog dvora zajedno s crkvom sv. Mihovila koju su vjerojatne sazidali
benediktinci samostana sv. Ivana Evanđeliste u 2. pol. 11. st., kada su dobili rogovski posjed.
Gospodarski je dvor označen u darovnici Petra Krešimira IV. na nizbrdici kose Biograda s burne
strane. Rogovska opatija bila je čisto hrvatska i obavljala je bogoslužje starohrvatskim jezikom.
Ondje su glagoljicom napisane 1369.-1400. Regule reda sv. Benedikta.
Tlocrt dvora je pravokutan, 29 x 21 m, s pročeljem na istoku. Na jugoistočnom kutu nalazi se
četverokutna kula. Arhitekt Iveković razlikuje tri faze razvoja
dvora. Najstarijem razdoblju pripada sjeverna polovina zgrade,
drugom južna, a trećoj gornji sloj zidova južne polovine i kula.
Nedaleke od dvora nalazi se crkva sv. Roka (slika desno),
srednjovjekovni sv. Mihovil. Današnja jednobrodna crkvica ima
dvije faze: romaničku i gotičku s dograđenom apsidom. Crkva je
srušena za ratova s Turcima, te je popravljena tek u novije doba.
Crkva dijelom stoji na temeljima druge zgrade.

100
Rogovski su benediktinci imali posjede u trima srednjovjekovnim selima sjeverno od Vrane:
Jagodnje, Ceranje i Miranje. Najveći dio plodnog posjeda rogovske opatije prostirao se između mora
s jedne te Vranskog jezera i Nadinskog blata s druge strane.

TUKLJAČA
Uz more, zapadno od Turnja, na položaju Tukljača
(slika lijevo), nalazi se jednobrodna predsvođena
crkva s apsidom. Romanička crkva Blažene Gospe
bila je zadužbina plemena Mogorovića, te je nastala
na temeljima starije građevine.

VRANA
Sjeveroistočne od Vranskog jezera nalazi se selo Vrana u kojem su u različitim vremenskim
razdobljima djelovale tri redovničke zajednice: benediktinci, templari i ivanovci. Samostan se
spominje u ispravi Zvonimirove krunidbene zakletve. Kralj Dmitar Zvonimir je prilikom krunjenja
darovao samostan sv. Grgura papi Grguru VII., i rimskoj crkvi zajedno s njegovim posjedima i
riznicom (srebrna škrinja u kojoj se nalaze moći sv. Grgura Velikog, dva križa, kalež s pliticom,
dvije krune ukrašene draguljima…).
Vranski je samostan sv. Grgura kao kraljevska zadužbina postojao je već potkraj 10. ili početkom
11. st. Tijekom 12. st. zadužbina prelazi u posjed templara koji ga drže do ukinuća reda 1312., a
1345. hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit Anžuvinac predaje ga redu ivanovaca. Turci 1538. zauzimaju
Vranu i ona postaje važna turska utvrda u ovom dijelu Dalmacije.

VRBICA
Luka Jelić drži kako je Vrbica poviše Vranskog jezera, 2 km jugoistočno od crkve sv. Mihovila bila
rogovski ratarski posjed s mlinom i žitnicom. Tu su otkriveni starohrvatski grobovi, koji su po
posudi od pečene zemlje datirani u rani sloj hrvatskih ranosrednjovjekovnih grobalja.

TINJ
Godine 1069., u jednoj povelji kralja Petra Krešimira IV. spominje se "mons Tinj" kao granica
kraljevskog posjeda Rosohatice, koji je isti vladar darovao samostanu sv. Tome. Tinj je u 11. st.
bogata podžupa sidraške župe, u kojoj su bila mnoga krunska dobra. Na Tinjskoj je gradini i danas u
funkciji crkva sv. Ivana, koja je sagrađena uz srednjovjekovni kaštel. Crkva je predromaničkog
karaktera. S tog lokaliteta potječe nekolike ulomaka crkvenog namještaja ukrašenog pleternim
ornamentom.

MEĐINE

101
Južno od Tinjske gradine, nalazi se u polju lokalitet Međine, gdje je pronađen ulomak pluteja, a
vidljivi su i ostaci zidova, a u jednom se vinogradu uočavaju temeljni ostaci sakralnog objekta
kružnog oblika. U blizini ovog položaja pronađeno je groblje s posudama od pečene zemlje.

DRAČICE
Jugozapadno od Tinjske gradine, na lokalitetu Dračice, vidljivi su ostaci jednobrodne
srednjovjekovne građevine s apsidom. Ispod ovog objekta vide se srednjovjekovni grobovi od
kamenih ploča, koji su zbog urušavanja uništeni.

RAŠTANE
U Raštanima Donjim na položaju Crkvina utvrđeni su ostaci sakralnog objekta, dok se na položaju
Crkvina u Raštanima Gornjim vide ruševni zidovi s apsidom crkve sv. Jure i kasnosrednjovjekovno
groblje oko nje. Ispod sela evidentirano je još jedno groblje na položaju Njive.

GORICA
U selu Gorici nalazi se crkva sv. Ivana Krstitelja. Crkva je manjih dimenzija i nepravilnog tlocrta.

BIČINA
Na gradini Bičina, u Polači, pronađeni su temelji četvrtaste ili pravokutne građevine s apsidom
(možda je to crkva sv. Martina).

102
VRGADA
Na sjevernoj strani uvale Pržina na Vrgadi, smještena je crkva sv. Andrije. Jednobrodna crkva s
polukružnom apsidom nalazi se pod samom bizantskom utvrdom. M. Domijan pretpostavlja kako je
najraniji kultni objekt na tom mjestu sagrađen u 6. st., a današnja građevina, sačuvana gotovo u
cijelosti, potječe iz 9. st.

PAŠMAN
Kada su 1125. Mlečani porušili Biograd, benediktinci samostana sv. Ivana sklanjaju se na Pašman,
na vrh brda Čokovac. Na ovom su mjestu posjedovali kapelu sv. Kuzme i Damjana (dar biogradskog
biskupa Prestencija). Uz tu kapelu oni tada grade samostan. Samostan je imao oblik jake tvrđave pa
je u kasnijim razdobljima imao i stratešku važnost zbog svog položaja nad uskim Pašmanskim
kanalom. Crkva sv. Kuzme i Damjana građena je 1367.-1418. Tijekom 14. st. samostan je u više
navrata rušen od strane Mlečana i ponovno obnavljan. Ukinut je 1808. za francuske vladavine.
Samostan je najduže zadržao glagoljicu i bio je rasadište slavenskog bogoslužja i glagoljaške
književnosti. U samostan su uzidani arhitektonski ulomci iz starijeg doba, vjerojatno od kaštela i
crkve, koji se spominje već u 2. pol. 11. st.
U Tkonu se nalazila crkva sv. Marije. Smatra se da se u temeljima i zidu današnje tkonske crkve
sv. Tome nalazila crkva sv. Marije, te da je crkva tijekom 12. st. promijenila titular. Oko crkve se i
danas nailazi na grobove koji se u 11. st. spominju oko crkve sv. Marije. Crkva je u svojoj jezgri
starija bazilika s tri lađe odijeljene arkadama, s punim lukom.
Sjeverno od benediktinskog samostana
na Ćokovcu nalazi se franjevački
samostan sv. Dujma u Kraju. Samostan
je osnovan krajem 14. st.
Između sela Mrljana i Neviđana nalaze
se ostaci predromaničke crkve
sv. Mihovila. Crkva je s vremenom
doživljavala preinake. Svetište je bile
srednjovjekovno, a preostali zidovi su
iz doba baroka.

Srednjovjekovni lokaliteti u
biogradskoj okolici

103
NIN

POVIJEST NINA
Nin je smješten u laguni, usred plitkog zaljeva. Odličan strateški i privredni položaj Nina u dnu
duboko uvučenog zaljeva, omogućavao je kroz povijest dobru obranu s morske i kopnene strane.

Oko 300 m južnije od naselja, uz južni rub solane nađeno je naselje iz starog neolita. To je jedno od
rijetkih nalazišta starijeg neolita, a i jedino nalazište u kome se našla potpuno izolirana faza starijeg
neolita u Dalmaciji. Nakon starijeg neolita, Nin je, sa sigurnošću, ponovno naseljen tek u željezno
doba, od 9. st. pr. Kr. U to vrijeme Nin postaje liburnsko središte.
Liburnska općina od 1. st. pr. Kr. postaje dijelom Rimskog carstva. Od 2. pol. 3. st. prodire
kršćanstvo (prvotno u Saloni i Parentiumu). Prva kršćanska općina okupljala se u doba progona
kršćana u kući nekog imućnog člana zajednice južno od kasnije izgrađene crkve Sv. Anselma. Od
Konstantina Velikog (4. st.) kršćanstvo ulazi u kasnoantičko rimsko društvo. Adaptirana je ova
kuća, prva domus ecclesia, u malu crkvu, pravokutnu prostoriju s polukružnom apsidom na istoku.
Najkasnije u 6. st. dograđuje se vjersko središte uspostavom kršćanskog kompleksa s dvojnim
paralelnim crkvama.
Godine 509. Nin ruše barbari. U Justinijanovo vrijeme na sjevernom rubu grada podignuta je
trobrodna crkva Sv. Marije i trobrodna crkva Sv. Andrije u gradskoj luci kod Zatona.
Ljeti 597. Slaveni i Avari provaljuju u Dalmaciju, a nakon toga sve češće. U početku 7. st. pada pod
njima i Nin, ali je izbjegao potpuno razaranje. Započinje stvaranje župa kao vojničko-upravnih

104
prostornih jedinica ranosrednjovjekovne Hrvatske. Mlada Hrvatska država kao vazal, odnosno
federat bizantske imperije smješta centar u Ninu u blizini Zadra, kao središta dalmatinske teme. U
9. st. Franci zauzimaju dalmatinsku Hrvatsku. Nakon Aachenskog mira 812. Zadar sa svim otocima
ostaje pod bizantskom vlasti, a preostali dio sjeverne Dalmacije ulazi u franačku interesnu sferu s
hrvatskom vlašću. U to je vrijeme uslijedilo i pokrštavanje Hrvata od strane franačkih misionara
posredstvom Akvilejske patrijaršije. Nin se izgrađuje kao središte franačke Hrvatske i tada se gradi
novi gradski centar s bazilikom, vladarevim dvorom, biskupskom palačom i druge javne građevine.
Potpuno okretanje hrvatske crkve Rimu i osamostaljenje države postignuto je 879. s dolaskom kneza
Branimira na vlast, a iste godine imenovan je i prvi ninski biskup Teodozije. Za ninsku biskupiju
saznajemo iz pisma oko 860. koje upućuje papa Nikola I. kleru i puku ninske crkve. Stara je župska
crkva, sada katedrala, posvećena Sv. Anselmu đakonu.
Za vrijeme Tomislava hrvatski su dostojanstvenici morali u borbi za političko osamostaljenje države
žrtvovati instituciju hrvatskog (ninskog) biskupa i narodni jezik u liturgiji (crkveni sabori u Splitu
925. i 928.). Nin ne gubi samo sakralno nego i određeno administrativno-političko značenje, tim više
što hrvatski vladari stoluju sve češće i u drugim gradovima (Knin, Biograd). Za vladanje kralja Petra
Krešimira IV (1058-1075) Nin je bio njegova rezidencija i sjedište države. Ninski biskup Andrija
pokušao je izdvojiti prostor ninske biskupije iz jurisdikcije splitske
nadbiskupije, ali je onemogućen crkvenim saborom u Splitu 1059.
Godine 1075. ninska biskupija je ponovno uspostavljena, ali su
njene granice svedene na prostor ninske i lučke županije te na
polovicu Like, jer su u međuvremenu osnovane kninska i
biogradska biskupija. Za kralja Dmitra Zvonimira (1075.-1089.), Nin je značajno središte hrvatske
flote. Početak 12. st. označio je novo ustrojstvo hrvatske države u sklopu hrvatsko-ugarskog
kraljevstva.

CRKVE U NINU
1. Sv. Marija
Bazilika sv. Marije se nalazila na sjeverozapadnoj strani ninskog otočića, neposredno uz gradske
bedeme. Crkvu je istraživao Eynar Dyggve 1928. To je trobrodna crkva s tri apside. Glavna apsida
je iznutra polukružna, a izvana je poligonalna – kao apside ravenatskih bazilika 5. i 6. st. I kapiteli
ciborija rađeni su po uzoru na ravenatsku plastiku. Svi kapiteli glavne kolonade su isti, ukrašeni
lišćem palmi kombinirani s akantusom bodljikava oblika (acantus spinosa) – sličnost s kapitelima
11. st. rapskih crkava u akvilejskoj katedrali itd., ali ne isključuje se mogućnost kako su kapiteli iz
6. st. Datira se u 11. st., ali je bazilika nastala na ranijem starokršćanskom objektu iz 6. st.
Pokraj ove crkve 948. nastaje ženski benediktinski samostan sv. Marcele.

105
 2. Sv. Križ
Zahvaljujući konstrukciji svojih svodova crkva sv. Križa uspjela je
odoljeti vremenu. Građena je u jednom građevnom zahvatu na ravnom
terenu. Građena je jednostavnom tehnikom, svojstvenom iz vremena
narodnih vladara. Temelji su se oslonili na ostatke antičkih zidova.
Crkvu je arheološki istraživao početkom 20. st. Luka Jelić. Vremenski se
smješta u 11. st. i najvrjednija je sačuvana građevina iz tog doba.
Osnova crkvice je jednokraki grčki križ, s dosta nepravilnosti u tlocrtu. Svi su joj krakovi
presvođeni kubastim svodom. Vanjski je plašt ukrašen nizom slijepih arkada – po tri na pročelju i
na zabatu, a po jedan na svakom poprečnom kraku. Kupola je nepravilnog izduženog elipsoidnog
oblika i prema vrhu se sužava. Vanjska strana kupole također je ukrašena nizom slijepih arkada. S
istočne strane na poprečne krakove križa se naslanjaju polukružne apside. Nad pročeljem nalazi se
preslica za jedno zvono. Portal se nalazi na zapadnom kraku i dosta je rustično konstruiran.
Nadvratnik s plitkim reljefom isklesan je od sivog mramora. Ima oblik nepravilnog pravokutnika.
Ornament se sastoji od dva friza. Gornji friz se sastoji od pletenice koja tvori deset kružnica. Unutar
kružnica je prikazano šest rozeta i četiri križa. Donji friz je od gornjeg odijeljen reljefnim rubom i
sastoji se od biljne vitice. Donja strana nadvratnika sadrži natpis, napisan nespretnim slovima.
Natpis je nečitak, jedino je sigurno kako se radi o posvetnim natpisu župana koji se zvao Godečaj.
Vrlo fina obrada reljefa koji odudara od rustične tehnike zidanja i drugih nepravilnosti, a neobičan je
i položaj natpisa. Njegova epigrafička svojstva su dosta starija od vremena u koje se datira crkva pa
se često postavlja pitanje njegove izvornosti u funkciji nadvratnika.
Datacija nadvratnika je upitna, a time se pokreće i pitanje datacije crkve. Belošević drži kako je
nadvratnik dosta stariji od vremena nastanka crkve. Luka Jelić ih datira od 9. do 12. st., Ljubo
Karaman oko 800., pa u 11. st., a Ivo Petricioli u 11. st.

3. Sv. Ambroz
Uz Gornja gradska vrata nalazio se nekadašnji benediktinski samostan sv. Ambroza. Danas na tom
mjestu stoje ruševni ostaci srednjovjekovne crkve romaničko-gotičkih osobina iz 13. i 14. st., dok od
samostanskog zdanja što su se nekad nalazila u sklopu crkve, vidljivih tragova više nema.
Bio je to muški benediktinski samostan o kome ima spomen iz 941. Bez sumnje na čelu ovog
samostana bio je opat Teudebert koji je dao izraditi oltarnu pregradu u doba kneza Branimira.
Prilikom istraživanja antičkog hrama nad kojim se dizala crkva sv. Mihovila (crkva je porušena
1912.). Prilikom rušenja crkve pronađeni su fragmenti arhitrava oltarne pregrade s karakterističnim
predromaničkim ornamentom. Fragmente je Jelić složio i rekonstruirao natpis. Dao ih je uzidati u
zid crkve sv. Križa, gdje su oni radi posolice gotovo sasvim uništeni, a slova

106
natpisa su se izbrisala (sačuvana su dva veća fragmenta s imenom kneza Branimira). Natpis govori
kako je doba kneza Branimira (879.-892.) opat Teudebert nešto dao sagraditi ili podignuti. Taj nalaz
omogućuje pretpostavku kako benediktinski samostan sv. Ambroza potječe iz doba kneza
Branimira, a njegov opat Teudebert je po tome prvi poznati samostanski predstojnik u Hrvatskoj.

4. Sv. Nikola u Prahuljama

Ova se crkva nalazi u blizini Nina, a sagrađena je na prapovijesnom tumulu.
Trolisnog je tlocrta, a svodovi oblikuju četverolist. Naime, pravokutni ulazni krak presvođen je
kalotom, koja se upire na trompe u uglovima. Zidana je uslojenim malim kamenjem. Vanjske plohe
nisu raščlanjene nišama ni lezenama. U svakoj konhi nalazi se po jedan lučni prozor. Ulazni portal
ima romaničke karakteristike. Kupola je s unutrašnje strane poduhvaćena dvjema ukrštenim
pojasnicama koje se dižu na spojevima triju apsida. Pojava ukrštenih pojasnica nagovještava
gotičke križno rebraste svodove, a datira se u europskoj arhitekturi na kraj 11. st. Po tome je crkvica
jedini sačuvani primjerak starohrvatske protoromaničke arhitekture.
Nad kupolom se diže zidano obrambeno križište s osam zubaca koje je sekundarno dograđeno kad
se crkvica zbog istaknutog položaja koristila kao izvidnica.
Oko crkve je nađeno 170 grobova koji se datiraju od 8. do 13. st.

107
SPOMENICI UMJETNIČKOG OBRTA
Iz vremena pokrštavanja Hrvata (početak 9. st.) sačuvani su povijesni značajni i umjetnički vrijedni
spomenici. Na mjestu današnje župne crkve u ranom srednjem vijeku nalazila se katedrala sv. Asela
od koje se do danas nije sačuvalo gotovo ništa. Riznica župne crkve je riznica nekadašnje katedrale,
i jedna je od najvrjednijih na tlu Dalmacije – bogata riznica zlatarskog umijeća od 8. do 14. st.
Nin je rano postao istaknuto vjersko središte. Franački misionari, benediktinci, donose iz Milana,
središta karolinške kraljevine Italije, moći Sv. Ambroza čuvenog milanskog biskupa iz 4. st., a s
njima i moći sv. Marcele, njegove starije sestre. Tako sv. Ambroz postaje zaštitnikom
benediktinskog samostana u Ninu. Ženski benediktinski samostan koji je osnovan uz staru trobrodnu
baziliku sv. Marije dobiva za zaštitnicu sv. Marcelu. Bazilika ženskog samostana obnovljena je već
tijekom 11. st. Po uzoru na druge benediktinske crkve s trobrodnim svetištem i s kapitelima stupova
urešenih palmetama.

1. Relikvijar sv. Asela
Relikvijar sv. Asela, koji se čuva u riznici župne crkve u Ninu,
sastavljen je od drvenog okvira sa svih strana prekrivenog srebrnim
pozlaćenim limom koji je na poleđini i na uskim bočnim stranama
ukrašen iskucanim geometrijskim i biljnim ornamentima. Oplata na
bočnim i dijelom na prednjoj strani vjerojatno je iz 14. st., kada je
relikvijar bio popravljan. Glavni figuralni prikaz na prednjoj strani
složen je u dvije zone. U gornjoj je, u kvalitetnijoj izvedbi, u
mandorli iskucan lik Krista Pantokratora na ukrašenom prijestolju
koji desnom rukom blagoslivlja, a lijevom pridržava knjigu.
U donjem pojasu su tri sveca: sv. Ambroz (milanski biskup, umro 397.), njegova starija sestra sv.
Marcela i sv. Anselmo (đakon, vjerojatno također iz Milana). Likovi svetaca, ujednačene veličine,
iskucani su u plićem reljefu s naglašenije stiliziranim crtama lica, ruku i naborima odjeće. Sv.
Marcela, prikazana kao djevica, i sv. Ambroz stoje uzdignutih ruku, dok sv. Anselmo s tonzurom na
glavi (kao i Ambroz), stoji odjeven u dalmatiku držeći u desnoj ruci kadionicu (vidljiva je na starim
fotografijama relikvijara, a taj dio danas nedostaje). Oblik kadionice gotovo nema tipoloških
sličnosti s onom, otprilike istovremenom, pronađenom kod izvora Cetine. Kadionica u Anselmovoj
ruci je dvodijelna (s poklopcem), okruglog oblika i po načinu izvedbe vrlo masivna.
Sva tri svetačka lika stoje pod arkadama (motiv višestrukih, najčešce trostrukih, arkada u karolinškoj
umjetnosti je vrlo omiljen, slično je koncipirana prednja strana srebrnog pozlaćenog relikvijara-
burse iz Engera (oko 780.), te relikvijar iz riznice katedrale u Cividaleu, okvirno iz 9. st.). U
Hrvatskoj se u to doba arhitektonski motiv višestrukih arkada posebno često koristi u skulpturi tj. na

108
plutejima oltarnih ograda i na sarkofazima. Motiv trostruke arkade nalazi se i na lopudskom
relikvijaru i na kadionici s izvora Cetine.
Za datiranje i kulturno određenje relikvijara zanimljiva je i njegova poleđina (slika desno) na kojoj
su isključivo geometrijski, plitko iskucani ornamenti. Isto kao i na prednjoj strani, raspoređeni su u
dvije zone, no na poleđini su obje zone jednako tretirane – imaju po četiri krizno raspoređene rozete.
Ovakav koncept ukrašavanja zadanih površina prisutan je i na drugim proizvodima, najčešće u 8. i
9. st., (nakit – kružne fibule merovinškog razdoblja, skulptura – pluteji iz Valbandona, proizvodi
zlatarskog obrta – relikvijar iz Ellwangena). Ninskom relikvijaru, zbog naglašene jednostavnosti i
stilizacije u obradi ljudskih likova, nije moguće pouzdanije odrediti vrijeme nastanka ni radioničko
ishodište. No, s obzirom da sadržava moći sv. Anselma (vjerojatno đakona iz Milana), kao i
prisutnost drugih milanskih svetaca na reljefima, biskupa sv. Ambroza i sestre mu sv. Marcele,
pretpostavlja se kako je u Dalmaciju dospio posredstvom tamošnjih misionara, dakle kao proizvod
sjevernoitalskih zlatarskih radionica, nakon propasti Deziderijeve langobardske države. S obzirom
da je sv. Ambroz postao i zaštitnikom prvog benediktinskog samostana u Ninu, kojemu je opat
Teudebert oko 880. uredio svetište nad nekadašnjim poganskim hramom, vjerojatno je da su upravo
benediktinci iz milanske opatije sv. Ambroza u 1. pol. 9. st. u ovom dijelu Dalmacije obavljali
misionarsku djelatnost.

2. Relikvijar nepoznatog sveca

U riznici župne crkve u Ninu čuva se i relikvijar
izrađen od drva u obliku sarkofaga s pokrovom na
dvije vode (slika desno). Cijeli moćnik je obložen
srebrnim limom na koji su aplicirani različiti ukrasi, a
dominantne su iskucane šesterolatične i osmerolatične
pozlaćene rozete različitog izgleda (četiri osnovna tipa), nacrtane šestarom. Po tri su raspoređene na
dužim stranama i na poklopcu, a po jedna na kraćim stranama. Među rozetama je bilo aplicirano 12
srebrnih, ovalnih, tordiranom filigranskom žicom oivičenih kasetica u koje je bilo umetnuto drago
kamenje ili raznobojna staklena pasta. Većina ih nedostaje. Na uglovima prednje strane relikvijara i
na poklopcu četiri su male četvrtaste kasetice s umetcima iz staklene paste. Danas nedostaju dvije.
Na sljemenu poklopca pravilno su raspoređena tri poliedarska ukrasa izrađena od kristala. Cijeli
relikvijar stoji na četiri brončane nožice u obliku krnje piramide. Oblikom (škrinjica s dvoslivnim
krovom) i izborom ornamenata ovaj mali ninski relikvijar konceptualno je sličan tzv. Mumminom
relikvijaru iz opatijske crkve Saint Benoit na Loari, datiranom u 8. st. Rozete slične ovima s
moćnika čest su dekorativni element u kamenoj plastici merovinške i karolinške umjetnosti.
Zanimljiv ukras, važan za datiranje, su i poliedarski kristali na sljemenu poklopca, kakve u metalnoj
izvedbi nerijetko nalazimo kao privjeske na kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim nakitnim

109
predmetima. Svi ukrasi na ovom relikvijaru zanatski su nevješto izrađeni, a kako se dugo
upotrebljavaju nemaju jasnih stilskih odlika, pa to otežava preciznije datiranje. Zbog primitivne
izrade i apliciranih rozeta izrađenih pod utjecajem kasnoantičke i merovinške umjetnosti, datacija
mu se pretpostavlja u rasponu od 7. do 9. st. Međutim, s obzirom na analogije i na aplicirane umetke
dragog kamenja i raznobojnog stakla, najvjerojatnije ga treba datirati u 2. pol. 8. st.

3. Škrinjica – moćnik sv. Jakova, Krševana i Aroncija

Moćnik ima oblik izduženog sarkofaga s poklopcem u obliku zakošene piramide, jer je namijenjen
kostima ruke. Lim je ispunjen okruglim medaljonima koji su povezani kružnom kopčom i po dva
stilizirana lista. Na kraćim stranama nalazi se motiv sa simetrično postavljenim pticama i drvom
života. U donjem dijelu duž bočne strane imaju naizmjence po jedan medaljon s cvijetom i jedan s
likovima. Na prednjoj strani središnje je položen medaljon s poprsjem Krista, a sa svake strane
likovi serafina koji drže kuglu i trozub. Na stražnjoj strani postoje također tri medaljona s likovima.
Sa strana poprsje likova nalazi se natpis s njihovim imenima – Sv. Jakov, Sv. Krševan i Sv.
Aroncije. Na kraćim stranama između cvjetnih medaljona nalaze se likovi arhanđela u dvorskom
bizantskom odijelu. Od ostalih ukrasa valja još spomenuti geme, za koje još nije utvrđeno jesu li
pravi dragulji ili staklena masa (nekoliko ih je sačuvano). Ninski moćnik i zadarski moćnik
Dvanaestoro braće izrađeni su u istoj radionici. Potječu iz radionice zadarskog "majstora Sv.
Aroncija", vjerojatno Sergija Medijevca. Ninski moćnik je izrađen otprilike u osmom desetljeću
11. st.

4. Krstionica kneza Višeslava

Krstionica iz vremena kneza Višeslava dugo je
vremena predstavljala ključni arheološki
spomenik ne samo za pokrštavanje Hrvata, već i
za organizaciju crkvene vlasti u prvom
političkom i vjerskom središtu Hrvata, u Ninu.
No, u stručnoj se literaturi osporila njena rana
datacija i postavilo pitanje njenog podrijetla.
Krstionica, koju je dao izraditi svećenik Ivan, otkrivena je u sklopu župne crkve u Ninu, prigodom
rušenja baptisterija te crkve 1746. Prenesena je u Veneciju, gdje je 1853. otkrivena u kapucinskom
samostanu Redentore na Giudecchi, a odatle je prenesena u Museo Correr na Canalu Grande u
Veneciji. Godine 1942., razmjenom kulturnih dobara između NDH i Italije, krstionica je dospjela u
Zagreb u palaču HAZU, te je 1958. prenesena u MHAS u Splitu. Kopija se nalazi u područnoj zbirci
zadarskog arheološkog muzeja u Ninu.

110
 Krstionica je zapravo šesterostrani krsni zdenac
za imerziju isklesan iz monolitnog bloka
mramora. Visoka je 90 cm, i ima promjer od
120 cm. Uz brid svake stranice reljefno je
isklesan po jedan tordirani stupić sa stiliziranim
kapitelom. Po sredini prednje strane zdenca
nalazi se reljef procesionalnog križa ispunjenog
troprutom pletenicom s okulusom u sredini i
manjim voluticama na završecima triju krakova.
U višestruko profiliranom gornjem rubnom
pojasu teče motiv plastičnog astragala i
epigrafičko polje s natpisom. Natpis teče preko
svih stranica i nastavlja se u jednom retku na
plohi pete, a završava s dva retka na polju
neukrašene šeste stranice. Radi se o posvetnom
natpisu s naglašenom zavjetnom komponentom.
Pisan je u metričkoj formi. Iz natpisa se saznaje kako je zdenac dao izraditi i postaviti svećenik
(prezbiter) Ivan na čast sv. Ivanu Krstitelju u vrijeme kneza Višeslava.
Prema sačuvanom natpisu starija historiografija datirala je zdenac obično oko 800., kad je došlo do
pokrštavanja Hrvata, povezujući ga s hrvatskim knezom Višeslavom koji je u pisanim povijesnim
izvorima nepoznat, ali ga se smatralo prvim krštenim hrvatskim vladarom. Nepostojanje
historiografskih podataka, osim onih u natpisu krsnog zdenca, koji bi se vezali uz Višeslava i
pomanjkanje čvršćih stilsko-umjetničkih pokazatelja u ukrasu krsnog zdenca, rezultirali su u našoj
historiografiji različitim i nejedinstvenim mišljenjima o datiranju tog spomenika. Dakle, uz
spomenik se veže nekoliko problema:
 problem datacije (od 8. do 11. st.)
 problem porijekla (je li nađena u Ninu ili nije)
 problem historičnosti kneza Višeslava (je li on zaista postojao jer nije potvrđen u povijesnim
izvorima, je li to Visan, vođa polapskih Bijelih Hrvata).
No unatoč svim historiografskim i povijesno-umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz
mjesto nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca:
oblik, stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne komponente natpisa govore o datiranju
spomenika u prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom provenijencijom na tlu sjeverne
Italije.

NEKROPOLE

111
1. Sv. Križ
Arheološka istraživanja crkve i okoliša vođena su u tri kampanje 1968., 1969. i 1970. Radove je
vodio Janko Belošević.
Oko crkve otkrivena su 202 groba s relativno malobrojnim grobnim prilozima koji se mogu šire
datirati od 8. do 15. st. Otkrivene su i dogradnje i pregradnje porušene antičke arhitekture izvedene u
suhozidnoj tehnici s čime je dobiveni stambeni prostor dispozicijski jasno uočen. U tim prostorijama
su otkrivena kućna ognjišta, a uz njih su nađeni ostaci materijalne kulture iz 8. st.
Srednjovjekovni nalazi su malobrojniji od antičkih, a od sitnih nalaza brojno je zastupljena
ranosrednjovjekovna naseobinska keramika kao i renesansno glazirano stolno posude, talijanska
majolika te hispano-maurska keramika. Ranosrednjovjekovna naseobinska keramika iz okoliša sv.
Križa predstavlja vrijednu arheološku gradu i po svojim tehnološko tipološkim osobinama ima sve
bitne karakteristike svojstvene za slavensku keramiku uopće.

Istraženi srednjovjekovni grobovi u okolišu sv. Križa ležali su u tri sloja. Prvi najgornji sloj grobova
nalazio se na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i pretežno je bio uništen. To
je recentan sloj bez arheološke vrijednosti.
Drugi sloj se nalazio na dubini od 0,25 do oko 1 m i bio je najveći. Tu je otkriveno preko 100
grobova. Grobnice su zidane, raznih oblika, a prevladava ovalni. Svi grobovi su od kamena, a većina
ih ima popločano dno i pokrivene ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija je
raznolika što je karakteristično za starohrvatske grobove uz crkve. Prilozi su malobrojni, tipološki
poznati oblici starohrvatskog nakita 10. do 13. st. Po karakteristikama i arheološkim nalazima

112
spadaju među tipična starohrvatska groblja na području Dalmatinske Hrvatske i datiraju se od 10. do
12. st. Od nalaza su zastupljeni nakitni predmeti i to najviše naušnice i prstenje te pokoji uporabni
predmet. Pronađene su i pređice, a u grobu 188 pronađen je i relikvijarni križ – jedini nalaz
bizantskog relikvijarnog pektoralnog križa otkrivenog u zatvorenoj grobnoj cjelini na

starohrvatskom groblju na području Dalmacije. Prvi i drugi sloj mogu se datirati u 10. st. pa i dalje.
Treći sloj se nalazio od 1 do 1,5 m. Ležao je na niveleti antičke Aenone, a pojedini grobovi bili su
ukopani i u ilirski sloj. Ovaj se sloj razlikovao od prethodnog sloja grobova po arhitekturi i načinu
sahranjivanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Grobovi su bili u običnim zemljanim rakama,
osim što je kod pojedinih pokojnika uz kostur bilo postavljeno više ili manje neobrađenih kamenja
ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio sahranjen uvijek samo po jedan pokojnik. Pokojnici su
ležali na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. Glava je bila na sjeverozapadu, noge na jugoistoku s
manjim odstupanjem od tog pravca. Grobovi su bili dosta rijetki, njihov raspored je uvjetovan
ostacima antičke arhitekture, ali nisu bili ni u kakvoj vezi s crkvom sv. Križa, koja je mlađa od tog
sloja. Vjerojatno su grobovi uvjetovali gradnju te crkve. Grobni prilozi su rijetkost. Od 55 grobova
samo su u četiri nađeni prilozi. To su uglavnom nakitni predmeti (jedna zlatna karičica, dvije obične
brončane karičice (jedna s petljom kasnoantičkog tipa), jedan brončani prsten i u muškom grobu
(140) zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) kao obol.
Grobovi trećeg sloja predstavljaju zasebnu nekropolu koja je vjerojatno nastala krajem 8. st., a u
uporabi je vjerojatno bila kratko (mali broj grobova). Zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza
teško je reći nešto određenije o etničkoj pripadnosti populacije sahranjene u trećem sloju – možda je
to kasnoantičko autohtono stanovništvo koje je sa slavenskim došljacima živjelo u simbiozi, ali se u
pogrebnim običajima željelo izdvojiti. Ovaj sloj ima izuzetnu arheološku vrijednost.

2. Nin-Materiza
Humak Materiza nalazi se oko 1 km jugoistočno od Nina. Mate Suić je 1948. počeo istraživati
humak. U 15 dana istraživanja na jugoistočnoj periferiji humka otkriveno je 16 starohrvatskih
grobova. Od 1955. počinje druga kampanja pod vodstvom Mate Suića i Šime Batovića. Istražen je
cijeli humak s okolišem. Na sjeverozapadnoj strani otkriveno je još 9 starohrvatskih grobova. Tim
istraživanjem je ispitana prva starohrvatska nekropola iz poganskog razdoblja Hrvata na području
113
Dalmacije. Istraženo je ukupno 29 grobova, od čega tri groba (3, 5 i 8) ne pripadaju starohrvatskoj
nekropoli, nego su naknadni ukopi na humku. Na mjestu groba 4 nađene su samo dvije keramičke
posude bez tragova ljudskih kostiju, pa se taj nalaz nije registrirao kao grob.
Dubina grobova je od 0,70 do oko 1 m, a otkriveni su s jugoistočne i sa sjeverozapadne strane
humka. Unutar granica humka ne nalazi se niti jedan grob. Veličina grobne rake ovisila je o veličini
pokojnika. Javljaju se dva tipa groba: grobovi u običnim zemljanim rakama i grobovi s kamenom
grobnom arhitekturom. Najviše grobova bilo je ograđeno s jedne
ili više strana, a samo grobovi 27 i 29 su bili ograđeni s svih
strana. Ni jedan grob nije imao popločano dno, niti je bilo
grobova s pokrivenim pločama. Dosta kostura je bilo loše
sačuvano i mnogi grobovi su bili oštećeni prilikom obrade zemlje.
Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok i obrnuto s
većim ili manjim otklonom. Svi pokojnici su bili na leđima, s
rukama ispruženim niz tijelo. Nađena su i dva dvojna groba 6 i 9.
S desne strane nogu, uz grob 15 u kojem je bio sahranjen
muškarac s bojnim nožem, nalazio se grob tek rođena djeteta, koji
je registriran kao 15a (vjerojatno otac i dijete).
Imamo ostatke paljevine (grobovi 16, 20 i 21) na grobu i pokraj
njih što je poganski običaj. To je bio ritualni čin kojim se
pokojnici oslobađaju zlih duhova. U grobnom
inventaru zastupljena je keramika, oružje, oruđe i
nakit. Grobni prilozi su nađeni u 13 grobova. Nađeno
je 16 keramičkih posuda. Osim u grobovima, posude
su nađene i izvan grobova. Visina posuda kreće se od
11 do 16 cm. Prevladavaju više trbušasto-kružni nego
jajoliko-kružni oblici posuda. Sve posude sačinjene su
od dobro pročišćene gline pomiješane s pijeskom i
sitnim zrncima kalcita. Izrađene su na primitivnom
lončarskom kolu. Vanjska površina je glatka, a
unutrašnje stjenke su neravne. Posude su dobro i
jednoliko pečene. Boja posuda je crvenosiva,
sivosmeđa, a prevladava crvenkastosmeđa. Ova
skupina spada u red najstarije slavenske keramike
dosad otkrivene na području Dalmacije.
Nađena su tri željezna kresiva, tri željezna noža, jedan kameni brus, jedan željezni čavao s krupnom
glavom, dva bojna noža, dvije željezne strelice, brončani prsten, tri zrna ogrlice od staklene paste.
114
Ova nekropola po svojim arheološkim značajkama pripada najstarijem horizontu starohrvatskih
nekropola otkrivenih na tlu Dalmacije, a datiramo je okvirno u 8. st.
Humak Materiza nije usamljena pojava u ovom prostoru. Tu su još humak Pekinica i humak na
kojem je starohrvatska crkvica sv. Nikole s kraja 11. st. Ti humci svojom veličinom dominiraju
mirnom konfiguracijom terena i privlače pažnju.

3. Nin-Ždrijac
Nekoliko stotina metara od
Nina, na obali muljevitog i
plitkog Ninskog zaljeva, na
lokalitetu Ždrijac nalazi se
starohrvatska nekropola.
Tragovi keramike, fragmenti
željeznih noževa i kresiva
upućivali su na postojanje
nekropole. Janko Belošević je
1967. izvršio sondažni zahvat
kojim je otkrio tri groba.
Nakon toga je 1969.
Arheološki muzej u Zadru
započeo sustavna istraživanja
koja je vodio Janko Belošević.
Istraživanja su provedena u
šest istraživačkih kampanja (1969., 1970., 1971., 1974., 1975., i 1979.). Za treće kampanje 1971. na
terenu je boravila i antropološka ekipa iz Biološkog instituta u Ljubljani pod vodstvom T. Pogačnika.
Na lokalitetu Ždrijac je u šest kampanja istraženo preko 5000 m2 terena i istražena su ukupno 334
starohrvatska groba. Tijekom istraživanja ustanovljeno je kako postoje dvije zasebne nekropole –
zapadna sa 278 grobova i istočna sa 56 istraženih grobova.
Na terenu uz obalu mora uzduž jedne i druge nekropole propao je manji broj grobova. Na početku
zapadne nekropole, u četiri najzapadnija bloka uz more, ispod starohrvatskih grobova otkriveni su
ilirski grobovi koje je istražio Šime Batović, a na istočnoj strani nekropole otkriven je samo jedan
ilirski grob na površini zemlje, s bogatim grobnim prilozima. To nam govori o korištenju starijeg
kultnog mjesta sahranjivanja.
Na površini zapadne nekropole, u nekoliko najzapadnijih blokova u gornjim plićim slojevima,
nalazilo se oko 20 starohrvatskih grobova horizonta 10.-11. st. s kamenom grobnom arhitekturom
(naknadni ukop u već postojeću starohrvatsku nekropolu).

115
 Registrirana su tri osnovna tipa grobova:
• grobovi u običnim zemljanim
rakama
• grobovi s kamenom grobnom
arhitekturom
• grobovi u drvenim lijesovima.
Trećina grobova su bile obične zemljane

rake, dok ih je najviše (dvije trećine) s

kamenom grobnom arhitekturom. Pokojnik
je bio ograđen neobrađenim kamenjem, a

imamo primjere sa samo jednim kamenom (najviše pored glave ili nogu). Kod groba 313 pokojnik
ima kamen ispod glave. Najbrojniji su grobovi s većim brojem kamenja oko pokojnika. Naknadni
ukop (horizont 10.-11. st.) imao je kamenu grobnu arhitekturu od jednog ili dva reda pomno
poslaganog kamenja oko pokojnika. Nađeno je 20 grobova u kojima je pokojnik bio ukopan u
primitivni drveni lijes (ostaci čavala i istrunulog drva).

116
Svi grobovi su kosturni, na dubini 0,10 do 1,40 m. Svi su pokojnici ležali na leđima, s rukama
ispruženim niz tijelo, a samo je u ponekim grobovima položaj ruku bio različit. U 27 grobova su bila
sahranjena po dva pokojnika, a u dva groba čak tri pokojnika. Na zapadnoj nekropoli otkrivena su
22 dvojna i jedan trojni grob, a na istočnoj pet dvojnih i jedan trojni grob.
Orijentacija grobova bila je istok-
zapad (s glavom na zapadu) s
većim ili manjim otklonom.
Gotovo u svim grobovima
nalaženi su sitni ulomci slavenske
keramike korištene u ritualne
svrhe, posuti po grobnoj raci. Pet
posuda je bilo pokriveno ili
kamenom pločicom ili ulomkom
rimskog crijepa. To nam potvrđuje
da se u keramičke posude stavljala
popudbina (jelo i piće).
Značajan ritualni čin predstavljaju
i ploče namjerno stavljene na
kostur pokojnika (grobovi 13, 237,
278 i 310). Grob 76 uz keramičku
posudu smještenu uz noge
pokojnika ima 20 ulomaka
razbijenog rimskog stakla. U
grobu 173 (majke s djetetom) na
kostur majke bilo je postavljeno u stanovitom
redu 30 puževih kućica. U grobu 62 (majka s
djetetom) nađen je u ustima pokojnice novac
franačkog cara Lotara (840.-885.), kao obol.
Prilozi u grobovima bili su brojni i tipološki
raznoliki. U 235 grobova nađeni su prilozi. U
istraženim grobovima nađeno je gotovo 1000
predmeta starohrvatske materijalne kulture, od
oružja, nakita, ukrasnih dijelova nošnje do
predmeta dnevne upotrebe alata i novca. Pored
općeslavenske komponente, održavaju se razni kulturni utjecaji kulture autohtonog romaniziranog
ilirskog pučanstva, te bizantski i franački utjecaji.
117
 Od oružja se ističe dvosjekli
željezni mač karolinškog tipa
otkriven u grobu hrvatskog
dostojanstvenika. Treba
spomenuti i željezna koplja,
dvadesetak bojnih noževa, te
veći broj željeznih vrhova
strelica različitih tipova i
veličina. Nađeno je 11
primjeraka ostruga karolinškog
tipa.
Među nakitom zastupljene su:
naušnice, ogrlice od zrnca
staklene paste, srebrni torkves,
privjesci, prsteni od srebrnog i
brončanog lima, te pređice i
kopče koje su imale upotrebnu i
ukrasnu funkciju. Od nakita se
ističu naušnice grozdolikog tipa
izrađene tehnikom granulacije i
filigrana (bizantski import).
Zanimljiv je i lijevani brončani
pozlaćeni križić s prikazom
stiliziranih ljudskih likova na
krakovima križa koji je služio kao ukras na odjeći. Nalaz potječe iz karolinškog kulturnog kruga i
vjesnik je kristijanizacije Hrvata početkom 9. st.
Grobna keramika je tehnologijom izrade, strukturom i načinom
pečenja vrlo jednostavna i predstavlja regionalnu varijantu s
utjecajima keramičke proizvodnje autohtonog etničkog življa na njen
razvoj. Nađeno je preko 150 keramičkih posuda i to najbrojniji nalaz
starohrvatske kultne keramike.
Među uporabnim predmetima rijedak nalaz predstavlja drvena vedrica sa željeznim okovima,
željezni srp, željezni ključevi, noževi britve, željezna šila, kameni brusevi i kresiva s kremenjem. U
jednostavne nalaze spadaju koštani češljevi, iglenici, jelenji parošci s likovima prikazanih lovačkih
prizora iz šamanističkog kulta.

118
Starohrvatsko groblje na Ždrijacu po arheološkim značajkama najveće je i
najznačajnije starohrvatsko groblje ranog horizonta na području Dalmacije.
Okvirno se može datirati od 7. do sredine 9. st.

STAROHRVATSKI BRODOVI
Posebnu pozornost na samom kraju treba dati nalazima
dva starohrvatska broda otkrivena na ulazu u ninsku
luku 1966. Oni su potopljeni kamenjem, a datiraju se
oko 1040. (Z. Brusić).

119
ISTRA I SJEVERNOJADRANSKI PROSTOR U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Na kraja antike u Istri, kao i u ostatku Carstva, dolazi do značajnih promjena – napuštaju se
gospodarske vile, podižu se naselja zbijenog tipa, između veleposjednika i seljaka uspostavljaju se
kolonatski odnosi, a kao nova društvena snaga javlja se Crkva.
Povoljni geografski položaj južno od glavnih smjerova kretanja barbara očuvao je Istru od većih
razaranja, ali je razdoblje istočnogotske vladavine (493.-538.) ostavilo
materijalne dokaze (pozlaćena lučna fibula ukrašena rovašenom viticom iz
Pule, srebrni novčić kralja Vitigesa iz Kortine, okrugla fibula s glavama
ptica grabljivica, slika desno). Langobardima pripadaju nalazi na brežuljku
Brežac, ispod Buzeta datirani oko 600.
Avaro-slavenski napadi u Istru (599.-611., karta lijevo), usprkos
razaranjima, nisu prekinuli kontinuitet života, ali su
prouzrokovali niz bitnih promjena, između ostalog i u etničkom
sastavu stanovništva.
Stalna prisutnost Slavena uz istočnu i sjevernu granicu Istre, i
blizina langobardske Furlanije (grobovi langobardskih vojnika u
Biljama, u donjoj Vipavskoj dolini i u Solkanu – langobardskom
kaštelu Siliganum datirani su u 2. pol. 7. st.), osnovni su razlozi
koji su uvjetovali vojničku organizaciju poluotoka s mrežom
kaštela i pokretnim konjaničkim odredima.
Smanjeni broj stanovnika prouzrokovao je i smišljeno
naseljavanje novih žitelja, a kao takvi dolaze u obzir
prvenstveno Slaveni, o čemu svjedoče barbarizirana groblja 7. i 8. st. u sjevernoj i srednjoj Istri.
Obiteljsko sahranjivanje, tipična pojava u grobovima romanskog kršćanskog stanovništva manje je
zastupljeno. Među nalazima susreću se naušnica s kockom i naušnica s košaricom, kopča sa
staklenim ulošcima, ukosnica i masivne pređice.
Groblja 7. i 8. st. smještena su prvenstveno na vrhovima brežuljaka, a ima ih i na padinama iznad
dolina i na područjima antičkih ruševina. Pripadaju tipu groblja na redove. Nema crkve, a česta je
pojava naknadno podignutih, uglavnom romaničkih i čak mlađih kapela. U najstarijim dijelovima
javljaju se jednostavne grobne jame. Najbrojniji su grobovi s djelomičnom oblogom od kamena ili
ploča, a sasvim nedostaju zidani grobovi i grobovi s krovom na dvije vode. Antički i kasnoantički
utjecaji očituju se u čestom pojavljivanju kamenih jastuka ispod glava i nogu, u označavanju
grobova stelama, u omeđivanju grupe grobova suhozidom i popločavanju površina iznad pojedinih
grobova. Pokojnici su sahranjivani pojedinačno, a naknadni ukopi i istovremena sahrana više
pokojnika je iznimna pojava. Prevladava pravilna orijentacija pokojnika s pogledom prema istoku.

120
Poganski pogrebni običaji očituju se u stavljanju priloga u grobove, što je uočeno na gotovo svim
grobljima 7. i 8. st. Na pogansko vjerovanje ukazuju i pojedini predmeti koji su imali magičnu snagu
(prošupljeni zubi divlje svinje na Mejici kod Buzeta, grob goveda u Velom Mlunu kod Buzeta).
Među izrazite poganske običaje spada polaganje kamenih ploča iznad raznih dijelova pokojnika,
čime se nastojao spriječiti povratak mrtvaca (Mejica, Veli Mlun i Sovinjska Brda). Zli duhovi
istjerivani su od groblja i grobova paljenjem vatre u samim grobovima i oko njih. Ritualna je
dekapitacija ustanovljena u Celegi, Velom Mlunu i na Mejici.
Oružje je zastupljeno dugim i kratkim bojnim noževima, bojnim sjekirama i ponajviše željeznim
strelicama. Od oruđa su nađeni i u muškim i u ženskim grobovima brojni noževi. Željezna kresiva i
kamenje za kresanje vatre nalaze se uglavnom u muškim, a iznimno i u ženskim grobovima. Koštani
i zemljani pršljeni iskopani su u ženskim grobovima. Brojni su u grobovima oba spola trodijelni
koštani češljevi sa zupcima u dva reda. Među oruđe treba uvrstiti još igle, šilo, škare, pilu i pribor za
čišćenje uha i noktiju. Dio keramičkih nalaza nadovezuje se na grubo lokalno posuđe 6. st.
Najbrojniji su i veoma značajni nalazi nakita i metalnih dijelova
nošnje. Uz jednostavne karičice javljaju se još dva tipa naušnica:
• razne varijante naušnica s košaricom (slika desno, Čelega
kod Novigrada)
• "buzetske" naušnice – regionalna osebujnost, budući da je
u Istri nađeno najviše primjeraka tog tipa, a izvan njenih
granica javljaju se samo sporadično (slika dolje lijevo, Polačine kod Ferenci).
Posebnu pažnju zaslužuje nalaz para zvjezdolikih
naušnica iz Velog Mluna (slika dolje), datiranih u 2. pol.
8. st. Zvjezdolike naušnice svoje porijeklo vuku iz
pontskih radionica,
pa su vjerojatno
mlunske naušnice
obiteljski nakit izrađen u 7. st., koji je putovima
južnoslavenske ekspanzije došao sve do Istre.
Brončane i željezne narukvice imaju nesastavljene, različito
oblikovane i katkada ukrašene krajeve. Ogrlice su veoma čest
nalaz u ženskim grobovima. Bogato ukrašene srebrne i brončane te jednostavne željezne ukosnice,
javljaju se katkada i u muškim grobovima. Fibule su veoma rijetke.
Prstenja ima mnogo, a različitog je izgleda. Najizrazitije je ono s proširenom pločicom, ukrašenom
urezanim križem, oblikovanim na različite načine.

121
 Lijevane brončane kopče (slika lijevo),
trodijelne i dvodijelne, mediteranskog su izvora,
a susreću se kao proizvod široke potrošnje od
Krima do Sicilije i Sardinije. Ukrašene su
biljnim uzorcima, kršćanskim simbolima,
ljudskim i životinjskim likovima, koji su veoma
shematični i stilizirani kada je u pitanju izrada
kopči za potrebe pripadnika barbarskih
plemena.
Većina nakita i metalnih dijelova nošnje
izrađeni je u Istri i u njenoj neposrednoj blizini.
Radionice u Konstantinopolu, Egiptu i na
Bliskom Istoku ne dolaze u obzir, jer su Arapi
onemogućili od 640. do kraja 8. st. bilo kakav
trgovački promet po Sredozemlju. U Brkaču je
iskopana brončana matrica za tiještenje koja
predstavlja matricu za izradu aplika na konjskoj ormi, a stilski je bliska sličnim predmetima iz
Pliskova kod Knina, koji su datirani u 1. pol. 7. st. Ona ukazuje na grob putujućeg zlatara koji je
serijski izrađivao ukrasne predmete od tankih pločica u tehnici tiještenja.
Etnička anonimnost Slavena, po predmetima materijalne kulture, ne predstavlja nikakvu iznimku.
Slavenski paljevinski grobovi svugdje su vrlo siromašni grobnim nalazima, koji su uz to atipični, a
njihovu etničku pripadnost Slavenima određuju isključivo keramika "praškog" tipa i tipa Korčak, te
pogrebni ritus spaljivanja. Do sada u Istri još nisu nađeni staroslavenski paljevinski grobovi, iako na
njihovo postojanje ukazuju djelomično spaljeni kostur u grobu 21 u Velom Mlunu, nalazi iz groba
15 u Žminju i pretpostavljeni ustrinum u Babinoj brajdi.
Nalazišta s keramikom "praškog" tipa smještena su zapadno i južno od područja s grobljima 7. i
8. st., pa su Slaveni nakon dolaska u Istru (odmah nakon 611.) preuzeli od starosjedilaca kosturno
sahranjivanje pokojnika već u toku druge generacije. Također su vrlo brzo prihvatili materijalnu
kulturu starosjedilaca, kao što se u toku 6. st. dva puta dogodilo Langobardima (za 20-40 godišnjeg
boravka u Panoniji i drugi put nakon dolaska u Italiju 568.), dok su starosjedioci preuzeli od Slavena
dio njihovih pogrebnih običaja. Na taj način oblikovala se u 7. i 8. st., u zaklonjenoj unutrašnjosti
Istre, osebujna kulturna cjelina etnički miješanog stanovništva. Kraj barbariziranih groblja podudara
se sa završetkom bizantske vladavine u Istri (788.), kada Istra ulazi u sastav Franačke države.
Uključivanje Istre u franačku državu široko je otvorilo vrata slavenskoj kolonizaciji, koju uz pisane
izvore potvrđuje i arheološka građa. Naseljavanje Slavena bilo je u skladu s tadašnjom franačkom
politikom: zemlju treba koristiti kako bi država imala veće prihode. Groblja slavenskog
122
 stanovništva, datirana u 9. i 10. st., došla su na
vidjelo u Žminju, Goleševu kod Barbana,
Dvigradu, Buzetu i u Predloci kod Crnoga
Kala, a ona iz 11. st. u Rimu kod Roča, oko
porušene kapele sv. Bartula kod Bresta i oko
kapele sv. Lovre kod Ferenci. Analiza
pogrebnih običaja upozorila je na postojanje triju slojeva, koji se mogu
uočiti s obzirom na manje ili više izraženu prisutnost tradicija
prethodnih kulturnih horizonata i poganskih, odnosno kršćanskih
vjerovanja:
 starohrvatski sloj
 staroslavenski sloj
 sloj romaniziranog slavenskog stanovništva.
U Žminju je na prostoru istočno od naselja istraženo prostrano starohrvatsko groblje na redove s
nalazima starijeg (840.-870.) i mlađeg (900.-950.)
kulturnog sloja.
Iako na žminjskom i susjednom dvigradskom i
barbanskom području postoje staroslavenski nalazi koji
idu u 8. st., može se s obzirom na kulturni inventar,
izgled nošnji i pogrebne običaje ipak tvrditi kako su
nosioci intenzivne agrarne kolonizacije dolazili prije
svega iz Hrvatskog primorja, na što upućuju srodnosti
sa starohrvatskim nalazima u Križišću i u Stranču kod
Crikvenice. Oni su zaposjeli prostor koji je bio rijetko
naseljen romanskim starosjediocima i Slavenima
najstarijeg vala seobe. Novo stanovništvo ne dolazi u
dodir samo s njima, nego i s feudalnim uređenjem
srednjoevropskog tipa i misionarskom djelatnošću
Crkve. Tako se početkom 9. st. ili obnavljaju stare
crkve ili grade nove – predromaničke. Uspješnost
Crkve u pokrštavanju doseljenika očituje se u
drukčijem pogrebnom ritualu i arheološkoj građi.
Tragovi poganskih pogrebnih običaja u Žminju odraz
su njihova nekadašnjeg postojanja u kraju iz kojeg su
doselili, a očituju se u tri najstarija groba.
Donekle srodnu sliku pruža i nalazište Predloka kod Črnoga Kala, gdje su osim sloja
123
barbariziranih grobova starosjedilaca otkriveni i grobovi iz 9. i 10. st. s ketlaškim, starohrvatskim i
bjelobrdskim naušnicama od bronce i srebra. No većina priloga pripada mlađem sloju materijalne
kulture alpskih Slavena (850.-950.), a najbliže analogije su nađene na groblju oko crkve sv. Jurja u
Batujama u Vipavskoj dolini.
U nekim pojedinostima podudaraju se sa žminjskim grobljem i staroslavenski grobovi iskopani
ispod samog Buzeta. U jednom su se nalazile ispod svakog uha po dvije bizantske naušnice. Srebrni
novčić Lotara I. (840.-855.), kod zgloba lijeve ruke, datira grob u sredinu 9. st. Nalaz ovoga groba u
Buzetu značajan je oslonac datiranju niza nalaza sličnih naušnica: grobovi 93 i 192 u Žminju,
grobovi 9 i 80 na Stranču u Vinodolu, grob 125 u "Gredama" kod Kašića i grobovi 241 i 549 na
"Begovači" kod Biljana u sjevernoj Dalmaciji, a pratećim tipom naušnica s tri jagode ukazuje na
određenu etničku povezanost Jadranskog prostora od Istre na sjeveru do rijeke Krke na jugu.
Sloj grobova romaniziranog slavenskog stanovništva ograničen je uglavnom na periferna područja
Puljštine, koja je zadržala manje više nepromijenjen etnički sastav romanskog življa. U najmlađem
dijelu dvigradskog groblja, oko crkve sv. Petra, iskopani su zidani obiteljski grobovi, u kojima su
otkrivene uz ostale nalaze, i ketlaške naušnice (slika dolje, Kacavanac). Tri brončane i jedna srebrna
završavaju čunjevima, na jednoj je brončana jagoda od bijele paste, dok su dvije brončane ovijene
žicom. Pojedine enklave romanskih starosjedilaca uočene su s obzirom na pogrebne običaje i u
unutrašnjosti Istre.

Proces kristijanizacije slavenskog stanovništva završen je krajem 10. st. Groblja 11. st. smještena
su oko novoizgrađenih grobnih crkvi, grobovi su zbijeni jedan do drugoga, sahranjivanje je
pojedinačno, a u značajnoj mjeri javlja se naknadno korištenje istog groba i njihovo prekopavanje.
Grobne konstrukcije su različite – uz obične zemljane jame iskopani su i grobovi obloženi
djelomično kamenjem i pločama. Grobni nalazi su rijetki, atipični i pripadaju uglavnom nakitu i
nošnji pokojnika.

Kronološki pregled doseljavanja Slavena na sjeverni Jadran

568. Seoba Langobarda iz Panonije u Italiju
582. Pad Sirmiuma – značajna prekretnica za slavensko-avarsko nadiranje u istočne Alpe

124
587-588. Propast biskupije u Celeji (Celje) i Emoni (Ljubljana)
588. Langobardska provala u Istru
598. Slaveni i Avari upadaju u bizantsku Istru
600. Slaveni ulaze kroz "istarska vrata" (Vipavska dolina) u Italiju
602. "Vječiti mir" između Langobarda i Avara
611. Slaveni i Avari razaraju Forum Iulii (Cividale-Cedad) i haraju širom bizantske Istre
641. Ivan IV. šalje u Dalmaciju i Istru opata Martina da otkupi robove i prenese relikvije u Rim
788. Istra dolazi pod franačku vlast
791-803. Slaveni učestvuju u franačkom ratu s Avarima
799. Na povratku iz rata protiv Avara i Hrvata dux Erik je ubijen kod Vranja (?) ispod Učke
804. Sudski skup u dolini rijeke Rižane; franačku vlast zastupa dux Ivan
820-822. Knez Borna širi svoj utjecaj iz Hrvatskog primorja do rijeke Raše
875-878. Hrvatski knez Domagoj opljačkao je Rovinj, Novigrad, Umag i Sipar.

125
STRANČE – GORICA
Nalazište Gorica smješteno je ispred ulaza u selo Stranče, oko 4 km od Crikvenice. Istraživanja je
proveo Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke (Radmila Matejčić, Željka Cetinić)
od 1974. do 1997.
Istraženo je 186 grobova, a među njima su izdvojena dva bitno različita sloja:
 stariji s keramikom, datiran od kraja 8. do sredine 9. st., vremenski sukladan s ranim (poganskim)
horizontom starohrvatskih groblja (grobova) u Dalmaciji
 mlađi datiran od sredine 9. do 11. st., ujednačen s ostalim
starohrvatskim grobljima tog doba.
Nastanak groblja predstavlja izdvojen sloj grobova na
sjeveroistočnom dijelu lokaliteta koji se na temelju arheološke
građe i uočljivih poganskih tradicija datira od sredine 8. do
sredine 9. st. Poganski se ritus posebno očituje u polaganju
keramičkih posuda u grobove (slika desno), zasipanju groba
ulomcima ritualno razbijene keramike, ali i tragovi paljenja vatre
nad grobovima, te pojavom kostiju ptica i domaćih životinja.
Na najstariju jezgru nadovezuju se grobovi koje obilježava
izostanak poganskih pogrebnih običaja s kulturnim inventarom
primjerenijem mlađem horizontu starohrvatskih kršćanskih groblja.
Nema razlike u tipologiji grobova između dva
horizonta. Grobovi su postavljeni u redove, kod kojih
dolazi do izvjesnih nepravilnosti zbog konfiguracije
tla. U cjelini ili djelomice ograđeni su neobrađenim
kamenjem, ali ima i ukopa u običnu zemljanu jamu.
Nad grobovima su rjeđe hrpe kamenja. Pretežno se radi
o pojedinačnim ukopima, ali su ustanovljeni i grobovi
sa više ukopa i to uglavnom s naknadnim
sahranjivanjem. Orijentacija grobova je I-Z s većim ili
manjim otklonom. Pokojnici su polagani na leđa s
rukama uz tijelo, u nekoliko varijanti. Polagani su u
odjeći o čemu svjedoče ostaci tekstila očuvani u sedam
grobova.
Nalazi su nađeni u 105 od 186 grobova (60%). Prilozi
u grobovima su brojni i raznoliki. U starijem sloju
javljaju se: keramika, kresiva i kamenje za kresanje, britve, noževi i ostruge (vrijedan nalaz ostruge s
garniturom za zakopčavanje karolinških tipoloških oznaka, slika gore).
126
 Tipološki raznolika kultna keramika, iako
istodobna s nalazima keramike
dalmatinsko-hrvatskih groblja ranog
horizonta, pokazuje drugačija svojstva,
posebno izražena u oblicima posuda.
Raznolikost grobnog inventara
upotpunjuju recipijenti od kosti i roga,
neodređene namjene (slika dolje),
pripisani općenito avarskom kulturnom
krugu, te arheološki vrijedan i rijedak
nalaz estetski prestižne ogrlice od
staklenih i srebrenih zrna (slika lijevo).

U mlađem je sloju
najbrojniji nakit: prstenje i naušnice. Međutim, zastupljeni su i privjesci, perle,
noževi i koštani predmeti (recipijenti od kosti i roga, slika lijevo).
Nakit je izrađen od bakra, bronce, srebra, a neki primjerci su i pozlaćeni, a
izveden je najčešće u tehnici lijevanja, iskucavanja, filigrana i granulacije. Među
nakitom najbrojnije su naušnice s preko 160 primjeraka različitih tipoloških i
kulturnih obilježja, a slijedi prstenje sa 76 primjeraka.
U starijem sloju izdvajaju se bogati grobovi u kojima su, treba pretpostaviti, bili pokopani pripadnici
ranofeudalnog hrvatskog plemstva.

127
 Nakit s lokaliteta Gorica nosi različite
kulturne oznake. U većem je broju
zastupljen nakit hrvatsko-dalmatinske
skupine (slike lijevo, trojagodne i
četverojagodne naušnice), jedan dio nakita
pripada bjelobrdskoj (rustikalne naušnice
tzv. volinjskog tipa, slika dolje) i

karantansko-ketlaškoj kulturnoj grupi, a

pojedini primjerci sadrže bizantske značajke
(slika dolje).

128
ŽMINJ
U Žminju je od 1955. do 1957. istraženo groblje na redove sa 227 kosturnih grobova. U njima je
sahranjivano, od 830. (-20) do 950. (+30), hrvatsko seljačko stanovništvo kojem je franačka vlast,
nakon završenih avarsko-franačkih ratova, dopustila naseljavanje Istre.
Groblje se sastoji od tri dijela, a
svaki je dio pripadao jednoj
velikoj porodici. Nakon 900.
priključuje se na periferiji groblja i
četvrta porodica (slika lijevo).
U tri grupe utvrđeni su grobni
nalazi i starijeg (840.-870.) i
mlađeg (900.-950.) kulturnog
sloja, dok su u četvrtoj grupi
iskopani predmeti koji su tipični
isključivo za mlađi sloj.
Grobovi su obloženi kamenim
pločama, izvedbe su različite, od
djelomične obloge sve do pravog
sanduka od kamenih ploča, a
kronoloških razlika nema (slika
dolje). Pokojnici su pokapani u
pravilu pojedinačno, a ima i 40
grobova u kojima je utvrđeno
naknadno pokapanje, odnosno
istovremena sahrana više pokojnika.
Sahranjivani su na isti način – položeni na leđa,
ruke uglavnom ispružene uz tijelo, pogled
prema istoku. Dječji kosturi iskopani su u 100
grobova, dok su ukopi starijih osoba razmjerno
rijetki.
Grobni nalazi su razmjerno rijetki. Grobnih
priloga u pravom smislu riječi nema, ako se
izuzmu tri lonca, kremeni amulet i kamen za
kresanje. Zanimljiv je nalaz spaljene letvice
trodijelnog koštanog češlja, koji ukazuje na postojanje starijeg kulturnog sloja.

129
 Ostali iskopani predmeti
pripadaju nakitu, a ograničeni
su uglavnom na srebrne i
brončane naušnice, te prstenje.
Osnovno obilježje dala je
groblju u Žminju sjeverna
varijanta starohrvatsko-
dalmatinskog kulturnog kruga,
obogaćena sadržajima iz
mediteransko-bizantske tradicije
i staroslavenskih subalpskih
utjecaja (slika lijevo). Najstariji
su grobovi 157 i 192, a najmlađi
je grob 126.
U 153 groba (68%) nema
nikakvih nalaza predmeta
materijalne kulture.
Najviše naušnica pripada tipu
jednostavnih starohrvatskih
naušnica s jednom šupljom
jagodom. Naušnice s dvije
jagode su u starohrvatskom
kulturnom krugu rijetke, dok je
naprotiv tip s tri jagode bio vrlo
omiljen, a javlja se u varijanti s dvije bočne, uzdužno postavljene jagode i jednom središnjom,
okomito postavljenom bademastom jagodom, što predstavlja iznimnu pojavu, ograničenu na
pojedinačne nalaze u sjevernoj Dalmaciji i u Vinodolu. Najraskošnije
i najveće su naušnice s četiri jagode.

130
U grobovima 93, 158, 188, 192 i 193 iskopano je više srebrnih bizantskih
naušnica. Među njima naročito se ističe jedna velika (slika desno) s privjeskom
od pet međusobno spojenih obručića, koji su raspoređeni u dva reda i ukrašeni
zrncima. U istom grobu 193 nađena je slična naušnica
s tri obručića na donjoj strani karičice, te još jednim
nasuprot srednjem i uz to ukrašena i šupljom jagodom
(lijeva na slici gore). One predstavljaju, skupa s
naušnicom iz groba 93 (slika lijevo), razvijeniji oblik
"buzetskih" naušnica, kakve su poznate još u
Vinodolu. Izrađivane su najvjerojatnije u sjevernojadranskim zlatarskim radionicama za potrebe
novog stanovništva, na što upućuju i primijenjene tehnike i ukrasni uzorci iz repertoara
starohrvatsko-dalmatinskog nakita. Bizantskoj skupini pripadaju i naušnica s privjeskom od dva
koncentrična kruga, između kojih se nižu kružići, iskopana u grobu 188 (slika lijevo) i dvije
naušnice s dva nasuprot postavljena srcolika lista od tanke žice, nađene u grobu 192 (slika desno,
tzv. naušnica žminjskog tipa).
U Žminju su zastupljene još tri skupine naušnica.
Najbrojnijoj pripadaju inače atipične srebrne i
brončane karičice koje završavaju na tri načina – s
odebljanom žicom, s uškom i kukicom i s dvije
kukice. U tri slučaja karičica je pojačana s tri
koljenca, između
kojih je ovijena
žica (slika gore). Ketlaškoj kulturi pripadaju srebrne karičice koje
završavaju čunjevima (slika desno) i jedna brončana naušnica s
lunulom (slika lijevo). Bjelobrdska kultura zastupljena je jednom srebrnom
grozdolikom naušnicom.
Prstenje okruglog i spljoštenog presjeka, a katkada i nesastavljenih krajeva,
ukrašeno je na različite načine – udubljenim točkicama, urezanim okomitim
crtama, lemljenim okvirima sa staklenim ulošcima, a u jednom slučaju
urezan je natpis PAX, koji ukazuje na
misionarsko djelovanje Crkve.
Keramički nalazi nadovezuju se po fakturi i
oblicima na staroslavensku keramiku 7. i 8. st. U
grobu 158 iskopane su, osim zemljanog lonca
ukrašenog bogato utisnutim valovnicama (slika
desno) i dvije srebrne naušnice – jedna pripada
131
tipu starohrvatskih naušnica s jednom jagodom (slika
dolje desno), a druga je grozdolika sa zrnastim klipom
(slika lijevo). Grobna cjelina datira nalaz u sredinu 9. st.

KARANTANSKO-KETLAŠKA KULTURA

Karantansko-ketlaški kulturni krug predstavlja kulturu alpskih Slavena od 7. do 11. st. Taj je

kulturni krug egzistirao u razdoblju naseljavanja i samostalne državnosti u
okviru kneževine Karantanije, a zatim se malo pomalo gubi što je
povezano s više-manje nametnutim pokrštavanjem i uključenjem u
njemački feudalni sustav.
Karantansko-ketlaški kulturni krug zauzima prostor današnje Slovenije, austrijske Koruške i
Štajerske, dijelom Gornje i Donje Austrije i talijanske Furlanije. Pojedini elementi ovog kulturnog
kruga mogu se naći i na mnogo širem prostoru.
Paola Korošec podijelila je vremenski i stilski karantansko-ketlaški krug na tri faze:
• grupa s keramikom
• karantanska faza
• ketlaška faza.
Vremensko i kulturno opredjeljivanje određuju prvenstveno različiti nakitni
predmeti i dijelovi nošnje. Groblja pojedinih grupa su negdje odvojena, a
češće, na osnovu priloga u grobu i vertikalne i horizontalne stratigrafije,
izlučujemo pojedine kulturne grupe na istoj nekropoli. Ostaci naseobina su
istraživani na Tinju kod Žusma u Štajerskoj, Bled-Pristavi i bledskom otoku, a tadašnja se politička i
upravna jezgra nalazila na Gosposvetskom polju u današnjoj austrijskoj Koruškoj.
Dio Slavena, predaka današnjih Slovenaca, krajem 6. st., pod pritiskom, a i uz podršku Avara,
naselio se u dva vala na prostoru koji sa zapada omeđuje istočni rub Furlanske nizine (izvori Drave i
Mure, rijeke Aniža (Ennsa) i Trauna), sa sjevera Dunav, s juga Kupa i Jadransko more, a sa istoka
Blatno jezero. Na zapadu su im susjedi bili Langobardi, na sjeverozapadu Franci i Bajuvari, na
sjeveru Moravljani, a na istoku Avari. Na prostoru koji su naselili Slaveni, živjeli su i ostaci
romaniziranih starosjedilaca.
Arheološki, razdoblje naseljavanja najslabije je poznato. U potpunosti nedostaju arheološki nalazi
neposredno nakon doseljenja, odnosno bilo kakvi elementi koje su Slaveni donijeli iz pradomovine.

1. GRUPA S KERAMIKOM (sredina 7.-sredina 8. st.)

132
U 2. pol. 7. st. i početkom 8. st. pojavljuje se grupa s keramikom. Ta grupa nije bila rasprostranjena
samo na prostoru karantanskog kruga, već i na širem prostoru (groblja ili grobne cjeline na prostoru
Slovačke, Češke, Slavonije, Dalmacije i Istre).
Grupa s keramikom javlja se na većim grobljima u skupini grobnih cjelina (npr. pored Šempetrske
crkve u Ljubljani, u Kranju uz župnu crkvu, na Bled-Brdu, na Ptujskom gradu) ili na odvojenom
manjem groblju (Bled-vila Bled, Srednje Bitnje kod Kranja, mnoga groblja u donjoj Austriji).
U takvim su grobovima, pored keramičkog lonca, položeni i nož i kresivo, a ponekad i šilo. Nakitni
predmeti su rijetki. Mogu se naći samo karičice s petljom i kukicom kao i naušnice u obliku
polumjeseca, ispletene od tanke brončane žice.
Relativno brz i samostalan društveni i ekonomski razvoj naseljenim Slavenima omogućilo je:
 odmaknutost i brdovit predalpski kraj izvan neposrednog pritiska Avara s istoka
 odnosi s germanskim susjedima na zapadu,
 neposredan dodir sa starosjediocima.
Do sredine 7. st., kad su se u okviru Samovog plemenskog saveza uspjeli otresti avarskog jarma, od
"pokrajine Slavena" nastala je Karantanija sa sjedištem na Krnskom gradu, u neposrednoj blizini
antičkog Virunuma na Gosposvetskom polju. Karantanija je ostala samostalna skoro cijelo stoljeće.
No, nagli razvoj ubrzao je društveno raslojavanje među Karantancima i jačao vlast kneza koji se
oslanjao na plemstvo.

2. KARANTANSKA FAZA (sredina 8.-sredina 9. st.)

Zbog ugrožavanja koje im je prijetilo od strane Avara, Karantanci su se povezali s Bavarcima, a
zbog neuspjelih obračunavanja Bavaraca s Francima, i sami Karantanci morali su se podvrći
franačkoj vrhovnoj vlasti (oko 745.), i to kao poluvazalna kneževina. Uz podršku domaćih knezova i
plemstva počelo se širiti kršćanstvo koje je istovremeno značilo i prodiranje tuđe vlasti, a time i
feudalnog poretka. Širenje kršćanstva i pokrštavanje Slavena olakšavala je misionarska metoda
salzburške biskupije, koja je vodila računa i o starim običajima i o narodnom jeziku. Kad su krajem
8. st. Franci uništili Avare, podčinili su potpuno Slavene u Posavlju, Panoniji i uz Dunav. Poslije
vojno-upravne reforme 828., zbog sudjelovanja Karantanaca u ustanku donjopanonskih Slavena,
slovenske su kneževine reorganizirane u granične grofovije pod vlašću njemačkih grofova. To je
vremenski i povijesni okvir u kojem se formirala karantanska faza karantansko-ketlaške kulture.
Za ovu fazu karakteristični su nakitni predmeti izrađeni od
tučenog brončanog lima, okrugle plosnate fibule,
jednakokrake lučne fibule, tanko kovane polumjesečaste
naušnice, raznovrsni oblici naušnica od brončane žice,
brončane i srebrne karičice i prstenje.

133
Plosnate fibule u ovom se razdoblju pojavljuje na vrlo širokom prostoru. Poznajemo ih još iz antike,
a popularne su i u doba seobe naroda i u ranom srednjem vijeku (nalazimo ih u starosjedilačkim
kulturama Kalaje Dalmaces u Albaniji, Kestheljskom oko Blatnog jezera i Pečuha, i u germanskom
kulturnom krugu). Karantanske plosnate fibule izrađene su od tankog brončanog lima (neke za
podlogu imaju čvršću željeznu jezgru). Po obliku su okrugle (slika lijevo, samo ih je nekoliko
pravokutnih).

134
 Ukrašene su uglavnom tehnikom kucanja, s
tim što rub fibule ima izgled granulacije. Česti
su stilizirani biljni motivi, ponekad sa slikom
križa, jaganjca (agnus Dei, slika lijevo) ili orla
(slika desno), a ponekad imitiraju pleternu
ornamentiku (slika desno dolje). Ornamentika
tako nosi poruku antičkih duhovnih predstava prilagođenih tadašnjem
vremenu (kentaur, ptice na drvetu života), kršćanstva (janje, orao, krst)
ili imitiranja ornamentike drvenih ili kamenih arhitektonskih dijelova
(pleter).
Čest inventar su jednakokrake fibule čiji su okrugli krakovi ukrašeni
motivom ljiljana. One su se razvile od lučnih fibula, i nalazimo ih u
starosjedilačkom horizontu 6. i 7. st. u istarsko-venecijanskom prostoru,
a pojedine primjerke i na mnogo širem arealu (merovinško-karolinški i vikinški krug) sve do 12. st.
Tanko kovane polumjesečaste naušnice, obično
brončane, a ponekad i srebrne, ukrašene su urezanim
vegetabilnim ili geometrijskim ornamentima. Samo
rijetke imaju neki drugi ornament (lik životinje,
palmete). Naušnice u obliku polumjeseca nalazimo već
u antičko doba. U bizantskom kulturnom krugu 6. i
7. st. od osnovnog polumjesečastog oblika razvilo se
više varijanti naušnica. Nalaze se i u starosjedilačkom
horizontu, a masovnu upotrebu i popularnost stekle su
upravo u karantansko-ketlaškom kulturnom krugu
(slika gore).
Najviše varijanti razlikujemo kod naušnica od tanke
brončane žice koje imaju različito oblikovan donji
dio. Najjednostavnije imaju samo jedan zavoj s donje
strane, dok su bogatije izrađene s tri ili više petlji iz
kojih vise tanki lančići (slika desno). Sljedeću
varijantu predstavljaju naušnice s horizontalno ili
vertikalno udjenutom jednom ili tri staklene ili
kovane jagode. U istovremenim kulturama slične
oblike ne poznajemo, dok u starosjedilačkim
kulturama možemo pratiti idejne uzore za ovakav tip.

135
Prstenje, od tankog brončanog lima i ono žljebasto kovano, možemo s koliko-toliko sigurnosti
pripisati karantanskoj grupi. Neke predmete iz ove grupe nailazimo i na mnogo širem prostoru.
U karantansku grupu nekropola spadaju Bled-Brdo, dijelom Bled-Pristava, Kranj-župna crkva, Ptuj
grad, groblja Hohenberg i Krungl u Austriji, te pojedini grobovi iz manjih groblja.
Karantanska kulturna grupa traje od sredine 8. do sredine 9. st. i paralelna je s kasnim razdobljem
avarske dominacije i stilskim krugom Blatnice.

3. KETLAŠKA FAZA (sredina 8.-11. st.)

Poslije 828. sve se više učvršćuje njemački feudalni poredak. Nakon prodora Mađara u Donju
Panoniju, slovenske kneževine su ukinute i organizirane kao granične grofovije pod njemačkim
grofovima pa su do početka 11. st. združene u okviru vojvodstva Karantanija. Njemački feudalni
sustav je postupno apsorbirao začetke domaćeg plemstva. U okviru tih povijesnih zbivanja formirala
se ketlaška faza karantansko-ketlaške kulture.
Najtipičnija karakteristika novog razdoblja kod nakitnih predmeta je upotreba emajla. U karolinško-
otonsko vrijeme pod utjecajem inzularnog kulturnog kruga (Irska, Britanija), upotrebno posuđe,
relikvijari, dijelovi crkvene opreme, nakitni predmeti i inicijali u knjigama se ukrašavaju dragim ili
poludragim kamenjem i staklenom pastom, ali je vrlo često primjenjivan emajl, zbog većeg efekta u
boji, jeftinosti i dostupnosti. U to su vrijeme vrlo aktivne porajnske umjetničko-zanatske radionice
koje izrađuju predmete u tehnici jamičastog emajla kakav se upotrebljava i na ketlaškim nakitnim
predmetima, a kao takav izlazi iz tipa bizantskog umjetničkog ukrašavanja predmeta. Brojčano se
repertoar predmeta ni u ketlaškoj fazi ne povećava, čak se i smanjuje. Neki nakitni oblici očuvali su
se još iz karantanske grupe. Vodeći nakitni oblici – lijevane naušnice u obliku polumjeseca i okrugle
plosnate fibule, imaju u tehnici jamičastog emajla izvedene stilizirane biljne ili geometrijske
ornamente, kao i likove pantera, orla, janjeta ili križa. Istodobno su još uvijek prisutne i gravirane
polumjesečaste naušnice, ali i veće karičice s petljom u obliku slova S i kukicom, i karičice sa
zadebljanim krajevima. U pojedinim elementima vidi se i velikomoravski kulturni utjecaj koji
možemo vezati s vjerskom misijom braće
Ćirila i Metodija. Na kraju ketlaške faze, tj.
pred kraj 11. st., pojavljuju se i bjelobrdski
utjecaji (grozdaste naušnice, dvodijelne
ogrlice).
Veća groblja ketlaške faze su: Bohinjska
Srednja vas, Bled-Pristava, Kranj-župna
crkva, Mengeš (slika lijevo), Beljak-Judovska
vas (Villach, Judendorf), eponimno nalazište
Köttlach (Kotlje) u Donjoj Austriji…

136
BJELOBRDSKA KULTURA

Općenito o bjelobrdskoj kulturi

Bjelobrdska kultura je naziv kojim se označavaju razni predmeti zajedničkih obilježja kojima
tragove nalazimo u ranosrednjovjekovnim grobljima južne i jugoistočne Slovačke, Mađarske,
jugoistočne Austrije, sjeverne Hrvatske i Slovenije, te zapadne Rumunjske i Vojvodine. Naziv je
prvi put 1920ih upotrijebio češki arheolog Lubor Niederle (1865.-1944.) kako bi označio slavensko
podrijetlo niza arheoloških predmeta, pretežno grobnih nalaza datiranih u 10. i 11. st., te naglasio
udio i doprinos njihovih slavenskih nosilaca arheološkoj ostavštini srednjeg Podunavlja i sjevernih
predjela jugoistočne Europe. Ime je dobila po naselju Bijelo brdo smještenom u istočnoj Slavoniji
dvadesetak kilometara istočno od Osijeka, gdje je u nekoliko navrata tijekom 1895.-1897., ali i
kasnije (1907.) iskopano poveće ranosrednjovjekovno groblje s pokojnicima ukopavanima potkraj
10., i tijekom većeg dijela 11. st. (Brunšmid).
Tada je to bilo samo jedno od mnogih ranosrednjovjekovnih grobalja sličnih obilježja, no
raznolikost i obilje arheoloških nalaza – srebreni, brončani i željezni predmeti (obične karičice, S-
karičice i O-karičice, grozdolike naušnice, torkvesi, narukvice, prstenje, polumjesečasti privjesci,
praporci), ogrlice od kamenih i staklenih perli, brončani privjesci, praporci, rimski carski brončani
novac, kauri puževi, te keramički lonci i nevelik broj srebrnog
novca mađarskih kraljeva (Petar, 1038.-1041., i 1044.-1046.,
Andrija I., 1046.-1060., Bela I., 1060.-1063.) – bili su presudni
da baš to nalazište postane eponimno.
Bjelobrdska kultura traje od 10. do 12. st., a ishodište ima u panonskoj nizini. Glavni pokretači i
nosioci su joj Panonski Slaveni koji kasnije iščezavaju pod mađarskom vlašću.
No nakon II. svjetskog rata javljaju se i bitno drugačija mišljenja. Posebno se od kraja 1950ih i
početka 1960ih, stalo sve češće negirati isprva slavensku ili pretežno slavensku ulogu u stvaranju te
kulture, te dovoditi u pitanje i samo njeno ime. U isto se vrijeme u mađarskoj literaturi javila
tendencija u kojoj se kao nosioce bjelobrdske kulture prepoznavalo jedino ili gotovo jedino
"mađarski prosti puk" (Dienes, Szöke, Török). Toj se tezi odlučno suprotstavilo jedino u hrvatskoj
arheološkoj literaturi (Z. Vinski).
Češki arheolog Zdeněk Váňa (1924.-1994.) je 1950ih postojeću bjelobrdsku građu razvrstao i
kronološki podijelio u tri faze od oko 970. do oko 1200.
Uočeno je kako je stvaranje bjelobrdske kulture bio složen proces. Udio lokalnog elementa, a
posredno i kulturnog naslijeđa prethodnih razdoblja zasvjedočen je mnogim primjerima. Očit je i
bizantski utjecaj, iako je slabo istražen. U pozadini svega je prožimanje raznih ranosrednjovjekovnih
etnika i njihovo prerastanje u srednjovjekovne narode. Nosioci su podjednako Slaveni i Mađari, ali

137
slavenski udio nije istoznačan, jer su sjeverna područja pripadala Slovacima, istočna Bugarima, a
južna Hrvatima.
Početkom 1980ih ponovno je razmatrana kronologija, a usporednom analizom horizontalne
stratigrafije velikih i dobro istraženih nekropola unaprijeđeno je razumijevanje odnosa
"staromađarske" grupe (Hempel, grupa IVa) i na nju naslonjene bjelobrdske grupe (Hempel, grupa
IVb).
Nastanak bjelobrdske kulture od
tada se smješta bliže 950.,
proučavaju se lokalne značajke
pojedinih prostornih cjelina
unutar bjelobrdske kulture te se
uočavaju etničke raznolikosti.
Do danas je poznato pedesetak
nalazišta bjelobrdske kulture, od
kojih većina nikad nije sustavno istražena. Najznačajnija nalazišta su: Bijelo Brdo, Kloštar
Podravski, Sisak, Popovec kalnički, Svinjarevci, Veliki Bukovec, Vinkovci, Vukovar… Dakle
međurječje Save, Drave i Dunava.

Lijeva bara
Lijeva bara je arheološki lokalitet u blizini Vukovara. Prvo masovnije prikupljanje predmeta s tog
lokaliteta uslijedilo je od Josipa Brunšmida. I kasnije dolazi do otkupa predmeta: torkves od
ispletene žice, glinene perle od ispečene zemlje, staklo te dvodijelni privjesci. Svi su oni pronađeni
na položaju Lijeva bara (Jankovićev gradac ili Bašćine).
Prvim istraživanjima tog lokaliteta se pristupa tek nakon II. svjetskog rata. Iskopavanja traju 1951.-
53. pod vodstvom Zdenka Vinskog i Marcela Gorenca. Uz nekropolu iz kasnog brončanog i starijeg
željeznog doba te groblje bjelobrdske kulture iz ranog srednjeg vijeka, otkriveni su i tragovi dvaju
naselja – jedno eneolitsko (kostolačka grupa) i jedno iz mlađeg željeznog doba. Ta su naselja kao i
veliki dio prapovijesne nekropole gotovo posve
uništeni kasnijim ukapanjem mnogobrojnih
ranosrednjovjekovnih grobova (slika desno). Istraženo
je 438 srednjovjekovnih8 i 9 prapovijesnih grobova.
Od nalaza iz 1951. važan je dječji grob br. 1 jer je bio
datiran probušenim pažljivo radiranim solidusom
Konstantina VII. Porfirogeneta (945.-959.). Godine
1952. istražen je zanimljivi muški grob s prvim nalazom luka i strijele zajedno s bjelobrdskim

8
Istraženo je 435 grobova, a još su tri djelomice istražena tijekom rekognosciranja nalazišta.
138
nakitom u istom grobu (karičice, narukvice – rijedak prilog u muškom
grobu, prsten i dva noža). Iz 1953. važna su četiri muška groba s više ili
manje sačuvanim tobolcima s jednom ili više strelica.
Groblje je uobičajeno ranosrednjovjekovno groblje na redove
bjelobrdske kulture – najveća srednjovjekovna nekropola na sjeveru
Hrvatske. Razmak između pojedinih
grobova bio je 2 ili 3 m. Odstupanja od okomite stratigrafije su
izuzetno rijetka, ali grobna arhitektura nije ustanovljena jer su
grobovi zemljane rake kojima se u zemlji nije mogao odrediti trag.
Mrtvaci su polagani u zemlju bez tragova grobne opreme – bez
daske i lijesa. Pokojnici su orijentirani u pravcu zapad-istok.
Skeleti su na leđima s različitim položajem ruku i ispruženih
nogu. Pojedini grobovi su imali životinjske, ptičje i riblje kosti.
Groblje se datira u 2. pol. 10. st. i u prva desetljeća 11. st.
Više od 50% svih grobova nije sadržavalo nikakve priloge (243
groba od 438). Od grobova s prilozima 60ak ih je imalo značajnije
ili bogatije priloge. U muškim grobovima prevladavaju predmeti
dnevne upotrebe, pribor i dijelovi pojasa – noževi, kresiva,
kremeni,… okovi, jezičci i pređice. U samo nekoliko grobova su
zabilježeni nalazi bojne opreme – luk, vršci strelica, tobolci.
Nakitni predmeti u muškim grobovima su rijetki (karičice, O-
karičice i S-karičice).
U ženskim grobovima prevladava nakit – karičice, O-karičice,
S-karičice i grozdolike naušnice, ogrlice od perli i metalnih
privjesaka, torkvesi, narukvice, prstenje. Pribor dnevne upotrebe
je rijedak (pršljeni). U dječjim grobovima se osim privjesaka
pojavljuju i ogrlice-talismani.

A) Predmeti dnevne upotrebe i pribor

1. Noževi
Noževi su najčešći u muškim grobovima. Zastupljena su sva tri
oblika uobičajena za bjelobrdsku kulturu 2. pol. 10. i početak 11. st. (s ravnim gornjim rubom
sječiva; s ravnim gornjim rubom sječiva i vrhom zakošenim prema dolje; sa zaobljenim gornjim
rubom sječiva).
2. Kresiva i kremeni

139
Najviše je kresiva u obliku lire (2. pol. 10. st.). Njihovo prilaganje možda bi trebalo dovesti u vezu s
magičnim značenjem vatre (život, pročišćavanje, vječnost).
3. Pršljeni

B) Predmeti bojne opreme

1. Luk i vršci strijela
Složeni ili refleksni luk je u grobovima djelomično
sačuvan. Obično su to rožnate ili koštane prekrivne
pločice ušiju i rukohvata, a organski dijelovi nisu
sačuvani. Nađen je jedan primjerak bez strelica u
grobu 92.
Refleksni ili složeni luk se sastoji od:
 rukohvat ili drška – dio koji zauzima ruka dok
drži luk (pokriven koštanim pločicama)
 ramena ili ruke – dio između drške i vrha
 urez – udubljenje na ušima luka, namijenjeno povezivanju luka i tetive

140
  uši – završni dio ramena luka s urezom i
zakovicom za pričvršćivanje (prekrivene koštanim
pločicama)
 leđa – strana luka nasuprot tetive (pokrivena
žilom)
 trbuh – strana luka okrenuta tetivi (pokriven
rogom)
Dužina je razmak između krajeva prije napinjanja
luka, a raspon je razmak između krajeva napetog
luka. Rađen je od elastičnog drveta. Drvena jezgra je
zagrijavana i savijena u oblik C.
Složeni se luk javlja u 1. pol. 1. tisućljeća pr. Kr. kod
stepskih boraca srednje Azije, širom tajge i Pribajkalja.
Najelegantnija forma se javlja u 6. st. pr. Kr. u
euroazijskoj stepi – skitski luk. Koriste ga i rimski strijelci, ali su ga proslavili Huni (pa Avari,
Mađari…).9 Bizant već krajem 6. st. u potpunosti preuzima naoružanje svojih nomadskih susjeda, dok
je na Zapadu, u ranom srednjem vijeku, složeni luk rijetkost (sporadičan u 6. i 7. st. u franačkim,
alemanskim ili langobardskim grobovima), a ni u karolinško vrijeme situacija nije bitno izmijenjena.
Na staromađarskim nalazištima u slovačkoj složeni je luk
sastavni dio grobnog inventara konjaničkih grobova, a
slično se može kazati i za staromađarske nalaze iz 1. pol.
10. st. s područja Mađarske i Vojvodine. Sredinom 10. i u
2. pol. 10. st. najprije prestaje ukop konja, te jahaće
opreme, a u desetljećima što slijede izostaje i dotad
uobičajena ratnička oprema (kristijanizacija).
Strelice imaju trn za nasad,10 a najbrojnije su romboidne i
deltoidne, dok su listolike rijetke.
2. Tobolci (slika desno)
Ostaci tobolca su zabilježeni u četiri groba – rezbarene
koštane pločice tobolca (inače rijedak ukras mađarskih
tobolaca, one su češće ukrašavale avarske tobolce
drugačijih oblika).

9
Komplet koštanih pločica hunskog luka obično čini sedam (2+3+2), mađarskog šest pločica (2+2+2), a avarskog
jedanaest komada (4+3+4).
141
C) Nakit
1. Naušnice i sljepoočničarke
Zastupljeno je svih pet osnovnih grupa naušnica:
 Obične karičice
Obične karičice su najbrojnije (čine oko 70% naušnica). Izrađene su od
brončane ili srebrena žice, a ponekad imaju privjesak (glinena perla ili
savijen brončani lim). Po nekima traju do početka 12. st. (tada nikad u
paru), a neki smatraju da im uporaba prestaje već oko 970. (rijetko u
muškim grobovima).
 S-karičice
 O-karičice
S-karičice, i nešto manje brojne i starije O-karičice su rijetke i rijetko su
nađene u paru. One se u Panonskoj nizini javljaju već u 1. pol. 9. st.
Njihova slaba zastupljenost veže ovo groblje snažnije uz 2. pol. 10. st. i
početak 11. st. nego uz kasnije datume.
 Grozdolike naušnice
 Naušnice sa spiralnim privjeskom
Ovaj tip naušnica se javlja već u avarsko-slavenskom krugu kasnog 8. i početka 9. st., te tijekom
9. st. Dobro su zastupljene u istočnoj Austriji i zapadnoj Mađarskoj, a malobrojni bjelobrdski
primjerci su nešto drugačiji od tih.
Najviše su zastupljene na grobljima istočne Slavonije (Bijelo brdo), zapadnog Srijema (Vukovar),
istočnog Srijema (Novi Banovci) i zapadne Vojvodine (Bogojevo-Gambos). Česte su od kraja
10. st., vjerojatno zbog blizine proizvodnog centra (zacijelo negdje uz Dravu, možda na hrvatskoj
strani).
2. Torkvesi (slika lijevo)
Torkves je posebna vrsta ogrlice u obliku obruča, rađena uvijanjem
jedne ili više žica. Poznata je još u prapovijesti (od brončanog doba
nadalje), a posebno je bila omiljena kod Kelta, te u doba kasnog
Carstva i ranog Bizanta. Tijekom 8. st., u kasnoavarskom razdoblju,
javljaju se jednostavni torkvesi s kukama za zakopčavanje u
Slovačkoj i Mađarskoj. Pojedinačni nalazi iz 1. pol. 9. st., često vrlo
raznorodnih obilježja, registrirani su u trokutu između južne
Slovačke, južne Hrvatske (Nin-Ždrijac), Hercegovine (Višići i
Grborezi) te sjeverne Albanije. Istovremeno su u upotrebi i u
sjevernoj Europi (Danska, Skandinavija).
10
Obilježje istočnog podrijetla.
142
U bjelobrdskoj kulturi torkvesi se javljaju sredinom 2. pol. 10. st., a razvijajući svoje tri osnovne
inačice opstaju do oko sredine 11. st. Većinom su rađeni od trostruke, rjeđe četverostruke žice.
Izostanak torkvesa od žice debelog promjera s upletenom finom i tankom žicom nadoknađuju neki
za bjelobrdski kulturni krug rijetki i atipični primjerci, kojima uzori nisu isključivo avarsko-
slavenski iz kasnog 8. i početka 9. st. – torkvesi od žice okruglog presjeka s neraskucanim (1) ili
trakasto (2) raskucanim kukama za zakopčavanje, te jedan, vrlo rijedak za ove krajeve, torkves sa
"S" završecima (3).
3. Ogrlice od perli, perli i metalnih privjeska i ogrlice-talismani
Ovo je nedovoljno razjašnjena bjelobrdska nakitna grupa (slika dolje). S obzirom da neki metalni
privjesci nisu rađeni za ogrlice, već su
naknadno dodani, njima se pripisuje
posebno značenje – ogrlice-talismani (npr.
privjesak od probušenog zlatnika
Konstantina VII. Porfirogeneta).
Na vukovarskim primjercima
prevladavaju kamene ovalne ili prstenaste
perle, najčešće smeđe, sivosmeđe ili žutosmeđe boje, a rjeđe bijele ili svjetlije boje. One smeđe boje
su katkad ukrašene bijeložutim valovnicama ili ovalima. Ponekad se kao dopuna javljaju staklene
perle.
4. Dvodijelni privjesci
Dvodijelni su privjesci jedan od najdekorativnijih nakitnih
oblika bjelobrdskog kulturnog kruga (slika desno). Nastali su na
tradiciji jednodijelnih mađarskih privjeska, koji su ovješeni na
žičani lanac činili dio bogatih ženskih pektorala 1. pol. 10. st.
Od njih su zadržali srcoliki ili listoliki oblik, ali je vanjska
površina obogaćena najčešće stiliziranim vegetabilnim,
zoomorfnim ili čak antroporfnim ukrasom. Donji dio privjeska najčešće nosi kapljičasti dodatak,
dok se u gornjem dijelu pojavila prečka te četvrtasta ili ovalna alka za ovjes.
Značajna novina je pojava gornjeg dijela s kukom za ovjes, po čemu dobivaju naziv dvodijelni.
Gornji dio je ispupčena okrugla pločica s dvije alke za našivanje na stražnjoj strani. Zbog male
površine ukras uglavnom čine nizovi zaobljenih traka ili pseudogranulacija oko središnjeg
ispupčenja.
Najčešće su ukrašavali gornji dio odjeće (oko vrata ili prsa), a ponekad glavu ili obuću. Na
nalazištima južno od Drave javljaju se kao dodatni ukras na ogrlicama od perli. Datiraju se u sredinu
10. st., odnosno početak 2. pol. 10. st.

143
 5. Križ-privjesak
Na nekropoli su, u dječjim grobovima, nađena dva križa.
Jedan je jednostavan olovni, a drugi je brončani križ s
motivom raspetog Krista (slika lijevo). Analogije ga
smještaju na početak 11. st.
6. Novac-privjesak
Novac je pronađen u pet grobova – jedan bizantski zlatnik
iz sredine 10. st., i četiri rimska brončana novca 3.-4. st.
svih pet komada je probušeno i iskorišteno kao privjesci ogrlica.
7. Ostali privjesci
Među privjescima preuzetim iz staromađarskog
horizonta, u bjelobrdskom se kulturnom krugu 2. pol.
10. st. i ranog 11. st. mogu, osim nekoliko primjeraka
dugmadi-privjesaka, naći i nekoliko neuobičajenih
izrađevina – kasnoavarski završetak remena sekundarno
upotrijebljen kao ukrasni dodatak ogrlice od staklenih
perli ili brončani zvončić (na slici desno zajedno s
ostalim vrstama privjesaka).
8. Narukvice
Narukvice su česte u grobovima staromađarskog i bjelobrdskog kulturnog kruga tijekom 10. i u
1. pol. 11. st. Na Lijevoj bari je nađeno pedesetak komada. Najbrojnije su otvorene narukvice s
okruglim presjekom (najduže traju, od sredine 10. do sredine 11. st., ponekad polukružni ili
četvrtasti presjek). Ostali tipovi zastupljeni na nekropoli su: otvorene narukvice od iskucanog lima
sa spiralno izvijenim završecima, narukvice od tordirane žice s kukicom, zatvorene narukvice od
tordirane žice s upletenim srebrenim žicama, zatvorene i otvorene sa završecima u obliku
životinjskih glava (slika lijevo, u obliku zmije).
Narukvice od tanjeg lima su starije, a kasnije se
povećava težina i javljaju se plemeniti metali (kraj
10. i prva desetljeća 11. st.). Narukvice sa
životinjskim glavama su uobičajene u južnim i
jugoistočnim mađarskim županijama, istočnoj
Slavoniji (Bijelo Brdo), Srijemu (Vukovar) i Vojvodini. Osim ovih, po izradi su izuzetne dvije
masivne narukvice zatvorenog tipa od četverostruke upletene žice (dvije debele, dvije tanke).
Najstarijim primjercima se smatraju narukvice od lima sa spiralno izvijenim završecima, te
narukvice od tordirane žice s kukom (prve već tijekom 1. pol. 10. st., a druge nešto kasnije).

144
9. Prsteni (slika desno)
Prstenje s 120 primjeraka predstavlja najbrojniju nakitnu
grupu. Dijele se u tri osnovne grupe: otvoreni, zatvoreni i
prsteni s krunom.
Najvrjedniji je srebreni prsten sa stožastom krunom
ukrašenom filigranom. Njegove su inačice česte u
susjedstvu Bizanta (središnja Bosna, južna Hrvatska –
Solin, Knin, Biskupija), a primjerci srodni vukovarskim
zabilježeni su među bjelobrdskim nalazima. Datira se na početak 11. st.
Zanimljiv je prsten s krunom od spiralno namotane žice (slika lijevo) i tip s
četvrtastom pločicom s utisnutim krugom s točkom u sredini.
Najčešće je otvoreno prstenje, dok je zatvoreno bez krune rjeđe. Zatvoreno
prstenje trokutastog ili kružnog presjeka javlja se posljednjih desetljeća
10. st. i traje duboko u 11. st.

D) Dijelovi i ukrasi pojasa

1. Okovi i aplikacije
među rijetke nalaze spadaju sekundarno iskorišteni dijelovi kasnoavarskih pojasnih garnitura (okov
s grifonom) te dijelom staromađarskih pojasnih garnitura.
2. Pojasne kopče i pređice
Kopče i pređice spadaju među rijetke grobne priloge.

E) Keramika (slika desno)

Na nekropoli su nađeni samo fragmenti posuda. Bjelobrdski grobovi s
keramičkim posudama obično se datiraju u sredinu 11. st., ali postoje i raniji nalazi (ukrašeni
valovnicama, horizontalnim linijama).

Vrijeme nastanka i korištenja groblja

Uvriježilo se mišljenje i vjera u podatak notara Bele III. (12. st.) kako je Vukovar jedna od tri utvrde
(Zabrag, Požega) koje su Mađari osvojili na svom povratku iz Italije. To se dogodilo negdje oko
sredine 10. st. (vrijeme pohoda mađarskog princa Taksonya 947.-954. koje prethodi mađarskoj
katastrofi kod Augsburga).
U blizini Lijeve bare nalazilo se prostrano kasnosrednjovjekovno naselje kojem je možda prethodio
jedan ranoslavenski Jurjevac s crkvom sv. Jurja.
Nalaz jednog složenog ili refleksnog luka te nekoliko tobolaca uz strelice, kresiva i noževe povezuje
se s najranijim razdobljima bjelobrdske kulture. Imamo pojavu prilaganja popudbine u keramičke
posude te ogrlica-talismana, ali i križeva privjesaka – pouzdanih znakova kršćanstva. Rijetki su
145
nalazi filigranskog srebrenog prstena, srebrenih lijevanih grozdolikih naušnica ili jedne srebrene
otvorene narukvice te sve masivniji i teži privjesci koji su svojstveni početku 11. st. čime se kao
doba ukapanja na ovoj nekropoli prepoznaje 2. pol. 10. i prva desetljeća 11. st.

BIJELO BRDO
Bijelo Brdo je selo 15 km jugoistočno od Osijeka. Prije pada pod Osmanlije tu je bilo selo Trnovac.
Lokalitet je važan po arheološkim nalazima iz neolitika i brončanog doba (transdanubijska kulturna
skupina) i dvjema srednjovjekovnim nekropolama. Jedna je avarsko-slavenska iz 8.-9. st., a druga je
bjelobrdska iz 10. st.
Iskopavanja su vršena 1895./96., 1897. i 1907., a vodili su ih Josip Brunšmid i Josip Purić iz
Hrvatskog arheološkog društva iz Zagreba i Karlo Nuber iz Osijeka. Avarsko-slavenska nekropola
je otkrivena 1947./1948. na staroj dravskoj obali, a istražena su 64 groba na redove iz prijelaznog
između 1. i 2. avarskog kaganata (2. pol. 7. st.).
Nekropola bjelobrdske kulture ima 236 grobova na redove,
među kojima je nađeno nekoliko žarnih i kosturnih grobova
iz srednjeg brončanog
doba koji su oštećeni
pokapanjem u srednjem vijeku. Grobovi panonskih Slavena
bjelobrdske kulturne pripadnosti imaju tipičnu orijentaciju istok-
zapad, s glavom pokojnika na zapadu i licem okrenutim prema
istoku.
U grobovima je nađen niz
nalaza i priloga – keramičke
zdjele (slika gore), nakit
(obične karičice, S-karičice,
O-karičice, grozdolike
naušnice, torkvesi (lijevo), narukvice (lijevo), prstenje,
polumjesečasti privjesci (slika dolje), praporci, ogrlice od
kamenih i staklenih
perli), oruđe (srpovi,
noževi, žlica, škare), novac (rimski carski brončani
novac, srebrni novac mađarskih kraljeva)…

146
 ARHITEKTURA I SKULPTURA

NASELJA I NASTAMBE

Dosadašnja istraživanja nisu donijela nikakvih čvršćih podataka o

srednjovjekovnim naseljima. Ne znamo točan izgled naselja ni tip
stambene kuće, nije nam poznat razmještaj kuća i gospodarskih zgrada,
kao ni njihovo unutrašnje uređenje.
Slavenima je, a među njima i Hrvatima, u pradomovini drvo služilo kao
osnovni materijal za gradnju kuća. Vjerojatno su taj način izgradnje
nastojali zadržati i u novoj domovini, osobito tamo gdje su to omogućavali prirodni uvjeti – sjeverna
Hrvatska, između Save i Drave, a vjerojatno su se u početku i u Dalmaciji gradili objekti od drva,
što nam donekle može objasniti i nedostatak nalaza najstarijih naselja.
Hrvati su po doseljenju u ove krajeve nailazili su na starosjedilačko stanovništvo
poluromaniziranih Ilira, koji su se s vremenom s njima potpuno stopili. Kako su Iliri gradili svoja
naselja (gradišta) i grobove u tehnici suhozida, vjerojatno su na isti način izgrađivali i nastambe.
Stoga se može pretpostaviti kako Hrvati, po ugledu na zatečene Ilire preuzimaju njihovu vještinu i
način gradnje stambenih objekata te počinju graditi svoje kuće kamenim suhozidom.
Osnovni oblik stambene ilirske arhitekture na ovom području bila je prizemna kuća pravokutnog
tlocrta s jednom prostorijom, građena od kamena u suhozidnoj tehnici, s dvoslivnim krovom
pokrivenim slamom, trstikom ili kamenim pločama. Imala je
zemljani pod, a u jednom dijelu bilo je ognjište. Uz taj osnovni
tip, sporadično se javljaju i drugi oblici primitivnih nastamba od
trošnog materijala, koji su tehnikom gradnje i oblicima identični
neolitskim stambenim objektima. Njihova je pojava opravdana
ako uzmemo u obzir stočarsko-zemljoradničko privređivanje,
koje je karakteristično i za autohtone stanovnike i za novopridošle
Hrvate, koji su bili na gotovo istom društveno-razvojnom stupnju rodovsko-plemenske organizacije.
Polazeći od sličnosti u društveno-organizacijskom obliku kao i u stupnju gospodarskog i kulturnog
razvoja, asimilacija Hrvata s autohtonim Ilirima, tekla je brzo. No vrlo je teško odrediti u kakvom je
obliku kontinuitet prenesen, odnosno što su Slaveni zatekli i kako su nađeno preuzeli i usvojili. Kod
pojedinih predmeta, najčešće željeznih artefakata (pređice, kresiva, noževi…), koji imaju analogije u
predslavenskim kulturama, nije lako utvrditi jesu li ih Slaveni donijeli iz pradomovine kao
konvergentne pojave, nastale pod sličnim okolnostima, ili su ih preuzeli od starosjedilaca nakon
doseljenja.
Hrvati su po doseljenju naselili mnogobrojna gradinska naselja. Njihovu prisutnost u

147
prapovijesnim gradinskim naseljima potvrđuju starohrvatska groblja na njima, ili u njihovoj blizini
(Bribirska glavica), a na drugima nalazimo površinske arheološke tragove koji potvrđuju prisutnost
Hrvata na njima.
Dva najočitija primjera kontinuiteta ilirsko-rimske kulture u srednjovjekovnu nacionalnu kulturu su
u prvom redu ta naselja, smještena pretežno na visokim brežuljcima, a zatim grobna arhitektura.
Osobito to vrijedi za naselja u zaleđu dalmatinske obale, daleko od urbanih središta (Radovin,
Bribir). Sva ova gradinska naselja obično su smještena na istaknutim, izoliranim i utvrđenim
brežuljcima, na važnim strateškim punktovima, redovito uz plodna polja u blizini vode. Rjeđa su
naselja smještena u nizinskim položajima i uz Jadransku obalu.
Do danas nije bilo moguće konstatirati autentične arhitektonske nalaze nastamba ne samo iz
vremena doseljenja, nego sve do 9. st. Razlog treba tražiti u načinu njihove gradnje i stanovanja – u
primitivnoj tehnici suhozida, kao i vjerojatnoj djelomičnoj
upotrebi drva, šiblja i ševara. Drvena grada vrlo brzo
propada i podložna je požarima, a suhozid se lako ruši i vrlo
često ga je teško točnije datirati. To je moguće postići isključivo na temelju nalaza materijalne
kulture (keramika, razni predmeti kućne
upotrebe, nakit, oružje…).
Izgled najranijih kuća i nastambi, koje su
Slaveni preuzeli od ilirsko-rimskog
stanovništva, nije dobro poznat. Nešto svjetla u
sliku o naseljima unijela su arheološka
istraživanja ilirsko-rimskih nalazišta i obrada
njihovih ostataka. Istraživanja na Bribirskoj
glavici (stara Varvaria), u Danilu i na
Beretinovoj gradini u selu Radovin kod Nina
dala su vrijedne podatke na osnovi kojih se može pratiti razvoj, oblici i tehnika gradnje kuće ilirsko-
rimskog vremena, ali, na žalost izostali su podaci o životu Hrvata na tim gradinama. U Danilu su
pronađeni tlocrti ilirskih kuća usječeni u živac čiji je prvotni izgled još uvijek teško rekonstruirati,
no u Radovinu se može jasno pratiti evolucija, oblici i tehnika gradnje, pa i sistem naselja.
Istraživanja na Bribirskoj glavici iznijela su na vidjelo nešto temeljnih arhitektonskih ostataka koji
se pripisuju srednjovjekovnom naselju, no to naselje nije biti starije od 13. st.
Vjerojatno najzanimljivije starohrvatske naseobinske tragove pružila su istraživanja u Ninu, istočno
od crkve sv. Križa. Tu su otkrivene suhozidne adaptacije ruševne antičke arhitekture, čime su se
dobile nove jednoprostorne pravokutne stambene prostorije. U dvjema takvim prostorijama
otkrivena su kućna ognjišta, a u jednoj je otkrivena, najvjerojatnije, kultna sahrana djeteta, uz koje je
kao grobni prilog nađena i keramička posuda. Od ostalih arheoloških nalaza na površini
148
novonastalih stambenih objekata uz nalaze rimske materijalne kulture otkriven je veći broj ulomaka
slavenske keramike i nekoliko cijelih posuda. Osim keramike, unutar tog prostora nađena su i tri
brončana praporca i jedan avarski jezičac, ukras pojasa. Spomenuti se nalazi okvirno datiraju u 8. st.
čime potvrđuju prisutnost slavenskog etničkog elementa u to vrijeme na tom prostoru, a to su bili
Hrvati, koji su na ruševinama antičkog Nina podigli svoje domove. Nin je za vrijeme seobe naroda
bio porušen, a Hrvati ga neposredno po
doseljenju naseljavaju i obnavljaju, a već
početkom 9. st. postaje centar franačke
Hrvatske.
I u Bosni je otkriveno nekoliko slavenskih
naselja (tragovi slavenskih nastambi u Žabljaku
kod Doboja, u Mušićima kod Višegrada unutar
ostataka rimskih građevina i izvan njih
pronađeni su ostaci vrlo primitivnih slavenskih
nastambi, u Tutnjevcu kod Tuzle, te u Batkovici
kod Bijeljine).
Vjerojatno su se Hrvati, kao i drugi Slaveni, u
pradomovini i u novim krajevima nastanjivali po rodovima, a veličina naselja ovisila je o veličini
roda. Zasad još ne znamo kolika su bila pojedina starohrvatska naselja. Po broju otkrivenih grobova
na pojedinim nekropolama čini se kako su u Dalmatinskoj Hrvatskoj naselja bila vrlo mala. Ovo
vrijedi i za ona dosad najveća istražena groblja (Sv. Spas u Cetini, Crkvina u Biskupiji i Begovača u
Biljanima Donjim), samo što su ona bila mnogo duže u upotrebi.
Među otkrivenim starohrvatskim nekropolama iz 8. i 1. pol. 9. st. nigdje nisu uz nekropole otkriveni
i tragovi naselja. O smještaju naselja zasad možemo samo pretpostavljati kako su se nalazila u
neposrednoj blizini nekropola, a nije isključeno da je svako naselje imalo svoju nekropolu. O
izgledu tih naselja nemamo nikakvih podataka. Na najplodnijim područjima središnjeg dijela
Ravnih kotara, gdje je gustoća starohrvatskih nekropola najveća (Kašić, Smilčić, Biljane Donje)
nalaze se i relativno brojni ostaci još neistraženih villa rustica, a u neposrednoj blizini tih antičkih
gospodarskih zdanja locirana su starohrvatska groblja. Na tom su terenu uočeni i tragovi ruralne
stambene arhitekture izvan kompleksa villa rustica, nastale najvjerojatnije u nesigurnim vremenima
kasne antike. Uz autohtoni element tom su se arhitekturom koristili i Hrvati kao što su se
najvjerojatnije koristili i ostacima villa rustica. To nam sugeriraju lokacije starohrvatskih groblja.
Pored ilirsko-rimskih gradinskih naselja, i drugih antičkih urbanih i ruralnih aglomeracija koje su
nastanili Hrvati po doseljenju, nisu na tlu Dalmacije otkrivena čisto slavenska gradišta, koja
predstavljaju osnovni tip utvrđenog naselja kod Slavena. Na tlu Dalmacije tih naselja vjerojatno nije

149
ni bilo, njih su na tom području zamijenila ilirsko-rimska gradinska naselja, koja su imala istu
funkciju.
Od početka 9. do završetka 11. st. dolazi do stabilnijeg načina izgradnje arhitektonskih objekata, koji
su se podizali u vrijeme snažnijeg ekonomskog i političkog kontakta hrvatskog područja s
gradovima bizantskog temata. Tako u 1. pol. 9. st., posredstvom benediktinaca i franačkih misionara
prodire kršćanstvo sve dublje u zaleđe obale, što se odrazilo na gradnju sakralnih objekata.
Osim brojnih sakralnih objekata izgrađenih na području Dalmatinske Hrvatske od sred. 9. do 12. st.,
građene su u to vrijeme, iako rijetko, i monumentalnije stambene građevine. O tome svjedoči
nekoliko kamenih nadvratnika s imenima đakona odnosno prezbitera Gumpertusa koji su nađeni u
neposrednoj blizini crkve sv. Marte u Bijaćima kod Trogira, a bez sumnje su pripadali stambenim
zgradama.

CENTRALNE CRKVE
Predromaničke dalmatinsku crkvenu arhitekturu s obzirom na morfologiju možemo podijeliti na:
• centralne građevine
• longitudinalne građevine
• longitudinalne građevine s kupolom.

Ranosrednjovjekovne centralne građevine u Dalmaciji mogu se svrstati u dvije tipološke grupe:

• crkve s jedinstvenim kružnim ili pravokutnim centralnim prostorom oko kojeg se radijalno
nižu apside, odnosno konhe (ima veći broj tipova i tipskih
varijanti),
• crkve raščlanjenog prostornog oblika koji se sastoji od
jedinstvenog središnjeg prostora i dvokatnog vanjskog prstena
(samo jedna takva građevina u Dalmaciji – sv. Donat u Zadru).

CRKVE NERAŠČLANJENOG CENTRALNOG PROSTORA

Prva tipološka grupa – neraščlanjeni centralni prostor – zastupljena je
u Dalmaciji sa pet tipova. Oni se uglavnom razlikuju po broju radijalno postavljenih konhi.
1. jednoapsidni centralni tip (dvije varijante: kružna i pravokutna)
2. križno-četverokonhni tip
3. križno-troapsidalni tip
4. šesterokonhni tip
5. osmerokonhni tip.

1. JEDNOAPSIDNI CENTRALNI TIP

Ovaj se tip javlja se u Dalmaciji u dvije varijante: kružnoj i pravokutnoj.
150
a) Kružna varijanta
 sv. Marija u Malom Ižu
Ovaj najjednostavniji geometrijski oblik tlocrta kružnice s
polukružnom apsidom pokazuje crkva sv. Marije u Malom
Ižu (slika desno). Kružni prostor, presvođen kupolom i pokrivenim čunjastim krovom, ima
polukružnu apsidu na istočnoj strani, presvođena polukupolom.
b) Pravokutna varijanta
 sv. Pelegrin kod Savra na Dugom otoku
 sv. Viktor kod Telašćice na Dugom otoku
 sv. Juraj u Ravanjskoj
Crkva sv. Pelegrina kvadratnog je tlocrta s kupolom koja prekriva čitav crkveni prostor. Prijelaz iz
kvadratne osnove na kružnu kupolu čine trompe u uglovima koje su izvana obilježene trokutastim
krovićima. Nad kupolom je čunjasti krov.

151
 Crkva sv. Viktora kod
Telašćice se sačuvala samo u
donjim dijelovima zida te se
oblikom i dimenzijama
podudara s crkvom
sv. Pelegrina.
Crkva sv. Jurja u
Ravanjskoj se od drugih
objekata ovog tipa razlikuje
pravokutnom osnovom
(umjesto kvadratne). Zbog toga je oblik kupole morao biti eliptičan. Prijelaz od pravokutnika na
elipsu čine trompe. Na istočnoj se strani sačuvala polukružna apsida presvođena polukupolom.
Također, adaptacijom antičke eksedre u Sudanelu kod Segeta, postignut je u predromaničkoj crkvi
sv. Danijela isti tipski oblik.

2. KRIŽNO-ČETVEROKONHNI TIP
Ovaj se tip javlja se u tri osnovne varijante:
a) trolist
 sv. Krševan kod Glavotoka na Krku
 sv. Nikola na Prahuljama kod Nina
Oko kružne osnove, presvođene kupolom, nižu se tri polukružne apside, presvođene polukalotama,
dok je ulazni prostor kvadratnog tlocrta, ali također presvođen polukupolom s trompama. Ovoj
varijanti pripadaju dvije crkve koje su datiraju na kraj starohrvatskog razdoblja. Sv. Krševan ima
tlocrt deformiranog trolista s četvrtastim ulaznim prostorom. U osnovi istog je oblika i crkva
sv. Nikole kod Nina. Ona spada u ranoromaničko doba. U kasnom srednjem vijeku dograđena joj je
nad kupolom poligonalna kula koja je služila kao promatračnica.
Trolisni tip zastupljen je u brojnim rimskim objektima aulične i termalne arhitekture, kao i u
starokršćanskim memorijama preko kojih se
prelazi u ranosrednjovjekovno graditeljstvo.
b) četverolist
 krstionica u Ninu
 sv. Petar u Muću
Arhitektura pravog četverolista još uvijek nije
potvrđena u Dalmaciji. Pretpostavljalo se kako je taj oblik imala krstionica u Ninu i crkva sv. Petra
u Muću. Novijim istraživanjima doveden je u pitanje taj oblik kod obiju crkava.

152
c) četverolistu blizak tip sa dva nasuprotna kvadratna prostora
 sv. Donat u Puntu na Krku.
Kod ove crkve iz središnjeg četvrtastog prostora izlazi na zapadnoj strani
kvadratni ulazni prostor, na sjevernoj i južnoj strani po jedna polukružna
konha, a na istočnoj strani pravokutna apsida.

3. KRIŽNO-TROAPSIDALNI TIP
 sv. Križ u Ninu
 sv. Vid u Zadru
Ova varijanta morfološki predstavlja daljnju razvojnu fazu
četverokonhnog tipa. Za tu je varijantu karakterističan osnovni
križni tlocrt koji se približava obliku četverokonhe jer su sva četiri
kraka križa izvana uglata, a iznutra presvođena kupolama. Glavna
apsida je na istočnoj strani, i iznutra je polukružna. Središnji
prostor, u osnovi četvrtast, presvođen je kupolom pomoću trompi.
Vanjština kupole je kružna, pokrivena ćunjastim krovom. Na
istočnoj strani crkve uz sjeverni i južni krak križa još je po jedna
polukružna apsida čineći tako troapsidalno svetište. Porijeklo se
može objasniti križanjem križnog tlocrta (javlja se u
starokršćanskoj arhitekturi), četverokonhe i troapsidnog
prezbiterija. Primjer ovog tipa je crkva sv. Križa u Ninu (slika
dolje desno). Ona na vanjskim zidovima ima plitke niše – po tri na pročelju i na istočnoj strani, a po
jedna na sjevernoj i južnoj strani. Plitkim nišama raščlanjena je i
kupola.
Istog oblika, sličnih dekorativnih detalja i nešto većih dimenzija
bila je crkva sv. Vida u Zadru koja je porušena 1877.
Tlocrt crkve u Begovači kraj Kašića pokazuje tri usporedna
uzdužna prostora s polukružnim apsidama na istočnoj strani, od
kojih je srednja više isturena. Srednji prostor znatno je dulji od
bočnih, koji se doimaju kao kapele troapsidnog prezbiterija.
Sporna je njena tipološka pripadnost i datiranje u
predromaničko doba. Ako crkva pripada ranosrednjovjekovnom razdoblju, moglo bi je se, zajedno s
morfološki sličnim primjerima – sv. Tomaž kraj Rovinja, sv. Martin kraj Martinščice na Cresu –
tipološki vezivati uz osnovni koncept križnog tlocrta i naći određene sličnosti s tipom koji
predstavlja crkva sv. Križa u Ninu.
4. ŠESTEROKONHNI TIP
153
 sv. Trojica u Splitu
 sv. Marija u Trogiru
 sv. Mihovil na lokalitetu Mijoljača u Brnazama kod Sinja
 sv. Marija u Zadru – Stomorica
 sv. Krševan na Kolovarama
 sv. Mihovil na lokalitetu Mijovilovac u Pridrazi
 crkva na lokalitetu Mastirine u Kašiću
 crkva u Škabrnji
 crkva u Kakmi
 crkva u Rogačićima kod Blažulja u Bosni
Ovo je najizrazitiji tip u skupini centralnih
građevina ranosrednjovjekovne arhitekture
Dalmacije. Karakterizira ga šesterolisni tlocrt, poznat do sada na osam (ili čak deset?) primjera u
Dalmaciji od kojih su tri grupirane u splitskoj, a pet (ili čak sedam) u zadarskoj regiji.
Crkva sv. Trojice u Splitu najbolje je sačuvani primjer. Sačuvana je sve do krova središnjeg dijela,
uključujući svodove i krovove svih šest konhi. Središnji kružni prostor presvođen je kupolom i oko
njega se radijalno niže šest konhi nejednake veličine i nepravilnog polukružnog tlocrta, presvođene
polukalotama. Tri istočne konhe pripadaju prezbiteriju. U svakoj od njih je po jedan prozor. Konhe
su s vanjske strane raščlanjene trima plitkim nišama, osim jugozapadne koja ima samo jednu nišu i
zapadne koja je bez niša.
Crkva sv. Marije u Trogiru je porušena sredinom 19. st. Bila je uglavnom istog oblika i dimenzija
kao i crkva sv. Trojice, s time što je njen tambur nešto viši i raščlanjen plitkim nišama, kao i konhe
na kojima je bilo po pet niša.
Šesterolisni tlocrt crkve sv. Mihovila u
Brnazama ustanovljen je samo u najdonjim
redovima zida. Sa zapadne strane bio joj je
pridodan atrij.
Crkva sv. Mihovila u Pridrazi ima čisti
sesterolisni tlocrt i na zapadnoj strani pridodan
atrij koji potječe iz ranog srednjeg vijeka, ali ne
pripada izvornoj koncepciji crkve. Istog je
oblika i dimenzija crkva na lokalitetu Mastirine
u Kašiću.

154
 Crkva sv. Marije u Zadru (Stomorica, S. Maria de Pusterla) bila
je ranije poznala pod imenom sv. Ursula. Specifičnost joj je
peterolisni tlocrt, odnosno pravokutni oblik zapadnog prostora
umjesto polukružne konhe i ispred njega kvadratna osnova
zvonika, s pravokutnim ulaznim prostorom prema sjeveru. Za
razliku od većine drugih šesterolista, nije izvana raščlanjena
nišama. Crkva sv. Krševana na Kolovarama također je imala
pravokutni ulazni prostor.
Šesterokonhnim crkvama zadarskog područja priključuje se i
davno porušena crkvica u selu Kakmi u Ravnim Kotarima.
Šesterolisnog je tlocrta i crkva u Škabrnji.
Čini se da se šesterokonhni oblik u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi širio i izvan opsega današnje
Dalmacije, jer su tragovi jedne crkve istog lipa otkriveni u Rogačićima kod Blažulja u Bosni.
Sve navedene građevine imaju šesterolisni tlocrt, osim zadarske varijante peterolista s ulaznim
pravokutnim prostorom te osnovni konstruktivni sistem srednje kupole, podržane od šest uokolo
postavljenih konhi. Sve se podudaraju u dimenzijama, rustičnoj tehnici gradnje, raščlanjenosti
vanjskih zidova plitkim nišama (kod većine), u zajedničkim elementima, postavi i oblicima
kamenog namještaja, te konačno u vremenu gradnje ranog srednjeg vijeka (8.-10. st.). Radi se o
izrazitom građevnom tipu koji se u Dalmaciji širio vjerojatno na osnovi uzora u glavnim centrima
kao što su Zadar i Split. Prema Marasoviću iako šesterokonhni oblik nalazimo u rimskoj
cemeterijalnoj arhitekturi, u ranobizantinskim građevinama, na brojnim objektima slične armenske
tipološke grupe, i među sličnim polikonhnim rotondama u drugim slavenskim zemljama, neposredni
prototip za razvitak oblika u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije treba tražiti u
starokršćanskoj krstionici u Zadru koja nastaje kao rezultat mnogostrukih utjecaja lokalne i
adriobizantinske arhitektonske baštine.

5. OSMEROKONHALNI TIP
 crkva u Ošlju
Crkva u Ošlju ima tlocrt osmerolista s pravokutnim produžetkom na
zapadnoj strani. Oko kružne osnove, prvobitno presvođene kupolom,
niže se osam polukružnih konhi, od kojih je zapadna samo s vanjske
strane pravokutna, a iznutra je raščlanjena sa po jednom polukružnom
nišom sa svake strane ulaza. Na spojevima među konhama su plitke
lezene. Konhe su, osim ulazne, raščlanjene izvana sa po pet plitkih niša i otvorene s jednim uskim
prozorom. Sa zapadne strane crkva se produžuje pravokutnim prostorom koji na zapadnom kraju
ima podebljanu bazu zvonika, a sa strane prostore za stubište. Cjelokupna kompozicija vrlo je slična
155
varijanti peterolisnog tlocrta koju pokazuje zadarska crkva Stomorica.
Ovom tipu trebalo bi možda priključiti još nepotpuno istraženu
višekonhnu crkvu na Bribiru, ali kako su ispod pravoslavne crkve
sv. Joakima i Ane vidljive samo tri konhe možda se tu radi i o
šesterolisnom tlocrtu.

TIP RAŠČLANJENOG CENTRALNOG PROSTORA

Ovaj je tip u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije zastupljen s
crkvom sv. Donata u Zadru (koja je izvorno bila posvećena sv.
Trojstvu). Crkva je kružne osnove, odijeljena pilonima i stupovima u
dva osnovna prostorna dijela:
• središnji, koji zaprema čitavu visinu zgrade i
• vanjski prsten, koji je horizontalno podijeljen na prizemlje i
gornji kat.
Tri polukružne apside, radijalno postavljene i vezane na istočnoj
strani uz vanjski kružni prsten. također su dvokatno riješene. Na
suprotnoj zapadnoj strani je narteks koji je također podijeljen u dva
kata. Gornjem katu pristupa se stubištem na vanjskom kružnom dodatku sa sjeverne strane. Crkva je
imala u svojoj kasnijoj predromaničkoj fazi pravokutni južni dodatak koji je velikim bifornim
otvorima bio komunikacijski vezan s vanjskim kružnim prostorom gornjeg kata.
Unutrašnje rješenje prizemlja u mnogim se elementima ponavlja na gornjem katu. Raspored
perforacije središnjeg dijela sa šest pilona i dva stupa prema središnjoj apsidi, te polukupolne
svodove apsida nalazimo na oba kata. Kružni prstenasti prostor u
prizemlju presvođen je bačvastim svodom, dok je na katu danas
drvena krovna konstrukcija. Kružni tambur nad središnjim dijelom
ima drvenu krovnu konstrukciju koja nosi čunasti krov.
Unutrašnje zidne plohe vanjskog prostora raščlanjene su u prizemlju
polukružnim nišama, a vanjski plašt u čitavoj visini lezenama koje
na apsidama oblikuju uobičajene plitke niše. Crkva je podignuta na
antičkom forumu, a dijelovi rimskih građevina upotrijebljeni su za
njene temelje.
Složenim tipom centralnih građevina trebali bismo smatrati i crkve
četvrtastog tlocrta s unutrašnja četiri stupa koja nose središnju
kupolu. Dva takva primjera, sačuvana samo u temeljima, nalaze se
na području Boke Kotorske – crkva sv. Tome u Prčanju i najstarija
kotorska katedrala sv. Tripuna.

156
LONGITUDINALNE CRKVE

Longitudinalne crkve iz ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji su jako brojne i raznolike, a možemo ih
podijeliti u tri osnovne tipološke grupe:
• jednobrodne (mnogi tipovi i varijante)
• dvobrodne (vrlo rijetko)
• trobrodne (u brojnim različitim varijantama).

JEDNOBRODNI TIPOVI
Sve su jednobrodne građevine presvođene bačvastim svodom, a tipovi i varijante se razlikuju na
temelju obrade zidova te oblika apside i prezbiterija u cjelini. Uglavnom su to crkvice vrlo malih
dimenzija, datirane u ranosrednjovjekovno razdoblje na temelju morfoloških karakteristika,
dekorativnih elemenata namještaja i načina gradnje, a rjeđe na osnovi povijesnih izvora.

Neraščlanjeni jednobrodni tip

Neraščlanjeni jednobrodni tip predstavlja najjednostavniji oblik longitudinalne bazilike koji čini
pravokutni prostor, presvođen bačvastim svodom i pokriven dvostrešnim krovom, te polukružna
apsida na istočnoj strani.
 Sv. Mihovila "in ripa maris" (na obali) u Splitu.
Podignuta je u 7.-8. st. nedaleko od istočnog zida
Dioklecijanove palače, tada na samoj morskoj obali.
Ima izrazito široku apsidu koja se nastavlja na
jednobrodni prostor. U svojoj drugoj predromaničkoj
fazi (9.-10. st.) crkva je učetverostručila svoj prostor
produženjem do samog zida Dioklecijanove palače u
kojem je udubljena njena apsida.
 Sv. Juraj na rtu Marjana u Splitu (prije nego joj je
dograđen šiljasti gotički svod). Zidovi su joj sasvim neraščlanjeni na vanjskoj i unutrašnjoj strani, a
polukružna apsida presvođena je polukalotnim svodom.
 Sv. Martin kod Neviđana na Pašmanu
 Sv. Kuzma i Damjan na Ugljanu
 Sv. Stjepan u Dubrovniku
 Sv. Mihovil na Šipanu.

157
Jednobrodni tip s raščlanjenom unutrašnjošću
Jednobrodnom tipu s raščlanjenom unutrašnjošću pripadaju brojne crkve koje pokazuju i različite
varijante. Zajedničke su oznake toga tipa pravokutni tlocrt s apsidom (polukružna, četvrtasta ili
iznutra polukružna, a izvana četvrtasta), te plitke niše na bočnim zidovima u unutrašnjosti odijeljene
lezenama, a katkada još i jedan ili dva para lezena koje – međusobno spojene pojasnicama –
učvršćuju bačvasti svod.
 Sv. Izidor na Sućidru u Splitu. Imala je plitke niše i
jedan par lezena s pojasnicom po sredini, i polukružnu apsidu.
 Sv. Petar na Lopudu. Imao je slično unutrašnje
raščlanjenje s jednom pojasnicom i četiri plitke niše, a
karakterizira ga, kao i većinu crkvica na elafitskim otocima,
iznutra polukružna, a izvana pravokutna apsida.
 Sv. Ciprijan na Lastovu i Sv. Pankracije na Mljetu.
Obje crkve imaju jednu pojasnicu po sredini bačvastog svoda,
te po dvije niše na bočnim zidovima.
 Sv. Andrija na Vrgadi. Crkva ima dva para dubljih lezena
koje, spojene sa suprotnim parom, pojačavaju bačvasti svod i
međusobno vezane lukovima oblikuju po tri dublje niše na
bočnim zidovima.
 Crkvica na Ošljaku kod Preka na otoku Ugljanu ima
sličan oblik.
 Sv. Ivan u Stivanjem polju kod uvale Telaščica na
Dugom otoku pripadao je istom tipu. Crkvi je sa zapadne
strane pridodan narteks.
 Sv. Nikola kod Povljane na Pagu ima po četiri niše na
bočnim zidovima i tri para pojasnica koje ne izlaze iz lezena
nego iz samog svoda.
 Sv. Juraj, sjeverno od grada Paga, pripadao je istom
tipu, ali ima po tri niše na bočnim zidovima.
 Sv. Petra kod naselja Kamen u splitskom polju trebalo bi ubrojiti u istu tipsku grupu. Crkva
ima polukružnu apsidu, a dva para polupilona uz bočne zidove sačuvani su samo u donjim
dijelovima. Datirana je tek u 12. st., ali je zadržala sve osobine predromaničkog graditeljstva.
Predromaničke crkvice na Braču tipološki su homogena cjelina koju čini velik broj građevina.
Većina pripada istom tipu raščlanjenih unutarnjih, a golih vanjskih zidnih ploha.

158
 Sv. Kuzma i Damjan na Smrčeviku i Sv. Nedjelja (izvorno sv. Marija) uz staro porušeno
naselje Gradac pokazuju jednostavni pravokutni, bačvasto presvođeni prostor s polukružnom
apsidom i unutrašnjost raščlanjenu nišama bez pojasnica.
 Sv. Martin nad Boboviščem pripada istoj varijanti s tri niše na bočnim zidovima.
 Sv. Toma između Gornjeg Humca i Selaca također je bez
pojasnica, ali sa četvrtastom apsidom. Nekoliko crkava na Braču
pripadaju varijanti s nišama i pojasnicama koje prate bačvasti
svod.
 Sv. Mihovil nad Dolom ima polukružnu apsidu, tri niše nad
bočnim svodovima i dva para pojasnica koje prate bačvasti svod.
Novi nalazi tragova kupole svrstavaju ovu crkvicu u jednobrodni
kupolni tip.
 Sv. Juraj u Straževniku kod Gornjeg Humca ima polukružnu
apsidu te je sačuvao izvorni zvonik na preslicu nad pročeljem,
jedan od najstarijih u našoj srednjovjekovnoj arhitekturi.
 Sv. Ilija zapadno od Donjeg Humca istog je osnovnog
oblika, ali pripada varijanti građevina s pravokutnom apsidom.
 Sv. Klement kod Pražnica pripada istoj varijanti.
U istu grupu objekata trebalo bi ubrojiti i jednobrodne crkvice na Pelješcu bez obzira što su možda
sagrađene po isteku ranosrednjovjekovnog razdoblja.
 Sv. Juraj u Ponikvama i sv. Filip i Jakov kod Prvih Ponikava. Obje imaju pravokutni prostor
presvođen bačvastim svodom, bočne zidove raščlanjene iznutra nišama i pojasnicama, te pravokutnu
apsidu jedva istaknutu iz linije istočnog zida, a iznutra oblikovanu polukružnom nišom i dvjema
manjim bočnim nišama.
U okviru ovog tipa izdvaja se i posebna varijanta kojoj je svojstven srednji povišeni dio krova, što
izvana stvara dojam trobrodnog prostora.
 Sv. Ivan u Bolu na Braču
 Sv. Mihovil u Igranima kod Makarske također ima povišeni srednji dio krova, bočne zidove
raščlanjene sa po dvije plitke niše, duboku četvrtastu apsidu koja završava polukružnom nišom,
istaknutom i na istočnom zidu apside.
 Crkva na Sušcu pripada istoj tipskoj varijanti. Imala je povišeni srednji dio krova, po tri niše na
unutrašnjim bočnim zidovima, te izvana pravokutnu, a iznutra polukružnu apsidu.

Jednobrodne crkve s raščlanjenim vanjskim i unutrašnjim zidovima

Pojava ovog tipa u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije dovedena je u vezu s utjecajem
lokalne starokršćanske arhitektonske baštine, u prvom redu Mauzoleja sv. Staša, koji se nalazi u

159
cemeterijalnom kompleksu Marusinac u Solinu. Značajka tog tipa je pravokutni tlocrt s lezenama na
vanjštini i s pravokutnom apsidom koja je u unutrašnjosti obično polukružna.
U jednoj varijanti tog tipa, svojstvenoj Dalmatinskoj zagori, te su lezene elementi konstrukcije i
ujedno specifičnog raščlanjenja, a javljaju se kao kontrafori u različitim tipovima longitudinalnih
građevina.
 Tzv. Četvrta crkva u Biskupiji kod Knina. Apsida je izvana
pravokutnog, a iznutra polukružnog tlocrta. Unutrašnje plohe
raščlanjene su lezenama. Istaknute lezene na vanjskim zidovima ne
podudaraju se s onima u unutrašnjosti.
 Sv. Luka u Uzdolju sa širokom polukružnom apsidom vezuje se uz
starokršćanske uzore. Unutrašnjost je raščlanjena lezenama i nišama,
dok su na vanjštini istaknutije lezene odnosno kontrafori.
Kod primorske varijante ovog tipa nestaje konstruktivne uloge lezena
koje postaju vrlo plitke i međusobno lučno spojene, pa se i prvobitni motiv dominantnih izbočenih
elemenata u starokršćanskoj arhitekturi pretvara u motiv plitkih udubljenih niša, kao načina izrazito
dekorativnog raščlanjenja zidova koji smo sreli već u centralnih građevina.
 Sv. Luka na Lastovu ima lezene koje su još uvijek vrlo
istaknute, naročito na vanjštini, i pravokutnu apsidu plitko izbočenu
iz istočnog zida.
 Sv. Petar u Ublima na Lastovu vjerojatno je pripadao istom
tipu.
 Sv. Juraj u Radunu kod Kaštel-Staroga pokazuje dekorativni
karakter plitkih lezena i niša na vanjskim plohama. Unutrašnjost je
raščlanjena sa tri para lezena koje podupiru bačvasti svod i dijele ga
u četiri polja. Plitke niše raščlanjuju sva četiri vanjska zida isto kao
i tri zida apside.
 Crkva Gospe kraj mora na Čiovu u Trogiru pripada istom tipu,
ali je nešto kraćih proporcija, pa ima samo dva para lezena s pojasnicama u unutrašnjosti, dok su
vanjske zidne plohe također potpuno ispunjene plitkim nišama.
 Sv. Juraj kod Nerežišća vezuje se po svim elementima uz bračku tipološku grupu, ali ima
raščlanjene vanjske zidove plitkim nišama. Pripada varijanti s polukružnom apsidom.
 Sv. Ivan u Podaci kod Makarske istog je tipa.
Raščlanjene vanjske plohe imaju i dvije crkve iz južnodalmatinske regije koje inače po svemu
pripadaju karakterističnom kupolnom tipu, ali se danas ne vide ostaci kupole.

160
  Sv. Ivan u Šilovu Selu na Šipanu izgubila je prilikom dogradnje svoje
izvorno pročelje, ali je sačuvala bočne zidove i bačvasti svod isto kao i
apsidu, izvana uglatu, a iznutra polukružnu. Vanjština je raščlanjena sa po
tri plitke niše na bočnim zidovima i s jednom na apsidi.
 Sv. Mitar u Konavlima ima isto rješenje unutrašnjeg prostora s
lezenama, pojasnicama i nišama te vanjske plohe raščlanjene lezenama na
bočnim zidovima i na apsidi koja je izvana pravokutna, a iznutra
polukružna.
 Sv. Kuzma i Damjan kraj Blata na Korčuli je jedna od zanimljivijih
građevina jednobrodnog tipa s raščlanjenim zidnim plohama. Ima pravokutnu apsidu. Na zapadnom je
pročelju istaknuti portal presvođen polukružnim lukom i natkriven dvostrešnim krovom, što je rijetko
u arhitekturi Dalmacije ranog srednjeg vijeka. Specifičnost toj crkvi daje i raspored lezena i niša na
vanjskim i unutrašnjim zidnim plohama. Unutrašnji bočni zidovi raščlanjeni su plitkim lezenama koje
su oblikovale po tri plitke niše na svakom zidu. Unutar tih niša je i po jedna uska niša. Uske niše
raščlanjuju i sve vanjske zidne plohe: bočne zidove, pročelje i sva tri zida apside. Za razliku od drugih
crkava raščlanjene vanjštine i unutrašnjosti, ovdje očita relacija unutrašnjih elemenata i vanjskog
raščlanjenja, ali ne tako da unutrašnjim lezenama odgovaraju vanjske lezene, što je karakteristika
romanike, već unutrašnjoj lezeni odgovara vanjska niša i obratno.
Posebni jednobrodni tip čine crkve s troapsidnim prezbiterijem. Porijeklo tog tipa treba tražiti u
trikonhnim crkvama s produženim zapadnim dijelom iz starokršćanske arhitekture (crkva u
Bilicama, sv. Martin u Pridrazi).
 Sv. Spas na Vrelu Cetine pokazuje ranosrednjovjekovnu
varijantu tog tipa – tlocrt izduženog pravokutnika s troapsidnim
prezbiterijem trolisnog rasporeda. Dvokatni predbrod
ukomponiran je u jedinstveni pravokutni tlocrt crkve i po
Marasoviću je izrazit primjer karolinškog "westwerka" ispred
kojeg je baza zvonika. Unutarnje raščlanjenje pokazuju lezene na
bočnim zidovima i na zidu sa strana ulaza, što se ponavlja i na zapadnom zidu narteksa. Vanjske
plohe bočnih zidova raščlanjene su sa po pet kontrafora koji su zaobljeni i blago se sužavaju prema
vrhu. Oni su inače karakteristični za veću grupu trobrodnih bazilika, u Dalmatinskoj zagori i
zadarskom kraju. Zvonik je kao rijetko sačuvani i najstariji primjer u ranosrednjovjekovnoj
arhitekturi Dalmacije posebno dragocjen.
 Crkva na Lopuškoj glavici u Biskupiji istog je tipa, ali u nešto reduciranim dimenzijama. Tlocrt
je izduženi pravokutnik s predbrodom, ali bez zvonika, dok je trikonhni prezbiterij nepravilan jer je
južna bočna apsida uvučena i pravokutnog je umjesto polukružnog oblika. Kontrafori su ostali samo
na zapadnom dijelu crkve.
161
DVOBRODNI I DVOAPSIDNI TIP
Dvobrodne dvoapsidne crkve općenito su rijetka pojava. U Dalmaciji taj tip ima tradiciju u rijetkom
dvoapsidnom obliku koji pokazuje crkva u Dikovači kraj Imotskog.
 Sv. Petar Stari u Zadru ranosrednjovjekovni je dvobrodni dvoapsidni primjer. Crkva je nastala
adaptacijom predromaničkog prostora, pridodanog starokršćanskoj crkvi sv. Andrije. Prvobitni
ranosrednjovjekovni longitudinalni prostor također je u predromaničkom razdoblju presvođen
dvama redovima križnih svodnih polja koji se naslanjaju na lezene uz zidove, a po sredini na dva
stupa i zidani pilon. Zid na istočnoj strani dijeli svetište u dvije apside upisane u pravokutnik. Na
čelu tog pregradnog zida među apsidama je polukružna niša. Vanjske su plohe crkve neraščlanjene,
osim istočne na kojoj su iznad dvaju prozora apside tri uske niše.
 Sv. Platon kod Osora na Cresu, iako jednobrodan, morfološki vezuje uz dvobrodni tip. Ostali su
samo donji dijelovi zida na kojem se jasno vide dvije
usporedne polukružne apside na istoku.

TROBRODNI TIPOVI
Skupinu trobrodnih crkava čine dvije tipske grupe: jednoapsidne i troapsidne bazilike.

Trobrodne jednoapsidne crkve

Trobrodne jednoapsidne crkve u
ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije u
pravilu su ranije od troapsidnih, sagrađene u
tradiciji starokršćanske arhitekture.
 Benediktinska crkva sv. Stjepana na
Sustipanu u Splitu je primjer velike trobrodne
jednoapsidne crkve. Ona ima deformirani tlocrt
s narteksom na zapadu (perforiran stupovima ili
pilonima na pročelju) i s polukružnom apsidom na istoku. Dva reda od pet stupova, zajedno s
pilonima uz zapadni i istočni zid, dijelili su crkvu u tri broda. Na zapadnoj strani, na početku bočnih
brodova, nalazi se po jedna odijeljena pravokutna prostorija. Crkva je bila pokrivena drvenom
krovnom konstrukcijom, a pripadala je uobičajenom bazilikalnom tipu s povišenim srednjim
brodom. Zvonik uz sjeverozapadni dio dograđen je u 13. st.
 Crkva u Žažviću pokazuje tlocrt trobrodne bazilike s polukružnom apsidom na istoku, te
narteksom i pravokutnom bazom zvonika na zapadu. No, odnedavno se upozorava na starokršćansko
porijeklo te crkve, vjerojatno s karolinškom pregradnjom zapadnog korpusa.
 Sv. Marta u Bijaćima varijanta je trobrodne bazilike s uglatom apsidom na istoku. Ona je
podignuta na mjestu veće starokršćanske bazilike.

162
Trobrodne troapsidne bazilike
Trobrodne bazilike sa tri apside u Dalmaciji pretežno su većih dimenzija, a mogu se svrstati u
nekoliko tipskih varijanti.
 Baziliku sv. Marije na Crkvini u Biskupiji karakterizira upisani prezbiterij s trima izduženim
pravokutnim apsidama. Zapadno od crkve su dva izdužena pravokutna prostora s tragovima zvonika
i westwerka.
Drugu varijantu čine bazilike s kontraforima.
 Sv. Cecilija na lokalitetu Cecela u Biskupiji,
poznatija je još pod imenom Stupovi, spada
među veće predromaničke bazilike u Dalmaciji,
a karakterizira je pravokutni prostor u koji je na
zapadnoj strani uključen predbrod te na istoku
prezbiterij s tri polukružne apside, od kojih su
dvije bočne uvučene u odnosu na veću srednju.
Četvrtasti prostor na zapadnom pročelju je baza
zvonika, a predbrod upućuje na karolinški
"westwerk". Masivni zidani piloni koji dijele
unutrašnji prostor u tri broda križnog su tlocrta. Masivni vanjski zidovi pojačani su nizom kontrafora.
Gusto postavljeni kontrafori zaobljeni su poput onih na jednobrodnim troapsidnim crkvama.
 Katedrala u Biogradu bila je sličnog oblika i dimenzija, a njeni su ostaci u blizini današnje
župske crkve. Za razliku od bazilike u Biskupiji, nije imala predbrod, a podjelu unutrašnjeg prostora
činili su pretežno stupovi uz samo tri zidana pilona. Izvorno presvođenje unutrašnjeg prostora i u
ovom slučaju dokazuju masivni zidovi pojačani kontraforima koji su istog oblika kao i u crkvi
sv. Cecilije.
 Sv. Marija u Ninu predstavlja posebnu varijantu trobrodnih troapsidnih građevina, utoliko što je
bez vanjskih potpornjaka i znatno tanjih zidova, pa je vjerojatno bila pokrivena drvenom krovnom
konstrukcijom. Crkva je i bez narteksa i baze zvonika, a njenu morfološku specifičnost čini i
poligonalni oblik glavne apside.
 Sv. Petar i Mojsije u Solinu na lokalitetu Šuplja crkva čini posebnu morfološku varijantu
troapsidnih bazilika na zalazu predromanike. Ona je za starohrvatsku povijest značajna kao
krunidbena bazilika kralja Zvonimira. Tlocrt karakterizira pravokutnik u okviru kojeg je oblikovan i
prezbiterij sa srednjom pravokutnom i bočnim polukružnim apsidama. Bočni zidovi raščlanjeni su
lezenama kojima odgovaraju lezene s vanjske strane. Ta podudarnost jedna je od izrazitih osobina
nastupajuće ranoromaničke arhitekture, premda je kameni namještaj ukrašen još uvijek izrazitom
predromaničkom skulpturom. Sa zapada je nešto uži pravokutni prostor predbroda koji i ovdje
upućuje na westwerk, ali sada već u otonskoj fazi svog razvitka.
163
LONGITUDINALNE CRKVE S KUPOLOM
Znatan broj predromaničkih crkava u Dalmaciji nosi u sebi osobine i longitudinalnih i centralnih
građevina – longitudinalni prostor uz centralni naglasak ostvaren kupolom. Ta se prostorna
koncepcija javlja i kod jednobrodnih i kod trobrodnih građevina, ali i kod tlocrta upisanog križa
odnosno transepta.

JEDNOBRODNI KUPOLNI TIP

Jednobrodne crkve s kupolom čine, uz šesterokonhne građevine, najizrazitiji tip u
ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije. Poznato je petnaestak građevina smještenih pretežno na
području južne Dalmacije (najsjevernija je sv. Petar u Omišu, otuda "regionalni južnodalmatinski
kupolni tip". Brojne su na Elafitskim otocima. Tako je samo na Koločepu sačuvano pet crkava, na
Lopudu i Šipanu po tri.
Sve crkvice koje pripadaju toj grupi vrlo su malih dimenzija. Karakterizira ih pravokutan tlocrt i
izvana četverokutna apsida koja je obično iznutra polukružna, a rjeđe pravokutna. Bočni zidovi
raščlanjeni su plitkim nišama bilo na unutrašnjim i vanjskim zidnim plohama bilo samo u
unutrašnjosti. Ovdje se kao naglašeni prostorni element javlja kupola smještena po sredini svoda,
redovito u obliku kalote, izvana uokvirena četverostranim kubusom i pokrivena čunjastim krovom.
Vanjske zidne plohe kupole obično su raščlanjene nišama, a rjeđe neraščlanjene. Prijelaz iz
kvadratne osnove na kružnicu kupolne kalote čine trompe (a iznimno i pandantivi).
Ovaj se tip javlja u dvije varijante: neraščlanjenih i raščlanjenih vanjskih zidnih ploha.

Jednobrodne kupolne crkve neraščlanjene vanjštine manje su

brojne od raščlanjene varijante.
 Sv. Nikola kod Selaca na Braču je jedna od rijetkih građevina
ovog tipa na srednjodalmatinskom području. Crkva ima plitke niše na
bočnim zidovima u unutrašnjosti odijeljene lezenama. Apsida je
pravokutna, tako da su za prijelaz na polukupolu upotrijebljene
trompe, isto tako kao i na prijelazu iz svoda na kalotu kupole. Vanjske
plohe su gole i neraščlanjene. Jedini naglasak na eksterijeru čini zabat nad ulazom.
 Sv. Ilija u Lopudu. Za razliku od golih ploha vanjštine, unutrašnjost je raščlanjena plitkim
nišama na bočnim zidovima i pojasnicama koje podupiru bačvasti svod. Apsida je pravokutna
izvana i iznutra.
 Sv. Đurd (poslije nazvana sv. Antun Padovanski) na Koločepu. Njene su ravne vanjske plohe i
svi vanjski zidovi goli i neraščlanjeni.
 Sv. Srđ na Koločepu također ima raščlanjenu unutrašnjost i gole vanjske zidove.
 Crkva Sikurata u Dubrovniku pripada istom tipu, unatoč njenim znatnim kasnijim preinakama.

164
Brojnije su jednobrodne crkvice s kupolom i raščlanjenim vanjskim zidovima.
 Sv. Petar u Priku u Omišu je najbolje sačuvani primjer ovog tipa. Unutrašnjost je raščlanjena
lezenama koje dijele svod u tri polja. U srednjem polju je kupola koja se diže nad pandantivima.
Prvo i treće polje presvođeno je križnim svodom. Bočni zidovi raščlanjeni su plitkim nišama.
Vanjština je potpuno raščlanjena. Vanjski bočni zidovi raščlanjeni su nišama koje završavaju
dvostrukim lukom, a vanjske plohe kupole uskim, ali dubljim nišama, te trokutastim krovnim
zabatima.
 Sv. Mihovil nad Dolom na Braču.
 Sv. Nikola Grčki na Lopudu
 Sv. Barbara na Koločepu
 Sv. Ivan Krstitelj na Lopudu. I kod nje
nalazimo široke plitke i uske polukružne niše u
unutrašnjosti, križne svodove i kupolu u srednjem
svodovnom polju nad trompama. te potpuno
raščlanjene vanjske zidne plohe plitkim nišama
običnog polukružnog završetka.
 Sv. Nikola na groblju na Koločepu
 Sv. Mihovil u Pakljeni (Sv. Mihajlo) na
Šipanu. Vanjske plohe raščlanjene su plitkim
nišama. Niše na apsidi imaju neuobičajeni
raspored u dva horizontalna dijela. U
unutrašnjosti je uobičajeni raspored lezena, plitkih lukova i pojasnica. Apsida, koja pripada varijanti
vanjskog i unutrašnjeg pravokutnog tlocrta, presvođena je polukupolnim svodom.
 Sv. Petar u Velom vrhu iznad Luke Šipanske
 Sv. Mihajlo u Stonu. I u toj građevini nalazimo na unutrašnjim bočnim zidovima lezene s
pojasnicama, te plitke i dublje polukružne niše. Apsida pripada najbrojnijoj varijanti vanjskog
pravokutnog, a unutrašnjeg kružnog tlocrta. Specifičnost vanjskog raščlanjenja čine plitke lučno
presvođene niše koje se na bočnim zidovima javljaju u dva vertikalna reda.
 Sv. Toma u Kutima u Boki kotorskoj najjužniji je primjer ovog tipa. Unutrašnje plohe bile su
raščlanjene sa dva para plitkih lezena.
 Sv. Nikola u Dubrovniku. Novija istraživanja pokazala su da je ta crkva uobičajenih proporcija
sa dva para lezena u unutrašnjosti i s plitkim nišama na unutrašnjim i vanjskim zidnim plohama.
Pojavu ovog tipa u ranosrednjovjekovnom graditeljstvu Dalmacije može se objasniti križanjem
dvaju osnovnih utjecaja, odnosno djelovanjem dviju tradicija: longitudinalnog prostora koji
kontinuira iz starokršćanske arhitekture, te centralne koncepcije izražene prisutnošću kupole koju se
mora dovesti u vezu s prisutnošću Bizanta.
165
CRKVE S UPISANIM TRANSEPTOM
Bizantska komponenta dolazi do izražaja i u drugom tipu ove skupine kojemu je svojstven
longitudinalni tlocrt s upisanim križem i kupolom. Taj se tip javlja u tri različite varijante, zastupljen
u dvjema predromaničkim crkvama u Splitu i u jednoj u Dubrovniku.
 Sv. Mikula u Velom Varošu u Splitu pravokutnog je tlocrta s pravokutnom apsidom na istočnoj
strani. Četiri stupa po sredini crkve čine središte svodnog sustava. Uzdužni bačvasti svodovi
naslanjaju se, osim na stupove, i na bočne svodove. Nad središnjom četvrtastom osnovom diže se
konstrukcija, što po vanjskom izgledu sliči kupoli, no koju po načinu gradnje treba smatrati niskim
zvonikom.
 Gospe do Zvonika u Splitu. Iste
je konstrukcije, iako znatno viši,
zvonik Gospe od Zvonika. Ostaje
otvoreno pitanje je li taj niski
zvonik izvoran s gradnjom crkve ili
predstavlja kasniju pregradnju. Po
rezultatima detaljne analize
građevine koja ima dvije različite
srednjovjekovne faze, predromaničku i romaničku, moglo bi se pretpostaviti kako zvonik pripada
ovom drugom razdoblju i kako je osnovna konstrukcija s karakterističnim ranosrednjovjekovnim
stupovima izvorno podržavala pravu kupolu, nižu od današnje rekonstruirane konstrukcije.
 Sv. Petar u Dubrovniku pokazuje posebnu varijantu trobrodne bazilike s transeptom.
Istraživanja su pokazala da od izvorne crkve, unatoč mnogim kasnijim pregradnjama, još uvijek
stoje ostaci vanjskih zidova. Dobro je sačuvana kripta koja dokazuje povišeni prostor prezbiterija.
Upisani transept i ovdje je bio izražen u svodovnom i krovnom sustavu s kupolom u sredini. Apsida
je unutrašnjeg polukružnog, a vanjskog pravokutnog tlocrta. Posebnost crkve dolazi do izražaja i u
pilonima pred apsidom, što će kasnije biti osobina južnojadranske i raške arhitekture.
 Sv. Benedikt (nazvana još Sv. Eufemija, Sv. Arnir) u Splitu predstavlja izrazitu trobrodnu
varijantu tlocrta s upisanim transeptom. Izvorni oblik je gotovo u cijelosti poznat zahvaljujući
Eitelbergerovu presjeku te crtežima Braglije i Zaitcheka, jer je crkva uništena požarom 1878. Po
tlocrtu to je prava trobrodna bazilika sa tri polukružne apside na istočnoj strani. Jedino dva para
lezena na bočnim zidovima, koji odgovaraju prvim dvama parovima stupova (računajući od istoka
prema zapadu), pokazuju i u tlocrtu stvarni oblik upisanog križa. Uzdužni srednji brod i transept bili
su presvođeni bačvastim svodovima. Bočni brodovi bili su neuobičajeno presvođeni na vanjskoj
polovini bačvastim, a na unutarnjoj križnim svodom. Kupola se dizala na križanju uzdužnog broda i
transepta.

166
Pojavu ovog tipa u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije treba također tražiti u križanju
utjecaja bizantske i predromaničke bazilikalne arhitektonske komponente, pri čemu je u slučaju
sv. Mikule u Splitu prva jače izražena u vertikalnom naglasku čitave kompozicije, dok kod
sv. Benedikta prevladava longitudinalni naglasak.

TROBRODNE BAZILIKE S KUPOLOM

U trećem tipu ove skupine koji označava prava trobrodna bazilika s kupolom, prevladava
longitudinalno rješenje prostora, dok je kupola podređeni element. Zajednička crta svih objekata
ovog tipa u Dalmaciji jest naglašena srednja apsida koja je redovito vanjskog pravokutnog oblika, uz
embrionalnu pojavu bočnih apsida u nekim varijantama.
 Sv. Stjepan na Otoku, mauzolej hrvatskih kraljeva u 10. st., trobrodni je pendant jednobrodnom
kupolnom tipu, odnosno njegovoj raščlanjenoj varijanti. Iz pravokutnog okvira izlazi na istočnoj
strani pravokutna apsida koja je iznutra polukružnog tlocrta. Bočni zidovi raščlanjeni su lezenama, a
u unutarnji prostor podijeljen zidanim pilonima u tri broda. Vanjština je sasvim raščlanjena plitkim
lezenama koje su bez sumnje predstavljale okvir plitkim nišama što se nižu također i na vanjskim
plohama apside. U pravokutni tlocrt ove crkve uključeno je sa zapadne strane predvorje u kojemu je
nađen sarkofag kraljice Jelene, a po nekim autorima osebujni je primjer westwerka, s jednim, ili čak
dva zvonika na pročelju.
 Sv. Martin (Sv. Barbara) u Trogiru mala je
trobrodna bazilika s apsidom koja ima izvana i
iznutra pravokutni tlocrt. Dva reda stupova dijele
unutrašnjost na tri broda. Drugo polje svodno
polje (do apside) nema svoda i na tome se mjestu
prvobitno nalazila kupola. Kupola je kasnije
zamijenjena zvonikom. Unutrašnjost je
raščlanjena lezenama i polukružnim nišama.
Dvije niše u osi bočnih brodova možemo
smatrati embrionalnim pojavama bočnih apsida.
Vanjština crkve također je raščlanjena plitkim
nišama obrubljenim lezenama.
 Sv. Lovre u Zadru je također mala trobrodna bazilika. Morfološkim se i dekorativnim
elementima približava ranoromaničkim formama. U okviru osnovnog pravokutnika uklopljena je
pravokutna apsida, dok su male bočne niše znatno uvučene pa su iza njih ostale male pravokutne
prostorije. Četiri stupa dijele unutrašnjost na tri broda koja, s obzirom na svodovni sistem crkve, i
nisu pravi brodovi jer su ti bočni prostori podupiru srednji povišeni svod, podijeljen u tri polja. Prvo
i treće polje ima križne svodove, dok se nad srednjim dizala kupola, iznad četiri stupa

167
(tzv. quincunx) koja se nije sačuvala. Vanjština crkve raščlanjena je lezenama koje se podudaraju s
unutrašnjim raščlanjenjem, a pri vrhu su spojene trostrukim lukovima. Na zapadnoj je strani
dvokatno predvorje, što je izrazita osobina karolinškog oblikovanja zapadnog korpusa crkve.
 Sv. Stjepan u Trogiru se spominje samo u povijesnim vrelima, i
možda je izgledao poput sv. Lovre u Zadru. Po opisu bi crkva mogla
pripadati i tipu quincunxa (očituje se bizantinski utjecaj).
 Sv. Ivan u Zadru (poznatiju po kasnijem imenu Sv. Nedjeljica).
Izvorni izgled crkve poznat je samo po starim crtežima. Možda je u
izvornom obliku crkva imala kupolu, no crkva se s pravom vezuje uz
tip protoromaničkih bazilika, pa joj je najbliža morfološka usporedba
sv. Petar i Mojsije u Solinu. Ipak u zadarskoj crkvi nema
podudaranja vanjskog i unutarnjeg raščlanjenja, što je jedna od
osnovnih razlika između predromanike i protoromanike.
 Baziliku otkrivenu ispod romaničke dubrovačke katedrale
sv. Marije također valja svrstati u tip trobrodnih crkava s kupolom.

WESTWERK

Westwerk je oblikovanje posebnog dvoetažnog

prostora ispred glavnog broda, na zapadnoj strani
crkve. On predstavlja najizrazitiju inovaciju karolinške
arhitekture. Istraživači još nisu suglasni koja je njegova
funkcija, ali ga prepoznaju u pojedinim crkvama
karolinškog doba.
Što se tiče funkcije izdvojile su se dvije osnovne teze.
Njemački autori drže kako je westwerk u prvom redu
Kaiserkirche, odnosno
prostor koji je služio
kako bi car ili drugi
dostojanstvenik
nadgledao i sudjelovao
u liturgiji, zbog čega je
gornja prostorija
otvorena prema
glavnom brodu. Po tezi

168
 C. Heitza on bi u osnovi služio liturgičkom komemoriranju i
glorifikaciji Spasitelja.
Westwerk izvana djeluje monumentalno zahvaljujući snažnom
srednjem tornju iznad oltarnog prostora i dvama stubištima koji
flankiraju pročelje. U prizemlju se nalazi središnja prostorija koja
povezuje zdanje s crkvom, a na katu je kultni prostor s oltarom.
Pojedini autori prepoznaju westwerk i kod hrvatskih crkava, kao
još jednog elementa koji pokazuje snažan udio karolinške
komponente u razvoju umjetnosti na ovom prostoru.11 No s
obzirom kako se taj prostor kod crkava koje oni izdvajaju
razlikuje od onog koji se javlja u Zapadnoj Europi, pojava
westwerka u predromaničkom graditeljstvu u Hrvatskoj ostaje
upitna.
Prvi je kod nas tu pojavu uočio Vladimir Gvozdanović (koji je u
međuvremenu postao Peter Vladimir Goss). Zatim se tim
pitanjem bavio Miljenko
Jurković, koji je specifičnosti
sličnog arhitektonsko-
liturgičkog oblikovanja dalmatinskih ranosrednjovjekovnih
crkava nazvao "reduciranim" ("atrofiranim") westwerkom. On je
također iznio hipotezu kojim je putem ta pojava dospjela u ove
krajeve davši glavnu posredničku ulogu saskom teologu i
filozofu Gottschalku koji je boravio na dvoru kneza Trpimira,
zbog analogija u tlocrtu bazilike u Petersbergu kraj Fulde i
bazilike na Crkvini u Biskupiji. No, i autori koji prihvaćaju
postojanje westwerka u hrvatskoj predromanici, kao što je
Tomislav Marasović, smatraju kako to nije uvjerljivo te je
potrebno potražiti i druge dodire i prodore utjecaja. Gottschalka
je teško povezati s arhitektonskim oblicima jer se ona bavio
drugim stvarima.
Westwerk u hrvatskoj predromanici vide i: Ante Milošević,
Vedrana Delonga, Ivo Petricioli, Nikola Jakšić, Radomir Jurić.
11
Drugi arhitektonski element u kojem se vidi franački utjecaj bilo bi oblikovanje zvonika na zapadnom pročelju crkvi,
organski vezanih s predvorjem i crkvom. Sačuvani zvonici su kod crkvi: sv. Spas na Vrelu Cetine (najstariji je, iz 9. st.),
sv. Teodor u Splitu (Gospe od Zvonika) i sv. Lovre u Zadru. Temelji zvonika sačuvani su kod sljedećih crkvi: sv. Marija
(Stomorica) u Zadru, crkva u Ošlju, crkva u Žažviću, crkva u Koljanima, sv. Marta u Bijaćima, sv. Cecilija (Stupovi) u
Biskupiji, katedrala u Biogradu, sv. Marija na Crkvini, sv. Martin u Splitu. Sa slika i crteža su poznati sljedeći zvonici:
zvonik splitske krstionice, sv. Mihajlo u Stonu, sv. Nedjeljica (sv. Ivan) u Zadru.
169
Autori koji smatraju kako se westwerk ne javlja kod
predromaničkih crkvi u Hrvatskoj su: Dušan Jelovina, Janko
Belošević, Ante Uglešić.
Autori koji drže kako se westwerk javlja u Hrvatskoj, kao
ključne građevine navode dvije crkve:
 sv. Spas na vrelu Cetine
 sv. Lovre u Zadru.

170
 SV. SPAS NA VRELU CETINE
Sv. Spas je troapsidalna jednobrodna crkva trolisno postavljenog
svetišta s westwerkom na zapadnoj strani (slika dolje i lijevo).
Ima zvonik na pročelju. Prizemlje westwerka je svodovima i
lučnim nadvojima trodijelno segmentirano. Prema Marasoviću
taj donji dio je odgovarao "kripti", no tu nisu nađeni grobovi i
Marasović samo pretpostavlja kako su se tu nalazili grobovi
ktitora župana Gastike i njegove obitelji (majke Nemire i
sinova).
Na katu se središnji
prostor široko lučno otvara prema crkvi (tri otvora rema
glavnom brodu). Gornji je kat imao poseban pristup kroz
ulaz izvan zgrade. Ovo ide u prilog tumačenju takvih
prostora kao mjesta odakle je vladar (u ovom slučaju bi to
bio župan Gastika) i drugi uglednici pratili misu.

SV. LOVRE U ZADRU

Crkva sv. Lovre u Zadru druga je ključna građevina za
proučavanje westwerka na našem području (slika dolje). Postoje crteži zvonika koji su bili spojeni s
predbrodom. Zapadni dio prizemlja podijeljen je s tri niše. U južnoj niši bilo je stubište za gornji kat.
Preostali dio prizemlja bio je podijeljen trodijelnim
bačvastim svodom. Sličan raspored je i na gornjem
katu. Na istočnom zidu među stupovima je bio otvor
prema samoj crkvi (loža za uglednika). Gradnja
zapadnog dijela se datira u 2. pol. 11. st.
Sama crkva pripada trobrodnim građevinama s
kupolom i pravokutnom upisanom apsidom. Kupola
nije sačuvana, ali je ostao njen donji zid u središnjem
kvadratu što ga čine četiri stupa što pokazuje
karakterističnu konstrukciju quincunxa.12

12
Arhitektonski tip kojem je osnovna značajka četiri stupa koja nose središnju kupolu, te se tako formira devet
svodovnih polja, među kojima je najveće četvrtasto središnje polje oslonjeno na četiri stupa, a presvođeno središnjom
171
Pojedini autori westwerk prepoznaju i kod slijedećih crkvi:
 Sv. Cecilija (Stupovi) u Biskupiji – istovjetno oblikovanje zapadnog korpusa kao i crkva
sv. Spasa, te vanjsko raščlanjenje kontraforima. To je trobrodna troapsidalna crkva.
 Sv. Marija na Crkvini u Biskupiji – trobrodna troapsidana građevina kojoj se westwerk pripisuje
na osnovi ostataka predbroda i zvonika, te na osnovi grobova dostojanstvenika čime se westwerk
kao zapadni element skladno uklopio u funkciju građevine – mauzolej.
 Sv. Stjepan na Otoku u Solinu – tu je najpouzdanije u Hrvatskoj ustanovljena funkcija westwerka
kao kripte – mauzolej vladara sudeći po nalazu sarkofaga kraljice Jelene (umrla 976.).
 Crkva u Žažviću – ranokršćanska crkva preuređena u ranom srednjem vijeku. Zna se kako je
imala zvonik na pročelju. Narteks je vjerojatno izvorno ranokršćanski, pa je gradnjom zvonika
podignut na kat i pretvoren funkcionalno u westwerk.
 Sv. Petar i Mojsije u Solinu – ovdje je 1075. okrunjen kralj Zvonimir, crkva pokazuje znake
westwerka, ali ona po arhitektonskim osobinama izrazito pripada protoromanici.
 Osmerokutna crkva u Ošlju kod Dubrovnika – rotonda s pravokutnim predbrodom koji nije
organski vezan s centralnim prostorom (ide u prilog tezi kako je westwerk zasebna crkva, što je
ovdje i arhitektonski potvrđeno).
 Sv. Marija (Stomorica) u Zadru –
slične je kompozicije kao i crkva u
Ošlju, ali ovdje se radi o peterokonhnoj
crkvi.

BENEDIKTINSKI SAMOSTANI U DALMACIJI

Benediktinci su katolički monaški red koji je osnovao Benedikt iz Nursije 529. u Montecassinu.
Prvotni im je razvoj bio ometen provalom Langobarda, a veliki su procvat doživjeli u karolinško
doba kada su postali nositelji crkvene i kulturne obnove. Ženski red benediktinki osnovala je, prema
predaji, Benediktova sestra Skolastika.
Prvi benediktinski samostani na našem tlu nastali su u Istri u 6. st. prvi papin izaslanik Hrvatima bio
je benediktinac opat Martin (640.-642.), a na dvoru kneza Trpimira boravio je učeni benediktinac

kupolom.
172
Gottschalk (846.-848.). Do 11. st. benediktinci kod nas dolaze uglavnom iz franačkih samostana,
zatim iz Montecassina, a poslije samostane osnivaju pretežno domaći redovnici i redovnice.
Najstariji samostani na tlu ranosrednjovjekovne hrvatske države bili bi samostan u Rižinicama kojeg
je poveljom osnovao Trpimir 852. i samostan sv. Bartolomeja na Kapitulu kod Knina. Iz 10. st. su
samostani sv. Krševana u Zadru (918.), sv. Marije u Solinu (975.), sv. Mihovila u Istri (990.), sv.
Maksima na Korčuli, sv. Ambroza u Ninu… Najviše je samostana nastalo u 11., 12. i 13. st. U 12. i
13. st. benediktinci dolaze u sjeverne krajeve. U 14. st. hrvatski benediktinci glagoljaši odlaze u

Prag, Šlesku i Krakov i tamo osnivaju samostane. S dolaskom prosjačkih redova postupno se
smanjivao broj benediktinskih samostana. U sjevernoj su Hrvatskoj nestali za provale Turaka u
16. st., a u Dalmaciji su posljednji muški samostani ukinuti za francuske okupacije, dok je sačuvano
samo nekoliko ženskih samostana. Jedini muški benediktinski samostan, otvoren 1945., nalazi se na
Ćokovcu kraj Tkona na Pašmanu.

Neki muški benediktinski samostani

Sv. Bartolomej na Kapitulu kod Knina
Rižinice kod Solina (852.)
opatija sv. Krševana u Zadru (918.)
Sv. Ambroz u Ninu (10. st.)
Sv. Ivan Evanđelist u Biogradu (1059. Petar Krešimir IV., 1185. seli kod crkve sv. Kuzme i
Damjana na Ćokovac)
Sv. Stjepan na jugozapadnom rtu splitske luke (Sustipan, 11. st.)
Sv. Ivan u Trogiru (1108.)
Sv. Stjepan i Mojsije u Solinu
Sv. Ivana u Medulinu (1115.)
Sv. Marije u Rožatu kraj Dubrovnika (prije 1123.)
Sv. Marije na Mljetu (1151.)
Sv. Mihovila u Kotoru (prije 1166.)
Sv. Jakova u Dubrovniku (1222.)

173
Sv. Nikole kraj Šibenika (1240.)…

Neki ženski benediktinski samostani

Sv. Benedikt u Splitu (1060./61.)
Sv. Toma u Biogradu (sagrađen u 11. st., kad je porušen seli u Zadar kod crkve sv. Marije (1066.)
Sv. Marija u Zadru (1066.)
Sv. Platon u Zadru (1070.)
Sv. Marcela u Ninu
Samostan u Trogiru (1064.)

Veze hrvatskih redovničkih zajednica s poznatim europskim opatijama i samostanima

Ranosrednjovjekovni samostani kod nas su općenito malo sačuvani, ali i malo istraženi. Rijetki
samostani koje spominju povijesni izvori su ili porušeni ili radikalno obnovljeni.

SV. BENEDIKT U SPLITU

Samostan je podignut blizu sjevernog zida Dioklecijanove palače uz već postojeću istoimenu crkvu,
za koju se kasnije uobičajio naziv sv. Arnir ili sv. Eufemija.

174
SV. STJEPAN NA SUSTIPANU
Muški benediktinski samostan sv. Stjepana spominje se
početkom 11. st., a nalazio se na zapadnom rtu splitske luke
(Sustipan). Istražen je 1958.-1962. prilikom uklanjanja ostatka
groblja. Iako su ostaci velike bazilike i samostana vrlo mali i
jedva identificirani među novijim grobnicama, moglo se
zaključiti kako se radi o tipu samostana s klaustrom oko crkve,
okruženog sa zapadne i južne strane samostanskim stambenim
prostorima, dok su ostali prostori vjerojatno bili na istočnoj strani.
Taj tip samostanske dispozicije poznat je po brojnim sačuvanim kasnijim primjerima iz vremena
romanike, gotike i renesanse, a razlikuje se od samostanskih stambenih sklopova koje poznamo po
oskudnim ostacima iz starokršćanskog razdoblja na našoj obali (Rižinice, Stipanska, Majsan…).

BISKUPIJA-CRKVINA
Istom tipu, kao i samostan na Sustipanu, pripadao je, čini se,
samostan uz baziliku na Crkvini u Biskupiji kod Knina,
otkriven prilikom revizije 1950. Taj dio arheološkog lokaliteta
presječen je seoskim putem, pa su na južnoj strani ostali ostaci
bazilike, a na sjevernoj veći dio samostanskog kompleksa.
Prema tlocrtu cjeline ipak se može zaključiti kako je po sredini
mogao biti veći otvoreni prostor (klaustar ili dvorište), dok su
stambene prostorije bile na sjevernoj strani.
Crkva posvećena sv. Mariji bila je trobrodna sa zidanim
izduženim stubovima (četiri pilona pravokutnog presjeka) koji
dijele crkvene brodove. Središnji je brod bio širi od bočnih.
Svetište čine tri pravokutne apside upisane u začelni zid. Središnja je polukružna, a bočne su
pravokutne. Na zapadnoj strani je predvorje koje je sudeći po bogatim grobnim nalazima, zidanim
presvođenim grobnicama i sarkofazima služilo kao mauzolej kneževske porodice. Tu se nalazio i
zvonik. Crkva je služila kao mauzolej vladarske obitelji Trpimirovića u ranom 9. st. o čemu
svjedoče arheološki nalazi grobova kneževske obitelji u kamenim sarkofazima u predvorju crkve.
Bazilika je predromaničkog porijekla (S. Gunjača) pa bi njeno tlocrtno rješenje ukazivalo na
koncepcije koje se javljaju u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi zapadnog kulturnog kruga, svojstvene
prostorima pod jurisdikcijom akvilejskog i milanskog patrijarhata (M. Jurković).
No postoje i pretpostavke o starokršćanskom porijeklu objekta na Crkvini (V. Klaić) u kojem se po
hrvatskom naseljavanju obnavlja crkvena tradicija, vjerojatno stolne crkve ranije kasnoantičke
biskupije Ludrum.

175
SV. LOVRE U STOBREČU
Starokršćanska bazilika sv. Lovre u Stobreču adaptirana je u
ranom srednjem vijeku u benediktinski sklop. Od velike
trobrodne bazilike s upisanom polukružnom apsidom nastala je
mala predromanička crkvica i samostanski sklop koji je
zapremio prostor prvobitnog narteksa. Između samostana, koji
je bio jednostavna zgrada pravokutnog tlocrta karakteristične
tehnike gradnje i crkvice na mjestu izvorne apside, nalazilo se samostansko dvorište. Ostaci
samostanske zgrade sačuvali su se i u gornjem katu (jedini samostan kod nas na dva kata).

SAMOSTAN SV. BARTOLOMEJA NA KAPITULU

Na Kapitulu nadomak Knina, u ranom srednjem vijeku na kompleksu starijeg rimskog vojničko-
veteranskog naselja, sagrađen je vladarski benediktinski samostan sv. Bartolomeja, a na istom
položaju u 13. st. romanička katedrala kninskog biskupa. Samostan je vjerojatno osnovan sredinom
9. st., za Trpimira, u vrijeme širenja benediktinskog reda na hrvatskom prostoru. Podaci o
samostanskim opatima u ispravama iz doba Petra Krešimira IV. i Zvonimira svjedoče o važnosti
samostana u političkom životu Hrvatske u 2. pol. 11. st. Stjepan Gunjača je crkvu sv. Bartolomeja
doveo u vezu s prvotnim mjestom pokopa kralja Zvonimira.
Nestankom hrvatske narodne dinastije kraljevski samostan se gasi, a Gejza II. ga sredinom 12. st.
predaje splitskoj nadbiskupiji. U 13. st. na mjestu samostana gradi se kninska katedrala – stolnica
kninskog biskupa.

SAMOSTAN SV. IVANA U BIOGRADU

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. Iste mu je godine dao
privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i
zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo (Petar
Krešimir IV. izdao je 1060. u Biogradu darovnicu u korist muškog benediktinskog samostana sv.
Ivana Evanđelista). Kralj Dmitar Zvonimir je 1076. potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena
mu je darovala zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu
sv. Kuzme i Damjana. Zbog mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan
sv. Kuzme i Damjana.
Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969., a završilo je 1971.
Istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem.
Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu
pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je
pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

176
SAMOSTAN SV. TOME U BIOGRADU
Petar Krešimir IV. je osnovao i ženski benediktinski samostan sv. Tome (a ne biskupija kako se prije
držalo). Njega je kralj u više navrata darovao posjedima u sidraškoj župi, a 1069. darovao mu je
kraljevsku slobodu i posjed Rosohaticu kod Tinja.
Samostan je sagrađen u blizini samostana sv. Ivana Evanđeliste i katedrale. Na temelju apsidalnog
dijela može se nazrijeti kako je crkva bila trobrodna (B. Juraga). Nakon rušenja samostana (Mlečani
1125.), redovnice sele u Zadar, prvo u samostan sv. Marije, a kasnije u sv. Dimitrija.

RIŽINICE
Rižinice se nalaze sjeveroistočno od Solina, na granici solinskog i kliškog područja, zapadno od
starog puta Solin-Klis-Muć. Otkriće ovog lokaliteta potaknuo je slučajan nalaz dijela zabata oltarne
pregrade s natpisom pro duce Trepime(ro) 1891. u polju između Klisa i Solina. Ovaj nalaz je Buliću
bio putokaz za ubiciranje samostana koji je podigao Trpimir (845.-864.).
Trpimir je bio pobožan vladar, u dobrim odnosima sa splitskim nadbiskupom Petrom, za spas svoje
duše sagradio je samostan i doveo zbor redovnika (to znamo iz njegove darovnice).
Samostan istražuje društvo Bihać 1895./96., 1898., 1908. (slika
lijevo). Ovaj prvi benediktinski samostan u našim krajevima
sastojao se od jednobrodne crkve orijentirane sjever-jug i
opkoljene s više zgrada.
Crkva je jednobrodna sa širokom polukružnom apsidom, dužine
16 m i širine 7,4 m. Prostor prezbiterija od prostora
namijenjenog vjernicima dijelila je oltarna pregrada (septum). Sve je vrlo malih dimenzija što
upućuje kako je bila namijenjena vršenju samostanskog bogoslužja redovnika.
Dyggve je smatrao kako je tu prvotno bila villa rustica, pa oratorij dok ju u 9. st. nije obnovio
Trpimir i adaptirao postavljanjem oltarne pregrade.
Zapadno od crkve bile su dvije prostorije. U jednoj je bila kuhinja na što upućuju ulomci
srednjovjekovne keramike i ugljena, fragmenti zemljane posude sa soljenim maslinama. Prostorija
uz istočni zid crkve kao da je bila pogrebna kapela – u njoj su pronađena dva zidana groba
pokrivena pločama razbijenih rimskih sarkofaga.
Grobovi su pronađeni i u samoj crkvi i ispred nje, s južne strane (sjever-jug). Pronađeno je 10
čitavih starohrvatskih grobova.
U samoj crkvi nađeni su dijelovi oltarne pregrade (pilastri, pluteji s motivom prepleta krugova i
kvadrata), među ostalima i dio trokutnog zabata (tegurija) koji je stajao nad ulazom u svetište. U
donjem, lučnom dijelu teče natpis pro duce Trepime(ro) – za kneza Trpimira. Natpis je nabožnog, a
ne posvetnog karaktera. Na fragmentu je vidljiv dio repa pauna (dugi rep u obliku riblje kosti)., koji

177
su bili nasuprotno postavljeni sa strane križa u sredini i ukrašavali su središnje polje zabata (sličan je
nađen u sv. Marti u Bijaćima). Uz rub je motiv kuke i kimation. Zabat se datira u 9. st.
Jelić, Kržanić, Barač i Vasić interpretiraju kompleks u Rižinicama kao utvrđeni dvor hrvatskih
vladara s pogrebnom kapelom. Jelićev je argument kako je crkva mala za samostansku bogomolju, a
grobovi u njoj kao i natpis koji je pogrebnog, a ne posvetnog karaktera određuju je kao pogrebnu
kapelu u kojoj je možda sahranjen i Trpimir. Ovdje je najvjerojatnije bio benediktinski samostanski
kompleks kojeg spominje Trpimirova darovnica iz 852., te starokršćanski samostanski kompleks
preuređen u predromaničku samostansku crkvu predstavlja početak samostanskog života u
starohrvatsko doba.
SAMOSTAN SV. AMBROZA U NINU
Uz Gornja vrata u Ninu nekad se nalazio benediktinski samostan sv. Ambroza. Danas su tu ruševine
crkve iz 13./14. st., a ostataka samostana nema.

SAMOSTANI U PRIDRAZI I KAŠIĆU

Ostaci ranosrednjovjekovnih samostana otkriveni su u
Pridrazi i Kašiću (ne spadaju među benediktinske
samostane). Kompleks zidova koji je identificiran kao
samostan na lokalitetu Mijovilovac u Pridrazi kod
Novigrada pokazuje sličan raspored samostanu na Crkvini
u Biskupiji. Zidovi koji uokviruju radne i stambene
prostorije tvore tri krila kompleksa, a može se

pretpostaviti četvrto krilo. U sredini kompleksa

vjerojatno se nalazio klaustar ili drugi veći otvoreni
prostor. Uz istočni je ugao samostanskog sklopa
šesterokonhni oratorij sv. Mihovila.
Ostaci stambenog sklopa otkriveni su i uz još jedan
šesterokonhni oratorij u selu Kašiću. Novijim
istraživanjima protumačen je taj sklop kao antička
stambena arhitektura na kojoj je podignuta
starohrvatska crkvica. Valja ipak upozoriti na to da
tlocrt pronađenih ostataka uz oratorij pokazuje isti
tip samostanske arhitekture s dvorištem i uokolo
postavljenim stambenim prostorima.

CIBORIJI
178
Ciborij je arhitektonski element koji se diže nad oltarom. Obično četiri ili šest stupova koji nose
krov različita oblika u različitim razdobljima.13 Javlja se u starokršćanskim bazilikama, a potom i u
predromaničkim, romaničkim i gotičkim crkvama te u baroku. Funkcionalno je sličan zabatu, ali
ciboriji se mogu postaviti samo u većim i prostranijim građevinama, u širokim srednjim lađama dok
zabati stoje u sasvim reduciranim i malim prostorima malih crkava kakve su dalmatinske
predromaničke građevine. U njima oltarna pregrada sa zabatom, sa svojim središnjim dijelom,
zamjenjuje ulogu četverostranog ili katkad šesterostranog ciborija. Nedostatak ciborija i mnoštvo
zabata oltarnih ograda su bitna specifičnost dalmatinske predromanike.
Time se objašnjava i nedostatak zabata na pregradama u Italiji. Tamo se u mnogim crkvama ranog
srednjeg vijeka, pretežnim dijelom još iz starokršćanskog doba, u prostrani srednji brod postavljao
veliki četverostrani ili neki slični ciborij. U Korpusu talijanske ranosrednjovjekovne skulpture
registrirana su 23 fragmenta ciborija što uz čitav niz onih koji su još u funkciji svjedoči o njihovoj
brojnosti.
Broj ciborija kod nas je znatno manji. Cijeli ciboriji, te veći i brojniji ulomci koji su omogućili
rekonstrukciju ciborija pronađeni su u:
• šesterostrani krstionički ciborij u katedrali sv. Pelagija u Novigradu u Istri
• četverostrani ciborij prokonzula Grgura iz Zadra
• četverostrani ciborij iz crkve
sv. Tome u Zadru
• poligonalni ciborij nad oltarom
rapske katedrale
• šesterostrani oltarni iz crkve
sv. Bartula u Galovca
• četverostrani krstionički iz crkve
sv. Bartula u Galovca
• šesterostrani krstionički iz crkve
sv. Marije u Biskupiji kod Knina
• četverostrani oltarni iz crkve
sv. Marije u Biskupiji kod Knina
• četverostrani ciborij iz krstionice
crkve sv. Marte u Bijaćima.
Veći fragmenti ciborija potječu iz:
• arkada ciborija iz sv. Ivana u Puli
• arkada ciborija iz crkve

13
Srednjovjekovni imaju ravni ili piramidalni krov, renesansni obično imaju kupolu, barokni volute…
179
 sv. Krševana u Zadru
• stranica ciborija iz kotorske katedrale sv. Tripuna
• arkada ciborija iz crkve sv. Spasa u Ulcinju.
Manji fragmenti ciborija nađeni su u Betiki u Istri, u Trogiru, u Komolcu, na Kapitulu kod Knina, u
crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, te u Novalji na Pagu gdje su nađeni fragmenti dvaju ciborija.

180
CIBORIJ IZ NOVIGRADA
U krstionici novigradske katedrale nad šesterostranim
bazenom za krštenje u koji se silazilo trima
stepenicama stajao je šesterostrani ciborij. Njegova
rekonstrukcija nije posve sigurna, jer je tijekom
vremena postao jako ruševan i nije se sačuvao u
cijelosti. Nedostaju mu stupići koji su nosili lukove.
Nakon novih istraživanja u kripti novigradske
katedrale izašao je na vidjelo jedan od kapitela
ciborija. Kapitel u donjoj zoni ima niz jednostavnih
listova preklopljenog vrha. U gornjoj su zoni istovrsni
listovi samo nešto veći. Košara ciborija također nije
sačuvana čitava – nedostaje jedna stranica. Raspored
stranica ciborija utvrđuje se po natpisu koji teče pod
gornjom rubnom letvom. Natpis spominje biskupa
Mauricija, naručitelja ciborija, koji je kao istarski
biskup zabilježen u pismu pape Hadrijana Karlu
Velikom (datirano 776.-780.), što datira i ciborij.
Reljefni ukras na stranicama ciborija podijeljen je u
tri pojasa. U gornjem uokolo svih stranica teče natpis.
Pod natpisom teče niz zubaca koji ga odvajaju od
središnjih trokutastih polja iznad luka na kojima su
izvedeni različiti zoomorfni i vegetabilni motivi.
Donja, polukružna obodna traka omeđena je s vanjske
strane astragalom, a s unutarnje rubnom letvicom. U
lučnoj su traci izvedeni različiti motivi. Na prvom
luku to je vegetabilna geometrizirana vitica, a u
drugom i trećem luku to je dvopruta pletenica kojoj se
središta ispunjavaju naizmjence grozdom i listom. Na četvrtom luku isti prostor ispunja jednostavna
tropruta pletenica, a na petom je to dvopruta pletenica složena od četiri trake.
Središnja su trokutasta polja ispunjena različitim motivima. Na prvom luku to su sučeljeni jednorog
i lav, a između njih su stilizirani trolisti. Na drugom luku su dva nasuprotna jelena, a uski prostor
između ispunjavaju stilizirani listovi u obliku lukova, a zapravo posve stilizirani motivi školjke. Na
trećem luku su dva ukrižena ljiljana koje flankiraju ptice, a na četvrtom su stilizirani listovi akantusa
koji ispunjaju čitav slobodan prostor. Na petom su luku dva sučeljena pauna dugih vratova.
Kompozicija i izbor motiva vrlo su karakteristični za ciborije općenito, a poglavito za ciborije
181
Veneta i Friulija. Ciborij biskupa Mauricija gradila je radionica kojoj je sjedište čini se bilo u
Cividaleu.

CIBORIJ PROKONZULA GRGURA

Ciborij je pronađen 1891. za vrijeme dogradnje zvonika katedrale sv. Stošije. Pronađeno je jedanaest
fragmenata ciborija koji su spojeni, pa je ciborij djelomično rekonstruiran.
Ciborij se sastojao od četiri pravokutne
stranice koje su nosila četiri stupa s
kapitelima, a iznad je bila višestrana
piramida s akroterijem na vrhu.
U donjem pojasu koji prati luk prednje
strane (slika desno) nalazi se složeni
preplet troprute vrpce s petljama koje su
podvrgnute obliku kružnice. Trokutaste
kompozicije u uglovima ispunjene su s
dvije različite kompozicije. Na lijevoj strani su dva heraldički postavljena psa (ili vuka), a iza
svakog psa nalazi se još jedan mali psić. Na desnoj strani je prikazan grifon okrenut ulijevo koji davi
janje, a prema njemu je okrenuta ptica.
Stražnja je stranica dosta rustičnije obrađena od ostalih strana. Pojas uz luk je ispunjen pleterom od
učvorenih tročlanih kružnica, kroz koje se provlače dvije tročlane vrpce koje tvore rombove.
Trokutne površine ispunjaju dva pauna, po jedan na svakoj strani.
U luku desne bočne strane je pojas dvoprutih vrpca koje se prepliću u pravokutne ornamente. U
lijevom uglu je motiv grifona koji davi janje, a prema grifonu je okrenuta ptica sa savijenim
dugačkim vratom (možda labud). Na desnoj strani je prikaz dva pauna koji piju iz kaleža.
U luku lijeve bočne strane je mrežasti pojas koji se sastoji od šest dvoprutih vrpca. U svakom uglu je
po jedan lav koji prednjim šapama davi janje.
Na prednjoj strani ciborija nalazio se korniž s natpisom u dva reda. Ostale strane ciborija imale su
ornamentirani korniž. Na gornjoj plohi je motiv kuka, a na donjoj motiv šahovskih polja.
Na ciboriju se nalaze ostaci polikromije. Pletenice su bile žute boje, okviri pletenica i unutarnje
plohe lukova crvene, a pozadina plave boje.
Smatra se kako je prokonzul Grgur, donator ciborija, pripadao zadarskoj patricijskoj obitelji
Madijevaca koja je bila u srodstvu s vladajućom dinastijom hrvatske države. Bio je brat Vekenege,
majke opatice Čike, koja je osnovala benediktinski samostan sv. Marije u Zadru.
Ciborij se datira između 1033. i 1036., a važan je jer je osnova za datiranje drugih spomenika ove
grupe (zadarsko-splitska grupa: fragmenti ciborija iz sv. Tome, pluteji iz sv. Nediljice, ploče u
krstionici splitske katedrale i fragmenti ciborija i oltarne pregrade iz sv. Petra i Mojsija u Solinu).

182
CIBORIJ IZ ZADARSKE CRKVE SV. TOME
Godine 1956. prilikom radova u blizini crkve
sv. Tome nađena su dva veća kamena ulomka
ukrašena reljefom s pleternim motivima koji su
pripadali dvjema stranama ciborija. Sačuvani
životinjski lik što je podsjećao na psa po svom
oblikovanju glave, ušiju, oka i krzna te način
klesanja pleterne vrpce jasno su dokazivali kako je
riječ o ciboriju vrlo srodnom onome s natpisom
prokonzula Grgura koji ima veliko značenje u
datiranju određene stilske grupe skulptura u
Dalmaciji 1. pol. 11. st. Mnogo spolija koji su
pripadali ciboriju pronađeno je 1970.
Ciborij je bio četverostraničan, a bilo je moguće
rekonstruirati tri strane, a od četvrte su pronađena
samo dva komada. Krov je bio osmerobridni
piramidalni. Najbolje je rekonstruirana strana koja
kao ukras luka ima friz od kružnica kroz koje se
provlače dvije troprute vrpce tvoreći rombove i dva
pauna, u svakom uglu po jednog.
Paunovi su zbog horror vacui okruženi virovitim
rozetama i biljnim viticama. Na ciboriju prokonzula
Grgura paunovi su vrlo površno izrađeni, a na ovom
su pomno isklesani. Jedna bočna strana je ukrašena pletenicama, a u uglovima je stablo sa dva
simetrična, heraldički suprotstavljena psa (ili vuka). Taj je motiv sličan onom na lijevom uglu
prednje strane Grgureva ciborija, ali su tamo psi veći i nedostaje stablo u sredini. Potpuno je jednaka
obrada njihovih tijela s krznom, žljebovi na vratu, oko butina, modelacija ušiju, crtež oka.
Druga bočna strana je ukrašena križolikim petljama, osmicama, a u uglovima su se nalazili likovi
lavova koji dave janjad. Kompozicije su neobično slične onima na bočnoj strani Grgureva ciborija.
Glave lavova prikazane su en face, obrađene poput ljudskih lica na drugim reljefima te stilske grupe
(pluteji sv. Nediljice, reljef kralja u Splitu, ulomci iz Šuplje crkve u Solinu). Razlika je u položaju
janjeta i obliku brkova. Lavovi na Grgurevu ciboriju imaju obješene, a lav na ciboriju iz sv. Tome
ima uzdignute brkove. Umjesto ptica iza lava, na Grgurevu ciboriju je petlja od dvoprute vrpce.
Prednja strana je najslabije sačuvana, ali prema Grgurevu ciboriju, tu bi se trebali očekivati grifoni
koji dave janjad ili što je manje vjerojatno dva pauna pored kaleža.

183
Kapitel stupa ciborija je bogato ukrašen, korintskog tipa. On i baza imaju veliku vrijednost jer
nedostaju takvi dijelovi s ciborija prokonzula Grgura. Kamen ciborija iz sv. Tome je mekan (poput
muljike) dok je Grgurev ciborij isklesan od tvrdog zrnatog vapnenca. Grgurev ciborij djeluje kao
grublja replika Tominog.

CIBORIJI IZ CRKVE SV. MARIJE U BISKUPIJI

Prema sačuvanim ukrasnim elementima, oprema crkve sv. Marije u
Biskupiji kod Knina uglavnom je proizvod radionica koje su u to
vrijeme djelovale na širem kninskom području (djelo majstora
koljanskog pluteja).
Postojala su dva ciborija. Veći šesterostranični (vjerojatno
krstionički) sa početka 9. st. i nešto kasniji četverostranični koji se
izdizao nad glavnim oltarom.
Od krstioničkog ciborija nađeni su akroterij (slika desno) i kapitel, a
od košare je sačuvano samo nekoliko ulomaka. Stjepan Gunjača je
rekonstruirao ciborij, no Nikola Jakšić drži kako je ta rekonstrukcija upitna jer kapitele i akroterij
pripisuje "majstoru koljanskog pluteja", a košara
ciborija ne pokazuje iste karakteristike.
Oltarni ciborij (slika lijevo, i slika dolje) je jedan od
najljepših takvih spomenika iz Hrvatske, a nastao je u
2. pol. 11. st. i vjesnik je romaničkog stila.
Rekonstruiran je, ima četiri arkade zatvorene u
četvorinu nad kojom je četverokutni piramidalni krov s
ljuskastim crijepovima. Na samom vrhu je kitnjasti
akroterij. Kapiteli su ukrašeni životinjskim likovima
(orlovi, golubovi, sove). Inače prevladava šahovnica,
dvoprute i troprute
vrpce.

184
 CIBORIJI IZ GALOVCA (SV. BARTUL)
Položaj Crkvina u Galovcu istraživao je Janko Belošević u pet
istraživačkih kampanja (1979., 1988.-1991.). Tu su otkriveni
ostaci više građevinskih objekata antičke, ranokršćanske
(sakralne, sepulkralne i stambene) arhitekture. Oko se nalazilo
groblje s 521 istraženim grobom, datirano od 6. do 17. st.
Poganska kultna građevina s apsidom je tijekom 5. st. pretvorena
u ranokršćanski oratorij koji je prethodio izgradnji ranokršćanske
crkve s pastoforijama u 6. st. Crkva je sa stanovitim preinakama i
dogradnjama ostala u funkciji i tijekom srednjeg vijeka. Nađeni
su brojni dijelovi ranokršćanske i ranosrednjovjekovne
(predromaničke) kamene plastike i skulpture. To su u manjem
broju razni ukrasni i funkcionalni dijelovi ranokršćanske crkve, a
u daleko većem broju ulomci ranokršćanskog i predromaničkog
crkvenog namještaja. Među njima su i fragmenti dvaju ciborija
koji su omogućili njihovu
rekonstrukciju.
Šesterostranični oltarni ciborij
(slika gore) bio je visok oko 5 m. Imao je po jedan akroterij na
kutovima košare i središnji na vrhu piramidalnog
dvanaesterostraničnog krova. Poligonalnu košaru nosi šest
stupova s bogato ukrašenim kapitelima. Datira se u ranu fazu
predromaničke umjetnosti – početak 9. st.
Četverostranični krstionički ciborij je nešto manji (4,5 m, slika
desno). Sastojao se od četiri stranice koje sastavljene čine
kvadratnu košaru nad kojom je osmerostraničan piramidalni
krov s akroterijem na vrhu. Košara ovog ciborija je bogatije
ukrašena (paunovi sa strana križa). Izrađen je u istoj klesarskoj
radionici u Zadru u ranom 9. st.

CIBORIJ IZ CRKVE SV. MARTE U BIJAĆIMA

Tijekom istraživanja 1902.-1905. pronađen je niz ulomaka
ciborija. Najveći broj ulomaka otkriven je na prostoru
nekadašnje ranokršćanske i predromaničke krstionice. Na
temelju pronađenih fragmenata rekonstruiran je četverostranični
ciborij.

185
 Ciborij (slika lijevo) se sastoji se od četiri monolitne stranice
koje se spajaju u košaru nad kojom je piramidalni krov
(rekonstruiran), s originalnim akroterijem. Visok je 4,5 m.
Konstrukcija je postavljena na četiri stupa s kapitelima. Stranice
su ispunjene predromaničkim plitkoreljefnim ukrasom sa
stilskim odlikama ranog 9. st. Uz rubove svake stranice provlači
se natpis koji teče vanjskim i unutarnjim plaštem ciborija.
Vanjske strane ciborija:
 Središnju kompoziciju, omeđenu motivom užeta, ispunjavaju
dva pauna s grozdom u kljunu. Čitavim rasponom luka pruža se
široki pojas nasuprotno postavljenih i učvorenih pereca. Na luku
stranice je loše sačuvan i manjkav latinski natpis koji se
nastavlja na sljedećim dvjema stranicama. Natpis započinje
simboličkom invokacijom u znaku križa, a slijedi tekst koji
se obraća vjernicima, s isticanjem Svetog Trojstva.
 I na sljedećoj strani je u gornjem pojasu vijenac s kukama
koje su oslonjene na niz stiliziranog kimatija. Pod njim je
motiv užeta i pojas troprutih, međusobno prekriženih
polukružnica. U uglovima središnje kompozicije je motiv
troprute učvorene vrpce. Luk ispunjava tropruta pletenica.
Na rubu luka su vrlo skromni ostaci natpisa gdje se
raspoznaje ime sv. Ivana.
 Gornji friz sljedeće stranice istovjetan je prethodnima –
kuke i kimatij. U gornjim je uglovima središnje
kompozicije, obrubljene motivom užeta, prikaz dvaju
lavova. Luk arkade ispunja mrežasti uzorak troprute
vrpce. U natpisnom polju završava prva tekstovna cjelina.
Natpis govori o obnovi koja je načinjena u čast sv. Marte.
Isticanje dvaju svetaca – titulara: sv. Ivana (Krstitelja) i
sv. Marte, otkriva dva vremenska sloja kršćanskog kulta
na lokalitetu, od kojih je sv. Ivan kasnoantički, a sv. Marta
predromanički.
 Četvrta vanjska strana je gotovo u cijelosti
rekonstruirana po uzoru na nasuprotnu. Natpis je
sadržajno različit od sakralnog teksta s prethodnih
stranica. Taj dio natpisa odgovara formuli datiranja, s
186
imenom vladara. Pretpostavlja se da je riječ o knezu Mislavu, pa se kao najkasnija granica izrade
ciborija predlaže vrijeme oko 835.-845.
Unutarnje stranice ciborija:
U sredini gornjeg ruba unutrašnje stranice
izrezan je usjek koji stvara dva bočna
udubljenja, a slični se nalaze na unutrašnjim
plohama sve četiri strane ciborija. Služili su za
međusobno povezivanje stranica pomoću
uglavljivanja trokutastih ploča i ugaonih
držača, te za naslanjanje oktogonalne piramide
krova. Stranica je bez ukrasa, s natpisnim
poljem na rubu luka, razdijeljenim motivom
užeta. Natpis je prilično krnj, bez ijedne
cjelovito sačuvane rijeci. Ispod je početak
drugog tekstovnog odlomka koji se nastavlja
na trima ostalim stranama unutrašnjosti košare.
Druga stranica je gotovo u cijelosti
rekonstruirana, s dva manja ulomka u lijevoj i
desnoj stopi. Neukrašena je, slično
prethodnima, s motivom užeta koje omeđuje
gornji rub natpisnog pojasa.
Treća i četvrta stranica su slične prethodnoj.
Natpis završava ideogramom, tj. uklesanim
motivom zmije koji je mogao biti kopiran iz
kakvog iluminiranog karolinškog liturgijskog
rukopisa da istakne kraj teksta, ili je nastao po
uzoru na slične zoomorfne stilizacije koje u
predromaničkoj skulpturi karolinškog doba već
od kraja 8. i početka 9. st. prate geometrijske
plohorezbe. Jedan od ikonografski bliskih
primjera, možda čak i izravni likovni
predložak, uklesan je na pilastru oltarne ograde
iz vremena patrijarha Maksencija (811.-838.) za katedralu u Akvileji. Osim toga, motiv se i
simbolički uklapa u smisao poruke na ciboriju, jer se može povezati uz izvatke iz evanđelja koji se
odnose na Ivana Krstitelja i krštenje. U natpisu na ovoj stranici sadržana je poruka koja krštenika
upozorava na život u vječnosti, koji se prima činom krštenja.
187
BRANIMIROVI NATPISI

Muć Gornji
U Muću Gornjem, u crkvi sv. Petra pronađeno je više ulomaka trabeacije oltarne pregrade. Oni se
ističu kvalitetom izrade, bogatim epigrafičkim sadržajem i vrsnim latinitetom. Povijesnim i
kronološkim podacima izdvaja se ulomak krajnjeg desnog arhitrava s imenom kneza Branimira i
888. godinom. Taj je ulomak pronađen 1871. u krugu crkve, dok su ostali pronađeni revizijskim
istraživanjima 1975.-1987.
Arhitravi su oblikovani u tri pojasa:
• kuke u gornjem pojasu,
• pleterni ornament (troprute petlje) u srednjem pojasu i
• natpis u donjem pojasu.
Natpis na desnom arhitravu prelazi
prednju stranu i završava na donjoj,
užoj strani grede. Natpis govori o
vremenu gradnje i uređenju crkve
sv. Petra i pri tome navodi ime kneza Branimira – "…U vrijeme gospodara kneza Branimira 888.
Godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete Djevice…". Od početnog zaziva Isusa Krista do
završne formule datacije, natpis je prožet izrazom punim poetske duhovnosti.
L. Margetić, a zatim i Mate Zekan, povezali su ovaj natpis s graditeljskom aktivnošću hrvatskog
biskupa Teodozija, koji 886., u doba najveće Branimirove moći, preuzima i splitsku nadbiskupiju.

Šopot kod Benkovca

Prva istraživanja na lokalitetu Crkvina u Šopotu provedena su 1928., te je pronađen lijevi arhitrav i
zabat oltarne pregrade s natpisom. Kasnije su pronađena još dva ulomka – ulomak desnog arhitrava
te ulomak lijevog arhitrava koji je nedostajao između arhitrava i zabata.
U gornjem pojasu
arhitrava su kuke,
kratkih drški i
kugličastih zavojnica,
a u donjem je natpis.
Kuke se nastavljaju
rubom zabata i tako
zatvaraju trokutno
polje u kojem je
simbolički prikaz Uskrsnuća – križ s pticama ispod i rozetama iznad hasta, s obje strane. Donacijski

188
natpis s arhitrava prelazi na zabat te se nastavlja na desnom arhitravu. Branimir se u natpisu navodi
kao donator crkve, a navodi se imenom i vladarskim naslovom – comes dux Cruatorum – pa je ovo
najstariji spomenik sa spomenom hrvatskog imena.

Nin-Sv. Mihovil
Prije rušenja crkve sv. Mihovila u Ninu 1912., u njoj su, kao spoliji, nađeni ulomci dvaju arhitrava
oltarne pregrade.

Kompozicija prednje strane podijeljena je na tri pojasa:

• niske kuke troprutih drški u gornjem pojasu
• profilirano rebro s nizom troprutih petlji u sredini i
• posvetni natpis u donjem pojasu.
Natpis svjedoči o djelatnosti opata Teudeberta, očito nadstojnika benediktinskog samostana
sv. Ambroza, koji kao donator sudjeluje u gradnji ili opremanju crkve sv. Mihovila u Ninu. Učinio
je to u vrijeme vladanja Branimira, kneza Slavena (Hrvata). Branimirovo ime zabilježeno je u
natpisu u formuli datacije uz vladarski naslov dux Slcauorum (= Sclavorum) i uz počasnu oznaku
dominus. Sastavljač natpisa je vjerojatno sam opat Teudebert, čije ime svjedoči o germanskom
podrijetlu. Tako su lakše shvatljive i jezično-fonetske netočnosti (Slcauorum umjesto Sclavorum),
kao i uporaba samog imena Slavena umjesto Hrvata, što svjedoči o sudjelovanju stranog latinskog
klera u kulturnom i vjerskom životu hrvatske kneževine.
U prilog živih tradicija i međusobne povezanosti s europskim svijetom govori i jedna sitna
pojedinost u grafijskom izgledu natpisa. Tu se među slovima rustične kapitale i pokojim
minuskulnim oblikom, specifičnim likom izdvaja grafem m kakav nije poznat u natpisima s
hrvatskih prostora. Oblikom upućuje na kaligrafirane majuskulne uzore koji se na zapadu susreću u
karolinškim iluminiranim rukopisima 8.-9. st., a koji su nastali pod utjecajem iluminiranih irsko-
anglosaksonskih predložaka s kraja 7. i početka 8. st.

189
Otres kod Bribira-Lukačuša
Arheološkim istraživanjima 1911.-1912., te 1977. i 1984. otkrivena je predromanička crkva u Otresu
na lokalitetu Lukačuša. Pronađeno je više ulomaka arhitrava i zabata na temelju čega je
rekonstruiran taj dio oltarne pregrade.

Gornji pojas arhitrava i zabata ispunjaju kuke. Ispod njih na arhitravu slijedi nit troprutih petlji, a na
zabatu dvoprutih. U donjem pojasu uklesan je donacijski natpis. On svjedoči kako je u doba kneza
Branimira ("domno Brannimero duci") neki donator (neutvrđena imena, možda Zdedrag) izgradio ili
vjerojatnije obnovio crkvu (ili oltarnu pregradu) u srednjovjekovnom Otresu, u blizini županijskog
sjedišta Bribira. Pri tom ju je posvetio šestorici svetaca i svetom Križu (sv. Petru, sv. Mariji,
sv. Jurju, sv. Stjepanu, sv. Martinu i sv. Krševanu).

Ždrapanj kod Skradina-Sv. Bartul

Arheološkim istraživanjima na položaju predromaničke crkve sv. Bartula pronađeni su 1911. ulomci
dvaju arhitrava i zabata oltarne pregrade. U gornjem pojasu arhitrava su kuke, ispod kojih je
profilirano rebro s kimatijem na unutrašnjoj strani, a u donjem pojasu teče natpis. Kuke i natpis se
nastavljaju na zabatu kojem nedostaju donji krajevi. U središtu zabata je križ sa sučelice
postavljenim dvjema pticama pod krakovima križa.
Natpis svjedoči kako je crkvu kao obiteljski zavjet dao podići bribirski župan Prištine sa suprugom u
vrijeme vladanja kneza Branimira ("Branimero ducem Clavitnorum"). Sastavljač natpisa je
obrazovani klerik, vjerojatno stranac, čemu se mogu pripisati jezične pogreške pri transkripciji
hrvatskih jezičnih oblika (Clavitnorum umjesto Sclavorum).

VIŠESLAVOVA KRSTIONICA

Uvod

190
Krstionica iz vremena kneza Višeslava dugo je vremena predstavljala ključni arheološki spomenik ne
samo za pokrštavanje Hrvata, već i za organizaciju crkvene vlasti u prvom političkom i vjerskom
središtu Hrvata, u Ninu. No, u stručnoj se literaturi osporila njena rana datacija i postavilo pitanje
njenog podrijetla.

Pronalazak
Krstionica iz vremena kneza Višeslava, koju je dao izraditi svećenik Ivan otkrivena je u sklopu
župne crkve u Ninu, prigodom rušenja baptisterija te crkve 1746. Prenesena je u Veneciju, gdje je
1853. otkrivena u kapucinskom samostanu Redentore na Giudecchi, a odatle je prenesena u Museo
Correr na Canalu Grande u Veneciji. Godine 1942., razmjenom kulturnih dobara između NDH i
Italije, krstionica je dospjela u Zagreb u palaču HAZU, te je 1958. prenesena u MHAS u Splitu.
Kopija se nalazi u područnoj zbirci zadarskog arheološkog muzeja u Ninu.

Materijalni opis
Krstionica je zapravo
šesterostrani krsni zdenac
za imerziju isklesan iz
monolitnog bloka
mramora. Visoka je 90 cm,
i ima promjer od 120 cm.
Uz brid svake stranice
reljefno je isklesan po
jedan tordirani stupić sa
stiliziranim kapitelom. Po
sredini prednje strane
zdenca nalazi se reljef
procesionalnog križa ispunjenog troprutom pletenicom s okulusom u sredini i manjim voluticama na
završecima triju krakova. U višestruko profiliranom gornjem rubnom pojasu teče motiv plastičnog
astragala i epigrafičko polje s natpisom. Natpis teče preko svih stranica i nastavlja se u jednom retku
na plohi pete, a završava s dva retka na polju neukrašene šeste stranice. Radi se o posvetnom natpisu
s naglašenom zavjetnom komponentom. Pisan je u metričkoj formi. Iz natpisa se saznaje kako je
zdenac dao izraditi i postaviti svećenik (prezbiter) Ivan na čast sv. Ivanu Krstitelju u vrijeme kneza
Višeslava.

191
Natpis
+ HEC FONS NE(m)PE SVM(m?)IT INFIRMOS VT REDDAT
ILLVMINATOS HIC EXPIANT SCELERA SVA QVOD
[de primo] SVMPSERVNT PARENTE VT EFFICIANTV
R CHR(ist)ICOLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(m) P(er)
HENNE(m) HOC IOH(annes) PR(es)B(iter) SVB TE(m)PORE VVISSAS
CLAVO DVCI OPVS BENE CO(m)PSIT DEVOTE IN HONORE VIDELICET S(an)C(t)I
IOH(ann)IS BAPTISTE VT INTERCEDAT P(ro) EO CLIENTVLOQVE SVO

Ovo (vrelo) izvor prima naime nemoćne, da ih prosvijetli. Ovdje se čiste od svojih zločina što ih
primiše od prvoga roditelja, da postanu kršćani spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je
djelo vješto (majstorski) napravio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz pobožnosti pak u čast
Sv. Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova štićenika.

Problematika
Prema sačuvanom natpisu starija historiografija datirala je zdenac obično oko 800., kad je došlo do
pokrštavanja Hrvata, povezujući ga s hrvatskim knezom Višeslavom koji je u pisanim povijesnim
izvorima nepoznat, ali ga se smatralo prvim krštenim hrvatskim vladarom. Nepostojanje
historiografskih podataka, osim onih u natpisu krsnog zdenca, koji bi se vezali uz Višeslava i
pomanjkanje čvršćih stilsko-umjetničkih pokazatelja u ukrasu krsnog zdenca, rezultirali su u našoj

192
historiografiji različitim i nejedinstvenim mišljenjima o datiranju tog spomenika. Dakle, uz
spomenik se veže nekoliko problema:
 problem datacije (od 8. do 11. st.)
 problem porijekla (je li nađena u Ninu ili nije)
 problem historičnosti kneza Višeslava (je li on zaista postojao jer nije potvrđen u povijesnim
izvorima, je li to Visan, vođa polapskih Bijelih Hrvata).
Mnogi su se znanstvenici, domaći i strani, bavili problematikom ovog spomenika, bilo s povijesne,
povijesno-umjetničke, epigrafsko-paleografske te na koncu lingvističke strane – Zadranin Giusepe
Ferrari-Cupilli, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Franjo Rački, Luka Jelić, Cattaneo, Stückenberg, Ferdo
Šišić, Ljubo Karaman, M. Šeper, Mate Suić, Nada Klaić, Stjepan Gunjača, Vedrana Delonga, Ivo
Petricioli, Stjepan Pantelić i drugi.

Kronološki pregled problematike

Podaci vezani uz Višeslavov zdenac i njegovu prvotnu ubikaciju provlače se u literaturi od sredine
19. st. Na temelju pretpostavke zadarskog povjesničara Giuseppea Ferrari-Cupillija (1860.), koji se
oslanja na danas izgubljeno rukopisno djelo tzv. Anonim Filippi, ustalilo se mišljenje kako zdenac
potječe iz Nina odakle je odnesen, vjerojatno u Veneciju, 1746., prilikom rušenja zgrade ninskog
baptisterija.
Kad je krstionica otkrivena 1853. u kapucinskom samostanu o tome su pisali lokalni venecijanski
listovi. U mnogim nagađanjima kome pripada ime VVISSASCLAVO mislilo se kako se radi o
ruskim knezovima koji su bili u doticaju s rimskom crkvom.
U domaćoj historiografiji na krstionicu je prvi ozbiljnije upozorio Ivan Kukuljević (1857.), a kneza
iz natpisa identificirao sa zahumskim "velikim županom" Višeslavom. U isto je vrijeme Zadranin
Ferrari-Cupilli (1860.) reagirao na venecijanske članke tvrdeći kako se radi o hrvatsko-
dalmatinskom knezu. On je 1860. u časopisu La Voce Dalmatica iznio svoje mišljenje o zdencu,
oslanjajući se na danas izgubljeno djelo tzv. Anonim Filippi koje je napisano krajem 18. st. To je
djelo sadržavalo dosta vrijednih podataka o arheološkim spomenicima u Ninu i o prvim
istraživanjima, a piše i o rušenju baptisterija ninske katedrale 1746. U djelu je stajalo kako je
baptisterij bio okrugao, presvođen, te je imao četiri niše, a u sredini ukopan zdenac do koga se
silazilo preko pet stepenica. Prilikom rušenja krstionice, netko je kriomice odnio kamenu posudu
(vasea) "s isklesanim grbovima i natpisima". Prema ovim spisima Ferrari-Cupilli zaključuje kako se
radi upravo o Višeslavovoj krstionici, te kako je ona u to vrijeme i mogla biti odnesena jedino u
Veneciju. Što se tiče navedenih grbova, Ferrari-Cupilli smatra kako je ovaj pisac iz 18. st. ukrase
mogao smatrati grbovima (jer je rušenju bilo 1746., a djelo je napisano pedesetak godina kasnije).
Prema Anonimu baptisterij ninske katedrale imao je ukopanu kamenu posudu gdje se nekad vršilo
krštenje uranjanjem. Podaci iz tzv. Anonima Filippa, koje Ferrari-Cupilli koristi, imaju potvrde u

193
dva znatno starija svjedočanstva – iz 16. st. i s početka 17. st. Tada su papinski vizitatori posjetili
Nin i opisali sakralne objekte u Ninu. Vizitator iz 16. st. Agostino Valier spominje kako se u
katedrali u staroj sakristiji nalazi velika kamena posuda za krštenje, a vizitator Michiel Priuli iz
17. st. kaže kako je krstionica s lijeve strane glavnog oltara u kapeli te kako je u obliku cisterne.
Ferrari-Cupilli je krstionicu datirao potkraj 9. st., povezujući svećenika Ivana spomenutog na zdencu
s osobom istog imena i funkcije koja se spominje u papinom pismu knezu Branimiru.
Franjo Rački prihvaća teoriju Ferrari-Cupillija, ali smješta Višeslava između Mutimira (892.-910.)
i Tomislava (910.-930.).
Potaknut datacijom obojice inozemnih istraživača, R. Cattanea (1891.) i F. Stückelberga (1909.),
koji su krstionicu obradili sa stilskog gledišta i smjestili je na prijelaz 8. u 9. st., Luka Jelić (1902.)
je u potpunosti prihvatio Ferrari-Cupillijev stav o ninskom porijeklu krstionice. Po Jeliću, Višeslav
je suvremenik Karla Velikog koji živi u doba kad Karlo Veliki širi prema istoku svoje granice, ali i
kršćanstvo. Tako bi Višeslav bio prvi poznati i pokršteni knez Primorske Hrvatske.
To je mišljenje podržao Ferdo Šišić (1914.) i unio ga je u hrvatsku historiografiju pa se ono i
najviše proširilo. Ljubo Karaman je također unio to mišljenje u svoju sintezu ranosrednjovjekovne
hrvatske umjetnosti (1930.), a te je stavove i kasnije višekratno branio (1943., 1960.) tumačeći
stilske elemente zastupljene na spomeniku karakteristikom ranijeg predromaničkog razdoblja, tj. 8. i
početka 9. st.
Suprotno Karamanu i krugu njegovih istomišljenika, M. Šeper je (1957.) pokušao dokazati nastanak
zdenca u 11. st., temeljeći svoje stavove na stilsko-umjetničkoj analizi, te posebice na jezičnim i
paleografičkim pokazateljima u natpisu. On uspoređuje ovaj natpis s natpisom na ciboriju
prokonzula Grgura, na kojem se susreću slične osobine pri skraćivanju riječi. Poznato je kako je
Grgur živio 1033., 1036. godine, pa je zato i smješta u Grgurovo vrijeme.
U novijoj hrvatskoj historiografiji Šeperovu mišljenju priklonila se Nada Klaić (1971., 1990.) i
odbacila Višeslavov krsni zdenac kao arheološki izvor za pokrštavanje Hrvata.
Karaman pobija to mišljenje, pozivajući se na autoritet Cattanea i Stückelberga (koji su datirali
krstionicu na osnovi svog velikog iskustva u proučavanju skulpture ranog srednjeg vijeka). Istaknuo
je pojavu astragala na krstionici što je klasičan motiv koji se češće susreće u ranijem razdoblju
predromanike. Uzima u obzir i pojavu produžene vertikalne haste nekih slova što je karakteristična
pojava za natpise 9. st., a što se ne susreće na Grgurevu ciboriju. Također naziv "dux" se ne javlja u
našim dokumentima 11. st.
Stjepan Gunjača (1973.) vidi u ovom spomeniku arheološki dokaz o procesu hrvatskog
pokrštavanja koji, započet za kneza Borne početkom 9. st., traje i dalje u vrijeme kneza Višeslava,
pa time određuje nastanak krstionice pred kraj trećeg desetljeća 9. st.
Daljnji doprinos temi dao je Mate Suić koji je donio nove i znanstveno fundirane argumente za
dataciju krstionice na početak 9. st. jer je kontrakciju copsit pravilno razriješio sa compsit (como, 3.
194
= ukrasiti) umjesto sa compsuit (compono, 3. složiti, pomiriti) kako su kontrakciju rješavali ostali
autori.
Na brojne nejasnoće vezane uz porijeklo Višeslavova krsnog zdenca, točnije njegova pretpostavljena
prvotna položaja u okviru ninske krstionice potanko je upozorio Ivo Petricioli (1984.). On se
priklanja dataciji spomenika u 9. st., ali ostavlja pitanje ubikacije zdenca u okviru ninskog
baptisterija upitnim. On navodi kako sva ova mišljenja nisu čvrsto utemeljena jer se argumenti u
vezi s datiranjem oslanjaju na arbitrarna mišljenja Cattanea i Stückelberga (prijelaz 8. na 9. st.), a o
mjestu nalaza se raspravlja samo na temelju pretpostavke Ferrari-Cupillija.
Petricioli smatra kako se pitanje prvotnog položaja krstionice može riješiti samo revizijskim
arheološkim istraživanjima u krugu episkopalnog kompleksa u Ninu, a također se osvrće na Jelićeva
istraživanja.
Jelić je 1902. pretpostavio kako se baptisterij nalazio na površini današnje, nove sakristije. On 1910.
vodi arheološka istraživanja te nailazi na zidove baptisterija na mjestu gdje ih je opisao Priuli, lijevo
od glavnog oltara, gledajući od ulaza, ali nije im posvetio mnogo pažnje (tlocrt je unio u skicu
nalaza). On se povodio za Anonimovim opisom okruglog baptisterija sa četiri niše, te je nastavio
kopati zapadno od pronađenog zida gdje je nacrtao veliku kružnu građevinu sa četiri prostrane niše.
No fotografije njegovih arheoloških sondi se ne poklapaju s tim – na tim fotografijama nema zida
koji bi odgovarao tom tlocrtu. Suić i Perinić su 1960. izvršili revizijska istraživanja te su također
potvrdili kako nema takvih zidova.
Petricioli na Jelićevu nacrtu (slika desno)
izdvaja jednu pravokutnu prostoriju koja
ima dva dulja zida koja su dovoljno
debela za nošenje svoda, a u njima se
nalaze i četiri niše, po dvije u svakome.
Osvrćući se na Anonimov tekst
zaključuje kako se opis zgrade
baptisterija – okrugao, presvođen sa četiri
niše – ne treba doslovno shvatiti jer je
tekst napisan pedesetak godina nakon što
je baptisterij srušen (isti argument kod
zamjene ukrasa s grbovima). Petricioli
pretpostavlja kako bi se tu mogli naći
ostaci krstionice.
Željko Rapanić krstionicu određuje kao
predromaničku, i navodi kako se pri

195
datiranju polazi od nepotvrđenih povijesnih pretpostavki. Likovni elementi na njoj se podređuju
povijesnim zaključcima koji su nedovoljno argumentirani.
Najnoviji rad vezan uz Višeslavovu krstionicu je knjiga Hrvatska krstionica Stjepana Pantelića
(2000.) koji spomen kneza iz natpisa razlučuje kao Vissi Slavo duci – Visan, kralj Polabljanja. Visan
se u franačkim izvorima spominje tri puta. U njima se navodi kako su slavenskog vojskovođu
Visana ubili Sasi. Istraživanja su pokazala kako Visan potječe od polapskih Slavena ili Obodrita oko
Visle i Odre. To su Bijeli Hrvati koji su u Polablje
došli još
u 6. st.

Zaključak
Unatoč svim historiografskim i povijesno-
umjetničkim nejasnoćama, dvojbama vezanim uz
mjesto nalaza, te točno datiranje i historičnost kneza
Višeslava, čini se kako ukupan izgled zdenca: oblik,
stilsko-likovno rješenje kamenih ploha, te sadržajne
komponente natpisa govore o datiranju spomenika u
prva desetljeća 9. st., s pretpostavljenom radioničkom
provenijencijom na tlu sjeverne Italije.

ARHEOLOŠKI MATERIJAL

GROBLJA POGANSKOG HORIZONTA

Uvod
Dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta dosad
su najbrojnije istražena na području sjeverne
Dalmacije, na prostoru između Zrmanje i Krke
(središnji dio matičnog područja Dalmatinske

196
Hrvatske). Najznačajnija istražena groblja na tom području su: Nin-Materiza, Nin-Ždrijac, Kašić-
Maklinovo brdo, Kašić-Razbojine, Stankovci-Klarića kuće, kao i mnoga manja. Sa
sjevernodalmatinskog područja treba spomenuti arheološki vrijedno i zanimljivo, ali tek djelomice
istraženo groblje ranog horizonta u Dubravicama kod Skradina. Na tlu srednje Dalmacije, između
Krke i Cetine, dalmatinsko-hrvatska groblja ranog horizonta mnogo su rjeđa, većim su dijelom
uništena i samo su djelomice istražena. S tog područja najznačajnije je groblje u Biskupiji kod
Knina, s južne strane crkve sv. Marije, s nalazima karolinških mačeva i ostruga, otkriveno još
krajem 19. st. Uz to valja još spomenuti groblja ranog horizonta na području Cetinske krajine, gdje
su otkrivena na više lokaliteta, ali su nažalost većim dijelom uništena, a tek manjim dijelom
sustavno istražena.

Razvoj i osnovne značajke starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na povijesnim

prostorima Hrvata (Janko Belošević, RFFZd 2000.)
Vrijeme nazočnosti Hrvata tijekom 7. i 8. st. znanstveno je najslabije osvijetljeno razdoblje hrvatske
prošlosti. Starohrvatska se groblja dijele na ona ranog i kasnog horizonta. Za određivanje vremena
doseljenja Hrvata, uz malobrojna raspoloživa povijesna vrela, relevantan materijal predstavlja
arheološka građa otkrivena u starohrvatskim grobovima ranog horizonta (7. i 8. st.). Međutim, ta
arheološka građa nije u dovoljnoj mjeri iskorištena u osvjetljavanju doseljenja Hrvata. Mnogo je
jasnija slika hrvatske povijesti i kulture kraja 8. i 9. st. To je vrijeme u kome se razvoj zbivanja može
pratiti na temelju povijesnih vrela, kao i na osnovi arheološke građe. Iz 9. st. poznata su brojna
starohrvatska groblja, u kojima je uz kršćanski kult pokapanja, unatoč već izvršenoj kristijanizaciji
pučanstva, još uvijek zastupljen i poganski način pokapanja. Deveto je stoljeće najznačajnije
razdoblje ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti.
Razvoj najstarije materijalne kulture Hrvata nije bio ravnomjeran na svim područjima koje su Hrvati
naselili. Uzrok tome je autohtoni rimsko-ilirski supstrat tj. antika i kršćanska kultura s kojom su
Hrvati došli u dodir nakon naseljenja. Krajem 8. i tijekom 9. st. veliki utjecaj imaju Franci, a u 10. i
11. st. staromađarska kultura. Svi ti čimbenici koji su utjecali na genezu i razvoj materijalne i
duhovne kulture Hrvata u ranom srednjem vijeku, mogu se pratiti na temelju grobne ostavštine, jer
naseobinski nalazi iz toga razdoblja još gotovo u potpunosti nedostaju, a tu problematiku tek dijelom
osvjetljuje raspoloživa povijesna izvorna građa.
Razvoj starohrvatskih grobalja horizonta 7.-9. st. na prostoru između Raše i Cetine, tipološki je
karakterističan. Razlikuje se od hrvatskih grobalja tog vremena na ostalim područjima naseljenim
Hrvatima po načinu gradnje grobova, po grobnim prilozima, i po načinu pokapanja. Ova se groblja
mogu tipološki i kronološki razvrstati na:
1. Groblja spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama – 7. st.

197
 2. Kosturna groblja na redove s poganskim načinom pokopa – okvirno datirana od kraja 7. do
sredine 9. st. s prijelaznim periodom od kraja 8. do sredine 9. st. obilježenim izrazito
karolinškim kulturnim utjecajem u grobnom inventaru.
3. Kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom dalmatinsko-hrvatskom
kulturom bez crkava, sa sporadičnim tragovima karantansko-ketlaške i bjelobrdske kulture –
9.-11. st.
4. Istodobna kosturna groblja na redove s kršćanskim načinom pokopa i tipičnom dalmatinsko-
hrvatskom kulturom oko crkava – 9.-11. st., a traju do u razvijeni srednji i novi vijek.

1. GROBLJA SPALJENIH POKOJNIKA SA ZEMLJANIM URNAMA

Poznata je činjenica kako su Slaveni primjenjivali incineraciju i inhumaciju. Nije moguće dati
kronološke i prostorne granice između ta dva osnovna načina pokapanja kod Slavena, jer se oni nisu
jednakomjerno upotrebljavali kod svih Slavena. Tako u Rusiji obred spaljivanja traje do u 12. st., u
Bugarskoj do u 9. st., a u Moravskoj prestaje oko 800. Napuštanje je vezano za kršćanstvo, no to ne
znači da se primanjem kršćanstva obred odmah zaustavio jer nisu svi odmah pokršteni.
Sve donedavno postojalo je opće prihvaćeno mišljenje kako na prostorima koje su naselili Hrvati, ne
postoje arheološki dokazi o obredu spaljivanja, no u posljednjih nekoliko desetljeća, došlo je na više
mjesta u Dalmaciji, a sporadično i na ostalim prostorima naseljenim Hrvatima u ranom srednjem
vijeku, do otkrića arheoloških tragova o pokapanju spaljenih pokojnika u zemljanim urnama.
Postojanje incineracije kod nas u 7. st. ruši Margetićevu tezu kako Hrvati
u novu postojbinu dolaze tek krajem 8. i početkom 9. st. Najznačajniji
nalaz tih grobova su urne na Maklinovu brdu u selu Kašić (slika desno).
Otkrivene su 1967. nepunih 100 m jugoistočno od starohrvatskog
kosturnog groblja ranog horizonta datiranog u kraj 8. i početak 9. st.
Dubinskim oranjem uništeno je groblje sa zemljanim urnama od kojih su
spašene četiri gotovo cijele, a devet ih se na osnovi prikupljenih ulomaka
dalo gotovo egzaktno grafički rekonstruirati.
Ukopane su na dubini 0,5 m, a bile su ispunjene pepelom i spaljenim
ljudskim kostima. Nalazile su se na razmacima od nekoliko metara.
Načinom pokapanja, i ostalim okolnostima koje prate taj obred kod
Slavena, groblje na Maklinovu brdu vrlo je srodno s grobljima s urnama
na području Češke i Slovačke, kao i sa slavenskim grobljima u Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.
Urne su izrađene od slabo pročišćene gline pomiješane s
pijeskom i zrncima kalcita. Izrađene su rukom uz uporabu
primitivnog lončarskog kola. Neke su ukrašene valovnicama
i brazdama, tipičnim ukrasom slavenske keramike. Oblik im

198
je trbušasto-kružni. Oblikom, tehnologijom izrade i ukrasom pokazuju veliku srodnost s urnama
avarsko-slavenske nekropole u Devinjskoj Novoj Vesi kod Bratislave. Dakle urne imaju opća
slavenska obilježja. Analogije se ne mogu uzeti za uže datiranje jer je razvoj materijalne i duhovne
kulture Hrvata u prvim stoljećima na tlu Dalmacije bio drugačiji od razvitka slavenske kulture u
srednjoj Europi. U nas je u 7., 8. i 9. st. proces razvoja bio brži nego kod ostalih Slavena, jer je bio
pod jakim utjecajem autohtonog, više ili manje romaniziranog
ilirskog življa.. Dakle, ovo groblje se datira u 7. st. i ne bi
trebalo prelaziti okvire tog stoljeća budući da se u 8. st.
javljaju brojna kosturna groblja na redove, od kojih su se
neka mogla pojaviti već u 7. st. Ta se groblja ne mogu
tumačiti kao sporadična pojava niti se mogu pripisati
autohtonom romaniziranom ilirskom pučanstvu, kako se to u
posljednje vrijeme pokušalo protumačiti u stručnoj literaturi,
ali bez dostatne znanstvene argumentacije.
Drugi nalaz grobova spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama otkriven je 1986. na starohrvatskom
groblju u Dubravicama kod Skradina (slika lijevo). Tu je otkriveno 50 kosturnih i 6 grobova
spaljenih pokojnika u zemljanim urnama. Kosturni se grobovi datiraju u 8-9. st., a grobovi spaljenih
pokojnika u 7. st. Urne su bile ukopane u zemlju plitko, oko 25 cm. Kosturno groblje 8-9. st. je
preslojilo ovo iz 7. st. pa je stanoviti broj grobova i uništen. Drugačija okolnost je u Maklinovu brdu
gdje su dvije nekropole udaljene.
Sljedeći trag je sv. Lovre u Donjem polju kod Šibenika. Tu je dosada otkriveno višeslojno
starohrvatsko groblje s više od 100 grobova, okvirno datiranih od 9. do 15. st. te dvije zemljane urne
s ostacima tragova spaljenih ljudskih kostiju.
Podaci o tragovima paljevinskih grobova na više položaja u selu
Biskupiji kod Knina nalaze se u bilješkama Luje Maruna. No, ti su
lokaliteti najvećim dijelom nestručno istraženi i nedostaje im
potrebna dokumentacija o rezultatima istraživanja. Prema tim
terenskim zapisima arheološki tragovi sa spaljenim pokojnicima
nađeni su na položajima Bračića podvornice, Dolovi i Tatomirove
bašte. Ti su podaci, bez sačuvanih nalaza i bez bilo kakve popratne
dokumentacije, pa se ne mogu upotrijebiti kao relevantni arheološki
izvorni podaci. No s obzirom na sveukupnu arheološku sliku tih
lokaliteta ne bi trebalo u potpunosti odbaciti svaku mogućnost da su
na tim lokalitetima doista i otkriveni starohrvatski grobovi sa
spaljenim pokojnicima. Tu pretpostavku potkrjepljuje i nalaz groblja
s urnama u Dubravicama, gdje je terenska situacija analogna
199
biskupijskoj, kako je opisuje Marun, gdje su ranije grobove sa spaljenim pokojnicima preslojili
kosturni grobovi i djelomice ih uništili.
Na području srednje Dalmacije postoji još jedan vrlo indikativan arheološki trag o eventualnom
postojanju grobova sa spaljenim pokojnicima. Nedaleko od izvora Cetine u zaseoku Totići uništen
je obradom zemlje veći broj starohrvatskih kosturnih grobova s prilozima zemljanih lonaca. Na tom
je lokalitetu uz ulomke keramike iz uništenih starohrvatskih kosturnih grobova nađeno i ulomaka od

zemljanih posuda koje su bile znatno veće od kultne keramike iz kosturnih grobova, a nađeni su i
tragovi gara i pepela. Ti su keramički ulomci po svojim tehnološkim svojstvima i veličinom
vjerojatno dijelovi urni.
Treba još spomenuti i grob iz Smrdelja kod Skradina, koji Lj. Karaman spominje kao starohrvatski
paljevinski grob iz 8. st. J. Kovačević ispravlja Karamanovo mišljenje i smatra kako se radi o
avarskom grobu 8. st. nad kojim je paljena kultna vatra.
Jedan od glavnih uzroka sporadičnosti, odnosno malom broju grobova sa spaljenim pokojnicima sa
zemljanim urnama je nedovoljna istraženost, a i način pokapanja ima utjecaja na to stanje.
Spaljivanje pokojnika je vršeno izvan mjesta ukopa, a zatim su se ostaci spaljenog pokojnika stavili
u zemljanu urnu i relativno plitko (30-50 cm) ukapali u zemlju. Običaj je bio kod grobova spaljenih
pokojnika kod Slavena da su se nad ukopanim urnama podizali veći ili manji zemljani humci koji su
vjerojatno postojali u Kašiću i Dubravicama. Oni su bili vanjski znak o postojanju groblja, a štitili su
urne od devastacije.
Rijetkost nalaza grobova s urnama je uvjetovana kratkom uporabom toga čisto poganskog obreda
pokapanja, koji su Hrvati neposredno nakon doseljenja pod utjecajem antičke baštine napustili. To
mišljenje potkrjepljuju i brojna starohrvatska kosturna groblja na redove s poganskim
karakteristikama u načinu pokapanja, koja su (neka od njih) vrlo vjerojatno, nastala već u 7. st.
Izvan područja Dalmacije tragovi paljevinskih grobova vrlo su rijetki i bez relevantne
dokumentacije. U Istri do sada još nisu pronađeni slavenski tj. starohrvatski grobovi sa spaljenim

200
urnama, premda na njihovo postojanje upućuje pretpostavljeni ustrinum na lokalitetu Babina
brajda kod Žminja i djelomično spaljeni kostur u jednom grobu u Velikom Mlunu.
U Bosni i Hercegovini grob pod tumulom u Sutlićima kod Konjica, P. Anđelić tumači kao
paljevinski grob i datira ga u 8. st. No nalaz iz Sutlića više upućuje na postojanje kultnog mjesta
nego na paljevinski grob. Treba spomenuti i uništene grobove sa spaljenim pokojnicima sa
zemljanim urnama s položaja Žarovica na rijeci Buni kod Mostara, koje je objavio W. Radimsky.
Prema njegovim podacima na površini od jednog hektara nalazile su se zemljane urne ispunjene
pepelom i nagorenim ljudskim kostima. Urne su bile izrađene rukom i neke od njih bile su ukrašene
valovnicom, tipičnim ukrasnim motivom slavenske keramike. Radimsky smatra kako su to grobovi
iz rimskog vremena, ali ne isključuje mogućnost da bi mogli biti i slavenski. Podaci su suviše škrti
da bismo sa sigurnošću mogli utvrditi radi li se o slavenskim ili starohrvatskim grobovima spaljenih
pokojnika sa zemljanim urnama.
Treba spomenuti još nekoliko slučajnih grobnih nalaza spaljenih pokojnika sa zemljanim urnama:
• nalaz iz Bosanske Rače
• nalaz iz Trnovice kod Zvornika
• Dvorine kod Bijeljine.
Uz navedene treba spomenuti dva izolirana nalaza paljevinskih grobova sa zemljanim urnama u
sklopu kosturnih nekropola horizonta 9.-12. st. – na nekropoli u Petoševcima kod Banjaluke i
Gomjenici kod Prijedora (tumače se kao prežitci obreda pokapanja spaljenih pokojnika).
Treba spomenuti i nedavno otkrivene grobove s urnama na područja Vinkovaca, koji potvrđuju
slavensku, a možda i starohrvatsku nazočnost tijekom 7. st. u Donjoj Panoniji.

2. GROBLJA NA REDOVE S KOSTURNIM POKAPANJEM

Kosturna groblja ranog horizonta najbrojnija su na teritoriju omeđenom Zrmanjom i Cetinom.
Najveća je koncentracija ranog horizonta na području sjeverne Dalmacije. To je:
1. Nin sa širom okolicom – Materiza s 25 grobova, Ždrijac s 337 grobova (najveće i arheološki
najznačajnije groblje ranog horizonta)
2. Područje Ravnih kotara: Kašić-Maklinovo brdo, Kašić-Razbojine, Kašić-Glavčurak, Smilčić-
Kulica, Biljane Donje-Trljuge, Stankovci-Klarića kuće.
3. Južni rubni prostor Bukovice: Rodaljice, Lišani Ostrovički, Burnum-Ivoševci, Dubravice kod
Skradina.
4. Između Krke i Cetine: Biskupija-Crkvina (7-16. st.), Biskupija-Bračića podvornice,
Biskupija-Bukorovića podvornice, Biskupija-Dolovi, Biskupija-Lopuška Glavica, Zduš kod
Vrlike, Gornji Koljani-Crkvina, Gornji Koljani-Vukovića most.
U bogatom priobalnom području između Trogira i Splita nije otkrivena ni jedna nekropola ranog
horizonta poganskog karaktera. Tu su pak otkrivena brojna groblja s kršćanskim načinom pokopa.
201
Ta groblja su datirana u 9. i 10. st. Najznačajnija su: Mravinci-Glavičine, Bijaći-Stombrate, Bijaći-
Pišćina, Lepuri, Sućurac-Gajine, Solin-Majdan.
Starohrvatska groblja istog kulturnog obilježja nalaze se i na ostalim područjima srednje i sjeverne
Dalmacije, u Hrvatskom primorju i Istri (Danilo-Eraci,
Vrpolje-Kosa, Bribir-Vratnice, Vrbica kod Bribira, Kašić-
Grede, Veli Dol kod Križišća, dok nekropola Stranče-
Gorica samo djelomično pripada tom horizontu
starohrvatskih grobalja, te groblje u Žminju u Istri.
Kulturna groblja s poganskim obredom nalazimo i u Bosni i
Hercegovini: Grborezi i Rešetarica kod Livna, Rudići kod
Glamoča, Mogorjelo.
Na području Istre groblja tog horizonta također su rijetka,
ukoliko se ne uzmu u obzir barbarizirane nekropole 7. i
8. st. koje etnički pripadaju miješanom stanovništvu
bizantskih graničara, među kojima su se u značajnom broju
nalazili romanizirani starosjedioci, što potvrđuju grobni
nalazi, a na nove uglavnom slavenske tj. starohrvatske
doseljenike upućuju poganski običaji i dio keramičkih nalaza na tim grobljima. Uključenjem Istre u
Franačku državu 788. dolazi do intenzivne kolonizacije Istre od strane Hrvata što je u skladu s
franačkom politikom. To dokazuju starohrvatska (kršćanska) groblja u: Žminju, Gološevu kod
Barbana, Dvigradu, Buzetu. Datirani su u 9. i 10. st.
U Donjoj Panoniji groblja ranog ili poganskog horizonta su: Velika Gorica, Stari Ćić (po grobnom
inventaru srodna su grobljima na tlu Dalmacije). Ostala groblja tog horizonta su po svom
arheološkom karakteru avaroslavenska, s materijalnom kulturom I. i II. avarskog kaganata, a u
manjoj mjeri zastupljenom slavenskom odnosno starohrvatskom materijalnom kulturom. Tu se jasno
uočava avarsko-slavenski suživot u 8. i ranom 9. st. Takva su groblja u Otoku i u Privlaci kod
Vinkovaca.
Na ranosrednjovjekovnom groblju u Brodskom Drenovcu s početka 9. st. tj. poslije avarske prevlasti
pokapani su panonski Hrvati opremljeni na avarski način (jedinstvena pojava među grobljima ranog
9. st. na tlu Donje Panonije).
S područja Panonije treba spomenuti osamljene ratničke grobove s nalazima karolinškog oružja kao
Podsused kod Zagreba, Cirkovljan u Međimurju, Medvedička kod Đurđevca koji se mogu pripisati
Hrvatima – sudionicima u zajedničkom ratu Franaka protiv Avara.

Poganski način pokapanja okvirno je datiran od 7. do kraja 8. st., ali se on nastavlja i dalje do
sredine 9. st. U tom periodu imamo jedno prijelazno doba koje se izdvaja izrazitim karolinškim

202
utjecajem (traje od kraja 8. do početka 2. pol. 9. st.). Taj prijelazni period uvjetovan je ekspanzijom
Franaka na jugoistoku Europe. Njihovim posredstvom Hrvati su pokršteni, društveno i politički
konsolidirani. U prijelaznom periodu s karolinškim kulturnim obilježjem u grobnom inventaru,
unatoč provedenoj kristijanizaciji Hrvata preko franačkih misionara i akvilejske patrijaršije, u
obredu pokapanja pokojnika i dalje se u velikoj mjeri zadržao poganski način pokapanja. To
potvrđuje nalaz groba 62 na nekropoli Nin-Ždrijac, u kojem je bila pokapana majka s djetetom. U
grobu je, uz nakit i uporabne predmete, u ustima pokojnika nađen srebrni novac franačkog cara
Lotara (840.-855.) u svojstvu obola, a u grobnoj raci bila je ritualno razbijena zemljana posuda.
Tijekom 1. pol. 9. st. kod Hrvata je uslijedila politička i društvena konsolidacija. Podižu se crkvene
građevine. Tada nastaju brojna groblja. Ona se po:
• arheološkom karakteru
• smještaju
• grobnoj arhitekturi
• načinu pokopa
• sadržaju grobnih nalaza
…bitno razlikuju od ranog horizonta s poganskim obredom. Pod utjecajem kršćanstva nestaju
poganski kultni običaji.

203
U grobovima više nema:
• keramičkih posuda s popudbinom
• priloga oružja i raznih uporabnih predmeta
• novca u svojstvu obola.
Sad je uglavnom zastupljen nakit, naušnice, prstenje i drugi
ukrasni predmeti za obuću, odjeću i tijelo. To je nakit svekolikog
pučanstva, a ne samo povlaštenih društvenih slojeva.

OSNOVNE ZNAČAJKE STAROHRVATSKIH GROBALJA

Najstariji horizont s poganskim načinom pokapanja spada u red
grobalja na redove, što je najkarakterističniji način pokapanja u
ranom srednjem vijeku na čitavom prostoru Europe. Ta su groblja
najbrojnije istražena na prostoru Dalmacije, i to sjeverne
Dalmacije, dok su u ostalim krajevima rijetka i neistražena.
Groblja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja smještena su u najplodnijim područjima
sjeverne Dalmacije, u blizini prapovijesnih i antičkih lokaliteta ili izravno na njima (Kašić-
Maklinovo brdo ili Burnum) ili su se smjestila na mjestima prapovijesnih i antičkih nekropola (Nin-
Ždrijac gdje je starohrvatsko groblje preslojilo ilirsko, Biljane Donje-Pržine gdje je djelomice
preslojeno prapovijesno i antičko groblje, Kašić-Glavčurak gdje je preslojena kasnoantička
nekropola s pojedinim istočnogotskim grobovima). Smještaj starohrvatskih kosturnih grobalja ranog
horizonta i na ostalim područjima Dalmacije i izvan nje gotovo je srodan s primjerima iz sjeverne
Dalmacije.
Neka su smještena uz grobne humke (Nin-Materiza) ili su ukopana u humke (Krnezi kod Nina). Tu
se nameće pitanje radi li se samo o preuzimanju starog kultnog mjesta za lokaciju groblja ili su
Hrvati sami nakon doseljenja podizali grobne humke? To je zbog nedovoljne istraženosti još
neodgovoreno.
Starohrvatska groblja nastala nakon kristijanizacije tijekom 1. pol. 9. st. bitno se razlikuju od
grobalja ranog horizonta s poganskim načinom pokapanja, prema se ponekad smještaju na istim
lokacijama, ali su uglavnom zasebno locirana.
Groblja nastala tijekom 9. st. s kršćanskim načinom
pokapanja velikim dijelom spadaju među groblja na
redove i bez crkvenog su objekta, a najbrojnije su
istražena na području Dalmacije, a izvan tog područja
javljaju se sporadično. Pojedina groblja tog kulturnog
obilježja prostorno se vežu na groblja ranog
horizonta s poganskim obredom pokapanja, a druga nastaju na zasebnim lokacijama tijekom 1. pol.

204
9. st. i kontinuirano traju do u razvijeni srednji vijek.
Uz starohrvatska groblja s kršćanskim načinom pokapanja i bez crkvene arhitekture postoje i brojna
groblja smještena uz crkve (Biskupija-Crkvina, Gornje Koljane-Crkvina, groblje oko sv. Marte u
Bijaćima, Biljane Donje-Begovača, Galovac-Crkvina).

205
U ranom horizontu pet je osnovnih tipova grobova (slika dolje):
1. grobovi sa spaljenim pokojnicima u zemljanim urnama
2. grobovi u zemljanoj raci
3. grobovi u zemljanoj raci s upotrebom kamena
4. grobovi s kamenom grobnom arhitekturom
5. grobovi u drvenim ljesovima.
Grobovi spaljenih pokojnika u
zemljanim urnama zasada su
rijetka pojava, a grobovi u
običnoj zemljanoj raci i oni s
djelomičnom upotrebom kamena
su brojni na starohrvatskim
grobljima ranog horizonta. Oni
predstavljaju osnovne tipove
grobova koji su bili u upotrebi
kod raznih naroda od antike do
srednjeg vijeka.

Uz ove osnovne tipove, treba spomenuti i zidane presvođene

grobnice, koje su u sklopu starohrvatskih kosturnih grobalja
ranog horizonta otkrivene na više položaja u Biskupiji kod Knina
(slika lijevo, Biskupija-Crkvina, ispod južnog pregradnog zida
mauzoleja) i Crkvini u Galovcu. Te zidane i presvođene grobnice

206
pripadaju starokršćanskom, odnosno kasnoantičkom vremenu i bile su ponovno upotrebljavane u
ranom srednjem vijeku.
U ranom srednjem vijeku treba spomenuti i uporabu
kamenih sarkofaga u kojima su pokapani pripadnici višeg
društvenog sloja. Ukopi u ponovo upotrijebljenim antičkim
sarkofazima, kao i u sarkofazima isklesanim od antičkih
spolija, dijelova monumentalnih antičkih građevina
registrirani su samo na nekoliko najznačajnijih
starohrvatskih kompleksnih lokaliteta s kontinuitetom
trajanja od starokršćanskog vremena do ranog srednjeg
vijeka – Biskupija-Crkvina, Kapitul kod Knina, sv. Luka na
Uzdolju, Rižinice kod Solina, sv. Marta u Bijaćima,
Bribirska glavica, Crkvina u Žažviću kod Bribira, katedrala
u Biogradu, crkve sv. Marije i sv. Asela u Ninu, te Begovača u Biljanima Donjim. Sarkofazi iz
Crkvine u Galovcu i Crkvine u Biskupiji, izrađeni od antičkih spolija, rijetki su nalazi sepulkralnih
spomenika te vrste, a nastali su u prijelaznom razdoblju kasne antike u rani srednji vijek, te
potvrđuju tradiciju kulta pokapanja u sarkofazima koju u ranom srednjem vijeku prihvaćaju Hrvati
za pokapanje osoba najvišeg društvenog sloja.
Starohrvatska groblja u Dalmaciji iz 9. st. s kršćanskim načinom ukopa imaju kamenu grobnu
arhitekturu, koja je specifična za cijelu primorsku regiju, Istru i šire priobalno područje. Grobne rake
rađene su od neobrađenih kamenih ploča ili su zidane od grubo lomljenog i samo djelomice
obrađenog kamena i bile su pokrivene kamenim pločama. Osnovni su ovalni, pačetvorinasti i
trapezoidni oblik. Najzastupljeniji su grobovi ovalnog i pačetvorinastog tipa.
Dušan Jelovina je utvrdio kako se kronologija grobova ne može odrediti po tipu grobova jer isti
tip grobova traje kroz duži period, već se na temelju grobnog inventara mogu donositi određenije
kronološke determinante grobalja.
Dubina ukopa grobova na grobljima ranog horizonta bila je raznolika i ovisila je o konfiguraciji
terena, a najveći broj grobova nalazio se na dubini od oko jednog metra, a starohrvatski grobovi s
kršćanskim načinom pokopa i kamenom grobnom arhitekturom bili su neznatno plići.
Orijentacija grobova na nekropolama ranog horizonta bila je pretežno istok-zapad, tj. pokojnik je u
grobu ležao tako da mu je glava bila na zapadu, a noge pružene prema istoku, s većim ili manjim
otklonom od tog pravca. Uz tu najbrojniju orijentaciju na pojedinim grobljima bila je zastupljena
orijentacija grobova u različitim pravcima, no to nije učestala pojava.
S pojavom kršćanstva orijentacija postaje ujednačenija, a odstupanja su minimalna. Izuzimaju se
groblja uz crkve, gdje se taj princip nije poštivao.
Način pokapanja tj. ritualno polaganje pokojnika u raku na grobljima ranog horizonta bio je jednak
207
kod svih ranosrednjovjekovnih starohrvatskih grobalja, istodobnim i mlađima, i na tlu Hrvatske, ali i
kod Slavena uopće. Pokojnik se polagao u grobnu raku na leđa, s ispruženim nogama i rukama
spuštenim uz tijelo. Bilo je i drugih načina, ali oni su sporadične pojave.
Pojava pokapanja dviju ili više individua u jedan grob ustanovljena je na više starohrvatskih
grobalja ranog horizonta (Nin-Materize, Nin-Ždrijac, Kašić-Maklinovo brdo, Smilčić-Kulica…). U
starohrvatskim grobovima ranog horizonta ukop je vršen istodobno dok to nije slučaj s kršćanskim
horizontom (tu se radi o obiteljskim grobnicama u koje se pokapalo tijekom dužeg vremena). Pojavu
istodobnog pokopa imamo na grobljima iz doba seobe naroda te na avarsko-slavenskim na tlu
Karpatske doline i Panonije.
U poganskom periodu postojali su i složeni poganski obredni čini. Pri pokopu se vršila pogrebna
gozba što dokazuju prilozi keramike kao i razbijene posude nad grobovima. U posude se stavljalo
jelo ili piće kao popudbina za zagrobni život. One su nekad pokrivene kamenim pločama. Osim
cijelih posuda u grobovima su se nalazili i ulomci ritualnog razbijanja posuda nad grobom, pri
pogrebnim gozbama (daća). Primjer kultnog razbijanja zemljanih posuda pruža nam grob 62 sa
nekropole Nin-Ždrijac, u kojem se na razini kostura pokojnice nalazila razbijena zemljana posuda u
više krupnih ulomaka, od kojih je naknadno sastavljena cijela posuda.
Na istoj nekropoli u grobu 76 nađen je ulomak rimskog stakla. U grobu 173, u kojem je bio pokopan
muškarac i dijete, na kosturu muškarca u stanovitom redu bilo je postavljeno 30 puževih kučica,
vjerojatno u praznovjerju kako puževi imaju magičnu moć.
Značajan ritualni čin je postavljanje kamene ploče na tijelo pokojnika, otkriveno na nekoliko
grobova na nekropolama Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Među poganske običaje spada i
paljenje vatre nad grobovima, što je ustanovljeno na nekropolama Nin-Materize, vatrište na
nekropoli Stankovci-Klarića kuće. Značajnu pojavu poganskog vjerovanja predstavlja i djelomice
spaljen grob 77 na groblju Nin-Ždrijac. Uz spomenute pojave poganskog rituala treba spomenuti i
nalaz novca kao obola u grobu 62 na groblju Nin-Ždrijac.
U grobljima ranog horizonta pokojnike su pokapali u odjeći, o čemu svjedoče ostaci tekstila nađeni
u grobovima, a taj je običaj poznat i kod ostalih Slavena.
U grobove poganskog horizonta stavljani su predmeti kojima su se pokojnici za života služili.
Grobne nalaze s obzirom na namjenu možemo podijeliti na:
• predmete koji su stavljani u grob s određenom kultnom namjenom (npr. zemljani lonac u
koji se stavljala popudbina)
• predmete koji su se u grobu našli bez određene kultne namjene (npr. ukrasni dijelovi nošnje).
U poganskom horizontu grobni su prilozi vrlo brojni i tipološki raznoliki, a mogu se podijeliti
prema funkciji:
• predmeti dnevne uporabe, sitni alat i ostali razni uporabni predmeti
• oružje i nakit
208
 • ukrasni dijelovi nošnje.

U bogatom i tipološki raznolikom repertoaru grobnih nalaza, uz temeljnu općeslavensku

komponentu, odražavaju se razni kulturni utjecaji pod kojima se razvijala materijalna i duhovna
kultura Hrvata u novoj postojbini. To su u prvom redu utjecaji kulture autohtonog više ili manje
romaniziranog ilirskog pučanstva, te bizantski i franački kulturni utjecaj.
Od oružja otkriveni su karolinški mačevi (spathae), koplja s krilcima, te listolika koplja, vršci
željeznih strjelica raznih oblika i kraći bojni noževi, a od opreme konjanika ostruge karolinškog tipa
s garniturom za zakopčavanje na obuću.
Među uporabnim predmetima brojni su željezni noževi, dok su noževi-britve dosta rijetki, kao i
željezna kresiva s kremenjem. Željezna šila i ključevi, željezne sjekire, željezni okovi drvenih
vjedrica, željezni srpovi i kameni brusovi spadaju u rjeđe grobne nalaze. Relativno brojni nalazi su
glineni pršljenovi (utezi vretena za predenje).
Od predmeta vezanih uz kult osobitu pozornost zavrjeđuje brojna i tipološki raznolika grobna
keramika. Ona je tehnologijom izrade, strukturom, načinom pečenja i ukrašavanja vrlo rustična i
jednostavna, i predstavlja regionalnu varijantu keramike s neospornim retencijama keramičke
proizvodnje autohtonog življa na njezin razvoj.
Od koštanih predmeta nađeni su češljevi, iglenici, jelenji parošci ukrašeni geometrijskim i
likovnim lovačkim prizorima, kao i prizorima šamanističkog kulta. Spomenuti koštani predmeti
jedinstveni su nalazi te vrste u ranom horizontu starohrvatskih grobalja.
Među unikatne nalaze spadaju dvije staklene čaše i boca, otkrivene na groblju Nin-Ždrijac.
Nakitni predmeti i ukrasni dijelovi nošnje malobrojni su nalazi na grobljima poganskog
horizonta. Od naušnica zastupljene su obične karičice, te više varijanata lijevanih grozdolikih
naušnica, a među naušnicama posebno valja istaknuti naušnice grozdolika tipa izrađene od
plemenitog metala u tehnici filigrana i granulacije. Te su naušnice bizantski import u starohrvatskim
grobovima ranog horizonta. Zastupljeno je i prstenje, ogrlice od staklene paste, srebrni torkvesi i
privjesci, te ukrasni dijelovi nošnje, kao što su praporci, kopče i pređice.

Za upoznavanje materijalne i duhovne kulture Hrvata nastale nakon pokrštavanja tijekom 9. st.
podatke nam pružaju groblja tog vremena. Ona su pretežno bila smještena uz crkve, a bilo ih je i bez
crkava, i po svom se karakteru, a ponajviše sadržajem grobnih nalaza, bitno razlikuju od grobalja
poganskog horizonta. Na grobljima tog vremena pod utjecajem kršćanstva nestaju poganski kultni
običaji, pa se u tim grobljima nalaze samo nakitni predmeti od bronce, srebra, pozlaćene bronce, a
vrlo su rijetki zlatni predmeti. Najbrojnije su bile naušnice, prstenje, ogrlice od staklene paste i
dijademe. Naušnice su zastupljene u više tipova i varijanti, od jednostavnih karičica, karičica s
koljencima i naroskanih karičica, pa do bogato izrađenih pimjeraka u tehnici filigrana i granulacije,

209
od plemenitih kovina, kao što su naušnice s jagodama. Taj je nakit izrađen u domaćim radionicama
prema bizantskim uzorima.
NIN-SV. KRIŽ
Arheološka istraživanja crkve i okoliša vođena su u tri kampanje 1968., 1969. i 1970. Radove je
vodio Janko Belošević.
Oko crkve otkrivena su 202 groba s relativno malobrojnim grobnim prilozima koji se mogu šire
datirati od 8. do 15. st. Otkrivene su i dogradnje i pregradnje porušene antičke arhitekture izvedene u
suhozidnoj tehnici s čime je dobiveni stambeni prostor dispozicijski jasno uočen. U tim prostorijama
su otkrivena kućna ognjišta, a uz njih su nađeni ostaci materijalne kulture iz 8. st.
Srednjovjekovni nalazi su malobrojniji od antičkih, a od sitnih nalaza brojno je zastupljena
ranosrednjovjekovna naseobinska keramika kao i renesansno glazirano stolno posude, talijanska
majolika te hispano-maurska keramika. Ranosrednjovjekovna naseobinska keramika iz okoliša sv.
Križa predstavlja vrijednu arheološku gradu i po svojim tehnološko tipološkim osobinama ima sve
bitne karakteristike svojstvene za slavensku keramiku uopće.
Istraženi srednjovjekovni grobovi u okolišu sv. Križa ležali su u tri sloja. Prvi najgornji sloj grobova
nalazio se na samoj površini zemlje, imao je kamenu grobnu arhitekturu i pretežno je bio uništen. To
je recentan sloj bez arheološke vrijednosti.
Drugi sloj se nalazio na dubini od 0,25 do oko 1 m i bio je najveći. Tu je otkriveno preko 100
grobova. Grobnice su zidane, raznih oblika, a prevladava ovalni. Svi grobovi su od kamena, a većina
ih ima popločano dno i pokrivene ploče. U njima je sahranjivano više pokojnika. Orijentacija je
raznolika što je karakteristično za starohrvatske grobove uz crkve. Prilozi su malobrojni, tipološki
poznati oblici starohrvatskog nakita 10. do 13. st. Po karakteristikama i arheološkim nalazima
spadaju među tipična starohrvatska groblja na području Dalmatinske Hrvatske i datiraju se od 10. do
12. st. Od nalaza su zastupljeni nakitni predmeti i to najviše naušnice i prstenje te pokoji uporabni
predmet. Pronađene su i pređice, a u grobu 188 pronađen je i relikvijarni križ – jedini nalaz
bizantskog relikvijarnog pektoralnog križa otkrivenog u zatvorenoj grobnoj cjelini na
starohrvatskom groblju na području Dalmacije. Prvi i drugi sloj mogu se datirati u 10. st. pa i dalje.
Treći sloj se nalazio od 1 do 1,5 m. Ležao je na niveleti antičke Aenone, a pojedini grobovi bili su
ukopani i u ilirski sloj. Ovaj se sloj razlikovao od prethodnog sloja grobova po arhitekturi i načinu
sahranjivanja, po orijentaciji i grobnim prilozima. Grobovi su bili u običnim zemljanim rakama,
osim što je kod pojedinih pokojnika uz kostur bilo postavljeno više ili manje neobrađenih kamenja
ili ulomaka rimskih tegula. U grobu je bio sahranjen uvijek samo po jedan pokojnik. Pokojnici su
ležali na leđima, s rukama ispruženim uz tijelo. Glava je bila na sjeverozapadu, noge na jugoistoku s
manjim odstupanjem od tog pravca. Grobovi su bili dosta rijetki, njihov raspored je uvjetovan
ostacima antičke arhitekture, ali nisu bili ni u kakvoj vezi s crkvom sv. Križa, koja je mlađa od tog
sloja. Vjerojatno su grobovi uvjetovali gradnju te crkve. Grobni prilozi su rijetkost. Od 55 grobova
210
samo su u četiri nađeni prilozi. To su uglavnom nakitni predmeti (jedna zlatna karičica, dvije obične
brončane karičice (jedna s petljom kasnoantičkog tipa), jedan brončani prsten i u muškom grobu
(140) zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.) kao obol.
Grobovi trećeg sloja predstavljaju zasebnu nekropolu koja je vjerojatno nastala krajem 8. st., a u
uporabi je vjerojatno bila kratko (mali broj grobova). Zbog oskudnosti i atipičnosti grobnih nalaza
teško je reći nešto određenije o etničkoj pripadnosti populacije sahranjene u trećem sloju – možda je
to kasnoantičko autohtono stanovništvo koje je sa slavenskim došljacima živjelo u simbiozi, ali se u
pogrebnim običajima željelo izdvojiti. Ovaj sloj ima izuzetnu arheološku vrijednost.

NIN-MATERIZA
Humak Materiza nalazi se oko 1 km jugoistočno od Nina. Mate Suić je 1948. počeo istraživati
humak. U 15 dana istraživanja na jugoistočnoj periferiji humka otkriveno je 16 starohrvatskih
grobova. Od 1955. počinje druga kampanja pod vodstvom Mate Suića i Šime Batovića. Istražen je
cijeli humak s okolišem. Na sjeverozapadnoj strani otkriveno je još 9 starohrvatskih grobova. Tim
istraživanjem je ispitana prva starohrvatska nekropola iz poganskog razdoblja Hrvata na području
Dalmacije. Istraženo je ukupno 29 grobova, od čega tri groba (3, 5 i 8) ne pripadaju starohrvatskoj
nekropoli, nego su naknadni ukopi na humku. Na mjestu groba 4 nađene su samo dvije keramičke
posude bez tragova ljudskih kostiju, pa se taj nalaz nije registrirao kao grob.
Dubina grobova je od 0,70 do oko 1 m, a otkriveni su s jugoistočne i sa sjeverozapadne strane
humka. Unutar granica humka ne nalazi se niti jedan grob. Veličina grobne rake ovisila je o veličini
pokojnika. Javljaju se dva tipa groba: grobovi u običnim zemljanim rakama i grobovi s kamenom
grobnom arhitekturom. Najviše grobova bilo je ograđeno s jedne ili više strana, a samo grobovi 27 i
29 su bili ograđeni s svih strana. Ni jedan grob nije imao popločano dno, niti je bilo grobova s
pokrivenim pločama. Dosta kostura je bilo loše sačuvano i mnogi grobovi su bili oštećeni prilikom
obrade zemlje. Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok i obrnuto s većim ili manjim
otklonom. Svi pokojnici su bili na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo. Nađena su i dva dvojna
groba 6 i 9. S desne strane nogu, uz grob 15 u kojem je bio sahranjen muškarac s bojnim nožem,
nalazio se grob tek rođena djeteta, koji je registriran kao 15a (vjerojatno otac i dijete).
Imamo ostatke paljevine (grobovi 16, 20 i 21) na grobu i pokraj njih što je poganski običaj. To je bio
ritualni čin kojim se pokojnici oslobađaju zlih duhova. U grobnom inventaru zastupljena je
keramika, oružje, oruđe i nakit. Grobni prilozi su nađeni u 13 grobova. Nađeno je 16 keramičkih
posuda. Osim u grobovima, posude su nađene i izvan grobova. Visina posuda kreće se od 11 do 16
cm. Prevladavaju više trbušasto-kružni nego jajoliko-kružni oblici posuda. Sve posude sačinjene su
od dobro pročišćene gline pomiješane s pijeskom i sitnim zrncima kalcita. Izrađene su na
primitivnom lončarskom kolu. Vanjska površina je glatka, a unutrašnje stjenke su neravne. Posude

211
su dobro i jednoliko pečene. Boja posuda je crvenosiva, sivosmeđa, a prevladava crvenkastosmeđa.
Ova skupina spada u red najstarije slavenske keramike dosad otkrivene na području Dalmacije.
Nađena su tri željezna kresiva, tri željezna noža, jedan kameni brus, jedan željezni čavao s krupnom
glavom, dva bojna noža, dvije željezne strelice, brončani prsten, tri zrna ogrlice od staklene paste.
Ova nekropola po svojim arheološkim značajkama pripada najstarijem horizontu starohrvatskih
nekropola otkrivenih na tlu Dalmacije, a datiramo je okvirno u 8. st.
Humak Materiza nije usamljena pojava u ovom prostoru. Tu su još humak Pekinica i humak na
kojem je starohrvatska crkvica sv. Nikole s kraja 11. st. Ti humci svojom veličinom dominiraju
mirnom konfiguracijom terena i privlače pažnju.

NIN-ŽDRIJAC
Nekoliko stotina metara od Nina, na obali muljevitog i plitkog Ninskog zaljeva, na lokalitetu Ždrijac
nalazi se starohrvatska nekropola. Tragovi keramike, fragmenti željeznih noževa i kresiva upućivali
su na postojanje nekropole. Janko Belošević je 1967. izvršio sondažni zahvat kojim je otkrio tri
groba. Nakon toga je 1969. Arheološki muzej u Zadru započeo sustavna istraživanja koja je vodio
Janko Belošević. Istraživanja su provedena u šest istraživačkih kampanja (1969., 1970., 1971.,
1974., 1975., i 1979.). Za vrijeme treće kampanje 1971. na terenu je boravila i antropološka ekipa iz
Biološkog instituta u Ljubljani pod vodstvom T. Pogačnika.
Na lokalitetu Ždrijac je u šest kampanja istraženo preko 5000 m2 terena i istražena su ukupno 334
starohrvatska groba. Tijekom istraživanja ustanovljeno je kako postoje dvije zasebne nekropole –
zapadna sa 278 grobova i istočna sa 56 istraženih grobova.
Na terenu uz obalu mora uzduž jedne i druge nekropole propao je manji broj grobova. Na početku
zapadne nekropole, u četiri najzapadnija bloka uz more, ispod starohrvatskih grobova otkriveni su
ilirski grobovi koje je istražio Šime Batović, a na istočnoj strani nekropole otkriven je samo jedan
ilirski grob na površini zemlje, s bogatim grobnim prilozima. To nam govori o korištenju starijeg
kultnog mjesta sahranjivanja.
Na površini zapadne nekropole, u nekoliko najzapadanijih blokova u gornjim plićim slojevima,
nalazilo se oko 20 starohrvatskih grobova horizonta 10.-11. st. s kamenom grobnom arhitekturom
(naknadni ukop u već postojeću starohrvatsku nekropolu).
Registrirana su tri osnovna tipa grobova:
• grobovi u običnim zemljanim rakama
• grobovi s kamenom grobnom arhitekturom
• grobovi u drvenim lijesovima.
Trećina grobova su bile obične zemljane rake, dok ih je najviše (dvije trećine) s kamenom grobnom
arhitekturom. Pokojnik je bio ograđen neobrađenim kamenjem, a imamo primjere sa samo jednim
kamenom (najviše pored glave ili nogu). Kod groba 313 pokojnik ima kamen ispod glave.

212
Najbrojniji su grobovi s većim brojem kamenja oko pokojnika. Naknadni ukop (horizont 10.-11. st.)
imao je kamenu grobnu arhitekturu od jednog ili dva reda pomno poslaganog kamenja oko
pokojnika. Nađeno je 20 grobova u kojima je pokojnik bio ukopan u primitivni drveni lijes (ostaci
čavala i istrunulog drva).
Svi grobovi su kosturni, na dubini 0,10 do 1,40 m. Svi su pokojnici ležali na leđima, s rukama
ispruženim niz tijelo, a samo je u ponekim grobovima položaj ruku bio različit. U 27 grobova su bila
sahranjena po dva pokojnika, a u dva groba čak tri pokojnika. Na zapadnoj nekropoli otkrivena su
22 dvojna i jedan trojni grob, a na istočnoj pet dvojnih i jedan trojni grob.
Orijentacija grobova bila je istok-zapad (s glavom na zapadu) s većim ili manjim otklonom.
Gotovo u svim grobovima nalaženi su sitni ulomci slavenske keramike korištene u ritualne svrhe,
posuti po grobnoj raci. Pet posuda je bilo pokriveno ili kamenom pločicom ili ulomkom rimskog
crijepa. To nam potvrđuje da se u keramičke posude stavljala popudbina (jelo i piće).
Značajan ritualni čin predstavljaju i ploče namjerno stavljene na kostur pokojnika (grobovi 13, 237,
278 i 310). Grob 76 uz keramičku posudu smještenu uz noge pokojnika ima 20 ulomaka razbijenog
rimskog stakla. U grobu 173 (majke s djetetom) na kostur majke bilo je postavljeno u stanovitom
redu 30 puževih kućica. U grobu 62 (majka s djetetom) nađen je u ustima pokojnice novac
franačkog cara Lotara (840.-885.), kao obol.
Prilozi u grobovima bili su brojni i tipološki raznoliki. U 235 grobova nađeni su prilozi. U
istraženim grobovima nađeno je gotovo 1000 predmeta starohrvatske materijalne kulture, od oružja,
nakita, ukrasnih dijelova nošnje do predmeta dnevne upotrebe alata i novca. Pored općeslavenske
komponente, održavaju se razni kulturni utjecaji kulture autohtonog romaniziranog ilirskog
pučanstva, te bizantski i franački utjecaji.
Od oružja se ističe dvosjekli željezni mač karolinškog tipa otkriven u grobu hrvatskog
dostojanstvenika. Treba spomenuti i željezna koplja, dvadesetak bojnih noževa, te veći broj
željeznih vrhova strelica različitih tipova i veličina. Nađeno je 11 primjeraka ostruga karolinškog
tipa.
Među nakitom zastupljene su: naušnice, ogrlice od zrnca staklene paste, srebrni torkves, privjesci,
prsteni od srebrnog i brončanog lima, te pređice i kopče koje su imale upotrebnu i ukrasnu funkciju.
Od nakita se ističu naušnice grozdolikog tipa izrađene tehnikom granulacije i filigrana (bizantski
import). Zanimljiv je i lijevani brončani pozlaćeni križić s prikazom stiliziranih ljudskih likova na
krakovima križa koji je služio kao ukras na odjeći. Nalaz potječe iz karolinškog kulturnog kruga i
vjesnik je kristijanizacije Hrvata početkom 9. st.
Grobna keramika je tehnologijom izrade, strukturom i načinom pečenja vrlo jednostavna i
predstavlja regionalnu varijantu s utjecajima keramičke proizvodnje autohtonog etničkog življa na
njen razvoj. Nađeno je preko 150 keramičkih posuda i to najbrojniji nalaz starohrvatske kultne
keramike.
213
Među uporabnim predmetima rijedak nalaz predstavlja drvena vedrica sa željeznim okovima,
željezni srp, željezni ključevi, noževi britve, željezna šila, kameni brusevi i kresiva s kremenjem. U
jednostavne nalaze spadaju koštani češljevi, iglenici, jelenji parošci s likovima prikazanih lovačkih
prizora iz šamanističkog kulta.
Starohrvatsko groblje na Ždrijacu po arheološkim značajkama najveće je i najznačajnije
starohrvatsko groblje ranog horizonta na području Dalmacije. Okvirno se može datirati od 7. do
sredine 9. st.

Pojedini važniji grobovi

Grob 62, sredina 9. st. (slika gore)
U grobu su nađena dva para naušnica s grozdolikim
privjeskom i dva zadebljanja na luku. Izrađene su u
tehnici granulacije. Nađen je ulomak bronačnog
prstena, denar Lotara I. (840.-855.), glinena posuda
trbušastog oblika i dva noža.

Grob 74, 1. pol. 9. st.

U grobu je nađena glinena posuda, dva noža, željezna
ostruga, kopča i kresivo s dva kremena.

Grob 161, kraj 8. i/ili početak 9. st. (slika lijevo)

U grobu je nađen par ostruga, dijelovi garnitura za
zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i
dvije petlje), sedam vršaka strelica, jedan obični i
jedan bojni nož, kopča, kresivo, jelenji parožak,
zakovica i željezni predmet nepoznate namjene. Na
parošku je stilizirani prikaz stabla života i likovi
konja s kultnim maskama.

214
215
 Grob 166, 1. pol. 9. st.
U grobu je pronađen par ostruga, dva jezičca garniture za
zakopčavanje ostruga, bojni nož, vršak strelice i pršljen.

Grob 167, 1. pol. 9. st. (slika lijevo)

U grobu je pronađen par ostruga, dijelovi garniture za
zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje),
glinena posuda, dva noža, vršak strelice, ostaci vedrice,
kresivo i dva kremena, brončani kolut i predmet nepoznate
namjene.

Grob 216, 1. pol. 9. st.

U grobu je nađena glinena
posuda, nož i privjesak.
Privjesak je izrađen u tehnici
lijevanja. Kružnog je oblika s
nazubljenim plastičnim rubnim okvirom i alkicom za vješanje. U
središnjem polju s obiju strana je prikaz dvaju heraldički
postavljenih ljudskih likova (slika desno).

Grob 310, 1. pol. 9. st. (slika lijevo)

U grobu su nađeni vršak strelice, dvije karičice, dvije perlice od
staklene paste, dva noža, tri čavla i čaša. Čaša je plavozelene prozirne
boje. Ima kružnu stopu, izduženi vrat s polukružnim zadebljanjem i
ljevkasti recipijent. Površina
recipijenta je plitko kanelirana i
ukrašena premazom od žute
staklene paste, a taj ukras teče
ispod oboda.

Grob 312, 1. pol. 9. st. (slika desno)

U grobu je nađen par ostruga, dijelovi garnitura za
zakopčavanje ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje),
nož s okovom korica, cjevasti pojasni okov i sklopivi nož.

216
Grob 322, 1. pol. 9. st.
U grobu je nađen dvosjekli mač (tip H), koplje, par ostruga, dijelovi garniture za zakopčavanje
ostruga (dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje), sedam čavala, nož s koricama, još dva željezna noža,
cjevasti pojasni okov, ogrlica (torgues) od srebrne žice četvrtastog presjeka, ogrlica od staklene
paste, dva praporca, kopča, aplika, kresivo i tri kremena, staklena boca, staklena čaša, dvije glinene
posude i novac-privjesak.
Boca je izrađena tehnikom slobodnog puhanja. Od tankog je
žućkastozelenog prozirnog stakla. Tijelo je loptastog oblika s
izduzenim koničnim vratom. Vrat je ukrašen prstenasto
nanesenim plastičnim valovnicama.
Čaša je načinjena od vrlo tankog plavkastozelenog prozirnog
stakla. Tijelo recipijenta plitko je kanelirano horizontalno i
paralelno postavljenim premazom od žute staklene paste.
Privjesak je nečitak rimski brončani novac.

Grob 324, 1. pol. 9. st.

U grobu su nađeni, pored zanimljivog brončanog pozlaćenog križića, četiri brončane karičice, tri
srebrna prstena, brončano polukuglasto dugme, dva željezna noža, dva keramička pršljena i ogrlica
od 28 staklenih perlica.
Jednokraki križić izrađen je tehnikom lijevanja. Na vrhovima krakova s obje strane nalazi se po
jedna ušica s rupicom za pričvršćivanje. Na spojevima krakova, po sredini križa, nalaze se cetiri
ušice s rupicama, koje su služile za pričvršćivanje križića. Po sredini završetaka krakova su plastično
izvedene ljudske maske sa stiliziranim tijelom i naglašenom kosom, a
četiri ljudske maske nalaze se i po sredini samih krakova.

Grob 326, 1. pol. 9. st. (slika lijevo)

U grobu je nađen par naušnica s grozdolikim privjeskom. Izrađene su
u tehnici granulacije. Po sredini luka karike s vanjske strane nalazi se
grozdoliki privjesak sa središnjim krupnim zrnom, a s unutarnje
strane jedno krupno zrno optočeno sitnim granulama. S bocnih strana
karike nalaze se koljenca od sitnih zrnaca. Nađena je i brončana igla,
ogrlica od staklene paste, dva željezna noža, dva brončana prstena i
dva čavla.
Na prednjem dijelu jednog prstena je ugraviran pentagram, a kod
drugog je ugraviran točkasti motiv i motiv križa.

KAŠIĆ-MAKLINOVO BRDO
217
Kašić se nalazi oko 15 km sjeveroistočno od Zadra. Od 1954. do 1967. istraženo je na širem
području sela sedam srednjovjekovnih lokaliteta, na kojima je otkriveno preko 1000 grobova (7.-
13. st.) i tri spomenika starohrvatske crkvene arhitekture.
Na položaju Maklinovo brdo otkrivena je najstarija nekropola na području Dalmacije. Sustavno
istraživanje djelomice ugroženog lokaliteta provedeno je 1955. pod vodstvom Mate Suića. U tri
kampanje (1955, 1957. i 1967.) otkriveno je ukupno 55 starohrvatskih grobova.

Na nekropoli su zastupljena dva osnovna tipa grobova: grobovi u jednostavnim zemljanim rakama
(12 grobova) i grobovi s upotrebom kamena (43 groba). Grobovi s upotrebom kamena međusobno
se razlikuju po količini i načinu upotrebe kamena.
Svi su grobovi bili kosturni. Na nekropoli nije bilo ni jednog dječjeg groba. Većina je pokojnika
ležala na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo, a samo kod nekoliko grobova ruke su bile neznatno
savijene i položene na karlicu. U dva groba zastupljena je dvojna sahrana.
U vezi s pogrebnim običajima sigurno su dvije odsječene glave, bez drugih kostiju, nađene uz
grobove 23 i 26. Značajnim ritualnim činom mogu se smatrati manje ili veće kamene ploče
namjerno postavljene na kostur pokojnika, i to na grudi i noge. Takva je pojava uočena kod tri groba
i to nije usamljen slučaj ni na ostalim starohrvatskim nekropolama poganskog horizonta na području
Dalmacije.
Orijentacija grobova bila je pretežno istok-zapad (glava na zapadu) i s većim ili manjim otklonom
prema sjeveru ili jugu.
U grobnom inventaru zastupljeni su brojni, tipološki raznoliki grobni prilozi – oružje, oruđe, razni
upotrebni predmeti, nakit, ukrasni dijelovi nošnje i keramika. Od 55 otkrivenih grobova 43 groba
imala su grobne priloge, dok je 12 grobova bilo bez priloga.
Nekropola se okvirno datira u 8. st., a trajala je do u 1. pol. 9. st.

KAŠIĆ-MAKLINOVO BRDO, POLOŽAJ VINOGRAD S. DRČE - ŽARNO GROBLJE

218
Janko Belošević je 1967. u neposrednoj blizini kosturnog groblja na položaju Maklinovo brdo otkrio
slavensko žarno groblje. Nepunih 50 m jugoistočno od položaja na kojem se nalazila starohrvatska
nekropola s kosturnim grobovima, na svježe izoranoj površini uočeni su tragovi paljevine i pepela
pomiješani s ulomcima spaljenih ljudskih kostiju i s fragmentima keramike. Te su se tamne mrlje,
njih oko 20, jasno uočavale na svježe izoranoj pješčanoj površini, a nalazile su se na međusobnoj
udaljenosti od nekoliko metara. Pretraživanjem je sakupljen velik broj ulomaka slavenske keramike
od razbijenih posuda te ulomaka spaljenih ljudskih kostiju, pepela i komadića ugljena.
Na osnovi prikupljenog keramičkog materijala moglo se zaključiti kako se radi o većim keramičkim
posudama koje je plug traktora uništio i izbacio na površinu. Okolnosti nalaza kao i sam nalaz,
ulomci izgorjelih ljudskih kostiju pomiješanih s pepelom i ugljenom, koji su nađeni na mjestima
gdje su ležale razbijene keramičke posude (žare), bili su jasan dokaz da se radi o urnama u kojima su
bili sahranjeni spaljeni pokojnici. Od prikupljenih keramičkih ulomaka uspjelo je sastaviti nekoliko
cijelih keramičkih žara i izdvojiti ulomke više posuda.
Urne su se nalazile na nepravilnoj međusobnoj udaljenosti od nekoliko metara. Pokojnici se nisu
spaljivali na mjestu ukopa žare, nego je to činjeno na lomači dalje od mjesta ukopa, a zatim bi se
pepeo s ostacima spaljenoga stavio u keramičku žaru koju bi tada relativno plitko ukopali u zemlju i
nad njom napravili manji ili veći humak (da humaka nije bilo, žare bi zbog plitkog ukopa na
pješčanom terenu najvjerojatnije bile već prije uništene i bez obrade zemljišta).
Način žarnog sahranjivanja pokojnika u Kašiću (dubina ukopa žara, njihov raspored, i sve ostale
okolnosti koje prate taj obred sahranjivanja) ima obilježja koje imaju žarna slavenska groblja u
Češkoj i Slovačkoj i ostalim slavenskim zemljama u kojima su u ranom srednjem vijeku obitavali
Slaveni i svoje mrtve, spaljene sahranjivali u keramičkim žarama (Mađarska, Rumunjska).
Ovaj nalaz predstavlja zasada najstariji arheološki trag Slavena, odnosno Hrvata na tlu Dalmacije.
Nalaz se datira okvirno u 7. st., a predstavlja i prvi arheološki dokaz o sahranjivanju spaljenih
slavenskih pokojnika u keramičkim urnama u Dalmaciji i šire.

KAŠIĆ-RAZBOJINE
Nekoliko stotina metara jugoistočno od lokaliteta Mastirine na kojem je otkrivena starohrvatska
crkva šesterolisnog tlocrta i groblje s njene južne strane, nalazi se položaj Razbojine.
Za vrijeme druge kampanje arheoloških radova na istraživanju starohrvatske crkve i groblja na
susjednom položaju Mastirine 1956., pristupilo se zaštitnom istraživanju ostataka nekropole na
položaju Razbojine. Otkriveno je 37 grobova.
Spašeni grobovi zapravo su periferni dio nekropole koja se većim dijelom protezala na južnoj i
jugoistočnoj strani lokaliteta. Svi su grobovi imali kamenu grobnu arhitekturu od neobrađenih
kamenih ploča. Kamene su ploče vertikalno postavljene uz kostur pokojnika, i to s bočnih strana
dvije do tri, a uz uzglavlje i stopala po jedna. Od 37 otkrivenih grobova 32 groba imala su pokrivene

219
ploče. Većina je grobova imala popločano dno sa po nekoliko manjih i tanjih ploča. Ta zanimljiva i
moglo bi se kazati gotovo jedinstvena kamena grobna arhitektura, otkrivena kod poganskog
horizonta starohrvatskih grobova u Dalmaciji, po tehnici gradnje i obliku može se podijeliti u
nekoliko tipova. Prevladavaju uglavnom ovalni oblici
grobova, a zastupljeni su pačetvorinasti i trapezoidni oblici
kamenih grobnih raka.
Dubina grobova bila je različita. Orijentacija grobova bila je
istok-zapad (glava na zapadu), s većim ili manjim otklonom
od zapada prema sjeveru, ili jugu.
Svi grobovi bili su kosturni, i u svim grobovima bila je
sahranjena samo po jedna odrasla osoba, osim u grobu 37, u
kojem se nalazilo dijete. Pokojnici su ležali na leđima, s
rukama ispruženim niz tijelo, osim u grobu 8, gdje je lijeva
noga pokojnika bila u koljenu savijena i prebačena preko
desne noge, a u grobu 14 obje noge pokojnika bile su u
koljenima savijene.
Niti u jednom grobu na Razbojinama nije bila uočena bilo
kakva pojava vezana uz ritualni cin sahranjivanja, što inače nije rijetkost kod tog horizonta
starohrvatskih grobova u Dalmaciji.

KAŠIĆ-GLAVČURAK
Na širem području sela Kašić nalazi se pješčani humak zvan Glavčurak. Prilikom obrade zemlje i
kopanja pijeska nailazilo se na grobove koji su uništavani. Grobovi su bili u jednostavnim
zemljanim rakama, s kamenom grobnom arhitekturom, a nalazili se na dubini od oko 1 metar. U tim
su grobovima mještani nalazili ponajviše glinene posude. Kopanjem pijeska s južne strane humka
gotovo je u potpunosti uništena starohrvatska nekropola s preko 200 grobova. Arheološki muzej u
Zadru pod vodstvom Janka Beloševića poduzeo je 1965. zaštitna istraživanja pri kojima je istraženo
25 grobova, od kojih je 10 pripadalo epohi seobe naroda, a 15 grobova je bilo iz starohrvatskog
vremena. Na lokalitetu su, dakle, postojale dvije vremenski i etnički različite nekropole, koje su se
na dijelu terena međusobno miješale.
Starohrvatska nekropola protezala se sa svojim većim dijelom na površini južno od humka, kao i
preko samog humka gdje se miješala s grobovima iz vremena seobe naroda. Od mlađeg horizonta
starohrvatske nekropole otkriveno je ukupno 13 grobova, koji su ležali plitko na periferiji humka.
Grobovi starijeg sloja nalazili su se na širem arealu humka i bili su bez grobne arhitekture, ukopani
na dubini od oko 1 m. Od tog sloja grobova zaštitnim istraživanjem otkrivena su samo dva groba,
dok su ostali grobovi, kojih je moglo biti i više od 50, tijekom vremena bili uništeni. Ta su dva

220
spašena groba bila orijentirana istok-zapad, a istu orijentaciju imali su i ostali grobovi koji su
uništeni. Među nalazima starijeg horizonta zastupljena je keramika (dva željezna noža, ulomci
željeznih obruča i držak od vedrice, željezni srp).
Na lokalitetu je postojala kompleksna nekropola. Najstarija faza se okvirno datira u 6. st., a
pripadala je kasnoantičkom autohtonom življu, s pojedinačnim ukopima Istočnih Gota.
Starohrvatska nekropola, koja se jednim dijelom miješala s nekropolom iz vremena seobe naroda,
imala je dva horizonta. Stariji horizont se datira u 2. pol. 8. st. do u 1. pol. 9. st., i po svom
arheološkom obilježju uklapa se u poganski horizont starohrvatskih nekropola na području
Dalmacije. Mlađi sloj grobova s kamenom grobnom arhitekturom pripada vremenu od 10. do 11. st.

SMILČIĆ-KULICA
Oko 1 km jugoistočno od sela Smilčić, na položaju Kulica prilikom krčenja zemlje 1931. i 1932.
otkrili su i uništili brojne grobove, zapravo cijelu starohrvatsku nekropolu. Svi grobovi su imali
kamenu arhitekturu, a nailazilo se na brojne željezne predmete i keramičke posude kao grobne
priloge. Spašeno je nekoliko željeznih noževa, željezni držak i više ulomaka obruča drvene vedrice,
fragmentarno sačuvane željezne ostruge i nekoliko većih ulomaka keramike.
Arheološki muzej u Zadru istražio je 1973., pod vodstvom Janka Beloševića, pet preostalih grobova
što su se nalazili po sredini poljskog puta.
Grobovi su bili načinjeni od kamenih ploča vertikalno postavljenih oko kostura. Dva su groba imala
popločano dno, a četiri su imala pokrivne ploče. Najvjerojatnije su svi grobovi na ovoj nekropoli
imali kamene pokrivne ploče. Grobovi su bili trapezoidni i pačetvorinasti.
Grobovi su bili orijentirani sjeverozapad-jugoistok (glava na sjeverozapadu), i najvjerojatnije je da
je uništeni dio nekropole imao istu ili sličnu orijentaciju. Položaj pokojnika u grobovima također je
bio uobičajen.
Grobni su prilozi nađeni u četiri groba (dva željezna noža, jedna keramička posuda, keramički
pršljen, ulomak željeza od neutvrđena predmeta i dvije puževe kućice).
Nekropola se ubraja među starohrvatske nekropole poganskog razdoblja i okvirno se datirati u 8. st.,
a vjerojatno je trajala do u 1. pol. 9. st.

BILJANE DONJE-TRLJUGE, POLOŽAJ PRŽINE

Selo Biljane Donje nalazi se oko 18 km istočno od Zadra. Istočno od zaselka Trljuge, na položaju
Pržine, iskapanjem pijeska došlo je do otkrića i devastacije većeg broja grobova iz raznih epoha.
Arheološki muzej u Zadru 1973. poduzima zaštitna arheološka istraživanja s ciljem spašavanja
preostalih starohrvatskih grobova na još neuništenim površinama lokaliteta, i revizije istraživanja na
uništenom dijelu terena na kojem su se nalazili ilirski, rimski i srednjovjekovni grobovi. Pod
vodstvom Janka Beloševića istražena su 23 starohrvatska groba, a kako je godinu prije spašeno pet

221
grobova, ukupan broj grobova je 28. Od toga 17 je pripadalo 8. i 1. pol. 9. st., a 11 grobova 10. i
11. st.
Kod starijeg sloja starohrvatskih grobova nekoliko je grobova bilo
u običnim zemljanim rakama, dok su ostali imali kamenu grobnu
arhitekturu. Kod mlađeg sloja grobova, koji je djelomice ukopan
na stariji horizont grobova, zastupljena je bila raznolika kamena
grobna arhitektura.
Ni jedan grob starijeg horizonta nije imao pokrivenih ploča ni
popločanog dna. Dubina grobova bila je različita. Orijentacija
grobova bila je istok-zapad (glava na zapadu), s većim ili manjim
otklonom prema sjeveru ili jugu. Svi su grobovi bili kosturni, i u
grobu se nalazio samo po jedan pokojnik. Uglavnom su bili
ravnomjerno zastupljeni muški i ženski pokojnici, dok ukopa
djece nije bilo. Nezastupljenost dječjih grobova je pojava
svojstvena za stari horizont starohrvatskih grobova u Dalmaciji. Pokojnici su ležali na leđima, s
rukama ispruženim niz tijelo.
Grobni prilozi nađeni su u 10 grobova starijeg horizonta (pet keramičkih posuda, sedam željeznih
noževa).
Stariji horizont grobova dio je veće, ali najvećim dijelom već uništene kompleksne nekropole
(ilirska, rimska i starohrvatska) koja se protezala na širem arealu terena, a na dijelu terena bila je
međusobno izmiješana. Taj se horizont starohrvatskih grobova može šire datirati u 8. st., a nekropola
je vjerojatno s prekidima trajala sve do u 11. st., što nam potvrđuju otkriveni grobovi mlađeg sloja.

STANKOVCI-KLARIĆA KUĆE
Na krajnjem jugozapadnu Ravnih kotara, 2 km južnije od centra sela Stankovci nalazi se zaselak
Klarići, a nekoliko stotina metara sjeverno njega kopanjem pijeska dolazilo je u više navrata do
otkrića i uništavanja starohrvatskih grobova. Arheološki muzej u Zadru je 1972. pod vodstvom
Janka Beloševića poduzeo zaštitna istraživanja. Istražena je površina od oko 300 m2 terena i spašeno
ukupno 13 starohrvatskih grobova.
Otkriveni grobovi zapravo su periferni dio veće
starohrvatske nekropole, koja je najprije obradom
zemlje, a potom kopanjem pijeska u potpunosti
uništena.
Arheološki karakter otkrivenih starohrvatskih
grobova ima pogansko obilježje, po načinu
sahranjivanja i po grobnim prilozima. Zastupljena su dva osnovna tipa grobova: grobovi u običnim

222
zemljanim rakama i grobovi s kamenom grobnom arhitekturom u suhozidnoj tehnici od neobrađena
kamena u nekoliko slojeva, bez pokrivnih ploča i bez popločana dna. Prevladavali su ovalni oblici
grobova. Relativna dubina grobova iznosila je oko 1 m. Orijentacija grobova raznolika je i razlikuje
se od uobičajene orijentacije istok-zapad kod starohrvatskih grobova tog horizonta na tlu Dalmacije.
Nekoliko grobova bilo je orijentirano suprotno, tj. sjeveroistok-jugozapad, glava na sjeveroistoku.
Pokojnici su ležali na leđima, s rukama ispruženim niz tijelo, osim u grobu 6 gdje su ruke pokojnika
bile savijene na karlici, a u grobovima 3 i 5 noge su bile savijene ispod koljena.
Među grobovima je otkriveno vatrište, koje je bez sumnje služilo za paljenje kultne vatre pri obredu
sahranjivanja. To je ujedno i prva pojava te vrste nalaza na starohrvatskim nekropolama tog
horizonta na području Dalmacije.
Među grobnim prilozima zastupljeno je oružje, oruđe, keramika, jedan toaletni predmet i nekoliko
neindentificiranih metalnih ulomaka.
Grobovi se okvirno datiraju u 8. st.

BURNUM-IVOŠEVCI
Na položaju Šupljaja, u arealu nekadašnjeg rimskog logora Burnum, krajem 19. i početkom 20. st.
otkopano je više ranosrednjovjekovnih grobova. Nekoliko nalaza iz tih grobova otkupio je 1894.
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, no danas je većina izgubljena.
U Burnumu u selu Ivoševcima kod Kistanja Lujo Marun je 1897. istražio oko tridesetak
starohrvatskih grobova, koji su većinom bili izrađeni od kamenja uzetog iz porušenih antičkih kuća i
od ulomaka rimskih kamenih natpisa. Od priloga u njima se našlo naušnica, prstenja, srnećih i
jelenjih rogova.
Početkom 1899. Marun nastavlja iskopavati u Burnumu. Ovaj put počeo je istraživati jednu veću
gomilu. Tu je otkrio više starohrvatskih grobova (točan im se broj ne zna) u kojima se našlo
naušnica i prstenja raznih tipova, od kojih jedan zlatni s privjeskom, a vjerojatno je tom prilikom
nađena i ostrogotska fibula.

DUBRAVICE KOD SKRADINA

Dubravice se nalaze 5 km sjeveroistočno od Skradina. Ranosrednjovjekovno groblje otkriveno je
slučajno 1986. na padini pred župnom kućom i kapelicom.
Otkriveno je 56 grobova – 50 kosturnih i šest paljevinskih. Kosturni su bili složeni u redove.
Grobovi su građeni od nepravilnih kamenih ploča, poklopljeni sa poklopcima, a javljaju se i grobovi
s drvenom konstrukcijom koji su smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s kamenom
arhitekturom. U objema skupinama grobova, uz ostatke pokojnika, pronađeni su posve slični grobni
prilozi.

223
Kod šest paljevinskih grobova radilo se o žarama ispunjenim garom i pepelom. Godine 1989.
pronađena je čitava žara in situ, ispunjena ostacima spaljenih ljudskih kostiju, a bila je poklopljena
kamenim poklopcem. Smatra se kako je treba datirati u 7. st., odnosno prva desetljeća 8. st.
Što se tiče priloga, nema razlike među grobovima s kamenom i drvenom arhitekturom. Najbrojniji
su bili keramički lonci (27 komada). Oni su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu ili stopala
pokojnika, ali ih je nekoliko otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Sljedeća najbrojnija
skupina predmeta željezni su noževi (18, od toga u dva slučaja riječ je o bojnim noževima).
Osim keramičkih posuda i željeznih noževa otkriveni su i okovi triju drvenih vedrica za vodu, tri
željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okov, korica jednog noža, dva željezna okova
neutvrđene namjene, te još nekoliko željeznih predmeta koje nije bilo moguće identificirati. Nađena
su dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramički pršljen, ostaci
kožne vrećice još neutvrđena sadržaja i jedna brončana pojasna kopča.
Pored tih uporabnih, u grobovima je pronađen čitav niz nakitnih predmeta: četiri srebrne i dvije
pozlaćene naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije na osobit način oblikovane ogrlice.
Nađen je i jadan zlatni i dva brončana novčića, te dijelovi ljuske jednoga jajeta.
Za datiranje su nam važni sljedeći predmeti. Srebrna naušnicu zvjezdolikog tipa pronađena u grobu
15 vrlo je slična paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću kod Knina, pa bi
početak pokapanja trebalo datirati najkasnije u početak 8. st. Pronađeni zlatnik (solidus) bizantskog
cara Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751.-775.), otkriven u neposrednoj blizini usta
pokojnika u grobu 34, kao i neki drugi nalazi, potvrđuje uporabu groblja tijekom cijelog 8. st.
Prisutnost para pozlaćenih naušnica žminjskog (odnosno buzetskog) tipa u grobu 11 upućuje na
trajanje pokapanja do u 9. st.

BISKUPIJA-CRKVINA
U istraživanjima koja su oko crkve sv. Marije s prekidima vođena od kraja 19. st. otkopan je veliki
broj ranosrednjovjekovnih grobova, s vrlo različitim i značajnim predmetima u njima. Prema
nalazima iz grobova položaj je kao ukopište kontinuirano korišten od kasne antike, a djelomično se
kao groblje upotrebljava i danas. Nalazi iz ranosrednjovjekovnog sloja grobova određuju ga kao
najvažniji arheološki lokalitet tog razdoblja.
Prva iskopavanja koja je od 1886. do 1908. vršio Lujo Marun iznjedrila su najveću količinu
najznačajnijih nalaza, no, na žalost vođena su bez kvalitetne i dostatne dokumentacije.
Revizijska istraživanja od 1950. do 1952. obavio je Stjepan Gunjaca, a najnovija tijekom 2000. Ante
Milošević i Ljubo Gudelj.
Broj grobova na Crkvini se sigurno penje i na više stotina, a po nekim je procjenama na Crkvini
otkriveno oko 1000 grobova.
Na Crkvini su bila četiri tipa grobova:

224
 • grobovi od neobrađenih kamenih ploča (mrtvac se polagao bez lijesa, pokrov je činilo
nekoliko ploča poklopnica, nad grobove se obično postavljala veća kamena ploča – stećak, u
gotovo svim grobovima nađeno je mnogo naušnica, prstenja, novca i drugih predmeta
ukrasnog karaktera, kao i ostruga)
• sarkofazi koje su Hrvati uzimali s rimskih nekropola i u njih ukapali svoje odličnije
pokojnike
• zidani grobovi oblijepljeni malterom u koje bi mrtvace bez lijesa polagali, poklopnicama
pokrili, a razinom zemlje postavili stećak (relativno vrlo malo nalaza, poneka naušnica,
prsten i novac)
• zidani etažni grobovi (dosta duboki, neki su bili presvođeni, a neki pokriveni povećom
obrađenom debelom kamenom pločom, obično je bilo pokopano više mrtvaca, jedan iznad
drugoga na katove, bili su međusobno odijeljeni kamenim pločama, najčešće su bila tri, a
rjeđe dva kata grobova, pronađeno je oko dvadesetak ovakvih grobova, a nalazili su se u
bazilici i na svim krajevima nekropole, u ovom tipu grobova nalaza uopće nije bilo).
Godine 1950. i 1951. na Crkvini je provedena revizija prijašnjih istraživanja. Na velikom je
prostoru (većinom u jugoistočnom i južnom dijelu) pronađeno 88 netaknutih starohrvatskih grobova.
Po tipu grobovi su podijeljeni u tri vrste:
• grobovi u jednostavnoj raki s ostatkom lijesa (jedan grob, u njemu lagane brončane
karolinške ostruge s priborom za zakopčavanje)
• grobovi u jednostavnoj raki bez ostataka lijesa (osam grobova, orijentirani istok-zapad)
• grobovi obzidani običnim kamenjem i pokriveni pločama (79 grobova ovalnog, pravokutnog
i prijelaznog tipa, orijentacija istok-zapad).
U oba ova tipa grobova nađeni su prilozi i nalazi. Posebno se ističu predmeti nakitnog karaktera
(obične karičice, karičice s koljencem, naroskane karičice, S-karičice, jednojagodne naušnice,
trojagodne naušnice, četverojagodne naušnice, razno prstenje, ukrasne aplike, ogrlica od 1040
raznobojnih staklenih perlica) i 6 komada mletačkog novca. Prema ovim nalazima, kao i po
nalazima karolinških ostruga, zaključuje se da otkriveni grobovi na Crkvini u Biskupiji potječu od 8.
do početka 14. st.

BISKUPIJA-BUKOROVIĆA PODVORNICA
Na ovom su lokalitetu otkriveni temelji tzv. "četvrte" predromaničke crkve u Biskupiji (Lujo Marun
1889.). Uokolo crkve bilo je groblje 10.-12. st. (možda i paljevinski grobovi). Ukupno su (1939.,
1951.) otkrivena 123 starohrvatska groba. Većina ih je orijentirana su u uobičajenom pravcu istok-
zapad. U svim grobovima, osim u dva, bili su kosturi, a u nekima je bilo i po više ukopanih.
Otkrivena su i tri dvojna groba (istovremeno ukopano više osoba). U dva groba bila su dva mrtvaca
ukopana jedan iznad drugoga, a u trećem su dva položena jedan pored drugoga. Mrtvaci u

225
grobovima bili su položeni na leda s ispruženim rukama niz tijelo. U dosta grobova primijećeni su
tragovi paljevine, koja se rasprostirala od glave do sredine tijela, a prema nogama rjeđe.
Grobovi su podijeljeni u četiri tipa:
• obična zemljana raka bez kamenih obložnica (27 grobova, kod nekih se iznad mrtvaca
stavljao sloj maltera ili gline, datirani su u 8. st.)
• grobovi ovalnog oblika od tesane sedre ili običnih ploča od vapnenca (51, datirani 9.-12. st.)
• grobovi pravokutnog oblika od sedre ili nepravilnih kamenih ploča (18, kasniji su od
prethodnih)
• grobovi trapezoidnog oblika (21, 13.-15. st.).

BISKUPIJA-BRAČIĆA PODVORNICE
Lokalitet je istraživao Lujo Marun. Pronađeno je 50ak grobova, a većina je pokojnika sahranjena u
drvenim lijesovima. Od priloga su pronađeni: željezni noževi, strelice, igle, šila, kresiva, kremenje,
praporci, koplje, češalj, puce, ogrlice os staklenih perli, prstenje, naušnice.
Radi se o starohrvatskim grobovima 7. i 8. st. – stariji horizont starohrvatskih grobova, a možda čak
među njima ima grobova iz vremena seobe naroda.

BISKUPIJA-DOLOVI
Na ovom su lokalitetu pronađena tri kosturna groba, a možda i paljevinski grob. Grobovi su bili
jednostavne zemljane rake. Jedan je pokojnik bio sahranjen u lijesu, a uz njega su nađeni željezna
ostruga, glinena posuda i željezni nožić. U drugom grobu su nađeni željezni nož, strelice, kresiva i
kremen. Marun grobove datira u 8. st.

VRLIKA-ZDUŠ
Oko 1 km jugoistočno od Vrlike, na blago uzdignutom humku, radnici su vadeći pijesak 1902.
slučajno otkrili grobove. Koliko se grobova tom prilikom pronašlo nije poznato. Grobovi su bili u
običnoj zemlji.
Godine 1957. na tom istom položaju, ili možda u neposrednoj blizini, prilikom krčenja zemlje za
vinograda naišlo se na grobove, pa su poduzeta zaštitna istraživanja, koja je vodio D. Jelovina.
Istraživanja su trajala samo dva dana. Otkriveno je ukupno 5 ranosrednjovjekovnih grobova. U četiri
groba kod glave pokojnika nadena je po jedna keramička posuda. Drugih nalaza nije bilo.

KOLJANE GORNJE-CRKVINA
Godine 1890. i 1891. obavljena su prva arheološka istraživanja na položaju Crkvina u Gornjim
Koljanima. Otkriveni su ostaci starohrvatske crkve u kojoj je nađeno dosta fragmenata dekorativne
kamene plastike iz 9. st. Oko crkve pronađeno je i istraženo mnoštvo grobova u kojima nije bilo
nikakvih priloga. Svi su grobovi izrađeni od kamenih običnih ploča, i ni jedan nije bio zidan.

226
Istraživanja ovog položaja bila su potpuno završena 1897. Tada su u cijelosti su otkriveni temeljni
ostaci trobrodne crkve, a ne jednobrodne kako se to prije mislilo. Brodove dijele zidani stubovi
izduženog presjeka. U njezinu atriju pronađena su i dva groba s prilozima ostruga. S istočne strane
bazilike otkriveno je još mnogo grobova u kojima se našlo srebrnih naušnica sličnih onima iz drugih
starohrvatskih grobalja.
Prilikom krčenja zemljišta 1936. opet se naišlo na grobove. Istraživanja su provedena nestručno pa
se nikakav podatak o njima nije sačuvao. Zbog toga je 1956. provedena revizija iskopavanja. Unutar
crkve u prevrtanoj zemlji nađena je jedna zlatna jednojagodna naušnica, a pronađena su i dva groba.
Jedan grob je bio načinjen od nepravilnih kamenih ploča vertikalno naslaganih uokolo mrtvaca,
ovalnog oblika, a u drugom je mrtvac bio pokopan u običnu zemljanu raku bez ikakve grobne
ograde. Kulturnog inventara u njima nije bilo.

KOLJANE GORNJE-VUKOVIĆA MOST

Oko 400 m zapadno od položaja Crkvina i oko 100 m sjeveroistočno od Vukovića mosta, s lijeve
strane Cetine, slučajno su 1897. otkrivena tri groba orijentirana istok-zapad.
Grob 1 bio je zemljana raka, u kojoj je pokojnik sahranjen u drvenom lijesu oblijepljenom bijelom
glinom. Uz lijevi bok pokojnika otkriven je mač s pripadajućom garniturom. U istom su grobu uz
noge pokojnika otkrivene ostruge s garniturama za zakopčavanje (jedna garnitura danas nedostaje).
Na pojasu pokojnika nalazio se željezni cjevasti pojasni okov, a iznad glave ulomak željeza, koji bi
mogao biti dio kresiva. Oba su predmeta također izgubljena. Pokojnik u grobu 2 bio je sahranjen u
zemlju bez lijesa, a pored lijeve bedrene kosti otkriveni su kresivo i kremen. Od trećeg groba
sačuvale su se samo potkoljenične kosti pokojnika.

GRBOREZI
Tijekom 1954., 1955. i 1956. na položaju Mramorje u Grborezima kod Livna otkopano je veliko
kasnosrednjovjekovno groblje 14.-15. st. s ukupno 266 istraženih grobova. Nekoliko grobova
pripada starijem vremenu i vjerojatno je dio groblja na redove 8.-9. st., djelomično uništenog
kasnijim pokopima.

PODGRADINA-REŠETARICA KOD LIVNA

Niz predmeta potječe iz slučajno otkrivenih grobova 1987., koji su se nalazili u sklopu manjeg
groblja s ukopima u zemljanim rakama, u ruševinama starokršćanske crkve.

227
KAROLINŠKI UTJECAJ NA RAZVOJ KULTURE HRVATA U RANOM SREDNJEM VIJEKU

Karolinški politički i crkveni utjecaj počinje na početku 9. st., kada je Karlo Veliki proširio franačku
moć na dalmatinske Hrvate, a posebno je povećan za njegova sina i nasljednika Lotara (širi vlast na
Dalmaciju). Utjecaj se prvenstveno vidi u oružju i ratničkoj opremi, a u nakitu rijetko. Sakralni
predmeti i jezičac s natpisom iz Gornjih Vrbljana upućuju na činjenicu kako Hrvati primaju
kršćanstvo od Franaka putem akvilejske patrijaršije. U prilog tome govori i kult franačko-akvilejskih
svetaca (Asel, Martin, Krševan, Ludovik, Ambroz, Mogor, Marta, Eufemija, Marcela), te franačka
imena svećenika uklesana na starohrvatskim kamenim spomenicima (Theudebertus, Gumpertus…).
Karolinški je trgovački put vodio s lotarinško-luksemburškog prostora (bogat kvalitetnom željeznom
rudom) preko donjeg Dunava i prijevoja Alpa u dalmatinsko zaleđe. Hrvati od Karolinga uglavnom
preuzimaju oružje i ratničku opremu, dok su ostali nalazi malobrojni rijetki.
Karolinški se utjecaj očituje i u starohrvatskoj arhitekturi. Javlja se već u 9. st., i nastavlja se kroz
otonsko razdoblje. Marasović navodi dva vida tog utjecaja: zvonici i westwerk (možda je ovo bolje
prešutit, držite se radije naprava za prolijevanje krvi – mačevi, sjekire…).
Karolinški utjecaj jenjava u kasnom 9. st. za vladavine Zdeslava i Branimira, jer tada prestaje
karolinško vrhovništvo. Iz poslijekarolinškog doba ima manje nalaza (mačevi, ostruge, koplja), i oni
svjedoče o očuvanom kontaktu sa zapadnom Europom, samo u znatno manjem omjeru nego ranije.

1. ORUŽJE I OPREMA RATNIKA

MAČEVI
Hrvati od vremena doseljenja do širenja franačkog utjecaja ne dolaze ili vrlo rijetko dolaze u doticaj
s ovakvom vrstom oružja (potpuni izostanak mačeva na lokalitetima datiranim prije kraja 8. st.). Pod
franačkim utjecajem počinju se na prostor hrvatske kneževine importirati dugi dvosjekli mačevi
(spathe), koji su proizvedeni u porajnskim kovačnicama.
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno 19 mačeva, a uz njih postoje još dva s
lokaliteta koji su usko geografski, društveno i privredno povezani s teritorijem Dalmatinske
Hrvatske. To je mač s lokaliteta Čairi-Stolac na istočnoj obali Neretve, te mač iz sela Divoselo na
Velebitu. Nalazi uglavnom potječu iz uništenih grobova, a rjeđe sa sustavno istraženih nekropola.
Mačeve nalazimo u ratničkim grobovima i vezuju se uz vladajući sloj (znak digniteta). Dospjeli su u
zemlju u 9. st. (oni iz 2. pol. 8. st. kovani su u Porajnju, a oni iz 9. st. u Porajnju i drugdje).
Povezanost ovih mačeva s nekropolama ili pojedinačnim grobovima vrlo je zanimljiva jer nalazi
mačeva iz zapadne i srednje Europe najčešće potječu iz ostava ili su pronađeni u koritima rijeka. To
ukazuje na još uvijek jak poganski običaj ukapanja među Hrvatima krajem 8. i u 1. pol. 9. st. (kad je
datirana većina mačeva).
Mač se sastoji od dva dijela: balčaka i sječiva, a balčak se dijeli na jabučicu, rukohvat i nakrsnicu.

228
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad su pronađeni mačevi:
• tipa H,
• tipa K,
• prijelazni tip K-O (O-III)
• poseban tip 1
• tip X
• tip α.

229
Uz mačeve pronađene u zatvorenim grobnim cjelinama u pravilu se pronalaze i dijelovi garniture za
zakopčavanje koja se sastoji od dvije kopče, dva jezičca i dvije petlje.

1. MAČEVI POSEBNOG TIPA 1

Mačeve posebnog tipa 1 vrlo često obilježava trodijelno izvedena kruna jabučice, s povišenim
srednjim dijelom. Oni nemaju jednoobrazno oblikovanu jabučicu, tako da u ovaj tip spadaju i
mačevi sa izrazito otupljenim vrhom jabučice, ali i prijelazni oblici ka tipu H tj. tipu K. Nakrsnica je
u pravilu kratka, ravna i masivna. Sječivo je u većini slučajeva damascirano, a gotovo uvijek se na
sredini sječiva nalazi žlijeb za otjecanje krvi.
U Hrvatskoj je dosad pronađeno pet mačeva posebnog tipa 1 sa četiri lokaliteta:
1. Morpolača-Tubića kuće
Ovaj mač potječe s uništenog ranosrednjovjekovnog groblja. Dugo se vjerovalo kako je riječ o
ostacima dva različita mača. Jabučica se u literaturi povezivala s lokalitetom Plavno kod Knina, a
sječivo s lokalitetom Gračac kod Skradina.
Jabučica mača je dvodijelna, s gornjim trokutasto i donjim ovalno oblikovanim dijelom te na njoj
nisu vidljivi nikakvi ostaci ukrašavanja. Nakrsnica je kratka i masivna, dok je sječivo dvosjeklo i po
sredini ima kanal za otjecanje krvi.
2. Orlić kod Knina
Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača, ali jedan je dugo bio pripisivan nalazištu
Vrpolje kod Knina, a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.
Jedan mač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H. Vrh jabučice trokutasto je
oblikovan, a na jabučici su tragovi triju polja koja su nekad bila ukrašena. Nakrsnica je kratka i
masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.
Jabučica drugog mača izrađena je od dva dijela (slika lijevo). Gornji dio je trokutastog oblika i
podijeljen je na tri polja, u potpunosti platirana pozlaćenom
mjedi. Bočna polja ukrašena su graviranim motivom jelinih
grančica, dok je središnje polje ukrašeno dvjema viticama.
Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana
pozlaćenom mjedi. Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po
sredini ima kanal za otjecanje krvi.
Ovaj ukras sličan je ukrasima na mačevima pronađenima na
Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.

230
Ova tri mača datiraju se u posljednju četvrtinu 8. st., u ranokarolinško doba i predstavljaju proizvod
franačkih radionica u Porajnju. Do nas su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne Italije na
početku 9. st., ali treba ostaviti otvorenu mogućnost kako je neki od njih na ovaj prostor dospio u
vrijeme franačko-avarskih ratova.
3. Prelog-Cirkovljan (Cirkovljani-Diven, Međimurska Podravina)
Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip K. Jabučica ima pet režnjeva.
4. Medvedička kraj Đurdevca
Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H.
Ove podravske spate su dospjele u zemlju u vrijeme pohoda Karla Velikog na Avare oko 800., dok
su primjerci iz Dalmatinske Hrvatske dospjeli u zemlju kasnije, u 1. pol. 9. st. (iz sjeverne Italije).

2. MAČEVI TIPA H
Unutar mačeva tipa H Petersen je izdvojio dvije varijante:
• stariju, kasnog 8. i ranog 9. st. – obrubljeni hrbat na bazi jabučice i na
nakrsnici
• mlađu, od 9.-11. st., hrbat je jedva vidljiv.
Nalazi mačeva ovog tipa razasuti su na velikom području europskog kontinenta,
od ušća Loire na zapadu, do Volge na istoku. Porijeklo tipa treba lokalizirati u
Porajnje. U 9. st. širi se upotreba ovih mačeva i na ostalu srednju Europu.
Tijekom 10. st. pojavljuju se i u staromađarskim grobovima, a šire se i na
Ukrajinu i Rusiju. Najveća koncentracija im je u Skandinaviji, gdje su od kraja
9. pa kroz cijelo 10. st. Vikinzi sami proizvodili ovaj tip.
Ovaj tip odlikuje trokutasta jabučica sa zaobljenim rubom. Jabučica i nakrsnica
su često ukrašene tauširanjem, ali nisu rijetki ni neukrašeni primjerci. Sječivo je
obično dvosjeklo (poznati su i jednosjekli) i često je izrađeno damasciranjem.
1. Gradac kod Drniša
Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan. Jabučica i nakrsnica su
ukrašene tauširanjem. Na bazi jabučice i na nakrsnici uočljiv je hrbat, koji govori o ranijoj varijanti.
Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi.
2. Katuni kraj Omiša
Mač ima dvodijelnu jabučicu. Jabučica i nakrsnica su ukrašene tauširanjem tj. gusto
raskovanom mjedenom žicom. Na bazi jabučice i na nakrsnici vidljiv je hrbat.
Sječivo je dvosjeklo i ima kanal za otjecanje krvi.
3. Nin -Ždrijac

231
Mač je pronađen u obiteljskom grobu 322 (slika lijevo). Uz mač, kraj kojeg su pronađeni ostaci
drvenih korica na kojima su bili uočljivi tragovi kože i tekstila, pronađeno je, od ratničke opreme, i
koplje te par ostruga.
Mač ima dvodijelnu jabučicu. Nisu vidljivi tragovi ukrašavanja. Sječivo je
dvosjeklo, iskovano od kvalitetnog čelika tehnikom damasciranja. Po sredini
sječiva je plitak žlijeb za otjecane krvi.
4. Rudići kod Glamoča
Na lokalitetu Grebnice su, u jednom od uništenih grobova, nađeni mač i dva
koplja (slika desno). Jabučica mača je dvodijelna. Nakrsnica je kratka. Po
sredini sječiva se ističe kanal za otjecanje krvi.

Nastanak dva tauširanjem ukrašena mača s nalazišta Katuni i Gradac datira se na

kraj 8. st., a pod zemlju su došli vjerojatno u prvoj četvrtini 9. st. Na ninskom
maču hrbat se jedva uočava pa je mač vjerojatno proizveden na početku 9. st.
Sva četiri mača su vjerojatno proizvod radionica u Porajnju i predstavljaju
franački import.

3. MAČEVI TIPA K
Ovaj tip mača nastao je u radionicama Porajnja, u 2. pol. 8. st. Razvio se iz
kasnomerovinških mačeva sa zoomorfnim završecima na jabučicama. Nalazi ovih mačeva
najzastupljeniji su na prostoru Norveške, Sjeverne Irske i Hrvatske, dok su u srednjoj i zapadnoj
Europi rijetki, a u istočnoj Europi uopće nisu poznati.
Ovaj tip ima raščlanjenu krunu jabučice – najčešće pet, rijetko šest ili sedam režnjeva. Režnjevi su
odvojeni žljebovima ispunjenima žicom. Oni su ili jednake širine ili je srednji režanj širi i povišeniji
od ostalih. Nakrsnica ima kraću i dužu varijantu. Nisu rijetki primjerci kojima je jabučica bogato
ukrašena tauširanjem, a nakrsnica platiranjem. Dvosjeklo sječivo je često damascirano i u pravilu
ima žlijeb za otjecanje krvi. Unutar tipa možemo razlikovati i prijelazni tip K–O, koji ima jabučicu
identična kao i tip K, dok nakrsnica umjesto zaobljenih ima zašiljene krajeve, što je odlika tipa O.
1. Biskupija - Crkvina
Godine 1891. i 1892. pronađena su tri mača ovog tipa.
U grobu 1 (slika lijevo), južno od predvorja crkve sv. Marije,
pronađen je željezni dvosjekli mač s kratkom nakrsnicom. Jabučica
je ukrašena s pet režnjeva odijeljenih srebrnom žicam. Na
dvosjeklom damasciranom sječivu uočljiv je kanal za otjecanje
krvi. Rendgenskim snimanjem otkriveno je kako se na oštrici nalazi
jetkanjem izvedena radionička signatura VLFBERTH.

232
Uz mač je pronađena i ranokarolinška brončana garnitura za zakopčavanje, koja se sastoji od tri
jezičca, dvije kopče i dvije petlje. Jedan jezičac je štitastog, a dva su srcolikog oblika. Kopče su
nejednakih dimenzija. Petlje su pravokutnog oblika, a gornja im je površina ukrašena narebrenim
ukrasom.
U grobu 6 (slika desno), južno od predvorja crkve sv. Marije,
pronađen je željezni dvosjekli mač. Mač ima kratku masivnu
nakrsnicu i jabučicu ukrašenu s pet režnjeva. Baza jabučice i bočne
strane nakrsnice tauširane su gusto ukovanom pozlaćenom
mjedenom žicom, dok su gornja i donja strana nakrsnice ukrašene
platiranom pozlaćenom mjedi. Sječivo je damascirano i ima kanal
za otjecanje krvi.
Uz mač su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje koja se
sastojala od četiri okova i jedne kopče. Jedan okov je križolikog
oblika, a tri su duguljastog oblika. Sva četiri okova izrađena su od pozlaćene bronce tehnikom
lijevanja. Kopča je također izrađena od pozlaćene bronce te ima pravokutnu pređicu s narebrenim
obodom i trapezoidni okov.
U grobu 8 (slika lijevo) nađen je željezni dvosjekli mač. Mač ima
podužu nakrsnicu i oštećenu jabučicu na kojoj se vjerojatno nalazilo
pet režnjeva. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.
Uz mač su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje koja se
sastoji od jedne kopče i dvije petlje.
Uz mačeve iz Biskupije-Crkvine (grob 1 i 6) nađen je solid bizantskih
careva Konstantina V. i Lava IV., koji je kovan 760.-775., pa se ukop
datirati na kraj 8. ili početak 9. st. Na osnovu ove datacije mač iz groba
1 predstavlja najstariji sačuvani primjerak mača s radioničkom signaturom VLFBERTH.
2. Kninsko polje-Gugine kuće
Radi se o željeznom dvosjeklom maču s kratkom nakrsnicom i jabučicom ukrašenom sa sedam
režnjeva. Sječivo je damascirano, a po sredini se nalazi kanal za otjecanje krvi.
3. Koljane Gornje-Vukovića most
Na udaljenosti od oko 400 m od lokaliteta Koljane-
Crkvina, s lijeve strane rijeke Cetine, slučajno je
1897. otkrivena mala nekropola koju su činila tri
groba. Zbog blizine lokaliteta Crkvina često se u
literaturi, pogreškom, nalazi sa lokacije Vukovića
most pripisuju tom lokalitetu.

233
Dvosjekli željezni mač (slika desno) pronađen je uz lijevi bok pokojnika u grobu 1. Mač ima podužu
nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Žljebovi su ukrašeni rovašenom srebrnom žicom. Sječivo je
dvosjeklo sa kanalom za otjecanje krvi. Mač se svrstava u prijelazni tip K-O.
Uz mač su pronađen i dijelovi brončane garniture za zakopčavanje, koja se sastoji od jezičca, kopče
i četiri okova. Jezičac ima oblik izduženog pravokutnika s polukružnim završetkom. Kopča ima
četvrtasti okov te pređicu polukružnog oblika i narebrenog oboda. Jedan okov je trolisnog oblika, a
tri su ovalnog oblika i ojačanog hrpta.
4. Mogorjelo
Mač najvjerojatnije treba dovesti u vezu s prostorom kasnoantičkog kastruma, gdje su osim mača
pronađeni kopča, jezičac i koplje s krilcima franačke provenijencije. Mač ima relativno kratku
nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva. Dvosjeklo sječivo je damascirano, osobito u kanalu za
otjecanje krvi.
5. Podgradina kraj Livna-Rešetarica
Godine 1987. slučajno je pronađena manja nekropola s ukopima u zemljanim rakama, među
ruševinama starokršćanske crkve. Željezni dvosjekli mač pronađen je u grobu 4. Mač ima tanku,
podužu nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva.
6. Stolac-Čairi
Mač potječe iz uništenog groba. Riječ je o željeznom
dvosjeklom maču koji ima dugu nakrsnicu i jabučicu
podijeljenu na pet podjednako visokih režnjeva.
7. Poletnica kod Zadvarja
Mač potječe iz uništenog ratničkog groba u kojem je
pronađeno i koplje s krilcima (slika desno). Riječ je o
željeznom dvosjeklom maču koji ima izrazito dugu
nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Bočne strane
nakrsnice i jabučice bile su ukrašene gusto tauširanom
srebrnom žicom. Tauširana srebrna žica je nakon
ukivanja još dodatno raskovana. Na tako priređenim
srebrnim podlogama na nakrsnici su potom ugravirani
različiti ornamenti. Na bočnim stranama nakrsnice
nalazi se jednostavan motiv biljne vitice, dok se na
strani nakrsnice okrenutoj ka sječivu nalazi motiv dva
nasuprotna "sidrasta križa". Na dijelu nakrsnice
okrenutom prema rukohvatu tragovi su ugraviranog natpisa od kojeg su se sačuvala slova:
.A….ERTUS. Ovo je dio osobnog imena germanskog podrijetla. Natpis najvjerojatnije ne označava

234
radioničko podrijetlo već ime nositelja, vlasnika mača. Time se otvara pitanje je li u grobu pokopan
German ili Hrvat koji je na neki način došao u vlasništvo ovog mača.
8. Prozor kraj Otočca-Gornja Luka
Mač ima jabučicu s pet režnjeva. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi, a na
njegovom gornjem dijelu sačuvana je radionička signatura ULFBREHT.
9. Podsused kraj Zagreba
Dvosjekli mač čija jabučica ima pet režnjeva ukrašenih srebrenom naroskanom žicom. Sječivo je
damascirano i ima kanal za otjecanje krvi. Pripada prijelaznom K-O tipu.
Uz mač je pronađena pojasna garnitura koja se sastoji od dvije pređice, dva jezičca i dva okova.

4. MAČEVI TIPA X
Petersen je vrijeme ovih mačeva datirao u 10. i 11. st., a Arbman je upozorio kako je pojedine
mačeva ovog tipa moguće datirati i u kasno 9. st. Prvi mačevi ovog tipa nastali su u zapadnoj i
srednjoj Europi, u radionicama franačkih oružara u srednjem i donjem Porajnju, u kasnom 9.
stoljeću. Početkom 10. st. ovaj tip preuzimaju i Skandinavci, koji ga počinju kovati u svojim
radionicama. Velik je broj ovih mačeva pronađen na prostoru Velike Moravske.
Glavne karakteristike ovog tipa su polukružna ili poluelipsoidna jabučica, te duža, uglavnom,
vodoravna nakrsnica.
1. Koljane
Iz uništenog groba s nepoznate lokacije potječe željezni dvosjekli mač (vjerojatno Crkvina). Mač
ima podužu, masivnu nakrsnicu te poluelipsoidnu jabučicu iskovanu u jednom komadu. Na dobro
očuvanom sječivu nalazi se jedva vidljiv žlijeb za otjecanje krvi. Okvirno se datira u 10. st.
2. Brodski Drenovac
Z. Vinski nastanak ovog mača datira u kasno 9. st.
3. Dabar
Ovaj se mač, kao i primjerak iz Koljana, okvirno datira u 10. st.

OSTRUGE
Ostruge po svojoj osnovnoj funkciji ne spadaju među oružje, no one u pravilu sačinjavaju dio
opreme ratnog konjaništva. Prvi su ih počeli upotrebljavati Kelti tijekom srednjolatenskog doba. U
antičko doba one dobivaju savršenije oblike, te se sve više upotrebljavaju. U ranom srednjem vijeku
dobivaju nove osobine – obilježava ih kratki šiljak konusnog oblika i znatno duži krakovi ostružnih
lukova, te završavaju ušicama koje su paralelno postavljene u odnosu na ostružne krakove.
Ove ostruge su u merovinško doba nošene pojedinačno uz petu lijeve noge. Početkom 8. st. ostruge
se pojavljuju u parovima. U 2. pol. 8. st. u porajnskim kovačnicama se uz ostruge s ušicama počinju

235
proizvoditi i ostruge s malo kraćim krakovima i sistemom za zakopčavanje koji je koristio pločice sa
zakovicama, smještene na kraju ostružnih krakova. Obje varijante imaju kratak trn.
Nakon 800. izgled ostruga se ne mijenja previše, osim što postaju masivnije, a trnovi im se
produžuju. Veće promjene na ostrugama zamjećuju se u 11. st. One se u prvom redu odražavaju na
šiljku koji se s obzirom na os krakova svija, za razliku od prijašnjih gdje šiljak uvijek nalazi u istoj
osi s ostružnim lukom i krakovima. Ove su promjene bile uvjetovane uvođenjem oklopa u opremu
ratnika. Mijenja se i oblik šiljka kod kojeg sad prevladavaju piramidalni i pupoljasti oblici, dok se u
sistemu zakapčanja počinje na krajevima krakova koristiti dvostruki otvor na okomitim ušicama.
U arheološki istraženim grobovima uz ostruge se u pravilu pronalaze i dijelovi garniture za
zakopčavanje (dva jezičca, dvije kopče ili pređice, dvije petlje).
Ostruge se na ovom području pojavljuju pod franačkim utjecajem, te ubrzo postaju omiljeni dio
ratničke opreme hrvatskih dostojanstvenika. One na matičnom području ranofeudalne hrvatske
kneževine predstavljaju, uz vrške strelica, najbrojniji nalaz ratničke opreme. S prostora Dalmatinske
Hrvatske dosad su objavljena 42 para te 29 pojedinačnih primjeraka. S lokaliteta Biskupija-Crkvina
potječe 35, s lokaliteta Koljani-Crkvina 12, s nekropole Nin-Ždrijac 11 primjeraka… Izvan
matičnog prostora hrvatske kneževine ostruge predstavljaju izrazito rijedak nalaz.
Prva značajnija rasprava o tipološkoj podjeli i datiranju ostruga djelo je LJ. Karamana, koji ih je
podijelio na osnovu načina oblikovanja završetaka ostružnih krakova – ostruge čiji ostružni krakovi
završavaju ušicama (po Karamanu ranija varijanta) i ostruge čiji ostružni krakovi završavaju sa
pločicama s zakovicama (kasnija varijanta). Z. Vinski je pokazao kako među njima nema nikakvih
kronoloških razlika – oba se tipa upotrebljavaju kroz cijelo 9. i 10. st. On laganije ostruge rađene od
bronce i iznimno od srebra, s tanjim krakovima i kraćim šiljcima, pripisuje ranokarolinškim, a
masivnije ostruge izrađene od bronce i ponekad od željeza, s debljim krakovima i s dužim šiljcima,
pripisuje karolinškim radionicama. Jednostavne željezne ostruge smatra produktom domaćih
radionica, nastalih po uzoru na karolinške modele. Ovu podjelu prihvatio je i D. Jelovina, dok je J.
Belošević nalaze ostruga s nekropola Nin - Ždrijac i Kašić - Maklinovo brdo, na osnovu stilskih i
tipoloških obilježja podijelio u tri grupe.

Možemo izdvojiti pet osnovnih tipova ostruga:

• ostruge s paralelnim ušicama
• ranokarolinške lagane ostruge
• karolinške masivne, raskošno ukrašene ostruge
• masivne, jednostavno rađene ostruge
• ostruge 11. stoljeća.

1. OSTRUGE S PARALELNIM UŠICAMA

236
Glavna karakteristika ovog tipa ostruga su ušice, kroz koje se provlačio kožni remen, smještene
paralelno u odnosu na ostružne krakove. U pravilu se na vanjskom rubu ostružnih krakova nalazi
rjeđe ili gušće izvedeni narebreni ukras, a ostružni luk i krakovi su trokutasta presjeka, ravni su i u
osi sa šiljcima.
Na našem području ove ostruge predstavljaju izuzetno rijedak nalaz. Dosad je jedan primjerak u
pronađen prilikom istraživanja ranosrednjovjekovne tvrđave u Gornjim Vrbljanima (Grad) te jedna
na lokalitetu Gradac kod Posušja kojoj nedostaju joj završeci krakova te trn, ali se na osnovu ukrasa
i oblika koji je donekle sličan ostruzi pronađenoj u Gornjim Vrbljanima, smatra kako je i ona na
kraju krakova imala paralelno izvedene ušice.
Ostruga iz Gornjih Vrbljana (slika desno) je lagana brončana ostruga ravnih
krakova, trokutastog presjeka, na čijim se krajevima nalaze ušice paralelne s
lukom, a napravljene su savijanjem produžetka krakova prema unutra. Trn je
kratak, stožastog oblika i na dnu ukrašen sa dva prstenasta rebra.
Ove ostruge, na osnovu analogija s ostrugama zapadne Europe, predstavljaju
prijelazni oblik iz merovinških u ranokarolinške ostruge. Kako je u
neposrednoj blizini ostruge s lokaliteta Gornji Vrbljani-Grad pronađen i
brončani jezičac s natpisom TETGIS FABER ME FECIT, koji eksplicitno potvrđuje nazočnost
franačkih misionara na ovom području, smatra se kako je i nosilac ove ostruge također franački
misionar. Ostruga je izrađena u 2. pol. 8. st.

2. RANOKAROLINŠKE LAGANE OSTRUGE

Ovdje spadaju ostruge izrađene od plemenitih metala čiji ostružni luk i krakovi u pravilu imaju tanki
trokutasti presjek. Na kraju ostružnih krakova nalaze se pravokutno ili štitasto raskovane pločice na
kojima su zakovice, pomoću kojih su se na ostruge pričvršćivali kožni remeni. Ove ostruge imaju
ravne ostružne lukove i krakove, u osi s trnovima ostruga. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad
je pronađeno pet pari ostruga ovog tipa, od čega četiri para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.
Biskupija-Crkvina
U grobu 1 uz noge pokojnika pronađen je par
laganih, brončanih i pozlaćenih, ostruga s
garniturom za zakopčavanje. Ostružni luk i
krakovi trokutasta su presjeka, a na krajevima
krakova su pravokutne pločice sa po šest
zakovica.
Brončana pozlaćena garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca ptičjeg oblika sa završecima
u obliku pupoljka, dvije kopče kojima su se sačuvale pređice (obod ukrašen rebrastim ukrasom,
okovi nedostaju), te dvije petlje pravokutnog oblika.

237
Uz noge pokojnika u grobu 4 pronađen je par laganih srebrnih, dijelom pozlaćenih ostruga. Na
krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice sa po šest zakovica koje su optočene
zrnatim nizom. Na jednoj ostruzi sačuvana je mjedena
oplata baze trna, koja je u donjem dijelu omeđena zrnatim
nizom, ukrašena urezanim motivom šrafiranih trokuta.
Ostružni lukovi ukrašeni su motivom spiralnih vitica.
Uz ostruge je pronađena i djelomično sačuvana garnitura
za zakopčavanje. Izrađena je od srebra i pozlaćena, a
sastoji se od jezičca srcolikog oblika s pupoljkastim završetkom, kopče s pređicom četvrtastog
oblika, trnom i trapezoidnim okovom, i petlje četvrtastog oblika s urezanim križićem i spiralnim
viticama. Srebrom tauširani križevi na pločicama krakova i na petljama garniture za zakopčavanje
potvrđuje veliku franačku ulogu u širenju kršćanstva među hrvatskim življem.
U grobu 7 pronađen je par željeznih ostruga, od kojih je
jedna prelomljena i nedostaje joj dio kraka. Na krajevima
krakova smještene su pravokutno raskovane pločice sa po
šest zakovica. Baza trna, krakovi i pravokutne pločice
ukrašene su tauširanom srebrnom žicom, kojom je
izveden ukras spiralnih vitica.
Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za
zakopčavanje: dvije željezne kopče izduženog
pravokutnog oblika, željezni jezičac U oblika ukrašen
srebrenim tauširanim viticama raspoređenim u obliku
križa, te željezna petlja četvrtastog oblika.
Uz noge pokojnika u grobu 88 pronađen je par laganih brončanih ostruga načinjenih lijevanjem. Na
krajevima krakova smještene su srcoliko raskovane pločice.
Garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca štitastog oblika, dvije
brončane kopče, te dvije brončane petlje četvrtastog oblika.
Ove su ostruge proizvod porajnskih radionica u ranokarolinškom periodu.
Grobovi 1, 4 i 7 s nalazišta Biskupija-Crkvina pripadaju najranijem
horizontu ukopa, te se datiraju na kraj 8. i početak 9. st. Stoga nastanak
ovih ostruga treba datirati u zadnju četvrtinu 8. st. To nam potvrđuju
solidusi Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava IV., kovani od 760.-
775., iz grobova 1 i 7.
Mostar-Vukodol
Dvije različite brončane ostruge potječu iz uništenog ranosrednjovjekovnog
groba, a uz njih i jedan željezni mač. Obje imaju ostružni luk i krakove trokutastog presjeka, dok im
238
trnovi nedostaju. Razlikuju se po načinu oblikovanja pločica na kraju krakova – jedna ima
pravokutno raskovanu pločicu s četiri zakovice, a druga trokutasto raskovane pločice s tri zakovice.
Dvije različite ostruge govore o dugoj vremenskoj upotrebi jedne od ostruga, tijekom kojeg je
ostruga ostala bez svog para pa je vlasnik nabavio novu. Stoga je ovaj ukop nešto kasniji od onih iz
Biskupije, te ga se okvirno datira u prvu četvrtinu 9. st.
Ove se ostruge nisu koristile u vojne svrhe, već predstavljaju tzv. paradne ostruge – ukazuju na
visoki društveni rang osobe koja ih nosi.

3. KAROLINŠKE MASIVNE, RASKOŠNO UKRAŠENE OSTRUGE

Ovo su ostruge izrađene od plemenitih metala čiji se ostružni luk i krakovi odlikuju masivnim
trokutastim presjekom. Imaju mehanizam za zakopčavanje kao i prethodne – na krajevima ostružnih
krakova su pravokutno raskovane pločice sa šest ili osam zakovica, te također imaju ravne ostružne
lukove i krakove u osi s trnovima. Osim po masivnosti, ove ostruge se razlikuju od prethodne
skupine još bogatijim i raskošnijim ukrasom. Zbog vrhunske kovačke i zlatarske izrade spadaju
među najljepše primjerke karolinškog tipa i vremena.
I one su proizvod porajnskih radionica te nisu služile u vojne svrhe, već se također radi o ostrugama
koje su ukazivale na moć pojedinca koji ih nosi. Nosioci ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina vrlo
vjerojatno su bili članovi same vladarske obitelji (kneževski grobovi).
Na području Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam pari ostruga ovog tipa, od čega četiri
para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.

Biskupija-Crkvina
1. Par brončanih i u vatri pozlaćenih ostruga pronađen je u
kamenom sarkofagu unutar bazilike Sv. Marije (slika desno).
Na krajevima ostružnih krakova su pravokutno raskovane
pločice sa po osam srebrnih zakovica čije su glavice
okružene zrnatim nizom. Gornji dijelovi ramena ostruga i
pločice sa zakovicama su vrlo bogato ukrašene rovašenim
spiralnim kukama i rombovima, te stiliziranim vegetabilnim
ukrasom. Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Na
donjem dijelu trna nalazi se prstenasto zadebljanje s ukrasom od stiliziranih vegetabilnih motiva. Iznad
je rovašeni ukras trokutića iznad kojih je smješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.
Uz ostruge u grobu je pronađena i brončana, pozlaćena garnitura za zakopčavanje koja se sastoji od:
• dva jezičca ovalnog oblika sa završecima u obliku pupoljka čija je površina ukrašena
rovašenjem izvedenim spiralnim viticama, rombovima i križevima proširenih krajeva,
• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama,

239
• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,
spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

240
 2. U zidanoj presvođenoj grobnici u južnom brodu bazilike
pronađen je par brončanih posrebrenih ostruga (slika lijevo). Na
krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice sa
po osam srebrnih zakovica optočenih zrnatim nizom. Poduži
trnovi, stožastog oblika, imaju baze obavijene oplatom, na oba
kraja omeđene zrnatim nizom. Čitava je površina ukrašena
pozlaćenim cizeliranim rozetama. Pronađena je i cijela
garnitura za zakopčavanje:
• dva brončana jezičca, platirana srebrom, polukružnog završetka sa po četiri srebrne zakovice,
čitava im je površina bogato ukrašena cizeliranim pozlaćenim rozetama
• dvije brončane kopče, platirane srebrom, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim
motivima i trapezastim okovom,
• dvije brončane petlje, platirane srebrom, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je
bogato ukrašeno pozlaćenim, cizeliranim rozetama.
3. U razbijenom sarkofagu unutar bazilike sv. Marije
pronađen je par brončanih pozlaćenih ostruga (slika desno).
Na krajevima krakova su pravokutno raskovane pločice sa po
šest zakovica, optočenih zrnatim nizom. Pločice su bogato
ukrašene rovašenjem. Luk je ukrašen motivom prekriženih
spiralnih vitica. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:
• jedan brončani pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice, bogato je
ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,
• dvije pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih
spiralnih vitica,
• dvije pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenim rovašenim
ornamentom prekriženih spiralnih vitica.
4. Ispod južnog pregradnog zida crkve pronađena je
presvođena grobnica u kojoj je pronađen dječji skelet uz
čije noge se nalazio par srebrnih u vatri pozlaćenih ostruga
(slika lijevo). Na krajevima krakova su pravokutno
raskovane ploćice sa po šest srebrnih zakovica optočenih
granulama. Vanjske strane krakova su u izmjeničnom
slijedu ukrašene ugraviranim deltoidima ispunjenima
crticama i kružnicama s točkicom u sredini, te s rovašenim

241
viticama. Baze stožastih željeznih trnova obavijene su srebrnom pozlaćenom oplatom, na kojoj se
nalaze rovašeni nasuprotni trokutići.
Uz ostruge je pronađena i cjelokupna garnitura za zakopčavanje:
• dva srebrna pozlaćena jezičca štitastog oblika s naglašenim trokutastim rebrom po sredini, na
jednom kraju završavaju ispupčenjem u obliku stilizirane ptičje glave, a na drugom trima
zakovicama optočenima granulama, cijela gornja površina ukrašena je rovašenim viticama.
• dvije srebrne pozlaćene kopče, koje se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je okov ukrašen
nasuprotno ugraviranim trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,
• dvije srebrne pozlaćene petlje trapezoidnog oblika ukrašene rovašenim viticama.
Nastanak ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina datira se u prva
desetljeća 9. st.
Koljane Gornje-Crkvina
Na ovom su lokalitetu pronađena su dva para identičnih,
masivnih, brončanih ostruga (slika desno).
To su masivne i teške brončane ostruge, načinjene lijevanjem.
Na krajevima krakova nalaze se pravokutno raskovane pločice
sa po osam srebrnih zakovica okruženim zrnatim nizom. Baze
dužih stožastih šiljaka ukrašene su urezanim motivom jelinih grančica. Uz ostruge su pronađeni i
dijelovi garniture za zakopčavanje:
• dva brončana jezičca štitastog oblika sa po šest srebrnih zakovica,
• dvije brončane petlje četvrtastog oblika.
Drugi par ostruga je identičan prethodnim kao i dijelovi garniture za zakopčavanje – dva jezičca i
dvije petlje samo što kod ovih jezičac ima pet, a ne šest zakovica.
Ove se ostruge datiraju nešto kasnije – 2. pol. 9. st.
Sultanovići-Gorica
Iz uništenog groba potječe nalaz para brončanih,
pozlaćenih ostruga s pravokutno raskovanim pločicama.
Lukovi ostruga i pločice ornamentirani su nizom od po
dvije koso izdignute spirale okrenute jedna od druge.
Ishodište spirala nalazi se u istoj točci. Pronađeni su i
dijelovi garniture za zakopčavanje:
• dva brončana, pozlaćena jezičca srcolikog
oblika čija je površina ukrašena motivom spirala,
• dvije brončane, pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama ukrašenim motivom spirala,
• jedna brončana, pozlaćene petlja četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim
spiralama.
242
4. JEDNOSTAVNO RAĐENE ŽELJEZNE OSTRUGE
Ova grupa ostruga, u literaturi često marginalizirana, izrazito je heterogena. Mogu se izdvojiti dvije
osnovne grupe, no dio ostruga, na osnovu stilsko-tipoloških obilježja, nije moguće smjestiti unutar
prethodne dvije grupe, ali ih i zbog međusobne različitosti nije moguće izdvojiti kao zasebnu skupinu.
1. Ostruge prve grupe uvijek su izrađene od željeza. Ostružni luk i krakovi uvijek su im trokutastog
presjeka, te su ravni i u osi s trnom. Izostaje bilo kakav ukras, osim na brončanoj oplati gdje se
uvijek nalazi ukras s geometrijski motivima.
Ove ostruge su nađene na velikom broju lokaliteta: Biskupija-
Crkvina, Koljane-Crkvina, Ostrovica, Nin-Ždrijac (slika
lijevo), Biljane Donje-Begovača, Podgrađe kod Benkovca,
Koljane-Vukovića most, Stranče-Gorica, Kašić-Maklinovo
brdo, Podgradina kod Livna-Rešetarica, Morpolača-Tubića
kuće, Bratiškovci kod Skradina.
2. Drugu grupu čine ostruge na čijim krajevima krakova se
nalaze kalotasta proširenja načinjena lijevanjem, a ukrašena zrakastim ukrasom (slika desno). Trnovi
su im nešto izduženiji. Ostružni luk i krakovi
su im trokutastog presjeka, te su ravni i u osi
sa šiljcima ostruga.
Nađene su na lokalitetima: Gradac kod
Posušja, Mogorjelo, Varivode kod Kistanja,
Bribir-Vratnice, Biskupija-Crkvina…
Ostruge prve grupe predstavljaju dosad
najbrojniju skupinu registriranu na hrvatskom
tlu. One se na našem području pojavljuju krajem 8. st. i svoj vrhunac doživljavaju u 1. pol. 9. st., a
tek se za manji broj može ustvrditi kako se upotrebljavaju i tijekom 2. pol. 9. st.
Još je uvijek neodgovoreno pitanje predstavljaju li ove ostruge izravni karolinški import ili se radi o
izrađevinama lokalnih kovačkih radionica po uzoru na karolinške ostruge. Unutar svake podskupine
postoje ostruge, one najranije datirane, koje vjerojatno predstavljaju karolinški import, te su kao
takve predstavljale prototip domaćim radionicama.
Ostruge druge grupe nastale su krajem 9. ili početkom 10. st., te su se upotrebljavale kroz čitavo
10. st.

KOPLJA
Na osnovu načina upotrebe, razlikujemo dva osnovna tipa koplja:
• lako koplje za bacanje

243
 • masivno koplje za blisku borbu.
No koplja se u literaturi obično dijele na:
• listolika koplja i
• koplja s krilcima.

Između ostalog, jačanje franačkog utjecaja na prostoru hrvatske kneževine,

odražava se i na ratničkoj opremi. Pod franačkim utjecajem počinju se hrvatski
ratnici, obično pripadnici višeg sloja, oboružavati ratničkom opremom izrazitih
karolinških obilježja. To su, uz duge dvosjekle mačeve (spatha) te ostruge, i
koplja s krilcima.
Glavno obilježje ovakvih kopalja su dva nasuprotno postavljena krilca,
uglavnom trapezoidnog ili trokutastog oblika, na donjem dijelu tuljca i uvijek su
usporedna s oštricom. Riječ je o masivnom bojnom koplju koje najčešće koristi
konjaništvo, a uloga krilaca je bila zaustavljanje vrha koplja prije nego što u
potpunosti prođe kroz tijelo protivnika, čime se kopljaniku olakšavalo izvlačenje
koplja iz tijela, pa je raspon krilaca uvijek veći od širine sječiva.
Koplja s krilcima se pojavljuju kao karolinški import na slavenskim
nekropolama 9.-11. st., i to na području Poljske, Češke, Slovačke, a često i na
mađarskim, te na lokalitetima ketlaške kulture.
Možemo govoriti o 11 primjeraka s osam poznatih i dva nepoznata nalazišta:
1. Cetina kod Trilja (slika desno)
Željezno koplje pronađeno je u koritu rijeke Cetine i dosada je najbolje
sačuvani primjerak koplja ove vrste. Oštrica je oblika lovorova lista, ukrašena
je damasciranjem, a po sredini je naglašeno rebro. Tuljac s obje strane ima po dva paralelna,
izdužena, kanelurama izvedena elipsasta polja. Na dnu tuljca smještena su dva nasuprotna
trapezoidna krilca, usporedna s oštricom koplja. Krajevi krilaca također su ukrašeni linijama, a ispod
oba krilca nalaze se zakovice koje su služile za pričvršćivanje koplja na drvenu motku. U tuljcu je
bio sačuvan dio drvene motke koji je radiokarbonskim mjerenjem datiran od 770. do 990.
2. Rudići - Glamoč
3. Hatelji kod Stoca
Koplje je dosta loše sačuvano, ali se odlikuje izvanrednom izradom,
oblikom i proporcijama. Oštrica je izrađena u obliku lovorova lista,
koja blago prelazi u razmjerno dugi i vitki tuljac. Sa dna tuljca
izdvajaju se dva nasuprotna kratka krilca, trapezoidnog oblika. Tuljac

244
je ukrašen izbrazdanim ukrasom četiri izdužena okomita niza eliptičnih motiva, dok su krilca
ukrašena sa dvije paralelne okomite izbrazdane linije.
4. Mogorjelo
U Mogorjelu su nađena dva koplja. Jedno se ističe svojom izduženom,
izuzetno vitkom linijom s oštricom u obliku vrbina lista (lijevo na slici
s prethodne stranice). Kod drugog je oštrica u obliku lovorova lista i
ukrašena je damasciranjem (desno na slici).
5. Nin - Ždrijac
Riječ je o željeznom koplju, jedinom dosad nađenom u zatvorenoj
grobnoj cjelini – grob 322 (slika lijevo).
6. Poletnica kod Zadvarja
7. Stolac - Čairi
8. Vir kod Posušja
9. i 10. Nepoznata nalazišta
S područja Hercegovine potječu još dva koplja s krilcima o čijim
mjestima nalaza ne postoje nikakvi podaci, niti je o njima sačuvana
dokumentacija. Kod jednog se oštrica na prijelazu u tuljac naglo širi te se prema vrhu blago sužava,
što koplju daje izrazito izdužen oblik, a na bočnim stranicama, iznad krilaca, ukrašen je cizeliranim
srcolikim ukrasom. Drugo koplje ima oštricu sličnog oblika, samo joj je središnje rebro slabije
naglašeno. Na dnu oštrice urezan je križ jednakih krakova, dok na suprotnoj strani ukras nije
dovršen, pa je urezana samo vodoravna hasta.
Među ovim kopljima možemo uočiti dvije varijante:
• koplja izrađena od kvalitetna željeza, nerijetko tehnikom damasciranja, imaju listoliku
oštricu, ukrašeni tuljac i oblikovana su na isti način (drugo koplje iz Mogorjela, Hatelji,
Rudići, Poletnica, Cetina, dva koplja s nepoznatih nalazišta).
• jednostavnija koplja od željeza lošije kvalitete, izdužene listolike oštrice i neukrašena tuljca
(Nin, prvo koplje iz Mogorjela, Stolac).
Na osnovu ostalih nalaza uz koplja, načina oblikovanja i analogija, ova koplja su proizvedena
tijekom prve četvrtine 9. st., a pod zemlju su došla tijekom druge četvrtine ili početkom 2. pol. 9. st.

BOJNI NOŽEVI
U grobovima ranog srednjeg vijeka, na starohrvatskim nekropolama, najbrojnije grobne nalaze
predstavljaju željezni noževi. Najveći dio tih noževa pripada oruđu, iako je vrlo teško razlučiti
granicu između noževa koji predstavljaju oruđe i onih koji su oružje, a pojedini su se primjerci
koristili u obje svrhe. U suvremenoj arheologiji prihvaćena je podjela kod koje noževi kraći od
20 cm predstavljaju oruđe, a duži od 20 cm predstavljaju oružje. Uz dužinu, u pravilu se to odnosi

245
na noževe dužine 20-25 cm, jako je bitan cjelokupan arheološki kontekst (je li pronađen u grobu
muškarca, jesu li uz nož nađeni ostaci još kakvog oružja).
Svi bojni noževi bili su uglavnom istog oblika. Hrbat im je ravan, oštrica se lagano povija prema
vrhu noža. Širina oštrice iznosi 2 do 5 cm.
Iako su dugi i kraći bojni nož predstavljali vrlo rašireno oružje u vrijeme seobe naroda, posebno kod
germanskih plemena, ali i u kasnijem razdoblju unutar merovinškog i karolinškog kulturnog kruga,
ova vrsta oružja na slavenskim nekropolama predstavlja izuzetnu rijetkost. Najviše ih je nađeno u
nekropolama Panonskih Slavena. Njihova nam malobrojnost ukazuje na činjenicu kako su slavenska
plemena od nekog drugog naroda preuzela u upotrebu bojni nož, ali od koga i u kojem vremenu nije
riješeno. U merovinško i ranokarolinško doba nož je bio najobičnije oružje, no bojni se nož
upotrebljavao i na Balkanu još u krugu raznih ilirskih kultura, ali se oni ipak po obliku međusobno
znatno razlikuju.
Bojni noževi nađeni na prostoru Dalmatinske Hrvatske datiraju se od sredine 8. st. (Nin-Materiza)
do sredine 9. st. Na osnovi ovakvog datiranja možemo pretpostaviti kako Hrvati ovu vrstu oružja
počinju upotrebljavati prije seobe na ovaj prostor (dakle, bojni noževi u njihovo naoružanje ne ulaze
pod karolinškim utjecajem). Samo nalaze dugih bojnih noževa iz okolice Knina i s lokaliteta
Biskupija-Crkvina (grob 1) možemo nastankom, dužinom i kvalitetom izrade vezati uz karolinški
kulturni krug, te njihov nastanak datirati u sam kraj 8. odnosno početak 9. st.

POJASNI JEZIČCI
1. Gornji Vrbljani kod izvora Sane
U kasnoantičkom kaštelu u Vrbljanima pronađen je pojasni jezičac koji predstavlja izuzetan i vrlo
rijedak arheološki nalaz. Jezičac su objavili I. Bojanovski i Z. Vinski.
Jezičac je izduženog pravokutnog oblika s polukružnim završetkom. Na užem ravnom kraju su četiri
zakovice kojima je bio pričvršćen za pojas. Zakovice su bile optočene nizom zrnaca. Izrađen je od
bronce14 s tragovima pozlate na vatri, i srebra. Dužina mu je 16 cm, a širina 2,1-2,4 cm.
Obje strane jezičca su ukrašene. S prednje strane jezičca su križevi u medaljonima i bočna
pravokutna polja, sve izvedeno ukivanjem srebrnih pločica na kojima su aplicirana reljefna slova.

14
Hrvati i Karolinzi, Katalog, str. 259., u Beloševićevu članku stoji "od bakrene legure".
246
Na stražnjoj strani jezičca oba bočna i prednja polja izvedena su u obliku pravokutnika, također
ukivanjem srebrnim pločica, a na njima su aplicirani natpisi reljefnim slovima (rovašenje). Natpis na
aversu jezičca čine sigle, odnosno abrevijature – čitajući od polukružnog prema ravnom završetku –
SCS SCS DNS SB. Njihovo razrješenje glasi: S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, S(an)C(tu)S, D(omi)N(u)S,
S(a)B(aoth). To je formula iz Svetog pisma, jedna od aklamacija Svetoga Trojstva ili svevišnjega
Boga (hymnus gloriae sancti Domini). Natpis je, dakle, votivnog karaktera.
Čitav prostor između srebrenih pločica ukrašen je rovašenim pozlaćenim viticama i životinjskom
ornamentikom izvedenom u stilu Tasilova kaleža.
Isti rovašeni ornamenti nalaze se i na stražnjoj strani jezičca, kombinirani s glatkim i šrafiranim
trokutima. I s ove su strane ukovane četiri srebrene pločice s reljefnim slovima. Jedna je kvadratna,
nalazi se na vrhu polukružnog završetka i na njoj se nalazi istokraki križ. Ostale tri su izduženog
pravokutnog oblika i na njima je natpis. On glasi: TETGIS FABER ME FECIT, što znači: Tetgis me
izradio ili ukrasio.
Sastav kovine i tehnika izrade svojstvena je karolinškim artefaktima. Oblik slova sigla i natpisa
tipičan je za 8. st. Liturgijska formula natpisa primijenjena je na jezičcu s votivnom namjenom.
Natpis na reversu predstavlja signaturu majstora izrađivača jezičca, a vlastito ime Tetgis je franačko
ime iz 8. ili 9. st. Životinjska ornamentika inzularnog je stilskog obilježja iz 2. pol. 8. st., kakva je u
upotrebi u ranokarolinškim kontinentalnim samostanskim radionicama koje su bile pod jakim
inzularnim utjecajem s britanskog otočja. Biljna ornamentika sredozemnog podrijetla upotrebljavala
se u merovinškom i karolinškom stvaralaštvu. Sve ovo datira jezičac u drugu pol. 8. st., a izradio ga
je franački majstor za vladanja Karla Velikoga (768.-814.), i to po svoj prilici negdje u Porajnju.
Jezičac je, s obzirom na sakralni sadržaj, najvjerojatnije bio u upotrebi crkvenog lica, odnosno
misionara, prije i po svoj prilici nešto poslije 800. Uz jezičac, u Gornjim Vrbljanima nađena je i
ranokarolinška ostruga istovremena s jezičcem, koja je mogla pripadati ambulantnom misionaru ili
nekom od njegove pratnje. Kod pitanja kako su i kada jezičac i ostruga dospjeli na kasnoantički
refugij na izvoru Sane Z. Vinski pretpostavlja da su baš oni misionari koji su ostavili kadionicu na
izvoru rijeke Cetine kod crkve sv. Spasa pošli dalje, zaobišli masiv Dinare, doprli do kaštela na
izvoru rijeke Sane, s namjerom da pokrste i tamošnje Slavene u susjedstvu mlade hrvatske
kneževine.
Uglavnom, kadionica iz Stare Vrlike, dva moćnika iz Nina i jezičac iz Gornjih Vrbljana na Sani
predstavljaju dragocjene karolinške izrađevine.

2. Mogorjelo kod Čapljine

U okrugloj kuli kastruma pronađena je pojasna garnitura koja se sastoji od kopče i jezičca, a u
blizini je pronađen mač, koplje s krilima i ulomci slavenske keramike. Pojasna je garnitura
istovremena i stilski srodna jezičcu iz Vrbljana i datira se u 2. pol. 8. st. Ona kvalitetom ukrasa

247
predstavlja jedan od najboljih proizvoda tzv. ranokarolinškog insularnog stila nastalog sjeverno od
Alpa (vjerojatno nije došla s Apeninskog poluotoka, već preko Istre i dalmatinske obale).
Skupocjeni karolinški nalazi iz Mogorjela govore o postojanju istog ranofeudalnog slavenskog
rodovskog plemstva na Neretvi, koje se u 2. pol. 8. st. može dokazati i u Biskupiji kod Knina.
Kopča
Kopča od pozlaćene bronce je dvodijelna (slika lijevo). Sastoji
se od profilirane pređice koja prema osovini za iglu završava
dvjema stiliziranim ptičjim glavama (urezima naznačene oči i
kljun). Stiliziranom životinjskom glavom završava i igla
pređice. Oko osovine igle je brončani okov, za pločicu spojen s
četiri srebrne zakovice oivičene nizom zrnaca. Štitolika pločica
s tragovima pozlate na gornjoj strani u ukrasnom polju ima jednog četveronošca izvedenog
rovašenjem u otočkom životinjskom stilu s naglašenim urezima u predjelu vrata.
Jezičac
Jezičac je dvodijelan s ušicom za provlačenje remena s
donje, neukrašene strane (slika desno). Dijelovi jezičca
međusobno su spojeni šarnirom kojega pridržavaju četiri
srebrne zakovice oivičene nizom zrnaca. S tri iste takve
zakovice bio je pričvršćen za remen. Dio jezičca bliži
remenu pravokutnog je oblika s profiliranim dužim
stranicama. U otočkom životinjskom stilu, na ovom dijelu
jezičca rovašenjem je izveden lik četveronošca koji se
osvrće. Drugi dio jezičca je štitolikog oblika sa stiliziranim
pupoljkom na vrhu. Glavni ukrasni motiv na ovome dijelu su dvije isprepletene životinje, vrlo
shematski prikazane, te geometrijski ukras nasuprotnih šrafiranih trokuta.
Jezičac pojasa mača
Sa Mogorjela potječe još jedan pojasni jezičac (slika lijevo), a
datira se na početak 9. st. Jezičac je U-oblika sa završetkom u
obliku izrazito stilizirane životinjske glave. Pripada remenu pojasa
mača za koji je bio pričvršćen ravnim dijelom na kojemu je pet
srebrnih zakovica oivičenih nizom zrnaca. Ukrašen je na obje
strane. Na licu, s tragovima pozlate, u dva četvrtasta polja nalazi se
po jedna osmerolatična rozeta (ornament je lijevan i naknadno rezan). Na glatkome naličju ugraviran
je motiv jelove grančice, a na stiliziranoj životinjskoj glavi dvostruka cik-cak crta. Jezičac je nađen
u prostoriji sa zapadne strane okrugle kule.

248
Konturom pripada grupi pojasnih jezičaca 9. st. koji su u izvjesnom broju zastupljeni na
južnoslavenskom prostoru (Biskupija, Podsused). Werner smatra kako je, kao jezičac s pupoljkom
na završetku, nastao u dalmatinskim ili talijanskim radionicama (u 9. st.) prema karolinškim
uzorcima (strogi geometrijski uzorak govori protiv nastanka u franačkim radionicama).
3. Medvedička kod Đurđevca
U pojedinačnom slučajno otkrivenom
grobu, uz dvosjekli mač, sjekiru i
nož, nađen je i jednodijelni brončani pozlaćeni pojasni jezičac (slika gore). S obje je strane ukrašen
duboko rovašenim motivima životinjskog prepleta anglo-karolinškog, odnosno inzularnog stila. Na
gornjem su dijelu tri srebrene zakovice, a ispod njih je pojas ukrašen šrafiranim trokutima. Datira se u
2. pol. 8. st., a oko 800. dospio je u Podravinu.

2. UPORABNI PREDMETI
BRITVE
Uporabni predmeti su rijetki u nekropolama. Uz to
se, u njima razni utjecaji jako teško očituju. Jedan
od predmeta dnevne upotrebe čija je upotreba očito
franački utjecaj su britve.
To su zapravo noževi koji imaju korice od savijenog željeznog lima unutar kojih je na užoj strani
zakovicom pričvršćena oštrica. Kod nas su zastupljena dva tipa oštrice: s ravnim hrptom i neznatno
savijenim sječivom pri vrhu (lijevo na slici gore) i oštrice sa unatrag savijenim vrhom sječiva (desno
na slici gore).
Nađene su na nekropolama Nin-Ždrijac (pet komada), Kašić-Maklinovo brdo (jedna), Kašić-
Razbojine (tri komada). Sve su nađene u muškim grobovima, a nošene su u kožnoj ili platnenoj
torbici. Najbrojnije analogije nalazimo u horizontu velikomoravskih nekropola na tlu Moravske i
Slovačke. Britve su se kod Slavena pojavile kao zapadni utjecaj krajem 8. i početkom 9. st. Česte su
u merovinškim nekropolama 7.-8. st., u franačkim i drugim germanskim grobovima.
Britve iz starohrvatskih grobova s područja Dalmacije datiramo u 2. pol. 8. st. do početka 9. st.
Njihova pojava nesumnjivo je rezultat zapadnog franačkog utjecaja.
Javljaju se na nekropolama i u grobovima mlađeg horizonta (Plavno-Međine kod Knina, Cetina-
Sv. Spas, Biljane Donje-Begovača…).

3. NAKIT
Nakitni predmeti u grobovima karolinškog doba u Hrvatskoj su vrlo rijetki.

249
PRIVJESCI
Među rijetke ukrasne predmete u starohrvatskim nekropolama horizonta 8. i početka 9. st. spadaju
privjesci. Nađeni su na nekropoli Nin-Ždrijac, u starohrvatskom naseobinskom sloju s istočne strane
crkve sv. Križa u Ninu, na nekropoli Kašić-Maklinovo brdo… Privjeske nalazimo i u mlađem
horizontu starohrvatskih nekropola.
Možemo izdvojiti nekoliko primjeraka kod kojih se očituje franački utjecaj.
1. Biskupija-Crkvina
Iz kneževskog groba u antičkom sarkofagu u crkvi sv. Mariji potječe zlatni privjesak jajolikog
oblika. Središnji uložak od jaspisa pridržavaju četiri niza prepletenih filigranskih niti i granulacije, a
na gornjem kraju je alkica za vješanje sa dvostrukim šarnirom.
2. Nin-Ždrijac
Sa nekropole Nin-Ždrijac potječe medaljon i križić.
Medaljon se datira na kraj 8. i početak 9. st. Nađen je u
ženskom grobu 216 (slika lijevo). Lijevan je od lošeg
srebra. Ovalnog je oblika, s malom ušicom za koju je
pričvršćena alkica za nošenje medaljona. Oivičen je
tordiranim zadebljanjem, a u središnjem polju na objema
stranama medaljona prikazane su shematizirane tri
ljudske figure okrenute jedna drugoj (predstavljaju Trojstvo).
Na temelju grobne cjeline datira se na kraj 8. ili sam početak 9. st. Po svome stilskom obilježju
pripada više zapadnoeuropskom kulturnom krugu nego mediteransko-bizantskim radionicama. Zbog
čega se ne isključuje mogućnost kako potječe iz ranokarolinških radionica.
Pozlaćeni križić je nađen u dječjem grobu 324 (slika desno).
Križić je jednakih krakova, izrađen od bronce u tehnici
lijevanja i pozlaćen. Na svakom kraku križa prikazan je
rustično modeliran ljudski lik s naglašenim očima i nosom,
shematiziranim prikazom kose i jako stiliziranim tijelom.
Središnji prostor križa ispunjen je rozetom komponiranom od
četiri ljudske obrazine. Na vrhu svakog kraka križa su po dvije
ušice s rupicama, a s vanjske strane po sredini križa, u
uglovima između krakova, po jedna. Na osnovi toga može se
zaključiti kako se križić zakovicama pričvršćivao na željeno mjesto, možda na pojas, drvenu
škrinjicu, ili neko drugo mjesto na kojem je nošen pa se zapravo radi o križolikoj aplici.
Dječji grob 324 sa nekropole Nin-Ždrijac se, s obzirom na ostale nalaze, datira na prijelaz 8. u 9. st.,
možda prije na sam početak 9. st., u vrijeme kada Hrvati u Dalmatinskoj Hrvatskoj dolaze u ovisnost
od Franaka, a njihova materijalna i duhovna kultura pod utjecaj franačkog kulturnog stvaranja.
250
Križić se smatra izravnim franačkim importom, a ujedno je još jedan od arheoloških dokaza o
širenju kršćanstva kod dalmatinskih Hrvata putem franačkih misionara u osvit 9. st.

OGRLICE
U ranom horizontu starohrvatskih nekropola (8. i 1. pol. 9. st.) ogrlice predstavljaju važan nakitni
predmet i gotovo sve su izrađene od sitnih zrnaca staklene paste raznih oblika i boja. Na nekropoli
Nin-Ždrijac nađene su 24 groba, na nekropoli Kašić-Maklinovo brdo u 9 grobova, na nekropolama
Nin-Materize i Biljane Donje-Pržine u jednom grobu… U starohrvatskim grobovima mlađeg
horizonta (9.-12. st.) nađen je relativno mali broj predmeta koji bi činili nizove ogrlica.
Ogrlice je teško etnički i vremenski opredijeliti. Posebno su ogrlice od zrnaca staklene paste dugo u
upotrebi i široko su rasprostranjene. Što se tiče zrnja od ogrlice pronađenih na teritoriju Dalmatinske
Hrvatske, vjerojatno je ono u naše krajeve dospjelo kao import pretežno iz mediteransko-bizantskih
zlatarskih radionica ili nešto manje kao import iz karolinškog kulturnog kruga. U prilog tome govori
njihov relativno vrlo mali broj u nekropolama ovog područja. Po grobnim cjelinama datirane su u 8. st.

4. NOVAC
U starohrvatskim nekropolama 8. i 1. pol. 9. st. u Dalmaciji novac kao grobni prilog (obol) dosta je
rijetka pojava. U najstarijem sloju grobova nekropole uz crkvu sv. Križa u Ninu, u muškom grobu
140 u šaci desne ruke nađen je zlatnik bizantskog cara Konstantina V. Kopronima (741.-775.), a na
nekropoli Nin-Ždrijac, u grobu 62 (grob majke s djetetom) u ustima pokojnice nađen je srebrni
novac franačkog cara Lotara (840.-855.). To su prva dva sustavno otkrivena i dokumentirana nalaza
novca u funkciji obola (tj. ritualno stavljena u grob pokojniku) na tlu sjeverne Dalmacije.
Osim grobnih nalaza (4 primjerka s lokaliteta Biskupija-Crkvina, Trilj kod Sinja) novac Konstantina
V. Kopronima nije ni inače rijetka pojava na tlu Dalmatinske Hrvatske gdje je služio kao platežno
sredstvo u ranom srednjem vijeku. Daleko veća rijetkost je srebrni novac franačkog cara Lotara I.
Novac potječe iz nepoznate kovnice koja se nalazila najvjerojatnije negdje na tlu sjeverne Italije.
U ženskom grobu 62 nađena su i dva para grozdolikih naušnica (jedan par od zlata, a drugi od
pozlaćena srebra), fragmentarno sačuvan prsten od srebrnog lima, dva mala željezna nožića, i jedna
keramička posuda koja je bila ritualno razbijena u više krupnih ulomaka i posuta po grobu. Grob se
okvirno datira u 1. pol. 9. st., u vrijeme kada je Lotar I. postao potpuno nezavisan vladar u Kraljevini
Italiji (833.) pod čijom se političkom vlašću tada nalazila Hrvatska kneževina.
Dva franačka novca nađena su u Istri – Lotarov
na nekropoli Žminj, a srebreni denar Karla
Velikog na Brijunima (slika desno). Anonimni
srebreni denar nađen je i u mjestu Rose u Boki
Kotorskoj.

251
5. SAKRALNI PREDMETI
1. Kadionica iz stare Vrlike
Kadionica (thuribulum ili incensorium) s izvora Cetine slučajni je nalaz van ikakvog arheološkog
konteksta. Nađena je 1925. na položaju Runjavica na zapadnom rubu Cetinskog polja, nedaleko od
mjesta gdje će se kasnije, tijekom 9. st., oblikovati starohrvatsko naselje Vrh Rika, a u njegovom
arealu sagraditi crkva sv. Spasa. Kadionica je unikatni predmet u cjelokupnoj karolinškoj ostavštini.
Izrađena je od lijevanog srebra, i relativno je bogato ukrašena i djelom pozlaćena. Geometrijskim
ornamentima u tehnici dubokog rovašenja ukrašena joj je noga i zdjelica, a niello tehnikom, između
arkada na zdjelici, izvedeni su u obrisima stilizirani cvjetni ornamenti.
Na gornjem rubu zdjelice su tri alke kroz koje su provučeni lančići koji se prema gore spajaju na
zajedničkom trokrakom hvatištu sa "S" kukom na vrhu. Na svakom od tri završetka gornjeg nosača
lijevanjem i rovašenjem izvedene su stilizirane ptičje glave.
Zdjelica je podijeljena u tri pojasa (slika dolje):
 gornji pojas – dva reda rovašenih
usporednih rombičnih polja, a s donje
strane oivičen uskom crtom u niellu
 srednji pojas – najširi, četiri
polukružne arkade spojene poprečnim
trakama proširenih krajeva (u njima
rombovi), između arkada su cvjetovi
 donji pojas – nešto uži, rovašeni
naizmjenični trokuti, s gornje strane
oivičen posrebrenom duboko
urezanom crtom.
Kadionicu s izvora Cetine morfološki se najčešće dovodi u vezu s uobičajenim oblikom onodobnih
kaleža s jajolikim recipijentom koji stoje na nozi u obliku krnjeg stošca (Cundpaldov kalež, Tassilov
kalež, Grimfridov kalež). Njima se, kao i cetinskoj kadionici, tipološko ishodište pretpostavlja u
sličnim oblicima kasnoantičkog, poglavito bizantskog liturgijskog pribora s istočnog Mediterana, što
je i razumljivo jer je praksa kađenja u liturgiji najprije tamo uvedena. U početku kadionice služe kao
kandila (za spomen pokojnika pri pokapanju ili obješene na oltar) ili zavjetni darovi, a od 9. st.
isključivo u liturgijske svrhe.
U karolinškom razdoblju, izravnu tipološku analogiju cetinska kadionica ima u jednoj istovremenoj
s Gradišta nad Bašljem (sjeverno od Kranja) u Sloveniji.
Oblikom, kompozicijom ukrasa, tehnikom ukrašavanja i kolorističkim efektom djelomične pozlate,
cetinska je kadionica kao cjelina, iako manje i jednostavnije ukrašena, najsrodnija poznatom
Tassilovom kaležu koji je vjerojatno izrađen oko 777. Prema natpisu na podnožju kaleža, smatra se
252
kako ga je upravo te godine, u prigodi osnutka benediktinske opatije u Kremsmünsteru dao izraditi
bavarski knez Tassilo i žena mu Liutpirc, kći posljednjeg langobardskog kralja Deziderija. Bez
obzira na jasno izraženu komponentu životinjske ornamentike, koju su njegovale otočke, uglavnom
anglosaksonske radionice na kontinentu, ovom se vrijednom primjerku karolinške umjetnosti
pretpostavlja dvojako radioničko ishodište. Jedni drže kako je Tassilov kalež (i niz drugih stilski
srodnih metalnih predmeta nastalih u njegovom umjetničkom okruženju, za koje se često rabi naziv
stil Tassilovog kaleža), produkt zlatarskog obrta onodobne Bavarske, te kako je najvjerojatnije
nastao u samom Salzburgu u vrijeme kada je tamo biskupovao Irac Virgilije (745.-784.). Drugi, što
je vjerojatnije, pretpostavljaju njegovu pripadnost sjevernoitalskim radionicama, koje su također
koristile životinjsku ornamentiku iz repertoara otočke umjetnosti, ali se nisu ustručavale dodavati i
dekorativne elemente biljnog i geometrijskog porijekla, te motive pletera kojima su uzore nalazili u
antičkoj i kasnoantičkoj umjetničkoj baštini. Dekor s Tassilovog kaleža, gdje su izmiješani rovašeni
biljni i pleterni ornamenti sa životinjskim ukrasima (koje su na kontinentu u ranom srednjem vijeku
širili najprije irski monaški pokreti od kasnog 6. do sred. 8. st., a potom i misionari iz
anglosaksonskog umjetničkog kruga od kasnog 7. do kasnog 9. st.) nedostaje na cetinskoj kadionici.
Na njoj se kao jedina vrsta ukrasa javljaju čisti geometrijski oblici (rovašene trake s nizovima
trokuta i rombova), pa potpun izostanak životinjskih motiva možda govori kako je ona nešto mlađa
od Tassilovog kaleža (nastala kad je životinjska ornamentika otočke umjetnosti već posve izišla iz
mode). Vrlo je vjerojatno nastala u zadnjoj četvrtini 8. st. i bliska je razdoblju tzv. "karolinške
obnove" kada Karlova dvorska škola u Aachenu samostalno ili putem brojnih drugih samostanskih
škola i umjetničkih radionica diljem carstva, potiče i nastoji dosljedno provoditi obnovu stare
rimske, napose kršćanske umjetnosti.
Stoga je cetinska kadionica vjerojatno zakašnjeli proizvod radionica, najvjerojatnije iz sjeverne
Italije, koje su u tehnološkom postupku još uvijek njegovale tzv. stil Tassilovog kaleža no, bez
dotada uobičajene životinjske ornamentike. Takve tradicije jasno očituje arhitektonska raščlamba
ornamenta na površini, nizovi perli, cvjetni motivi među arkadama izvedeni u niello tehnici,
naglašena polikromija dobivena djelomičnom pozlatom na srebrnoj podlozi, te posebno nizovi s
rovašenim romboidima i trokutićima.
U Dalmaciju je kadionica dospjela po svoj prilici na samom kraju 8. ili početkom 9. st., kada su
franački misionari (i oni iz sjeverne Italije), provodeći pokrštavanje, uvodili franačku crkvenu
liturgiju (pokrštavanje koje nastoji provesti Karlo Veliki nakon 803.).

2. Relikvijar sv. Asela
Relikvijar sv. Asela, koji se čuva u riznici župne crkve u Ninu, sastavljen je od drvenog okvira sa
svih strana prekrivenog srebrnim pozlaćenim limom koji je na poleđini i na uskim bočnim stranama
ukrašen iskucanim geometrijskim i biljnim ornamentima. Oplata na bočnim i dijelom na prednjoj

253
strani vjerojatno je iz 14. st., kada je relikvijar bio popravljan. Glavni figuralni prikaz na prednjoj
strani složen je u dvije zone. U gornjoj je, u kvalitetnijoj izvedbi, u mandorli iskucan lik Krista
Pantokratora na ukrašenom prijestolju koji desnom rukom blagoslivlja, a lijevom pridržava knjigu.
U donjem pojasu su tri sveca: sv. Ambroz (milanski biskup,
umro 397.), njegova starija sestra sv. Marcela i sv. Anselmo
(đakon, vjerojatno također iz Milana). Likovi svetaca,
ujednačene veličine, iskucani su u plićem reljefu s naglašenije
stiliziranim crtama lica, ruku i naborima odjeće. Sv. Marcela,
prikazana kao djevica, i sv. Ambroz stoje uzdignutih ruku, dok
sv. Anselmo s tonzurom na glavi (kao i Ambroz), stoji odjeven
u dalmatiku držeći u desnoj ruci kadionicu (vidljiva je na
starim fotografijama relikvijara, a taj dio danas nedostaje).
Oblik kadionice gotovo nema tipoloških sličnosti s onom,
otprilike istovremenom, pronađenom kod izvora Cetine.
Kadionica u Anselmovoj ruci je dvodijelna (s poklopcem),
okruglog oblika i po načinu izvedbe vrlo masivna.
Sva tri svetačka lika stoje pod arkadama (motiv višestrukih,
najčešce trostrukih, arkada u karolinškoj umjetnosti je vrlo omiljen, slično je koncipirana prednja
strana srebrnog pozlaćenog relikvijara-burse iz Engera (oko 780.), te relikvijar iz riznice katedrale u
Cividaleu, okvirno iz 9. st.). U Hrvatskoj se u to doba arhitektonski motiv višestrukih arkada
posebno često koristi u skulpturi tj. na plutejima oltarnih ograda i na sarkofazima. Motiv trostruke
arkade nalazi se i na lopudskom relikvijaru i na kadionici s izvora Cetine.
Za datiranje i kulturno određenje relikvijara zanimljiva je i
njegova poleđina (slika desno) na kojoj su isključivo
geometrijski, plitko iskucani ornamenti. Isto kao i na
prednjoj strani, raspoređeni su u dvije zone, no na poleđini
su obje zone jednako tretirane – imaju po četiri krizno
raspoređene rozete. Ovakav koncept ukrašavanja zadanih
površina prisutan je i na drugim proizvodima, najčešće u 8. i
9. st., (nakit – kružne fibule merovinškog razdoblja,
skulptura – pluteji iz Valbandona, proizvodi zlatarskog obrta
– relikvijar iz Ellwangena). Ninskom relikvijaru, zbog
naglašene jednostavnosti i stilizacije u obradi ljudskih
likova, nije moguće pouzdanije odrediti vrijeme nastanka ni
radioničko ishodište. No, s obzirom da sadržava moći
sv. Anselma (vjerojatno đakona iz Milana), kao i prisutnost
254
drugih milanskih svetaca na reljefima, biskupa sv. Ambroza i sestre mu sv. Marcele, pretpostavlja se
kako je u Dalmaciju dospio posredstvom tamošnjih misionara, dakle kao proizvod sjevernoitalskih
zlatarskih radionica, nakon propasti Deziderijeve langobardske države. S obzirom da je sv. Ambroz
postao i zaštitnikom prvog benediktinskog samostana u Ninu, kojemu je opat Teudebert oko 880.
uredio svetište nad nekadašnjim poganskim hramom, vjerojatno je da su upravo benediktinci iz
milanske opatije sv. Ambroza u 1. pol. 9. st. u ovom dijelu Dalmacije obavljali misionarsku
djelatnost.

3. Relikvijar nepoznatog sveca

U riznici župne crkve u Ninu čuva se i
relikvijar izrađen od drva u obliku
sarkofaga s pokrovom na dvije vode
(slika desno). Cijeli moćnik je obložen
srebrnim limom na koji su aplicirani
različiti ukrasi, a dominantne su
iskucane šesterolatične i osmerolatične
pozlaćene rozete različitog izgleda
(četiri osnovna tipa), nacrtane šestarom. Po tri su raspoređene na dužim stranama i na poklopcu, a po
jedna na kraćim stranama. Među rozetama je bilo aplicirano 12 srebrnih, ovalnih, tordiranom
filigranskom žicom oivičenih kasetica u koje je bilo umetnuto drago kamenje ili raznobojna staklena
pasta. Većina ih nedostaje. Na uglovima prednje strane relikvijara i na poklopcu četiri su male
četvrtaste kasetice s umetcima iz staklene paste. Danas nedostaju dvije. Na sljemenu poklopca
pravilno su raspoređena tri poliedarska ukrasa izrađena od kristala. Cijeli relikvijar stoji na četiri
brončane nožice u obliku krnje piramide. Oblikom (škrinjica s dvoslivnim krovom) i izborom
ornamenata ovaj mali ninski relikvijar konceptualno je sličan tzv. Mumminom relikvijaru iz
opatijske crkve Saint Benoit na Loari, datiranom u 8. st. Rozete slične ovima s moćnika čest su
dekorativni element u kamenoj plastici merovinške i karolinške umjetnosti. Zanimljiv ukras, važan
za datiranje, su i poliedarski kristali na sljemenu poklopca, kakve u metalnoj izvedbi nerijetko
nalazimo kao privjeske na kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim nakitnim predmetima. Svi ukrasi
na ovom relikvijaru zanatski su nevješto izrađeni, a kako se dugo upotrebljavaju nemaju jasnih
stilskih odlika, pa to otežava preciznije datiranje. Zbog primitivne izrade i apliciranih rozeta
izrađenih pod utjecajem kasnoantičke i merovinške umjetnosti, datacija mu se pretpostavlja u
rasponu od 7. do 9. st. Međutim, s obzirom na analogije i na aplicirane umetke dragog kamenja i
raznobojnog stakla, najvjerojatnije ga treba datirati u 2. pol. 8. st.

255
4. Lopudski relikvijar
Relikvijar je kutijica u obliku kvadra, od srebrenog lima sa djelomičnom pozlatom. Na prednjoj
strani su tri arkade pod kojima su križevi. Na poklopcu je jedna arkada sa križem, a na užim bočnim
stranama je po jedan križ. Postoji natpis koji datira nalaz u karolinško vrijeme – 2. pol. 8. st.

MAČEVI
Hrvati od vremena doseljenja do širenja franačkog utjecaja ne dolaze ili vrlo rijetko dolaze u doticaj
s ovakvom vrstom oružja (potpuni izostanak mačeva na lokalitetima datiranim prije kraja 8. st.). Pod
franačkim utjecajem počinju se na prostor hrvatske kneževine importirati dugi dvosjekli mačevi
(spathe), koji su proizvedeni u porajnskim kovačnicama.
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno 19 mačeva, a uz njih postoje još dva s
lokaliteta koji su usko geografski, društveno i privredno povezani s teritorijem Dalmatinske
Hrvatske. To je mač s lokaliteta Čairi-Stolac na istočnoj obali Neretve, te mač iz sela Divoselo na
Velebitu. Nalazi uglavnom potječu iz uništenih grobova, a rjeđe sa sustavno istraženih nekropola.
Povezanost ovih mačeva s nekropolama ili pojedinačnim grobovima vrlo je zanimljiva jer nalazi
mačeva iz zapadne i srednje Europe najčešće potječu iz ostava ili su pronađeni u koritima rijeka. To
ukazuje na još uvijek jak poganski običaj ukapanja među Hrvatima krajem 8. i u 1. pol. 9. st. (kad je
datirana većina mačeva) – uz pokojnika se polažu uporabni predmeti (noževi, kresiva…), pa tako i
oružje (mačevi, ostruge, koplja…). Mač se u grobu, uz pojedine iznimke, u pravilu nalazi uz lijevi
kuk odnosno lijevu nogu pokojnika.
Mač se sastoji od dva dijela: balčaka i sječiva, a balčak se dijeli na jabučicu, rukohvat i nakrsnicu.
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad su pronađeni mačevi:
• tipa H,
• tipa K,
• prijelazni tip K-O (O-III)
• poseban tip 1
• tip X
• tip α.

256
Uz mačeve pronađene u zatvorenim grobnim cjelinama u pravilu se pronalaze i dijelovi garniture za
zakopčavanje koja se sastoji od kopči, jezičaca i petlji.

1. MAČEVI POSEBNOG TIPA 1

Za Hrvatsku je posebno zanimljiv Petersonov posebni tip 1 (odgovara prvoj i drugoj Anerovoj
skupini s obzirom na tipologiju balčaka mačeva posebnog tipa).15
Mačeve posebnog tipa 1 vrlo često obilježava trodijelno izvedena kruna jabučice, s povišenim
srednjim dijelom. Oni nemaju jednoobrazno oblikovanu jabučicu, tako da u ovaj tip spadaju i
mačevi sa izrazito otupljenim vrhom jabučice, ali i prijelazni oblici ka tipu H tj. tipu K. Vrlo često se
prakticira ukrašavanje jabučice i nakrsnice tehnikom tauširanja. Nakrsnica je u pravilu kratka, ravna
i masivna, a u uzdužnom presjeku slična obliku leće. Sječivo je u većini slučajeva damascirano, a
gotovo uvijek se na sredini sječiva nalazi žlijeb za otjecanje krvi.
U Hrvatskoj je dosad pronađeno pet mačeva posebnog tipa 1 sa četiri lokaliteta:
1. Morpolača-Tubića kuće
Ovaj mač potječe s uništenog ranosrednjovjekovnog groblja. Dugo se vjerovalo kako je riječ o
ostacima dva različita mača. Jabučica se u literaturi povezivala s lokalitetom Plavno kod Knina, a
sječivo s lokalitetom
Gračac kod Skradina.
Jabučica mača je
dvodijelna, s gornjim trokutasto i donjim ovalno oblikovanim dijelom te na njoj nisu vidljivi nikakvi
ostaci ukrašavanja. Nakrsnica je kratka i masivna, dok je sječivo dvosjeklo i po sredini ima kanal za
otjecanje krvi.

2. Orlić kod Knina

Ovdje su u uništenim grobovima pronađena dva mača, a oba
su dugo vremena u literaturi bila povezivana s drugim
lokalitetima. Jedan je bio pripisivan nalazištu Vrpolje kod
Knina, a drugi nalazištu Biskupija-Crkvina.
Jedan mač predstavlja prijelazni oblik iz posebnog tipa 1 u
tip H (desni mač na slici). Vrh jabučice trokutasto je
oblikovan, a na jabučici se nalaze jedva zamjetni tragovi triju
polja koja su nekad bila ukrašena. Nakrsnica je kratka i
masivna. Oštrica je dvosjekla. Po sredini sječiva je kanal za otjecanje krvi.

15
Aner je mačeve podijelio u četiri skupine i to: 1. mačevi bez ukrasa iz 8. st., 2. ukrašeni mačevi iz 2. pol. 8. st., 3.
mačevi tipa Manheim pretežno ukrašeni iz 2. pol. 8. i ranog 9. st. i 4. skandinavski mačevi posebnog tipa 2 iz ranog 9. st.
257
Jabučica drugog mača izrađena je od dva dijela (lijevi mač na slici gore, slika dolje). Gornji dio je
trokutastog oblika i podijeljen je na tri polja, koja su u potpunosti platirana pozlaćenom mjedi.
Bočna polja ukrašena su graviranim motivom jelinih grančica, dok je središnje polje ukrašeno
dvjema viticama. Donji dio jabučice je ovalnog oblika, dosta je oštećen, ali vidi se kako je i on bio
ukrašen graviranim jelinim grančicama i viticama.
Nakrsnica je kratka i masivna. I ona je platirana pozlaćenom
mjedi. Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima
kanal za otjecanje krvi.
Ovaj ukras sličan je ukrasima na mačevima pronađenima na
Baltiku i u Nizozemskoj, ali nema izravne analogije.

Ova tri mača datiraju se u posljednju četvrtinu 8. st., u

ranokarolinško doba i najvjerojatnije predstavljaju proizvod franačkih radionica u Porajnju. Do nas
su vjerojatno stigli trgovačkim putovima iz sjeverne Italije na početku 9. st., ali treba ostaviti
otvorenu mogućnost kako je neki od njih na ovaj prostor dospio u vrijeme franačko-avarskih ratova.
3. Prelog-Cirkovljan (Cirkovljani-Diven, Međimurska Podravina)
Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip K. Jabučica ima pet režnjeva, a srednji
je povišen. Oni su odijeljeni srebrenom rovašenom žicom.

4. Medvedička kraj Đurdevca

Ovaj mač predstavlja prelazni oblik iz posebnog tipa 1 u tip H.

2. MAČEVI TIPA H
Mačeve tipa H prvi je izdvojio Petersen, te je unutar njih izdvojio i dvije
varijante:
• stariju, kasnog 8. i ranog 9. st. – obrubljeni hrbat na bazi jabučice i
na nakrsnici
• mlađu, od 9.-11. st., hrbat je jedva vidljiv, tj. u potpunosti nestaje.
Nalazi mačeva ovog tipa razasuti su na velikom području europskog
kontinenta, od ušća Loire u Atlantik na zapadu, do gornjeg toka rijeke
Volge na istoku. Porijeklo tipa treba lokalizirati u Porajnje. Dokaz tome je
pojava mačeva tipa H već u 2. pol. 8. st. na lokalitetima u zapadnom dijelu
srednje Europe. U 9. st. širi se upotreba ovih mačeva i na ostalu srednju
Europu, pretežno u Veliku Moravsku i manjim dijelom u Gornju Austriju,
gdje se najčešće nalaze kao grobni prilozi u slavenskim grobljima 9. st.
Tijekom 10. st. pojavljuju se i u staromađarskim grobovima, a također se

258
šire i na prostor Ukrajine i Rusije, gdje su u upotrebi do u 11. st. Najveća koncetracija nalaza ovog
tipa je u Skandinaviji, gdje su od kraja 9. pa kroz cijelo 10. st. Vikinzi sami proizvodili ovaj tip.
Mačeve tipa H odlikuje trokutasta jabučica sa zaobljenim rubom, kruna jabučice u poprečnom
presjeku je konusnog oblika. Jabučica i nakrsnica se dosta često ukrašavaju tauširanjem, ali nisu
rijetki ni neukrašeni primjerci. Sječivo je u pravilu dvosjeklo (poznati su i jednosjekli) i često je
izrađeno u tehnici damasciranja.

1. Gradac kod Drniša

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan. Jabučica i nakrsnica su
ukrašene tauširanjem. Na bazi jabučice i na nakrsnici uočljiv je hrbat, koji govori o ranijoj varijanti
mača tipa H. Sječivo je dvosjeklo, damascirano i po sredini ima kanal za otjecanje krvi.

2. Katuni kraj Omiša

Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio trokutasto oblikovan, dok je donji dio ovalnog
oblika. Jabučica i nakrsnica su ukrašene tauširanjem tj. gusto raskovanom mjedenom žicom. Na bazi
jabučice i na nakrsnici vidljiv je hrbat koji govori o ranijoj varijanti mača tipa H. Sječivo je
dvosjeklo i ima kanal za otjecanje krvi.
3. Nin -Ždrijac
Mač je pronađen u obiteljskom grobu 322. Uz mač,
kraj kojeg su pronađeni ostaci drvenih korica na
kojima su bili uočljivi tragovi kože i tekstila,
pronađeno je, od ratničke opreme, i koplje te par
ostruga.
Mač ima dvodijelnu jabučicu, kojoj je gornji dio
trokutasto oblikovan, a donji je ovalnog oblika (slika
lijevo). Ni na jabučici ni na kratkoj nakrsnici nisu
vidljivi tragovi ukrašavanja. Sječivo je dvosjeklo,
iskovano od kvalitetnog čelika tehnikom
damasciranja. Po sredini sječiva je plitak žlijeb za otjecane krvi.

4. Rudići kod Glamoča

Na lokalitetu Grebnice su, u jednom od uništenih grobova, nađeni mač i dva
koplja (slika desno).
Jabučica mača je dvodijelna i ima trokutasto oblikovan vrh. Nakrsnica je
kratka i uska te ima blago facetirane krajeve. Dvosjeklo sječivo je dosta
oštećeno. Po sredini sječiva se ističe kanal za otjecanje krvi.

259
Nastanak dva tauširanjem ukrašena mača s nalazišta Katuni i Gradac, na osnovu izrazito izvedenog
hrpta na bazi jabučice i nakrsnici (glavna odlika starije varijante), datira se na kraj 8. st., a pod
zemlju su došli vjerojatno u prvoj četvrtini 9. st. Na ninskom maču hrbat na bazi jabučice i na
nakrsnici jedva se uočava pa je mač vjerojatno proizveden na početku 9. st., a pod zemlju je dospio
krajem prve četvrtine 9. st. Jednostavni primjerak iz Rudića nema vidnih značajki starije varijante,
ali na osnovu kratke nakrsnice Z. Vinski smatra kako je neznatno mlađi od prethodnih, a pod zemlju
je došao prije sredine 9. st. Sva četiri mača su vjerojatno proizvod radionica u Porajnju i
predstavljaju franački import.

3. MAČEVI TIPA K
Ovaj tip mača nastao je u radionicama Porajnja, u 2. pol. 8. st. Razvio se iz kasnomerovinških
mačeva sa zoomorfnim završecima na jabučicama. Nalazi ovih mačeva najzastupljeniji su na
prostoru Norveške, Sjeverne Irske i Hrvatske, dok su u srednjoj i zapadnoj Europi rijetki i rasuti na
velikom prostoru, a u istočnoj Europi uopće nisu poznati. Razloge malog broja nalaza na prostoru
srednje i zapadne Europe treba tražiti u činjenici da se kršćanstvo na tom prostoru uveliko proširilo i
učvrstilo svoje korijenje, čime je istisnut poganski obredni običaj stavljanja priloga u grobove.
Ovaj tip ima raščlanjenu krunu jabučice – najčešće pet, rijetko šest ili sedam režnjeva. Režnjevi su
odvojeni žljebovima ispunjenima srebrnom ili mjedenom žicom. Oni su ili jednake širine ili je
srednji režanj širi i povišeniji od ostalih. Nakrsnica ima kraću i dužu varijantu s donekle zaobljenim
kutovima. Nisu rijetki primjerci kojima je jabučica bogato ukrašena tauširanjem (srebro i mjed), a
nakrsnica platiranjem (srebro i mjed). Dvosjeklo sječivo je često damascirano i u pravilu na sredini
ima žlijeb za otjecanje krvi. Unutar tipa možemo razlikovati i prijelazni tip K–O, koji ima jabučicu
identična kao i tip K, dok nakrsnica umjesto zaobljenih ima zašiljene krajeve, što je odlika tipa O.

1. Biskupija - Crkvina
Godine 1891. i 1892. pronađena su tri mača ovog tipa.
U grobu 1 (slika lijevo), južno od predvorja crkve sv. Marije, uz
lijevu stranu pokojnika pronađen je željezni dvosjekli mač. Mač
ima kratku nakrsnicu, a jabučica je ukrašena s pet režnjeva
odijeljenih srebrnom žicam. Na dvosjeklom damasciranom sječivu
uočljiv je kanal za otjecanje krvi. Rendgenskim snimanjem
otkriveno je kako se na oštrici nalazi jetkanjem izvedena radionička
signatura VLFBERTH.
Uz mač je pronađena i ranokarolinška brončana garnitura za
zakopčavanje, koja se sastoji od tri jezičca, dvije kopče i dvije petlje. Jedan jezičac je štitastog
oblika s naglašenim završetkom u obliku pupoljka. Dva jezičca su srcolikog oblika, i na stražnjoj

260
strani imaju po tri zakovice. Kopče su nejednakih dimenzija, manja ima narebrenu pređicu i četvrtast
okov na kojem su se nalazile dvije zakovice, dok se od veće sačuvala samo narebrena pređica. Petlje
su pravokutnog oblika, a gornja im je površina ukrašena narebrenim ukrasom.
U grobu 6 (slika desno), južno od predvorja crkve sv. Marije, pronađen je uz lijevu stranu pokojnika
željezni dvosjekli mač. Mač ima kratku masivnu nakrsnicu i jabučicu ukrašenu s pet režnjeva između
kojih je upletena mjedena žica. Baza jabučice i bočne strane nakrsnice tauširane su gusto ukovanom
pozlaćenom mjedenom žicom, dok su gornja i donja strana nakrsnice ukrašene platiranom pozlaćenom
mjedi. Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.
Uz mač su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje koja se
sastojala od četiri okova i jedne kopče. Jedan okov je križolikog
oblika – ima tri ovalna i ispupčena kraka, a od središnjeg
ispupčenja ih odjeljuju tri zakovice optočene filigranskom žicom.
Četvrti krak je manji i ima oblik pupoljka. Tri okova su
duguljastog oblika. Sva četiri okova izrađena su od pozlaćene
bronce tehnikom lijevanja. Kopča je također izrađena od
pozlaćene bronce te ima pravokutnu pređicu s narebrenim obodom i trapezoidni okov.
U grobu 8 (slika lijevo) uz lijevu stranu pokojnika nađen je
željezni dvosjekli mač. Mač ima podužu nakrsnicu i oštećenu
jabučicu na kojoj se vjerojatno nalazilo pet režnjeva. Sječivo je
damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.
Uz mač su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje koja se
sastoji od jedne kopče i dvije petlje. Od kopče se sačuvala samo
pravokutna pređica, kojoj je obod ukrašen narebrenim ukrasom
(trn i okov nedostaju). Petlje su pravokutnog oblika i također su
ukrašene narebrenim ukrasom.

2. Kninsko
polje-Gugine kuće
Radi se o željeznom dvosjeklom maču (slika
dolje) s kratkom nakrsnicom i jabučicom

ukrašenom sa sedam režnjeva. Sječivo je

damascirano, a po sredini se nalazi kanal za
otjecanje krvi.

261
3. Koljane Gornje-Vukovića most
Na udaljenosti od oko 400 m od lokaliteta Koljane-Crkvina, s lijeve strane rijeke Cetine, slučajno je
1897. otkrivena mala nekropola koju su činila tri groba. Zbog blizine lokaliteta Crkvina često se u
literaturi, pogreškom, nalazi sa lokacije Vukovića most pripisuju tom lokalitetu.
Dvosjekli željezni mač pronađen je uz lijevi bok pokojnika u grobu 1 (slika desno). Mač ima podužu
nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Žljebovi su ukrašeni rovašenom srebrnom žicom. Sječivo je
dvosjeklo sa kanalom za otjecanje krvi. Mač se, na osnovu načina oblikovanja nakrsnice, svrstava u
prijelazni tip K-O.
Uz mač su pronađen i dijelovi brončane garniture za zakopčavanje, koja se sastoji od jezičca, kopče
i četiri okova. Jezičac ima oblik izduženog pravokutnika s polukružnim završetkom i ojačanim
hrptom. Kopča ima četvrtasti okov te pređicu polukružnog oblika i narebrenog oboda. Jedan okov je
trolisnog oblika, a tri su ovalnog oblika i ojačanog hrpta.

4. Mogorjelo
Mač najvjerojatnije treba dovesti u vezu s prostorom kasnoantičkog kastruma, gdje su osim mača
pronađeni kopča, jezičac i koplje s krilcima franačke provenijencije.
Mač ima relativno kratku nakrsnicu i jabučicu sa sedam režnjeva. Dvosjeklo sječivo je damascirano,
osobito u kanalu za otjecanje krvi.

5. Podgradina kraj Livna-Rešetarica

Godine 1987. slučajno je pronađena manja nekropola s
ukopima u zemljanim rakama, među ruševinama
starokršćanske crkve. Željezni dvosjekli mač pronađen
je u grobu 4. Mač ima tanku, podužu nakrsnicu i
jabučicu sa sedam režnjeva. Sječivo je damascirano i po
sredini ima smješten kanal za otjecanje krvi.

6. Stolac-Čairi
Mač potječe iz uništenog groba. Riječ je o željeznom
dvosjeklom maču koji ima dugu nakrsnicu i jabučicu
podijeljenu na pet podjednako visokih režnjeva. Sječivo
ima kanal za otjecanje krvi.

7. Poletnica kod Zadvarja

Mač potječe iz uništenog ratničkog groba u kojem je
pronađeno i koplje s krilcima (slika desno). Taj se grob
nalazi na području sela Poletnica, a ne kako se u starijoj

262
literaturi navodi u Žeževici kod Omiša. Riječ je o željeznom dvosjeklom maču koji ima izrazito
dugu nakrsnicu i jabučicu s pet režnjeva. Bočne strane nakrsnice i jabučice bile su ukrašene gusto
tauširanom srebrnom žicom, dok su režnjevi bili odvojeni debljom srebrnom žicom. Tauširana
srebrna žica je nakon ukivanja još dodatno raskovana. Na tako priređenim srebrnim podlogama na
nakrsnici su potom ugravirani različiti ornamenti. Na bočnim stranama nakrsnice nalazi se
jednostavan motiv biljne vitice, dok se na strani nakrsnice okrenutoj ka sječivu nalazi motiv dva
nasuprotna "sidrasta križa". Na dijelu nakrsnice okrenutom prema rukohvatu tragovi su ugraviranog
natpisa od kojeg su se sačuvala slova: .A….ERTUS. Ovo je dio osobnog imena germanskog
podrijetla. Natpis najvjerojatnije ne označava radioničko podrijetlo već ime nositelja, vlasnika mača.
Time se otvara pitanje je li u grobu pokopan German ili Hrvat koji je na neki način došao u
vlasništvo ovog mača.

8. Prozor kraj Otočca-Gornja Luka

Mač ima jabučicu s pet režnjeva između kojih je nepravilno rovašena srebrena žica. Sječivo je
damascirano i ima kanal za otjecanje krvi, a na njegovom gornjem dijelu sačuvana je radionička
signatura ULFBREHT.
9. Podsused kraj Zagreba
Dvosjekli mač čija jabučica ima pet režnjeva ukrašenih srebrenom naroskanom
žicom (slika lijevo). Sječivo je damascirano i ima kanal za otjecanje krvi.
Pripada prijelaznom K-O tipu.
Uz mač je pronađena pojasna garnitura koja se sastoji od dvije pređice, dva
jezičca i dva okova.

Uz mačeve iz Biskupije-Crkvine (grob 1 i 6) nađen je solid bizantskih careva

Konstantina V. i Lava IV., koji je kovan 760.-775. Po tom i ostalim nalazima
možemo vrijeme ukopa datirati na kraj 8. ili početak 9. st., što ukazivalo na
kovanje mačeva u zadnjoj četvrtini 8. st. Na osnovu ove datacije mač iz groba 1
predstavlja najstariji sačuvani primjerak mača s radioničkom signaturom
VLFBERTH. Mač s lokaliteta Prozor-Gornja Luka je datiran nešto kasnije –
sredina 9. st.
Mačevi s lokaliteta Biskupija-Crkvina (grob 8) i Koljane-Vukovića most nastali
su početkom 9. st., a pod zemlju su došli krajem oko 825. U 1. pol. 9. st. treba
datirati i nastanak mačeva iz Poletnice i Podgradine. Oni su vjerojatno ukopani
početkom 2. pol. 9. st.

4. MAČEVI TIPA X

263
Petersen je vrijeme ovih mačeva datirao u 10. i 11. st., a Arbman je upozorio kako je pojedine
mačeva ovog tipa moguće datirati i u kasno 9. st. Prvi mačevi ovog tipa nastali su u zapadnoj i
srednjoj Europi, u radionicama franačkih oružara u srednjem i donjem Porajnju, u kasnom 9.
stoljeću. Početkom 10. st. ovaj tip preuzimaju i Skandinavci, koji ga počinju kovati u svojim
radionicama. Velik je broj ovih mačeva pronađen na prostoru Velike Moravske pa se pretpostavlja
kako se proizvodio i u kovačkim radionicama koje su djelovale na tom prostoru. S najviše nađenih
mačeva prednjače Češka, Slovačka, Mađarska i skandinavske zemlje, napose Finska.
Glavne karakteristike ovog tipa su polukružna ili poluelipsoidna jabučica, rađena iz jednog dijela, te
duža, uglavnom, vodoravna nakrsnica. Na osnovu dužine i debljine nakrsnice moguće je razlikovati
stariju varijantu, kasnog 9. i većeg dijela 10. st., te mlađu kasnog 10. i cijelog 11. st.

1. Koljane
Iz uništenog groba s nepoznate lokacije potječe željezni dvosjekli mač. Najvjerojatnije potječe s
lokaliteta Crkvina. Mač ima podužu, masivnu nakrsnicu te poluelipsoidnu jabučicu iskovanu u
jednom komadu. Na dobro očuvanom sječivu nalazi se jedva vidljiv žlijeb za otjecanje krvi.
Ovaj mač pokazuje odlike starije varijante pa se okvirno datira u 10. st.
2. Brodski Drenovac
Z. Vinski nastanak ovog mača datira u kasno 9. st.

3. Dabar
Ovaj se mač, kao i primjerak iz Koljana, okvirno datira u 10. st.

5. TIPOLOŠKI NEDEFINIRANI MAČEVI

1. Divoselo na Velebitu
Mač je loše sačuvan (nedostaju mu jabučica i gornji dio trna drška te vrh
oštrice). Mač ima izrazito dugu nakrsnicu, a na sječivu se nalazi jasno
naznačen žlijeb za otjecanje krvi. Na donjem dijelu sječiva sačuvao se trag
drvenih korica. Na osnovu dužine nakrsnice Z. Vinski smatra da se radi o
maču tipa α ili prijelaznom tipu X-α te ga okvirno datira u 11. st.

2. Humac-Sv. Mihovil
S ovog lokaliteta potječe željezni dvosjekli mač pronađen u ruševinama
crkve sv. Mihovila, a najvjerojatnije potječe iz uništenog groba. Mač je
izrazito loše sačuvan. Na osnovu sačuvane kratke i masivne nakrsnice, i
oblika tipična za to doba, okvirno se datira u 9. st.

3. Mostar-Vukodol

264
U uništenom grobu nađen je mač, par različitih ostruga i metalni okovi vojničkog stijega (slika
lijevo).
Željezni dvosjekli mač je izrazito loše sačuvan (nedostaju mu jabučica, vrh oštrice, sječivo mu je
prelomljeno na dva dijela). Vrlo zanimljiva je pojava dviju rupica za zakovice na željeznom trnu
rukohvata, što ukazuje na to da je, nakon što mu je otpala jabučica, na mač naknadno pričvršćen
drveni držak.
Nastanak ostruga datira se u kraj 8. st., pa se tako i nastanak mača može datirati oko 800. Kako su
tokom vremena dvije različite ostruge postale par, a i na maču je postavljen novi rukohvat, možemo
zaključiti kako su se ovi predmeti nalazili u dugoj vremenskoj upotrebi, pa se grob datira u kraj
1. pol. 9. st.

4. Zvonigrad
U bližoj okolici gradine Zvonigrad pronađen je željezni dvosjekli mač. Od mača je potpuno očuvano
sječivo, na kojem se ističe plitki uzdužni kanal za otjecanje krvi, te željezni trn rukohvata. Nedostaju
mu glavni tipološki i databilni elementi – nakrsnica i jabučica, no Z. Vinski smatra kako se
najvjerojatnije radi o maču iz 9. st.

5. Biskupija-Crkvina
S lokaliteta Biskupija-Crkvina, vjerojatno iz uništenog groba, jabučica mača. Jabučica je kovana u
jednom komadu, elipsoidno je oblikovana, a na vrhu joj se nalazi otvor za umetanje željeznog trna
rukohvata. Na osnovu jabučice, uz veliku rezervu, moguće je
ovaj mač tipološki opredijeliti u tip α, te ga Z. Vinski
okvirno datira u 11. st.

6. Bijaći-Stombrate
S ovog lokaliteta, iz oštećenog groba obloženog kamenim
pločama, potječe brončani okov najdonjeg dijela korica
mača. Okov je izrađen od brončana lima, rađenog na proboj. Na okovu se nalazi ukras trolisne
palmete. Paulsen smatra kako je riječ o okovu varjaškog podrijetla, te ga datira u rano 11. st. Z.
Vinski pak smatra da može biti riječ i o okovu koji potječe s normanskog mača, a koji je na ovo
područje stigao za vrijeme normanskih pohoda na istočnu jadransku obalu oko 1075.

BOJNI NOŽEVI
U grobovima ranog srednjeg vijeka, na starohrvatskim nekropolama, najbrojnije grobne nalaze
predstavljaju željezni noževi. Najveći dio tih noževa pripada oruđu, iako je vrlo teško razlučiti

265
granicu između noževa koji predstavljaju oruđe i onih koji su oružje, a pojedini su se primjerci
koristili u obje svrhe. U suvremenoj arheologiji prihvaćena je podjela kod koje noževi kraći od
20 cm predstavljaju oruđe, a duži od 20 cm predstavljaju oružje. Uz dužinu, u pravilu se to odnosi
na noževe dužine 20-25 cm, jako je bitan cjelokupan arheološki kontekst (je li pronađen u grobu
muškarca, jesu li uz nož nađeni ostaci još kakvog oružja).
Svi bojni noževi bili su uglavnom istog oblika. Hrbat im je ravan, oštrica se lagano povija prema
vrhu noža. Širina oštrice iznosi 2 do 5 cm.
Iako su dugi i kraći bojni nož predstavljali vrlo rašireno oružje u vrijeme seobe naroda, posebno kod
germanskih plemena, ali i u kasnijem razdoblju unutar merovinškog i karolinškog kulturnog kruga,
ova vrsta oružja na slavenskim nekropolama predstavlja izuzetnu rijetkost. Najviše ih je nađeno u
nekropolama Panonskih Slavena. Njihova nam malobrojnost ukazuje na činjenicu kako su slavenska
plemena od nekog drugog naroda preuzela u upotrebu bojni nož, ali od koga i u kojem vremenu nije
riješeno. U merovinško i ranokarolinško doba nož je bio najobičnije oružje, no bojni se nož
upotrebljavao i na Balkanu još u krugu raznih ilirskih kultura, ali se oni ipak po obliku međusobno
znatno razlikuju.
Noževi se javljaju u muškim i u ženskim grobovima na mnogim nekropolama u svim kronološkim
fazama pa je, ako se izuzmu nalazi u zatvorenim grobnim cjelinama, vrlo teško donositi bilo kakve
zaključke u vezi s atribuiranjem i ulogom koju su noževi mogli imati.
Bojni noževi nađeni na prostoru Dalmatinske Hrvatske datiraju se od sredine 8. st. (Nin-Materiza)
do sredine 9. st. Na osnovi ovakvog datiranja možemo pretpostaviti kako Hrvati ovu vrstu oružja
počinju upotrebljavati prije seobe na ovaj prostor (dakle, bojni noževi u njihovo naoružanje ne ulaze
pod karolinškim utjecajem). Samo nalaze dugih bojnih noževa iz okolice Knina i s lokaliteta
Biskupija-Crkvina (grob 1) možemo nastankom, dužinom i kvalitetom izrade vezati uz karolinški
kulturni krug, te njihov nastanak datirati u sam kraj 8. odnosno početak 9. st.
Noževi se unutar grobova u pravilu pronalaze uz lijevi ili desni bok, a ponekad se nož nalazio uz
lakat, bedra ili na trbuhu mrtvaca.
Unutar samih bojnih noževa možemo razlikovati dva osnovna tipa:
• kratki bojni noževi
• dugi bojni noževi.

1. KRATKI BOJNI NOŽEVI (SCRAMASAX)

Kratki bojni noževi, izuzimajući nekropole Nin-Ždrijac (dvadeset primjeraka) i Kašić-Maklinovo
brdo (sedam primjeraka), predstavljaju rijedak nalaz na ranosrednjovjekovnim nekropolama.
Svi ovi noževi su po načinu izrade i oblikovanja vrlo slični – imaju ojačan i ravan hrbat, oštricu koja
se blago savija prema vrhu noža, te kraći ili duži trn za nasad drvenog rukohvata. Dužina im se kreće
od 20 do 40 cm, a širina 2,5-4 cm. Noževi koji odgovaraju ovom opisu registrirani su u zatvorenim

266
grobnim cjelinama na lokalitetima: Biskupija-Crkvina (grob 1), Kašić-Razbojine, Knin-Spas,
Stranče-Gorica, Dubravice kod Skradina, Nin-Ždrijac i Kašić-Maklinovo brdo. Osim u zatvorenim
grobnim cjelinama, tri su primjerka nađena na uništenoj ranosrednjovjekovnoj nekropoli Bajagići-
Sinj, a jedan je primjerak nađen na nekropoli Biljane Donje-Trljuge-Pržine izvan grobne cjeline.
Na pojedinim većim primjercima se uzduž gornjeg zadebljanog dijela sječiva nalazi žlijeb, koji je
služio za otjecanje krvi (Blutrinne). Ova pojava je registrirana na jednom primjerku iz Bajagića, te
na noževima pronađenim na nekropoli Nin-Ždrijac (grobovi 166, 195 i 328).
Uz četiri noža nađeni su ostaci željeznih okova koji su bili sastavni dio korica. Ostaci okova
utvrđeni su na nekropolama Stranče-Gorica (grobovi 3A i 135) i Nin-Ždrijac (grobovi 20 i 217).

2. DUGI BOJNI NOŽEVI (SAX)

Riječ je o noževima dužim od 40 cm, koji predstavljaju izrazito rijedak nalaz na nekropolama ranog
srednjeg vijeka (do sada su pronađena četiri primjerka).

1. Nin-Materiza
Sa ovog lokaliteta potječu nalazi dva bojna noža. Jedan je pronađen u grobu 12, a drugi u grobu 15.
Oba su bila položena uz desnu ruku, s njene vanjske strane. Osim noževa u oba groba kraj nogu
pokojnika pronađena je po jedna keramička posuda, a u grobu 12 s unutarnje strane desne podlaktice
i kameni brus, koji je vjerojatno bio u uskoj vezi s bojnim nožem pronađenim u tom grobu.

2. Knin
Nije poznat točan položaj ni okolnosti nalaska ovog noža. Riječ je o dugom bojnom nožu dužine
66,8 cm. Oštrica i hrbat su mu pri šiljku blago povijeni
(slika gore).
3. Biskupija-Crkvina
Nož je pronađen u grobu 4, s vanjske strane lijeve ruke
pokojnika. Riječ je o dugom bojnom nožu dužine 51 cm.
Ima blago zaobljenu oštricu, ravan hrbat te šiljasti trn za
nasad. Uz nož je pronađen dosta loše sačuvan brončani
okov korica koji je na jednom kraju bio povijen u luk, dok
je na drugom prelomljen. Kraj nogu pokojnika pronađen
je i par pozlaćenih laganih karolinških ostruga s
garniturom za zakopčavanje te ostaci srme protkane zlatnim nitima. Na temelju cjelokupnog nalaza,
posebno ostruga, nož se datira u 9. st.

267
SJEKIRE
Iako sjekire ulaze u osnovno naoružanje Slavena, što potvrđuju pisani izvori i velik broj nalaza na
srednjoeuropskim slavenskim nekropolama, one na našem prostoru predstavljaju izuzetno rijedak
nalaz. Dosada je registrirano petnaestak nalaza, od čega samo jedna u zatvorenoj grobnoj cjelini.
Ostale su ili slučajni nalazi ili ne postoji dokumentacija o okolnostima nalaza (najvjerojatnije su i
primjerci iz Biskupije pronađeni u zatvorenim grobnim cjelinama, ali o tome nema nikakvih
podataka).
Sjekire su imale dvostruku funkciju – mogle su služiti i kao oružje i kao oruđe. Bez većeg broja
nalaza iz zatvorenih grobnih cjelina ili neporemećenih arheoloških slojeva, teško je odrediti je li
pojedina sjekira ili tip sjekire služio isključivo kao oružje ili oruđe ili u obje svrhe.
Sve su sjekire rađene su od željeza, a na osnovu izvedbe dva osnovna dijela sjekire, ušice i sječiva,
moguće ih je podijeliti u dva osnovna tipa:
• sjekire uskog sječiva
• bradate sjekire.
Iako kod nas izostaju, one su dosta čest nalaz na slavenskim nekropolama velikomoravskog
horizonta u Češkoj i Slovačkoj, te na avaroslavenskom i slavenskim nekropolama u Mađarskoj. Na
osnovu tih nalaza, sjekira sličnih onima s naših nalazišta, datiramo ih od 9. do 11. st., s tim da se
javljaju i ranije, čak i u 7. st., u prostorima gdje su Slaveni nakon doseljenja stupili u kontakt s
drugim narodima.
Najranije datirani nalaz predstavlja sjekira iz Vedrina, koja se na osnovu analogija s nalazima
ovakvih sjekira u Albaniji datira u 7. ili 1. pol. 8. stoljeća. Ante Milošević je povezuje sa zbivanjima
oko pada Salone. Ova sjekira je najvjerojatnije produkt bizantskih kovačkih radionica, ali kako je
riječ o slučajnom nalazu ne može se ništa reći o etničkoj pripadnosti vlasnika.

SJEKIRE USKOG SJEČIVA

Sjekire uskog sječiva predstavljaju oblik sjekire koji se s manjim izmjenama koristi od prapovijesti
do srednjeg vijeka. Sjekire ovog tipa, na slavenskim nekropolama su vjerojatno proizvod domaćih
radionica po uzoru na kasnoantičke oblike. Ovdje spomenute sjekire se na osnovu analogija s
nalazima na panonskim nekropolama datiraju od 8. do početka 10. st.
Sjekire ovog tipa odlikuje izduženo usko sječivo, pravokutnog ili blago lepezastog oblika. Na
osnovu načina izvedbe završetka ušice moguće je razlikovati dva podtipa:
• sjekire sa čekićastim završetkom i
• sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice.
Sve sjekire nađene na ovim prostorima imaju čekićasti završetak na kraju ušice. One se odlikuju
niskim ili visokim ojačanjem na kraju ušice, u pravilu pravokutnog presjeka, a ono je predstavljalo
udarnu tupu površinu nasuprotnu sječivu.

268
Dosada je registrirano sedam sjekira ovog tipa (slika desno):
1. Krka - Bilušića buk (dvije sjekire)
2. Otres
3. Biskupija - Crkvina (jedna sjekira sigurno, a možda još dva loše
očuvana primjerka)
4. Morpolača
5. Nin
6. okolica Knina.

BRADATE SJEKIRE
Bradate sjekire predstavljaju tipični nalaz na slavenskom nekropolama,
a malobrojne su ili u potpunosti izostaju na prostorima koje naseljavaju
drugi europski narodi. One su nastale unutar slavenskog kulturnog
kruga, a na našem području registrirane su tri sjekire ovog tipa.
Ove sjekire imaju jednostrano, u pravilu prema dolje, izrazito prošireno sječivo, dok se gornji hrbat
najčešće blago izvija prema gore. Na osnovi izvedbe završetka ušice možemo razlikovati:
• sjekire sa čekićastim završetkom na kraju ušice i
• sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice.

Sjekire sa čekićastim završetkom na kraju ušice

I ove se sjekire odlikuju visokim ili niskim ojačanjem na kraju ušice, u pravilu pravokutnog
presjeka, a koje je predstavljalo udarnu tupu površinu nasuprotnu sječivu.
Na ovom području dosad je registrirana samo jedna sjekira ovog tipa – Kašić-Maklinovo brdo
(slika gore desno). To je zasad jedini nalaz sjekire na sustavno istraženoj nekropoli, u zatvorenoj
grobnoj cjelini – grob 20. Pronađena je na lijevom koljenu pokojnika, a kraj drške se nalazio uz
lijevi dlan pokojnika. Sjekira ima srednje dugi vrat iz kojeg pod pravim kutom izlazi bradato
proširenje, pravokutnog oblika, koje završava sječivom. Na stražnjoj strani ušice nalazi se izdužena,
uska čekićasta ploha. U grobu je uz sjekiru pronađen željezni nožić, bojni nož, željezno šilo, srp i
dvije keramičke posude. Datira se u 2. pol. 8. st., odnosno na sam početak 9. st.

Sjekire s ravnim završetkom na kraju ušice

Ova vrsta sjekira odlikuje se ravnim tj. oblim završetkom ušice, koja
svojim oblikom prati oblik stražnjeg dijela otvora za nasad drške. Znamo
za dvije sjekire ovog tipa, a one potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina
(slika desno). Ove se sjekire svojim oblikom dosta razlikuju. Analogije
prvoj nalazimo na području Panonije (Novo Čiče, Velika Gorica, datirane
u početak 9. st.).
269
 OSTALE SJEKIRE
Dvije sjekire ne možemo svrstati u ove tipološke grupe.
Sjekiru iz Vedrina (slika lijevo) kod Trilja krasi izrazito
polumjesečasto raskovano sječivo te izdužena, uska,
četvrtasta čekićasta ploha. Na oba kraja vrata, te na
početku čekićastog produžetka urezan je ornament sa po
tri, odnosno četiri okomito urezane pruge. Analogije joj
nalazimo u Albaniji (nekropole Kruje i Kalaj Dalmaces,
datirane u 7. i 8. st.). Iz Strmice (slika dolje) kod Knina
potječe malu sjekira kratkog i uskog vrata na koji se
nastavlja izrazito trokutasto
oblikovano sječivo. S
obzirom na veličinu ova sjekira nije služila u bojne svrhe, ali ostaje
otvoreno pitanje je li uopće služila i kao oruđe.

KOPLJA
Na osnovu načina upotrebe, razlikujemo dva osnovna tipa koplja:
• lako koplje za bacanje
• masivno koplje za blisku borbu.
No koplja se u literaturi obično dijele na:
• listolika koplja i
• koplja s krilcima.

LISTOLIKA KOPLJA
Prema povijesnim izvorima, dva do tri laka koplja predstavljaju kod Slavena osnovno naoružanje
ratnika, ali oni također poznaju i upotrebljavaju i masivno koplje za blisku borbu. Povijesni izvori
jednostavna listolika koplja navode, uz luk i strijelu, kao najtipičnija slavenska oružja. No to nam
arheološka slika sa slavenskih, pa tako i hrvatskih, nekropola ne pokazuje. Koplja se vrlo rijetko ili
nikako ne polažu u grobove. Velik je problem i činjenica što se ovaj tip koplja koristi u velikom
vremenskom periodu, na vrlo velikom području, pa ih je vrlo teško vremenski opredjeljivati ako su
pronađeni izvan grobne cjeline ili drugog arheološkog konteksta. Dosada je na ovom području
pronađeno tek osam ovakvih kopalja na šest lokaliteta:
1. Bajagić – Sinj (željezno koplje pronađeno na mjestu uništene ranosrednjovjekovne nekropole,
oštrica je izvedena u obliku izrazito izdužena vrbina lista, romboidnog je presjeka i po sredini ima
naglašeno plastično rebro, tuljac je u odnosu na oštricu izrazito kratak).

270
2. Knin – Spas (pronađeno u grobu 38, uz nadlakticu desne ruke pokojnika, željezna oštrica je
pravilno oblikovana u obliku lovorova lista, a po sredini joj teče blago naglašeni središnji brid, tuljac
je kružnog presjeka i u odnosu na oštricu izuzetno kratak).
3. Nin – Ždrijac (masivno željezno koplje pronađeno je u grobu 175, oštrica je izvedena u obliku
lovorova lista, tuljac je kružnog
presjeka).
4. Rudići – Glamoč (potječe s
uništene ranosrednjovjekovne
nekropole, ima izrazito vitku
oštricu u obliku vrbina lista).
5. Biskupija - Bračića podvornica (dva koplja, jedno je pronađeno u grobu uz desni bok pokojnika,
a drugo u jednoj od tri jame koje su pronađene između grobova).
6. Vrlika - Zduš (dva koplja na mjestu uništene ranosrednjovjekovne nekropole).

Koplje s nekropole Knin - Spas jedino je dosad pronađeno lagano koplje za bacanje tj. sulica. Iako u
grobu osim koplja nije pronađen nikakav drugi prilog možemo ga okvirno datirati u 9. st. Koplja
pronađena na lokalitetima Bajagić, Rudići i Nin - Ždrijac predstavljaju masivna bojna koplja, koja
su listolika, ali nemaju drugih dodirnih tipoloških točaka. Sva tri koplja se, na
osnovu datiranja ostalih nalaza, datiraju u 1. pol. 9. st. Ostala četiri koplja
dosad nisu objavljena.

KOPLJA S KRILCIMA
Između ostalog, jačanje franačkog utjecaja na prostoru hrvatske kneževine,
odražava se i na ratničkoj opremi. Pod franačkim utjecajem počinju se hrvatski
ratnici, obično pripadnici višeg sloja, oboružavati ratničkom opremom izrazitih
karolinških obilježja. To su, uz duge dvosjekle mačeve (spatha) te ostruge, i
koplja s krilcima.
Njihovo glavno obilježje su dva nasuprotno postavljena krilca, uglavnom
trapezoidnog ili trokutastog oblika, na donjem dijelu tuljca i uvijek su
usporedna s oštricom. Riječ je o masivnom bojnom koplju koje najčešće koristi
konjaništvo, a glavna uloga krilaca je bila zaustavljanje vrha koplja prije nego
što u potpunosti prođe kroz tijelo protivnika, čime se kopljaniku olakšavalo
izvlačenje koplja iz tijela. Stoga je raspon krilaca uvijek veći od širine sječiva.
Možemo govoriti o jedanaest kopalja s osam poznatih i dva nepoznata nalazišta:
1. Cetina kod Trilja (slika desno)

271
Željezno koplje pronađeno je u koritu rijeke Cetine i dosada je najbolje sačuvani primjerak koplja
ove vrste. Oštrica je oblika lovorova lista, ukrašena je damasciranjem, a po sredini je naglašeno
rebro. Tuljac je kružnog presjeka i s obje strane ima po dva paralelna, izdužena, kanelurama
izvedena elipsasta polja. Na dnu tuljca smještena su dva nasuprotna trapezoidna krilca, usporedna s
oštricom koplja. Krajevi krilaca također su ukrašeni linijama, a ispod oba krilca nalaze se zakovice
koje su služile za pričvršćivanje koplja na drvenu motku. U tuljcu je bio sačuvan dio drvene motke
koji je radiokarbonskim mjerenjem datiran od 770. do 990.
2. Hatelji kod Stoca
Koplje je dosta loše sačuvano, ali se odlikuje izvanrednom izradom,
oblikom i proporcijama. Oštrica je izrađena u obliku lovorova lista,
koja blago prelazi u razmjerno dugi i vitki tuljac, kružnog presjeka. Sa
dna tuljca izdvajaju se dva nasuprotna kratka krilca, trapezoidnog
oblika. Tuljac je ukrašen izbrazdanim ukrasom četiri izdužena okomita
niza eliptičnih motiva, dok su krilca ukrašena sa dvije paralelne
okomite izbrazdane linije.
3. Rudići - Glamoč
4. Mogorjelo
U Mogorjelu su nađena dva koplja. Jedno
se ističe svojom izduženom, izuzetno
vitkom linijom s oštricom u obliku vrbina lista (lijevo na slici). Kod
drugoga je oštrica u obliku lovorova lista i ukrašena je
damasciranjem (desno na slici).
5. Nin - Ždrijac
Riječ je o željeznom koplju, jedinom dosad nađenom u
zatvorenoj grobnoj cjelini – grob 322 (slika lijevo).
6. Poletnica kod Zadvarja
U starijoj se literaturi se kao mjesto pronalaska navodila Žeževica
kod Omiša, no mjesto nalaza je selo Poletnica. Koplje potječe iz
uništenog groba u kojem je pronađen i mač tipa K.
7. Stolac - Čairi
8. Vir kod Posušja
9. i 10. Nepoznata nalazišta
S područja Hercegovine potječu još dva koplja s krilcima o čijim mjestima nalaza ne postoje nikakvi
podaci, niti je o njima sačuvana dokumentacija.
Kod jednog koplja oštrica se na prijelazu u tuljac naglo širi te se prema vrhu blago sužava, što
koplju daje izrazito izdužen oblik, a na bočnim stranicama, iznad krilaca, ukrašen je cizeliranim
272
srcolikim ukrasom. Drugo koplje ima oštricu sličnog oblika, samo joj je središnje rebro slabije
naglašeno. Na dnu oštrice urezan je križ jednakih krakova, dok na suprotnoj strani ukras nije
dovršen, pa je urezana samo vodoravna hasta.

Koplja s krilcima se pojavljuju kao karolinški import na slavenskim nekropolama 9.-11. st., i to na

području Poljske, Češke, Slovačke, a često i na mađarskim, te na lokalitetima ketlaške kulture.
Od ovdje spomenutih kopalja samo je ono iz Nina pronađeno u zatvorenoj grobnoj cjelini, a ujedno
je i jedini ovakav nalaz zapadno od Cetine. Možemo uočiti dvije varijante:
• koplja izrađena od kvalitetna željeza, nerijetko tehnikom damasciranja, imaju listoliku
oštricu, ukrašeni tuljac i oblikovana su na isti način (drugo koplje iz Mogorjela, Hatelji,
Rudići, Poletnica, Cetina, dva koplja s nepoznatih nalazišta).
• jednostavnija koplja od željeza lošije kvalitete, izdužene listolike oštrice i neukrašena tuljca
(Nin, prvo koplje iz Mogorjela, Stolac).16
Na osnovu ostalih nalaza uz koplja, načina oblikovanja i analogija, ova koplja su proizvedena
tijekom prve četvrtine 9. st., a pod zemlju su došla tijekom druge četvrtine ili početkom 2. pol. 9. st.
ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA
Luk i strijela spadaju među osnovno naoružanje starih Slavena, pa tako i Hrvata. O omiljenoj
uporabi ovog oružja kod Slavena postoji čitav niz potvrda kod bizantskih izvora (Tactica cara Leona
VI., Miracula S. Demetri…). Potvrda značajne uporabe ove vrste oružja kod Slavena je i velik broj
nalaza vrhova strijela na prostorima koje su naseljavali.
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je registriran relativno velik broj željeznih, te jedan
brončani vršak strijele. Većinom se radi o slučajnim nalazima ili o nalazima s istraživanja s kraja 19.
i početka 20. st. gdje, osim imena lokaliteta sa kojeg potječu, nemamo pobližih podataka o
okolnostima nalaza. Ostaci drvene drške strijela dosada nisu registrirani na niti jednom lokalitetu.
Također nije registriran niti jedan nalaz ostataka luka, što nam govori kako su Hrvati koristili obični
drveni luk (nisu koristili refleksni luk). Željezni ostaci tobolca dosada su registrirani samo u slučajno
otkrivenom grobu u Piramatovcima kod Skradina, što bi upućivalo na zaključak kako je kod većine
tobolaca konstrukcija oko koje se natezala koža bila od drveta.
Sve se strijele pronađene na prostoru Dalmatinske Hrvatske, osim jedne s lokaliteta Jojića Glavica,
datiraju od 2. pol. 8. do početka 10. st., kad pod utjecajem kršćanstva u potpunosti nestaje običaj
polaganja upotrebnih predmeta u grobove. No listolike strijele i strijele tipa lastin rep koriste se sve
do kraja 11. odnosno početka 12. st., kad se zbog novina u naoružanju (masovnija upotreba oklopa)
drastično mijenjaju oblici metalnih vršaka strijela.

16
Kod koplja iz Vira riječ je o tipološki modificiranom karolinškom koplju, koje pripada kasnijem vremenu – kraj 9. ili
sam početak 10. st.
273
Tipološki gledano željezne vrhove strijela možemo, na osnovu načina nasađivanja na držak (da li se
vršak strijele usađuje ili nasađuje na držak) razvrstati u dvije osnovne skupine:
• željezni vršci strijela s trnom
• željezni vršci strijela s tuljcem.

1. ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA S TRNOM

Kod vršaka strijela ovog tipa poduži trn s kraja strijele bi se usadio u drvenu dršku.
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske nalazi ovih strijela su izuzetno rijetki, za razliku
od susjednih prostora (Istra, a posebno prostor bjelobrdske kulture). Zasada su
registrirana samo tri vrška strijela ovog tipa i to sva tri tipološki različita.

Trobridni željezni vršci strijela s trnom

Na lokalitetu Jojića glavica kraj Civljana pronađen je trobridni vršak strijele s trnom (slika gore).
Riječ je o željeznom vršku s izrazito naglašenim bridovima. Analogijama sa šireg srednjoeuropskog
prostora moguće ju je okvirno datirati u 7. st.

Listoliki željezni vršci strijela s trnom

Listoliki vršak strijele s trnom pronađen je na lokalitetu Biljane Donje-Begovača (slika gore), u
zatvorenoj grobnoj cjelini – grob 276, uz lijevu ruku pokojnika. Rađen je od bronce i srcolikog je
oblika s izduženim vrhom. Na dnu strijele nalazi se trn koji je potpuno skrivljen prema vrhu.
Donekle slične primjerke pronalazimo u krugu Bjelobrdske kulture, gdje prevladavaju listoliki vršci
strijela s trnom, ali kojima je list u pravilu deltoidnog ili romboidnog oblika.

Šiljasti željezni vršci strijela s trnom

Na nekropoli Nin-Ždrijac, u grobu 161, nađen je šiljasti vršak strijele s trnom. Rađen je
od željeza, šiljastog je oblika te ovalnog presjeka, a na kraju je smješten kratki trn. U
istom grobu pronađena su još dva gotovo identična vrška strijela, ali oni umjesto trna
imaju tuljac za nasad.
Na osnovu ostalih grobnih priloga, možemo ovu strijelu datirati na kraj 8. ili početak 9. st.

2. ŽELJEZNI VRŠCI STRIJELA S TULJCEM

Vršci strijela ovog tipa spajali su se s drvenom drškom tako što bi se tuljac nasadio na
dršku. Ovaj tip nalaza je zastupljeniji od prethodnog i kod nas i na čitavom
srednjoeuropskom prostoru (prostor koji naseljavaju Slaveni). Unutar ove skupine mogu
se izdvojiti četiri tipološki različite podskupine:
• trobridni željezni vršci strijela
• šiljasti željezni vršci strijela

274
 • listoliki željezni vršci strijela
• željezni vršci strijela tipa lastin rep.

Trobridni željezni vršci strijela

U uništenom grobu u Bajagiću kod Sinja (slika desno) pronađen je željezni vršak strijele s
trobridnim vrhom i tuljcem za nasad, kružnog presjeka. Na osnovu ostalih nalaza datira se oko
sredine 8. st.17

Šiljasti željezni vršci strijela

Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam primjeraka
ovog tipa, od čega pet na nekropoli Nin-Ždrijac (grob 50, dva
primjerka u grobu 161, grobovi 225 i 248, slika lijevo), i dva
primjerka na lokalitetu Nin-Materize (grobovi 6 i 27). Svi su izrađeni
od željeza, šiljastog su oblika, a na dnu se nalazi tuljac za nasad.
Riječ je o jednoj potpuno atipičnoj vrsti strijela za koje nemamo analogija ni na širem prostoru te je
možda ovaj tip produkt lokalne ninske kovačke radionice. Datiraju se od 2. pol. 8. do 1. pol 9. st.

17
Trobridne strijele, ova i ona s lokaliteta Jojića Glavica, predstavljaju tipično nomadsko oružje. Vršak strijele s Jojića
glavice, na osnovu analogija datiran je u 7. st., ne možemo sa sigurnošću pripisati određenoj etničkoj grupi, ali vršak iz
Bajagića pronađen je na mjestu uništene starohrvatske nekropole, te nam pokazuje kako i Hrvati, iako u manjoj mjeri,
poznaju i koriste ovaj tip.
275
Listoliki željezni vršci strijela
Na prostoru Dalmatinske Hrvatske
pronađen je razmjerno velik broj
vršaka strijela ovog tipa, ali one su se
one koristile u dugom vremenskom
razdoblju (od željeznog doba do
kasnog srednjeg vijeka) pa ih je teško
datirati. S obzirom na zatvorene
grobne, ranom srednjem vijeku
možemo atribuirati 11 vršaka ovog
tipa. Pet ih je pronađeno na lokalitetu
Nin-Ždrijac (u grobu 161 četiri primjerka, slika gore, i u grobu 50 jedan). Na lokalitetu Kašić-
Maklinovo brdo nađen je jedan primjerak u grobu 39, a dva primjerka su pronađena na lokalitetu
Stranče-Gorica (grob 1A i grob 145), kao i na nekropoli Knin-Spas, ali izvan grobnih cjelina.
Svi su vršci strijela izrađeni od željeza i imaju listoliku oštricu te kraći ili duži tuljac, najčešće
kružnog presjeka. Na jednom vršku iz groba 161 na nekropoli Nin-Ždrijac, na dnu tuljca sačuvao se
ostatak željezne zakovice koja je služila za ojačano pričvršćivanje vrška strijele na drveni držak.
Dužina kod većine strijela varira od 5 do 8,5 cm, a dužina strijela iz groba 161 s nekropole Nin-
Ždrijac je 10 do 11,5 cm pa se možda radi o vrhovima laganih koplja tj. sulica.
Ove strijele datiramo od kraja 8. do kraja 9. st., no one se nastavljaju koristiti do kasnog srednjeg
vijeka. Niz strelica nalažen je na drugim lokalitetima (Biskupija-Bukorovića podvornica, Cetina-
Sv. Spas, Bribir, Kistanje, Burnum…), ali o njima nemamo nikakvih podataka, niti su nam poznate
okolnosti nalaza.

Željezni vršci strijela tipa "lastin rep"

Ovo je najbrojnija skupina vršaka strijela, i
zasad iz zatvorenih grobnih cjelina potječe
petnaest komada. Riječ o tipičnom
ranosrednjovjekovnom obliku pa se tom
dobu mogu pripisati i pojedini slučajni
nalazi. Najviše ih potječe s nekropole Nin-Ždrijac (devet komada, slika gore), a slijede lokaliteti
Biskupija-Crkvina (tri strijele), Stankovci-Klarića kuće (dvije), Stankovci (dvije), Knin-Spas, Sinj-
Grad (dvije), Đevrske (dvije), Plavno, Gornji Otišić, Jojića glavica, Koljane-Crkvina, Koljane-
Sajmište, Poljanak-Otišić i Šimići-Glavice.
Svi vršci strijela izrađeni su od željeza. Središnje tijelo izduženog je stožastog oblika, a gornji dio
završava šiljkom iz kojeg se prema natrag šire dva bočna krilca, koja podsjećaju na lastavičji rep.

276
Kod pojedinih vršaka strijela (Šimići-Glavice, Plavno i dva primjerka iz Biskupije-Crkvina) gornji
dio središnjeg tijela je ukrašen tordiranim ukrasom.
Ove vrške strijela datiramo u kraj 8. i čitavo 9. st., ali strijele ovog tipa se nastavljaju upotrebljavati i
u 10. i 11. st.

NALAZ TOBOLCA IZ PIROMATOVACA

Uz crkvu sv. Lovre u Piramatovcima u slučajno otkrivenom ranosrednjovjekovnom grobu nađeni su
željezni ostaci tobolca, željezna ostruga i željezni nož. Od tobolca su se sačuvala tri željezna okova
koja su činila konstrukciju oko
koje je bila prevučena koža. Okovi
su izduženog, pravokutnog oblika
(slika lijevo). Na jednom okovu
nalazi se ovalno proširenje, dok je
na drugom pravokutno ojačanje u
čijem se središtu nalazi pravokutni okvir. Na krajevima okova nalaze se kalotasta proširenja koja su
bolje sačuvana samo na jednom okovu. U središtu kalotastih proširenja nalazi se po jedan otvor za
zakovicu, oko kojeg je zrakasti ukras.
Na lokalitetu Vukovar-Lijeva Bara pronađeni su ostaci četiri tobolca, ali su oni drugačije izrade i
načina ukrašavanja pa nije moguće povlačiti analogije. Mogu se povući analogije s ostrugama, i one
se odnose na kalotasta proširenja na okovima, jer gotovo potpuno identična kalotasta proširenja s
identičnim ukrasom nalazimo na krajevima krakova ostruga pronađenih na lokalitetima Biskupija-
Crkvina, Bribir-Vratnice, Varivode kod Kistanja… Ostruge ovog tipa su vjerojatno produkt domaćih
radionica, te se datiraju u 10. st. Na osnovu toga možemo i okove za tobolac pripisati domaćim
radionicama, te ih datirati u 1. pol. 10. st.

OSTRUGE
Ostruge po svojoj osnovnoj funkciji ne spadaju među oružje, no one u pravilu sačinjavaju dio
opreme ratnog konjaništva, pa se kao takve obrađuju unutar oružja. Prvi su ih počeli upotrebljavati
Kelti tijekom srednjolatenskog doba (male dimenzije, kratki brončani ili željezni trn). U antičko
doba one dobivaju savršenije oblike, te se sve više upotrebljavaju. U ranom srednjem vijeku ostruge
dobivaju nove osobine – obilježava ih kratki šiljak konusnog oblika i znatno duži krakovi ostružnih
lukova, te završavaju ušicama koje su paralelno postavljene u odnosu na ostružne krakove.
Ove ostruge su u merovinško doba nošene pojedinačno uz petu lijeve noge. Početkom 8. st. ostruge
se pojavljuju u parovima. U 2. pol. 8. st. u porajnskim kovačnicama se uz ostruge s ušicama počinju
proizvoditi i ostruge s malo kraćim krakovima i sistemom za zakopčavanje koji je koristio pločice sa
zakovicama, smještene na kraju ostružnih krakova. Obje varijante imaju kratak trn.

277
Nakon 800. izgled ostruga se ne mijenja previše, osim što postaju masivnije, a trnovi im se
produžuju. Veće promjene na ostrugama zamjećuju se u 11. st. One se u prvom redu odražavaju na
šiljku koji se s obzirom na os krakova svija, za razliku od prijašnjih gdje šiljak uvijek nalazi u istoj
osi s ostružnim lukom i krakovima. Ove su promjene bile uvjetovane uvođenjem oklopa u opremu
ratnika. Mijenja se i oblik šiljka kod kojeg sad prevladavaju piramidalni i pupoljasti oblici, dok se u
sistemu zakapčanja počinje na krajevima krakova koristiti dvostruki otvor na okomitim ušicama.
U arheološki istraženim grobovima uz ostruge se u pravilu pronalaze i dijelovi garniture za
zakapčanje (dva jezičca, dvije kopče ili pređice, dvije petlje). Ti su dijelovi uglavnom izrađeni od
iste kovine i gotovo s istim ukrasom kao i ostruge.
Ostruge se na ovom području pojavljuju pod franačkim utjecajem, te ubrzo postaju omiljeni dio
ratničke opreme hrvatskih velikodostojanstvenika. Ostruge na matičnom području ranofeudalne
hrvatske kneževine predstavljaju, uz vrške strelica, najbrojniji nalaz ratničke opreme. S prostora
Dalmatinske Hrvatske dosad su objavljena 42 para te 29 pojedinačnih primjeraka. S lokaliteta
Biskupija-Crkvina potječe 35, s lokaliteta Koljani-Crkvina 12, s nekropole Nin-Ždrijac 11
primjeraka… Izvan matičnog prostora hrvatske kneževine, ostruge na području sjeverne Bosne i
Hercegovine te središnje i sjeverne hrvatske predstavljaju izrazito rijedak nalaz.

Prva značajnija rasprava o tipološkoj podjeli i datiranju ostruga djelo je LJ. Karamana, koji ih je
podijelio na osnovu načina oblikovanja završetaka ostružnih krakova – ostruge čiji ostružni krakovi
završavaju ušicama (Schlaufen, po Karamanu ranija varijanta) i ostruge čiji ostružni krakovi
završavaju sa pločicama s zakovicama (Nietplatten, kasnija varijanta). Z. Vinski je pokazao kako
među njima nema nikakvih kronoloških razlika – oba se tipa upotrebljavaju kroz cijelo 9. i 10. st. On
laganije ostruge rađene od bronce i iznimno od srebra, s tanjim krakovima i kraćim šiljcima,
pripisuje ranokarolinškim, a masivnije ostruge izrađene od bronce i ponekad od željeza, s debljim
krakovima i s dužim šiljcima, pripisuje karolinškim radionicama. Jednostavne željezne ostruge
smatra produktom domaćih radionica, nastalih po uzoru na karolinške modele. Ovu podjelu
prihvatio je i D. Jelovina, dok je J. Belošević nalaze ostruga s nekropola Nin - Ždrijac i Kašić -
Maklinovo brdo, na osnovu stilskih i tipoloških obilježja podijelio u tri grupe.

Možemo izdvojiti pet osnovnih tipova ostruga:

• ostruge s paralelnim ušicama
• ranokarolinške lagane ostruge
• karolinške masivne, raskošno ukrašene ostruge
• masivne, jednostavno rađene ostruge
• ostruge 11. stoljeća.

278
1. OSTRUGE S PARALELNIM UŠICAMA
Glavna karakteristika ovog tipa ostruga su ušice, kroz koje se provlačio kožni remen, smještene
paralelno u odnosu na ostružne krakove. Također kod ovog tipa ostruga se u pravilu na vanjskom
rubu ostružnih krakova nalazi rjeđe ili gušće izvedeni narebreni ukras, a kao i kod većine
ranosrednjovjekovnih ostruga i kod ovog tipa vrijedi pravilo da su ostružni luk i krakovi trokutasta
presjeka, te da su ravni i u osi sa šiljcima ostruga.
Na našem području ove ostruge predstavljaju izuzetno rijedak nalaz. Dosad je jedan primjerak u
pronađen prilikom istraživanja ranosrednjovjekovne tvrđave u Gornjim Vrbljanima (Grad) te jedna
dosta loše očuvana ostruga na lokalitetu Gradac kod Posušja kojoj nedostaju joj završeci krakova te
trn, ali se na osnovu ukrasa i oblika koji je donekle sličan ostruzi pronađenoj u Gornjim Vrbljanima,
smatra kako je i ona na kraju krakova imala paralelno izvedene ušice.
Ostruga iz Gornjih Vrbljana (slika desno) je lagana brončana ostruga
ravnih krakova, trokutastog presjeka, na čijim se krajevima nalaze
ušice paralelne s lukom, a napravljene su savijanjem produžetka
krakova prema unutra. Trn je kratak, stožastog oblika i na dnu
ukrašen sa dva prstenasta rebra.
Ove ostruge, na osnovu analogija s ostrugama zapadne Europe
(Nizozemska, južna Njemačka), predstavljaju prijelazni oblik iz
merovinških u ranokarolinške ostruge. Kako je u neposrednoj blizini
ostruge s lokaliteta Gornji Vrbljani-Grad pronađen i brončani jezičac
s natpisom TETGIS FABER ME FECIT, koji eksplicitno potvrđuje
nazočnost franačkih misionara na ovom području, smatra se kako je i nosilac ove ostruge također
franački misionar. Ostruga je izrađena u 2. pol. 8. st., a pod zemlju je dospjela pred sam kraj 8. tj.
samom početku 9. st.

279
2. RANOKAROLINŠKE LAGANE OSTRUGE
Ovdje spadaju ostruge izrađene od plemenitih metala čiji ostružni luk i krakovi u pravilu imaju tanki
trokutasti presjek. One imaju identičan mehanizam za zakopčavanje – na kraju ostružnih krakova
nalaze se pravokutno ili štitasto raskovane pločice na kojima su smještene zakovice, pomoću kojih
su se na ostruge pričvršćivali kožni remeni. One imaju i ravne ostružne lukove i krakove, u osi s
trnovima ostruga. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske dosad je pronađeno pet pari ostruga ovog tipa,
od čega četiri para potječu s lokaliteta Biskupija-Crkvina.

Biskupija-Crkvina
U grobu 1 uz noge pokojnika pronađen je par
laganih, brončanih i pozlaćenih, ostruga s
pripadajućom garniturom za zakopčavanje.
Ostružni luk i krakovi trokutasta su presjeka, a
na krajevima krakova su pravokutne pločice
sa po šest zakovica.
Brončana pozlaćena garnitura za zakopčavanje se sastoji od dva jezičca ptičjeg oblika sa završecima
u obliku pupoljka, dvije kopče kojima su se sačuvale pređice (obod ukrašen rebrastim ukrasom,
okovi nedostaju), te dvije petlje pravokutnog oblika.
Uz noge pokojnika u grobu 4 pronađen je par
laganih srebrnih, dijelom pozlaćenih ostruga. Na
krajevima krakova nalaze se pravokutno
raskovane pločice sa po šest zakovica koje su
optočene zrnatim nizom. Na jednoj ostruzi
sačuvana je mjedena oplata baze trna, koja je u
donjem dijelu omeđena zrnatim nizom, ukrašena
urezanim motivom šrafiranih trokuta. Ostružni lukovi ukrašeni su motivom spiralnih vitica.
Uz ostruge je pronađena i djelomično sačuvana garnitura za zakopčavanje. Izrađena je od srebra i
pozlaćena, a sastoji se od jezičca srcolikog oblika s pupoljkastim završetkom (ukrašen motivom
rombova i spiralnih vitica), kopče s pređicom četvrtastog oblika, trnom i trapezoidnim okovom, i
petlje četvrtastog oblika s urezanim križićem i spiralnim viticama. Srebrom tauširani križevi na
pločicama ostružnih krakova i na petljama garniture za zakopčavanje potvrđuje veliku franačku
ulogu u širenju kršćanstva među hrvatskim življem.
U grobu 7 uz noge pokojnika pronađen je par željeznih ostruga, od kojih je jedna prelomljena i
nedostaje joj dio kraka. Na krajevima krakova smještene su pravokutno raskovane pločice sa po šest
zakovica. Baza trna, krakovi i pravokutne pločice ukrašene su tauširanom srebrnom žicom, kojom je
izveden ukras spiralnih vitica.

280
 Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture
za zakopčavanje: dvije željezne kopče
izduženog pravokutnog oblika s prečkom na
sredini, a na njoj trn i okov, željezni jezičac U
oblika s vanjske strane ukrašen srebrenim
tauširanim viticama raspoređenim u obliku
križa, željezna petlja četvrtastog oblika.

Uz noge pokojnika u grobu 88 pronađen je

par laganih brončanih ostruga načinjenih
lijevanjem. Na krajevima krakova smještene
su srcoliko raskovane pločice.
Uz ostruge je pronađena i garnitura za
zakopčavanje koja se sastoji od dva jezičca štitastog oblika, dvije brončane kopče, te dvije brončane
petlje četvrtastog oblika.

Mostar-Vukodol
Dvije različite brončane ostruge potječu iz uništenog
ranosrednjovjekovnog groba s ovog lokaliteta, a uz njih i jedan
željezni mač. Obje imaju ostružni luk i krakove trokutastog presjeka,
dok im trnovi nedostaju. Razlikuju se po načinu oblikovanja pločica
na kraju krakova – jedna ima pravokutno raskovanu pločicu s četiri
zakovice, a druga trokutasto raskovane pločice s tri zakovice.

Ove su ostruge proizvod porajnskih radionica u ranokarolinškom

periodu. Grobovi 1, 4 i 7 s nalazišta Biskupija-Crkvina pripadaju
najranijem horizontu ukopa, te se datiraju na kraj 8. i početak 9. st.
Stoga nastanak ovih ostruga treba datirati u zadnju četvrtinu 8. st. To nam potvrđuju i nalazi solidusa
Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava IV., kovani od 760.-775., iz grobova 1 i 7. Ostruge iz
groba 88 pripadale bi istom vremenu. Dvije različite ostruge s lokaliteta Mostar-Vukodol govore o
dugoj vremenskoj upotrebi jedne od ostruga, tijekom kojeg je ostruga ostala bez svog para pa je
vlasnik nabavio novu. Stoga je ovaj ukop nešto kasniji od onih iz Biskupije, te ga se okvirno datira u
prvu četvrtinu 9. st.
Ove se ostruge nisu koristile u vojne svrhe, već predstavljaju tzv. paradne ostruge – ukazuju na
visoki društveni rang osobe koja ih nosi.

281
3. KAROLINŠKE MASIVNE, RASKOŠNO UKRAŠENE OSTRUGE
Ovo su ostruge izrađene od plemenitih metala čiji se ostružni luk i krakovi odlikuju masivnim
trokutastim presjekom. Imaju mehanizam za zakopčavanje kao i prethodne – na krajevima ostružnih
krakova su pravokutno raskovane pločice sa šest ili osam zakovica, te također imaju ravne ostružne
lukove i krakove u osi s trnovima. Osim po masivnosti, ove ostruge se razlikuju od prethodne
skupine još bogatijim i raskošnijim ukrasom, i na ostrugama i na garniturama za zakopčavanje. Zbog
vrhunske kovačke i zlatarske izrade spadaju među najljepše primjerke karolinškog tipa i vremena.
Na području Dalmatinske Hrvatske dosad je nađeno sedam pari ostruga ovog tipa, od čega četiri
para potječu s lokaliteta Biskupija-
Crkvina.

Biskupija-Crkvina
1. Par brončanih i u vatri pozlaćenih
ostruga pronađen je kod stopala
pokojnika pokopanog u kamenom
sarkofagu unutar bazilike Sv. Marije.
Na krajevima ostružnih krakova nalaze
se pravokutno raskovane pločice sa po
osam srebrnih zakovica čije su glavice
okružene zrnatim nizom. Gornji
dijelovi ramena ostruga i pločice sa
zakovicama su vrlo bogato ukrašene
rovašenom ornamentikom motiva
spiralnih kuka i rombova, te
stiliziranim vegetabilnim ukrasom.
Trnovi su izduženi i stožastog su oblika. Na donjem dijelu trna nalazi se prstenasto zadebljanje s
ukrasom od stiliziranih vegetabilnih motiva. Iznad je rovašeni ukras trokutića iznad kojih je
smješten motiv utisnutih križića proširenih krajeva.
Uz ostruge u grobu je pronađena i brončana, pozlaćena garnitura za zakopčavanje koja se sastoji od:
• dva jezičca ovalnog oblika sa završecima u obliku pupoljka čija je površina ukrašena
rovašenjem izvedenim spiralnim viticama, rombovima i križevima proširenih krajeva,
• dvije kopče s pređicama koje imaju narebreni okvir i ukrašene su rovašenim viticama, a
okovi su četvrtasti i pri dnu imaju smještene po dvije zakovice,
• dvije petlje četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim rovašenim rombovima,
spiralnim viticama i križevima proširenih krajeva.

282
 2. U zidanoj presvođenoj grobnici u
južnom brodu bazilike uz noge pokojnika
pronađen je par brončanih posrebrenih
ostruga. Na krajevima krakova nalaze se
pravokutno raskovane pločice sa po osam
srebrnih zakovica optočenih zrnatim
nizom. Poduži trnovi, stožastog oblika,
imaju baze obavijene oplatom, na oba
kraja omeđene zrnatim nizom. Čitava je
površina ukrašena pozlaćenim cizeliranim
rozetama. Pronađena je i cijela garnitura
za zakopčavanje:
• dva brončana jezičca, platirana srebrom, polukružnog završetka sa po četiri srebrne zakovice,
čitava im je površina bogato ukrašena cizeliranim pozlaćenim rozetama
• dvije brončane kopče, platirane srebrom, s polukružnim pređicama ukrašenim vegetabilnim
motivima i trapezastim okovom,
• dvije brončane petlje, platirane srebrom, četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem koje je
bogato ukrašeno pozlaćenim, cizeliranim rozetama.
3. U razbijenom sarkofagu unutar
bazilike sv. Marije uz noge
pokojnika pronađen je par
brončanih i u vatri pozlaćenih
ostruga. Na krajevima krakova su
pravokutno raskovane pločice sa
po šest zakovica, optočenih
zrnatim nizom. Pločice su bogato
ukrašene rovašenjem. Luk je
ukrašen motivom prekriženih
spiralnih vitica u tehnici rovašenja. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi garniture za zakopčavanje:
• jedan brončani u vatri pozlaćeni jezičac sa završetkom u obliku pupoljka i tri zakovice,
bogato je ukrašen rovašenim motivom rombova i spiralnih vitica,
• dvije brončane u vatri pozlaćene kopče s četvrtastim pređicama koje imaju narebreni obod i
koje su ukrašene rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica,
• dvije brončane u vatri pozlaćene petlje četvrtastog oblika s pločastim proširenjem ukrašenim
rovašenim ornamentom prekriženih spiralnih vitica.

283
4. Ispod južnog pregradnog zida crkve pronađena je presvođena grobnica u kojoj je pronađen dječji
skelet uz čije noge se nalazio par srebrnih u vatri pozlaćenih ostruga. Na krajevima krakova su
pravokutno raskovane ploćice
sa po šest srebrnih zakovica
optočenih granulama.
Vanjske strane krakova su u
izmjeničnom slijedu ukrašene
ugraviranim deltoidima
ispunjenima crticama i
kružnicama s točkicom u
sredini, te s rovašenim
viticama. Baze stožastih
željeznih trnova obavijene su
srebrnom pozlaćenom
oplatom, na kojoj se nalaze
rovašeni nasuprotni trokutići.
Uz ostruge je pronađena i
cjelokupna garnitura za
zakopčavanje:
• dva srebrna u vatri pozlaćena jezičca štitastog oblika s naglašenim trokutastim rebrom po
sredini, te na jednom kraju završavaju ispupčenjem u obliku stilizirane ptičje glave, a na
drugom trima zakovicama optočenima granulama, cijela gornja površina ukrašena je
rovašenim viticama.
• dvije srebrne u vatri pozlaćene kopče, koje se sastoje od pravokutnih pređica, čiji je okov
ukrašen nasuprotno ugraviranim trokutićima, te srebrnih neukrašenih okova,
• dvije srebrne u vatri pozlaćene petlje trapezoidnog oblika i prednjom stranom ukrašenom
rovašenim viticama.

Koljane Gornje-Crkvina
Na ovom su lokalitetu pronađena su dva para
identičnih, masivnih, brončanih ostruga.
To su masivne i teške brončane ostruge, načinjene
lijevanjem i presvučene plemenitom zelenom
patinom. Na krajevima krakova nalaze se
pravokutno raskovane pločice sa po osam srebrnih
zakovica okruženim zrnatim nizom. Baze dužih

284
stožastih šiljaka ukrašene su urezanim motivom jelinih grančica. Uz ostruge su pronađeni i dijelovi
garniture za zakopčavanje:
• dva brončana jezičca štitastog oblika sa po šest srebrnih zakovica,
• dvije brončane petlje četvrtastog oblika.
Drugi par ostruga je identičan prethodnim kao i dijelovi garniture za zakopčavanje – dva jezičca i
dvije petlje samo što kod ovih jezičac ima pet, a ne šest zakovica.

Sultanovići-Gorica
Iz uništenog groba potječe nalaz para brončanih, pozlaćenih ostruga s pravokutno raskovanim
pločicama. Lukovi ostruga i pločice ornamentirani su nizom od po dvije koso izdignute spirale
okrenute jedna od druge. Ishodište spirala nalazi se u istoj točci. Pronađeni su i dijelovi garniture za
zakopčavanje:
• dva brončana,
pozlaćena jezičca
srcolikog oblika čija je
površina ukrašena
motivom spirala,
• dvije brončane,
pozlaćene kopče s
četvrtastim pređicama
ukrašenim motivom
spirala,
• jedna brončana,
pozlaćene petlja četvrtastog oblika s ovalnim proširenjem ukrašenim spiralama.

I ove su ostruge proizvod franačkih radionica. Nastanak ostruga nađenih na lokalitetu Biskupija-
Crkvina datira se u prva desetljeća 9. st., kao i ostruga s lokaliteta Sultanovići-Gorica. Ostruge s
lokaliteta Koljane-Crkvina datiraju se nešto kasnije – 2. pol. 9. st. I ovaj tip ostruga nije služio u
vojne svrhe, već se također radi o ostrugama koje su ukazivale na moć pojedinca koji ih nosi.
Nosioci ostruga s lokaliteta Biskupija-Crkvina vrlo vjerojatno su bili članovi same vladarske obitelji
(kneževski grobovi).

4. JEDNOSTAVNO RAĐENE ŽELJEZNE OSTRUGE

Ova grupa ostruga, u literaturi često marginalizirana, izrazito je heterogena. Mogu se izdvojiti dvije
osnovne grupe, no dio ostruga, na osnovu stilsko-tipoloških obilježja, nije moguće smjestiti unutar
prethodne dvije grupe, ali ih i zbog međusobne različitosti nije moguće izdvojiti kao zasebnu
skupinu.
285
1. Ostruge prve grupe uvijek su izrađene od željeza. Ostružni luk i krakovi uvijek su im trokutastog
presjeka, te su ravni i u osi s trnom. Izostaje bilo kakav ukras, osim na brončanoj oplati gdje se
uvijek nalazi ukras s geometrijski motivima, najčešće cik-cak linijama, šrafiranim trokutićima ili
rombovima… Glavna razlika među pojedinim primjercima uočljiva je na osnovu izvedbe
mehanizma za zakopčavanje na kraju ostružnih krakova.
Ove ostruge su nađene na velikom broju
lokaliteta: Biskupija-Crkvina, Koljane-Crkvina,
Ostrovica, Nin-Ždrijac (slika lijevo), Biljane
Donje-Begovača, Podgrađe kod Benkovca,
Koljane-Vukovića most, Stranče-Gorica, Kašić-
Maklinovo brdo, Podgradina kod Livna-
Rešetarica, Morpolača-Tubića kuće, Bratiškovci
kod Skradina.
2. Drugu veliku grupu unutar ove skupine čine
ostruge na čijim krajevima krakova se nalaze

kalotasta proširenja načinjena

lijevanjem, a ukrašena zrakastim
ukrasom (slika desno). Trnovi su im
nešto izduženiji. Ostružni luk i
krakovi su im trokutastog presjeka, te
su ravni i u osi sa šiljcima ostruga.
Ove ostruge su nađene na
lokalitetima: Gradac kod Posušja,
Mogorjelo, Varivode kod Kistanja, Bribir-Vratnice (grob 76), Biskupija-Crkvina.
3. Niz ostruga koje nije moguće uvrstiti u ove dvije grupe potječu s lokaliteta:
Bajagić kod Sinja (slika lijevo), Biskupija-Crkvina, Lukar kod Oklaja,
Piramatovci-Sv. Lovre, Podgradina kod Livna-Rešetarica.

Ostruge uvrštene unutar prve grupe predstavljaju dosad najbrojniju skupinu

registriranu na hrvatskom tlu. One se na našem području pojavljuju krajem
8. st. i svoj vrhunac doživljavaju u 1. pol. 9. st., a tek se za manji broj može
ustvrditi kako se upotrebljavaju i tijekom 2. pol. 9. st.
Još je uvijek neodgovoreno pitanje predstavljaju li ove ostruge izravni karolinški import ili se radi o
izrađevinama lokalnih kovačkih radionica po uzoru na karolinške ostruge. Unutar svake podskupine

286
postoje ostruge, one najranije datirane, koje vjerojatno predstavljaju karolinški import, te su kao
takve predstavljale prototip domaćim radionicama.
Ostruge druge grupe nastale su krajem 9. ili početkom 10. st., te su se upotrebljavale kroz čitavo
10. st.

5. OSTRUGE 11. ST.

Tijekom 11. st., a poglavito za vrijeme prvog križarskog rata, počinje se upotrebljavati novi tip
ostruga koji se po tipološkim obilježjima uvelike razlikuje od ranosrednjovjekovnih. Glavna
promjena je svijanje šiljka u odnosu na os ostružnog luka i krakova, što je uvjetovano početkom
upotrebe oklopa kao dijela ratne opreme. I sam oblik šiljka doživljava promjene – počinju
prevladavati pupoljasti i piramidalni oblici u odnosu na prethodni dominantni stožasti oblik. Kod
ostružnih lukova i krakova počinje prevladavati D-presjek u odnosu na prethodni trokutasti, a
promjene se uočavaju i na mehanizmu za zakopčavanje ostruga gdje počinju prevladavati
pravokutno raskovane pločice na kojima se nalaze po dva paralelna otvora kroz koje se provlačio
kožni remen. Uz ove promjene svakako treba navesti i jednu bitnu karakteristiku po kojoj ove
ostruge možemo razlikovati od kasnosrednjovjekovnih, a to je da ostružni luk još ne pokazuje
tendenciju savijanja prema gore, što je glavna odlika kasnosrednjovjekovnih ostruga, već ostaje u
horizontalnoj osi.
Dosada je na našem području registrirano pet parova te pet pojedinačnih primjeraka ovih ostruga.
Kod svih ovih ostruga luk, krakovi i pravokutne pločice na kraju krakova izvedeni su gotovo
identično, a razlike se uočavaju samo po načinu oblikovanja šiljka – pupoljasti vrh šiljka (Koljane-
Crkvina, Radučić, Biskupija-Crkvina, Koljane kod Vrlike), izduženi šiljak kružnog presjeka (Gorica
kod Gruda, Zvirići kod Humca).

NAKIT

NAKIT POGANSKOG (STARIJEG) HORIZONTA (8. st. – sredina 9. st.)

U starohrvatskim nekropolama iz 8. i 1. pol. 9. st. nakitni predmeti kojima se ukrašavalo tijelo ili
odjeća vrlo su malobrojni u odnosu na ostale grobne priloge. Među nakitnim predmetima otkrivenim
na starohrvatskim nekropolama tog horizonta u sjevernoj Dalmaciji zastupljene su: naušnice,
ogrlice, torkvesi, prsteni, privjesci, kopče, pređice i jezičci.

NAKIT MLAĐEG HORIZONTA (sredina 9. st. – 12. st.)

U grobljima 9.-12. st. nakita ima mnogo, a po umjetničkoj vrijednosti izvedbe dragocjeniji je od
ostalih predmeta. Velik broj nakita u grobovima nesumnjivo govori kako su Hrvatice, kao i žene
njihovih susjeda, voljele nakit. Nakit 9.-12. st. D. Jelovina je podijelio na dvije velike grupe:
287
 • predmeti koji su služili isključivo ukrašavanju glave, ruku ili odjeće (naušnice, dijademi,
ogrlice, razni privjesci i prstenje)
• nakit koji osim ukrasne ima i neku drugu praktičnu funkciju (pređice, kopče, dugmad).18
Što se tiče porijekla nakita, centralno područje ranofeudalne hrvatske države bilo je u to vrijeme pod
jakim utjecajem razvijenih proizvođačkih centara, u prvom redu Bizanta, odakle su putem trgovine
dospijevale razne metalne izrađevine vrlo luksuzne izradbe (zlatni nalaz iz Trilja, nalaz iz groba u
Biskupiji-Crkvina…). Bizantski utjecaj je posebno dao impuls tipološkim tendencijama u formiranju
pojedinih tipova nakita, a sam nastanak i razvoj tih tipova treba pripisati lokalnim radionicama koje
počinju stvarati svoj vlastiti stil u izradbi pojedinih tipova nakita, a možda i oružja. Bogati fond
nalaza nakita, ratničke opreme i oruđa na prostoru između Zrmanje i Cetine nesumnjivo govori o
postojanju domaćih radionica. Koliko je tih radionica bilo i kako su bile na ovom prostoru
razmještene, teško je reći. Na temelju arheoloških nalaza do danas je utvrđeno kako je takav jedan
centar postojao u okolici Knina, dok bismo za neke centre, na osnovi brojnosti nalaza, mogli
nagađati kako su bili u okolici Nina, Benkovca, Trilja i Solina. Postojanje domaćih radionica
potvrđuju nam vijesti u sačuvanim poveljama.
Ipak je sigurno kako je manji dio nakita donesen trgovinom, bilo sa zapada ili s istoka. Najsnažniji
je utjecaj za izradu domaćeg nakita dolazio iz Bizanta. Mnogi primjerci nakita, pogotovo naušnice,
oponašaju bizantske uzore.

NAUŠNICE
Naušnice su vrsta nakita koji se nosio na uhu. Međutim nađen je
znatan broj velikih naušnica s debelom karikom, za koje je teško
zamisliti kako su se mogli nositi provučene kroz rupicu na uhu.
Takve se naušnice obično zovu ukosnicama ili sljepoočničarkama,
što znači da su poput privjesaka bile obješene o nekakvu vrpcu,
dijadem ili su se upletale u pletenice kose.

NAUŠNICE POGANSKOG HORIZONTA (8. i 1. pol. 9. st.)

Brojniji nakitni predmeti u nekropolama ranog horizonta jesu
naušnice. Te se naušnice bitno razlikuju od starohrvatskih naušnica
iz starohrvatskih grobova 9.-11. st. koje su rađene po bizantskim
uzorima u domaćim zlatarskim radionicama, dok su naušnice iz
starohrvatskih grobova iz 8. i 1. pol. 9. st. izrazito bizantskog
karaktera i nesumnjivo predstavljaju izravni bizantski import.

18
U prvo vrijeme vjerojatno je u ovoj grupi bila i ravna igla s glavicom, koja se u 9-11. st. pred pređicom i dugmetom
potpuno povukla. U grobovima toga vremena nalazimo igle koje su umjesto glavice imale ušicu i koje su služile za
praktičnu namjenu, ali i takve su vrlo rijedak grobni nalaz.
288
Među starohrvatskim naušnicama 9.-12. st. na tlu Dalmatinske Hrvatske zastupljeni su tipovi kao što
su: karičice, karičice sa S nastavkom, karičice od uvijene žice, karičice s koljencima, naroskane
karičice te naušnice s 1, 2, 3 i 4 jagode, a još je svaki od spomenutih glavnih tipova zastupljen u
nekoliko varijanata. Međutim, u starohrvatskim nekropolama 8. i 1. pol. 9. st. zastupljena su samo
dva tipa:
• obične karičice
• grozdolike naušnice.

Obične karičice
Jednostavne karičice su među dosta rijetkim ostalim nakitnim predmetima u ovom horizontu
starohrvatskih grobova ipak najbrojnije. Načinjene su od brončane, pretežno srebrne, srebrne
pozlaćene, a u jednom slučaju i od zlatne žice. Nalazimo nekoliko varijanti, a najbrojniju varijantu
čine karičice kod kojih se jedan kraj završava u obliku ušice, a drugi je savijen u kukicu (slika
desno). Zatim imamo karičice sa čvorom i ušicom na jednom i kukicom na drugom kraju karičice
(slika desno) te karičice s tragovima ukrasne aplikacije (slika desno). Zanimljivu varijantu
predstavljaju karičice kojima se jedan kraj završava u obliku stiliziranog slova S. One su vrlo rijetke
i najkvalitetnije izrade (slika desno).
Karičice kao najjednostavniji oblici naušnica široko su rasprostranjene kod raznih naroda u dugom
vremenskom razdoblju – od kasne antike do punog srednjeg vijeka. Na nekropoli Nin-Ždrijac
nađene su u 11 grobova.
Kad se usporede karičice nađene u starohrvatskim nekropolama poganskog horizonta s karičicama iz
starohrvatskih grobova 9.-12. st. na području Dalmacije, gdje ih je bilo neusporedivo više, uočavaju
se stanovite razlike. U nekropolama poganskog horizonta karičice su uglavnom načinjene od tanke
srebrne žice kružnog presjeka (daleko ih je manje od brončane žice, od pozlaćena srebra, zlatne
žice), dotle su karičice iz grobova 9.-12. st. većim dijelom izrađene od obična metala, bakrene i
brončane žice, a mnogo manje od plemenite kovine.
Veličina karičica 9.-12. st. kreće se od 0,5 do preko 5 cm u promjeru, a u poganskom horizontu
veličina im je ujednačenija i iznosi 1-2 cm u promjeru. Među karičicama poganskog horizonta nema
najobičnijeg tipa karičica, tj. onih sa ravno odsječenim krajevima bez nastavaka, koje su u
grobovima 9.-12. st. dosta brojne. Nema ni karičica s raskucanim S nastavkom, tipičnih za slavenski
nakit 10.-11. st. uopće. U starohrvatskim grobovima poganskog horizonta imamo karičice sa
stiliziranim S nastavkom (Kašić-Maklinovo brdo, Nin-
Ždrijac, slika desno). Međutim, taj S završetak razlikuje
se od onog na karičicama 9.-12. st. (on je raskucan, a
ovaj nije).

289
Karičice nađene u grobovima 8. i 1. pol. 9. st. predstavljaju import mediteransko-bizantskih
radionica i najstariji su poznati primjerci nakita koje su nosile stare Hrvatice u Dalmaciji. Okvirno ih
datiramo u 8. st., a neke od njih, npr. karičice sa stiliziranim S završetkom, možemo uže datirati u
1. pol. 8. st. Taj se najjednostavniji tip naušnice u obliku jednostavne karičice zadržao u nakitu kod
Hrvata tijekom cijelog srednjeg vijeka, a od 10. st. izrađivan je s ostalim starohrvatskim naušnicama
u domaćim zlatarskim radionicama.

Grozdolike naušnice
Naušnice grozdolikog tipa nalazimo u nekoliko podtipova i više
varijanata, a sve su izrađene kvalitetnom zlatarskom tehnikom od
plemenita metala: srebra, pozlaćena srebra i zlata. Nađene su u malom
broju (Nin-Ždrijac, Kašić-Maklinovo brdo, Ivoševci-Burnum).
Belošević ih je podijelio u četiri podtipa:
 Naušnice kasnoantičkog obilježja iz groba 227 na nekropoli Nin-
Ždrijac (slika desno). Na tankoj karičici kružnog presjeka (na jednom
kraju ušica, a na drugom kukica) nalazi se s vanjske strane na donjem
dijelu grozdoliki privjesak od sitnih granula izvedenih u tehnici
lijevanja. Grob se s obzirom na ostale nalaze u grobu (npr. koštani
iglenik) može ubrojiti među najstarije grobove na nekropoli, a naušnice okvirno možemo smjestiti u
1. pol. 8. st.
 Par srebrnih lijevanih grozdolikih naušnica iz groba 48 nekropole Nin-Ždrijac (slika gore). Po
sredini donjeg dijela karičice nalazi se između dva zrnasta odebljanja stilizirani grozdasti privjesak.
Ovaj ženski grob datiramo okvirno u 1. pol. 8. st.
 Par srebrnih naušnica iz groba 104 s nekropole Nin-Ždrijac (slika gore). Izrađene su od srebra u
finoj zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije (jedini, ostale su izrađene u tehnici lijevanja). Donji dio
luka naušnice polukružno je savijen i optočen tordiranom filigranskom
niti. S unutrašnje strane donjeg dijela luka nalazi se ukras od tri granule.
Po sredini s obiju strana luka nalazi se po jedna šuplja bikonična jagoda.
Grob spada među najstarije grobove na nekropoli., a datira se u sredinu
8. st.
 U četvrti podtip ubrojene su ostale grozdolike naušnice između kojih su izdvojene dvije varijante.
U prvu varijantu spada par naušnica s privjeskom u obliku stiliziranog klasa, koje su nađene u grobu
15 na nekropoli Nin-Ždrijac (lijeva na slici). Njima bliže paralele nalazimo na lokalitetu Biksupija-
Crkvina kod Knina gdje je nađen par analognih naušnica, ali bez podataka o okolnostima nalaza.
Biskupijski primjerci potvrđuju rasprostranjenost ovakvih naušnica na širem dalmatinskom
području, gdje su dospjele kao izravni import iz bizantskih zlatarskih radionica. Grob 15 se okvirno

290
datira u 2. pol. 8. st. do u početak 9. st.
U drugu varijantu spadaju naušnice s tipičnim (klasičnim) grozdolikim privjeskom (desna na slici
gore). Naušnice te varijante nađene su na nekropolama Nin-Ždrijac (četiri primjerka u grobu 62),
Kašić-Maklinovo brdo, Ivoševci-Burnum.
Naušnice ove varijante tipološki su gotovo potpuno identične, a razlikuju se samo u najsitnijim
detaljima izrade ili u vrsti materijala (srebro, pozlaćeno srebro i zlato). Napravljene su u kvalitetnoj
zlatarskoj tehnici filigrana i granulacije. Sastoje se od glatke karičice kružnog ili četvrtastog presjeka
na kojoj su sa strana koljenca, a po sredini luka grozdoliki privjesak koji se proteže s obiju strana.
I ove naušnice su bez sumnje izravni bizantski
import u starohrvatskim grobovima ovog horizonta.
Uže paralele za grozdolike naušnice ove varijante
nalazimo među zlatnim grozdolikim naušnicama s
lokaliteta Biskupija-Crkvina, a osim njih najvažniji
nalaz bizantskih zlatnih naušnica grozdolikog tipa s
područja Dalmacije predstavljaju naušnice iz groba
hrvatske odličnice u Trilju (slika lijevo) datirane
zlatnikom cara Konstantina V. Kopronima (741.-
775.) u 2. pol. 8. st. Premda zlatne naušnice iz Trilja
ne pripadaju u istu tipološku varijantu grozdolikih
naušnica kojoj pripadaju ovi primjerci, ipak su s njima vrlo srodne. Izvjesne razlike postoje u
dataciji – triljski su primjerci nekoliko desetljeća stariji od primjeraka ove druge varijante podtipa
grozdolikih naušnica.
Kao najstariji primjerak bizantske naušnice s klasičnim grozdolikim privjeskom iz poganskog
horizonta mogli bismo uzeti zlatnu naušnicu iz Ivoševaca kod Knina, koja se okvirno datira u 2. pol.
8. st. Ona bi mogla biti istovremena ili nešto mlađa od zlatnih naušnica iz Trilja.

291
 Među nalazima grozdolikih lijevanih naušnica
od plemenita metala bizantske provenijencije iz
starohrvatskih grobova ranog horizonta posebnu
pažnju zaslužuju naušnice iz groba 62 s
nekropole Nin-Ždrijac (slika lijevo). U tom je
grobu s jedne i druge strane lubanje nađen par
tipoloških međusobno gotovo u potpunosti
srodnih grozdolikih naušnica. Jedan je par od
zlata, a drugi od pozlaćena srebra. Grob 62
(majka s djetetom) datiran je srebrnim novcem
franačkog cara Lotara I. (840.-855.) u sredinu
9. st. To je drugi slučaj na tlu Dalmatinske
Hrvatske da je luksuzni bizantski nakit u starohrvatskim grobovima datiran novcem. U prvom
slučaju to je bio zlatni nakit iz groba hrvatske odličnice u Trilju. Raskošne, zlatne i od srebra
pozlaćene naušnice iz groba 62 s nekropole Ždrijac u Ninu najmlađi su primjerci finog bizantskog
nakita iz starohrvatskih grobova na području Dalmatinske Hrvatske.
Tipološki srodne primjerke grozdolikih naušnica bizantskog karaktera nalazimo relativno brojno
zastupljene u velikomoravskim nekropolama na području Češke i Slovačke, a isto tako ima ih i u
slavenskim nekropolama u Mađarskoj. Grozdolike naušnice iz nekropola u Češkoj, Slovačkoj i
Mađarskoj nešto su mlađe od naših primjeraka, i datiraju se u 2. pol. 9. st., a u upotrebi su kroz
gotovo cijelo 10. st.

NAUŠNICE MLAĐEG HORIZONTA (sredina 9.-12. st.)

Naušnice u ovom horizontu su mnogo brojnije, ali su još više raznovrsnije po tipovima i izradbi.
Najčešće se nalazi po jedna naušnica sa svake strane lubanje, a rjeđe po dvije ali više komada. Po
tome možemo zaključiti kako su se naušnice, pogotovu one manjeg formata, najčešće nosile na
ušima, a ne isključuje se mogućnost kako su se nosile i na neki drugi način (npr. obješene o vrpcu
koja se obavijala oko glave i visjele u razini sljepoočnica, ili se upletale u pletenice kose), posebno
kod naušnica većeg formata. Na našim nekropolama, osim vrlo rijetko, nije nađeno po više komada
istih karičica ili naušnica, kako je to često u drugim slavenskim nekropolama, gdje se u pojedinim
grobovima našlo više od desetak karičica s nastavkom u obliku slova S ili drugih naušnica. Po tomu
se donosio zaključak kako su se one morale nositi na vrpci obavijenoj oko glave. J. Korošec je na
temelju nalaza na nekropoli u Ptujskom gradu utvrdio kako se karičice nisu nosile samo na glavi,
nego su služile i kao privjesci ili kao prsteni.

292
Jelovina je podijelio naušnice u devet glavnih tipova:
• Obične karičice (mogu se podijeliti na nekoliko varijanata s obzirom na završetak krajeva)
• Karičice s nastavkom u obliku slova S
• Karičice od dvije ili tri uvijene (tordirane) žice
• Karičice s koljencima (ima više varijanata)
• Naroskane karičice (ima nekoliko varijanata)
• Naušnice s jednom jagodom
• Naušnice s dvije jagode (najrjeđe)
• Naušnice sa tri jagode
• Naušnice sa četiri jagode.

Većina naušnica što pripadaju starohrvatskoj kulturnoj grupi izrađena je kvalitetnom tehnikom
filigrana i granulacije. Po Niederleu je sav taj nakit, naročito onaj od plemenitog materijala, pretežno
bizantski import. Ljubo Karaman je smatrao kako su naušnice nađene u nekropolama Dalmatinske
Hrvatske, koje se datiraju prije 9. st., nesumnjivo bizantske, ali one koje se brojno javljaju u 9. i
10. st. bez sumnje predstavljaju proizvod domaćih zlatarskih radionica koje slobodno oponašaju,
prerađuju i dalje kreiraju samo nekoliko bizantskih uzoraka u mnoge vlastite varijante. Postojanje
domaćih zlatarskih radionica na teritoriju Dalmatinske Hrvatske sigurno je ustanovljeno na temelju
odbačenih neuspjelih lijevanih naušnica i pronađenih kamenih kalupa.
Naušnice starohrvatske kulturne grupe se mogu podijeliti na dvije grupe.
 U prvu grupu spadaju najtipičnije naušnice starohrvatske
kulturne grupe – naušnice s jajolikim, okruglim ili bikoničnim
jagodama. Izrađene su uglavnom od bronce ili bakra, manje od
srebra, a kroz jagode su im provučene jednostavne karike
kružnog, ovalnog ili srcolikog oblika. Jagode su glatkih površina,
bez ukrasa, a iznimno u nekih primjeraka jagode su po sredini
obavijene dvostrukom pletenom tankom žicom. Oblici jagoda
uglavnom su ovalni ili bikonični, a manje okrugli. Naušnice ove
grupe imaju jednostavnije elemente izradbe i nisu ukrašene (slika
gore). Na osnovi tipološke analize i rezultata arheoloških istraživanja nekropola ove bi naušnice mogle
spadati u prve proizvode domaćih radionica. One se mogu ubrojiti među najstarije naušnice
starohrvatske kulturne grupe i mogu se datirati od samog početka 9. st. i traju u 10. st.
 U drugu nešto mlađu grupu ušle bi sve naušnice izrađene od plemenitijeg metala (srebro,
pozlaćeno srebro i zlato). Tu bi bili ovi tipovi: karičice s koljencima, naroskane karičice, naušnice s
jednom, dvije, tri i sa četiri jagode. Kao i u prvoj grupi oblik jagoda je jajolik, okrugao ili bikoničan.
Najbrojnije su naušnice s tri i s jednom jagodom. Razlika se ne ogleda samo u materijalu već i u

293
 tehničkoj izradbi, u preciznosti i dotjeranosti pojedinih
izrađevina – i upotrebi pravog filigrana i granulacije. Vrlo
luksuzne izrade su zlatne naušnice iz Trilja, datirane po
zlatniku bizantskog cara Konstantina V. Kopronima. Za
njima ne zaostaju ni one iz starohrvatskih grobova u Majdanu
kod Solina, te Biskupije-Crkvine. Tu spada još par luksuzno
rađenih naušnica sa tri jagode iz Vrlike, nekoliko pozlaćenih
naušnica iz Koljana (slika lijevo) i naušnica sa četiri jagode
iz Nina.

OBIČNE KARIČICE
Najjednostavniji tip naušnica jesu brončane, bakrene ili srebrne karičice. Prema načinu
zakopčavanja možemo ih podijeliti u dvije osnovne varijante:
 Karičice bez nastavka (gornje na slici desno) su najjednostavniji oblici
naušnica. Izrađene su od jednog komadića odrezane obične žice i savijene
u oblik kruga.
 Karičice kojima se jedan kraj savio prema vani, u obliku petlje, a na
drugom u kukicu (donje na slici desno).
Kao najjednostavniji oblici, obične karičice su doživjele široku primjenu
na vrlo velikom prostoru i u vrlo dugom razdoblju. Bile su produkt lokalne proizvodnje pa se
pojavljuju u nizu varijanata (materijal, dimenzije, oblik karike, završetak krajeva i stanovite
aplikacije). U nekropolama Dalmatinske Hrvatske u pojedinom grobu najčešće su se nalazila po dva,
rjeđe po jedan primjerak, a u pojedinim slučajevima bilo ih je i po četiri. Često su u jednom grobu
bile zastupljene različite varijante, a nalazile su se i u kombinaciji s naušnicama drugih tipova.
Najčešće su ovalnog oblika, a najrjeđe pravilnog kružnog oblika.
Nalazimo ih u grobovima od 9. do 12. st., pa ih nije ni moguće preciznije datirati, osim onih koje se
pronađu s drugim predmetima kao grobna cjelina. One su bez sumnje prvi proizvodi domaćih
zlatarskih radionica, što znači kako su se izrađivale početkom 9. st., a trajale su sve do 12. st. Poslije
toga one se u grobovima javljaju samo sporadično.

KARIČICE S NASTAVKOM U OBLIKU SLOVA S

Među jednostavne naušnice ubrajaju se i karičice sa S-nastavkom (slika
desno). Za njih se obično smatralo kako pripadaju bjelobrdskoj
kulturnoj grupi, no one su jako česte i na prostoru između Zrmanje i
Cetine, te se završetak karičica u obliku slova S na tom prostoru javlja
na nekim mnogo ranijim primjercima nakita. Također se na

294
nekropolama ovog prostora našlo još naušnica koje se pripisuju bjelobrdskoj odnosno ketlaškoj
kulturnoj grupi, ali su ti primjerci u odnosu na karičice sa S-nastavkom jako malobrojni, pa se s
pravom drži kako su došli putem trgovine.
Bez obzira na to što su karičice sa S-nastavkom tipične za slavenski nakit u 10. i 11. st., takva S-
petlja se nalazimo već na paru luksuzno izrađenih zlatnih naušnica iz Golubića kod Knina koje su
datirane u 6.-7. st. Sličnih primjeraka naušnica i karičica sa S-petljom ima još dosta na merovinško-
bajuvarskom području. Iz svega proizlazi kako su S-petlje postojale i prije bjelobrdske kulture, tj.
dosta prije u bizantskim radionicama Sredozemlja. Stoga je vjerojatno kako su domaće radionice
izrađivale i ovaj tip karičica, ali ni u kojem slučaju one ne bi mogle biti starije od 10. i 11. st. (neke
karičice sa S-nastavkom nađeni su u nekropolama za koje se po njihovim općim značajkama smatra
kako nisu mlađe od 10. st. – Bribiru-Novi put, Bribir-Vratnice, Kašić-Grede, Kašić-Mastirine,
Biskupija-Lopuška glavica, Mravinci-Glavičine).
Češki arheolozi, kao i Karaman, smatraju kako su one proizvod stranih radionica. No, ako su se u
domaćim radionicama izrađivale naušnice i drugi ukrasni predmeti koji su zahtijevali mnogo veće
umijeće (npr. poznate naušnice iz Biskupije-Crkvina, Koljana…, koje datiraju u 9. i 10. st.), onda su
se i ove naušnice, koje su mnogo jednostavnije tehničke i umjetničke izradbe, mogle izrađivati u
domaćim radionicama.
Velik broj znanstvenika smatra karičice sa S-nastavkom tipičnim slavenskim nakitom 10.-12. st.
Ovakva datacija za taj tip karičica na području Panonije i istočnih Alpi je točna. No na području
Dalmatinske Hrvatske pronađeni su pojedini primjerci naušnica koji su mogli nastati nešto prije
nego je to bio slučaj u sjevernim krajevima, gdje je ta vrsta nakita inače mnogo zastupljenija.
Dakle, većina S-karičica produkt je domaćih zlatarskih radionica koje su nastale uglavnom u 10. st.,
a manji broj ih je iz 11. ili 12. st., a čini se kako su domaće radionice nakita mogle izrađivati
pojedine varijante tih karičica i nešto prije 10. st.

KARIČICE OD UVIJENE (TORDIRANE) ŽICE

U najjednostavnije naušnice koje čine starohrvatsku kulturnu
grupu ubrajaju se i karičice izrađene od dvije, rjeđe tri uvijene
(tordirane) žice u obliku užeta (slika desno). Uglavnom su rađene od bronce i bakra, a vrlo rijetko od
srebra. Posebnu varijantu predstavljaju one kojima je jedan kraj završavao okruglom malom
petljom, a drugi zavrnutom kukicom kojom su se zakopčavale na uho.
Tip je rasprostranjen na čitavu području Dalmatinske Hrvatske. Najveći broj tordiranih karičica
pronađen je u grobovima na nekropoli Biskupija-Crkvina (13 primjeraka), a nađene su i na
nekropolama Bribir-Vratnice, Podgrađe kod Benkovca, Bribir-Novi put…
Uglavnom ih možemo smatrati proizvodom domaćih radionica koje su ih proizvodile dosta rano –
9. st. ili najkasnije od samog početka 10. st.

295
 KARIČICE S KOLJENCIMA
Po zastupljenosti karičice s koljencima pripadaju standardnom
materijalu starohrvatskog nakita. Njihova brojnost govori koliko
su bile omiljene. Izrađene su uglavnom od srebra, a često i s
pozlatom. Na donjem dijelu su ukrašene s nekoliko
pseudogranuliranih zrnaca na jednom ili na više skupova, tj.
koljenaca (gornje na slici). Koljenca mogu biti načinjena i od
uvijene filigranske niti (donje na slici). Po broju koljenaca i po
načinu izrade koljenaca (zrnca ili filigran) mogu se podijeliti na
više varijanata. Najčešća je varijanta karičice s tri grozdasta ili kolutasta koljenca od zrnaca.
Karičice s jednim i sa dva koljenca vrlo su rijetke. One pružaju jako raznoliku sliku što se tiče
dimenzija tiče, i debljine karika. Uglavnom su pravilnog kružnog oblika.
Takve se naušnice javljaju na mnogobrojnim lokalitetima na matičnom području stare hrvatske
države. U nešto manjem broju javljaju se i izvan ovog područja (Bosna i Hercegovina, Lika, Istra).
Naušnice s tri koljenca iz grobova Dalmatinske Hrvatske Jelovina datira od 9. do 11. st.

NAROSKANE KARIČICE
Ovaj tip naušnica je zapravo razvojna ukrasna varijanta karičica s
tri koljenca. To su u stvari karičice s koljencima, samo im je
prostor između koljenaca, gušće ili rjeđe ispunjen filigranom,
granuliranim zrncima ili njihovom imitacijom (slika desno). Neki
primjerci naroskanih naušnica spadaju među najljepše primjerke
starohrvatskog nakita Dalmatinske Hrvatske zbog kićenosti i
izrade u tehnici filigrana i granulacije ili u njihovoj kombinaciji,
kao i zbog skupocjenog materijala. One, kao i karičice s koljencima, pripadaju standardnom
inventaru starohrvatskih naušnica koje su najraširenije na središnjem prostoru stare hrvatske države,
i samo se sporadično nalaze i u drugim krajevima. Datiraju se od 9. do kraja 11. st., ali se ne
isključuje i mogućnost duljeg trajanja.

NAUŠNICE S JEDNOM JAGODOM

Naušnice s jednom jagodom sastoje se od jagode i karike. Dosta se gusto javljaju na čitavom
području nekadašnje ranofeudalne hrvatske države, a naročito na njegovu središnjem dijelu između
Zrmanje i Cetine. Najveći je broj pronađen na ovim lokalitetima: Biskupija-Crkvina, Biskupija-
Bukorovića podvornice, Koljane-Crkvina, Benkovac-Podgrađe, Kašić-Mastirine, Kašić-Grede,
Biljane Donje-Begovača…

296