Uredlllt

BRANJCO BLUENOVIC

a--td
DI. ILU>OSLAV ICATICIC

DI.

AUGUST KOVACEC
V~lbopr-.

BOJAH STltANIC
Grafiki

umnik

'111.A BEUTZ
Za

Izdavaa

dr JOSIP MALIC

Nacionalna i sveuilina b1blioteka, Zap-eb

Kalalopzacija na in-oru:
8111(035)
SKIUAN, Dubravko
PQlled u linsvistiku J Dubravko Sltiljao. - 2. 1zd.
- Zap-eb : Sltolska 11.njlp, 1915. - 263 str. ; 21 cm
I. izd. 19IO. - Nakl. 2000 primj. - Bibliografija:
str. llS-231. - Kazalo imena, lingvistiltih kola,
pravaca i razdoblja : Kazalo pojmova i tema ; Kazalo
jez.ika I pisama.

rtSAK SVEUCILISNA NAKLADA LIBER -

ZACiREll

DUBRAVKO KILIAN

POGLED U
LINGVIST IKU
II izdanje

KOLSKA KNJIGA- ZAGREB 1985

UPUTA CITAOCIMA

Nije ba uobiajeno da knjige ovakve vrste sadravaju

umjesto predgovora uputu za itanje; no predgovore ionako
malo tko ita, a vjerujem da su ovdje doista korisna neka
objanjenja, i zato sam ovom uvodu dao naslov koji jasno
il--kazuje njegovu utilitanlu usmj~renost.
Naime, pisao sam ovu knjigu s mi.mjerom da to bude
lingvistiki prirunik viestruke namjene. S jedne strane,
trebalo bi da italac moe stei relativno t:jelovitu sliku o
domeni lingvistike i o njezinim osnovnim problemima ako
knjigu proita od poetka do kraja. Ali, isto tako, oni koje
zanimaju samo odreena podruja unutar znanosti o jeziku
tK>gledat e pojedina poglavlja i odjeljke posveene upravo
tim pitanjima: za pronalaenje veih cjelina posluit e im
sadraj, a manje tematske jedinice potrait ~ u analitikom
sad.daju na kraju knjige. I napokon, ako netko eli saznati
definiciju izvjesnog pojma ili najosnovnije obavijesti o jezicima, pismima, lingvistima ili lingvistikim kolama, nai ~
broj stranice s tim podatkom u jednom od triju indeksa.
Teio sam zapravo za tim da stvorim neku vrstu, danas u
svijetu veoma popularnog, lingvistikog leksikona; no za
razliku od veine takvih djela (ukljuujui i na doista monu-

mentalni Simeonov Rj~nik) nisam htio postii - ponekad

ionako lalnu - bezlinu leksikografsku objektivnost, nego
sam, gdje mi se god to inilo potrebnim, unosio lini pristup
i \'lastitu interpretaciju, potujui, dakako, dostignua sm;remene lingvistike. Zbog toga upravo i nisam odabrao alfabetski redoslijed, ve sam podatke grupirao u sadrajne cjeline
unutar kojih Je, vjerujem, potrebu kompleksnog objanjavanja pojmova lake sagledati. Da bi se uvidio ovaj latentni
rjeniki karakter prirunika, treba naglasiti da se u njemu
na samo 230 stranica nalazi spomenuto vie od 1100 pojmova,
oko 200 lingvista i kola, vie od 550 jezika svijeta, pedesetak pisama, dakle ukupno oko 1800 najosno\'nijih lingvisti
kih podataka.
Ovakva koncepcija knjige, njezina viestruka namjena i
'iestruka mogunost njezine upotrebe uvjetovali su i neke
~,.,ecifinosti.
Budui da je ovo prirunik a ne udbenik, nisam elio
tekst optereivati biljekama (ko.ie bi zacijdo bile mnogobrojne). Umjesto toga, na kraju knjige nalazi se bibliografija s
osnovnom literaturom za svako podruje, i ona moe poslui
ti kao temelj za dalja, produbljenija istraivanjai. Isto tako,
nisam ni na koji nain (osim u nekoliko izuzetnih sluajeva,
gdie mi se to inilo bitnim) upozoravao itaoce da je neki
upotrijebljeni (ali na tom mjestu nedefinirani) pojam drugdje objanjen, jer se to uvijek moe utvrditi u indeksima.
Ipak, ~vi su pojmovi na mjestu gdje su im pridruene <!efinicije gi'afiki istaknuti radi lakeg pronalaenja; pri tome postoji neka hijerarhija - za nazive odtampane polumasno
smatrao sam da su bitniji od onih koji su tiskani kurzivom.
Gdje sam god vjerovao da je to potrebno, pridodao sam i
primjere iz razliitih, uglavnom poznatijih jezika; najvei je
broj primjera uzet iz hrvatskosrpskoga, i kod njih, ako to iz
kontrastivnih razloga nije neophodno, nisam stavljao kraticu:
druge su kratice, kao njem., engl., gr., lake za razrjeavanje.
Iz same koncepcije prirunika, da bi se mogao itati i u
pojedinim svojim dijelovima kao zatvorenim cjelinama, proizlaze i izvjesna ponavljanja u tekstu, no nadam se da ona,
svedena na najmanju moguu mjeru, nee odvie ometati
paljive itaoce.

U toku pisanja javile su se mnoge potekoe, od kojih

neke sasvim neoekivano, i u sastavljanju cjeline i u njezinim
dijelovima, i to se nesumnjivo odraava u samom priruniku.

Prvo, uvodno poglavlje moda je donekle teko itljivo

potpuno neupuamu laiku, ali smatrao sam da je nuno
najprije navesti polazne definicije, jer se na taj nain definiraju i stajalita s kojih sam pristupao mnogobrojnim otvorenim problemima.
Osobito je bilo teko sastaviti drugo.poglavlje, jer -vjerojatno suprotno nestrunjakim oekivanjima -ne postoje
nigdje sakupljeni sasvim vjerodostojni podaci o broju jezika
u odreenim dijelovima svijeta, o njihovim nazivima, o njihovim pripadnostima jezinim porodicama ili skupinama, a
ponajmanje o broju njihovih govornika: razlike su u pojedinim prirunicima, udbenicima i popisima tolike da ponekad
iznose, na primjer, i nekoliko desetaka milijuna.govornika, a
neki jezici, izvanredno istaknuti u jednoj knjizi, katkada su
u drugoj sasvim izbrisaD.i s lingvistike karte svijeta. Zbog
toga jedan dio podataka treba shvatiti potpuno aproksimativno, i oni su vie unijeti radi orijentacije u odnosima nego kao
egzalctne injenice. Poseban su problem predstavljali nazivi
jezika: ne samo da se oni esto veoma razlikuju od jednog
izvora do drugog nego ih nije uvijek bilo lako prilagoditi
fonolokom i morfolokom sustavu naeg jezika. U osnovi
svakako ispravne suvremene tendencije da se svi nazivi tvore
na -ski nisam se drao ondje gdje mi se inilo da bi se izgubila prepomatljivost naziva za jezik i da se on ne bi mogao
nikako usporeivati s nazivima kakvi se za nj javljaju u ostaloj literaturi. Kod imena zemalja i krajeva u kojima se pojedini jezici govore drao sam se- takoer radi prepoznatljivosti - najveim dijelom grafije uobiajene u Atlasu Leksike;
gr.Uskog zavoda, iako je ona oito mjestimino nekonsekventna.
U treem je poglavlju akcent namjerno stavljen na strukturalistiku lingl<istiku 20. stoljea, budui da je gotovo sva
za suvremenu znanost o jeziku relevantna terminologija nastala nakon pojave strukturalizma. Unutar tog poglavlja samo sam djelomino potivao kronoloki princip izlaganja:
gdje sam god vjerovao da to pridonosi sagledavanju cjeline,
zanemario sam kronologiju. Tako se, na primjer, odjeljak o
sociolingvistici nadovezuje na pregled francuske socioloke
kole, a amerika je lingvistika dana zasebno jer je dugo
vremena bila odijeljena od evropske. Karakter knjige nametnuo mi je i izvjesnu Iapidarnost u iznoenju teorijskih problema i u ocjeni mjesta pojedinih lingvista u povijesti znanosti o jeziku. To se saimanje nikako nije moglo izbjei, a
R"o!1+1lil-."'- ~"\'?.'~ksi

(lollE-t 1r.l1_ ."-

I-~

,,_.. . r1)

ire se interpretacije nalaze u navedenoj litera<turi. U tom

poglavlju, uz najznaajnije lingviste, citirani su i najvaniji
naslovi njihovih djela: ako je djelo prevedeno kod nas, naslov originala nalazi se iza naziva prijevoda, a inae je pore
dak obrnut.
I u poglavljima o fonologiji, morfologiji, sintaksi i sema
ntici s imenaenjem sam otkrio da ni neki najosnovniji pojmovi nisu jednoznano definirani, a njihova su se odree
nja ponekad toliko meusobno razlikovalai da je bilo potrebno kombiniranjem doi do nove definicije kako bi se mogao bar donekle izgraditi sustav pojmova. Osim toga, pokazalo se jo jednom di! je strukturalizam novim poimanjima
mnogo vie o~o fonologiju i sintaksu nego morfologiju.
i, posebno, semantiku. U tekstu ovih poglavlja morao sam
navesti i neke termine ije poznavanje pripada zapravo srednjokolskom znanju; te najosnovnije pojmove nisam objanjavao primjerima, a btkada, kad mi se to inilo odvie
trivijalnim, nisam ih ni definirao.
U dijelu knjige koji govori o jezinoj raznolikosti i srodnosti i o komparativnoj metodi, i manje upuenom itaocu
bit e oito da na ta podruja strukturalizam nije preduboko
prodro, pa sam se u nekim sluajevima morao posluiti najtradicionalnijim objanjenjima i definicijama. Takva je mjesta bilo, dakako, prilino teko uskladiti s ostalim dijelovima,
i nisam siguran koliko sam u tome uspio.
U jedanaestom sam poglavlju pokuao lingvistiku smjestiti
u ire semioloke okvire, no kako je semiologija znanost koja! se zapravo tek raa, na izvjesnim sam mjestima bio
prisiljen ili sam stvarati terminologiju i definicije ili ih
maajno prilagoavati i usklaivati s onima koje ve u
lingvistici postoje.
Dio posveen formalizacijamal u lingvistici namjerno ne
zalazi dublje u tu problematiku i nije optereen mnogobrojnim formulama i algoritmima, kojima bi tu bilo mjesto, jer
sam se bojao da bi to bitno otealo praenje teksta onim
itaocima koji ne poznaju ovakve naine biljeenja. Ponovo
ovdje moe pomoa navedena literatura.
I napokon, posljednje je poglavlje tek pokuaj veoma shematiziralnog zacrtavanja nekih problema koje smatram
bitnima za budui razvoj lingvistike misli, osobito u ovom
trenutku kod nas.
8

Pridodana bibliografija, ma koliko se mogla initi priliopirnom, zacijelo je nepotpuna. Ona je u osnovi
selektivna, i njome su obuhvaene samo knjige, a ne i
radovi, ponekad doista fundalJnentalni, objavljeni u razliitim asopisima. Trudio sam se, ipak, da njome obuhvatim
sva najznaajnija lingvistika djela koja su kod nas publici
rana i veinu onoga to je u naim knjiarama i bibliotekama
relativno Iako dostupno. Ono to nije ulo u samu biblio
grafiju svakako se nalazi u pomonom aparatu krijiga
koje su u nju uvedene.
Na! kraju, u izradi indeksa takoer su se javile mnoge
potekoe, uglavnom one koje su uobiajene u takvoj vrsti
posla Napomenuo bih da su u indeks pojmova unijeti i nekj
strani termini - oni koji su zaista najhitniji i koji se u
lingvistikoj literaturi esto pojavljuju u svojem originalnom obliku.
no

Uope, napredak lingvistike u ovom stoljeu i, osobito, u

posljednjem njegovu razdoblju bio je tolik, a procesi njezina razvoja tako uzburkani i ra2norodni, da je bilo nemogue sve to obuhvatiti. Zbog toga mi se sada, nakon
zavrena posla, ini da sam zapravo sastavio spisak otvorenih
lingvistikih problema, a nisam kao to sam moda u
poetku namjeravao prikazao ili, ponegdje, ponudio
gotova rjeenja: uostalom, to svjedoi o uzavrelosti -lingvistikog trenutka ... Prema tome, vjerujem da ovu knjigu
treba u prvom redu itati kao pokuaj pribliavanja jedne
znanosti o kojoj svi mi poneto znamo (ili nam se bar tako
ini) a koju svakako nedovoljno poznajemo.
Volio bih da je postignuti rezultat bar donekle adekvatan
uloenu trudu: katkada sam morao proitati i nekoliko knjiga da bih sastavio neku koliko-toliko smislenu reenicu;
no istovremeno sam sasvim svjestan toga da je jo veoma
mnogo djela ostalo neproitano ...
Izvanredno su mi mnogo pomogli, uz ostale, prof. dr
Radoslav Katii i prof. dr August Kovaec koji su cjelokupan tekst proitali i predloili mi mnoge vrlo relevantne
ispravke, zbog ega sam im duboko zahvalan.
Ovu knjigu posveujem svim svojim prijateljima koji me
uvijek s istim uenjem pitaju to je to uope lingvistika; a
posebno Vuku: on do sada nije proitao nijednu lingvistiku
knjigu, pa najvjerojatnije ne6: ni ovu!

1. UVOD

Llngvlatika je, prema tradicionalnoj definiciji, znanost o

jeziku. Ova je definicija dovoljno neodreena da bi u principu bila ispravna ali, sasvim oito, ne i egzaktna, jer pojam
jezike, ak i u manstvenoj terminologiji, ima mnogobrojna
i razliita znaenja. Lingvistika je, ako. je elimo tonije odrediti, manost koja jezik i govor, shvaene kao dva aspekta
ovjekove jezine djelatnosti, istrauje u svim njihovim
oblicima i meusobnim relacijama. Lingvistika, dakle, prouava najrairenije i najoptenitije ljudsko sredstvo interper
sonalne komunikacije i kao sistem i kao njegovo ostvarenje,
i upravo su jezik l govor njezini objekti, iako lingvistiko
izuavanje ne moe i ne smije zanemariti ni duboku isprepletenost ovih dvaju fenomena s drugim pojavama u ovje
kovu univerzumu.

Jezlma djelatnost ili Jezlbla praksa jedan je od oblika

komunikacijske prakse, pa je, kao i komunikacij
ska praksa, specifina forma drutvene prakse kojom ovjek
djeluje na univerzum. oko sebe, organizirajui ga, mijenjajui
ga i mijenjajui time i sebe sama. Jezinom djelatnou ljudi
meusobno prenose obavijesti i spoznaje o svim oblicima

ovjekove

11

prakse, njihovim prQCCSima, objektima i odnosima i pri

tome upotrebljavaju poseban sistem znakova - jezik. Jezina je djelatnost totalni drutveni fenomen, dakle pripada
viedimenzionalnim totalitetima u kretanju ija stalna dinamika obiljeava sve drutvene grupacije. Potpuno je oito
da tako shvaena jezina djelatnost nadmauje okvire samo
jedne nauke, pa i lingvistike: ta djelatnost, u svojoj kompleksnosti, moe biti jedino objekt interdisciplinarnog proua
vanja. Zbog toga lingvist, iako polazi od njezina totaliteta,
aksiomatski je preuzima u svojim analizama. Za lingviste
su zanimljivi jezik i govor, aspekti jezine djelatnosti.
Jezik je sistem makova koji ljudi upotrebljavaju u jezi
noj djelatnosti. Jezik je po svojem karakteru - kao i svaki
sistem (ili sustav), budui da je sistem definiran relevantnim
odnosima elemenata u nekom skupu - apstraktan, a govor
je njegovo konkretno ostvarenje u nekoj materiji. Na taj je
nain jezik organizacija govora. U jezinom sistemu raspoznajemo mreu relevantnih odnosa izmeu jezinih znakova
- to je struktura jezika; moe se rei da jezik strukturira
govor. Ali kako se u razliitim oblicima komunikacijske
prakse ovjek slui i razliitim sustavima makova i njihovim upotrebama, da bi lingvistika mogla definirati svoj
objekt, ona mora pronai specifinosti jezika i govora u
odnosu prema ostalim znakovnim sistemima. Jedna od bitnih
takvih specifinosti osobit je odnos meusobnog - dijalektikog proimanja, potvrivanja i ponitavanja koji postoji
izmeu jezika i govora. Da bi ljudi.mogli njime komunicirati,
jezini sistem tei k nepromjenljivosti i stalnosti svojih
struktura, jer komunikaciju osigurava samo bar relativno
stalan sustav pomat svim njezinim sudionicima. Kako je
univerzum o kojem se komunicira neprestano promjenljiva
veliina, da bi komunikacija bila efikasna, u govoru postoji
trajna tenja za unoenjem promjena u sistem jezika. Prema
tome, iako su jezik i govor dva aspekta jednog fenomena jezine djelatnosti, i praktiki su nezamislivi jedan bez drugoga jer meusobno uvjetuju svoja postojanja, oni se dijalektiki i ponitavaju: jezik unitava govor svojom tenjom
za statinou, a dinami.ka govora razgrauje jezini sustav.
Iz ove njihove interakcije proizlazi jezina kreativnost: sposobnost govora i jezika da se prilagouju stalno no.vim potrebama jezine prakse. I ta je kreativnost specifino obi-

12

ljeje objekta lingvistike i ne moe se

istraivanji.ma.

izbjei

u jezikim

Jezik je jedan od sistema znakova; a mak je poseban

produkt ovjekove prakse koji mora posjedovati dvostruku
sposobnost: s jedne strane, to je sposobnost da se u nj preslika podatak iz univerzuma dobiven razliitim oblicima o
vjekova djelovanja, a s druge strane, sposobnost da bude
prenijet drugim sudionicima komunikacijske prakse. Zbog
toga znak ima dva praktiki nerazdvojiva dijela koji se
teoretski, ipak, mogu analizirati svaki za sebe: plan sadrl.a;a,
u koji se preslikava neki izvanznakovnic podatak koji nije
sam taj znak, i plan izraza. prikladan da se ostvari u nekom
obliku materije i da se tako prenese u procesu interpersonalne komunikacije. Lingvistika analiza otkriva, dakako, i u
jezinim znakovima plan izraza i plan sadraja koji se
sastaju u dijalektikoj cjelini jezinog zna.ka i uzajamno se
uvjetuju. Stoga se svaki od tih dvaju planova mora definirati najprije u odnosu prema drugome, a zatim i s obzirom
na svoje karakteristike.
Budui da se jezini znakovi, i u cjelini i na svakom od
svojih planova, mogu promatrati i u meusobnim kombinaci
jama razliitih razina i anaHzirati na vlastite komponente
koje same vie nisu znakovi (jer nemaju bilo plana sadraja
bilo plana izraza). lingvistika se moe podijeliti na vei broj
disciplina, specijaliziranih za izuavanje pojedinih razina
i pojedinih planova u jezinom sistemu. Neke od tih lingyistikih disciplina u tolikoj su mjeri ve izgradile svoju metodologiju i teoriju i definirale svoja podruja da pretendiraju na znanstvenu samostalnost, dok druge tek stasaju
pod okriljem lingvistike.

Fonologija je lingvistika disciplina koja prouava hijerarhijski najnie razine jezinog sistema na planu izraza, a to
su razine nie od razine znaka. Fonologija izuava nivo distinktivnih obiljeja, nivo fonema i nivo sloga, a, u specijalnim
sluajevima, i nivo rijei i reenice; no ipak, osnovna jedinica njezine anali7-e je fonem. Fonem je najmanja jedinica
plana jezinog izraza koja se linearno vie ne moe analizirati
na manje dijelove. Fonemu ne odgovara nita na planu sadraja, ali izmjene fonema izazivaju promjene u sadraju
jezinog znaka, pa fonem tako ima distinktivnu ili razlikovnu
funkciju. Pojednostavnjeno reeno, fonem je glas u jeziku,
13

dakle apstraktan fenomen: naime, u govoru se glasovne produkcije meusobno fizikalno, po svojim materijalnim. svojstvima. uvijek razlikuju, ali ih sudionici u jezinoj komunikaciji, na osnovi jezinog sistema kojim vladaju, prepoznaju
kao realizadje samo ograniena broja meu sobom distinktivnih fonema. Fonologija analizira karakteristike pojedinih
fonema i njihove sustavne odnose i kombinacije u koje mogu
ulaziti sastavljajui jedinice viih razina - dakle, ona izuava fonemske ili fonoloike sisteme. No, unutar fonolokih
sistema neki fonemi posjeduju zajednika obiljeja po kojim.a stoje u opoziciji prema drugim fonemima istog sustava
(na primjer, zvunost i bezvunost) - ta se obiljeja nazivaju dbtlnkdvna obDJeljL Ona su jedinice na razini nioj
od fonemske, ali nisu linearnog karaktera, ve su unutar
fonema superponirana jedno drugome.
Fonetika, nasuprot fonologiji, prouava glasove i njihove
kombinacije u govoru s fizikalnog, akustikog, artikulacijskog, psihoakustikog stajalita. Glas je, u tom sluaju, artikulirani zvuk u govoru koji se u komunikacijskom procesu
ukazuje kao materijalna realizacija nekog fonema. Ovakva
distinkcija izmeu fonologije i fonetike ni u kojem sluaju
nije jo sasvim prihvaena u lingvistikoj teoriji, no o tome
e biti rijei u posebnom poglavlju.
Morfologija je lingvistika disciplina koja prouava jezi
ne znakove niih razina - morfeme i rijei - na planu jezi
nog izraza, iako ponekad zalazi i na plan jezinog sadraja.
Morfem je najmanja jezina jediriica koja im.a i plan izraza
i plan sadraja; on je, dakle, najmanji jezini znak. Izraz
morfema naziva se morf. Budui da je morf uvijek kombinacija fonema, posebna je disciplina koja se bavi ulogom
fonema u strukturiranju morfova - morfofonologija ili morfonologija. Rl,JK do danas jo u lingvistici nije dovoljno
egzaktno definirana, ali moe se uvjetno smatrati da je to
ona kombinacija morfema koja sainjava vrstu cjelinu prikladnu za stvaranje jedinica viih razina. Izraz se rijei,
dakako, moe sastojati i od jednog jedinog fonema, a cijela
rije moe biti i jedan morfem; u pismu je, najete, rije
odijeljena bjelinama. Objekt morfologije su morfovi, morfemi i rijei u svim njihovim oblicima, vrstama, promjenama
i nainim.a tvorbe.
14

Sintaksa je lingvistika disciplina koja izuava jezine

zuakove na nivoima viim od nivoa rijei, i to, u prvom
redu, na planu izraza, ali takoer nuno zadire u plan sadraja. Sintaksa bi se mogla podijeliti, prema razini jedinica,
na sintagmatiku, sintaksu reenice i sintaksu diskursa. Sintagma, objekt sintagmatike, autonomni je kompleksni jezini
mak ili dio reenice koji ima odreenu sintaktiku ili semantiku samostalnost. Usprkos tome to postoji velik broj
definicija reenice, ona se najlake moe odrediti iz jedinice
vie razine kao kompleksni jezini znak, s ekvivalentom na
planu sadraja, koji je onaj dio diskursa koji i sam moe biti
diskurs, a da pri tome i preostali njegov dio bude diskurs.
Sam dlskurs je jezina jedinica najvie razine u kojoj postoje
bilo kakve zavisnosti izmeu njezinih dijelova. Tradicionalna
sintaksa obuhvaa obino sintagmatiku i sintaksu reenice.
dalcle bavi se reenicom i njezinim unutranjim ustrojstvom.
dok je sintaksa diskursa mlada lingvistika disciplina koja
se tek poela razvijati.
Semantika ili, specificiranije, lingvistika semantika onaj
je dio lingvistike koji prouava plan sadraja u jeziku i u
govoru. Za razliku od plana izraza, koji je i metodoloki i
terminoloki artikuliran na vei broj razina i njihovih jedinica, na planu sadraja ne postoji takva razdioba, a ne postoji ni terminoloka ujednaenost, pa se semantika bavi
itavim jezinim sadrajem, na svim nivoima. Osnovna semantika jedinica moe se nazvati semantem: to je ona jedinica plana sadraja kojoj na planu izraza odgovara morf semantem i njemu ekvivalentan pridrueni morf sainjavaju
morfem, najmanji jezini mak. U semanteme se preslikavaju historijski determiniranom drutvenom praksom izdvojeni podskupovi univerzuma, sastavljeni od elemenata tog
univerzuma, elemenata n: oni su sadrt.a; semantema. Semantemi se mogu podijeliti na gramateme i leueme. Gramatemi
su oni semantemi u koje se preslikava bar jedan element n
preuzet iz samog jezika, a u lekseme se preslikavaju oni
podskupovi univerzuma u kojima postoje elementi n izvan
jezika. Gramatemi su brojem ogranieni, dok leksemi nisu.
a broj elemenata n u njima je teoretski beskonaan. Leksemi
i gramatemi meusobno se kombiniraju po odreenim pravilima, na rubu izmeu morfologije, sintakse i semantike.
Svakoj jezinoj jedinici plana izraza na razinama viim od
razine morfa i morfema odgovara kompleksna jedinica na
lS

semantikom nivou, ali za te jedinice ne postoje posebni

ve se one obino obiljeavaju terminima s plana
izraza. U naelu je broj kombinacija leksema na viim razinama neogranien, a frekvenciju njihove upotrebe u govoru

nazivi,

odreuju potrebe komunikacijske prakse. Svi scmantemi

koji u svojem sadraju imaju bar jedan zajedniki element n
udruuju se u semantika polje, a sva semantika polja sa
bar jednim zajednikim elementom n bilo u kojem od svojih
sem.antema sainjavaju grozd semantikih polja. Semantemi,
svi oblici njihovih kombinacija i njihovi sadraji, dakle,
objekt su semantike.
Dok je semantika relativno mlada disciplina, u proua
\'anju jezika tradicionalno, ve od antikih vremena, postoje
neke njoj srodne nauke. Tako se leksikologija i leksikografija
bave morfolokim i semantikim izuavanjem rjenikog si
stema nekog jezika ili usporedbom tih sistema u dva ili vie
razliitih jezika, te, u posebnom svom dijelu, terminolokim
pitanjima. Etimologija je grana lingvistike koja analizira porijeklo i razvoj pojedinih rijei, na planu izraza i na planu
sadraja, te ih usporeuje sa srodnim rijeima iz drugih
jezika, rekonstruirajui njihovu povijest i, koliko je to mogue, njihovo najstarije stanje.
Na rubu semantike i sintakse, ali djelomino i izvan podruja lingvistike uope, nalazi se stilistika, koja zalazi i u
teoriju knjievnosti, jer prouava stil, dakle nain, sredstva
i postupke kojima govornici odabiru i upotrebljavaju u govoru jezine jedinice. Najee se, bar tradicionalna stilistika,
ograniava na jezik i govor knjievnosti, ali se danas sve vie
okree svim govornicima uope.

Prema perspektivi iz koje pristupa jezinom fenomenu

lingvistika se moe podijeliti na razliite nauke, koje se ponekad meusobno po metodologiji i nainu opisivanja bitno
razlikuju. Po domeni svog prouavanja najira je opa lingvistika: njezin su objekt sve jezine pojave, dakle jezik i
govor u svim svojim kompleksnim odnosima i u svim pojedinanim jezicima. Tako shvaena opa lingvistika (ponekad
zvana i teorijska llngvlstika) moe se identificirati s lingvistikom uope, a ako se bavi samo o'nim to je svim pojedinanim jezicima zajedniko, bez obaziranja na vremenska i
prostorna ogranienja, njezino je podruje neto ue. U tom
se sluaju njezinu opem teoretskom pristupu moe suprot-

16

staviti primijenjena lingvistika, koja istrauje mogunosti

primjene lingvistike teorije u rjeavanju praktikih zadataka povezanih s jezinim fenomenom, kao to je uenje
jezika, strojno prevoenje, obrada i prenoenje jezinih
informacija. Deskriptivna, opisna ili, ponekad, slnkronljskn
llngvlstlka opisuje stanja jezika u jednom vremenskom presjeku, i tei za tim da proui detaljno i iscrpno sve jezine
jedinice i njihove meusobne odnose u takvu presjeku, bez
obzira na njihov status u relaciji prema jezinom standardu.
Nasuprot tome, normativna lingvistika izuava jezine pojave
s tendencijom da - esto na osnovi i nekih izvanjezinih
kriterija - formulira i propie pravila o upotrebi jezinog
sustava u govoru (ukljuujui i pisane oblike govora) zato da
bi se stvorila, u odreenom prostoru i vremenu, jedinstvenost i ujednaenost te upotrebe, to je neophodno za uspjeno obavljanje komunikacijske prakse. Cilj normativne lingvistike, u krajnjoj konsekvenciji, stvaranje je jezinog standarda ili standardnog jezika. Vremenskom dimenzijom jezine
pojave, dakle opisom razvoja jeziki u vremenu bavi se
dijakronijska ili historijska lingvistika, koja usporeuje vremenski odijeljene presjeke jezinih sistema i istrauje zakonitosti koje uvjetuju promjene nastale izmeu tih presjeka.
Katkada se, ako se kroz povijesnu dimenziju usporeuju
meusobno srodni jezici, s historijskom lingvistikom poistoveuje i komparativna ili poredbena Ungvlstlka, no ona se
zapravo bavi meusobnom komparacijom bilo kojih jezika,
i srodnih i nesrodnih, i iz vremenske perspektive i izvan nje,
i istrauje slinosti i podudarnosti meu njima. Komparativnom se metodom, ipak, najete prouavaju srodni jezici.
Geografska i arealna lingvistika analizira raspodjelu jezika
i manjih komunikacijsko-lingvistikih cjelina u prostoru i
njihova razgranienja i proimanja. I komparativna i geografska ispitivanja mogu se obuhvatiti kontrastivnom lingvistikom, koja uoava razlike i slinosti u stnikturama pojedinih
jezinih sustava. U novije se vrijeme osobito razvija matematika llngvlstlka - zapravo specifian metodoloki postupak primjenjivanja matematike u opisu i istraivanju jezika; jedan je od njezinih oblika kvantitativna lingvistika, koja
statistikim postupcima mjeri koliinske odnose u govoru i
jeziku. Llngvistika ovog stoljea nerijetko je teila za tim
da otro razlikuje unutrdnju ili imanentnu lingvistiku od
vanjske ili transcedentalne lingvistike: prva prouava jezine
sustave ne obazirui se ni na kakve izvanjezine faktore, dok
2

Poaled u liDIVistiku

17

druga, kroz jezinu prizmu, promatra upravo izvanjezine

inioce. U najnovije vrijeme lingvisti preispituju opravdanost
takva otrog dijeljenja. Suvremeni je izdanak lingvistike i
pslhollngYlsdka, koja, kombinirajui psiholoke i lingvisti
ke metode, analizira psihofizioloke procese i uvjete pod
kojima se, u razliitim situacijama, ostvaruje ovjekova jezina djelatnost. Psiholingvistiku posebno zanimaju odnosi
jezi.ka i miljenja, procesi ontogenetskog razvoja jezika u
djeteta, uenje jezi.ka i razliite patoloke pojave u jeziku
i u govoru, i kao simptomi i kao posljedice psihopatolokih
fenomena. Danas je u punom uzmahu i soclollngvlstlka dio lingvistike koji prouava sve mnogobrojne odnose izmeu drutvenih i jezinih struktura, njihove meusobne
uvjetovanosti i interferencije. Podruje sociolingvistike oito
je golemo, i ona se slui i sociolokim i lingvistikim po
stupcima, tako da nije uvijek jasna granica izmeu nje i
sociologije jezika, jedne od grana sociologije. Uope, razgranienja meu svim ovim nabrojenim vrstama lingvistike nisu odvie vrsta, i njihova podruja i metode esto
interferiraju.
Filologija je jedna od drevnih znanosti koje se bave jezi
nom pojavom, i katkada, osobito u starije vrijeme, bila je
sinonim za lingvistiku, iako ona zapravo otkriva s pomou
jezika i kroz jezik kulturne i civilizacijske determinante
nekog drutva sadriane u jezinim dokumentima i spomenicima, prvenstveno onima s literarnom vrijednou. Prema
tome, jezik je objekt lingvistikog istraivanja i sredstvo
filoloke analize.
Posebno mjesto zauzima i mozoftja Jezika, koja tei za
tim da s filozofskog stajalita pronikne bit jezinog fenomena i da rasvijetli njegovu ontoloku i gnoseoloku ulogu
u ovjekovu drutvenom i individualnom ivotu. Dakako,
ponekad je zbog toga veoma teko odvojeno definirati d~
mene lingvistike, osobito ope lingvistike teorije, i filozofije jezika, to vie to nijedna filozofska misao ne moe u
potpunosti zaobia razmiljanje o jeziku.
Kao to je oito, lingvistika je u svom prouavanju povezana s golemim brojem drugih znanosti, i gotovo da ne postoji ni meu drutvenim ni meu prirodnim naukama
nijedna s kojom lingvistika na ovaj ili onaj nain ne surauje. Mnogo je zanimljivije pokuati odrediti mjesto ling18

vistike u hijerarhijskom ustrojstvu znanosti, jer to, s jedne

strane, omoguuje da predvidimo virtualne i zacijelo neophodne pravce integracije lingvistike u ire okvire, a s druge
strane otkriva mogue izvore obogaenja lingvistikog metaje'l.ika - dakle znanstvenog jezika koji slui za opisivanje
nekog drugog jezinog sistema. U jednoj interpretaciji lingvistika je dio teorije Informacije, znanosti koja se bavi
procesima prikupljanja, pohranjivanja, obrade i prenoenja oba\ijesti i koja je centralni dio 1dbernetlke, veoma openite nauke o upravljanju sustavima. U drugoj je interpretaciji lingvistika hijerarhijski podreena semlologljl opoj nauci o svim sustavima znakova. Kako ova druga
interpretacija naglaava znakovni karakter jezinih sistema
i ne zanemaruje ni njihovu komunikacijsku ulogu, a uz to
ostavlja mjesto i za objanjavanje jezinoj djelatnosti inherentne kreativnosti, ini se da semiologija - iako je
momentano daleko slabije razvijena od kibernetike i teorije
informacije - prua prirodniji okvir za lingvistiku.

19

2. JEZICI I PISMA SVIJETA

Budui da je jezik objekt lingvistike, potrebno je prije

svega pregledati bar u osnovnim crtama raznolikost pojedinanih jezika koja vlada u dananjem svijetu. Iako razgranienja izmeu pojedinih jezika nisu uvijek potpuno jasna
i esto ovise ne samo o lingvistikim nego i o politikim,
historijskim i geografskim kriterijima, pretpostavlja se da
se danas na svijetu govori oko 3000 jezika: neki od njih
imaju nekoliko stotina milijuna govornika, a drugima, u
nestajanju, govori tek desetak Iju.di. Osim toga, poznat nam
je i vei broj danas izumrlih jezika. Da bismo se mogli
snai u takvoj raznolikosti, lingvistika dijeli jezike na je1.ine
porodice ili je1.ine skupine, a svaka se od tih porodica ili
skupina u pravilu dalje dijeli na potporodice i podskupine.
Kriteriji za podjelu su viestruki: kod uspostavljanja porodica uzima se u obzir utvrena historijska srodnost pojedinih jezika, a kod grupiranja u skupine takva se srodnost samo pretpostavlja, ili se skupine formiraju po geografskom kriteriju. Dakako, primjene tih kriterija mogu se
razlikovati, i postoje mnogobrojne podjele jezika ~vijeta, a
jedna od njih - u suvremenoj lingvistici u prilinoj mjeri

20

prihvaena

diferencira devetnaest

jezinih

porodica ili

skupina.
I. lndoevropskl Jezici
Indoevropska jezina porodica najbolje je istraena i
najrairenija porodica jezika na svijetu: indoevropski se
jezici govore gotovo u cijeloj Evropi, u krajevima koje su
Evropljani naselili (Amerika, Australija, dijelovi Afrike) i u
prostranim podrujima Azije. Dijele se na vie potporodica.
lndolnmsld Jezld obuhvaaju indoevropske jezike u Prednjoj Aziji i Indiji i mogu se podijeliti na indijske i iranske
jezike.
Od mrtvih jezi~ Indijskim Jezicima pripadaju vedski
(jezik religiomih himni i tekstova, od kojih su najstariji Rg-Veda - iz 3. milenija pr. n. e.) i sanskrt (izraen, uglaene, knjifevni jezik Indije iz razdoblja 4. st. pr. n. e. - 7.
st. n. e., koji i danas jo ivi u znanosti i literaturi}, te mlai
srednjoindijsld prakrti (vei broj govornih jezika), od kojih
je najpomatiji pali (jezik budistikog kanona s poetka nae
ere). Suvremeni novoindijski jezici govore se na sjeveru
indijske drave, u Pak.istanu, u Bangladeu i na ri Lanld
(Cejlonu). Najmaajniji su od njih, s najrazvijenijom pismonou, hindski (uz engleski slubeni jezik Indije, a pod
imenom urdski - sa snanim muslimanskim, arapsko-perzijsk.im utjecajem u leksiku i u pismu - i Pakistana; katkada se hindski i urdski zajedno pogreno nazivaju hindustanski; preko 180000000 govornika), bengalski (u sjeveroistonoj Indiji i u Bangladeu 1.25000000), pandtapski
(Sjeverna Indija i Pak.istan - 65000000), biharski (50000000),
orijski (20000000) i asamski (9000000), sva ttj na istoku Indije,
nepalski (1000000, u Nepalu), ka.Jmirski (3000000, u Kamiru
pripada podskupini dardskih je'l.ika}, zatim marathski
(43000000), radlasthanski (20000000), gudl.aratski (25000000),
lahndski (15000000) i sindhski (8000000) na zapadu Indije, a
neki i u Pakistanu, te singaleski (9000000, jedan od slubenih
jezika Sri Lanke) i romski ili ciganski (sa oko 4000000 govornika disperziranih po itavu svijetu).
Od Iranskih Jezika izumrli su staroiranski: staroperi.ijski
(jezik natpisa Abeinenidskog Carstva, od 7. st. pr. n. e.),
avestiki (jezik ZaratuStrinih svetih knjiga, Aveste, od 8. st.

21

pr. n. e.) i skitski (drevni jezik Skita). Isto su tako izumrli

i srednjoiranski: pehlevi (jezik Sasanidske drave, 3-7. st.
n. e.), partski (jezik Parta) i sogdijski (jezik s poetka nae
ere u Turkestanu). Iranski jezici jo ive u podruju Irana,
Afganistana i u graninim dijelovima SSSR-a. Vaniji su
perdjski (slubeni jezik Irana i jedan od slubenih jezika
Afganistana, ukupno 15000000 govornika), afganistanski ili
pultu (jedan od slubenih jezika Afganistana, govori se i u
velikom dijelu Pakistana, 12000000), tadliki (blizak perzijskom, 2000000 u Tadikskoj SSR), beludf.ski (2000000, jezik bez
pismenosti u Baludistanu, podruju na tromei Irana, Af
ganistana i Pakistana), kurdski (jezik 7000000 Kurda na sjeverozapadu Irana i u pograninim dijelovima Iraka, Turske
i SSSR-a), pamirski jezici (40000 govornika na Pamiru - u
SSSR-u, Kini i Afganistanu), te nasljednici skitskog - osetski (400000, Gruzijska SSR) i sogdijskog - jagnobski (samo
2000 u Tadikskoj SSR).
Grki Jezik predstavlja zasebnu granu unutar indoevrop. ske jezine porodice. U toku njegova historijskog razvoja
razlikuje se vie faza. Najstarijoj fazi, u 1. mileniju pr. n. e.
sve do 3. st. pr. n. e., pripada starogrki ili helenski, s
mnogobrojnim dijalektima, esto vrlo razliitima, koji se
obino dijele u etiri grupe: jonsko-atiki dijalekti (iz njih
~ nastati dva knjievna dijalekta jonski i atiki), arka
dijsko-ciparski dijalekti, te eolski i dorski dijalekti (oba e
dati i knjievna narjeja). Iz atikog, koji se utjecajem
Atene iri kao ope sredstvo meuhelenske komunikacije, u
3. st. pr. n. e. razvija se zajedniki helenski jezik - koine.
U 3. st. n. e. iz ove aleksandrijske koine, koja je bila sred
stvo sporazumijevanja na velikom dijelu Mediterana i okol
nih zemalja, a osobito sredstvo znanstvenog izraavanja,
proizlazi bizantski grki, slubeni. jezik Istonog Rimskog
Carstva od 395. godine sve do njegove propasti, proiren po
svim krajevima gdje je dopirao utjecaj Bizanta. Iz njega
nastaje novogrki, s mnogobrojnim dijalektima (od kojih
cakonski direktno potjee iz starogrkih dorskih dijalekata);
u novogrkom (esto zvanom i samo grki) razlikuje se
ueni, proi~ jezik (katharevusa) literarnog i znanstvenog
izraza, oblicima slian starogrkom, od narodnog jezika
(dhimotiki), kojim se Grci slue u svakodnevnoj komunika
ciji. Danas katha.revusa sve vie ustupa mjesto pred dhimotiki i u drugim oblicima saobraanja. Novogrkim, slube22

Grke i grkog dijela Cipra, danas govori oko

9000000 ljudi, od toga neznatan broj i u kalabrijskim selima
u Junoj Italiji, te u Turskoj.
ltallkl jezld su indoevropski jezici koji su se u drevno
doba govorili na tlu dananje Italije. Dijele se, obino, na
dvije grane - oskiko-umbrijsku i latinsko-faliskikU.
U oald&c>umbrljsb jezike ubrajaju se izumrli jezici iz
druge polovice 1. milenija pr. n. e. - oskiki (govoren na
podruju istono i juno od Rima; ostao je prilian broj
natpisa) i umbrijski (u Umbriji, sjeverno od Rima; na njemu
su pisane poznate Tabulae lguvinae).
Osim faliskikog (izumrli drevni jezik srednje Etrurije)
i nekih drugih italskih jezika, gotovo bez potvrenih tragova, latlnsko-falbWklm Jezicima pripada i latinski, poznat
ve iz 7-6. st. pr. n. e., prvobitno jezik grada Rima i okolice
(Lacija) koji se irenjem rimske vlasti protegao najprije
na itavu Italiju, a zatim postao i osnovno sredstvo trgovake i vojne komunikacije na golemim zapadnim podru
jima Rimskog Carstva. Ve u 1. st. pr. n. e. dolazi do oi
tog razdvajanja knjievnog (klasinog) i pukog jezika, koje
kasnije postaje sve vete. Knjievni jezik, uz izvjesne promjene, ostaje jezikom uene i politike Evrope sve do 19.
sL (u Hrvatskoj je latinski slubeni jezik do 1847) i jezikom
katolike crkve vie-manje do danas; latinski je slubeni
jezik Vatikana, tako da je pogreno govoriti o njemu kao
o mrtvom jeziku. Iz pukog ili vulgarnog latinskog razvija
se tokom vremena itav niz romanskih jezika, kojima Sd
govori i danas. U Portugalu i, ponekad sa znaajnim razlikama, u krajevima portugalskih osvajanja - u Brazilu, u
Gvineji Bisao, Mozambiku i Angoli (iako nepoznat velikom
dijelu stanovnitva, jo uvijek kao .slubeni jezik), u Zelenortskoj Republici, u Timoru i Macaou - oko 90000000
ljudi govori portugalski. Njemu je vrlQ srodan galicijski
(2000000, u Galiciji, panjolskoj pokrajini sjeverno od Portugala). Spanjolski ili kastiljanski (200000000) slubeni je
jezik panjolske, gotovo svih srednjoamerikih i junoamerikih dliava (Argentina, Bolivija, Cile, Dominikanska Republika, Ekvador, Gvatemala, Honduras, Kolumbija, Kostarika, Kuba, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Salvador,
Urugvaj, Venezuela), Meksika i Saharske Republike, a govori
se i u Maroku i na Filipinima, te u jugozapadnim dliavama
SAD. Hebrejsko-Jpanjolski ili sefardski jezik je potomaka
Hebreja protjeranih iz panjolske u 15. stoljeu koji se jo

Dim jezikom

23

poneto upotrebljava na Balkanu (i u SFRJ), u Maloj Aziji, na

Bliskom Istoku, te u A1iru i u Maroku. U panjolskoj se na
sjeveroistoku, u Kataloniji, u Andori, na Balearima i u pogra
ninom dijelu Francuske govori i katalonski (7000000), nedavno priznat i kao slubeni jezik pokrajine. Francuski je
takoer vrlo rairen: osim u Francuskoj, Luksemburgu, Monaku i na Haitiju, jedan je od slubenih jezika Belgije, vicarske i Kanade, a u bivim francuskim i belgijskim kolonijama u Sjevernoj i Ekvatorijalnoj Africi (Burundi, Centra!
noafrika Republika, ad, Dahomej, Gabon, Gornja Volta,
Gvineja, Kamerun, Kongo, Mali, Mauretanija, Niger, Obala
Bjelokosti, Ruanda, Senegal, Togo, Zair) takoer je jedini
ili ravnopravni slubeni jezik. Govori se i u Sjevernoj Africi
(Maroko, Tuois, Alir), na Bliskom Istoku (Sirija, Libanon),
u Indokini (Vijetnam, Kampuija, Laos) - ukupno oko
75000000 govornika. U Junoj Francuskoj, bez slubenog sta
tusa, govori se i okcitanski ili, neadekvatno nazvan, provansalski (10000000), sa starom knjievnou. Retoromanski
(500000) dijeli se na tri dijalekta: gritunski ili rumantki
(jedan od slubenih jezika vicarske), furlanski (u Friuliju)
i tirolski ili ladinski ili dolomitski (u Junom Tirolu). Talijanski (60000000) je slubeni jezik Italije i San Marina i
jedan od vicarskih jezika, a govori se i u dijelu Jugoslavije
(Istra) i u bivim kolonijama - Libiji, Etiopiji i Somaliji.
Uz to postoje i sardski (1000000, na Sardiniji) i izumrli
dalmatski (u Splitu u 11. st., u Dubrovniku do 15. st., a na
Krku - veljotski - jo u 19. st.), te istroromanski ili
istriotski (s malim brojem govornika u Rovinju, Vodnjanu,
Balama, ianu u Istri). U Rumunjskoj, a djelomino i u
Maarskoj, Bugarskoj i Jugoslaviji govori se rumunjski
(18000000); arumunjski je jedan njegov dijalekt u Makedoniji, Grkoj i Albaniji (300000); moldavski (2500000, slu
beni jezik Moldavske SSR) neznato.o se razlikuje od rumunjskog, a dosta razliit istrorumunjski jo i danas se
govori po selima Istre na ~iariji (1500).
Keltski jezici dijele se na tri grane - galsku, gaelsku
i britsku.
Jedini je predstavnik galskih jezika galski, jezik Galije
(Francu5ke, June Njemake i Sjeverne Italije) prije rim
skih osvajanja, izumro poetkom nae ere i vrlo slabo
pomat.
U gaebke jezike ubrajaju se irski (slubeni jezik Republike Irske, uz engleski, 700000), !kotski (jezik kotskih sta

24

rosjedilaca, 100000) i manski (na otoku Manu u Irskom

moru, u izumiranju).
Meu brltaklm jezi.cima su bretonski (1200000 govornika
u Bretagni), veUki ili kimriki (jezik oko 600000 stanovnika
Wallesa) i u 18. st. izumrli komvalski (u Comwallu). Svi se
ivi keltski jezici, usprkos odupiranjima i tenjama za obnavljanjem knjievnosti, povlae pred engleskim, odnosno
francuskim.
Zbog nekih zajednikih osobina italski i keltski jezici
esto se ujedinjuju u ltalo-keltsku skupinu indoevropskih
jezika.
Germnld Jezi.ci najjai su indoevropski jezici po broju
govornika. Dijele se na tri grane: sjevernu, zapadnu i istonu.
U sjevemogermanske jezike ubrajaju se skandinavski ili
nordijski jedci koji su se relativno kasno poeli granati iz
staronordijskog - danski (5000000 govornika u Danskoj,
Junoj vedskoj i Norvekoj), .vedski (8500000, u vedskoj
i Finskoj), norvdki (4000000, u Norvekoj; sa dva ravn<r
pravna standardna oblika - bokmdl ili riksmdl, pod snanim utjecajem danskog, i nynorsk ili landsmdl, blii norvekom narodnom jeziku, ali u povlaenju), islandski (200000,
na Islandu, blizak norvekom) i faereerski (40000, neslubeni jezik stanovnika danskog otoja u Atlantiku).
Meu zal,>adnogermamldm jezldma najraireniji je engleski, ija se starija faza (5-9. st.) naziva ponekad i anglosaski. Engleski je slubeni jezik (ili jedan od njih) golemog
broja drhva, od Velike Britanije, Irske, Sjedinjenih Amerikih Driava, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Jun<r
afrike Republike do bivih kolonija u itavu svijetu (Babama, Barbados, Belize, Bocvana, Fidi, _Gana, Gvajana, Hons
Kong, Indija, Jamajka, Kenija, Liberija, Malavi, Malta, Mauri
tius, Namibija, Nigerija, Rodezija, Sijera Leone, Svaziland,
Tanzanija, Uganda, Zambija), tako njime govori 300000000
ljudi. Njemu je srodan frizijski, nestandardizirani jezik 300000
govornika u Frieslandu, Schleswigu i na Helgolandu, u Nizo.
zemskoj i u Sjevernoj Njemakoj. Njemaki je slubeni jezik
u obje Njemake, Austrije, Liechtensteinu, jedan od slubenill
u Svicarskoj, a govori se i u Luksemburgu (u obliku specifi
nog dijalekta - leceburlkog), u Alsaceu i Lorrainei u Francuskoj, u Sjevernoj Italiji, te u nekim dijelovima Istone
Evl"Ope (Poljska, SSSR) - ima oko 100000000 govornika. Dijeli se na visokonjemake (koji daju knjievni standard) i
2S

niskonjemake dijalekte. Niskonjemakom je blizak nizozemski ili holandski, sa 13000000 govornika u Nizozemskoj

(slubeni jezik). Junoafri:Coj Republici, na Antilima i u

Istonoj lndiji, koji je u Belgiji, pod imenom flamanski,
uz francuski, slubeni jezik (4500000). Iz nizozemskog je potekao afrikaans ili burski (4000000), transfonniran' jezik nizozemskih doseljenika u Junoj Africi, danas jedan od slubenih jezika Junoafrike Republike. Ovoj skupini pripada i
jidiJ, jezik evropskih Hebreja, nastao na osnovi srednjovjekovnog njemakog, s primjesama hebrejskog i slavenskih
jezika, koji danas govori oko 5000000 ljudi u Srednjoj i Isto
noj Evropi i u SAD.
Predstavnik lstonogermansldh Jezika - gotski (jezik
gotskih plemena poznat iz prijevoda Biblije iz 4. st., govoren u dijelovima Evrope kojima su Goti prolazili) potpuno
je nestao. U 18. st. jo je postajao njegov daleki istoni
izdanak - krimski gotski - na Krimu, ali i on je izumro.
Baltiki Jezici zasebna su potporodica indoevropskih jezika koji se govore na junim obalama Baltikog mora. Njima pripada u 18. stoljeu izumrli staropruski koji se govorio na podruju nekadanje Istone Pruske, izmeu dananjih gradova Gd.aiisk i Kaliningrad. Litavski, slubeni jezik
Litavske SSR, prisutan i u Istonoj Poljskoj, govori oko
3000000 ljudi, dok letonski ili latvijski, takoer slubeni
jezik, u Latvijskoj SSR, ima 1500000 govornika. Premda
su baltiki jezici poznati iz relativno kasnog razdoblja, najranije iz 16. stoljea, oni su - osobito litavski - zbog arhainosti svoje morfologije vrlo znaajni za indoevropeistika
istraivanja.
Slavemkl jezici su indoevropski jezici posebne potporodice; za njih se pretpostavlja da su se svi razvili iz zajednikog praslavenskog, jezika pradomovine Slavena sjeverno
od Karpata u 3-2. st. pr. n. e., jezika koji se danas - u
nedostatku bilo kakvih pisanih spomenika - mof.e samo
lingvistiki rekonstruirati. Njegovoj je kasnoj fazi zacijelo
blizak staroslavenski: to je jezik prvih pisanih slavenskih
spomenika, koji su u svojim prijevodima Biblije fiksirali
u 9. st. Konstantin i Metodije u misionarskom pohodu meu
Slavenima. On, dakako, ima ve odlike jezika njihova kraja,
okolice Soluna, a kasnije je doivio velik broj nacionalnih
redakcija u slavenskim zemljama i utjecao, osobito kod
Junih i Istonih Slavena, na formiranje nacionalnih koji

26

evnih jezika. Ponegdje se - kod Rusa i Bugara - zadrao s promjenama sve do 18. st. kao knjievni jezik, a kod
Srba je, u hibridnom spoju s narodnim jezikom, pod imenom slavenoserbski ostao u kolskoj i knjievnoj upotrebi
do polovice 19. st. Dananji se slavenski jezici dijele na
istonoslavenske, zapadnoslavenske i junoslavenske.
Od latonoslavemldb jezika najvei je ruski sa skor.o
140000000 govornika, prvenstveno u Ruskoj SFSR, iz ijeg
se evropskog dijela sve vie iri u sibirska i dalekoazijska
prostranstva. To je velikom dijelu stanovnika SSSR-a ujedno
i drugi jezik. Njemu je srodan ukrajinski ili maloruski,
slubeni jezik Ukrajinske SSR, kojim govori 40000000 ljudi
u Ukrajini i okolnim dijelovima SSSR-a. Pod imenom ~sin
ski njime govori i desetak tisua ljudi u SFRJ (SAP Vojvodina). Blizak ruskome je i bjeloruski sa 10000000 govornika
u Bjeloruskoj SSR (slubeni jezik), u Litvi, Poljskoj i Rusiji. I ukrajinski i bjeloruski dugo su se vremena odupirati
tenji za dominacijom ruskoga.
Meu zapadnoslavensktm Jezicima nalazi se e.ki - jezik
10000000 govornika u Cekoj i Moravskoj, a neto ih malo
ima i u Jugoslaviji. Vrlo mu je blizak slovaki, koji upotrebljava 4500000 ljudi u Slovakoj, te u Maarskoj i u Jugoslaviji. Ova su dva jezika slubeni jezici SSR. Poljski jezik Poljske i ponegdje pograninih dijelova Njemake,
Cehoslovake i SSSR-a ima danas 38000000 govornika.
U Poljskoj se u okolici grada Gdynije upotrebljava i kaupski (200000), koji neki smatraju poljskim dijalektom, a nesumnjivo je pod jakim utjecajem poljskog. U Njemakoj
Demokratskoj Republici, u predjelu Luice, izmeu gradova C.Ottbus i Bautzen, oko 50000 stanovnika govori lul.i
kosrpski ili sorapski ili verufski (sa dva dijalekta: gornjo-.
lul~ki i donjolul.Wki), no veina je govornika dvojezina, i
pritisak njemakog je sna!an. Ovoj skupini pripada i u 18.
st. izumrli polapski, nekad motan jezik porjeja Labe.
Najvei je po broju govornika meu junoslavenskim
jezldma hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, materinji jezik
16000000 stanovnika SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovinc,
SR Srbije, SR Crne Gore i drugih dijelova SFRJ, zatim veih
skupina u Gradial u Austriji, u Maarskoj, te manjih u
SSR i u Italiji. U njemu se razlikuju tri dijalekta, toka11ski, kajkavski i akavski, nazvani prema obliku upitne
zamjenice, a etvrti, torlaki ili timoko-prii.renski, danas
27

se najee smatra jednim od oblika tokavskog. Prema refleksu praslavenskog glasa jat, unutar ovih dijalekata mogu
se diferencirati ijelca.vski, elca.vski, jekavski i ikavski sistemi. Premda su od 15. st. sva tri dijalekta imala bogatu
literaturu, od 17. st. sve vie jaa ugled tokayskog, pa je
taj dijalekt, od 1836, zahvaljujui djelovanju Ljudevita Gaja
i Ilirskog preporoda, postao osnova knjievnog jezika Hrvata, a od 1868. i Srba, nakon uspjeha reformi Vuka Karadia; Vukov rad i rad njegovih sljedbenika utjecao je i na oblikovanje knjievnog jezika u Hrvatskoj. tokavski dijalekt
je temelj dananjeg standardnog jezika, koji se javlja u
nekoliko varijanti: kao hrvatski knjifevni jezik (s ijekavskom osnovicom), kao srpski knjifevni jezik (s ekavskom
osnovicom; slubeni je naziv - srpskohrvatski), kao bosansko-hercegovallca. varijanta hrvatskosrpskog odnosno srpskohrvatskog (ijekavska, nazvana bosanskohercegovakim knjievno-jezinim izrazom) te, u najnovije vrijeme, kao crnogor
ska varijanta srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog (takoer ijekavska). U Jugoslaviji se jo govori slovenski ili
slovenalki, s govornicima i u Korukoj u Austriji, te u Italiji - ukupno vie od 2000000 -, slubeni jezik SR Slovenije,
blizak hrvatskosrpskom. U SR Makedoniji slubeni je jezik
makedonski, od ijih se 1500000 govornika manji dio nalazi
l u susjednoj Grkoj, Bugarskoj i Albaniji, i koji je, poput
torlakih idioma, pretrpio znaajan utjecaj balkanske jezi
ne sredine. Srodan je makedonskom, ali od njega razliit,
bugarski, kojim u Bugarskoj i u susjednim podrujima govori 8500000 ljudi.
Prema mnogobrojnim zajednikim drevnim elementima
i slinosti.ma u svojim strukturama moe se pretpostaviti da
su baltiki i slavenski jezici potekli iz jednog, unutar indoevropskih jezika izdiferenciranog a za njih jstog izvora: zato
se esto govori o balto-slaveoskoj skupini jezika.
Albanski jezik sam za sebe jedna je od potporodica indoevropskih jezika. Dananji albanski govori oko 3000000 ljudi,
od toga oko 1800000 u samoj Albaniji, gdje je to slubeni
jezik, a 1000000 u SFRJ, u.SAP Kosovu (slubeni jezik) i u SR
Makedoniji. Neto govornika ima i u Grkoj i u Italiji. Postoje dva dijalekta ..;.... gegijski, na sjeveru govornog podruja,
i toskijski, na njegovu jugu, na kojem se zasniva standardni
jezik.
Armenski jezik takoer je, sa svojim razvojnim fazama,
samostalna potporodica indoevropskih jezika. Suvremeni

28

armenski ima oko 5000000 govornika: vie od 3000000 u

SSSR-u - Armenska SSR (slubeni jezik), Azerbajdanska
SSR i Gruzijska SSR - u obliku istonih dijalekata, a ostatak u Turskoj, Iranu, na Bliskom Istoku, te u enklavama po
cijelome svijetu, kao zapadni dijalekti.
Hetltsl jezik nosilac je potporodice veinom slabo poznatih izumrlih maloazijskih jezi.ka. Naime, toj potporodici
osim hetitskog (jezik metne drave iz 19-12. st. pr. n. e.,
deifriran poetkom ovog stoljea s tablica pronaenih kod
Bogaz-Koya u Turskoj) pripadaju i luvijski (iz 2. milenija
pr. n. e.) i palajski (iz istog razdoblja, gotovo sasvim nepoznat), a neki im istraivai jo pridruuju i neto mlae
karijski (sa spomenicima iz Karije i Egipta), likijski (iz 5-4.
st; pr. n. e.) i Zidijski (iz 4. st. pr. n. e.), za koje jo nije sa
sigurnou utvreno da su doista indoevropski.
Tohanki jezik, takoer poseban indoevropski jezik, upotrebljavan u podruju kineskog Turkestana u 1. mileniju nae
ere, jezik prijevoda svetih budistikih tekstova iz 5-11. st.,
dijelio se na dva dosta razliita dijalekta - toharski A ili
turfanski i toharski B ili kutanski, danas oba izumrla.
Na irem mediteranskom podruju u razliitim vreml!nima prije nae ere govorio se niz vrlo malo poznatih, danas
izumrlih jezika, od kojih se neki smatraju indoevropskima, a
drugima se porijeklo jo ne moe utvrditi. Takvi su, na primjer, makedonski ili staromakedonski (jezik drave Filipa
Makedonskog, vjerojatno slian grkom a moda ak i njegov dijal~t), tratki (na istonom dijelu Balkanskog poluotoka) i njemu srodan frigijski (maloazijski jezik sa spomenicima iz 7. i 6. st. pr. n. e. - oba vjerojatno indoevropska),
ilirski (jezik drevnih razdoblja Balkanskog poluotoka i naih
krajeva, iz kojega je moda potekao albanski), koji je blizak
mesapslcom (Juna Italija) i venetskom (Sjeverna Italija,
6-1. st. pr. n. e.), jezicima potisnutim od latinskog. Ovdje
se mogu spomenuti i neki najvjerojatnije neindoevropski jezici te regije, koje je dolaskom novih plemena prekrio indoevropski superstrat, kao to su pelazgiki (naziv za predgrki
supstrat prije dolaska Grka), hatski (prethetitski maloazijski
jezik iz 3. milenija pr. n. e.), ligurski (predindoevropski jezik
dijela Italije) i, relativno poznat ali tajanstven, etrurski (u
Italiji, sa prilino spomenika - najvei se uva u zagreba
kom Arheolokom muzeju, iz 8. st. pr. n. e., zatrt latinskim;
odnos prema indoevropskim. jetjcima jo uvijek je dosta nejasan).

29

Indoevropska komparativna lingvistika dijeli sve indoevropske jezike u dvije velike skupine - kentum-jezike i
satem-jezike, prema tome na koji se nain u njima reflektiraju velarni okluzivi (k i g) iz sustava pretpostavljenog j~zika
iz kojeg su potekli svi indoevropski jezici, dakle iz praindoevropskog. U kentum-jezicima (grkom, italskima, keltskima,
germanskima, hetitskom i toharskom) velarni okluzivi ostaju
nepromijenjeni, dok se u satem-jezicima (indoiranskima, baltikima, slavenskima, annenskom i albanskom) mijenjaju u
sibilante i utave (s, z, J, t). Nazivi ovih skupina potjeu od
latinske i avestike rijei :za broj 100 - centunz i sat~m.

2. Semltsko-hamltskl Jezici

I semitsko-hamitska jezina porodica, poput indoevropske,

s pomou kriterija izgleda dokazanog :zajednikog
porijekla, relativno je dobro istraena, a jezici koji joj pripadaju govore se na podruju Bliskog i Prednjeg Istoka te
u Sjevernoj Africi. I ona se dijeli na vei broj potporodica.
Semitski Jezici, :zasebna potporodica unutar semitsko-hamitske porodice, ujedno su njezini najznaajniji predstavnici
i po komunikacijskoj funkciji i po broju govornika. Dijele se
obino na istonosemitske, :zapadnosemitske i etiopske.
Svi btOD08emlbkl Jezici ve su odavno izumrli. Njima
pripada akadski, nazvan - prema svojim fazama ..- i asirsko-babilonski (dravni jezik, od 3. milenija pr. n. e. do poetka
nae ere, monih mezopotamskih drava - Babilona, Asirske
Drave i Novobabilonske Drave, koji je istisnuo najstariji
poznati pisani jezik - iz 4. milenija pr. n. e. - sumerski,
jezik Sl!Dlerana, :za koji se ne moe odrediti pripadnost nijednoj manoj jezinoj porodici). .
Meu zapadnosemltsldm Jezicima istie se kanaanski, kao
zajedniki naziv za itav niz jezika bliskoistonog podruja:
starokanaan.ski (izumrli jezik natpisa iz 1400. g. pr. n. e.),
feniki (jezik Feniana iz 1. milenija pr. n. e.) i njegov izda
nak punski (u sjevemoafrikoj fenikoj koloniji Kartagi, dananjem Tunisu, 6. st. pr. n. e. - 4. st. o. e.), moabitski (slabo poznat jezik iz 9. st. pr. n. e.), hebrejski ili starohebrejski
(jezik Starog zavjeta i Hebreja, govorni od 2. milenija pr.
n. e. do poetka nae ere, kasnije jezik religije i liturgije),
koji je, usprkos tome to se nije upotrebljavao kao sredstvo

utvrena

30

govorne komunikacije i to je bio raspren po cijelom svijetu, obnovljen u suvremenom Izraelu kao nacionalni i dravni jezik pod imenom ivrit (2500000 govornika, veinom
dvojezinih). Zapadnosemitskim jezicima pripada i aramejsk1
(opte proireni trgovaki jezik Prednjeg Istoka od 1. tisu
ljea pr. n. e. do 7. st. n. e. i dolaska Arapa, ijim suvreme
nim oblikom govori 200000 ljudi u Libanonu i Siriji) i sirijski
ili ajsorski (200000 govornika u Iraku, Turskoj, te SSSR-u
- okolica Erevana - gdje je i knjievni jezik s pismenou). Najvaniji je danas arapski, od 7. stoljea nadalje
govorni i knjievni jezik goleme civilizacije, kojim danas, u
razliitim nacionalnim oblicima, govori preko 120000000 ljudi.
Dijeli se na sjevernoarapski, openito proiren, i jul.noarapski,
na jugu Arabije, u Hadramautu i Omanu i na Sokotri. Arapski je danas jedini ili jedan od slubenih jezika mnogih
sjevernoafrikih i prednjoazijskih drava (Alir, Bahrain,
Egipat, lrak, Izrael, Jemen, DNR Jemen, Jordan, Katar, Kuvait, Libanon, Libija, Maroko, Mauretanija, Oman, Saudijska
Arabija, Sirija, Somalija, Sudan, Tunis). Poseban oblik arapskog predstavlja malte!ki, s izmjenama pod utjecajem talijanskog (zajedno s engleskim slubeni jezik Malte, 300000).
Prema nekima, i malo pomati ugaritski (jezik glinenih ploica iz Ra's Shamraha, iz 14. st. pr. n. e.) jedan je od oblika
kanaanskog.
Od etlopaldh jezika treba spomenuti ge'ez (od 5-9. st.
govorni, a zatim sve do 19. st. jezik knjievnosti i religije u
Etiopiji), ije je mjesto za~eo amharski (slubeni i knjievni
jezik Etiopije, 9000000), tigrinja (slubeni jezik pokrajine
Eritreje, 2500000) i tigre (u Eritreji, u okolici Massawe, bez
pismenosti, 400000), te gurage (juno od Addis Abebe, 500000).
Kuiltskl jezici obuhvaaju semitslo-hamitske jezike u Istonoj Africi. Najznaajniji su somalski (jedan od slubenih
jezika Somalije, uz arapski, 5000000 govornika), te - bez
pismenosti - galla (u Junoj Etiopiji i na sjeveru Kenije, oko
6000000), bedl.a (iroko rasprostranjen izmeu gornjeg porjeja Nila i Crvenog mora, 800000) i afarski (300000 u Eritreji
i Somaliji).
Egipatski jezik, posebna grana unutar semitsko-hamitskih, dijeli se po fazama u staroegipatski (3. milenij pr. n.
e.), novoegipatski (2. milenij pr. n. e., oba jezici Egipatske
Drave), demotski (1. milenij pr. n. e.) i koptski (izdanak
demotskog koji se upotrebljavao sve do 17. st. n. e., kada

31

ga je definitivno potisnuo arapski; danas samo jezik liturgije koptske kranske crkve).
Berberskl Jezici su semitsko-hamitski jezici nomadskog
stanovnitva planinskih podruja Sjeverne Afrike i Sahare.
Osim izumrlog libijskog (poznat po natpisima iz 4. st. pr. n.
e.) tu pripadaju i, danas bespismeni, tuareki (500000, jezik
Tuarega i Beduina u Sahari), leh ili ilh (2000000, u Maroku
oko Agadira i Marrakea), kabilski (1000000, u planinama
Maroka, Alira, Tunisa i Libije), rifski (700000, u Sjevernom
Maroku).
Ponekad, osobito u starijoj literaturi, egipatski, kuitski
i berberski jezici zajedno sainjavaju hamltsku skupinu:
-Odatle potjee naziv semitsko-hamitska porodica.
Neki istraivai otkrivaju srodnosti izmeu indoevropskih i semitsko-hamitskih jezika. Pretpostavljeni prajezik
iz kojeg bi potjecale obje ove porodice, pa i - eventualno,
no vrlo dvojbeno - mnoge druge (po miljenju pojedinaca
.ak i svi jezici svijeta), katkada se naziva nostratitki.

3. Baskijski Jezik

Baskijski ili euskara, na krajnjem sjeverozapadu pinnejskog podruja na granici izmeu panjolske (pokrajina
Baskija) i Francuske, ima oko 800000 govornika, veinom
u panjolskoj gdje je nedavno stekao i neke prerogatiw
slubenog jezika. Budui da se baskijski ne moe oigledno
povezati ni s jednim daqas poznatim jezikom, on stoji u
zasebnoj porodici, iako ga neki lingvisti dovode u vezu s
mnogim ivim i mrtvim jezicima, a posebno s kavkaskima
ili starim mediteranskima.

4. Kavkaski Jezici
Na geografski relativno malenom podruju Kavkaza govori se velik broj jezi.ka, meusobno povezanih, od kojih
neki imaju status nacionalnog ili slubenog jezika i pismenost, bilo drevnu bilo nastalu nakon oktobarske revolucije.
Kavkaski se jezici obino dijele na sjeverne i june.

32

Sjevernokavkas.ld Jezici osobito su brojni, i ovdje su navedeni samo oni koji imaju pismenost i status slubenih ili
knjievnih jezika sovjetskih autonomnih oblasti ili republika:
adigejski ili erkeski (80000) i kabardinski (250000, oba jezika
u Kabardinsko-Balkarskoj ASSR), eenski (550000) i ~nguJki
(100000, oba u eeno-Unguskoj ASSR), abhaski (80000, u
Abhazskoj ASSR), te pet slubenih jezika Dagestanske ASSR
- avarski (400000), lakski (65000), darginski (20000), tabasaranski (45000) i lezginski (200000).
Juinokavkaslrlm jezicima pripadaju u prvom redu grur.ijski (3000000, slubeni jezik Gruzijske SSR), njemu blizak
mingrelski (350000 govornika u Gruziji i Azerbajd.anu, takoer ima pismenost), te lazijski (40000, jezik kavkaskih iseljenika u Turskoj).
Kavkaski se jezici ponekad povezuju s baskijskim u
zajedniku e~kavkasku skupinu.

5. Ugroftnald Jezici

Jezici ugrofinske porodice raireni su u Sjevernoj Evropi

i Aziji, na obalama Baltikog i Sjevernog ledenog mora, a
djelomino i u Srednjoj i Istonoj Evropi. I oni su razmjerno dobro istraeni, a srodnost je meu njima utvrena. Ponekad se nazivaju i uralsldm Jezlclma. Dijele se u nekoliko
potporodica.
Finski jezici obuhvaaju, osim nekih sasvim malih jezika
u izumiranju, i ove jezike: finski (4900000 govornika u Finskoj - slubeni jezik, vedskoj, Norvekoj i SSSR-u), estonski (slubeni jezik Estonske SSR, 1.000000), karelijski Uezik
bez pismenosti kojim govori 150000 ljudi u Karelijskoj ASSR,
sjeverno od Lenjingrada), vepsijski Uezik 30000 govornika u
Lenjingradskoj oblasti), te komski ili permski (460000, slubeni jezik u ASSR Komi), votjaki ili udmurtski (600000,
slubeni jezik u Udmurtskoj ASSR, istono od Lenjingrada
blizu Urala), mordvinski (1200000, jezik Mordovinske ASSR,
istono od Moskve), marijski ili eremiski (530000, jezik Marijske ASSR, sjeverno od Kazanja) i laponski Uezik 35000
nomada Laponaca na sjeveru Finske, vedske, Norveke i na
poluotoku Kola u SSSR-u). Neki izdvajaju permski u posebnu
skupinu, a posljednja tri jezika smatraju dijelovima laponsk~
skupine.
3

Pogled u lingvistiku

33

Ugarskim Jezicima, uz maarski (nacionalni i slubeni jezik

i Maara u SFRJ - SAP Vojvodina i SR Hrvatska
- , kojim se govori i u Slovakoj i Rumunjskoj, ukupno
13000000 govornika), pripadaju i dva pismena jezika Hanty-Mansijskog nacionalnog okruga u SSSR-u, izmeu Oba i
Irtia i Urala - hantijski ili ostjki (23000) i mansijski ili
vogulski (7000).
SamoJeclake Jezike pojedinci smatraju potpuno zasebnom
porodicom, no v~ se istrativaa slae u tome da su oni
potporodica ugrofinskih jezika. To su jezici malobrojnih nomada Samojeda na Sjevernom mora i u Sibiru: jurki ili
nenecki (20000, na obali od Arhangelska do ua Jeniseja i
na otocima, s pismenotu), selkupski (4000, oko rijeke Ob),
nganasanslci ili tavgijski (1000, istono od Jeniseja u oblasti
Krasnojarska), te enecki (1000).
Maarske

6. TurJdJsld. Jezici

Na irokim azijskim prostranstvima, od Male Azije do

Mongolije, na jugu azijskog dijela Sovjetskog Saveza i u pod
nijima Sibira govore se meusobno vrlo srodni turkijski
jezici, koji se katkada ~vaju i tursko-tatankom jezinom
porodk:om. Jedna od moguih, inae vrlo razliitih, podjela
turkijske porodice razlikuje istonu i zapadnu grupu.
IstomotmklJsld. Jezici predstavljeni su tuvinskim (100000
govornika u Tuvinskoj ASSR, na sjeverozapadnoj granici
Mongolije; ima pismenost), jakutskim (knjievni jezik 250000
Jakuta u Jakutskoj ASSR, u Istonom Sibiru u porjeju
Lene), kirgislcim (1500000 govo~ka, slubeni jezik Kirgiske
SSR) i altajskim (48000, knjievni jezik u Gomo-altajskoj
autonomnoj oblasti, sjeverno od zapadne tromee SSSR-a,
Kine i Mongolije).

Zapadnoturldjaldm Jezicima pripada izumrli bugarski

(nekad na podiuju Bugarske, dao je ime slavenskom jeziku)
i njegov suvremeni oblik atva.fki (1500000, slubeni jezik u
Cuvakoj ASSR, u porjeju Volge), zatim turkmenski (1500000,
Turkm.enska SSR - slubeni jezik), azerbajdfanski (8000000,
slubeni jezik Azerbajd!anske ASSR, govori se i u susjednim
republikama i u lranu), tatarski (slubeni jezik Tatarske
ASSR. u porjeju Volge i Kame - 5000000) i krimsko-tatarski
(jezik 200000 doseljenika Tatara na Krilnu), kaz.ahski (5000000,
34

slubeni jezik u Kazahskoj SSR, govori se i u Mongoliji),

(9000000, slubeni jezik Uzbekske SSR). Od manjih
jezika u SSSR-u treba spomenuti karakal~ki (200000, Karakalpaka ASSR u Uzbekskoj SSR), gagau.ski (140000 govornika u Moldavskoj SSR, Ukrajini, Rumunjskoj), b{l.kirski
(1000000 u Bakirskoj ASSR, slubeni jezik), kumiki (200000
u Dagestanskoj ASSR), karaajevski (100000, na sjevernim
obroncima Kavkaza) i nogajski (40000, Dagestanska ASSR) ..
Meu zapadnoturkijskim jezicima izvan SSSR-a znaajan je
ujgurski (slubeni jezik pokrajine Sinkiang-Uighur na sjeverozapadu Kine - 4000000, govori se i pie i u susjednim dijelovima SSSR-a), a najvaniji Je od svih zacijelo turski kojim
govori 40000000 ljudi u Turskoj i na Cipru, te Turci u Bugarskoj, Albaniji i SFRJ. Jedna od starijih faza (13-15. st.)
naziva se seldlulkim. Turski je jezik, u svojem knjievnom
formiranju, pretrpio znaajne utjecaje arapskog i perzijskog,
ali je isto tako ostavio neizbrisiv trag na jezicima balkanskog
podruja, pa i na naem jeziku.

ui.beki

7. Mongolski jezici

U podruju Centralne Azije govore se mongolski jezici,

meusobno srodni i povezani u posebnu jezinu porodicu.
Najvaniji je halha-mongolski, slubeni jezik NR Mongolije
kojim se slui oko 1000000 ljudi. Burjatskim, u Burjatskoj
ASSR, jugoistono od Bajkalskog jezera, govori i pie 250000
Burjata, a kalmiki i ojratski, vrlo srodni jezici iako geografski udaljeni (izmeu Volgograda i Orenburga, odnosno u
Sjeverozapadnoj Kini i NR Mongo~iji) imaju 250000 govornika.
8. Tungusko-mandiurskl jezici
U sredinjem i istonom dijelu Sibira i u Manduriji prostire se na velikom podruju ali s malim brojem govornika
tungusko-mandurska porodica jezika. Ona se dijeli na tunguske i na mandurske jezike.
Tungusldm jezicima govore nomadski lovci i stoari u
SSSR-u, u tajgama u porjejima JenisejaA Lene i Amura i na
dijelu Sahalina. Ovim jezicima u nestajanju, od kojih su naj-

35

tunguski ili evenkijski (oko Jeniseja, 30000, s pii evenijski ili lanwtski (Jakutska ASSR, 10000), ne
govori vie od 50000 ljudi, veinom dvojezinih.
MandluraJd jezici takoer izumiru i povlae se pred ru
sk:im i kineskim.. Tako mandturskim, nekad dvorskim i aristokratskim jezikom Kine, danas govori najvie 100000 ljudi
u Mand!uriji, na krajnjem sjeveroistoku Kine, a nanajskim
ili goldskbn, na utu Amura i na Sahalinu, svega 10000.
Turkijski, mongolski i tungusko-mandurski jezici esto
se smatraju srodnima i sainjavaju altajaku skupinu koja
se zajedno s ugrofinskim jezicima ujedinjuje u uralo-altajsku
Jezlfnu skupinu.

znaajniji
smenou)

9. Azijski Jezici Izvan porodica

U Jugoistonoj Aziji govori se nekoliko jezika koje bi neki
lingvisti eljeli uvrstiti u altajsku skupinu, ali kojima se ne
moe za sada niti dokazati takva pripadnost niti njihova
meusobna srodnost. To su japanski, sa preko 100000000 govornika u Japanu i iseljenika u cijelom svijetu, i njegov spe
cifini dijalekt okinavski (900000, na ot~ju Ryu-Kyu), te
korejski (45000000, u obje Koreje slubeni jezik) i ainu
(jezik 16000 preostalih starosjedilaca Japana, ribara na Hokkaidu, Kurilskim otocima i na Sahalinu).

10. Paleoalblrskl jezlcl

Na krajnjem sjeveroistoku Sibira autohtono stanovnitvo
u vrlo malom broju govori paleoslblrsldm ili paleoazljsklm
jezldma (kriterij okupljanja je vie-manje geografski). Od izvjesnog znaaja su ukotski (12000, Cukotski nacionalni
okrug, s pismenou), korj~ki (7000, Korjakski nacionalni
okrug), gilj~ki (3000, ue Amura i Sahalin) i fcamadalski
(1000, Kamatka). Svi se ti jezici povlae pred ruskim.
U nekim podjelama uralo-altajski, paleosibirski i azijski
jezici izvan porodice zajedno se geografski grupiraju u
evroazlJsku. skupinu jezika.
36

li. Dravldsld Jezlcl

Na jugu Indije, na Dekanskoj visoravni, rasprostranjeni

su jezici dravidske porodice. Najznaajniji su veoma proireni knjifevni jezici teluJki (45000000, Jugoistona Indija),
tamilski (38000000, Jugoistona Indija, i jedan od slubeliih
jezika Singapura i ri Lanke), malajalamski (20000000, krajnji jug()Z\lpad lndije) i kanara (20000000, Jugozapadna i Centralna Indija). Ovamo pripadaju i mnogi slabije istraeni
jezici, za koje se broj govornika teko moe utvrditi, a meu
njima i gondski (oko 2000000, u Centralnoj lndiji), oraonski
(oko 1000000, u Zapadnom Bengalu), tulu (700000, na zapadnoj indijskoj obali), toda (900000, na jugu) i brahui (250000,
kao izdvojena jezina zajednica u pakistanskom Baludistanu).

12. Bundasld jezik

BuruJaski je jezik bez pismenosti 40000 stanovnika planinske oblasti Karakoruma, na krajnjoj sjeverozapadnoj granici lndije i Pakistana. Iako ga neki povezuju s dravidskim
jezicima, ini se da ne pripada nijednoj poznatoj porodiu.

13. Klnesko-tlbetsld Jezici

Na podruju Kine i Jugoistone Azije (nekadanje Indokine) govori se jezicima kinesko-tibe~ske jezine porodice, od
kojih neki imaju golemu vanost i po broju govornika i po
tome to su sredstva komunikacije veoma drevnih i velikih
civilizacija. Podijeljeni su na vei broj potporodica.
Klnesld Jezik, zasebna potporodica kinesko-tibetske porodice, najraireniji je jezik na svijetu - njime govori preko
800000000 ljudi, no zapravo je pod tim imenom okupljen vei
broj meusobno razliitih dijalekata na jugu i istoku NR
Kine; meu njima su sjevernomandarinski (600000000, dijalekt podruja Pekinga, na kojem se zasniva nacionalni i slu
beni jezik Kine i suvremeni jezik pismenosti - kwo-yu,
danas pomatiji pod imenom putong-hwa), wu (40000000, okolica Shanghaja i delte Yangtzea), kantonski (30000000, dija37

lekt Kuangchoua - Cantona), min (20000000, oblast Fukiena

i Taivana) i hunanslci (20000000, u oblasti Hunana).
Tajsldm Jaldma pripadaju tajski (35000000, slubeni
jezik Tajlanda), laoski (7500000, slubeni jezik u Laosu),
Janski (2000000 govornika u pokrajini Shan u Burmi), tai
(500000 ljudi na sjeveru Vijetnama) te chwang (7000000) i
tung (1000000) u kineskim pokrajinama Kwangsi i Kweichow.
Ovamo neki ukljuuju i vijetnamski ili anamski (35000000, u
Vijetnamu slubeni jezik). Drugi ga smatraju monkhmerskim jezikom.
TlbeUkHurmamld jezici obuhvaaju tibetski (govori ga
5000000 ljudi u Tibetu, Nepalu i u Butanu, gdje je slubeni
jezik) i burmanski (20000000 govornika u Burmi - slubeni
- i u Tajlandu).
Kinesko-tibetskoj porodici esto se pridruuju jo neke
skupine: hlmalajsld jezici - najznaajniji je lepa (200000,
slubeni jezik u Sikkimu); lolo-bodo-daga-kaln jezici - lolo
(1800000 u Jugo:zapadnoj Kini), bodo (200000), naga (400000) i
katin (500000, sva tri u Asamu, predjelu lndije sjeverno od
Bangladea, i na sjeveru Burme); mlao-jao jezici - miao i
jao (oba u Jugo:zapadnoj Kini, sa oko 500000 govornika).

14. Mon-khmersld Jezici

Jezicima mon-khmerske porodice govori se na podruju
Burme i lndokine. Meu mnogim jezicima te skupine treba
spomenuti mon (400000, u Jugoistonoj Burmi, s pismenou),
khmerski ili kampuijski (slqbeni jezik Kampuije, 4000000),
khasi (400000, u Asamu), nikobtuski (12000, na Nikobarskim
otocima uz istonu obalu Indije) i semamki (3000, jedan od
jezika nomadskih starosjedilaca Malakke).

15. Jezici. munda

Na podruju Indije, u lingvistiki izdvojenim enklavama,
govore se meusobno prilino razliiti jezici ,poznati pod imenom munda. Meu njima su najznaajniji santali (2800000, u
indijskim dravama Bihar i Orissa), mundarski (800000, u

38

Orissi), ho (700000, u Orissi), te sora (200000) i gadaba (450000,

oba u podruju Madrasa).
Jezici munda zajedno s mon-khmerskima svrstavaju se
katkada u austraztj1ku porodicu, a oni i kinesko-tibetski ponekad se nazivaju Jezicima Jugoistone Azlje.

16. Jezici Australije l Oceanije

U Australiji, na otocima Tihog oceana i u nekim rubnim
azijskim podrujima postoji itav niz jezika koji su, po
geografskom kriteriju, okupljeni pod zajednikim. nazivom
- jezici Australije i Oceanije. Dijele se u nekoliko skupina.
Indonezijski. Jezici govore se u Malaji, u Indoneziji i na
Filipinima, te na Madagaskaru. Od otprilike 200 jezika vaniji
su: malajski (12000000 izvornih govornika u Maleziji i Singapuru i ope sredstvo komunikacije na indonezijskim otocima, i zbog toga, pod imenom indonezijski ili bahasa indo
nl!sia, slubeni jezik Indonezije); .zatim u Indoneziji javanski
(60000000 na Javi i Sumatri, sa starom pismenou i drevnim oblikom kawi), batatki (2000000 na Sumatri), sundski
(20000000 na Javi), balijski (2000000 na Baliju), madurski
(4000000 na Maduri), dajatki (2000000 na Borneu), makasarski
(900000 na jugu Celebesa); na Filipinima tagalo.fki (8000000,
slubeni i nacionalni jezik), ilo.fki (2500000 na sjeveru Luzona), bikolski (2000000 na jugu Luzona), visajski (3500000
na drugim otocima); te; malga.fki (4000000, slubeni jezik, uz
francuski, u Malgakoj Republici na otoku Madagaskaru).
Pollnezljlld Jezici obuhvaaju dvadesetak razliitih jezika,
a meu njima i havajski (10000, na Havajima), tahitski '50000,
Tahiti), samoanski (90000, uz en~leski slubeni na Samoi, s
pismenou), tonga (30000, Tonga), rarotonga (10000, Cookovi
otoci) i maorslci (140000, jezik domorodaca na novozelandskom Sjevernom otoku, s pismenou).
.
Indonezijski i polinezijski jezici esto se smatraju zajednikom malaj1ko-pollnezljlkom Jezinom skupinom.
Melanezljsld jezici govore se na podruju Melanezije, a
najznaajniji meu njima su fidl.ijslci (140000, Fidi, slubeni
jezik, s pismenou), areare (15000, na Solomonskim otocima), tauna. (7000, na Novim Hebridima).
MUaonezljlkl Je:dd prostiru se na Karolinima, Gilbert
otocima, Maralskom otoju i Marianima, a najznatniji su
39

ultihi, tobi, sonsoral, naurski (uz engleski, slubeni jezik na

Nauruu), nijedan sa vie od 10000 govornika.
Australski Jezici su mnogobrojni (po nekima: 228), vrlo
slabo istraeni jezici domorodakog stanovnitva Australije,
na niskom stupnju civilizacije; tim jezicima ne govori ukup
no vie od 40000 ljudi; meu njima su i aranta (u Queenslandu) i vald!biri (1400, u Zapadnoj Australiji).
Papuansld Jezici (vjerojatno njih nekoliko stotina), kojima govori 2800000 starosjedilaca Nove Gvineje, Timora i
okolnih otoka, jo su manje poznati. Spominju se ono, kate,
kubai, kobou (10000), mikoru (4000).
Melanezijski, mikronezijski, australski i papuanski jezici
zajedno ponekad se svrstavaju u austronezljsku skupinu Jezika.

17. Jezici Crne Afrlke

Jezici Crne Afrike okupljaju, sasvim oito samo po geografskom kriteriju, golem broj djelomino slabo izuenih i
meusobno nesrodnih jezika kojima govori autohtono stanovnitvo Afrike na podruju juno od domene semitskohamitsldh jezika. Budui da lingvistiki opisi jo ni jzdaleka
nisu potpuni, postoje mnogobrojne podjele i potpodjele afri
kih jezika Ne ulazea ni u kakve potpodjele, najuobiajenije
je razlikovanje triju skupina jezikA Crne Afrike.
Sudamko-gvlnejskl Jezici govore se otprilike na podru
ju juno Qd 2rr sjeverne irine do ekvatora, od zapadne afri
ke obale do Nila. Mogu se svrstati u nekoliko grupa (po nekima 16), a ima ih - prema .izvjesnim brojanjima - oko
500. Ovdje ~. dakako, biti spomenuti samo neki: fulbe
(6000000 govornika u irokoj dom~ od Senegala do adskog
jezera, u Senegalu, Gambiji, Gvineji Bisao, Gvineji, Maliju,
Gornjoj Volti, Nigeru i Nigeriji), volof (1500000, nacionalni
jezik Senegala; i u Gambiji), mandingo (5000000, grupa jezika i dijalekata - soninke i malinke, na primjer - koji se
govore uz obalu Atlantika, u Senegalu, Gambiji, Gvineji Bisao,
Gvineji, Sijera Leone, Llberiji i Obali Bjelokosti), songoi (jezik
s pismenoai, u Maliju, Nigeru, Gornjoj Volti, Dahomeju i Nigeriji - 400000), dogon (350000, u Maliju i Gornjoj Volti),
a.Janti (rasprostranjen jezik s pismenou, i sa vie dijalekata, u Gani, Togou i _Dahomeju, 2000000), mosi (3000000, u
40

Gornjoj Volti i Dahomeju), senufu (800000, Gornja Volta.

Gana i Obala Bjelokosti), ewe (1000000, s pismenou, u
Gani, Togou i Dahomeju), joruba (12000000, s pismenou.
Togo, Dahomej i Nigerija), kanuri (2000000, s pismenou,
Nigerija, Niger, ad), ibo (1500000, Nigerija, Kamerun i Centralnoafrika Republika), zande (2000000; uz francuski, slubeni jezik Centralnoafrike Republike), tuba (210000, ad i
Obala Bjelokosti); hausa (25000000, najznaajnije sredstvo komunikacije, s pismenou, na cijelom podruju od Gvineje
do Centralnoafrike Republike; neki smatraju da taj i njemu srodni jezici predstavljaju adsku skupinu semitsko-hamitskih jezika), nubijski (skupina dijalekata s pismenou u
Sjevernom i Istonom Sudanu - 1000000), dinka (1200000, u
Sudanu, izmeu Bijelog i Modrog Nila), Jiluk (200000, uz
Bijeli Nil u Sudanu), nuerski (750000, u Sudanu i Etiopiji).
bari (300000, u Sudanu), masai (200000, u Keniji i Tanzaniji).
Bantu jezici, meusobno genetski srodni, podijeljeni p<>
razliitim kriterijima u mnogobrojne skupine, pokrivaju
podruje Afrike uglavnom juno od ekvatora. Iz golema
broja nedovoljno istrafenih jezi.ka nabrojeni su neki koji
imaju, veinom novostvorenu, pismenost: pongve (100000,
Gabon), luba (3500000, Kongo, 1.air - provincija Kasai, Angola), kongo (3000000, Kongo, Zair, Angola), lomongo (1500000.
Kongo, 1.air), svahili (o~i jezik komunikacije istonoafrike
obale od Tanzanije do Somalije, kojim vlada 40000000 ljudi,
a 10000000 njih ima svahili kao materinji jezik), kamba
(600000, Kenija), ganda (800000, Uganda, Kenija), ruanda
(5000000; uz francuski, slubeni jezik Ruande), rundi (4000000,
slubeni jezik Burundija), ngola ili bunda (1700000, Angoia),
njandla ili njasa (3000000 u Zambiji, Malaviju i Mozambiku), bemba (1000000, Zair, Zambija, Rodezija), makuva
(1000000, sjever Mozambika); nguni jezici: zulu (3000000.
Tanzanija, Rodezija, Mozambik i Svazilend), svazi (1000000.
Svazilend) i xhosa ili kafir (Namibija, Bocvana i Junoafrika Republika 4000000); secvana (2500000 u Bocvani
i Mozambi.k.u), sotho (3000000 u Junoafrikoj Republici.
slubeni jezik Lesota).
Kholunsklm ili hotentotsko-bulmansklm jezicima govore
plemena Pigmejaca na jugozapadu Afrike. Ovamo pripadaju san ili bwmanski (60000, u pustinji Kalahari, u Namibiji, Bocvani i 1unoafrikoj Republici) i khoi ili nama ili

41

hotentotski (100000, u
afrikoj

18.

porjeju

Oranje, u Namibiji i Juno-

Republici).

Ameriki

Indijanski Jezici

Autohtoni jezici itava amerikog kontinenta, ne uvijek

dobro izueni, danas su, posebno u Sjevernoj Americi, u povlaenju (pa i u nestajanju) pod pritiskom jezika doseljenika (engleskog, panjolskog, portugalskog i francuskog). Dijele se po geografskom, a samo djelomino i po genetskom
kriteriju.
Sjevernoameriki lndljamld Jezici, premda ih je poznat
vrlo velik broj, danas imaju sasvim malo govornika. Zbog
meusobno nejasnih odnosa dijele se na razliite naine, a
najpoznatija je podjela u est skupina.
Na krajnjem sjeveru kontinenta govore se esklmskCHlleut
skl Jezici, koje neki ubrajaju u paleoazijske: eskimski
(90000, na Grenlandu, Aljaski i na sjevernim obalama Kanade, s pismenoru) i aleutski (1000, I'la Aleutskom otoju
kraj Aljaske).
Meu brojnim aglonldmko-vakalklm Jezicima kojima govori. oko 170000 ljudi najbrojniji je ipeva (30000, u Kanadi).
U veliku grupu na-clene Jezika, koja se od Aljaske protee
uz zapadnu obalu kontinenta, sa 120000 govornika, pripadaju
i athapaski jezici I njihov predstavnik navajo (100000, u
Arizoni, Utahu, Coloradu i New Mexicu).
Od hoka-sljusldh J~, sa 70000 govornika u razliitim
dijelovima SAD, najmatniji su irokeski (oko Velikih jezera,
18000), muskog_enski ili creek (20000, Michigan) i sijuski
(25000, Dakota).
.
U penutlJske Jezike, u Kaliforniji (65000), ubrajaju se i
tinuk i takelma.

Napokon, utCHIZte&lm jezicima na jugu SAD i u Sjevernom Meksiku, govori ak 1000000 ljudi, od toga 800000 jezikom nahuatl, u Meksiku.
SrednjoamerWd lndlJamld jezici, manje potisnuti jezicima evropskih doseljenika, dijele se takoer na vei broj skupina, no najvete su skupine maj&40ke jezika, a u njoj su. jezici maja (450000, na Yucat4nu, u Belizeu, Gvaternali i Hon
durasu, sa starom izumrlom pismenou), ontal (20000), ol
(80000), toto~ki (100000), huasteki (70000, svi u Meksiku).

42

mam (100000, u Meksik.u i Gvatemali), kie (750000), kahikel

(350000) i pokoni (50000, svi u Gvatemali), te keki (250000,
Honduras); i skupina otomanlldh jezika, u kojoj su misteki (260000), otomi (250000), popoloka (30000) i zatopeki
(300000, svi u Meksik.u).
Jufnoamerlld Indijanski jezici po nekim miljenjima
obuhvaaju ak 108, veinom slabo istraenih por<?dica.
Meu njima su znaajniji .foko (25000, Panama, Kolumbija,
Ekvador), guahibo (40000, Kolumbija i Venezuela), aravak
(200000, Venezuela, Brazil, Bolivija), ketua (7000000, najraireniji jezik, Kolumbija, Ekvador, Peru, Bolivija, Argentina,
Cile), ksibaro (20000, Ekvador, Peru), tukana-pano (15000,
Peru, Brazil), tupi-guarani (2000000, Brazil, Bolivija, Argentina i, posebno, Paragvaj), ajmara (1500000, Peru, Ekvador,
Bolivija), araukanski (200000, Argentina i Cile).

19.

Posredniki

jezici

Posredniki jezici nastaju na dva naina. Jedni od njih,

kontaktni, izrastaju iz normalne komunikacijske prakse iz.
meu govornik.a razliitih prirodnih jezika, ije se karakteristike, u odreenim, varijabilnim omjerima, stapaju u nov
jezik. Ponekad takav jezik preuzima mjesto autohtonog je
zika i postaje materinji jezik veeg broja ljudi. Drugi, meunarodni umjetni jezici, plod su zamisli pojedinca ili konvencije a ne komunikacijske prakse, ali ako postanu prihvaeni, mogu zadobiti izvjesna obiljeja prirodnih jezika, no
nikada ne postaju materinjim jezicima.
Kontaktni jezici raireni su osobito u mnogim primorskim krajevima, a najpoznatiji su kreolski ili francuski kreolski (na Antilima, mjeavina francuskog i crnakih jezika,
danas materinji jezik veine stanovnika Haitija; ponekad je
naziv kreolski sinonim za sve kontaktne jezike), pidgin-english (englesko-kineska mjeavina u kineskim lukama),
beach-la-mar (englesko-malajski, proiren po cijelom zapadnom Paci.fiku), papiamento (panjolsko-crnaki, na Cura~ou),
sabir ili lingua franca (danas gotovo nestao jezik mediteranskih luka, na osnovi talijanskog, francuskog, panjolskog,
grkog i arapskog; termin lingua franca esto oznauje i bilo
koji iroko rasprostranjeni trgovaki kontaktni jezik).

43

Umjetni meu.narodni jezici stvaraju se od kraja prolog

najstariji je neupotrebljavani volapllk (1879, Scbleyer), a zatim slijedi, veoma popularan i rairen, esperanto
(1887, Zamenhof) i manje uspjeli pokuaji njegove zamjene
ido (1907, de Beaufront), okcidental (1922, de Wahl),
novial (1928, Jespersen), te interlingua (noviji'prijedlog International Auxiliacy Language Associiition).
stoljea:

Pismo je, u lingvistikoj perspektivi, zapravo jedan od

oblika govora: ono je sistem grafikih makova u kojem se
ostvaruju jedinice nekog jezika. Dok su zvuni valovi efemerni po prirodi, u pismu se jezine jedinice imob~ju
i mogu se prenositi kroz vrijeme i prostor. U pismima se
mogu ostvarivati ili samo sadraji jezinih makova (piktografska i ideografska pisma), ili i sadraji i izrazi (neki makovi u ideografsko-slogovni.m pismima) ili samo izrazi jezi
nih makova (slogovna pisma i alfabeti). Znakovi pisma mogu
reproducirati razinu rijei ili morfema (piktogrami i ideogrami), razinu sloga (slogovna pisma) i razinu fonema (alfabeti).
Danas je pomato gotovo tisuu razliitih pisama.
PDctogram1 su najstariji oblici ovjekova biljeenja dogaaja; oni se, nerijetko povezani s ovjekovim estetskim,
umjetnikim tenjama, javljaju ve u prethistoriji: sadraji
iskaza u piktografskim zapisima omaeni su slikom, esto
ve rano shematiziranog oblika i uz ponavljanje istih zna-

kova. Slijed piktograma odraava, poput stripa, slijed dogaaja, i oni se, dakako, mogu itati bilo na kojem jeziku,
ali im je upotreba ograniena jer ne mogu izraziti apstraktne pojmove i odnose. Danas piktografskih pisama praktiki
nema, ali su pisma visokih civ:ifu.acija Maja i Azteka u Srednjoj Americi - nestala nakon dolaska Evropljana - imala
izrazito piktografski karakter.
ldeograml su daljnji stupanj raZvitka pisma, ti kojem se
jaom shematizacijom i vrom vezom izmeu grafikog i
jezinog znaka postie to da grafiki znak postaje ne slika
nego simbol nekog pojma; dakle, ideogramom je mogue
prikazati i apstraktne pojmove. Sasvim ideografskih pisama nema - svagdje se ve javlja fonetfr.acija: proces u
kojem se za rijei razliita sadraja ali istog ili slinog izra.
za upotrebljavaju isti ideogrami, esto nadopunjeni dodatnim makovima koji poblie objanjavaju bilo izraz bilo sadraj; to je postupak nalik na rebus, koji nerijetko vodi

44

tome da se neki znakovi sasvim odvoje od svog prvobitnog

sadraja, i da se u njima ostvaruje samo plan izraza. Budui da su morfemi jezikA koji se na taj nain piu najere
jednosloni, grafiki znakovi odgovaraju jednom slogu.
leografskCHlogovna pisma upravo su takva pisma, i njih
je - za razliku od piktograma i istih ideograma - potrebno uiti itati i pisati. Najpoznatija su takva pisma
klina.sto pismo Sumerana i Akaana u Mezopotamiji (od 4.
milenija pr. n. e. nadalje, sa kasnije vrlo razvijenom fonetizacijom), egipatski hijeroglifi (od 3. milenija pr. n. e s
izrafenim slikovnim karakterom u poetku, i kasnijim jednostavnijim oblicima - hijeratskim i demotskim pismom),
kinesko pismo (poznato od 2. milenija pr. n. e., jo i danas
upotrebljavano u Kini za sve razliite dijalekte kineskog,
sa vie od 50000 znakova; no za itanje suvremenih tekstova
dovoljno je poznavati 5000-10000), protoindijsko (iz 3. milenija pr.. n. c., ncdcifrirano) i kretska pisma (linear A. 170~
-1450. pr. n. e. - ncproitan; i linear B, 1450-1200. pr. n.
c. - veim dijelom deifrirao jer reproducira jedan arhajski grki dijalekt).

Slogovna pisma sastoje se od znakova od kojih svaki

odgovara jednom slogu, a veza sa sadrajem sasvim je nestala. Bu.dui da je broj slogova u svakom jeziku definiran
i ne odvie velik, i broj grafikih znakova ovdje je mnogo
manji nego u ideografsko-slogovnim pismima. Iz klinastog
pisma razvilo se hetitsko klinasto pismo (slogovno pismo
hetitskog jezika u 2. mileDiju pr. n. e., u Mezopotamiji). Najvjerojatnije pod utjecajem egipatskih hijeroglifa nastala su
semitska slogovna pisma, u kojima najee dolazi do potpune redukcije vokala, pa znak za konsonant oznauje svaki
slog s tim konsonantom. Najznaajnije je f er1;iko pisma
(iz 1400. pr. n. e.), koje je utjecalo na itav niz drugih pisama, a u prvom redu na aramejsko (vrlo rairena pismo
Bliskog i Srednjeg Istoka, te Aleksandrove drave u 1. mileniju pr. n. e.), iz kojeg se razvijaju pehlevi (u Iranu, oko
200. pr. n. c.), hebrejsko kvadratno pismo (iz 2. st. pr. n. e
obnovljeno u suvremenom Izraelu; u tom pismu, zbog pravilne interpretacije biblijskih tekstova, katkada se ponovo
javljaju dijakritiki znakovi za vokale - to je puno pisanje
ili scriptio plena) i neka druga, od kojih je danas. jo u
upotrebi pismo ge'ez. u Etiopiji za amharski jezik. Iz kine45

skih ideograma nastalo je dopunsko i pomono japansko

pismo, jo uvijek upotrebljavano u Japanu u dva oblika hiragana i katakana.
Alfabeti su logiki nastavak slogovnih pisama u kojima
je postojala scriptio plena, te u njima, u principu, svakom
fonemu odgovara jedan grafiki znak: dakako, oni imaju
najmanje znakova, jer je broj fonema u jezicima jo manji
od broja slogova. Prvi je pravi alfabet, poznat od 8. st. pr.
n. e., grki alfabet (sa 24 znaka za vokale i konsonante, pote
kao iz semitskih slogovnih pisama, najvjerojatnije iz feni
kog; i sada se njime pie u Grkoj i na Cipru, a sva su se
suvremena evropska pisma razvila iz njega). Iz njegove za.
padne verzije, zapravo iz grkih znakova prilagoenih latin
skom jeziku, proisteklo je najrairenije svjetsko pismo - la
tinica (najstariji spomenici iz 7. ili 6. st. pr. n. e.; originalnim
latinskim znakovima pridodani su mnogi novi, u skladu s
fonolokim sustavima pojedinih jezika). Svoje prostiranje
latinica zahvaljuje irenju Rimskog Carstva i kranstva;
danas ona sve vie potiskuje sva druga pisma, i nove pismenosti redovito se stvaraju na latinici. Ona je i jedno od na
ih nacionalnih pisama. Najstarije je slavensko pismo glagoljica (stvorili su je od uglavnom izmiljenih grafikih
znakova, prilagoenih slavenskoj fonologiji, u 9. st. najvjerojatnije Konstantin i Melodije za staroslavenske prijevode
crkvenih knjiga; najstariji su spomenici iz 10. st.; imala je
vie nacionalnih oblika - starija obla glagoljica u Makedoniji i Bugarskoj, mlaa uglata glagoljica, u Hrvatskoj, i prijelazna poluobla glagoljica, danas su je istisnule sasvim lati
nica i ~irilica). Cirilica (djelo uenika Konstantina i Metodija, na osnovi grkog alfabeta, iz 9. ili 10. st.) i danas se
upotrebljava kod nas, u SSS'R-u, Bugarskoj i Mongoliji. Iz
grkog alfabeta razvila su se jo neka pisma: gotsko (sa
stavio ga je u 4. st. vizigotski bi.Skup Wulfila), koptsko (iz
3. ili 4. st. - danas pismo kr~skih liturgija u Egiptu i
Etiopiji), te armensko i ~ijsko pismo (suvremena nacio
nalna pisma u Armenskoj i Gruzijskoj SSR, iz 4. i S. st.).
Ara.mejsko pismo bilo je direktno izvorite arapskom pismu, u kojem se normalno piu konsonanti, a za vokale postoje dijakritiki znakovi koji se upotrebljavaju u odree
nim prilikama, pa se ono teko moe klasificirati bilo meu
slogovna pisma bilo meu alfabete. Arapsko se pismo. upotrebljava kao slubeno na podruju Sjeverne Afrike, u arap46

skim zemljama Bliskog Istoka, u Arabiji, u lranu, Afganistanu i Pakistanu; a i na naem podruju, u Bosni i Hercegovini, u 17. stolje6i bilo je prilagoeno i hrvatskosrpskom
jeziku - tada se naziva arabica. I u Indiji i u susjednim
dravama postoji itav niz (oko 200) meusobno ~rodnih
pisama, s karakteristikama i slogovnih pisama i alfabeta;
meu njima su najpoznatija devanagari (pismo klasinih
sanskrtskih tekstova i suvremenog hindskog te. nekih drugih
indijskih jezika), marathsko, bengalska, sindhsko (sva u
lndiji), bur:mansko (u Burmi), tajsko (u Tajlandu), laosko
(u Laosu), khmersko (u Kampuiji), singalesko (na ri Lanki), te pisma dravidskih jezika u lndiji - telu.ko, kanara,
malajalamsko, tamilska. U alfabete se ubrajaju i neobina,
danas neupotrebljavana sjevemoevropska pisma: runsko
(starogermansko, osobito skandinavsko pismo) i ogamskq
(pismo Velike Britanije i Irske iz 5. i 6. st.). Znakovi pisma
mogu se protezati slijeva nadesno (grki alfabet, latinica.
irilica, glagoljica, indijska pisma), zdesna nalijevo (semitska
pisma, i arapsko), naizmjence slijeva nadesno i zdesna nalijevo (tzv. bustrofedon - na najstarijim grkim i latinikim
spomenicima), te odozgo prema dolje (kinesko pismo).
Redoslijed makova u njihovu samostalnom poretku,
izvan rijei, gotovo u svim je pismima strogo odreen, a u
veini suvremenih pisama vue porijeklo iz redoslijeda znakova u semitskim pismima: alfabet je dobio ime po nazivu
prvih dvaju znakova u fenikom pismu ('alef i bet), koje su
preuzeli Grci. Abeceda je dobila ime po prvim etirma slovima latinice, a azbuka p0 imenu prvih dvaju slova glagoljice - taj naziv za redoslijed preuzet je i u irilici.
Grafemlka je znanost koja se J>avi oblicima grafikih
znakova u pismima, njihovim sustavima i njihovim odnosom
prema fonolokim sistemima. Najmanj~ grafika jedinica
kojoj odgovara neki fonem naziva se grafem (dok je sloio
najmanji mak koji se pie samostalno i odvojeno u nizu),
pa grafemi mogu biti jednostavni, ako se upotrebljava jedan
grafiki znak, i sloleni digrami (sa dva znaka - nae
lj), trigrami (francusko eau), tetragrami itd. Grafemi su
monovalentni, ako su uvijek ostvarenje jednog fonema (nae
se g uvijek ita g), polivalentni, ako su ostvarenje vie fonema (francusko s je s i z), ili ekvivalentni, ako su dva grafema ostvarenje istog fonema (panjolsko b i v). Promatrana nezavisno od fonolokih sustava, prema tome kako

47

se ona sama ostvaruju, pisma mogu biti gravirana, slikana,

rukopisna i tipografska, a prema obliku samih grafema
razlikuju se majuskula (sa znakovima jednake veliine) i
minuskula (s pojedinim znakovima koji se izduuju ispod
ili iznad zamiljene crte); po nagibu slova pisma se dijele na
uspravna - kapitala - i na koso poloena - ku~iv. Nekadanja u oblicima kodificirana raznolika rukopisna pisma od
izuma tampe zamijenjena su golemim brojem tipografskih

pisama.
Interpunkdja je (zajedno s dijakritikim i.nakovima)
skup makova u pismu kojima se biljee nefonemski jezini
elementi (pauza, intonacija, naglasak, ton itd.) i skup pravila o upotrebi tih znakova, od kojih su danas najei bjelina meu rijeima, toka, zarez, dvije toke, navodnici,
crta, zagrada, upitnik, uzvinik, akcenatski znaci itd. Kodifikacija tih pravila zajedno s nekim drugim pravilima o upotrebi grafikih znak.ova kao ostvarenja jezika (velika i mala
slova, rastavljanje rijei i dr.) naziva se pravopis ili ortografija,- pravopis moe biti (iako u praksi nijedan tip ne
dolazi u istom obliku) etimolo1ki (ako ostvaruje starija ili
rekonstruirana stanja jezika), fonematski (ako grafiki znakovi reproduciraju foneme) ili fonetski (ako slova odgovaraju glasovima - takav je, uglavnom, na pravopis), te
morfematski (ako tei za tim da reproducira itave morfeme i njihove granice).
Znakovi za brojeve u svim pismima u osnovi su ideogrami jer se pridruuju sadraju a ne izrazu morfema u koji je
preslikan odreeni broj: Dok su u mnogim drevnim pismima
slova nosioci i brojanih vrijednosti, rimske brojke samo
su po izgledu slova, a zapravo su specijalni, porijeklom
etruanski makovi, kojima je .najvei nedostatak to to
ne poznaju znak za nulu. Takav znak postoji u arapskim brojkama, danas openito upotrebljavantma, koje su zapravo
Arapi u 7. st. preuzeli od lndijaca i prenijeli u Evropu.
Premda danas postoje sustavi pisama prilagoeni mnogim jezicima, i premda je njihovo poznavanje vee no ikada
do sada, ipak pismenost - dakle aktivno i pasivno poznavanje pisma - jo uvijek predstavlja golem problem, osobito u zemljama u razvoju, gdje je ponekad i 900/e stanovnitva jo nepismeno (u SFRJ oko I.SO/o, a u industrijski razvijenim zemljama nepismenosti praktiki vie i nema), tako
da danas na svijetu ima blizu 1000000000 nepismenih.
48

3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA

I NJEZINI POJMOVI

Prethistorija lingvistikih istraivanja zapoinje veoma

davno, kada su ljudi postali sposobni da odvojeno od sebe
samih promatraju jezik kao osnovno sredstvo svoje meu
sobne komunikacije. Prva svjedoanstva takva interesa predstavljaju zacijelo pisma drevnih civilizacija, tako da se
moe rei da su ve Egi~ani, Sumerani, Akaani, Hebreji,
Kinezi ili Feniani imali prilino razvijena predlingvistika
iskustva. U sustavnom promatranju jezika posebno su se
isticali indijski gramatwari (meu njima PIJ;llnl, iz S. ili 4.
st. pr. n. e., tvorac najstarije sauvane sanskrtske grama
tike, i Pataftjall, iz 2. st. pr. n. e.) koji su uoavali - najvie
u domeni morfologije - sistem u jezinim odnosima i jako
su se pribli!ili pojmu fonema: do svega toga evropska e
lingvistika doi tek u 20. stoljeu.
Za razliku od Indijaca, Grci su se vie bavili - takoer
iskljuivo na grai vlastita jezika filozofsko-jezinim pi
tanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema miljenju i
stvarnosti: meu filozofima najznaajnije mjesto zacijelo
pripada Platonu i Aristotelu, a meu gramatiarima (ija
tradicija u helenistikom razdoblju izrasta na filolokim tumaenjima klasinih tekstova, posebno Homera) Arlstarhu
4

Pogled u llDavisti.ku

49

(216-144. pr. n. e.), Dlonlzlju Traanlnu (170-90. pr. n. e.),

Apolonlju Dlskolu (2. st. n. e.), te leksikografu HeslhlJu (S.
st. n. e.).
Na grke se nadovezuju i rimski gramatiari koji istim
pravilima detaljno opisuju latinski jezik (Varon, iz 1. st. pr.
n. e., KvlntDljan, tvorac teorije retorike iz 1. st., Remlje
Palemon iz 1. st., EllJe Donat iz 4. st. i PrlsclJan Gramatlk
iz 6. st.). Prema tome, u starom se vijeku jezina izuavanja,
uz leksikografske studije, sastoje uglavnom od gramatike
(sistematski opis pravilnosti i nepravilnosti nekog jezika, na
razliitim nivoima) i retorike (skup pravila o izraajnoj i
lijepoj upotrebi odreenog jezika u govoru).
U srednjem se vijeku ta tendencija nastavlja, osobito u
opisivanju latinske gramatike (mamenita gramatika lsldora
Iz Sewille, 6. st., i mnoge druge), ali se istovremeno poinje
obraati panja - dodue prema modelu latinskog - i na
nacionalne jezike: s jedne strane prilagoujui grko i latinsko pismo fonologiji tih jezika, ili ak stvarajui nova
pisma, a s druge strane u njihovoj gramatikoj deskripciji
(u Irskoj gramatika keltskoga Cenna Faelanda iz 7. st., u
Engleskoj u 10. st. Aelfrlcova gramatika, na Islandu gramatiki trak.tat anonimnog autora pridodan Eddi Snorrija
Sturlusona u 12 st., u Italiji Dante itd.). Posebno mjesto pripada arapskim gramatiarima koji su, u tenji da to vjernije interpretiraju rije Kur'ana, stvorili izvanredne opise
arapskog (gramatiar Slbawalhl iz 8. st. i leksikograf
Ftradbldl iz 14. st., autor rjenika u 100 svezak.a).
U razdoblju humanizma i renesanse umnogome se povebroj gramatika nacionalnih jezika, a velika otkria i
putovanja donose opise mnogih neevropskih jezika, tako
da se poinju stvarati golemi poliglotski rjenici. Na osnovi
sakupljenih injenica, u 17. stoljeu javlja se tendencija za
sistematiziranjem jeziki i za tca!enjem - najee jo uvijek po modelu latinske tradicionalne gramatike i uz primjenu aristotelovske logike - njihove zajednike biti: tako
nastaju filozofske gramatike od kojih je najpoznatija Grammarre generale et. rarsonnee Port-Royala 0660), iji su auton
Arnauld 1 Lancelot; u svojoj filozofskoj osnovi ona najvie
duguje Descartesovu racionalizmu.
Prava je prekretnica u jezinim istraivanjima 19. 'Stoljee, kada se iz usporeivanja razliitih jezika raa komparativna metoda, kojom se, jo uvijek bez stvarne vremenske
ava

so

dimenzije, utvruju srodnosti, napose izmeu indoevropskih jezika, i koja potie tenju za rekonstrukcijom prajezika. Ovim je izuavanjima osobito mnogo pridonijelo upoznavanje sanskrta (1786. Englez WUllam Jones prvi doista
upozorava Evropu na bliskost sanskrta s veinom evropskih
jezika i s iranskim). Prvi su komparatisti bili Danac Rllsmus
Rask (1787-1832. - u njegovim poredbama jo nema sanskrta), Nijemci Franz Bopp (1791-1867. - obino se smatra
zaetnikom komparatistike jer je, izmeu ostalog, objavio
i prvi udbenik poredbene indoevropske gramatike), Jakob
Grlmm (u domeni germanistike), Georg Curtlus (na podruju klasine filologije), Frledrlch Dlez (romanist), Ceh
Josef Dobrovskf i Slovenac Franc Mlkloll (u analizi slavenskih jezika).
Ponekad se smatra da je i poetak ope lingvistike kao
zasebne znanosti povezan s 19. stoljeem i njegovim najveim teoretiarem jezika Wllhelmom von Hwnboltom
(1767-1835), koji je, vjerujui u superiornost aktivnog
duha nad pasivnom materijom, smatrao da jezik, kao specifina emanacija duhac, aktivno sudjeluje u formiranju
ovjekove spoznaje. Zbog toga za nj jezik, kao relativno
samostalan organizam iji se stupnjevi razvitka mogu izuavati, ima unutranju snaguc: jezik je djelovanje (enirgeia) a ne djelo (irgon) i u sebi obuhvaa analizu vanjskog
svijeta - ova e se Humboldtova misao na razliite naine
odraziti i u nekim suvremenim lingvistikim kolama. S
druge strane, Humboldtova teza o obnavljanju jezinog organizma kroz pojedinane kreacije u upotrebi jezika nagovijestit e jednu od osnovnih pretpostavki modeme lingvistike - razlikovanje jezika i govora, pa se ovaj njemaki
znanstvenik s pravom moe staviti qa poetak ope lingvistike.
Opi razvitak znanosti 19. stoljea duboko se odrazio
i u lingvistici. Tehnoloki napredak omoguio je egzaktna
fizikalna ispitivanja iz kojih proizlazi fonetika; Darwinove
teorije potiu Augusta Schlelchera, predstavnika biologiz.ma
u lingvistici, da pretpostavi kako se jeiici u svojem razvitku unutar jedne porodice uanaju poput stabla; zacijelo pod
utjecajem fizike, Johannes Sch.mldt suprotstavlja tome
teoriju valova prema kojoj se jezici razvijaju isprepleteno
u meusobnim interferencijama; nagli uzmah psihologije
izaziva, u nadograivanju na Humboldtove postavke, psihologizam u lingvistici: Heymann Stelnthal se zalae za tezu

51

da je struktura pojedinog jezika odraz psihologije naroda koji se njime slui.

I napokon, u drugoj polovici 19. stoljea javlja se u Njemakoj vrlo znaajna kola mladograrnt~tiara (Karl Drug
mann, Berthold Delbrilck, Hermann Paul, August Leslden),
koja nastavlja poredbena izuavanja u otroj opoziciji prema prvim kompa.ratistima i unosi u njih, u skladu s pozitivistikom klimom svojeg vremena, i historijsku vremensku dimenziju i insistiranje na injenicama i na zakonitostima koje tim injenicama vladaju. Oni, zapravo, zasnivaju
historijsku komparativnu metodu. Na ovu se tradiciju, obogaujui je, u 20. stoljeu kod nas plodno nadovezuju, izmeu ostalih, Aleksandar Belt, Petar Skok, Stjepan lvl i
Fran Ramovl.
Iako je lingvistika 20. stoljea u svojim filozofskim osnovama uglavnom krenula sasvim drugim pravcima, ipak se
jedan njezin dio nadovezuje na Humboldtove teorije. Tome
je mnogo pridonio i talijanski filozof Benedetto Croce, koji
je u sredite svoje idealistiki koncipirane estetike stavio
izraavanje pojedinca, a upravo je jezik (zapravo govor)
za nj jedan od osnovnih oblika ovjekova izraavanja. Humboldtove i njegove misli nastavljaju s jedne strane predstavnici njemakih idealistikih lingvistikih !kola: Karl
Vossler, za kojega je jezik - i opet u stvari sveden na govor - instrument duha koji svaki pojedinac aktivno oblikuje; i Leo Welsgerber, koji, potpuno u skladu s humboldtovskim koncepcijama, smatra da jezik fonnira ovjekovu
spoznaju, jer izmeu duha i materije postoji duhovni meuslojc, inherentan jeziku, u kojem se jedinom susreu
vanjski svijet i ljudska spoznaja. I u Italiji se pod utjecajem Crocea formirala itava kola poznata pod imenom
neolingvisti (ili, ponekad, s metodolokog stajalita, arealna
lingvistika), iji su predstavnici - Matteo Bartoli, Glullo
Bertonl, Glullano Bonfante -, u uvjerenju da je jezik izraz
individualnog estetskog osjeaja, istraivali govornika i njegov govor kao jedinu realnost, sumnjajui u mogunost
postojanja kolektivnih jezika.
Sve su ove kole 19. i 20. stoljea, osim pozitivistiki
usmjerenih mladogramatiara, po svojoj osnovnoj filozofskoj orijentaciji idealistike jer vjeruju u nadreenost i aktivnu ulogu duha u odnosu prema materiji: za sve je njih
jezik usko povezan ili ak identian s duhom. Zbog toga

52

se one, mnogo vie od ostalih lingvistikih kola 20. stoljea,

bave djelatnom i kreativnom ulogom jezika u ovjekow
ivotu i spoznaji, a uz to, kada razlikuju individualno jezino stvaranje od kolektivnih sistema, upozoravaju i na
dinamike interferencije izmeu jezika i govora, dakle na
pojave koje je vea dio modeme lingvistike sasvim' zanemario. Ipak:, upravo zbog svojih polamih pozicija, ove kole, u krajnjoj konsekvenciji, negiraju mogunost komunikacije jezikom: ona je nemogua ili zbog toga to uvijek nuno meusobno razliiti jezici pojedinaca razliito kreativno
oblikuju spomaju vanjskog svijeta, pa se ona ne moe
komunicirati, ili zbog toga to su duh, jezik i kreativnost
unaprijed zadani od neke izvanjske vie sile, pa je sama
komunikacija, ve sadrana u njoj sa svim svojim eleme.
tima, nepotrebna i besmislena.

No istraivai ovih kola istovremeno su potakli nekolika

vanih pitanja na koja suvremena lingvistika jo ni danas
nije u potpunosti spremna odgovoriti. Najprije, to je pitanje o odnosu jezika i milljenja: vrlo se esto, polazea i s
idealistikih i s materijalistikih pa i marksistikih stajalita, jezik i miljenje meusobno poistoveuju, i smatra
se da su misaoni ovjekovi procesi nerazdvojno vezani uz
jezik, iako se u modernim psiholokim definicijama misli
jezik veinom ne spominje. Ni psiholoka ni lingvistika
istraivanja nisu jo dovoljno napredovala, ali zacijelo postoje neki oblici predjezinog i uzjezinog miljenja, pre~
da je najvei dio ovjekovih misli nesumnjivo oblikovan na
nekom konkretnom jeziku: Izmeu miljenja i jezika, dakle, postoje uske meusobne uvjetovanosti, i razvoj ili opadanje jednog elementa svakako uzrokuje promjene u drugome, a s nekih se aspekata oni mogu prouavati kao jedinstven
fenomen, ali je u okviru lingvistike realno pretpostaviti da
oni predstavljaju dva razliita dijalektiltj povezana pola.
Drugi je zanimljiv odnos izmeu jezika i stvarnosti. Prema jednim teorijama jezik je taj koji u potpunosti formira
ovjekow spoznaju izvanjezine realnosti; prema drugim,
isto tako ekstremnim teorijama odnosi u izvanjezinom
svijetu dokraja determiniraju odnose izmeu jezinih jedinica. Veza izmeu jezika i izvanjezinog univerzuma ne
moe se ni u kojem sluaju oitavati ovako povrinski; ona
je mnogo dubljeg karaktera - neprestana promjenljivost
izvanjezinog univenuma mora se, dakako, projicirati i u
jezinim jedinicama i u njihovim strukturama, ali isto

tako - budui da je jezik samo jedan od aspekata jezine

djelatnosti u cjelini, i sama jezina djelatnost, kao i svaka
druga ovjekova drutvena praksa, mijenja ljudski izvanjezini univerzum. Prema tome, i ovdje vlada odnos meu
sobnog dijalektikog proimanja, koji se WlJJtar jezine
djelatnosti - kako je reeno - manifestira u napetosti izmeu jezika i govora i omoguuje postojanje jezine kreativnosti, neophodne za komunikaciju.
Osnovno je obiljeje gotovo svih znaajnih lingvistikih
pravaca 20. stoljea njihovo strukturalistiko usmjerenje,
pa se suvremena lingvistika nerijetko izjednauje sa strukturalistikom lingvistikom. Strukturalizam je u izuavanje
jezika doista unio toliko promjena da se esto smatra da
se opa lingvistika, u svojem pravom obliku, i fonnira tek
. u prvim dekadama ovog stoljea, kada se u njoj javljaju
strukturalistiki pristupi. Naime, strukturallzdm se u lingvistici pojavio. prije nego u drugim drutvenim manostima,
ak i prije no to je nazvan strukturalizmom: onog trenutka
kad su lingvisti poeli prekidati s mladogramatiarskom tradicijom i kad su prestali promatrati izolirano pojedinane
jezine jedinice u njihovu historijskom razvitku pa su obratili pafnju na relacije tih jedinica u odreenom vremenskom presjeku, dakle na jezini sistem i njegovu strukturu,
tog se trenutka rodio strukturalizam u lingvistici. On je u
prvom svom razdoblju bio izvanredno plodonosna metodologija znanstvenog rada, s pomou koje su otkrivene mnoge
dotad neuoene zakonitosti u jeziku, i osobito je dobro osvijetljena komunikacijska funkcija jezine djelatnosti. Napredak lingvistike nakon uvQenja strukturalistikog pristupa bio je gol~m i spektakularan, tako da je ova metodologija prenijeta i u mnoge druge hU:MaDistike nauke (antropologiju. psihologiju, teoriju knjievnosti, sociologiju, povijest itd.). U njima, a u povratnoj sprezi i u lingvistici,
strukturalizam je prerastao u pogled na svijet prema kojem
se bit opisivanog p~eta iscrpljuje u njegovoj stalnoj i
nepromjenljivoj strukturi: ova je struktura ujedno i cilj i
krajnja granica ljudske spoznaje. Ovakav je strukturalizam,
kao to temo vidjeti, postao znaajna konica ne samo razvitku lingvistike nego i .drugih manosti.
Prvi jasni,. iako jo ne sasvim definirani, nagovjetaji
strukturalistikog ptjstupa jeziku nalaze se u djelima dvaju

54

Poljaka: to su Jan Baudouin de Courtenay (1845-1929,

zaetnik modernog razmiljanja o fonologiji i fonolokim
sustavima) i njegov rano preminuli uenik MlkolaJ Kruaew
akl (1851-1887; on je, sa svojim uiteljem, naslutio potrebu
razlikovanja izmeu govora i jezika i mogunost logikog
opisa jezinog sistema u jednom vremenskom presjeku).
Budui da su preteno djelovali na krajnjoj periferiji znanstvenih zbivanja, u Kazanju (njihov je rad poznat pod imenom kavmjska Jkola), odjeci njihovih teorija bili su neznatni.
Oni su, ipak, doprli do znanstvenika koji se danas op~
nito smatra /osnivaem suvremene strukturalistike lingvistike, i iz ijeg su djela doista potekle gotovo sve znaaj
nije evropske lingvistike kole: to je vicarski lingvist
Ferdlnand de Sauuure. Roen 1857. u 2enevi, de Saussure
se. lingvistiki obrazovao u Leipzigu kod mladogramatiara
(u ijem je duhu, ali ve nadilazei neke njihove postavke
i nagovjeujui postojanje sistema u jeziku, sa jedva dvadeset godina objavio za indoevropeistiku .izvanredno znaaj
nu raspravu Memoire sur le syst~me primitif des voyelles
dans les langue.s indo-europeennes),- bio je zatim profesor
lingvistike u Parizu i 2:enevi, gdje je posljednjih godina odrao tri ciklusa predavanja iz ope lingvistike; wnro je 1913.
Na osnovi biljeaka s njegovih predavanja njegovi su ue>
nici Bally i ~ehaye posthumno, 1916, objavili znameniti
Kurs o~e lingvistike (Cours de linguistique generale), knjigu u kojoj su - premda su modeme egzegeze dovele u
sumnju autentinost nekih interpretacija - sadrane osnovne de Saussureove revolucionarne misli o jeziku, i koja i danas predstavlja kapitalno lingvistiko .djelo.
De Saussure smatra da je osnowa zadaa lingvistike izuavanje jezika samoga za sebe i u sebi, a ne nekih drugih,
socijalnih, povijesnih, literarnih ili psiholokih fenomena do
kojih se prodire kroz jezik. Zbog toga on trati za lingvistiku novo mjesto u hijerarhiji znanosti i pronalazi ga u
jednoj buduoj, genijalno anticipiranoj, opoj nauci o znakovima - semiologiji: istovr~eno je prvi eksplicitno ustvrdio da je jezik sistem znakova. Za de Saussurea je cjelokupnost jezinog fenomena - on ga naziva Jezinom dJelatnoiu
(langage) - prisutnog u ovjekovu ivotu odvie mnogomana i kompleksna da bi mogla biti objektom jedne jedine
znanosti. Da bi unutar jezine djelatnosti definirao jezik,

ss

kao stvaran objekt lingvistike, on polazi od analize komunikacijskog procesa u kojem jedan sudionik - govornik odailje jezinu poruku drugom sudioniku - sluaocu: u
toku komunikacijskog procesa ovi sudionici mogu, dakako,
izmijeniti svoje uloge. Sve ono to je u komunikacijskom
procesu vezano iskljuivo za pojedinca i njegovu volju i to
ima fizikalna obiljeja (emitiranje i percepcija zvunog vala
i pokretanje samog procesa) - itav taj aspekt jezine djelatnosti de Saussure naziva govor (parole). S druge strane,
prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji i identificiranje znakova to ga u toku komunikacijskog procesa
vri slualac, prema izvjesnim drutvenim normama koje
jedine osiguravaju identinost znaka za govornika i sluaoca
i omoguuju samu komunikaciju, dio je jezine djelatnosti
to ga de Saussure smatra Jezikom (langue) - i upravo je
to osnovni predmet lingvistikog izuavanja. Prema tome,
jezik je drutveno determiniran i, za de Saussurea, bitna
kategorija, dok je govor individualan i vie-manje akcidentalan. Pridavanje vee vanosti kolektivnim nego individualnim iniocima svakako je odraz tada sve znaajnijeg utjecaja sociologije (posebno Durkheimove) na humanistike
nauke; no bilo je to i vrijeme ekspanzije psihologije, pa
je za e Saussurea jezik psihika a govor psihofizika pojava. U svakom sluaju, dihotomija izmeu jezika i govora i
preferiranje jezika u okviru cjelokupne jezine djelatnosti
bitno e - iako ponekad u pomaknutim interpretacijama
- obiljeiti cjelokupnu postsaussureovsku lingvistiku. Ona
se, naime, osobito a.ko je strukturalistika, gotovo bez izuzetka slae u tome da je govor tek individualna materijalizirana realizacija jezine organizacije, i da u govoru ne
moe postojati nita to ve ne _postoji u jeziku. Zbog toga
u de Sause, osim malobrojnih teoretiara, zanemarivati sureovoj terminologiji - lingvistiku govora i okrenuti se

sasvim lingvistici jezika.

Jezik je za e Saussurea sistem znakova. Sama po sebi
ova tvrdnja, dakako, nije nova, jer ve od antike teorije o
jeziku pretpostavljaju da su njegovi sastavni elementi znakovi, od kojih se najjednostavniji identificiraju s rijeima
ili - u razraenim teorijama - s morfemima. Novina je
de Saussureova stajalita u tome to on zapravo redefinira
pojam sistema, a same znakove odreuje i analizira sa znanstvenom egzaktnou kakva je prije njega u lingvistici bila
nepoznata. Naime, za nj sistem nije samo skup elemenata
56

koji sainjavaju neku zatvorenu cjelinu, nego je to u prvom

redu skup relevantnih odnosa izmeu tih elemenata: prema
tome, panja se istraivaa sa samih dijelova sustava prenosi
na mreu njihovih relacija, na njegovu strukturu. Da bi to
postigao, vicarski lingvist zapoinje s analizom jezinog
maka - svaki se jezini znak dvodiobom dijeli na: om
ltelJ (sfgnlffant) i oznaeno (algnlfle); u suvremenoj terminologiji bili bi to izraz i sadraj znaka. Prema de Saussureu, oznaitelj ili, kako ga on najprije naziva, akustika
slika psihiki je otisak izgovorenih glasova (ili napisanih
slova) u ljudskom mozgu, dok je oznaeno ili pojam takoer psihiki determiniran koncept onoga to se tim jezinim
znakom komunicira. To su, sasvim oito, neophodni i u
svim teorijama prisutni dijelovi jezinog znaka, koji mora,
s jedne strane, oznaavati neto izvan sebe sama, a s druge
strane, mora biti prikladan za ostvarivanje u nekoj materiji.
No de Saussure odmah uoava da su ova dva aspekta znaka
u komunikaciji meusobno nedjeljiva (metaforiki ih usporeuje s gornjom i donjom povrinom istog lista papira) i
da su, uzeti svaki za sebe, za govornika i za sluaoca i oznaitelj i oznaeno samo negativno definirani prema svim
drugim oznaiteljima i oznaenima istog sustava. Naime,
svaki govornik nekog jezika kao sudionik komunikacijskog
procesa prepoznaje izraz nekog maka ili njegov odreeni
dio, fonem na primjer, samo utoliko ukoliko je on razliit
od svih drugih izraza ili fonema tog jezika; isto vrijedi i u
domeni omaenih Budui da se siStem ne moe zasnivati
na negativno definiranim veliinama, de Saussure unosi u
svoju teoriju jedan od temeljnih pojmova: pozitivno odreenu vrijednost (valeut) to je veza kojom su unutar svakog pojedinog znaka meusobno poyezani njegov oznaitelj
i njegovo oznaeno. lnteresantiio je da je ovaj pojam, mada
od bitnog znaaja, vjerojatno od itave ~e Saussureove teorije imao najmanje odjeka u kasnijoj lingvistici, iako je
znanstvenik iz !eneve ustvrdio da je jezik sistem istih vri
jednosti. Kako su vrijednosti po svojoj definiciji sasvim
oito asupstancijalne, za de Saussurea je jezik forma a ne
supstancija. Premda je i ovaj zakljuak, do kojeg de Saussure dolazi anticipiranom strukturalistikom metodologijom,
zapravo u osnovi svake strukturalistiki orijentirane lingvistike misli, on je ipak samo u malobrojnim teorijama kao to emo vidjeti - doveden do svojih krajnjih konsekvencija.

57

Sama je veza izmeu omaitelja i oznaenog, unutar pojedinog jezinog znaka, kako je de Saussure razjanjava, arbitrarna, nemotivirana, jer niti u izvanjezinom univerzumu,
niti u jeziku samom, niti u oznaitelju niti u oznaenom ne
postoji nita to bi uvjetovalo povezivanje upravo odreenih
izraza s odreenim sadrajima u neki jezini znak. Dakako,
kad je jednom takva veza uspostavljena, ona postaje konvencionalna, drutveno normirana, jer je to jedini nain da se
odri stalnost komunikacije. Osim toga, de Saussure tvrdi
da je jezini znak po svojem karakteru nuno linearan, jer
se, s aspekta sluaoca, jednodimenzionalno protee bilo u
vremenu bilo u prostoru: dakle i znakovi i njihovi dijelovi
poreani su uvijek sukcesivno. Dok su prva dva svojstva znaka bila (i jo uvijek sporadino jesu) izloena - vjerujem neopravdanoj kritici, linearnost jezinog maka mnogo je diskutabilnija: kasnija su istraivanja otkrila i nelinearne jedinice u jeziku, a pitanje je uz to nije li linearnost, onakva
kakvu je de Saussure zamilja, svojstvo znaka samo u njegovoj upotrebi, dakle u govoru.
Promatranje jezika kao sustava istih i asupstancijalnih vrijednosti dovelo je de Saussurea do najizrazitijeg direktnog suprotstavljanja mladogramatiarskoj lingvistici.
2enevski je lingvist, u jo jednoj dihotomiji, razluio dlja
kronljsku od slnkronljake llngvUtlke, odijelio je dakle ona
izuavanja jezi.ka koja se bave promjenama jedinica i cjelokupnog sistema u toku vremena od onih kojima je objekt
jedan presjek jezinog sustava. Stavie, za razliku od mladogramatiara, smatrao je_ da sinkroniji treba dati presudnu prednost u lingvistikom ispitivanju. To je, naime, normalna posljedica njegovih teorija: ako je jezik sistem vrijednosti, dakle sistem odnosa ~eu jedinicama, u tom sluaju unoenje svake nove jedinice u sustav mijenja cijelu
strukturu odnosa tog sustava pa - prema definiciji - i
sam sustav. Kako je stalnost i nepromjenljivost sistema
nuna i za postizanje egzaktnih rezultata istraivanja i, bar
u idealnoj projekciji, za odravanje komunikacije, de Saussure je bio uvjeren da sinkroniju mora pretpostaviti dijakroniji. Premda su lingvisti poslije njega donekle promijenili stavove prema dijakroniji, ipak je ovo de Saussureovo
gledite u biti ve tono najavilo nedijalektinost i statinost
kasnijih strukturalistikih teorija. Za strukturalistiku ling
vistiku sinkronijski presjek jezinog sustava ostaje statiki rezultat prethodne dijakronijske dinamike, dok se di-

58

jakronijsko kretanje prikazuje kao niz sukcesivnih sinkronija. Dakako, ovdje se sasvim jasno (i mnogo jasnije nego
to je to jo kod de Saussurea izraeno, jer on vie tei za
metodolokim odvajanjem dviju perspektiva nego za negiranjem jedne od njih) ukazuje eleatski karakter strukturalistikog promatranja, poznat ve od Zenonova paradoksa
o nepostojanju kretanja ako ga razbijemo na beskonano
male, adimenzionalne veliine. Unoenje dinamike u siri
kroniju, koje bi moglo razrijeiti ovaj paradoks, nemogue
je unutar filozofskih koordinata strukturalizma kao pogleda
na svijet.
Kako je za de Saussurea jezik sistem definiran odnosima
meu svojim jedinicama, vicarski istraiva mora govoriti
i o mehanizmima s pomou kojih jedinice ulaze u meu
sobne odnose. Ponovo je dihotomija koju on na ovom mjestu uvodi ugraena, uz izvjesne modifikacije, u temelje
suvremene lingvistike misli. De Saussure razlikuje slntag
matske i asocijativne odnose - dananji lingvisti ovu drugu
vrstu relacija radije nazivaju paradigmatskim odnosima.
Dvije jezine jedinice ulaze u sintagmatske odnose onda
kad se, zbog linearnog karaktera jezinog znaka, nau u vre
menskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Prema
de Saussureu takvi odnosi postoje in praesentia, jer se realiziraju u govoru, i u njihovoj je domeni teko odrediti
granicu izmeu jezika i govora. Nasuprot tome, svaki jezi
ni mak potie u naem mozgu itav niz asocijacija, bilo s
obzirom na strukturu svog oznaitelja ili oznaenog bilo s
obzirom na svoju sintaktiku upotrebu: to su za de Saussurea asocijativni odnosi, vezani iskljuivo za jezik, koji
postoje, dakle, samo in absentia. No i sintagmatski su odnosi
isto tako apstrak.tnog karaktera kao i asocijativni: ako jezik
zamislimo kao apstraktan skup makova, on nikad nije itav
organizacija jednoga govornog komunika~ijskog akta; onaj
podskup jezika koji moe biti ostvaren u jednom govornom
aktu lingvistika teorija danas naziva poruka ili postava:
upravo njoj, koja nije nita manje apstraktna od jezika,
kao podskUpu tog skupa, pripadaju sintagmatski odnosi oni se u govoru samo konkretiziraju. I asocijativni odnosi,
promijenivi ime u paradigmatske, preobrazili su u dananjoj lingvistici donekle i svoj karakter: to su relacije (a o
njima je de Saussure samo implicitno govorio) izmeu jedinice koja stoji na odreenom mjestu u poruci i svih onih
jedinica koje bi na tom mjestu mogle stajati. Ipak, de
59

Saussureove su postavke omoguile da se utvrdi toan karakter i funkcioniranje ovih dvaju bitnih jezinih mehanizama.
Jedan je dio de Saussureova Kursa posveen problemima kojima se i dotadanja lingvistika bavila:. fonetici, geografskoj i historijskoj lingvistici i pitanju rekonstrukcije
starijih jezinih stanja. Premda na ovim podrujima njegov
doprinos nije tako revolucionaran kao u domeni ope lingvistike teorije, ipak i ovdje de Saussure pronalazi neka originalna rjeenja, osobito ondje gdje u punoj mjeri ptimjc
njuje svoj egzaktan metodoloki pristup (na primjer u dijakronijskoj lingvistici).
S de Saussureovim stvaranjem povezana je interesantna
pitanje: njegova utnjac. Naime, nakon relativno plodnog
mladenakog razdoblja de Saussure vie nita nije objavljivao, pa je i sam Kurs opte lingvistike sastavljen na osnovi
neautoriziranih biljeaka s njegovih predavanja. Odgovor na
to pitanje moda se nalazi u samoj teoriji enevskog lingvista: postulirana stalnost i nepromjenljivost jezinog sistema ne samo da, po de Saussureovu miljenju, uvjetuje
njegovu nunu vezanost za sinkroniju ve dovodi u sumnju
i mogunost njegove upotrebe u komunikaciji, jer se sistem
- definiran i brojem i odnosom elemenata - uvijek razlikuje od pojedinca do pojedinca, bar na nekim razinama, a
meusobno saobraanje pojedinaca bilo bi mogue samo na
temelju zajednikog i identinog sistema. Osnove za ovakvu
interpretaciju pronalaze se i u nekim de Saussureovim pismima i u radovima (poznatima pod imenom Anagrami) u
kojima je u vedskim, grkim i latinskim stihovima upravo
enigmatskim postupcima pokuavao otkriti neki stvarni
sadraj skriven ispod njihove vidljive i odmah razumljive
povrine.
Djelo i teorije velikog vicarskog lingvista nisu ni u
kojem sluaju bili odmah prihvaeni i shvaeni; naprotiv, de
Saussureovi su suvremenici uglavnom bili vrlo kritiki
raspoloeni i nisu razumjeli ni neke osnovne postavke, kao
to je podjela jezine djelatnosti na jezik i govor, -tako da
je trebalo proi mnogo godina (zapravo do kraja drugog
svjetskog rata) da bi te tvrdnje postale svojinom suvremene lingvistike.

bO

Ipak, u vicarskoj se odmah nakon de Saussurea formirala lingvistika kola pomata pod imenom enevska kola,
iji su najpoznatiji predstavnici Albert sechehaye i Charles
Bally, de Saussureovi direktni uenici i izdavai Kursa, te
- neto kasnije - Henrl Frel. Jedna je od stalnih intencija
ove kole bila i ostala interpretacija djela velikog lingvista
iz Zeneve: oni su pokuali ouvati njegovu originalnu misao
i obraniti je od onih tumaenja koja su smatrali nt:tonima.
S druge strane, teili su i za tim da nadopune de Saussureovu teoriju na onim podrujima koja ona nije stigla obuhvatiti, i tu je, dakako, najvei njihov lini doprinos. Zbog
toga su pokuali stvoriti lingvistiku govora, budui da se de
Saussure nije praktiki uope bavio govorom, smatrajui ga
asistematskim i individualnim fenomenom u kojem se ne
javlja nita bitno to ve nije prije postojalo u samom
jeziku. Tako e, uostalom, govor promatrati i gotovo cijela
postsaussureovska lingvistika - uz izuzetak nestrukturalistikih idealistiki orijentiranih pravaca -, pa je utoliko
vea zasluga enevske kole to je htjela obratiti panju i na
tu pojavu unutar jezine djelatnosti.
Zenevljani, moda i odvie detenninirani de Saussureovom teorijom, nisu dodue nikad stvorili pravu lingvistiku
govora, ali su nagovijestili na kojim bi se podrujima tradicionalne lingvistike ona mogla najprije zasnovati. Tako
je S~ehaye na zanimljiv nain pristupio podruju psiholingvistike i odnosa miljenja i jezika, istraujui lingvisti~
ke posljedice interakcija izmeu drutva i pojedinca, interakcija koje se na planu jezine djelatnosti manifestiraju kao
odnos izmeu jezika i govora. Za Schehayea taj odnos nije
statian, i on je vjerojatno prvi (a za dugo vremena i jedini)
koji e na taj nain o njemu govoriti. Bally je razradio specifinu stilistiku koja istrauje kako se i u kojim jezinim
oblicima u govornim zajednicama javlja emotivna obojenost
izraza. Prema tome, njegova stilistika ne izuava stil pojedinca, nego ope pravilnosti pri izraavanju pojedinih osjeaja: zato e cjelokupna njegova lingvistika teorija katkada
nositi naziv afektivna lingvistika. U relaciju izmeu jezika
i govora Bally inkorporira pojam aktualizacije, kojom ope
niti jezini pojmovi zadobivaju u govoru konkretna obiljeja
povezana sa stvarnim pojavama u izvanjezinom univerzumu o kojemu se komunicira: u jezinom sustavu postoje
posebne jedinice, poput pokaznih ili prisvojnih zamjenica,
na primjer, koje sudjeluju u procesima aktualizacije. I Frei
61

nastavlja Ballyjeva istraivanja u domeni stilistike i sintakse, te - na planu odnosa jezika i govora - analizira individualna i kolektivna odstupanja od norme ugraene u jezi
ni sustav. Uenje enevske kole kod nas na specifian nain
nastavlja Petar Guberlna.
Iako enevska kola nije uspjela sistematski analizirati
govor u odnosu prema jeziku jer nije stvarno definirala razliku izmeu ovih dvaju aspekata jezine djelatnosti, ostajui kod de Saussureove simplificirane pretpostavke da je
ona paralelna s razlikom izmeu drutvenog i individualnog,
ipak su njezini pripadnici naeli mnoga zanimljiva pitanja
i esto su neopravdano ostajali na marginama suvremene
strukturalistike lingvistike. Zacijelo je osobito bitan njihov pristup podruju stilistike, kojom se nijedna lingvistika kola nije toliko bavila, pa Ballyjeva stilistika jo
i danas predstavlja jedan od temelja te jezine discipline.
Ipak, ni ona, smjetajui se izmeu lingvistike i psihologije,
nije se mogla vrsto odijeliti od sintakse i semantike: tavie, Bally je tu granicu praktiki zanemario, jer je otkrivanjem kolektivnih, zajednikih pravilnosti zapravo bar
djelomino formulirao i sintaktike i, eventualno, semantike zakonitosti. Pitanje je, naime, u kolikoj mjeri stilistika
uope moe napustiti domenu individualnog.
Druga znamenita lingvistika kola na ijem je elu bio
direktan de Saussureov uenik, Antolne Meillet (1866--1936),
i koja se smatrala nasljednikom nekih aspekata de Saussureove teorije, bila je francuska socioloka kola. Potrebno
je odmah napomenuti da je Meillet danas poznatiji kao
indoevropeist nego kao teoretiar ope lingvistike: razlozi
za to mogu se djelomino nai i u njegovu odnosu prema
de Saussureu. Naime, Meilletu su uvijek bila blia komparatistika dostignua njegova enevskog uitelja nego njegova opelingvistika teorija, u kojoj je, na primjer, samo
naslutio ali ne i u potpunosti prihvatio revolucionarnost
pojma sistema ili dihotornije izmeu jezika i govora. Na
podruju indoevropskih komparativnih izuavanja najglasovitija su Meilletova djela Uvod u poredbeno prouavanje
indoevropskih jezika (lntroduction a l' etude comparative
des langues indoeuropeennes, 1903) i La methode comparative en linguistique historique, 1925. (Poredbena metoda u
historijskoj lingvistici), u kojima je, nadograujui se na

62

de Saussurea i na mladogramatiare, izgradio vrste principe komparativne metodologije u lingvistici: ti principi, uz

neznatne izmjene, vrijede jo i danas. Sam ih je Meillet primjenjivao u itavu nizu sintetikih radova posveenih gramatikim sistemima i dijakronijskom razvoju pojedinih indoevropskih jezika ili podskupina. U ovoj domeni svakako
je najznaajniji Meilletov nasljednik suvremeni francuski
lingvist J!mlle Benvenlste, koji je, izmeu ostalog, razradio
teoriju o strukturi indoevropskog korijena i morfolokim
principima njegove upotrebe. Benveniste je, kao originalan
mislilac koji nije izravno vezan ni za koju od lingvistikih
kola, obogatio na zanimljiv nain razmatranja nekih ope
lingvistikih problema.
I u komparativnom Meilletovu radu dolazi do izraaja
njegovo socioloko usmjerenje, osobito oito u knjizi Linguistique historique et linguistique generale, 1921-1936.
(Historijska i opa lingvistika). Nadovezujui se donekle na
de Saussurea, a zapravo jo vie na francusku tradiciju u
kojoj je ve Paul Lafargue, socijalist i marksist iz druge
polovice 19. stoljea, upozoravao na veze izmeu drutvenih
i jezinih promjena, Meillet je bio jedan od rijetkih lingvista
svoga vremena koji je smatrao da jezik treba promatrati u
prvom redu kao drutveni fenomen. To, dakako, znai da
se i jezine promjene moraju tumaiti ne toliko fiziolokim
i psiholokim faktorima, kako su ih interpretirali mladogramatiari, nego drutvenim injenicama. Jezik, prema
Meilletu, u razliitim socijalnim sredinama ima razliite
oblike, koje treba objanjavati i ekonomskim i tehnolokim
uzrocima: ova diferencijacija jezika najoitija je na leksi
koj razini, i posebno je interesantna prouavati na koji nain rijei iz jedne drutvene sredine prelaze u drugu - to
su socijalne posuenice. Iako je Meilletovo promatranje relacija izmeu jezika i drutva u prilinoj 'mjeri povrinsko
jer ostaje samo na njihovu najuoljivijem, leksikom nivou,
ipak ono unosi u saussureovsku nuno statinu analizu izvjesnu dinamiku, koja je neophodna ako jezik smatramo doista drutvenom pojavom. Meu Meilletovim istomiljenicima i sljedbenicima treba spomenuti Josepha Vendryba
- ije je djelo Le langage, 1923. (Jezik) bilo jedna od prvih
modernih sinteza znanosti o jeziku na evropskom tlu - i
Marcela Cohena, koji se uvrstio meu sasvim rijetke suvremene lingviste s polazitem u marksistikoj sociologiji.

63

Nezavisno od ovih socioloki orijentiranih lingvistikih

ispitivanja u Francuskoj (ijem je usmjerenju u cjelini nesumnjivo mnogo pridonio Durkheim), u posljednje se vrijeme javlja jo jedna nova lingvistika disciplina - sociolingvistika. Sociolingvistika je prvotne impulse zadobila u Sjedinjenim Amerikim Dravama i danas je tamo daleko najrazvijenija, ali njezini su odjeci stigli u veinu evropskih zemalja (pa i u Jugoslaviju), tako da ona sve vie gubi svoj
prekomorski karakter. Poticaj razvoju sociolingvistike za-cijelo je upravo u SAD dala generativna gramatika (o kojoj
e na drugom mjestu biti rijei), i to na dva naina: naime,
ona je razvila neke metode ispitivanja koje su, uz izvjesna
proirenja, mogle posluiti i za analizu odnosa izmeu jezi
ka i drutva; uz to, generativna je gramatika, kao odreena
sublimacija strukturalistikog pogleda na svijet, namjerno u
potpunosti zanemarila svaki drutveni aspekt jezine djelatnosti. To je moralo di;>vesti do opozicije i generativnoj
gramatici i strukturalizmu uope, a jedan od oblika te opozicije je i sociolingvistika.
Izrasla iz susreta sociologa s lingvistikim interesima i
lingvista koji se zanimaju za waslost jezika u drutvo, sociolingvistika je jo uvijek pomalo hibridna disciplina koja
interferira neprestano sa sociologijom jezika (mnogi smatraju da je to i jedini adekvatan naziv). Moda i nije uvijek
potrebno i korisno da se ova dva podruja meusobno otro
diferenciraju, ali mogue je zamisliti da su osnovni objekti
sociolingvistike upravo jezik i govor promatrani kroz prizmu drutvenih faktora, dok sociologija jezika izuava na
koji se nain drutvene grupacije slue ovim sredstvom
komunikacije.
Meu sociolozima koji se bave jezinim problemima osobito se istiu Da.sli Bemsteln (ije e uenje o razraenim
i ogranienim kodovima - a njihova upotreba ovisi o sociolokoj situaciji u kojoj se poiljalac nalazi - duboko utjecati na jedan pravac u engleskoj lingvistici, s M. A. K. Hallldayem na elu) i Joshua Flshman. Fishmanova knjiga Sociologija jezika (The Sociology of Language, 1970) daje nam
dobar pregled problema koji.ma se sociolingvistika danas
bavi: od geografskih i socijalno uvjetovanih stratifikacija
jezika do bilingvizma, diglosije, standardizacije, normiranja, knjievnog jezika, te problema jezinog planiranja i
uenja jezika. No suvremena sociolingvistika jo uvijek vie
.64

trai prikladne metode za svoje istraivanje nego to tei

za tim da stvori njegow sustavnu koncepciju. To je vidljivo i u djelima lingvista koji su se okrenuli ovim pitanjima:
tako Dell Hymes istra!uje na koji nain govornik u izvje>
snoj drutvenoj situaciji odabire ba odreeni (i, eventualno,
najprikladniji) oblik jezika - ow sposobnost govornika da
izmeu vie jezinih podsistema kojima raspolae izabere
najpogodniji Hymes naziva komunikativnom kompetencijom; WDUam Labav vjeruje da svaka prava lingvistika mora
biti i socioloki usmjerena, ali osim u najopenitijim crtama ili u sitnim detaljima ne pokazuje kako bi takva lingvistika morala izgledati. Sociolingvistika istraivanja u Evropi posebno su proirena u Italiji, Francuskoj (Jean Dubols)
i SSSR-u (!.lrmumld, Vlnogradov). Sociolingvistika nesumnjivo predstavlja odluan odgovor strukturalistikom neobaziranju na drutveni aspekt jezine djelatnosti, ali ona ponekad odvie opisuje jezine injenice samo kao odraz izvanjezinih fenomena, a ne kao sudionika meusobnog dijalektikog proimanja izvanjezinih i jezinih realiteta.
I sudionici Pralkog lingvistikog kruga teili su za tim
da primjenjuju de Saussureove teoretske postavke, najveim
dijelom u jednoj domeni koju su zapravo oni prvi otvorili: to je domena fonologije. Ve na 1. meunarodnom lingvistikom kongresu u Hagil 1928. praani su nastupili kao
organizirana cjelina i prezentirali su glasovite Hake teze u
kojima su izloili svoj lingvistiki program zasnovan na poimanju jezika kao sistema, no ne samo u sinkroniji nego i u
dijakroniji. Meu veim brojem predstavnika Prakog lingvistikog kruga istiu se, na primjer, Rus Sergej Karcevald
(direktan de Saussureov uenik, koji je njegove teorije prenio iz vicarske u Rusiju, a kasnije i u Prag) i Vllem Mathalu.s (eki anglist), no prvo mjesto svakako pripada dvojici teoretiara koji su i jedan i drugi porijeklom iz Moskve:
Trubeckom i Jakobsonu.
Nlkolaj Sergejevl TIUbeckoj (1890-1938) danas se s pravom smatra osnivaem suvremene fonologije (zbog toga e
se prako uenje nerijetko zvati i fonolokom Jkolom),
budui da je u svojem najznaajnijem djelu Grunddlge
der Phonologie, 1939. (Osnove fonologije) - sustavno razradio jo nejasne pretpostavke Baudouina de Courtenaya,
Krus7.ewstog i de Saussurea, te strogo definirao pojedine
5

Pogled u lingvistiku

65

temeljne fonoloke pojmove. On je prvi otro odijelio fonologiju od fonetike: fonologija je za nj znanost koja se bavi
fonemima, dakle apstraktnim jedinicima jezinog sistema,
dok fonetika ispituje njihove konkretne, artikulacijske ili
akustike realizacije glasove. Prema definiciji Trubeckoga fonem je skup fonoloki pertinentnih crta koje sadrava
neka fonika (u e Saussureovoj terminologiji - akustika)
slika. Dakle, dok u govoru postoji beskonana raznolikost
glasovnih produkcija (varijante), one se u jeziku svode na
konaan skup invarijantnih fonema. Do fonema pojedinog
sistema dolazi se istralivanjem njihove distribucije ili metodom minimalnih parova: pertinentnom fonolokom crtom
smatra se ona karakteristika fonema ijom izmjenom nastaje izmjena u sadraju jezine jedinice, a to se ispituje
s pomou usporeivanja rijei koje se meusobno razlikuju
najvie u jednom elementu, kao na primjer kosa i koza
u naem jeziku. Ako se dva glasa nalaze u komplementarnoj
distribuciji, dakle ako, premda su srodni, ne mogu nikada
stajati u istom fonetskom kontekstu, onda su oni, kao kombinatorike varijante, realizacije istog fonema. Kad se jed
nom stvori popis fonema nekog jezika, oni se moraju svrstati prema svojim karakteristikama u sistem: Trubeckoj
uvodi mnogobrojna i esto komplicirana pravila o odnosima
koji vladaju meu fonemima, no temeljan je odnos opozicije, u koju ulaze svaka dva ra1liita fonema, a obiljeena
je prisutnou ili odsutnou nekog artikul~cijskog svojstva glasa (na primjer, opozicija izmeu zvunih i bezvu
nih fonema). Trubeckoj je uz to prvi poeo prikazivati fonoloke sustave tabelam.im i shematskim prikazima. Na alost,
nije stigao napisati planirani drugi dio svoje knjige, koji je
namjeravao posvetiti dijakronijskoj fonologiji.
Njegovo je djelo nastavio i upotp':lnio njegov blizak suradnik i najslavniji syvremeni predstavnik prake kole Roman Jakobson (1896--1980). U svom je uzbudljivum ivotu
boravio u Moskvi (gdje je bio meu osnivaima ruske formalistike knjievno-teoretske kole), u Pragu (gdje je sudjelovao u formiranju prake kole), u Skandinaviji i, napokon,
u SAD (a tu je, presaujui evropski strukturalizam, bio za.
etnikom harvardske Jkole), i svagdje je uvelike utjecao na
razvoj lingvistike. Jakobson je napisao golem broj. radova,
ali bavei se gotovo svim domenama lingvistike, nije objavio vee sintetiko djelo. Preuzevi od Trubeckog- pojam

opozicije, Jakobson smatra da su jedino bitne binarne opo-

zicije, dakle oni dvojani odnosi u kojima se iskljuivo promatra odsutnost ili prisutnost nekog elementa. Ovaj princip blnarlzma, u osnovi sadran ve i u de Saussureovim
dihotomijama i kod Trubeckog, Jakobsonu je utoliko blii
to ga pronalazi i u teoriji informacije, i to vjeruje da i sam
ljudski mozak djeluje na temelju dvojanih izbora. Zbog
toga Jakobson pokuava taj princip primijeniti u svim domenama lingvistike kojima se bavi. U fonologiji, izgraujui
sisteme fonema na osnovi binarnih opozicija, Jakobson dolazi do pojma dlstlnktfvnog oblljelja: to je minimalno obi
ljeje prisutnosti ili odsutnosti nekog artik.ulacijsko-akusti
kog svojstva s pomou kojeg se jedan fonem razlikuje od
drugog. Fonem se, na taj nain, prema Jakobsonu moe definirati kao skup distinktivnih obiljeja, i on smatra da je za
opis fonolokih sustava svih jezika dovoljno uspostaviti dva
naest pari distinktivnih obiljeja. Poput fonema, i distinktivna se obiljeja odreuju kao najmanje jedinice jezinog
izraza ija promjena dovodi do izmjene jezinog sadraja,
no hitna je razlika meu njima u tome to su fonemi sukcesivne jedinice koje nuno slijede u vremenu ili u prostoru
jedna iza druge, a distinktivna su obiljeja jednog fonema
simultana i ostvaruju se u govoru u istom vremenu ili u
istom prostoru. Tako, uvoenjem razine distinktivnih obiljeja, koja je nia od fonemske, Jakobson dovodi u pitanje linearnost jezinog znaka o kojoj je govorio de Saussurc.
U praktinom graenju fonolokih sustava svaki se fonem
ispituje s obzirom na to da li posjeduje ili ne posjeduje
svako distinktivna obiljeje, i ako su odgovori dobiveni
takvim ispitivanjem razliiti od svih drugih, i taj je fonem
zasebna jedinica sistema.

Na slian nain Jakobson upotrebljava binaristike postupke i na drugim podrujima lingvistike kojima se bavio,
mada se relativno brzo pokazalo (ak i ako ne ulazimo u
opravdanost Jakobsonova svoenja ovjekove intelektualne
djelatnosti na dvojane izbore) da binaristika rjeenja
upravo zbog svoje izvanredne jednostavnosti ne moraju i
ne mogu uvijek biti prikladna za objanjenje kompleksne
realnosti jezinog fenomena. Tako je Jakobson pokuao
binaristiki razrijeiti dva, iako razliita, ipak na izvjestan
nain komplementarna podruja kao to su domena afaz.ije
(dakle, poremeaja sposobnosti slueiija jezikom) i poetske
67

upotrebe jezika. Naime, polazei od saussureovsk.ih sintagmatskih i paradigmatskih odnosa u jezinim postavama, Roman Jakobson smatra da se sva afazina oboljenja mogu svr
stati u dva tipa - bilo kao poremeaji na sintagmatskoj osi
(kod bolesnika koji ne vladaju kombinacijom rijei) bilo kao
porem~ji na paradigmatskoj osi (kod bolesnika koji ne
mogu obavljati selekciju rijei); i poetska se upotreba za nj
svodi na dva postupka - metonimiju i metaforu - na ove
dvije osi. Nakon poetnog oduevljenja ove su teorije u prak
si vie-manje odbaene kao suvie simplificirane, iako se
mora priznati da neke J akobsonove poetske analize daleko
nadmauju i samu njegovu teoriju.
No Jakobson je jedan od prvih lingvista koji je upozorio
na to da jezik nije samo sredstvo meuljudske komunikacije ve da on obavlja u ovjekovu ivotu i mnoge druge:
funkcije. I ovdje mu je pomogla teorija informacija ijim
se lancem komunikacijskog procesa moe, dakako, objasniti i komunikacija jezikom, pa se pojedine funkcije jezika
definiraju prema dijelovima komunikacijskog lanca na koje
je jezik u odreenom trenutku usredotoen. Tako se razlikuje est funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na
kontekst, dakle komunikacijska), emotivna (ako se odnosi
na govornika), konativna (ako je usmjerena prema sluaocu, kao vokativi i imperativi, na primjer), fatika (ako
je u aritu sam govorni kanal), metajezika (ako, poput
gramatike ili lingvistike, govori o jeziku) i poetska (ako
je usredotoena na sainu poruku, kao to Jakobson vjeruje' da je sluaj u umjetnosti). O broju funkcija moe se,
dakako, raspravljati, ali nesumnjiva je Jakobsonova zasluga
to to je panju lingvista odvratio od iskljuivo komunikacijske funkcije jezika.
Praani nisu u fonolokim istraivanjima analizirali plan
izraza samo u njegovim segmentima (slogovima
- jer i mogue kombinacije fonema ulaze u podruje fonologije -, fonemima ili distinktivnim obiljejima) nego
su ispitivali i one pojave koje takoer imaju distinktivnu
funkd.ju (dakle svojim opozicijama na planu izraza slue
za izraavanje promjena na planu sadraja), ali nadrastajn
opseg minimalnog segmenta i proteu se na itavu rije ili
reenicu; takvi su, na primjer, fenomeni intonacija, tonovi
i naglasak. Ove se pojave nazivaju aupraaegmentalnlm el~
jezinog

68

mentima ili suprasegmentalnlm ili prozodljsk.lm distinktivnim obDjeljlma, a u tom se sluaju obiljeja unutar fonema
zovu Inherentnima. U toj domeni rezu1tati prakih fonologa
nisu tako maajni kao u prouavanju fonema, to vie to
je esto, osobito u intonaciji, teko razdvojiti invarij~tne
od varijantnih realizacija.
Praka je kola svakako stvorila danas najupotrebljiviji
pristup fonolokim sistemima i njihov opis; ali polazei s
jedne strane od de Saussureove teorije a s druge strane
s pozicija realistikog materijalizma, ona nije uspjela prevladati jednu u biti jo saussureovsku aporiju: iako su
praani prihvatili tvrdnju da je jezik apstraktan sistem,
forma a ne supstancija, a da je govor njegova materijalna
konkretizacija, ipak su i foneme i distinktivna obiljeja,
dakle jezine jedinice, definirali prema njihovim artilrulacijskim ili akustikim, fizikalnim svojstvima. Ova nekonsekventnost izmeu ostalog pokazuje kako je doista ponekad
teko razdvojiti fonologiju od fonetike, ali je zato navela
Jakobsona da u nekim odlomcima (koji su, uostalom, ostali
bez odjeka) nagovijesti mogunost uspostavljanja dijalektikih odnosa izmeu jezika i govora. I Praki lingvistiki
krug u cjelini i Trubeckoj i Jakobson oznaavaju epohu u
evropskoj i svjetskoj lingvistici.
Po svojim je teoretskim stajalitima praanima blizak
(mada im nikada nije formalno pripadao i mada se u nekim pitanjima nije s njima slagao) suvremeni francuski
lingvist Andri Martlnet (1908). Njegova najpoznatija djela
Economie des changements phonltiques, .1955. (Ekonomija
fonetskih promjena), La linguistique. synchronique, 1965.

(Sinkronijska lingvistika), Etements de linguistique generale,

1960. (Elementi ope lingvistike) i Jezik i fflnkcija (Functional View of Language, 1962) predstavljaju, svako na svojem
podruju, bitne radove, koji su znaajno utjecali na suvremenu lingvistiku. U opoj lingvistikoj teoriji jedan je
od najveih Martinetovih doprinosa nesumnjivo uvoenje
pojmova prve i druge artlkulaclje koje se zajednikin1
imenom nazivaju dvostruka artikulacija. Martinet polazi od
pretpostavke da je ovjekov jezik artikuliran, to jest da
se jedinice viih razina mogu podijeliti na manje jedinice,
koje sudjeluju opet u stvaranju drugih jedinica. Prvom
artiku1acijom ili diobom prema Martinetu se dobivaju naj69

manje jezine jedinice (ili znakovi) koje imaju i izraz i

sadriaj, dakle - jednostavnije reeno - jedinice sa znaenjem. Takve jedinice Martinet naziva monem (u uobiaje
noj terminologiji to je morfem). Monemi ili morfemi dijele
se na gramatike i na leksike - na gramateme (u Martinetovoj terminologiji: gramatiki monem ili morfem) i
lekseme - prema tome da li su nosioci gramatikog ili
leksikog sadraja (postoje, vidjet emo, i formalnije definicije). Izraz morfema (ili morf) dijeli se dalje drugom
artikulacijom na najmanje linearne jedinice koje, premda
nemaju sadraja, svojom promjenom izazivaju promjene
u sadraju - na foneme. Prema nekim autorima (kao to
je na lingvist Radoslav Katll) postoji i trea artikulacija:
njome se plan sadraja morfema analizira na najmanje,
i dalje nedjeljive, elemente sadraja, koji bi po svojim
karakteristikama odgovarali fonemima, No dok je broj fonema u svakom jeziku konaan i relativno malen, za njiho\e ekvivalente na planu sadraja to se ne moe dokazati,
pa je za sada nemogue definirati odnose u njihovu sistemu.
Upravo na injenici da se od ogranienog broja fonema
sistem, zbog njegova uskog opsega, govornik moe
spoznati i ije jedinice moe razlikovati) sastavlja veoma
velik broj morfema i praktiki neogranien broj reenica
zasniva se ono to Martinet naziva ekonomijom: za nj ekonomija oznaava postizanje ravnotee u jeziku izmeu dviju
suprotnih ovjekovih tenji - izmeu tenje za utedom
u troenju energije i tenje za to boljom komunikacijom.
Naime, najmanje se energije troi, dakako, upotrebom najmanjeg broja jedinica na svakoj razini, ali takva krajnje
tedljiva upotreba nije pogodna za komuniciranje sve kompleksnijeg ovjekova univerzuma. Po Martinetovu miljenju, ekonomija je jedan od osnovnih pokretaa promjena
u jeziku.
(iji

On je ovu svoju teoriju izvanredno primijenio na pofonologije, i stvorio je tako ono do ega praani
nisu uspjeli stii: dokazao je da je strukturalistiki pristup
i otkrivanje sistema mogue i u dijakronijskoj a ne samo
sinkronijskoj fonologiji. Treba napomenuti da Martinet u
traenju razloga jezinih promjena u vremenu govori i o
vanjskim (drutvenim, geografskim, politikim) faktorima
i o unutarnjim faktorima, koje smatra inherentnim sistemu
druju

70

i lingvistu zanimljivijim i dostupnijim. Opisujui fonoloke

sisteme, slino kao Trubeckoj, s pomou tabelarnih shematsk.ih prikaza a ne binaristiki kao Jakobson, Martinet
pokazuje kako su najekonominiji i govorniku najlaki za
ovladavanje oni sustavi u kojima postoji potpuna simetrija,
dakle oni u ijim su prikazima sva mjesta u tablici popunjena. No u stvarnim sistemima esto neka mjesta ostaju
nepopunjena (na primjer, u naem standardnom jeziku fonemi c i h nemaju svoje zvune parove), i tako nastaju
rupe u sistemu. One se, u toku vremena, po principu ekonomije ili popunjavaju stvaranjem novih fonema odnosno
pomakom starih prema rupi, ili se ukidaju nestankom
asimetrinog fonema iz sustava. Koji e postupak biti upotrijebljen (a on uvijek moe izazvati stvaranje rupe na
drugom mjestu sistema), ovisi o komunikacijskoj funkcionalnosti pojedinih fonema. Stavie, govornici e teiti za tim
da u svojim sustavima dokinu razlikovanje i izmeu simetrino ugraenih fonema, ako njihova distinktivna funkcija
nije neophodna za komunikaciju (kao to je to sluaj s
naima i ~ koji diferenciraju :zanemariv broj minimalnih
parova); tako opet moe nastati nova rupa u sistemu, ali,
prema Martinetu, mogu se u grubim crtama i predvidjeti
pravci u kojima e se fonoloki sistem nekog jezika razvijati. Budui da Martinet promatra jezine jedinice i jezik
u cjelini u funkciji interpersonalne komunikacije, njegovo
se uenje esto naziva i funkcionalnom lingvistikom.
Takav je njegov pristup oit i na drugim podrujima, a
posebno u zanimljivoj i specifinoj funkcionalnoj sintaksi,
u kojoj se sintagme (a one su za Martineta svaka kombinacija mane.ma) i sami monemi klasificiraju prema funkcijama to ih obavljaju u reenki. Autonomne sintagme
su one ija funkcija ne ovisi o njihovu poloaju u reenici,
pa na taj nain Martinet pokuava definirati i rije kao
autonomnu sintagmu sastavljenu od meusobno nedjeljivih
monema, ali naglaava da ni to nije sasvim egzaktno odreenje ove teko uhvatljive jezine jedinice.
Premda i Martinet u osnovi prihvaa de Saussureovu
teoriju, njegov funkcionalizam i promatranje jezika u uskoj
vezi s ovjekom koji njime govori i s komunikacijskim
kontekstom ne doputaju mu, kao ni praanima, da dokraja
slijedi misao lingvista iz 2eneve: moda je upravo utoliko
Martinetova lingvistika praktiki upotrebljivija.
71

Ipak, u Danskoj je izrasla kola koja je de Saussureow

postavke, a osobito tezu da je jezik ista forma a ne supstancija, dovela do krajnjih konsekvencija i koja je egzakt
nou i strogou svojih definicija nadmaila ini se
- sve ostale. Naime, u danskoj lingvistici ve od Raskovih
vremena ivi tenja za odstupanjem od tradicija i osnovnih
tokova evropske lingvistike. Tako je u de Saussureovo vrijeme, a i kasnije, Otto Jespersen (1860-1943) bio sasvim
blizu definiciji fonema, zalagao se - uvjer~n da se jezik
razvija nekom vrstom darvinistike selekcije prema savr
enijim stanjima - za stvaranje meunarodnih jezika, na
padao je podjelu na jezik i govor i prihvaao je u lingvi
stikim analizama upotrebu postupaka preuzetih iz logike.
Ovakva orijentacija prema logici, prilino strana tadanjoj
evropskoj lingvistici, bila je jo oitija kod Vlgga Brendala,
lingvista koji je istovremeno duboko poznavao i filozofiju
i matematiku i fiziku, to se, dakako, odrazilo i u njegovim
jezinim istraivanjima.
Mlai Brendalov suradnik,
Louls Hjelmslev (1899-1965), asimilirao je ovo logiars1to usmjerenje danske
lingvistike i primijenio ga je na de Saussureove lingvistike
temelje, stvorivi tako kopenhalku .fkolu i teoriju koja
je, zbog svoje strogosti i apstraktne egzaktnosti, jo uvijek
tvrd orah za svakog lingvista. Naime, Hjelmslev je, poput
de Saussurea, bio nezadovoljan svim dotadanjim izuava
njima jezika, smatrajui da ona pripadaju transcedentalnoj
lingvistici, koja samo s pomou jezika istrauje neke druge
objekte (knjievnost, drutvene odnose itd.), a da e on
sam stvoriti imanentnu lingvistiku, iji e objekt biti sam
jezik, u skladu s de Saussureovim zahtjevima. Da bi je
razlikovao od cjelokupne prethodne lingvistike, Hjelmslev
svoju teoriju naziva glosematika. Svoje je uenje izloio
u veem broju eseja i u dvije knjige - Omkring sprogteoriens grundlaeggelse, 1943, (daleko poznatiji pod engleskim nazivom Prolegomena to a Thepry of Language, 1953.
- Prolegomena teoriji jezika) i Sproget, 1963. (Jezik).
U osnovi Hjelmslevove teorije nalazi se, dakle, tenja
da od lingvistike stvori egzaktnu znanost koja e kasnije
moi posluiti kao metodoloki model svim humanistikim
naukama i koja e, prema tome, zauzimati ono mjestc;> to
ga matematika ima meu prirodnim naukama. Za nj se do
jezika dolazi kroz beskonanu raznolikost ostvarenih jezi

72

nih postava - tekstova, pa lingvist zapravo trai stalan sistem

u promjenljivu proceau, organizaciju tog procesa. Istraivanje se zasniva na principu empirizma, koji obuhvaa ncprotivurjenost, iscrpnost i jednostavnost opisa i koji se
primjenjuje deduktivno. Definicije koje se dobivaju formalne su a nisu realne; one, dakle, ne tee za tim da opiu
sva svojstva izuavana objekta, ve samo da ga postave
u odnose prema drugim objektima. Izmeu objekata koji
se ispituju postoje tri vrste odnosa - interdependencija
(ako se dva objekta meusobno uvjetuju), determinacija
(ako jedan uvjetuje drugi, ali ne i obratno) i konstelacij:i
(u kojoj nijedan od njih nijo uvjetovan drugim). Objekti
se analizom dijele na segmente - ta je analiza u sistemu
njegova artikulacija, a sam podijeljeni objekt zove se razred. Dva objekta (bilo segmenti, bilo razredi, bilo segment
i razred) u nekom odnosu zavisnosti - funkciji - postaju
funktivi, koji mogu biti konstantni ili varijabilni. Meu
funkcijama za lingvistiku su znaajne relacije (odnos funktiva u procesu) i koreladje (odnos funktiva u sistemu),
koje zapravo odgovaraju tradicionalnim sintagmatsk~ i
paradigmatskim odnosima. Ovakva se analiza na razrede
i segmente mora deduktivno vriti na svim jezinim razinama, od najvie do najnie, uvijek istraujui funkcije
koje se pojavljuju. Jezik, inae, i Hjelmslev shvaa kao
sistem znakova, a mak definira kao funkciju interdependencije izraza i sadriaja. I plan izraza i plan sadraja pojedinog znaka mogu se podijeliti na manje jedinice kojima
vie nita ne odgovara na suprotnom planu - to su figure
izraza i figure sadri.aja. Budui da je, prema Hjelmslevu,
virtualna i glasovna i sadrajna supstancija uvijek jednaka,
a samo je drugaije oblikovana u svakom pojedinom jezi~u,
lingvist analizira formu itraza i formu sadrlaja, a ne njihovu supstanciju: za nj je, kao i za de Saussurea, jezik ista
forma a ne supstancija. Analiza na svakoj razini mora dovesti do najmanjeg mogueg broja jedinica (funktiva), pa se
metodom komutacije i ispitivanjem korelacija izmeu izraza
i saddaja izdvajaju invarijante i njihove varijante. Otprilike
u smislu de Saussureove dihotomije izmeu jezika i govora,
Hjelmslev uvodi razlikovanje jezine sheme i jezinog uzusa.
I napokon, poput jezika mogu se analizirati i svi drugi sistemi znakova, koji su takoer semiotike strukture i koji su s
jezikom zapravo izomorfni. Na taj nain glosematika nadilazi
73

domenu jezika i sudjeluje u oblikovanju metodologije drugih

humanistikih manosti.
Ve ovaj sasvim djelomian uvid u Hjelmslevovu teoriju
otkriva kompliciranost i neuobiajenost njegove terminologije, a moe se i naslutiti zato glosematika nikada nije
imala prave praktine primjene, iako je Hans J. Uldall pokuao na algebarskim principima izgraditi opu teoriju humanistikih znanosti. Hjelmslev, naime, smatra da je pitanje odnosa izmeu teorije i njezina objekta sasvim epistemoloko-metodolokog karaktera, i da je teorija zapravo
nevezana s praksom - osnovni princip empirizma ne ukljuuje u sebe i upotrebljivost teorije. Prema tome, glosematika je formalan metodski pristup koji tei za tim da se
oslobodi svake filozofije ili metafizike, ali tako upada u
vlastitu zamku i vjeruje da je objekt teorije neto to je
zadano unaprijed i sutinski odvojeno od istraivaa i odbacuje svaku moguu dijalektiku takvih odnosa. Ipak, Hjelmslevovo je stajalite koristan poticaj za neophodno formaliziranje lingvistikih opisa do one mjere dok ne postane
samo sebi svrhom: tada ono odraava jednu od ope prisutnih tendencija strukturalizma.
Kroz itavu prvu polovicu 20. stoljea lingvistika se u
SAD razvijala praktiki nezavisno od evropske, iako esto
sasvim paralelno, tako da je terminologija i metodolo.gija
s onu stranu Oceana izgledala ponekad nesumjerljiva s pojmo\"ima saussureovskih kola, pa ak i onda kad je bila
rije zapravo o itlentiriim objektima. Zbog toga ta uenja
katkada nose zajedniko ime amerika lingvistika, a ona se
1ijetko susretala s evropskom sve do dolaska Romana Jakobsona u SAD. Na poetku amerike lingvistike stoji WllUam_Dwtgbt Whltney (1827-1894, teoretiar ija su stajalita,
ortctje gdje su odudarala od suvremenih evropskih strujanja
na kojiina se Whitney uio, utjecala prilino i na de Sausl'jurea), a stvarnim pionirom specifinih amerikih teorija
smatra se Franz Boas (1858-1942), jer je on prvi uoio da se
indijanski jezici u Aiiierici moraju opisivati na nov nain, budui da se njihovi sistemi ne uklapaju u strukture klasine
gramatike tradicije, pa je uveo bitno promijenjenu metodologiju deskripcije, prilagoenu ovakvim jezinim sustavima.
je

74

Nastavljajui i obogaujui Boasove

uenik,. Edward Saplr (1884-1939)

tendencije, n;jegov
razradio originalne

teorije koje je izloio u knjizi Language, 1921. (Jezik) i u

brejnim eseji.ma. Kao antropolog i lingvist, on tei za tim
da jezik objasni u okviru cjelokupna ovjekova univerzuma
i, posebno, kulturolokih determinanti odreene civilizacije.
S druge strane, polazei od psiholokih premisa, Sapir je
doao do specifine definicije fonema, kao idealne, psih~
loki zasnovane koncepcije glasa, ugraene u sistem uzoraka,
shema to .ih ovjek stvara u svojoj jezinoj svijesti. Da bi
se takav sistem uzoraka, ne samo na fonolokoj razini, m~
gao spoznati, treba da se on povee s civilizacijom u kojoj
se upotrebljava - zato se Sapirovo uenje esto zove
etnolingvistika. (Ova se etnolingvistika kola ne smije mijeati s engleskom etnografskom ili kontekstualnom lingvistikom, koja je dodue zastupala neka bliska gledita, i iji
su najznaajniji predstavnici bili antropolog Bronlalav Ma
Unowskl i lingvist John R. Flrth: oni su izuavali utjecaj
civilizacijskog konteksta na jezik.) Pri ispitivanju odnosa
jezika i univerzuma koji se tim jeWc.om komunicira, Sapir
je doao do zakljuka da razliiti jezici, sudjelujui u ovje
kovoj spoznaji, razliito i determiniraju drutvene sredine
u kojima se upotrebljavaju. Ovu tvrdnju, koju je Sapir relativno oprezno formulirao, do krajnjih 'je konsekvencija d~
veo njegov suradnik Benjamln Lee Whorf. Naime, prema
takozvanoj Sapir-Whorfovoj hipotezi jezik bitno odreuje
ovjekov svijet, pa je spoznati univerzum strukturiran p~
put jezika kojim se on spoznaje, dakle razliito od jednog
jezika do drugog: Whorf je ovu teoriju, koja uope ne uzima
u obzir dvosmjemost i dijalektiku relacija izmeu jezika
i univerzuma i koja dovodi u pitanje samu mogunost komunikacije, podupirao primjerima iz razliitih indijanskih jezika, usporeujui ih s jezici.ma zapadnoevropskih i ameri
ke civilizacije - engleskim, francuskim i njemakim. Bez
obzira na neprihvatljivost Sapir-Whorfove hipoteze (kojoj
Sapir i nije autor), tendencija da se jezik objanjava u okviru ostalih ovjekovih djelatnosti zacijelo je pozitivna i
nova u lingvistici tog vremena.
Sapir je osim toga zacrtao i novu tipoloUu klasifikaciju
jezika koja se ne zasniva, poput dotadanje (o kojoj se g~
vori na drugom mjestu), na morfolokom kriteriju, ve na
kriteriju lconcepata: naime, promatra se koji se koncepti
naje~ izraf.avaju morfolok~sintagmatskim strukturama
pojedinog jezika. Prema Sapiru postoje etiri kategorije kon75

cepata, s razliitim stupnjevima apstrakcije, i njihove kombinacije i sposobnost njihova ulaenja u razne oblike sintagmi definiraju mnogobrojne mogue tipove jezika.
Zbog svog interesa za veoma raznovrsne jezine probleme
i za njihovu uraslost u kompleksnost ovjekova ivota Edward Sapir moda i nije nikada izgradio koherentnu lingvistiku teoriju, razraenu u pojedinostima.
To je upravo ostvario njegov suvremenik Leonard Bloomfteld (1887-1949), dugo vremena najutjecajniji od svih am~
rikih lingvista, ije djelo La.nguage, 1933. (Jezik) predstavlja jo uvijek jedan od najboljih lingvistikih udbenika. I
Bloomfieldova je lingvistika u biti strukturalistika, i on je
pokuao nizom meusobno povezanih definicija odrediti
osnovne jedinice i razine u jeziku i metodu njihova opisa
koja bi bila, poput Hjelmslevove, strogo znanstvena i egzaktna. Kao epistemoloku osnovu svojih analiza Bloomfield je
preuzeo tada u amerikoj psihologiji izvanredno popularan
behaviorizam, jer je vjerovao da on nije psiholoka doktrina
nego najvre utemeljena znanstvena metoda, primjenljiva
u svim naukama - zato je njegovo uenje, osim pod imenom
jelska .fkola, poznato i kao behavioristika lingvistika. U
teoretskom pristupu, dakle, Bloomfield se kao bebaviorist, zainteresinqi samo za jezine reakcije na odreene lingvistike i izvanlingvistike stimuluse, i u tenji za objektivnou izuavanja, morao nuno zadrati na fizikalnoj
strani jezine djelatnosti i deklarirati se kao antimentalist
i mehanicist - materijalist bez dijalektike. To ga je dovelo
do toga da je izvanredno zacrtao (a njegovi su sljedbenici u
toku gotovo tri desetljea u detalje razradili) analizu plana
jezinog izraza, a za plan sadraja smatrao je da se ne moe,
na tadanjem stupnju lingvistike i manosti uop~e. opisati:
naime, za egzaktnu semantiku deskripciju potrebno je,
prema Bloomfieldu, da sve ostale. nauke objektivno i iscrpno
opiu univerzum koji se komunicira (ili sve ovjekove reakcije na nj), a lingvisti.ka e te opise preuzeti kao definicij~
jezinih sadraja .. Ovakvo stajalite donijelo je Bloomfieldu
neopravdan glas protivnika semantike, koji analizu sadraja
u potpunosti izbacuje iz lingvistike; to su doista pokuali
uiniti njegovi sljedbenici i uenici, ali pokazalo se da ni
uz najv~ egzaktnost, usprkos deklarativnom odbacivanju
semantike, plan izraza nije mogue definirati sasvim nezavisno od plana sadraja.
76

Na temelju Bloomfieldove teorije, koja zahtijeva da se

zasniva na konkretnim injenicama, na
onome to je ostvareno u govoru, i da samo u tome opisuje
i istrauje organizaciju, jezini sistem, razvio se u Americi
dugo vremena vrlo popularan deskriptivizam. Deskripcija
nekog jezika, prema tome, uvijek polazi od korpusa - skupa jezinih postava ostvarenih u govoru, bilo u pisanom
bilo u govorenom obliku; u bjelmslevovskoj terminologiji
moglo bi se rei da je korpus skup tekstova na nekom jeziku.
Ograniavajui se u analizi samo na dani korpus, deskriptivisti nuno moraju izostaviti sve one elemente jezinog
sustava koji se u tom korpusu ne pojavljuju; postaje, dakle,
izvanredno vaan izbor pravog korpusa, a on se moe obaviti
samo uz odreene pretpostavke o jezinom sistemu, to je,
dakako, u suprotnosti s deskriptivistikim pristupom.
Sam se korpus opisuje iskljuivo na planu izraza, teoretski bez obaziranja na plan sadriaja. Da bi se to moglo ostvariti, promatra se i analizira dlstrlbuclja jezinih jedinica,
uvijek na odreenoj razini (fonolokoj, morfolokoj ili sintaktikoj), odnosno odreuje se koje mjesto u jezinim postavama zauzima neka jedinica u odnosu prema drugim jedinicama iste razine - to je njezino ponaanje, a opis svih
takvih relacija ujedno je i definicija te jedinice: ovo je bit
teorije amerikog distribucionaliz.ma. Na sintaktikoj razini
distribucija se prouava metodom neposrednih sastavnica
(lmnw:Uate c0mtituenta), koje su dijelovi reenice gramatiki usko vezani jedan ~ drugi. Primjena ove metode
unijela je u lingvistiku danas proirenu upotrebu grafikih
prikaza sintaktike strukture reenice. Treba, napokon, napomenuti da se distribucionalizam, premda je za tim teio,
nikada nije uspio osloboditi semantike dimenzije jezika u
analizi.
lingvistika analiza

Bloomfield je iza sebe ostavio mnogo uenika, od kojih

su neki duboko i uz vlastiti doprinos razradili ideje svog
uitelja takav je, na primjer, Charles F. Hockett, autor
mnogo itanog udbenika A Course in Modern Linguistics,
1958. (Kurs suvremene lingvistike). No zacijelo je najkonsekventniji i ujedno najoriginalniji Bloomfieldov sljedbenik
Zelllg llanla, koji je u svojem djelu Methods in Structural
Linguistics, 1951. (Metode strukturalne lingvistike) pokuao - ne sasvim uspjeno - dokazati mogunost analize
plana izraza bez ikakve relacije sa saddajem i praktiki sa-

77

svim odstraniti semantiku kao neegzaktnu disciplinu iz

domene lingvistike. Mnogo je vei njegov doprinos u tome
to je uoio nesavrenost metode neposrednih sastavnica,
koja nije kadra opisati diskontinuirane sintaktike cjeline
ili odnos afirmativnih i negativnih ili aktivnih i pasivnih
reenica, pa je uveo tnmsfonnac:lje pravila 's pomou
kojih se jedna sintaktika struktura preoblikuje u drugu,
sebi srodnu. Osim toga, on je uoio da sintaktike relacije
ponekad prelaze granice jedne reenice, i zbog toga je poeo
operirati pojmom diskursa - jezine jedinice najvie razi
ne, definirane bilo kakvim zavisnostima izmeu svojih di
jelova (tako diskurs moe biti jedan razgovor, itava knjiga
itd.). Time su udareni temelji sintaksi diskursa.
Gotovo u isto vrijeme na slian je nain uveo transfor
macije Kenneth L Plke u okviru svoje tagmemike, posebnog
lingvistikog uenja u kojem je osnovna jedinica tagmem:
on se definira kao spoj odreenog mjesta u postavi i klas~
svih jedinica koje, u paradigmatskom odnosu, mogu stajati
na tom mjestu, i ve se slino odreen javlja i kod Bloom
fielda.
Razvijajui svoju metodologiju na planu izraza, ameri
ka je lingvistika, upravo zbog svog formalnog pristupa i za.
nemarivanja sadraja, ostala u izvjesnom smislu na povrini
i nije mogla zahvatiti svu kompleksnost jezinog fenomena.
Uoivi slabosti deskriptivne lingvistike i upoznavi, posredstvom Jakobsona, evropsku tradiciju (iako je nikada
nije dokraja asimilirao), Noam Chomsky (1928) preuzeo je
od distribucionalizma i, osobito, Harrisa neke metodolok~
postupke, bitno je promijenio kut gl~anja na jezini fenomen i stvorio danas openito poznatu transformacijsku gene
rativnu gramatiku. Ovom teorijom konano prestaje jaz
izmeu evropske i amerike lingvistike, budui da su je s
velikim poetnim oduevljenjem prihvatili istraivai s obje
strane Oceana.
Chomsky je u svojim prvim djelima Syntactic Structures,
1957. (Sintaktike strukture) - prvi Chomsky - i, s dub
ljom razradom, Aspects of the Theory of Syntax, 1965. (Vido
vi sintaktike teorije) - adrugi Chomsky - stavio u arite
interesa lingvista podruje sintakse, koja za nj postaje centralnim dijelom gramatikog opisa, i odbacio je pojam korpusa i cjelokupan deskriptivistiki pristup. Naime, on tei

78

za tim da opie sposobnost govornika nekog jezika da, na

osnovi ogranienog broja jezinih postava koje je uo, p~
izvede beskonaan niz reenica - tu sposobnost Chomsky
naziva kreativnost. Zbog toga je u njegovoj teoriji gramatika zamiljena kao kibemetiko ustrojstvo u koje na inputu
ulaze odreeni bazini podaci, a na outputu izlaze sve ree
nice nekog jezika, i samo one: prema tome, gramatika Chomskoga ne opisuje konkretne reenice zateene u nekom korpusu (te su reenice za nj potvrene), ve sve reenine postave koje govornik prihvaa ili bi mogao prihvatiti ltao
reenice svojeg materinjeg jezika (to su ovjerene reenice).
Samo gramatiko ustrojstvo, prikazano donekle pojednostavnjeno, sastoji se od tri sastavnice - sintaktike, koja je
sredinja, te fonoloke i semantike. U sintaktiku sastavnicu ulazi baza, u kojoj se kao bazini podaci formiraju
kategorljalna pravila (pravila kojima se struktura reenice
dijeli na najelementamije dijelove, kao to su subjektna i
predikatna skupina, na primjer), a kad se s pomou njih
dobiju vrlo jednostavne reenine strukture, njima se pridruuju jedinice iz drugog dijela baze, leks~ona ili rjenika,
dakle popisa rijei tog jezika. U kasnijoj razradi Chomsky
je dodao i supkategorljalna pravila, koja, na rubu izmeu
sintakse i semantike, poblie odreuju mogunosti meu
sobnih kombinacija leksikih jedinica. Ovako dobivene jednostavne strukture ameriki lingvist naziva dubinska struktura (deep structure), i po njegovu miljenju one nose sav
bitan sadraj, pa se njima .pridruuje (uglavnom nedovoljno
razraena) semantika sastavnica podlona semantikoj interpretaciji. Pravila kojima se dolazi do dubinskih struktura
su derivacije, a njihova primjena moe se grafiki prikazati
s pomou derivacijskih stabala. Da bi se od dubinskih struktura dobile i kompleksnije reenice kak:ve se doista javljaju
ili se mogu javiti u jeziku i govoru- Choinsky ih zove povrhulklm strukturama (surface stnicture) -, na dubinske se
strukture primjenjuju transformacije, specifine za svaki
jezik, dok se derivacijski postupci u bazi opisuju kao zajedniki svim jezicima. Transformacije su zapravo skup gramatikih pravila kojima se dubinska struktura postupno pretvara u povrinsku razliitim izmjenama, premjetanjima,
ukidanjima i spajanjima jezinih jedinica, i po njima se gramatika zove transformacijskom. Povrinskoj se strukturi pridruuje fonoloka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija

79

(ovaj je aspekt teorije osobito razradio suradnik Chomskoga

Monis Halle). Ovakva gramatika, dakle, proizvodi ili generira (u matematikom smislu tog termina) beskonane nizove ovjerenih reenica, pa opisuje govomikovo poznavanje
Jezika (competence), koje Chomsky razlikuje, uglavnom u
smislu saussureovske dihotomije izmeu jezika i govora,
od upotrebe jezika (performance). U novije vrijeme, poto
su se javili prvi pokuaji potpunog definiranja svih gramatikih sastavnica, ukljuujui i semantiku (posebno u djelu Paula Postala i Jerrolda Katza), Chomsky je donekle
revidirao svoja stajalita, doputajui - u knjizi Studies on
Semantics in Generative Grammar, 1972. (Studije o semantici u generativnoj gramatici), a to je trei Chomskyc da se u specifinim sluajevima semantika interpretacija
moe primijeniti i na povrinske strukture: ovaj se razvoj
njegove teorije ponekad naziva interpretativnom semantikom.

Usprkos svojem antibehavioristikom polazitu, Chomsky

je od poetka smatrao da je lingvistika usko vezana uz psihologiju, ali uz njezin mentalistiki aspekt. Upravo to stajalite dovelo ga je do prve slabe toke njegove teorije: naime,
uz pojam ovjerenosti trebalo je uvesti i kriterije te ovjerenosti, po kojima e se odreivati pripada li neka reenica
odreenom jeziku ili mu ne pripada i koji e, u krajnjoj
konsekvenciji, biti osnova za procjenjivanje prikladnosti
gramatikog opisa. U skladu sa svojim gleditima Chomsky
taj kriterij pronalazi u Idealnom govorniku lll sluaocu, koji
je zapravo neka vrsta apstraktnog zajednikog nazivnika to
objedinjuje u sebi cjelokupno poznavanje nekog jezika realnih govornika, a koji se u praksi nuno svodi ili na intuiciju
samog istraivaa ili na ogranienu grupu izvornih govornika. Prema tome, ovjerenost jezinih _postava u samoj je
teoriji zapravo neprovjerljiva. Razvijajui u tom pravcu
svoje teorije, Chomsky im je pridao i filozofsku dimenziju,
osobito izraenu u djelu Language and Mind, 1968. (Jezik i
um); on smatra da se nadovezuje na logiko-jezina ispitivanja 17. stoljea, na filozofske gramatike (poput gramatike
Port-Royala), na ono to sam naziva kartezijanskom lingvistikom, budu da je i za nj jezik uroena i unaprijed dana
sposobnost ovjekova duha, sposobnost ija se univerzalnost
oituje u injenici da su - po miljenju Chomskoga - dubinske strukture zajednike i istovetne u svim jezicima. Na

80

taj se nain on doista pribliava Descartesovim tvrdnjama

o uroenim idejama. U ovoj perspektivi kreativnost za Chomskoga postaje sposobnost ovjeka da beskonano generira
reenice na temelju unaprijed zadanih pravila: ista ta krea
tivnost mora biti ugraena u gramatiku, a sama je gramatika :zamiljena kao automati
Ba ovaj paralelizam izmeu kreativnosti ovjeka i automata otkriva najslabije toke teorije Chomskoga. Teorija bi
trebalo da bude prevladavanje statinosti ldasinog strukturalizma s pomou transformacija i kreativnosti, ali ona
nudi statinost na jednom drugom nivou: sve se promjene
dogaaju na povrini jezinih struktura, a u svojoj dubini
te su strukture ne samo nepromjenljive i nedinamine nego
su i ovjeku dane a priori, pa on na njih nema nikakva utj&caja. Chomsky je doista stvorio izvanredno upotrebljiv model sintaktikog opisa s visokim stupnjem formalizacije
(iako rezultati transformacijskih deskripcija nisu tako znatni
kao to se to prije dvadesetak godina inilo da e biti), i taj
model omo~uje veu komensurabilnost sintaktikih sustava pojedinih je'Zika nego bilo koji model prije njega, ali
vjerujem da je greka amerikog lingvista u tome to je, u
kasnijoj interpretaciji, poistovetio model sa stvarnou i
elio kompleksnoj i dinaminoj realnosti nametnuti svojstva svojeg modela. Svoju, dakako ne sasvim nezasluenu,
popularnost Chomsky moda djelomino duguje i vlastitom
politikom angamanu u redovima amerike intelektualne
ljevice ezdesetih godina, a zacijelo i tome to, pogreno
identificirajui cijelu lingvistiku s amerikim deskriptiviz..
mom, sAm smatra da je nainio radikalan preokret u zna.
nosti o jeziku, Iako se njegovi stavovi dobrim dijelom nadovezuju na strujanja u evropskoj lingvistici.
Radovi Chomskoga imali su velikog odjeka irom svijeta,
i uz golem broj onih lingvista koji rade na primjenama i po
boljanjima Standardne teorije, ima i takvih koji sma
traju da su njezini okviri preuski za prikladno opisivanje
jezika, pa je proiruju u razliitim smjerovima. Najpoznatija je takva teorija generativna semantika, prema kojoj se
u arite zanimanja i gramatike deskripcije stavlja semantika sastavnica - ona zamjenjuje dubinsku strukturu iz
teorije Chomskoga. Generativnu semantiku dobro predstavljaju djela Georgea Lakoffa i Johna Roua. Negdje izmeu
81

generativne sintakse i generativne semantike teoretski se

nalazi teorija dubinskih padela Charlesa FWmorea. On vjeruje da se dubinska struktura moe najbolje karakterizirati
s pomou nekoliko kategorija relacija prema glagolu u ree
nici - te su kategorije dublnald padell (kao, na primjer,
agens, objekt, doivljava, instnunent, cilj, izvor, mjesto,
vrijeme), i oni se uvrtavaju uz glagole kojima pripadaju u
rjenik, da bi u povrinskoj strukturi zadobili razliite gramatike forme.
Ali i izvan Sjedinjenih Amerikih Drava teorije Chomskoga doivjele su znaajan uspjeh. Osobito snano uporite
transformacijska generativna gramatika ima u Demokratskoj Republici Njemakoj, gdje je Manfred Blerwlsch primijenio izmeu ostalog ovo uenje na njemaki jezini sustav. I u Sovjetskom Savezu uz izvjesne se modifikacije
mnogo primjenjuje transformacijsko-generativna metoda,
na primjer u djelima O. S. Ahmanove, Ju. D. Apresjana ili
I. A.. MelJ&aka.
Posebno mjesto meu onima koji nadrastaju granice teorija Chomskoga zacijelo pripada SebastlJanu Konstanttnovlu Aaumjanu. Njegova se aplikativno-generativna lingvi
stika, izloena u knjizi Strukturnaja lingvistika, 1965. (Strukturalna lingvistika), zasniva na tvrdnji da je lingvistika teorijska empirika znanost podreena kibernetici. aumjan,
svjestan, za razliku od Chomskog, da izgrauje samo model
koji ga zanima tek kao metodoloka konstrukcija a ne kao
ontoloko ili gnoseoloko odreenje jezika, i uviajui linearnost i statinost transformacijske generativne gramatike,
na osnovi poznavanja matematike, logike, analitike filozofije i teorija Chomskoga, unosi. u svoj izvanredno strogo
matematiki formaliziran opis dinamiku i u sinkroniju, tako
da razlikuje dvije razine - genotip~ Jezik (razina idealnih
objekata visoke apstrakcije, koji su zajedniki veem broju
pojava druge razine) i fenotlpsld Jezik (u kojem se transformacijama dobivaju konkretniji objekti realnih jezika). Pri
tome se upotre~ljavaju matematike operacije aplikacija,
a - konsekventiio strukturalistiki - odnosi meu transformacijama smatraju se bitnijima od samih transformacija.
Premda Saumjanovo djelo, svojim unoenjem dinamike u
opis, predstavlja na izvjestan nain vrhunac dometa strukturalistikog pristupa, ono ipak poima - u skladu s autorovim intencijama - jezik samo kao kibemetiki kOd i ~

82

mjerno ne vodi rauna o dinamici koja izrasta iz odnosa

jezika i govora i jezika i drutva.
Jo od Humboldta postojao je u lingvistici i u psihologiji
stalan interes za meusobnu suradnju, i on bi s vremena na
vrijeme urodio nekim maajnijim djelom; ali pedesetih go.
dina ovog stoljeta uska povezanost lingvista i psihologa
stvorila je u Sjedinjenim Amerikim Drf.avama novu disciplinu - psiholingvistiku. Prvi impuls raanju psiholingvistike dala je tek nastala teorija informacija, a drugi je poticaj doao, nekoliko godina kasnije, od transformacijske
generativne gramatike Noama Chomskog i njezinih mentalistiki formuliranih postavki. Tako se u psiholingvisdci, ma
koliko ona bila mlada nauka, zapravo razlikuju dvije gen&racije istraivaa, koje polaze sa gotovo suprotnih psihologijskih pozicija: prvi od njih, behavioristi po uvjerenju,
istrauju jezino ponaanjec pojedinaa - meu njima su
pomati od psihologa Charlea Osgood, a od lingvista Tbomu
Sebeok i, osobito, B. F. Sldnner: drugoj generaciji zanimljivije je pitanje unutranjih mentalnih procesa kod pojedinca
u toku jezine komunikacije - njoj, na primjer, pripada
Erlc Lenneberg. Meu sovjetskim psiholingvistima istie se
A. A. Leontjev.
Podruje psiholingvistikih izuavanja izvanredno je iroko, bilo da je rije o prvoj bilo o drugoj generaciji istrallvaa, i teko je i navesti sve teme koje u nj ulaze. Ipak,
moda su najvanije: izuavanje psihofizikih procesa u
organiziranju i obavljanju ovjekove jezine djelatnosti, i
to s aspekta jezika i s aspekta govora, i na fonolokoj i na
morfolokoj i na sintaktikoj i, posebno, na semantikoj
razini, zatim razvoj govora i jezika (pa i miljenja) kod djeteta, uenje jezika i bilingvizam sa psiholokog stajalita
i, napokon, svi vidovi patolokih jezinih ponaanja.
U okviru prve teme psiholingvisti ispituju, meu ostalim,
i psiholoke i neurofizioloke izvore jezine djelatnosti, kao
to su motivacija, miljenje, namjera i nervna kontrola, i
motorike manifestacije govora. Uz to se bave i definiranjem
funkcije govora polazei, uglavnom, od definicija koje je
jo 1934. formulirao Karl Bilhler (i koje su analogne Jakobsonovim funkcijama jezika, ali su od njih manje po opsegu):
on razlikuje pri~ivanje (kad se govor odnosi na objekt
koji se komunicira), iz.ral.avanje (govor slui za ekspresiju

83

govornika) i obraanje (govor upuen sluaocu). Osim toga

razliitim se testovima (metode psiholingvistike veinom
potjeu iz psihologije) analizira odnos govornika prema odreenim jezinim jedinicama.
U prouavanju djejeg govora i razvitka jezine organi
zacije u djeteta interes je usmjeren i prema ontogenetskom
i prema filogenetskom razvoju (iako su danas znanstvenici
uglavnom svjesni toga da raanje govora u pojedincu nikako
ne reproducira nastanak jezika i govora u ljudskom drutvu). Posebno je pitanje procesa verbalizacije ovjekova mg.
ljenja i povezanosti jezika i miljenja i njihove meusobne
uvjetovanosti: ovdje psiholingvisti uglavnom polaze od suprotnih gledita psihologa Jeana Ptageta i L. S. Vygotskog.
Uenjem jezika i problemima bilingvizma uz teoretsku
bavi se primijenjena psiholingvistika, koja svojim otkriima
o odvijanju procesa usvajanja jezinog sustava na razlii
tim nivoima mole znaajno unaprijediti nastavu jezinih
predmeta i njihovu metodiku. Isto tako i razliita oteenja
koja se javljaju u upotrebi jezika u komunikacijskim procesima nnimaju i teoriju psiholingvistike (koja u njima
istrauje procese suprotne stjecanju jezika) i njezinu pri
mjenu (koja iznalazi najbolje naine lijeenja takvih bolesnika).
Premda je psiholingvistika, osobito amerika, danas dobrim dijelom vezana uz stajalita Chomskog, ona im ipak
prua jednu dimenziju koja tim stajalitima nedostaje: naime, svako suvremeno. psiholoka izuavanje nuno stavlja
pojedinca i u drutveni kontekst - to je toka u kojoj s.:
susreu psiholingvistika i sociolingvistika.
Gotovo su sva znaajna usmjerenja ovjekove misli i 19.
i 20. stoljea (pa i prije) - od Darwinovih teorija i Freudove
psihoanalize do behaviorizma, kibernetike ili strukturalizma - nalazila svoj odjek i u lingvistici. Jedino je izostao
zaista kreativan susret izmeu marksizma i lingvistike: ova
je situacija utoliko udnija to je jezina djelatnost nesumnjivo drutveni fenomen, usko isprepleten s veinom pojava
koje su u !aritu ispitivanja marksistiki orijentiranih teorija. Usprkos tome, niti materijalistiki i dijalektiki temeljena filozofija i sociologija, okrenute k rjeavanju drugih,
ponekad u ovjekovu tivotu konkretnije prisutnih problema,
niti suvremena lingvistika, ricljveim dijelom obuzeta struk-

84

turalistiki egzaktnom analizom sistema, nisu teile za suradnjom i definiranjem meusobnih interferencija.
Dakako, jedan dio lingvistikih uenja, osobito onih sovjetskih (ali i drugih), deklarativne se, u oblikovanju vlastitih teorija, pozivao na misli klasika marksizma, a.li. to je
vrlo rijetko izlazio iz okvira pukih referencija. Naime, u
djelima Maru i Engelsa, posebno u Ranim radovima, a
kasnije i u nekim Lenjinovim biljekama i lancima, mogu
se doista otkriti izvanredno poticajne misli (na primjer one
iz Njem~ke ideologije o odnosu jezika, svijesti i spoznaje).
ali one, istrgnute iz konteksta, ni u kojem sluaju ne predstavljaju gotovu i zatvorenu bazu za razmiljanje o jezinom
fenomenu kako bi to mogle eljeti neke dogmatske interpretacije. Naprotiv, samo cjelokupno Marxovo i Engelsovo
djelo sa svojim daljim stvaralakim razradama moe posluiti kao osnova za kreativna otkrivanje meusobnih uraslosti i isprepletenosti jezika i drutva - to je svakako golem zadatak, i on se jo uvijek nalazi pred lingvistikom,
koja mu tek u najnovije vrijeme poinje prilaziti.

Ipak, ve je dvadesetih godina naeg stoljea u Sovjetskom Savezu NlkolaJ Ja.kovljevl Marr (1864-1934), povrno
apsorbiravi osnovne postavke marksizma, stvarao specifi
nu teoriju koja je pretendirala na to da bude marksistiki
fundirana - marizam. Ovaj vrsni pomavalac kavkaskih
jezika dok.azivao je da, unutar shematskog poimanja odnosa
baze i nadgradnje, jezik pripada nadgradnji, tako da se mora
definirati u funkciji svoje ekonomske baze: svaka njezina
promjena nuno povlai za sobom i promjenu jezika. Stavie, Marr je tvrdio da ta veza see tako daleko . da se
jezici pojedinih klasa moraju meu~obno razlikovati. Tome
je pridodao i spekulacije o stadijalnosti jezinog razvitkn
(iji su stupnjevi paralelni sa stupnjevima oblika drutvene proizvodnje i drutvenih odnosa, od prvobitne zajednice
do socijalizma) i o monogenezi jezika (dokazujui udno
vatim etimologijama da se u poetku svih jezika nalaze e
tiri osnovna korijena: sal, ber, jon, ro). Nakon Marrove
smrti, u pogodnoj klimi staljinizma, marizam je postao u
Sovjetskom Savezu jedina slubeno doputena lingvistika.
Ovaj prekid veza s ostalim lingvistikim teorijama u znatnoj
je mjeri zakoio rad sovjelskih znanstvenika. Poslije 1950,
kada je linom Staljinovom intervencijom marizam dezavuirao, sovjetska je lingvistika .s velikim poletom nastojala
85

nadoknaditi izgubljeno vrijeme: u nJezmu naglom i znatnim dijelom pragmatiki orijentiranom ukljuivanju u strukturaliz.am mogu se traiti neki razlozi zbog kojih sovjetski
istraivai, osim aumjana, nisu toliko sudjelovali u koncipiranju suvremene ope lingvistike teorije.
No strukturalizam - kao pogled na svijet prema kojemu je sva dinamika i kretanje samo povrinska pojava, dok
ljudska spomaja tei k pronicanju stalnih i nepromjenljivih
struktura koje predstavljaju unaprijed i jednom zauvijek
zadanu bit svijeta - morao je prije ili kasnije izazvati marksistiki utemeljenu kritiku. Prve takve kritike nastale su
izvan podruja lingvistike, meu marksistiki orijentiranim
filozofima i sociolozima - ovdje posebno mjesto zacijelo
pripada Francuzu Henrlju Lefebvreu, to vie to se on u
svojim radovima nerijetka dotie i jezinog fenomena. Lefebvre upozorava na to da je suprotnost izmeu dijalekti
kog materijalizma i strukturalizma u biti sutna opoziciji
koja je u antici vladala izmeu Heraklitove filozofije i eleatizma: za Heraklita je svijet neprestano kretanje, dok ga
Zenon i njegova kola tumae kao stalnu nepokretnost. Isto
tako, u svojem najortodoksnijem obliku, na primjer kod
Michela Foucaulta, strukturalizam postulira postojanje sistema, statikog i nepromjenljivog, koji je nezavisan i od
stvari to ih povezuje i od ovjekove misli i djelovanja: oni
su samo postupci djelominog i postepenog otkrivanja si~tema. :la Lefebvrea je strukturalizam zloupotreba nune
redukcije kojom se u 'Svakoj znanstvenoj analizi odvajaju
bitni elementi od nebitnih, on je u osnovi negacija svakog
kretanja i u ovom je obliku nespojiv s Marxovom teorijom
jer dijalektikom procesu nepre~tana kretanja namee statinost strukture i sistema. Lefebvre pri tome ne odbacuje
strukturalizam kao metodu naunog istraivanja, nego samo
poistoveivanje stru.kturalistikog modela sa stvarnou, njegovu pretenziju da tumai i protumai ovjekov svijet. Francuski sociolog smatra da strukture treba da se definiraju
kao presjeci neprestanih dijalektikih procesa strukturiranja i destrukturiranja - time se zapravo dolazi do novog
pojma dinamike strukture, koji bi lingvistici mogao izvanredno mnogo pomoi u prevladavanju i inkorporiranju struktura.listikog naina miljenja.
Na filozofskom podruju stvaranju osnove za jedno nestrukturalistiko i marksistiki orijentirano poimanje jezi-

nog fenomena zacijelo pridonosi djelovanje poljskog filozofa

Adama Schatta. On u svojem, u velikoj mjeri nedogmatskom,
pristupu uoava injenicu da se relacija izmeu jezika i
stvarnosti ne moe promatrati - kako se to obino ini jednosmjerno ve u njihovu meusobnu proimanju: jezik
jest aktivno djelovanje pojedinca a ne pasivni odraz stvarnosti, ali su istovremeno i sva.ki individuum i njegov jezik
uvjetovani historijskim i drutvenim determinantama, a
pojedinac sadrfava u sebi i sveukupnost drutvenih odnosa.
U samoj lingvistici otpori strukturalizmu javljaju se tek
u najrecentnijem razdoblju, dobrim dijelom kao reakcija na
teorije Chomskoga. Veina se tih otpora eksplicitno ili impli
citno poziva na Marxova i Engelsova stajalita, smatrajui
da se ogranienja nametnuta strukturalizmom mogu prevladati upravo dijalektikim promatranjem jezinog fenomena
u njegovu drutvenom i historijskom kontekstu.
Unutar ovih poststrukturalistikih kretanja osobito se
istie grupa mlaih francuskih lingvista, izrasla s jedne strane na francuskoj tradiciji uoavanja odn!>sa izmeu jezika
i drutva i, posebno, na uenjima Jean.a Duboisa, a s druge
strane u izrazitom odbacivanju gledita Chomskoga. Ovi
istraivai, a meu njima su kao teoretiari vjerojatno najznaajniji Jean-Baptlate Marcellesl i Denls Slakta, u larite
ispitivanja stavljaju iskazivanje diskursa, dakle trenutak u
kojem govornik, prisvajaj~i dio jezinog sistema, u govoru
uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe. Budui da je iskazivanje sjecite upotrebe jezinog sistema i golemog broja
izvanjezinih injenica koje determiniraju samog govornika
(od njegove konkretne situacije do njegova steena iskustva i ideoloke konstelacije), u ovakav lingvistiki pristup
mora se unijeti itav niz varijabli. One doista pridonose dinamikom promatranju jezinog fenomena, ali su svojim
opsegom neprikladne za manstveno istraivanje, pa se analiza iskazivanja nu!no usmjeruje preina specifinoj vrsti
diskursa, poli~kom diskursu, u kojem se i govornikova
idejna pripadnost grupi i drutveni i historijski kontekst
mogu relativno egzaktno definirati. Francuski lingvisti, prema tome, ispituju samo govor i objanjavaju ga nelingvistlf..
kim - sociolokim, politikim ili povijesnim - injeni.
cama, a kako je iskazivanje individualan in, analiza je neophodno Induktivna tako da su njezini razliiti rezultati m~
usobno nesumjerljivi, a u krajnjoj konsekvenciji s lingvistikpg 111 stajalita naj~ i trivijalni.

87

I u Italiji se takoer javljaju lingvisti koji s eksplicitno

pozicija pokuavaju pronai putove skrivene
strukturalizmu. :Ve je neto ranije od drugih Tulio De
Mauro, izgraujui semantiku teoriju strukturalistikom
metodologijom, naglasio potrebu da se jezik tumai s pomou ovjekove prakse i da se semantike jedinice definiraju u drotvenom i historijskom kontekstu svoje upotrebe.
Daleko otriju kritiku strukturalizma i unutar lingvistike i
izvan nje daje filozof lijeve orijentacije Ferrucclo Roul
-Landl, koji ovjekow jezinu djelatnost smatra jednim od
triju bitnih oblika proizvodnje s pomou kojih ovjek ~
biolokog kontinuuma prelazi u vlastiti kontinuum. Zbog
toga Rossi-Landi vjeruje da se Marxove ekonomske kategorije, od kapitala do privatnog vlasnitva i alijenacije, mogu
gotovo netransformirane prenijeti u lingvistiku teoriju u
kojoj vie-manje proizvoljno bira ekvivalente na odreenin1
nzinama, tako da njegov pokuaj u stvarnoj lingvistikoj
analizi ostaje - ini mi se - neupotrebljiv. Slian je pristup, ali donekle umjereniji i s dubljim poznavanjem lingvistike materije, uoljiv u djelima drugog talijanskog filozofa, Augmta Ponzlja, koji polazi od vrlo relevantne kritike
pozicija Chomskoga i strukturalizma uope da bi napokon
dokazivao kako je jezik ne samo sredstvo interpersonalne
komunikacije ve i simptom drutvenog stanja - zbog toga
on, kao l Rossl-Landl, vjeruje da jedan od oblika revolucionarnog djelovanja mora biti i jezina revolucija.
Odbacivanje strukturalistikog pristupa javlja se i drugdje u Evropi; tako, na primjer, u Saveznoj Republici Njema&oj, grupe mlaih lingvista s razliitih, ali uglavnom
bar deklarativno marksistikih pozicija, trae na koji bi
se nain mogla jezina djelatnost -istraivati i kao drutveni
fenomen a ne samo nezavisno od drutva i od ovjeka.

marksistikih

Doprinos 'strukturalizma lingvistici doista je velik i, kao

to smo vidjeli, gotovo cijela suvremena terminologija i metodologija lingvistikog opisa potjee iz strukturalistikih
uenjL Otkrivanje jezinog sustava i njegovo definiranje
kao mrd.e odnosa izmeu jedinica pojedinih razina (dakle
kao stnlkture) omoguilo je lingvistima da uoe i opiu
zakonitosti koje dotadanja znanost o jeziku nije mogla otkriti. Ali istovremeno, strukturalistiki orijentirana lingvi~
stika, upravo u tenji da egzaktno opie jezini sistem, ve
od de Saussurea nadalje smatrajui da svako unoenje no-

88

vog elementa u sustav ponitava mogunost njegove tone

deskripcije jer mu mijenja strukturu, morala je ograniiti
podruja svojeg ispitivanja i iskljuiti iz njega sve ono to.
je prijetilo da mijenja sistem. Tako je najprije sinkronijska
lingvistika zadobila prednost nad dijakronijskom, jer se
pretpostavljalo da se jezina struktura moe obuhvatiti samo
u trenutnom presjeku a ne u toku vremena: kasnije je t<>
miljenje, osobito Martinetovom zaslugom, donekle promijenjeno, jer su unutar jezinog sustava otkrivene predvidljive pravilnosti nekih izmjena, ali se one - u interpretaciji
ortodoksnog strukturalizma - mogu obuhvatiti drugim u
sebi nepromjenljivim strukturama. Zatim su se lingvisti
koncentrirali samo na izuavanje jezika kao apstraktnog
sistema znakova, tvrdei da u njegovoj konkretizaci]i govoru - nema niega to v~ ne i>ostoji u jeziku: na taj
su nain namjerno zanemarili injenicu da se u govoru moraju pojaviti novi fenomeni kad god to zahtijevaju komunikacijske potrebe. I napokon, manost o jeziku u strukturalistikom razdoblju bavi se mnogo vie planom jezinog
izraza nego planom sadraja: ova relativna zapostavljenost
semantike uvjetovana je svakako i time to je plan sadraja u jeziku najue povezan sa stalno promjenljivim ~an
jezinim univerzumom, pa je u njemu najtee uspostaviti
sistem, a uz to, jednom uspostavljen, takav sistem nikako
ne moe imati odlike koje strukturalizam postulira. Drugim
rijeima, strukturalistika se lingvistika najveim dijelom
bavila samo sinkronijskim presjecima plana izraza jezinog
sustava.
Poststrukturalistike reakcije na ovu ogranienost nisu.
uglavnom mogle da je nadoknade, jer su teile za tim da jednosmjerno objasne utjecaje samo nekih izvanjezinih pojava na jezik I govor: ali su izvanredno upozorile na to da
lingvistika, ako, poput strukturalistike, ne vodi rauna o
ovjeku koji unutar drutva, i njime determiniran, upotrebljava jezik, mora biti sterilna i nedovoljno prisutna u kon
kretnim problemima svojeg vremena.
Vjerujem zato da bi nova lingvistika, iji se obrisi u
ovom trenutku tek nasluuju, morala uzimati u obzir viestruku uraslost jezinog fenomena u ovjekov univerzum i
u ovjekov drutveni fivot. Interes takve lingvistike obuhvaaao bi nekoliko vrsta dijalektiki zasnovanih odnosa u
koje jezik i govor i jezina djelatnost u cjelini ulaze. Nai-

89

me, jezina djelatnost kao jedan od oblika ljudske prakse

isprepletena je s ostalim formama te prakse: ona slui za
komuniciranje o njima i tako na njih utjee, ali je, dakako,
i sama pod njihovim utjecajem. Postoji, zatim, i izvanredno
zanimljiva relacija jezine djelatnosti, jezika i govora prema
izvanjezinom univerzumu, relacija koja je takoC1er u biti
dvosmjerna i dijalektiki zasnovana: ona se prvenstveno
ostvaruje na semantikoj razini jezika, budui da se na plan
sadraja preslikava neprestano promjenljiv univerzum, ije
se promjene moraju odraziti i u jeziku da bi se o njima
moglo komunicirati; pri tome ne treba zaboraviti da su one
djelomino izazvane i jezinom djelatnou. Da bi se objasnila ova nuna dinamika jezika, moraju se promatrati meusobni odnosi jezika i govora, oni odnosi proimanja, ponitavanja i potvrivanja o kojima je bilo rijei u uvodu,
i koji te kasnije biti razraeni. Ako i te relacije prouavamo
u njihovu stalnom djelovanju, dinamika postaje ugraena u
jezik i govor i u sinkroniji, a prerastanjem odreenog kvantiteta promjenA u nov kvalitet dobiva se nov dijakronijski
stupanj, tako da sinkronijsko i dijakronijsko istraivanje
postaju dva aspekta iste lingvistike analize. U ovom kontekstu novo znaenje ima i ovjeku koji upotrebljiva jezini
sistem inherentna kreadvnost, dakle sposobnost jezika i govora da se prilagode stalnim promjenama u univerzumu: ona
izrasta iz interferencija jezika i govora, jer je jedan od uzroka stalnog strukturiranja i destrukturiranja jezinog si
'Stema kroz filtar govora; na taj nain strukture gube svoju
neprikosnovenost i stalnost i postaju doista dinamike. Ovakva lingvistika ne bi, dakako, odbacila dostignua strukturalizma, ve bi ih, prefonm.ilirana, ugradila u svoje oblikovanje, a ukljuila bi i istraivanje plana sadraja i odnos jezika
i govora domenu svojih interesa.. Uz to bi ona, upravo
zbog svojih dijalektikih i materijalistikih pretpostavki,
bila svjesna vjene nesvrenosti i nesavrenosti komunikacije jezikom, to je, uostalom, glavni pokreta te komunikacije; samim tim bila bi svjesna i svoje vlastite nesvrenosti
i nesavrenosti.
U njezinu formiranju prirodni bi saveznik bile marksis
tika filozofija i marksistika sociologija, u svojim antidogmatskim oblicima, otvorene novim spoznajama i saznanjima.
Lingvistika - mislim - ne rjeava svoje probleme ako se

proglasi marksistikom niti ako

marksistike teorije, v~ se moe

preuzme gotove modele iz

pribliiti vie nego do sada
njihovu rjeavanju ako pokua dijalektiki zahvatiti jezik
i govor u njihovu totalitetu i dijelovima, kao produkte,
sredstva i oblike ovjekova historijski i drutveno determiniranog djelovanja

91

4. FONOLOGIJA

Na osnovi saussureovske dihotomije izmeu jezika i govora izrasta i razlikovanje izmeu fonologije i fonetike: obje
se ove lingvistike discipline bave jedinicama najniih razina, manjima od jezinog znaka, i to samo na planu izraza,
no dok fonologija prouava apstraktne jedinice s aspekta
jezika, fonetika analizira njihovu materijalizaciju s aspekta
govora. Pri dananjem stanju lingvistike ovo teoretsko razlikovanje vrlo je teko provesti jer se i fonoloka ispitivanja
obino zasnivaju na nekim fizikalnim karakteristikama prouavanih jedinica, a i fonetika uvijek mora voditi rauna o
funkciji svojih objekata u jezinom sustavu. Zato je u
praksi granica izmeu fonetike i fonologije esto sasvim
nejasna, a neki je istraivai ne primaju ni u teoriji, pa
dolazi do znaajnih terminolokih razlika u pojedinim kolama; sve ove razlike nee, dakako, uvijek moi biti spomenute.
U povijesti lingvistike fonetska su istraivanja prethodila
fonolokim. Fonetika je disciplina koja izuava fiziJlne osobine realizacije jezinih jedinica manjih od znaka (a ponekad
i same znakove) u govoru, i to s njihova akustikog, artikulacijskog ili psihoakustikog aspekta. Prema razliitim kri-

92

terijima fonetika se mo7.e podijeliti na mnoge grane. Tako

se razlikuju deskriptivna ili sinkronijska fonetika (koja analizira trenutna stanja) i historijska ili evolutivna fonetika
(koja ispituje uzroke i naine mijenjanja fonetskih jedinica
u vremenu). Komparativna fonetika usporeuje naine go
vome realizacije u veem broju jezika, a kombinatorika fonetika utvruje pravila po kojima se glasovi, kao najmanje
fonetske jedinice, vladaju unutar veih jedinica. O tome
kako govornik producira jezine jedinice u govoru, podatke
nam daje artikulacijska ili fiziolo!ka fonetika, a sluaoeva
percepcija objekt je akustike fonetike, kojoj u novije vrije
me esto poma7.e i psihoakustika. I napokon, teoretskim vi
dom fonetskih istraivanja i uspostavljanjem opih zakonitosti bavi se teorijska fonetika, a raznolike primjene koordinira
primijenjena fonetika. Eksperimentalna fonetika, na temelju
rezultata svojih mnogobrojnih laboratorijskih pokusa daje
neophodne podatke svim drugim granama fonetike. Upravo
je razvoj eksperimentalne fonetike od polovice 19. stoljea
nadalje (Hennann von Helmholtz i P.-J. Rousselot, a kasnije i Eduard Sievers, Henry Sweet, Paul Passy i Daniel
Jones, meu ostalima) otkriem da je ovjekova glasovna
produkcija fizikalno beskonano raznolika umnogome pridonio napretku fonetike i fonologije.
Eksperimentalna se fonetika danas slui mnogim instmmentima i aparatima. Od metoda koje se upotrebljavaju u
ispitivanju artikulacijskih pokreta govornih organa pri produkciji pojedinih glasova najpoznatije su palatografija (na
umjetnom nepcu dobiva se otisak pi:;itiska jezika - palatogram), labiografija (kojom se biljee pokreti usana), rentgenografija (snimanje poloaja govornih organa ili njihova
micanja s pomou rentgenskog filma),.. laringoskopija i stroboskopija (promatranje titranja glasnica). Akustika strana
govorne produkcije izuava se s pomou kimografa (gdje se
iglom mehaniki. biljee valovite modulaeije izazvane zra
nom strujom i pokretima govornih organa), fonografa (pretee gramofona), magnetofona, oscilografa (kojim se elektrinim putem dobiva slika pokreta i strujanja), te spektrografa (koji vri analizu frekvencija i intenziteta kompleksnog zvuka i prikazuje je s pomou dijagrama - spektrograma). U novije vrijeme postignuti su i veliki uspjesi u sintetikom, umjetnom stvaranju govora s pomou aparata, to
mo7.e pomoi i fonologiji, jer otkriva artikulacijski i akustiki relevantna svojstva pbjedinih glasova.
93

Jedan je od osnovnih objekata fonetike glas - artikulirani zvuk u govoru koji je materijalna realizacija apstraktne
jezine jedinice, fonema, i koji prepoznajemo na osnovi
organizacije fonolokog sustava. Covjek glasove proizvodi s
pomou govornih organa (ija je primama bioloka funkcija
uvijek drugaija): dijafragme, plua, grkljana, glasnica, usne
i nosne upljine, jezika, nepca, zubi i usnica. Tradicionalna
se klasifikacija glasova provodi na osnovi mjeovitih artikulacijsko-akustikih kriterija, ali ona je uglavnom potvrena i strogom primjenom bilo jednog bilo drugog kriterija,
a naje~ slui i kao temelj uspostavljanju fonolokih sistema. Prema tome da li pri njihovoj produkciji zrana struja
izlazi ili ulazi, svi se glasovi mogu podijeliti na ekspiratorne
(daleko najei) i inspiratorne (klikovi, karakteristini za
neke afrike jezike). Ekspiratorni su glasovi ili oralni (ako
:rrana struja izlazi samo kroz usnu upljinu) ili nazalni
lako se sputanjem mekog nepca otvara i nosna upljina).
Opamito se razlikuju vokali ili samoglasnici (glas izgovoren
bez ikakve prepreke), sonanti (glas izgovoren s malom preprekom ili suenjem u govornim organima) i konsonanti ili
suglasnici (kod kojih postoji jaa prepreka zranoj struji).
Vokali i sonanti ponekad se nazivaju zvonkim ili sonornim,
a konsonanti uJtavim glasovima. Glasovi mogu biti i zv~ni
i bezvrdni (prema tome da li pri realizaciji glasnice titraju
ili ne titraju), no vokali su uvijek a sonanti veinom zvuni.
Ovisno o podignutosti jezika postoje visoki (i), srednji (a) i
niski {u) vokali, o poloaju jezika prema nepcu prednji (i),
sredinji (a) i stratnji (o), o poloaju usana labijalizirani
(o, u) i nelabijalizirani (i, e), o napetosti artikulacije otvoreni
(a) i zatvoreni (i, u), a o trajanju dugi i kratki vokali. Dva
vokala spojena u jednu artikulacijsku cjelinu u kojoj ostaju
dvije kvalitete sainjavaju diftong (lat. au ili ae). Sonanti
obuhvaaju poluvokale ili polukon~onante (na primjer, j),
nazale (n, m, nj) i likvide (l, lj, r). Prema mjestu artikulacije, odnosno mjestu na kojem je prepreka najizraenija,
sonanti i konsonanti dijele se na usnene ili labijale (bilabijale p, b, m i labiodentale f, v), zubne ili dentale (t, d, n, z.
s), alveolare (l, r, , i, c, , 6, , dt), cerebrale ili kakuminale
(s jezikom pritisnutim o vrh tvrdog nepca - I i 4 u indijskim jezicima), tvrdonepane ili palatale (j, lj, nj), mekane~
ane ili velare ili (pogreno) guturale (k, g, h), uvulare (r),
te faringale i laringale (koji se javljaju u arapskom, na primjer). Unutar samih konsonanata prema nainu artikulacije
94

postoje eksploz.ivi ili okludvi ili zatvorni suglasnici (kod

kojih u jednom trenutku artikulacije dolazi do potpunog
prekida zrane struje, a zatim do eksplozije - p, t, k, b, d,
g), frikativi ili spiranti ili tje~ni (bez takva prekida s, J, z, f, v, f) i afrikate ili sliveni suglasnici (koji su njihova
kombinacija - c, , ~. df, ). I sonanti i konsonanti mogu
biti labijali:.irani i palataliz,irani (ili umekani - lj i nj), te
aspirirani (s bakom - kla, tla). Ovo, dakako, nisu sve mogu-
nosti podjele glasova.
Glasove u govornom nizu prouava kombinatorika fonetika. Ona mora utvrditi najprije koji se glasovi artikulacijski meusobno jedan za drugim u slijedu iskljuuju (i time

prua materijal fonologiji, koja e konstatirati koje su sve

sintagmatske kombinacije unutar sistema, bilo iz artikulacijskih bilo Iz nekih drugih razloga, nemogue). Zatim e
njezin objekt biti slog - prema nekim autorima najmanja
fonetska jedinica koja se izgovara jedinstvenom artikulacijom; no dok je za pojedine jezike prema kombinacijama
fonema mogue odrediti fonoloke slogove, neki istraivai
postojanje fonetskog sloga dovode u sumnju, jer je teko
definirati granicu sloga: katkada se ona stavlja tamo gdje
zavrava implodja (suavanje puta zranoj struji kroz govorne organe) i poinje eksplozija (njegovo otvaranje), pa bi
se slog mogao fonetski definirati kao maksimum sonomosti
i minimum napora izmeu dva minimuma sonomosti i maksimuma napora pri artikulaciji. Svaki slog ima svog nosioca
- glas koji se izgovara s najveim otvorom: to je najee
vokal ili diftong, a rjee sonant ili konsonant. Slogovi mogu
biti otvoreni ili zatvoreni (s obzirom na to da li zavravaju
ili ne zavravaju na vokal - pre-dah), dugi ili kratki (prema
duini njihova nosioca) i naglaJeni ili nenaglaJeni (prema
tome da li na sebi nose naglasak ili ga ne nose).
I kombinatoriku i evolutivnu fonetiku 'zanimaju i razliiti procesi mijenjanja kojima su podloni glasovi kad se
nau u nekom fonetskom nizu. Jedan je od najrairenijih
takvih procesa asimilacija ili jednaenje - tenja za izjednaavanjem dvaju glasova u kontaktu ili u neposrednoj blizini. Asimilacija je progresivna, ako prvi glas djeluje na
drugi (tal. mungere< lat. mulgere), regresivna, u obratnom
sluaju (vrapca < vrabca), ili reciprona, ako glasovi meu
sobno djeluju (tal. ratto < *rapto < *rap'do < lat. rapidum),
potpuna, ako se oba glasa sasvim izjednae (lat. affero < ad9S

fero), ili djelomina (lat. actus < *agtus); po mjestu artikulacije ili po nainu artikulacije; kontaktna (ako se dogaa pri
dodiru dvaju glasova) ili distantna (dilatacija, na primjer
!at. homo < *hemo). Posebni su sluajevi asimilacije pa1atalizacija (kad se suglasnik umekava, palatalizira pred prednjim vokalima - vue < *vuke) i harmonizacija (kojom

vokali u svim slogovima neke rijei moraju pripadati istoj

grupi, esta u ugrofinskim i nekim azijskim jezicima). Suprotan je proces disimilacije ili razjednativanja, u kojem se
dva slina ili ista glasa u susjedstvu poinju vie meusobno
razli.kovati. I ona moe biti. kontaktna (lat. societas < *sociitas) ili distantna (diferencijacija, lat. meridies < *medidies).
Meu ostalim mnogobrojnim procesima vaniji su: metateza
(promjena mjesta glasova - f.lica < *lf.ica), epenteza (umetanje glasa, etimoloki neopravdanog, radi lakeg izgovora
- skuplji < *skupji), proteza (stavljanje nekog glasa na
poetak rijei - jarbol < !at. arbor), te liaplologija (izostavljanje jednog od dva uzastopna ista sloga - tragikomedija

<

tragikokomedija).

Fonetika danas ima vrlo iroku primjenu, na primjer

u ortoepiji (ispitivanju i uenju pravilnog standardnog izgovora), u uenju stranih jezika, u rjeavanju tehnolokih problema prenoenja ljudskog glasa na vee udaljenosti i, napo
kon, u obuavanju ljudi s oteenim sluhom da ovladaju
sposobnou govora. U ovom posljednjem zadatku osobito
sudjeluje i akustika fonetika koja prouava i akustika
svojstva glasa, njegovu frekvenciju (uestalost titraja kompleksnog zvunog vala u pojedinom glasu - o njoj ovisi
visina glasa; ljudsko uho uje zvukove s frekvencijama od
16 Hz do 20000 Hz), intenzitet (upotrijebljenu zvunu energiju, mjeri se u decibelima) i boju ili timbar (ovisnu o rasporedu najznaajnijih frekvencijskih .formanata u spektru
pojedinog glasa).

Fonologija, koja se ponekad naziva i fonemika i funkcionalna fonetika, istrauje funkciju glasova u jezinom sistemu, pa stvara vlastite apstraktne jedinice - foneme - i
uspostavlja njihove sustave i prouava njihove kombinacije.
Fonologija se obino dijeli na sinkronijsku i dijakronijsku,
od kojih prva analizira fonoloke sustave u trenutnQm vremenskom presjeku a druga u vremenskom toku njihova raz-

96

voja, dok opa fonologija utvruje fonoloke zakonitosti

koje vrijede u svim jezicima i u svim vremenima.
Poto je fonetika uoila da u konkretnim glasovnim
produkcijama postoji praktiki beskonana raznolikost, na
ijoj se osnovi nikako ne moe izgraivati komunikacijski
sistem - a bilo je jasno da niti govornik niti slualac ne
uoavaju tu beskonanost - , postalo je nuno definirati
na apstraktnoj razini jezinog sustava konaan broj jedinica kojima se glasovi pridruuju. Te su jedinice foneml.
Postoje mnoge definicije fonema, a veina od njih polazi
od akustikih ili artikulacijskih svojstava glasova, to nije
u skladu sa saussureovskim postulatom o apstraktnosti jezinog sistema, a uz to, upravo zbog kontinuiranosti fizikalne raznolikosti, ne prua sigurne kriterije delimitacije
pojedinih fonema. U djelima veine strukturalistikih kola,
od prakih fonologa i amerikih distribcionalista do glosematiara, iskristalizirala se mogunost definiranja fonema
u odnosu prema njegovoj raspodjeli i jedinicama vie razine
i u odnosu prema planu jezinog sadraja. Zbog toga se
moe rei da je fonem najmanja linearna jedinica plana jezinog izraza kojoj nita ne odgovara na planu sadraja, ali
ijom izmjenom dolazi do promjene sadraja jezinog znaka
- ova sposobnost fonema da utjee na plan sadraja naziva
se njegovom dlstlnk.tivnom funkcijom. Do popisa fonema
nekog jezika dolazi se ve opisanim metodama - ili metodom minimalnih parova ili distribucionalistikom' metodom.
Jedan fonem ima besko~no mnogo varijanata u svojoj
glasovnoj realizaciji (sve dok njihovo variranje ne utjee na
promjenu sadraja), ali neke od tih varijanata - kombinatorike varijante - uvjetovane su kontekstom i meusobno
su u komplementarnoj distribuciji (na primjer, palatalizirano
k ispred e i i, a pred drugim vokalima nepalatalizirano): te
varijante na apstraktnom se nivou nazivaju alofonlma. U
nekim pozicijama dva inae razliita fonema postaju samo
jedan (na primjer, ako se na kraju rijei izjednauju zvuni
i bezvuni glasovi) - taj je proces, kojim se ograniava
raspodjela fonema, neutralizacija. Prema drugim definicijama, fonem je skup dlstlnktlvnlh obUJelja (ili u drugoj terminologiji - merit.ama), a ona su, u ovoj optici, najmanje
nelinearne jedinice plana jezinog izraza ije promjene
takoer izazivaju izmjene sadraja znaka. Naime, dok se
fonemi nuno ostvaruju sukcesivno u vremenu ili u prostoru,

Pogled u linJVistiku

97

slijedei jedan iza drugoga, distinktivna se obiljeja realiziraju unutar jednog fonema nelinearno, simultano, superponirana jedno drugome. Do popisa distinktivnih obiljeja
dolazi se stavljanjem pojedinih fonema u meusobne opozicije i utvrivanjem njihovih razlika i zajednikih crta - ove zajednike crte bit e distinktivna obiljeja, a svaki
se fonem od drugoga mora razlikovati bar po jednom takvu
obiljeju. Prema Jakobsonu, za opis fonema u svim fonolokim sustavima dovoljno je dvanaest pari distinktivnih
obiljeja, koja su definirana uglavnom svojim akustikim
karakteristikama, a one se mogu izraziti i artikulacijski. U
kanonskom obliku to su: 1. vokalnost/nevokalnost (a/p);
2. konsonantnost/nekonsonantnost (p/a); 3. kompaktnost/difuznost (razlikovanje glasova kojima je mjesto artikulacije
u stranjem dijelu usne upljine i onih u prednjem - kip);
4. napetost/opuJtenost (ovisno o veem ili manjem utroku
energije pri artikulaciji - p/b); S. zvunost/bezvunost (b/p);
6. nazalnostloralnost (mtb); 7. prekidnost/neprekidnQst (da li
postoji u nekom trenutku artikulacije potpuna pregrada ili
ne postoji - p/f); 8. stridentn(Jst/blagost (prema prisutnosti
veeg ili manjeg uma u izgovoru c/t); 9. glotalizira
nost/neglotalitiranost (osivno o stisnutosti ili nestisnutosti
glasnica - postoji u kavkaskim jezicima); 10. niskalvisokc1
tonalnost (vea ili manja rezonancija u usnoj upljini p/l); 11. labijaliziranost/nelabijaliziranost (prisutnost ili odsutnost zaobljavanja usana - njem. u/i), 12. palataliziranost/nepalataliziranost (ovisno o podizanju ili sputanju je
zika pri artikulaciji - rus. p'/p). Nije, dakako, za opis fonema u svakom jeziku potrebno svih dvanaest pari - ona
distinktivna obiljeja koja su neophodna zovu se pertinentna, a ostala redundantna. Pri tome treba naglasiti da bi za.
pravo distinktivna obiljeja morala biti definirana nezavisno
od fizikalnih svojstava, no takav opis jo ne postoji.
Na osnovi prisutnosti ili odsutnosti pojedini.J:i obiljeja
fonemi meusobno ulaze u odreene odnose; skup tih odnosa sa svim svojim jedinicama zove se fonoloild ili fonemsld sistem nekog jezika. Ako se takav sistem uspostavlja na
osnovi utvrivanja same te prisutnosti za svaki pojedini
fonem (to se obino biljei u posebnu tablicu sa + ili-),
tada je to binaristwki opis, kakav primjenjuju Jakobson i
njegovi sljedbenici. No, jo uvijek se ee deskripcija fonolokog sistema zasniva na tradicionalno definiranim arti-

91

kulacijskim svojstvima glasova, pa se u iste retke i stupce

stavljaju fonemi koji se realiziraju jednako bilo po mjestu
bilo po nainu artikulacije bilo po nekom drugom kriteriju.
Tako se za sonante i konsonante dobivaju tabelarni prikazi
u kojima svaki fonem zauzima svoje mjesto, a neka. mjesta
ostaju prazna - to su rupe u sistemu. Vokali se u svojim
meusobnim odnosima prikazuju u geometrijskim oblicima
- za veinu jezik.a to je vokalski trokut u kojem se na
jednoj osi biljei otvorenost vokala, a na drugoj njihova visina. I ovdje je oito da lingvistika danas fonoloke sisteme
formira gotovo redovito na osnovi materijalnih osobina glasova, to je jo jedan od razloga zbog kojih je granica izmeu
fonologije i fonetike nedovoljno odreena.
Fonologija se, kao i fonetika, bavi i kombinacijama fonema u nizovima koji sainjavaju plan izraza jedinica viih
razina: dok su opozicije u principu paradigmatski odnosi,
ove se sintagmatske relacije katkada zovu kontrastima. U
svakom fonolokom sistemu postoje vlastite zakonitosti o
takvim kombinacijama fonema, pa tako uz opa fonetska
ogranienja postoje i specifina fonoloka ogranienja, koja
suavaju broj moguih skupina fonema u nekom jeziku. I
ovdje je prisutan martinetovski pojam ekonomije u jeziku
- uope, postojanje fonolokog sustava jedan je od osnovnih temelja te ekonomije, jer se od ogranienog broja fonema u svakom jeziku (fonoloki sustavi se sastoje od 12
do 70 jedinica, a obino ih imaju oko 30) moe stvoriti
praktiki neogranien broj planova izraza jezinog maka.
Dijakronijska fonologiJa prouava razvoj pojedinih fonema i pojedinih fonolokih sistema u toku vremena. Upravo u ovoj domeni strukturalistika je lingvistika prvi put
unijela svoju metodologiju u dijakroniju. Razlika izmeu dijakronijskih promjena u fonetici i fonologiji je u tome to
su fonoloke promjene nuno skokovite, jer se fonemi ne
mogu, zbog svoje distinktivne funkcije, poput glasova neprimjetno pretakati jedan u drugi. Fonologija, i sinkronijska i dijakronijska, dakle, unosi diskontinuitet u kontinuitet, a u krajnjoj konsekvenciji, prema strukturalistikom
stajalitu, takav bi odnos morao vladati i izmeu lingvistike
jezika i zamiljene lingvistike govora, iji je fonetika jedini
predstavnik.
I fonologija i fonetika obrauju jo i neke karakteristike
jezika i govora ije djelovanje i opseg prelaze granice jednog
99

glasa ili fonema. To su suprasegmentatna ili prozodljska

obUJeljL U svakom nizu fonema u jeziku ili glasova u goVOJU pojedini se slogovi na izvjestan nain istiu to isticanje slogova njihov je akcent ili naglasak, a njegova se uloga
mole promatrati unutar samog sloga, intrasilafJino, ili u
okviru jedinica viih razina, morfema, rijei i reenica,
intersilabWtlo. Po svojem se karakteru akcenti obino dijele
na dinamitke ili ekspiratorne i muzikalne ili melodijske.
Dinamiki se akcent postie pojaanim intenzitetom pri
artikulaciji naglaenog sloga u odnosu prema nenaglaenima
(takav je, na primjer, u njemakom i ekom), a muzikalni
akcent ili ton modulacijom glasa i promjenom visine (takav
je starogrki, kineski i na akcent - gdje postoji uzlazna
i silazna modulacija kombinirana s duinom i krainom,
dakle s kvantitetom sloga, o kojoj treba voditi rauna i kod
jedne i kod druge vrste naglasaka). Unutar morfema ili
rijei naglasak moe biti fiksiran ili stalan (ako je uvijek na
istom slogu u svim rijeima, kao u francuskom ili ekom)
i promjenljiv ili slobodan (ako se nalazi na razliitim slogovima, kao kod nas). U nekim se jezicima u pojedinim rijeiina razlikuje primarni ili glavni akcent od slabije istaknutog sekundamog ili sporednog akcenta. U strukturi itave
reenice akcenti su dio njezine Intonacije, reenine melodije, u kojoj sudjeluju i ritam, tempo i intenzitet; ona je,
u principu, ili silazna ili uzlazna. Ponekad se pod akcentom
reenice podrazumijeva njezina najnaglaenija rije; tada
akcent moe biti logiki i emotivan ili afektivan. Akcent
i rijei i reenica ima vanu ulogu, osobito u upotrebi jezika
u knjif.evnosti, posebno u poeziji, pa kao dio poetike ili
teorije knjievnosti ve odavno postoji metrika, disciplina
koja izuava naglasak i ritam i njihovu primjenu u poetskom
stvaranju. Sasvim je oito da u domeni suprasegmentalnih
obiljeja fonologija dobrim dijelom zalazi u morfoloku
i sintaktiku problematiku, pa se ponekad govori o zasebnoj fonologiji rijei i fonologiji reenica.

U nekim podjelania lingvistike- javlja se i specijalna disciplina na granici iz:meu fonologije i morfologije, disciplina
koja izuava foneme i fonoloke promjene i zakonitosti u
funkciji obrazovanja morfema i rijei: to je morfofonologlja
ili morfonologljL Jedan ~ njenih zadataka bilo bi ispiti-YaDje fonolelki -razliitih -oblika izraza jednog i istog oblika
morfema, ali time se tradicionalno ipak vie bavi morfolo100

gija. No osim toga, morfofonologiji bi moglo pripadati i

istraivanje demarkativne funkcije fonema i prozodijskih
obiljeja, kojom oni oznaavaju poetak ili kraj nekog morfema ili rijei. Osim pauze, dakle prekida ili stanke nakon
morfema ili rijei, koja, uostalom, ima ponekad i distinktivnu ulogu u fonologiji, delimitacija tih jedinica moe biti
oznaena fonematski (pozitivno ako se neki fonem ili
njegov alofon uvijek pojavljuju samo na jednoj granici;
i negativno - ako se tamo nikad ne pojavljuju) ili s pomou akcenta rijei (veinom u jezicima s fiksiranun akcentom). Napokon, u susretu dvaju morfema ili dviju rijei
nerijetka na mjestu njihova kontakta dolazi do fonolokih
promjena - prema indijskom gramatikom terminu ta se
pojava naziva sandhl, koji je ili unutra.fnji (na dodiru morfema unutar rijei) ili vanjski (na granici rijei).
Da bi mogle pismeno prezentirati rezultate svojih izua
vanja, fonetika i fonologija upotrebljavaju specifina pisma
s mnogobrojnim i uobiajenim i neuobiajenim grafemskim
makovima kojima se prikazuju glasovi i fonemi, te posebnim simbolima. za akcente, tonove i intonaciju. Fonetsku
transkripciju predloilo je Meunarodno fonetsko udruenje
(A. P. I.): ona se biljei unutar uglatih zagrada - [a] - i
moe biti uska, ukoliko tei za tim da prikae to vei broj
glasovnih varijanata, ili .iroka, ako se njome zapisuju samo
glasovi relevantni u komunikaciji. Zato je iroka transkripcija bliska fonolokoj transkripciji kojom se unutar kosih
zagrada - /a/ - biljee iskljuivo fonemi koji pripadaju
nekom fonolokom sustavu.

101

S. MORFOLOGIJA

Morfologija je ona lingvistika disciplina koja se bavi

najmanjim jezinim znakovima, morfemima, i kompleksnim
jedinicama prve vie razine, rijeima. U naelu morfologija
prouava ove jedinice samo na planu njihova izraza, no
budui da je rije o znakovima, ona se mora obazirati i na
njihov sadraj. U .teoretski najistijem obliku trebalo bi
pretpostaviti da je plan sadraja ve iscrpno opisan, i tada
bi morfoloka analiza mogla obuhvatiti samo izraz morfema
i rijei. Objekti morfologije su apstraktne jedinice, dok njihovu materijalnu stranu, ostvarivanja u govoru, i na ovom
i na viim nivoima istrauje fonetika. Da bi se, dakle, mogla
stvarno odrediti domena morfologije, moraju se definirati
morfem i rije.
Morfem je najmanji jezini znak, dakle najmanja jedi
nica u jezinom sustavu koja ima i izraz i sadraj, ili, u
de Saussureovoj terminologiji, opiaitelj i oznaeno. U Martinetovoj lingvistici morfem se zove monem, no izvan frankofonog podruja uobiajeniji je prvi termin. Izraz morfema
mora biti prikladan da se ostvari u nekoj materiji, i on se
sastoji od fonema kao jedinica nie razine; za izraz morfema

102

upotrebljava se i naziv morf: u najstroe koncipiranoj morfologiji objekti njezina izuavanja bili bi samo morfovi. Pojedini morfemi mogu imati vie morfova ijom promjenom
ne dolazi do izmjene na planu sadraja. Ako su takvi morfovi u komplementarnoj distribuciji, onakvoj kakva je definirana u fonologiji, oni se nazivaju alomorflma (npr. vuk/vuclvu-). Postoje u mnogim jezicima sluajevi u kojima se
morf nekog morfema ne sastoji ni od jednog fonema ve je
izraen upravo njihovim nejavljanjem, dakle ima oblik
/0/, gdje znak 0 oznauje odsutnost fonema. Takvi se sluajevi mogu otkriti samo unutar morfolokog sistema, meusobnom komparacijom morfema (tako u naem jeziku kod
nekih imenica mukog roda izraz je morfema za genitiv
-a, za dativ -u, a za nominativ -0: vuk, vuk-a, vuk-u). Sadrlaj morfema je takav da se u nj mora moi presltkati neki
fenomen iz izvanjezinog univerzuma, a u graninom sluaju
- kao to emo vidjeti - i iz samog jezika. Izmeu izraza
i sadraja nekog morfema postoji odreena veza - u de
Saussureovoj terminologiji to je vrijednJst - koja se moe
prikazati postupkom pridruivanja. O karakteru te veze i
o planu sadraja morfema i ostalih jezinih znakova viih
razina govori semantika.
I u teoriji, a jo vie u praksi, poseban problem predstavlja analiza jedinica viih razina na morfeme i njihovo
delimitiranje. Prema teorijama amerikih deskriptivista, de
finiranje pojedinih morfema moe se vriti samo na osnovi
njihove distribucije. Na nain analogan fonolokim izua
vanjima distribucije fonema, i u morfologiji se trae najvee minimalne sekvencije fonema koje se u nekom korpusu ponavljaju, a zatim se odreuju iskljuivo na osnovi svoje
raspodjele, dakle na osnovi sintagmatskih odnosa u koje
mogu ulaziti, bez ikakva obzira na plan sadraja. Praktiki je
nemogue definirati i analizirati morfeme na taj nain, jer
se itav niz pojava, od alomorfije do jednakosti morfova
razliitih morfema, objanjava samo ako se dovede u vezu
s planom sadraja. Zbog toga danas svako morfoloka istraivanje, pa i ono koje je u osnovi okrenuto tek prema analizi morfova. da bi uspostavilo popis bilo morfema bilo
morfova, uvijek mora biti povezana i sa semantikom analizom. Usprkos tome, razlika izmeu morfologije i semantika (a to vrijedi i za odnos sintakse i semantike) moe se
odrati, jer je korisna za lingvistiku, pod uvjetom da se
rezultati ispitivanja jedne discipline unose u drugu kao
103

konstrukti koji se u njoj samoj ne moraju provjeravati. I

rezultati morfofonologije umnogome pridonose otkrivanju
granica izmeu pojedinih morfova.
Morfologija se, dakako, ne zadovoljava samo time da
izradi popise morfema u pojedinim jezinim sustavima nego
otkriva i njihove sintagmatske i paradigmatske odnose koji
sainjavaju morfololld sistem nekog jezika. Relacije meu
morfemima s jedne se strane otkrivaju unutar podjela morfema, a s druge strane usko su povezane s razinom rijei,
i djelomino se opisuju upravo kao odnosi unutar rijei i
meu rijeima.

U svim se jezicima morfemi mogu podijeliti u dva velika

podskupa. Jedan je od tih podskupova sastavljen od neogra~ broja elemenata, i na plan sadraja morfema koji
mu pripadaju preslikavaju se fenomeni iz izvanjezinog univerzwna (a njih i samih, dakako, ima beskonano mnogo).
Morfemi u tom podskupu mogu se zvati leksiki morfemi
ili, ponekad, leksemi. U drugi podskup, ograniena opsega,
s konanim brojem elemenata u svakom jeziku, ulaze morfemi na iji se plan sadrf.aja preslikavaju i pojave iz samog
jezinog sustava, koji oznaavaju neke odnose meu morfemima i makovima viih razina - to su gramatiki morfenzi
ili, katkada, gramatemi. Kako je popis gramatema konaan,
a propisi o njihovim meusobnim kombinacijama i kombi
nacijama s leksemima strogo su odreeni, podskup gramatema ima karakteristike sline fonolokom sustavu. Stvarna granica izmeu gram~tema i leksema moe se povui tek
nakon egzaktne semantike analize.
Druga mogunost podjele morfema zasniva se na njihovoj funkciji i nekim njihovim inherentnim obiljejima. Tu
je podjelu uglavnom, govorei dakako o monemima, uveo
Andrc! Martinet. On najprije uvodi pojam amalgama, dakle
onog, u prvom redu gramatikog, morfema iji jedan izraz
odgovara istovremeno dvama razliitim sadrajima, ali se
u njemu samom ne moe razdvojiti koji dio pripada kojem
sadraju (na primjer, latinski nastavak -orum istovremeno
oznauje i genitiv i plural). Drugu specifinu vrstu pred
stavljaju diskontinuirani morfemi, iji se izrazi ne ostvaruju
u kontinuiranom nizu fonema (na primjer, u njemakom obliku sang, nasuprot singen, moe se rei da je leksem s ng,
pjevati, diskontinuiran jer je u nj umetnut gramatem -a.
iji je sadraj prolost). Prema svojoj funkciji u ovoj se
104

teoriji morfemi (odnosno monemi) mogu podijeliti na tri

osnovne grupe. Autonomni morfemi su oni koji, prema Martinetovoj definiciji, u sebi ukljuuju i odnos prema nekom
elementu iskustva i odnos prema drugim elementima iskustva: u indoevropskim jezicima to su najee prilozi. Funkcionalni morfemi su oni koji oznauju funkciju (u principu
sintaktiku) nekog drugog morfema: domena ovih morfema
uglavnom se podudara s domenom gramatema. I napokon,
zavisni morfemi su oni koji nemaju vlastite funkcije niti
oznauju funkciju drugih morfema, ve ovise o funkcionalnim morfemima. Na osnovi ove raspodjele Martinet i njegovi sljedbenici ne samo da izgrauju morfoloki sustav pojedinog jezika ve je isto tako upotrebljavaju i u formuliranju
sintaktikih pravila.
No tradicionalni objekt morfologije nije morfem niti
morf, nego rije. U suvremenoj lingvistici postoje mnogobrojne definicije rijei, no nijedna od njih ne uspijeva je
odrediti tako da se ona u svakom sluaju podudara s onim
to govornici nekog jezika intuitivno smatraju rijeju, a to
se u pismu osvjeuje s pomou bjelina izmeu kojih se
rije upisuje. Tako je, paradoksalno, najoperativnije odree
nje rijei ujedno i lingvistiki najneegzaktnije: rije je ono
to se pie izmeu dvije ,bjeline u tekstu. Veina se suvre
menih lingvistikih definicija rijei, premda se po svojem
obliku znaajno razlikuju, svodi na bloomfieldovsko distribucionalistiko odreenje prema kojemu je rije minimalna
slobodna forma, dakle onaj najmanji oblik koji ima odreeno znaenje kad stoji sam za sebe. U neto izmijenjenoj,
funkcionalistikoj optici moglo bi se rei da je rije ona
kombinacija morfema (pa i ako se radi o jednom jedinom
morfemu) koja kao vrsta cjelina sudjeluje u oblikovanju
jedinica viih razina, iako ni ova definic~ja ne zadovoljava
sve sluajeve. Premda bi za lingvistiku bilo zacijelo najjednostavnije da ne definira uope rije, ve da ostane na nivou
morfema, ona ipak mora voditi rauna o ovoj realnosti prisutnoj u svijesti govornika.
Budui da se rije sastoji od morfema, i tradicionalna i
suvremena morfologija opisuju nain na koje se morfemi
udruuju u rije - objekt tog opisa obino se naziva tvorba
rljeft. Prema nekim stajalitima, sve se rijei tvore dvama
osnovnim postupcima - derivacijom i kompozicijom. Pri

105

derivaciji se leksemima pridodaju razliiti gramatemi, i tako

se dobivaju nove rijei; dok se kompozicijom najprije slau
dva ili vie leksema, a zatim im se pridruuju gramatemi da
bi se stvorila nova rije. Nain tvorbe rijei ima veoma vanu
ulogu pri odreivanju tipoloke pripadnosti ~jedinog je7ika.
Morfemi koji ulaze u strukturu neke rijei dobivaju razliite nazive prema funkciji to je vre i prema poloaju koji
u sintagmatskim ili paradigmatskim relacijama zauzimaju.
Temeljni leksiki morfem, koji je nosilac osnovnog sadraja i na koji se pridodaju svi drugi morfemi u formiranju
rijei, zove. se korijen. Neophodno je razlikovati korijen u
njegovoj sinkronijskoj (morfolokoj) perspektivi od korijena
u dijakronijskom (etimolokom) smislu: naime, rijei koje
su u dijakronijskom pogledu meusobno povezane zajednikim korijenom mogu se u toku razvitka u tolikoj mjeri
promijeniti da je identinost njihovih korijena u sinkroniji
neprepoznatljiva, pa se tada, dakako, govori o razliitim
korijenima. Rije se ponekad sastoji samo od korijena. Razliiti morfemi koji se pridodaju korijenu, bilo leksiki bilo,
ee, gramatiki, a koji u principu ne mogu biti samostalni
korijeni za tvorbu novih rijei, zovu se aftbl. Prema sv~
jem poloaju afiksi su ili prefiksi (ako se nalaze ispred korijena: od-vui) ili sufiksi (ako su smjeteni iza korijena:
cvjet-i) ili infiksi (ako se umeu unutar korijena i tako ga
pretvaraju u diskontinuirani korijen: lat. iu-n-go), a katkada
se spominju i konfiks.i (ako je korijen okruen diskontinuiranim morfemom sastavljenim od prefiksa i sufiksa: njem.
ge-lob-t) i transfiksi (kojima se korijen prekida na nekoliko
mjesta, kao u semitskim jezicima gdje su korijeni sastavljeni samo od konsonanata: na primjer, u arapskom se korijen k-t-b ltitati javlja s transfiksima u rijeima k-a-t-a-b-a,
k-u-t-i-b-u, u-kt-u-b itd.). Ako neka rije moe imati vie
oblika povezanih u jednu paradigmu, njezin dio koji se, sastavljen od korijena i afiksa (ako ih ima), u tim oblicima ne
mijenja naziva se osnova ili baza, a promjenljivi sufiksi u
tom su sluaju nastavci. Ovo je razlikovanje karakteristino
za indoevropske jezike. Ponekad se u promjenljivom dijelu
rijei nastavak stopio s krajnjim fonemom osnove, pa je
granicu izmeu osnove i nastavka nemogue povui - u
tom je sluaju bolje govoriti o zavretku rijei. U nekim
terminologijama afiksi, osobito oni koji se dodaju samom

106

korijenu da bi modificirali njegovo temeljno znaenje, dobi' aju ime - formanti. Postoje i neke druge promjene korijena, koje se u krajnjoj konsekvenciji takoer mogu svesti
na afiksaciju, ali se - posebno u indoevropskoj lingvistici
- redovito obrauju posebno. Jedna je od tih promjena
redupllkaclja ili udvajanje - ona se sastoji od afiksa koji
ponavlja dio morfa ili cijeli morf korijena (na primjer, barbarin, Jat. mo-mordi itd.). Drugu, izvanredno bitnu promjenu
u indoevropskoj morfologiji, ali karakteristinu ne samo za
nju, predstavlja prijevoj, alternacija ili apofonlja: najee
se pod tim terminom podrazumijeva pravilna izmjena vokala
u nekom morfemu, no ponekad se govori i o prijevoju konsonanata. Ovisno o morfolokoj strukturi rezultat prijevoja
je ili alomorf (kao u starogrkom gdje su lem-, lo1Jt- i ).moblici izraza jednog mortema) ili dva razliita morfema (kao
u hrvatskom ili srpskom br-ati, ber-em, bir-am) ili diskontinuirani morfem s infiksom (kao u njem. b-i-nd-en, b-a-nd).
Kod vokalskog prijevoja obino se razlikuju stupnjevi prijevoja koji se definiraju prema kvantitetu i kvalitetu vokala
u njima (u indoevropeistici tako postoje kao stupnjevi duljina, punina, redukcija i, napokon, praznina ili nulti stupanj, kad vokal sasvim izostane; u sanskrtskoj gramatici,
iji se termini ponekad openito upotrebljavaju, duljina se
naziva guna, a njezin jo produen oblik vrddhi). Prijevoj
nije identian s prljeglasom ili metafonljom, "to je specifi
an oblik germanske vokalske harmonije (njem. Tag: tiiglich).
Kompozicijom se spajaju u jednu rije dva leksema koja
inae mogu biti samostalni korijeni u tvorbi rijei: na taj se
nain dobivaju slolenlce. Sloenice se mogu podijeliti na
razliite naine, bilo s obzirom na svoju genezu bilo s obzirom na funkciju ili s obzirom na strukturu. U imenskim
sloenicama esto se jo uvijek upotrebljava indijska gramatiarska podjela koja obuhvaa ove vrste sloenica: tatpurula ili determinativne (iji je prvi dio atribut drugoga
- parobrod, mesoder), dvandva ili kopulativne (u kojima
oba dijela zadravaju i koordiniraju svoja znaenja - starodrevan, jugozapad), bahuvrfhi ili posesivne (njihova cjelina izraava neko svojstvo - gologlav, dugokos), karmadhiJ.raya ili apozicijske (gdje je jedan dio drugome apozicija
baba-vrag) i avyayibhiJ.va ili priloJke (kojima se tvore
sloeni prilozi - tetveronoJke, strmoglavce).

107

U morfolokim opisima vrlo se

esto

govori i o vrstama
se vrstama rijeutemeljena objanjenja, iako se one zapravo zasnivaju na sasvim morfolokim i, eventualno, sintaktikim kriterijima, tako da ovise
o sustavu pojedinog jezika i nemaju apsolutnu 'Vrijednost
za sve jezine sisteme. Ipak, prema morfolokim karakteristikama, sve se rijei dijele na promjenljive i nepromjenljive: promjenljive su one rijei u kojima se jedan ili vie
gramatema mijenjaju, dok njihov leksem (ili leksemi) i u
izrazu i u sadraju ostaje nepromijenjen (prema tome, alomorfi se ne uzimaju u obzir). Mijenjanje tih gramatema je fleksija
(koja je ili vanjska, ako su gramatemi sufiksi i prefiksi,
ili unutarnja, ako su oni infiksi), a shematski prikaz fleksije, budui da je rije o paradigmatskim odnosima, ponekad
se zove paradigma. Nepromjenljive rijei ne mijenjaju svoj
izraz ili ga mijenjaju samo u obliku alomorfa. U indoevropeistikoj tradiciji, koja se prenosi i na mnoge neindoevropske jezike, a potjee od antikih gramatiara, ukupno
postoji devet vrsta rijei, kojima se esto pridaju latinski
nazivi. Promjenljive su rijei hnentce (ili substantiva), prld
jevl (adiectiva), zamjenice (pronomina), brojevi (numeri)
i glagoli (verba). Morfoloki se ove vrste meusobno razlikuju po tome to leksemima pristupaju razliiti podskupovi gramatema, a sintaktiki po svojoj funkciji u jedinicama
vi~ih razina. Budui da prve etiri grupe imaju vei broj
zajednikih gramatema a mogu se i izmjenjivati u sintaktikim nizovima, .one se sve skupa zovu Imena (ili nomina).
Fleksija imenA je deklinacija, a fleksija glagola konjugacija.
Podskupovi gramatema koji se javljaju u deklinaciji i konjugaciji sadrf.avaju u veim klasama neka obiljeja to ih povezuju - te su klase gramatike kategorije. Nepromjenljive
su rijei prilozi (adverbia), iako neki imaju komparaciju,
prijedlozi (praepositiones), vemlci (coniimctiones) i uzvici
(interiectiones); one se meusobno diferenciraju u prvom
redu po svojoj sintaktikoj funkciji.
Promjenljive rijei u indoevropskim i mnogim drugim
jezicima morfoloki su, dakle, obiljeene gramatemima koji
izraavaju neke gramatike kategorije (dakako, ne sve kat&.
gorije u svim jezicima). I za imena i za glagole karakteristina je kategorija broja (oznaava koliinu, pa postoji
jednina ili singular, za koliinu od jednoga, i mnotina ili

rijei. U tradicionalnoj deskripciji pojedinim

i pridodaju najee logiki ili semantiki

108

plural, za v~ koliine; ponekad i dvojina ili dual, pa ak i

trijal i kvadrijal za koliine od dva, tri i etiri). Samo u
imenima obino se javljaju kategorije roda (i to iv i neiv rod
ili muki, enski i srednji rod, gramatiki je rod odreen samo
morlolokim obiljejima, a prirodni je povezan s izvanjezi
nim univerzumom) i padefa. (kojom se utvruju meusobne
sintaktike ili semantike relacije imena i relacije imena s
glagolima; osim nama bliskih padea, kao to su nominativ,
genitiv, dativ, ak~ativ, vokativ, lokativ, ablativ i instn1mental, u neindoevropskim jezicima javlja se i itav niz
drugih kao ilativ, abesiv, elativ, sublativ, delativ, faktitiv,
esiv, alativ, socijativ, aditiv itd.). Kategorija lica postoji kod
glagola i zamjenica (omaava relaciju govornika prema tim
vrstama rijei - prvo, drugo i tree lice, ve prema tome da
li se odnosi na samog govornika, na njegova sluaoca ili na
nekog treeg). Samo su kod glagola kategorije aspekta ili
vida (izraavaju trajanje radnje omaene glagolom - svrenost, trajnost ili nesvrenost i gotovost), stanja ili lika (koja
definira ulogu vrioca glagolske radnje prema samoj radnji
- aktiv, pasiv, medij, povratnost), vremena (sadanjost prezent, prolost - preterit, imperfekt, perfekt, aorist, pluskvamperfekt i budunost - futur) i naina (odraava odnos
radnje prema stvarnosti - indikativ, kondicional, imperativ,
optativ, konjunktiv, in;unktiv, prekativ itd.). Kako seman
tika ispitivanja nisu ni u ovoj domeni jo mnogo toga otkrila,
gramatike se kategorije mnogo lake prepoznaju u svakom
pojedinom jeziku po formalnim karakteristikama izraza
njihova gramatema nego po svojem - kao to se vidi esto neodreenom sadraju.
Imenice u reenici mogu, izmeu ostalog, obavljati sintaktiku funkciju subjekta i predikata bez vremenske dimenzije, a prema nepreciznoj tradicionalnoj definiciji oznaavaju predmete, bia, pojave i njihove klase. Dijele se
prema gramatikim kategorijama (na primjer, na one za
ivo i neivo) ili prema svojstvima sadraja (na primjer, na opte i line, na zbirne, ako u jednini oznaavaju
vee koliine, na apstraktne i konkretne, prema tome kakvi
su fenomeni na njih preslikani). Pridjevi se sintaktiki pridruuju imenicama, a tradicionalno oznaavaju njihova
svojstva. Prema vrsti omaena svojstva razlikuju se, na
primjer, kvalitativni, gradivni i prisvojni pridjevi. Ako se
svojstvo, obino kvalitativno, moe graduirati, pridjevi ima109

ju tri stupnja - poetni, pozitiv, vii koji slui za usporedbu s prvim, komparativ, i najvii, superlativ: to je
komparacija pridjeva. Zamjenice u sintaktikom pogledu
mogu zamijeniti druga imena na njihovim mjestima i funkcijama, a prema tome to zamjenjuju u sintaktikoj strukturi, one su ili imenike ili pridjevske. Obino se razlikuju
i line, prisvojne, pokazne, odnosne, upitne, neodreene
zamjenice itd. Brojevi se osim semantiki, po tome to izra
avaju odreene izbrojive koliine, teko mogu razdvojiti od
pridjeva, imenica ili priloga. Ako izraavaju samu koliinu.
zovu se glavni brojevi, a ako im je na sadraj preslikano
mjesto u nekom nizu, onda su to redni brojevi. Katkad
postoje i prilolni i dijetni brojevi. Za glagol se kae da
on izrie radnju, proces, stanje ili zbivanje u vremenskoj
dimenziji, a u sintaktikoj je funkciji predikata. Podjela
glagola se zasniva ili na svojstvima gramatikih kategorija
(svreni i nesvreni, aktivni i pasivni itd.) ili na semanti
kim svojstvima leksema (glagoli kretanja, osjeanja, govorenja) ili na sintaktikim obiljejima (prelazni, ako imaju
objekt, i neprelazni, ako ga nemaju) ili po njihovoj tvorbi
(denominativni - od imenica, deverbativni - od glagola
itd.). Prilozi sintaktiki i semantiki poblie determiniraju
glagole; i oni, poput pridjeva, imaju komparaciju, a po
semantikim karakteristikama dijele se, na primjer, na priloge vremena, mjesta, naina itd. Prijedlozi sintaktiki definiraju poloaj imena (uglavnom imenica) prema drugim dijelovima reenice. V~cl povezuju meusobno rijei, njihove skupove i itave reenice, pa se razlikuju koordinativni i subordinativni veznici, prema karakteru i hijerarhiji
tih veza. Uzvici su sintaktiki nevezani za ostale dijelov~
reenice, a slue za izraavanje subjektivnog stava govornika; postoje pravi uz.vici (ako se upotrebljavaju samo u
toj funkciji) i nepravi uzvici (ako je primama funkcija tog
morfema drugaija). Ponekad se ovim vrstama rijei pridodaje i Ban ili partikula, estica sa sintaktikom funkcijom koja se stavlja uz ime. Navedene gramatike kategorije
i vrste rijei ni u kojem sluaju nisu karakteristine za sve
jezike: u mnogima od njih ili granice meu njima nisu na
taj nain povuene ili se pojavljuju neke druge vrste.
I morfologiji i semantici umnogome pomae lekllkologlja:
ona se, i s morfolokog i sa semantikog stajalita, bavi prou110

avanjem

rjetnika (dakle, skupova rijei) pojedinih jezika

i otkriva u njima ope zakonitosti koje vrijede za sve jezike.
Njoj se u tome pridruuju i neke specijalne lingvistike
discipline, u prvom redu onomastika (izuava sisteme vlastitih imena), koja se ponekad dijeli na antroponimiju (istraivanje vlastitih imena ljudi), etnonimiju (nauku o fmenima
naroda i stanovnika, o ettzicima) i toponimiju (znanost o
imenima mjesta; unutar nje se mogu razlikovati oronimija
- o imenima gori, hidronimija - o imenima vodi, i druge
discipline).

111

6. SINTAKSA

Sintaksa je onaj dio lingvistike koji prouava jezinl!

jedinice vie od razine rijei - skupove rijei ili sintagme,
reenice i diskurs - i to uglavnom na planu jezinog izraza,
ali, kao i u morfologiji, njezini su objekti jezini znakovi
(i to kompleksni), pa sintaktiko istraivanje nerijetka zadire
i u domenu plana jezinog sadraja. Prema razini objekata
svoje analize, sintaksa bi se mogla podijeliti na sintagmatiku, sintaksu reenice i sintaksu diskursa, ali se sam termin
tradicionalno esto identificira ili s prve dvije discipline u
ovoj podjeli ili ak samo s drugom od njih, to vie to je
teorija sintakse diskursa zapravo tek u zametku.
Budui da se bavi kompleksnim jezinim znakovima, sintaksa je nuno usko povezana s drugim lingvistikim disciplinama. Osim semantike, koja joj prua, bar teoretski, ana
lizu plana sadraja njezinih jedinica, sa sintaksom interferiraju i fonologija (osobito u onom dijelu koji izuava prozodijska obiljeja) i fonetika (koja i ovdje interpretira materijalnu konkretizaciju jedinica u govoru) i morfologija (gdje
je itavo uenje o rijeima i njihovim vrstama temeljeno
gotovo iskljuivo na sintaktikim definicijama), a u onim
razdobljima i kolama koje su smatrale da je osnovna funk-

112

cija kompleksnog jezinog znaka formuliranje ovjekovl?

misli prirodan suradnik sintakse bila je logika. Prema tome,
i podruje sintakse, ma koliko se u teoriji dalo jasno izdvojiti i delimitirati, u praksi uvijek ostaje isprepleteno s ostalim lingvistikim, pa i nelingvistikim domenama.
Sintagmatlka istrauje sintagme, pa je oito da njezina
potpuna definicija ovisi o definiciji sintagme. Sintagma je
skup rijei izdvojen po odreenim kriterijima, ali lingvisti
nisu nipoto jedinstveni u tome koji se kriteriji odabiru za
definiranje sintagmi, a poseban problem predstavlja i to to
se ni sama rije, kao to smo vidjeli, ne moe tono delimitirati. Prema jednom, fonetska-fonolokom odreenju, sintagma je intonacijsko-ritmika cjelina, odijeljena jasnijim
pauzama; prema drugom, isto tako neegzaktnom, semanti
kom kriteriju, ona je skup rijei meusobno ue povezana
znaenja; sintaktiki gledano, sintagma moe biti skup rijei iji izrazi u gramatemima uvjetuju jedan drugi; prema
nekima, pod sintagmom se podrazumijeva samo skup od
dvije rijei od kojih jedna, bilo sintaktiki bilo semantiki,
determinira drugu; u funkcionalistikoj perspektivi, ona je
izvjestan dio koji se izdvaja na nekoj razini analizom ree
nice; i napokon, u mnogim definicijama pojedini se od ovih
kriterija meu sobom kombiniraju. Kako pojam rijei ne
prua dovoljno vrst oslonac da bi se odredila sintagma,
moda je najbolje doista poi od reenice, kao jedinice vie
razine: tada je sintagma sasvim formalno definirana kao
produkt analize reenice na prvoj razini vioj od rijei, tako
da se moe sastojati i od vie rijei i, u graninim sluaje
vima, od jedne rijei (kao to u rijei moe biti jedan
morfem, u morfemu jedan fonem itd.). Sintagme se ponekad
dijele na unutra!nje (unutar jedne rijei, dakle zapravo,
rijei sloene od vie morfema) i vanjske (sintagme od dvije
ili vie rijei). Relevantnija je podjela na nezavisne ili koordinativne sintagme (iji su lanovi meusobno semantiki
ili sintaktiki ravnopravni) i zavisne ili subordinativne sintagme (u kojima jedna od rijei semantiki ili sintaktiki
determinira ostale lanove sintagme; za neke istraivae to
su jedine prave sintagme). Ako se promatra funkcija sintagmi u reenici, razlikuju se subjektne, predikatne i objekt
ne, a eventualno i atributne i adverbijalne sintagme, a njihove
karakteristike ovise o analizi reenice, pa se iz nje mogu i
definirati.
8

Poeled u linsvlstiku

113

Objekt slntabe l'Kenlca su reenice, koje ona prouava

s najrazliitijih aspekata, bilo da se zanima za njihow
tvorbu, njihovu podjelu po vrstama prema razliitim kri
terijima, bilo za njihovu strukturu i dijelove od kojih se
reenica sastoji do razine sintagme. Reenica se, poput sintagme, mole definirati na mno$e naine, od kojih nijedan
ne zadovoljava u potpwiosti potrebe suvremene lingvistike.
Najtradicionalnija kolska definicija kae da je reenica
misao izreena rijeima, iako je oito da izmeu misli i ree
nice nikako ne mora postojati jednoznaan odnos, jer misao
(ako se ona sama uope moe definirati) katkada prelazi
granice jedne reenice, katkada jedna reenica izraava vie
misli i, napokon, veoma esto reenicama uope ne izriemo
misli. Zbog toga se u drugim teorijama reenice ponovo
odreuju na osnovi svojih ili fonetsko-fonolokih svojstava
(kao cjelina ostvarena izmeu dvije potpwie pauze) ili sintaktikih karakteristika (kao gramatiki cjelovita struktura)
ili komunikacijskih odlika (kao dovreno saopenje) ili svojstva distribucije (maksimalan oblik koji nije dio vee konstrukcije). Ima vie stotina .razliitih definicija reenice,
koje je ovdje, dakako, nemogue sve navesti; u nekim odreenjima umjesto termina reenica ili kao oznaka za neki
specifini podskup reenica pojavljuju se i pojmovi i1.reka,
isfcaz- frOVL ini se, ipak, da je momentano najupotrebljivija
ova definicija: reenica je onaj dio diskursa koji sam moe
biti diskurs ali tako da i preostali dio bude diskurs - i
ovdje se, dakle, odreenje poziva na jedinicu vie razine
(o kojoj e malo kasnije biti rijei).
U tradicionalnoj sintaksi, prilagoenoj struktwi indo
evropskih jezika, reenice se mogu razvrstati u mnogobrojne
podgrupe. Jednom od osnovnih dihotomija one se dijele na
;ednostaVM ili proste (one koje imaju u sebi samo jedan
predikatski skup, te su ili neproJirerre, ako uz predikat stoji
jo jedino subjekt, ili proJirene, ako se javljaju i drugi dijelovi) i slofau (koje sadriavaju vie predikatskih skupova).
Sloene su reenice ili nezavisno slol.ene (kad se u jednu
reenicu spajaju dvije ili vie sintaktiki nezavisnih ree
nica s pomou veznika; s obzirom na vrstu koordinacije i
sadraj veznika te se reenice obino dijele na sastavne,
suprotne, rastavne, zakljutne i izuzetne) ili zavisno slol.ene
(ukoliko jedna ili vie zavisnih retenica sintaktiki i semantiki ovise o glavnoj reenici). Zavisne reenice odreuju

114

se prema svojoj sintaktikoj funkciji (subjektne, objektne,

predikatne ili adverbijalne), te prema svojem sadraju (vre-

menske, namjerne, nainske, izrilne, uzrone, posljedine,

pogodbene, dopusne, odnosne, upitne itd., od kojih svaka
poinje ili specifinim veznicima ili zamjenicama ili prilozima). U zavisno sloenim reenicama, ona od njih koja se
nalazi na prvom mjestu obino se zove protaz.a, dok je
druga apodoz.a, a ukoliko je jedna izmeu dva diskontinuirana dijela druge, to je uklopljena reenica. Po sintaktika
-semantikom kriteriju, kojemu se najee pridruuje i raz..
li.kovanje intonacije na fonolokoj razini, reenice mogu biti
izjavne, upitne, zapovjedne i uzvine, a ako je u njima negacija, one su nijene ili negativne, za razliku od reenica bez
negacije, koje su potvrdne ili afirmativne. Katkada se viestruko sloena reenica naziva (osobito u retorici i stilistici)
i period.
Tradicionalna sintaksa opisuje i dijelove od kojih je
reenica sastavljena: tu se, prema njoj, razlikuju glavni i
sporedni dijelovi. Glavni su diJelovl subjekt (obino ne odvi
e egzaktno definiran kao vrilac radnje izraene predika
tom; moda bi bilo bolje rei da je to rije ili skupina rijei
- subjektna sintagma - koja je sintaktiki neovisna o dru
gim dijelovima, a semantiki iskazuje dodatnu informaciju
o predikatu - zato on moe biti gramatiki, ako je na odreen, za svaki jezik u principu poseban nain sintaktiki
koordiniran s predikatom, ili logiki, ako je ta koordinacija
prvenstveno semantika) .i predikat (tradicionalno - dio
reenice kojim se izraava radnja ili stanje subjekta; inae,
takoer i sintaktiki i informacijski nezavisan dio kojim se
iskazuje s pomou kategorija vremena, naina, lica i broja
osnovna informacija - on moe biti glagolski, kad je u njemu samp glagolski oblik, i imenski, ako Je u njemu ime povezana pomonim glagolom, tj. sponom ili kapulom ili njezinim ekvivalentom). Sporedni su dijelovi reenice objekt
(sintaktiki dodatak predikatu, koji semantiki dopunjuje informaciju izreenu glagolom), apozlclja i atribut (imena koja
dopunjuju subjekt ili objekt), te adverblJalne ili prlloike
omake (koje su dodaci, obino, predikatu, iskazujui okolnosti dogaanja onoga to se njime izrie). Premda je oito
da je ove dijelove teko, u okviru tradicionalne gramatike,
tono odredit.:, i da se oni zasnivaju djelomino i na lingvistikoj intuiciji govornika, oni su dugo "'.remena bili usko

115

povezani i s logikom analizom sudova, a ujedno su posluili

i za determiniranje morfolokih vrsta rijei. Sintaksu uz to
zanima i red rijei u reenici (logotaksiia), intonacija ree
nica, kongruencija (pravila o morfolokom slaganju sintaktiki povezanih rijei), te rekci;a (pravila o morfolokom
odnosu glagola i imena koja su im objekti).
U tenji da se egzaktnijim pristupom prevladaju nedoretradicionalne sintakse, u okviru amerikog deskriptivizma izrasla je metoda neposrednih sastavnica. Neposred
ne ustavnk:e su oni dijelovi reenice ili jedinica niih razina
koji su sintaktiki meusobno povezani u neke cjeline. Na
svakoj razini, od reenice do rijei, odreuju se najvee
cjeline od kojih se ta razina sastoji, i tek kad je takva ana
liza gotova, te se cjeline opet dijele na svoje neposredile sastavnice; ralanjivanje se nastavlja u naelu sve dok se ne
doe do razine morfema. U skladu s teoretskim postavkama
deskriptivizma, neposredne se sastavnice moraju izdvajati
samo na planu izraza, na osnovi svoje distribucije i ispitu
jui mogun~sti meusobne supstitucije pojedinih dijelova,
no gotovo se redovito u praksi, makar nesvjesno, uzima u
obzir i plan jezinog sadraja. Rezultati dobiveni ovom metodom uglavnom su sumjerljivi s rezultatima tradicionalne
gramatike (naime, i tako se, na primjer, sloena reenica
analizira najprije na svoje reenine konstituente, a zatim
svaki od njih na subjektnu i predikatnu skupinu itd.) i
mogu se prikladno grafiki prikazati, ali ne opisuju dobro
neke odnose koji .su ve bili odavno uoeni (na primjer,
izmeu potvrdne i nijene reenice, izmeu aktiva i pasiva
itd.), a teko pristupaju i diskontinuiranim neposrednim
sastavnicama. Osim toga, svjesno zanemarujui sadraj, metoda neposrednih sastavnica ostaje nemona pred gotovo
svim sintaktikim pojavama koje su imalo semantiki uvjetovane.
enosti

Nesumnjivo najznaajniji korak prema tonijem definiranju sintaktikih jedinica i odnosa uinio je u suvremenoj
lingvistici Noam Chomsky sa svojom transfonnacljskom generatlvnom gramatikom. Njezino je cjelokupno ustrojstvo
u grubim crtama ve opisano, no potrebno je naglasiti neke
elemente bitne za sintaktiki opis, to vie to je za Chomskog sintaksa ne samo centralni dio gramatike nego i most
izmeu fonologije i semantike u kojem je sadrana i tradicionalna morfologija. Transformacijska generativna grama116

tika u svojoj proizvodnji reenica polazi od sasvim apstraktnog reeninog entiteta koji se na toj.inicijalnoj razini uope
ne definira, ve postaje kasnije odreen odnosima koji vladaju izmeu njegovih dijelova. Zanimljivo je da su i jedinice slijedeih nivoa, dobivene derivacijama, zapravo takoer sasvim apstraktni objekti, detenninirani svojim proizvodnim porijeklom i jedinicama iste razine koje su zajedno
s njima proizvedene. Na taj nain, dokle se god govori o
subjektnoj i predikatnoj sintagmi, o imenu, glagolu ili objektu, na primjer, oni - sasvim u skladu sa strukturalisti
kim stajalitem - nisu odreeni nikakvim vlastitim svojstvima nego iskljuivo svojim relacijama. No u trenutku kad
se pojedinim apstraktnim jedinicama poinju dodavati leksike jedinice iz rjenika, tada sintaktiki odnosi postaju
definirani i izvjesnim morfolokim svojstvima, jer se na
odreenim mjestima mogu uvrtavati leksike jedinice samo
s odreenim morfolokim svojstvima, koja moraju biti sadrana u rjeniku i u obliku pravila pridruena leksikim jedinicama. Tako ni generativna gramatika~ kao ni tradicionalna,
kao ni metoda neposrednih sastavnica, ne rjeava u potpunosti problem relacija izmeu sintakse i morfologije, u pr
vom redu odnos izmeu vrsta rijei i njihove sintaktike
funkcije: paradoks je, naime, u tome to se za morfoloki
opis djelomino mora pretpostaviti da je sintaktika funkcija rijei ve odreena, a ona se moe odrediti na osnovi
pomavanja sintaktikih funkcija. Ipak, generativni postupak
u kojem se sve do leksikih jedinica operira apstraktnim i
samo sintaktiki definiranim objektima zacijelo omoguava
od svih deskripcija najveu nezavisnost sintakse. U prvom
dijelu postupka, u kojem se s pomou derivacija dobivaju
dubinske strukture, opisani su odnosi meu osnovnim dijelovima reenice (subjekt, predikat, objekt i, eventualno, adverbijalne omake) te struktura jednostavne reenice, dok
drugi dio postupka, kad se transformacijama kree od dubinskih k povrinskim strukturama, uvodi ostale pojmove
tradicionalne gramatike - red rijei, atribut, apoziciju, pn>irene i sloene reenice. Svakako je najvea prednost transformacijske generativne gramatike pred drugim sintakti
kim opisima u tome to ona osigurava najveu sum.jerljivost
dobivenih :rezultata na pojedinim razinama opisa, i to ne
samo u domeni jednog jezika nego i u usporedbi vie njih;
uz to, ona s lakoom prevladava navedene slabosti distribucionalistike metode, a gotovo matematika egzaktnost pri-

117

stupa omoguuje joj da tono opie razlike u strukturama

nekih sintaktikih fenomena kojih je tradicionalna sintaksa
bila samo intuitivno svjesna.
Zanimljiv pokuaj da se postigne efikasan i openito
primjenljiv, a teoretski strogo utemeljen sintaktiki opis
predstavlja funkcionalna sintaksa, koju je zamislio Andr,
Martinet i koja danas, osobito u Francuskoj, ima prilian
broj pristalica. Istralujui funkciju pojedinih monema i
sintagmi - kao skupova monema - u reenici, Martinet
razlikuje autonomM (ija funkcija nije odreena poloajem
u reenici), funlccionalM (o kojima ovisi neka druga sintagma, najete prijedlozi i veznici), zavisne (koje ovise o
funkcionalnim) te predilcativne ili Mzavisne sintagme (ije
uklanjanje unitava samu reenicu; najee predikat sa
subjektom ili bez njega - to je jezgra predikativne sintagme). Sve to se dodaje toj jezgri u sintaktikom smislu predstavlja ekspanziju ili irenje, i na taj se nain, razliitim
oblicima ekspanzije, dobivaju proirene i sloene reenice:
koorinaci/a je ekspanzija u kojoj dodana jedinica ima istu
funkciju kao i ona kojoj se dodaje, a u subordinaciji to nije
sluaj.

U Francuskoj je ve i ranije postojala zamisao univerzalne sintakse, po svojim karakteristikama bliske transformacijskom opisu i ilustrirane mnogim grafikim prikazima:
to je sintaksa Luciena Tesni~rea koju je sam autor (a i njegovi sljedbenici) primijenio samo na francuski jezik.
Otkad je Hanis uveo pojam diskursa kao jezine jedinice
najvie razine u kojoj postoje bilo kakvi odnosi meusobne
zavisnosti, moplte je zamisliti .i sintaksu diskursa, koja e
izuavati sintaktike odnose u diskursu iznad reenine granice. I ovdje se, dakako, najprije javlja problem delimitacije
diskursa, jer u njegovu definiciju rusu ukljueni kriteriji
po kojima bi se moglo odrediti koje zavisnosti smatramo
relevantnima: najvjerojatnije je da jedini donekle siguran
kriterij mof.e pruiti jedinstvenost komunikacijskog akta,
dakle jednog vremenski ili prostorno odreenog procesa
prenoenja ili meusobne izmjene informacija. Sintaksa diskursa, koja je praktiki tek u nastajanju, otkrivala bi one
sintaktike uvjetovanosti koje prelaze preko granice jedne
reenice: dakle one izbore na planu jezinog izraza unutar
reenice koji su uzrokovani nekim izborima u prethodnim

118

slijedeim reenicama: to je esto red rijei, kongruencija, upotreba zamjenica, elipsa (izostavljanje nekog od glavnih dijelova reenice, obino predikata) itd.

ili

Nerijetko se sintaksi odmah pridruuje i stlllatlka, kao

disciplina koja ispituje, u najirem smislu, kako govornici
pojedinog jezika odabiru i upotrebljavaju u govoru jezine
jedinice: veza izmeu sintakse i stilistike, premda ni u kojem sluaju nije organski uvjetovana, ponekad se naglaava
upravo zbog toga to se stilistiki postupci esto odraavaju
na sintaktikom podruju. Suvremena stilistika ima svoje
prethodnike u antikoj i srednjovjekovnoj retorici (teoriji
vjetine dobrog govorenja, u skladu sa svrhom) i poetici
(teoriji, izmeu ostalog, i o upotrebi jezika u umjetnikim
djelima), a djelomino i u metrlcl (disciplina koja izuava
sastav stihova). Ve su antiki teoretiari, od sofista, Platona, Aristotela, do Cicerona, Horacija, Ovidija, Kvintilijana
i helenistikih znanstvenik.a utvrdili ne samo pravila dobre
kompozicije pojedinih knjievnih djela ve i itav niz postupaka kojima se postie, odstupanjima od uobiajene upotrebe, vea izraajnost u govoru (govorenom i pisanom) to su figure. Tradicija nam je ostavila mnogobrojne podjele
figura, od kojih je jedna od uobiajenijih ona prema kojoj
se razlikuju figure dikcije (zadiru u fonoloku i fonetsku
razinu - ve opisane metateza, proteza itd., te asonanca i
aliteracija, ponavljanje istih ili slinih vokala odnosno konsonanata), figure konstrukcija (promjene na sintaktikom
nivou: elipsa, silepsa .....:. pri kojoj se ne potuju pravila kon
gruencije, enalaga - u kojoj, u najirem smislu, neki sintaktiki ili morfoloki oblik stoji umjesto pravilnog, normiranog oblika, hipalaga - stavljanje u sintaktiku vezu
semantiki nepovezanih rijei, anakolut prijelaz iz jedne
sintaktike konstrukcije u drugu u istoj reenici itd.),
figure rijei ili tropi (promjene na planu sadraja, semantiki pomaci: od mnogobrojnih najpoznatije su metafora koja se danas naje~ definira kao skraena poredba, metonimija - u kojoj jedna rije zamjenjuje drugu zbog nek-:
bliskosti na planu sadraja, sinegdoha - uzimanje dijela
neke pojave kao oznake za ci~elu tu pojavu itd.), figure misli
(u kojima se, zapravo, na planu sadraja odraava izmijenjen
odnos.govornika prema izvanjezinom univerzumu: alegorija
- metafora koja ~ .protee kroz itav diskurs i u kojoj se,
esto, apstraktni pojmovi prikazuju s pomou konkretnih,

119

antiteta - suprotstavljanje dvaju kontrasmm pojmova,

ironija - izraavanje neke pojave rijeima koji su osnovi
suprotnog znaenja, litota izricanje zanijekanom suprotnou
itd.). Retorika se bavila i problemima upotrebe razliitil1
stilova (postupaka i naina odabiranja i upotrebe jezinih
jedinica u govoru), pa se, izmeu ostalog, prema odabranom
leksiku i sintaktikim konstrukcijama, prilagoenima sadr!aju, govorilo o niskom, srednjem i uzviJenom stilu.
Danas se stil s jedne strane moe definirati odreenim
tipskim komunikacijskim situacijama, pa se razlikuju, na
primjer, administrativni, akademski, arhaini, poetski, znan
stveni, publici.stllki, neutralni stil. No od 18. stoljea prouavanje stilova izalo je iz okvira tradicionalne retorike i
poetike, jer je otkrilo da se u govoru svakog pojedinca osim
opih pravila mogu uoavati i njegove individualne karakteristike upotrebe jezinog sistema. Na tom temelju poinje
izrastati nova disciplina - stilistika.
U suvremenom trenutka razlikuju se, iako granice meu
njima nisu jasno povuene, lingvistika i knjievno-teoretska
stilistika. Dok prva od njih u naelu prouava svaku upotrebu jezika sa stilistikog stajalita i istrauje ope zakonitosti takvih upotreba, te se djelomino nadovezuje nn
retoriku, knjievno-teoretska stilistika usmjerena je u prvom
redu prema literarnim tekstovima, i traei pravila izbora
i upotrebe jezika u njima, ona ujedno otkriva individualne
karakteristike pojedinih autora, te usporeujui ih meu
sobno i s opom stilskom matricom razdoblja, moe imositi i vrijednosne i kritike sudove, kakve lingvistika stilistika obino ne obuhvaa. Takoer se razlikuju deskriptivna
i geMtska stilistika: u deskriptivnoj se stilistici opisuje
funkcioniranje jezinih jedinica u govoru unutar jednog
uglavnom sinkronijski zahvaenog sustava, pa e ona anali
zirati ekspresivnu vrijednost (onu koja nesvjesno izraava
socioloke, psiholoke i fizioloke determinante govornika)
i impresivnu vrijednost (onu koja namjerno izaziva odreen estetski, didaktiki ili neki drugi utisak) upotrijebljenih jedinica - ova je stilistika najveim dijelom lingvistika;
genetska stilistika, nasuprot tome, pokuava otkriti uzroke
izbora i naina upotrebe odreenih jezinih jedinica, i to
bilo u njihovu drutveno-historijskom bilo u njihovu individualnom ili, na primjer, civilizacijskom kontekstu: ona je
bliska teoriji knjievnosti i knjievnoj kritici.

120

Danas je stilistika uope, u svim svojim domenama, u

velikoj mjeri strukturalistiki orijentirana (u lingvistici joj
korijeni seu do de Saussurea i enevske kole, a u teoriji
knjievnosti do ruskog formalizma) i izgrauje raznoliku
novu terminologiju. Od tih pojmova moda je najopenitije
prihvaen, iako ne uvijek identina definiran, stllem: osnovna stilistika jedinica koja obuhvaa svaki pojedinani izraz
koji iz stilistikih razloga odstupa od uobiajenih jezinih
normi. Budu~i da stilistiko izuavanje umnogome ovisi o
razvitku semantike, njegovu novom uzmahu zacijelo e pridonijeti razrada lingvistike semantike, koja tek predstoji.

121

7. SEMANTIKA

Prema najoptenitijem odreenju, semantika je ona lindisciplina koja izuava plan jezinog sadraja na
svim njegovim razinama, od morfema, preko rijei i sintagme, do reenice i diskursa. lako takva diferencijacija praktiki jo ne postoji, mogla bi se razlikovati semantika rijei
od semantike sinta~i i semantike reenice. Naziv semantika za manost o jezinim znaenjima potjee iz jednog djela
francuskog lingvista Micbela Br~ iz 1883, a ponekad se u
istom smislu upotrebljava i termin semasiologija ili, jo
rjee, onomasiologija. U principu se i semantika dijeli, poput
ostalih lingvistikih disciplina, na sinkronijsku i dijakronijsku, ve prema tome da li prouava stanja u nekom sustavu
ili razvoj jedinica u vremenu. Dijakronijskoj semantici bliska
je etimologija, istraivanje porijekla pojedinih rijei i njihova izvornog sadriaja, te anali1.a razvitka tog sadraja. Semantici pomau, dakako, i otkria leksikologije.

gvistika

Premda je semantika u svom suvremenom obliku relativno mlac!a lingvistika disciplina i premda je dnas jo
uvijek zacijelo najnerazvijenija od svih osnovnih nauka unutar manosti o jeziku, u okviru etimolokih, leksikografskih

122

i, osobito, filozofskih i logikih razmatranja ve su odavno

utvrene neke semantike pojave i zakonitosti. Interes za
plan jezinog sadraja u antici javlja se s prvim grkim
filozofima, a do posebnog izraaja dolazi u vrijeme sofista i
Platona, te Aristotela. Smatrajui uglavnom jezik oruem
ljudskog uma i izrazom ovjekovih misli, Aristotel - a
s njim i itav srednji vijek, s odjecima sve do dananjeg
vremena - jezinu analizu na planu sadraja identificira
s logikom analizom valjanosti i istinitosti sudova. Nije
stoga udo to je stoljeima centralno i semantiko i uope
lingvistiko pitanje bio odnos izmeu rijei i njome oznaena izvanjezinog fenomena: oko toga se vodio sukob
izmeu nominalista, koji su smatrali da je ta relacija u
saussureovskom smislu arbitrarna i konvencionalna, i realista, koji su vjerovali u iskonski motiviranu i nearbitramu
vezu izmeu rijei i stvari.
U svakom sluaju, ve je i ova tradicionalna semantika
uoila i definirala itav niz semantiki relevantnih jezinih
injenica koje su i danas ugraene gotovo u svako proua
vanje jezinog sadraja. Tako je pojava slnonlmlje opisana
kao koegzistencija u jednom jezinom sustavu dviju ili vie
rijei (ili, kasnije, dvaju ili vie morfema) s istim ili priblifno istim sadrlajem. a razliitim izrazom (npr. vatra, plamen, oganj); pitanje da li bilo u kojem sluaju postoje pot
puni sinonimi jo uvijek je u lingvistici aktualno. Nasuprot
tome, pri bnmontmtjl rijei (ili morfemi) istog izraza imaju
razliit sadrfaj (npr. kosa vlasi i poljoprivredno oruec);
etimoloka ispitivanja esto dokazuju zajedniko porijeklo
jedinica koje se u nekom sustavu osjeaju kao homonimi.
Ako govornici jo imaju p0jam o takvu zajednikom porijeklu, obino se govori o pollsemljl, dakle o mogunosti jedne rije:l da zadobije razliite sadraje (npr. korijen kao
korijen biljke- i korijen rijeic). N"apokon, antonlmljom
su obuhvate.ne rijei (i morfemi) iji su sadraji komplementarno suprotni (npr. visok i nizak, topao i hladan).
Pojava strukturalizma u lingvistici svakako je dala nov
poticaj razvitku semantike, to vie to je de Saussureova
podjela maka na oznaitelj i oznaeno, kasnije kod Hjelmsleva i drugdje preformulirana u razlikovanje izraza i sadriaja, tono locirala semantiku na plan jezinog sadriaja. No
ve se ovdje u pristupu javljaju terminoloke tekoe u
123

dete{Dliniranju sadraja, znaenja i smisla jezinog znaka:

ova se tri pojma esto upotrebljavaju ili kao sinonimi ili sa
vrlo nejasnim razgranienjima. Ipak, moglo bi se rei - iako
to nipoto nije opamito prihvaeno - da je sadriaj znaka
onaj njegov dio na koji se preslikava neka pojava iz izvanjezinog univerzuma; znaenje znaka je njegov odnos prema fenomenima iz izvanjezinog univerzuma, dok je smisao
ostvarivanja tog odnosa u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Prema tome, svaki znak mora imati sadraj kao nezaobilazan konstitutivni dio, a znaenje, eventualno, i smisao,
svakako, u odreenim situacijama mogu izostati. Isto takva
terminoloka nesigurnost postoji i kod naziva za osnovne
semantike jedinice: za jedinicu koja obuhvaa plan sadraja morfema, i kojoj na planu izraza odgovara morf, paralelno se upotrebljavaju termini aemantem, sem i semem, ali
posljednja dva izraza mogu oznaavati i konstitutivne dijelove plana morfemskog sadraja kojima vie nita ne odgovara na planu izraza i koji su analogni fonemima. Kombinacije semantema, dakle jedinica kojima na planu izraza
odgovara rije, sintagma, . pa i reenica, ponekad se zovu

leksije.
U tenji da se objasni za lingvistiku zacijelo bitna ali jo~
uvijek prilino nejasna relacija izmeu sadraja znaka i iz.
vanjezinog fenomena koji je tim znakom oznaen, obino
se razlikuju predmet, pojam i rije, u jednom opisu, ili
predmet, sadraj i izraz, u drugim deskripcijama: njihovi
se odnosi prikazuju. esto s pomou semantikog trokuta
(koji su uveli Ogden i Richards, a preuzeo ga je S. Ullmann),
na ijim se vrhovima nalaze ova tri termina, a stranica koja
povezuje predmet i rije ili predmet i izraz oznaena je
iscrtkano da bi se naglasila arbitrarnost te relacije. Na izvjestan su nain s tim u vezi i pojmovi denotacije (ekstem.ivno
ili eksplicitno tnalenje rijei, onaj sadraj koji openito prihvaaju svi govornici nekog jezika) i konotacije (intem.ivno
ili implicitno t.nalenje, koje rije zadobiva u odreenoj situaciji za pojedinog govornika).
Pri konstruiranju modela semantikog sistema, za lingvistiku uope, a posebno za strukturalistiki orijentirane pravce, postaje zanimljivo pitanje kako se definiraju sadraji
pojedinih jedinica da bi se mogle utvrditi njihove slinosti
i razlike i na osnovi toga oblikovati sistem. Jedna od teorija, takozvana situaciona analit.a, pretpostavlja da jezine
124

jedinice imaju svoj sadraj samo u konkretnoj izvanjezinoj

situaciji u kojoj se u komunikacijskom procesu upotrebljavaju. Dovedena do krajnjih konsekvencija, ova teorija, bliska
behavioristikim stavovima, negira mogunost semantikog
izuavanja u jeziku i vee ga samo uz govor, a pri tome
zahtijeva potpun i iscrpan opis svih situacija u kojima se
neki jezini mak moe upotrijebiti: time, zapravo, a priori
odbacuje svaku mogunost egzaktnog lingvistikog istraivanja. Druga teorija, kontekstualna analiza, tvrdi da pojedine minimalne semantike jedinice na nivou znaka, semantemi, svoj pravi sadraj pronalaze tek unutar ireg lingvisti
kog konteksta, sintagmi, reenica ili diskursa. Ponovo se s
jedne strane pojavljuje pitanje mogunosti iscrpnog tonog
nabrajanja svih lingvistikih konteksta nekog semantema, a
s druge je strane teko objasniti kako se od pojedinih praznih semantema dobiva njihova punac kombinacija.
Zbog toga se danas najee govori o treoj vrsti pristupa, komponencijalnoj analizi, iji korijeni i opet seu u
antiku filozofiju i logiku. Prema njoj - a ona se analogno
martinetovskoj terminologiji moe zvati i treom artikulacijom - u svakom se semantemu otkrivaju u ogranienu
broju njegovi konstitutivni elementi koji nemaju ekvivalenta
na planu izraza ali njihova izmjena utjee na promjenu tog
plana, kao to se svaki morf analizira na foneme s jednakom takvom karakteristikom. Ovi konstitutivni elementi
(npr. kravac govedoc + ensko, kobila = konj
+ enskoc itd.) zovu se ponekad semi, ili bolje, u glosematiarskoj terminologiji, figure sadriajL Obino se pretpostavlja da je broj figura sadraja u svakom jeziku, poput
broja fonema. ogranien i relativno malen, i da se njihovim
kombinacijama dobiva praktiki -neogranien broj semantema: ova pretpostavka, koja bi inae stvorila solidnu osnovu za uspostavljanje semantikog sustava, nije niim dokazana - naprotiv, svaki praktini pokuaj ukazuje na to da
se figure sadraja mogu, za razliku od fonema, u proizvoljnim koliinama unositi u opis.
Usprkos tome njihovo uoavanje omoguilo je da se
uvede za semantiku deskripciju izvanredno koristan pojam
semantlkog polja (javlja se najprije u djelima J. Triera i
G. Matora): naime, svi semantemi koji imaju neke zajednike figure sadraja mogu se svrstati u jednu cjelinu,
unutar koje se zatim promatraju njihovi meusobni odnosi.

125

Ovakvi opisi semantikih podsistema pojedinih jezika pokazali su se osobito efikasnima u onim domenama koje su i u
izvanjezinom univerzumu jasno ograniene, kao to je to, na
primjer, podruje boja, domatih !ivotinja, pokustva, odjee
itd. Kombinirajui teoriju semantikih polja, komponencijalnu analizu i dostignua tradicionalne logike i semantike,
dolazi se do egzaktnijeg definiranja jo nekih bitnih i uglavnom ve odavno poznatih pojmova (njihovu je odreenju
mnogo pridonio 1. Lyons). Tako je biponlmlja zapravo logiki odnos inkluzije, pri emu su hiponimi svi oni semantemi koji su koordinirano unutar semantikog polja podreeni nekom drugom semantemu, a on je. njihov hiperonim
(npr. ljubav i mrinja su dva hiponima hiperonima
-osjeaje). Oni biponimi koji se meusobno iskljuuju, ako
se odnose na jedan fenomen, za Lyonsa su inkompatibilni
(npr. CrVenoc i zelenoc). Unutar antonimije, koja u pravom smislu rijei postoji prema Lyonsu samo tamo gdje je
mogua meusobna komparacija (visok i nizak, debeoc
i mrav), razlikuje se i komplementarnost (pri kojoj se
meusobno inkompatibilni hiponimi u potpunosti nadopunjuju unutar svojeg hiperonima - npr. muko i ensko)
i reciprocitet (u kojem dva suprotna hiponima semantiki
ovise jedan o drugome - npr. kupovati i prodavati).

Neka specifina rjeenja u domeni semantike izrasla su

nakon pojave transformacijske generativne gramatike. Chomskoga, iako se sam Chomsky - kao to smo vidjeli - tek
u kasnijim fazama .razrade svoje teorije zainteresirao za
probleme jezinog sadrlaja, i to u prilino ogranienu opsegu. Kako se u osnovi ove teorije nalazi pretpostavka o uroenosti jezine sposobnosti govornika i o uskoj vezi izmeu jezika i miljenja, semantika je ovdje uvijek obojena
logiarskom i logistikom optikom do te mjere da se, u
veini formulacija, sve reenice iji sadraj nije u skladu
s postulatima logike odbacuju kao semantiki devijantne i nejezine. Logike zakonitosti zacijelo mogu biti jedan od
elemenata oko kojih se formira semantika, ali ako se ona
zasniva samo na njima, to znatno i nerealno ograniava
podruje analize, iz kojeg su tako iskljuene sve kompleksne
i svakodnevne alogine i protulogine semantike pojave,
a na njima se, uostalom, i zasniva velik dio meuljudske komunikacije, da o poetskoj ili ludikoj, na primjer, funkciji
jezika i ne govorimo.
126

Dobar primjer dokraja formaliziranog i izrazito logiusmjerenog semantikog ispitivanja pod utjecajem
transformacijske gramatike predstavlja kalkulus predikata
(iji je najpoznatiji zagovornik M. Bierwisch), posuen
direktno iz logike i neznatno prilagoen lingvistikoj semantici. Naime, tu se u propo1.iciji (sadrl.a]u neke reeniee) razlikuju predikati i argumenti; predikati odgovaraju otprilike
glagolima u reenici i uspostavljaju vezu izmeu varijabilnih argumenata, i to tako da nekim svojim karakteristikama
(odabranim po ne sasvim jasnim kriterijima) otvaraju mjesta za odreene kategorije argumenata (tako e predikat
jesti otvoriti s jedne strane mjesto za ivog vrioca radnje, a s druge strane za hranu kao objekt te radnje). Ona
uvrtavanja argumenata koja se ne pokoravaju zakonima
kalkulusa jednostavno se odbacuju kao nejezina.
Teorija samog Chomskog, onoliko koliko zadire u semantiku, najveim se dijelom zasniva na poneto prilagoenoj
komponencijalnoj analizi, i toj je svojoj interpretativnoj
semantici Chomsky tek u treoj fazi rada pridodao neke
nove elemente. Budui da je zapazio da se semantika interpretacija ne moe temeljiti samo na sintaktiki jednostavnoj dubinskoj strukturi, kako je do tada smatrao, nego da
ona ovisi i o povrinskoj strukturi pa i o fonolokoj sastavnici, ameriki je lingvist uveo pojmove fokusa i pretpostavke. Fokus ili f.arilte odgovara donekle tradicionalnoj emfazi:
to je, dakle, onaj dio reenice koji je semantiki naglaen:
pretpostavka, presupoz.icij4 ili implikacija je semantiki kontekst na osnovi kojeg se odreuje fokus (tako je za reenicu
lvan ide u kino. jedna od moguih pretpostavki Kamo ide
lvan?, i ona stavlja u kino u fokus). U drugaijoj terminologiji ovi pojmovi mogu odgovarati temi i remi, dakle psiholokom subjektu i predikatu, ili onome o emu govori informacija i onome to u reenici doista nosi novu informaciju: to bi bio fokus. Definicije svih ovih termina u velikoj
su mjeri nedovoljno odreene.
Generativna semantika, za razliku od interpretativne, iako
je i sama proizala iz transformacijske generativne gramatike, smatra da se sintaktika dubinska struktura mora
zamijeniti semantikom sastavnicom koja e proizvoditi sve
mogue semantike strukture. No u samoj analizi plana jezinog sadraja i u uspostavljanju semantikog sustava generativna semantika nije otila mnogo dalje od komponencistiki

127

jalne analize, s onim transpozicijama koje je

sky.

ve

uveo Chom

Ova traenja u suvremenoj lingvistici donekle su potisnula

u drugi plan neke od tradicionalnih semantikih tema: one
su ipak, iako ponekad na marginama, jo uvijek zanimljive
i lingvistima i drugim znanstvenicima, logiarima, etnole>
zima, pedagozima ... To je, na primjer, problem onomatopeja (rije iji izraz oponaa neke prirodne zvukove mijau, kukuriku, cvrkut), kod kojih je pitanje u kolikoj je
mjeri veza izmeu izraza i sadraja arbitrarna: treba; ipak.
naglasiti da se izraz onomatopeja uvijek prilagouje fonolo
kom sustavu jezika kojem pripada. Semantiku mogu zanimati i tabui (rijei ija je upotreba u odreenim situacijama
zabranjena zbog nekih sociolokih ili civilizacijskih razloga,
redovito povezanih s njihovim sadrajem: npr. psovke ili
imena bofanstava) i njihovo izbjegavanje s pomou eufemizama (rijei i izrazi koji na drugi, ublaeni nain izriu
neku tabu-rije ili neki drugi, u izvjesnom drutvenom kontekstu, neupotrebljiv izraz: npr. zahvaliti se nekome umjesto
otpustiti nekoga). Danas se lingvistika uope, pa i semantika posebno, sve vie opet bave problematikom idioma
(konstrukcija specifinih za svaki jezik, u kojima najee
itava sintagma semantiki odgovara jednoj rijei: vui za
nos = poigravati sec) i fraza ili frazeologema (u kojima,
takoer u svakom jeziku posebno, dolazi do razliitih semantikih pomaka od uobiajenog sadraja semantema, a takve
konstrukcije sainjavaju esto upotrebljavane cjeline: udarati glavom o zid): ova su pitanja osobito interesantna za
teoriju prevoenja i za uenje stranih jezika.
Suvremena je semantika daleko manje od drugih deskriptivnih lingvistikih disciplina uspjela delimitirati svoje jedinice, odrediti njihove meusobne odnose i uspostaviti zakonitosti njihova kombiniranja; drugim rijeima, ona nije
izgradila sistem niti utvrdila njegovu strukturu na planu
jezinog sadraja. Upravo ovdje su se do sada najjasnije iska
zala ogranienja koja je lingvistiki strukturalizam sam
sebi nametnuo: u tenji da egzaktno i statiki opie sve
dijelove jezinog sistema, on je nuno u svojim osnovnim
pravcima namjerno zaobilazio semantiku, budui da uska
povezanost jezinog sadraja s izvanjezinim univerzumom,
u neprestanim promjenama, onemoguava njegovu statiku
128

deskripciju. Pokuaji koji su teili za tim da istrauju plan

sadriaja samo unutar jezinih zadanosti, kao i oni koji su
eljeli uvesti statiki odnos izmeu jezinih znakova i izvanjezinog univerzuma, ostali su redovito u granicama banalnih i ve tradicionalno definiranih tvrdnji, a da pri tome. nisu
uspjeli izgraditi ni osnove cjelovitog semantikog sustava.
Sasvim su rijetke teorije koje stavljaju jezini sadrlaj u
dinamiku relaciju s izvanjezinim univenumom i njegovim
drutvenim i historijskim determinantama (nacrt osnove
jedne takve teorije dao je talijanski lingvist T. De Mauro).

Ali ove se ~ti moda mogu bar donekle prevladati

ako se poe od pretpostavke da je jezina djelatnost jedan
od oblika ovjekove prakse i da je ona, sa svojim aspektima
- jezikom i govorom -, u neprestanoj dijalektikoj interakciji s ostalim oblicima prakse i sa samim izvanjezinim
univerzumom. Dijalektika ovih odnosa nuno se upravo na
semantikom podruju mora najjasnije iskazivati. Za semantiku koja bi proizlazila iz ovakva stajalita postoje jo
neke premise: s jedne se strane mora pretpostaviti da je plan
jezinog izraza ve iscrpno opisan, kao to se, uostalom,
pri istraivanju izraza znakova praktiki gotovo uvijek implicitno pretpostavlja iscrpna deskripcija sadraja, iako
ona uope ne postoji. Odreivanjem morfova i morfema
moe se formalno definirati i osnovna jedinica semantike
analize, aemantem, kao ona jedinica plana sadraja koja je
pridruena morfu na planu izraza i zajedno s njim sainjava
cjelinu morfema. Sam je semantem u nekom odnosu s izvanjezinim univerzumom, i taj odnos, koji moemo nazvati znaenje semantema, opisuje se, bez pretenzija da se
time i dotakne njegov gnoseoloki ili ontoloki karakter,
kao preslikavanje. Oito je, dakle, da je potrebno na neki
nain definirati znaenje kako bismo mogli na osnovi toga
semanteme postaviti u meusobne odnose i formirati njihov
sustav. Covjekova praksa, uvijek i drutveno i historijski
definirana, dijeli univerzum, ako ga shvatimo kao beskonaan skup fenomena, na razliite podskupove: na taj nain
ona prilagouje univerzum ovjekovim sposobnostima i mijenja ga, ali se i sama u susretu s njim neprestano mijenja.
Tako ovjek i jezinom djelatnou dijeli univerzum na
podskupove, no oni su, budui da se jezikom komunicira i
o svim drugim oblicima djelovanja, definirani istovremeno
i totalitetom ljudskih p~sa:. ti se podskupovi, u stalnim

Pot1led u lingvistiku

129

mijenama, upravo preslikavaju u semanteme, i odnos s njima njihovo je znaenje. Kriterij preslikavanja je, dakle,
cjelokupna ljudska praksa, no lingvist u njoj razlikuje
jezinu djelatnost i njezine specifine zakonitosti od izvan
jezine prakse: naime, i razliiti jezici razliito artikuliraju
i oblikuju svijet oko nas u komunikacijskoj pi-aksi, ali su
i oni sami produkt razliitih formi izvanjezine prakse koja
je odreena razliitim drutvenim i historijskim injenica
ma. Ako postoje svim jezicima zajednike semantike i
njenice, one su prouzrokovane openitou nekih oblika
drutvene prakse, materijalnom jedinstvenou univerzuma
i nekim konstantama ovjekova biolokog, drutvenog i historijskog razvitka.
Sami izdvojeni i preslikani podskupovi iz univerzuma
sastoje se od teoretski beskonano mnogo elemenata koji,
na taj nain, takoer determiniraju znaenje. No osim samih preslikanih izvanjezinih elemenata ti podskupovi mogu sadravati i skup uvjeta koje, prema kriteriju prakse,
mora neki element ispunjavati da bi bio ukljuen ba u
taj podskup: taj skup uvjeta moemo nazvati pojam, koji
je isto tako konstitutivni dio znaenja. Oito je da je, kao
to je to semantika ve i do sada utvrdila, nemogue iscrpno
opisati znaenje nekog semantema, a dubina opisa see
onoliko koliko je to istraivau potrebno u odreenoj analizi.
Budui da se i elementi univerzuma i uvjeti ukljueni u
pojam mogu preslikati u vie razliitih semantema, ovako
se mogu objasniti i mnogi tradicionalni pojmovi. Tako e,
na primjer, semantemi gramatema meu preslikanim elementima sadravati bar jedan element preuzet iz samog
jezika, a kod leksema to ogranienje nee postojaii; sinonimi e. biti oni semantemi koji e do odreene dubine
opisa imati jednako znaenje (i pojam i elemente podskupova univerzuma), a svi semantemi koji posjeduju bar jedan zajedniki element ili uvjet ukljuen u pojam sainja
vat e semantiko polje. to se tie kombinacije semantema na razinama viim od razine minimalnog znaka, ini se
da se u osnovi mogunosti komunikacije nalazi potpuna
sloboda svih kombinacija, no frekvencija nekih komuniciranih pojava u izvanjezinom univerzumu i na tome izrasla
implicitna jezina norma najee tu slobodu ograniavaju:
ipak, ona mora postojati da bi se jezikom mogle izraziti
neistine, neloginosti, aloginosti, iracionalnosti.
130

Ovako zamiljena semantika morala bi ukljuivati i istraivanja relacija izmeu jezika i govora na planu sadr!aja. Naime, u govoru se vrlo rijetko komunicira ita\'
preslikan podskup, dakle itavo znaenje semantema - ono
je obino ogranieno konkretnim potrebama komynikacijske prakse. Ovakva suavanja opsega znaenja, konkretl
zaclje, ako se u odreenom obliku esto ponavljaju u govoru, mogu postati dio jezinog sustava. Uspjenost procesa
kon.kretizacije u komunikacijskoj praksi daje smisao jedinicama na planu jezinog sadraja. Dakako, u interakciji
jezika i govora, na osnovi frekvencija u upotrebi, stvara se
implicitna norma koja djeluje i na semantikoj razini.
Sve su ovo samo shematski nabrojene neke od mogu
nosti i pretpostavki na kojima bi se mogla temeljiti jedna
budua dijalektiki i materijalistiki zasnovana semantika
teorija, koja bi - vjerujem - bolje od dosadanjih teorija
pristupila razrjeavanju semantikih aporija; a to su i bitne
aporije cjelokupne suvremene lingvistike, aporije koje ortodoksni strukturalizam uope ne pokuava prevladati.

l31

8. JEZICNA RAZNOLIKOST

Kad se razmatra Jezina raznolikost, uobiajena je i prirodna pretpostavka da u skupu svih jezinih sustava koje
je ovjeanstvo upotrebljavalo ili ih jo upotrebljava (pa
i onih to te ih upotrebljavati) postoje izmeu njegovih
elemenata neke razlike i kriteriji s pomou kojih se te
razlike utvruju, tako da se sam taj skup dij~li na izvjesne
podskupove: opseg i obiljeja tih podskupova trebalo bi
da ovise o primijenjenim vrstim kriterijima.
Ma kako se to inilo paradoksalnim, takvi kriteriji u
suvremenoj lingvistici ne postoje, a one koji su prije egzistirali upravo je strukturalistilca orijentacija u znanosti
o jeziku bila prisiljena odbaciti. Naime, stavljajui jezik
u larite analize kao jedini stvarni objekt vlastita istraivanja, strukturalistika lingvistika nije mogla priznati nijedan izvanjezini kriterij za mjerilo identinosti ili razlika pojedinih jezinih organizacija. I doista, nije joj bilo
- teko dokazati da svaka razdioba na geografskim, politikim., sociolokim, psiholokim, kulturolokim, civilizacijskim ili nekim drugim nelingvistikim osnovama nuno
ima znaajne nedostatke i da ne vodi rauna o najevidentniji.m lingvistiki utvrenim injenicama, jer se protezanja

132

jezinih

sustava u vremenu i u prostoru nikada ili gotovo

nikada ne podudaraju s izvanlingvistikim prijelomnim determinantama, iako su svakako pod njihovim utjecajem.
Budui da su strukturalisti definirali jezik kao sistem
znakova bitno odreen meusobnim relacijama tih znakova,
iz same je ove definicije proizala nemogunost utvrivanja
dvaju identinih sustava. Mrea odnosa meu znakovima,
struktura sistema, nuno se mijenja u cijelosti unoenjem
bilo kojeg novog maka u sistem, a kako se sistemi pojedinih govornika redovito razlikuju bar po jednom znaku
(u najmanju ruku na leksikoj, sintaktikoj i semantikoj
razini), nemogue je uspostaviti relaciju identiteta izmeu
bilo koja dva individualna jezina sustava. Stavie, i sistem
jednog pojedinca mijenja se, prema situaciji, komunikacijskim potrebama i pod utjecajem najrazliitijih izvanjezinih
odrednica, neprestano i u vremenu i u prostoru, tako da strogo teoretski uzevi - lingvistika danas operira s beskona
no mnogo, na ovom nivou meusobno nesumjerljivih, eleme
nata u skupu jezine raznolikosti. Zbog toga su pojedini
istraivai pokuali oiviti drevan kriterij mogunosti meusobne komunikacije kao ogranienje te raznolikosti, no
pokazalo se da je i on, unutar strukturalistikih pretpostavki, samo djelomino upotrebljiv / i da se rezultati njegove primjene ni u kojem sluaju ne podudaraju s intuitivnim i tradicionalno prihvaenim razgranienjima: izmeu dvaju dijalekata iji se govornici smatraju pripadnicima iste jezine zajednice ne mora postojati meusobno
razumijevanje, a mogui su i obratni sluajevi. Jedino
stvarno ogranienje to ga je lingvistika danas u stanju unijeti u jezinu raznolikost uoavanje je jezine srodnosti
(o kojoj se govori u slijedeem poglavlju), no i ovdje kriteriji zavise od samog istraivaa i potreba njegove analize,
a rezultati opet ne odgovaraju intuitivnim saznanjima govornika. Na taj se nain suvremena lingvistika nalazi u
neobinu poloaju: ona je sa nekoliko razliitih aspekata
i na prilino efikasan nain definirala jezik uo~e unutar
jezine djelatnosti i u odnosu prema govoru, no ne moe
egzaktno odrediti dokle seu granice pojedinog jezika, kao
to su hrvatskosrpski, francuski ili engleski, niti kakva je
njegova unutranja artikulacija na manje cjeline.
Usprkos tome, u ovjekovoj komunikacijskoj praksi, a
esto i u ostalim oblicima djelovanja, duboko je prisutna
133

svijest ne samo o jezinoj raznolikosti nego jo. mnogo vie

o jezinoj slinosti i identinosti, i lingvistika, kad bi i
htjela, realno ne moe zaobii ova saznanja, pa makar i
bila svjesna injenice da su ona uglavnom (ali ne i uvijek)
rezultat izvanlingvistikih iskustava. Prema tome vodei rauna o realitetima ovjekove prakse, lingvistika se ipak
bavi i jezinom raznolikou i ogranienjima u njoj, a pri
tome je ponekad vode premise vlastitih analiza, a moda jo
ee ili intuitivna poimanja ili dostignua drugih znanosti:
kao to emo vidjeti, uostalom, unoenje ogranienja u raznolikost gotovo uvijek zahtijeva interdisciplinaran pristup.
lako raznolikost jezika u vremenu postavlja u principu
lingvista pred iste probleme kao i prostorna jezina raznolikost, ona se ipak obino posebno razmatra, to vie to
se i metodologija njezina opisa donekle razlikuje od metoda koje se primjenjuju u sinkronijskom i akronijskom
promatranju. U istraivanju jezine raznolikosti i njezinih
ogranienja bez unoenja vremenske dimenzije (iako je ona
zapravo uvijek prisutna jer omoguuje ispitivanje uzroka
same ramolitosti) mogu se u najirim crtama razlikovati
dvije vrste ramolikosti. Horizontalna ramollko1t obuhvaa
diferencijaciju jezinih sistema u prostoru i obino ih izuava u njihovoj povezanosti s geografskim, etnografskim
i politikim injenicama. Njoj je svakako blisko i istraivanje jezika u kontaktu, a, na izvjestan nain, i problematika prevoenja. Pod vertlkalnom ramollkoial ili stratifiluzcijom podrazumijeva se diferenciranje jezinih sistema
na istom pochuju izmeu razliitih grupa govornika: tu
su vjerojatno najznaajnije socioloke determinante. Kao i
veina drugih podjela unutar lingvistike, i ova je samo uvjetna, jer se horizontalni i Vertikalni stratumi, zajedno sa
svojim odrednicama, neprestano isprepleu, i njihovo stvarno stanje svojom kompleksnou uvijek nadrasta i najkompliciraniji lingvistiki model.
I u horizontalnoj i u vertikalnoj raznolikosti najmanju
jedinicu kojom se praktino operira predstavlja ldlolekt,
jezini sustav pojedinog govornika. Prema nekim definicijama ovaj termin obuhvaa samo one dijelove individualnog sustava koji se razlikuju od drugih takvih sistema,
dakle samo jezine osobitosti odreenog govornika. Neki
istra!ivai, opet, smatraju da izuavanje idiolekta nema
134

nikakva smisla, jer je jezik drutvenog karaktera, pa prema

tome mora obuhvaati grupu govornika: ovo je utoliko netono to je svaki pojedinac nuno determinirao svojim
drutvom i to se individualno uvijek ispreplee s drutvenim i unutar individuuma. Ti istraivai kao osnovnu je>
dinicu u skupu jezine raznolikosti obino uzimaju'. lokalni
ili mjesni jezini sistem. U uobiajenoj terminologiji to se
redovito zove lokalni ili mjesni govor, no termin nije dobar
jer moe dovesti do zabune i mijeanja s dihotomijom iz.
meu jezika i govora, a svaki od ovih sustava ima, dakako,
i svoje ostvarenje u govoru. Francuski lingvisti tu pojavu
katkada nazivaju patois, i ovaj je termin prodro i drugamo. Lokalni jezini sistem obuhvaa sistem zajedniki g<>vornicima na nekom geografski, a nerijetko i socioloki,
ogranienom i relativno malenom prostoru, a taj se sistem
razlikuje od standardnog jezika veih geografsko-politikih
cjelina i najee nema svog pisanog oblika. U naelu se
lingvistiki inventar lokalnog jezinog sistema moe iscrpno
opisati na veini razina, od fonoloke do sintaktike pa ak
donekle i leksike, a njegovi govornici gotovo uvijek poznaju i nadlokalni sistem koji im omoguuje komunikaciju izvan granica njihove uske domene. Meu lokalnim
sistemima mogli bi se razlikovati gradski i seoski, no gradski
lokalni sustavi danas su uglavnom vertikalno a ne horizontalno stratificirani. Neke terminologije, posebno one engleske, govore o lokalnim sustavima, ponekad s izvjesnim nijansama u znaenju, kao o vernalcularima, no kako svi navedeni izrazi mogu imati- i pejorativne konotacije, u lingvistikoj se literaturi nalazi i naziv varijetei. Ova terminoloka mnogostrukost odaje, uostalom, i odreenu nesigurnost u odreivanju opsega lokalnqg jezinog sistema.
Zbog toga se nerijetko kao egzaktnije formulirana osnovica javlja dijalekt, iako i u njegovoj definiciji postoje
neke nejasn~. Naime, dijalekt ili narjeje definira se u
nekim teorijama u odnosu prema hijerarhijski viem ali
vrlo teko odredivom sistemu, jeziku, kao njegov podSistem
- s izrazitim fonolokim, morfolokim, sintaktikim i se>
mantikim odstupanjima koji se protee na odreenom
prostoru. Ova odstupanja, kao i karakteristike dijalekata
uope, odreuju se unutar svakog jezika posebno i na osnovi
specifinih kriterija (tako je jedno od bitnih obiljeja dijalekatske podjele naeg jezika oblik upitne zamjenice). Prema
drugim teorijama dijalekt se moe definirati kao skup

135

povezanih (i, obino, komunikacijski komutabilnih) lokalnih jezinih sistema koji se, opet po nekim, za
svaki pojedini sluaj razliitim, obiljejima, diferencira od
ostalih takvih skupova. Lingvistiki inventar dijalekata
mnogo je tee iscrpno opisati, ako ne i nemogue, a nerijetko se susreu dijalekti koji imaju i pisanu 'formu govora.
Status dijalekta ili jezik.a nekog jezinog sistema u velikoj
mjeri ovisi o povijesnim razlozima, kao i o politikim i
sociolokim determinantama. Grana lingvistike koja prouava i meusobno usporeuje dijalekte zove se dijalektologlja.
Ponekad se o grupi srodnih dijalekata govori kao o
dijasistemu, no ovdje je jo tee razlikovati taj pojam od
hijerarhijski najvieg jezinog sistema, samog jezika.
Sline, ako ne i vete potekOCe javljaju se pri pokuaju
da se unutar lingvistike tono definira jedinica vjerojatno
najosnovnije razine u skupu jezine raznolikosti - jezik,
i to, dakako, u smislu pojedinanog jezinog sustava. Jezik
se donekle moe odrediti u odnosu prema jezinim sistemima u horizontalnoj hijerarhiji nieg ranga kao skup svih
takvih sistema iji govornici osjeaju zajedniku pripadnost jednom komunikacijskom sredstvu, no oigledno je
da su takvi kriteriji iZva.nlingvistiki i da se teko egzaktno
utvruju. Razliiti lingvistiki pokuaji da se identitet jezika definira na osnovi identinosti pojedinih jezinih razina, na primjer fonoloke ili morfoloke, uglavnom nisu
uspjeli, tako da se za sada i u lingvistici pojedinani jezik
mora prihvatiti kao fenomen izrastao u svijesti njegovih
govornika iz spleta i jezinih i izvanjezinih determinanti:
i socioloki i povijesni i poijtiko-lingvistiki zahvati, poput
standardizacije, umnogome utjeu na formiranje takve svi. jesti. Iz toga proizlaze za lingvistiku vane posljedice: najprije, popisi jezika svijeta ili pojedinih podruja (od kojih
je jedan iznijet i u ovoj knjizi) temelje se jednim dijelom
na nelingvistikim injenicama; zatim, svi jezini sustavi,
od idiolekta preko dijalekta do jezika ukazuju se pred oi
ma lingvista, u ovoj perspektivi, kao jednakovrijedni objekti
njegova izuavanja, a razlike meu njima, posebno one iz.
meu dijalekta i jezik.a, uvjetovane su faktorima koji mogu
izmicati njegovoj analizi, to vie to su u praksi prijelazi
u prostoru izmeu jednog dijalekta u drugi, a nerijetko i
izmeu dvaju jezika, kontinuirani. Lingvist ipak moe uomeusobno

136

komunikacijske opsege i dosege odresustava u praksi, a isto tako i utjecaje vertikalne stratifikacije na horizontalnu ramolikost: naime, upravo za praktiku definiciju jezika i dijalekta ona moe
biti presudna.
Da bi se izbjegla terminoloka zbrka, ponekad se svaka
jedinica u skupu horizontalne (a katkada i vertikalne) jezine raznolikosti naziva Idiom; to je, dakle, zajedniki termin za svaki pojedini idiolekt, lokalni jezini sustav, dijalekt i jezik.
avati

usporeivati

enih jezinih

Uspostavljanju nekih unutarjezinih kriterija za unoenje ogranienja u prostornu jezinu raznolikost znaajan
doprinos daje, od poetka ovog stoljeta, l.lngvl.stlka geografija ili, kako se ponekad zove, geografska l.lngvl.stlka, a
u najnovije doba i geolingvistilca. Sve ove discipline imaju
zapravo isti objekt - izuavanje prostornog protezanja
pojedinih idioma i njihova meusobnog razgraniavanja.
U toku svog razvoja, otkako je 1900. Jules Gillieron u Francuskoj zasno\ao lingvistiku geografiju, ova je znanost izvanredno razvila svoje metode. Naime, geolingvistika se
analiza (kao i dijalektoloka, koja se moe smatrati jednom
njezinom podvrstom) mora uglavnom temeljiti na direktnom ispitivanju na terenu, putem ankete. Anketni listi
sad.riava morfeme, bilo leksike bilo gramatike, i ispitiva
zapisuje nekim dogovorenim fonetskim ili fonolokim pismom oblike izraza tih morfema kako ih izgovaraju govornici na odreenom podruju. Dakako, objekt ispitivanja u
anketnom listiu mogu u naelu biti i jezine jedinice drugih razina, fonoloke ili sintaktike, a - teoretski - i
semantike. Rasprostiranje neke jezine jedinice biljei se
u specijalne karte, a skup karata za izvjesno podruje, u
kojem su prikazana protezanja u prostoru razliitih jedinica na jednoj ili vie razina, zove se lingvistwki atlas.
Atlas to ga je Gillieron 1912. objavio za Francusku predstavlja prototip takva djela. Pri izradi atlasa osobita se
potekOC. javlja kod odabiranja naselja i govornika u reprezentativnom uzorku koji se ispituje.
liqvistikoj karti koja oznaava granicu izmeLinija
u podruja rasprostiranja dviju jezinih jedinica razlii
tih oblika ali ekvivalentne upotrebe zove se lzogloaa. Ovisno o razini kojoj ta jedinica pripada, meu izoglosama se
ponekad razlikuju iz.ofone (ako je rije o fonemima), ito-

na

137

morfe (kod morfema) i izosintagme (u domeni sintakse).

Ako se pravac vie izoglosa podudara, tada se govori o
svetnjevima iz.oglasa: upravo sve!njevi izoglosa trebalo bi
da budu lingvistiki egzaktnija odreenja granica meu
pojedinim idiomima unutar skupa prostorne jezine raznolikosti. U principu broj izoglosa sadrian u ntkom svenju
izoglosa proporcionalan je hijerarhijskoj vanosti granice
idioma; tako bi granica izmeu pojedinih jezika morala
imati vie izoglosa od one izmeu dijalekata, a ova opet
vie od granice meu lokalnim jezinim sustavima. No
iako je umnogome pridonijela preciznijem razgranienju
idioma, geografska je lingvistika istovremeno dokazala da
te granice gotovo nikada nisu otre, ve da se sastoje od
kontinuiranog niza prijelaznih oblika: naime, vrlo je rijedak sluaj da postoji stvaran sveanj izoglosa koje sve
prolaze istim pravcem - obino se u svakom takvu svenju javlja vea ili manja disperzija i isprepletanje s drugim sve!njevima. Ova diferencijacija dijalekata i jezinih
sistema, izazvana i geografskim i drutveno-historijskim i
sociolokim faktorima, u velikoj je mjeri izmijenila stavove
o jednoznanom i strogo delimitiranom rasprostiranju jezika kakve je imala lingvistika prolih stoljea, a osobito
mladogramatiarska. Usprkos svemu tome, lingvistika geografija teli za tim da to je mogue preciznije odredi granice izmeu pojedinih idioma, a posebno granice izmeu
jezika ili jez.ine granice. Njih je daleko lake definirati
tamo gdje se sus~u dva meusobno nesrodna ili vrlo razliita jezika nego ondje gdje su jezici srodni i slini, a prijelaz meu njima kontinuiran. Jezina se granica obino podudara s nekom geografskom, politikom ili povijesnom
granicom. Ako je izvjestan jezik sa svih strana okruen jednim jedinim jasno razgranienim i razliitim jezikom (kao
to je to najee, na primjer, sluaj s koherentnim jezinim
podrujima nacionalnih manjina 'linutar neke drave), tada
se govori o jezinom otoku. Ponekad se smatra da svi go.
vornici koji upotrebljavaju jedan jezini sistem i posjeduju
svijest o tom zajednitw, ma koliko se njihovi idiolekti,
lokalni jezini sustavi i dijalekti meusobno razlikovali, sainjavaju jednu jez,inu zajednicu, ali taj termin moe imati
i druga znaenja i obiljeavati svaku skupinu jezika grupi
ranu po nekom kriteriju.
Kad je rije o jezinoj zajednici, shvaenoj u prvom navedenom smislu, treba zacijelo spomenuti i odnos izmeu
138

jezika i nacije, koji je bio jedno od centralnih pitanja u

ovom pravcu orijentirane lingvistike 19. stoljea. Naime,
neko se vrijeme, osobito u doba romantizma i izrazitog buenja nacionalnih osjeaja, vjerovalo da se gotovo bez izuzetka moraju podudarati jezine zajednice s pojedinim nacijama; na polju politike obino se to povezivalo sa Zahtjevima da svaka nacija ima i svoju vlastitu dravu. No situacija u kojoj se na podruju jedne drave nalazi jedna
nacija koja jedina govori nekim jezikom sasvim je izuzetna,
a lingvistika je geografija u velikoj mjeri pridonijela i tome
da se razbije romantiarska zabluda o nunosti podudaranja jezine zajednice i nacije. Stavie, ovakvo podudaranje
gotovo nikada nije potpuno. a vcuma su esti sluajevi u
kojima jedan jezik upotrebljavaju dvije ili vie nacija . lna
primjer, hrvatskosrpski u SFRJ ili engleski u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dravama) ili pripadnici jedne
nacije govore razliitim jezicima (na primjer u vicarskoj).
Ne treba, ipak, zanemariti ulogu jezika u formiranju nacije
niti ulogu nacije u osvjetavanju zajednike pripadnosti
nekom jezinom sistemu: u razdobljima buenja i jaanja
nacionalne svijesti insistiranje na integritetu jezine zajed
nice moglo je biti veoma pozitivan faktor, no takvo stajalite nikako ne smije biti polazite suvremene lingvistik~
pri promatranju jezine raznolikosti u prostoru. Ono e u
njoj biti na neki nain prisutno, jer se odnos jezika i nacije,
projicirao kroz prizmu politike, sociologije i povijesti, uvijek odraf.ava u izvjesriim oblicima vertikalne stratifikacije,
kao to je to, na primjer, standardizacija, a oni su, opet,
utjecali i na formiranje horizontalnih stratuma: sve su ovo
razliiti dijalektiki zasnovani odnosi i procesi, ijem kompleksnijem sagledavanju lingvistika tek pristupa.
Vie razliitih jezika na nekom irem geografskom podruju sainjava u izvjesnim terminologijama - jezilni
savez ili ligu posebno ako ti jezici, premda mogu biti meusobno nesrodni, pokazuju neke zajednike karakteristike;
ali i ovaj termin ima i drugaija tumaenja i oznaava katkada pojave sline jezinim porodicama i skupinama.
Geografska je lingvistika unijela novine i u dijakronijska
istraivanja, jer je utvrdila da se promjene u sistemu javljaju najprije na odreenom uem podruju da bi se kasnije
protegnule i na iri prostor: dolazi, dakle, u vremenu do
irenja izoglosa i njihovih svenjeva. Podruje u kojem je

139

promjena v~ nastupila za tu je promjenu njezina centralna

zona, a okolina u kojoj ~ tek nastupiti njezina je periferna
zona. Ovo je stajalite u osnovi blisko Schmidtovoj teoriji
valova.
Dakako, jezici u skupu prostome raznolik.osti nisu, kao
to smo vidjeli, vrsto delimitirane i.!"-utarkine cjeline: oni
se neprestano meusobno susreu, bilo da su u neposrednu
dodiru tako da vee grupe njihovih govornika stalno stanuju
na susjednim prostorima, bilo tako da pojedini govornici,
mijenjajui mjesto, dolaze u nove jezine sredine. U prvom
sluaju najee se govori o Jezicima u kontaktu. Pri izua
vanju jezika u kontaktu moe se dodir dvaju ili vie jezi
nih sustava promatrati iz pozicije govornikl jednog jezika
i njihova odnosa i odnosa njihova jezika prema drugom
jeziku: sAm jezini sistem koji je za nekog govornika prvo
naueno i najete osnovno sredstvo komunikacije zove se
materinji jetik.
U tradicionalnom lingvistikom promatranju dodira dvaju
jezika upotrebljava se termin supstrat da bi se oznaio jezik
koji se na odreenom podruju govorio, ali ga je istisnuo
drugi jezini sistem, u kojem su ostali tragovi prethodnog
sustava (tako je ilirski jezik bar indirektan supstrat slaven
skim jezicima u naim krajevima). Ovaj se novi jezik ponekad zove supentrat (no superstrat mole biti i kulturno ili
politiki nadmocniji jezik koji se u nekoj regiji govori,
odrugud nametnut, paralelno s komunikacijski manje rele
vantnim autohtonim. jezikom). I supstrat i superstrat za.
pravo su ipak zanimljiViji za dijakronijska istraivanja, a za
sinkronijsko promatranje jezika u kontaktu svakako je najznaajnija pojava acbtrata susjednog jezika koji utjee
na sustav s kojim je u neposrednom dodiru (na primjer,
slovenski i talijanski u Slovenskom Primorju ili hrvatskosrpski i talijanski u Istri jedan s\1 drugome adstrati). Dakako, svaki je za dijakronijsku lingvistiku relevantan superstrat ili supstrat u odreenoj epohi nuno bio adstrat. Danas,
u uvjetima proirene i izvanredno isprepletene komunikacije
na vrlo prostranim podrujima, izuavanje jezika u kontaktu ne moe se vie ograniiti samo na ispitivanje susjed
nih idioma, v~ mora obuhvatiti i druge dodire osim geografskih. To posebno vrijedi kad se analiziraju utjecaji jezika
v~ ~ivilizaci.ja na one kojima se sporazumijeva u slabije
razvtJenun sredmama.

140

Meusobni utjecaji jezika u kontaktu mogu se uoavati

na svim razinama lingvistikog istraivanja, od fonoloke
i morfoloke do sintaktike, leksike i semantike. Ti utjecaji gotovo redovito idu od jezika razvijenije kulture prema
jeziku iji govornici imaju manje razvijenu civilizaciju, ali
na nekim nivoima, na primjer fonolokom, i u nekim ogranienim i specijaliziranim domenama pravac utjecaja moe
biti i suprotan: gotovo se uvijek, u krajnjoj konsekvenciji,
uoavaju interferencije, iako je djelovanje .jedne od strana
ponekad doista minimalno. Jezine jedinice preuzete iz jednog sistema u drugi zovu se posuenlce ili tuice. Fonolo.fk~
posuenice nikad nisu uklopljene u nov sistem i predstavljaju upotrebu fonema iz nekog drugog jezika (npr. u /u/ buff et). MorfoloJke su posu4enice relativno rijetke, a najee
su leksitke - svaka rije preuzeta iz tueg jezika u osnovi
je takva posuenica, ali dok neke govornici tako i shvaaju
(npr. interview ili computer), druge se sasvim inkorporiraju
u nov sistem (npr. bar), pa mu se ak i fonetski prilagouju
rpuJka od njem. Buchse): to osobito vrijedi za golem broj
internacionalnih rijei grkog ili latinskog porijekla (npr.
gramatika. fotografija, akti, dokumenti itd.). Jedan je dio
leksikih posuenica neophodan u komunikacijskoj praksi
i nuno postaje integralan dio rjenika jezika u koji je unijet. Ima, dakako, i sintaktikih posuenica, gdje se vjerno
prenosi sintaktika struktura jednog sistema u drugi (npr.
ekati na nekoga prema njem. auf jemanden warten). Ova
vrsta posuenica zapravo pripada kalkovlma, potpunoj
transpoziciji svih elemenata plana sadraja iz jednog jezika
u drugi uz traenje ekvivalenata i na planu izraza (takve su,
na primjer, i rijei neboder prema engl. skyscarper, preko
njem. familijarnog i ve arhainog Himmelskrau.er, i obla
koder prema njem. Wolkenkrau.er, polu.svijet prema franc.
demi-monde i mnoge druge rijei i sintagme).

Do specifinog sluaja kontakta jezika dolazi onda kad se

dva ili vie jezinih sustava dodiruju unutar jednog govornika ili jedne grupe govornika; drugim rijeima, onda kad
govornik ili grupa umiju upotrebljavati vie jezinih sistema: to je vllejeztnost, nasuprot JednoJezlnosti, kada govornici poznaju samo jedan jezik. Za izuavanje viejezinosti
i fenomena veumih uz nju najprikladnija je dvojezinost,
dakle istovremeno vladanje dvama sistemima, jer ukoliko
se ona opiJe, moe se zacijelo pristupiti i kompliciranijim
141

odnosima. Suvremene teorije razlikuju dvije vrste dvojezinosti - bilingvizam i diglosiju, dok su se u ranijim istra
ivanjima ti termini smatrali kao sinonimi. lako postoje
veoma raznolike interpretacije ovih termina, za vei dio
dananjih lingvista (osobito sociolingvista) b~gvlzam (ili,
ako se radi o veem broju jezika - plurilingvitam) je situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava naizmjenino i bez ikakve razlike s obzirom na komunikacijski
kontekst dva ili vie sustava. Ponekad se govori o ranom
bilingvizmu (ako su oba jezika usvojena prije etvrte godine
ivota) i o kasnom bilingvizmu (ako se jedan od jezika javlja tek nakon etvrte godine, na primjer nauen u koli);
bilingvizam moe biti i simetrian (ako su oba jezika govorniku jednako poznata) ili asimetrian (ako je jedan od njih
slabije poznat; u tom sluaju, prema stupnju poznavanja
tog sustava, razlikuju se pasivni .bilingvizam, kad govornik
taj jezik razumije, ali ga ne upotrebljava aktivno, nereceptivni bilingvitam, kada ga govori, ali veoma slabo razumije,
pismeni bilingvivim, uz razumijevanje pisanog teksta ali bez
mogunosti oralne upotrebe, i tehniki bilingvii.am, kad je
poznavanje drugog sistema ogranieno na dio potreban za
neku odreenu struku). Sa stajalita sociolingvistike osobito
je zanimljivo diferenciranje izmeu socijalnog ili dru!tvenog bilingvizma, koji obuhvaa cijelu neku drutvenu grupu na odreenom prostoru, i individualnog bilingvitma pojedinane i izolirane pojave bilingvizma. Nasuprot bilingvizmu, ali vjerojatno kao njegov poseban sluaj, dlgloslja je,
u ovoj perspektivi, situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava dva jezina sustava naizmjence, ali u
funkciji izvjesnog komunikacijskog, socioloki determiniranog konteksta (takav je bio sluaj s hrvatsko-latinskom diglosijom do 1848, kad su odreene drutvene situacije zahtijevale upotrebu latinskog jezika). Ako je rije o vie jezinih
sistema, moe se govoriti o poliglosiji (no nju ne smijemo
mijeati s poliglotijom, koja je zapravo sinonim openitog
i nadreenog pojma viejezinosti).
Poznavanje dvaju ili vie jezinih sustava gotovo redovito
dovodi do lnterferendje Jezika, dakle do meusobnog utjecaja jednog sustava na drugi. Teoretski promatrana, takva
se interferencija sistema moe ostvarivati na tri naina: bilo
kao supstitucija, potpuno zamjenjivanje jednog sistema ili
nekog njegova dijela drugim, bilo kao komutacija, naizmje142

nina upotreba obaju sistema, ili kao amalgam, kad se dva

jezika spoje u jedan novi sustav. Ovakve se realizacije,
gotovo uvijek u uzajamnom djelovanju, analiziraju na svim
jezinim nivoima, fonolokom i fonetskom, morfolokom,
sintaktikom i semantikom (posuenice i kalkovi takoer
su posljedica interferencije jezika), a sve su one u svakom
sluaju i objekti psiholingvistike. No jezici u kontaktu i
interferencija jezika vrlo su kompleksni fenomeni, jer su,
dakako, povezani s dodirima, susretima i isprepletanjima
kultura i civilizacija i dobrim dijelom osiguravaju komunikaciju meu njima, tako da njihove meusobne relacije
nisu samo lingvistiki uvjetovane nego, jo u mnogo veoj
mjeri, i izvanlingvistiki. Upravo zbog svega toga kontakti
jezika predstavljaju jedno od najinteresantnijih i najperspektivnijih podruja sociolingvistikih istraivanja.

S horizontalnom raznolikou jezika i s viejezinosti u

uskoj je vezi i prevoenje - pretvaranje jezinih jedinica
jednog sustava u jedinice drugog sustava, ali tako da se sauva najvea mogua identinost na planu njihovih sadraja. Potreba za prevoenjem uvjetovana je postojanjem
jezine raznolikosti, a njegova mogunost sadrana je upravo u tome to ima viejezinih govornika koji su kadri da
trae meusobne ekvivalente jezinih jedinica dvaju sistema. No problemi prevoenja ne obuhvaaju samo tekoe
pri pronalaenju takvih ekvivalentnih jedinica (za koje e
i idealistiki orijentirane lingvistike kole i ortodoksni
strukturalizam tvrditi da u principu ne mogu postojati, jer
se jezini sistemi uvijek izmeu sebe bitno razlikuju) nego
i tekoe pri usporeivanju dviju kultura u kojima se komunicira razliitim jezicima (i za koje e zastupnici teze da
jezik odreuje spoznaju svijeta vjerovati da su inkomensurabilne). Usprkos tome to se u osnovi veine lingvistikih
teorija nalazi bar implicitno nevjerovanje u mogunost prevoenja, ipak svakodnevna praksa, zasnovana na sve snanijim potrebama povezanog i integriranog ovjeanstva, potvruje komunikacijsku neophodnost i ostvarljivost prevoe
nja, ije najire teoretsko opravdanje treba najvjerojatnije
traiti u tome to su i globalni izvanjezini univerzum i
mnogi oblici drutvene prakse u krajnjoj konsekvenciji zajedniki svim ljudima.
Danas se obino razlikuje ljudsko prevoenje (iji se iskljuivo oralni oblik naziva interpretacija) od strojnog ili
143

prevoenja. I u jednom i u drugom obliku

bar u riaelu, postoji nekoliko osnovnih postupaka, ali treba napomenuti da su se svi oni razvili u golemoj
tradiciji ljudskog prevoenja i da se nekim njihovim sloenijim oblicima strojno prevoenje jo nije uspjelo ni
pribliiti.
I posuenice i kalkovi mogu se zapravo smatrati izvjesnim elementarnim. oblicima prevoenja, no o njima je ve
bilo govora. Prel'Oenje ad litteram je proiren oblik kalka.
pri kojem se rije po rije, ili moriem po morfem, prenose
iz jednog jezika u drugi, tako da se pronalaze najblii sadrajni ekvivalenti i izrazi koji im odgovaraju. Na taj nain,
na kojem se zasniva velik broj strojnih prijevoda, esto se
gube semantika obiljeja koja proizlaze iz ireg lingvisti
kog konteksta (npr. ako se engl. What's the big idea? prevede doslovno Sto je velika ideja? umjesto Sto ti pada na
pamet?). U nedoslovnom prevoenju prevodilac pokuava
pronai upravo sadrajne ekvivalente dvaju sustava, a pri
tome mole bitno odstupiti od izomorinosti planova izraza,
pa se prema stupnju tog odstupanja, u nekim teorijama,
navode razliiti postupci: transpozicija (zamjena dijela diskursa jednog sistema sadrajno bliskim ali po izrazu drugaijim dijelom diskursa u drugom sistemu - franc. il ne fait
que rire - uvijek se smije), modulacija (promjena lingvistikogc stajalita u jeziku na koji se prevodi engl.
forget it - ne misli na to), ekvivalencija (potpuno mijenjanje izraza kompleksnog znaka, sintagme, u skladu s normom
uobiajenom u jeziku na koji se prevodi - engl. open to
the public - slobodan ulaz), te adaptacija (usklaivanje;
djelomino, i plana sadraja s kulturom i iskustvom govornika jezika na koji se prevodi -. npr. za sintagmu 1.idanje
Skadra neophodno je pri prijevodu na drugi jezik pronai
sintagmu s ekvivalentnim civilizacijskim konotacijama;
adaptacija je est postupak u prevoenju poezije).

automatskog
prevoenja,

Strojno

prevoenje,

koje se obavlja posebnim strojevima,

danas jo uvijek u razvoju i u periodu ispitivanja u mnogim

zemljama svijeta, ima i specifina obiljeja. Tu se razlikuje

ulazni jezik, s kojega se prevodi, od izla1.nog je1.ika, na koji
se prevodi, a sam stroj izvrava analizu ulaznog jezika, bilo
rije po rije bilo moriem po moriem ili; u kompleksnijim
automatima, na sintaktikoj razini, i za jedinicu dobivenu
analizom trati ekvivalent u izlaznom jeziku. Najvei se pro144

blemi pri tome javljaju na semantikom nivou, od sasvim

lingvistikih pojava poput polisemije, sinonimije i homonimije do meusobnih relacija izmeu jezika i izvanjezinog
univerzuma, i te probleme jo uvijek mnogo uspjenije rjeava ljudski prevodilac, tako da se strojno prevoenje praktiki uglavnom uspjeno primjenjuje u prijevodima terminoloki stabilnije strune literature, no i tu je na kraju . naje~ potrebna intervencija ljudskog redaktora. Ali dakako,
danas se jo ne moe sasvim tono predvidjeti granica do
koje e se automatsko prevoenje proiriti.

Vertikalna atratlflkaclja jezika, dakle raznolikost jezinih

sustava u istom vremenu i na istom podruju, duboko je
povezana s horizontalnom raznolikou, i ponekad je gotovo
nemogue odrediti pripada li neki stratum horizontalnoj ili
vertikalnoj podjeli. No dok se horizontalnom raznolikou
uglavnom ipak bavi lingvistika geografija, dotle se za skup
vertikalno raznolikih jezinih sistema prvenstveno interesira
sociolingvistika. I u ovom je skupu raznolikost praktiki
beskonana, a lingvistika u nj unosi ogranienja, i to naje~ na osnovi sociolokih kriterija. Naime, gotovo svaka
drutvena grupa, od najmanjih do najveih, ima izvjesne
lingvistike karakteristike i u jeziku i u govoru po kojima
se odvaja od drugih grupa i koje slue za meusobnu identifikaciju njezinih pripadnika. Pri definiranju jedinica u skupu
vertikalne ramolikosti jezika jedan je od osnovnih problema
odreivanje relevantnih kriterija za odabiranje drutvenih
grupa unutar kojih i izmeu kojih e se promatrati razlike
meu jezinim sistemima: u principu te bi kriterije sociolingvistici trebalo da prui sociologija, no ini se da ona danas jo nije u potpunosti spremna ~ to, tako da gotovo
svaki istraiva uvodi svoje vlastite postavke u analizu. Ipak,
u grubim crtama mogu se razlikovati kri~eriji mikrosociolingvistike, koja izuava jezine sisteme na razini pojedinca,
porodice i manjih drutvenih grupa, i makrosociolingvistike,
ija ispitivanja obuhvaaju sisteme velikih drutvenih grupa,
klasa i itavih drutava - ova je podjela donekle paralelna
s podjelom sociologije na mikrosociologiju i makrosociologiju. Zbog svega toga istraivanja vertikalne stratifikacije u
pravom smislu te rijei, istraivanja koja bi ila od idiolekta do jezinih sistema itavih drutava, zapravo su tek u
zametku, to vie to ih je strukturalizam, nezainteresiran u
1O

Pogled u linristiku

145

izvanjezine,

socioloke determinante
sljedno zaobilazio.

jezinih

sistema, do-

Usprkos tome, budui da su vertikalni stratumi jezika

realnost i prisutna i lako uoljiva u svakom drutvu, i tradicionalna i strukturalistika lingvistika, ak i ako nisu polazile sa sociolingvistikih stajalita, morale su opisati i definirati mnoge od tih stratuma, a sociolingvistika ih polako
inkorporira, ponekad mijenjajui njihova odreenja, u vlastita istraivanja. Svi bi se ovi razliiti vertikalni stratumi
mogli zajednikim imenom nazvati socijalni dijalekti, sociodijalekti ili soclolekd. Sociolekti u tradicionalnoj lingvi
stikoj optici nisu vezani toliko za socioloki relevantne gnipe koliko za drutvene situacije u kojima se upotrebljavaju
i za funkcije to ih u njima imaju. Tako se esto svakodnevni ili razgovorni jezik i govor, koji ljudi upotrebljavaju
u normalnim, neobiljeenim komunikacijskim procesima,
razlikuje od kultiviranog jezika i govora, koji se najee
vrlo neprecizno definira kao jezik obrazovanih govornika,
blizak ili identian sa standardnim jezikom; meutim, kultiviranim se jezikom obino sluimo u komunikacijskim situacijama viegc sociolokog statusa. Jedna je od podvrsta
takva jezika i pisani jezik, kod kojeg bi moda, jer je rije~
o promjeni komunikacijskog kanala, bilo bolje govoriti o
pisanom govoru: pisana upotreba jezinog sistema redovito
ima specifinosti u odnosu prema govorenoj upotrebi i,
budui da se njome ovladava najee u koli, takoer je
blia standardnom nego svakodnevnom jeziku.
Osobite komunikacijske situacije, posebno ako se esto
i dugotrajno ponavljaju i ako se odvijaju izmeu govornika
iji se osnovni jezini sustavi meusobno u veoj mjeri razlikuju, dovode do stvaranja pom~nih jezika. Pomoni jezici
redovito izrastaju iz ekonomskih potreba, na primjer uvjetovani trgovakom komunikacijom, pa u osnovi pripadaju
posrednikim kontaktnim jezicima.
Postoje razliiti tipovi pomonih jezika; imena su dobili
prema svojem karakteristinom predstavniku. Najjednosta\'
niji od njih su sabiri, jezici ija je upotreba u komunikacijskim procesima ograniena na sasvim specifine situacije.
S lingvistikog stajalita oni imaju vrlo limitiran opi rje
nik, obino gotovo invarijantnu morfologiju s malim brojem
oblika i relativno jednostavnu sintaksu. Sabiri, uz to, nikada nisu materinji jezici nijednoj grupi govornika koja ih
146

upotrebljava. Svoj naziv duguju kasnijem imenu drevnog

i danas upravo nestalog pomonog jezika mediteranskih
luka koji se nekad zvao lingua franca - proirenjem se ponekad svi sabiri, pa i svi pomoni jezici uo~e. nazivaju tim
terminom. Od sabira su neto kompleksniji pldllnl (nazvani
po kontaktnom jeziku dalekoistonih luka - pidgin-engushul
koji su, premda takoer nisu nikada materinji jezici nili
jedino sredstvo komunikacije, manje specijalizirani u svojoj
upotrebi, a - prema nekim teorijama - dio njihovih ling
vistikih osobina rezultat je tenje za imitacijom nekog u
tom prostoru prisutnog socijalno uglednijeg jezika. I napokon, ako pidin postane u odreenoj drutvenoj grupa
ciji jedini jezini sustav, dakle materinji jezik, on se naziva
kreolskim jezikom: karakteristian je primjer francuskog
kreolskog - jezika v~ine stanovnika Haitija. Sociolingvi
stiki je zanimljiva injenica da nijedan od kreolskih jezika
jo uvijek nije postao ni u jednoj dravi slubenim jezikom.
Dok je definicija kreolskih jezika uglavnom prihvaena (pa
se razlikuju francuski, portugalski i engleski kreolski jezici,
prema sistemu koji je u kontaktu s drugim sistemima mijenjan), dotle neki smatraju da su sabiri pomoni jezici izrasli na romanskoj a pidini na engleskoj osnovi. Prema izvjesnim autorima, zajedno s kontaktnim jezicima moraju se
promatrati i meunarodni umjetni jezici, no oni zacijelo
predstavljaju sasvim drugaiji sociolingvistiki fenomen.
Ukoliko se umjesto mijeanog jezika kao pomoni jezik
(koji, dakako, kasnije moe prerasti u jedino sredstvo komunikacije) proiri na nekom veem podruju jedan jezini
sustav, ile mijenjajui bitno svoje lingvistike karakteristike,
u tom ga sluaju moemo zvati kolne, prema njegovu helenskom uzoru: tako je latinski bio koine Rimskog Carstva, a
engleski je, na primjer, koine velikog dijela suvremenog svijeta. Termin koine ponekad oznaava i svaki zajedniki
(osobito openacionalni) jezik izrastao na bazi nekoliko dijalekata, i tada se u svom znaenju pribliava standardnom
jeziku ili bar njegovim temeljima.
I unutar drutva koje u cjelini upotrebljava jedan jezini
sistem razliiti oblici drutvenih i ekonomskih determinanti
uvjetuju pojavu osobitih, za druge sudionike drutva bar
djelomino nerazumljivih podsistema - oni se obino nazivaju specijalnim Jezicima. Premda su uzroci njihova javljanja doista raznoliki, vjerojatno se mogu 'podijeliti u tri

147

osnovne grupe: specijalni jezici nastali zbog potrebe da se

komunicira specifian podskup izvanjezinog univerzuma
koji je kao objekt saobraanja zanimljiv samo za odreenu
skupinu govornika, ili su izrasli iz elje i namjere da ostali
govornici ne razumiju o emu se komunicira, ili ~u. napokon,
rezultat tenje neke drutvene grupe da se i jezinim oznakama unutar sebe identificira, a od drugih grupa razlikuje.
Premda i na ovom podruju postoji velika terminoloka
neusklaenost i isprepletenost, specijalni jezici prve vrste
mogli bi se zvati !argonima (na primjer tehniki, lingvistiki,
sportski fargon), oni druge vrste tajnim jezicima Gezik kri
minalaca, prostitucije) a tree argotlma (na primjer, studentski, ueniki, umjetniki, porodini argot). Specijalni se jezici od it0binogc jezika najvie razlikuju na leksikoj i semantikoj razini, manje na sintaktikoj i morfolokoj, a naj
manje na fonolokoj razini. Njihova je semantika i leksika
jedan od bitnih izvora obnavljanja i mijenjanja jezinog
sustava, u koji neke jedinice iz specijalnih jezika najee
ulaze isprva s izvjesnom stilistikom obojenou da bi kasnije bile u nj sasvim inkorporirane.
Svaki jezini sustav i.ma u sebi implicitnu normu, dakl'.!
skup govornici.ma inherentnih pravila o upotrebi tog sustava
i o njegovim sintagmatskim i paradigmatskim odnosima, jer
se na toj normi uope i zasniva mogunost komuniciranja,
koje je neostvarljivo ukoliko i govornik i slualac ne raspolau bar djelomino identinim sistemom i pravilima njegove upotrebe: norma zacijelo implicitno izrasta iz komunikacijske prakse, i ona je zbog toga dinamika i stalno promjenljiva veliina povezana s dijalektikom napetou izmeu jezika i govora, o kojoj e jo biti rijei. Pod odree
nim drutveno-ekonomskim i politikim uvjetima, nerijetko
povezano s javljanjem svijesti o nacionalnom identitetu, u
trenutku kad implicitna norma na 'irem podruju, najee
drfavnom teritoriju, vie ne moe zadovoljavati komunikacijske potrebe, na osnovi te implicitne norme stvara se
eksplicitna norma - to je jezini standard ili standardni
Jezik, a proces njegova stvaranja naziva se standardizacijom.
Standardni se jezik formira izriitim dogovorom, a njegova
se forma kodificira u gramatikama, rjenicima i pravopisima, te on najee postaje jezik dravne uprave, kolstva, sredstava masovnih komunikacija i veeg dijela literature. On izrasta obino na osnovi nekog idioma koji se ve

148

upotrebljava na tom podruju, i to onog koji ima izvjestan

socijalni ili politiki ili kakav drugi presti, ali se uvijek od
njega razlikuje, ve zato to je u osnovi statian. Dakako,
standardni jezici mogu nastati i na druge naine, na primjer kao mijeani sistemi vie postojeih sustava. U svakom sluaju, jednom uveden standardni jezik i sam postaje
sociolekt, koji veoma esto zauzima najvie mjesto u hijerarhiji sociolekata.
Uz termin standardni jezik, koji je novija lingvistika
tvorevina, javlja se itav niz sinonima i polusinonima. Najee se u tom smislu govori o knJllevnom ili literarnom
jeziku, no naziv nije sasvim prikladan jer se standardni jezik
ne moe u potpunosti poistovetiti s jezikom knjievnosti, to
vie to za jezine sisteme koji su se upotrebljavali ili se
upotrebljavaju u literaturi nije neophodno da uvijek postoji
eksplicitna norma. Ako je standardni jezik ujedno i jezik
dravne uprave, katkada se on naziva slubenim jezikom:
treba ipak naglasiti da ne mora svaki standardiiirani jezini
sistem biti i slubeni jezik neke drave ili njezina dijela,
iako je to doista est sluaj. Nacionalni jezik je jezini sustav koji u meusobnoj komunikaciji slui govornicima pripadnicima jedne nacije; ali iako je on nerijetko takoer
standardiziran, nikako se ne moe identificirati sa standardnim jezikom, jer ova dva idioma katkada ak pripadaju raz.
liitim jezinim temeljima; uz to, granice nacije, drave i
standardizacije samo se izuzetno jednojednomano podudaraju.
Ukoliko neki knjievni' ili standardni jezik postane sredstvo armvanja kulture i civilizacije veeg broja nacija, ~
obzira na to da li je to ujedno ~ njihov standardni jezik ili
nije, takav se jezini sistem ponekad zove jez.ik kulture.
Standardni jezici koji su meunarodno priznato sredstvo
komunikacije izmeu govornika razliitih jezika u njihovim
slubenim, a daas sve vie i neslubenim kontaktima nazi.
vaju se svjetskim jezicima. Tako su u Evropi u starom i
srednjem vijeku svjetski jezici bili grki i latinski, a danas
se smatraju engleski, raski, francuski, panjolski, arapski i
kineski svjetskim jezicima. irenje nekog svjetskog jezika
uvjetovano je i kulturnom i ekonomskom nadmoi drave ili
nacije koja tim jezikom govori, tako da je ono uvijek odraz
politiki i socioloki relevantnih determinanti, i nerijetka je
povezana s izvjesnim oblicima lingvistikog imperijalizma:

149

jedan od motiva stvaranja meunarodnih umjetnih jezika,

poput esperanta, upravo je borba protiv te vrste imperijalizma.
Procesi standardizacije uope vrlo su zanimljivi za sociolingvistika ispitivanja i sa sociolokog i s lingvistikog stajalita. Naime, ne samo da je standardni jezik jedan od bitnih socijalnih dijalekata ve je i njegovo nastajanje i izbor
implicitne norme (ili implicitnih normi) za njegovu osnovu
uvijek i politiki in. To je sasvim jasno onda kad je standarclni jezik nekog podruja jezino potpuno razliit od organsldh, autohtonih idioma i nametnut; no i tamo gdje to
nije sluaj, izbor i formiranje standarda gotovo je redovito
makar indirektno a esto i direktno u rukama drutvene
grupe na vlasti. Prema tome, iako je standardizacija teoretski u funkciji poboljanja komunikacije, ona moe, ako je
- namjerno ili nenamjerno - krivo usmjerena, i znaajno
pogorati kQlllu.nikaciju. Osim toga, eksplicitna i zapravo sta
tina norma standarda, stvorena da bi osigwrala komunikaciju i u vremenu i u prostoru, potencijalna je opasnost za
komunikacijske procese, ako u tu normu nije ugraena i
moauaost njezi.na mijenjanja, jer je svaki okamenjeni sistem nepogodan za komuniciranje promjenljiva ovjekova
univerzuma.
I napokon, izbor jedne osnove za standardni jezik redovito, dakako, implicira i odbacivanje drugih virtualnih osnova standarda ili njihovih dijelova i jedinica: i pri ovakvu
odbacivanju prisutni su vrlo esto izvanlingvistiki, osobito
politiki faktori pored lingvistikih. Zbog toga procesi standardizacije ne obuhvaaju samo kodificiranje pravopisne i
gramatike norme nego i formuliranje niza pravila o tome
to ne ulazi u standardni jezik: Ta negativna pravila osobito ID.Dogo govore o morfolokoj i leksikoj razini jezinih
sistema, i svaki standardni jezik, u veoj ili manjoj mjeri,
vie ili manje pod utjecajem lingvistiki relevantnih argumenata, proskribira odreene kategorije oblika i rijei. Tako
su najete na udaru barbarizmi (rijei loe tvorene, u duhu
nekog drugog jezika: upitni, u znaenju dvojbene, prema
njem. fraglich; mo(ebitni), razliiti oblici tuica, provincijalit.mi ili dijalektalizmi (jedinice karakteristine samo za
neki lokalni jezini sistem: bedast, meneka, njojzi, polak
itd.), arhai.tmi (7.8Starjeli oblici, izali iz upotrebe: doim,
haran), neologizmi (novostvorene rijei, bilo u skladu s pra-

150

vilima tvorbe nekog sistema - drvored, zrakoplov, bilo

protiv tih pravila - glasovir, kolodvor). Pretjerana borba protiv ovakvih pojava, od kojih mnoge objektivno mogu poboljati komunikaciju, zove se purizam, iako ovaj izraz ne mora
uvijek imati pejorativno znaenje. U opredjeljenju pri stvaranju standarda, na primjer protiv tuiea i neologizaina, a
za arhaizme ili obratno, mogu se esto oitovati i njegove
politike uvjetovanosti. Budui da je teko, ako ne i nemogue, u govoru (osobito ivoj rijei) odravati sva statika
pravila standardnog jezika, tako da pravih govornika standarda praktiki i nema, redovito se razvija i govoreni supstandardni jezik koji tei za slinou sa standardom ali nije
s njim identian.
Cesto se dogaa da se domena standardnog jezika ne
podudara s podrujem drave ili nacije ili jedne jezine
osnove. Tako je mogue da jedna nacija ima jedan standardni jezik ali govori dvama jezicima (npr. u Francuskoj - francuski standard i francuski i provansalski) ili da dvije nacije
imaju jedan standardni jezik na osnovi zajednikog idioma
(takav je sluaj s hrvatskosI"Pskim ili s engleskim u Britaniji
i SAD). U ovom posljednjem sluaju esto se razvijaju
varijante, dva ili vie oblika jednog te istog standardnog
jezika koji se, kao standardi, upotrebljavaju u dvije ili vie
uacija pa zbog te raznolikosti upotrebe zadobivaju neke specifinosti. Ukoliko se varijante (ili bilo koji drugi idiomi)
tokom vremena meusobno pribliuju i postaju sve sli
niji, govori se o konvergenciji, a ako se udaljuju, tada je to
divergencija. Ponekad je vrlo teko odrediti granicu izmeu
varijante i standardnog jezi.ka, ali suvremena teorija standardizacije postavlja za to sve vre kriterije.
Uz ope probleme odnosa jezinih i drutvenih fenomena,
sociolingvistika se, zajedno s primijenjenom lingvistikom,
bavi i mnogim praktinim zadacima kojf su u uskoj vezi
s procesima standardizacije. Naime, ove dvije discipline, u
suradnji s drugim lingvistikim granama, prouavaju, na
primjer, ortografske i ortoepske norme ugraene u pojedine
standardne jezike i na osnovi takve analize pokuavaju izgraditi najprikladnije pravopise, pravila upotrebe jezinog sistema u govorenoj, ivoj rijei i njihovu teoriju. Ova su istraivanja posebno zanimljiva za one zemlje u razvoju koje,
nedavno osloboene kolonijalnog tutorstva, ele stvoriti vlastiti standard, esto na osnovi lingvistiki vrlo razliitih

151

autohtonih idioma, i tako odbaciti bivi nametnuti standard.

Pri izboru valjane osnovice za nov standardni jezik treba
s jedne strane voditi rauna o komunikacijskim potrebama
drutva za koje se on stvara, a s druge strane svakako i o
lingvistikim komponentama koje e omoguiti da se on
eksplicitno normira ta.ko da bude polivalentno upotreblJiv,
dakle komunikacijski funkcionalan u svakoj situaciji.
U sluajevima kad se formira nov standardni jezik, o~
bito u zemljama u razvoju u kojima je ponekad i vei dio
stanovnitva nepismen, paralelno s njim javlja se i problem
opismenjivanja ili alfabetiT.acije: ona ne obuhvaa samo golem posao oko organizacije obrazovanja djece i odraslih
nego, prije toga, i stvaranje pisma za odreen jezik, ako ono
jo ne postoji (samo se ovaj dio procesa, u uem smislu te
rijei, ponekad zove alfabetizacijom). Kod toga se mora
najprije iscrpno opisati .fonoloki sistem odabranog standarda i zatim, najee, prilagoditi neko postojee pismo (uglavnom latinica) tom sistemu. I ovdje se mora misliti na itav
niz sociolokih inilaca: na primjer, ako nov standard zamjenjuje standardni jezik s izrazito kompliciranim, etimolokim pravopisom, prejednostavan, sasvim fonoloki pravopis
katkada nee biti socioloki prihvatljiv.
Jedno od podruja u okviru standardizacije tek je nedavno
ulo u fokus interesa sociolingvistike i primijenjene lingvistike: to je je1.ino planiranje; ono obuhvaa i stvaranje
sistema pisama i revidiranje standarda, ali i svjesne intervencije i pred.vianja takvih intervencija u samom standardu,
njegovim dijelovima i njegovoj upotrebi. Jezino planiranje
dio je jezine politike nekog drutva i osobito se "uspjeno
moe primjenjivati u intencionalnom stvaranju terminologije
i leksike za pojedina struna po_druja.
I napokon, u sklop ovih problema zacijelo pripada i ue
nje jezika, bilo materinjeg, najee.u njegovu standardiziranom obliku u kolama, bilo nekog drugog, stranog jezika.
Premda je tradicija uenja jezika izvanredno stara, ipak se
stvarna znanstvena metodologija poela razvijati tek nedavno, pod utjecajem nagle ekspanzije opelingvistikih teorija,
ta.ko da je gotovo svaka od znaajnijih lingvistikih kola
ovog stoljea makar indirektno stvorila i jednu metodu ue
nja jezika, posebno stranog. Takva je situacija dovela do brzog smjenjivanja metoda, od kojih je svaka obino stavljala
akcent samo na jedan aspekt jezinog fenomena (ili na jezik

152

ili na govor, ili na sintagmatske ili na paradigmatske odnose,

ili na lingvistiki ili na izvanlingvistiki kontekst itd.), a da
nas, ini se, nastupa vrijeme traenja ravnotee u njihovim
meusobnim odnosima. Veliku ulogu u tom traenju od.igrat
e svakako i psiholingvistika.

Jedan je od najteih problema suvremene lingvistike kao to sam pokuao pokazati - odreivanje jedinica u
skupu jezine raznolikosti, bez obzira na to da li je rije o
horizontalnoj ili vertikalnoj dimenziji tog skupa. Ova slabost
dananjih lingvistikih teorija uoljiva je i na vrlo bliskom
podruju objanjavanja geneze jezine raznollkoad: ove dvije
domene, odreivanje jedinica i tumaenje nastanka jezine
raznolikosti, meusobno su oito usko povezane - rjeenja
u jednoj od njih zacijelo bi unaprijedila i istraivanje u drugoj. Razmatranje geneze jezine raznolikosti svakako otvara
i putove pristupa problematici geneze jezine djelatnosti
uope, ali ove dvije domene lingvistikih razmiljanja ne
smiju se poistoveavati; na ovom mjestu zanimljivo je, dakako, samo to na koji se nain moe, u optici suvremene lingvistike, promatrati nastanak raznolikosti, to vie to je strukturalizam, ini se, u svom ortodoksnom obliku pred tim
problemom u velikoj mjeri nemoan.
Naime, vjerujem da se put k rjeenju tog pitanja moe
naslutiti u analizi odnosa itmeu jedka i govora. Ako jezik
shvatimo kao apstraktan sistem znalcova, kao organizaciju
konkretnog i materija!iziranog govora, onda, u strukturalistikoj perspektivi - kao to smo vidjeli --. da bi komunikacija bila moguaa, treba pretpostaviti da je jezik svih govor
nika koji meusobno komuniciraju istovetan. Iz ovakva naina gledanja ni u kojem se sluaju ne moe deducirati jezina raznolikost, jer nema nikakvih razloga da se jezik
mijenja (ili bi se bar za sve govornike morao mijenjati s
jednakim pomacima), osobito ako, poput veine strukturalistiki orijentiranih lingvista, smatramo da u govoru nema
nieg za lingvistiku i komunikaciju relevantnog to ve nije
sadrano u samom jezinom sistemu.
Uviajui apsurdnost ovakvih pretpostavki, jedan je dio
suvremenih lingvista prihvatio tezu prema kojoj svaki govor
ima svoju vlastitu jezinu organizaciju, koja se mijenja u
vremenu i u prostoru i kojoj niti jedan govornik sam ne
osigurava koherentnost: naprotiv, on je sposoban da u sva153

kom trenutku bira izmeu vie jezinih sustava kojima raspolae. Tako je, uglavnom preutno, stavljena u pitanje mogunost interpersonalne komunikacije, ali je skup jezine
raznolikosti postao sastavljen od beskonano mnogo jedinica. No time jo uvijek nije objanjena njegova geneza, i to
u prvom redu zato to se govor i jezik ne promatraju u njihovoj dijalektikoj interakciji.
Naime, u ovakvoj optici jezik i govor ostaju dvije meu
sobno odvojene i nesumjerljive kategorije koje se bitno
razlikuju po svojem ontolokom statusu, a najdalji prodor u
njihovo determiniranje je onaj koji pokuava jezik smjestiti
na drutvenu a govor na individualnu razinu, koji, dakle,
smatra da je sistem osposobljen za drutveno relevantnu komunikaciju jezik, a da je govor ono to je u organizaciji
individualno i drutveno nerelevantno. Ovdje je, dakako, rije samo o terminolokoj promjeni, koja se uz to zasniva na
teoretski problematino fundiranom luenju individualnog
od drutvenog. Meutim, u svakom individualnom komunikacijskom aktu nuno je sadran i globalan drutveni plan,
i obrnuto: upravo je govor uvijek i drutveni in, a jezik se
moe, u psihologiji na primjer, ukazivati kao individualan
fenomen (na ovaj saussureovski paradokse upozorava danas amerika strakturalistika sociolingvistika).
No ako napustimo strogo racionalistiki strukturalistiki
nain gledanja i ako prihvatimo da su strukture - pod utjecajem prvenstveno ovjekovih potreba - promjenljive veli. ine u neprestanim procesima strukturiranja i destrukturiranja, tada moramo prihvatiti da se njihovim opisom ne
iscrpljuje i opis promatranog objekta, ve da on nadrasta
svoje strakture te da obuhvaa u sebi, osim strukturiranih,
i nestrukturirane elemente, pa i elemente koji se upravo
strukturiraju ili destrukturiraju i koji svi meusobno ulaze
u itav niz dijalektikih odnosa. U tom sluaju jezikom moemo nazvati upravo onaj strukturfrani dio jezine djelatnosti, a ostali dio pripada iskljuivo govoru - ovim razlikovanje izmeu jezika i govora postaje smislena. Naime, sada
je mogue uvesti razliite socioloke nivoe, od nivoa pojedinca do nivoa globalnog drutva, i na svakom od njih definirati to u komunikaciji pripada jeziku a to govoru, s
time da mjerilo strukturiranosti na svakom pojedinom
nivou prua upotrebljivost jedinica i znakova u sabbraanju
lanova te drutvene grupe. Dakako, na taj nain granice

154

izmeu jezika i govora neprestano variraju, i ono to je na

jednoj sociolokoj razini duboko uraslo u jezini sistem i
sasvim strukturirano, na drugoj razini moe biti tek u procesu strukturiranja ili ve u procesu destrukturiranja: znakovi, uobiajeni u meusobnoj komunikaciji neke manje
grupe, porodice na primjer, koji su dijelovi njezina jezika,
na viim su nivoima samo elementi govora, jer jo ni$u
openito prihvateni u jezinom saobraanju (a moda nikad
lO nee ni biti).
Prema tome, nastanak jezine ramolikosti mogao bi se
objasniti upravo odnosom izmeu jezika i govora, stalnim
pomicanjem njihove meusobne granice i nedovrenom i
dinamikom strukturiranou jezinog sistema. Ba ta inje
nica, da nijedan govor nije dokraja strukturiran jezikom,
ne samo da izrasta iz stalnih promjena u univerzumu koji
se komunicira s pomou jezine djelatnosti nego i omoguuje ostvarivanje komunikacijske funkcije jezika i istinske
ovjekove jezine kreativnosti, jer u svakom komunika
cijskom procesu otvara govornicima prostore unutar kojih
se oni mogu iskazivati na nov nain i saopavati vlastite
nove spomaje o svijetu oko sebe. Neprestano mijenjanje
jezinih struktura u funkciji ovjekovih komunikacijskih (i
izvankomunikacijskih) potreba iskazivanja i razliitost pojedinih konkretnih granica izmeu jezika i govora uvjetuju
pojavu jezine raznolikosti.
Dakako, i ovaj nain gledanja zapravo priznaje beskona
nu raznolikost u skupu jezika i ne omoguuje na prvi pogled
unoenje u nj lingvistiki relevantnih ogranienja. Stavie,
-00 prihvaa i teoretsku nemogunost da se popiu svi elementi takva skupa, jer se na svakoj razini od idiolekta do
jezinog sistema globalnih drutava moe razlikovati i jezik
od govora, i jer postulira stalnu promjenljivost ovih fenomena unutar jezine djelatnosti. No kako- polazi od pretpostavke da je jezina djelatnost u oba svoja aspekta drutvena
pojava, i kako ne smatra da je statinost struktura preduvjet nego zapreka komunikaciji, ovo stajalite s jedne
strane ne nijee mogunost meusobne komunikacije govornika s djelomino razliitim sust11vima, a s druge strane, ono
.doputa istrafivau da odabere kriterije po kojima e uno.siti ogranienja u skup jezine raznolikosti. Ti kriteriji doista
mogu biti razliiti: od kriterija istovetnosti struktura, koji
uvodi najveu moguu raznolikost, preko komunikacijskih

155

kriterija sposobnosti meusobnog saobraanja ili nekog ge

netskog ili tipolokog kriterija, do sociolokih i sociolingvistikih mjerila, kao to su ovladavanje drutvenih grupacija
razliitih razina sistemom ili stupanj i nain njegove standardizacije.
Bez obzira na to koji je od ovih ili nekih drugih kriterija
(na primjer, politikih i geopolitikih) lingvist izabrao, bitno
je da, unosei ogranienja u skup jezine ramolikosti, konsekventno primjenjuje upravo to mjerilo, a ne da ih, kao to
to dosadanja lingvistika esto svjesno ili nesvjesno ini,
meusobno bez razlikovanja mijea.

156

9. JEZICNA SRODNOST

Svaki se skup teoretski, ma od koliko se elemenata sastojao, moe podijeliti na podskupove: kriteriji za definiranje
podskupova i ovdje su u naelu u vlasti samog istraivaa,
no on e, dakako, najee polaziti od nekih objektivnih
svojstava elemenata tog skupa, svojstava po kojima se oni
svrstavaju u manje meusobno povezane grupe. Na ovom se
principu zasniva svaka klasifikacija, pa i ldasHlkaclja jezika,
dakle razvrstavanje skupa jezika u podskupove, koji i sami
mogu biti dalje podijeljeni u vlastite podskupove. U nekim
tipovima klasifikacije jezika (a tipovi - kao to emo vidjeti - ovise o klasifikacijskim kriterijima) svaki jezik pripada samo jednom podskupu, i u tom sluaju podskupovi
nemaju zajednikih elemenata, pa su takve klasifikacije
strogo hijerarhijske; nasuprot tome, u drugim pristupima
pojedini su jezici elementi dvaju ili 'vie podskupova - te
bi se klasifikacije mogle nazvati koordiniranima.
Svaka je klasifikacija jezika, dakako, ponovo unoenje
ogranienja u skup jezine raznolikosti, no potrebno je naglasiti da klasifikacije kakve se javljaju u suvremenoj lingvistici uglavnom polaze od pretpostavke da je razrijeen
problem horizontalne i vertikalne raznolikosti i da operiraju

157

pojedinim jezicima kao definiranim jezinim sistemima najvieg i horizontalnog i vertikalnog nivoa i zadanim jedinicama svojeg istraivanja. Drugim rijeima, klasifikacije
obino ne obuhvaaju ni dijalekte ni lokalne jezine sustave,
a jo manje idiolekte, i, gdje je god to mogue, uzimaju
standardni ili njemu socioloki ekvivalentan idiom kao objekt razvrstavanja u podskupove. Premda ova pretpostavka
nije uvijek teoretski opravdana, ona zacijelo u praktikoj
primjenljivosti pronalaZi svoje opravdanje.
Prema terminologiji koja kod nas postoji, ogranienje raznolikosti jezika uvedeno klasifikacijom nazvat emo srodnost
jezika, tako da su meusobno srodni oni jezici koji po
izvjesnom kriteriju pripadaju istom podskupu unutar skupa
raznolikosti. U klasifikacijama jezika danas se obino primjenjuju tri kriterija, pa postoje tri razliite vrste jezine
srodnosti. Srodnost jezika koja proistjee iz meusobnih
dodira govornika razliitih jezika i preuzimanja jezinih
jedinica iz jednog sistema u drugi, najee uvjetovanog
geografskim kontigvitetom, naziva se kontaktna srodnost.
Ako jezini sustavi imaju zajednikih crta u svojim strukturama, a obino se pri tome misli na slinost ulaenja
morfolokih jedinica u sintagmatske odnose, govori se o
tipoloko; srodnosti. I napokon, genetska srodnost je ono
ogranienje raznolikosti jezika pri kojem se kao kriterij
uvodi zajedniko porijeklo odreenih jezinih sistema, zapravo mogunost ~a se dokae kako su oni u nekom prijanjem periodu predstavljali zajedniki i jedinstven sustav.
Pojedini jezici mogu na vie naina biti meusobno srodni,
pa i na sva tri naina, ali i ne moraju biti srodni uope.
Granice izmeu ovih vrsta srodnosti ponekad je vrlo teko
determinirati, to vie to i genetska i kontaktna srodnost
mogu biti uzrokom tipoloke srodnosti. U svojoj osnovi samo
je genetska srodnost u pravom smislu te rijei srodnost,
i ona je prva bila objekt lingvistikih istraivanja, tako da
se jo i danas komparativna lingvistika esto poistoveuje
s ispitivanjem genetske srodnosti, iako bi ona morala obuhvaati, u irem podruju, analizu svih triju srodnosti. I
navoenje jezika svijeta zasniva se, gdje je god to mogue,
na uspostavljanju genetskih veza, a tek tamo gdje ih lingvistika jo ne moe utvrditi uvodi se i geografski, kontaktni
kriterij.

158

O kontaktnoj srodnosti, koja, dakle, nastaje iz interferen

cija razliitih jezinih sistema u meusobnom dodiru govornika, bilo je ve rijei o odjeljcima o bilingvizmu, diglosiji
i jezicima u kontaktu. Ova se srodnost moe promatrati na
dva naina: ili samo kao posljedica meusobnih utjecaja
dvaju ili vie jezika koji due vrijeme koegzistiraju uz 'zajednike granice na istom irem prostoru ako se u takvim
jezicima jave sline karakteristike strukture, tada se moe
govoriti o jezinom savezu ili ligi (na primjer, o zajednici
balkanskih jezika, u koju ulaze makedonski, bugarski, grki,
albanski, rumunjski i neki hrvatskosrpski dijalekti, i koja
pokazuje vee bliskosti u strukturi nego to bi se to oeki
valo prema dalekoj genetskoj srodnosti tih jezika); ili se kon
taktna srodnost ukazuje kao posljedica interferencije bilo
kako udaljenih jezika iji su govornici bilo na koji nain
doli u dodir - takav je sluaj s engleskim leksikim i sintaktikim posuenicama u naem jeziku. lako se u principu
pod kontaktnom srodnou podrazumijeva ovakvo ire poimanje kontakta, u praksi se analiza ipak esto svodi na geografski ue i vre delimitirane prostore. Naime, osobito
u suvremenom svijetu sa sve jaom civilizacijskom pa i
komunikacijskom integracijom, gotovo je nemogue pronai
dva jezika koja na neki nain, makar i jednom leksikom
posuenicom, nisu kontaktno srodni, u najirem smislu te
rijei. U tom se sluaju, dakako gubi kriterij kontaktne
srodnosti, i ona prestaje biti ogranienje u skupu jezine
raznolikosti, ukoliko utvrdimo da su svi jezici tako meu
sobno srodni. Zbog toga suvremena lingvistika, u nemogu
nosti da odredi kvantitativne granice, prema broju posuenih
jedinica ili koliini istovetnih struktura, ponekad pribjegava ovakvim suavanjima pojma kontaktne srodnosti.
Ve je odavno uoeno da su pojedini jezici po svojim
morfolokim (pa i fonolokim i sintaktikim) karakteristikama meusobno sliniji od drugih, tako da je ispitivanje
tipoloke srodnosti jedna od drevnih grana znanosti o jeziku.
Rije je zapravo o usporeivanju dvaju ili vie jezika i o
utvrivanju stupnja podudaranja popisa njihovih jedinica i,
osobito, propisa o slaganju tih jedinica: to su ta podudaranja vea, to su izuavani jezici tipoloki srodniji. Ove se
analire mogu, u naelu, izvoditi bilo na kojoj razini, ali
kako se najee vre na morfolokom nivou, ova se srodnost
naziva i morfolofka klasifikacija ili, ponekad, tipoloJka kla-

159

sifikacija jezika, i kad se danas u lingvistici govori o klasifikaciji jezika, bez poblie oznake, misli se prvenstveno na
njihovu tipoloku srodnost.
Tradicionalna tipoloika klasifikacija ispituje prije svega
odnos izmeu leksikih i gramatikih morfema i naine na
koje oni zajedno sainjavaju sintagme, i to joj slui kao
osnovni kriterij razvrstavanja jezika (s time da su poloaj i
strukturiranost gramatikih morfema bitniji od osobina leksema). Ovakva klasifikacija jezika potjee iz njemake predmladogramatiarske lingvistike ranog 19. stoljea, i u osnovi
su je stvorila braa Friedrich i August Wilhelin von Schlcgel; oni su razlikovali flektivne, aglutinativne i amorfne jezike. Ovu je podjelu usavrio Wilhelm von Humboldt dodajui joj jo jedan tip, inkorporativne jezike, tako da se
danas u njoj, sa poneto promijenjenom terminologijom, diferenciraju etiri osnovna tipa jezika.

lzolatlvnl ili amorfni ili korijenski jezici su oni u kojima

su sve rijei nepromjenljive i ne mogu se analizirati na mor
feme; dakle rije se uvijek podudara s morfemom i svaka
je za sebe svoj vlastiti korijen. Odnosi izmeu rijei u ree
nici izraavaju se, dakako, samo njihovim meusobnim poloajem i relacijama izmeu nezavisnih gramatema i leksema.
Obino se kao primjeri ovakva tipa jezika navode klasini
kineski i vijetnamski.
U aglutinatlvnlm ili afiksativnim jezicima leksiki i gramorlemi zajedno sainjavaju jednu rije, ali unutar
nje ostaju jasno odijeljeni, a gramatemi, koji se dodaju
leksemu u obliku prefiksa, sufiksa ili, rjee, infiksa, u principu imaju pridruen samo jedan gramatiki sadraj. Jednom leksikom korijenu moe pristupiti vei broj gramatema, a u nekim je jezicima njihov meusobni poloaj irelevantan za sadraj rijei. Klasini su primjer za ovaj tip
turski, maarski i bantu jezici.
matiki

Flektlvnl jezici su oni u kojima se, kao i kod aglutinativnih, gramatiki morfemi pridodaju leksikom, ali se esto
unutar rijei vie ne mogu od njega jasno razdvojiti, a uz to
se izrazu pojedinog gramatema obino pridruuje vie gramatikih sadraja. I ovdje gramatemi imaju formu bilo prefiksa bilo sufiksa ili infiksa, a diferenciranje aglutinativnih

160

i flektivnih jezika ne mole se uvijek jasno izvriti. Primjeri

flektivnih jezika bili bi indoevropski jezici.
PollslntettW ili inkorporativni ili aglomeracijski jet.id
ne razlikuju jasno rije od reenice: naime, ovdje vei broj
leksikih morfema zajedno s pripojenim gramatemima koji
iskazuju odnose meu leksemi.ma sainjava sintakti~u slo!enicu kojoj se pridruuje kompleksan sadraj, tako da se
ovakve cjeline u druge tipove jezika moraju prevoditi ita
vim reenicama. Takvi su, na primjer, sjevernoameriki indijanski jezici, poput esk.imskog ili irokekog.
Ovoj se podjeli obino pridodaje i potpodjela na analitike i sintetike jezike. AnalldW jezici su oni u kojima se
odnosi meu rijeima u reenici izraavaju zasebnim gramatikim morfemi.ma, kao to su razliite estice i prijedlozi,
dok bi se kod llntedk:lh jezika te relacije iskazivale s pomoru gramatikih morfema koji su ujedinjeni u jednu rije
zajedno sa svojim leksemom. Oito je da bi, strogo uzevi,
samo izolativni jezici bili analitiki a svi ostali sintetiki,
no analitiki su procesi prisutni i u drugim tipovima, tako
da pojedini lingvisti razlikuju aglutinativne sintetike (turski i bantu) od aglutinativnih analitikih jezika (tibetski), te
flektivne sintetike (latinski, slavenski) od flektivnih analitikih jet.ilca (engleski, francuski). U ovoj podjeli polisintetiki se jezici mogu promatrati kao najrazvijeniji tip unutar
sintetike grupe.
Slabost cjelokupne ove tradicionalne klasifikacije jezika
prema njihovoj tipolokoj srodnosti zacijelo je u tome to
praktiki ne postoji jezik koji bi pripadao samo jednom od
navedenih tipova, nego se gotovo u svakom pojedinom jezi~
nom sustavu pojavljuju elementi svih etiriju tipova, a ponekad su njihovi omjeri takvi da je nemogue odrediti koji
od njih prevladava.. Zbog toga su nakon teorija bra~e Schlegel i von Humboldta nastali mnogi pokuaji drugaijih klasifikacija. Neki su od njih teili za tim da pronau poboljanja unutar granica zacrtanih tradicionalnom tipologijom,
.dok su drugi istraivai krenuli od potpuno novih pretpostavki.
Ipak, tradicionalnu morfoloku klasifikaciju ne treba,
usprkos njezinim slabostima, u potpunosti odbaciti, jer ona
govori o nekim realnim razlikama izmeu jezinih sustava
na morfolokoj i sintaktikoj razini. Umjesto da se tipovi

11

Pogled u liqvistitu

161

morfolokih struktura uzimaju kao apsolutni kriteriji podjele, bolje je - kao to to suvremena teorija u okvirima
tradicionalnih stajalita i ini - promatrati i u skupu svih
jezika i unutar jednog jezinog sistema sve procese morfoloko-sintaktikog strukturiranja i tek nakon toga pdreivati
njihove odnose i, eventualno, hijerarhiju.
Tako suvremeni eki lingvist Vladimir Skalika govori o
pet tipova takvih procesa, koji se izmijeani javljaju u razliitim jezinim sistemima, te nije neophodno da odreeni
jezik bude jednoznano obiljeen samo jednim od .njih. To
su: vanjska fleksija (ovjek-a, ovjek-u, Jat. homin-is, homin-i); unutranja fleksija ili introfleksija (lat. v~nit, venit,
engl. man, men, njem. trinken, trank, getrunken, dakle prijevoj u indoevropskim jezicima); aglutinacija (lat. or-a-tor,
cant-a-tor; kov-a, nos-a, pjev-a, tur. ev-im moja kua
ev-ler-im moje kuec, ev-im-den moje kue, ev-ler-im-den
mojih kuac); polisinteza (lat. anim-adverto Opaam doslovno duh okreem prema neemu, hs. noso-rog, indon.
mata-hari swicec - doslovno Oko-dane}; izoliranje (franc.
d mon p~re, engl. to my father, hs. od tada). Ovi se tipovi
mogu svesti zapravo na tri osnovna tipa: na fleksiju (koja
obuhvaa unutranju i vanjsku fleksiju), na aglutinaciju,
budui da je polisinteza, u ovoj optici, samo njezin specifian sluaj, i na izoliranje. U svojem dijakronijskom razvoju
jezici, dakako, prolaze kroz faze u kojima moe prevladavati
jedan tip procesa, no usprkos nekadanjim tvrdnjama da
taj razvoj ide od sinteze k analizi, ili od polisintetikog stadija k izolativnom, suvremena lingvistika ne moe potvrditi
obaveznost takva procesa razvitka.
Znameniti ameriki lingvist Edward Sapir pokuao je
stvoriti tipoloku klasifikaciju jezika koja bi se zasnivala
na mnogo irim i preciznije definirani~ kriterijima nego ona
tradicionalna; tu je tipologiju kasnije poneto nadopunio
Greenberg. lako su se javile i druge klasifikacije i premda
ni analiza amerikog lingvista ne odraava u potpunosti svu
kompleksnost jezinih sistema, ipak je - ini se - Sapirova
tipologija jezika danas najrazraeniji i najupotrebljiviji pokuaj klasificiranja jezika prema njihovim wiutranjim karakteristikama.
U svojoj analizi Sapir polazi od vlastite tipologije naina
na koji se odreeni izvanjezini sadriaji formuliraju u svakom p<>jedinom jeziku. Tako on razlikuje bazine ili konkret-

162

ne koncepte (iskazane korijenima ili nezaVISnun rijeima:

na priinjer, ovjek, ili rad u imenici rad i glagolu rad-iti),
derivacijske koncepte (iskazane najete afiksima, kao -a u
ples-a, pjev-aE), konkretne koncepte odnosiJ. (takoer u formi afiksa, poput preverba pre- u pre-vui, pre-dati), te iste
koncepte odnosiJ. (u obliku afiksa ali i posebnih rijei, na
primjer prijedlozi od, pred). Jezici u kojima ne postoje konkretni koncepti odnosa za Sapira su jezici s istim sintaktikim relacijama, a oni mogu biti ili jednostavni, ako se
slue samo prvom i etvrtom vrstom koncepata, ili kompleksni, ako se u njima javlja i druga vrsta, dakle derivacijski
koncepti. Jezici s konkretnim konceptima odnosa za Sapira
su jezici sa sloenim sintaktikim relacijama, koji se takoer
prema odsutnosti ili prisutnosti derivacijskih koncepata dijele na jednostavne i kompleksne. Svaki se od ova etiri tipa
moe podijeliti na aglutinativan, fudjski (tj. s vanjskom
fleksijom) i simbolizacijski. (tj. s unutranjom fleksijom)
podtip, a meu jednostavnim jezicima s istim sintaktikim
odnosima postoji i izolativna podvrsta. I napokon, i prema
Sapiru, s obzirom na stupanj kompleksnosti rijei, jezici su
ili analitiki, ili sintetiki, ili polisintetiki, uglavnom u tradicionalnom smislu tih termina.
Na ovaj se nain dobiva sloena i precizna mrea kriterija
za odreivanje mjesta jezika u klasifikacijskoj shemi. Ta se
mrea, dakako, prema potrebama moe jo i u detaljima
razraditi, ali ve je i ovako u njoj otvoreno daleko vie mjosta nego bilo u kojoj tra4icionalnoj tipologiji. Tako ~ prema Sapiru meu jednostavnim jezicima s istim sintakti
kim relacijama biti kineski i ewe, kao izolativni i analitiki,
a tibetski kao aglutinativan i analitiki, meu kompleksnim
jezicima s istim sintaktikim relacijama turski (aglutinativan i sintetiki), iluk (simbolizacijski i analitiki), kampuijski (fuzijsko-izolativan i analitiki}; meu jednostavnim
jezicima sa sloenim sintaktikim relacijama bantu (aglutinativan i sintetiki), francuski (fuzijski i analitiki); meu
kompleksnim jezicima sa sloenim sintaktikim relacijama
latinski, grki i hrvatskosrpski (fuzijski i sintetiki}, aglonkinski (fuzijs.ki i polisintetiki}, engleski (fuzijski i analitiki},
arapski i hebrejski (simbolizacijsko-fuzijski i sintetiki} itd.
Nedostatak ove klasifikaCije svakako je njezina kompliciranost i time izazvane tek~ pri svakom konkretnom
pokuaju odreivanja tipa nekog jezika, ije je osobine oi16~

gledno potrebno izuiti u pojedinostima. Osim toga, i sam

je Sapir bio svjestan toga da ni ovako razraena shema klasifikacije nije dovoljna da bi se njome obuhvatili svi mogui
jezici u njihovoj raznolikosti; no to zacijelo nije ...,.... kako
kae Sapir - razlog da se od takvih pokuaja odustane.
Zapravo, svi se konkretni i pojedinani jezici, u svakom
vremenu i u svakom prostoru, ako ispitujemo njihove tipoloke karakteristike, javljaju kao mljelanl jezici, dakle kao
sistemi u koji.ma se susretu svi tipovi morfoloka-sintakti
kih procesa, ili bar veina njih, no obino jedan prevladava,
i upravo ta kvalitativna i kvantitativna prevlast omoguuje
uope da se razmatra tipoloka srodnost kao ogranienje u
sLupu raznolikosti jezika. Ovakva je situacija prirodna po..
sljedica geneze tipoloke srodnosti. Naime, kad bi ona bila
rezultat samo jednog procesa, moglo bi se oekivati da e
pojedini jezici u vlastitoj dijakroniji, bar u nekim neprij~
laznimc nwlobljima pripadati samo jednom tipu. No tipoloku srodnost jezika podjednako uvjetuju i genetske i kontaktne veze, a morfoloke su karakteristike - kao i cjelokupan jezini sistem - uzrokovane i itavim nizom izvanjezinih, zasad slabo istraenih pojava. Budui da su jezici
tipoloki srodni . ili zato to im je porijeklo zajedniko ili
zato to su bili u dugotrajnijem kontaktu (ili ni iz jednog
od ovih razloga - bar koliko o tome danas mamo-, ve
zato to su se, poput kineskog jezika i ewe, nali na istom
mjestu u klasifikacijskom modelu) jedan je od dodatnih zadataka lingvista koji se -bavi tipologijom da otkrije uzroke
takve srodnosti: taj je zadatak utoliko teli to je genetsku
i kontaktnu srodnost kao izvore tipolokih srodnosti esto
nemogue meusobno razlikovati ~o nemamo dovoljno sasvim izvanlingvistikih, politikih, sociolokih, povijesnih ili
geografskih podataka.
injenica da su svi jezici u svojoj osnovi mijeani navodi
nas na jo jedan zakljuak: kao i kod kontaktne srodnosti,
i tipoloka bi klasifikacija, kad bi se njezini kriteriji primijenili dokraja striktno, prestala biti ogranienje u skupu
jezine raznolikosti. U svakom jeziku, naime, postoje, ini
se, neki elementi koji su mu zajedniki sa svim drugim jezicima, i ta, makar minimalna, identinost sistema mogla bi
nas dovesti do toga da sve jezike svrstamo u istu tipoloku
kategoriju.

164

Traenje ovih elemenata zajednikih sistemima svih jer

zika, jezlmlh unlverzallja, takoer je jedna od dfevnih d<>
mena lingvistikih istraivanja, domena koja je, neko vrijer
me (s pojavom ranog struk.turalizma) zanemarena, u istraivanjima Chomskog ponovo dola u arite interesa lingvista.
U te bi se univen.alije moglo ubrojiti, na primjer, to to u
svim jezicima na fonolokoj razini postoje vokali (obino
najmanje tri) i konsonanti, to svagdje postoje slogovi sa
struk.turom konsonant-vokal, to na morfolokom nivou svi
jezici imaju kategoriju broja i lica, to se na sintaktikoj razini uvijek moe uvesti UDUtar reenice neka distinkcija iz.
meu subjekta i predikata, to na planu saddaja svagdje ~
stoje metaforiki pomaci itd. Uzroci se ovoj pojavi mogu
traiti na razliitim stranama: u zajednikom porijeklu svih
jezika (zbog nedostatka dokaza ovaj se argument danas
obino ne navodi), u istovetnosti logikih struktura (kao u
teorijama Port-Royala), u uroenosti ovjekove sposobnosti
da se sluti jezikom (kao kod Chomskog) i u mnogim drugim
momentima, no vjerujem da postojanje jezinih univen.alija
treba u prvom redu objanjavati s jedtle strane time to su
svi jezici svijeta aspekti specifinog obli.ka jedinstvene ljudske prakse - jezine djelatnosti, a s druge strane i time to
se svim jezicima komunicira u bar fizikalno istom univenumu, a svi se oni ostvaruju u govoru s pomou istih odnosno
analognih ovjekovih bioloki i drutven<>historijski determiniranih sposobnosti.
Dok se tipoloka srodnost definira po tome koliko se
ili podudarni elementi organizacije jezinih sistO:
ma pojavljuju u jednom sinkronijskom presjeku, i dok se
kontaktna srodnost odreuje prema dodiru govornika dvaju
ili vie jezika u nekom sinkronijski ili dijakronijski sagledanom periodu, za genetsku srodnost postoji vrst kriterij
zajednikog postanka, tako da su genetski srodni oni jezici
za koje se moe dokazati da su u nekom prethodnom periOdu
predstavljali jedan jezini sistem. Na taj je nain genetska
srodnost jedino ogranienje ove vrste u skupu ramolikosti
jezika koje se, pri suvremenom stanju u lingvistici, moe
egzaktno odrediti i za koje su mjerila, bar teoretski, objektivizirana tako da ne ovise o subjektivnom osjeaju istraivaa. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da bi se za jezike koji
se momentano ine genetski nesrodnima moda jednom m<>
zajedniki

165

glo dokazati da imaju zajedniko porijeklo. No ak i kad bi

se pokazalo da su svi jezici svijeta proistekli iz jedinstvenog
izvora, genetska bi srodnost, zbog karakteristika svoga strukturiranja u hijerarhijski sistem podskupova, ostala ogranienje jezine raznolikosti.
Genetska srodnost, dakako, ne iskljuuje druge vrste
srodnosti, ali ih - u jednom sinkronijskom presjeku nuno i ne implicira, tako da su mogue sve kombinacije
odnosa po srodnosti meu jezicima (pri tome treba voditi
rauna o tome da odreivanje tih kombinacija ovisi i o naem momentanom znanju o genetskim vezama i o uvedenim
kriterijima za kontaktnu i tipoloku srodnost). Moe se, na
primjer, re da su hrvatskosrpski i slovenski srodni i genetski i tipoloki i kontaktno, hrvatskosrpski i sanskrt - genetski i tipoloki, hrvatskosrpski i francuski - genetski i kontaktno, starogrki i novopenijski - samo genetski, hrvatskosrpski i arapski - tipoloki i kontaktno, kineski i ewe
- sam.o tipoloki, hrvatskosrpski i turski - samo kontaktno, a da hrvatskosrpski i eskimski nisu ni na koji nain
srodni. Prema tome, tipoloka srodnost izazvana zajedni
kim porijeklom mole se s vremenom izgubiti, a genetski steene tipoloke karakteristike mijenjaju se i pod utjecajem
vlastitih zakonitosti jezinog razvoja i pod utjecajem razliitih kontaktnih srodnosti.
Kako se genetska srodnost definira prema zajednikom
porijeklu, ona je izmeu vrsta jezinih srodnosti najblia
uobiajenoj 'upotrebi tog termina u ovjekovu drutvenom
ivotu, a i u biologiji. Zbog toga su u tradicionalnu terminologiju vezanu uz genetsku srodnost unijeti iz ovih sfera
mnogi pojmovi, a metaforinos_t njihove upotrebe dugo se
vremena nije ni opaala. Tako se za sve jezike zajednikog
porijekla kae da pripadaju jednoj Jezinoj porodici ili
jezinoj familiji. Porodica jezika zapravo je hijerarhijski
ureen skup jezika unutar kojeg se odnosi meu elementima
mogu predoiti genealokim stablom - shematskim prikazom u kojem se iz jednog elementa izvode drugi samo jednomano, a ti izvedeni elementi mogu opet biti izvorite drugih
jednoznanih izvoenja. Drugim rijeima, do svakog se sjecita na stablu (wora) dolazi samo j~dnim jedinim putem
(granama), a procesi izvoenja su, dakako, dijakronijski i
ireverzibilni. Jezik iz kojeg potjeu izvedeni jezici naziva se
Jezik-predak ili jez.ik-majka, dok su jezici iz njega nastali

166

jezlcl-potomcl ili jezici-kerke. Ponekad se jezik-predak zov.:

i prajezlk, no danas je obino to ime rezervirano samo za
prvi, najee nepotvreni nego samo rekonstruirani, jezik-predak itave porodice ili nekog njezina samostalnog dijela.
Naime, osobito razgranate porodice mogu se u izvjesnim
vorovima, od kojih izvedeni jezici imaju vei broj zajednikih karakteristika, dijeliti na potporodice, ove opet na
grane, a grane katkada imaju svoje skupine ili grupe. U
drugoj terminologiji pojam skupine ili je ekvivalentan porodici ili se njime oznaava onaj skup jezika u klasifikaciji
jezika svijeta za koji se ne moe dokazati postojanje genetske
srodnosti, nego su u nj svrstani jezici vezani kontaktnom
ili tipolokom srodnou (na primjer, jezici Australije i
Oceanije). Inae, u genetskom svrstavanju hrvatskosrpsk.1
jezik, na primjer, pripadao bi indoevropskoj porodici, eventualno satem-potporodici, slavensko-baltikoj grani, slavenskoj skupini i junoslavenskoj podskupini. Prema praslavenskom, koji mu je jezik-predak, odnosio bi se kao jezik-potomak, a prajezik mu je, uz praslavenski, na vioj razini i
praindoevropski. Na taj nain, Schleicherova teorija stabla
moe izvrsno posluiti za prikazivanje genetske srodnosti,
a Schmidtova teorija valova prikladnija je za prezentiranje kontaktnih i tipolokih interferencija.
Ispitivanje genetske srodnosti i rekonstruiranje pretpostavljenih jezika-predaka koji nisu u pisanim dokumentima
potvreni (potvrenost je razmjerno rijedak sluaj, kao, na
primjer, u relaciji latinskog s romanskim jezicima) zahti
jeva sasvim specifinu metooologiju: ona se razvila tokom
stoljea u okviru komparativne lingvistike, i o njoj e biti
govora u slijed~m poglavlju.
Genetska je srodnost oigledno usko povezana s razvojem jezika u vremenu, i ona zapravo po svojem porijeklu
predstavlja dijakronijski lingvistiki fenomen, iako se nesumnjivo moe promatrati i u sinkroniji, kao odnos pojedinih jezika i kao ogranienje njihove raznolikosti. No
vremenska je dimenzija nuna u razmatranju geneze ove
vrste srodnosti, jer se samo s pomou nje moe protumaiti
injenica da se neki jezik promijenio u tolikoj mjeri da je
postao jedan ili vie drugih jezika (to, dakako, ne znai da
je vrijeme kao takvo uzrok toj pojavi - ona se samo u njemu odvija). Ni prostorna se komponenta ne smije zanemariti,
jer se grananje jezika-pretka u vie jezika-potomaka nuno

167

dogaa u prostoru koji iz lingvistiki jedinstvenog (makar

teoretski) postaje lingvistiki nejedinstven (zanimljivo je da
prostor sa svojim geografskim i politikim karakteristikama
gotovo redovito jedan od uzroka ovakve diferencijacije).
No vremenski je tok odvijanja promjena unutar jedne
porodice ponekad vrlo teko povezati s kronolokim vre
m.enom (vremenom u uobiajenom smislu te rijei), jer za
rekonstruirana jezina razdoblja ne postoje historijski dokumenti s pomou kojih bi se odredila apsolutna - a katkada i relativna - kronologija mijena jezinih sistema. U
ovoj domeni, dakle, izuavanje genetske srodnosti postaje
neka vrsta lingvistike arheologije ili geologije. Inspiriran
upravo ovakvom usporedbom i znamenitom metodom C14
za-izuavanje starosti predmeta koje je nemogue drugaije
datirati, ameriki je lingvist Morris Swadesh polovinom 20.
stoljea pokuao imai ekvivalent te metode u lingvistici.
Ovo izraunavanje vremenskog razmaka izmeu jezika-pret
ka i jezika-potomka ili izraunavanje vremena u kojem su
se dva jezika-potomka razgranali od istog pretka poznato
je pod imenom glotokronologljL
Glotokronoloka metoda sastoji se, u osnovi, od toga da
se izraunava postotak zadranih podudarnosti (i fonolokih
i, u principu, semantikih) u ogranienom broju najosnovnijih rijei. Sto je postotak takvih podudarnosti vei, to je
vremenski razmak izmeu usporeenih idioma manji, odnosno to su se kasnije oni izdvojili od zajednikog pretka.
Tako e, prema Swadeshovim proraunima, nakon 1000 godina jezici imati 7'20/, zajednikog rjenika, nakon 2000 SJ;e/1, nakon 3000 - 37/o, a nakon 9000 godina leksik e im
se podudarati samo u 2/,. U primjeni glotokronologije pojavljuju se znatne potekoe. Prva je od njih sastavljanje
ograniene liste bazinih rijei (prema Swadeshu 215, 200
ili 100 rijei) za koje se moe pretpostaviti ne samo da se
javljaju u svim jezicima svijeta nego i da su najmanje podlone drugim, negenetskimc vrstama promjena, na primjer
kontaktnom utjecaju ili ovisnosti o socijalnoj i prirodnoj
okolini. Takav je glagol biti, brojevi J, 2 i 3; ali je zacijelo
gotovo nemogue uspostaviti takw listu s univerzalnom
vrijednou. Zatim, javljaju se potekoe i pri traenju
ekvivalenata, jer se semantike i fonoloke podudarnosti
esto vie ne ostvaruju u istim morfemima: neki od njih
ostaju fonoloki ekvivalenti ali su promijenili sadriaj, a

168

prvobitnom sadraju pridruen je neki novi morf. Dakako,

u ovakvim se sluajevima glotokronologija mora pozivati na
otkrita komparativne historijske lingvistike, koja se i sama
nerijetko nalazi u nedoumicama. I napokon, dobivene postotke treba uvijek uzimati s rezervom, to vie to se rezultati
razliitih autora obino znaajno meusobno razlikuju.
Zbog svega toga jedan dio lingvista odluno odbacuje glotokronoloku metodu, ali drugi opet smatraju da bi ona
mogla, uz odreena poboljanja, dati i prilino egzak~e
rezultate, a da ve i ovako prua relativno tone, iako
iroke, vremenske okvire unutar kojih se smjeta neka jezi
na pojava vezana uz genetsku srodnost.
Prema tome, genetski uspostavljeni odnosi izmeu starijih
i mlaih stanja jezika ili izmeu starijih i mlaih jezinih
sistema ne mogu se uvijek kronoloki egzaktno pridru!iti
nekom astronomskom vremenu, nego esto takva odreenja
ostaju tek pretpostavke s velikom mogunou pogreke.
No za lingvistiku, ako jezik ne promatra u okviru ovjekova
drutvenog ivota i njegove povijesne determiniranosti nego
se zanima samo za unutranje jezine procese i promjene
izolirane od svog izvanjezinog konteksta (a suvremena strukturalistika lingvistika najee upravo tako i izuava jezik),
nije u tolikoj mjeri ni interesantno astronomsko vrijeme.
Naime - kao to to naglaava na lingvist Radoslav Katii
- uope je vrlo teko pridruivati jezik i njegova stanja
astronomskom vremenu, jer je oigledno da nije svaki protok takva vrel?ena bitan r za jezine promjene: tavie, govornici nekog jezika uglavnom uope ne primjeuju odvijanje jezinih promjena u onom odjeljku astronomskog vremena u kojem oni sami live. Zbog .toga Katii smatra da
je potrebno uvesti i pojam jezinog vremena, kao vremenskog toka u kojem se dogaaju i u kojem su mjerljive promjene u jezinom sistemu. Mjera takva jezinog vremena
nee, dakako, biti nijedna jedinica astronomskog vremena
(sat, mjesec, godina itd.), nego upravo promjene jezinog
sustava, i to u prvom redu one na fonolokoj razini (promatrane na nain koji su u lingvistiku uveli mladogramatiari),
jer jedino za neke od njih suvremena manost o jeziku moe
utvrditi da su bitno ireverzibilne. U svakom vremenskom
toku u osnovi leti neobrativost, nemogunost vraanja unatrag, pa tako mora biti i u vremenu jezika Budui da postoje
169

izvjesne fonoloke promjene u kojima se iz jednog stanja

moe jednojednoznano predskazati drugo stanje, ali ne i
obratno, takve su promjene ireverzibilne, i one mogll. posluiti kao mjera jezinog vremena; pri tome je predskazivo
stanje mlae. Na taj se nain utvruje i odnos izmeu
jezika-pretka i jezika-potomka: samo onaj jezik iz kojeg se
predviaju sve promjene u drugom sistemu u pravom je
smislu te rijei jezik-predak; ali to ve donekle pripada komparativna-historijskoj metodologiji, pa e o tome vie rijei
biti kasnije.
Za razliku od sinkronije, za koju se - sa strukturalisti
kih stajalita - teoretski moglo postulirati da je statina,
dijakronija se oduvijek, kao to to upravo genetske povezanosti i pojam jezinog vremena dokazuju, morala smatrati
dinaminom kategorijom, i zato je djelomino izmicala lingvistikom strukturalizmu, pa je u njemu ostala u izvjesnom
smislu i zanemarena. Naime, kako je ve reeno, dijakronija
se ne moe promatrati kao sukcesija statikih sinkronijskih stanja, nego kao stalan proces mijenjanja jezinog sistema.
Dakako, dijakronijska se dinamika jezinih sistema moe
analizirati na svim razinama, od fonoloke do semantike,
i na svakoj od njih utvruju se specifine zakonitosti njihova dijakronijskog razvoja. U istraivanju tih zakonitosti,
pa i u traenju njihova uzroka i geneze, oslobodivi se razliitih predmladogramatiarskih i mladogramatiarsk.ih preduvjerenja i proglasivi.ih neznanstvenima, strukturalistika
se lingvistika - onoliko koliko se time uope bavila, osobito u Martinetovu uenju - okrenula samom sistemu i pokuala je u njemu otkrivene razloge istaknuti kao jedine
relevantne za lingvistiku. Najvie "je uspjeha pri tome imala
u zatvorenom dijelu jezinog sustava, na fonolokom nivou,
neto manje na morfolokoj i sintaktikoj razini, a na planu
sadriaja, u domeni semantike (ukoliko se za nju i interesirala) rezultati su bili najslabiji. Objanjenje promjena ovako
orijentirana lingvistika pronalazi najprije u asimetrinosti
ma sistema (njegovim rupama) i tenji da se zbog ekonomije te asimetrinosti popune. Dakako, stvarno uoavanje
asimetrinosti mogue je samo u zatvorenim i konanim
dijelovima sistema, u kojima se uspostavlja potpun popis
jedinica. Na. drugim razinama, na izvjestan nain izlazei iz
okvira samog sustava, promjene se tumae s pomou druga170

ije

pnuuJenjenog principa ekonomije: tu se uzrok nestajanja jedinica trai u njihovoj maloj komunikacijskoj upotrebljivosti.
Oba se ova uzroka nipoto ne smiju zanemariti, no oni
nam ipak ne doputaju da teoretski objasnimo prijelaze iz
jednog statinog sinkronijskog stanja jezinog sustava u
drugi, jer, strukturalistiki shvaen, jezik ne doputa nikakve promjene. Zbog toga se pri prouavanju dinamike
jezinih sistema u dijakroniji moraju istovremeno ispitivati
i uzroci promjena i njihovi mehanizmi.
Jedan dio uzroka promjena zacijelo se nalazi ugraen u
sam sustav i moe se unutar njega objasniti. Ali drugi je dio
uzroka, ne manje relevantan za lingvistiku kad je koncipirana kao doista humanistika nauka, izvan sistema: to su
sve promjene u izvanjezinom univerzumu koje iziskuju izmjene u ovjekovim komunikacijskim potrebama. Napokon, ako
jezik shvatimo kao aspekt ljudske jezine prakse, on se
nuno u susretu s objektima svoga djelovanja mijenja. Ova
promjenljivost jezika preduvjet je svake komunikacije, jer
bi svaka konanost i dovrenost sistema znakova unitila
mogunost komuniciranja beskonano raznolikog i dinami
kog univerzuma.
U jeziku i u govoru zato su nuno prisutni mehanizmi s
pomou kojih se ostvaruju ove promjene, i one se, vjerujem, ponovo mogu sagledati samo u relaciji ovih dvaju aspekata jezine djelatnosti. Neprestano javljanje novih jedinica
u govoru, jedinica koje jo nisu postale dio jezinog sistema,
. stvara onaj izvor iz kojega e neke jedinice, osobito prikladne u komunikacijskim procesima, prelaziti u sam sistem.
Jezik se tako, dokle god postoji i njegov govor, stalno i kontinuirano mijenja, istovremeno se odupirui tim promjenama
i traei u njima sposobnost da bude sredstvo komunikacije
u pravom smislu te rijei. Jedan je od uzroka promjena zacijelo i ovjekova nesposobnost da se neprekidno ponaa po
istom obrascu i da bez greke ostvaruje jezini sistem u
govoru - ove mijene veinom nisu u funkciji poboljanja
komunikacije. U oba je sluaja, dakako, - kao to sam
na vie mjesta pokuao pokazati - i sinkronijski presjek
dinamika veliina, a sinkronija i dijakronija postaju dva
aspekta istog procesa.

171

Ako jezik i govor imaju i zasebne karakteristike, tada se

moe izuavati, uz vrijeme jezika i vrijeme govora: u normalnim situacijama vrijeme je govora ispred vremena jezika, jer
se promjene u njemu prije javljaju, no u izvjesnim drut
venim i politikim stanjima, u govoru se moe pojaviti ten
dencija povratka prema prolosti jezika; budua da se to
kosi s nunom irevenibilnou, im nestane izrazitog drut
venog pritiska, evolucija govora ponovo u vremenu pretjee
evoluciju jezika.

172

10. KOMPARATIVNA METODA

Kompuatlvna llngvbtlka bavi se ispitivanjem ograni&

nja koja postoje u skupu raznolikosti jezika na osnovi bilo
kojeg od tri kriterija - ili genetske srodnosti ili tipoloke
srodnosti ili kontaktne srodnosti. Ona, d"kako, moe i kombinirati ova tri kriterija, i u praksi se najee genetska ili
kontaktna srodnost promatJ-aju zajedno s tipolokom klasifikacijom, i uoava se u koJoj su mjeri na nju utjecale ove
dvije vrste srodnosti. Prema tome, u naelu bi komparativna lingvistika morala imati podjednako razvijene principe
i metode za izuavanje svake od ovih srodnosti, jer je njezin cilj, u krajnjoj konsekvenciji, mogunost usporeivanja
i utvrivanja identinosti, slinosti i razlika izmeu bilo
koja dva (ili vie) jezika i odreivanje karaktera tih pojava,
odnosno tra!enje u kojoj su od srodnosti one utemeljene i
kako se realiziraju. Moglo bi. se zapravo rei da komparativna lingvistika, usporeujui jezike, uvijek pokuava otkriti
njihove tipoloke istovetnosti i slinosti, u irem smislu tog
pojma, ali ne samo na monolokoj i sintaktikoj nego i na
fonolokoj, leksikoj i semantikoj razini, a zatim tei za
definiranjem. - ako je to ikako mogue - njihova porijekla
bilo u genetskoj bilo u kontaktnoj srodnosti.
173

No usprkos takvim teoretskim polazitima, jo i danas

u lingvistici, kad se govori o komparativnoj metodi i njezinim priJlcipima, gotovo se redovito misli samo na naine
ispitivanja genetske srodnosti. Uzroci tog tradicionalnog
identificiranja komparativne lingvistike i istraivanja genetskih veza meu jezicima nalaze se svakako u povijesti znanosti o jeziku: naime, prve naune usporedbe jezika stvorene
su upravo u domeni izuavanja genetske srodnosti, u 19.
stoljeu, i zapravo je indoevropeistika ili indoevropska poredbena lingvistika, dakle komparacija jezika unutar indoevropske jezine porodice i utvrivanje njihove genetske povezanosti, bila kolijevkom komparativne metodologije.
Budui da je genetska srodnost usko povezana s dijakronijskim razvojem jezinih sistema, u trenutku kad su lingvisti postali sasvim svjesni te injenice, dakle zapravo s pojavom mladogramatiara, poela se oblikovati specifina
komparativna-historijska metoda. Ona je karakteristina
samo za istraivanje genetske srodnosti i ne upotrebljava se,
bar ne u svojoj istoj formi, u kontaktnim i tipolokim
usporeivanjima. Naime, cilj je komparativna-historijske
metode ne samo utvrivanje genetske srodnosti (koja se
moe ali vie i ne mora, nakon izvjesna vremena, odraavati
i u tipolokoj srodnosti) nego i definiranje starijih stanja
jezika i, ako je to ikako mogue, odreivanje i, eventualno,
rekonstruiranje onog zajednikog idioma iz kojeg su se
prouavani jezici razvili.
Zbog toga se u primjeni komparativna-historijske metode
usporeuju fonoloki i morfoloki sustavi, te njihove semantike podudarnosti u jezicima za koje se pretpostavlja da
su genetski srodni, definiraju se zakonitosti koje proizlaze
iz takvih usporedbi, pokuavaju se jezini sistemi, poto su
utvreni odnosi unutar jezinog vremena a uz pomo razlii
tih izvanjezinih podataka, smjestiti u kronoloko vrijeme i
njegove relacije i, napokon, stvara se rekonstrukcija prvobitnih oblika, ali bez pretenzija da ona odraava bilo kakve realne karakteristike jezika-pretka. ispitivanih jezika-potomaka.
Budui da se strukturalizam uope malo bavio dijakronijskim istraivanjima, a posebno onim genetskima, komparativno-historijska se metoda nije mnogo mijenjala od vremena svojeg nastanka i potpunijeg definiranja, dakle od druge polovice 19. i poetka 20. stoljea: tek u najnovije vrijeme unose se u nju neke izmjene. Na taj nain, u nekim svo-

174

jim postavkama, ona prilino odudara od drugih lingvisti

kih disciplina, a kako se, uz te suvremene modifikacije, jo
uvijek uvelike upotrebljava, svakako zasluuje da se o njezinim principima i nainima primjene posebno govori.
U tradicionalnoj komparativna-historijskoj lingvistici smatra se da se njezina istraivanja moraju zasnivati na tri
osnovna principa, koja je u ovakvu obliku uglavnom formulirao Antoine Meillet.
Prvi je princip komparativna-historijske metode poznat
pod imenom princip jez.itnog kontinuiteta, prema kojem jezici evoluiraju bez naglih i revolucionarnih promjena. To
naelo omogutuje da se svako utvreno stanje jezinog sistema smatra jednostavnom modifikacijom nekog prethodnog
stanja. Ovo naelo proizlazi iz komunikacijske funkcije jezika i njegove te!nje za stabilnotu u vremenu, jer bi nagle
znaajne promjene sistema ponitile, u trenutku svog nastajanja, mogunost komunikacije jezikom.
Drugi je princip arbitrarnosti ;etinog znaka, koji je izrekao de Saussure i prema kojemu veza izmeu izraza i sadraja unutar jednoga znaka nije niim u prirodi tog znaka
ili u prirodi preslikanog izvanjezinog univerzuma motivirana. Ovaj je princip dvostruko znaajan za komparativna-historijsku lingvistiku. Naime, s jedne strane, da jezini
znak nije na ovaj nain arbitraran, u dijakroniji se jezici
ne bi mogli razliito razvijati (ako bi se uope i mogli razvi
jiti), pa prema tome ne bi ni postojala raznolikost jezika,
koja je nuan preduvjet za svaki komparativni pristup: nearbitrarni, uvjetovani znakovi morali bi u svim jezicima biti
isti, a tada bi to, dakako, bio samo jedan jezik. S druge
strane, ako su makovi arbitrarni, prirodna je pretpostavka
da e oni u svim jezicima biti uvijek meusobno razliiti, i
svaka slinost ili identinost meu njima zapravo je malo
vjerojatna i neoekivana, te nas.mora navesti na pomisao da
je neim prouzrokovana: prema tome, takva slinost znak.ova
razliitih jezika (s time, dakako, da unutar metode treba
tono definirati to se smatra relevantnom slinou) moe
biti indikacija za njihovu genetsku srodnost.
Trei je princip pravilnosti fonetskih promjena to su ga
definirali mladogramatiari: ako se u nekom jezinom sistemu pod odreenim uvjetima (a pri tom se misli na fonoloku okolinu) i u odreeno vrijeme promijeni jedan fo-

175

nem, ~vi e se takvi fonemi tog sistema u isto vrijeme i u

istim uvjetima promijeniti na isti nain. Ako, na primjer,
latinska konsonantska skupina -ct- daje -tt u talijanskoj rijei otto < octo, to se moralo dogoditi i u svim drugim takvim rijeima - notte < nocte, latte < lacte, fatto < faeto
itd.
Pravilnost ovih promjena i podudarnosti koje kao njihov
rezultat nastaju obino se zove fonetski zakon (iako bi, vjerojatno, bilo bolje nazvati je fonolokim znakom); ona u
naelu, prema teoriji, ne podnosi izuzetaka. Fonetski zakoni, proizali iz dijakronijske fonologije, sailijavaju osnow
komparativna-historijske metode, jer omoguuju upravo
utvrivanje podudarnosti izmeu razliitih jezinih sistema,
ako se mole dokazati da su razliite fonoloke pojave paralelni razvici nekog zajednikog prethodnog stanja. Pa ak i
onda kad nam je, kao to je to vrlo esto sluaj, taj zajedniki prethodni idiom nepomat i nepotvren, velik broj paralelnih fonolokih podudarnosti u razliitim jezinim sistemima svjedoi najvjerojatnije u njihovoj genetskoj srod
nosti. Tako podudaranje izmeu engl. house, mouse, aut,
nizoz. huis, muis, uit, njem. Haus, Maus, aus, ved. hus, mus,
ut zacijelo nije sluajno, iako ne poznajemo direktno zajedniki germanski sistem iz kojeg je ono proizalo. Fonetski
zakoni i njima izazvane promjene uz to su najbolja mjera
za protok jezinog vremena kojom lingvistika danas raspola!e.
Tvrdnja da su fonetski zakoni, u vremenskom razdoblju
u kojem su na snazi, bez ikakvih izuzetaka izazvala je mnoge diskusije. Naime, lako je dokazati da postoje takvi izuzeci, no mnogo je tee, u svakom pojedinom sluaju, pronai
njihove uzroke: oni se u principu mogu podijeliti na unutranje, jezinom sistemu inherentne,. i vanjske uzroke.
Ve su mladogramatiari, koji su promovirali fonetske
zakone i njihovu bezizuzetnost, uveli u svoja istraivanja osnovni unutranji uzrok javljanja izuze~a - to je analogija.
Analogija je uspostavljanje slinosti meu razliitim jezi
nim oblicima i uklapanje oblika, koji razvojem jezika i djelovanjem fonetskih zakona naruavaju vrstou paradigmatskih odnosa, ponovo u strukturu tog sustava. Analogija djeluje u prvom redu na morfolokoj razini ali se ostvaruje,
dakako, i kao fonoloko uspostavljanje slinosti. Tako bi,
na primjer, u naem jeziku iza palatalnih glasova prema
176

fonetskim zakonima morfem za dativ singulara u enskom

rodu pridjeva morao glasiti -ej, no analogijom prema oblicima lijepoj, hrabroj, onoj (bez palatala) u sistemu postoji
samo tuoj, vrutoj, valoj. Osim ove vrste analogije, koja se
ponekad zove materijalna analogija, pod formalnom ili stvaralatkom analogijom podrazumijeva se fenomen stvaranja
novih oblika na osnovi postojeih: na primjer, ~o prema
rijeima noga i nogomet od rijei glava stvorimo glavomet.
Analokim tvorbama, osobito onima iz prve vrste, iako gra
nica meu vrstama analogije nije odvie vrsta, mogu se
doista objasniti mnogi izuzeci od djelovanja fonetskih zakona, i zbog toga je neophodno u komparativna-historijskim
izuavanjima voditi rauna o toj pojavi. S druge strane,
treba se uvati toga da se svako odstupanje od fonetskih
zakona tumai analogijom, posebno ako se ona ne moe
nikako dokazati - ovakvu je twnaeqju lingvistika ponekad
sklona, a osobito ona lingvistika koja ne eli promatrati
nita izvan samog jezinog sustava.
Od vanjskih uzroka koji ograniavaju bezizuzetnost fonetskih zakona zacijelo su najmaajniji i najoitiji vrijeme i
prostor. Ve su mladogramatiari bili sasvim svjesni toga
da fonetski zakoni djeluju samo u determiniranom vremenskom periodu, a lingvistika je geografija dokazala da su
ti zakoni i prostorno vrlo otro ogranieni. No osim ovih
uzroka treba promatrati i utjecaj supstrata, adstrata, kontaktne srodnosti i unoenje posuenica iz jednog jezika u
drugi, jer sve to isto tako moe dovesti do neprimjenjivanja
fonetskog zakona. Uz to na promjene i na fonolokoj i na
morfolokoj razini zacijelo utjee i itav niz vrlo slabo
istraenih uzroka, koji bi se u irem smislu mogli nazvati
drutveno-historijskima, i o kojima ~e jednom kvalificirano
progovoriti dijakronijska sociolingvistika.
Usprkos tome, dakle, to su fonetski ~koni samo ogranieno bez izuzetka i to se pri njihovu formuliranju tek
djelomino vodi rauna o komunikacijskoj funkciji i o
drutvenoj i povijesnoj determiniranosti jezinih sistema i
njihove upotrebe, ipak bi bez njihova poznavanja. - kao to
emo vidjeti - i bez uoavanja fonolokih podudarnosti koje
oni prouzrokuju svako usporeivanje jezika koje istrauje
genetska srodnost bilo nemogue.
No kad se govori o fonolokoj podudarnosti, budui da se
ona oigledno ostvaruje na planu jezinog izraza, uvijek se
12

Pasled u linsvistiku

177

podrazumijeva i neka paralelna semantika podudarnost na

planu sadraja. Drugim rijeima, da bi se mogla usporediti
dva oblika, bilo iz razliitih razdoblja jednog jezika bilo iz
dvaju ili vie jezika, nije dovolj~o, za utvrivanje fonetskih
1.akona i pravaca njihova djelovanja, da se oni fonoloki
podudaraju nego i da imaju isti ili bar slian sadraj. Ali

jedinice na planu jezinog sadraja mnogo su promjenljivije

od jedinici na planu izraza, a o procesima i mehanizmima
njihova mijenjanja mnogo manje mamo, tako da je semantika podudarnost daleko slabije definirana od fonoloke,
i nerijetka se dogaa da se usporeuju dvije rijei ili dva
morfema iju semantiku povezanost dokazuje samo to to
su oni fonoloki podudarni: ovaj circulus vitiosus moe ponekad znaajno ograniiti domete komparativna-historijske
metode.
Kako suvremena semantika jo gotovo uope nije Izgradimenziju, utvrivanjem semantikih
morfema u vremenu i u prostoru bavi
se jedna tradicionalna disciplina - etimologija. Ona izuava
razvoj pojedinih rijei, usporeuje starija i mlaa stanja te
srodne rijei iz drugih jezika, i pokuava rekonstruirati njihovu povijest i njihovo najstarije stanje, osobito na planu
jezinog sadraja. Otkriveno ili rekonstruirana najstarije
stanje, dakle prvobitno u odnosu prema nekom kasnijem
razvoju, sa svojim pravim sadrajem obino se zove

ivala dijakronijsku
veza izmeu razliitih

etimon..
Etimoloka su ispitivanja bila poznata jo u antikoj Gr
koj i tamo su bila usko povezana s filozofijom, jer su bila
usmjerena prema traenju zbiljskog sadraja rijei, stvarnog i prvobitnog odnosa izmeu jezinog znaka i fenomena
koji on oznauje: tim su se prouavanjima bavili dakako oni
filozofi koji nisu vjerovali u arbitrarnost jezinog maka. I
danas se mogu diferencirati razliiti oblici etimolokih analiza. Iedno je etimologija u utem smislu, koja uspostavlja
porijeklo oblika unutar jednog jezika i utvruje zakonitosti
njihova ,.azvoja; drugo je povijesna etimologija, koja izuava
povijesnu zbilju s pomou jezinih injenica; tree je komparativno-historijska etimologija, koja se bavi utvrivanjem
genetskih veza meu jezicima i traenjem njihova zajedni
kog porijekla u pojedinim oblicima. No ove su tri vrste etimologije tako usko meusobno isprepletene da ih veina ling178

vista vie i ne razlikuje, to vie to su metode koje se u

njima upotrebljavaju za sye tri vrste iste.
Etimoloke analize, dakle, takoer poivaju na fonolokim
podudarnostima, ali obuhvaaju i mnogo ire podruje. One
bi, naime, morale - ako je to ikako mogue - ottpti i dataciju pojedinog oblika u apsolutnoj kronologiji, naine i
smjerove njegova semantikog pomicanja, uzroke takvih
pomaka (traei ih u komunikacijskim potrebama, u stilistici, u nekim izvanjezinim fenomenima), mjesto oblika u
paradigmatskim i sintagmatskim odnosima u sistemu i, eventualno, rekonstruiran praoblik. U funkciji komparativnohistorijske metode etimoloka istraivanja pokuavaju uspostaviti semantike podudarnosti ondje gdje postoje oite
fonoloke podudarnosti, a izvan te funkcije etimologijom se
trai porijeklo oblika, opravdano i dokazivo i na planu izraza i na planu sadraja: u ovom bi se smislu moglo govoriti
o dvije razliite etimologije.
Prva e od njih, ona komparativna-historijska, otkrivati da
je sanskr. panthllh prolaze, gr. n611To' morec, lat. pons
moste i hs. put, meu kojima postoji fonoloka podudarnost, i semantiki poveza.no zajednikim etimonom mjesto
za prolaenjec, koji je jo sasvim oit u sanskrtu: za Grke
kao pomorski narod more je bilo put ili prolaz par excel:ence, a u latinskom je sadraj sucn na jednu vrstu prolaza.
Druga e etimologija istraivati, na primjer, etimon ruskoga
verbljud devac, nastalog disimilacijom od starijeg oblika
velbliud i jo starijeg velol9d, i povezat e to s gotskim
ulbandus devac, koje potjee iz latinskog elephantus slon.
proizalog iz grkog iUcpa,, a ta je rije u vezi s arapskim
al efas, tako da je rusko verbljud etimoloki srodno, na primjer, s francuskim ~lephantl
Tumaenje porijekla rijei ne zani~, dakako, samo lingviste, ve svaki govornik u svojem vlastitom jeziku ponekad
pokuava otkriti etimon pojedine jezine jedinice kojom se
slui. Jedan dio takvih laikih tumaenja zasniva se na
pogrenim pretpostavkama o porijeklu rijei ali usprkos
tome dobiva svoje mjesto u semantikom sustavu, a katkada
lak i utjee na promjene na planu izraza (i takoer ograniuva bezizuzetnost fonetskih zakona). Ovakva lana tumae
nja nazivaju se pu&om etimologijom ili P'lretimologijom.
Tako se, na primjer, naa rije moralno moe interpretirati
kao ono to se mora, a lojalno kao debelo, ono to je puno

179

loja, dok poliklinika krivim povezivanjem postaje poluklinika itd. Treba ipak naglasiti da s jedne strane granica izmeu znanstvene i puke etimologije ne mora uvijek biti
odvie vrsta, jer se nerijetka dogaa da se i lingvistike etimologije s vremenom otkriju kao sasvim pogrene; a s druge
strane da puka etimologija, jednom inkorporinlna u jezini
sistem, funkcionira u njemu, bez obzira na to to je pogrena, u potpunosti kao prava.
Komparadwno-bbtortjska metoda, dakle, zasniva se na
otkrivanju fonolokih, fonetskim zakonima uvjetovanih ~
dudarnosti koje imaju i izvjesnu semantiku podudarnost.
Da bi se neka pojava smatrala doista fonolofkom podudarnofu, ona se mora u svim promatranim i kompariranim
oblicima nalaziti na odreenom mjestu u nizu fonema koji
sainjavaju morf; tom morfu mora biti pridruen priblino
slian sadraj, ili bar takav sadraj da se etimolokim istraivanjima mole dokazati da se radi o semantikoj podudarnosti; i napokon, sama fonoloka podudarnost mora biti
rekurentna, to znai da se uoen odnos fonema mora ponavljati u veem broju morfova pod istim uvjetima.
Ali i kad su ispunjeni ovi uvjeti prema kojima se neka
pojava mole smatrati fonolokom podudamou, jo uvijek
se u primjeni komparativno-historijske metode u otkrivanju
genetske srodnosti meu jezicima javljaju mnogobrojne tekoe. Naime, postoji itavo mnotvo ogranienja koja limitiraju mogunosti primjene ove metode i koja svode istraivanje fonolokih podudarnosti na sasvim odreene dijelove
jezinih sistema.
Najprije se, dakako, odbacuju one podudarnosti na planu
izraza kod kojih se ne moe dokazati da postoji bilo kakva
povezanost na planu jezinog sadraja. Tako se, na primjer,
usprkos potpunom slaganju nizova fonema ne usporeuju
Jat. sto stojim i hs. sto 100 jer se njima pridrueni sadr.taji ne mogu dovesti ni u kakvu vezu. Do ovakvih za istraivanje nerelevantnih podudarnosti nuno dolazi i u odnosima izmeu sasvim nesrodnih jezika, jer je broj fonema u
svakom jezinom sistemu ogranien i relativno malen, a ni
ukupan inventar fonema iz kojih se grade svi fonoloki sustavi nije neogranien. Osim toga, neki se fonemi (kao vokali
ili bezvuni okluzivi) javljaju u svim ili gotovo u svim jezicima, a i mogue kombinacije fonema esto se ponavljaju
180

u razliitim sustavima, tako da se prema raunu vjerojatnosti moraju pojaviti u razliitim i meusobno nepovezanim jezicima identini fonemski nizovi. Ovdje se, prema tome,
vidi koliko je vano da fonoloku prati i semantika podudarnost.
.
Na slian se nain kao dokaz genetske srodnosti ne uzimaju u obzir sve one podudarnosti koje pripadaju jezinim
univerzalijama. Kako i genetska srodnost, kao i druge forme
srodnosti, predstavlja unoenje ogranienja u jezinu razno.
likost, jasno je da se to ogranienje ne moe zasnivati na
onome to je zajedniko svim jezicima. Zbog toga se ne mofe
smatrati relevantnom fonolokom podudarnou, na priJ:D.
jer, injenica da se u kompariranim jezicima nalaze slogovi
ija je struktura konsonant-vokal (CV) budui da je takva
slogovna struktura karakteristina za sve iU za gotovo sve
jezike svijeta.
No dok ovakva ogranienja u praktinom radu vrlo rijetko
stvaraju vee probleme u primjeni komparativna-historijske
metode i iznalaenju fonolokih podudarnosti, mnogo je tele
razluiti podudarnosti izazvane genetskom srodnou od
onih koje su uvjetovane bilo kojim oblikom kontaktne srodnosti, a inae zadovoljavaju sve druge uvjete. Tako, na primjer, grkom fonemu ph odgovara hrvatskosrpski fonem b,
i to je potvreno u itavu nizu sasvim sigurnih primjera
(gr. tpl:(!<IJ nosim: hs. berem, gr. "E'I"'' oblake: hs. nebo
itd.), i ovu je fonoloku podudarnost poredbena indoevropeistika uzela kao mjeru i dokaz genetske srodnosti izmeu
grkog i naeg jezika. Ali istovremeno postoji i drugi niz
fonolokih podudarnosti u kojima se javlja relacija gr. ph:
hs. f, gdje su takoer ispunjeni svi uvjeti i gdje je s~
tika podudarnost jo oitija (npr.. gr. <p&AoAoyia : hs. filologija, gr. cp&loaoqiia : hs. filoi,ofija itd.), a ipak se samo
prva podudarnost smatra rezultatom fonetskih zakona. Odmah treba rei da kvantitativni odnosi i koliina rekurentnosti ne mogu biti presudan faktor: ak bi se vjerojatno
moglo dokazati da je odnos ph:f danas rekurentniji od odnosa
ph:b. Drugi se niz fonolokih podudarnosti objanjava kontaktnom srodnotu, dakle kasnijim posuivanjem i preuzimanjem oyih rijei iz opeg evropskog civilizacijskog rj~
Dika u na jezik, pa zbog toga ove podudarnosti nisu relevantne za genetsku srodnost jezika.
Da bi se obranila od unoenja posuenica i sluajnosti
u svoja razmatranja, komparativna-historijska metoda po.
181

stavlja i dodatne zahtjeve za utvrivanje fonolokih podudarnosti. Tako je, u principu, najbolje komparirati najstarija potvrena stanja nekih oblika; zatim, manja je vjerojatnost da u duim formama podudarnost bude sluajna
(ali to ne iskljuuje posuenice); potrebno je ispitati integriranost pojedinog oblika u jezini sustav, i to je ona vea,
to je manja mogunost da se radi o jedinici preuzetoj kontaktom iz nekog drugog jezika; bolje je komparirati morfeme koji pripadaju optem leksiku nego nekom specifinom
podnlju ovjekove djelatnosti, jer su unutar opeg leksika
posuivanja mnogo rjea; podudarnosti u gramatikim morfemima jai su dokaz za genetsku srodnost od slaganja u
leksemima, jer se gramatemska struktura tee mijenja pod
utjecajem drugog sustava, itd. Ipak, ni ovi dodatni zahtjevi
ne iskljuuju sasvim greke u ispitivanju genetske srodnosti.
Ni izvanjezini podaci (od historijskih i politikih do geografskih) zajedno s datacijom odreenih promjena ne mogu uvijek poslutiti kao siguran kriterij relevantnosti fonolokih
podudarnosti za genetsku povezanost meu jezicima.
Suvremena je lingvistika umnogome prihvatila tradicionalne metode komparativno-historijskog istraivanja, ali ih je
pokuala egzaktnije definirati i odbaciti neka od preduvje
l"Cllja koja su ograniavala primjenu te metode.
Tako je potrebno, kako kae Katii, najprije razlikovati
unutraJnje mijenjanje jezi.ka, dakle spontano zamjenjivanje
jednog jezika drugim koji se prije nije upotrebljavao nigdje
izvan zajednii.::e i podruja zamijenjenog jezinog sistema, od
vanjskog mijenjanja jezika, kada na mjesto jednog jezika
dolazi jezik s drugog podruja ili iz druge zajednice. Genet
ske veze nastaju samo izmeu jezika koji su se izmijenili
unutranjom promjenom. Unutranje promjene opisuju se
s pomou fonetskih zakona (i analognih pravila na morfolokoj i sintaktikoj razini), no one se ne smiju shvatiti kao
predvianja pravaca procesa, nego kao objanjenja, unutar
lingvistikog modela, stanja i objekata koje izuavamo. Zbog
toga se moe pretpostaviti da su ti zakoni bezizuzetni sve
dotle dok ih neto ne ograniava u njihovu djelovanju: analogija i dijalekatsko ili jezino posuivanje upravo su takva
ogranienja koja izvanredno oteavaju komparativno-historijski pristup.
Fonetske je zakone u suvremenoj lingvistici, prema Katiiu, najlake prikazati kibemetski zasnovanim opisom, s
182

pomou

operatora i transformacija, jer se na taj nain najkarakter: ta pravila moraju davati

dakle mlae stanje jezika mora na
njihovoj osnovi biti u potpunosti predvidivo iz starijeg, te
su zato ti zakoni ireverzibilni, neobrativi - starije se stanje
ne moe u potpunosti sagledati na osnovi mlaega. No sami
su zakoni svojstvo modela i nisu neposredno dostupni promatraju: lingvist se zapravo bavi njihovim rezultatima fonolokim podudarnostima. Za razliku od tradicionalne lingvistike, danas se ne smatra da su fonoloke podudarnosti
neposredno dane realnosti, ve su i one rezultati ispitivanja
i istraivaeva domiljanja i izbora, na osnovi rekurentnosti
njihova pojavljivanja i nune semantike podudarnosti. Fonoloke se podudaplosti, dakle, ostvaruju unutar morfolokih podudarnosti, budui da se uvijek mora uzimati u obzir
i saddaj. Pojedine fonoloke podudarnosti meu jezinim
sustavima mogu se redovito objasniti na vie naina, razliito definiranim fonetskim zakonima koji svi u mode.lu
mogu biti podjednako efikasni kao objanjenja, no samo
jedan od njih stvarna je historijska interpretacija promjena:
prema tome, fonetski zakon nije nuno identian s historijskom interpretacijom.
Ako su fonoloke podudarnosti izmeu dva jezika takva
karaktera da se jedan od njih moe jednoznano, u onom
dijelu gdje su fonetski zakoni bez ogramenja, predvidjeti
iz drugoga, tada se radi o starijem i mlaem stanju jednog
jezika; naprotiv, ako fonoloke podudarnosti postoje ali bez
ovakve jednoznane determiniranosti, rije je o dva mlaa
stanja nekog starijeg jezika.
Dakako, i u svojem suvremenom obliku teorija komparativna-historijske lingvistike kudik&mo je kompliciranija i
suoava se sa mnogo vie tekoa nego to je to ovdje izni.
jeto, ali to ve pripada specijalnijim radovima.

uoava njihov
jednoznaan rezultat,

jasnije

Razlike izmeu tradicionalnih i suvremenijih pogleda na

komparativna-historijsku metodu osobito postaju 9ite u
domeni rekomtrukclJe. Naime, u najveem broju sluajeva
utvrene fonoloke podudarnosti takve su prirode da svjedoe o mlaim stanjima nekog starijeg jezika koji sam nije
potvren. U takvim situacijama lingvisti na osnovi pomatih
podataka pokuavaju stvoriti rekonstrukcijom jedinice i oblike nepomata jezika. Prema konvenciji rekonstruirane se

183

jedinice i oblici oznaavaju zvjezdicom (*) koja se stavlja

ispred njih.
U mladogramatiarskoj tradiciji postojalo je uvjerenje
da tako rekonstruiran prajezik predstavlja lingvistiku realnost koja se od drugih jezika razlikuje samo svojom nepotvrenotu. Ovo je uvjerenje ilo toliko daleko da su pojedini lingvisti sastavljali itave tekstove od rekonstruiranih
oblika i atribuirali ih, na primjer, indoevropskom prajeziku.
Nasuprot tome, danas su istraivai svjesni da fonetski
zakoni ne moraju odraavati stvarne historijske promjene
te da pripadaju samo lingvistikom modelu: u tom sluaju
i rekonstrukcija postaje tek model koji u saetom obliku
prikazuje otkrivene odnose podudarnosti meu jezinim sustavima. V~ se od de Saussurea nadalje zna (iako ne uvijek
s jednakom svijeu o tom znanju) da je rekonstruirani
oblik na#n biljef.enja relacija a ne utvrena realnost koja je
bilo kada i bilo gdje postojala kao dio nekog jezinog sistema i njegove upotrebe u govoru.
primjer, ako se na osnovi gr. ~o~ sanskr.
Tako,
jantU l lat. genus rod rekonstruira praindoevropski oblik
*genos, ta je forma tek neke vrsti algebarske formule u kojoj su saddane tri komparirane rijei s njihovim izrazom u
fonemskom nizu i njihovim sadriajem. Na isti nain, na
fonolokoj razini, u indoevropeistici upotrebljavan znak *bit
oznaava da se tamo gdje se, na primjer, u grkom javlja
fonem ph, u sanskrtu nalazi bh, u latinskom f, u slavenskim
i baltikim jezicima b itd.
Dakako, pri stvaranju rekonstrukcije tei se za tim da ona
odraava u najveoj moguoj mjeri, na osnovi iskustava sakupljenih u dijakronijskoj i komparativnoj lingvistici, virtualno stanje nepotvrenog jezika i da rekonstruirani oblici
budu u svom izrazu i u svom sadraju to vjerojatniji, no
to je zapravo vie zbog toga da bi se takve formule lake
oitavale: da su pisane u nekom sasvim apstraktnom obliku,
s pomou cifara na primjer, njihovo bi pamenje zacijelo
bilo mnogo tee.

na

TekOCe koje nastaju u stvaranju rekonstrukcija proizlaze

iz v~ navedenih problema formuliranja fonetskih zakona i
otkrivanja fonolokih podudarnosti. Ove su tekoe osobito
oigledne onda kad imamo. potvren jezik-predak i njegove
jezikt>potomke, kao to je to sluaj kod latinskog i roman-

184

sk.ih jezika, pa tu situaciju moemo usporediti s onom u

kojoj jezika-pretka ne bi bilo. Da ne postoje latinski tekstovi, na osnovi romanskih jezika nikako ne bismo mogli rekonstruirati latinsku deklinaciju a ni vei dio glagolskih
oblika! Treba vjerovati da su i druge rekonstrukcije bar u
tolikoj mjeri - ako ne i vie - ograniene.
Ipak, rekonstrukcija, shvaena i kao samo skraeno zapisan zajedniki nazivnik potvrenih stanja, moe pruiti zna.
ajna, makar aproksimativna, svjedoanstva o strukturi jezika-pretka na svakoj od jezinih razina, a ponekad, kombinirana s dostignuima drugih znanosti, otkriva i neke izvan.
lingvistike injenice. Tako je odreivanje zajednikog
leksika indoevropskih jezika, uz otkria arheologije i etnologije, umnogome pomoglo definiranju izvjesnih civilizacijskih karakteristika naroda koji su tim jezicima govorili.
Budui da se u stvaranju rekonstrukcija istraivanje k.rete
od mlaih jezinih stanja k starijima, tu se moe govoriti
o retrospektivnoj lingvistici, za razliku od prospektivne lingvistike koja istrauje dijakroniju jezika u njezinu pi-avom,
poznatom toku - od starijih stanja prema mlaima.
Rekonstnlkcije su danas ograniene uglavnom najdalje
do prajezika koji je jezik-predak jedne jezine porodice, pa
se govori o indoevropskom, semitsko-hamitskom ili bantu
prajeziku. S vremena na vrijeme javljaju se, ipak, pokuaji
da se rekonstrukcijama prodre dalje u prolost, te da se
kompariranjem vie prajezika otkrije ne postoji li i meu
njima neka genetska veza. Ova su razmatranja nerijetk.o
povezana s teorijama o porijeklu i o postanku Jezika.
Premda su lingvisti uglavnom svjesni toga da se na stupnju dananjih znanja ne mogu kvalificirana baviti pitanjima
porijekla jezika, ipak se sporadino pojavljuju teorije koje
ele razrijeiti taj problem. One najeee imaju oblik teorije
o monogened jedlcti, dakle o njihovu zajednikom porijeklu.
Njezinu poznatu formulaciju, danas u potpunosti odbaenu,
dao je N. J. Marr u svojoj jafetitskoj teoriji, prema kojoj
bi se svi jezici razvili iz etiriju osnovnih korijena - sal,
ber, jon i roJ. U suvremenoj se lingvistici, sa mnogo znao.
stvenijim pristupom, javlja monogenetika nostratilca teorija, no njezini su rezultati jo uvijek odvie oskudni, i pitanje je ne zasnivaju li se djelomino samo na jezinim Univerzalijama, tako da se ne mogu u potpunosti prihvatiti.

185

Teorije o poatanku jezika ili glotogoniji nastajale su najdijelom izvan lingvistike i nisu imale pretenzija da
objanjavaju mogue lingvistike posljedice svojih tvrdnji.
Te su teorije uglavnom vrlo jednostrane i vezuju nastanak
jezine djelatnosti u ljudskom drutvu samo uz neke njegove pojedinane aspekte, ne pokuavajui otkriti kompleksnost tog fenomena.
Tako teorija uzvika ili puh-puh teorija smatra da se
jezik razvio iz spontanog krika laganom evolucijom pokreta
miia i pretvaranjem krika u artikulirane glasove. Teorija
opondanja ili bau-vau teorija tumai postanak jezika kao
imitaciju zvukova u prirodi, posebno ivotinjskih krikova.
Dok bi se ove dvije teorije mogle nazvati biologistikima,
druge su teze vie antropoloki usmjerene. Prema nativistitkoj ili ding-dong teoriji jezik je nastao kao odgovor na
zvukove u prirodi, pri emu bi ovjek povezivao impresivnu
vrijednost tih zvukova sa sadrajem. Radna ili jo-he-ho teorija tvrdi da je jezik proizaao iz zvukovnih produkcija koje
su spontano nastajale od pokreta miia pri radu. Psiholokom bi se mogla smatrati Wundtova teorija evolucije,
prema kojoj je jezik skup proizvoljnih izraajnih kretnji,
nastalih evolucijom prethodne faze instinktivnih kretnji,
a same su kretnje svjesno psihofizika oitavanje ivota i
najprije izraf.avaju samo osjeaje a zatim i predodbe. Negdje na granici izmeu antropologije i filozofije nalazi se
Boklenova mitoloJka teorija: ljudi su se najprije sporazumijevali krikovima i gestama, a zatim se iz kulta Mjeseca, oponaanjem Mjeseevih faza s pomou oblika usana i obraa
njem Mjesecu tako artikuliranim glasovima, polako razvio
jezik!
veim

Sasvim je oigledno da sve ove teorije vie pokuavaju

objasniti nastanak govora nego jezika kao sistema znakova i
da se uope ne obaziru na jezinu. djelatnost kao oblik o
vjekove drutveno i historijski 'detenninirane prakse. Uostalom, i pitanje o prvenstvu jezika ili govora u filogenetskom
ovjekovu razvoju jedno je od onih pitanja kojima se istraivai na marginama lingvistike takoer rado bave, iako je
ono, ini se, veoma slino glasovitom problemu kokoi i
jajeta.
To je pitanje, zapravo, i pogreno postavljeno: naime, jezik i gov9r meusobno se uvjetuju unutar jezine djelatnosti i sainjavaju cjelinu u kojoj se jedan njezin dio ne moe
186

definirati bez drugoga - govor nije govor bez jezika, niti

je jezik jezik bez govora. Prema tome, nikakvo glasanje prije
pojave komunikacije na osnovi sistema ne zasluuje naziv
govora, jer nije dio ovjekove jezine djelatnosti, njegove
prakse (to ne iskljuuje mogunost da se sposobnost ovje
kova glasanja razvila u skladu s nekom biologistikom, antropolokom ili kakvom drugom teorijom - o tome lingvistika i tako ne moe suditi).

Isto je tako, mislim, pogreno formulirao problem stadija

ovjekova razvitka u kojemu se javlja jezina djelatnost.
Ako ovjeka izmeu ostalog definiramo kao drutveno bie
koje svoju drutvenost i povijesnost, dakle i sama sebe, izgrauje vlastitim djelovanjem, praksom, i ako prihvatimo da
je i za drutvenost i za svijest o povijesnom dogaanju i za
mogunost svjesnog praktinog djelovanja neophodna komunikacija, a jezik je oigledno osnovno ovjekovo sr~d
stvo komunikacije i jo uvijek jedino stvarno sredstvo pogodno za prenoenje iskustava i spoznaja i za specifino djelovanje u univerzumu, tada moramo prihvatiti da se jezina
djelatnost i ovjek javljaju istovremeno: ona je jedan od
bitnih i primarnih oblika njegove prakse. O trenutku i mehanizmima prelaska iz prethodnog stadija u stadij obiljeen
drutvenom i historijskom praksom, dakle o postanku o
vjeka danas jo uvijek malo znamo; no odgovori na ta pitanja moraju se traiti dobrim dijelom izvan lingvistike.

187

11. SEMIOLOGIJA

Budui da se jezik moe definirati kao sistem znakova,

ovo njegovo "odreenje pomae nam da i lingvistiku smjestimo unutar zamiljene hijerarhije znanosti. Dakako, i hijerarhiju znanosti treba zamisliti samo kao epistemoloki model trenutnog stanja odnosa meu naukama, a poloaj neke
discipline u njemu. ne ograniava ni u kojem sluaju mogunosti interdisciplinarne suradnje.
U skladu s definicijom jezika lingvistika potpada pod
aemiologlju ili semiotiku, opu znanost o svim sistemima
znakova koji se pojavljuj1,1 u povjekovu drutvenom ivotu.

Premda je interes ovjekov za znakove nastao zacijelo

veoma rano, u nekom svom obliku svakako sa samom pojavom ovjeka kao svjesnog i djelatnog bia, ipak se nauka o
makovima rodila relativno kasno, u svojim koncepcijskim
temeljima krajem prolog i poetko~ ovog stoljel, a u svojim razraenijim oblicima tek sredinom 20. stoljea.
Naime, jo je 1867. ameriki filozof pragmatiarske orijentacije Cbarles S8Ddera Pelrce stvorio naziv semiotika za
opu teoriju o znakovima, koja bi svojim filozofskim usmjerenjem trebalo da postane na neki nain organon svih osta188

lih znanosti, budui da se ovjekov ivot uope neprestano

manifestira u znakovima.
Neto kasnije, bez eksplicitnih filozofskih pretenzija, stvarajui lingvistiki strukturalizam i uoavajui da se i drugi
sistemi znakova ponaaju slino jeziku te da i u njima treba
promatrati odnose meu elementima i njihovu struktUru,
Ferdhumd de Saussure u svojem Kursu ope lingvistike
zamislio je da bi se takvim istraivanjima bavila nova disciplina - semiologija. Od tog trenutka paralelno opstoje dva
termina - semiologija (uglavnom na frankofonom podruju)
i semiotika (koja iz anglofone domene prodire danas sve
vie u opu upotrebu).
Peirceove ideje svoju najegzaktniju formulaciju, s dodatkom behaviorizma (i uz najznaajnije odjeke i u Evropi) doivljavaju tridesetih godina ovog stoljea u djelu Charlesa
Morrlsa, koji je, izmeu ostalog, izvrio podjelu semiotike na
semioloJku semantiku, koja prouava odnos izmeu znaka
i onoga to je njime oznaeno, semioloku sintaksu, koja se
bavi odnosima meu znakovima unutar sistema, i semioloku pragmatiku, koja izuava relacije izmeu znakova i ovje
ka koji ih upotrebljava.
De Saussureova semiologija nije imala pravih nasljednika
meu maajnim postsaussureovskim lingvistima strukturalistike orijentacije. Jedino je Louls Hjelmslev pokuao dokazati kako izmeu jezika i drugih semiolokih sustava postoji
izomorfk.am, dakle podudaranje u bitnim dijelovima, pa bi
stoga strogo definiran jezini opis bio primjenljiv i na deskripciju bilo kojeg drugog sustava znakova.
Zbiljsku razradu de Saussureove postavke dobivaju u radovima belgijskog istraivaa :S.rlca Buyssensa, koji sredinom stoljea udara temelje evropskoj koncepciji semiologije
i koji, prema de Saussureovoj uputi, stavlja ovu znanost u
ire socioloke i psiholoke okvire. Ovu liniju, uz vlastite
doprinose slijede i drugi - Plerre Gulraud i Georges Mounln,
a nesumnjivo najvee zasluge za suvremeno oblikovanje teorije o sistemima makova koji se upotrebljavaju u komunikacijskim procesima ima Argentinac Luls Prleto, ija su stajalita i terminologija danas na ovom podruju najraireniji.
I predstavnici jednog drugog pravca, koji ne ograniava
pojam maka samo na komunikacijske procese, ve ga shvaa
u mnogo irem smislu, kao svaki fenomen koji neto za
189

ovjeka oznaava,

smatraju se nasljednicima de Saussurea.

Najpoznatiji su, vjerojatno, meu njima Rolan Barthes,
Jurlj Lotman i Julia Krlsteva.
Naime, osnovni problem pri definiranju semiologije i
njezina podruja upravo je u tome kako se odi-euje znak.
Prema intuitivnom poimanju, znak je, u najirem smislu
te rijei, svaka pojava koja za ovjeka omaava neku drugu
pojavu: ovjek, dakle, interpretira znak, on iza njega
oitava neki drugi izvanznakovni fenomen. Ovako preliminarno odreen mak obuhvaa izvanredno mnogo razliitih
pojava, i u principu svaki pojedini dio univerzuma, pa i i
tav univerzum, na taj nain mogu postati znakom, jer o
vjek uvijek moe u njima oitavati i druge fenomene i nalaziti im tumaenja koja ne obuhvaaju samo njihovu pojavnost. I doista, u jednoj irokoj, barthesovskoj interpretaciji,
semiologija se bavi svim takvim znakovima. No u drugim
terminologijama pojam znaka moe zadobiti potpwio razliita znaenja, pa moe, izmeu ostalog, biti ogranien samo
na one fenomene koji za ovjeka neto oznaavaju a upotrebljavaju se u meusobnoj komunikaciji. Prietova e semiologija u naelu izuavati samo ovakve znakove. Ove nas terminoloke neujednaenosti i nepreciznosti prisiljavaju na dodatna objanjenja i na pokuaj stvaranja bar donekle upotrebljivije terminologije.
Zbog toga emo smatrati da je svaka pojava koja za o
vjek.a supstituira neku drugu pojavu, koja, dakle, oznauje
neki fenomen koji nije ona sama - oznaka. Odnos izmeu
oznake i izvanznakovnog fenomena moe se zvati preslikavanje, ne ulazei ovdje u ontoloku ili gnoseoloku sutinu
tog procesa. Svaka se oznaka mora sastojati od dva dijela
- oznaitelja i oznaenog; oznaltelJ je onaj dio omake koji
je pogodan da se ostvari u nekoj materiji i tako bude dostupan ovjekovoj percepciji, a oznaeno je onaj dio oznake
na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma. Meu
oznaenima i oznaiteljima postoji relacija pridndivanja,
kao vrijednost, specifina za svaku oznaku. I oznaka i njezini dijelovi apstraktni su fenomeni koji se u nekoj materiji, u toku upotrebe sistema, ostvaruju.
Kriteriji za podjelu oznaka mogu biti razliiti. No ako
prihvatimo da je za jedan dio oznaka karakteristino to da
su stvorene prvenstveno s komunikacijskom intencijom,
190

dok kod drugih takva intencija ne postoji, komunikacijska

nam. namjena moe posluiti kao prvi kriterij takve podjele.
Neke su oznake, zatim, produkt ovjekova djelovanja, izrasle iz njegove prakse, dok druge nastaju u univerzumu bez
njegova sudjelovanja, i ovjek ih samo, u skladu sa svojim
iskustvom, interpretira - to bi mogao biti drugi kriterij
m podjelu oznaka. I napokon, sama interpretacija moe biti
neim u odnosu izmeu oznake i oznaenog fenomena za
ovjeka motivirana, ili je nemotivirana, arbitrarna u saussureovskom smislu te rijei. Na taj se nain dobiva i trei
kriterij u klasifikaciji oznaka.
One oznake koje nisu ovjekov produkt (i u kojima, prema tome, ne moe biti komunikacijske namjene, jer ako komunikaciju shvatimo kao oblik ljudske drutvene i historijske prakse, ona je nuno ovjekovo djelovanje a njezini su
proizvodi ovjekovi proizvodi), ve nastaju nezavisno od o
vjeka i samo podlijeu njegovu tumaenju, mogu se zvati
Indikatorima. Oni indikatori u kojima je interpretacija motivirana zovu se, u skladu s prihvaenom terminologijom,
simptomi (tako je poviena tjelesna temperatura simptom
bolesti, a dim je simptom vatre). Indikatori s nemotiviranom interpretacijom mogli bi se zvati znamenjima (na primjer, astroloko tumaenje poloaja zvijezda ili hiromantijsko
itanje iz dlana pripada znamenjima).
Veoma velik broj oznaka jest ovjekov proizvod ali ne s
primamom komunikacijskom namjenom, ve su one stvorene u toku neke prakse bez primame komunikacijske namjene, premda se sekundarno mogu upotrijebiti i u komunikaciji. (Pojam komunikacije ovdje je, dakako, uzet u uskom smislu, a za sva ona tako brojna neintencionalna prenoenja obavijesti izvan ovog ogranienog podruja komunikacije termin, na alost, ne postoji.) Neke od tih oznaka u
svojoj osnovi imaju omaivakuc funkciju, dok druge postaju oznakama tek kroz naknadnu interpretaciju. Ove vrlo
raznorodne oznake, kojima moe pripasti bilo koji fenomen
iz univerzuma interpretirao kao oznaka, i koje u tom tumaenju mogu biti motivirane ili nemotivirane, nazivam u
nedostatku boljeg termina - manifestacijama. Sasvim je
oito da je dalja razrada klasifikacije manifestacija jedan od
prvih zadataka specifine, ovim problemima posveene
semioloke discipline. Na primjer, razliiti oblici umjetnosti,
moda, drutvene pojave interpretirane kao oznake drutvenih stanja, itd. u prvom su redu manifestacije.
191

I napokon, oznake koje je ovjek namjenski proizveo u

komunikacijske svrhe zovu se, donekle u skladu s upotrebljavanom terminologijom, semovl. Oni se dijele na semove
s motiviranom interpretacijom ili simbole (na primjer, meteoroloki simboli ili simboli-upute na aerodromu) i na makove, kod kojih je interpretacija arbitrarna (na primjer, u
prirodnim jezicima). Ova shematska klasifikacija ima i tu
prednost da se za jezik, unutar semiolokih ispitivanja, i
dalje moe govoriti da je on semioloki sistem znakova.
Dakako, i semovi mogu osim komunikacijske imati i druge
funkcije. Uope, mjesto pojedinih ozna~a i njihovih sistema u podjeli oznaka ovisi i o stajalitu interpretatora prema
njima. Tako se, na primjer, jezine oznake u svojoj komunikacijskoj funkciji mogu - kao to to lingvistika danas naj
ee ini svrstati meu znakove, ali ako ih promatramo
kao konstitutivne elemente umjetnikog djela, interpretirat
emo ih, na odreenoj razini, kao manifestacije, a ako ih
analiziramo kao oznake nekog psihikog ili fizikog stanja
govornika, one mogu biti i simptomi. Ova je potencijalna polivalentnost jednog dijela oznaka bitna za semioloka istraivanja.
Ipak, klasifikacija oznaka omoguuje da se izvri i podjela semiologije: semovi, i simboli i znakovi, bit e objekt
semiologije komunikacije (u Prietovu i Mouninovu smisl\1),
znamenja i manifestacije predmet su semiologije znafenja
(u Barthesovu smislu), a simptomima se bave posebne,
uglavnom prirodne manosti. Semiologija komunikacije i
semiologija znaenja mogle bi se ujediniti u opru semlologlju, a zakonitosti vezane uz sve tipove oznaka izuavala bi
jedna univerzalna semiologija za koju bi, u duhu Peirceovih
intencija, prikladan naziv bio seinlotlka.
Budui da je podruje semiologije komunikacije najbolje omeeno samom komunikacijom; i budui da je upravo
unutar njega lingvistika najsnanije razradila svoj instrumentarij i metodologiju, ono je kudikamo najrazvijenije
(iako je i samo jo u burnom razvitku) i moe posuditi
neke od svojih modela drugim semiologijama. No takvo prenoenje modela nikako ne smije biti mehaniko, nego uvijek uz prilagoavanje specifinostima drugih sistema znakova, jer se ak i unutar domene semiologije komunikacije
pokazalo neprikladnim i pogrenim nekritiko primjenjivanje lingvistikih modela na ostale komunikacijske sustave.

192

U semiologiji komunikacije, na razini pojedinih semova,

dakle prije nego to se promatra njihovo slaganje u sustave,
ini se da je veoma bitno analizirati odnos pridruivanja
izmeu oznaitelja i oznaenog, ili da zadrimo upravo
kod semova uobiajene nazive - izmeu izraza sema i sadrf.aja sema. Naime, anaHza tih relacija prua nam mogunost
ne samo da klasificiramo same semove nego da na osnovi
toga uvedemo i bitne razlike izmeu pojedinih semiolokih
sustava.
Sva.ki sem, i na planu izraza i na planu sadraja, koji se
meusobno pridruuju, ima odreen opseg. U apstraktnom
semiolokom sustavu pojedini izraz i pojedini sadraj nuno
se u potpunosti jedan drugome pridruuju: takvo pridruivanje moemo nazvati totalnim pridruf.ivanjem. U upotrebi
veli.kog broja sistema semova doputeno je samo totalno pridruivanje. Ali mogue je isto tako zamisliti da se cijelom
izrazu pridruuje samo dio sadraja, da je dijelu izraza
pridruen itav opseg sadraja ili, napokon, da je dijelu izraza pridruf.en dio sadraja - sve su to parcijalna pridruf.ivanja. I ovakve pojave susreu se u upotrebi sistema, ali
njihov najvei dio posljedica je nekih oteenja u komunikacijskom procesu i nepotpunih prenoenja znakova. Postoje, ipak, neki sustavi, poput prirodnih jezi.ka, u kojima je
normalno da se itavu izrazu pridruuje u upotrebi u komunikaciji samo dio opsega sadraja. Na primjer, opseg sema
tena na planu sadraja virtualno obuhvata sve ene, no u
realnoj komunikaciji taj se opseg esto suzuje, u skladu s
ve navedenim procesinla konkretizacije u jeziku, sve do
jedne i odreene ene. Prema tome, mogunost parcijalnih
pridruivanja obiljeava samo neke semioloke sisteme. Teoretski zamisliva vakantna pridrutJ,vanja, kod kojih su ili
plan izraza ili plan saddaja ili oba plana prazni skupovi, ~
ba smatrati samo neuspjelim realizacijama, jer je nepostojanje bilo kojeg od planova u kontradikciji sa samom definicijom oznaka.
Svi izrazi semova u nekom sustavu sainjavaju polje iiroza tog sustava, a svi sadraji polje saddaja ili noelWko polje. Unutar jedne vrste sistema semova jednom se izrazu
moe pridruivati jedan i uvijek samo jedan i isti saddaj
- to je jednojednoz~ pridruivanje (na primjer, zelenom se svjetlu na semaforu uvijek pridruuje isti saddaj
idic); kod jednovilevrabiog i vi.Jejednoinanog pridru13

Pogled u lingvistiku

193

tivanja jednom elementu s jednog plana pridruuje se vie

elemenata s drugog plana: tako je O u skupu tampanih
slova i znak za nulu i znak za glas o (jednovieznanost), a
mnoenjec se moe oznaiti s pomou x ili . (viejednozna
nost). I napokon, u nekim sistemima - meu njima su i
prirodni jezici - postoji i vievieznano pridrutivanje, gdje
se vei broj razliitih izraza isprepleteno pridruuje s veim brojem sadraja iz noetikog polja tog sistema. Tako se
ponekad u naem jeziku, na primjer, izrazi ovjek i mwkarac mogu nesmetane zamjenjivati u oba svoja osnovna sadraja.

Analiza odnosa izmeu izraza i sadraja sema odvodi nas

zapravo ve duboko na podruje sistema semova (pa i oznaka uopte), dakle u domenu s'!miolokih sustava. Semlolokl
slatem, kakvim se bavi semiologija komunikacije, sreen je
skup semova, dakle takav skup u kojem vladaju odreeni
odnosi meu njegovim jedinicama. Ovi se odnosi u osnovi
kod svih semiolokih sistema mogu opisati na temelju saussureovskog razgranienja izmeu sintagmatskih odnosa, meu jedinicama u nekoj postavi, i paradigmatskih odnosa,
meu jedinicom koja stoji u toj postavi i onih jedinica koje
bi na njezinu mjestu mogle stajati. Sistem, koji je apstrakt
tan, treba, dakako, razlikovati od konkretne i materijalne
upotrebe semlololkog slatema na isti nain na koji se u lingvistici razlikuje jezik od govora.

Klasifikacija semiolonih sustava unutar semiologije komunikacije moe se teoretski izvriti prema doista mnogobrojnim kriterijima, i ona u nekom razraenijem obliku za.
pravo jo ne postoji. Osim razliitih vanjskih kriterija koji
bi se mogli uvesti na osnovi odnosa sistema prema univerzumu ili na osnovi materijalnih svojstava upotrebe, jedna bi
vrsta klasifikacije zacijelo morala voditi rauna o karakteru
i relacijama preslikavanja, a i o odnosima semova unutar
sistema (tako bi se sustavi podijelili na one u kojima postoje
samo paradigmatski odnosi, i ije su sve postave jednomjesne, i na one u kojima su prisutne i sintagmatske relacije,
a ovdje bi svakako dolo i do daljih diferencijacija). No s
lingvistikog stajalita najzanimljivije su one klasifikacije
koje vode rauna o pridruivanju, o meusobnim odnosima
semova unutar sistema i o relaciji izmeu samog sustava i
njegove upotrebe, jer upravo ovakve klasifikacije omoguuju
194

da se prirodni jezici smjeste u cjelinu ovjekovih semiolokih sustava u komunikacijskim procesima.

Naime, odonda otkako se pojavila semiologija, i lingvistima
i semiolozima bilo je jasno da jezik zauzima posebno mjesto meu sistemima semova, jer je on i najrairenije i osnovno sredstvo komunikacije u ljudskom drutvu i najbolje je
prilagoen mnogobrojnim situacijama i promjenama koje
nastaju u univerzumu a o kojima je nuno komunicirati. Dakako. ta je prilagoenost openita, i u pojedinim sluaje
v1ma i u odreenim ovjekovim djelatnostima pogodnije ji!
komunicirati nekim drugim sredstvom - to je, uostalom,
i razlog nastajanja ostalih komunikacijskih sistema. Istraujui u emu je specifinost jezika, i semiolozi i lingvisti
otkrili su itav niz karakteristika za koje se inilo da su
upravo one differentia specifica kojom se jezik izdvaja iz
ostalih sistema, no najee se pokazalo da se uvijek pronalazi bar jo jedan sustav koji ima isto takvo svojstvo.
Tako se u jeziku javlja vieviemano pridruivanje, inae rijetko u semiolokim sistemima, jer se u njima pojave
analogne sinonimiji i homonimiji uope najee izbjegavaju; no takvo je pridruivanje svojstveno i nekim matematikim simbolima, gdje se javlja, iako ne u mnogim sluaje
vima. i mogunost parcijalnog pridruivanja, za koje se
takoer smatralo da je karakteristino samo za jezik, i da
se on jedini u upotrebi prilagoava promjenama u izvanznakovnom univerzumu. Na slian se nain vjerovalo da je jezik
jedini sustav semova koji ima prvu i drugu artikulaciju i
artikulaciju (treu) na figure sadriaja. No ako promotrimo
kako se analizom dolazi do jedinica druge i tree artikulacije, vidjet ~o da one mogu obiljeavati i druge sustave.
Figure izraza i figure sadrf.aja, dakle najmanje jedinice
na jednom od planova sema kojima na. drugom planu vie
nita ne odgovara, i koje, prema tome, same nisu semovi,
javljaju se u svim onim sustavima u kojima bilo izrazi bilo
sadraji semova nisu sasvim odvojeni elementi nego se djelomino podudaraju, jer meu njima postoji logiki odnos
inkluzije ili intersekcije: u svakom takvu sluaju moe se
uvijek razlikovati podudarni dio ili izraza ili sadraja od
nepodudarnog dijela, i tako se dobivaju figure izraza ili figure
sadraja. Na ovom se principu, uostalom, i zasniva distribucionalistika metoda u lingvistikoj fonolokoj analizi.
Figure izraza i druga artikulacija svakako postoje kod tele195

fonskih brojeva ili kod registarskih brojeva automobila,

na primjer; a o figurama sadraja i u samom jeziku tako
malo znamo da one nisu oigledno dobra osnova za usporeivanje jezika s drugim semiolokim sustavima.
ini se da bitnu distinkciju izmeu jezika i ostalih sistema makova koje ovjek upotrebljava u komuhikacijskim
procesima moemo utvrditi tek ako promotrimo odnos sistema i njegove upotrebe. U svakom semiolokom sustavu, pa
i u jeziku, nuno postoji norma na kojoj se zasniva uope
mogunost komunikacije jer ona osigurava identinost semova kod govornika i kod sluaoca. Ta je norma u jeziku
- kao to smo vidjeli - implicitna, dakle izrasla iz same
jezine djelatnosti i unutar nje bez izriitog dogovora sudionika komunikacijske prakse. Zbog toga ju je mogue u toku
komunikacijskog procesa, u govoru, kriti u tenji za poboljanjem komunikacije izvanjezinog promjenljivog univerzuma (ali i zato to ovjek nije sposoban da je uvijek
uspostavi i potuje). Nasuprot tome, u drugim je sistemima
semova norma eksplicitna, to znai da su sve mogunosti

upotrebe vet sadrane u samom sustavu, a svako krenje

norme mora biti i ponitavanje komunikacije; sama se norma mijenja izriitim dogovorom sudionika, kao to je i
nastala. Na taj je nain jezik dinamitki sistem s inherentnom kreativnou, a ostali su sustavi nedinamitki i nek.reativni jer u njima nema stalne dijalektike napetosti meu
sobnog potvrivanja i ponitavanja izmeu sistema i upotrebe, napetosti kakva mora postojati izmeu jezika i govora. U skladu s nekim tenninologijama dinamiki se sistemi mogu zvati prirodnim jedclma a nedinamiki - kodovima. Oni kodovi koji poput prirodnih jezika imaju dvostruku artikulaciju, u kojima .se razlikuju nivoi paralelni
fonolokom, morfolokom, sintaktikom i semantikom nivou u jeziku, i koji imaju razraenu strukturu sintagmatskih i paradigmatskih odnosa, bili bi umjetni Jedcl, danas
sve vaniji u teoriji informacija, dokumentalistici, bibliotekarstvu itd.
Ove su distinkcije vane i kad se promatraju odnosi meu
semiolo.fkim sustavima. Naime, danas se velik dio procesa
premknvljavanja ili transkodiranja, dakle pretvaranja semova jednog sistema u semove drugog sistema, vri upravo
izmeu prirodnih jezika i kodova, odnosno umjetnih jezika,
i treba biti svjestan toga da se zbog dinamikog karaktera

196

prirodnih jezika uvijek jedan dio informacija u takvu preznakovljavanju gubi: bitan je zadatak - ne toliko lingvista
i semiologa nego mnogo vie i strunjaka za odreena podruja i informatiara da se s jedne strane odrede najrelevantnije informacije u takvim procesima, a s druge
strane da odaberu kod koji e biti najprikladniji "za prenoenje tih informacija.
No jezik i govor i jezina djelatnost uope nisu samo
objekti semiologije komunikacije nego i semiologije znaenja, jer jezik nije samo sredstvo interpersonalne komunikacije ve mofe imati - kao to smo vidjeli - i mnoge
druge funkcije u ovjekovu drutvenu ivotu. Za semiologiju znaenja danas zacijelo je najzanimljivija uloga jezika u
umjetnosti.
Za razliku od semiologije komunikacije, koja je bar donekle uspjela egzaktno definirati svoje podruje i svoje
osnovne pojmove, semiologija znaenja susree se jo uvijek sa gotovo nepremostivim tekOO&ma pri svakom pokuaju
unificiranja i kodificiranja vlastitih pretpostavki. Naime,
domena znamenja i, posebno, manifestacija vrlo je heterogena, i zakonitosti to ih pojedini istraivai otkrivaju obi
no su primjenljive samo na odreenim uim podrujima.
Zatim, oznake u semiologiji znaenja redovito su mnogo
kompleksnije i tele se mogu definirati i analizirati na
diskontinuirane jedinice, to vie to se one vrlo esto u
svojoj upotrebi ostvaruju u razliitim a paralelnim mat&
rijalizacijama (na primjer, u filmu ili u kazalitu) a svoje
maenje zadobivaju u cjelini a ne kao suma pojedinih materijalizacija. Zbog toga semiolozi na ovom podruju najee ne polue od plana izraza (poput semiologa komunikacije), ve najprije pokuavaju omeiti jedinice na planu
saddaja (a saddaj, dakako, kao to je ve drugdje reeno,
nije identian sa znaenjem), da bi im zatim pridrutili
izraz. Uz to, semioloki sistemi koje prouava ova semiologija nerijetko obuhvaaju samo dio struktura u upotrebi, a
drugi dio, u stalnim procesima strukturiranja i destrukturiranja, jedinstven je i neponovljiv u svakom konkretnom
ostvarenju. I napokon, neke manifestacije oito pripadaju
teko odred.ivom, dobrim dijelom iracionalnom i znanosti
uglavnom nedostupnom podruju wftjetnosti: to je prag
za koji ne vjerujem da bi ga semiologija znaenja mogla
prijei.

197

Sa svim se ovim problemima suoava i ispitivanje jezika

u okviru semiologije znaenja. To se ispitivanje danas najee ograniava na ulogu jezika u knjlievnostl kao onom
sistemu manifestacija u kojem je jezik najoitije i najneophodnije prisutan, koji se, dakle, zasniva na ovjekovoj
jezinoj djelatnosti i koji je zapravo uvijek jedan od oblika
govora. Ve su i tradicionalna i suvremena lingvistika, u
retorici i stilistici a i u drugim lingvistikim disciplinama,
otkrile i opisale mnoge specifinosti upotrebe jezika u
knjievnosti, ali danas je, ini se, u aritu interesa jedno
pitanje koje nadilazi granice lingvistike i zadire velikim
dijelom u domenu teorije knjievnosti, a na nj najvjerojatnije semiologija znaenja mora odgovoriti da bi mogla
dalje efikasno djelovati. To je pitanje po emu se razlikuje
jezik u knjievnosti od jezika izvan nje: odgovor na to pitanje omoguio bi da se razlui komunikacijski od znaenj
skog pristupa jezinoj djelatnosti. Preformulirano iz perspektive teorije knjievnosti, ono glasi: da li se po nekoj
karakteristici jezika moe prepoznati umjetniko od neumjetnikog djela?
Postoje mnogobrojni pokuaji, i u teoriji knjievnosti i
u lingvistici i u semiologiji znaenja, da se na to pitanje
dA pozitivan i - ako je ikako mogue - jednoznaan odgovor. U tradicionalnoj znanosti o jeziku, od antike retorike sve do mnogih suvremenih stilistika, vjerovalo se da se
jezik knjievnosti razlikuje od obinog jezika po stilu
kojim je obiljeen po specifinim ukrasima, figurama
ili tropima koji se u njemu nalaze. Lako je dokazati da
se i u upotrebi jezika bez ikakve umjetnike vrijednosti
mogu pojaviti brojni ukrasi: samo pridodavanje figura
Obinom jeziku ne ini od njega knjievnost (iako nerijetka moe stvoriti njezin privid).
U jednoj suvremenijoj interpretaciji ovakva stajalita,
nastaloj pod utjecajem teorije informacije, jezik knjiev
nosti prepoznaje se po veoj i posebnoj koliini stilistike
obavijesti: jedan od nosilaca te teorije ameriki je znanstvenik Michael-Michel Riffaterre. Prema njemu se nepredskazivom ili manje predskazivom upotrebom jezinih jedinica u konkretnom govoru stvaraju stilemi, stilska odstupanja od uobiajenih normi, i oni su, upravo zato to su
manje vjerojatni, nosioci vee koliine obavijesti nego to
je to potrebno za samu komunikaciju. Ovaj viak ili doda198

tak obavijesti specifian je, prema toj teoriji, za jezik u

knjievnosti. Iako ovo stajalite, unoenjem mogunosti iz.
raunavanja koliine odstupanja od uobiajenog, zacijelo
pridonosi razradi suvremene stilistike, ono nikako - kao
ni tradicionalna stilistika - ne objanja~a posebnost umjet-

~~~

Na slian su nain slabo primjenljive one teorije koje

smatraju da se knjievno djelo, kao osobit oblik diskursa,
odlikuje zatvorenou i zavrenou svoje strukture: takva
zatvorenost moe karakterizirati bilo koji diskurs uope.
Jedno je od prilino rairenih miljenja da se jezik knjievnosti razlikuje od jezika neknjievnosti po tome to se
on ne odnosi na konkretni izvanjezini univerzum ve je
na nj preslikan univerzum koji je umjetnik sam stvorio.
U proirenijoj interpretaciji, kakva je, na primjer, Katii
eva, taj fiktivnic univerzum sam je na specifian nain
strukturiran, a stilemi pomau itaocu da spozna tu struk
turu. Ovakvo je gledanje osobito blisko lingvistima, koji u
tome vide mogunost razgranienja komunikacijske funkcije jezika (gdje se preslikava zbiljski svjjet na plan jezib
nog sadraja) od njegove poetske funkcije (u kojoj se preslikava novokonstruirani svijet, a on nosi umjetniku obavijest samo u totalitetu svoje strukturiranosti). Osim toga,
ono u principu omoguava da se svaki tekst, bez obzira na
to kakav bio po svojim formalnim karakteristikama, promatra bilo kao knjievan bilo kao neknjievan, ve prema
tome da li oitavamo njegovu novokonstruiranu i fiktivnu
strukturu (koja e, dakako, u mnogim sluajevima biti
jedva prisutna ili nikakva, pa su to slabi knjievni tekstovi)
ili uoavamo njegovu komunikacijskuc strukturu (pa tako
i u knjievnom tekstu moemo, ~ilolokom analizom na
primjer, traiti neumjetnike i neknjievne obavijesti).
Tekoa je u primjeni teorije o odsutnosti konkretnog referenta u tome to se i u svakodnevnom ivotu izvanjezini
univerzum sastoji od meusobno isprepletenih fiktivnihc
i zbiljskih struktura, tako da smjetanje umjetnosti iskljuivo u svijet fikcije - ak i kad bi bilo tono - nikako
ne bi bilo i njezino jednoznano odreenje.
U najnovije vrijeme, u okviru francuskih strujanja u
semiologiji znaenja, pokuava se formulirati jedna mnogo
sveobuhvatnija teorija, iji su glavni zastupnici, ponekad
sa znaajnim meusobnim razlikama, Roland Barthes, Jacques Denida i, osobito, Julia Kristeva.
199

Ova teorija, koja svakako ima i filozofskih pretenzija i

implikacija, s lingvistike se strane vjerojatno zasniva, osim
na kritikoj analizi de Saussureovih stajalita, na Hjelmslevovu pojmu konotacijskog je'l.ika, kojemu je plan izraza
neki drugi jezik (sa svojim izrazom i sa svoj~ sadrajem),
i mi zapravo oitavamo u konotacijskom jeziku neka, na
prvi pogled u obinoj komunikaciji skrivena, znaenja tog
drugog jezika. Osnovni je pojam ove teorije tekst, ali ne
kao jezikom organizirana supstancija, kao to je to uobiajeno u lingvistici, nego zapravo kao izvjestan nain funkcioniranja jezika. Temeljna je karakteristika takva teksta,
prema Kristevoj, njegova produktivnost (koja bi se donekle
mogla usporediti s ovdje upotrebljavanim pojmom kreativnosti, iako se u nekim elementima od nje razlikuje): naime,
ona otkriva razlike izmeu jezika u njegovoj komunikacijskoj funkciji, koju neposredno, na povrini oitavamo, i
dubinskih znaenja sadranih u tekstu, koja izrastaju iz
itava niza dinamikih odnosa, od individualno-psiholokih
do socijalnih, iz kojih takav tekst u svojoj drutvenoj i hi
storijskoj uvjetovanosti nastaje. Na lingvistikoj razini produktivnost se najee manifestira kao razaranje norme i
kao razdvajanje jezika komunikacije od jezika znaenja.
Sama je teorija teksta u svojim pojedinostima odvie komplicirana da bismo je ovdje iznosili, to vie to ona momentano, u obliku u kojem je formulirana, ne moe znaajno
pridonijeti razrjeavanju lingvistikih problema, ali svakako - zajedno s cjelokupnom semiologijom znaenja stavlja naglasak na injenicu kojom se lingvistika sve do
najnovijeg. poststrukturalistikog razdoblja nije uo~ bavila: naime, jezik je i u svojoj komunikacijskoj i u nekomunikacijsk:im funkcijama uvijek manifestacija iz koje se
mogu, izmeu ostalog, oitavati i drutvena stanja; tavie, jezina je djelatnost nuno drutvena djelatn9st, te
stoga kritika drutva mora obuhvaati i kritiku njegova
jezika, kao to to smatraju i francuski semiolozi, a revolucionarno se djelovanje mora manifestirati i u domeni jezika.
U svakom sluaju, ni teorija teksta i produktivnosti ne
omoguuje da se razlui knjievno djelo od neknjievnoga
na osnovi nekih njegovih jezinih karakteristika, jer je produktivnost, u ovom smislu, oigledno svojstvo svake jezine
djelatnosti, kao to je i kreativnost virtualno uvijek pri-

200

sutna u odnosu jezika i govora, jer proizlazi iz same prirode

ovjekove jezine prakse.
Prema tome, ini se da je jedini mogui zakljuak, bar
unutar lingvistikih i semiolokih istraivanja, da se jezik
knjievnosti ni po kojoj svojoj lingvistiki releva.ntnoj karakteristici ne razlikuje od jezika neknjievnosti. Napokon,
to proizlazi iz one definicije koja odreuje knjievnost kao
ukupnost tekstova koji se prihvaaju kao literarni u odieenom sinkronijskom sociokulturalnom kontekstu. Drugim
rijeima, pripadnost nekog teksta knjievnom stvaranju i
umjetnosti mole u dijakroniji varirati, i teoretski je doista
mogue bilo koje djelo promatrati i kao knjievno i kao
neknjievno ostvarenje, a kriteriji za odreivanje njegovih
vrijednosti formiraju se u konkretnoj drutveno i historijski determiniranoj situaciji.
To ni u kojem sluaju ne znai da se lingvistika i semiologija komunikacije, s jedne strane, i semiologija maenja,
s druge strane, ne mogu i ne moraju baviti i jezi.kom u
knjievnosti. Lingvistika, naime, moe otkrivati jezina sredstva koja se upotrebljavaju u knjievnosti, tumaiti mehanizme njihova nastajanja i objanjavati njihovo mjesto u procesima u govoru. Stavie, ovakva analiza samo donosi golemu korist lingvistikoj teoriji, jer su upravo u domeni
knjievnosti napetosti izmeu jezika i govora najvee, i kreativnost se ovdje najvie primjenjuje u svom osnovnom obliku, u tenji za poboljanjem komunikacije. Semiologija komunikacije i u knjievnosti, kao i u drugim podrujima,
analizira onaj aspekt umjetnikog djela koji se ostvaruje na
razini komunikacije i koji je esto neophodan da bi uope
dolo do akceptiranja njegove umjetnike vrijednosti.
Semiologija znaenja, napokon, istrauje druge aspekte,
i u knjievnom djelu zacijelo u prvom redu pokuava kroz
jezik oitati strukturu izvanjezinog ilniverzuma presli.kanu
na plan njegova sadraja i sva ona, u principu beskonano
raznolika i dijalektiki isprepletena, znaenja koja ono nosi:
njezin je zadatak zacijelo najtei.
Premda svako od ovih istraivanja otkriva znaajne inje
nice, i premda je, na primjer, mogue opisati jezina sredstva knjievnosti neke epohe ili vrste, naine njezina komuniciranja s tadanjim i suvremenim itaocem, modalitete
konstruiranja i sai:nog teksta kao diskursa i izvanjezinog
univerzum.a kao umjetnike konstrukcije, pa ak, djelomino,

201

i odnos tog univerzuma prema ostalim dijelovima ovjekova

univerzuma, ivota i djelovanja, ipak se ne treba zavara\'ati
da je time otkriveno i ono to to djelo ini umjetnikim: sve
to je dostupno znanstvenoj analizi, ponovljive je, a umjet
nost to oito nije. O njezinu iracionalnom bitnom konstitu
tivnom elementu moemo imati saznanja ali ne i naune
spoznaje.
Jezik je, dakle, promatran sa semiolokog stajalita, jednako zanimljiv objekt i za semiologiju komunikacije i za
semiologiju znaenja, no u semiologiji komunikacije on svakako zauzima posebno mjesto kao najrazvijeniji i najopeni
tiji od svih komunikacijskih sistema, dok je u izuavanju
.znaenja tek jedan od ravnopravnih objekata analize.
Lingvistika je razvila svoje metode mnogo prije ijedne od
i.emiologija i izvrila je nesumnjivo znaajan utjecaj na njihuvo raanje, i nerijetka su i jedna i druga semiologija teile za tim da od lingvista preuzmu to vei broj postupaka
opisivanja. To se nije pokazalo odvie efikasnim ni u semiologiji komunikacije, jer svaki sustav ima svoje specifinosti,
a njihov zajedniki nazivnik nikako nije identian Jeziku;
jo bi manje to vrijedilo u semiologiji znaenja. Zato je
neophodno da obje semiologije, pa i opa semiologija, razviju svoj autonomni instrwnentarij i metodologiju, a takav
e razvoj zacijelo samo pomoi i daljem razvitku lingvistike,
to vie to bi, osobito unutar semiologije znaenja, jezik kao
objekt manstvene analize trebalo da bude vraen u svoj
drutveni kontekst iz koga ga je strukturalizam izdvojio.

202

12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

Formallzaclja je proces koji obiljeava svaki znanstveni

pristup. Nakon primarnog skupljanja i promatranja inje
nica i objekata ispitivanja istraiva mora stvoriti neku intuitivnu hipotetiku teoriju da bi mogao otkrivene pojave
opisati i klasificirati. Formalizacija je pretvaranje intuitivne
teorije u formalan sistem pravila i postupaka koji se moe
uvijek na isti nain ponoviti i provjeriti na svakom novom
objektu istraivanja. Formalni sistem u naelu mora sadr
avati popis znakova koji se u njemu upotrebljavaju, skup
pravila formacije, skup aksioma i skup deduktivnih ili transformacijskih pravila. Izmeu intuitivno postavljene teorije
i formalnog sistema postoji neprestano provjeravanje i reinterpretiranje, jer je samo intuitivna teorija direktno povezana s predmetom izuavanja. Prema tome, formalni sistem
jednom stvoren nije nepromjenljiv: njegova se adekvatnost
mora stalno iskuavati, no on je neophodan da bi se u njemu
mogle provjeriti i usporediti razliite teorije o istom objektu.
Lingvistika se, kao i sve druge nauke, oduvijek slui formalizacijama, i postoje neke karakteristine lingvistike formalizacije koje su ponekad duboko utjecale i na stvaranje
formalnih sistema u drugim domenama. Svaka gramatika,

203

pa i ona najtradicionalnija, predstavlja zapravo oblik lingvistike formalizacije.

U stvaranju formalizacije u lingvistici javlja se i jedna
potekoa koja uglavnom ne karakterizira formalne sustave
u drugim manostima. Naime, pravila i aksiomi formalnih
sustava izriu se veoma esto na nekom prirodnom jeziku,
i u drugim je naukama obino dovoljno da taj jezik bude
vrsto i jednoznana terminoloki odreen. Budui da je
u lingvistikim teorijama i fonnalizacijama prirodni jezik i
objekt istraivanja i sredstvo opisa, nerijetko se dogaa
da izmeu ovih dvaju funkcija dolazi do maajnih interferencija i da se meu njima gubi granica, to dakako utjee
na primjenljivost i prikladnost opisa. Zbog toga se uvodi
razlikovanje jezika od metajezlka, odnosno jezika kojim se
opisuje neki drugi jezik. No lingvistiki je metajezik takoer
samo djelomino eksplicitno normiran jezik, kao to je to
sluaj s jezicima formalnih sustava drugih nauka; kad bi
bilo drugaije, tada bi metajezik lingvistike istovremeno bio
i metajezik (ili metametajezikc) drugih formaliziranih jezika, pa bi lingvistika nesumnjivo imala epistemoloki povlaten status meu znanostima i mogla bi im svima sluiti kao
razjanjenje, to oito nije sluaj.
Kako se granica izmeu jezika kao objekta lingvistikog
opisa i metajezika, izraslog iz prirodnog jezika, uvijek teko
povlai, pa takav metajezik gotovo redovito ostavlja trag
na predmetu deskripcije, lingvistika je u ovom stoljeu poela traiti modalitete formalizacije izvan svog vlastitog podruja, u ostalim znanostima. Tome je svakako pridonj.jela i
opa tenja nauke 20. stoljea za stvaranjem strogih formalnih sistema, a i ..:..... u lingvist_ici posebno - nastanak i jaa
nje strukturalizma u ije je teoretske temelje ugraena potreba za potpuno definiranim oeisima, jer drugaije nije
mogue prikazati strukture. Tako danas u suvremenoj lingvi
stici praktiki ne postoji nijedna kola ili uenje koji se
bar na neki nain nisu posluili izvjesnim oblikom formalizacije preuzete izvan same lingvistike. O jednom dijelu takvih formalizacija ve je bilo govora u prethodnim poglavljima (kod Chomskog, Jakobsona ili u generativnoj semantici,
na primjer), ali ako bismo htjeli openito identificirati izvore
iz kojih potjeu izvan lingvistike takve formalizacije, mogli
bismo se u analizi vjerojatno ograniiti na matematiku, logiku i teoriju informacija; treba svakako naglasiti da su utje204

caji ovih manosti esto zajedniki i meusobno isprepleteni,

tako da je ponekad teko razluiti odakle je direktno neka
formalizacija dola u lingvistiku.
Prisutnost matematikih metoda u lingvistici IlflZiva se
obino, prilino neprecizno, matemadka lingvistika: nije
rije, naime, o nekoj specijalnoj vrsti lingvistike, ve o primjeni razliitih matematikih postupaka, koji se mogu javiti
u svakoj od lingvistikih disciplina. Osim toga, matematika
lingvistika obuhvaa dva bitno razliita tipa postupaka jedni su karakteristini za kvantitativnu matematiku, dakle
onu koja operira izbrojivim jedinicama, a drugi za nekvantitativnu matematiku, u kojoj za jedinice nije bitno svojstvo
izbrojivosti.
Matematwka lingvistika kvantitativnog tipa obino se
identificira s llngvisdkom statistikom, dakle s utvrivanjem
kvantitativnih odnosa meu jezinim jedinicama s pomou
statistikih metoda; lingvistika je statistika jedna od prvih
izvanlingvistikih formalizacija u znanosti o jeziku. Vano je
napomenuti da se pri statistikim obradama kvantitativni
odnosi javljaju samo u upotrebi jezika, u govoru, i da je
samo u ostvarenim jezinim postavama mogue vriti razliita brojanja, dok u samom apstraktnom jezinom sustavu
nema takvih relacija. Dakako, veliine koje se u govoru
mogu kvantificirati u meusobnoj interakciji jezika i govora
utjeu i na oblikovanje sustava.
Najei pojmovi kojima operira lingvistika statistika
preuzeti su iz ope statistike; to su, na primjer, frekvencija
- broj pojavljivanja nekog svojstva kod lanova zadanog
skupa, modus ili normalna vrijednost - lan zadanog skupa
ija je frekvencija najvea, srednja vrijednost ili medijan
- aritmetika sredina brojeva u nizu, od koje se izraunava
devijacija ili odstupanje pojedinog konkretnog broja, distribucija ili raspodjela pojedinih frekvencija, te rang odnosno
poloaj pojedinog lana skupa s obzirom na njegovu frekvenciju u odnosu na druge lanove tog skupa. Veina ovih
veliina izraunava se s pomou matematikih formula.
U primjeni statistike u lingvistici pojavljuju se razliiti
problemi; od njih je, ini se, najvei precizno delimitiranje
jedinica koje ~ se brojati. Ve se na fonolokoj razini dogaa da su rezultati statistikih izraunavanja bitno razliiti
ako polaze od razliitih opisa fonolokih sistema (na primjer,

205

pitanje je da li e se nae r brojati kao jedan fonem ili

kao dva fonema). Jo je mnogo tee izdvojiti jedinice na
morfolokoj i sintaktikoj razini zbog homonimije i polise
mije, na planu sadraja, te zbog pojave alomorfije na planu
izraza (da li e se oblici biti, sam, je itd. ubrojiti u jednu
jedinicu ili u vie njih?). Ovi problemi jo vie dolaze do
izraaja danas kad se dobar dio prethodnih statistikih brojanja moe vriti automatski, pa je potrebno te potekoe
rijeiti ili prilikom programiranja ili dodatnom runom obradom - odabire se, dakako, onaj nain koji je u specifinom
sluaju ekonominiji.

Usprkos svemu tome lingvistika je statistika formulirala

broj zakona, od kojih su najpoznatiji Zlpfovl zakoni,
nazvani tako prema tvorcu ove metode u lingvistici - Georgeu Kingsleyju Zipfu.
Prema vjerojatno najpoznatijem od tih zakona odnos iz.
meu ranga (gdje je najfrekventnija rije prva po rangu)
i frekvencije rijei obrnuto je proporcionalan na taj nain
da je njihov produkt otprilike konstantan: r. f = C. Drugim
rijeima, ako se prva rije po rangu pojavljuje sto puta u
nekom tekstu, stota e se javljati jedanput, a pedeseta, na
primjer, dvaput itd. Isto je tako aproksimativno konstantan,
prema drugom Zipfovu zakonu, produkt kvadrata frekvencije nekih rijei i broja rijei s tom frekvencijom: f1 . n = C.
Ako, na primjer, u nekom tekstu 5 rijei ima frekvenciju 3,
\'jerojatno je da e s frekvencijom 4 biti 3 rijei. Ova dva
zakona ovise jedan o drugome. Zipf je dokazivao da postoji
obrnut, ali ne i nuno proporcionalan odnos izmeu duine
neke rijei i njezine frekvencije, te da due rijei visoke
frekvencije tencHraju k skraivanju (na primjer, automobil
i kinematograf se skrauju u auto i kino). Slinu je zakonitost pokuao otkriti i kod fonema, tvrdei da oni fonemi koji
su najkompleksniji i najtei u ostvarenju prelaze u jednostavnije ako im uestalost u govoru raste, pa bi to mogao
biti jedan od uzroka glasovnih promjena.
Zanimljiv je takoer zakljuak lingvistike statistike prema kojem prvih 15 rijei po rangu u nekom jeziku predstavlja otprilike 25/o svakog ostvarenog teksta tog jezika,
prvih 100 rijei pokriva 60t/o, prvih 1000 - 85/o, prvih 4000
- 97 ~/,, a sve ostale samo 2,5/e.
Na planu jezinog sadraja formuliran je zakon koji tvrdi
da je broj izraza s izvjesnim brojem pridruenih sadraja
vei

206

obrnuto proporcionalan kvadratu tih sadraja, a njihov je

produkt konstanta - n . s2 = C.
Na osnovi frekvencija, ini se, moe se utvrditi da su
u upotrebi najee one rijei koje su najkrae, najstarije.
morfoloki najjednostavnije i koje imaju najvie r~liitih
sadraja.
Premda nisu svi Zipfovi zakoni (osobito oni semantiki) s
podjednakom sigurnou potvreni i prihvaeni, ipak je lingvistika statistika umnogome pridonijela egzaktnosti pojedinih istraivanja. Tako je utvrivanje najfrekventnijih rijei omoguilo stvaranje bazinih rjenika, u kojima su za
svaki jezik sakupljene upravo takve najee rijei, i koji se
mogu primjenjivati u uenju jezika, pri automatskom prevoenju itd. Osim toga, i stilistika su izuavanja donekle olakana, jer se na osnovi frekvencija odreenih jedinica u tekstovima autora zakljuuje i kakve su karakteristike njihova
stila: za to se izrauju i konkordancije, popisi rijei upotrebljenih u nekom djelu, zajedno s okolinom u kojoj se te
rijei javljaju. Uz to su rezultati lingvistike statistike, po'iebno oni koji se odnose na fonoloku i grafemsku razinu,
znaajno unaprijedili kriptografiju (nauku o ifriranju i deifriranju tajnih pisama) i stenografiju (nain pisanja kraticama kojim se brzo biljei usmeni govor) i sline discipline.
Napokon, i sama je glotokronologija (o kojoj se govori na
drugom mjestu) proizala zapravo iz lingvistike statistike.
U dananjoj je znanosti o jeziku jo mnogo ee primjenjivana i popularnija matematika lingvistika nekvantitativnog tipa, a taj naziv oznaava izvanredno rairenu primjenu
razliitih algebarskih i nealgebarskih nekvantitativnih postupaka u lingvistici.
lako se ve i prije pojave strukturalizma nasluivala mogunost upotrebe teorije skupova u lingvistici, strukturalistika shvaanje prema kojem je jezik skup elemenata u
relevantnim odnosima bilo je osobito pogodno za njezinu primjenu. Naime, teorija skupova danas je jedan od centralnih
dijelova matematike koji se bavi skupovima, aksiomatski odreenim kao sjedinjenje razliitih objekata, elemenata skupa,
u jednu cjelinu, a upravo to aksiomatsko odreenje i operacije koje se sa skupovima vre izvanredno odgovaraju intencijama suvremene lingvistike, u kojoj se jezik sam definira
kao skup, pojedini njegovi dijelovi kao podskupovi a jedinice

207

u njima kao elementi skupa ili podskupova. Takvo stajalite

da se u lingvistici primjenjuje i algebra skupova,
dakle opisivanje odnosa meu skupovi.ma, i da se iz nje
preuzmu osnovni pojmovi, kao unija (ili zbrajanje, udruivanje elemenata dvaju ili vie skupova), raz.lika (ili oduzimanje, odreivanje elemenata koji pripadaju samo jednom
ali ne i drugom skupu), presjek (ili mnoenje, odreivanje
elemenata zajednikih dvama skupovima) itd. Ovi se odnosi
grafiki prikazuju s pomou Vennovih dijagrama, a imaju
ekvivalente u Booleovoj algebri, algebarskoj strukturi sa
dYije binarne i jednom unamom operacijom, to teoriju
skupova povezuje s modemom logikom i logistikom i teorijom informacije upravo na onom mjestu gdje i one najvie
utjeu na lingvistiku. Prikazivanje jezinih elemenata i njihovih relacija s pomou teorije skupova danas je u tolikoj
mjeri uobiajeno da praktiki pripada osnovnom lingvisti
kom obrazovanju.
Nekvantitativna matematika dala je lingvistici i algoritme. Algoritam je u osnovi skup simbola i openitih pravila
za sustavno rjeavanje konkretnih zadataka iz odreene .klase matematikih problema. U novije vrijeme algoritmom se
smatra takav postupak koji se vri na temelju konanog
broja unaprijed determiniranih pravila, pa se moe obavljati mehaniki, bez sudjelovanja inteligencije ili inicijative
u toku samog procesa. Na taj se nani algoritam moe
usporediti s programom za strojeve iz teorije informacije i
postaje izvanredno bitan element svake lingvistike fonnalizacije koja tei za tim da bude primjenljiva u automatskoj
obradi jezinih podataka.
No primjena algoritama u lingvistici ima, dakako, i teoretsku vrijednost, jer su oni strukturalizmu pomogli da
dovede svoje formalizacije do kraja i da postigne, u okviru
svojih ogranienja, najveu egzaktnpst opisa: upravo su algoritmi postali za velik dio suvremenih lingvistikih uenja
traeni metajezik, i u njima se ostvario ideal formalizacije
kakav u znanosti o jeziku postoji ve od de Saussureova vremena, a osobito je istaknut u Hjelmslevovu i Bloomfieldovu djelu.

omoguuje

Algoritamski su postupci doveli do relativno recentne

pojave formalnih gramatika u lingvistici: one na neki nain
obiljeavaju drugu polovicu 20. stoljea u .znanosti o jezik.u.
Formalna gramatika je skup u obliku algoritama izraenih
208

pravila za opis nekog jezika, i u principu bi morala biti

takva da doista omoguuje automatsku deskripciju nekog
teksta, no do danas praktiki takve formalne gramatike
jedva da postoje u svom najelementamijem obliku.
Prema pretpostavkama Chomskoga, svaka formalna gramatika ima dvije vrste rjenika: zavrJni rjenik, koji sadrava,
na primjer, skup svih leksikih jedinica nekog jezika ili skup
svih fonema, dakle skup svih jezinih jedinica na o~eenom
nivou, i to nivou za jedan stupanj niem od onoga koji se
formalnom gramatikom opisuje, jer e u procesu elementi
zavrnog rjenika biti povezani u nizove i tvorit e jedinice
vie razine; i pomoni rjenik simbola iz metajezika koji slue za klasifikaciju i deskripciju elemenata zavrnog rje
nika. Formalnoj gramatici nuno jo pripada i skup pravila
preispisivanja, prema kojima se sekvencije simbola sukcesivno transformiraju dok ne dou do konanih postava opisivanog jezika. Iz pomonog se rjenika izdvaja poetni simbol, aksiom gramatike, na koji se primjenjuje prvo pravilo
prepisivanja. Ako zavrni rjenik oznaimo sa VT, pomoni
sa v ..... skup pravila sa R, a aksiom sa P, neophodnu struk
turu formalne gramatike G moemo prikazati kao

(VT, V.v R, P).

U lingvistikoj se teoriji razlikuje nekoliko vrsta formalnih gramatika. Najjednostavniji tip takvih gramatika predstavlja Kleeneova gramatika ili gramatika s konanim brojem
stanja (finite state grammar; na je termin prilino neprecizan prijevod engleskog naziva, jer ne postoje gramatike
s beskonanim brojem stanja). Ona sadrava konaan broj
rekurzivnih pravila tipa x-+x Y, Y-+y, gdje su X i Y elementi pomonog rjenika a x i y pripadaju zavrnom rjeniku.
Na taj se nain moe dobiti beskonaan niz jedinica, gdje
se svaka nova izvodi iz one koja joj neposredno prethodi. Ova
gramatika opisuje, na primjer, reenice u kojima doista
postoji takav tip zavisnosti (On je rekao da ona ima sve Jto
treba . .. ili Petar voli Mariju koja voli Ivana koji voli . .),
ali je nemona pred svim onim sintagmatskim zavisnostima
koje se ne ostvaruju jedna za drugom (na primjer, umetnute
reenice).

Za opis ovakvih sintagmatskih odnosa prikladnija je gra

matlka nezavlma od konteksta (context free grammar, CFgrammar). Njezina pravila imaju oblik x-+cp, gdje je x jedan
14

Poeled u linristiku

209

jedini simbol iz pomonog rjenika, a q> je niz jedinica bilo

pomonog bilo iz zavrnog rjenika, dok se pravilo primjenjuje bez obzira na kontekst (okolinu) u kojem se x
nalazi. Budui da su i ovdje pravila rekurzivna, ona doputaju da se opiu i uklopljene reenice. Tako e se, na primjer, lvan koji voli Anu tita. opisati s pomou niza pravila:
P-+NS VS, NS-+N Rel, N-+lvan, Rel-+Z VS, Z-+koji,
VS-+V N, V-+voli, N-+Anu, VS-+V, V-+ita,
pri emu je P aksiom, NS nominalna sintagma, VS verbalna
sintagma, N imenica, Rel odnosna reenica, Z zamjenica, a
V glagol. Ova se pravila mogu prikazati i s pomou stabla,
a osobita je prednost gramatika nezavisnih od konteksta u
tome to one pruaju formalizaciju deskriptivistikoj metodi neposrednih sastavnica kakva se javlja kod Bloomfielda
i Harrisa. No ovakve formalne gramatike ne mogu opisati,
izmeu ostalog, sluajeve u kojima dolazi do sintaktikog
isprepletanja i ovisnosti o kontekstu, kao to je sluaj, na
primjer, u reenicama tipa Marko i Todor putuju u Zagreb,
jedan vlakom, a drugi autobusom, gdje jedan ovisi o Marko
a drugi o Todor.
Ovakvu opisu prilagoene su gramatike zavisne od konteksta (context sensitive grammar, CS-grammar), ija su
pravila tipa aX.b-+aq>b: X je element pomonog rjenika,
q> je niz elemenata iz VA ili VT, a a i b simboliziraju kontekst
u kojem se X nalazi, tako da se X transformira u q> jedino
u okolini a-b. No i ove formalne gramatike, iako su najmonije, zadravaju se jedino na deskripciji sintagmatskih
odnosa, a ne vode rauna o paradigmatskim relacijama u
jezinom sistemu. Tako se njima ne moe, na primjer, opisati odnos izmeu afirmativnih, negativnih i upitnih reenica
iz

(Marko putuje u Zagreb. Marko ne putuje u Zagreb. Da li

Marko putuje u Zagreb?).

Da bi zadovoljio potrebe i takva opisa, Chomsky uvodi

kao najvii stupanj formalne gramatike transformacijsku gra
matiku, o ijim je karakteristikama ve bilo govora na drugom mjestu. I transformacije se, dakako, mogu definirati
matematikim terminima i prikazati s pomou algoritama.
Meu ovim vrstama formalnih gramatika postoji odreena hijerarhija, i to na taj nain da su gramatike s kona
nim brojem stanja sadriane u gramatikama nezavisnim od
konteksta, da su i jedne i druge podskup gramatika zavisnih
od konteksta, a sve ih obuhvaaju transformacijske grama210

tike. Zbog toga se doista moe rei da su, u ovoj perspektivi,

transformacijske gramatike najupotrebljivije, te da radovi
Chomskoga i - osobito - aumjana predstavljaju vrhunac
ovog tipa lingvistike formalizacije.
Formalne gramatike ipak nikako ne mogu opisati dinamiku jezinog sistema i njemu inherentnu zbiljsku kreativnost i kompleksnost odnosa izmeu jezika i govora, tako da
to ograniava i mogunosti njihove primjene. One su momentano iz shvatljivih razloga (a vjerujem da e tako i ostati) vie teoretski modeli jednog aspekta jezinog sistema
nego potencijali za praktino rjeavanje problema s kojima
se ovjek, upotrebljavajui jezik, doista susree.
I u primjeni teorije skupova u lingvistici i u stvaranju
formalnih gramatika u velikoj je mjeri sudjelovala i logika,
i to na dva naina: indirektno, utoliko ukoliko se logika uope nalazi u temeljima nekvantitativne matematike, pa i tradicionalne gramatike, i direktno, tamo gdje su neki matematiki postupci bili ve primijenjeni u logici i mogli su se
izravno prenijeti u lingvistiku. Zbog toga je danas mogue
gotovo svaku lingvistiku formalizaciju proizalu iz nekvantitativne matematike prevesti u logike termine. Ovaj je
postupak naroito koristan za ispitivanje logike valjanosti
formaliziranih lingvistikih modela, i za to se uvelike i pri
mjenjuje.
No uloga logike u llngvladcl ve je odavno posebno naglaena u analizi plana jezinog sadraja, a u novije se vrijeme nastoji s pomou logikih formalizacija u semantici
otkriti njezine pravilnosti i zakone. U poglavlju O semantici
ve su spomenuti neki vidovi O\'.akva povezivanja logike i
lingvistike - na primjer, Bierwischov kalkulus predikata.
Ali tradicionalno uporite logike u ltgvistici nalazi se u
injenici da se logiki odnosi meu iskazima, u razliitim
tipovima silogizama, realiziraju - ini se - na nivou sadraja tih iskaza, bez obzira na zbiljske odnose u preslikanom
univerzumu (tako iskaz Neki ljudi su krokodili. implicira
iskaz Neki krokodili su ljudi. nezavisno od istinitosti ili neistinitosti takvih tvrdnji): zbog toga se moe pomisliti da su
logiki odnosi zapravo svojstva samog jezika. Meu lingvistima jedan je od maajnijih zastupnika takve teorije Yehoshua Bar-Hillel. Ipak, ve malo pomnija analiza pokazuje
da se golem broj jezinih reenica rie ponaa poput logikih
211

iskaza, te da je potrebno pribjegavati redukcijama - svotakvih reenica na njihove semantike ekvivalente

koji se pokoravaju logikim zakonima. Ovakva je analin
s pomou redukcije do sada bila plodonosnija unutar same
logike nego u lingvistici, to vie to su u jeziku uvijek mogue i takve reenice i postave koje su sasvim alogine i nedostupne logikoj analizi.
Jednoj semantici koja e biti razraenija nego to je to
dananja logike fonnalizacije zacijelo e moti do izvjesne
mjere pomoi, osobito budu li bez pretenzija da opiu cjelokupan plan jezinog sadraja. Ne treba ipak pri tome zaboraviti da rjeavanje logikog statusa jezika ili lingvistikog
statusa logike uvijek istovremeno znai duboko zadiranje
u bitne filozofske probleme.

enjima

Najnoviji izvor za formalizacije u lingvistici svakako je

teorija lnfonnadje, koja govori o sistemima i nainima sakupljanja, uvanja, prenoenja, transformiranja i distribuiranja informacija. Sama je teorija informacija izrasla unutar kibernetike, znanosti koja se bavi opim zakonitostima
upravljanja sistemima s povratnim spregama. Budui da
mogunost upravljanja takvim sustavima uglavnom poiva
na obavijestima kojima o njima raspolaemo, teorija informacije relativno se brzo razvila u centralni dio kibemetike
Osnovni je objekt teorije informacije lnfonnaclja ili oba
vijest, koja se unutar ove teorije obino definira kao neoe
kivana, improbabilna, statistiki rjea organizacija materije
koju prepomajemo na osnovi nekog prethodnog dogovora o
oblicima organizacije, koda. Sasvim je oito da ova definicija obavijesti izraava tehniko gledite, koje ne vodi rauna o sadraju nego samo o izrazu oznaka kojima se informacija prenosi. Zbog toga se takva definicija razlikuje od
naeg intuitivnog poimanja informacije i - to je ovdje jo
vanije - od lingvistik9g stajalita, koje uvijek mora uzimati u obzir i plan sadraja. Zato je, mislim, neopravdano
smatrati lingvistiku dijelom teorije informacije, ali nije udo
to su lingvisti-strukturalisti, orijentirani uglavnom prema
planu izraza, rado prihvatili podvrgnutost lingvistike obavijesnoj teoriji.
Uostalom, izmeu teorije informacije i lingvistike doista
moraju postojati mnoge slinosti, jer je jezik osnovno sredstvo meuljudskog prenoenja informacija.

212

Paralelnost ovih dviju nauka postaje oita ako se pojmovi

iz lanca komunikacijskog procesa, dakle opisa toka informacije u komunikaciji, usporede s lingvistikim terminima.
U njegovu standardnom obliku lanac komunikacijskog pn>cesa opisali su tvorci teorije informacije Claude Shannon i
Warren Weaver. i on se, u neto pojednostavljenoj formi sastoji od ovih dijelova: komunikacijski proces poinje od.
po~iljaoca, koji je nekom materijom sposobnom da bude organizirana tako da se njome moe prenijeti informacija,
kanalom, povezan s primaocem, zavrnom tokom komunikacijskog procesa. Poiljalac i primalac mogu, dakako, zamijeniti svoje uloge. Da bi oni mogli meusobno saobraati,
moraju imati zajedniku apstraktnu organizaciju oznaka, njihov sustav - u teoriji informacija to je k6d. U konkretnom
komunikacijskom procesu kanal redovito nije organiziran
cijelim kodom niti se njegovom cjelokupnou prenosi obavijest, ve se iz tog skupa izdvaja jedan njegov isto tako
apstraktan podskup - poruka ili vijest.
Oigledno je da poiljalac i primalac iz teorije informacija odgovaraju lingvistikim terminima govornik i slualac,
a da je poruka identina s postavom. Neki su lingvisti, poput
Jakobsona i Martineta na primjer, skloni tome da poistoveuju poruku s govorom, ali kako je poruka apstraktan podskup izdvojen iz koda, a govor je konkretna materijalizacija
jezinog sistema, ovom lingvistikom pojmu mnogo bolje odgovara informatiki termin kanal. Gotovo je openito u
strukturalistikoj lingvistici prihvaeno izjednaavanje jezika s kodom, ali meu njima - kao to je ve reeno postoji bitna razlika: jezik posjeduje implicitnu normu pa je
zato dinamian i kreativan, dok eksplicitna norma informatikog koda uvjetuje njegov nedinainiki karakter.
Za lingvistiku je vrlo koristan i pojaip buke u kanalu to su smetnje razliitog porijekla koje u kanalu ometaju da
se poruka prenese od poiljaoca k primaocu. U veini semiolokih sistema postoji za savladavanje buke u kanalu ugraena redundancija ili talihost, sama po sebi neinformativna
mogunost da se na osnovi nekih jedinica u poruci predvide
druge. U prirodnim jezicima redundancija na planu izraza iznosi, bar na fonolokoj razini, ak oko 5501,. Entropija je veliina suprotna i komplementarna redundanciji, jer ona izraava stupanj neizvjesnosti pojavljivanja neke jedinice u poruci: entropija je nuna za prenoenje informacija, jer kad
213

bi kOd bio sasvim redundantan, on ne bi bio kadar da prenese nikakvu obavijest; u jezicima je, dakle, veliina entropije 45/1 Poznavanje redundancije i entropije pojedinih jezika osobito je vano u svim sluajevima komunikacije pod
uvjetima poveane buke u kanalu ili pri nekom nunom
reduciranju i skraivanju jezinih jedinica ili, napokon, u
svim sluajevima preznakovljavanja u kojima se mogu i moraju zanemariti nerelevantne, redundantne jedinice.
Budui da je informacija statistiki rjea organizacija
materije (prema jednoj od moguih definicija), ona se moe
promatrati i mjeriti samo u ostvarenim postavama na osnovi frekvencija jedinica odreenih kodova u tim postavama.
Izvor ili poiljalac koji generira postave s razliitim statistikim vjerojatnostima jedinica u njima naziva se stohasti
ki proces. Ve je mnogo prije od informatiara, 1913, izua
\ajui na Pukinovu Evgeniju Onjeginu nizove ruskih slova i vjerojatnost njihova pojavljivanja u tim nizovima, ruski
znanstvenik A. A. Markov otkrio slinu pojavu u jeziku,
tako da se lingvistiki ekvivalent stohastikom procesu zove
Markovljev proces.
Koliina informacije koju nosi u sebi neki element koda

logaritamski je obrnuto proporcionalna vjerojatnosti pojave

tog elementa u postavi. Pri izraunavanju koliine obavijesti uzima se, iz praktikih razloga, logaritam od baze 2, tako
da formula glasi H = - Iog. p, gdje je H koliina informacije, p vjerojatnost pojavljivanja, a logaritam je negativan
jer je vjerojatnost uvijek manja od 1, pa se na taj nain dobiva pozitivan ukupni rezultat. Ova je jednostavna formula
primjenljiva samo onda kad su svi elementi na svakom mjestu u postavi podjednako :vjerojatni; inae se upotrebljava
daleko kompliciranija formula. Kad postoje dvije podjednako vjerojatne jedinice na jednom mjestu u postavi, koliina je informacije 1 (naime, H = - logi l = log. 2 .... 1), i ta
je veliina uzeta kao jedinina mjera za koliinu informacije
- ona se zove bit (skraeno od engleskog binary digit). Drugim rijeima, koliina informacije ovisi o broju moguih
dvojanih izbora jedinica na jednom mjestu u postavi, a
broj bita jednak je log. od tog broja izbora.
Vidljivo je, dakle, da se izraunavanje koliine informacija vri u teoriji obavijesti na binarnom naelu dvojanih
izbora. Ovaj je informatiki binarizam najvjerojatnije uglavnom uvjetovan time to se najjednostavniji princip rada au214

tomata, sve prisutnijih u informatikim obradama podataka,

zasniva na postojanju samo dvije razliite jedinice (oznaene .
obino sa + ili - ili sa l i 0), kojima u tehnolokom procesu
odgovara prisustvo ili potpuna odsutnost pokretake energije. Vidjeli smo ve da je. upravo binaristika formalizacija
imala od svih informatikih fonnalizacija najvei Uspjeh u
lingvistici - nju je Roman Jakobson, traei ovdje i neke
filozofske implikacije, uzeo kao osnovu i za svoju vrlo propulzivnu i uspjenu teoriju distinktivnih obiljeja, a pokuao ju je primijeniti i na drugim lingvistikim podrujima.
Ali i opet se pokazalo da se jezik samo u svojim najzatvorenijim strukturama, na fonolokom nivou, na primjer, donekle ponaa poput informatikog koda, dok je drugdje njegova kompleksnost daleko vea.

"

Teorija informacije usko je, dakako, povezana i s matematikom, a u domeni izraunavanja koliine obavijesti osobito joj mnogo pomae specifina grana matematike - raun vjerojatnosti, s pomou kojeg se. izraunava vjerojat
nost dogaanja neke pojave. Na taj nain raun vjerojatnosti preko teorije informacija sve vie prodire i u lingvistiku. Osnovni je pojam te discipline sama vjerojatnost nekog dogaaja, koja se izraunava iz odnosa broja povoljnih
sluajeva (zapravo broja sluajeva u kojima je taj dogaaj
doista nastupio) i broja moguih sluajeva (broja sluajeva
u kojima se uope mogao zbiti dogaaj u promatranom nizu). Formula je v = _E_
m., gdje je v vjerojatnost, p povoljni
sluajevi, a m mogui sluajevi. Raun vjerojatnosti pomae nam da predvidimo pojavljivanje neke jezine jedinice u
postavi, to predstavlja zapravo je~ od postupaka lingvistike statistike.
U informatikoj obradi i u oblikova,nju teorije informacije sudjeluju od posebnih matematikih disciplina jo i
kombinatorika. grana matematike koja odreuje kako se od
nekog niza elemenata tvore kompleksije, ureeni i neureeni
skupovi, te podskupovi sastavljeni od tih elemenata (permutacije, kompleksije koje sadravaju sve elemente niza a razlikuju se meusobno samo po njihovu poretku; kombinacije, neureeni podskupovi od jednog, dva, tri ili vie elemenata iz niza; varijacije, ureeni podskupovi ili kombinacije sa svim permutacijama), i aleatorika, koja se bavi ulogom sluajnosti u formiranju takvih nizova i skupova. Kom-

215

binatorika je ve duboko prisutna u lingvistici i preko teorije

skupova, a aleatorika ulazi u nju u posljednje vrijeme posredstvom teorije informacije. Moda' e upravo neki aleatoriki postupci omoguiti da se formaliziraju izvjesni odnosi
izmeu jezika i govora koji su do sada u fonnalizacijama
bili neuhvatljivi.

Povezivanje teorije informacije s lingvistikom i unoenje

pokazalo se na
onim razinama
i u onim dijelovima sistema gdje je jezik slian informati
kom kodu, teorija obavijesti doista je pridonijela egzaktnijem formuliranju lingvistikih postavki i omoguila je njihovu primjenu u razliitim vidovima informatikih postupaka, pa i automatske obrade jezinih podataka. No jedan
- i to, "ini mi se, bitniji - dio jezine djelatnosti i ovim
je formalizacijama morao ostati neobuhvaen, jer mu dinamiki karakter nije dopustio da bude prikazan takvom vrstom modela. Ipak, zacijelo jo nisu iskoritene sve mogu
nosti primjene teorije informacije u lingvistici: na primjer,
saznanje o postojanju redundantnih elemenata za sada je
veoma malo prisutno u oblikovanju jezinih postava u razliitim oblicima drutvenog komuniciranja.
informatikih formalizacija u modele jezika
nekim podrujima vrlo efikasnim: na svim

Formalizacije su zacijelo neophodne lingvistikoj teoriji

ako ona eli biti egzaktna znanost s provjerljivim i ponovlji
vim rezultatima. Ali treba biti svjestan toga da su takve formallzacije samo dijelovi lingvistikog modela a ne i svojstva jezine djelatnosti. Osim toga, sve fonnalizacije preuzete
u razdoblju strukturalistike orijentacije lingvistike polazile
su od pretpostavke o statinosti jezika i o potpunoj nadree
nosti jezika govoru, tako da nisu nikako prikladne da prikau dinamike i dijalektike odnose izmeu jezika i govora
unutar jezine djelatnosti. To je posebno oigledno u inje
nici da nijedna od tih fonnalizacija, ma kako bila eventualno
uspjena na planu izraza, nije mogla opisati gotovo nita od
fenomena na planu sadraja.
Zbog toga treba oekivati da e lingvistika izgraditi i vlastite formalizacije, prikladnije za takve zadatke, ali je sasvim sigurno da e jedan dio jezine djelatnosti uvijek iz.
micati svakoj formalizaciji, to vie to je, u krajnjoj konsekvenciji, svaka formalizacija izvedena iz jezine djelatnosti.

216

13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO

Covjekova je jezina djelatnost jedan od oblika njegove

drutveno i historijski determinirane komunikacijske prak
se, osobitog ljudskog djelovanja u vlastitom univerzumu, djelovanja kojim se prenose s pomou razliitih sistema znakova informacije i spoznaje o drugim oblicima prakse,
njihovim procesima, objektima, rezultatima i odnosima. Komunikacijska se praksa moe skraeno zvati i komunikacijom, ako ne elimo taj pojam sauvati za pojedinani konkretni proces prenoenja obavijesti od poiljaoca k primaocu, za to se ponekad upotrebljava pojam komunikacijski akt ili komunikacijski proces.
U svakom sluaju, iz definicije svjesne i stvaralake komunikacije kao prakse nuno proizlazi njezin drutveni
karakter, i on se moe oitavati na razliitim nivoima: zapravo, ma s kojeg aspekta promatrali komunikaciju, ako se ne
zatvorimo u neke sasvim specijalistike okvire, neizbjefivo
se susreemo s njezinim drutvenim karakterom. Ak~, na
primjer, pokuamo otkriti genezu komunikacijske prakse,
onda - isto kao i kod jezine djelatnosti - moramo potraiti njezine izvore upravo u onom trenutku kad je ovjek iz
biolokog kontinuuma preao u historijsko i drutveno tra-

217

janje, dakle kad je doista postao ovjek, jer bitno odreen

kao drutveno bie nije mogao opstojati bez komunikacijskih
veza kojima se, izmeu ostalog, konstituira drutvo.
Uope, svako ire teoretsko razmatranje komunikacije
ujedno je i ispitivanje drutvenih uvjetovanosti i socijalnog
konteksta u kojemu se ta komunikacija odvija. Upravo u
tome i jest jedna od osnovnih slabosti suvremene lingvistike,
koja vie-manje uporno - u svojoj ortodoksnoj strukturalistikoj orijentaciji odbija da promatra jezik u njegovu
drutvenom kontekstu, kao doista drutvenu injenicu. Naime, ak i u onim teorijama gdje je, kao kod de Saussurea,
u temeljnim pretpostavkama ugraena drutvenost jezika,
ona se u daljoj razradi najee svodi na nekoliko openitih
tvrdnji i na to da se tako shvaen jezik suprotstavlja govoru
kao individualnom fenomenu, to je oigledno nedijalektiko
poimanje odnosa pojedinca i drutva.
Osim toga, praktini aspekti i komunikacijske prakse u
cjelini i jezine djelatnosti posebno neprestano se ukazuju
kao imanentni dijelovi ovjekova drutvenog ivota, i stalna
interferencija izmeu jezika i govora u konkretnim komunikacijskim procesima prerasta okvire jedne usko koncipirane
lingvistike, jer se u jezinoj djelatnosti, upravo zato to se
njome prenose obavijesti o svim oblicima ovjekove prakse,
odraavaju sve kompleksne relacije ovjekove egzistencije u
univerzumu; i vie od toga: jezina djelatnost ne samo da
se pod utjecajem tih relacija mijenja nego i sama, kao praksa, sudjeluje u njihovu mijenjanju. to vie raste, u modemom svijetu, vidljiva uloga komunikacije i komunikacijskih sredstava, to je snanije komunikacijska praksa (i jezina djelatnost) prisutna u mijenjanju naeg svijeta, i to je
potrebnije teoretski sagledavati tu njezinu funkciju, jer su
praktiki problemi sve vei. U domeni nauke o jeziku suvremena sociolingvistika i neka paststrukturalistika strujanja
tee za tim da prevladaju tradicionalne granice, ali njihovi
pokuaji - ma koliko se ponekad inilo da su teoretski
ispravno fundirani - na alost jo gotovo uope ne daju
praktiki primjenljive rezultate. A budui da problematika
jezine djelatnosti i komunikacije uope, u svijetu sa sve
vre isprepletenim komunikacijskim i informacijskim vezama, postaje jedno od bitnih pitanja ovjekova ivota, ini
se da e uskoro nuno nastupiti razdoblje kada e lingvistika morati s najveom strogou redefinirati svoje osnovne

218

pretpostavke da bi poela stvarati takvu teoriju koja e u

punoj mjeri zasluivati to ime, koja e dakle i sama biti
praksa.
Prema tome, jedna od bitnih pretpostavki takva poimanja
djelatnosti, pa i cjelokupne komunikacijske prakse
(a njome e se moda baviti semiologija), svakako je realno
uoavanje mnogostruke drutvene uraslosti tog oblika ovje
kova djelovanja. Pri tome e se - kako se ve nazire u najrecentnijim lingvistikim i komunikacijskim istraivanjima
- nesumnjivo morati sagledati i analizirati, izmeu ostalog,
i klasni karakter komunikacijske prakse, neizbjeno vezan
uz njezino drutveno obiljeje.
Na podruju ope teorije komunikacija taj je klasni karakter relativno lako uoljiv im se pone prouavati odnos
primaoca i poiljaoca u drutvenom kontekstu izvan njihove uske komunikacijske uloge, ili im se ispituje tko doista
vlada kanalima (pa i kodovima) i na koje sve naine moe
s pomotu te vlasti utjecati na formuliranje poruka i na ponaanje svojih primalaca. Kod istraivanja sredstava masovnih
komunikacija, koja, da bi uope mogla komunikacijski funkcionirati, moraju imati znaajnu ekonomsku podlogu, katkada je dovoljno otkriti u ijim su ona rukama, kao kod
svakog sredstva za proizvodnju, da bi se oitao njihov klasni
karakter: ovdje se izuavanje, i dalje izvanredno kompleksno, zbog toga nerijetko moe ograniiti na opise manipuliranja s pomou tih sredstava.

jezine

U komunikaciji jezikom na prvi se pogled ini da je situacija neto drugaija, ak i onda kad promatramo kako se
jezik ostvaruje u kanalima sredstava masovnih komunikacija,
jer poznavanje nekog jezinog sistema i sposobnost govora
postoji kod svakog normalnog ljudskog pojedinca, pa izgleda
neloginim govoriti ovdje eventualno o privatnom ili dravnom vlasnitvu ili o klasnom pritisku s pomou tog sredstva
komunikacije.
I doista, jezik kao apstraktan sistem znakova, ba zato
to je opeljudsko obiljeje, ne moe direktno biti u neijem
vlasnitvu pa niti u vlasnitvu drutvene grupacije ili klase
na vlasti, kao to to mogu biti neki drugi semioloki sustavi,
osobito informatiki kodovi, koji ak mogu biti svojina odreene kompanije. Drugim rijeima, jezik sam po sebi nije i
ne moe biti, na primjer, u kontekstu drutava s robnom

219

proizvodnjom, roba na tritu. No ako su kanali materijalni

i konkretni, oni - kao to se to dogaa kod sredstava masovnih komunikacija - mogu biti neije vlasnitvo, i jezik
ostvaren u tim kanalima svakako je oblikovan u skladu s tenjama njihovih vlasnika. Stavie, on, potpomognut ekonomskom i politikom moi vlasnika, esto se, tako oblikovan,
pretvara u izvjesnim, drutveno i te kako relevantnim situacijama, u jedini mogui nain komuniciranja. Prema tome,
govor se, ako ga identificiramo ovdje s kanalom, u odree
nim ostvarenjima ponaa kao privatno ili drutveno vlasnitvo i svojim drutvenim autoritetom utjee na formiranje
govori (a time, dakako, i jeziki) i u onim sluajevima u kojima inae nad kanalom nema nikakva vlasnitva; sposobnost
ovladavanja takvim govorom i jezikom postaje, unutar sistema robno-novane privrede, roba na tditu, a u svim klasnim
drutvima oblik i jedan od izvora drutvene i, direktno,
politike moi. Ako moemo na taj, veoma shematski zacrtan
nain naznaiti klasni karakter govora, vidljivo je da se
istovetan karakter moe pripisati i jezinoj djelatnosti u cje
lini, i jeziku samom koji je u stalnoj dijalektikoj vezi s
govorom.
Najoitiji primjeri takva karaktera jezine djelatnosti,
danas ve pomalo prisutni i u lingvistikim istraivanjima
a mnogo ranije u sociolokim ispitivanjima, mogu se otkriti
na osjetljivom i zacijelo jo uvijek sasvim nedovoljno izue
nom podruju odnosa izmeu jezika i politike. Ne ulazei
ovdje u razliite mogue definicije politike, dokle god ona
postoji kao izdvojena sfera ovjekove djelatnosti, dokl.:
god, dakle, politika snaga ne bude organski dio cjelokupne
drutvene snage, dotle je ona nuno klasno obiljeena, i to
je vidljivo u svakom njezinu slisretu s jezikom.
Tako je, na primjer, proces standardizacije jezika, dakle
izbor i stvaranje eksplicitne norme," uvijek i politiki in s
izrazito politikim uzrocima i posljedicama, i redovito je
u rukama vladajue klase. Naime, ne samo da se standardni
jezik vrlo esto stvara na osnovi nekog idioma koji je blizak idiomu vladajue klase, nego on, ak i onda kad to nije
sluaj, postaje prvenstveno jezikom te klase, budui da ona
najlake njime ovladava jer upravlja i sredstvima kojima se
to posti!e - od kola do medija masovnih komunikacija:
tako standardni jezik moe direktno zadobiti i svoju trinu
vrijednost, to se s jezikom openito, kao to smo vidjeli, ne

220

dogaa.

Kako u ovakvu iznoenju samo izdvojenih teza nije

ni priblino sagledati sve politike, historijske i ekonomske implikacije standardizacije, upozorio bih tek na je
dan, u dosadanjoj lingvistici slabo uoen paradoks: standardni jezik, u osnovi stvoren radi poboljanja komunikacije u vremenu i u prostoru, pretvara se u jedan od oblika
jezine alijenacije jer djelomino izmie iz vlasti govorni.ka
koji tim jezi.kom govore. Jedan je od uzroka takve situacije
i injenici to je stvaranje standarda vrlo rijetko izraz
spontane tenje za zajednitvom svih ili bar veine govornika
nekog jezi.ka, a mnogo je ee nametnuta nekim politikim
ili ekonomskim razlozima, kao to je formiranje drave ili
zajednikog trita. Isti se postupak u osnovi ponavlja danas
s nametanjem jezi.ka pojedinih monih ekonomija ili kultura
za svjetske jezike.
mogue

No jo mnogo suptilnije i, u principu, mnogo opasnije

manifestacije klasnog karaktera jezine djelatnosti koje iz.
rastaju iz susreta jezika i politike mogu se opisati s pomou
procesa mlstlAkaclje u jeziku. Pod mistifikacijom u jeziku
podrazumijevam postupke kojima pojedini govornici ili grupe govornika namjerno uvode izvjesne semantike pomake,
iskrivljavanja na planu sadraja, u tenji da ometu komunikaciju s drugim govornicima ili grupama govornika istog
jezika; to je, dakle, pojava suprotna kreativnosti, ali s njom
moe biti u uskoj vezi. Naime, mistifikacija je karakteristina
za jezine sustave na svim vertikalnim razinama od idiolekta
do jezika itavih drutava; i ako je ovako definiramo, ona
je svako namjerno mijenjanje na planu sadraja, bez obzira
na to koji su bili sekundarni povodi za to. Tako se u mistificirane jezike mogu ubrojiti i familijarni jezici i argoni
i tajni jezici i argoti, a im neka semantika promjena, u
njima uvedena da bi se drutvena grupa koja je upotrebljava u komunikaciji razlikovala od drugih, prijee granice
tog zatvorenog sistema i ue u opi jezini sustav te tu slui
za poboljanje komunikacije, njezina upotreba moe postati
kreativna.

Ali na razini veih drutvenih grupa, na primjer klasa,

mistifikacija se pretvara u opasno sredstvo manipulacije.
Naime, govornici, pripadnici odreene grupe, ne mijenjajui izraz, mijenjaju plan sadraja, ali tih su promjena
svjesni samo oni, dok njihovi sluaoci i sugovornici iz drugih

221

grupa smatraju da jezine jedinice i dalje imaju dotad

uobiajeni sadraj i postupaju u skladu s tako shvaenim
porukama, ne opaajui da su te jedinice postale prazne i
da, na primjer, pojedine akcione parole vie ne obavezuju
ni na kakvo djelovanje. Klasine primjere jezinih mistifika
cija te vrste pruaju nam sva totalitarna drutva i njihova
upotreba nekih kljunih politikih rijei kao to su demokracija, slobodac, narode. Lako je shvatljivo da je mistifikacija jedan od uobiajenih oblika klasnog pritiska.
Proces vraanja stvarnog sadraja rijeima, upozoravanja na to gdje su i kako su izvreni pojedini semantiki
pomaci, mogli bismo nazvati demistifikacijom u je1.iku; i
kao to je mistifikacija sredstvo klasnog priti'ska, tako i demistifikacija mora biti ugraena u klasnu revolucionarnu
borbu. No i jedna i druga pojava, dakako, daleko nadilaze
granice lingvistike: demistifikacija nije samo pronalaenje
nekih fiktivnih pravihc sadraja s pomou filoloke analize,
nego je - u optici u kojoj je jezina djelatnost ovjekova
praksa - zbiljsko djelovanje u svijetu koji nas okruuje,
iznalaenje realnih veza izmeu rijei i djela. Zato klasini
primjer demistificiranja moe biti Marxovo oitavanje semantikih pomaka u domeni ekonomske teorije i filozofije,
koje je ujedno bilo i zahtjev za praktinim djelovanjem i
provoenje takva djelovanja.
Sve pojave koje su proizvodi ovakva odnosa izmeu jezika
i politike, a i mnoge druge, ovdje nespomenute, prisutne su,
dakako, i u naen:i drutvu, ponekad u vrlo specifinim i pomalo zamagljenim oblicima, upravo u onoj mjeri u kojoj u
njemu jo postoji klasno raslojavanje i u kojoj je omogueno da pojedine drutvene grupe u njemu steknu mo nad
drugim grupama ili, u pojedinim segmentima, nad cjelokupnim drutvom. Zbog toga bi, kao i drugdje, takav tip lingvi~tikih analiza zacijelo mogao dati znaajne podatke o drutvenim stanjima i njihovim promjenama.
Kod nas se, meutim, javlja i jedan specifian fenomen,
koji nas prisiljava da osobito paljivo izgraujemo opu
teoriju komunikacije i manost o jeziku i koji e, vjerujem,
morati ove nauke orijentirati u sasvim novom pravcu: to
je potreba za samoupravnom komunikacijom. Naime, u
drutvu koje se zasniva na samoupravnim principima i koje
pretendira na to da svaki njegov sudionik s podjednakom
222

mpi praktiki

djeluje u njegovu oblikovanju, koje, prema

tome, tei za tim da dokine izdvojenost politike u zasebno
podruje i integrira je u totalitet drutvenog ivota, u takvu
je drutvu neophodno ostvarivanje ravnopravne, punopravne
i nemistificirane komunikacije, jer je ona jedan od preduvjeta ravnopravnosti sudionika drutva. Zbog toga ispitivanje
drutvenih tokova informacija - a, dakako, rije je jo
uvijek najee o informacijama koje se prenose jezinom
djelatnou dolazi polako u arite interesa; ne treba se
pri tome zavaravati: lingvistika i teorija komunikacije mogu
samo pripomoi rjeavanju takvih problema, ali ih nipoto
ne mogu u potpunosti rijeiti.
U razmatranju takve vrste saobraanja moda bi bilo korisno razlikovati samu komunikaciju kao prenoenje obavijesti od razumijevanja. Jedan je od preduvjeta komunikacije
i mogunosti prenoenja obavijesti, kao to smo vidjeli, postojanje sistema znakova zajednikog govorniku i sluaocu.
Cinjenica da je sistem znakova, osobito ako se govori o jeziku, zajedniki govorniku i sluaocu posljedica je itava niza
drutvenih i historijskih uvjeta, i ona je doista dovoljna da
- ako su druge okolnosti, kao to je prohodnost kanala, na
primjer, ispunjene - sudionici komunikacijskog procesa meusobno saobraaju i da prenose jedan drugome informacije, u skladu s teorijom informacija. No nerijetko se dogaa
da je komunikacija uspostavljena a da usprkos tome meu
go,ornikom i sluaocem nema razumijevanja: ono je stupanj vie od puke komunikacije. Naime, za jezinu komunikaciju dovoljno je poznavanje plana sadraja (i plana izraza>
jezinog sistema, dok je za razumijevanje potrebno i zajedniko proivljeno iskustvo o univerzumu koji se komunicira,
i tu se prenose obavijesti u potpunosti nemjerljive u okviru
teorije informacija.
Prava samoupravna komunikacija morala bi, da bi doista
bila uspjena, prerasti jednom u samoupravno razumijevanje, a za nj oito nije dovoljna samo relativna identinost
jezine djelatnosti nego i istovetnost svih onih oblika prakse o kojima se u samoupravnom drutvu komunicira, a to
znai stvarno zajednitvo interesa. To je ponovo izvan lingvistikih dometa.
Ipak, ini se da na tradicijama znanosti o jeziku, apsorbiu sebe sva pozitivna dostignua strukturalistiki ori-

rajui

223

jentirane lingvistike, u najnovije vrijeme na razliitim stranama svijeta izrasta jedna nova lingvistika kojoj je temeljna
pretpostavka uraslost jezine djelatnosti i njezinih aspekata,
jezika i govora, u drutvo i u praktiki, drutveno i historijski determiniran, ovjekov ivot. Ta se lingvistika, ak
i onda kad nema takvih namjera, na raznolik~ naine ukljuuje u kritike analize drutva i drutvenih odnosa i osvjetljava jezine fenomene sa sasvim novih i dosad neuoenih
pozicija.
U naim okvirima trebalo bi da ona pridonese konstituiranju revolucionarne teorije drutva i da stvori teoretske i,
koliko je to mogue, praktike preduvjete ia jezinu dezalijenaciju.

224

BIBLIOGRAFIJA

Sve su bibliografske jedinice navedene najprije abecednim

redom, a zatim su, s p<>mou brojeva koji su im pric:lruleni,
rasporeene po pojedinim poglavljima.
lingvisti.e.skih terminov, Sovetskaja
enciklopedija, Moskva 1966.
2. E. Arcaini, L' educai.iorue linguistica come strumento e come
fine, Feltrinelli, Milano 1978.
3. E. Arcaini, Principi di linguistica a.pplica.ta., li Mulino, Bologna 1967.
4. R. Barthes, Knjitevnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd 1971.
S. V. Belevitch, Langage tU.s machine.s .et langa.ge humain,
Office de publiclt6, Bruxelles 1956.
6. I!. Benveniste, Probl~me.s de linguistique gaura.le, Gallimanl, Paris 1966.
6a. B. Bemstein [Bernstajn], Jetik i dndtvene klase, BIGZ,
Beograd 1979. C- Cla.ss, Code.s and Control, vol. I, Routledge
and Kegan Paul, London 1974]
7. G. Bemito, La. sema.ntU:a., Zanichelli, Bologna s. a.
8. L. Bloomfield, Language, Holt, Rinehart and Winston, New
York 1933.
9. D. Brozovi, Standardni jei,ik, Matica hrvatska, Zagreb 1970.
10. R. Bugarski, Jetik i lingvistika., Nolit, Beograd 1972.

I. O. S. Ahmanova, Slovar'

15 Poaled

u linpistitu

225

11. R. Bugarski, Ling11istika o oveku, BIGZ, Beograd 1975.

12. L-J. Calvet, Pour et contre Saussure, Payot, Paris 1975.
13. Y. R. Chao, Language and Symbolic Systems, Cambridge
University Press, Cambridge 1968.
14. P. Chauchald, Le langage et la pensee, P. U. F., Paris 1956.
15. N. Chomsky, Aspects of the Theory of Syntax, M. I. T. Press,
Cambridge 1965.
16. N. Chomsky, Cartesian Linguistics, Harper and Row, New
York 1966.
17. N. Chomsky [Comski], Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972.
18. N. Chomsky, Language and Mind, Harcourt, Brace and
World, New York 1968.
19. N. Cbomsky, Reflections on Language, Pantheon Books,
New York 1975.
20. N. Chomsky, Studies on Semantics in Generative Grammar,
Mouton, The Hague - Paris 1972.
li." N. Chomsky, Syntactic Structures, Mouton, The Hague 1957.
22. M. Coyaud, Linguistique et documentation, Larousse, Paris
1972.
23. D. Delas-J. Filliolet, Linguistique et poetique, l..a.rousse, Paris
1973.
24. P. Dragojlovi, Informatika, kolska knjiga, Zagreb 1977.
25. DrWtvenost komunikacije, Prilozi Zavoda za kulturu Hrvatske 2, Zagreb 1978.
26. O. Ducrot-Tz. Todorov, Dictionnaire eneyclopedique des
sciences du langage, Seuil, Paris 1972.
27. 1. A. Fishman, Sociologija jezika, Svjetlost, Sarajevo 1978.
[ = Sociology of Language, Newbury House, Rowley 1970]
28. P. Garde, L' accent, P. U. F., Paris 1968.
29. 1. Gelb, A Study of Writing, The University of Chicago Press,
Cbicago - London 1972.
30. A. V. Gladkij-1. A. Mel'uk, Elementy matematil:eskoj ling11istiki, Nauka, Moskva 1969.
31. H. A. Gleason, An Introuction to Descriptive Linguistics,
Holt, Rinehart and Winston, New York 1961. [1955']
32. M. Grammont, Traite de phonetique, Delagrave, Paris 19688
[19331)
33. A. Graur-L. Wald, Scurtil istorie a lingvisticii, Editura stiinficl, Bucurefti 1965.

34. A. J. Greimas, Semantique structurale, Larousse, Paris 1966.

35. P. Guiraud, L'etymologie, P. U. F., Paris 1964.
36. P. Guiraud, La semantique, P. U. F., Paris 1965.
37. P. Guiraud, Semiologija, BIGZ, Beograd 1975. [- La semiologie, P. U. F., Paris 1971]
38. P. Guiraud, Stilistika, Veselio Maslea, Sarajevo 1964. [= La
stylistique, P. U. F., Paris 1961]

226

39. G. Gumtch, Sociologija I i II, Naprijed, Zagreb 1966.

(=TraiU de sociologie, P. U. F., Paris 19631)
40. M. Halle, The Sound Pattern of Russian, Mouton, The Hague
1959.
41. M. A. K. Halliday, Language as Social Semiotics, Edward
Amold, London 1978.
42. Z. S. Harris, Methods in Structural Linguistics, The Univer
sity of Chicago Press, Chicago 1951.
43. G. Helbig, Geschichte der neueren Sprachwissenschaf t, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg 1974.
44. Ch. Higounet, L' kriture, P. U. F., Paris 1955.
45. L. Hjelmslev, Essais linguistiques, Les gditions dc Minuit,
Paris 1971.
46. L. Hjclmslev, Le langage, Les gditions dc Minuit, Paris
1966. [ ~ Sproget, Berlingske Forlag, K0benhavn 1963]
47. L. Hjclmslcv, Prol6gom~nes a une theorie du langage, Les
:editions dc Minuit, Paris 1968. [- Omkring sprogteoriens
grundlaeggelse, Akademisk Forlag, K0benhavn 1943]
48. C. F. Hockett, A Course in Modern Linguistics, Macmillan,
New York 1958.

49. M. Ivi, Pravci u lingvistici, Driavna zaloba Slovenije,

Ljubljana 1978. (1961']
SO. R. Jakobson, Essais de linguistique generale, Les gditions
de Minuit, Paris 1963 (I), 1973 (II).
51. R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966.
52. R. Kati:i, A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, Mouton, The Hague - Paris 1970.
53. R. Katii, Jezikoslovni ogledi, kolska knjiga, Zagreb 1971.
54. R. Katii, Osnovni pojmovi suvremene lingvistike teOrije,
Sveuilite u Zagrebu, Zagreb 1967.
55. J. J. Katz-F. Postal, An Integrated Theory of Linguistic Descriptions, M. I. T. Press, Cambridgc 1964.
56. A. Kondratov, Kniga o bukve, Sovetskaja Rossija, Moskva
1975.
57. B. I. Kosovskij, ObJee jazykoznanie, Vyejaja kola, Minsk
1968.
58. J. Kristeva, E'lfLElWT&K~ Recherches pour une semanalyse,
Seuil, Paris 1969.
59. R. Lafont, Le travail et la langue, Flammarion, Paris 1978.
60. Le langage, Encyclopedie de la Pteiade, Gallimard, Paris
1968.
61. H. Lefebvre, Le langage et la societe, Gallimard, Paris 1966.
62. H. Lefebvre, La vie quotidienne dans le monde moderne,
Gallimard, Paris 1968.
63. H. Lefebvre, S onu stranu strukturalizma, Komunist, Beograd 1973. [ = Au de-ltl du structuralisme, Anthropos, Paris
1971]
227

64. A. A. Leont'ev, Psiholingvistika, Nauka, Leningrad 1967.

65. G. C. Lepschy, La linguistica strutturale, Einaudi, Torino
1966.
.
66. M. Leroy, Les grands courants de la linguistique moderne,
L' Universit6 de Bruxelles, Brmelles 19711 [1963')
67. La linguistique, guide alphabetique
la direction
d' An~ Martinet), Denoa, Paris 1969.
68. J. Lyons, lntroduction to Theoretical Linguistics, Cambridge
University Press, London - New York 1968.
69. J. Lyons [Lajons], Lingvist~lca revolucija Noama Comskog,
~ Beograd 1974. [ == Chomsky, Fontana/Collins, London

csous

70. B. Malm~, Les nouvelles tendance.s de la linguistique,

P. U. P., Pans 1966. [ Nya viigar inom sprakforskningen,
Svenska BokfSrlaget, Stockholm 1962)
71. B. Malmberg, La phonitique, P. U. F., Paris 1954.
72. J.-B. Marcellesi-B. Gardin, lntroduction a la sociolinguistique, Larousse, Paris 1974.
73. A. .Martinet, Economie de.s changements phonetique.s, Prancke, Berne 1955.
74. A. Martinet, Slements de linguistique gtnirale, Armand
Colin, Paris 1967.
75. A. Martinet [Martine), Jel.ik i funkcija, Zavod za izdavanje
udbenika, Sarajevo 1973. [- A Functional View of Language, Clarendon, Oxford 1962)
76. A. Martinet, La linguistique synchronique, P. U. F., Paris
1965.
77. J. Martinet, Clefs pour la stmiologie, Segbers, Paris 1973.
78. K. Marx-F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1967.
79. K. Marx-F. Engels-V. I. Lenjin, O jedku, Kultura, Beograd
1970.
80. T. De Mauro, lntroduz.ione alla semantica, Laterza, Bari
1965.
81. T. De Mauro, Senso e significato, Adriatica, Bari 1971.
12. A. Meillet, Linguistique hisJorique et linguistique ftntrale,
KJincksieck, Paris 19511 (I), 1952' (II), [1921 1 ( ), 1938'
(II)]

83. A. Meillet, La mtthode comparative en linguistique histe>

rique, Cham.pion, Paris 1925.
M. A. Meillet [Meje], Uvod u uporedno proubwanje indoevro~
skih jeV.lca, Nauna knjiga, Beograd 1965. [- lntroduction
a l' etude comparative de.s langues indo-europtennes, Paris
1903]
~. M. Minovi, Uvod u nauku o jeV.ku, Svjetlost, Sarajevo
1978.
86. R. Moreau, lntroduction a Za thtorie des langages, Hachette,
Paris 1975.
228

87. Ch. Morris [Moris], Osnove teorije o znacima, BIGZ, Beograd 1975. [= Foundations of the Theory of Signs, The
University of Chicago Press, Cbicago 1938]
88. G. Mounin, Clefs pour la linguistique, Seghers, Paris 1968.
89. G. Mounin, Clefs pour la simantique, Seghers, Paris 1972.
90. G. Mounin, Dictionnaire de la linguistique, P. U. F., Paris
1974.
91. G. Mounin, Ferdinand de Saussure, Seghers, Paris 1968.
92. G. Mounin, Histoire de la linguistique des origines au XX
sikle, P. U. F., Paris 1970.
93. G. Mounin, lntroduction /J. la simiologie, Les 2ditions de
Minuit, Paris 1970.
94. G. Mounin, La linguistique du xx siule, P. u. F., Paris
1972.
95. G. Mounin, Lu probl~mes thwriques de la traduction, Gallimard, Paris 1963.
96. Ch. Muller, lnitiation cl la statistique linguistique, Larousse,
Paris 1968.
97. !. Muljal, O~ fonologija i fonologija talijanskog jezika,
kolska knjiga. Zagreb 1970.
98. New Horizons in Linguistics (edited by J. Lyons), Penguin
Books, Harmondsworih 1970.
99. F. R. Palmer, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge 1976.
100. J. Perrot, La linguistique, P. U. F., Paris 1953.
101. J .M. Peterfalvi, lntroduction d la psycholinguistique, P. U.
F., Paris 1970.
102. A. Ponzio, Jedbra proizvodnja i druitvena ideologija, Ak.olska knjiga, ~ 1978. [- Produzione linguistica e ideologia sociale, De Donato, Bari 1973]
103. S. Potter1 Language _in the Modem World, Penguin Books,
Hannonasworth 1968.1 [19601]
104. B. Pottier, Comprendre la linguistique, Marabout, Verviers
1975.
105. L Prieto, Studes de linguistique et de sbniologie gb&Aralu,
Droz, Gem:ve 1975.
106. L Prieto, Messages et signaw:, P. U. F., Paris 1966.
106a. M. R.adcmmovi~. Sociolingvistika, BIGZ, Beograd 1979.
107. A. A. Reformatskij, Vvedenie v jazykovedenie, Prosveeuie,
Moskva 1967. [194'71]
108. F. Rossi-Landi, Semiotica e ideologia, Bompiani, Milana 1972.
109. E. Sapir, Language, Harcourt, Brace and World, New York.
1921.

229

110. F. de Saussure [Sosir], Opfta lingvistika, Nolit, Beograd

1969. [ = Cours de linguistique generale, Payot, Paris Lausanne 1916]
111. S. Savi, Razvojna psiholingvistika, Institut za lingvistiku,
Novi Sad 1976.
112. A. Schaff, /fzyk a poznanie, Panstwowe naukowe, Warszawa
1964.
113. M. Scbubiger, EinfUhrung in die Phonetik, Walter de Gruy
ter and Co, Berlin 1970.
114. R. Simeon, Enciklopedijski rjdnik lingvistikih naziva I i
li, Matica hrvatska, Zagreb 1969.
115. Sprache, eine EinfUhrung in die modeme Linguistik, 1 und
2, Fischer, Frankfurt a/M 1973.
116. S. K. aumjan, Struktumaja lingvistika, Nauka, Moskva
1965.

117; D. kiljan, Dinamika jezinih struktura, Studentski centar,

Zagreb 1976.
118. D. kiljan, Govor realnosti i realnost jezika, kolska knjiga,
Zagreb 1978.
119. D. kiljan. Osnove semiologije komunikacije, Sveuilite u
Zagrebu, Zagreb 1979.
120. R. Titone, Primijenjena psiholingvistika, kolska knjiga,
Zagreb 1977. [... Psicolinguistica applicata]
121. N. S. Troubetzkoy, Principes de phonologie, Klincksieck,
Paris, 1949. [- Grundi.Uge der Phonologie, TCLP 7, Praha
1939)
122. S. Ullmann, Prkia de semantique franfaise, Francke, Berne
1952.
123. J. Vendry~. Le langage, La Renaissance du livre, Paris
1923.
124. L S. Vygotskij [Vygotsky], Thought and Language, M. I. T.
Press, Cam.bridge 1962. [ = lzbrannye psihologieskie issledovanija, Moskva 1956]

125. H. F. Wendt, Sprachen, Fischer, Frankfurt a/M 1961.

126. B. L. Whori, Language, Thought and Reality, Wiley, New
York 1956.
127. D. Wunderlich, Grundlagen der Linguistik, Rowohlt, Reinbek
bei Hamburg 1974.
128. V. A. Zvegincev, Teoretieskaja i prikladnaja lingvistika,
Prosveenie, Moskva 1968.

230

O) Uteratura uz sva W uz veBnu poglavlja

1, 26, 60, 67, 68, 88, 90, 98, 1()0, 104, 107, 114, llS.
1) Uz 1. poglavlje
39, S4, ll7.
2) Uz 2. poglavlje
- jezici svijeta: 8, 13, 31, 46, 12S.
- pisma svijeta: 29, 44, 56.
3) Uz 3. p_oglavlJe
- .JPe povijesti lingvistike: 43, 4CJ, 66, 70, 117.
- predsuussureovski.. i nestrukturalistika lingvistika: 33,
85, 92.
- strukturalistika lingvistika openito: 6S, 94.
- de Saussure: 12, 91, 110.
- francuska sociolo!ka .fkola: 6, 82, 83, 123.
- sociolingvistika: 6a, 27, 41, 72, 106a.
- pratani: 50, Sl, 121.
- Martinet: 73, 74, 7S, 76.
- glosematika: 4S, 46, 47.
- amerika lingvistika: 8, 10, 11, 42, 48, 109, 126.
- generativna gramatika: lS, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 40, SS,
69, 116.
- psiholingvistika: 14, 64, 101, 111, 120, 124.
- marksizam i poststrukturalizam: 61, 62, 63, 78, 79, 102,
108, 112, 117, 118.
4) Uz 4. poglavlje
28, 32, Sl, S7, 71, 97, 113, 121.
5) Uz 5. poglavlje
8, 31, S7, 74.
6) Uz 6. poglavlje
8, lS, 23, 31, 38, S3, S4, S7, 74.
7) U 7. poglavlje
7, 34, 36, 80, 81, 89, 9S, 99, 117, 122, 128.
8) Uz 8. poglavlje
2, 3, 9, 13, 27, 31, 103, 118.
9) Uz 9. poglavlje
10, 50, Sl. 52, S3, 103, 109.
10) Uz 10. poglavlje
8, 3S, 52, S3, s-2. 83, 84, 92, 103, 110.
li) Uz 11. poglavlje
4, 37, 47, S3, S8, 77, 87, 93, IOS, 106, 110, 119.

12) Uz 12. poglavlje

5, 22, 24, 30, 49, Sl, 6S, 86, 96, 119, 127, 128.
13) Uz U. poglavlje
25, .S9, 118.
231

INDEKS IMENA, LINGVISTICKIH KOLA, PRAVACA

I RAZOOBUA

Brojevi stranica na kojima su pojedini znanstvenici ili ue

nja stavljeni u povijesni kontekst tampani su polumasno.

Aelfric 50
afektivna lingvistika 61
Ahmanova, O. S. 12
Aleksandar Makedonski 45
amerika lingvistika 74--82
aplikativno-generativna lingvistika 82--83
Apolonije Diskol 50
Apresjan, Ju. D. 12
arapski gramatiari 50
arealna lingvistika 52
Amauld, A. SO
Aristarh 49
Aristotel 49, 119, 123

B
Bali~-, Ch. 55, 61-62
Bar-Hillel, Y. 211
Barthes, R. 190, 192, 199

Bartoli, M. 52
Beaufront, L. de 44
behavioristika lingvistika
76-71
Beli, A. 52
Benveniste, :e.. 63
Bernstein, B. 64
Bertoni, G. 52
Bierwisch, M. 82, 127, 211
biologi7.am 51
Bloomfield, L. 76-77, 78 208,
210

Boas, F. 74
Boklen, E. 186
Bonfante, G. 52
Boole, G. 208
Bopp. F. 51
BreaJ, M. 122
Br0ndal, V. 72
Brugmann, K. 52
Biihler, K. 11-14
Buyssens, :e.. 119

233

c
Cenn Faeland 50
Chomsky, N. 71-81, 82, 8.1,
84, 87, 88, 116, 126, 127, 128,
165, 204, 209, 210, 211

Ciceron 119
Cohen, M. 63
Courtenay, J. B. de 55, 65
Croce, B. 52
Cunius, G. 51

G
Gaj, Lj. 28
generativna semantika 81
Gillieron, J. 137
glosematika 72-74
grki gramatian 49

Greenberg, J. H. 162
Grimm, J. 51
Guberina, P. 62
Guiraud, P. 189

Dante 50
Darwin, Ch. 51, 84
Delbriick, B. 52
De Mauro, T. 88, 129
Derrida, J. 199
Descartes, R. 50, 81
deskriptivizam 77
Die:i, F. 51 .
Dionizije Traanin 50
distribucionalizam 77
Dobrovsky, J. 51
Donat 50
Dubois, J. 65, 87
Durkheim, ~- 56, 64

Halle, M. 80
Halliday, M. A. K. 64
Harris, Z. S. 77-78, 118, 2l0
harvardska kola 66
Helmholtz, H. von 93
HerakJit 86
Hesihije 50
Hjelmslev, L. 72-74, 76, 123,
189, 200, 208
Hockett, Ch. F. 77
Homer 49
Horacije 119
humanizam i renesansa 50
Humboldt, W. von 51, 52, 83,
160, 161
Hymes, D. 65

E
Engels, F. 85, 87
etnografska lingvistika 75
etnolingvistika 75

F
Filip Makedonski 29
Fillmore, Ch. 82
Firth, J. R. 75
F'll"iiUbadi 50
Fishman, J. 64
fonoloka kola 65
Foucault, M. 86
francuska socioloka kola

I
indijski gramatiari 49
interpretativna semantika 80
Isidor iz Seville 50
lvi, S. 52

1
Jakobson, R. 65, 66-68, 69, 71,

74, 78, 83, 98, 204, 213, 215

jelska kola 76-77

Jespersen, o. 44, n
Jones, D. 93
Jones, W. 51

62-63

Frei, H. 61-62
Freud, S. 84
funkcionalna lingvistika
69-71

234

K
Karadi,

V. 28
Karcevski, S. 65

NJ

Katii.

R. 70, 169, 182, 199

Katz, J. 80
kazanjska kola ~.5.5
Kleene, M. 209
Konstantin 26, 46,
kontekstualna lingvistika 7.5
kopenhaka kola 72-74
Kristeva, J. 190, 199, 200
Kruszewski, M. .55, 65
Kvintilijan .50, 119
L

Labov, W. 6.5
Lafargue, P. 63
Lakoff, G. 81
Lancelot, C. SO
Lefebvre, H. 86
Lenneberg, E. 83
Lenjin, V. I. 85
Leontjev, A. A. 83
Leskien, A. .52
Lotman, Ju. 190
Lyons, J. 126

M
Malinovski, B. 7.5
Marcellesi, J.-B. 87
marizam 85--86
Markov, A. A. 214
marksizam i lingvistika
84-18
Marr, N. J. 85--86, 185
Martinet, A. 69-71, 89, 102,
104, 105, 118, 170, 213
Marx, K. 85, 86, 87, 88, 222
Mathesius, V. 6.5
Matore, G. 125
Meillet, A. 62--63, 175
Meljuk, I. A. 82
Melodije 26, 46
Mikloi, F. .51
. mladogramatiari .52
Morris, Ch. 189
Mounin, G. 189, 192

N
neolingvisti

.51

njemake idealistike

kole

.52

o
Ogden, C. K. 124
Os~ood. Ch. 83
Ovidije 119

p
Panini 49
Passy, P. 93
Pataiijali 49
Paul, H . .52
Peirce, Ch. S. 188-189, 192
Piaget, J. 84
Pike, K. L. 78
Platon 49, 119, 123
Ponzio, A. 88
Postal, P. 80
poststrukturalistika
kretanja 87--88
Praki lingvistiki krug 65-69
Prieto, L. 189, 192
Priscijan Gramatik .50
psiholingvistika 83--84
psihologizam .51
Pukin, A. S. 214

R
Ramov, F. .52
Rask, R . .51, 72
Remije Palemon .50
Richards, I. A. 124
Riffaterrc, M. -M. 198
rimski gramatiari .50
Ross, J. 81
Rossi-Landi, F. 88
Roussdot, P. -J. 93

s
Sapir, E. 74--76, 162, 163, 164
Sapir-Whorfova hipoteza 7.5
Saussure, F. de .55-a, 61, 62,
63, 65, 66, 67, 69, 71, 72, 73,

235

88, 102, 103, 121, 123, 175,

184, 189, 190, 200, 208, 218
Schaff, A. 86-87
Schlegel. A. W. von 160, 161
Schle~l, F. von 160, 161
Schle1cher, A. .51, 167
Schleyer, J. M. 44
Schmidt, J . .51, 140, 167
Sebeok, Th. 83
Sechehaye, A. ss. 61
Shannon. C. 213
Sibawaihi .50
Sievers, E. 93
Skalika, V. 162
Sltinner, B. F. 83
Skok, P. .52
Slakta, D. 87
sociolingvistika 64----'.5
sociologija jezika 64
srednji vijek 50
Staljin, J. V. 8S
Steinthal, H . .51
strukturalistika lingvistika
54-83

Sturluson, S. .50
Swadesh, M. 168
Sweet, H. 93

s
aumjan, S. K. 82-13, 86, 211

T
tagmemika 78
teorija dubinskih padea 82.
Tesmere, L 118
transformacijska generativna
gramatika 78-11

236

Trier, J. 125
Trubeckoj, N. S. 65--66, 67,
69, 71

u
Uldall, H. J. 74
Ullmann, S. 124

V
Varon .50
Vendcyes, J. 63
Venn, J. 208
Vinogradov, V. V. 65
Vossler, K. 52
Vygotski, L. S. 84

w
Wahl, E. de 44
Weaver, W. 213
Weisgerber, L. .52
Whitney, W. D. 74
Whorf, B. L. 7.5
Wulfila 46
Wundt, W. 186

z
Zamenhof, L. L. 44
Zaratutra 21
Zenon 59, 86
Zipf, G. K. 206, 207

enevska kola 61-Q

. irmunski, V. M. 65

INDEKS POJMOVA I TEMA

abeceda 47
abesiv 109
ablativ 109
adaptacija 144
adiectivum 108
aditiv 109
administrativan stil 120
adstrat 140
adverbijalna omaka 115
adverbijalna reenica 115
adverbiJalna sintagma 113
adverbiwn 108
afaziia 67
afektivan akcent reenice 100
afiks 106
afiksativan jezik 160
afirmativna reenica 115
afrikata 95
aglomeracijski jezik 161
aglutinacija 162
aglutinativan jezik 160, 163
aglutinativan analitiki jezik
161
aglutinativan sintetiki jezik
161

akademski stil 120

akcent 100
akcent reenice 100
aksiom (u formalnoj grama
tici) 209
aktiv 109
aktualizacija 61
akustika fonetika 93
akustika slika 57
akuzativ 109
alativ 109
aleatorika 215
alegorija 119
alfabet 46, 47
alfabetizacija 152
algebra skupova 208
al~oritam 208
aliteracija 119
alofon 97
alomorf 103
alternacija 107
alveolar 94
amalgam (u morfologiji) 104
amalgam (pri interferenciji)
143
amorfan jezik 160
anakolut 119

237

analitiki

jezik 161, 163

analogija 176
antiteza 120
antonimija 123, 126
antroponimija 111
aorist 109
aplikacija 82
apodoza 115
apofonija 107
apozicija 115
apozicijska sloenica 107
apstraktna imenica 109
arapske brojke 48
arbitrarnost (znaka) 58
arealna lingvistika 17
argot 148
argument 127
arhaian stil 120
arhaizam 1SO
artikulacija (prema Hjelmslevu) 73
artikulacija (prema Martinetu) 69
artikulacijska fonetika 93
asimetrian bilingvizam 142
asimilacija 95
asimilacija po mjestu aniku
lacije 96
asimilacija po nainu artikulacije 96
asocijativni odnosi 59
asonanca 119
aspekt 109
aspiriran glas 95
atribut 115
atributna sintagma 113
automatsko prevoenje 144
autonoman morfem 105
autonomna sintagma 71, 118
avyayibhiiva 107
azbuka 47
B
bahuvrihi 107

barbarizam 150
bau-vau teorija 186
baza (prema Chomskom) 79
baza (ri"ei) 106
bazini ~oncept 162
bazini rjenik 207
bezvuan glas 94
bezvunost 98

238

bilabijal 94
bilingvizam 142
binaristiki opis 98
binarizarn 67, 214
binarna opozicija 67
binary digit 214
bit 214
blagost 98
boja (glasa) 96
Booleova algebra 208
broj (gramatika kategorija)
108
broj (vrsta rijei) 108, 110
buka u kanalu 213
bustrofedon 47

c
centralna zona 140
cerebral 94
CF-grammar 209
competence 80
coni1mctio 108
context free ~rammar 209
context sensillve grammar 210
CS-grammar 210

c
ist koncept
lan 110
vor 166

odnosa 163

D
dativ 109
deep structure 79

deklinacija 108
delativ 109
demarkativna funkcija 101.
demistifikacija u jeziku 222
denotacija 124
dental 94
derivacija (prema Chomskom) 79
derivacija (u tvorbi rijei)
106
derivacijski koncept 163
derivacijsko stablo 79
deskriptivna fonetika 93
deskriptivna lingvistika 17
deskriptivna stilistika 120

determinacija 73
detenninativna sloenica 107
devijacija 205
diferencijacija 96
diftong 94
difuznost 98
diglosija 142
digram 47
dijakritiki znak 48
dijakronijska fonologija 96
dijakronijska lingvistika 17,
58
dijakronijska semantika 122
dijalekt 135
dijalektalizam 150
dijalektologija 136
dijasistem 136
dijelni broj 110
dilatacija 96
dinamiki akcent 100
dinamiki sistem 196
dinamika jezika 90, 170
ding-dong teorija 186
disimilacija 96
diskontinuiran morfem 104
diskurs 15, 78, 118
distantna asimilacija 96
distantna disimilacija 96
distinktivna funkcija 13, 68,
97
distinktivne obiljeje 14, 67,
97
distribucija (u lingvistici) 77
distribucija (u statistici) 205
divergencija 151
djelomina asimilacija 96
dopusna reenica 115
druga artikulacija 69
drugo lice 109
drutveni bilingvizam 142
dual 109
dubinska struktura 79
dubinski pade 82
dug slog 95
dug vokal 94
duljina 107
dvandva 107
dvojezinost 141
dvojina 109
dvostruka artikulacija 69

E
ekonomija 70
ekspanzija 118
eksperimentalna fonetika 93
ekspiratoran akcent 100
ekspiratoran glas 94 .
eksplicitna norma 196
eksplicitno znaenje 124
eksplozija 95
eksploziv 95
ekspresivna vrijednost 120
ekstenzivne znaenje 124
ekvivalencija 144
ekvivalentan grafem 47
clativ 109
element skupa 207
elipsa 119
emfaza 127
emotivan akcent reenice 100
emotivna funkcija 68
enalaga 119
entropija 213
cpenteza 96
esiv 109
etimologija 16, 122, 178
etimologija u uem smislu 178
etimoloki pravopis 48
etimon 178
etnik 111
etnonimija 111
eufemizam 128
evolutivna fonetika 93

F
faktitiv 109
faringal 94
fatika funkcija 68
fenotipski jezik 82
figura 119
figura dikcije 119
figura izraza 73, 195
figura konstrukcije 119
figura misli 119
figura rijei 119
figura sadraja 73, 125, 195
fiksirao akcent 100
filologija 18
filozofiJa jezika 18
filozofska gramatika 50
finite state grammar 209
fizioloka fonetika 93

239

fleksija 108
flektivan jezik 160
flektivan analitiki jezik 161
flektivan sintetiki jezik 161
fokus 127
fonem 13, 66, 61, 15, 97
fonematski pravopis 48
fonemika 96
fonemski sistem 14, 98
fonetika 14, 66, 92
fonetizacija 44
fonetska mterpretacija 79
fonetska transkripcija 101
fonetski pravopis 48
fonetski zakon 176
fonograf 93
fonofogija 13, 66, 96
fonologi~a reenice 100
fonologi1a rijei 100
fonoloka podudarnost 180
fonoloka posuenica 141
fonoloka sastavnica 79
fonoloka transkripcija 101
fonoloki sistem 14, 98
fonoloki zakon 176
fomia izraza 73
formalan sistem 203
fonnalizacija 203
formalna analogija 177
formalna definicija 73
formalna gramatika 208
- forman t I07
forma sadraja 73
fraza (u semantici) 128
fraza (u sintaksi) 114
frazeologem 128
frekvencija (glasa) 96
frekvencija (u statistici) 205
frikativ 95
funkcija (prema Hjelmslevu)
73
funkcije jezika 68
funkcionalan morfem 105
funkcionalna fonetika 96
funkcionalna sintagma 118
funkcionalna sintaksa 71, 118
funlttiv 73
futur 109
fuzijski jezik 163

G
genealoko stablo 166
generativna semantika 127

240

genetska srodnost 158, 165

genetska stilistika 120
geneza jezine raznolikosti
153
genitiv 109
genotipski jezik 82
geografska lingvistika 17, 137
geolingvistika 137
glagol 108, 110
glagolski predikat 115
giaS 14, 94
glavna reenica 114
glavni akcent 100
glavni broj 110
glavni dijelovi reenice 115
glotaliziranost 98
glotogonija 186
glotokrooologija 168
gotovost 109
govor 12, S6
govornik S6
govorni organi 94
gradivni pridjev 109
gradski lokalni sistem 135
grafem 47
grafemika 47
gramatem 15, 70, 104
gramatika kategorija 108
gramatiki monem 70
gramatiki morfem 104
gramatiki rod 109
gramatiki subjekt 115
gramatika SO
gramatika nezavisna od konteksta 209
gramatika s konanim brojem stanja 209
gramatika zavisna od konteksta 210
grana (jezine porodice) 167
grana (na geoealokom stablu) 166
granica sloga 95
gravirano pismo 48
grozd semantikih polja 16
grupa 167
guna 107
gutural 94

H
haplologija 96
harmonizacija 96

hidronimija 111
hijerarhijska klasifikacija 157
hi palaga 119
hiperonim 126
hiponim 126
hiponimija 126
histori~ska fonetika 93
histori1ska lingvistika 17
homonimija 123
horizontalna raznolikost (jezika) 134

I
idealni govornik ili slualac
80
ideografsko-slogovno pismo
45
ideogram 44
idiolekt 134
idiom (u jezinoj raznolikosti) 137
idiom (u semantici) 128
ilativ 109
imanentna lingvistika 17, 72
ime 108
imenica 108, 109
imenika zamjenica 110
imenski predikat 115
immediate constituens 77
imperativ 109
imperfekt 109
implicitna norma 196
implicitno znaenje 124
implikacija 127
implozija 95
impresivna vrijednost 120
indikativ 109
indikator 191
142
individualni bilin
indoevropeistika
indoevropska poredbena ling
vistika 174
infiks 106
informacija 212
inherentno obiljeje 69
injunktiv 109
inkompatibilan hiJ;lOnim 126
inkorporativan jezik 161
inspiratoran glas 94
instrumental 109
intenzitet (glasa) 96
intenzivno maenje 124

174

16

Pogled u 1.inJvistiku

interdependencija 73
interferencija jezika 142
interiectio 108
interpretacija 143
interpretativna semantika 127
interpunkcija 48
intersilabina uloga naglaska
.
100
intonacija 100
intrasilabina uloga naglaska
100
introfleksija 16Z
invari~anta 73
invariJantan fonem 66
ironija 120
iskaz 114
iskazivanje 87
izjavna reenica 115
izlazni jezik 144
izofona 137
izoglosa 137
izolativan jezik 160, 163
izoliranje 162
izomorfa 137
izomorfizam 189
izosintagma 138
izraz modema 102
izraz sema 193
izraavanje 83
izreka 114
izrina reenica 115
izuzetna reenica 114

J
iafetitska teorija 185
1ednaenje 95
jednina 108
jednojednoznano pridndiva
nje 193
jedn6jezinost 141
jednostavan grafem 47
1ednostavna reenica 114
1ednovieznano pridruivanje 193
jez~ 118
jezici u kontaktu 140
jezina djelatnost 11, 55
lezina familija 166
lezina granica 1'38
lezina liga 139, 159
166.
lezina porodica 20,
Jezina praksa 11

241

Jezina
Jezina
lezina
lezina
Jezine
Jezini
Jezini
jezini
jezini
ezini

raznolikost 132
shema 73

skupina 20, 167

zajednica 138
univerzalije 165
otok 138
savez 139, 159
standard 17

uzus 73
znak 57
/ezi.no planiranle 152
jezino vrijeme 69
jezik (kao pojedinani idiom)
136
jezik (uope) 12, 56, 73
~ezik-ki 167
lezik kulture 149
Jezik-majka 166
jezik-potomak 167
jezik-predak 166
jezik sa sloenim sinLakli
kim relacijama 163
jezik s istim sintaktikim
relacijama 163
jezik u knjievnosti 198
jo-he-ho teorija 186

K
kakwninal 94
kalk 141, 144
kalkulus predikata 127
kanal 213
kapitala 48
kamuu:fhdraya 107
kasan bilingvizam .142
kategorijalno pravilo 79
kibernetika 19, 212
kimograf 93
klasifikaci~a jezika 157
klasifikaciJa semiolokih sustava 194
Kleeneova gramatika 209
klik 94
kn"ievni jezik 149
mj~teoretska stilistika
kod 196, 213
lcoine 147
koliina informacije 214
kombinacija 215
kombinatorika fonetika 93

242

kombinatorika

varijanta 66,
97
kombinatorika 215
kompaktnost 98
komparacija 110
komparativ 110
komparativna fonetika 93
komparativna lingvistika 17,
173

komparativna metoda 50
kom para tivno-historijska eti
mologija 178
komparativno-historijska metoda 174, 180
kompleksija 215
komplementarna distribucija
66
komplementarnost 126
komponencijalna analiza 125
kompozicija 106
komunikacija 217
komunikacijska praksa 217
komunikacijski akt 118, 217
komunikacijski proces 217
komunikativna kompetencija
65
komutacija 142
konativna funkcija 68
kondicional 109
konfiks 106
kOn$1UC11Cija 116
kon1ugacija 108
kon1unktiv 109
konkordancija 1JJ7
konkretan koncept 162
konkretan koncept odnosa
163

konkretizacija 131
konkretna imenica 109
konotacija 124
konotacijski jezik 1JJO
konsonant 94
konsonantnost 98
konstantan funktiv 73
konstelacija 73
kontaktna asimilacija 96
kontaktna disimilacija 96
kontaktna srodnost 158, 159
kontekstualna analiza 125
kontrast 99
kontrastivna lingvistika 17
konvencionalnost (znaka) 58
konvergencija 151

koordinacija 118
koordinativan veznik 110
koordinativna sintaP.ta 113
koordinirana klasifikacija
157
kopula 115
kopulativna slofenica 107
korelacija 73
korijen 106
korijenski jezik 160
korpus 77
kratak slog 95
kratak vokal 94
kreativnost (jezika) 12, 90
kreativnost (prema Chomskom) 79
kreolski jezik 147
kriptografija 2(11
kriterij kooCCJ?ata 75
kultiviran jezik i govor 146
kurziv 48
kvadrijal 109
kvalitativan pridjev 109
kvantitativna lingvistika 17

linearnost (znaka) 58
lingua franca 147
lingvistika
lingvistika
lingvistika
lingvistika
lingvistiki

geografija 137
semantika lS
statistika 20S
stilistika 120
atlas 137
lingvistika 11
lingvistika $ovora S6'
lingvistika Jezika 56
literarni jezik 149
litota 120
logiki akcent reenice 1()()
logiki subjekt 1lS
logika u lingvistici 211
logotaksija 116
lokalni 'ovor 13S
lokalni Jezini sistem 13S
lokativ 109

u
ljudsko

prevoenje

L
labi~al 94
labiJal~ost

98
labiJaliziran sonant
konsonant 9S
labijaliziran vokal 94
labiodental 94
labiografija 93
lanac komunikacijskog procesa 213
langage SS
langue 56

laringal 94
laringoskopija 93
leksem lS, 70, 104

leksika posuenica 141

leksiki morfem 104

leksija 124
leksikoarafija 16
leksikofogija 16, 110
leksikon (prema Chomskom)
79
lice 109
lina imenica 109
lina zamjenica 110
lik 109
likvida 94

143

m~etofon 93
m&JUSkula 48
makrosociolingvistika l4S
manifestacija 191
Markovljev proces 214
matematika lingvistika 17,

20S

matematika

lingvistika
kvantitativn<>jJ til?a 20S
matematika hngY'lStika nekvantitativnog tiP.a 2(11
materijalna aruilogija 177
materinji jezik 140
m~ 109
medijan 20S
mekonepan glas 94
melodijski akcent 100
merizam 97
metafonija 107
metafora 119
meta~ezika funkcija 68
meta1ezik 19, 204
metateza 96, 119
metoda minimalnih parova
66
metonimija 119

243

metrika UJO, 119

mi ean ezik 164

~olingvistika

145
minuskula 48
rnistifikacija u jeziku 221
mitoloka teori1a 186
mlesni ~or 135
mJesni Jezini sistem 135
mnoina 108
modulacija 144
modus 205
mogu sluaj 215
monem 70, 102
monogeneza jezika 85
monovalentan grafem 47
morf 14, 70, 103
morfem 14, 70, 102
morfem (prema Martinetu) 70
morfematsld pravopis 48
morfo(fo)nologija 14, 100
morfologija 14, 102
morfoloka klasifikacija 159
morfoloka :t>05uenica 141
morfoloki sistem 104
muki rod 109
muzikalan akcent 100

neposredna sastavnica 77,

116
neprav uzvik 110
neprekidnost 98
nepromjenljiva rije 108
neproirena reenica 114
nereceptivan b1lingvizam 142
nesvrenost 109
neutralan stil 120
neutralizacija 97
nevokalnost 98
nezavisna sintagma 113, 118
nezavisno sloena reenica 114
neiv rod 109
nijena reenica 115
niska tonalnost 98
nizak stil 120
nizak vokal 94
noetiko polje 193
nomen 108
nominativ 109
norma 148, 196
normalna vrijednost 205
normativna lingvistika 17
nosilac sloga 95
nostratika teorija 185
nulti stupanj 107
numerus 108

N
nacionalni jezik 149
118'7:in 109
nainska reenica 115
naglasak 100

naglen s1oK 95
namjerna re'&mica 115
napetost 98
narjeje 135
nastavak 106
nativistika teorija 186
nazal 94
nazalan glas 94
nazalnost 98
nedinamiki sistem 196
negativna reenica 115
neKlotaliziranost 98
neionsonantnost 98
nelabi"aliziranost 98
nelabi~
vokal 94.
nena
n slog 95
neoclreena zamjenica 110
neologizam 150
nepalataliziranost 98

244

o
obavijest 212
objekt 115
objektna reenica 115
objektna sintagma 113
obraenje

84

odnosi meu semiolokim su

stavima 196
odnos ~ezika i govora 153
odnos ~ezika i millenla 53
Odnos ~ezika i nacije 39
odnos 1ezika i politike 220
odnos jezika i stvarnosti 53
odnosna reenica 115
odnosna zamjenica 110
odstupanje 205
ogranien kod 64
okluziv 95
onomasiologija 122
onomastika 111
onomatopeja 128
opa fonologija 97
opa imenica 109

lingvistika 16, 51
192
opismenjivanje 152
opisna lmgvistika 17
opozicija (kao paradigmatski
odnos) 99
opozicija (prema Trubeckom)
66
optativ 128
oputenost 98
oralan glas 94
oralnost 98
oronimija 111
ortoepija 96
ortografija 48
oscilograf 93
osnova 106
otvoren slog 95
otvoren vokal 94
ovjerena reenica 79
oznaeno (u lingvistici) 57
oznaeno (u semiolo~ji) 190
oznaitel~ (u lingvisuc1) 57
oznaitelJ (u semiologijil 190
oznaka 190
opa

opa semiol~ja

p.
pade 109
palatal 94
palatalizacija 96
palataliziran glas 95
palatal.iziranost 98
palatografija 93
paradigma 108
paradigmatski odnosi 59, 194
parci!alno pridruivanje 193
paretimologija 179
parole 56
partikula 110
pasiv 109
pasivan bilingvizam 142
patois 135
pauza 101
perlekt 109
perfomumce 80
periferna zona 140
pericxl 115
permutacija 215
pertinentno distinktivno obi
ljefje 98
pidin 147
piktogram 44

pisan ~ovor 146

pisan Jezik 146
pismeni bilingvizam 142
pismenost 48
pismo 44
plan izraza 13
plan sadraja 13
plural 109
plurilingvizam 142
pluskvamperfekt 109
podjela oznaka 190
podjela semiologije 192
poetika 119
poetska funkcija 68
poetska upotreba jezika 67
.
poetski stil 120
po~F (prema de Saussureu)
pojam (u semantici) 130
pogodbena reenica 115
pokazna zamjenica 110
poliglosija 142
poliglotija 142
polisemija 123
polisintetiki jezik 161, 163
polisinteza 162
politiki diskurs 87
polivalentan grafem 47
polukonsonant 94
poluvokal 94
polje izraza 193
pomoni jezik 146
pomoni rjenik

209

poredbena lingvistika 17
porijeklo jezika 185
porodica 166
poruka 59, 213
- posesivna sloenica 107
posljedina reenica 115
postanak jezika 185, 186

postava 59
posuenica 141, 144
poiljalac 213
potporodica 167
potpuna asimilacija 95
potvrdna reenica 115
potvrena reenica 79
povijesna etimologija 178
povoljan sluaj 215
povratnost 109
povrinska struktura 79
pozitiv 110
poznavanje jezika 80

245

praepositio 108

prajezik 167
pravilo preispisivanja 209
pravi uzvik 110
pravopis 48
praznina 107
predikat (kao dio reenice)
115
predikat (prema Bierwischu)
127
predikativna sintagma 118
predikatna reenica 115
predikatna sintagma 113
prednji vokal 94
prefiiks 106
prekativ 109
prekidnost 98
presjek (skupova) 208
preslikavanje 190
presupozicija 127
preterit 109
pretpostavka 127
prevoenje 143
prevoenje ad litteram 144
prezent 109
preznakovljavanje 196
pridjev 108, 109
pridjevska zamjenica 110
pridruivanje 190
pri~ed.log 108, 110
pri~eglas 107
pritea~~j 107
vaoje 83
pri
prilog 108, 110
priloka oznaka 115
priloka sloenica 107
priloni bro 110
primalac 211
primaran akcent 100
primitentena fonetika 93
primi~en~ena lingvistika 17
primiJCDJena psiholingvistika
84
P1!,~ifa arbitrarnosti jezinog
175
princip empirizma 73
principi komparativn<>hist<>
rijske metode 175
princip jezinog kontinuiteta
175
princip pravilnosti fonetskih
promjena 175
prirodan rod I 09

246

prirodni jezik 196

prisvojan prid~ev 109
prisvojna zamjenica 110
proces 73
produktivnost 200
program 208
progresivna aimilacija 95
promjenljiv akcent 100
promjenljiva rije 108
pronomen 108
propozicija 127
prospektivna lingvistika 185

prosta reenica 114

proirena reenica 114
protaza 115
proteza 96, 119
provincijalizam ISO
prozodijsko distinktivno obi
ljeje 69, 100
prva artikulacija 69
prvo lice 109
osihoakustika 93
psiholingvistika 18
publicistiki stil 120
puka etimologija 179
puh-puh teorija 186
punina 107
puno pisanje 45
purizam 151

R
raun

vjeroJatnosti 215
radna teorija 186
rang 205
rani bilingvizam 142
rastavna reenica 114
raz~ovomi jezik i govor 146
razJednaivanje 96
razlika (skupova) 208
razlikovna funkcija 13
razraen kod 64
razred 73
razumijevanje 223
realna defirucija 73
reciprocitet 126
reciprona asimilacija 95
reenica 15, 114
redni broj 110
redoslijed znakova (u pismu)

47

red rijei u reenici 116

redukcija (kao stupanj pri
jevoja) 107

redukcija (u logici) 212

redundancija 213
redundantna distinktivno obi1" eje 98
re~uplikacija 107
referencijalna funkcija 68
regresivna asimilacija 95
rekcija 116
rekonstrukcija 183
relacija 73
rema 127
rentgenografija 93
retorika SO, 119
retrospektivna lingvistika 185
rije 14, 71, 105
rimske brojke 48
rjenik (prema Chomskom)
79
rjenik (u leksikografiji) 111
rod 109
rukopisno pismo 48
rupa u sistemu 71, 99

s
sabir 146
sadraj 124
sadra~ morfema 103
sadra~ sema 193
sadria~a!:i1l:antema 15
samog
94
samoupravna komunikacija

222

sandhi 101

Sapirova tipologija jezika 162

sastavna reenica 114
sastavnice (gramatikog ustrojstva) 1IJ
scriptio plena 45
segment 73
sekundaran akcent 100
sem (kao figura sadraja) 125
sem (kao semantem) 124
sem (u semiologiji) 192
semantem 15, 124, 129
semantika interpretacija 79
semantika sastavnica 79
semantiki trokut 124
semantiko polje 16, 125
semantika 15, 122
semantika reenice 122
semantika rliei 122
semantika sfnt~gmi 122
semasiologija 122

semem 124
semiologija 19, 188
semiologija komunikacije 192
semiologija maenja 192
semioloka pragmatika 189
semioloka semantika 189
semioloka sintaksa 189
semioloki sistem 194
semiotika struktura 73
semiotika 188, 192
seoski lokalni sistem 135
signifiant 57
signifii 57
silazna intonacija 100
silepsa 119
simbol 192
simbolizacijski jezik 163
simetrian bilingvizam 142
simptom 191
sinegdoha 119
singular 108
sinkronijska fonetika 93
sinkronijska fonologija 96
sinkronijska lingvistika 17, 58
sinkronijska semantika 122
sinonimija 123
sintagma 15, 71, 113
sintagmatika 15, 113
sintagmatski odnosi 59, 194
sintaksa 15, 112
sintaksa diskursa 15, 78, 118
sintaksa reenice 15, 114
sintaktika posuenica 141
sintaktika sastavnica 79
sintetiki jezik 161, 163
sistem (uope) 12, 54
sistem (prema Hjelmslevu) 73
situaciona analiza 124
skup 207
skupina 167
slikano pismo 48
sliven konsonant 95
slobodan akcent 100
slog 95
slogovno pismo 45
slovo 47
sloena reenica 114
sloen grafem 47
~loenica 107
slualac 56
sluben jezik 149
smisao 124
socijalan bilingvizam 142

247

socijalan dijalekt 146

socijalna posuenica 63
socijativ 109
sociodi"alekt 146
~ociolekt 146
sociolingvistika 18
sociologija jezika 18
sonant 94
sonoran glas 94
specijalan jezik 147
spektrograf 93
spirant 95
spona 115
sporedan akcent 100
sporedni dijelovi reenice 115
sredinji vokal 94
srednja vrijednost 205
srednji rod 109
srednji stil 120
srednji vokal 94
srodnost jezika 158
stadijalnost jezinog razvitka 85
stalan akcent 100
standard 148
standardizacija 148
standardni jezik 17, 148
stanje 109
stenografija 207
stil 120
stilem 121, 198
i.tilistika 16, 62, 119
stohastiki proces 214
stratifikacija 134
stranji vokal 94
stridentnost 98
stroboskopija 93
strojno prevoenje 143, 144
struktura 12, 54
strukturalizam 54
stupnjevi prijevoja 107
stvaralaka analogija 177
subjekt 115
sub~ektna reenica 115
sub1ektna sintagma 113
sublativ 109
subordinacija 118
subordinativan veznik 110
subordinativna sintagma 113
substantivum 108
sufiks 106
suglasnik 94
superlativ 110
248

superstrat 140
supkategorijalno pravilo 79
suprasegmentalan element 68
~uprascgmentalno distinktiv
no obiljeje 69, 100
suprotna reenica 114
supstandardan jezik 151
supstitucija 142
supstrat 140
surface structure 79
sustav 12
svakodnevni jezik i govor 146
sveanj izoglosa 138
svjetski jezik 149
svrenost 109

irenje 118
iroka fonetska transkripcija
101
utav glas 94

T
tabu 128
tagmcm 78
taJni jezik 148
tatpuruia 107
tehniki bil"

142
tekst (prem~levu) 73
tekst (u teoriji knjievnosti)
200
tema 127
teorija evolucije 186
teorija informacije 19, 212
teorija o monogenezi jezika
185
teorija o odsutnosti konkret
nog referenta 199
teorija oponaanja 186
teorija skUJ?<>Va 207
teorija uzvika 186
teorija valova 51
teori~ska fonetika 93
teori1ska lingvistika 16
tetragram 47
timbar 96
tipografsko pismo 48
tipoloka klasifikaciia 75, 159
tipoloka srodnost 158, 159
tjesnaan glas 95
ton 100

toponimija 111
totalno pridruivanje 193
tradicionalna tipoloka klasifikacija 160
trajnost 109
transcendentalna lingvistika
17, 72
transfiks 106
transformacija 78, 79
transformacijska generativn.i
gramatika 116
transformacijska gramatika
210
transkodiranje 196
transpozicija 144
trea artikulacija 70, 125
tree lice 109
tri~ram 47
triJal 109
trop 119
tuica 141, 150
tvorba rijei 105
tvrdonepan glas 94

u
uenje

jezika 152
udvajanje 107
uklopljena reenica 115
ulazni jezik 144
umjetan jezik 196
unija (skupova) 208
unutarnja fleksija 108, 162
unutranja lingvistika 17
unutranJa sintagma 113
unutranJe mijenjanje jezika
182
unutranji sandhi 101
upitna reenica 115
upitna zamjenica 110
upotreba jezika 80
upotreba semiolokog sistema 194
uska fonetska transkripcija
101
usnen glas 94
uvular 94
uzlazna intonacija 100
uzorak 75
uzrona reenica 115
uzvina reenica

uzvik 108, 110

uzvien stil 120

V
vakantno pridruivanje 193
valeur 57
vanjska fleksija 108, 162
van!ska lingvistika 17.
vanJska sintagma 113
vanjski sandhi 101
vanjsko mijenjanje jezika 182
\'anjabilan funktiv 73
varijacija 215
varijanta (prema Hjelmslevu)
73
varijanta (u fonologiji) 66, 97
varijanta (u standardizaciji).
151
varijetet 135
velar 94
Vennovi dijagrami 208
verbum 108
vemakular 135
vertikalna raznolikost (jezi
U) 134

vertikalna stratifikacija 145

veznik 108, 110
vid 109
vijest 213
visina (glasa) 96
visoka tonalnost 98
visok vokal 94
vieiednoznano pridruivanje
193
viejezinost 141
vievieznano
pridruivanje
194
vjerojatnost 215
vokal 94
vokalnost 98
vokalski trokut 99
"'okativ 109
vrddlti 101

vremenska reenica 115

vrijednost (u lingvistici) 57,
103
vrijednost (u semiologiji) 190
vrijeme 109
vrijeme govora 172
vrste rijei 108

115

zakljuna reenica

zalihost 213

114

249

zamjenica 108, 110

zapovjedna reenica 115
zatvoran konsonant 95
zatvoren slog 95
zatvoren vokal 94
zavisan morfem 105
zavisna reenica 114
zavisna sintagma 113, 118
zavisno sloena reenica 114
zavretak (rijei) 106
zavrni rjenik 209
zbirna imenica 109
Zipfovi zakoni 206
znaenje 124, 129
mak (openito) 13

mak (prema Hjelmslevu) 73

znak (u semiologiji) 192

znakovi za brojeve 48
mamenje 191
znanstven stil 120
zubni glas 94
zvonak glas 94
zvuan glas 94
zvunost

98

argon 148
arite 127
enski rod 109
iv rod 109

INDEKS JEZIKA I PISAMA

Nazivi pisama odtampani su kuriivom.

A

abhaski 33
adigejski 33
afarski 31
afganistanski 22
afrikaans 26
anglonkinsko-vakaki jezici 42
ainu 36
ajmara 43
ajsorski 31
akadski 30
albanski 28
aleutski 42
altajski 34
altaJski jezici 36
ameriki indijanski jezici 42
amharski 31
anarnski 38
anglosaski 25
arabica 47

aramejski 31
aramejsko 45

araukanski 43
aranta 40
arapski 31
arapsko 46
aravak 43
areare 39

arkadijsko-ciparski 22
armenski 28
armensko 46

arumunjski 24
asamski 21
asirsko-babilonski 30
aanti 40
athapaski jezici 42
atiki 22
australski jezici 40
austrazijski jezici 39
austronezijski jezici 40
avarski 33
avestiki 21
azerbajdanski 34
azijski jezici izvan porodica 36

251

erkeski 33
eki 27
inuk 42
ipeva 42
ol 42
ontal 42
ukotski 36
uvaki 34

bahasa indonesia 39
bali"ski 39
baltiki jezici 26
balte>-slavenski jezici 28
bantu jezici 41
bari 41
baskijski 32
bakirski 35
bataki

39

beach-la-mar 43
beda 31
beludski 22
bemba 41
bengalski 21

irilica

46

bengalsko 47

berberski jezici 32
biharski 21
bikolski 39
bizantski grki 22
bjeloruski 27
bodo 38
bokmll 25

bosansko-hercegovaka

janta

28

bosansko-hercegovaki
evne>-jezini izraz 28

dajaki

variknj i-

brahui 37
bretonski 25
britski jezici 25
bugarski 28
bugarski (stari) 34
bunda 41
bwjatsld 35
burmanski 38
burmansko 47

burski 26
buruask.i 37
bumanski 41

c
cakonski 22
chwang 38
ciganski 21
creek 42
crnogorska varijanta 28

e
adsk.i jezici
akavski
eenski 33
eremisk.i 33

252

41

39

dalmatski 24
danski 25
dardski jezici 21
darginski 33
demotski 31
demotsko 45
devarui~ari

47

dhimouki 22
dinka 41
dogon 40
dolomitski 24
donjoluiki 27
dorski 22
dravidski jezici 37

E
egipatski 31
egipatski hijeroglifi 45

ekavski 28
enecki 34
engleski 25
eolski 22
l!Sk.imski 42
eskimsko-aleutski jezici 42
esperanto 44
estonski 33
etiopski jezici 31
etrurski 29
euskara 32
euskaro-kavkaski jezici 33
evenijski 36
evenkijski 36
evroazijski jezici 36
ewe 41

F
faereerski 25
faliskiki 23
feniki 30
fenika

hebre1sko kvadratno 45

45

fidijski 39
finski 33
finski jezici 33
flamanski 26
francuski 24
francuski kreolski 43
frigijski 29
frizijski 25
fulbe 40
furlanski 24

G
gadaba 39
gaelski jezici 24
gagauski 35
galicijski 23
galla 31
galski 24
galski jezici 24
ganda 41
ge'ez 31
ge'ez 45

gegijski 28
germanski jezici 25
giljaki 36
glagoljica 46

goldski 36
gondski 37

gornjoluiki

gotski 26
gotsko 46
grki 22
~rki

hatski 29
hausa 41
havajski 39
hebrejski 30

27

alfabet 46

griunski 24
gruzijski 33
gru:.ijsko 46

guahibo 43
gudaratski 21
gurage 31

H
halha-mongolski 35
hamitski jezici 32
hantijski 34

hebrejsko-panjolski 23
helenski 22

hetitiski 29
hetitsko klinasto 45
hijeratsko 45
himalajski jezici 38

hindski 21
hindustanski 21
hiragana 46
ho 39
hoka-sijuski jezici 42
holandski 26
hotentotski 42
hotentotsko-bumanski
41
hrvatski knjievni 28
hrvatskosrpski 27
huasteld 42
hunanski 38

jezici

I
ibo 41
ido 44
ijekavski 28
ikavski 28
ilirski 29
iloki 39
indijski jezici 21
indoevropski jezici 21
indoiranski jezici 21
indonezijski 39
indonezijski jezici 39
inguki 33
interlingua 44
iranski jezici 21
irokeski 42
irski 24
islandski 25
istonogermanski jezici 26
istonosemitski jezici 30
istonoslavenski jezici 27
istonoturkijski jezici 34
istriotski 24
istroromanski 24
istrorumunjski 24
ital<>-keltski jezici 25

253

italski jezici 23
ivrit 31

J
jagnobski 22
Jakutski 34
jao 38
japanski 36
japansko 46
javanski 39
jekavski 28
tezici Australije. i Oceanije 39
Jezici Crne Afrike 40
jezici Jugoistone Azije 39
jidi 26
j<>nski 22
1onsko-atiki 22
1oruba 41
'uraki 34
Junoameriki indijanski jel zici 43
junoa.rapski 31
iunokavkaski jezici 33
junoslavenski jezici 27

K
kabardinski 33
kabilski 32
kai.n 38
kafir 41
kahikel 43
kajkavski 27
kalmiki 35
kamba 41
kamadalski 36
kampuijski 38
kanaanski 30
kanara 37
kanara 47
kantonski 37
kanuri 41
karaajevski 35
karakalpaki 35
karelijski 33
karijski 29
kastilJanski 23
karmrski 21
.kaupski 27
katakana 46
katalonski 24
kate 40

254

katharevusa 22
kavkaski jezici 32
kawi 39
kazahski 34
keua
keki

43
43
keltski jezici 24
kentum-jezici 30
khasi 38
khmerski 38
khmersko 47
khoi 41
khoisanski jezici 41
kie 43
kimriki 25
kineski 37
kinesko 45
kinesko-tibetski jezici 37
kirgiski 34
klinasto 45
kobou 40
koine 22
komski 33
kongo 41
kontaktni jezici 43
koptski 31
koptsko 46
korejski 36
korjaki 36
komvalski 25
kreolski 43
kretska pisma 45
krimski gotski 26
krimsko-tatarski 34
ksibaro 43
kubai 40
kuanski 29
kumiki 35
kurdski 22
kuitski jezici 31
kwo-yu 37

L
ladinsk.i 24
lahndski 21
lakski 33
lamutski 36
landsm~ 25
laoski 38
laosko 47
laponski 33
laponski jezici 33
latinica 46

latinski 23

latinsko-faliskiki

latvijski 26
lazijski 33
leceburki 25
lepa 38
letonski 26
l . ki 33

jezici 23

1=32

lidijski 29
ligurski 29
likijski 29

linear A 45
linear B 45

lingua franca 43
litavski 26
lolo 38

lolo-bodo-naga-kain

lomongo 41
tuba 41
luvi"ski 29

lui~osrpski

jezici 38

mesapski 29
miao 38
mia<>-jao jezici 38
mikoru 40
mikronezijski jezici 39
min 38
mingrelski 33
misteki 43
moabitski 30
moldavski 24
mon 38
mongolski jezici 35
mon-khmerski jezici 38
mordvinski 33
mosi 40
munda jezici 38
mundarsk.i 38
muskogenski 42

N
27

M
madurski 39
maarski 34
maja 42
maja-soke jezici 42
makasarski 39
makedonski 28
makedonski (stari) 29
malcuva 41
malajalamski 37
malajalamsko 47

malajski 39
malaJsko-polinezijski jezici 39
malP;ki 39
malinke 40
maloruski 27
malteki 31
mam 43
mandingo 40
mandurski 36
mandurski jezici 36
mansijski 34
manski 25
maorski 39
marathski 21

na-dene jezici 42
naga 38
nahuatl 42
nama 41
nanajski 36
naurski 40
navajo 42
nenecki 34
nepalski 21
nganasanski 34
ngola 41
nguni jezici 41
nikobarski 38
niskonjemaki 26
nizozemski 26
nogajski 35
nordijski jezici 25
norveki 25
nostra.tiki 32
novial 44
novoegi..P.atski 31
novo~ki 22
nubiJski 41
nuerski 41
nynorsk 25

NJ

marathsko 47

marijski 33
masai 41
melanezijski jezici 39

njanda 41
n.jasa 41
njemaki 25

255

obla glagoljica 46
o~amsko 47
OJratski 35
okcidental 44
okcitanski 24
ok.inavslci 36
ODO 40
oraonski 37
orijski 21
osetski 22

oskilti 23
oskiko-umbrijski
ostjaki 34

jezici 23

otomanki jezici 43
otomi 43

p
palajski 29
paleoazijski jezici 36
paleosib1rski jezici 36
pali 21
pamirski jezici 22
pandapski 21
papiamento 43
papuanski jezici 40
partski 22
pehlevi 22
pehlevi 45
pelazgik.i 29
penutijski jezici 42
pennski 33
perzijski 22
pidgin-english 43
pokoni 43
polapski 27
polinezijski jezici 39
polllobla glagoljica 46
poljski 27
pongve 41
popoloka 43
portugalski 23
posredniki jezici 43
praindoevropski 30
prakrti 21
praslavenski 26
protointlijski 45
provansalski 24
punski 30
putu 22
putong-hwa 37

256

radasthanski 21
rarotonga 39
retoromanski 24
rifski 32
riksmAJ. 25
romanski jezici 23
romski 21
ruanda 41
rumanki 24
rumunjski 24
rundi 41
runsko 47
rusinski 27
ruski 27

s
sabir 43
samoanski 39
samojedski jezici 34
san 41
sanskrt 21
santali 38
sardski 24
satem-jezici 30
secvana 41
sefardski 23
selduki 35
selkupski 35
semanki 38
semitska slogovna pisma 45
semitski jezici 30
semitsko-hamitski jezici 30
senufu 41
sijuski 42
sindhski 21
sindhsko 47
singaleski 21
sitigalesko 47
sirijski 31
sjevernoameriki
indijanski
jezici 42
sjevemoarapski 31
s~evernogermanski jezici 25
s~evernokavkaski jezici 33
s1evernomandarinski 37
skitski 22
slavenoserbski 27
slavenski jezici 26
slovaki 27
slovenaki 28

 slovenski 28
sogdijski 22
somalski 31
songoi 40
soninke 40
sonsoral 40
sora 39
sorapski 27
sotho 41

srednjoameriki

indijanski jezici 42
srpski knjievni 28
srpskohrvatski 27
staroegipatski 31
starogrki 22
starofiebrejski 30
starolcanaanski 30
staromakedonski 29
staronordiJski 25
staroperziJski 21
staropruski 26
staroslavenski 26
sudansko-gvinejski jezici 40
sumerski 30
sundski 39
svahili 41
svazi 41

9
anski 38
ilh 32
iluk 41
kotski 24
leh 32
oko 43
panjolski 23
tokavski 27
vedski 25

traki

29

tul\rclki 32
tuba 41
iukana-pano 43
lulu 37
tung 38
tunguski 36
tunguski jezici 35
tun'11sko-mandurski jezici 35
tup1-guarani 43
turfanski 29
turkijski jezici 34
turkmenski 34
turski 35
tursko-tatarski jezici 34
tuvinski 34

u
T

tabasaranski 33
22
tagaloki 39
tahitski 39
tai 38
tajski 38
tajski jezici 38
tajsko 47
takelma 42
talijanski 24
tadiki

17

tamilski 37
tamilska 47
tatarski 34
tauna 39
tavgijski 34
teluki 37
teluJko 47
tibetski 38
tibetsko-bunnanski jezici 3S
tigre 31
tigrinja 31
timoko-prizrenski 27
tirolski 24
tobi 40
t1Jda 37
toharski 29
loharski A 29
toharsk.i B 29
tonga 39
torlaki 27
lJSkijski 28
totonaki 42

Poaled u llnsvl1dlr.u

udmurtski 33
ugarski jezici 34
ugaritski 31
uglata glagoljica 46
ugrofinski jezici 33
ujgurski 36
ukrajinski 27
ultihi 40
umbrijski 23
umjetni meunarodni jezici
44
uralo-altajski jezici 36

257

uralski jezici 33
urdsld 21
uto-azteki jezici 42
uzbeld 36

visoCjemaki

voaulski 34
fapUk 44
!~Jof 40

258

w
wu 37

V
valdbiri 40
vedsld 21
velki 25
veljotski 24
vendski 27
venellSki 29
vepsijski 33
viJetnamski 38
visa'sld 39

votjaki 33
vulgarni latinski 23

X
xhosa 41

z
25

zancle 41
zapadnogermanski jezici 25
zapadnosemitski jezici 30
zapadnoslavenski jezici 27
zapadnoturkijski Jezici 34
zatopeki 43
zulu 41

ANALITICKI SADR2AJ

1. UVOD

11

Polazne definicije (li): Lingvistika (11) - Jezina djelatnost

Jezik i govor (12) - Znak (13); IJngvlstlke dlsclpllne
(13): Fonologija (13) - Morfologija (14) - Sintaksa (15) Semantika (15) - Ostale discipline (16); Podjela lingvistike
(16): Srodne :manostl (18).
(11) -

2. JEZICI I PISMA SVIJETA

20

Uvod (20); Jezl&ae porodice I skupine {21): Indoevropski jezici (21) - Semitsk~hamitski jezici (30) - Baskijski jezik
(32) - .Kavkaski jezici (32) - Ugrofinski jezici (33) - Tur
kijski jezici (34) - Mongolski jezici (35) - Twigusk~man
durski jezici (35) - Azijski jezici izvan porodice (36) - Paleosibi.rski jezici (36) - Dravidski jezici (37) - Buruaski
jezik (37) - Kinesk~tibetski jezici (37) - Mon-khmerski j~
zici (38) - Jezici munda (38) - Jezici Australije i Oceanije
(39) - Jezici Cme Afrike (40) - Ameriki indijanski jezici
(42) - Posredniki jezici (43); Pisma (44): Definicija (44)
- Piktogrami i ideogrami (44) - Ideografsk~slogovna pi259

sma (4S) - Slogovna pisma (4S) rnika (47) - Pismenost (48).

Alfabeti (46) -

Grafe-

3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA I NJEZINI

POJMOVI
49
Predsaussureovska l nestrukturallstlka lingvistika (49): Stari i srednji vijek (49) - Novi vijek i mladogramatiari (SO)
...... Suvremene idealistike kole (S2) - Jezik, miljenje i
stvarnost (S2); De Saussureov strukturalizam (54): Uvod (S4)
- De Saussureovo djelo (SS) - De Saussureova utnja (60);
- 2enevska lkola (61); Francuska socloloka kola (62):
Meillet i komparativna lingvistika (62) - Socijalna lingvi
stika (63); Soclollngvlstlka (64); PraJkl lingvistiki krug (65):
Predstavnici (6S) - Trubeckoj (6S) - Jakobson (66) - Su
prasegmentalna obiljeja (68); Martlnet (69): Artikulacijt
(69) - Ekonomija (70) - Dijakronijska fonologija (70) Sintaksa (71); Glosematlka (72): Uvod (72) - Hjelmslev (72);
Amerika llngvlstlka (74): Uvod (74) Sapir i etnolingvistika (74) - Bloomfield i behavioristika lingvistika (76)
- Deskriptivizam i distribucionalizam (77) - Bloomfieldovi
sljedbenici (77); Generatlvna gramatika (78): Chomsky (78)
- Generativna semantika (81) - Recentni razvoj teorije u
Evropi (82); PslhDUngvlstlka (83); Marksizam I poststrukturallzam (84): Klasici marksizma (84) - Marizam (8S)
Poststrukturalizam (86) - Kritika strukturalizma (88).
4. FONOLOGIJA
92
Uvod (92); Fonetika (92): Podjela fonetike (92) - Glasovi (94)
- Kombinacije glaso\'a (9S) - Primijenjena fonetika (96);
Fonologija (96): Podjela fonologije (96) - Fonemi i distink
tivna obiljeja (97) - Fonoloki sustavi (98); Suprasegmen
talna obUjefja (99); Morfofonologlja (100); Fonetski I fonoloki zapis (101).
S. MORFOLOGIJA

102
Uvod (102); Morfeml (102): Definicije (102) - Vrste morfema
(104); Rije (105): Definicije (lOS) - Tvorba rijei (10S) Vrste rijei (108); Leksikologija I onomastika (110).

6. SINTAKSA
112
Definicija I podjela sintakse (ll2); Slntagmat lka (113); Sin
taksa reenice (114): Reenica (114) - Trad1.:ionalan opi!>
260

(114) - Metoda neposrednih sastavnica (116) - Transforma

cijski generativni opis (11'6) - Funkciona.lna sintaksa (118);
Sintaksa diskursa (118); Stlllstlka I retorika (119).
122
7. SEMANTIKA
Uvod (122); Tradicionalna semantika (122); Strukturalistika
semantika (123): Osnovni pojmovi (123) - Situaciona i kontekstualna analiza (124) - Komponencijalna analiza (125)
- Interpretativna i generativna semantika fl26); Ostali semantiki problemi (128); Razvojni pravci semantike (128):
Jezik i univerzum (128) - Semantika analiza (129).

8. JEZICNA RAZNOLIKOST
Uvod (132): Problem ramolikosti (132) - Vrste raznolikosti
{134); Horizontalna ramollkost (134): Vrste idioma (134) Lingvistika geografija (137); Jezici u kontaktu (140): Osnovni pojmovi (140) - Posuenice (141) - Viejezinost (141);
Prevoenje (143): Ljudsko prevoenje (143) Strojno prevoenje (144); Vertikalna raznolikost (145): Uvod (145) - Sociolekti (146) - Pomoni jezici (146) - Specijalni jezici
(147) - Normiranje i standardizacija (148) - Primijenjena
sociolingvistika (151); Geneza jezine ramollkostl (153): Uvod
(153) - Odnos jezika i govora (153).
9. JEZICNA SRODNOST

157
Klasifikacija jezika (157): Uvod (157) - Vrste srodnosti
158); Kontaktna srodnost (159); Tlpoloika srodnost (159):
Uvod (159) - Tradicionalna klasifikacija (160) - Skalikina
klasifikacija (161) - Sapirova klasifikacija (162) - Mijeani
jezici (164) - Jezine univerzalije (164); Genetska srodnost
(165): Uvod (165) - Osnovni pojmovi (16.6) - Principi istra
ivanja (167) - Glotokronologija (168); Jezino vrijeme (169):
Pojam (169) - Dinamika u dijakroniji (170).

10. KOMPARATIVNA METODA

173

Uvod (173): Komparativna lingvistika (173) - Komparativna

-historijska metoda (174); Principi (175): Tri osnovna principa (175) - Fonetski zakoni (176) - Izuzeci (176) - Fonoloka i semantika podudarnost (177); Etimologija (178):
Definicija i naela (178) """"'.' Puka etimologija (179); Metode
261

CllO): Osnove metode (180) - Ogranienje u primjeni (180)

- Suvremena metodologija (182); Rekomtrukdja (183): Obi
ljeja rekonstrukcije (183) - Problemi rekonstrukcije (184);
Porijeklo I postanak Jezika (185): Tradicionalne teorije (185)
- Mogunosti interpretacije (186).
188
11. SEMIOLOGIJA
Uvod (188): Definicija (188) - Razvoj semiologije (188) Domena semiologije (190); Oznake (190): Definicija (190) Podjela omaka (190) - Podjela semiologije (192); Izraz I
sadrfaj semova (193); Semlololld sustavi (194): Definicija
(194) - Klasifikacija (194) - Jezik i drugi semioloki sustavi
(195) - Odnosi meu sustavima (196); Semlologlja maenja
(197): Problemi pri konstituiranju (197) - Jezik u knjievnosti (198); Ungvlstlka I semlologlja (202).
12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

203

Uvod (203): Definicija (203) - Lingvistike formalizacije i

metajezik (203) - Izvori fonnalizacija u lingvistici (204);
Matematika I llngvlstlka (205): Lingvistika statistika (205)
- Matematika lingvistika nekvantitativnog tipa (207) Formalne gramatike (208); Logi.ka I Ungvlstlka (211); Teorija
Informacija I llngvlstlka (212): Osnovni pojmovi (212) - Binarizam (214) - Matematiki postupci (215)
Primjene
(216); Mjesto formallzaclja u Ungvlatlcl (216).
13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO

217

Drultvenl karakter komunikacije (217): Komunikacijska

praksa (217) - Praktini aspekti (218); Klasni karakter
komunikacije (219): Ope pretpostavke (219) - Klasni karak
ter jezine djelatnosti (219) - Jezik i politika (220) - Misti
fikacija u jeziku (221); Samoupravna komunikacija (222):
Pretpostavka samoupravljanja (222) - Komunikacija i razu.
mijevanje (223) - Nova lingvistika (223).

262

SADR.tAJ

. .

I.
2.
3.
4.
S.
6.

Uvod . . . . .
Jezici i pisma svijeta

20

1.

SemaDtika

Uputa itaocima

11

Suvremena lingvistika teorija i njezini pojmovi

Fonologija
. . . . . . . . . . . .
Morfologija
Sinttksa

122

8~ Jezina

9.
10.
11.
12,
13.

49
92
102
112

raznolikost
Jezina srodnost .
Komparativna metod8
Semiologija
.....
Formalizacije u lingvistici
Komunikacija i dnitvo .
Bibliografija

132
157
173

. . . . . . .

188
203
217
225

Indeks imena, lingvistikih kola, pravaca i razdoblja

Indeks pojmova i tema

233
237

Indeks jezika i pisama

251
259

Analitiki

sadrfaj

radna orpnizacija
SKOLSKA KNJIGA
Masarylwva 28

Izdavaka

Korektor
IVANKA PALESCAK-RADESIC
Tiskanje dovreno u svibnju 1985.